Okreni na priču

inerkO

an

priču Vladimira Becić Željko Gizdić Ilonka Filipović Teuta Butuči Gregory Norminton Sarah Isabelle Sharpe Daja Globan Kovačević Dinesh Allirajah

Okreni na priÄ?u

Ovaj projekt financira Europska unija.

This project is founded by The European Union

Projekt provodi Udruga Katapult.

This project is implemented by Association Katapult.

Udruga Katapult i Jesenski i Turk, ožujak 2012., sva prava pridržana Vladimira Becić, Sjećanje na Mnemos; Željko Gizdić, Priče iz Bečke šume; Ilonka Filipović, I nama dođe da zalajemo; Teuta Butuči, Treća vrata lijevo i ravno do dna; Gregory Norminton, The Poison Tree; Sarah Isabelle Sharpe, Neighbors; Daja Globan Kovačević, Ona Koja Nikad Neće Biti Objavljena; Dinesh Allirajah, Scent Prijevod: Otrovno stablo/ s engleskog prevele Sarah Isabelle Sharpe i Maja Milić; Daltonistova rubikova kocka/ s engleskog preveli Jelena Kopajtić, Mladen Marinac i Ana Ružić; Miris – Scent/ s engleskog preveli Siniša Plastić i Sanja Rabar

Udruga Katapult - Jesenski i Turk, ožujak 2012. Creative Commons 2.5 licence

Slobodno smijete umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo pod sljedećim uvjetima: morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence, ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe, ne smijete mijenjati, preoblikovati ovo djelo.

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 799390 ISBN 978-953-222-448-1

Okreni na priču Zbirka priča nastala u sklopu Izdavačke akademije

Vladimira Becić

Sjećanje na Mnemos

Sjećanje na Mnemos 7

„Gospođo Panagakos, dajte da Vam pomognem!“, Philip je iz ruku starice preuzeo masivnu kantu bistre vode koja se prelijevala i spustio je na rub bunara. „Bog te blagoslovio, dječače!“, oštri naglasak kojim je govorila nije bio poznat Philipu. Bio je povjesničar, a ne lingvist. Baratao je savršeno starogrčkim, potrebnim za istraživanja zbog kojih i jest bio ovdje, na periferiji Atene, pišući doktorat iz područja komparativne grčke i rimske mitologije. Pansion Mnemos mu je preporučio kolega s fakulteta i Philip do sada nije imao primjedbi. Kamena kućerina na izlazu iz grčke prijestolnice imala je pogled na maslinike i od sunca ispucalu zemlju dok se u daljini nazirao Partenon. Mjesto je bilo san svakog povjesničara, inspirativno u svojoj neokaljanosti suvremenošću. Starinski bunar na sredini negdašnjega prednjeg dvorišta obrubljenog perivojem čiji su se tragovi samo nazirali u džungli mediteranskog grmlja bio je jedini izvor vode stanarima. Struja je, istina, osvjetljavala sobe zakrčene masivnim drvenim namještajem, ali nije uništavala Philipov osjećaj da se vratio nekoliko stotina godina unatrag nastanivši se ovdje. A osim toga, bilo je i jeftino.

8

„I što kaže Vaš sin, kad se vraća?“, upita Philip veselo noseći u jednoj ruci kantu, a u drugoj svoju torbu s knjigama uz stepenice pansiona. „Gospon Philip, kako mislite `kad se vraća?` Odakle bi se imao vraćati kada nigdje nije ni otišao?!“ Da gospođa Panagakos nije bila starica bez smisla za humor, Philip bi pomislio da se šali. No tamne su ga oči promatrale zabrinuto. „Ali neki ste mi dan rekli da Vam je sin morao otići na put i...“, Philip je bio prekinut jednim kratkim: „Ne znam o čemu govorite, mladiću!“, i otimanjem kante iz njegove ruke, zahvatom prilično jakim za nekog toliko krhkog.

Trenutak kasnije, zbunjeni je Philip stajao sam na stepenicama nekadašnje vile, u doba recesije pretvorene u pansion sa šest stanova, i gledao u vrata koja mu je starica zatvorila pred nosom. „No, divno. Ne samo da sam stranac koji govori grozan grčki, već sam i maloumnik koji izmišlja. I onda se Grci pitaju zašto više volim njihove pretke. Oni su bar mrtvi, ako ništa…“, uzdahne Philip i otputi se na drugi kat u nadi da neće više nikog sresti.

Sjećanje na Mnemos 9

„Philipe!“, zvuk potpetica po kamenim stepenicama najavio je jednu od gazdaričinih dviju kćeri koje su živjele u Mnemosu.

Blizanke zelenih očiju i tamne kose crvena odsjaja predstavljale su jednu od rijetkih oku ugodnih pojava u pansionu. Netipične Grkinje, kao i njihova majka, gospa Xenakis, blijede puti i samo povremeno gostoljubive, za razliku od ostalih sunarodnjaka, intrigirale su ga ne samo svojim izgledom. Bilo je nešto neobično u njihovom nastupu, u načinu govora kada bi se udostojile progovoriti, nešto što je Philipu bilo poznato. Jedini je problem bio što nije znao odakle. „Da, gospođice Xenakis?“ „Valjalo bi bolje pripaziti na vodu! Ta nije to pojilo za zemlju. Majka je već upozoravala na to, a Vi opet vodu premećete kao da će je dovijeka biti!“, kaže i ode. „I koja djevojka govori na ovaj način? Nijedna! Tko uopće gleda na vodu ovako osim Xenakisovih?“, zavrti Philip glavom, sigurno zaključan u svojim prostorijama.

Jutro je u Grčkoj svitalo na sasvim drugačiji način nego u Philipovoj

10

rodnoj Engleskoj. Sunce je bahato ubacivalo svu svoju toplinu i sjaj u svaku prostoriju na koju je nailazilo putem; bilo je nemoguće ostati u krevetu i ne odgovoriti na takvu dobrodošlicu u novi dan.

Philip je izletio iz kreveta, uzeo svoju kantu za vodu i krenuo put bunara.

Usporio je tek kad je čuo razgovor između Nikolaidisa, ribara kome je more odnijelo i obitelj i ušteđevinu pa je starost provodio ovdje, živeći od socijalne pomoći, i udovice oštra jezika čija su djeca od nje pobjegla u Ameriku. Iako ju je poznavao samo tjedan dana, Philip je potpuno podržavao njihovu odluku. „Kako mislite ‘niste mi rekli’? Jel’ Vi to mene radite ludom?“, udovica Savas se nije štedjela. „Samo kažem da od mene niste čuli tu priču o brodolomu na Malti, to je sve što kažem.“, Nikolaidisov je glas bio smiren i hrapav, kao i inače.

Philip se začudio toj izjavi jer je priča o Malti bila ribarova omiljena priča, grijeh iz mladosti, prvi i zadnji pokušaj krijumčarenja koji je pogubno završio. „Ali“, pomisli Philip, „možda ribar nije želio svoju burnu mladost izlagati udovičinom oštrom sudu“.

Sjećanje na Mnemos 11

„Svima pričate tu priču i to ne jednom.“, ustvrdi udovica nepopustljivo. „Ja je se uistinu ne sjećam.“, uzdahne Nikolaidis. „Možda sam je jednostavno zaboravio. Starost hoće uzeti sjećanja.“, doda pomirljivo. „Ja nisam stara! Ja ne zaboravljam ništa!“, naroguši se udovica. „Kako da ne!“, veselo se ubaci treći glas, koji je očito raspravu slušao s prozora. „A što sam to zaboravila, mladi pametnjakoviću?“, obruši se Savasova na mladog Nicu, stolarskog šegrta. „Kad ste tek došli ovamo, rekli ste da ste živjeli na Santoriniju neko vrijeme...“ „Nikad nisam živjela tamo! Jesi ti lud, mladiću?!“ „Eto, to je problem. Nikolaidis, jel’ se Vi sjećate te priče?“, obrati se Nico ribaru.

Philip nije čuo odgovor, ali se po udovičinoj reakciji dalo zaključiti da je bio potvrdan.

Sjetio se jučerašnjeg događaja s gospođom Panagakos. Ovo mjesto čudno djeluje na ljude, zaključi i krene prema bunaru praveći se da ništa nije čuo:

12

„Dobro jutro!“, pozdravi i krene zagrabiti vode u nadi da ga neće uvući u svoju raspravu.

Volio je svoje susjede ovdje jednako kao i kod kuće. Samo bi si međusobno zaželjeli ugodan dan. Nije želio postati dijelom malog kućanstva Mnemosa. Iako bi se od povjesničara očekivala sklonost starinskim vrijednostima kao što su bliskost i povezanost sa zajednicom kojoj pripada, Philip je više cijenio urbani komfor koji mu je omogućavao slobodu od neugodnih situacija poput ove koja se upravo odvijala kraj bunara. „Eto našeg mladog znanstvenika!“, pozdravi ga ribar s poštovanjem i Philip se osjeti počašćeno. „Kako je prošao Vaš put na Keu? ‘Ste našli koju nimfu?“ „Keu?“, Philip ga je gledao u čudu. „Pa da, prekjučer.“ „Eto, i znanstvenici zaboravljaju!“, nasmije se s prozora Nico i doda: „Majstor će me ubiti ako opet zakasnim na posao!“, i nestade.

Philip je grabio vodu pažljivije nego inače, kupujući vrijeme za odgovor.

Nije se sjećao Kee makar je u svojim rukopisima jučer naišao na bilješke

Sjećanje na Mnemos 13

s tog otoka poznatog u mitologiji po nimfama. Bacio je pogled na njih i zaključio da se radi vjerojatno o planu putovanja. Sada se po prvi put zapitao. „Bijaše ovo dug dan. Jesi li zapisala sve spomena vrijedno?“, gospa Xenakis je stajala kraj prozora i promatrala suton. „Da, majko, sve je zapisano.“, odgovori djevojka za stolom dok je odlagala guščje pero pored pisarnice. „Majko?“, upita njezina sestra. „Kaži.“ „Predosjećam da povjesničar nije daleko od spoznaje. Sumnja mu jača iz dana u dan.“, odgovori spuštajući knjigu na stol dok su je obje žene gledale. „Kako znadeš da je tome tako?“, upita je sestra. „Prepoznajem znakove.“ Šutnja se spustila na salon, gušća i neprobojnija od mraka s druge strane prozora. Gospa Xenakis se prva pokrenula upalivši malu lampu na stolu. „Čekat ćemo.“, bilo je sve što je rekla.

14

Narednih dana Philip nije napuštao svoje prostorije izuzme li se odlazak po vodu, a i tada je birao vrijeme kada je bilo malo vjerojatno da će kod bunara nekoga sresti. Starinski je frižider bio pun gotove hrane na koju je Philip navikao i koja mu je savršeno odgovarala. Sjedio je nad svojim bilješkama i pažljivo ih prolazio jednu po jednu. Našao je opise triju mjesta i dvaju putovanja kojih se nije sjećao. Jedno od njih je bilo putovanje na Keu. Pet mu je događaja isparilo iz sjećanja i to u samo tjedan dana što je boravio ovdje. Tko zna što je zaboravio otprije? Jer nije moguće da se gubitak pamćenja zadržavao samo na događajima iz nedavne prošlosti. Nikolaidisova se krijumčarska pustolovina dogodila prije par desetljeća, Savas je na Santoriniju živjela prije par godina, mladi je Panagakos otišao na put prije par dana.

Philip je nervozno lupkao olovkom po stolu, tražeći neki uzorak po kojem su se ovi događaji izgubili, nešto što im je bilo zajedničko osim očitoga - sve su te zaboravljene priče ispričane od strane stanara Mnemosa. Nije znao imaju li gazdarica i njezine kćeri isti problem, no nije ih ni planirao pitati. Ako su ga imale, bojao se da bi njihova reakcija bila gora od one koju je imala udovica Savas.

Sjećanje na Mnemos 15

Buka što je dolazila izvana natjerala ga je da, protivno svojim pravilima nemiješanja u „susjedske čarke“, kako ih je nazivao, otvori vrata stana i stepenicama se polako spusti u prizemlje. Kod bunara se ponavljala scena od nekidan, samo s drugim glavnim likovima. Philip je čekao dok nije čuo ono što ga je zanimalo i onda se na isti način kao što je i sišao, trudeći se ostati neopažen, vratio u svoj stan.

Iako se pravio da je ne vidi, primijetio je da nije jedini koji se šulja stepenicama. Na katu iznad njega stajala je jedna od gazdaričinih kćeri čije je šuštanje haljina čuo čim je krenuo iz sobe prema prizemlju. I ona je prisluškivala svađu oko bunara. Koji su bili njezini razlozi, Philip nije znao.

Još su tri njegova susjeda izgubila sjećanja. Ili su upravo došli do spoznaje da im sjećanja nedostaju. „Da nema susjeda, čovjek ovdje ne bi ni znao da postaje senilan!“, pomisli Philip ne spominjući susjede u negativnom kontekstu po prvi put u životu.

Sjeo je i brižljivo zapisao imena susjeda i približne datume izgubljenih događaja u tablicu koju je oformio čim je utvrdio razlike između svojih

16

bilježaka i svojih sjećanja. Već je tada odlučio znanstveno pristupiti problemu jer je neko objašnjenje trebalo postojati. Dosada je zaključio sljedeće: - svi stanari Mnemosa bili su zahvaćeni ovom pojavom što znači da ona nije ograničena ni na dob ni na spol, - svima su nestajala sjećanja na pojedine događaje, a ne sjećanja za određena razdoblja, - događaji su se odnosili na različite vremenske periode u životima stanara, stoga se nisu mogli vezati za sam boravak u pansionu, i - jedino što je zajedničko bilo svima koji su izgubili sjećanja je boravak u pansionu Mnemos.

Philip je gledao svoje zaključke pokušavajući se sjetiti još nečeg što bi povezivalo ove tajanstvene nestanke jer je odmah odbacio teoriju senilnosti. Što zbog sebe, što zbog Nice, što zbog Nikolaidisa koji je bio sve samo ne senilan. „Po čemu je ovaj pansion bio drugačiji od ostalih?“, pitao je naglas samog sebe.

Sjećanje na Mnemos 17

Ni po čemu. Takvih je na tisuće. I u Engleskoj ima hrpa prepravljenih zamaka koji su sada stanarske kuće, elizabetinske vile sa starinskim namještajem, u kojima nekad bogate nasljednice, a sada suhonjave usidjelice ili udovice žive od svojih podstanara, baš kao što je to radila gospođa Xenakis. Jedina razlika je bila u tome što je ona, u odnosu na engleske gazdarice, bila lijepa žena. „Gospon Philip, gospon Philip!“, udarci po vratima trgli su Philipa iz neobičnog sna kojeg je sanjao već nekoliko noći. Nešto o vilama i vodi, ali se nikada nije sjećao točnih detalja.

