Časopis Nova Istra 1-2/2015. by Istarski ogranak DHK

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UMJETNOST K U LT U R U br. 1 | 2 go diš te X X ., s v. 51. Pula, proljeće-ljeto 2015.

UDK 821.163.42/821/7/008/304

ISSN 1331 - 0321

GDJE JE ŠTO? 20. / 25. JOSIP BRATULIĆ Društvo i druženje kao način mišljenja

BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Uz obljetnice, brzojavno...

Irvin LUKEŽIĆ Pogled unatrag radi pogleda unaprijed

*** „Nova Istra“ i Istarski ogranak DHK-a – pogledi „izvana“

U SJEĆANJE JELENA LUŽINA Profesorica Ivezić: Post factum (Uz 100. obljetnicu rođenja i 20. godišnjicu smrti)

SUVREMENA KNJIŽEVNOST ZDRAVKO ZIMA Bečanin s otoka Brača

SLAVKO JENDRIČKO Širenje domovine

103

ZORAN KRŠUL Pukotina Koloseum

111

ZVJEZDANA JEMBRIH Ližnjan, ožujak 2014.

126

GORAN GATALICA Žmah tajanstvenega vesmira

136

BARBARA KLEPIĆ Pjesme

144

GDJE JE ŠTO? Tema: ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873.-1914.)

O stotoj obljetnici smrti 19. „ŠOLJANOVI DANI“ U ROVINJU VINKO BREŠIĆ Matoš i hrvatska književnost

154

SUZANA COHA Antun Gustav Matoš – domovina, nacija, identitet

161

DUBRAVKA CRNOJEVIĆ-CARIĆ Oko kazališta

174

IVICA MATIČEVIĆ Matoš i Matica hrvatska

186

ANTUN PAVEŠKOVIĆ Matoš na Hvaru

195

CVIJETA PAVLOVIĆ Matošev neprežaljeni Šenoa: postupak kanonizacije

202

BOŽIDAR PETRAČ Matoševi pogledi na Bosnu i Hercegovinu Esej o Matošu fra Rajmunda Kuparea

212 222

IVO RUNTIĆ Spomen njemačke književnosti u Matoševoj lirici

227

NOVI PRIJEVODI WŁADYSŁAW BARTOSZEWSKI – MAREK EDELMAN I bijaše židovska četvrt u Varšavi (prev. A. Cvitanović)

236

ANDREA DE CARLO Dva od dva; dva poglavlja (prev. T. Pliško)

256

ROSANNA BUBOLA Ispovijed (prev. L. Monica Kmet)

265

ALESSANDRO SALVI Noć u kojoj se ništa nije dogodilo (prev. L. Monica Kmet)

276

GDJE JE ŠTO? STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI DRAGUTIN LUČIĆ LUCE Esej o podnaslovu: „Todesfuge“ Ranka Marinkovića

282

FAHRUDIN NOVALIĆ Kritički spoznajni optimizam...

295

MAJA PROFACA O vidljivom

312

JELENA RIBARIĆ ZAVRŠKI Montaigne: Spoznati se (p)ogledom

325

JOSIP KRAJAČ Kristijan Barutanski na kanonu cmizdrenja i strijeljanja (: M. Krleža)

333

MLADEN MACHIEDO Osjećati se Europljaninom?

350

PRILOZI O ZAVIČAJU BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Ni u smrti jednaki! Ili? (O imenovanju pulskih ulica...)

354

DARKO DUKOVSKI Pula u ratovima 20. stoljeća

364

MIODRAG KALČIĆ Feljtoni o “toj napuštenoj, od Boga i od ljudi zaboravljenoj Puli“ (Franc-Branko Ancelj: Sto godina pulskih vizura)

404

ALVIJANA KLARIĆ Osnovna škola Juršići kao sakupljač i njegovatelj kulturne baštine

415

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI MARINA PROTRKA ŠTIMEC „Efemerno? Meritorno!“ (Vinko Brešić: Praksa i teorija književnih časopisa)

422

GDJE JE ŠTO? BORIS DOMAGOJ BILETIĆ „Književna zrcaljenja jadranska“ (Valnea Delbianco i Sanja Roić: Razumjeti drugoga)

425

ĐURO VIDMAROVIĆ „Nova Bilosnićeva zbirka“ (Tomislav Marijan Bilosnić: Vrt)

430

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Roman neiskorištenog potencijala“ (Slavoljub Stanković: Prvaci svijeta!)

434

DARIJA ŽILIĆ „Pjevati i pisati“ (Alexandre Romanes: Na ramenu anđela)

437

KRHKOST TIJELA I OPREZ PREMA SVIJETU (Aida Bagić: Tijela su laka meta)

439

NEVENKA NEKIĆ „Srce crvene tame“ (Tihomir Dujmović: Hrvatska u raljama djece komunizma)

442

FAHRUDIN NOVALIĆ „Interdisciplinarnost sociologije...“ (S. Lavić i sur.: Leksikon socioloških pojmova)

446

Autori Summary & What to find and where?

449 451

Naša izdanja Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK

459

20 / 25

JOSIP BRATULIĆ Društvo i druženje kao način mišljenja

BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Uz obljetnice, brzojavno...

Irvin LUKEŽIĆ Pogled unatrag radi pogleda unaprijed

*** „Nova Istra“ i Istarski ogranak DHK-a – pogledi „izvana“

Akademik Josip BRATULIĆ, Zagreb

DRUŠTVO I DRUŽENJE KAO NAČIN MIŠLJENJA Svi koji se bave društvenim djelatnostima vole se družiti: umjetnici, književnici, glumci, novinari. Druže se i oni pomalo izgubljeni u društvu: uz kavu, pivo, vino, travaricu. Bolje i to nego u društvu osamljen, izgubljen surfati po mobitelu. Izgubljen u vremenu, u društvu, u sebi. Oni prvi (uvijek su prvi, a ne drugi i „drugačiji“!) zato da se s prijateljima vide, čuju, razgovaraju, posavjetuju se, a posljednje vrijeme – i potuže, ili potraže supatnike. Stvaralaštvo je uvijek društvena energija koja se upravo u druženju obnavlja, ali kao svaka energija – nudi i predaje poticaj drugima. Ipak – tek 1900. utemeljeno je jedno od važnih hrvatskih kulturnih društava – Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu kao udruga („ceh“) koja je trebala okupljati stvaraoce i brinuti se o njihovoj egzistenciji: životu, radu, knjigama. Jedna od važnih, najvažnijih briga Društva bilo je izdavati časopis i knjige svojih članova, i širiti ih među čitateljstvo. Lijepo je imati svoju knjigu, ali i naći se u društvu, u knjigama, s drugima, srodnicima po jeziku, po idejama, po brigama i nadama: u antologijama, hrestomatijama, zbornicima, časopisima. Društvo hrvatskih književnika nakon 1945. nazvano je političkom odlukom Društvo književnika Hrvatske. Pridjev je bio opasniji od imenice! Tako do novih društvenih i političkih prilika, do 1990. kad je Hrvatska postala samostalna i suverena, pa se vratilo i staro i trajno ime: ne samo zato da se Društvo i njegovi članovi vrate tradiciji nego i zato jer pridjev šire, dublje i potpunije izražava posao književnika, stvaralaca, mislilaca. Iste godine, upravo 2. srpnja 1990., osnovan je i Istar-

20 / 25

Josip BRATULIĆ

ski ogranak Društva hrvatskih književnika, u Puli, u tadašnjoj Naučnoj biblioteci. Ogranku je bila zamisao okupljati pisce iz zavičaja, ali jednako tako i surađivati sa središnjicom i drugim ograncima na njivi književnoga stvaralaštva: u Rijeci, Zadru, Splitu, Osijeku. I s ograncima Matice hrvatske oživjelima nakon što su bili zabranjeni i uništeni nasilnim gušenjem i gašenjem Hrvatskoga proljeća, koji su polako nicali nakon duge zime unitarizma i političke diskriminacije prema svemu što je bilo hrvatsko, jednako na selima kao i u našim gradovima. Od Istarskog ogranka očekivala se suradnja sa Čakavskim saborom, udrugom s bogatom tradicijom zavičajnoga, čakavskog jezičnog i kulturološkog iskustva, koji je izvršio iznimnu ulogu u novijoj povijesti hrvatskih narječja u punoj afirmaciji hrvatskoga književnog jezika koji ima korijene u trima narječjima, s bogatom starom i novom književnošću. Kako je ova važna institucija tada već bila posustala, članovi Ogranka okrenuli su se kajkavskim prijateljima, u Kajkavskom spravišču, na ponovnoj afirmaciji trojezičnosti hrvatske pisane baštine, na zajedničkim poslovima i zadacima, s knjigama koje su imale odjeka u našoj, čakavskoj, kajkavskoj i štokavskoj sredini. Narječja nisu bila zapreka ni smetnja druženju nego poveznica i izazov za prijateljevanje, izdavanje zajedničkih knjiga i književne susrete. O tome sam bio sastavio kratak nagovor za sudionike koji su se okupili u velikom broju na osnivanju Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika te davne 1990. godine. Nagovor nisam održao – pozvan sam na intervju, snimanje jer su „mediji“ tj. tadašnja televizija i radio iz Pule željeli za gledateljstvo i slušateljstvo o tom važnom događaju izvijestiti u „udarnom“ terminu, u Dnevniku. Danas za takve događaje ni središnji ni podružni obavijesni centri (televizija, radio, novine) nisu zainteresirani, opravdavajući svoj nemar objašnjenjem da nemaju kamere, urednike, suradnike – nemaju ni volje, ni zanimanja tvrdeći da gledatelje kulturni događaji ne zanimaju. I suradnici, i slušatelji, i gledatelji postali su bezvrijedna i brzopotrošna roba! Ništa od kulture ne može doći na red kao „udarna vijest“ dana. Nisam bio zadovoljan pozivom, ali sam se pokorio, odazvao i porazgovorio o važnosti osnivanja Istarskoga ogranka središnje književničke udruge koja je okupljala književne stvaraoce od kojih su književnici iz Istre uživali poseban položaj: Eugen Kumičić, Car Emin, Mate Balota, Ernest Radetić, Ante Ciliga – Tone Valić, Zvane Črnja, Tatjana Arambašin, Drago Gervais, Milan Rakovac, Stjepan Vukušić, Miroslav Sinčić, Rudi Ujčić, a zatim i oni nešto mlađi: Daniel Načinović, Goran Filipi, Jelena Lužina, Nada Galant, Evelina Rudan, Slavko Kalčić, Igor Grbić, Tomislav Milohanić, Antun Milovan, Drago Orlić, Miodrag Kalčić... i svi oni koji će se okupljati u Ogranku, a još više oni koji će surađivati svojim prilozima u Novoj Istri. Posebice i povjesničari: Miroslav i Slaven Bertoša, Darko Dukovski i drugi. Posebice treba spomenuti samozatajan i ustrajan rad urednika Nove Istre – Borisa

Josip BRATULIĆ

20 / 25

Domagoja Biletića. Unatoč svemu što se tada dogodilo, ali i onomu što se će se nakon toga zbiti, nakon toliko godina lijepo se sjetiti i osvrnuti na ono što se u Puli, osnivanjem Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika dogodilo, kad je umjesto odumrlih i ugašenih časopisa: Istarski borac, Ibor, Istarski mozaik, Istra, Jurina i Franina započela izlaziti Nova Istra, časopis za književnost, kulturološke i društvene teme, koje je prvi broj izašao u lipnju 1996. označavajući tako i svojim imenom vezu s tradicijom, ali i zagledanost u sadašnjost, u novost vremena u kojem istinski postojimo, i u kojem nam je raditi. Prepoznata je Nova Istra i kao Istra i kao nova. Bila je već 1998. nagrađena Srebrnom poveljom Matice hrvatske kao najbolji časopis, okupila je velik broj suradnika, ogledala se i preko granica država, jezika, ideologija. Nova Istra od tada svakim se brojem potvrđuje kao dobro, vrlo dobro uređivan i dobro osmišljen časopis, na čast Ogranku, uredniku, suradnicima: jednako u redovnim kao i u dragocjenim tematskim brojevima: Čitajući znakove vremena, Dokolica, Manipulacija, Optimizam, Politika i političari, koji ostaju trajno poticajna lektira zahtjevnijem čitateljstvu, te nipošto nisu spisi za kratkotrajnu i površnu informaciju, nego kao dragocjen poklad najboljih ostvaraja književnih stvaralaca, filozofa, povjesničara iz cijele Hrvatske, susjedstva, svijeta, koji o ovom, novom vremenu, u Istri, Domovini i svijetu imaju što reći, napisati, svjedočiti.

Boris Domagoj BILETIĆ, Rovinj

UZ OBLJETNICE, BRZOJAVNO... Ni časopisi ni književni naraštaji nisu štafetne palice!

Prohujale su tolike godine, no ne ću reći da nisam motiviran išta napisati u povodu ulaska u 20. godište „Nove Istre“ (prvi je dvobroj izišao 15. lipnja 1996.) i uz 25. obljetnicu osnutka Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika Pula.*1 Pisao sam ponešto uz sam osnutak ogranka 1990. (2. srpnja u tadašnjoj Naučnoj biblioteci, a danas je to Sveučilišna knjižnica u sklopu pulskoga Sveučilišta Jurja Dobrile) i u povodu časopisa koji uređujem otpočetka, s pomoću kolega, „prvoboraca“ i drugih, ili pak sâm kao danas, što se dakako opet može promijeniti. Pisao sam i uz neke druge „okrugle“ obljetnice, pa je sve više-manje dostupno u tiskanom obliku ili na internetskim stranicama, drugih i našima (upravo izrađujemo nove, živahne i šarolike web-str. ogranka i časopisa). Od onih uvjetno novijih, upućujem na tekst objavljen u „Novoj Istri“ br. 3-4/2010. iz listopada 2010., dostupan, među inim mjestima, i ovdje: http://dhk.hr/images/ uploads/povijest-istarskog-ogranka.pdf Ne ćemo se ponavljati, nego već rečenomu ondje ponešto pridodati, a najprije *

Obje će obljetnice prigodnim programom biti obilježene u rujnu 2015. A za ovu prigodu, kao podsjetnik, donosimo nekoliko starih fotografija, naslovne korice, sadržaj i impresum prvoga sveska časopisa („Nova Istra“, br. 1-2) od 15. lipnja 1996.

Boris Domagoj BILETIĆ

20 / 25

Na fotografiji, snimljenoj u marini ACY (popularna „tortica“) na Obali/Rivi u Puli, neposredno nakon osnutka Istarskoga ogranka DHK, 2. srpnja 1990., sjede slijeva: Aldo Kliman, Boris Biletić, Tatjana Arambašin, Nedjeljko Fabrio (predsjednik DHK), Milan Mirić, Stjepan Svedrović, Stjepan Vukušić, Željko Knežević, Zdenka Višković Vukić, Luciano Delbianco (gradonačelnik), Josip Bratulić i Milan Rakovac. Snimio: Matija Ćurić.

20 / 25

Boris Domagoj BILETIÄ&#x2020;

Boris Domagoj BILETIĆ

Predsjednik DHK, Nedjeljko Fabrio, obraća se kolegama. Snimio: M. Ćurić.

20 / 25

Boris Domagoj BILETIĆ

činjenicu da smo u proteklih pet godina (poslije 2010.) pokrenuli još dvije književne priredbe: „Kod Marula“, u Puli na otvorenom, za mlade nepoznate ili autore na putu prve afirmacije, i domaće i strane; i „Prvu čakavsku ligu“ u Žminju, koju smo osmislili i potaknuli, a danas u njoj s nama surađuju druge ustanove/udruge (ČS i MH) na vrednovanju onoga najboljeg što u jednoj godini čakavska kultura daje u svome podneblju. Uostalom, od prvih početaka nekako nam se činilo prirodnim nastojati na zajedništvu i programskoj suradnji s Maticom hrvatskom i Čakavskim saborom. Tri „zlatnika“ u „žepiću“ ponekad zazvone unisono, a katkad pak svaki novčić zasebno. Ha, valjda tako mora biti, ništa ne ide niti će ići ako ne će ljudi dragovoljno jedni drugima i jedni s drugima, pa makar nosili epohalne ideje. Dalje, tijekom posljednjih smo pet godina u našoj knjižnoj ediciji „Nova Istra“ (niz postoji od 1997.) objavili još 20 knjiga: http://www.gradpula.com/nova_istra/ katalog.htm pa je njihov broj sada – 71, a idućih je nekoliko naslova u pripremi. Održali smo nova izdanja Pulskih dana eseja [od 8. do 12., sa zanimljivim temama i desetcima sudionika iz zemlje i inozemstva, a 13. PDE su u pripremi – s temom „(Ne)sloboda ili demokratska cenzura“]. Pregled programa i sudionika dostupan je ovdje: www.gradpula.com/nova_istra. Najuspješnije smo esejiste nastavili nagrađivati „Črnjinom“ nagradom za esejistiku. Evo o tomu „čak“ i na „wikipediji“: http://hr.wikipedia.org/wiki/Nagrada_ Zvane_%C4%8Crnja ... tko bi rekao!? Od jeseni 2010. objavljeno je 9 pozamašnih svezaka i 18 brojeva „Nove Istre“ (do nedavno sa zaglavljem „časopis za književnost, kulturološke i društvene teme“, a po novome „književnost, umjetnost, kultura“), tako da je do ovoga sveska, kojime ulazimo u dvadeseto godište časopisa, ne računajući ga, od 1996. objavljeno 50 svezaka „Nove Istre“ u 76 brojeva. Na tisuće stranica, na stotine suradnika, mjesto u sveeuropskome časopisnom projektu Eurozine (www.eurozine.com) već 15-ak godina (od 2001.), kažu na čast hrvatske književnosti, kulture, takovrsne periodike... Vidjeti, npr., i pod „partner journals“: http://www.eurozine.com/journals/. Prvih 10, čak 11!, godišta časopisa „Nova Istra“ već imaju svoju bibliografiju autorice Marije Petener-Lorenzin (obuhvat godišta 1996.-2006., objavljeno 2008.), a nadamo se i drugome svesku bibliografije, otad pa do ovih dana. Naše je sjedište, valjda konačno i „zauvijek“, u staroj pulskoj tiskari (Sv. Ivana 1), gdje se još uvijek nadamo proširenju dvorane za programe i premještanju skladišnog prostora. I to je rješenje, čini se, na vidiku. Održano je mnoštvo nastupa, „ratovalo“ se s Ministarstvom kulture, s ovim još uvijek aktualnim rasporedom u njemu, radi pomanjkanja jasnih kriterija (tj. prakse s mjerilima izvan kulture, a u sferi dnevne politike) i njihova uskraćivanja potpore, no

Boris Domagoj BILETIĆ

prigoda nije za produbljivanje priče koja će se, na koncu, možda nekako sretnije završiti. Uglavnom, preživjeli jesmo i idemo dalje. Mi ili tko drugi, svejedno, ali stati – značilo bi smrt časopisa i nakladništva u ionako katastrofalnim okolnostima za oba fenomena, u Istri i cijeloj Hrvatskoj. A danas nešto nanovo pokretati, poglavito što se tiskanog, kulturnog pa onda još i književnog medija tiče, bila bi – nemoguća misija. Dotle smo došli, globalizirani u novome barbarstvu, teroru neznanja, poze, šminke, politikantstva, većih ili manjih, lokalnih ili regionalnih, državnih i planetarnih šerifa u službi kapitala koji melje i gazi nemilice sve pred i pod sobom. Tradiciju poglavito, onih „manjih“ i „nejakih“ naglašeno, baš s „guštom“, jer kompleksi onih koji nisu i nemaju ništa, ni povijesti, osim oružja i novca, trajni su i neizlječivi. Otvorili smo, ipak, svoje lijepo posjećene stranice na „fejsbuku“: https://www. facebook.com/pages/Istarski-ogranakDHK/570333666310308 Izlazimo, eto, još postojimo, objavljujemo, djelujemo... zahvaljujući najprije sebi samima, svojemu radu i sredstvima, zatim odličnoj suradnji s Gradom Pulom, resornim odjelom, s Istarskom županijom, resornim odjelom, Gradom Rovinjem, resornim odjelom, Turističkom zajednicom Grada Pule i, glede & unatoč, MK Republike Hrvatske. U proteklih je pet godina primljen primjeren broj novih članova (njihova su imena ovdje: http://www.gradpula.com/ nova_istra/clanstvo.htm), a u zagrebačku je središnjicu (često na poticaj te uz prepo-

20 / 25

Miodrag Kalčić Kina – prvi tajnik ogranka i časopisa

Alfio Klarić – dizajner, dugogodišnji stalni suradnik

David Ivić – dizajner, dugogodišnji stalni suradnik

20 / 25

Boris Domagoj BILETIĆ

Vanja Grubišić – današnja tajnica ogranka i časopisa

Jadranka Ostić – dugogodišnja tajnica ogranka i časopisa

Boris Domagoj BILETIĆ

ruku ogranka) primljena još nekolicina naših kolegica i kolega, koji su sada punopravni članovi DHK. Što još? Umjesto „dosađivanja“ novim podatcima što, ne daj Bože, uvijek može biti shvaćeno kao samohvala, u nastavku su ovoga dvobroja časopisa („Uz obljetnice – pogledi ‘izvana’“) misli naših kolega, suradnika, prijatelja, nepoznatih i poznatih javnih osoba, predstavnika ustanova i institucija... te drugih dobronamjernika koji su s nama željeli podijeliti radost dviju za nas značajnih obljetnica. Hvala im! Koji nisu bili motivirani, a pozvani jesu, također su s nama i u našim mislima sa zahvalnošću. Kao što se uvijek s ponosom i dostojanstvom sjećamo nekolicine naših pokojnika, što su ovu dionicu puta prošli s nama, ili mi s njima, i prešli Onostran, gdje je možda sve ljepše, svjetlije, mirnije, čovjekomjernije, nadamo se. A nama, dok smo ovdje, raditi je, djelovati stvarati... Zato se hoće dobre volje i rada mlađih i mladih, zato možda treba zahvaliti (ali još ne i zahvaliti se!) nekima starijim, možda umornim i nemotiviranim, afirmiranim kolegama koji nam više nisu blizu, što valja poštivati, ali vrata i poziv za kolegijalnom suradnjom uvijek ostaju otvorena. Kad su zajednička postignuća i obljetnice ove vrste u pitanju, nema mjesta sebičnosti, ipak treba i za „opću stvar“, kako se nekada govorilo, podmetnuti se, povremeno dati nešto od sebe pa i najbolje iz sebe, da ne skliznemo posve u patetiku (u patosu već jesmo). Jer,

20 / 25

Renata Šamo – prevoditeljica i dugogodišnja suradnica

Korice prvoga (dvo)broja iz lipnja 1996.

20 / 25

Boris Domagoj BILETIÄ&#x2020;

Boris Domagoj BILETIĆ

20 / 25

tužno je ustanoviti da se pojam „književni život“ negdje usput izgubio. Primjerice, kolega kolegi ne dolazi na književni susret, predstavljanje autora i nove knjige, drugi neki program... To je početkom 1990-ih i nešto kasnije bilo nezamislivo. Iako, mora se priznati, svatko ima pravo na kakvo mu drago viđenje sebe i vlastita mjesta, što se može ali i ne mora poklapati s tzv. objektivnom stvarnošću. Ponekad se čini da smo ovdje, blizu, još donekle uzajamni, samo kada „meni treba“ pomoć, objava teksta, knjige, priređivanje „moje promocije“ i sl. Sve u redu, ali gdje je tu zajedništvo, potreba za drugim i drukčijim, makar nakratko, svako toliko? Ljudi više ne bi ni na domjenak, samo da se podružimo, našalimo, pročitamo ponešto novo, „izogovaramo“ nekoga trećeg, reda radi... Takvo je vrijeme, takvi smo. Ne bi nas bilo četvrt stoljeća, niti bi Istra imala ozbiljno nakladništvo (možda smo jedini preostali nakladnik koji kontinuirano objavljuje zapažena izdanja na ovome poluotoku, što je više negoli tužno!), da nije bilo suradnikâ i prijateljâ, kolega i znalaca. Mnogih. Kada se radi, osobito dugotrajno i mnogo, moguće su pogreške, propusti, može se štošta previdjeti, slučajno, kao i predvidjeti, „namjerno“. Sve u svemu, isprika svakomu tko osjeća da mu ona pripada, i hvala svakomu kojemu zahvala doista ide, a nije mu upućena. Sudeći prema sada već davnome prisjećaju, mislim da su i ogranak i časopis ispunili glavne svoje nekoć najavljene, pokretačke, bitne zadaće: biti poveznicom kultura, ljudi, jezikâ, njegovati i promicati najprije materinsku, zavičajnu, hrvatsku riječ (oba lica istoga lika: književni standard i dijalekt/e), biti otvoreni prema suzavičajnicima, otvoriti se prema cijelome nacionalnom prostoru i, najprije putem prijevodne literature, svijetu bližemu i onome udaljenijem. Nismo, mislim, iznevjerili ni zadanu si demokratičnost: poetičku, estetsku, svjetonazornu i generacijsku šarolikost i supostojanje. O svemu ostalome može se cijeniti i suditi, ovako ili onako... No, nakon toliko brojeva i godišta, kao da treba uvijek iznova podsjećati zagrebocentrične svijesti nekih više ili manje dogovječnih i predvidljivih arbitara/„arbitara“ hrvatske kulture i književnosti na to kako je Zagreb još uvijek brojem, prema službenim statistikama, manje od petine (1/5) Hrvatske, kako je vrlo provincijski stotine se puta dnevno bodriti i uvjeravati kako „smo“ metropola/„metropola“, iako je naš glavni grad jedan manji svjetski i osrednje malen/velik europski grad(ić) itd. Jer, gledajući „dalekovidnicu“/“katedralu duha“, stječe se dojam da gledate zagrebačku televiziju, o ostalim pokazateljima tvrde centralizacije, pa i informativne, ne ćemo danas i ovdje. Takvim glavama treba i nakon 20 godina od pokretanja „Nove Istre“ ponoviti, prvo, da: NOVA ISTRA NIJE REGIONALNI ČASOPIS!, iako je pokrenuta i živi u svojoj i iz svoje regije/zavičaja, nego je OPĆEHRVATSKI periodik sa znatnim udjelom prijevodne literature i tema, pa dakle i MEĐUNARODNIM referencama. I nije samo kultura i književnost u njoj. Dovoljno je pogledati u sa-

20 / 25

Boris Domagoj BILETIĆ

držaje i bibliografiju. Ti i takvi, nekoji, koji ne znaju ili ne žele čitati i prepoznati notorno, jednako tako sastavljaju antologije, književne povijesti... – formalno žive u 21., a bivaju u 19. stoljeću. Istar(ijan)skim kampanilistima pak treba reći da se sve iole vrijedno, bar književno vrijedno, što se u Istri oglasilo izravno tekstom, ili kao sekundarna/drugotna/posred(ova)na informacija (prikaz, kritika, reagiranje, polemika itd.), pojavilo, i osobe i pojave, na stranicama ovoga časopisa. I dobronamjernim (ne)poznavateljima nekih prilika opet ide ono što sam višeput napisao i objavio: „Nova Istra“ jest da ide u kontekst hrvatske književno-kulturne periodike drugoga poraća u Istri, uostalom ne bi bilo moguće svojedobno je ne pokrenuti i s tom sviješću, znanjem i spoznajom o kontekstu, ali OVAJ ČASOPIS NIJE (ni „mehanički“, ni generacijski, niti ikakav drugi) NASTAVAK NIJEDNOG RANIJEG PERIODIKA, PA TAKO NI ONOGA/ONIH SLIČNA IMENA. Jer, da smo ga primjerice nazvali „Novi XYZ...“, kojim bi nas tada argumentima, osim zemljopisnim, dakle onima podneblja, mogli ugurati u nekakvu kronologiju, kontinuitet, što li...? Ni časopisi ni književni naraštaji nisu štafetne palice! A da je uvijek lakše šablonski improvizirati negoli analitički uspoređivati, jest. Koliko je oko nas okoštalosti, nepoznavanja, inercije, nečitanja, automatskog preuzimanja netočnosti, a bez izvorna, objektivna uvida u stvarno stanje stvari! I to u jednoj, bar prostorom, ograničenoj, „maloj“ kulturi velikih povijesnih vrijednosti i kontinuiteta. I ovom prigodom treba podsjetiti na to da je, osim istarskih kolega po peru, kojima je bilo stalo da imamo ogranak – danas izvan Zagreba možda najživlji, svakako prepoznatljiv, onaj koji ne mora „izmišljati“, „frizirati“ ili „fingirati“ djelovanje, kada se traže razna izvješća, nego dapače skraćivati i sažimati o programskoj djelatnosti, da ne ispadnemo neskromni ili da komu nehotice ne nametnemo kompleks neaktivnosti, čak nerada, a i toga ima u ograncima Društva diljem Hrvatske! – pa smo ga i osnovali, što starijim kolegama prije nas nije uspjelo, veliku ulogu i za nas presudnu u Zagrebu imao tadašnji predsjednik DHK, danas akademik, uvijek skloni nam Nedjeljko Fabrio. Sa simpatijama se i prijateljskom zahvalnošću sjećamo angažmana i podrške u lokalnoj sredini – uvijek potrebne, ali koja nije i uvijek na djelu (primjera je bezbroj, no prigoda je ipak kao svečana pa ne ćemo o tomu) – koju je početkom 1990-ih prema IO DHK pokazao i dokazao tadašnji pulski gradonačelnik, danas nažalost pokojni prijatelj dr. sc. Luciano Delbianco. O pokojnom kolegi i prijatelju Anđelku Novakoviću..., ma sve smo već rekli i napisali, nedostaje nam dan-danas, i nedostajat će nam ubuduće taj Čovjek, Prijatelj, Kolega! Sve to pokazuje da mnogo ovisi o ljudima, katkad samo o nekolicini, pa i onomu jednomu... I, konačno, neka nam ova knjiga ne spadne na manje slova no što ih u djelatnosti Istarskoga ogranka DHK i životu časopisa „Nova Istra“ trenutno stvarno, a to će

20 / 25

Boris Domagoj BILETIĆ

reći djelatno i konkretno, uopće ima. Jedva da se može govoriti o množini... No, nada, vjera i ufanje jak su materijal i kad se najmanje očekuje. Pula, 15. lipnja 2015. Boris Domagoj Biletić

Sadržaj prvoga sveska

Antun Šoljan Nipošto, kada umrem

GDJE JE ŠTO? Boris Biletić Uz početak “Nove Istre”

ZVANE ČRNJA (1991.-1996.) Zvane Črnja Studen na Gvozdu

EKSKLUZIVNO

Boris Biletić Črnjin značaj za hrvatsku Istru, pet godina poslije

Milan Kundera Oslobađajuće izgnanstvo (prev. M. Pešorda)

Milorad Stojević Zvane Črnja o čakavštini

TEMA SVESKA: ŠOLJANOVI DANI ‘96. U ROVINJU Antun Šoljan Dvanaestorica Ante Stamać Šoljanovo doba Stanislav Marijanović Šoljanov prelazak preko književnopovijesnog praga

SUVREMENA KNJIŽEVNOST Slavko Mihalić Ronim u sebe Daniel Načinović Svršetak ljeta Ante Stamać Molitva Antun Milovan Crleni Grgo

Nedjeljko Fabrio Angažirani Šoljan

Jakša Fiamengo Jeziku u slast

Slobodan Novak Nešto o shvaćanju i interpretaciji

Miroslav Sinčić Niz rijeku prema suncu

Jozo Laušić Kratki pogled u “Kratki izlet“ Šoljanov

Željko Knežević Niz vrijeme zapaljivo i šumno

Slavko Mihalić Dvije pjesme posvećene Tonku

Zdenka Višković-Vukić Oj, Labinka!

Milan Mirić Antunu Šoljanu pod rovinjsku spomen-ploču

Stjepan Vukušić Vicko

20 / 25 Anđelko Novaković Croatia; Ja sam moru rođendan Ante Dabo Novi kapelan Tomislav Marijan Bilosnić Hrvatska ogrlica Hrvoje Pejaković Teze za udžbenik suvremene povijesti Goran Filipi Ispod slavoluka

Boris Domagoj BILETIĆ PROTIV ZABORAVA Zlata Klapčić Ljubica Ivezić i vrapci

UZ OBLJETNICE AKADEMSKOGA SLIKARA RENATA PERCANA (60 godina života i 30 stvaralačkih ljeta) Miroslav Bertoša Prepoznavanja...

Tomislav Milohanić Kako da ti Boh povida

LIKOVNA BAŠTINA

Mladen Jurčić Tužaljka poeziji

Josip Šiklić Dvije slike Celestina Medovića u Pazinu i Bermu

Roberto Fatorić Vježbe iz anatomije

FILM – GLAZBA

Slavko Kalčić Spolak česa Vlado Pernić Od zlata znamen

PRVI HRVATSKI PRIJEVOD Karol Wojtyla (Ivan Pavao II.) Rođenje ispovjedalaca (prev. D. Načinović)

OGLEDI I ZAPISCI Josip Bratulić Istarski doprinos hrvatskoj kulturi Irvin Lukežić Svjetla u tami / F. Petrić Tatjana Arambašin Joyceov doživljaj Pule

Mate Ćurić Novija hrvatska kinematografija: Je li filmska Pula slika hrvatskog igranog filma? Lada Duraković Oživjela glazbena djelatnost u Pulskoj kazališnoj kući

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Boris Biletić “Od temeljaca pismenosti do neoglagolizma” (Josip Bratulić: Leksikon hrvatske glagoljice) Antun Milovan “Primjer smionosti nove čakavske proze” (Tomislav Milohanić: Badavca) Rudolf Ujčić “Usud izdomništva i drama povratka” (Sergio Zupicich-Zuppini: Son pochi due occhi – Malo su dva oka)

Milan Rakovac Besida “Nove Istre”

Tanja Štambuk “U dobroj tradiciji krimića” (Višnja Stahuljak: Močvarni Lovac)

IZAZOVI VREMENA

Ivan Svetić “Roman o povijesti koja se ponavlja” (Milan Krmpotić: Tek braća)

Anđelko Milardović Refeudalizacija Europe?

Boris Domagoj BILETIĆ Vanesa Begić “Tamo, kamo te srce vodi” (Susanna Tamaro: Va’ dove ti porta il cuore) Petar Strčić “Povjesničar Miroslav Bertoša i njegovo novo kapitalno djelo” (Mirosalv Bertoša: Istra – Doba Venecije) Darko Dukovski “Solidan sažetak zavičajne povijesti” (Darko Darovec: Pregled istarske povijesti) Bruno Dobrić “Licem u lice s velikim Grcima” (Damir Barbarić: Grčka filozofija) Tea Grujić “Značajan doprinos bibliografiji u Hrvata” (Marija Petener-Lorencin: Bibliografija “Buzetskog zbornika“ /1976.-1995/.)

I GDO KNJIGE POČTUJE... Boris Biletić Matica hrvatska kao istarski nakladnik (1990.-1995.)

20 / 25

Irvin LUKEŽIĆ, Rijeka

POGLED UNATRAG RADI POGLEDA UNAPRIJED Književnost nije moguća bez dobrih i kvalitetnih časopisa, u kojima se odražava slika jednoga vremena i društva, kao što nije moguća ni bez dobrih i kvalitetnih knjiga. Časopisi pak ne mogu postojati bez onih koji ih uređuju niti onih koji u njima surađuju, koji kritički propituju svijet knjiga, kako onih starih tako i onih najnovijih. Hoće se tu i znanja i vještine i širine i otvorenosti i duhovne radoznalosti. Časopisi su jednostavno nužni i potrebni, kako bi nam pružili mogućnost uvida u postojeće duhovno stanje i pripomogli nam da o tome stvorimo odgovarajuće mišljenje, te da to mišljenje izoštrimo i razbistrimo. Časopisi su naša legitimacija i naša duhovna popudbina, slika koju o sebi odašiljemo u svijet oko sebe.

Od sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća počeo sam objavljivati osvrte i kritike u časopisu „Istra“. Sjećam se da sam tada, kao nadobudni dvadesetogodišnjak, koji se tek nedavno počeo baviti publicističkim radom, u slavnim riječkim „Dometima“, koje je utemeljio dalekovidni, osebujni i svestrani Žminjac Zvane Črnja, s velikim nestrpljenjem čekao i napokon dočekao objavljivanje svoga prikaza kultnoga romana Umberta Eca, „Ime ruže“... Nakon što je pokrenuta „Nova Istra“, dobio sam priliku uspješno nastaviti ono što je prethodno bilo započeto. Tada još nisam znao da će to biti početak jednoga novog, divnog prijateljstva, nešto posve drugo od onoga što je do tada postojalo. I tada sam postupno počeo shvaćati smisao riječi Matije Vlačića koji je Istru tako dirljivo nazvao mea dulcissima patria. Domovina je tamo gdje je srce. Kao višegodišnji suradnik novoga istarskoga časopisa, koji je tijekom posljednjih dvadesetak godina povremeno slao svoje priloge i članke njegovu uredništvu, oduvijek sam nailazio na veliko razumijevanje i otvorenost za zajedničku suradnju. To me motiviralo i potica-

20 / 25

Irvin LUKEŽIĆ

lo da se spremno odazovem svakom pozivu koji mi je bio upućen u pogledu tekstova prikladnih da budu ukoričeni u spomenutome časopisu. Osjećao sam se otprilike kao dobrodošao riječki gost, najbliži susjed ili dobar prijatelj u uvijek otvorenom pulskom ozračju, kao onaj koji je među svojima, čovjek okružen tolerantnim, dragim i finim ljudima, koji vole saslušati druge i pokazuju prema njima veliko razumijevanje. Rijeka i Pula imaju mnogo zajedničkoga, unatoč razlikama koje su prirodna posljedica njihovih osebujnih lokalnih kulturnih i zavičajnih tradicija, te su si svjetonazorski i mentalitetski bliže negoli recimo dalmatinski urbani ambijenti, unatoč pripadnosti mediteranskom prostoru. Mogu s ponosom ustvrditi da sam svoj prilog o filozofiji svjetlosti Frane Petrića objavio već u prvom dvobroju prvoga godišta „Nove Istre“ (1996.). Teme koje sam kasnije obrađivao i kojima sam se bavio na neki su se način uspijevale uklopiti u glavnu koncepciju „Nove Istre“. Posebno to vrijedi za oglede i studije koje se bave problemima zavičajnosti ili nacionalne književne povijesti. Jedna od tih tema kojima sam se posebno zanimao odnosila se na hrvatske književne časopise Istre i Hrvatskoga primorja, odnosno na hrvatsku periodiku u Istri uoči Prvoga svjetskog rata. Osim toga, uredništvo „Nove Istre„ pokazalo se otvorenim i za probleme hrvatske književne dijaspore, tako da mi je bilo omogućeno da na njenim stranicama objelodanim dijelove svoga istraživanja književnosti Gradišćanskih Hrvata. Od ostalih tema kojima sam se posebno bavio izdvojio bih one koje su obrađivale opću hrvatsku književnu povijest – priloge o popu Martincu s Grobnika, autoru poznatoga lirskoga zapisa o Krbavskoj bitci, komediografu Marinu Držiću i pjesniku Franu Krsti Frankopanu. Osim toga, objavio sam posebne osvrte na knjige Ante Zemljara, te akademika Branka Fučića i Nedjeljka Fabrija. Kao autor spomenutih članaka u časopisu „Nova Istra“ izražavam veliko zadovoljstvo i radost što sam bio dijelom njegova dugoročnog i važnog idejnog projekta, povezanog s istraživanjem i propitivanjem književnog, kulturnog i jezičnog identiteta sjeverozapadnoga hrvatskog prostora. Kao stalni suradnik časopisa „Nova Istra„ posebno sam dužan izraziti najiskreniju zahvalnost njenom dugogodišnjem glavnom uredniku i mom dragom prijatelju Borisu Domagoju Biletiću, koji je uvijek na svoj osebujan i šarmantan način nalazio načina da me potakne na zajedničku suradnju, koja se, eto, uspješno odvija već punih dvadeset godina, na zajedničko zadovoljstvo. Držim da bi „Nova Istra“, kao moderan i sadržajan, književno i kulturno iznimno vrijedan i hrvatski časopis, koji ima jasan urednički profil i stav, koji osobito njeguje različitost mišljenja, koji drži do iskrene i autentične kritičnosti, u kome se uvijek nađe pregršt zanimljivih i poticajnih priloga, u vremenima koja su pred nama trebala nastaviti temeljnu misiju koju si je postavila, kao široko zasnovana smotra najnovijih književnih dosti-

Irvin LUKEŽIĆ

20 / 25

gnuća, kao i dobrih prijevoda najraznovrsnijega sadržaja. Nadam se da će to uspjeti ostvariti unatoč turobnim vremenima u kojima se naša lijepa književnost i uopće hrvatska knjiga trenutno nalazi. Vrijeme je uvijek kad se hoće, govorio je Supilo. Jer, ako je već u Hektorovićevo doba u nas bilo knjižnika i razumnika koji su se znali ponositi svojom literarnom tradicijom, iako još nisu znali za dobre književne časopise, onda bi bilo pomalo razočaravajuće da se u današnjem vremenu odričemo nečega što je sastavni dio našega kulturnoga identiteta i osebujnoga bića. Književnost nije moguća bez dobrih i kvalitetnih časopisa, u kojima se odražava slika jednoga vremena i društva, kao što nije moguća ni bez dobrih i kvalitetnih knjiga. Časopisi pak ne mogu postojati bez onih koji ih uređuju niti onih koji u njima surađuju, koji kritički propituju svijet knjiga, kako onih starih tako i onih najnovijih. Hoće se tu i znanja i vještine i širine i otvorenosti i duhovne radoznalosti. Časopisi su jednostavno nužni i potrebni, kako bi nam pružili mogućnost uvida u postojeće duhovno stanje i pripomogli da o tome stvorimo odgovarajuće mišljenje, te da to mišljenje izoštrimo i razbistrimo. Časopisi su naša legitimacija i naša duhovna popudbina, slika koju o sebi odašiljemo u svijet oko sebe. Irvin LUKEŽIĆ, red. sveuč. prof. i književni povjesničar, Rijeka

20 / 25

„NOVA ISTRA“ I ISTARSKI OGRANAK DHK-a – POGLEDI „IZVANA“ Prkos, ili među 10 U povodu 25. obljetnice Istarskog ogranka DHK i ulaska u 20. godište časopisa „Nova Istra“, ma koliko patetično to zvučalo, moram reći da mi je iznimna čast biti dijelom široke autorske ekipe koja – unatoč financijskim i inim problemima i u uvjetima stalne neizvjesnosti glede redovitosti i uopće nastavka izlaženja časopisa – neumorno stvara tiskovinu koja bez sumnje spada među 10 najkvalitetnijih primjera hrvatske književne periodike (a koja, kako znamo, broji više od 70 različitih papirnatih periodičnih „ukazanja“). Njegujući prvenstveno usmjerenost stvaralaštvu istarskih autora, ali šireći obzor i prema književnim i inim umjetničkim kreacijama nastalima „preko Učke“, „Novoj Istri“ osobno od srca želim još mnogo ljeta ustrajnosti i tekstualnog bogatstva, jer je to najbolji način prkošenja društvu nesklonom kulturi i pisanoj riječi. Božidar ALAJBEGOVIĆ, književni kritičar, Rijeka

Kontinuitet Imala sam čast da svoj prvi prilog za jedan književni časopis općenito, kao apsolventica, pošaljem upravo za „Novu Istru“, a bio je to osvrt na jednu od tada najčitanijih knjiga u naših susjeda „Va’ dove ti porta il cuore“ Susanne Tamaro. Od tada sam često surađivala i na stranicama časopisa, i u raznim programima u organizaciji Istarskog ogranka DHK-a. U teškim vremenima za pisanu riječ, ne samo u nas nego općenito u svijetu, kada se sve više časopisa gasi ili neredovito izlazi, veseli kontinuitet i veliki trud, silna energija i entuzijazam koji dr. Boris Domagoj Biletić ulaže da bi taj časopis – bez sumnje jedan od najkvalitetnijih ove vrste u širem geografskom arealu – opstao i redovito izlazio. Nisu laka vremena za

knjige, niti za književne kritike, no „Nova Istra“ hrabro korača svim nedaćama unatoč i usprkos. Vanesa BEGIĆ, novinarka i prevoditeljica, Pula

„Nova Istra“ u stvaralačkom ozračju: bljesak doživljaja uz 20. godište časopisa i djelatnost Istarskog ogranka DHK Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća bio sam svjedokom začetka ideje, a potom (1963.) i rađanja časopisa Istarski mozaik, prethodnika današnje Nove Istre. Sjećam se da nas je njegova pojava ispunjavala zavičajnim ponosom. Poslije 52 godine – pojava 20. godišta Nove Istre – izaziva u meni osebujnu radost doživljaja izrastanja nekadašnjeg časopisa lokalnih sastavnica u modernu intelektualno snažnu i u mnogo čemu sadržajno superiornu nacionalnu hrvatsku i europsku ediciju. Tekstovi Nove Istre tematskom raznolikošću i sadržajnom vrsnoćom unose nova saznanja, a meni donose i vječnu radost čitanja. Živimo u doba krize časopisa. Gotovo da više i nema tradicionalnih časopisa, onih vitalnih (nago)vjesnika književnih i intelektualnih treperenja i nadolazećih talenata, najavljivača pjesama koje će osvanuti u zbirkama, proznih fragmenata koje ćemo čitati u voluminoznim izdanjima, eseja koji ukazuju na nove trendove, kritika koje svrću pozornost na uspješnice ili promašenice... Raduje me činjenica da sve to još uvijek postoji na stranicama Nove Istre. Uredniku/uredništvu uspjelo je vrijednosti tradicionalnog časopisa obogatiti modernim pristupom i uobličiti ga u suglasju s novim vremenom. Dok se mnogi časopisi nalaze na izdisaju ili se digitaliziraju, Nova Istra uspijeva prevladati gotovo svenazočni du-

20 / 25

hovni i kreativni marazam... Nova Istra buja duhovnom širinom, promiče domete zavičajnih pogleda u prostore europskih obzora... Korakom usmjerenim prema inovacijskim temama, domišljanjima i premišljanjima o našem vremenu, korakom koji ne poznaje spoticanja, časopis Nova Istra i ostale djelatnosti Istarskog ogranka DHK (navlastito Puljski dani eseja i nakladništvo) iz godine u godinu proizvode nova duhovne, književne, interdisciplinarne i transdisciplinarne prinose. I ovo – za kraj: radije bih pet puta godišnje doživljavao blagdane štiva u Novoj Istri opsega stotinu stranica, negoli jednom po petsto! Miroslav BERTOŠA, povjesničar, professor emeritus, Pula

Raznovrsnost i razina Svojim svescima „Nova Istra“, svakako jedan od najpoznatijih istarskih časopisa s područja književnosti, povijesti, kulturologije i kulture uopće, ulazi u treće desetljeće svojeg postojanja, tijekom kojeg se može pohvaliti kontinuiranim izlaženjem. Od samog početka okupljao je vrsne književnike, znanstvenike i stručnjake s različitih područja, a važno je spomenuti da mnogi od prvih suradnika svoje radove u časopisu objavljuju i danas. Posljednjih je godina „Nova Istra“ znatno proširila krug svojih suradnika, ne samo iz Hrvatske, već i iz inozemstva, pa svesci koji se nalaze pred nama svaki put iznova iznenađuju velikom raznovrsnošću priloga. Glavnom uredniku, dr. sc. Borisu Domagoju Biletiću, kao i ekipi vrsnih istraživača i zaljubljenika u ovaj kraj, uvijek polazi za rukom održavati, pa i podizati stručnu i znanstvenu razinu mnogobrojnih tema i priloga, učiniti ih raznovrsnim i približiti sve širem krugu čitatelja i poštovatelja prošlosti i kulture Istre. Slaven BERTOŠA, red. sveuč. prof. i povjesničar, Pula

Svaki broj kao znak... Bilosnić, Tomislav Marijan: Hrvatska ogrlica, Nova Istra br. 1-2, god. 1., Pula, 1996., str. 121-128. Ovako bi glasila moja bibliografska jedinica vezana za prvi broj Nove Istre. Najljepša moguća najava za moju poemu Ogrlica koja će kao zasebna knjiga biti tiskana 2006. godine. Neka mi se oprosti na mogućoj osobnosti, ali bez nje se ne može kazati kako me za Istru, simbolički kazano za Novu Istru veže ljubav, kada je riječ o prostoru, ljudima i uglednome časopisu istoga imena, kojega i znalački vješto, za književne znalce i sladokusce, uređuje Boris Domagoj Biletić. Zahvalan sam, dakle, Biletiću koji je moju Ogrlicu, kao fijolicu u njedrima istarske curice, prvi stavio na jarbol istarske lađe zvane Nova Istra otisnute u traženje viših razina poimanja svijeta i života, istražujući i otkrivajući krvotok hrvatskog književnog vremenskog trajanja. Možda je i slučaj htio, ili činjenica da je Nova Istra kao i moja Ogrlica, bila pohvala domovini i slobodi, pa da smo iskazali težnju nacionalnom jezičnom koineu s čakavsko-štokavskim rastom i kajkavskim pridjevom horvacki. Obgrlili smo se međusobno, kao što je to činio moj ravnokotarski i Borisov istarski prostor kroz svu svoju slojevitu i dramatičnu prošlost na razini genosa i etnosa, zavičaja i domovine. Od tada svaki broj Nove Istre za mene je znak kako domovina ostaje u srcu svakog ponaosob u svim vremenima onako koliko mi sami ostajemo ljudi, otvoreni uljudbi i ljubavi prema drugima. Čestitam na jubileju, koji je svaki novi broj Nove Istre. Tomislav Marijan BILOSNIĆ, književnik, Zadar

Nadrasta okvire časopisa Da su časopisi više od hambara književnosti, ali i njezinih motora i pokretača, odavno je poznato. Štoviše, prizivajući upomoć vrloga Tonka Šoljana, baš na stranicama Nove Istre, pisao sam da su oni i ogledala dosega književne riječi, svoje-

20 / 25

vrsna tribina mišljenja i stavova, neiscrpno rasadište ideja i poligon na kojemu se provjerava otpornost društvenih i književnih ideja. U njima se zrcali svijest i samosvijest određene sredine i njezina odnosa prema svijetu u kojemu živi, ali i odgovornost za njegovu sudbinu. Nije nimalo prigodno ako kažem da se to bez ostatka zrcali na stranicama Nove Istre i njezinih 20 godina književnoga i kulturnoga djelovanja. Premda naslovom sugerira lokalnu i regionalnu usmjerenost, tijekom dvadeset godina izlaženja Nova Istra željela je, i u tome uspijevala, biti mnogo više od glasila istarske sredine. I po kvaliteti svojih priloga, po imenima koja su se oglašavala na njezinim stranicama, ali i po svojoj koncepcijskoj otvorenosti aktualnostima iz književnoga i društvenoga života. Držeći se postojanih načela književne/umjetničke relevantnosti, svoje stranice otvorila je lokalnom i nacionalnom, bližem i daljem susjedstvu, slavenskom i europskom svijetu. Popis imena na njezinim stranicama podjednako je relevantan i reprezentativan, znakovitiji kada se detaljnije promotre tematski brojevi kojih poticajnost umnogome nadrasta okvire časopisa. U prilog tome svakako je i niska naslova tiskanih u časopisnom bibliotečnom nizu od kojih pojedini temati i knjige imaju kapitalno značenje. Ono što svakako zavrjeđuje da se istakne u osvrtu na prijeđene godine, uz prepoznatljiv grafički izgled, svakako su kriteriji kojih se uredništvo pridržavalo pri izboru priloga. A oni su uvijek književne naravi i relevantnosti, prepoznatljivi i poticajni za razvoj književnosti i umjetnosti i svekolike društvene sredine. Dostatni da se ustraje na zacrtanoj misiji, nedaćama usprkos!

postojanju lokalne časopisne tradicije na koju se naslonio ovaj časopis i činjenicu da je „Nova Istra“ jedan od bolje uređivanih hrvatskih časopisa. Dok sam to pisao, pred očima sam imao grafički uistinu uzorno organizirane, oblikovane i otisnute sveske, koji su se nadaleko razaznavali pokazujući da imaju jaki – danas bi se to reklo – vizualni identitet te da je gotovo nemoguće da „Novu Istru“ promatrač zamijeni za neki drugi, njoj više ili manje sličan časopis. Baš takva bila je Nikolićeva „Hrvatska revija“, pada mi na pamet – za razliku od „Revijinih“ novijih domovinskih inačica, koje pokazuju manjak upravo onoga što mi se nadaje kao poveznica Nikolićeva i Biletićeva projekta, a to je – urednička ruka. Da se radi o ruci, i to ne o bilo kojoj i bilo kakvoj ruci, nego o ruci osobe koja zna što i kako hoće, i to što hoće izvede do kraja bez kolebanja, vješto i sigurno, spretno i sretno, uvjerio sam se kada sam prvi put zašao u prostore u kojima „Nova Istra“ nastaje, a s njome njezine biblioteke te brojne povremene i neke danas već tradicionalne manifestacije poput Šoljanovih dana ili Pulskih dana eseja. Tko god je i jednom imao sreću kretati se tim prostorima, mogao je osjetiti kako se tiho i nenametljivo prepliću i dopunjavaju entuzijazam i profesionalnost, profesionalnost i zanos, zanos i odanost. Ne znam je li to čar malih mjesta, ali znam da to nigdje ne uspijeva bez uvjerenja u ono što se radi i nema te dotacije, nema te forme i nema te kulturne politike koja može zamijeniti potrebe koje dolaze iz osobnog doživljaja sebe, svoje sredine i svoga zavičaja od kojega sve ionako otpočinje. Biletićev i credo njegovih samozatajnih suradnika čini se da je zapisan u onoj Andrićevoj: Čovjek je dužan svome zavičaju...

Ivan J. BOŠKOVIĆ, sveuč. prof. i književni povjesničar, Split

Vinko BREŠIĆ, red. sveuč. prof. i književni povjesničar, Zagreb

Ruka koja zna što hoće

Iznjedrila i odgojila generaciju

Kada sam svojedobno pisao o časopisima Društva hrvatskih književnika, spomenuo sam, dakako, i pulski istarski ogranak ovoga Društva i njegovu Novu Istru, te istaknuo dvoje: svijest o

Magazin koji bi netko neupućen po nazivu mogao nazvati regionalnim, u dvadeset godina izlaženja odavno je prešao (i nadmašio) uske granice i okvire kojima običavamo opisivati i tematizi-

20 / 25

rati upitnost i opravdanost postojanja književnih časopisa. S obzirom na svečarsku prigodu zbog koje je nastao ovaj kroki, želio bih naglasiti neospornu činjenicu koju smatram iznimnom pri pokušaju nabrajanja svih vrlina srcu nam priraslog časopisa – Nova Istra iznjedrila je i odgojila cijelu generaciju pjesnika, esejista, književnih prevodilaca i književnih kritičara bez kojih se ne može zamisliti iole ozbiljniji razgovor o hrvatskoj kulturi, vršeći neku vrstu eksperimentalnog poligona koji se nije libio baciti prve mačiće u vodu/ vatru. Stoga, budući da se i sam ubrajam u gore navedene, uredništvu i časopisu želim da i dalje ustraju i opstanu, svim nedaćama usprkos (pitanje novčane potpore državnih i institucija mjesne samouprave zahtijeva širu javnu raspravu kojoj ovdje nije mjesto), i odgoje sljedeći naraštaj mladih ljudi koji će nastaviti raditi na sličnim zasadama kao i časopis koji im je pružio prigodu za probitak na neveselu domaću kulturnu scenu. Adrian CVITANOVIĆ, književni prevodilac, Zagreb

Dragi Borise, evo mojih par redaka sjećanja na „Novu Istru“, na one dane od prije dvadeset godina, ma jel’ moguće!?, kada smo zajedno u Prvomajskoj 36. u tek dobivenim prostorima Matice, ali i Društva filologa, planirali - nakon osnutka Društva hrvatskih književnika - Ogranka kako pokrenuti časopis na tradiciji „Istarskog mozaika“, uz još žive Sinčića i Arambašin; potom „Istre“ i Marija Kalčića, pa zamrle i „Nove Istre“, i sve tako. Sjećam se da sam s Mirom kod njega u Cankarevoj također o tome raspravljao, pa se i malo porječkali, a on me onako mudro pita: A tko bi onda trebao biti urednik? Ja uzvratih: Pa normalno, Boris, on je najdublje u tome! I onda je krenulo; i Fabrio i Ogranak, pa svijest kod onih u Gradu Puli, čini mi se da je Delbianco tada dao podršku (lovu), pa su krenule i donacije, Jadranka Ostić nekako je tu kao sjena bila, ja sam preuzeo uređivanje Kulture u „Glasu Istre“ pa smo koristili tu infrastrukturu dok „Nova

Istra“ nije stasala – kroz rubrike Očuvanje baštine, Svijet umjetnosti – pa se tako okupila neka stalna grupa autora koja je nekako logično skrenula potom tebi u časopis. Naravno, to smo i željeli i to je bilo zacrtan put. Kako sam imao na poslu itekako obaveza, a i pisao sam i „ispisivao se“ u dnevnom tisku, nekako sam časopis zanemarivao, ili sam imao pred očima knjigu. Mislim kao pisac, autor. Ipak si me nekoliko puta uvukao; napisali smo i objavili poneki tekst koji mi se danas s odmakom čini kao solidan odraz vremena – recimo kako su neki kršili embargo Srbiji u Trstu, dokazujući da su izgubili raspadom Juge svoju jedinu domovinu, jedini jezik i jedinu kulturu…, potom i malo filmskih tema, ako je trebala neka slika iz moje arhive, uvijek podrška u najavi i objavi događaja po izlasku „Nove Istre“ i novog broja i sve tako… Imam i nekoliko tekstova koje sam baš htio za „Istru“, ali ih nisam nikada poslao, možda sam ti jednom o tome i rekao, ki će znati? Evo, obećavam da ću bar jedan od njih poslati za neki naredni broj. Vidim da sam prešišao mjeru, ali vidim i još puno brojeva „Nove Istre“ usprkos svim preprekama. Pa toliko je iskustva i sličnih prepona u životu ovog časopisa, zar ne? Mate ĆURIĆ, novinar i pisac, Pula

Čuva dignitet književnosti i književnikâ Dugo sam godina živio u đakovačkoj Novoj ulici. Bila je to ulica naseljenikȃ u Đakovo, s novim neožbukanim kućama, sa stazama od stare cigle i „debelim blatom“ na cesti. Ulica je bila nova, u njoj su živjeli neki novi ljudi, iskorijenjeni iz jednog i usađeni u novi životni prostor. Ta me ulica oblikovala i iz nje sam krenuo na putovanje koje i danas traje. Više se ne zove Nova, jer je to bilo privremeno ime za nešto što je tek utemeljeno, dok se ne pronađe velikan čije bi ime odgovaralo blatnjavom putu oko kojeg se polako roje kuće. Danas se zove Ulicom Hrvoja Vukčića Hrvatinića, prigodno ime budući da je većina stanovnika u

20 / 25

Panoniju stigla iz Hrvatinićeve postojbine... Ovim uvodom želio sam ustvrditi kako je epitet „nov, novi, nova“ u nazivu najčešće privremen. Sve novo jednom postaje staro, sve svježe polako ili brzo vene. Srećom, nije tako sa časopisom „Nova Istra“. Rodio se u vremenu kada smo u mnogočemu poneseno kretali iznova i zaslužilo je ponijeti svoje lijepo ime, a pravo da to ime i dalje s ponosom nosi zaslužila je sjajna ekipa na čelu s Borisom Domagojem Biletićem. S puno znanja, ljubavi i strasti svake godine iznose svoje odeblje sveske prepune izvrsnih tekstova pred javnost i ponosno zapisujem kako sam u tom pravom književnom Cesarićevskom „slapu“ nakapao poneku malu kap. „Nova Istra“ čuva dignitet, ne samo pisane riječi, već i književnika, autora, znajući biblijski da je svaki radnik vrijedan svoje plaće i dosljedno se boreći za sebe i za sve koji u njoj pišu. „Novu Istru“ objavljuje Društvo hrvatskih književnika preko svog Istarskog ogranka, koji slavi dvadeset i petu obljetnicu utemeljenja. Kao predsjednik najstarijeg ogranka našega Društva, onog slavonsko-baranjsko-srijemskoga, specifičnih književnih glasova koji se tako rado i s ljubavlju osluškuju u našoj Istri, kao što se istarski književnici s poštovanjem i uvažavanjem primaju u prostoru između Ilove, Save, Drave i Dunava. U ime svih književnika, članova našega Ogranka, parafrazirat ću u znak poštovanja prema „Novoj Istri“, hrvatskim književnicima iz Istarskog ogranka, „krasnoj zemlji Istri“ uopće, jednog od naših začinjavaca – Matiju Antuna Relkovića: „Istro, zemljo plemenita, vele ti si lipo uzorita, na priliku zemaljskoga raja...“ A na takvom prostoru rastu i sjajni umjetnici, sjajna udruženja poput Istarskog ogranka DHK, i časopis koji i nakon dvadeset godina zaslužuje s punim pravom nositi epitet „nova“! Mirko ĆURIĆ, književnik, Đakovo; predsjednik DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek

Prirodni i duhovni zavičaj U povodu dvadeset pete obljetnice osnutka Vašega Ogranka Društva hrvatskih književnika i dvadesetog godišta „Nove Istre“, upućujemo naše iskrene čestitke i najbolje želje. Osjećamo da Vaša zadaća što se s poštovanjem i veličanstveno nastoji uzdići u nebeske visine nije bila spokojni, čarobni krajobraz u kojemu će vijenci planina i žubori potoka poslužiti kao sklonište duši kad se izmori od siline civilizacije. I mi smo iskusili svoje poslanje s programima i mukama, sa snovima i nadama pa živimo svoje revnovanje sa srcem punim vjere da će nam djela biti po mjeri našega truda. Zato nas raduju obljetnice drugih što svjedoče o pjesmama u kojima se slavi prirodni i duhovni zavičaj u njegovoj ljepoti. Ivan SIVRIĆ, predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar

Za kulturni dijalog, polemiku i kritiku S radošću se pridružujem čestitarima dviju vrijednih obljetnica, obilježavanja četvrt stoljeća djelovanja Istarskoga ogranka DHK Pula te dvadesete godine izlaženja časopisa za književnost, kulturološke i društvene teme „Nova Istra“. Promišljajući ulogu i značaj niza vaših aktivnosti, ostvarenih u proteklom razdoblju, zaključujem da ste uspjeli ostvariti nezamjenjivu i iznimno vrijednu ulogu očuvanja zavičajnih književnih vrijednosti i nakladništva Istre, ali i drugih hrvatskih prostora, neumorno podsjećajući na nužnost razvijanja kulturnoga (društvenog) dijaloga, ali i prava na polemički i kritički glas. Vaši napori (teškim vremenima usprkos) promicanja pisane riječi trajno podsjećaju da je kulturno i književno bogatstvo u našim životima nužno poput zraka koji udišemo, bilo da je riječ o onima koji posjeduju vještinu pisanja ili onim drugima koji to znaju pročitati. Valnea DELBIANCO, red. sveuč. prof. i književna povjesničarka, Pula

20 / 25

Suvremenost i baština U posljednjih dvadeset godina, od njegova pokretanja u samostalnoj hrvatskoj državi nedugo nakon završetka Domovinskog rata, kada je bio jedini časopis na hrvatskom jeziku koji je izlazio u Istri, do ulaska Hrvatske u Europsku uniju i nakon toga, časopis „Nova Istra“ – vođen upornošću, znanjem i strašću glavnog urednika dr. sc. Borisa Domagoja Biletića – povezuje suvremeno i baštinjeno književno, umjetničko i duhovno stvaralaštvo u Istri i cijeloj Hrvatskoj s duhovno srodnim stvaralaštvom u Europi i svijetu. Bruno DOBRIĆ, knjižničarski savjetnik, Pula

Dostojanstvo Kao predsjednik DHK-a, na poticaj istarskih kolega, podržao sam i pobrinuo se svojedobno da se u Puli osnuje ogranak Društva, vjerujući s punim pravom da će znati nastaviti davnu tradiciju inzistiranja na širenju znanosti o književnosti i topline artističkog ljudskog dostojanstva. Akademik Nedjeljko FABRIO, književnik, Rijeka - Zagreb

Časopisna perjanica i kreativni Eros, „suprotiva“... U oskudnu vremenu, kad se kulturne vrijednosti sustavno potiskuju na marginu te maćehinski tretiraju i od onih koji bi o njima itekako trebali voditi računa, lijepo je znati da postoji časopis, koji u svakom pogledu ustrajno i na zavidnoj razini, a ne samo – kako se to inače običava – formalno i deklarativno, afirmira kulturu, umjetnost i društvena pitanja. Stoga treba čestitati na 20. godištu takvih nastojanja pulskom časopisu „Nova Istra“, po vrsnim prilozima meritornom glasilu za književnost, kulturološke i društvene teme, danas svakako časopisnoj perjanici (ili jednoj od malobrojnih), nadasve bogatoj kreativnim Erosom u sveukupnom hrvatskom intelektual-

nom i umjetničkom prostoru. Ujedno, čestitka i na 25. obljetnici djelovanja Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, koji – okupljajući sve hvalevrijedne recentne umjetničke i znanstvene potencijale na poluotoku istarske „terre magice“ – časno razvija kulturnu misiju ne samo svojim nakladništvom, osobito ovim iznimno značajnim časopisom, već i nizom aktivnosti te permanentnom prisutnošću na svim područjima duhovnog rasta, napose organizirajući tradicionalne Pulske dane eseja. I ma koliko za neke u današnjoj najezdi potrošačke ere, koja iz dana u dan napušta relevantne kulturne kriterije, njihova djelatnost bila „nevidljiva“, Hölderlinova svojevremena znamenita opaska „Čemu pjesnici (dakle, i časopisi za književnost i kulturu, op. p.) u oskudnu vremenu?“ lakše se podnosi i daje više poticaja za djelovanje u znaku onog nepomirljivog Marulićevog (i Marovićevog) „suprotiva“. Akademik Jakša FIAMENGO, književnik, Split

Zapisana riječ ne stari Što reći nakon tolikih godina? Da smo u međuvremenu svi skupa ostarjeli? Jesmo, ali nije o tomu riječ u ovom osvrtiću na minulih 25 godina Istarskog ogranka DHK i 20 godina „Nove Istre“ (je li još uvijek nova?). Puno je značajnih umjetnika, znanstvenika i općenito ljudi iz kulture, domaćih i stranih (stranih dakako samo po putovnici), prošlo našim prostorima i prošetalo našim gradom ostavivši u „Novoj Istri“ i pisani trag iza sebe, o sebi, za sebe, o nama i za nas (o imenima će vjerojatno govoriti netko od uvodničara na službenoj proslavi). I to držim najbitnijim, tu zapisanu riječ koja za razliku od nas ne stari nego opstaje usprkos svim problemima o kojima u svečarskim trenutcima nije red govoriti. I zato „Nova Istra“ jest nova, vječno nova, premda joj je već dvadeset godina! Neka bude nova i kad joj bude 50! A i Ogranak se obnavljao i obnavlja se novim članovima koji ga pomlađuju i koji mu osi-

20 / 25

guravaju trajanje, tu najbitniju sastavnicu vrijednoga. I što poželjeti slavljenicima? Pa, neka traju! Akademik Goran FILIPI, red. sveuč. prof. i književnik, Medulin

Obilje Svaki me izlazak Nove Istre uvijek obraduje. Obično vidim najavu u novinama i gotovo istog dana nađem svezak u poštanskom pretincu. To je poseban gušt. A prva misao kad primim u ruke Novu Istru je uvijek upućena uredniku i pomislim Bože, koliko je truda tu uloženo! I tako dvadeset godina. Riječ urednik u ovom slučaju trebala bi se pisati velikim početnim slovom i naravno da mislim na Borisa Domagoja Biletića. Vesele me članci ljudi koje poznajem i cijenim i rado ih pročitam, a također upoznajem neke nove za koje nisam čula, ili su mi manje poznati. Od tematskih cjelina rado čitam priloge iz Suvremene književnosti, Novih prijevoda i Kritičkih osvrta, a ljuti me činjenica da od tolikog obilja kvalitetnih autora i tekstova ja pročitam tek mali dio. I ovako, samo kratko se osvrćući na proteklih 25 godina djelovanja Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, i kad bi se računala samo njegova prebogata izdavačka djelatnost, to bi bio dovoljan razlog za slavlje i ponos. Nada GALANT, književnica, Žminj

Iz regionalnoga okvira među najkvalitetnije Uz časopis Nova Istra i Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika vezan sam dugi niz godina. Činjenica da sam im tek povremeno bio suradnikom, ne mijenja tu činjenicu. Pratio sam kako Istarski ogranak postupno ali sigurno izrasta iz regionalnoga okvira do općehrvatskoga značaja koji danas nedvojbeno uživa. Jednako tako se i časopis Nova Istra uvrstio među najkvalitetnije književne časopise u hrvatskome kulturnom prostoru.

Povremene tribine koje sam imao po Istri tijekom svih tih godina, kao i sudjelovanje na Šoljanovim danima u Rovinju, ostadoše mi u trajnome sjećanju. I pitam se, u čudu: zar je već prošlo dvadeset, odnosno dvadeset pet godina? Što drugo poželjeti nego: Na mnoga ljeta! Darko GAŠPAROVIĆ, red. sveuč. prof. u m., teatrolog i književnik, Rijeka

Otvara put mladim piscima Ako je čitatelju knjiga prozor u svijet, onda je prozor Nove Istre prozor odjeljka vagona putničkog vlaka. Nažalost, netko zloban mogao bi usporediti sudbinu domaćih književnih časopisa sa sudbinom domaćih željeznica. Netko (kratkovidan) mogao bi zaključiti da je vrijeme književnih časopisa prošlo, baš kao i vrijeme tračnica, baš kao i vrijeme dijeljenja iskustva putovanja s (potpunim) strancima. No, negdje – u Japanu, u Francuskoj – ljudi grade nove, sve brže vlakove. U Istri, u Puli, vlak Nove Istre i dalje vozi. Čak, štoviše, baš kao što je i nama – prije gotovo dvadeset godina – osim prozora u svijet riječi, Nova Istra predstavljala i vrata, prolaz u prostor književnosti, ulaz u društvo ljudi od pera ili tipkovnice, ona i danas otvara isti put mladim piscima. Na njima je da zakorače unutra. U vrijeme kada je internet, to čarobno obećanje globalne instant-povezanosti, postao mutno, iskrivljeno zrcalo u kojem se usamljenim korisnicima obraća tek njihov jednako usamljeni odraz, književni časopisi imaju ponovno priliku postati brzi – japanski ili francuski – vlakovi koji povezuju pisce, čitatelje i pisce/čitatelje jedne s drugima. Stoga u nas osobno nema straha za budućnost Nove Istre i budućnost dijeljenja iskustva književnosti s (potpunim) strancima. Jer, kako joj i samo ime govori, sve dok uz prozor odjeljka vagona putničkog vlaka nudi i vrata za ulazak u svijet riječi, Nova će Istra biti uvijek – nova. Natalija GRGORINIĆ i Ognjen RAĐEN, književnici, Ližnjan

20 / 25

Svjetonazorska i estetska otvorenost Proteklih desetljeća primao sam redovito desetak hrvatskih književnih časopisa, i par njih iz susjedstva (dok su časopisi bili svojevrstan i pouzdan filter za auktore), među njima i pulsku „Istru“ (mahom okrenutu lokalnim temama i imenima, vegetirajuću, i ne previše zapaženu). Kad se 1996. pojavila „NOVA ISTRA“ – pomislio sam: Je li taj novum samo u naslovu?! Novost nije bila samo u naslovu. Nasreću. U uređivačkome umijeću isto je tako malo dobrih kao i u književničkomu (iako je kreativan urednik često suočen s gotovo nevjerojatnim zaprjekama, pogotovu u manjim sredinama). Donoseći zanimljive tematske blokove (od europskih, domaćih pa i lokalnih), s otvorenošću prema svim svjetonazorskim i estetskim pristupima, „Nova Istra“ je postala jedan od tri najbolja hrvatska književna časopisa. Nadajmo se da će tako biti i ubuduće.

Društvo hrvatskih književnika, točnije njegov pulski ogranak, može se pohvaliti s preko sedamdeset tiskanih naslova. Izuzetno smo ponosni što je među njima i poema „Gospa od Škrpjela“ autora Daniela Načinovića – oda objektivnoj ljepoti, ali i intimni, subjektivni doživljaj jednoga od simbola opstojnosti hrvatskoga naroda u Boki kotorskoj. Hvala Vam na dosadašnjoj podršci, suradnji, iskrenom prijateljstvu i dobronamjernosti, koji nam svakako daju za pravo da s optimizmom gledamo i na buduću plodnu suradnju. Na posljetku, primite izraze našega najdubljeg poštovanja i zahvalnosti za sve što činite za afirmaciju tema i autora iz Boke kotorske i Crne Gore. Srdačan pozdrav i puno uspjeha u budućem radu, kako uredništvu časopisa „Nova Istra“, tako i svim suradnicima Istarskoga ogranaka DHK-a u Puli. Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore

Ivan GRLJUŠIĆ, književnik, Poljica/Vrgorac

Viktor Vida i Gospa od Škrpjela Uvaženi prijatelji, na početku Vam upućujemo najsrdačnije čestitke u povodu obilježavanja dvaju izuzetno bitnih obljetnica – dvadesetogodišnjice časopisa „Nova Istra“, koji je svakako ucrtan u mapu nezaobilaznog i s nestrpljenjem iščekivanog štiva ljubitelja probrane pisane i kritičke riječi , te 25. obljetnice istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika. Osobitu čast i privilegiju suradnje s Društvom hrvatskih književnika, prvenstveno s mr. sc. Božidarom Petračem i dr. sc. Borisom Domagojem Biletićem, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore imalo je prilikom predstavljanja lika i djela hrvatskoga književnika bokeljskih korijena Viktora Vide – kozmopolita duhom i erudicijom, a Bokeljom i Hrvatom habitusom i čitavim bićem. Uspjeh koji je polučila Večer Viktora Vide bio nam je potvrda da smo na dobrom putu, ali i podstrek i vodilja za daljnji rad u istom pravcu.

Udri Miho „Udri Miho“ razdragano je navijački zagrebao u zid oslikan freskom, na kojoj se sv. Mihovil bori sa zmajem, priučeni istarski glagoljaš, a Žakan Juri je uskliknuo „Vita, vita, štampa naša gori gre“ dok mu je strojar, ruku zamazanih gustom grafičkom bojom, na primitivnom tiskarskom stroju izvlačio prve stranice ispisane glagoljicom, ne sluteći pritom (iako su to priželjkivali) kamo i u što će se to razviti. Nastavili su mnogi poslije njih, a neki, naravno, i prije. Izredali su se tako popovi glagoljaši, notari, priučeni pučani još nevješti u oblikovanju slova, raznih profila i s raznim potrebama, ali s istim žarom, s istom željom – da bude zapisano. Redali su se začinjavci, bilježnici i poreznici, rađali su se paragrafi i stihovi. Rađali su se pjesnici, književnici, putopisci, povjesničari, matičari... police su postajale sve brojnije, ali je na njima bilo sve manje prostora za nove tiskovine. Počeli su se redati naslovi, izdanja, časopisi, letci, plakati, objave i progla-

20 / 25

si. Rađale su se i gasile ideje, ljudi, generacije. Ponekad se čini kao da je uvijek trebalo iznova započinjati, a zapravo vidimo da sve ima neki slijed, koji jest raznim mijenama ispunjen, no ipak pravocrtan. Na našim policama pojavljiju se tako naslovi: Istarski razvod, Glagoljaški spomenici, Gotičko kiparstvo u Istri, Izbrisani identiteti, Zbogom drugovi, 50 godina Pazinskog sjemeništa, Naša sloga, Istra pod Italijom, Krvava krizma u Lanišću, Kalendar Istran, Pučki prijatelj, Iskre pod pepelom, Korablja začinjavaca, Istra, itd. itd. ... Nova Istra, Nova Istra, Nova Istra, Nova Istra, Nova Istra... i tako godine idu knjige se tiskaju (u tiskarama i na policama). Netko će reći, trebalo bi više, a drugi će dodati – a za koga? Neke su tiskovine dale pečat svome vremenu, neke su bezlično prošle, jednako tako ljudi i društva, udruge i skupine, neke na trenutak kao zvjezda repatica, a neke traju. Traje tako DHK-IO, traje i Nova Istra. Traje i sjaje. Poželimo im još brojeva, suradnika, mladih autora. Poželimo im još sjajniju budućnost i još poneku visoku obljetnicu. David IVIĆ, Matica hrvatska Ogranak Pazin

Ljudi centra Doći u Istru, biti u onom okružju dobrih energija, u mitskom prostoru ljepote, za mene je uvijek bila povlastica. I premda sam svjesna da i drugi na nju imaju pravo, uvijek tajno priželjkujem da baš mene pozovu na pulske Dane eseja, Šoljanove dane, bilo kamo, što me uz Istru veže. Trudim se da to budu moji najbolji trenutci i najsvježije misli i rečenice. Znam što to znači i koliko vrijedi, održati jedan kvalitetan časopis na obodnici naše metropole, gdje je sve dalje od 100 km „provincija“. Stoga mi je postojanje i opstanak NOVE ISTRE od bitne važnosti. Vidim to kao potvrdu teze da je CENTAR uvijek tamo gdje žive i rade LJUDI CENTRA, poput dragoga Borisa B. i njegove ekipe. Za svu tu zavičajnost, obogaćenu nehinjenim kozmopolitizmom, zavrjeđuju hvalu i svako priznanje. Dodajem svoj divlji mak s podravske livade, o kakvima je Mihovil Pavlek-Miš-

kina pjevao, u onoj crvenoj boji ljubavi, koju za Istru i sve njeno osjećam. Čestitam vam i hvala što postojite! Božica JELUŠIĆ, književnica, Đurđevac

Periodik svjetske razine Vrijednosni dosezi dičnih obljetnica – 25 godina Istarskog ogranka DHK i 20. obljetnica „Nove Istre“ – uvelike nadilaze, dapače – potiru uobičajenu društvenu projekciju o regionalizmu, ali i decentralizaciji hrvatske kulture. Istarski ogranak DHK, kao i časopis „Nova Istra“ – s iskonskim korakom u zavičajnosti kao „mjeri svijeta“(prema lucidnoj semantizaciji Zvana Črnje) s jedne strane, te europskim kulturološkim poveznicama u književnosti, povijesti i suvremenosti s druge strane – Istru kao, utemeljeno, davno zvani „poluotok duha“ uzdižu u središte probranih kulturoloških emanacija. Koje je središte upravo tamo gdje „vlada“ vrstan Tekst i uzoran Autor! Vrlo promišljena urednička koncepcija „Nove Istre“– s kontinuranim tropletom materinskoga jezika čakavske govorne podloge (svijesti o tronarječnosti hrvatske jezične i kulturne zbilje), vrednotâ domaje i Svijeta, kao i obradom humanistike u njezinoj sveobuhvatnosti – taj časopis svrstava u najznačajniju svjetsku periodiku, a tematski u temelje hrvatske kulture i znanosti. Uz kolegijalne čestitke na jubilejima i nadom za višedesetljetna kaj & ča kulturološka prožimanja, Vaš časopis „KAJ“ i „KAJKAVSKO SPRAVIŠČE“, Zagreb

Rijetko utočište Premda je kulturna i kulturološka uloga (u najširem smislu tih kurentnih i akademski preizrabljivanih pridjeva) časopisa u virtualno teroriziranom digitalnom društvu, u posvemašnjem internetskom šundu i svakovrsnim portalskim polulažnim poluistinama (relativizam relativizma), znatno izmijenjena i materijalno (papirni

20 / 25

tisak postupno izumire) i duhovno (površnost, nekritičnost i ekskluzivnost glavni su suvremeni parametri vrijednosti), klasični, tradicionalni i nespecijalizirani časopisi širokoga spektra pisane riječi (od astronomije do gastronomije) opstaju iz intelektualnoga ponosa, iz dostojanstva pameti, u inat obezvrjeđivanju svijeta, u dišpet kulturnoj industriji (ili točnije: industriji kulture). Ostati nesuvremen u današnjoj otupjeloj suvremenosti revolucionaran je poduhvat koji Nova Istra (od 1996., 50 svezaka), nastavljajući u najboljoj (polustoljetnoj) časopisnoj tradiciji Istarskog mozaika (1963. - 1974., 41 svezak) i Istre (1974. - 1993., 80 svezaka), njeguje i promiče prateći, prije svega, nacionalni (hrvatski) i zavičajni (istarski) kontekst epohe u globaliziranom supermarketu svaštica. Vraćanje tradicijskim vrijednostima časopisa, kolikogod anakrono i konzervativno bilo (srazmjerno onomu koliko smo nepromišljeno i mladenački buntovno bili protiv tih istih vrijednosti u zamjenu za utopijsku suvremenost, dakako ni u primislima ovakvu), jedino je utočište (pored rijetkih knjiga) zdrava razuma, kritičkog duha, umjetnosti i znanosti. Mi smo donekle znali nastaviti tamo gdje su stariji zastali, a sad smo u njihovoj poziciji bez mladenačke buntovnosti koja se ne nazire na obzoru ubrzana i površna silicijeva svijeta… Miodrag KALČIĆ, prof., bivši tajnik i redoviti suradnik „Nove Istre“

Talijanski zavičajni pisci hrvatskome čitatelju Na stranicama „Nove Istre“ prijevodima sam dosad predstavila nekoliko talijanskih pisaca naše sredine, među kojima su neki prvi put „progovorili“ hrvatskome čitatelju. U rubrici „Novih prijevoda“ objavljeni su tako mlađi autori poput Marianne Jelicich Buić, Gabrielle Chmet, Rosanne Bubola i Alessandra Salvija, perjanica generacije rođene sredinom sedamdesetih, no jednako tako i prijevodi autora koji su svima njima, pa i meni, istinski književni uzori: Isabella Flego,

Claudio Ugussi... Potonjem je, primjerice, godine 2012. objavljena izvanredna pripovijetka „Venecijanski akvarel“, čime je „Nova Istra“ pridonijela obilježavanju njegova osamdesetog rođendana. Lorena MONICA KMET, prevoditeljica, Buje

Prepoznatljivost i važnost u širem prostoru Unatoč redovitim pozivima, nisam puno dolazio na Dane eseja u Pulu, a u časopisu „Nova Istra“ jedva da sam objavljivao, pa ipak na samom početku pokretanja serije napisa o eseju, kao pomalo zapostavljenom žanru, koji se gušio u znanstvenjačkom pristupu književnosti, podržao sam Borisa Biletića i moga generacijskog pjesnika Danijela Načinovića da djelatno pripomognu esejističkom pisanju, posebno i ustanovljenjem svehrvatske nagrade za esej u imenu Zvane Črnja, koji je meni nekad davno bio, uz Zvonimira Bartolića iz Čakovca, dragi i kvalitetan književni glas „iz provincije“. Ono po čemu se danas časopis „Nova Istra“ i izdavaštvo uz nju izdvajaju iz sličnih regionalnih inicijativa nije samo briga za lokalne hrvatske i druge istarske teme i autore nego njihova prepoznatljivost i važnost u širem hrvatskom i međukulturnom prostoru. Posebno bih istakao i prijateljsku privrženost pojedinih sudionika Dana eseja, koja kao da uvijek iznova obnavlja atmosferu nacionalno povjerljivih, kulturno-tolerantnih i ugodnih razgovora, i izvan redovitoga programa. Zvonko KOVAČ, red. sveuč. prof. i književnik, Zagreb

Povijest protkana strašću Dvadeset godina časopisa „Nova Istra“ (u svjetlu našega ČA i ŠTO) San jako kuntenat, ma i štut, ČA van moren čestitat dvajset let u svoje ime, ali prije sega, u ime

20 / 25

fameje ČA. Fameja je to ka danas broji 25 katedri (bi se reklo malih famej) u tri države (Hrvacka, Austrija i Mađarska), ma anke u 4 županije naše patrije. Fameja je to ka broji na miljare ČAtežaka, ČApensijera, ČApoeta, ČAartista... ma kako ćete da ih zovemo. Svi ČAovci ne samo ča razmiču koltrinu pasanih vrimeni već su i luč za buduće vrime. Svi uni delaju, i se ne štufaju, da bi unima ki su bili, podignuli monumenat, a unima ki će doć ništo pušte, da znaju i da budu kuntenti ča žive na tako, znutra, valje svranićon bogate, zemlje. Ta velika fameja na leto pušti, za vrimena ka će doć, čuda besid, kanti, knjig i svakakovih drugih del. Ta storena dela nisu za nas nego za „i klitu“, da uni ki dojdu budu kuntenti da žive u tih kraji ki su bila, su i će bit to ČA su. ČAfameja se, ne samo špera, već i je nikako sigura da će i uni ki će doć (bi se moglo reć, naša dica), o pasanih vrimeni, i o onih vrimeni ki će za njihovu dicu doć, s jenakon miron dat sebe. Nu, se šperamo da će to postat i njihova užanca. ČAfameja zna da, ako štabelo posiješ, da će se nać ČA i za makinat. „Nova Istra“ je sinergijski povezana s gornjim mislima. Dvadeseta je obljetnica prilika da u ime obitelji Čakavskog sabora čestitam na dvadeset godina plodnoga rada i iskažem iskrenu zahvalnost svima koji su tijekom ovih godina pridonijeli izlaženju časopisa: prije svega uredniku, ali i autorima, recenzentima, znanstvenicima, pjesnicima, književnicima i svima onima koji su na bilo koji način pomagali i pomažu da to vrijedno bilježenje kulturne stvarnosti bude zavijeka. Valja kazati da ne slavimo samo časopis. Tu su i ostala izdanja pod „krovom“ „Nove Istre“, u obliku knjiga, koja također baštine regionalnu i/ili nacionalnu kulturu širokog spektra: beletristika, historiografija, pjesništvo, književnost, filozofski eseji, sjećanja, ogledi itd. Ukupno do danas preko 70 djela. Divljenja vrijedno. I sve to u manje od 20 godina! Časopis „Nova Istra“ nije samo tisak. On je pokret. On je događanje. On je prostor koji daje i traži. On je kanal za komunikaciju. On je posrednik (sredstvo) za razgovor. Časopis je pomalo domoljuban, kako regionalno tako i nacionalno.

No, domoljublje je to koje ne upada u zamku domoljublja navijačkog tipa. To je samo izazovno otkrivanje istine, britkosti i afirmiranosti u različitosti. Nastavak je to, na neki poseban način, puta zacrtanog sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kojem je i Čakavski sabor imao važnu ulogu. Časopis „Nova Istra“ od samog je početka bio i sve do danas ostao, jedna specifična (nova) pojava, a moglo bi se reći i svojevrsni fenomen u odnosu na većinu drugih sličnih časopisa iza kojih obično stoji neka „velika institucija“. Kad je riječ o prijelomnim povijesnim vremenima, a to nastajanje časopisa „Nova Istra“ jest, kako odijeliti opće od osobnog? Nastanak, rađanje i uspješno življenje časopisa, budimo iskreni, plod je, od ideje do realizacije, jednog čovjeka. A taj se čovjek zove Boris Domagoj Biletić, glavni i odgovorni urednik časopisa. Boris Domagoj Biletić sazrijevao je stručno, stvarateljski, znanstveno pa i životno zajedno sa časopisom. Možda je to „zajedničko odrastanje“ Borisa, časopisa, Istre, hrvatske povijesne zbiljnosti, svojevrsni tumač uspjeha pustolovine započete prije dvadeset godina. Borisova poznata osobnost, svojevrsna tvrdoglavost, (bez)kompromisnost, upornost, stvarateljska napetost i vjera prenijela nam se, putem časopisa, u ostavštinu. Časopis bismo mogli opisati kao povijest protkana strašću Borisa Domagoja Biletića, koja je k tome i duboko osobna, ali i mjesto gdje su se iz pera mnogih nizale budućnosti koja danas postaju javom. Boris i svi stvaratelji zabilježeni u izdanja časopisa shvatili su da svi mogu kulturu ignorirati neko vrijeme. Neki je mogu ignorirati i dugo. Međutim, nitko to ne može činiti svo vrijeme. Boris je prepoznao to da budući povjesničari kulture neće moći pronaći opravdanje za njegovo (naše) ne djelovanje. Prepoznao je i slabu aktivnost Čakavskog sabora u to vrijeme. Prepoznao je i mogući sinergijski efekt svih institucija kulture koje djeluju u tom podneblju (Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika, Čakavski sabor). Prepoznao je to da mora postojati prostor za „susret“ regionalne i nacionalne kulture. Znao

20 / 25

je za nuždan suživot, odnosno za ča i što u zajedništvu. Boris je jednostavno odlučio djelovati. Sam je pisao, počesto i kritički, motivirao je svoje okruženje da iskaže svoje misli i prikaže svoja djela. On je časopisu, jednostavno kazano, davao život. I tako svih 20 godina. Zaključno, potrebno je istaknuti da priče iz časopisa „Nova Istra“, ali i ostalih izdanja pod njegovom „kapom“, nisu možda štivo za noćni ormarić i čitanje pred san, ali svakako jesu vrlo dobro štivo za sve ostale dijelove dana. Hvala još jednom na svemu učinjenom. Časopisu želim dug, plodonosan i izazovan život. Čini mi se primjerenim završiti ovim Dobrilinim riječima: „Izgubio sam iluziju, ali ću govoriti. Možda je to kao zapisano na morskom pijesku, ali...“ Slavko KRAJCAR, red. sveuč. prof., predsjednik Čakavskoga sabora, Zagreb

NOVA ISTRA kot STARI SOSED Moje čestitke ob jubileju žilave in presenetljivo domače revije ne narekuje samo stara zgodovinska povezava med Istro in Trstom, ki se je utrjevala med prebujo nacionalne osveščenosti pri Slovencih in Hrvatih – v odporu do tujih apetitov. Predvsem je to znak prijateljskega sopotništva, ki že 20 let dobro vpliva na ustvarjalnost posameznikov v naših dveh okoljih. Istra in Tržaško naj bi bila na prvi pogled nekoliko „daleč od oči“ in nekakšna provinca v odnosu do matičnega središča, a jima je zaradi stikov s sosedi dana priložnost, da razvijajo svoje primerjalne prednosti prav zaradi zgodovinskih izkušenj – in nuje, da se tudi perspektive umetnosti vedno znova modernizirajo, primerjajo s soseščino. Osebno sem za to izzivalno bližino Nove Istre, vseh književnikov, ki ji dajejo dušo in telo, posebno hvaležen. K željam, da ne bi tako dragocenega kulturnega pojava ogrozila kaka kratkovidna ekonomistična računica, dodajam obljubo, da

bom po svojih močeh storil vse, da se bo Istra v Trstu počutila kot doma – in da bom tako tudi sam nanjo računal, v dobrem in slabem, kot na dobrega soseda. Marko KRAVOS, književnik, Trst

Predstavljanja i izvan granica Izuzetno mi je drago što će časopis za književnost, kulturološke i društvene teme „Nova Istra“ uskoro proslaviti svoj dvadeseti rođendan. Od srca mu želim da i dalje bude tako uspješan! Jer, radi se zasigurno o jednome od ponajboljih hrvatskih književnih časopisa s mnoštvom zanimljivih tema. Od 2002. godine gotovo redovito šaljem svoje autorske priloge ili prijevode djela književnika sa španjolskoga govornog područja i u tome sam razdoblju ostvarila izvrsnu suradnju s uredništvom. Objavljivanjem tekstova stranih autora u prijevodima još je više naglašen njegov kozmopolitizam. Puno sam ga puta predstavljala izvan granica naše zemlje i svi su bili zadivljeni njegovim izgledom i, usprkos jezičnim barijerama, njegovim bogatim sadržajem. Jer, u „Novoj Istri“ zaista ima tekstova za svačiji ukus! Na pohvale izvrsnome književnom časopisu, nadovezuju se i one vezane uz „Dane eseja“ koji se svake godine održavaju u Puli. Tu manifestaciju prije svega rese dobro pogođene teme i vrsni stručnjaci koji o njima raspravljaju. To je jedan od razloga zbog kojih privlači brojnu publiku. Kao i „Nova istra“, i „Dani eseja“ uspješno su prešli lokalne i domovinske okvire, i postaju prepoznatljiva i cijenjena međunarodna manifestacija. Sve čestitke uspješnome Istarskome ogranku Društva hrvatskih književnika, uredniku časopisa „Nova Istra“ te organizatorima „Dana eseja“. Hvala na entuzijazmu i trudu! Željka LOVRENČIĆ, znanstvenica i prevoditeljica, Zagreb

20 / 25

S „Novom Istrom“ se četveroručno svira klavir Poslije dvadeset godina – usput, tako se zove i jedan od romana o mušketirima Alexandrea Dumasa, seniora – bilo bi glupo za Novi Istru reći tek: Nova Istra je Nova Istra. No usprkos svemu i svima povući ću takav potez, svjestan da bih mogao biti ptužen za ispraznu tautologiju, jer o tomu je, na prvi pogled, ovdje riječ. Naime, jedan moj prijatelj iz mladosti kojemu se u ovim našim ratovima, u Bosni, izgubio svaki trag, imao je nešto kao uzrečicu koja je glasila (takve se stvari ne zaboravljaju): ančvrgmr?! Na pitanje što znači ančvrgmr, odgovorio je da ančvrgmr znači ančvrgmr. I ništa više. Ali ni manje. Za one koji ga nisu poznavali odgovor je bio posve besmislen. Za mene pak, spomen na jedno neizbrisivo prijateljstvo. No, uostalom, zar već Parmenid u osvit Zapada ne poseže za tautologijom te kaže: esti gar einai (jest naime jest)? Zar Lorca ne pjeva u pet sati popodne bilo je točno pet sati popodne? Nije li Moravia jedan svoj ogled nazvao jednostavno: Una cosa è una cosa? Zar tautologije ne nalazimo u Heraklita, Augustina, Pascala, Heideggera, Krleže, Tina Ujevića..? Zar Kirkegaard koji se u tu stvar dobro razumio ne zapisuje da je tautologija „najviše nečelo mišljenja“, te da „bez poteškoća može ispuniti cijeli jedan život“? Kao i ančvgmr, Nova Istra je postala moja prijeteljica, držao sam je, štono se kaže, u rukama, mislim na nju, susrećemo se, zavodimo se, veselimo i žalostimo, pišemo i čitamo. Zajedno, kao da četvororučno sviramo klavir… Pitam se, kako će oni koji nisu upoznali moju prijateljicu, a ona je tu do njih, na dohvat ruke, kako će razumjeti da ona tautologija s početka ovog lapidarnog zapisa nije posve glupa, besmislena, jednom rječju posve isprazna, da je idem per idem najviši putokaz mišljenja i pjevanja, da se isto spoznaje istim. Ergo: Nova Istra je Nova Istra… Dragutin LUČIĆ LUCE, novinar i filozof, Zagreb

Slobodni prostor... Svojedobno, ne tako davno, neki je stranac na pitanje što misli o Hrvatskoj odgovorio da su ga kod nas fascinirale nevjerojatne prirodne ljepote ali i da je imao osjećaj kako su svi ljudi nekako suvišni. Ove se rečenice često sjetim pri spomenu na aktualnu hrvatsku kulturnu scenu. Čini mi se, naime, da se kod nas događaju ili odgađaju važne stvari, ali uz strahovit napor, sa sudionicima koji su jedni drugima suvišni i nepoželjni. Drugim riječima, s negativnim nabojem koji struji u uskome, zatvorenome krugu. Svaki krug ima određen broj sudionika i otvoren je samo odabranima, onima od kojih se ne očekuju nikakva iznenađenja niti iskakivanja iz reda. Krugovi su vodoravno povezani i čine teritorij. Zonu jala, netrpeljivosti i podmetanja. Kako svaki teritorij ili područje borbe ipak ima neki izlaz u drukčiji svijet, tako i naš „poetički„ prepoznatljiv kulturni krajolik ima dragocjen komad tla koji vodi na sjever, jug, istok i zapad, u slobodni prostor stvaralaštva i idejnih raznolikosti. Zemljopisno ga, kao što je poznato, odavno lociramo kao Pulu, Istru, sjeverni Jadran. Duhovno pak kao „Novu Istru„ i pripadajuće joj hipostaze. Irena LUKŠIĆ, spisateljica, prevoditeljica i znanstvenica, Duga Resa

Nova Istra, Istra, Istarski mozaik,

Istarski borac...

Redoslijed bi, možda, trebao biti obrnut, ali to je to: to su moje časopisne matrjoške, babuške... kako se već zovu one tradicionalne ruske lutkice koje ispadaju, jedna po jedna, čim se otvori posljednja i najveća. Koja se, u našem slučaju, zove „Nova Istra“. Dakle, upravo je današnja „Nova Istra“, ova koja upravo ulazi u još jedan svoj okrugli jubilej, upravo je ona „Velika majka“ istarskoga periodičkog nakladništva. Eksplicitni pokaz njegove dugovječnosti i uspješnosti pred kojom valja skinuti šešir.

20 / 25

Nova je Istra pobjedonosni outcome silne volje, visoke tvrdoglavosti, respektivnih kompeticija i žestokog upornjaštva nekolicine jakih uredničkih osoba – jedne „moćne gomilice“ istarskih intelektualaca – heretika i sanjara koji su, svatko u svojoj dionici, odradili posljednjih šest desetljeća časopisne tradicije našega nam zavičaja. Ma, zapravo bi trebalo reći: PRVIH šest desetljeća časopisne tradicije u kulturnoj i sveukupnoj povijesti Istre. Kamen je u vodu bacila naša Profesorica, naša Ljubica Ivezić, kad je, „ničim izazvana“, prije gotovo šezdesetipet godina, pokrenula legendarni „Istarski borac“. Koncentrični krugovi potom su razmrdali ustajalu površinu. Pa su posao preuzimali i nastavljali, redom, njezini učenici: Mario Kalčić, Marijan Grakalić, Miro Bertoša, Miro Sinčić, opet Mario Kalčić... I sada, desetljećima već, Boris Domagoj Biletić. Koji je stvar maksimalizirao gotovo do krajnjih granica, učinivši „Novu Istru“ jednim od najzanimljivijih, najotvorenijih, najživahnijih i kulturološki najrelevantnijih časopisa u Hrvatskoj. I ne samo Hrvatskoj. Čestit jubilej! Jelena LUŽINA, red. sveuč. prof. i teatrologinja, Skopje

Radilo se sa zanosom i strašću S osjećajem radosti i ponosa vraćam se u mislima na početke djelovanja Istarskog ogranka DHK. Znao sam i osjećao da se rađa nešto vrijedno i nužno potrebno za onaj povijesni trenutak i za ovaj naš hrvatski prostor. Drago mi bijaše da sam dio toga i da svojim zrncem mozaika mogu doprinijeti nečem dobrom. Uvjeren bijah da nije mala stvar biti dijelom jedne tako važne i ugledne kulturne ustanove hrvatskog društva kao što je Društvo hrvatskih književnika, osnovano daleke 1900. godine. Istarski ogranak DHK stasa i započinje svoj hod upravo u doba stvaranja nove države Hrvatske. Tada, ali i za vrijeme Domovinskog rata i kasnije radilo se sa zanosom i strašću, barem sam ja to tako doživljavao. Bilo je poleta i novih ideja.

A kad je pred dvadeset godina pokrenut novi književni časopis NOVA ISTRA – nasušno potreban i svrsishodan – bilo je to jedno duhovno žarište okupljanja entuzijasta lijepe riječi. Slijedilo je izlaženje niza knjiga u Biblioteci Nova Istra. Usporedo s tim, živahno i druželjubivo bijaše na raznim književnim susretima i manifestacijama: Susreti na Dragom kamenu u Raklju, Šoljanovi dani u Rovinju, Čakavski sabor u Žminju, Verši na šterni u Vižinadi, Književni susret Badavca, Dani eseja u Puli i drugo. Bijahu to lijepe prigode za druženje i zajedništvo kolegica i kolega, ali isto tako i poticaj za suradnju s Maticom hrvatskom, Čakavskim saborom, knjižnicama, školama, udrugama…, što nije uvijek – mora se priznati – išlo glatko ni lako. A tek koliko seljenja sjedišta našeg Ogranka i borbe za krov nad glavom i za dostojne prostore, što traje i do današnjeg dana! Izazovno bijaše prihvatiti se obveze, sudjelovati u radu Ogranka, biti njegov predsjednik, pa član Upravnog odbora, sve da bi se koliko-toliko doprinijelo književnom i kulturom životu u Istri, a i šire. Kolegijalnost i radost pratila je više naših književnih gostovanja po Lijepoj našoj i u inozemstvu. Okupljali smo se oko Ogranka, raslo je članstvo, više kolega/ica primljeno je i u redovito članstvo DHK u Zagrebu. Ali s vremenom kao da se počeo osjećati zamor, zasićenje... Zasigurno je na to utjecalo opće stanje i klima u društvu, ali i ne samo to. Sve teže bilo je okupiti kolege, kolegice; biti podrška, biti prisutan, biti jedan uz drugoga, biti jedan za drugoga. Očito nam treba novo vino u nove mješine! Ali i svatko od nas, pa i ja, dakako, svojim iskustvom, svojim radom, svojim djelom nastojimo mudro djelovati i doprinijeti ovom društvu. Darovan nam je ovaj prostor, darovano nam je ovo vrijeme! Opravdajmo to! Iskoristimo to! Tomislav MILOHANIĆ, književnik, Poreč

20 / 25

Ustrajte!

U Istri je moja NOVA ISTRA

Od srca čestitam 20. godišnjicu izlaženja „Nove Istre“ i 25. godišnjicu osnutka i djelovanja Istarskog ogranka DHK. Od početne prave vizije i entuzijazma „s pokrićem“, kroz ustrajan naporan rad, doživjeste ove već pomalo jubilejske datume! Rado vas i uglavnom redovito pratim u „Novoj Istri“. U svakom broju nađem stranica koje su mi zanimljive i proširuju horizonte. Hvala vam. I – kuraja! Ustrajte, potrebni ste nam, dragocjeni ste nam!

Jovanovom tihom, skrajnutom senzibilitetu, Istra je dala novi pogled na život: pržina njene žute zemlje vratila mi je korake iz djetinjstva, u gradićima na modrim briježjima vjetar mi je donosio materin doziv, grote i obala istrijanska, gle čuda!, meni mirisahu na kukumar i snijeg, a ravnica odavala kikot patuljaka i sjeni napaćenih matrosa. Sve to, što nije tlapnja već zrela voćka u grlu bez glasa, računajući ljude i nesalomiva prijateljstva sa njima – u NOVOJ ISTRI se slilo u Ljepotu. U tom časopisu koga su mi, Ljubazni i Blagorodni, meštri od pera: pojači i besednici, šiljali u rodni kraj, često sam nalazio što bijah izgubio. A nadasve istinu koje, zna se, nema po budžacima i labirintima slijepih teritorija. Sebi sam jednako obećavao Istru, u NOVOJ ISTRI se takva nada čuvala kao u baunu čipkasta vešta: da ću se njima vraćati i onda kad se ne budem nikamo više kretao. Tada ponajviše. Samo ću otvoriti foje mog časopisa, jer u NOVOJ ISTRI je sve poredano kao u magičnoj biblioteci. I znam, dok šaram stupcima mog časopisa, da u njene dvije decenije, pored zdravlja mladosti, pomiče se i embrion one buduće starine kakva se uvijek očuva kad su ljudi radišni i voljni. Jer dugovječnost te revije čuva ponajviše njeno časno ime – NOVA ISTRA.

Mons. Ivan MILOVAN, biskup porečki i pulski u miru, Fažana

Više od očekivanog Isprva određen obzor – kada je riječ o nakladništvu i drugim djelatnostima Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika – bio je i ostao zacrtan u istom okviru postojanja i nedjeljive dijalektike: prožimanjem zavičajnog, nacionalnog i međunarodnog. Pregledom objavljenih naslova, kronikom događaja u tom pravcu, ocjena je uspješnosti vidljiva, na dohvatu, i ostaje prepuštena svakomu tko to želi vrednovati. S mojih gledišta, ti su iskoraci u svom obujmu i veći od onoga što se isprva očekivalo... Sve to uz spoznaju da knjiga i kroz trijumf banalnosti ostaje postojanim mementom o tome kako se prostor i vrijeme, nadasve čovjek u njemu, očituju u svojim konstantama i svojim mijenama. Doprinose u ovakvu poslu nije uputno parcelizirati, ali je udio književnih, uredničkih, uopće organizacijskih napora, a u vezi s ovim dvjema obljetnicama, zorno oblikovan stručnošću i postojanim elanom Borisa Domagoja Biletića kojemu zahvale na ovim kulturološkim dosezima punom mjerom pripadaju. Daniel NAČINOVIĆ, književnik, Pula

Jovan NIKOLAIDIS, književnik, Ulcinj

Otvoren i dijaloški poticajan Časopis Nova Istra prepoznatljiv je u Hrvatskoj i inozemstvu: po visokoj kvaliteti uređivanja, aktivnoj komunikativnoj otvorenosti, širem tematskom rasponu kvalitetnih tekstova, različitoj intelektualnoj i profesionalnoj usmjerenosti suradnikâ. Inicijativan je u otvaranju pitanja i poticajan u dijaloškom traženju odgovora, utemeljenih na prožimanju univerzalnih i kozmopolitskih vrijednosti, čemu pridonosi i međunarodna književno-kulturna manifestacija Pulski dani eseja. Nagrađen je 1998. Srebrnom poveljom Matice

20 / 25

hrvatske. Prepoznatljivost Nove Istre izvan Hrvatske dokazuje i njezino članstvo u EUROZINU, europskoj kulturnoj i književnoj reviji na Internetu, te druga priznanja. Fahrudin NOVALIĆ, znanstvenik, Zagreb

Zdravo Borise! Lip je to jubilej: prvi veliki, pravi, važni, zaokružen, ozbiljan. Dva desetljeća, dvajset liti kako jedan hip. Ni više škerci, i punoljetnost je u điru. Čestitan NOVOJ ISTRI, svima ki su pomogli i bili unutra, a tebi, moj druže, prije svih, ča si – zdura. A i lipo i smisleno uređiva časopis. Vajka obilatu i obilnu NOVU ISTRU čitamo svi, od poezije (ako je Orlićeva poezija unutra, tim, tim bolje), pa prema ozbiljnijim temama. Meni ISTRA dura misec dan. Daj si kuraja! Drago ORLIĆ, književnik, Poreč

Rubovi, pustoš i prazno središte Časopis „Nova Istra“ ima svoje jasno utemeljenje u nečemu što najveći pjesnik 20. stoljeća Fernando Pessoa naziva istodobno krhkim i veličajnim, na rubu svjetova i u bezdanu ljudske egzistencije – susretištem zavičaja i domovine s onim kozmopolitskim onkraj granica europske sudbine naroda. Što se više sve utapa u glib planetarne homogenosti, to nam tragovi i znakovi blizine s mjestom ljudskoga obitavališta pružaju neizbježno utočište od praznine. Časopis je to koji čuva čakavske verse i malu književnu povijest Istre s otvorenošću spram novoga u književnoj teoriji, povijesti, lingvistici, filozofiji i teoriji kulture. Važno je opstati i ostati u labirintu znakova bez svijeta, kada stvari gube svoj smisao, a značenja postaju privremenima, kada duhovno dostojanstvo znači ići svjesno

protiv struje vremena. S Borisom Biletićem ovaj je časopis uspio izaći iz kampanilizma i uvučenosti u lokalni imaginarij. Otvorio se tako da se nije istodobno rasplinuo u pretencioznosti vlastitih zahtjeva. Iz njega su proizašli nezaobilazni susreti esejista, biblioteka s vrijednim izdanjima, simpoziji o bitnim temama duha vremena. „Nova Istra“ je i zrcalo Pule, tog „čudnog staroga grada“, kako ga James Joyce u pismu bratu u Dublin naziva zimi 1905. godine prije no što će ga napustiti i svoju književnu sudbinu poput Ahasvera potražiti u Trstu. Pula je bez „Nove Istre„ pusta i prazna. Može se, doduše, i bez književnosti, umjetnosti i filozofije. Ali se ne može bez kulturnoga pamćenja koje gradu utiskuje pečat i kad ga svi napuste i od njega ostanu tek mrtvi spomenici, spektakl ništavila i turizam. Važno je opstati i ostati nesvodljivo drukčiji, čak i kada postoje razdoblja krize i ravnodušnosti u svemu. Važno je imati još uvijek prostora za eksperiment i za tradiciju. Pula je osuđena na taj izazov, kao što je „Nova Istra“ izazovna za čitanje i kad u njoj možda ima više zaborava od provokacije sjećanja. Ali, vrijedni su časopisi oni koje još ništa nije pomelo u kut, jer su ustrajni u namjeri da otkrivaju nove tekstove i one koji su ovdje objavili svoje prve radove, a bez njih je gotovo nezamislivo postojanje kulture na rubovima i u praznome središtu. Žarko PAIĆ, sveuč. prof. i filozof, Ivanić-Grad

Teškoćama usprkos Najiskrenije čestitke u povodu 20 godina izlaženja časopisa Nova Istra i 25 godina od osnutka Istarskog ogranka DHK upućujem uredništvu časopisa, svim suradnicima, te članovima Istarskog ogranka DHK. Iznimno mi je drago što sam i sama suradnica časopisa kakav je Nova Istra, i uvjerena sam da će u budućnosti biti još bolji, usprkos svim teškoćama. Angéla PATAKI, prevoditeljica, Labin

20 / 25

Visoka kulturološka mjera Urednički znamenovana snažnom stvaračkom osobnošću hrvatskoga književnika i pjesnika Borisa Domagoja Biletića, časopis Nova Istra, pokrenuta u znakovitoj olujnoj godini 1995., u hrvatskoj književnoj kulturi i povijesti znači, na neki način, ono što je značio i još uvijek znači znameniti „Istarski razvod“ (odkriven, genijem Starčevićevim, Gradu i Svijetu tek g. 1852.!). Hrvatska se suvremenost i svevremenost na istarskom izvoru događala, na stranicama našega književnoga časopisa kao dobopisa, s visokom kulturološkom mjerom skladnoga prepletanja vrijednosti lokalnoistarskoga, nacionalnohrvatskoga i europskoga odnosno svjetskoga kao organičke žive cjeline. Iskreno čestitajući glavnomu uredniku i svim urednicima i suradnicima na jubileju, s ponosom se prisjećam svoga priloga nastanku prvoga, povijestnoga broja, u njegovoj dijaloškoj dimenziji samopotvrđivanja hrvatskoga jezika kao kuće bitka, prijevoda eseja Milana Kundere, velikoga europskoga romanopisca, čija sam sabrana Djela (reprezentativno izložena na Međunarodnom sajmu knjiga u Jeruzalemu g. 1985.!) priredio i objavio u Sarajevu, godine 1984., zasluživši upravo tim povodom javnu političku etiketu „kunderista i antikomunista“. Nije lako slobodarom urednikom biti u vremenu i prostoru gdje „četvorica jednoga vode od svobode“, kako nekoć, tako i sad. Mile PEŠORDA, književnik, Zagreb

Nekoliko riječi u pohvalu „Novoj Istri“ POVOD PRISJEĆANJU

Kad sam pred nekoliko desetljeća prvi puta ušla u uredništvo jednog uglednog časopisa (bila je to „Republika“) osjećala sam dvostruki užitak: intelektualni i socijalni, a tome bih s distance od nekoliko desetljeća od te prve inicijacije u svijet uređivanja časopisa – kao svojevrsnog „ribanja i ribarskog prigovaranja“ na otvorenom moru domaće književne produkcije – svakako prodo-

dala i atmosferu književnog salona (kakva je bila obilježje sastanaka redakcije). Salonsko ozračje pobuđivalo je u meni dvojni impuls: gotovo djetinji (a nedvojbeno poetski!) ushit što mogu sudjelovati u kreiranju kulturne klime, ali i strepnju da takva vrst simpozijsko-redakcijskog druženja kakvu smo prakticirali, ne može još dugo vremena ostati percipirana kao „bitna“. A i kako bi intelektualno druženje bilo bitno, kad se svakim danom sve više davala prednost novomedijskim kolektivnim samoćama, ili se pak, s druge strane, poticala površnost dobro kadriranih intelektualnih tlapnji, čiji se, nerijetko upitan, domet, za svaki slučaj dodatno smanjivao izborom termina za emitiranje programa kulture na javnoj televiziji, pri čemu programsko „getoriziranje“ također nije donijelo pomak u percepciji (i široj recepciji).

STANJE STVARI

Suradnja s „Novom Istrom“ vratila me u atmosferu radosti književnog življenja – uprkos vremenima u kojima su časopisi slabo financirani, slabo distribuirani, subjektivno i objektivno slabo zamjetljivi, a redakcije nisu više saloni za razgovor, nego tek sobe u kojima se sastaje uredništvo – stresni prostori gdje se pokušavaju sastaviti brojevi kao što se sastavlja „kraj s krajem“ Taj dojam (dobro, pristajem i na riječ „privid“) lakoće intelektualnog druženja, „Nova Istra“ sasvim sigurno ne postiže tek tako – nego je to rezultat vrlo promišljena pristupa. Tu prije svega mislim na spojnicu, s jedne strane, časopisnoga okvira koji široko postavlja dobrodošlu tematiku na razmeđu književnog, kulturološkog i društvenog pristupa fenomenu pisane (i življene riječi) i, s druge strane, Pulskih dana eseja kao manifestacije koja visoko postavlja letvicu vrsnoće u pristupu ogledu kao danas zanemarenom žanru. Eseji su „neutilitarna“ književna vrsta: ne računaju se u zbroju bodova za zanstveno napredovanje, pa od njih zaziru zaposleni na Sveučilištu. Boje ih se i „Bogom dani“ umjetnici jer su uvjereni da previše filozofiranja u književnosti slabo prodaje knjigu. Eseji bi trebali biti zaštićena književna vrsta zato što odražavaju autorsku slobodu pro-

20 / 25

mišljanja naspram izvana nametnutih uzusa koji autorima nalažu da se odluče žele li pisati „pravi“ znanstveni dirskurs, zanijekavši pritom da i preciznost može biti lijepa, ili žele pisati „čisti“ književni diskurs, zanijekavši pritom i sebi i drugima da „Bogom dano“ u umjetnosti ipak počiva na (auto)refleksiji, i da bez istraživačke strasti nema ni spoznaje života koja bi nadilazila tugu, a nerijetko i bijedu, intimnoga dnevnika. ZAGOVOR Priznat ću vam jednu malu tajnu: ja uporno stavljam tekstove objavljene u „Novoj Istri“ na ResearchGate – facebook za znanstvenike na kojem „ozbiljni“ istraživači jedan drugome čitaju (i besplatno „skidaju“) znanstvene radove. Postala mi je strast svako toliko podmetnuti „kukavičje jaje“ nekog ogleda između mojih drugih čisto-znanstvenih tekstova. Na ResearchGateu je oko 80.000 znanstvenih radova u opticaju, ali tu vrijedi istinska demokracija: nitko pametan neće zasuti „smećem“ vlastiti kompjuter: čita se i komentira samo ono što se smatra istinski vrijedno čitanja i komentiranja. I tu – na moje veliko čuđenje – hibridi književnog i znanstvenog prolaze puno, puno bolje nego što prolaze na mjestima predviđenim za finaciranje književih i znanstvenih publikacija. Ogledi se čitaju. Trebalo bi za njih stvoriti novu publiku. Čini mi se da se „Nova Istra“ upravo oko toga silno trudi. Zato mi je draga, i zato u njoj objavljujem. Čitajte oglede! Pišite oglede! Sibila PETLEVSKI, red. sveuč. prof. i književnica, Zagreb

Et consortes... Neoglagoljizam eksplodirao je Istrom u Oslobođenju, zatiran protureformacijom, iredentizmom, fašizmom, kroz dva svjetska rata i genocidalne egzoduse. Posrijedi je bila kulturalna revolucija nezabilježenih razmjera: prva generacija hrvatskih diplomanata vraća se iz Zagreba u zavičaj, puna povijesnoga pamćenja, energije, strasti, pa i znanja, ali Istra je još tabula rasa;

Ljubica Ivezić sa svojim pulskim gimnazijalcima pokreće „Istarski borac“, povratnik iz izagnanstva Marijan Grakalić s grupom entuzijasta osniva „Istarski mozaik“ MH, Zvane Črnja upostavlja Čakavski sabor. Tako da 70-ih godina prošlog stoljeća istarski Hrvati odjednom stvaraju cijeli pokret zamjetne artističke, kulturalne produkcije, u literaturi, likovnim umjetnostima, glazbi, duštvenim znanostima. Nakon osamostaljenja Hrvatske, Boris Biletić et consortes pokreću „Novu Istru“, uzvisuju časopis do visokih razina, okupljaju pisce i tvore Ogranak DHK. Književni život buja, u vrhu s elegantnim Danima eseja, Forumom Tomizza, Šoljanovim danima..., vrstom vrsnih pisaca i napose prvorazrednom europskom etno-jazz-pop scenom. Zato je Istra danas Planet Kulture. Milan RAKOVAC, književnik, Zagreb

Supostojanje različitosti „Nova Istra“ je literarni časopis koji već u imenu ima regiju, ali zbog toga nikako nije ograničen ili osuđen na provincijalnost, suprotno, baš teritorijalna određenost daje mu posebnu dubinu i univerzalnu visinu između kojih uvijek titra stvarni život i njegovo stvaralaštvo. „Nova Istra“, u kojoj se isprepliću poetske, prozne i filozofske teme, novo stvaralaštvo i tradicija, književni jezik i dijalekti, otvara i podudara se s dijalektikom života i dokazuje da je univerzalno u lokalnome, kako je u svome „kritičkom regionalizmu“ među prvima uočio Kenneth Frampton. Baš ta paradigmatska promjena iz „sukoba civilizacija“ u supostojanje različitih kultura najveći je izazov 21. stoljeća, ne samo u Istri i Hrvatskoj, nego u novoj Europi i svim novim zemljama svijeta. Čestitam „Novoj Istri“ i ogranku DHK-a, želeći da taj mali čamac još dugo tako dobro plovi zaljevima Istre i oceanima svijeta. Janko ROŽIČ, arhitekt, Ljubljana

20 / 25

Provokacija, otvaranje novoga i baština „Nova Istra“ kontinuiranim se izlaženjem profilirala u interesantan intelektualni prostor koji izaziva značajan interes čitalaca. Često su tekstovi u njoj više nego pogodni za optimalnu komunikacijsku provokaciju i prezentaciju raznovrsnih tema. Jer uredništvo časopisa upravo se zalaže za novi vid retorike, koji bi bio temeljen na otvaranju novih kulturoloških i književnih tema, njegovanju baštinskog mišljenja te prezentaciji recentne poetske, prozne i kritičarske proizvodnje. Energija koju promiče već dvadeset godina ovaj časopis diskretna je i dosljedna, a opet sigurna, informirana, detaljna i dovoljno provokativna da bi bila primijećena. Ona je preostali dio onih književnih užića koja proizvode duhovno-intelektualno glavno jelo s pažljivo odabranim kulturno‑kritičkim začinima. Helena SABLIĆ TOMIĆ, red. sveuč. prof. i spisateljica, Osijek

Nemjerljiva vrijednost i duhovno bogatstvo Od samoga početka, prije više od šest desetljeća, moje su književne pustolovine uvijek bile povezane s onim časopisnima, najprije s „Istarskim borcem“ i „Poletom“, pa s „Istarskim mozaikom“ i „Dometima“, kasnije s „Istrom“ i „Novom Istrom“. Gotovo jednako dugo traje i moj društveni angažman u književničkim udrugama, u prvom redu u Društvu književnika Hrvatske (danas Društvo hrvatskih književnika) i, osobito, u našem Istarskom ogranku DHK. Svjedočio sam i svjedočim tom našem časopisnom kontinuitetu od „Istarskog borca“ do „Nove Istre“ i našem pregalaštvu u književničkim udrugama od Društva za književnost i umjetnost Istre prije pedesetak godina pa do Istarskog ogranka DKH, čijih prvih dvadeset i pet godina upravo obilježavamo. U tom su kontinuitetu stasali mnogi naši književnici, a ni svoju književničku pustolovinu ne mogu zamisliti izvan njega. Ponosan sam što sam bio među onima koji su prije više od pola stoljeća za-

sadili (književnu i književničku) mladicu i zalijevali je dobrim namjerama i entuzijazmom, a iznad svega me raduje što je ondašnja mladica izrasla u razgranato stablo s krošnjom punom plodova: na slavljeničkom stolu dvaju jubileja koje obilježavamo plamsaju stotine časopisnih svezaka, stotine knjiga, tisuće i tisuće ispisanih stranica... I naša radost i ponos što nas prožima ta velika, nemjerljiva vrijednost i duhovno bogatstvo. Miroslav SINČIĆ, književnik, Račice

Dragi Borise, Postoji u njemačkome riječ „Wahlheimat“, hrvatski se prevodi izrazom „druga domovina“. Prvi ju je možda na svome jeziku izrekao Abraham kad je iz dalekog Harana dospio u Kanaan, „zemlju obećanu“. Milijuni su Hrvata u prošlome stoljeću, bježeći pred ratom i političkim prilikama, ali i neimaštinom, pronašli svoje „druge domovine“ u Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, još ih je više završilo u Americi. Lijep je to izraz, spasonosan, označuje nov početak. Za razliku od svoga hrvatskog korelata, međutim, njemački „Wahlheimat“ počinje glagolom „wählen“, „birati, odabrati“. Za Nijemca nova je domovina dakle ne samo „druga“, kao u našem izrazu, nego i svjesno i srcem odabrana, domovina koju se pretpostavilo ne samo onoj koju se napustilo, nego i svim drugima, mogućim. Druga sastavnica njemačkoga izraza, „Heimat“, također odstupa od hrvatskoga izraza i bliska je našem „zavičaju“ jer prvenstveno označuje mjesto gdje se rodilo i odraslo, a tek onda i političku cjelinu u čijim se okvirima to dogodilo. Ima li se sve ovo u vidu, usudio bih se kao germanist reći da su za mene Pula i Istra bile pravi „Wahlheimat“. Budući da čovjeku od knjige, makar je to katkad i smiješno, za svaku životnu operaciju treba pismeni naputak, ja sam svoj odabrani kulturni zavičaj upoznavao iz knjiga i časopisa. Tako sam otkrio „Novu Istru“ i izdanja Istarskog ogranka DHK. Otkrio sam istarske pjesnike i pisce, zavičajnu literaturu, poviješću

20 / 25

bogat kulturni krajolik, kulturno podneblje, kulturne manifestacije poput Pulskih dana eseja i Sajma knjige, ali i sporove, polarizacije, lokalne animozitete, provincijalizam. Koliko su mi radosti tada priuštili tekstovi o predavanju Karla Krausa u Puli, boravku Jamesa Joycea, pulskoj modernističkoj arhitekturi ili pak knjiga posve nepretenciozna naslova „Desk“ Daniela Načinovića! Priznajem da sam sve to tada još čitao kao pravi furešt. Drukčije se čitaju istarski tekstovi u njemačkom Garmisch-Partenkirchenu, sve je imalo egzotičan prizvuk, kao sa dalekih mora. Mašta dograđuje svjetove, pretvara realne građevine poput Pietrapelose ili kaštela Kožljak u predmete čežnje, a beramski „Ples mrtvaca“ u kulturni marker ravan Kölnskoj katedrali. Mnogo se toga promijenilo nakon moga doseljenja u Pulu, realnost je zamijenila idealni svijet, ne uvijek na sretan način, predmeti mašte postali su svakodnevica, trivijalizirali se. Nemarno se sad prolazi kraj antičkih, gotičkih i futurističkih građevina hitajući bez glave u „poreznu“ ili u HZZO. Pa ipak mi katkad pogled padne na njih i probudi nostalgiju za onim danima kao za sretnim djetinjstvom. Takvo su mi novo sretno djetinjstvo, kojega se s nostalgijom sjećam, priuštili „Nova Istra“ i izdanja Istarskog ogranka DHK. Pa ako to u životnoj jurnjavi koji put i zaboravim, sinovljevska je to nezahvalnost, koja zna da se uvijek ima kamo vratiti. U tom smislu i od srca čestitam prije svega Tebi, a onda i drugim suradnicima, 20 uspješnih godina „Nove Istre“ i 25 godina Istarskog ogranka DHK i želim ih još stotinu jednako uspješnih. Milan SOKLIĆ, prevoditelj, Pula (Štinjan)

Velika izdavačka priča NOVA ISTRA ...uvijek sam nastojao da dobijem u ruke i pročitam časopis „Novu Istru“, tekstovi, razmišljanja, refleksije, literatura, sve me nekako osmišljavalo u Trstu gdje živim, u blizini mog prvog urbanog

jezika, hrvatskog, koji je bio nakon moga materinskog, slovenskog jezika, prvi s kojim sam u stvari ušao u dodir s umjetnošću, a tu je i Istra koju sam pješke prošao od Pule do Trsta, jer volim njezine ljude, prirodu i povijest bez koje nisam ništa... ISTARSKI OGRANAK DHK ...to je velika izdavačka priča koju treba podržati u vremenu, ne zato što mi je poklonila prvo hrvatsko izdanje jednoga mog romana, koji je bio prvi u mom životu, nego zato što je to velika izdavačka priča koju stvaraju ljudi koji znadu što znači knjiga i što bi značilo kada knjige više ne bi bilo... Marko SOSIČ, književnik, Trst

Plodni rezultati Svaka obljetnica, a napose s visokim brojem godina, na svoj način podsjeća na vrednote, naravno, i na nevrednote u cjelini ili samo u dijelovima zbivanja tijekom tih godina, a u vezi sa sadržajima pojedine obljetnice. Tako čak 25. obljetnica redovitoga života Istarskoga ogranka DHK Pula, te čak 20. obljetnica časopisa „Nova Istra“, također u Puli, već sami govore da se mora raditi o plodnim rezultatima i ogranka i časopisa, kad su već toliko „stari“ i životni. A to je i općepoznata činjenica u vezi s Društvom i časopisom, koji su kao plodni ostali na životu, pa čak i u brojnim nevjerojatnim tegobama hrvatskoga naroda tijekom tih 25 i 20 godina. Tako je bilo i u nedavnome obrambenome Domovinskom ratu za samostalnost Republike Hrvatske kao države. Istrani su kao njezini branitelji – iako tim ratom ni oni, ni njihov istarski zavičaj neposredno nisu bili ugroženi – živo i plodno ustali u obranu domovine. U svemu tome svoju dobru, zahvalnu i praktičnu ulogu kao nakladnici, organizatori skupova i predavanja imali su i ogranak Društva hrvatskih književnika i njegov časopis. Akademik dr. sc. Petar STRČIĆ, povjesničar, Rijeka - Zagreb

20 / 25

Protiv zaborava Čemu služe obljetnice? To mi se pitanje nametnulo kad mi je Boris Domagoj Biletić ukazao čast pozivom da s nekoliko rečenica popratim 25 godina Istarskog ogranka DHK I 20. godište časopisa „Nova Istra“. Same brojke su odgovor. Ako je vrijeme najbolji kritičar, onda nam je jasno da je vrijednost i Ogranka i „Nove Istre“ neupitna. Očito je da je Istri bio potreban časopis koji će pratiti književne, kulturološke i društvene pojavnosti te nakladnik za pisce našega podneblja, i šire. Časopis je bio prepoznat od samog početka kao jedino mjesto u kojem će istarski književnici i znanstvenici ostaviti pisani trag o jednom vremenu, najtežem, ali i najljepšem u novijoj hrvatskoj povijesti. Istarski ogranak DHK pobrinuo se da svako značajno djelo i promišljanje ugleda svjetlo dana. I tako punih 25, odnosno 20 godina. Moje čestitke svima, a bilo ih je mnogo, koji su oplemenili našu stvarnost književnim izričajem, kao i onima koji su znali što treba sačuvati od zaborava za buduće generacije. Želim vam još mnogo obljetnica i kvalitetu koju ste od prvog dana do danas zadržali. Branko SUŠAC, redatelj i kazališni pedagog, Pula

Za sljedećih dvadeset Uistinu, lijepe su to obljetnice za hrvatsku kulturu i veoma značajne – 20 godišta časopisa „Nova Istra“ i 25 godina Istarskoga ogranka DHK u Puli – koje se mogu vihoriti kao uzori na hrvatskom kulturnome nebu. Mogu izraziti svoju radost dosadašnjom suradnjom, posebice s glavnim urednikom, književnikom Borisom Domagojem Biletićem, koji na suveren način vodi veliku priču o hrvatskoj Istri, ulijevajući je u hrvatsko more koje se, iz teksta u tekst, proteže od mora Jadranskoga do mora Panonskoga. Iskreno zahvaljujem Biletiću na podršci koju nam je, kao dopredsjednik

Društva hrvatskih književnika, pružio pri utemeljenju Južnohrvatskoga ogranka DHK u Stonu, toga najmlađega ogranka DHK, koji obuhvaća duhovni prostor povijesne Crvene Hrvatske. I još nešto, veoma važno, jest naša suradnja, časopisa „Nova Istra“ i tjednika za kulturu „Hrvatsko slovo“. Dragi Borise i svi suradnici „Nove Istre“, nastavimo tako i sljedećih dvadest godina, na radost i stvalačka postignuća hrvatske kulture! Stjepan ŠEŠELJ, književnik, glavni urednik tjednika za kulturu „Hrvatsko slovo“, Zagreb

Izvorna kreacija čestite misaone Istre Sjećam se kakva je napeta atmosfera vladala na Osnivačkoj skupštini Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika 2. srpnja 1990. godine, a tek kakve su se rasprave vodile i kakva pitanja postavljala nakon te skupštine u kuloarima, tako i u debeloj hladovini ladonja kavane „Jadran“ na Đardinima. To zaslužuje opsežni esej! Kao što znamo nisu to bila nimalo jednostavna pitanja niti vremena. U Hrvatskoj je tek bio konstituiran prvi demokratski izabran višestranački Hrvatski sabor, učvršćivalo se pluralno hrvatsko društvo, rađala suvremena hrvatska država... Da, raspadao se socijalistički svijet, raspadala socijalistička Jugoslavija, raspadao pomno građeni mit Istra – Jugoslavija... Nakon iskustva 25 godina demokratskih promjena i izgradnje suvremenog hrvatskog društva i države, s pravom se možemo upitati: Što bi bila Istra bez Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika i časopisa „Nova Istra“? Doista, hrvatsko društvo u Istarskoj županiji je nezamislivo bez onoga sadržaja i smisla što je tijekom posljednjega četvrtstoljeća činio Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, a posljednjih dvadeset godina časopis „Nova Istra“. Riječ je o izvornoj stvaralačkoj kreaciji obogaćenoj svom onom različitošću što nudi razvijeni svijet i prostor slobode i demokracije... Misaona Istra je odgovorila snagom Velog Jože, suvremenim hrvatskim ostvarenjima!

20 / 25

Ča besid, ča misli, ča projekti, ča vrijednosti, ča knjig... pred kojima može stati svaki čestit čovjek – to je Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika i časopis „Nova Istra“. Čestitam svima članovima Društva, ali i širokom krugu suradnika, intelektualaca koji doprinose demokratskom, slobodnom, odgovornom i očovječenom stvaralaštvu. Ne mogu, a ne istaknuti Borisa Domagoja Biletića, onoga koji zasijeca u samu špicu te vertikale, onoga koji se tijekom toga razdoblja izložio izazovima suvremenoga hrvatskog društva i države, suvremene hrvatske kulturne, književne, umjetničke i znanstvene stvarnosti. Nevio ŠETIĆ, red. sveuč. prof. i povjesničar, Zagreb - Pula

Značajna uloga u afirmaciji autorâ i promociji mladih Nakon obnove rada odnosno osnivanja novih ogranaka Matice hrvatske u Istri, početkom 90‑ih godina prošloga stoljeća, i osnivanja Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, osjetila se potreba za izdavanjem časopisa u kojem bi radove prije svega objavljivali autori s prostora Istre, potom čitave Hrvatske. Tu prazninu i potrebu u potpunosti je popunio časopis „Nova Istra“ pokrenut 1996. godine. Kao predsjednik Koordinacije istarskih ogranaka Matice hrvatske (osnovane 1992., a preimenovane 1998. u Skupštinu udruga MH Istarske županije), od početka sam se uključio u rad časopisa kao član uredništva (do 2005.) te kao autor. Objavio sam niz članaka u časopisu s temama iz kulturno-povijesne baštine središnje Istre. Kao predsjednik Koordinacije pokrenuo sam u okviru obilježavanja obljetnica projekt znanstvenih skupova radi predstavljanja prošlosti, baštine i sadašnjosti istarskih naselja, općina i gradova (Pazin, Ližnjan, Gračišće, Cerovlje, Tinajn...), a dio radova autora koji su izlagali na skupovima objavljivan je u „Novoj Istri“ u rubrici Prilozi o zavičaju. Koordinacija je od 1996. do 1999. bila sunakladnik časopisa, koji je 1998. nagrađen Sre-

brnom poveljom Matice hrvatske. Časopis izlazi neprekidno od 1996. godine do danas, što treba zahvaliti autorima koji su objavljivali, članovima uredništva, čitateljima te, prije svega, uredniku Borisu Domagoju Biletiću. „Nova Istra“ odigrala je veoma značajnu ulogu u afirmaciji istarskih i hrvatskih autora te u promociji niza autora mlađe generacije, koji su rijetko ili nisu uopće objavljivali. Čestitam 20. obljetnicu i želim još dugi niz godina redovitog izlaženja ovome istarskom, hrvatskom i europskom časopisu. Josip ŠIKLIĆ, prof., Pazin

Stvarne su vrijednosti trajne... ...u vremenu manje ili više prepoznate i priznate, ali trajne. „Nova Istra“ objavljenim tekstovima dva desetljeća propituje, provocira, ispituje, zaključuje o bitnim i značajnim temama. Autori čiji su uradci objavljeni u „Novoj Istri“ čine pažljiv i smislen izbor osobe koja je zaslužna za opstanak najvjerodostojnijeg književnog časopisa u Hrvatskoj, urednika koji je kriterijem beskompromisnosti i kvalitete, uz sve opasnosti koje takav kriterij nosi, uspio osmisliti i održati časopis u kojemu je značajno biti objavljen. Istarskom ogranku DHK i njegovom spiritus movensu Borisu D. Biletiću predviđam još mnogo brojeva „Nove Istre“, koji će uznemiravati i tjerati nas, makar na trenutak, na razmišljanje, jer se ponekad zaigramo i zaboravimo na stvarne i trajne vrijednosti. „Nova Istra“ tu je da nas na njih uvijek i ponovno podsjeća. Vladimir TORBICA, prof., pročelnik Upravnog odjela za kulturu Istarske županije – Regione Istriana, Novigrad

Inkluzivna urednička politika U razdoblju u kojem književni časopisi u najvećoj mjeri gube svoj prijašnji status, te integrativnu i

20 / 25

promotivnu ulogu u hrvatskom književnom polju, časopis „Nova Istra“ opstaje usprkos svemu i pokazuje time još jednom kako se perifernost može nadići kvalitetom, upornošću i otvorenošću za nove autore i poetičke tendencije. Pozdravljam osobito inkluzivnu uredničku politiku, zahvaljujući kojoj za časopis u posljednjih nekoliko godina pišu afirmirani autori, kao i pisci u usponu, odnosno istarski književnici, te pisci iz drugih hrvatskih književnih središta. Časopisu iskreno želim da i u godinama koje su pred nama bude uvijek NOV! Neven UŠUMOVIĆ, književnik, Umag

Nezaobilazna u kulturnom prostoru U časopisu „Nova Istra“ imam čast redovito surađivati od 2012. Ono što posebno plijeni pozornost čitatelja jest raznolikost sadržaja svakog broja tog odličnog časopisa i njegova otvorenost različitim spisateljskim poetikama. Zahvaljujući glavnom uredniku Borisu Domagoju Biletiću, koji sa svakim suradnikom korektno i otvoreno razmatra svaki tekst, zajamčeno je da će i u budućnosti kvaliteta i nezaobilaznost „Nove Istre“ u hrvatskom kulturnom prostoru ostati neupitna. Milko VALENT, književnik, Velika Gorica

Komunikacija sa suradnicima Iskreno čestitam glavnom uredniku i svima koji su zaslužni što je ovo eminentno hrvatsko književno glasilo dočekalo 20. rođendan. Osobno sam surađivao i sa „starom“ „Istrom“ i sa zahvalnošću se sjećam kolege Kalčića. Po mome skromnom sudu, „Nova Istra“ je najbolje uređivano hrvatsko glasilo. Prilozi su raznovrsni, uvijek na potrebnoj razini, uz punu slobodu autorskog rukopisa. Glavni urednik uspostavlja komunikaciju s potencijalnim suradnikom, kako bi prilog bio što jasniji i kvalitetniji, što nije čest slučaj na našim prostorima. „Nova Istra“ otvorena je ne samo

domaćoj već i stranim literaturama i problemima. Stoga se ovo glasilo smije staviti uz bok vodećim europskim književnim revijama. Osobno sam zahvalan uredniku zbog uvrštavanja priloga o Ukrajini, a ponosan što sam sudjelovao u knjizi prijevoda najvećega suvremenog židovskog pjesnika Jehude Amihaja u izdanju Istarskog ogranka DHK. Kao sudionik lanjskoga stručnog skupa posvećenog književnosti Hrvata izvan Domovine, zahvalan sam Istarskom ogranku na odličnoj organizaciji i pozivanju kolega koji su imali što kazati o ovoj temi. Smatram kako Istarski ogranak DHK prednjači cjelovitim, književno utemeljenim, nacionalno odgovornim i povijesno zahtjevnim radom. Njegovo je mjesto nezamjenjivo, ne samo u kulturnom životu i kulturnom stvaralaštvu Istre, već i cijele Hrvatske, odnosno hrvatskoga kulturnog prostora. Đuro VIDMAROVIĆ, književnik, Zagreb

Lokalno, svehrvatsko i univerzalno Istarski ogranak DHK Obilazeći ogranke DHK diljem Hrvatske, kao predsjednik DHK često sam navodio dinamičnost Istarskog ogranka i njegovo kompletiranje: od objavljivanja časopisa „Nova Istra“, pa održavanja specijaliziranog simpozija, nakladništva, organiziranja književnih tribina po Istri, do izborenih prostorija u centru Pule, što je stečeni uvjet za stabilno i kontinuirano djelovanje, a to Istarski ogranak do ovih dana i čini. Neki ogranci trsili su se da slijede istarski. Časopis „Nova Istra“ Mnogi hrvatski književni časopisi, počevši od razdoblja moderne (kada su počeli odigravati značajnu ulogu u društvu) do danas, bili su kratkoga vijeka. Sjetimo se samo znamenitoga časopisa „Vijavica“ koju je izdavao i uređivao Antun Branko Šimić, a izlazila je manje od dvije godine. Ili časopis „Grabancijaš“, izašao 1910. godine

20 / 25

pa se nakon prvoga broja ugasio, a u njemu su imali svoje priloge jedan Tin Ujević i Janko Polić Kamov. Ovakvih primjera u povijesti hrvatske periodike ima puno i tim je značajnija dvadeseta obljetnica „Nove Istre“. Uz kontinuitet i sve druge vrline koje posjeduje „Nova Istra“, ona je istovremeno lokalna, svehrvatska i univerzalna. Borben VLADOVIĆ, književnik, Zaprešić

Koliko se toga promijenilo! Na predstavljanju „Zvijezda nad Gočanom“ u Puli Miroslav Bertoša rekao je: „Ovo je knjiga o jednoj kolektivnoj biografiji“. A Boris Domagoj Biletić u istoj prigodi, ali sad u Žminju, podsjeća: „Kalčić je iz generacije prvih istarskih intelektualaca školovanih na hrvatskom jeziku, koji su nastojali komunicirati s okruženjem i uzdignuti svoj kraj iz ruralnog okruženja“. Naveo sam te izgovorene riječi zbog sintagma „kolektivna biografija“ i „uzdignuti svoj kraj iz ruralnog okruženja“. Da. Nakon tisućljeća predajne kulture – tada su bile šezdesete godine dvadesetoga stoljeća – kad na tisuće školovanih ljudi, tj. jedna cjelovita generacija stiže u gradove i preuzima na sebe odgovornost za civilizacijsko i kulturno djelo – treba stvarati urbanu kulturu. Nekako baš u to vrijeme tekoh na plenumu (tada) DKH da na izbornoj listi nema nikoga iz jugozapadne Hrvatske. Statusni književnici iz prednjih klupa, naginjući se unatrag, zapitali su me: A gdje je to? Istra i riječko primorje – odgovorih. A da je tko i na listi iz tih krajeva, dobit će desetak glasova, a treba mu više stotina da bi bio izabran u neko tijelo DKH. Napokon, krene novo vrijeme s ograncima DHK‑a. Danas ih je valjda osam. A među najbolje se uvrštava Istarski ogranak DHK. Boris Domagoj Biletić književnom je svijetu otvorio Istru te se od predajne kulture i crno-bijelih tekstova s ponekim književnim vrškom usmje-

ravao na modernu i urbanu književnost u znaku viših mjerila. Ima i neke tajne u toj izdržljivosti: dvadeset godišta „Nove Istre“, uzorna časopisa koji je podjednako otvoren svima: i najbližima, i svim Hrvatima, i drugim narodima. I prošireno nakladništvo s brojnim knjigama, i „Književni portreti“, i Pulski dani eseja, a k tomu Boris Domagoj Biletić predsjednik je Istarskog ogranka i dopredsjednik DHK-a. A povrh svega zanimljiv književnik. Koliko se toga promijenilo! I radostan sam što je i Pula s cijelom Istrom nazočna u hrvatskoj kulturi i književnosti: Sveučilište Jurja Dobrile, Sveučilišna klnjižnica, Gradska knjižnica i meni najbliži Istarski ogranak DHK-a sa cjelovitom književnom generacijom. Stjepan VUKUŠIĆ, red. sveuč. prof. u m. i književnik, Pula

Časopisna punina Kad netko otvori prozor u zagušljivoj sobi ili predavaonici na sveučilištu – koje olakšanje! Zijevanje prestaje, pospanost se razbuđuje, predavanje postaje živo i zanimljivo. U ovom slučaju otvorio se prostor. Čitanja i pisanja. Pisanja i disanja. Budnice i davorije danas drukčije zvuče, odmjerenije, tiše, sniženim tonom, ali se ipak otme koji usklik oduševljenja. „Nova Istra“, već smo rekli, lijepa k’o djeva, dobra k’o mat – bijela i prebijela – da se što bolje vidi zapisana riječ. I mnogi dani razgovarani, dani objavljeni u knjigama i svescima. Časopisna punina. Točnost i istina. Kud ćeš bolje?! Bolja je samo ljubav. Ljubav do samozatajenja. A ima i toga. Neka bude otkrivena! Hvala! Božica ZOKO, književnica i slikarica, Gradište

Učinila i bački svit vidljivijim U (Novoj) Istri se stvara. Svi(je)t ri(je)či. Bogat. Uknjižen. Vri(je)dan. Iz Istre. I okolo Istre. Pa i iz daleka. Bačke, recimo. Pitome. Ravne. Gdje isto se stvara. Taj ri(je)či svi(je)t. Uknjižen. I poma-

20 / 25

lo vri(je)dan. No, skoro nevidljiv. Neznan izvan Bačke. Gotovo. Jer, (Nova) Istra je dala da bude vidljiviji. I znaniji. Bački svi(je)t ri(je)či nam, naime. Prepoznala je, kao malo tko, (Nova) Istra ne samo vrijednost toga svi(je)ta ri(je)či nego i potrebu da se on i vidi. Da se o njemu zna više. I cjelovitije. U Hrvatskoj. I šire. Stoga prosto ište hvalu. Kao i Boris D.B. Tomislav ŽIGMANOV, književnik i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica

Bez „autizma“, uz otvorenost novim generacijama Prije svega, želim čestitati uredniku časopisa „Nova Istra“, vrijednom Borisu Domagoju Biletiću. Obilježiti dvadeset godina kontinuiranog izlaženja časopisa u ovom ne-vremenu, koje nipošto nije sklono kulturi, a posebno književnim časopisima, koji su gotovo posve nestali, iznimno je značajno za hrvatsku kulturu i književnost. Radeći izvan središta, u Istri, podalje od književnih

klanovskih kružoka, Biletić je uspio privoljeti na suradnju velik broj pisaca, kritičara, prevoditelja iz Hrvatske, ali i iz Srednje Europe i tzv. regije. U časopisu tako možemo pronaći prijevode suvremene literature, zatim kritičke tekstove, a posebno je važno da časopis njeguje esejistiku, pa su u „Novoj Istri“ objavljeni brojni eseji iz područja znanosti o književnosti, ali i književna esejistika. Istaknula bih Biletićevu otvorenost prema novim generacijama te mu ovom prilikom od srca zahvaljujem na podršci, jer u ovom časopisu već desetak godina objavljujem i kritičke tekstove o hrvatskoj poeziji i prozi. Posebno je važno da je hrvatskoj poeziji također osiguran značajan prostor. I na kraju, ne manje bitna činjenica jest da „Nova Istra“ nije autističan književni časopis, već da se u brojnim tekstovima govori o politici i kulturi, o društvu u kojem živimo, i to kritički i beskompromisno. Darija ŽILIĆ, književnica, Zagreb

U SJEĆANJE

JELENA LUŽINA Profesorica Ivezić: Post factum (Uz 100. obljetnicu rođenja i 20. godišnjicu smrti)

Jelena LUŽINA, Skopje (Makedonija)

PROFESORICA IVEZIĆ: POST FACTUM Uz 100. obljetnicu rođenja i 20. godišnjicu smrti „Aktivizam? Nesebičnost? Solidarnost? Savjest? Povjerenje? Zajed-ništvo? Pravičnost? O čemu zapravo govorimo kada – danas – govorimo o nekoj od ovih apstraktnih imenica?!“

1. Epilog Početkom srpnja 2013. nenadano mi se iz Pule javio B.S., cjeloživotni prijatelj i dugogodišnji suradnik u mnogim projektima što smo ih nekoć, tijekom sad već „arheoloških“ šezdeseto-sedamdesetih godina prošloga stoljeća, upravo nas dvoje, zdušno i zajednički gurali-pa-izgurali u onoj nekadašnjoj Puli naše mladosti. Ne znam zašto, ali ponekad mi se ta davnašnja, iščezla i gotovo zaboravljena Pula našega entuzijazma čini iznimno živahnim i radoznalim gradom. Ili, barem, gradom bitno živahnijim i radoznalijim od ovoga današnjeg. Ili sam možda u krivu? „Čuj“ – izvijestio me toga vrelog srpanjskog popodneva B.S. s dozom adrenalina u glasu – „baš je sad završila sjednica povjerenstva (nisam upamtila kakvog, op. aut.) na kojoj je odlučeno da se jedan od gradskih parkova imenuje po profesorici Ivezić. Dobro, nije baš neki od onih najvećih, mislim parkova, ali ipak...!“ Desetak dana kasnije, kad sam se opet (i nakratko) zatekla u Puli, dragi me B.S. spremno odvezao do dotične javne gradske površine, dosad uglavnom neprimjetne i odgovarajuće bezimene, koju je, eto, nenadano zadesila čast da (odsad) nosi ime naše

Jelena LUŽINA

U SJEĆANJE

Profesorice. Spomenuo je (uzgred?) da su se članovi onoga povjerenstva, zaduženog da formalno i juridički odlučuje o cijeloj stvari, u jednom trenutku našli u nedoumici. Naime, negdje im se bilo zametnulo uobičajeno obrazloženje prijedloga o imenovanju dotične javne površine, pa nisu bili posve sigurni zašto bi uopće trebali odlučiti da se park nazove tako kako je, najposlije, nazvan. Bili su to uglavnom mlađi ljudi koji o profesorici Ivezić nisu znali ništa, te i nisu mogli prosuditi čime je to ona zaslužila da grad baš njezinim imenom nazove jedan od svojih parkova. Dobro, ne baš neki od onih najvećih, ali ipak... Dakako, B.S. je o profesorici Ivezić znao sve. A i uspio je, iskusan kakav već jest, djelić svega što je znao ispričati brzo i uvjerljivo, pa je stvar prošla – glatko. Da ne kažem rutinski. Profesorica je u Puli dobila svoj park, kakav-takav. Desetak dana kasnije, dok smo se B.S. i ja usred vrelog srpanjskog podneva uživo suočavali s tim parkom i njegovih par desetaka opustjelih kvadrata neodređenog oblika (sparušena trava, tri-četiri skromna drvca, dvije klupe...), oboma nam je bilo krajnje nelagodno. Toliko da se nismo osmjelili tu svoju nelagodu međusobno podijeliti, ćuteći kako o njoj ne smijemo čak ni progovoriti, barem ne tada, u tome kritičnom trenutku. Nego nam tu prokletu knedlu u grlu, mom i njegovom, valja naprosto – odšutjeti. Naime, takozvani park Ljubice Ivezić skutrio se uz sam glavni ulaz nekadašnje pulske kasarnetine „Rojc“. Valjda je baš taj parkić izabran zato jer se onima koji su predložena imena zaslužnika morali sljubljivati s još uvijek raspoloživim gradskim destinacijama („neimenovanim-te-bezimenim“) učinilo kako ulaz u današnji Rojc – austrougarsku zgradurinu dinosaurskih dimenzija, koju je zapalo da, u recentnoj postpovijesti, udomljuje svekolike gradske udruge, asocijacije, organizacije i društva, mahom alternativna, u kojima se okupljaju i djeluju mahom mladi ljudi... – kako, naime, upravo taj neprimjetni parkić pred strogim vratima „Rojca“ jest destinacija koja će savršeno odgovarati novoj namjeni. Neću reći lukrativnoj. Uostalom, nije li žena, koje se netko*1nenadano prisjetio, te su je potom zapale sreća i čast da se predmetni parkić velikodušno atribuira upravo njezinim imenom, nije li dotična zapravo bila profesorica, društvena aktivistica koja se cijelog života bavila i baktala (s) mladima? *

Prijedlog je, uz mnoge druge (neke i prihvaćene), temeljito obrazložen prije nekoliko godina potekao iz Istarskoga ogranka DHK-a. Na neke se, u Gradu formalno usvojene, prijedloge Ogranka sada već nejasno zašto i neprimjereno dugo čeka da budu i praktično provedeni u djelo. Mnogi su nazivi i imena, pak, strelovito brzo, a neki i „preko reda“, u međuvremenu već postali službeni! Drugi su, očito, „na čekanju“, pa tako, koliko znamo, rečeni prostor kod tzv. „Rojca“ još nije službeno obilježen kao Park Ljubice Ivezić. No Profesorica je zato i dalje, 20 godina nakon smrti!, „obilježena“ u nekim indoktriniranim a zlonamjernim, napišimo otvoreno – protuhrvatskim, glavama koje su si Puljani/Puležani, istini za volju, izabrali da im grad vode/“vode“: na otvorenoj sceni ili iza zastora, svejedno. Kako bilo, i pokojni se zaslužnici u današnjoj Puli izgleda dijele na jednake i „jednakije“. Ništa nova, samo novi ideolozi iste/istih ideologija... (Op. ur.)

