Psihologija 1 godina - OBRTIČKE ŠKOLE

PSIHOLOGIJA KOMUNIKACIJE Definicija i ključni pojmovi

Kako ne postoji udžbenik psihologije komunikacije specijaliziran za zanimanja frizer, pediker i kozmetičar, te da bi vam olakšala učenje gradiva ovog kompleksnog predmeta odlučila sam tekstualno prirediti kratki pregleda cjelina koje ćemo obrađivati. Tekstovi za ovu skriptu preuzeti iz raznih domaćih i stranih udžbenika i priručnika iz psihologije koje navodnim kao proširenu literaturu na kraju ovog pregleda.

Na samom početku željela bih upozoriti da svaki frizer/pediker/kozmetičar mora obavezno položiti zaštitu na radu prije početka rada u salonu. S obzirom na to nisam vidjela smisao u tome da u ovom udžbeniku pretjerano obrađujem temu sigurnosti na radu kako se traži u nastavnom programu psihologije komunikacije, već sam se umjesto toga usmjerila na kratko upoznavanje učenika sa najčešćim nesrećama te mogućnošću njihova rješavanja s kojima se mogu susresti na poslu.

Na početku ove školske godine upoznali smo se s «Testom informacija o psihologiji» kojeg psiholozi koriste da bi ispitali znanje psihologije prije nego je počnemo učiti. Svatko od nas ima neka znanja o psihologiji (bilo iz filmova, raznih časopisa itd.), no mnoga od tih znanja su laička (kao npr. Marko ima visoko čelo on je sigurno inteligentan dječak) i ne spadaju u sferu psihologije kao znanosti. Psihologija od svojih početaka nije odmah bila definira kao znanstvena disciplina, no mi ćemo se u ovom predmetu baviti znanstvenom psihologijom, a ne onom pseudoznanstvenom poput frenologije i predznanstvenom u kojoj se psihologija smatrala znanost o duši (duša je jedan laički i religijski pojam, koji teško možemo dokazati, te stoga dok god se psihologija smatrala znanošću o duši ona se nije mogla nazvati znanošću, jer bit znanstvene discipline je da se svaka spoznaja može provjeriti).

Usvajajući informacije iz psihologije učenici će imati mogućnost da spoznaju psihološku komponentu čovjeka, čime će spoznati prije svega samog sebe ali i karakteristično ponašanje drugih. Vjerujemo da će ta spoznaja humanizirati odnose s drugim ljudima i pomoći im da lakše i efikasnije obavljanju poslova frizera/pedikera/kozmetičara.

No, uz psihologiju postoji i pojam komunikacija, odnosno naš zajednički predmet kojim ćemo se baviti tijekom dvije godine školovanja po planu i programu koji je propisan za obrtničke škole za osobne usluge i tiskan u Narodnim novinama (136/2003).

Vrlo često se ljudi međusobno ne razumiju. Nastavnici se pitaju razumije li učenik ono što mu ja govorim? Koliko mu puta moram neke stvari objasniti? Što još da kažem i koje primjere da navedem kako bi me razumjeli? To su pitanja koja sami sebi (ili drugima)

1

postavljamo kada dolazi do nekakvih nesuglasica u komunikaciji ili razgovoru između dvije osobe.

Proces komunikacije je vrlo složen i kompliciran (čega smo svi svjedoci kada dođe do nesuglasice sa nekime sa kime razgovaramo), no najtužnije u tom procesu je činjenica da se podrazumijeva da svi znamo komunicirati. A to nije istina. Sama činjenica da znamo govoriti, i da govorimo istim jezikom, nažalost, ne podrazumijeva činjenicu da znamo komunicirati.

Komuniciranje s ljudima različitih psiholoških profila ne nasljeđuje se to je vještina koja se mora učiti – upravo zato i ovaj predmet. Nikada nije kasno naučiti zakonitosti komunikacije, ali kao i svaku drugu vještinu, komunikaciju treba vježbati. Ponekad je proces učenja pravilnog razgovaranja vrlo težak i mukotrpan, ali se isplati.

Eto, već na početku zapamtimo da je psihologija znanost koja se bavi proučavanjem ljudskog ponašanja i njegovih psihičkih procesa, a komunikacija je proces odašiljanja, prenošenja i primanja poruka, signala ili informacija.

Stoga bih u vašoj struci psihologiju komunikacije definirala kao granu primijenjene psihologije kojoj je cilj uspješna razmjena poruka (verbalnih i neverbalnih) između korisnika vaših usluga i vas kao frizera/pedikera/kozmetičara.

_____________________________________________________ Obrtnička škola za osobne usluge 10000 Zagreb, Savska c. 23 Ravnatelj: Stanko Berečki, prof.

Za interne potrebe Obrtničke škole za osobne usluge priručnik priredila Jelena Obad, prof.

Ilustracije: Zvonko Lenner Odlukom Stručnog vijeća za društvene predmete od 4. listopada 2006. ova skripta može se upotrebljavati u nastavi psihologije komunikacije

2

SAŽETAK I. CJELINE (OPĆA PSIHOLOGIJA) Zanimanje za ljudsko ponašanje i doživljavanje svijeta oko sebe seže daleko u povijest.

Već su filozofi postavljali pitanja kako spoznati sebe i druge. Ovo pitanje zanima i suvremeni svijet. Često se nađemo u situaciji da pitamo zašto se netko ponaša baš tako, ponekad nismo niti svjesni nekog svog ponašanja. Mi smo Pandorine kutije koje samo čekaju da se otvore.

Svaka struka u kojoj je kontakt s ljudima dio posla želi spoznati i zanima se za ljudsko ponašanje. Poneka znanja iz područja psihologije komunikacije dobro će poslužiti frizerima/pedikerima i kozmetičarima da se bolje snađu u komunikaciji sa korisnicima svojih usluga, a isto tako i u svojoj osobnoj komunikaciji izvan poslovnog konteksta, da bolje razumiju sebe i druge. Što je psihologija i psihologija komunikacije? Koja je razlika između znanstvene i neznanstvene psihologije ?Koje su sve podvrste psihologije? Koje su zadaće psihologije? Koje metode psihologija koristi da bi došla do određenih spoznaja? Ovo su sve pitanja na koja ćemo pokušati odgovoriti u ovoj uvodnoj cjelini. Život je kao bombonjera , nikad ne znaš što ćeš dobiti i što te čeka. Stoga, krenimo u upoznavanje i shvaćanje sebe i drugih. Neka putovanje krene.

I. OPĆA PSIHOLOGIJA Čovjek (kao predmet bavljenja psihologije) se oduvijek zanimao za sebe. I danas ljudi nastoje razumjeti zagonetke svog psihičkog života i ponašanja. Potpunijom spoznajom svojih mogućnosti i ograničenja nadaju se i boljem snalaženju u životu.

Ali osim sama sebe, čovjek je oduvijek želio razumjeti i druge ljude. U osnovi te želje također nije samo teorijska znatiželja već i težnja da se pospješi suradnja s drugim ljudima.

Razumjeti njihovo ponašanje i predvidjeti buduće postupke može biti korisno u različitim prilikama. Nastavniku, npr. može pomoći u poučavanju učenika, roditeljima u odgoju djece, djevojkama i mladićima u izboru partnera, pedikerima, frizerima i kozmetičarima u boljem odnošenju prema svojim korisnicima usluga itd.

Iz ovoga proizlaze tri osnovne zadaće psihologije: 1. Razumjeti ponašanje i psihički život sebe i drugih oko sebe 2. Predviđanje budućeg ponašanja 3. Promjena ponašanja koje nije u skladu sa normama zajednice (npr. preodgoj prijestupnika u domovima za preodgoj).

3

Značaj psihologije u djelatnosti frizera/pedikera:  Kako se predstaviti korisnicima usluga  Kako predstaviti svoju ponudu  Utjecaj prvog dojma na korisnike usluga  Naučiti kako komunicirati (važnost verbalne i neverbalne komunikacije)  «Intimna komunikacija» s korisnicima usluga i kako se ponašati u njoj

Što je psihologija?

Riječ psihologija nastala je spajanjem dviju riječi: PSIHOLOGIJA= grč. psychē (dah ili duša) + grč. logos (riječ, govor, znanost) Doslovno bi, dakle, psihologija bila «znanost o duši». No, ova definicija je odbačena čim se psihologija počela razvijati kao znanost.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE Teško je definirati ovako kompleksnu i složenu znanost, a definicije psihologije su se tijekom vremena mijenjale i ovdje navodimo neke od njih:

4

o Psihologija istražuje ono što nazivamo unutrašnjim doživljavanjem- tj. osjete i osjećaje, misli i htijenja-za razliku od objekata vanjskog svijeta koji su predmet proučavanja prirodnih znanosti. -Wilhelm Wundt, 1892. o Psihologija je grana prirodnih znanosti koja za predmet svog proučavanja uzima ljudsko ponašanje.-John, B., Watson, 1919. o Psihologija je znanost o ljudskoj prirodi. Ona proučava čovjekovo ponašanje, koje se očituje u njegovim reakcijama, i njegovu svijest sadržanu u neposrednom doživljaju.Edwin Boring, 1956. o Psihologija je nauka o psihičkim fenomenima, osobinama i strukturama u njihovim mnogostrukim i uzajamnim vezama s fizikalnim, fiziološkim i socijalnim uvjetima i učincima.-Zoran Bujas, 1981. o Psihologija je znanstveno istraživanje ponašanja i psihičkih procesa.-R. L. Atkinson, R. C. Atkinson, E. Smith i D. Bem, 1990.

Definicija koja je za nas važna da je zapamtimo: Psihologija je znanost koja se bavi prije svega proučavanjem ljudskog ponašanja i njegovih psihičkih procesa.

Prema ovoj definiciji čovjek se sastoji: ČOVJEK= ponašanje (ono izvana) + psihički procesi (ono u nama- poput mišljenja, pamćenja, emocija, potreba itd.)

Psiholozi se bave i proučavanjem životinjskog ponašanja, pa je zbog toga stvorena i posebna grana psihologije zoopsihologija. No, ovom predmetu, ipak, ćemo se baviti ljudskim ponašanjem, jer ono je bitno za zanimanje frizera/pedikera/kozmetičara.

Vrste psihologije-psihologija i druge znanosti Psihologija je vrlo razgranata znanost te se povezujući sa ostalim granama znanosti dijeli na različite vrste. Moglo bi ih se nabrojati blizu stotinjak, no ovdje ćemo spomenuti samo one najvažnije.

1. OPĆA EKSPERIMENTALNA PSIHOLOGIJA Ova grana psihologije nastoji utvrditi opća načela i zakonitosti psihičkog života i ponašanja.

Riječ opća označava da se ova grana psihologije bavi prije svega normalnim i prosječnim čovjekom, dok riječ eksperimentalna znači da je glavna metoda koju koristi psihologija kao znanost-eksperiment 2. FIZIOLOŠKA PSIHOLOGIJA Ova grana psihologije nastoji istražiti organske osnove psihičkih procesa i ponašanja

5

3. KOMPARATIVNA PSIHOLOGIJA (ZOOPSIHOLOGIJA) Ova grana psihologije se bavi uspoređivanjem životinjskog ponašanja koje onda uspoređuje (komparira) sa ljudskim 1. DIFERENCIJALNA PSIHOLOGIJA I PSIHOMETRIJA Diferencijalna psihologija-nastoji otkriti individualne razlike u psihofiziološkim i psihičkim osobinama (inteligencija, slušna osjetljivost, ekstrovertiranost ili otvorenost) Psihometrija-bavi se problemima mjerenja u psihologiji, a pri tome koristi različite psihologijske testove 2. RAZVOJNA PSIHOLOGIJA Ova grana psihologije bavi se proučavanjem promjena u psihičkom životu i ponašanju od rođenja do smrti.

3. SOCIJALNA PSIHOLOGIJA Ova grana psihologije bavi se ponašanjem pojedinca u društvenim okvirima.

Postoje razlike između socijalne psihologije i sociologije. Ljudi često ne shvaćaju razliku između socijalne psihologije i sociologije. Sociologija se bavi društvenim grupama, dok se socijalna psihologija prije svega bavi ponašanjem pojedinca u grupi.

4. PRIMIJENJENA PSIHOLOGIJA Ova grana psihologije odnosi se na niz disciplina koje se primijenjuju u praksi, ovdje ćemo navesti samo neke: o Psihologija rada i organizacijska psihologija o Inženjerska psihologija o Edukacijska ili pedagoška psihologija o Klinička psihologija o Psihologija komunikacije

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE: Povijest psihologije Tri su razdoblja koja je važno razlikovati u povijesti psihologije: 5. PREDZNANSTVENO RAZDOBLJE 6. PSEUDOZNANSTVENO RAZDOBLJE 7. ZNANSTVENO RAZDOBLJE Za psihologiju se kaže da ima «dugu prošlost, ali kratku povijest». Njezina «duga prošlost» odnosi se na razdoblje predznanstvene psihologije za koje su zaslužni ponajviše filozofi.

U ovom razdoblju smatralo se da se čovjek sastoji od duše i tijela. Ova koncepcija naziva se DUALIZAM odnosno dvojnost duha i tijela.

Znanstvene discipline koje su proizišle iz materijalnog i koje se bave materijalnim dijelom čovjeka su fizika, matematika, biologija, genetika, dok su znanstvena discipline koje su proizišle iz onog nematerijalnog i koje se bave psihičkim procesima psihologija, sociologija.

U ovom razdoblju bez obzira što je to bilo razdoblje spekulativnih metoda dalo je, dakako, i mnoge značajne spoznaje, a neke su očuvale svoje mjesto i u suvremenom

6

sustavu znanja. Tako je npr. Aristotel smatrao da mozak ne može biti odgovoran za osjetljivost jer je sam neosjetljiv. Mozak je- smatrao je Aristotel-samo organ za hlađenje krvi.

U pseudoznanstvenom razdoblju ili imitaciji znanosti nastala je frenologija (neznanstvena disciplina koja je na temelju vanjskog izgleda zaključivala kakav je netko čovjek; Lombroso je smatrao da se na temelju ispupčenja i udubljenjenja na lubanji može zaključiti da je neka od sposobnosti kod čovjeka razvijena ili zakržljala).

Znanstveno razdoblje počinje 1879. godine kada je Wilhelm Wundt osnovao prvi laboratorij za eksperimentalnu psihologiju u Leipzigu. U Hrvatskoj je 1920. godine Ramiro Bujas osnovao prvi laboratorij za eksperimentaln ispitivanja pri Medicinskom fakultetu.

Teorijski prvaci u psihologiji Osim što se bave različitim granama psihologije, psiholozi mogu pripadati i različitim «pravcima» ili «školama». Obilježava ih određeno teorijsko gledište o ljudskoj prirodi, kao i skup uvjerenja o tome što bi psihologija trebala prije svega istraživati i na koji način.  Biheviorizam- ovaj pravac ističe da je ponašanje (engl. behaviour) jedini mogući predmet znanstvene psihologije. Bihevioristi odbacuju samoopažanje kao metodu psihologije. Prema njima bol se npr. ne može proučavati tako da ljude pitamo kako doživljavaju ubod igle, već promatranjem njihovih reakcija pri ubodu.

Biheviorizam naglašava utjecaj okoline na ponašanje.  Gestalt psihologija- Gestalt (njem. lik ili oblik) je pojam koji označava cjelinu kao svojstvo koje se ne može reducirati na sastavne dijelove. Gestalt- psiholozi drže da nisu bitni elementi psihičkog života, već njihova organizacija u cjelinu.  Psihoanaliza- pristup razumijevanju ličnosti i psihoterapiji što ga je potkraj prošlog stoljeća razvio bečki liječnik Sigmund Freud. Utemeljen je na metodi kliničkog opažanja, a osnovna mu je postavka da ponašanjem upravljaju «podsvjesni» motivi, pretežno seksualne i agresivne prirode. Terapijski cilj psihoanalize jest otklanjanje tjeskobe pomaganjem pacijentu da spozna svoje podsvjesne konflikte koji utječu na ponašanje i čuvstveni život.  Humanistička psihologija- nastala kao reakcija na psihoanalitička gledišta o ljudskoj podsvjesnoj destruktivnosti. Humanistički psiholozi ističu da ljudi imaju mogućnost izbora i u povoljnom okruženju težit će pozitivnim društvenim ciljevima. Naglašavaju ljudsku potrebu za kreativnošću i samoostvarenjem.  Kognitivna psihologija- pravac usredotočen na kognitivne (spoznajne) psihičke procese. Istražuje kako ljudi primaju i obrađuju informacije. Kognitivni psiholozi bave se ponajviše procesima pažnje, percepcije, pamćenja, mišljenja, oblikovanja uvjerenja i stavova, ali i problemima ličnosti. Za razliku od biheviorista oni priznaju postojanje ovih psihičkih procesa, koji posreduju između podražaja i čovjekovih reakcija.

Metode psihologije Da bi psiholozi provjerili i istraživali određene pojave, stanja i činjenice koriste određene metode koje ovdje navodimo: 1.

2.

3.

4.

5.

SAMOOPAŽANJE OPAŽANJE U PRIRODNIM UVJETIMA ANKETNO ISPITIVANJE PROUČAVANJE SLUČAJA EKSPERIMENT

7

Samoopažanje se odnosi na sustavno opažanje vlastitih psihičkih procesa, no vrijednost ove metode ograničena je zbog nekoliko razloga: • Samoopažanje može izmijeniti doživljavanje, a neki se događaji ne mogu istodobno opažati i doživljavati (npr. kada doživljavate strah teško da u tom trenutku razmišljate koje su vam reakcije straha, kako da se smirite…)

• Riječi su često neprikladne i nedovoljne za opis doživljajnih osobitosti (npr. teško ćete opisati riječima što osjećate kad se zaljubite) • Samoopažanjem se ispituju pojave koje su privatne, te se postavlja pitanje kako je pomoću toga moguće izgraditi objektivnu znanost. Životinje, a isto tako i djeca, nam ne mogu dati introspektivni iskaz (ne mogu nam reći kako se osjećaju), ali njih možemo opažati u prirodnim uvjetima. Ograničenje ove metode odnosi se na nemogućnost donošenja uzročno-posljedičnih zaključaka (zamislimo da opažamo djecu kako se igraju u parku. Jedno od djece uzme drugom djetetu igračku.

Na temelju toga nemoguće je zaključiti da će to dijete biti kradljivac i kriminalac u budućnosti).

Anketa je naziv za skup postupaka s pomoću kojih se pobuđuju, prikupljaju i analiziraju izjave ljudi kako bi se saznali podaci o njihovu ponašanju ili o njihovim stavovima, mišljenjima, preferencijama, interesima i sl.

Izjave u anketama se pobuđuju pitanjima koja trebaju biti jednostavna, jasna, nedvosmislena i nesugestivna (primjer sugestivnog pitanja da li slušate narodnjake… time osobi već sugerirate da odgovori sa da ili ne…bolje je pitati koju vrstu glazbe slušate). Anketa može biti pismena ili usmena (možete nekoga anketirati putem telefona i pitati za njegove stavove o određenoj temi ili intervjuirati ljude na ulici ili napraviti anketu u pisanom obliku i dati nekome da ju ispuni).

Proučavanje slučaja odnosi se na temeljito i produbljeno proučavanje jednog ili više pojedinaca da bi se došlo do nekih saznanja. Sigmund Freud je temeljio svoju psihoanalitičku teoriju na proučavanju slučaja. Nije moguće generalizirati(kada proučavamo nekog pojedinca saznanja koja smo dobili ne možemo poopćavati na cijelu populaciju) na temelju proučavanja slučaja.

Eksperiment je postupak kojim se, u kontroliranim uvjetima, namjerno izaziva neka pojava radi opažanja ili mjerenja.

Eksperiment je najvažnija metoda znanstvene psihologije i ona daje mogućnost uzročnoposljedičnog zaključivanja.

Eksperiment se može ponoviti, pa se tako dobiveni rezultati mogu provjeriti.

Eksperimentom mijenjamo jedan aspekt situacije (tzv. nezavisnu varijablu) i tako

8

opažamo ili mjerimo učinak tog mijenjanja na pojavu koju istražujemo (tzv. zavisna varijabla).Tvrdnja koju postavimo na početku eksperimentalnog istraživanja i koju provjeravamo tokom eksperimentalnog istraživanja nazivamo hipoteza.

Primjer: Zamislimo situaciju da želimo istražiti kako pijenje kave utječe na učenje. Prvo ćemo postaviti hipotezu Hipoteza: Učenici koji piju kavu prije učenja bolje će učiti od onih koji nisu popili kavu prije učenja.

Da bi provjerili da li je ova tvrdnja (hipoteza) točna ili netočna podijelit ćemo naše ispitanike (subjekti na kojima provjeravamo našu hipotezu) u dvije grupe. Prva grupa koja se zove EKSPERIMENTALNA SKUPINA popit će kavu a zatim će probati naučiti jednu lekciju iz psihologije. Druga grupa koja će nam služiti za kontrolu i koju nazivamo KONTROLNA SKUPINA neće popiti kavu prije nego što počne učiti jednu lekciju iz psihologije. Tada će jedan od istraživača (eksperimentator) ispitati i jednu i drugu skupinu naučeno gradivo. Nakon toga moći ćemo vidjeti da li je skupina koja je popila kavu (eksperimentalna) naučila veću količinu gradiva od skupine koja nije popila kavu (kontrolna). Ako se utvrdi da je to točno tada smo mi potvrdili našu hipotezu o tome da učenici koji piju kavu prije učenja bolje uče od onih koji nisu popili kavu, ako ne, znači nismo potvrdili našu hipotezu.

U ovom primjeru nezavisna varijabla je kava ( to je ono što smo u eksperimentu mijenjali- jedna grupa je popila kavu prije učenja, dok druga nije), dok je zavisna varijabla količina naučenog gradiva (gledamo koliko je ispitanik naučio gradiva ovisno o tome da li je popio kavu prije učenja ili nije).

Provjerimo svoje znanje 1. Nadopuni: U Hrvatskoj je _____ godine Ramiro Bujas osnovao prvi laboratorij za eksperimentalna ispitivanja pri Medicinskom fakultetu i tada počinje __________ razdoblje psihologije u Hrvatskoj. (2 boda) 2. Zaokruži točan odgovor: Cilj psihologije komunikacije je uspješan prijenos poruka između frizera/pedikera/kozmetičara i korisnika usluge.

T N (1 bod) 3. Tko je utemeljitelj teorijskog pravca PSIHOANALIZA? (1 bod) 4. Koji je značaj psihologije komunikacije za frizere/pedikere/kozmetičare? (5 bodova) a) b) c) d) e) 5. Zaokruži točan odgovor: (1 bod)

9

Komparativna psihologija bavi se: a)proučavanjem ljudi b)proučavanjem organskih osnova psihičkih procesa i ponašanja c)proučavanjem životinja d)proučavanjem funkcioniranja pojedinca u društvu 6. Definiraj pojam DUALIZAM? (2 boda) 7. Navedi suvremenu definiciju psihologije? (2 boda) 8. Poveži koja od grana psihologije se čime bavi: (4 boda) 1. Bavi se ponašanjem pojedinca u društvu.

OPĆA EKSPERIMENTALNA 2. Bavi se nizom disciplina koje se primjenjuju u praksi.

SOCIJALNA PSIHOLOGIJA

3. Bavi se općim načelima psihičkog života i ponašanja.

FIZIOLOŠKA PSIHOLOGIJA

4. Bavi se istraživanjem organske osnove psihičkih proces i ponašanja.

PRIMIJENJENA PSIHOLOGIJA

Bodovi: 0-5 (1) 6-8 (2) 9 (3) 10 (4) 11-12 (5) POJMOVNIK PSIHOLOGIJA(suvremena definicija)-znanost koja se bavi ljudskim ponašanjem i njegovim psihičkim procesima.

PSIHOLOGIJA(izvorna definicija)-znanost o duši PSIHOLOGIJA KOMUNIKACIJE-grana primijenjene psihologije kojoj je cilj uspješna komunikacija (verbalna i neverbalna) između korisnika usluga i frizera/pedikera/kozmetičara GRANE PSIHOLOGIJE-podvrste psihologije kao npr. zoopsihologija, socijalna psihologija, klinička psihologija itd.

METODE PSIHOLOGIJE-različiti postupci kojima se psiholozi služe da bi došli do određenih spoznaja (anketa, eksperiment, samoopažanje, opažanje u prirodnim uvjetima i proučavanje slučaja) SAMOOPAŽANJE-opažanje vlastitih psihičkih procesa ANKETA-skup postupaka koji se koriste da bi se saznali podaci o određenoj temi OPAŽANJE U PRIRODNIM UVJETIMA-promatranje i bilježenje ponašanja bez pokušaja da ga se namjerno izaziva ili mijenja HIPOTEZA-pretpostavka koja se postavlja na početku eksperimenta i koja se provjerava tijekom tog eksperimenta EKSPERIMENT-postupak kojim se, u kontroliranim uvjetima, namjerno izaziva neka pojava radi opažanja ili mjerenja.

NEZAVISNA VARIJABLA-ono što u eksperimentu mijenjamo ZAVISNA VARIJABLA-mijenjanjem nezavisne varijable opažamo učinak tog mijenjanja na pojavu koju istražujemo ZADACI NA SATU:

10

1.Razmislite o svakoj od navedenih grana psihologije te pokušajte napisati čime bi se po vama svaka od njih trebala baviti?

• Opća eksperimentalna • Fiziološka • Zoopsihologija (komparativna) • Socijalna • Razvojna • Diferencijalna psihologija i Psihometrija • Primijenjena psihologija ZADACI ZA DOMAĆU ZADAĆU 1.U dnevnim novinama ili na Internetu probajte pronaći članak koji ima veze sa psihologijom ili psihologijom komunikacije.

2.Iskušajte praktično neku od metoda psihologije.

ANKETNO ISPITIVANJE Smisliti temu o čemu bi anketirali, smisliti pitanja, te način vođenja ankete (pismeno, usmeno), također potrebno je da izaberete koju populaciju ćete ispitati (ovisno o temi)…npr. ako Vam je tema koju obrađujete Stavovi mladih o izlascima (populacija koju ćete anketirati bit će npr. učenici obrtničke škole) EKSPERIMENT Kao prvo smislite što bi htjeli istraživati (npr. utjecaj pijenja kave na učenje). Tada postavite hipotezu (npr. Učenici koji piju kavu prije učenja bolje će učiti od onih koji ne piju kavu). Odredite zavisnu i nezavisnu varijablu (NV= kava; ZV= količina naučenog gradiva).

Tada se podijelite u dvije grupe jedna grupa je kontrolna, a druga eksperimentalna. Kontrolna grupa ne pije kavu, a onda nakon toga ide učiti, eksperimentalna pak pije kavu, a onda ide učiti. Jedan učenik iz grupe glumi istraživača koji nakon učenja provjerava koja od grupa je naučila veću količinu gradiva, te na kraju onda bilježi da li je hipoteza potvrđena, tj. eksperimentalna skupina (oni koji piju kavu prije učenja, bolje uči od one skupine koja nije popila kavu prije učenja (kontrolna skupina) ili to ne stoji, tj. hipoteza se odbacuje.

PROUČAVANJE SLUČAJA Izaberite jednog od članova iz grupe kojeg ćete ispitivati. Zatim odredite metodu ispitivanja (pismena, usmena), te smislite pitanja ovisno što želite proučavati (npr. navike izlazaka tog učenika). Smislite što više pitanja kojima bi dobili što više informacija od proučavanog učenika. Na kraju svi skupa napišite kratki nalaz (tj. složite odgovore ispitivane osobe u suvisli tekst)…npr. Marko Marić učenik Obrtničke škole za osobne usluge u Zagrebu rođen 1990. godine izlazi najčešće u disko klubove u kojima se slušaju narodnjaci. Njegovi roditelji također slušaju narodnjake, pa se pretpostavlja da je zato Marko ljubitelj ove vrste glazbe… (pokušajte pretpostaviti neke stvari iz odgovora ispitivanog slučaja).

METODA SAMOOPAŽANJA Npr. svatko iz grupe opaža svoje navike jedenja i cijela grupa treba izraditi list za opažanje gdje će do idućeg sata psihologije svaki dan opažati (npr. koliko puta na dan jedu, kakvu hranu jedu, u koje doba jedu, vole li više slatku ili slanu hranu itd.) ili prate recimo navike spavanja (koliko spavaju na dan, koliko im je potrebno sna da bi se dobro osjećali, jesu

11

li više noćni ili jutarnji tipovi itd.); sami izmislite po želji koje navike želite promatrati i s kojim ciljem (npr. promatranje navika jedenja radnika u tvornici da bi poboljšali prehranu radnika u tvornici , te njime i radni učinak) OPAŽANJE U PRIRODNIM UVJETIMA Napraviti list za opažanje u frizerskom/pedikerskom salonu (primjer pitanja kako je salon uređen, dolaze li tu češće muškarci ili žene, kako se zaposlenici ponašaju prema korisnicima usluga…) s ciljem poboljšanja radnih uvjeta u salonu.

SAŽETAK CJELINE II. (OPAŽANJE VANJSKOG SVIJETA) Da li naša osjetila varaju? Ovim pitanjem bavili su se mnogi filozofi, te radili mnoga istraživanja na tu temu. Kakav je zapravo svijet oko nas? Da li obojan ili su boje naš subjektivni doživljaj svijeta? Kako funkcioniraju naša osjetila? Kako je građen naš osjetni sustav? Što je to percepcija? Kako naš mozak pojedinačne osjete spaja u cjelinu? Samo su neka od pitanja na koja ćemo probati odgonetnuti u sljedećem poglavlju.

Sljedeće poglavlje sastoji se od više cjelina. Dio vezan uz opažanje vanjskog svijeta možemo podijeliti na dio opažanja gdje ćemo se upoznati sa različitim vrstama osjetila, sa pojmom percepcije, sa područjem predodžbi i sa područjem pažnje. Drugi dio koji se odnosi na dio mišljenja donosi nam teme vezane uz logičko mišljenje, govor, te neke načine rješavanja problema.

Ovo poglavlje u sebi sadrži još dvije teme, a to su teme vezane uz procese pamćenja i učenja. Što je to pamćenja, a što učenje? Koja je razlika između ta dva pojma? Zašto zaboravljamo? Kako možemo ispitati vlastito pamćenje? Što je to učenje? Na koji način usvajamo nove reakcije? Koje su sve vrste učenja? Kako organizirati i poboljšati vlastiti učenje i pamćenje? Teme učenja i pamćenja koje slijede u daljnjem tekstu pokušat će nam dati odgovore na ova pitanja.

II. OPAŽANJE VANJSKOG SVIJETA OPAŽANJE Osjeti Kako stvarno izgleda svijet koji nas okružuje? Je li rajčica stvarno crvena, a krastavac zelen? Ili je samo ljudski organizam tako građen da neke objekte doživljava kao crvene, a neke kao zelene? Doživljavaju li druga bića svijet na isti način kao i mi? Čini se da ne. Pčele npr. ne mogu vidjeti crvenu boju, ali mogu vidjeti ultraljubičastu, koja je ljudskom oku nedostupna. Žaba ima tako građene oči da može odlično opažati male tamne objekte koji se pokreću. To joj omogućuje uspješan lov mušica. No, začudo, ona te objekte ne može vidjeti ukoliko oni miruju.

Psi mogu osjetiti neke mirise koje ljudski organizam ne može primijetiti, dok se šišmiši, koji zapravo ne vide, u prostoru orijentiraju pomoću zvukova koji su izvan raspona zvukova koje ljudi mogu čuti.

Podatke o važnim svojstvima okoline čovjek prima pomoću svojih osjetila: osjetila vida, sluha, dodira, okusa, njuha, hladnoće i topline, bola te kinestetičkih osjetila.

Svako je osjetilo specijalizirano za neko određeno svojstvo okoline koje na osjetilo djeluje svojom energijom. To svojstvo ili energija koju registrira osjetilo naziva se podražaj.

Procesom detektiranja i kodiranja energije podražaja u osjetnom sustavu nastaje osjet. Psihički proces ili doživljaj koji nazivamo osjetom odnosi se na neko posebno, jednostavnije svojstvo podražaja. Osjet je uvijek samo dio složene i strukturirane doživljajne cjeline.