Nabrzinu je obukao hlače i pohitao otvoriti vrata. „Gospođa Savas! Pala je niz stepenice!“, Nico je bio bez daha. „Što je radila u ovo doba noći na stepenicama?“, upitao je bunovno Philip i krenuo za Nicom. „Kaže da se ne sjeća. A ne zna ni tko sam ja!“, doda Nico zabrinuto. „Amnezija. Od udarca u glavu. Jesi zvao hitnu pomoć?“ Nico kimne točno u trenu kad su došli do žene koja je ležala na dnu stepenica.

18

„Gospo Savas, sve će biti u redu. Dolazi doktor.“, Philip klekne do žene koja ga je upitno promatrala. „Zašto?“ „Pali ste. Ozlijedili ste se. Sve će biti u redu.“ „Ne sjećam se. Tko ste Vi? Gdje sam to?“ „Ja sam Philip, Vaš susjed. Vi ste u pansionu Mnemos. Normalno je da se ne sjećate ničeg, ne brinite se, to je od udarca. Proći će.“ Iako je zadnja rečenica lako prešla preko Philipovih usana, on sam, a i Nico do njega, znali su da je to laž. Philip je viđao ljude nakon ozljede glave. Tako izazvane amnezije bile su praćene potpunom zbunjenošću, a udovica je bila sve samo ne zbunjena. Udovica Savas jednostavno se nije sjećala - ničega.

Svjetlo na stepeništu se upalilo i oba su muškarca skrenula pogled s ozlijeđene žene na djevojku koja se spuštala stepenicama. Bila je visoka i vitka, u ranim tridesetima, duge tamne kose koja bi bljesnula poput vatre kada bi prošla ispod žarulje. „Još jedna od Xenakisovih.“, pomisli Philip, ali svejedno upita: „A Vi ste?“

Sjećanje na Mnemos 19

„Kći gospe Xenakis.“, izgovori mekano i klekne kraj udovičine glave stavivši joj ruku na čelo. Istoga trena udovica se smiri. Philip joj nije morao provjeriti puls da bi znao je li mrtva.

Ni on ni Nico nisu se usudili pogledati jedan u drugoga dok je novopridošla žena preuzimala kontrolu nad situacijom: „Kakve li tragedije! Idite, ja ću pričekati hitnu.“, dometne i otpusti ih poput kraljice.

Nico i Philip ubrzaju šutke stepenicama i svaki se zaputi u svoje odaje. „Uistinu, kakva tragedija!“, bijesno ponovi Philip u sebi ženine riječi i onda se lupi po čelu. Polako mu je počelo svitati. Tragedija je bila riječ koja je u znanjima nakupljenim kroz studij prokazala put do rješenja problema koji ga je mučio. „Naravno da je tragedija. Naravno da jest. Mora biti!“ Potraži svoj spisak sa zaključcima i pogleda ga ponovno, markerom križajući zadnji red: - jedino što je zajedničko bilo svima koji su gubili sjećanja je boravak u pansionu Mnemos i umjesto njega stavi samo jednu riječ: BUNAR, podcrtavši je dva puta.

20

Zavali se u naslon stolice i uzdahne. Sada kada je shvatio tko su Xenakisove, jedino je želio što prije nestati odavde, ali to bi značilo ostaviti ostale stanare na milost i nemilost sudbini koja je zadesila udovicu Savas. „Kakve li ironije!“, zavapi uhvativši se za glavu, suočen s moralnom dilemom koja nije bila dio njegovog doktorata. Uto netko zakuca na vrata, drugi put te noći. „Tko je?“, upita iz stolca opreznim glasom. „Majka je iskazala želju da Vas vidi.“ „Zašto?“ „Najbolje bi bilo da je to upitate sami!“ Arogantan glas s druge strane vrata dodatno razjari Philipov bijes nastao iz nemoći. Krene prema vratima, spreman suočiti se s vlastitim ludilom jer iako su se podaci o nestancima sjećanja uklapali u njegovu teoriju, ona je bila toliko znanstveno neodrživa da je ni on sam kao znanstvenik ne bi prihvatio da mu je netko drugi izloži.

Gospođa Xenakis dočekala ga je poput prave kraljice, okružena svojim trima kćerima, rukom mu nudeći naslonjač nasuprot svojem.

Sjećanje na Mnemos 21

„Kažite, mladiću, kakav je osjećaj spoznati da ono što smatraste mitovima uistinu postoji?“ „Znači, istina je... Vi ste Mnemozina, boginja Pamćenja!“, Philip je čuo svoj glas, ali nije vjerovao vlastitim riječima. „Zvučim idiotski.“, pomisli. „Nemoguće je da pansion u zabiti vode Muze, boginje zaštitnice pjesništva, umjetnosti i znanosti, a da je u vlasništvu njihove majke, boginje Mnemozine osobno. Sad bi još samo trebao i njihov otac, Zeus, stupiti na scenu i ja se mogu proglasiti potpuno ludim.“ Dok je Philip razmatrao situaciju u kojoj se našao, starija ga je žena promatrala sa zanimanjem, osmjehujući se jednoj od kćeri: „Uistinu je mudar ovaj povjesničar!“, pljesne rukama i pokaže pritom na ostale u prostoriji. „Prepoznajete ih, zar ne? Klio, muza vas povjesničara.“, prozvana se djevojka ljupko nakloni, a Philip uzvrati ukočenim kimanjem. „Kaliopa...“ „...muza epskog pjesništva i govorništva.“, dovrši Philip nepotrebno predstavljanje. I tako ih je sve dobro poznavao. Istina, nikada mu nije

22

palo na pamet pišući seminare o njima da će se jednom nalaziti u istoj prostoriji s temama svojih radova...

Crnooka djevojka pruži mu šalicu čaja i Philip joj se kiselo osmjehne: „Melpomena, muza tragedije. Imao sam čast vidjeti Vas na djelu.“ Osjećao se glupo sjedeći među ženama koje čak nisu ni bile žene. Bile su mitovi, bile su njegovo područje proučavanja, a sada su sjedile oko njega i smijale mu se kao da... „Njezina smrt nije od moje ruke došla, ako mislite da je to ono što ste vidjeli. Ja prisustvujem tragedijama i potičem ljude da pišu o njima. Ne uzrokujem ih niti ih stvaram.“ „Zašto je onda umrla?“ „Nije više imala sjećanja na ovaj život. Previše ispijene vode iz bunara može dovesti i do takvih tragedija.“, tužno odmahnu glavom Mnemozina i Philipu se učini da joj je uistinu žao. „Previše?“ „Voda iz Bunara Sjećanja sveta je voda. Onaj tko je pije, za svaku izvađenu mjeru, Bunaru zauzvrat daruje jedno svoje sjećanje. Moje

Sjećanje na Mnemos 23

ih kćeri prosljeđuju vrsnicima iz raznih područja, umjetnicima, znanstvenicima... Krug je to života, kao i svaki drugi.“ „Zašto nikome od nas to nije rečeno?“ „Mladiću moj, ta povjesničar ste! Kažite, kada su ljudi voljno na ovaj način darivali jedni druge? Nikada. Umjesto toga, zapnu čuvati svoje bijedne živote ne želeći shvatiti da bi ih dijeljenje učinilo bogatijima, a ne siromašnijima. Podjaruju si sjećanja na bol ljubavi il’ mržnju spram oca, umjesto da ih puste od sebe i umjetniku podare božansku moć da od njih stvori remek-djela koja će cijeli ljudski rod učiniti bogatijim.“ Na svoju veliku žalost, Philip se morao složiti s njom. „Što će biti sa mnom?“ „Pili ste iz bunara.“, slegne ramenima Mnemozina.

Philip se na trenutak osjeti obeshrabreno, ali je taj trenutak trajao onoliko dugo koliko mu je trebalo da se sjeti gdje se nalazi i s kim razgovara. „Grčka! Nalazim se u Grčkoj, u mitskoj Grčkoj u kojoj su junaci uvijek na cijeni!“, ohrabri se.

24

„Sad još samo trebam pronaći način kako postati junak i zadobit ću natrag svoja sjećanja.“, zaključi manje optimistično. „Neću se sjećati ničega?“, upita procjenjujući čime se može početi cjenkati. „Ničega što bi Vas vezalo za nas.“ Philip je dugo šutio, a potom reče: „Uzmite neko drugo sjećanje. Iako nikada neću moći spomenuti ovaj susret jer bi me ismijali, svejedno vas želim pamtiti. Sve vas.“, pogledom obuhvati četiri žene. „Po kojem nas dobru uopće želite pamtiti, ako iz Vašeg pamćenja neće nastati djelo vrijedno sjećanja?“, upita Mnemozina proračunato. „Rekao sam da neću spominjati ovaj susret što ne znači da njegove posljedice neće biti vidljive.“ „Vidljive?“, Kleo se približi njegovom stolcu i stavi prst na usta. „Vidljive, da. Moj se doktorat do sada bazirao na tekstovima vezanim uz mitologiju i isključivo na njima. No jedna je stvar istraživati po zapisima ljudi čija su sjećanja nepouzdana, a sasvim bi druga bila surađivati s nekim tko uistinu poznaje tematiku...“

Sjećanje na Mnemos 25

Philip je ostavio rečenicu otvorenu i posvetio se šalici čaja. Trudio se ne dizati pogled sa svjetlozelene tekućine i ne obraćati pažnju na poglede koje su žene izmjenjivale nad njegovom glavom. „Uistinu mislite da bi neka od nas surađivala s Vama?“, upita Mnemozina.

Philip uzme trenutak-dva da odglumi razmišljanje dok mu je stegnuti želudac davao znakove da je možda pretjerao u igri sa sudbinom. „Ne vidim zašto ne, kad je to svima u interesu.“, reče na kraju, hineći ravnodušnost. „Koliko je naš gost vrstan u svom radu, Klio?“ „Radišan jest, a i snalažljiv. Dostatno vrstan, rekla bih.“ „I umije pregovarati s bogovima.“, nasmije se Mnemozina.

Željko Gizdić

Priče iz Bečke šume

Priče iz Bečke šume 27

Kolegu Johanna Krügera, uglednog bečkog liječnika, upoznao sam pukim slučajem, na forumu vrlo posjećene stručne internetske stranice, hotlips.com. Nepresušan izvor novih spoznaja s područja anatomije.

Kolega me pozvao na međunarodni simpozij u Beč. Predsjeda organizacijskim odborom i učinio bih mu veliku čast prihvaćanjem poziva. Za smještaj ne moram brinuti. Gotovo kao susjedu, vrata njegova doma uvijek su mi otvorena. Svoje srce otvorit će tek prilikom ugradnje četverostruke premosnice. Nošen neutaživom glađu za novim spoznajama i Sacher tortom, prihvatio sam poziv.

U Beč sam stigao u ranim večernjim satima dok je izmaglica počela skrivati čari grada od namjernikovog pogleda. Nije mi trebalo više od sat vremena da nabasam na koleginu kuću u prestižnoj četvrti. Odmah se dalo zamijetiti da austrijski liječnici imaju problema sa standardom, nastojeći se solidarizirati s hrvatskim kolegama. Gonjen grižnjom savjesti, Krüger je podigao dvorac na samo dva kata, a čak je pristao i na to da mu zatvoreni bazen, u odnosu na olimpijski, bude kraći za cijelih šest metara. Izgubio sam još petnaest minuta vrludajući autom bez GPS-a po pristupnim stazama imanja. Napokon, zdanje veličine

28

Disneylanda ukaže se u svoj svojoj bijedi. Na kućnom pragu dočeka me Krüger osobno što sam iščitao kao znak izuzetne počasti. „Dragi Lovan, već ste stigli!“, vikne veselo. „Baš sam krenuo prošetati pse. Jeste li za malu šetnju?“ Obilazak privatnog parka završio je u ponoć. Nisam bio siguran jesam li više promrzao, ogladnio ili od umora pao s nogu. Kada smo ušli u kuću, sobar me odveo u gostinjsku sobu udaljenu stotinjak metara zračne linije od domaćinovih odaja. Ako mi nešto zatreba, trebam samo poslati brzojav.

Sutradan je za doručak posluženo tvrdo kuhano jaje. Krüger se slasno oblizivao radujući se poput djeteta. „Doručak je najvažniji obrok. Zato obilno doručkujem. Ako ste već siti, ne morate sve pojesti.“ „Dragi kolega, postoji li mogućnost da u ovako velikoj kući negdje još imate četiri-pet jaja?“ „Zašto? Ponijeli biste ih kući? Sigurno imate veliku obitelj.“ Dočim sam mu pokazao fotografije najmilijih i pohvalio se da na Hvaru imam apartmane, njegove oči čudno su zasvjetlucale. Nisam

Priče iz Bečke šume 29

stigao probaviti salvetu, a pred kućom nas je već čekao vozač u limuzini.

Simpozij se održavao u jednoj od malobrojnih bečkih palača. Dvorana za skup bila je nešto manja od moje četvrti, a njeni zidovi prekriveni ogledalima. Kristalni lusteri samo su naoko odavali dojam da će se ovaj čas srušiti. Savršena organizacija i zloupotreba funkcije predsjednika organizacijskog odbora učinile su da na akreditacije nismo čekali ni trenutka. Na čelu s austrijskim kancelarom, na bini se izmijenilo nekoliko govornika koji su pozdravili cijenjeni skup. Kako su govorili na engleskom, a grijanje je bilo pojačano do daske, slatko sam prespavao uvodne govore. Probudio sam se blagovremeno za odlazak na prvu pauzu. Krüger je pao u duboki naklon iz kojega se jedva izvukao, a zatim nesmotreno upoznao kancelara s gostom iz Hrvatske. Državnika je zanimalo imam li koje pitanje od bilateralnog značaja. „Naravno,“, uzvratim sramežljivo, „ali malo mi je neugodno.“ „Ne budite stidljivi.“, reče kancelar. „Za Austrijance su susjedi svetinja.

Zanemarimo li Sloveniju, vi ste nam zapravo prvi susjedi. A ako vam Slovenija predstavlja toliki problem, poslat ćemo na nju nekoliko kombajna.“

30

„Pa dobro, ako Vam nije teško, možete li mi dodati pladanj s kolačima iza vaših leđa?“ Potom sam našao za shodno primijetiti da nas veže krvna veza jer smo godinama dobrovoljno darivali krv za Austro-Ugarsku Monarhiju.

