PETI ČIN Drugi prizor Stari Moor, razbojnik Moor, razbojnici, Amalia.
Čin započinje u šumi gdje su razbojnici šetali naokolo. Stari Moor sjedio je na kamenu, a nasuport njega razbojnik Moor. „Još ga nema!“ udari Stari Moor bodežom o kamen da istre frcaju. Razbojnik Moor na to dodaje da Karl svoj sramni zločin ponese za sobom u svijet, što starog Moora natjera na gorki plač. „Oh, moj Karl –„ jecao je „moj Karl!“ Govorio je, kroz plač, da tek sada duboko osjeća Amalijine riječi koje je prorekla. Riječi koje je samo duh osvete govorio kroz njezina usta. „Uzalud ćeš na samrti pružati ruke za svojim sinom... – „ citirao je „koji više nikada neće stojati uz tvoju postelju.“ Zatim su ga suze još više oblile kad je shvatio da će umrijeti u rukama nekog razbojnika, nekog stranca. Nakon nekoliko vremena same šutnje i spokoja, Razbojnik Moore zamoli ostale razbojnike oko njih da ih ostave same. Imao je važne riječi za starog Moora. Sačekao ih je, pa se još približio starcu i počeo govoriti kako je njegov sin, Karl, zauvijek izgubljen. Zamuckivao je pričajući. Zatim kroz tešku bol podigne ruke prema nebu i zatraži svu snagu svijeta. „Zauvijek?“ prekinuo ga je otac. Na te riječi, razbojnik je samo kimnuo glavom. Starac ga upita za Franca, ne znajući jeli živ ili ne, pa se na to razbojnik baci pred njim na koljena i zatraži blagoslov. Starca oblije znoj i plačući je zamuckivao i jedva progovarao riječi. „Zašto si morao uništiti sina, očev spasitelju!“ zatim je stavio svoje ruke na glavu razbojnikovu uz riječi da bude sretan koliko i milosrdan. Zatim ga starac poljubi i rekne neka zamisli da je to bio očinski poljubac. Prekinu ih Schweizerovi prijatelji spuštenih glava u dubokoj šutnji. Grimm, jedan on njih, zovne razbojnika Moora, na što ovaj ne odgovara nego se povlači korak-dva natrag. „Vođo –„govorio je „tvoj sluga, Schweizer, neće se vratiti.“ Raspletene kose, širokog osmjeha, dolazi Amalia i skače starcu u zagrljaj, na što je ovaj još jače stisne. Ali razbojnik Moor na to odskoči natrag, dalje od nje. „Zaručniče!“ vikala je i zagrlila ga, sretnija nego ikad. Njezine riječi trgnu starca i ostave ga zbunjena. Dok je ona ushićeno skakala oko razbojnika, on je vikao u pomoć da ju sklone od njega. „Prekasno! Tvoja kletva, oče...“ govorio je, pa izvadi mač i nasrne s njim na razbojnike. Vikao je da njegov otac umre, po treći put, radi njega. „Tvoj Karl –„ vikao je „je njihov vođa, oče!“. Pripovijediao im je, tako s mačem u ruci, koliko je ljudi ubio. Koliko je duša ugušio u spokojnom snu. „Ubojice! Đavole!“ vikala je Amalia na koljenima pred njim „Ja te, anđele, ne mogu ostaviti!“. On, pokušavajući ju odgurnut od sebe, upita ju je li zaboravila tko je on, koga ona grli. Uvidje on da ga ona ipak grli i oprašta mu, on zasja od sreće pa padne na koljena i zaplače. Prihvati Amaliu, uz blage jecaje, pa ju poljubi. Nekoliko trenutaka su ostali u nijemom zagrljaju, pa jedan od razbojnika istupi naprijed pred njih i stavi mač između njih, vičući mu da je izdajnik. „Pogledaj –„ vikali su ostali razbojnici dok su odjednom otgnuli svu odjeću sa sebe „ Poznaješ li ove brazgotine? Ti si naš! Žrtva za žrtvu! Amalia za četu!“. Razbojnik Moor je ispusti njezinu ruku, na što ga ona povuče natrag k sebi, govoreći da ne želi ostati ponovno sama. Zatim, padne na koljena i pita ga da mu se smiluje, da trgne mačem o nju. Nije imala snage niti hrabrosti da sama sebi oduzme život, pa je u tome trenutku najviše od svega htjela da on, Karl, to izvrši bez ikakve muke. Suze su je oblijevale u nadi da će joj njezina smrt donijeti sreću. „Odlazi –„ govorio je razbojnik Moor „ja ne ubijam žene!“ Na te riječi se ona okrene prema ostalim razbojnicima i traži njihovo smilovanje, na što se i oni bez riječi okrenu od nje. „Čekaj, ne usuđuj se! Moorova draga smije umrijeti samo od Moorove ruke!“ govorio je razbojnik Moor dok je poteguo mač i ubio je. Zatim stane nad mrtvim, beživotnim tijelom, i zagleda se u skupinu ostalih razbojnika i traži sreću u njihovim očima, pitajući ih jeli ih ovo zadovoljilo. Istupi Grimm i vikne da je njihov vođa
učinio ono što niti jedan od njih ne bi. „To si rekao?“ prekine ga i započne gorko vikati razbojnik Moor „život svetice za život lupeža?. Od toga časa izusti da prestajie biti njihov vođa, pa uzme mač i hrbaro nasrne na sebe. Znao je da je on ta žrtva koja mora umrijeti, žrtva za sve grijehe koje je počinio. Vikao je na sebe kao na najveću ludu svijeta, govoreći kako je mislio da će nedjelima svijet uljepšati, a zakone učvrstiti bezakonjem. Stojao je na rubu svog života, kako je govorio, i spoznavao sva svoja nedjela uz glasan jauk. Znao je da prošlost ne može vratiti, niti počinjena zlodjela. „Zar mislite da je smrtni grijeh naknada za druge smrtne grijehe?“ zatim baci oružje njima pred noge. Znao je da će ga pravda jednom stići, u bijegu ili snu, vikao je na svoja zlodjela za koja želi dati svoj život. „On želi žrtvovati život za isprazno divljenje ljudi!“ govorili su mu, tjerajući ga. Kad je nastala tišina, sjetio se Moor da je prije njegova dolaska razgovarao sa jednim siromašnim očem s jedanaestero gladne djece. „Nagrada od tisuću zlatnika –„ govorio je„ obećana je onom tko velikog razbojnika izruči živa.“ Odlučio mu je pomoćiNjegova spremnost da dadne svoj život za kruh jedanaestero djece ga je odredilo kao čovjeka.