12

Svaki se osjetni sustav sastoji od receptornog dijela koji je na tijelu smješten tako da do njega lako dopire podražaj. Kod vida to je oko, kod sluha uho, kod okusa jezik, kod njuha nos, a kod dodira topline i hladnoće to je koža. Najvažniji dio receptornog dijela osjetnog organa (ili perifernog dijela, jer se nalazi na periferiji tijela odnosno osjetila) jesu receptorne stanice. One su osjetljive na određenu vrstu podražaja: npr. receptorne stanice u oku reagiraju samo elektromagnetske valove određene duljine; receptorne stanice uha reagiraju samo na titraje zraka itd.

Znači, osjeti nastaju tako da se podražaj u stanicama receptora (osjetnim stanicama) preobražava u živčano uzbuđenje.

Osjeti se međusobno razlikuju modalitetom; to odgovara razlikovanju prema osjetnim organima, pa govorimo o vidnom modalitetu, slušnom modalitetu itd. Unutar modaliteta osjeti se razlikuju kvalitetom; to odgovara razlikovanju po njihovu sadržaju, koji se kod osjeta odnosi na neke izolirane karakteristike objektivne okoline (npr. plava boja ili visok ton). Intenzitet osjeta pokazuje pak kolika je veličina podražaja odnosno kolika je veličina promjene u energiji koju je osjetni organ kodirao kao intenzitet osjeta.

Kod podražaja razlikujemo:  Kakvoću ili kvalitetu  Jačinu ili intenzitet  Trajanje ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE: Mjerenje osjetljivosti Kakav je odnos između podražaja i doživljaja? Koliko treba biti intenzivan podražaj da bi izazvao neki doživljaj? Kako se mijenjanjem podražaja mijenja doživljaj? Područje psihologije koje se bavi tim problemima naziva se psihofizika. Psihofizika se bavi odnosnom između «fizičkog» i «psihičkog». Psihifizičari pokušavaju utvrditi odnos između intenziteta podražaja i intenziteta doživljaja. Da bi to bilo moguće, potrebno je na određen način izmjeriti veličinu podražaja i veličinu doživljaja, te ispitati kako se s promjenom jedne veličine mijenja druga.

Budući da se ljudi razlikuju po sposobnosti detektiranja podražaja, poznavanje veličine apsolutnog limena može se upotrijebiti kao mjera osjetljivosti neke osobe u određenom osjetnom području.

Kako odrediti apsolutni limen? Jedna od metoda koju psiholozi koriste u tu svrhu naziva se metodom granica. Osobama kojima se želi odrediti limen zadaje se niz podražaja koji se razlikuju po intenzitetu. Ukoliko želimo odrediti apsolutni limen u području sluha, tada možemo krenuti od vrlo slabih zvuka prema jačini, te nakon svakog pitati ispitivanu osobu je li išta čula. Glasnoća zvučnog podražaja za koji ispitivana osoba izjavi da ga čuje predstavlja njezin apsolutni limen u području sluha.

Problem pri određivanju apsolutne osjetljivosti jest taj što se ona može u određenoj mjeri mijenjati u različitim situacijama. Isti čovjek može isti intenzitet zvuka jednom čuti, a drugi put ne. To može ovisiti o brojnim čimbenicima: o njegovoj pažnji, trudu, poznavanju podražaja, očekivanju itd. Tako će majka često čuti plač svojeg djeteta s velike udaljenosti jer ga poznaje i očekuje, dok neki drugi zvuk iste glasnoće možda neće čuti. Kako onda odrediti apsolutni limen, kada se intenzitet podražaja koji izaziva osjet može mijenjati?

Prema definiciji apsolutni prag ili apsolutni limen je onaj intenzitet podražaja koji izaziva osjet u 50% slučajeva.

Da bismo uspješno opažali našu okolinu, nije dovoljna samo sposobnost otkrivanja prisutnosti nekog podražaja. Važno je i razlikovanje različitih podražaja. Primjerice da bi muzičar dobro naštimao instrument, on mora biti sposoban razlikovati vrlo slične zvukove.

Koliko se neki podražaj mora promijeniti da bi ispitivana osoba primijetila tu promjenu?

13

Najmanja promjena podražaja koja izaziva promjenu u osjetu naziva se diferencijalni prag ili diferencijalni limen. Ponekad se za diferencijalni limen koristi i izraz jedva zamjetljiva razlika, jer je riječ o najmanjoj razlici između dva podražaja koju netko može primijetiti.

Jednako kao i kod apsolutnog limena, i diferencijalni limen određuje se kao ona promjena u intenzitetu podražaja koju ispitivana osoba zamjećuje u 50% slučajeva.

Krajem devetnaestog stoljeća, njemački znanstvenik Ernst Weber primijetio je da veličina diferencijalnog limena u nekom osjetnom području nije jednaka za sve intenzitete podražaja.

Ukoliko je neki podražaj jači, potrebna je veća promjena u njegovu intenzitetu da bismo primijetili razliku.

Ta se pravilnost može ovako formulirati: Intenzitet podražaja treba uvijek za istu relativnu vrijednost povećati (ili smanjiti) da bi se mogla primijetiti razlika u intenzitetu. Ta je relativna vrijednost za različita osjetan područja različita, ali je u jednom istom području konstantna.

ZADACI NA SATU: 1.Podijeliti učenike u dvije grupe: zadatak prve grupe je popisati sva moguća zanimanja kod kojih je važna dobra apsolutna osjetljivost. Zadatak druge grupe je popisati sva moguća zanimanja kod kojih je važna dobra diferencijalna osjetljivost.

2.Provjera diferencijalne osjetljivosti.

Cilj: Demonstrirati diferencijalnu osjetljivost Hipoteza: Učenici koji više vole određenu vrstu soka od naranče bolje će razlikovati okus 100% naranče od nektara naranče.

Očekivanja da postoje dvije vrste soka od naranče utjecat će na različitu percepciju okusa istog napitka.

Pribor: plastične čašice, sokovi od 100% naranče i sokovi od nektara naranče, listovi za upisivanje odgovora Postupak: 1.Odrediti 6 učenika koji više vole jednu vrstu soka od naranče i 6 učenika koji vole oba napitka jednako te ih zamoliti da na trenutak iziđu iz razreda.

2.Pripremiti čašice, označiti ih brojevima od 1 do 10. Na jednom kraju razreda postaviti čašice za prvu grupu učenika, a na drugom kraju za drugu grupu.

3.Za prvu grupu učenika pomiješati čašice s 100% sokom od naranče i sa nektarom narančejedan učenik eksperimentator mora voditi brigu u kojoj čašici je koje piće.

4.Za drugu grupu učenika uliti samo 100%naranču.

5.Pozvati obje grupe učenika. U svakoj grupi su tri učenika koji favoriziraju određeni napitak i tri učenika koji nemaju izraženu preferenciju.

6.Nakon svake ispijene čašice učenici izvještavaju je li riječ o soku od 100% naranče ili nektaru naranče, a njihovi se odgovori unose u protokole.

7.Nakon toga zamijeniti grupe: prvoj grupi damo da proba samo 100% naranču, a drugoj grupi i sok od 100% naranče i nektar naranče.

8.Izračunati postotak točnih odgovora svakog učenika.

Grupna rasprava: • Postoje li razlike među grupama? Jesu li stav i očekivanje utjecali na percepciju okusa u ovoj vježbi?

• Koji su još faktori mogli utjecati na dobivene rezultate?

• Udovoljava li ova vježba etičkim standardima? Postoje li neki drugi načini ispitivanja utjecaja očekivanja na percepciju?

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE: Razvoj osjeta

14

Od trenutka kad je podražaj svojom energijom uzbudio receptorne stanice, treba proći neko vrijeme da intenzitet osjeta dosegne svoju punu razinu. To vrijeme zove se vrijeme latencije osjeta.

Kada oblačimo odjeću, osjećamo dodir tkanine na našoj koži. No, ubrzo nakon toga, ne osjećamo nikakav dodir. Navedeni slučaj predstavlja primjer osjetne adaptacije. Osjetna adaptacija je smanjenje intenziteta osjeta do čega dolazi zbog stalne i nepromjenjive izloženosti nekom podražaju.

Naši su sustavi tako građeni da vrlo dobro reagiraju na promjene u našoj okolini, dok se osjetljivost za one podražaje koji se ne mijenjaju smanjuje. U svakom trenutku do naših osjetila stiže mnogo podražaja i mi ne možemo istodobno reagirati na sve. Iako osjetna adaptacija predstavlja smanjenje osjetljivosti, ona je zapravo korisna za nas. Ona nam omogućuje da usmjerimo pažnju na nove informacije iz naše okoline, a da nam pri tome ne smetaju oni podražaji koji su trajno prisutni.

Postoji i obrnuti proces od adaptacije. Kad iz dobro osvijetljenog prostora uđemo u slabo ili vrlo slabo osvijetljenu prostoriju, u pravi čas, također, gotovo ništa ne vidimo. Nakon nekog vremena vidjet ćemo obrise predmeta i ljudi koji se nalaze u prostoriji, a postepeno ćemo moći sasvim dobro vidjeti sve što se u prostoriji nalazi. U ovom slučaju radi se o povećanju osjetljivosti osjetnog organa, jer može detektirati sve slabije i slabije intenzitete podražaja.

Taj proces zove se osjetna rekuperacija (oporavak).

U času kad prestane djelovanje podražaja na osjeti organ , osjet ne nestane istodobno, nego traje još neko vrijeme i manje-više postepeno se gubi. Ta se pojava naziva perzistencijom osjeta, a osjeti koji perzistiraju pošto je uklonjen podražaj zovu se paosjeti.

VRSTE I KARAKTERISTIKE OSJETA Vid

Podražaj koji izaziva osjet vida je svjetlost, a osjetni organ koji omogućuje viđenje oko.

No, što je to svjetlost? Što to dopire do našeg oka i omogućuje nam viđenje? Svjetlost nije ništa drugo negoli elektromagnetsko zračenje određene valne duljine. Elektromagnetsko zračenje širi se prostorom u valovima, a zračenje različitih valnih duljina ima različita svojstva. Npr. zračenje valne duljine od 1 nanometar (nanometar je milijarditi dio metra) nazivamo X-zrakama rendgenskim zrakama, dok televizijski signal predstavlja elektromagnetsko zračenje valne duljine oko 30 centimetara.

Periferni dio osjetnog sustava za vid-oko- sastoji se od dva bitna podsustava. Jedan je optički, čija je zadaća da usmjerava jednostavne ili složene strukture svjetlosnih zraka na mrežnici, a drugi je receptorni, koji se nalazi u mrežnici, čija je pak zadaća pretvaranje ili transdukcija svjetlosne energije u živčane impulse.

Glavni dijelovi optičkog sustava oka jesu: rožnica, zjenica, leća i šarenica. Svjetlosne zrake prolaze kroz rožnicu, zatim kroz zjenicu, a leća ih fokusira na mrežnicu. Zjenica se refleksno skuplja ili širi tako da regulira u nekim granicama količinu svjetla koja pada na mrežnicu. Leća također refleksno mijenja svoju zakrivljenost omogućujući time da se na mrežnici riše uvijek oštra slika bez obzira na udaljenost predmeta koji se gleda.

15

Ljudsko oko kao svjetlost opaža valne duljine od oko 400 do 700 nanometara. Dulje i kraće elektromagnetske valove naš vidni sustav ne može uočiti. Dva su fizikalna svojstva elektromagnetskog zračenja posebno važna za naš doživljaj svjetlosti: valna duljina ili udaljenost između dva vala, te amplituda vala. Valna duljina povezana je s doživljajem različitih boja.

Amplituda vala određuje intenzitet svjetlosti ili količinu energije koju svjetlost sadrži.

Veličina zjenice refleksno se mijenja i tako se može regulirati količina svjetlosti koja ulazi u oko. Ukoliko je ta količina svjetlosti prevelika, zjenica će se suziti i tako propustiti manje svjetla. Veličinu zjenice regulira jedan obojen mišić koji ju okružuje. Taj se mišić naziva šarenica.

Na mjestu gdje vidni živac izlazi iz oka nema receptorskih stanica, te se zato to mjesto naziva slijepa točka ili slijepa pjega.

Kada slika nekog objekta stigne do leće, ona se okreće. Dakle, slika se na mrežnicu projicira naopačke. Kako mi onda svijet opažamo uspravno? Odgovor na to pitanje je jednostavan. Sliku koju mi opažamo ne stvara se u očima, nego u mozgu. Dakle, viđenje nastaje tako što svjetlost podražuje receptore koji se nalaze u mrežnici, što izaziva živčane impulse koji pristižu do odgovarajućih područja u mozgu. Podražavanjem tih dijelova mozga nastaju vidni osjeti.

Mogu li se vidni osjeti izazvati i bez svjetlosnih podražaja? Mogu, ukoliko na neki drugi način izazovemo provođenje živčanih impulsa vidnim živcem. To je moguće učiniti pritiskom ili električnim podražavanjem. Npr. pokušajte zažmiriti i lagano pritisnuti unutrašnji dio oka, koji se nalazi uz nos. Rezultat takvog postupka trebao bi biti vidni osjet na vanjskom dijelu oka koje se nalazi uz sljepoočnicu.

Receptorne vidne stanice nalaze se u mrežnici (retini) oka. Postoje dvije vrste stanica, štapići i čunjići. Oni sadrže kemijsku supstancu (nazvanu fotoreceptor) koju svjetlo može razgraditi. Čunjići su pretežno smješteni u središnjem dijelu mrežnice, koji se zove fovea (središnja jamica), a štapići se pretežno nalaze izvan tog središnjeg dijela.

Postoji i funkcionalna razlika između štapića i čunjića. Štapići su osjetljiviji na slabije svjetlo. Zbog toga se slabo osvijetljeni predmeti lakše uoče kada se ne gleda izravno u njih. Čunjići su nešto manje osjetljivi na razinu osvjetljenja, ali se njima (ili tzv. centralnim vidom) bolje razlikuju strukture, bolja je oštrina vida i bolje se razlikuju boje.

Perifernim vidom (kada nam oči nisu usmjerene u ono što hoćemo vidjeti, ali nam se to nalaz u vidnom polju) detektiramo da se nešto dogodilo, pa se tu govori o limenu detekcije ili samo o detekciji. Centralnim vidom, kada su nam oči usmjerene upravo u ono što nas zanima, utvrđujemo što se dogodilo, pa se tu govori o limenu rekognicije ili samo o rekogniciji.

16

Što se zbiva kada neke osobe imaju poremećene funkcije štapića ili čunjića? Osobe koje imaju problema s funkcioniranjem štapića vide relativno dobro po danu, kada ima mnogo svjetla.

No noću, kada ima manje svjetlosti, one ne vide gotovo ništa. Također, budući da se štapići u većoj mjeri nalaze na periferiji mrežnice, takve osobe imaju poteškoća u opažanju objekata koji se nalaze na rubovima vidnog polja.

S druge strane, osobe kojima ne funkcioniraju čunjići imaju problema s opažanjem boja.

Sljepoća za boje javlja se u prosjeku kod jednog od petnaest muškaraca, dok se kod žena javlja mnogo rjeđe, kod jedne od stotinu žena. Riječ je o nasljednom poremećaju , gdje žene, koje ne moraju imati poremećaj, mogu na svoje sinove prenijeti gen odgovoran za poremećaj. Postoji više vrsta sljepoće za boje. Najčešće je riječ o poteškoćama u razlikovanju crvene i zelene boje.

Nešto rjeđe dolazi do poteškoća u razlikovanju žutog i plavog, dok izuzetno rijetko dolazi do sljepoće za sve boje. Mnogi su ljudi cijeli život slijepi za određene boje, a da toga nisu ni svjesni. Životinje koje noću traže hranu, primjerice sova, imaju štapiće mnogo osjetljivije na svjetlo kako bi se snašle u tami. U vidnom osjetu tih životinja je udio čunjića vrlo malen, te je sova stoga potpuno slijepa za boje.

Onako kako ga mi vidimo, svjetlo ima tri dimenzije. To su svjetlina, boja i zasićenost.

1. Svjetlina ili luminoznost- je opažen (subjektivan) intenzitet svjetla 2. Boja ili tonalitet- svjetla određen je valnom duljinom elektromagnetskog zračenja 3. Zasićenost ili saturacija- označuje čistoću ili punoću boje; nezasićene boje izgledaju izblijedjelo, bjelkasto ili sivkasto, dok se za saturirane boje čini da nemaju ništa bijeloga ili sivoga u sebi.

Poznato je da svjetlo pomiješano od svih valnih duljina daje tzv. akromatsku (grč. bez boje)kvalitetu ili doživljaj bijelog svjetla.

U području vida očiti su fenomeni koji nastaju kada se prekine podraživanje- to su tzv. paslike (katkad ih nazivaju naknadnim slikama). Kada zatvorimo oči (ili nestane svjetlo i ostanemo u sasvim mračnoj prostoriji), kad dakle prekinemo podraživanje vidnog organa, još ćemo neko vrijeme vidjeti ono što smo prethodno gledali. Što je bio veći intenzitet prethodno gledanih objekata, to će i paslika biti intenzivnija, ali će uskoro početi blijedjeti dok sasvim ne nestane.

Kako vidimo boje?

Podraživanje čunjića svjetlošću odnosno elektromagnetskim valovima određene valne duljine dovodi do opažanja boja. Pri tome najkraće valove doživljavamo kao ljubičasto. Zatim slijedi plavo, zeleno, žuto, narančasto, dok najdulji valovi vidljivi ljudskom oku odgovaraju crvenoj boji.

Predmeti zelene boje odbijaju elektromagnetske valove koji odgovaraju zelenoj boji, dok ostale valne duljine upijaju. Predmeti crvene boje odbijaju dulje elektromagnetske valove, koji odgovaraju crvenoj boji. Dakle, rajčica sama po sebi nije crvena, niti je krastavac zelen. Oni samo odbijaju elektromagnetske zrake određene valne duljine. Samo zračenje nije obojeno. Naš je vidni sustav tako građen da različite valne duljine doživljavamo kao različite boje. Dakle, doživljaj boja je na neki način subjektivan fenomen, nešto što je stvorio naš organizam, a ne nešto što postoji neovisno od nas. Neke boje ne odgovaraju ni jednoj valnoj duljini. Npr. ni jedna valna duljina ne odgovara smeđoj ili ružičastoj boji. Te su boje zapravo mješavine različitih valnih duljina elektromagnetskog zračenja koje se odbijaju od određenih predmeta.

Teorije gledanja boja Teorija triju komponenata Thomasa Younga i Hermanna von Helmholtza

17

Čovjek posjeduje tri vrste receptora za boje: svaka pojedina vrsta reagira na različitu boju ( to su crvena, zelena i plavoljubičasta).

Pritom čunjić nije podražen samo jednom bojom, nego svima trima, ali različitom jačinom. Receptori provode uzbuđenje dalje do mozga, gdje se oni miješaju u skladu s njihovim intenzitetom, te tako posreduju utisak određene boje.

Teorija kontrastnih boja Ewalda Heringa Ta teorija polazi od pretpostavke triju kontrastnih parova boja: crvena-zelena, žuta-plava i crna-bijela. Crvena , zelena, žuta i plava jedine su boje spektra koje ne sadrže niti najmanji trag neke druge boje.

Niz fenomena ukazuje na povezanost tih parova boja:  Sljepoća za boje- kod djelomične sljepoće za boje uvijek su pogođeni samo parovi boja: crvena-zelena ili plava-žuta.  Negative paslike- fiksiramo li neko vrijeme crveni predmet i pogledamo li tada na sivu površinu, nakon kraćeg će se vremena pojaviti zelena slika i obrnuto.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE: Značenje pojedinih boja Žuto Žuto je boja najbliža svjetlosti. Ona nastaje njezinim laganim ublažavanjem, bilo posredstvom tamnog, bilo slabim reflektiranjem bijelih ploha. (J.W.Goethe) Žuta je boja najispunjenija svjetlošću te simbolizira razum, znanje.

Kao što postoji samo jedna istina, tako postoji i samo jedno žuto. Zamućena istina je bolesna istina, neistina. Tako se blijedožuta doima kao zavist, izdaja, prijetvornost, nepovjerenje i duševna poremećenost. (J.Itten).

Slikar Franc Marc označava žuto kao ženski princip, nježno, vedro i osjetilno…

Pomiješamo li crveno i žuto u narančasto, tada pasivnome i ženstvenom žutom pridajemo «zlokobnu» osjetilnu snagu.

Plavo Kao što žuto sobom uvijek donosi svjetlost, tako plavo uvijek donosi tamu.

Plavo je izraz za daleko, za nedostižno («plavi cvijet» romantike).

Ljubičasta Biti ljubičastog približavamo se tek onda kad pođemo od toga da je osebujno svojstvo te boje upravo neriješeni sukob. Ljubičasto prije postavlja pitanje nego li daje odgovor.

Kao suprotnost žutome, tj. znanju, Johannes Itten doživljava ljubičasto kao boju nesvjesnoga, tajne, koja prema stupnju kontrasta jednom djeluje prijeteće, drugi put usrećujući, a nerijetko i rastužuje.

Crveno Crveno zamišljamo kao bezgraničnu, karakteristično toplu boju, koja iznutra djeluje kao vrlo živa, živahna i nemirna, ali koja međutim nema lakomisleni značaj žute što je već nekako potrošena, nego uz svu energiju i intenzitet ima i gotovo ciljno svjesnu golemu snagu.

U tom vrenju i žarenju, uglavnom u sebi, a vrlo malo prema vani, prisutna je takoreći muška zrelost. (W. Kandinsky) Podređena planetu Marsu, usko je povezana sa svijetom rata i demona. Revolucije često koriste narančastocrveno za boju zastave. (J. Itten)

18

Crveno nije samo izraz pobune i prevrata nego općenito označuje vitalnost kao i spolni nagon. Često crveno označuje, naprotiv, produhovljenu ljubav, te je stoga Marija u mnogim prikazima odjevena u crvenu haljinu.

Franz Marc crveno doživljava kao boju materije «brutalnu i tešku» te boju koja neprestance moraju svladati i nadilaziti žuta i plava. Ona znači zemlju, život. Crveno znači uzvišenje života, ćutilnost i strast, ali i krv i agresiju.

Zeleno Apsolutno zeleno najmirnija je boja koja postoji. Ta stalna odsutnost pokreta svojstvo je koje ugodno djeluje na premorene ljude i duše, ali nakon nekog vremena odmaranja, lako može dosaditi…Zeleno je glavna boja ljeta, gdje je priroda prevladala razdoblje oluja i strasti u godini, proljeća i uronila u samozadovoljni mir (W.Kandinsky) ZANIMLJIVOSTI: Koja boja kose vam najbolje pristaje?

Vrlo je važno za kosu izabrati boju koja vam najbolje pristaje jer ćete odmah izgledati bolje, a kosa bogatije i sjajnije.

Sami možete isprobati više boja, ali najbolje bi bilo prepustiti se u ruke profesionalnom frizeru koji će kosu lijepo nijansirati.

Prema stereotipima plavušama pripisuju mladenačku vitalnost. Brinete doživljavamo kao žene kojima možemo vjerovati, crvenokose su one koje uvijek moraju biti u centru pažnje.

U kojoj biste se boji najbolje osjećali?

1. Brinete – Svi koji žele smeđu boju kose moraju unaprijed imati na umu da kosi trebaju prilagoditi i boju tena. Ako ste blijedi, uz tamo smeđu boju kose izgledat ćete isprano i bolesno. Šminka: Većina boja dobro pristaje uz smeđu kosu, pa sa sjenilom ne možete pogriješiti.

Ipak, kada želite ostaviti poseban dojam koristite one sjajnije.

S rumenilom nemojte pretjerivati. Širokom gustom četkom nanesite sasvim malo ružičaste ili smećkaste boje.

Kod ruževa se odlučite na neku nijansu crvene, a intenzitet prilagodite vlastitim preferencijama.

2. Crvenokose – Ako idete na poslovni sastanak ili razgovor za posao kosu svežite u konjski rep da bi ste izgledali ozbiljnije. Za večernje izlaske izaberite neukroćene uvojke i svi će se zasigurno okrenuti za vama. Šminka: Ne biste trebali koristiti previše šminke, niti kombinirati boje. Upotrebljavajte samo crne olovke i smeđa sjenila. Rumenila izbjegavajte.

3. Plavuše – Plava boja dobro pristaje osobama koje imaju svijetle oči i svijetlu put. Ako se odlučite za plavu boju, frizera biste trebali vrlo često viđati jer ispucali i isušeni plavi vrhovi odaju „jeftin“ dojam. Također, plava boja ima jako puno nijansi pa se odlučite za onu koja vam najbolje odgovara. I kod izbora nijanse poslušajte stručni savjet frizera. Šminka: Možete koristiti sjenila svih boja. Ako želite dodatno naglasiti oči crnim tušem ili olovkom iscrtajte rub uz trepavice. Rumenila koristite po želji. Također i ruževe, iako će

19

vama bolje odgovarati sjajila za usne. Važna stvar za napomenuti je da pripazite na kontrast između kose i obrva.

4. Crnke – Ova boja dobro pristaje samo osobama koje imaju taman ten ili im je crna prirodna boja. Šminka: Nemojte koristiti tamna sjenila jer ćete izgledati previše zatvoreno. Radije kombinirajte vesele boje ili koristite zelenu s kojom ne možete pogriješiti. Rumenilo nanosite samo po potrebi i to u malim količinama sa širokom četkom. Smeđa bi vam mogla najbolje pristajati jer ružičaste nijanse znaju djelovati malo neprirodno. Ruževe možete koristiti svih boja, ali ipak izbjegavajte one previše uočljive. Odlučite se za nježnije tonove. Želite li znati koji vam ton – pepeljasti ili zlatni – bolje pristaje oko lica omotajte plavi ili narančasti šal. Ako vam se više sviđa plavi, birajte pepeljaste tonove, a ako vam bolje pristaje narančasti birajte zlatne tonove.

Sluh Podražaj za osjet sluha jest zvuk, a slušni organ je uho. Uho se sastoji od vanjskog, srednjeg i unutarnjeg uha. Glavna je funkcija vanjskog i srednjeg uha pojačati i usmjeriti zvučne valove do receptora u unutarnjem uhu. U unutarnjem uhu nalazi se kohlea (pužnica), a u njoj se nalazi bazilarna membrana sa slušnim receptorima koji se nazivaju slušnim dlačicama. Te receptorne stanice strše u tekućinu pužnice, a reagiraju na treperenje bazilarne membrane na koju su prenesene mehaničke vibracije i vanjskog i srednjeg uha. Tako prouzrokovanim svijanjem dlačica-stanica nastaju u njima živčani impulsi koji se zatim slušnim živcem proširuju prema centrima u kori velikog mozga.

Uho je organ koji zvučne valove pretvara u živčane impulse koji dolaze do slušnog područja u mozgu.

Zvuk je zapravo pokretanje molekula zraka, koje nazivamo zvučnim valovima. Dvije su dimenzije zvučnih valova važne za doživljaj zvuka: amplituda i frekvencija. Amplituda zvučnog vala određuje glasnoću zvuka. Ta se glasnoća mjeri u decibelima (dB). Ljudi mogu čuti raspon zvukova od nula do oko 140 decibela. Zvukovi glasniji od 110dB mogu trajno oštetiti zvuk. Primjerice ukoliko se na rock-koncertu nalazite u blizini zvučnika, tada možete čuti zvukove oko 140 dB koji su vrlo opasni. Frekvencija zvuka ili učestalost zvučnih valova određuju visinu tona. Ona se mjeri u hertzima (Hz), pri čemu veća frekvencija odgovara višim tonovima. Ljudi mogu čuti zvukove čija se frekvencija kreće u rasponu od oko 20 do 20000Hz.

Okus Okusni receptori nalaze se na jeziku i grupirani su u okusnim pupoljcima. Podražaji predstavljaju kemijske supstance koje se tope u slini. Četiri su osnovna okusa: slatko, slano, kiselo, gorko. Receptori na jeziku grupirani su prema ovim osnovnim okusima. Na vrhu jezika pretežno su receptori za slatko, s obje strane vrha za slano, na obje središnje strane za kiselo, a za gorko na stražnjem srednjem dijelu jezika.

Ukoliko smo prehlađeni, pa nam je nos začepljen i ne osjećamo dobro mirise, to može promijeniti i okus hrane. To pokazuje kako su miris i okus povezani osjeti. Hladni ćevapi i topao sok imaju sasvim drugačiji okus od toplih ćevapa i hladnog soka. Isto tako, okus može ovisiti i o hrani koju smo jeli neposredno prije. Tako će sok od naranče imati posve drugačiji okus ukoliko ga popijemo nakon što smo pojeli nešto kiselo.

20

Njuh Njušni receptori nalaze se u gornjoj nosnoj šupljini. Doticaj s molekulama koje se nalaze u udahnutom zraku aktivira ih i tako nastaju živčani impulsi. Njušni put (njušni živac) ima izravniju vezu s mozgom od svih ostalih osjetila.

Osjetila mirisa i okusa kao podražaje koriste kemijske molekule koje dopiru do receptora, a ne fizičke podražaje. Stoga se ta osjetila ponekad nazivaju kemijskim osjetilima.

Da bismo osjetili miris nekog parfema, nešto iz tog parfema mora doći do našeg nosa.

Začudo, kada bi taj parfem do naših osjetila stigao u obliku tekućine, a ne isparavanjem (drugim riječima, kada bismo ga ulili u nos), najvjerojatnije ne bismo osjetili nikakav miris.

Kožni osjeti Preko kože možemo doživljavati četiri različita osjeta: dodir, toplo, hladno i bol. Podražaj za osjet dodira predstavlja pritisak pojedinih dijelova tijela, a sami receptori su neravnomjerno raspoređeni po tijelu.. Više ih ima na vršcima prstiju negoli na leđima, pa su stoga prsti osjetljiviji od leđa.

Podražaj za osjete toplog i hladnog jest temperatura koja dopire do naše kože.

Svaki podražaj čiji intenzitet može oštetiti kožu i drugo tjelesno tkivo izaziva reakciju receptora za bol. To može biti tlak, temperatura, električni udar, različite kemikalije.

Smatra se da je osjećanje bola pod većim utjecajem kulture, stavova i prethodnog iskustva pojedinaca nego što je utjecaj tih činitelja u drugim osjetnim područjima.

Bol je vrlo važan osjet. On nam daje informacije o opasnostima po naš organizam. Kada ne bismo osjećali bol, mogao bi nam izgorjeti neki dio tijela, a da mi to ni ne primijetimo.

Ostali osjeti Kinestetički osjeti su osjeti koji daju informacije o položaju i pokretima udova i glave u odnosu prema tijelu. Receptori se nalaze u mišićima, tetivama, zglobovima i koži.

Kada ne bismo imali te osjete, ne bismo znali da smo pokrenuli neki dio tijela ukoliko to ne bismo vidjeli. Također, svaki složeniji pokret bilo bi nemoguće izvesti.

Receptori za osjet ravnoteže nalaze se u unutrašnjem uhu. Okretanje tijela ili glave dovodi do pokretanja tekućine u kanalima unutrašnjeg uha. Bez održanja ravnoteže ne bismo mogli hodati, a kamoli voziti bicikl ili motor. Ponekad se desi da previše podražimo naše osjetilo za ravnotežu, npr. kada se brzo okrećemo oko svoje osi. To može rezultirati vrtoglavicom i trenutnom nemogućnošću održanja ravnoteže.

DOMAĆA ZADAĆA: 1.Popunite tablicu: OSJETI PODRAŽAJ OSJETNI ORGAN VRSTE OSJETA Vid Sluh Okus Njuh/miris Dodir Toplo/hladno Bol

21

PERCEPCIJA Pojedine osjete ne doživljavamo izdvojeno. Svaki osjet povezan je s mnoštvom drugih osjeta u cjelovit doživljaj koji nazivamo percepcijom. Percepcija je aktivan proces organiziranja, integriranja i interpretiranja osjetnih informacija koji omogućuje čovjeku upoznavanje i prepoznavanje značenja predmeta, pojava i događaja u okolini. Zbog tako izrazite uloge vida pri razmatranju procesa i zakonitosti percepcije pretežno se govori o vidnoj percepciji. Spoznaje o vidnoj percepciji generaliziraju se obično na percepciju uopće.