Kancelar se nakašlje i ispriča obvezama, no ponudi mi punu pozornost svojeg osiguranja. Krüger se zajapuri, a žilice na njegovu vratu pretvore u nabujale brzace. Dok sam usta punio voćnim košaricama, krupni tipovi isprate me do izlaza i nalože portiru da me više ne pušta unutra.

Krüger iziđe za mnom trljajući ruke što od zime, što od zadovoljstva. „Ne očajavajte.“, utješno me primi pod ruku. „To se može svakome dogoditi.“ „Što se može...“, uzvratim grickajući peciva koja sam pokupio u prolazu. „Uskoro ćete se iznova oraspoložiti. Vodim Vas u čuvenu kavanu Bečka šuma. Bit ćete oduševljeni.“ Nisam uspio ni udahnuti, a on je već nestao. Dan sam proveo tumarajući sumornim gradom prepunim zastarjelih zdanja i oronulih dvoraca. Na svakom uglu prijazna lica i uljudni osmjesi. „Vi ste stranac?“, pristojnom gestom obrati mi se stariji gospodin s

Priče iz Bečke šume 31

polucilindrom i maltezerom bez rodovnice dok sam razjapljenih usta, na prstima slučajnog prolaznika, nadvirivao u tihu kavanu. „Odmah se dade primijetiti. Možda Vas zanima najpovoljniji tečaj eura u gradu?

Ulaznice za Prater? Bečku filharmoniju?“ „Nisu li filharmoničari na turneji u Buenos Airesu?“, uzvratim spremno. „Svakako, no očekujemo ih svakog trena. Nostalgija ih poput magneta uvijek katapultira kući. Ne uspiju odsvirati Radetzky marš u komadu.

Sedam taktova prije kraja već pakiraju instrumente, a sâmo finale odsviraju na ulazu u avion. Zato avioni s našim filharmoničarima pri polijetanju tradicionalno kasne minutu i pol koliko, da pojasnim, traje završni fortissimo.“ „Odakle Vam te pojedinosti?“ „Deset godina bio sam pilot na prekooceanskim letovima. Letjeli su sa mnom ukupno sedamdeset i šest puta. Repertoar znam napamet. U znak zahvalnosti daruju mi pretplatu za koncertnu sezonu. Ali zaboga, ne mogu ih više slušati! Pritisak je nepodnošljiv. Sve te polke, valceri, marševi... Zbog njih sam, uostalom, prestao letjeti. Psihijatar mi je izričito zabranio slušanje njihovih izvedbi. Sada u mirovini na crno

32

prodajem karte za njihove nastupe. Od nečega se mora živjeti. Možda Vas zanima recept za Sacher tortu. Samo ju je moja baka pripremala na tradicionalni bečki način.“ „Ne, hvala. Večeras ću je kušati u Bečkoj šumi. Kolega mi je obećao povesti me onamo.“ „Još niste bili ondje?“ „Večeras će mi biti prvi put.“ „Kako onda mislite kušati tortu?“, podboči se pobjedonosno, kao da mi je sabljom probio plućnu maramicu. „Ne razumijem.“ „Vidi se.“ „Zar ondje ne poslužuju Sacher tortu?“ „Naravno, ali to je poseban ritual. Zar bih Vam ja nudio tortu da samo tako možete doći do nje?“ „Oprostite, gospodine...“ „Franz.“, uzvrati ljubazno, a u ruci mu se stvori posjetnica s pogledom na čuvenu tortu u vrtu ljetnikovca Marije Terezije. „Kriška pet eura, za grupe i ekskurzije poseban popust.“

Priče iz Bečke šume 33

„Gospodine Franz, ja sam liječnik i htio bih Vas, ne zamjerite, nešto upitati. Profesionalna znatiželja, razumjet ćete.“ „Svakako, dragi gospodine...“ „Doktor Lovan, Split, Hrvatska.“ „Ah, Kroatien. Dragi susjed. Možda Vam treba povoljan aranžman za ljetovanje na Jadranu? Plaćanje u ratama s počekom... i filharmoničarima.

A što ste me to, zapravo, htjeli upitati?“ „Kad ste zadnji put bili kod psihijatra?“ „Upravo dolazim od njega. Rekao mi je da sam vidno napredovao.

Bečki filharmoničari više me ne progone. Što je razumljivo jer su na putu. Tek od sutra moram biti na oprezu. Beč je mali grad!“ Kad sam zamijetio da umjesto na nečijim prstima stojim na maltezeru gospodina Franza koji se prometnuo u jazavčara s ozbiljnim poteškoćama u disanju, izljubio sam dragog čovjeka i dao petama vjetra.

Sa zadnjim zrakama sunca stigao sam pred dvorac u kojemu se prvi dan simpozija bližio kraju. Pokušao sam se ušuljati u predvorje gdje bih pričekao Krügera. Nepokolebljivi portir, unatoč godinama i inoperabilnoj mreni, zamijeti moj jalovi pokušaj. Iz ostave dogura top

34

na kotačima. Vrlo je živahan, premda je upitno gdje će se nakon smjene odvesti - kući ili ravno na groblje kako bi uštedio na gorivu. Ustuknuo sam i povukao se u dvorište. Nešto kasnije hostese iznesu Krügera do limuzine pred kojom sam nervozno cupkao. „Što se dogodilo?“ „Unutra je malo zagušljivo. Ništa drugo. Prozore je zadnji put otvorila posluga princa Ferdinanda uoči njegova posjeta Sarajevu.“ „Ipak idemo u Bečku šumu?“, upitam preporođeno, a veliki kamen padne mi sa srca na vozačevo kurje oko. „Zar ste sumnjali? Krenimo.“ U ulici u kojoj se nalazi čuvena kavana vladala je gužva kakva se viđa jedino radnim danom u našim primorskim gradovima. Vozač je grozničavo tražio slobodnu građevinsku parcelu na kojoj bi mogao parkirati. Nepunih sat vremena kasnije, parkirno mjesto pronašli smo nekoliko blokova dalje – u Salzburgu. Taksi nas je vratio pred vrata kultnog ugostiteljskog objekta točno na vrijeme. Na ovoj strani ulice natiskivalo se ne više od tisuću duša. „Ništa ne brinite,“, dometne kolega ponosno, „imamo rezervacije.“

Priče iz Bečke šume 35

„Mislite da to ovdje ima neko značenje?“, upitam osvrćući se unezvijereno, dok smo očajnički pokušavali ostati zajedno vezavši se lisičinama.

Ljudska rijeka prijetila je da otplavi cijelu zgradu. Na vratima se pojavi grmalj, a žamor utihne. Počeo je izvikivati brojeve rezervacija pa su sretnici polako ulazili na sveto tlo. Naš broj bio je 27 što je garantiralo siguran ulazak u carstvo čula. Krüger je, srećom, mjesta rezervirao još prošlog proljeća. Poskočili smo od sreće kad je prilika uskliknula: „27, ponavljam 27!“. Da spriječimo i najmanju mogućnost da nas ne zamijeti i time eliminira iz konkurencije, dali smo se u bjesomučan trk prema vratima. Pritom je ozlijeđeno nekoliko turista, pudl Brigitte Bardot i fotoaparat jednog paparazza. Pobjedonosno prolazeći pored jadnika čiji broj još nije prozvan, izbeljio sam se u leđa Bradu Pittu, a Cher diskretno potapšao po stražnjici. Krüger pokaže srednjak predsjedniku Austrijske akademije znanosti i umjetnosti, koji je liptao od bijesa jer rezervaciju nije izvršio na vrijeme, naivno očekujući da će netko od gostiju odustati u posljednji tren. U ovom slučaju, tipovanje na takvu mogućnost znak je posvemašnje neupućenosti.

36

Naš stol bio je u sredini sale čije zidove krase slike najpoznatijih austrijskih slastičara u prirodnoj veličini njihove domovine dok je pod prekriven tapisonom debljine obraza hrvatskih političara.

Netom što smo stražnjicama dodirnuli sjedala, uglađeni konobar na besprijekornom jeziku, kojeg doduše nisam razumio, ali ga je Krüger govorio kao da mu je materinji, očito nam je zaželio dobru večer.

Zaprimi narudžbu za dvije kave s mlijekom i izgubi se u gužvi. Krüger je zadovoljno trljao ruke. „Nogometaši Reala zapeli su pred ulazom. Zbog toga su zatražili odgodu utakmice Lige prvaka.“ Skupim hrabrost i prepun zle slutnje upitam domaćina: „Zašto nismo naručili tortu?“ Krüger me pogleda prezrivo kao da promatra gnojni čir na stražnjici i učeno me uputi: „Večeras ćemo licitirati za redoslijed konzumiranja. Vidite kolika je navala. Tko bi, molim Vas lijepo, mogao pripraviti toliko torti?“

Priče iz Bečke šume 37

Nisam bio zadovoljan odgovorom. Ispričao sam se i na prstima odšuljao do vitrine s kolačima. Dok sam se slasno oblizivao, bečki me konobar pristojno priupita: „Želite li lijepiti kuverte s čestitkama koje je pisala Angelina Jolie?“ „Ne baš. Godio bi mi komadić torte.“ „Imate li bon za konzumaciju?“ „Ne, ali...“ Dobrodušnog barmena spopadne takav napadaj smijeha da njegovo srce nije izdržalo. Rasprslo se kao vodeni balon. Kad se skljokao iza šanka začuo se tup, prigušen udarac, nešto kao kad vam torta klizne iz ruku i razmaže se po tlu. Kao da nisu moja posla, u tren oka vratim se za stol. Upravo na vrijeme da nam konobar servira kavu. Nisam htio propustiti posljednju priliku. Čovjek je djelovao vrlo profinjeno. Kućni odgoj u njegovu slučaju pao je na plodno tlo. Odlučim se na očajnički korak. „Možemo li dobiti Sacher tortu?“, od uzbuđenja ispalim na hrvatskom zaboravivši gdje se nalazimo, zatim ponovim tiše na engleskom.

38

Konobar je od šoka zaboravio disati, a zbog govornih poteškoća još će neko vrijeme posjećivati logopeda. Za divno čudo, potjecao je s nekih prostora južno od Beča gdje se osim govora mržnje razumije i govor susjeda. Krügerovo lice poprimi sablastan izraz. Klizne pod stol i stolnjakom pokrije glavu. Sekunde su bubnjale poput tam-tama.

Konobar se, kad je napokon došao sebi, sagne šapćući: „Šta ti je to, bolan, trebalo? Jes´ ti normalan?“ „Bosanac!? Komšija! Đe si, jarane?“, otpovrnem ohrabreno, očekujući susjedsku pomoć i podršku. „Nisam ti ja, ba, Bosanac.“ „Nego šta si? Egipćanin?!“ „Jok, bolan. Ja sam ti Sejo iz Maribora. Vidiš kako ste vi Balkanci primitivni. Kako ćete, bolan, s takim neznanjem u Evropu?“ Srećom, spremno obeća da će zavjerenički šutjeti. U tom smislu, okrene se i podvikne: „Molim za pažnju! Takozvani gospodin, stol 27, pojeo bi tortu bez bona za konzumaciju.“ Zvižduci, salvete, dvije supruge i mladunče žirafe polete u mom

Priče iz Bečke šume 39

smjeru. Veliku salu ispuni složno skandiranje: „Van, van!“. Osjetim kako me vjerna kolegina ruka nezadrživo vuče k središtu Majke Zemlje.

Na koljenima započnemo hitro povlačenje prema izlazu. Vješto sam puzao između nogu gostiju, prošao kroz Severinino međunožje i podno repa ruskog hrta lorda od Essexa. Krüger je prošao nešto lošije, s težim tjelesnim povredama, kad se zvijezdi američkog nogometa pokušao provući kroz noge.

Na pločniku nas dočeka novo iznenađenje. Razularena svjetina opkolila je Krügerovu limuzinu pa smo morali nastaviti pješke.

Hodali smo posvemašnjim oprezom, držeći se sjene, pripijeni uza zidove kuća. Na putu nam se našla bečka Opera, što nam je dalo nove ideje za siguran uzmak. Kada smo napustili teatarsko zdanje, ja sam postao Cyrano de Bergerac, a moj domaćin Pagliacci. Prigodni kostimi omogućili su nam da se neopazice dokopamo njegova imanja, ne privlačeći odviše pozornosti. Nebesa! Ondje nas je čekao nov izazov.

Skupina demonstranata ne veća od brigade nosila je transparente i bijesno izvikivala moje ime. Zahtijevali su samo jedno - moju glavu na pladnju. Krüger me stisne uza zid i tiho procijedi hineći ljubaznost:

40

„Znate da bih sve učinio za Vas. No, vidite da je riječ o razularenoj svjetini. U ovim okolnostima ne mogu Vam garantirati sigurnost pod svojim krovom, stoga će biti najbolje da iz ovih stopa pronađete novi smještaj. Dočim zrak postane čist, poslat ću Vam poruku da se vratite.“ „Kad bi se to moglo dogoditi?“ „Hm, ne prije lipnja. Znate kako je sa smogom u Beču. Pozdravite sve kod kuće.“ Novi sam smještaj bez poteškoća pronašao u neposrednom susjedstvu: hotel Danubius, Budimpešta. Sutradan u četiri izjutra, praćen izmaglicom s obala Dunava, doteturao sam do jedinog taksija na stajalištu. Vozač je snio čvrstim ranojutarnjim snom. Kad sam pokucao na prozor, prenuo se i u mene uperio kalašnjikov. „Što trebate?“, zareža sumnjičavo. „Prijevoz do željezničkog kolodvora.“ „U ovo doba?“, osmotri me s nevjericom. „Da niste kakav kriminalac?“ „Ja sam liječnik.“ „Onda u redu, mada ne vidim razlike. Budući da nisam Vaš pacijent, ne možete mi naškoditi.“

Priče iz Bečke šume 41

Tada sam mu potanko ispričao doživljaje iz Beča. Njegovo lice najednom poprimi dušebrižnički izgled, a plemenito čelo namreška se borama iskrene brige za jadnika poput mene. „Zaboga, susjed,“, iziđe iz taksija i otvori mi vrata, „ne stojte na ovoj vlazi. Jadničak. Odmah ću uključiti klimu. Znate, ljetovao sam u Primoštenu. Kako samo umijete ljubazno opljačkati gosta.“ „Vaše tople riječi za mene su melem u tuđini. Ja sam iz Splita.“ „Ferenc.“, prijateljski dometne i nehajno mi pruži album s obiteljskim fotografijama.