U SJEĆANJE

Jelena LUŽINA

Odlučitelji su se, očito, rukovodili jednostavnom logikom: similis simili gaudet... Jesu li, uistinu? I što se zbilo potom? Kad sam, nedavno, opet nakratko boravila u Puli, neprimjetni je parkić i dalje bio na svome mjestu i u svome već opisanom bezličnom i bezimenom statusu. Kao toliko puta dosad, najbolje namjere nekolicine pulskih Mohikanaca – onih kojima je silno stalo do čuvanja memorije grada, zakašnjelih onih romantika koji Pulu ćute autentičnim „svetim mjestom“ – opet su se nasukale na hridi vječnih birokratskih kompliciranja, usuglašavanja, preglašavanja, niveliranja, domišljanja i promišljanja. Ukratko, nekim je naknadnim pametovanjem zaključeno kako će biti najbolje i najmudrije cijelu priču s novoimenovanjima određenih gradskih lokacija odgoditi za neka bolja vremena, dok se „stvari“ ne utočne, izmjere, izvažu, povežu, prepakiraju, prepodijele i još jednom temeljito promisle, kako bi se najposlije stiglo do solomonske formule o sitome vuku i ovcama na broju. „...I tako nije bilo ništa“ – cvrkuće, sveudilj, Luko Paljetak u refrenu one svoje urnebesne (dječje?) pjesme o miševima i mačkama. 2. Priča, pomalo nujna Da sam se, recimo, kojim slučajem zatekla u situaciji da nekim objektivno neupućenim i neinformiranim ljudima moram ispričati kratku priču o profesorici Ljubici Ivezić, kako bih postupila? Bih li priču umjela prikladno skratiti, komprimirati, zippirati? Bih li znala izabrati najvažnije ili najznakovitije pojedinosti ugrađene u njezinu složenu, ali i fluidnu strukturu, naime: one presudne činjenice koje bi nedvojbeno dokazivale kako je njihova protagonistica uistinu bila iznimna žena? Što o toj ženi uopće znam i mogu reći? U odrednici Istarske enciklopedije, koju je nadasve kompetentno sastavio Boris Domagoj Biletić, parafrazirane su i verificirane sve bitne činjenice od kojih je sastavljen građanski i profesionalni/radni životopis profesorice Ljubice Ivezić (Sisak, 1915. – Pula, 1995.). Sve je u redu i na broju: osobni podaci, status gimnazijske i visokoškolske nastavnice, 38-godišnje strpljivo kumuliranje svakojakog radnog iskustva, kontinuiran (više nego zamjetan!) aktivizam kulturne djelatnice i znanstvenice, koja je, tijekom svoga intenzivnog 44-godišnjeg pulskog razdoblja – između rane jeseni 1951. i samoga konca dramatične 1995. – abruptivno sudjelovala u javnome životu, no i obilježila živote mnogobrojnih svojih učenika i studenata... Enciklopedijska je odrednica poentirana konstatacijom kako je Profesorica „zapamćena (...) kao simbol stradalništva i otpora političko-novinarskom šikaniranju u Istri nakon 1971.“ (Istarska enciklopedija, 2005:346). Neprimjereno je konstatirati kako Profesorica, nažalost, nije dočekala ovu svo-

Jelena LUŽINA

U SJEĆANJE

ju prvu javnu/enciklopedijsku evaluaciju, istovremeno i prvu javnu rehabilitaciju od i nakon sramotnih opanjkavanja koje je doživljavala tijekom postproljećarskih sedamdesetih godina. Naime, otputovala je Profesorica, nepovratno, deset godina prije tiskanja Istarske enciklopedije, na dan 29. prosinca 1995., upravo na dan kada se, prema katoličkom kalendaru, obilježava praznik Svete obitelji. Ima nas mnogo koji smo se osjećali dijelom te njezine velike obitelji. Ergo, sukladno konceptu edicije, u Istarsku enciklopediju mogli su i smjeli biti pripušteni samo upokojeni junaci i junakinje, pa je vrijeme koje je proteklo od datuma Profesoričine smrti „omogućilo“ da i ona sama u njoj dobije zasluženo mjesto. Ipak, pretpostavimo li da su pravila sastavljanja Enciklopedije mogla bila i fleksibilnija prema još uvijek živućim osobama, te da je Profesorica sretno poživjela do časa tiskanja naše augmentativne sveistarske knjige, posve sam sigurna kako bi se, umjesto „svojoj“ odrednici (koju je Biletić toli vješto poentirao), ona sama najprije i nadasve radovala činjenici da su sastavljači i autori golema broja enciklopedijskih eksplikativa upravo njezini učenici i studenti! Da, njoj bi upravo to bilo važno, neusporedivo važnije (i najvažnije) od ma kakvog teksta o njenome liku i djelu. Jer, naša je samozatajna Profesorica bila uistinu posljednja osoba koja bi svijet oko sebe tumačila i vrednovala u odnosu na sebe samu i na svoje osobno mjesto u ma kakvom kontekstu. Naprotiv! Svoju pedagošku meštriju, kojoj se – uostalom – posvetila bez ostatka, ona nikada nije razumijevala i prakticirala kao posao kojim se zarađuje za život, doduše skroman. Tu svoju blagoslovljenu meštriju ona je osjećala/ /doživljavala kao istinsku misiju u koju valja ulagati ne samo znanje i iskustvo, već i najbolje što se uopće može uložiti: iskrenost i neposrednost, dosljednost i ustrajnost, vjeru i ljubav, čast i poštenje. Temeljni postulat njezine životne filozofije, ali i njezina neupitnog misionarstva, bio je starinski jednostavan, savršeno egzaktan i kantovski idealan: „Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakoni u nama“. Profesorica je naporsto bila jedna od onih dragocjenih i iznimno rijetkih osoba, danas gotovo izumrlih, kojima je opće i zajedničko uvijek bilo ne samo važnije od osobnog i pojedinačnog, već i najvažnije u svakom pogledu. Ona je, naime, pedago-

U SJEĆANJE

Jelena LUŽINA

giju i poučavanje uistinu doživljavala kao ogromnu odgovornost koju valja iskušavati i dokazivati, potvrđivati permanentno, u sve dane života svoga. Zato i jest živjela i radila – za druge. Poput arhetipske matere iz glasovite Balotine pjesme. Ne sumnjam kako danas, u ova neurotična neoliberalna vremena, ovakvo svjedočenje o autentičnom postojanju takve jedne osobe mora izgledati nestvarno. Ili, barem, idealizirano, krajnje subjektivno i gotovo nevjerodostojno. Ima nas, doduše, sve manje koji o Profesorici još uvijek možemo svjedočiti na ovaj način ali je – zato – podudarnost/istovjetnost naših svjedočanstava posve neupitna. Vrijedi parafrazirati barem neke od njih. Rujna 2008., u izdanju Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, u Puli je objavljena iznimno osobna, emotivna, ali i radikalna, borbena, gotovo pa „sartreovski“ angažirana knjiga Borisa Domagoja Biletića „Moja Pula“, koju je autor žanrovski determinirao kao „svašticu“ sastavljenu zarad nekolicine ljudi, njegovih ljudi. U toj krajnje personaliziranoj, ali i ekstremno javnoj pulskoj knjizi Profesorica se evocira često, češće neizravno/asocijativno nego eksplicitno. Zapravo mislim da je najvažnije naglasiti kako su gotovo svi tekstovi iz knjige „Moja Pula“ uvelike prožeti/ /determinirani upravo temeljnim nasljeđem koje nam je Profesorica ostavila u zalog: njezinom misionarskom vjerom u mogućnost boljeg svijeta, ali i onom specifičnom osobnom borbenošću koju je ona ustrajno poticala u svima nama. Formulacija „osobna borbenost“, u ovome kontekstu, podrazumijeva ono što se u takozvanim velikim narativima obično naziva elan vital, a definira se kao izvorni životni nagon koji je osnova stvaralačkog razvitka. Svi koji smo je poznavali i družili se s njom na najrazličitije načine svjedočimo kako je Profesorica taj svoj „nepotrošivi“ elan vital manifestirala stalno i na svakom koraku, vodeći (godinama) svakojake dnevne bitke – veće ili manje, javne ili privatne, profesionalne ili osobne, važne ili manje važne. Vodila ih je, znamo i svjedočimo, cijeloga života. Češće ih je gubila negoli dobivala, ali odustajala od njih nije nikad. Nisu je mogle sputati ili pokolebati ni najobjektivnije/najprozaičnije životne okolnosti njezine svakodnevice: prepune nastavne satnice, brojna obitelj sastavljena od četvorice muškaraca o kojima je valjalo brinuti se, sporadični znanstveni i publicistički rad kojemu se s radošću predavala, gomila društvenih obveza koje je prihvaćala s vedrinom i odrađivala s lakoćom. Ili je, barem, izgledalo kako ih odrađuje nepodnošljivo lako. Premda sam ovu jednostavnu činjenicu osvijestila puno kasnije, danas znam: okosnica Profesoričine pedagoške metode bio je upravo taj „uzgredni“ heretički prkos što ga je ona „neprimjetno“ poticala i u nama. Od nje smo baštinili upravo tu njezinu borbenost bez ostatka i bez obala, ustrajnost koju je na nas prenosila i na nju nas postupno privikavala, pokazujući (vlastitim primjerom) kako je u životu važno samo ono najvažnije – biti svoj, o(p)stati svoj. Te unaprijed znati kako takva svojost

U SJEĆANJE

Jelena LUŽINA

ima odgovarajuću cijenu, u pravilu visoku. I biti spreman, kako veli Hamlet, tu cijenu platiti – kad bude trebalo. A uvijek treba. Osobno iskustvo, stjecano tijekom četrdeset dugih godina vlastite pedagoške prakse, potvrdilo mi je kako taj blagoslovljeni prkos čuči u svakome mladom čovjeku. I kako je prva zadaća nas koji se bavimo mladim ljudima upravo prepoznavanje i poticanje toga prkosa, toga izvornog životnog nagona koji je osnova svakog iole stvaralačkog razvitka. Poticanje osobnosti, dragocjenosti koja se kolokvijalno naziva elan vital, ohrabrivanje autentičnog životnog impulsa (koji nas, uostalom, održava u životu!) – upravo TO jest ne samo prva, već i daleko najvažnija zadaća svakog učitelja. Sve ostalo, uključujući i sustavno poučavanje o nekim senzacijama, fenomenima ili pojavama koje su upisane u nastavne programe, sve to dolazi tek potom. Koliko takvih učitelja znamo? Koliko smo takvih susreli u životu? Koliko bismo ih mogli nabrojiti? Ma kako odgovorili na svako do ovih pitanja, svi koji smo imali sreću odrastati i sazrijevati uz našu Profesoricu jednoglasno ćemo reći kako je ona, upravo ona bila naša prva maještr(ov)ica od ove „idealizirane“ sorte. Dakle, u knjizi „Moja Pula“ – toj trpkoj „svaštici“ silno impregniranoj upravo heretičkim prkosom koji je Profesorica u nama sustavno a nenametljivo poticala – otisnut je i jedan od Biletićevih najkompaktnijih i najempatičnijih eseja, izravno posvećen upravo njoj (v. Moja/naša profesorica Ljubica Ivezić, „Moja Pula“, 2008:105-109). U svom je proznom pisanju Biletić najčešće racionalan i/ili znanstvenički distanciran, valjda zato jer je vokacijom pjesnik, pa emocije čuva u skrivenijim i zaštićenijim/lirskijim revirima svojega bića. Međutim, u ovome iznimno kompleksnom tekstu o „Profesorici s pulskog Monte Zara“ (ibid., 109) odlučno su i unaprijed uklonjene sve potencijalne zapreke, brane i barikade koje bi, eventulano, mogle izazvati makar i najmanji „šum“ u razumijevanju onoga što je autoru najvažnije: iskazivanje iskrenog štovanja, neskrivenog divljenja i duboke zahvalnosti prema toj hrabroj i stamenoj ženi naše davne mladosti. Otud Biletić i piše posve izravno, ne libeći se čak ni plemenitog patosa kojemu je inače nesklon, ali ga u ovom slučaju prosto ne može i ne želi izbjeći, pače: „Ljubica Ivezić bez ostatka ide u red nekoliko bitnih ljudi moga života...“ (ibid., str. 105). Ima nas još poprilično koji ovu rečenicu supotpisujemo bez dvoumljenja. ✽ ✽ ✽

Četiri godine potom, ujesen 2012., u istoj našoj Puli, u ediciji istoga izdavača (Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika) i u istoj biblioteci („Pulska biblioteka“), Biletić nas još jednom podsjeća na Ljubicu Ivezić. I to izravno, podastirući nam njezinu prvu opsežnu autorsku knjigu. Izravno spašenu od zaborava i posvemašnjeg isčeznuća. Riječ je o knjizi osobnih, u cijelosti (auto)biografskih uspomena, naslovlje-

U SJEĆANJE

Jelena LUŽINA

noj začudnom, pomalo starinskom sintagmom „Odbljesci pamćenja“ (Ivezić, 2012.). Premda to nigdje nije izrijekom zapisano, posve je očito i samorazumljivo kako je Biletić i minuciozni priređivač/urednik te knjige čiji je računalni ispis do njega došao godinama nakon Profesoričina odlaska. E da bi bio redaktiran i objavljen punih dvadeset godina nakon što je pisan i ispisan. A pisan je i ispisan na pulskom Monte Zaru, tijekom najgorih ratnih godina, 1992. i 1993. U trenutku kad je krenula zapisivati odbljeske vlastitog pamćenja, ne bi li se još jednom osvrnula na svoj odživljeni život i rezimirala (onako, za sebe) njegove lijepe i manje lijepe epizode, Profesorica je već bila u dubokoj mirovini i u vrlo ozbiljnim godinama. Racionalna kakvu smo je znali i voljeli, vlastitu je autoreferncijalnu potrebu za takvim završnim „pogledom unazad“ reminiscirala na samom početku svojih zapisa, u njihovu jednostavnom i vrlo sažetom uvodu: „U svojoj 78. godini nalazim se, sigurno, na kraju životnog puta i ne znam sada, 1992. godine, kad se mnoge iluzije za koje su milijuni žrtvovali živote ruše i razbijaju kao ukrasne šarene blještave staklene kugle u ružičnjacima, koje zločesti dječaci nemilosrdno gađaju kamenjem iz praćke, koliko je bilo lutanja po stranputicama i jesam li danas svojim stavovima, duboko u meni ukorijenjenima, na pravom putu ili još uvijek lutam stranputicama“ (ibid., 9). Ne vjerujem kako znate baš puno ljudi koji, do poznih svojih godina, uspijevaju sačuvati apsolutnu čistoću misli ali i – važnije – neophodnu i toliko dragocjenu dozu samokritičnosti. Profesorica je, nesumnjivo, jedna od njih. To dokazuju i njezini posljednji biografski zapisi u kojima je posve očito kako se uistinu iskreno trudi da o sebi i svojim postupcima uvijek misli analitički, objektivno, hladne glave i otvorena srca. Zato i impresionira ta njezina implicitna autokritičnost, zdrava („mladenačka“) skepsa koju je uspješno sačuvala do samoga kraja, njezina dosljednost u preispitivanju svega, uključujući i vlastitu „samoispravnost“. Nadasve je dirljiva ta autentična, duboko stvarna potreba za vječnim provjeravanjem vrijednosti/važnosti vlastitih stavova o kojima misli kako su (ponekad, možda) mogli biti i dvojbeni, ali su, kako veli, duboko ukorijenjeni u njoj samoj. Kad bolje razmislim, postajem gotovo sigurna kako se Profesoričina ustrajna sklonost samopropitivanju vlastitih stavova i uvjerenja (i pogrešaka?) temelji na njezinu „željeznom“ osjećaju odgovornosti koji ju je – uostalom – i odredio kao osobu. Naime, ona je duboko svjesna kako je, tjekom dugih godina kontinuirane pedagoške prakse, svoje stavove i uvjerenja (i pogreške?) neizbježno prenosila i na generacije svojih učenika i studenata. Pritom su se neki od njih – neki od nas – u znatnoj mjeri poistovjetili s njezinim pogledom na svijet, usvajajući temeljne etičke i estetičke principe koje je ona dosljedno i uporno zagovarala cijelog života. Dobro, posve je prirodno što su, tijekom godina, neki od njih – neki od nas – te principe usvojili, ali ih i dodatno modificirali, kritički ih

Jelena LUŽINA

U SJEĆANJE

preispitivali, prilagođavali ih vremenima i običajima, formatirali ih po osobnoj mjeri. Ali smo, svejedno, svi dobro znali i pamtili – i mi i naša Profesorica – kako smo temeljne obrise/vertikale tih naših „modificiranih načela zapravo „naslijedili“ od nje. Slijedom žilavog pedagoškog instinkta koji imaju samo rasni učitelji, ona implicitno samopropituje i samoprovjerava je li nas možda ponekad navodila na krivi trag, je li se unekoliko ogriješila o nas time što je, „namećući“ nam vlastite standarde, utjecala na naš osobni razvoj upravo u onim kritičnim formativnim godinama kad je mladog čovjeka relativno lako „zavesti“. Nekako mislim da se Profesorica upravo zato u 78. svojoj godini iskreno pita je li (baš uvijek) bila u pravu. Je li (baš uvijek) bila na pravoj strani ulice (ili barikade), je li – možda – u nekim situacijama mogla postupati/ /agirati mekše, bolje ili drukčije? Jer, naime, i njezini posljednji „odbljesci pamćenja“ jasno potvrđuju kako je oduvijek bila i zauvijek ostala „tvrda“ i apsolutno pricipijelna, kompromisima nesklona osoba. U sjećanjima svih nas – ne samo nas koji smo joj bili nešto bliži od „običnih“ njezinih učenika – njena je javna osoba upamćena upravo takvom. A što ćemo s njezinom „privatnom osobom“? Usuđujem se reći kako sam je poznavala dovoljno dugo i, možda, dovoljno dobro da bih sa sigurnošću mogla tvrditi kako je jedna od njezinih dominantnih osobnih/„privatnih“ osobina bila upravo ona konstruktivna i zdrava skepsa koja je (uostalom) temelj svakog znanja. Mislim kako je takvu skepsu, na kojoj se potom temeljio njezin kritički odnos prema svijetu i ljudima, nastojala prenositi i na nas. Dok prebirem po vlastitim sjećanjima na godine što sam ih provela uz nju i nastojim pritom detektirati što sam od nje zapravo „preuzela“, baštinila ili naučila – a nikad mi nije bila nastavnicom „u učionici“, te od nje (srećom) i nisam mogla učiti na onaj konvencionalni/„školnički“ način! – s radošću utvrđujem kako sam „naslijedila“ najmanje tri stvari. Prva je, zasigurno, sposobnost kritičkog mišljenja (dakle, sumnje, poglavito u autoritete i dogme). Druga je, nesumnjivo, sposobnost pravog/zainteresiranog slušanja i razumijevanja „drugog“ (člana obitelji, prijatelja, suradnika, kolege, studenta, čovjeka kao takvog...), sposobnost čvrsto utemeljena na svijesti kako smo „dijaloška bića“ i kako bez umijeća slušanja „drugog“ ne možemo razviti niti sposobnost razumijevanja svijeta oko sebe, pa onda niti sposobnost autentičnog (samo)govorenja. Treća je, najposlije, pomalo utopijska vjera u „angažman“ u korist nekog zajedničkog ili općeg dobra „malog formata“, u nekakav partikularni i posve neprofitni „aktivizam“ koji zasigurno nije ideološki impostiran ili politički preuzetan te zasigurno ne želi „promijeniti svijet“, ali bi mogao nakratko usrećiti ne samo mene koja se angažiram, već i nekoliko malih/običnih ljudi koji, zajedno sa mnom, sudjeluju u njegovu postvarivanju. Čitajući ovo što sam upravo ispisala, ne mogu se oteti dojmu kako deskripcija

U SJEĆANJE

Jelena LUŽINA

posljednjih dvaju postulata djeluje posve idealistički, gotovo pa protokršćanski. Za razliku od onoga prvog, koji posve proturječi „pomirbenom“ („ekumenskom“) duhu potonjih dvaju. Taj prvi je, naime, već na prvi pogled buntovan, radikalan, heretički, „opasan“. Objedinjenje ovakvih triju postulata nesumnjivo je „nemoguća misija“. Združeni na jednome mjestu i u jednoj osobi, oni su naprosto oksimoronski primjer sabiranja „rogova u vreći“, očit slučaj „spoja nespojivog“, gotovo školnički/ogledni prikaz umješnosti nemogućeg. Promišljajući, još jednom, bit triju spomenutih postulata što ih je na mene „prenijela“ naša Profesorica, usuđujem se zaključiti kako se taj transgeneracijski „prijenos“ (koji je u mnogome odredio moj vlastiti život) i mogao dogoditi upravo zato jer se misija ove neobične žene temeljila na neposrednosti, razumijevanju, iskrenosti i dobroti. Najneobičnija u njoj bilo je upravo njezina permanentna dostupnost, prisnost zahvaljujući kojoj se automatski „skraćivala“ neizbježna distanca u komunikaciji. U našim „nejasnim“ pubertetskim godinama Profesorica je bila jedina odrasla osoba „od autoriteta“ kojoj se uvijek moglo prići. No i osoba s kojom se moglo razgovarati o svemu, osobito o stvarima o kojima nam na pamet nije padalo razgovarati s vlastitom roditeljima. U tim arheološkim desetljećima bez društvenih mreža i pametnih telefona Profesorica je nama bila destinacija od najvišeg povjerenja, osoba koju se uvijek moglo nazvati ili joj pokucati na vrata. Sa mnom je, primjerice, u prosincu 1971. prosjedila moju prvu pulsku noć nakon famozne partijske sjednice u Karađorđevu, kada su Broz i njegova partijska kamarila satrli Hrvatsko proljeće. Sjedile smo u njezinoj radnoj sobi – ona za pisaćim stolom, ja s druge strane, bila je tamo nekakva ležaljka, kauč... – i razgovarale do jutra. Imala sam dvadeset i jednu godinu i sve sam, još uvijek, shvaćala strašno ozbiljno, osjećajući se poput kakvog lika iz Solženjicina. Danas mi je do ludila smiješan taj moj bizarni, posvema knjiški doživljaj vlastitog „političkog progonstva“ u kojemu sam se našla prosinca 1971. Još mi je smješniji iznenadni i posve iracionalni respekt kojim sam se, mlada i oglupjela od straha, iznebuha stala odnositi prema ostacima ostataka jedne autoritarne države. Da priča bude još ridikuloznija, dva-tri tjedna prije te noći protiv te sam iste satrapske države štrajkala i demonstrirala na trgovima. Te sam se noći, zavraga, silno bojala. A Profesorica je, strpljiva i uporna kakva je bila, svu noć ponavljala kako mi je strah neutemeljen. Jer sam slobodan čovjek. Jer sam sve za što će me eventulano okriviti učinila po vlastitu izboru i slobodnom voljom. Jer svaki slobodan izbor podrazumijeva i preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke. I neka, zaboga, prestanem dramiti jer me Oni zasigurno neće poslati ni u Sibir ni na Goli otok i jer im je, kukavnima i nemoćnima kakvi već jesu, strašenje preostalo kao jedino oružje kojim nam još uvijek mogu prijetiti. Sve dok ih se bojimo, imaju nas u

Jelena LUŽINA

U SJEĆANJE

šaci. Pa neću im valjda dopustiti da me pobijede! Ni u jednom trenutku te duge noći Profesorica nije spomenula vlastiti „slučaj“ koji se upravo tih dana zahuktavao i zatezao do pucanja. I bio, dakako, neusporedivo složenijii i ozbiljniji od mojega. Govorile smo samo i jedino o meni. I na onom ću se svijetu stidjeti te svoje davnašnje neosjetljivosti. Mislim da te noći još nisam znala što se sve njoj sprema niti sam slutila što će joj se uskoro dogoditi, ali ću se svejedno stidjeti. Međutim, kad god sam joj – kasnije – pokušavala govoriti o tome svom stidu i pritom se traljavo ispričavati, Profesorica je razgovor odlučno prekidala, smiješeći se na njezin bespogovorni način. Vlastitu Kalvariju, kojom je kasnije hodila mjesecima i godinama, opisala je na posljednjim stranicama svoje prve autorske knjige „Odbljesci pamćenja“ (Ivezić, 2012:160-174). Opisala ju je bez gorčine. Strpljiva, tolerantna, uporna, majčinski dosljedna, odana. Ali i borbena, odlučna, neustrašiva, glasna (čak i na vlastitu štetu), skeptična prema dogmama i „konačnim istinama“ (prilično aktualnim u to vrijeme), kritična prema svemu što je smatrala upitnim ili dvojbenim, principijelna do neba, do onih kantovskih zvijezda što nad nama trepere. I sve to u samo jednome biću. Iz današnje hiperpragmatično-profitne perspektive mogli bismo zaključiti kako je Profesorica nama bila nekakva idealizirana, romantizirana, gotovo pa knjiška osoba koja je svoju pedagošku zadaću uistinu doživljavala kao misiju, ne kao profesiju. U ona olovna socijalistička vremena, koja su udvorništvo promicala kao jedini probitačan model ponašanja, ona je funkcionirala kao svojeglav, slobodouman i autentičan „spoj nespojivog“. Do kraja svoga dugog, ispunjenog i rijetko korisnog života bila je i ostala autentična „oksimoronska pojava“. Mislim da na takav zaključak upućuje i odnos što ga je prema njoj izgradila naša tadašnja tijesna i dobrahno zbunjena sredina u koju se baš i nije bilo lako uklopiti. Sirota mala Pula tih je godina bila prilično nesigurna, heterogena, neodlučna i nadasve pokorna zemljopisna točka. U kojoj je, kao i u svim drugim zemljopisnim točkama sivkastog socijalizma „s ljudskim licem“, što kasnijeg to sivkastijeg, najprobitačnije bilo „ne talasati“, vezivati konja „gdje ti aga kaže“, saviti šiju pred moćnom partijsko-oficirsko-policijskom soldateskom i, u tako zadanim/iscrtanim okvirima, mravljom upornošću gurati kakvu-takvu karijericu. Na najvišoj su cijeni bile baš sve karijerice iz širokog birokratsko-partijskog spektra. Profesorica se, dakako, nije uklapala u ovakav provincijalni socijalistički Weltanschauung (rekao bi Miroslav Krleža). A i do karijerice joj nije bilo osobito stalo. Zato su je i selili iz škole u školu i nabacivali joj stalno nove i nove nastavne obveze. Valjda ih je zbunjivalo to što je ona uvijek mogla i umjela napraviti više negoli se od nje očekivalo. Jesu li joj to priznavali? Jesu li nagrađivali njezine rezultate? Ne znam

U SJEĆANJE

Jelena LUŽINA

baš. Prije bih rekla kako su je smatrali „neobičnom“, pomalo „zabludjelom“ osobom koja se ustrajno bavi sve tamo nekim dobrovoljnim, dobrohotnim, volonterskim i apsolutno neplaćenim/nenaplativim rabotama, samim „slobodnim aktivnostima“. Za razliku od svojih „pametnijih“ kolega koji su se strogo bavili svojom profesijom i uglavnom gledali svoja posla. Ni u jednoj biografskoj bilješci nema podatka o ma kakvoj nagradi koju je Profesorica dobila za svojih 38 godina predanoga i časnoga rada. Niti pak ima uzgredne bilješke o ma kakvom društvenom priznanju: povelji, diplomi, zahvalnici, spomenici... Zar baš nikad nitko nije osjetio potrebu simbolično joj i pristojno zahvaliti za stotine tisuća sati apsolutno dragovoljnog javnog i profesionalnog angažmana za koji joj društvo i zajednica nikad nisu platili ni filira? Poznavala sam je dovoljno dugo i, usuđujem se reći, dovoljno dobro da bih sa sigurnošću mogla tvrditi kako Profesorica na priznanja i nagrade nikad nije računala. U njoj, uostalom, i nije bilo ničeg „račundžijskog“. Naprotiv, sigurna sam kako je oduvijek bila i zauvijek ostala jednom od onih skromnih i danas već posve izumrlih osoba kojima su postojanje i aktivno djelovanje uvijek značili više od ma kakvog priznavanja ili nagrađivanja. „Ruka koja daje ne suši se“ – veli narodna mudrost. 3. Pohvala PC-u Boris Ivezić, Profesoričin sin-srednjak, danas jedini živi sin od trojice što ih je rodila i podigla, jednog je dana Borisu Domagoju Biletiću (sretnim posredovanjem akademika Gorana Filipija, op. ur.) povjerio računalni zapis kojega je njegova majka ispisala tijekom 1992. i 1993. godine. Zapis je imao i svoju priču. Sama ju je Profesorica ispisala u njegovu uvodu: „Ideju da tragam za svojom osobnošću, za utjecajima i okolnostima koje su sudjelovale u formiranju moje osobnosti, dao mi je ovaj izvanredni izum ljudske genijelanosti s kojim sam se imala sreće upoznati u starim danima. Nikad ni olovkom ni pisaćim strojem ne bih mogla ovako slobodno izražavati, kreirati, brisati, popravljati, dodavati, umetati, naprosto hvatati slobodne asocijacije, kao kursor koji mi se u času otme, razleti po cijelom tekstu, razdrobi ga i poslušno se vrati na mjesto i sve se sredi. Hvatati slobodno odbljeske pamćenja i nanovo otkrivati i osvjetljavati davno zaboravljene sadržaje onako kako se sami spontano otkrivaju, do novih spoznaja i valorizacija. (Ivezić, 2012:9) Što je, uopće, nagnalo našu Profesoricu da u poznoj životnoj dobi krene zapisivati svoja sjećanja na davne dane i godine svoga života? Zar je svoj život uistinu smatrala toliko važnim i iznimnim, te je zato htjela napisati autobiografiju? Nije, naravno. U odnosu na sebe i svoj ukupni rad ona je bila samozatajna i skromna do boli. Te

Jelena LUŽINA

U SJEĆANJE

je uistinu živjela i radila – za druge. Poput arhetipske matere iz glasovite Balotine pjesme. U već citiranom fragmentu iz uvoda knjizi „Odbljesci pamćenja“ Profesorica gotovo euforično govori o prednostima računala kao – parafrazirat ću – izvanrednog izuma ljudske genijalnosti s kojim se imala sreće upoznati u starim danima. Pokušavam izračunati koliko je godina imala kad se prvi put suočila s njoj posve novim alatom za pisanje. Pripadam generaciji koja je pisati učila i naučila služeći se pisaćim strojem. Najprije mehaničkim, potom električnim koji nam se činio naprosto savršenim. Imala sam onaj s kuglicama i od milja ga zvala guščjim perom marke IBM. Prijelaz na računalo bio mi je iznimno zahtjevan i trajao najmanje šest mjeseci. Imala sam nepunih četrdeset godina i dobrih sam se šest mjeseci svađala s dotičnim guščjim perom marke Amiga, sveudilj se pitajući moram li to uistinu činiti. I osjećajući se prastarom za avanture tehnološkog tipa. Uostalom, i danas sam prilično trapava sa svim tim kindlima, i-padima, tabletima i pametnim telefonima. A Profesorica je, ako dobro brojim, u času kad se upustila u svoju prvu (i jedinu) IT-avanturu imala više od sedamdesetipet! Pritom je, sretna poput djevojčice koja je otkrila omiljenu igračku, zapisala kako nikad, nikad ne bi mogla ovako slobodno kreirati, brisati, popravljati, dodavati (...), „naprosto hvatati slobodne asocijacije, kao kursor koji mi se u času otme, razleti po cijelom tekstu, razdrobi ga i poslušno vrati na svoje mjesto i sve se sredi“ (Ivezić, ibid.). Pažljivo sam i višekratno čitala knjigu koju je Profesorica ispisala kao svoju osobnu „pohvalu kursoru“, nastojeći proniknuti u prave motive njezina ispisivanja. Autobiografija? Ne, to smo već analizirali. Memoaristika? Ne, mislim da se to njoj činilo odveć preuzetnim. Kritična kakva je uvijek bila, osobito prema sebi, zasigurno je znala sve prednosti i mane memoarskih zapisa. Vježbanje prstiju i duha za nekakvo potencijalno esejiziranje ambicioznijeg književnog tipa? Isključeno! Možda se baš nitko neće složiti s mojim zaključkom, ali ću ga svejedno napisati s punom sigurnošću... Eto, sigurna sam kako Profesorica nije krenula zapisivati odbljeske vlastitog pamćenja radi potencijalnih čitatelja, svejedno da li prijateljski ili neprijateljski nastrojenih prema njoj. Nije zapisivala ni zato da bliskima ostavi autentično svjedočenje o sebi i nekim važnim događajima i ljudima s kojima se susretala u životu (a bilo je takvih podosta). Nije, najzad, zapisivala ni zato jer je, post festum, željela ispravljati nekakve krive Drine ili se „obračunavati“ s nekima koji su se o nju ogriješili, najčešće vrlo namjerno... Naime, sigurna sam kako je Profesorica sve što je u „Odbljescima pamćenja“ pisala i napisala isključivo zbog sebe, a ne zbog nekakvog svijeta ili zbog ma kakve „praktične“ svrhe ili koristi. Htjela se prisjetiti vlastitog djetinjstva, školovanja, mladosti,

U SJEĆANJE

Jelena LUŽINA

zrelosti, braka... – i prisjetila se u pisanoj formi. Htjela je zapisati kako je proživjela i sretno preživjela jedno od teških razdoblja u svome životu – i zapisala je to. Sebe radi, a ne svijeta radi. Posve sam sigurna kako Profesorica ove fragmentarne zapise nije planirala objaviti. Nikad. Da jest, ne bi ih bila ostavila u ovako fragmentarnom obliku. Pisala ih je zato jer su njoj bili važni. Jer se osjećala dobro i ispunjeno dok ih je ispisivala. Budući da je bila sve samo ne osoba koja bi dane provodila dokono, tračajući ili gledajući sapunice, u svojim je ozbiljnim godinama (u kojima stariji ljudi najčešće dosađuju okolini, ali i sebi samima) otkrila sugovornika koji je uvijek na raspolaganju: računalo! Avantura koju je nudila suvremena IT-tehnologija (s kojom se, uostalom, Profesorica sljubila iznenađujuće brzo i vješto) pokazala se izazovom kojemu se nije moglo odoljeti. Svakodnevno upravljanje kursorom i sjetno evociranje proživljenog života postali su prioritetom. Dani su opet mogli teći ispunjeno i korisno! Kad je krenula pisati i braniti svoju doktorsku disertaciju, Profesorica je već bila umirovljenica. Stečeno joj zvanje nije trebalo za napredovanje u karijeri, radi prestiža i drugih, već „samo“ zato jer je proces njegova stjecanja značio nov izazov i novu mogućnost angažmana. Užitak u osjećaju korisnosti i ispunjenost. 4. Coda Činjenica kako ne samo da želim, nego naprosto moram pisati o profesorici Ljubici Ivezić, ženi koja je profesionalnim angažmanom i – važnije – iznimnom osobnošću, integritetom i posve nestandardnim moralnim postulatima obilježila nekoliko važnih desetljeća u životu i razvoju Pule i Istre, ali i živote mnogih i mnogih ljudi, cijelih generacija, ta mi je činjenica mjesecima bila morom. Jer, kako uopće pisati o čudovitoj osobi te nevjerojatne žene i kako nju i njezin prvokršćanski, romantičarski, umalo rekoh „knjiški“ idealizam uopće „opisati“ danas, u ova neobuzdana, neoliberalna, apsolutno „hiperrealistička“ i surovo „praktična“ vremena u kojima je sve postalo tržišno, te su neke arhaične/staromodne kategorije posve izbljedjele i posve se istanjile, pa im se i značenje stubokom promijenilo? Aktivizam? Nesebičnost? Solidarnost? Savjest? Povjerenje? Zajedništvo? Pravičnost? O čemu zapravo govorimo kada – danas – govorimo o nekoj od ovih apstraktnih imenica?! Pišući (davno) o surovome ustroju kapitalističkoga svijeta, naši su bivši prijatelji Marx i Engels ustvrdili kako je jedna od njegovih najljućih mana upravo ta što su u njemu, nažalost, posve razorene sve humane relacije, te su sve veze i odnosi među ljudim svedeni samo na „goli interes i plaćanje u gotovu“.

Jelena LUŽINA

U SJEĆANJE

Imala sam rijetku sreću, zapravo povlasticu, da rastem uz nju od svoje desete godine. Bila mi je, najprije, izviđački starješina. Ranih šezdesetih vodila nas je na kampiranja i zimovanja, najčešće u relativno blisku Sloveniju koja je nama, pačićima, izgledala nestvarno daleko. Znala je skupiti nas četrdesetero-pedesetero djece, zajedno s troje vlastitih, te krenuti s nama na daleke pute. Brinula se o svima nama i tijekom putovanja i na odredištima do kojih bismo najposlije stizali. Brinula se o tome kad ćemo spavati i što ćemo jesti, boli li nas zub i jesmo li se umili... Putovali bismo vlakom, uvijek u posebnom vagonu koji su, na različitim stanicama, vezivali i razvezivali za različite kompozicije. Sjajno se ona snalazila s tim vagonima i stanicama, poglavito s uzbudljivim priključivanjima i isključivanjima koja su se uvijek događala u praskozorja pa smo ih zato i upamtili kao nekakavu sfumatoznu senzaciju presijecanu reskim zvižducima željezničarâ i oštrim treskanjima vagonâ. Tada još nisam znala da je Profesorica odrasla s vlakovima. U moj je život ušla upravo tako, kao Čarobnica iz Oza, koja nas je učas mogla odvesti do Smaragdnoga grada ili do nakraj svijeta. Bilo je posve samorazumljivo da do tih fantastičnih destinacija nećemo putovati balonom, kao u bajci Lymana Franka Bauma, već vlakom, kako se i putuje u stvarnom svijetu. Ali je uzbuđenje zbog samoga putovanja bilo jednako intenzivno, možda i intenzivnije od uzbuđenja što su ih dijelili čudesni Baumovi putnici: Dorothy, Limeni drvosječa, Strašilo, plašljivi Lav, leteći majmuni... Valjda smo se najvećma poistovjećivali upravo s tim letećim majmunima. Bila sam, dakle, jedno od njezine djece. Treba li uopće napomenuti kako me odmah, već nakon prvog ljetovanja, mobilizirala u literarni klub „Istarski borac“. Sastanci kluba održavali su se jednom tjedno, a ja sam na svaki morala doći s novim „sastavom“. Pa smo svi čitali te svoje „sastave“ i razgovarali o njima. Bili su to moji prvi razgovori o čitanju i pisanju. O književnosti, koja mi je potom postala zvanjem, pozivom, smislom života. Da me Profesorica nije tako beskompromisno uvukla u čudnovati svijet književnosti, da me nije trajno navodila na čitanje, te usmjeravala na razmišljanje i pisanje o pročitanom – a činila je to upornošću bez premca – danas bih se možda bavila pravom, ekonomijom, medicinom... I ne samo ja. Literarni klub „Istarski borac“, koji je osnovala u pulskoj gimnaziji „Branko Semelić“ još 1953. godine, u inicijacijskom („predpovijesnom“) trenutku stvaranja pulskih urbanih/hrvatskih kulturnih standarda, bio je prvi hrvatski književni klub u Istri, među prvima u Hrvatskoj i rijedak u to vrijeme u cijeloj bivšoj državi. Njegovo jednako naslovljeno glasilo „Istarski borac“ već je od drugoga broja postalo „časopis omladine Istre“. Prvi istarski književni/kulturni časopis tiskan na hrvatskome jeziku. Povijesna uloga naše Profesorice posve je nedvojbena.

U SJEĆANJE

Jelena LUŽINA

Ipak, kad god o njoj mislim – a mislim često – ne bavim se, primarno, pedagoškom dimenzijom njezine neobične osobe. Jer se ta, valjda, podrazumijeva: u našoj je kolektivnoj memoriji Ljubica Ivezić naprosto – Profesorica. Tako smo je, uglavnom, i oslovljavali: Profesorice. Prvi put postajem svjesna kako su se kockice složile tako da i mene, već puna četiri desetljeća, gotovo svi oslovljavaju istom imenicom: Profesorice. Jesam li postala profesoricom zato jer sam se – posve nesvjesno – željela poistovjetiti s visokim idealom svoje najranije mladosti? Jesam li tim svojim napornim četrdesetogodišnjim profesoriranjem učinila štogod dobra? Jesam li, barem, u životu nekih od svojih studenata ostavila kakvog traga po kojemu će godine što smo ih minuli zajedno pamtiti po dobru? S nekima sam znala satima raspravljati o projektima na kojima su radili ili se spremali raditi. S drugima sam šutjela nakon neuspjelih ili manje uspjelih premijera. Trećima sam priređivala knjige sabranih ili izabranih dramskih tekstova, pisala im recenzije i predgovore, sastavljala teatrografije i monografije. Nekima bila dramaturginjom u predstavama koje bi se poslije pokazale važnima ne samo za njih osobno, već i za kazališni kontekst u kojemu su nastajale... Je li u tome pravi smisao našeg učiteljskog posla? Ili bismo se trebali fokusirati samo na puko poučavanje i pažljivo njegovati famoznu distancu koja je (navodno) conditio sine qua non svakog realnog odnosa učitelj-učenik? I danas, s toliko neposrednog pedagoškog iskustva na plećima, ne bih se mogla zakleti da sam baš sigurna kako sam uvijek postupala dobro. I kako su moja neposredna/„skraćena“ komunikacija sa studentima i hereditarna kritičnost (koja često koketira s cinizmom) bili efikasniji pri postizanju krajnjega cilja – stjecanja znanja, kakvog-takvog. Većina kolega s kojima sam radila postupala je posve obrnuto: distancirano, formalno i strogo profesionalno. Ne znam jesu li studenti od njih učili bolje ili više. Jesam li, skraćujući pustu distancu, uistinu postajala „pristupačnijom“ ili sam time samo opterećivala i zbunjivala mlade ljude čija sam očekivanja možda iznevjeravala. Jesam li ovu metodu „naslijedila“ od Profesorice? Jesam li je znala primijeniti na pravi način? ✽ ✽ ✽

Možda i zato jer mi nikad nije bila profesoricom u najdoslovnijem smislu, o njoj nikad ne mislim kao nastavnici/učiteljici, već kao o prototipu javnog intelektualca. Naime, o osobi koja nas je sustavno poticala da činimo ono što je činila i ona sama: da vjerujemo u drugoga i u zajedništvo, da se angažiramo za ideje i koncepte koji su od javnoga interesa, da se zalažemo za stvari koje se ne vezuju (samo) uz naš osobni probitak, već ih doživljavamo kao opće dobro. Nekada, davno, u vrijeme Zole, Sartrea i Bertranda Russella, ovakve su intelek-

U SJEĆANJE

Jelena LUŽINA

tualce općeg tipa smatrali nečim poput savjesti epohe. Za nas je Ljubica Ivezić bila i ostala ženom kojoj smo vjerovali i uz nju se osjećali sigurnima. Bila je savjest našega malog svijeta. 5. Post scriptum Ovaj sam esej pisala neobjašnjivo dugo. Započinjala sam ga u nekoliko verzija, mučila njegov tekst preko svake mjere, mjesecima živjela s grižnjom savjesti zbog prekoračenih rokova i s onim ukletim osjećajem kako sveudilj promašujem temu. Zaključujući, napokon, njegov rukopis – moje osobne odbljeske pamćenja vezane uz godine provedene s profesoricom Ljubicom Ivezić – posve sam sigurna kako sam o njoj željela napisati nešto posve drugo. Naime, posve osobno. I posve neiskazivo.

Konzultirana literatura: Biletić, Boris Domagoj, 2008., Moja Pula, Pula: Istarski ogranak DHK. Nova Istra. Ivezić, Ljubica, 2012., Odbljesci pamćenja, Pula: Istarski ogranak DHK. Nova Istra.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zdravko ZIMA Bečanin s otoka Brača

slavko JENDRIČKO Širenje domovine

103

Zoran KRŠUL Pukotina Koloseum

111

Zvjezdana JEMBRIH Ližnjan, ožujak 2014.

126

Goran GATALICA Žmah tajanstvenega vesmira

136

Barbara KLEPIĆ Pjesme

144

Zdravko ZIMA, Zagreb

BEČANIN S OTOKA BRAČA

„Načinom na koji se manifestira politika neodoljivo podsjeća na pornografiju. Svi se nad njom javno zgražaju, ali je kriomice uredno konzumiraju. Ne kaže se zalud da je politika kurva, iako su profesionalne prodavačice ljubavi kudikamo časnije od svojih političkih kolega i notornih klijenata. Seksualno općenje ima protutežu u općim interesima, a javna kuća u javnom životu. Najveći ljubavnici bili su obmanjivači. A najveći političari?“ „U Škotskoj su pobijedili Jugoslaveni. Umjesto samostalnosti, njeni građani odlučili su se za nastavak braka i ostali u Ujedinjenom Kraljevstvu. Paradoksi se množe kao gljive poslije kiše. Premda su zadovoljni odlukom sjevernih susjeda da ostanu u Velikoj Britaniji, Englezi jedva čekaju kad će dezertirati iz Velike Europe.“

Ponedjeljak, 1. rujna 2014. Prvi dani devetog mjeseca, ili zapravo sedmog (september, septem, lat. = sedmi), najčešće znače povratak s odmora i početak novih obveza: školskih, radnih i tko zna kakvih. Nakon ljetnog predaha na redu su prognoze o onom što slijedi. Nikada te prognoze nisu bile pretjerano ružičaste, barem u ovom dijelu svijeta. Ali nikada nisu bile crnje nego danas. Ne zato što je na djelu pesimizam, nego zato što je stanje takvo kakvo jest. Oblačno i po mnogočemu identično s naglim klimatskim vekslom koji je u nekoliko noćnih sati iluziju babljeg ljeta obrnuo u jesen.

Zdravko ZIMA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Potkraj života Tonko Šoljan objavio je knjigu feljtona Prošlo nesvršeno vrijeme. Više od dvadeset godina kasnije hora je da netko smisli nastavak pod naslovom Buduće svršeno vrijeme s aluzijom na znamenitu Heideggerovu krilaticu o propasti koja se već dogodila. Poslije puste globalizacije, komercijalizacije i kriminalizacije, pitanje je što će ostati od sviju nas? Katedrala sv. Jakova? Možda, pod pretpostavkom da je biskup Ivas ne pretvori u privatni cimiter. Hoće li ostati Dubrovnik koji je arhitekt Nikola Bašić usporedio s lakiranim škampom? Ili će ostati Split, grad čiji obračun između crnih i crvenih neodoljivo podsjeća na Dioklecijanov obračun s kršćanima? Kad razmislim, bojim se da od Hrvatske neće ostati ništa. U ratnim godinama prvi hrvatski predsjednik je svoj najdraži klub poistovjetio sa svojom najdražom državom. Tako je Dinamo preko noći postao Croatia, a s obzirom na predsjednikove ambicije, i činjenicu da je klub neko vrijeme paradirao pod dvoglavim imenom HAŠK-Građanski, bilo bi logičnije da se zvao Croatia Herceg-Bosna. Premda je povijest okrutna (učiteljica života), nešto od predsjednikove ideje ipak će preživjeti. Makar i u obrnutoj verziji. Ako nije opstao alkemijski pokušaj pretvaranja željeza u zlato, ili Dinama u Croatiju, sva je prilika da će u Croatiji na dulji rok opstati jedino Dinamo, trgovačko poduzeće iz Maksimira koje vodi društvo uzornih Hrvata i još uzornijih katolika. Napadom Njemačke na Poljsku na današnji dan, prije 75 godina, započeo je Drugi svjetski rat. Njemački nobelovac Günter Grass, u kojem je pomiješano germanstvo i kašupsko slavenstvo, beletrizirao je te događaje u svom najslavnijem romanu Limeni bubanj. Godine 1978. dijelove tog romana Volker Schlöndorff ekranizirao je u Zagrebu; glavni grad Hrvatske prerušio se na trenutak u pozornicu na kojoj je započeo planetarni rat, a bivše Rudolfove vojarne (u kojima je bio smješten hemerotečni odjel Nacionalne i sveučilišne biblioteke) u Ulici braće Oreški glumile su poljsku poštu na koju su atakirali hajmverovci. Ali nije pala samo poljska pošta, ona prava, u Gdańsku, i ona tobožnja, u Schlöndorffovu filmu. Početkom devedestih godina minulog stoljeća šaptom je pala i Ulica braće Oreški. Kako bi drukčije i bilo kad su dva brata uboga, Mijo i Slavko, bili antifašisti? Ne treba zazivati vraga, ali događaji u Ukrajini, radikalno remećenje istočnih granica, spojeno s Putinovom arogancijom, impotencijom Europske unije i perfidnošću Sjedinjenih Država, spremnih da svako malo ratuju, ali na tuđem tlu, ne slute na dobro. I asocijacije na početak Drugog svjetskog rata pokazuju da je povijest zapravo kaos, ali da se neki događaji i katastrofe ponavljaju u gotovo ravnomjernim ciklusima, poput godišnjih doba. U jednom romanu pisao je o tome i Kundera, uspostavljajući paralelizam između 1918., 1938., 1948. i 1968. godine. Ali nije moguće da 1. rujna budi samo mračne asocijacije. I nije. Na današnji dan, prije godinu dana, bio sam u Japanu, u Tokiju. Japan je domovina zena, a jedna od

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zdravko ZIMA

njegovih maksima glasi: iluzija je prosvjetljenje, prosvjetljenje je iluzija. Utorak, 2. rujna Nije podbacila samo turistička sezona. U većini privatnih škola upisne kvote popunjene su slabo ili nikako. Posljednjih godina privatne škole financiraju se samo od školarina koje iznose od 27 do 30 tisuća kuna. Nije malo, ali ako se za to nude četiri strana jezika, informatika, individualni tretman i dopunska nastava (što isključuje potrebu za instrukcijama), onda cijena nije pretjerana. Zlatko Šešelj, direktor Privatne klasične gimnazije, glavni urednik časopisa Latina et Graeca i nekadašnji profesor moga sina Luke, tvrdi da je njegova škola trn u peti svake vlasti. Državni činovnici čine sve da im otežaju funkcioniranje i bili bi najsretniji da se ugase. Kad se tako izjašnjava jedan dokazani stručnjak u svom fahu, kojem su pretjerivanje i žalopojke najmanje svojstveni, onda je jasno koliko je sati. Pars pro toto, stanje u privatnom školstva pokazuje gdje živimo. U državi koja je sama sebi svrha, koja guši pozitivne inicijative, ali spremno baca šolde na besmislice. Bez pozitivne konkurencije u svakom društveno važnom segmentu, pa tako i bez privatnih škola, građani su osuđeni na manipulaciju koja, poput bilo kojeg oblika korporativnog kapitalizma, vodi u fašizam. Jedan narod, jedna stranka, jedna crkva, jedna škola. Visokorazvijene europske zemlje ne provode segregaciju između javnih i privatnih škola, a važnost ovih potonjih prepoznala je i Slovenija. Glagolska imenica obrazovanje ima korijen u riječi obraz, koja ne označava samo lice nego je jednako tako sinonim za čast i za poštenje. Budući da je toga sve manje, razumljivo je da ministri do privatnih škola drže koliko i do lanjskog snijega. Neke države inzistiraju na odgoju bogobojažljivih podanika, drugima je važno da su njihovi građani militantni, trećima da su radišni: a Hrvati, što je važno Hrvatima, osim što su im važni Todorići, Šukeri i Severine? Prije tri dana Janja Franko poslala mi je poruku da je u tjedniku 7DNEVNO objavila intervju s Charlesom Mansonom. Po grafičkom izgledu, ali isto tako po naslovima i leadovima, lako je zaključiti da je posrijedi revolverblatt ultradesne provenijencije. Premda ni po čemu ne spada u moju interesnu zonu, kupujem ga zbog pristojnosti ili, drugim riječima, zbog Janjine (pre)poruke. Manson će 11. prosinca imati 80 godina, a u svom dugom vijeku više od 60 proveo je u zatvoru. Čini se da mu je takva sudbina bila suđena. Majka mu je bila alkoholičarka, uvijek na rubu zakona, a kad je imao šest godina, završila je u zatvoru. Prošao je put od maloljetnog delinkventa do sotonista koji je u vrtlog svojih suludih ideja znao uvući i mnoge druge. Nakon pokolja u vili Romana Polanskog, kada je ubijena i njegova gravidna supruga Sharon Tate, osuđen je na doživotnu robiju. U preliminarnim kontaktima Manson je nastojao ishoditi da njegova intervjuistica dovede kamermana, iako

Zdravko ZIMA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

je dobro znao da zatvorska pravila dopuštaju samo klasične novinske razgovore. To pokazuje njegov smisao za manipulaciju, koji mu je omogućio da stvori gomilu sljedbenika i krene stazama nepovratnog zločina. U svojim pitanjima Janja je htjela biti delikatna, a Manson je poricao veze s ubojstvima, iako nije nijekao da je kriminalac i šarlatan. Zatvorsko vrijeme krati slikanjem i izrađivanjem malih lutaka. Pred zagrebačkom novinarkom mudrovao je o svjetskoj povijesti, Georgu Washingtonu, Hitleru i Staljinu, svjestan da je na mjestu iz kojeg nema izlaza. Nekoć davno, kao mlad novinar, i sâm sam lovio trofejna imena. Među onima koje sam intervjuirao bili su Günter Grass, Bulat Okudžava, Oriana Fallaci, Ephraim Kishon. Ovog potonjeg intervjuirao sam tri puta, uvijek u istom apartmanu i u istom hotelu (Esplanade). Nakon dva razgovora u razmaku od nekoliko godina, odlučio sam promijeniti ploču. Bilo mi je smiješno da mu ponovno postavljam ista ili slična pitanja o kratkoj priči, Marku Twainu, odlasku iz Mađarske u Izrael, specifičnostima židovskog humora i razlikama između publicistike i književnosti. Predložio sam da napravimo politički intervju, da Kishon izloži svoja cionistička stajališta, koja su prava limunada u usporedbi sa stajalištima njegove supruge Sare Lipowitz. Bilo je to naivno, jer Jugoslavija nije imala diplomatske veze s Izraelom i cionističke ideje bile su u ono doba tretirane gotovo podjednako kao što su danas, u Hrvatskoj, tretirane ideje palestinske samouprave. Uglavnom, intervju smo napravili, ali ga nitko nije htio objaviti. Ni u Zagrebu, ni u Beogradu. Srijeda, 3. rujna 16 sati. Spremam se na ručak, ali izlazak odgađam zbog kiše. Kako se ono govorilo za Jožu Severa, koji je bio moj prezimenjački pandan? Sever zna što nitko ne zna (na primjer, kineski), ali ne zna što svatko zna (ugurati kabel u utičnicu). Danas svi znaju kuhati, stari i mladi, muškarci i žene, Azijati i Europljani, knjige o kulinarskom umijeću množe se kao morske alge, jedino sam ja zapeo na sposobnosti spravljanja jaja u nekoliko varijanata. Deficit potrebe da se uključim u kuharsku internacionalu, koju ne predvode Karl Marx i Friedrich Engels nego Ana Ugarković i Veljko Barbieri (i Jamie Oliver kao rezerva), u obrnuto je proporcionalnom odnosu s duboko ucijepljenim hedonizmom. Naravno, na tom hedonizmu zdušno je radila moja majka koja je, kako nerijetko biva, zaslužna za sve! Ako ne odem u neki restoran, prepušten sam na milost i nemilost vlastitih više nego skromnih improvizacija. Poslije svega ipak izlazim. Da vodim računa o kiši, koja je dojadila i Bogu i vragu, ne bih izlazio mjesecima. Već je 19 sati. I nije to prvi put da ću ručati u vrijeme večere. Ulazim u Vinodol (Teslina 10). Terasa je krcata, pa sam jedva našao slobodni stol u unutrašnjosti restorana. Osim juhe, naručio sam rižoto s lisičarkama, salatu

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zdravko ZIMA

i čašu vina. Večernji ručak završavam tortom sa sirom. Kad bih sudio po gužvi, po količini gostiju i posluzi koja se razmiljela na sve strane, ugađajući strpljivo zahtjevima, stekao bi se dojam da živimo u uređenoj i stabilnoj zemlji u kojoj nema velikih problema. Naravno da je to privid. Razlozi Vinodolove popularnosti, jednog od restorana u lancu kompanije Boban (nomen est omen), kriju se u njegovoj tradiciji, dobroj kuhinji i činjenici da je među rijetkim restoranima u središtu grada koji ima terasu. Ali Vinodol je sve manje dostupan hrvatskoj klijenteli. Daleki najveći broj gostiju čine stranci, uz limitiran postotak Hrvata koji su poslije svih tranzicijskih mijena i poslije svih lijevih i desnih vlada ostali na nogama. Moje opservacije potvrđuje konobarica koja naplaćuje račun i juri za drugi stol. Pretvaramo se u državu u čijim se restoranima goste stranci, a Hrvati u štirkanim košuljama i tamnim leptir‑mašnama uvlače im se u dupe da bi iskamčili manču. Pretvaramo se u državu čiji će građani svoje najljepše more gledati na televiziji, sretni što je na njegove obale kročio neki probisvijet koji u mjesec dana zgrne veću lovu nego oni u cijelom svom vijeku. Pretvaramo se u gospodarskoga giganta koji na ljestvici konkurentnosti zauzima 77. mjesto, iza Rumunjske, Makedonije, Crne Gore i Slovenije. Ali još uvijek smo ispred Srbije. I još uvijek ima budala kojima je to utjeha. Opet sam doma. Oko pola noći počinje emitiranje filma Izgon. Andrej Zvjagincev! Kao što neke filmove nisam gledao ni prvi put, znajući da boluju od američke predvidljivosti i da ostavljaju okus presoljenog chipsa, tako Zvjaginceva gledam po drugi put. Priča o Aleksandru i Veri, o njihovo dvoje djece (Kiru i Evi), ali i o nerođenom djetetu. Ovo zadnje dijete, koje ne samo da nije bilo rođeno nego, po svemu sudeći, nije bilo ni začeto, bit će mobilizator radnje oko koje se koncentriraju svi događaji u fantazmagoričnom spletu fatalnosti i poezije koju mogu kreirati samo jurodivi Rusi. S kamerom koja stvara dokumentarne efekte, ali i s dvoje gotovo nijemih i nepokretnih protagonista, Zvjagincev režira napetost koja je na granici eksplozije. Sve djeluje nevjerojatno, a opet duboko logično i neizbježno. Muškarac i žena nikada ne mogu toliko srasti da im se zlatno doba otvori duže od jednog trena, tvrdi Hamvas. Tom osjećaju pridonosi muzika ( J. S. Bach, Arvo Pärt), pejzaž i glumci koji ne djeluju kao glumci nego kao inkarnacije svih više ili manje krvavih sudbina. Hladnom naracijom te mješavinom ljepote i mistike, Zvjagincev zaziva Tarkovskog. To ne umanjuje njegovu važnost, ali upućuje na logiku odabranog puta. Premda snimljen na temelju Saroyanova romana Smiješna stvar (The Laughing Matter), samo kultura koja ima Dostojevskog, koja ima Merežkovskog, Rozanova i Šestova, mogla je poroditi takav film. Dva su sata iza ponoći. Kasno je ili zapravo rano, ali tko bi spavao poslije takvog filma? Proteklog ljeta Zvjagincev je u Motovunu primio nagradu Maverick, a na vukovarskom festivalu prikazan je njegov novi film Levijatan. Načinom na koji se manifestira politika neodoljivo podsjeća na pornografiju. Svi

Zdravko ZIMA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

se nad njom javno zgražaju, ali je kriomice uredno konzumiraju. Ne kaže se zalud da je politika kurva, iako su profesionalne prodavačice ljubavi kudikamo časnije od svojih političkih kolega i notornih klijenata. Seksualno općenje ima protutežu u općim interesima, a javna kuća u javnom životu. Najveći ljubavnici bili su obmanjivači. A najveći političari? Subota, 6. rujna Dok pijem kavu, zvoni telefon. Gledam nepoznat broj, sve u strahu da me ne zovu oni na sve strane raštrkani gnjavatori koji nude leteće madrace i besplatne večere, hvatajući mušterije u mrežu svojih ukalupljenih fraza. U zadnji čas ipak se javljam; s druge strane je Bora Ćosić, a zabunu je izazvao broj hotela Dubrovnik. Prije mnogo godina, kad sam se rastao od prve supruge, poslije povratka s odmora iz Držićeva grada, iznajmio sam sobu u zagrebačkom hotelu Dubrovnik. Više se ne kanim rastajati, tim više što sobu u nekom hotelu ne bih mogao iznajmiti ni u snu. S Borom je stanje u najmanju ruku drukčije. Mrazovićeva ulica u Zagrebu, Zeleni venac u Beogradu, Dietro castello (Iza tvrđave) u Rovinju, Meinekestrasse u Berlinu. Ali to su tek neke od najvažnijih adresa: u Borinom životu ima ih koliko i knjiga. Ove spomenute mogle bi se usporediti s njegovim najvažnijim knjigama kao što su: Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, Mixed-media, Tutori i Doktor Krleža. Svih drugih knjiga i adresa možda se ne bi sjetio ni on sâm. Nekoć davno rodio se u Zagrebu, u Mrazovićevoj, u djetinjim godinama preselio se u Beograd, posljednjih dvadesetak godina živi u Berlinu, prije koji mjesec kupio je stan u Zagrebu, u ulici Aleksandra Brešćenskog (koji se adaptira), a u ovom času boravi u hotelu Dubrovnik kao gost Festivala svjetske književnosti. Imigrant i emigrant, apatrid i našijenac, Berlinac s hrvatskim državljanstvom, bivši (Beo)građanin i nepokolebljivi građanin, svjestan da je država stvorena da pogubi Sokrata, on utjelovljuje sudbinu pojedinca osuđenog na bijeg. Bora predlaže da se nađemo u 13 sati u Maloj kavani. Naši susreti doimaju se kao varijacije na zadane teme. Unatoč poznim godinama, s bijelom kosom, sijedom bradom i obvezatnim prslukom, Bora djeluje vedro i čilo. Znatiželja ga nikada nije napustila, zanima se za kolege koji su živi i one koji su na drugom svijetu, navodeći svoje rukopise koji su upravo u tisku: tri u Beogradu, dva u Zagrebu i ne znam koliko točno u Njemačkoj. Bora skače s teme na temu, spominje različita imena, među inima Borku Pavičević, čudeći se kako tu, u Hrvatskoj ili Srbiji, svejedno, uspijevamo živjeti na dulji rok. Čudim se i ja, ali od toga nemam velike dobiti. Treba ponekad isplivati na površinu i udahnuti punim plućima da bi se krenulo u nove pothvate. A mi smo odsad do vječnosti uronjeni u apsurd. I još smo živi ako to nije privid.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zdravko ZIMA

Pisao sam i govorio o Bori u mnogim prilikama. Kuriozum je bila večer na sajmu knjiga u Puli, kada sam referirao o knjizi koju nisam čitao. Ne znam tko je bio zaslužan što nisam dobio njegovu netom tiskanu knjigu Consul u Beogradu – nakladnik ili pulski sajam – ali to u krajnjoj liniji nije važno. Nemam običaj govoriti o onom što nisam čitao, ali kako nisam htio eskivirati obvezu, improvizirao sam na temu Borinog opusa. Možda to nije bilo tako teško jer i Borina književnost je improvizacija u dobrom značenju te riječi. U povodu stote obljetnice Glihina rođenja priređeno je više izložaba njegovih radova (Zagreb, Rijeka, Omišalj, Krk); mnogi će možda zaključiti da je Gliha cijelog svog vijeka slikao istu sliku, kao što je Bora vazda pisao jednu te istu knjigu. Ali to je privid. Glihine gromače su naizgled iste, a opet različite, kao što su Borine knjige iste u jedinstvu heterogenih silnica, svedenih na zajednički nazivnik i njegovu potrebu da se po tko zna koji put legitimira kao magister ludi. Ne tražim sličnost između njihovih poetika, još manje mislim da je treba tražiti. Ali nepresušni élan vital, ona djetinja znatiželja spojena s verbohedonizmom i potrebom za igrom, podjednako su svojstveni Glihi i Bori. U Borinu slučaju najprije treba govoriti o godinama, evidentiranim u rasprostranjenosti i kakvoći njegova življenja. Znam da će to nekima djelovati banalno, tim više što živimo u civilizaciji koja prezire starost (što je dokaz njene starosti). Godine same po sebi možda nisu drugo nego zbroj dana i mjeseci. Ali naivno je vjerovati da je Borina dugovječnost isključivo pitanje genetske predisponiranosti i biološki zadane rulete. Ona je isto tako pitanje mudrosti. Trebalo je izdržati sve te mijene, sve Jugoslavije, prijeratne i poslijeratne, mutne interregnume, centralne komitete, deklaracije i federacije, voždove i zidove, berlinske i one druge, u političkim i ratnim previranjima koja su se nizala na tekućoj traci, trebalo je očuvati ljudski i autorski integritet. Htjelo se za to strpljivosti i mudrosti, a Bora ih je imao. Iz te mudrosti, esencijalne i egzistencijalne, rađale su se njegove knjige. Zato je Bora tu i kad je u Berlinu, ili negdje drugdje, zato je vremešan, a opet mlad i zato je zavazda u modi. S obzirom na inkriminirani pojam starosti, citirat ću zaključni fragment iz njegove tendenciozno odabrane knjige Starost u Berlinu (Beograd, 1998.): Još uvek ne znam gde ću stanovati sledećih meseci. Jer kažu da najpre treba smestiti Hodorovskog, pa posle dolazimo na red mi. Smatram da Hodorovski uopšte ne postoji, nego im je potrebna jedna pauza dok nešto ne smisle za mene. Tako ja u međuvremenu mogu da polažem svoju budućnost u različite prostore, ovde, u Berlinu. Penjem se otud tuđim stubištima, prolazim kroz mnoge sobe, već naseljene, izlazim na terase, pa preko metalnih stepenica idem naviše, gde hodam preko krovova, a onda ponovo izlazim na neku meni nepoznatu ulicu. Jer Berlin se sastoji od jednog skupnog stana, samo na mnogo mesta podeljenog. Njemu pripadaju svi realni prostori, kao i oni koji nikada neće biti izgrađeni. Svaki grad ima na to pravo. Kao što i moj virtuelni stan nasleđuje svaki

Zdravko ZIMA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

mogući komad mesta, koji sam zapamtio tokom života. Osim što pamtim i sobe u kojima nikada nisam bio, nego mi se samo čini da ih poznajem. Tu dolaze i kuće u kojima se odigravaju neki od mojih snova. One su izgrađene domišljatošću manifestne mehanike mojih noćnih fantazija, koje svoj građevinski materijal pronalaze u već postojećem svetskom fundusu gradovlja. Pitam ponovo šta je bilo sa Hodorovskim i je li već smešten? Jer ako bi Hodorovski uopšte egzistirao, onda bi njegov stan poslužio kao analogija, nekakvo paralelno mesto drugom koje bi eventualno bilo moje. Stan Hodorovskog, nažalost nepostojeći, bio bi jedna aluzija, izvedena meni u prilog, ovako, moram opet da pođem od nule i od jedne opštosti od koje sve polazi. Slučaj je htio da je baš na današnji dan otvorena Mala kavana u novom ruhu. Sjedim na terasi s Borom, nervozan zbog muzike koja otežava razgovor. Subotnja toplina izmamila je svijet na ulice, a vašarska atmosfera u epicentru glavnoga grada asocira na seoski kirvaj. Na Krležino Kraljevo, ali isto tako na njegove Balade: Nigdar ni tak bilo / da ni nekak bilo, / pak ni vezda nebu / da nam nekak nebu. (Ti općepoznati stihovi potječu iz pjesme Khevenhiller, kako Krleža piše ime slavne austrijske obitelji Khevenhüller. Manje je poznato da su u 14. stoljeću pripadnici te obitelji bili posjednici Pazina. Godine 1541. car Ferdinand I. darovao je Christophu Khevenhülleru burg Hochosterwitz. Burg se nalazi u jednom od najljepših predjela Koruške i gotovo 500 godina u vlasništvu je iste obitelji.) Prolaznici nadiru sa svih strana, a za obližnji stol sjeda Dražen Vukov Colić sa suprugom Davorkom. S Draženom sam svojedobno radio u Vjesniku i Novom listu, iako je on desetak godina svog profesionalnog vijeka proveo na ambasadorskim dužnostima u Beču i Sofiji. U jednom času prilazi našem stolu. Ne bez razloga. Prošle noći osvanuo sam u njegovu snu, pa nije mogao odoljeti da mi taj san detaljno ne ispriča. U svom noćnom prikazanju Dražen je negdje na moru radio kao kabiner iliti čuvar kupališta. Onda se odjednom pojavila ni više ni manje nego znamenita (ma)dona Severina Vučković. To možda i ne bi bilo tako fantazmagorično jer muškarci manje-više sanjaju Severinu, a je li u njegovu snu uskrsnula odjevena ili u Evinu kostimu, Dražen nije precizirao. Do tog časa sanjačeva eksplikacija ne zvuči tako nevjerojatno. Najnevjerojatnije je zazvučala tvrdnja da sam se u pratnji dične pjevačice nalazio ja, glavom i bradom. Ali Severina se nije pokazala milosrdnom; probola me nekakvim kopljem, doslovce. Dražen je bio konsterniran, dok sam ja, u gorem stanju od sv. Sebastijana, na sve to bezbrižno odmahivao rukom. Tako je to bilo u Draženovoj hipnotizirajućoj verziji. Za razliku od nekih mojih kolega i prijatelja, nikada nisam bio među Severininim adorantima. Sada mi se zbog toga osvetila, makar i u Draženovu prošle noći emitiranom snu. Makavejev: Naš san hoda i dalje po krovovima, provejava kroz ljudske glave i ponekad mu je čak i zima. Pessoa: Najodvratnije u snovima je to što ih svi imaju. Navečer, u kinu Europa, na temu književnosti i građanskog rata govore Javier

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zdravko ZIMA

Cercas, Bora Ćosić i Vlaho Bogišić. Cercas je sveučilišni profesor, objavio je desetak naslova, a romanom Salaminski vojnici probio je granice konvencionalnog književnog tržišta. U Zagrebu je upravo tiskan njegov roman Anatomija jedne pobune, u kojem beletrizira pokušaj državnog udara u Španjolskoj 23. veljače 1981. godine. Roman je u Španjolskoj prodan u 250 tisuća primjeraka. Urednik zagrebačkog izdanja Seid Serdarević bit će zadovoljan ako proda 250 kopija. Cercas objašnjava da njegovi zemljaci građanski rat tretiraju kao nacionalni sport. Ne bi se reklo da smo i mi daleko od toga. Zanimljiva večer s blagoglagoljivim gostima, u kojoj je najprovokativnije djelovao Vlaho Bogišić. Nedjelja, 7. rujna S Alenkom obilazim izložbu Marije Braut u Umjetničkom paviljonu. Od stotinjak eksponata, 80 ih je izloženo prvi put. Fotografije datiraju iz šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, kad su se rađali mostovi, neboderi, hoteli i drugi vitalni dijelovi grada. Za razliku od moje malenkosti, Marija ne dijeli Zagreb na stari i novi ili purgerski i prekosavski. Nemam ništa protiv Španskog i Zapruđa, ali moj Zagreb odvajkada je reduciran na prostor između Britanskog i Kvaternikovog trga, oivičen s jedne strane Maksimirom, Sljemenom i Pantovčakom, a s druge Studentskim centrom i Trešnjevkom. Ne mislim da bi se s tom vizijom trebao složiti poteštat ili bilo koji (drugi) Zagrepčanin, ali svatko ima svoje preferencije. Ni u romanima ne volimo sve junake, kao što ni u prijateljima ne volimo podjednako sve njihove osobine. Ali ih volimo. Najfantastičniji događaj zbio se na dan otvaranja Marijine retrospektive. Željko Špoljar obilazio je Paviljon i na jednoj fotografiji prepoznao vlastitu majku kako u blizini Mamutice gura dječja kolica. Dakako, u kolicima je bio on! Nije moglo biti zabune; jer fotografija je nastala 1976., a Špoljar se rodio godinu dana ranije. Poslije 38 godina ugledao je prvi put sliku na kojoj je fiksiran kao jednogodišnja beba. To se zove snaga dokumenta, koju bi Joyce shvatio kao epifaniju. Uz autoričino ime obligatno se spominje njen uzor i učitelj Tošo Dabac. Njena higijena optičkog filtrirana je do točke koja zakonito vodi u nostalgiju. Zato na tako simuliranoj izložbi rekvijem može biti jedini muzički dekor. U mjeri u kojoj se opire prolaznosti, fotografija i nije drugo nego prolaznost, nostalgija, neuralgija. Pored crno-bijelih fotografija, u pokrajnjoj sobi emitira se film kojim promiču muškarci što su, svaki na svoj način, kanalizirali Marijin život. Tošo Dabac, Sead Saračević, Ivo Braut, Boško Petrović i, last but not least, sin Bojan. Majstora fotografije prepoznaje se po sposobnosti da vidi ono što običan promatrač ne vidi ili možda vidi, ali nije toga u potpunosti svjestan. A da je Marija Braut majstor(ica) i da vidi čak i ako hini da spava, o tome poslije

Zdravko ZIMA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

svega nema nikakve sumnje. Kamera je njen instrument, žalobna violina kojom posvaja svijet osuđen na propast. Na Festivalu svjetske književnosti gostovali su Teofil Pančić i Miljenko Jergović. Djelovali su kao uigran teniski tandem, a takvu asocijaciju provocira Marin Čilić koji se nezadrživom i teško predvidljivom serijom približava prvom Grand Slamu u njujorškom Flushing Meadowsu. I kao što dobru maneštru može pokvariti loš začin, tako i odličnu književnu večer može pokvariti jedan bedak. Kakav aperçu! Taman kad su citirana dvojica raspoložila publiku, uslijedilo je pitanje: kojim Vi to jezikom govorite, Pančiću? Našim, lakonski je odvratio sumnjivi gost. Budući da su u festivalskom programu osim domaćeg Jergovića i inozemnog Pančića sudjelovali i drugi domaći i inozemni pisci, u mnogim prilikama posjetioci su rabili slušalice, slijedeći simultani prijevod s engleskog, španjolskog, talijanskog i drugih jezika. Pitalac koji se obratio Pančiću nije koristio slušalice, što će reći da ga je razumio bez ikakve pomoći te da i sâm govori tim istim ako ne i našim jezikom. Ali ipak nije mogao izdržati, a da ne čuje odgovor kojim bi udovoljio svojoj pameti, svedenoj na alarmantno važne razlike između hrvatskog i srpskog varijeteta. Naravno, dotičnom se fućka za činjenicu da su mali jezici u evidentnom uzmaku pred najezdom globalizacije i velikih jezika, engleskog ponajprije. Ne zanima ga koliko je tko upućen u gramatiku, pravopis, semantiku, zna li što je palatalizacija i deklinacija, zanima ga isključivo da li taj što mu se obraća muti čiste vode posvećenog hrvatskog bazena. Ako koristi anglizme, germanizme, latinizme, to se još može podnijeti. Najgore je ako mu se omakne srbizam ili ono što Pančićev korektor pod srbizmom podrazumijeva. Što je to ako nije naš dragi i davno udomaćeni šovinizam? Svaki jezik ima pravila koja treba respektirati. Ponajprije ih trebaju respektirati pisci. Ali tko neku riječ ili izraz tretira kao govno koje je nekim slučajem upalo u slasnu goveđu juhu, taj nema veze s jezikom nego s ideologijom. I to najgorom. Pred onim pitačem Pančić se valjda trebao opravdavati ili objašnjavati da je formativne godine proveo u Zagrebu, u naselju Travno, iako se rodio u Skopju i premda danas živi u Zemunu i Novom Sadu. Trebao je valjda ispričati zato što je Zagreb dio njegove biografije, i njegove kulture, braneći tako pravo da svoj barbarski jezik zakiti ponekim kroatizmom. O takvim i sličnim zavrzlamama, izgubljenim u maglama nacionalističkih mistifikacija, u noveli Apatrid duhovito se izjasnio Danilo Kiš: Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali moja se majka porodila u bolnici u Fijumi, i ta je bolnica već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom, jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim imenom: u raznim gradovima i raznim državama, ali ni tu vam ne bih mogao pomoći, jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gde sam živeo u detinjstvu, jedva znam na kojem sam jeziku govorio. Principom spojenih posuda, citiranje jednog iznimnog pisca, kakav je Kiš, vodi

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zdravko ZIMA

prema drugom. U ovom slučaju prema Sergeju Dovlatovu, koji zaključuje: Postoje u svijetu egzaktne znanosti. A to znači – postoje i neegzaktne. Među neegzaktnima, mislim, prvo mjesto zauzima filologija. Tako sam postao student Filološkog fakulteta. Naravno, navedene retke treba uzeti cum mica salis, ne zanemarujući Dovlatovljev smisao za humor koji svojom razoružavajućom suptilnošću nadilazi razloge svake ideologije i njoj primjerene filologije. Usput, Dovlatov je Rus, točnije Armenac židovskog podrijetla, koji je serum protiv domovinskih i jezičnih infekcija popio s majčinim mlijekom. Ponedjeljak, 8. rujna Sva je prilika da će za deset dana, 18. rujna, Ujedinjeno Kraljevstvo uzdrmati potres, čiji će eho doprijeti i do najudaljenijih krajeva Europske unije. Toga dana, u četvrtak, stanovnici Škotske izjasnit će se o mogućnosti da njihova zemlja razvrgne 307 godina stari brak s Engleskom. I ako ne izglasaju odcjepljenje, a najnovije ankete sugeriraju da je takav ishod gotovo neizbježan, ništa više neće biti kao prije. Na vrhuncu moći Britanski imperij bio je najveća ikad uspostavljena država. Do 1922. brojao je 458 milijuna stanovnika, što je činilo četvrtinu svjetske populacije na površini od 33 milijuna kvadratnih kilometara. Ostatke nekadašnje slave čuva Commonwealth of Nations, ujedinjujući nekoliko zemalja koje priznaju suverenitet Elizabete II. Ali povijest nema milosti. U ovom času Velikoj Britaniji prijeti ono isto što se prije sto godina, s Prvim svjetskim ratom, dogodilo Habsburškoj monarhiji. Prijeti joj da se raspadne kao kula od karata. Jer poslije mogućeg odcjepljenja Škotske, sličnim putem mogli bi krenuti Wales i Sjeverna Irska. Nogometna samostalnost koju imaju (nogometni savez Sjeverne Irske četvrti je najstariji na svijetu) dobra je podloga za onu političku! Paradoksalna je pritom činjenica da je takav kaos pogodio državu, odnosno kraljevinu s krajnje razvijenom liberalnom demokracijom, kao što je paradoksalna spoznaja da Škotska uživa visok stupanj autonomije, dok je izdvajanja iz saveznog proračuna čine privilegiranom u odnosu na ostale dijelove Velike Britanije. Poznavatelji prilika na Otoku tvrde kako Škotska već ima takvu samostalnost da Londonu ostaju samo ingerencije nad vojskom, vanjskom politikom i monetarnim sustavom. Ispada, zapravo, da sjeverni susjedi, koji čine 8,4 posto ukupnog stanovništva Velike Britanije, imaju intersticijske povlastice, izbjegavajući rizike samostalne i uživajući privilegije centralizirane države. Ali emocije su jače od pameti, što će reći da škotski ponos i čežnja za samostalnošću natkriljuju sve racionalne argumente. Kraljica Elizabeta II., poslije kraljice Viktorije najdugovječniji monarh u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva, izbezumljenost jedva prikriva, torijevci su narogušeni, a Da-

Zdravko ZIMA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

vid Bowie položio je svoju popularnost na oltar unionista. Možebitno izglasavanje škotske samostalnosti neće uzdrmati samo Britaniju nego i Europu. Flandrija traži izdvajanje iz Belgije i, po svemu sudeći, frankofonska enklava s Bruxellesom čini se kao jedina poveznica između antagonizirane Flandrije i Valonije. To bi bio belaj dostojan teatra apsurda; rascijepljena Belgija s Bruxellesom kao glavnim gradom ujedinjene Europe! Nije mnogo bolja ni situacija u Španjolskoj, u čijem se okrilju gnijezde tri virtualne države (Katalonija, Baskija i Galicija). Naravno, separatistički vjetrovi u nekim zemljama u kontradikciji su s globalizacijskim procesima i osnovnim idejama Europske unije. Ne jednom Velika Britanija je pokazala da ne svira po notama iz Bruxellesa, pa je pitanje hoće li Škoti, ako se osamostale, iznova prolaziti kandidacijske faze za ulazak u Uniju? Procesi zgušnjavanja i razvodnjavanja nisu imanentni samo kemijskim nego i društvenim procesima. Katkad podsjećaju na vic o braku: oni koji su unutra, htjeli bi izići, oni koji su slobodni htjeli bi se oženiti ili udati. Nije Enzensberger jedini koji je povijest proglasio droljom, zaključujući da građanski rat nije vječan, iako stoji pred našim vratima i kad se tješimo da je pred tuđima. Na temu Prvog svjetskog rata u kinu Europa debatirali su Darko Dukovski, Branko Kukić, Muharem Bazdulj i Dragutin Lučić Luce. Neću reći da nije bilo provokativno i polemično, ali žestina rasprave sugerira da je 1914. mnogo bliža nego što se čini, pokazujući isto tako da je nacionalna pripadnost svakog gosta suponirala sličnu, nacionalno limitiranu interpretaciju događaja iz bliže i dalje prošlosti. Možda mi je najzanimljiviji bio susret s Brankom Kukićem, urednikom časopisa Gradac i biblioteke Alef, koji je u desetljećima urednikovanja u Čačku, oslonjen na sebe sama, na svoje znanje i svoju revnost, objavio impozantnu količinu naslova usporedivu s izdanjima neke velike svjetske kuće. Posredovanjem knjiga i pismenih poruka Kukića znam odavno, gotovo 40 godina, a sada sam ga prvi put vidio in vivo. I nisam ga tako zamišljao. Da ga slučajno sretnem i da ne znam tko je, pomislio bih da je preda mnom Englez, utjelovljenje nekog džentlmena ili arhetipskog detektiva iz starih romana A. C. Doylea, a ne Srbijanac koji u svojoj provinciji čita rukopise i sprema literarne gozbe za sitne novce. Prvi svjetski rat? Pokazalo se po tko zna koji put da je teško uspostaviti distinkciju između terora i opravdanog revolta. Je li Schillerov Karl Moor plemeniti buntovnik ili rauber? Ili jedno i drugo? A Che Guevara: je li on idealist ili terorist, iako je poslije svega tek unosni marketinški simbol? Krleža je opsesivno gutao povijesne knjige, iako se teško oteti dojmu, makar laičkom, da je povijest znanost u kojoj je interpretacija pitanje edukacije i individualne kreacije. To je idealna prilika za prizivanje Nietzschea, koji se skanjivao nad svakom poviješću koja ne izlazi iz glave najsuptilnijih duhova. Historijska pravednost nužno je uništavajuća, čak i kad

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zdravko ZIMA

izvire iz najčišćih pobuda, i toj konstataciji njemačkog filozofa nema se što dodati ni oduzeti. Na koncu, Muharem Bazdulj mi je poklonio knjižicu Stogodišnji rat (nakladnik Vreme iz Beograda), u kojoj o Prvom svjetskom ratu i Gavrilu Principu pišu Stanko Cerović, Nebojša Grujičić, Đorđe Matić i drugi. Imena Ive Andrića i Miloša Crnjanskog gotovo se podrazumijevaju. Petak, 12. rujna Odlazim na plac. Kupujem kruh, šunku, banane, rajčice i mlad kukuruz (Zagorci bi rekli mlečec). Na parkiralištu se gotovo sudaram s prolaznikom koji korača u suprotnom smjeru, a onda shvaćam da je to Stjepan Jimmy Stanić. Nisam cinik, ali učinilo mi se da vidim čovjeka iz nekog drugog svijeta i drugog vremena. Ne poznam privatno Jimmyja i nemam potrebu da mu se dodvoravam, ali fakat je da ne djeluje kao 85-godišnjak. Znam mnoge Zagrepčane koji su dvadeset i više godina mlađi, a djeluju kao starci. On kao da se hibernirao, uvijek isti, imun na sve mijene, čak i muzičke. Uredno zalizane kose i podšišane bradice, sa cvikerima, u ljetnom sakou, djeluje kao gospon kojem ništa ne fali i koji u jednoj fino uređenoj zemlji uživa plodove svoga rada i bogate muzičke karijere. Biti dobro u Hrvatskoj, to već graniči sa čudom, a Jimmy je takvo čudo, unatoč svemu i unatoč sebi samom. Znam da se rodio 29. siječnja. Pamtim datume, tim više što se istog dana rodila moja majka. Osim kao pjevač, Jimmy se iskazao kao gitarist i kontrabasist. Nekoć davno, duboko u prošlom stoljeću, kad je u Zagrebu gostovao slavni Dizzy Gillespie, zasvirao je kontrabas u njegovom orkestru. Znakovit je naslov Jimmyjeve najpopularnije pjesme: Prolazi sve. I kako je u jednom od triju predavanja pod naslovom Bit jezika (Das Wesen der Sprache) zaključio Heidegger, vrijeme vremenuje. Ponedjeljak, 15. rujna Friedrich Schiller: Razbojnici, HNK (Trg maršala Tita 15). Početkom 1805. Schiller je umro u Weimaru, a krajem iste godine u Beču je praizveden Fidelio. Spominjem to zato što Schillerova drama i Beethovenova muzička drama djeluju kao parnjaci. Možda ne kao blizanci, ali kao parnjaci, inspirirani ehom velikih povijesnih promjena. Pitanja slobode, morala i istine Schiller je kanalizirao u svoj dramski prvijenac, a Beethoven u svoju jedinu operu: umjetnost jednog i drugog dovoljno je velika, a nezaobilaznost tih pitanja dovoljno provokativna da njihova djela osjećamo kao svoja i suvremena. Doduše, da nisam imao programsku knjižicu, nisam uvjeren da bih znao što gledam. Režiser i njegovi suradnici doslovce su shvatili Schillera, identificirajući se s glavnim likovima, sve u vjeri da se razbojstvu braće Moor najbolje parira razbojstvom nad izvornim tekstom. Na kraju, Karl von Moor se ipak

Zdravko ZIMA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

pokajao zbog svojih zločina, ali nisam siguran da su ga u tome slijedili oni koji su tako zdušno nagrdili Schillera. Još kad sam čuo da se spominje Bruxelles, pao mi je mrak na oči. Zar se trajnost nečije drame zrcali u denominiranju i falsificiranju? I kako je taj Schiller uopće živio bez strojnice i bez mobitela? Redatelj predstave je Vito Taufer. Glavne uloge: Danko Ljuština (Maximilian von Moor), Bojan Navojec (Karl, Franz), Iva Mihalić (Amalia von Edelreich), Luka Dragić (Herman), Milan Pleština (Spiegelberg), Mirta Zečević (Schwarz), Nikša Kušelj (Roller). Četvrtak, 18. rujna Vijeće mađarske nacionalne manjine grada Zagreba organiziralo je književnu večer na kojoj je u fokusu zanimanja bio Ferenc Fejtö (1909.-2008.). Osim što je količina znatiželjnika, koja se okupila u Društvu hrvatskih književnika na Jelačićevu trgu, bila poprilično skromna, nije se pojavila ni Franciška Ćurković-Major, docentica na Katedri za hungarologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Nitko nije našao za shodno da se ispriča ili da makar objasni njen izostanak, pa je program, praćen trogloditskim urlicima iz obližnje birtije, počeo u stilu provincijski režirane predstave teatra apsurda. Za predavačkim stolom sam kao prst sjedio je István Ladányi. Onda je odgurnuo mikrofon da bi se u stojećem stavu, napola improvizirajući, napola čitajući, obratio publici. Ne bi bilo pristojno ignorirati Ladányijev napor. U izlaganju je bio korektan, ali ne i više od toga; malo za onoga tko je upućen u Fejtöa, a još manje za nekoga u kome je tek trebalo upaliti iskru interesa za tog iznimnog povjesničara i pisca. Svoj gotovo stoljetni vijek Fejtö je najvećim dijelom proveo u Francuskoj. U mladenačkoj fazi pisao je na mađarskom, a nakon bijega u Pariz, gdje je upoznao Malrauxa, Morina, Camusa i druge prvake intelektualne scene, prihvatio je francuski kao jezik nove domovine i medij svoje duhovne reinkarnacije. Bilo je i drukčijih nevolja, izazvanih umlautom na zadnjem vokalu njegova prezimena. Doduše, za Mađare je konzekventno ostao Ferenc, dok su Francuzi prihvatili oblik François. Tako i u hrvatskim izdanjima uskrsava čas kao Ferenc, čas kao François, malo kao Mađar, malo kao romanizirani Ugrin. Ali Fejtö se smatrao i Hrvatom. Ne spominjem to s vrstom megalomanije koja u svakom spomena vrijednom fenomenu, ili pojedincu, nužno traži (pa onda i nalazi) tragove svog nacionalnog identiteta. Fejtö je zarana ostao bez majke, koja je pokopana na Mirogoju, a kako je u Zagrebu živjela njena sestra, Hrvatsku i Zagreb volio je na način u kojem su se spojile privilegije gosta i povlastice domaćina. Na stranicama Sentimentalnog putovanja tvrdi doslovce: Zagrebe, ti si moj rodni grad; premda se u tebi nisam rodio, u tvojem se krilu ipak osjećam posve kod kuće. Ili

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zdravko ZIMA

dalje: Tamo sam bio u tuđini (u rodnoj Nagykanizsi, moja op.), kao da su me se odrekli, bio sam bez majke, tamo je vladala zima, a ti si mi bio sve što su mi otata i omama, smokve, igra i ljeto. Tamo je za mene zbilja bilo ‘pasje mjesto’, kao što mu i samo ime kaže, sazdano od sivih kuća i ljudi, od kojih su mi se samo poneki uspjeli približiti. Mnoge misli tog francuskog Ugrina potpisujem s osjećajem bezuvjetnosti koja u drugom nalazi blizanačku identifikaciju: (1) Nikamo ne pripadam u potpunosti i lako se može dogoditi kako ću se između dva stolca naći na podu. No tu opasnost ipak moram prihvatiti. Među građanima sam revolucionar, a među revolucionarima sam branitelj građanskog nasljeđa, ne zato što sam neki vraški momak, ni iz nekoga apriornog oporbenjaštva, već zato što mi se tako čini pravičnim. (2) Što se morala tiče, on pripada cehu o kojem se priča da bi za lijepu rečenicu prodao i spas svoje duše. Definicija je nepravedna, jer za njega nema i ne može ni biti drugoga spasa doli točne i tečne rečenice. Negdje 2006. ili 2007. godine, ne sjećam se dobro, Magdalena Vodopija predložila mi je da govorim o Fejtöu na sajmu knjiga u Puli. Ne volim javne govorancije, ali prijedlog sam prihvatio oduševljeno, tim više što je u Pulu trebao doći i sam Fejtö. Onda se dogodila nezgoda, Fejtö se ozlijedio prilikom izlaska iz nekog aviona i od željenog susreta s mađarsko-galskim mudracem i blistavim piscem nije bilo ništa. Poslije ne odveć inspirativne večeri trebala mi je okrepa. Nema sumnje, treba krijepiti duh, ali treba krijepiti i tijelo. Večer je topla, prošetao sam središnjim ulicama i završio u Masarykovoj, u malom bistrou koji servira sushi. Jeo sam teško odgonetljivu kombinaciju (riža, alge, avokado, đumbir, wasabi, kozice, surimi, sezam). Spasilo me japansko pivo. Izvrsno. Zove se Kirin Ichiban. Petak, 19. rujna Stari Gliha znao je govoriti; ako si prijatelj, pozovi me na večeru, ako si neprijatelj pozovi me na ručak. Katunarić me pozvao na ručak. Znači li to da mi je neprijatelj? Nadam se da nije. Po svemu sudeći, problem je tehničke naravi. Gliha je prakticirao siestu, pa je zato više volio odlaziti na večere nego na ručkove. A i meni su večere milije. Jer prijatelje se zove u goste zbog druženja i zbog konverzacije. Jelo i pilo služe kao stimulansi koji tu konverzaciju, danas sve rjeđu, ubrzavaju i pospješuju. Poslije ručka najčešće slijede obveze, dok večer(a) pretpostavlja slobodu, trajanje. Koliko me sjećanje ne vara, nekoć smo poslije večere imali seksualne obveze, ako se to tako smije zvati, a u izvjesnim godinama ljubavni angažman supstituira se dosjetkama i duhovitostima na račun sebe sama i na račun svojih bližnjih. Što bi čovjek bez humora? Kako god bilo, termin okupljanja Dražen je podredio željama triju gospođa; njegove majke Slavije te Ane Prpić i Vanje Lukšić. Jelo je bilo izvrsno, kako redovito i biva na toj adresi, u Gračanskim dužicama 21, pogotovo stoga što u spravljanju

Zdravko ZIMA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

delicija podjednako sudjeluju Dražen i njegova družica Sandra Antonija. Na početku smo se zagrijavali lososom i tunom, a onda su slijedili brancini. Vino crno, argentinsko, etikete se ne sjećam. Nema tome davno da je Dražen bio u Argentini i zaljubio se u tu zemlju. I meni je ta zemlja bliska, ne samo zbog članova majčine obitelji koji odavno žive u Argentini, iako nikada nisam kročio na njeno tlo. Možda zato odlazim u istoimenu kavanu u Tkalčićevoj 9. Dok razgovaramo, gledam Anu Prpić koja se pomaže štakama. Minulog ljeta pala je u svom rodnom Stonu i slomila kuk. Gospođu Anu viđam na koncertima, ali još češće u knjigama. Njenu prevoditeljsku bibliografiju čine Milan Kundera (iz francuske faze), Catherine Clément, Jean Echenoz, Enzo Bettiza, Alessandro Baricco, Roberto Calasso. A koliko je knjiga dizajnirao i ušminkao njen sin, Luka Gusić, vjerojatno ne zna ni on sâm. Vanja Lukšić je fetiva Bračanka, ali živi u Rimu. Njen muž Vanja Illich bratić je Ivana Illicha, jednog od najvećih intelektualaca druge polovice 20. stoljeća. Znatnim dijelom svoga bića Illich je našijenac i Hrvat, ali to je malo kome važno. Da je bio upola takav nogometaš kakav je bio pisac, a bio je isto tako svećenik, filozof, sociolog i pionir političke ekologije, Hrvatska bi bila načičkana njegovim spomenicima. Ovako, osuđen je na zaborav ili jednu vrstu naknadnosti koja u ovom dijelu svijeta ima dugu i žilavu tradiciju. Rodio se 4. rujna 1926. u Beču, u braku bračko-splitskog inženjera i zemljoposjednika Ivana Petra Illicha i sefardkinje Ellen Regenstreif Ortlieb. Formativne godine proveo je u Splitu i Beču, služeći se podjednako dobro hrvatskim, njemačkim i talijanskim, kojima je kasnije pridodao španjolski i engleski (kao jezike na kojima je predavao i pisao). Na rimskoj Gregoriani završio je studij teologije i filozofije, a disertaciju na temu Toynbeejeve filozofije povijesti obranio je u Salzburgu. S obzirom na njegove poliglotske sposobnosti, Vatikan mu je namijenio diplomatsku karijeru. Ali Illich je krenuo drukčijim stazama. Nošen osjećajem za potlačene, prihvatio je svećeničku službu u portorikanskoj župi u New Yorku. Nakon toga obilazio je Latinsku Ameriku, a način na koji je tumačio evanđelje, briga za siromašne i prijateljstvo s brazilskim nadbiskupom Helderom Camarom priskrbili su mu sve moguće etikete, među inima i da je prikriveni komunist. Za razliku od onih koji funkcioniraju unutar strogo limitiranih normi, Illicheva misao je kritička i zato danas podjednako proročka i osloboditeljska kao što je i bila. Godine 1961. u Kuernavaki je osnovao Interkulturalni dokumentacijski centar, okupljajući teologe, laike i pisce iz različitih dijelova svijeta, koji su se suprotstavljali nauku oficijelnih ideologija i kastrirajućih škola. Kao profesor radio je također na Pennsylvanijskom sveučilištu u Philadelphiji i na Sveučilištu u Bremenu. U Bremenu je i umro 2. prosinca 2002. od limfona koji nije htio liječiti. Unatoč nesporazumima sa Crkvom, svećenik je ostao do kraja. Sve užase korporativnog

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zdravko ZIMA

kapitalizma, svedenog na korporativnu prehranu, korporativnu odjeću i korporativne automobile (a korporacija je isto što i manipulacija), anticipirao je u svojim tekstovima. Zalažući se za vernakularne vrijednosti, zalagao se za dobra koja svatko može proizvesti sam u svojoj kući i koja nisu podvrgnuta profiterskoj logici ponude i potražnje. Pisao je protiv medicine koja je u funkciji farmakološke industrije, protiv škola koje pospješuju fašizam i protiv tehnokratizma kao totalitarizma, uzročno‑posljedičnog odnosa koji podsjeća na dilemu što je prije: kokoš ili jaje? U znamenitom predavanju Tišina je opće dobro (Silence is the Commons), održanom 1982. u Tokiju, objašnjavao je da je tišina nužna za razvoj svake individue, neovisno o kulturi iz koje potječe i u kojoj se formira. Tvrdnju je potkrijepio primjerom iz vlastite biografije. U godini njegova rođenja, istim brodom kao i on, na Brač je dopremljen prvi zvučnik. Od toga časa tišina više nije bila opće dobro; postala je resurs koji svatko zloupotrebljava kako zna i umije. U pojedinostima i cjelini Illichev život bio je svetkovina svjesnosti (Celebration of Awareness), kako sugerira naslov jedne od njegovih najpoznatijih knjiga. Prve Illicheve knjige u Hrvatskoj su publicirane tek poslije njegove smrti. Objavio ih je Dražen Katunarić i njegova izdavačka kuća Litteris (Medicinska Nemezis, Vernakularne vrijednosti). Muški dio Illicevih predaka dospio je na Brač u vrijeme turskih pohoda na Balkanu. Godine 1718. braća Valentin & Nikola Ilić sudjelovali su u opsadi Ulcinja pod vodstvom mletačkoga generala Giovannija Matije Schulenberga. Nekoliko godina kasnije, mletački dužd Alojzije Mocenigo III. zahvalio im je dukalom kojom su dobili privilegiran status na otoku. Koncem 18. stoljeća obitelj je osnovala trgovačko poduzeće, a procvat je dočekala u idućem stoljeću kada je izgrađen refugium u Sutivanu. Posrijedi je originalno arhitektonsko zdanje, kuća-labirint s renesansnom kulom na istoku, 30 soba i namještajem u bidermajeru. Najveći dio djetinjstva Illich je proveo u Sutivanu. Premda citoyen du monde, kojeg su njegova vokacija, njegov katolicizam i univerzalizam vodili u različite dijelove planeta, u razgovoru s Davidom Cayleyem priznao je da poslije odlaska iz bračke kuće više nije postojalo mjesto koji bi identificirao kao svoj dom. Osim spomenutog zdanja-labirinta, obitelj je u istočnom dijelu Sutivana posjedovala vjetrenjaču, koja je u 20. stoljeću preuređena u ladanjsku kuću. U obiteljskoj kronici nezaobilazan je isto tako Ivan Dominik/ /Dinko Ilić (Giandomenico/Zandome Illich) koji je u 19. stoljeću svojim trgovačkim poslovima dao međunarodnu dimenziju. U njegovoj eri izgrađena je impozantna obiteljska trokatnica na uglu Rive i Marmontove ulice u Splitu. Za vrijeme boravka u Dioklecijanovu gradu, Bukovac je portretirao pripadnike mnogih uglednih obitelji (Kataliniće, Karamane, Mariće), među inima i Iliće. Gospodarska moć podrazumijevala je i političku. Neki pripadnici obitelji bili su autonomaši, drugi su se priklonili talijanaštvu, treći južnoslavenstvu, a za Drugog svjetskog rata obitelj se

Zdravko ZIMA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

raspršila na sve strane. Vanja Lukšić, supruga Ivanova bratučeda Vanje Illicha, ljeto provodi u kući u kojoj je nekoć bio mlin. Koncem kolovoza 2013. godine, kad sam s Draženom ušao u njen vrt, imao sam osjećaj da ulazim u scenografiju za Von Trierovu Melankoliju. Naravno, Brač je na jugu, a otok na kojem je Danac snimao svoj film smješten je u Švedskoj. Ali ljepotu koja boli kao rana, a kojom je Von Trierov film impregniran bez ostatka, osjetio sam i u Vanjinoj ljetnoj rezidenciji. Crno vino i sir, topla kolovoška noć i neobavezno brbljanje u kojem se trenutak pretvara u vječnost. I to je moguće, za mene najčešće na Mediteranu, u trenucima ekskluzivne tišine o kojoj je maštao dalekovidni Illich. Vanja Illich prodao je refugium u Sutivanu jer su troškovi održavanja nadilazili njegove mogućnosti. Naravno, nikome nije palo ni na kraj pameti da sugerira ministarstvu kulture, ministarstvu turizma ili tko zna čega da otkupi kuću i pretvori je u internacionalni centar u kojem će se pod imenom Ivana Illicha raspravljati o virulentnim temama današnjeg svijeta. Ne samo zato što je o njima proročki mudro sudio jedan Bečanin s otoka Brača, nego i zato što nas se sudbinski tiču. Gospođa Vanja živi u Rimu 30 godina. Otac joj je bio sutivanski gradonačelnik, a prije Rima živjela je u Pragu i Bruxellesu. Pisala je za belgijski Le soir te francuski Le monde i L’Express, a godine 1979. objavila je knjigu razgovora s Albertom Moravijom pod naslovom Kralj je gol. I još jedan kuriozum. Otac njenog sina Gabrijela je Luis Enríquez Bacalov, argentinsko-talijanski skladatelj koji je dobio Oscara za muziku iz filma Il Postino. (Osim toga, skladao je muziku za Fellinijev Grad žena, Tarantinov Django i tako dalje.) Poslije raskošnog ručka u Katunarićevoj hacijendi, čekao me još Kralj Ubu. Nije me čekao u uobičajenoj rezidenciji, ni na Markovu trgu, nego u Zagrebačkom kazalištu mladih (Teslina 7). Pripadnicima starijih naraštaja tekst Alfreda Jarryja, rodonačelnika teatra apsurda, poznat je iz vremena kad ga je u beogradskom Ateljeu 212 režirao Ljubomir Draškić. Tom predstavom proslavio se Zoran Radmilović koji je glavnu ulogu igrao dvadeset godina, praktički do smrti. Večeras u Zagrebu gostuje grupa Cheek by Jowl iz Velike Britanije, a njihovu verziju znamenite drame potpisuje redatelj Declan Donnellan. Možda je predstava zgrozila tradicionaliste, baš kao i na praizvedbi u Parizu, kad su se čuli povici merde. Ali kako udovoljiti svima? Jarry se poigravao s rojalističkom grandomanijom, ali je istodobno rušio dramske konvencije, parodirajući Shakespearea te brkajući sveto i profano na način koji je potkraj 19. stoljeća tretiran kao blasfemija. Od ismijavanja jednoga gimnazijskog profesora, Kralj Ubu prerastao je u ismijavanje svih lažnih autoriteta skrivenih iza kraljevske, premijerske ili kakve treće, kvazipremijerne poze. Jarryjev klasik možda više nikoga ne šokira. Ni sadržajnom supstancom, natopljenom beskrupuloznom borbom za vlast, ni verbalnom agresijom, golijardskom opuštenošću i prostotama na koje je

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zdravko ZIMA

naše vrijeme totalno oguglalo. Kakvo kazalište, kakvi bakrači! Dovoljno je gledati saborske sjednice koje isijavaju nevjerojatnu količinu groteske i guignola, iako režiseri tih parada o Jarryju, kao ni o mnogočemu drugome, nemaju pojma. U engleskoj predstavi nije ostalo puno od izvornog Jarryja, ali histrionska vještina bila je zadivljujuća. S jedne strane vulkanska energija, s druge preciznost i suspregnutost, u takvom naizgled nemogućem spoju iskazuju samo pravi majstori. Nema sumnje, glumci su pokazali takvu kondiciju (ne samo kondiciju) da bi odmah mogli na Olimpijske igre. Nekoliko aktera igra dvadeset uloga. Ali gledalac se ne osjeća zakinut kao u obližnjoj Korčuli (Bobanovoj, dakako) kad naruči bakalar ili hobotnicu s krumpirom. Predstava koju bi trebale vidjeti Jarryjeve kopije iz zakonom zaštićenih gornjogradskih klupa. Ali kao da njih brine kazalište. Ili išta drugo. A otac, gospodar, padre, padrone, kralj, König, kondukator, otkad je on krvnik i žrtva? Otkad je svijeta i vijeka. Od Edipa. Fatermerderi su Lautréamont, Jarry, Kamov, Kafka, Joyce, Werfel (Kriv je ubijeni, ne ubojica), Krleža, Bernhard. Izuzetak je Pasolini koji je ubio sebe sama. Naravno, izuzetak je i Kiš koji nije imao razloga ubiti svog oca. Umjesto njega, učinili su to nacisti. Subota, 20. rujna Otvaranje izložbe Julija Knifera u Muzeju suvremene umjetnosti (Avenija Dubrovnik 17). Hajde da i mi konja za trku imamo, takve ili slične riječi slušao sam penjući se stubama novozagrebačkog muzeja. Osjećaj da tapkamo za svijetom, kao ubogi psić za svojim vlasnikom, pratio nas je u prošlosti, a prati nas i u budućnosti koja je na velika vrata nahrupila u Hrvatsku, iako to nismo ni primijetili. Knifer je našijenac koji je osvojio svjetske galerije i koji nam se posthumno vraća kao uzdarje. A ni ime mu ne zvuči domoljubno, kamoli hrvatski. Julije, pa još Knifer. Ime asocira na Cezara, prezime na njemačkog slikara i multimedijalnog autora (Anselma) Kifera. Uostalom, tko je naslikao Propast Zapada? Kiefer ili Knifer? Osim meandara, crteža, dokumenata i tako dalje, u muzeju su izloženi Kniferovi zapisi koji su isto toliko inventivni koliko i likovni radovi. Šteta što nije bio pisac, iako je i bio. Što je meandar nego slovo, rijeka koja teče i vijuga, završavajući u nekakvoj delti kao što pisac završava u ušću, utječući u ocean drugih pisaca. Ako je za to kapac. Knifer jest. Da se posvetio pisanju, možda bi spajao infantilne traktate i pripovjedne fragmente, priklanjajući se destrukciji tradicionalne književnosti kao što je to činio Manganelli, možda bi prakticirao crni humor i izmišljao novi jezik kao Queneau, a možda bi bio Sever, ili bi ga anticipirao, objašnjavajući da zvuk prethodi smislu, igrajući se etimologijama i analogijama kao nogometnom loptom. Uostalom, Knifer je obožavao nogomet. Vjerojatno sam svoje posljednje slike već načinio, a prve možda nisam, ta re-

Zdravko ZIMA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

čenica legitimira ga u kolopletu intimnih kontradikcija u kojima je tražio razloge za svoje pothvate. Slikar i šaman koji je tajnu umjetnosti krio u svojoj ishodišnoj riječi: Kniff(er) na njemačkom znači dosjetka, majstorija ili smicalica, naizgled jednostavna i lako ponovljiva dok se u nečem takvom ne iskušamo i sami. U Škotskoj su pobijedili Jugoslaveni. Umjesto samostalnosti, njeni građani odlučili su se za nastavak braka i ostali u Ujedinjenom Kraljevstvu. Paradoksi se množe kao gljive poslije kiše. Premda su zadovoljni odlukom sjevernih susjeda da ostanu u Velikoj Britaniji, Englezi jedva čekaju kad će dezertirati iz Velike Europe. Poslije Commonwealtha i rata za Falklande, zadovoljni su i s onim što imaju. Kako god bilo, cirkus traje i dalje. Jer povijest, današnja kao i jučerašnja, nije ništa drugo nego cirkus. Dobro je dok nije klaonica. Premda su prije četvrt stoljeća bili u sličnoj, ali ne tako komotnoj situaciji, škotski referendum za odcjepljenje nije se dojmio naših građana. Svatko brine svoje brige, svakoga zanimaju samo vlastite separacije i vlastite egzaltacije. Nedjelja, 21. rujna U večernjim satima u prepunoj dvorani Hrvatskog narodnog kazališta gledam(o) predstavu Otac u izvedbi grupe Peeping Tom iz Bruxellesa. Dolazak na tu predstavu isključuje bilo kakvu asocijaciju na Strindbergovu dramu Otac (Fadern), a isključuje isto tako pretpostavke konvencionalnog teatra, svedenog na uvod, eksplikaciju i rasplet ili uobičajene zakone prostora i vremena. Uostalom, sve se mijenja, brže nego što mislimo i brže nego što bismo htjeli. Negdje potkraj 19. stoljeća, kad je prvi put izveden, ni Stridbergov Otac nije se doimao nimalo konvencionalno. Majstori neverbalnog teatra, članovi Peeping Toma kreiraju fantastične i nadasve precizne slike koje publiku ostavljaju bez daha. Ali ljepota i preciznost izvedbe nisu same sebi svrha; one proizlaze iz pomno artikulirane ideje o bitnim egzistencijalnim pitanjima koja dobivaju odgovarajuću i jednoj poetici primjerenu impostaciju. Ako je posrijedi predstava koju mogu jednako znatiželjno slijediti mladi i stari, djeca i kazališni znalci, onda je to najveći kompliment. Gledalac možda ne dešifrira svaku gestu, ali efekti koje proizvode histrioni neponovljivi su i fascinantni, daleko od trivijalnosti koju podrazumijeva Debordom definirano društvo spektakla. Čovjek ponekad ne može racionalizirati i objasniti vlastite postupke. Zašto bi onda racionalizirao sve što se događa na sceni? Tim više što participira u predstavi o starcu, koji je na zalazu i koji traga za tajnom života i tajnom smrti. Prije četiri godine, u istoj zgradi na Trgu maršala Tita 15, grupa Peeping Tom gostovala je s Ulicom Vandenbranden 32. Predstava se događa u pustom planinskom krajobrazu, a početni impuls imala je u Imamurinom filmu Balada o Narajami, koji je 1983. dobio Zlatnu palmu u Cannesu.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zdravko ZIMA

I prije četiri godine i večeras ostao sam bez riječi. Jučer je iz Beograda došla moja rođakinja Marija. Manje zbog mene, a više zbog grupe Peeping Tom. Predstavu Otac potpisuje redatelj Franck Chartier. Utorak, 23. rujna Maštajući o putovanjima, najčešće zamišljamo velike gradove (Pariz, London, New York). Ali ako je točno da se sreća krije u malim stvarima, sva je prilika da se krije i u malim gradovima. Jedan od takvih je Boulder, relativno slabo poznat gradić u Koloradu u Sjedinjenim Državama. Osnovan je 1850. godine, ima sto tisuća stanovnika, a smješten je 25 milja zapadno od Denvera. I što je u njemu tako neodoljivo? Nalazi se u podnožju Rocky Mountains, sa svih strana okružen je snježnim vrhovima, nema buke ni smoga, a sve moguće životinje šeću uokolo kao u zoološkom vrtu. Stanovnici vježbaju jogu i meditiraju u zen-budističkom centru, umjesto žestokog alkohola piju sok od mrkve i propagiraju vegetarijansku kuhinju. Što je najvažnije, takav način življenja nije posljedica diktata ili bilo kakve prisile. Oni koji se brinu za vlastito zdravlje i zdravlje okoliša ionako znaju da su na najboljem putu. Svi imaju bicikle, voze električne aute, a restorani tipa McDonald’s ne mogu se ni zamisliti. Uz Boulder se vezuje hrpa superlativa: najzeleniji, najzdraviji, najljepši i najkulturniji grad. U Americi, pa i šire! Boulder je centar zdrave hrane, ali i sveučilišni grad. S 300 sunčanih dana u godini i licima koja zrcale zadovoljstvo, djeluje kao bajka. Ili kao Civitas solis koji je negdje u 17. stoljeću zamislio Tommaso Campanella. Četvrtak, 25. rujna Ispred Glavnog kolodvora, na Tomislavovu trgu 12, stoji autobus koji će me odvesti u Split, a onda u Gradac, na skup o književniku Niki Andrijaševiću (1882.-1951.). U isto vrijeme, od 25. do 28. rujna, Rovinj je domaćin skupa posvećenog Mirku Kovaču. Ovaj drugi morao sam propustiti jer sam se ranije obvezao da ću u Gradcu referirati o Andrijaševićevu velikom suvremeniku – A. G. Matošu. Ipak, da ne bi ispalo kako ignoriram Rovinj, dan prije odlaska u Gradac napisao sam tekst o Kovaču i proslijedio ga književničkom i nakladničkom ombudsmanu Seidu Serdareviću. Autobusom za Split putuju Dubravko Jelačić Bužimski, Božidar Petrač, Stjepan Čuić i drugi. Atmosfera je opuštena i vesela; valjda zato što putujemo prema jugu, evocirajući uspomene iz mladenačkih dana (osobito Jelačić i ja). S Jelačićem me u davnim godinama vezivalo štošta, od književničkih i ženskih simpatija do kavanskih sjedjeljki i beskrajnih diskusija na temu Jugoslavije i/ili Hrvatske. Dok je još stolovalo na Trgu burze broj 6, s Jelačićem sam godinu dana dijelio profesionalnu sudbinu u Ministarstvu kulture. Čini mi se da smo se slagali u svemu, osim u delikatnim i

Zdravko ZIMA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

krvavo osjetljivim političkim pitanjima; ali drago mi je da neka razmimoilaženja nisu poremetila naše prijateljstvo. Nema potrebe da hvalim Jelačića (koji je privatno Jelac i Ban), još manje da hvalim samoga sebe, ali vjerujem da je za to zaslužna naša koncilijantnost. O njegovoj prvoj knjizi pripovijedaka pod naslovom Okus mesa pisao sam u Studentskom listu. Bože blagi, prošle su odonda 42 godine. Nakon jednosatnog odmora u Splitu, upotpunjenog mediteranskom spizom, otputili smo se prema Gradcu. Uslijedila je svečana večera u hotelu Sunce. Umjesto deserta, slušali smo evergreen band Music Forever, a pjevali su tenor Stefan Kokoškov i sopranistica Alma Karmelić Mimica. Premda potječe iz obitelji bugarskih korijena, Kokoškov djeluje kao fetivi Dalmatinac. Član je opernog ansambla HNK-a iz Splita, obožava tjesteninu (što dokazuje svojim habitusom), a najveća strast su mu oldtimeri. Ima ih četrdesetak, među njima i jedan Titov Mercedes. Njegovi znanci tvrde da je izvrstan zabavljač i imitator. Okrenete li glavu, pomislit ćete da slušate Tita, Azema Vllasija ili nekog trećeg, po izboru! Trenutno snima film u kojem glumi židovskog trgovca iz Splita na početku 20. stoljeća. Nevjerojatna persona, taj gospodin Kokoškov. Osim što izvrsno pjeva, Kokoškov pridonosi kozmopolitskom statusu Splita, koji svojim ispadima unagrđuju lokalni pravaši i Hajdukovi navijači, pretvarajući ime omiljenog kluba u program vlastitog ponašanja. Zanimljivo: jedan od najvećih Splićana bio je Tolja Kurdjavcev (1930.-2008.), čiji je otac, Rus, poslije Oktobarske revolucije pobjegao iz Moskve i skrasio se u Dioklecijanovu gradu. Kao i Kokoškov, njegov otac bio je operni pjevač. A najbolje knjige o Splitu napisali su ruski Dalmatinac Tolja Kudrjavcev i talijanski Splićanin Enzo Bettiza, koji desetljećima živi u Milanu. Previše je povijesnog taloga u životima pojedinaca i životima naših predaka da bismo smjeli pristati na nacionalističke revindikacije. Srećom, svojom umjetnošću, gospođa Karmelić pomogla je da zaboravim neugodne teme; kakav glas, kakav stas! Petak, 26. rujna Skup o Andrijaševiću u punom je zamahu. Govore Slobodan Prosperov Novak, Veljko Barbieri, Viktoria Franić Tomić, Željko Ivanković, Jakša Fiamengo, Ivan Pederin, Aleksandar Jakir, Tihomil Maštrović, Josip Vrandečić, Milko Andrijašević i drugi. U večernjim satima, u Drveniku, referiraju Đuro Vidmarović et mea parvitas. Neću citirati samoga sebe. Nastojao sam pokazati i dokazati da je Matoš pisac koji dopire do naših dana i koji nas se tiče više od mnogih suvremenika. Govorio sam i o Krležinu odnosu prema Rabbiju, zaključujući da je Krležino djelo kompaktno, kao i njegov život, dok je Matoševo disperzirano i diverzantsko, kao i njegova biografija, iako u homogenosti međusobno suprotstavljenih silnica tvori jedinstven mozaik u

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zdravko ZIMA

našoj nacionalnoj književnosti. Nakon toga uputili smo se prema Starom selu, u Podaci, gdje se začela rasprava na temu termoelektrane u Pločama. Raspravu je moderirao Vjeran Piršić, Riječanin koji živi u Njivicama na Krku i koji je kao predsjednik udruge Eko Kvarner dovoljno kompetentan da procijeni koliko takav projekt ima smisla. Piršić djeluje kao Don Kihot (doduše, malko korpulentniji od Cervantesovog) suprotstavljen centrima moći, a njegova argumentacija protiv izgradnje termoelektrane Plomin 3 zorno je demonstrirala da su političari u funkciji predatorskog kapitalizma i da u želji za ostvarenjem ciljeva ne prežu ni od čega. Što se događa u Istri, sada se ponavlja u Pločama. Za razliku od onih koji u termoelektrani vide veliku šansu, Piršić tvrdi da bi ona na dugi rok ugrozila zdravlje okolnog stanovništva i neretvanski agrar. Turizam ne treba ni spominjati. Njegove argumente dodatno je osnažila Katarina Kozina, mlada magistrica turizma iz Nuštra, koja se nakon studija vratila u rodni kraj kako bi pomogla lokalnom stanovništvu da u spoju inovativnih elemenata i održivosti nađe vlastiti put u agraru. Drugim riječima, žitelje tog srijemskog mjesta (iz kojeg potječe književnik Đuro Šnajder, otac Slobodana Šnajdera) Katarina želi poučiti da misle globalno i djeluju lokalno. Kad sam prvi put vidio Piršićevu pratilju, izgledala mi je kao dama koja misli jedino o štiklama i kiklama. Priznajem da me demantirala. I nije mi krivo što je tako. Katarina je predsjednica udruge Slow Food Slavonica koja promovira zdravu poljoprivredu, zalažući se za tradicionalnu proizvodnju hrane i probitak malih proizvođača. Njena udruga brendira kulen crne slavonske svinje, koji je uvršten u projekt Ark of Taste. Građane danas nitko ne pita, a još manje informira o stanju u njihovom okolišu. Dovodi ih se pred gotov čin, ili zločin, s nekoliko usputnih fraza zamažu im se oči, a kad se veliki projekti pokažu kao velike obmane, svi peru ruke. Zato nije dovoljan jedan Piršić. Treba nam dvadeset Piršića, sto, tisuće Piršića, ekološki osviještenih individua koje će kvalitetu vlastite spoznaje pretvoriti u kvantitetu društvene pobune. Jer, kako je objašnjavao mudri Nikola Visković, pitanje Zemlje nije manje presudno nego pitanje demokracije, odveć je zapravo važno da bi se o njemu moglo ili smjelo šutjeti. Poslije tako teške rasprave, slijedila je tjelesna okrepa. Dobro jelo još je bolje u dobrom društvu, ali rižoto u tom napuštenom selu, u kojem ljeti obitava samo jedna iseljenica iz Novog Zelanda, bio je neponovljiv. A Andrijašević? Posrijedi je pisac kojeg najtočnije obilježava Barčev oksimoron veličina malenih. U drugoj polovici 20. stoljeća tu ideju u stvarnost je najdosljednije provodio Branimir Donat. Uostalom, Donat je reaktualizirao njegovu ostavštinu, objavljenu kao 63. svezak biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti. Podrijetlom iz plemena Kačića, Niko Andrijašević rodio se 1882. u Gracu. Studirao je u Beču i Zagrebu, doktoriravši 1909. iz područja geologije. Doktorsku tezu objavio je u

Zdravko ZIMA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

splitskom časopisu Bulletino d’Archeologia e storia Dalmata, a potom i kao separat. Unatoč tome, krenuo je stazama odvjetničke karijere, provevši znatan dio života u Sarajevu, gdje je umro 1951. godine. Intelektualac čiji su se interesi račvali u svim mogućim smjerovima, bio je podjednako vješt u odvjetničkim i bankarskim poslovima, a danas se tretira kao začetnik turizma u gradačkom kraju. Nezaobilazno poglavlje biografije tvori njegova obiteljska drama: sin Miljenko, diplomatski službenik u vrijeme Endehazije, nestao je u progonima poslije Drugog svjetskog rata, dok je drugi sin, Petar, pogubljen u komunističkim čistkama na Golom otoku. Suputnik moderne, Andrijaševićev književni put trajao je relativno kratko. Objavio je polemičku raspravu u obranu Ante Tresića Pavičića (1902.), zbirke pripovijedaka Iz Neretvanske krajine (1907.) i Pripovijesti (1912.), dok je drama o Mili Gojsalić zagubljena. Premda pisac ograničenih folklorno-romantičarskih dosega, Gradac i njegovi mještani nisu zaboravili Andrijaševića. I dobro da je tako. S druge pak strane, žitelji moje Malinske na otoku Krku ne čine ništa za Tomislava Kauzlarića, ne shvaćajući da bi restitucijom zanimanja za njegov opus ispunili jedan civilizacijski dug, dajući istodobno novu dimenziju svom komercijalizacijom i apartmanizacijom unakaženome mjestu. Subota, 27. rujna Oko 10 sati odlazimo u dom Nevena Olivarija, čija nas supruga čeka s pravom dalmatinskom marendom, bolje reći gozbom. Čili 82-godišnjak, gospodin Olivari je internacionalno priznati stručnjak za plastičnu kirurgiju, koji je radni vijek najvećim dijelom proveo u inozemstvu. Poslije završenog studija medicine zaposlio se u Rijeci, a kako nije uspio dobiti specijalizaciju, sreću je potražio u Njemačkoj. Ostvario je zavidnu karijeru, o čemu svjedoči podatak da ga je odlikovao njemački predsjednik Roman Herzog. Kako kaže narod, nije svako zlo za zlo. Nakon razgovora ugodnog s doktorom Olivarijem, put nas vodi u rodnu kuću Nike Andrijaševića, gdje je predstavljen reprint njegovih sveukupnih djela. U prekrasnom perivoju ponad kuće, uz klavirsko preludiranje i pjenušac, osjećamo se kao junaci Viscontijevih filmova o propalim talijanskim plemenitašima. Svečanost završava otkrivanjem spomen-ploče na pročelju Andrijaševićeva doma. Ali zastor se ne spušta. Sjedamo u autobus i odlazimo u Zaostrog, u samostan u kojem je živio i radio Andrija Kačić Miošić. Dočekuje nas fra Gabrijel Hrvatin Jurišić. Unatoč tome što je navršio 80 godina, njegovo lice zrači nevjerojatnom vitalnošću. Fra Gabrijel je profesor grčkog i latinskog, a zbornik Kačić, s radovima iz filozofije, teologije te humanističkih i prirodnih znanosti, uređuje kontinuirano već 40 godina. Njegov brat, fra Karlo Jurišić, emeritirani je profesor crkvene povijesti. Živi u samostanu u Makarskoj i usprkos

100

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zdravko ZIMA

gotovo stoljetnoj dobi (rođen je 1918. godine), u solidnoj je kondiciji. Poput kakva Borgesova sljedbenika, fra Gabrijel otkriva tajne samostanske biblioteke, vodeći nas strpljivo kroz etnografsku zbirku i kolekciju Mladena Veže, slikara koji kao i Kačić potječe iz obližnjeg Brista. Formalni dio posjeta završava predavanjem o Kačiću. U uvodnom dijelu svoga govora fra Gabrijel nam se obratio na tečnom latinskom jeziku. Nakon toga arheolog Emilio Marin (profesor Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu i nekadašnji ambasador u Vatikanu) zahvaljuje mu knjigom u kojoj je fra Gabrijela proglasio Kačićem našeg vremena. Uslijedio je ručak koji nije lako opisati. Već ambijent samostanskog atrija, s kvadraturom kruga dekoriranim palmama, bio je dovoljan da probudi apetit. Juha od leće, janjetina, domaći hljeb pred kojim se treba prekrižiti, plavac i kolači kojima ne znam imena, ali koji nikoga nisu ostavili ravnodušnim. U prvom činu Dunda Maroja, u Pometovu epikurejskom monologu, to najbolje ilustrira Držić, zaključujući gotovo dijalektički: što veće ijem to sam lačniji. Pometovi kapunići, guščice i sufridžate logični su korelat svemu što smo kušali u Zaostrogu. U raju smo, zaključujem zajedno s Držićevim junakom. Napokon, za pupčanu vezu tjelesnih i duhovnih užitaka dum Marin je vjerodostojan jamac. Bio je orguljaš, komedijaš, urotnik, komornik u službi grofa Christopha Rogendorfa, ali jednako tako svećenik i rektor crkve Svih svetih (Domino) u Dubrovniku. Poslije povratka u Gradac, svi se bacaju u postelju. Srećom, Željko Ivanković odlazi na kupanje, pa s njim odlazim i ja. Uvijek mi treba nekakav impuls da iskočim iz rutine ili unaprijed zacrtanog kolosijeka. Ovaj put takav podstrek dao mi je Ivanković koji godinama ljetuje u Gradcu. Kako živi u Sarajevu, od Gradca ga dijeli samo dva i pol sata vožnje automobilom. Na rivi, pred hotelom Laguna, našlo se jedva nekoliko kupača. Ali vrijeme nije moglo biti bolje. Bolje nije moglo biti ni more. Plivao sam više od sat vremena, uživajući u kupanju kao što se uživa u babljem ljetu i osjećaju da je nešto zadnje (makar što se tiče Jadrana i kalendarske godine). Plivao sam uokolo, vraćao se prema obali i opet skretao prema pučini. Oduvijek imam osjećaj da pripadam moru, tim više što sam rođen u vodenom znaku. U Cvijetu sa raskršća, jednoj od svojih najljepših novela, dediciranoj zaručnici Olgi Herak, Matoš piše o lutalici koji susreće lijepu i slijepu Izabelu. Djevojka ga zove u njen dvorac, ali lutalica se nećka. Priznaje da je nesretan (po Matošu, nesrećan), iako zna da bi u dodiru s ljudima i lašcima bio još nesretniji. I kao što Matošev junak, ili autor glavom i bradom, nije pristao na komfor građanske civilizacije, možda bih i ja trebao ostati u moru, tražeći utjehu u okrilju kakve nimfe. Kad Izabela pita svog subesjednika kako se zove, on odgovara: Solus. I ja sam svoj egzistencijalni vijek proveo kao Solus, izvan svih ideologijskih i strukovnih koterija, sa ženama koje su obitavale u inozemstvu i djecom koja su živjela u različitim gradovima. Tako blizu i tako daleko, sam ali ipak ne sasvim sam. Uvažavajući povijesne okolnosti i vrijeme u kojem se našao Matoš,

Zdravko ZIMA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

dugo sam tražio nešto fundamentalno u čemu bi se moja stajališta razlikovala od njegovih. Istina, nikada nisam bio onakav nacionalist, niti stekliš, ali Gustlov pravaški furor uvećavala je činjenica da je Hrvatska u njegovo vrijeme u sastavu francjozefinske monarhije. A zbog dezerterske sudbine Hrvatska mu je bila nedohvatna, što je njegove zanose potenciralo do neslućenih dimenzija, pretvarajući ga u pisca koji je domovini posvetio najnadahnutije retke, zapravo darovao joj je medaljone i feljtone čija se tinta ni poslije toliko godina i desetljeća nije osušila i koji djeluju kao okrepljujući tuš. Dugo sam tražio nešto u čemu se ne slažem s Gustlom i napokon ustanovio da ne voli more. Dok Gustla more iritira, mene inspirira! Opet sam u hotelu, tuširam se i presvlačim, a iz Rovinja telefonira Seid. Hvali moj tekst o Kovaču i pita bih li dopustio da se objavi u podgoričkoj Pobjedi. Zašto ne, odgovaram. Ionako danas tragamo za rijetkim čitačima kao što psi (i svinje) tragaju za rijetkim tartufima. U večernjim urama obilazimo pučku veselicu upriličenu u povodu blagdana sv. Mihovila. S Jelačićem i Ivankovićem jedem srdelice koje se na takvim feštama nude besplatno. Ali to je tek početak. Naši domaćini vode nas u obližnji restoran, u kojem kušamo crni rižot i brodet. Poezija! Ispunjeni svim mogućim senzacijama, uvećanim ribljim jestvinama i plavcem, u gluhim urama teturamo prema hotelu. Onako umoran, s Jelačićem, Čuićem i Ivankovićem raspravljam o Bogu. Nimalo čudno da je Božju opstojnost više zagovarao sin komunističkog zelota iz Slavonije, nego nekadašnji student Franjevačke teologije iz Sarajeva. Nedjelja, 28. rujna Vraćamo se u Zagreb, iako je vrijeme takvo da bih najradije ostao u Dalmaciji. Prolazimo makarskom rivijerom, potom kroz Omiš, Podstranu i druga mjesta, a Emilio Marin, Splićanin koji ima kuću na Braču i čiji preci potječu iz Žrnovice, služi mi kao dobrodošao cicerone. U Splitu se iskrcava jedan dio sudionika simpozija. Najradije bih ostao u Dioklecijanovu gradu koji mi je u najranijem djetinjstvu prirastao srcu. Mogu jedino citirati omiljenog Ferenca Fejtöa jer je, odlazeći iz Splita i drndajući se 14 sati vlakom do Zagreba, na kraju svog Sentimentalnog putovanja zaključio: po svemu sudeći, jednog ću dana upravo ovako na silu, preko volje poslušno i tužno napuštati život, kao što sada ostavljam ovaj kraj. Što je podjednako važno, ove retke Fejtö nije napisao u poznoj dobi koju je ipak dočekao. Napisao ih je kao 25-godišnjak, što će reći da tanatofobija nije pitanje dobi nego individualnog određenja. Ponedjeljak, 29. rujna Sa 105 glasova za, osam suzdržanih i tri protiv, zastupnici su potvrdili povratak bivše sisačke županice u Sabor. Nakon što je pet mjeseci provela u istražnom zatvoru,

101

102

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zdravko ZIMA

nema ničeg logičnijeg nego da detronizirana županica angažman za opću dobrobit nastavi u najvišem zakonodavnom tijelu Republike Hrvatske. Postotak onih koju su bez krzmanja podržali njenu pretvorbu iz uloge ugledne uhićenice u ulogu još uglednije saborske zastupnice zorno svjedoči u kojoj smo mjeri ostvarili ideal pravne države i kakav moral isijava politički establishment. Čak tri glasa suprotstavilo se beatificiranoj većini. Ako je većina sama po sebi sinonim za demokraciju, onda onu distonirajuću trojicu treba izbaciti, a dojučerašnju županicu promovirati u predsjednicu saborskog, po svemu sudeći harmoničnog, zbora.

Slavko JENDRIČKO, Sisak

103

ŠIRENJE DOMOVINE IZIŠAO. UZAŠAO Putujemo zračnim prostorom punim zvijezda

Nikada im ne zaboravim

koje s nama nervozno trepere.

zahvaliti na solidarnosti.

Meni iniciranom čistim duhom

Sletjevši na posljednjoj postaji

uz prozor mašu krilima

nepoznat netko vidjevši me oslobođenog

gladne ptice prispodobive ljudima. Suosjećam s njima na svakom letu prisilno postim.

možda je pomislio da sam uzašao.

104

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

ČIPIRAN

ORGULJAŠKA

Nitko se nije usudio pogledati u nebo

Krenuvši u osamu slušati Bacha

i Sunce je doživljavalo stresove. Tih dana su u bijele plahte ljude zamatali zvuci sirena hitne pomoći. Stigavši ptičja krila iscrpljena nadlijetanjem tramvaja zakoračio sam na stepenicu čipiran posljednjim titrajem srčanog mišića.

sustigao sam orguljašicu neprincipijelnu kao očaj Zemlje odanu promiskuitetu poput studenih bića koje zavodi zvukovnim znakovima vibracijama duša u podzemnoj željeznici.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

GUŠENJE PREZENTOM

NI KADA KRV ZAPLAČE

Slavuji iz živice na mom imanju

Sebe šećući u krugu koji sam nacrtao

ni mrtvi nisu prestali pjevati. Čujem ih s voskom u ušima dok poput mjesečara noću mokrim na travu.

ne prestajem bodriti svoje mazohističke snove.

Gušeći se neprobavljivim crnilom prezenta niti ne pomišljajući na iluzionistički futur prisan sam s njima poput Beatlesa.

Hodanje zadihano prepričavanjem sadržaja prstiju šnajderica vode zaledilo se u mrak.

I kada stavim glavu ispod jastuka

On je moj dom koji me ne prestaje gristi

ne mogu da ih ne čujem.

ni kada krv zaplače. Potkraćujući glagol brbljati škare uče mršavjeti riječi pretilog jezika.

105

106

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

SUVENIRNICA

SJAJ I BIJEDA METAFORA

Projektirao sam sebe kao kućicu za ptice

Brodice s afričkim imigrantima

i otvorio putujuću imaginarnu suvenirnicu.

presijecaju Mediteran

Poput humanitarca pjevicama koje su me zacrnile glađu svojih glasnica.

kormilari odjeveni u Zlatno runo ne čuju cvokotanje putnika pothlađenih zvijezdama.

U njoj djetinjastoj osim sebe nemam konkurencije. Sve ono drugo što me je projektiralo uzmiče u preostalo crvenilo natrulog voća i majčinstvo krošanja koje me doje sjenovitim emocijama malih plašljivih zvjerki.

Ne spuštajući pogled s nebeskog svoda osobno ćutim sjaj i bijedu metafora skupljanja leševa. Ne lažu kormilari iscijedivši u čašu ruma sitne kriške punog Mjeseca ispijanje doživljavam poput pražnjenja memorije.

Slavko JENDRIČKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ŠIRENJE DOMOVINE

NAJOPJEVANIJI GRAD

Svinjce smo prenamijenili U stambene prostore A kuće umnožili u svinjce

Na glavnom trgu Opkoljen masom ljudi Koji isijavaju empatiju

Nikada nismo imali toliko Životnog prostora u tekstovima

Doživljavam ugodu Poput stranca U nepoznatoj zemlji Na proputovanju

U njima se napokon Mogu udomiti Ostaci aura slova, Preživjele čujnosti, Utjelovljene emocije

Snažna začudnost Zaiskrila je u meni Kada mi je nasmijani pas Protrčao između poluraširenih nogu

Potom ćemo sa svih njiva U traktorskim prikolicama Dovesti urne njihovih autora

Nemilice fotografiram Zadivljenu modru boju neba U zvoniku katedrale

U blizini ćutim miris Oznojene mlade arheologinje

Usputne prosvjede Opelješenih duša

Oprat ćemo se popodne U nedalekoj rijeci Sapunajući se ribljim izlučevinama

I lijepa lica ruža Crvena poput Našminkanih usni

Povezujući se veznicima U plavo kraljevstvo Ispod današnjeg neba

Koja zavode gurmane Iz izloga mesnica

Astralno gnojivo ionako uspješno Konkurira mineralnom Prihranjujući cvjetove ambrozije Od njih pletemo vijence za vratove Bivših kraljeva pohranjenih u urnama.

U naglom odlasku Spontano zaboravljam Razigrane sunčeve zrake U prozračnim krošnjama Koje sam išarao metaforama.

107

108

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

OTPORNOST

NEDJELJNI RUČAK

Susrećem neke ljude koji Teku ulicama poput Spore nizinske rijeke

Na stol si stavila stolnjak Prispodobiv smrtnoj plahti Posve blago poremetivši tišinu

S licima podbuhlim od očaja Što se pokušava usjeći Pod koru stabala Sve do njihova korijenja U mene hermetična Ne može se uvući Nikada ne izlazim Bez potoka u džepu On dostiže u mraku Vrhunac svoje snage Zagonetno radostan žuborim.

Nitko ne umire U glasovima bez jezika Pridošlih s pečenim butovima S udaljene farme svinja Za stolom punim prijatelja Nakrcanih usta Dokle seže sjećanje I životopis odsustva smijeha Svježe salate od rajčica Pri svakom nedjeljnom ručku U utrobi vječnosti.

Slavko JENDRIČKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

DUHOVI DUDOVIH SVILACA

PRIHRANJIVANJE SVEMIRA

Najtajniji agent Na gospodarskim stratištima

Na rijetkoj travi ispod šljive

Svilenom mrežicom Nasumično lovim žrtve

Moramo svršiti noćašnje Razmjenjivanje tjelesnih priča Tog kasnog kolovoskog jutra

Kasni prosinac 2014. U svijet(l)u nehumanosti Napunio je industrijske pogone Duhovima dudovih svilaca

Nakupiti puževa za današnju Svježu juhu života Znaš svoju svrhu Pati zbog suše

Bivši svilari utjelovljeni U tkače lanenih platana

Beskrupulozno kažem korijenju

Na vješalicama za zvijezde Ambiciozno agresivni Oproštaju sebi sebe

Živčani sustav svemira Prihranio sam toplim Svjetlom svog sjemena

Zbog zamračivanja metafora Za kultiviranje utopija.

Premda emocionalno osiromašen Poput humanista Akademske zajednice Koji u prvoj rundi nokautiraju melankoliju.

109

110

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

OKO TAME Napustivši plahu divljač Koja kopitima Gasi noćašnju vatru Ja sam glasno buđenje Diže me balon prispodobiv Plućnim krilima šume Čuje se pucketanje srca Majušnih kraljeva ptica Dok me zavodi Nepregledna čista praznina Bez traga srama Od kojeg bih se razbolio Djetinje začuđen s visine gledam neugašenu žar: Oko tame.

Slavko JENDRIČKO

Zoran KRŠUL, Selce

PUKOTINA KOLOSEUM

U PUKOTINI ČUVARKUĆA Anđeo mi poklonio čuvarkuću – Posvećen bit će bez pukotine tvoj dom – Već imam čuvarkuću kažem – Čuva me od unutrašnjeg i vanjskog... neprijatelja (a ni sam nije izvan mene) Jutrom me pozdravlja vau... vau... samo se treba naviknuti nosi elektronsku sjenu

111

112

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

oko vrata... nelokalan je... trenutan i istodoban – raspada se (takoreći) na apstraktnoj razini sve su njegove praznine dio istog... singulariteta nekako je sve kaotično tu – kažem... gdje baš svaki djelić je cjelina izaberi oblik veli mi čuvarkuća (životinju... ili što?) sve je među zvijezdama neću oblik moram ga blokirati da bih primio... ono što stalno primam – Hvala još jednom Anđele čuvarkuću već imam Jutrom me pozdravlja vau... vau samo se treba naviknuti nosi elektronsku sjenu oko vrata

Zoran KRŠUL

nosi je... kao zjapilo – ne treba mu pogonska masa ni reaktivna sila nikakav prijenos – on mi kodira fizički svijet i štiti moje srce tako dobro da to niti ne primjećujem

U PRIRODOSLOVNOM MUZEJU To je kratkotrajan susret posjetitelji sazdani od jeke – uvijek nalaze pristup nepristupačnom voću njeno sjeme je u trbuhu nekog kinkajoa jutros već jako daleko on je opljačkao otežale grane uživao u sočnom mitu

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

113

114

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

koji nude krošnje... (iako i dalje zašteman na zidu i podbuo od poliuretanske pjene) kad spusti se noć mnoštvo pukotina se budi za njih tek počinje dan – urlikavci se oglašavaju posljednji put a runasti majmuni rade večernju gimnastiku čim se jedna pukotina završi počinje druga cirkus-pukotina točka – Vidiš... kaže pukotina poboljšavam majku prirodu uvijek radim na rubu zakona jer sve su prave stvari zabranjene – – Slušaj ti beteru – veli veliko srce neoblikovanog ukupna energija svemira iznosi točno nulu (0)

Zoran KRŠUL

u središtu te nule sam Ja – a gdje si ti...?

PUKOTINA KOLOSEUM Koristim dah kao sidro tu su mrtva djeca... magla nad jezerom oštra kao britva stavit ću te kao uspornik u dno ove gudure kad konektiram se... i zatvorim smičak

svaki put kad sijevne metafora razori fiziku subatomskih čestica... u ravnoteži drži sve misice svijeta – (preostalu energiju vakuuma) ni Von Guerickovih šesnaest konja ne može je rastaviti

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

115

116

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

(ni smrt nije dovoljno brza da proizvede kobnu rezonancu) traži frekvenciju grupnog odredišta... nema brzine svjetlosti događa se trenutno – svaki put kad sijevne... svemir se odvoji od mene tamo gdje oplah(k)uje me moja atmosfera kopira me kao varijaciju – zbraja amplitude i nevidljivo vrijeme u usisanom središtu laštim tijaru kao kolosalnu ranu... ili Koloseum – (nema te vedrine da te meni vrati) sve polijeće na klik moga miša dok razmnožava se monogamno – ima spermić s potpisom puca kao sipa... i kragnicu sasvim malu kao Petar Pan

Zoran KRŠUL

PRIJE PUKOTINE Nema je još... ali oči sjaje u pomrčini nekog sunca kao crni med – huji pukotina prahom nedostaje joj tijelo nedostaje sjećanje (možda oblak... trava kamen – ) nedostaje joj grob u neopipljivom predjelu ovoga i onoga prije jezika prirode u toj britvi bestjelesnog pratrena ni zrak još nije... zrak i nema središta niti prostora iznutra i ne zna se tko na drugoj strani krstari njenim imenom još je dijete... još je vodik balončić od sapunice kristalna membrana sluti i dodiruje se s mnoštvom koje jeste

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

117

118

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

...ili nije dok loptaju se maglice u stražnjem dvorištu na smetlištu... (ili svetištu) pokret taj u mirovanju ni na koju stranu... ne ide a prevaljuje sve strane trenutno... u praznini ne pjeva još... jer nema jezika ta vatrena pilad iz središta tišine nazire se trag kao uspomena nadanje... svjetlost obezglavljena sažiže se... dok tišina ne postane rosa – kapljicu rose tad u san ljuljuška u nepokretnosti gotovo savršenoj ideja mozga razlijeva se po kozmosu u crnoj kaplji beskraja

Zoran KRŠUL

ENTROPIJA (buco diavolo) Nema više ni jedne zvijezde što sja crveni patuljci kvadrilijune septilijune godina kruže oko beskrajne crne mase sva su mora i strukture isparile u ništavilo nezamisliva hladnoća crpi energiju ograničava kretanje sve je blizu apsolutne nule statično toliko sam spor treba mi bilijun godina da smislim što ću ručati crna mi rupa šalje trnce kroz prostor-vrijeme kao memoriju mjesta u posljednjoj roli glumi Tita Andronika kojemu su odrubili glavu prostora za maskenbal

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

119

120

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zoran KRŠUL

više nema – i crne rupe nemoguće su u ovo mračno doba I kažem sebi – svaki atom u mom tijelu je s neke zvijezde a u ovoj točki na kraju rečenice (.) milijarda je atoma iako je 99% prazna pukotina unutra je subatomski svijet ako gledaš u tu točku i u svemir... gledaš gotovo u isto spajam dvije točke u mrtvoj fugi i uzdajem se u snažnu krijestu vala ono što sam sanjao nije bio san

SAVRŠEN TRENUTAK1 Plaža... Kanagawa leluja pod crnim monsunskim nebom 1

Aluzija na Richarda Barrowa, čuvenog stand up komičara, i u čast Chrisa Wegoda, domaćina „Stand up Bangkok Comedy“.

Zoran KRŠUL

ptice lete... galaksije trepere... maglice se uzdižu... savršen trenutak koji je zauzeo 3. mjesto – kaže pukotina Ah... taj jebeni prirodoslovni slijed – kažem joj Još jedan slap... (il’ jezerce M. Pogačara) i povratit ću – na kraju žala stoji bijela mazga u izmaglici Ona ulazi u more (ostali uče mazgu psovačiti za slučaj da ne nađu savršen trenutak) sve se posložilo – ali ona ne voli plivati boji se ježeva... svega se boji treba joj meštar za plivanje – a to sam ja eo ipso zašto se i kopno tako kukavno ljulja? Drži se na okupu – niz crne padine inače ćeš čitati poeziju na grobu Hiparhovom i dobro pazi: Postoji riba Ranjen ako na nju staneš mrtva si za

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

121

122

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zoran KRŠUL

5 sekundi postoje otrovne meduze kao crna vatra... što svijetli i mrači istodobno – Dvije suze u žlijebu... sve odjebu – pjevuši ona i doziva me iz visokog vala – vidim da voliš miće valove dođi u veli’ val – a prestravljena... duša joj u grlu... taj gravitonski val... taj apokaliptički mural nije mu ni do koljena – Smjesta se vraćaj – drklerklerice... pik-zibnerice maloumna ne znaš ti što je val a ona trči na žal da snimi sebe u vodi... kao fliper svaki se put prestigne na žal i natrag i doziva me dok u daljini jezdi ta Haribda pretpotopna... prelama se kao fraktal novi je to pristup svemiru gdje sve povezano je ma kako se kaotično činio taj usporeni... pa... zamrznuti Kanagawa oki nami ura2 2

Kanagawaa oki nami ura – ispred obale Kanagawe morski val (ulaz u Tokijski zaljev). Veliki val – japanski drvorez u boji Katsushike Hokusaija.

Zoran KRŠUL

iskon od planine nad bezdanom (...megaval Trijade kolektivnog imperijalizma) toliko razmišljanje stvara valove sve dok tijelo nije samo obris sa stršećom nasmijanom glavom koja to i ne shvaća (tako izdvojena iz cjeline) pogledava na bezbrojne strane vidi sebe kao da jedri na nekom japanskom paraglajderu i ponovno provjerava taj dio – nebrojeno ponavlja taj let da zaustavi perspektivu slike na zamišljenom posteru (šest puta život... sedam puta smrt) jer ponavljanje je uvjet idealnih predmeta3 potone u val iza opažaja skraćuje se i sve dužine u njoj skraćene zajedno sa širenjem vremena –

Edmund Husserl, Porijeklo geometrije.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

123

124

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

te propulzije mogu urušiti prostor privući ga k sebi – u ovom valu sinergije gleda ultra duboko polje začuđena – ne postoje nigdje takve istovrsnosti zelenog dna prolazi kroz Sv. Aditon sreće leptira u obliku psihe i drevnu dušu zatočenu mogla bi podignuti palac i zakloniti cijelu zemlju tu plavičastu kuglicu s ove udaljenosti od zlata dopliva do mene i vrati se – zamalo sam se utopila malo mi je nedostajalo da se... utopim – sad ću morati izaći na žal i skoro se utopiti – kažem joj – nema šanse da padnem na taj fazon ja znam što je savršen trenutak smrt – Ne lupetaj – veli ona život je izložen toj prijetnji od kad se pojavio taj val postat će hit... hit... sa svim elementima kaosa i reda

Zoran KRŠUL

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

taj onostrani klatež izravno obraća se našim strahovima... nadama (idealu radišnosti...) Da... znam... uvijek je dobro izumiti kotač – velim joj – (to ti nije u scenariju) Ne trabunjaj – ja živim taj trenutak na Neptunovim konjima4 u simfoniji lukova što rađa se iz rascjepa i prvobitnog izgona5 u mrkoj tinjajućoj ljepoti (tjeskobnoj) od čistokrvnog kaosa baš tu – gdje prostor kolabira u nesvodljivu jezgru u fonem – gledaj kroz mene i nema razlike između mene i onoga vala koji jest kad jeste ili kad me nema sve je tu – svi razgovori žive u eteru 4 5

Neptunovi konji, europska varijanta Velikog vala Waltera Cranea. Sokrat u: Platon, Fedar, 275 D, zavjetujući ga lutanju, sljepoći i tuzi.

125

126

Zvjezdana JEMBRIH, Zagreb

LIŽNJAN, OŽUJAK 2014.

PRVI DAN Osupnulo me danas proljeće. Istarska crljenica, ružičasta i prhka, livade, tik do obale, s rubom bodljikava grmlja iz kojeg izniču mlade šparoge, sive ploče kamena i plitka modrina mora koje se tiho ljulja, sve me to osupnulo, obgrlilo, pričekalo me u ovom kutku svijeta, pitomo i pomalo divlje, kao u zasjedi. U daljini čunjasta brda pretpovijesnih gradina. Prisno i ovdašnje i davnašnje – sve odjednom. Pri dnu polja neki mali ljudi usađuju u zemlju sadnice kupusa. Dolje u zaljevu neki čovjek nepomično sjedi u bijeloj barci. Djevojčica i dva kuštrava psa penju se stazom do crkve. Kako čujem, jedan se zove Flek, a drugi Reks. Stari župnik u crnom odijelu s bijelim kolarom izlazi iz dućana pokraj zvonika. Pozdravim ga, on mi polako kimne svojim podbratkom. Ližnjan je stara i blaga uzvisina, ispod nje je polje koje se u dugom dahu pruža do mora. Na kraju polja, na početku mora, na mjestu gdje se račvaju zemljani putevi – crvenkasti, sa zaostalim lokvama od jučerašnje kiše, u njima se ogleda tek iznikli drač – sjedi bijela crkvica, a ispred nje procvale perunike. Crkvica je ograđena plitkim suhozidom. Jedna propupala smokva naginje se nad apsidu. Trava i djetelina. Sveto polje. Ispod crkvice je valjda starija crkvica, ispod nje još jedna starija, a ispod svega „vila rustica“, s podom od šarenog mozaika. Ptice i ribe. Vitice i meandri. Vjerojatno. Morat ću pitati za ključ. To je Gospina crkvica. Gospa od Kuj. Ližnjanci joj hodočaste jedanaestoga lipnja svake godine. Ne znam zašto baš toga dana. Među kamenjem šuškaju gušteri, a možda i zmije. Sa zapadne strane ližnjanske uzvisine leži groblje. S groblja se širi tišina. S istočne strane je igralište. S njega dopire graja. U sredini je župna crkva. Do nje vode staze kroz vrtove. Cvate glog. U dvorištu laje crni pas. Na vrhu stabla pjeva kos.