Funkcije percepcije Proučavanja percepcije pokazala su da su dvije njezine funkcije najvažnije. Jedna je utvrđivanje što percipirani predmeti jesu, a druga je utvrđivanje gdje su. Tu se, dakle, radi o prepoznavanju struktura ili rekogniciji i o njihovu prostornomu smještanju ili lokalizaciji.

Prepoznavanje (rekognicija) znači zapravo svrstavanje nekog predmeta u grupu kojoj pripada. Proces prepoznavanje se odvija ovako: Najprije informacije iz mrežnice aktiviraju stanice-detektore koje su odgovorne za prepoznavanje najjednostavnijih oblika (npr. kod prepoznavanje pojedinih slova), ravnih ili zakrivljenih linija određene orijentacije u prostoru (npr. linije koso položene u različitim smjerovima). Ti se osnovni oblici zatim povezuju u složenije strukture (tako npr. prepoznajemo slova; dvije kose, jedna ravna i jedna zakrivljena crte čine sastavne osnovne oblike slova K, R i P).

22

ZADATAK NA SATU: I2 I3 C I4 Čitajući odozgo prema dolje-stupac brojeva-u sredini ćemo pročitati brojku 13. Čitajući slijeva nadesno-red slova-u sredini ćemo pročitati slovo B. Utjecaj konteksta bit će još veći ako pri čitanju stupca brojaka prekrijemo slova A i C, a pri čitanju reda slova prekrijemo brojke 12 i 14.

A

Prepoznavanje predmeta u realnim uvjetima ovisi o još nekim faktorima, a to su:  KONTEKST-u kojem se nalazi predmet koji hoćemo ili trebamo prepoznati  OČEKIVANJE-olakšava prepoznavanje. Ako očekujemo prijatelja, onda ćemo ga u mnoštvu drugih osoba mnogo lakše prepoznati nego kada ga nismo očekivali.

Očekivanje ponekad može i otežati prepoznavanje: teže ćemo prepoznati starog i debelog prijatelja kojega nismo vidjeli od djetinjstva i zapamtili smo ga kao mladog i mršavog, pa takav lik očekujemo.  USMJERENOST-na podražajni sklop. Na vidne podražaje usmjeravamo se tako da upravljamo oči prema podražaju.

Osobito izražena pojava u percepciji jest tzv. perceptivna konstantnost-pojava da percipirane objekte opažamo podjednako velike, podjednake boje, podjednake svjetline, podjednakog oblika, bez obzira na udaljenost, smjer, osvjetljenje ili druge promijenjene objektivne uvjete percipiranja.  LOKALIZACIJA- predmeta ponajprije zahtijeva njihovo međusobno razlikovanje, a zatim i razlikovanje od svih ostalih struktura koje se nalaze u vidnom ili slušnom polju u vrijeme percipiranja.

Psiholozi, pripadnici tzv. geštalt psihološke škole otkrili su početkom ovog stoljeća da postoje neke zakonitosti u strukturiranju ili organiziranju podražaja u razumljivije cjeline.

Geštaltisti su utvrdili osnovna načela stvaranja perceptivnih cjelina koja se nazivaju načelima perceptivnog grupiranja, a to su: • Blizina-što su međusobno bliži, to perceptivni elementi lakše tvore skupinu • Sličnost-sličniji elementi imaju veću mogućnost da čine grupu • Kontinuiranost-kad elementi imaju tendenciju nekog kontinuiteta, lakše su percipirani kao jedna skupina • Zajedničko kretanje-predmeti koji se kreću zajedno u istom smjeru doživljavamo kao jednu cjelovitu skupinu • Zatvorenost-predstavlja popunjavanje praznina da bi se dobio cjelovit lik Razlikovanje doživljajne strukture na koju je usmjerena percepcija znači proces njezina odvajanja od svih ostalih prisutnih podražaja. Tada govorimo o liku i pozadini. Što će u nekom času biti lik, a što pozadina, ovisi o intenciji opažača, ali i o karakteristikama podražajne strukture. Lakše postane lik ona struktura koja je svojim intenzitetom , oblikom i drugim

23

značajkama različita od ostalih podražaja. Nešto što je u jednom času bilo lik može postati pozadina, i obrnuto.

Primjer reverzibilne slike u kojoj se lako izmjenjuju lik i pozadina-u jednom času vidimo vazu na tamnoj podlozi, u drugom vidimo dvije siluete, dva profila.

Lokalizacija podražaja pretpostavlja percepciju dubine.

Gledanje s dva oka omogućuje da slike istog predmeta na mrežnici jednog i dugog oka budu donekle različite, i to nam onda daje doživljaj prostornosti. Pri gledanju s oba oka imamo i podatak o konvergenciji očiju, tj. pokretanju očnih jabučica više prema unutra pri gledanju bližih predmeta. Doživljaj dubine imamo i pri gledanju samo jednim okom. To nam omogućuju ovi znakovi: veličina retinalne slike (što je predmet dalji to je ona manja), jasnoća percepcije ili zračna perspektiva, linearna perspektiva, te prekrivanje.

Lokalizacija podražajnih predmeta ili sklopova u prostoru podrazumijeva i percepciju gibanja tih podražaja. Pomicanje slike na mrežnici oka omogućuje percepciju gibanja.

Osim percepcije stvarnog gibanja, postoji i tzv. prividno gibanje. Takav jedan primjer je fifenomen koji nastaje podraživanjem oka u točno određenim periodima, ali podražajima koji miruju. Ako se nekoliko električnih žaruljica poredanih u niz pali i gasi određenim vremenskim i prostornim slijedom, dobije se dojam njihova gibanja. Na toj pojavi počiva percepcija gibanja na filmu i televiziji.

Postoji i tzv. inducirano gibanje. Pomicanje većeg objekta uzrokovat će percepciju gibanja manjeg objekta koji se nalazi iza njega. Zbog te se pojave čini da se mjesec koji se vidi kroz pokretne oblake pomiče.

Uvjeti percepcije-fizički, fiziološki i psihički Fizikalni činioci koji djeluju na naše opažanje su intenzitet i trajanje podražaja te njegova struktura.

Fiziološki činioci su u prvom redu osobine osjetnog analizatora te opće stanje opažačeva organizma.

Psihološki činioci su sve one psihološke osobine koje čine psihički život pojedinca i u skladu s kojima on tumači, daje značenje, interpretira podražaje iz okolnog svijeta.

Psihološki su faktori »krivi« što su percepcije istih predmeta u različitih ljudi različite.

Različito će, naime, istu frizuru opažati i doživljavati korisnik usluge, frizer i neka treća osoba.

Različitost percipiranja iste frizure proizlazi iz njihovih različitih interesa, navika, obaveza, potreba, očekivanja, itd.

Za korisnika usluga je frizerski/pedikerski/kozmetičarski salon mjesto povremenog zadovoljavanja želja i potreba, kojeg on vidi kroz »naočale« svojih očekivanja, navika i sl.

Za djelatnika osobnih usluga salon je stalno mjesto rada, kojeg može doživljavati i promatrati kroz niz radnih obaveza i zadataka.

Treba naglasiti da se čovjek ne ponaša u skladu sa situacijom kakva ona objektivno jest, već u skladu sa situacijom kako ju on percipira.

Nije rijetkost da djelatnik za osobne usluge korisnika usluga ne smatra pravim kupcem (zbog različitih razloga), jer mu izgleda neodlučan i nezainteresiran. U skladu s tim prilagođava i svoje ponašanje. Zbog takve krive procjene djelatnik je neangažiran, pa korisnici usluga nezadovoljni napuštaju salon.

Fenomen kontrasta pojavljuje se ako je uočena situacija u suprotnosti s našim uvjerenjem i dominantnim iskustvom. Kada, primjerice, korisnik usluge koji je uvjeren da je većina frizera

24

neljubazna i nestručna, naiđe na prosječno ljubaznog i stručnog frizera percipirat će ga kao veoma ljubazna i stručna. Fenomen refereničnog okvira je blizak prethodnom fenomenu. Riječ je o utjecaju okruženja u kojem se nalazi pojava što ju percipiramo na našu percepciju te pojave.

Primjerice, prosječno uslužnog djelatnik među neuslužnima djelatnicima, korisnik usluga će percipirati kao vrlo uslužnoga, a ako radi među vrlo uslužnima, kao neuslužna i lijena.

Doživljavajući bilo koji spomenuti fenomen, korisnik usluge često drugima prenosi svoja iskustva, čineći dobru ili lošu propagandu prodajnome mjestu i ljudima koji tamo rade.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE: Perceptivne varke U najvećem broju slučajeva naš perceptivni sustav fantastično precizno prepoznaje događaje iz okoline. No, u nekim se situacijama naše percepcije razlikuju od onog što bismo mogli očekivati na temelju logične analize podražaja koji su stigli do naših osjetila.

Naša osjetila nas ponekad mogu i prevariti. Perceptivne varke ili iluzije su pojave do kojih dolazi kada naše percepcije ne odgovaraju u potpunosti onome što bi se moglo očekivati na temelju logične analize podražajne situacije. Kod perceptivnih varki podražaji su prisutni, samo ih naš perceptivni sustav interpretira na neobičan način.

Primjeri nekih perceptivnih varki

25

Bilo je mnogo pokušaja objašnjenja Müller-Lyerove varke. Jedno od njih dovodi je u vezu s percepcijom veličine i udaljenosti predmeta. Perceptivnu konstantnost veličine poznatog predmeta omogućuje percepcija njegove udaljenosti. Ako je predmet poznate veličine na većoj udaljenosti, koju možemo percipirati, doživljajna veličina tog predmeta odgovarat će njegovoj stvarnoj, objektivnoj veličini. To će se dogoditi usprkos tome što je njegova mrežnična slika znatno manja nego što je mrežnična slika nekog prostorno bližeg, a mnogo manjeg predmeta.

Naučili smo da su kutovi zidova omeđeni divergentnim krakovima (oni koji su raspršeni kao slovo V, kao na gornjoj slici Müller-Lyerove varke) udaljeniji nego kutovi zidova omeđeni konvergentnim krakovima (kao na donjoj slici Müller-Lyerove varke). Zbog toga nam se dužina, među divergentnim krakovima, ako je prezentirana u istoj ravnini (kao na gornjoj slici), uvijek čini većom. Tako nas kod Müller-Lyerove varke zapravo «zbunjuje» nagib krakova «sugerirajući» veću blizinu ili daljinu dijelova vodoravne crte.

Mali trikovi za sjajnu kosu Ironično, stvari koje činimo kako bi nam kosa bila sjajna mogu je na kraju i dugoročno oštetiti i ostaviti bez sjaja. Peglanje kose, recimo, zaglađuje kosu i daje kosi sjaj, ali samo privremeno, dok dugotrajno oštećuje i isušuje kosu.

U stvari sjajna kosa je svojevrsna optička iluzija koja ima veze s time kako svjetlo „pogađa“ kosu i reflektira se od nje. Tamna kosa obično izgleda sjajnije od svjetle, a isto je i s ravnom kosom u usporedbi s kovrčavom. To je zato što su ravne vlasi savršeno „posložene“ da bi uhvatile svjetlo (zato žene vole pegle za kosu).

Postoji nekoliko stvari koje će pomoći da i vi imate savršene, sjajne pramenove, a zna se da nikad ne možemo biti dovoljno bogati ili imati presjajnu kosu.

1. Kosu nemojte prečesto prati. Najčešće svaki drugi ili treći dan. Nakon šamponiranja kosu isperite toplom vodom. Toplina će pomoći da se šampon razvodni i ispere do kraja, što je bitno.

2. Nakon šamponiranja gornji sloj vlasi je suh, pa je nanošenje regeneratora ili intenzivne njege za kosu neophodno. Regenerator nanesite nekoliko centimetara od tjemena. Regeneracija je najbitnija na vrhovima kose, nemojte ga nanositi na tjeme jer vam može začepiti folikule kose.

3. Kosu s regeneratorom raščešljajte plastičnim češljom sa širokim zupcima. Izbjegavajte češljeve s gumenim završetkom na zupcima, jer vlasi mogu zapeti za njih i otrgnuti se ili čak iščupati iz korijena.

4. Regenerator u kosi ostavite što je dulje moguće, najmanje tri minute.

5. Kosu isperite hladnijom vodom, blago trljajući samo vlasište. Hladna voda će pomoći zagladiti vlasi kosa će izgledati sjajnije i neće biti toliko lepršava.

6. Za ekstra hidrataciju i glatkiju kosu pranje završite regeneratorom koji se ne ispire. On pomaže zadržati vlagu, stvara zaštitnu barijeru i dodaje sjaj, istovremeno održavajući kosu zdravom i vitalnom.

7. Svakodnevni regeneratori možda ne obnavljaju dovoljno nutriente potrebne zdravoj kosu, pa barem dva puta mjesečno koristite intenzivnu njegu za kosu (maske, kreme...). Intenzivna njega obnavlja vitalne proteine i amino kiseline koje gubimo prilikom feniranja te utjecaja sunca i

26

vjetra na kosi. Intenzivna njega uvijek mora uključivati toplinu (stavite plastičnu kapicu, ili kosu umotajte folijom i zagrijte je fenom) jer tek tada potpuno djeluje.

8. Feniranje kose toplim zrakom isušuje kosu. Feniranjem hladnim zrakom jednako ćete je osušiti, ali je nećete toliko isušiti. Ionski fenovi zahvaljujući negativnim ionima zaglađuju površinu vlasi pa će kosa izgledati sjajnije i neće biti toliko lepršava.

9. Zamijenite svoju plastičnu ili metalnu četku onom s prirodnom dlakom, najbolje veprovom.

Ona će rasporediti prirodnu masnoće kose jednakomjerno cijelom duljinom vlasi.

10. Kako biste dobili najveći mogući sjaj svoje kose izbjegavajte proizvode na bazi alkohola (osobito pjene za kosu) jer isušuju kosu. Radije prokušajte koristiti kremu, serume ili silikon koji će zagladiti vlas bez isušivanja Probudite oči Ovaj make-up trik je optička iluzija kojom ćete dobiti veće i sjajnije oči.

Nanesite malo bijelog sjenila na unutarnji kut očiju, koristeći mali prst ili malu kozmetičku četkicu. Razmrljajte, no ne previše. Mora izgledati prirodno, no s istaknutim svijetlijim područjem.

Mrvicu stavite i na unutarnji rub obrva te lagano razmrljajte prema van, no nikako ne smije biti upadljivo.

Bijelo sjenilo nanesite i na središnji dio kapka, odmah do linije korijena trepavica. Dodajte malo bijelog sjenila i na obraze i to tamo gdje je jagodična kost najviše istaknuta kada se nasmijete.

Na ovaj način ste postigli da se svijetli tonovi sjenila reflektiraju od obrva i obraza do očiju i natrag. Vaše oči su sada probuđene i osvježene, a takve ne prolaze nezapaženo.

MIŠLJENJE Predodžba Čovjekova sposobnost mišljenja je ona osobina kojom se čovjek najviše razlikuje od ostalih živih bića. Mišljenje se ubraja u čovjekove kognitivne procese ili spoznajne procese kao što je pamćenje, opažanje itd. Spoznavanje započinje percepcijom, a završava misaonom obradom opaženih i zapamćenih sadržaja. Upravo ta obrada informacija bitna je značajka mišljenja.

Mišljenje je svaki proces obrade ideja, predodžbi, simbola i pojmova. Tim procesom nastaje misao. Mišljenje možemo podijeliti na: konkretno, apstraktno, realistično i imaginativno.

Predodžba bi se mogla definirati kao sposobnost predočavanja određenih stvari, događaja i predmeta iz okoline u naše misli, to je tzv. preslika stvarnosti.

27

VRSTE PREDODŽBI I NJIHOVE ZNAČAJKE: a)Eidetske predodžbe Postoje ljudi koju posjeduju neobično živahnu sposobnost pamćenja (tzv. fotografsko pamćenje), koje po jasnoći i preciznosti odgovara opažanjima koja se upravo događaju.

Eidetičari mogu reproducirati sliku iz predodžbe, koja je posve vjerna opažanju.

Eidetičare možemo testirati pomoću stereograma.

Film Kišni čovjek (Dobitnik Oskara 1998.; red. Barry Morrow) i Dustin Hoffman koji je idealno utjelovio ulogu autističnog Raymonda Babbita još uvijek su interesantni. Kako neće biti zanimljiv netko tko odudara od onoga što smatramo normalnim i to, za naše pojmove, na jedan nadnaravan način. Bog uzme s jedne, ali nadoknadi s druge strane, rekle bi naše bake.

Tako je i osobnost “Kišnog čovjeka” posebna, pa sam se morala zapitati tko je bio inspiracija za ulogu Raymonda. Pogotovo nakon što nas je u filmu zaintrigirao svojim sposobnostima i nedostacima. Zapitala sam se kako netko može i može li uopće tako brzo i precizno prebrojati čačkalice ili tako dobro (profitabilno) odigrati partiju pokera? Postoje li osobe s takvim sposobnostima i u stvarnom životu, a ne samo na malim ekranima?

Na odgovore sam brzo naišla i oni su potvrdni. Imenom i prezimenom, Kim Peek (1951.) bio je inspiracija za lik Raymonda Babbita. Po riječima Kimovog tate, kao dječak, Kim je mogao pamtiti informacije već u dobi od 16 do 20 mjeseci. Čitao je knjige i nepogrešivo ih memorirao, iako nije prohodao do svoje četvrte godine.

Do sada je zapamtio fascinantan broj podataka iz područja zemljopisa, povijesti, glazbe, sporta… Može se prisjetiti informacija iz, pazite sad, preko 9 000 knjiga koju je svaku nakon čitanja okretao naopačke tako ne bi li je slučajno ponovno uzeo u ruke, a i zašto bi kad bi ju zapamtio cijelu. Inače, Kim pamti 98% onoga što pročita. S tri godine već se je znao služiti rječnicima, a imao je i opsesiju brojevima, aritmetikom i čitanjem telefonskih imenika.

Kim Peek, osim što ima fotografsko pamćenje putem kojeg se može nakon neodređeno dugog vremena s velikom preciznošću prisjetiti slika, zvukova i predmeta, je i autistični savant. Na francuskom to znači znanstvenik, ili samo znalac.

Kim je rođen bez corpus callosuma, malog snopa živaca koji inače služe za povezivanje dviju hemisfera mozga. 1988. godine njegov IQ je izmjeren te je iznosio 87, što je dosta ispod prosjeka. Neka testiranju na Kimu davala su rezultate u kategoriji genijalca, dok su druga odavala sliku mentalno zaostale osobe. Primjerice, Kim ne zna samostalno zakopčati svoju košulju, ali zato ima nevjerojatnu moć pamćenja zbog koje je u dvije godine postao kvalitetan pijanist (čovjek u pedesetima kojem neki dijelovi mozga nisu u funkciji).

Redatelj Barry Morrow susreo se je s Kimom 1984. godine i kao rezultat toga nastao je film Kišni čovjek. Dustin Hoffman također je upoznao Kima, kao i druge osobe s sličnim poremećajem kako bi utjelovljenje lika bilo što autentičnije. Zbog toga su Kimovo samopouzdanje i socijalna inteligencija porasli jer se je još niz puta pojavljivao u javnosti te se riješio problema javnog nastupanja i upoznavanja ljudi, a postao je i općeprihvaćen.

28

Osim redatelja, Kim je zainteresirao i NASAu koja je na njemu 2004. godine vršila mnoga testiranja. Neka od njih su i danas aktualna. Namjera je bila postavljanje trodimenzionalne slike strukture Kimovog mozga. Novije studije Kimovih sposobnosti proveli su znanstvenici kako bi bacili svjetlo na ljudski mozak, najintrigantniji čovjekov organ, s ciljem korištenja većih intelektualnih kapaciteta mozga u žena i u muškaraca, rečeno je za Scientific American, gdje se polazi od toga da ljudski mozak može puno više od onoga što sada pruža.

Kao ključ za razumijevanje Kimovog stanja mogla bi biti nepovezanost lijeve i desne polutke njegova mozga, rekao je Robin McKie, urednik znanosti Guardian Unlimiteda. McKie je istraživao slučaj pravog kišnog čovjeka, Kima Peeka, te telefonski razgovarao s njime i njegovim ocem. Naša lijeva polutka mozga ima tendenciju kontrole desne što nije slučaj kod Kima te se je stoga njegova desna strana mogla samostalno i puno intenzivnije razvijati te osloboditi puno veći potencijal. b)Halucinacije Halucinacije su obmane u opažanju kod kojih se osjeća realitete u odsustvu vanjskog podražaja.

Halucinacije mogu izazvati različiti uzroci: ekstremno pojačana emocionalnost, stres (tjelesna kao i emocionalna preopterećenost), senzorna deprivacija (odnosno nedostatak svakog osjetilnog podražaja), deprivacija spavanja (odnosno oduzimanje sna), hipnoza i halucinogene droge.

Istraživači koji su proveli mjesece u snježnom krajoliku Južnog pola pričaju o halucinacijama. Pri letovima na duge pruge, izolaciji u tami, izolaciji u svemiru, ali i kod dugotrajnih noćnih vožnji na autoputu, može doći do opažanja koja nisu nastala uslijed podražaja. Zamor pogoduje nastajanju halucinacija, budući da smanjuje kontrolnu funkciju mozga.

Halucinacija dovodi do «strukturiranja nadomjeska» okoline. Za njezino nastajanje od odlučnog je značenja ličnost pojedinca, a prije svega njegova mašta. c)Iluzije O iluziji govorimo tada, kada se senzornim (osjetilnim) podražajima dade drugo tumačenje npr. u groznici se zavjese koje pomiče vjetar zamjeni za neki lik, ili premoreni vozač automobila prometni znak drži čovjekom koji stoji na rubu ceste.

Da bi mogli prosuđivati o određenoj pojavi, predmetu ili osobi iz okoline koristimo sud.

Sud je pozitivna ili negativna odluka koju donosimo na temelju određenih činjenica o nekoj pojavi, predmetu ili osobi iz okoline.

Mašta Proces preoblikovanja zapamćenih doživljaja i slika i nove cjeline zove se imaginacija ili maštanje. Mašta nam omogućuje zamišljanje sklopova koje nikad nismo ni mogli percipirati: npr. vanzemaljaca, nepostojećih građevina, novih scenarija događanja. Za razliku od autističkog mišljenja, imaginacija obično ima vanjske poticaje, koji je usmjeravaju. Zato je ona važna sastavnica stvaralačkog mišljenja.

U spoznajnom smislu najviši oblik mišljenja jest rasuđivanje (rezoniranje). Rasuđivanje je sustavno zaključivanje ne temelju opaženih činjenica i odgovarajućih pretpostavaka.

29

Pažnja Pažnja je pripremni stadij u opažanju ili ispitivanju. Kada nešto privlači našu pažnju, mi to počinjemo primjećivati i otkrivamo njegove odlike.

Pažnje je selektivno usmjeravanje psihičke aktivnosti na izvjesne dijelove ili aspekte situacije (tj. predmete i događaje u okolini). Ono na što se pazi predstavlja «cilj» perceptivne ili motorne orijentacije promatrača. Pažnja se promatra kao funkcija motivacije. Dokaz tome je to što nismo jednako pažljivi prema svemu što se zbiva oko nas, mi selektiramo one informacije koje su nam bitne, pa prema tome jednako ne zapažamo.

Kod pažnje razlikujemo: o INTENZITET-stupanj koncentracije na neki predmet ili događaj (veća je koncentracija ako je veći intenzitet) o OPSEG—broj odjednom zapaženih predmeta ili detalja (što je broj zapaženih detalja veći, veći je i opseg) o DISTRIBUCIJA-prelaženje pažnje s jednog predmeta na drugi (podjela pažnje na nekoliko predmeta ili događaja) Centar pažnje Onaj dio perceptivnog polja koji predstavlja centar pažnje biva jasniji, izrazitiji, diferenciraniji nego ostali dijelovi polja. On se ističe kao «figura» naspram ostatka polja koje predstavlja «pozadinu».

Pažnja je obično vrlo kratko usmjerena na jednu točku vizualnog polja.

Opseg pažnje Očigledno je da glavni razlog za pomicanje pažnje leži u ograničenoj količini gradiva koje se centrom pažnje u jednom danom trenutku može obuhvatiti. Opseg pažnje predstavlja maksimalni broj objekata koji se može neposredno opaziti (tj. koji se može opaziti za tako kratko vrijeme da je svako pomicanje očiju ili brojanje isključeno).

DOMAĆA ZADAĆA: 1.Isprobajte sljedeći eksperiment kojim mjerite opseg vaše pažnje Eksperiment: Razbacajte po stolu određen broj zrna graha, bacite jedan vrlo kratak pogled i pokušajte vidjeti koliko je zrna graha na stolu. Ponavljajući ovaj eksperiment više puta, sa različitim broj zrna graha, vi ćete otkriti da ćete sa pet do šest zrna graha napraviti mali broj grešaka, ali sa većim brojem zrna graha broj grešaka počet će rasti.

Distribucija pažnje Postoji stalno pomicanje pažnje sa jednog dijela polja na drugi. Pomicanje vizualne pažnje npr. možemo mjeriti registriranjem očnih pokreta za vrijeme dok čovjek promatra neki objekt.

Pažnja se pomiče iz više razloga. Prije svega, kod pažnje postoji, kao i kod svih psiholoških procesa izvjestan oblik «zasićenja» koje teži da inhibira nastavljanje pažnje u jednom danom pravcu. Pažnja pokazuje tendenciju da se «spontano» pomiče pošto je izvjesno vrijeme bila usmjerena na jedan dio opažanog polja. Kod složenih podražaja

30

čovjek nije u stanju da organizira cjelinu u jednom pogledu; nužno je produženo «istraživanje» sklopa podražaja, pri čemu se svaki dio ili aspekt polja posebno fiksira.

U jednom trenutku pažnja može biti raspoređena na različite načine. Ona može biti koncentrirana na jednu točku, dok je ostatku perceptivnog polja posvećeno malo pažnje.

Ona može biti difuzna, tako da ni jedan poseban dio polja ne zauzima centralno mjesto.

Ona može biti podijeljena, kada, npr. čovjek pokušava istovremeno paziti na dvije ili više stvari.

Podijeljena pažnja je vrlo ograničena u svom opsegu. Što je podjela veća, pažnja koja je svakom posebnom dijelu posvećena gubi u kvaliteti. Kolebanje ili difuzija pažnje događa se također i pri promatranju dvosmislenih slika Kada se nađemo pred jednim složenim vidnim poljem, mi ga obično razgledamo, obraćajući pažnju najprije na jedan zatim na drugi predmet. Ako zatvorimo oči i obratimo pažnju na ono o čemu mislimo, naići ćemo na neprekidno skretanje s jedne misli na drugu. Čak i ako uporno mislimo o nekom problemu, posebne ideje će dolaziti i nestajati.

Prisjetite se vrste perceptivnih varki gdje slike možete vidjeti na više načina u tim trenucima možete u određenoj mjeri sami utjecati na podijeljenost pažnje tako da oči usmjerite na dio slike koji želite da se istakne. U početku jedan izgled slike može se održati u toku više sekundi ili čak minuta, ali jednom kad do promijene dođe, one se vrše sve brže i brže za vrijeme trajanja upravljenosti očiju na sliku. Obično jedan od alternativnih izgleda slike prevladava nad drugim u ukupnom vremenu trajanja.

Podjela pažnje bi značila jednovremeno usmjeravanje pažnje na dvije zasebne aktivnosti.

Ako je jedna od njih automatska i vrši se glatko bez svjesne kontrole, onda nije potrebna nikakva podjela pažnje. Ako su obje povezane u jednom integriranom izvođenju, nije potrebna nikakva podjela pažnje. Ako su dvije aktivnosti koje teku jednovremeno u širem smislu, vrše brzim pomicanjem pažnje s jedne na drugu i obratno onda nema podjele pažnje u strogom smislu.

Možda bi bolje bilo da kažemo da čovjek uvijek vrši više od jednog posla u isti mah. On se može šetati, držati nešto pod lijevom miškom, izvoditi geste svojom desnom rukom, a da za sve to vrijeme gleda i sluša. Stoga je opravdano pitanje da li se ovi istovremeni tokovi aktivnosti odvijaju nezavisno jedan od drugog ili su svi oni međusobno zavisni dijelovi jedne jedine ukupne aktivnosti.

Svako od ovih navedenih svojstava ima praktičnu važnost. Npr. osobe koje imaju mali opseg pažnje nepodesne su za neka zvanja: vozači automobila i piloti moraju paziti na različite signale, znači da moraju imati dobru distribuciju pažnje itd.

Za frizere/pedikere/kozmetičare je posebice značajna problematika pažnje u toku procesa percipiranja. Frizerov/pedikerov/kozmetičarev rad zahtijeva dinamične promjene opsega, intenziteta i pokretljivosti pažnje.

U toku rada frizer/pediker/kozmetičar često istodobno opaža veći broj sadržaja. Korisniku usluge A pere kosu, primjećuje da korisnik usluge B dolazi u salon te pazi što radi korisnik usluge C koji čeka svoj red za frizuru.

U svom poslu frizer/pediker/kozmetičar mora razvijati sposobnost istodobnog percipiranja većeg broja sadržaja. Mora raspolagati velikim opsegom pažnje. Frizer/pediker/kozmetičar, drugim riječima, mora uvijek imati dobar pregled situacije u kojoj djeluje.

No opseg pažnje nije jedina perceptivna sposobnost koju bi frizer/pediker/kozmetičar morao razvijati. Njemu je često potrebno koncentrirati pažnju na samo jednog određenog korisnika usluge. Dakle, po potrebi podešavati intenzitet pažnje.

S obzirom na dinamičnost promjena koje se događaju u salonu, frizer/pediker/kozmetičar nužno treba razviti i sposobnost svjesnog prebacivanja pažnje s jednog sadržaja na drugi, uz promjenu njena intenziteta. Riječ je o sposobnosti što se u psihologiji naziva pokretljivost pažnje.

31

Ako se frizer/pediker/kozmetičar koncentrira na samo jedan sadržaj (jednog korisnika usluge) na duže vrijeme, ne obraćajući pažnju na druge, može postati neosjetljiv za niz podražaja iz svoje okoline. To bi u praktičnom smislu imalo određene posljedice na njegov rad. Primjerice, ne zamjećuje korisnika koji uporno čeka svoje red već duže vrijeme, a drugi ga korisnici usluga doživljavaju kao nepažljivog, jer nije pokazao da ih je primijetio i sl.

Postoji nekoliko determinatora odnosno određivača pažnje:  UNUTARNJI-potrebe i interesi  VANJSKI-različita svojstva predmeta i događaja Prema vrsti , pak, pažnju možemo podijeliti na: namjernu, nenamjernu i habitualnu.

1.HOTIMIČNA PAŽNJA-hotimično usmjeravanje psihičke aktivnosti na neki predmet 2.SPONTANA PAŽNJA-nehotimično usmjeravanje psihičke aktivnosti na neki predmet 3.HABITUALNA PAŽNJA-usmjeravanje psihičke aktivnosti na neki predmet ili događaj kroz duži vremenski period, pod utjecajem potreba ili interesa

Organizacija i pažnja Činjenica da je opseg pažnje ograničen i činjenica da je kvalitet pažnje utoliko slabiji ukoliko postoji veća podjela pažnje, naglašavaju važnost perceptivne organizacije. Kada su dijelovi polja organizirani u veće cjeline, lakše je ostvariti potrebnu pažnju, nego kada se pažnja obraća svakom dijelu posebno.

Npr. Kada devet zrna graha padaju u tri grupe od po tri zna, ona se mogu točno opaziti.

To je prosta ilustracija općeg principa da organizacija osposobljava promatrača da obuhvati veći broj podataka.

Ometanje pažnje Mnoge stvari u našoj okolini kao i neke stvari u nama samima mogu omesti našu pažnju.