Krenuli smo. Ferenc dade gas do daske. Brojač okretaja pokazivao je brojku veću od mojeg kvocijenta inteligencije. „Kad Vam večeras završava simpozij?“, upita. „Oko pet.“ „Čekat ću Vas u osam.“, poljubi me, skine svoj šal i utopli me.

Ferenc je bio čovjek od riječi. Točno u osam našao sam ga na mjestu gdje smo se tog jutra rastali. „Dobrodošli!“, reče i u ruke mi tutne termofor da se ugrijem.

Odveo me na krepku večeru, a ujutro smo razmijenili mađarske sobarice

42

i recept za kulen. Kada smo stigli na željeznički kolodvor, Ferenc ne oklijevajući reče: „Onda, kad bismo moja supruga i ja mogli ljetovati kod Vas? Srpanj?

Kolovoz, možda? Znate, teško bismo mogli ostati dva mjeseca, ali ako baš inzistirate…“ Zatražio sam kalašnjikov, upucao se i odjurio na vlak u koji su me jedva primili s oružjem. Sirena vlaka prebrisala je Ferencov vapaj: „Do ljeta, susjed, do ljeta!“ Prespavao sam cijeli dan u sobici portira koji mi se jako obradovao. Po završetku simpozija, Krüger je nazvao vučnu službu koja će dopremiti moj auto. U ovo doba u Beču je prometni kolaps i nema smisla gubiti vrijeme do njegova imanja da bih sjeo za volan. Oko mu zaiskri umjetnim suzama. Čvrsto me zagrli i izjavi najradosnije što je mogao: „Auf Wiedersehen!“ Dočim sam zamakao za ugao, začujem prasak i ugledam šarene cvjetove na nebu. Vatromet oboji nebo nad bečkim sivilom. Dvojio sam je li to slavlje u čast završetka skupa ili mog odlaska.

Trebalo mi je nekoliko mjeseci da zaboravim na bečku blamažu i

Priče iz Bečke šume 43

neuspjeh sa Sacher tortom. Srećom, ljeto i pogled na pune apartmane na Hvaru uvijek me oraspolože. U trenutku dok sam glavom češkog gosta predano lupao o nosivi zid, pokušavajući mu iz ruku iščeprkati zadnje eure, netko je pozvonio. Novi naivci, pomislim i otvorim vrata. „Dragi kolega Lovan!“, ozareno Krügerovo lice širilo mi se pred nosom. „Mjesecima me proganja grižnja savjesti. Nisam štedio truda kako bih Vam osobno donio Sacher tortu.“ Zanijemio sam. Za njegovim leđima natiskivalo se dvadeset pripadnika barem tri generacije, nekoliko pasa, lemur i akvarij s piranjama. „Moja obitelj.“, njegovo se lice ponosno ozari. „Računam na vašu kolegijalnost. Imamo samo tri tjedna godišnjeg… Zaboga, probajte tortu, čuvali smo je sa psećom hranom.“ „Ženo!“, vrisnuo sam. „Donesi nož za tortu i Ferencov kalašnjikov.

Htio bih učiniti dobro djelo…“ Dok sam se obećavajuće oblizivao i razmišljao kojim ću ih redom istrijebiti, oglasio se alarm mobitela. Sneno sam ga pogledao. Ah, da!

Danas putujem na simpozij u Beč.

Ilonka Filipović

I nama dođe da zalajemo

•

I nama dođe da zalajemo 45

Kraj naše kuće je jedna prastara potleušica.

Sigurno ima više od sto godina, ne znam točno. Izgleda kao da bi se svakog trenutka mogla srušiti, ali takva je otkad smo se doselili i mislim da će se prije srušiti naša kuća. Već sam se počela miriti s tim da će ovdje ostati zauvijek.

Jednog su se dana pojavili neki čudaci, otac i sin koji, su po mojoj procjeni zajedno mnogo stariji od potleušice. Za njima je došla i stara gospođa koja mi po izgledu više pristaje uz oca nego sina. Vjerojatno su to roditelji sa svojim odraslim djetetom.

Dobrice su, to se vidi i izbliza i izdaleka. I vrijedni su, stalno nešto rade.

Uglavnom su to neke bučne radnje; preslaguju, ruše, pile, bruse, buše, izbijaju, zabijaju, odvaljuju, guraju.

Ustaju prije šest i piju kavu u dvorištu. Priznajem, zavirim malo, onako dalekozorom. Ne mogu drukčije, jer bez njega ne vidim detalje na stolu, a kad već gledam hoću vidjeti i detalje.

46

Lijepo se počaste, svaka čast. Kad ne bih na njih bila ljuta, zavidjela bih im. Dobro, nisam baš onako stvarno ljuta, ali me od njih pomalo hvata nervoza, moram to priznati. Što ti ljudi svašta nabacaju na stol tako rano ujutro! Kruh, slaninu u masnom papiru, luk, paradajz i papriku, pivo - čovjek bi pomislio da će rušiti kuću, a ne da su uz uobičajenu jutarnju kavu.

I vole razgovarati, baš vole! Razgovaraju tako žustro, kao da su se napokon sreli nakon dvadeset godina razdvojenog života pa sad sve to moraju nadoknaditi. Baš me zanima o čemu toliko razglabaju, ali te glasove koji dolaze iz njihovog dvorišta ne mogu sasvim jasno razaznati; više je to neko grgljanje, mrmljanje, ni sama ne znam kako bih to nazvala.

A i kašlju često, naročito stari. Tome se uopće ne čudim, s obzirom na to koliko taj čovjek puši. Vjerojatno su mu pluća crna k’o katran, a i pitam se koliko za taj luksuz plaća. Bilo bi mu bolje da kupi voće i olakša sebi staračke dane, ali ne – on dimi i dalje.

Nekad davno, mi smo između našeg i tog dvorišta, koje tada još nije bilo njihovo, podigli visoki, čvrsti zid od opeka. Nisu bile nove, nego otpad

I nama dođe da zalajemo 47

s neke kuće koja se rušila. Tada nam se to činilo sasvim zgodnim. Nije taj zid imao neku konkretnu namjenu, gradili smo ga iz preventivnih razloga. Dobro je podignuti zidove oko kuće, čovjek nikad ne zna tko mu se može naseliti u susjedstvu.

I ta bi ograda u ovoj situaciji sasvim opravdala svoje postojanje da nema tog njihovog oraha, visokog k’o katnica, koji se svim silama trudi raširiti grane na našu stranu. Oni fleksericom režu grane koje dopiru do našeg krova, što ja nikako ne razumijem. Prije nego su se doselili, mi smo s tih grana svake godine ubrali par kilograma lijepih i zdravih oraha, a kad u blizini nije bilo nikoga tko bi nam mogao prigovarati, pobrali smo i nešto što nije bilo na našoj strani. Bolje da se pojede nego da propadne.

Tada to nije nikome smetalo, a oni sad pile grane na našoj strani. Malo im je to nespretno, već su slomili nekoliko crepova na našem krovu.

Ispričali su se, ne mogu reći da nisu, ali sad smo ostali i bez oraha i bez crepova. Pitala sam njihovog sina kad će to popraviti, a on je rekao: „To zbilja ne možete zahtijevati od mojih roditelja, vidite kako su stari! Kad vas to već tako smeta, ja ću vam popraviti kad nađem malo vremena. Sad stvarno ne stignem.“

48

Otada pažljivije pratim njegovo kretanje i vidim da često sjedi ispred kuće besposlen, čita novine, pijucka pivo a često i drijema, što nedvosmisleno ukazuje na to da vremena ima i napretek.

Imaju i psa. Prava džukela - em je ružan, em je lud. Laje kao da je opsjednut. I ja imam psa, zlatnu retrivericu kojoj zabranjujem lajanje da ne smeta susjedima.

I tako patim, cijelu noć imamo zatvorene prozore i spuštene rolete. Po toj vrućini to je pravi pakao. Spavamo u etapama, po sat-dva, onda opet buđenje i tako do jutra. Čovjek bi se ponadao da ćemo bar u rano jutro imati malo mira, ali ne’š vraga, prije četiri počnu pjevati ptičurine. Nama to ne zvuči kao pjevanje, više kao kreštanje, ali neću sad mijenjati uvriježeni naziv za to ptičje glasanje koje je proglašeno pjevanjem, po ne znam kojim i čijim kriterijima.

To s pticama je isto vezano uz susjede, jer one sjede na njihovom orahu, a to je kao da su mi u sobi. Netko bi pomislio da je to veselo i umilno cvrkutanje, ali to je daleko od toga. One urliču, deru se, kriješte ispuštaju glasove kao da im netko čupa perje iz žive kože, kažem vam!

I nama dođe da zalajemo 49

Svi su susjedi oko mene nekako smireni, barem mi se tako čini, premda vanjski izgled ne mora ništa značiti. To se najbolje vidi kad moja bubica zaplače. Sedam i pol mjeseci ima, što on zna o životu osim smijati se i plakati? Da, i guguće, slatkica moja, kao golupčić, samo što ne kriješti k’o ove Hitchcockove kreature na susjedovom orahu.

Moja bubica plače k’o svako normalno i zdravo dijete!

Pitali su me već nekoliko puta jel’ bolestan, zašto ga ne umirim, možda je žedan, jesam li sigurna da je dovoljno jeo, jel’ ima urednu stolicu, jesam li mu promijenila pelene, da ga možda ne tiskaju štramplice? Štramplice, molim vas, tko još danas oblači djetetu štramplice? To je dijete, mala djeca plaču, neću ga valjda držati u podrumu da njima ne smeta!

Ja se ne smijem požaliti na njihovu džukelu, na vrata koja škripe, na motornu pilu kojom režu grane na dijelu oraha koji po zakonu pripada meni, na njihove danonoćne žučne diskusije i sve te necivilizirane ispade.

Kažu mi da kupim čepiće za uši! Sad ću si ja gurati u uši neke smrdljive čepiće da oni mogu nesmetano divljati kao da su na pustom otoku!

50

Sad kad moja bubica zaplače, namjerno otvaram sve prozore i vrata.

Pa nek’ si oni kupuju čepiće za uši!

• Konačno smo se preselili u našu kuću. Nije baš nešto, jako je stara i možda bi netko rekao da je prije baraka nego li kuća, ali sad smo svoji na svome: mama, tata i ja.

Ne mogu reći da nisam sretan. Sretan sam, ali nije tako trebalo biti. Sve je trebalo biti drukčije, a sada kad sam u godinama u kojima bih trebao živjeti sa svojom obitelji, još uvijek živim s roditeljima. Mislim da će tako i ostati sve dok netko od nas ne umre.

Kad smo se Julijana i ja oženili, nismo više bili u cvijetu mladosti, ali to nam nije nimalo smetalo da se zaljubimo. Julijana je odmah ostala trudna.

Nismo to planirali, nismo o tome još ni razgovarali, ali, kad se već dogodilo, mislili smo, nema veze, nemamo što čekati, godine idu, sve smo stariji, pa što bude bit će.

I nama dođe da zalajemo 51

Mama je rekla: „Stisnut ćemo se malo“, ali nije joj bilo baš drago. Nije nikad ništa prigovorila, ali nije ni morala, vidjelo se.

Nismo imali veliku svadbu. Mama je napravila rafaelo kocke, šarlotu od kestena i za tatu bučnicu jer on ne jede slatko. Postavila je svečani stol, onakav kakvog obično postavljamo za rođendane, Božić i ostale važne datume.

Sve je bilo jako fino, ali Julijana je imala osjetljiv želudac i većinu onoga što je mama kuhala nije mogla jesti, odmah joj se povraćalo. Morali smo kupovati gotovu hranu, uglavnom pržene krumpiriće i pečene piliće.

Nije to loše, ali je skupo i nema dovoljno vitamina i drugih hranjivih sastojaka. Malo sam se brinuo zbog djeteta, ali Julijana je rekla da se to mene ne tiče, da sam ja svoj dio napravio i da sad sve mogu prepustiti njoj. To me malo pogodilo; sad kad ću konačno postati tata, htio sam sudjelovati i ne prepustiti baš sve Julijani. Ali ovo i nije bilo najbolje vrijeme da o tome raspravljamo. Ona bi se samo iznervirala, a to ne bi bilo dobro ni za nju ni za dijete. A ne bi bilo dobro ni za nas.

52

Tata je pušio. Nije bio neki ozbiljni pušač, više onako uz kavicu, poslije ručka i prije spavanja. Jedna kutija bi mu potrajala i dva dana. „To je jedino veselje koje mi je preostalo.“, rekao bi s takvom tugom u glasu da mu nisam ništa predbacivao.

Ali sada, kad je s nama živjela i Julijana, stvari su se počele mijenjati.

Isprva nismo ništa primijetili, ali je kasnije promjena bilo sve više. Prvo se žalila da je peku oči. Stalno smo otvarali prozore, što nikome nije smetalo dok je još bilo toplo. Kad je došla zima, to je postao problem.

Julijana je otvarala prozore čim bi tata zapalio, a zatvarala ih pola sata nakon što bi tata ugasio cigaretu. Mislio sam, sve će doći na svoje, samo nam treba malo vremena. Kad se dijete rodi, stvari obično krenu nabolje, to sam već više puta čuo.

Uglavnom, Julijana se nikako nije mogla priviknuti na taj nesnosni smrad. Ja ga baš i nisam osjećao, ali ona je tvrdila da sam od dugogodišnje izloženosti otupio.Potom se žalila na glavobolje te da je sad i ona u trudnoći, rizičnoj s obzirom na godine, postala pasivna pušačica pa sam zamolio tatu da nešto poduzme s tim pušenjem. Nisam mogao

I nama dođe da zalajemo 53

tražiti da prestane pušiti, samo sam mu rekao da pušenje loše utječe na trudnicu i dijete. On me gledao kao da govorim turski, ali više nije pušio u stanu.

Isprva je pušio na balkonu, ali se Julijana žalila da joj dim ulazi u sobu.

Tražila je da joj pomirišem kosu i potvrdim da smrdi po dimu što sam i potvrdio, iako mi se činilo da više miriše na lak za kosu nego na dim. Što sam mogao, ipak je ona moja žena i uskoro će biti majka našeg djeteta pa sam zamolio tatu da prestane pušiti na balkonu. Vidio sam da odlazi pušiti ispred zgrade i bilo mi ga je nekako žao, ali mislio sam da je to i za njegovo dobro. Što da kažem, Julijana je uvodila nova pravila, a naša stara su stavljana van snage. Prije nisam ni znao da ih imamo, nekako se sve odvijalo samo od sebe i po redu, ali sam ih sada, kad su se ukidala, postajao svjestan.