Zvjezdana JEMBRIH

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Spušta se sumrak. Miris dima. Ljudi pale suho granje i drač. Biti mi je ovdje. Pijem vodu. Dobra je. Umivam se. Izuvam se. Stopala mi dodiruju hladno meko tlo. Zrak se grije, kukci zuje. U kamenoj ogradi jedne kuće u selu uzidana je kapelica. Mala kvadratna niša sa zabatom, zatvorena ogradicom izvijenom u željezu. Kroz bijelu uljanu boju probija hrđa. U niši nema nikoga. Koji je svetac tu bio? I gdje je sada? Netko ga je premjestio, zaboravio, zagubio? Ili se to mjesto čuva za neko nevidljivo kućno božanstvo pa ono, vidljivo/nevidljivo, svejedno, svejednako stoji tu u toj niši. Već tri tisućljeća? Ipak, netko je pored niše u procijep kamena usadio buket plastičnih žutih ruža. Ruže su tu, dakle tu je zacijelo i svetac/svetica, što li već. Ruže su svježe žute boje, plastika još nije izblijedjela. Nad nišom, pod drugim kutem svjetla, ugledam uklesana slova: AVE MARIA. Ave. Dućan je popodne zatvoren, a pekara radi do deset prijepodne. Mise su nedjeljom u 11 i 18 sati. Na župnoj oglasnoj ploči oglašuju se dobrovoljni građevinski radovi za crkvicu Majke Božje od Kuj. Isprva ne razumijem, kasnije mi se u literaturi razjašnjava toponim. Kuje je ime uvale, Cuvae, Cue, od lat. Cupa, gdje kasnolatinski p prelazi u v. Stari čakavski genitiv množine bez nastavka daje izraz od Kuj. JA, DISANJE, PISANJE E, ja sam na redu. Ostavljam ostale likove. Svatko ima zapravo svoj vrt, kuću, utočište, svi su negdje smješteni u svakodnevicu ili u neku njezinu inačicu. A ja? Meni treba disanje. Disanje, potom pisanje. Sebično i jedino moguće. Ovdje je dobro. Drugi su drugdje. Odvajam se. Prepoznajem se, kao iza mrene. Puno vremena je nataloženo u taloge, neki su okoštali, neprozirni. Starim. Dobro je stariti, nije dobro stajati. Na gomili nepokretnih naslaga. Trebam prozirnost da bih pisala. Trebam vrijeme-bivanje, prozirno i titravo u svojem ne-moranju. Ponovno sporo, kao u dane davnih odmora, odrastanja, djetinjstva, putovanja, u doba ne-svjesnosti. Trebam prijelaz u ne-svjesnost, u drugu svijest. Ako nastavim u strci svega i ničega, od koje se kovitla svakodnevni život, izgubit ću ne-svjesnost, ili drugačiju svjesnost, tu žarku podlogu za stvaranje. Onosvjesnost. Onesvjesnost. Da se ne onesvijestim. U ušima ponovno osluškujem vlastiti dah. Vozim bicikl. Kao nekada. Koja radost! Na laganim uzbrdicama dah postaje čujniji. A na nizbrdicama oko ušiju struji poput višeglasnih struna zrak, grmlje, niske

127

128

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zvjezdana JEMBRIH

šume, livade, putokazi, staze koje skreću u krčevine, oblaci, tornjevi, blage daljine. Neke su strune modrije, neke zelenkastije, neke žarke, neke sivlje. Zaustavljam se kad mi se zaustavlja. U grmlju uz cestu možda je pokoja šparoga. U dnu šumarka žarke proljetne ciklame, kao iskre nekog drugog svijeta, Perzefonine svjetiljke, bljeskovi Hada. Šišan. Sivi zvonik, snažan poput stupa koji drži nebo, a jednostavan poput crteža. Znak i tijelo. Model bivanja između Zemlje i Neba. Ovdje i sada i tako već pet stotina, tri stotine godina. Netko je odmah pokraj crkve staru kamenu kuću obojio kanarinski žutom novom fasadom. Neka. Ružno je tek toliko da čovjek žmirne. Nakon toga je već u redu. Uostalom, odmah pokraj kuće radnici u plavim radničkim kombinezonima pretovaruju vreće cementa na plavi kamiončić. Nebo je sivkasto, žućkasto, ranoproljetno, isprugano modrikastim prugama, sivim, tamnosivim. Putuje sa mnom. Prestiže me zjujanje. Jato biciklista, svi kao jedan, na jedan pogon, kao kukac koji hita, crvenih rotirajućih nogu, s desetak sitnih izduženih crveno-bjelkastih glava. Odzujali su iza zavoja i nestali zauvijek. Valtura. Ušića dvori. Kavran – putokaz skreće prema bijeloj cesti, ja nastavljam. Nezakcij. NEZAKCIJ Grad star tri tisuće godina. Spuštam se niz selo, uskim putem. Uz grmlje, uz cestu poneka kuća, seosko dvorište, čovjek pažljivo razgrće crvenu zemlju, drugi čovjek brusi ružičasti ljuskavi trbuh velikog starog drvenog broda (kako je zabogamiloga taj brod dospio pod ovaj brijeg?), žena riba pločnik, njezin muž vari željezne podupirače za lozu, kuća im je nova, u boji breskve, imaju i ljuljačku i plastični tobogan za djecu i psa i mačku. Uski se put zaustavlja pred gomilom obraslom u oštru travu. Kao da je netko divovskim jaružalom nagurao veliko grumenje u neravnu hrpetinu. Na ploči piše NEZAKCIJ. Na ploči se može i uz pomoć aplikacije za iPhone „daunlodirati“ sve o Nezakciju i o europskom projektu o bizantskim i rimskim putovima u Europi. U protivnom – ništa. Preostaje mi da sjednem na zid apside jedne od dviju bazilika. Rimski kapitolij u sivo-plavoj istarskoj pustoši. Manji dio lokaliteta je održavan, trava se kosi, raspoznaju se rasteri zidina, strukture, koje u arheološkoj prezentaciji izgledaju prejednostavno i ni nalik na davnu stvarnost. Terme su se u kasnoj antici, kojoj je opstanak postao miliji od kupanja, pretvorile u stambene i gospodarske zgrade, a municipij

Zvjezdana JEMBRIH

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

se opasao obrambenim zidinama. Stanovništvo se brže-bolje orijentiralo na kršćanstvo, pretvorivši pritom javne zgrade u bazilike. Svejedno su malo potom barbari razorili grad. No, i osamsto godina prije toga na istome su mjestu Rimljani osvojili utvrdu Histra, a Histri se bacili na vlastite mačeve da ne bi zapali osvajaču u ruke, prethodno poubijavši svoje žene i djecu, bacivši ih preko rubova zidina. Eto povijesti! Vjerujem da je bar jedna trudnica uspjela zamaći za grmlje i uteći u život, da se sakrila u neku spilju i nastavila lozu onih koji se ne ubijaju do istrebljenja. No, o njoj i njezinima ni jedna povijest nije zucnula ni slovca. Eto, sjedim na oblom konzerviranom zidu apside i mislim si, koliko šparoga izniče po ovom surom grmlju, koliko kukaca i gmizavaca, koliko ličinki i larvi, koliko vidljivog i nevidljivog još diše i gmiže i dokle će tako, svakoga proljeća, još od prije Krista, i prije Histra, još od vremena sive grube keramike, još od eneolitika, neolitika, od prvih priklesanih oblutaka, od prvih skloništa, od prvih svetiša. U blizini je i spilja Šandalja, važno paleolitsko nalazište. Nasuprot Nezakciju stere se brdo obraslo šumom, na njegovom obodu u daljini nazire se naselje – zvonik i oko njega zgusnuto gnijezdo kuća. Na jugu se pruža usjek uske doline, u njemu zelene krpice trave i ljubičaste krpice grmlja. Prema moru izmaglica. Pod obodom brda ljudski glasovi. Sumrak. Vraćam se. Prestiže me mali traktor. Ispušta smrad nafte. Vozi vreću umjetnoga gnojiva. Skreće u polje. U Valturi u dućanu kupujem mineralnu vodu, sjedam na klupu, tažim žeđ i gledam u žutu crkvu. Nije joj ni sto godina. Netko ju je ovdje sročio u nekom neogotičkom stilu, ali i ona je dobila istarsku auru, mirno tu stoji ili, bolje, sjedi, usred sela i označuje Valturu, kao što šišanski zvonik označuje i ozračuje Šišan i krug oko njega. U crkvi, u mraku, neobrijani zvonar, poput sjene, u kratkom kaputu, ozbiljan, odzdravlja mi i odsutno me gleda. A desno, uz kamenu škropionicu, na zidu – ostatak manirističkog oltara – drveni retabl s viticama i glavicama anđela, u sredini Sveto Trojstvo kruni Bogorodicu. A ona sjedi i zuri u daljinu. OPET JA Rekoh, ovo je moje vrijeme, moj odsječak, slučajno odsječen i usađen u ovo malo istarsko naselje, na rubu zemlje, na rubu mora, na rubu svih zbivanja, poput Ponta, negdje u nigdini, Ližnjan koji se može uguglati, doduše, i koji ima svoj povijesni zbornik u izdanju Matice hrvatske, i koji je poznat arheolozima i konzervatorima, ali koji tu slučajno čuči na ovoj uzvisini, okružen suhozidom i dračom i novim ružičastim i narančastim kućama za odmor, Ližnjan s dva zvonika, jednim središnjim, usađenim u najvišu točku uzvisine, i drugim manjim, Marijinim, na raskršću, a dolje

129

130

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zvjezdana JEMBRIH

na rubu polja je najstarija, bijela i mala Gospa od Kuj, s preslicom, mozaikom i ostacima grobišta. Slučajni Ližnjan, u koji se slučajno naselio par s djetetom i u naslijeđene apartmane na zemljištu s maslinama i grmovima nara uselio deset tisuća knjiga. Slučajno, poput slučajnog nalaza ostatka oltarne pregrade u zaraslome polju. I taj par omogućuje boravak piscima. Tako, iz čista mira. Iz želje da udomljuju. Ljude – povremeno, i knjige – trajno. (Razumna odluka.) Knjige koje najčešće više nikome nisu potrebne: Pa što će ljudima knjige kad imaju iPhone i kad u dnevnim boravcima imaju plazme, a regale iz stanova svojih roditelja i rođaka valja izbaciti, zajedno s prašnjavim enciklopedijama i sabranim djelima A.G. Matoša i Krleže, pa čak ni „Jugoslavenska kuharica“, ponovljeno izdanje, nije nikome više zanimljiva, a možda je pokoji pokojni rođak imao i pravu biblioteku, e to je tek problem, sve te kartonske kutije i taj rasuti teret, dozlaboga dosadan i zastrašujući... I tu sam, tu mi je biti. Disati. Sprijateljiti se u nevidljivosti ili vidljivosti, u šutnji ili u slučajnom Dobar dan ili Hvaljen Isus ili Ima li šparoga? ili Kojim putem do Šišana? (na što ni mlada ni stara žena tromoga tijela žustro ustaje sa svoje sjedalice pred kućom, ustaje, prijazna i začuđena ujedno i pokazuje mi širokim zamahom, najradije bi me možda i ispratila do Šišana, i kaže mi Bog i sretno!). Ovo je moje vrijeme, moj dar meni. Tu sam. Jučer, vidim – mali dečko, crvenokos, sa svijetlim, gotovo prozirnim obrvama i široko razmaknutim ušima nešto kopa. Njegov otac pored njega traktorom razgrće zemlju i kamenje za sadnju maslina. A dječak čuči i kopa. Pažljivo, rukama zagrće neku humku. Danas prolazim istim putem. Okrugla humka, na njoj okrugao vjenčić – spleteno plavo i bijelo cvijeće. Tu je pokopana zasigurno neka dječakova životinjica. Ptica? Psić, mačka? Ulazim u crkvu, vrijeme je nedjeljne mise. U klupama pedesetak ljudi, žamore. Zatim se umire, nakašlju pa opet umire, složno. Iz sakristije izlati onaj isti crvenokosi dečkić u ministrantskoj košulji, poteže mjedeno zvono za početak mise i zatim pokreće malu procesiju. Objema rukama drži veliki posrebreni procesijski križ. Sa strane su mu dva dječaka, manja od njega, jedan bucmast, drugome nedostaje sjekutić. Iza njih polako hoda stari župnik. Pjevački zbor je glasan, sve korizmene pjesme pjeva gromko poput veselih koračnica. Župnik je slabovidan pa sve radi polako i dostojanstveno, ali nekako mimo svega, a tri dječaka, predvođena crvenokosim, zapravo vode misu, trče po crvenu knjigu, nalijevaju kaležiće, došaptavaju se, gurkaju, dižu i sjedaju, nekako po svom. Na kraju opet predvođeni starinskim križem uspostavljaju procesiju, za njima idu i drugi dječaci i djevojčice raznih uzrasta, desetak

Zvjezdana JEMBRIH

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

njih, ližnjanska djeca, a za njima spori župnik, dok zbor pjeva neku, ovaj put malo polaganiju, pjesmu koja okončava otegnutim istarskim jednoglasjem. KUĆE Mnogo je novih kuća. Antički ager ispresijecan je asfaltom, poluasfaltom, trasama koje su ugrebli bageri, ogradama od umjetnoga i pravoga kamena, roštiljima nalik hramovima po uglovima dvorišta, u nekim se okućnicama već razrastao ružmarin, u nekima još ništa, pred nekima su parkirani crni terenci, a neke su puste i razrovane u svojem luksuznom nastanku i takve čekaju ljeto, internetska bukiranja, uključivanje klima uređaja, eure, aktivan odmor, zabavu, razbibrigu i vrhunski zaborav. Ta nova naselja, niknula prošle i pretprošle godine u okviru razvoja privatnog turizma i gospodarstva, izdvojena su i nekako prijesna, puno je tu betona proliveno, opločenje kamenim pločama je krinka iza koje se kriju knauf i laminat, plazme i air-conditioni, plastične stolice i sintetički pokrivači, a sve pod okriljem tih nekoliko zvijezdica na plavim pločicama nad ulazima, evo tih zvijezdica, eu zvijezdice sa eu neba, preplavljuju polako i pitomo ovo nebo i plodno tlo i šikare će se morati povući i nestati kao što su se i Histri zavukli u gudure. I nestali. Srećom, toliko je gudura po Istri, toliko gustog i oštrog raslinja, toliko neravnih proplanaka i zgusnutih humaka da će se još naći tla za život ptica, kukaca, sitne divljači, pokojeg djeteta i pokojeg starca. Možda. Ali, najveće su prijevare skupa mikro-naselja suvremeno projektirana po uzorima na tradicijsku istarsku arhitekturu. Visoki kameni zidovi, kao rukom klesani, s ugrađenim nadzornim kamerama odjeljuju te sklopove od ostatka svijeta, tako da se ne mogu razmotriti dosezi njihova sklada. A sklad je znatan. Tri tisuće eura po metru kvadratnom. Dobro je tu. Ma, pustimo turističke kuće. Ima ih sva sila božja, ali nisu sve ni tako ružne. Izrast će masline oko njih, dat će Bog. A možda i neće. Jer, neka su dvorišta zaista posve prekrivena betonom. Tuširam se. Dobra je topla voda. I hladna. Dobra je vani kiša. I miris trave. I kava je dobra ujutro. I okus čokolade u keksima. I knjige su dobre, prijateljska je njihova blizina, iako znam da su mi mnoge strane i da ću pročitati samo mali dio malog dijela ovih i svih drugih knjiga – ono što mi pred moj prag donese dobri duh knjiga i što je u proteklih četrdesetak godina na moj prag, na moj dlan do sada donio, dobro je donio. Pa ću možda uzvratiti. Knjigom, čime drugim? Pronalazim slučajno na jednoj polici Alberta Moraviju, roman Pažnja. I kao što on, kako kaže, slučajno, a potom otkriva da možda i nije slučajno, pronalazi Kralja Edipa na svome noćnom ormariću, tako i ja dovlačim sa sobom u krevet Alberta Moraviju, malo požutjelu, tamnocrveno ukoričenu knjigu i čitam gusti tekst. Sje-

131

132

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zvjezdana JEMBRIH

ćam se da sam zadnji put Moraviju čitala kada mi je bilo četrnaest, potajno, znajući da mama zasigurno misli kako to još nije za mene, ali mama misli što misli i nema je, ja sam gore na prvom katu u sobi, sjedim u poluotškrinutom ormaru, hladovito je i tiho, sjećam se zgusnutog, erotskog, opasnog i ozbiljnog teksta koji sam onda jednako tako upijala kao i sada. Dobro štivo. Kroz prozor se vidi par starih stabala i polje. Iza polja je igralište. Uz igralište je neka baraka. U njoj je šank pa su dečki noćas nakon utakmice ostali piti. Poslije ponoći me probudilo neko ojkanje, ni pjesma, ni smijeh, ni svađa, ni galama. Nego, kao neki zov, ne znaju ni oni sami što to ojču nakon pet piva u proljetno nebo, njih nekoliko još zacijelo maloljetnika, tu stoje u noći u krugu i ojču, kako su valjda oduvijek ojkali momci, zovući mjesec, zvijezde, ovce, djevojke, izazivajući i zazivajući istovremeno, ojču i neka ojču, u pozadini se čuje turbo-folk, ali nadglasalo ga je ovo ojkanje i drago mi je, kroz polusan molim boga nek čuva taj pjev, kakav god bio. KIŠA, VRIJEME Vrijeme se ovdje mjeri zvonom s tornja, ali nekako ne mogu pohvatati te otkucaje, da li je to kvarat ili trikvarat, povremeno ih čujem, silaze s tornja niz polje, ali kao da su nekako proizvoljni. Ili bih htjela da je tako. Proljeće se bori s vjetrom i kišom, plavo-sivi oblaci zalijeću se s mora preko polja, nad granama čiji se vršci već blago zelene. U krošnjama se komešaju ptice. Kratka je ovakva stvarnost, znam. Tko danas gleda kapi kiše i osluškuje po pjevu ptica je li kiša prestala ili sustaje? Ovo je obilje u kojem se vrijeme rastapa i klizi, kao žitna kaša i postaje hranjivo – kao pričest. Ili možda kao ispovijed. Ili možda samo kao šutnja i slike – jednostavni prizori – stabla, rub polja, tlo pokriveno travom. Priljubljena uz te tihe prizore, duša se odmara, a ako se odmara, zacjeljuje. Romor, mantra bez sintakse. Zaziv koji se jednoliko ponavlja. To je ispovijed. Amen. Šušti kiša. Kiša je plava jer je zemlja zelena. Natapaju se livade, šparoge, grmovi, škrape. Natapa se more, mreška se mrkoplavo u daljini. Šutnja i šuštanje. Kosovi su se sakrili u žbunje. Zvoni podne, kiša je prestala, dan se zažutio. Kada zazvoni podne, trebalo bi zapravo stati. Pustiti sve iz ruku, otpustiti sve iz glave, ali to ne ide, gusti preplet dana već je krenuo, radnje su tu, simo-tamo. Nekada je u podne i blago stalo. I ljudi i živine. Sunce. Sjediti na suncu. Žmirkati. Pod kapcima crvena topla mrena. Trnci mira.

Zvjezdana JEMBRIH

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

MAJKA BOŽJA OD KUJ Ponovno sam pred crkvicom Majke Božje od Kuj. Netko je preko rešetaka prozorčića prepleo vjenčić od tratinčica. I dvije svijeće gore. Na kamenom doprozorniku je i mali stručak već uvenulih cvjetića. Živo je tu, a nigdje nikoga nema. Trava je bujna, polje je zanjihano na vjetru. Hodam zemljanim putevima kroz ližnjansko polje. More je niska modra traka, polje je zeleni blagi bezdan, s ružičastim mrljama, s ljubičastim hrpama grmlja, s tirkiznim i srebrnim izdancima raslinja, nebo je modro-sivo i veliko. Put kroz polje, kad ga obasja koso sunce, postaje crven, sočan usjek. U daljini je hrbat Učke. Preko mora je lûk Cresa. I u daljini kuk Krka. Vjetar ljulja prizor i čisti ga. U grmlju na kraju polja odjednom ugledam sklupčano veliko klupko crnog najlona, zmijoliko i strašno poput pandži Erinija. Hekatinih skuta. Meduzine sluzi. Ta besmrtna, lelujava izraslina zaostala je od prošlogodišnje sadnje kupusa, tu su odložili taj otpad i sada ga raznosi vjetar, nekoliko traka zapelo je u krošnji mlade smreke i čeka tu smak svijeta ili neko oslobođenje, ne znam, zamičem za okuku. Vraćam se prema zaljevu od Kuj. Pred crkvicom na putu parkiran je auto. Čovjek otvara ogradu. Ja bih prošla, čovjek me pita, hoću li uspjeti. Ma, uspjet ću, međutim, ipak zastajem i saznajem – da, upravo sam njega trebala zvati da mi otključa crkvu, njega i njegovog prijatelja koji upravo pristiže. Ma, znam ja vas sa facebooka, vidio sam ča pišete, jučer sam čitao ča ste o Ližnjanu napisali. Polako shvaćam. Polako uvažavam vrijednost Facebooka. Ovo je jedan od časova prosvjetljenja. Danas popodne će čistiti crkvu, čovjek vadi iz prtljažnika usisavač i svi se veselo upućujemo kroz arheološke naslage obrasle travom, priključuje nam se i jedna žustra sjedokosa mještanka obučena u crno. U crkvici, metar i pol ispod tla, ispod prozirnog poda od pleksiglasa dočekuju me mozaici vile rustike. Peto stoljeće. Raskošniji nego što sam ih zamišljala, duboko negdje ispod naših stopa, u kraljevstvu samo malim dijelom otkrivenom, mozaik se prostire i ispod apside i izvan crkve, skroz do u polje i dalje, ne zna se, ovo je samo mali odsječak, konzerviran i prezentiran. Muškarci monitraju svjetlo, uključuju usisavač, gospođa mi kaže: Misa je tu svake godine na jedanaestoga lipnja, to je bio zavjet od kuge, a toga dana počinje i prvo kupanje. A mi žene dolazimo i iza polnoćke, neke od nas, tu, po noći. Užgati sviću. Tko splete vjenčić od cvijeća? Tko zna? Netko ga splete – nitko ne vidi tko ga plete. Evo, tu na prozoru je, vidite. Tu se žene mole za dicu i moja ujna se tu molila za me, kad sam bila mala, kad je bio rat. Majka Božja je doplovila u kamenici u ovaj zaljev ispod Ližnjana i od tada je ta crkvica njoj posvećena, prije je bija sveti Toma, a od prije tristo lit je Marija. Žena mi pokazuje obris u kamenu uklesane godine 1714.

133

134

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zvjezdana JEMBRIH

To je naše Međugorje, je tako? – šapne mi odjednom brzo i povjerljivo i prihvati se usisavača. Danas prijepodne su se pred crkvicom Gospe od Kuj skupila školska djeca. Sva tri niža razreda ližnjanske osnovne škole. I nekoliko učiteljica, zatim stari župnik, teta Milka, dostojanstvena gospođa s naočalama, koja će djeci ispričati o procesijama, jedan brkati djed, snimatelj Edo i Vojmir, koji sve to organizira. Došao je i arheolog iz pulskog muzeja da djeci održi predavanje o arheologiji. Šareno društvo oživjelo je livadu od Kuj. Svi su se veselo vrpoljili, a snimatelj je pokušavao sve to snimiti za dokumentarni film. Već dugo nisam prisustvovala boljoj nastavi! Arheolog je prilagodio svakom uzrastu priču o arheologiji – tri grupe – tri stupnja iste priče, djeca su upijala novo znanje, postavljala pitanja, pokušala shvatiti koliko je to tisuću i petsto godina... Iz ruke u ruku je prelazila mala kasnoantička uljanica, pronađena nedaleko od kapele, koju je za tu priliku arheolog donio iz muzeja. Da, original! I nitko je nije razbio. Pred ulazom su djeca zatim slagala mozaik od kamenih dvobojnih kockica. Teta Milka je svima na kraju dijelila kolače koje je sama ispekla, a djeca su trčala livadom i nitko nije pao, nikoga ništa nije ujelo i nitko se nije prehladio na hladnom vjetru koji je puhao od mora. Peto stoljeće? Da, nemirno i krizno peto stoljeće. Barbari na vratima, raspad Carstva. A ipak, u ovoj uvali, bez bedema, bez grča straha, raskošno i skladno zdanje usred bogatoga imanja. Arheolog kaže – posvuda i u svakome se dobu živio život, ovdje je bio bujan život – to se vidi po ovome mozaiku. Ali, moram ići – u Puli upravo kopaju kanalizaciju, a to znači – hitna intervencija. STARO GROBLJE Najviši plato Ližnjana zaposjeda staro groblje. Mala četvrtina opasana zidićem. Unutar toga mikrosvijeta rastu grobovi. Neki imaju kamene križeve, neki željezne, neki pak kamene stele, neki samo humke, na ponekima još ima cvijeća, neko cvijeće je tek procvalo, a drugo pak, plastično, u vječnome je cvatu. Na nekim spomenicima se još nazire ime ili zagrobna poruka ili pokoje slovo. Po jednome natpisu puzi puž. Po drugome bršljan. Neki su zarasli u nježne žute lišajeve. U baršun. Neki su se križevi prignuli k zemlji, neki su se samo blago naklonili. A mnogi su već polegli. Polagani je ples smrti, tih i sladak, malo gorkast, ali zapravo slatkast. Koraci su joj odmjereni, smjerni, obazrivi, tek malo škriputavi, poput zujanja iz tla, tu, tik ispod naših koraka. Lijepo je tu. Pjevaju ptice, zgusnute u čempresima i u razgranatoj staroj smreci.

Zvjezdana JEMBRIH

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Pčele u ružmarinu. Na jednoj odlomljenoj ploči smije se uklesana stilizirana lubanja s dvije ukrštene kosti. Kraj nje cvate plavi cvijet. To staro groblje, ta sveta livadica je u kvadrat zgusnuti Ližnjan, izvrnut u svoju vlastitu kolijevku. I ta je suština, i ta je šutnja dobra poput kruha. Ne dirajte groblje, ne uređujte ga, ne betonirajte ogradu, ne miješajte se u taj tanac. Pustite ga, samo pročešljajte tu travu, pa čak ni to, jer će se već netko domisliti da treba uključiti flaksericu i fleksericu, dovesti bager, spomenike premjestiti i poredati uza zid, a kakav je to zid ako nije betonski, a kakav je to beton ako nije armiran... Prva kuća do groblja ima dvorište s venecijanskim stupićima i narančastu fasadu. U dvorištu sjedi nekoliko vrtnih patuljaka. (Već sam više puta primijetila da u dvorištima blizu groblja ima vrtnih patuljaka.) Navirujemo se preko ograde. U travi – dvije kornjače. Manja je na većoj. Vode ljubav, svojim starim zelenosmeđim licima zagledane u vječnost. Čovjek, domaćin, pozdravlja nas. Ma mi te kornjače spasimo, stradava ih puno na cesti pa ih uzmemo, ima ih i ranjenih, kad se oporave ih pustimo – ča ćemo, ža’ nam je – priča nam čovjek, nalik jednom od obližnjih patuljaka, samo nešto veći. Sretnih li kornjača! Na kraju sela – stara kuća. Ruši joj se već krov. No, dvorišna vrata obojena su svijetloplavo, škure tamnozeleno, kroz jedan prozor vijori ljubičasta, kroz drugi narančasta zavjesa, a klupica pred vratima je tamnocrvena. Ima i jedna šarena mačka koja spava na suncu i jedan stari sijedi čovjek u zakrpanom kaputu, koji nosi neku kantu. U crvenom vrtu pokraj kuće iz gredica niču redovi zelenog mladog luka...

135

Goran GATALICA, Zagreb

136

ŽMAH TAJANSTVENEGA VESMIRA

ŽMAH TAJANSTVENEGA VESMIRA Friške zviezde na fasade vesmira su fina žbuka brezmeđenih lieta. One su sliepi putniki, zadušene jafkanje neke neznane galaktike1. One su pouti do sumle i kriči hičeni do smerti. Poviene kurtaste vure na hrptu materije2, razapele su tajanstvene horizonte prostorja. 1 2

galaktike – velike nakupine zvijezda i međuzvjezdane tvari, plina i praha, u kojima je koncentrirana vidljiva svemirska tvar materija – svaka pojavnost u svemiru koja čini njegove dijelove, te se očituje putem tvari, valova, energije i informacije

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Goran GATALICA

Nemirni vesmirski buolti pehnu znanstvenu misel žmahom bleščečih zviezda. Vrieme glođe svuoje skuti. Žmahi hiladu lieta svietlosti meteju glibine vesmira. Vupame se vu glibine, da ne zgubime droptinu nade. žmah – okus; vesmir – svemir; hititi – baciti; sumla – sumnja; kurtaste – kratke; buolta – zaobljen svod; pehnuti – dodirnuti; droptina – mrvica; gibina – dubina; prostorje – prostor; bleščeče – blještave; misel – misao; na hrptu – na hrpi; krič – vrisak

VESMIRSKA ŠTACIJA Vun fierunga kuglje zemalske; poviena vu beztežinstvu odpočiva vesmirska štacija, gde se nemre slobodne laufati, jen ot impetusa3 prhati. Očih bi trebale pehnuti zemalske oblake i morja, krieposnu celinu osmeknjenih nebeskih buolti. Na nebe astronauti zapisuvlu intelektualne enigme: Zemle i celega vesmira, ioniziranega atuoma4 i zviezde, katapultierane Istine vu dalekem vesmiru. Huodime črez vrieme rundama nuoči i dnieva. 3 4

impetus – (ili utisnuta sila), ono što odražava gibanje u mehanici ionizirani atuom – (ionizirani atom), atom kojemu je dodan ili oduzet jedan ili više elektrona

137

138

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Goran GATALICA

Neživi tuok gravitacije5 vabi naše možgane na miesta kmične materije6. Na vesmirske štacije znatiželan človek traga za čoravim tragima Istine. prhati – mahati krilima; osmeknjen – pomaknut; vesmirska štacija – svemirska (međunarodna) postaja; laufati – trčati; možgane – mozak, beztežinstve – bestežinsko stanje

JOVIANSKI PLANIETI Oblaki su Jupiteruš7 spleli, pridušeni i sasma bieli. Vse ot plinskega gifta, atmuosferu svietlom rihta. Črljenom piegom pijafka luta, kmični mu vesmir kraje guta. Rineki svietle na trunu kmice, Saturnušu cifraju planietarne lice. Vu očih se njegva duša cakli, stiezama diel Sounca nosi, kak Stvoritel breznađu prkosi. Modri Uranuš5 pliza svuojim tielom, na plečih mu satelitske rouke, blagoslovlenega začetka i mouke. Vetri mu se vu žilah gniezde, skotural se ot Velikega praska 5 6

gravitacija – jedna od četiriju fundamentalnih interakcija, koja se manifestira kao privlačna sila između svih tijela koja imaju masu kmična materija – (tamna tvar, materija), uvedena uz pojam materije, kako bi se moglo objasniti odakle potječe ukupna masa svemira, i zbog toga što samo jedan manji dio ukupne mase svemira potječe od materije, drugi dio (nama za sada nepoznat) pripisujemo tzv. „tamnoj materiji” Jovijanski planeti – prema lat. imenu Jovis za Jupiter, označava skupni naziv za divovske planete Sunčeva sustava: Jupiter, Saturn, Uran i Neptun

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Goran GATALICA

met dušebrižničke zviezde. Najdalše slavi Neptunuš5 svetke, hitre neutrine8 i buožanske pretke. Tiraju ga hudi vetri po žice, tere vesmir kmicom skrivle lice. Galaktikom plava poetika Jovianskieh planieta5. gift – otrov; pijafka – pijavica; cifrati – ukrašavati; črljena – crvena; breznađe – beznađe; začetak – početak; mouka – muka; hitre – brzo; tirati – tjerati; kmica – mrak; plavati – plivati; hudi – strašni

ANNO DOMINI 2214. Slobode črez nuove crvuotočine vode, a obzorje kriči ot vesmirskih putnikof. Čkuomine vabe vunvriemenske pavučine, spejs šatlini pelaju vu sliepe samine. Same neki senjači besmrhline, điplu vu možganeh letečim štrekama, zrušenih vu nestalim riekama. Črna materija razotkrivle daline, vrieme se mrvi na falačece kak latice fijolice. Človek zgubi vse kaj je zdavna klonieral, falinge svuoje beskrajne kaj je robotizieral. Nomadi i beskučniki vodiju grdu igru vesmirskih ratof, za imetek se kinđaju licem tatof. Hrame Buožje človek obnavla, prizemne i leteče, kamien po kamien, anno domini 2214., poviesti za znamen. štreke – tračnice; pavučine – paučine; samine – samoće; falačec – mali dio; điple – poskakuje; 8

neutrino – neutralna elementarna čestica bez mase ili vrlo male mase, koja nastaje u nuklearnim reakcijama, smatra se da bi neutrini mogli pridonositi tamnoj tvari u svemiru

139

140

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Goran GATALICA

falinga – greška; tati – lopovi; spejs šatlini – svemirski brodovi (šatlovi), kriči – vrišti; besmrhlina – besmrtnost; črez – kroz, črna – crna

MESEČEVA SVETKOVINA Razmazana cesta kleči vu sumračne farbe. Šaruopoljke skrivlu zacuopranu mesečinu, a pot hižnim tramima šalabajza večer vukrašena Mesecom. Mesečeve mliečne svietlo curi vu njedra jazinskieh nimfi9. Vu panteonima svieta mesečeva svetkovina vrači koriene bolečive duše. Črez stuoletja, človek cedi nebesku liepotu vu peharček besmrhline. Nigdar je ni dosegnul, tek kaplju mesečine zrele nebom paraju meteuorske striele. trami – drvene grede; farba – boja; šalabajzati – skitati se; vračiti – liječiti; bolečiva – bolesna; peharček – posudica (za vino); zacuoprana – začarana; šaruopoljke – prozorske rolete

jazinske nimfe – nimfeum (svetište nimfama) podignut u rimskim toplicama Aquae Iasae (današnje Varaždinske Toplice)

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Goran GATALICA

POPIEFKA JURIJU GAGARINU Rashajcanom dušom zapisal je svuoje kuorake na podbuhlem Mesecu, za sreču cielega svieta. Njegvi kuoraki vu mesečeve prašine denes su ukrasi lieta, rezignierani zapisi vu vesmirske galerije, decentne vure vu poviest spletene. Stihi jahki, narafske i štuvane popiefke črez oblake paradieraju, piesniki ih z duše recitieraju. Zemla rashajcana zapisala je ime Jurija Gagarina, vu ukoričenu poviest cielega človečanstva. rashajcana – ugrijana; narafske – prirodne; štuvane – poštovane; rezignierani – rezignirani

EFEMERIDA Vu alamanahu počivlu droptine vesmira, njegva zapisanega horizonta, kretnje buožjega blagoslova, vurezane poruke svetih rieči, blagodati živlenja i samine svieta. Efemerida10 vu tablicam 10

efemerida – podaci o položaju i kretanju nebeskih tijela (te neki drugi podaci) koji se unose u

141

142

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Goran GATALICA

rihta kriče planieta i zviezda, vužgane i mrzle, daleke i presvete. Karte efemerida skrivlu naše lutanje vu prošluost, hiljaditi diel praska11 i čkuomine. Predelima znatižele misli nam naviek jezde, tam gde se tragi neznani gniezde. rihtati – slagati, droptine – mrvice

ZVIEZDANA RAVNUOTEŽA Zviezde balansieraju po zakuonah hidrostatske ravnuoteže12. Vu glibini njihvega druoba intima tlaka i gravitacije, odredila je svete pesme vesmiru spopievane. Zviezdani parseki spravlaju naše realnuosti, prostranstvom vesmira vu mirnuoče senje, na nebeskim obalam čakame scifrane živlenje. Vu supernuove13

11 12

tablice i alamanahe, a služe u astronomiji i astronomskoj navigaciji; teorija Velikog praska (ili “Big Bang” teorija ) – prema toj teoriji svemir se prije 13,8 milijardi godina počeo širiti iz točke neizmjerne gustoće, sve do danas hidrostatska ravnuoteža (hidrostatska ravnoteža) – ravnoteža između privlačne gravitacijske sile, zbog koje su slojevi svemirskog tijela teški i unutarnjeg tlaka tvari i ona je uvijet stabilnosti svemirskoga tijela supernuova (supernova) – pojava zvijezde u eksploziji uz povećanje sjaja

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Goran GATALICA

vsaka zviezda jempout blesne; met želama Sounce – lampaš svieta, vu galaktiki živlenjem pošlihtana same naša planieta. druob – trbuh; pošlihtana – posložena; scifran – ukrašen; balansierati – balansirati; čakati – čekati; spopievane – ispjevane; živlenje – život; lampaš – svjetiljka

GALAKTIČKI VETRI Predeli galaktike nafutrani boguofski mladim zviezdama, tere bi htele postati mergeri14, zdihavlu plinski veter. Galaktikom samuoča tira kak met labirintima jaluova pira. Kipeči privid Mliečne stieze15 zakorenil se vu kmičnu ničesinu. Vetri delaju kumer vu vesmiru, tri kuoraka ot naše Zemle. Vesmir je z švicom polejan, potlem vetrenim semenom segde zasejan. Galaktički vetri16 čkuominu apšisaju, na parsekima17 svietla žitek rihtaju. nafutrani – napunjeni, nahranjeni; boguofski – bogovski; veter – vjetar; ničesina – ništavilo; švic – znoj; potlem – poslije; čkuomina – tišina; apšisati – izblijediti, rihtati – pripremati; žitek – život; kumer – nered; polejan – poliven; jaluova – jalova, siromašna; samuoča – samoća; pira – biljka, jedna vrsta korova; tirati – tjerati (iz zemlje); segde – svugdje 14 15 16 17

mergeri – naziv za svemirska tijela koja nastaju srastanjem, posebno za isprepletene međudjelujuće galaktike Mliečna stieza (Mliječni put ili Kumova slama) – naziv naše galaktike galaktički veter – (galaktički vjetar) struja plina koju izbacuju galaktike s mladim zvijezdama (zvjezdorodne galaktike) ili poremećene sudarom (mergeri) parsek – mjerna jedinica za udaljenosti u astronomiji

143

144 Barbara KLEPIĆ,

Dubrovnik

PJESME

COLOMBINA I PULCINELLA Obećao si mi svašta. U trenutku Kad su moje noge Lebdjele iznad tvojih ramena Bijele i nehajne Kao dva sakata anđela. Rekao si mi da ti je sa mnom uvijek toplo. I da će sutra padati kiša. Ali nema veze jer mi putujemo. Sutra. Sutra nosimo svoje važne kapute. Sutra nosimo svoje svježe putovnice. Sutra nosimo svoje nove maske. Pune ljupkosti i snažnih zubala. Ma nema takvih nigdje. Ni u Veneciji! Mi sutra živimo.

Barbara KLEPIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

MANIFEST IZ DNEVNOG BORAVKA Uzmi me kao krišku voća kad si gladan a svi restorani ti smrde i od vina te boli želudac. Uzmi me prstima polagano, degustiraj pobožno, poštuj ipak, pohlepno (da kojim slučajem ne bih zaspala i ostavila tvoju glad neutaženom)... Sjedimo goli na prozoru bezimene zgrade. Hranim ptice, a ti mi sklanjaš kosu. Gledaš mi lice. Gledaš mi lice i šapćeš da ti se Pleše. I to je baš dobro Jer počinjemo plesati. Gazim te. To ti ne smeta. Govoriš mi da sam mlada i da ima vremena. Za sve što želim i Ne želim. Za odmjerene korake i majke i loše uspavanke. Na tvoje riječi zijevam, drijemam. Pod nogama palim krijes. Pružam ti desnu ruku kao džentlmen I molim Za Još Jedan Ples.

145

146

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Barbara KLEPIĆ

DOK BORAVIŠ U KAVEZU... Budi dobar, mali je grad, pričat će se. Možeš živjeti velikim životom i ovdje. Imati velikog žutog psa modre vjetrovke za planinarenje tri šarene kravate srce premazano rumom i izbodeno starim slikama. Nostalgija. Nju si donio iz velikoga grada. Znam to sigurno. I sad ti mljacka svaku misao Dok sjediš na barskoj stolici ovog jeftinouglednog kafića. (Znaš, oni su popularni u malim gradovima.) Miriše ti majčina maturalna haljina. Žalim, taj kroj više nije u modi. Djed ju je dao Ciganima, a ionako ti ne bi pristajala. Ni tebi ni tvojim satenskim ptičicama... Svejedno misliš kako bi se bilo najbolje sakriti. Ispod Suknje. NOSTALGIJA ZA CRVENIM Odnio si sa sobom Pjev ptica i staklene čaše u boji Trinaest je djevojaka prolilo suze I utonulo u pokrivač Koji je ležao na dnu ormara On se sada pretvara u slani ocean U zemlju krivudavih tjelesa U grad sav sazdan od kose i anonimnih silueta (Koje čeznu za Michelangelom)... Ponašaj se prirodno i upoznat ćeš Svijet.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Barbara KLEPIĆ

OTPUSNO PISMO Rekla sam joj da me odvede daleko. I pošalje tisuću poljubaca u pismu koje nikad neću primiti. (Ljubav, to su ionako vraška posla.) Rekla sam joj da mi kupi kartu za vlak. I da zaboravi. Da sam bila. Crvena. Žena. Razmažena. I da ću se odsada penjati po tvrđavama. Bosa. U suknjama do poda. Da neću glasno slušati Gainsbourga (Serge ionako govori same prostote) I da ću prekinuti s restoranima. Prekrižiti menije. Polupati tanjure. Račune probosti vilicama. Skupljat ću voće koje nađem u ljepljivim vinogradima... Vidjela me. Prosutu. Od težine suknje. Od slatkoće grozda. Kaže da sam bila kao Pietà. Koja je ustvari živa. I savršeno dobro pozira.

147

148

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Barbara KLEPIĆ

SIVA, S RUŽIČASTIM OBRAZIMA Ponekad, dok te odmjeravam u mislima sjetim se svih svojih propusta posivjelog rublja kutije starih keksa i Cavea koji izdiše kraljevske stihove. Oduvijek sam znala savršeno egzistirati. Opušteno. Uz zamahe podneva i kista za rumenilo. S Medejom u utrobi dok druge strane svijeta igraš ti. Budan od sedam ujutro do sedam navečer. Sazdan od sedam milja Rođen na sedam kontinenata Nikad nisi pojeo sam veliku Bajaderu. Ne trebam te. (Dođi.)

KIRKINI LJUBAVNICI Naš je krevet od bršljana i ružmarina Gmižemo. Lovimo se. Iznenađujemo plodovima. Mirišemo na papar Kolovošku kišu I noćno krzno medvjeda. Ništa mi nisi rekao Ništa ti nisam rekla Zaronio si glavu u moju kosu I postali smo Jedna Glava i Jedna Kosa. S oceanima i moruzgvama. Ništa nisi očekivao Ništa nisam ponudila

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Barbara KLEPIĆ

Ipak Sve smo si dali. Prešutni je to bio ugovor Star stoljećima Čuvan kao stara udovica Prebacivan s glatkog koljena Na koljeno Još glađe. Na njegovom listu Vosak u obliku suzica vitičasta neka slova I karta Grčke. Ja pijem Nektar s Tvojih Stranica.

KRATKA, BEZ ŠLAGA Na leđima mi stoje sve krivulje svijeta A putovala sam tako malo. Damu je izdao šav na prozirnoj čarapi. Prodavaču na tržnici odletjele su jabuke. Mršavi se štakor dočepao ruma I lupio glavom o spomenik. Svijet je izbrazdani grubijan sa srebrnim prstenjem. Zaudara zvecka i zove. Tko još mari za manire?

149

150

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Barbara KLEPIĆ

SRCASTOST U GIPSU Svaka mi zima miriše na nepoznato. Soba mi je puna Čehova i noćne rose. Recitiram si potiho i pletem paučinu oko vrata da mi bude toplije. Iz ormara ispadaju osušeni stručci lavande smočene čarape i šešir s tužnim cvijetom. Ormar je neprijatelj koji.nikad.ne.miruje. Ja sam brod nasukan na kopno. Tražim posadu ispod kreveta.

SRETNA, PROGUTAH ZVIJEZDU (Wisława Szymborska) Kojom god ulicom prođem Miriše na valove rashlađeno bijelo vino i zgnječeni šipak. Hodam silinom djece i divljaka Koja ruše krovove i bacaju cigle I plešu. Jer se boje grmljavine. U našoj kući. Lijepo ćemo spavati.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST Tema: ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873.-1914.) O stotoj obljetnici smrti 19. „ŠOLJANOVI DANI“ U ROVINJU

Zdravko ZIMA

VINKO BREŠIĆ Matoš i hrvatska književnost

154

SUZANA COHA Antun Gustav Matoš – domovina, nacija, identitet

161

DUBRAVKA CRNOJEVIĆ-CARIĆ Oko kazališta

174

IVICA MATIČEVIĆ Matoš i Matica hrvatska

186

ANTUN PAVEŠKOVIĆ Matoš na Hvaru

195

CVIJETA PAVLOVIĆ Matošev neprežaljeni Šenoa: postupak kanonizacije

202

BOŽIDAR PETRAČ Matoševi pogledi na Bosnu i Hercegovinu Esej o Matošu fra Rajmunda Kuparea

212 222

IVO RUNTIĆ Spomen njemačke književnosti u Matoševoj lirici

227

151

152

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

U sklopu XIX. Šoljanovih dana, 5. travnja 2014. u rovinjskome Multimedijalnom centru, održan je književnoznanstveni kolokvij posvećen Antunu Gustavu Matošu o piščevoj 100. obljetnici smrti. Skup je vodio dr. sc. Ivica Matičević. Organizatori su Dana Antuna Šoljana Pučko otvoreno učilište Grada Rovinja i Društvo hrvatskih književnika iz Zagreba, a suorganizator Gradska knjižnica „Matija Vlačić Ilirik“ Rovinj. (Ur.)

Vinko BREŠIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

153

154

Vinko BREŠIĆ, Zagreb

MATOŠ I HRVATSKA KNJIŽEVNOST „Po političkim nazorima bio je pravaš, ali se protivio nacionalizmu u književnosti bez umjetničkog pokrića. Važnim je smatrao nacionalnu tradiciju i komunikaciju s ostalim nacionalnim kulturama... Pojava Antuna Gustava Matoša bila ključna za modernizaciju hrvatske književnosti u gotovo svim njezinim aspektima.“

Da bismo došli do što potpunijeg odgovora o tome koje mjesto i ulogu ima Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) u hrvatskoj književnosti, čini se najjednostavnije poći od prepostavke kako je hrvatska književnost struktura u kojoj – osim pisaca – jednu od važnijih uloga igraju žanrovi, a potom da vidimo je li se i kako ovaj pisac upisivao u žanrovsku sliku nacionalne literature. Zato pođimo redom. S razdobljem moderne, koju književna povijest ograničava godinama 1892. i 1914., lirika je nakon ilirizma, odnosno našega romantizma, ponovno zauzela povlašteno mjesto u sustavu nacionalne književnosti. Među dotad nikada tako brojnim jakim autorskim imenima tradicionalna historiografija i kritika ističu u pravilu dvojicu pjesnika: Vladimira Vidrića i Antuna Gustava Matoša. U svim dominantnim tematsko-motivskim poljima lirike ovoga razdoblja uključen je pjesnik Matoš – od problematiziranja starine, pjesaža, erotike i ljubavi do domovine i čina stvaranja. Ima, međutim, nešto što Matoša izdvaja iz kruga njegovih lirskih suvremenika, a to je kajkavski Hrastovački nokturno (1900.), koji u nacionalnu književnu maticu vraća zanimanje za stvaranje na dijalektima. Zato Matošu pripada makar simbolična zasluga!

Vinko BREŠIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

A nakon što je Hrvatska mlada lirika označila kraj jedne i početak nove epohe, dalje je hrvatska lirika jednim svojim smjerom nastavila upravo Matoševim tragom, tj. slijediti matoševsku novosimbolističku liniju. Riječ je o tzv. „gričanima“, pjesnicima okupljeni oko časopisa „Grič“, onima koji su se smatrali Matoševim učenicima, a svoga učitelja proglašavali rabbyjem. Novosimbolistička će linija u dotičnoj antologiji i prevladavati, dok će drugi, u njemu tek naznačen smjer, voditi putem ekspresionizma, odnosno novoga modernizma. No, i na toj liniji valja uzeti u obzir i Matošev lirski obol; misli se, dakako, na Matoševu Moru (1907.). Premda će mu puno priznanje kao pjesniku stići tek nakon smrti, otada pa do danas nema nijedne antologije u kojoj ne bi bilo po nekoliko Matoševih pjesama, a s obzirom na odnos kvantitete i kvalitete tu se jedino može mjeriti sa spomenutim svojim parnjakom Vladimirom Vidrićem. Drugim riječima, riječ je o pjesniku koji je postao dijelom nacionalnoga lirskog kanona. Što se drame tiče, samo naizgled Matoš s ovim književnim rodom nema veze. Naime, manje je poznato da se ovaj autor vrlo rano počeo zanimati za kazalište, štoviše, da se i sam okušao u pisanju scenskih djela. No, dok se dobro zna da je o kazalištu pisao a u svojim kozerijama i kritikama rado koristio dijalošku formu, još se ne zna koliko je scenskih djela Matoš uistinu i napisao. Zna se da su mu za života objavljene dvije aktovke U pojutarje (1904.) i Mudrost vrhova (1913.). Zna se i to da mu je izgubljena komedija Suha grana, koja je 1899. nastala u Parizu, a da mu je sačuvana ostala druga – Malo pa ništa, prvi i zasad jedini put izvedena 1970. u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija (režija Vlade Kovačića). Nakon lirike, čini se da je proza drugo Matoševo pravo područje – barem što se novele tiče. Novelom je, naime, i započeo te se njome nametnuo – svakako prije nego li lirikom. Novela u našoj moderni inače dostiže vlastitu statusnu kulminaciju, jer impresionističkom i simbolističkom doživljaju zbilje odgovarale su upravo kratke forme. A jedno od općih mjesta u studiju naše novele kaže kako s pojavom Leskovarove Misli na vječnost i Matoševe Moći savjesti u „Viencu“ 1891./92. postaje jasno da novo doba donosi promjene u kojima u prvome planu više nisu kolektiv, društvo i nacija, nego su pojedinac i njegov nutarnji svijet, intimna raspoloženja te problemi svijesti i podsvijesti. S novim „junacima“ dolazi i novi tip naracije koja i sama postaje razlomljena, ne više linearna i homogena, nego fragmentarna i disperzivna, prožeta analizom, asocijacijama i psihologiziranjem. Zaštitni znak odsad su likovi à la Alfred Kamenski i Đuro Martić. Drugim riječima, ne više realizam, nego modernizam! Na svim razinama Matoševa je novelistika potpuni njegov reprezentant – baš kako to ponovno svjedoče ne samo antologije nacionalne novelistike, nego – vidjet ćemo – i nacionalna historiografija. Dok se Matoš u drami barem okušao, u romanu – koliko znamo – nije ni to. Me-

155

156

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Vinko BREŠIĆ

đutim, ne samo da je pratio romanesknu produkciju i o njoj pisao, nego se o jednome relativno mladome žanru u hrvatskoj književnosti, koji upravo na prijelazu u 20. stoljeće dostiže svoju žanrovsku transformaciju, Matoš se u „Obzoru“ 1912. lapidarno i gotovo proročki izrazio ovim riječima: „Roman postade drugom polovinom prošlog vijeka glavni i dominantni oblik književni, pravi epos moderni, apsorbirajući u slobodu svog oblika sve literarne druge vrste. Dominantna proza modernog života nađe svoj izraz u dominantnoj prozi modernog romana...1“

Teza kojoj gotovo da se nema što ni dodati niti oduzeti, a koju vrijeme nijednoga časa nije dovelo u pitanje, nego obrnuto – sve ju je više potvrđivalo. Pokraj novele i romana u žanrovskom sustavu hrvatske proze u Matoševo doba svoje su mjesto zauzimali još putopis i biografija, rubno autobiografija i memoaristika te esej i feljton. U svima njima nalazimo Matoša! Po sudbini pečalbar, svoja putovanja Matoš je verbalno fiksirao u niz putopisa, koje naziva pejzažima, prvo ih objavljuje po časopisima, a dio u nekoliko knjiga (Vidici i putovi, 1907., Naši ljudi i krajevi, 1910., Pečalba, 1913.) pod svojevrsnim motom: samo u pečalbi Hrvat je najbolji! Za Matoša je putovanje „poezija moderne civilizacije“, putopis „jedan od ponajljepših i najmodernijih književnih oblika“, a putopisac može biti „učenjak i šaljivčina, slikar i psiholog, fantast i realist, poet i pripovjedač“, čime je žanrovsko težište prebačeno na putopisnoga subjekta, tj. na njegova raspoloženja i doživljaj prostora. U stavu Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi sažeta je sva kompleksnost odnosa čovjeka i prostora, pa se u tome smislu Matoša uzima kao reformator nacionalnoga putopisa i onaj koji je nakon Antuna Nemčića podigao žanrovski standard na novu razinu. Pišući o pojedinim piscima, hrvatskim i srpskim, bez obzira na povod, Matoš nastupa nerijetko s pozicije svjedoka-biografa, odnosno memoarista, npr. u člancima o Harambašiću i Kranjčeviću te o mnogim srpskim piscima. U tome smislu ovi njegovi prilozi funkcioniraju kao osebujni memoaristički zapisi, koji uvelike relaksiraju dotadašnji žanrovski diskurs nacionalne biografije i memoaristike. A što se eseja tiče, ova vrsta svoj je vrhunac dosegnula također u prvim desetljećima 20. stoljeća. Većina značajnih autora afirmirali su se ujedno i kao dobri esejisti, među njima i naši Janko Polić Kamov, Antun Gustav Matoš, Tin Ujević, Miroslav Krleža i drugi. No, od svih njih Matoš je ostavio najdubljeg traga dosljedno se držeći svoga načela da se svaki umjetnički posao, pa i novinarski, odlikuje stilom. Matoš je dotad bio ne samo najplodniji naš esejist, nego i prvi koji je objavio jednu esejističku 1

Svi citati prema Akademijinom izdanju Matoševih sabranih djela, Zagreb, 1973.-1976.

Vinko BREŠIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

knjigu. Bili su to Ogledi, 1905. u čijem predgovoru datiranome u Parizu, 5. ožujka 1904. Matoš ovako piše: „...Ove članke nazvah Ogledi, jer nisu ništa drugo. Ko zna kako sam ih pisao, u kolikim nevoljama, neće se čuditi da nisu bolji. Ako se oblikom odvajaju od Pokušaja velikog Montaignea, trudio sam se stići učitelja iskrenošću, i to naročito ističem, ne plašeći se opaske da je prava iskrenost nehotimična. I slavni gaskonjski plemić je znao da je iskren. Mnogih, meni dragih misli, naoposeb političkih i filozofskih, nema u toj knjizi, ne zbog mene nego zbog većine čitalaca. Sve velike riječi naše naivnosti meni su dosadne fraze, i da to kajem, ne bih u domovini našao štampara. Ogledi su odmorišta, stanice na mom putu k slobodi i obrazovanju. Vježbanja nezadovoljne, neuke mladosti; i ona najbolje zna kolik mučan je još put do vedre Telemske opatije, gdje stanuje nekoliko tisuća najmudrijih Europljana. Ova sveska je preludij, slobodna varijacija, kao kada svirač prije koncerta kuša prste i gudalo...“

Uz esej valja spomenuti i feljton. Ma kako feljton tumačili – kao rubriku, žanr ili stil – Matoš je i ovdje svoj na svome. Gotovo su svi vodeći pisci moderne hrvatske književnosti ujedno među vodećim feljtonistima svoga doba – od Augusta Šenoe i Ante Kovačića do Antuna Gustava Matoša i Marije Jurić Zagorke. Matoš je bio feljtonist u nekoliko hrvatskih i srpskih novina, od feljtona je zapravo živio, te ostavio nekoliko knjiga feljtona. I kritika s modernom, tj. u Matoševo doba, doživljava statusnu kulminaciju. Kritičku jezgru činili su Milivoj Dežman Ivanov, Milutin Cihlar Nehajev, Branimir Livadić, Milan Marjanović i Antun Gustav Matoš. Pa premda nije bio aktivan unutar našega modernističkog pokreta, najdubljega traga u kritici moderne ostavio je upravo Matoš. Surađivao je iz emigracije u domaćim novinama i časopisima, i to uglavnom „mladih“. Kao kritičar bio je oštar, izravan i polemičan. Smatrao je da nemamo prave kritike i da je to jedan od uzroka latentne naše krize: „Naša kritika je bez većeg utjecaja, jer nemamo pisca, koji bi se bavio samo literarnom kritikom, koji bi bio samo kritičar i ništa drugo, socijalno i intelektualno toliko nezavisan, da bi tim svojim nevezanim, slobodnim položajem jamčio za svoju objektivnost.“

Po političkim nazorima bio je pravaš, ali se protivio nacionalizmu u književnosti bez umjetničkog pokrića. Važnim je smatrao nacionalnu tradiciju i komunikaciju s ostalim nacionalnim kulturama. Ismijavao je pozerstvo modernista, a o većini starih pisao je pozitivno. No, Matošev se odnos prema pojedinim piscima često mije-

157

158

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Vinko BREŠIĆ

njao, jer je smatrao da za kritiku nije bitna konzekventnost sudova koliko iskreno prenošenje dojma koji djelo pobuđuje. Osim dobroga ukusa, kritičar mora imati i „literarnu spremu i energije javnog rada“, pa bi „najbolja kritika bila koju bi odrazio inteligentan i senzibilan duh“. Po poetičkim stavovima bio je najradikalniji zagovornik estetičkih načela. Inzistirao je na individualizmu i autonomiji umjetnosti, koja ne smije služiti ideologiji ili drugim društvenim interesima. Stil je smatrao temeljnom kategorijom umjetnosti, pa je glavna zadaća kritičara pisanje o autorskom stilu, a impresionizam je ponajbolji kritički pristup u tumačenju teksta. Od brojnih svojih kritika koje je pisao od 1895. pa do rane smrti 1914. Matoš je dio objavio u knjigama Ogledi (1905.), Vidici i putovi (1907.) i Naši ljudi i krajevi (1910.). Napokon, uz kritiku vezana je i polemika. Pa iako je – kako kaže – bio „bijela vrana“, tj. nije izravno sudjelovao u nacionalnome književnom životu, dakle niti u sukobu starih i mladih, Matoš je postao i jedan od najproduktivnijih polemičara među modernistima. Matoševo ideja književnosti zapravo uključuje polemiku, tj. borbu, jer „teško literaturama koje živu bez borbe“, pa svaka polemika može „tek koristiti pravoj književnosti“. Matoš je kritizirao i žestoko polemizirao sa svima bez obzira na osobne veze, moć i moguće posljedice. Gotovo da nije bilo forme u kojoj nije bio satiričan i nijednoga aktualnog problema o kojemu nije javno progovorio. Tiče se to i politike i umjetnosti, književne, glazbene i likovne, institucija i raznih udruga, pojedinih pisaca, knjiga, novina i časopisa, socijalnoga statusa pisaca i drugih umjetnika, čitatelja, kritičara, nakladnika i kupaca, naših biblioteka i društvene brige za knjigu, nacije, Europe, domovine i emigracije itd. Matoš je bio ujedno prvi koji je sastavio knjigu polemika (Dragi naši savremenici) te je kanio objaviti, ali ga je smrt pretekla. U njezinu predgovoru ističe da je njegova zbirka jedinstvena i po tome što donosi i napadaje svojih protivnika te replike na te napade. Ovime je htio svojemu sporu s „dragim savremenicima“ dati dimenziju objektivnosti, neizravno i vlastitih pobjeda te ilustrirati doba u kojemu je živio: „Polemičku ovu knjigu ne izdajem zbog kakve njene direktne vrijednosti. Vrijednost joj je indirektna. Nije samo ono dobar vrtlar što zna sijati, saditi i kalamiti rijetko cvijeće i sočne voćke. Vrt se treba i plijeviti...“

Nakon žanrovskoga pozicioniranja A. G. Matoša u nacionalnu književnost, ostaje da se skrene pažnja na još nekoliko strana ove prigodne teme. Jedna su mediji, druga europski kontekst, a treća historiografsko ovjeravanje mjesta i uloge ovoga pisca u nacionalnoj literaturi, tj. neka vrsta „pravorijeka“.

Vinko BREŠIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Naime, Matoš je suvremenik trijumfa novih medija, u prvome redu novina i časopisa, a svjedočio je i pionirskim danima filma i radija. Što se prvih tiče, prema vlastitome priznanju Matoš je bio prvenstveno novinar, neko vrijeme čak i službeni dopisnik, a potom i jedan od prvih članova tek osnovanoga Društva hrvatskih novinara (1910.). Evo kako je zapravo na svoje novinarstvo gledao: „Baveći se, da nekako protivim, novinarstvom u našoj sveopćoj nemoći za život od čiste književnosti, bijah i kao novinar prije svega literat, pa u ovoj svesci spasavam od novinarske efemernosti članke koji doduše ne moraju imati više literarne vrijednosti, a da im ipak ostane trajnija vrijednost od jednodnevnosti. I novinarstvo je najzad umjetnost impresionizma, dok čista literatura zna vrlo često i najbogatije duhove u čežnji za višim, za ‘pravim’ životom odvratiti od života oko nas, od stvarnosti isto tako pjesničke i zanimljive kao ma koji momenat idealizovane prošlosti. Žurnalizam nas uči savremenosti, modernosti, pa kako je tek onaj pravi novinar koji zna u tragikomičnom zapletu dnevnih tričarija naći velik, historijski čin, u beskrajnoj gomili nametljivih savremenika pravog, znamenitog čovjeka, pravi žurnalizam je najbolja škola praktične i teorijske kritike, te vidimo da viša publicistika danas odista nastavlja posao najšire kritike, dakle oslobodovanja i emancipacije: oslobodilačko djelo Montaignea i Erasma, Miltona, Swifta i Enciklopedista.“

Matoš nije bio samo puki potrošač medija i njihov oštroumni kritičar i analitičar. Manje je poznato da je i sam planirao pokrenuti časopis za kritiku „Kokot“; već je bio objavio poziv za suradnju.2 Što nije uspio on, uspio je Donadini, možda čak pod Matoševim utjecajem. No, zato su Sutlaši uspomenu na svoga rabbyja čuvali putem spomenutoga časopisa „Grič“. Možemo samo nagađati što bi bilo kad bi bilo, tj. da je Matoš stigao pokrenuti vlastiti časopis i poživio barem još neku godinu! No, i to je na svoj način dovoljno da potvrdi modernu nacionalnu kulturnu praksu u kojoj su svi vodeći hrvatski pisci bili pokretači te formalni ili neformalni urednici časopisa – od Stanka Vraza i njegova „Kola“, Petra Preradovića i prvih godina „Zore dalmatinske“, Augusta Šenoe i njegova „Vienca“ te Silvija S. Kranjčevića i sarajevske „Nade“, pa preko nesuđenoga Matoševa „Kokota“ do časopisa Antuna Branka Šimića, „Književnoga Juga“ i mladoga Ive Andrića, ustrajnoga Miroslava Krleže – pa sve do Antuna Šoljana i njegovih što pokrenutih, što nepokrenutih časopisa.3 Ima još jedan važan aspekt unutar kojega svaka nacionalna književnost živi, a to je njezin kontekst. U našem slučaju to je, dakako, Europa. 2 3

Vidi u mojoj knjizi Praksa i teorija književnih časopisa, Zagreb, 2014. I o tome više u spomenutoj mojoj knjizi.

159

160

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Vinko BREŠIĆ

Naime, unutar modernističkoga pokreta jedan od ključnih stavova mladih u polemikama sa starima bio je nova europska orijentacija i želja za deprovincijalizacijom hrvatske literature. Išlo se u prvome redu za tim da se hrvatska književnost napokon oslobodi germanskog posredništva, odnosno posredništva njemačkoga jezika, te sada sama uspostavlja izravne veze sa stranim literaturama. Neposredni povod bilo je studiranje mladih u Pragu i Beču, a samo se Matoš – koji se kao vojni bjegunac našao u Parizu – našao na samome izvoru modernizma te otuda surađivao u hrvatskim i srpskim časopisima. Matoš je pratio francuske simboliste, prevodio Baudelairea, a preko francuskoga u hrvatsku je kulturu vratio američkoga pisca Edgara Allana Poea. Zbog svega toga moderna će biti ocijenjena kao razdoblje u kojemu je hrvatska književnost ostvarila „zaokret k Evropi“ (A. Barac). A Matoš je bio – može se slobodno reći – ključna točka toga zaokreta! Sve ovo bilo je, čini se, posve dovoljno da historiografija donese „pravorijek“, tj. sud, i na sebi svojstven način odredi Matoševo mjesto i ulogu u nacionalnoj književnosti. Nacionalna je historiografija to učinila tako da je u svojoj sintaksi, odnosno u periodizacijskoj shemi, upravo ključno razdoblje na smjeni dviju paradigmi – realističke i modernističke – omeđila imenom Antuna Gustava Matoša.4 Naime, obje granice moderne pripadaju Matošu: gornja s Matoševom spomenutom novelom u „Viencu“ 1892., donja s Matoševom preranom smrću, uoči rata 1914. Premda smrti kao ni ratovi nisu najbolji saveznici u književnoj znanosti (da parafraziramo Tonka Šoljana), ovim samo naizgled simplificiranim čitanjem i upisivanjem Matoša u žanrovsku sliku naše moderne osnažuje se zapravo teza kako je pojava Antuna Gustava Matoša bila ključna za modernizaciju hrvatske književnosti u gotovo svim njezinim aspektima. Što se ne može reći ni za jednoga drugog Matoševa suvremenika.

Kako to konkretno izgleda unutar jedne historiografske sinteze, upućujem na svoju knjigu Hrvatska književnost 19. stoljeća, koja je pred izlaskom (objavljeno 2015., Alfa, Zagreb; op. ur.) i prema kojoj sam koncipirao ovo svoje prigodno izlaganje.

Suzana COHA, Zagreb 161

ANTUN GUSTAV MATOŠ – DOMOVINA, NACIJA, IDENTITET „Matoš je gradio i politički model hrvatske nacije sukladno kojemu je, podudarajući se i s nekim usporedivim (pret)preporodnim konceptima, domovinski teritorij vidio kao hrvatski povijesni prostor, koji uz Dubrovnik, Dalmaciju i otoke, Istru, Rijeku i Primorje, Međimurje i Baranju, reintegriranu Vojnu krajinu te Bansku Hrvatsku i Slavoniju sa Srijemom, obuhvaća i Bosnu. Na tim pretpostavkama počiva i Matoševa vizija heterogenoga, ali skladnoga, dijakronijski i prostorno cjelovitoga, na prošlosti utemeljenoga i u budućnost projiciranoga slobodnoga hrvatskog doma, čiji će ‘tanki prozor gledati na grad Duždeva, a u drugom će se sunčati dan Muhamedova istoka’.“

Hrvatska, oj to su tvoji glasi, Čežnje tuđinskoga moga stradanja: Tuđi vjetar ledio mi vlasi, Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja! (A. G. Matoš, „U travi“) U jednome napisu što ga je u povodu dodjeljivanja Demetrove nagrade drami Duše Petra Petrovića Pecije objavio sredinom godine 1910. u Hrvatskoj slobodi Matoš je, osvrćući se na „iseljeničko pitanje“ tematizirano u navedenome djelu, ustvrdio da je ono „ekonomsko, moralno i socijalno zlo, rak-rana našeg narodnog problema“ (X,

162

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Suzana COHA

140).1 U vezi s tim konstatirao je: „Jer što je Domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda“ (ibid.). U nastavku je teksta ovu svoju tvrdnju proširio te je vidljivo da je njegova ideja domovine bila najneposrednije motivirana specifičnim političkim, gospodarskim i kulturnim stanjem Hrvatske, određenim Austro-ugarskom i Hrvatsko-ugarskom nagodbom, o čemu je napisao: „Otimač zemlje ubio je narod, kao što je pobjeditelj naroda upropastio zemlju. [...] Cijeli napor mađarske duge i podmukle navale proti nama ima isto obilježje trganja hrvatskog narodnog korijena iz hrvatske zemlje. Prometna, financijska, eksponentska njihova politika ide za tim da Hrvat postane kralj Ivan bez Zemlje. Slavoniju su nam preko latifundija dotepenih ili izrođenih spahija, pa preko ungarošvapskih i pravoslavnih, u nehrvatskom duhu odgojenih kolonija skoro već pregazili, stegnuvši našu otimanu zemlju taktikom prometnih pruga, te između Pešte i Rijeke ne može Hrvatska imati industrijskog i trgovačkog središta. Stvaranjem sarajevskog ekonomskog centra Hrvatska je ekonomski tako reći upropaštena i budemo li dalje goloruki gledali te realne nevjerojatnosti, mi smo za pedeset godina narod bez zemlje, tj. mi nismo više narod, jer postadosmo slijepci bez zemlje“ (ibid., 140-141). Na karakterističan je Matošev doživljaj domovine u znatnoj mjeri utjecala i prijelomna epizoda njegove biografije, odnosno činjenica da je dezertiravši iz austrougarske vojske kao simbola nenacionalne, uzurpatorske vlasti nad Hrvatskom, napustio.2 Posljedice navedenoga dalekosežne su jer je prva i posljednja stanica egzila što je uslijedio bila Srbija, koja u Matoševim koncepcijama ima mjesto neizostavnoga kontrapunkta Hrvatskoj (o tome usp. npr. Jelčić, 1994.; Oraić Tolić, 2013., 127-128; 257; 274; 283-288). K tome, Hrvatskoj je Matoš kao domovini „naše puti“, kako je napisao u čuvenome članku „Od Pariza do Beograda“, spoznao i svojevrsnu alternativu u Francuskoj kao domovini „našeg duha“ (V, 164). Potonji dojam povezan je s artističkim principima koje je zagovarao, a čije se „teorije“, kako je naglasio u polemičkome napisu „Realizam i artizam“, upućenome Milanu Marjanoviću i objavljenome godine 1911. u Savremeniku, „razviše u najkristalnijem obliku u Francuskoj“ (XII, 242). Pod artizmom Matoš je, slijedom istoga teksta, razumijevao „emancipacij[u] umjetnosti od svih onih elemenata koji nisu umjetnički i koji nisu oslobođenje umjetnika od svih neumjetničkih obzira“ (ibid., 240). Ili, kako je naveo: „Ozloglašena lozinka l’art-pour-l’art znači tek to da cilj umjetnosti može biti samo umjetnost, samo ljepota, da je umjetnost tako slobodna i nezavisna kao nau1 2

Citati iz Matoševih tekstova te njihovih komentara donose se prema Sabranim djelima (1973.), a rimski brojevi uz njih upućuju na odgovarajući svezak dotične edicije. Za prikaz Matoševe biografije usp. npr. Jelčić, 1984. O njegovim putovanjima i vezanim doživljajima usp. također Oraić Tolić, 2013.: 145-175.

Suzana COHA

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

ka i da je jedino mjerilo umjetničke vrijednosti snaga estetičke sugestije“ (ibid.). U esteticizmu „francuskoga duha“ Matoš je, kao što je napisao u jednome izvještaju sa Svjetske izložbe godine 1900., vidio duševnu francusku premoć (III, 123), dok mu se Pariz ukazao kao „ognjište estetičkih novotarija, ognjište ljepote, umjetnosti, literature“ (ibid.). Taj je grad doživljavao kao Atenu i Babilon „modernog svijeta“ te mu se poslije njega sve što je vidio činilo „tako jadno i pusto“ (V, 163). Međutim, modernistički larpurlartistički kult kojemu je bio vjeran i koji je promovirao za Matoša nije isključivao ideje o nacionalnoj determiniranosti i funkcionalnosti umjetnosti. U tome su ulogu odigrali odjeci romantičarskih, herderijanskih teza o dubinskoj povezanosti jezika i duha naroda kao i domoljubni napori koji su od preporoda do moderne činili okosnicu hrvatske književnosti kao ključne institucije oblikovanja i afirmiranja nacionalnoga identiteta u okolnostima u kojima je suverenitet Trojedne Kraljevine bio tek simbolički, a ne realan, jer je bila upravno-politički rascjepkana, a pojedine su joj regije bile subordinirane nadležnim austrijskim i(li) mađarskim tijelima. Takvo stanje Matoš je u članku „Hrvatska misao“ objavljenome u Hrvatskome pravu krajem godine 1907. opisao kao radikalno iznevjeravanje nekadašnjega te kao utješno obećanje budućega idealnog, zlatnoga doba nacije: „Hrvatska je još uvijek misao, još uvijek nije realnost. Iza borba tolikih vjekova ona je još uvijek uzor kao visoki i sjajni sion budućnosti. Hrvatska misao je još uvijek ideal. Hrvatska još je uvijek ‘ostatak ostataka’ kao u XVI. vijeku, s tom razlikom što smo onda imali vojsku koje danas nemamo, i što je onda ban vršio suverena prava hrvatske narodne obrane, a današnji banovi vrše službu mađarskih pandura. Ono malo našeg kraljevskog ustava bijaše onda bedem naših pravica i sloboda, dok je ovo ruglo od Nagodbe sramotan konopac na našem vratu, uzakonjena nezakonitost. Hrvatska misao još je uvijek misao oslobođenja, dakle prije svega misao etična“ (XV, 166). Ovakvo se postavljanje stvari može čitati kao potvrda teze Anthonyja D. Smitha (2003., 117) po kojoj je „[z]a nacionalističku [...] mitologiju prošlost važna koliko i budućnost, a ‘zlatno doba’ relevantno koliko i slavna sudbina nacije“. Bez obzira na to što je kao deklarirani artist držao da je „glavni i jedini cilj umjetnosti estetičan i da prema tome sve ideje mogu služiti umjetnosti, dok ona ne smije robovati ni jednoj, pa bila ona i etična“ (XII, 242), Matoš iz domene njezina djelovanja nije izuzeo nacionalna pitanja te je tvrdio da „[d]omovina nije samo program moralni i politički, nego velik kulturni zadatak“ (XV, 168). Dopuštajući, prema prilogu „Umjetnost i nacionalizam“, publiciranome u Obzoru početkom godine 1912., da „velik umjetnik može a ne mora biti patriotičan“ (XVI, 58), Matoš je to ipak većim dijelom svojega reprezentativnog opusa to bio. Takav vlastiti angažman opravdavao je filozofijom po kojoj se, kao što stoji u polemičkome prilogu „Patriotizam i književnost“, motiviranome iste godine sukobom pravaške

163

164

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Suzana COHA

Hrvatske i Savremenika, „umjetnička sloboda, sloboda narodne umjetnosti i jezika narodnog ne može ostvariti bez narodne slobode“ pa „u malim i zavisnim kulturama kao naša umjetnik već i zbog svoje umjetničke slobode mora biti nacionalista“ (XIV, 172). Iz ove perspektive mogla bi se objasniti i činjenica da je i u, njegovim riječima, „sveljudskom Parizu“ (III, 123), u zenitu globalne kulturne karizme toga grada uoči i uslijed Svjetske izložbe, s koje je slao izvještaje u Hrvatsko pravo, u većini slučajeva Matoševa glavna misao i preokupacija bila i ostala Hrvatska. Štoviše, umjesto da izblijede ili postanu manje relevantnima, u tome su mu se „stojezičn[ome], čudnovat[ome], šaren[ome] Cosmopolisu“ (ibid., 124), s Izložbom kao mikrokozmom „svesvjetskih protuslovlja“ (ibid., 291), oči u oči s „velik[im] trijumf[om] ljudskoga uma i rada, ljudskoga genija, kojemu je Pariz prijestolnica“ (ibid., 123), položaj i stanje Hrvatske otkrili u svojoj najvećoj jasnoći, pa je poručio: „Ako ne vjerujete da nismo politička jedinica, dođite u Pariz“ (ibid., 124). Prema tekstovima što ih je objavljivao u Pravu, Matoš je na toj manifestaciji svjetskih razmjera najviše napora ulagao u potragu za „hrvatsk[om] izložb[om]“ ne mogavši je naći (ibid., 130), nalazeći jedinu utjehu u paviljonu „hrvatskih krajeva Bosne i Hercegovine“ (ibid., 124), koju je u pravaškome svjetlu idealizirao, dok je na ugarske zastave i Rákóczijevu koračnicu odgovarao prkosnim (no nemoćnim) zviždukom Gajeve budnice Još Horvatska (usp. ibid., 129). Osim toga, za konstelaciju i odnose snaga u Austro-Ugarskoj krivio je i sljepilo europske politike uopće, pa je cinično zaključivao o njezinu neprepoznavanju i nepriznavanju povijesne političke i kulturne važnosti Hrvatske kao „junačkog ‘Hauptlieferanta’ mrtvačkih kostiju za reakcijsku stranicu europske povijesti“ i kao „‘predziđa kršćanstva’“ (ibid., 133). Gubeći kapital koji je stjecala u slavnoj prošlosti, tijekom koje se prema Matoševim historicističkim slikama po mnogočemu isticala (često u tuđu i u korist vlastite štete), u recentnoj se modernosti Hrvatska nije mogla nositi s europskim trendovima. Da stekne položaj dostojniji od onoga što ga je dobila u austrijskim ili ugarskim prostorijama, po Matošu ponižavajući i za najkukavniju provinciju, nisu joj pomogli ni krv Nikole Zrinskoga, ni Gundulićevi stihovi, ni Hrvojev ni Tvrtkov prah (ibid.). Stoga mu je ostala tek porazna i mučna konstatacija: „Ne sudjelovasmo kao narod, ne sudjelovasmo ni kao kolonija, ne pokazasmo ni ono što imamo, sudjelovasmo rasparčani, pod raznim tuđim imenima“ (ibid., 206). Uvelike opterećen nacionalnim pitanjima, u egzilu se Matoš priključio nostalgičnoj domotužnoj liniji novije hrvatske književnosti, koju je moguće pratiti od preporoda nadalje. Taj pravac, koji je naznačio primjerice još Stanko Vraz obznanivši da mu je Hrvatska „čim dalje od očiju tim bliže srdcu“ (prema: M.[arković] 1880., XLV), a ishodište kojega bi mogla objasniti i ona Ovidijeva „Težimo onom što nam se krati, želimo uvijek što nam se brani“ (Ljubavi, III, 4, prema: Curtius, 1998.,

Suzana COHA

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

68), u Matoša je uvijek bio pomiješan s budnim i britkim kriticizmom, a po povratku u domovinu javilo mu se i dodatno bolno otrežnjenje koje bi se pregnantno moglo opisati popularnom naslovnom sintagmom Borisa Marune — Bilo je lakše voljeti te iz daljine, što također svjedoči o kontinuitetu ovoga signifikantnog sindroma hrvatske književnosti. Naglašen subjektivni odnos prema domovini u Matoša je oslonac imao i u impresionističkome aspektu njegove poetike, sukladno kojemu se doživljajno ja uspostavilo kao središte, dok se (doživljena) domovina isprofilirala kao tim jastvom određen orbis. Iz takve perspektive domovina mu se, kao u tekstu „Obična šetnja“ iz Obzora godine 1913., nametnula kao „horizontom omeđeni krug, kojemu je svaki nas sredina tamo gdje se nalazi“ (XI, 240). Personalnosti odnosa koji je spram nje uspostavio pridonosilo je i to što je Hrvatska u Matoševim očima bila potpuno personificirana, u čemu se mogao ugledati i na francuske uzore, npr. na osebujnoga povjesničara Julesa Micheleta (usp. XV, 111). U tome je smislu, primjerice u članku „Naša omladina“ iz Hrvatske slobode godine 1909., pisao kako smo mi „individualiste, jer Hrvatska je osoba“ (ibid., 213). Tako personificirana Hrvatska svoj je krajnji lik logikom impresionizma zadobivala u onima koji je doživljavaju (osjećaju), odnosno, kako je naveo Matoš, ona se realizirala kao „drago biće s ogledalom u duši našoj“ (ibid., 167). Ostajući trajnim idolopoklonikom Hrvatske, kao „uvjereni nacionalista, dakle starčevićanac i pravaš“ (XIV, 47), kako se izjašnjavao i nakon što se javno razišao s Josipom Frankom, u političkome je smislu, slijedeći harambašićevsku „Hrvatska Hrvatom!“ (XV, 154), Matoš tvrdio: „Spas je Hrvata samo u Hrvatskoj“ (III, 207).3 Njegovo postuliranje Hrvatske kao stožernoga pojma nacionalne ideologije ima uporište u modernim nacionalnoidentifikacijskim modelima, prema kojima nacije moraju posjedovati „kompaktne, utvrđene teritorije“ (Smith, 2010.: 23).4 Na temelju toga pojma, dosljedno svojem pravaštvu, Matoš je gradio i „politički model hrvatske nacije“ (Oraić Tolić, 2013.: 259) sukladno kojemu je, podudarajući se i s nekim usporedivim (pret)preporodnim konceptima, domovinski teritorij vidio kao hrvatski povijesni prostor, koji uz Dubrovnik, Dalmaciju i otoke, Istru, Rijeku i Primorje, Međimurje i Baranju, reintegriranu Vojnu krajinu te Bansku Hrvatsku i Slavoniju sa Srijemom, obuhvaća i Bosnu. Na tim pretpostavkama počiva i Matoševa vizija heterogenoga, ali skladnoga, dijakronijski i prostorno cjelovitoga, na prošlosti utemeljenoga i u budućnost projiciranoga slobodnoga hrvatskog doma, čiji će „tanki prozor gledati na grad Duždeva, a u drugom će se sunčati dan Muhamedovog istoka. Motivi sa starih hrvatskih kuća prelijevat će se jednostavnošću latinske Dalmacije, 3 4

O pravaškoj ideji u Matoša usp. npr. i Nemec, 2007.: 128-129 te Oraić Tolić, 2013.: 259-272. O ovome aspektu Matoševa poimanja nacionalnoga identiteta usp. npr. i Kravar, 2005.: 48.

165

166

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Suzana COHA

sa notama samostanskih smirenih pročelja, sa zanosnim arabeskama Bosne, sa prostotom zagorske kurije i odabranim modernizmima u simfoniji novog, hrvatskog stila“ (IV, 79). Po vlastitu naglašavanju, „Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem“ (V, 290), Matoš se zalagao za političko i kulturno objedinjavanje hrvatskih regija, no u okvirima naglašene zagrebocentričnosti, čime se pokazao dostojnim nasljedovateljem Augusta Šenoe, kojega je proglasio i svojim patronom, alter egom i vodičem: „Jer mene u tomu filistarskomu gradu štiti blag demon, i on mi je sjena i cicerone“ (IV, 35). Poput Šenoe, a također i ekvivalentno prispodobivim prevladavajućim ranijim (pret)preporodnim tendencijama, uzdajući se u najpozitivnije konotacije čuvenoga gesla „Em smo Horvati!“ (XV, 179), „proklinjući prokleti inat i jal hrvatski“ (ibid., 212), u interpretacijama političkih i socijalnih tradicija Matoš se vodio pomirljivom inkluzivizmom: pored dominantnih pravaških ideala, kao nepokolebljiv Starčevićev štovatelj, uz Kvaternikov, on priznaje i značaj Josipa Jurja Strossmayera, uz Antu Kovačića i ostale pravaške književnike i Ljudevita Gaja i Ivana Mažuranića, uz pravdu Matije Gupca i prava drevne hrvatske aristokracije, najreprezentativniji simbol čijih je svijetlih i ne tako svijetlih epizoda istovremeno suveren i zavisni, starim sjajem opskrbljen i dekadentni „otrcani, kraljski, banski“ Grič (V, 74). Ambivalentna (anti)modernistička, boemska postura te idealizacija hrvatstva sa srcem u gradu „gdje najslađe na svijetu zvuči slatki kaj“ (IV, 27) s pripadajućom dijalektalnom okolicom, u Matoša korespondiraju s apologijama pučke puntarije, pa u njegovim fantazmagorijama domovinu predstavljaju Petrica Kerempuh i Grabancijaš dijak. Kao i s njima, on se identificira s „iskorijenjen[om], proletarsk[om], pučinom bijelog svijeta raspršen[om] Hrvatsk[om], Hrvatsk[om] iseljenika, radnika i pustolova“, no s Hrvatskom koja „nije bez ideala“ (IV, 8) i koja osim toga svoj opstanak ima „samo zahvaliti konzervativnoj i pasivnoj energiji našeg brata seljaka“ (III, 207). Premda je i spram nižih socijalnih slojeva znao zauzeti kritičku poziciju, i to u rasponu od realizma do elitizma (usp. npr. X, 140 ili V, 43), glavnoga je jamca moguće nacionalne renesanse, ponovno u skladu sa svojim pravaškim uvjerenjima, Matoš vidio u njima te je tvrdio: „Gdje je Hrvatska najbjednija, tu je najhrvatskija“ (IV, 43). Pitoreskni pak njegovi prikazi domovine idu u prilog uvjerenju koje je također eksplicirao, a po kojemu je „hrvatski pejzaž isto tako važan momenat kao hrvatski narod i hrvatska prošlost“ (ibid., 99). Kako bi se dalo zaključiti iz kolaža tekstova što ih je napisao o domovini i naciji, upravo su tri navedena kompleksa, odnosno drevna prošlost i njezine kulturne i političke znamenitosti, pučki, seljački i građanski, slojevi te hrvatski krajolici, bili glavni aduti onakve Hrvatske koja bi „nam“, kako je sugerirao, trebala biti utjeha „proti mnogim Hrvatima“ (V, 170). Matošev osjećaj nacionalnoga identiteta, kako je već spomenuto, uvelike je ovisio

Suzana COHA

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

o njegovu zanimljivome odnosu prema Srbiji, koji je bio uvjetovan činjenicom da mu je kao emigrantu ta zemlja dala „prvo utočište“ (ibid., 165). Srbija mu je imponirala stoga što je u njoj vidio znakove suvereniteta, demokracije i inih modernizacijskih trendova kojih je Hrvatska u okvirima Austro-Ugarske bila lišena, i zato jer je njezinu naciju u maniri romantičarskih primordijalističkih i perenijalističkih (usp. npr. Smith, 2003.: [147]-173) (pan/južno)slavističkih teorija vidio kao najbližega plemenskog (tj. etničkoga) i kulturnoga (poglavito jezičnoga, a posljedično i književnoga) srodnika Hrvatima.5 U tome je ključu sročena i konstatacija po kojoj Srbiju ljubi „jer je slobodna i jer njen kralj bolje govori hrvatski od hrvatskoga kralja“ (V, 165). Nakon što je bila više puta objavljena, u beogradskoj Politici (1904.), Hrvatskoj smotri (1907.) i Hrvatskome trgovačkom listu (1908.), kada se našla u Pečalbi (1913.), knjizi „pomilovanog vojnog bjegunca A. G. Matoša“ (ibid., 369), ta je rečenica izazvala skandal i reakciju cenzure. Njezin je posljednji dio sam Matoš precrtao u jednome isječku iz Politike, koji je nađen u njegovoj ostavštini (usp. ibid., 380), a tekst u koji je uklopljena napisao je u povodu vraćanja iz Pariza u Beograd te su iskazi sadržani u njemu bili motivirani i činjenicom da je povratak vodio kroz Austriju i Mađarsku koje su opisane s očitim antipatijama, a cilj mu je zapravo bila još uvijek zabranjena Hrvatska. U tome razdoblju napisao je još pozitivnih i optimističnih komentara o hrvatsko-srpskim odnosima, poput onoga po kojemu „mora doći dan, kada će hrvatsko plemstvo i banderijalci dočekati uz zvuke drevnih zvonova sa katedrale sv. Stjepana i urnebes oslobođenog naroda kralja Srbije“: „Uz Dušanovo žezlo sjat će sablja našeg Tomislava. Banski dvori u Zagrebu pretvorit će se u kraljevske i sa ‘Gričkih gorica’, sa Gornjeg grada, jeknut će iz hrvatskog sabora širom zemlje stari i slavni naš poklič: Vivat, vivat constitutio!“ (XII, 19). Za Beogradom je na svoj način žalio kada ga je nešto više od pola desetljeća ranije napustio davši se put Zapadne Europe, oprostivši se riječima po kojima je „[o]tići iz Zagreba u Biograd – to je otići iz otadžbine u otadžbinu“ jer „[m]i i Srbi smo kao oni jaganjci koji mogu da sisaju dvije majke“ (III, 82). S druge strane, Matoš je stajao uz pravaška uvjerenja po kojima su Hrvati „narod od tri vjeroispovijedanja“ (XV, 212) te u Hrvatskoj „zemlji raznih rasa, raznih plemena, može postojati samo jedan narod – narod hrvatski, samo jedna kultura i samo jedna politika: politika i kultura hrvatska“ (ibid., 173). Srbija mu je pak trajno predstavljala radikalnu ali i, pomalo paradoksalno, nužnu hrvatsku drugost, što je naglašavao ističući da je tek u njoj, zahvaljujući inatu koji je u njemu budio srpski nacionalizam, i sam izgradio neupitan i politički jasno definiran osjećaj nacionalno5

O proturječjima što ih u Matoševe nacionalno-identifikacijske koncepcije unose potonji navedeni momenti usp. i Oraić Tolić, 2012.: 274-278.

167

168

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Suzana COHA

ga identiteta: „Gledajući kako Srbi svojski srbuju, nisam se mogao dosta nahrvatovati i nasteklišiti“ (XIV, 48). Ili: „Drago mi je što sam tamo bio, ali još mi je draže što nisam tamo ostao [...]. Vrijedi li Beograd, vrijedi za nas samo kao škola hrvatske energije i hrvatskog nacionalizma: kao zagrebačka prispodoba“ (XV, 235). Takvu kroatocentričnu vizuru Matoš je temeljio na argumentacijskome sklopu povijesnoga državnog prava, odnosno na političkim premisama po kojima se, kako ju je on shvaćao, srpska nacija stara „jedva pedeset godina“ nije mogla mjeriti s „narodnošću potomaka Tomislava i Petra Krešimira“ (XIII, 130). Jednako tako, tvrdio je da se ni usprkos svim dodirnim točkama (najevidentnijima u protuturskoj prošlosti i pratećoj narodnoj književnosti) hrvatska kultura ne može poistovjetiti sa srpskom, zbog čega je primjerice Ivanu Meštroviću prigovorio jer „nije našao u povijesti hrvatskog heroizma ni jedne jedine epizode dostojne njegova slavosrpskog dlijeta, slaveći bitku bježanja i izdaje, slaveći izmećara i tursku pridvoricu Marka i zaboravljajući da je Zrinjski veći od atentatora Obilića i da za junaštvo nebrojenih hrvatskih delija ne svjedoče lažljivi slijepci već dokumentarna gospođa Historija“ (XI, 83). Kao hrvatski pjesnik i pjesnik Hrvatske, u čijim se stihovima na osobit način, zadobivajući autentičnu dimenziju i kvalitetu, sintetiziraju najdojmljiviji glasovi domoljubne književne tradicije koja mu je prethodila, od Pavla Štoosa, Ljudevita Gaja, Ljudevita Farkaša Vukotinovića, Antuna Mihanovića, Dimitrija Demetra, Petra Preradovića ili Stanka Vraza do Augusta Šenoe, Augusta Harambašića, Ante Kovačića ili Silvija Strahimira Kranjčevića, ali i njihovih preteča, predstavnika tzv. starije hrvatske književnosti, poput Petra Zoranića, Ivana Gundulića ili Pavla Rittera Vitezovića, u tonovima u rasponu od elegičnih i naglašeno intimističkih do himničkih i ekstatičnih, budničarskih, programatskih i persiflažnih, Matoš je ispisao i antologijsku proznu parafrazu Lijepe naše: „Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomnici kao za roba afrikanskog, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo naša Hrvatska!“ (IV, 296).6 Tema hrvatskoga martirija jedna je od najindikativnijh poveznica preko koje Matoš uspostavlja komunikaciju s nacionalnom književnom tradicijom te je i u njegovim pjesmama Hrvatska poput Štoosova „Kipa domovine“ u potrazi za svojim starim pravicama („Pri Svetom Kralju“), poput Vrazove majke na golgoti iz Đulabija, Harambašićeve ili Kranjčevićeve pandanke, ona je kristolika mučenica („1909.“; „Pri Svetom Kralju“).7 6 7

O Matoševoj domoljubnoj poeziji usp. npr. Dorkin, 1996. U kompleksu ovih tema posebno se izdvaja i topos Croatia plorans, o čemu pregledno usp. Ra-

Suzana COHA

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

U svojoj muci Hrvatska trpi kao žena, kroz nju ona se sakralizira. Slično Verlaineovoj majci Mariji i(li) majci Francuske, koje Matoš spominje u jednome feljtonu iz Pariza (III, 178), Hrvatska je za njega susretište i simbol najintimnijega i najljudskijega te kolektivnoga i najsvetijega („Gospa Marija“). Kao „palo božanstvo“ koje zaslužuje rekanonizaciju, kao relikvija bez premca i uvjet svekolikoga hrvatskog bitka, njegova zagovornica i veza s Vječnošću, ona je Majka naših Sedam Žalosti i Gospa naših Sedam Radosti (XV, 42). U skladu s primordijalističkim i perenijalističkim idejama nacije, Hrvatska (Kroacija) je po Matošu esencijalna, sudbinska danost, a ne sociokulturna zadanost – „duša, jezik, majka, a ne znamen“ („Gospa Marija“). S (pravašima ugodnim) „grlom Katarine Zrinjske“, licem njegove mame, obrazom žene koju je ljubio i očima neke krasne dame („Imaginarno putovanje“; „1909.“), Matoševa je Hrvatska nositeljica znakovitih ženskih atributa koji legitimiraju osjećaje kakve joj je prije njega iskazao Vraz tvrdeći da mu je „omilila kao mati, omilila kao sestra, omilila kao draga“ (prema: M.[arković] 1880., XLV). Sasvim usporedivo, i Matoš je u prilogu „Königliche Idyllen“ u Agramer Tagblattu godine 1909. napisao: „Hrvatska, koja je moja majka, prabaka i dragana u isti mah, danas je najljepša kao aristokratska seljakinja“ (prev. V. Flaker, XI, 354). Socijalno pomirljivom rodoljubnom inkluzivnošću, kakva je razvidna i u posljednjemu iskazu, te patrijarhalnim nazorima ustanovljenim ženskim vrlinama, Hrvatska se odlikuje i u Matoševim, kako ih je sam cijenio, modernijim slikama, u kojima je za razliku od naših starih (koji su je, prema njemu, vidjeli poput Štoosa) „mi demokrate“ zamišljamo „kao plemenitu i sirotu gospođicu [...] aristokratskog porijekla i demokratskih načela, građanku seoskog roda, zdrave duše i nepokvarenog tijela. Ona je siromašna i idealna kao študentica ili rodoljubiva hrvatska učiteljica [...]“ (XV, 167). Ili, „što je Hrvatska ako nije žena u izderanom poluseljačkom i poluvaroškom ruhu, s prerano progrušalom kosom, s izmučenim licem i nujnim očima koje svi znamo i ljubimo — jer je to lik naše matere, majke Hrvata“ (VI, 42). Reprezentacijama domovine u liku „‘ranjive’ žene koja treba zaštitu“ (Özkırımlı, 2000.: 193) reflektira se uobičajena retorika nacionalno-identifikacijskih projekata koji naglašavaju usku povezanost „zajedničkog teritorija, zajedničkog identiteta i žena“ (Yuval-Davis, 2004.: 64). Na naličju tih strategija Matoš (re)kreira ideju nacije koja se, kako je pokazala Natka Badurina, i inače često prikazuje poput „muževnog branitelja ženske časti, odnosno ženskim likom predočenog vlastitog suvereniteta“ (Badurina, 2009.: 48). Iz tih okvira Matoš, međutim, zna i izaći, kao kad upućuje na demokratsku osnovu hrvatskoga revolta, sublimiranu ne samo u socipacka, 2002.: 32-33. Za proširenje problematike, odnosno za konkretizaciju rečenoga motiva u Vitezovića, za kojega je također posebice specifičan, usp. Blažević, 2005.

169

170

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Suzana COHA

jalno već i u rodno zanimljivim figurama „babe-nacije“ (Oraić Tolić, 2013.: 318), u likovima Bare iz „Gričkoga dijaloga“ ili Pepice iz „Kipa domovine leta 188*“ (u kojemu naslovom i u nacionalnome smislu nasljeduje, ali se u socijalnome, a onda i po drugim elementima karakterizacije, odmiče od Štoosa).8 Međutim, pripadni niskome književnom registru i slabijemu spolu, iz čega se može iščitati uputnica na stanje Hrvatske, obrana koje je spala na njih te se (zbog toga?) ne ostvaruje, ni ti pomalo smiješni i groteskni, ali simpatični i u konačnici tragični i samilosti vrijedni likovi ne dovode u pitanje uzvišene koncepte domovine kojima je ona u hrvatskoj književnosti predstavljana kao iznimna i unesrećena žena, najčešće majka ili draga — da bi ju se po zakonima krvi i(li) spola voljelo i štitilo (usp. Coha, 2012.). Na istim pretpostavkama oblikovani i na takve predodžbe nadograđivani atributi (neprav/d/om svrgnute) kraljice, mučenice i(li) svetice rečenim (pri)rodnim pridaju i druge tradicijske sociokulturne, političko-legalističke i religiozne konotacije koje još više potiču i(li) obvezuju na to da se u domovinu treba vjerovati, da joj se može utjecati, da ju se mora poštivati i da joj se mora služiti. Sažetak U radu se analiziraju i interpretiraju Matoševe publicističke i književne reprezentacije nacionalnoga identiteta. Ustvrđuje se kako je u njihovu središtu ideja domovine koja je, s jedne strane, bila izravno motivirana specifičnom društveno-političkom situacijom tzv. nagodbene Hrvatske, što je imalo važnih utjecaja i na Matoševu biografiju, dok se s druge strane kreirala u znakovitome dijalogu s postojećom tradicijom domoljubne hrvatske književnosti. Smislom slojevite, kritički potentne i umjetnički dojmljive, uvjetovane ne samo osobitostima Matoševe političke misli, već i poetičkih principa kojima se vodio, njegove su predodžbe domovine i nacionalnoga identiteta, kako se također pokazuje, i same postale neizostavnim, reprezentativnim dijelom navedene tradicije, važnom referentnom točkom i smjerokazom njezinih perspektiva do danas. Ključne riječi: Antun Gustav Matoš, nacionalni identitet, Hrvatska, Austro‑Ugarska Monarhija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Francuska, Matoševa poetika, pravaška politika, tradicija hrvatske domoljubne književnosti

U pismu Milanu Ogrizoviću, osvrćući se na taj svoj tekst, Matoš je napisao: „[...] Kip domovine je satira u kojoj je sva naša nacija, u kojoj je cijela Hrvatska personificirana u tvrdoglavoj – klepetuši koja umire od običnog husarskog skoka“ (I, 279).

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Suzana COHA

Summary A. G. Matoš – Homeland, Nation, Identity This paper presents an analysis and interpretation of Matoš’s journalistic and literary representations of national identity, stressing the central place that the idea of homeland had in them. This idea was, on the one hand, directly motivated by the specific socio-political situation in Croatia during the Croatian-Hungarian Settlement, which influenced Matoš’s biography as well. On the other hand, it was also developed in a dialogue with the existing tradition of Croatian patriotic literature. Matoš’s representations of the homeland and national identity were thus complex, critical and artistically impressive, and they reflected his political orientation and his individual poetics. As such, they have now themselves become a recognizable and influential part of the aforesaid tradition of Croatian patriotic literature. Key-words: Antun Gustav Matoš, national identity, Croatia, Austro-Hungarian Empire, Bosnia and Herzegovina, Serbia, France, Matoš’s poetics, politics of the Croatian Party of Rights, tradition of Croatian patriotic literature.

Literatura: 1. Badurina, Natka, 2009. „Gospoja i domorotka u preporodnom petrarkizmu.“ U: Ista: Nezakonite kćeri Ilirije. Hrvatska književnost i ideologija u 19. i 20. stoljeću. Zagreb: Centar za ženske studije: 46-57. 2. Blažević, Zrinka, 2005. „Plorantis Croatiae Saecula duo. Diskurzivne adaptacije i performativne funkcije marijanskog toposa“. Umjetnost riječi. 1: 37-47. 3. Coha, Suzana, 2012. „Između drage i domovine: o pjesništvu hrvatskoga narodnog preporoda“. U: Cvijeta Pavlović, Vinka Glunčić-Bužančić, Andrea Meyer‑Fraatz (ur.): Komparativna povijest hrvatske književnosti. Zbornik radova XIV. (Romantizam – ilirizam – preporod). Split – Zagreb: Književni krug Split, Odsjek za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: 159‑174. 4. Curtius, Ernst Robert, 1998. Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje. Prev. Stjepan Markuš. Zagreb: Naprijed. 5. Dorkin, Mladen, 1996. “Matoševa rodoljubna poezija u kontekstu njegova vremena, života i djela”. U: Isti: Lirika na razmeđu stoljeća. Zadar: Zadiz: 27-50. 6. Jelčić, Dubravko,1984. Matoš. Zagreb: Globus. 7. Jelčić, Dubravko, 1994. „Matoš i Srbi“. Forum. 9-10: [623]-635.

171

172

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Suzana COHA

8. Kravar, Zoran, 2005. „Vidovdanski protusvjetovi i Matoševi protutekstovi.“ U: Isti: Svjetonazorski separei. Antimodernističke tendencije u hrvatskoj književnosti ranoga 20. stoljeća. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga: [41]-62. 9. M.[arković], F.[ranjo], 1880. „Stanko Vraz. Njegov život i djela.“ U: Stanko Vraz: Izabrane pjesme. S uvodom Franje Markovića. Zagreb: Matica hrvatska: I-CL. 10. Matoš, Antun Gustav, 1973. Sabrana djela. I. Iverje. Novo Iverje. Umorne priče. Ur. Dragutin Tadijanović. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Liber, Mladost. 11. Matoš, Antun Gustav, 1973. Sabrana djela. III. Dojmovi. Ogledi. Ur. Dragutin Tadijanović. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Liber, Mladost. 12. Matoš, Antun Gustav, 1973. Sabrana djela. IV. Vidici i putovi. Naši ljudi i krajevi. Ur. Dragutin Tadijanović. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Liber, Mladost. 13. Matoš, Antun Gustav, 1973. Sabrana djela. V. Pjesme. Pečalba. Ur. Dragutin Tadijanović. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Liber, Mladost. 14. Matoš, Antun Gustav, 1973. Sabrana djela. VI. O hrvatskoj književnosti I. Ur. Nedjeljko Mihanović. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Liber, Mladost. 15. Matoš, Antun Gustav, 1973. Sabrana djela. X. Theatralia. O glazbi. Ur. Nikola Batušić, Lovro Županović. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Liber, Mladost. 16. Matoš, Antun Gustav, 1973. Sabrana djela. XI. O likovnim umjetnostima. Putopisi. Ur. Dubravko Jelčić. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Liber, Mladost. 17. Matoš, Antun Gustav, 1973. Sabrana djela. XII. Dragi naši savremenici. Ur. Dubravko Jelčić. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Liber, Mladost. 18. Matoš, Antun Gustav, 1973. Sabrana djela. XIII. i XIV. Polemike. I. i II. Ur. Nedjeljko Mihanović, Vida Flaker. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Liber, Mladost. 19. Matoš, Antun Gustav, 1973. Sabrana djela. XV. i XVI. Feljtoni, impresije, članci. I. i II. Ur. Vida Flaker. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Liber, Mladost. 20. Nemec, Krešimir, 2007. „Pravaštvo i hrvatska književnost“. U: Krešimir Bagić (ur.): Jezik književnosti i književni ideologemi. Zagreb: Zagrebačka slavistička škola: 119-129. 21. Oraić Tolić, Dubravka, 2013. Čitanja Matoša. Zagreb: Naklada Ljevak. 22. Özkırımlı, Umut, 2000. Theories of Nationalism. A Critical Introduction. New York: St. Martin’s Press.

Suzana COHA

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

23. Rapacka, Joanna, 2002. Leksikon hrvatskih tradicija. Zagreb: Matica hrvatska. 24. Smith, Anthony D., 2003. Nacionalizam i modernizam. Kritički pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizma. Prev. Mirjana Paić Jurinić. Zagreb: Fakultet političkih znanosti. 25. Smith, Anthony D., 2010. Nacionalni identitet. Prev. Slobodan Đorđević. Beograd: Biblioteka XX. vek. 26. Yuval-Davis, Nira, 2004. Rod i nacija. Prev. Mirjana Paić Jurinić. Zagreb: Ženska infoteka.

173

174

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ, Zagreb

OKO KAZALIŠTA „Matoš je zasigurno osjećao značaj fenomena kazališta te u njemu vidio mjesto susreta njegovih raznolikih, a opet izvorom podudarnih sklonosti.“

1. Optičke varke, društveno kodiranje intimnosti Niklas Luhmann kaže kako postoji tendencija „preuskih teorijskih odredaba pojma društvo“ (1996:9), te da s tim u vezi postoje i određene „optičke varke“. Onaj tko poima društvo prvenstveno u ekonomskim kategorijama, nastavlja Luhmann, tko ga shvaća prema njegovom gospodarskom sistemu, živjet će u zabludi tj. zarobljen „predodžbom o prevlasti neosobnih odnosa“. No, o visokoj važnosti osobnih odnosa svjedoči i činjenica kako postoji specifično, a naizgled teže uočljivo društveno kodiranje intimnosti. Ono je također određeno dominantnim društvenim sistemom, tj. vladajućom društvenom paradigmom. Upravo o tome progovara Antun Gustav Matoš u žanrovski teško uhvatljivom dramskom komadu Malo pa ništa. U prvi se mah čini kako društvenim dominiraju gospodarski odnosi, a ne odnosi između pojedinaca. No tomu nije tako: društveno su označeni čak i oni najtankoćudniji ljubavni odnosi. Ukoliko, dakle, usvojimo Luhmannov sud da su i tzv. intimni odnosi dio druš-

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

tvenog, Matoševa je drama Malo pa ništa složena studija koja se bavi društvom u iznimno širokom rasponu te riječi, kao i odnosom sustav-pojedinac (individuum). U tom je smislu Antun Gustav Matoš sociolog i kritičar sistema. ✽ ✽ ✽

Nije nepoznanica kako je Matoša intrigiralo kazalište: pisao je brojne kritike, ulazio u polemike, obožavao i zagovarao glumice, suprotstavljao se onovremenim veličinama tj. „riječima Otaca“, nastojao se opetovano „probiti“ do dasaka nacionalne kazališne kuće. Čini se da je takva zatravljenost teatrom u Matoša bila potaknuta vrlo snažnim unutarnjim impulsima: što zasigurno nije bio samo hir narcisa, već je bilo znakom ili simptomom složene, duboko ukorijenjene, unutarnje prisile. Matoš je zasigurno osjećao značaj fenomena kazališta te u njemu vidio mjesto susreta njegovih raznolikih, a opet izvorom podudarnih sklonosti. Naime, kazalište je mjesto dijalogiziranog subjekta, onog subjekta koji je prožet glasovima drugih, bilo na način da odabrani glas dijalogizira ironiziranjem ili da pak duboko pounutruje brojne raznorodne glasove (pa tako i supostavljajući dionizijsko i apolonijsko kao princip). 2. Oko: promatranje i voljenje, ogledanje i dioptrije Naslov ovoga kratkog teksta „Oko kazališta“ otvara barem dvije moguće perspektive. S jedne strane naslov asocira na već spomenutu Matoševu opčinjenost kazalištem, te njegovo spiralno kruženje oko istog. Međutim, ovakav naslov asocira i na specifičnu poziciju/funkciju teatra kao organa vida; upućuje na „oko“ koje promatra zbivanja i pojave. Fromm bi rekao da upravo promatranje ima duboku vezu s ljubavlju. Voljeti znači pažljivo gledati. Oko može, naravno, biti izvanjsko, ali i unutarnje. Nije neobično da je teatar često opisivan kao zrcalo društva. Oko teatra je specifično, pa je često povezivano i s ogledanjem, ogledima i ogledalom. Ogledala ima raznih: konveksnih, konkavnih; ogledalo često otkriva i ono što je na planu svakodnevice skriveno. S okom je povezan i fenomen „dioptrije“: svatko je od nas određen i dioptrijom koja mu omogućuje specifičan, individualiziran u-vid. Kazališno oko jest oko mnogostruke snage: to oko paralelno promatra ono što stoji na planu sinkronije, ali i na planu dijakronije, ono vidljivo i nevidljivo, kazališno je oko senzibilizirano i za one fenomene za koje je, kako bi postali uočljivima, potrebno povećalo.

175

176

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

3. O-kvir, okret, preokret No, okrenimo se odabranoj Matoševoj drami Malo pa ništa; pogledajmo je na trenutak izbliza: to je „tragedije u tri čina, sa prologom“, pisana – kako sam Matoš iznosi – tijekom osam dana, godine 1912., objavljena posthumno u „Savremeniku“ 1923. Godine, a odigrana je tek 11. 11. 1970. godine u režiji Georgija Para u zagrebačkom kazalištu „Komedija“. Tekst ovog komada predao je dr. Ivan Bach, sin ravnatelja Josipa Bacha, Institutu za teatrologiju, opisujući u svom pismu razgovor Bacha i Matoša, koji je očito tekao u žestokom tonu. Čitajući komentare o ovom Matoševom uratku, naći ćemo navode kako je riječ, primjerice, o „dvoglavoj komediji“, „polusatiri“, „polulakrdiji“ (Ogrizović1), „komadu koji nema sadržaja“, koji je ništa drugo „do dva feljtona, isjeckana u komadiće i razbacana u scene koje nisu scene“ ( Julije Benešić2). No, kako sam već istaknula, autor je naziva tragedijom. Nije neophodno naglašavati kako je žanrovski okvir važan dio teksta. Zahvaljujući ponuđenom okviru, dobivamo barem još jednu dimenziju; žanrovsko određenje značenjski smješta djelo koje označava pa ga može i na vrlo začudan način prevrednovati. Upravo ova nepodudarnost između atmosfere samog teksta i žanrovskog određenja samog autora progovara o značajnom fenomenu kojim se Matoš bavi. Riječ je o maskiranju, obrazinama, igranju „lažnih“ uloga: tako je, dakle, prisutna i maska jezika, koja prikriva „podzemna značenja“ u koja se kao čitatelji trebamo uputiti, kako bi rekao Hocke. Sličan postupak nalazimo i kod brojnih značajnih autora svjetske književnosti: prisjetimo se Čehova, Ibsena, ili pak (nakon Matoševe geste) Krleže. Čehov tako svoj Višnjik ili Tri sestre naziva komedijama, mada bi ih (neupućeni) čitatelj mogao zvati dramom ili tragedijom; Krleža Ledu naziva vodviljem, komedijom, a Maskeratu komedijom jedne karnevalske noći. I prvi i drugi navedeni primjer upućuju na činjenicu kako lica drame nisu u mogućnosti prepoznati do koje je mjere njihov doživljaj stvarnosti zapravo komedija. U slučaju Malo pa ništa riječ je o sličnom fenomenu, ali drugog predznaka: tako je Matoševa drama opterećena nepodnošljivom lakoćom prezentiranja, a ono što izaziva smijeh (društvena i gospodarska situacija, muško-ženski odnosi) ukazuje na društvenu i ljudsku tragediju koja stoji iza smijeha svakodnevice.

1 2

Pogledati: Prilozi; Tadijanović, 1973:323. Pogledati: Prilozi; Tadijanović, 1973:326.

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

4. Zašto lagati kad i govoreći istinu isto činimo? Matoš se gotovo na postmoderni način poigrava kanonima, žanrovskim odrednicama, te preoblikuje i ironizira „diskurse Otaca“. Tako je i prolog, kojim započinje „tragediju“, svojevrsno izvrtanje vrijednosti, dvostruko poigravanje kanonom: kao prvo, za razliku od standardnih prologa, ovaj je prolog pisan u formi soneta. Osim toga, začudno je i to da Matoš, briljantni majstor soneta, piše sonet koji je svojevrsna parodija, karnevalizacija soneta. Sonet-prolog, naime, glasi ovako: „Na ladanju ko u gradu Luta kako svaki zna Pjevajući serenadu, Kobna ljubav poput sna.

U tragičnom tom komadu Ljubavnika vole dva Malo mnogo svoju dragu To vam je hintriga sva.

Jer ljubav, i kad je mala, Opasna je, nije šala – Nije l’ tako (prema kojoj dami u gledalištu), lutčice?

Ko stručnjak znam, kao znalac: Med je ljubav, al i žalac – Servus! (Dami): Ljubim ručice!“ ✽ ✽ ✽

Sve je, pa i arhitektura Matoševe drame, prostor opsjene; puna je sporednih putova, međusobno (žanrovski) nepodudarnih epizoda. Začudan je i prvi prizor/pojava prvog čina. „Tragedija u tri čina sa prologom“ započinje vodviljskim prizorom: riječ je o vodviljski predstavljenom vađenju zuba: Lojzek „vuče zub seljaku, vezanom za stolicu“ (Matoš, 1973:253). Ovaj prizor upućuje i na eventualno Matoševo poznavanje komada Georgesa Feydeaua (gotovo istovjetno započinje jednočinka pod nazivom Hortenzija je rekla baš mi se fućka).

177

178

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

Na taj se prizor nastavljaju scene dijaloga dvojice bliskih prijatelja, Matizevića i Sučića, za kojeg Matoš kaže da je po zanimanju „prijatelj“. Njihove su dugotrajne i opsežne rasprave, pisane povremeno u esejističkom tonu, premrežene nizom kratkih prizora u kojim se pak na gogoljevski način „događa narod“, odnosno „malomještani“. No ni to, naravno, nije sve: jednu od važnih, trajno prisutnih dionica čini prisutnost dviju žena, Matilde i Fanike; kao i pojavljivanje lika lažnog biznismena, poduzetnika-obmanjivača (Mario Stello pl. Bielodlachich-Fusinato), koji se od obožavane ikone „svjetskog utjecaja“ preoblikuje u raz-otkrivenog prevaranta. Dakle, već je i ovim kratkim prikazom vidljivo kako je i na razini gradnje karaktera „stvarnost“ (ili „istina“) unutar Matoševa komada – višeslojna, prekrivena brojnim velovima. U tom smjeru u jednom trenutku Matilda izjavljuje: „Zašto je potrebno lagati, kad lažemo govoreći i istinu?“ 5. Igranje uloga u svakodnevnom životu i „diskursi Otaca“ Istovremeno je manje ili više jasno iskazan utjecaj svjetskih pisaca: prvenstveno je riječ o utjecaju Ibsenove drame, možda i Feydeaua, kontroverznog filozofa Otta Weiningera, ali i Đalskoga. I spram tih je očinskih figura odnos dvojak: spočetka jedan od likova, Sučić, otvoreno ironizira Ibsena: „‘Nora’ znači kajkavski ‘luda’“ te nastavlja: „Noroj Matildi puhne u glavu da je ne ljubiš kao Romeo, i ona odmagli i ostavi tvoju, svoju djecu, bacivši ti Ibsena u nos“ (Matoš, 1973:256). Međutim, ukoliko se nešto temeljitije analiziraju odnosi između dramskih lica, postaje razvidnim kako se Matoš itekako snažno naslanja na Ibsenov način supostavljanja lica u komadu. Ne možemo ne uspostaviti paralelu između tzv. parodijskih dvojnica: Hedde i Tee u Heddi Gabler, Nore i Kristina Linde u Nori te Matilde i Fanike kod Matoša. No, o tome ću detaljnije nešto kasnije. ✽ ✽ ✽

Maskiranje, igranje uloga u svakodnevnom životu, zavaravanje, obmanjivanje – fenomen je koji Matoš na niz razina rastvara. Tako razotkriva krinke društvenih uloga, koje zrcale borbu za političku moć. Matoš problematizira i tadašnju „kulturnu politiku“, pa se u tom smjeru s vremena na vrijeme pojavljuju kratki prizori u kojima se tematizira groteskna igra oko izda-

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

vanja novoga časopisa, „Pokrajinca“, čemu se suprotstavlja neodvojiva Gogoljevska trojka koja već uređuje časopis „Domorodac“. (Bapić, Pabić, Vapić /jednoglasno/: „Čujemo da pokrećete list protiv nami.“ / Bapić: Mi već imamo tjednik Domorodac.“, Matoš, 1973:259). Matoš u istom ironijskom tonu razotkriva i svjetsku kulturnu politiku, odnosno estetike i filozofije, ideologije, stvarne i potencijalne: upućuje, dakle, na grotesknu igru kojom su pomodne estetike određene, karnevalizirajući ih. Tako spominje različite „izme“: „Sučić: Vi ste za i z a m, za paroksizam, čizamizam, paradizam, hominizam, feminizam, djecizam, protekcionizam, guvernizam, pantalonizam. Razumijem: vaš program je odličan. Pravi domaćizam“, Matoš, 1973:260). Matoš se hvata u koštac i s međustaleškim odnosima. U tom smislu suprotstavlja nerazdvojive grupe ljudi, gogoljevske grupe malograđana koji se međusobno bitno ne razlikuju mada bi to željeli, jakim pojedincima. I njihova su prezimena gotovo identična (Bapić, Pabić, Vapić), ali su oni ipak u trajnom međusobnom ideološkom sukobu: („Pabić: Ja sam napredan, samo za napredak, napredak i napredak. Znate, ja sam vam za moderno, za novo, za nitroglicerin, aspirin, nikotin, kokain“; „Bapić: Ja sam konzervativac, ja sam za konzervativizam, antiradikalizam, agrarizam, pijetizam, katolicizam“ – Matoš, 1973:260). Matoš izdvaja snažnije oslikane osobnosti (Sučić: zanimanjem prijatelj, Matizević: liječnik, Matilda, pl. Lenković: gardedama, Fanika Plehan: privatna činovnica, Mario Stello: amerikanski kapitalista). Međutim, i ti su „individualci“ tek „tipovi“, prepoznatljivi kroz stoljeća. Tako su supostavljene dvije trajne uloge žene: „fatalna žena“ i „fragilna, krotka žena“, kao i dva tipa muškaraca: muškarac-Don Kihot i muškarac-Pierrot, romantik i cinik. Tragedija u tri čina Malo pa ništa bavi se, dakle, raznolikim društvenim igrama: licem i naličjem istih. 6. Zadivljenost Velikim Drugim, kolonijalizacija i komedija zabuna Osim toga, Matoš tematizira i danas iznimno aktualan problem zadivljenosti „Velikim Drugim“, problematizira relaciju domaće i tuđe, tj. domaćih i stranaca. Zabavljen je bolnom temom hrvatske društvene stvarnosti: kolonijalizacijom Hrvatske, kolonijalizacijom koju prije svega zaziva „domaćin“. Kao paradigmatski je primjer izabrao lik Amerikanca-poduzetnika koji imponira domaćima. Od tog se, po njihovu mišljenju, bogatog kapitalista očekuje da „kupi“ i „ulaže novce“. Dakle, Matoš u dramu uvodi i motiv maskiranja u osobu stranca. Naravno, kao u svakoj „komediji zabuna“, Amerikanac nije Amerikanac, a nije ni moćnik, biznismen, poduzetnik, već obmanjivač, varalica, prevarant.

179

180

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

7. Karnevalizacija i ljubavni trokuti Karnevalizacija o kojoj govorim, a u svezi s Matoševom dramom Malo pa ništa, spominjana je od samog njezina stvaranja. Naime, Milan Ogrizović u recenziji komada, za koju se Matoš silom izborio, još 1912. godine, sugerira kako bi „aktovku“ trebalo preraditi i zbiti, drugačije ju nasloviti te „stvar davati u pokladno vrijeme“ (1973:323). Ne treba se čuditi, jer se i sam Matoš u nekoliko navrata poziva na vrijeme karnevala, ali i na karneval kao sociološki fenomen. Osim karnevala, koji se izrijekom nekoliko puta spominje u tekstu drame, te karnevala društvene stvarnosti, fenomen maskiranja, obmane... prisutan je i u muško‑ženskim odnosima. Tako je već je na prvi pogled vidljiv trokut, kakav je prisutan i u kasnije nastalim Krležinim dramama, osobito u jednočinkama Adamu i Evi i Maskerati. Matoš izrijekom uspostavlja trokut Kolombina/Don Kihot/Pierrot: (Matizević o Sučiću kaže: „…ovo matoro dijete, ovaj lažni cinik i Don Kihot pod maskom ravnodušnika“, Matoš, 1973:258; Faniku nazivaju Kolombinom: „O, kako ti gori čelo, djevo mila, Kolombino tog Pierrota, tužna dušo ovog mog tužnog kraja!“, Matoš, 1973:282). I Matoš se, dakle, u neznatnoj mjeri3 naslanja na filozofiju Otta Weiningera; na nekoliko mjesta muškarca imenuje Čovjekom, i uz njega supostavlja Ženu. Međutim, u Matoša je ipak odnos spram žene puno kompleksniji. Osim trajnih rasprava o egzistenciji, ljubavi, smislu života između dvojice prijatelja, rasprava o muško-ženskim odnosima nastavlja se jednako žestoko, ali i filozofijski-produhovljeno i u dijalozima Matilde i Matizevića, pa i Matilde i Fanike. Osim dva muška glasa, ovdje je prisutno i žensko viđenje muško-ženskih relacija. Kako sam već najavila, nije riječ o jednoj ženi, Ona-Žena nije uvijek ista, te tako Matoš uspostavlja paralelizam muških i ženskih dvojnih dionica4. Dakle, žena ni u jednom trenutku nije „ona podređena“. 8. Ibsen i Matoš: dva ženska glasa Već je na prvi pogled vidljiv utjecaj Henrika Ibsena. Matoš u Malo pa ništa već na početku spominje Ibsenovu Kuću lutaka tj. Noru, ironizirajući je5. Međutim, odnos prema Ibsenu čini se da je ipak nešto složeniji. 3 4 5

Kako to poslije njega čini, ali osobito naglašeno i nekritički i Miroslav Krleža; pogledaj – Crnojević-Carić: Krleža i „Vječno žensko“. Mogli bismo ih nazvati parodijskim dvojnicama. O parodijskim dvojnicima detaljnije u: Ideologija izdajnika, A. B. Olive. Tako Sučić odmah spominje Ibsena te kako „nora“ na kajkavskom znači „luda“.

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Ukoliko zađemo malo dublje, vidjet ćemo do koje je mjere snažan Ibsenov utjecaj: naime, Matoš na jednak način kako je to činio Ibsen u dramama Nora i Hedda Gabler supostavlja dva konkurentna ženska lica, Matildu i Faniku. I ovdje su prisutna (barem) dva ravnopravna glasa. Oprečni su na razini iskaza, no ni jedan od njih nije idealan sveznajući glas, glas istine; oba glasa polemiziraju na istu temu, otvarajući polje znanja, a ne zatvarajući ga. Matildin se i Fanikin glas međusobno dopunjavaju, baš kao glas Pierrota i Don Kihota. One se međusobno odnose kao u Ibsena Nora i njezina prijateljica Kristina Linde; ili, još podudarnije, kao Hedda Gabler i njezina suparnica iz djetinjstva, Tea Elvsted. I u Matoša, baš kao i kod Ibsena, riječ je o staleškoj razlici: Matilda nije imućna, ali je svikla na raskoš, cijenjena je u društvu. Fanika, pak, ne pripada kozmopolitskoj urbanoj priči. Ona, kako kaže Sučić: „Nije ružna. Skromna, zdrava, dobra i pametna. (...) Fanika je vrlo čestito djevojče. Radi na pisaćem stroju, zarađuje, mada joj udovica mati ima pristojnu mirovinu (...) Ona zna sve moje ljubavne pustolovine“ (Matoš, 1973:269, 268). Ona je prijateljica, uzdanica, ali i ona koja ne izaziva snažne pokazatelje obožavanja, baš poput Tee Elvsted, koja podržava Eilerta Lovborga. Osim toga, Matoš u jednom trenu, kada pred konac komada počinje gomilati peripetije, uvodi motiv fiktivne, glumljene zaljubljenosti u „istog muškarca“ Riječ je o prevarantu, koji igra ulogu bogatog Amerikanca. U toj kratkoj dionici dijalog između Matilde i Fanike iznimno nalikuje onomu Hedde i Tee u trenutku kada se sukobljavaju oko zajedničke sklonosti prema Eilertu Lovborgu. Problematizira se ista filozofska tema te se postavlja pitanje što je zanosnije i značajnije: riskantan a nadahnut čin propitivanje budućnosti (pa se to tako vezuje na način rada i mišljenja Eilerta Lovborga – on naime piše knjigu o budućnosti) ili pak akademsko, korisno ali suhoparno propitivanje prošlosti (kao u slučaju Heddinog supruga Tesmana). I Matilda je poput Hedde, ona koja je naizgled snažnija, djelatnija, sigurnija u sebe, ona je „apartna“. Tea Elvsted i tu može biti prepoznata kao dio Fanikina karaktera: ona je dobra, požrtvovna, nježna, s njom se dijele sve ambicije pa i intimnosti. 9. Nepodudarnost između izgovorenog i življenog Matoš vrtoglavo vuče u dublje slojeve ljudske psihe: tako je jasno da postoji trajna nepodudarnost između izgovorenog, odnosno između slike koju čovjek/lik/ ima sam o sebi te onoga kako lice djeluje, odnosno kako reagira. Dakle, ovdje se postupak karnevaliziranja nastavlja. Naime, bilo bi prejednostavno i netočno povjerovati da su preuzete društvene

181

182

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

uloge sve što život nosi, pa se pokazuje kako većina uzročnika ove „tragedije“ zagovara jedno, a reagira na suprotan način. Tako, primjerice, o Sučiću Matilda tvrdi kako se drži cinikom, a zapravo je romantičar; tijekom čitavog komada Sučić izjavljuje kako ga Fanika ne zanima, kako je ugodna baš zato što ne voli („Ona ne voli, nikoga ne voli, i zato je ugodna“, /Matoš, 1973:268/. „Kunem ti se da ne volim Fanike, a i da je volim, ne bih je uzeo, jer ne voliš li žene, dosadna ti je jer je ne voliš, a voliš li je, muči te jer je ljubiš i jer joj robuješ. Simpatične žene ostaju simpatične samo u pristojnoj udaljenosti“, /Matoš, 1973:269/), da bi u jednom trenutku djelovao potpuno suprotno („Sučić: I sada se mi ne usuđujemo pogledati jedno drugome u oči, a još jučer se sastadosmo kao brat i sestra rođena! Što mi nisi o svemu pisala, što si me slagala? U laži su kratke noge!“ / Fanika: Tvoje su duže od mojih. / Sučić: Ti večeras imaš i duha. / Fanika: To sve čini ljubav! (...) / Fanika (pada mu oko vrata): O Janko, Janko, jedini moj prijatelju! / Sučić (cjelivajući je po kosi): O Fančika, Fančika moja draga!“ – Matoš, 1973:285286). Ili pak Matizević, onaj „Tolerantni“, koji cijeni žene i feminizam, u jednom trenu plane: „Ona – čuješ li me! – mora p r v a doći k meni. Ja sam za kaznu više trpio, a ponosa imam i ja! Ona je žena, a ja sam muška glava, gospodar!“ (Matoš, 1973: 270). 10. Ekonomija osjećaja Važna je tema Matoševa teksta Malo pa ništa, dakle – ekonomija. Ekonomija u Hrvatskoj tog vremena, koja je prikazana i nabrajanjem prijevara samozvanih biznismena i lažnih investitora koji navodno dolaze „izvana“, tuđinaca koji kupuju domaće. Sve su otvorene teme, kako sam na početku rada i najavila, teme koje dotiču pitanje ekonomije, pa su tako prisutne rasprave na temu ekonomija moći, ali i ekonomije osjećaja. O ekonomiji osjećaja raspravlja se unedogled: a) Sučić drži kako ljubav nije važna, kako je romantična ljubav pogubna („Sučić: Danas, dragi moj, kad se traži ljubav u braku i brak u ljubavi, kada se miješa sloboda s brakom i bračne dužnosti s anarhijskom ljubavlju, pa nema pravog braka ni prave ljubavi.“; „Čudno, čudno. Ti dakle odista vjeruješ da brak i idealna ljubav nisu vatra i voda, da novac ženu, udatu ženu, više uz muža veže no zajednička nevolja. Matilda, taj ponosni, romantični, samo za vjernost i ljubav, za najluđu ljubav rođeni stvor – i ekonomski obziri!“ – Matoš, 1973:257). b) Matizević je također svjestan povezanosti ekonomije i ljubavi. No za njega nije sporna činjenica kako je ekonomski status u braku nužan za

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

održavanje ljubavi. („Matizević: Po mome sudu može se srećno ženiti samo čovjek, ako ne već bogat, a ono imućan. (...) Brige i nevolje ubijaju s vremenom svaku ljubav“; Matoš, 1973:257). Stoga se ne ženi Matildom do trenutka dok joj ne može osigurati egzistenciju („Ona je, kao svaka, romantična i prezire materijalne obzire p r i j e braka, ali to ne znači da bi ih prezirala i nakon braka... Ja Matildu ne mogu zamisliti u staromodnoj odjeći. Sirotinja nekome dobro pristaje. Njoj nikako. Onesvijestio bih se da je vidim u rani poderanih cipela“, Matoš, 1973:257, 258). c) Matilda pak u jednom trenu izjavljuje kako se boji braka „kao smrti“ („Ja ga toliko ljubim da se bojim braka – bojim kao smrti!6; Matoš, 1973:272). Brak je institucija što ubija ljubav. Svi su zaljubljenici svjesni činjenice kako je brak prvenstveno ekonomska zajednica, ali i toga da se ni na koji način ne dâ umaknuti ekonomiji osjećaja. 11. Smijeh lude i potkopavanje ideoloških diskursa U trenutku kada je Bahtin pisao kako o društvenom treba prvenstveno progovoriti „šaljivdžija“, zasigurno nije mislio na Matoševu „tragediju“ Malo pa ništa, no ta rečenica mnogo kazuje o ovom dramskom uratku velikana hrvatske književne riječi. Naime, društveno je do te mjere kompleksno i mnogoznačno da o njemu može svjedočiti upravo onaj koji je uronjen u svijet na način „lude“, ili Jokera. Smijeh i parodija potkopavaju ideološku ozbiljnost autoritativnih i hegemonijskih diskursa, a ovom je prilikom Matoš napravio dvostruki obrtaj; pod maskom smijeha i lakrdijaša prikazao je punu ozbiljnost pa i tragičnost vremena u kojem je živio i radio. Podsjetimo se na tren: možda je najbolji način, kaže Bahtin, postaviti pitanje društvenog ne kao teoretičar, znanstvenik ili povjesničar, već kao klaun, onaj netko tko je otvoren za glasove i diskurse drugih. Bit je društvenog upravo u tome što je dinamičnije, nepredvidljivije, zabavnije i prepredenije od bilo kojeg sistema znanja, tj. od bilo koje vlasti, i o tome može najbolje svjedočiti šaljivčina-pisac, predstavljajući teoriju u obliku fikcije. Nije potrebno podsjećati na to kako su upravo Matoša često zvali klaunom, karnevalesknom figurom, onim koji provocira, „ludom“. Međutim, maske lakrdijaša često najučinkovitije raskrinkavaju licemjerje onih koji tvrde kako su bez maski. Upravo o tome svjedoči Matoš u komičnoj tragediji Malo pa ništa. 6

Čuči li ovdje negdje i Šnajderova rečenica iz drame Nevjesta od vjetra? Naime, Gemma Bojić izjavljuje kako se domaćeg, hrvatskog kazališta boji kao kuge.

183

184

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

Literatura: Bilić, Anica (2014.), „Komedija ‘Malo pa ništa’ izazov za ‘pošteno pero’ Antuna Gustava Matoša i hrvatsko kazalište“, u: XXIV. Krležini dani u Osijeku, 2013. / Hećimović, Branko (ur.). – Zagreb - Osijek: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, Hrvatsko narodno kazalište, Osijek, Filozofski fakultet, Osijek, str. 98-109. Biti, Vladimir, ur. (1992.), Bahtin i drugi, Naklada MD, Zagreb. Crnojević-Carić, Dubravka (2007.), „Krleža i vječno žensko“, u: Krleža danas, Zbornik radova, Zagreb. Gašparović, Darko (1973.), „Matoševi pogledi na kazalište“, 15 dana, Zagreb, god. XVI, br. 4-5, str. 39-41. Hećimović, Branko (1961.), „A. G. Matoš i kazalište“, Književnik, Zagreb, god. III, sv. 2, br. 27, str. 351-357. Hećimović, Branko (1981.), „Dijalozi i scenski tekstovi A.G. Matoša“, Forum, Zagreb, god. XX, knj. XLII, br. 10-11, str. 746-762. Hocke, Gustav René (1991.), Svijet kao labirint, pr. Nadežda Čačinović-Puhovski, „August Cesarec“, Zagreb. Hocke, Gustav René (1984.), Manirizam u književnosti, pr. Ante Stamać, Cekade, Zagreb. Ibsen, Henrik (2007.), Nora – Lutkina kuća, pr. Josip Tabak, Školska knjiga, Zagreb. Ibsen, Henrik (1998.), Hedda Gabler, pr. Srećko Freundlich, K. Krešimir, Zagreb. Krleža, Miroslav (1967.), Maskerata, u: Legende, Zora, Zagreb. Luhmann, Niklas (1992.), Legitimacija kroz proceduru, pr. Ivan Glaser, Naprijed, Zagreb. Luhmann, Niklas (1996.), Ljubav kao pasija – o kodiranju intimnosti, pr. Darija Domić, Naklada MD, Zagreb. Matoš, Antun Gustav (1973.), „Malo pa ništa“ u: Novele, humoreske, satire, scenski tekstovi, ur. Dragutin Tadijanović, JAZU, Liber, Mladost, Zagreb. Oliva, Achille Bonito (1989.), Ideologija izdajnika, pr. Mirjana Jovanović, Novi Sad. Oraić Tolić, Dubravka (2013.), Čitanja Matoša, Naklada Ljevak, Zagreb. Petraković, Martina (2014.), „Matoš i kazalište“ u: Komparativna povijest hrvatske književnosti, zbornik radova XVI. Matoš i Kamov; Književni krug, Split. Šicel, Miroslav (1978.), Povijest hrvatske književnosti. Književnost moderne, knj. 5, Liber, Mladost, Zagreb. Šicel, Miroslav (2000.), „Matoš, Antun Gustav“, u: leksikon hrvatskih pisaca, Školska knjiga, Zagreb.

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Tadijanović, Dragutin (1973.), „Prilozi“, u Novele, humoreske, satire, scenski tekstovi A. G. Matoša, JAZU, Liber, Mladost, Zagreb. Weininger, Otto (2008.), Spol i karakter, pr. Gordana Kontarić Lingenfelder, Euroknjiga, Zagreb.

185

Ivica MATIČEVIĆ, Zagreb

186

MATOŠ I MATICA HRVATSKA „Dug je put od ironičnog samoproglašenja neradnikom Matice hrvatske do aktualne Matičine nagrade za književnu i umjetničku kritiku koja nosi njegovo ime. A što bi Matoš mislio o današnjoj Matici hrvatskoj i današnjem Društvu hrvatskih književnika, o hrvatskoj kulturi, politici i strankama...? Jedno je sigurno: ne bi šutio – ono što bi mislio, to bi i rekao.“

Mjera i narav odnosa između Matoša i Matice hrvatske donekle je, i simbolički, naznačena u Matoševim recima posvećenima i upućenima tadašnjem predsjedniku Matice hrvatske, Đuri Arnoldu: dok je na koncu 1904., u članku Stari i mladi, „dr. Arnold oficijelni zagrebački estetičar, reprezentant akademijskog jezuitizma“ kojeg bi se trebalo postidjeti, ako se već ne postane ogorčen, zbog njegovih „estetičkih izmotacija i filozofskih budalaština“, dotle je godinu dana kasnije, koncem 1905., kada Matoš piše iz Beograda svome gimnazijskom profesoru, Arnold „poštovani gospodin doktor“ kojega siromašni i bolesni hrvatski pisac u tuđini moli za nove Matičine knjige i novčanu pomoć.1 Arnold će molbe svoga negdašnjeg đaka primati 1

A. G. Matoš, Stari i mladi. Hrvatski književni pokret, „Samouprava“, Beograd, II/1904., br. 291 (13. XII.), str. 3; br. 292 (14. XII.), str. 3., cit. prema A. G. Matoš, Sabrana djela (SD). O hrvatskoj književnosti I, sv. VI, JAZU-Liber-Mladost, Zagreb 1973., str. 87-89. Za Matoševa pisma Đ. Arnoldu vidi: SD. Pisma I, sv. XIX, str. 7-10.

Ivica MATIČEVIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

u godinama svoga predsjedničkog mandata s očinskom brigom, šaljući mu redovito iz predsjedničkog paušala, jer za to nije trebao ničije odobrenje, pristojne novčane iznose. Premda nikada nije integralno prihvatio Arnoldovu estetičku misao, Matoš će u pojedinim esejima biti posve blizak, čak i podudaran Arnoldovim tezama, napose u poznatom tekstu Književnost i književnici iz 1907., objavljenom u „Glasu Matice hrvatske“,2 kada govori o potrebi razvitka moderne književnosti na podlozi bogate narodne pjesničke tradicije i kreativnog narodnog izraza uopće, što je, kako je znano, jezgrena misao iz koje meandrira Arnoldova estetika, a o kojoj je najuverljivije dosad pisao Zlatko Posavac.3 Završetak amplitude u prihvaćanju i razumijevanju Arnoldova položaja u Matici hrvatskoj, a koje ne bi bilo moguće bez Matoševa uvjerenja o vrijednosti lirske fraze svoga bivšeg učitelja, pada u godinu 1909., kada na predsjedničko mjesto u MH dolazi Oton Kučera, a Arnold zbog kojekakvih, pa i političkih, igara mora odstupiti iz Matičine Uprave. To je vrijeme pomirbe između glavnih nositelja sukoba stari – mladi, Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika (DHK), a žrtvom će ispasti upravo Arnold, ni kriv ni dužan. Bila je to prilika za Matoša – kao i mnogo puta do tada – da još jednom osudi dogovor između dviju koterija kojima je na prvome mjestu osobna i politička korist, a tek onda kulturna i literarna: „Taj dugotrajni i književnosti štetni inat svršio se evo time što je srušen, što se ‘zahvalio’ dr. Đuro Arnold, književnik, pravi književnik i zaslužni lirik, da na njegovo mjesto dođe nekakav astronom, zvjezdočtec i zvjezdoznanac Kučera, nepoznat astronomskoj modernoj znanosti, kao što je tuđ hrvatskoj beletristici. (...) Dr. Đuro Arnold je dakle dao predsjedničku ostavku ogorčena srca, suznih očiju. Mada se ne slažem s njegovim literarnim pogledima, dajući prednost pjesmama njegove mladosti pred posljednjima, ja sam uvijek u njemu poštovao pjesnika i nadasve dobrog, upravo očinskog čovjeka“.4 Bila je to svojevrsna notica-zahvalnica čovjeku koji niti u svojim estetičkim niti u svojim ljudskim mjerama nije bio jednodimenzionalan i netolerantan. Arnold je Matoša prigrlio odmah nakon što mu se Matoš javio iz Beograda, priznajući mu već u prvom pismu talent i veličinu njegova značaja. Pa ipak, arnoldovska ovjera i projekcija Matoševe važnosti za hrvatsku književnost nije postala ni približna konstanta u Matoševim odnosima s Matičinim odbornicima,

A. G. Matoš, Književnost i književnici. Razmatranja, „Glas Matice hrvatske“, Zagreb, II/1907., br. 9-12, 1907., str. 74-81. Matoš je u „Glasu MH“, pored ovog eseja, objavio još samo jedan tekst – Stevan Sremac, I/1906., br. 17-20 (str. 165-172), br. 21-22 (str. 182-185). 3 Z. Posavac, Arnold kao estetičar u kontekstu kontroverza hrvatske moderne, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1996. 4 A. G. Matoš, Skupština Matice hrvatske, „Hrvatska smotra“, Zagreb, knj. V/1909., sv. VI-VII, br. 62-63, str. 169-171., cit. prema SD. O hrvatskoj književnosti I, sv. VI, str. 204-207.

187

188

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Ivica MATIČEVIĆ

koji su uglavnom krojili i usmjeravali politiku te institucije.5 Uglavnom, naglašavam, jer su tu politiku određivali i utjecajni suradnici Matičinih izdanja i glasila, koji nisu uvijek bili dio formalnog aparata upravljanja, poput Jovana Hranilovića ili Kerubina Šegvića. Iz zapisnika sjednica Matičine Uprave u kojima se spominje Matoševo ime, a zapisnici se čuvaju u HDA u Zagrebu, i odnose se na predmetno razdoblje od 1902. do 1914., vidljiva je stanovita dvostrukost odnosa spram Matoša, s jedne strane činovnička hladnoća odborničke vlasti, kolektivni refleks ravnodušnosti, a s druge strane ljudska dimenzija razumijevanja Matoševe nevolje i sudbine.6 Ako je Matošev književni ugled i priznanje njegova literarnog talenta utjecalo na potonju pojavu, onda je zasigurno Matoševa kritička dosljednost i umijeće polemičnosti u iskazivanju otvorenog mišljenja spram svih i svakoga, a Matičina uprava redovito je pritom loše prolazila, pojačala mjeru odborničkog odbijanja i piščevih prijedloga, i njegovih radova i zamolbi. Zapisnici tako bilježe da je prvi spomen Matoševa imena 25. veljače 1902. u vezi sa zahtjevom Matoševa oca Augusta da mu se sinu u Pariz pošalju Matičine knjige na ogled i recenziju, što je zajednički odbor MH, književni i gospodarski, i usvojio. U idućim godinama, i onda kada je Matoš djelatni suradnik Matičinih izdanja i glasila, i kada to više nije, uglavnom slijede odbijenice: 1906. otklanja se ponuda za objavom piščeve zbirke priča Putovi, a 1907. zbirke Priče, koja je zapravo izmijenjena verzija zbirke Putovi. Tu je knjigu proze, pod naslovom Umorne priče, Matoš konačno objavio 1909. u Knjižari Mirka Breyera. Tih godina nižu se i dvije službene odbijenice zamolbe za novčanu potporu i predujam, odnosno 1913. neprihvaćanje Matoševa prijedloga da ga se primi za člana-radnika MH. Pa ipak, 13. rujna 1912. odbornici mu dodjeljuju potporu od 300 K. da „oporavi svoje narušeno zdravlje“. Također su mu bez obveze dodijelili potporu od 400 K. 6. listopada 1913. te 23. prosinca iste godine 300 K., kao iznos nagrade najboljem hr5

Sastav Matičinih uprava u vrijeme Matoševih odnosa (suradničkih, polemičkih...) s Maticom hrvatskom bio je sljedeći: 1902.-1909. (predsjednik: Đuro Arnold; potpredsjednici: I. Hoić, K. S. Gjalski, V. Klaić, S. Kućak; tajnik: A. Radić; odbornici: S. Bosanac, O. Kučera, A. Musić, F. Kuhač, V. Novak, J. Pasarić, M. Šenoa, A. Bauer, Đ. Deželić, A. Harambašić, E. Kumičić, M. Dežman, Đ. Šurmin, S. Miletić, V. Deželić, N. Andrić, D. Gruber, O. Iveković, M. Čačković, i dr.); 1909.-1914. (predsjednik: O. Kučera; potpredsjednici: K. Pavletić, S. Kućak, D. Gruber; tajnici: A. Radić, A. Bazala; odbornici: S. Bosanac, V. Deželić, M. Šenoa, V. Treščec Borotha, M. Čačković, K. S. Gjalski, D. Domjanić, T. Krizman, J. Pasarić, B. Vodnik, J. Leskovar, K. Šegvić, S. Ivšić, i dr. Vidjeti o tome u: J. Ravlić, Matica hrvatska 1842-1962, Matica hrvatska, Zagreb, 1963. 6 Vidi arhivsku građu Matice hrvatske što se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, pod oznakom fonda 1567 Matica hrvatska, 2.2.4.=Zapisnici Glavne skupštine, Zajedničkog, Gospodarskog i Književnog odbora MH 1901-1913., knj. 41, te 2.2.5.=Zapisnici Uprave, Zajedničkog, Gospodarskog i Književnog odbora MH 1914-1924., knj. 42.

Ivica MATIČEVIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

vatskom suvremenom piscu za zbirku Pečalba. Za pomoć Matoš se obraćao, dakako, i samome predsjedniku Arnoldu i njegovu tajniku Antunu Radiću kojega je u više članaka što bi pripadali Matoševu ad hoc žanru literarne lakrdije (primjerice, razgovori Guravca i Rutavca, i sl.) spominjao u negativnom kontekstu, posluživši mu kao primjerak bedastoga tipa i poltrona, uopće neliterarnog čovjeka u vrhu literarne ustanove, strančara, koji se lukavo uhljebio u Matičinoj sinekuri.7 Jednako se tako s molbama, naročito se tužeći na bolest i onemoćalost, obraćao jednom drugome tajniku u Matičinoj Upravi, sada za predsjednikovanja Otona Kučere, Albertu Bazali, na kojega je zavitlao svoju poznatu polemičku željeznu metlu, ne bez osobnih uvreda, dok je ovaj bio odbornikom još za Arnoldova mandata. U zamolbi za pomoć od 9. kolovoza 1913. Matoš piše Bazali: „Štovani gospodine tajniče! Vlada mi ne daje ni mjesta, a nekmo li kakve pomoći. Nisam pjevačica. Primoran sam obratiti se za pomoć preko Vas Matici, ako sam već i dobio lane potporu, ma da nisam književničko dijete ili žena. Meni je oporavak to nužniji, što sam i duševno umoran, jer sam za nasušni kruh kao marva morao bez obzira na moralno i fizičko moje stanje raditi za novine, koje mi jedva nagrađivahu moj tjelesni napor. (...) Bolestan sam i umoran sam. Treba mi dvostrukog oporavka. Da imam koga osim Matice, ne bih dosađivao. Nisam li Radnik Matice hrvatske, ja sam radnik hrvatske literature, tražeći ono što po pravilima društvenim kao bolestan književnik imam prava, nemajući sreće imati siročadi književničke. U nadi da se Odbor neće oglušiti na ovu moju molbu, ostajem sa štovanjem Vaš A. G. Matoš“.8 Kako spomenusmo, uslijedila je jednokratna pomoć od 400 K., a pola godine nakon toga pisma Bazali Matoš više nije bio živ. Premda je polemika s Bazalom oko kadrovskog ustroja i intelektualne spreme Matičine Uprave davno završila (bilo je to 1908.), a razlozi za novčanom potrebom krajnje ozbiljni zbog teške bolesti, Matoš nije ni u ovome pismu mogao bez polemičkih invektiva. Naime, kada spominje da je lani već dobio potporu iako nije književničko dijete i žena, odnosno da kao književnik ima prava iako nema siročadi, zapravo aludira na Matičinu praksu koja proizlazi iz odredbi i duha Matičinih pravila poznatih još od 1874., kada je Matica ilirska promijenila ime u Matica hrvatska. Prema 4. i 5. točki tih Pravila, MH se obvezuje potpomagati hrvatske književnike u nevolji, a to se također odnosi na njihove udovice i djecu. Budući da, kako kaže, nije 7

O izravnom ili neizravnom napadu na karakter i književnu vrijednost Antuna Radića, kao dijela „koterijaške“ Matice hrvatske, vidjeti naročito sljedeće izvore i Matoševe tekstove: Pisma Radić-Matoš (SD. Pisma II, VIII, str. 87-103), Crni i bijeli (SD. Dragi naši suvremenici, XII, str. 138-141), Literarne lakrdije (SD. Polemike I, XIII, str. 176-182), Savremenik i Društvo hrvatskih književnika (isto, str. 196-201), Pismo iz Zagreba (SD. Polemike II, XIV, str. 34-36), Pjesme u prozi (SD. Feljtoni, impresije, članci II, XVI, str. 242-244). 8 A. G. Matoš, Pisma Albertu Bazali. SD, Pisma I, sv. XIX, str. 14.

189

190

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Ivica MATIČEVIĆ

član-radnik MH, a nije ni žena ili siroče kojeg uvaženog književnika, to se nada da će ipak dobiti pomoć. Ironični je impuls svakako u vezi sa spomenutom činjenicom da su odbornici polovicom 1913. odbili primiti Matoša među radnike MH, što je njemu zasigurno teško palo, a i vidljivo je iz članka koji je prvi put objavljen 1973. u Akademijinim Sabranim djelima (napisan je vjerojatno koncem svibnja 1913). Tu se žali kako na njegovo pismo-zamolbu da ga se primi u redove Matičinih radnika predsjednik Oton Kučera nije ni odgovorio, pa Matoš zaključno predlaže sljedeće: „...budući da svaka prirodna pojava mora imati svoje ime, pa ma se i ne dogodila na nebu, i budući da mi, radnici Matičini, ipak nismo Matičini radnici, predlažem da nam se milostivo dopita čedni naslov: Neradnici Matice hrvatske“.9 Zbog uvida u narav Matoševa odnosa spram Matice hrvatske i njezinih odbornika, ali i obrnuto, te zbog općenitog uvida u narav Matoševa nastupa u polemici, bit će korisno detaljnije razmotriti tijek i sadržaj sedmodijelnog suprotstavljanja mišljenja između Matoša i odbornika Bazale: I. – A. G. Matoš, Savremenik i Društvo hrvatskih književnika, „Hrvatska smotra“, III, knj. IV, sv. 7/8 (str. 157), sv. 9 (str. 176177), svibanj 1908. Tekst koji će izazvati Bazalinu reakciju. Matoš prigovara Upravi MH zbog konzervativnog programa koji joj onemogućuje znatniji intelektualni napredak i zbog toga što su joj odbornici „koterijaški, vrlo neliterarni neznanici i neznalice“. Napose proziva zastarjele misli K. Šegvića, V. Klaića i J. Hranilovića te kritizira one „neke“ neprincipijelne modernističke autore koji su Matici prišli zbog honorara, iako su – izazvani Arnoldovim govorom na Matičinoj Skupštini o modernistima – potpisali poznati antimatičarski proglas koncem 1904., zajedno s još četrdesetoricom pisaca; II. – A. Bazala, Na adresu gosp. A. G. Matoša, „Glas Matice hrvatske“, III, br. 10 (25. V. 1908.), str. 86-87. Bazala kudi Matoša zbog načina na koji piše protiv Matice, a koja se uglavnom spremno odazivala njegovim molbama za novčanom pomoći. Smatra da su njegovi prigovori koterijaškom duhu u Matici besmisleni, a baš je zbog nastojanja da tako ne bude i pokrenut „Glas Matice hrvatske“. Također, poziva Matoša da se očituje što je to njegova etika i estetika, kad već zbog toga napada ugledne Matičine članove Šegvića i Hranilovića. III. – A. G. Matoš, Crni i bijeli, „Hrvatska smotra“, III, knj. IV, sv. 11-12, br. 43-44 (lipanj 1908.), str. 241-242. Matoš i dalje drži kako je za nastalu podjelu na tzv. stare i mlade kriva politika koju vode dvije koterije, MH i DHK, te da nema nikakvih literarnih razloga za te podjele, već su „književnom zastoju“ skrivili izvjesni politički i osobni momenti. Smatra da MH „ne smije biti filijalka seljačke stranke (aluzija na braću Radić, op. a.) i arena odbora gdje su neknjiževnici kao prof. Pinter u ogromnoj većini“. Matoš dalje navodi kako je Bazalin problem s njim u vezi upravo u tome što on, 9

A. G. Matoš, Radnik ili neradnik, u: SD, Polemika II, sv. XIV, str. 225-226.

Ivica MATIČEVIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Matoš, ne pripada niti jednoj koteriji, niti jednoj struji, što je samostalan i slobodan. Naposljetku, smatra kako su njegova etika i estetika kudikamo poznatiji od etike i estetike Bazaline, toga „anonimnoga doctora“ koji „bulazni o mojoj podmitljivosti i o – honorarima.“ Slijedi daljnja oštra kritika načina na koji J. Hranilović piše svoje prikaze, jer to čini hvalospjevno i bez mjere. IV. – Anonim (A. Bazala), (Bez naslova), „Glas Matice hrvatske“, III, br. 14-15 (10. VIII. 1908.), str. 122-123. Iz načina i tona teksta jasno je da ga je napisao Bazala, kao nastavak polemike s Matoševim prigovorima i zamjedbama upućenima upravi MH. Smatra kako i ovaj put Matoševi napisi pokazuju lice čovjeka koji na ljude i prilike gleda s visoka, kritizerski, neodmjereno, umišljeno, nadajući se da će pritom biti i duhovit. Matoš je tipičan čovjek mijena, jer malo koketira sa „Savremenikom“, pa malo s MH, a o njegovoj etičkoj prirodi dovoljno govori činjenica da isti onaj Matoš koji Maticu naziva bunjištem nudi Matici svoje rukopise na ogled i tisak, traži od Matice novčanu pomoć, nada se solidarnosti... Bazala smatra kako je nepošteno od Matoša to što traži novac od književnog društva koje smatra neznalačkim i protivnim njegovim estetskim stajalištima i životnim uvjerenjima. V. – A. G. Matoš, Etična polemika, „Hrvatsko pravo“, br. 3832 (28. VIII. 1908.), str. 2. Matoš smatra kako je neetičan postupak Matičine uprave i njihova „Glasa MH“, jer su bez njegova pristanka objavili njegovu sliku na kraju I. godišta (1906.) kao vrlog novog suradnika Matičina glasila. Time su htjeli naglasiti kako je i Matici, eto, prišao jedan od najglasnijih mlađih. Bilo je to reklamersko iskorištavanje njegova imena. Sada, pak, kada kao slobodona kritičar iznosi svoje mišljenje protiv Matice kao „bunjišta braće Radića i bivšeg fratra Cherubina“, sada to ne odgovara Matičinim interesima pa ga napadaju i razvlače kao „posljednjeg čovjeka“. Tvrdi da je Matici prišao tek kad su ga bojkotirali u „Savremeniku“, da posrijedi nije istodobna suradnja s dvije koterije, kako to rade mnogi, pa spominje Vojnovića, Kosora, Lovrića i Gjalskoga. Nadalje, „kukavna je izmišljotina da sam ja ikad od Matice tražio potporu. Poslavši joj radove i knjigu neizdanih mojih priča, primah predujmove, jer me uvjeravahu da će moja knjiga biti štampana, da će u svoje vrijeme doći na red. Pošto mi to čekanje dosadi, uzeh djelo natrag, jer nisam želio da izađe kao postumna knjiga ili da uđe u štampu tek onda kada promijenim ‘nazore’ u pravcu estetike braće Radića i etike Cherubina Šegvića i A. B.-e. Gospoda vrlo diplomatski umovahu da me kiseljenjem mog djela u svom pretincu i nadom u honorar mogu prisiliti na ćutanje u jednoj i na udaranje po drugoj koteriji“. VI. – A. Bazala, Još jednom A. G. Matoš – i onda ne više, „Glas MH“, III, br. 16-17 (10. IX. 1908.), str. 137-138. Bazala smatra kako je Matoš oličenje sposobnosti, ali i površnosti. Ne želi više odgovarati Matošu, jer je posrijedi „smušena“ glava. Matoš je čovjek koji Bazalu, kako kaže, „ne može ni uvrijediti.“ VII. – A. G. Matoš, Tempestas in matula, „Hrvatsko pravo“, br. 3862 (3. X. 1908.), str. 2-3. Završna Matoševa replika

191

192

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Ivica MATIČEVIĆ

u kojoj prigovara sastavu Matičine uprave, napose sastavu Književno-umjetničkog odbora, koji uopće nije literaran, pa zato i nije kompetentan da bude takav i na tome mjestu. Aludirajući naslovom na polemičko-kritičku nevažnost i neetičnost Bazalina prosuđivanja, ali ponešto i cijele te polemike („bura u čaši vode = u noćnoj posudi“, prema Plautu), Matoš izričito odjeljuje djelovanje Matice hrvatske i njezinu važnost kao kulturne i književne ustanove, tj. njezina programa i poslanja u hrvatskom narodu, od ljudi koji sjede i odlučuju u njezinim tijelima. Jedno je pisati protiv same Matice, a drugo je pisati o stručnosti, odlukama i naravi ljudi koji u nekom vremenu zauzimaju vodeća mjesta. Matoš je smatrao da njegovu izvanstrančarskom, nekoterijaškom, kritičkom i nedvosmislenom hrvatskom, starčevićanskom smjeru pripada članstvo u Matici hrvatskoj: „Ja ne napadam i nisam napadao Matice. Drugo je Matica a drugo je Bazala i Kompanija – to je barem jasno. Milo mi je da se tom prilikom dokazalo kako se dijele Matičine ‘potpore’ u svrhu osobnih reklama ili barem – ćutanja o onima koji svijetu nameću mišljenje da Matica bez njih tobože ne bi mogla postojati i da su oni – Matica“. Premda Matoš nije pripadao, kako je često ponavljao i u ovoj polemici, nijednoj koteriji, niti starima niti mladima, niti crnima niti bijelima, niti slabima niti jakima, njegova je početna pozicija u osjećanju i tumačenju podjele zapravo ipak bila na strani hrvatskih modernista. Pri tome je ključan koncept slobode koji se vezivao za projekcije i programske želje tzv. mladih, napose za „Savremenik“, koji je bio – mislio je Matoš – poligon nove, zrele, artističke literature. U tome je smislu Matici redovito nabijao klerikalni, popovski imidž okoštale ustanove kojoj nije stalo do napretka, koncentrirajući se osobito na lik i djelo „jezuitskih kritičara“ Jovana Hranilovića (čika Jove), Kerubina Šegvića (Kerubina Lojolskog) i Vjekoslava Klaića.10 Nakon raskida suradnje i simpatija sa „Savremenikom“ u prilikama neodobravanja njegove kritike romana Za materinsku riječ K. Š. Gjalskoga i sukoba s Brankom Drechslerom 1906.,11 Matoš se sve više okreće Matici i njezinim izdanjima. Zasigurno da mu je taj put, a kod Matoša on nikada nije pravocrtan i bez kritičko-polemičkih neravnina, bio omogućen i Arnoldovom sklonosti njegovu talentu, što mu je ovaj filozof i pedagog priznao već u prvom privatnom pismu. Arnold je bio Matošev dugogodišnji zaštitnik i novčana potpora koju mu je slao diskrecijskim pravom kod Matoša je nailazila na zahvalnost i poštovanje. Uostalom, u posljednjem poznatom pismu Arnoldu od 15. kolovoza 1907., Matoš izričito veli kako će on i dalje, bez 10

A. G. Matoš, Književnici bez literature, „Slobodna reč“, Beograd, br. 166 (31. VIII. 1904.); Jezuitska kritika, „Savremenik“, I/1906., knj. 2, br. 7-8, str. 137-139. 11 B. Drechsler (Vodnik), A. G. Matoš. Malo građe za književni portret jednog boema, „Savremenik“, Zagreb, I/1906., knj. II, br. 11-12, str. 444-446.