Zamislimo npr. situaciju da smo krenuli učiti jedan unutarnji distraktor pažnje uspjeli smo premostiti (to je naša motivacija za učenje, imamo je), no u jednom trenutku začuje se buka sa ulice to nam nakratko omete našu pažnju. Nakon nekog vremena, počnemo biti gladni (unutarnji ometač pažnje),upalili smo TV dok smo jeli..stišavamo ga i vraćamo se učenju, no našu pažnju omela je naša omiljena emisija na tv koja je počela.

U frizerskom/pedikerskom/kozmetičarskom salonu da bi privukli naše korisnike usluga trebamo salon urediti tako da omete pažnju naših korisnika.

Dakle, iz ovoga je vidljivo da ometači pažnje mogu biti katkad korisni a katkad ne.

Logičko mišljenje Logika je vrsta mišljenja pri kojoj se dolazi do rješenja skoro potpuno pomoću riječi ili simbola (tzv. silogizmi logičara).

Najsloženiji oblik mišljenja je rasuđivanje. Rasuđivanje je sustavno zaključivanje na temelju opaženih činjenica i odgovarajućih pretpostavki. Valjanošću rasuđivanja stoljećima su se bavili filozofi i matematičari, koji su razvili pravila valjanog ili logičkog rasuđivanja.

32

Kakvo je ljudsko rasuđivanje u stvarnosti? Da li je ono logično ili nije? U kojim prilikama i zašto nije logično? To su pitanja koja ponajviše zaokupljaju psihologe.

Logičari razlikuju dvije vrste rasuđivanja: deduktivno i induktivno. U svakodnevnom rasuđivanju one se međusobno isprepliću.

Deduktivno rasuđivanje Deduktivno rasuđivanje je zaključivanje od općih načela prema pojedinačnim slučajevima. Mi izvodimo zaključke kod ove vrste zaključivanja iz premisa odnosno iz dva prednja suda koje smatramo istinitima.

Npr. Premisa 1-Svi su ljudi smrtni Premisa 2-Ja sam ljudsko biće Iz ove dvije premise izvodi se zaključak ili konkluzija: Dakle, i ja sam smrtan.

Ovakva koncepcija koja se sastoji od dvije premise i jednog zaključka naziva se silogizam.

Logičari smatraju da je najčvršći onaj zaključak koji je deduktivno valjan: ako su premise točne, on ne može biti pogrešan.

Stoga, upotrebljavajući zakone logike mi utvrđujemo objektivnu vrijednost ili nevrijednost zaključaka koje na osnovu danih premisa izvodi onaj koji rasuđuje. Točno zaključivanje zahtjeva analizu situacije, uočavanje odnosa i obrazovanje razrađene sheme.

Induktivno rasuđivanje U logici se pravi razlika između indukcije i dedukcije. Kaže se da je matematika deduktivna znanost, a kemija induktivna znanost. Indukcija i dedukcija nisu nužno različiti intelektualni procesi. One se razlikuju više kao problemi nego ka procesi.

Deduktivni problem traži da se otkrije sadržaj izvjesnih danih tvrđenja. Ono što je dano u jednom induktivnom problemu sastoji se od uzoraka, a rezultat koji treba postići je definicija, ili bar radno znanje jedne klase predstavljene danim uzorcima.

Induktivno rasuđivanje je stvaranje općih zaključaka na temelju opažanja niza pojedinačnih slučajeva. Npr. Ostavi vas dečko. Kažete si : «E, baš je svinja», i onda iz toga izvodite zaključak «Svi su muškarci svinje».

Za razliku od deduktivnog, induktivni zaključak nikad nije izvjestan, već više ili manje vjerojatan.

33

Postavlja se pitanje zašto se onda svakodnevno toliko suprotstavljamo u svojim zaključcima? Najčešće zato što polazimo od različitih premisa. Tijekom socijalizacije (odgoja) mi stječemo neka uvjerenja koja su izvorište premisa u našem rasuđivanju. Iako su neka uvjerenja, i iz njih izvedene premise, zajednička svim ljudima, ona se razlikuju od jedne kulturalne grupe do druge, pa i od pojedinca do pojedinca. A ljudi koji polaze od različitih premisa redovito dolaze i do različitih zaključaka.

Ljudi lakše prihvaćaju zaključke koji su sukladni njihovim uvjerenjima i odbijaju one koji to nisu, bez obzira na logički odnos premisa i konkluzije.

Zbog takve postojanosti naših uvjerenja sukobi suprotstavljenih društvenih grupa teško se razrješavaju. Jedini lijek koji ih može ublažiti jest uživljavanje u suprotno stajalište.

Zato, ako želite smanjiti svoju pristranost u zaključivanju-pokušajte se uživiti u suprotno stajalište!

Rješavanje problema Kada želimo ostvariti neki cilj, a nemamo uhodanog načina da to učinimo, suočeni smo s problemom. Bez obzira na to da li je riječ o našim osobnim problemima (kako ući u zaključan stan u kojem smo zaboravili ključeve) ili svjetskim problemima (što učiniti s nuklearnim otpadom), njihovo rješenje zahtijeva naše misaone djelatnosti-dosjećanje, imaginaciju i rasuđivanje.

Da bi se razriješio pojedini problem mišljenja koriste se sljedeće misaone operacije: komparacija (uspoređivanje), analiza (raščlanjivanje bitnih od nebitnih veza), sinteza (spajanje), apstrakcija (izdvajanje i isticanje nekog svojstva ili momenta predmeta ili pojave u odnosu na ostala svojstva) i generalizacija (poopćavanje).

Graham Wallas točno je obilježio «četiri stupnja stvaralačkog mišljenja» kao Pripremanje, Inkubaciju, Iluminaciju i Provjeravanje. Međutim, on je smatrao da se «u svakodnevnom tijeku mišljenja ova četiri različita stupnja neprekidno djelomično poklapaju kada istražujemo različite probleme… Čak i pri proučavanju istog problema, duh može biti nesvjesno na stupnju inkubacije u pogledu jednog njegovog aspekta, dok je svjesno zaposlen pripremanjem ili provjeravanjem nekog drugog aspekta».

Riječ «inkubacija» donekle podrazumijeva teoriju nesvjesnog rada na jednom problemu za vrijeme perioda obraćanja pažnje na druga pitanja, pošto izvjestan period ne obraćanja pažnje katkad dovodi do otkrića problema, a ovaj period se javlja poslije pripremanja, a prije iluminacije.

Ispitivanja koja su proveli Rosman među istraživačima i Platt i Baker među kemičarima, pokazuju da su stupnjevi koje su zapazili Helmholtz i Poenkare poznati mnogima koji su riješili originalne probleme. Oni se najprije «natovare» pristupačnim podacima i čine određene napore da dođu do brzog rješenja; i ponekad postižu uspjeh u prvom usijanju.

Ali često moraju prekinuti rad na određeno vrijeme, i dani ili nedjelje mogu proteći prije nego što spasonosna ideja zasija, za vrijeme dok je pažnja upravljena na nešto udaljeno do problema, mada se ponekad to događa za vrijeme razgovora o tome problemu , za vrijeme diskusije ili pokušaja da se problem objasni nekom drugom. Jedno od najranijih znanstvenih otkrića o kome imamo bilo kakvih psiholoških podataka je Arhimedovo otkriće, izvršeno za vrijeme kupanja-pravi «eureka» doživljaj- i sasvim slične okolnosti navode neki od spomenutih istraživača.

«Ideja» nije potpuno odsutna iz svjesnog mišljenja za vrijeme stadija inkubacije. Dana ideja ili raspoloženje navraća se s vremenom na vrijeme u toku perioda inkubacije. Kada se ideja navraća postoji mogućnost da se na njoj izvrši određeni rad. Rad izvršen na problemu za vrijeme inkubacije nije ozbiljno usmjeren prema glavnom cilju. Čim se

34

raspoloženje ili ideja jasno povežu sa specifičnim ciljem, mi imamo treći stadijiluminaciju ili inspiraciju.

Bitan faktor u iluminaciji odsustvo je interferencija koje sprječavaju napredovanje za vrijeme prethodnog stadija. Inkubacija se pak sastoji u oslobađanju od pogrešnih putova i kočećih pretpostavki, tako da se problemu prilazi «otvorena duha».

Rješavanje problema započinje njegovom spoznajom i pobližim određenjem. Sljedeći korak je odabir načina rješavanja problema i njegova primjena.

Jedan od načina jest metoda pokušaja i pogrešaka. Npr. nepoznati fen u salonu upalit ćemo tako da pritišćemo jedno dugme za drugim sve dok se ne upali. Metoda pokušaja i pogrešaka skupa je i nepraktična, osobito kad je mnogo mogućnosti, a njihovo provjeravanje mukotrpno.

Bolji način rješavanja problema jest metoda testiranja hipoteza. Umjesto da nasumce iskušavamo razna rješenja, mi uz pomoć iskustva i sposobnosti rasuđivanja-postavljamo hipoteze o najvjerojatnijim rješenjima. Zatim ih testiramo onim redom koji odgovara našoj procjeni njihove vjerojatnosti i jednostavnosti provjere. Ako nam je stalo sušilo za kosu, najprije ćemo provjeriti ima li struje u stanu. Nakon toga ćemo provjeriti nije li možda pregorio odgovarajući osigurač. A tek nakon toga provjeravat ćemo ostale hipoteze (ili pozvati servisera).

Problem se ponekad rješava uvidom u situaciju. Uvid je iznenadni «bljesak nadahnuća» koji dovodi do trenutne spoznaje rješenja. Promislite, npr., na koji način ste ponekad riješili neki matematički problem. Nakon stanovitog razmišljanja, rješenje vam je «sinulo» trenutno. U tom trenutku vi ste imali poseban doživljaj otkrića koji psiholozi nazivaju aha-doživljajem. Slična doživljaj prisutan je i u trenutku razumijevanje nekog vica, kad iznenadno shvatimo neke neočekivane ili skrivene odnose među prikazanim pojedinostima.

Usmjerenost (psiholozi je nazivaju i mentalnim setom) proizlazi iz našeg iskustva. Ona je najčešće korisna: pomaže nam da problem vidimo i riješimo na neki ustaljeni način koji je bio djelotvoran u prošlosti. Ali kad je riječ o problemu koji traži potpuno novo rješenje-(pogrešna) usmjerenost postaje najvećom zaprekom nalaženju originalnog rješenja. Ona nam onemogućuje da problem vidimo u novom svjetlu i tako nađemo rješenje.

DOMAĆA ZADAĆA: Kako biste nastavili sljedeći niz?

1 11 21 1211 111221 ?

Kako misliti uspješnije?

Evo nekih savjeta za uspješnije mišljenje:  Predvidite dovoljno vremena za rješavanje svog problema  Razmotrite problem temeljito. Ustanovite odnose među činjenicama i razmislite o sličnim problemima koje ste prije rješavali.  Koristite se svim raspoloživim tehnikama: verbalnim, vizualnim, matematičkim, djelatnim. Govorite na glas-i to ponekad pomaže. Ne boj te se «glupih» misli ili

35



  

neobičnih ideja jer upravo one mogu dovesti do rješenja. Zabilježite svoje misli i lutanja.

Ako nakon stanovitog razdoblja upornog nastojanja ustanovite da se rješenje ne nazire, ostavite problem po strani neko vrijeme. I bavite se drugim stvarima.

Stanovito razdoblje inkubacije ideja često pridonosi nastupanju trenutka iluminacije u kojem se rješenje odjednom pojavljuje.

Sjetite se da je pogrešna usmjerenost velika zapreka nalaženju originalnog rješenja.

Vaša uvjerenja glavna su brana kritičkom rasuđivanju. Odvojite pritom emocionalne argumente od racionalnih.

Ako problem uključuje razrješenje suprotstavljenih stajališta-razmotrite pažljivo sve argumente za i protiv svakog gledišta. Uživite se u to suprotno gledište.

Govor Mišljenje je simbolički proces: omogućuje ga i obilježava upotreba simbola koji predstavljaju objekte i događaje. Simbol je sve ono što stoji umjesto nečeg drugoga.

Riječi su npr. prikladni simboli. Svaka riječ predstavlja ono što je s njome označeno: neki objekt, proces ili odnos. Ali i predodžba je simbol. Na primjer, kada predočimo osobu koju smo jučer sreli onda ta naša predodžba predstavlja ili simbolizira neku stvarnu osobu. Za razliku od riječi, predodžba sliči na objekt koji predstavlja.

Korištenje simbola omogućuje nam da se odvojimo od neposredne perceptivne datosti, odnosno vezanosti za stvarni svijet i događanja u njemu: mi ih možemo «predstaviti» pomoću simbola. A kad smo ih predstavili, tada ih možemo i mentalno obrađivati.

Kada simbol predstavlja neku grupu objekata ili događaja koji imaju neka zajednička obilježja, nazivamo ga pojmom.

U početku postoje univerzalni (opći) glasovi! Sve bebe formalno, bez obzira na kulturu i rasu, proizvode iste govorne glasove.

«Kupi malo voća!» kažemo ukućaninu koji kreće na tržnicu. Ne moramo mu reći «Kupi malo jabuka ili krušaka ili grožđa ili bresaka ili šljiva ili…» To nam olakšava život. Jer okruženi smo s bezbroj stvari, bića, događaja, odnosa. Da bismo izišli nakraj s tom masom pojedinosti, nastojimo ih grupirati na temelju sličnosti njihovih svojstava.

Rezultat toga grupiranja jesu pojmovi-kognitivne kategorije koje odražavaju opća i bitna obilježja neke grupe sadržaja sličnih svojstava.

Pojmove stječemo procesom indukcije. Da bismo stekli neki pojam, moramo uočiti zajednička obilježja koja su bitna i zanemariti nebitna, a uopćena iskustva zatim generalizirati na svaki pojedini primjer. Pojmovi se u mišljenju prožimaju s predodžbama i riječima, koje su oblik postojanja pojmova. A kako su riječi najmanje jedinice govora, razumljivo je da je mišljenje usko povezano i s govorom.

Govor je sustav znakova za namjerno sporazumijevanje. U biblijskoj priči Bog kažnjava graditelje babilonskog tornja jer smatra drskom njihovu namjeru da visokom građevinom dosegnu nebo. Kažnjava ih tako što njihov zajednički jezik preinači u različite jezike.

Nesposobni da se sporazumiju, graditelji su se raspršili svijetom. Ta nam priča ilustrira osnovnu funkciju govora kao sredstva za sporazumijevanje.

Govor je i sustav simbola i pravila koji olakšavaju mišljenje. Dobar dio mišljenja zbiva se u riječima, frazama rečenicama. Ponekad, kad smo intenzivno zaokupljeni nekim problemom, mi glasno izgovaramo svoje misli. Zato su neki psiholozi pretpostavili da nema misli bez govora.

36

Osim govora važno je ovdje spomenuti i pojam pisma - sistem znakova koji predstavljaju određene elemente govornog jezika: pojedine riječi, slogove ili glasove.

Ima dosta argumenata protiv svođenja mišljenja na «tihi» ili «unutarnji» govor. Ovdje ćemo navesti samo jedan dramatičan pokus s otrovom kurare u koji južnoamerički Indijanci umaču svoje strelice. Kurare paralizira mišiće, pa klijenut mišića za disanje uzrokuje smrt. Jedan se znanstvenik podvrgao djelovanju znatne doze kurara, pa su ga morali umjetnim disanjem održavati na životu. On se poslije dosjećao svih pitanja koja su mu bila upućena u tom stanju potpune paralize, u kojem su-kako je retrospektivno ustvrdio-njegove misli bile kristalno jasne.

Mišljenje, dakle, nije tihi govor; ono se ne može svesti na mikropokrete govornog aparata. Ali to ne znači da govor-kao sustav pojmova i pravila njihova kombiniranja ne utječe na mišljenje.

Govor je oblik postojanja misli i kao takav on je odraz našeg mišljenja. Ali njime se misli ne samo formuliraju nego i formiraju.

Razvitak glasovnih oblika (slogova)-učenje govora Izgleda da mi počinjemo sa usvajanjem govora sa svim onim što nam je potrebno, a napredak se sastoji iz odbacivanja «nekorisnih» glasova.

Kronološki redoslijed razvitka kontrole: • Prva strana glasova nad kojima se stiče kontrola izgleda da je snaga glasa.

Tijekom drugog mjeseca života isti glasovi se ponavljaju, ali sa različitom snagom. Neki je glas beba izgovorila vjerojatno slučajno, a zatim ga je više puta «uvježbala» najprije sa ovom, a zatim sa onom snagom. Da bi to radilo, dijete mora da uvježba kontrolu nad mišićima dijafragme, kontrolu koja je bitna za vješt govor.

• Isto se odigrava sa visinom glasova u tijeku trećeg i četvrtog mjeseca. Malo dijete ponavlja glas koji je u početku obrazovan slučajno, a zatim ono mijenja visinu pri svakom ponavljanu. Na ovaj način ono uvježbava kontrolu nad mišićima glasovnih žica.

• Kontrola glasovnih sekvenci izgleda da počinje oko petog mjeseca. Određen kombinacije glasova više puta se ponavljaju u toku prilično dugog perioda; zatim se odabiru druge kombinacije za ponavljanje itd. To je tzv. stupanj «slogovnog gukanja».

Usvajanje značenja Stupanj slogovnog gukanja pruža priliku da se zadovolje preduslovi za učenje jezika.

Ponavljanje glasova koje je izgovorio netko drugi bitno je za pojavu «verbalnog uslovljavanja». Dijete sada teži da ponavlja glasove koje čuje.

Na prvom stupnju učenja jezika vjerojatno je da su od utjecaja sva tri oblika učenja, učenje pomoću uslovaljavanja, učenje napamet i učenje pomoću pokušaja i pogrešaka.

Vješt govornik ne samo da mora da bude sposoban da govori već mora, da bude sposoban i da razumije govor drugih.

Govorni jezik može odlično da shvati većina slušalaca, dok iste riječi pročitane u rukopisu mogu prouzročiti zabunu i pomutnju. Zašto? Izgleda da je jedan od razloga to što u govornom jeziku slušaoci ne čuju samo izgovorene riječi već vide izraz lica govornika, čuju naglasak i isticanje, gledaju pokrete. Sve to igra ulogu u kontekstu koji je vrlo specifičan.

37

Provjerimo svoje znanje 1. Kakve osjete poznaješ prema modalitetu? (6 bodova) 2. Koje su dvije vrste stanica koje se nalaze u mrežnici? (2 boda) a) b) 3. Definiraj pojam podražaj? (2 boda) 4. Nadopuni: (2 boda) Ljudsko oko kao svjetlost opaža valne duljine od oko ____ do ____ nanometara.

5. Zaokruži točan odgovor: Apsolutni prag ili apsolutni limen je ona promjena u intenzitetu podražaja koju ispitivana osoba zamjećuje u 50% slučajeva. (1 bod) T N 6. Nabroji tri dimenzije svjetla? (3 boda) a) b) c) 7.Definiraj pojam govora? (2 boda) Bodovi: 0-8 (1) 9-11 (2) 12-14 (3) 15-16 (4) 17-18 (5)

38

UČENJE I PAMĆENJE

Kada spomenemo riječ učenje mnogi pomisle na školu i način stjecanja školskog znanja.

Neki nisu niti oduševljeni pri aktivnostima koje povezuju uz učenje. No, učenje je mnogo širi pojam od samog stjecanja školskog znanja. Ono je jedna od najvažnijih, ako ne i najvažnija sposobnost živih bića. Što je neka vrsta razvijenija, to je njena sposobnost učenja veća. Ljudi uče od samog rođenja. Učimo hodati, koristiti pribor za jelo, govoriti.

Nakon toga učimo da se pristojno ponašamo (ali i nepristojno), učimo čitati, pisati, plivati, voziti bicikl itd. Ukratko, gotovo su sva ljudska ponašanja podložna promjenama uslijed učenja.

Dakle, učenje je proces kojim iskustvo ili vježba proizvode promjene u mogućnostima obavljanja određenih aktivnosti.

Sjetite se igre pokvareni telefon. Kako je moguće da priča koju ste šapnuli nekome na kraju dobije potpuno drugačiji smisao? Ovdje se radi o našem pamćenju. Mi biramo ono što ćemo zapamtiti, također mi popunjavamo praznine u pamćenju onim što «rekonstruiramo» kao najvjerojatnije.

Zašto je bitno istraživati pamćenje?

Pamćenje se istražuje da bi kao prvo mogli pomoći ljudima s različitim smetnjama pamćenja, zatim da bi se poboljšale metode podučavanja, te za kriminalističku praksu (kod svjedočenja). Što je pamćenje?

Pamćenje određujemo kao mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija. Pamćenje je preduvjet za razvoj vlastite ličnosti. Pamćenje «čuva» prošlost i «upravlja» budućnošću. Pamćenje je u najužoj vezi s pojmom učenja. Pri učenju naglasak je na prvom stupnju pamćenja-usvajanju.

Za pamćenje bitna su sva tri stupnja, ali je naglasak na zadržavanju i korištenju.

Danas u objašnjavanju psihičkih procesa prevladava pristup čovjeku kao «procesoru» koji obrađuje informacije. Postoje tri faze pamćenja kroz koje informacija prolazi: senzorno, kratkoročno i dugoročno pamćenje.

Kontrolni procesi-pažnja, ponavljanje, kodiranje, pronalaženje i dosjećanje-određuju tok kretanja informacije.

Proces pamćenja Informacija iz okoline dolazi do naših osjetila i ulazi u sustav osjetilnog pamćenja.

Ovakvo pamćenje je nesvjesno i njegovo trajanje je o 0.5-4 sec. Ovdje ulaze sev informacije iz okoline i kapacitet ovog pamćenja je neograničen. Ova prva faza pamćenja

39

naziva se primanje informacija. Ovisno o tome da li smo nekoj informaciji obratili više pažnje i procesom selekcije neke se informacije gube, dok druge odlaze u sustav kratkoročnog pamćenja. Ova faza pamćenja naziva se obrada informacija. U ovoj fazi pamćenja mi smo svjesni zapamćenih informacija, te ovdje procjenjujemo vrijednost informacije, organiziramo informacije, povezujemo ih sa nekim drugim informacijama radi lakšeg zapamćivanja, ponavljamo te informacije, te ih pokušavamo shvatiti. U kratkoročnom pamćenju također dolazi do gubitka informacija. Samo se manji broj informacija trajno pohranjuje u sustav dugoročnog pamćenja. U ovoj fazi pamćenja dolazi do pohrane informacija na način da dolazi do umrežavanja živčanih stanica u mozgu. Ova vrsta pamćenja je nesvjesna i u njoj se trajno pohranjuju informacije koje kasnije pronalazimo i koristimo, te je njezin kapacitet neograničen.

Senzorno pamćenje (osjetilno pamćenje) Senzorno pamćenje vrlo kratko zadržava nadolazeće informacije u nepromijenjenom obliku. Za vid to vrijeme iznosi 0.5 sec, a za sluh 2 sec. Riječ je zapravo o svojevrsnom zadržavanju podraženosti receptora koje omogućuje odabir važnih informacija i njihovo kodiranje. Kodiranje se ostvaruje u kratkoročnom pamćenju. Kodiranje pri pamćenju zapravo je promjena informacije u oblik koji se može pohraniti i pronaći. Na takav se način informacije pripreme za pohranu u dugoročno pamćenje.

Kako znamo da se informacije zadržavaju u vidnom sustavu? Jedan od dokaza je i naš dojam pokreta kod gledanja filmova. Filmovi koje gledamo u kinu zapravo predstavljaju jedan niz nepokretnih slika koje se izmjenjuju velikom brzinom. Usprkos tome mi percipiramo pokretni film, jer se jedna slika zadržava u osjetilnom pamćenju dok nova ne pristigne.

Kratkoročno pamćenje (radna memorija) Nakon kratkog zadržavanja u osjetilnom pamćenju, informacije stižu u kratkoročno pamćenje. Kratkoročno pamćenje obuhvaća one informacije kojih smo u određenom trenutku svjesni. Informacije u kratkoročnom pamćenju ostaju vrlo kratko, ne više od 20 sekundi. Kako znamo da se informacija u kratkoročnom pamćenju zadržava najdulje 20 sekundi? Ukoliko vam ponavljanje ili obraćanje pažnje na neku informaciju bude onemogućeno, ona će se u tom

40

vremenu sigurno izgubiti. Npr. ukoliko u trenutku kada vam netko kaže svoj telefonski broj morate na glas čitati neku priču, broj ćete moći ponoviti nakon nekoliko, ali ne i nakon 20 sekundi. Jedna od najvažnijih značajki kratkoročnog pamćenja njegov je ograničen kapacitet. Kapacitet kratkoročnog pamćenja iznosi pet do devet čestica. Mi ne možemo odjednom zahvatiti više od sedam elemenata, ali elementi su samo međusobno nepovezane čestice. Ukoliko niz brojeva 6 7 4 6 7 9 grupiramo u 67 46 79 tada to predstavlja tri elementa i lakše će se upamtiti. Zbog toga je vrlo važno smisleno organizirati ono što želimo upamtiti. To povećava kapacitet pamćenja.

Kratkoročno pamćenje nam služi za obavljanje različitih funkcija: o Ako nam informacija ne treba za kasnije, zadržavamo je ponavljanjem dok nam je potrebna, a zatim se ona gubi. o Ako nam informacija treba na duži rok, onda je nastojimo tako kodirati da je što uspješnije pohranimo. o Kada nam treba neka informacija, onda je iz dugoročnog pamćenja vratimo u kratkoročno. Budući da tada obično nešto «radimo» s tom informacijom, takvu ulogu kratkoročnog pamćenja nazivamo radnim pamćenjem.

Senzorno i dugoročno pamćenje imaju praktički neograničen kapacitet.

Dugoročno pamćenje Većina se informacija iz osjetilnog i kratkoročnog pamćenja gubi. No, neke informacije odlaze u dugoročno pamćenje. Sve čega se možete sjetiti nakon određenog vremena pohranjeno je u vašem dugoročnom pamćenju. Informacije stižu u mozak u obliku živčanih impulsa koji se prenose između pojedinih stanica mozga. Upamćivanje dovodi do tzv. traga pamćenja koji se stvara između pojedinih stanica u mozgu. Trag pamćenja predstavlja promjenu u putovima kojima se prenose živčani impulsi kroz mozak. Dolazi do stvaranja jačih veza između pojedinih živčanih stanica. Ukoliko više puta ponovimo istu informaciju, npr. riječi neke pjesme, onda dolazi do olakšavanja prenošenja živčanih impulsa i povezivanja pojedinih živčanih stanica u mozgu.

Razlikujemo tri vrste dugoročnog pamćenja. To su autobiografsko pamćenje, znanje (tzv. semantičko pamćenje) i proceduralno pamćenje. Za autobiografsko pamćenje bitno je znati kada i gdje smo usvojili neku informaciju. Informacije kojima se često koristimo «sele» u semantičko pamćenje. Za proceduralno pamćenje bitno je da se stvaraju

41

nizovi asocijacija između pojedinačnih operacija. Najvažniji su oblik proceduralnog pamćenja vještine.

Proceduralno pamćenje uključuje tri faze: 1.KOGNITIVNA FAZA-shvaćanje što sve treba napraviti 2.FAZA POVEZIVANJA-počinje kada odredimo najdjelotvorniji način obavljanja dijelova zadataka i kako ih povezati u cjelinu 3.AUTOMATSKO ODVIJANJE VJEŠTINE-dolazi na osnovi dugotrajne vježbe i zahtjeva minimum svjesne kontrole

ZADACI NA SATU: Dubinsko procesiranje: Cilj: Demonstrirati prednost dubinskog procesiranja na dugoročno pamćenje materijala Postupak: Polovinu prisutnih učenika poslati izvan učionice. Ostalima reći da na papiru napišu dvadeset rednih brojeva, jedan ispod drugog. Sporo čitati listu od 20 riječi.

Zadatak im je plusom označiti riječi koje imaju zadane uzastopne samoglasnike, a minusom one koje ih nemaju. Kada se čitanje završi, pričekati minutu a zatim tražiti da napišu riječi koje su zapamtili. Pročitati im riječi da kvačicom označe točno zapamćene, a zatim broj zapamćenih riječi napisati na ploču. Pozvati ostale učenike. Njima također čitati iste riječi, ali uz njih pišu plus ako u njima izaziva pozitivne asocijacije, nulu ako su asocijacije neutralne i minus ako im je riječ pobudila negativne osjećaje. Kad završi čitanje, opet pričekati minutu, a zatim tražiti da napišu riječi koje su zapamtili. Provjerite njihovu autentičnost pa broj zapamćenih riječi za svakog učenika napisati na drugom dijelu ploče.

Prodiskutirati zašto su se pojavile razlike

42

IE Primjer: primjer Postupak Prijem Izlet Naletiti Bijeg Svijeća Razlika Kićenje Marelica Plijen Paljevina Slikanje Korijen Opatija Piletina Cvijeće Divljina Knjiga Sijevanje Privlačnost

Moguće liste riječi AE OU Primjer: bježanje Primjer: plotun Polubrat Poruka Kamen Razlika Svijeća Čokolada Marelica Poduka Pramen Opatija Kostur Doušnik Lovac Dosada Pecanje Klobuk Malen More Gradnja Postupak Pamet Škola Torta Oluk Zagreb Spomenar Maćuhica Kostur Snajper Torta Tavan Polubrat Plamen Ponuda Čamac Zanos Divljina Golub Paljevina Ljepota

OA Primjer: bogataš Škola Kostur Kolač Ljepota Spomenar Poljubac Zvono Sova Kamen Oblak Vrijeme Lovac Opatija Odricanje Čokolada Marelica Novac Časopis Snaga Jagoda

POJMOVNIK PAMĆENJE-mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija FAZE PAMĆENJA-senzorno, kratkoročno i dugoročno SENZORNO PAMĆENJE-vrlo kratko pamćenje u kojem se nadolazeće informacije čuvaju u nepromijenjenom obliku KRATKOROČNO PAMĆENJE-obuhvaća one informacije kojih smo u određenom trenutku svjesni DUGOROČNO PAMĆENJE-sve čega se možete sjetiti nakon određenog vremena AUTOBIOGRAFSKO PAMĆENJE-znanje o tome kada i gdje smo neku informaciju usvojili SEMANTIČKO PAMĆENJE-pamćenje činjenica (znanje) PROCEDURALNO PAMĆENJE-pamćenje vještina METODA UŠTEDE-jedan od načina ispitivanja pamćenja kod kojeg gradivo koje smo jednom naučili, pa «potpuno» zaboravili, jer ga se ne dosjećamo i ne prepoznajemo ga, pri ponovnom učenju redovito brže naučimo REPRESIJA-motivirano zaboravljanje, potiskivanje, onih sadržaja koji su nam neugodni ili ih se plašimo INTERFERENCIJA-ometanje gradiva; razlikujemo retroaktivnu interferenciju(kada ometanje djeluje unatrag) i proaktivnu interferenciju(kada ometanje djeluje unaprijed).

Nekoliko je osnovnih tipova učenja sa kojima ćemo se upoznati u daljnjem tekstu, a to su:  Klasično uvjetovanje  Operantno uvjetovanje  Teorije socijalnog učenja-učenje po modelu  Kognitivne teorije učenja-učenje uvidom

43

Klasično uvjetovanje Želeći ispitati funkcioniranje probavnog sustava, istraživač Pavlov je, između ostalog, mjerio i izlučivanje sline kod pasa. Pas na miris i okus hrane počinje izlučivati slinu. To je urođena, neuvjetovana reakcija (NUR). Međutim, Pavolov je primijetio da već na bat koraka laboranta koji je hranio pse, oni počinju izlučivati slinu. Takvo izlučivanje sline nazvao je uvjetovanom reakcijom (UR), a podražaj koji izaziva takvu reakciju uvjetovanim podražajem (UP).

Uz klasično uvjetovanje vežu se još neki fenomeni: • GENERALIZACIJA PODRAŽAJA-pojava da podražaji slični UP uzrokuju UR. • DISKRIMINACIJA PODRAŽAJA-ako psu nakon tona 1000 Hz dajemo hranu, a nakon tona od 900 Hz ne dajemo hranu, uskoro će pas izlučivati slinu samo na ton frekvencije 1000 Hz. Ova pojava omogućuje učenje razlika među sličnim podražajima.