Onda je došlo dijete, naš Martin. Ja sam htio da se zove Andrija jer se tako zove tata. On bi se tome jako veselio, ali je Julijana rekla da ona to ne bi mogla podnijeti jer bi svaki puta kad bi izgovorila ime svog djeteta

54

imala pred očima mog oca. Rekla je da je Martin svjetsko ime i da ne može odustati od njega ni po cijenu razvoda pa sam pristao.

Julijana i ja odavno nismo bili zaljubljeni golupčići. Često se ljutila, meni se činilo da se ljuti bez veze i iz čista mira, ali njezina ljutnja se vidjela i čula. To su primijetili i susjedi pa su počeli prigovarati. Te lupate vratima, te gurate stolce po podu, te bacate otpatke kroz prozor, te vičete, te dijete stalno plače.

I, usisavate noću!

To je istina, Julijana noću usisava komarce. Znam da to izgleda smiješno, ali to je tehnika koju je ona uvela i moram joj priznati, genijalna je, osim što smeta susjedima.

Onda je mama jednog dana rekla: „To se više ne može trpjeti!“.

Tata i ja smo se složili, iako u prvi mah nismo znali na što se točno to odnosi, na Julijanine metode ili susjedska prigovaranja. Susjeda se nismo mogli riješiti, a od mene zaista nitko nije mogao očekivati da se riješim Julijane.

Mama je iznijela plan za nedjeljnim ručkom:

I nama dođe da zalajemo 55

„Moramo prodati stan i preseliti se nekamo, gdje nećemo stalno imati problema sa susjedima.“ Julijana se jako uzrujala.

Bacila je žlicu u tanjur i juha je prsnula na sve strane. Ustala je od stola, stolac se prevrnuo, otišla je u našu sobu i zalupila vratima.

Onda ih je otvorila, obavijestila nas da ona ne ide nikamo, da je za nas boli neka stvar i opet zalupila vratima.

Mali Martin je počeo plakati, mi smo mu govorili pšt, pšt, pšt, ali on nas nije ni gledao ni slušao, samo je urlao sve dok nije bio sav crven u licu.

Mama ga je uzela u krilo, davala mu vodice, ali on nije bio žedan, davala mu je meseka i mrkvicu, ali vidjelo se da više nije ni gladan, samo je urlao, urlao i urlao, a mi smo samo čekali da netko pozvoni. Više nitko nije bio gladan pa smo cijeli ručak morali ostaviti za sutra. Julijana je upalila televizor, susjedi iznad nas su lupali po cijevima radijatora, susjedi ispod nas su lupali partvišom po plafonu, a oni s našeg kata navalili su na zvono kao da je požar.

Nismo se mogli praviti da nas nema.

I tako je krenuo proces preseljenja. Julijana je odbila ići s nama. Prodali

56

smo naš lijepi, veliki stan i njoj kupili garsonijeru, a sebi kuću. To zapravo i nije bila kuća, nego baraka, bez nekog komfora, ali mi smo je zvali „naša kućica, naša slobodica“. Julijana se bunila i tražila dvosoban stan, ali to nije bilo izvedivo. Nije mi bilo žao što se selimo, iako sam u tom stanu živio od rođenja. Sad su me svi mrzili i jedva sam čekao da odemo.

Tata je opet počeo pušiti. Nastojao je ostati na jednoj kutiji u dva dana, ali vidio sam da mu to baš ne ide, kao da je pokušavao nadoknaditi sve ono vrijeme kad mu je Julijana ukinula pušenje.

Mama i tata su nekako živnuli. O Julijani više ni ne govorimo, samo je ponekad spomenemo kad joj moram poslati ček za alimentaciju. Ona ne radi jer je Martin još uvijek mali, ali zato stalno traži od suda da mi povisi alimentaciju.

Mama i tata jako žele vidjeti Martina, ali ni ja ga ne viđam, jer Julijana misli da mi živimo u šupi u nehigijenskim uvjetima, neprimjerenima za dijete njegova uzrasta. Ovo s higijenom je pretjerano jer mama stalno sprema, pere i pegla i siguran sam da se Martin kod nas ne bi razbolio,

I nama dođe da zalajemo 57

kako Julijana tvrdi. U stan me ne pušta, kaže da je to sada njezin stan, a ja joj više nisam nitko i ništa i nemam što ondje tražiti.

U svemu tome imali smo i malo sreće, jer smo dobili divne susjede, mladi bračni par s djetetom, fini ljudi.

Tata je odrezao grane oraha koje su se širile nad njihovom kućom i udarale o krov. Istina je, nisu ni zahvalili, ali mi smo napravili što je naša obveza, ne moramo sada inzistirati na tome.

Oni baš nisu druželjubivi i osim „Dobar dan, kako ste?“, nema tu puno razgovora.

Tata, mama i ja opet ujutro zajedno doručkujemo i pijemo kavu.

Mama iznese svašta iz frižidera, više da se nađe, nego da se pojede.

Ne govorimo puno, samo ispijamo kavicu, tata puši svoju jutarnju cigaretu i osluškujemo zvukove. Uz kavu se dogovorimo što ćemo raditi tog dana, kamo ćemo ići, mama nas pita što želimo za ručak i mi joj iznosimo svoje prijedloge sve dok se ona ne složi.

Da, i još nešto nas je dočekalo uz našu kućicu - sve je puno ptica.

Njihov cvrkut je dar kojem smo nismo nadali. Sav se raznježim kad

58

ujutro započne njihov koncert. Sada imamo i psa. To je neki stari mješanac, lutalica, skrasio se kod nas. Uglavnom laje bez razloga, ali ne zamjeram mu, jer i nama ponekad dođe da zalajemo.

• Kad sam upoznala Stiva zvao se Štef. Ne Stjepan ili Stjepko ili Stipica, nego Štef.

Majko Božja, tko svom novorođenčetu daje takvo ime? Još mogu zamisliti jednog Štefa pedesetogodišnjaka, ali djetešce... Osjećam nervozu u želucu.

Ja sam uvijek u muškarcima gledala potencijalne muževe i nikako nisam mogla prihvatiti da se moj muž zove Štef. Štef i Julijana. To nikako ne ide zajedno. Postoje imena koja se odmah mogu povezati, kao što su Romeo i Julija, Napoleon i Josefina, Antonio i Kleopatra.

Imala sam feeling da bi odnos sa Štefom mogao uspjeti, ali ne ako se on zove Štef. Zato sam mu, za svaki slučaj, na prvom spoju rekla da

I nama dođe da zalajemo 59

ću ga zvati Stiv jer mi to nekako bolje pristaje uz njegov karakter i lik. I uz moje ime se bolje slagalo: Stiv i Julijana. On je samo slegnuo ramenima, a ja sam to razumjela kao slaganje.

Kad sam upoznala Stiva bila sam na silaznoj liniji fertilne dobi. Iako žene danas rađaju i iza četrdesete, meni je ipak nekako prirodnije roditi do tridesete, a ja sam je već davno prešla. Odlučila sam sve malo ubrzati pa sam odmah zatrudnjela. Stiv baš nije bio oduševljen, ali sam mu iskreno rekla da nemam namjeru pobaciti i da ću, ako treba, biti samohrana majka, pa je pristao na ženidbu. Čula sam njegovu majku kako govori ocu da dijete možda nije Štefovo, ali sam se pravila da ne čujem.

Svadba je bila skromna, samo kod matičara, jer dok smo sve pripremili ja sam već imala trbuh do zuba, a takva nisam htjela u vjenčanicu.

Planirala sam veliko crkveno vjenčanje kad se dijete rodi, ali ispalo je drukčije.

Ja sam tajnica u maloj firmi pa sam s obzirom na godine, bez problema dobila rodiljni dopust radi čuvanja trudnoće. To je bilo sjajno. Manje je sjajno bilo to što smo se uselili u stan Stivovih roditelja.

60

„To je samo privremeno, dok ne nađemo bolje rješenje.“, rekla sam Stivu, a on je samo šutio i nisam znala slaže li se sa mnom.

Kad smo došli od matičara, stara nam je servirala nekakve spackane torte i bučnicu. Ništa od toga nisam mogla ni okusiti pa sam se ispričala trudnoćom. I kasnije sam imala problema s prehranom, jer je stara kuhala one svoje splačine koje ja nisam mogla ni okusiti, pa sam se često hranila ćevapčićima u somunu, pizzom ili nekom drugom gotovom hranom koje sada, hvala Bogu, ima u izobilju na svakom koraku.

A onda je počelo. Stara je rekla: „Julkice, možeš li malo stišati televizor, susjedi prigovaraju.“ „Julijana, zovem se Julijana!“, rekla sam, a na ono o televizoru nisam se ni obazirala. Više me pogodilo to što me zove Julka, nego što se susjedi bune zbog televizora.

Istina je bila da sam ja ta koja se trebala žaliti. Ne znam jesu li bili gori susjedi iznad ili ispod nas ili moji ukućani. Ako sam htjela na zahod, netko je bio na zahodu ili je upravo iz njega izašao, što je gotovo isto.

I nama dođe da zalajemo 61

Ako sam se htjela okupati, netko je bio u kupaonici, ako sam trebala nešto iz frižidera, netko je visio na njemu.

Jako mi je teško padalo i to što stari toliko puši. Pali cigaretu na cigareti.

Prvu upali, a posljednju ugasi u krevetu. Kad sam tražila od Stiva da starom zabrani pušenje u stanu, obojica su se durili kao da sam mu uskratila svježi zrak.

Ta velika zgrada puna je zvukova, nesnosnih, nasilnih, nametljivih zvukova. Štitila sam se od njih kako sam znala, uglavnom tako da sam pojačavala vlastite, izabrane zvukove.

Susjeda u stanu iznad našeg lupala je klompama. To se čuje kao da mi lupa po mozgu. Ne, ne može nositi mekane papuče! „Ali, klompe se kod nas jako čuju.“, rekla sam joj. „Žalim, curo. Živiš u stanu, moraš se priviknuti na takav život i zvukove.

Kome smetaju susjedi, može se odseliti na pusti otok.“ „Ali, meni ne smetaju susjedi, meni smetaju klompe.“, rekla sam. „Bed.“, rekla je. „Trebaš još nešto?“ „Ne!“, rekla sam i ona je zalupila vratima.

62

Nisam znala što bih, pa sam je prestala pozdravljati. I nju i njezinog muža, žgoljavca koji je samo šutio kad bi vikala na njega.

Od tog horora budila sam se noću. Negdje se čula vešmašina, ljudi su lovili jeftinu struju, netko je puštao vodu u WC-u, zatim igrica - fiju, fiju, puf, paf, bum, fiju. Stiv je spavao i puhao kroz nos. Otišla sam do WC-a i namjerno pustila vodu. Zatim sam otišla u kuhinju i otvorila slavinu. Nek’ malo curi dok ne dođe hladna voda. Što ako susjedima smeta buka, i meni koješta smeta, pa moram trpjeti.

Onda se rodio moj Martin. Stiv je htio da se zove Andrija, poput njegova oca, a ja sam otišla matičaru i upisala ga kao Martina.

Martin je plakao. To mu je bila najčešća, a isprva i jedina aktivnost.

Plakanje mi je smetalo, ali ne mogu reći da mi nije bilo drago kad su starci počeli histerizirati: pa što će reći susjedi, tko će u kući moći spavati od tolike dreke, svi će nas zamrziti i tome slično. „Ali, mala djeca plaču.“, odgovorila sam im. „Da, ali trebaš ga više nosati, tepati mu, i nunati ga dok ne zaspi.“ „Ovo s nosanjem zaboravite. Nahranit ću ga, okupati, presvući, a onda će spavati“.

I nama dođe da zalajemo 63

Svekrva se prekrižila: „Dobit će bruh.“ „Ići ćemo doktoru.“, rekla sam. „Dida će se uzrujati.“, odgovorila je. „Nek’ uzme tabletu, a možete kupiti i čepiće protiv buke.“, rekla sam.

Ja sam kupila čepiće protiv buke. Nisu baš nešto, ali koriste ako je buka manja. Protiv dječjeg plača su nemoćni.

Ne sjećam se točno kada i kako je krenula priča o preseljenju. Valjda nisam čula od buke, ali sigurna sam da je to stara zakuhala. Prijedlog je bio da se kupi kuća na periferiji.

Bez uvijanja rekla sam im rekla da ne idem na selo i da Martinu i meni kupe dvosoban stan u nekoj novogradnji „Ali, ti se ne možeš složiti sa susjedima.“, rekla je stara. „To prepustite meni“.

Po cijele noći raspravljali su što i gdje će kupiti. Pravila sam se da me se ti razgovori ne tiču. Iznijela sam svoj zahtjev pa da vidim hoće li svog jedinog unuka izbaciti na cestu ili poslati u podstanarstvo. To je bila moja borba za Martina i ako sada toga nisu svjesni kasnije će im biti na savjesti.

64

I tako su za Martina kupili garsonijeru, rekli su da je to najviše što mogu jer im u protivnom neće ostati dovoljno novaca da kupe nešto sebi. Upisali su Martina kao vlasnika garsonijere, kao da bih ja prodala stan svog djeteta. Potpuno je jasno da je on još mali pa ja moram živjeti s njim, a oni tu ne mogu ništa.

Nakon što sam se uselila u tu mizernu garsonijeru, postavila sam se prema susjedima tako da im ne padne na pamet išta mi prigovarati.

Stivu ne dozvoljavam da nas posjećuje. Nema on što tražiti u mom stanu. Nitko me na to ne može prisiliti. Pokušavao je nešto s policijom i Centrom za socijalnu skrb, ali nemaju oni toliko živaca koliko ih ja imam. Uostalom, ja se borim za svoj opstanak, a oni rade za plaću. To je velika razlika.

Martina ne puštam u onu njihovu šupu. Užasavam se nehigijenskih uvjeta u kojima žive i nitko me neće prisiliti da tamo odvodim svoje dijete.

S vremenom su odustali, ali pojavit će se oni opet, to sam sigurna.

Bila bih najsretnija da ih sve mogu izbrisati iz svog života i početi ispočetka, ali nije to lako. Sad se moram sama brinuti i za Martina, a jedva se brinem za sebe.