Ivica MATIČEVIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

obzira na to što mu odbornici nisu htjeli primiti njegove Priče za objavu, i što su mu potpore odbijene, i dalje pomagati „Maticu Gj. Arnolda i A. Radića (!, op. a.), ali Maticu Milobara i Lisičara napasti ću onako otvoreno, kako je ona prama meni bila jezuitska i dubrovačka“. Uporne i uglavnom dosljedne kritike na račun rada i ponašanja Matičine Uprave trajale su od dolaska u Beograd 1904. i nakon propasti Vienca (koji je za Matoša bio „barometar hrvatske duše“), da bi se pojačale za i nakon polemike s Bazalom te kulminirale u izričitim osudama dogovora i okolnosti pomirbe između DHK i MH 1909. i smjene na predsjedničkom mjestu Arnold/ /Kučera.12 Nepomirljivost, upornost i trajnost njegova kritičkog, ironičnog, satiričkog i nerijetko omalovažavajućeg jezika spram Matičinih dužnosnika i načina djelovanja Matičine uprave, posljedovali su činjenicom da Matošu za života, a i još dugo nakon smrti, u Matici nije objavljena samostalna knjiga (tek 1952.), da Matoš nije primljen u Matičino članstvo iako je izrazio želju da postane radnikom i da na sjednici Uprave održanoj 19. ožujka 1914., dva dana nakon smrti, a i na sjednicama poslije, službeno nije izražena žal za umrlim piscem, da njegovoj obitelji nije upućena sućut s toga mjesta, odnosno da je na toj sjednici samo uzgred spomenuto kako su na pokopu bili predsjednik Kučera te odbornici Dane Gruber i Josip Pasarić. U ožujku 1924., a jednako tako i dalje, Matoševa obljetnica nije ni spomenuta, sve do 1954. kada je osnovan odbor za obilježavanje 40. obljetnice smrti i kada je D. Tadijanović priredio uopće prvu Matoševu knjigu pjesama u Matici, objavljenu u nizu Hrvatski pjesnici.13 U Matoševu kritičkom obzoru živjela je praslika Matičina rada iz 19. stoljeća i prilike književnoga života što ga je stvarao i zrcalio časopis Vienac, koji je izdizao hrvatsku sredinu na europsku razinu, i u kojem je, uostalom, i sam objavio svoj prvi književni rad kao 19-godišnjak.14 Sada je u Matici nalazio samo nered, problematične ljude, negativnu selekciju, vladavinu strančarskih i osobnih interesa. Kada je pisao o svome položaju u tadašnjoj hrvatskoj književnosti, kao što je to programski 12

A. G. Matoš, Naša književna kriza, „Narodne novine“, LXXV/1909., br. 65 (20. III.), str. 1-2. Prva je samostalna Matoševa knjiga objavljena u Matici hrvatskoj 1952. u ediciji Hrvatska književna kritika, knj. VI. Bile su to, dakako, njegove književe kritike i eseji, a priredio ih je M. Matković. Prvu samostalnu pjesničku knjigu priredio je 1954. D. Tadijanović pod naslovom Izabrane pjesme u ediciji Hrvatski pjesnici, s pogovorm J. Kaštelana. Slijede u Maloj knjižnici 1964. Pripovijetke i eseji u izboru i s pogovorom N. Pavičić-Spalatin. U ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti izbor iz Matoševa opusa objavljen je u tri sveska 1967. (knj. 64, 65, 66), priređivača D. Tadijanovića i M. Matkovića. Putopise je priredio D. Horvatić 1987. u Nakladnome zavodu Matice hrvatske 1987. pod naslovom Lijepa naša domovina i drugi putopisi. Konačno, nakon obnove Matičina rada, 1996. izabrane pjesme u Biblioteci Parnas priredio je I. Frangeš, dok je 2013.-2014. u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti četiri sveska izabranih djela priredio M. Šicel. 14 A. G. Matoš, Za Vienac, „Obzor“, XLIV/1903., br. 284 (12. XII.), str. 2.

193

194

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Ivica MATIČEVIĆ

i izričito učinio u predgovoru knjige Vidici i putovi 1907., u njegov je pogled itekako bilo ugrađeno i iskustvo što ga je taložio na pozadini svoga odnosa s Maticom hrvatskom: „Izdavati knjigu u času kada sam u svađi gotovo sa svim našim novinama i pozvanim i nepozvanim recenzentima, nije baš probitačno. Što ćemo! Ja nisam praktičan, i da to jesam, ne bih bio hrvatski književnik. Živući izvan naših koterija literarnih i političkih, sasvim je prirodno što sam im bijela vrana, jer one progone sve što je individualno i izolovano. Kod nas se slobodan književnik može zamisliti samo kao čovjek s rentom. I najnezavisnija književnost je kod nas strančarska.“15 Dug je put od ironičnog samoproglašenja neradnikom Matice hrvatske do aktualne Matičine nagrade za književnu i umjetničku kritiku koja nosi njegovo ime. A što bi Matoš mislio o današnjoj Matici hrvatskoj i današnjem Društvu hrvatskih književnika, o hrvatskoj kulturi, politici i strankama...? Jedno je sigurno: ne bi šutio – ono što bi mislio, to bi i rekao.

A. G. Matoš, Čitaocu, predg. u: Vidici i putovi. Eseji i impresije, Nakladna knjižara Lav. Kleina, Zagreb, 1907.

Antun PAVEŠKOVIĆ, Zagreb

MATOŠ NA HVARU

„Krležu bismo mogli nazvati internacionalistom i eurofobom, Matoša pak nacionalistom i eurofilom. Dva autodidakta, izvrsno ekstenzivno obaviješteni, ali i površni i nepouzdani u erudiciji, to je, zapravo, slika hrvatske književnosti dvadesetoga stoljeća.“

Da su Matoš i Krleža neprijeporni temeljci suvremene hrvatske književnosti možda je i nehotice najbolje dokazao Radovan Ivšić u svome osječkom predavanju odredivši jednoga lučonošom, a drugoga, recimo slikovito – latinskom inačicom istog imena s antipodnim značenjem. Zanimljivo, slijedom Ivšićeva iskaza, Krležu bismo mogli nazvati internacionalistom i eurofobom, Matoša pak nacionalistom i eurofilom. Dva autodidakta, izvrsno ekstenzivno obaviješteni, ali i površni i nepouzdani u erudiciji, to je, zapravo, slika hrvatske književnosti dvadesetoga stoljeća. Nerijetko amaterske, nespravne prepoznati prave vrijednosti, u vječnom grču da bijelom svijetu dokaže vlastitu svjetskost. U kulturnoj javnosti krajnje arbitrarne strukture kakva je hrvatska, rijetki su fenomeni duga trajanja. Simpoziji, ako se nisu ugasili nakon nekoliko sesija, prilika su da se oko neke teme okupi znanstvena i stručna javnost, strukturira istraživanje, organizira sustav mišljenja. Među njima osobito mjesto dugotrajnim prisustvom i temeljitošću tema zauzimaju Dani hvarskog kazališta. To je dovoljan razlog da istražimo jedan, ali paradigmatičan, segment recepcije Matoša, propitivanjem pojave njegova lika i djela u kontekstu Dana.

195

196

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Antun PAVEŠKOVIĆ

Hrvatska moderna razdoblje je idealna konteksta Matoševa opusa. U povijesti književnosti on se cijeni središnjom osobom toga razdoblja. Zajedno s Leskovarom, on kao pripovjedač otvara modernu, objavivši 1892. Moć savjesti, a umire upravo one godine koja se u većini povjesnica cijeni krajem moderne. Stoga se moglo očekivati da će se Dani hvarskoga kazališta, u dva navrata fokusirani na modernu, baviti upravo ovim auktorom. Dva puta ponovio se isti naziv – Književnost i kazalište hrvatske moderne – bilanca stoljeća. Matoš se kao tema nerijetko javlja usput, u kontekstu istraživanja o drugim piscima ili književnim fenomenima, a tek je nekolicina auktora zabavljena poglavito njegovim opusom. Izrijekom su o njemu izlagali (i potom pisali) Branka Brlenić-Vujić, Miljenko Buljac i Zoran Kravar. Od tekstova iz prvoga simpozija o moderni, gdje je Matoš lateralna tema, prvi je po redu nacrt za skicu Joanne Rapacke Željeznica, vlak, kolodvor iz imaginarija hrvatske moderne. (Naime, tragika njene smrti onemogućila je jamačno planiranu opsežnu studiju na tu temu.) U svom je prikazu inače Rapacka hrvatsku javnost upoznala s vlakologijom, granom semiotički orijentirane tematologije1. Matoševu pjesmu Notturno spominje na prvomu mjestu, kao jedan od vrhunaca hrvatskoga pjesništva uopće, a u kontekstu svoje teme kao prostor u kome lirski subjekt maštajući o putovanju u daljinu zamišlja sebe u vlaku.2 Slijedi analiza Matoševe proze na istu temu u kojoj su sugestije drugačije nego u njegovoj poeziji, a semantički i konotativni kontekst daleko kompleksniji. S obzirom na prostor posvećen Matošu, rad Rapacke mogli bismo uzeti rubnim, suodnosnim objema spomenutim kategorijama. U radu Lirika hrvatske moderne: tipološki opis Pavličić se očekivano bavi i Matošem. U nekima od sedam tipoloških aspekata Matoš je nazočan kao pjesnik, a samo u jednom se ne spominje. U ostalima, ako je nazočan tek i kraćom primjedbom, jasan je njegov paradigmatičan glas, iznad važnosti samo jedne epohe koja se, implicitno, ocrtava po njemu, a ne obratno. Poigravamo li se logičkom terminologijom: Matoš, bilo u prvom planu, bilo iz pozadine, superordiniran je pojam pojmu bilo koje stilske formacije, pa tako i moderne. Jedino spornom nadaje mi se Pavličićeva tvrdnja o apstinenciji od svakog neposredna angažmana slijedom koje su Matoševi angažirani stihovi oštro odvojeni od „prave poezije“.3 Osobno cijenim da je Matoš, uz nešto starijega Kranjčevića, prvi u postpreporodnom razdoblju angažiranu, konkretno domoljubnu poeziju značajno izdigao iznad budničarskih tričarija, štoviše, 1

Joanna Rapacka, Željeznica, vlak, kolodvor iz imaginarija hrvatske moderne, Dani hvarskog kazališta, 27, Zagreb-Split, 2001., 5. 2 J. Rapacka, n. dj., 9. 3 Pavao Pavličić, Lirika hrvatske moderne: tipološki opis, Dani hvarskog kazališta, 27, Zagreb-Split, 2001., 28.

Antun PAVEŠKOVIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

ovjerovio je kao moguće potentan pjesnički izričaj. U tom smislu ne zvuči mi sasvim plauzibilnom ni Pavličićeva tvrdnja o dijalektu kao potrazi za prirodnošću pjesničkoga jezika.4 Za neke druge pjesnike moderne ta je tvrdnja možda i aktualna. U Matoševu slučaju tu bi trebalo uračunati ljepotu, ne nužno i pastoralno-estetsku narav samog idioma te ne na zadnjemu mjestu i potvrdu identiteta. Drugi Pavličićev sintetski rad na ovu temu, godinu dana kasnije, Što je danas hrvatska moderna? spominje Žmegačevu konstataciju o utjecaju impresionizma u Matoševim tekstovima, a dotiče se i Matoševih kritičarskih opaski o Janku Poliću Kamovu.5 U svom radu te godine Matoša posve marginalno spominje i Dunja Fališevac6, kao i neki drugi auktori. U kraćem ogledu Hrvatski modernisti u Dnevniku Blagoja Berse Nedjeljko Fabrio bez komentara navodi Bersinu dnevničku bilješku o Matoševoj smrti.7 Ljerka Schiffler u studiji Završnica epohe: prema ideji izgradnje nacionalne filozofije citira Matoševe argumente o europeizmu nacionalne kulture kao njene istinske potvrde i vrijednosti.8 Za razliku od nekih drugih auktora, ona Matošev skepticizam spram imaginarnog europeizma ne tretira negativno, nego kao uravnotežen pristup između pohvale i zazora. Važnost Matoševa statusa neizravno potvrđuje Miroslav Šicel u članku Domjanićeva štokavska poezija u kontekstu njegovih Razmišljanja i zapisa, konstatirajući da su Matoševe paušalne ocjene Domjanićeva štokavskog opusa uglavnom varirali svi kasniji interpreti.9 Očito je, dakle, da Matoš, bio u pravu ili ne, ima status gotovo neupitna arbitra. Zoran Kravar u članku o Vojnoviću10 koristi svoj kasnije uobičajen repertoar označnica AGM-a: antimodernistička preduvjerenja, nacionalizam pravaškoga tipa, prošlost koju Matoš mobilizira protiv sadašnjosti. Na Matoša se usput poziva i Milovan Tatarin pišući o novelistici Branimira Liva4 5 6

7 8 9 10

P. Pavličić, n. dj., 30. Pavao Pavličić, Što je danas hrvatska moderna?, Dani hvarskog kazališta, 28, Zagreb-Split, 2002., 10. „O Vidriću su na početku dvadesetoga stoljeća pisali relevantno M. Marjanović, A. G. Matoš, J. Dučić, D. Mitrinović, N. Polić, A. B. Šimić i mnogi drugi.“ Dunja Fališevac, Baladeskne pjesme Vladimira Vidrića, Dani hvarskog kazališta, 28, Zagreb-Split, 2002., 27. Poslije tek spominje Matoša kao tvorca nekoliko balada, n. dj., 45. Nedjeljko Fabrio, Hrvatski modernisti u Dnevniku Blagoja Berse, Dani hvarskog kazališta, 27, Zagreb-Split, 2001., 51. Ljerka Schiffler, Završnica epohe: prema ideji izgradnje nacionalne filozofije, Dani hvarskog kazališta, 27, Zagreb-Split, 2001., 70-71. Miroslav Šicel, Domjanićeva štokavska poezija u kontekstu njegovih Razmišljanja i zapisa, Dani hvarskog kazališta, 27, Zagreb-Split, 2001., 132. Zoran Kravar, Nostalgija i utopija u Iva Vojnovića, Dani hvarskog kazališta, 27, Zagreb-Split, 2001., 141.

197

198

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Antun PAVEŠKOVIĆ

dića.11 U radu „pretovarenu“ obiljem teorijskih referenci, Helena Sablić Tomić svrstava Matoševu autobiografiju u autodijegetsku prozu, obdarujući nas tako posve nekontekstualiziranim podatkom12. U nevelikom, ali iscrpnu radu Sibile Petlevski Anakronizmi i avangardizmi hrvatske dramske moderne Matoš zauzima važno mjesto u dijelu rasprave o terminološkim dvojbama. Naglašava se, ali i propituje, njegovo transhistorijsko shvaćanje moderniteta.13 Nije prigoda za temeljniju elaboraciju ovoga značajna rada, no mora se naglasiti da je kolegica prva metodološki uočila anticipatorsku poziciju Matoševu ne samo u području književne prakse, nego i u prostoru teorije.14 Baveći se imaginarijem Mediterana, Branka Brlenić-Vujić slično tretira Matoševe teorijske predilekcije, ali ne ulazi u potanji opis ili raščlambu.15 Nešto prostora Matošu je posvetio i Goran Rem u studiji Hrvatska književnost u Slavoniji na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Možda je pokoja njegova primjedba i svrhovita, ali ih zasjenjuje nezasitna stilotvorna strast: „traganje za estetičkim zgusnućem svoju će sažetnicu naći“, „gradirana slikovna sofistikacija i tajanstvenost“, „snimateljsko lutanje“16 i kao vrhunac: „Matošu, međutim, slavonsko-srijemski prostor uglavnom predstavlja nacionalno reprojicirano polje, obrađeno nadom u pokrajinsku autentičnu vitalnost. Zapušteno polje koje usprkos razgovoru dominantnog poljodjelstva, vitalno obnavlja svoju razliku.“17 Od radova čiji je temeljni istraživački interes isključivo Matošev opus, prvi po redu jest ogled Branke Brlenić-Vujić Matošev fin de siècle. U ogledu pokadšto opterećenom brojnim i mjestimično preopširnim citatima, ali i stilskim piruetama, odmah na početku upada u oči rečenica: „U Matoševim fragmentima iz Dojmova s pariške izložbe slijedim s jedne strane uzmak u panesteticizam i estetizaciju prostora s amblematikom i ikonografijom secesionističke dekorativnosti, a s druge strane taj 11 12

13 14 15 16 17

Milovan Tatarin, Novelistika Branimira Livadića, Dani hvarskog kazališta, 27, Zagreb-Split, 2001., 313. Helena Sablić Tomić, Naratološke osobine autobiografije u razdoblju hrvatske moderne, Dani hvarskog kazališta, 28, Zagreb-Split, 2002., 86. U kontekstu njena istraživanja, podatak možda i jest relevantan, no ostaje pitanje čemu služi konstatacija da je Matoševa autobiografija pisana autodijegetski? Sibila Petlevski, Anakronizmi i avangardizmi hrvatske dramske moderne, Dani hvarskog kazališta, 28, Zagreb-Split, 2002., 100-101. U ovako gruboj binarnoj podjeli recepcije Matoša uvijek ima mjesta i potrebe za potpodjelama pak ovaj rad spada u podgrupu koja se Matošem bavi količinski marginalno, ali ne i usput. Branka Brlenić-Vujić, Imaginarij Mediterana – književna moderna na prijelazu stoljeća, Dani hvarskog kazališta, 28, Zagreb-Split, 2002., 205, 212. Goran Rem, Hrvatska književnost u Slavoniji na prijelazu 19. u 20. stoljeće, Dani hvarskog kazališta, 28, Zagreb-Split, 2002., 221. N. dj., 222.

Antun PAVEŠKOVIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

isti estetizirani prostor prihvaća ekspanziju primijenjenih umjetnosti.“18 Ako sam se uspio probiti kroz semantičku prašumu ove izjave, usuđujem se primijetiti da je pogrešno panesteticizam i secesionističku dekorativnost suprotstavljati instrumentaliziranju primijenjenih umjetnosti, budući da je upravo secesija, kao dovršenje i negacija staroga artističkog poretka i prikrivena anticipacija avangarde djelovala sinergijski, a ne kontrarno supostavljajući razne stilske komplekse. Pozivajući se na Flakerovo čitanje Matoša, auktorica nadalje točno uočava da je pisac, deklarativno odbijajući poticaj bečke i srednjoeuropske moderne općenito, u svome publicističkom prikazu pariške izložbe barem anticipirao cjelokupno europsko ozračje tog vremena.19 Suprotno mogućem čitanju njene prethodno navedene tvrdnje, znanstvenica ipak alimentira Matoševo fin-de-sièclovsko višeglasje. Također, zbunjujuće u ovome misaonom kontekstu, mada je točna, djeluje maniristička konstatacija da je Matoš, osluškujući novu industrijsku civilizaciju, u svoje fragmente unosio i umjetničku kreativnost obrtne umjetnosti.20 Konačno, i pored nemogućih stilskih vratolomija i konfuzne kompozicije cjeline teksta, ovaj rad bi mogao poslužiti korisnim uvodom u neke aspekte Matoševa spisateljstva i statusa u hrvatskoj književnosti. Dokaz za to je i tvrdnja koja je mogla puno jednostavnije apostrofirati karakterističnu dvoznačnost odnosa prema raznim stilskim kompleksima: „Ekspanzija je primijenjenih umjetnosti u estetizirani prostor u suprotnosti, ali i u sintezi s bijegom i odlaskom u unutarnju senzibiliziranu sliku estetiziranih predmeta, flore i faune i vlastite čežnje Matoševa tjelesnog odmaka u ikonografski lik vječne i idealne ljepote mladosti putem figuralnih snova ili optičkih preobrazbi.“21 Miljenko Buljac pozabavio se putopisnom prozom Antun Gustava Matoša. Transparentniji od Brlenić-Vujić, intonaciju svoga rada najavljuje već prvom rečenicom ispunjenom romanticističkim općim mjestima: „Antun Gustav Matoš nesvakidašnja je pojava u hrvatskoj književnosti u kojoj slutimo neslućene blagodati jedne kulture, ćutimo dašak epohe, prepoznajemo znakovlje vremena.“22 Uvod, ambiciozno zamišljen kao pokušaj formuliranja svega bitnog u životu i djelu AGM-a, nepotrebno je pretrpan budničarskim epitetima, manje fantazmagoričnim od onih u radu prethodno ocrtane auktorice, ali svodiv na nekoliko informacija bitnih za razumijevanje Matoša, koje prati i hrpa pseudopjesnički ugođenih adoracija. U narednom odjeljku Buljac opravdava svoj izbor činjenicom da su putopisi u stručnoj 18

Branka Brlenić-Vujić, Matošev fin de siècle, Dani hvarskog kazališta, 27, Zagreb-Split, 2001., 161. N. dj., 163. 20 N. dj., 165. 21 N. dj., 167. 22 Miljenko Buljac, Putopisna proza Antun Gustava Matoša, Dani hvarskog kazališta, 27, Zagreb‑Split, 2001., 172. 19

199

200

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Antun PAVEŠKOVIĆ

literaturi o književnosti često od drugotne važnosti.23 U Matoševu slučaju nalazi da su piščevi putopisi bliži životu od njegovih novela stoga što upućuju na zbiljski prostor, na stvarne ljude i na zadane životne okolnosti.24 Sama po sebi ova tvrdnja nije osobito plauzibilna. Bliskost životu nije nikakav valjan kriterij književnosti. Buljac je ovdje upao u zamku ne baš vidljivu na prvi pogled: umjesto da govori prvenstveno o literarnim kvalitetima Matoševih putopisa, podastire argumente o žanrovskim razlozima navodno relevantnim za literarni izbor. Je li ili nije Matoš mrcvario svoje tijelo poput prognanika i vandrokaša, čitatelju je manje bitno od uvjerljivosti iskaza, a činjenica da Matoševi putopisi očuđuju jer donose intimne piščeve ispovijedi,25 promašena je. Puno je ljudi bogatih intimom koju nisu znali iskazati, a po toj logici Karl May nikako nije smio napisati sjajne pustolovne romane o predjelima na kojim se nikada nije zatekao. Sama analiza pojedinih putopisa donekle je uvjerljivija od argumentacije. Zaključni pasus u kome su postavljani okviri i razmotren ovaj dio Matoševa opusa u kontekstu hrvatske književnosti donosi pokoje solidno književnopovijesno zapažanje (paralela s Kumičićem), ali ponavlja suvišnu patetiku, umjesto racionalne analize. Ako je ideal ovoga rada bio da se književnim stilom komentira književnost, tada nam je konstatirati da je ishod daleko od dosega jednoga Frangeša koji je spajao literarnost stila i oštrinu znanstvenokritičke misli. Unutar problematiziranja književne moderne Zoran Kravar ispisao je daleko najkvalitetniji rad o Matošu. Ogled Suvremene teme i konzervativni nazori u lirici A. G. Matoša ističe piščev neuobičajen odnos spram suvremenosti. Atipično za pisca moderne, Matoš je često posizao za suvremenim temama.26 Za razliku od Pavličića, Kravar ovaj postupak alimentira kao estetski relevantan.27 Interpretacija More savršeno ocrtava ne samo tu pjesmu, nego i Matoševe stvaralačke predilekcije uopće te dotiče komplekse čitava kulturnopovijesna razdoblja. Cjelokupna Kravarova analiza iznimno je slojevita i postupkom definira analitičke standarde nedostupne većini auktora koji pišu o ovoj problematici. Na kraju je postavio i pitanje, u namjeri objektivan uvid: „Čime je pak Matoševa civilizacijska kritika ideološki potaknuta i predodređena?“ S jedne strane sasvim legitimno i potrebno, ali i pitanje koje je, vjerojatno i protiv auktorove namjere, otvorilo niz dvojbi. Metodološki uzorito, ovo govorenje problematično je ne u otkrivanju idejnih poticaja, nego u ideologijskom vrednovanju koje Kravaru nije bilo svrhom, ali je via 23

N. dj., 173. Ibid. 25 Ibid. 26 Zoran Kravar, Suvremene teme i konzervativni nazori u lirici A. G. Matoša, Dani hvarskog kazališta, 28, Zagreb-Split, 2002., 17. 27 N. dj., 18. 24

Antun PAVEŠKOVIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

facti isplivalo na površinu. Kravar lucidno uočava Matoševe stvaralačke postupke i teme, ali ih, zaobilazeći kontekst, olako etiketira. Ogledan primjer jest Kravarova neselektivna karakterizacija Matoševa pravaškog nacionalizma. Kada Matoš u Iseljeniku govori o čoporima Mađara ili o doklaćenom Švabi, to zaista jest nacionalistički isključiva frazeologija.28 Domaće pravaštvo29 (što ovdje znači atribut domaće nije sasvim jasno) jest ideologija konzervativna i restaurativna. Kada se, međutim, spomenute karakterizacije plasiraju bez konteksta, tada to jest optužujuće. Nema opravdanja za nacionalističku zadrtost. No, biti napredan poslije događanja 1848. značilo je u hrvatskom položaju pristati trajno, sve do novijih vremena, na Marxov postulat o otpacima naroda i na prešutnu tezu o funkcionalno nužnom velikomadžarskom šovinizmu ili pangermanskom nacionalizmu, koje treba abolirati odgovornosti jer su u povijesnom smislu progresivni. Tu se pokazuje koliko je marksističko ljevičarstvo po potrebi hegelijanski antipovijesno. Konstatirati bez analize Matošev retrogradni nacionalizam, znači prešutno opravdati licemjerno odustajanje historiografskog ljevičarenja od njegove vlastite dogme o dijalektičkom materijalizmu. I to je jedina zamjerka Kravarovu radu. Kratak komentar navedenih prinosa otkriva da se u kontekstu ovoga simpozija nije pojavio niti jedan sintetski zaokružen uvid. Osim u svojim prvim sesijama, sudionici ovoga skupa rjeđe su se bavili temeljitim obuhvatima te stoga ne iznenađuje izostanak te vrste propitivanja Matoša. Uostalom, rijetki su pisci, a i ti iz razdoblja starije književnosti, „dobili“ čitavu jednu sesiju. Neka buduća obljetnica možda će ispraviti propust spram utemeljitelja moderne hrvatske književnosti.

28 29

Isto. Isto.

201

202 Cvijeta PAVLOVIĆ, Zagreb

MATOŠEV NEPREŽALJENI ŠENOA: POSTUPAK KANONIZACIJE „Ako je Matoš bio okrutan i otrovan prema mnogim autoritetima svojega doba, spoznaje koje je kontinuirano iznosio o Šenoi dokaz su njegove iznimne sposobnosti da temeljem dubinskoga razumijevanja književnosti prepozna imanentne književne kvalitete.“

Kad je preminuo August Šenoa (1838.-1881.), klasik hrvatske književnosti po kojemu je čitavo jedno razdoblje hrvatske književnosti nazvano „Šenoinim dobom“, Antunu Gustavu Matošu (1873.-1914.) bilo je 8 godina. Prema klasicima koji su preminuli u dobi kad smo krenuli u školu obično razvijamo osobit odnos, drukčiji od odnosa koji gradimo prema klasicima davnijih doba. U školskoj smo se dobi tek počeli susretati s mogućim koncepcijama povijesti književnosti, ali smo već imali neku predodžbu o književnosti: klasici koji su upravo u našoj mladenačkoj dobi ušli u „Panteon slave u vječnosti“, ostaju mladom recipijentu bliski, a istodobno dovoljno strani, stariji, vremenski udaljeni od recipijentove zrelosti; oni su predstavnici netom minuloga doba, koje osjećamo kao drugo, drukčije od suvremenosti, ali razumljivo, tj. bliskije od davnih doba, koje osobno iskustvo uopće ne posjeduje. Govorim li o vlastitom iskustvu, evo usporedbe: kao što je kad je Šenoa umro Matoš bio dijete koje je upravo počelo osvješćivati društveni i kulturni kontekst, takvo iskustvo usporedivo je s mojim djetinjstvom i mojim iskustvom smrti Miroslava Krleže (1893.-1981.). Svatko se vjerojatno lako može sjetiti koji je klasik svojim odlaskom, u medijima i putem školovanja, pisanja sastavaka, recitacija i sl., obilježio svijest o kulturi iz vlastita djetinjstva, svijest o kulturi u koju je u mladim danima upravo zakročio. To su primjeri prvih osvješćivanja kulture kao sadržaja u kojemu smo aktivni sudionici. Kao što su mi razdoblje izobrazbe i odmak od djetinjstva do

Cvijeta PAVLOVIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

zrelosti omogućili da ne prihvaćam idealiziranje i hiperboliziranje djela Miroslava Krleže, tako ni Matoš nije izgradio a priori udivljujuć odnos prema Augustu Šenoi. Poznat po oštrini i jetkosti jezika i pera, Matoš je međutim aktivno sudjelovao u procesu kanonizacije djela i lika Augusta Šenoe, kakav je ostao prisutan i do danas, u XXI. stoljeću. Ovo se istraživanje uvelike oslanja na istraživanja Vinka Brešića, a poglavito na 1 knjigu Dragi naš Šenoa , koja je postavila temelje za proučavanje procesa Šenoine kanonizacije te je između ostaloga iznijela Bibliografiju memoarskih zapisa o Augustu Šenoi, iz koje je razvidno do koje je mjere Šenoa ostao prisutan u kulturnom pamćenju pa i u procesu Matoševe izobrazbe i književno-kulturnoga sazrijevanja: 1881. g. posmrtno o Šenoi pišu Dragutin Hirc i Ivan Milčetić, 1882. Josip Starè, Vjekoslav Livadić i Franjo Marković, 1886. Vjekoslav Homotarić, 1899. skriven inicijalima M. Z., 1906. Bude Budisavljević, 1912. Antonija Kassowitz-Cvijić. U tom su nizu vrlo značajne osobe kulturnoga života Bude Budisavljević, Antonija Kassowitz-Cvijić i iznad svih Franjo Marković pa se njihova imena često nalaze u Matoševim zapisima. Između objavaka M. Z.-a i Bude Budisavljevića, od 1900. do 1906. g. pojavili su se za ovu temu zanimljivi radovi Milana Marjanovića (1879.‑1955.), na koje je pak reagirao A. G. Matoš. Na taj se način Matoš svrstao u niz autora između Bude Budisavljevića i Antonije Kassowitz-Cvijić, koji su sudjelovali u afirmaciji Šenoe kao književnoga klasika, tj. dijela nacionalnoga pamćenja i identiteta. Milan Marjanović bio je objavio prvi svoj članak o Matošu u „Svjetlu“ 1900. g. pod naslovom A. G. Matoš, Portret. U članku o knjizi Ivana Cankara Za narodov blagor, u „Brankovu kolu“ 1901. g., ponovno je Marjanović pisao i o Matošu. Kad je Marjanović objavio u tri tečaja kalendara Svačić (za 1905., 1906. i 1907.) rad Iza Šenoe, osvrnuo se na nj Jovan Hranilović u „Glasu Matice hrvatske“ pod naslovom Nekrolog hrvatskoj „modernoj“. Marjanović mu je pod istim naslovom odgovorio u „Savremeniku“ 1906. (knj. II, br. 6, str. 440; taj je članak pretiskan u „Hrvatskoj književnoj kritici“, sv. III: Milan Marjanović, Matica hrvatska, Zagreb, 1950.). A kad je u izdanju Hrvatske knjižarnice u Zadru izašla knjiga Iza Šenoe. Četvrt vijeka hrvatske književnosti (1906., 198 str.), o njoj su ocjene napisali Ivan Krnic („Narodne novine“, br. 106/7, 1907.), A. G. Matoš („Hrvatska smotra“, knj. II, br. 1 i 2, 1907.) i Vladimir Lunaček („Savremenik“, II, br. 7, 8 i 9, 1907.). Na te se ocjene osvrnuo Marjanović raspravom Tri ocjene u „Savremeniku“ (II, br. 10 i 11, listopad i studeni 1907.), a Matoš mu je odgovorio člankom Polemičar M. Marjanović („Hrvatska 1

Vinko Brešić: Dragi naš Šenoa, Međunarodni slavistički centar Republike Hrvatske, Zagreb, 1992.

203

204

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Cvijeta PAVLOVIĆ

smotra“, knj. III, str. 358, 1907.). Dakle, mnogo se prašine diglo oko Šenoe „iza Šenoe“ (nakon njegove smrti), a nakon izlaska knjige Iza Šenoe. Tako je, bez obzira na kvalitetu i rezultate rasprave, Šeona nedvojbeno ustanovljen kao znak jedne epohe kojoj se granice jasno razabiru. No i prije te u kulturnoj javnosti uzburkane pa i uvrjedljive diskusije, Matoš je 3 u siječnju 1907. u istoj „Hrvatskoj smotri“ objavio prilog August Šenoa sa znakovitim podnaslovom: K zaboravljenom jubileju pjesnikovu. Pravodobno reagirajući, jer se dana 13. prosinca 1906. bilo navršilo dvadeset i pet godina od smrti Augusta Šenoe, Matoš upozoruje na opasnost od zaborava i sprječava ga tekstom in memoriam. U njemu Matoš gradi Šenoin status po nacionalnoj i lokalpatriotskoj paradigmi Šenoina javnog djelovanja. Hrvatska i Zagreb prvi su motivi koji Šenou po Matošu čine prepoznatljivim piscem koji je zavrijedio ući u vječnost književne slave. Šenoina nacionalna i lokalpatriotska paradigma korespondira s Matoševim nadahnućem te nije slučajno da je na prvome mjestu u tekstu istaknuo one elemente koji odgovaraju Matoševu i fikcijskom i fakcijskom subjektu. Premda je zatomio vlastita opredjeljenja i odlike vlastitoga stvaralaštva, koje se također nadahnjivalo nacionalnim i lokalpartiotskim motivima, Matoš je Šenoin značaj počeo graditi ističući na prvome mjestu „elemente prepoznavanja“. U tekstu slijedi usporedba Šenoe s Ivanom Krstiteljem Tkalčićem (1840.-1905.), prebendarom zagrebačke stolne crkve, povjesničarom grada Zagreba, iz koje je razvidno Matoševo dobro snalaženje u teorijama i praksi znanosti i umjetnosti: usporedba Tkalčićeva i Šenoina rada i zaslugâ ujedno je prostor za razlikovanje povjesničara s jedne i književnika-umjetnika s druge strane: jedan je „historijskom motikom u ruci kopao“, drugi je „išao za njim srcem i fantazijom“; Tkalčić je razgraničio povijesne prostore, Šenoa je u njima oživio likove i slike. „Rad i pjesma, 4 historija i roman, kamenje i život.“ Iz toga je navoda razvidno Matoševo poimanje književnosti kao kreacije: pjesma, roman, život, nasuprot kopanju, motici, kamenju (kao metaforama). Matoš ponavlja latinsku izreku saxa loquuntur, koja mu dakako odgovara u usporedbi Tkalčića i Šenoe; no čak i kad se radi samo o figuri, o 2 3

Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, svezak IV. Vidici i putovi. Naši ljudi i krajevi, ur. Dragutin Tadijanović, JAZU, Liber/Mladost, Zagreb, 1973., str. 410-411. Antun Gustav Matoš: August Šenoa, „Hrvatska smotra“, II, knj. II, str. 35-36, Zagreb, siječanj 1907., u: Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. VI. O Hrvatskoj književnosti (1898-1909), ur. Nedjeljko Mihanović, JAZU, Liber/Mladost, Zagreb, 1973., str. 121-122 i 257-259. August Šenoa: Sabrana djela, sv. VI. O Hrvatskoj književnosti (1898-1909), ur. Nedjeljko Mihanović, JAZU, Liber/Mladost, Zagreb, 1973., str. 121.

Cvijeta PAVLOVIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

dosjetci koju razvija oko hrvatskih velikana, Matoš nenametljivo podržava Šenoinu ideju književnoga stvaranja, koja bi oslanac imala u činjeničnom i provjerljivom. Uzletima fantazije potreban je potporanj uzlijetanja i slijetanja, koji stoji kao okosnica objedinjavanja, integracije, opstojnoga zajedništva – u Matoševu slučaju – kao okosnica nacije. „Kamen je propjevao (...), a pjesma kamenja ne gine, već se predaje od naraštaja 5 u naraštaj... U toj pjesmi žive i uspomene na njega, Šenou.“ Dobro poznajući i suvereno vladajući Šenoinim opusom, Matoš ne zastaje samo na Šenoinim povijesnim romanima nego asocijativno upleće i njegov pjesnički rad (upleće pjesmu Na Ozlju gradu, navodeći stihove „Goruće čelo na gol tisnuh kamen i plakah gorko ko na grobu majke“ te aludira na pjesmu Zagrebu usporedbom „kao 6 mlad junak“ ), a ističe i obuhvatnost Šenoinih tema koje se rasprostiru u širokom rasponu vremena i prostora (primjerice od Mokrica i Medvedgrada do Nehaj‑grada i Senja). Matošu se u tom pregledu činilo važnim istaknuti da se Šenoin duh ipak rado „vraćao k Zagrebu; to mu je bilo gnijezdo“ pa se i u tom dijelu nameće Matoševo ugledanje u Šenou – jasno je da je po načinu na koji Matoš razumijeva Šenoin opus, Zagreb Šenou odredio taineovsko-pozitivistički, dok je Matošu Zagreb svojevrsna životna čežnja i intelektualni izbor. Ostaje člankom naznačena mogućnost da je Matoš želio ostvariti zagrebački i hrvatski književni projekt, imajući pred očima Šenoina uspješna književna ostvarenja kao dokaz da je projekt provediv, ali sada u drukčijoj poetici, u skladu s novim duhom vremena. U prvome planu Matoševih opažaja u članku nalaze se Šenoini povijesni romani Zlatarovo zlato s majstorom Krupićem, Kamenitim vratima, Grgom Čokolinom i Gregorijancima te Kletva s Gričanima, Kaptolom i Krvavim mostom, kao fikcionalni svjetovi koje Matoš uspoređuje sa suvremenošću, s onim drugim Zagrebgradom što se pruža „kao mlad junak“, a u daljini sopi željeznica „kao veliki ognjeni 7 zmaj“, kao znak novoga vremena, nove tehnologije. Potresan prizor nestajanja tragova staroga prostora izveden je figurom jednostavnoga, kratkog, Matošu svojstvenog kontrasta s usporedbom: „onda opazite gdje ruše Bakačevu kulu, ne Gričani, ne vojska, već naši današnji radnici. Ruše ju mirno: kamen po kamen. I vratite se zbilji, sadašnjosti.“ (Bakačeva kula bila je središnja utvrda zapadnoga obrambenog 5 6 7

Ibid., str. 122. Matoš se poigrao Šenoinim stihovima. Šenoa promatra Zagreb kao grad koji „stoji kao junak lijep i mlad...“, a u Matoševoj se viziji grad „pruža kao mlad junak“. Matošev Notturno sa stihom „željeznicu guta već daljina“ dio je postuma.

205

206

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Cvijeta PAVLOVIĆ

zida pred kaptolskom katedralom. Kula je građena između godine 1514.-1521., a 8 gradnju je započeo Toma Bakač Erdödy. Srušena je 1906.). Logika teksta usmjerena je na odredbu Šenoinih zasluga za književnost i kulturu Hrvatske te je Matoševa misao pasatistička: u jednoj slici Šenoa je prikazan kao pjesnik kojemu je oko glave bršljan sa starih ruševina, a taj bršljan ne gine, taj bršljan je trajan; u drugoj slici Šenoa je pjesnik koji je oživio kamenje da govori. Kamen kao metafora povijesti pretvorio se pod njegovim perom u život, kamen je propjevao, a pjesma kamena ne gine, pjesma kamena se predaje od naraštaja u naraštaj – u toj pjesmi žive i uspomene na Šenou. Na kući u kojoj je umro August Šenoa, u staroj kući u Mesničkoj ulici 36, danas Mesničkoj 34, nalazi se spomen-ploča s natpisom i Šenoinim likom, koja bi sve one koji se s Gornjega grada spuštaju u Donji grad trebala podsjetiti na Šenoinu slavu. Matoš 25. godišnjicu Šenoine smrti obilježuje i s osjećajem srama, jer su Šenou mnogi odlučili zaboraviti: „I dok je on toliko kamenje oživio da govori, ova spomen-ploča nije mogla progovoriti Hrvatima – onima koji toliko žive ljude slave – da bi se valjalo sjetiti i žalosnoga jubileja mrtvoga Šenoe“. Matoša je stid te „bježi brzo dolje“, kako sâm kaže, da se izgubi u mladom, Donjem gradu, u njegovoj buci. Posljednja rečenica Matoševa tihi je uzdah: „slava pjesniku staroga grada!“, a poruka joj je dvostruka: Matoš Šenou proslavlja kao ovjenčana pjesnika, zaslužnika naroda, po kojemu je progovorila naša prošlost, koji je iz starih listina razvio fantaziju najčarnijih oblika koje nam je predao i po kojima žive u nama. No novo vrijeme ne želi vidjeti Šenou kao svojega pjesnika, jer novo vrijeme voli slaviti samo žive ljude. Matoš se zalaže za „objektivnost“ slave, za vremenski i kritički odmak koji će iskristalizirati laureata za vječnost. Matoš se zalaže za kanonizaciju koja ne bi bila nijema petrifikacija, a istodobno se legitimira kao književnik i čovjek novoga doba i novoga grada. Silazak iz Gornjega u Donji grad, iz prostora starih u prostor mladih, u prostor željeznice i buke, u kojemu se pojedinac može utopiti, izgubiti, nestati, istaknuta je simbolistička vizija novoga doba, nove poetike, novih postignuća. Čitav prilog, iako naoko jednostavan i razumljiv, prava je minijatura esteticističkoga ukusa, u kojemu se nekoliko stožernih stilskih figura, poput usporedbe, antiteze i ponavljanja s varijacijama, pregledno smjenjuju, da bi u emfatičkoj završnici vrtložno još jednom pokrenula i ponovila netom izložene motive, spiralu koja ponire u dubinu duše, dubinu iz koje će izići tih Matošev uzdah, uzdah kritičara i uzdah pjesnika.

Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. VI., op. cit., bilješka 4, Prilozi, str. 258.

Cvijeta PAVLOVIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Drugi važan Matošev prilog postavljanja Šenoe kao središnjega književnika minuloga razdoblja te utoliko predstavnika jedne velike epohe hrvatske književnosti objavljen je pola godine nakon prvoga teksta. Kako je uvodno istaknuto, riječ je o tekstu koji se naoko ne bavi Šenoom nego Milanom Marjanovićem kao autorom knjige Iza Šenoe, koji je tekst Matoš naslovio izrazito figurativno, pod navodnicima, „Sintetična kritika“.9 Tekst je stoga, za razliku od prethodnoga, naglašeno ironičan, a usmjeren je na kritiku estetičkih misli tzv. realističke omladine, kojoj je Marjanović „najagilniji tumač“10. Matoš o Marjanovićevoj knjizi kaže: „Iza Šenoe je šupalj, efemeran kritički mjehur, velika naduvena kolekcija plitkih fraza.“11 „Iza Šenoe je običan članak razapet na 198 nesvarljivih stranica.“12, „Iza Šenoe je nekritična kritička studija, napisana nepravilnim jezikom i užasnim stilom.“13 „Iza Šenoe je katalog, tu i tamo nepotpun. Korisna, samo korisna knjiga, i zato neuspjela. Milan Marjanović je živ dokaz da dobar novinar može biti vrlo loš kritičar.“14 Marjanovićeva knjiga usredotočena je na književnu produkciju novijega doba te se ne bavi izrazito Šenoom, pa ni u Matoševoj kritici Marjanovićeve knjige Šenoa nije najnavođeniji autor, ali Marjanović uzima Šenou kao najreprezentativnijega autora jedne književne epohe. Matoš se u osnovi slaže s takvim urazdobljivanjem hrvatske povijesti književnosti, ali argumentirano osporava pa i izruguje Marjanovićevo razumijevanje Šenoina opusa i Šenoine pozicije u povijesti književnosti. Marjanović ističe Đalskoga kao „najmoćnijega našeg prozaika iza Šenoe“15 te Šenou uspoređuje s „panjem“16. Ne ulazeći ovdje u Matoševe stavove prema Đalskom, nema sumnje da Matošu ne smeta tituliranje Šenoe najvećim prozaikom određenoga razdoblja, naprotiv, svojim je ranijim tekstom pokazao afirmativan stav prema mogućnosti da se čitav segment hrvatske književnosti XIX. stoljeća nazove „Šenoinim dobom“, nego se Matoš zgraža nad Marjanovićevim „užasnim, sablažnjivim žargonom“, a kao jedan od primjera Marjanovićeva neprimjerena izražavnja upravo je ideja da se Šenoa ili bilo koji drugi klasik hrvatske književnosti nazove panjem – to je pogrešna, jalova slika, pogrešna pjesnička figura, a Matoš kao stilist odmah uviđa njezinu promašenost i zalaže se za Šenou kao aktivnoga čimbenika u pokušajima razumijevanja hrvatske povijesti, kulture i književnosti. 9 10 11 12 13 14 15 16

Prva polovica srpnja 1907. Op. cit., bilješka 2., str. 213-228 i 410-411. Ibid., str. 213. Ibid., str. 215. Ibid., str. 223. Ibid., str. 228. Ibid. Ibid., str. 216. Ibid., str. 214.

207

208

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Cvijeta PAVLOVIĆ

Sljedeća važna razina Matoševa osvrta na Marjanovićevo razumijevanje Šenoina značaja pogađa bît povijesnoga prikaza književnosti kao i kvalitetnih teorijskih promišljanja o razdobljima, stilovima i „kritičkim pojmovima“ (i to prije R. Welleka). Matoš kaže: „...kada je trebalo analizovati, objašnjavati, karakterisati glavne struje i stilove, naš sintetičar je umio samo pentati, mucati, drobiti, schwefeln – kako veli Nijemac. Čime se razlikuje metoda, stil, prava priča Šenoinih od potonjih pripovjedača? Što je zajedničko obilježje novog realizma, i čime se razlikuju njegovi reprezentanti? U kojem je odnosu prama njemu lirika, naročito Harambašićeva, Tresićeva i Kranjčevićeva?“17 Matoš je lucidno i znalački uočio i razložio da za razlikovanje književnih razdoblja nije dostatno nabrajanje tema i svjetonazora, nego raspoznavanje metoda s različitim tipovima pripovjedača, a uz to i vrlo važno pitanje stila. Zašto je Šenoa istinski važan za hrvatsku književnost, pokazao je Matoš i u nizu drugih tekstova. Sintagma iz naslova – „neprežaljeni Šenoa“18 – sintagma je preuzeta iz jedne u mnoštvu Matoševih asocijacija na toga književnoga klasika, asocijacija koje je razasuo svojom osobitom metodom pisanja i kroz književna i kroz književnokritička djela. Koliko takvih asocijacija ima, dovoljno je samo reći da se Šenoino ime pojavljuje u svim svescima izdanja sabranih Matoševih djela. Matoš Šenou nije preuzeo iz predaje o velikanima, nego ga je uistinu čitao i dobro poznavao različite dijelove njegova opusa, preko Šenoe satiričara, Šenoe pjesnika, novelista, do romanopisca, od Duha narodne straže i Mladog gospodina preko Proklete klijeti, Propasti Venecije, Munje od Gabele i Na Ozlju gradu do Seljačke bune, Diogenesa i Kletve; više i bolje od mnogih koji danas rasuđuju o Šenoi. Utoliko je posebno značajna svojevrsna Matoševa sinteza razmišljanja o Šenoi, puna superlativa, uklopljena u putopis Campus nobilium.19 Tridesetak godina nakon Šenoine smrti Matoš je točno uvidio velik nedostatak hrvatske kulturne i društvene javnosti, izostanak usustavljivanja i historizacije, kao nužnih preduvjeta za identitet nacije, preduvjeta koje su drugi narodi ispunili i njegovali, te je zavapio: „No uzmemo li da su najpoznatiji naši predstavnici ostali neocijenjeni, da još nemamo čitljive studije o ljudima kao A. Starčević i A. Šenoa, treba da smo zahvalni mlađoj našoj kritici što je A. Kovačić danas relativno dosta poznat, kao Vraz i Preradović.“20 17 18 19 20

Ibid., str. 224. Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. III. Dojmovi i ogledi, ur. Dragutin Tadijanović, JAZU, Liber/Mladost, Zagreb, 1973., str. 386. Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. XI. Putopisi, ur. Dubravko Jelčić, JAZU, Liber/Mladost, Zagreb, 1973., str. 245-253. Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, svezak VII. O hrvatskoj književnosti II., ur. Dubravko Jelčić, JAZU, Liber/Mladost, Zagreb, 1973., str. 61; Ante Kovačić: Sabrane pripovijesti (Predgovor). Sa-

Cvijeta PAVLOVIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

U nedostatku stručnih ocjena, studija i monografija o Augustu Šenoi, Matoš je do kraja života redovito podsjećao na njegov značaj i kao književnika i kao kulturno-političkoga djelatnika. Pokazao se Matoš dobrima poznavateljem Šenoine biografije, oduševljen čitatelj njegova opsežna književnog djela u cjelini, kao i znalac sposoban za precizne kontekstualizacije: za odredbu Šenoina mjesta u povijesti hrvatske književnosti, njegova odnosa prema književnoj baštini te njegova značaja za sljedbenike kasnijih naraštaja. Matoš se pokazao i kao lucidan komparatist književnosti, stavljajući Šenoino djelo u odnos prema srodnim nastojanjima i sukladnim razdobljima susjedne srpske književnosti, a jednako uvjerljivo i prema bližim i daljim zapadnoeuropskim književnostima. Konačno, temeljem kvalitetnih uvida u Šenoin život i djelo, Matoš je razvio i osebujnu tezu o Šenoinu svjetonazoru, ideologiji i političkom učinku kulture i književnosti na oblikovanje javnoga mnijenja, duha naroda, narodne svijesti. Za Matoša je Šenoa Zagrepčanin par excellence, što ne znači da je Šenoa isključivo pisac Zagreba; naprotiv, Šenoa se posvetio čitavoj Hrvatskoj, moglo bi se reći i cijeloj Europi. No Šenoa je književnik koji je volio i poznavao svoj rodni grad te je to izrekao djelima kao malo koji drugi pisac pa je Šenoa simbol Zagreba kao što je i s druge strane Zagreb simbol, tema i nepresušan izvor nadahnuća u njegovu opusu: „Gledajte tamo Šenoin grad, bijeli Zagreb-grad, koji se sjaji pod zelenom gorom kao junačko oko pod mrkim kalpakom.“21 Brojni i raznovrsni elementi Šenoine biografije uključeni u Matoševe asocijativne zapise svjedoče da je Šenoa bio Matošu zanimljiv kao čovjek, kao osobnost, a ne samo kao književnik, i to zanimljiv kao jedan od najistaknutijih primjera duha vremena i primjera „društvenosti“, raznovrsnih mogućnosti javnoga djelovanja druge polovice XIX. st. To je mjesto u Matoševim zaključcima Šenoa zauzeo poglavito zadivljujućom aktivnošću i nazočnošću u mnogim aspektima hrvatske kulture. Šenou ističe kao neumorna radnika (često u usporedbi s drugim piscima „...radio je gotovo do posljednjeg daha…“22), čovjeka koji nas je svojim djelima učio da budemo „radini ljudi i dobri Hrvati“23 i borca za hrvatsku riječ, a u razmišljanja uključuje čitavu Šenoinu umjetničku obitelj; opisuje velikane koji su Šenou ispratili na posljednje

22 23

vremeni hrvatski pisci, knj. VII, Redovita izdanja Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 1910., str. 7-17 i „Agramer Tagblatt“, 3. V. 1910. Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, svezak I. Iverje, Novo iverje, Umorne priče, ur. Dragutin Tadijanović, JAZU, Liber/Mladost, Zagreb, 1973. – Novo iverje: Nekad bilo – sad se spominjalo, str. 98 i dr. Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. III. Dojmovi i ogledi, op. cit., bilješka 18, str. 37. Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. VI. O hrvatskoj književnosti, op. cit., bilješka 4 – Za Kranjčevića, str. 162., usporedivo sa S. S. Kranjčevićem.

209

210

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Cvijeta PAVLOVIĆ

počivalište; poznaje Šenoino grobno mjesto, „mrtvu kuću“ na Mirogoju24, poznaje njegovu „kafanu“ na Griču ( Juliusovu kafanu), kao mjesto okupljanja tadašnjih hrvatskih književnika i intelektualaca, poznaje i njegov urednički rad u Viencu, a iznad svega ističe ga kao pjesnika svojega „starog Zagreba“25. Šenoino književno djelovanje Matoš nije procijenio sustavno, ali ga je prosudio sinkronijski i dijakronijski, u društvenopovijesnom te u književnopovijesnom aspektu. Na taj se način u Matoševim usporedbama Šenoa našao s Preradovićem, Vrazom, Mažuranićem, Rakovcem, Botićem, Tkalčićem, Perkovcem, Jurkovićem, Kurelcom, Markovićem, Bogovićem, Kranjčevićem, Đalskim, J. E. Tomićem, Kovačićem, Harambašićem, Kumičićem, Kozarcem, Leskovarom, Milčinovićem, Ogrizovićem, Pavlinovićem, Vojnovićem, kao i s Martićem, Gajem, Lisinkim, Strossmayerom, Kvaternikom, Mihanovićem, Babukićem, Starčevićem, Pilarom i dr. S druge strane, Šenoa je u Matoševim tekstovima stajao u europskom kontekstu rame uz rame i s Ariostom i Mussetom (u usporedbi i s Vrazom)26 pa i s Maupassantom, Taineom27 i dr. Ipak, Matoš zadržava oštrinu uvida i britkost primjedaba čak i pred veličinom Šenoina značaja pa je svjestan i manje uspjelih mjesta Šenoina djela, poput sklonosti deklamaciji ili pak „prevelikoga“ optimizma. Jedna od najizrazitijih Matoševih slika Šenoe ona je kojom ističe Šenoinu veličinu cjeline opusa, kvantitativnoga i kvalitativnoga, i već se na prijelazu iz XIX. u XX. st., brzo nakon Šenoine smrti, hvata u koštac s površnim zaključcima i ocjenama (koje su se održale do danas i koje je još uvijek potrebno osporavati): „U Hrvatskoj, gdje ne bijaše mnogo kompletnih, potpunih literarnih talenata, smatraju se jednostrano jednostranima i oni pisci koji to nijesu. Šenoa npr. uziman je obično pripovjedačem, prozaikom, možda zbog toga jer se prozom najviše bavio, premda je on kao stihotvorac isto tako moćan i znamenit kao romanopisac.“28 Šenoa je važan za Matoševu književnu stvarnost (a time i za našu suvremenu književnost) prema kriteriju, kojim bi Šenoa bio iznimno zadovoljan: kao autor povijesnih romana, Šenoa je zagovarao povijesnost kao zrcaljenje suvremenosti – Matoševe prosudbe uronjene su također u tradiciju i povijesnost te igrom supstitucije primjera on stvara lijep i pamtljiv sklad vlastite ideje sa samom Šenoinom idejom: „Nemajući gotovog suda o Gaju, Starčeviću, Šenoi i Mažuraniću, mi ne 24

Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. IV., op. cit., bilješka 2, str. 239. Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. V. Pjesme. Pečalba, ur. Dragutin Tadijanović, JAZU, Liber/ /Mladost, Zagreb, 1973., str. 210, 232. 26 Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. IV., op. cit, bilješka 2., str. 100. 27 Antun Gustav Matoš: ibid., str. 250. 28 Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. VI, op. cit., bilješka 4, str. 178. 25

Cvijeta PAVLOVIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

možemo kritički jasnije prosuđivati ni savremenog kulturnog našeg života.“29 A u komparativnom europskom kontekstu Šenoino djelo ima snage mjeriti se s vrhovima svjetske književnosti: „Samo po onim radovima što se mogu mjeriti velikim europskim mjerilom, naša je književnost – prava književnost i ima prava na egzistenciju. Mažuranić, Preradović, Šenoa i Kranjčević su talenti koji bi bili na čast svakoj svjetskoj literaturi. Po njima smo sve što jesmo.“30 Ako je Matoš bio okrutan i otrovan prema mnogim autoritetima svojega doba, spoznaje koje je kontinuirano iznosio o Šenoi dokaz su njegove iznimne sposobnosti da temeljem dubinskoga razumijevanja književnosti prepozna imanentne književne kvalitete. Nakon Matoša tj. „iza Matoša“ g. 1926. Antun Barac objavio je monografiju o Šenoi31, a do danas su dakako neke Barčeve analize prevladane. No kad se Matoševi uvidi o Šenoi, mnoštvo rečenica koje je razasuo kroz svoje naslove od Iverja i Novog iverja preko tragedije Malo pa ništa do ogleda i primjerice priloga „O hrvatskoj književnosti“, promotre komparativno, dolazimo do gotovo znanstveno-fantastične spoznaje da je Matošev stav o Šenoi i argumentiranje toga stava nama potpuno suvremeno, aktualno, održivo i uvjerljivo po svim kriterijma suvremenih spoznaja o teoriji i povijesti književnosti.32 Zahvaljujući tim uvidima možemo potvrditi: i Matoš i Šenoa naši su suvremenici.

29 30 31 32

Antun Gustav Matoš: ibid. – Naša književna kriza, str. 197. Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. VII, op. cit., bilješka 19 – Literarna kriza, str. 50. Antun Barac: August Šenoa, Zagreb 1926. V. npr. Sibila Petlevski: Anakronizmi i avangardizmi hrvatske dramske moderne, „Dani hvarskog kazališta“, sv. XXVIII. Književnost i kazalište hrvatske moderne – bilanca stoljeća II., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Književni krug, Zagreb – Split, 2002., str. 96-107. i dr.

211

Božidar PETRAČ, Zagreb

212

MATOŠEVI POGLEDI NA BOSNU I HERCEGOVINU „Jasno je da se i u Matoševo doba s Bosnom i Hercegovinom kalkuliralo, manipuliralo i eksperimentiralo na različite načine, u različitim prigodama, na kongresima i konferencijama, kao što se to uostalom čini i danas; jasno je da Matoš sigurno nije uvijek bio u pravu u svojim promišljanjima i političkim pogledima na Bosnu i Hercegovinu i njezino hrvatstvo. Jasno je kad je uvidio kako se njegov model nacije i pravaški odnos prema Bosni i Hercegovini nasukao na etničkim načelom konstitutivnom elementu nacije – teritoriju, da je bio spreman prilagoditi pravašku politiku prema srpstvu... Kao demokrat bio je uostalom svjestan mulitetniciteta i multikulturalnosti Bosne i Hercegovine; bio je politički dovoljno mudar da ocijeni koliko je problem BiH složen, težak, gotovo nerješiv, nerješiv ne samo u onim vremenima, nego i sto godina poslije njegove smrti; no kao Hrvat, pravaški stekliš, zaista nije mogao pojmiti Bosnu i Hercegovinu bez ujedinjenja sa svim hrvatskim zemljama. Zanimljivo, nikada u svojim tekstovima Bosnu zemlju ne nazivlje ‘tamnim vilajetom’, ne podcjenjuje njezine vrjednote, njezine ljude, osobito cijeni njezinu ljepotu.“

Naš Matoš znao je govoriti kako nikada nije bio – ako i pravaš staroga kova – „političar zanatom“,1 no političke procese, politiku i političku geografiju vrlo je dobro poznavao, određene pojavnosti i događaje maestralno je naslućivao i predviđao. Primjerice, Europu koja će „...ulaziti u ekonomski savez koji mora uroditi i savezom političkim. Društvo i politika – piše Matoš – sve više i više se demokratizuje i pobjeda demokracije u Europi bit će spas svih ugnjetenih i poniženih, pa i naš“.2 1 2

A. G. Matoš, Hrvatski nacionalizam, „Obzor“, LIV, br. 175, str. 1-2; Zagreb, 29. 6. 1913. SD, XVI, Zagreb, 1973., str. 115. A. G. Matoš, Hrvatska misao, „Hrvatsko pravo“, XIII, br. 3631, str. 1; Zagreb, 24. 12. 1907. SD, XV, Zagreb, 1973., str. 168.

Božidar PETRAČ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Rješenje austro-ugarskoga pitanja vidi „u pravcu najpotpunije narodnosne samouprave, kao savez helvecijskih općina“3, a da bi iz nacionalne faze prešla u ekonomsku, europska se politika mora osloboditi neriješenih nacionalnih problema, dakako i hrvatskoga pitanja. „Uskrs Lazara talijanskog, grčkog, rumunjskog, srpskog i bugarskog, ujedinjenje Njemačke i mirno odjeljenje Norveške od Švedske, neuspjelost najvećih tiranija da slome duh poljski, češki, irski, finski i mađarski jamče nam da se nalazimo u vremenu sveopćeg europskog narodnog oslobođenja“4. Čitajući ove Matoševe riječi, iz njegova čuvena eseja Hrvatska misao, učinit će nam se Matoš glede europskih pitanja preoptimističnim. Europa njegova vremena nije bila spremna ni za sveopću nacionalnu emancipaciju, ni za pomirenje svojih velikih suprotnosti; štoviše, njezini najmnogoljudniji narodi pripremali su se, vodeći se egoističnim nacionalnim/nacionalističkim idejama, ideologijama i interesima, u različitim taborima, savezima i alijansama, za međusobna istrjebljivanja, imperijalistička i kolonijslna osvajanja. Pa ipak, misli Matoševe o europskoj budućnosti naroda, sazdanoj na ekonomskoj i političkoj osnovi, a njihovu međusobnu uvažavanju, bez obzira na sve protivštine u kojima živimo, poprimaju danas stvarne političke strukture, a Europa kao cjelina nije ratovala gotovo sedamdeset godina. Osim toga, govoreći u istom eseju o ideji hrvatstva, ona, po Matošu, „...nije samo etička misao, nije samo moral i vjera, koja se ostvaruje u ekskluzivnosti političkoga života, kako to odviše konsekventno shvataše Starčević. Domovina nije samo program moralni i politički, nego velik kulturni zadatak.“5 U istom eseju Hrvatsku zamišlja u slici demokratske zemlje u liku plemenite i sirote gospođice aristokratskkog porijekla i demokratskih načela, građanke seoskog roda, zdrave duše i nepokvarenog tijela. „Ona je siromašna i idealna kao študentica ili rodoljubiva hrvatska učiteljica, ali duh ne može zamisliti ideala dostojnijeg za naš život i za našu smrt“. 6 To je zapravo njegova koncepcija nacije, iznjedrena u liku majke-domovine, u liku žene-domovine.7 Čitajući Matoševe tekstove koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu, njezin geostrateški i geopolitički položaj u europskom i svjetskom surječju, dakako u njegovu vremenu i s njegovim spoznajama, i povijesnim i suvremenim, nalaže nam da se na njegova gledišta osvrnemo s posebnom pozornošću. Uza svu dobru volju ne ćemo se dakako poslužiti svakim njegovim pozivanjem na bosansko-hercegovačku problematiku, nego samo na one tekstove koje u tom pogledu smatramo naj3 4 5 6 7

Op. cit., str. 168. Op. cit., str. 168. Op. cit., str. 168. Op. cti, str. 167. Usp. Dubravka Oraić Tolić, Čitanja Matoša, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013., str. 312-319.

213

214

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Božidar PETRAČ

važnijima. Matoš je, pišući na francuskom jeziku o jadnim hrvatskim političkim i društenim pitanjima, objavio tekst Lettre de Croatie8 u kojemu piše teške riječi o tešku stanju svoje nacije: „Nakon austrijskog poraza kod Koeniggrätza sklopila je Hrvatska s Ugarskom famoznu ‘nagodbu’, neku vrst ugovora koji nam u svemu zajamčuje našu autonomiju, osim u financijskim i vojničkim pitanjima. No ubrzo se, nakon vrlo kratkog vremena, uvidjela sva lažnost mađarskog liberalizma. Robilo nas i pljačkalo punom parom, dok su liberalni organi velikih peštanskih novčara slikali Hrvatsku pred Evropom kao neku ubogu ‘sestru’ koju treba uzdržavati. (...) Unatoč svih formalnih obećanja još uvijek nije Dalmacija sjedinjena s Hrvatskom, a vlada nam, unatoč svemu tomu, nosi groteskni naslov vlade trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. (...) Takovom politikom Hrvati su pod jednim carem podijeljeni u četiri politička tijela. Hrvatska i Slavonija imaju autonomiju i šalju nekoliko članova svojega sabora u dvije ugarske kuće. Istra i Dalmacija, odijeljene hrvatskim primorjem, zastupljene su u bečkom Reichsratu i na nesreću služe monarhiji u njezinoj borbi protiv talijanskih iredentista. Bosnom i Hercegovinom vlada sabljica, dok je nominalno njezin zakoniti suveren još uvijek Njegovo Veličanstvo Sultan, poslije berlinskog ugovora. U Bosni raspiruje Austrija mržnju među pravoslavnima (Srbima) i katoličkim i muslimanskim svijetom (Hrvatima), sve prema lozinci ‘Podijeli i vladaj!’“9 Da bi gorko i ironično zaključio: „Srećne li zemlje!“10 Pisano je to davno prije aneksije, davno poslije Berlinskog kongresa. U svakom slučaju Matoš izvješćuje francusku javnost o nemogućim hrvatskim političkim i društvenim prilikama, zapravo nemoguću hrvatsku situaciju, stanje jedne nacije koju ne sve strane vuku interesi velikih sila, Austrije, Ugarske, Turske, istina, sile u opadanju, i Italije. Ivo Andrić svojedobno je napisao: „Svakih 50 godina na ovim prostorima pametni ušute, budale progovore, a fukara se obogati“. BiH kao da je osuđena na takvu sudbinu. Samo prisjećanje na atentat iz lipnja 1914. i Prvi svjetski rat koji je odnio 10 milijuna žrtava, a donio 20 milijuna ranjenih i obogaljenih ljudi, nedavna prošlost BiH kao i sama situacija u današnjoj Bosni i Hercegovini kao državi kojom upravlja međunarodna zajednica i koja je zapravo pod posve određenim protektoratom, dovoljni su razlozi da se izvidi što je i kako je Matoš pisao o toj čudnoj 8

9 10

Matos, Lettre de Craotie, „L’Oeuvre d’Art international“, 6ieme Anneé, N 50; Paris, du 20 Juin au 20 juillet 1903. SD, XV, Zagreb, 1973., str. 57-59. Tragajući za Matoševom suradnjom u francuskim listovima, Ljubo Wiesner objavio je ovaj članak u „Kritici“ (srpanj-kolovoz 1921.) u izvornom obliku, tj. na francuskom jeziku, dok se njegov prijevod pojavio u „Jutarnjem listu“, IX, br. 3160, str. 7; Zagreb, 14. 11. 1920. A. G. Matoš, SD, XV, Zagreb, 1973., str. 310-311. Ibidem.

Božidar PETRAČ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

multietničkoj tvorevini koja je na Berlinskom kongresu 1878. dodijeljena Austro‑Ugarskoj i koju je Austro-Ugarska anektirala 1908. Dana 10. listopada 1908. Matoš objavljuje osvrt na „jedan od najvećih događaja u povijesti našoj“, osvrt na proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine Austrougarskoj Monarhiji 6. listopada 1908.11 Čitajući u kavani novine, Matoš je gledao život na Jelačićevu trgu, život isti kao i onaj jučerašnji ili prekjučerašnji, a opet različit i dugoročno opasan, pun neizvjesnosti, mirisa baruta i ratnih bubnjeva. Gledao je i jamačno, uza svu svoju ushićenost, osjećao određenu nelagodu i zabrinutost. Pitanje Bosne i Hercegovine za Matoša je, kao uostalom i za sve pravaše, bilo u prvom redu pitanje povijesnoga hrvatskoga državnoga teritorija, i ono se za njega postavljalo kao bitan problem aktualne politike. No nije li u tom članku Iz velikog i sitnog svijeta, govoreći o hrvatskoj Herceg-Bosni nakon što ju je Austro-Ugarska anektirala. predvidio da će se Srbija jednoga dana odlučiti za rat baš zbog njezina gubitka, odnosno učiniti sve da do rata dođe? Nije nužno isticati koliko je i kako velikosrpskoj politici bilo stalo do zauzimanja Bosne i Hercegovine, Dalmacije i nekih drugih hrvatskih zemalja. „Jest, prije nekoliko dana dogodio se jedan od najvećih događaja u povijesti našoj. Pripala Bosna i Hercegovina sada Hrvatskoj ili ne, ona njoj mora pripasti kasnije. Iza stotina godina i opet su sve zemlje hrvatske pod istim vladarom i ako ne zamre svijest hrvatska, one se naskoro moraju sjediniti pod jednom pod hrvatskom vladom. Neizmjerno nas raduje kao starčevićance da događaji iznenada opravdaše politiku koju je u posljednje vrijeme jedino naša stranka vjerno i nepokolebljivo zastupala kao jedina nosilica čistoga hrvatskog nacionalizma.“12 Bosnu i Hercegovinu je, dakle, pripojila Austro-Ugarska, sada ju, kazuje Matoš, mora osvojiti Hrvatska. Bez strančarenja, promišljeno, sa solidnom ekonomskom organizacijom oko hrvatske banke, školstva, novinstva... Odnosno, propagande, ako se hoće. Matoš, dakle, razmišlja politički realistički, u sklopu svoje starčevićanske pozicije, možda ipak nedovoljno svjestan pogibeljne snage hrvatskoga strančarstva. Srbija je, piše Matoš, ovim događajem posve izigrana i mogla bi se odlučiti za rat. Kralju Petru ne preostaje suviše manevarskog prsotra. „Ratom, misli se u Beogradu, mogla bi se prisiliti na intervenciju indiferentna Europa, dok bi se kralj takvim ratom, bio on i neuspješan, popularisao kao velik Srbin kod naroda i ućutkao nezadovoljnike.“13 Crna Gora već je ponudila svoju pomoć, a uz njezinu pomoć mogla bi se sa svojih interesa uplesti i Italija, rezonira 11 12 13

A. G. Matoš, Iz velikog i sitnog svijeta, „Hrvatsko pravo“, XIV, br. 3868, str. 1-2; Zagreb, 10. 10. 1908. SD, XV, Zagreb, 1973., str. 177-179. Op. cit., str. 177. Op. cit., str. 178.

215

216

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Božidar PETRAČ

Matoš. Srbija ima vrle diplomate koji savršeno znaju zastupati srpske interese Pašićeve radikalne političke škole. No ako bi Srbija bila nesposobna za ofanzivu, izvrsnim strategijskim položajem svojih planina za obranu, poput Crne Gore znatno bi, ako ne spriječila, ono barem otežala bosansku aneksiju. Na kraju, piše Matoš, kad Hrvatska postaje najvažnije „pitanje“ u Monarhiji, gotovo posve osobno, jer mu je nakon šesnaest godina izbivanja Franjo Josip, kako kaže, njegov kralj, uslišio molbu za pomilovanje i dopustio mu da živi u svojoj domovini. Ujedno zahvaljuje dobrim hrvatskim dušama koje ga se sjetiše, ali i svojim prijateljima u Srbiji koji ga bratski primiše unatoč različitim političkim osjećajima i osvjedočenjima. Matoš je, naime, amnestiran sredinom 1908. Drugi Matošev tekst, zapravo putopis Iz Sarajeva14, motiviran je posjetom bolesnom Kranjčeviću, ali ga zatječe na umoru i nije ga mogao vidjeti. A Kranjčević bijaše jedini pjesnik što sam govoraše kako ga Matoš ni u jednoj prigodi nije ni jednom riječju „opatrnuo“.15 U putopisu u šeher-Sarajevo Matoš naglašuje kako hrvatstvo Herceg-Bosne natkriljuje i optimističko banovinsko mišljenje. Hrvati su tamo već sada organiziraniji i složniji no ovdje, a svi gotovo starčevićanci; Hrvati anektiranih pokrajina oduvijek su pravaški Hrvati, „Jer se tamo u praksi, naročito u posljednje doba, vidi još očitije no u ostalim hrvatskim zemljama da su srpski državni i hrvatski državni interesi dijametralno oprečni. Zato je danas Sarajevo i Mostar najbolja škola čistog hrvatstva.“16 Mnogi dođoše kao naprednjaci, a odoše kao tvrdi starčevićanci. Ivo Pilar, Mihovil Nikolić uvjeriše se da su Hrvati i Srbi, pored posve različite kulture i posve oprečne državne misli, te da nisu isti „narod“. Matoš dalje tvrdi dok je Pešta nas dovela do prosjačkog štapa, dok hrvatski kapital služi Mađarskoj, bosanski se troši za Bosnu, odnosno Austrija nije bosanski novac haračila izvan Bosne. Beč, istina, dira jezik, ali podiže materijalno blagostanje, Mađar dira i jezik i sječe kesu, otima imutak: „to je danas razlika između bečke i peštanske politike, pa ako ćemo o simpatijama, nije teško pogoditi koja strana mi je simpatičnija.“17 Ne ulazeći u druge Matoševe dojmove o ljepotama zemlje Bosne i značenju misli o Duvanjskom polju, ne želeći raščlanjivati njegova promišljanja o multietnicitetu i 14 15

16 17

A. G. Matoš, Iz Sarajeva, „Hrvatsko pravo“, XIV, br. 3892, str. 3-4; br. 3894, str. 1-2; Zagreb, 7. i 10. XI. 1908. SD, XI, Zagreb, 1973., str. 164-172. O tome je pisao kao i o Kranjčevićevu pjesništvu i u esejima U sjeni velikog imena, „Savremenik“, III, br. 12, str. 705-714; Zagreb, prosinac 1908. SD, IV, Zagreb, 1973., str. 248- 260. Za Kranjčevića, „Hrvatsko pravo“, XIV, br. 3791, str. 2; br. 3792, str. 3-4; br. 3793, str. 5; Zagreb, 9., 10. i 11. 7. 1908. A. G. Matoš, Iz Sarajeva, SD, XI, str. 164. Op. cit., str. 164-165.

Božidar PETRAČ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

vjerskom pluralizmu koji obuhvaća muhamedanstvo, katolicizam, biznatizam, ali i Hebrejce, Matoš dobro razumije kako je Zagreb jedan svijet, a Sarajevo raskršće od pet svjetova; Zagreb je rastrovan koterijama, Sarajevo bujno šarenilo, puno života – da ne spominjemo ljude, mahom muhamedance, od sarajevskog načelnika Esada Kulovića, književnika Safveta-bega Bašagića i Osmana Nuri Hadžića i niza drugih, kojima je Matoš čestitao Bajram; Matoš zanosno i s velikom ljubavi govori u svojim dojmovima o „divnoj Bosni“ u kojoj je ljudska raslina najljepši proizvod zemlje. Primjerice, tip „bosanskog plemića i danas nosi tragove etničke hrvatske aristokracije, obično plav ili kestenjast i u najvećoj fizičkoj opreci sa levantinskim, cincarskim, crnim i bijelim tipom tzv. Vlaha.“18 Posebice ga oduševljuje vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, pravi nasljednik Strossmayerov, ali i prvi starčevićanac u Bosni. U odvjetniku Nikoli Mandiću vidi drugu intelektualnu silu hrvatskoga intelektualnog Sarajeva. Kad je riječ o nadbiskupu Stadleru, upravo je on 1906. pokrenuo „Hrvatski dnevnik“, novine za interese Hrvata Bosne i Hercegovine i angažirao Kerubina Šegvića da preuzme vodstvo toga lista. Šegvić je svaki dan pisao uvodne članke i književne prikaze. Hrvatska je misao u ono vrijeme imala protiv sebe bosanske Srbe i hrvatske pokretaše, ali i austrougarske vlasti. Politika lista bila je hrvatska, pravaška u nacionalnom pogledu, a u vjerskom katolička. Potkraj 1906. Šegvić je protjeran iz Sarajeva kao nepoćudna osoba. Matoš dalje spominje maticu hrvatske organizacije u Bosni i Hercegovini u Hrvatskoj narodnoj zajednici i zauzima se za širenje „Napretka“, odnosno njegovo osnivanje u hrvatskim gradovima. Te je organizacije poticao onodobno Šegvić čijim se dolaskom počelo buditi pozaspalo hrvatstvo. Matoš smatra kako se Herceg-Bosna mora pridružiti Hrvatskoj, a političko jedinstvo nema temelja ako nije posljedica jedinstva moralnoga i ekonomskoga. „Mi katolici smo sa muslimanima u ogromnoj parlamentarnoj i statističkoj većini,19 te vidi katolike i muslimane prirodnim saveznicima u rješavanju agrarnog i drugih pitanja. „Mi smo najinteligentniji dio tamošnjeg pučanstva a s nama jednako osjeća i elita muslimanske inteligencije. Laže dakle i opsjenjuje tko trubi u neukost bijelog svijeta da su Srbi inteligencija onih krajeva“20 te redom nabraja znamenite Hrvate, profesore, svećenike i fratre. Osim toga, Sarajevo dade grob najboljem glasniku moderne hrvatske inteligencije: Silviju Strahimiru Kranjčeviću, iako je „Srpska riječ“ vladi zamjerala što tomu „kuferašu“ u teškoj bolesti daje punu plaću i što ga ne umirovljuje.

18 19 20

Op. cit., str. 167. Op. cit., str. 170. Op. cit., str. 170.

217

218

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Božidar PETRAČ

Matoš se dotiče dijelom pitanja Herceg-Bosne u tekstovima Kontrola Europe21 u kojima se osvrće na tzv. Veleizdajnički proces protiv 53 nevnih ljudi, smatrajući kako se to moglo politički mudrije riješiti; upravo je taj proces bio razlogom što Matoš napušta Stranku prava zbog proaustrijskih stajališta vodstva u tome procesu. Naime, postaneksijska kriza i austrijska politika upozorile su ga na činjenicu teritorijalne rasprostranjenosti i samosvijesti bosanskih Srba te je u samom tzv. Veleizdajničkom procesu uočio drukčije političke činjenice od onih koje je sam u doba aneksije zagovarao te je predlagao drukčiju politiku i političku strategiju prema Bosni i Hercegovini pišući o listu „Mlada Hrvatska“22. Matoš je svjestan kako aneksijom Herceg-Bosne, koja se mora spojiti s Trojednicom, ali u kojoj je srpska sastavnica u većini, odnosi Srba i Hrvata poprimaju nove razmjere. „Zemlje starinom hrvatske nalaze se već u Herceg-Bosni spojene sa srpskim historijskim krajevima, i pred tim neočekivanim savremenim rezultatom političkim, nepredviđenim u starim našim nacionalističkim programima, mora se nužno modificirati i naša dosadašnja pravaška politika prema srpstvu“.23 Matoš upozoruje kako su Srbi i Hrvati upućeni jedni na druge i kako bi trebalo težiti za slogom i zajedničkim bratskim radom. Hrvati u Hrvatskoj, Srbi u Srbiji, a zajednički u Bosni i Hercegovini. U svibnju pak 1909. piše o brošuri Nacrt pravila „Hrvatskog imanja“, društva za prosvjetno, gospodarsko i političko ujedinjenje svih Hrvata, tiskanoj u Sarajevu.24 Matoš ne može razmišljati o Hrvatskoj mimo Bosne i Hercegovine, bilo da spominje Jajce, Sarajevo, Mostar ili koji drugi toponim. U tekstu Naša omladina25 odašilje poruke mladim naraštajima, i prijekora, i nadanja: „Mnogo se skrivilo, mnogo se kod programskih torokanja i stranačke vike propustilo, mnogo je naroda našega otišlo u Ameriku i na mnoga pusta naša ognjišta sio je stranac, ali izgubljeno još nije ništa. Danas su na jednoj strani svi narodni ljudi, na drugoj – svi domaći zlotvori, i mi ih znamo! Istra se probudila, Dalmacija je zatjerala Furlane u Zadar, riječko hrvatstvo se ne da. U Srbiji već uviđaju da je hrvatski ustav ista garancija za svaku slobodu kao i srpske države, a iza tolikih krvavih, mračnih stoljeća se Bosna, Bosna Tvrtka i Hrvoja, približuje nama, pa samo Bože zdravlja i sloge, a kraljevske 21 22 23 24 25

A. G. Matoš, Kontrola Europe, „Hrvatsko pravo“, XV, br. 4009, str. 3; br. 4010, str. 4; Zagreb, 1. i 3. 4. 1909. SD, XV, Zagreb, 1973., str. 186-189. Ovaj se tekst, potpisan kao Uredništvo, smatra Matoševim tekstom. Usp. Mlada Hrvatska, „Mlada Hrvatska“, V, br. 1, str. 2-5; Zagreb, 10. 1. 1912. SD, XVI, Zagreb, 1973., str. 51-55. Op. cit., str. 54-55. A. G. Matoš, „Hrvatsko imanje“, „Hrvatsko pravo“, XV, br. 4054, str. 6; br. 4056, str. 3; br. 4057, str. 12; Zagreb, 26, 28. i 29. 5. 1909. SD, XV, Zagreb, 1973., str. 200-206. A. G. Matoš, Naša omladina, „Hrvatska sloboda“, II, br. 196, str. 2; Zagreb, 28. 8. 1909. SD, XV, Zagreb, 1973., str. 210-213.

Božidar PETRAČ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

odive, Tuga i Vuga, zagrlit će se kod Siska, grada Ljudevita Posavca“.26 U tekstu Jubilej27 piše o putu kralja Franje Josipa u Bosnu. Napokon, u vrlo kratku osvrtu Antikuferaška Austrija28 osvrće se u povodu pisanja francuskoga lista „Le Temps“ o Herceg-Bosni, koji piše kako o trijalizmu ne može biti ni govora; ne smije pasti dualistički monarhijski sustav; s Hrvatima ne treba voditi računa; Bosna ne će ni pod Cis- ni pod Translajtaniju kako se ne bi stvorio sukob nepreglednih zlih posljedica; Herceg-Bosni teba status quo i što jače širiti ideju bosanskog ekskluzivizma u obliku nekakve autonomije; Austrija nastoji pod svaku cijenu primamiti bosanske Srbe i ona će ih dobiti; ekskluzivno bosanske i autonomaške misli podudaraju se s onima koje zastupaju bosanski „najradikalniji“ ljudi, bivši starčevićanac Šerif Arnautović, lokalni patriot Alibeg Firdus i radikal Petar Kočić; Sarajevo je svim silama austrijanštine i pittnerovštine stvoreni srpski ekskluzivni autonomaški centar; srpsku centrifugalnu propagandu treba utući pomaganjem ekskluzivnog bosanskog srpstva. A što preostaje Hrvatima? Evo što kazuje Matoš: „Pritisnuti kao uz zid Bosnom uz more u gospodarski sasvim paloj Dalmaciji, osjećajući se kao između bata i nakovnja u banovini između bosanskog fanatičkog, „antikuferaškog“ i antihrvatskog ekskluzivnog sprstva i pokhunjenog, bezobzirnog Tiszinog mađarstva, služeći Bosni za bratske hrvatske svađe i za ‘potkusurivanje’ nove polupismene parlamentarnosti, hrvatstvo će i dalje vegetirati, životariti, kunjati i duhopiriti tim poluživotom, sličnim umiranju dana ‘među svjetlom i tminom’“.29 A kada je to Matoš napisao? Bez obzira na to što nikako nije mogao znati što će se poslije njegove smrti na sam Vidovdan dogoditi, napisao je ove zaključne riječi točno četiri godine prije atentata Gavrila Principa na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju, i točno četiri godine i mjesec dana prije austro-ugarske objave rata Srbiji. Dakle, pojednostavljeno, Matoš je umro, rekli bismo, na vrijeme, četiri mjeseca prije početka Prvoga svjetskog rata. Da ga bolest nije svladala, svakako bi bilo zanimljivo vidjeti i čitati ono što bi Matoš pisao i kako bi komentirao dnevnu politiku u doba ratnih priprema, odnosno bi li i onda mogao navoditi iste razloge s kojih je napustio Stranku prava, vjerujući u slogu i bratstvo dvaju bliskih, a toliko različitih naroda, s dvjema posve oprečnim državnim idejama. Na kraju mogli bismo reći sljedeće: jasno je da se i u Matoševo doba s Bosnom i 26 27 28 29

Oš. cit., str. 213. A. G. Matoš, Jubilej, „Hrvatska sloboda“, III, br. 134, str. 2; Zagreb, 15. 6. 1910. SD, XV, Zagreb, 1973., str. 251-253. A. G. Matoš, Antikuferaška Austrija, „Hrvatska sloboda“, III, br. 145, str. 1; Zagreb, 28. 6. 1910. SD, XV, Zagreb, 1973., str. 254-255. Op. cit., str. 255.

219

220

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Božidar PETRAČ

Hercegovinom kalkuliralo, manipuliralo i eksperimentiralo na različite načine, u različitim prigodama, na kongresima i konferencijama, kao što se to uostalom čini i danas; jasno je da Matoš sigurno nije uvijek bio u pravu u svojim promišljanjima i političkim pogledima na Bosnu i Hercegovinu i njezino hrvatstvo. Jasno je kad je uvidio kako se njegov model nacije i pravaški odnos prema Bosni i Hercegovini nasukao na etničkim načelom konstitutivnom elementu nacije – teritoriju, da je bio spreman prilagoditi pravašku politiku prema srpstvu. No o bh-pitanju teško je mogao razmišljati izvan ondašnje pravaške, starčevićanske politike, ali i politike Austro-Ugarske, srpske, ruske, barem do 1912.; teško je mogao zamišljati hrvatsku slobodu bez ujedinjenja svih hrvatskih zemalja, ali sa svoje demokratičnosti nije mogao pomišljati na ekskluzivno hrvatstvo; kao demokrat bio je uostalom svjestan mulitetniciteta i multikulturalnosti Bosne i Hercegovine; bio je politički dovoljno mudar da ocijeni koliko je problem BiH složen, težak, gotovo nerješiv, nerješiv ne samo u onim vremenima, nego i sto godina poslije njegove smrti; no kao Hrvat, pravaški stekliš, zaista nije mogao pojmiti Bosnu i Hercegovinu bez ujedinjenja sa svim hrvatskim zemljama. Zanimljivo, nikada u svojim tekstovima Bosnu zemlju ne nazivlje „tamnim vilajetom“, ne podcjenjuje njezine vrjednote, njezine ljude, osobito cijeni njezinu ljepotu. U njegovo se vrijeme govorilo o trijalizmu, dakako unutar Austro-Ugarske Monarhije, danas se govori o trima entitetima, sastavnicama jedinstvene države, koji bi eventualno mogli spasiti BiH od kolapsa i konačno je osloboditi međunarodnih tutorstava koja su u viđenjima svojih vlastitih interesa razroka, stvaraju velike smutnje i nesklapnosti kojih se ta zemlja nije mogla osloboditi u Matoševo vrijeme, a daleko je od prave slobode u vremenu u kojem mi danas, sto godina poslije Matoševe smrti, živimo.

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

221

222 Božidar PETRAČ, Zagreb

ESEJ O MATOŠU FRA RAJMUNDA KUPAREA „Našao je Kupareo u njegovim djelima dovoljno razloga da potvrdno odgovori kako je Matoš... iskazivao religiozne osjećaje, ali bez čvrsta odgovora na pitanje je li Matoš bio praktičan vjernik.“

Godine 1979. objavio je fra Rajmund Kupareo esej pod naslovom Vjerski osjećaji Antuna Gustava Matoša.1 Nije Kupareo bio ni prvi a ni posljednji koji se, čitajući bez predrasuda Matošev veliki opus, nije mogao oteti dojmu da je Matoš bio čovjek kršćanskih ideala koje je na mnogim stranicama svojih pjesničkih i proznih tekstova, kadšto eksplicitnije, kadšto potiho ili u naznakama svjedočio. O 100. obljetnici Matoševa rođenja, 17. ožujka 1973., fra Bonaventura Duda je na misi zadušnici u crkvi svetoga Marka u prigodnom nagovoru postavio pitanje: „Je li A. G. Matoš bio religiozan, je li bio kršćanin? Ima li nam kao takav što reći?“2 A odgovorio je da se osobno ne bi usudio reći ni da ni ne, pogotovu ne prije svestranih istraživanja. No odmah dodaje Matoševu samoispovijest koja mu u ovom slučaju izgleda odlučujućom: „O svojim vjerskim ubjeđenjima ili neubjeđenjima neću da pišem. Da se hvalim svojim katoličanstvom, bio bih smiješan kao onaj farizej u crkvi ili oni... koji štampaju svoje hiperkatoličke izjave u ‘Obzoru’, kao da Gospod i bez toga... ne čita u dušama njihovim. Da grdim katolicizam, radio bih protiv svog uvjerenja, koje mi govori, da valja, već iz poštovanja svojega, štovati svačije mišljenje (M. Ujević, Misli i pogledi A. G. Matoša, str. 348)“3. Duda upozorava i na tekst pod naznakom „Crkva“ (69-70) u kojem pak Matoš izražava divljenje prema papi Lavu XIII.: „Nema više sumnje da je duh nauke, duh razvitka i promjene, zahvatio i Crkvu koju bi fanatici voljeli vidjeti petrificiranu“4. Iz toga Duda zaključuje kako 1

2 3 4

Rajmund Kupareao, Vjerski osjećaji Antuna Gustava Matoša, „Marulić“, 1979., br. 3, str. 187-197. Poslije u knjizi Umjetnik i zagonetka života, KS, Zagreb, 1982. i u Izabranim djelima, Stoljeća hrvatske književnosti, MH, Zagreb, 2005., str. 452-464. Svi navodi bit će preuzeti iz te edicije. Bonaventura Duda, Ima li Matoš što poručiti Crkvi Božjoj u današnjoj Hrvatskoj, u: B. Duda, Rukovet domovinskih tema, KS, Zagreb, 1999., str. 30. Op. cit., str. 30. Ibidem.

Božidar PETRAČ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

je očito da Matošu Crkva nije bila okamina i ako se obračunavao s klerikalnim krugovima, „nije to bilo uvijek na uštrb autentičnom kršćanstvu i crkvenosti“5. No s druge strane, valja poštivati škrtost podataka iz kojih se ne može odlučno što reći o njegovoj religioznosti, iako Matoš istinsku religioznost nije nikada nijekao i nije prestajao poštivati nepatvoreno kršćanstvo. Duda ga dalje motri kroz biblijsku sliku „proroka protiv naših poroka“, primjerice našega najvećeg poroka, nesolidarnosti i ističe Matošev sažetak Evanđelja, makar istrgnut iz spornoga konteksta: „Procvjetali ljiljan – govoraše Isukrst – divniji je i ljepši od Salamuna u slavi i mudrosti njegovoj. Ne živi čovjek o hljebu, no o riječi iz usta Božjih. Udari li te tko kamenom, ti njega kruhom. Ljubi bližnjega svoga kao sama sebe. – Evo, to je sve što čovjek, što svaki čovjek može znati. I onda – u veličajnoj propovijedi planinskoj naučio je čovjeka moliti – moliti Očenaš, molitvu nad molitvama. U noći, u magli, u kaosu zapalio je vječnu svijeću ljudskoj nesreći. Uskrsnuo je kao primjer, da svi mi u Njegovom duhu uskrsnuti možemo“ (citiran prema Binozinu izdanju, sv. IX, str. 34.)“6. Fra Bonaventura Duda nije, dakle, decidirano odgovorio na postavljeno pitanje, ali nadasve smatra kako i 1973. i danas Matoš ima što reći Crkvi Božjoj u Hrvatskoj našega vremena. Posljednji koji se pitao i koji je dublje istraživao Matoševu vjeru i nevjeru bio je Drago Šimundža. On je u dvosveščanu djelu Bog u djelima hrvatskih pisaca. Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća objavio svoj prinos pod naslovom Religiozni i liberalni Matoš7. Njegova bi se istraživanja i zaključci mogli sažeti u dinamičnu opreku, dinamičnu dvojnost iskazom da je Matoš u svom djelu konzervativan modernist i svjetovan vjernik, čovjek koji se ne odriče svojih religioznih stajališta, ali ih suviše ne ističe; reklo bi se religiozne vrjednote radije iskazuje rodoljubno i kulturološki, a ne vjerski. Riječju, bio je liberalan vjernik i moderan katolik, ili suzdržani modernist i subjektivni katolik. 8 Fra Rajmund Kupareo vratio se nakon iznimno plodne karijere koju je kao profesor, teolog i estetičar ostvario u Čileu, ali i narušena zdravlja, pred ljeto 1971. u Dubrovnik, a 1972. dolazi u Zagreb i živi u dominikanskom samostanu na Ravnicama. Posvetio se književnom i znanstvenom radu. Posebice su za hrvatsku književnost važni njegovi eseji o Krleži, Vidi i spomenuti esej o Matošu. Prije nego što je napisao esej o Matošu, objavio je esej o Krleži pod naslovom U potrazi za nadosjetnim u dramama Miroslava Krleže9. 5 6 7 8 9

Ibidem. Op. cit., str. 32. Drago Šimundža, Religiozni i liberalni Matoš, u: D. Šimundža, Bog u djelima hrvatskih pisaca. Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, 1, MH, Zagreb, 2004., str. 128-170. Op. cit., osobito str. 167-170. Rajmund Kupareo, U potrazi za nadosjetnim u dramama Miroslava Krleže, „Marulić“, 1978., br.

223

224

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Božidar PETRAČ

U nizu citata dramskih likova prepoznao je i pokazao koliko je u Krleže, iako bio marksist, materijalist, agnostik, živjela strastvena čežnja za transcendentalnim, apsolutnim. Kao teolog, kao sljedbenik filozofije Tome Akvinskoga, iako s Krležom nije mogao dijeliti pogled na život i svijet, Kupareo je, usuprot svim dotadašnjim negativnim i osporavateljskim gledištima koja su dolazila iz kleričkih i laičkih krugova uoči Prvoga svjetskoga rata i između dvaju ratova, veličinu Krležinu, na tragu Tominu, našao u traženju istine. Nije Lasić propustio ustvrditi da je Kupareov odnos prema Krleži bliz razmišljanjima Marakovića i da je 1978. imao istu težinu koju je imala i Tomičićeva rehabilitacija pjesme Jeruzalemski dijalog 1955.10 „Uskrs, Božić, Tijelovo, Gospa, smrt, kršćanski ideali, prisutni su u njegovim djelima“11, početna je Kupareova teza glede vjerskih osjećaja Matoševih. Svoju tezu Kupareo potvrđuje nizom navoda iz različitih Matoševih djela, od poezije do pripovijedaka, od feljtona do eseja i putopisa. Citati dakako ne osporavaju spomenutu tezu, svjedoče o dubokim unutarnjim doživljajima crkvene liturgije, blagdanskih ugođaja, svjedoče vrlo razvidno obilnu biblijsku citatnost, korespondiraju s temeljnim crkvenim naukom. Matoš nipošto nije upućeni teolog, nije se teologijom bavio niti je imao potrebna znanja, ta sam je govorio: „Ali ne, nema narod, naš narod vjere filozofa i teologa. Njegov Krist je siromašak, prikovan na krst, njegova nevinost što strada, njegov brat u stradanju, što ga viđa svaki dan na seoskim raskrižjima, na brdima i u dolinama. On živi od Krista i sa Kristom kao od kruha i s kruhom pjevajući mu kao svom djetetu: Lepa moja ti rožica / Mili sinek moj, / Kak dišeća fiolica, / Dragi golub moj, / Moj lilium lepi, beli, / Vesel mi budi, / Oj ti klinčec moje zeleni / Sladko zavusni!“.12 Matoš je cijelu zbilju religioznosti doživljavao spontano, vrlo subjektivno i s nekim posebnim

10 11 12

4, str. 343-357. Poslije u knjizi Umjetnik i zagonetka života. Ogledi iz estetike, KS, Zagreb, 1982. i Izabrana djela. Stoljeća hrvatske književnosti, MH, Zagreb, 2004. Svi navodi bit će preuzeti iz spomenute edicije. Usp. Stanko Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, 5, Globus, Zagreb, 1993., str. 276-278. R. Kupareo, op. cit., str. 452. A. G. Matoš, SD XVI, str. 86.

Božidar PETRAČ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

ushićenjem, često svraćajući u domovinstvo, spajajući religiozne i domovinske osjećaje, posebice kad su u pitanju najveći kršćanski, katolički blagdani. Matoš, nalazi Kupareo, i o smrti misli kršćanski: „Kult mrtvih je, dakle, kult života. Naša duša je život, tabernakulum za svete i čudotvorne moći prošlosti. Dušni dan, dan mrtvih je dan života, života u nama. Samo onaj živi koji je vazda spreman umrijeti. Samo onaj vječno umire koji nikad ne zna umrijeti. Ima mrtvaca vječno živih. Ima živih što su vječni mrtvaci.“13 U kritici romana Svetle slike Dragutin Ilića pak kaže: „Gaudeamus! Post mortem nulla voluptas (Radujmo se! Poslije smrti nema nikakvog užitka!). U ovoj maksimi bijaše sadržaj dotadašnjeg života, jer je i samim stoicima bila idealnom sadašnjost, kao puna prijegora, ali tek sadašnjost, a ne budućnost. Nazarenac otškrinu tajanstvene dveri savjesti, i blazirani je Rim stao za nijemom i kamenitom tajnom smrti naslućivati svjetlucanje žuđene i ovdje nepostignute, ali tamo nježne sreće...“14 Matoš nema neku dublju, sustavnu filozofsku ili teološku naobrazbu, svi su njegovi sudovi o bitnim pitanjima ljudske egzistencije ili njezina rješenja, njegova promišljanja o vjeri i umjetnosti intuitivno naslućena: nije li sam u jednoj prigodi kazao: „(...) jer nisu najjači koji najviše mogu i znadu, nego oni koji najviše slute i vjeruju“.15 Tako Matoš, po Kupareu, ispravno govori: „Umjetnička djela suditi po njihovoj moralnoj vrijednosti nije manje smiješno, nego prosuđivati vrijednost moralnih načela po principima estetike.“16 To se pak može smatrati novovjekovnim izrazom nauka Tome Akvinskoga koji piše: „Ne cijenimo umjetnika, ukoliko je umjetnik, zbog namjere kojom stvara djelo, nego zbog vrijednosti učinjenog djela.“17 Jednako tako, Kupareo prihvaća Matoševo razlikovanje umjetnosti i znanosti: „Da se Goethe ne rodi, Fausta ne bi bilo; zakon gravitacije bi postojao da se ne rodi Newton“18, jer nije isto otkriti neki prirodni zakon i stvoriti neko umjetničko djelo, dok misli kako bi većina estetičara mogla prihvatiti Matoševu definiciju ljepote: „Ljepota je osjećajem potencirana istina.“19 Ili aksiom: „Ljepota prolazi, dobrota ostaje.“20 Da zaključimo: fra Rajmund Kupareo se kao teolog, filozof, estetičar složio s Matoševim ocjenama o umjetnosti, ljepoti, prosuđivanju umjetničkoga djela, 13 14 15 16 17 18 19 20

A. G. Matoš, SD V, str. 269-270. A. G. Matoš, SD, VIII, str. 21. A. G. Matoš, SD I, str. 255. A. G. Matoš, SD XVII, str. 240. Th. Aquinus, Summa theologiae, I.-II. 57. 3 c. A. G. Matoš, SD XVII, str. 240. A. G. Matoš, SD XVII, str. 62. A. G. Matoš, SD, XVIII, str. 274.

225

226

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Božidar PETRAČ

razlikovanju umjetnosti i znanosti, ali i s određenim Matoševim religioznim osjećajima. Našao je Kupareo u njegovim djelima dovoljno razloga da potvrdno odgovori kako je Matoš u svojim djelima iskazivao religiozne osjećaje, ali bez čvrsta odgovora na pitanje je li Matoš bio praktičan vjernik. Kupareo ne želi čak ni potvrditi nagađanja da se Matoš prije smrti ispovjedio. Tu je bilješku, naime, u povodu Matoševe smrti donijela sarajevska „Vrhbosna“. No kada je i komu Matoš odgovarao, to se ne zna, to bi tek trebalo provjeriti, no kao svećenik Kupareo misli: „Nije mogao umrijeti nesmiren čovjek koji je pisao: ‘Život je lijep samo zbog smrti, a smrt je lijepa nalazi li se preko groba misterij jednak suzi ljudske svete ljubavi’21. Matoš se divio Rimbaudu, nesretnom pjesniku, za kojega kaže: ‘Rimbaud umre (20. studenoga 1891.) u bolnici kao kršćanin, zazivajući Boga i Bogorodicu’22. Nadamo se da je i Matoš tako umro.“23 Kako je Kupareo u Krleži i njegovim likovima prepoznao strasnu čežnju za transcendencijom, tako je i u Matoševu djelu utvrdio nepatvorene religiozne osjećaje.

21 22 23

A. G. Matoš, SD IV, str. 209. Ibid., str. 77. R. Kupareo, op. cit., str. 464.

Ivo RUNTIĆ, Zagreb

SPOMEN NJEMAČKE KNJIŽEVNOSTI U MATOŠEVOJ LIRICI

Uspomeni magistra Arthura pl. Raiznera, supruginog djeda, a Matoševog susjeda iz Jurjevske 11, koji je iste, 1905. pošao na studij farmacije u Beč, kad se i pisac vratio iz prognanstva u kuću niže prekoputa. Po povratku, susrećući ga tek susjedski do 1913., apotekar ga – dakako – nije pomno čitao, nego je to sebi postavio kao zadatak tek s osamdeset, da vidi „o čemu je to pisao onaj boem, koga su hvalili pametni ljudi“.

Naum da se progovori o Matoševim sudovima oko njemačke književnosti pretpostavljivo je trebao nalikovati onom analognom Škrebovu činu oko Tina Ujevića, odnosno njegovih „Dodira s njemačkom književnošću“ („Croatica“ 1980/I, 15-16). Premda poticaj prvotno nije bio moj vlastit, prihvaćen je s čak dvojakim osjećajem dužnosti od ovoga predstavnika strane filologije prema velikom sinu domaće književnosti – potom i s potrebom da dočitam zaslužnog preteču hrvatske moderne i preko okvira dotadašnjeg poznavanja. Iz pragmatičkog razloga (budući da bi osvrt inače dosezao opseg primarnog štiva) izuzeti su iz pomnijeg razmatranja kritički tekstovi iz Ogleda i Vidika – prava citatna šuma, dok je u pripovjednoj prozi Iverja i Umornih priča drveće pojedinačno. Ovdje je to govor prenesenog smisla s razlogom. Mom osvrtu, naime, podliježu pripovjedni tekstovi tzv. novelističkog sklopa, oko rijetkih pojedinaca, te istog takvog, ali društveno relevantnog zbivanja, i s pretežno negativnim ishodom vlastite sudbine. Tako hoće književna teorija. U Matoša to su,

227

228

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Ivo RUNTIĆ

dakle, često ljudi s autorovom biografskom pozadinom, pa i u tranzitu, što je tako permanentan da ostavlja dojam hodanja u mjestu, na podlozi gotovo nikakve, skroz rastočene radnje, ali s izvjesno grotesknim životnim raspletom. Takvo stanje, najčešće i bez situacijskih začetaka, tiče se poglavito osjetljivih osoba, osuđenih na nazadovanje sve do potpunog zakazivanja te s čestom misli na smrt. One stradavaju čak i sred ljubavnih pobjeda, umjetničkih ekstaza ili životnih agonija – gotovo da je svejedno! Rastakanje njihovih integriteta kao da je tu jedini sadržajni zakon one nekadašnje tektonske forme novele kao prodramske književne vrste. Izvještaj o takvom propadanju – previše refleksivan za uvriježeni tip novele, sa svim onim imenskim nanosima inače prirođenijima eseju, sa sadržajnim antinomijama „između realnog i imaginarnog“ („Ogledi“, 230) – odriče Matoš kao pouzdani znalac književne teorije na jednome mjestu čak i romanu, a pridaje ga takozvanom „crtičarstvu“ (ibid., 233) kao podesnoj formi iskaza. U istom sklopu vidi on svog austrijskog suvremenika Petera Altenberga s njegovim poznatim impresionističkim skicama. Neka ovdje ne bude samo usputno spomenuto kako u Uvodu za književnost kao izdašnom i pouzdanom vrelu o teoriji literature numerički rang o kritičarskom i autorskome Matošu iznosi trinaest referencija, od kojih se samo jedna opaska odnosi na kritičara. Zato ni ovaj put nije naodmet spomenuti zapravo notornu činjenicu, da su forme proznog iskaza u žurnalistički znatiželjnog Matoša (putopisi, feljtoni, eseji, polemike, kritike, osvrti, pisma...) već i predmetno nužno otvorene, te da takvo časovito fokusiranje podsjeća na micanje dvogleda uperenog u zvjezdani svod. – A slična otvorenost postoji i glede drugih važnih imena svjetske književnosti, s kojima autor kao da renomira, rasprskavajući ih poput vatrometa (Danteovo, Goetheovo, Byronovo, Heineovo, Wildeovo, Poeovo, Stendhalovo, Tolstojevo, Balzacovo, Baudelaireovo), posvećujući im prave eseje interpolirane u većim cjelinama, kako su to kasnije općim ogledima u svojim prozama radili i najveći autori dvadesetoga stoljeća, poput Laxnessa ili Manna. Kao najčešća njemačka imena – osim već navedenih – o kojima ne postoji sud, već prije spomen (spomenak, kako bi Ujević rekao za topografiju), jesu Novalisovo, Jean Paulovo, pogotovo Hölderlinovo i Nietzscheovo. Opetovano navođenje Lenaua čini se pretjeranim, ali ono je dio hrvatskoga recepcijskog trenda i kod Preradovića i kod Šenoe. Tek pojedinačni spomen (gdje bi trebao biti više nego zaslužen), ide Bürgera, Hoffmanna ili Schellinga (iako potonji nije autor Bonaventurinih Noćnih bdjenja). Ovakve oglede ili pokušaje, kako ih autor još naziva, prevodeći takav naslov u Montaignea, i kako ih kasnije gotovo jednako krsti već spomenuti Thomas Mann kao naziv za „esej“ (naime kao „Bemühung“), što je okušaj, prema tome nešto što bi jednoznačenjski bilo gotovo isto, valjalo bi pobliže istražiti kao neke moguće, od autora nespomenute utjecaje njemačke književnosti na njega, osobito one romanti-

Ivo RUNTIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

čarske (prvenstveno E.T.A. Hoffmanna, i to posredstvom Poea i Gautiera), potom pogotovo Eichendorffa (primjerice iz novele Lijepa Jelena), ali i Tiecka... Usuđujem se sve to zajedno ovlašno nazvati poticajima, pledoajeima za čitanje; riječju koja se u mome tekstu spominje tek prviput, a implicitna je čitavu ovom ogledu o Matošu (pa i Matošu samom), i to kao zauzimanje oko lektire, što je valja predočiti suvremenicima. Zar o tome svojim ponašanjem ne svjedoči već onaj stari gospodin iz posvete u ovom ogledu, apotekar koji pred smrt odluči čitati ono što radi posla nije stigao za života, i to baš Matoša, koji neke od svojih likova hvali odnosno kudi po kriteriju očekivanog postupanja s knjigom? Postoji li poraznija diskvalifikacija kreature nego kad kontesa Amalija iz Prve nevjere prezre svoga supruga zato što „ga nikada ne vidje čitati“ (Sabr. dj. II, 85)? Ili kvalifikacija: kad ono Ivančićevu odabranicu iz Običnog događaja karakterološki predstavljaju „njeni najdraži pisci, Ibsen, Tolstoj, Strindberg, Björnson“ (ibid., 162), sve odličnici od najbolje preporuke oko važnosti čitanja. Toliki je i takav Matošev stalni zagovor autorskih imena i djela, rekoh: pledoaje – svojevrsno njihovo promoviranje, kako bismo to danas kazali. A „mnogo, mnogo čita“(m) i Filika iz fragmenta Pored cilja (ibid., 197), dok je u onoj ozbiljnijoj, za hrvatske prilike karakterističnoj političkoj utopiji Za narod jedna od iluzija koje se prodaju, ona, da se može „živjeti samo za knjigu“ (ibid., 202). Ovdje mi se čini logičnim mjesto da se naposlijetku evocira i biografskog autora (glede njegove sveživotne materijalne agonije radi knjige), ili kako ono napisa vrijedni Petrač u zbirci eseja Na tuđim tragovima, dijagnosticiravši Matoševu pasiju kao „zatravljenost Danteom“ (Naklada Jurčić, Zagreb, 2009., str. 81). I premda je (doslovna ili samo imenska) citatnost inače esejističko, nipošto novelističko obilježje proznoga teksta, ona je kao neskriveni i nesvakidašnji poriv za čitanjem pravi moto Matoševe esejističke novelistike kao i njegove novelističke esejistike. Moj izbor, koji je ovdje u znaku i one autorove neopredijeljenosti, samo je pitanje ekonomičnijeg odabira i ide u prilog tekstova, gdje se sensuz imenskog „ušivanja“ pojavljuje takoreći u svakoj drugoj noveli spomenutih zbirki, a nonsens neprestanog i najraznolikijeg imenskog spominjanja javlja se takoreći u svakoj drugoj rečenici navedenih esejističkih svezaka. Takav je, dakle, pristup zapravo izjednačujući, izbalansiran govor o istom te čini unekoliko nepotrebnim razglabanje bilo o vrednijoj esejistici, bilo o autorovu ranijem (i bez obzira na izgubljena štiva, odnosno još zagubljena) novelističkom nastupanju. A kako u obama ogledima jamačno nema nijednog imena, koje se ne pojavljuje i u četirima novelističkim zbirkama (gdje su licitiranja njima relativno rjeđa), može se govoriti i o svojevrsnom opkoračenju jednoga drugim. Tematski vez cjelokupnog Matoševa proznog tkanja oko politike, domoljublja,

229

230

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Ivo RUNTIĆ

žena, likovnosti, glazbe i literature opleće čitavo autorovo prozno djelo, a ne samo tri-četiri knjige one beletrističke proze u užem smislu: Iverje iz 1899. godine, Novo iverje iz 1900., te Umorne priče iz 1909. – kao i sve novele, humoreske i satire iz II. sveska Tadijanovićeva izdanja Matoševih djela, dakle šezdesetak naslovnih jedinica sveukupno. Stvar je već spomenutog odabira književnog filologa (ali i pravih tekstovnih proporcija) što u žižu svog motrenja nije postavio – već je samo ovlašno dotaknuo – citirane Oglede iz 1905. te spomenute Vidike i puteve iz 1907. godine. Izbor je pao na novele (uz dosad rečeno) naposlijetku i radi faktora njihove veće poznatosti od potonje navedenih eseja, a osobito zbog posebne organizacije njihovih tekstova s nepouzdanom radnjom, kolikogod oni i ne bili najbolji dio autorova proznog stvaralaštva. Matoš odstupa od predloška svijeta, što ga kao nešto tipično ili karakteristično nudi empirija, a zdušno ga prihvaća realistički pripovjedač u kauzalnoj i kronološkoj obradi zbilje kao mimetičke, odnosno stvarnosne činjenice. On pak tu nudi individualne pokuse s psihološkom, intelektualnom i duhovnom preobrazbom poznatog u nepoznato, vjerojatnog u nevjerojatno, iskustvenog u groteskno. Dotad blisku predmetnost pretvara Matoš tako u simbol nečeg začudnog, skroz bizarnog, čak i morbidnog. Međutim, time on utire i put novim postupcima kod kasnijih autora hrvatske moderne, a vidljivo je u svemu i povođenje za angloameričkim i pogotovo francuskim uzorima i tragovima, što uvjerljivo pokazuje Višnja Sepčić u svojoj zapaženoj raspravi Matoš između Wildea i Poea („Croatica“, Zagreb, 1976.), koja pak ukazuje i na recepcijske predloške u Flakerovom tekstu o motivacijskom sistemu u realizmu i modernizmu u knjizi Stilovi i razdoblja (Matica hrvatska, 1964.). A meni preostaje zaključak o Matoševu simbolizmu u prozi kao hermetičkom, gotovo modernom lirskom postupku, što njegov kasniji autorski razvoj i potvrđuje. Ugasnulo svjetlo Matošev je tekstovni predložak spomenute kolegičine rasprave, pa ću baš otale poantirano preuzeti tek samo natuknicu „moram im pričati o njemačkoj književnosti“ (Sabr. dj. I, 161) kao svojevrstan moto kako svoje nevoljkosti, tako i prave užasnutosti autorskog pripovjedača, kad s krivom posjetnicom bane u nepoznato društvo, gdje biva svjedokom ispovijedi Andrijinih psihotičnih stanja i njihovih košmarnih posljedica. – Usputna pripomena, još na pravome mjestu: citiranja iz novelističkoga Matoša su prema Tadijanovićevu izdanju Sabranih djela iz 1973. u Akademijinom pothvatu od 20 svezaka; ona pak esejistička iz II knjige Ogleda.... Binozinog izdanja Nakladnog zavoda iz 1935. Svoj pretraživački posao oko njemačke književnosti obavljam po kriteriju čestote spomena pojedinog autora, rangu koji je čisto numerički, uvjetno afinitetski, a rijetko pouzdan kao (svaki) vrijednosni sud. Bit će i u tom postupku potvrde o Matoševu otklonu od tradicionalne, a priklonu ondašnjoj već relativno modernijoj njemačkoj književnosti.

Ivo RUNTIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Tu Goethe obavezuje na najveći broj natuknica, što je prije stvar proporcija, nego li uočenog njegova ranga, jer je pritom u Matoševom fokusu više građanska osobnost, a manje pjesnička. Doduše, u Mišu, zadnjoj noveli prve zbirke, citiran je epigramatski Goetheov stih o moći ljubavi, a već u priči On iz druge novelističke zbirke aludira se na pjesnikov povlašteni materijalni položaj (Sabr. dj. I, 182), koji je u drugoj zbirci, u Solo-varijacijama od „najvišeg kapitala“ ili čak „visoki kapitalizam“ sam (Sabr. dj. II, 92). Matoš se zatim vraća na banalni podatak, znalcu inače izlišan, kako Goethe „ne puši“ (Sabr. dj. I, 186), čemu se ne bi trebalo čuditi, ako se zna da je taj pjesnik čitavog života muku mučio s dušnim putevima. Zatim u Balkonu slijedi opažaj, odnosno privid dizdarskog Mefista (ibid., 199), pa onda na drugome mjestu, u Lili (Sabr. dj. II, 134) – među njegovim inače čestim abrevijaturama oko teme ljubavi – zaključak da se nje „čuvaju pametni ljudi kao Goethe“, pa se onda u istom dahu spominje pjesnikova „ars amandi s debelom gazdaricom“ (ibid.), to jest ljubavnicom nakon povratka iz Italije, odnosno mu cjeloživotnom suprugom djevojačkog imena i prezimena Christiane Vulpius. – U Večernjoj idili stihovni citat iz „Lovčeve večernje pjesme“ (Sabr. dj. I, 213) ostaje bez komentara, kao i sam čitalac na Goetheov fingirani prigovor Rabelaisu (ibid., 214). I na kraju, onaj Matošev kralj iz Domovine ovdje je (prema fiktivnim Heineovim uspomenama) Goetheov iz Thule, gdje ovaj „oči sklopi tronut“ (vidjeti mog „Svenavadnog Goethea“, Naklada Jurčić, Zagreb, 2010., str. 73), naočigled smrti, a ne lijepih djevojaka. – Očito je: u svojoj suprotstavljenosti apolinijskome meštru zorne identifikacije svekolike predmetnosti Matoš i nema – ili nema potrebe – drukčijeg zapisa o Goetheu. Pod onim drugim, dionizijskim znakom Matoš je svakako bliži Heineu negoli starom olimpijcu. Daleko od toga da mu bude uzorom (kao što je pjesnik svom liku u Mišu), ali citiraju se Heineovi stihovi „Na moru“ u Prvoj pjesmi (Sabr. dj. II, 43) ili se u D-dur sonati (ibid, 8) jednom drugom liku poklanja Heineovo divot-izdanje. Pritom svi ti Milinovići, Novakovići, Rosenzweigi, Smiljanići imaju problem, da su ujedno sentimentalni, koliko i cinični, pri čemu više vježbaju porugu čuvstva nego čuvstvo samo; dakle, da su – kako Matoš vjeruje – hajneovski rastrzani u svojim oprečnostima, koja na ljubavnom planu dovode do tragedija, gdje tjelesno najčešće strada ženski partner (usporedi tezu o ciniku-ljubavniku (ibid., 165) iz Ugasnulog svjetla, dok muški preuzima ulogu izvještača svojih duševnih stanja između melankolije i šizofrenije, pa sve do fizičkog sloma kreature. Izričaj poput onog “poginut ću kao Heinrich Heine“ iz Božićne priče (Sabr. dj. I, 140) – onkraj sve semantičke netočnosti – identifikacijski je i pijetetski znak s polustoljetne distance. Prečest je, naime, spomen anarhizma i anarhista u Matoševoj prozi, a da to ne bi dolazilo od vanjskog utjecaja; prejak trag materijalističke i socijalne pobune u kasnog Heinea i Maxa Stirnera (obojica umiru iste godine), od kojih je potonji svojevrsni personalni

231

232

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

Ivo RUNTIĆ

uvod u Nietzschea, a ovaj od neizbrisivoga dojma na našeg autora. Naime, upravo krajem 19. stoljeća počinje recepcijska renesansa Stirnera i njegova nauka o ljudskom egoističko-vlasničkom biću. Zato je i trećeplasirani, Nietzscheov znak u Matoša više filozofski nego književni, pa i po tome slijedu još više Stirnerov. Ali ako je potonji filozof bio Petrinovićeva pokazna vježba o nasušnosti materijalnog i za njega – shodno Za novim bogom – jedini pisac „kojeg momentalno može podnijeti“ (Sabr. dj. II, 70) te citira i njegovo glavno djelo Pojedinac i njegovo vlasništvo (ibid., 69), u novelama je općenito puno više implementiran onaj Nietzscheov žig o nemoralnosti života, utemeljenome na pukome materijalizmu. Jer Nietzscheu je umjetnost jača od bogatstva i veća kao životna istina, ali samo ako se pojedinac bori protiv svake vrste malograđanske učmalosti. U tom nastojanju on se ima nadići i nad samog sebe, a to je u Matoša slučaj i u Mišu (Sabr. dj. I,54) kao i u Nezahvalnosti (ibid., 16). No u Ljubavi i dubljini (Sabr. dj. II, 149-156), njegovu valjda najljepšem proznom tekstu, on izlaže fabulu na – kako kaže – nejasnoj podlozi: ljubavi i domoljublju, a oboje i jest zapalo u ustajalost koja proizvodi krizu, odnosno „zanos“ poput onog u pijanstvu. Samo što tu aktant nije od ničeovski jakih da posjeduje volju za životom, a kamoli za borbom. Matoševe figure zato i općenito ne uspijevaju u nadrastanju sebe samih. Nema tu onog kulta snage, koji je otprilike u isto vrijeme (koje je i Nietzscheovo) vidljiv, primjerice, kod Rimbauda ili u Trakla. Onog prvonavedenog – usput neka je rečeno – Matoš niti ne spominje, dok njegova austrijskog sljednika poradi dobnih okolnosti kao pjesnika nije mogao poznavati. Utoliko je zato značajnije što se ni Matoš ne miri s domovinskom političkom i kulturnom baruštinom, i što je pobija onom književnošću, koja po svojoj modernosti više i ne daje odgovore, ali zato postavlja pitanja. Tek na dva mjesta svoje pripovjedačke proze spominje naš autor E.T.A. Hoffmanna, njemačkog romantičarskog pripovjedača, Poeova uzora i Matoševa prednjaka, kojemu je također veći problem zbilja nego li mašta. Razdrtost svijeta i osobna rastrzanost usred napoleonskih ratova čine ga jednim od glavnih njemačkih rodonačelnika rastočene cjeline, bila ova svjetska ili ljudska – a u toj književnosti u društvu je s predstavnicima kakvi su primjerice Kleist, Hölderlin, Büchner ili Matošev miljenik Lenau. Znakovita je u našega hrvatskog pisca u tom sklopu i šira pojava dvojnika u njegovim recima... A oba konkretnija mjesta spomena njemačkog autora vezana su za pripovijetku Camao, i to tekstovno, kao i komentarski: likovi su ondje, naime, rastrojeni pojedinci, baš poput Hoffmannovih mehaničkih i ljudskih automata ili lutaka, na primjer Olimpije i Natanaela u Pješčuljku. Ne sugerira slučajno i sam Matoš, kako će kritika pomisliti da je ona njegova novela napisana pod dojmom lektire Hoffmannova romana Mačak Murr. Da je Matoš i svojevrsni meštar prešućivanja, mogu potvrditi i imena ispod pret-

Ivo RUNTIĆ

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

hodnog, četvrtoplasiranog, i to recepcijski inače važna, poput Jean Paulovog i osobito Schillerovog. Prvi, gotovo do nerazumljivosti literarizirani romanopisac (koga su u neko davno doba morali čitati valjda samo zagrebački studenti germanistike), spomenut je u Prvoj nevjeri, naslovno romanom Hesperus. – S njegovim poznatijim suvremenikom životno kraćeg vijeka, ali duljeg književnog trajanja, Friedrichom Schillerom, klasikom i kompozicijskim velikanom njemačke, pogotovo povijesne dramske literature, zatvaram stranice ovakve statističke analize, koje – kako to numerički slučaj hoće – sežu od klasika do klasika pokazujući da u Matoša nema ni prikaza ni sudova o njemačkoj književnosti, nego jedino spomena poglavito onih njenih predstavnika, koji se odvraćaju od tradirane, kanonizirane literature, odnosno prihvaćaju one struje, koje su u svoje i u njegovo vrijeme predstavljale modernitet, odnosno modernu. Ilustrativno je da Matoš oko Schillera ima samo jednu jedinu opasku, i to oko jezika: riječju „u jeziku Schillerovom“ (ibid., 34), značenjski donekle razumljivu, ako se pretpostavi da Matošu takav jezik nije puno značio.

233

NOVI PRIJEVODI

WŁADYSŁAW BARTOSZEWSKI – MAREK EDELMAN I bijaše židovska četvrt u Varšavi (prev. A. Cvitanović)

236

ANDREA DE CARLO Dva od dva; dva poglavlja (prev. T. Pliško)

256

ROSANNA BUBOLA Ispovijed (prev. L. Monica Kmet)

265

ALESSANDRO SALVI Noć u kojoj se ništa nije dogodilo (prev. L. Monica Kmet)

276

236 Władysław BARTOSZEWSKI (1922.-2015.)

I BIJAŠE ŽIDOVSKA ČETVRT U VARŠAVI Moj Edelman Kad bi Marek Edelman znao da prisjećanje na njega započinjem pjesničkim navodom, sigurno bi se nasmijao, odmahnuo rukom i drsko mi rekao da se smirim.1 Nije podnosio uzvišene i sentimentalne riječi, ali vjerujem da će mi u ovom iznimnom slučaju oprostiti. Pjesmu je napisala Irena Conti, cijenjena talijanska pjesnikinja, rođena u Varšavi kao Irka Gelblum iz ŻOB-a2, koja se zajedno s Marekom Edelmanom borila u Varšavskom ustanku: 1 2

Tekstovi koji slijede preuzeti su iz izdanja „I bijaše židovska četvrt u Varšavi“ (I była dzielnica żydowska w Warszawie), PWN, Varšava, 2010. Skraćenica od Židovska borbena organizacija, utemeljena u varšavskom getu; organizirala je ustanak koji je završio potpunom likvidacijom geta.

Marek Edelman

Władysław Bartoszewski

Marek EDELMAN (1919.-2009.)

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

NOVI PRIJEVODI

Bože svakodnevice nastani se u našem domu zauvijek od svanuća do svanuća Budi u svakoj kretnji onih koji pod krovom privremeno za sebe traže utočište.

Držim da te riječi otkrivaju ono što mu je uistinu bilo blisko: kao prvo – potrebu za konkretiziranjem svakodnevice, konkretnošću opipljivom do boli, konkretnošću koja pruža otpor patosu, a zahvaljujući tome ne dopušta krivotvorenje; kao drugo – budnu uvjerenost u činjenicu da uvijek, u svakom trenutku, postoje ljudi kojima je potrebna pomoć, jer „za sebe traže utočište“. Govorio je da se ne može uživjeti „u sve te mistične stvari“ i smjesta bi dodao, objašnjavao, postavljao zadaću: „Potrebno je pružiti smještaj prebijenom čovjeku. Mora ga se sakriti u podrumu. Ne trebamo se toga bojati. I, uopće, uvijek moramo biti protiv onih koji mlate“, ili „Ako vidiš da se događa neko zlo i okreneš glavu, ili ne pružiš pomoć onda kada si to u mogućnosti, postaješ suodgovoran. Tvoje okretanje glave pomaže onima koji čine zlo“. Slične sam riječi čuo iz usta velečasnog Jana Zieje, kad sam mu se, pod teškim dojmovima iskustava iz Auschwitza, obratio za pomoć: „Izašao si živ iz logora jer je Bog htio da se odupreš zlu koje si spoznao. To je velika milost. Milost i dug koji moraš platiti. Iz toga izvuci pouke...“ Upitao sam ga: Kako? Što mi je činiti? „Pomisli na one koji žive iza zida – rekao je velečasni Zieja. – Iza zida geta!“ Tako je započeo moj put prema Vijeću za pomoć Židovima. Stoga mislim da me s Marekom Edelmanom, bundovcem, socijaldemokratom, povezuje – mene, kršćanskoga konzervativca – zajedništvo sjećanja i zajedništvo stava, kojem je vrelo bila svakodnevica okupirane Varšave tijekom Drugoga svjetskog rata. A što nas je tada razlikovalo? Od 1942. godine bilo je jasno da su sve Židove koji su živjeli u getima, u logorima, one koji su se skrivali, koje su preselili „negdje na Istok“, sve Židove kao narod, Nijemci osudili na smrt. Nas, Poljake, također su prilično proganjali, ali ne sve i ne na takav način. I tu razliku je potrebno neprestano osvještavati – iz moralnih razloga: da se sjećanje ne bi udaljilo od istine. Nisam ga poznavao kad je izbio ustanak u getu. Čuo sam da u ŻOB-u postoji

237

238

NOVI PRIJEVODI

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

neki Marek, ali ga nisam znao. A bili smo tako blizu jedan drugome. Nekoliko desetaka metara, samo što smo bili odijeljeni zidom. On je na Bonifratorskoj predvodio junačku borbu djevojaka i momaka iz ŻOB-a, ja sam pak u blizini, u Mławskoj ulici, imao tajni stan u kojemu sam se sastajao s „Berezowskim“ – dr. Leonom Feinerom, zamjenikom predsjedavajućeg Żegote i jednim od najvažnijih aktivista Bunda3 – Općega židovskog radničkog saveza, i vezisticom ŻOB-a Irkom Gelblum. Kao član Vijeća za pomoć Židovima i djelatnik Ureda za židovska pitanja Departmana vanjskih poslova Delegature vlade surađivao sam s „Wacławom“, Henrykom Wolińskim, koji je u ime Glavnoga zapovjedništva Zemaljske armije od sredine 1942. godine održavao bliske kontakte sa ŻOB-om. Ili, bijasmo blizu... Leon Feiner dobro je poznavao Mareka Edelmana. Bio je jedan od njegovih uzora, učitelja, mene je pak podario prijateljstvom. I kada sam godinama poslije slušao Edelmana, u njegovim sam riječima često razabirao odjek Feinerovih misli, koji je romantizam i idealizam, temeljna obilježja poljskoga socijalističkog pokreta, povezivao s osjećajem odbojnoga patosa realizma. Premda se s tim patosom svašta događalo... Sredinom kolovoza 1944. Feiner je s prijateljem Antonijem Pajdakom došao na naš položaj „Anna“ u Marszałkowskoj ulici. Ugledao me, raširio ruke, zagrlio, privio uza se, a u njegovim sam očima ugledao suze: „Gospodine Ludvik! Poljska je slobodna! Bijelo-crvene zastave vise s prozora!“ Prije nekoliko sam dana u svojoj arhivi pronašao „Biuletyn“ Bunda iz 1945., objavljen na prvu godišnjicu Varšavskoga ustanka. Čitam: „Prvoga kolovoza 1944. godine u deset sati ujutro u ilegalnom stanu u središtu grada otpočela je sjednica Centralnoga komiteta Bunda. Pod prvom točkom dnevnoga reda raspravljalo se o pitanju našega sudjelovanja u ustanku koji samo što nije počeo. Jednoglasno je odlučeno da sudjelujemo i pozovemo još preostale na životu židovske radnike i inteligenciju da se priključe redovima demokratskih i socijalističkih borbenih organizacija. U pet sati poslijepodne, u gotovo isto vrijeme kad je predsjedavajući dr. Feiner zaključio sjednicu, mogli su se čuti glasni pucnji. Svima je postalo jasno da je to početak ustanka. Centralni komitet Bunda tijekom dva mjeseca neprestano je obavljao svoju djelatnost“. Židovska borbena organizacija potom je pozvala na borbu. U proglasu koji je objavilo zapovjedništvo čitamo: „Nakon junačkih borbi u getima i logorima, pozivamo sve u borbu za slobodnu, demokratsku i neovisnu Poljsku“. Edelmanove su nazore oblikovali ljudi poput Wiktora Altera i Leona Feinera. Danas se neki – ima ih i u Izraelu – čude što je Edelman ostao u Poljskoj, što je odabrao težak život, a taj je izbor za njega bio samorazumljiv, vodio se stajalištem Bunda, koji je na stranicama svojega „Biuletyna“ 3

Ljevičarska židovska partija, djelovala je u nekoliko europskih zemalja od kraja 19. stoljeća do druge polovice četrdesetih godina 20. stoljeća.

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

NOVI PRIJEVODI

tvrdio: „Emigraciji suprotstavljamo borbu ovdje na mjestu, zajedno s poljskom radničkom klasom, za stvaranje takvih životnih prilika, koje će jamčiti slobodu i dobrobit svim građanima, bez obzira na narodnost i vjeru“. Marek Edelman ostao je dakle na svojem – u dobru i u zlu. Ujesen 1945. godine pročitao sam brošuru „Geto se bori. Udio Bunda u obrani varšavskoga geta“, autora Mareka Edelmana. Bio je to vjerojatno prvi izvještaj u Poljskoj nekoga tko je sudjelovao u organiziranju otpora u varšavskom getu, počevši od pokretanja ilegale 1942. godine, preko prvih oružanih napada u siječnju 1943., do dramatičnih dana ustanka od 19. travnja do 16. svibnja 1943. godine. Izdanje je bilo popraćeno kratkim uvodom Zofie Nałkowske, spisateljice velikog autoriteta, koja je prije rata bila povezana s demokratskim krugovima sljedbenika Piłsudskog, a u to je vrijeme imala važnu ulogu u Glavnoj komisiji za istraživanje njemačkih zločina u Poljskoj. Nałkowska je pisala: „Tu sam knjižicu, rukopis koje mi je donio nepoznat, mladi autor, jedan od vođa židovskoga ustanka, pročitala u jednom dahu, ne odvajajući se od nje ni na trenutak. – Ja nisam pisac – rekao je – to nema nikakvu književnu vrijednost. Pa ipak, ta njegova neliterarna pripovijest postiže ono što ne uspijeva svim remek-djelima. Ozbiljnim, biranim, suzdržanim rječnikom, lišenim fraza, pruža zapisnik kolektivnog mučeništva, ovjekovječuje mehanizam njegova tijeka. Istodobno predstavlja autentično svjedočanstvo kolektivne snage duha, koji je nadvladao najveću nesreću u povijesti svih naroda“. Danas, nakon što je prošlo šezdeset i više godina od čitanja Marekova teksta, jamčim vam da riječi Zofie Nałkowske odaju bit stvari: Edelman je napisao izvješće u kojemu istinitost opisanih junaštva i grozota ne iziskuju pridjeve. Kada smo si prvi put stisnuli ruke? Tvrdio je da se poznajemo oduvijek. Što to znači? „Oduvijek!“ – ponavljao je. Kada bi ga upitali o kakvim pojedinostima o varšavskom getu, ŻOB-u ili ustanku, samo bi odmahnuo rukom: „Ne zbunjujte me, pitajte Bartoszewskog!“ Istina je: redoslijedom iskustava i vrijednosti koje su nas oblikovale, poznajemo se odvajkada. Međutim, ako je riječ o vremenskom redoslijedu, bilo je to ovako: dvije godine nakon izlaska iz zatvora počeo sam raditi u tjedniku „Stolica“, isprva kao urednik književne rubrike, potom kao tajnik uredništva. Prema zamisli nakladnika – monopolističke Radničke zajednice izdavača PRASA – „Stolica“ je trebala biti časopis posvećen kulturnoj tradiciji Varšave i njezinoj ponovnoj izgradnji. Mene je zapalo da se bavim očuvanjem sjećanja na vrijeme okupacije grada, ovjekovječenjem istine o Zemaljskoj armiji, ilegalom, što je na valovima „zatopljenja“ i promjena povezanih s događanjima iz listopada 1956. godine u

239

240

NOVI PRIJEVODI

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

određenoj mjeri postajalo možebitnije. Do mene su došle vijesti o tome da je posljednji zapovjednik ŻOB-a završio studij medicine, da živi u Łódźu, te da je cijenjeni kirurg. Susreli smo se 1958. godine. Znao je da sam bio u Żegoti4, da sam poznavao Feinera i kurirke iz ŻOB-a, stoga naš prvi razgovor nije iziskivao dodatna objašnjenja. Jednostavno, okrenuli smo se zajedničkim stvarima, koje se – usprkos oprezu – nisu isključivo odnosile na prošlost. U ono je vrijeme svijet vrlo malo znao – možda i nije želio znati – o holokaustu, o pokretu otpora u getu, o Żegoti i vezama između ŻOB-a i Glavnoga zapovjedništva Zemaljske armije. Obojica smo držali da s tim nepoznavanjem stvari treba nešto učiniti. Ljudsko je sjećanje nepouzdano. Tako je nastao tekst S Marekom Edelmanom – tragom bitaka ŻOB-a, objavljen u broju „Stolice“ iz travnja 1960., na godišnjicu ustanka u getu. Pune četiri kolumne s fotografijama na kojima Marek Edelman, hodajući područjem negdašnjega geta, pokazuje Umschlagplatz i mjesta na kojima su se vodile ustaničke bitke. Nedugo potom gostovali smo – Edelman, Zosia Skrzeszewska i ja – u televizijskoj emisiji posvećenoj ustanku u getu i djelatnosti Żegote. Zosia je djelovala u ŻOB-u, iz geta je izišla u prvim danima travnja 1943., skrivala se zajedno s budućom Marekovom suprugom, Alinom Margolis, koja je potjecala iz čuvene, zaslužne obitelji liječnika – društvenih radnika iz Łódźa. Uostalom, izraz „skrivala se“ vjerojatno nije točan, jer su obje pružale pomoć ljudima koji su utočište pronašli na tzv. arijskoj strani Varšave. Godine 1963. – na dvadesetu obljetnicu ustanka u getu – vodio sam s Edelmanom dug razgovor, zapis kojeg je Jerzy Zdziechowski objavio u pariškim „Cahiers Pologne-Allemagne“ (1960. godine se na stranicama istoga časopisa pojavio moj članak Assistance aux Juifs en Pologne occupée). Nismo se često susretali. Znao sam da je bio vrlo uspješan kardiolog, on je znao da radim u „Tygodniku Powszechnom“ i da se spremam objaviti Taj je iz moje domovine. Poljaci uz pomoć Židova 1939.-1945. Godine 1963. otputovao sam u Izrael kako bih li u Yad Vashemu posadio stablo Żegote. Susreo sam se sa „Celinom“ Cywijom Lubetkin, srdačnom Edelmanovom prijateljicom iz geta, i njezinim suprugom „Antekom“ Icchakom Cukiermanom, ljevičarskim cionistom, koji je tijekom ustanka u getu obnašao dužnost čovjeka za vezu između ŻOB-a i Zemaljske armije, dok je tijekom Varšavskoga ustanka zapovijedao odredom ŻOB-a. Oboje su napustili Poljsku 1946. godine, a u Izraelu su, točnije Galileji, osnovali kibuc „Bojovnici geta“. Podrazumijeva se da smo razgovarali i o Mareku Edelmanu, a potrebno je naglasiti da je „Anteka“ i Mareka dijelio ideološki spor. Ne prisjećam se toga prijepora 4

Poljska humanitarna ilegalna organizacija, djelovala 1942.-1945., osnovala ju je izbjeglička vlada za pomoć Židovima.

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

NOVI PRIJEVODI

bezrazložno. U gimnaziji sam mnogo puta čuo da se „Židovi uvijek drže zajedno“, ili da kuju zavjere, bez obzira na motrišta koja izražavaju. U međuvremenu sam, tijekom rada u Savjetu za pomoć Židovima i referadi židovske Delegature vlade, svjedočio žestokim prepirkama među predstavnicima različitih židovskih političkih organizacija. Antagonizam između cionista i bundovaca-socijalista trajao je čak i tijekom uništenja. Jednako kao i među Poljacima, jer su u koncentracijskim logorima endekovci5, socijalisti ili komunisti surađivali nevoljko, uz velike napore ili nikako. Prolazile su godine. U Poljskoj je ofenzivu poduzela „moczarovska“6 frakcija. Godine 1968. do mene je došla vijest da je Edelman dobio otkaz – zbog podrijetla. Željeli su mu oduzeti pravo na obavljanje poziva kojem je posvetio sve snage: spašavanju ljudi. Njegova žena i djeca otputovali su u Francusku. Ondje je liječnica Alina Margolis-Edelman počela raditi u organizaciji „Liječnici bez granica“, zatim je – zajedno s Bernardom Kouchnerom, kasnije francuskim ministrom vanjskih poslova – osnovala organizaciju „Liječnici svijeta“, liječila je boat-people – izbjeglice iz Vijetnama, radila u bolnicama u Čadu, Afganistanu, Salvadoru. Kad je u Poljskoj uvedeno ratno stanje, bila je jedna od organizatora „SOS Aide aux Malades Polonais“. Posjetio sam je u Parizu 1983. – osjećao sam se kao da se poznajemo oduvijek, iako sam je vidio prvi put u životu. Marek Edelman ostao je jedna od moralnih vertikala Komiteta za obranu radnika; bio je potpisnik „Pisma 101“ protiv ustavnih promjena; sudjelovao je u radu „Solidarnosti“. Tijekom ratnoga stanja bio je nakratko interniran. Godine 1983. odbio je poziv vlade PRL-a za sudjelovanje u Počasnom komitetu obilježavanja četrdesetogodišnjice ustanka u getu. Služba sigurnosti onemogućila mu je sudjelovanje u proslavama koje je organizirao ilegalni sindikat „Solidarnost“. Za moje rođake iz starijega naraštaja „Židov“ je bio netko stran, ne nužno neprijatelj, ali stranac. Sada se to polagano mijenja – i to je dobro. Ja sam pak, razgovarajući s Marekom Edelmanom, znao da mi je bliži od većine tzv. rođenih Poljaka. Nismo bili prijatelji. Vjerovali smo jedan drugome. Iznenađivala me njegova duhovna neovisnost. Iznenađivala me skromnost, suzdržanost njegovih izjava. Junak koji je radio sve, samo da ga nitko ne bi nazvao junakom. Godine 2000. sam, u dogovoru s Leszekom Kołakowskim i Bronisławom Geremekom, istupio s prijedlogom da se Mareku Edelmanu uruči mirovna nagrada Frankfurtskoga sajma knjiga. Razumije se da on o tome nije ništa znao. Pretpostav5 6

Od skraćenice ND, što označava pripadnike Narodne demokracije, političkoga pokreta nacionalističke ideologije, osnovanog koncem 19. stoljeća. Mieczysław Moczar (1919.-1986.), komunistički dužnosnik, ministar unutarnjih poslova, tijekom šezdesetih godina proveo žestok obračun s „liberalnim“ strujanjima u Partiji i anticionističku čistku koja je vrhunac doživjela u ožujku 1968.

241

242

NOVI PRIJEVODI

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

ljam da bi, da je znao za to, zasigurno stao prosvjedovati, vikati, da se prestanem glupirati. Bio je takav. Žao mi je što nije dobio nagradu... Kad je „Tygodnik Powszechny“ – katolički tjednik za društvena i kulturna pitanja – Mareku Edelmanu uručio Orden sv. Jurja, bio sam zajedno sa suprugom u inozemstvu. Ne mogavši nazočiti svečanosti uručenja, napisao sam mu pismo: „...samo ovim putem mogu reagirati na dobru vijest o Vašem odlikovanju. Što Vam mogu napisati? Sretan sam zbog Vas, ali ne samo zbog Vas. Ako odlikovanja i počasti natjeraju ljude na razmišljanje, onda će i ovo – veliko moralno, ne materijalno niti protokolarno – odličje nekoga natjerati da se zamisli zašto i zbog čega Vam je dodijeljeno. A ako iz toga nešto shvati – to je već nešto!“ Posljednji smo se put vidjeli na sprovodu Leszeka Kołakowskog, na vojnome groblju na Powązkima. Loše je izgledao. Dovezli su ga u kolicima najbliži prijatelji i skrbnici – Paula i Mirosław Sawicki. Na zahtjev Tamare Kołakowske pored groba su postavili stolice za bliske prijatelje. Tako se dogodilo da su za mene rezervirali mjesto pored Barbare Skarge i Mareka Edelmana. Stisak ruke, pogled... Rastanak bez riječi. To je bio naš posljednji susret. Mi smo se uistinu oduvijek poznavali. Varšavski geto Na dvadesetu godišnjicu ustanka razgovaraju Marek Edelman i Władysław Bartoszewski Dramatični događaji koji su se odigrali u Varšavi između 19. travnja i 16. svibnja 1943. godine zauzimaju iznimno mjesto ne samo u povijesti židovskoga naroda, nego i u povijesti pokreta otpora tijekom Drugoga svjetskog rata. Godišnjica podizanja oružane borbe u varšavskome getu slavi se svake godine u Poljskoj, Izraelu i mnogim zemljama svijeta. Među šest milijuna žrtava „konačnoga rješenja židovskoga pitanja“, varšavski su Židovi kao prvi pružili oružani otpor vojnim postrojbama Trećega Reicha. Prihvativši se teme o borbi stanovnika poljske prijestolnice zatvorenih u getu, ne možemo zaboraviti na neodjeljive od nje probleme psihološke i sociološke naravi. Položaj u kojemu su se našle židovske mase i pokušaji prilagodbe iznimno dramatičnim uvjetima koji su vladali tijekom prve tri godine njemačke okupacije, nisu pogodovali nastanku središta oružanoga otpora unutar zatvorene četvrti. Otpor je postao činjenicom tek 1943. godine zahvaljujući nevelikoj, dobro organiziranoj skupini mladeži, spremnoj na sve, i konkretno ljudi koji su, iako su imali veće izglede od ostalih za bijeg iz pakla geta i preživljavanje skriveni među Poljacima, odlučili žrtvovati živote u bezizglednoj borbi. Odlučnost kojom su se borile skupine židovske mladeži u varšavskom getu predstavlja hvalevrijedan primjer najvećega junaštva.

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

NOVI PRIJEVODI

Gostujući u redakciji „Cahiers Pologne-Allemagne“, Marek Edelman i Władysław Bartoszewski razgovarali su o pokretu otpora u varšavskome getu, o tome kako je nastajao i razvijao se, kao i o početnim kontaktima židovskoga i poljskoga podzemlja. Oba sugovornika odigrali su u tim pokretima važne uloge. Marek Edelman je u trenutku izbijanja rata postao jedan od vođa socijalističke židovske mladeži u varšavskome getu; jedan od prvih instruktora borbenih odreda Bunda; počevši od 1942., član zapovjedništva ŻOB-a; jedan od organizatora i zapovjednika oružanih akcija vođenih u varšavskome getu u travnju i svibnju 1943. Potom je, u kolovozu 1944., sudionik Varšavskoga ustanka; jedini član glavnoga zapovjedništva ŻOB-a koji je nakon rata ostao živjeti u Poljskoj; liječnik zaposlen u Łódźu. Władysław Bartoszewski je tijekom okupacije bio jedan od organizatora pomoći varšavskim Židovima i aktivan sudionik; član Savjeta pomoći Židovima 1942.‑1943.; zamjenik ravnatelja židovske referade pri Delegaturi vlade RP za domovinu. Marek Edelman: U studenome 1940. Nijemci su u Varšavi osnovali zatvorenu stambenu četvrt za Židove. Od toga se trenutka položaj gotovo 400 tisuća ljudi, naguranih na nevelikoj površini, neprestano pogoršavao – u getu su vladali grozni i sve gori sanitarni uvjeti, sve je češće nedostajalo hrane, a mogućnosti za rad bile su vrlo ograničene. Uz to, na istoj su površini Nijemci također zatočili na desetke tisuće Židova lišenih imutka, koje su dovezli u varšavski geto iz drugih gradova, gradića i sela. Ti su se ljudi, natjerani napustiti svoje domove i sve što su imali, povlačili po dvorištima prenatrpanih varšavskih zgrada. Jedini obrok tih golemih masa radnika, koji najčešće nisu pronalazili posao u novome prebivalištu, bila je besplatna juha i siromašne porcije kruha na točkice. S vremenom su, svladani glađu, počeli umirati na ulicama. Rasplamsala se epidemija pjegavog tifusa. Smrtnost je dosezala 2 posto populacije geta mjesečno; grobari nisu stizali pokapati mrtve, pa su trupla dovezena na groblje danima čekala na ukop. Usprkos sanitarnim propisima koje su okupacijske vlasti neprestano izdavale i uredbama o održavanju reda, koje su trebale urediti uvjete života u getu, Židovima je ondje praktički bilo oduzeto pravo na život. Na području geta svaki se Nijemac mogao ophoditi sa svakim Židovom kako bi mu se prohtjelo – oduzeti mu svojinu, izazvati prepirku, ponižavati ga, pretući, pa čak i ubiti potpuno nevina prolaznika. Njemačka odluka o ograđivanju geta od ostatka prijestolnice imala je određen, perfidan cilj; radilo se o odvraćanju pozornosti Židova od onoga što se događalo iza zidova, potpuno izoliranje od života poljskoga društva; natjerati svakoga stanovnika geta da se usredotoči isključivo na čisto biološke, „prvotne“ aspekte života, jer nenaoružani, fizički i moralno obespravljeni ljudi nisu sposobni razmišljati o bilo

243

244

NOVI PRIJEVODI

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

kakvom obliku otpora. I Nijemci su u znatnom postotku ostvarili taj cilj. Dotad se prosječan židovski živalj u getu pretvorio u gomilu zatočenika, zatvorenih u vlastitom koncentracijskom logoru. Tijekom vremena teški životni uvjeti su prouzročili duboke promjene u psihi stanovnika geta. Osjećaj potpune bespomoćnosti, izazvan neprestanim nasilništvima i okrutnostima, pravi je razlog zašto se židovska zajednica prepustila onemoćalosti i bezvoljnosti. Władysław Bartoszewski: Ne možemo zaboraviti činjenicu da tijekom prve dvije godine okupacije ni Židovi niti Poljaci uopće nisu bili svjesni razmjera planova njemačke politike spram Židova. Nijemci su je vrlo umješno provodili, uvodeći razne nazive za svoje nasilne metode. Primjerice, „akcijom AB“ nazvali su masovno pogubljenje inteligencije u Generalnom Gubernijatu7 1940. godine. Ta je akcija prvenstveno bila usmjerena protiv Poljaka, a u manjem postotku protiv židovske inteligencije; slično tomu, prve se opsežne racije organizirane na ulicama prijestolnice, kao i deportacije u koncentracijski logor Auschwitz, u načelu nisu odnosile na Židove, koje su isprva u logore odvozili na prinudni rad. Ni 1940. godine, pa čak ni 1941., u getu i iza njegovih zidina nitko nije mogao pomisliti da bi drakonske mjere i neljudski odnos okupatora spram Židova mogli dovesti do njihova uništenja. Sasvim sigurno je takvo razmišljanje dovelo do toga da se velika većina Židova pokorila njemačkim uredbama i preselila u geto, umjesto da su tražili sigurna skrovišta, koristeći predratne veze s Poljacima, prijateljske, poslovne i obiteljske. Danas znamo da je odluka o „konačnom rješenju židovskoga pitanja“ donesena ljeti 1941. u Berlinu, nedugo nakon napada na Sovjetski Savez. Posljedica odluke bila je da su nacisti pristupili masovnim pogubljenjima židovskoga življa u Ukrajini i Bjelorusiji, a posljednjih mjeseci 1941. i zimi 1942. otpočeli su masakri nad Židovima u logoru smrti u Chełmnu. O tim je događanjima odmah izvijestio poljski podzemni tisak. Već je u listopadu 1941. godine objavljena vijest o masovnim pogubljenjima Židova u okolici Vilna i Kaunasa u Litvi. M.E.: Ilegalni židovski tisak u getu je objavio gotovo istu vijest, ali većina stanovnika geta nije u nju povjerovala. Pogubljenja u Vilnu, Białystoku, Slonimu ili Baranavičima pripisali su soldateski opijenoj pobjedom, a ne ostvarivanjem plana istrjebljenja cijelog naroda. Jednako tako nije se vjerovalo Židovima koji su uspjeli pobjeći iz logora u Chełmnu, niti vijestima koje su stizale do Varšave ujesen 1942., o likvidaciji geta u Lublinu, otkud je na desetke tisuća ljudi odvezeno u logore u Belzecu i Trawnikima. Ljudi su u tim informacijama pronalazili nelogičnosti i proturječnosti, međusobno se uvjeravajući da Nijemci nisu imali zašto bezrazložno poubijati 7

Njem. Generalgouvernement, naziv za okupirano administrativno-teritorijalno područje Poljske.