• EKSPERIMENTALNE NEUROZE-Pavlov je psu dao da nauči razliku između elipse i kruga tako da je pojavu kruga uvijek slijedila hrana, a nakon elipse hrana se nije nikad davala. Zatim se smanjivala razlika između kruga i elipse sve dok pas nije više mogao odrediti razliku. Prestao je jesti, cvilio je, urinirao i tresao se.

• UVJETOVANJE VIŠEG REDA-ljudi i životinje često osnivaju nove UR na starijim UR. Ako, pošto smo uspostavili UR izlučivanja sline na zvuk zvona, uparujemo zvuk zvona kao NUP sa svjetlom žarulje kao novim UP, uskoro će pas izlučivati slinu već i na samu pojavu svjetlosnog podražaja.

Operantno uvjetovanje Kod operantnog uvjetovanja organizam je aktivan. Istraživač Thorndike bavio se operantnim uvjetovanjem. Naime, on je gladnu mačku zatvorio u kavez s rezom, a izvan kaveza stavio bi ribu. Mačka bi na razne načine pokušavala izaći, dok slučajno ne bi gurnula rezu i tako otvorila kavez. Nakon toga Thorndike bi opet mačku zatvorio u kavez i stavio ribu ispred kaveza. Mački je svaki puta trebalo sve manje i manje vremena da iziđe iz kaveza i dođe do ribe. Takav nalaz Thorndike tumači kao dokaz da je došlo do učenja. Na temelju toga Thorndike je formulirao zakon efekta prema kojem se povećava vjerojatnost javlja ponašanja što ga prate pozitive posljedice, odnosno smanjuje se vjerojatnost ponašanja što ga prate negativni efekti.

Operantno uvjetovanje jest proces učenja u kojem se mijenja vjerojatnost pojavljivanja nekog odgovora na osnovi posljedica koje taj odgovor ima za organizam. Skinner uvodi pojam potkrepljenja. Neki je događaj potkrepljenje ako njegova pojava nakon odgovora mijenja vjerojatnost pojavljivanja tog odgovora.

Razlikujemo dvije vrste potrekrepljivača: o Pozitivni-hrana, maženje o Negativni-bolni podražaji Povećanja frekvencije poželjnog ponašanja postiže se zadavanjem pozitivnih ili uklanjanjem negativnih potkrepljivača.

Veliki dio odgoja djece i treninga životinja počiva na načelima operantnog uvjetovanja.

Jedan od važnih načina korištenja operantnog uvjetovanja jest i tzv. oblikovanje. Kad želimo oblikovati neko ponašanje, onda potrekrepljujemo ona ponašanja koja su sve sličnija željenom.

Ulančavanje je još složeniji oblik korištenja operantnog uvjetovanja. Ulančavanje se koristi za vježbanje u glazbi i sportu. Kada se radi o životinjama, onda se ulančavanje najčešće odvija unatrag.

44

Za razne odgojne postupke, odnosno modifikaciju ponašanja kad je to potrebno, od veće je primjenjivosti operantno uvjetovanje, dok se nastanak određenog ponašanja češće može objasniti mehanizmima klasičnog uvjetovanja.

Teorije socijalnog učenja Teorije socijalnog učenja pokazuju da se velik dio učenja zbiva u interakciji pojedinca i socijalne okoline.

Teorije socijalnog učenja često se nazivaju učenjem po modelu. Postoji više različitih načina učenja po modelu. Najvažniji su:  Modeliranje  Imitacija  Učenje promatranjem  Simboličko učenje Za modeliranje je karakteristično da učenik promatra živi model.

Ako se potpuno oponaša model, ali ne razumijevajući čemu služi takvo ponašanje, govorimo o imitaciji.

Učenje promatranjem odnosi se na situacije kad učenik vidi i uzima u obzir i posljedice ponašanja modela. Ako su posljedice bile pozitivne, vjerojatno će se i učenik u sličnoj situaciji ponašati poput modela, i obratno.

Za ljude je osobito karakteristično simboličko učenje. Neko ponašanje može model učeniku samo opisati (npr. na koji način programirati neku igru…). Učenje po modelu povezano je sa nekoliko čimbenika: • Učenikova pažnja mora biti usmjerena na ponašanje modela.

• Najčešći modeli su osobe koje su nam bliske (roditelji, braća, vršnjaci…)

• Što je viši status modela (npr. glumci), veće je vjerojatnost modeliranja.

• Ako se modeli do kojih učenik drži i koji su mu važni suprotno ponašaju učenik se nalazi u konfliktu.

Kognitivne teorije učenja Najvažnija je značajka kognitivnog učenja da ono rezultira općim znanjem.

Najčešće razlikujemo dva oblika učenja putem ovih teorija, a to su:  Učenje uvidom Prikriveno učenje-stvaranjem tzv. kognitivnih mapa (na taj način učimo čitati zemljopisne karte i snalaziti se u prostoru).

I NA KRAJU KAKO ORGANIZIRATI VLASTITO UČENJE 1.

Dobro je imati stalno mjesto za rad. Takvo mjesto poput uvjetovanog podražaja olakšava početak učenja, koje je u ovom slučaju uvjetovana reakcija na to mjesto…

2.

Za vrijeme učenja treba smanjiti mogućnosti pada koncentracije. Znači: treba imati čist sol, ne gledati kroz prozor, ne puštati zanimljiv program na radiju, obaviti sve važne poslove kako ne bismo mislili na njih i sl.

3.

Imajući na umu krivulju zaboravljanja, važno je u početku učenja više puta ponoviti građu. Ako treba, za to se mogu iskoristiti i kratki trenuci slobodnog vremena, npr. vožnja do škole, čekanje autobusa ili čekanje u nekom redu. Za takva kratka ponavljanja osobito je dobro pripremiti sažetke pojedinih tematskih cjelina. Ti sažeci su od neprocjenjivog značaja za uspješno učenje – oni predstavljaju smisleni kostur oko kojeg se kasnije s lakoćom «hvataju» i «zadržavaju» detalji.

45

4.

Građu valja učiniti što smislenijom . Znači, povezati je sa starim znanjem, kodirati je na više načina, organizirati je na način koji je najsmisleniji. Razumijevanje gradiva olakšava učenje jer ga čini zanimljivim. Kad god je moguće, treba u građi uočiti pravilo, tj. učiti na način rješavanja problema.

5.

Stalno se treba samoispitivati, kako nas ne bi zavaralo prepoznavanje…

6.

Pravilo aktivnog učenja – učenja s prepričavanjem gradiva svojim riječima, ma koliko bilo naporno, uvijek se na kraju isplati!… povezivanje više tematskih cjelina i dublje razumijevanje građe…

7.

…učenje treba rasporediti u vremenu jer je onda znatno uspješnije…. treba imati dugoročni plan učenja kako se ne bi našlo u vremenskom tjesnacu. Zato treba izbjegavati kampanjsko učenje. Učinak takvog učenja vrlo je slab – uči se u premorenom stanju, kad se teže koriste prednosti mnemotehnika i samoispitivanja. A što je najgore, posljedica takvog učenja je napetost, rastresenost i umor u trenutku kad je to najmanje poželjno – u trenutku ispitivanja znanja.

8.

Sličnu građu koja dopušta pozitivan transfer treba grupirati. …

9.

… nagrađujte se za ostvareno uspješno učenje. Na primjer, za dva sata aktivnog učenja nagradite se odlaskom u kino, za četiri sata odlaskom na koncert i sl. A dok čekate u redu za karte, da vam užitak zaslužene nagrade bude veći, pročitajte sažetke tema koje ste obradili taj dan. (preuzeto od Predraga Zarevskog) Provjerimo svoje znanje

1. Koje su tri faze pamćenja? (3 boda) a) b) c) 2. Zaokruži točan odgovor: (1 bod) Sematičko pamćenje se odnosi na pamćenje vještina.

T N 3. Što su to paramnezije? (2 boda) 4. Navedi četiri osnovna uzroka zaboravljanja: (4 boda) a) b) c) d) 5. Navedi za koje tri funkcije nam služi kratkoročno pamćenje: (3 boda) a) b) c) 6. Kakvo je to autobiografsko pamćenje? (2 boda) 7. Nadopuni: (1 bod) Smetnja pamćenja koja se odnosi na pamćenje svih informacija iz okoline naziva se ____________.

8. Nadopuni: (2 boda)

46

Proceduralno pamćenje uključuje tri faze, a to su: automatsko odvijanje vještine, _______________ i _______________.

Bodovi: 0-5 (1) 6-8 (2) 9-11 (3) 12-14 (4) 15-16 (5) 1. Nabroji vrste učenja: (4 boda) a) b) c) d) 2. Definiraj pojam UČENJE? (2 boda) 3. Što je to neuvjetovana reakcija? (1 bod) 4. Zaokruži točan odgovor: U pavlovljevom eksperimentu zvuk zvona predstavljao je: (1 bod) a)uvjetovani podražaj b)neuvjetovani podražaj c)uvjetovana reakcija d)neuvjetovana reakcija 5. Što znači generalizacija podražaja? (2 boda) 6. Opiši zakon efekta? (2 boda) 7. Nabroji načine učenja po modelu? (4 boda) 8. Koje su dvije vrste kognitivnih teorija učenja? (2 boda) Bodovi: 0-5 (1) 6-8 (2) 9-11 (3) 12-14 (4) 15-16 (5)

47

ZADACI NA SATU

UPITNIK O STILU UČENJA

Uputa Molim vas, pažljivo pročitajte svaku tvrdnju i odgovorite sa “DA” ako se ta tvrdnja odnosi na vas ili “NE” ako se ona ne odnosi na vas. Trebate dati odgovor na svaku tvrdnju.

1. Da li pri čitanju nastavnog gradiva uspoređujete to što čitate s drugim izvorima autorima?

2. Da li se pri čitanju zaustavljate kod odlomaka koje teže razumijevate, te se trudite da ih razumijete bolje?

3. Ako pri čitanju naiđete na manje poznate pojmove, pokušavate li ih razumjeti po smislu, odnosno iz konteksta?

4. Podcrtavate li pri čitanju neke riječi ili odlomke?

5. Da li vam se pri čitanju često događa da ne znate što ste upravo pročitali?

6. Da li pri čitanju razlučujete važne od manje važnih dijelova gradiva i usmjeravate pažnju na one važnije?

7. Da li osobitu pozornost usmjeravate na riječi i dijelove teksta koji su napisani s masnim, polumasnim ili razmaknutim slovima?

8. Da li pri ponavljanju automatski izgovarate riječi i odlomke koje ste naučili?

9. Da li kada ponavljate gradivo ponavljate tako da si gradivo napišete na način kako bi to napisali na ispitu?

10. Pokušavate li zadatak do kraja riješiti i onda kad vam ne ide?

11. Imate li običaj da si pri čitanju gradiva “tu i tamo” ispisujete glavne misli (na rubu knjige ili na posebnom papiru)?

12. Imate li običaj učiti bez odmora više sati dnevno?

13. Traju li vam odmori pri učenju obično više od 15 minuta?

14. Da li vas izvanškolske aktivnosti (sport, kultura, hobi) toliko zaokupljaju da vam nedostaje vremena za učenje?

15. Jesu li vam jasne koristi i prednosti koje će te steći s uspješno položenim ispitima?

16. Da li pri čitanju bilježite tako što prepisujete pojedine odlomke?

48

17. Da li na temelju obrađenog gradiva pravite sažetak u kojem ukratko prikazujete cijelo poglavlje, lekciju, raspravu i sl.?

18. Učite li uvijek za istim stolom, odnosno u istom prostoru?

19. Da li vam smeta prisustvo drugih ljudi u prostoriji u kojoj učite?

20. Imate li naviku učiti kasno uvečer ili kroz noć?

21. Da li pri čitanju šapćete – mičete usne?

22. Ako se pri ponavljanju ne možete sjetiti nekih riječi da li ih pokušavate “prizvati” pomoću asocijacija i konteksta?

23. Da li pri ponavljanju i sažimanju često sistematizirate zaključke po točkama (1., 2., itd. a., b., itd.)?

24. Imate li naviku da neke zadatke rješavate po više puta i tako kontrolirate rješenja?

KLJUČ: 1= da 2= da 3= da 4= da

5= ne 6= da 7= da 8= ne

9= da 10= da 11= ne 12= ne

13= ne 14= ne 15= da 16 =ne

17= da 18= da 19= ne 20= ne

21= ne 22= da 23= da 24= da

REZULTATI: -Više od 18 bodova: dobra upotreba metoda učenja -10-18 bodova: zadovoljavajuća upotreba metoda učenja -Manje od 10 bodova: metode učenja treba popraviti Analizirajući pojedine odgovore možemo ustanoviti u čemu griješimo i kako to možemo ispraviti. Pritom si možemo pomoći sa slijedećim kategorijama: KATEGORIJA

PITANJA BR. I BROJ A

AKTIVNOST U UČENJU (uspoređivanje, razumijevanje,...)

PAŽNJA, KONCENTRACIJA (usmjerenost, otpornost na distraktore) BILJEŠKE, SAŽECI (sadržaj, oblici) PONAVLJANJE (aktivno ponavljanje, raspored) ČITANJE (brzina, razumijevanje) ORGANIZIRANOST, SISTEMATIČNOST

1,2,3,4,6,7,23,

7

4,6,7,19,

4

11,16,17

3

8,9,22

3

3,4,21

3

12,13,20

3

49

(plan, raspodjela učenja) MOTIVACIJA, DISCIPLINA (upornost, jasnoća ciljeva) OSOBNI PROBLEMI (umor, bolest, čuvstva, konflikti) VRIJEME, MJESTO I DRUGE OKOLNOSTI

10,12,14,23,24

4

14,15

2

12,13,18,19

4

POJMOVNIK: UČENJE-proces kojim iskustvo ili vježba proizvode promjene u mogućnostima obavljanja određenih aktivnosti GENERALIZACIJA PODRAŽAJA-pojava da podražaji slični uvjetovanom podražaju uzrokuju uvjetovanu reakciju DISKRIMINACIJA PODRAŽAJA-ova pojava omogućuje učenje razlika među sličnim podražajima ZAKON EFEKTA-povećanje vjerojatnosti ponašanja kojeg prate pozitivne posljedice, odnosno smanjenje vjerojatnosti ponašanja što ga prate negativni efekti

50

SAŽETAK III. CJELINE (EMOCIJE I MOTIVACIJA) Zvuk školskog zvona koje oglašava kraj zadnjeg sata prije vikenda u vama će izazvati emociju radosti. Prekid ljubavne veze u vama izaziva emociju tuge. Percipirana nepravda zbog koje ste dobili lošu ocjenu izaziva srdžbu, dok nas sutrašnje odgovaranje na satu psihologije može dovesti do emocije straha. Sve ovo su naše primarne emocije. Što su to emocije? Kakve sve emocije postoje? Do kakvih promjena dolazi kod emocionalne reakcija? Kako izražavamo emocije? Je li to izražavanje urođeno ili naučeno? Da li možemo mijenjanjem izraza lica promijeniti i subjektivni doživljaj pojedine emocije? Što je to motivacija? Kako to da je neka osoba motivirana za određeno zanimanje, a drugu to uopće ne zanima? Koje sve motive razlikujemo? Tko je bio Abraham Maslow i što je to teorija hijerarhije potreba? Ovo poglavlje daje nam odgovore na ova pitanja.

III. EMOCIJE I MOTIVACIJA Kada budeš spreman Da prestaneš govoriti Svojim emocijama Što bi one trebale biti One će ti reći što one stvarno jesu John Powell Emocije imaju važnu ulogu u našem životu. Književnost, film i kazalište prepuni su primjera gdje se opisuju događaji praćeni emocijama ili se analizira emocionalni život likova. Gotovo da bi se moglo reći da su emocije glavna tema većine umjetničkih djela.

Zamislit kako bi Vam život izgledao da ne doživljavate emocije. Bi li uspjeh bio uspjeh, a neuspjeh neuspjeh, kada ne bi bili praćeni radošću i tugom?

Emocije su složene reakcije koje uključuju najmanje tri elementa: 1)tjelesne reakcije (npr. ubrzano disanje, lupanje srca i slično); 2)izražajne reakcije (npr. smijeh, vikanje ili plač, karakterističan izraz lica itd.)

3)subjektivni doživljaj (npr. strah, radost, tuga itd).

Vrste čuvstvenih doživljaja Najčešće se koristi podjela čuvstava na primarna i sekundarna. Primarna čuvstva su univerzalna-nalazimo ih kod svih ljudi. Sekundarna čuvstva su sklopovi različitih čuvstava ili kulturalne varijacije čuvstvenih doživljaja. Primarna čuvstva očituju se u karakterističnom izražaju lica, čija je prepoznatljivost također univerzalna, tj. ljudi ih svuda u svijetu mogu točno prepoznati imenovati. Lista primarnih čuvstava sastoji se od četiri čuvstva: radost, žalost, srdžba i strah.

Sva se čuvstva mogu prema svom osnovnom hedonističkom tonu podijeliti na ugodna i neugodna. Tako se npr. radost, ljubav, divljenje itd. smatraju ugodnim čuvstvima, a mržnja, stid, krivnja i sl. čuvstva univerzalno neugodnima. Čuvstva se klasificiraju i prema intenzitetu i trajanju. Čuvstvena stanja slabog intenziteta, a dužeg trajanja nazivamo raspoloženjima (to je npr. sreća ili tuga). Kratkotrajna čuvstva jakog intenziteta nazivamo afektima (npr. srdžba). Postoje i ona čuvstva koja su dugotrajna i jakog su intenziteta takva čuvstva nazivamo strastima (npr. ljubav).

51

Primarne emocije Srdžba Javlja se kao reakcija na poteškoće. U žena izgleda druge osobe češće izazivaju srdžbu pogotovo kada u tih osoba ne nalaze razumijevanje za svoje osjećaje. U muškaraca su češći izvor srdžbe neke stvari i pojave. Pojavi srdžbe posebno pogoduje glad i umor.

Strah Strah se javlja kao reakcija na opasnost. Strah se javlja u tri varijante: obični strah, tjeskoba i briga. Obični strah potječe izvan čovjeka, u okolnom svijetu, pa ga možemo izbjeći promjenom okoline. Brige i tjeskobe su u nama samima. Predstavljaju strah od onog što zamišljamo da bi nam se moglo dogoditi.

Radost Radost je doživljaj koji prati naše misli, predodžbe ili akcije vezane za ostvarenje naših želja. Žalost Nastaje kao reakcija na različite sklopove podražaja koji nam pokazuju da se naše želje i nakane ne mogu ostvariti. Razlikujemo pasivnu i aktivnu žalost.

Kod pasivne žalosti bitno je smanjen aktivitet pojedinca. Kod aktivne žalosti potištenost se ne pretvara u bezvoljno prepuštanje događajima.

Prema području na koje se odnose razlikuju se osjetne i intelektualne emocije.

Osjetne emocije nastaju kada neki podražaji djeluju na naša osjetila. Intelektualne emocije temelje se na mislima i predodžbama.

52

Na temelju smjera razlikuju se emocije prema sebi i prema drugima.

Poznavanje i korištenje prikladnih znakova poželjnih izraza emocionalnih stanja nikako nije radi manipuliranja korisnicima usluga. Poznato je iz prakse ljudskog komuniciranja da najčešće i najlakše možemo uvjeriti nekoga samo u ono u što smo i sami uvjereni.

Poznato je da ponašanje jedne osobe utječe na ponašanje druge i obrnuto. Tu pojavu neki nazivaju mehanizmom reflektiranja ponašanja (eho reakcijom). O čemu je riječ?

Naime, ako nekom čovjeku pristupimo sa vidljivim izrazom prijateljstva i uljudnosti, radosno, sa smiješkom, i u njega će se javiti sklonost da na isti način reagira prema nama.

Ako, npr. u korisniku usluge uočimo znakove nervoze, onda ćemo umjesto da mi postanemo nervozni, nastojati izražavati znakove smirenosti, sigurnosti, samouvjerenja.

Utjecaj emocija na aktivnosti Svako čuvstveno uzbuđenje izaziva fiziološku aktivaciju koja se očituje u nizu tjelesnih promjena.

Sve su te tjelesne promjene posljedica pojačanog izlučivanja hormona adrenalnih žlijezda-adrenalina i noradrenalina-zbog pobuđivanja simpatikusa. Često je takvo povećano tjelesno uzbuđenje adaptivno, tj. pridonosi prilagodbi organizma na situaciju u kojoj se nalazi ili koju očekuje. Čuvstveno uzbuđenje i tjelesne promjene koje ga prate omogućuju i bolje pamćenje, veću koncentraciju pažnje i bolji učinak svakoga djelovanja, ali samo do određene granice.

Kognitivna interpretacija Vrlo važan element emocionalnog procesa jest izražavanje emocija. Emocije se izražavaju na različite načine: izrazom lica, gestama, zvukovima (npr. smijehom ili plačem), te, dakako, riječima. Zbog čega ljudi izražavaju emocije? Jedan je od razloga prenošenje poruke ili komunikacija. Izražavajući emocije mi, između ostalog, drugim ljudima prenosimo i poruke o tome kako ćemo se ponašati. Je li takvo izražavanje emocija urođeno ili naučeno? Neki su elementi izražavanja emocija univerzalni i najvjerojatnije urođeni. To, ponajprije, vrijedi, za izraze lica pri doživljavanju osnovnih emocija. S druge strane, neki se elementi izražavanja emocija uče. Takav je slučaj, u prvom redu, kod gesti i verbalnog izražavanja emocija. Čuvstva mogu biti potaknuta nekim događajem, situacijom u kojoj se nalazimo, akcijom koju poduzimamo, drugim ljudima ili našim mislima, očekivanjima, planovima. Konačan rezultat neke procjene ili interpretacije jest uvjerenje ili vjerovanje da je određena situacija (osoba, planirana akcija, događaj…) za nas pozitivna ili negativna, korisna ili štetna.

Naša procjena situacije, događaja ili osobe određuje intenzitet i kvalitetu čuvstvenog doživljaja. Čuvstveni izražaj ili ekspresija Čuvstvo koje netko doživljava možemo donekle prepoznati na osnovi opažanja izraza lica, držanja tijela i tona glasa. Značenje različitih pokreta i izraza lica razlikuju se od kulture do kulture.

Ipak, neke osnovne ili primarne emocije (srdžba, strah, tuga i radost) praćene su univerzalnom ekspresijom, tj. karakterističnim izrazom lica koji se prepoznaje u svim kulturama širom svijeta.

53

Čuvstva se izražavaju i brzinom govora i naglašavanjem određenih riječi. Osim riječima, mi komuniciramo i neverbalnim znakovima, kao što su npr. izraz lica, pokreti ruku ili geste.

Ljudi se i razlikuju osjetljivošću na neverbalne znakove, pa ih neki prepoznaju bolje, a drugi slabije. Smatra se da su žene općenito osjetljivije na govor tijela, tj. da bolje prepoznaju neverbalne znakove čuvstava od muškaraca. Zanimljiv je podatak dobiven u psihologijskim istraživanjima da djeca koja su odrasla uz kućnog ljubimca s kojim je moguća komunikacija, npr. psa ili mačku, bolje prepoznaju znakove čuvstava ne samo u životinja već i u ljudi. Čuvstveni izražaj ne mora uvijek biti u skladu s doživljenim čuvstvom. Ljudi, kada to žele, mogu ne samo glumiti čuvstva koja ne doživljavaju već i prikrivati ona koja osjećaju.

Učinci čuvstvenih izražaja Činjenica da su izražaji lica koji prate radost, žalost, strah i srdžbu podjednaki i prepoznatljivi u svim kulturama govori o uređenoj osnovi takvih ekspresija.

Glavni je učinak facijalne ekspresije čuvstava komunikacija, tj. pokazivanje vlastitih čuvstvenih stanja drugim ljudima, bilo da bismo ih na nešto upozorili, bilo da bismo potakli njihovo razumijevanje za naše doživljavanje. U određenoj mjeri možemo sami, vlastitim izrazom lica, ispravljanjem tijela, dizanjem glave, energičnim pokretima i sl. poboljšati svoje raspoloženje. Glumimo li izraz lica neke druge osobe, moći ćemo bolje razumjeti u kakvom se čuvstvenom stanju ona nalazi, jer ćemo i sami početi doživljavati nešto slično.

Doživljaj emocija Iako su praćene tjelesnim promjenama i određenim načinom izražavanja, emocije su u velikoj mjeri subjektivan fenomen. Čuvstvena stanja mogu djelovati aktivirajuće, tj. potaknuti pojedinca na neku akciju, ili obrnuto, pasivizirati ga i odvratiti od svake akcije.

Naša čuvstvena stanja, naročito ona blagog intenziteta dužeg trajanja, koja zovemo raspoloženjima, mogu djelovati i na naše procjene drugih ljudi. Kada smo npr. dobro raspoloženi, neće nas neke navike naših prijatelja uopće smetati, možda ih čak nećemo ni primijetiti. Ako npr. neka naša prijateljica ima običaj da u toku razgovora stalno provjerava svoj izgled u ogledalu, ta nas navika neće smetati ako smo dobre volje.

Međutim u lošem raspoloženju mnogo ćemo oštrije osuditi o takvu ponašanju i najvjerojatnije ga smatrati neuljudnim i nepažljivim prema sugovorniku. Čuvstveno stanje djeluje i na našu percepciju svijeta u kojem živimo. U lošem raspoloženju vidimo oko sebe više opasnosti i potencijalnih neugoda, dok nam se u dobrom raspoloženju svijet najčešće čini bezazlenim i lijepim. Činjenica da naše emocije ovise o kognitivnim procesima može se iskoristiti za mijenjanje nekih neželjenih emocionalnih reakcija. Mijenjanjem kognitivnih procesa vrlo će se vjerojatno mijenjati i emocionalne reakcije.

Kulturalne razlike Svatko od nas uronjen je u određenu društvenu i kulturalnu zajednicu, nastanak i ekspresija čuvstava određeni su i socijalnim i kulturalnim standardima i običajima.

Tako npr. u japanskom jeziku riječ «razočaran» ili «obeshrabren» ne postoji. Psiholozi se ne slažu sasvim u tumačenju takvih razlika. Neki smatraju da pripadnici kulture u kojoj ne postoji u jeziku posebna riječ i ne doživljavaju to čuvstvo, a drugi vjeruju da to čuvstvo postoji, ali se označava nekom drugom riječju.

54

Neke kulture potiču intenzivna čuvstva, a u drugima se čuvstvena smirenost smatra idealom.

Eskimi smatraju svako podizanje glasa i najmanje mrštenje znakom prave srdžbe, koju odrasle osobe smatraju potpuno neprihvatljivim čuvstvom. Očitovanje srdžbe Eskimi dopuštaju samo djeci, duševno bolesnim osobama i bijelcima.

Kontrola emocija Kontrola vlastitih emocija od najvećeg je praktičnog značaja za svakog pojedinca. Neugodne emocije su velika opasnost za čitavu psihološku stabilnost ličnosti i one predstavljaju psihičke traume (povrede) koje ugrožavaju mentalno zdravlje i osjećaj osobne sreće i dobrobiti čovjeka kojim ovladaju.

Međutim, s druge strane, zbog svoje specifične prirode emocije su relativno neovisne o našoj volji i ne potpadaju pod svjesnu "komandu" čovjeka. Prema tome, emocije se ni ne mogu kontrolirati direktno, nego samo indirektno, tj. jedino što se može učiniti jest izbjegavanje situacija u kojima se javljaju nepoželjne emocije i osiguravanje uvjeta u kojima će što prije nastupiti emocionalno rasterećenje. Zbog toga je dobro poznavati neke opće principe ovakve emocionalne kontrole.

1. Gledanje u lice svakoj emociji. - U opasnoj situaciji, npr. kada se bojimo, treba samome sebi priznati strah. Inače, onaj koji u takvoj situaciji osjeća strah, a prsi se pred drugima svojom "neustrašivošću", pati, zapravo, od dvostrukog straha: od straha koji nužno proizlazi iz opasnosti same situacije i od straha da ga netko "ne pročita" te otkrije da se iza njegove "neustrašivosti" krije, zapravo, strah. Ako realno priznamo postojanje neke emocije, ako joj pogledamo u oči, ma koliko nam to bilo neugodno, smanjit ćemo njezin intenzitet i na taj način sebi stvarno olakšati čitavu situaciju.

2. Izbjegavanje emocionalno zasićenih situacija. - Ako ne možemo direktno ukloniti neku nepoželjnu emociju, možemo izbjeći situaciju u kojoj se ona javlja pa tako indirektno ukloniti i nju samu. Ako netko, na primjer, strahuje od vožnje avionom, neka ne putuje njime; tko se "živcira" na nogometnoj utakmici, neka ostane kod kuće, itd.

3. Povećanje spremnosti za presretanje neugodnih situacija također zatupljuje oštricu neugodnih emocija. Tako, na primjer, tko osjeća strah od ispita, najbolje će ga suzbiti ako dobro nauči gradivo, itd.

4. Reinterpretiranje situacije. - Svakom se čovjeku ponekad neka situacija u kojoj se nalazi učini teška, puna opasnosti i prijetnje, jednom riječju, upravo nerješiva. Ovaj osjećaj beznadnosti dolazi dobrim dijelom od toga što nas takva situacija plaši i emocionalno uzbuđuje, što gubimo hladnokrvnost te je ne možemo objektivno razmotriti. Zato je u takvim situacijama veoma važno reinterpretirati sve dane elemente, po mogućnosti zajedno s nekim drugim čovjekom u kojeg imamo povjerenja, za koga mislimo da nam može pomoći. Ovakav razgovor i reinterpretiranje teških i neugodnih situacija nosi sa sobom nekoliko prednosti: •

•

Samo oblikovanje u riječi, verbalizacija određene situacije prisiljava nas da je logički objasnimo i drugome i sebi. Ovakvo racionalno prilaženje automatski smanjuje osjećaj emocionalne napetosti jer je logično mišljenje "neprijatelj broj 1" emocionalnih stanja, i obrnuto.

Ako smo drugome i sebi logično objasnili danu situaciju i tako olakšali emocionalnu napetost, lakše ćemo vidjeti izlaz iz nje, što ga ranije nismo vidjeli baš zbog emocionalnog balasta kojim smo bili opterećeni.

55

•

Onaj kojemu pripovijedamo tu za nas neugodnu stvar nije u tome toliko emocionalno angažiran pa zato može gledati tu situaciju mnogo objektivnije, a to opet olakšava i pronalaženje nekog rješenja. Čovjek koji prosuđuje sa strane ono što drugoga emocionalno potresa uvijek je u stanju da to vidi "očima orla", iz šire perspektive, a ne gleda na to "očima mrava", kao što to čini onaj o čijoj se koži radi i čija je perspektiva zbog toga uska, subjektivna i iskrivljena. Zbog toga će i savjet što nam ga može pružiti "čovjek sa strane" biti često značajna pomoć, ili čak i rješenje problema koji nas muči.

5. Angažiranje aktivnošću. - Ovo je stari, prokušani "recept" protiv nekih neugodnih emocija. Kada ne možemo izbjeći opasne, teške ili neugodne situacije, angažirajmo se u nekoj aktivnosti, počnimo nešto raditi. Tko ide kroz šumu i od straha pjeva, zaista razgoni strah jer je aktivan, nešto radi - pjeva. Ili, poznato je iz rata da je za borce najteže iščekivanje juriša koji prati napetost i neugoda. Kada, međutim, juriš otpočne i nastane kretanje, borba, akcija - ta se napetost gubi, odnosno iščezava u kompleksu drugih, manje neugodnih emocija.

6. Otkrivanje humora. - Svaka životna situacija, ma koliko bila opasna, neugodna ili čak tragična, neminovno sadrži u sebi elemente humora. Te elemente treba znati uočiti i istaknuti jer će njihovo naglašavanje bitno smanjiti postojeću emocionalnu napetost.