I nama dođe da zalajemo 65

Teuta Butuči

Treća vrata lijevo i ravno do dna

Treća vrata lijevo i ravno do dna 67

Zrak je ponovno težak i pregust zbog topline koja nadire kroz otvoreni prozor. Odjeća ti se lijepi za kožu od vrućine, niti pamuka pružaju osjećaj poput niti oštre žice utkane u vremenom razdrljenu tkaninu.

Na satu iritantno digitalnim, iritantno crvenim brojkama piše da je točno 2:22 ujutro. A ti još ležiš u krevetu u potpuno budnom stanju.

A to čudovišno, šizoidno treskanje koje tvoji susjedi nazivaju glazbom sigurno ti neće pomoći da zaspiš. A nemaš više dvadeset godina nego skoro trostruko i kusur, i sutra ćeš se osjećati umorno kao mazga zbog još jedne probdjele noći. A ne, vidio si ih, danas, sinoć, preksinoć, svaki dan. Bezobrazna rulja crno odjevenih grintađija, jebo im pas mater, kako samo nemaju osjećaja za druge ljude. U kurac i s tim, sad je DOSTA! Ustaješ iz kreveta odlučno u svojoj pohabanoj starini uspoređenoj s njihovim, možda još uvijek dekadom započetim (bezobrazni studenti!), brojem godina. Uzimaš rascufani crveni kućni ogrtač, nabadaš prljave plave papuče na noge te izlaziš kroz drvena vrata svojega stana na kvadratno, crnobijelim mramorom popločen pod obgrljen sivim, trusećim zidovima hodnika. Prolaziš jedna vrata, tišina. Susjeda Ana,

68

naravno, već spava glavom uvijenom u kilu i pol ružičastih viklera.

Druga vrata, familija Familijewich i one njihove tri debele štrudle od djece. Dalje, niz stepenice, treskanje tvojih koraka o hladni pod, na drugom katu – tišina – još jedan niz stepenica, još jedan niz treskavih koraka ravno do podruma. Buka bezobrazne podstanarske klinčadije koja živi u podrumu. Ulaziš u podrumski hodnik, hrpa vreća za smeće truli i smrdi ispred jednog stana, sve je bučnije. Prva vrata, druga… treća vrata lijevo. Val buke i treštanja. Fluorescentna naljepnica na vratima s natpisom Nigdjezemska. Zvono je potrgano, klinčadija ga je nečime izbila iz zida i sad žice vire na sve strane. Buka i dalje trešti u svom obliku kaosa. Silovito udaraš šakom o vrata, derući se nešto o ljudima i bučnom, stajskom smeću. Grlo ti je već suho, nemaš više dvadeset nego tri puta toliko, tresneš malim prstom o vrata i sad te ruka boli. Jebo ih patak... Odlučuješ po posljednji put pokušati lupanjem o vrata iskamčiti svoja susjedska prava, ali u trenutku kad tvoja šaka skoro dotakne drvenu površinu, vrata se najednom otvore. Glazba je nekuda nestala, kao da se iscijedila iz prostora kroz veliki metafizički

Treća vrata lijevo i ravno do dna 69

odvod. Totalni šok i nevjerica dok tvoja šaka još uvijek visi u zraku, kao da namjerava ponovno pokucati. Ispred sebe ne vidiš nikoga, samo tamu. Negdje na polusvjesnoj razini odlučuješ ući u stan. Stupaš nogom preko praga, no onda se spotakneš o vlastita stopala te padneš ravno na svoju preveliku nosinu. Psujući se ispraviš, sa svojom reumom u leđima i tupim, bolnim zujanjem u zglobovima. Osjećaš nervozno ubrzanje svoga staračkog srca u svojim staračkim grudima. Prođe te jeza kad se u drugom uglu prostora najednom upali malena, stolna lampa s prašnim ružičastim abažurom od plisiranog platna. Lampa baca zamućenu žutu svjetlost po prostoriji koja se sastoji ni od čega drugog osim te jedne lampe i truloga prljavožutog kauča. „Koji kurac zuriš, jebote?“, na tebe se otrese čovjek odjeven u veliki, prastari kostim ružičastog zeca.

U nevjerici zuriš u njega pitajući se otkud se pojavio. „Daj se smiri, bokte, upišat ćeš se od straha.“, dobacuje tip koji sjedi na kauču. Ima crne lakirane cipele na nogama i puši cigaretu. Nokti su mu žuti i prljavi. Uši kostima potrgane su tako da jedno stoji uspravno, a

70

drugo visi napola. A iz preklopa mu vire dvije zahrđale žice. Tip na licu ima rezigniranu grimasu negdje između frustracije i gađenja, baca čik na pod i gasi ga cipelom, a onda vadi novi paketić cigareta iz kostima. „‘Oš pljugu?“, upita te bezizražajnim glasom. Kimaš glavom te nesigurnim koracima prilaziš čovjeku-zecu. Sjedaš do njega na kauč te uzimaš cigaretu. Oboje sjedite u tišini zureći u sivi zid pred sobom. Već 20 godina nisi pušio jer ti je doktor rekao da moraš prestati zbog pluća.

Udišeš dim i skoro se zadaviš od kašlja. „Jebote…“, gadljivo primjećuje čovjek-zec. Ti si i dalje van sebe od jeze. Zažališ što si uopće izašao iz svoga stana. Okrećeš se prema njemu i netremice buljiš dok ti pepeo s cigarete pada po bademantelu i papučama. „Tko si, pobogu, ti?“, začuješ vlastiti glas kao zavezan u čvor. Čovjekzec te gleda. „Jesi ti lobotomiran, jebote? Glup ili nešto? Kak’ tko sam ja, jebote?“, uzvraća uz neskriveno razočarenje. „Oh, majke mi… Možda da krenemo ispočetka.“, nastavlja čovjek-zec. „Ja sam Andy Monroe. Trebalo bi mi biti drago... iako nije... ja sam vaš zec-vodič.“

Treća vrata lijevo i ravno do dna 71

„Moj zec… šta?“, promrmljaš zureći još nepovjerljivije prema čovjekuzecu. „Zec-vodič! Jebote, jesi gluh?!“, zaurla frustrirano Andy Monroe, a onda otpuhne dim te promrmlja sam za sebe: „Jebote, šta sam ja prihvatio ovaj posao…“, Andy Monroe vadi ručni sat iz istoga džepa iz kojeg je izvukao i cigarete. „Trebamo više krenut.“, ustanovi gledajući na sat. Osjećaš se kao da su ti noge kirurški odstranjene te da nikada više nećeš moći ustati s toga prljavožutog kauča. „Idemo! Završava mi smjena!“, zaurla on ustajući. „Idemo… Kamo?“, propiskutaš s ono malo zraka koji ti je ostao u plućima. Nadaš se da još uvijek znaš disati. Andy zapadne u totalnu nevjericu na tvoje riječi. „Kuda idemo? A kud misliš? Jel’ piše Nigdjezemska na vratima? Jel’ zvono potrgano? Jel’ si pokucao 11 puta? Jel’ sam ja odjeven u jebenoga ružičastog zeca s jebenim ružičastim ušima?! Jebote! Kud’ idemo?!“, govori Andy van sebe. „Ali gdje sam?“

72

„U jebenoj zečjoj rupi!“, odvrati frustrirani Andy. „Ti si samo još jedna osoba koja je pala u zečju rupu, MORONČINO!“ „Ja ne znam o čemu ti pričaš! Kakva rupa!? Ja nisam u nikakvoj rupi!“ A onda se sjetiš onog pada preko praga. Osjećaš kako jeza iskrivljuje tvoje živce i provlači ti se kroz kralježnicu poput dugačke, hladne zmije.

Zadnjim snagama odlaziš u smjeru gdje su bila ulazna vrata, napraviš tih nekoliko koraka, a onda – dotakneš hrapavi, sivi zid. Ondje gdje su bila vrata sad je zid. ZID. U strahu podižeš pogled prema gore, i vidiš… tamo gore, visoko, visoko gore… vidiš otvorena vrata kroz koja prodire svjetlost s hodnika. I to je previše. Osjetiš da te obuhvaća slabost i padaš u nesvijest.

Desetak minuta kasnije budiš se pod istim onim prljavim svjetlom lampe, nadajući se da je sve bio san, dok ne primijetiš da Andy Monroe još uvijek sjedi na trosjedu sa svojim čikom u ustima. Unatoč tome što nervozno lupka nogom o pod i povlači dimove cigarete kao da će sudnji dan, čini se mrvicu obzirnijim nego prije. „Je’s dobro?“ „Aaa... aha. Boli me glava…“

Treća vrata lijevo i ravno do dna 73

„Kad si tresnuo njome o pod, tupsone.“ „Ne, boli me glava jer… sve ovo nema smisla… niti gdje sam… niti...“, gledaš prema Andyu pokušavajući koherentno izraziti svoju zbunjenost, ali ničega koherentnog više nema u tvom mozgu. „Nalaziš se u zečjoj rupi. Upao si u zečju rupu. Ti si ovamo sam došao. Želio si, iz nekog nadasve mutavog razloga kojeg ja ne razumijem, niti ikada hoću, posjetiti paralelnu dimenziju svojeg života.“ „Ali ja nisam... Molim?!? Ja sam samo...“, započinješ užurbano govoriti, ali te Andy prekine podignuvši prst. „A ti si samo! Samo što? Da, da, da, da... ti nisi imao nikakve namjere upadati u paralelne dimenzije i tako to... Naravno! Nitko nikada nema namjeru upadati u paralelne dimenzije! To se desi, samo od sebe, ponekad s očitim razlogom, ponekad bez...“, Andy gleda u tebe frustriran što očito objašnjava istu stvar ponovno i ponovno svima koji nehotice upadnu u zečju rupu. „Ova moja rupa...“, nastavlja šireći ruke i ogledavajući se oko sebe. „... je portal kojime vi, nezadovoljni moroni, putujete u paralelne dimenzije svojih života. One su sve ono što se moglo dogoditi u vašem životu, ali nije. U većini slučajeva razlike među njima

74

i nisu nešto velike, i većinom ljudi odlaze u paralelne dimenzije svojih života da pronađu sami sebe promatrajući druge sebe... ili da dobiju odgovore na neka pitanja... ili jednostavno jer su moroni kojima je u životu dosadno pa ih njihova podsvijest potkraj života nekako dovede do ove moje rupe. Ne znam, nemam pojma... ja samo radim ovaj posao.

Moraš shvatiti da vrijeme nije pravac koji ide od točke A do točke B do točke C… vrijeme je više kao lonac zamotanih, prekuhanih špageta.

Isto tako stvarnost, i njezine dimenzije, nisu pravilno raspoređene jedna do druge kao stranice u knjizi, nego su više nalik onome što bi se desilo knjizi da je 16 puta zaredom ubaciš u rezalicu papira. I to je sve što je potrebno objašnjavati. Sve ostalo je nemoguće objasniti jer je neprestano u pokretu.“ „Oh...“, uspijevaš izustiti nakon Andyjevog monologa. A onda se sjetiš jedne vrlo bitne rečenice. „Hoćeš reći da me moja podsvijest onda ovamo dovela jer... je meni bilo dosadno pred kraj života? Znači li to da ću ja ubrzo umrijeti?“ Pomisao na smrt čini se okrutna i teška, poput velikih betonskih blokova, i strah najednom postane grozničavo prisutan u tvome biću.

Treća vrata lijevo i ravno do dna 75

„Aha.“, odgovara Andy potpuno ravnodušno. „Možda. Možda ne.

Vrijeme i stvarnost su u neprestanom mijenjanju. Sve je moguće i ništa nije jednostavno objašnjivo.“ „O bože...“ „Možemo li sada napokon krenuti?“ Neodređeno kimaš glavom siguran ni u što dok te Andy hvata za nadlakticu i povlači sa sobom prema zidu koji se čini sve maglovitiji što mu se više približavate. „Možeš li, molim te, trepnuti dvaput?“ Trepneš jedanput zbunjeno na Andyjeve riječi. Onda trepneš još jedanput isto toliko zbunjeno. A tada shvatiš kako zida ispred tebe više nema, nego se on rasplinuo u plavičastu maglicu, otkrivajući zemljani tunel u koji stupate. Krećete se polako, ti i Andy, on frustriran svojim glupim poslom zeca vodiča, ti u stanju euforične depresije. Ne možeš vjerovati da ti je ovaj lik susjed. Ili nije? Ti si upao u zečju rupu? U paralelnu dimenziju? I možda to znači da ćeš ubrzo umrijeti? Možda i ne? Gdje je nestala ona bezobrazna dječurlija i njihovo neprestano elektronsko nabijanje? A možda si

76

profulao stan, ušao u neki drugi… ali ne, to je nemoguće, dobro si ih vidio više puta kako ulaze u isti stan s onom groznom naljepnicom i potrganim zvonom. A možda su stanovi nekako povezani ormarima pa je klinčadija šmugnula da ne pozoveš policiju, i ostavila ovog zečjeg pajaca da te odvede u neku rupu i tresne kamenom o glavu?

A možda te klinčadija drogirala nekim plinom i sve je ovo samo halucinacija? A možda... su vrijeme i stvarnost u neprestanom mijenjanju? A, a, a, a, a…

Najednom neočekivano stupate u svjetlost. To je ona sumračna svjetlost grada. Nalaziš se na pokisloj ulici pokislog betona s pokislim zgradama i semaforima i ostalim pokislim stvarima. Osjeća se miris kišne pokislosti u zraku. Hladno je, ali ne previše, no ipak čvršće stežeš svoj kućni ogrtač oko sebe, više od neugode nego hladnoće. Sve je normalno, ali sve se čini nekako izobličeno. Nekako drugačije, nekako… „Eto, Nigdjezemska. Ovo je neka vrst predvorja iz kojeg se odlazi u paralelne dimenzije. Sve je to dio Pop-a-Sonic sustava. Nije baš šta ste očekivali, jel’ da? Nitko ne očekuje da bude ovako…“

Treća vrata lijevo i ravno do dna 77

„Jel’ se ovamo dolazi nakon smrti?!“, upitaš tiho i uplašeno. Andy se ponovno čini kao da bi najradije nešto opsovao i tresnuo te, ali ipak nastavlja ugodnim, pristojnim tonom: „Niste još umrli. Ovo nije Nakon Smrti, nije Limb, nije ništa nego Nigdjezemska. Ok? Za nekih par bilijardi godina po tvom vremenu, ljudska će civilizacija dovoljno uznapredovati da shvati kako vrijeme i stvarnost nisu pravocrtne linije nego kašaste nakupine svega. I kada to shvate, izgradit će Pop-a-Sonic sustav... skraćeno PAS. Sve ovo što vidiš tu dio je sustava, i moja zečja rupa, tamo iza, dio je sustava, i ja radim za sustav...“ Lagano kimaš glavom gledajući oko sebe. Nije da mu u potpunosti vjeruješ. „Znači još živim?“, upitaš skeptično. „Aha. Još živite.“, potvrđuje Andy. Onda primjećuješ promjenu u njegovom ponašanju. Prije te stalno nazivao moronom i šupčinom. „Zašto mi se obraćaš s vi?“ Andy Monroe otfrkne nosom.