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

NOVI PRIJEVODI

tisuće Židova, jer je u Reichu manjkalo radne snage. Činjenica da su ljudi zatvoreni u getu odbijali povjerovati strahovitim vijestima nije nimalo nerazumljiva, ali je još teže bilo shvatiti da je moguće osuditi na smrt tisuće, pa čak i milijune ljudi, samo zbog njihova podrijetla ili boje kose i očiju. U toj situaciji stajalište koje je zauzeo Judenrat, jedini službeni organ samoupravne vlasti, koji su u getu ustanovili i plaćali Nijemci, nije bilo nevažno. Nažalost, Judenrat nije diskreditirao sve glasine koje su podcjenjivale zloslutne vijesti i suprotstavljao se najmanjim naznakama možebitnoga otpora. W.B.: Istodobno, razvoj situacije nije izbjegao pozornosti ni mladeži u ilegalnim organizacijama, niti iskusnim političkim vođama koje su se našle u getu. Uvjerili su se u istinitost informacija koje su dolazile iz različitih krajeva zemlje o masovnim pogubljenjima Židova. Od prvih dana okupacije pripadali ste skupini mladih vođa u getu, a potom također zapovjedništvu ŻOB-a. Iskustva povezana s tom djelatnošću omogućila su Vam izgraditi vjerodostojno mišljenje o uvjetima u kojima se oblikovala ideja otpora u varšavskom getu, a jednako tako i o svim nastojanjima koja su dovela do oružane akcije u travnju 1943. godine. M.E.: Bund je otpočeo s ilegalnim radom još 1940., to znači prije nego što su zatvorili geto. Vođe naše partije sudjelovale su, uz varšavske socijaliste, u obrani Varšave 1939. godine, otkud ih je put odveo ravno u ilegalu. Podzemni tisak Bunda, koji je izlazio na jidišu, pojavio se 1940. godine, a 1941. je izlazilo još šest naslova. Pored ilegalnog rada Bunda, na području geta aktivirale su se i druge organizacije, nastali su komiteti kojima su upravljali aktivisti predratnih političkih stranaka, poput lijevoga i desnoga krila židovske Socijaldemokratske radničke partije, i komunističkih grupacija. Istodobno se organizirala mladež iz židovskih izviđača i ostalih cionističkih ljevičarskih skupina. Od prve polovice 1942. godine te su se inicijative usmjeravale na stvaranje jedinstvene borbene organizacije u varšavskom getu. Sve do 22. srpnja 1942., kada su Nijemci u getu izvršili prvu veliku akciju likvidacija, djelovale su pojedinačne i nebrojene oružane skupine Bunda i Antifašističkoga bloka, stvorenog ujesen 1942. iz redova Poljske radničke partije i ljevičarskih formacija cionističke mladeži. U to smo se vrijeme bavili pravom vojnom izobrazbom najaktivnije mladeži, ubacivanjem naših ljudi u redove židovske policije, upozoravanjem ljudi na opasnosti, a također i uređivanjem i tiskanjem brošura i proglasa. Kada su u srpnju 1942. Nijemci otpočeli naveliko odvoziti ljude iz geta, predstavnici raznih ilegalnih organizacija, političkih i društvenih, odlučili su se okupiti i proučiti situaciju. Vođe Antifašističkoga bloka i Bunda bile su uvjerene da je akcija koju su Nijemci otpočeli pod izlikom odvođenja ljudi na rad u stvari značila kraj varšavskoga geta. Držali smo da je potrebno ljude pozvati na pružanje otpora Nijemcima.

245

246

NOVI PRIJEVODI

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

Ali, nažalost, političke su vođe o tomu imale različita gledišta. Ljudi u getu podlegli su službenoj propagandi Judenrata i vjerovali da, ako Nijemcima isporuče tražene „kontingente“, mogu spasiti preostale stanovnike geta. Nagon za samoodržanjem nalagao je ljudima da spase vlastiti život na račun drugih. Nijemcima je uspjelo podijeliti židovsku zajednicu na onu koja je bila osuđena na smrt i drugu koja je još gajila nadu u preživljavanje. S vremenom su okupatori tako uspjeli nahuškati jedne protiv drugih da su neki Židovi, želeći se spasiti, druge odvodili u smrt. Adam Czerniaków, predsjednik Judenrata, bio je svjestan da preseljenje na istok zapravo znači smrt tisuća ljudi u logorima smrti. Izvršio je samoubojstvo da ne bi snosio odgovornost za ono što je imalo uslijediti. Tada smo smatrali da nije imao pravo tako postupiti; držali smo da je njegova dužnost, kao službenoga predstavnika židovske zajednice u getu, bila informirati sve stanovnike o tome u kakvoj se situaciji nalaze, a jednako tako raspustiti sve organizacije službeno podložne Judenratu, u prvome redu židovsku policiju. Tada ona ne bi postala oruđe tzv. likvidacijske akcije koja je u getu trajala sedam tjedana, ne bi odigrala sramotnu ulogu, na traženje Nijemaca organizirajući racije i odvodeći uhvaćene ljude na Umschlagplatz, odakle su transportima prevoženi u Treblinku. Ne bismo u toj akciji izgubili većinu članova naših borbenih skupina, koje su u to vrijeme brojile nekoliko stotina ljudi. Tijekom akcije likvidacije događali su se sporadični slučajevi individualnog otpora. Bilo je nekoliko napada na njemačka skladišta i izvršen atentat na zapovjednika policije. Do 12. rujna 1942. godine Nijemci su iz Varšave u logor smrti u Treblinku odvezli više od 310 tisuća muškaraca, žena i djece. Nakon akcije u getu nominalno nije trebalo biti više od 33.400 Židova koji bi radili u tzv. drvarnicama ili u službama koje su organizirali Nijemci te bi uglavnom stanovali na svojim radnim mjestima. U stvarnosti je u getu ostalo između 50 i 60 tisuća ljudi, uključujući one koji su se skrivali u za tu prigodu posebno izgrađenim skrovištima, zvanima bunkeri. Nijemci su geto podijelili na četiri zidovima ograđena dijela, koji su ljudima što su u njima stanovali trebali onemogućiti komunikaciju. U tzv. židovskoj četvrti također se nalazio najveći zatvor Gestapa u okupiranoj Varšavi. Shvaćajući da su suočeni s masovnim istrebljenjem pučanstva, vođe ilegalnih židovskih organizacija odlučile su ujesen 1942. u getu udružiti snage i zajednički djelovati protiv okupatora. Osnovali su koordinacijsku komisiju, u čiji su sastav ušli Židovski narodni komitet i Bund. Odlukom koordinacijske komisije, koja je postala povijesno značajan čin, 1. prosinca 1942. godine osnovana je Židovska borbena organizacija. Sukladno statutu prihvaćenom istoga dana, osnovni ciljevi ŻOB-a bili su sljedeći: „a. Organiziranje obrane geta u slučaju novih deportacija. b. Obrana židovskoga stanovništva geta od izdajica koji su služili Nijemcima“.

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

NOVI PRIJEVODI

Glavni zapovjednik ŻOB-a postao je Mordechaj Anielewicz – tada je imao 23 godine; članovi Glavnoga zapovjedništva – Hersz Berliński, Icchak Cukierman, Marek Edelman i Michał Rozenfeld. Pošto su Nijemci podijelili geto na međusobno izolirane dijelove (područja), novonastali ŻOB morao je također decentralizirati aktivnost i osigurati svakom području neovisno upravljanje. ŻOB je od osnutka bio elitna organizacija, brojno ograničena. Borbene skupine od deset ljudi, koje su predstavljale njegove ćelije, sastojale su se od brižljivo odabranih ljudi, sigurnih, provjerenih, koji su se poznavali i družili otprije i uključili u ilegalnu djelatnost. Pred ŻOB-om su stajala dva ključna zadatka: vojnička izobrazba članova borbenih skupina i njihovo naoružavanje. Naši predstavnici na arijskoj strani, na kojima je počivalo izvršenje druge zadaće, bili su: Leon Feiner i Arie Wilner. Ali to je bilo tek 1942. godine, to znači u vrijeme kada poljska ilegala još nije poduzimala otvorene borbene akcije. Njezini partizanski odredi bili su u pripravnosti i tek se u ožujku 1943. godine na ulicama Varšave odigrala prva borbena operacija većih razmjera. Stoga su naša nastojanja da od poljske ilegale dobijemo oružje od početka nailazila na poteškoće i dugo nisu polučila ikakve rezultate. Prvi smo put ujesen 1942. dobili nešto oružja od PPR-a. Nijemci su 18. siječnja 1943. pristupili sljedećoj akciji – iseljavanju stanovništva iz geta. Momci iz ŻOB-a pružili su otpor. Većina ih je izginula. Nakon što su odvezli oko šest i pol tisuća ljudi, Nijemci su odustali od akcije. Nakon tih događaja, od zapovjedništva Zemaljske armije za ŻOB dobili smo nekoliko desetaka pištolja, granata i eksplozivnih naprava. W.B.: Ipak, kontakti između nekih središta židovskoga otpora i poljskoga podzemlja otpočeli su još početkom okupacije. Zapovjedništvo Bunda ostalo je u kontaktu s poljskim socijalistima; predstavnici poljskih izviđača održavali su veze sa židovskim izviđačima; poneki su Židovi, pričuvni časnici, isto činili s kolegama iz vojske na poljskoj strani. Ali istina je da su samo Zemaljska armija i Delegatura londonske vlade raspolagali sredstvima komunikacije s inozemstvom, s poljskom vladom u egzilu, pa čak i sa zapovjedništvom poljskih oružanih snaga koje su se zajedno sa saveznicima borile na Zapadu. Između 1942. i 1943. pod okriljem tih dviju organizacija u Poljskoj su stvorene posebne ćelije čija je isključiva zadaća bilo održavanje kontakata sa židovskim podzemljem, prikupljanje informacija o njegovoj djelatnosti, izvješćivanje savezničkih vlasti o položaju poljskih Židova i, konačno, posredovanje pri isporučivanju svekolike pomoći za njih. Počevši od jeseni 1942. godine, sa Zapada su se preko teklića poljskoga pokreta otpora počela slati znatna financijska sredstva za Bund i druge židovske organizacije. Već su tada predstavnici koordinacijske komisije i ŻOB-a ostali u bliskom kontaktu također i sa židovskim odredima Zemaljske armije, kao i s Delegaturom londonske vlade, a istodobno i s vodstvom PPR-a i zapovjednicima raznih ilegalnih organizacija.

247

248

NOVI PRIJEVODI

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

Govoreći o problemu naoružavanja poljske podzemne vojske, ispravno ste se prisjetili da je količina oružja 1942. godine bila vrlo ograničena i uglavnom se radilo o naoružanju skrivenom nakon rujanskog rata 1939. godine. Bio je to također razlog zbog kojeg su se odredi Zemaljske armije u oružanim akcijama prije svega služili eksplozivnim napravama. Oružje i streljivo postizali su skandalozne cijene i razumljivo je da se trebalo zapitati je li u tim uvjetima bilo smisleno skupo i teško dobavljivo oružje predati u ruke židovskoga podzemlja. Napose što masovne deportacije u logore smrti, koje su se odigrale 1942. godine, nisu stanovništvo geta natjerale na oružani otpor. Tim teže je bilo predvidjeti hoće li utjecaj ŻOB-a biti dostatan, ne bi li u kratkom vremenu promijenio raspoloženje ljudi u getu. Ali zato je odlučno držanje vaše organizacije, koje ste pokazali na ulicama geta u oružanim sukobima s Nijemcima u siječnju 1943. godine, naišlo na veliki odjek u središtima poljskoga pokreta otpora. M.E.: Treba biti svjestan činjenice da je upravo židovska zajednica kao prva u okupiranim gradovima Europe pokazala da se može pružiti otpor njemačkome teroru. Tada nije bilo važno koliko će Nijemaca poginuti ili je poginulo od metaka ŻOB-a. Važna je bila sama činjenica otpora, jer je imala golemo psihološko značenje. Iznenađeni neočekivanim otporom, Nijemci su prestali s odvoženjem ljudi. Pa ipak, prve su oružane čarke za sobom povukle veće gubitke u redovima ŻOB-a; izgubili smo četiri petine članova koji su odvezeni u logore ili su poginuli na licu mjesta. Ali od tog je trenutka cijelo stanovništvo geta bez ustezanja slušalo proglase zapovjedništva ŻOB-a koje ga je stavilo pod zaštitu, a presuđivalo Židovima koji su surađivali s Gestapom. Judenrat je vrlo brzo izgubio ostatke autoriteta i povjerenja. Od siječnja do travnja 1943. godine radili smo sve što smo mogli, ne bi li geto opskrbili oružjem. Dali smo oko 10 milijuna zlota za kupovinu oružja i streljiva na crnome tržištu na arijskoj strani, a poslije ga prebacivali u geto. Michał Klepfisz, aktivist Bunda, proizvodio je granate i molotovljeve koktele. Otad je svaki borac bio opremljen s pištoljem, nešto metaka, nekoliko granata i molotovljevih koktela. Uz to, svako od branjenih područja geta raspolagalo je s nekoliko pušaka. U podrumima većih stambenih zgrada neprestano su se gradili „bunkeri“. Taj je posao iziskivao neprestanu budnost, kako bi se izazvale sumnje kod Gestapa i njemačke policije. W.B.: Danas znamo da je već 16. veljače 1943. Himmler generalu Krugeru, zapovjedniku SS-a i policije u Generalnom Gubernijatu, izdao tajnu zapovijed o potpunoj likvidaciji varšavskoga geta. Pukovnik Ferdinand von Sammern-Frankenegg, zapovjednik SS-a i policije u Varšavi, primio je od generala Krugera odgovarajuće naputke i otpočeo je s pripremama za posljednje deportacije. Istina je da su nakon

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

NOVI PRIJEVODI

događaja iz siječnja 1943. Nijemci mogli očekivati otpor Židovâ, ali nisu znali do kojeg se stupnja geto pripremio za borbu. Nisu držali važnima duboke promjene koje su se u kratko vrijeme dogodile u psihi varšavskih Židova. Tijek travanjskih događaja stoga je za njih bio iznenađenje. M.E.: U travnju 1943. godine imali smo dvadeset i dvije oružane skupine. Sve zajedno nije bilo više od 220 ljudi, čija je vojna izobrazba bila daleko od savršenstva i koji uz to nisu imali nikakva borbenog iskustva. Obuka pak onih koji su njima zapovijedali bila je u najboljem slučaju temeljna. Tehnika izgradnje utvrda bila nam je, razumljivo, potpuno strana. Uz to, gradeći podzemne „bunkere“ nismo predvidjeli da su Nijemci odlučili spaliti cijelu četvrt. Usprkos svemu, u noći s 18. na 19. travnja 1943. godine razaslali smo zapovijedi da se sa svime stane, dok Nijemci ne uđu u geto i ne otpočne operacija većih razmjera. Sami smo zauzeli unaprijed utvrđene položaje prikrivene u stanovima viših katova na raznim punktovima u četvrti. Deseci tisuća civila, koji nisu pripadali našim oružanim skupinama, skrivali su se u podrumima. Geto je ostavljao dojam kao da je sve zamrlo: nije bilo nikakvih znakova života. Kada su se ujutro 19. travnja pod zaštitom tenkova i oklopnih vozila pojavili odredi SS-a (oko tisuću vojnika), pričekali smo najpovoljniji trenutak, zasuli Nijemce granatama i pucali iz pušaka i pištolja. Dva su se tenka zapalila od molotovljevih koktela. Prvi smo napad odbili, a uspjeh je nadišao naša najoptimističnija očekivanja. Pukovnik von Sammern je zbog neuspjeha smjesta bio smijenjen, a zamijenio ga je general SS-a Jürgen Stroop. Potonji je poduzeo nove napade, uspio je zauzeti nekoliko ulica, ipak uz velike gubitke. Tad su Nijemci postali oprezniji. Svakoga sljedećeg dana broj ubijenih i ranjenih s njihove strane rastao je – između ostaloga kao posljedica eksplozije velike granate – jednom se pred našim očima ukazao veličanstven prizor: tri časnika SS-a pokušali su s nama otpočeti pregovore. Predložili su da prekinemo vatru, a u zamjenu svima obećali... miran boravak u radnom logoru! Zauzvrat smo na njih počeli pucati. Slično su se držali branitelji ostalih područja. Tada su Nijemci odlučili dovesti regularnu vojsku – na nas su otpravili redove SS-a, policije i Wehrmachta, topništvo i zrakoplovstvo. Budući da su naišli na nepopustljiv otpor, prihvatili su se novog i sigurnog načina napredovanja: svakodnevno su palili stambene zgrade u kojima su se skrivali naši ljudi, a ovi su više voljeli umrijeti u plamenu negoli pasti u ruke Nijemaca. Ti su događaji danas uglavnom poznati iz svakodnevnih prijavaka generala Stroopa. Oni su predstavljali temelj optužbe, prvo u suđenju ratnim zločincima u Nürnbergu, a poslije u procesu koji se vodio protiv Stroopa u Varšavi. Kasnije je to izvješće objavljeno na mnogo jezika. Fotografije borbi u getu, snimljene na Stroopovu zapovijed, također su svima poznate. Ne postoji rječitije svjedočanstvo barbarizma

249

250

NOVI PRIJEVODI

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

kakvo su izvršili Nijemci u židovskoj četvrti. W.B.: Poljsko javno mišljenje bilo je duboko potreseno događajima u getu. Jer, konačno, nisu li to bile prve borbe na ulicama prijestolnice od opsade Varšave? Postupanje Nijemca zgrozilo je stanovništvo Varšave, a cijelo poljsko društvo solidariziralo se s vašom borbom. Od prvoga dana borbi pod paljbom njemačkih automatskih pušaka na zidove geta nasrtao je odred Zemaljske armije, koji je brojio dvadeset pet ljudi: poginula su dvojica mladih Poljaka, a četvero ih je ranjeno. Zemaljska armija s jedne, i Narodna garda s druge strane sljedećih su dana ponavljali slične napade i višekratno uspijevali uništiti položaje SS-a i policije, koji su branili prilaze getu. Stoga je razumljivo da u svojim prijavcima Stroop opetovano govori o skupinama „poljskih bandita“ koji surađuju sa Židovima (te su skupine prema Stroopu pohvatane i „strijeljane na licu mjesta“), a također i o pomoći koju su Poljaci dijelili Židovima koji su bježali iz geta. Tada smo vrlo dobro znali da svi ti hrabri istupi, proizišli iz suosjećanja, u biti nisu mogli promijeniti sudbinu geta, već ranije određenu odnosima snaga dviju zaraćenih strana i situacijom na bojištu. Pa ipak, Poljaci su sa svoje strane nastojali pomoći: ponavljali su oružane napade prije svega iz moralnih razloga, pružajući izraz solidarnosti s borbom vođenom u pravednoj stvari. Riječi vašega proglasa upućene nama, petoga dana borbi u getu, shvatili smo na taj način. Nikada neću zaboraviti kakav je na mene osobno i na moje prijatelje dojam ostavilo Anielewiczevo pismo poslano na arijsku stranu tijekom borbi, a napose njegov kraj: „Najvažnije: ispunio mi se životni san. Židovska samoobrana u varšavskom getu postala je činjenica. Ostvario se židovski otpor i osveta. Bio sam svjedok veličanstvene, junačke borbe židovskih boraca.“ M.E.: Tijekom borbi, kako su Nijemci palili zgrade, morali smo se povući u unutrašnjost četvrti, skrivati se u podrumima i skrovištima. Tijekom dana je geto odavao dojam potpuna mrtvila; noću su, pak, utonule u potpunom mraku, naše ophodnje nailazile na neprijateljske: pobijedio bi onaj tko bi prvi zapucao. Nijemci su svakodnevno uhvatili po nekoliko stotina skrivenih osoba – civila koji nisu sudjelovali u borbama. Poslali bi ih u koncentracijske logore ili ubili na licu mjesta. Iz dana u dan naše se stanje pogoršavalo: nedostajalo je skrovišta, vode, hrane i streljiva. Stjerani u dubinu geta, daleko od zidova koji su ga okruživali, bili smo lišeni svih veza s vanjskim svijetom. Naši su teklići sišli u kanale kako bi se probili do grada i pronašli putove za bijeg onih koji su još bili na životu. Njemački i ukrajinski odredi 8. svibnja 1943. okružili su bunker Glavnoga zapovjedništva ŻOB-a u ulici Miła. Sasvim slučajno smo se Celina i ja našli u drugome dijelu geta. Otpočela je bitka tijekom koje je Nijemcima uspjelo u bunker baciti gra-

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

NOVI PRIJEVODI

nate i pustiti plin, sve zajedno nije trajalo ni dva sata. Preostali živi članovi zapovjedništva izvršili su samoubojstvo. Na taj su način, između ostalih, poginuli Mordechaj Anielewicz, Arie Wilner i deseci naših ljudi. Nakon dva dana povlačenja po kanalima sa skupinom od nekoliko desetaka braće po oružju, 10. svibnja uspjeli smo izići iz geta. Skrivali smo se na arijskoj strani sve do 1. kolovoza 1944. kada je izbio Varšavski ustanak u kojem je naš odred od nekoliko desetaka ljudi aktivno sudjelovao. W.B.: Nekoliko dana nakon što ste napustili geto, 16. svibnja 1943. godine na zapovijed generala Stroopa u Varšavi je srušena velika sinagoga, što je trebalo biti simbolom potpune likvidacije „židovske četvrti u Varšavi“. „Više nema židovske četvrti u Varšavi“, izvijestio je Stroop u prijavku svoje nadređene. I dodao: „Ukupan broj uhićenih i stvarno ubijenih Židova iznosi 56.065 osoba. Tijekom transporta u Treblinku II ubijeno je 6.929 Židova, tako da je ukupno ubijeno 13.029 Židova. Osim 56.065 ljudi, otprilike je pet do šest tisuća Židova poginulo od eksplozija i posljedica požara“. Usprkos tragičnoj statistici, šačica članova ŻOB-a odnijela je moralnu pobjedu. Primjer Varšave osnažio je duhove. Otpor Židova iz prijestolnice proširio se poput jeke među još živućim malim skupinama Židova. Već su se u lipnju suprotstavili Nijemcima u Częstochowi; u kolovozu se isto dogodilo u Białystoku i Będzinu; oružani ustanak izbio je u logorima smrti u Treblinki i Sobiboru; u rujnu su se rasplamsale borbe u Tarnowu. Povijest pokreta otpora Drugoga svjetskog rata obiluje primjerima borbi koje su vodili žitelji geta i zatočenici logora smrti godinama paralizirani terorom. Ubrzo po svršetku rata objavili ste izvještaj o tim, tada još živim događajima, naslovljen Geto se bori. Što danas, s odmakom od dvadeset godina, mislite o moralnom značenju borbe poduzete 1943. godine? M.E.: U svibnju 1943., zajedno s uništenjem geta, nepovratno je završila jedna faza naše povijesti, povijesti umrljane krvlju varšavskih Židova. Ne preostaje mi ništa drugo, nego ponoviti danas ono što sam rekao odmah nakon rata. Naši drugovi, koji su poginuli u borbi 1943. godine, ispunili su svoju zadaću braneći ljudsko dostojanstvo do posljednje kapi krvi upijene u zemlju varšavskoga geta. Ali zato je na nama koji smo preživjeli obveza sljedećim naraštajima prenijeti sjećanje na njih i na te događaje.

251

252

NOVI PRIJEVODI

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

Tragom bitaka ŻOB-a Šetnja Władysława Bartoszewskog i Mareka Edelmana područjem negdašnjega varšavskog geta na sedamnaestu godišnjicu izbijanja ustanka „Manje-više ovdje gdje stojim visoki je zid dijelio židovsku i arijsku stranu Bonifraterske ulice – prisjeća se Marek Edelman. – Odmah iza zida, na mjestu gdje sada vidimo reprezentativne zgrade kineskoga veleposlanstva, bile su stare zgrade za iznajmljivanje, okrenute zabatnim zidovima prema Bonifraterskoj ulici. Nitko nije živio u tim kućama u proljeće 1943. godine. Kroz rupe i otvore u zidovima, kroz beživotne prozore moglo se promatrati kretnje na suprotnoj strani ulice, odmah iza zida, znakove normalnog života, pa čak i vrtuljke i ljuljačke koje su Nijemci postavili u neposrednoj blizini.“ „U krugu geta su 1942. podigli zid koji je dijelio područje tvornice četaka i kuće u kojima su stanovali njezini radnici od tzv. središnjega geta. Taj se zid pružao uzduž Franciszkańske ulice, sve do kuće na uglu kod Nalewki, ondje gdje sada vidimo velike stambene blokove na križanju Franciszkańske i ulice Nowotki. Na uglu Franciszkańske i Wałowe bila su ulazna vrata koja su povezivala središnji geto s područjem tvornice četaka. Ona su odigrala posebnu ulogu tijekom travanjskih borbi. U dva sata noću 19. travnja 1943. godine stigla su prva izvješća s naših isturenih položaja da njemačka policija i plavi mundiri u razmacima od dvadeset i pet metara okružuju vanjske zidove geta. Smjesta su alarmirane sve borbene jedinice koje su tijekom 15 minuta zauzele unaprijed određene im položaje. Upozoreno civilno stanovništvo je namah pohitalo u pripremljena skloništa i skrovišta u podrumima i na tavanima. Ujutro su Nijemci ušli u geto. Napali smo ih na uglu Miłe i Zamenhofove, na križanju ulica Nalewki i Gęsie, i na Muranowskom trgu. Na našem je području privremeno vladala tišina. Tek su u utorak 20. travnja Nijemci oko pola dva u zbijenim redovima prošli ulazna vrata na kraju Wałowe ulice.“ „Neprijatelj nije očekivao da će ulaz biti miniran. U 13.30 sati, u trenutku kada su htjeli proći kroz ulazna vrata, naš je promatrač spustio ručicu i mina je eksplodirala, ubivši i ranivši mnogo esesovaca. Preostali su se, pod našom vatrom, povukli u unutrašnjost geta. Tek su nakon dva sata okušali sreću. Ovaj puta malo drugačije, oprezno su se, gusto raspoređeni, pokušali probiti do nas. Posvuda su naišli na odlučan otpor. Svaka kuća se borila.“ „Nakon nekoliko sati Nijemci su istjerani iz kuća na Wałowoj ulici, od koje danas nema ni traga. Sada se tu prostire vrt kineskoga veleposlanstva. Kasno poslijepodne 20. travnja dogodilo se nešto za nas potpuno neočekivano. Trojica njemačkih časnika približavala su se s bijelim vrpcama na reverima. Željeli su s nama pregovarati.

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

NOVI PRIJEVODI

Predložili su petnaestominutni prekid vatre ne bi li pokupili ranjene i mrtve. Bili su spremni svim stanovnicima područja tvornice četaka osigurati navodni siguran transport u radne logore u Poniatowo i Trawnike, zajedno sa cijelim imutkom. Otklonili smo njihovu ponudu. Borci su odgovorili hicima, bacanjem granata i molotovljevih koktela.“ „Tijekom prekida vatre pronašli smo tijelo ing. Michała Klepfisza izrešetano poput sira hicima iz automatske puške. Pao je u borbama vođenima na tavanima i krovovima kuća. Njemu smo bili zahvalni za mnogo toga. Opskrbljivao nas je eksplozivnim napravama, upravljao proizvodnjom granata, molotovljevih koktela, mina. Bez toga ne bismo uspješno vodili borbe. U srijedu 21. travnja ujutro pokopali smo njegovo tijelo u vrtu sa stražnje strane kuće u Świętojerskoj 34, gotovo na istome mjestu na kojemu se danas uzdiže pošumljeni humak na posjedu kineskoga veleposlanstva. Njegovi ostaci vjerojatno ondje počivaju do danas.“ „Ne mogavši ovladati našim područjem, Nijemci su našli novi pouzdan način: noću s 20. na 21. travnja zapalili su izvana kuće na Świętojerskoj i Franciszkańskoj. Crni dim hvatao nas je za grla i grizao nam oči. Nismo željeli živi izgorjeti. Stavili smo sve na jednu kartu i odlučili se po svaku cijenu prebaciti preko Franciszkańske do središnjeg geta ograđenog zidom. Nakon što smo iscrpili sve mogućnosti obrane na području tvornice četaka, krenuli smo noću s 20. na 21. travnja. Plamen nam je putem zahvatio odjeću koja je počela tinjati. Asfalt nam se pod nogama topio u crno ljepljivo mazivo. Od žara zapaljene kaldrme zapalili su nam se potplati. Probijali smo se kroz plamen iz kuće u kuću i iz dvorišta u dvorište. Nismo imali zraka. U glavama nam je udaralo na stotinu maljeva. Zapaljene krhotine padale su nam na glavu. Do središnjeg se geta moglo probiti jedino kroz mali otvor u zidu sa strane Franciszkańske ulice, nad kojim su bdjeli Nijemci, Ukrajinci i plavi mundiri. Nekoliko neprijatelja čuvalo je prolaz širok dva metra. Tim se putem trebalo probiti pet borbenih odreda. U čizmama omotanim krpama, ne bi li na taj način prigušili odjek koraka, pod gustom su se paljbom u središnji geto probili odredi Gutmana, Berlińskog i Grynszpana. Skupina Jureka Błonesa osiguravala je prolaz straga. U trenutku kada su prišli otvoru u zidu, Nijemci su to mjesto osvijetlili reflektorom. Uspjeli smo ga ugasiti jednim hicem. Trenutak kasnije svi smo bili na drugoj strani Franciszkańske ulice. Ondje smo se povezali s mjesnim borbenim odredima i zajedno djelovali dalje, sve do 8. svibnja.“ „Plamen je bio prava nesreća. Ljudi su ginuli u vatri na području tvornice četaka, a potom i središnjega geta. Smrad gorućih tijela oduzimao nam je dah. Na balkonima kuća, na prozorskim okvirima, na neizgorenim kamenim stubama ležala su pougljenjena trupla. Vatra je istjerala ljude iz skrovištâ i podrumâ. Povlačili su se po

253

254

NOVI PRIJEVODI

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

dvorištima, u svakom trenutku u opasnosti da poginu od njemačkih ruku. Nasmrt izmučeni, zaspali bi ležeći, sjedeći, stojeći u vežama i ne jednom se dogodilo da bi ih tako u snu pogodio metak. Na stotine ljudi skončalo je skačući s trećega ili četvrtoga kata. Majke su na taj način nastojale spasiti život djeci da ne prolaze patnje živih spaljenih. Takvi su se prizori, između ostalih, odigravali nadomak zidova, što se nesumnjivo moglo vidjeti s druge strane. 1., 2., i 3. svibnja izvojevali smo trodnevnu tešku bitku na Franciszkańskoj. Pretrpjeli smo velike gubitke. Ondje je poginuo Jurek Grynszpan, teško ranjen ostao je Henoch Gutman. U posljednjoj bitki u obrani bunkera kod Franciszkańske br. 30 pala je polovica boraca.“ „Žitelje četvrti iz osvojenih područja su zavezane žicom vodili Dzikom ulicom prema Stawkima. Ondje su one određene za transport držali u školskoj zgradi na broju 5 i u kući nasuprot bolnice. Otud je vodio put na Umschlagplatz. Kroz ta vrata na Stawkima prošlo je stotine tisuća Židova.“ „Ono što se događalo na Umschlagplatzu, odakle više nije bilo spasa, teško je opisati riječima. Nijemci su ga tijekom nekoliko sati napunili i odvozili tisuće i desetke tisuća ljudi. Lanac progoniteljâ okruživao je trg. Precizni hici pogađali su pogrbljenu, zbijenu ljudsku masu. Žene, djecu i starce tjerali su u već pripremljene stočne vagone. Djecu su odvajali od majki. Polako su, uz poteškoće, zatvarali vrata, ubijajući zbijenu ljudsku gomilu vratovima karabina. Konačno bi vlak krenuo... Danas više nema sporednoga kolosijeka na opustjelom području Umschlagplatza. Ostale su skladišne barake i rampa, oko koje su postavljali vagone, koji su odonud odvozili ljude na put bez povratka.“ „Židovska četvrt u Varšavi više ne postoji“ – izvijestio je 16. svibnja 1943. godine svojega nadređenog u Krakovu general Stroop – zapovjednik velike akcije (Grossaktion) u varšavskome getu. Godine 1945. područje negdašnjega geta bilo je pustinja ruševina, teško dohvatljiva pogledom. Godine 1951. Jürgen Stroop stajao je pred sudom u Varšavi. Osuđen na smrt – obješen je u mokotowskom zatvoru. Izabrao i s poljskoga preveo: Adrian Cvitanović, Zagreb

Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN

NOVI PRIJEVODI

Władysław Bartoszewski Poljski političar, povjesničar, novinar, pisac, društveni radnik – sve su to natuknice iz životopisa bivšega zatočenika logora Auschwitz, vojnika Zemaljske armije, sudionika Varšavskoga ustanka, ministra vanjskih poslova, senatora, veleposlanika, diplomata, da dalje ne nabrajamo sve čime se u životu bavio. Rođen 1922. u Varšavi, Bartoszewski je prošao sva ključna iskustva 20. stoljeća, ostajući cijelo vrijeme nekom vrsti moralne savjesti poljskoga društva. Nemoguće je popisati naslove knjiga i članaka koje je ovaj vrsni povjesničar bez formalnog obrazovanja (studije je prekinuo izbijanjem Drugoga svjetskog rata, nakon rata u nastavku studija omeo ga je petogodišnji boravak u zatvoru, a kasnije odluka rektora varšavskoga sveučilišta, kojom je izbrisan s popisa studenata). Neprestano u oporbi, Bartoszewski je neumorno radio, pišući knjige o novovjekoj poljskoj povijesti, s posebnim osvrtom na ratne godine i povijest poljskoga pokreta otpora, kao i varšavske ratne godine i sudbinu poljskih Židova. Dobitnik mnoštva nagrada, odličja i počasnih doktorata, Bartoszewski je sve do nedavne smrti, 24. travnja 2015. u Varšavi, ustrajno radio na promicanju istine o nacističkim zločinima i zajedničkom otporu Poljaka i Židova u obrani vlastite domovine. Marek Edelman Poljski politički i društveni radnik, liječnik po profesiji, Marek Edelman (1919.‑2009.), jedan je od vođa ustanka Židova u varšavskom getu 1943. i malobrojnih preživjelih varšavskih ustanika iz 1944. godine. Svjedok povijesti i moralna vertikala, Marek Edelman cijelim je poslijeratnim javnim angažmanom pronosio ideje humanosti i međuljudskog uvažavanja, koristeći svaku prigodu ne bi li naglasio nužnost borbe protiv zaborava. Dobitnik najviših počasti i odličja, ne samo u Poljskoj nego i u ostatku svijeta, Marek Edelman neprestano je svjedočio, pričao svoju priču o preživljavanju pakla ratne Varšave, ističući potrebu za edukacijom, podučavanjem mladih na kojima svijet ostaje, koje je držao nositeljima ideja pravičnosti i humanosti, baštinicima čovječnosti. Autor dviju knjiga o ratu: Geto se bori. Udjel Bunda u obrani varšavskoga geta i I bijaše ljubav u getu, Edelman je na njihovim stranicama ispisao nezaboravnu priču o neuništivosti i nepokolebljivosti ljudskoga duha. Tijekom komunističke vladavine u neprestanom je sukobu s vlastima, sedamdesetih godina prošloga stoljeća otpočeo je s opozicijskom djelatnošću, bio je jedan od istaknutih vođa Solidarnosti, krajem osamdesetih sudjelovao je u organizaciji prvih višestranačkih izbora, a devedesetih je godina bio članom Demokratske stranke. Pokopan je uz najviše državničke počasti.

255

Andrea DE CARLO, Milano (Italija)

256

DVA OD DVA

OSAM Škola je na površini bila uvijek ista, rasporedi i metode i programi, ali njezina je duša bila oslabljena.*1Činilo se da putuje na starom oronulom brodu koji polako tone u plićak. Putnici su sve češće osjećali poriv za trčanjem na palubu i skok odande, ali posada je još uvijek uspijevala održavati mir i nastavljala plovidbu kao da se ništa ne događa. Stare profesorice, očiju poput murininih, stari profesori oštrih noseva odmicali su, ali su počeli shvaćati da su predodređeni za hridi: svakodnevno osjećajući novo škriputanje u trupu. Na početku su to bili samo udaljeni zvukovi: ja i Guido ostajali smo prikliješteni za svoje klupe i jedva ih uspijevali percipirati. Ćulili smo uši, pokušavali uhvatiti vibracije iz zraka, neprestano se nadajući da će se približiti. Zatim je, kad sam jednoga jutra stigao u ulicu u kojoj se nalazila škola, zrak bio čudne konzistencije: svaki zvuk i pokret stvarali su svjetlosne odraze posvuda uokolo, kao da se upravo dogodilo nešto nepopravljivo. Dvorišna su vrata bila razvaljena, bilo je mladića koji su ulazili, trčeći prema sportskoj dvorani. Čuvar i dvojica podvornika još su uvijek pokušavali popraviti teške željezne brave, ali neuvjerljivo: čim bi ugledali novu grupicu učenika kako stižu, povlačili su se, pokretima onemoćalima od šoka koji ih je maloprije potresao. * Dva poglavlja iz romana „Due di due“, 1. izd. Milano, Mondadori, 1989.

Andrea DE CARLO

NOVI PRIJEVODI

I ja sam prešao dvorište i ušao u sportsku dvoranu. Bila je puna ljudi: pogledi, glasovi i pokreti zasićivali su prostor frenetičnom vibracijom. Bilo je na stotine učenika iz različitih smjerova i razreda, a na svačijem se licu čitalo iznenađenje što su nadvladali neumoljive okvire rasporeda i općih mjesta kako bi se ovako slobodno i zbrkano pomiješali. Ušao sam u gomilu: dirnulo me to što sam ugledao mnoge zgodne djevojke koje nikad nismo susretali u hodnicima; lica, tijela i osobnosti za koje nisam ni pomišljao da postoje. Činilo mi se da su se moje životne mogućnosti odjednom znatno povećale, izvan umjetnih granica koje sam dotad držao prolaznima. Zatim su svi sjeli na pod, a učenik trećega gimnazije skočio je na stol i počeo govoriti u megafon koji je kidao njegove riječi, pronoseći ih uokolo kao jedva shvatljive. Noge su mu se lagano tresle. Bio je u zelenom tirolskom kaputu. Nikoga nije izravno promatrao. Nanizao je popis problema u školi: zastarjelost programa i besmislenost metoda, neprijateljsko raspoloženje profesorâ prema promjenama. Služio se pravim riječima, tonom dobrog razdraženog učenika koji se brine je li u pravu i može li to dokazati. Ali zapravo gotovo nitko iz dvorane nije slušao njegove riječi. Pažnja se raspršila zato što je govor imao svoje mjesto i zato što su dvorišna vrata i vrata-prozori sportske dvorane razvaljeni da se to omogući; da se naizgled nezaustavljiv mehanizam zaustavi. Samo se povremeno ta intenzivna, ali općenita pažnja usmjeravala na neku govornikovu rečenicu: tad su ljudi pljeskali i vikali. Što se ostaloga tiče, bilo je razmjena pogleda i razmjena gesta; poza zauzetih i prekinutih i ponovno zauzetih nakon nekoliko sekundi i metara razmaka. Gotovo su svi pripaljivali cigarete, udisali i ispuhivali dim, izduživali se ili povlačili nad samima sobom, davali signale da nekoga dozovu, nasmiješeni u različitim nijansama. Potražio sam nekoga od svojih kolega iz razreda, ali bit će da su svi otišli u učionicu. U dvorani je općenito bilo malo ljudi iz osnovne škole. Zatim sam ugledao Guida. Stajao je blizu govornikova stola. Skratio sam put kroz gomilu. Trebalo mi je pet minuta da stignem do njega. Udario me rukom po ramenu i rekao: „Hej!“ Bio je uzbuđen zbog onoga što se oko nas događalo, zbog energije i iznenadne perspektive u zraku. Rekao je: „Pomisli na one hijene gore.“ Zamislio sam Drattijevu i Cavrallijevu zatvorene u učionici sa svojim žrtvama: pune nemoćne ogorčenosti zbog onoga što se događalo dva kata niže. Guido se i dalje ogledao oko sebe. Nije uspijevao zaustaviti oči duže od nekoliko sekundi. Rekao je: „Nije li nevjerojatno?“ Ali sutradan smo ponovno bili u učionici. Sportska dvorana ispod nas opet je postala spremištem propisanih aktivnosti prema propisanu rasporedu. Naši su ko-

257

258

NOVI PRIJEVODI

Andrea DE CARLO

lege bezizražajno sjedili u klupama, uplašeni mišlju o mogućim uopćenim osvetama. Drattijeva je bila gotovo zelena u licu, rekavši Guidu i meni: „Nikad nećete dospjeti u prvi gimnazije“. Bacila se na predavanje iz grčkoga: svaki nastavak i sufiks izgovoreni uz otkidanje nevjerojatne mržnje. Donja usna grčila joj se na svaku riječ i širila dvostruku dijagonalnu brazdu sve dolje do vrata. Guido mi ju je pokazao: podvukao je svaki grč sve dok više nisam mogao promatrati. Nitko od odgovornih u školi nije ni sanjao da bi trebalo uzeti u obzir ono što je dan ranije rečeno u sportskoj dvorani. Ravnatelj je pokrenuo istragu kako bi otkrio tko je prvi silom otvorio vrata. Tajnik je objavio obavijest u kojoj se nadao povratku učenju. „Nadati se“ oduvijek je bio čest glagol u jeziku onih koji su upravljali ovom zemljom. Vrlo smo ga često slušali kad su se na televiziji pokazivala njihova odurna lica. Guido je rekao: „To je gadna mašina, stara, gluha i pokvarena. Nema ga se što pitati da poboljša školski program.“ Čitali smo novine. Donosile su vijesti o učenicima koji su u Francuskoj i Njemačkoj i Americi i Japanu dizali svoje škole u zrak i borili se na ulicama s policijom, bacali kamenje i gradili automobilske barikade. Bilo je to poput promjene vremena daleke od nas, koja k nama dolazi oslabljena zbog udaljenosti, ali još uvijek dovoljno snažna da promijeni klimu. Bilo je nedopuštenih skupova u drugim gimnazijama i na sveučilištima, brzih uličnih prosvjeda i sukoba s policijom. Guido i ja jurili smo mojim motociklom onamo gdje se nešto zbivalo: zabrinuti hoćemo li na licu mjesta uhvatiti pucanje ravnoteže. Drattijeva je jednoga dana izvodila sadističku igru kažiprstom koji polako klizi imenikom i mrmljala inicijale kako bi u razredu izazvala strah. Zatim je, uobičajeno eksplozivno, rekla: „Laremi“. Blag, uobičajen uzdah olakšanja među svima spašenima za kojime je uslijedilo namještanje stolica i promjena položaja dok je Guido ustajao. Dobacio mi je pogled i pošao prema katedri. Pomislio sam kako smo podvojeni između naše želje za promjenom i tupe stvarnosti koju zadovoljavamo svaki dan. Drattijeva je, tonom lišenim svakog osjećaja, rekla: „Prevedi ovo. Stranica 121.“ Provjera je li otvorio udžbenik grčkoga. Bila je nepomična i kruta u čekanju. Nije ga više gledala. Razred je tiho disao, očaran skorašnjom nevoljom koja je zapala nekoga drugog. Guido je zurio u stranicu udžbenika. Mala stara slova. Prošao je rukom kroz kosu i zatresao glavom. Drattijeva je zgrčila nevjerojatno tanke i blijede usne. Guido ju je pogledao. Pomislio sam da se sprema nešto joj doviknuti, uvrijediti je ili skočiti za vrat kao u filmu u kojemu je pozitivac zbog odurnog lika doveden do

Andrea DE CARLO

NOVI PRIJEVODI

ruba izdržljivosti. Naprotiv, vratio se očima na udžbenik i progovorio: „U kućici na rubu šume živjela su tri praščića...“ Razred je doživio grč zaprepaštene nevjerice. Drattijeva je zabacila glavu i zapela u praznini bez reakcija. Guido se činio tako predanim, kao da uistinu riječ po riječ prevodi grčki tekst. Prizor zapravo nije bio smiješan i nitko od nas nije ni sanjao da bi se nasmijao. Slušali smo priču o tri praščića dramatično smrznuti. Guido je produžio ne uznemirujući se, ozbiljan i uspravan uz katedru te nastavio: „Jednoga dana, najveći od triju praščića odlučio je sagraditi svoju kućicu...“ Drattijeva je zatim izišla iz trenutačne obamrlosti, reakcijom tako neuravnoteženom da joj je izobličila glas, koji se pretvorio u histeričan ton. Zaurlala je na Guida da će izvijestiti ravnatelja i dati mu jedinicu iz grčkoga i da će ga izbaciti i ne želi ga više vidjeti. Primaknula se plavo-ljubičasta u licu. Lupala je suhonjavim rukama po katedri dok je nije zaboljelo. Guido se sad polutužno smiješio, kao da osjeća žaljenje zbog izobličenih zvukova i izraza. Pošao je prema vratima. Učinio mi se krhkijim negoli inače: petnaestogodišnjak plavokose glave pune maštarija. Razred je bio nepomičan. Bez pogleda. Drattijeva je teško disala da bi došla do zraka. Drhtale su joj ruke. Činilo se da je razmrskavanje staroga broda nezaustavljivo. Naprotiv, kako se bližio završetak školske godine, odjednom su svi učenici postali razboritiji. Čak su i oni iz trećega gimnazije, borci i sigurni u sebe, oni koji su prvi razvalili dvorišna vrata i držali duge govore u sportskoj dvorani, stali govoriti da je sad najvažnije ne pasti iz nekog predmeta, ne dati profesorima besplatnu pobjedu. Povukli su se gotovo preko noći i ponovno počeli učiti, odlučni da će dobivati dobre ocjene kao nekoć. Stari brod je doveden u red i vratio se na rutu kao da nikad nije bilo ni najmanjeg znaka opasnosti. Posada nije pokušala sakriti zadovoljstvo. Ja i Guido i dalje smo ćulili uši i ogledali se oko sebe očekujući žamor, ali brzo se razjasnilo da je sve završeno. Ponovno smo se morali prihvatiti knjiga za koje smo se nadali da ih više nikad nećemo vidjeti i ponovno gomilati nepotrebne pojmove: ta je pomisao izazivala preveliku frustraciju da bismo to mogli činiti zajedno. Učili smo svatko za sebe. Ujutro smo izbjegavali govoriti o tome. Margherita Tardini nije više izlazila sa mnom ni subotom. Rekla mi je da moramo razmišljati samo o školi, zato što je u pitanju naša budućnost. Sva sam lipanjska popodneva proveo zatvoren u sobi, uz pomisao da se horizont zatvorio još gore negoli prije, pošto se na trenutak bio odškrinuo. U srpnju smo obavili prijemni ispit za gimnaziju. Da je ovisilo o Drattijevoj i Cavrallijevoj, Guido i ja bismo sigurno bili pali, ali srećom ocjenjivali su nas drugi

259

260

NOVI PRIJEVODI

Andrea DE CARLO

profesori. Jedan je od njih imao odurne primjedbe na račun Guidove kose, a drugi u vezi s obradom moje teme iz talijanskog, ali njihovo neprijateljstvo nije imalo osobne korijene. Naposljetku su nam obojici dali prolaz. Nakon deset dana otišli smo pročitati rezultate na velikim panoima u predvorju. Nismo osjećali ništa osobito, osim slabašnog olakšanja. Vratili smo se na ulicu, u zagušljivu vrelinu milanskog ljeta. Osnovnoj je školi došao kraj. Pred sobom smo imali golemu i neizvjesno nepreglednu površinu praznika. JEDAN Suprug moje majke ostavio mi je oporučno novac, pod uvjetom da ga iskoristim „za nešto pametno“. Bilježnik je objasnio da neodređenost rečenice ne daje snagu uvjeta, već najviše prijedloga. Rekao sam mu da mi se to ne čini neodređenim i da se ipak osjećam uvjetovanim. Nakon pet godina zakašnjenja stigao sam u fazu u kojoj je Guido bio napustivši gimnaziju: nisam više želio žaliti se na stvari kao da su neizbježne. Nisam više želio govoriti da je Milano stravičan grad, a nastaviti živjeti u njemu, govoriti da je sveučilište parkiralište za nezaposlene, a dalje ga pohađati, govoriti da je stanovati kod mojih bolesno, a nastaviti to činiti. Nisam više želio raditi na mentalnim konstrukcijama, hipotezama i teorijama kako bih objasnio ili opravdao svoju nezadovoljnu inerciju. Činilo mi se da sam živio samo od riječi, u zemlji riječi, gdje ono što se kaže znači mnogo više od onoga što se čini, a sad sam toga bio potpuno sit. Želio sam sagraditi drugačiji život na temelju onoga što dodirujem i njušim i uz pogled na mjesto kojime sam zadovoljan: služiti se svojim osjetilima i prestati govoriti. Mojoj majci nije bilo žao što odlazim. Znala je koliko sam dotad bio nesretan, uzaludno tražeći smisao. I ona se, uostalom, stala mijenjati otkako joj je preminuo suprug: činilo mi se da primjećujem kako se ispod koprene žaljenja, koja ju je još prekrivala, kreće lakše, pokrenuta slobodnijim mislima. Kupio sam mali snažni auto iz druge ruke i seriju cestovnih mapa. Počeo sam obilaziti Italiju izvan industrijskih zona. Udaljavao sam se od velikih gradova, čak i srednjih, te se prebacivao na neuredne poljske puteve, spavao u autu ili malom kanadskom šatoru koji mi je ostao nakon odmora s Robertom. Tražio sam kao rašljar ili kao bolestan pas koji njuši trave koje ga mogu izliječiti. Ogledao sam se oko sebe i njušio zrak: osjećao sam zračenje mjesta, podzemne tokove, smjer vjetra, izloženost suncu. Nije bilo lako pronaći krajolike još nezahvaćene autocestama, iskapanjem terena ili naslagama asfalta, zgradama-spavaonicama, industrijskim halama i hipermarketima. Sve kad bih i uspio, njihova mi je atmosfera bila strana. Neka su mi se mjesta činila melankoličnima, ostala tjeskobnima i

Andrea DE CARLO

NOVI PRIJEVODI

sjenovitima, neka veličanstvenima do boli, ostala toliko oskudna da bi moji osjećaji isparili, dajući mi samo osjećaj praznine. Nisam se dao obeshrabriti. Bio sam voljan nastaviti mjesecima. Koncem rujna, dok sam brežuljcima blizu Gubbija hodao putem od utabane zemlje, učinilo mi se da u sebi osjećam vibraciju. Na proplanku okruženom šumama hrasta i graba, koje su se izmjenjivale s napuštenim poljima, nalazile su se dvije stare kamene kuće. Od livade ih je dijelilo možda pedeset metara. Obje su bile usmjerene prema zapadu. Jedna prostrana i pravokutna, druga uža i viša. Pošao sam ih pogledati izbliza, dodirnuti zidove i osjetiti njihov miris te pomislio da bi ovo moglo biti središte moje nove ravnoteže. U Gubbiju sam mjesto otkrio na katastarskim planovima na kojima je bilo označeno kao Lokalitet Dvije kuće: dvanaest hektara mješovitog terena oko arteškoga izvora. Nasljednici izvornog vlasnika bila su dva brata u lošim odnosima, ali naposljetku sam ih uspio složiti u vezi s prodajom. Potrošio sam malo više od polovice novca koji mi je ostavio suprug moje majke; nije mi se činilo da sam ga mogao iskoristiti za nešto bolje. Ali kad sam se svojim dvjema kućama, kako bih saznao što bi trebalo napraviti, vratio s građevinskim majstorom iz Gubbija, upozorio me da su na rubu rušenja: vapno, koje je držalo zidove, odavno razmrvljeno, grede uništene moljcima, polurazrušeni krovovi. Nasmijao se na moju zamisao da bih ovdje mogao odmah stanovati. Rekao mi je: „Ako želite nastradati...“ Građevinski majstor je u Ca’ Persi, naselju udaljenom osam kilometara, pronašao tri zidara. Počeo je raditi na velikoj kući, koja mu se činila čvršćom od druge. Postavio sam šator na livadu. Svakog sam jutra ustajao u šest i sudjelovao u radovima: dopuštao sam da mi objašnjavaju različite tehnike i pokušavao ih usvojiti kako smo napredovali. Ruke i mišići brzo su mi ojačali. Uspijevao sam izdržavati terete koji bi me ranije zgnječili. Ukrcavao sam kamenje u tačke i iskrcavao ih odande kao luđak, išao gore-dolje s vrećama pijeska i kanticama žbuke, gredama od pedeset kilograma na leđima. Svaki bih put, kad nisam više mogao, sjeo na travu i promatrao okolni krajolik. Ravnoteža brežuljaka napunila bi me energijom za nekoliko minuta. Počeo sam osjećati pravo zadovoljstvo u podizanju i rezanju i spajanju i stavljanju sloja na sloj sve dok se ne stvori otporna struktura, ali još osjetljiva u svim svojim sastavnicama. Prepuštao sam se ritmu svake od raznih aktivnosti, od nepravilne površine kamenja, mirisnog vlakna drva, suhe melodioznosti zaobljenih crijepova. Ti su me doživljaji pogađali kao da sam ih nekoć već dobro upoznao; kao da se vraćaju izdaleka, nimalo izmijenjeni. Sa zidarima sam imao čudan odnos. Promatrali su me kao luđaka kad sam im

261

262

NOVI PRIJEVODI

Andrea DE CARLO

na početku objasnio da ne namjeravam koristiti umjetne materijale, a postupno su zamisao prihvatili, priznavši da im se sviđa tako raditi. Ali i dalje su bili zbunjeni mojom manijakalnošću, pomisli da spavam u malom šatoru samo da se ne udaljavam od tako osamljenog i divljeg mjesta. Svaki put kad sam ih pitao hoće li završiti prije snijega, odmahivali bi glavom, ne shvaćajući zašto mi se toliko žuri. Kad su se navečer vraćali kući, ja sam još završavao posao toga dana, pod svjetlom svjetiljke koju je pokretao mali generator na lož-ulje. Nastavljao sam dok sam god imao snage, a zatim bih na plinskom kuhalu zagrijao nešto za jelo i sklanjao se u šator. Zaspao bih trenutno, zatvoren sve do glave u vreću za spavanje kako bih se sklonio od vlažne hladnoće koja se podizala s tla. Koncem prosinca počelo je sniježiti, ali već smo uspjeli dovesti u red osnovnu strukturu velike kuće. Zidovi su bili ojačani, prozori na svojim mjestima, nove su grede podržavale podove, a krov je bio od svježih crijepova, mada nije bilo električne instalacije za povezivanje ni uređaja za tekuću vodu ni sustava za grijanje. Nisam tražio ništa od općine, kako bih imao što manje posla s njima. Želio sam svoj, prirodan brlog, sakriven u krajoliku. Platio sam zidarima rekavši da ću ostalo napraviti sam. Promatrao sam ih kako neuvjerljivo odlaze kroz snijeg, a zatim sam iz auta izvukao svoje stvari i sve sredio u kući, počevši raditi iznutra. Spavao sam u vreći za spavanje na malom gumenom madracu, pripremao jelo na plinskom kuhalu, grijao se uz kamin koji je vrlo slabo vukao. Sad, kad je cesta bila prekrivena snijegom, Gubbio se činio nedostižnim, ali i odlazak u Ca’ Persu autom činio se vrlo kompliciranim, između gubljenja lanaca i proklizavanja unatrag, očajničkih poteza da se ne završi u jarku. Pješice sam odlazio u kupnju neophodnog, vraćajući se pognut od težine torbi punih čavala i gipsa i tunjevine u konzervi i tjestenine. Provodio sam trećinu dana sakupljajući drva i sušeći ih i pileći za kamin, mada sam tako uspijevao zagrijati samo djelić kuće. Kamin je bio hirovit: bio je dovoljan samo dašak vjetra ili malo kiše da se smjer okrene i da se kuća napuni gustim dimom. Ponekad sam bio primoran ugasiti vatru kantama vode i otvoriti prozore, dopustiti ledenom zraku da uđe, suznih očiju i pluća koja su pekla, bijesan kao na pravog neprijatelja. Ponekad sam odlazio u Ca’ Persu nazvati majku. Govorio sam joj da sam izvrsno i da je sve sjajno. Zatim sam se iscrpljen i pothlađen vraćao kući, tjednima prljav, bez pranja, bolnih ruku i nogu te dolazio u iskušenje da sve ostavim do proljeća i vratim se u Milano na toplu kupku. Ali to je već bila stvar principa. Odmah zatim postidio bih se što sam bio na rubu odustajanja i nastavljao još energičnije raditi. Između siječnja i ožujka uspio sam srediti cijevi u kupaonici i kuhinji, povući električne kablove u svaku sobu i povezati ih s malim generatorom na lož-ulje, na-

Andrea DE CARLO

NOVI PRIJEVODI

činiti rolete za prozore te čak stol i dvije stolice. Nijedan od tih poslova nije ispadao bez mane, ali nepravilnost ishoda davala je kući prirodniji izgled: slobodniji za disanje s krajolikom. Prevela i bilješku sastavila: Tamara Pliško, Pula O romanu: Radnja započinje 60-ih godina u Milanu i prati živote dvojice prijatelja, Marija i Guida. Prvi je uplašen, povučen i nesiguran, a drugi buntovan, anarhističan i subverzivan. Opisuje se njihova rana mladost u doba studentskih nemira, njihove prve ljubavne veze, neprilagođenost i neprilagodljivost društvu. Taj je dio teksta prožet oštrom kritikom društva i školskog sustava. Prijatelji odrastaju, pohađaju gimnaziju koju Guido napušta, a zatim se njihovi putovi sve češće razilaze. Guido nestaje i luta svijetom, a Mario ostaje u Milanu i bezuspješno studira sve dok nakon teške depresije ne odluči korjenito promijeniti način života. Kupuje dvije kamene kuće u pustoši, popravlja ih i posvećuje se obradi zemlje, sadi vrt, uređuje kuću, peče kruh, proizvodi pekmez, a u tome mu se ubrzo pridružuje djevojka Marina. Njih se dvoje posvećuju ekologiji, održivu razvoju i permakulturi, nalazeći zadovoljstvo u tome i sve više odbijajući povratak u grad. To je možda „najsnažniji“ dio knjige: opis mogućnosti „proboja iz velikih gradova“ i života u skladu s prirodom. U knjizi se tu i tamo pojavljuje Guido, čas kakvom dopisnicom ili razglednicom, čas uživo. I dalje je ironični lutalac, romantik, onaj koji ne pušta korijene. Objavljuje roman Canemacchina. Oba života teku, rađaju se djeca, koješta se mijenja, na imanju se gradi mlin, ali i dalje se suptilno isprepliću, u kontrastu, „miran obiteljski život na selu i prirodi“ i „nemirno lutanje svijetom, provokacija, potreba za slobodom“. Andrea de Carlo o ovoj knjizi: „Kad su Dva i dva prvi put objavljena, u rujnu 1989., pomislio sam da bi mogla zanimati samo one koji su prošli iste putove kao glavni likovi. Pomirio sam se s mišlju da neće imati mnogo čitatelja. Moj razlog za pisanje ove knjige nije bilo širenje čitateljske publike. Naprotiv, mnogi su čitatelji pronašli knjigu ili obrnuto, pa se taj odnos razvijao sve više, iz godine u godinu, iz izdanja u izdanje. Pripovijest, koju sam smatrao samo svojom i još ponekih, znatno se proširila, snagom i sudjelovanjem koji s vremenom ne slabe. (...) Kad opet razmislim, ovo bi mogla biti pripovijest o samo jednom čovjeku, koji nadijeva različita imena svakome od dvaju dijelova koji čine njegovo zajedništvo. To bi mogla biti pripovijest o sumnjama i izborima i oprečnim mogućnostima koje svatko tijekom života nalazi pred sobom: odvojci na putu i njihovo grananje, poteškoće i potreba za promjenom i daljnjim prepoznavanjem sebe. Ali, naposljetku, to je ono što jest: pripovijest o dvjema osobama koje trebaju jedna drugu da bi bile ono što jesu. Odgovori, koje je ova knjiga dobila i još ih dobiva, navode me na pomisao da postoji mnogo više ljudi sličnih meni, Guidu i Mariju, što nisam mogao ni zamisliti tijekom pisanja. Navodi me na razmišljanje da je Guido imao pravo govoreći kako bismo trebali smisliti način povezivanja onih poput nas, preko kakvog nevidljiva telegrafa ili podzemnog tamtama. Ova je knjiga instrument iste vrste, za mene i one koji su osjetili ili će osjetiti svoju. Više od petnaest godina šalje signale. Nadam se da će tako nastaviti i dobivati signale odgovora.“ O autoru: Andrea De Carlo rođen je i odrastao u Milanu. Počeo je pisati u gimnaziji, a zatim je ta rabota postala ozbiljnija kad je za osamnaesti rođendan dobio pisaći stroj. Diplomirao je književnost. Njegov je treći roman, Treno di panna / Vlak od vrhnja, odlučio objaviti Italo Calvino. De Carlo je radio i kao filmski asistent Federica Fellinija i Michelangela Antononija.

263

264

NOVI PRIJEVODI

Andrea DE CARLO

Djela: Treno di panna (Vlak od vrhnja), Uccelli da gabbia e da voliera (Ptice iz kaveza i kavez za ptice), Macno (hrv. izd. Mladost, Zagreb, 1988.), Yucatan, Due di due (Dva od dva), Tecniche di seduzione (Tehnike zavođenja), Uto, Di noi tre (Od nas troje), Nel momento (hrv. izd. „U trenutku“, V.B.Z., Zagreb, 2000.), Pura vita (Čisti život)... Književna kritika o romanu „Due di due“: „Roman koji svojim utopijskim perspektivama pripovijeda priču o generaciji između 60-ih i 70-ih godina i nalazi je u pravom emotivnom stanju.“ „Ironičan pogled kojim identificira srž neke situacije jest izvanredno umijeće Andrea De Carla. Uspijeva izvući složene veze zato što ih poznaje do daske.“ „Guido Laremi najljepši je lik talijanske književnosti u posljednjih deset godina.“

Rosanna BUBOLA, Buje

ISPOVIJED Pet sam puta započela ovo pismo. Pet sam ga puta iskidala i krenula iznova. Nedoumica je uvijek ista: reći ili ne? U pitanju sam ja, moj integritet i sve što sam dobro u životu napravila. Nije mnogo, za mene puno. Ne znam kome bih se obratila i bojim se s nekim podijeliti svoj teret. Strah me govoriti sugovornika gledajući u oči, bojim se da bih vidjela kako se u njegove zjenice uvlače sumnje, da ga potom više ne napuste. Ionako sam na kraju života, to je činjenica, nikakve samilosti, molim, ili lažnog suosjećanja, ne poznajete me, ne postojim za vas. Izjedena sam i umorna, samo želim da netko pročita ono što pišem, ništa više, neka izvuče kakve god želi zaključke, ne zanima me, imam premalo vremena da se brinem za ovakva sranja. Dakle: Dragi ti, ovo je ispovijed – provala osjećaja nekoga koji nema što izgubiti, ili napraviti, planirati ili nešto drugo. Želim samo da me malo slušaš, potrebno mi je. Nisam katolkinja, neće biti svećenika uz moje uzglavlje kad budem odlazila, nikakvog obreda, nikakve ispovijedi ili oslobađanja tereta koji u sebi nosim kada dođe trenutak da

265

266

NOVI PRIJEVODI

Rosanna BUBOLA

odem zauvijek. Nije važno. Tu si ti, postavljen za mojega ispovjednika turobnog zakona nužnosti. Zovem se R., imam 34 godine, proživljene uvijek s nogom na papučici gasa, i vatru u venama, nemam grižnje savjesti, ni za čim ne žalim i živim okružena ljudima koji me vole. Imam sve, radila sam svašta, mnogo više od nekih s 90 i više godina, i više od njih na plećima nosim teret svoje savjesti. Moj je život kratka priča: „incipit“ – fabula – „explicit“; u mojoj je priči sve, nedostaje sretan kraj, znam, ali ne mogu ništa učiniti, da mogu, vjeruj mi, napisala bih novi. I meni bi bio drag neki poput „i svi su živjeli sretno i veselo“, ali ono su bajke, ja ti želim ispričati istinitu priču. Prije 11 godina u jednom istarskom mjestu živjela je djevojka kao druge, studentica biologije, neposredno pred diplomom. Lutala je šumama u potrazi za blatnjavim tragovima čopora divljih svinja, okružena čistim zrakom i mirom. Djevojka je namjeravala proučavati divlje životinje i dokučiti njihove tajne kako bi poboljšala život ljudi. Ljudi je nisu razumjeli, zadubljeni u površnost mode i ogovaranja, ponekad su je ismijavali zbog njezina sramežljivog i šutljivog ponašanja, ali ona nije marila, imala je važnijih stvari negoli ćuliti uši prema zlim jezicima. Dane je provodila u šumskoj vlazi, sa čizmama u paprati i dvogledom oko vrata, uronjena u mirise zemlje i prodoran vonj mahovine. Sviđao joj se. I sad mi se sviđa, ali ne mogu to više raditi, strahovi su mi svu limfu isisali i osudili me na predugo plutanje u limbu. Nedostaju mi šume, jeleni, vjeverice, moji veprovi. U vrijeme o kojem ću ti pripovijedati još sam bila čisto biće puno snova i ambicija, htjela sam samo studirati i slobodno rasti u zagrljaju prirode. Htjela sam postati istraživačica na sveučilištu i nipošto nisam mogla zamisliti da će mi život uskoro punom brzinom uletjeti u mokri zavoj, čudesno me ostavljajući na životu, ali bez želje da živim. Nikada nisam postala sveučilišna istraživačica i sve su se moje ambicije rasplinule za tren oka. Nemam djece, nemam svoj život, ropkinja sam sustava i živim od plaće za gladovanje, kao mnoga bića na Zemlji. Kucnuo je čas da opet zavladam sobom i otvoreno pogledam naprijed. Često sam se pitala jesu li šutnja i laganje drugima i sebi pravilan izbor, sada znam da sam pogriješila. Život mi se trenutačno promijenio jedne kišne jesenske večeri. Vozila sam prema kući na povratku iz cjelodnevnih šumskih zasjeda, kad sam na rubu ceste ugledala mladića u vjetrovci s kapuljačom. Nosio je veliki ruksak na ramenima i šepao je, naslanjajući se na improviziran štap. Bio je do kože mokar. Stala sam. Prije no što je ušao, dugo mi je zurio u oči, kao da se boji. Nije išao nikamo određeno. Bio je skitnica, uvjeren da će u bilo kojemu mjestu naći gostoljubivu župnu kuću. Loše je govorio talijanski, s jakim naglaskom koji ne bih znala odrediti, reče mi da je Albanac, ali i danas sumnjam u to. Kad je stigao u moje mjesto, naišao je na zatvoren župni dom i nitko ga nije prihvatio. Svećenik je nekud otišao, a domaćica se bojala i same pomisli

Rosanna BUBOLA

NOVI PRIJEVODI

da u kuću primi neznanca, k tome stranca. Shvatila sam da je ideja o bratimljenju i milosrđu zabluda. Moj osobni temeljni credo tjerao me da ljudima vjerujem, dijeleći ljudska bića na dobre i zle, a zanemarujući nepotrebne detalje kao što su rasa, porijeklo ili vjera. Nikad nisam vjerovala da je „stranac“ nešto bitno, jer znam mnoge „domaće“ koji su tolika govna da im nema ravnih. Autostoper mi je postao misija. Odlučila sam da će spavati u mojoj kući, nisam imala hrabrosti ostaviti ga pod vedrim nebom. Ponekad je mozak brži od savjesti, a nagon prevagne nad razumom. Rekao je da se zove Egon, da je hodočasnik i član bratovštine neizgovoriva imena, čiji je cilj približiti se Bogu hodočašćenjem, dakle izravnim životnim iskustvom. Apsurdno je bilo to što je naišao na dvosobni stančić jedne koja se nazivala pogankom i na zid objesila reljef koji prikazuje Kairosa. Njegova mi je životna filozofija bila zanimljiva i istovremeno drevna, dostojna srednjovjekovne priče obavijene maglom. Bila sam očarana. Te se večeri Egon smjestio u mojoj sobi i poslije tuširanja i ponekog zalogaja opustio se kao dijete. Nakon dana provedenih na kiši, konačno se osušio, pojeo i našao postelju, što je moćna narkotična kombinacija. Gledala sam ga kako spava. Bio je ugodne vanjštine, izraženih jagodica i perzijske fizionomije, maslinaste kože kao u Grkâ. Bio je mješavina rasa, čime je dodirivao savršenstvo i budio moj libido. Pustila sam ga da spava i otjerala zle misli. Ili dobre? Kosa mu je mirisala na breskve, a bila je crna kao gavranovo krilo, valovita i neposlušna. Bila bih ga pomilovala i uvukla se u krevet, da makar samo spavam u zagrljaju tu jednu noć, ovisna o njegovu disanju. Znala sam da se zaljubljujem i nisam se brinula. Sutra će otići i neću ga više vidjeti. Međutim, sutradan je Egon još bio tu, u groznici, i po mjestu se već šaputalo da mi je u kući Marokanac i da spavam s njim. (Da barem!) Ja sam, naprotiv, s njim raspredala životnu filozofiju pijuckajući zeleni čaj između teoloških rasprava i disertacija o čistome umu. Ne znam kako smo se sporazumijevali, moj engleski nije tko zna kakav, a njegov talijanski bio je proizvod televizije i poneke latinske riječi, naučene u crkvi. U razgovoru smo otkrili da su nam mnoge teme zajedničke i naše se misli, usprkos različitim uvjerenjima, ne razlikuju previše. Osjetila sam se normalnom, prihvaćenom po onome što jesam, a ne uvijek osuđivanom zbog liberalnih i univerzalnih ideja, utemeljenih na dihotomiji dobra i zla. Nadugo smo govorili o ulozi žene u crkvi i, začudo, rekao je da bi morale služiti misu jer su senzibilnije u temama obitelji, djece i ljubavi. Bio mi je sličan. Konačno je s neba tresnuo vanzemaljac kako bi dao smisao ovome fragmentu postojanja. Uzbudljivo. Egon je bio vrlo slabašan. Dan kasnije odlučila sam ostaviti ga kod kuće da se odmori i otišla u šumu, u potragu za tragovima divljih svinja. (Ponijela sam dokumente i laptop..., povjerenju svaka čast, ali nikad se ne zna.) U ophodnji me pratio Lino, mjesni lovočuvar. Obilazak u zelenom džipu Društva sve do lovačkog doma sagra-

267

268

NOVI PRIJEVODI

Rosanna BUBOLA

đenog osamdesetih na proplanku usred šume, a onda smo vrebali na čeki, iščekujući divlje svinje u prolazu. Kad se ništa ne bi dogodilo, sišli bismo i slijedili tragove. Lino je uvijek nosio karabin kratke cijevi, s pozlaćenom pločicom na kundaku i natpisom: Bolji život. Nikad se ne zna, govorio je, u slučaju potrebe ovo druge pošalje u bolji život, a spasi tvoj. Kao misao, pomalo reducirana, ali praktična. Zapravo, Lino je volio pucati na sve što se miče. Nismo se nikada zatekli u opasnosti, umjesto toga, pod izlikom podivljala grma, mnogi su mu zečevi završili u vreći kako bi postali šugo za njoke. Toga dana, još u maslinasto-zelenoj vojničkoj uniformi, otišla sam frizeru i opustila se prije povratka kući. Kad sam otvorila vrata, Egon je skočio s kauča kao oparen, unezvjereno me pogledao i rasrdio se. Osorno me upitao zašto sam obojila kosu u crveno i, ne čekajući odgovor, zatvorio se u kupaonicu. Iza vrata čulo se nešto slično molitvi i opetovanim jadanjima isprekidanim uzdasima. Prestrašio me pa sam se pitala jesam li napravila neko sranje što sam ga primila u kuću. Izašavši iz kupaonice ispričao se i rekao da je to bio samo trenutak ljutnje pomiješane s nostalgijom. Slabost je nadvladala razum i izlila se u krizu nemoći. Sa crvenom kosom podsjetila sam ga na sestru i ta ga je uspomena suočila s udaljenošću i osamljenošću. Činilo se da je iskren, iako se priča i reakcija nisu savršeno poklapale. Ali, tko će ga znati, možda je u njegovoj kulturi tako. Razgovarali smo o našim obiteljima i vratili na ulogu žene u društvu. Tema do koje mu je stalo. Reče mi da je njegova majka bila jaka žena, jedina koja je uzdržavala njega, sestru i staru, sada nepokretnu baku. Odrastao je s njima i ocem alkoholičarom koji je otišao kad je Egon bio u pubertetu i više se nije vratio. Majka mu je bila tvrda žena koja ga u djetinjstvu često tukla da bi bio poslušan i kako ne bi krenuo putovima droge i razbojstava, koji su gospodarili njegovim krajem. Usmjerila ga je prema religiji i povjerila mjesnom župniku da ga obrani od zla koje je na okrutan način osvajalo njihov svijet. Egonova je sreća bila u tome što je ušao u bratovštinu i u Bogu, a prije svega u Majci Božjoj, našao svrhu života. Reče da je doživio prosvjetljenje dok je bio na paši sa stadom ovaca i shvatio kako je njegova misija poći u Fatimu i moliti se. Vrlo plemenito, ali bila je to već toliko puta ispričana i otrcana priča. Jednoga je dana uzeo ruksak, nešto novaca i krenuo, vjerujući u dobro srce ljudi koje će na putu sresti. Egon je bio od onih stisnuta srca, imao je izraz prebijena psa i drhtav glas, uvijek na rubu emotivnog izljeva. Uvlačio me i činio sudionicom svojom pomirljivošću i odgojem, zanesen načelima i borbom protiv nepravde u svijetu. Bila sam sama, roditelji daleko zbog posla, i nikoga s kim bih popričala. Nije isprika, s 23 godine glava je puna upitnika, a instinkt ježev. Pitala sam se ima li mi život, sastavljen od studiranja i istraživanja, stvarno neki smisao ili moram ciljati na nešto više od diplome i želje za svojom obitelji, stvorenom od ljubavi i djece po kući.

Rosanna BUBOLA

NOVI PRIJEVODI

Ponekad previše pitanja ne koristi jer neki odgovori dolaze iznenada, odlučno kao udarac sjekiricom, pa se u tom slučaju ni o čemu više ne može odlučiti, prelazi se izravno u akciju. Nakon večere Egon se raspitivao o tome što je sadržaj moga posla. Pokazala sam mu mape područja na kojima sam bilježila kretanja porodica divljih svinja, da preduhitrim uništavanje uroda. Moglo se djelovati sustavom lokalizirane, a ne disperzivne opskrbe hranom, pomažući seljacima da sačuvaju polja i skrećući životinje prema mjestima okrepe, osmišljenima na temelju njihovih uobičajenih ruta. Bio je to utopistički projekt u koji sam samo ja vjerovala, čvrsto uvjerena da je izvediv i učinkovit. Egon se činio zainteresiranim, iako je bilo izgledno da su mu misli drugdje i moje ih riječi ne dodiruju. Očima je brazdao mape kao skener, a prstima trasirao zamišljene krivulje kroz demarkacijske crte razgraničenja granice i vodotoka. Pitao me koliko je udaljena državna granica. Sedam kilometara, odgovorila sam. Suze su mu kliznule niz lice i otišao je u kupaonicu. Zaključavanje u zahodu već je bilo uobičajeno kao i njegovo mrmljanje na materinskom jeziku. Bila bih voljela da je izabrao sobu, nije bilo romantično zamišljati ga kako sjedi na školjci dok moli s glavom okrenutom umivaoniku, a sluša ga toaletni papir. Vratio se crvenih očiju, s još vidljivim tragovima suza na obrazima. Osmjehnuo se i otišao u sobu. Vratio se s bilježnicom u koju je zapisivao sva svoja kretanja, vrstom putopisa u kojem su se pojavljivala imena ljudi i mjesta za koja nikad nisam čula. Između dječjim rukopisom ispisanih crta uspjela sam pročitati: Ana, Esma i nešto slično Splitu. Bilježnica mu je kliznula iz ruku, neke ceduljice i tri fotografije za isprave pale su na pod. Pokupila sam ih. Vidjela sam lica triju djevojaka dugih smeđih kosa, tamnih očiju, maslinaste puti. Jedna je oko vrata nosila zlatni križ sličan Egonovu, a druga naušnicu od perlica kakve sam našla u džepu kad sam stavila prati njegovu mokru odjeću u noći dolaska. Egon mi je pričao o njima, rekao da su mu sestrične, a ono darovi koje su mu dale na dan polaska. Pričao mi je o njihovu tužnom životu, progonstvu u seosku sredinu zaboravljenu od Boga, bez perspektive, osim da postanu debele majke s četvoro-petoro djece na grbači u ruševnoj kućici blatnjave albanske periferije. Osjetila sam sreću što sam rođena u Istri. Približila sam si slike i dobro ih promotrila. Nisu se činile kao siromašne djevojke iz periferije; bile su dobro uređene, našminkane, oblikovane i moderno podšišane kose. Kao moje kolegice s fakulteta, imale su emancipiran i vedar pogled. Pitala sam ga da mi pokaže sestrinu sliku. Niti sestrine, niti majčine niti one nepokretne bake. Mislim, da ja namjeravam krenuti na dug put, sa sobom bih ponijela svoju obitelj, ne sestrične. Egon se opravdao rekavši da bi njihova lica u njemu pobudila previše boli i želju da se vrati kući. Nisam ništa rekla, pomislih da laže, ali nisam imala dokaza. Sve sam manje vjerovala njegovim riječima i dobrim namjerama. Htjela sam ga se riješiti. U pravi čas nazvala me majka. Kad je prekinu-

269

270

NOVI PRIJEVODI

Rosanna BUBOLA

la, glumila sam da još malo govorim i rekla da neću imati nikakvih problema doći k njoj i ocu u Italiju, samo moram riješiti nekoliko stvari pa ću krenuti. Dobro sam naglašavala riječi, tako da me Egon može čuti. Bila sam uvjerena da će, kad telefonski razgovor završi, pristojno reći: Sutra idem. Naprotiv, oborio me rečenicom koja nije imala logike i skamenila me. Uputio mi je preklinjući pogled u zjenice i rekao: Pomogni mi, nemam dokumenata. Šutjela sam, u nedoumici između nagona i razuma. Granica blizu moje kuće bila je zadnja, nakon nje samo slobodna Europa bez barijera, u kojoj se mogao kretati kako je htio, dok se ne dočepa toliko željene Fatime. Prokleta pameti! Prije nego što sam promislila, rekla sam: Ok, nema problema. Još sam vjerovala u dobra djela i sebično mislila da je to elegantan način kako ga se riješiti. Kad je otišao spavati, razmišljala sam o posljedicama toga ludog čina. A ako me uhvate na djelu? Ne, nemoguće. Šume su mi bile kruh. Sumnje su mi kao zmije plazile po želucu, onda je prevladala radost što ću jednom ljudskom stvoru pokloniti slobodu. Život mu je bio odvratan, a vjera sklonište. Možda ga je Bog poslao k meni i ja sam na neki način odabrana. Pokrenula sam sive moždane stanice i smislila plan. Mogla sam se približiti granici kroz šumu u Hrvatskoj, ostaviti ga na određenoj točki, prevesti auto na slovensku stranu i vratiti se po njega u šumu. Vrijeme čekanja: 40 minuta. Jednom u vozilu, ugurat ću ga u prvi vlak koji polazi iz Kopra ili Trsta i neću ga više vidjeti. Izgledalo je izvedivo. Jedino sam trebala krivotvoriti dozvolu za branje gljiva, pa ako bi nas zaustavili imala bih ispriku da dobijem na vremenu, poslala bih ga do auta da donese dokumente, ja bih ostala s graničarima, a on se više ne bi vratio. Kad bih bila sigurna da se neće vratiti, ispričala bih priču kako sam ga ugostila nekoliko dana i da ništa o njemu ne znam, što bi bila istina. Nitko ne bi mogao zanijekati i nitko opovrći. Graničari imaju uvijek isti krug, ne ulaze previše u šumu, uvijek idu istim stazama i obave ophodnju uvijek u isto vrijeme, pa poznajem ih, ljudi u zelenom, kako ih zovem, skloni navikama i predvidljivi. Često ih srećem u obilasku, ponekad se igram tako što ih uhodim, motrim na njih skrivena između grana i prisluškujem. Ponekad, kada misle da su sami, zapale koji džoint. Uhvatila sam ih, a oni mene nikada. To ti je igra, izazov, a ja obožavam pobjeđivati! Prespavala sam, a drugi dan odlučila da ću Egona prokrijumčariti za bijela dana. Objasnila sam mu da je u mom kraju susret berača gljiva ujesen usred šume uobičajen. Sve sam organizirala do savršenstva. Isplanirala sam koje jelo ponijeti, lagano i energetsko; stavila švicarski nožić i busolu u naprtnjaču, uzela maskirno platno za slučaj da bismo na nekom mjestu morali čekati skriveni. Nanijela sam na čizme zaštitni sprej (nijedan zadatak ne uspije s mokrim nogama). Osjećala sam se blizu Bogu, kao Egon. Ljudskom biću moći podariti slobodu ravno je letenju. A ja sam letjela. Egon mi je zahvalio i zagrlio me. Još sam jednom pomislila na erotsku želju koju sam osjetila prema njemu prve noći. Odmaknula sam se od njega u neprilici.

Rosanna BUBOLA

NOVI PRIJEVODI

Pitao me kad mislim otići k svojima (čuo je razgovor), ja sam odglumila da ne slušam, neodređeno sam rekla za koji dan i promijenila temu. Nedjelja je savršen dan za prelazak granice, rekla sam. On je kimnuo i započeo sa svojim pripremama. Sljedeća dva dana proveli smo pregledavajući karte i ponavljajući put u slučaju da se izgubimo. Pokazala sam mu jednu stijenu na zapadu, na hrptu prema dolini, dobar zaklon ako nešto pođe po zlu. Ništa nisam prepustila slučaju, niti mogućnost da rijeka nabuja pa se ne može prijeći na dogovorenom mjestu. Nismo se smjeli otisnuti previše na sjeverozapad, riskirali bismo da nas voda povuče prema slapu od 25 metara, koji pada na živu stijenu. Bio bi to kobni let. U nedjelju ujutro poslala sam Egona u crkvu da se moli Majci Božjoj od Milosrđa za uspjeh našega plana. Mala pomoć odozgo ne može škoditi. I pomoć odozgo je stigla, ali u drugom obliku. Kršćani je zovu providnost, a ja nemam posebno ime za ono što se zbilo. Uključila sam televizor, spremajući ruksak sa zalihama, baš kad su prikazivali vijest koja mi je sledila krv u žilama. Interpol je izdao međunarodnu tjeralicu uz pomoć fotorobota napravljenog na temelju svjedočenja žrtve koja je preživjela okrutnost serijskog ubojice na potezu između Balkana i sjeverne Italije. U nekoliko je mjeseci već ostavio za sobom šest žrtava, način uvijek isti: sklonio bi se sa žrtvom u šumu nakon što bi osvojio njezino povjerenje, istukao bi je i prerezao grkljan, zatim bi ostavio tijelo i nestao kao da se ništa nije dogodilo, ali bi sa sobom ponio uspomenu. Nikakva seksualnog motiva, samo mržnja i frustracija dovedeni do krajnosti. Na ekranu su se pojavile slike ubijenih djevojaka, bile su jedna preslika druge, a tri su bile Egonove „sestrične“. Shvatila sam da samoj sebi zatežem omču oko vrata. Igra je postajala opasnom. Pomislila sam na bijeg i prijavu policiji, ali nisam dospjela ni dohvatiti mobitel, kad su se vrata otvorila. Ni televizor nisam uspjela ugasiti, na sreću, vijest je završila i pojavila se, kao čarolijom, vedra Papina prilika pred velikim mnoštvom na Trgu svetoga Petra u Rimu. Egon se osmjehne. Ja također, napregnuvši facijalne mišiće u grotesknu grimasu. Uhvatila me panika. Odbiti krenuti značilo bi priznati strah i možda bih bila prva žrtva koja je ubijena u kući. Sve je bilo spremno, isplanirano, osim mene. Egon je izgledao smireno. Nisam znala što bih. Radije bih bila prečula vijest na TV-u, ali ako budem sve ignorirala i krenula u samoubilačku pustolovinu bez opomene, kako će to završiti? Da me htio ubiti, već bi to bio učinio, pomislila sam. Danima je spavao u mom krevetu. Bila sam laka meta nadohvat ruke, zašto me još nije ubio? Što čeka? Možda mu trebam, možda su mu sve poslužile za prelazak granice, a onda ih se, po ispunjenom zadatku, riješio bez žaljenja. Ili ga možda uzbuđuje šuma? Možda su njegov svirepi nagon budili iskonski divlji mirisi ili ga je izolacija hrabrila i tjerala na ubijanje? Spustila sam švicarski nožić u džep i zatvorila ruksak. Egon je primijetio da sam uzdrmana, rekla sam da sam uzrujana i malo prestrašena, ali sam odmah povukla tu riječ, brzo je

271

272

NOVI PRIJEVODI

Rosanna BUBOLA

izmijenivši u bijesna, i nasmiješih se. Bila sam smušena. Nisam znala hoće li ga moje pokazivanje znakova slabosti razbjesniti ili pak ugasiti instinkte. Kurac! Cijeloga života gledam policijske filmove, a kad mi zatreba, ne sjetim se psihologije ubojica, ponašanja, govora tijela itd., itd. Iz želuca se podigao krik ljutnje koji sam ugušila potisnuvši suze iza očnih jabučica. Najviše sam pizdila što ništa nisam primijetila. Pet dana u istoj kući i jedino što sam u njemu pročitala bila je nepokolebljiva vjera u Boga i želja da se izvuče iz usranog života. Bio je spretan, vrlo spretan, ali ja sam trebala biti spretnija. Srećom, u trenucima potrebe, mozak radi sam i podsvijesti šalje iznenadne impulse preživljavanja. Sinulo mi je. Sjeli smo u auto. Rekla sam mu da na trenutak moram skoknuti u ured lovočuvara po kompas. Orijentacija je bila osnova uspjeha našega plana. U slučaju bijega, morat ćemo napustiti staze i, usprkos mome poznavanju područja, neće biti lako, prije svega noću. Na kraju krajeva, bila sam samo studentica i bojala sam se pogriješiti jer onda sve propada. Imala sam ključ ureda. Popeo se sa mnom, nije me puštao ni trenutka samu, provjeravajući telefon i slijedeći mi korake kao lovački pas. Još sam mu trebala, neće me ubiti prije nego što stigne do slobode. Nečujno sam uzdahnula i ohrabrila se. Okrene mi leđa da promotri otvorenu kartu na pisaćem stolu, a ja sam iskoristila trenutak da se uvučem između vrata velikog Linova ormara i u ruksak gurnem Bolji život. Nije me vidio. Vozila sam slijedeći ga jednim okom. Bila sam nervozna. Parkirala sam na cesti, rekavši mu da ne mogu dalje iz straha da ne uništim auto, nisam imala džip nego crveni Punto koji su svi poznavali. Lagala sam. Htjela sam jedino da netko primijeti moj auto u slučaju da se više ne vratim. Dala sam mu lažnu dozvolu za branje gljiva, s izmišljenim imenom, lažnim podatcima i slijedila zacrtani plan. Stazu smo napustili nakon nekih pola sata hoda. Bio je lijep dan, sunce se probijalo kroz hrđavo hrastovo lišće, milujući mi lice puno nadanja. Zvukovi u žbunju bili su ohrabrujući. Nadala sam se dolasku nekog lovca ili čoporu divljih svinja, ali ujesen su bili negdje drugdje. Vidjela sam samo preplašeno lane koje se udaljavalo poskakujući na padini i nestalo u šumskom gustišu. Ubrala sam nekoliko vrganja, kao u natuknicama, da prikrijem našu prisutnost. Ponadala sam se da će naići graničari, ali u to vrijeme sigurno su za ručkom. Kontrola je danju bila sporadična, Jugoslavija se odavno raspala, a s njom i granična milicija naoružana repetiranom puškom i bijesnim pogledom. Nema više nikakve željezne zavjese, a uskoro će skinuti i one smiješne hrđave brklje usred ničega, koje mogu zaustaviti samo grane stabala. Bile su posljednji fiktivni zid između Europe i one zone koju je većina pogrešno nazivala Balkanom. Stigli smo do maloga vodotoka, prirodne međe između Hrvatske i Slovenije. Egon ga je prepoznao i mračno mu se lice razvedrilo. Bila je to moja krajnja stanica, trebala sam se sama vratiti, ostaviti ga na tome mjestu i doći po njega s druge strane.

Rosanna BUBOLA

NOVI PRIJEVODI

Trebao je čekati sakriven četrdesetak minuta i sve će proći u najboljem redu. Podigao je oči k nebu, a zatim mi se, u sporoj kretnji, zagleda u oči. Znao je da se neću sama vratiti. Naslutio je po nečemu, možda po mojoj nervozi ili činjenici da, inače brbljava, ni riječ nisam prozborila. Polako mi se približio, pomaknula sam se lažno spokojna, pogledala rijeku, prošle je noći padalo i voda je bila duboka. Nastojala sam dobiti na vremenu. Rekla sam: Ne ovdje, nije dobro mjesto za prelazak. Ogledala sam se oko sebe i bljesak mi je probio sinapse: hrastovi blizanci. Pravila sam se da gledam u kompas i pokazala točku prema istoku. Rekla sam da će tamo biti lakše prijeći potok i parkirat ću auto mnogo bliže mjestu gdje ću ga ostaviti. Sjetila sam se ruševina staroga mlina, izmislila priču o mostu koji je možda još prohodan. Nije bilo razloga da posumnja u moje riječi. Hodala sam mu uz bok, pazila da ga ne ostavim za sobom. Ruka stalno u džepu, spremna baciti švicarski nož koji sam držala otvoren. Nije tko zna što, ali nekako bih se mogla obraniti. Egon je još pričao o obitelji. U glasu mu je bilo nešto oštro. Riječi ljubavi bile su u čistoj opreci s neurotičnim izgovaranjem slogova. Zahvaćen kao nekim nekontroliranim tikom, počeo je grčiti prste i snažno ih zatvarati u šake skeletnih zaglavaka. Razabrala sam da figura majke koju je toliko isticao nije ništa drugo do pokretač razbuktavanja njegova ludila. Sve su joj žene koje sam vidjela u vijestima bile nalik: visoke, tamnopute, izraženih crta lica, duge tamne kose. Kosa! Prisjetila sam se njegove ljutnje. Kosa! Popizdio je jer sam kosu obojila u crveno! Onom sam glupom gestom nehotice izašla iz njegova prototipa, razbila shemu i zbunila ga. U kupaonici nije bilo molitava, već gnjev i frustracija jer je izgubio nadzor nad situacijom. Kad je noću ušao u auto, nije primijetio da mi je kosa tamnocrvena, a ne crna! Možda sam spašena. No nenadano se pred nama pojavi obris ruševnog mlina. U očima mu se nešto iznenada promijenilo. Zjenice su mu se proširile i usmjerile na moje grlo. Uspjela sam izbjeći loše upućen šamar i nožem ga porezati po ruci. Očajnički sam potrčala u potrazi za hrastovima blizancima. Znala sam kamo želim stići, ali ne i hoću li uspjeti. Egon me slijedio kao pomamljen, nije više šepao, kao da je ozdravio po čudu Božjem. Još jedna dobro upakirana laž. Potrčala sam koliko sam mogla. Noge su mi se tresle, osjećala sakm da mi stopala propadaju u lišće, koljena nisu držala težinu tijela, strah me dokrajčio. Konačno sam stigla na rub doline i ugledala ih. Sručila sam se prema hrastovima blizancima najbrže što sam mogla, skližući i spotičući se o tepih od lišća duž strme kosine. Egon je bio preblizu, slušala sam snažno dahtanje iza leđa. Još malo, pomislih, upri još malo! Pohitala sam kao zec, a kad sam stigla do hrastova, stavila sam desnu nogu snažno u spoj dva debla i odskočila prema dnu doline, nagnuvši se tijelom naprijed. Imala sam samo toliko vremena da padnem i napravim kolut u šuštanju suhog lišća, kad je Egon upro nogama točno na isto mjesto gdje su sekundu prije bile moje. Nije odskočio, nije

273

274

NOVI PRIJEVODI

Rosanna BUBOLA

poletio, već se prizemljio uz deblo, objema nogama propavši kroz uski otvor jame. Ruksak je naglo zaustavio prsa. Kriknuo je neljudskim glasom i prokleo na svome neodređenom jeziku. Nepomično sam stajala i gledala ga, tresući se. Bio je životinja u stupici. U grču živaca našao je još snage da se uhvati za izbrazdani korijen i počeo se bijesno penjati, blatnjava zemlja oko njegova tijela počela se osipati, ostavljajući mu prostora da se oslobodi. Žurno sam otvorila ruksak i izvukla Bolji život. Hladno sam naciljala. Čuo se prasak i glava mu se rascijepila na dva dijela, poprskavši deblo krvlju. Klonula sam i zaplakala s puškom u znojnim rukama i tijelom koje je podrhtavalo od strave i umora. On je bio tamo, staklenog oka okrenutog nebu i s rukama koje su se uhvatile posljednje nade. Nije disao. Nitko nije disao. Tišina je bila čudna, smrtna. I vjetar je naglo prestao, ostavljajući zrak bez kisika. Nemoćno sam plakala, sklupčana ne znam koliko dugo, onda su mu se ruke pokrenule, glava je pala prema naprijed, pokazujući procjep kroz koji je curila moždana tvar. Svijet se na časak zaustavio, zatim je zemlja Egona povukla u svoju utrobu. Čula sam zvuk tijela na stijenama, grudice zemlje i tup daleki udarac. Nikad se više neće vratiti na površinu. Ovo je moja priča. Od toga dana više nisam živjela. Poveo me sa sobom u bezdan i ja sam obavijena tamom, žrtva vječnoga straha. Sada sam doma, nakljukana lijekovima, žrtva opetovanih kolapsa, noćnih i dnevnih mora. Više ne jedem, ne živim, ne spavam. Samo mi je jedna misao u glavi, ponovno biti slobodna. Nikad nitko nije razumio moj problem, a ja ga nikada nikome nisam otkrila bojeći se zatvora. Ubila sam čovjeka, iako ubojicu, i postala kao on. Vjerovala sam da mu mogu pružiti priliku, bolji život, a zapravo sam svoj zatvorila u čahuru ludila. Egona nikad nisu našli. Nitko ga nikad nije tražio i još je tamo, trune u tami. Prije nekoliko mjeseci otišao je i Lino, jedan od rijetkih oslonaca u mome životu. Bio je sâm i za njega sam bila kći (kakvo razočaranje od kćeri), jedina koja je ostala uz njega u dugoj bolesti koja ga je snašla. Jednoga dana, malo pred smrt, došao je k meni i dao mi svoj karabin s pokraćenim cijevima, posljednjom uspomenom jednoga života. Kad sam ga opet uzela u ruke, razumjela sam svoje greške. Godinama nisam ništa drugo činila nego zatajivala sebe i potiskivala svoje pravo ja, skrivena u sjeni halucinacija i lijekova, potčinjena sredstvima za smirenje. Živjela sam u fiktivnom strahu od zatvora a da nisam bila svjesna kako moja muka nije strah, već užitak. Samoj sebi zanijekala sam vlastitu prirodu, jer sam je se bojala. Poslije sam shvatila da moja duša, u trenutku kad sam ubila Egona, nije plakala, već uživala u božanskoj ekstazi, stvorila si duh i slobodu. Strašno je otkriti najgoru svoju stranu i shvatiti da je se ne možeš odreći. Dragi ti, moja je priča okončana. Htjela bih te upoznati da ti zahvalim, i ne samo zato.

Rosanna BUBOLA

NOVI PRIJEVODI

Sutra idem malo u šumu, u ruksaku ću ponijeti Bolji život, želiš li sa mnom? Mogu ti pokazati hrastove blizance... Tvoja R. S talijanskoga prevela: Lorena Monica Kmet, Buje

Rosanna Bubola rođena je 1975. u Kopru, živi u Bujama. Završila je talijansku srednju školu u Bujama, a 2003. diplomirala u Trstu talijanistiku, s dijalektološkom temom. Od 2001. glumica je Talijanske drame HNK „Ivana pl. Zajca“ u Rijeci, gradu koji je postao dio njezinog života. Voli pisati, ali se ne smatra književnicom (ne još). Nakon godina posvećenih poeziji, okreće se prozi i noir žanru. Godine 2013. u kategoriji „kazalište“ na natječaju „Istria Nobilissima“ prvonagrađen joj je monolog Le quinte della vita / Životni prizori (ovvero: Monologo per attrice gnocca alta 1.77 m / ili: Monolog za punašnu glumicu visoku 1.77 m). Iste je godine s kratkom pričom La confessione (Ispovijed) ušla u finale natječaja „Lapis Histriae“, kojemu je tema bila – bolji život. (L.M.K.)

275

276

Alessandro SALVI, Rovinj

NOĆ U KOJOJ SE NIŠTA NIJE DOGODILO I. Iz kreveta brojim komarce na stropu dok je ljeto posvuda: od bijelih plahti punih čežnje pomiješane s ljepljivom samoćom do bijelih zidova poškropljenih gnjusnim crnim stvorenjcima općepoznatima kao kukci.*1 „Je li to voda, vlaga“, pitam se naglas, „koja proizvodi ovu obogaljenu tišinu, posutu bezbrojnim uskim rovovima i propadanjem u prazno?“ Bolje zašutjeti i deaktivirati emocionalni mikročip, potom ubiti misao, štoviše, izbrisati je i ustati. Dva poslijepodne, Kriste! Ustajem i idem u kupaonicu, izbjegavajući da se pogledam u ogledalo prije negoli se pošteno umijem. Obavim što imam, mislim fiziološki, a onda se na brzinu odjenem i izađem. Ljeto je sparno da pukneš, uz ovaj plimni val prolaznikâ, vremešnih turista koji nemirno lelujaju i dahću kao stari kračuni za otpad. Ne znam više kojim putem krenuti da ih izbjegnem; teleportaciju, ajme, još nisu izmislili, stoga se ohrabrim i iscrpljen krenem u jednu od uličica koje se granaju iz Carere, da bih nastavio penjući se do franjevačkog samostana; potom, zadihan i oznojen, siđem stubištem u Ulicu Augusta Ferrija, zakrčenu starim madracem i ostalim smećem i evo me, dakle, kako zakrećem udesno ne bih li se brzinom projektila zabio u uobičajeno mjesto, gdje me nitko ne * Priča je plod autorove mašte. Svako pozivanje sa stvarnim događajima i osobama posve je proizvoljno. (A.S.)

NOVI PRIJEVODI

Alessandro SALVI

poznaje, tako da se mogu na miru opiti. Kako bih liječio rane, jer se rane liječe alkoholom, ne valjda voćnim sokom. Stižem dakle u bar, koji nije drugo nego krajnje skromna kutija od stakla i betona, jazbina potplaćenih radnika i ljubavnika na crno, puna pretpotopnih pijanaca i mladunčadi spaljene alkoholom i utopijama, drogom i obećanjima. Ali danas je u baru mnogo vjetropira pa pomislim – da nisu namjerno ostavili otvorena sva vrata u ludnicama. Sjednem, konobarici ništa ne treba reći. Smiješim se, klimnem frfljajući nešto kao „pivo, hvala“, i za nekoliko minuta stiže prvo pivce u danu. Prvo je najbolje, djeco, tonificira tijelo, uklanja otežano disanje, odnosi tjeskobu. Nasuprot je usidrena golema brodina, kažu onoga ruskog magnata, onoga koji si je kupio Chelsea, kako se ono zove? Abram Romanovič, ili tako nekako... Koja kretenčina, njegovo usrano jebeno plovilo zapriječilo mi je pogled na pejzaž. Tko zna kakav se život unutra odvija..., a ne ovaj u mojim krajevima! Ukratko: sjedim za svojim stolićem, nešto zapisujem na listiću papira. Nitko ne primjećuje ovo nedjelo. Iscrpljeno, na rubu života, sipljivo, cvrči klima-uređaj – podsjeća nas da je ljeto – a hladnog piva preko mjere nedostaje. Svoje pijem mlako, s muhom koja mahnito pliva, uzalud udarajući ljigavim nožicama prije nego što se utopi. Nisu ti rekli da piće škodi? Gledam oko sebe: lažne boje i sise od kojih iskri pred očima, hrpimice paradiraju parovi i parovi liposukcijskih guzova, mnogo, premnogo... previše faca, botoksa i silikoniranih usana poput gumenjaka, odvratna povorka tupih dvonožaca. Izgledaju kao bića iz uzgoja, s uglačanim licima i mozgom na namakanju. Osjećaji najstrože vakumirani. Ali, na koncu, nije da sam bolji, naprotiv, ja sam još malo gnjusniji, ako ćemo biti iskreni. A ipak se hvalim, ako baš moram reći. II. (šest piva kasnije) Kod šestog sam piva kad, eto, stiže jedan, gleda me, smije se, ali ga tek nakon bezbroj sekunda prepoznajem, Freddy. Kaže „Hej, poeta! Kako ide?“ „Ciao, Freddy, dosta loše, hvala, moglo bi i gore.“ Prefrigan je, toliko da ga moj odgovor ne može sablazniti. Kad se smjestio za stolić, nastavi: „Napisao si nešto novo u posljednje vrijeme? Nismo se dugo čuli, zar ne?“ Promislim trenutak, ne više, onda mu kažem: „Pa, pripremam novu zbirku pjesma koja će se zvati: Od latica i prdaca, uskoro ću završiti. Još samo nekoliko prdaca i spremna je za tisak. Dat ću je štampati na rolama toaletnog papira, onoga mekog koji se ne raspada dok si brišeš guzičicu, ali dopušta da uprljaš prste vlastitim drekom i stavlja te u prilično neugodnu situaciju... Hoću reći, kvalitetan papir, tako će bar netko kupiti moju poeziju. Kako vidiš, ambiciozan projekt.“ Malo me zbunjeno gleda, malo mu se gadi, ako ćemo iskreno, ali onda se nasmiješi i pozove konobaricu za novu rundu. Duguje mi nešto novca, zna on to... ili možda ja njemu? Ma, ne sjećam se...

277

278

NOVI PRIJEVODI

Alessandro SALVI

„Čuj, ništa se ne kupaš? Blijed si za krepat.“ „Kako ništa, za koga me držiš, svaki dan se kupam u znoju.“ Zeznuo sam ga, čini se. Nije očekivao takav odgovor. „Slušaj, Ezio, možeš li ti svako toliko biti normalan?“ „Ne ide mi, pokušao sam, baš mi ne ide.“ Stižu piva, konobarica ih slaže na stolić i u međuvremenu nudi prekrasan pogled, neusporediva se panorama pruža preda mnom, strahotni dekolte od kojega me zamalo uhvati čudan osjećaj vrtoglavice i sjete. Ona shvati i odreagira osornim pogledom kao da želi reći „vidi se da ne jebeš cijelo stoljeće, ti ‘zdrkani alkiću, kad nisi drugo!“. Uzvraćam smiješkom onih koji znaju da su rekli glupost i pokušavaju popraviti, naravno, uzalud. No, ipak je u pravu, stoga se ne vrijeđam. Eto materijala za sljedeću drkicu. Freddy diže čašu: „U zdravlje, stari!“ „Viva“, odgovaram. „Recitiraj mi nešto svoje, novo.“ „Imaš sreće, Freddy, upravo sam napisao jedan haiku koji ide ovako: Ljeto buja svijetlim svježim pivima i vrućim pizdama.“ „Hm, nije loše, ali dopusti da ti kažem... ima nešto neukusno u svemu što pišeš u zadnje vrijeme. Rasipaš talent, previše piješ, i ponavljaš se...“ „Znam.“ „Pa onda? Ne reagiraš? Puštaš da te nosi?“ „Freddy, kao prvo upamti: repetitio est magistra vitae, a drugo: tko se baci s tridesetoga kata, ne može valjda stati na petnaestom ili desetom, zaustavljen na polovici pada reći – eto gotov sam! Moram dodirnuti dno da bih se zaustavio, a onda se eventualno uzdići. Ne ovisi o meni. Ali ti ne razumiješ te stvari i nikad ih nećeš razumjeti.“ „Dobro, Diogene, popričat ćemo drugi put.“ U 18, otprilike, stolić je pun praznih čaša, a mi pijani k’o letve. „Osjećam glad, ako ne pojedem kebab ili komad pice, srušit ću se.“ „Zašto ne odemo k meni“, uzvraća. Odobravam. Gotova stvar.

NOVI PRIJEVODI

Alessandro SALVI

III. Iz kreveta brojim komarce na stropu dok je ljeto posvuda: od razbacanih knjiga oko mene do prazne boce piva na stolu, pokraj omota duhana Van Nelle. Ustajem u polukrugu, borim se prsa o prsa s nekakvom smijurijom od ravnoteže koja me zafrkava i mozgam o riječima čije mi značenje posve izmiče. Sinoćnje večeri uopće se ne sjećam, ne znam kako sam se vratio kući, s kim, ništa. Na boci piva, praznoj, tekst kaže: Čuvati na hladnom i tamnom mjestu. Mogao bih si taj natpis istetovirati na čelo. Ničega se ne sjećam od sinoć, noćas, stoga mislim da sa sigurnošću mogu ustvrditi kako se noćas ništa nije dogodilo. Ništa. S talijanskoga prevela: Lorena Monica Kmet, Buje

Alessandro Salvi (Pula, 1976.) živi u Rovinju. Javlja se 2008. zbirkom Piovono formiche carnivore e altre inezie (Aletti); godine 2011. slijedi rukovet Eserciziario di metafisica per principianti (Zadaci iz metafizike za početnike), uvrštena u antologiju Creare mondi (Stvarati svjetove; ur. Alessandro Ramberti) za nakladnika „Fara“ iz Riminija. U papirnatom i virtualnom formatu druge pjesme i različite tekstove (recenzije, prijevode, predgovore) objavili su mu: „Sovremenost“ (2. svibnja 2009.), „La Battana“, „Panorama“, „La Voce del popolo“, „TELLUSfolio“, „Farapoesia“, „Neobar“ i dr. „En Avant! Produzioni“ (Pistoia) izdaje 2011. knjižicu pjesama I fori nel mare (Trgovi u moru). Iste godine kod rovinjskog „Apeirona“ tiskano je drugo izdanje Piovono formiche carnivore e altre inezie s hrvatskim prijevodom (Rominjaju mravi mesožderi i druge sitnice). Nedavno je objavljena zbirka Santuario del transitorio (Svetište prolaznoga) kod izdavača „L’Aarcolaio“ (Forlì). Kratka priča La notte in cui non accadde nulla (Noć u kojoj se ništa nije dogodilo) nagrađena je na natječaju „Insanamente 2014.“ izdavačke kuće Fara (Rimini) te je ušla u antologiju kratke priče Siamo tutti un po’ matti (Svi smo pomalo ludi). (L.M.K.)

279

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

DRAGUTIN LUČIĆ LUCE Esej o podnaslovu: „Todesfuge“ Ranka Marinkovića

282

FAHRUDIN NOVALIĆ „Kritički spoznajni optimizam...“

295

MAJA PROFACA O vidljivom

312

JELENA RIBARIĆ ZAVRŠKI Montaigne: Spoznati se (p)ogledom

325

JOSIP KRAJAČ Kristijan Barutanski na kanonu cmizdrenja i strijeljanja (: M. Krleža)

333

MLADEN MACHIEDO Osjećati se Europljaninom?

350

282 Dragutin LUČIĆ Luce,

Zagreb

ESEJ O PODNASLOVU: „TODESFUGE” RANKA MARINKOVIĆA

„Zar nikad više? Štoviše, zar nikad, nikad više? Misliti na stvar samu otuda pa nadalje znači misliti na bezdan koji razdavja never od never more, na onu paučinastu tvorevinu razastrtu nad tim zijevom, a naziva se životom. S onu stranu svih znanih, pa i neznanih teizama i ateizama: životom smrtnika.”

Fuga kao žljebić Najkraće rečeno – ta stvar bode oči! Svi koji su se toga latili nisu mogli ne primijetiti da je Ranko Marinković uz naslov svoje „postkiklopske” proze Never more upisao i podnaslov roman fuga te retrospektivno da je ovaj, voli se reći, „(post)moderni klasik” (nisu li ta dva pojma u koliziji?) i uz središnju knjigu svoga opusa, a zborno se drži da je to Kiklop, dopisao jednostavni i jednoznačni podnaslov: roman?! Kao da je ovim činom, u nešto za nj iznimno važno, htio uvjeriti nekoga ili neke, sve – ako je tako nešto uopće moguće? – nije isključeno i samoga sebe: nije novost reći da je bio skeptik. Kao da je čitatelju već na početku, štoviše prije samoga početka, htio ponuditi recept za čitanje, svojevrsni putokaz u labirint iz kojega čini se da nema izlaza ili je, pak, onoga nadnijetog nad njegove notne zapise samo želio navesti u napast? Što kazuje riječ fuga? Što zaziva? Na to su se zalijepili mahom svi interpreti Marinkovićeva romana fuge – protumačili i pretumačili su je, naravno svatko na svoj način, no u svakoj od inačica kao nit vodilju, odnosno kao ključ za razumijevanje, otključavanje teksta s kojim je malo tko bio impresioniran kao s Kiklopom – jedva da se uspijevalo sakriti razočaranje. Najelementarnija semantika otkriva da se ipak radi

Dragutin LUČIĆ - LUCE

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

o najmanje tri ključa, od kojih je tek jedan glazbeni, no malo je tko pomislio da samo sva tri zajedno mogu otključati bravu, ne u Marinkovićevu poetiku in concreto, ne u jedan specijalni intertekstualni slučaj, nego u stvar njegove poetike same. A upravo to, u ovom ogledanju s kasnim Marinkovićem, zaziva riječ fuga iz podnaslova roman fuga, a naslovljenog citatom najpoznatijeg stiha Edgara Alana Poea, što ga izgovara „mračnjakov” gavran, a ponavlja Marinkovićev galeb: Never more. U sveopćoj potrazi za „zlatnim ključićem” malo je tko obratio pozornost na značenje riječi iz svakodnevne kolokvijalne uporabe, a koja dohodi od njemačke imenice die Fuge, u značenju žljebića1 između dvije pločice, kamenih ploča mediteranskih kala, klesanih kamenih blokova ugrađenih u zidove viških kuća i palazzina ili između dvaju kaljeva kaljeve peći, pa je Matoš taj žljebić nazvao povija. Kao da se u tom pogledu riječ fuga držala isuviše beznačajnom, štoviše banalnom da bi se uvodila u visoko mišljenje o takvoj stvari kakva je roman, još i roman s ključem, jednog autora od formata. Nikomu nije bilo do „fugiranja”! Premda, osobito (post)moderna, može posvjedočiti koliko su i posve banalni predmeti, pa i serijski, odnosno industrijski proizvedeni, od zahodskih školjki do konzervi iz američkih drugstorea – spomenimo se tek Duchampa i Warhola – iz svakodnevnog svijeta života prelazili u Kunstwelt, no bilo je rijetkih, ali poučnih primjera (Rousseau zvani Carinik), i u nasuprotnom smjeru2. Pa premda u spomenutom značenju riječ fuga, u komparaciji s drugim značenjima igra, moglo bi se reći, naizgled epizodnu ulogu, ipak se ni taj, navodno, epizodistički sloj ne bi smjelo podcijeniti, jer tko poznaje Marinkovićeve manire zna koliko je držao do naoko usputnih rečenica, prikrivenih aluzija i značenja, konačno i epizodnih uloga u svojim kazališnim i novelističkim komadima. Zar se već u prvome dijelu romana fuge, koji se zbiva u odjeljku noćnoga vlaka na realciji Zagreb – Split, na primjer, eksplicitno ne kaže da „širitelj žalosti” Mateo Mate Bartol, koji će se pretvoriti u vlastiti eho, u jeku, odjek svoga imena Eeeeooo..., Eeeeooo... – i ništa više, da taj neki, još jedva netko, što čini središnji akord ili disonancu romana fuge, zapravo 1941. prelazi s jedne na drugu „pločicu”, prelazi fugu; s određenim cinizmom rečeno, žljebić, na bijegu je, kaže se, iz „jedne okupacijske zone u drugu okupacijsku zonu”, „pred jednim okupatorom u ruke drugome” (potencijalno i trećemu!), iz „izbezumljenoga grada Zoopolisa”, čije ime podsjeća na Skotoprigonjevsk, u kojemu se događa bratska raspra Karamazovih Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, Marinkovićeva ljubimca, na zavičajni Otok, na rodnu grudu, na domaću Itaku, ferijalno rečeno s Kontinenta na More, a zapravo – pokazat će se – iz Polifemovih u Posejdonove 1 2

Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1987., str. 457. Arthur C. Danto, The Transfiguration of the Commonplace. A Philosophy of Art, Harvard University Press, Cambridge, 1981.

283

284

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Dragutin LUČIĆ - LUCE

ruke, od Sina „ljudoždera“ k Ocu, „nezasitne proždrljivosti“, od golemog k totalnom kanibalu... Premda zapravo računa da bježi iz „lošeg“, ne u bolje, nego u „malo manje loše“, kako, sukladno svome jezičnom nihilizmu, rado piše Beckett, pa otuda, među ostalim, i argument Georgija Para da Marinkovića, kojega su nakon nekog vremena bez dubljeg uvida kao po nekom automatizmu počeli nazivati „viškim Voltaireom”, potom i „hrvatskim Kantom“, nazove i „dalmatinskim Beckettom3”, ako na tlu toga idioma takva jedna figura uopće može niknuti. Jer fuga nije samo žljebić (kako ta riječ zvuči pitomo) s kojim jedna pločica prestaje, nego i druga započinje, fuga je ono „ništo“ između, onaj mezzo termine, hiatus posred svih ljudskih stvari, koji se ničime ne da zatrpati, sama diferencija sa koje se one „pločice”, odnosno „okupacijske zone“ mogu tek posložiti kao „pločice”, odnosno „okupacijske zone“, kao granica na kojoj jedno prestaje, drugo započinje i eto ti peći. Da nije fuge ne bi se imalo kamo emigrirati ili vratiti, ne bi se imalo kamo pobjeći ma pokazalo se to bijegom kao puka iluzija, fatamorgana, bunovan san u kupeu noćnoga vlaka, jedna od tolikih utopija kojima obiluje minulo stoljeće. No, s onu stranu uobičajenih viđenja Marinković ipak nudi vrhunac sarkazma, emigraciju u vlastiti zavičaj! No, kako bilo da bilo, valja nama preko fuge... Fuga kao bijeg U tome drugom, novome ključu tumači mahom, reklo bi se bez iznimke, u račun uzimaju iz grčkoga u latinski konvertiranu riječ fuga u smislu bijeg, bjeganje, bježan, bježati, udariti u bijeg, nagnuti u bijeg; tomu bi se, s obzirom na kontekst, mirna srca, mogle pridodati i izvedenice fugax = bjegući (bježeći), prolažljiv (prolazan), kratkotrajan; fugio = gubiti se ispred očiju, maknuti se s očiju, gubiti se s očiju, kloniti se, ginuti; fugitans = čuvajući se, bojeći se; fugito = uklanjati se; fugitor = prebjeg, bjegunac; fugo = protjerati, prognati, ukloniti; fugitivus = pobjegljiv, što se rado izmiče4... Naravno, ne bi bilo pametno u obzir ne uzeti činjenicu da iza svih ovih obrazina straha prijeti sámo lice straha, a iza toga lica vremena stoji neki izvor opasnosti (mada postoji i bezrazložan strah), dakle opasnost, pa smrtna opasnost izaziva smrtni strah, no izaziva i hrabrost i kukavičluk o čemu se lamentira od Aristotel do Gehlena, odlučnost i neodlučnost, gorljivost i studen te mlakost duše, o čemu izvještava Evanđelje po Marku, sumnju, dvojbu, malodušnost, tjeskobu, strepnju, očajanje, rezignaciju..., i još toliko i toliko „interdisciplinarnih osjećaja“. 3 4

Georgij Paro, Pospremanje, Disput, Zagreb, 2010., str. 45. Mirko Divković, Latinsko-hrvatski rječnik, kr. Zemaljska tiskara, Zagreb, 1900. (pretisak), str. 436, 437.

Dragutin LUČIĆ - LUCE

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Je li bijeg moguć, pita se već u Kiklopu; pitanje se produbljuje u fugi Never more, moglo bi se reći gotovo do neizrecivosti koja s vremena na vrijeme izaziva nepodnošljivu nelagodu o kojoj bi, vjerujemo, Freud mogao procijediti koju koliko-toliko suvislu riječ. Povremeno kao da slušamo ispovjedi Prima Levija, talijansko-židovskoga literata koji je proživio i preživio Auschwitz, koji je uspio pobjeći iz toga posljednjeg ljudskog, ako se o ljudskome još smije govoriti, labirinta da bi se suočio s pitanjem – je li iskustvo te odljuđene povijesne vrtoglavice još priopćivo? Uostalom, riječ fuga je i Leviju tek druga riječ za bijeg. Fuga (Bijeg) – tako je nazvao pjesmu od 12. siječnja 1984. Parafrazirajući 332. stih poeme The Waste Land (u talijanskome prepjevu La strada desolata) svoga uzora T. S. Eliota: Rock and water and the sandy road, Levi korak po korak pjeva bijeg kao bijeg, bijeg, i kad više, izgleda, nema nikakvog zbiljskog razloga za bijeg:

Roccia e sabbia e non acqua Sabbia trapunta dai suoi passi Senza numero fino all’orizzonte: Era in fuga, e nessuno lo inseguiva5.

Never more – roman o bijegu? Roman na bijegu? Roman bijeg? Moguće je da je Marinković zapravo u tom smislu i želio podnasloviti svoj roman, a ne – kako se općenito uzima – nagovoriti na polifonu glazbenu formu, odnosno kompoziciju: „Dva puta treba okrenuti riječ, kako bi se postigla istina”, kaže se u Zagrljaju, podsjeća Georgij Paro u eseju Fuga – Moje dramatizacije Marinkovićeve proze iz 2008. godine. (U tom smislu interpreti spominju pirandelovsku relativnost, odnosno dvo-i-višesmislenost njegove „istine”, iako spomenuta „relativnost” ili „dvo-i-višesmislenost” u Marinkovića ima posve inako ishodište.) Tko god je, poput Ivana s Patmosa, „prožvakao” Never more, mogao je osjetiti, tako reći, u ustima, na vrh jezika, na nepcu, u želucu, koliko ova etimologija, odnosno semantika pogađa Marinkovićeve stvari, Marinkovićevu stvar samu – miš-ljenje „o”, pa i „na” smrt, i strepnju, tjeskobu, strah „od” smrti, odnosno prafenomen konačnosti egzistencije, smrti same. Jer ondje i onda gdje i kad je Historija postala nešto u biti 5

Primo Levi, Shema/Shema (Auobiografia/Životopis) – (Fuga/Bijeg), dvojezično talijansko-hrvatsko izdanje, Naklada MD, Zagreb, 1992., str. 118-119.

Stijene i snijeg a ne voda Pijesak proboden njegovim koracima Bez broja sve do obzora: Bijaše u bijegu, a nitko ga nije progonio. (Izbor i prijevod: Tvrtko Klarić)

285

286

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Dragutin LUČIĆ - LUCE

smrtonosno, kamo i kada se uopće može pobjeći? Kamo ispružiti ruke? Kada? U vis? U Vis? Je li to mjesto Issa? Natrag k milom zavičaju? Natrag k rodnom otoku? Na mitsku Itaku, čije ime, uz jedno „Eh”, ispisuje velikim „neonskim” slovima s uskličnikom na kraju: „Eh, ITAKA!” Kao da je riječ o „svijetlećoj reklami” iznad neke benzinske crpke? A to onomatopejsko „Eh”, koje unaprijed rezignira nad onim „ITAKA!”, cijeli taj apsurdni, štoviše shizofreni pasaž zapravo stavlja u pitanje postojanje još neke oaze u pustinji koja raste, bilo kakve domaje u koju bi se Uliks mogao vratiti da nađe odah – kakve li iluzije, kao da Itaka postoji, kao da može postojati... U toj putanji već u Kiklopu, čiji podnaslov roman figurira kao poziv da se o smislu egzistencije romana kao romana, u sklopu romaneskne, štoviše metafizičke tradicije Zapada iz koje dohodi, još jedanput ozbiljno promisli, Marinković će „svome” Melkioru staviti u usta: „Odvratnu smrt nosiš u sebi kao rodni kraj, dragi zavičaj. Zavičaju, mili raju, tko te ne bi ljubio.” Da bi u nastavku od riječi do riječi ponovio Tinov stih, dajući mu posve nov cinički smisao: „Tamo, tamo da putujem6.” Štoviše, u maniri Svakodnevne jadikovke obratit će se izravno i samom Gospodu: „Mi ne želimo Historije, mi želimo Život, Gospode! O Gospode, ima li ikakve obrane od te luđakinje? I Gospod ogovori Melkioru: nikakve7.” Kao, ali samo kao, da je podlegao njemačkoj gramatici ili hrvatskoj shizofreniji, Marinković imenice Historija i Život piše velikim početnim slovom – jesu li samo zbog toga Nijemci 1933. previdjeli simptom jedne bolesti koju je Nietzsche već krajem XIX. stoljeća prepoznao kao ressentiment (tu će riječ zamijeniti riječ revanšizam), a samu je tu bolest „što dolazi, što više ne može doći drukčije”, dijagnosticirao kao europski nihilizam, uz napomenu da su „za tu glazbu budućnosti naćuljene već sve uši”... Jer je, kako akcentuira u uvodnim rečenicama Volje za moći, „na djelu sama nažnost”, zato što u nihilizmu „krajnji zaključak imaju upravo naše dosadašnje vrijednosti; jer je nihilizam dokraja promišljena logika naših velikih vrijednosti i ideala – jer nihilizam moramo najprije doživjeti, da bismo doznali što je zapravo bila vrijednost ovih ‘vrednota’8...” Pa i voltairrovskih i kantijanskih, königsberških, jednom rječju – prosvjetiteljskih. Nastavak je znan, najavio je „široke kadence” kakvih na Zemlji još nije bilo! Jedna od takvih nesporno je i Drugi svjetski rat iz čije će atmosfere niknuti Kiklop, potom na krajnje radikalan način i Never more. Ondje gdje se Historija piše velikim početnim slovom, razotkrit će se Marinkoviću, tamo se može pobjeći isključivo u ropstvo ili gospodstvo – ili u (nasilnu) smrt, jednom riječju: nikamo! Pa ni tamo! Iz Historije se ne da izginuti. U tom glazbenom ključu, 6 7 8

Ranko Marinković, Kiklop, Školska knjiga, Zagreb, 2008., str. 180. Ibid., str. 139. Friedrich Nietzsche, Volja za moći /Versuch einer Umwertung aller Werte/, Alfred Kröner Verlag, Stuttgart, 1980., str. 6, 7.

Dragutin LUČIĆ - LUCE

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Never more, zaključuje Paro, predstavlja „posljednji Marinkovićev akord”, takoreći, „široku kadencu” kojom završava glazbena fuga kako primjećuje Schopenhauer (tek usputno: kiromantu iz Kiklopa udijeljeno je ime Schopenhauerova psa: ATMA). Ne treba zaboraviti da je taj Nietzscheov „učitelj”, koji je uzdignuo samostalnost glazbene stvarnosti do neslućenih visina, držao, u tragu Goetheove izreke o arhitekturi kao „zamrznutoj glazbi”, da maksimalna kadenca simbolizira ruševine, drugim riječima razaranje, ono što – ima li u tomu ikakve utjehe? – preostaje nakon razaranja. Fuga kao glazba sama U već apostrofiranom eseju Fuga, usredotočujući se konačno na glazbeni smisao te riječi, Paro izvodi sljedeći zaključak: „Marinkovićev posljednji roman Never more – roman fuga, može se svesti pod taj kompozicijski i strukturalni princip. Štoviše, cjelokupno njegovo književno djelo moglo bi imati podnaslov: Opus fuga9.” Iz glazbenih priručnika i enciklopedija može se doznati da je fuga nastala u XVI. stoljeću, a u sljedećem je prerasla u najrazvijeniju formu polifonijske glazbe te da je apoteozu doživjela s Bachom. Za ovaj je spis važna napomena da se fuga temelji na načelu sebeimitacije, tautologije, repriziranja, opetovanja, ponavljanja ponajprije vladavinske dionice nazvane dux te da završava u tjesnacu – stretto. Smije li se reći da s Bachom fuga postaje, da se tako rekne, glazba sama? Zašto Marinković, po temperamentu izrazito prosvijećeni vizualni mediteranski tip, na kraju ipak poseže za strukturom glasovnog/glazbenog, za zvukom, za tonom – ako poseže? Čemu akustika? Čemu glazba? Zašto? „’Što je glazba?’” – pita se u pismu od 29. kolovoza 1903. francuski skladatelj Gabriel Fauré, nastojeći otkriti tajnu „onoga što se ne da izraziti”, onu, napominje filozof glazbe Vladimir Jankélévitch, „posve nestvarnu himeru koja nas izdiže iznad postojanja”, te dodaje da te iste godine „Fauré skicira drugi stavak Prvog kvinteta a da ipak ne zna što je glazba, pa čak ni to da li ona uopće nešto jest”. (Zna li to Marinković?) Jer „glazba nosi u sebi dvojak složaj iz kojega proizlaze metafizički i moralni problemi te kao da je stvorena da bi stalnom održavala našu nedoumicu10”. Da bi održala pitanje stalno otvorenim? Marinković bi rekao: skepsu. Naime, napomenut će Jankélévitch, glazba je „istovremeno izražajna i neizražajna, ozbiljna i isprazna, duboka i površna; ona sadrži izvjestan smisao i lišena je smisla11”. 9 10 11

Georgij Paro, Pospremanje (Fuga), Disput, Zagreb, 2010., str. 31. Vladimir Jankélévitch, La musique et l’ineffable, Éditions du Seuil, Paris, 1983., str. 5. Ibid., str. 7.

287

288

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Dragutin LUČIĆ - LUCE

Upravo taj Bergsonov „sljedbenik”, sa svojim onespokojavajućim pitanjima upućenima Francuzima poslije 1945., o čemu govore već i naslovi njegovih predavanja: L’hypocrisie, La violence, Le silence..., a u kojima se ispituju svijest i savjest, krivica i oprost, kazna i pokajanje, oprostivo i neoprostivo, kontemplacija i čin..., te osobito sa svog mišljenja pribranog u životnom djelu La Mort (Smrt), blizak Marinkovićevim (pre)okupacijama, da se ne kaže, opsesijama – never more je Arhimedova točka njegova mišljenja – drži da je fuga uz rondo i ritornel glazbena litota, lakonička forma, forma zapta, obuzdavanja, dresure, discipliniranja svake pomame, brbljavosti, neumjerenosti, modus pribranosti, suzdržanosti, smjernosti, brižnosti, brižljivosti, indeks stidljivosti koja samu sebe prikriva iza ironije, osobito teatralne, koja je, vidi mu se, i opet jedna vrsta litote: zar ironija, među inim, ne služi za prevladavanje taštine, lažne patetike, megalomanije? Otprilike u isto vrijeme kad Fauré sklada Prvi kvintet, a da „ne zna što je glazba” (je li ikada saznao?), mladi André Gide, čiji se utjecaj na Marinkovićevu poetiku može razmjerno jednostavno iščitati, a koji je cijelu francusku književnost proglasio nacionalnom litotom, drži 25. ožujka 1904. u Bruxellesu predavanje o evoluciji kazališta, s gloriolom flamanskom pjesniku Émileu Verhaerenu (usputno,Tin je prevodio ovoga flamanskog pjesnika, kojega je visoko cijenio), te publici okupljenoj u Libre Esthétique, između ostaloga, tumači „...da u razdobljima u kojima život ponajviše vrije, potreba za najstrožim formama muči najzanosnije genije. Otuda upotreba soneta u vrijeme prebujne renesanse u Shakespearea, Ronsarda, Petrarke, pa čak i Michelangela; uporaba tercina kod Dantea; ljubav prema fugi kod Bacha; te nemirna potreba za stegom fuge u posljednjim Beethovenovim djelima12”. Marinković, pak, govoreći o formi kao „vrsti krotiteljstva”, kao „dresuri”, u tekstu More zgodovine iz 1975., tu stvar obrazlaže ovako: „Ali ako forma nije jednostavno pravilo jednog postupka (kojim se želi isfrizirati ‘divlja priroda’) kao Le Nôtreove škare u versajskom parku, ukoliko nije kalup u koji se mora uliti ‘sadržaj’ kao tekuća pigra masa, ako je, recimo, sonetni vijenac (i još s akrostihom npr. ‘Juliji Primčevoj’), ukoliko je virtuoznost ‘unutrašnjeg slušanja’ riječi koje se spontano raspoređuju u akorde i harmonije koje prije nisu postojale i koje sada uzbuđuju svojim ‘zvučnim slikama’ kao aristotelska ‘mimema’, onda forma nije više klasicistička regula, ‘tri jedinstva’ i bienséance, onda je ‘forma’ imanetni i homogeni otkucaj u nama koji je nedjeljiv i koji nema imena13.” Je li fuga ta konačno slobodno izabrana nužna nedjeljiva i bezimena „forma” – forma formans koja će dati da se u romanu 12 13

André Gide, Nouveaux pretexts, Éditions Mercure de France, Paris, 1911.; Novi povodi, „Otokar Keršovni”, Rijeka, 1980., str. 143. Prijevod: Višnja Machiedo. Ranko Marinković, Nevesele oči klauna, Školska knjiga, Zagreb, 2009., str. 131-139.

Dragutin LUČIĆ - LUCE

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

fugi Never more (pod navodnicima) „spontano” ponove vladavinski „akordi i harmonije” – „zvučne slike” cijelog njegova opusa, ili je i to još jedan „neveseli” pokušaj da se pravila, zakonitosti što ih je iznjedrila tonalna, „primijene” na atonalnu glazbu? Je li se time ponovio „slučaj Schönberg” i njegovih sljedbenika? Kad je već riječ o ponavljanju (fuga), čini se posve naravnim ponoviti Jankélévitchevu ironičnu invektivu da onaj koji „ništa ne kaže, ne može ništa ni ponoviti”. U glazbi je ponavljanje, stoji u njegovu traktatu La musique et l’ineffable (Glazba i neizrecivo), ponajprije bitna suprotnost „pleonazmu”: zadaća mu je da protegne trenutak, tj. da mu omogući da se javi opet, da se opetuje – glazba, osobito fuga i poezija na taj način postaju eho, jeka, odjek sebe samih. Kad se drugi put pojavi, napominje maestro iz Francuske, „muzička fraza” postaje „organska”, ono (naizgled) proizvoljno i slučajno zaodijeva se u dublji smisao, promeće se u akcent! Ponavljanje tako samo razvija „očaravajuću snagu”, ima „magičnu moć” „tapkanja u mjestu” no koje je, neka se ipak ne zaboravi, stalno kretanje u vremenu. Naime, između prvog i drugog javljanja egzistira određen vremenski interval, uslijed čega ponavljanje ima učinak novine; ne samo da ima učinak, nego i „jest” novina. U glazbi i poeziji, ponavljanje znači inovaciju: „drugi stvaralački čin jednako je izvoran kao i prvi”; nanovo izložiti temu znači dati joj novi smisao, jednostvano, dati joj smisao, jer ponoviti znači stvarati ispočetka, počinjati ispočetka, zapravo počinjati! Secunda volta kao Prima volta? Secunda volta iskrsava kao Prima volta, iako Secunda volta na način paradoksa tek omogućuje da Prima volta bude Prima volta. Govoreći o „poretku” muzičke temporalnosti, može se reći da se jedno te isto ponavljanjem pokazuje drukčijim, štoviše drugim od sama sebe, iako se, da podsjetimo, i opet obraća onom jednom te istom organu koji se naziva uhom. Ne podsjeća li Jankélévitchev učitelj Bergson da svaki ponovni zvuk zvona (do Marinkovićevih ušiju zvonjava je dopirala s crkvice sv. Ciprijana i s viškoga groblja na Prirovu na kojemu najzad i nije pokopan), koji dakle slijedi nakon prethodnog, mijenja (glazbenu) povijest onoga tko sluša, tko ne sjedi na ušima, tko je tomu poslušan? Nije li time „ponavljanje”, „opetovanje” prikazano kao neprestano „obnavljanje”, permanetna renesansa, ni evolucija ni revolucija, nego, Bergson bi rekao, kreativna evolucija, iako bi u putanji ovog pokušaja s „kasnim” Marinkovićem, s romanom koji je nakanio biti fuga, moguće prikladnije bilo reći re-evolucija pa i kad se za temu vodilju uzima smrt, odnosno konačnost, Tin bi bi mogao reći, „mojstvo” smrti, ergo ono ništo koje nijemo, šutljivo govori u autorovoj žalobnoj igri: Nikad više. Nije li time fuga postala metafora, naravno ako glazba uopće može biti metaforom bilo čega, štoviše metonimija ne samo same sebe, nego i same historije, pa i kad se kao u Marinkovićevu slučaju s tom „luđakinjom” ne želi imati nikakva posla, kad se od nje, iz nje, hoće pobjeći?

289

290

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Dragutin LUČIĆ - LUCE

Naime, uobičajeno se kaže da se „historija ponavlja”, iako, ako se u obzir uzme sve što je dosad rečeno o glazbi, odnosno fugi, takvo što ima sve samo ne uobičajeni smisao ili, točnije rečeno, besmisao – naime, na način paradoksa, ponavlja se uvijek ponovno i ponovno ono jednokratno i neponovljivo. Sve je oduvjek bilo tu i sve nikada nije bilo tu! Tko god se iole ozbiljnije susretao s Nietzscheom i Kirkegaardom, znat će o čemu se tu govori – prvi, kojemu je nakratko mentor bio Wagner, a sebe naziva i „prvim glazbenikom filozofom”, „najponorniju misao”, napominje, svoga nauka, svojih nauka imenuje vječnim ponovnim došašćem onoga jednakoga, dočim drugi opčaran Mozartom, njegovim Don Giovannijem, svoju središnju ispovijed naziva jednostavno Ponavljanje te u toj samo opsegom skromnoj knjižici evocira Legendu o Jobu, koju je moguće protumačiti i kao fugu prije fuge, kao prima, prima volta, kao dux biblijske povijesti. Naposljetku, ne zove li i Martin Heidegger, najutjecajniji mislilac XX. stoljeća, koji je, štono se kaže, vječni dužnik ovoj dvojici velikih predšasnika, svoje mišljenje nakon tzv. Okreta (Kehre), upravo mišljenjem u fugama? Fuga kao Todesfuge Kad se već zastalo kod „opetovanja”, kod „ponavljanja”, razložno je zapitati se još i još: što kazuje riječ fuga u podnaslovu roman fuga Ranka Marinkovića? Što nju zaziva, doziva, poziva, priziva, što nju izaziva...? Tko? Sve i sva, što sugeriraju već i naslovi Parovih zapisa o „dalmatinskom Beckettu” – Smrt i Peri thanatou, što bi se moglo podvesti pod tautologiju s predumišljajem iz 2001. i 2004. – upućuje na to da riječ fuga kazuje, preciznije rečeno, ukazuje na smrt (nije slučajno da Bach prvu fugu komponira u spomen na svoju tek umrlu ženu). Da je od smrti zazvana, dozvana, pozvana, prizvana, pa na koncu i izazvana: Never more je Marinkovićeva Fuga smrti. Njemački bi se to reklo: Die Todesfuge. Tako je u svome materinskom jeziku nazvao najpoznatiju pjesmu druge polovice XX. stoljeća rumunjskio-njemački židov Paul Célan, pod tim je naslovom postala „slavna”, iako je, kako se doznaje iz jednog pisma njegova mentora Alfreda Margul-Sperbera, prvi put objavljena u Bukureštu 1947. na rumunjskom jeziku. U pismu, među ostalim, stoji da je Fuga smrti „jedini lirski pandan Kafkinu djelu” – kod nas je takav kultni status, iako je razlika u „koloritu” i više nego zastrašna, uživala Jama Ivana Gorana Kovačića, čijoj uspomeni je Marinković posvetio svoj Zagrljaj. Der Tod ist ein Meister aus Deutschland: Smrt je Majstor iz Njemačke – tako glasi najpoznatiji pripjev druge polovice XX. stoljeća, najpoznatije pjesme toga vremena. Pa premda Célana izrijekom nikad nije spomenuo, bilo bi nevjerojatno da netko Marinkovićeve intelektualne širine nije barem fragmentarno poznavao Célanovu

Dragutin LUČIĆ - LUCE

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

poetiku i, kako se često navodi, „magičnu biografiju”; u ostalom, ilustracije radi, Marinković jedva i spominje Joycea i Manna, pa ipak je Kiklop neko postavljanje „na noge” Uliksa i „na glavu” Čarobnog brijega, Melkior Tresić zagrlio je „svoje teme” – Stephena Dedalusa i Hansa Castorpa, s njima Joyceov virtualni Dublin i Mannov imaginarni Davos, visoko, uzdahnuo bi nezaobilazni Ujević, u „helvetskim Alpama”. Paul Antschel je, u sklopu „konačnog rješenja židovskog pitanja” („die Endlösung der Judenfrage”), koje je patentirao Hitlerov imenjak Adolf Eichmann, deportiran 1942. iz Černovica u Bukovini u radni logor, dočim su mu roditelji ubijeni u koncentracijskom logoru Mihailowki, danas u Ukrajini – Paul Antschel je preživio da bi postao Célan: Fugu je držao kenotafom žrtava „kulminacije svih privatnih i javnih zločina u povijesti”, ponajprije svojih roditelja, oca koji je izdahnuo od iscrpljenosti i majke koja je ubijena metkom u potiljak. No nakon što je pobjegao iz „nacističkog pakla”, Célan je 1947. pobjegao i iz „komunističkog raja”. Da ga je barem neki Marinkovićev kiromant, neki ATMA, na vrijeme opomenuo: „spašavati život iz jedne opasnosti, istina – velike i strašne, ali po cijenu druge opasnosti koja nikako nije ni manja ni manje strašna.” Da ga je priupitao: „Gdje je ta vaša rupa kroz koju se želite provući?” No može li se uopće pobjeći? Može li se provući? Postoji li uopće takva rupa ili je to samo privid bez kojeg se ne bi moglo nastaviti živjeti? Otišao je iz Bukurešta preko Budimpešte u Beč, od tamo, nakon kraćeg ali pamtljivog boravka, dalje u Pariz. Od pedesetih Célanove i Heideggerove fuge svraćaju pogled jedne na druge, pjevanje traži nadahnuće u mišljenju, mišljenje dohodeću riječ u pjevanju, dotiču se posredno, ali kao da su pripravni uzajamno ganuti se. U pjesmama i pismima nailazi se na tragove Heideggerova utjecaja; Heidegger je, pak, vjerovao da bi u Célanu mogao pronaći Hölderlina našeg vremena. No mišljenje i pjevanje u fugama suočavaju se izravno tek 24. srpnja 1967. u velikom amfiteatru Freiburškog sveučilišta, u kojemu je židovski pjesnik („svjedok šoe”), u prepunom auditoriju, kako u biografskoj knjizi i više nego aluzivnog naslova Ein Meister aus Deutschland – Majstor iz Njemačke, s podnaslovom Heidegger i njegovo vrijeme, izvještava Rüdiger Safranski, ispovijedao svoje pjesništvo, među ostalim, i za njemačkog mislioca u prvom redu afiteatra, onog istog u kojemu je taj isti 1933., nakon dolaska nacional-socijalista na vlast, održao poznati rektorski govor o Samopotvrđivanju njemačkog sveučilišta, koji, uz dokumentirane političke, profesionalne i ljudske nekorektnosti, nije prestajao evocirati neugodna pitanja sve do danas. Pa premda su od toga datuma započeli povremena druženja i dopisivanje, te su toliko toga jedan drugome rekli, ali i prešutjeli, Célan je spram Heideggera zadržao podvojeno mišljenje, kakvo je eksplicirao još 1959., u pismu (družici ili družbenici?) austrijskoj pjesnikinji Ingeborg Bachmann, a kojega je povod bio poziv da „svečanom spisu” o sedamdesetom rođendanu velikog europ-

291

292

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Dragutin LUČIĆ - LUCE

skog mislioca, pridonese svojom pjesmom, što je, usput rečeno, ne bez krzmanja, ipak otklonio: „Ostaje Heidegger.” – piše. – „Znaš da sam pouzdano zadnji koji bi mogao zatvoriti oči nad freiburškim rektorskim govorom i još ponečim.” No, dopisuje kako, nakon što je stekao „konkretna iskustva” o „patentiranim antinacistima”, drži „da je onaj koji se guši od svojih promašaja, koji se ne pretvara da nikad nije promašio, koji ne kašira svoju mrlju, bolji od onoga koji se najudobnije i najunosnije smjestio u svojevrsnu besprijekornost...”, da bi slijedila važna napomena kako je – ipak – nakon svega, „Heidegger možda ponešto spoznao14”. No riječ „možda”, koja upućuje na nedoumicu, ostat će do kraja stalnim mementom njihova neobičnog odnosa. Svi ti kojih se ovaj spis, uz milijune bezimenih, poimence dotiče, nisu više među živima: nad Adolfom Eichmannom izvršena je smrtna kazna – pepeo mu je rasut u Mrtvo more; Martin Heideger umire kod kuće – počiva na katoličkom groblju pod „židovskom zvijezdom” (je li to gesta na koju je Célan čekao?); Ivan Goran Kovačić bačen je u jamu – Jama je postala njegovim kenotafom; Paul Antschel Célan se 1970., poput nekog staroaustrijanca (austrijski suicidolozi su između dva rata razvili tzv. „teoriju mosta”), bacio s Pont Mirabeaua da bi, jer uza se nije imamo nikakvih dokumenata, za parišku policiju i novine neko vrijeme bio: L’Inconnu de la Seine. Bilo mu je (samo) 50 godina. Umjesto „oproštajnog pisma”, na pisaćem stolu pronađen je redak iz Hölderlinove biografije: Genij se često smrači i potone u gorki studenac svoga srca15... Podcrtan! Nastavak rečenice o Hölderlinu iz nekog razloga nije podcrtao: „ali uglavnom, njegova apokaliptička zvijezda čudesno blista.” Kao što je to učinio, da li iz istih pobuda, i Levi, i njihov sudrug u nepriopćivom iskustvu nepriopćive poniženosti i uvrijeđenosti Jean Améry, koji je, prije no što je podigao ruku na sebe, pozivajući se na Nietzschea, Sartrea i Jankélévitcha, umjesto oproštajnog pisma, sročio diskurs o slobodnoj smrti: Hand an sich legen (Dići ruku na sebe). Jesu li se ubili samo zato jer su preživjeli? Jesu li ćutili da su krivi samo zato što su živi? Kao u Marinkovićevoj fugi: „zar zbilja, nikad, nikad više?” (...) „Dječak Mateo i sestra Ita (Ita!)... i svi oni drugi... mrtvi, mrtvi mrtvi!16” Je li majstorova izmišljena glazbena forma za gluho vrijeme zapravo jedna takva izmišljena grobnica za sva ta stvarna i izmišljena lica koja, i kad se činilo i da jesu, nisu uspjela umaknuti onoj njegovoj „luđakinji”, još i s posuđenim, ali ipak izmišljenim nadgrobnim natpisom: Never more. „Izmišljotina” 14 15 16

Ingeborg Bachmann / Paul Celan, Vrijeme srca – Dopisivanje, OceanMore, Zagreb, 2013., str. 99.‑102. Wilhelm Michael, Das Leben Friedrich Hölderlins, Darmstadt, 1963. Ranko Marinković, Never more, Školska knjiga, Zagreb, 2008., str. 195.

Dragutin LUČIĆ - LUCE

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

koja već stoji s onu stranu imperijalnog novovjekog cogita, s kojim se u romanu ne prestaje polemizirati, nadilazi ga, „istinoljubivija” (Nietzsche), „istinivija” (Stulli), Marinkovć kaže „vrijednija” od novovjeke Dascartesove „istinitosti” (veritas) kao logičke podudarnosti (adaequatio) suda i predmeta. Sa svima tima, znanima i neznanima, zbiljskima i izmišljenima što jednako šute na svim jezicima, smrt kao prafenomen, pravokacija ljudske egzistencije, u svim svojim modusima i varijacijama, stupa u prednji plan. Svi, pa i oni koji su imali sreću da umru, navodno, „prirodnom smrću”, u papučama, okruženi poznatim licima i dragim predmetima, stajali su u stalnoj prijetećoj sjenci – Marinković će zapisati – „krvničke sjekire” (ne kaže „krvnikove”, nego „krvničke”!). Usput, njegov favorit Dostojevski je tom alatu, koji je nadživio sve historijske mijene pa i industrijsku revoluciju, proročanski posvetio osobitu pozornost. Naime, s „prolomom”, „šokom” (tako Drugi svjetski rat karakterizira Merleau-Ponty) srdžba (menis), o kojoj pjeva Homer u osvit zapadnjačke civilizacije, više nije ekskluzivno Ahilejeva, nego i Terzitova stvar, postala je totalnom; sa smrću sada mogu poslovati i industrijalac Krupp iz Essena i manufakturist Maća iz Lovreća, tehnički svaki na svoj način, te Marinković onda može stihove kojima započinje Ilijada: Srdžbu pjevaj, boginjo, Ahileja Peleju sina „prevesti” u: Srdžbu pjevaj, boginjo, Maće iz Lovreća17. Premda se srdžba (metis), što nije primijetio ni Peter Solterdijk, koji je o srdžbi napisao povijesno-filozofijsku uspješnicu, prometnula u mržnju (mizos), štoviše u totalnu mržnju, u kozmički ressentiment. No na romaneskna Longova usta, s nekom zluradošću Marinković primjećuje da ipak postoje oni, naravno u nas, koji su po vokaciji spremniji za taj posao apostrofirajući s neskrivenom zluradošću one od tamo gdje se njeguje tzv. „nepostojano” „i”: „Oni vole zub’ma razd’rat riječi, kao što deru peč’nu janjet’nu18.” Smrt je postala sveopći, svakodnevni, rutinski posao, i kao u Dantea koji nije poznavao Homera iz prve ruke, neće se naći izlaza ni za Odisejevo lukavstvo (menis), „neće ga biti”. Danteov Uliks utopio se u vodama oko Itake, kao što se Marinkovićev utopio u viškom akvatoriju. Never more Na krajnje ekstreman način otkriva se da je u čovjekovu smrtnost uključena i mogućnost ubojstva, sposobnost da se drugoga ubije, da ga se prizove, posveti u „njegovu” smrt, u „mojstvo” smrti. Čovjek posjeduje zastrašnu moć da može ubiti, odnosno da kao ubojica raspolaže inače nerasploživom smrću, upozorava Eugen Fink u svo17 18

Ibid., str. 247. Ibid., str. 53.

293

294

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Dragutin LUČIĆ - LUCE

jim analitikama prafenomena konačnosti egzistencije. Bližnjemu je moguće nanijeti smrt prije vremena i rokova te stoga, nedvosmislen je, kulminaciju vladavinskog nasilja čini izravna prijetnja smrću, uvodeći nas u permanentnu Marinkovićevu „temu”, da ne kažemo – „maniju”. Kamen koji je podigao prvorođeni sin Adama i Eve, da bi usmrtio brata, „najteži” je kamen podignut u dugoj ljudskoj povijesti19. Postao je, barem u kršćanskoj tradiciji, ugaonim kamenom onoga što Augustin naziva civitas terrena, u temeljima je svake zemaljske države, pa i one koja se hvasta najvišim dosezima demokracije i ljudskih prava. Kain je mitski osnivač države kao države, no što je s Abelom? Ondje gdje neka vladavina, odnosno politika, ima pretenziju na totalnost, ondje su svi bez razlike i bez milosti, pojedinci i narodi, stavljeni pred konačnu odluku da izaberu ili smrt ili pokoravanje, ulogu žrtve ili krvnika (ili obje ujedno), in extremis ubojice ili ubijenog – ili grob ili rob: Enter-Eler20. Da, moguće je s voljom, hotimice, pri punoj svijesti, ipak preboljeti strah u svim njegovim izgledima i izabrati jedno ili drugo, pa i više od toga, i jedno i drugo! No Marinković je u samoj konačnici fuge posvećene „heroju” našeg doba, koji se poput nimfe Eho pretvorio u odjek samoga sebe – Eooo, Eooo, izabrao nešto treće, „hoteć” kao u nekoj apsurdnoj, do krajnjih konzekvenci dovedenoj utopiji – distopiji da se to jednostavno dogodi spontano, samo od sebe, tako reći - „nehotice”. Kao u prometnom udesu. Htjeti da se ubojstvo i samoubojstvo jednostavno „omaknu” – je li tako nešto upće zamislivo? U znaku te krajnje amfibolije razotkriva se neodrživost Marinkovićeve ambicije začete u Kiklopu, da tragediju – a tragični timbar, odnosno matricu na sebi nosi sva europska metafizička, pa naravno i romaneskna i kazališna tradicija – da tragediju, dakle, okrene „na noge” – ne kao što se to neprestance ponavlja: „krivica bez krivice”, nego „nevinost bez nevinosti”. „Ubilo ga je”, u singular, ili „Ubilo ih je”, u plural, kaže se na njegovoj rodnoj Itaci. Je li to izraz više mudrosti ili mirenja s neumitnim? Je li u ovoj krajnjoj rezignaciji, u egzistencijalnom neuspjehu, sadržan uspjeh Marinkovićeve poetike? Za nikad više? Štoviše, zar nikad, nikad više? Misliti na stvar samu otuda pa nadalje znači misliti na bezdan koji razdavja never od never more, na onu paučinastu tvorevinu razastrtu nad tim zijevom, a naziva se životom. S onu stranu svih znanih, pa i neznanih teizama i ateizama: životom smrtnika. Konačnim životom, prolaznim životom, a ipak...

19 20

Eugen Fink, Grundphänomene des menschlichen Daseins, Verlag Karl Alber GmbH, Freiburg/München, 1979. Søren Kirkegaard – Ili/Ili.