7. Uklanjanje briga. - Briga je najčešća neugodna emocionalna situacija s kojom se svatko susreće. Ona nije ništa drugo nego maštanje o budućim neprilikama koje nas mogu zadesiti, te je zato prožeta emocijama straha i tjeskobe. Pored opće metode verbalizacije, pri suzbijanju briga treba imati u vidu još i ove elemente: •

•

•

Nema se smisla "gristi" zbog onoga što je već prošlo jer se u prošlosti i tako ne da ništa izmijeniti. Treba biti okrenut prema sadašnjosti i budućnosti jer tu možemo i moramo djelovati na događaje.

Većina se briga ne ostvaruje, tj. u najvećem broju slučajeva ipak se sve završava relativno dobro. Neke su ankete i ispitivanja pokazala da se svega oko jedne trećine naših briga realizira negativno po nas, a čitave dvije trećine pokazuju se kao nepotrebno plašenje samoga sebe. Ako se previše brinemo, trošimo uzaludno onu energiju koja bi nam inače mogla dobro poslužiti za akciju kojom ćemo predusresti eventualne poteškoće što nas zabrinjavaju.

Treba hladnokrvno analizirati što bi bilo čak i da se dogodi ono najgore zbog čega smo zabrinuti. Onda ćemo obično utvrditi da čak ni to ne bi bilo tako užasno kao što se čini na prvi pogled, jer, čini se da ima pravo ona izreka koja kaže da "ni vrag nije tako crn kao što ga slikaju".

8. Fizička relaksacija. - U posljednje vrijeme veoma se naglašava važnost fizičke relaksacije u borbi protiv emocionalne napetosti. Činjenica je, naime, da je psihička napetost uvijek praćena fizičkom napetošću određenih grupa mišića. Zbog toga relaksacija, tj. opuštanje mišića u fiziološkom smislu, nužno dovodi i do psihičke, emocionalne relaksacije. Ali, na žalost, nije lako postići potpunu fizičku relaksaciju pa zato danas postoje razrađeni čitavi sistemi za uvježbavanje u što potpunijoj relaksaciji.

Ako se jednom takva relaksacija postigne, onda je moguće - po mišljenju nekih autora gotovo potpuno ukloniti psihičku napetost i sve neugodne posljedice koje ona izaziva.

56

Sve ovdje navedene mjere za emocionalnu kontrolu, naravno, nisu nikakav psihološki univerzalni lijek, ali sve one mogu, u određenim okolnostima, pridonijeti subjektivnom i objektivnom olakšanju u teškim i neugodnim situacijama. (preuzeto sa internetske stranice http://free-zg.htnet.hr/fritz75/psiho012.htm-treba) Prisustvo emocija u radu frizera/pedikera/kozmetičara Emocije igraju vrlo važnu ulogu u životu čovjeka. One mogu biti štetne, a mogu biti i korisne. U salonima za osobne usluge frizer/pediker/kozmetičar susreće se sa različitim ljudima, koji različito emocionalno reagiraju na situacije u salonu (npr. nekim korisnicima usluga smeta prečvrsto pranje kose, pa mogu reagirati tako da «očitaju bukvicu» frizeru i nikad se više ne vrate u salon, neki će strpljivo šutiti, a neki će probati frizeru objasniti svoj problem). Sve ove situacije traže od frizera/pedikera/kozmetičara kontrolu emocija, ako želimo da nam se korisnici vrate bez obzira koliko bili živčani i nervozni taj dan pa bi nam baš bio gušt da nam neki bezobrazni korisnik bude ispušni ventil.

Istraživanja su pokazala da se u emocionalnim stanjima smanjuju neke psihičke funkcije npr. percepcija koja postaje u takvim trenucima iskrivljena i nepotpuna. Sigurno ne bi željeli biti tada na mjestu korisnika usluga kada je naš frizer/pediker/kozmetičar u takvom stanju. Zamislite samo kozmetičarku kod koje ste došli na šminkanje. Njoj usred šminkanja stiže poruka. No, i dalje vas šminka, ali vidljivo je uznemirena i žuri da što prije pročita važnu poruku. Vi na kraju niste zadovoljni uslugom, ona nije bila dovoljno koncentrirana i zaboravila je neke stvari koje ste od nje tražili na početku što se tiče usluge šminkanja.

Osim štetnog utjecaja emocija one mogu i pozitivno djelovati na ljudsko ponašanje.

Npr. Zanesenost i ushit emocije koje su u pozadini kreativnosti vrlo su bitne za ova zanimanja, pa ljudi uvijek traže salone gdje rade kreativci, da bi imali što ljepšu frizuru, da bi bili što zanimljivije našminkani ili da bi imali kreativno uređene nokte.

Emocije obogaćuju život i čine ga ljepšim i sadržajnijim. Bez emocija čovjek bi bio robot, a onda nam ne bi ni trebali frizeri/pedikeri/kozmetičari sve to radili bi roboti.

57

DOBRO JE ZNATI Najpoznatiji istočni tradicionalni pristupi zdravlju i njihove terapijske metode su Tradicionalna kineska medicina - akupunktura, tui na masaža, akupresura, moksibustija, cuping terapija, ayurveda, yoga....i mnoge druge. Umjesto koncepta energije koje su te teorije koristile, danas je moguće konceptom emocije opisati teoriju koja efikasnost tih terapija tumači kao nastojanje za pravilan protok ili razinu peptida u stanicama i živčanim čvorovima/ ganglijima ili propriceptorima lociranim u blizini zglobova.

Holističke fizikalne metode - masaže/dodir, su dobar način i put do uma i često mogu biti efikasnije ili čak zamijeniti terapiju razgovorom i lijekovima - "tjelesna psihoterapija".

Kako duhovnost mnogi poistovjećuju sa religioznošću, možemo naići na mnoga nerazumijevanja, razilaženja i neprihvaćanja tehnika i metoda koje pomažu duhovnom zdravlju , ako ne prihvatimo da je mnogo putova koji vode prema duhu, i da ne proturječe našoj vjeri.

Holističke tehnike meditacije, disanja, poučavanja, hipnoze i vizualizacije utječu putem nesvjesnog dijela uma na promjene, tj. mijenjaju stanja naše svjesnosti - provociraju dominaciju nesvjesnih obrazaca i preuokviravaju naša svjesna stanja u spoznaje i uvide koja nam mijenjaju obrasce ponašanja, navike, stavove i reakcije u smjeru sinkroniciteta i potrebe za povezanosti i sinergijom. Holističke terapije su stoga učinkovit i potpuno neškodljiv način i prevencija bolesti ili jačanje zdravlja.

Sve navedene i mnoge nenavedene teorije, metode i tehnike do sada nazivane alternativnim, danas se sve češće primjenjuju kao komplementarni pristupi zdravlju i bolesti, a postoje naznake da će se u bliskoj budućnosti zvati INTEGRALIM PRISTUPIMA, što znači da bi se u potpunosti integrirale u suvremene znanstveno priznate i djelotvorne pristupe.

58

Provjerimo svoje znanje 1. Definiraj pojam emocije? (2 boda) 2. Od koja se tri elementa sastoje emocije? (3 boda) a) b) c) 3. Navedi primarne emocije? (4 boda) 4. Poveži: (3 boda) Čuvstveno stanje jakog intenziteta i kratkog trajanja.

RASPOLOŽENJA Čuvstveno stanje jakog intenziteta i dugog trajanja.

STRASTI

Čuvstveno stanje slabog intenziteta i dugog trajanja.

AFEKTI

9. Kako dijelimo čuvstva prema hedonističkom tonu? (2 boda) 10. Kako dijelimo emocije prema smjeru? (2 boda) 11. Kakao dijelimo emocije prema području na koji se odnose? (2 boda) 12. Nadopuni: (1 bod) Glavnu učinak facijalne ekspresije je___________.

Bodovi: 0-8 (1) 9-11 (2) 12-14 (3) 15-17 (4) 18-19 (5) ZADACI NA SATU:

TEST EMOCIONALNE ZRELOSTI Pred Vama je jedan test ličnosti tipa upitnika, koji je konstruiran tako da mjeri vašu emocionalnu zrelost. Test se sastoji od niza pitanja, na koja ćete Vi odgovarati sa DA ili NE. 1. Gubiš li lako hrabrost i dobro raspoloženje, te imaš li povremeno napade potištenosti?

DA NE 2. Hvališ li se rado svojom odjećom i da li te veseli ako privlačiš na sebe pažnju svojim odijevanjem i svojim ponašanjem? DA NE 3. Jesi li hladan i priseban u opasnim i teškim situacijama?

DA NE 4. Jesi li sklon tvrdoglavosti ili razdražljivosti kada se netko protivi tvojem gledištu pri raspravljanju nekog pitanja?

DA NE 5. Privlači li te osamljenost i voliš li biti sam?

DA NE 6. Govoriš li često stvari za koje se kasnije kaješ? DA NE 7. Jesu li tvoji odnosi s tvojom porodicom dobri i staloženi?

DA NE 8. Mogu li te drugi lako uvrijediti svojim riječima ili djelima?

DA NE 9. Priznaješ li spremno da nisi u pravu kada znaš da zaista nisi u pravu? DA NE

59

10. Jeste li skloni kriviti druge zbog svojih pogrešaka ili mana? DA NE 11. Stavljaš li ili ističeš li sebe na prvo mjesto u gotovo svim svojim odnosima prema drugima?

DA NE 12. Smatraš li da u životu nisi imao dovoljno prilika da ispoljiš svoje sposobnosti?

DA NE 13. Jesi li sklon takvom načinu života koji je iznad tvojih mogućnosti? DA NE 14. Muči li te skriveni osjećaj da vrijediš manje nego drugi?

DA NE 15. Jesi li sklon plaču kada se nalaziš u kakvoj uzbudljivoj čuvstvenoj situaciji?

DA NE 16. Da li te i malene neugodnosti i smetnje uzrujavaju?

DA NE 17. Težiš li da ističeš svoju nadmoć na drugim ljudima? DA NE 18. Nastojiš li da vladaš i zapovijedaš drugima u svojoj okolini? DA NE 19. Tražiš li često utjehu u drugih ljudi?

DA NE 20. Muči li te ako se netko ne obazire na tebe ili ako nekom nisi simpatičan?

DA NE 21. Da li si u stanju nekog jako mrziti, odnosno osjećaš li snažnu antipatiju prema nekim ljudima?

DA NE 22. Osjećaš li zavist ili ljubomoru kada drugi imaju uspjeha?

DA NE 23. Vodiš li mnogo računa o osjećajima drugih ljudi, kako ih ne bi povrijedio?

DA NE 24. Imaš li često nastupe bijesa ili zlovolje i dolaziš li često u sukob s drugima?

DA NE 25. Jesi li katkad poželio nekog ubiti ili počiniti samoubojstvo? DA NE

MOTIVACIJA Većina nas se gotovo ponekad zapita zašto se ponašamo baš na određeni način i zašto to čine naši bližnji. Zašto godinama idemo u isti salon, zašto tržimo baš određenog frizera (pedikera, kozmetičara). Zašto to činimo, usprkos brojnim zaprekama-cijena usluge, udaljenost salona i sl.

Motivacija je pretpostavljeni proces u živom biću koji to živo biće pokreće prema određenom cilju.

Na motivaciju utječu različiti čimbenici, od kojih su glavni biološki, zatim navike i znanja, te poticaji iz okoline.

Jedno od bitnih obilježja motivacije jest njezina promjenjivost i dinamičnost. Što je intenzitet motivacije veći, to će i ponašanje koje omogućuje zadovoljenje motiva biti izraženije. Jedan od važnih ciljeva psihologije motivacije jest otkriti koji se sve postupci mogu koristiti za povećanje ili održanje nečije motivacije.

Postoji jako mnogo motiva. Psiholozi obično dijele te motive u dvije skupine: biološke i psihosocijalne.

60

Ljudske potrebe i motivi Instinkti su naslijeđeni, kompleksni oblici ponašanja, tipični za određenu vrstu živih bića. Instinktivna sekvenca ponašanja ne mijenja se u promijenjenim okolnim uvjetima, već se uvijek zbiva istim redoslijedom i na isti način. Kako je, međutim, ljudsko ponašanje izvanredno raznoliko i prilagodljivo i stanjima u organizmu i okolnim uvjetima, ne možemo ga tumačiti urođenim instinktima.

Suvremena psihologija tumači ljudsko ponašanje urođenim i stečenim potrebama i motivima, te vanjskim poticajima, koji mogu pokrenuti i usmjeriti ljudsko ponašanje.

Urođene potrebe (biološke i fiziološke) važne su za preživljavanje organizma.

Motiv je svaka pobuda koja usmjerava čovjekovo ponašanje prema određenom cilju ili ciljevima, održava to ponašanje i određuje mu intenzitet.

Sustav i vrste potreba Pokušaji popisivanja ljudskih potreba i motiva uskoro su pokazali da je zapravo nemoguće odrediti što sve može motivirati ljudsko ponašanje, pa su tako nastali različiti pokušaji klasifikacije motiva.

Primarne biološke potrebe

Ove su potrebe od osnovnog značenja za čovjekov biološki opstanak. Nasljedne su i svojstvene svim ljudima. U ovu grupu ubrajamo: * Potrebu za materijama (kisik, tekućine, hrana). * Potrebu za eliminacijom iz organizma nepotrebnih tvari. * Potrebu za snom i odmorom. * Potrebu za seksualnim doživljajima.

Primarne socijalne potrebe Biološki motivi služe preživljavanju. No, ljudsko je ponašanje vrlo složeno i ono što radimo često pokreću motivi koji nemaju ništa zajedničko s potrebama za preživljavanje. Na primjer Bill Gates, osnivač i većinski suvlasnik američke tvrtke «Microsoft» koja se bavi izradom računalnih programa najbogatiji je čovjek na svijetu. No, on i dalje svaki dan naporno radi i vrlo je motiviran poslom. Što motivira njegovo ponašanje? Očito da nije riječ o tome da zaradi novac kojim će nešto kupiti. Već sada ima toliko novaca koliko nikad ne bi mogao potrošiti. Pa, ipak njegova je motivacija vrlo snažna.

U grupu socijalnih potreba spadaju:  Potrebe za afirmacijom. Nezadovoljavanje ove potrebe izaziva u čovjeka osjećaj manje vrijednosti.  Potreba za društvom. Njeno nezadovoljavanje izaziva osjećaj usamljenosti.

61

   

Potreba za simpatijom. Nezadovoljavanje ove potrebe izaziva osjećaj odbačenosti.

Potreba za promjenom.

Potreba za istraživanjem.

Potreba za konformizmom. Ako se čovjek ne ponaša u skladu sa normama javlja se osjećaj krivnje.

Sekundarne potrebe Međutim, mnogo više potreba koje neki ljudi imaju a drugi nemaju. Takve individualno stečene potrebe nazivaju se sekundarnim potrebama. One su sekundarne ne zbog toga jer bi za pojedinca bile manje važne, već zbog toga jer se temelje na primarnim potrebama.

U psihologiji se obično razlikuju dvije vrste motiva koji potiču neko ponašanje: tzv. ekstrinzični (vanjski) i intrinzični (unutrašnji) motivi. Ekstrinzični motivi predstavljaju neke vanjske poticaje, kao što su npr. novac ili ocjena. S druge strane, intrinzični motivi predstavljaju neke unutrašnje poticaje, kao što su znatiželja, interes i slično.

U nekim suvremenim klasifikacijama ljudskih i životinjskih potreba i motiva sve se veće značenje pridaje znatiželji kao posebnom motivu koji živo biće potiče na istraživanje okoline, eksploraciju svijeta oko sebe. Većina psihologa drži da je znatiželja jedan od glavnih ljudskih motiva koji nas tjera da istražujemo, otkrivamo i tumačimo što se u nama i oko nas događa. Želja da dotaknemo nove i nepoznate objekte tolika je da zapovijed «Ne diraj» ne slijede ni djeca ni posjetioci muzeja ili prodavaonica sa zanimljivim novim stvarima.

Hijerarhija motiva Američki psiholog Abraham Maslow svrstava čovjekove potrebe u pet grupa. Pri njihovu zadovoljavanju postoji određeni redoslijed. Čovjekovo ponašanje pokreće potreba koja nije zadovoljena, a kada je zadovoljena, nova potreba višeg reda preuzima ulogu dominantnog pokretača čovjekova ponašanja.

Piramida potreba prema Maslowu. U temelju piramide nalaze se fiziološke potrebe, zatim potrebe za sigurnošću, nakon toga potrebe za pripadanjem i ljubavlju, zatim potreba za samopoštovanjem i na vrhu piramide nalaze se potrebe za samoaktualizacijom (Ovo su najviše potrebe koje čovjek može zadovoljiti maksimalnim ostvarenjem svojih mogućnosti u različitim oblastima društvenog, profesionalnog i obiteljskog života).

62

Dok potrebe u svih ljudi izazivaju slične osjećaje, isti osjećaji izazivaju različite želje ne samo u različitih ljudi već i kod istih subjekata, ovisno o vremenu i situaciji u kojoj se pojavljuju.

SAMOAKTAULIZA CIJA

SAMOPOŠTOVANJ E

POTREBE ZA PRIPADANJEM I LJUBAVLJU

POTREBE ZA SIGURNOŠĆU

FIZIOLOŠKE POTREBE

Možda bi bilo najtočnije ustvrditi da svatko od nas ima svoju hijerarhiju motiva koja se za većinu ljudi uglavnom poklapa s Maslowljevom, a koja se u toku života mijenja i prilagođava dobi i prilikama u kojima živimo.

63

Sukob motiva Što se zbiva u situaciji kada imamo više želja ili potreba koje su međusobno neuskladive?

U tome je slučaju riječ o sukobu ili konfliktu motiva.

Različite moguće sukobe motiva možemo svrstati u četiri grupe.

1. KONFLIKT ISTOVREMENOG PRIVLAČENJA-nastaje kada moramo birati između dva podjednako privlačna cilja, npr. između naklonosti dva momka ili dvije djevojke 2. KONFLIKET ISTOVREMENOG PRIVLAČENJA I ODBIJANJA-javlja se kad neki cilj ili aktivnost ima istovremeno i pozitivne i negativne strane.

Primjerice ukoliko netko želi cijelu noć provesti u disku, ali istovremeno uviđa da će zbog toga drugi dan biti umoran i neispavan. Njega odlazak u disko istovremeno i privlači i odbija.

3. KONFLIKT ISTOVREMENOG ODBIJANJA- kad pojedinac mora izabrati «manje od dva zla», tj. odlučiti se za jedan od dva nepoželjna cilja ili aktivnosti 4. DVOSTRUKI KONFLIKT ISTOVREMENOG PRIVLAČENJA I ODBIJANJA-postoji kada treba izabrati između dva podjednako privlačna i odbojna cilja.

5.

Motivacija i rad Postoji čitav niz situacija, koje više ili manje na sličan način djeluju na motivaciju kod većine ljudi.

Među takvim situacijama, koje osobito utječu na motivaciju ljudi u radu, ističu se:     

pohvale i ukori konfliktne situacije natjecanje suradnja plaća

Pohvale i ukori Vanjski poticaji mogu imati pozitivnu ili negativnu valenciju, tj. oni mogu biti privlačni ili odbojni.

Aktivnost čovjeka upravljena je na postizanje ciljeva, koji su ugodni, a na izbjegavanje situacija, koje izazivaju neugodu.

Davanje priznanja u obliku pohvala, nagrada ili unapređenja potiče ljude na aktivnost zbog toga, što se time zadovoljava vrlo izrazita potreba za afirmacijom vlastite ličnosti i pred sobom i pred drugima.

Nagrada je, kako ističe N. Maier , vrlo uspješni motivativni utjecaj i zbog toga, što ona direktno usmjeruje aktivnost prema sasvim određenim ciljevima. Kazna, stvarna ili potencijalna, dovodi, čovjeka u situaciju izbora između dva neugodna motiva, što može uroditi neadekvatnim načinima ponašanja.

64

Neugoda doživljena uz kaznu može se povezati više uz osobu, koja ju je primijenila, nego uz sam čin, pa tako umjesto da služi kao regulator ponašanja, ona može dovesti do kvarenja odnosa među ljudima, a time i do daljnjeg slabljenja motivacije. Ukori i kazne narušavaju položaj čovjeka u njegovoj društvenoj skupini, predstavljaju napad na potrebu samopoštovanja, a time izazivaju često za rad i za osobu vrlo neugodne obrambene reakcije.

Konfliktne situacije Čovjek se nalazi u konfliktnoj situaciji, svaki put kad ga nutarnje potrebe ili vanjski poticaji potiču na neku aktivnost, koja se ne može aktualizirati bez zapreka i poteškoća.

U normalnim prilikama čovjek rješava konfliktnu situaciju uočavanjem značajnih momenata situacije i racionalnim ponašanjem, koje se sastoji u aktivnom mijenjanju situacije ili u izmjeni vlastitih ciljeva i težnji.

Ponašanje koje dovodi do uspješnog smanjenja nutarnje napetosti i do nekog zadovoljenja potreba, a da pri tome pojedinac ne zapadne u nove konfliktne situacije jednakog ili još većeg intenziteta, zove se prilagođeno ponašanje.

Ako se čovjek duže vremena nalazi u nemogućnosti da zadovolji svoje osnovne potrebe, ili se češće nalazi u izbornoj situaciji između za njega veoma značajnih, a kontradiktornih motiva jednakog intenziteta, tada on može doći u posebno stanje emocionalne napetosti, nemira i nezadovoljstva, koje se zove frustracija.

Natjecanje Stupanj zalaganja čovjeka u poslu pod znatnim je utjecajem onoga, što on od sebe očekuje i onoga, što postižu drugi ljudi, koji rade na istom poslu. Ta regulacija napora i zalaganja oblik je spontanog takmičenja sa samim sobom i s drugima.

Da bi se ostvarilo natjecanje sa samim sobom, potrebno je omogućiti svakom radniku da pozna i prati rezultate, koje postiže. Bez kontinuiranog poznavanja vlastitih rezultata i rezultata drugih nema takmičenja ni sa samim sobom ni s drugim.

Pokusi su pokazali, da je poznavanje vlastitog uspjeha-čak i onda, kad nema neke posebne nagrade za prebacivanje dosad postignutih rezultata-dovoljno jak motivativni poticaj da se poveća individualna proizvodnja.

Suradnja Suradnja je oblik kolektivnog ponašanja, kod kojeg postoji koordinirani napor i pomaganje među članovima skupine, sa svrhom postizanja međusobno djeljivih ciljeva.

U ekipi svaki pojedinac je u velikoj mjeri zaštićen od frustracije, jer nisu samo ciljevi zajednički, nego i odgovornost za eventualne neuspjehe podijeljena.

Plaća Novac djeluje kao opće motivativno sredstvo zbog toga, što se posredstvom novca mogu zadovoljiti vrlo različite potrebe, od osnovnih biotičkih do kulturno-obrazovnih.

Plaća djeluje na ekstrinzičnu motivaciju. Kada se planira plaća kao poticaj treba imati na umu da to ne mora biti novac, iako je on najstariji oblik plaćanja (npr. može biti zdravstveno i mirovinsko osiguranje). Treba planirati plaću da bude u skladu s učinkom.

Među različitim sistemima nagrađivanja ističu se plaća prema vremenu rada, plaća prema radnom učinku i premijsko nagrađivanje.

65

Provjerimo svoje znanje 1. Definiraj pojam motivacija? (2 boda) 2. Što su to instinkti, a što motivi? (2 boda) 3. Nabroji primarne biološke potrebe? (4 boda) a) b) c) d) 4. Nabroji primarne socijalne potrebe? (6 bodova) a) b) c) d) e) f) 5. Kakvi sto ekstrinzični , a kakvi intrinzični motivi? (2 boda) 6. Što je to homeostaza? (2 boda) 7. Koja je potreba prema Maslowu na vrhu piramide potreba? (1 bod) 8. Koje su četiri grupe sukoba motiva? (4 boda) 9. Navedi neke od teorija motivacije za rad? (3 boda) Bodovi: 0-12 (1) 13-15 (2) 16-18 (3) 19-24 (4) 25-29 (5)

66

POJMOVNIK: EMOCIJE-složene reakcije koje se sastoje od tri elementa (tjelesna reakcija, izražajna reakcija i subjektivni doživljaj) MOTIVACIJA-pretpostavljeni proces u živom biću koji to živo biće pokreće prema određenom cilju.

INSTINKTI-naslijeđeni, kompleksni oblici ponašanja, tipični za određenu vrstu živih bića MOTIV-svaka pobuda koja usmjerava čovjekovo ponašanje prema određenom cilju ili ciljevima, odražava to ponašanje i određuje mu intenzitet EKSTRINZIČNI MOTIVI-motivi koji predstavljaju neke vanjske poticaje (npr. novac, ocjena) INTRINZIČNI MOTIVI-motivi koji predstavljaju neke unutrašnje poticaje (npr. znatiželja , interes) SAŽETAK CJELINE IV. (LIČNOST) Zamislite situaciju da ste jedan od kandidata za posao u otmjenom frizersko/pedikerskom salonu u centru grada. Kako biste reagirali? Reakcije na frustrirajući situacije mogu biti različite: od plača ako niste dobilo posao, do ljutnje pa sve do ravnodušnosti. Sve te situacije odražavaju našu ličnost. Što je to ličnost ?Kako se razvija ličnost? Kakva je uloga naslijeđa i okoline u razvoju ličnosti(vječna tema rasprava teoretičara ličnosti)?Koje teoretske pristupe možemo razlikovati u psihologiji ličnosti? Što su psihički poremećaji? Kako odrediti što je normalno, a što nenormalno ponašanje? Kako reagirati na psihički poremećenu osobu u salonu? Krenimo u potragu na ove odgovore koji slijede u daljnjem tekstu.

IV. LIČNOST

Što je to ličnost?

Ana i Mirela su po zanimanju frizeri. Rade svakodnevno u salonima u centru grada, a jednom tjedno u posebnom modnom salonu pripremaju se za natjecanja frizera. Iako su situacije u kojima se svakodnevno nalaze slične, njihovo je ponašanje u njima vrlo različito. Ana je vrlo točna, ne kasni na posao niti na ostale sastanke ili susrete. Uvijek dovrši započeti posao i uporna je u postizanju željenog cilja. Mirela je manje odgovorna, kasni na posao i sklonija je odustajanju pri

67

pojavljivanju teškoća. One se različito ponašaju i u prisustvu drugih ljudi. Ana dominira u salonu, glasno priča i sklona je pretjerivanju. Iskrena je i voli avanture. Mirela je povučena i svoje mišljenje uglavnom zadržava za sebe. Oprezna je i ne voli riskirati. Prije natjecanja Ana je nervozna, razdražljiva i ima tremu. Kada se dobro plasira vrlo je sretna, ali poraz teško proživljava. Danima ne prestaje misliti o tome i često sebe smatra krivim za neuspjeh. Ponekad pati i od nesanice. S druge strane, Mirela je prije natjecanja smirena i nema preveliku tremu.

Ukoliko se ne plasira dobro to brzo zaboravi, ali se ni u pobjedi ne raduje jako intenzivno.

Zašto se Ana i Mirela tako različito ponašaju, osjećaju i razmišljaju pri obavljanju istih aktivnosti? Zbog toga što su im ličnosti različite.

Kada pažljivo promatramo ponašanje ljudi oko nas, uočit ćemo da kod svakog od njih postoji određena jedinstvenost u ponašanju, kojom se razlikuju od svih drugih ljudi. Proučavanjem psihičkog života kao cjeline, kao općeg načina doživljavanja i ponašanja bavi se psihologija ličnosti.

Podrijetlo riječi ličnost ima malo sličnosti s današnjim značenjem tog termina. Riječ ličnost (engl. personality) izvedena je iz latinske riječi persona. Izvorno, ta je riječ označavala masku koju su glumci nosili u starogrčkim dramama. Kasnije je značenje riječi prošireno s maske na samu komičnu ili tragičnu figuru koju su glumci prikazivali. Dakle, u svom prvotnom značenju, riječ ličnost bila je usko povezana s ulogama koje pojedinci imaju u životu i pretpostavljenim karakteristikama u skladu s tim ulogama. Ličnost označava ukupno psihološko funkcioniranje pojedinca, uključujući opis njegovih različitih karakteristika, kao i različitih utjecaja - npr. bioloških i socijalnih - koji određuju to psihološko funkcioniranje. Shvaćena u širem smislu, psihologija ličnosti uključuje gotovo sva područja psihologije, npr. inteligenciju, emocije i motivaciju, itd.

Postoji mnogo različitih pristupa u psihologiji ličnosti i sam pojam ličnost se u okviru tih pristupa različito definira. Stoga se ne može reći da je neka definicija ličnosti točna ili pogrešna, već da je u okviru nekog teoretskog pristupa manje ili više korisna za razumijevanje ponašanja, razmišljanja i doživljavanja ljudi. Ličnost predstavlja one karakteristike neke osobe ili ljudi općenito kojima se može pripisati njihovo dosljedno ponašanje, razmišljanje i doživljavanje. Tako shvaćen pojam ličnosti uključuje tri pretpostavke. Prvo, pojam ličnosti obuhvaća one karakteristike neke osobe koje su manje ili više stabilne. Drugo, ličnost neke osobe se iskazuje u njenom ponašanju koje je dosljedno u vremenu i u različitim situacijama. Treće, različito ponašanje ljudi u istim situacijama može se pripisati njihovoj različitoj ličnosti. Dakle, poznavanje ličnosti nekih ljudi trebalo bi omogućiti predviđanje njihova ponašanja.

Tragovi pokušaja razumijevanja i tumačenja ljudske ličnosti nalazimo od početaka pisne povijesti. Tako je već Hipokrat, najpoznatiji antički liječnik, 400 god. pr. n.e., tražio vezu između tjelesnih sokova i ličnosti pojedinaca što je kasnije upotpunio Galen. Smatrao je da će pojedinac kojemu u organizmu prevladava žuta žuč biti kolerik (razdražljiv i buran u svojim emocionalnim reakcijama). Ako prevladava crna žuč, čovjek će biti melankolik (spor i turoban).

Osoba u koje prevladava krv bit će sangvinična (puna energije, produktivna i optimistična kakvi bi trebali biti svi djelatnici osobnih usluga). Kada u organizmu dominira sluz pojedinac će biti flegmatičan (miran i ravnodušan).Mnogi su znanstvenici nakon Hipokrata i Galena pokušavali tipizirati ličnost, pa su je najčešće tipizirali prema vanjskom izgledu i građi tijela (frenolozi, fiziognosmisti) , no to se nije pokazalo kao znanstveno utemeljno.

Osobinama ličnosti nazivamo različite vrste dispozicija, naslijeđenih i stečenih, koje čine da pojedinac reagira na određeni način.

Crte ličnosti su pak dispozicije koje uvjetuju da se pojedinac ponaša na sličan način ne samo u istim situacijama već i u svim situacijama koje doživljava kao slične U proučavanju ličnosti najveća se pozornost pridaje utvrđivanju crta ličnosti. Dosljednost u doživljavanju i ponašanju ljudi objašnjava se upravo postojanjem relativno trajnih osobina ličnosti.

68

Općenita crta ličnosti očituje se u velikom broju različitih postupaka pojedinaca, a neka manje općenita crta ličnosti manifestira se samo u malom broju situacija.

Crte ličnosti mogu biti i manje ili više univerzalne, tj. zajedničke većem broju ljudi ili samo nekim pojedincima.

Oblikovanje ličnosti Postoje tri grupe bioloških činilaca, koji čine osnovu ličnosti: 1. Živčani sustav - ovisnost razvoja ličnosti o živčanom sustavu proizlazi iz činjenice da o njegovoj strukturi i funkcioniranju ovisi razmještaj za razvoj inteligencije i drugih sposobnosti. Funkcioniranje autonomnog živčanog sustava, zajedno s endokrinim sustavom, određuje i temperament – za pojedinca tipičan način čuvstvenog doživljavanja i ponašanja 2. Endokrini sustav - čini biološku osnovu ličnosti, zbog važnosti različitih hormona za čuvstveni život pojedinaca. Udio endokrinog sustava u razvoju ličnosti naročito se jasno očituje u slučaju nekih endokrinih poremećaja, kada nastaju i značajna odstupanja od normalnog razvoja ličnosti.