78

„Zato što smo sad u Nigdjezemskoj gdje ne smijem pušit i moram biti pristojan prema vama jer ću inače dobit otkaz. To je jedan od razloga zašto sam uopće prihvatio ovaj posao…“, objašnjava Andy pokazujući prstom u smjeru iz kojeg ste ispali. “…tamo s druge strane mogu biti neljubazan, mogu pit, pušit… mogu šta hoću. Jer me šef tamo ne vidi.

Ali... Vi niste više moja briga, ja sam vas kao zec vodič do ovdje doveo, a sad idete k Marylin. Ona će vam pokazati gdje je najbliži hotel, a onda ste prepušteni sami sebi.“ Dok slušaš što Andy govori, iz daljine se pojavljuje žena odjevena u pilotsku uniformu. „Dobar dan, ja sam Marylin Warhol.“ govori žena pružajući vam ruku.

Rukujete se dok vam Andy odmahuje vraćajući se prema tunelu iz kojeg ste izišli, a koji visi nekih pola metra od tla te nestaje u praznom zraku. Gotovo da se možete kladiti kako ste ga vidjeli da pali čik čim je nogom stupio u tunel. „Vi mora da ste naš novi gost. Izgledate kao da nemate pojma zašto ste ovdje. To je u redu, većina naših posjetitelja dolazi s velikih prostornovremenskih udaljenosti i nemaju pojma zašto su ovdje. Ne brinite,

Treća vrata lijevo i ravno do dna 79

odvest ću vas u hotel…“, nastavlja Marylin Warhol dok vas vodi niz ulicu.

Zamakli ste u drugu ulicu, zrak je ovdje postao hladniji. Nedugo zatim stojite pred šesterokatnicom plastične bijele fasade i neonskim znakom iznad ulaza na kojem piše: Hotel Nigdjezemska. Marylin vadi ključeve s okruglim zelenim privjeskom označenim brojem 64. „Ovdje vas ostavljam, ključ vaše paralelne dimenzije... mislim, vaše sobe...“, pruža ti ključ sa zelenim privjeskom kojeg primaš u ruku kao da se radi o nekoj krepanoj omanjoj životinji. Marylin vikne „Doviđenja!“, te nestane trčeći niz ulicu. Ostaneš sam, s ključem pred Hotelom Nigdjezemska. Počinje kišiti, ulaziš u hotel kroz rotirajuća vrata. Unutra svira neka prastara šansona, probijaš se kroz zvuk do recepcije gdje nema nikoga. Na pultu stoji samo natpis Hotelska samoposluga: odvedite se do vaše sobe sami, mi smo uzeli godišnji na neodređeno. P.S. Ručnici su u ormaru na drugom katu.

Odlaziš do lifta koji se otvara te vidiš da je sav prekriven gumbićima, za svaku sobu po jedan, kao na vagi za voće u dućanu. Pritisneš broj 64, lift se zatvori i počne uspinjati u ritmu iste one neugodne, prastare

80

šansone koja pulsira kroz starinske kvrgave zvučnike. Nakon dobrih desetak minuta vrata se otvore prema dugačkom hodniku na čijem se kraju nalaze jedna jedina vrata s fluorescentno zelenim brojem 64. S knedlom u grlu, izlaziš iz lifta i zaputiš se prema sobi. Je li ono Marylin rekla da su ovo vrata tvoje paralelne dimenzije? Uzimaš ključ i drhtavim prstima otključavaš bravu, iznutra se čuje nešto kao šištanje i siktanje.

Nekoliko sekunda čekaš zadržavajući dah, a onda naglo širom otvoriš vrata. Zaprepastiš se kad shvatiš da gledaš u vlastitu dnevnu sobu.

Ništa se nije promijenilo. Uđeš u stan, zatvoriš vrata, pogledaš kroz ključanicu – obični stari hodnik tvoje zgrade. Osjetiš nevjerojatno olakšanje, sigurno si sve ovo usnuo i nekako domjesečario iz spavaće sobe. Onda otvaraš vrata s novootkrivenim optimizmom – samo da bi se iza njih ponovno ukazao hodnik Hotela Nigdjezemska. Tvoj optimizam rasprsne se kao balon od sapunice, držeći se još samo u jadnim, malim, tankim, pjenastim naborima na tvom umu. Ponovno gledaš kroz ključanicu – hodnik u staroj zgradi. Otvaraš vrata – hodnik Hotela Nigdjezemska. Tada začuješ korake iza sebe, okreneš se i urlikom zaprepaštenja zateturaš unazad. Ravno pred tobom stoji još jedan Ti,

Treća vrata lijevo i ravno do dna 81

u papučama i pidžami, istoj pidžami koju imaš ispod kućnog ogrtača, istim papučama koje imaš na nogama. „Tko si pobogu ti?!“, povikneš prema drugome sebi. Drugi Ti samo slegne ramenima. „Čovječe, pa ja sam ti susjed. U paralelnoj dimenziji mislim, takav susjed. Mislim... ja sam ti... iako si ti isto tako ti... ali ja sam ti u jednoj od varijanti našega života... Mislim, zgodno je to što se ovdje malo toga promijenilo u odnosu na dimenziju iz koje dolaziš... vidiš, ako odeš do sobe 63, naći ćeš Anu, a u sobi 62 familiju Familijewich…

Multidimenzionalnost svemira, čovječe…“ Drugi Ti najednom zastane usred rečenice, a na lice mu se spusti izraz sažaljenja. „Ah, da, ti o tome ništa ne znaš, ti živiš u onoj jednostavnijoj dimenziji u kojoj su ljudi i dalje… neinformirani.“, nastavlja Drugi Ti točeći si mlijeko u šalicu. „Vidiš, svi imamo susjede koji postoje u istoj prostornoj točki našega prostornog postojanja. Samo što smo… pomaknuti jedni od drugih za beskrajno mali dio paralelnog prostora, zbog čega smo odvojeni svatko u svojoj dimenziji… Ali to tebi ništa nije jasno, jel’ tako?“, upita Drugi Ti tumačeći tvoju izgubljenu facu. „Kakogod… No istini za

82

volju, upao si u čitav ovaj splet zbog mene. Ona buka koju si čuo, ona klinčadija… Eh, to nisu tvoji susjedi, to su moji susjedi. Eno, žive tamo dolje u sobi 61, neka neogotičarska hrpa, samo što je soba 61 nekoć bila međudimenzionalni portal, hoću reći, prije zečjih rupa, sad su to modernizirali, sve dok ga sanitarna kontrola nije zatvorila zbog lošeg održavanja... Jako je smrdjelo, znaš, sve to međudimenzionalno smeće koje ljudi bacaju… Klinci sad tamo žive jer je jeftino, al` jebi ga, izgleda da nisu dobro zapečatili portal pa je zvuk uspio iscuriti kroz njega.

Zvuk prolazi svugdje, znaš, fluidniji je od drugih tvari… ali svejedno, neće ti više smetati, klinci su se preselili u sobu 67 jer je veća i ima balkon.“, završava Drugi Ti svoj monolog. Neko vrijeme samo zuriš u Drugog Sebe. „Zar ja zbilja tako izgledam?“ „Hoćeš reći da… ovo…“, zastajkuješ u govoru proučavajući prostoriju koja je u svakom detalju zrcalna slika tvoje dnevne sobe. „Da! Upoznaj svoje susjedstvo!“, uzvikne Drugi Ti širokim osmjehom s TV reklama i šalicom mlijeka u ruci. „Hoćeš možda mlijeka? Ponudio bih ti kavu, ali ona je već desetljećima zabranjena pa je u svojoj

Treća vrata lijevo i ravno do dna 83

sebičnosti ne želim dijeliti s drugima. Uzgajam je u podrumu.“ „Ali... onaj tamo... Andy Monroe je rekao... da sam ja ovdje došao u paralelnu dimenziju svojega života da bih...“ „Ah, Andy Monroe... misliš zaposlenik Zec, jel’?“ „Da...“ „Ali vrijeme i stvarnost su neprestano u fluksu.“, osmjehne se Drugi Ti vrteći šalicu mlijeka po stolu. „Ali... koja je onda poanta svega ovoga?!“, najednom uzvikneš nesvjestan činjenice da si već neko vrijeme ljut. Drugi Ti ponaša se jednako ravnodušno kao i Andy Monroe kada ti je rekao da bi mogao ubrzo umrijeti. „Nema poante, to je poanta. Nema pravilnosti, to je pravilo.“ „Molim?! Ti nisi normalan!! To je nemoguće i točka!!“ „Moguće je, moguće... glavno svojstvo svega je kaos. Samo što ti to nitko još nije rekao. Doba iz kojeg dolaziš još nije shvatilo da je glavno svojstvo svega kaos. Budeš vidio za par tisuća godina kad napokon rascijepe atom, onda će ti sve lijepo biti jasno.“

84

Čini ti se kao da ti se glava na ramenima napuhnula na veličinu omanjeg cepelina punjenog uskomešanim, kaotičnim mislima, i kao da će se ubrzo raspuknuti. Drugi Ti mrtav hladan pije mlijeko iz šalice i lista novine na stolu. Najedanput se ulazna vrata iza tebe otvore te u prostoriju uđe mršav čovjek dugih, uvijenih brkova. „¿Qué?“, uzvikne šokirano čovjek, grčevito se držeći za kvaku na vratima i smeteno buljeći oko sebe. Ustukneš par koraka nazad. Drugi Ti i dalje mirno čita novine za stolom. „Jel’ nam i ovaj susjed?“, upitaš Drugog Sebe dok čovjek s brkovima, širom otvorenih očiju bulji u vas dvoje i mrmlja nešto sam za sebe. „Ne, on je slikar. Baulja uokolo dimenzijama pa svako malo završi ovdje.

Ne znam zašto, očito je moj stan neka vrsta međudimenzionalnog križišta, svakakvi luđaci mi se nađu pred vratima. Ali uđe u naviku pa više ne primjećuješ…“ Čovjek s brkovima nezadovoljan uđe u sobu i počne proučavati zidove. „Iako, ovaj je tu češće nego drugi. Misli da je neki veliki slikar, kaže da se zove Dalí, ali ja nikad nisam čuo za njega. Očito je poznat samo

Treća vrata lijevo i ravno do dna 85

u svojoj dimenziji. Ne kao Sky Vaan Lisijdink, na primjer… E, taj je slikar u više od 16 dimenzija…“ Cepelin koji je tvoja glava sve više bubri i sve se više napuhuje. Ovo je previše za tebe, želiš van, želiš otići, želiš… „Želim kući.“, izjavljuješ najednom odlučnim glasom. „Dosta mi je… svega… ovog…“ Drugi Ti samo sliježe ramenima. „Pa idi.“, kaže ti. „A kako??“ „A, a, a, a, a…“, ruga se Drugi Ti. „Pukni se nečim po glavi, ja čitam novine.“ „Molim?!“, uzvikneš uzrujano.

Drugi Ti koluta očima snebivajući se nad tvojom očiglednom glupošću.

A onda se okreneš i shvatiš da onaj slikar s brkovima ide prema tebi noseći veliku tavu u rukama i sipajući prijeteći zvučne riječi koje ne razumiješ. Prije nego shvatiš što se događa, ovaj te silno odalami tavom po glavi, čuješ zvonjavu i zujanje, a onda se lagano zaljuljaš na nogama i tresneš na pod u nesvijest kao deblo nespretno posječeno u šumi.

86

Svjetlost. Otvaraš oči. Toplina. Budiš se na hodniku pred svojim stanom. Ošamućeno gledaš oko sebe je li sve uobičajeno. Vrata slijeva se otvaraju i na hodnik izađe Ana, još uvijek s viklerima u kosi.

Sumnjičavo te pogleda. Shvatiš da ležiš na podu u hodniku, u pidžami, kućnom ogrtaču i papučama. „‘Ste dobro sused? Kaj delate tak na podu? ‘Ću zvat hitnu?“ U šoku ustaješ na noge i upitaš Anu je li ona sinoć čula ikakvu buku.

Ana pilji u tebe kao u duha, znaš da će već proširiti trač kako spavaš na podu u hodniku. „Ništ’ ja nisam čula.“, odmahuje glavom dok se saginje natočiti mlijeko u malu plastičnu posudu koju drži pored vrata. Ana ostavlja to mlijeko dvorišnoj mački koja se svako jutro dovuče, mokra i smrdljiva, pred Anina vrata. „Sused, a da vi popričate s doktorom?“, predlaže ti Ana naherene glave.

Promrmljaš nekakvu ispriku i otvoriš vrata svoga stana – unutra je (Hvala nebesima!) samo tvoja, normalna, dnevna soba. Ana zatvara vrata i odlazi. Mačka se dovuče do zdjelice s mlijekom, gledaš je kako halapljivo pije lapćući jezikom. A onda mačka podigne glavu, pogleda

u tebe, zatrči se prema drugoj strani hodnika te nestane prošavši kroza zid. Ulaziš u svoj stan i zatvaraš vrata. Mačka je vjerojatno još uvijek negdje u zidu. Ili negdje drugdje. Što je ono bilo, vrijeme i stvarnost su u neprestanom mijenjanju? Osjećaš se umorno, samo želiš spavati… nije te briga ni za što, nije te briga što se desilo, odlučio si sve to ignorirati.

A onda ulaziš u spavaću sobu gdje zatekneš začuđenoga, mršavog tipa u tamnoplavom fraku s lulom u ustima. Tip tvrdi da se zove Sherlock Holmes. Isto tako tvrdi da ti je susjed.

Treća vrata lijevo i ravno do dna 87

Gregory Norminton

Otrovno stablo

Ovo je priča koju mi je ispričao susjed. Ne mogu reći koliko je istinita jer nisam upoznao njene sudionike. Doduše, udisao sam sitne čestice kože i kose koje su nekoć pripadale jednome od njih: mom prethodniku u ovoj kući, čovjeku savršeno nepamtljivog imena – Roger Wilson.