Fahrudin NOVALIĆ, Zagreb

KRITIČKI SPOZNAJNI OPTIMIZAM kao ključni činitelj prevladavanja rasipanja ljudskoga kapitala „Kritički orijentiranom istinitom spoznajom čovjek postaje svjestan Sebe i Svijeta u kojemu živi, vlastitoga odnosa prema tom svijetu, te mogućnosti njegove promjene i razvoja prema ljudskim vrijednostima i potrebama. Zato je dužnost svih društvenih subjekata, prije svih, intelektualaca, da na putu spoznaje, primjenjujući kritički spoznajni optimizam, spoznaju objektivnu istinu, a razotkrivaju laži i obmane. Ako ne rade tako, onda loše putuju – loše spoznaju.“

Sažetak Autor razmatra kritički spoznajni optimizam – kritičko-metodičko shvaćanje optimalnih mogućnosti spoznaje u prevladavanju rasipanja ljudskoga kapitala; kako u vrijednosnoj koncepciji, tako u vrijednosnoj orijentaciji i recepciji takve spoznaje. Condicio sine qua non takvoga prevladavanja jest prevladavanje nekritičkoga spoznajnog optimizma, spoznajnog pesimizma, spoznajnog skepticizma, spoznajnoga formalizma, pojedinačnoga i kolektivnog konformizma, te cinizma koji je ishodište nekritičke vrijednosne orijentacije i prospektivne neodgovornosti. Tako se stvaraju pretpostavke za funkcioniranje i razvoj društva znanja, ekonomije znanja, holističke ekološke kulture, uključujući i kulturu prevladavanja globalne krize. Autor u razmatranju kritičkoga spoznajnog optimizma polazi od Descartesove metodičke sumnje – metodičke skepse koja ne završava u skepticizmu, nego u izrazitome spoznajnom optimizmu. Rasipanje je, općenito, planetarno rasprostranjena i duboko ukorijenjena entropijska pojava – cinički i nihilistički odnos čovjeka prema prirodnoj i društvenoj okolini. Ono trajno, s ostalim unutrašnjim uzrocima u svakoj zemlji, proizvodi

295

296

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Fahrudin NOVALIĆ

„stabilnu krizu“ koja korespondira s „trajno izvanrednim stanjem“ (termin talijanskog filozofa Giorgia Agambena). „Stabilna kriza“ posljedica je trajnoga entropijskog, međusobno prožimajućeg – formalnoga i neformalnog (implicitnog) institucionaliziranja i upravljanja društvom. Vanjski uzroci globalne krize samo su posredstvom političkoga, financijskog, gospodarskog i inog poslovnog komuniciranja – proširili, dinamizirali i produbili „stabilnu krizu“ u pojedinoj zemlji. Ljudski ili individualni kapital razvojni je sustav znanja – vještina, intelektualnih i fizičkih vrijednosti, iskustava, sposobnosti, umijeća kreativnosti i inovativnosti pojedinih osoba, koji ih čini produktivnijima u ekonomskom i svakom drugom pogledu. Ljudski kapital je uvjetovan ostalim vrstama kapitala, upravljanjem znanjem, te konkretno-planskom koncepcijom i strategijom razvoja. Investicije u zdravstvenu zaštitu, snagu, odgoj i obrazovanje, izdržljivost, obuku za posao, vještine, temeljna su pretpostavka razvoja i oplođivanja ljudskoga kapitala. Svaki pojedinačni kapital je osamostaljeni, individualnim sposobnostima oživotvoreni dio cjelovitoga društvenog kapitala. Bez čovjeka, kao konkretno kritičko-humanistički orijentiranoga subjekta-aktera spoznaje i primjene rezultata takve spoznaje, bez istinske prospektivne odgovornosti društvenih subjekata nema ni tome primjerenoga ostvarivanja holističke ekološke etike i holističke ekološke kulture. Kritički spoznajni optimizam, u tome smislu, ključni je činitelj prevladavanja ne samo rasipanja ljudskoga, nego i inih vrsta kapitala, uključujući i prevladavanje aktualne globalne krize. Ključne riječi: društvo znanja, ekonomija znanja, holistička ekološka kultura, kritički spoznajni optimizam, prevladavanje rasipanja ljudskoga kapitala, rasipanje ljudskoga kapitala, znanje „Svi naši izumi, filozofske ideje i znanstvene teorije prošle su kroz rodnicu čovjekova intelekta.“ Nick Bostrom (2012:97) „Treba naporom duha osvijetliti naše misli i osjećaje... Na području politike reformatori neće moći imati uspjeha, dok ne budu mogli postaviti cilj, koji je u skladu s razumom kao i s njihovim osjećajima.“ John Mynard Keynes (1994:82)

Fahrudin NOVALIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Glavni problem filozofije, a s njim i teorije spoznaje, na početku novoga vijeka bio je problem metode, a uvjetovao ga je razvoj znanosti. Dvojica utemeljitelja novovjekovne filozofije, Francis Bacon (1561.-1626.) i René Descartes/Cartesius Renatus (1596.-1650.), kao središnje pitanje istakli su upravo pitanje postupka znanstvenoga istraživanja.1 To se očitovalo već u naslovima njihovih glavnih djela – Novi organon (Bacon, 1620.) i Rasprava o metodi – pravila upravljanja umom i traženja istine u znanostima (Descartes, 1637.). Descartesova je metodička sumnja (metodička skepsa), za razliku od radikalne skepse koja završava u skepticizmu i sumnji u mogućnost spoznaje uopće, svojevrsna gnoseološka i epistemološka prijelomnica u odnosu na dotadašnju spoznaju. Njezin rezultat je izvjesnost, pa pokušava osigurati mogućnost jasne i razgovijetne, analitičko-sintetičke i cjelovite spoznaje, što utire put nastanku i razvoju kritičkoga spoznajnog optimizma. K pojmu kritičkoga spoznajnog optimizma Descartes „ruši sve autoritete tradicije, ali kritički stav njegove sumnje nije skepticizam skeptika koji ostaju neodlučni, nego pothvat temeljite obnove koju poduzima s izrazitim (spoznajnim, op. a.) optimizmom i novovjekim poletnim samouvjerenjem da svaki čovjek svojim razumom može razlikovati istinu od zablude“ (Kalin, 1980:94-95). Slično misli i Ernst Bloch, kad kaže: „Da ono najsigurnije treba izlaziti iz (kritičko metodičke, op. a.) sumnje, to je najviše što se od sumnje može tražiti“ (u: Kalin, 1980:93). Tražeći nekoliko jednostavnih načela kojih bi se mogao pridržavati tijekom spoznaje, Descartes, slično Baconu, kritizira, osim ostaloga, i slabosti tradicionalne skolastičke logike. Takva su četiri načela: 1. „Načelo da ništa ne prihvatimo kao istinito, osim onoga što spoznajemo jasno i razgovijetno. 2. Drugo je načelo analitičko: teškoću treba raščlaniti na jednostavne dijelove. 1

„Ideal je novovjeke filozofije da bude znanost i težnja modernoga čovjeka, da mu znanje bude moć za vlast nad prirodom, izrazio je Descartes u uvjerenju ‘da je moguće doći do spoznaja koje su za život veoma korisne i da se mjesto spekulativne filozofije koja se uči u školama može naći praktična, kojom bismo tako točno upoznali snagu i djelovanje vatre, vode, zraka, zvijezda, nebeskoga svoda i svih drugih tijela koja nas okružuju, kao što poznajemo različite stručne vještine naših obrtnika, i mogli ih na isti način upotrebljavati u sve svrhe za koje su prikladne, te tako postati gospodarima i vlasnicima prirode’“ (u: Kalin, 1991:148). To je bilo vrijeme kad se vlast i vlasništvo nad prirodom smatralo napretkom. Danas se nastoji osmišljavati i prakticirati holistički model etičke odgovornosti čovjeka i društva – odgovornosti za sav živi i neživi svijet. Ili, kako kaže Stephan Harding, dubinski ekologist, profesor na Schumacher Collegeu u Devonu: „Čovjek nije superiorna vrsta s pravom da upravlja ostatkom prirode. Čovjek je samo član biotičke zajednice“ (u: Jošt i Cox, 2003:35).

297

298

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Fahrudin NOVALIĆ

3. Načelo sinteze: reda i postupnosti od jednostavnoga k složenom. 4. Načelo provjeravanja potpunosti postupka“ (u: Kalin, 1980:94; Descartes, 1980., u Kalin, 1980:266-267). „Metodičkom sumnjom u ‘sve’ on (Descartes, op. a.) kao nedvojbeni fundament pronalazi nepsrednu samoočitost...“ (Halder, 2002:69). Takav je Descartesov metodički postupak, jedan od osnovnih izvora kritičkoga spoznajnog optimizma. I Goethe u Faustu ističe problem kritičke spoznaje s apekta manjkavosti spoznatoga, što implicira i orijentaciju na kritički spoznajni optimizam. „Proučio sam mudroslovlje I liječništvo, pa još i pravo, K tom, na žalost, još i bogoslovlje I sve sam s marom proučavo. A jadna ostadoh budala Što zna koliko je i znala.“

(Kalin, 1980:94)

I Francis Bacon radikalni je protivnik sterilnih skolastičkih mudrovanja. Misli da su istinske spoznaje samo one koje zbiljski uvećavaju moć ljudi. Zato se ljudi, prema Baconu, moraju osloboditi raznih duboko ukorijenjenih i rasprostranjenih predrasuda.2 Cjelovitu životnu aktivnost čovjek treba zahvaliti znanju.3 Unatoč tomu, je li naša 2

Četiri su vrste takvih predrasuda, lažnih pojmova ili idola: idola tribus (idoli plemena) – predrasude u samoj ljudskoj prirodi; idola specus (idoli spilje) – predrasude koje proizlaze iz konkretnih individualnih osobina ljudi, iz iskrivljenoga odgoja koji onemogućuje čovjeku da autonomno misli i djeluje bez robovanju autoritetima i tradiciji; idola fori (idoli trga) – predrasude koje proistječu iz jezika, riječi koje nastaju stihijski kao sredstvo sporazumijevanja, često su izvor zbrka i krivih zaključaka; idola theatri (idoli kazališta) – predrasude koje nastaju tijekom nekritičkoga/dogmatskog prihvaćanja svih teza pojedinih filozofskih autoriteta (Grlić, 1982:31-32). Bogdan Šešić je u knjizi Opšta metodologija, nasuprot formalističkom i dualističkom učenju, razvio kritičko-dijalektičko učenje o logičkim pogreškama u mišljenju. U logičkim formalizmima, raznih vrsta i stupnjeva, obradio je bitnu osnovu svih paralogizama i sofizama. Izveo je novu klasifikaciju općih pogrešaka u mišljenju; od pogrešaka neodređenosti mišljenja do pogrešnih osnovnih gnoseoloških metoda spoznaje – dogmatizma, eklekticizma, sofistike. Usto, analizirao je i pojedine reprezentativne klasične i suvremene logičke paralogizme i sofizme (Šešić, 1980:9, 204-269). Uvažavajući znanje i rizik njegove kupnje, Platon govorio da možemo sa sigurnošću kupovati nauk od bilo koga, ako imamo znanje o onome što je dobro ili loše. Ali ako nemamo, neka ne prepuštamo svoje najdublje interese igri slučaja. „Jer, mnogo je veća opasnost“, kaže on, „u kupovanju znanja, nego u kupovanju mesa i pića.“ http://www.forum.hr/showthread.php?t=400062

Fahrudin NOVALIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

često nekritička orijentacija na spoznaju usporila naš put prema razumijevanju? Primjerice, za dugoročnu održivost potrebno je razumijevanje – „potreban nam je novi jezik koji otvara vrata razumijevanju, odnosno jezik koji nije jezik moći i dominacije, već jezik što će se možda pojaviti iz dubine procesa u kojemu otkrivamo sami sebe kao neodvojiv dio cjeline koja je kolijevka čuda života“ (Smith i Max-Neef, 2012:20). Nužno je, pritom, razumjeti cjelinu života, njegovo porijeklo, pojavu, privid, oblik, strukturu, rast, razvoj, funkciju, bit, značenje, vrijednost, smisao. To je temeljni uvjet kvalitete razumijevanja funkcije, smisla i značenja ljudskoga kapitala. Rasprava o spoznaji daje veoma raznovrstan skup teorija i gledišta koja se, iako interdisciplinarna, obično definiraju kao filozofska spoznajna teorija – gnoseologija. John Locke je osnivač spoznajne teorije kao sustavne filozofske discipline. Ona nastoji odgovoriti na pitanja – o porijeklu, predmetu, strukturi, mogućnostima, granicama i objektivnoj vrijednosti spoznaje. Ljudska spoznaja jedno je od temeljnih pitanja koje zahvaća korijen samoga čovjeka. Kao najviša misaona djelatnost utemeljena je na čovjekovu iskustvu i mišljenju, a obuhvaća proces stjecanja znanja. „Ljudski mozak“, podsjeća Nick Bostrom, „nalazi se u pozadini složene organizacije društva, te gomilanja tehničkih, gospodarskih i znanstvenih pomaka na kojima se, u pozitivnom ili negativnom smislu, temelji suvremena civilizacija“ (Bostrom, 2012:97). I narodna poslovica kako „um caruje, a snaga klade valja“ sugerira da je moć ljudske spoznaje nadmoćna snazi ljudskih mišića ili oštrini čovjekovih zuba. Spoznaja, uključujući i spoznajni optimizam, može biti kritička i konstruktivna, te nekritička i destruktivna. Kritički je spoznajni optimizam pouzdan kritički postupak prevencije i prevladavanja nekritičke i destruktivne spoznaje, uključujući i spoznaju o mogućnostima prevladavanja rasipanja ljudskoga kapitala. Kritičko-spoznajna vrijednosna – koncepcija, orijentacija i recepcija optimizma, tri su osnovna razvojna oblika kritičkoga spoznajnog optimizma. Nije dovoljno samo neutemeljeno željeti i biti iluzorno optimistički orijentiran na ono što se želi. Potrebno je stvoriti objektivne kritičke pretpostavke za ostvarivanje ljudskih – interesa, potreba, želja i zadovoljstava društvenih subjekata. Potrebno je osmisliti konkretno kritički utemeljenu spoznajno-vrijednosnu koncepciju, a s njom i kritički vrijednosnu orijentaciju i recepciju. Nije svaki napredak, konkretno, humanistički napredak i kao takav poželjan za prirodu, čovjeka, čovječanstvo. Takav je napredak, primjerice, pronalazak, proizvodnja i upotreba oružja za masovno uništenje – nuklearno, kemijsko, biološko, neutronsko; kao i ono što se naziva napretkom svih tehnologija samouništenja. Kritički spoznajni optimizam ključni je činitelj kritike mita napretka i cinizma rasipanja prirodnih i društvenih potencijala. Temelji se i na kritici antropocentrizma, egocentrizma, utilitarizma, biocentrizma, konformizma. Zagovara holistički

299

300

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Fahrudin NOVALIĆ

model etičke odgovornosti – odgovornosti za sav živi i neživi svijet. Jedino tako ideja, ne samo održivoga nego i pravednoga razvoja, može biti dugoročno ostvariva. Vrijednosna koncepcija i recepcija suvremene ekonomije nije prospektivno odgovorno gospodarenje nego bezgranično iskorištavanje palanetarnoga – prirodnoga i društvenog bogatstva. Licemjerno je istodobno govoriti o pravdi, prospektivnoj odgovornosti i zaštiti života, a biti beskrajno pohlepan. Društveno-ekonomski sustav koji je orijentiran samo na rast nikad ne može biti održiv. I „priroda je holistički sustav dijelova koji su iznutra povezani u dinamičnoj, harmoničnoj ekološkoj ravnoteži“ (Kirn, 1998:268). Podsjetimo, i Zemlja je živo biće. „Zemlja ne umire, nju ubijaju. A oni koji je ubijaju imaju ime i adresu“, primjećuje Utah Phillips. Time smo se vrijednosno orijentirali na holizam ekološke etike i holizam ekološke kulture. Živjeti holističku ekološku etiku i holističku ekološku kulturu znači dosljedno kritički ostvarivati načela materijalne ekologije, socijalne ekologije i ekologije ličnosti, uključujući cjelovitu sferu kulturno-duhovnih tvorevina. Bez čovjeka, kao konkretno kritičko-humanistički educiranoga i orijentiranog subjekta-aktera spoznaje i primjene rezultata takve spoznaje, nema dosljednoga kritičkoga ostvarivanja holizma – ekološke etike i ekološke kulture. U tekstu koji slijedi, razmotrit ćemo pojam ljudskoga kapitala, kulturu rasipanja ljudskoga kapitala4, prevladavanje rasipanja ljudskoga kapitala, te zaključnu misao. Pojam ljudskoga kapitala Zamisao o ljudskom kapitalu nastala je ranih šezdesetih godina 20. stoljeća, kad je američki ekonomist i nobelovac Theodore W. Schultz analizirao troškove obrazovanja kao obrazovne investicije (Schultz, 1961.). Schultz je zagovarao tezu prema kojoj obrazovanje treba tretirati kao proizvodnu investiciju, a ne kao potrošnju (u: Bogdanović, 2008:46). Tradicionalna ekonomska analiza za ljudski ili individualni kapital često upotrebljava pojam „rad“.5 Teorija o ljudskom razvoju 4

Istraživanje Svjetske banke o posljedicama ekonomskih migracija pokazuje da je velik broj visokoobrazovanih stručnjaka koji posao potraže izvan granica svoje zemlje osuđen na život u skromnim uvjetima i na poslovima za koje se zahtijeva niska ili nikakva kvalifikacija. Tako su fakultetski obrazovani stručnjaci, iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza i zemalja koje su nastale na području bivše Jugoslavije, danas često na Zapadu zaposleni kao građevinski radnici, vozači teretnih automobila, taksija ili kao poljoprivredni radnici. Svjetska banka, opravdano, tu pojavu naziva rasipanjem, a ne „odljevom mozgova“. Autor ovoga teksta u knjizi Rasipanje budućnosti: kritika mita napretka i cinizma rasipanja razmatra i definira rasipanje i potrošačko ponašanje; dokazuje da se rasipa ne samo ljudski kapital, na nacionalnoj i globalnoj razini, nego i društveni i prirodni kapital na obje razine (Novalić, 2003.). Tradicionalne sastavnice ljudskoga kapitala (znanje, vještine, zdravlje) daju samo osnovne naznake

Fahrudin NOVALIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

opisuje ljudski ili individualni kapital kao biće sastavljeno od različitih socijalnih elemenata. Srodni pojmovi za ljudski kapital jesu „talent“, „genijalnost“, „vodstvo“, „nadarenost“. 6 Ljudski ili individualni kapital je razvojni sustav – znanja, vještina, intelektualnih i fizičkih vrijednosti, iskustava, sposobnosti, umijeća kreativnosti, inovativnosti pojedinaca koji ih čini produktivnijima u ekonomskom i svakom drugom pogledu. Ako se, zbog bilo kojih razloga, ne ostvare objektivne mogućnosti svakoga ljudskog bića, one se rasipaju – postaju mrtvi kapitali. Zato se investira u odgoj i obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, obuku za posao, snagu, izdržljivost (Afrić, 2009:18). „‘Pametni’ pojedinici, sami za sebe, nisu (pouzdan, op. a.) preduvjet uspješnosti poduzeća. Da bi se iskoristila znanja pojedinaca, potrebna je jednako inteligentna organizacija koja će iz svakog pojedinca izvući najbolje i voditi ih ka određenom cilju (upravljanje znanjem)“ (http://hr.wikipedia.org/wiki/Intelektualni_kapital). Ljudski ili individualni kapital je integralni dio osoba, zaštićen od društva, uvjetuje vrijednost rada na tržištu rada, razmjenjuje se za povjerenje ili novac. Autori Afrić i Leburić u tekstu Perspektive utemeljenja društva znanja u Hrvatskoj o pojmu ljudskog kapitala kažu: „...riječ je o svojevrsnom intelektualnom kapitalu, koji se stvara, rasprostire, razvija i usavršava unutar posebno profiliranih ‘osobnih mreža kvalitete’ koje specificiraju određenu društvenu grupu pojedinaca u hrvatskom društvu, kao nadprosječnu i posebno kvalitetnu... – ljudski kapital je cjelina posjedovanja znanja, kompetencija i vještina u relativnim količinama“ (Afrić i Leburić, 2009:96). Isti autori na istom mjestu, u nešto slobodnoj interpretaciji autora ovoga teksta, kažu da su ljudski kapital u njihovu istraživanju operacionalizirali kao vlasništvo pojedinaca i njihovih ispitanika nad nekim svojim obilježjima koja ih kvalificiraju kao intelektualce, akademske građane, obrazovane i kulturne pojedince. Individualno znanje, postignuta razina formalnoga obrazovanja u društvu i postignuta razina kompetencija ili individualnih vještina, tri su sastavna dijela ljudskoga kapitala. Zbog razlike njihove investicijske i tržišne vrijednosti, oni se moraju razmatrati pojedinačno. U kakvom su odnosu ljudski ili individualni kapital i društveni kapital? Raz-

mogućnosti pojedinca. Hoće li se i u kojoj mjeri te mogućnosti ostvariti, ovisi od drugih čimbenika, kao što su inventivnost, poduzetništvo, preuzimanje rizika; sposobnost uključivanja u političke i ostale društvene aktivnosti; demokratske vrijednosti i sposobnost internaliziranja alternativnih argumenata; sposobnost kontinuiranoga stjecanja znanja i praktičnih vještina, kao i fleksibilnoga reagiranja i prilagođavanja stalnim promjenama okruženja; sposobnost primjene znanja; temeljne moralne vrijednosti i kulturološki obrasci koji nameću neke druge činitelje; sklonost solidarnosti. „Ljudski kapital je ukupnost sposobnosti, znanja određene ljudske skupine, poduzeća, organizacije ili cijeloga društva“ (Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 5, 2004:41).

301

302

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Fahrudin NOVALIĆ

matrajući reprodukciju i promet ukupnoga društvenog kapitala, Karl Marx, u Kapitalu piše: „Svaki pojedinačni kapital jeste..., samo osamostaljeni, takoreći individualnim životom nadareni delić celokupnog društvenog kapitala, kao što je i svaki pojedinačni kapitalista samo individualni element kapitalističke klase. Kretanje društvenoga kapitala sastoji se iz celokupnosti kretanja njegovih osamostaljenih odlomaka, obrta individualnih kapitala“ (Marx; 1973:991). Socijalni ili društveni kapital mjera je integriteta neke zajednice, njezine povezanosti, njezinih kulturnih težnji, međusobnih povjerenja i slaganja među članovima, stupanj izbora i recepcije zajedničkih vrijednosti – mjera općega dobra. „Socijalni kapital određuje sposobnost zajednice da apsorbira šokove, (ponajviše krizne šokove, op. a.), iskoristi prilike i odredi se prema budućnosti“ (Afrić, 2009:17). Zato ga ne smijemo reducirati na puki zbroj ljudskoga kapitala. „Znanje kao kapital (ili kulturni kapital) je teorijska konstrukcija vrlo slična teorijskom konceptu ljudskog kapitala, tako da ga mnogi autori smatraju pod-skupom ljudskog i socijalnog kapitala“ (Afrić, 2009:18). Znanje kao kapital ili kulturni kapital „nužno uključuje ljudski kapital, ali naravno posve je nesumjerljiv s njim“ (Afrić, 2009:20).7 Čovjek i društvo su i rasipna bića. Što je rasipanje uopće, a što rasipanje ljudskoga kapitala? Kultura rasipanja ljudskoga kapitala Čovjek modernoga doba postao je skloniji imperativima napretka kao sekulariziranoga spasa i rasipanja prirodnih i društvenih potencijala, nego ljudskim moralnim imperativima. Postao je cinički proizvođač i potrošač – subjekt-akter kulture rasipanja. Ključna uloga u tome pripada rasipanju ljudskoga kapitala, uključujući i njegovu zloupotrebu. „Sve to ukazuje i na krizu uma – dihotomiju objektivnoga i subjektivnog uma; na instrumentaliziranost, ciničnost i rasipničko-potrošačko obilježje uma. Subjektivni um je postao dio Nietzscheove verzije nihilizma – ostao 7

Ljudski kapital je, prije svega, individualan i sastavni je dio individualnoga društvenog subjekta‑aktera. Referirajući se na djelo Pierrea Bourdieua, Oblici kapitala (Bourdieu, 1986.), Afrić kaže da kulturni kapital može postojati u tri oblika: - u obliku dugoročne trajne dispozicije duha i tijela (u utjelovljenom stanju) – investicija vremena za učenje/vježbanje nužna je pretpostavka stjecanja kulturnoga kapitala; - obliku kulturnih dobara – slika, knjiga, instrumenata, mnoštva različitih sredstava (u objektiviranome stanju); - obliku objektiviziranoga instituta društveno legitimnih kompetencija (u institucionaliziranome stanju); država u obrazovnome sustavu potvrđuje individualne kompetencije i vještine izdavanjem dokumenata kojima utjelovljuje kulturni kapital, priznaje njegovu pravovaljanost – objektivnu vrijednost (Afrić, 2009:20-21).

Fahrudin NOVALIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

je u osami“ (Novalić, 2003:18-19). To se ogleda u procesu razračunavanja čovjeka i prirode, čovjeka i čovjeka, ogleda se u razračunavanju između čovjeka, društva i države, u poimanju sebe sama i svakog od svojih koraka prema svojem (be)smislu. Rasipanje je, uopće, uključujući i rasipanje ljudskoga kapitala, planetarno rasprostranjena i duboko ukorijenjena entropijska pojava – kultura ciničkoga i nihilističkog odnosa čovjeka prema prirodnoj i društvenoj okolini.8 Ono, osim ostalih činitelja, trajno proizvodi i tzv. stabilnu krizu – „trajno izvanredno stanje“, termin talijanskoga filozofa Giorgia Agambena (Agamben, 2008.), u svakome društvu – iz koje se, uz ostale unutrašnje i vanjske uzroke, može pojaviti i globalna kriza. „U zaključcima Savjeta za budućnost Europe Rimskoga kluba stoji da brain-drain9 nije poguban samo za zemlju koja preko njega gubi svoj ljudski potencijal nego je štetan i za čovječanstvo u cjelini. Treba znati da se odljeven dio pameti neke zemlje neće nikada u potpunosti reintegrirati u novoj sredini (Šlaus i Pop-Jordanov, 1993.)...“ (u: Golub, 2004:169). Sve zemlje, uključujući i Hrvatsku, čiji ponajviše mladi kadrovi odlaze u inozemstvo da bi se zaposlili, rasipaju ljudski kapital. Zato je termin i pojam odljev ili izvoz mozgova/pameti, pogrešan. (Više o rasipanju vidjeti u: Novalić, 2003.). Bila svjetska ili nacionalna znanost u slučaju znanstvenika-emigranata, na gubitku je, prije svega, znanost sama. Potcjenjivanjem znanja u društvu, ponajviše, u svakodnevnom političkom i kolokvijalnom govoru, nastala je prije nekoliko godina u Saboru, kao najvišem zakonodavnom tijelu države, cinično uvredljiva metafora: „...mozak na tržnici ne vrijedi više od dvije marke po kilogramu“ (Golub, 2004:158).10 8

9 10

Rasipanje ljudskoga kapitala ima više oblika. Navodimo neke od njih: slabo organiziran, neosmišljen i neosuvremenjen odgojno-obrazovni sustav, niska razina i kvaliteta obrazovanja, nezaposlenost, nestručnost, neiskorištenost radnoga vremena, pogrešna ekonomska i kadrovska politika, obrazovanje i respektabilno iskustvo u jednoj, a rad u drugoj profesiji – primjerice, liječnici odlaze u primamljiviju političku djelatnost, a inženjeri i ini visokoobrazovani kadrovi postaju vozači autobusa, tramvaja, konobari, skladištari; dominantno komuniciranje i kriza vođenja, ignoriranje društvenih subjekata-aktera, odlazak u inozemstvo mladih stručnjaka nakon završetka školovanja, zapošljavanje po vezi – nepotizam i klijentelizam kao oblik korupcije, zbog čega je struktura nezaposlenih često stručnija i kompetentnija od strukture zaposlenih, obrazovanje kadrova bez spoznaje stvarnih potreba za konkretnim zanimanjima, čime se često povećava nezaposlenost; nemogućnost obrazovanja, pa i osnovnoga zbog siromaštva, što posebice pogađa djecu i mladež na selu, koji imaju respektabilne intelektualne i ine mogućnosti za ostvarivanje svoga individualnog bića. „brain-drain... masovna emigracija kvalificiranih kadrova i inteligencije“ (Filipović, R., i dr., 1980:118). Autor ovoga teksta, tekst ove bilješke umetnuo je u citirani tekst. Na takvo potcjenjivanje reagirali su u većem broju i ispitanici istraživanja koje citiramo. Navodimo ove reakcije: - „Sramotno je za našu mladu državu; ali što očekivati kad se na sjednici Sabora naši državnici smiju na izjavu da je ‘cijena mozga na tržnici 2 DM!’

303

304

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Fahrudin NOVALIĆ

„Prema podacima Zavoda za zapošljavanje u Zagrebu, potkraj rujna 1999. godine čak 150.000 osoba mlađih od 30 godina bilo je bez stalnog zaposlenja, a daljnjih 115.000 nezaposlenih bilo je u najproduktivnijoj dobi između 30. i 40. godine“ (Golub, 2004:169). Takvo zabrinjavajuće stanje nezaposlenosti i uopće rasipanja ljudskoga kapitala, ne samo mladih osoba, aktualno je i danas; posebice nakon posljedica koje je izazvala globalna kriza. Prema informacijama u medijima, koji se pozivaju na Zavod za zapošljavanje u Zagrebu, ukupan broj nezaposlenih u Republici Hrvatskoj krajem srpnja 2013. bio je 316.246 osoba. Kako prevladavati rasipanje ljudskoga kapitala? Prevladavanje rasipanja ljudskoga kapitala

„Spoznaja naših mogućnosti (i samopouzdanja, op. a.), lijek je protiv skepticizma i neaktivnosti.“ John Locke (u: Kalin, 1980:286) Orijentacija na stvaralački čin proturječi pesimizmu, skepticizmu, neaktivnosti. Stalno i sve veće otkrivanje novoga znanja, spoznaja je našega beskrajnog neznanja. „Ni slučajno nemojte potcjenjivati moć neznanja (i nerazumijevanja, op. a.). Jako je opasna“, primjećuje akademik Vladimir Ibler. „Biti svjestan svoga neznanja (i nerazumijevanja, op. a.)“, kaže Benjamin Disraeli, „veliki je korak k znanju (i razumijevanju, op. a.)“ (u: Puljo, 1977:323). Učinkovito i prospektivno odgovorno osmišljavanje i ostvarivanje svih prirodnih i ljudskih potencijala najvažniji su činitelji društvenoga razvoja. O tome Bernard Mandeville kaže „...dobrobit društava će ovisiti o plodovima zemlje i rada koji zajedno spojeni predstavljaju sigurniji i neiscrpniji izvor većeg bogatstva nego sve zlato Brazila ili srebro Potošia“ (u: Keynes, 2012:281). Mandeville na istom mjestu primjećuje da je veliko umijeće stvaranja sretnoga naroda i onoga što nazivamo cvatućim društvom – stvoriti mogućnost svakome da se zaposli. „Za ostvarenje toga vlada mora prvo preuzeti brigu za poticanje što veće raznolikosti prerade, zanata i umjetnosti koju ljudski duh može smisliti i, drugo, za poticanje svih vidova poljoprivrede i ribarstva kako bi se zemlja silila na - Recept ‘mozak za 2 marke’: kad nabuja, mozak se i odlije! - Mislim da je odljev istraživača u inozemstvo sramota za hrvatsku državu, te da će tako biti sve dok mozak ne bude skuplji od dvije DM po kili. - Budući da u samom Saboru sjede ljudi kojima ne trebaju ‘mozgovi’ jer ih mogu kupiti za 2 DM/kg, zašto bi oni koji imaju priliku za rad u inozemstvu osjećali ikakvu moralnu obvezu prema zemlji koju takvi vode“ (u: Golub, 2004:158).

Fahrudin NOVALIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

iste napore kao i čovjek“ (u: Keynes, 2012:280-281). Danas bismo ovim vrstama rada i stvaralaštva, svakako, dodali razvoj i primjenu novih elektroničkih, informatičkih i inih tehnologija. Nemoguće je, ne samo sa stanovišta ekonomske teorije, objasniti strukturu i funkcioniranje društva bez funkcioniranja kapitala u svim njegovim oblicima.11 Posebice se to odnosi na ljudski kapital kao razvojni činitelj. U tom smislu autori Anči Leburić, Vjekoslav Afrić i Zorana Šuljug Vučica, u knjizi Ljudski kapital kao razvojni faktor: rezultati sociološkog istraživanja u Hrvatskoj, raspravljaju o ljudskom kapitalu kao ključnom razvojnom činitelju. Polaze od pretpostavke da ljudski kapital nije u cijelosti suprotstavljen društvenome kapitalu. Oni su od veljače do travnja 2005. godine poduzeli empirijsko sociološko istraživanje ljudskoga kapitala u Hrvatskoj. Intervjuirali su 2.916 građana. Svi ispitanicu bili su visokoobrazovani, stariji od 30 godina, dakle sa stanovitim radnim iskustvom. (Leburić, i dr., 2009:135) Kritički je spoznajni optimizam jedna od osnovnih pretpostavki funkcioniranja ljudskoga kapitala kao ključnoga razvojnog činitelja, uključujući i održivi razvoj. Ideja održivoga razvoja neodvojiva je od ideje ekoučinkovitosti, od ideje upravljanja održivim razvojem kao upravljanja rizicima, što podrazumijeva upotrebu i razvoj tehnologija djelotvornih u stvaranju ekonomskoga rasta, uz minimalno negativne posljedice za prirodnu i socijalnu okolinu. Zato je kritički spoznajni optimizam bezuvjetan imperativ svakoga društva, ponajprije društava koja su se odlučila za izgradnju društva znanja, ekonomije znanja i holističke ekološke kulture. Perspektive utemeljenja društva znanja u suvremenim društvima naročito su značajna, ali i složena tema teorijskih debata u društvenim znanostima. Brži ekonomski razavoj u svakoj zemlji zahtijeva organizirano stvaranje opće društvene klime u kojoj bi se razvijala kultura odgovornoga ponašanja, kontinuirano educirali djelatnici, brže, učinkovitije i svrsishodnije inoviralo i komercijaliziralo znanje na svim društvenim razinama i u svim dimenzijama vita activa. Vita activa, prema Hannah Arendt, označava tri osnovne ljudske djelatnosti – rad, proizvodnju i djelovanje.12 Njihov je sastavni dio i upravljanje ljudskim resursima. Koristeći se deskripcijama tržišta i mišljenjima ispitanih građana, a temeljem 11

Navodimo sljedeće oblike kapitala: prirodni kapital (okolina kao kapital), financijski kapital, infrastrukturni (fizički kapital), ljudski (individualni kapital), socijalni kapital, znanje kao kapital (kulturni kapital). Više o navedenim vrstama kapitala vidjeti u: Leburić, i dr., 2009. „Djelovanje, jedina djelatnost što se odigrava izravno između ljudi, bez posredovanja stvari ili materije, odgovara temeljnom uvjetu pluraliteta, činjenici da ljudi, a ne čovjek, žive na Zemlji i nastanjuju svijet. Premda se svi vidovi ljudske uvjetovanosti, na neki način, odnose na politiku, ovaj pluralitet je bitan uvjet ne samo conditio sine qua non, nego i conditio per quam, sveukupnog političkog života“ (Arendt, 1991:11).

305

306

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Fahrudin NOVALIĆ

dobijenih istraživačkih rezultata, na to ukazuju i autori knjige Ljudski kapital kao razvojni faktor: rezultati sociološkog istraživanja u Hrvatskoj (Leburić, i dr., 2009:135‑136). Autori Lepa Babić i Boris Kordić, s Univerziteta u Beogradu, u članku „Doživljaj kompetentnosti i sigurnosti u radu zaposlenih“, objavljen u Singidunum reviji, br. 2, 2010. godine zaključuju da se učinkovito upravljanje ljudskim resursima temelji na stalnom praćenju rada zaposlenih kao i ostalih parametara koji govore o ljudskom kapitalu. Među osobinama ličnosti zaposlenih ističu da je veoma važno procijeniti njihov doživljaj kompetentnosti za posao koji obavljaju kao i sigurnost koju osjećaju u radu. Temeljem uporabe upitnika kao instrumenta, mjeru koja govori o odnosu djelatnika prema njegovim kompetencijama koje ga kvalificiraju za uspješno obavljanje posla na konkretnom radnome mjestu autori su nazvali – emocionalna sigurnost u poslu. Proveli su istraživanje emocionalne sigurnosti zaposlenika u dvije državne organizacije u Republici Srbiji. Istraživanje je pokazalo da je mjera emocionalne sigurnosti djelatnika u poslu dobar pokazatelj uspješnosti u poslu i njihova zadovoljstva poslom. Djelatnici koji su emocionalno sigurni u poslu dobro su raspoloženi i spremni za prevladavanje kritičnih okolnosti. Zato je njezina procjena važna za upravljanje ljudskim resursima (Babić i Kordić, 2010.). Za učinkovito upravljanje ljudskim resursima još je važnije imati razvijenu cjelovitu emocionalnu inteligenciju djelatnika. „‘Emocionalna inteligencija’“, kaže Daniel Goleman, „odnosi se na sposobnost za prepoznavanje naših vlastitih osjećaja i osjećaja drugih, za motiviranje nas samih, i za temeljito upravljanje emocijama u nama samima i u našim odnosima s drugima“ (Goleman, 1999:375).13 Za kritički spoznajni optimizam u funkciji prevladavanja rasipanja ljudskoga kapitala iznimno je važna i kognitivna dimenzija istraživačke etike. O njoj Katarina Prpić, voditeljica projekta Elite znanja u znanstvenom i tehnološkom razvoju i urednica knjige Sociološki portret mladih znanstvenika, ističe: „Prevlast epistemoloških nad sociološkim aspektima znanstvene etike, koju neki sociolozi s ogorčenjem zapažaju (Fuchs, 1992.; 1993b), potječe još od Mertonove paradigme i velike rasprave o njoj iz sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, potaknute recepcijom Kuhnova učenja“ (Prpić, 2004:120).14 Za prevladavanje rasipanja ljudskoga kapitala u budućnosti važno je i svestranije 13

Goleman u tom smislu navodi pet osnovnih emocionalnih i socijalnih kompetencija: samosvjesnost, samouređivanje, motivacija, empatija, socijalne vještine. Više o tome vidjeti u: Goleman, 1999:375-376. Fuchs, Stephan (1992.): The Professional Quest for Truth: A Social Theory of Science and Knowledge. Albany: State University of New York Press. Fuchs, Stephan (1993b): Three Sociological Epistemologies. Sociological Perspectives,6 (1):23-44.

Fahrudin NOVALIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

obrazovanje. Vjeran Katunarić o tome s gledišta prospektivne odgovornosti, humanijega i učinkovitijeg razvoja društva kaže: „Svestranije obrazovanje proširit će mogućnosti polivalentne primjene znanja i relativno lako premještanje iz jednih u druga područja rada i zanimanja. Na taj će način i tržište rada i kapitala poprimiti nešto od kolektivne inteligencije živih bića i prošlih stadija ljudske solidarnosti, kad, da parafraziramo Tri mušketira Alexandrea Dumasa, jedan radi za sve, a svi za jednoga“ (Katunarić, 2013:213). Razmatrajući krivulje obrazovanja od Humboldta preko Hegela do Nietzschea i Adorna, Konrad Paul Liessmann primjećuje: „Theodor W. Adorno je na Spinozinoj Etici pokušao demonstrirati što je pravo obrazovanje: nije riječ pritom samo o poznavanju i čitanju ove knjige, već i o onoj kartezijanskoj filozofiji i njezinim sistematičnim i povijesnim kontekstima bez kojih se Spinoza ne može primjereno shvatiti. Moglo bi se kazati da je obrazovanje pravo na primjereno razumijevanje“ (Liessmann, 2008:121). Thomas A. Stewart, vodeći svjetski stručnjak na području intelektualnoga kapitala, u knjizi The wealth of knowledge: intelectual capital and the twenty-first century organization, otkriva kako današnje vodeće tvrtke diljem svijeta primjenom koncepta intelektualnog kapitala u svojoj djelatnosti stalno povećavaju uspjeh na tržištu.15 Središnje mjesto knjige je razmatranje procesa u kojem se pokazuje kako intelektualni kapital može biti u funkciji poboljšanja organizacijskih performansi i profitabilnosti, kao i upravljanja procesima znanja u svijetu ekonomije znanja (Stewart, 2001.). Više o srodnim izvorima intelektualnoga kapitala vidjeti i u: Andriessen, 2004.; Marr, 2005.; Bounfour and Edvinsson, 2005. „Ono što je kao ključni ekonomski i razvojni faktor za tisućljetnu agrarnu epohu bila zemlja, a za industrijsku epohu financijski i manualni rad, to je za novu ekonomiju 21. stoljeća – znanje (čiji je sastavni dio i nužnost konkretnoga razumijevanja pojedinh pitanja i problema, op. a.) ili njegov ekonomski oblik, intelektualni kapital“ (http://hr.wikipedia.org/wiki/Intelektualni kapital).

T. A. Stewart definira intelektualni kapital kao: „Znanje, vještine i sposobnosti zaposlenih; od istraživačkog tima pa sve do manualnih radnika koji su razvili tisuću različitih načina za poboljšanje efikasnosti poduzeća. Intelektualni kapital je sinergijska suradnja poduzeća i njegovih klijenata, koja stvara čvrstu sponu između njih i koja osigurava njihovu dugoročno uspješnu poslovnu suradnju. // Intelektualni kapital je znanje zaposlenih, koje oni pretvaraju u vrijednosti na tržištu. Na tržištu mogu postojati vrlo pametni ljudi, no ukoliko ne uspiju, oni ili njihova tvrtka, to znanje moraju prodati na tržištu – onda se njihovo znanje ne može nazvati intelektualnimm kapitalom. Oni su tada eventualno samo potencijal.“ (http://hr.wikipedia.org/wiki/ Intelektualni_kapital). Intelektualni kapital je svojevrsni ljudski ili individualni kapital, funkcionalno integriran u društvo.

307

308

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Fahrudin NOVALIĆ

Zaključna misao Slažemo se sa suvremenim težnjama da se u okvirima postojeće spoznajne teorije – gnoseologije, razvije socijalna spoznajna teorija. Osnovni je razlog za to činjenica da je društveni utjecaj na spoznaju odlučujući, poput Hegelove teze da je „istina u cjelini“ ili tvrdnje da je cijelo društvo subjekt formalnoga i neformalnoga odgoja i obrazovanja. Neki filozofi diskurs o ovisnosti pojedinca o društvu, poput P. Pettita, smještaju u područje tzv. socijalne ontologije.16 Razmatrajući odnos društva i pojedinca, neki autori, „(G. Vico, J. J. Rousseau, J. G. Herder, kasnije i K. Marx, E. Durkheim, F. H. Bradley, Ch. Taylor i dr.)“ (Prijić-Samaržija, 2000:15), zaključuju da je društvo ključno za konstituiranje pojedinca. Pojedinac-spoznavatelj uvijek je u interakcijskom odnosu s drugim ljudima, s društvom. Društveni odnosi nužno utječu na razvoj njegovih individualnih spoznajnih sposobnosti. Na to ukazuje i Aristotelova misao da je čovjek izvan zajednice ili bog ili zvijer. Čovjek samo u ljudskom društvu može optimalno razviti svoju ljudsku osobinu – (raz)umnost. Ali, unatoč nespornom značaju socijalne uvjetovanosti ljudske spoznaje, nikad ne smijemo potcjenjivati značaj individualnoga subjekta spoznaje, uključujući i njegovu orijentaciju kako na kritički spoznajni optimizam, tako i njegovu nekritičku orijentaciju. Nepoznati je autor primijetio: „Više volim živjeti kao optimist i prevariti se, nego živjeti kao pesimist i biti uvijek u pravu“ (u: Guenassia, 2012:7). „Najnovije istraživanje njemačkih znanstvenika – dokazuje da pesimizam tjera na oprez, što smanjuje rizično ponašanje, a time i invalidnost, pa i smrt“ (u: Jureško, 2013:17). Postoji izvorni i reaktivni pesimizam. Psihijatar, profesor Vlado Jukić, uspoređujući njemački i hrvatski pesimizam, kaže: „Njemački je pesimizam izvorni, a hrvatski reaktivni, proizašao iz nemoći. Izvorni pesimisti su oprezniji, a reaktivni mogu biti čak i destruktivni“ (u: Jureško, 2013:17). Je li, uistinu, svaki njemački pesimizam izvorni, a svaki hrvatski pesimizam reaktivni; usto proizašao iz nemoći? Svjedoci smo deklarativnoga zalaganja za društvo znanja i ekonomiju znanja, koje prati oskudica vrijednosne recepcije kritičkoga spoznajnog optimizma. U tome je prednjačila i patetično manipulirajuća retorika vladajuće elite koja je poricala postojanje aktualne globalne krize. Poricanje ili neobjektivno prikazivanje globalne krize u pojedinim zemljama koje je zahvatila, poricanje je objektivne istine i zaborav recepcije kritičkoga spoznajnog optimizma; cinični odnos prema stvarnome stanju u njima; prema – nezaposlenosti, neiskorištenosti prirodnoga i društvenog kapitala, uključujući i neiskorištenost ljudskoga kapitala. Posljedice globalne krize na planetarnoj razini bit će dugotrajne. Učestali, očajni, pauperizirani i poniženi prosvjednici, prikraćeni u radnim i socijalnim pravima, na ulicama europskih i svjet16

Pettit, P. (1993.): Common Mind, Oxford, Oxford University Press (u: Prijić-Samaržija, 2000:15).

Fahrudin NOVALIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

skih gradova danas to najbolje potvrđuju. Općenito, to je i indikator nedostatka vrijednosne – koncepcije, orijentacije i recepcije kritičkoga spoznajnog optimizma. Kritički orijentiranom istinitom spoznajom čovjek postaje svjestan Sebe i Svijeta u kojemu živi, vlastitoga odnosa prema tom svijetu, te mogućnosti njegove promjene i razvoja prema ljudskim vrijednostima i potrebama. Zato je dužnost svih društvenih subjekata, prije svih intelektualaca, da na putu spoznaje, primjenjujući kritički spoznajni optimizam, spoznaju objektivnu istinu, a razotkrivaju laži i obmane. Ako ne rade tako, onda loše putuju – loše spoznaju. Ernst Bloch primjećuje: „Loše putovati znači kao čovjek ostati, pri tome, nepromijenjen.“ Za prevladavanje rasipanja, ne samo, ljudskoga kapitala, nego i svih oblika rasipanja, uključujući i rasipanje tijekom globalne krize, nužno je razvijati i primjenjivati kritički spoznajni optimizam zajedno s istinskom demokracijom, vladavinom prava, socijalnom pravdom, nadzorom, prospektivnom odgovornosti. Usto, važno je bezuvjetno postavljati visoke humanističko-znanstvene i uopće spoznajno-profesionalne kriterije, razvijati odgojno-obrazovnu strogoću, novi model (ruko)vođenja na višoj razini,17 kako bi se postigla zavidna kreativna znanstvena, profesionalna i općeljudska izvrsnost.18 Prije toga moramo početi „...pobjeđivati (i pobijediti, op. a.) neprijatelja u sebi“ (Srića, 2013:107). Literatura: Afrić, Vjekoslav (2009.): O ljudskom kapitalu, (u: Leburić, et al., 2009.). Afrić, Vjekoslav; Leburić, Anči (2009.): Perspektive utemeljenja društva znanja u Hrvatskoj, (u: Leburić /ur./, et al., 2009.). Agamben, Giorgio (2008.): Izvanredno stanje: homo sacer, II, 1, Zagreb, Deltakont. Andriessen, Daniel (2004.): Making sense of intellectual capital: designing a method for the valuation of intangibles, Oxford, UK. Arendt, Hannah (1991.): Vita activa, Zagreb, „August Cesarec“. Babić, Lepa; Kordić Boris (2010.).: Doživljaj kompetentnosti i sigurnosti u radu zaposlenih, Beograd, Singidunum revija, Vol. 7 / No. 2, str. 285-293. (http:// www.singipedia.com/content/1797-Experience-of-Competency-and-Confidenceat-Work).

17 18

Više o (ruko)vođenju na višoj razini vidjeti u: Blanchard, 2010. i Goleman, 1999:355-361). „Kreativnost uključuje prekid rutine (rutinerstva, uključujući prevladavanje spoznajnoga skepticizma i pesimizma, te kolektivnoga i individualnog konformizma, a zahtijeva recepciju vrijednosnoga sustava kritičkog spoznajnog optimizma, op. a.), s ciljem da se svijet oko sebe može vidjeti (i razumjeti, op. a.), na novi način“ (De Bono, 2013.).

309

310

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Fahrudin NOVALIĆ

Blanchard, Ken, et al. (2010.): Rukovođenje na višoj razini: Blanchard o rukovođenu i stvaranju visoko učinkovitih organizacija, Zagreb, Mate. Bogdanović, Mario (2008.): Prilog teoriji ljudskoga kapitala: koja svojstva radne snage treba smatrati bitnim sastavnicama ljudskoga kapitala?, Zagreb, Ekonomija/ /Economics, 15 (1), 45-82. www.rifin.com Bostrom, Nick (2012.): Superinteligencija, u: Brockman, John (ur.), Obrisi budućnosti: ideje koje će promijeniti svijet, Zagreb, Izvori. Bounfour, Ahmed; Edvinsson, Leif (2005.): Intellectual capital for communities: nations, regions, cities, Oxford, UK. Brockman, John (ur.) (2012.): Obrisi budućnosti: ideje koje će promijeniti svijet, Zagreb, Izvori. De Bono, Edward (2013.): Izjave poznatih, (http://www.poslovni.hr/svijet-i-regija/kina-irusija-prestizu-sad-i-njemacku-233231), 8. ožujka. Descartes, René (1980.): „Rasprava o metodi“, (u: Kalin, 1980.). Filipović, Rudolf, et al. (1980.): Englesko-hrvatski ili srpski rječnik, Zagreb, Školska knjiga i Grafički zavod Hrvatske. Goleman, Daniel (1999.): Working with Emotional Intelligence, New York, Bantam Books. Golub, Branka (2004.): Hrvatski znanstvenici u svijetu – socijalni korijeni u prostoru i vremenu, Zagreb, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Grlić, Danko (1982.): Leksikon filozofa, Drugo, prošireno izdanje, Zagreb, Naprijed. Guenassia, Jean-Michel (2012.): Klub nepopravljivih optimista, s francuskoga prevela Marija Paprašarovski, Zagreb, Vuković & Runjić. Halder, Alois (2002.): Filozofijski rječnik, natuknica: Gadamer, Hans-Georg, Zagreb, Naklada Jurčić. Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 5. (2004.)., Zagreb, EPH: Novi Liber. Jošt, Marijan; Cox, S. Thomas (2003.): Intelektualni izazov tehnologije samouništenja / Intellectual challenge of self-destruction technology, Križevci, Ogranak Matice hrvatske Križevci. Jureško, Goranka (2013.): Utjeha za vječne pesimiste: oni žive duže od optimista, Zagreb, Jutarnji list, 1. ožujka. Kalin, Boris (1980.): Povijest filozofije s odabranim tekstovima filozofa, VII. izdanje, Zagreb, Školska knjiga. Kalin, Boris (1991.): Povijest filozofije s odabranim tekstovima filozofa, XVII. prerađeno izdanje, Zagreb, Školska knjiga. Katunarić, Vjeran (2013.): Svjetski antibarbarus: o uzrocima propasti bivšeg i nadolaska novog socijalizma, Zagreb, Društvo „Povijest izvan mitova“. Keynes, John Maynard (1994.): Izabrana djela, Zagreb, Privredni vjesnik. Keynes, John Maynard (2012.): Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, Zagreb,

Fahrudin NOVALIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Hrvatska gospodarska komora. Kirn, Andrej (1998.): Nekoliko temeljnih ideja ekološke etike, Zagreb, Socijalna ekologija, br. 3. Leburić, Anči (ur.), et al., (2009.): Ljudski kapital kao razvojni faktor: rezultati sociološkog istraživanja u Hrvatskoj, Split, Redak. Liessmann, Konrad Paul (2008.): Budućnost dolazi!: o sekulariziranim očekivanjima spasenja i razočaranju u vezi s tim, eseji, Zagreb – Graz, Alinea. Marr, Bernard (2005.): Perspectives on intellectual capital: multidisciplinary insights into management, measurement and reporting, Oxford, UK. Marx, Karl (1973.): Kapital: Kritika političke ekonomije, I-III, Beograd, Beogradski izdavačko-grafički zavod; Prosveta. Novalić, Fahrudin (2003.): Rasipanje budućnosti: kritika mita napretka i cinizma rasipanja, Zagreb, Alinea. Prijić-Samaržija, Snježana (2000.): Društvo i spoznaja: uvod u socijalnu spoznajnu teoriju, Zagreb, KruZak. Prpić, Katarina, ur., (2004.): Sociološki portret mladih znanstvenika, Zagreb, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Puljo, Jasmina (1977.): Biseri mudrosti, Beograd, Jasmina Puljo. Schultz, W. Theodore (1961.): „Investment in human capital“, American economic rewiew, 51, 1-17. Smith, B. Philip; Max-Neef, Manfred (2012.): Raskrinkana ekonomija: od moći i pohlepe do suosjećanja i zajedničkoga dobra, Zagreb, Izvori. Srića, Velimir (2013.): Ta gadljiva politika, Zagreb, Profil. Stewart, A. Thomas (2001.): The wealth of knowledge: intelectual capital and the twenty-first century organization, New York, A currency book. Šešić, Bogdan (1980.): Opšta metodologija, peto popravljeno i dopunjeno izdanje, Beograd, Naučna knjiga.

311

Maja PROFACA, Zagreb

312

O VIDLJIVOM

„Oko koje organizira, klasificira i stvara poredak nije bio preferirani organ u vrijeme koje je preferiralo slušanje.“

Premda neodvojivo od pitanja spoznavanja, počevši još od W. G. F. Hegela za kojeg je neposredna osjetilna spoznaja bez pojma najpraznija i najapstraktnija, pitanje neposredno opažljivog ili isključivo biologijski uvjetovanog vida ipak je složenije, od istraživanja svjesnosti pa sve do problema pažnje ili evolucijskih teorija osjetilnosti1. S druge strane, značenje opaženog dijelom je i subjektivno pa bi se za njega moglo primjeniti i ono o čemu u „Otvorenom djelu“, pišući o privatnom svijetu čitateljevih iskustva i kompentencija koje uvjetuju razumijevanje djela, piše Umberto Eco. Viđeno, moglo bi se reći, poput Ecova teksta nosi „veliki potencijal različitih značenja koja u njemu koegzistiraju“2, uz česta neslaganja o glavnom ili dominantnom značenju. U tom smislu, vidljivo ne samo što je uvelike subjektivno, već je i neodvojivo od brojnih spoznajnoteorijskih pitanja mogućnosti znanja Realnog, naravi istine ili 1

Vid je tako „sposobnost prepoznavanja svjetla i definiranja prostornih svojstava i detalja“, odnosno „uspoređivanja količine svjetla koja dolazi iz različitih smjerova.“ Ivan R. Schwab: Evolution’s Witness: How Eyes Evolved, Oxford University Press, 2012., str. XVI. Isto, str. X.

Maja PROFACA

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

kulturom, normama i diskurzivno posredovane stvarnosti. U mjeri u kojoj je subjektivno, vidljivo je tako poput Romanova događaja ujedno „i neosobno, s obzirom da se stvarno pojavljuje, no u isti je mah, što se tiče njegova značenja, neodvojivo od subjekta kojemu se pojavljuje.“3 Gledano na taj način, pojava, piše Claude Romano, „artikulirano je jedinstvo značenja, iz kojeg se događaj može razumjeti i tumačiti“, pri čemu „kontekst ove interpretacije nije samo suma pojava, već razumljivo, artikulirano jedinstvo njihova značenja.“4 Međutim, ovo jedinstvo značenja nije nešto stabilno ili nepromjenjivo s obzirom na to da mijenja subjekt koji u događaju sudjeluje tako da mu otvara nove uvide i razumijevanja. Ovako shvaćeno, viđeno uvijek biva kontingentno na svojevrstan rortyjevski način slučajnostima obilježenog konstituiranja subjekta u njegovu sučeljavanju sa svijetom. S druge strane, u svijetu novih tehnologija i vizualnosti postavlja se pitanje na koji su način i ove interakcije značenjski otvorene i nepredvidljive. Virilio – objašnjava u članku „Vid, inercija i mobilni telefon: O porijeklu prostora kontrole i širenju društvenopolitičke kibernetike“ John Armitage,5 pišući o utjecaju suvremene tehnologije – zaključuje da korisnička sposobnost analiziranja odnosno interpretacije značenja događaja postaje industrijalizirana, automatizirana „prijeteći razumijevanju i tumačenjima postmodernog vizualnog polja“, ali i temeljnom ljudskom doživljaju prostora i kretanja. S druge strane, neki autori smatraju upravo suprotno pa Hille Koskela piše da sveprisutna slika, primjerice webkamera, nije isključivo sredstvo kontrole, već i način bivanja djelatnim subjektom u doba objektiviziranja pojedinaca i njihova nadziranja. U kulturi gdje se „gledanje dijeli, pokretno je i društveno“, a „osjećaj prisutnosti je razlomljen pa niti smo ovdje niti tamo podijeljeni između naših stvarnih i virtualnih kretanja“6, postavlja se pitanje ne samo transformacija privatnog i javnog prostora, već i posljedica nekritičke izloženosti za subjekt čija se autonomija i sposobnost refleksije dosad obično povezivala uz mogućnost povlačenja iz takvih intenzivnih interakcija. „Svjesnost“, piše Barbara Maria Stafford, „čini se da je vezana uz iskustvo dubine ali i distance, način na koji odmičemo vanjski svijet objekata od naše subjektivnosti.“7 Nova umrežena subjektivnost, pišu John Macgregor Wise i Hille Koskela, pred stalnim je zahtjevom

3 4 5 6 7

Isto, str. 31. Isto, str. 32. New Visualities, New Technologies: The New Ecstasy of Communication, uredili: J. Macgregor Wise i Hille Koskela, Ashgate, 2013., str. 69. Isto, str. 3. Barbara Maria Stafford: „Echo Objects: The Cognitive Work of Images“, The University of Chicago Press, 2007., str. 120.

313

314

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Maja PROFACA

da dopunjava informacije o sebi i drugima, da se kontinuirano razotkriva. 8 Transparentnost kao društvena vrijednost i blizina drugih reartikuliraju stoga načine socijalizacije koji, na tragu Giannija Vattima ili Judith Butler,9 nikada ni ne mogu bez nasilja učiniti transparentnim nešto što to po svojoj naravi nije, ali to ujedno ipak ne znači da potpuno onemogućuju bilo kakav odmak. Problem vidljivosti uglavnom se, između ostalog i iz spomenutih razloga, vezivao uz društvena istraživanja. Upravo nedostatak povezivanja želi ispraviti Barbara Maria Stafford u knjizi „Echo Objects: The Cognitive Work of Images“10 obogativši estetski pristup neuroznanstvenim istraživanjima te uvidima kognitivne znanosti osobito u pitanjima svjesnosti, pažnje, mišljenja u predodžbama i slikama odnosno spoznajnog i djelatnog elementa vizualnih informacija. U suočavanju s okolinom, piše Staffordova, strukturiranje ili, kako to naziva György Kepes, „‘disciplina oblikovanja’ ključni je dio percepcije“11 pa Daniel C. Dennett u „Objašnjenoj svijesti“ piše ne samo o kulturalnoj evoluciji kao novom mediju evolucije, već i o značenjima koja proistječu iz suradnje različitih kognitivnih podsistema, pri čemu „nervna arhitektura kod rođenja nije prazna ploča, već medij koji svoju strukturu gradi u interakcijama sa svijetom“.12 S druge strane, s obzirom na to da su mnoga suvremena istraživanja usmjerena na diskurzivno odnosno jezično i normativno konstituiranje subjekta, Barbara Maria Stafford usmjerila je pozornost na slikovnu simboličku komunikaciju naglašavajući da su „nesvjesni moralni sudovi obično povezani sa slikovnim, figurativnim predodžbama čudnog, ispravnog ili izopačenog,“13 a „složeni i teško savladivi problemi“, citira Andyja Clarka, „gladuju za predodžbama“ kao načinom nošenja s konfliktnim dijelovima informacija.14 Umjetnost, piše Staffordova, „ima dugotrajnu ulogu gotovo magičnog koordinatora te sažimatelja izmičućih i promjenjivih iskustava...“15 posjedujući posebnu sposobnost ukazivanja na osjetne i intelektualne neusklađenosti, a slikovno se također nerijetko koristi da bi potaklo na poželjno ponašanje odnosno odvratilo od nepoželjnog. Moć vizualnoga, bitno inkorporirana u sposobnost empatije u vidu 8 9 10 11 12 13 14 15

New Visualities, New Technologies, str. 3. Vidi Gianni Vattimo: „Transparentno društvo“, ili Judith Butler „Giving an Account of Oneself “. Barbara Maria Stafford: „Echo Objects: The Cognitive Work of Images“, The University of Chicago Press, 2007. Isto, str. 16. Daniel C. Dennett: „Consciousness Explained“, Back Bay Books, Little, Brown and Company, 1991., str. 259. Isto, str. 21. Isto, str. 43. Isto.

Maja PROFACA

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

odjeka osjećaja ili namjere drugog kao i njegova uloga u konstituiranju subjekta, vid je istraživanja zrcalnih neurona i njihove uloge ne samo u imitaciji ponašanja, smatra Staffordova, već i u imitaciji i odjeku nečega teže uhvatljivog kao što su nakane, „radost, žalost i uznemirenost omogućujući pojedincu da razumije ono što vidi.“16 Ono što je kao viđeno uglavnom prisutno u našoj svijesti jesu podražaji na koje je usmjerena naša pažnja. „Mentalni sadržaji“, citira Barbara M. Stafford Daniela Dennetta, „ne postaju svjesni ulazeći u neku specijalnu prostoriju u mozgu ili bivajući prevedeni u neki povlašten i tajanstven medij, već pobjeđujući u natjecanju s drugim mentalnim sadržajima za prevlast u nadzoru ponašanja, i odatle u postizanju dugotrajnih učinaka ili, kako to pogrešno kažemo – ‘ulazeći u pamćenje’.“17 Za razliku od biologijskog, o društvenim aspektima pažnje opširno piše Jonathan Crary koji u „Tehnikama promatrača: O vidu i modernosti u 19. stoljeću“18 o vidljivom piše kao o neodvojivom od načina subjektiviranja promatrača odnosno njegove smještenosti u diskurzivne, društvene, tehnološke, normativne i institucionalne okvire. S društvenog aspekta uvjetovanosti to znači „mnogobrojne sile i pravila koja tvore polje u kojem se javlja percepcija.“19 Vidljivo je, za Craryja, stoga uvijek foucaultovski rezultat društvenih utjecaja u pojedinom trenutku pri čemu ne postoji točka potpune transparentnosti, već samo više ili manje adekvatna kulturna i povijesna gledišta. U ozračju istraživanja pojedinca, da bi ga se „normaliziralo“ i njime lakše upravljalo, ljudski vid, piše Crary, u 19. stoljeću postaje nešto izračunljivo i mjerljivo. U fokus istraživanja u empirijskim znanostima vid dolazi kao utjelovljena sposobnost „normalnog“ ljudskog oka koje se izučava unutar mjerljivih normi.20 Ovakvu „standardizaciju vizualnog“ valja stoga promatrati unutar širih tendencija normalizacije i upravljanja pojedincem, očemu je iscrpno pisao Michel Foucault, s tom opaskom, piše Crary, da je Foucault previše naglašavao vidljivost pojedinca zanemarujući „načine na koje je sam vid postao discipliniran i predmetom rada“, primjerice, „upravljanja pažnjom, nametanjem homogenosti... odnosno fiksiranjem i izoliranjem promatrača.“21 Za razliku od predmodernog subjekta – koji je bio distancirani „slobodnolebdeći stanovnik“ svoje unutrašnjosti, prisutnost neovisna o tjelesnoj uvjetovanosti onoga što promatra, pri čemu se ova iluzija o „stanovniku“ kartezijanskog teatra u modificiranim oblicima prema Danielu C. 16 17 18 19 20 21

Isto, str. 21. Stafford, isto, str. 147. Jonathan Crary: „Techniques of the Observer: On Vision and Modernity in the Nineteenth Century“, MIT Press, 1990. Isto, str. 6. Isto, str. 16. Vidi isto, str. 18.

315

316

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Maja PROFACA

Dennettu zadržala do danas – utjelovljenost vidljivog u vidu proučavanja njegovih psiholoških i fizičkih karakteristika bitno je obilježje modernih istraživanja čija su proučavanja pažnje, vremena reakcije, zamora ili problem nepažljivosti uvelike poticana potrebom racionalizacije i učinkovitosti rada pojedinca. „Postignuće ove vrste optičke neutralnosti, redukcija promatrača na pretpostavljeno rudimentarno stanje, bili su stoga kako cilj umjetničkog eksperimentiranja druge polovice 19. stoljeća tako i uvjet formiranja promatrača sposobnog za konzumaciju novih količina vizualnog imaginarija i informacija koje u to vrijeme cirkuliraju u bitno povećanoj mjeri.“22 Istražujući različite teorije o psihološkoj i fizičkoj uvjetovanosti percepcije toga vremena, u knjizi „Suspenzija percepcije: Pažnja, spektakl i moderna kultura“23 Crary razvija tezu o znanosti 19. stoljeća, čija su istraživanja percepcije vođena, između ostalog, idejom o predvidivom, razumljivom, produktivnom subjektu, odnosno pojedincu osposobljenom za najadekvatniju percepciju fizički i psihološki posredovane te time ograničene spoznaje stvarnosti. „Treniranje svjesnog iskustva“24, obrazovanje za prepoznavanje značenja podražaja koje neškolovani i osobe bez iskustva ne primjećuju, nije bio jedini, instrumentalizirani učinak perceptivnog formiranja pojedinca o kojem piše Jonathan Crary, koliko je to činjenica da „pažnja u 19. stoljeću nije bila dio posebnog režima moći, već prije prostor u kojemu su artikulirani novi uvjeti subjektivnosti odnosno prostor djelovanja i cirkuliranja učinaka moći.“25, što pak Craryjeve analize smješta u širi kontekst Foucaultovih istraživanja načina subjektiviranja te upravljanja pojedincima i društvom u to doba. Istraživanja povezanosti pažnje i odsutnosti te uvidi o suvemenoj vizualnoj kulturi kao onoj koja ima manje veze s vidom, a više s foucaultovskim subjektiviranjem, Craryja konačno vode k promišljanju načina na koje je pažnja postala gotovo istovjetna automatskom ponašanju i funkcioniranju, što danas znači takva „apsorbirana stanja“ koja više nemaju veze s refleksijom pa ono što njegov rad čini zanimljivim nisu stoga samo aktualna pitanja o medijskoj posredovanosti vizualnosti suvremene kulture, već i to koliko su upozorenja o opasnostima suvremene vizualne kulture za autonomiju reflektirajućeg subjekta zapravo opravdana. „Svijet nije objekt čiji zakon konstituiranja posjedujem u sebi“, piše u „Fenomenologiji percepcije“ Maurice Merleau-Ponty, „već je prirodna sredina i polje svih mojih misli i svih mojih jasnih percepcija“, pa tako ni „istina ne ‘prebiva’ samo u 22 23 24 25

Isto, str. 96. Jonathan Crary: „Suspensions of Perception: Attention, Spectacle and Modern Culture“, The MIT Press, 2001. Daniel C. Dennett, isto. Isto, str. 24.

Maja PROFACA

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

‘unutrašnjem čovjeku’ ili, radije, nema unutrašnjeg čovjeka, čovjek je u svijetu, on se spoznaje u svijetu.“26 Polazeći od stava da svijest postoji jedino ukoliko je svijest nečega, ukoliko svoj objekt determinira intencionalno kao jedinstvo svijeta i bića koje u njemu egzistira, da se uvijek ostvaruje u nekom perceptivnom polju koje za subjekt nije tek suma osjeta, već čini smislenu cjelinu, Maurice Merleau-Ponty naglašava povratnu vezu između razvoja pojedinih osjeta i zahtjevâ koje okolina postavlja pred organizam. Nemogućnost apstrahiranja pažnje od objekata na koje je percipirajući subjekt uvijek nekako usmjeren, neke apstraktne svijesti bez objekata u svom horizontu, govori o bitnom, složenom obilježju percepcije objekta koji „svakim pokretanjem pažnje u svakom trenutku biva ponovno shvaćen“.27 Percepcija, viđena na ovaj način, interakcija je smisla koji proizlazi iz subjektove intencije i uzroka percipiranog odnosno objekta. U tom smislu percepcija nije nešto što naknadno, kao više-manje svjestan smisao, dolazi nakon sirovog osjeta, već s njim čini jedinstvo, a subjekt nije nepristrani gledalac čijim se osjetilima svijet objektivno daje, već je njegova percepcija uvjetovana njihovim međudjelovanjem. Tako u pogledu svijet oživljava i razvija se kao predmet na koji je usmjerena naša pažnja, pri čemu se drugi objekti gube i nestaju iz vidokruga. Ova sinteza horizonata, koja čini percepciju, stoga uvijek biva „samo jedna vjerojatna sinteza“ stvarnih, postojanih objekata iz perspektive relacijski određenog subjekta. U tako definiranoj percepciji fiziološki uvjeti i psihološki moment uzupčavaju se, a dobivena perceptivna sinteza cjelina je u kojoj se sastaje mnoštvo kauzalnosti. Aktivnost organizma bitan je uzrok razvoja percepcije, od kretanja u prostoru da bi se zadovoljile njegove potrebe do, kako napominje Merleau-Ponty, „‘hvatanja’ koje ‘shvaća’ pokret.“ „Svaka perceptivna navika“, piše Merleau Ponty, „još je motorička navika i ovdje se još shvaćanje značenja zbiva putem tijela.“28 S druge strane, diskurzivni moment u percipiranju nije nešto što dolazi naknadno, nakon prepoznavanja, već sudjeluje u perspektivi ili viđenju pojedine situacije. Bitno je stoga uvidjeti sintezu značenja, koja se javlja u pojedinoj životnoj situaciji pri čemu način na koji će se razumjeti odnosno „vidjeti“ pojedina situacija ovisi o sedimentaciji iskustava specifičnih za svaki subjekt, ali i o kulturnom kontekstu koji ih artikulira u značenja. Percipirani prizor ili situacija tako nikada nije nepomućen prozor u svijet, već rezultat iskustva, ali i neka vrsta depersonaliziranja, uvučenosti u situacije na način vlastite prožetosti i strukturiranosti svijetom, 26 27 28

Maurice Merleau-Ponty: „Fenomenologija percepcije“, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1990., str. 9. Prev. Anđelko Habazin. Isto, str. 53. Isto, str. 186.

317

318

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Maja PROFACA

pri čemu je tijelo „opći instrument shvaćanja toga svijeta.“ Pritom su i naoko jednostavne percepcije, poput percepcije dubine ili prostorne smještenosti odnosno „egzistencijalne dimenzije“ kako ih naziva Merlau-Ponty, složene i relacijske s obzirom na cjelinu situacije, a „granice vidnog polja nužan moment organizacije svijeta, a ne objektivna kontura.“29 Ovako shvaćena percepcija stvari ili veličina sadrži svoj postojani „objektivni“ moment izazvan svijetom, ujedno prožet značenjskom komponentom konačnog gledišta. Svijest kao „aktivna transcedencija“ ostvaruje tako svoja „perspektivna gledišta zasebno jedno od drugog, koja se omiču jedno o drugo“, a sabrana su u komunikaciji i stvari.30 U tom smislu i svijest, koja je uvijek u nekoj mjeri perceptivna svijest, iz nataloženog iskustva uspostavlja subjekt, njegovu povijest i psihološku strukturu koja će usmjeriti i u nekoj mjeri utjecati na jedinstveno, mnogim kontingencijama obilježeno gledište. U ovom dinamičkom i u nekoj mjeri subjektiviranom poimanju percepcije, koje nalazimo i kod Wolfganga Köhlera, bitno je vidjeti objektivne, poopćive karakterizacije i organizacije čulnog iskustva, koje su za Köhlera rezultat konstelacije podražaja. „Čulne su jedinice“, piše Köhler, „dobile nazive, postale bogate simbolikom i poznate po ovoj ili onoj praktičnoj upotrebi, a ipak su kao jedinice postojale i prije no što im je dodana ijedna od potonjih činjenica.“31 Stoga, premda izgleda da je percepcija potpuno prožeta značenjem, „značenje ide crtama koje je povukla prirodna organizacija“, ulazeći u izdvojene cjeline dinamičkom samodistribucijom čulnog iskustva.32 Ova iskustvena zbivanja, a onda i čulna organizacija, funkcionalna su zbivanja većih struktura kojima organizam pa onda i subjekt dolazi u interakciju s okolinom i drugim jedinkama. Prepoznavanje nekog sadržaja do kojeg pritom dolazi ne zavisi samo od lokalnog podražaja, već i od asocijacija i prisjećanja organiziranjem i povezivanjem prošlih iskustava odnosno tragova. Usmjerenost organizma odnosno subjekta na neki objekt u vidu psiholoških vektora složen je rezultat prisjećanja na pojedine situacije, stavove, trenutno fizičko i psihološko „stanje ja“, odnosno dinamički, organiziran proces koji usmjerava jedinku na pojedini iskustveni sadržaj utječući pritom i na karakter toga sadržaja. „Kad je organizacija prirodno jaka“, piše Köhler, „do asocijacije dolazi spontano, a u odsustvu organizacije ne treba očekivati nikakvu asocijaciju sve dok subjekt ne uspostavi potrebnu organizaciju.“33 Koja je 29 30 31 32

Isto, str. 325. Isto, str. 407. Wolfgang Köhler: Geštalt psihologija, Nolit, 1985., str. 104. Prev. Jelena Stakić. Isto, str. 104. Pritom je bitna organizacija čulnog polja na koju se može utjecati, primjerice, izdvajanjem ili isticanjem nekog sadržaja, pri čemu može doći do istinske preobrazbe čulnih činjenica, npr. u analitičkom promatranju nekih optičkih iluzija. Isto, str. 197.

Maja PROFACA

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

onda razlika između prirodne organizacije i namjernog uspostavljanja organizacije čulnog iskustva? Djelomičan odgovor leži u analizama interakcije biološke osnove s društvenim i kulturnim utjecajima te u razmatranjima nekih suvremenih društvenih teorija o pažnji, poput one Jonathana Craryja. Razlike suvremenih shvaćanja percepcije jesu u ekološkom i konstruktivističkom pristupu percepcijskom učenju. Prema Eleonor J. Gibson i Anne D. Pick, „percepcija počinje kao nerafiniran, neodređen dojam, a progresivno se diferencira u specifičnija pravila postajući finije ugođena za varijacije onoga prisutnog u podražajima.“34 Ekološki pristup tumači da je percepcija od samog početka bogata, a da „percepcijsko učenje uključuje otkrivanje novih informacija ili odgovaranje na one varijable fizičke stimulacije na koje se prije nije odgovaralo. Percepcijsko učenje tako je proces razlikovanja, a ne zaključivanja i asocijacija.“35 Konstrukcijska teorija počiva na pretpostavci o nesvjesnom zaključivanju iz prethodnih dojmova. Prvotna siromašna percepcija biva „obogaćena i nadopunjena dodavanjem nečeg, bile to asocijacije, naučene reakcije ili neka vrsta zaključivanja.“36 Prema ovom shvaćanju (R. Gregory, 1991.), „svakodnevna normalna percepcija nije selekcija stvarnosti, već prije imaginativna konstrukcija, fikcija utemeljena (poput znanstvene fikcije) više na pohranjenoj prošlosti negoli na sadašnjosti.“37 Za perceptivno učenje, prema prvoj teoriji, bitna je aktivnost jedinke – istraživanje, otkrivanje, selekcija i apstrakcija, što se događa kretanjem, kretanjem drugih objekata, komunikacijom i sazrijevanjem organizma kroz kontrolirano držanje, orijentaciju i manipulaciju objektima. U ovom učenju subjekt i okolina čine interaktivnu cjelinu, pri čemu se otkrivaju svojstva okoline i ono što okolina subjektu priskrbljuje. U tom smislu percepcijsko učenje aktivan je proces vođen ekonomičnošću i redukcijom informacija specificiranjem svojstava okoline i uočavanjem stalnog u relacijskim dojmovima, što je opet osnova za stvaranje pojmova apstrakcijom onoga nepromjenjivog. Apstrakcija se odvija se od najranijeg djetinjstva, kako beba otkriva odnose među stvarima i događajima, a fizičko sazrijevanje pruža joj različite kontekste viđenja pojedinih pojava. Primjerice, kretanjem objekata otkriva se njihova postojanost izađu li iz vidokruga, kretanje predmeta otkriva njihov oblik, događaje, ono stalno u pojavama, pri čemu je interakcija organizma s okolinom presudna. U ovaj pristup Alva Noë uključuje aspekt kulture te je za ovog filozofa percepcija način ili stil pristupa svijetu omogućen znanjem, razumijevanjem i vještina34 35 36 37

Eleonor J. Gibson i Anne D. Pick: „An Ecological Approach to Perceptual Learning and Developement“, Oxford University Press, 2000., str. 7. Isto, str. 10. Isto, str. 7. Isto, str. 9.

319

320

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Maja PROFACA

ma putem kojih nam svijet biva dostupan.38 I on drži da percepcija bitno ovisi o pokretljivosti subjekta, odnosno o promjenama u objektima, čime se uspostavlja svijest o uvjetovanosti percepcije odnosom subjekta i okoline. Bitna značajka ovoga odnosa intencionalna je usmjerenost, pri čemu su percepcija i razumijevanje načini ili vještine pomoću kojih svijet subjektu postaje pristupačan. Vizualno iskustvo, piše Nöe,39 ne znači da nam je svijet njime „predstavljen“ ili „internaliziran“, nego je učinjen dostupnim na specifičan način, gdje su znanje i razumijevanje, a može se reći i kulturni kapital, instrumenti ili vještine ove dostupnosti. Ipak, osnova percepcijskih sposobnosti nisu pojmovi ili intelekt, već senzomotoričko razumijevanje opažljivog koje ovisi o kretanju i položaju promatrača kao i svojstvima objekata, pri čemu ovu vrstu razumijevanja dijelimo s drugim vrstama neovisno o posjedovanju jezika. Senzomotoričko znanje ili implicitno razumijevanje da izgled predmeta ovisi o kretanju subjekta objašnjava percepcijske konstantnosti u vidu percepcije stalnosti oblika i veličina unatoč njihovom različitom pojavljivanju s obzirom na položaj promatrača. Percepcija je, zaključuje Alva Nöe, aktivan pristup svijetu, transakcija sa svijetom pri čemu su njegovo shvaćanje i, konačno, pojmovi sposobnost nošenja s percipiranim predmetima te djelovanja u svijetu koji nas aficira. Ipak, među svim kognitivnim razinama koje sudjeluju u percepciji osnovno je senzomotoričko iskustvo kao svojevrsna primitivna, podsvjesna konceptualna vještine koja omogućava da dademo smisao tijeku promjenjivih, nepotpunih dojmova, razumijevajući na taj način vlastiti odnos prema okolini. 40 Razumijevanje ovisnosti percepcije o našim pokretima i kretanju te, s druge strane, dostupnost prizora u njegovim detaljima, koje možda trenutno previđamo zbog pozornosti usmjerene na nešto drugo, stvara dojam kontinuirane, bogate perceptivne svijesti, unatoč tomu što je ona izrazito diskontinuirana i nesvjesna detalja. Naglašavajući povezanost aktivnosti organizma i perceptivnog učenja, Andy Clark piše o brzini pokretanja očiju pri percepciji situacije te citira Ballarda (1991., str. 59): „...sistem vida pruža iluziju trodimenzionalne stabilnosti u svrhu djelovanja.“41 Premda je moguće „fiksirati pogled na neko vrijeme“, piše o ovoj značajci vida Martin Jay, „ne možemo zamrznuti pogled na duže vrijeme bez iznimnog napora“, a s obzirom na prirodu refleksa zbog kretanja tijela pri čemu se „bliža i 38 39 40

Alva Nöe: „Varieties of Presence“, Harvard University Press, 2012., str. 20. Isto, str. 33. Alva Nöe: „Action in Perception“, The MIT Press, 2006., str. 31. „Kvalitete“, objašnjava Nöe, „u iskustvu su dostupne samo kao mogućnosti, potencijalnosti, ne kao datosti. Iskustvo je dinamičan proces navigacije putovima ovih mogućnosti.“ Isto, str. 135. Andy Clark: „Being There: Putting Brain, Body, and World Together Again“, The MIT Press, 1998., str. 30.

Maja PROFACA

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

daljnja fokusiranja objekata konstantno stapaju u koherentno vizualno iskustvo.“42 Tako „čak i ako spavamo, spoznali su znanstvenici tek šezdesetih godina prošloga stoljeća, brzi pokreti oka su pravilo.“43 Međutim, vizualno iskustvo ipak se doima kontinuiranim, stabilnim i u neku ruku statičnim. Percepcija, piše Clark, nije toliko „neutralan opis svijeta koliko je povezana uz aktivnost i specifične oblike djelovanja“ uvjetovanog i jezičnim i kulturnim strukturama koje mu zadaju kontekst.44 Polazeći od načela ekološke ravnoteže, koji naglašava potrebu balansa ili „slaganja između složenosti subjektivnog senzornog, motoričkog i nervnog sustava i okoline“ u njihovim kompleksnim međudjelovanjima, Andy Clark ljudsko tijelo objašnjava kao tijelo sklono i otvoreno restrukturiranju pomoću integriranja fizičkih i mentalnih oruđa u djelovanje i mišljenje, čime ona postaju njegov teško razlučiv dio. 45 Prostorna organizacija, kultura i njezini proizvodi, jezik kao „dodatno stvorena i održavana struktura čovjekove unutrašnjosti i okoline“, jesu čimbenici isprepletenosti mentalnih procesa s kontekstom u kojem se više ne govori o vještinama organizma kao cjeline, već o „fragmentima vještina u interakciji s okolinom, što proučavanje kognitivnih procesa vodi izvan granica proučavanja rada mozga“, postavljajući pred znanost složeniji problem. Suprotstavljajući svoju teoriju o fleksibilnim granicama kognitivnih procesa teoriji koja smatra da je spoznaja nešto što se odvija isključivo u mozgu, Andy Clark razvija teoriju „produženog uma“, distribucije i oslanjanja mentalnih procesa na oruđa iz okoline, počevši od jezika, kulture i njezinih tvorevina do tjelesnih i osjetilnih produžetaka koji u interakciji stvaraju fragmentirane djelatnosti konfigurirajući tako s okolinom nove, složene cjeline. Upravo je „propusnost granica“ između biološkog i kulturnog, piše Martin Jay, značajan oblik istraživanja interakcije i istodobnog sazrijevanja vida i jezika. Jay citira Roberta Rivlina i Karen Gravelle koji zapažaju da je „sposobnost unutrašnje vizualizacije objekta usko povezana sa sposobnošću njegova verbalnog opisivanja. Verbalni i pisani opisi kreiraju vrlo konkretne mentalne predodžbe... Veza vida, vizualnog pamćenja, vizualne memorije i verbalizacije može biti zapanjujuća.“46 Ova spoznaja, smatra Jay, dovodi u pitanje identičnost vizualnog iskustva u različitim kulturama, ne samo zbog različitih jezika i značenja pojedinih pojava, već i zbog općenite različitosti kulturnog konteksta 42 43 44 45 46

Martin Jay: „Downcast Eyes: The Denigration of Vision in Twentieth-Century French Thought“, University of California Press, 1994., str. 7. Isto. Isto, str. 51 Andy Clark: „Supersizing the Mind: Embodiment, Action, and Cognitive Extension“, Oxford University Press, 2011. Martin Jay: Isto, str. 8.

321

322

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Maja PROFACA

koji oblikuje iskustvo onoga viđenog. Može li se, pita se konačno Jay, bar u nekoj mjeri govoriti o mogućnostima kulturnih ili čak povijesnih utjecaja na vizualno iskustvo?47 Vizualni mediji kao oni koji posreduju stvarnost jedan su aspekt ovoga problema. S druge strane, piše Jay da, povijesno gledano i prema nekim autorima, u šesnaestom stoljeću „hijerarhija osjeta nije bila ista kao u dvadesetom, a oko je bilo na trećemu mjestu prema važnosti, iza slušanja i dodira, i to daleko iza njih. Oko koje organizira, klasificira i stvara poredak nije bio preferirani organ u vrijeme koje je preferiralo slušanje.“48 Unatoč ovim teorijama, Martin Jay vid ipak smatra važnim za kulturu toga vremena, osobito vjersku kada je većina puka bila nepismena te se crkva oslanjala na predodžbe vjerskih sadržaja. Drugi je primjer prosvjetiteljstvo, koje „povezujući lucidnost i bistrinu“ u drugi plan stavlja sluh „koji je upijao samo herezu“49, ali i ovdje dolazi do neslaganja glede transparentnosti vidljivog ili važnosti simbolike. Vratimo li se suvremenim teorijama, valja nešto reći o konstruktivizmu prema kojem je vidljivo, i na elementarnoj razini, konstrukcija i zaključivanje. S konstruktivističkog stajališta, kantijanski smatra Donald D. Hoffman, bitno je razlikovati pojavnost svijeta od njegovih stvarnih karakteristika s obzirom na to da su ne samo vid, već i druga osjetila poput dodira, njuha ili sluha složeni inteligentni procesi aktivne konstrukcije svijeta u njegovoj pojavnosti.50 Sve ono što čovjek vidi od predmeta, boje, sjene, teksture, pokreta, dubine ili oblika... vizualna je konstrukcija prema urođenim principima koje tek treba istražiti. Ova univerzalna pravila vida, drži Hoffman, dio su naše biologije te omogućuju usvajanje pravila vizualnog procesuiranja kojima razumijemo ono što vidimo i koja mogu ponešto varirati među kulturama. To što vizualna iskustva dijelimo s drugim ljudima, zaključuje Hoffman, posljedica je korištenja istih, urođenih pravila koja upravljaju sličnim složenim kognitivnim procesima u mnogostrukim interakcijama vizualne, emocionalne i racionalne inteligencije. Neovisno o kojoj se od navedenih teorija radi, zbog složenosti kognitivnih procesa koji sudjeluju u viđenom, Johannes M. Zanker51 smatra da je osjete, kao niže signale koji se nesvjesno procesuiraju i percepciju kao višu razinu perceptivnog iskustva dostupnog svijesti, teško jasno razdvojiti. Pokušavajući odgovoriti na ovo 47 48 49 50 51

Isto, str. 9. Isto, str. 34-35. Isto, str. 85. Donald D. Hoffman: „Visual Inteligence: How We Create What We See“, W.W. Norton & Company Inc., 1998. Johannes M. Zanker: „Sensation, Perception and Action: An Evolutionary Perspective“, Palgrave MacMillan, 2010.

Maja PROFACA

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

pitanje, Richard Gregory zaključuje kako funkcioniranje vida ovisi o signalima koji dolaze iz osjetila, pojmovnom poznavanju te znanju o neoptičkim značajkama koje se mogu pročitati iz onih optičkih. Na razini osjeta, smatra Gregory, imamo stoga informacije koje se brzo i ne uvijek svjesno procesuiraju utječući, primjerice, na reflekse, dok su „percepcije bogate hipoteze o onome što je tamo.“52 U tom smislu percepcija je donekle zaključak, „hipoteza“ o promatranom, jer iz informacija dobivenih vidom zaključujemo o značajkama objekata, dostupnima zapravo drugim vrstama osjetila s obzirom na prijašnje iskustvo, pa je takva vrsta „znanja“ odozgo bitna za inteligentno gledanje. Pritom ne zaključujemo samo o karakteristikama poput udaljenosti, teksture ili težine kojima prilagođavamo djelovanje i reakcije, već i o hrani, opasnostima ili potencijalnim partnerima. Upravo zaključivanje o viđenom oslobađa nas, smatra Gregory, zatvorenosti u krug podražaja i reakcija te omogućuje inteligentno gledanje, što nije drugo nego spoznavanje svijeta „opisnim hipotezama“ o njegovim pojavama.53 Govori li se o teorijama izravne percepcije stvarnosti ili pak o konstruktivističkom shvaćanju, ovim je pristupima zajedničko shvaćanje elementarnog percepcijskog učenja kao nesvjesnog procesa. U kojoj mjeri i na koje se još načine može govoriti o svjesnom i nesvjesnom vida? Autori poput Melvyna Goodalea i Davida Milnera54 smatraju da možemo govoriti o dva usporedna, funkcionalno različita, no međusobno povezana načina procesuiranja optičkih informacija, čijom interakcijom organizam dobiva bitne podatke za snalaženje u okolini. Proučavanjem posljedica izazvanih oštećenjima mozga, Goodale i Milner zaključuju da jedan vizualni sustav omogućuje svjesne optičke informacije poput prepoznavanja objekata, dok drugi, koji ne mora biti svjestan, procesuira optičke informacije utječući na naše kretanje, manipulaciju predmetima odnosno interakciju s okolinom općenito. Dakle, dok neki dijelovi mozga obrađuju informacije dobivene putem vida, dajući svjesne podatke, drugi više upravljaju djelovanjem, prije svega brzim reakcijama, tako da podaci koje njima dobivamo nisu uvijek svjesni.55 Suvremena istraživanja vida bogata su i raznovrsna, a ovaj kratak pregled to samo naznačuje. S druge strane, koliko god se vid ponekad činio statičnim „ogledalom prirode“, poslužimo se Rortyjevim izrazom, i vjerodostojnijim svjedokom stvarnog, 52 53 54 55

Richard Gregory, John Harris, Priscilla Heard i David Rose: „The Artful Eye“, Oxford University Press, 1995., str. 12. Isto, u: „Black boxes of artful vision“, Richard Gregory, str. 14. Melvyn Goodale i David Milner: „Sight Unseen: An Exploration of Conscious and Unconscious Vision“, Oxford University Press, 2013. Evolucijski gledano, vid nije počeo svjesnim vizualnim iskustvom svijeta, već kao vođenje ponašanja organizma, ne razvijajući se kao jedan sustav, nego kao više podsustava različitih funkcija.

323

324

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Maja PROFACA

znanost pokazuje da se o problemu vida mogu postavljati ista pitanja kakva spoznajna teorija postavlja o spoznaji ili istini. Kao složen proces i rezultat velikog broja interakcija različitih sustava, vid je izrazito dinamičan, radilo se pritom o fiziološkim uvjetima ili pak o značenjima bitnim za svijest o doživljenom i identifikaciji osjeta, te je nerazdvojivo povezan s aktivnošću organizama u okolini i njihovim međusobnim utjecajima, bilo to percepcijsko učenje svake jedinke, evolucijski razvoj funkcionalnih osjeta ili društveni aspekt značenja pojedinih osjeta i pojava. Premda je društveni aspekt ovdje samo dotaknut, teško ga je odvojiti od razumijevanja percepcije i subjektiviranja putem percepciju, bilo da je riječ o teorijama pažnje ili o značenjskom aspektu doživljenog. Ni shvaćanje percepcije kao izravne svijesti o okolini niti konstruktivističko gledište ne zanemaruju važnost kognitivne i emocionalne komponente. S druge strane, društveni aspekt vidljivog ne svodi se samo na značenja doživljenog posredovana kulturom, normama i jezikom, pri čemu se pojedinac konstituira kao subjekt gledanja, o čemu piše Jonathan Crary, već se očituje i u izloženosti pogledu drugoga, što ga pretvara u objekt promatranja, o čemu je pisao Michel Foucault. Ipak, suprotno Craryjevom stajalištu, piše Martin Jay, neće biti da Foucault nije bio svjestan „kulturne konstrukcije naše prividno prirodne percepcije“56 – uzmu li se u obzir njegova korjenita promišljanja pojmovnog aparata koji sudjeluje u prividno izravnoj percepciji, odnosno posredovanost promatranja vladajućim, subjektivirajućim diskursima. Konačno, percipirati stvarnost uvijek znači perspektivu, pa Jay navodi ustvrdu Merlau-Pontyja kako „perspektiva nije subjektivna deformacija stvari, već njihovo svojstvo, možda njihovo bitno svojstvo...“57 Kontingencije kojima je perspektiva obilježena kao i svijest o složenim međudjelovanjima povijesne, društvene, biologijske, kognitivne i emocionalne komponente, upućuju na jedinstvenost svakog gledišta, a sinteze biologijski i kulturno uvjetovanog aspekta percipiranog i osobne povijesti, daju posljednji pečat značenju viđenog za svakog pojedinca.

56 57

Vidi: Martin Jay, str. 389. Isto, str. 303.

Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI, Zagreb

325

MONTAIGNE: SPOZNATI SE (P)OGLEDOM POGLED: IŠČITAVANJE I evo dolazim na poljane i u velike dvorane pamćenja, gdje je riznica nebrojenih slika svakojakih stvari unesenih osjetilnim opažanjem. Ondje je pohranjeno i sve što god mislimo, bilo da uvećavamo ili umanjujemo ili bilo kako mijenjamo ono što naša osjetila prime, i sve drugo što je onamo povjereno i spremljeno, a što zaborav još nije progutao i pokopao. (...) To sve prima golemo spremište našega pamćenja i neki njegovi tajni i neizrecivi zakutci, da se to opet iznese i upotrijebi kad ustreba: sve to ulazi svako na svoja vrata u pamet i stavlja se na svoje mjesto. Sveti Aurelije Augustin1

U početku svoja prva iskustva formiramo pomoću knjige. Ona nam nudi svijet koji ni na koji drugi način ne bismo iskusili, ona oblikuje naše identitete, a svako se novo čitanje kumulativno nadograđuje na sve ono što smo ranije pročitali2. Baštineći i akumulirajući pročitano u mikrokozmos naše psihe, kanon osobne literature/ /lektire postaje dio nas samih. Ali i obrnuto: u tom procesu introjekcije pročitani tekst dobiva, izvan doslovnog smisla i književnog značenja, i projekciju našeg vlastitog 1 2

Sveti Aurelije Augustin, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., str. 214. Manguel čitanje određuje kao kumulativno i geometrijski progresivno – pri čemu se svako novo čitanje nadograđuje na sve ono što je čitatelj prije pročitao. Usporedi: Manguel, Alberto, Povijest čitanja, Prometej, Zagreb, 2001., str. 31.

326

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI

iskustva, sjenku, takoreći, onoga što mi jesmo3. Čitatelj i pročitano tako postaju jedno. Kao slovo u tekstu svijeta čitatelj proždire/internalizira knjigu koja je svijet. Prema toj kružnoj metafori za beskonačnost čitanja čovjek je ono što čita4, odjek pročitanih tekstova. Praksa čitanja neraskidivo je vezana uz gledanje. Čitajući (poput Montaignea: u samoći, u tišini svoje osobne biblioteke), stvaramo slike, vlastite zabilješke o pročitanome, koje pohranjujemo u veliku riznicu našega iskustva. U tom pokušaju čitanja drugih često nam se događa da, nagnuti nad stranicu knjige, kao u zrcalu koje pravilno odbija svjetlosne zrake i vjerno odražava likove, neočekivano ugledamo (pročitamo) djelić sebe. Na jednom je mjestu Montaigne zapisao: Često mi se događa da sebe ne nalazim ondje gdje sebe tražim, a više se nahodim slučajnim susretom nego istraživanjem vlastite prosudbe5. Trenutak toga slučajnog susreta, kada onaj koji gleda drugoga u njemu ugleda i nešto od samoga sebe, kada aloskopija postaje autoskopija, trenutak je kada se u totalitetu pročitanoga teksta odzrcali jedan fragment našega jastva. Trenutak je to mogućeg početka samospoznaje: čitam dakle jesam. Čitajući i opet čitajući razne autore, mi stvaramo slike koje nam služe kao čvrste i osvojene tačke 3 4 5

Manguel, Alberto, isto, str. 279. Manguel, Alberto, isto, str. 184. Montaigne, Michel de, O brzom i sporom govoru, u: Eseji. Knjiga prva, Disput, Zagreb, 2007., str. 69.

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI

da nastavimo naš postupak spoznavanja6. „Zobljući“7, skupljajući fragmente prepoznatoga subjektiviteta na stranicama knjiga, među ispisanim recima, Montaigne pokušava konstituirati sliku vlastitoga sebstva. Njegova dvorana s knjigama postaje tako dvorana sa zrcalima. Propustan za tuđe tekstove s kojima se poistovjećuje vjerujući da sadrže njegov odraz, Montaigne u crtama slova prepoznaje crte svoga karaktera. Trenutak je to pojavljivanja narcisa. Težeći samo kućnom i vlastitom cilju, kako to izrijekom navodi8, postaje (za srednjovjekovlje skandalozno) sam predmet svoje knjige. Nastojeći oslikati sebe sama, zrcaleći se kao sličnost i slika onoga što čita, kroz pročitane tekstove prikazuje sebe kao čitatelja. SPOZNAJA Samoća – fundamentalna – Tvoja suština je samoća. Samoća, unutarnja razmena – O Život. Sâm. Sve za sebe – Treba priznati da Ja – jeste tek – Odjek.

Paul Valéry9

U nezaustavljivoj prolaznosti vremena, stalnoj smjeni novih budućnosti, čin spoznavanja predstavlja prihvaćanje i ovladavanje sadašnjim trenutkom. Mitološki Narcis, nagnut nad rijekom vremena, tom, kako kaže André Gide10, kobnom i varljivom rijekom kojom godine prolaze i protječu, gleda u sadašnjost dok se (još virtualne) stvari iz najudaljenije budućnosti žure k bitku. Proročki predviđena kraja – doživjet će starost ne pòznâ li sebe11 – gubi se u vodenoj površini koja izobličuje njegovu sliku čim je pokuša zagrliti. Trenutak spoznaje, prelazak iz neznanja u znanje12, u njegovu je slučaju izjednačiv s prestankom bivstvovanja. Radikalno sa6 7 8 9 10 11 12

Mićević, Kolja, Valeri u deset stavaka, u: Valery, Pol, Sabrane pesme, Nolit, Beograd, 1983., str. VI. Tako Montaigne opisuje svoju čitateljsku praksu. Montaigne, Michel de, Čitatelju, u: Eseji. Knjiga prva, Disput, Zagreb, 2007., str. 19. Valéry, Paul, Sveske I, Glas, Banja Luka, 1988., str. 51. Gide, André, Traktat o Narcisu (Teorija simbola), AGM, Zagreb, 2003., str. 8.-9. Publije Ovidije Nazon, Metamorfoze, Europapress holding, Zagreb, 2008., str. 85. Ta ja sam to! već vidim, i oblik ne vara moj me. Gorim od ljubavi k sebi, i pritičem vatru i nosim.

327

328

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI

modostatan u patološkom narcizmu13, Narcis prihvaća smrt14. Svjestan nedostižnosti apsolutne istine, Montaigne iz nezaustavljive rijeke vremena grabi nizove sadašnjih trenutaka i tako gospodari neuhvatljivim vremenom. Svako ovladavanje sadašnjim trenutkom, svaka spoznaja, bijeg je pred prijetnjom sveprisutne smrti. Ali: čovjek nikada ne može u potpunosti spoznati samoga sebe, jer nije dovoljno brz da zgrabi sve inačice „jastva“ različitih trenutaka koji bježe. Tako je Montaigneov čovjek vječni početnik15, a svaka je spoznaja novo rođenje – prilika za nov život u ogledu, sličici za uspomenu drugima, onima koji ostaju poslije njega. Za razliku od Narcisa, koji je središte vlastitoga univerzuma i koji se sobom koristi kao referentnom točkom oko koje se ustrojava iskustvo16, Montaigne svoj lik konstituira od drugih i za druge, za rođake i prijatelje. Zaranjajući u tekstove drugih i izranjajući fragmente sebstva, Montaigne se, zdravo prihvaćajući svoj narcizam, samoidentificira u odnosu s drugima. Čitanje drugih tako postaje motiv, poticaj na reakciju (samo)predstavljanja. Fragmenti njegovoga jastva, ti odjeci pročitanoga, poput bujice vode traže ulaze u otvorene tjesnace iskaza, ogleda, eseja. Svaka nova spoznaja povod je novom ogledu. Čin pisanja nastavak je procesa samootkrivanja. OGLED: PREDSTAVLJANJE Predugo sam čeznuo i gledao u daljinu. Predugo sam pripadao samotnosti: tako sam zaboravio što je šutnja. Posve sam postao usta, i hučanje potoka s visokog stijenja: svoj govor hoću stropoštati u doline. I neka se moja brzica ljubavi sruči u bespuće! Kako da brzica naposljetku ne pronađe put do mora! Zacijelo je u meni jezero, pustinjačko, samodovoljno; ali moja će ga brzica ljubavi

13 14

15 16

Publije Ovidije Nazon, Metamorfoze, Europapress holding, Zagreb, 2008., str. 88. O oblicima narcizma vidi u: Holmes, Jeremy, Narcizam, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003., str. 36.-46. Oči, što njegovoj bjehu ljepoti se divile, stisne Noć, – i u podzemni kraj otišavši u Stiks-rijeci Gledo se također on. Publije Ovidije Nazon, Metamorfoze, Europapress holding, Zagreb, 2008., str. 89. Premk, Francka, Nikola Šop, Primož Trubar i Michel de Montaigne, putnici kroz vrijeme, u: „Filozofska istraživanja“, god. 26, sv. 3, Zagreb, 2006., str. 644. Holmes, Jeremy, Narcizam, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003., str. 9.

Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

povući sa sobom nadolje – prema moru! Novim putem idem, novi mi govor dolazi; dosadio mi je, kao i svim stvarateljima, stari jezik. Neće više moj duh hoditi na izlizanim potplatima. Presporo mi protječe svekoliko govorenje: u tvoja ću kola skočiti, olujo! Friedrich Nietzsche17 Na jednom je mjestu Montaigne zapisao kako se radi promjene valja osamiti od sama sebe i oduzeti se sebi18, pobrinuti se za neko pribježište, koje će biti u potpunosti samo naše i gdje ćemo uživati svoj mir i samoću19. U toj prilici vlastiti duh ne valja ostavljati da dokono planduje u besposlici jer se poput konja koji se otrgnuo konjaniku prepušta sam sebi i juri sto puta brže nego bi ijedan jahač to od njega iskao20. Montaigne stoga pokušava pisati tako da uhvati ta lutanja, oklijevanja i skretanja uma21 jer, kako navodi, duša koja nema utvrđena cilja – gubi se: jer, kao što je kazano, biti posvuda isto je što i ne biti nigdje22. Montaigneovo je pisanje pokušaj hvatanja i bilježenja sadašnjih trenutaka, hvatanja svoga ja koje je u neprestanu bijegu i prolaznosti, u neprestanu izmicanju. Činjenica da je subjekt uvijek više od samo jednog podijeljenog karaktera otežava „hvatanje“ i vodi do nemogućnosti apsolutne spoznaje našega neiscrpnog Ja23. Mnoštvo neuhvatljivih fragmenata jastva, mnoštvo singularnosti, teško je pomiriti u cjelovitu sliku identiteta pa slika subjekta nikada ne može biti predstavljena u cijelosti. Oslikavanje neiscrpna bezdana sebstva24 tako je moguće samo u fragmentima. Esej tako postaje mjesto za pozicioniranje i markiranje po jednog fragmenta subjekta. Svaki je esej nova zrcalna slika fragmenta spoznatoga sebstva. Niz eseja serija je ogleda(la) koja objedinjuje komadiće slike njegova duha, mapirane i zamr17 18 19 20 21 22 23 24

Nietzsche, Friedrich, Dijete sa zrcalom, u: Tako je govorio Zaratustra, Večernji posebni proizvodi d.o.o., Zagreb, 2009., str. 86. Montaigne, Michel de, O samoći, u: Eseji. Knjiga prva, Disput, Zagreb, 2007., str. 364. Montaigne, Michel de, O samoći, u: Eseji. Knjiga prva, Disput, Zagreb, 2007., str. 365. Montaigne, Michel de, O dokolici i dangubljenju, u: Eseji. Knjiga prva, Disput, Zagreb, 2007., str. 59. Usporedi: Critchley, Simon, Knjiga mrtvih filozofa, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010., str. 172. Montaigne, Michel de, O dokolici i dangubljenju, u: Eseji. Knjiga prva, Disput, Zagreb, 2007., str. 59. Valery, Pol, Odlomci Narcisa, u: Sabrane pesme, Nolit, Beograd, 1983., str. 55. Lacue-Labarthe, Philippe, Typography: mimesis, philosophy, politics, Harvard university press, Cambridge, Massachusetts, London, 1989., str. 72.

329

330

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI

znute u znak borbe protiv habanja kulture i vlastitoga života koji želi predstaviti. Svaki esej nova je scena na koju, iz prostrane sobe svoga jastva, dovodi fragmente oblikovane od i pomoću drugih. Svaki novi „okušaj“ predstavlja otvaranje riznice subjektiviteta i izvlačenje na površinu jednoga lica, dijela svojega unutrašnjeg ja. Predstavljanje postaje ponovno predstavljanje, praesentare postaje repraesentare. U toj se refleksiji sebstva kao reprezentaciji, ponovnom predstavljanju25, kroz reprezentaciju fragmenta tuđih tekstova praksom pisanja predstavlja/prezentira sâm Montaigne. Internalizirane egzemplarne sličice u čitanju prepoznatoga sebstva isplivavaju na površinu zrcaleći u pismu fragmente njegova identiteta. Kao što je Daneri prekapao po Alephu nastojeći opisati cijeli svijet, Montaigne prekapa po osobnoj biblioteci, riznici znanja, nastojeći opisati sebe sama – jer ono što Montaignea zanima sam je Montaigne26, pa čak i kada razotkriva univerzalne probleme svijeta zapravo oslikava sebe kroz govor o općemu27, reflektirajući svoje iskustvo, odraz, identitet28. Sklonost stalnomu ponovnom predstavljanju, prezentiranju dijela samoga sebe, fabrikaciji29 jastva, prisutna je i u Montaignea i u Valéryja. I u Ogledima i u Sveskama zaokupljenost sobom, tekstom, rezultat je svijesti o nemogućnosti konačnoga pothvata sažimanja cjelokupnoga iskustva – jer riječi su samo manjkava odjeća misli, a njihova spisateljska djela dugi lanci poticaja i reakcija u kojima se zrcale diseminirana jastva. * * * Naš identitet nikada nije do kraja iscrpiv. Sastavljeni smo od međusobno neovisnih fragmenata. Podijeljeni na više mentalnih glasova30 koji, latentni negdje u nama, čekaju kakav poticaj (možda da neki tekst poput sirene zaokupi naš um) pa da iz bezdana našega bića polifonično odjeknu kao naša unutrašnja veličina. No tekst najprije moramo naučiti čitati, iz njega skupljati, slušati ga u njegovu

25 26 27 28 29 30

Lacue-Labarthe, Philippe, Typography: mimesis, philosophy, politics, Harvard university press, Cambridge, Massachusetts, London, 1989., str. 72. Čačinović, Nadežda, Zašto čitati filozofe, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009., str. 32. Usporedi: Paić, Žarko, Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004., str. 13. Vidi: Lumsden, Simon, Hegel, Derrida and the Subject, u: „Cosmos and History: The Journal of Natural and Social Philosophy“, vol. 3, nos. 2-3, 2007., str. 33. Mićević, Kolja, Valeri u deset stavaka, u: Valery, Pol, Sabrane pesme, Nolit, Beograd, 1983., str. XXXVI. Robinson-Valeri, Džudit, Valeri, anksiozni intelektualac, Glas, Banja Luka, 1990., str. 52.

Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

ritmu i naučiti slijediti njegov ritam31 – i u tom ritmu prepoznati otkucaj svoga duha... Pobožno nagnuti nad knjigu, pogledom spoznati crtu duha u crti slova i čekati potrebu da je narcistički ponovno predstavimo kao predstavu nas samih. Izvori: Borges, Jorge Luis, Aleph, Globus media, Zagreb, 2004. Montaigne, Michel de, Eseji. Knjiga prva, Disput, Zagreb, 2007. Montenj, Mišel de, Ogledi, Estetika, Valjevo-Beograd, 1990. Nietzsche, Friedrich, Tako je govorio Zaratustra, Večernji posebni proizvodi d.o.o., Zagreb, 2009. Novi zavjet i psalmi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991. Publije Ovidije Nazon, Metamorfoze, Europapress holding, Zagreb, 2008. Sveti Aurelije Augustin, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999. Valeri, Pol, Sabrane pesme, Nolit, Beograd, 1983. Valéry, Paul, Sveske I, Glas, Banja Luka, 1988. Valéry, Paul, Sveske II, Glas, Banja Luka, 1988.

Literatura: Bonifačić, Antun, Paul Valéry (stvaralački nihilizam), Matica hrvatska, Zagreb, 1940. Critchley, Simon, Knjiga mrtvih filozofa, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010. Čačinović, Nadežda, Zašto čitati filozofe, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009. Derrida, Jacques, Desistance, u: Lacue-Labarthe, Philippe, Typography: mimesis, philosophy, politics, Harvard university press, Cambridge, Massachusetts, London, 1989. Gide, André, Traktat o Narcisu (Teorija simbola), AGM, Zagreb, 2003. Holmes, Jeremy, Narcizam, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003. Lacue-Labarthe, Philippe, Typography: mimesis, philosophy, politics, Harvard university press, Cambridge, Massachusetts, London, 1989. Lumsden, Simon, Hegel, Derrida and the Subject, u: „Cosmos and History: The Journal of Natural and Social Philosophy“, vol. 3, nos. 2-3, 2007., str. 31

Parafrazirat ću Derridau kako govori o umijeću razumijevanja Lacue-Labartova teksta. Vidi: Derrida, Jacques, Desistance, u: Lacue-Labarthe, Philippe, Typography: mimesis, philosophy, politics, Harvard university press, Cambridge, Massachusetts, London, 1989., str. III.

331

332

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI

Manguel, Alberto, Povijest čitanja, Prometej, Zagreb, 2001. Mićević, Kolja, Valeri u deset stavaka, u: Valeri, Pol, Sabrane pesme, Nolit, Beograd, 1983. Paić, Žarko, Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004. Premk, Francka, Nikola Šop, Primož Trubar i Michel de Montaigne, putnici kroz vrijeme, u: „Filozofska istraživanja“, 103, god. 26, sv. 3, Zagreb, 2006. Robinson-Valeri, Džudit, Valeri, anksiozni intelektualac, Glas, Banja Luka, 1990. Weinrich, Harald, Lingvistika laži, Algoritam, Zagreb, 2005.

Josip KRAJAČ, Opatija

KRISTIJAN BARUTANSKI NA KANONU CMIZDRENJA I STRIJELJANJA 1. Zoon politikon Kristijan Barutanski Kristijan Barutanski je reprezentant društva u kojemu „urlaju sablasne oluje“ i upravo je to društvenopolitičko stanje ona vanjska odrednica, fenotip u formiranju Barutanskijeve ličnosti, kao ratnika, revolucionara, autokrata i tiranina.1 Možda je homo politicus Barutanski i ušao u građanski rat te organizirao „ataku“ na vladu s izvjesnim zanosom oslobađanja Blitve, ali se njegov zanos ubrzo prometnuo iz zanosa za oslobođenje u volju za vlašću. Ilustrativno o naumu i razobličenju revolucionara Barutanskoga govori njegov ideološki pobornik, a onda oponent, Niels Nielsen g. 1916., kada je bio oduševljen revolucinarom Barutanskim i zajedno s njim vojevao protiv aragonske vlade, za oslobođenje Blitve, mislio je Niels Nielsen „o formuli Barutanskoga kao jedinoj mogućoj političkoj formuli, kao o imperativnoj formuli da je najinteligentnija politika momenta naoružana pobuna“. (B,III,23) Ali mnogo se toga otada promijenilo, zato 1927., kao svojevrsnu repliku na ratne 1 Miroslav Krleža: Banket u Blitvi, knjiga I, II, III. Naklada Ljevak, Matica hrvatska, HAZU, Zagreb, 2000.

333

334

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Josip KRAJAČ

i poratne godine, razmišljanja o Barutanskome Nielsen razlaže drukčije: „Nije točno da nitko nije slijedio Barutanskoga, nego, obratno, slijedili su ga mnogi, slijedili smo ga svi koji aragonsku Pobjedu nismo, kao vi, smatrali pobjedom ‘Svoje Domovine’, a Brutanski iz godine 1916. nije Barutanski danas (op., 1927.), zar ne?“ (B,III,23) Domovina ova izmišljena je država, a zove se Blitva. Bit će negdje na sjeveru, ali – kako Stanko Lasić roman „Banket u Blitvi“ ocjenjuje „političkim djelom“ koje prema nekima govori „suviše alegorijskim jezikom“2 – izvjesnom bi mogla biti ta domovina i država naših obzora, i naše povijesti. Tko je Kristijan Barutanski i kakvim se on sam pronalazi? Zna li on sam tko je? Izgubljeno luta svojim solilokvijem i ne može se opredmetiti – ne može objektivizirati svoje stanje. O svome podrijetlu, o djetinjstvu, ocu i majci pamti malo. On je onaj iz vlastite konstrukcije. To je činio od djetinjstva, predstavljao se, usprkos svima, onakvim kakvim se želio vidjeti. Usprkos zbrke s podrijetlom, onim minimalnim što ga određuje osobom, generacijski – iznad koje je uvijek želio biti, i staleški – statusom blitvanskog plemstva, ako mu je vjerovati, imao bi predispozicije biti moćnim. Ipak, nedostaje mu identitet realne moći. To govore zbrkani, neuravnoteženi postupci koji se očituju stanovitim poremećajem u političkom i osobnom životu: oko sebe stvara politički kaos, tuku ga prikraćenosti doživljaja žene, a upitne su i relacije rodnoga određenja prema Nielsenu (B,III,239)... Dakle, Barutanski u sebi nosi problem: tko je tko, i sve ono drugo; traženje sebe u sebi, sebe u ja. A to je još jedna, nepremostiva genotipska, psihološki bitna unutarnja komponenta u formiranju Barutanskijeve ličnosti. Prati ga obiteljska dihotomija: otac Blitvanen, majka Ingermanlanđanka. I njegov bijeg. Početak s nultom pozicijom oca i majke, i potraga za nadoknadom roditelja, formule su koje određuju životni put Barutanskoga. Usporedo se s tim otvara novi problem: Nielsov obiteljski trokut i Kristijanovo mjesto sina. Treba ukloniti dvojnika, kojim potencijalno biva Niels Nielsen. Na svemu tome izrasta Barutanskijeva žudnja koja postaje generator zbrke u osobnom i javnom životu. A uz to kao da mu je otpočetka namijenjen negativan usud, kako bi rekao J. Deleuze, „...ti ćeš biti sablast (zombi)“3, i ostvarilo se upravo tako – Barutanski biva središtem sablasnosti Beauregarda. Književnoteorijski i psihološkoanalitički pak gledano, sve govori da je Barutanski složena ličnost, građena na zapadnoeuropskom književnom kanonu i Edipa i Uliksa. Barutanski je bio slab učenik: ponavlja peti, ponavlja šesti razraed, u sedmom je izbačen iz ankersgadenske gimnazije. Uhapšen navodno iz političkih razloga, jer 2 3

Stanko Lasić: Krležologija, knjiga prva, Globus, Zagreb, 1989., str. 279-280. Gilles Deleuze – Felix Guattari: Anti-Edip, str. 61.

Josip KRAJAČ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

bijaše upleten u zavjeru protiv vlade, pod sumnjivim kondicijama bježi iz zatvora i upisuje se u blitvansko-hunsku gimnaziju, baš u razred koji pohađa Niels Nielsen, a nakon toga upisuje fakultet. I uvijek lažima i obmanom dolazi do cilja. „...on nikada nije stvarno znao odgovoriti ni na jedno pitanje. U okviru takvog školskog ispitivanja taj je čovjek izazovno lagao, držeći se ponosno i samosvijesno uzvišeno kao prava luda, i pobjeđivao bi tako najjeftinijim sredstvom, blefom, a bio je ustvari nevjerojatna neznalica.“ I dalje: „Taj hohštapler dotjerao je do Beauregarda! Oduvijek je u njemu bilo sljeparske smionosti.“ (B,I,108) Barutanski je kroz život prolazio političkim (politikantskim!) samopotvrđivanjem; očekivalo bi se: u borbi ratnik, u vladi strateg, ali nije bilo tako. U početku, igrom obiteljskoga trokuta u osobni se Barutanskijev život upliće i Niels Nielsen. U javnome pak životu obojica su revolucionari, ratnici, Barutanski pukovnik, Nielsen potpukovnik, jednom istih ciljeva i namjera, a onda potpuno suprotnih ideja o revoluciji i naročito vladavini kakvu vodi Barutanski. Različito gledaju i na sve drugo što podrazumijeva politiku, ideologiju i moral jednoga okruženja koje se zove Blitva i Blatvija. I barem još Europa s početka dvadestoga stoljeća. Oprečno „moraliziraju“. Oba su lika negdje, na ugođenoj razini gledanoj teorijom Deleuzeove psihoanalize „sinovi bez oca“.4 Pukovnik Kristijan Barutanski je o sebi mislio na način tipičnog krležijanskog neurotično-problematičnog junaka.5 „Jednoga dana, prije ili kasnije, ustrijelit će me kao psa, dakle je logično da se držim svoje linije i da kraj toga po mogućnosti što manje psihologiziram...“ (B,I,18), jer – zaključio je Barutanski – psihologiziraju i moraliziraju samo „iz čopora izdvojeni pojedinci“, a on osjeća potrebu uzvisiti se nad takvom situacijom gledanjem iznad „provincijalnoga glumca“. Međutim, Barutanski i te kako moralizira i glumi, samo iz obrnute perspektive, a njegova je perspektiva, pak, upitna. Ubiti je prema njegovu mišljenju jedina logika uspjeha, jer ubijalo se duvijek; blitvinski mužiki su oduvijek klani... A prodavajući tim mužicima sleđeve i duhan, znao je Niels, obogatio se Kristijanov djed. Barutanski je još kao gimnazijalac stvorio formulu svoje ideologije i uvjerenja: „Povjerovao je u dinamit, u topove, u silu... ‘plumbum et pulvis et nihil aliud’ – (olovo i prah i samo to)“. (B,III,124) Pri tome ostaje i onda kada shvaća da je on „samo jedna od kliničkih krabulja na tom balu“ (B,III,124), balu koji se zove Blitva. Sve je to Barutanskom jasno, i jasno mu je da stvarnost ne može biti onakva kakvom ju je zamišljao, nego kakva jest, te da svoj lik junaka mora oblikovati između svoje mašte i blitvinske stvarnosti. Ali ne prihvaća oportunu politiku, izrastao je eto u brutalnog 4 5

Gilles Deleuze, u: Tatjana Jukić, Revolucija i melankolija, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011., str. 308. Viktor Žmegač: Krležini europski obzori, Znanje, Zagreb, 2001., str. 79.

335

336

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Josip KRAJAČ

tiranina koji je neprihvatljiv okolini. Barutanski nema prijatelja. Barutanskoga je ponio zanos samim sobom. U političkom okruženju Barutanski postaje najprije moćan, a onda ohol i nasilan. Libido nadmoćno vlada Barutanskim i u njega se rađa skup osobina koje su izvan društvenih normi. Postaje gospodar Blitve. Njegov je moral izopačen, a vlast temelji na bezobzirnosti i totalitarnosti; ubiti one koji smetaju. Premda svi to osjećaju, i u mnogih vrije otpor, takvom se Barutanskom javno nitko ne suprotstavlja, osim Nielsa Nielsena koji se „Otvorenim pismom“ opire Barutanskijevu političkom i moralnom totalitarizmu. I drugi su čimbenici, drugi formanti nedostajali u oblikovanju karaktera Kristijana Barutanskoga, stvorivši u njegovu odrastanju škakljive „uzlove“ i situacije, jer bez onih koji nedostaju u njegovu intimnom trokutu, on ostaje sam – ja kastrirani! Zato je tijekom života trebao prepoznati nove subjekte na kojima će graditi svoje potisnute želje, na kojima će isprobavati moć. Ali ne dâ se Krležin Barutanski svesti u Freudove pretince – „...a Niels i ja, mi smo dva elementa, za nas ne postoje nikakve formule“. (B,III,127) Barutanskim će zavladati nagon za moć, za vlašću i svime što se gomila u tome sklopu psihosocioloških i psihijatrijskih osobina. Njegova se politika temelji na isključivosti, nadzoru i kazni, uvođenjem izvanrednog stanja pod izlikom da brani državne interese.6 Krleža je Barutanskim, odnosno „Banketom u Blitvi“, kako obrazlaže Velimir Visković, u „svojevrsnom romanu ideja progovorio o odnosu umjetnosti i autoritarne vlasti; slobodnog pojedinca i totalitarnih mehanizama vladavine na način koji ima univerzalna transhistorijska obilježja“.7 Teza Barutanskoga jasna je: „Podanike treba dresirati kao pse, da bi se kao autentični četvoronošci razvili do političkih subjekata po takozvanoj demokratskoj mjeri. Kako ćeš od građanina stvoriti skromno pseto, to je osnovno pitanje političke dresure.“ (B,I,30) U tome Barutanski ne posustaje. Galerija likova tragično završava život kao posljedica njegove represivne politike. I dok Kristijan Barutanski provodi autokratsko ludilo zvano „barutanskijada“, Niels Nielsen kao oponent politici Barutanskoga „tone u melankoliju“. Opterećen osjećajem da je posredno izazvao tragediju, Nielsen za sebe kaže da ima tri smrti u kovčegu, koje nosi na svojoj savjesti, a zapravo je Kristijan Barutanski uza sve druge kriv i za te tri smrti. Barutanskijev kovčeg nosi mnogo više smrti, ali savjest (Barutanskoga!?) ostaje neopterećena. Pri tome mu pomaže povijest. Ipak, Barutanski nije obična jedinka društveno-povijesnoga diskursa. 6 7

Giorgio Agamben: Izvanredno stanje, prevela Ita Kovač, Deltakont, Zagreb, 2008. Velimir Visković, u: Hrvatska književna enciklopedija, LZMK, Zagreb, 2010., str. 435.

Josip KRAJAČ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

On je i te kako izdvojena ličnost. Svojim zlim činom on poteže rez kojim produbljuje sraz prema izvanjskome svijetu, produbljuje šupljinu kojom ga je unutarnji svijet kaznio; uzima sudbinu u svoje ruke, e da bi „vratio“ nešto od izgubljenoga: u njega je zavladao individualni fantazam koji mu omogućava vidjeti se besmrtnikom.8 I tako Barutanski, u egzaltaciji razmišljanja o svojoj ulozi u određenom društvu i određenom vremenu postaje iracionalni junak, akter povijesti koji uzvikuje: „‘Mi smo bolesnici’, ‘mi smo pacijenti’, ti, dragi moj Niels, i ja, bravo, mi smo lude jer smo se nametnuli svojoj okolini...“ (B,III,127) On ne samo što je nezaustavljiv u poimanju svoje veličine, nego i sva zla koja čini vidi osobnim uspjehom. U njegovoj se nekontroliranoj okrenutosti prema sebi rađa narcisoidnost. Ilustrativan je primjer za to kakvim ushićenjem doživljava svoj spomenik: „Neka laju patuljci! Trideset hiljada Engleskinja preznojit će se još ovdje u Blitvanenu pred ovim pastuhom i pred ovim jahačem! Poslije Padove, Blitvanen bit će jedini grad u Evropi koji ima broncu dostojnu svoga jahača! Bravo; Rajevski!“ (B,II,56) U usamljenim trenutcima, u imaginaciji vlastitih poriva gubi se u nebesima, uspoređujući se s Kavkazom, udaljava se od blitvinskog tla kao da lebdi u prometejskim visinama. U „plavetnilu jedne apoteoze“ Barutanski se rastače. Ali sav ga taj splet fantazmagoričnih privida izbacuje iz realnoga života i dovodi do pada i gubljenja moći. I njegovo psihičko stanje lomi se; on iz viđenja sebe gospodarem Blitve pada u strah i duševno samokažnjavanje, pada u depresiju. U svome irealnom svijetu on kao Komandant postaje institucija koja u osobnoj uobrazilji gradi i razgrađuje Blithuaniu Restitutu, te i sam kao institucija kojoj su svi, misli on, okrenuti zavjerom, osjeća strah, ugrozu i događa mu se neminovno – najprije uništenje vlastite veličine, a onda smrt; priviđenje smrti subjekta te institucije. Jer se i same institucije, u određenom trenutku, kako kaže Deleuze „doživljavaju kao smrtne, (da se one) uništavaju ili mijenjaju u skladu s artiulacijama želje i društvenog polja... pretvarajući nagon smrti u istinsku institucionalnu kreativnost“.9 Vertikala se traženja za izgubljenim, koja nije cmizdrenje nego prometnuće u silu i moć, u političkom djelovanju Barutanskoga, u njemu kao zoon politikonu opredmetila u strijeljanje. U nagonu za smrću Barutanski na nišan prve postavlja predstavnike blitvinske (i blatvijske) aktualne vlade. S njima prvima obračunava nasilnik kakav se rađa u pobunjenom Barutanskom. Naime, pobuna je samo u polazištu, jer ona nema pravi objekt suprotstavljanja, kasnije taj nagon ima cilj i osjećaj pobune 8

Gilles Deleuze – Felix Guattari, ibid., str. 50: „Vidi se da je sam individualni fantazam priključen na postojeće društveno polje, ali da ga poima u vidu imaginarnih svojstava koja mu pridaju neku vrstu transcendencije ili besmrtnosti u čijem zaklonu pojedinac, ja ostvaruje svoju pseudosudbinu.“ Ibid.

337

338

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Josip KRAJAČ

prerasta u silu i moć. I tiraniju samodršca. Barutanski eliminira članove vlade, protiv kojih se buni, na koje pravi „ataku“. Na ruku mu idu politička zbivanja u Europi početkom drugoga desetljeća dvadesetoga stoljeća, kada (se) „Trideset evropskih naroda klalo (...) četiri godine, a iz te krvave poplave isplivala je Blitva kao limena zvečka ‘Blithuania Restituta’ (obnovljena Blitva)“. (B,I,7) Barutanski se uključuje u revoluciju, u rat 1917.; i tada su „legionari pukovnika Barutanskog izvikivali blitvinsku nezavisnost, pjevajući na Trgu Andrije Waldemarasa, blitvinskog romantika, legionarsku pjesmu ‘Marširala, marširala blitvinska brigada’ prvi put kao blitvinsku državnu himnu.“ (B,I,7) Tko su prve žrtve Barutanskijeve politike? Tijekom građanskoga rata dao je ubiti ministra, predsjednika Mužikovskoga i zakonitoga predsjednika Republike profesora Sandersena. I to je smatrao normalnim: „Da nisam zauzeo Blitvanen na juriš, da kod atake na beauregardski Dvorac nije palo mojih vlastitih hiljadu i sedam stotina ljudi, bila bi me gospoda Mužikovski i Sandersen ustrijelili kao psa. Po pozitivnim zakonima.“ (B, I,22) U sklopu toga pothvata, a kao visokoga člana aktualne blitvinske vlade, „bez formalnog postupka“ dao je Barutanski ubiti i pukovnika Kavaljerskoga. A bilo je još smrti i smrti koje su se redale golom povijesnom činjenicom rata. Za sve te smrti Barutanski pronalazi opravdanje, čisti svoju savjest brojnim argumentima za sebe i protiv strijeljanih. I tako se u Barutanskijevoj politici opredmećuje jedan vid prljave savjesti. Posredno je, dakako, klao Barutanski i vlastite mužike, ali i za to ima opravdanje: „Klao je, kažu za Barutanskoga, a tako se o njemu piše i u evropskoj štampi, blitvinske mužike u masama. A zašto ne bih klao mužike u masama kad taj blitvinski mužik u masama nije vjekovima radio drugo nego se u masama klao i u masama roktao u svojoj nepomičnoj i kriminalnoj masovnoj gluposti.“ (B,I,21) Pronašao je Barutanski još mnogo subjekata koje je, oduzevši im slobodu, učinio objektima na kojima propituje svoju moć i vlast (ojađenu relaciju prema izgubljenomu ocu!), i za koje mu, eto, nije išla na ruku baš samo povijest. Svi njegovi ministri na Beauregardu, cijela njegova vlada je u središtu njegovih opasnih opsesija. Svi su oni prema njegovu mišljenju ništarije, nesposobni, gube se u neradu, neproduktivni u povjerenom zadatku, a opijeni malograđanštinom i alkoholom. Barutanski u silini vlada „strijeljanjem i banketima“. (B,I,36) U svojoj uobrazilji misli da svi oko njega zaslužuju smrt, ma iz kojega ih ugla gledao. A on je Komandant! Oni su njegove igračke, on ih imenuje i razvlašćuje, gubi iz vidokruga kao u kaleidoskopu. U njegovoj iskrivljenoj estetsko-etičkoj i političkoj vizuri oni su nekakve mrlje kojima on daje obrise, oblik i sadržaj, oni su njegova halucinacija i zbilja. Osjeća ih preprekama na putu prema nekuda, a takve uzima predmetom svoje

Josip KRAJAČ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

ironije i želi ih eliminirati. Za njega je major Georgis, šef Komandantove privatne policije, „čovjek dobronamjeran, ali glup kao pas bez njuha“. (B,I,41) I, dalje, Rajevski je „utvorljivi majmun“ (B,I,28), a Olaf Knutson, umjetnik, sutvorac spomenika Barutanskome, je pak „onaj blesavi nervčik koji ne umije nego naslikati tri breskve na salveti ili dvije sardine i praznu pivsku flašu, ona sjenka od polučovjeka“ (B,I,23); „neurastenično larpurlartistički raspoloženo mazalo“. (B,I,24) I tako redom. Svi su oni upali u njegovu klopku smrti. Još je tužnih priča o likovima čiju je likvidaciju smislio Barutanski, odnosno koju je konstruirala mašinerija njegova nasilja, iako je njihovu smrt na savjest posredno uzeo Nielsen. Na duši Barutanskoga je i impresivna priča slikara Larsena, još tužnija priča Sigurda Gallenke, i sentimentalna priča generalice Karin Michelsonove. Oni nisu neposredni akteri u romanu, njihove sudbine izlaze na svjetlo posredno, tek posthumno, i nekako se romantičarski razotkrivaju uzroci njihove smrti; ostaju simboli vladavine Barutanskoga: Sigismunda Larsena uzvisuje neobični nokturno i njegova maska posvećena blitvinskom pjesniku – Andriji Waldemarasu, kao alegorija njegove, Larsenove tragične sudbine, a posmrtna izložba njegova je vizualna metafora. Jednako se tako otkriva Sigurdova priča u gluhoj glazbi njegove majke, ili tragična priča o životu Karin Michelsonove u mini-žanru kriminalističke priče o „Otvorenom pismu“. Svi su oni „nestali bez pozdrava“ kao „alegorija jednog zajedničkog stanja“. (B,I,122) Oni su na neki način „autoportreti vlastite ispovijesti“ i njima Krleža gradi metonimiju politike izvanrednog stanja – ne samo Blitve nego i povijesti. Na drugačiji način predočena je priča lutka Fortunata Jorika. U složenijoj, dramskoj, nadfikcionalnoj strukturi Jorik predstavlja sebe, a budući da je lutak, on šalje dvostruku poruku: predstavlja i čovjeka (čovječanstvo) koji zarobljen silom „glumi jednu te istu predstavu već od početka svoje građanske egzistencije“. (B,II,185) Krleža Fortuna Jorika uprizoruje simbolom nesretnoga ljudskog trajanja. 2. Nemati oca i nemati sina Roman „Banket u Blitvi“ malo govori o ocu Kristijana Barutanskoga. Struktura Krležina romana percipira očevo ime „minus prisustvom“, otac biva strukturno prazno mjesto. Sve što je rečeno o očevima bilo kojega lika u „Banketu“ bi stalo na jednu stranicu. Očito je – prisutan je problem oca: nema oca, nema gospodara, nema označitelja. Dakle, u sina se popunjava nulta prisutnost oca, nulta prisutnost imena

339

340

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Josip KRAJAČ

(kao njegovo „ja“). A „početno odbijanje (forclusion) označitelja oca“10 i jest posljedica raspada obitelji. Praznina u konstruktu Barutanskijeve ličnosti žudi za popunom i rezultirat će kao izgubljeno – ponovno pronađeno, ali sada ne više u simboličkom, nego u realnom – doduše u vidu alkoholiziranih monologa, halucinacija i snoviđenja, što se Barutanskome češće događa od jave. Žudnja za popunom „rupe u strukturi“11 uznemirava duševno stanje Barutanskoga i čini ga psihotičnim. Faza se izgubljenoga očinstva, dakako, u Barutanskoga ukazuje na tragu Uliksova kompleksa. Kao posljedica svega toga u Barutanskoga se u težnji za ocem rađa – težnja za moći, vlašću, gospodarom. Barutanskome je misao – žudnja. A ova je akcija – stroj i pogon. „Desidero, to je frojdovski cogito.“12 Barutanski će sve podvrći tome cilju. To će postizati aparatom represije kao nadoknadom za potisnuto, a svi koji se ne uključuju u taj sustav – Niels, primjerice, ili Knutson, Georgis, Kerentnis... stradavaju. Gospodar u svojih neposlušnih robova vidi prijetnju smrti. I Barutanski je svjestan toga: ustrijelit će me kao psa. Nema u njega nade u skladu s Deleuzovom „porukom“: „Još se dešava da mladi psi traže povratak despotskom označitelju“.13 Mladi psi traže svojega označitelja. Ali to više nije Barutanski. Barutanski, iz imaginarnog, zatečen je obratom koji se u njegovu okruženju realno obrušava na njega. Barutanskoga zatječe Akteonov slučaj; njegovi bliski suradnici postaju oličenje Akteonovih pasa.14 Taj pritisak Barutanski ne osjeća samo duhom, dapače tijelom ga osjeća kao raspadnuti organizam, a raspad osjeća i u sustavu vlasti. A da bi sve to spriječio, stvara mehanizam strahovlade koja naposljetku generira nagon smrti. Tako izrasta „...dvostruki pravac dat zlopamćenju (ozlojeđenosti), okretanje protiv samog sebe i projekcija protiv drugog: otac je umro, ja sam kriv, ko ga je ubio? Ti si kriv, ubio ga je Jevrejin, Arapin, Kinez, svi izvori rasizma i segregacije – odvratna želja da se bude voljen, cmizdrenje što nismo dovoljno voljeni, što nismo ‘shvaćeni’, a istovremeno svođenje 10 11 12 13 14

Gilles Deleuze – Felix Guattari, ibid., str. 74. Ibid. Jacques Lacan: Četiri temeljna pojma psihoanalize, prevela Mirjana Vujanić-Lednicki, Naprijed, Zagreb, 1986., str. 164. Gillles Deleuze – Felix Guattari, ibid., str. 174. Akteonovi psi – J. Lacan: Četiri..., str. 219; prema: Publije Ovidije Nason, Metamorfoze, preveo Tomo Maretić, Matica hrvatska, Zagreb, 1907., pjevanje III., str. 64-68; stih 131-252. Kada je pri kupanju šumsku boginju (lova) Dijanu golu ugledao kraljević Akteon, ova ga kazni, pretvorivši ga u jelena. Akteonovi psi, pak, ne prepoznavši u jelenu svojega gospodara, izjedoše ga. (“Strah ga je. Dok se skanjivo, zamotriše psi ga, i prvi / Dadoše lajanjem znak... / Onda poteku drugi od vihora naglog brži... / Sva rulja poleti plijena željna... / Trgaju svoga gospodara u jelenskoj prilici lažnoj.”)

Josip KRAJAČ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

seksualnosti na ‘prljavu malu tajnu’“.15 Svega toga u Barutanskoga ima napretek, i segregacije i rasizma, a naročito cmizdrenja i svođenja seksualnosti na prljavu tajnu. Kako Barutanski rješava svoje uzlove? Barutanski je pronašao krivca. Barutanski to podsvjesno „uređuje“. Za zlostavljanje „mile gospođe“ kriv je Nielsenov otac. (Radi nekakvih nenapredovanja u službi krivio je Nielsenov otac obitelj jer mu, biva, obitelj oduzima vrijeme.) I otac je bio nasilan prema Nielsenovoj mami; njega, Nielsenova tatu treba kazniti, on je kriv. Tako će i Niels – sin, u Barutanskijevoj fikciji, biti izmješten iz obitelji. Niels je višak u prividnom trokutu, Barutanski preuzima njegovo mjesto, on biva članom/elemetom u trokutu tata – mama – ja. Tu počinje problem relacije Nielsen – Barutanski, prisutnost stalne ljubomore prema Nielsenu i stalna potreba postisnuti Nielsena kada, opet, nisu baš posrijedi emocije, nego politika. Dakle, u svoje halucinantno lutanje Barutanski uključuje Nielsa Nielsena (B, III,121), vršnjaka i rivala, na koga je Barutanski zacijelo ljubomoran već od prvih dana, našavši da on, Nielsen, živi uz „milu gospođu“ mamu, i sve dalje, i zato se Barutanski osvećuje, ironičan je prema Nielsenovu otvorenom pismu: „Siromah! Taj ima pune gaće od straha!“ (B,I,45), ironičan je prema Nielsenovu suosjećanju za eliminiranin Burjanskim, studentom koji je navodno pripremao atentat na Barutanskoga, ironičan je i prema Nielsovu žaljenju za petogimnazijalcem Rupertisom kojega Barutanski daje ustrijeliti jer se ovaj rasplakao i iz straha zaželio pobjeći iz legije, pobjeći u mamino okrilje... (A Barutanski ne pamti mamino okrilje, on nosi ožiljak izgubljene mame.) Nielsenova osoba usložnjava žudnju Bafrutanskoga. On Nielsena doživljava dvojako. Nielsen mu je prijatelj, iz djetinjstva, iz školskih dana i njegov suborac, ali i opasan politički oponent. Iz tih ga razloga Barutanski omalovažava, smatra ga strašljivcem, a zapravo ga želi eliminirati: „Nielsen je žučljivi onanist, intelektualni majmun, čovjek koji igra ulogu, u svakome slučaju, iznad svoje snage.“ (B,II,27) Takav Barutanski s ironijom i strahom prati Nielsenove akcije u bijegu, u Blatviji: „Niels tamo luduje s punim gaćama, on gricka svoje nokte (uvijek bi pod matematičkim satom gricao nokte).“ (B,III,125) Niels u Barutanskoga slaže ambivalentne osjećaje, i mržnju i privrženost. U toj igri svjesnoga i nesvjesnoga Barutanski pronalazi drugo ja jer, misli Barutanski, Niels je onaj njegov, ne imaginarni, nego stvarni dvojnik. Onaj drugi Barutanski – zbunjeni, pak želi Nielsenovu podršku, zadržati njegovo prijateljstvo: „Trebalo bi sve to riješiti jednim gestom, udarcem o rame, ‘ajde, ajde, stari moj bolvane, sjećaš li se šipkova pekmeza svoje pokojne mame, vrati se, majmune, da sjednemo pak da se porazgovorimo.“ (B,III,125) Štoviše, Barutanski pronalazi istovjetnost političkih namjera s Nielsenom, vjeruje da Niels ima 15

Gilles Deleuze – Felix Guattari, ibid., str. 220.

341

342

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Josip KRAJAČ

rodoljubne namjere te da „Nielsove namjere, ma koliko to zvučalo paradoksalno, ne mogu biti stavljene pod upitnik.“ (B,III,125) Konačno, Barutanski sebe pronalazi i u Nielsenovim liječničkim dijagnozama. Pročitavši Nielsenove liječničke nalaze, umuje da bi se takvi nalazi o Nielsenu mogli primijeniti i na njega, doslovce: i Edipov kompleks, i shizofreno-psihotično stanje duha, i strah pred životom, „...a kod nas – ‘bolesnika’, sve se to javlja u obliku raskola i nepremostive intelektualno-moralne krize“. Sve se to javlja u Nielsenu, ali... „ili kod njega, Barutanskoga, podjednako, samo u obrnutom smislu.“ (B,III,121) I, dakako, u generičko-genealoškom lutanju Barutanski je zatečen fazom očinstva, fazom traganja i ozlojeđenosti – oca nema, oca treba nadomjestiti. Barutanski tu potrebu osjeća nešto „kasnije“, nakon nepronalaženja zamjene za majkom, i u trenutku kada je nastupila određena nesigurnost u politici. Barutanski nesvjesno propada (u korijene) i začinje se stanovita ozlojeđenost, zapravo problem neidentifikacije (s ocem).16 Barutanski podsvjesno osjeća da se u njegovoj ozlojeđenosti budi „upitnim“ otac. Barutanski traga za subjektom koji bi mu nadoknadio izgubljena oca. Pronalazi ga u drugome, realno u pateru dominikancu Bonaventuri Baltrušajtisu, doktoru filozofije i teologije. Taj „učeni otac“ Barutanskoga oslovljava Ekscelencijo i nalazi priliku da se Barutanskom, ironično, nasmiješi „kao djetetu“, a Barutanski oslovljava Bonaventuru s „oče“: „‘Oče’, to je značilo da je Gospodar Blitve duhom prisutan, da je dobronamjerno raspoložen i da postupa sa svojim dušobrižnikom doista kao izgubljeni sin kome je mnogo stalo da se pomiri sa svojim duhovnim tatom.“ (B,II,41) A hladni i uzvišeni otac, tjerajući Lucifera iz zloga svijeta sinovljeva („ti ćeš biti sablast – zombi“17), tjera i „mračne taloge satanizma“ (B,II,39) iz duhovnoga života Barutanskoga. On s ocem provodi mnogo vremena. Otac ga poučava kako molitvom stići do Boga. S njim razmatra filozofske teme o životu, smrti, o njegovom intimnom problemu – Kristijanovim griješnim pohotama, ljubavi i želji da postane otac... jer Barutanski se osobnim ispovijestima povjerava „ocu“. Barutanski je kršćanin, njegovo ime je Kristijan (iako prezime nosi svu težinu baruta!). Barutanski ima smisla za vjeru, ima naklonosti prema crkvi, sve njegove manifestacije govore u prilog tome, namiče državni novac i s biskupom Armstrongom gradi crkve, pohodi crkvu. Ali i svemu tome izmiče. Žuri se iz crkvenoga okruženja. Gubi strpljenje u razgovoru s Baltrušajtisom, doj bi ovaj s bi s Barutanskim želio voditi duge razgovore. Stvari se ne odvijaju na istome fonu. Nešto, očito, nije uravnoteženo. Barutanskoga zamara dušobrižnik Bo16 17

Lučiano Santjago: Ulisov kompleks, u: Žarko Martinović, Psihoanaliza i književnost, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1985., str. 123-149. Gilles Deleuze – Felix Guattari, ibid., str. 61.

Josip KRAJAČ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

naventura Baltrušajtis, kao što ga zamara cijela društvenopolitička okolina. Barutanski vidi velik raskorak u shvaćanju i postupcima svetoga oca Bonaventure, no ipak mu Bonaventurin posjet postaje „potreba koja raste iz dana u dan“. (B,II,15) Očito je to da otac Bonaventura Baltrušajtis popunjava Barutanskom intimnu prazninu (intimni trokut) njegova odrastanja i nadomjestak oca. Ali pronađeni je surogat-otac. Barutanski ne doživljava naklonost prema ocu Bonaventuri, nego naprotiv mržnju. I moglo bi se reći kako je taj odnos otpočetka građen na opreci. Težnji za sukobom s ocem. (A sve to podsjeća na poznati kanon zapadnoeuropske književnosti. I podsjeća na kanon oca u Krležinu književnom diskurzu!) Barutanski prozire oca, zazire od Baltrušajtisovih stavova, od njegovih neiskrenih – pokvarenih namjera. I postupaka. Barutanski u ocu Bonaventuri vidi Drugoga kome bi trebalo naplatiti dugove, osvetom za izgubljeno. U središtu jest otac, ali Barutanski ne prihvaća autoritet. Nije našao „jakoga oca“, nema oca kojega bi prihvatio: možda Gospoda, ali ne! Barutanski vidi da je svijet oko njega pokvaren, kriminalan, ali ne vidi sebe u tome; ako je svijet „džungla“, nije on, Barutanski, kriv za to, jer, zaključuje: svijet je gradio Gospod, pa je on kriv za to što je stvorio takav svijet džungle. A otac Bonaventura želi istjerati iz čovjeka „mračne taloge satanizma“. Barutanski sumnjičavo prati Bonaventurine duhovne vježbe. I ne nalazi da je među njima duhovna veza Bog. A ponekad nalazi da mu se Bonaventurine litanije, koje dnevno obnavlja, čine glupima. Dakle, otac nije pronađen. Otac Bonaventura nije zauzeo mjesto „miloga gospodina“. Očito je da ni ogorčenje ni žalovanje ne završavaju. To je jedno poglavlje lutanja Barutanskoga u traženju za izgubljenim ocem – cmizdrenje za ocem! Vertikala koja traje kako bi nadoknadila šupljinu u njegovu životu. 3. Tajna nečiste savjesti – „mila gospođa“18 Druga vertikala Barutanskijeva cmizdrenja jest traganje za majkom, „milom gospođom“ – ženom. Sa ženama Barutanskome nije išlo lako. Tu je bilo više samoupropašćivanja, manje sile i moći, manje samopotvrđivanja. Govor, materinski jezik naslijedio je od majke – Ingermanlanđanke koja je govorila, a tako i on, Kristijan „govori blitvinskim s naglaskom ingermanlandijskim, kao čovjek koji je blitvinski naučio tek u školi“. (B,I, 80) Otac je Kristijanu Barutanskomu, ako je vjerovati njegovu subjektu – jer on svoju ličnost gradi (i) na lažima – podario plemenito podrijetlo: „Blitvinsko plemstvo iz hiljadu i tristote. Svi Barutanski 18

Gilles Deleuze – Felix Guattari, ibid., str. 220 (“svođenje seksualnosti na ‘prljavu malu tajnu’”, prema S. Freudu).

343

344

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Josip KRAJAČ

su Blitvini!“ (B,I,81), uglavnom, no da i nije tako, mora se priznati da se Barutanski ličnošću svojski poistovjetio „s podrijetlom“ pa, tim gore, građenjem ličnosti po svojoj zamisli dolazi na isto, naime ponaša se kao da jest tako s njim – dakle, da ima plemenito podrijetlo. I to je sve kao alibi podrijetla i sjećanja Kristijana Barutanskoga. Nekako nedostatno, ali dovoljno da ostanu problemi u izrastanju ličnosti i nemogućnosti uključivanja u sredinu i generaciju, a razlog je, očigledno, stečena razlika u staležu i jeziku i, svakako (osim oca), prazno mjesto majke, koje će se kao konstanta opredmećivati u promašenim varijantama njegove investicije libidnoga u erotsko kao stanje „nečiste savjesti“, ili pak investicija u spekulativno-filozofsko koje dakako odgađa, i umekšava, odnos sa ženama. Eto, činjenice govore da (i) umjesto majke Kristijan nasljeđuje prazninu, dakle i tu prazninu treba nadoknaditi. Rano je Kristijan osjetio potrebu zamjene za majku. Nielsova je majka zauzela mjesto zbiljne majke i nadomjestak majčina izbivanja u konstituiranju emocija mladoga čovjeka: „Barutanski je bio iskreno zaljubljen u Nielsovu mamu.“ (B,III,125) I svojim se reminiscentnim sjećanjem često vizualno i emotivno zapliće u suptilne mladenačke doživljaje vezane uz Nielsenovu mamu. „Nezaboravno priviđenje obrisa gole boginje kroz sivoprozirnu koprenu svilene suknje. Godinama ostala je Kristijanu Barutanskom prozračna pojava Nielsenove majke kao slatka pomisao kojom se tako često uspavljivao, pa kad bi ga poljubila od vremena na vrijeme kao svog ljubimca, oblila ga je čudna rumen, i još danas on osjeća njenu vrelu usnu kako dodiruje njegovo dječje čelo kao gorući pečat.“ (B,III,126) Kristijanovo sjećanje prate bogate senzacije u čijem kontekstu izrasta žena: cvjetale su jabuke, rano proljeće, dečki, hladna konoba, mama obasjana punom svjetlošću, u kontrastu s polumrakom, prikazala se divna, plava, visoka, vitka žena, nadnaravna boginja, plisirana svilena suknja, obrisi njenih bedara i nogu, u svjetlosti sunčanoj; pa dalje: vrele usne, dodir čela, kao gorući pečat... Kristijanove su percepcije platonske, bajkovite, i percepcije viteza i romantika: plava, vitka, „model za jednu divnu boginju sa zlatnim kopljem i oklopom“. (B, III/120) Boginja zaziva mitološke scene, a čedna i mila gospođa ozbiljuje mladenačku ljubav; ili se sve pak pričinja snažnom, senzitivnom percepcijom, kao što se svilena suknja, bedra, vrele usne pričinjaju tjelesno-erotskom percepcijom. Sve to živi u emotivnom košmaru mladića i obnavlja se kao senzualna potreba u odrasla čovjeka. Sva je ta vizualna, olfaktivna (mirisalo je po vaniliji), gustativna (mamin pekmez od šipka) i taktilna (vruće usne, mamina postelja) naslada i mòra pratila Kristijanovo odrastanje, i sve su to „mali potočići rekodirani u maminom krevetu“.19 „I majku sam mu poznavao. Bila je mila gospođa! Kada sam trinaeste pobjegao 19

Sigmund Freud, u: G. Deleuze – F. Guattari, Anti-Edip, str. 221.