3. Tjelesna konstitucija - podrazumijeva veličinu i razvijenost pojedinih dijelova tijela i njihov međusobni odnos. Iako se većina pokušaja povezivanja tjelesnih osobina sa značajkama ličnosti pokazala neupotrebljivom (npr. fiziognomika, frenologija), ne može se sasvim negirati mogućnost postojanja stanovite podudarnosti između tjelesnih i psihičkih osobina. Opravdano je pretpostaviti da nasljedna osnova istovremeno djeluje i na razvoj tjelesnih i psihičkih karakteristika pojedinca.

Međutim, tjelesna konstitucija pojedinca djeluje na formiranje ličnosti i nezavisno od pretpostavljene zajedničke nasljedne osnove. Svima nam je iz svakodnevnog iskustva poznato da o tjelesnom izgledu pojedinaca djelomično ovisi ponašanje drugih ljudi prema njemu, a ponašanje okoline prema pojedincu djeluje na formiranje određenih osobina ličnosti.

Treba naglasiti da biološki čimbenici čine samo osnovu za razvoj ličnosti, koja se oblikuje pod utjecajem socijalnih čimbenika. Stoga možemo zaključiti da je ličnost rezultat djelovanja socijalnih čimbenika na biološki danu osnovu.

Uloga naslijeđa i okoline u razvoju ličnosti Zašto se ljudi razlikuju po svojoj ličnosti? Najkraći mogući odgovor na to pitanje mogao bi glasiti: Zbog toga što svaki čovjek predstavlja jedinstvenu i neponovljivu kombinaciju genetskih i iskustvenih činitelja koji pridonose razvoju ličnosti. Dakle, ljudi se međusobno razlikuju na mnogo načina i te razlike dovode do formiranja različitih ličnosti. Ličnost nekog pojedinca je rezultat njegova genotipa i njegovih iskustava, odnosno okoline u kojoj se taj pojedinac razvijao.

Kod nekog pojedinca mi možemo opažati samo fenotip, a u njemu su pomiješani genetski i iskustveni utjecaji. Međutim, razlike među ljudima mogu biti više ili manje povezane s njihovim različitim genotipovima ili njihovim različitim iskustvima.

Pojam i crte karaktera Karakter predstavlja skup moralnih i voljnih svojstava čovjeka koji su se u toku života ustalila, tako da određuju njegov stav i ponašanje. To je jedan ustaljeni oblik ponašanja na osnovu kojeg možemo dosta pouzdano predviđati ponašanje pojedinaca. Kaže se da je temperament više produkt naslijeđa , a karakter odgoja.

Novija istraživanja karaktera se vrše pomoću faktorske analize. Tako je Gilford iz niza svojstava kojima se obilježava karakter izdvojio sljedeće: a)Potreba za slobodom u djelovanju b)Potreba za samostalnošću c)težnja za konformizmom

69

d)Konzistentno poštenje Najraširenije shvaćanje podrazumijeva sljedeće komponente kojima se određuje karakter: a)Odnos prema samom sebi b)Odnos prema radu i obvezama c)Odnos prema socijalnim i etičkim normama ponašanja d)Odnos prema drugim ljudima Najizrazitije i najubjedljivije manifestacije karaktera se očituju u cjelokupnoj aktivnosti pojedinaca, u svim njegovim postupcima i odnosima s drugim ljudima.

Karakteristike idealnog frizera/pedikera/kozmetičara: • Ljubazan • Komunikativa • Kreativan • Uredan • Odgovoran • tolerantan • da zna kontrolirati emocije ZADACI NA SATU: 1.Opiši svoju kolegicu/kolegu iz klupe. Odaberi i zaokruži onu osobinu koja ju/ga bolje opisuje kao osobu veseo tužan odgovoran neodgovoran sramežljiv nesramežljiv topao hladan opušten napet otvoren zatvoren promišljen nepromišljen pasivan aktivan optimističan pesimističan ozbiljan neozbiljan lijen marljiv TEORETSKI PRISTUPI U PSIHOLOGIJI LIČNOSTI Svaki je čovjek vrlo složena struktura, pa stoga ne začuđuje činjenica da postoje mnogi različiti pokušaji objašnjenja ljudske ličnosti. Zajedničko je svim teorijskim pristupima ličnosti da zapravo raspolažu istim podacima, ali ih različito interpretiraju.

Psihologija ličnosti obiluje brojnim teorijama. Većinu teoretskih pristupa, prema njihovim osnovnim karakteristikama, možemo podijeliti u četiri skupine: 1) osobinski pristup; 2) psihoanalitički pristup; 3) humanistički pristup; te 4) pristup socijalnog učenja.

70

Osobinski pristup Osobinski je pristup danas jedan od dominantnih teoretskih pristupa u psihologiji ličnosti.

Osnovna karakteristika tog pristupa je pretpostavka da se ljudi razlikuju po svojim osobinama ili crtama ličnosti. Osobine ličnosti su predispozicije da se reagira ili ponaša na određen način.

Prema osobinskim teorijama ljudi imaju mnoge, različite osobine ličnosti. Te osobine određuju kako će se oni vjerojatno ponašati.

Da bi se razumjela priroda pojma »osobine ličnosti« treba u obzir uzeti više elemenata.

Prvo, to su kontinuirane dimenzije po kojima se ljudi mogu uspoređivati. Drugo, one predviđaju ili objašnjavaju različito ponašanje ljudi u određenim situacijama. Treće, osobine ličnosti pridonosit će sličnom ponašanju iste osobe u različitim situacijama.

Istraživači nastoje prepoznati pojedine osobine ličnosti, te razviti metode njihova mjerenja.

Posebno su važna istraživanja u kojima se ispituje odnos između različitih osobina ličnosti. Naime, pokazalo se da određene osobine ličnosti »idu zajedno«. Drugim riječima, ljudi koji imaju određenu poziciju na jednoj osobini ličnosti češće imaju takvu poziciju i na nekoj drugoj osobini ličnosti. Istraživači pokušavaju pronaći takve osobine koje su povezane s drugima i odrediti njihove zajedničke karakteristike. Na taj način veliki broj pojedinačnih osobina ličnosti pokušavaju smanjiti na manji broj širokih dimenzija ličnosti. Te dimenzije se ponekad nazivaju i faktorima ličnosti, prema matematičko-statističkoj metodi koja se koristi za njihovo otkrivanje.

Ima više teorija ličnosti koje pretpostavljaju da se povezanost između pojedinačnih osobina može objasniti većim ili manjim brojem takvih dimenzija. Danas je najpoznatiji model američkih psihologa Coste i McCraea koji predviđa postojanje pet takvih dimenzija ili faktora ličnosti (tzv. peterofaktorski model ličnosti): ekstraverzije, ugodnosti, savjesnosti, neuroticizma i otvorenosti k iskustvima.

Ekstraverzija — Osobe koje imaju izraženu dimenziju ekstraverzije obično se mogu opisati kao društvene, vesele, aktivne, dominantne, te sklone uzbuđenjima. Osobe koje imaju suprotne karakteristike se obično nazivaju introvertima i imaju suprotne osobine ličnosti.

Neuroticizam — Osobe koje imaju izraženu dimenziju neuroticizma mogu se opisati kao napete, sramežljive, često depresivne, neraspoložene i zabrinute, te niskog samopoštovanja. Osobe čiji je položaj nisko na toj dimenziji obično se nazivaju emocionalno stabilnima.

Savjesnost — Osobe visoko na dimenziji savjesnosti mogu se opisati kao efikasne, organizirane, i pouzdane. One ne kasne na dogovorene sastanke, ispunjavaju svoje obveze na vrijeme, vraćaju posuđene stvari, itd.

71

Ugodnost — Osobe visoko na dimenziji ugodnosti mogu se opisati kao tople, pristojne, velikodušne, spremne na pružanje pomoći. One nisu svadljive niti agresivne i s njima je »ugodno« biti u društvu.

Otvorenost k iskustvima — Osobe visoko na toj dimenziji mogu se opisati kao originalne, širokih interesa, znatiželjne, umjetničkih sklonosti itd. One najčešće mnogo čitaju, maštovite su i vole isprobati nešto novo.

Psihoanalitički pristup Psihoanaliza jest jedan od najstarijih i najutjecajnijih teorijskih pristupa u psihologiji ličnosti.

Psihoanalitički pristup se u najvećoj mjeri veže uz bečkog neurologa Sigmunda Freuda čija su djela publicirana u prvih 40 godina dvadesetog stoljeća.

Freud je započeo svoju karijeru kao neurolog, liječeći tzv. «nervozne bolesti». Kako konvencionalni medicinski tretman često nije davao nikakve rezultate, Freud se počeo koristiti hipnozom i tehnikom slobodnih asocijacija, potičući svoje pacijente da mu kažu sve što im padne na pamet. Pažljivo slušajući njihove iskaze , otkrio je sadržaje koje je smatrao manifestacijama nesvjesnih strahova i želja. Slične sadržaje pronalazio je i u snovima i sjećanjima iz djetinjstva svojih pacijenata. Na osnovi tih podataka, tj. pojedinačnih slučajeva koje je proučavao (tzv. metodom proučavanja slučaja), oblikovao je svoju teoriju.

U svom opisu ličnosti Freud se često koristio metaforama. Tako je ljudski psihički život usporedio s ledenjakom. Mali dio, koji viri iznad vodene površine, predstavlja svjesno doživljavanje, a onaj mnogo veći, ispod vode, podsvjesno i nesvjesno.

Freud je smatrao da je najveći dio procesa u ličnosti nesvjestan i razvio je psihoanalizu kao metodu za liječenje poremećaja koji proizlaze iz nesvjesnih uzroka. Freud je razlikovao tri razine svjesnosti kod pojedinca: svjesno, predsvjesno i nesvjesno.

Svjesno obuhvaća sve informacije, misli ili doživljaje kojih smo u određenom trenutku svjesni.

Predsvjesno obuhvaća ono čega nismo u određenom trenutku svjesni, ali to možemo lako učiniti svjesnim. Nesvjesno obuhvaća sve ono što pojedincu nije dostupno. Freud smatra da se neugodna iskustva mogu potisnuti u nesvjesni dio ličnosti. Iako pojedinci toga nisu svjesni, ta neugodna iskustva i dalje mogu utjecati na ličnost pojedinca.

Kako otkriti nesvjesno? Freud predlaže više metoda koje mogu služiti u tu svrhu, npr. hipnozu, snove, omaške u govoru, humor ili metodu slobodnih asocijacija. Npr. u metodi slobodnih asocijacija psihoanalitičar ohrabruje pacijenta da u opuštenom stanju kaže sve što mu padne na um. Posebna se pažnja pridaje sjećanjima iz ranog djetinjstva.

Prema Freudu, struktura ličnosti se sastoji od tri dijela koje je on nazvao id, ego i superego. To su tri sustava koji upravljaju ponašanjem.

Id se sastoji u prvom redu od bioloških nagona. To mogu biti npr. nagon za hranom i pićem, izbjegavanjem boli itd. Freud je najvažnijim smatrao dva nagona: nagon života ili eros te nagon smrti ili thanatos. Nagon života je još nazivao i seksualnim nagonom, dok je nagon smrti smatrao agresivnim nagonom koji dovodi do uništenja života. Id se, prema Freudu, u potpunosti nalazi u nesvjesnom dijelu ličnosti. On je iracionalan, sebičan i traži neposredno zadovoljenje nagona neovisno o posljedicama. Id funkcionira po načelu ugode. Dakle, on teži izbjegavanju neugodnih podražaja.

Ego je onaj dio ličnosti koji omogućuje da se nagoni ida zadovolje na društveno prihvatljiv način. Ego omogućuje odgađanje zadovoljenja nagona dok se ne stvore uvjeti za njegovo zadovoljenje. Ego funkcionira po načelu realnosti. Ego se nalazi u sva tri dijela: nesvjesnom, predsvjesnom i svjesnom.

Superego je dio ličnosti koji odlučuje je li neko ponašanje dobro ili loše. Dakle, tu su sadržana moralna pravila i vrijednosti koja su prihvaćena od strane pojedinca. Superego se razvija odgojem, na osnovi nagrada i kazni od strane roditelja. Superego može biti smješten u nesvjesnom,

72

predsvjesnom i svjesnom dijelu ličnosti. Osobe kod kojih je dominantan superego imaju grižnju savjesti kada učine nešto loše, a kada učine nešto dobro tada osjećaju ponos.

Freud navodi da se superego i id često nalaze u sukobu. Id želi bezuvjetno zadovoljenje nagona, a superego može tome predstavljati prepreku u obliku moralnih zabrana koja su mu nametnuta od strane društva. Stoga je vrlo važna uloga ega koji omogućuje zadovoljenje nagona ida na prihvatljiv način. Freud smatra da su prilagođenije i psihički zdravije one osobe koje imaju dominantan ego u svojoj strukturi ličnosti. Ponekad se ego, zbog sukoba ida i superega koji imaju nerazumne zahtjeve, može naći u neugodnom i tjeskobnom emocionalnom stanju. Freud kaže da se tada ego može nesvjesno braniti različitim obrambenim mehanizmima.

Teorije ličnosti Alfreda Adlera, C. G. Junga, Ericha Fromma, Karen Horney i H. S. Sullivana također se mogu promatrati s aspekta psihoanalitičke teorije ličnosti.

Humanistički pristup Humanistički pristup, kao i psihoanaliza, usredotočuje se na potrebe i motive pojedinca, ali za razliku od psihoanalize naglašava važnost vlastitih nastojanja pojedinca da oblikuje svoj život.

Humanistička psihologija počela se razvijati 50-ih i 60-ih godina dvadesetog stoljeća kao reakcija na biheviorizam i psihoanalizu koji su dominirali u prvoj polovici stoljeća.

Humanističke teorije ličnosti ne bave se toliko predviđanjem ponašanja, već u prvom redu time kako pojedinci opažaju i tumače događaje u svojoj okolini. Dakle, u središtu humanističkog pristupa nalaze se čovjekovi subjektivni osjećaji i doživljaji.

Prema humanističkim teorijama čovjek reagira na podražaje iz okoline na način na koji tu okolinu opaža. Takav se pristup u psihologiji naziva fenomenološkim pristupom. U njemu se naglašava značenje koje pojedinac pridaje pojedinim događajima, a ne objektivni događaji sami po sebi. Najpoznatije teorije u okviru humanističkog pristupa su teorije američkih psihologa Abrahama Maslowa i Carla Rogersa.

73

Maslowljeva teorija ličnosti povezana je s njegovom teorijom o hijerarhiji motiva. Na vrhu te hijerarhije nalazi se motiv za samoaktualizacijom što predstavlja ispunjenje vlastitih mogućnosti.

Dakle, prema Maslowu čovjek je usmjeren prema razvoju vlastitih mogućnosti i teži samoaktualizaciji.

Teorija Carla Rogersa po mnogim je karakteristikama slična Maslowljevoj teoriji. Rogers je također smatrao da je ispunjenje vlastitih potencijala osnovna sila koja pokreće ljudsko ponašanje. Najvažniji pojam u Rogersovoj teoriji je pojam o sebi ili vlastito »ja«. Vlastito »ja« predstavlja sve ideje, percepcije i vrijednosti koje su karakteristične za neku osobu. Pojam o sebi uključuje i svijest o tome kakav je netko i što može učiniti. Doživljaj vlastitog «ja» utječe na percepciju svijeta i vlastitog ponašanja. On ne mora nužno biti realan. Kada je razlika između realnog i percipiranog velika, tada čovjek može imati problem u svojoj prilagodbi jer može negirati realnost.

Pored vlastitog «ja» i realnog «ja», Rogers koristi i pojam idealnog «ja». Idealno «ja» predstavlja osobu kakva bi netko želio biti. Što je manja razlika između vlastitog «ja» i idealnog «ja», to će neka osoba biti zadovoljnija.

Karakteristike samoaktualiziranih ljudi Maslow navodi brojne karakteristike samoaktualiziranih ljudi, neke od njih su:  Točno percipiraju realnost  Prihvaćaju sebe i druge ljude onakvima kakvi jesu  Spontani su i kažu što misle  Orijentirani su na problem , a ne na sebe  Imaju dobar smisao za humor  Imaju demokratske stavove i brinu za opće dobro  Vrlo su kreativni  Uspostavljaju duboke i bliske odnose s drugim ljudima

Pristup socijalnog učenja Za razliku od psihoanalize i humanističkih pristupa, pristaše socijalnog učenja usmjeruju se samo na vidljivo, manifestno ponašanje pojedinca, na kojem grade svoja tumačenja ličnosti.

74

Njihova je osnovna pretpostavka da se ljudi rađaju kao tabula rasa, a onda postepeno učenjem stječu određene osobine ličnosti.

Teoretski pristup socijalnog učenja najviše se veže uz američkog psihologa Albert Banduru.

Njegova teorija ličnosti vrlo je utjecajna i popularna. Ona se na neki način naslanja na teorije učenja i naglašava važnost naučenog ponašanja. Bandura kaže da između ponašanja pojedinca, njegovih karakteristika i okoline postoji uzajaman odnos. Čovjek reagira na podražaje iz okoline (npr. nagrade ili kazne), ali može okolinu i mijenjati svojim ponašanjem. Pored toga, njegovo ponašanje ovisi i o njegovim karakteristikama, npr. njegovim očekivanjima ili uvjerenjima.

Teorija socijalnog učenja slaže se s biheviorističkim teorijama učenja u tome da se ponašanje može stjecati mehanizmima klasičnog i instrumentalnog kondicioniranja. No, Bandura kaže da se tako stječe samo manji broj reakcija. Mnogo veći broj reakcija može se stjecati učenjem pomoću opažanja.

Nagrade ili kazne su ključne za izvođenje ili, kako to Bandura kaže, regulaciju ponašanja.

Ponašanje se ne regulira samo vanjskim nagradama i kaznama, već se može i samo-regulirati ili samo-kontrolirati. Tijekom odgoja pojedinac usvaja pravila o tome što je dobro, a što loše. Kada njegovo ponašanje ne udovoljava tim standardima, on osjeća nezadovoljstvo i krivnju. Na taj način ljudsko se ponašanje može održavati bez vanjskih nagrada i kazni. Standardi o tome što je dobro, a što loše stječu se mehanizmima učenja.

Sljedeći važan pojam u Bandurinoj teoriji je pojam samoefikasnosti. Samoefikasnost je procjena nekog pojedinca o vlastitoj sposobnosti da uspješno udovolji zahtjevima nekog zadatka.

75

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE: Psihički poremećaji Što su to psihički poremećaji?

Uvjeti života i odnosi u obitelji često onemogućuju razvoj zrele ličnosti. Nezrela ličnost ne proizlazi, međutim, samo iz nepovoljnih prilika u kojima je dijete raslo i sazrijevalo. I prevelika roditeljska briga, prekomjerno zaštićivanje djeteta, kao i udovoljavanje svim njegovim željama i prohtjevima često onemogućuju razvoj zrele ličnosti.

Nezrelu ličnost najčešće prepoznajemo po ponašanju neprimjerenom dobi u kojoj se nalazi.

Neprilagođenom ličnošću ili osobom nazivamo pojedinca koji nije u stanju uspješno rješavati svakodnevne životne probleme i situacije, čija je tolerancija na frustraciju niska, a mehanizmi prilagođavanja neprikladni. To su najčešće osobe koje dolaze u sukob s drugim ljudima, koje ne mogu adekvatno obavljati svoje dužnosti (u školi, na poslu ili braku), pa im je stoga potreba neki oblik stručne pomoći kako bi na društveno prihvatljiv način mogli rješavati probleme svakodnevnog života.

Istraživači koji se bave psihološkim poremećajima već se na samom početku suočavaju s velikim problemom. Kako odrediti što je to psihički poremećaj? Gdje povući crtu između normalnog i abnormalnog? Za to je predloženo više kriterija, ali ni jedan sam za sebe nije dovoljan da bi se mogao pouzdano koristiti. Prema jednom shvaćanju normalno je ono što je uobičajeno kod većine ljudi, a nenormalno ono što bitno odskače od uobičajenog ili prosječnog. Drugo shvaćanje uključuje pretpostavku da su normalni oni koji su dobro prilagođeni svojoj okolini. Treće shvaćanje naglašava da se psihičkim poremećajem može smatrati ono što predstavlja smetnju i poteškoću za nekog pojedinca. Te se poteškoće najčešće izražavaju kao osobna patnja zbog problema. Četvrto shvaćanje naglašava važnost opravdanosti određenih ponašanja i doživljavanja ljudi u odnosu na situaciju u kojoj se nalaze. Tako je velika tuga normalna ukoliko je posljedica smrti drage osobe, ali ne ukoliko je bezrazložna. Poremećene osobe vrlo često iskazuju neočekivane reakcije, koje se ne mogu predvidjeti na temelju situacije u kojoj se nalaze. Pri određenju psihičkog poremećaja mogu se koristiti sva četiri elementa.

Dakle, psihički poremećaj je stanje u kojem ponašanje i doživljavanje osobe odskače od uobičajenog, nije prilagođeno i predstavlja mu smetnju, te nije opravdano situacijom u kojoj se nalazi.

Anksioznost je neugodno emocionalno stanje tjeskobe, strepnje ili straha. Anksiozne osobe se mogu neugodno osjećati ne znajući što je izazvalo takvo stanje. Pored toga, reakcije anksioznih osoba su obično neprimjerene situaciji u kojoj se nalaze.

Jedan je od čestih anksioznih poremećaja paničan, iracionalan strah od određenih objekata ili situacija. Takvi se poremećaji nazivaju fobijama. Ljudi mogu imati vrlo različite fobije.

Najčešće su sljedeće: fobija od zmija, visine, miševa, leta avionom, zatvorenog prostora, paukova i insekata, itd.

Somatoformni poremećaji su psihički poremećaji kod kojih se javljaju tjelesni simptomi, iako za to ne postoje odgovarajući tjelesni uzroci. Takve osobe mogu povraćati, osjećati slabost, vrtoglavicu, ili neke druge simptome. Zapravo, moguće je i da one osjećaju simptome različitih bolesti. Jedan od čestih somatoformnih poremećaja naziva se hipohondrija. Riječ je o poremećaju u kojem osoba svoje manje ih više svakodnevne poteškoće interpretira kao simptome teške ili čak smrtne bolesti.

Shizofreni poremećaji

76

Anksiozni i somatoformni poremećaji pripadaju skupini blažih psihičkih poremećaja No, shizofrenija je jedan od najtežih. Riječ je o psihotičkom poremećaju koji je praćen neorganiziranim i nelogičnim razmišljanjem, poremećenim percipiranjem, te neodgovarajućim emocionalnim reakcijama. Shizofrene osobe vrlo često gube kontakt sa stvarnošću. Vrlo često pate od ideja proganjanja. Poremećaj percepcije najčešće se očituje u slušnim ili vidnim osjetima u situacijama kada nikakav podražaj nije prisutan. Takvi se doživljaji nazivaj halucinacije. Jedan od takvih primjera su »glasovi« koje čuje shizofrene osoba. Emocije oboljelih od shizofrenije vrlo su često neprimjerene situaciji u kojoj se nalaze, ili onome što govore.

Poremećaji raspoloženja također pripadaju skupini psihotičnih poremećaja. Te poremećaje treba razlikovati od blažih depresivnih stanja koje povremeno doživljava već broj ljudi.

Veliki depresivni poremećaj jest poremećaj raspoloženja kod kojeg osoba, bez vidljivih razloga, pada u depresivno raspoloženje koje traje duže vrijeme. Takvo raspoloženje može trajati tjednima ili mjesecima. Ponekad dolazi do spontanog oporavka, iako se i tada depresija često vraća. Ukoliko se ne liječi, veliki depresivni poremećaj može dovesti i do tragičnog ishoda, npr. samoubojstvo.

Bipolarni poremećaj se, kao što mu i ime kaže, sastoji od dva »pola«, ili dvije krajnosti.

Kod osoba koje pate od tog poremećaja izmjenjuju se razdoblja depresije s razdobljima manije.

Poremećaji ličnosti vrlo često prate neki drugi psihički poremećaj, no mogu se javljati i samostalno. Riječ je o nekim trajnim karakteristikama ličnosti koje se iskazuju u ponašanju na način da onemogućuju normalno funkcioniranje u društvu. Jedan od poznatijih je poremećaj antisocijalne ličnosti (psihopatija). Antisocijalne ličnosti vrlo često iskazuju socijalno neprihvatljivo ponašanje. Nemaju nikakve moralne norme niti odgovornosti. Ne osjećaju emocije čak i pri najokrutnijim djelima. Vrlo su sebični i ponašaju se prema drugim osobama kao prema objektima.

ZADACI NA SATU: 1. Pročitaj svaku od navedenih tvrdnji, te je označi sa T ako se sa njom slažeš, odnosno sa N ako se s njom ne slažeš. Uz svaku tvrdnju napiši o kojem se teoretskom pristupu radi vezano za tu tvrdnju.

TEORETSKI PRISTUPI U PSIHOLOGIJI LIČNOSTI 1.Važnije je pitati se što ljudi rade, a ne zašto rade to što rade, ako im želimo pomoći da postignu promjenu.

2.Ljudi najčešće nisu svjesni stvarnog razloga svog ponašanja.

3.Osoba mora svjesno donijeti čvrstu odluku da se želi promijeniti, inače joj se ne može pomoći.

4.Ličnost se oblikuje u ranom djetinjstvu i tijekom života se vrlo malo, uglavnom neznačajno, mijenja.

5.Ljudi su obično dosljedni svom ponašanju u različitim situacijama.

6.Rana iskustva u djetinjstvu imaju velik utjecaj na razvoj ličnosti.

77

7.Okolinski utjecaji uvelike određuju kakva će ličnost netko postati.

8.Ljudi su takvi kakvi jesu uglavnom zbog svojih urođenih karakteristika.

9.Razvoj ličnosti je kontinuirani proces i traje čitav život.

10.Cilj psihoterapije ili savjetovanja trebao bi biti promjena vanjskog ponašanja.

2.Pročitajte sljedeće tekstove koji govore o primjerima nekih psihički bolesnih osoba. Pokušajte odglumiti takvu osobu u salonu. Kako bi se prema njoj ponašali?

Slučaj 1: Hebefrenija (jedan od oblika shizofrenije) «Ponedjeljak je, jutarnje buđenje unijelo mi je melankolično raspoloženje, da li odluka ili rezultat to pospješava», što se prema mojim željama opisuje tako točno i izmoljeno. Da li će dolazeći dan proteći prema željama i radostima, koje bi se mogle javiti egzemplarno u basnoslovnim misijama. Glavni urednik feljtonsko-beletrističkog članka izveden, koji bi princip mogao dati osnovama sa pokretnom municijom i motivom jednog pokreta visoke gospođe, da bi napokon nama pokazao odletjelog gavrana kapiju itd.»

Slučaj 2: Paranoidna shizofrenija «Gregor E. bio je student završnih godina kada je počeo patiti od sumanutih ideja. On je inače uvijek bio tih, marljiv dječak, iako ne osobite inteligencije. Usprkos činjenici da je bio dobar atletičar (vrlo važna osobina na američkim fakultetima), imao je malo prijatelja, povlačio se u sebe i bio sklon sumnjičenju drugih. Njegov brat ga je, međutim, pretekao i u učenju i u atletici u tolikoj mjeri da je Gregor postao razočaran u svojoj fakultetskoj karijeri. Iako ranije dobrog zdravlja, on se počeo tužiti da se osjeća bolestan. Na kraju je izrazio mišljenje da je njegova bolest posljedica trovanja. Smatrao je da njegove kolege iz «bratstva» (naziv za studentska udruženja u Americi), čiji on nije član, truju njegovu hranu. Govorio je da oni stoje njemu iza leđa u restoranu i daju potajno znakove konobarima da stave otrov u njegova jela. Da bi izbjegao svojim mučiteljima, Gregor je preselio u udaljeni grad, gdje je, međutim, njegovo čudno ponašanje bilo primijećeno, i on je upućen u duševnu bolnicu. Kasnije, u bolnici, kod njega se razvila sumanuta ideja veličine. On je tvrdio da je najveći atletičar svih vremena i da su ga zatvorili i otrovali zato jer članovi «bratstva» nisu mogli dozvoliti da takvu slavu stekne netko tko nije član njihova bratstva».

Slučaj 3: Sumanute ideje maničara «Maničar za sebe govori da je nevjerojatno jak, silno sexualno potentan; može da popije bačvu vina a da ne bude pijan, muzikalan je kao Beethoven, govori perfektno sve jezike, savjetodavac je svih velikih svjetskih državnika, najbolji otac, najpošteniji čovjek na svijetu. On ima najljepše imanje u državi, žena mu je ljepotica nad ljepoticama, djeca su mu genijalna. Dobio je mnoga najviša odlikovanja, o njemu pišu sve novine, knjige i pjesme. Rimski papa i Dalaj-Lama interesiraju se za njegove univerzalne planove o usrećenju čitavog čovječanstva uvođenjem međuplanetarnog saobraćaja. On je najveći državnik svijeta, nasljednik babilonskog kralja

78

Nabukodnozora i egipatskih faraona, prorok Dalaj-Lame i Bude itd». Dok to govori bolesnik se smije.

Slučaj 4: Opsesivno-kompulzivni poremećaj (jedan od oblika anksioznog poremećaja) «Kad je započela terapiju, Bernice je imala 46 godina. Uključila se u ambulantnu terapiju već po četvrti put, a prije toga je dvaput bila i hospitalizirana. Njezin opsesivno-kompulzivni poremećaj pojavio se pred 12 godina, ubrzo nakon smrti njezina oca. Otad se javljao i gubio s promjenjivim intenzitetom, da bi sad bio izraženiji no ikad ranije.

Bernice je bila opsesivno zaokupljena strahom od kontaminacije (zaraze), što ga je mutno povezivala s očevom smrću od upale pluća. Iako kaže da se boji gotovo svega, jer patogene klice mogu biti bilo gdje, osobito se boji dodirivati drveninu, «izgrebene predmete», poštanske pošiljke, konzerviranu hranu te «srebrne mrlje». Za Bernice, «srebrne mrlje» su srebrne gravure na čestitkama, okvirima naočala, sjajnim kućnim predmetima i srebrnom posuđu.

Bernice nema pojma zbog čega baš te predmete smatra osobito opasnim izvorom kontaminacije.

Pokušavajući ublažiti svoju nelagodu, Bernice izvodi niz različitih kompulzivnih rituala i to joj uzima gotovo sve sate budnosti. Ujutro provede tri do četiri sata u kupaonici, neprekidno se perući. Između svaka dva kupanja mora oguliti vanjski sloj sapuna, tako da bude posve oslobođen patogenih klica. Objedi joj traju satima, jer izvodi svoje rituale-pojede tri zalogaja hrane u nizu, svaki zalogaj prežvače 300 puta. To je «magijski obred» koji će nekako dekontaminirati hranu. U te objedne ceremonije ponekad je uključen čak i njezin suprug, koji joj glavu posipa listićima čaja i smrznutog povrća da bi rastjerao klice. Zbog tih rituala i straha od kontaminacije, Bernice gotovo ništa drugo u životu ne radi. Ne napušta doma, ne obavlja kućanske poslove-čak se ne odaziva na telefonske pozive».

Slučaj 5: Somatoformni poremećaji «Dvadesetsedmogodišnji muškarac doveden je u bolničku hitnu službu nakon što ga je policija privela zbog ležanja nasred vrlo prometnog raskršća. Kazao je da je htio umrijeti i bio je vrlo deprimiran. Nije se sjećao ničeg što se zbivalo prije no što ga je policija privela. Nije znao kazati vlastito ime niti bilo što o svojoj prošlosti.

Provedeno je nekoliko neuroloških testova i nisu utvrđeni nikakvi neurološki poremećaji. Nakon šest dana bolničkog liječenja, započeta je hipnoza. Tijekom prve tri hipnotske seanse, izronile su na vidjelo neke pojedinosti iz bolesnikove prošlosti, no još se nije moglo doznati njegovo ime prezime niti što je prethodilo zbivanjima zbog kojih je hospitaliziran. Tijekom četvrte i pete seanse, otkrivene su i preostale pojedinosti. Čovjek je upravo stigao u grad, tražeći zaposlenje.