Josip KRAJAČ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

iz ankersgadenskih kazamata, sakrila me je Nielsenova majka kod sebe, i tamo sam prespavao u njenoj postelji više od tri nedjelje! Mirisalo je u stanu po vaniliji, čitave dane jeo sam pekmez od šipka!“ Nielsova majka ostala je Kristijanu u podsvjesti ženom koja pobuđuje emocije i senzibilna stanja djeteta, jer bio je dječak koji je imao majčinu zaštitu. A pekmez i poljubac u čelo, pak, obećavaju intimnost obitelji, koju nije pamtio iz vlastita doma. Barutanski ne ostaje dužan mami. Njegova emotivna veza za Nielsovu majku ostaje zalog. Osjeća da majku treba zaštititi. To pak u Barutanskoga zacijelo otvara prisutnost Edipovskog kompleksa. Jednom prilikom, kada je Barutanski bio grub sa svojom Ingridom, pomislio je: tako je sigurno ‘tiranizirao’ Nielsenov otac, eksrit‑majstor, Nielsenovu majku. U tom sklopu problem se majke produžava i u Barutanskoga se preoblikuje u problem žene. Trebalo je tražiti ženu koja će zamijeniti prazninu majke. Ingrida je Kristijanova supruga, ali s njom je otpočetka išlo slabo: „...teška histerika, malade imaginaire (franc. umišljeni bolesnik. op. aut.), povrijeđena veličina, klasičan slučaj ponižene megalomanije, guska, ‘rođena za velike stvari, koja je upropastila svoj život sa kriminalnim tipom kao što je njen poštovani suprug’“ (B,III,124). A Ingrida, koja je jednom očijukala i s Nielsom, misli o svojemu životu s Barutanskim drukčije: „...da joj je jedanput davno, u mladosti, bilo idealom da se uda za pravoga, nepatvorenoga, legendarnoga Heroja, a udala se zapravo za neku vrstu višeg policijskog funkcionara“! (B,I,122) S pojavom Ingride rađaju se u Barutanskoga, ili tek postaju vidnima, mizoginske naznake. Barutanski ne podnosi njezinu liriku, ne podnosi njezino prisustvo, njezino izvitopereno poziranje, njezina ljubakanja s Parižaninom, a s takvom Ingridom ne podnosi, naravno, ni njenoga ljubavnika Parižanina. Ipak, sve to vrijeme Barutanski „...živi sa svojom gospođom u slobodnom građanskom braku“ (B,II,18), i trajno osjeća potrebu za drugim ženama. Njegov se odnos prema ženi temelji na tjelesnoj ljubavi i biološkoj želji za nasljedstvom. Barutanski je sin između – nemati oca i nemati sina. Jedna od Kristijanovih žena je i Dolores de Janeiro. S njom je počelo sve romantično i lirski, no žena „dvadeset i trogodišnja ljepotica“, koja je brzo nakon vedre, zaljubljene igre, postavila pitanje „otpravnine“. Bila je jedna od onih za koje se čovjek „mora brijati specijalnim britvicama, i masirati se naročitom kolonjskom vodom, jesti isključivo bifteke na žaru“. A onda je od svega ostao samo „miris sijena i cimeta“. (B,II,169) „Dolores mu je izgledala jedinom ženom koju je iskreno, neposredno, čulno, tjelesno zaželio, a sve se tako brzo pretvorilo u najobičniju, banalnu, bordelsku putenu zasićenost“ (B,I,II,171), i sve je završavalo s bankovnim karticama i „tako bijedno, slično dječjem mokrenju“. (B,II,14)

345

346

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Josip KRAJAČ

Svakakve je ludosti radio Barutanski za i s Dolores: i tiskajući je na „blitvinskim hiljadarkama kao zaštitnicu blitvinskog poljodjelstva“, i postavljajući je na javnim mjestima kao „sadreni kip Blitve“. A takvom je kao teret ostavlja blitvinskoj državi. Razočaran, razmišljajući o ljubavi s Dolores, Barutanski zaziva Paskalovu maksimu – „Čovjek će umrijeti potpuno sam!“ I pita se: „Čemu onda ovo bijedno slinjenje hotelske posteljine sa ženama?“ (B,II,16) Tako Barutanski maliciozno „...još od one brazilijanske zmije“ (B,III,99), svođenjem svega toga na naturalističke scene, govori o ljubavi i ženama. Očito je to minimaliziranje odraz već ponovljenog razočaranja u neuspjelu traganju za ženom. Ne bi se moglo reći da je Barutanski, nakon zbrkanih, romantičnih, pohranjenih osjećaja prema Nielsovoj majci išta doživljavao sa ženama negoli rasterećenje tjelesno-biološkog naboja – „...bit će već više od godine što nije osjetio pod sobom ni konja ni žene“. (B,III,100) Mala Solvejga je, pak, otkriće u Kristijanovu doživljaju žene iz druge perspektive. Ona je bila žena u kojoj je gledao, a jer je bila još dijete („Nevina i neposredna mogu biti samo djeca!“, B,II,17), čisto emotivno, obećano biće. Mala Solvejga je jedinica beauregardskog vrtlara Morgensa. Opčaran njenom ljepotom, vedrinom za kojom je, izmoren politikom i beauregardskim brigama, žudio, Barutanski je svojemu jedinom povjerljivom čovjeku na Beauregardu, Georgisu, povjerio delikatnu zamisao: kako bi malu Solvejgu, koja mu se sviđa, bilo dobro poslati „u Pariz, u nekakav institut, na njegov trošak, kao njegovu vlastitu pitomicu“. Drugi dio delikatne priče Barutanski je ostavio za sebe. (I za ispovijed „ocu“!) Sa Solvejgom Barutanski doživljava ono što ga je mimoišlo, onaj „klik“ obrata njegova biološko-emotivna tijeka. Kada je bio dječakom zaljubio se u „milu gospođu“, a kada je odrastao zaljubljuje se u malu Solvejgu, djevojčicu daleku njegovim godinama. Objektivno, Barutanski je izmoren raskorakom između svoga emotivnog i biološkog stanja; zato za izgubljenom romantikom žudi, a stvarnost doživljava naturalistički. U vrućim halucinacijama imaginarno je razvio cijelu strategiju susreta sa Solvejgom: „...a on bi oko Uskrsa došao za njom. Bože moj! Sedamnaestogodišnja žena, zar toga još nije bilo na svijetu? A mala tjelesno nije više dijete! Bokovi su joj već nabubrili dobro, mogla bi biti rodiljom. Mlado, zdravo ždrijebe! Zamotao bi on tu malu ranjenu, krvavu srnu u topao pled, položio bi je u vagonu pokraj sebe na crveni baršun i ljuštio bi joj naranče, da ne plače. Bože moj, u krvi se začinje ljubav, bez krvi nema ničeg u životu!“ (B,II,17) Solvejga je po mnogo čemu, od svih njegovih gospođa, bila najbliža „miloj gospođi“. Ta Solvejga, ako bi htjela, razmišljao je nesmotreno i više od toga Barutanski, „može postati Njezinim Veličanstvom“ (B,II,31), a Republika Blitva – kraljevinom. Ljubav sa Solvejgom otvaranje je još jednoga uzla Kristijanovih bolećivih emocija. I njih je stari Komandant, ne baš u imaginaciji nego u vrlo razumnom razmišljanju, razvijao. Ove su izrastale iz drugih razloga. Barutanski nije imao djece. Dijete u Barutansko-

Josip KRAJAČ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

ga razvija istinski tople osjećaje i zasigurno je jedan od rjeđih pojmova koji u njega nije izazivao destrukciju. S mišlju na djecu Barutanski prestaje biti Komandant koji u svemu nalazi ništavilo. poželio je da mu Solvejga rodi dijete. Ta skrivena, podsvjesna iskra, ta „prljava mala tajna“20 iskrala se u intimnom razgovoru s ocem – Bonaventurom. Otac je u podsvijesti Barutanskoga generirao dvojaku žudnju: zacijelo je upitna očeva ljubav (je li bio lišen barem minimalne ljubavi koja bi pripadala dječaku, sinu?). Dakle, izbrisani su tragovi; oca nema, kao kad Lady Macduff govori za svojega sina: „...on ima oca, a ipak je bez oca“.21 I ta praznina otvara druge probleme. Bonaventura će biti otac koji se „smješkao (...) Barutanskome ironično kao djetetu pred bazarskim izlogom“ (B,II,11), i može doznati za skrivene, podsvjesne Kristijanove želje. To što Barutanski nema djece, lako otkriva drugu žudnju – da želi dijete. Očito je: investicija libida u ljubav, u odnos sa ženama, krhkija je od investicije u politku. Slaba je i besplodna. Samo je „mila gospođa“ u Barutanskoga ostala simbolom ljubavi prema ženi. Sve druge žene, sve kasnije su ga razočarale. Uostalom, od početka je bilo s njima Barutanskome tako. Žene su bile samo zanos, ponekad nerealan, a sve se prerušilo u slom i gubljenje. Dolores je vrlo rano izrazila želju za naslijeđem imovine. Tako i mala Solvejga. I ona se brzo preobrazila u proračunatu gospođicu kojoj ljubav Barutanskoga nije značila cilj, nego samo sredstvo. To ga je shrvalo. Žene su otpočetka shvatile ljubav od interesa, a i on je bio više obuzet, iako je svaka ljubav stvorena na opsjednutosti, pojavom ženskoga tijela, i uvijek je gospodario njima samo pomoću uloženog novca, a ne libida. Posebno je bila upitna relacija između Barutanskoga i generalice Karine Michelsonove. Barutanski nije pokazao neposredne emotivne aspiracije prema Karini, iako je bio u vezi s Karinom koja se, uz vinjak i Chopina, „spetljala (...) tu na Beauregardu najprije s Komandantom, onda s onim onanistom Nielsenom, onda je podlegla Baltrušajtisu...“ (B,II,92) Ona je žena koja je višestruko ušla u krug njegovih interesa. I posve drukčije. Osim intime s Barutanskim, ona je u službi na „dvoru – Beauregardu“. A uz to Barutanski pouzdano zna da je Karina ljubavnica njegova dušobrižnika oca Bonaventure. (Novi problem, trokut: otac – sin – žena.) I u Barutanskoga izrasta određena odioza prema toj vezi, prema toj ženi. A ova je preko aparata nadzora i prisile upletena u političko djelovanje Barutanskoga. S druge strane, Karina je Nielsenova ljubavnica, to izaziva posebnu relaciju u odnosu Barutanskoga prema Nielsenu, a onda i prema Karini. Karina je, nakon „mile gospođe“ Nielsenove mame, druga žena koja stvara (i potvrđuje!) opasnu relaciju između Barutanskoga 20 21

Ibid, str. 220. William Shakespeare: Macbeth, preveo i priredio Mate Maras, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., str. 935.

347

348

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Josip KRAJAČ

i Nielsena. A to je samo trenutak egzaltirana stanja u dugom lûku koji povezuje i odvaja Barutanskoga i Nielsena. Gospođa Karina nije uspjela biti „mila gospođa“, a postavila se između Nielsena i Barutanskoga. Lûk emotivnog naboja između Barutanskoga i Nielsa započinje s milom gospođom mamom, a završava s Karinom. Na strukturnoj pak strani romana Karina preuzima politički udio radnje. Oko nje se stvara zaplet u kojemu ona igra ulogu, stvara naboj koji otkriva kriminalistički uzao i žanrovski se razotkriva postupak koji zamršenošću podsjeća na priču Edgara Allana Poea22. Uzao je pismo, ukradeno – neukradeno. Dakle, ono Otvoreno pismo, koje je povod javnoga sukoba između Barutanskoga i Nielsena, postaje još jednom problem. Završetak zapleta je Karinina smrt. Naravno, taktiku oko Karinine smrti preuzimaju ljudi iz kruga oko Barutanskoga. Karina završava samoubojstvom, ali to ne čini zbog Barutanskoga, nego radi Nielsena – jer mu je htjela dokazati odanost. Barutanski je ovom smrću politički pobijedio, ali nosi odgovornost moralnoga gubitnika, kako što bi se to, nekoć, reklo za likove antičkih i klasičnih djela. Krležin Barutanski i jest konstrukt osobina takvoga prototipa. I, slijedom toga, u svoj toj ludnici događanja, likova i stanja, pobjeđuje Niels Nielsen, pa roman na svoj način ipak poručuje o pobjedi dobra nad sveopćom mračnom silom. (Tekst je ulomak veće studije.) Literatura: Miroslav Krleža: Banket u Blitvi, knjiga I, II,III; Naklada Ljevak, Matica hrvatska, HAZU; Zagreb, 2000. *** Bahtin i drugi (zbornik priredio Vladimir Biti), Naklada MD, Zagreb,1992. Brozović, Dalibor: O zemljovidu izmišljenih zemalja i o etimologiji..., u: Zbornik o Miroslavu Krleži, JAZU, Zagreb, 1973. Deleuze, Gilles – Guattari, Felix: Kafka, Treći program HR, 1999., br. 55-56, str. 92‑99. Deleuze, Gilles – Guattari, Felix / Delez, Žil – Gatari, Feliks: Anti-Edip, prevela Ana Moralić, Izdavačka knjižarnica Z. Stojanovića, S. Karlovci, 1990. De Man, Paul: Dijalog i dijalogizam, u: Bahtin i drugi (zbornik priredio V. Biti), Naklada MD, Zagreb, 1993. 22

Edgar Allan Poe, Ukradeno pismo, u: Izdajničko srce, preveo Nikica Petrak, NZMH, Zagreb, 1986.

Josip KRAJAČ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Enciklopedija hrvatske književnosti, LZMK, Zagreb, 2010. Freud, Sigmund: Tumačenje snova, preveo Albin Vilhar, Matica srpska, Novi Sad, 1979. Jukić, Tatjana: Revolucija i melankolija, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011. Lacan, Jacques: Četiri temeljna pojma psihoanalize, prevela Mirjana Vujanić-Lednicki, Naprijed, Zagreb, 1986. Leader, Darian i Groves Judy: Lacan za početnike, preveo Goran Vujasinović, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003. Lasić, Stanko: Krležologija, I., II, III.,Globus, Zagreb, 1989. Martinović, Žarko: Psihoanaliza i književnost, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1985. Matijašević, Željka: Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan, AGM, Zagreb, 2006. Nietzsche, Friedrich: Sumrak idola, preveo Davor Ljubimir, Demetra, Zagreb, 2004. Popović, Bruno: Pjesnik u Blitvi, u: Zbornik o Miroslavu Krleži, JAZU, Zagreb, 1973. Santjago, Lučiano: Ulisov kompleks, u: Žarko Martinović, Ibid. Visković, Velimir: Umijeće pripovijedanja, Znanje, Zagreb, 2000. Visković, Velimir: Krležološki fragmenti, Konzor, Zagreb, 2001. Žmegač, Viktor: Krležini europski obzori, Znanje, Zagreb, 2001.

349

Mladen MACHIEDO, Zagreb

350

OSJEĆATI SE EUROPLJANINOM? Ako smijem ponešto proširiti kontekst oko ove vrlo ozbiljne teme, mogao bih, uvodno razmišljajući, napomenuti da sam se uvijek osjećao Europljaninom na gotovo „metapovijestan“ način: tj. i prije službene pripadnosti odnosnoj Uniji, a nastavit ću se osjećati Europljaninom, oh, i u slučaju da se ta Unija raspadne.*1 Moj europeizam niče iz kulturnih i antropoloških zasada kao karakterno svojstvo. Europa se, naime, temelji na grčko-rimskoj uljudbi, kao i judeo-kršćanskoj, u čijem širokom rasponu svatko može potražiti „svoje“. Onkraj školskih autora, citirao bih simbolično literata-zemljopisca poput Herodota i posrednika-prevoditelja kao što je sveti Jerolim. A u svezi s kontinentalnim karakterom moje duboko uvjerenje, glede paneuropske srodnosti, potvrđuju i negdašnja talijanska prijateljevanja sa sjevernim Amerikancima i Japancima. Jer što se više udaljujemo od našega kontinenta, sve nas više iznenađuju drukčije mentalne koordinate: kojima su katkad potrebne „fusnote“ da se izbjegnu nesporazumi! Obratno, ako Europljani od Sjevera do Juga (i neovisno *

Ovaj tekst sročen na talijanskom pročitao je autor prigodom dodjele nagrade „Europa“ za poeziju (u okviru 60-godišnjice nagrade „Lerici Pea“), 21. rujna 2014. u Lericiju (Ligurija). Izvornik je tiskan u časopisu „Steve“ (Modena), br. 45/2014. (Ur.)

Mladen MACHIEDO

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

o kontrastnim kretnjama kojima potvrđuju ili niječu) nalaze zajednički jezik, razumiju se u lijetu. Prednosti su Unije dvojake: konačno bezbolan prijelaz unutarnjih granica (dok sam, naprotiv, prije tridesetak godina bio prisiljen tumačiti socijalističkim carinicima i policajcima tko je Vergilije u talijanskom prijevodu, na sreću propušten jer preventivno bijaše umro prije dva tisućljeća!) i, zasigurno, prevladavanje infrakontinentalnih ratova. Ali, ne zavaravajmo se! Ratova je bilo na postupnim rubovima Unije (uključivši one na Balkanu i pri-Balkanu 90-ih godina, na licu mjesta usporedive s dva svjetska sukoba); nadalje, drugi se ratovi vode (od Ukrajine do Srednjega Istoka) i... – tužna je antiutopijska zbilja – ratova će biti. Stoga što je ljudska pohlepa za moći i za prirodnim resursima bezgranična: usporedo s načinom na koji se iskorištava/žrtvuje bližnji i dubi se „majčica Zemlja“ do šupljine što je prognoziraju znanstvenici. Postoje i sofisticirani postupci – unutar same Unije – pomoću kojih se Sjever na(d)meće Jugu, kao i Zapad bivšem političkom Istoku. A tko se nalazi na jugoistoku, svi su izgledi da će vidjeti/osjetiti koješta! Što se pak tiče moje malenkosti u prvom licu, za razliku od nemalo prijatelja u inozemstvu, kojima je bilo prirodno roditi se i živjeti u istoj domovini da bi iz nje, potom, u drugi život, meni se dogodilo da podnesem čak četiri države (dvije doduše u djetinjstvu) s odnosnim premetima (slikovito rečeno) i to političkim, vojnim i birokratskim. Najprije monarhistička Jugoslavija s nesmiljenom srpskom vlašću; potom tek formalno nezavisna Hrvatska, a zapravo bijedan privjesak „Osovine“; potom beskonačna socijalistička Jugoslavija s demagogijom „ljudskijeg lika“ za izvoz (među kratkovidne strane zagovornike), a koja je, međutim, prešućivala lešine u zatrpanim jamama; napokon demokratska Hrvatska gdje slobodu riječi, na žalost, prati kao protuteža nadosobna zabrinutost, konkretnije gospodarska i demografska (iako nam duž obala – još!? – ne plutaju useljenici). Kao čovjek od kulture usuđujem se skromno tvrditi: da mi je rad ovisio o dekanu mojeg Fakulteta (odnosi se, naravno, i na možinu), o rektoru Sveučilišta, o ministru kulture ili znanosti, pa čak i o Državi u kojoj mi je bilo suđeno provoditi i po tisuće dana, opus bi mi bio znatno tanahniji. Jednostavno nisam dopuštao da vanjske krize zauzmu uporno branjen osobni prostor. Uostalom, u 43 godine redovitog staža (manje mjesec dana) u svojstvu sveučilišnog profesora, pokušali su me otpustiti samo dvaput: a nisu ni uspjeli! Napokon, dopustite da uputim ovoj monetarnoj Europi, koja potiskuje kulturu na marginu i oduzima dijakroniju obrazovanju, sljedeći autoreferencijalni mini-epigram (iz 2008.), posvećen izvanrednoj paneuropskoj spisateljici ante litteram, a koju bih bio rado intervjuirao da nam povijest nije poremetila vremena:

351

352

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

Mladen MACHIEDO

Madame de Staël Kakva nadnacionalnost! Komplementarnost nacija kao prva stavka Statuta nepostojećeg, ah!, Instituta. (Nikad bolje, Zagreb, 2010.)

Bruno DOBRIĆ

O ZAVIČAJU PRILOZI OPRILOZI ZAVIČAJU

BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Ni u smrti jednaki! Ili? (O imenovanju pulskih ulica...)

354

DARKO DUKOVSKI Pula u ratovima 20. stoljeća

364

MIODRAG KALČIĆ Feljtoni o „toj napuštenoj, od Boga i od ljudi zaboravljenoj Puli“ (Franc-Branko Ancelj: Sto godina pulskih vizura)

404

ALVIJANA KLARIĆ Osnovna škola Juršići kao sakupljač i njegovatelj kulturne baštine

415

353

354

NI U SMRTI JEDNAKI! ILI? O imenovanju pulskih ulica, trgova, poprsjima, spomen-pločama..., o duhu vladajućih i duhu vremena

Očekujući da se konačno ostvare odavno prihvaćeni prijedlozi istarskih književnika (IO DHK) za imenovanje ulica, trgova, postavljanje spomen-obilježja i sl. u gradu Puli, želimo javnost obavijestiti o nekim činjenicama do kojih držimo i koje bi možda mogle biti od širega, općeg interesa. Naime, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika Pula, unatrag nekoliko godina, višeput se odgovarajućim gradskim službama i tijelima te osobama službeno obraćao i poslao im svoje prijedloge u vezi s rečenom tematikom i istaknutim pojedincima iz raznih područja – ne samo iz kulture i književnosti – od kojih je dio imena prihvaćen, te nas zanima dinamika i redoslijed kojim će naši PRIHVAĆENI prijedlozi konačno biti realizirani. 1. Već se godinama bez konkretnog rezultata „dopisujemo“ (najviše jednosmjerno: službeni dopisi, brojni naši mailovi, kako ogranka tako i njegova predsjednika, upućeni gg. gradonačelniku B. Miletiću i dogradonačelniku F. Radinu), uz jednako tako brojna (zasad samo) obećanja, usmena i poneka u pisanom e-obliku, da će naši prihvaćeni prijedlozi biti riješeni na svima zadovoljavajući način. Do danas, osim već opsežne naše arhive o navedenoj „komunikaciji“, ništa pouzdano o dinamici i slijedu rješavanja problema ne znamo. Poglavito se to odnosi na, kako ga povjesničari nazivaju, hrvatski istarski trolist (Matko Laginja, Matko Mandić i Vjekoslav Spinčić, te postavljanje poprsja potonje dvojice uz već postojeće Laginjino) u Parku kralja Petra Krešimira IV., prekoputa nekadašnjeg hrvatskoga Narodnog doma, koji su talijanski fašisti u Puli spalili srpnja mjeseca 1920. Podsjećamo, s tim u svezi, na dokument koji poječe još od 2. kolovoza 2012., tj. Zaključak koji je potpisao gradonačelnik, g. Miletić: http://www.pula.hr/fileadmin/sadrzaji/dokumenti/Gradonacelnik/ Akti/2012.godina/19.07.-02.08.2012/5._tocka_-_Zakljucak_o_usvajanju_Misljenja_Odbora_-_imena_ulica_i_trgova.pdf Tu su navedeni svi prihvaćeni i odbijeni prijedlozi, pa tako i oni Istarskoga ogranka DHK Pula. Ni nakon tri (3) godine od toga ništa, bar što se DHK tiče. 2. Pozvali bismo se na Pravilnik... iz siječnja 2010.: http://www.pula.hr/fileadmin/sadrzaji/dokumenti/Gradonacelnik/

Boris Domagoj BILETIĆ

Akti/2010._godina/14.-20.01.2010/1._tocka_-_ Pravilnik_o_nacelima__kriterijima_i_postupku__ za_odredivanje_prijedloga_imena_ulica_i_trgova. pdf ...kada ne bi unosile zabunu naknadne izmjene odluka, npr. ova od 17. listopada 2013. http://www.pula.hr/fileadmin/sadrzaji/ dokumenti/Gradonacelnik/Akti/2010._godina/14.-20.01.2010/1._tocka_-_Pravilnik_o_nacelima__kriterijima_i_postupku__za_odredivanje_ prijedloga_imena_ulica_i_trgova.pdf ...ili pak zbunjujuće donošenje novog/ih pravilnika, npr. od 4./5. rujna 2014.: h t t p s : / / w w w.yo u t ub e. co m / watch?v=5Gy0AjtMP3o http://www.glasistre.hr/vijesti/pula_istra/novipravilnik-za-imenovanje-ulica-i-trgova-466508 3. Bez obzira na sve navedene i dr. izmjene tijekom nekoliko godina, primjećujemo i to da su neki prijedlozi bez ikakve rasprave „pod hitno/ekspresno“ realizirani, a naš nijedan, pa očekujemo konkretno objašnjene i odgovor zašto je tomu tako? Poglavito se zanemarivanje, blago je to rečeno, odnosi na osobe, pojave i pojmove iz hrvatske tradicije, pa i one austrijske/njemačke. Nismo predložili nijedno ime ili pojam kojima bi se moglo „licitirati“, već smo odgovorno i sa znanjem pristupili rečenoj materiji. Politika u ovakvim slučajevima, na koncu, uvijek „kaže“ svoje, no držimo da politikantstvu ovdje nema mjesta. Već samo struci. Ova bi tema u stvarno demokratskoj sredini, što Pula ni Istra danas očito nisu, bila stvar tehničke, a nipošto ne neke druge naravi. 4. Svojedobno su PRIHVAĆENI ovi naši (članova i suradnika) prijedlozi za obilježja i imenovanja:

PRILOZI O ZAVIČAJU

Admiral Maximilian Njegovan

Admiral Dragutin Prica

Spomenik admiralu Wilhelmu von Tegetthoffu (Monte Zaro), danas u Grazu

355

356

PRILOZI O ZAVIČAJU

Boris Domagoj BILETIĆ

http://www.pula.hr/fileadmin/sadrzaji/dokumenti/Gradonacelnik/Akti/2012. godina/19.07.-02.08.2012/5._tocka_-_ Zakljucak_o_usvajanju_Misljenja_Odbora_-_imena_ulica_i_trgova.pdf Citiramo: „Prihvaća se prijedlog da se u Fond imena grada Pule unesu sljedeća imena: Maksimilijan Njegovan, Paula von Preradović, Dušan pl. Preradović, Dragutin Prica, Ivan Cukon, Pulski evakuirci (1915.1918.), Mirko Vratović, Boško Obradović, Geppino Micheletti.“ I još neka imena...

Spomenik carici Elizabeti (Sissy), nekoć u Puli

Dr. Geppino Micheletti

5. ODBIJENI prijedlozi također su navedeni ovdje: http://www.pula.hr/fileadmin/sadrzaji/dokumenti/Gradonacelnik/Akti/2012. godina/19.07.-02.08.2012/5._tocka_-_ Zakljucak_o_usvajanju_Misljenja_Odbora_-_imena_ulica_i_trgova.pdf Citiramo: „–Ne prihvaća se prijedlog da se Mornarički park preimenuje u Maksimijanov park. – Ne prihvaća se prijedlog da se Riječki gat preimenuje u Gat carice Elizabete. – Ne prihvaća se prijedlog da se imena Ljubice Ivezić, Tatjane Arambašin Slišković, Ante Dabe, Ivana Rudana, Marija Kalčića, Hrvoja Mezulića, Milivoja Mezulića i Josipa Crnoborija uvrste u Fond imena grada Pule. (Napomena: Odbor predlaže da se istima postave spomen-ploče na kućama u kojima su živjeli).“ Dakle, spomenuti, iznimno zaslužni kulturni djelatnici, prosvjetni radnici i književnici ovoga grada – o kojima školovani, upućeni i dobronamjerni ljudi znaju – ne zaslužuju ni to da im imena uđu u nekakav „fond“, nego se predlaže postavljanje

Boris Domagoj BILETIĆ

spomen-ploča. A tek je postavljanje spomen-ploča – ako baš nema otvorenosti, iskrenosti i dobre volje vlasti – procedura beskrajna i (ne)moguća! Zanimljivo je i to kako smo svojedobno usmeno nježno odbijeni (g. Radin, koji je predložio postavljanje obilježja/ploče unutar zgrade nekadašnje Pedagoške akademije, danas Sveučilišta) kada smo predložili da se dr. Ivezić postavi spomen-ploča na zgradi u kojoj je s obitelji desetljećima živjela na Montezaru. Odbijeni smo s tumačenjem da je fasada oronula, da je posrijedi nužnost privole svih stanara zgrade itd., itd. Sada pak ista instanca predlaže suprotno, to znači ono što je nama odbijeno! Ukratko, ista „nezaslužna“ imena u službenim dokumentima iste instance pojavljuju se (i) kao „zaslužna“, dakle prije ikakve zle namjere tu vladaju cirkus i zbrka, a posljedica jest to da ove i druge neke važne ličnosti obilježja u Puli još uvijek – nemaju! 6. Glede pak povrata značajnih spomenika (ili postavljanja njihovih replika) – npr. admiralu Tegetthoffu, carici Elizabeti (Sissy), Maksimilijanu... – koji su Puli nakon 1. svjetskog rata dolaskom Kraljevine Italije i fašističkom okupacijom otuđeni i završili u Italiji te Austriji, evo davnoga zaključka: „DHK predlaže, kao opći interes Grada, vraćanje povijesnih spomenika u Pulu. Mišljenje Odbora: Odbor podržava inicijativu DHK, uz napomenu da je ista već proslijeđena Odjelu za društvene djelatnosti Grada Pule, na nadležno postupanje.“

PRILOZI O ZAVIČAJU

Dr. Matko Laginja

Matko Mandić

Vjekoslav Spinčić

357

358

PRILOZI O ZAVIČAJU

Boris Domagoj BILETIĆ

Mario Kalčić, poprsje u Barbanu, 2014.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Boris Domagoj BILETIĆ

Boško Obradović (s Nellom Milottijem)

Tatjana Arambašin Slišković

359

360

PRILOZI O ZAVIČAJU

Boris Domagoj BILETIĆ

Dr. Ljubica Ivezić

I, što je bilo s tim „nadležnim postupanjem“?! Dokle, uopće, sežu ingerencije Odbora..., i što se s njegovim prijedlozima dalje zbiva u administrativno-birokratskim pretincima odjelâ, odsjekâ... lokalne dnevne politike? Što s brojnim potpisima kojima su Puljani svojedobno pokazali da žele natrag svoj(e) spomenik(e)? Primjerice, na mrežnim stranicama pulskoga Društva za proučavanje prošlosti Carske i kraljevske mornarice (K.u.k. Marine) „Viribus unitis“ može se pročitati: „Društvo je 1999. godine pokrenulo inicijativu za izradu reprodukcije spomenika admiralu Tegetthoffu, za što je tijekom izložbi u Puli prikupljeno 802 potpisa podrške. Upravni odbor je prikupljene potpise uručio predsjedniku Gradskog vijeća Pule, s prijedlogom da se u Puli postavi reprodukcija spomenika na mjestu gdje je bio izvornik (danas u Grazu). Inicijativa je popraćena u lokalnim

PRILOZI O ZAVIČAJU

Boris Domagoj BILETIĆ

Dr. Ante Ciliga

Dr. Mirko Vratović

Josip Crnobori

361

362

PRILOZI O ZAVIČAJU

Boris Domagoj BILETIĆ

Dr. Ive Rudan

Spomenik nadvojvodi Ferdinandu Maksimilijanu (Mornarički park), danas u Veneciji

javnim medijima, ali do danas nije stigao odgovor nadležnih u Gradu.“ Što je, ponavljamo i na odgovoru inzistiramo, s „daljnjom procedurom“ u vezi s hrvatskim istarskim trolistom: Laginja – Mandić – Spinčić?! Hoće li, primjerice, jedna Marija Crnobori „čekati“ petnaest (15) godina – valjda nekakvu sigur(nos)nu „povijesnu distancu“ – e da bi se o obilježju njoj u Puli uopće raspravljalo? Ili ona „pripada“ rodnom selu Banjolama i Beogradu, braća Mezulić „samo“ Medulinu itd.? http://www.istarski.hr/node/14930: „Zamjenik gradonačelnika Fabrizio Radin pojasnio je izmjene u Pravilniku za određivanje prijedloga imena ulica i trgova i za

Dr. Ivan Cukon

Paula pl. Preradović

PRILOZI O ZAVIČAJU

Boris Domagoj BILETIĆ

Marija Crnobori

postavljanje spomenika na području Grada Pule... ‘Uvedena je i kategorija primjerene lokacije i osoba ili događaja koji se predlažu, kao i odluka o primjeni načela vremenske distance, što znači da je potrebno da protekne 15 godina od smrti osobe da bi se moglo razmotriti imenovanje iste za naziv’.“ Ukratko, na način „komunikacije“, opisan u ovome tekstu, nekim ljudima i idejama gubi se svaki trag, dok se nekim drugima (ideologizirana logika „naših i vaših“?) smjesta posvećuju prostori i postavljaju obilježja. Kako i zašto? I je li sve ovo baš slučajno? Mi, Puljani i pisci ovoga grada, ne ćemo ni u ovoj stvari stati niti odustati. Naprotiv. Nomen est omen, dakako.

Pula, lipnja mjeseca 2015.

Uime IO DHK Pula: Boris Domagoj Biletić

363

364 Darko DUKOVSKI,

Pula

PULA U RATOVIMA 20. STOLJEĆA „Za svakoga rata i neposredno poslije, Pula je proživljavala korjenite demografske, političke, i društveno-gospodarske promjene. Činilo se kao da Grad ispočetka pokušava izgraditi svoj vizualni i mentalni identitet. Nisu samo nagle, snažne i nepredvidive promjene i deklinacije odredile identitet i sudbinu Pule. Pula je tritisućljetni grad, povijesno dokazan primjer opstojnosti, pa mu se mora oprostiti dugotrajnost vlastitoga promišljanja identiteta, jer ipak su mu potrebna razdoblja dugoga i blagoga prijelaza, stapanja i oblikovanja novih identiteta? To su promjene koje se ne uočavaju odmah. Naposljetku, identiteti su u stalnoj povijesnoj mijeni. A možda identitet grada i nije bitan, bitna je opstojnost. Tek možemo zamišljati kakva bi Pula bila i kakvu bi povijest imala da se makar jedna od tih prijelomnica (a uglavnom su bile tragične) nije dogodila. U kom bi se smjeru Pula razvijala i što bi postala?“

Zvona pulskih crkava označila su 28. srpnja 1914. godine objavu rata Austro-Ugarske Monarhije Kraljevini Srbiji. Nekoliko dana prije toga izvršeno je novačenje muškoga stanovništva, pa tako i stotinjak Puljana. Međutim, prvih mjesec dana rata na pulskim ulicama nije se bitno osjećala ratna psihoza. Ipak, za to je trebalo vremena ili osjećaj neposredne opasnosti. U vojnim zapovjedništvima vladalo je posve drukčije ozračje. Ratna je mornarica užurbano postavljala morske mine u akvatorijima luka i gradova zapadne istarske

Darko DUKOVSKI

obale. Radi zaštite glavne ratne luke, brodogradilišta te pomorskoga i zrakoplovnoga arsenala, uz gradnju obalnih utvrda i topničkih bitnica, od svibnja do kolovoza 1914. godine ratna mornarica planski, u četiri minska polja, polaže ukupno oko 1.500 mina. Između minskih polja i pod zaštitom utvrda ili bitnica ostavljeni su slobodni prolazi, širine od jedne do dvije morske milje, kao plovidbeni put duž zapadne i istočne istarske obale. Izlaz je bio moguć i prolazom između tzv. „zapadnoga“ i „južnoga“ minskog polja (pravac zapad – jugozapad) ili kroz južni prolaz, prolazom između južnoga i medulinskoga minskog polja. Sve je to bilo vrlo rizično i po vlastito brodovlje, jer su se mine mogle otkvačiti od sidrišta i, nošene strujom, stvoriti nova – neobilježena minska polja.1 To se upravo i dogodilo. Već 13. kolovoza putnički brod Austrijskoga Lloyda D. Baron Gautsch, prepun putnika, naletio je na minu i vrlo brzo potonuo. Život je izgubilo 160 putnika, dok ih je 200-tinjak spašeno i prebačeno u Pulu, gdje su, uz one u mornaričkoj bolnici, razmješteni po gradskim hotelima i pulskim obiteljima. Oni, njih 67, koji nisu imali sreće, a pronađeni su kasnijom pretragom akvatorija, sahranjeni su na Gradskom groblju.2 Deset dana 1

Davor Mandić, Austro-ugarske mornaričke zrakoplovne postaje u Fažanskom kanalu (ustrojavanje i djelovanje 1913.-1918.), u: „Fažanski libar“, 2006., Pula: Amforapress, Općina Fažana, 2006., str. 151-179. Naša sloga (NS), 20. 8. 1914., Nesreća parobroda „Barun Gautsch“.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Pulska luka u I. svjetskom ratu.

Poručnik bojnog broda Gottfried Banfield sa suborcima u hidrobazi Puntižela, Štinjan (Pula).

Brod Barun Gautsch na dnu pulskoga šireg akvatorija.

365

366

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

poslije, 23. kolovoza, na minu je naišla torpiljarka TB-26 Flamingo. U nesreći je poginulo 11 članova posade, a samo ih se sedmoro spasilo. Naravno, ta vijest iz razumljivih razloga nije objavljena u pulskim novinama. Parobrod Josephine potonuo je iz istih razloga 17. studenoga, 10 nautičkih milja od Pule. Naposljetku, 20. prosinca pred pulskom je lukom potopljena francuska podmornica Q-87 Curie (klase Brumaire), koja se zaplela u protupodmorničku mrežu, a nakon izrona potopila su je dva ratna broda, razarač Magnet i torpiljarka TB-63T, na dubinu od 20 metara. Tijekom napada poginula su tri člana podmorničke posade: 2. poručnik (korvete) Paul Etienne Pierre Chailley, strojar Paul Demay i dvadesetdvogodišnji kormilar Julien Ange Marie Lebon (svi su sahranjeni na pulskome Mornaričkom groblju), dok ih je 23 spašeno i zarobljeno, uključujući i teško ranjenoga zapovjednika, kapetana (francusko-irskoga podrijetla) Gabriela O’Byrnea, koji je 1917., od zadobivenih rana i posljedica pothlađivanja u pulskoj luci, umro u bolnici u Bressonu. Posmrtno je odlikovan Zlatnom medaljom za vojničke zasluge i Redom Legije časti.3 Ovaj je događaj upozoravao ne to da se rat opasno približava gradu, a usto sve su češće stizale vijesti o poginulim sugrađanima. Podmornica je poslije izvučena na suhi dok pulskog Arsenala, popravljena i uključena u flotu pod imenom U-14. Zapovjednik podmornice u listopadu 1915. postao je poručnik bojnoga broda Georg Ludwig von Trapp (poznatiji po filmu „Moje pjesme moji snovi“), čija je obitelj neko vrijeme obitavala u Puli. Tek nakon objave rata Italije Austro-Ugarskoj, 23. svibnja 1915., u gradu je uvedeno ratno stanje, a već 10. lipnja suspendirana je općinska uprava. Sve njezine ovlasti preuzeo je grof Rudolf von Schönfeldt, carsko-kraljevski tvrđavni nadglednik ili, kako su ga češće zvali – komesar. Objavom rata Italije Austro-Ugarskoj, u gradu Puli, pa tako i u Arsenalu i brodogradilištu, nastale su nove prilike. Ratna se kataklizma opasno približila gradu. Ugrožen je grad i njegovi brojni vojni objekti. Tada je u Puli i oko grada bilo raspoređeno oko 50.000 vojnika. Grad i okolica postali su stjecištem unovačenih vojnika s područja tadašnje Istre, austrijskih čeških i mađarskih pokrajina. Nakon kratke vojničke obuke, raspoređeni su u vojne postrojbe koje će biti poslane na područje Srbije, Bukovine, Galicije, a poslije (manji dio) i na Soču. U ratnim uvjetima radna je stega pooštrena. Svatko je imao ratni raspored i obveze 3

NS, 24. 12. 1914., Odvažan čin naše podmornjače – Potonuće francezke podmornjače; Erwin Sieche, French Naval Operations, Engagements and Ship Losses in the Adriatic in World War One: Great War Primary Documents Archive, Inc. (30 December 2000), http://www.gwpda.org/naval/fadri. htm; Robert Cecil Stern, The Hunter Hunted, Submarine versus Submarine: Encounters from World War I to the Present, Annapolis, Maryland: Naval Institute Press, 2007.; Lothar Baumgartner, Erwin Sieche, Die Schiffe der k.(u.)k. Kriegsmarine im Bild: Austro-Hungarian warships in photographs, Wien: Verlagsbuchhandlung Stöhr, 1999.

Darko DUKOVSKI

koje je morao izvršavati. U Puli je bila smještena 5. Carsko‑kraljevska (Landwehr – domobranska) pješačka pukovnija (Il reggimento teritoriale), kojom je zapovijedao pukovnik Richard Keki, a tijekom 1916. nastajali su po potrebi bataljuni Pučkoga ustanka (Landsturm: 152. i 154.) u kojima je udio njemačkoga građanstva Pule najznačajniji. Puljani su bili novačeni i u „Küstenländisch-Krainerisches“ 97. pješačku pukovniju „von Waldstätten“ (Infanterieregiment von Waldstätten), čije se zapovjedništvo nalazilo u Trstu, a kojom su zapovijedali pukovnici Knopp von Kirchwald (do rujna 1914.), Ägydius Adamovic (iz Pule), Philipp Gheri, (?) Hostach i Piranac Peter (Pietro) Giraldi. Puljani su, kao i okolno stanovništvo pod vojnom obvezom, po godištima pojedinačno pozivani i u druge postrojbe zajedničke vojske, poput 20. Feldjäger (lovačkoga) bataljuna te 122. pješačke regimente, od proljeća 1918. do konca rata. U okviru tvrđavnih postrojba u Puli i okolici služili su garnizoni: 3. tvrđavnotopničkoga bataljuna (3. Ungarisches Festungsartillerie Bataillon), u čijemu su sastavu bili pretežito Slovaci, Mađari i Nijemci; 4. tvrđavnotopničke pukovnije (4. Steirisch-Krainerisches Festungsartillerie Regiment „Graf Colloredo-Mels“), u kojoj je bilo nešto Hrvata i 26-30% Slovenaca); te 6. opkoparskog bataljuna (rovovski – saperski, 6. Sappeurbataillon), koji su činili uglavnom Mađari (72%).4 Dijelom su 4

Johann C. Allmayer, Erich Lessing Beck, Die

PRILOZI O ZAVIČAJU

Talijanski zračni brod Cità di Jesi bio je srušen prigodom napada na Pulu 5. kolovoza 1915. i dovučen u uvalu Saccorgiana (između Verudele i Zlatnih stijena, hrv. Podstinja).

Georg von Trapp, kao kapetan korvete, bio je zapovjednikom podmornice U-14 (izvučene s dna pulske luke, popravljene i preimenovane u francusku podmornicu Q-87 Curie.

Posada podmornice Q-87 Curie, koja je potopljena u pulskoj luci.

367

368

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

Puljani, a posebice muško stanovništvo okolnih sela, pozvani i u K.u.k. Kriegsmarine (Carsko-kraljevsku ratnu mornaricu). Pula je bila jedno od središta vojnih hidrobaza mornaričkoga zrakoplovstva i prije početka rata. Zapovjednik austro-ugarske ratne mornarice, grof Rudolf Montecuccoli, 1910. je pokrenuo pokusni razvitak mornaričkoga zrakoplovstva. U zračnim bitkama najpoznatija je akcija rušenja talijanskoga zračnog broda Città di Ferrara, 8 lipnja 1915. nad Kvarnerom. Pilot kojemu se pripisuje ovo djelo jest poručnik bojnoga broda Gustav Klasing, jedan od prvih pilota pulske zrakoplovne postaje i njezin zapovjednik.5 Kao glavna i najveća ratna luka Austro-Ugarske Monarhije te kao baza mornaričkoga zrakoplovstva, Pula je bila među glavnim metama zračnoga izviđanja, ali i napada Antantina zrakoplovstva, posebice talijanskoga i američkoga. Talijansko je mornaričko zrakoplovstvo početkom Prvoga svjetskoga rata imalo svega petnaest spremnih zrakoplova (hidroplana) različitih modela i namjena. Po svemu su zaostajali za austrougarskim mornaričkim zrakoplovstvom. Mornarica je imala i dva zračna broda, Città di Ferrara (klasa M-2) i Città di Jesi (klasa V-1). Kasnije su dobili još jedan manji model P4. U prvoj godini rata gotovo da i nema talijanskih zrakoplova nad Pulom, borbeno djeluju samo talijanski zračni brodovi. Pula je prvi put bombardirana noću 30. na 31. svibnja 1915. godine (željeznički kolodvor i Arsenal), i to ne baš uspješno. Sve je prošlo bez veće štete. Napad je izveo zračni brod P-4, kojim je zapovijedao pukovnik, a kasnije general talijanskoga zrakoplovstva Giuseppe Valle. 6 Pula je doživjela zračne napade zračnim brodom 6. lipnja i 5. kolovoza 1915. godine. Međutim, tek nakon talijanskoga noćnog bombardiranja Trsta 5. srpnja 1915., uvedene su mjere zamračivanja uz poziv svim građanima da se u slučaju zračnoga napada sklone u kuće, da očiste tavane od zapaljivih materijala, da ne žive u potkrovljima, a uveden je i policijski sat. Napad od 5. kolovoza 1915. izveo je poručnik brojnoga broda Bruno Brivonesi s još dvojicom časnika i tri vojnika u zračnome brodu Città di Jesi. Oko 23 sata motritelji su upozorili na približavanje iz pravca jugozapada zračnoga broda Città di Jesi pulskoj ratnoj luci. Zapovjednik je dolaskom nad ratnu luku uspio baciti samo 12 bombi. Protuzračna obrana oborila ih je te su se srušili u more kod svjetionika Porer, a potom su zarobljeni. Trojica talijanskih časnika: zapovjednik, poručnik bojnoga broda Bruno Brinovesi i poručnici bojnoga broda Raffaele de Courten i Valerio

5 6

K.u.k. Armee, 1848-1918. München: Verlag Bertelsmann, 1974.; Glenn Jewison, Jörg C. Steiner, Austro-Hungarian Land Forces 1848-1918, http://www.austro-hungarian-army.co.uk/ orddec.htm Peter Schupita, Die K.u.k. Seeflieger..., n. dj., str. 161-245. Giuseppe Valle, Uomini nei cieli, Roma: Centro edit. nazionale, 1958.

Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ettore Satta bili su zatvoreni u pulskome kaštelu, dok su motoristi Giovanni Sanfedele i Arnolfo Lami zatvoreni u pulskome mornaričkom zatvoru.7 Pula je pojedinačno napadana iz zraka 2. ožujka, 3. travnja i 10. svibnja 1917. (kojom je prigodom deset bombi od 25 kg bačeno na Arsenal i topničku oružarnicu), a prvi je masovni i noćni zračni napad Pula doživjela u noćima 3. na 4. i 8. na 9. kolovoza 1917. godine. U prvome napadu sudjelovalo je 36, a u drugome 28 (prema drugim izvorima 22) zrakoplova tipa Caproni 3a, dvokrilaca – „teških“ bombardera IV. skupine zrakoplova iz baze Comina, pod zapovjedništvom Ernesta La Polle (11, pokraj Pordenonea), Aviana (12) i Campoformia (5, Capoformio). Prvi je napad predvodio zapovjednik eskadrile, poručnik bojnoga broda (tenente di vascello) Luigi Bologna. Pjesnik-ratnik Gabriele D’Annunzio sudjelovao je u oba noćna napada. Drugi je napad predvodio satnik Sergio Govi, zapovjednik 8. Squadriglia da bombardamento Caproni s oznakom „asa pika“. Zbog hrabra držanja u borbi (bacanje letaka), D’Annunzio je unaprijeđen u čin bojnika. Uz njega su bili mladi proslavljeni talijanski piloti, potporučnici Luigi Gori i Maurizio Pagliano, koji su sudjelovali i u napadima tijekom ožujka, travnja i svibnja. 8 Glavni zapovjednik akcije, satnik (kasnije bojnik) Giacomo Barucchi, primijenio je novu taktiku osvjetljavanja ciljeva, tako što je bacio svijetleće bombe, koje su se polako spuštale padobranima. U prvome naletu od 8. kolovoza sudjelovalo je 20 zrakoplova, a u drugome, 9. kolovoza, 26 (prema nekim izvorima 27).9 Prvi se napad dogodio oko 23 sata, a posljednji oko 4 sata izjutra. Dakle, Pula je bombardirana punih pet sati. Tom je prigodom na Pulu (uglavnom na Arsenal) bačeno 238 bombi ukupne težine 8 tona i nanesena veća materijalna šteta uglavnom na području Arsenala i vojničkih baraka. No nije svaka bomba eksplodirala, niti je svaka pogodila cilj. Bombarderi su, zbog straha od protuzračne obrane, napali grad s velike visine pa je dosta bombi palo u more.10 Iz toga razloga nije oboren niti jedan talijanski zrakoplov, što se u to vrijeme, bez obzira na uspjeh misije, smatralo pobjedom. Označavajuće (svijetleće) bombe izazvale su nekoliko manjih požara u predgrađu, koji su do jutra ugašeni. Stanovništvo Pule svijetleće je bom7 8 9 10

Peter Schupita, Die K.u.k. Seeflieger…, n. dj., str. 174. Domenico Ludovico (ur.), Gli aviatori italiani del bombardamento nella guerra 1915-1918, Roma: Stato maggiore aeronautica – Ufficio storico, 1980. Angelo Sodini, Ariel armato (Gabriele D’Annunzio), vol. 2, Milano: Mondadori, 1931., str. 593. Paolo Ferrari (ur.), La Grande guerra aerea 1915-1918: battaglie, industrie, bombardamenti, assi, aeroporti, Valdagno: Editore Gino Rosato, 1994., 216; HL, 5. 8. 1917., Neprijateljski izvještaji talijanski; HL, 6. 8. 1917., Osam tona bomba bačeno na Pulu: neprijateljski izvještaji talijanski; HL, 10. 8. 1917., Zračni napadaj na Pulu u noćima na 3. i 4. kolovoza 1917.; HL, 11. 8. 1917., 90 bomba bačeno nad Pulom; HL, 12. 8. 1917., Neprijateljski izvještaji talijanski.

369

370

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

Evakuacija civila tijekom I. svjetskog rata.

be shvaćalo i o njima među sobom razgovaralo kao o zapaljivim bombama. Prije masovna bombardiranja grada, talijanski je zračni brod 18. kolovoza sa šest bombi napao dvije podmornice u luci, ali nije pogodio ciljeve.11 Bombardiranje Arsenala i brodogradilišta ponovilo se 3. na 4. i 5. na 6. rujna kada je također nanesena materijalna šteta, ali bez ljudskih žrtava. Trideset Caprona bombardiralo je Arsenal, obalna postrojenja, skladište nafte i usidrene brodove u luci, u dva naleta, između 22 sata i ponoći te između 1 i 2 sata izjutra. Bombarderi su dolazili nad Pulu jedan po jedan, u razmaku od pet minuta izbacivali bombe i odlazili. Ovaj su napad talijanski političari i tisak pretvorili u jednu od svojih najvećih pobjeda, posebice stoga što su nakon friziranih vijesti sa Sočanske bojišnice raširili glasine kako se austro-ugarska vojska povlači. Zračni je napad na Pulu ponovno bio povezan s pomorskim napadom austro-ugarskoga brodovlja na talijanske pomorske baze. U tome smislu lažna je vijest kako je englesko-talijanska flota bila raspoređena pred Pulom te da su je bombardirali bojni brodovi.12 Dvadesetak dana poslije – 27., 28. i 30. rujna te 1. listopada – talijansko je zrakoplovstvo sustavno bombardiralo 11 12

The National Archives (TNA), Kabinet premijera (CAB), 23/3: izvješće od 24. kolovoza 1917. Tajno. New York Times, 4. 9. 1917., Pola Bombarded by Big Monitors: Anglo-Italian Ships, Eight Miles Away, Shell Austria’s Fleet There.

Darko DUKOVSKI

vojne ciljeve, posebice podmorničku bazu na otoku Uljaniku, ali bez većega uspjeha i s mnogo manjom količinom bombi.13 Poneka bomba, koja je pala i na grad, nanijela je manje štete na civilnim objektima. O ljudskim žrtvama u dnevnome tisku nema ni riječi.14 Nepoznato je ostalo to je li tko poginuo u bombardiranju, osim što se zna da je u prvome napadu, početkom kolovoza, poginuo 23-godišnji Ermano Gezzan te da je sahranjen na pulskome Gradskom groblju.15 Naime, kako su zaredala noćna bombardiranja, tvrđavni nadglednik zabranio je građanima kretanje noću, posebice u blizini vojnih postrojenja, sve do 4 sata ujutro ili kada trubač odsvira prestanak zračne opasnosti.16 Noćni zračni napadi nastavljeni su i kasnije, ali više nisu imali takav učinak. To više nisu bili masovni zračni napadi, ali su znatno uznemiravali stanovništvo. O zračnim napadima saznajemo posredno i iz članaka pulskoga dnevnika Hrvatski list. Pula je doživjela 13

http://cronologia.leonardo.it/storia/a1917n. htm; Flight: The Aircraft Engineer, Official organ of Royal Aero Club of The United Kingdom, 11. 10. 1917., 1061., Italian, Rome. http://www.flightglobal.com/pdfarchive/view/1917/1917%20 -%201061.html. Paolo Ferrari (ur.), La grande guerra aerea 19151918..., n. dj.; Domenico Ludovico (ur.), Gli aviatori..., n. dj. Raul Marsetič, I bombardamenti alleati su Pola 1944-1945: vittime, danni, rifugi, disposizioni delle autorità e ricostruzione, Rovigno-Trieste: Unione Italiana Fiume, Università popolare Trieste, 2004., str. 54. Hrvatski list (HL), 4. 10. 1917., Zabrana izlaženja tijekom noći.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Potonuće zapovjednog broda „Viribus Unitis“ u pulskoj luci 1918.

Plakat iz Vodnjana pod fašističkom okupacijom.

„Crni egzodus“. Zagreb, naselje Istrana i invalida, 1929-30.

371

372

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

zračne napade 2. na 3. listopada (dvije skupine zrakoplova): „Dne 3. o.mj. u 2 sata u jutro, kod druge zračne navale, izgubila je tekom bijega od kuće u ulici Clivo Capitolino br. 5 do dvorišta lučkog kaštela, Alma Dietrich, prostitutka, malu zlatnu uru u vrijednosti od 200 kruna. Podnijela je prijavu redarstvu.“17 Talijani su u ovim akcijama izgubili tri zrakoplova. Sveukupno je na Arsenal, vojne objekte i luku bačeno 10 tona bombi.18 Ova bombardiranja nisu ni izdaleka bila nalik onima 26-27 godina kasnije, ni po žrtvama, ali niti po obimu razaranja. Godine 1918. bilo je još nekoliko napada savezničkoga, talijanskoga i američkoga zrakoplovstva na Pulu – 17. i 18. srpnja (D’Annunzio), 8. kolovoza (zračni brodovi), 21. kolovoza (D’Annunzio)19, 1. rujna (zračni brodovi), 15. rujna, 20. rujna i 23. rujna – ali zbog vrlo jake protuzračne obrane ti napadi nisu uspijevali ili su bili slabijeg učinka. Daleko ispod očekivanog.20 Puntižela je napadnuta 17. srpnja, te 22. i 23. kolovoza 1918., a posljednji put 22. listopada iste godine. U zadnjemu zračnom napadu na mornaričku zrakoplovnu postaju Pula na Puntiželi sudjeluje 30 zrakoplova, koji s velike visine bacaju 40 bombi. U tri naleta 36 talijanskih bombardera, uz zaštitu 12 lovačkih zrakoplova, napadaju zrakoplovne postaje, ratnu luku i Arsenal. U prvome naletu napadaju mornaričku zrakoplovnu postaju na Puntiželi i Valbandonu. Pogođena su tri njemačka Fokkera, oštećeno jedno spremište – hangar na Puntiželi. Druga skupina bombardirala je Arsenal, dok su treću skupinu činili lovci kao zaštita prvoj i drugoj grupi. Napad je izveden s visine od 3 do 5 tisuća metara i bačeno je oko 200 bombi različite snage i vrste.21 Cilj napada savezničkog bombardiranja nikada nije bio grad i stambene četvrti. Ne samo stoga što je tada postojao ratni kodeks o izbjegavanju rušenja civilnih objekata, nego i zato što su Talijani smatrali Pulu talijanskom, pa nisu htjeli da u njihovim napadima stradava talijansko stanovništvo. Tijekom rata Pula je doživjela 41 zračni napad u kojima je sudjelovalo približno 400 talijanskih zrakoplova. Pokušaj napada talijansko-američkih zračnih snaga 21. kolovoza 1918. završio je nepovoljno za pilote Antante.22 Dio je savezničke 17 18

19 20 21 22

HL, 5. 10. 1917., Izgubljeni predmeti. Domenico Ludovico (ur.), Gli aviatori italiani…, n. dj.; Erminio Bagnasco, Achille Rastelli, Navi e marinai italiani nella grande guerra, Parma: Ermanno Albertelli editore, 1997.; Giorgio Apostolo, Rosario Abate, Caproni nella prima guerra mondiale, Milano: Europress, 1970.; Gastone Camurati, Aerei italiani 1914‑1918, Roma: Rivista aeronautica, 1973. Angelo Sodini, Ariel armato..., n. dj., str. 622-623. NS, 24. 8. 1918. Neprijateljski zrakoplovi nad Pulom i Fažanom. Oštećene su dvije kuće u Fažani i ranjeno nekoliko stanovnika, dok su u Puli bombe uglavnom pale izvan grada. Peter Schupita, Die K.u.k. Seeflieger..., n. dj., str. 237. NS, 24. 8. 1918., Neprijateljski zrakoplovi nad Pulom i Fažanom.

Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

eskadrile (US Navy sqadron), iz sastava Naval Reserve Flying Corps, koje su poletjele iz Porto Corsinija, sastavljen od hidroplana Macchi M-5 i M-8 (pet lovaca i dva bombardera), trebao nad Pulom baciti promičbene letke, a dio je trebao bombama zasuti pomorsku bazu i postaje mornaričkoga zrakoplovstva. Zračna bitka, koja se razvila tijekom ovoga napada, na koncu je završila rušenjem jednoga talijanskog hidroplana Macchi M-5, kojim je upravljao američki pilot, poručnik George H. Ludlow. Ludlow se uspio spustiti na morsku površinu pa ga je u rizičnoj akciji spašavanja (M-5 ima mjesta samo za jednoga pilota) spasio njegov kolega iz eskadrile, zastavnik Charles Hezeltine Hammann, koji se spustio do oštećenoga zrakoplova i u svoj zrakoplov smjestio Ludlowa. Obojica su za to dobili vojničko odličje – srebrnu, odnosno brončanu medalju časti.23 Grad i njegovo stanovništvo vodili su svoj rat i na svojoj koži osjetili ratna stradanja i bez vojnih akcija. Svibnja 1915. izvršena je evakuacija gradskoga i okolnoga seoskog stanovništva. Za samo osam dana ostala su samo vojnička naselja. Ova je evakuacija izazvala revolt radnikâ Arsenala i brodogradilišta jer su njihove obitelji, očito na dulje vrijeme, premještene u unutrašnjost Monarhije, a sve je ukazivalo na to da će njihova sudbina biti neizvjesna. Mnogi se više nikada neće vidjeti. Najava evakuacije civilnoga stanovništva počela je već prvih ratnih dana.24 Prema zapovijedi, koju je 11. kolovoza 1914. potpisao Rudolf Schönfeldt, a koja je objavljena u pulskome dnevnom tisku od 13. kolovoza kao Oglas, poziva se stanovništvo Pule da se što prije opskrbi hranom i gorivom za razdoblje od tri mjeseca, upućuje se civilno stanovništvo da napusti grad, ali se na ostanak pozivaju oni stanovnici „koji su zaposleni za opće dobro“.25 Kako bi vojska mogla organizirati odgovarajući otpor i bila što „slobodnija“ u ratovanju, odlučeno je evakuirati s toga područja sve stanovništvo koje nije bilo sposobno za rad i rat: djecu, starije muškarce i žene. Naredba o evakuaciji Pule i okolice objavljena je 17. svibnja 1915. Istodobno je posebno izaslanstvo vojnih i civilnih vlasti Pule okolnim mjestima objavilo uvjete evakuacije.26 „Obznana“ Zapovjedništva ratne luke Pula o napuštanju grada vrijedila je od 9. odnosno 11. kolovoza 1914. Grad su već otada dragovoljno mogli napustiti svi koji nisu bili obuhvaćeni mobilizacijom ili radnom obvezom, i to bez posebne propusnice. Za ostale 23

24 25 26

Alvin Bernard (Bud) Feuer, The U.S. Navy in World War I: Combat at See in the Air, Westport: Praeger Publishers, 1999., str. 181-184; Mauro Antonellini, Salvat Ubi Lucet: la base idrovolanti di Porto Corsini e i suoi uomini (1915-1918), Faenza: Casanova, 2008. Hammann je nepunu godinu kasnije poginuo u zrakoplovnoj nesreći u SAD-u, a Ludlow je umro 1947. godine. NS, 13. 8. 1914.; 7. 9. 1914. NS, 13. 8. 1914., Za one koji su u Puli. Oglas. NS, 29. 4. 1915., Za ispražnjenje Pule.

373

374

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

su vrijedile donesene odredbe, koje će stupiti na snagu čim bude naređeno da se grad isprazni. Odmah će biti evakuirano stanovništvo Pule, Brijuna, Štinjana, Peroja, Fažane, Vodnjana, Galižane, Muntića, Loborike, Valture, Šišana, Ližnjana, Medulina, Pomera i Premanture. Svi oni koji nisu bili državni činovnici i namještenici, radnici Arsenala, vodovoda ili zaposleni na drugim vojnim radovima morali su napustiti sela i grad. U kategoriju „nezamjenjivih“ građana spadali su radnici Zavoda za rasvjetu, vodovoda, vatrogasci, osoblje bolnica, ljekarnici, osoblje pogrebnih poduzeća, tvornice leda, mlinova na paru, kupalištâ, poduzećâ za prijevoz, dušobrižnici, liječnici, babice, „inžiniri“, strojari, trgovci, krčmari, mesari, pekari, kovači, limari, stolari, zidari, kolari, bačvari, sedlari, remenari, brijači, bolničari, tiskari, krojači i ostali obrtnici. Vidjeli smo da su i prostitutke ostale „...za opće dobro“. Svi su oni morali zatražiti posebnu iskaznicu, koja im je služila kao propusnica i kao iskaznica za hranu. U Puli su ostale i civilne osobe zaposlene u vojnim zavodima. Sveukupno je u Puli ostalo oko 12 tisuća ljudi. Oni koji nisu napravili iskaznice, morat će napustiti grad u roku koje im poglavarstvo bude naredilo. Kada se bude napuštao grad (prema posebnim kriterijima), posebna će komisija kotarskoga poglavarstva provjeravati, od kuće do kuće, je li naredba izvršena. I obitelji zaposlenih morale su otići. Jedine obitelji koje su u cijelosti mogle ostati u svojim domovima bile su one s djecom starijom od sedam godina, a koje su imale hranu za godinu dana unaprijed, a takvih je bilo malo. Mjesto evakuacije trebalo je biti naknadno javljeno oglasom.27 Sredinom svibnja i lipnja 1915. najvećim je dijelom evakuirano stanovništvo Pule i Puljštine u unutarnje zemlje Monarhije – Austriju, Mađarsku, Moravsku i Češku.28 Računa se da je s područja grada i okolice evakuirano preko 26 tisuća ljudi.29 Naravno, ulazak Italije u rat, svibnja 1915. na strani Antante, ostavio je, usto, određene posljedice i na odnos prema talijanskome stanovništvu grada. Nesumnjivo da je došlo do podvajanja stanovništva, posebice nakon toga što se saznalo kako su neki talijanski sugrađani dezertirali iz austrijske vojske i pridružili se talijanskoj. Talijanski lokalni političari bili su nadzirani ili internirani u unutrašnjost Monarhije. Riječ je od približno 400-tinjak osoba, koje su označene kao „iredentističke“ i koje su internirane na područje Mittergrabena i Oberholabruna, a onda na područje oko Gmünda, Mitterndorfa, Teinklamma, Deutschbroda (do 1945. Německý Brod, a danas Havlíčkův Brod) u Češkoj, i Wagne. Kampovi u mjestima Braunau, Katzenau blizu Linza, Mitterndorf u Austriji i Tapiosuly u Mađarskoj 27 28 29

Isto. Romano Baldini, Il convoglio verso la Stiria, Arena di Pola, 28. 2. - 8. 8. 1972., Gorizia, 1972., str. 419. Andrej Bader, Ivan Mišković, Zaboravljeni egzodus 1915.-1918., Pula: vlastita naklada, 2008., str. 20.

Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

bili su rezervirani za „najopasnije“ političke internirce, gdje su prošli sve nedaće kao i ostali evakuirci: glad, bolest, smrt.30 Nedugo nakon evakuacije stanovništva tvrđavni je nadglednik pozvao sve one koji nešto znaju o zalihama hrane u stanovima evakuiranih da odmah prijave kako bi započela rekvizicija „(…) zaliha od evakuiranih zapuštene hrane“. Od srpnja 1915. bio je najstrože zabranjen izvoz vina s područja „tvrđave Pula“, političkoga kotara Pula i područja Rovinja.31 Istodobno je započeo djelovati mjesni odbor za aprovizaciju nabavljajući osnovne namirnice u dovoljnim količinama za gradsko stanovništvo koje je ostalo. Jedan od većih problema u funkcioniranju trgovine i financija bio je nedostatak sitnoga, srebrna kovana novca, koji su ljudi prikupljali plašeći se inflacije. Bio je to toliko velik problem da je tvrđavni komesar zaprijetio premetačinama stanova, kaznama i konfiskacijama novca.32 Izračunavanje broja žrtava najosjetljiviji je i najteži posao istraživačâ. Koliko god se trudili, uvijek se brojke temelje, više ili manje, na pretpostavkama. Jedina ispravna metodologija je poimenična identifikacija preuzeta i usporediva iz različitih izvora, popisâ stanovništva, regrutnih listina, crkvenih matica, popisâ sahranjenih, popisâ austrijskoga Crnog križa i bolničkih izvješća.33 U Kriegsarchivu (Ratni arhiv) može se doći do Verlustlista (popisi gubitaka) svih vojnih formacija (iako u načelu sadrže iste, ili još potpunije podatke negoli vojne matice – Militär Matriken, Foglio matricolare, Service record). U Verlustlistama su, naime, zabilježeni i oni koje se vodilo kao „nestale osobe“, a dobar dio njih (10 do 20%, prema iskustvu) doista je poginuo. Naposljetku, ostaje gruba metoda provjere: tijekom rata mobilizirano je oko 16% 30

31 32 33

Mario Eichta, Braunau – Katzenau – Mitterndorf 1915-1918: il ricordo dei profughi e degli internati del Trentino, Cremona: Persico edizioni, 1999.; Franco Ceccotti, Internamenti di civili durante la Prima guerra mondiale, Friuli austriaco, Istria e Trieste, u: Franco Cecotti (ur.), Un esilio che non ha pari 1914-1918: profughi, internati ed emigrati di Trieste, dell’isontino e dell’Istria, Gorizia: Libreria editrice goriziana, 2001., str. 71-97.; Paolo Malni, Fuggiaschi: il campo profughi di Wagna 1915‑1918, San Canzian d’Isonzo: Edizioni del Consorzio culturale del Monfalconese, 1998.; Petra Svoljšak, Slovenski begunci v Italiji med prvo svetvno vojno, Zbirka Zgodovinskega časopisa, sv. 9, Ljubljana: Zveza zgodovinskih društev Slovenije, Zgodovinski inštitut Milka Kosa Znanstveno-raziskovalnega centra Slovenske akademije znanosti in umetnosti, 1991.; Romano Baldini, Il convoglio verso la Stiria..., n. dj., str. 419. HL, 5. 7. 1915. HL, 6. 7. 1915., Ne spremajte sitni novac. Nažalost, Militär Matriken u bečkome Ratnom arhivu (Kriegsarchiv) su pod embargom, no moguće je doći do mikrofilma. Matriken vojnih formacija, koje su se popunjavale iz Istre, Trsta i Goričke pokrajine, navodno su dostupne u Trstu (Kriegsarchiv je mikrofilm poslao u zemlje-nasljednice Austro-Ugarske, a Istru je „naslijedila“ Italija). U Puli je – barem za mornaricu – djelovao rimokatolički superiorat (vojna duhovna pastva) i vodio popise umrlih i poginulih iz sastava RM. No i te su knjige u Beču pod embargom.

375

376

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

stanovništva, a od njih se kućama nije vratilo također oko 16%.34 Znatan broj unovačenih radnika u Arsenalu bio je pod radnom obvezom i nije ni stigao do bojišnice. Drugi je dio (ribari i mornari) mobiliziran za mornaricu, ali ona nije imala velike gubitke. Treći dio muškoga stanovništva mobiliziran je u Landsturm (Pučki ustanak) kao pučki ustaše, koji su davali posadu utvrđene ratne luke Pula pa ni oni nisu imali značajnije gubitke – barem dok su bili u Puli.35 Kako je „ljudski rezervoar“ u Primorskoj pokrajini bio nedovoljno iskorišten u navedenim postrojbama, vojne obveznike 2. poziva (ponekad i one 1. poziva) koristilo se i za popunu alpskih, brdskih postrojba s područja III. korpusa (Graz), koje su u prvoj godini rata otrpjele iznimno velike gubitke i više ih se nije moglo popunjavati samo iz demografske baze dotičnoga regrutnog područja. Tako je određeni broj Istrana, a moguće i Puljana, dospio u 4. Domobransku pješačku pukovniju (Celovec), 27. Domobransku pješačku pukovniju (Ljubljana), pa čak i u 2. Domobransku pješačku pukovniju (Linz), kao i u brojne etapne i/ili radne bataljune. Samo na području od Krna do Rombona na vojničkim grobljima zabilježena su 24 poginula Istranina iz

To znači da je upravni okrug Pula mogao izgubiti najviše (50.716 /stanovništvo/ x 0,0256) 1.298 uniformiranih muških osoba u starosti od 18 do 51 godine, ali stvarni broj zacijelo je niži i kreće se između 700 i 800 osoba. Wilhelm Winkler, Totenverluste der österreichisch-ungarischen Monarchie nach Nationalitäten, Wien: Statistischen Dienst des Deutschösterreichischen Staatsamts für Heerwesen, 1919.; Lovro Galić, Darja Pirih, Od Krna do Rombona 1915-1917, Tolmin: Ustanova „Fundacija Poti miru v Posočju“ i Tolminski muzej, 2007. Pisana izjava Lovre Galića od 19. 6. 2009.: „Iz niza divergentnih podataka o postotku mobiliziranog pučanstva A-U monarhije (uz pretpostavku da je to pučanstvo u kolovozu 1914. doseglo otprilike 52,6 milijuna), odlučio sam se za prosjek od 16%. Primjena tog prosjeka na Istru (s Cresom, Lošinjem i Krkom) daje teoretsku gornju granicu, ali stvarni broj mobiliziranih Istrana koji su pošli na fronte bio je niži: nakon evakuacije civila iz obrambene zone ratne luke Pule (a zatim – krajem 1917. – i svih civila južno od linije Rovinj – Kanfanar – Labin), u zoni je ostalo oko 42.500 ljudi pod vojnom obvezom (plus osoblje mornarice i brodske posade): 11 bataljuna pješaštva (većinom pučki ustanak) plus 2 ½ pomorska bataljuna; 13 mitraljeskih odreda; 1 bataljun opkopara (sapera); 4 odjela mobiliziranih radnika (po 250 ljudi); 22 satnije tvrđavskih radnika; 750 radnika-dobrovoljaca. Sâm mornarički arsenal (s brodogradilištem) imao je 2.000 trajno zaposlenih (pod vojnom obvezom). (…) Podatci o nacionalnoj zastupljenosti u tim formacijama mijenjali su se tijekom rata (Ehnl – za 1914. godinu, ‘Farbtabellen AOK’ – za svibanj 1918.) i okvirni su (t.j. razlike su čak i među pojedinim bataljunima istog puka). Za IR97 Ehnl navodi: 45% Slovenaca, 27% Hrvata, 20% Talijana, 8% ostalih. Za FJB 20:48% Slovenaca, 31% Talijana, 21% ostalih. Prema ‘Farbtabellen’, za IR97 nema podataka, za FJB 20 vrijedi: 43% Slovenaca, 30% Nijemaca, 17% Hrvata, 7% ostalih. Za 2. bataljun LIR5 sastav je: 39% Slovenaca, 33% Hrvata, 18% Čeha i 7% Talijana (u preostala 2 bataljuna je većina Talijana). Za samostalne Ls (Landsturm – pučki ustanak) bataljune 152.-157. značajan je visoki postotak Nijemaca (45-55%), uz 25-28% Slovenaca, 10-15% Poljaka i Rusina i relativno mali postotak Hrvata.“

Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

tih postrojbi.36 Istražuje li se „ratni put“ navedenih formacija, uočava se da je (sa zagrebačkim XIII. korpusom) prvih dana rata na granicu sa Srbijom pošao 4. bataljun 97. pješačke pukovnije, dok su 5. domobranska pješačka pukovnija i 5. pukovnija pučkoga ustanka (s po 3 bataljuna) ostale u Puli kao obrana ratne luke, a preostala su 3 bataljuna 97. pješačke pukovnije, te 20. lovački bataljun s III. gradačkim korpusom, odmah upućeni u Galiciju gdje su već u prvim bitkama imali velike gubitke.37 Premda su pulski novaci i časnici Carsko-kraljevske vojske u rat krenuli početkom kolovoza i rujna 1914. godine, prve vijesti o poginulim sugrađanima (tijekom listopada 1914.) na tzv. „južnome“ (Srbija, Crna Gora – Cer, Drina, Kolubara, Trebinje) i „sjevernome“ (južna Poljska, Ukrajina, Karpati – zapadna Galicija – Marijampol, Turobin, Krasnik, Ježefov, Grojec, Lavov) bojištu objavljivane su u dnevnome tisku (Hrvatski list, Naša sloga) od siječnja do srpnja 1915. godine. Nakon nekog vremena, posebice nakon rasplamsavanja sukoba s Italijom na Talijanskoj bojišnici, takve su demoralizirajuće vijesti bile cenzurirane. Posebice se pazilo da vijesti ne izazovu zaoštravanje odnosa s talijanskim sugrađanima.38 Prva osmrtnica objavljena u Našoj slogi obznanila je pogibiju natporučnika 37. top36 37

Lovro Galić, Darja Pirih, Od Krna do Rombona..., n. dj. Na početku rata s Italijom na Krasu je 1. pohodni bataljun 97. pješačke pukovnije, a bataljuni pučkoga ustanka 152.-157. (bez 153.) do konca srpnja 1915. su u sastavu 93. i 94. divizije na Soči. U listopadu 1915. po 2 bataljuna 5. domobranske pukovnije i 97. pješačke pukovnije su u Galiciji, 2 bataljuna 5. domobranske pukovnije i 3 bataljuna 5. pukovnije pučkoga ustanka su u Puli, dok je 20. lovački bataljun na bojišnici u Koruškoj. 154. bataljun pučkoga ustanka je posada Trsta, dok je 155. bataljun pučkoga ustanka u Rijeci. Jedan pohodni bataljun 97. pukovnije je (u sastavu 28. divizije) na Krasu. U proljeće 1916. godine 155. bataljun pučkoga ustanka ostaje u Rijeci, 5. domobranska pukovnija i 5. pukovnija pučkoga ustanka su i dalje u Puli, ali je zato 2. bataljun 5. domobranske pukovnije na talijanskoj bojišnici (Pustertal). Čitava 97. pukovnija je na ruskoj bojišnici. Ljeti 1916. godine 97. pukovnija i 3 bataljuna 5. domobranske pukovnije su u Galiciji bili zahvaćeni tzv. Brusilovljevom ofenzivom i nisu se iskazali, otrpjevši velike gubitke (mrtvi i zarobljeni), tako da je u jesen iste godine pukovnija imala samo 2 bataljuna. Istodobno su 152., 154., 156. i 157. bataljun pučkoga ustanka na koruškoj fronti, kao i 20. lovački bataljun, dok je 155. bataljun pučkoga ustanka u sastavu 1. divizije na tolminskome mostobranu. U proljeće 1917., 97. je pukovnija i dalje na ruskoj fronti. U jesen 1917., 20. lovački i 2. bataljun 5. domobranske pukovnije drže položaj u južnome Tirolu, 152. pučki bataljun je kod Tarvisa, a 155. bataljun u 50. diviziji kod Tolmina. Glavnina 5. domobranske pukovnije i cijela 97. pukovnija i dalje su na rusko-rumunjskoj bojišnici. 5. pukovnija pučkoga ustanka u to je vrijeme već rasformirana. Tijekom 1918., 4. bataljun 97. pukovnije (kao i 20. lovački) je u 18. diviziji (VI. korpus, 11. armija – južni Tirol), 3. bataljun te pukovnije i dalje je na istočnoj bojišnici, a 5. bataljun u rezervi Soške armije (Piava). 3. bataljun 5. domobranske pukovnije je u Besarabiji, a 152. i 157. bataljun pučkoga ustanka u sklopu 10. armije u južnome Tirolu. Zadnji podatci iz 1918. pokazuju da su i 5. domobranska pukovnija i 97. pukovnija još uvijek na istočnoj bojišnici (okupacija Ukrajine), dok je 20. lovačka pukovnija u južnome Tirolu. NS, 7. 1. 1915.; 28. 1. 1915.; 25. 2. 1915.

377

378

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

ničke pukovnije Viktora Sudara na „južnome ratištu“, između sela Ljiga i Dudovice u središnjoj Srbiji (kod Lazarevca). Nešto kasnije stigla je vijest o pogibiji na ratištu u Srbiji učitelja iz Filipane Josipa Butkovića, a tek u veljači 1915. saznajemo da je potkraj listopada 1914. na „sjevernome ratištu“ (Galicija) pao učitelj Družbinih škola u Puli Ivan Šorić (Baška na otoku Krku), dok je na „južnome ratištu“ (Srbija) mjesec dana prije poginuo brat mu Marko.39 Kod Kosmierzyna na Dnjestru (zapadna Galicija, mjesto poznato po bitkama iz prijašnjih ratova, između mjesta Koropieca i Potok Zloty) u prvoj polovini 1915., kao „jednogodišnji dragovoljac“, poginuo je devetnaestogodišnji apsolvent trgovačke akademije Stanislav Cotić, bezuspješno pokušavajući, u okvirima Borojevićeve vojske, posadu Przemyśla osloboditi ruskoga pritiska, dok je njegov stariji brat, poručnik u Przemyślu, nedugo potom zarobljen sa 110.000 drugih vojnika.40 Njemački dnevnik Polaer Tagblatt nije donosio vijesti o njemačkim palim sugrađanima. O pogibiji talijanskih građana Pule također nema vijesti. Talijanske novine u ratnome razdoblju nisu izlazile u Puli. Možda bi dobro bilo, kao primjer kaotičnih sudbina i neobičnih životnih putova, spomenuti rođene Puljane, nadvojvode (Erzherzog): Karla Albrechta Nikolausa Lea Gratianusa (1888.-1951.), Lea Karla Mariju Kyrilla Methoda (1893.-1939.) i Wilhelma Franza Josepha Karla (1896.-1948.), sinove admirala, nadvojvode Karla Stephana i nadvojvotkinje, toskanske princeze Marije Theresije. Nadvojvoda Karl Albrecht uspješno je završio tehničku vojnu akademiju i kao poručnik započeo neobičnu vojnu karijeru u haubičkoj pukovniji, a nakon niza visokih vojnih odličja (neznano zbog čega, vjerojatno zbog podrijetla), dobio je časničko mjesto u brdskome topničkom divizionu. Nije prošla godina (sve do 1918.) a da nije dobio kakvo odlikovanje ili pohvalu od samoga cara, a 1913. je izvanredno unaprijeđen u natporučnika, da bi već 1915. postao satnikom (Hauptmann). Vojnik „od zanata“, k tome s pedigreom, Karl Albrecht brzo napreduje, posebice tijekom rata. Svibnja 1916. unaprijeđen je u bojnika, siječnja 1917. u potpukovnika, a početkom studenoga iste godine u pukovnika. Borio se na istočnoj bojišnici, kažu hrabro, što dokazuju brojna odličja za hrabrost i vojničke vrline u ratu. Rat završava kao zapovjednik 23. pješačke brigade. Prvoga prosinca, u dobi od 30 godina, umirovljen je po nalogu nove austrijske vlasti. To mu baš i nije odgovaralo. Kako je tečno govorio poljski, preselio s obitelji početkom 1919. u Poljsku gdje se pridružio vojsci generala i čelnika države Poljske, Józefa Klemensa Piłsudskog. Poljaci su ga objeručke prihvatili i on postaje zapovjednikom pukovnije poljske vojske te nastavlja borbu, ovoga puta protiv 39 40

NS, 7. 1. 1915.; 28. 1. 1915.; 25. 2. 1915. HL, 2. 7. 1915.

Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ukrajinske narodne vojske (1919.) i Crvene armije (1920.). Od odlaska u Poljsku pa sve do 1949. naziva se Karl Albrecht von Habsburg-Lothringen, a kasnije Karl von Habsburg-Altenburg. Nadvojvoda Leo Karl imao je sličnu sudbinu. U Prvome svjetskom ratu borio se na istočnoj bojišnici u činu satnika (Rittmeister) u 17. ulanskoj (konjičko-kopljaničkoj) pukovniji. Kao i brat, odlikovan je brojnim visokim ratnim odličjima. U nekim političkim kombinacijama spašavanja Monarhije bio je, uz svoga oca, zamišljen kao kralj Poljskoga kraljevstva. Po svršetku rata, s bratom Albrechtom odlazi u južnu Poljsku (Galiciju) na obiteljsko imanje. Godine 1919. prihvatio je poljsko državljanstvo i kao časnik, poput starijega brata, stupa u poljsku vojsku. Ostao je živjeti na obiteljskome imanju na kojemu se s bratom bavio proizvodnjom piva. Najmlađi nadvojvoda Wilhelm Franz bio je, za razliku od braće, „nestašni i razuzdani sin“. I on se, poput braće, borio na istočnoj bojišnici kao zapovjednik satnije kopljanikâ u 13. ulanskoj pukovniji, a kasnije u tzv. Ukrajinskoj legiji. Bio je zaljubljenik u Ukrajinu i ukrajinsku kulturu. I on je u političkim igrama Beča imao moguću ulogu budućega ukrajinskog kralja. Po svršetku rata ostaje u Ukrajini i osniva Ukrajinsku narodnu (dobrovoljačku) vojsku, kojom kao pukovnik zapovijeda u kratkome ratnom okršaju s poljskom vojskom. U narodu ga nazivaju i „crvenim princem“ zbog njegove skrbi za siromašan narod. Ratovao je, ne baš uspješno, protiv svoje starije braće, ali je zato, također s njima, bio uspješan protiv Crvene armije. Politički se potpuno razišao s obitelji. Tada se odriče prezimena Habsburg i mijenja ime u Vasil Vyshyvanyi. Nije se snalazio u političkim igrama i ubrzo se razilazi s vodećim ljudima ukrajinskoga nacionalističkog pokreta te napušta zemlju, ali ne i ideju neovisne ukrajinske države.41 Sugrađani Talijani također su novačeni u austro-ugarsku vojsku. Uglavnom su ratovali na galicijskome bojištu i na području Karpata. Pojedinci su uspijevali dezertirati i priključiti se talijanskoj vojsci na sočkoj bojišnici ne želeći se boriti protiv svojih sunarodnjaka, ali protiv svojih sugrađana – da. Većina ih je, s dragovoljcima Talijanima iz Julijske Venecije, Istre i Dalmacije, ratovala u Dobrovoljačkoj julijsko-dalmatinskoj postrojbi. Prema nepotpunim podatcima, na talijanskoj su strani ratovala 53 Puljanina, od koji su neki nesumnjivo hrvatskoga podrijetla (Ercole Diminich, Antonio Lovrich, Piero Marincovich-Marinelli, Mario Stanich i dr.). Petnaestoro ih je odlikovano srebrnim i brončanim medaljama za vojne zasluge, ratnim križevima i drugim odličjima (od toga 7 posmrtno), a 11 ih je poginulo na bojištu. Prvi je pao samo dva mjeseca nakon otvaranja talijanske (sočanske) bojišnice, Giacomo Dean, 41

Timothy Snyder, The Red Prince: The Fall of a Dynasty and the Rise of Modern Europe, London: Badley Head, 2008.

379

380

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

a posljednji 1918., Adriano Pozzatti, dok su ostali poginuli tijekom 1916. i 1917. godine.42 Dakako, neki su poginuli kao vojnici zajedničke (austro-ugarske) vojske, no o njima talijanska strana ne izvješćuje. Godine 1917. zabilježena je teška suša koja je izazvala nedostatak hrane. To je prouzročilo veliko nezadovoljstvo i opći štrajk u siječnju 1918. godine. U Puli je tijekom 1918. bilo tek nekoliko tisuća stanovnika. Uglavnom su to bili radnici Arsenala. Građana – „civila“ bilo je vrlo malo. Pula postaje više njemačka negoli austrougarska utvrda i pomorska baza. Njemački su vojnici, što se rat više primicao kraju, sve češće dolazili u sukob s pripadnicima multietničke austro-ugarske vojske. Ipak, manjem broju izbjeglica tijekom 1917. i 1918. bio je dopušten povratak u grad. Bilo je i onih sugrađana koji nisu bili za to da se izbjeglice vrate u većim skupinama, jer bi mogli narušiti ravnotežu potražnje i potrošnje namirnica. Posljedica njihova dolaska bila je opća glad koja je zavladala nedostatkom namirnica. Za kilogram kave moralo se izdvojiti 120 kruna, za litru ulja 110 kruna, kilogram masti 70-75 kruna; kruh je bio vrlo slabe kvalitete, često nejestiv. Svršetak Velikoga rata 1918. godine, s promjenom državne vlasti, označio je početak prestrukturiranja gospodarski slomljena i depopulirana grada. Nastajale su neke nove veze unutar ekonomskih, socio-političkih i etničkih struktura.43 Dvadesetak godina poslije počeo je Drugi svjetski rat, koji će za tadašnje stanovništvo Pule biti daleko teži i sudbonosniji. Već od prvih dana 1940. u Istri su, pa tako i u Puli, organizirane posebne straže (guardia giurata) za zaštitu poduzeća važnih talijanskoj vojsci, u koju su stražu, prije svih, ušli članovi fašističke stranke ili sindikata, a potom i politički podobni nefašisti. Fašisti su čak i slovom zakona bili oslobođeni vojne obveze. Članovi ostalih, manje značajnih zaštitarskih postrojbi bili su oslobođeni vojne službe tek ako su bili stariji od 39 godina.44 U zaštitarskim službama mogli su se, primjerice, naći samo 42

Vladimiro Cerlenizza, potporučnik bersaljera (16. lipnja 1917.), Giacomo Dean, pješak (23. srpnja 1915.), Pietro Fanio, pješak (27. srpnja 1917.), Giacomo Fornasar (24. studenoga 1917.), Ernesto Gramaticopolo, zrakoplovni poručnik (23. lipnja 1916.), Giovanni Grion, poručnik bersaljera (16. lipnja 1916.), braća Giovanni Liani, topnički poručnik (11. lipnja 1917.) i Pietro Liani, sanitetski potporučnik (30. lipnja 1917.), Adriano Pozzatti, pješački kaplar (1918.), Edoardo Tiengo, pješak (2. lipnja 1916.) i Giuseppe Vidali, pješački potporučnik (16. prosinca 1916.) Državni arhiv u Pazinu (HR-DAPA), Civilni komesarijat u Puli (CKPu), (1918.-1920.), kutija (k): 8: Izvješće C.I.P. Generalnom civilnom komesaru od 13. 3. 1919. br. 130; Izvješće od 29. 3. 1919. br. 185; Izvješće civilnog komesara S.P.O.F. od 15. 3. 1919. b.b. HR-DAPA, Prefektura Pula (PP) (1940.), k: 326: brzojav MUP-a prefektima Kraljevine Italije od 17. 4. 1940.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

oni Hrvati i Talijani koji nikada nisu bili suđeni za političke prekršaje.45 Italija je namjeravala napasti Jugoslaviju već 1940. godine, ali je u lipnju iste godine odustala od nauma jer je objavila rat Francuskoj i Engleskoj. U tom su smislu u Istri i Puli, uz ostale, bile stacionirane postrojbe divizija Lombardia i Bergamo.46 Iste je godine među mlađim fašistima zavladala prava pomama za ratom, tako da se jedan broj njih odmah dragovoljno prijavio u vojsku. Među njima je vladalo oduševljenje ratom jer su „(…) sada i oni dobili prigodu da se pokažu u ratu (…).“47 Bio je to trenutak koji je fašistička mladež ocijenila kao mogućnost vlastite promocije i kao svoju političku prijelomnicu. Zbog neslaganja su i agresivnosti fašističke mladeži često izbijali fizički obračuni s građanima ili javnim službenicima, također fašistima, ali koji su imali obitelji i kojima je već bilo dosta fašističke bahatosti i nametljivosti.48 Ukratko, njima se nije dalo ići u rat. Prema dostupnoj arhivskoj građi, u Julijskoj Veneciji fašističke su vojne vlasti u lipnju 1940. osnovale dva bataljuna (61. i 62.) „crnih košulja“, sastavljena od pripadnikâ iz bivših austrijskih pokrajina, u koje su ušli i pulski fašisti, sudjelujući u ratovima od Afrike do Albanije.49 Nešto kasnije osniva se i 60. bataljun „Istria“ od pripadnikâ bivše legije MVSN, koji se 45 46 47 48 49

Bombardiranje Pule u II. svjetskom ratu.

Jedna od posada zrakoplova B-24 Liberator, koja je bombardirala Pulu.

HR-DAPA, PP, (1940.), k: 326. HR-DAPA, PP, (1941.), k: 350: brzojav od 13. 6. 1940., br. 44977. HR-DAPA, PP, (1941.), k: 318. HR-DAPA, PP, (1941.), k: 318: izvješće CC.RR od 13. 6. 1940., br. 50. HR-DAPA, PP, (1941.), k: 350: brzojav od 13. 6. 1940., br. 44977.

381

382

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

Američki bombarder B-17.

Posljedice bombardiranja Pule u II. svjetskom ratu.

1943. transformira u 60. „Battaglione M“ (oznaka „M“ od Mussolini) i 60. legiju Nacionalne republikanske garde Istra (Guardia Nazionale Repubblicana – GNR Istria). Potkraj svibnja 1944. godine 60. je legija GNR-a preustrojena u 2. pukovniju MDT Istra (Milizia difesa territoriale). Bile su to elitne vojne postrojbe namijenjene za brza borbena djelovanja, a poslije su služile kao žandarmerijske postrojbe. U Puli je

Darko DUKOVSKI

osnovan i specijalni bataljun vatrogasaca, također od bivših pripadnika fašističke milicije. Nakon sloma Jugoslavije 1941., veći dio njih ratovao je na hrvatskome anektiranom području (Dalmacija), u Gorskome kotaru i Bosni.50 Pripremajući se za rat s Kraljevinom Jugoslavijom, talijanske su vlasti, posebice provincijski organi uprave, dali na provjeru 5.000 imena Hrvata i Slovenaca, kojima je trebalo utvrditi politički status podobnosti, što znači da se mogu vratiti u svoje bivše jedinice ili ih treba rasporediti u neke druge, udaljenije, obično kaznene postrojbe. Hrvatima se i Slovencima događalo gotovo isto što i Talijanima za Prvoga svjetskog rata. Usto, fašističke su vlasti izvršile selekciju novakâ hrvatskoga ili slovenskoga podrijetla, rođenih nakon 1918. godine, te ih svrstali u dvije skupine – „alloglote“ (drugojezične) i „non alloglote“. Inojezični su novaci morali ispuniti biografski listić, osobito oni za koje se sumnjalo da njeguju protutalijanske osjećaje. Takve instrukcije poslane su u veljači 1941. prefektima Udina, Gorice, Rijeke, Trsta, Pule i Zadra. Početkom rata oni će biti razmješteni u specijalne radne bataljune južno od Rima. Pozivanje ruralnoga stanovništva iz brojnih pulskih sela u vojsku, pogotovu Hrvata i Slovenaca, 50

Antonio Sema, Regio Esercito Italiano a Trieste: gli anni di guerra, u: Annamaria Vinci (ur.), Trieste in guerra: gli anni 1938-1943, I Quaderni di Qualestoria, 1, Trieste: Istituto regionale per la storia del movimento di liberazione nel Friuli Venezia Giulia, 1992., str. 154.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Američki bombarder B-24.

Posljedice bombardiranja Pule u II. svjetskom ratu.

383

384

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

Posljedice bombardiranja Pule u II. svjetskom ratu.

imalo je za posljedicu ozbiljno propadanje poljodjelstva.51 Pulski je prefekt pozivao Ministarstvo unutarnjih poslova da dopusti vojnicima povratak kućama (poglavito onih koji su bili u specijalnim radnim bataljunima), kako bi se vratili poljodjelskim poslovima, tim prije što je rat s Kraljevinom Jugoslavijom bio okončan.52 Pulski kvestor (šef policije) Angelo Viola zatražio je potkraj 1942. reviziju udaljavanja sumnjivih osoba hrvatskoga podrijetla iz vojnih postrojba i njihova slanja u specijalne radne jedinice, međutim, kako je vrijeme odmicalo, iz vojnih se postrojbi odstranjuju i oni Hrvati i Slovenci koji su bili u fašističkoj stranci ili sindikatu.53 Mladići, uvedeni u posebnu kartoteku („nepouzdanih“), bili su upućeni u 87. pješačku pukovniju u Arezzo, dok su ostali popunjavali ostale pješačke pukove u Italiji. Oni, pak, koji su označeni kao novaci pozitivnih „talijanskih osjećaja“, poslani su u 78. pukovniju u Bergamo.54 O novačenju godišta 1901.-1906. negativno su se izjasnili i prefekt i fašistički federalni sekretar Niccola Banagli te zapovjednik karabinjerâ Filippo Cassini. Tijekom 1941. i 1942. Puljani koji su se nalazili u Albaniji 51 52 53 54

HR-DAPA, Kvestura Pula (QP), (1940.), k: 10: poljodjelstvo je u odnosu na 1939. godinu palo za čak 30%. Herman Buršić, Političko stanje u Istri..., n. dj., str. 51. HR-DAPA, PP, (1941.), k: 318. Herman Buršić, Političko stanje u Istri..., n. dj., str. 53.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

Posljedice bombardiranja Pule u II. svjetskom ratu.

većim su dijelom odatle poslani na sjevernoafričku bojišnicu, bez prava na dopust zbog bojazni od dezerterstva. Kapitulacija Italije zatekla je nekoliko desetaka tisuća Istrana i velik broj Puljana u talijanskoj vojsci, od kojih se manji dio, tek pojedinci, pješice ili drugim načinima, uspio vratiti svojim obiteljima. Veći dio njih prošao je savezničke zarobljeničke logore i ostao u Italiji do formiranja prekomorskih brigada, dok su drugi završili u njemačkome zarobljeništvu ili koncentracijskim logorima. Sve češće, do pred kapitulaciju Italije, grad se opraštao od poginulih sugrađana. No prava iskušenja tek su nadolazila. Pulski dnevnik Il Corriere Istriano svakodnevno je izvještavao o „pobjedama“ talijanske vojske na istočnome i sjevernoafričkome bojištu, a u nekim slučajevima uopće nije izvješćivao o ratnim događajima, posebice nakon teških poraza Osovine kod Staljingrada, Kurska, El Ageile, El Alameina, Tobruka, ili u slučaju zarobljavanja cijele talijanske armije u Tunisu, da se i ne govori o iskrcavanju Saveznika na Siciliju. Građani su poluzainteresirano i s rezignacijom pratili ove vijesti, ne vjerujući više ni riječi fašističkome režimu, te su čekali njegov neminovni slom, posebice nakon što

385

386

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

su počele pristizati vijesti o poginulima, nestalima i zarobljenima.55 Ipak, bez obzira na to što je opća situacija u gradu ratnih godina bila sve teža, Puljani su uspijevali povremeno organizirati kulturni život, koji je održavao moral i ratne dane učinio podnošljivijima.56 Što se u vrijeme izmjene i prijenosa vlasti događalo u Puli, od rujna 1943. do svibnja 1945.? Kako je Pula doživjela kapitulaciju Italije, antifašistički ustanak, njemačku okupaciju, savezničko bombardiranje i konačno oslobođenje? Od kapitulacije Italije do uspostave Operativne zone Jadransko primorje (Operationszone Adriatisches Küstenland), rujan – listopad 1943., ulogu gradonačelnika, odnosno prefekturnoga namjesnika, vršio je bivši socijalreformist Antonio De Berti, da bi ga dolaskom njemačke vojske zamijenio Augusto de Manerini. Pulski talijanski garnizon nije se, poput ostalih, predao ustanicima, niti su ustanici, zbog velikoga broja talijanskih vojnika koji su se sklonili u Pulu, mogli osvojiti grad. Kada su njemačke kolone 11. i 12. rujna ušle u grad, zapovjednik ratne luke Pula, kontraadmiral (ammiraglio di divisione) Gustavo Strazzeri (preuzeo je dužnost u lipnju 1943.) njemačkom je zapovjedniku, SS-Sturmbannführeru i rezervnome bojniku policije Willyju (Willhelmu) Hertleinu predao na raspolaganje svoje i pristigle talijanske vojnike, koji su se povlačili s područja Hrvatske. Vjeruje se da je u gradu tada bilo između 18 i 20 tisuća vojnika.57 Dnevnik Giovannija Marottija, koji je iz dana u dan pisao o događajima u gradu, zasigurno je jedan o važnijih izvora za povijest Pule u razdoblju od 1943. do 1945. Upotpunjuje sliku opće dezorijentacije i kaosa, koji su vladali Pulom neposredno nakon kapitulacije Italije. U tome kaosu talijanski su časnici pokušavali s obiteljima pobjeći iz grada, kako bi izbjegli zarobljavanje, dok su vojnici prodavali ili zamjenjivali vojnu opremu i uniforme za civilna odijela. Brojni su građani podijelili civilnu odjeću vojnicima, primivši ih čak i u domove. Neki su se antifašisti i komunisti vratili iz zatvora, poput Bruna Kosa, Alfreda Stiglicha i Giulija Revelantea. Jedan od vođa talijanskih komunista, Nicolò De Simone, odmah je, prvih dana po kapitulaciji, započeo s organiziranjem studentske mladeži. Mario Jedrejčić, aktivist antifašističke mladeži ratnih godina u Puli, sjeća se: „(…) Organizirao sam dvadeset i dvoje mladih. Sjećam se da su među njima bili Steno Califfi, Renato Rocco, Dino Muggia-Pitacco, Ettore Codnic, Livio Dorigo, Ettore Batelli. De Simone je u mojoj prisutnosti održavao sastanke s grupicama i to kod odvjet55 56 57

HR-DAPA, QP, (1944.), k: 449; QP, (1942.-1944.), k: 389: Nestali, poginuli vojnici u ratu. Lada Duraković, Pulski glazbeni život u razdoblju fašističke diktature 1926.-1943., Zagreb: Hrvatsko muzikološko društvo, 2003., str. 156-176. HR-DAPA, QP, (1923.-1945.), k: 30: izvješće pulskoga kvestora šefu policije u Rimu o njemačkoj okupaciji grada od 18. 9. 1943., br. 013497.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

„Crveni egzodus“. Puljani napuštaju svoj grad.

nika Dina Muggie-Pitacca i Stena Califfija.“58 Svi antifašisti, komunisti i nekomunisti, pokušali su se odmah organizirati. Tijekom kolovoza 1943. u Puli je osnovana i ćelija Nacionalne fronte akcije (poput one u Trstu), ali koja je djelovala pod imenom Jedinstvena talijanska antifašistička fronta (Fronta unica antifascista Italiana), da bi po njemačkoj okupaciji bila preimenovana u Odbor javnoga spasa (Comitato di salute pubblica). Činili su ga: Edoardo Dorigo, Antonio De Berti, Giulio Smareglija (sin poznatoga skladatelja Antonija Smareglije), Guido Miglia, Mario Diana i još neki pulski antifašisti.59 U Odbor javnoga spasa ušli su svi antifašisti, bez obzira na političko usmjerenje. Ipak, jezgru Odbora čine hrvatski i talijanski komunisti. Nopovsku stranu zastupali su Giacomo Urbinz, Bruno Brenco, Marcello Snidarsich i Romano Billi(ch), dok su Alfredo Stiglich, Bruno Cos, Giulio Revelante, Miho Radolovich i Edoardo Dorigo zastupali stranu KPI.60 58 59 60

Mario Jedrejčić, Od pada fašizma do odlaska u partizane, u: Revolucionarni omladinski pokret u južnoj Istri (1918.-1945.), Pula: Muzej narodne revolucije Istre, 1988., str. 50-54. Antun Giron, Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, Rijeka: Adamić, 2004., str. 172. Ottavio Paoletich, Riflessioni sulla resistenza e il Dopoguerra in Istria e in particolare a Pola, Quaderni, vol. XV, Pola-Rovigno: Unione degli italiani dell’Istria e di Fiume, Centro di ricerche storiche Rovigno, 2003., str. 90.

387

388

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

Komitet se izjasnio o građanskim slobodama, osudi nacionalizma, nacionalnim pravima Hrvata i Slovenaca u Istri, a najviše o izlasku Italije iz rata, o prekidu neprijateljstava, časnome rješenju za Italiju ali, usput, i o talijanstvu cijele regije.61 No, sve je to bila tek improvizacija, koja nije donijela rezultata, ali je bar na tren približila talijanske politički različite snage.62 Nakon ulaska njemačke vojske u Pulu i preuzimanja vlasti, sve se promijenilo. Talijanski vojnici i fašisti, koji su se stavili u službu njemačke vojske kao dio oružanih snaga Mussolinijeve Socijalne Republike, bili su razočarani bahatim i prepotentnim odnosom Nijemaca prema njima. Povijest se ponavljala. Odnos karabinjera u Puli, koji su bili u sastavu Nacionalne garde, i njemačkih okupacijskih vlasti, bio je vrlo napet, posebice nakon uhićenja njihova zapovjednika, bojnika Mariana de Luisea, sredinom veljače 1944. godine.63 Nezadovoljstvo njemačkom okupacijom i ponašanjem bilo je toliko veliko da ih je većina, čak njih 144, radije izabrala koncentracijski logor, nego ulazak u sastav SS postrojbi.64 U Istru su 10. rujna ušle jake njemačke snage. Osnovni cilj njemačkih postrojbi bilo je zauzeti strateški važne točke Trst, Pulu i Rijeku. Za veće akcije protiv ustanika u središnjoj Istri nisu imali snage. Koje su to njemačke snage ušle u Pulu 11. rujna 1943. (oko 22 sata), kako bi po Hitlerovoj naredbi „deblokirale njemačke podmornice“ koje su bile usidrene u luci? Iz sastava 71. pješačke divizije, koja je došla na područje Julijske Venecije, Istre i Rijeke, a kojom je zapovijedao general bojnik Willhelm Raapke, izdvojena je 194. pješačka (ne oklopna)65 pukovnija pod zapovjedništvom pukovnika Kaspara Völkera, koji je krenuo u smjeru Pule i Rijeke. Prema Puli su bila upućena dva pješačka bataljuna, izviđačka satnija (171. izviđačkog bataljuna), protuzračne bitnice 20 mm, satnija tenkovskih lovaca (Panzer-Jäger) i dva bataljuna (I.-II.) SS policije. Jednu je motoriziranu kolonu (bataljun) vodio Rittmeister (satnik – Hauptmann) Harald Weigandt (spominje se u dokumentima i literaturi kao Weigand i Weygand), zapovjednik izviđačke bojne 71. divizije66, a drugu, koju su činile pješačke i oklopno-motorizirane postrojbe Wafen SS-a (I. SS 61 62 63

64 65 66

Elio Apih, Italia – fascismo e antifascismo nella Venezia Giulia 1918-1943, Bari: Laterza, 1966., str. 458‑459. Odbor je organizirao demonstracije od 10. rujna u kojima je poginulo troje prosvjednika, a desetoro je ranjeno. HR-DAPA, -57, Pulska kvestura (QP), 1923-1945, k: 24. Kopija povjerljiva i hitnoga brzojava prefekta u Puli ministru unutarnjih poslova i generalnoj upravi policije o uhićenju bojnika Marija De Luisea, zapovjednika karabinjera u Puli, od 19. veljače 1944. Mario Mikolić, Istra 1941.-1947: Godine velikih preokreta, Zagreb: Barbat, 2003., str. 307, bilj. 100. Usporedi: Antun Giron, Zapadna Hrvatska..., n. dj., str. 170. Die 71. Infanterie-Division 1939-1945: Gefechts- und Erlebnisberichte aus den Kämpfen der „Glückhaften Division“, Verlag: Dörfler, 2006., str. 310.; Stefano Di Giusto, Operationszone Adriatisches Küstenland... n. dj., str. 20.

Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

oklopno-grenadirske pukovnije), SS policije, fašističkih dragovoljaca iz Trsta, legionara 134. bataljuna crnih košulja, vodio je SS-Sturmbannführer i policijski bojnik u rezervi (reserve Major Schutzpolizei) Willy Hertlein (zapovjednik 171. /II./ policijskog bataljuna 19. policijske pukovnije).67 Veći dio 194. pukovnije (u snazi dva bataljuna), koju je vodio pukovnik Kaspar Völker, zaposjeo je Rijeku. Onaj dio koji je ušao u Pulu, odmah je, 13. rujna, krenuo prema Rijeci i to preko Labina, Kršana i Učke. Po dolasku u Pulu i preuzimanju vlasti, privremeni je njemački zapovjednik, SSSturmbannführer Willy Hertlein, proglasio policijski sat, njemačku upravu, uvođenje Reichsmarke kao platežnog sredstva, pozvao je talijanske vojnike da se vrate u vojarnu (Nazario Sauro) te zaprijetio da će se svaki vid sabotaže ili neposluha kažnjavati smrću.68 Iz grada, od listopada 1943., uz pomoć njemačkih okupacijskih vlasti odlaze one talijanske obitelji koje su iz Italije u Pulu došle nakon 1918. godine. Hertlein je već 13. rujna 1943. objavio manifest kojim talijanske vojnike poziva da se vrate u vojarne te izjavljuje kako ih se neće smatrati zarobljenicima niti će biti internirani.69 Talijanski vojnici koji nisu htjeli prijeći u oružane snage Socijalne Republike po naredbi SS-Sturmbannführera Hertleina bili su uhićeni s namjerom odvođenja u zarobljeničke i koncentracijske logore. Veći broj talijanskih vojnika, koji se nisu uspjeli sakriti ni preodjenuti, a nisu se htjeli pridružiti njemačkim postrojbama, odnosno postrojbama RSI, zarobljen je i vlakom upućen u zarobljeništvo u Njemačku (jednu su kompoziciju zaustavili ustanici i oslobodili talijanske vojnike). Hertlein je kratko vrijeme (do 21. rujna) ostao u Puli, zatim se vratio u Ljubljanu, a potom u Klagenfurt/Celovec. O njegovoj ratnoj i eventualnoj poratnoj sudbini ne zna se ništa. U dokumentima mu se gubi svaki trag. Zakratko, na mjestu „zapovjednika tvrđave“ (Platzkommandatur) zamijenio ga je satnik Erich Marquardt, da bi u veljači 1944. kao zapovjednik baze ili tvrđave (Kampfkommandant der Festung Pola) bio postavljen potpukovnik (?) Christiani, inače zapovjednik 303. puka 162. turkestanske pješačke divizije, koji se po odlasku iz Pule „proslavio“ zločinima u Riminiju i San Marinu. Od ožujka do svibnja tvrđavni zapovjednik Pule bit će potpukovnik Glase, inače zapovjednik 992. grenadirskog puka 278. divizije, da bi ga od svibnja 1944., nakon što se vratio u matičnu postrojbu, pa do sredine studenoga 1944., zamijenio pukovnik Franz Bauer, zapovjednik 1047. grenadirskog puka 237. pješačke grenadirske divizije. Od konca 1944. pa do svibnja 1945. tu je dužnost obavljao ka-

67 68 69

Bundesarchiv (BA), Bildarchiv Koblenz (BK), StHA des RKFDV, R. 49/908. HR-DAPA, QP, (1923.-1945.), k: 30: Commando Germanico della città di Pola: Dopis od 15. 9. 1943. HR-DAPA, QP, (1923.-1945.), k: 30: Manifest od 13. 9. 1943.

389

390

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

petan bojnoga broda, odnosno (od 1. travnja 1945.) kontraadmiral, Georg Waue.70 Zapovjedništvo mornarice za sjeverni Jadran od rujna 1943. nalazilo se u Monfalconeu – Duinu (Tržiću – Devinu), ali je početkom 1944. promijenilo naziv u Zapovjedništvo mornarice za Istru sa sjedištem u Opicini (Opčine). Prvi je zapovjednik bio kapetan bojnoga broda (Kapitän zur See) Friedrich Traugott Schmidt (od 10. rujna 1943. do 20. veljače 1944.), bivši zapovjednik lake krstarice Leipzig. Naslijedio ga je kapetan bojnoga broda dr. Eberhard Schmidt (od 21. veljače 1944. do prosinca 1944.), da bi od prosinca 1944. do svibnja 1945. zapovjednikom bio kapetan bojnoga broda Otto Loycke.71 Kapetan fregate (Fregattenkapitän) Carl-Otto Groschupf od listopada 1944. do veljače 1945. postavljen je za zapovjednika vojne luke Trst (povučen je iz krimske luke Kerč, gdje je obavljao istu dužnost), a od ožujka do svibnja 1945. dužnost je obavljao bivši podmorničar (rođen 1891. u Sarajevu), kapetan fregate Hermann Rigele. Odgovornost za ratnu luku Pula u Zapovjedništvu za Istru preuzeli su kapetan bojnoga broda Eberhard Schmidt i načelnik mornaričkoga stožera, kapetan fregate Joachim Kolbow. Zapovjednici ratne luke Pula često su se izmjenjivali na dužnosti. Od rujna 1943. do konca siječnja 1944. Hafenkommandant je bio Austrijanac, kapetan korvete Richard von Fabini. Od veljače do rujna 1944. zapovjednikom luke bio je pričuvni kapetan korvete dr. Günther Riesen, od rujna 1944. do ožujka 1945. dužnost je obavljao kapetan korvete u rezervi Werner Sommerfeld, a od ožujka do svibnja 1945. godine pričuvni kapetan korvete Karl Wehrmann. Svi su oni u Pulu premješteni iz rumunjskih luka, odnosno iz Crnomorskoga stožera. Svi zapovjednici luka od listopada 1944. podređeni su generalu Ludwigu Kübleru, vojnome zapovjedniku Operativne zone Jadransko primorje. Zapovjednik Arsenala u Puli (Marinearsenal), od postavljanja na dužnost u prosincu 1943. pa do konca rata, bio je kapetan bojnoga broda ing. Gustav Hartlef. Logistikom i održavanjem opreme (Marineausrüstungsstelle) zapovijedali su kapetan fregate Willi Kählert (rujan-studeni 1943.) i kapetan bojnoga broda Gustav Hartlef (studeni-prosinac 1943.). Nakon toga ova se dužnost ukida. Zapovjednik policije (Sicherheitspolizei: Sipo), obavještajno-sigurnosne službe (Sicherheitsdienst: SD, a time i Gestapoa) u Puli, od listopada 1943. pa sve do studenoga-prosinca 1944., bio je SS-Obersturmführer (natporučnik) Helmut Prasch.72 70 71

BA, Militärarchiv (MA), Fond Wehrmacht (WHM), (1943.-1945.), 19-X. BA, MA, WHM, (1944.-1945.), Msg., 175/237; BA, MA, WHM, (1943.-1944.), 19-X. Umro je ili ubijen u jugoslavenskome zarobljeništvu, 27. srpnja 1945.; usporedi: Stefano Di Giusto, Operationszone Adriatisches Küstenland..., n. dj., str. 67. HR-DAPA, QP, (1923.-1945.), k :29: Der Befehlshaber der Sipo u.d. SD in der Operationszone Adriatisches Küstenland Triest, Aussenstelle Pola; Abtl: Geheime Staatspolizei: dopis od 4. 10 1943.; dopis od 21. 10. 1943., br. 26.; BA, MA, Fond Waffen SS (WSS), (1944.-1945.), 2-2.; 24-87 (Gebirgs Divisionen

Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

Od mornara koji su ostali u Puli kapetan fregate Alessandro Mirone osnovao je jedinstvenu postrojbu Fucilieri di Marina (mornaričko pješaštvo) te ih sa skupinom crnih košulja bivše 60. legije MVSN Istria rasporedio po strateškim točkama u gradu. Kasnije je postrojba preimenovana u bataljun mornaričkoga pješaštva, a zapovijedao im je poručnik bojnoga broda (Tenente di Vascello) Carlo Russo. U Puli se i prije kapitulacije nalazila značajna njemačka posada (flotila), približno 160 ljudi (ponekad se spominje 350 članova posade), kao osoblje i logistika dviju podmornica U-81 i U-407, te dva brza patrolno-torpedna čamca S-54 i S-61 iz sastava 1. divizijuna 3. flotile brzih čamaca, pod zajedničkim zapovjedništvom poručnika fregate (Oberleutnant zur See), inženjera Erwina Kolba (kasnije se pridružila i podmornica U-596 te Schnellboote S-151 i S-154). Njemačka je posada bila na otoku Uljaniku u pulskoj luci. Nosila je naziv 29. podmornička flotila (U-Boot – Flotille), odnosno 3. Schnellbootflotille. Zapovjednici flotile bili su kapetan korvete Friedrich Kamnade, kapetan fregate Herbert Max Schultz te poručnici fregate, a kasnije bojnoga broda, Albert Müller i Günther Schultz. Herbert Max Schultz ujedno je bio zapovjednikom 1. diviziona. Zapovjednici 621. bataljuna (divizijuna) mornaričkoga topništva, smještenog u Puli i oko grada, bili su kapetani korvete Heinrich Tröndle (od rujna 1943. do svibnja 1944.) i Walther Fichtner, koji su iz Konstanze na Crnome moru prebačeni u Pulu.73 Pulska je luka bila talijanska i njemačka podmornička baza u kojoj su se izmjenjivale podmorničke posade ili popravljale i skrivale podmornice koje su operirale čitavim Sredozemljem. Talijani su u pulskoj luci držali četiri džepne podmornice klase CB (13-16) i CM, koje su činile podmornički eskadron Longobardo, te brze čamce MAS. Nakon okupacije, njemačka je vojska pulsku luku u potpunosti koristila za svoje vojne ciljeve, pa je do siječnja 1944. (do savezničkoga bombardiranja) Pula bila sigurnom podmorničkom bazom i za druge podmornice u Mediteranu.74 Inače, pred sam dolazak njemačke vojske u grad, luku su napustili bojni brod Giulio Cesare, korveta Urania, torpiljarka Sagittario, podmornice Serpente, Mameli i Pisani, topovnjača Aurora te nekoliko drugih plovila. Hidrobazu na Puntiželi napustili su svi hidroplani kao i zrakoplovi iz Valture. Kaos, dezorijentacija i euforija. Prvih dana kapitulacije i neposredno nakon njemačke okupacije, skupine građana Pule pljačkaju vojna skladišta u potrazi za odjećom, dekama, posuđem i hranom. U jednoj takvoj epizodi dogodila se eksplozija u 73 74

der Waffen SS); BA, MA, RH, 24/87; BA, BK, R-70 Italien. Stefano Di Giusto, Operationszone Adriatisches Küstenland..., n. dj., str. 45, 67-68; Raul Marsetič, I bombardamenti alleati su Pola..., n. dj., str. 15. TNA, (War Office) WO, 202/205: Report by capt. F. Burnerr blo 11. Corps. Lika, Croatia, od 1. 9. 1944.

391

392

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

tvrđavi Bradamante kada je poginulo 19 osoba. Zanimljivo je da o tomu nitko nije ozbiljnije pisao niti su tadašnje novine događaj popratile prigodnim člankom. Građani Pule teško su proživljavali dane okupacije. Bilo je to doba velike neizvjesnosti. Od okupacije do oslobođenja grada nacističke i fašističke snage represije poduzele su u samome gradu brojne racije u kojima su građani, za koje se sumnjalo da podržavaju pokret otpora, odvedeni u zatvor kao taoci, dok su oni kojima je antifašistička djelatnost dokazana, odmah upućeni u tršćanski zatvor Coroneo ili koncentracijske logore u Austriji i Njemačkoj, gdje su naposljetku ubijeni.75 Odmah po njemačkoj okupaciji Pule, već 16. rujna, iz pulskoga je zatvora pobjegla veća skupina političkih i drugih zatvorenika. Nijemci su uz podršku fašista lovili i progonili bjegunce po čitavu gradu i susjednim mjestima. Računa se da je tom prigodom ubijeno 25 bjegunaca, od kojih je dvadeset obješeno po stablima u Medulinskoj ulici. Bilo je to prvo masovno pogubljenje i zastrašujuća opomena te najava budućih zločina.76 U gradu je postojala jezgra pokreta otpora talijanskih antifašista tzv. gapista (GAP – Gruppi di Azione Patriottica), koja je djelovala u dubokoj ilegali i koja je u nekoliko navrata pokazala kako zločinci neće ostati nekažnjeni. Izvan grada, a kasnije i u samome gradu, postojala je organizacija NOP-a, čije će se borbene skupine, ustrojene u „trojke“, također pobrinuti za kažnjavanje najtežih zločinaca, koji su skrivili smrt mnogih građana i stanovnika okolnih sela. Početkom listopada 1944. u rodnome Štinjanu ubijen je jedan od najozloglašenijih zločinaca Puljštine, Giuseppe ( Josip) Bradamante, fašist koji se nakon kapitulacije pridružio Nijemcima i postao podnarednikom (SS-Scharfürher) policijskih snaga u sastavu SS-a i SD-a (Sicherheitsdienst). Ubijen je u akciji gapista u svojoj kući. Za odmazdu, njegov pretpostavljeni Ottone (Spiridone) Niccolini (Nikolić), maresciallo delle SS, dakle stožerni narednik (SS-Sturmscharführer) Sipo-a i SD-a u Puli (a ne satnik kako se ponegdje tvrdi), iz pulskoga je zatvora odredio 21 taoca te ih, uz dopuštenje svoga nadređenoga, SS-Obersturmfürhera Helmuta Prascha, na Velome Vrhu dao strijeljati, a potom objesiti u šumi Paganor.77 Među strijeljanima su bili Hrvati i Talijani iz Labina, Rovinja, Rovinjskoga Sela, Raše, Marčane, Kavrana, Valture, ali i iz Ponzana (pokrajina Viterbo), Brindisija, Taranta, Napulja, S. Angela (pokrajina Salerno) i Vicenze. Tugovali su Puljani za svima njima, ali posebno su žalili za svojim sugrađanima: liječnikom Civilne bolnice dr. Angelom Coattom, Vincenzom Toffanom, 75 76 77

Giacomo Scotti, Krik iz fojbe, Rijeka: Adamić, 2008., str. 221-224. HR-DAPA, QP, (1923.-1945.), k: 30: izvješće pulskoga kvestora šefu policije u Rimu o njemačkoj okupaciji grada od 18. 9. 1943. br. 013497. Giornale Alleato (GA), 25. 6. 1946., Alla Corte straordinaria d’Assise: due agenti al servizio delle SS di Pola condonnati a 12 anni di reclusione.

Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

brijačem Orazijem Di Stefanom, studentom Virgilijom Porettijem-Poropatom i šesnaestogodišnjim Francescom Starcichem (Franjo Starčić). Neke su od obitelji ubijenih odmah potom internirane.78 Prva su se strijeljanja i vješanja dogodila na Vodnjanskoj cesti i u Medulinskoj ulici, a posljednja na Velome Vrhu. Tako su u kaosu rata razorene mnoge pulske obitelji. S njima su nestajali fragmenti mozaika jedne urbane zajednice. Pokret otpora u gradu bio je dobro organiziran. Agent, pa (1944.) šef političkoga odjela policije, a od listopada 1943. i suradnik Gestapoa, Giovanni Polla ubijen je u atentatu 7. siječnja 1945.79 SS-Sturmscharführera Odonea Niccolinija u atentatu je ubio pripadnik pokreta otpora (gapista) Orinete Raunich, mjesec dana prije svršetka rata, 7. travnja 1945., u predvorju škole G. Giusti (danas zgrada osnovne škole Tone Peruška) u kojoj je tijekom rata bio smješten matični ured. Civilna vlast – prefekt Artusi, federalni sekretar Republikanske fašističke stranke Luigi Bilucaglija i gradonačelnik Augusto de Manerini – travnja 1945. proglasom je od građana Pule zatražila sudjelovanje u izgradnji fortifikacija, no malo se tko odazvao.80 U noći 30. travnja, tijekom povlačenja njemačkih snaga na Muzil, odvijali su se prvi okršaji s gradskim pokretom otpora. Kod Uljanikova mosta poginuli su mladići, članovi gradske organizacije SKOJ-a: Sergio Dobrich, Carlo Sgagliardi i Anton Boljun. Ponukani tim događajem, zapovjednik Decima MAS, kapetan korvete Stefano Baccarini, i zapovjednik Pule, kontraadmiral Georg Waue (supotpisnik je Deutsche Berater za Istru, dr. Gustav Skalka, nekadašnji Zivilkommissar für die Bezirkshauptmannschaft Krainburg, tj. civilni komesar okružne/kotarske kapetanije Kranj), u proglasima od 1. i 2. svibnja 1945. obećali su Puljanima da neće biti razaranja grada te da će industrijska postrojenja ostati sačuvana, ali pod uvjetom da građani ne poduzimaju sabotaže i akcije protiv vojske. Poželjeli su, na koncu, građanima mirnu i bolju budućnost.81 Zasebni proglasi Baccarinija i Wauea navode na zaključak kako su zapovjednici preostale vojske RSI, vidjevši povlačenje njemačkih snaga (veći dio 1047. pukovnije) iz grada, odlučili do kraja braniti grad, vjerujući u skori dolazak engleske flote. Naposljetku, bili su uvjereni kako britanska flota čeka u pulskome akvatoriju te da već od ožujka drži blokadu luke.82 U Puli ostaje u svemu 78 79 80 81 82

Giacomo Scotti, Krik iz fojbe..., n. dj., str. 222-223. HR-DAPA-57, QP, k: 10: Elenco nominativo degli Agenti di PS od 1. 1. 1944. Corriere Istriano (CI), 22. 4. 1945., Appello alla cittadinanza.; TNA, WO, 202/281, Intelligence report Eastern Istria od 5. do 25. travnja 1945. stožeru 37. vojne misije S (9) od 27. 4. 1945. Giovanni Marotti, Diario polese..., n. dj.; Josip Orbanić, Gorki put od Pole do Pule..., n. dj., str. 64; Mario Mikolić, Istra 1941.-1947..., n. dj., str. 363. TNA, (Kabinet premijera) CAB, 66/63/21: izvješće br. 289; Naval, Military and Air Situation (8.-15. 3. 1945.). Od 7. na 8. ožujka britanska torpiljerka napala je četiri broda, koja su namjeravala isploviti iz

393

394

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

1.200 vojnika, a pribroje li se i njemački vojnici, ne više od 6.000.83 Većina vojnika 2. pukovnije MDT-a, pod zapovjedništvom Libera Saura, povukla se prema Trstu zajedno s dijelovima 1047. pukovnije. Nakon povlačenja njemačkih i talijanskih postrojbi iz grada na Muzil, poluotok ispred pulske luke, Puljani su mogli napustiti grad, pa je dio njih tu mogućnost iskoristio. Nakon manjih okršaja tijekom noći 2. na 3. svibnja, jedinice štaba grupe partizanskih odreda Istre i Kvarnerskog odreda ušle su u grad. U borbama, koje su se odvijale po dolasku postrojbi NOV-e, pale su i žrtve. Međutim, borbe su se vodile još 4. i 5. svibnja, i to u pojedinim dijelovima tadašnje gradske periferije – na Verudi i Stoji. Naposljetku, njemačke postrojbe, oko 1.200 vojnika, 5. svibnja su se ukopale na Muzilu čekajući, koliko god to naivno zvučalo, dolazak Engleza. Pripadnici pokreta otpora u Puli, Romano Kumar i Steno Califfi, uspjeli su zatvoriti dijelove vodovodne mreže prema Muzilu, Stoji i Fiželi, tako da je njemački zapovjednik 7. svibnja prihvatio uvjete predaje, a 8. svibnja 1945. započelo je razoružavanje njemačke vojske. Kontraadmiral Georg Waue, koji je Puljanima nekoliko dana ranije poželio mirnu budućnost, nije imao budućnosti. Istoga ili narednog dana, dok je teklo razoružavanje njegovih vojnika, strijeljan je zajedno s nekim članovima svoga stožera.84 Uz kontraadmirala i njegove suradnike, najvjerojatnije su prvih dana kapitulacije strijeljani, ili na druge načine likvidirani, zapovjednici i vojnici talijanskih postrojbi, poput poručnika bojnoga broda Federica De Sierva, ili su poginuli (nestali) u borbi, poput poručnika fregate Marija Cavalla, dok su Stefano Baccarini i Pio Marchini zarobljeni. Sergio Nesi, pak, uspio je izbjeći zarobljavanje. Sudbina satnika Carla Bacchette ostala je nepoznatom iako se može pretpostaviti da je poginuo tijekom završnih borbi. Neki od pripadnika 2. pukovnije MDT-a zarobljeni su ili ubijeni u Trstu svibnja 1945., poput Puljanina, satnika Paola Isaije. Ipak, većim su dijelom zarobljenici prebačeni u privremene zarobljeničke logore. Tijekom njemačke okupacije Pula je doživjela teška zračna bombardiranja koja su bitno utjecala na povijest grada. Trideseti listopada 1943. savezničko Vrhovno zapovjedništvo pokrenulo je stvaranje 15. zrakoplovne armije (15th /Strategic/ Army

luke. Jednoga je potopila torpedom, a na ostale je otvorila mitraljsku paljbu, pa su se brodovi vratili u luku. Britanski je brod nastavio patrolirati u akvatoriju Pule. Usporediti: Mario Mikolić, Istra 1941.-1947..., n. dj., str. 363; Stefano Di Giusto, Operationszone Adriatisches Küstenland..., n. dj., str. 657.; Sergio Nesi, Aprile 1945: la fine della X Flotiglia MAS nella Venezia Giulia, in Istria e nel Quarnaro(3), Notiziario, gennaio-marzo 2006. , n. 1., Piacenza: Associazione combattenti X Flotiglia MAS, 2006., str. 16-17. Prema presudi od 6. lipnja 1950., Okružni sud Bremerhaven utvrdio je 8. svibnja 1945. kao dan smrti Georga Wauea.

Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

Air Force) na području Italije pod svojom okupacijom, čija bi zadaća bila bombardiranje strateških ciljeva na širokom području Sredozemlja, ali i srednje i jugoistočne Europe, od Austrije i Njemačke preko Čehoslovačke i Mađarske do Jugoslavije, Grčke i Rumunjske. Postrojba je bila dijelom američkih zračnih snaga, ali podređena Zapovjedništvu za strateške operacije na Mediteranu. Nju su činile ujedinjene američke i britanske zračne snage (RAF). Koliko je odluka bila važna savezničkim snagama, govori i činjenica da je zadaća povjerena prvome zapovjedniku 15. zrakoplovne armije, legendarnom general bojniku Jimmyju Doolittleu. Nakon njega zapovjedništvo je 3. siječnja 1944. preuzeo general bojnik Nathan F. Twinning sa svojim stožerom pristiglim s pacifičke bojišnice (do 26. svibnja 1945.). Zapovjedništvo se nalazilo u Bariju, a aerodromi su raspoređeni u okolnim mjestima. Glavna zračna baza nalazila se u Pantanelli, a pomoćne u Amendoli, Tortorelli, Cerignoli i Luceri. Sve borbene sastavnice 15. zrakoplovne armije sudjelovale su od siječnja 1944. do ožujka 1945. u napadima na Pulu. Najbrojniji i najznačajniji u tim zračnim napadima bili su teški bombarderi B-17 Flying Fortress i B-24 Liberator. Bilo je i pojedinačnih bombardiranja britanskih bombardera u povratku s nekih od misija, poput onoga noćnog od 21. srpnja 1944., kada je na Pulu gotovo dvije tone bombi ispustio bombarder Vickers Wellington, ili 2. prosinca iste godine, kada je grad bombardiralo 12 lakih dvomotornih bombardera Martin M-187 Baltimore iz sastava RAF-a. Na njihovu se ratnom putu kao jedan od strateških ciljeva našla i Pula, odnosno pulski Arsenal, lučke instalacije, dokovi i brodogradilište. Od siječnja 1944. do ožujka 1945. Puljani su doživjeli preko dvadeset zračnih napada. Tijekom savezničkih bombardiranja Pula je doživjela najveća razaranja u svojoj tri tisuće godina dugoj povijesti.85 Uz brodogradilište, Arsenal i vojne instalacije, srušene su brojne kuće u središtu grada i na periferiji. U veljači 1945. uništene su hidrobaza na Puntiželi (Štinjan) i vojne instalacije na otoku Kotež (Kozada). Pula je tako naglo i trajno promijenila izgled. U bombardiranju su 3. ožujka 1945. teško oštećeni Augustov hram (iako je bio zaštićen daskama i gredama) i katedrala. Napad je počeo u 23.25 sati zrakoplovima RAF-a, dakle britanskoga zrakoplovstva, i to 205. strateške skupine. U posljednjim su bombardiranjima saveznički zrakoplovi na strateške objekte – prije svega na lukobran, hidrobazu i lučka postrojenja – bacili nekoliko specijalnih, tzv. blockbuster, bombi od 3.000 lb ili 1.250 kg, koje su bile namijenjene razaranju obalnih instalacija i podmornica. Zanimljivo je da su pomorske 85

Pula je bombardirana 1944.: 9. siječnja, 25. veljače, 8. lipnja, 21. srpnja, 26. studenoga, 2. prosinca, 31. prosinca; 1945: 8. siječnja, 18. siječnja, 20. siječnja, 21. siječnja, 1. veljače, 7. veljače, 13. veljače, 14. veljače, 16. veljače, 17. veljače, 19. veljače, 20. veljače, 21. veljače i 3. Ožujka, dok je 6. svibnja bombardirano samo područje Muzila.; TNA, WO, HW/2331: kratko izvješće premijeru (most secret) C/5343 od 14. siječnja 1944.

395

396

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

baze Decima Mas (izvan Pule) 15. travnja 1945. napale zračne snage u jačini od 24 zrakoplova Martin M-187 Baltimore, čije su posade bile sastavljene od Talijana koji su se pridružili saveznicima.86 Tako su valjda trebali dokazati lojalnost. Promjena izgleda grada nije uvjetovana samo savezničkim bombardiranjima nego i općim ratnim uvjetima. Mozaik grada – gradske zajednice o kojoj smo govorili, izgubivši mnogo svojih bitnih društvenih, materijalnih, arhitektonskih fragmenata ili cjelina – više nije bio prepoznatljiv. Već je tada nastajala neka druga Pula. Svršetak rata grad je dočekao sa svega 26% neoštećenih zgrada. Od 3.225 zgrada potpuno je, do temelja, srušeno njih 235, a 2.170 ih je oštećeno. Čak 60% električne mreže bilo je neuporabljivo, 50% vodovodne mreže i 40% prometnica. Industrija, posebice brodogradilište i Arsenal, bila je u ruševinama. Sa širega područja Puljštine antifašističkom se pokretu pridružilo oko 3.000 ljudi, Hrvata i Talijana. Nešto više od 600 građana Pule, pripadnika pokreta otpora, izgubilo je život, 954 su ranjena, a 256 (među kojima vojnici i karabinjeri, koji nisu htjeli ući u službu Wehrmachta i SS-a) ih je deportirano u nacističke logore.87 Na drugoj strani – kao pripadnici regularne talijanske vojske na svim ratištima gdje je Italija ratovala (sjevernoafrička bojišnica: Tobruk, Tunis; istočna bojišnica: Staljingrad, Kursk; balkanska bojišnica: Crna Gora, Srbija, Dalmacija, Gorski kotar), a od kapitulacije rujna 1943. – kao pripadnici vojske Talijanske Socijalne Republike, i to u 2. puku MDT Istria, Decima Mas, talijanskoj SS postrojbi, ili pak kao pripadnici naoružanih postrojbi PFR (Partito Fascista Repubblicano) i Landschutza („kozari“) – poginula su ili nestala (1942.-1944.) 43 stanovnika Pule, ranjeno ih je 4, a zarobljeno 57.88 Broj žrtava u razdoblju od 1944. do polovice svibnja 1945. nije poznat, ali se može pretpostaviti da se utrostručio. U tom razdoblju najviše ih je poginulo u borbi s talijanskim, slovenskim i hrvatskim antifašističkim pokretom otpora.89 Domovinski rat zadnji je rat koji su građani Pule osjetili i u kojemu su sudjelovali. Za razliku od prijašnjih ratova, ovoga su puta situacija i podjele unutar stanovništva grada bile mnogo složenije i teže. Diferencijacija se odvijala na razini ideologija i nacionalne pripadnosti. Tijekom ljeta 1991. Jugoslavenska narodna armija ( JNA) užurbano je izvlačila naoružanje, opremu i ljudstvo. Teško oružje i tenkovi iz pojedenih dijelova Istre 86 87 88 89

TNA, WO, 204/1314: Italian units with 15th Army Group; izvješća od studenoga 1943. do kolovoza 1944.; izvješća od prosinca 1943. do listopada 1944. Josip Orbanić, Gorki put od Pole do Pule..., n. dj., str. 66. HR-DAPA, QP, (1944.), k: 449; QP, (1942.-1944.), k: 389, f: XII-A-5/1: Nestali, poginuli vojnici u ratu. Stefano Di Giusto, Operationszone Adriatisches Küstenland…, n. dj., str. 2005.

Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

dopremani su u Pulu, a zatim brodovima prevoženi u luku Bar. Nisu izostale ni incidentne situacije unutar JNA. Vojnici hrvatske, slovenske, albanske i makedonske nacionalnosti htjeli su napustiti vojsku, koja više ni po čemu nije bila narodna, a ni zajednička. Učestali su bjegovi vojnikâ i časnikâ iz vojarni. Sredinom rujna iz pulskih je vojarni prebjeglo 30-ak časnika i veći broj vojnika.90 Zajedno s civilnim osobama na radu u JNA, vojsku je napustilo 250 ljudi. Do konca rujna JNA će napustiti gotovo sve civilne osobe, 83 časnika, 111 dočasnika i 129 vojnika. 91 Istodobno u Puli majke sinova, koji su se nalazili u JNA, organizirale su se u udrugu „Bedem ljubavi“ i svakodnevno prosvjedovale pred Zapovjedništvom garnizona na Rivi, tražeći prekid sukoba te da njihove sinove puste iz vojske. Neke su obitelji same organizirale bijeg sinova iz vojske. U to vrijeme nastaju i skupine dragovoljaca, pripadnika Zbora narodne garde (ZNG), koje će pokušati osvojiti vojarne JNA i tako doći do potrebnog naoružanja. U Puli je to bilo nemoguće zbog iznimne brojnosti jugoslavenske vojske, ali i dobro postavljene obrane. Kao što je u Drugome svjetskom ratu Muzil bio neosvojiva tvrđava, tako je i sad bio neosvojiv, s vrlo jakom koncentracijom teškoga naoružanja. Uspostavljen je Krizni štab kojemu je predsjednik bio Igor Štoković. Pokušaj da se vojarnama prekine dovod vode, plina, struje i presijeku telefonske veze, izazvao je demonstraciju sile koja je mogla razoriti grad. Već od 17. rujna 1991. Jugoslavenska ratna mornarica blokirala je pulsku i riječku luku kao protumjeru akciji Kriznoga štaba. Istodobno se objavljuje zapovijed Ministarstva obrane Republike Hrvatske o prekidu napada na vojarne. Zapovijed su potpisali ministar obrane Luka Bebić i načelnik Stožera zapovjedništva ZNG-a RH general Imre Agotić.92 U takvoj situaciji krizni štab (u stvari poglavarstvo Pule), na čelu s Igorom Štokovićem i članovima (predsjednikom Skupštine općine Pula Lucianom Delbiancom i Radovanom Juričićem), te suradnicima kriznoga štaba (Marijanom Kostešićem i Mariom Quarantom), svakodnevno je održavao kontakte sa Zapovjedništvom pulskoga garnizona i Vojno-pomorske oblasti, kako bi JNA što prije i bezbolnije napustila grad. Zapovjednik Vojno-pomorske oblasti Sjeverni Jadran, odnosno zapovjednik pulskoga garnizona, bio je isprva kontraadmiral Marjan Pogačnik (Slovenac), koji je povučen (vjerojatno je sam zatražio razrješenje zbog rata u Sloveniji) s dužnosti te je na nju postavljen novoimenovani kontraadmiral Vladimir Barović (Crnogorac rođen u Banja Luci), koji je Puljanima jamčio mir sve dok on bude zapovjednikom. I on je, poput Štokovića i Delbianca, imao problema s vlastitim radikalnijim snagama 90 91 92

Glas Istre (GI), 16. 9. 1991., Tridesetak časnika napustilo okupatora. GI, 19. 9. 1991., Pula je i njihov grad; 29. 9. 1991., U Garnizonu Pula ponovno novi komandant. GI, 18. 9. 1991., Odmah obustaviti napade na vojarne; Okupatorska mornarica blokirala Pulu.

397

398

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

koje su, s jedne strane, zahtijevale politiku odmazde, a drugi pak blokadu i osvajanje vojarni. Posebno je bilo osjetljivo pitanje vojnoga aerodroma s kojega su zrakoplovi polijetali u napade na ostale dijelove Hrvatske. Međutim, napad na dobro branjeni aerodrom imao bi za posljedicu velik broj žrtava i vjerojatno teško razaranje Vijest o smrti admirala Vladimira Barovića, grada.93 objavljena u „Glasu Istre“. Najkritičniji incident dogodio se u noći 25. na 26. rujna 1991., kojom prigodom je došlo do izmjene paljbe iz vojarni prema gradu i prema Štinjanu, ali i iz grada prema vojarnama. Navodno je napad na vojarne minobacačkim oružjem, ručnim bacačima i streljačkim oružjem došao iz smjera štinjanskoga groblja, brodogradilišta Uljanik i cementare Giulio Revelante. Počinjena je manja materijalna šteta, ali bez ljudskih žrtava (u nogu je ranjen jedna vojnik JNA).94 Rezultat: zbog popustljivosti i humanosti kontraadmiral Barović je smijenjen. Vladimir Barović tragičan je lik u nevremenu. Počinio je samoubojstvo na Visu 28. rujna 1991., dan pošto je razriješen dužnosti zapovjednika Pulskoga garnizona i postavljen za zamjenika zapovjednika Vojno-pomorske oblasti Split, viceadmirala Mila Kandića. TreVladimir Barović bao je, naime, preuzeti dužnost načelnika štaba Vojno-pomorske oblasti (VPO) Split umjesto kontraadmirala Fridricha Morettija, koji je tih dana umirovljen na vlastiti zahtjev. U trenutku kad je promaknut na višu dužnost, Barović je izabrao časnu smrt. Nadređenima je u pismu ostavio tri konkretna razloga toga čina: angažman JNA i JRM protiv Hrvatske bio je za njega „čin protiv časti Crnogorca“, nije mogao podnijeti okolnosti u kojima ne može ništa 93 94

GI, 19. 9. 1991., Bez panike pripravni za najgore. GI, 27. 9. 1991., Ponoćna paljba uzdrmala Pulu.

Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

Skupna fotografija nekolicine pripadnika 1. pulske domobranske bojne na Ličkome ratištu prosinca 1993.

učiniti da časnike i mornare u Puli spasi od angažiranja protiv hrvatskoga naroda, i nije se slagao s politikom vojnoga vrha, posebno ne s planovima generalâ Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića. Zbog tih navoda zapovjednik 119. brigade ZNG-a za Istru, dopukovnik Branko Bošnjak, javno se oprostio od pokojnoga kontraadmirala Barovića. Isto je učinio i zapovjednik Hrvatske ratne mornarice, admiral Sveto Letica.95 Nakon Barovića, zapovjednikom je postao kapetan bojnoga broda, a kasnije kontraadmiral Dušan Rakić, predstavnik tvrde i ratoborne linije vojske, s kojim je bilo nemoguće pregovarati i koji je odmah zaprijetio uništenjem grada bude li na bilo koji način ometano povlačenje JNA. Uzimajući ozbiljno njegovu izjavu, ali i incidente koji su se u to vrijeme dogodili, Puljani su ubrzali zaštićivati kulturne spomenike i spremali se za otvoren oružani sukob. U vojnom pregovaračkom timu povremeno je sudjelovao i potpukovnik ratnoga zrakoplovstva, Puljanin Marijan Vratović, zapovjednik letačke pukovnije i Zrakoplovne baze Pula.96 No, on je kao 95 96

GI, 1. 10. 1991., Bio je častan čovjek. Kasnije je smijenjen i bio je samo zapovjednik Zrakoplovne baze Pula. Njegovu dužnost zapovjednika

399

400

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

Hrvat imao posve drukčije vizije o okončanju sukoba i mogućega razaranja aerodroma negoli Rakić, pa se potajno sastajao sa čelnicima Pule te je stoga 12. listopada 1991., s još dvojicom oficira JNA, uhićen i priveden u Beograd.97 Sličnost karaktera kontraadmirala Rakića i karaktera njemačkoga kontraadmirala Georga Wauea, na koncu Drugoga svjetskog rata, nedvojbena je. Iste riječi, iste namjere, ali različite sudbine. Cjelokupno naoružanje i oprema s dijelom ljudstva prebačeno je u Crnu Goru. Admiral Rakić odlazi u Knin i već u listopadu 1993. postaje ministrom obrane u vladi tzv. Republike Srpske Krajine. Tijekom ožujka 1994. sudjeluje u razgovorima s hrvatskom vladom, koji završavaju dogovorom o primirju. Dogovorna politika urodila je plodom. Pula nije doživjela razaranje i mogla je pružiti utočište brojnim izbjeglicama iz ostalih ratom ugroženih područja Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Pula je tijekom Domovinskoga rata bila utočištem za 7.000 izbjeglica. Nakon potpisivanja sporazuma o uvjetima odlaska JNA iz Pule, od 14. studenoga 1991., trebalo je proći mjesec dana do konačna ostvarenja sporazuma. Vojni je aerodrom preuzet 10. studenoga, a 11. studenoga deblokirana je pulska luka. Primopredaja objekata Vojno-pomorskog sektora Pula izvršena je 15. prosinca, već sutradan je na zgradi bivšega Zapovjedništva Vojno-pomorskog sektora zavijorila hrvatska zastava, a preuzet je i Muzil, posljednji veliki vojni kompleks u Puli. Napušteni vojni objekti bili su potpuno devastirani, izuzevši Doma JNA (kasnije Dom hrvatskih branitelja, potom Dom oružanih snaga, a riječ je o starome zdanju austrijskoga Marine Casina). Tako je Pula, više-manje bezbolno, bez uništavanja i većih žrtava prošla prvi i možda najteži ispit u Domovinskome ratu, koji je tek počinjao. Odlaskom jugoslavenske vojske iz Pule, dogodile su se određene društvene promjene. Neke obitelji „vojnih lica“, posebice onih s dužim boravkom u Puli, preko noći su se razdvojile i raspale. Neke su se i slomile pod teretom odluke o odlasku ili ostanku. Osim pojedinačnih primjera, djelatna vojna lica JNA uglavnom su otišla iz Pule. Većina civila, koji su radili u vojsci, ostala je u gradu, jednako kao i vojni umirovljenici. Istovremeno su dolazile i nastanjivale se izbjeglice i prognanici iz Slavonije te Bosne i Hercegovine, što je dovelo do spontana oblikovanja novih antropološko-kulturnih skupina, koje su se teško privikavale na nove životne i društvene uvjete.98 U čemu je bio problem? U istim mehanizmima opstanka i suprotstavljanja 97

pukovnije preuzeo je pukovnik Tomislav Božović, koji je nakon rata također ostao u Puli. GI, 13. 10. 1991., Uhapšen komandant aerodroma? Zagonetni nestanak potpukovnika Marijana Vratovića; GI, 11. 7. 1992.; „Zašto, bre, nisi razorio Istru?“ Po povratku u Hrvatsku, Vratovića su uhitile i hrvatske vlasti, no nakon istrage oslobođen je optužbi za ratno razaranje Hrvatske i Slovenije. Srđa Orbanić, Na prijelazu novog tisućljeća, u: Pula: tri tisućljeća mita i stvarnosti, Pula: C.A.S.H., 2005., str. 361.

Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

kao i četiristo godina ranije; „starosjedioci“ su se (kao i novopridošlice) kulturno distancirali od ovih drugih. Ništa se u biti nije promijenilo. U šest dana, od 14. do 19. rujna 1991., osvojeno je borbom ili se predalo 36 vojarni i skladišta te 26 drugih objekata. Sve je to doprinijelo razvoju Hrvatske vojske, koja se nakon formiranja Glavnoga stana HV-a, 1. listopada 1991., ustrojila u veća teritorijalna i borbena zapovjedništva, da bi predsjednik Tuđman 5. listopada 1991. godine hrvatski narod pozvao u obranu Hrvatske. Razdoblje od rujna do prosinca 1991. bilo je za Puljane najnapetije razdoblje Domovinskog rata. Dvije su istarske brigade Hrvatske vojske, 119. i 154. – te dragovoljci isprva organizirani u postrojbama Zbora narodne garde i HOS-a (Hrvatske obrambene snage) – branile Hrvatsku i njezinu samostalnost u Lici, Slavoniji, Dalmaciji i Hercegovini. Sudjelovale su u akcijama oslobađanja hrvatskih krajeva okupiranih od JNA i srpskih paravojnih snaga. U burnome i bremenitom razdoblju nastajanja suverene hrvatske države, početkom Domovinskoga rata, po nalogu tadašnjega Zapovjedništva Zbora narodne garde, a uz pomoć kadrova iz nekadašnje brigade teritorijalne obrane Joakim Rakovac, osnovana je 119. brigada ZNG-a za Istru. Službeni je datum osnutka brigade 7. rujna 1991. godine. Brigada je imala bojne u Puli, Rovinju, Poreču, Labinu, Pazinu i Umagu. Prvi zapovjednik bio je dopukovnik (kasnije brigadir) Branko Bošnjak, a načelnik stožera brigade dopukovnik (kasnije brigadir) Marijan Mužinić, koji će nakon Bošnjakova premještaja postati njezinim drugim ratnim zapovjednikom. Za zamjenika je postavljen pukovnik Josip Strugar. Uz Bošnjaka i Mužinića zapovjednici brigade bili su: pukovnik Mauro Ukušić, pukovnik Mirko Vuković i bojnik Roberto Fabris. U prvo vrijeme brigada je preuzela razminiravanje vojarni bivše JNA. Istodobno se popunjavala ljudstvom, koje je osposobljavala kao vojnike za odlazak na ličko ratište. Prigodom razminiranja pulske zrakoplovne baze, 10. listopada 1991., poginuli su časnici ZNG-a: Dušan Bulešić i Marijan Vinković, te dvojica pripadnika MUP-a, Stevo Grbić i Vicalj Marjanović. U siječnju 1992. godine u Liku su pristigli izvidnici, veza, inženjerija, logistika te pulska 1. bojna 119. brigade, preuzevši crtu obrane oko Brinja i Letinca, odnosno na potezu Glavace – Dabar. Preuzimajući položaje, 30. siječnja 3. je satnija upala u neprijateljsku zasjedu, kojom su prigodom poginuli Tomislav Brstilo iz 119. brigade i jedan pripadnik riječke 111. brigade HV-a, a ranjeno je nekoliko vojnika. Nakon prvoga tragičnog događaja na ličkome ratištu, brigada je preuzela položaje u Otočcu i Ramljanima. Završne operacije, kojima će se kriza nastala pobunom i ratom u Hrvatskoj konačno riješiti, uslijedile su s proljeća 1995. godine. Za razliku od prve operacije (Bljesak), u kojoj će Hrvatska osloboditi zapadnu Slavoniju i koja će biti posve

401

402

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

unutarhrvatska stvar, ostale operacije izvodit će se u širemu kontekstu rata u bivšoj Jugoslaviji. Operacija Oluja, kojom će tzv. Republika Srpska Krajina biti praktički slomljena, odvijat će se u tome širem kontekstu i biti usko povezana s operacijama koje se neposredno pred njezin početak odvijaju u Bosni i Hercegovini, a završne će operacije u zapadnoj Bosni biti dio općega okončanja rata. U tom smislu završne operacije u Hrvatskoj započinju i pokreću završne operacije cijelog rata te zorno pokazuju kako su Hrvatska i Bosna i Hercegovina u stvari bile jedinstven operativni prostor, a sukobi u njima dio istoga političkoga i vojnoga kompleksa, raspada Jugoslavije. 119. brigada u punom je sastavu mobilizirana tek 2. kolovoza 1995. godine u vojno-redarstvenoj akciji Oluja, kad je s 1. gardijskom brigadom Tigrovi napadala neprijateljske položaje na glavnome pravcu. Brigada je izbila na državnu granicu s BiH kao prva postrojba HV-a. Kroz 119. brigadu prošlo je preko 6.500 građana iz cijele Istre (i uglavnom svi mobilizirani Puljani). Poginulo je sedam pripadnika brigade. Osim navedenih Dušana Bulešića i Marijana Vinkovića, poginuli su: Tomislav Brstilo, Damir Meaški, Nenad Kalčić, Bajro Draginović i Slavko Cindrić. Brigada je bila prva veća organizirana postrojba iz ovih krajeva. Njeni pripadnici sudjelovali su u raznim operacijama na ličkoj bojišnici te je brigada poslužila kao jezgra za stvaranje drugih postrojbi u Istri, kao što su mornaričko Zapovjedništvo za sjeverni Jadran, Zrakoplovna baza Pula, 35. inženjersko-pontonirska bojna, te kao potpora osnivanju pazinske 154. brigade HV-a. Ratna postrojba preustrojem je Hrvatske vojske ugašena 2000. godine. U sastavu 119. brigade djelovala je 1. pulska bojna pod zapovjedništvom Cvjetka Vretenara. Prva domobranska bojna Pula druga je isključivo pulska postrojba, ustrojena 30. travnja 1992. godine. Sačinjavali su je uglavnom vojni obveznici iz nekadašnje općine Pula (Pula, Ližnjan, Medulin, Vodnjan, Marčana, Barban), a bilo ih je i iz Rovinja, Poreča i Pazina. Temeljna zadaća postrojbe bila je intervencija u slučaju napadaja na Pulu i okolicu, borba protiv diverzantskih i terorističkih skupina i obrana vitalnih objekata Pule i Republike Hrvatske na ovome području. 1. domobranska bojna Pula bila je prva domobranska postrojba iz Istarske županije. Na „prvu crtu bojišnice“ poslana je 17. listopada 1993. te je s 1. satnijom preuzela obranu nad dijelom obrambene crte sela Ramljani u Lici. Osim što je nadgledala pokrete neprijateljskih jedinica, izrađivala je zaklone za osmatranje i borbeno djelovanje te zemunice. Bojna je razvila i ratnu kiruršku prihvatnu ambulantu za ranjenike i malu ljekarnu. Liječnici iz sastava bojne u slobodno su vrijeme, prema potrebi, pružali liječničku pomoć susjednim postrojbama i stanovništvu okolnih sela i zaselaka. Postrojba se zbog preustroja HV-a ugasila 13. srpnja 1999. godine. Od prve do posljednje mobilizacije bojna je imala visok postotak odaziva. Nije zabilježena ni jedna pojava

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

dezerterstva ili drugog oblika samovoljnog ponašanja ili narušavanja vojničke stege. Zapovjedni je kadar profesionalno obnašao zadaće, s obzirom na to da su gotovo svi završili nekadašnju Školu pričuvnih časnika („rezervnih oficira“) u Bileći. Zapovjednik bojne bio je natporučnik Boris Ružić, a zamjenici su bili Vladimir Rojnić i Anton Borina. Postrojba je demobilizirana 2. svibnja 1994. godine. U Puli su tijekom Domovinskoga rata nastale i druge vojne postrojbe. Uz 1. osnovana je i 2. domobranska bojna, 8. laka jurišna brigada, 22. eskadrila lovačkih zrakoplova, 25. eskadrila izvidničkih zrakoplova, 271. satnija mornaričkoga pješaštva, 309. pomorska logistička baza, 411. pokretna obalno-topnička bitnica (ili 411. bitnica obalnoga topništva), Središte za obuku i odgoj vojnika, Pomorsko zapovjedništvo za sjeverni Jadran i Zrakoplovna baza (ili 92. zrakoplovna baza) Pula.99 Zaključak Tijekom 20. stoljeća Pulom su u tri navrata zahvatili vjetrovi rata. Ratove su doživjeli i u njima sudjelovali tri, po mnogo čemu, različita naraštaja Puljana, dijeleći sudbinu grada. Za svakoga rata i neposredno poslije, Pula je proživljavala korjenite demografske, političke, i društveno-gospodarske promjene. Činilo se kao da Grad ispočetka pokušava izgraditi svoj vizualni i mentalni identitet. Nisu samo nagle, snažne i nepredvidive promjene i deklinacije odredile identitet i sudbinu Pule. Pula je tritisućljetni grad, povijesno dokazan primjer opstojnosti, pa mu se mora oprostiti dugotrajnost vlastitoga promišljanja identiteta, jer ipak su mu potrebna razdoblja dugoga i blagoga prijelaza, stapanja i oblikovanja novih identiteta? To su promjene koje se ne uočavaju odmah. Naposljetku, identiteti su u stalnoj povijesnoj mijeni. A možda identitet grada i nije bitan, bitna je opstojnost. Tek možemo zamišljati kakva bi Pula bila i kakvu bi povijest imala da se makar jedna od tih prijelomnica (a uglavnom su bile tragične) nije dogodila. U kom bi se smjeru Pula razvijala i što bi postala? 99

92. zrakoplovna baza Pula bila je zrakoplovna postrojba Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva sa sjedištem u Zračnoj luci Pula. Osnovana je 1991. godine.U bazi je bila smještena 22. eskadrila lovačkih zrakoplova (22. ELZ). Baza je 10. studenoga 1991. preuzeta od tadašnje JNA, a dva dana kasnije, 12. studenoga, službeni je datum njezina osnutka. Okosnicu baze u to je vrijeme činila zrakoplovna skupina osnovana pri 119. brigadi, koja je okupila pilote letače, zrakoplovne tehničare te dragovoljce. Kako je baza bila minirana i devastirana, težišne su zadaće u to vrijeme bile dovesti je u koliko-toliko funkcionalno stanje. Dolaskom prvih zrakoplova, MiG-21, u travnju 1992. počela je redovita obuka i trenaža vojnih pilota, koji potom preuzimaju zadaće u sklopu djelovanja HRZ-a. Od tada do 1995. pripadnici baze sudjelovali su u svim bojnim djelovanjima tijekom Domovinskoga rata kao i svim održanim vježbama. Neki od zapovjednika baze bili su: brigadir Vladimir Mikac, brigadir Željko Jelenić, brigadir Ivan Bosak, bojnik Stanko Hrženjak.