Dva muškarca uočili su da nosi kutiju s alatom, prišli su mu i upitali ga traži li posao. Potom su se sva trojica odvezli kombijem i, nakon pušenja marihuane, ona dvojica su bolesnika (prijeteći mu pištoljem) prisilili na homosexaulni odnos.

Slučaj 6: Depresija «Gospođa M. imala je 38 godina, bila je tvornička radnica, a psihologa je posjetila nakon dva mjeseca duboke depresije. Kao majka četvoro djece, pred tri godine se vratila na posao, jer zbog sve teže ekonomske situacije njezina obitelj više nije mogla živjeti samo do suprugove plaće.

No, nakon sedam mjeseci dobila je otkaz, pa se obiteljsko financijsko stanje pogoršavalo. Stalne brige o novcu dovele su do učestalih svađa sa suprugom, ne samo zbog novca nego i zbog djece.

Gospođa je izgubila tek i počela patiti od nesanice, pa je zbog svega toga i smršavjela. Preostalo joj je malo energije i izgubila je zanimanje za aktivnosti i u kojima je ranije normalno uživala.

Iako bi satima sjedila pred televizorom , nekad omiljene emisije više je nisu zanimale. Više nije mogla podnijeti svoje obveze kućanice, pa se suprug na to počeo tužiti, a to je samo potaknulo

79

nove svađe. Napokon, shvativši da se nešto ozbiljno događa njegovoj supruzi, suprug ju je uspio uvjeriti da posjeti psihologa».

Slučaj 7: Granični poremećaj ličnosti «Granični pacijent je noćna mora terapeuta…jer njihovo se stanje nikad uistinu ne popravi.

Najviše što možete učiniti jest da im pomognete dosegnuti obalu prije no što se utope u moru svoje patologije… Oni su kronično deprimirane osobe, osobe čvrsto ovisne o drogama, osobe razorenih brakova, koje ulaze iz jedne emocionalne nevolje u drugu. To su osobe koje uskaču u svačiji krevet, osobe kojima često treba ispumpati želudac, skakači s nadvožnjaka i oni tužnooki što sjede na klupi prstiju isprepletenih poput šavova na ragbi loptama, s psihičkim ranama koje nikad ne mogu zacijeljeti. Njihov ego je krhak poput stakla, njihove psihe nepopravljivo razlomljene, poput slagalice u kojoj nedostaju ključni elementi. Oni zdušno glume uloge, trude su u tome da budu bilo tko samo ne oni sami, žude za intimnošću ali odbijaju svakog tko im se pokuša približiti. Neki od njih nastoje dospjeti na pozornicu ili filmsko platno; drugi svoje uloge odigravaju na suptilnije načine…

Granični pacijenti idu od terapeuta do terapeuta, u nadi da će pronaći magičnu pilulu za svoje smrvljene osjećaje i unutarnju prazninu. Okreću se kemijskim sredstvima, gutaju sredstva za smirenje i antidepresive, alkohol i kokain. Objeručke prihvaćaju gurue i nebeske glasnike, bilo koju karizmatsku propalicu koja obećava brzo odstranjenje boli. I završavaju s privremenim «izletima» na psihijatrijski odjel ili zatvor, izlaze odatle u naizgled dobrom stanju, što kod svih pobuđuje nadu. Do sljedećeg pada, stvarnog ili zamišljenog, sljedećeg izleta u samouništenje.

Jedno sigurno ne čine-ne mijenjaju se».

Što je frustracija?

Splet prirodnih, socijalnih i psiholoških zapreka koje otežavaju ili onemogućuju zadovoljavanje želja i potreba, naziva se frustracijskom situacijom. Socijalne zapreke pojavljuju se kao različiti propisi, običaji i norme ponašanja. Psihološke zapreke nazivaju se i unutarnjim jer za razliku od prirodnih i socijalnih koje su izvan pojedinca, one su u nama samima. Zapreka ove vrste može biti stupanj razvijenosti nekih naših sposobnosti, fizičkih, osjetnih ili umnih.

Psihološke se zapreke pojavljuju i na motivacijskom planu. One nastaju uglavnom zbog sukoba motiva, koji se u nama bore oko izbora cilja prema kojem će se usmjeriti naše ponašanje. Ako nas, npr. dva cilja podjednako privlače, to rađa tzv. konflikt dvostrukog privlačenja (ako odemo na koncert, propust ćemo, primjerice, zanimljiv film). Često nas dva cilja podjednako odbijaju.

To se naziva konfliktom dvostrukog odbijanja. Neki nas cilj može istodobno privlačiti i odbijati.

To je konflikt istodobnog privlačenja i odbijanja. Postizanje visokog prometa privlačan je cilj, međutim njegovo postizanje uz prodaju usluge za koju smo uvjereni da nije prikladne kvalitete, istodobno nije nimalo privlačno.

Iz doživljaja frustracijske situacije rađa se osjećaj zapriječenosti u postizanju cilja, a taj se osjećaj naziva frustracijom. Frustraciju kao psihološki doživljaj prate napetost, neugoda, tjeskoba, često i strah te fiziološke promjene koje prate emocionalno doživljavanje. Ako frustracija potraje duže , može izazvati raznovrsna ponašanja i psihosomatska oboljenja.

Reorganizacija ponašanja - reakcija promjene ponašanja koje nije dalo željene rezultate tako da pokušavamo na drugi način riješiti problem

80

Agresija- oblik ponašanja u kojem se okrećemo protiv izvora frustracije. Ona može biti uperena izravno na izvor, tzv. izravna agresija, ili pak na sasvim druge ciljeve, tzv. indirektna agresija. Oblikom agresija može biti fizička i verbalna. Verbalna je češća u žena dok je fizička češća kod muškaraca.

Povlačenje- oblik reagiranja na frustraciju suprotnog obilježja od agresije Važno je napomenuti da se, osim kod reorganizacije ponašanja, ni kod agresije a niti kod povlačenja ne uklanjaju uzroci koji su doveli do frustracije.

Obrambeni mehanizmi: o Kompenzacija-pomaže da se čovjek oslobodi osjećaja manje vrijednosti o Sublimacija- mehanizam je kojim se naša pozornost s ciljeva koje ne možemo ostvariti prenosi na druge koje smo imenovali «uzvišenijima», a zapravo su samo lakše ostvarivi. o Maštanje- sanjarenje je obrambeni mehanizam koji pomaže da se u mislima postiže ono što se u realnosti ne uspijeva. o Identifikacija- poistovjećivanje je mehanizam koji pomaže čovjeku pri svladavanju nelagodnosti zbog osjećaja manje vrijednosti. o Negiranje-ne prihvaćanje stvarnosti o Projekcija-nepriznavanje vlastitih nedopuštenih želja ili osjećaja, te njihovo pripisivanje drugim ljudima o Supstitucija-zamjena (cilj mora biti sličan) o Kompenzacija-zamjena (cilj može biti različit) o Regresija-povratak u ranije faze razvoja (griženje noktiju, plač…) o Racionalizacija- taj mehanizam štiti od osjećaja manje vrijednosti i osjećaja krivnje, a pojavljuje se u tri pojavna oblika: Opravdanje – sastoji se od pronalaženja dobrih umjesto pravih razloga zašto smo nešto učinili loše ili smo bili neuspješni.

Omalovažavanje- cilj koji ne uspijemo dosegnuti također je jedan oblik racionalizacije, a naziva se i reakcija «kiselo grožđe». Kada ne uspijevamo doći do cilja (grožđa), proglašavamo ga i onako neprivlačnim (kiselim).

Uljepšavanje- nekoj loše izvedenoj aktivnosti ili pak ostvarenju manje željenog cilja pridajemo neku novu vrijednost. Ovaj nam obrambeni mehanizam omogućuje da svoje neuspjehe pretvaramo u uspjehe, a naše istinske slabosti u zamišljene vrline.

ZADACI NA SATU: VJEŽBA-Obrambeni mehanizmi Za svaku od dolje navedenih situacija odredite o kojem se obrambenom mehanizmu radi. Zatim odgovorite na sljedeća pitanja: • Je li takvo ponašanje u toj situaciji prikladno ili nije?

• Ako nije koje ponašanje bi bilo prikladno u toj situaciji?

• Jesu li obrambeni mehanizmi korisni ili štetni za pojedinca? Obrazložite odgovor!

Svaka grupa raspravlja o pitanju. Predstavnik/ca grupe izvještava razred o zajedničkom zaključku.

1.Nakon što je pao razred, Tomislav je ponovo počeo gristi nokte.

81

2.Majka pronalazi cigarete u jakni svog petnaestogodišnjeg sina Ivana i pomisli: «Ne, to ne može biti istina, Ivan sigurno ne puši. To je vjerojatno kupio za svog prijatelja.».

3.Damir primjećuje da ga Sanja već dvaput pitala da joj posudi bilježnicu iz matematike. Iz toga Damir zaključuje da se sigurno sviđa Sanji, ali je presramežljiva da mu to izravno pokaže.

4.Boris nije upisao studij medicine, iako je to veoma želio. Nakon toga pričao je svojim prijateljima: «Baš mi je drago da nisam upisao medicinu, neću valjda čitav život samo štrebati.».

5.Nakon toga, Boris upisuje stomatologiju.

6.Lidija želi biti dobra prijateljica sa Sonjom. Sonji je ona naporna i dosadna-svaki put kad je Lidija pozove da zajedno iziđu, izgovara se učenjem, umorom, glavoboljom itd. Usprkos svemu, Lidija je i dalje zove i smatra svojom dobrom prijateljicom.

7.Nakon što je dobio jedinicu iz matematike, Dean je počeo histerično plakati.

8.Zlatko nikad nije bio dobar učenik i vrlo se brzo priklonio sportu. Danas je jedan od najboljih rukometaša.

9.Hana se upravo posvađala sa svojim dečkom. Marko i Ana dolaze k njoj i cijelu večer su neobično tihi. Hana zaključuje da su se sigurno svađali.

10.Lidija je došla u novi razred u kojem se osjeća neprihvaćenom. Iako se trudi, ne može pronaći društvo. «Vjerojatno me ne prihvaćaju jer imam dobre ocjene», pomisli ona.

11.Anita slino želi trenirati tenis, ali budući da nema novaca za skupe treninge, odlučuje se za badminton.

12.Luka je neugledan i neprivlačan, uglavnom zbog mnoštva bubuljica po licu. Budući da ima lijep glas i smisao za glazbu, svoju energiju usmjerava na osnivanje vlastitog benda.

STRES Što je stres?

Zamislite situacije kada vam je član obitelji teško bolestan, kada prekinete ljubavnu vezu ili kada dobijete negativnu ocjenu u školi. Sve te situacije izazivaju intenzivne emocionalne reakcije koje mogu imati negativne posljedice na vašu psihološku prilagodbu. Psiholozi stanje koje je izazvano navedenim situacijama nazivaju stresom. Što je zapravo stres? Stres je stanje u kojem se pojedinac nalazi kada je suočen s problemima ili zahtjevima svoje okoline kojima se ne uspijeva prilagoditi.

Različiti karakteri na različite načine reagiraju na stres. Za neke osobe, on može biti motivirajući čimbenik, nešto što će ih tjerati dalje do postizanja ciljeva, za koje se na početku nisu niti nadali da su ostvarivi. Druge stres u potpunosti lišava samopouzdanja, tako da posežu za prvom stvari koja će im olakšati pritisak.

Uobičajeno je shvaćanje pojma stres kao nečeg što nas živcira ili zabrinjava-bolest, svađa , nasilje, problemi na poslu, polaganje ispita… Međutim naše tijelo shvaća pojam stresa mnogo šire. Stres je sve što od nas zahtijeva prilagodbu, svaka promjena

82

u našim životnim okolnostima, povoljne ili nepovoljne naravi. Već i samo zamišljanje (misao) ili predosjećanje promjene (emocija) stvaraju stres. Stres je i tjelesni napor poput dugog hodanja, nošenja teških predmeta, nagle promjene temperature ili obilnog obroka.

Stres 21. st. je uglavnom mentalni i emocionalni.

U najširem smislu stres je tjelesna i psihološka reakcija na vanjske i unutarnje stresore. Stres dakle nije situacija u kojoj se pojedinac našao, već reakcija na tu situaciju. Što izaziva stres?

Situacije ili uvjete koji izazivaju stres nazivamo stresorima. Intenzitet doživljenog stresa uvelike će ovisiti i o našem tumačenju onog što nam se dogodilo ili situacije u kojoj se nalazimo.

Neki od najčešćih izvora stresa su:  TRAUMATSKI DOGAĐAJI-sudjelovanje u automobilskoj nesreći, prisustvovanje zločinu ili sudjelovanje u ratnom sukobu. Posljedice traumatskog iskustva ne moraju se uočiti neposredno nakon traume, već i nešto kasnije.  BOLESTI, POVREDE I MEDICINSKI TRETMANI  ŽIVOTNE PROMJENE-gubitak posla, umirovljenje, završetak školovanja, ženidba ili udaja, rođenje djeteta, selidba u novu sredinu. Dakle, stres ne izazivaju samo negativni događaji.  SVAKODNEVNE SITUACIJE-sukobi i svađe, prometna gužva, pretjerana buka ili vrućina  UVJETI RADA-npr. novinarski posao poznat je kao vrlo stresan zbog njegove brzine i stalne napetosti kojoj su novinari izloženi zbog rokova u kojima moraju dovršiti svoje tekstove ili priloge.

Sve one fiziološke i psihološke promjene te promjene u ponašanju pojedinca koje se zbivaju pod utjecajem stresnog podražaja zovemo reakcijama na stres.

Reakcije na stres mogu biti: 1. FIZIOLOŠKE REAKCIJE 2. PSIHIČKE REAKCIJE (koje dijelimo na emotivne i kognitivne) 3. PROMJENE PONAŠANJA Stresove dijelimo na akutne i kronične.

Akutni stresovi uzrokovani su naglim promjenama u okolini koje dovode do isto tako naglih promjena u organizmu.

Kronični stresovi uzrokovani su trajnom neugodnom situacijom u kojoj se pojedinac nalazi duže vrijeme bez mogućnosti izlaska iz situacije koja stres izaziva.

Prema jakosti stresove dijelimo na: 1.male svakodnevne stresove (prometna gužva, nedostatak vremena za obavljanje svih poslova, mali nesporazumi na poslu, u obitelji…)

2.velike životne stresove-uvelike djeluju na čovjekov svakodnevni život, ali se ne događaju svakodnevno već iznimno 3.traumatske životne stresove-stresovi neuobičajene jačine, koji se samo izuzetno događaju i koji obično dovode do trajnih poremećaja psihičkog i tjelesnog zdravlja.

83

Procjena stresa Razlikujemo primarnu i sekundarnu procjenu. Tzv. primarna procjena odnosi se na značenje događaja ili situacije za dobrobit pojedinca. Postoje tri osnovna tipa primarne procjene na osnovci kojih pojedinac procjenjuje da li je neki događaj za njegovu dobrobit: 1.nevažan, 2.pozitivan ili 3. stresan.

Događaj procijenjen kao nevažan za dobrobit pojedinca biva zanemaren, a pozitivno procijenjeni događaji i situacije izazivaju čuvstva ugode, zadovoljstva ili radosti. Situacija procijenjena kao «stresna» može za pojedinca značiti: 1.neposrednu opasnost, povredu ili gubitak, 2.prijetnju ili 3.izazov. Procjena gubitka ili povrede odnosi se uvijek na već postojeću situaciju u kojoj je osoba već npr. izgubila socijalni ugled, posao ili voljenu osobu. Procjena prijetnje označava anticipirani gubitak ili povredu, koja može, ali i ne mora nastupiti.

Procjenu vlastitih sposobnosti i mogućnosti savladavanja određene situacije nazivamo sekundarnom procjenom. Dok primarna procjena odgovara na pitanje poput: «što ova situacija znači za mene?, Je li to opasno, može li mi koristiti?», sekundarna procjena odgovara na pitanje: «Mogu li se nositi s tom situacijom?» Ako pojedinac na osnovi sekundarne procjene zaključi da je u stanju savladati neki zadatak, riješiti problem ili iskoristiti neku situaciju u svoju korist, primarna procjena, npr. prijetnje, može se pretvoriti u izazov.

Treba uzeti u obzir i činjenicu da stres može imati i pozitivne posljedice. To se ogleda u stjecanju otpornosti na stres te novih strategija i vještina koje mogu biti korisne u suočavanju sa stresom, kao i u povećanju samopouzdanosti i samodiscipline. U tom kontekstu govori se o «osobnom rastu» nakon svladanih kriza. Stres mobilizira energiju organizma i ako nije prevelikog intenziteta, podiže učinkovitost. Mnoge osobe postaju veoma učinkovite kada ih «pritisnu» rokovi.

84

Suočavanje sa stresom?

Kako se ponašamo u stresnim situacijama? Neki ljudi traže potporu okoline, dok se drugi pokušavaju opustiti ili zaboraviti na izvor stresa. Suočavanje sa stresom predstavljaju misli ili ponašanja koje netko koristi da bi smanjio stres i izbjegao nepoželjne ishode.

Dva načina suočavanja sa stresom:  Suočavanje usmjereno na problem-pokušavamo ukloniti stresor ili riješiti problem koji izaziva stres  Suočavanje usmjereno na emocije Suočavanje usmjereno na problem 1.PLANIRANJE AKCIJE-kognitivni napor usmjeren na iznalaženje rješenja problema 2.PODUZIMANJE AKCIJE-poduzimanje konkretnih aktivnosti za rješavanje problema 3.PREGOVARANJE-tražnje rješenja stresne situacije vodeći razgovore s osobama koje mogu utjecati na rješenje problema 4.SUPROTSTAVLJANJE-reakcija na prijetnju, osobito kada je ugroženo samopoštovanje 5.TRAŽENJE INFORMACIJA-da bi se problem uspješno riješio, često su potrebne dodatne informacije 6.POZITIVNA USMJERENOST-optimizam u traženju rješenja problema 7.USTRAJNOST-važna osobina kada treba ustrajati da bi se riješio problem.

Suočavanje usmjereno na emocije 1.IZBJEGAVANJE-osoba izbjegava stresnu situaciju, odnosno negira da problem postoji 2.POZITIVNO RAZMIŠLJANJE-osoba nastoji naći pozitivnu stranu u stresnom događaju 3.KORIŠTENJE HUMORA- pokušaj umanjivanja važnosti i ozbiljnosti događaja 4.RELIGIJA I PREPUŠTANJE SUDBINI-traženje utjehe i nade u vjeri, ili vjerovanje u sreću i prepuštanje sudbini 5.REINTERPRETACIJA-na temelju reinterpretacije nekog događaja mogu se uvidjeti i pozitivne strane stresne situacije 6.MAŠTANJE-ono o čemu se mašta malo je vjerojatno da će se dogoditi, ali može makar privremeno ublažiti negativne emocije 7. IZRAŽAVANJE EMOCIJA-česta reakcija koja pomaže ublažavanju emocija 8.SOCIJALNA PODRŠKA-traženje emocionalne podrške, suosjećanje od drugih osoba 9. SAMOKONTROLA-kontrola emocija 10.PASIVIZACIJA-mirenje sa stresnom situacijom i nepoduzimanje nikakve aktivnosti.

Osobe sklone suočavanju sa stresom usmjerenim na ublažavanje emocija često pribjegavaju alkoholu i drogama jer ta sredstva na kraći period pružaju zaštitu od negativnih emocija izazvanih stresnim događajem («traženje zaborava»). Za te osobe možemo kazati da imaju adaptacijske poremećaje.

Različite se strategije suočavanja koriste kada se radi o gubitku/šteti, prijetnji ili izazovu. Kada se radi o gubitku/šteti učestalo je npr. izražavanje emocija i traženje emocionalne podrške, u slučaju prijetnje suprotstavljanje, religija i prepuštanje sudbini, dok je u slučaju izazova moguć veoma širok raspon strategija aktivnog i pasivnog suočavanja.

Aktivne strategije suočavanja više ovise o konkretnim situacijama stresa, dok su pasivne strategije univerzalnije, odnosno manje ovise o konkretnosti situacije stresa.

Odabir strategije suočavanja ovisi o konkretnoj situaciji i osobinama ličnosti konkretne osobe.

Tu utjecaja ima i ranije iskustvo, odnosno sklonost pojedinim strategijama suočavanja (osobni stil). U suočavanju sa stresnim situacijama slabijeg intenziteta često se paralelno koriste strategije iz obje skupine, znači usmjerene na problem i emocije. U stresnim situacijama visokog intenziteta najprije nastojimo smiriti emocije, a tek nakon toga pokušavamo riješiti problem.

85

• Suočavanje usmjereno na emocije obično je korisnije u početnoj fazi stresnog događaja (kad se treba smiriti), a suočavanje usmjereno na problem u kasnijoj fazi.

• Suočavanje usmjereno na problem korisnije je od suočavanja usmjerenog na emocije kada se posljedice promatraju dugoročno. Suočavanje usmjereno na emocije ima kratkoročnu vrijednost.

• Izbjegavanje suočavanja s problemom korisnije je u stresnim situacijama koje kratko traju i koje će se ubrzo same od sebe riješiti.

Kod adolescenata pri suočavanju sa stresom najdjelotvornije tehnike suočavanja koriste više stvari odjednom kao pomoć kao npr. razvoj pozitivnijeg stava, reduciranje bijesa, provjeravanje da li imao jednog ili dva prijatelja kojima možemo vjerovati, prestanak pušenja, mršavljenje, vježbanje više puta tjedno, korištenje strategija suočavanja usmjerenih na problem, te razvoj puni pozitivnije slike o sebi. Jedna od ovih stvari možda neće pomoći adolescentu da se suoči u borbi protiv stresa, ali njihova kombinacija može biti djelotvorna.

ZADACI NA SATU: 1.Opišite jednu situaciju iz svog života kada ste doživjeli stres. Napišite koji nači suočavanja ste koristili u toj situaciji od gore navedenih.

Kako pobijediti stres To nije uvijek lako! Kao i kod svakog drugog problema, važno je pronaći nekoga s kim možete razgovarati. Ukoliko su simptomi loši, tada biste trebali potražiti pomoć, čim je prije moguće, od liječnika, stručnjaka za zdravlje ili drugog savjetnika. No, postoji puno toga što možete učiniti sami: 1.

Sjednite s prijateljem ako možete i razgovarajte o problemu. Ustanovite koje stvari u vašem poslu ili životu uzrokuju stres. Čak i samo razgovor može donijeti olakšanje stresnog stanja.

(Da biste sagledali situaciju jasnije, pomoći će vam ako napišete na papir spisak svih stvari koje bi mogle biti problem. Postoje li načini da se odstrani bilo koji od ovih problema iz vašeg života?)

2.

Razmislite - postoje li odgovornosti u vašem životu ili poslu koje ne trebate imati ili koje bi se mogle odložiti?

(Jeste li takva osoba koja preuzima više obveza nego što bi trebala?)

3.

Možete li pronaći bolje načine rješavanja stresnih situacija u vašem životu? Možda nisu tako važne kakvima se čine?

(Možda je vaša reakcija na situacije problem, a ne stvari same po sebi?)

4.

Ove stvari se čine većima nego što to stvarno jesu, ali možda postoji mogućnost da se zadrže u svojoj naravnoj veličini.

5.

Naučite pronalaziti načine opuštanja i razmišljanja o drugim stvarima.

Radni naputci: Naučite postavljati prioritete (tj. na prvo mjesto stavljati najvažnije stvari). Kako? Na početku dana zapišite na papir sve što planirate napraviti toga dana - spisak “ZA UČINITI”.

Poredajte poslove prema važnosti.

1.

“A” mora biti završeno danas.

2.

“B” može čekati do sutra.

3.

“C” može čekati par dana.

4.

“D” je li to stvarno potrebno?

Potom izvršite zadatke prema vašem spisku važnosti, započevši sa zadacima s oznakom “A” odmah.

Na kraju dana, nemojte brinuti o stvarima koje niste uspjeli napraviti.

Stavite ih na spisak za sutrašnji dan, dajući im možda drugačiju važnost. Potom ih zaboravite do slijedećeg dana! (Ova mala ideja je tako učinkovita da mnoga poduzeća plaćaju velike sume novaca Agencijama za Savjetovanje koje predlažu ovaj način djelotvornosti!)

• Zapamtite da niste savršeni - uvijek ćete činiti greške.

86

Naučite pristojno reći “ne” dodatnom poslu.

Uvijek si uzmite vrijeme za odgovarajuću pauzu za obrok. Možda će pomoći ako si uzmete mirnu pauzu daleko od svih drugih.

• Ne ostavljajte stvari za zadnju minutu. Dopustite dodatno vrijeme za put, sastanke, za neočekivane stvari.

• Nemojte se naprezati cijelo vrijeme. Nitko nije supermen. Svatko ima točku slamanja.

Prepoznajte gdje je vaša. Ako je niže od drugih ljudi u vašem uredu, ne brinite o tome. Ne morate uvijek pokušavati dostići očekivanje koja drugi imaju od vas, ili čak svoja očekivanja od samoga sebe. Jedino što možete je dati sve od sebe. Što još?

• Naučite se opustiti kod kuće - činite stvari u kojima uživate. Uzmite si vremena da činite stvari koje vas opuštaju ili da se bavite hobijem. Uzmite si slobodan dan i otiđite na neko sasvim novo mjesto.

• Dovoljno vježbajte - naša su tijela sačinjena da bi se upotrebljavala. Ako na poslu uvijek sjedite na jednom mjestu, morate potaknuti krv da teče na neki drugi način! Jedite dobro izbalansiranu mješavinu zdrave hrane, s mnogo voća, vlakana i zelenog povrća.

• Uključite se u pomaganje drugim ljudima - to uvijek smanjuje naše probleme na njihovu stvarnu veličinu.

• Nemojte gajiti negativne osjećaje ili neprijateljstvo prema bilo kome na poslu, u vašoj obitelji ili bilo gdje drugdje. To će uvijek oštetiti vas i uzrokovati dodatni stres. Pronađite načina da im brzo oprostite i izgladite sve nesporazume.

• Kao što je jedan otac rekao svome sinu: “Kad bi samo shvatio i prihvatio činjenicu da je život borba, stvari bi ti bile puno jednostavnije.” Neke stvari ne možete promijeniti! Naučiti živjeti s problemima i nadilaziti ih je ono što nam pomaže da rastemo i sazrijevamo.

• •

Jedna od metoda uspješne borbe protiv stresa je biofeedback. Izraz biofeedback koristi se za tehniku pomoću koje možemo saznati što se zbiva u našem organizmu i to tako da pomoću elektroničkih aparata bilježimo razne tjelesne procese kako bismo ih na objektivan način mogli zapažati. Biofeedback možemo odrediti kao svaku tehniku koja povećava sposobnost pojedinca da svojom voljom nadzire fiziološke aktivnosti, dajući mu podatke o tim aktivnostima.

Provjerimo svoje znanje 1. Kako se prevodi riječ persona? (1 bod) 2. Dva su čimbenika koja utječu na ličnost a to su: (2 boda) a) b) 3. Nadopuni: Četiri osnovna pristupa u psihologiji ličnosti su: psihoanalitički pristup, pristup socijalnog učenja, _________________ i ____________________. (2 boda) 4. Zaokruži točan odgovor: (1 bod) Prema Hipokratu četiri su osnovna tipa ličnosti koji od sljedećih tipova ne spada u Hipokratovu tipologiju: a)kolerik b)introvert c)melankolik

87

d)sangvinik 5. Definiraj pojam temperament? (2 boda) 6. Poveži koji se obrambeni mehanizam odnosi na što: (4 boda) Povratak u ranije faze razvoja (plač).

AGRESIJA

Izravan napad na izvor frustracije (fizički napad-tučnjava).

REGRESIJA

Fiksiranost na određenu fazu razvoja (npr. oralnu-pušenje).

REZIGNACIJA

Pasivan stav prema okolini.

FIKSACIJA

7. Što radim, mislim i osjećam kad se osoba s kojom razgovaram rasplače? (2 boda) 8. Koji su sve uzroci stresa? (5 bodova) 9. U kakvim se pojavnim oblicima obično pojavljuje identifikacija kao obrambeni mehanizam ličnosti? (3 boda) 10. Koja obilježja ima kolerički temperament? (2 boda) Bodovi: 0-11 (1) 12-15 (2) 16-18 (3) 19-21(4) 22-24 (5)

88

I NA KRAJU - ŠTO TREBAMO ZNATI: 1.

2.

3.

4.

5.

Definiraj pojam psihologija komunikacije? Što znači pojam psihologija? Čime se bavi zoopsihologija?

Tko je utemeljitelj psihoanalize?

Koje sve metode psihologija koristi u svom proučavanju i koja od tih metoda je najvažnija za znanstvenu psihologiju kojom se bavimo u ovom predmetu?

6. Koji je značaj psihologije komunikacije u djelatnosti frizera/pedikera/kozmetičara?

7. Nabrojite vrste osjetila?

8. Koja je razlika između znanstvene i parapsihologije?

9. Definiraj pojam podražaj?

10. Definiraj pojam osjet?

11. Definiraj pojam mišljenje?

12. Definiraj pojam pažnje i navedi što sve kod pažnje razlikujemo te zašto je bitno da frizeri/pedikeri/kozmetičari imaju dobar opseg, distribuciju i intenzitet pažnje?

13. Koje su dvije vrste rasuđivanja?

14. Koja su tri načina rješavanja problema?

15. Definiraj pojam govora?

16. Koje su faze u razvitku glasovnih oblika (slogova) (tzv. kronološki redoslijed razvitka kontrole?

17. Definiraj pojam pamćenja?

18. Nabroji vrste pamćenja?

19. Koliki je kapacitet kratkoročnog pamćenja?

20. Opiši proces pamćenja?

21. Nabroji vrste učenja?

22. Opiši klasično uvjetovanje i navedi ime istraživača koji se time bavio?

23. Koji su sve razlozi zaboravljanja?

24. Što je to interferencija i koje su dvije vrste interferencije?

25. Koja tri elementa uključuju emocije?

26. Navedi primarne emocije?

27. Kako dijelimo emocije prema smjeru, a kako prema području na koji se odnose?

28. Koji je glavni učinak facijalne ekspresije čuvstava odnosno emocija?

29. Definiraj pojam motivacija?

30. Koje su primarne biološke potrebe?

31. Što su to intrinzični, a što ekstrinzični motivi?

32. Nabroji potrebe prema Maslowu, koja od potreba je na vrhu piramide?

33. Pokušajte zamisliti frizera/pedikera/kozmetičara idealna karaktera. Opišite kako bi se on ponašao prema korisnicima usluga, kolegama i prema samom sebi.

89

Literatura: Specijalizirani udžbenik za frizere, pedikere i kozmetičare ne postoji.

U pripremi ove skripte služila sam sljedećom literaturom koju preporučam i učenicima radi proširivanja znanja. Šverko, B. i suradnici: Psihologija, Š.K. Zagreb, 1992.

Fürst, M.: Psihologija , Š. K. , Zagreb, 1994.

Zvonarević, M.: Socijalna psihologija, Š.K., Zagreb Psihologijski rječnik, Prosvjeta, Zagreb 1992.

Uvod u psihologiju, GZH 1991.

Bratko, D., Psihologija, Profil: Zagreb, 2001.

Elliot i sur. Educational Psychology-effective learning, effective teaching, Mc Graw Hill:Boston Rot i sur., Socijalna psihologija, RAD: Beograd, 1968.

Zvonarević, PSIHOLOGIJA-priručnik za nastavnike, ŠK- Zagreb, 1964.

Korać, Ž., Razvoj psihologije opažanja, Nolit: Beograd Zarevski, P, Psihologija pamćenja i učenja, Naklada Slap:Jastrebarsko, 1995.

Kretch, D. & Crutchfield, S. Elementi psihologije, Naučna knjiga: Beograd, 1969.

Woodworth, R. S. , Eksperimentalna psihologija, Naučna knjiga: Beograd, 1964.

Način rada: Predavanja, vježbe i ilustrativni testovi (u obradi novih sadržaja), razgovori, analize primjera iz prakse, po potrebi referat i slično, rad u grupi, pismeni rad učenika.

90