403

404

Miodrag KALČIĆ, Pula

FELJTONI O „TOJ NAPUŠTENOJ, OD BOGA I LJUDI ZABORAVLJENOJ PULI“ „Asimilacija i akulturacija bila je tako brza i učinkovita da se ponekad već u prvom naraštaju gubilo hrvatsko etničko obilježje i napuštao hrvatski jezik (tj. istarska čakavica), tako da dobar dio (i današnjih) puljskih Talijana potječe iz hrvatske sredine. Kozmopolitska obojenost i multikulturalnost, koju se prečesto unaprijed neopravdano i pretjerano afirmativno podrazumijeva, sa simpatijama prihvaća i kao mantru shvaća, na primjeru je Pule prije zabluda negoli odlika, jer nipošto i nikako ne predstavlja uobičajenu politikantsku frazetinu za dobar suživot i skladnu snošljivost mnogonarodnoga stanovništva.“

Od 13. siječnja 2007. do 21. lipnja 2008., svake ili svake druge subote – u tada još donekle dobrostojećemu (no odavna prije već ideesovskom) ali još „nefađaniziranom“ (po A. Faggian/ ij/u) dnevniku Glasu Istre (prijekoj, gotovo ranojutarnjoj fiziološkoj potrebi svakoga Istranina, Istrijana i Istriana koji imalo drži do zavičajnosti: hrvatskoj, istarskoj, talijanskoj, ili mimo svake ideologije i svjetonazora) – pulski je arhitekt Franc Ancelj ispisao„40 feljtona pod zajedničkim nadnaslovom: Sto godina pulskih vizura.*1 Njihov je autor pomoću usporednih fotografija istih mjesta, no iz različitih razdoblja, želio prikazati izgled pojedinih ambijenata grada Pule u prvome desetljeću 20. stoljeća i danas, stotinu godina kasnije. A kako je posrijedi iznimno burno stoljeće, bilo je neminovno predstaviti i ponešto od onoga što se s pulskim vizurama događalo * Franc Branko Ancelj, Sto godina pulskih vizura: sabrani feljtoni & izabrani polemički članci, Cvajner, Društvo arhitekata Istre / Società architetti dell’Istria, Pula, 2013., 274 str. Gospodin Ancelj preminuo je tijekom nastanka ovoga sveska časopisa, 24. travnja 2015., u svojoj Puli. (Op. ur.)

Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

u međuvremenu. Usto i sve prokomentirati; ne znanstveno ni objektivno (ako objektivnost uopće postoji), već sasvim namjerno – subjektivno. Jer autor je, kao Puljanin kojemu je stalo do svoga grada, htio istaknuti napredak i pozitivne promjene, ali i upozoriti na ono što osobno smatra po Pulu pogubnim anomalijama. „A ima i jednog i drugog“ (str. 234-235), kako se autorski sublimira u posljednjemu, četrdeset i prvomu feljtonu / pogovoru: „Prošlost je kao strana zemlja...“ Sakupljeni i objedinjeni feljtoni (uz četiri ni po čemu „polemička članka“, str. 243-269) Franca Ancelja dugo su pripremani (pet godina) i najavljivani („slijepljeni“ digitalni ispis predstavljen je još 9. prosinca 2012. na 18. Sajmu knjige u Istri), ne bi li napokon tek koncem 2013. dočekali – klasično otisnuto (offset) i mekano uvezano – ukoričeno izdanje. Ova Puli u svakom pogledu potrebita, popularno pisana knjiga jednoga stručnjaka, urbanista i arhitekta, koji je i sam dijelom doprinio današnjoj arhitektonskourbanoj slici grada (Generalni urbanistički plan grada, Provedbeni urbanistički plan Staroga grada, Istarsko narodno kazalište, Narodni trg, Flanatička ulica, Croatia osiguranje, zgrada Policije, „Roza“ zgrada, Veruda, Verudela, Stoja, Pješčana uvala, brončana maketa Pule u Titovu parku...), opravdano je naišla na velik odjek i zanimanje, prije svega sve brojnijih (s/a/vjesnih) Puljana, željnih saznati više o (mikro) povijesti svoga grada, uspoređujući urbanu povijest negdanje austrijske glavne ratne luke (otprije stotinu i više godina) i današnju (ne)suvremenu njenu gradskost. Anceljevi feljtoni, s vrlo dobrim esejističkim i kritičkim pasažima, Sto godina pulskih vizura pogodili su metu i vrijeme, temu i događaje, pojavili su se u trenutku kad urbana svijest i građanska savjest Pule konačno dosežu ozbiljniju razinu, kada nesnošljivosti gruboga kapitalizma profita valja pokazati zube, kad se živo i angažirano djeluje, društveno prosvjeduje, kritički i polemično reagira na službene gradske odluke, na samovolju ideesovske vlasti. Građanima Pule (malograđanima po shopping centrima iza Šijane, kamo se gotovo preselilo gradsko središte, ionako je svejedno, a na radost gradskih moćnika) postalo je bijedno, jadno i uzaludno pristojno, uljudno upozoravati gradske vlasti na propuste i očigledne zloporabe, pa su napokon (2014.)

405

406

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

izašli na Forum, u otvoreni „sukob“, iako su takve građanske inicijative često nemoćne (ako nije riječ o dobro financiranim, prepotentnim i agresivnim političkim družinama) i uglavnom doprinose političkom alibiju aktualne vlasti u sveopćem zanosu demokratskoga šunda (što često zaboravljaju i jedni i drugi, i pozicija i opozicija) kao konstantna ukrasa prevrtljivoga (neo)liberalnoga kapitalističkog bludilišta. Kakogod se s kapitalizmom (ne)snalazili, očita je činjenica: nevelika se građanska masa Pule (iako još daleko od kritične) probudila iz drijemeža i pokazala neposluh (s pravom ili ne, posve je druga tema), izašla iz alkoholnih para i nikotinskoga dima gostionica, oštarija i kafića (službenih prostorija uobičajenih negodovanja i pljuvanja po baš svakoj vlasti) na svježi zrak, što je za umornu i prastaru Pulu zvonka budilica!, nemirni pijetao u kokošinjcu jednoumne ideesovštine. Naime, jednopartijnost/ /jednoumnost u Puli, osim kratkoga razdoblja 2001.-2005., i u cijeloj Istri – od fašistâ preko komunistâ do ideesovaca, za sedam godina, točnije 28. listopada 2022., obilježit će stotu obljetnicu svoga kontinuiteta. No, bitnije je i važnije naglasiti nastale društvene mijene u gradu; naime, u Puli su se opet, nakon sedam državnih ustroja, dva rata i tri egzodusa, pojavili građani, kao prije više od stotinu godina u vrijeme austrijske, habsburške vladavine (za talijanskoga fašizma i jugoslavenskoga komunizma/socijalizma debelo su prednjačili malograđani i ruralci, poput današnjih u shopping centrima iza Šijane), građani kao savjest grada. Ili u sadržajno drugačijoj interpretaciji Franca Ancelja (znači ne u spomenutom povijesnom kontekstu probuđene i pobunjene građanske urbanosti) s predstavljanja knjige: „Puležani se osjećaju kao stanovnici ovoga grada, a ne kao građani i to je ono što sam svojim pisanjem htio promijeniti – da se građani napokon stope sa svojim gradom.“ (Boris Vincek: „Pulske vizure neponovljivog Franca Ancelja“, Glas Istre, 10. prosinca 2012.). Potonje uz uzgrednu (ne samo) jezičnu opasku: valjalo bi ipak razlikovati Puljane od Puležana, Ancelj govori o Puljanima (zasad većinskim stanovnicima), a Puležani su građani „stopljeni sa svojim gradom“, savjest grada.**2 Pula je nakon srednjovjekovna tavorenja i životarenja uokolo antičkih ruina, iz ribarskoga mjestašca od druge polovice XIX. pa do u XX. stoljeće ponovno, kao prije dvije tisuće godina, za rimskih vremena, postala relevantan mediteranski i srednjoeuropski grad, stalno rastuće i razvijeno urbano i vojno-pomorsko (mornaričko) središte Carevine Austrije (Cislajtanije u Austro-Ugarskoj), glavna luka carske i kraljevske ratne mornarice, koja gradski buja u svakom pogledu. Austrija je Puli vratila život i gradskost: mogućnost zapošljavanja, poslovanja, stanovanja, školovanja, liječenja, ** Jezično pak uzevši, Puljani su svi stanovnici Pule, bez „diskriminacije“, koju jezik ne poznaje, pa tako ni hrvatski, a Puležani su isti ljudi dijalektalno i u žargonu nazvani prema talijanskome Polesani. (Op. ur.)

Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

sigurnosti, putovanja (željeznica, ceste, parobrodi), turizma, kulture, umjetnosti, znanosti, sporta, zabave, razonode..., ukratko: suvremenost i urbanost. To današnji gradski vlastodršci ne vole afirmirati, niti žele, iz prozirnih razloga probitaka politikantske svakodnevice, pa dok traje... Podatak pak Lučkoga admiraliteta iz 1908. da samo 36% Puljana „neposredno ne uzdržava vojska“ i da „vojska financira 75% prihoda pulske općine“ jasno govori o prevažnoj vojnoj sastavnici svih segmenata života grada. Zahvaljujući upravo napretku „militarističkoga“ emporija i statusu rastućega europskoga grada, Pula je zajedno sa svim razvojnim (i stihijskim) planovima akcelerirajuće urbanizacije gotovo sasvim određena vojnim identitetom – osobito tadašnjom visokom razinom kulturne građanske urbanosti! Demografska eksplozija Pule neusporediva je s razvojem stanovništva u ostalim hrvatskim i većini europskih gradova. U razdoblju od 1857. do 1910. (kad je Pula drugi po veličini hrvatski grad nakon Zagreba, a broji desetak tisuća stanovnika više od Rijeke, dva puta više od Osijeka, tri puta više od Splita, jednako toliko od Zadra...), pet najvećih hrvatskih gradova bilježe daleko manji prirast stanovništva od pulskih nevjerojatnih 1.643 posto: Zagreb 367%, Rijeka 324%, Zadar 217%, Osijek 205% i Split 197%. Blaga klima, bogata baština antičkih spomenika, muzeja (pomorski, gradski, arheološki, vojni...), srednjoeuropsko gradsko ozračje (preteže nad mediteranskim), uređeni parkovi, šetnice, lungomare, kazalište, kina, varijetei, kabarei, hoteli, bordeli, cirkusi, restorani, kavane, gostionice, kao i blizina mondena Brijunskoga otočja čine grad značajnom putničkom (iz vojnih razloga tek ograničeno turističkom) i vojno-poslovnom odrednicom do početka Prvoga svjetskoga rata. Populacijsku i gospodarsku ekspanziju, dakako, prati i stambena izgradnja: od bijednih 214 zgrada 1842., puljska općina 1910. broji 6.346 suvremenih zdanja (svih vrsta), kuća s 11.294 stana, ne računajući kuće (vile) i stanove časnika i dočasnika, ne samo u i oko središta grada već i u okolnim kontradama koje se pretvaraju u (pri)gradske četvrti (Kaštanjer, Šijana, Vidikovac, Sisplac, Pragrande, Veruda, Stoja, Valmade, Valdebek, Veli Vrh...). Pula, dakle, trajno nosi golemi biljeg austrijskog

407

408

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

(austrougarskog) i vojnoga grada u arhitekturi i urbanitetu, što su i središnje teme Anceljevih Sto godina puljskih vizura. U četrdeset feljtona Ancelj opisuje nastajanje, urušavanje i nestajanje (gdjekad i ponovno nastajanje, izgradnju) pojedinih gradbenih zdanja, trgova, ulica, blokova, kvartova..., razlaže arhitektonske, urbane, kulturne, zabavne, gospodarske, prometne i ine dimenzije grada i gradsku strukturu, redovito se referirajući na sadašnje stanje (redom): Politeama Ciscutti (Istarsko narodno kazalište), Marine-Kasino (Dom hrvatskih branitelja), palača Karla Stjepana (potom Pošta), tramvaj (1904.-1934.), bombardiranjem razrušena četvrt od 130 kuća između Foruma i Pošte, Kandlerova ulica, Forum, uništeni i odneseni spomenici, hotel Riviera, željeznički i autobusni kolodvor, napuštene vojarne, Monte Ghiro, Narodni dom, Danteov trg, Flanatička ulica, Pulski zaljev, Riva, Uspon svetoga Stjepana, Trg Portarata (Zlatna vrata), gradska kupališta (Stoja, Valkane), Sveti Polikarp (Palazzini), bombardirana Pula, Marine-Kaserne (Mornarička vojarna, Uljanikova birokracija), Mornarička crkva (Gospa od Mora), Fischerhütte (Ribarska koliba), Zlatne stijene, Verudela, Arena, Ulica Sergijevaca, Monte Zaro, Hidrografski zavod, Brijuni, Kaiserwald (Šijanska šuma), Katedrala Uznesenja Marijina, Admiralitet (Stožerna palača), Mornarički zatvor, Okružni sud (Općinski i Županijski sud), kavana Sezession (stara robna kuća), Banca d’Italia (Fina), kinematografi, Giardini (Korzo), Gradska tržnica, hidroavionska baza, aerodrom, Kaštel, Monte Paradiso (Vidikovac), parkovi... Naravno, u četrdeset feljtona nisu uvršteni svi značajni pulski urbani, arhitektonski i kulturološki fenomeni, što nije ni bila autorova nakana: „Kada sam počeo pisati te feljtone, nije mi bilo ni na kraj pameti da ću ih jednog dana skupiti u knjizi.“ (Boris Vincek: „Pulske vizure neponovljivog Franca Ancelja“, Glas Istre, 10. prosinca 2012.). Mnogo je toga ostalo izvan knjige (napamet nabacujem): Mornarička bolnica, vile na Verudi (vila von Trapp, vila Horthy, vila Idola...) i podno Kaštela, vile Münz, Barake na Stoji, Arsenal, Lungomare, Muzil, vojne škole, gimnazija, franjevački samostan, Pomorski muzej, Mornarička knjižnica... Ima toga na pretek, za nastavak, za drugi (i treći) svezak Sto godina pulskih vizura. U svakom slučaju, ovo je dobrodošla, popularno pisana, knjiga svakom Puljaninu, svakom slučajnom namjerniku kojega zanima bliža gradska povijest Pule (kakve već odavno imaju, u mnogo većem broju, gradovi slične slojevite povijesti, primjerice obližnja Rijeka ili Trst), prepuna podataka, gradskih kvartova, zaboravljenih pulskih likova, s tristotinjak kvalitetnih fotografija prijašnjih i sadašnjih gradskih prostora (uz dobro ostvarenu zamisao, ista mjesta prikazana su snimljena iz istih rakursa nekada, prije stotinu i više godina, i nedavno), ali i oštrih kritičkih ocjena (dapače, polemičkih tonova) na sadašnje stanje devastirane, zanemarene i opustošene Pule. Nešto, primjerice, o katastrofalno uneređenoj Kandlerovoj ulici: „Jedna od po-

Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

zitivnih posljedica sanitarne intervencije u pulskom stradariju bilo je to da su neke stvari konačno opet sjele na svoje mjesto. Pa je tako i Pietro Kandler obeštećen – dobio je natrag svoju ulicu. A kakvu? Krezubu, s užasnim pročeljima, popločenjem, rasvjetom i eventualnom drugom urbanom opremom, s (većinom) neprivlačnim ili pak/čak napuštenim i zapuštenim lokalima...“ (str. 43). O politički neodlučnoj prenamjeni zgrade Admiraliteta na Rivi: „Stožerna zgrada sretno je preživjela ratove 20. stoljeća, a u svim državama i upravama koje su se izredale nakon preminuća Austro-Ugarske služila je svrsi za koju je bila i izgrađena. A onda je, na zaprepaštenje svekolike javnosti, prošle (2006.) godine ministarstvo ratno objavilo da tu kuću više ne treba, pa će je predati civilnim vlastima. Istog trena počelo je i natezanje tih ‘civilnih vlasti’ oko toga kojoj od njih će pripasti atraktivna nekretnina (sad već znana kao ‘Admiralitet’). A taj triler, pun obrata, može se rekonstruirati po naslovima iz dnevnika Glas Istre: ‘Vojska za dva mjeseca napušta Admiralitet na pulskoj Rivi’ (20. 10. 2006.), ‘Unatoč objavi da MORH ustupa objekte najvećem istarskom gradu, Županija i vlada dogovorile drugačije – Pula ostala bez zgrade Admiraliteta’ (29. 1. 2007.), ‘Želi li Grad zgradu Admiraliteta?’ (9. 2. 2007.), ‘Zgrada Admiraliteta predana Županiji’ (30. 9. 2007.), ‘Carina, Županija i Porezna uprava useljavaju u zgradu Zapovjedništva na pulskoj Rivi do konca iduće godine – Županijski sastanci u spomen-sobi generala Tegetthoffa’ (9. 10. 2007.)...“ (str. 175). Ili, jednostavno prometno rješenje: „Za nerješavanje mnogih u nebo vapijućih problema može se naći opravdanje, čak i razumijevanje. No nikako za činjenicu, da gradu četvrt stoljeća nije bilo dovoljno da izgradi bijednih četvrt kilometra (250 metara!) ceste koja bi spojila Kranjčevićevu i ex-Premantursku, pa sasvim bezbolno omogućila najkraći prilaz južnoj industrijskoj i lučkoj zoni... i, što je najvažnije, poštedila ulice u strogom centru grada (uključivo jadnu Rivu) od učestalog vandaliziranja (kad se tu prevoze divovske željezne ploče, one redovito uništavaju prometne oznake i javnu rasvjetu, čak raspolavljaju drveće)“ (str. 259). Zaljubljenik u Pulu, Puljanin od glave (i u glavi) do pete, Franc je Ancelj svojim pulskim feljtonima, objavljenim u dobrano zrelim godinama (rođen je 1941. u slovenskim Jesenicama, a u Pulu se doselio 1956.), postao popularan, tražen i cijenjen u svim krugovima (profesionalnim i amaterskim, službenim i alternativnim, pulskim udrugama i institucijama), rado viđen gost na mnogim skupovima, razgovorima, predstavljanjima, postao je, u neku ruku, „mjerilom“ gradskosti Pule. Nesumnjivo zaslužan arhitekt i urbanist, intelektualac širokih nazora i kulture, osvijestio je u mnogih Puljana neophodnost poznavanja prošlosti grada i podizanja razine puljske urbanosti, jednako tako i raspoznavanja njezine inverzije, neurbanosti „...u nezainteresiranosti. Pa u iskompleksiranosti, u snobizmu, bahatosti, umišljenosti, nekompetentnosti, populizmu, ulizništvu, pogodovanju, nemaru, lijenosti, tromo-

409

410

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

sti. U sustavnom tamanjenju i ono malo štiha koji gradu daju neformalni brendovi, prepoznatljivi pojmovi. Legendarni Mađar ili neprežaljena Foška morali su (gradske!) poslovne prostore ‘osloboditi od osoba i stvari’. Kao i onaj, također u Fontičkoj, jedini dućančić u Puli gdje si mogao kupiti ili naručiti željeni CD ili DVD. A sve zato jer je netko bogatiji Gradu ponudio više para za te kvadrate. Grad se poseljačuje i kad kapitulira pred kokakolizacijom, kad ne čini ništa da bi građani mogli podmiriti osnovne potrebe u gradu, a ne da za svaku sitnicu moraju putovati u šopingcentre po periferijama. A pritom bezbroj lokala u centru grada zjapi prazno jer se traže astronomske najamnine. Neki gradovi takve lokale iznajmljuju za jednu kunu, samo da se aktiviraju. Poseljačenost vidim i u tome što se konzervatore uljudno, ali odlučno ne zamoli da siđu s akademskih visina i sagledaju u kojem smo vremenu i prostoru. Da nije bilo bezrazložnog ‘seljačkog’ strahopoštovanja i poniznosti, trg pred katedralom već bi odavno krasio garni-hotel, parkirna kuća u Kandlerovoj bi radila punom parom, a trotoar na Giardinima više ne bi bio ‘greatest shit’. Čak bi u pogonu, umjesnom ili ne, već bili i Monumenti s Katarinom... Pulu najviše poseljačuje prosti šlamperaj... A kad se u Puli nešto i uradi, ne održava se, ne popravlja. Kao popločenje Portarate. Ili lukobran: izgrađen prije sto godina, otad ni taknut.“ (Franc Ancelj: „Poseljačivanje Pule i nezaineresiranost građana“; razgovarala: Duška Palibrk, Glas Istre, podlistak Istra plus, 17. travnja 2014.) Svaka se živost, kultura, vitalnost, aktivnost, zabava, mentalitet i duh (duhovnost i duhovitost) bilo kojega grada prepoznaje, očitava i osjeća u sveobuhvatnoj atmosferi i osobitom (osebujnom) ozračju centra grada, na trgovima, ulicama, na tržnici, u njegovim kafićima, „oštarijama“, kavanama i restoranima (tu grad živi, baš po tome su neki gradovi poznati), prodavaonicama, buticima, kazalištima, kinima, knjižarama, bankama, poštama... (tu grad konzumira), jer grad ne čini, kako se prečesto nepromišljeno govori, (samo) njegova arhitektura i žitelji, već prije svega sadržajni (kvalitetni i kvantitativni) i formalni (u najmanju ruku, pristojni) odnosi među građanima i malograđanima (ako odnosa nema, nema ni gradskosti), njihovim ponašanjem među sobom i poglavito odnosom spram urbaniteta u kojem prebivaju. Pula je u tim i takvim odnosima, poradi preduge i preslojevite prošlosti (da ne načinjemo osjetljive povijesne priče), u svakom pogledu (pozitivnom, negativnom i indolentnom), egzemplarni primjer i notorni dokaz. Zaborav je održavao egzistenciju i nevjerojatnu trajnost ovoga grada već tri tisuće godina, uporno, ustrajno i moćno (to mu je povijesna sudba). Sudeći prema dugovječnosti (permanentnoj starosti), ne može propasti ni nestati kolikogod to ponekad, iz raznih perspektiva davnih, prošlih i sadašnjih razdoblja, izgledalo nužno i neophodno. Pojavom ponovno probuđene građanske svijesti (savjesnih građana) takve mogućnosti (zasada) ne postoje. Kad smo već dotakli sociologiju grada, koju Ancelj samo mjestimice i rijetko

Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

dotiče, valja spomenuti da je srednjoeuropska, mediteranska (zemljopisno) i, prije svega, vojno-pomorska Pula bila etnički, civilizacijski, kulturno, jezično i po mnogo čemu posve heterogena zajednica kojoj su znatno doprinijeli časnici (tadašnja, u punom smislu riječi, gospoda, intelektualci), dočasnici i brojni vojnici (pretežito mornari) iz svih naroda Monarhije, ali jednako tako i doseljeni stručni, obrazovani kadrovi (liječnici, profesori, znanstvenici, inženjeri, pravnici...), kvalificirani radnici, majstori, obrtnici, trgovci, obični radnici... Premda je njemački (danas u Puli zanemaren čak i u turističke svrhe!) bio službeni jezik (od 1853.), kao uporabni jezik u gradskoj svakodnevici nametnuo se talijanski. Civilni i vojni dužnosnici i službenici upravnih ustanova i raznih (državnih) institucija govorili su njemački, kvalificirani radnici, pripadnici srednjega i sitnoga sloja talijanski, a radnici, uglavnom došljaci sa sela, nastojali su svoj materinski hrvatski jezik, njegov čakavski dijalekt, što prije zamijeniti talijansko-mletačkim, polesanskim (puležanskim) dijalektom zbog većih mogućnosti zaposlenja, napredovanja u poslu i, na koncu, pripadnosti gradu. Asimilacija i akulturacija bila je tako brza i učinkovita da se ponekad već u prvome naraštaju gubilo hrvatsko etničko obilježje i napuštao hrvatski jezik (čakavica), tako da dobar dio (i današnjih) puljskih Talijana potječe iz hrvatske sredine. Kozmopolitska obojenost i multikulturalnost, koju se prečesto unaprijed neopravdano i pretjerano afirmativno podrazumijeva, sa simpatijama prihvaća i kao mantru shvaća, na primjeru je Pule prije zabluda negoli odlika, jer nipošto i nikako ne predstavlja uobičajenu politikantsku frazetinu za dobar suživot i skladnu snošljivost mnogonarodnoga stanovništva. Često je upravo takva nepripremljena, neprimjerena, naprasita i prisilno nastala multietničnost (nakon silnih migracija i, napose, naseljavanja poslije svakoga egzodusa) izvor mnogim političkim tenzijama, socijalnim nerazumijevanjima, kulturalnim nesporazumima i sukobima, pa kasnijim ipak tolerantnim mirenjima (zakonodavnim, političkim, životnim standardom...) kojih u Puli nije nikada nedostajalo, dapače. Sociologija, demografija, politologija, kulturologija i devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća Pule tek čekaju svoja istraživanja. No, nije u Anceljevoj knjizi baš sve blistavo. Izabravši pristupačnu novinarsku formu feljtona (dvotjedne ili tjedne kolumne), populističkoga, laganoga i nezahtjevnoga štiva, osobnoga izbora lepršava rukopisa, Franc je Ancelj tijekom objavljivanja priloga u Glasu Istre osvojio brojne Puljane koji su iščekivali, iz tjedna u tjedan, nove feljtone. Međutim, kad su se ti feljtoni nakon pet godina našli okupljeni u knjizi, iako je autor „nastojao suvišna ponavljanja eliminirati, no ipak samo tamo gdje to nije naškodilo sadržajnoj cjelovitosti napisa“ (Gorka Ostojić Cvajner: „O knjizi“, str. 5), stilski nepromijenjeni i posve jednaki (osim pojedinih ponavljanja) svojim inačicama u dnevnim novinama, izgubili su dijelom na uvjerljivosti. Tada atraktivni, pitki napisi u novinama, ovako sabrani u knjizi poprimaju drugačije obilježje, gube

411

412

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

na težini i ozbiljnosti koju su, unatoč feljtonskoj priprostoj formi, imali u novinama. Takvom doživljaju ukoričena teksta najprije doprinosi nametljivo dopadljiv i nasilno duhovit (silovito šaljiv) autorov stil. Kičaste nepodopštine novinska prolaznost s lakoćom proguta, u knjizi, međutim, ostavljaju one gorak okus. Budući da su Anceljevi tekstovi sprega esejističkoga i feljtonističkoga pisma, dakle svojevrsna mješavina zahtjevnijega i pristupačnijeg stila, prijelaz (gdjegdje i skok) iz jedne u drugu formu nerijetko je nasilan, nezgrapan i nespretan, a njihova difuzija neprilična, esejistička se popularno-znanstvena ozbiljnost često rastapa u banalnost i feljtonističku sirovost. Autorovo usiljeno dodvoravanje čitatelju žargonskim opaskama, njemu veselim penetracijama, uz neprimjerene čakavske doskočice (koje ubacuje bez ikakva razloga), engleske i „balkanske“ (jugoslavenske) frazetine, uz priproste kolokvijalne (pokatkad ulične) sintagme, naivne dosjetke, šankerske viceve i jeftine pošalice (njegovim rječnikom: ne bi li ispao pulski frajer), poput (nasumce listajući slučajno uočenih): „‘zahvaljujući’ ludilu i gluposti tzv. homo sapiensa“ (str. 19), „pouzdani izvori tvrde da na licu mjesta bijahu viđeni i mali zeleni sa susjednog i prijateljskog Marsa, no to, nažalost, nije znanstveno dokazano“ (str. 21), „kad bi sada vidjeli glavni trg svoga slavnoga grada Pule, carevi August i Franjo Josip bili bi – jako, jako žalosni“ (str. 37), „kakvi su to Giardini bez voća i povrća?“ (str. 60), „ali – vlast drumom, a narod šumom“ (str. 62), „mudro je čovječanstvo u 20. stoljeću izumilo svašta, pa i svjetske ratove“ (str. 67), „A oni navalili k’o mutav na telefon“ (str. 87), „kasarne (na hrvatski prekrštene u vojarne, jer – nije šija nego vrat)“ (str. 119), „Na tu svinjariju Bog reagirao nije. Niti Majka Božja“ (str. 123), „a možda siromaštvo nije u džepu na guzici, nego – u glavama“ (str. 144), „nakon 1. svjetskog rata je nogiran iz grada“ (str. 159), „A tko hoće bez problema doći do Fine? Pa – što ne uzme helikopter?“ (str. 191), „na spomen ‘kina’ devedeset i devet od stotinu malih građana grada Pule zacijelo bi razrogačenih okica pitalo: kino – što je to?“ (str. 192), „pa kad su se u Puli već gradili ‘moreplovi’, što se ne bi i ‘zrakoplovi’?“ (str. 211), „samo da na kraju za to ne ispadne kriv – Zoki Vakula!“ (str. 216), „ulica dugačka basnoslovnih 125.000 (slovima: sto dvadeset pet tisuća!) – milimetara!“ (str. 239), „tu je ranije ipak bio grad, a ne vukojebina“ (str. 252)... Takve i slične „dosjetke“ samo opterećuju i obezvrjeđuju nadahnuta esejistička i publicistička, dobro potkrijepljena poglavlja s pametnim, kritičkim razmišljanjima o gradu nekad, jučer i danas. U sličnome zanosu Ancelj ponekad zastranjuje i neznalački pretjeruje zalutavši u područja o kojima malo ili ništa ne zna: „A Brioni su prekršteni u Brijune. Jer su tamošnji žitelji to tražili? Neće biti – jer stalnih stanovnika na otočju već četiri i pol decenija nije bilo. Pa se jedino može pretpostaviti da je kum bio netko kome mnogostoljetno ime nije zvučalo dovoljno domoljubno. A bilo je posve neutralno (izvedeno od ilirskog ‘Brevona’). Pa sad umjesto imena koje je poznavao cijeli svijet

Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

imamo takvo koje će svatko drugačije izgovarati (oni anglofoni će reći ‘brajdžuni’, a frankofoni ‘brižini’), pitajući se usput jesu li slavni Brioni potonuli na dno plavog Jadrana. Usput, zašto Brijuni po istoj državotvorno-pravopisnoj logici nisu ‘nacijunalni’ park? I zašto nemamo stadijune, šampijune, avijune, kamijune...? O, blažena gluposti!“ (str. 157). Bit će da glupost stanuje baš u takvima i sličnim autorovim mudrovanjima. Naime, zalutali nazovi jezikoslovac Franc Ancelj pametuje tamo gdje mu nije mjesto (ne bi li, ponovno, ispao frajer u multikulturalnoj Puli), jer da je kojim slučajem nešto pročitao o rečenome hrvatskom toponimu (Tone Peruško, Zvane Črnja, Petar Šimunović, Branimir Crljenko, Miroslav Krleža...), znao bi da su otočje tako nazivali (prije „državotvorno-pravopisne logike“) i nazivaju domaći starosjedioci Medulina, Premanture, Banjola, Peroja, da su Brijuni hrvatsko ime otočja, a Brioni talijansko, posve jednako kao i gradova, Pula i Pola, Trst i Trieste, Rovinj i Rovigno. „O, blažena gluposti!“ S druge pak strane, kad Ancelj piše o Areni (str. 135-140), štiti kolege iz svoje struke, nigdje (ni uzgred) ne napominje (što u drugim slučajevima učestalo čini) kako puljska Arena nije na popisu svjetske kulturne baštine UNESCO-a, niti će tako skoro biti, zahvaljujući idejnom projektantu i arhitektu „obnove Arene“ (od 1984. do 1986.) Attiliju Krizmaniću koji je jedan od najočuvanijih amfiteatra na svijetu uspio dovoljno unerediti (rušenjem antičkih zidova i djelomičnim iskopavanjem temelja Arene) i tako obnoviti (betonizirati i „ugostiteljizirati“), da na spomenutu listu Arena možda nikada neće doći. Našlo bi se još sličnih primjera u ovoj knjizi. Očito je kako prolazni novinarski feljton – dopadljiv, zabavan i populistički novinarski žanr uz jutarnju kavicu – napose sa stručnim nakanama, nema relevantnu, ni istovjetnu niti jednakovrijednu, prezentaciju u knjizi (osim kao dokument uzburkanih vremena, što u „Pulskim vizurama“ nikako nije slučaj). Ovaj žanr ne može ovako predstavljen izdržati neprolaznost knjige, njenu ukoričenu trajnost (premda suvremena i jeftina knjiga u virtualnim vremenima besramno svaštari po svim pitanjima, ona dobra ne gubi na značenju i značaju). Kad se već krenulo u objedinjavanje Anceljevih subjektivnih i esejističkih feljtona o nekadašnjoj Puli, valjalo je i autorski i urednički intervenirati (knjigu urednički potpisuju: urednica: Gorka Ostojić Cvajner i uredništvo: Davor Matticchio, Gorka Ostojić Cvajner, Mirjana Grahovac Vojinović i Alfio Klarić) u postojeći novinarski tekst, a ne objelodaniti jednak („osim pojedinih ponavljanja“) novinski tekstualni pretisak s, naravno, daleko kvalitetnije otisnutim fotografijama, što knjizi daje i dodatnu, fotomonografsku komponentu. Ovako, u knjiškoj formi, „kopipejstirani“ novinarski dokument (indigo novinarska inačica) nedostatan je i nedostojan sadržajne vrijednosti. Očišćeni od novinarskih naivnih dosjetki, žargonskih pošalica, ne uvijek pametnih asocijacija i inih anemičnih fraza (kad smo već kod jezika, nedopustivi lektorski

413

414

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

propusti Nevena Ivanića, bez obzira na to koliko Ancelj inzistirao na kolokvijalnom i žargonskom stilu, vrve na gotovo svakoj stranici, a u sadržaju paginacijski previd, svaka je paginacija feljtona umanjena za dvije stranice), uz neznatne dopune i objašnjenja u ponekim nedovoljno jasnim epizodama, feljtoni bi itekako bi dobili na uvjerljivosti i ozbiljnosti, promišljenosti i argumentiranosti, na potrebitoj stilskoj i esejističkoj težini ne gubeći, tamo gdje ima smisla i svrhe, na feljtonističkoj duhovitosti. Budući da je knjiga prepuna imena, zemljopisnih i povijesnih pojmova, toponima i podataka za lakše snalaženje po napisima (ukupno četrdeset i pet feljtona, iako su zadnja četiri nepotrebno nazvana „polemični članci“, ne razlikuju se ni po formi ni po sadržaju, ni po čemu, od prethodnih feljtona, tim prije jer ne znamo s kim to Ancelj polemizira, a ako već polemizira, bilo bi normalno objaviti i drugu stranu), prijeko je bilo potrebno načiniti imensko kazalo i kazalo gradskih (zemljopisnih) toponima, kao i popis korištenih izvora i literature (za daljnje čitanje). Bilo je za sve to vremena – pet godina! Navedeni neveliki urednički (i mali autorski) zahvati, kakvi su knjizi takvoga formata potrebni i sadržaj ih sam po sebi zahtijeva, doprinijeli bi doista iznimno vrijednom djelu, ovako smo ostali bez pridjeva: iznimno. Usamljen i zaljubljen, slovenski književnik Ivan Cankar kolovoza 1898. iz Pule piše voljenoj Ani Lušin: „Sad kad sam osuđen da samujem u toj napuštenoj, od Boga i ljudi zaboravljenoj Puli.“ Pa ako je već Pula „od Boga zaboravljena“, da ne bude jednako tako, kako je bilo krenulo, i od ljudi (sto dvadesetak godina kasnije), naročito sadašnjih i budućih građana drevnoga, na opstojnost osuđena prastaroga grada, pobrinuo se Franc Branko Ancelj svojim esejističkim feljtonima u Sto godina pulskih vizura.

Alvijana KLARIĆ, 415 Gračišće

OSNOVNA ŠKOLA JURŠIĆI KAO SAKUPLJAČ I NJEGOVATELJ KULTURNE BAŠTINE „Kako stari brist ča se čuda lit u zemlji drži, kako sunce ča nas svaki dan grije, kako dite ča se smije takova je naša besida.“ (Tea Butković) Svjedoci smo da vlada sve slabije zanimanje za kulturu. Rijetki su koji razmišljaju koliko nam se mijenjaju običaji i jezik, a kamoli d arade na njihovu očuvanju. Tomu su razlozi mnogi, no ovaj tekst će o jednome pozitivnom prijeru. Da ima još onih koji njeguju kulturnu baštinu, dokazuju djelatnici i učenici Osnovne škole Juršići koji su se „uz puno entuzijazma, mara i ponajviše optimizma upustili (...) u veliku avanturu potrage za tim blagom“ (Kulturna baština Roverije, 2012: 8), a plod su toga rada tri projekta vrijedna pažnje, kojima se predstavlja kulturna baština Roverije*1 te promiče domaća besida. Projekte povezuje zajednički cilj: očuvanje kulturnoga identiteta. Trud se isplatio, Roverija je dobila tri važna prinosa vrednovanju i očuvanju svoje tradicije i baštine. 1. Prvi je doprinos knjiga pod naslovom Kulturna baština Roverije, Povijest škole * Roverija je naziv za skupinu od dvadeset i dva sela u južnoj Istri. Graniči sa Svetvinčentom na sjeveru, Vodnjanom na jugu, Barbanom na istoku i Filipanom na zapadu. Juršići, gdje je smještena istoimena škola, jedino su mjesto u općini koje ima status naselja.

416

PRILOZI O ZAVIČAJU

Alvijana KLARIĆ

i okolice, objavljena 2012. godine, a sadrži osam poglavlja. Iz prvoga dijela, „Roverija nekad“, saznajemo kako izgledaju roverska sela, gdje je smješteno naselje Juršići, zanimljive podatke o povijesti škole i okolice, podatke vezane uz gradnju Zadružnoga doma, priključak na vodovod i otvaranje radionice Hrvatskoga restauratorskog zavoda u župnome uredu crkve. Poglavlje donosi popis najstarijih juršićkih imena i najčešćih prezimena. O naselju su zabilježeni podatci o nastanku i strukturi. Naime, prvi dokument u kojem se spominju Juršići potječe iz 15. stoljeća, a naselje je osnovalo nekoliko obitelji rodom iz Dalmacije. Crkva sv. Franje Asiškoga izKulturna baština Roverije i okolice; izdavač: OŠ građena je u Juršićima 1874. godine, a dvije Juršići; za izdavača: Suzana Šegota; urednice: godine kasnije u prostorijama župnoga staJelena Benčić, Gordana Rupena Stančić; na otvara se prva hrvatska škola na ovome materijalni opis: 97 stranica; mjesto i godina području. izdanja: Juršići, lipanj, 2012. Drugo poglavlje donosi opis početaka i razvoja školstva u Juršićima i okolnim mjestima. Ti su početci vezani uz prvoga svećenika u Juršićima, Josipa Velikanju, koji je zaslužan za gradnju i otvaranje škole, a organizirao je nastavu na hrvatskome jeziku. Osim toga, ovdje možemo saznati kakvo je bilo stanje u školstvu do i nakon kapitulacije Italije, tj. pod fašizmom. Za školu u Juršićima značajna je 1976. godina, jer je tada obilježena 100. obljetnica hrvatske škole. Tada je na roverskom dijalektalnom izričaju napisana pjesma o važnosti znanja. Današnji su učenici razgovarali sa svojim starijima koji su se prisjetili vlastitih školskih dana i uspoređivali današnji i nekadašnji način života. U trećemu poglavlju čitamo kako se nekada živjelo, koji su se izrazi koristili i kakvi su bili običaji za blagdane, svadbu i druge zabave. Najznačajnija je zabava svakako „Roverska fešta“, bogata kulturnim, športskim i zabavnim programom. Ranije se održavala druge subote i nedjelje u svibnju, a danas u lipnju. Nadalje, stariji se čitajući knjigu mogu prisjetiti kako se dobivalo maslinovo ulje i rakija dudovača, kako se kuhao ječam, kako su se sadile smokve i žito, a mlađi mogu saznati kako se nekada živjelo te koje su novìne vezane uz poljodjelstvo, maslinarstvo i vinogradarstvo. Posutice, hitanje grote, pljočkanje, rupićanje, pike pake, packe, bruža; cik, cak, cuk;

PRILOZI O ZAVIČAJU

Alvijana KLARIĆ

Pogled na Juršiće danas

cukar i kafe, pičenje jaja; pošto, kume, lonac?... igre su koje su igrali naši stariji. Čitajući detalje vezane uz te igre, mnogi će se s nostalgijom prisjetiti mladenačkih druženja. Četvrto je poglavlje posvećeno Josipu Velikanji, zanimljivome i zaslužnom svećeniku. Bio je kapelan u Juršićima gdje je nadzirao gradnju župne crkve. Opisivali su ga kao neustrašivog svećenika koji je stao na kraj razuzdanim Rovercima koji su krali i zabavljali se neprilično.. Osim što je sprječavao, primjerice, bučne pijanke, potaknuo je mještane na rad te je i sam sudjelovao u svim poslovima. „Malim je koracima s vremenom među narodom stekao strahopoštovanje, strpljivo učeći čitanju i pisanju i staro i mlado, sazidavši 1876. g. i školu u Juršićima“ (Kulturna baština Roverije, 2012: 46). Punih je šesnaest godina bio svećenik i učitelj, radeći na duhovnom i kulturnom uzdizanju Roveraca, a osim škole, zaslužan je i za otvaranje knjižnice i prosvjetnoga društva. Rezultat njegova truda i rada: od lopova i problematičnih u svakom smislu stvorio je dobre ljude i vrijedne radnike pune znanja. On kao da je bio preuzeo ulogu Satira iz spjeva „Satir iliti divji čovik“ Matije Antuna Reljkovića, jer je iskorijenio zlo i unaprijedio znanje i poljoprivredu. Uz Roveriju vezujemo i bogato folklorno stvaralaštvo. Vrsni narodni pjevači, svirači, plesači, učitelji plesa i izrađivači narodnih nošnji dolaze upravo iz Roverije. Nastupali su diljem Istre, a uz njihova su imena zabilježeni i međunarodni nastupi. Godine 1968. osnovali su folklorno društvo „Mate Balota“, a kasnije su pojedini članovi društva osnovali KUD Roverija sa sjedištem u Juršićima. „Bilo je to brojno i kvalitetno društvo, u kojemu je istarske narodne plesove izvodilo 12 parova plesača podijeljenih u dvije grupe“ (Kulturna baština Roverije 2012: 52). Mnogima su poznate skladbe „U Roveriji mala sela“, „Stara sura“, „Na brkuncu restu rože“ i „Da bi naše

417

418

PRILOZI O ZAVIČAJU

Alvijana KLARIĆ

brajde“, ili barem poneka od njih. To su poznate narodne skladbe na Roveriji, a tekstovi su veseli i svakodnevni. Značajno ime u folklornom stvaralaštvu je Miho Orlić, stručni voditelj nekadašnjeg KUD-a Roverija i jedan od najpoznatijih izrađivača narodnih nošnji u Istri. Opisao je kako se izrađuju dijelovi odjeće, gdje, kada i kako se nose, potrebni materijal i količinu ukrasa, a opise je Škola u Juršićima potkrijepio crtežima. Istaknuo je da postoje stroga pravila za boju ukrasnih poruba. Tako saznajemo da se na dan vjenčanja nosila haljina s crevnim rubom, crveno-zeleno nosila je starija mladež, zeleno i modro žene do srednjih godina, tamnomodro starije žene, a crno starice i žene u žalosti. Kako se nekada živjelo, kako je bila skromna kuhinja i što se najčešće kuhalo možemo saznati iz poglavlja „Babina kužina“, koje sadrži recepte za pandišpanj, prožganu juhu, panadu, maneštru, jotu, bakalaj i razne vrste tjestenine. Čitatelji(ce) će se rado prisjetiti kako se spravljaju tradicionalni istarski kolači i druge slastice. Godišnji školski list Brist, pokrenut prije osamnaest godina, sadrži zbir učeničkih likovnih i literarnih radova najčešće nadahnutih lokalnom tematikom i motivima. Važno je napomenuti da su se u njemu učenici okušali u pisanju na hrvatskome dijalektalnom izričaju, odnosno roverskome čakavskom govoru. U posljednjemu dijelu knjige nalazi se dijalektalni rječnik Roverije, koji je sastavila Roverka Gordana Juršić-Kopčić s učenicima. Rječnik sadrži više od tisuću riječi (1.209). Uz to, knjiga je upotpunjena prikladnim likovnim radovima nekadašnjih i današnjih učenika. Važno je spomenuti da su, osim u rječniku, u čitavoj knjizi zastupljene riječi koje pripadaju roverskome mjesnom govoru, kao što su nazivi za odjeću, hranu, piće, drveće i raslinje, nazivi vezani uz poljoprivredu, maslinarstvo, dijelove narodne nošnje, i mnogi drugi. Spominju se, naravno, i domaće životinje, pa tako saznajemo nazive za ovce prema starosti i njihova najčešća imena. Knjiga obiluje brojalicama i narodnim pjesmama, a spominju se i narodna vjerovanja te legende iz Roverije. Jedna od njih tiče se svećenika Josipa Velikanje za kojega legenda govori da je došao u Juršiće s dva pištolja i nožem na boku, koji su bili namijenjeni nevjernicima, te da je služio misu s križem u jednoj i pištoljem u drugoj ruci. 2. Drugi je projekt, zapravo, uprizorenje prvoga u obliku školske priredbe na trgu

Alvijana KLARIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

u Svetvinčentu na kraju nastavne godine. Poticaj za ovako velik pothvat objasnila je ravnateljica škole Suzana Šegota: „Vođeni mišlju da je kulturna baština svakoga kraja jedinstvena i neponovljiva, ove smo godine pokrenuli i realizirali projekt o kulturnoj baštini Roverije i okolice.“ Učenici su u monolozima i dijalozima govorili kako se nekada živjelo, što se radilo i sve vješto začinili roverskim govorom. Osim glume, učenici su priredbu obogatili pjevajući i plešući narodne pjesme i plesove iz Istre. Ljubav prema rodnoj Roveriji i njezinu govoru izrekli su sljedećim rečenicama: „Lipa naša Roverija i naš život roverski! Nećemo je zabiti kamo god pošli.“ 3. Treći je projekt naslovljen „Svati u Juršići“, a riječ je o predstavi pisanoj i uprizorenoj na roverskome mjesnom govoru. Kate i Ive žele se vjenčati, no prije toga otac želi provjeriti je li kćer dao u prave ruke i što je Ive spreman za nju učiniti. Svatove predvodi stari svat koji mladenkinoj obitelji objašnjava da su došli „aš da puli njih stoji jena lipa mlada golubica i da imaju šerija dela“ i traži od mladenkina oca da se „juštaju“. Uz pratnju roženice pjeva se prikladna narodna pjesma „U Roveriji sela mala“. Svirka, ples, obred vjenčanja, darivanje mladenaca, scena s lažnim mladenkama, zdravica, cjenkanje, uz humor i zabavu – sve je to sadržano u predstavi koju su gledatelji s oduševljenjem gledali na prostoru ispred škole u Juršićima. Živimo u vremenu kada tek rijetki čuvaju običaje i mjesne idiome. Upravo je o takvim pojavama i tendencijama u čakavskim govorima pisao Milan Moguš još 1979. godine. Sada, nakon trideset i pet godina, stanje je gore, jer je suvremena tehnologija zamijenila slušanje šćorica naših starijih, a posljedica su toga padanje jezika i običajâ u zaborav. Upravo zbog toga valja svakodnevno njegovati kulturni identitet i raditi na njegovu očuvanju. Da taj zadatak nije nimalo lak, dobro znaju djelatnici i učenici Osnovne škole Juršići koji su svojim projektima ukazali da je kulturna baština svakoga kraja, pa tako i Roverije, jedinstvena, neponovljiva i nenadomjestiva. Imajući uvid u opisane projekte, možemo tek zamisliti koliko je truda i rada uloženo u njihovu realizaciju: od konzultiranja literature, razgovorâ sa starijima, pisanja literarnih radova i scenarijâ za predstave, sve do njihova uprizorenja. Ostvarenje ideje/ideja pospješuje svijet o konačnoj svrsi, cilju: „...jačanje svijesti kod djece o važnosti/vrijednosti očuvanja vlastite kulture i tradicije. Podučiti ih da kulturna baština pruža osjećaj pripadanja, identiteta i kontinuiteta te tako promiče poštovanje za kulturnu raznolikost i ljudsku kreativnost. Ona je blago prema kojemu se svaki čovjek mora odnositi s poštovanjem“ (Kulturna baština Roverije 2012: 8). Neka ovi projekti budu primjer i poticaj i drugima da rade na očuvanju nematerijalne baštine, a nama nastavnicima hrvatskoga jezika, da u nastavi primjenjujemo načelo zavičajnosti. Valja imati na umu: očuvanje jezika i običajâ neprocjenjivo je blago!

419

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

MARINA PROTRKA ŠTIMEC „Efemerno? Meritorno!“ (Vinko Brešić: Praksa i teorija književnih časopisa)

422

BORIS DOMAGOJ BILETIĆ „Književna zrcaljenja jadranska“ (Valnea Delbianco i Sanja Roić: Razumjeti drugoga)

425

ĐURO VIDMAROVIĆ „Nova Bilosnićeva zbirka“ (Tomislav Marijan Bilosnić: Vrt)

430

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Roman neiskorištenog potencijala“ (Slavoljub Stanković: Prvaci svijeta!)

434

DARIJA ŽILIĆ „Pjevati i pisati“ (Alexandre Romanes: Na ramenu anđela)

437

Krhkost tijela i oprez prema svijetu (Aida Bagić: Tijela su laka meta)

439

NEVENKA NEKIĆ „Srce crvene tame“ (Tihomir Dujmović: Hrvatska u raljama djece komunizma)

442

FAHRUDIN NOVALIĆ „Interdisciplinarnost sociologije...“ (S. Lavić i sur.: Leksikon socioloških pojmova)

446

422

EFEMERNO? MERITORNO! Vinko BREŠIĆ: Praksa i teorija književnih časopisa, Filozofski fakultet, Zagreb, 2014., 367 str.

Knjiga Vinka Brešića pod naslovom Praksa i teorija književnih časopisa već naslovom, koji izokreće uobičajeni poredak kakav nalazimo u znanstvenim i stručnim izdanjima, upućuje na primat prakse, izvedbe i rada na tekstu, koje postavlja kao vlastiti stijeg. Knjiga je u cjelini, uz predgovor, uvod i svojevrstan zaključak podijeljena na dva središnja dijela istaknuta u naslovu. Časopisna praksa u ovom slučaju znači praćenje reprezentativnih književnih časopisa koji su na presudan način odredili pojedina razdoblja hrvatske književnosti ili su nastajali kao iskaz ili u okvirima autorskih poetika. Tako su u prvome dijelu knjige, onom koji drži „praksu“ pred očima, zasebno predstavljeni časopis Kolo i njegovu reprint, Neven, Bosanski prijatelj, Vienac s njegovih šest varijanti, emigrantska Hrvatska revija, dijalektalni Kaj, kao i časopisi A. G. Matoša, A. B. Šimića, I. Andrića, M. Krleža, A. Barca, R. Marinkovića, Krste Špoljara, V. Pavletića te uredničke epizode J. Horvata. Drugi dio, naslovljen „Teorija“, dobrim je dijelom posvećen tretmanu koji su književni časopisi imali u okvirima istraživanja književnih povjesničara, filologa i teoretičara poput I. Hergešića, M. Vaupotića, M. Šicela, I. Frangeša i M. Solara. Tome je pridodano i propitivanje načina suodnošenja književnih časopisa „Krugovi“ i „Razlog“ koji, znakovito, jedini u hrvatskoj književnoj povijesti imaju demarkacijsku ulogu. Izokrećući uobičajenu metodologijsku shemu suvremenih istraživanja, koja na prvim stranicama obično iskazuje svoj teorijski „instrumentarij“, Brešić tek pred kraj knjige uvodi tekstove koji bi vidljivije izlagali apstraktniji prikaz područja. Tako,

Marina PROTRKA ŠTIMEC

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

slijedeći induktivni pristup, od konkretnog i pojedinačnog dolazi do apstraktnije razine u kojoj, u posljednjim poglavljima knjige, piše o razlikama između pojmova naraštajnost i časopisnost, fenomenu e-časopisa, te na samome kraju nudi definiciju časopisa. Riječ je o temi koja je u domaćoj književnoj znanosti dobila mjesto upravo u znanstvenom, stručnom i nastavničkom djelovanju Vinka Brešića. U dugogodišnjem bavljenju periodikom Brešić je objavio niz relevantnih publikacija. Pozicioniranjem teme u kontekst 19. stoljeća, u kojemu se ovaj medij profilira, bavio se u knjizi „Čitanje časopisa“ (2005.) u kojoj pojam časopisa određuje prema srodnim periodičkim publikacijama – novinama, almanasima, kalendarima... U odnosu prema novinama koje karakterizira periodičnost, aktualnost, univerzalnost i publicitet, časopis se, kako je pokazao, razlikuje prema kriteriju ograničavanja neograničenog, pri čemu se – navodi Brešić riječi Otta Grotha – časopis izdvaja većim stupnjem ograničavanja. Kako bi definirao specifičnosti časopisne prakse, u zaključnome poglavlju Brešić iznova upućuje na povijesne i društvene okolnosti upisane u časopisnu praksu. Da bi se časopis definiralo treba, kako upućuje, pratiti logiku i sintaksu samoga medija u njegovim uobičajenim izvedbama. Pokušavajući olakšati put detektiranja samoga polja i njegovih smjerova istraživanja, Brešić upućuje na postavke njemačkoga istraživača Güntera Kieslicha koji upozorava na važnost preciznog praćenja genealogije fenomena, određivanja tipologije, usmjeravanja na društvenu funkcionalnost i komunikativnost časopisa. Na komunikacijskom planu, kako ističe, „časopis ne zanimaju priopćenja koja on donosi, a niti oblici u kojima se ta priopćenja javljaju, čak niti samo komunikacijsko sredstvo (tj. tip medija), već publicistički proces iniciran komunikacijskim sredstvom“. Zaključak koji Kieslich iz toga izvodi, da je definicija časopisa tek drugorazredna u fenomenologiji njegove pojavnosti i djelovanja, Brešić povratno postavlja kao obrazloženje strukture ove knjige i vlastita istraživačkog pristupa. Zanimljivo je da, opremajući i ovu i prethodnu knjigu („Čitanje časopisa“) ilustracijama iz časopisne prakse, naslovnicama, člancima ili pojedinim isječcima – Brešić prvu lijevu stranicu knjige u oba slučaja oprema ilustracijom iz rječnika objavljenoga u Danici 1835., u kojoj se daje opis imenice časopis. Tamo se nove, učene riječi narodnoga jezika, poput ove – opisuju poznatima, onima na latinskome i njemačkome jeziku, pa je „časopis, a m. – ephemeris, Zeitschrift.“ Ta znakovita definicija ovdje usmjerava i sam predmet autorova istraživanja – barem u povijesti njegove recepcije u kojoj je najčešće bio promatran kao možda ilustrativan, ali efemeran predmet bavljenja. Na tu se činjenicu autor referira i prvom rečenicom predgovora: „U našoj znanosti periodika ima važnu, ali relativno sporednu ulogu. Uglavnom je tretirana kao jedan od historiografskih izvora, ali ne i kao autonomna činjenica, još manje struktura s vlastitom genezom i poetikom. (...) pasivni medij koji prenosi neki sadržaj po

423

424

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Alvijana KLARIĆ

kojemu onda i sami postaju manje ili više važni.“ Upotpunjujući tu sliku periodike – u ovome slučaju novina, Brešić u prvome dijelu knjige interpretira Šopovu pjesmu Isus čita novine gdje su novine, pred uzvišenom pojavom Božjega sina, poražavajuće ogledalo efemernosti ljudskih poslova i dana. Angažman pjesničkoga glasa ovdje ide razmičući opreke i tražeći prostor milosti i nade za ljudsko preživljavanje: „neka se i dalje vrti naša zemlja mala“. Nasuprot ranijim shvaćanjima časopisa (novina) kao efemernog, onoga što izmiče i ostaje zakopano u vremenu, nasuprot univerzalizmu i esetičnosti književnih vrhunaca (kanona), Brešić ovom knjigom, upisujući predmet bavljenja u kontekst književnih, povijesnih i društvenih okolnosti vremena u kojem se pojavljuje, efemerno postavlja u meritum književnopovijesnih istraživanja. Časopisi tako u 19. stoljeću ne samo sadržajem, već samim postavljanjem u književno polje, otvaraju prostor za nove književne žanrove (esej, novela) te omogućuju pisanje i obajvljivanje romana-feljtona i srodnih žanrova koji izlaze u nastavcima te time, kako se to vidi kod Dumasa ili Zagorke, prodaju novine/časopise. Kasnije će se i oblik i način pojavljivanja ovoga medija mijenati – prilagođujući se promjenama u funkcioniraju književnosti, shvaćanju autorstva, komunikativnosti djela itd. Brešić ovom knjigom potvrđuje da je časopis medij koji je samom svojom dinamikom determiniran ritmičnosti izlaženja, političkim, recepcijskim i tehnološkim zadanostima. Kao mutimedijalni proizvod novi kontekst dobiva u digitalno doba: elektronički časopisi zadržavaju osnovnu ideju periodika, ali mijenjaju tehničku pripremu i recepcijski, uglavnom senzorički okvir čitanja. Ostavljajući okvire i moguće smjernice razvijanja ovoga medija u novom tehnološkom kontekstu, Brešić temu knjige pozicionira posve blisko percepciji povijesti knjige, odnosno književnoj povijesti. Časopisi su ovdje ne samo motori i hambari književnosti, kako ih, prizivajući Vrazovu i Šimićevu definiciju, autor rado naziva: oni su i nositelji pisane kulture i kulture knjige koja je o njima, baš kao i sama zgrada književnosti, u bitnome ovisna. Časopisi su, kako je Brešić istaknuo i u ranijoj svojoj knjizi, oni koji stvaraju tradiciju – i to, rekla bih, u jednome modernističkom paradoksu u kojemu, kako upozorava A. Compagnon, tradiciju proizvode time što je osporavaju. Ritmičnost časopisne produkcije opisuje njihovu cikličnost, ponavljanje koje istodobno prekrojava i nadilazi ono što je rečeno jučer da bi revidiralo – i na novi način afirmiralo – ono što je jučer osporeno. Time se od svjedoka ili dokumenta pretvara u proizvođača diskurzivnosti – aktera na čiju je „nevinost“ potrebno računati jedino sa zadrškom. Marina Protrka Štimec, Zagreb

KNJIŽEVNA ZRCALJENJA JADRANSKA Valnea DELBIANCO i Sanja ROIĆ: Razumjeti drugoga / Kroatističke i talijanističke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2014., 319 str.

Podnaslov ove knjige, žanrovski uzevši, pretežito znanstvenih studija, sugerira kako je riječ o komparatističkoj temi i poredbenome pristupu uvrštenoj građi, novome doprinosu razumijevanju, koje je tijekom povijesti nerijetko bilo vlastita pa i razrožna suprotnost, onoga drugoga i drukčijeg ovostran odnosno onostran obala koje na istoku i zapadu oplakuje isto more – adrijansko rekli bi naši stari pisci. Rječnik društvene svakodnevice u novije vrijeme preko mjere eksploatira sintagmu „političke korektnosti“, dok su znanstvenici, u ovomu slučaju najprije književni povjesnici i kritičari, barem neki na onim i mnogi na ovim stranama Jadrana tu i takvu korektnost, i više od toga – uzajamnost, suradnju, recipročnost i slično – poticajno zagovarali i zagovaraju, čemu je potvrdom i ovo vrijedno suautorsko djelo dviju naših znanstvenica. Obje su rođenjem i/ili mjestom življenja te istraživačkim interesima vezane za Pulu, njeno podneblje kao zemljopisno susretište, što je činjenica, ali i idealno zamišljeno presjecište, areal dodira i prožimanja vrijednosti kultura slavenskoga i romanskog svijeta, konkretno hrvatskoga i talijanskoga. Ti su sveukupni, pa onda i odnosi dviju kultura u povijesnoj perspektivi prolazili i prolaze različite faze nijekanja i sukoba, s jedne, ali i afirmacije i suradnje s druge, odnosno s obiju strana. Takva se situacija, među retcima pa i izrijekom, zrcali i na stranicama ove knjige. Koncipirana je trodijelno, pregledno i za čitatelja logično. Obasiže radove, mahom izvorne znanstvene, objavljene i priopćene tijekom razdoblja od 2001. do 2013. godine, širi im je kontekst znanstvenoistraživački projekt „Hrvatsko-talijan-

425

426

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Boris Domagoj BILETIĆ

ski kulturni odnosi“, koji je pokrenuo professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Mate Zorić, istaknuti talijanist, komparatist, leksikograf i prevoditelj, inače profesor obiju autorica koje se, na više mjesta, ovdje referiraju na rad nekolicine svojih učitelja, odajući im tako i počast i priznanje, što je lijepa i danas nažalost sve rjeđa gesta. Od 2002. do 2014. godine voditeljica je projekta upravo dr. Roić. Neke su od studija prerađene i dopunjene za ovu prigodu oknjiženja. Spomenutu trodijelnost sadržajnog svijeta djela čine cjeline: „Istra“, „Dalmacija“ te „Recepcije i posrednici“, sve tri predmetnotematski sadržavajući pojave i osobe kojima se autorice posvećuju, a koje se tiču starije i, u znatno manjemu opsegu, novije, dalje i bliže povijesti obiju književnosti i njihovih raznovrsnih i višestrukih interferenca u dotičnim razdobljima, okvirno i ugrubo uzevši – od renesanse do u dvadeseto stoljeće. U prvomu poglavlju naslovljenom „Istra“ četiri su priloga. Uvodno pozornost plijeni rad „Ilirska Sapfo Phillipa Lazea“, dakle u središtu je pozornosti „Polana Illyrica“, Puljanka i Ilirka, novolatinska obrazovana i profinjena pjesnikinja iz 16. stoljeća, čiji se kratak život i skromna pjesnička ostavština sada afirmiraju u pogledu vrijednosti njezine poetike i u pogledu podrijetla ili, kako zapisuje dr. Delbianco: „...do sredine 19. stoljeća nije bilo isticanja nacionalnoga osjećaja, koji bi se mogao usporediti s današnjim, pa i Lazein ilirski pridjevak upućuje na podrijetlo, a ne narodnosnu pripadnost“. Iako je već Ivan Kukuljević Sakcinski, ne bez argumenata, drži Ilirkom, dakle Hrvaticom. Autorica iscrpno analizira pjesnikinjin život i rad, na temelju važnih dostupnih izvora i ne bez polemičnih tonova, ustvrđujući kako Lazee nema u antologijama te zaključujući: „Iako je sačuvana književna ostavština ove Puljanke i Ilirke danas skromna, ipak trag njezina ženskoga glasa iznimna je pojava u jadranskome krugu renesansnoga pjesništva. Upravo stoga ona zaslužuje spomen i svoje mjesto u budućim pregledima hrvatske novolatinske književnosti“. Cjelina se nastavlja prilogom „Danteova ‘Božanstvena komedija’ na čakavskom“ u kojoj se, osim sažeta pregleda reminiscencija Firentinčeva remek-djela u štivima izabranih hrvatskih pisaca te djelomičnih ili cjelovitih prepjeva „Komedije“ u Hrvata, posebice raščlanjuje najnoviji prilog u tom smislu, prepjev cjelovita „Pakla“ i „Čistilišta“ i parcijalno „Raja“ na roverski (jugozapadno-istarski) čakavski (čakavsko-štokavski) idiom Roverije (područje mjesta Juršići sjeverno od Pule). Zadaće se prihvatio čakavski, oduvijek jezikotvoran pa i ovdje, pjesnik Slavko Kalčić, preminuo početkom 2012. „Paka’“ i „Čistili’šče“ objavljeni su 2010. i 2011. (Matica hrvatska, Ogranak Pazin), a „Raj“ je ostao nedovršen zbog teške prevoditeljeve bolesti i smrti. Za Kalčićevu „Bogodi’čnu kome’diju“ na startnome organskom idiomu, koji se prepjev znatno oslanja na Kombola u književnu, standardnom, neorganskom jezičnu toku, kao čin ograničene komunikacijske ali nemale kulturološke vrijednosti,

Boris Domagoj BILETIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

autorica Delbianco, objektivna prema manama ali i vrlinama prepjeva, zapisat će: „... ima li smisla upitati, kao što je to uobičajeno uz pojavu gotovo svake prijevodne dijalektalne inačice iza koje stoji zamoran, gotovo sizifovski posao, zašto je Slavko Kalčić preveo Komediju na čakavski idiom, odnosno roverski vernakular, kada čakavski govornici mogu čitati prijevod toga djela na standardnomu jeziku? Nema smisla, jer se odgovor krije u iskazanoj ljubavi prema govoru djetinjstva i svijetu zavičaja koji polako umire ili je možda već nestao, a živi još u sjećanju kao istinski prostor slobode“. „Kukuljević i nezaboravljena Istra“ sažetak je o odnosu ovoga istaknutog devetnaestostoljetnoga hrvatskog intelektualca, književnika, povjesničara i političara prema Istranima, Istri i njezinoj kulturnoj baštini, osobito u svjetlu narodnoga preporoda i njegove komunikacije s nositeljima preporodnih gibanja na istarskom poluotoku. Lijep je to primjer unutarhrvatskih prožimanja. Osnivač je bio Kukuljević Družtva za povjestnicu jugoslavensku (prvo hrvatsko arheološko društvo), uređivao njegov časopis „Arkiv...“ (prvi hrvatski povijesni časopis) itd. Osim reminiscencija u književnim tekstovima, Istra ima važno mjesto u Kukuljevićevim historiografskim i književnopovijesnim raščlambama i istraživanjima. Nije u Istri surađivao samo s uglednim hrvatskim intelektualcima i znanstvenicima, nego i s onima talijanskim. Poglavito se zanimao za očuvanje glagoljskoga nasljeđa u Istri, ovdašnjemu bogatome i važnom glagoljičkom arealu, a Istrani su se našli i na stranicama njegova biografskog priručnika „Glasoviti Hrvati prošlih vjekova“. Zanimljivost povezana s temama ove knjige jest i činjenica kako je svoj posljednji rad, napisan na talijanskome jeziku, Ivan Kukuljević Sakcinski objavio upravo u Puli, u listu „Il Diritto Croato“ (Hrvatsko pravo), godine 1889., pod naslovom „Filippa Lazea da Pola detta la ‘Saffo illirica’“ (Filipa Lazea iz Pule nazvana „Ilirska Safa“). „Istarski“ dio knjige zaokružuju suautorice tekstom „Istarski i riječki autori o odlasku i ostanku“. Riječ je, dakako, o egzodusu prema zapadu, ali onome kako ga nazivam „crvenom“, komunističkom, nakon Drugoga svjetskog rata, i njegovim traumatičnim refleksijama u djelima izabranih autora, talijanskih i hrvatskih. O licitiranju brojem izbjeglih (većinom Talijana, ali i Hrvata i Slovenaca), što još uvijek čine dnevna politika i dirigirane historiografije, preko Jadrana uvećavajući broj nesretnika, a ovostran ih još uvijek stidljivo nastojeći svesti u kakve-takve realne okvire, ne ćemo ovdje. Treba ipak reći da je književnost, možda, više učinila glede otvaranja bolnih mjesta i rana ovdašnjega življa, bar u onomu humanom, čovjekomjernom i (po)etički odgovorno zauzetom smislu, negoli službena historiografija mašući još uvijek zastavama tzv. velike povijesti. Fašistički pak, „crni“ kako ga nazivam, egzodus dogodio se prema istoku, između dva svjetska rata, kada je mnoštvo mahom netalijanskoga življa, Hrvata i Slovenaca, emigriralo ili protjerano odavde pod fašističkim

427

428

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Boris Domagoj BILETIĆ

terorom. Pisao sam o tome na temelju također književnih svjedočanstava i držim kako je moguće argumentirano povezati ove nesreće: uzroci su izazvali posljedice, ove su pak postale opet novi uzroci itd. Među inima, suautorice ovdje navode djela: Bettize, Desnice, Fabrija, Katušića, Levija, Milanijeve, Morijeve, Rakovca, Tomizze... „Dalmacija“, drugo poglavlje knjige, najviše prostora daje Marinu Držiću, njegovu „Dundu Maroju“ na talijanskom (starijim i novijim, neuspjelim, manje ili više uspjelim prijevodima komedije, gdje ima dobrodošlih polemičnih tonova, autorskih ili citiranih, a na djelu je i za manje stručna čitatelja vrlo korisna inherentna poduka o prevoditeljskoj teoriji i praksi). Zatim je riječ o talijanskome prijevodu Držićeva „Skupa“, uz općenite stavove o originalnosti hrvatske renesansne književnosti ili pak nasljedovanju talijanskih uzora, navođenjem „tvrdih“ pozicija jednoga Cronije, polemičnih tonova Šveleca, smirenosti jednoga Frane Čale i sl., pa do suvremenih teoretika i prevoditelja koji nailaze na probleme prenošenja i ambijentiranja starijih, klasičnih tekstova, poput Držićevih, ali ih prenose i tumače u sasvim novome svjetlu ili ključu, doduše ne uvijek bez stanovitih rezervi s kroatističke strane, ali ipak daleko od negdašnjih nijekanja pa i isključivosti ili neznajna starijih tumača. O Dum Marinovoj „fortuni“ i Gundulićevu „kolu od sreće“ („Od Držićeve fortune do Gundulićeva kola od sreće“), u tom se rasponu ukratko skicira paleta vjerovanja tijekom povijesti naše uljudbe o tomu što ili tko upravlja ljudskom sudbinom. Ukratko, kako se svjetonazor mijenja(o) u susljednim epohama, tako je i s onima renesansnim, odnosno baroknim. Zaključak je u duhu ideje politike kao autonomne ljudske djelatnosti: „...Pomet kao Držićevo vjerovanje da pametni ljudi, bez obzira na pripadnost društvenoj ljestvici, mogu s dna kotača sreće stići na vrh, a Osman kao Gundulićevo upozorenje oholim vladarima, koji svojom lošom vladavinom nanose zlo vlastitom, ali i drugim narodima, da s vrha kotača začas mogu pasti na njegovo dno“. Što danas i ovdje na to reći? A završni rad ovoga poglavlja „Šime Ljubić, jedan od uzoritih ‘muževa’ Dalmacije“, posvećen je tome Hvaraninu, možda zanemarenu i zaboravljenu, ali iznimno zaslužnome devetnaestostoljetnom teologu, arheologu, povjesničaru, političaru i biografu. Osnivač je Hrvatskoga arheološkog društva, pokretač njegova glasila, ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, a mnogo je istraživao u venecijanskim arhivima. Zalažući se za hrvatstvo Dalmacije, naravno da je na drugim stranama morao izazvati otpore, taj autor, među ostalima, i djela „Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia“ (Biografski leksikon uzoritih muževa Dalmacije). I njegovo djelo, i osoba, bivali su (ne)prihvaćani s obzirom na povijesno‑politički kontekst, bez obzira na to što je kao Hrvat svoj dalmatinski zavičaj držao mjestom suživota dviju kultura koje povezuje i knjiga koju prikazujemo. O trećemu i završnu poglavlju knjige reći ćemo u najkraćim crtama to kako obasi-

Boris Domagoj BILETIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

že tekstove o Krleži, Ciru Giannelliju, Ivi Frangešu i Frani Čali. I ova cjelina donosi četiri priloga, kao prethodne, dakle u kvantitativnome smislu postignuta je zgodna simetrija. O vezama, recepciji i prijevodima Krleže na talijanski piše se razmjerno opsežno, „Miroslav Krleža – preko Kvarnera na Apeninski poluotok“, no indikativniji je jedan raniji naslov autorice Delbianco, iz 2001., „Miroslava Krležu – najprevođenijeg ovostoljetnog hrvatskog autora – Talijani otkrivaju među posljednjima u Europi“. Ciro Giannelli, pak, bio je jedan od najuglednijih talijanskih bizantologa i slavista prošloga stoljeća. Navodi se njegova suradnja s povjesničarem književnosti Franjom Fancevom, filologom i književnim povjesničarem Milanom Rešetarom i dr., i dug te složen put do nastanka kritičkoga i tiskanoga „Hrvatsko-dubrovačkoga misala“ (izd. Vatikanske knjižnice), za koju su činjenicu najzaslužniji upravo prerano preminuli Giannelli i Sante Graciotti. Lijep primjer suradnje, upoznavanja, poštivanja i razumijevanja drugog! Tekst „Ivo Frangeš talijanist“ ukratko predstavlja talijanistički angažman i kapacitete našega književnog povjesničara, slavista, kroatista i talijanista, rođena, što je mali kuriozum, u Trstu. I naposljetku, počast profesoru tekstom „Pitanje izvora i izvornosti u Čalinoj interpretaciji“, koja se tema izravno tiče i hrvatsko-talijanskih književnih doticaja. Pa se podsjeća na to kako Čale argumentirano „...ne prihvaća (ni) definiciju hrvatskoga petrarkizma, kakvu je u prošlosti nametala talijanska slavistika, kao tek jednoga u nizu tipičnih talijanskih književnih pokreta koji su se ponovili u Dalmaciji. Veze s Italijom bile su važne za hrvatsku renesansnu poeziju, ali talijanski utjecaj (...) nije prema Čalinu mišljenju ni njezina temeljna, a ni jedina odrednica“. Nacionalno i univerzalno, hrvatska književnost i europski kontekst..., bez osjećaja „minornosti“ raspravlja se u Čale o temi izvora i izvornosti, kao što i priliči znanstveniku koji je djelovao i ostavio dubok trag u jednoj od kontinuiranijih europskih književnosti – hrvatskoj, dakako uvijek u kontaktu i prožimanju s drugima. Knjiga „Razumjeti drugoga“ sadrži prigodni predgovor, izvori i literatura pregledno su navedeni na koncu svake studije, uvrštena je prema kraju bibliografska bilješka s podatcima o prvome objavljivanju uvrštenih priloga, a na koncu je imensko kazalo i bilješke o autoricama. Sve u svemu, djelo je vrijedan književnopovijesni, ali jednako i komparativni, i kulturološki doprinos hrvatske kroatistike i talijanistike, domaće znanosti o književnosti općenito, sine ira et studio, naprotiv, utemeljeno, stilski dotjerano i izrazom ujednačeno, otvoreno i ničime izvanknjiževnim neopterećeno. Boris Domagoj Biletić, Rovinj

429

430

NOVA BILOSNIĆEVA ZBIRKA Tomislav Marijan BILOSNIĆ: Vrt, „3000 godina za dar“, Zadar, 2014., 176 str.

Tomislav Marijan Bilosnić (Zemunik Donji, 1947.) nesumnjivo je jedno od vodećih imena suvremene hrvatske poezije. Premda je najpoznatiji kao pjesnik, istakao se u gotovo svim književnim žanrovima. Osim kao književnik, Bilosnić se ističe kao slikar i umjetnički fotograf. Riječ je o vitalnom, radoznalom i nadasve radinom umjetniku. U knjizi „U tigrovoj kući – ogledi o poeziji Tomislava Marjana Bilosnića“ (Zadar, 2012.) književni kritičar Davor Šalat s pravom za piščevo književno djelo kaže kako mu je suština „neprestano umnožavanje vlastitosti, iskušavanje gotovo beskrajne raznovrsnosti, ali i granica koje mu osiguravaju prepoznavanje“. U pogovoru zbirci „Vrt“ čitamo zanimljive obavijesti o autoru: „Što sve Bilosnić nije okušao u životu? Radio je kao građevinski radnik, strojarski tehničar, konobar, vozač, knjigovođa, administrativac, novinar, književnik, fotograf, slikar, vojnik, ali i kao direktor više tvrtki, alfa i omega u zadarskoj kulturi, pokretač niza aktivnosti u mnogim mjestima Zadarske županije, a sveprisutan je na cijelom hrvatskom prostoru, u domovini i inozemstvu“. Književnim radom Bilosnić se bavi od srednjoškolskih dana. Godine 1968., tada 21-godišnjak, objavljuje prvu zbirku stihova „Senza luna...“ Od tada do danas, dakle u kontinuitetu od 47 godina, marljivo stvara književna djela i objavljuje ih gotovo svake godine, tako da je brojem objavljenih naslova, kojih je preko 100, Bilosnić u ovom trenutku najplodniji hrvatski književnik. Konstanta njegova književnog rada neprestano je istraživanje novih literarnih svjetova. Ne ponavlja se, svaka mu je knjiga novootkriveni planet. Uzmemo li u obzir Bilosnićev slikarski rad, tada ovaj umjetnik može poslužiti

Đuro VIDMAROVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

kao uzor književnicima mlađega naraštaja, odnosno od njega bi mogli naučiti ponešto o savršenoj organizaciji vremena, jer je osim brojnih knjiga i izložbi uspio ostvariti i ono što se naziva – boemskim životom, odnosno punom slobodom „vanjskoga“ dnevnog rasporeda. Bilosnić je u pjesništvu istraživač materinskoga jezika i njegovih literarnih dosega. Jezik mu je oslonjen na kulturnu baštinu Zadra i njegova zaleđa, pri čemu iznimno nadahnuto, koristeći baštinu kao gradivno tkivo, stvara moderna književna zdanja i uspostavlja umjetničku vezu između hrvatskoga povijesnog prostora i cijeloga svijeta. Bilosnić je znalac i poštovatelj književnosti ruskih klasika, francuskih modernista, antičkih pisaca, iskonskog pjeva afričkih domorodaca i mudraca Dalekoga istoka. Na toj osnovi njegov je pjesnički svjetonazor sretna simbioza na planetarnoj razini. Po toj širini Bilosnić je blizak velikome hrvatskom pjesniku Zlatku Tomičiću. Na primjer, Bilosnić je ušao u tajne sfere haiku poezije toliko duboko da se o njemu znade i u Japanu, kolijevci zen-budizma i haiku kao derivata ovoga religiozno-filozofskog sustava. U našu je poeziju Bilosnić unio, spomenuto je, motive i ritam pjesničkoga iskaza afričkih naroda slijedeći Piccassovo oduševljenje izvornom umjetnošću „primitivnih“ etnosa. Bitne su još osobine Bilosnićeve poezije do transcendentnosti uzvišeno rodoljublje i biofilnost. U rodoljublju se nastavlja na prethodnike – sve od Petra Zoranića, no slijedeći Matoševu maksimu prema kojoj možemo biti Europejci tek ako smo vrijedni kao Hrvati. Biofilnost i domoljublje, uz sklonost transcendenciji (koja sve snažnije obasjava Bilosnićevo stvaralaštvo), oblikuju zbirku „Vrt“. Upravo po transcendentalno-meditativnoj razini ova se zbirka može smatrati nastavkom poznatoga i uspješnog Bilosnićeva teksta, zbirke „Tigar“, prevedene i na engleski jezik u SAD-u. Motiv vrta, dakako, asocira na Knjigu postanka, odnosno na rajski vrt kao mjesto izvornog čovjekova obitavanja u sretnoj simbiozi s prirodom, čednošću i nevinošću. Međutim, vrtovi su i mjesta budističkoga opuštanja i meditacije. U zapadnoj hemisferi, od antičkih vremena pa dalje, vrtovi su povezani s filozofskim razmišljanjima i meditacijama, s intimizmom odnosa prema ljepoti krajolika. U Bilosnića vrt je simbol višeslojnog uzleta. On je njegova poezija, kraj, domovina, mjesto njegove rajske čistoće. Pjesnik vrt opisuje kao harmonično susretište neba i zemlje, smrti i obnovljena života, čovjeka i Boga. Kako bi ostvario složen i zamašan cilj, Bilosnić je posegnuo za arhetipskim motivima iz svjetske književnosti, ali i za bogatstvom tradicije vlastite nacionalne književne baštine. Stoga se već prva pjesma, „Perivoj od slave“, „nastavlja“ na Petra Zoranića, jednoga od najvećih hrvatskih začinjavaca. Koristeći se slobodom citiranja, izrijekom se Bilosnić oslanja se na velikoga davnog

431

432

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Đuro VIDMAROVIĆ

suzavičajnika, pjevajući: „Na sridu perivoja došad vidih dub jedan raskošan i visok, listja jedne strane zelena, a druge strana zlaćena, a voće na njem kako bile i rumene jabuke i mirisne. Sjeti se Petra Zoranića koji će se pojaviti U raju čim se vrata otvore Zori zora Zorane Bunari zore Iz cakla vrije dažd po njemu klize ptice po bašćini žito vazda teče.“ Sukladno našemu srednjovjekovnom književnom idiomu, Bilosnić u nastavku pjesme pojam jezik poistovjećuje s pojmom narod: „Tuj jazik piše i poje / neporeciva maslina hrvatska...“ Od Zoranićevih „Planina“ u pjesmi „Stablo“ Bilosnić čini lûk do Afrike: „Baobab star kao Afrika / uvijek u središtu / u zori / nad grivom njezinom / Palmino stablo...“ Ponavljam da je vrt i dio samobitnosti našega pjesnika. Stoga razumijemo stihove: „Vrt je moje djetinjstvo / kolijevka u kojoj se ljuljaju preostale godine...“ („U oblicima vrta“). „Kad uđem u vrt tek sam vlat svega što nemam.“ („Sijući sjeme postao sam trava“) Svakako, transcendencija vrta očituje se u autorovu poistovjećivanju s poezijom. „U vrtu je iznikla poezija objedinjujući ljudski san. Vrt je biće poezije treperi u tišini.“ („U kuli poezije“)

Đuro VIDMAROVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Bilosnić u „Vrtu“ afirmira ljudsku intimu kao prostor u kojemu duša u potpunom smirenju s prirodom crpi sokove energije svijetla života i obnove te tako zadire u temeljna pitanja univerzuma. Tako autor svoje pjesme pretvara u zrcalnu sliku astralne, svemirske prašine. U središtu svega, odnosno iznad svega, stoji Apsolut. Kao što je u Rajskome vrtu u sredini stajalo drvo jabuke, odnosno stablo mudrosti, tako je u Bilosnićevu vrtu središnje stablo dud, murva koja realno stoji u njegovu dvorištu. Slijedeći kršćanske zasade, Bilosnić u pjesmama „tumači“ da je tajna ljudske kreacije u kontaktu sa zemljom, jer zemlja postaje plodna samo kada je dodirne ljudska ruka, pa se tako u svakom novom dodiru zemlje i čovjeka obnavlja Božja gesta – kada je On u beživotnu glinu udahnuo život i stvorio čovjeka. Pri tome se negdje u pozadini, kao intelektualno nadahnuće, osjeća tumačenje katoličkoga pjesnika Ivana Goluba koji kaže kako je Bog stvorio čovjeka od zemlje, ali – od one na kojoj je rođen. Stoga je razumljivo to što Bilosnić izvanrednu zbirku „Vrt“ završava pjesmom „Matošev vrt“, kao odom domovini. Dok u uvodnoj pjesmi koristi stihove Petra Zoranića, u ovoj se pak koristi citatima iz stvaralaštva A. G. Matoša, pa tako prvi stih glasi: „Duša moja čaroban je kraj“. U ovoj pjesmi izvanredno lucidno povezuje kontinentalnu i jadransku hrvatsku, hrvatski sjever i jug, objedinjujući književnim zagrljajem cijelu našu zemlju i naš cjelokupni etnički prostor. Evo potvrde tomu u pjesmi „Matošev vrt“: „U grudima rastvara se zemlja i sinje more jadransko vrt koji govori Istim jezikom kao Hrvati u vrtu morski zrak u grlu krljušt srdela Hrvatska, Hrvatska!“ U zbirci koju smo netom predstavili Bilosnić je ponovno iznenadio pjesničkim govorom, rasponom pjesničkoga iskaza i blagotvornom snagom transcendencije. Stoga prikaz završavamo kiticom iz pjesme „Getsemanski vrt“: „Gospode, iz tvog vrta ne izlazim a ti kako hoćeš. U vrtu ću naći mjesto za dušu svoju.“ Đuro Vidmarović, Zagreb

433

434

ROMAN NEISKORIŠTENOG POTENCIJALA Slavoljub STANKOVIĆ: Prvaci svijeta!, Algoritam, Zagreb, 2014., 197 str.

Zagrebački „Algoritam“ lani je objavio dvije knjige „oprečnih“ naslova: Damir Avdić svoj je roman naslovio rezoluntnim odbijanjem – Ne želim da pobijedim. – s istaknutom točkom na kraju naslova kao apostrofiranjem autorove nepokolebljivosti u izrečenom stavu, a Slavoljub Stanković u Prvacima svijeta! zaključnim uskličnikom veliča upravo pobjednike. Međutim, dok je Avdićeva knjiga uspješna u nakani da progovori više, ozbiljnije i značajnije o našemu jučer, sada i ovdje, Stanković u tome ne uspijeva, ostajući tek na razini zabavne književnosti. Stankovićevi Prvaci svijeta! tek su uvjetno rečeno roman, jer je riječ o labavo povezanim četirima kratkim pričama pri čemu je rukopis sižejno osmišljen kao simulacija prijenosa košarkaške utakmice, a svaka je priča smještena u vrijeme odigravanja utakmica finala svjetskih prvenstava u košarci, kada je reprezentacija Jugoslavije osvojila naslov prvaka svijeta. Roman ima fragmentarnu strukturu; rukopis je strukturiran tako da čitatelj naizmjence prati događaje koji se zbivaju u Zagrebu 1970. godine, Ljubljani 1978., Sarajevu 1990. i Beogradu 1998., za vrijeme odigravanja finalnih utakmica svjetskih prvenstava u košarci, koje završavaju pobjedama tadašnjih, navijačkim rječnikom rečeno – „naših“. Pritom autor pripovijedajući poseže za simulacijom radijskih i televizijskih prijenosa, uzimajući za naratora sportskog komentatora koji događaje u tim gradovima za vrijeme finalnih utakmica posreduje

Božidar ALAJBEGOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

diskursom sportske reportaže. No autor u tome nije dosljedan pa takav način naracije koristi na otvaranju svakog od četiriju pripovijednih fragmenata, i ne koristi se tim diskursom tijekom cijelih narativa, već poseže za njim samo povremeno. Štoviše, i kad za takvim komentatorskim diskursom posegne, pokaže se kontraproduktivnim, jer autor taj izričaj koristi u svrhu pretjeranog objašnjavanja samorazumljivih činjenica ili motivacijski transparentnih postupaka likova (posebno izrađeno u priči smještenoj u Beograd). Pažljivo čitanje otkriva da se radi o nedovoljno osmišljenim, ne pretjerano zanimljivim kratkim pričama, što Stanković tek djelomice neutralizira upravo oštrim montažnim rezovima i „skakanjem“ s priče na priču radi simuliranja simultanog prijenosa četiriju utakmica. Pritom sarajevska priča iz 1990. ostaje na razini ne pretjerano duhovita gega s „humorom“ koji je klišej zafrkancije na račun intelektualno inferiornog pojedinca, uz očit izostanak ozbiljnije društveno-socijalne ili političke kontekstualizacije priče, dok je priča locirana u Zagreb i 1970. godinu posve nezanimljiva, neuvjerljiva i banalna, bez ikakve poante ili provokativnosti. Ljubljanska priča iz 1978. potencijalno je najzanimljivija, jer okuplja najveći broj likova i motivski je najbogatija, ali ukupan dojam umnogome umanjuje traljavo izvedena, kaotična završnica priče, dok je beogradska priča najdojmljivija. Razlog uvjerljivosti te priče vjerojatno je u činjenici što je smještena u najbližu prošlost, u 1998., a odlikuje se bogatijim jezikom i vrlo oštrim socijalnim komentarom, čije su kritičke oštrice usmjerene prema nekoliko neuralgičnih točaka još uvijek aktualne stvarnosti, od kojih je upozorenje o pogubnosti deindustrijalizacije možda najvažnije. Ovaj dio knjige također aktualizira proleterijat i vraća već zaboravljeno radništvo u ulozi subjekta priče na stranice književnosti, s kojih je već gotovo dva desetljeća protjerano. Nakon izlaska autorova prethodnog romana Split, koji se dijelom bavio i tematikom reklamne industrije, kritika je isticala Stankovićevo „kopirajtersko“ iskustvo, jer je taj 46-godišnji beogradski pisac specijalizirao Oglašavanje na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, te je autor brojnih reklama za domaće i strane brandove. No, premda je ta knjiga objavljena prije pet godina, ovaj novi roman pokazuje da Slavoljub Stanković književnost i dalje stvara više kao „kopirajter“ nego kao pisac – naime, stječe se dojam da se pišući više fokusira na efekte i atrakciju, nego na sadržaj i fabulu. Roman Prvaci svijeta!, naime, proizlazi iz dobro zamišljene ideje, ali je potom njegov „kostur“ autor oskudno razradio, pa je čitatelju ponuđen premršav, tanak i nedovoljno zanimljiv rukopis. „Kopirajtersko“ iskustvo očituje se u lapidarnosti i sposobnosti gradbe efektnih tzv. one-linera, duhovitih jednorečeničnih iskaza (češće) i komičnih gegova (rjeđe). No, sve to je nedovoljno da zamaskira sadržajno siromaštvo rukopisa, što se posebno pokazuje ako se svaku od četiri priče čita za-

435

436

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Božidar ALAJBEGOVIĆ

sebno, u kontinuitetu, zanemarujući rascjepkanost koju izzaivaju montažni rezovi. Fragmentacija kao da autoru i jest bila na umu kako bi nezanimljivost priče pokušao učiniti manje vidljivom. Ukratko, riječ je o prota koja se brzo i lako čita i još lakše i brže zaboravlja. Osim što proletere kako-tako vraća u fokus književnosti, ima još nekoliko dobrih strana. Uz efektne dijalektalne dijaloge u beogradskoj priči, ta se „dionica“ odlikuje naglašenom društvenom kritikom o ljudima koji su, osim što su pečalbari u profesionalnom smislu, osviješteni kao gastarbajteri u vlastitim životima. U ljubljanskoj priči i likovima srednjoškolaca te njihovu otporu spram navijačke euforije zbog pobjede jugoslavenske reprezentacije, možda ipak predvidljivo, Slavoljub Stanković kao da ističe omladinu koja će nekoliko godina kasnije, u kultnoj Mladini, anticipirati raspad zajedničke državne zajednice. Ipak, sve su to tek rijetki signali što upućuju na potencijal rukopisa koji je ostao neiskorišten, ili nedovoljno ostvaren. Božidar Alajbegović, Rijeka

PJEVATI I PISATI Alexandre ROMANES: Na ramenu anđela, Litteris, Zagreb, 2014., 91 str. Naslov izvornika: Sur l’épaule de l’ange. S francuskoga prevela: Marija Bašić.

Alexandre Romanes rođen je 1951. godine, francuski je Rom, pjesnik i osnivač prvoga romskog cirkusa u Europi. Bio je i ekvilibrist, krotitelj, živio je u cirkusu, nomadski. Divili su mu se Jehudi Menjuhin i Christian Bobin. Njegove romane i pjesme objavio je Gallimard: Izgubljene riječi, Narod šetača, Na ramenu anđela. Tako, primjerice, Bobin u uvodu ove knjige ističe: „Čitati Alexandra Romanesa znači doživjeti iskustvo najveće duhovne nagosti. Samo glas, i osobito, ton tog glasa: potpuno napetu lutnju u mladosti“. Knjiga Na ramenu anđela sastoji se od kratkih pjesama i zapisa, koji su gnomski, izražavaju mudrost autora koji govori o svom bogatom životnom iskustvu. Možda je najzanimljiva činjenica, kako Romanes ističe, da „pisanje nije ciganska tradicija“. Za njega je poezija preuzvišena, pa se dugo nije niti mogao osjećati kao pjesnik. Referira se na romski jezik, govori o njegovoj višeznačnosti i slikovnosti/slikovitosti: „Nebo, davati i Bog, / to je na ciganskom jeziku, / ista riječ“. Romanes govori i o bogatstvu francuskoga jezika, o njegovim oblicima, ali i o zanemarivanju, odnosno nedostatku istraživanja toga jezičnog bogatstva. Govori o narodima crne Afrike. Uglavnom, svijet je podijeljen na onaj poetičan i onaj koji to nije. Romanes ne želi preuveličavati formalno obrazovanje. Ističe važnost nematerijalnog, jer „više vrijedi živjeti / na općinskom deponiju / sa ženom koja te voli / nego u venecijanskoj palači sâm.“ Pjesnika zanimaju „stabla, ptice i poezija“. I obitelj, kojoj posvećuje knjigu i stihove. U svojim zapisima govori o predrasudama prema Ciganima. Možda ponekad takvo razmišljanje i jest esencijalističko: „Ciganin nikad nije / rekao ženi volim te.“ Jezgrovitost vlastitih napisa opravdava time što se najvažnije može reći „u nekoliko rečenica“. Ponekad olako potcjenjuje umjetnost romana, ponekad su njegovi iskazi odveć pojednostavljeni, ali u cjelini, ova je knjiga niz misli koje govore o smislu života u kojemu se cijeni važnost svakog trenutka. Pjesnik uživa u stvaranju i ne stidi se toga osjećaja. Spominje lutnju, violinu, i glazbu, pa je riječ o cjelini pjesničko-muzičkog iskustva. Govori o važnosti poštivanja žena – „većina muškaraca ne vidi u ženi Boga...“

437

438

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Darija ŽILIĆ

U ponekom zapisu prisjeća se djetinjstva s nostalgijom, govori o vlastitoj obitelji, svojim kćerima... Svijet je manihejski podijeljen na anđeoski i vražji, a upravo ovaj potonji jači je: „Deset anđela / neće dobiti bitku / protiv samo jednog đavla“. Romanes piše o patnji Isusa Krista i ljudima koji se olako daju grijehu, ali i onima koji su u „savezu s nebom“. Nema u njegovoj poeziji bogate metaforike ni mistifikacije. Jednostavno govori o suštini, kao da je ljuštenjem slojeva značenja jezika htio doći do srži i bítī života. Treba istaknuti činjenicu da je individualan glas još i danas rijedak u ciganskoj poeziji. Pisanje nije imanentno tome „narodu s ruba“. Isabel Fonesca, koja se sustavno bavila životom Cigana, autorica sjajne knjige „Sahranite me uspravno, Cigani i njihov put“, naglašava tu nerazriješenu napetost između odanosti tradiciji i nastojanja pojedinca da predstavi svoje iskustvo. Fonesca ističe da je nostalgija sama bît ciganske pjesme. Odakle izvire ta nostalgija? Cigani nemaju doma, a nostos označava baš povratak domu. Cigani ne sanjaju o domovini: oni imaju nostalgiju za utopijom, „mjestom kojeg nema“, pa slave čežnju, prije svega čežnju za prošlošću. Te se značajke mogu primijeniti i na poeziju Alexandra Romanesa. Na ovome mjestu možda bi trebalo spomenuti Papuszu, jednu od najvećih ciganskih pjevačica i pjesnikinja svih vremena. Cijeli je život proživjela u Poljskoj, a kad je 1987. godine preminula, nitko to nije primijetio. Tek je Fonesca pisala o njenoj sudbini. Papuszina obitelj bila je nomadska, a vještine čitanja i pisanja učila je od seljakâ u zimskim boravištima. U zamjenu za neki dar, učili su je pisati. Dvadesetih godina prošloga stoljeća pismenosti među Ciganima nije bilo. Ona, Papusza, bila je svjedok povijesti i nije pisala samo o vlastitom narodu, već i o Židovima. Poljski pjesnik Ficowski transkribirao je njezine priče i pjesme, s namjerom da ih objavi u knjizi. Sudbina ove pjesnikinje na koncu je bila tragična, jer je uključena u projekt koji je trebao reformirati dotadašnji život Cigana u Poljskoj. Tada su je odbacili njezini, a Društvo poljskih pisaca nije joj pomoglo. Kada su njene pjesme objavljene, Papusza je izvedena pred sud, izopćena iz društva, a sljedećih 34 godine živjela je posve sama i izolirana. Više nikada nije pjevala. Eto, danas se Romanesovim pjesmama dive pjesnici koji pripadaju romskoj zajednici, ali i poznati pisci drugih narodnosti. Alexandre Romanes kao da je u svojim stihovima sačuvao i sjećanje na sve nesretne, poput Papusze, i neznane prethodnike koji nisu zabilježeni u „kanonima“. Njemu nije ni bilo važno uspjeti nego, baš kao i Papuszi, samo pjevati i pisati. U ovome izdanju valja istaknuti i vrlo dobar prijevod s francuskoga, koji potpisuje Marija Bašić. Darija Žilić, Zagreb

KRHKOST TIJELA I OPREZ PREMA SVIJETU Aida BAGIĆ: Tijela su laka meta, Mala zvona, Zagreb, 2014., 93 str.

Aida Bagić je 2007. godine objavila zbirku pjesama „Ako se zovem Sylvia“. Riječ je o knjizi u kojoj je objedinjen njezin opus nastajao u različitim vremenskim razdobljima. Sabiranje sjećanja i propitivanje vremenitosti bilo je u temelju njezina poetskog rukopisa. Kritičari su uočili da se uz propitivanje identiteta, posebno lezbijskoga u odnosu na građanski, Bagićeva igra jezikom te da se kod nje može iščitati utjecaj ruske avangardne književnosti. Njezina poezija povezuje stvarnosnost i intertekstualnost, a to se posebno očituje u novoj knjizi „Tijela su laka meta“. Riječ je o pažljivo strukturiranom rukopisu od sedam poetskih cjelina: Pjesme, Radi se o tom da zaustavim asteroid, Dodiri su drevniji od riječi, Nini Studen, Arktik putuje, Jug je kamo god da krenem i Ulicama grada Mainza. U prvome ciklusu, Pjesme, čitamo pjesme u prozi u kojima se poetski opisuje odrastanje lirske junakinje, to je svojevrsni autopoetički zapis o tome kako nastaju pjesme i otkrivaju se tko je utjecao na sutoričino pjesništvo. Premda navodi imena dječjih pisaca, te razne časopise, ipak u ludističkom zapisu ona govori o najdubljem motivu: „usamljenost, vrlo jaka usamljenost“. Zanimljivo je da se spominje i knjiga mlađega hrvatskog pjesnika Hrvoja Jurića. Ovaj kratki ciklus uvod je u intersubjektivnu cjelinu Radi se o tom da zaustavim asteroid. U pjesmi „Stabla“ referira se na pjesmu „Ptice“ Danijela Dragojevića. U stihu „Nisam ja sama / smislila sva ta stabla što mi granama škakljaju misli, vijuge i unutarnje uho“, govori o vlastitoj poetici koja se svjesno nadovezuje na tradiciju, pa stoga u čitavoj pjesničkoj knjizi nalazimo asocijacije na stihove ili pak pjesme iz

439

440

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Darija ŽILIĆ

hrvatske književnosti. Autorica se ne postavlja kao ona koja kreće iz početka: ona pomno gradi pjesme koje dijalogiziraju s drugim pjesničkim glasovima, a u toj se polifoniji hrvatska poezija iščitava na originalan način. Treba spomenuti kako je riječ o pjesnicima: Delimiru Rešickom, Vesni Parun, Anki Žagar. Bagićeva iznimno cijeni hrvatske klasike te skromno naglašava: „...moje klopke su krhke. Guar, rosna životinja, slobodna je.“ Naravno, riječ je o poznatoj pjesmi Anke Žagar, pjesnikinji koja je jezičnim inovacijama utjecala na mlađe pjesništvo pa stoga Bagićeva, u odnosu na „slobodu“ rukopisa Žagarove, svoju poetiku još uvijek označava kao „krhku“. Ovdje čitamo pjesme „Hrvatske pjesnikinje“ i „Hrvatski pjesnici“, u kojima se slamnigovski poigrava jezikom, a zanimljiva je sintagma „jezik s malo sočivice“, čime se jezik metaforički povezuje s hranom. Naravno, Slamnigova poetika očituje se posebno u infantilizmima, jezičnim kalamburima, a u pjesmi „Radi se o tom“ autorica se izravno referira na toga velikog suvremenog hrvatskog pjesnika. Nešto manje uspjelu pjesmu autorica je posvetila izdavačkoj kući „Mala zvona“. Riječ je o narativnoj pjesmi u kojoj nema posebnosti, nego tek ushićenost nakon listanja lijepo oblikovane knjige. Možda je temeljni ciklus knjige Dodiri su drevniji od riječi. Upravo tijelo postaje predmetom poetskoga propitivanja, odnosno osvještavanje tijela u prostoru, ispisivanje „ultrazvučne kartografije“. Nalazimo i ekfrastične dijelove, ekskurs o nemoći razumnog djelovanja („Razum je nemoćan pred današnjim danom; kad lutam / od jedne sebe do druge, prepirem se nad vlastitom / prošlošću“). Ponovno se otvara bolno pitanje identiteta, sjećanjâ koja potiču ranjivost, ali i bijeg, odnosno „izlazak iz jezika“, jer se traži perspektiva vanljudska, stopljenost s egzistencijom biljke penjačice, izlazak iz interteksutalne matrice, otkrivanje slabosti. Nije stoga slučajno da ciklusom dominiraju motivi zemlje, rahlosti, šuma. Kao da se konačno uranja u vlastitu unutrašnjost (pjesma „Tijelo“). Tijela su krhka, ona se „unose“ u sjećanja, ona su „lake mete“, jer su otvorena prema svijetu i nezaštićena. Umjesto okrenutosti prema van, lirska se junakinja okreće sebi „zvucima koji / dopiru iznutra“ (pjesma “U predjelima uha“). Kao da se autorica oslobađa i otvara, izlazi iz klopke, odbacuje strahove („nema ničeg vani pred čim nam treba pobjeći“). I pojavljuje se povezanost s onim drugim, zagrljaj koji se ostvaruje u doticaju sa voljenim. No tijelo ipak nije nemoćno, ono može „intervenirati“ u „povijesno sjećanje“. Bezruke skulpture metonimija su davnih, zaboravljenih svjetova, a pljačkaši grobova, koji se spominju, itekako podsjećaju na džihadiste i njihove rušilačke napade na drevne gradove i početke civilizacije. U trenutku kada bi memljivost melankolije mogla narušiti uravnoteženost, pjesnikinja se vraća ludizmu, makaronštini (pjesma „Ljubimec za res nema sreće“). Izvan jezika je dodir, iskustvo osjeta, okus tuđega tijela, užitak osjetila i, naposljetku, metafora: tijelo kao glazbalo. Ciklus Nini Studen posvećen je prerano preminuloj spisateljici i izdavačici Neli

Darija ŽILIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Milijić koja je pisala pod pseudonimom Nina Studen. Za razliku od prethodnih ciklusa, ovdje je riječ o poeziji koja nije usredotočena na smisao, već na zvuk, pa nalazimo brojne jezične promjene, asonance i aliteracije, konstrukcije u kojima se propituje i lezbijski identitet, reference su na knjige mlađih autorica ( Jelena Čarija), a pritom se ističe kako je nemoguće spoznati samu sebe – ona je „nepojmna“, što znači i samoj sebi nerazumljiva, pa joj jedino preostaje nizati slike, narcistički se ogledati i eptitetima koji se eufonično nižu jedan za drugim, pokušavajući dokučiti vlastitu bit. Pritom je teško pitanje idetiteta prikazano ležerno, jer zapravo sve je igra u kojoj nema kauzaliteta, već se nižu opisi koji stvaraju složenu sliku lirske junakinje. Ciklus Arktik putuje sadrži pjesme koje podsjećaju na hiperboličke biblijske slike – neznantnost čovjeka pred nepogodama, uraganima, potopima, reference na drevne mitove o matrijarhatu (pjesma „Molitva“) te mit o kozmogoniji (pjesma „Zazivanje II“). Ističe se zamor od revolucije („melankolija revolucionara“), oprez pred strašnim svijetom koji nas okružuje. Treba izdvojiti upravo pjesmu „Oprezna“, jer vrhunski govori o svijesti o posljedicama, o strahu, udarcima, o tome da „talasanje“ predstavlja prijetnju društvu naviklom na šutnju. Poučena iskustvima djelovanja, ona ipak sada „pod jezikom nosi novčić“. Strahu se mora odgovoriti ugrizom: „zagrizi / bijelu kockastu neman, progutaj / bez žvakanja“. U ciklusu Jug je kamo god krenem niz je impresionističkih pjesama u kojima se haiku oblikom opisuju gradske vedute, doživljaj grada, ali i žudnja, lutalaštvo. Ipak, čini se kako unatoč lepršavosti, postoji svijest o svijetu punom opasnosti, pa i strahovi imaju „duboko korijenje“. Posljednji ciklus Ulicama grada Mainza čini tek jedna poema vezana uz reminiscencije, uz povratak u mladost, povezivanje prošlosti i sadašnjosti. Naizgled lakomisleno kretanje gradom, biciklom, zaljubljenost, i na kraju tek naznaka ne-vremena koje slijedi: „kako li sam nesretna što vrijeme sporo prolazi: / nemam ja još pojma o tome što nas čeka / nitko nema pojma: / tek je ljeto / osamdeset i devete“. Premda niti jednom u knjizi nije spomenut rat, kao da tek ova pjesma otkriva dubinu pozadine – ratne strahote koje slijede i koje su naznačene, kao izvor svih strahova i strepnji. U ciklusu autorica govori o ljubavi prema muškarcu, Pakistancu, no zanimljivo da je iskustvo rata i poraća vezano uz ljubav prema ženi, o čemu govori njezina prva knjiga pjesama „Ako se zovem Slyvia“. Za razliku od prve knjige, zbirka „Tijelo je laka meta“ složenije je strukture, ali tematske preokupacije ostaju gotovo istovjetne, vezane uz jezične igre i propitivanje identiteta lirske junakinje te njezina odnosa prema vremenu. Najbolje su pjesme ipak one koje govore o krhkosti tijela i novostečenu oprezu prema svijetu. Darija Žilić, Zagreb

441

442

SRCE CRVENE TAME Tihomir DUJMOVIĆ: Hrvatska u raljama djece komunizma, Kružić d.o.o., Zagreb, 2014., 352 str.

Ima mnogo knjiga koje svjedoče o zlu komunizma i tzv. antifašizma, ali tako otvoreno, tako iskrena i strastvena kao knjiga Tihomira Dujmovića, rijetko je koja. Pisana je istim adrenalinskim nabojem od prve do posljednje stranice, srčano, beskompromisno, s imenima i prezimenima Zlica Nikogovića što se doklatariše na političku scenu i zasjedoše na visoke položaje kad se prašina rata slegla. Skriveni u lišću kao Zmija u raju, izmigoljiše tijelima i umom na svjetlo dana nakon opasnosti; svoju nepromijenjenu dušu i duh, intelektualni habitus ogoliše i „ispodmuća“ nastaviše djelovanje kao i dugih pola stoljeća prije. Jednako kao nekada, u ona vremena kad je cijela Hrvatska morala biti crvena, htjela ne htjela. Ali nikada nije bila! Ispod pokožice nasilno obojene u crveno, skrivala se modrina morske pučine, zeleno valovlje slavonskih polja, kameni masivi Velebita, mitske planine, pa zemlja, mirisna i masna u Srijemu, rumena u Zagori, plodna magna mater koju nam već stotinu godina otimaju. Ubijaju Hrvate, osobito djecu, mladiće, divojke, ne bi li izginuli, nestali, otišli zauvijek. Navodi auktor i brojke i imena. Na stotine mrtve djece u Domovinskome ratu, ali nađe se neki frljotak od čovjeka koji će privatni obračun agresora i pripuza u kojem strada i nevino dijete pretvoriti u kazališnu predstavu da obilježi ponovno i ponovno cijeli hrvatski narod kao genocidan. Ma kako se nije nitko našao da napravi roman ili predstavu o onom legendarnom Srbu koji je bio najstrašniji masakr

Nevenka NEKIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

hrvatskih hodočasnika, a slavni vrhunac bio mu je nabijanje na ražanj svećenika kojega se peklo kao životinju... E, moj frljotak, gdje si? Ima li koje sjećanje na Krnjeušu, Boričevac, stotine sela i gradića što ih istrijebiše crvena zvijezda i četnička kokarda? O novijim zločinima iz Domovinskoga rata da ne govorimo. Jesi li, frljotak, čuo za SUNČICU?! Nisi? Pa osluhni njezin šapat ispod srpskoga šinjela, krkljanje matere i djeteta! Ej, frljotak! Još je Sunčica živa! Ta crvena pokožica tankoga sloja umreženih i dobrostojećih vlastodržaca olinjala se i, kao što bi rekao duhoviti Andersen, svud pozlata otpade, svinjska koža ostade. E, o toj svinjskoj koži upravo piše Tihomir Dujmović, razmjerno mlad, a opet dovoljno star da se obrazovan i osvjedočen zlodjelima kreatura, što se u kracima hobotnice koja je mijenjala imena a uvijek sačuvala zlo srce uronjeno u more krvi, bavi djelima raznih nakaznih bića i razgrće lišće koje im pokriva stidne dijelove. Ne čini to onako usput. Ne, njegova je rečenica i misao satkana vrlo logično, utemeljena na činjenicama, neporecivim istinama, ispunjena duhovitim, sarkastičnim i apsurdnim primjerima Njihove crvene laži. U tih 350 stranica koje će ostati nezaboravne u našem medijskom, ali i povijesnom prostoru, sabrao je sve ključne dokaze za svoju tezu iz naslova – Hrvatska u raljama djece komunizma. Ta se teza može dokazati i na druge načine, a Dujmovićeva je nakana taksativno poredati činjenice, factum historicum, ostavljajući onu poznatu fama volant polupismenim kolegama što se naviruju ispod skuta živahne boginje Udbine (naglasak na bi!). Draga je to boginja, nalik na one mitske s mnogo sisa iz kojih se može napojiti prljavu djecu koja se pojavljuju redom u ovoj knjizi. Nisu to neka sićušna bića slučajno na visokim položajima, ne, sve su to sile od starijih sila rođene, manje ili više uhljebljene po ključu „zasluga“ očeva i djedova, došlepane iz zakutaka golemih stančuga gdje su se uvijek odvijali tajni noćni dogovori. Oni i mi. Podjela odvajkadna. O njoj govori Dujmović i traži uzroke, jer to je najvažnije. Ništa se ne događa slučajno. Slučaj ne postoji. Traži auktor namjerno zaboravljene dokumente s podlim i krvavim planovima koji se upravo ovih dana ponovno čuju iz onoga prokletoga grada. Zvone kroz eter i donose mržnju i strahove. Jer mi više nemamo obranu, nemamo vojsku, nas će braniti neka asocijacija kojoj plaćamo članarinu, a sami smo na pustopoljini, kao i onih dana kad je padao Vukovar. Sami samcati. Kažu, ne će se usuditi napasti! Pa ne mora se samo krvoločnim napadom osvajati neka zemlja! Danas, dokazuje Dujmović, postoji niz načina da se uništi jedan narod: opaka vlast može rasprodati zemlju, njena blaga, njene vode, njeno more, njene šume, njene ceste, njenu djecu, vabeći ih da se isele u daleke i „sretne“ predjele; može daviti seljaka koji je uvijek iznio identitet naroda na jakim i otpornim plećima, daviti ga otkupnim cijenama, natjerati ga da pokolje stoku (dok ostale zemlje EU dobro potpomažu poljodjelstvo i stočarstvo); otimaju-

443

444

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Nevenka NEKIĆ

ći narodu povijesne baštine, jezik, djela ispisana na tom jeziku. Ta silna opančarska agresivnost sada je dobila „moćnu gomilicu“ u vlasti, na samom vrhu. I donosi mudri Dujmović imena i biografije raznih mandarina koji nam kroje sudbine. Nema tu znanja, nema dobrih školovanih ljudi, ili vrlo rijetko, neki nemaju ni dana rada u nekoj struci. Sve je „utemeljeno“ na davnim zaslugama očeva i djedova kojima se sada sudi u Münchenu. Ako ne prema tom ključu, onda prema „krvnim zrncima“. Mi ih ne smijemo spominjati. I ne ćemo. Jer među onima koji su branili Domovinu ima dosta onih koje se danas ne spominje, a bili su čestiti i pošli u boj za dom. E, upravo te izbjegavaju Njihovi koji su se uhljebili i okupili opskurne tzv. nevladine organizacije i udruženja. Svi su oni na dobrim sisama države i stranih, planski osmišljenih, što zapadnjačkih što „regionskih“, silnica. Duboka i istinska arheološka pretraga za uzrocima našega materijalnoga i duhovnoga propadanja sabrana je u ovoj iznimno, briljantno napisanoj knjizi novinarskoga žanra. Možda je trebalo staviti na kraj rečenicu sa str. 188.: „Ničija nije do zore gorjela, pa ne će ni vaša!“ Činjenica je da gotovo nema problema, pitanja ili događanja koja nisu obuhvaćena bar djelomice u nekoj asocijaciji, a mnogim je pojavama i ljudima ili neljudima posvećeno nekoliko stotina naslova. Čitaš gotovo halapljivo i šaraš po knjizi, dopisuješ svoje doživljaje i spoznaje, patiš i nadaš se da će ovo pročitati mnogi. Da bar može i Zvonko Bušić kojem se Tihomir Dujmović duboko poklonio na koncu knjige i darovao mu mnoge stranice, moleći ga za oprost što ga uvrijedismo. Jesmo li krivi za njegovu smrt? Hoćemo li ustati i zbaciti sa sebe nečist koja nam prekriva vjeđe... „Ili prignimo glave od srama...“ Nije nikakvo čudo da su Dujmovića izbacili odavde ili odande, zabranili ovdje ili ondje njegove kolumne, da mogu ONI bi zatvarali ili potajno strijeljali. Nije zgodno ovo drugo. Ima neko europsko oko što nas ipak vidi. Ako ne spava. A, onako usput (o čemu i Dujmović piše): Kako se može dogoditi da četnik s ovjerenim ratnim stažom zasjedne na vrat jednoj ustanovi koja se bavi povijesnom dokumentacijom i na čijem je čelu dr. znanosti Ante Nazor? Sada se hajka složila i počinje vučja tulež na čelu s tim Čedomirom, ne bi li se otjerao rečeni dr. Nazor, a dokumentacija završila u šapama „regionskih“ mahera. Isti je Čedomir „onomad“ bio pomoćnik ministra i ministrice kulture, pa odonda ni jedna knjiga nema prolaz kroz mračni had između četnika i „dvije boce piva“, kako duhovito ocrtava Dujmović dragu nam Zlaticu. Hvala Tihomiru Dujmoviću, lakše nam je kad znamo da ima mlađih i hrabrih i da imamo kome ostaviti ovu toliko žuđenu Hrvatsku. Neka se opet baškare i lažu, neka nam pretresaju stanove (hrvatskoj književnici Mariji Peakić Mikuljan), neka saslušavaju po stanovima (Nevenku Nekić), neka pokušavaju provaliti u stan akademika Slobodana Novaka; neka ne zaboravimo kako su napali povjesničara Vla-

Nevenka NEKIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

dimira Mrkocija, mrcvarili po sudu Milu Pešordu, hrvatskoga pjesnika, što rade s Društvom hrvatskih književnika. Itd. Ipak, ničija nije gorjela dokle je htio. Čitajte ovu knjigu! Užitak je njen sadržaj poradi istine, užitak je njen stil poradi duhovitosti, slikovitosti i spoja drame koja objedinjava i razobličuje NJIHOVU laž i bijedu, ali i naše slabosti. Ona i poučava! Koliko dugo ćemo živjeti inter spem et metum? (Između nade i straha.) Tu bi rečenicu razumjeli neki davni zastupnici u Hrvatskome saboru jer smo znali latinski, ali nas nije spasio. Nevenka Nekić, Zagreb

445

446

INTERDISCIPLINARNOST SOCIOLOGIJE ZAHTIJEVA INTEGRATIVNO MIŠLJENJE I DJELOVANJE S. Lavić i suradnici: Leksikon socioloških pojmova, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2014., 850 str.

Dostupnost sociološkoga stručnog i znanstvenog nazivlja, kao i društvenih teorija, je conditio sine qua non valjanoga sociološkog istraživanja. To je, prije svega, značajno kad se posebne sociološke discipline osamostaljuju i postaju važna polja istraživanja, poput – sociologije kulture, sociologije religije, sociologije morala, sociologije politike, sociologije etničkih odnosa; sociologije sela, urbane sociologije, industrijske sociologije, medicinske sociologije... Sociološkom imaginacijom, polazeći od pojedinačnoga, razmatraju se mogućnosti za generalizaciju – povezuje se individualno iskustvo sa širom društvenom zbiljom, objašnjavaju se načini na koji se pojedinačni životi i preokupacije isprepliću s društvenom stvarnošću. Sve to zahtijeva postojanje i kvalitenih znanstveno-stručnih rječnika, leksikona, enciklopedija, priručnika, udžbenika. Leksikon socioloških pojmova nova je karika u lancu kontinuiteta razvoja ne samo sociologije nego, više ili manje, integrativnoga bića humanističkih i društvenih znanosti. Priređivač Senadin Lavić i suradnici u njemu (dalje u tekstu: Leksikon) obradili su stručno i znanstveno sociološko nazivlje i društvene teorije važne za suvremenu znanost i svakodnevnu upotrebu. U pisanju Leksikona sudjelovalo je nekoliko desetaka uglednih suradnika, ponajviše – sociologa, politologa, filozofa. Među njima su – Ivan Cvitković, Muhamed Filipović, Ivo Komšić, Džemal Sokolović, Mirko Pejanović, Slavo Kukić, Esad Zgodić.

Fahrudin NOVALIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Svaki leksikografski izvor, ovisno o tome što obrađuje, zahtijeva i precizan naslov. U Leksikon su, osim sociološkoga nazivlja, uvrštene i biografije autora s prostora bivše Jugoslavije, koji su doktorirali iz područja filozofije, sociologije, politologije i ostalih humanističkih i društvenih znanosti, a ispunjavaju uvjete navedene u ovome tekstu, pod međunaslovom Uloga i smisao integrativnoga mišljenja i djelovanja. Zato bi za neko sljedeće, dopunjenjo i prerađeno, izdanje Leksikona bio primjereniji naslov – Leksikon sociologije, nego Leksikon socioloških pojmova. Usto, moguće, novo izdanje Leksikona potrebno je dopuniti i inovirati pojmovima i teorijama koje su izostavljene ili, više ili manje – nove. Primjerice: teorija želja, teorija potreba, teorija interesa, teorija o kraju ideologije... Pojam rat obrađen je bez objašnjenja implicitnoga rata/specijalnoga rata kao supstituenta i komplementa rata kao oružanoga sukoba. Pojmovi rasipanje i potrošačko ponašanje uopće nisu obrađeni, a riječ je o visoko entropijskom obrascu ciničkog i nihilističkog odnosa čovjeka prema prirodi, društvu i samome sebi – o neracionalnom, bahatom i pohlepnom ponašanju – pogubnoj neodgovornosti za budućnost, što je dijelom izazvalo aktualnu globalnu krizu. Sinergijsko djelo(vanje) autora u Leksikonu zahtijeva i dosljedno integrativno mišljenje te integrativnu obradu nazivlja. Nova, izmijenjena znanstveno-tehnološka stvarnost zahtijeva da suvremeni čovjek, tijekom svoga rada, proizvodnje i djelovanja mijenja i samoga sebe. „Ne biti svjestan toga znači živjeti u prošlosti, u svijetu iluzija, uza sve rizike koji prate pomanjkanje svijesti o (nužnosti, op. a.) promjena (i razvoja, op. a.)“ (F. Šuran, Znanstveno-tehnički aparat i „novi“ čovjek, u: Sažeci izlaganja na Simpoziju – Integrativno mišljenje i nova paradigma znanja, HFD, Zagreb, 2013.) Zato proturječja suvremenoga globaliziranog svijeta, uključujući i njegovu kaotičnost, te interdisciplinarna i integrativna orijentacija sociologije i srodnih disciplina društvenih i humanističkih znanosti, zahtijevaju integrativno mišljenje i djelovanje – novu paradigmu znanja i razumijevanja aktualnih problema čovjeka, prirode, društva, čovječanstva. Dio tih pretpostavki već se nalazi u Leksikonu, jer preferira autore i pojmove koji su dio jezičnoga blaga suvremenih socioloških tekstova. Uvjet za uvrštavanje autora u Leksikon bio je taj da su doktorirali u oblasti filozofije, sociologije, politologije i ostalih humanističkih i društvenih znanosti, „da imaju objavljene knjige i znanstvene radove s validnom recenzijom, da je prepoznatljiv njihov javni humanistički angažman, da znanstvena zajednica može od njih preuzeti određene misli, ideje i forme društvenog djelovanja... Leksikon povezuje sociologiju, osnovne sociološke discipline i sociologiji srodne znanosti u jednu kompleksnu cjelinu“. To ukazuje i na, barem početno, interdisciplinarno i integrativno obilježje Leksikona, sa stanovitom mogućnosti razvoja sociologije kao pluriperspektivne discipline

447

448

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Fahrudin NOVALIĆ

u interaktivnom komunikativnom djelovanju različitih znanosti i djelatnosti – različitih znanstvenih i neznanstvenih orijentacija. Nešto slično bioetičkom modelu – humanoga komuniciranja kao prospektivno odgovornog oblika kooperativne interakcije čovjeka s prirodnom i društvenom okolinom. Svaka posebna sociologija u okviru sebe same i u interkomunikativnom odnosu prema ostalim sociološkim i srodnim disciplinama trebala bi razvijati model integrativnoga mišljenja i djelovanja. Na primjeru integrativnoga modela odnosa liječnik – pacijent u medicinskoj sociologiji, ukazujemo na potrebu valjanih znanstvenostručnih izvora s mnoštvom nazivlja iz različitih socioloških i srodnih disciplina, bez čijeg poznavanja – njihove biti, uloge, smisla i značenja – nema njihova učinkovita funkcioniranja i razvoja. Kad je riječ o odnosu medicinske sociologije, medicinske etike i integrativne bioetike, kroz barem jednu nezaobilaznu temu navedenih disciplina, Sandra Radenović primjećuje: „Reč je o (integrativnom modelu, op. a.) odnosa lekar-pacijent kao krucijalnom predmetu izučavanja prevashodno medicinske sociologije, ali i medicinske etike i integrativne bioetike“ (S. Radenović, Medicinska sociologija, medicinska etika i integrativna bioetika – tačke susreta, u: Sažeci izlaganja..., HFD, Zagreb, 2013.). Navedeni model podrazumijeva „koncept zajedničkog donošenja odluka, te koncept etike brige i etike empatije, koji preovladava u svim aspektima odnosa lekara i pacijenta (sociološkim, medicinsko-etičkim, komunikacijskim, pravnim...)“ (Radenović, isto). Bilo bi dobro da u radnu skupinu suradnika za neko buduće dopunjeno i prerađeno izdanje Leksikona, osim sociologa, te autorâ srodnih društvenih i humanističkih znanosti, bude, ako već nije, uključen i leksikograf. To bi priređivaču i suradnicima bila značajna stručna pomoć, jer riječ je o složenom i zahtjevnom leksikografskom projektu. Fahrudin Novalić, Zagreb

AUTORI

450 Autori i suradnici u ovome dvobroju Akademik Josip Bratulić, Zagreb – red. sveuč. prof. u m., povjesničar književnosti Dr. sc. Boris Domagoj Biletić, Rovinj/Pula – književnik Dr. sc. Irvin Lukežić, Rijeka – red. sveuč. prof. i književni povjesničar, Sveučilište u Rijeci Dr. sc. Jelena Lužina, Skopje – red. sveuč. prof. i teatrologinja, Sveučilište Sv. Kirila i Metodija Zdravko Zima, Zagreb – književni kritičar Slavko Jendričko, Sisak – književnik Zoran Kršul, Selce – književnik Zvjezdana Jembrih, Zagreb – likovna umjetnica i spisateljica Goran Gatalica, Zagreb – spisatelj Barbara Klepić, Dubrovnik – pjesnikinja Dr. sc. Vinko Brešić, Zagreb – red. sveuč. prof. i povjesničar književnosti, Sveučilište u Zagrebu Dr. sc. Suzana Coha, Zagreb – sveuč. prof. i povjesničarka književnosti, Sveučilište u Zagrebu Dr. sc. Dubravka Crnojević-Carić, Zagreb – sveuč. prof. i gliumica, ADU Zagreb Dr. sc. Ivica Matičević, Zagreb – književnik, povjesničar knjiž., HAZU, Zavod... Dr. sc. Antun Pavešković, Zagreb – književnik, povjesničar knjiž., HAZU, Zavod... Dr. sc. Cvijeta Pavlović, Zagreb – sveuč. prof., komparatistica, Sveučilište u Zagrebu Mr. sc. Božidar Petrač, Zagreb – književnik, urednik, knjiž. povjesnik Dr. sc. Ivo Runtić, Zagreb – sveuč. prof. u m., znanstvenik, germanist Adrian Cvitanović, Zagreb – književni prevoditelj Tamara Pliško, Pula – književna prevoditeljica Lorena Monica Kmet, Buje – književna prevoditeljica Mr. sc. Dragutin Lučić Luce, Zagreb – pisac, novinar, filozof Dr. sc. Fahrudin Novalić, Zagreb – sociolog Dr. sc. Maja Profaca, Zagreb – filozofkinja Jelena Ribarić Završki, Zagreb – doktorandica Mr. sc. Josip Krajač, Opatija – esejist i publicist Akademik Mladen Machiedo, Zagreb – književnik, red. sveuč. prof. u m., talijanist Dr. sc. Darko Dukovski, Pula – red. Sveuč. prof., povjesničar, Sveučilište u Rijeci Miodrag Kalčić, Pula – publicist, esejist, urednik Alvijana Klarić, Gračišće – prof. hrvatskoga i književnosti Dr. sc. Marina Protrka Štimec, Zagreb – sveuč. prof., povjesničarka knjiž., Sveučilište u Zagrebu Božidar Alajbegović, Rijeka – književni kritičar Đuro Vidmarović, Zagreb – književnik Darija Žilić, Zagreb – književnica i knjiž. kritičarka Nevenka Nekić, Zagreb – književnica Dr. sc. Renata Šamo, Pula/Zagreb – sveuč. prof. i prevoditeljica, Sveučilište u Zagrebu

SUMMARY & WHAT TO FIND AND WHERE?

452 NOVA ISTRA

Literary, art and cultural journal Zeitschrift für Literatur, Kunst und Kultur Rivista di letteratura, arte e cultura Pula, Croatia / Kroatien / Croazia, No. 1-2/2015

On the 20th anniversary of the journal and the 25th anniversary of the Istrian Branch of the Croatian Writers’ Association With the current issue, the journal Nova Istra (now with a new subheading: literary – art – culture) is about to enter its 20th anniversary (the first issue no. 1-2/1996 was released in mid-June in 1996), just as its publisher, the Istrian branch of the Croatian Writers’ Association (based in Pula) celebrates its 25th anniversary (launched on 2nd July 1990). Many things considering literature, culture in general, and socio-political context have occurred and changed since then; we have also survived one war, the Croatian War of Independence (1991-1995). Due to its literature and overall culture, also its formal/administrative EU membership, Croatia has ‘returned’ where it is all the time, from where it never went away, and where it has belonged since its earliest beginnings – Europe, in other words to the network of its nations, languages and cultures. At least, it should be understood like this from ‘both sides’. Instead of occasional words, the introduction includes considerations about the above-mentioned cultural facts, the two anniversaries, signed not only by some distinguished authors in the Croatian literary, scientific, cultural, social life…, but also by our associates, supporters, or to put it briefly – colleagues and friends; this journal would not be possible without them. They are very different according to their generations, viewpoints and aesthetical-poetical ideas, and such difference represents one of the foundations, a challenging abundance, characteristic for this journal and its publisher ever since the very beginning, and we hope that it will be like this in the future. As long as there are journals released. Of course, there will be enough space for other artistic expressions and media, for considering cultural issues, interesting historical ideas, philosophical and theoretical texts in general, along with the current fiction and translations that connect peoples, languages, cultures.. This is also an occasion to mark the hundredth anniversary of birth and 20th anniversary of death of Ljubica Ivezić, Ph.D. (1915-1995), the Professor and good ‘men-

453 tor’. She taught many people who are today eminent in cultural and public spheres, science fields and alike, not only in Pula and Istria, but all over Croatia. This lady is considered one of the important persons in the history of culture and the history of pedagogy in this region, due to her engagement with pupils and students, especially with young talented artists, in particular (future) writers. The contemporary literature is represented by a selection of various new texts (diaries, fiction, poetry) written by some very outstanding Croatian authors, without excluding some of those who have just peeped over the literary stage. Convincingly, though. Antun Gustav Matoš (1873-1914) is one of the most characteristic and important authors in the Croatian literature not only in 20th century; he is also one of the greatest Europeans in our literature. So, it is not surprising that one of the most significant professional and literary gatherings, focused on his life and entire opus, was held in the small Istrian town of Rovinj last year, on the occasion of the centenary of his too early death, which coincided with the anniversary of the Great War. The essays presented by eminent literary researchers and university ‘heads’ are completely included here. New translations first present pieces translated from Polish (about the Jewish district/ghetto in Warsaw in the Second World War) and then extracts from the Italian and German literature. The section with studies and essays contains texts from philosophy, science of literature and literary reviews; let us mention those on another two great Croatian authors who wrote in the last century – Miroslav Krleža (1893-1981) and Ranko Marinković (1913-2001). There is also one text on Montaigne, critical cognitive optimism, etc. Native region contributions, among other things, refer to the city of Pula during the last century wars, its urban and architectural problems, solutions, vistas… for the last hundred years… Finally, we also present new books by Croatian and foreign writers, fiction and poetry, but also polemical political non-fiction, sociology, and – very interestingly – the practice and theory of literary journals, the kind of literature that is not so common even in other languages and cultures. Translation: Renata Šamo, Pula

454

WHAT TO FIND AND WHERE? 20 / 25 Josip BRATULIĆ Društvo i druženje kao način mišljenja Society and companionship as a way of thinking

boris Domagoj BILETIĆ, Uz obljetnice… / On the anniversaries of Nova Istra and the Istrian Branch of the Croatian Writers’ Association, instead of the ‘occasional’ editorial

Irvin LUKEŽIĆ Pogled unatrag radi pogleda unaprijed / Looking back in order to look ahead

*** „Nova Istra“ i Istarski ogranak DHK-a – pogledi „izvana“ / Nova Istra and Istrian 32 Branch of the Croatian Writers’ Association – the views from „outside“ IN MEMORIAM JELENA LUŽINA Profesorica Ivezić: Post factum / Professor Ljubica Ivezić: Post factum / Uz 100. obljetnicu rođenja i 20. godišnjicu smrti / On the 100th Anniversary of Birth and the 20th Anniversary of Death

CONTEMPORARY LITERATURE ZDRAVKO ZIMA Bečanin s otoka Brača / A Viennese from the Island of Brač

SLAVKO JENDRIČKO Širenje domovine / Widening the Homeland

103

ZORAN KRŠUL Pukotina Koloseum / The Coliseum Crack

111

ZVJEZDANA JEMBRIH Ližnjan, ožujak 2014. / Ližnjan, March 2014

126

GORAN GATALICA Žmah tajanstvenega vesmira / The Taste of Mysterious Universe

136

455 BARBARA KLEPIĆ Pjesme / Poems

144

Tema: ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873.-1914.) / Topic: AGM (1873-1014) O stotoj obljetnici smrti / On His Death Centenary 19. „ŠOLJANOVI DANI“ U ROVINJU / THE 19th ŠOLJAN DAYS IN ROVINJ: VINKO BREŠIĆ Matoš i hrvatska književnost / Matoš and the Croatian Literature

154

SUZANA COHA Antun Gustav Matoš – domovina, nacija, identitet AGM – Homeland, Nation, Identity

161

DUBRAVKA CRNOJEVIĆ-CARIĆ Oko kazališta / Around the Theatre

174

IVICA MATIČEVIĆ Matoš i Matica hrvatska / Matoš and the Central Croatian Cultural and Publishing Society (Matrix Croatica)

186

ANTUN PAVEŠKOVIĆ Matoš na Hvaru / Matoš on the Island of Hvar

195

CVIJETA PAVLOVIĆ Matošev neprežaljeni Šenoa: postupak kanonizacije / Šenoa, Never-to-be-forgotten by Matoš: The Procedure of Canonisation

202

BOŽIDAR PETRAČ Matoševi pogledi na Bosnu i Hercegovinu Matoš’s Views on Bosnia and Herzegovina

212

Esej o Matošu fra Rajmunda Kuparea An Essay on Matoš by Father Rajmund Kupareo

222

IVO RUNTIĆ Spomen njemačke književnosti u Matoševoj lirici The German Literature Mentioned in the Lyrics by Matoš

227

456 NOVI PRIJEVODI / NEW TRANSLATIONS WŁADYSŁAW BARTOSZEWSKI – MAREK EDELMAN I bijaše židovska četvrt u Varšavi / There Used to Be a Jewish District in Warsaw, Indeed (trans. A. Cvitanović)

236

ANDREA DE CARLO Dva od dva; dva poglavlja (trans. T. Pliško) Two from Two; Two Chapters

256

ROSANNA BUBOLA Ispovijed / A Confession (trans. L. Monica Kmet)

265

ALESSANDRO SALVI Noć u kojoj se ništa nije dogodilo / The Night When Nothing Happened (trans. L. Monica Kmet)

276

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI / STUDIES, ESSAYS, NOTES DRAGUTIN LUČIĆ LUCE Esej o podnaslovu: „Todesfuge“ Ranka Marinkovića An Essay on the Subtitle: Todesfuge by Ranko Marinković

282

FAHRUDIN NOVALIĆ Kritički spoznajni optimizam... / The Critical Cognitive Optimism…

295

MAJA PROFACA O vidljivom / On the Visible

312

JELENA RIBARIĆ ZAVRŠKI Montaigne: Spoznati se (p)ogledom Montaigne: Becoming Aware of Yourself through Viewing

325

JOSIP KRAJAČ Kristijan Barutanski na kanonu cmizdrenja i strijeljanja (: M. Krleža) Kristijan Barutanski on the Canon of Whining and Shooting (: M. Krleža) 333 MLADEN MACHIEDO Osjećati se Europljaninom? / Feeling like a European?

350

457 PRILOZI O ZAVIČAJU / CONTRIBUTIONS ON THE NATIVE REGION BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Ni u smrti jednaki! Ili? / Even in Death Unequal, or? (O imenovanju pulskih ulica...) (On Naming the Streets in Pula...)

354

DARKO DUKOVSKI Pula u ratovima 20. stoljeća / Pula in 20th Century Wars

364

MIODRAG KALČIĆ Feljtoni o „toj napuštenoj, od Boga i od ljudi zaboravljenoj Puli“ Feuilletons on „the Abandoned City of Pula, Forgotten by God and People“ (Franc-Branko Ancelj: Sto godina pulskih vizura / One Hundred Years of Pula Vistas)

404

ALVIJANA KLARIĆ Osnovna škola Juršići kao sakupljač i njegovatelj kulturne baštine The Juršići Primary School as a Cultural Heritage Collector and Curator 415 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI / CRITICAL APPROACHES AND REVIEWS MARINA PROTRKA ŠTIMEC „Efemerno? Meritorno!“ / Ephemeral? Based on the Merit of the Thing? (Vinko Brešić: Praksa i teorija književnih časopisa The Practice and Theory of Literary Journals ) 422 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ „Književna zrcaljenja jadranska“ / The Adriatic Literary Reflections (Valnea Delbianco & Sanja Roić: Razumjeti drugoga / Understanding Others)

425

ĐURO VIDMAROVIĆ „Nova Bilosnićeva zbirka“ / A New Collection by Bilosnić (Tomislav Marijan Bilosnić: Vrt / The Garden)

430

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Roman neiskorištenog potencijala“ / A Novel with Unused Potential (Slavoljub Stanković: Prvaci svijeta! / The World Champions!)

434

DARIJA ŽILIĆ „Pjevati i pisati“ / Singing and Writing (Alexandre Romanes: Na ramenu anđela / On the Angel’s Shoulder)

437

458 „Krhkost tijela i oprez prema svijetu“ The Fragility of Body and Caution to the World (Aida Bagić: Tijela su laka meta / Bodies Are Easy Targets)

439

NEVENKA NEKIĆ „Srce crvene tame“ / The Heart of Red Darkness (Tihomir Dujmović: Hrvatska u raljama djece komunizma / Croatia in the Jaws of Children of Communism)

442

FAHRUDIN NOVALIĆ „Interdisciplinarnost sociologije...“ / The Interdisciplinary Character of Sociology... (S. Lavić et al.: Leksikon socioloških pojmova / The Lexicon of Sociological Terms) 446 Authors Summary & What to find and where?

449 451

Our editions Published by the Istrian Branch of CWA

459

NAŠA IZDANJA Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK Catalogue of Publications

NAŠA IZDANJA

Boris Biletić: I ČA I ŠTO I KAJ Panorama novije hrvatskoistarske lirike 1997. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 253 str. Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 953-96833-2-7

Antun Branko Šimić: STUPORE NEL MONDO / ČUĐENJE U SVIJETU pjesme 1998. Prepjev: Daniel Načinović Format: 15 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 135 str. Cijena: 70 kn / 10 € Rasprodano. ISBN 953-96833-4-3

Marija Petener Lorenzin: ISTARSKI MOZAIK Bibliografija (1963.-1974.) 1998. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 203 str. Cijena: 80 kn / 11 € ISBN 953-6858-02-9

461

462

NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: PRIČE IZ ISTRE Hrvatski pripovjedači XX. stoljeća 1999. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 334 str. Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 953-96833-5-1

Goran Filipi: SJEDINJENJE U STOPAMA poezija 2000. Format: 13 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 80 str. Cijena: 50 kn / 7 € Rasprodano. ISBN 953-6858-00-2

Skupina autora: ŠOLJANOV ZBORNIK 2001. Sunakladnik: Pučko otvoreno učilište Grada Rovinja Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 230 str. Cijena: 99 kn / 13.50 € Rasprodano. ISBN 953-6858-01-0

NAŠA IZDANJA

Marija Petener Lorenzin: ISTRA Bibliografija (1974.-1993.) 2001. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 294 str. Cijena: 120 kn / 16.50 € ISBN 953-6858-02-9

Tatjana Arambašin: ŽIVOT UHVAĆEN JEDNOM RUKOM roman 2001. Sunakladnik: Erasmus naklada, Zagreb Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 181 str. Cijena: 120 kn / 16.50 € ISBN 953-6132-92-3 Skupina autora: ČITAJUĆI ZNAKOVE VREMENA Zbornik ogleda o kraju stoljeća/tisućljeća 2001. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 222 str. Cijena: 99 kn / 14 € ISBN 953-6858-03-7

463

464

NAŠA IZDANJA

Boris Biletić: GLASI KNJIŽEVNE ISTRE Studije, ogledi i kritike o suvremenoj hrvatskoj književnosti u Istri 2002. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 328 str. Cijena: 200 kn / 27 € ISBN 953-6858-04-5

Stjepan Vukušić: ZVIJEZDE NAD GOČANOM roman 2003. Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 120 str. Cijena: 90 kn / 12 € ISBN 953-6858-05-3

Daniel Načinović: GOSPA OD ŠKRPJELA poema 2004. Format: 10 x 14 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 44 str. Cijena: 30 kn / 4 € ISBN 953-6858-07-X

NAŠA IZDANJA

Darko Dukovski: ISTRA: KRATKA POVIJEST DUGOGA TRAJANJA sažeta i ilustrirana povijest Istre od prvih naseobina do danas 2004. Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 282 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 953-6858-06-1 Tomislav Žigmanov: BIBLIOGRAFIJA HRVATA U VOJVODINI 1990.-2002. 2005. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 62 str. Cijena: 50 kn / 7 € ISBN 953-6858-12-6

Miroslav Sinčić: BAVUL izabrane pjesme i priče 2005. Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, ovitak Opseg: 276 str. Cijena: 130 kn / 20 € ISBN 953-6858-08-8

465

466

NAŠA IZDANJA

Ante Dabo: GODINE NADE Roman o 1950-im i 1960-im godinama u Istri 2005. Sunakladnik: Grad Novalja Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, boja Opseg: 255 str. Cijena: 130 kn / 18 € Rasprodano. ISBN 953-6858-11-8 Jehuda Amihaj: PJESME SIROMAŠNA PROROKA izbor iz poezije najvećega židovskog pjesnika XX. stoljeća 2005. Prepjevi: Moshe Meshulam <i dr.> Format: 12 x 18 cm Uvez: tvrdi Opseg: 82 str. Cijena: 95 kn / 13 € ISBN 953-6858-10-X Daniel Načinović: DESK izabrani eseji, feljtoni i drugi članci 2005. Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 400 str. Cijena: 180 kn / 25 € ISBN 953-6858-09-6 Nagrada "Antun Gustav Matoš", 2005.

NAŠA IZDANJA

Dacia Maraini: PRIPOVIJEST O ISABELLI DI MORRA KOJU JE ISPRIČAO BENEDETTO CROCE dramski tekst, jednočinka s talijanskoga prevela: Irena Skrt 2005. Format: 12 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 72 str. Cijena: 55 kn / 7.50 € ISBN 953-6858-16-9 Tomislav Milohanić: CVJETNE STRANE GALILEJE književni putopisi 2006. Format: 12 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 106 str. Cijena: 60 kn / 8 € ISBN 953-6856-13-4

Antun Milovan & Boris Domagoj Biletić: GRADOVI I OBZORI Putopisi suvremenih hrvatskih autora iz Istre 2006. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 340 str. Cijena: 180 kn / 25 € ISBN 953-6858-15-0

467

468

NAŠA IZDANJA

Josip Šiklić: CRKVA SVETOGA NIKOLE U PAZINU monografija u bojama 2006. Format: 23 x 29 cm Uvez: tvrdi, šivano, ovitak Opseg: 157 str. Cijena: 225 kn / 31 € ISBN 953-6858-14-2

Marija Petener Lorenzin: BIBLIOGRAFIJA ČASOPISA “ISTARSKI BORAC / IBOR” 2006. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 290 str. Cijena: 120 kn / 17 € ISBN 953-6858-17-7

Jakša Fiamengo: MRAVI IZ NEZAKCIJA Istarski sonetni abecedarij 2006. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 110 str. Cijena: 110 kn / 15 € ISBN 953-6858-20-7

NAŠA IZDANJA

Tomislav Marijan Bilosnić: KOLAC U RIJECI ZRMANJI kratki roman o Domovinskom ratu

2007. Format: 12,5 x 21 cm Uvez: tvrdi / meki, šivano Opseg: 137 str. Cijena: t.u. 70 kn / 10 € m.u. 60 kn / 9 € ISBN 978-953-6858-19-4

Nada Grubišić: METROPOLA PRAZNINE pjesme 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 111 str. Cijena: 90 kn / 12,50 € ISBN 978-953-6858-22-4

Nada Galant: NEKA BUO poezija na čakavici 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 72 str. Cijena: 65 kn / 9,50 € ISBN 978-953-6858-21-7 Nagrada "Drago Gervais", 2009.

469

470

NAŠA IZDANJA

Stjepan Vukušić: ZEMALJSKOM USPRKOS pjesme 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 104 str. Cijena: 100 kn / 13 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-23-1

Daniel Načinović - Eduard Strenja: POD STARIM VOLTAMA Istarskim gradićima u pohode putopisne reportaže i fotografije 2007. Format: 16,5 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 271 str. Cijena: 160 kn / 22 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-28-6

Sandra Kušević - Jadranka Ostić: PRIČE O KORNJAČAMA slikovnica u bojama 2007. Format: 20,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 63 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-30-9

NAŠA IZDANJA

Aljoša Pužar: GRANICE GRANICE studije i ogledi 2007. Format: 15,5 x 22 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 128 str. Cijena: 110 kn / 15 € ISBN 978-953-6858-25-5

Žarko Paić: PROJEKT SLOBODE: Jean-Paul Sartre - filozofija i angažman 2007. Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 156 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-24-8

Sandro Gobo: IZBOR IZ PROGRAMA pjesme 2007. Format: 12, 5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 64 str. Cijena: 70 kn / 9,50 € ISBN 978-953-6858-37-8

471

472

NAŠA IZDANJA

Roberta Razzi: LAKOMA BETI pjesme 2007. Format: 12, 5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 174 str. Cijena: 120 kn / 16,50 € ISBN 978-953-6858-39-2

Drago Orlić: ŠTORIJE OD ŽALOSTI kratke priče 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 110 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-26-2

Milorad Stojević: ČAKAVSKO PJESNIŠTVO XX. STOLJEĆA antologija 2007. Format: 18,5 x 25,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 440 str. Cijena: 220 kn / 30 € ISBN 978-953-6858-18-7

NAŠA IZDANJA

Skupina autora: DRUGI ŠOLJANOV ZBORNIK Dani Antuna Šoljana u Rovinju 2001.–2005. 2007. Format: 17 x 24 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 204 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-29-3

Marija Petener-Lorenzin: BIBLIOGRAFIJA ČASOPISA “NOVA ISTRA” (1996.–2006.) 2008. Format: 16 x 23 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 336 str. Cijena: 130 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-34-7

Antun Milovan: ZVIJEZDA pjesme 2008. Format: 14 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 112 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-44-6

473

474

NAŠA IZDANJA

Igor Grbić: KAO DA SAM poezija 2008. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 148 str. Cijena: 100 kn / 13,50 € ISBN 978-953-6858-33-0

Tijana Vukić Stjelja: IMA ME poezija 2008. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 120 str. Cijena: 90 kn / 12,50 € ISBN 978-953-6858-35-4

Boris Domagoj Biletić: MOJA PULA proza, uspomene, polemike 2008. Format: 16 x 23 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 228 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-43-9

NAŠA IZDANJA

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: TATJANA ARAMBAŠIN knjiga s DVD-om 2008. Format: 14 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 112 str. + 60 min. DVD Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-32-3

Skupina autora: ESEJ DANAS Zbornik Pulskih dana eseja 2003. - 2007. 2008. Format: 15,5 x 22,0 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 427 str. Cijena: 145 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-41-5

Josip Cvenić: I SVE PUSTIŠ NIZ RIJEKU priče 2008. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 190 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-46-0

475

476

NAŠA IZDANJA

Jelena Lužina: ESEJ KAO ZAVOĐENJE ogledi 2008. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 343 str. Cijena: 165 kn / 23 € ISBN 978-953-6858-31-6

Nikola Stjelja: UŽASI GODIŠNJIH DOBA priče ----------------2009. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 97 str. Cijena: 80 kn / 11 € ISBN 978-953-6858-38-5 Milan Rakovac: SINOVI ISTRE eseji 2009. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 326 str. Cijena: 165 kn / 23 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-27-9

NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: BAJKE 2009. Format: 14,5 x 21,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 202 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-40-8

Tomislav Milohanić: P.S. DODIR SVJETLOSTI pjesme 2009. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 88 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-47-7 Natalija Grgorinić - Ognjen Rađen: UTJEHA JUŽNIH MORA priče 2009. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 285 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-36-1

477

478

NAŠA IZDANJA

Alix de Saint-André: ANĐEOSKI ARHIVI esej (o anđelima u kršćanstvu, islamu i židovskoj tradiciji) 2010.2010. Naslov izvornika: Archives des Anges S francuskoga prevela: Ivana Šojat - Kuči Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 151 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-48-4 Irvin Lukežić: KNJIŽEVNOPOVIJESNE VEDUTE ogledi i studije 2010. Format: 17 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 288 str. Cijena: 200 kn / 28 € ISBN 978-953-6858-49-1

Skupina autora: MANIPULACIJA ogledi (separat 7. PDE) 2010. Format: 17 x 24 cm  Uvez: meki  Opseg: 64 str.  Cijena: 50 kn / 6,50 € ISSN 1331-0321

NAŠA IZDANJA

Darko Dukovski: POVIJEST PULE Deterministički kaos i jahači Apokalipse 2011. Format: 17 x 25 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 493 str. Cijena: 280 kn / 38 € ISBN 978-953-6858-45-3

Sandra Kušević – Jadranka Ostić: PRIČE O ŽABAMA slikovnica u bojama 2011. Format: 20,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 70 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-48-4 Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: MILAN RAKOVAC knjiga s DVD-om 2011. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 142 str. + 100 min. DVD Cijena: 135 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-51-4

479

480

NAŠA IZDANJA

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: STJEPAN VUKUŠIĆ knjiga s DVD-om 2011. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 84 str. + 100 min. DVD Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-52-1

Skupina autora: DOKOLICA ogledi (separat 9. PDE) 2012. Format: 17 x 24 cm Uvez: meki Opseg: 64 str. Cijena: 60 kn / 8 € ISSN 1331-0321

Ljubica Ivezić: ODBLJESCI PAMĆENJA sjećanja 2012. Format: 17 x 25 cm Uvez: tvrdi Opseg: 202 str. Cijena: 135 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-50-7

NAŠA IZDANJA

Jelena Lužina: MEŠTAR Fragmenti o Ivi Ermanu, glumcu 2013. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi Opseg: 111 str. + CD s glumčevim interpretacijama Cijena: 100 kn / 14 € Sunakladnik: Čakavski sabor Žminj ISBN 978-953-6858-54-5 Marko Sosič: BALERINA, BALERINA kratki roman sa slovenskoga prevela: Sanja Širec Rovis 2013. Format: 15 x 20 cm Uvez: tvrdi Opseg: 105 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-52-1 Goran Starčević: VUK U SUPERMARKETU (Antropologija ustrojenog svijeta) filozofijski eseji 2013. Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi Opseg: 205 str. Cijena: 140 kn / 19 € ISBN 978-953-6858-53-8

481

482

NAŠA IZDANJA

Ivan Grljušić: KOMUNISTIČKE PRIČE 2013. Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi Opseg: 105 str. Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-51-4

Željka Lovrenčić: OD PUSTINJE DO LEDENJAKA Književnost čileanskih Hrvata 2013. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 270 str. Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 978-953-6858-55-2

Slavko Kalčić (1954. - 2012.): PISME Sabrane čakavske i štokavske pjesme + DVD i slikovni prilozi 2014. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 177 str. Cijena: 115 kn / 15 € Sunakladnik: Matica hrvatska – Ogranak Pazin ISBN 978-953-6858-57-6

NAŠA IZDANJA

Tamara Bakran: PASTIRICA SKAKAVACA pjesme 2014. Format: 21 x 12 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 63 str. Cijena: 75 kn / 10 € ISBN 978-953-6858-60-6

Darko Dukovski i Vedran Dukovski: VOJNA POVIJEST: Od Napoleona do suvremenih vojnih sustava 2014. Format: 25 x 18 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 801 str. Cijena: 290 kn / 39 € Ilustrirano: c./b. i u boji ISBN 978-953-6858-56-9 Stjepan Vukušić: ISTOSMJERNE PRIČE 2014. Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 118 str. Cijena: 100 kn / 13 € ISBN 978-953-6858-59-0

483

484

NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: ZASTOR I ZVIJEZDE Drame 2014. Format: 17 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 204 str. Cijena: 155 kn / 21 € ISBN 978-953-6858-58-3

Ivan Pletikos: CATASTROPOLA roman o Puli 2014. Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 296 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-60-6

NAŠA IZDANJA

PRIGODA! Stare brojeve “Nove Istre”, zaključno s godištem 2013., kod nas možete kupiti po jedinstvenoj cijeni od 10 kuna! ISSN 1331-0321

485

486

NAŠA IZDANJA

IZDANJA “NOVE ISTRE” U PRIPREMI Zvane Črnja: „Ex Histria“ izabrani eseji o 90. obljetnici piščeva rođenja Jelena Lužina: „Marija Crnobori“ mala monografija Joseph Roth: „Hotel Savoy“ roman; prev. M. Soklić Skupina autora – Boris Domagoj Biletić <ur.>: „Književni portret: Miroslav Sinčić“ knjiga + DVD

Važna obavijest suradnicima! Priloge – LEKTORIRANE – preporučljivo je slati SAMO E-POŠTOM na adrese: istarski-ogranak-drustva@pu.t-com.hr novaistra@hotmail.com boris.biletic1@pu.t-com.hr Rukopisi se šalju u „Word-dokumentu“ (.doc); slova: vrsta - Times New Roman, veličina - 14, prored - 1.5. Uz tekst, obvezna je kraća radna bio(biblio)grafija i novija autorova/autoričina fotografija.