Njegovu ulogu u priči – priči o prijateljstvu – osjećam se prisiljenim iznijeti, kao da mi se njegov duh nadvija nad ramenima. No, premda je ovo priča o prijateljstvu, ujedno je i priča o mržnji: mržnji koja niče iz zaduženosti i postaje pokretačka sila u životu. Na vama je da je shvatite kako želite.

Isplovili su iz Liverpoola za Singapur1, dva svrabljiva mladića obučena u čoju, zapanjena tropskom vrućinom. Roger Wilson je bio običan vojnik s tek završenom klasičnom gimnazijom; Frank Lively, diplomant vojne Otrovno stablo 89

1 Ovaj dio priče događa se u vrijeme Malajske krize, koja je trajala od 1948. do 1960. godine. U tom ratu, na području današnje Malezije sukobile su se snage Commonwealtha i Malajske nacionalne oslobodilačke fronte, koju su uglavnom činili pripadnici kineske manjine (op.ur.).

90

akademije Sandhurst, bio je poručnik prvog bataljuna Worcestershirske regimente.

Obučavani u prljavoj, uslijed omare grozničavoj prašumi, razvili su obostranu naklonost koja je nabujala do prijateljstva na nemirnome brodu za Butterworth. Iz sumaglice te industrijske luke, poslani su u patroliranje izvorišnog porječja rijeke Muda.

Rogera i Franka uljuljavao je u san noćni zbor žaba i cvrčaka. Pod uznojenim platnom budili su se uz sirenski zov gibona i zračni fijuk kljunorožaca. Dani su bili jad znoja i praška za ojedine; razdoblja odmora otkrivala su napola zgrušane tragove krvi koje su ostavile site pijavice. O jamičarkama i škorpionima govorilo se koliko i o neprijateljima Kinezima. Bio je to muk straha, jer se ni britanski ni malajski vojnici nisu mogli nadati da će preživjeti zarobljeništvo.

Dok su prelazili nabujali potok upali su u zasjedu. Frank Lively često je ponosno pričao o svojim prašumskim pustolovinama; sjećao bi se jata riba boje tamnog lišća i krastače staklastih očiju koja je plivala pred njihovim čizmama. Dvojica su vojnika pala. Ostatak je voda, pod zaklanjajućom paljbom, uspio stići do obale i započeti protunapad.

Otrovno stablo 91

Jedan od palih bio je dvadesetogodišnji Jack Harmon, sin mesara iz Tewkesburryja. Drugi, mnogo sretniji od vojnika Harmona jer je preživio, bio je Roger Wilson. Pogođen u lijevo bedro, hipnotiziran izljevom svoje krvi u potok, Roger se pokušao domoći zaklona srušenog stabla, no bol i iznenadna nemoć zadržale su ga izloženog u potoku.

Samo ga je pljusak hladne vode o lice spasio od nesvjestice. Jato blata uzletjelo je s obale, vodeni cvjetovi rasprskivali su se u potoku. Nečije noge zapljusnule su ga vodom. Osjetio je kako ga vuku na sigurno.

Junaštvo Franka Livelyja toga dana prošlo je neodlikovano. Prijateljstvo s čovjekom kojemu je spasio život bila mu je dovoljna naknada.

Vojnika Wilsona poručnik je nekoliko puta posjetio u vojnoj bolnici.

Povjeravao se Rogeru o svom životu i on je, iz pristojnosti, uzvratio bliskost. Razmijenili su adrese prije Rogerovog povratka u domovinu i, u mjesecima koji su uslijedili, nekoliko je pisama stiglo u bolnicu u Bordonu gdje se Roger oporavljao.

Njih dvojica ponovno su se susreli 1956. godine, nakon što je Frank odstupio iz službe. Frank, čiji je otac bio netko i nešto u londonskom Cityju, ponudio je svom bivšem ratnom drugu neku nižu poziciju u

92

trgovačkoj banci gdje je on, Frank, tako lako pronašao posao. Roger se nećkao – dug je već bio prevelik. No, Frank je prezrivo odmahnuo na tu besmislicu. Inzistirao je pa je Roger, koji se uskoro ženio, prihvatio posao, zbog čega su godinama bili gotovo kolege. Frank je prihvatio molbu da postane kum Rogerovoj kćeri. Zauzvrat je Margaret Wilson bila kuma na vjenčanju Franka Livelyja i njegove voljene Susan.

Prijateljstvo parova doseglo je vrhunac 1960. godine, kada je Frank ugrabio priliku da kupi kuću tik do Wilsonovih. Postoji li u životu išta bolje od odabira vlastitih susjeda?

Blizina je izazvala urušavanje prijateljstva. Margaret Wilson i Susan Lively s vedrinom su dijelile breme majčinstva, dok su se njihovi supruzi međusobno neprimjetno udaljavali. To je trajalo godinama. Do kraja šezdesetih, Roger više nije prihvaćao partije golfa i s osmjehom žaljenja odbijao je s Livelyjima skupiti novac za zajednički odmor u Bretanji.

U Rogerovom se glasu pojavio novi ton koji je jedino njegova supruga primijetila. „Frank je preprisutan u našoj kući”, žalio se. „Zašto mu uvijek moram biti pri ruci kako bih ga podsjećao na njegovo herojstvo?” Pokušao je, plaćajući poduke iz tenisa, usmjeriti svoju djecu

Otrovno stablo 93

prema novim prijateljstvima, ali Rogerov dječak i Frankova dvojica sinova nastavljali su voditi svoje bitke iz prašume u Frankovom vrtu, dok je Rogerova kći Dorothy nadoknađivala manjak ženskog društva flertujući, od puberteta, s Frankovim najstarijim sinom Benom.

Tijekom vrelog ljeta 1976. godine flertovanje je izmaklo kontroli.

Roger je uhvatio Bena Livelyja i svoju kćer kako zajedno leže u prašini njene sobe. Surovost ispoljenog bijesa sve je zaprepastila i susjedi su na svojim veldski žutim travnjacima provirivali ponad usahlih kalina da promatraju kako Roger jaučućeg dječaka vuče do roditeljskog praga.

Uslijedio je rat iscrpljivanja u kojem je Dorothy bila zatočena u svojoj užarenoj sobi, a Ben je zavijao njeno ime preko živice od čempresa.

Margaret Wilson nastojala je urazumiti supruga, ali on nije popuštao sve dok suša nije prestala. Tada se Ben, zavezavši prtljagu za krov očeva auta, utučen odvezao na Sveučilište Warwick.

Unutar nekoliko godišnjih doba, djeca obaju kućanstava su odlepršala.

Dorothy, prvotno žarište napetosti, odselila se, čim joj je školovanje završilo u skvotersku komunu u Brixtonu. Roger je, da podnese sram tog izdajništva, usmjerio pozornost na novu nepravdu.

94

Ovoga puta bilo je to stablo ginka u Frankovom vrtu. U jednom ogorčenom pismu, Roger se pobunio protiv prekomjerne sjene stabla.

Frankov osobno dostavljen odgovor samo je to sažalno opovrgnuo.

Ginko – čije kinesko podrijetlo Roger nikada nije prestao zamjećivati – nije bio neki gorostas i nije mogao iscrpiti, kako je Roger tvrdio, svu vlagu iz tla. Eh, ali prokleto stablo njegovoj strani uskraćuje svjetlost – kako drukčije objasniti Frankov raskošan vrt! „Da, raskošan, tamo je kao u prašumi!”, žalio se Roger. „I nije ni čudo da je tako zelen kada uzmeš u obzir svu vodu koju troši i svu svjetlost koju oduzima našoj strani.”

Prepirka je godinama tinjala. Nevino stablo, još vidljivo s prozora moje radne sobe, postalo je simbol svega što je trovalo njihov odnos. Roger je otkresao granu koja je visjela nad njegovim gardenijama, ali dugoročni cilj sječe ostao je nepostignut.

Nedugo nakon odlaska u prijevremenu mirovinu, Frank Lively preživio je prvi srčani udar. To je dovelo do primirja među susjedima, čak i kratkotrajnog uspostavljanja „bilateralnog odnosa”. Frank je bio nov

Otrovno stablo 95

čovjek i posredno je izrazio svojoj supruzi želju za pomirenjem. „Kako da zaboravim sve što smo zajedno prošli,” rekao je, „ja i Roger, u prašumi?”

Parovi su u spavaćim sobama razgovarali o „pregovorima”. Roger, čija se kći udaljila, a sin preselio u Ontario, postao je neuobičajeno plačljiv.

Pristao je na večeru u „njihovom” starom talijanskom restoranu.

Sve je bilo u redu do tiramisua, kada se Frank počeo prisjećati Malezije.

Rekao je da sve češće sanja zasjedu i palog vojnika Harmona. „Čuj”, reče, „što bi rekao o povratku onamo? Danas postoje povoljni letovi za Singapur. Mogli bismo posjetiti grob Jacka Harmona na Ratnom groblju Kranji.”

Roger je svoj ubrus uvio poput užeta i buljio u stolnjak. Bolest ih je učinila gotovo jednakima, ali sada je Frank servirao užasnu temu o Rogerovom dugu. Predlagao je zajedničko hodočašće u zemlju gdje je, trideset i pet godina ranije, Rogeru natovareno nesnosno breme – život koji je dugovao Franku Livelyju, a koji nije uspio učiniti izvanrednim.

Frank nije shvaćao kakvu štetu nanosi. Mir koji su ispregovarale

96

njihove supruge u trenu je do temelja razoren. Roger se nije mogao vratiti u taj zeleni pakao. Bila je to grozna ideja. Ostali su gosti okrenuli glavu, poput preživača na pojilu, bilo je mnogo svjedoka Rogerovog povlačenja iz restorana i šake neprebrojanih novčanica na njegovom mjestu za stolom.

Otvoreno neprijateljstvo nije nastavljeno, ali Margaret Wilson je morala svaki dan živjeti s neprekidnom litanijom suprugovih žalopojki.

Mržnja prema Livelyjima trebala je oslabiti Rogera, no na koncu je ipak njegova supruga podlegla jetkosti njegovog prijezira. Dijagnosticirana joj je bolest jetre; brzo je venula. Roger je bio preponosan da Susan Lively pusti u sobu gdje je, poduprta jastucima, njegova supruga klizila u smrt. Njegovao ju je danonoćno. Njihova se kći nakratko vratila i boravila pod roditeljskim krovom dok nije došao dan kada kućna njega više nije bila dovoljna i Margaret je prebačena u stacionar.

U tjednima koji su uslijedili njezinoj smrti, Roger je pismo sućuti koje su mu poslali Frank i Susan držao neotvoreno kraj kutije za kruh.

Svaki je dan proveo u vrtu tražeći red, a noću ostavljao čašu vode kraj

Otrovno stablo 97

prazne strane kreveta. Otišao je na odmor, sam, u Wales, a kada se vratio prepustio se dugo iščekivanom zadovoljstvu kidanja neotvorenog pisma sućuti. Žar njegove mržnje nije imao granica. Čak i kada je, pet godina nakon Margaretine smrti, Susan pak podlegla raku, Roger je i dalje njegovao svoje gnušanje prema Franku Livelyju. Udovci, jedan kojeg su djeca napustila i drugi kojeg su s obožavanjem posjećivala vikendima, zamjećivali su se bez riječi. Namjerno bi u isti čas izlazili pred kuću po mlijeko. Prisutnost jednog koji prčka po vrtu navela bi drugog da čini isto i obojica bi klečala unutar domašaja sluha.

Frank se nikada nije vratio u Maleziju. U ljeto 1997. godine, u kući mlađeg sina u Swindonu, umro je od srčanog udara. Poznato je da je Roger Wilson prisustvovao sprovodu, ali je izbjegao nastojanja mlađih Livelyja da mu pristupe. Frankova je kuća ubrzo prodana i Roger je morao trpjeti novu generaciju vrištave djece. Omraženo obilje Frankova vrta izrovano je i zamijenjeno opločenjem. Jedino je ginko, taj biljni simbol Rogerove opsesije, preostao kao podsjetnik na sve što je izgubio.

98

Naredne je godine u dobi od šezdeset i sedam, Roger Wilson odletio u Singapur i posjetio grob vojnika Harmona. Zatim se, slijedeći neku unutarnju prisilu, zaputio na sjever u Kedu i stigao do rijeke Muda.

Roger je čučao u sredini čamca i blejao u debla potopljena prije mnogo godina kada je na rijeci izgrađena brana. Uzvodno, ta ista brana i El Niňom produljeno sušno razdoblje sveli su rijeku na vodene žile među pješčanim sprudovima. Roger je pomogao vući čamac, gazeći po toplom plićaku punom pješčanih vrtloga. Napustila ga je svaka nada da će osvojiti zelene bedeme prašume i ekspedicija je prekinuta.

Odsjeo je na pet dana u hotelskom naselju izvan Kuala Lumpura, ali su šumski požari na Sumatri zastrli Malajski poluotok gnusnim smeđim smogom. Gradske su se građevine naoko rastapale u magli.

Roger se pokušao odmoriti kraj napuštenog bazena, ali je osjećao kako mu zagađenje zagušuje pluća. Nelagoda se proširila u trbuh. Čak i u zatvorenom i klimatiziranom prostoru, smrad mu se zadržavao u nosnicama i trpio je probadanja poput onih od zatvora. Jednom se

Otrovno stablo 99

taksijem odvezao u grad, ali čudovišan razmjer tornjeva Petronas, koji su se nazirali kroz smog, izazvala mu je mučninu pa je zamolio vozača da se vrate.

U krugu odmarališta ptice su prestale pjevati. Čak su i cvrčci utihnuli.

Trebalo je smjesta otići. Nasmiješeni, feminizirani Indonežani na recepciji nisu razumjeli što je toliko hitno. Nužno je, pod svaku cijenu, da uhvati raniji let kući, ali toliko je turista činilo isto da je morao čekati, zatvoren u pozlaćenoj krletki, na svoj let. Obuzeo ga je gnjev kakav nije osjetio od dana kada je našao Bena Livelyja u kćerinoj sobi. Frank, to je Frankova krivica. Roger je doputovao kako bi namirio dio svoga duga njemu. Nikada to nije trebao učiniti. Prašuma je u Frankovoj mašti bila mjesto neprijepornosti, svetište mladenačkog herojstva, ali za Rogera ona je bila zamršen korijen svih njegovih životnih neuspjeha. Napušten od prijatelja, čovjeka u čijim se očima nikada nije usudio potražiti svoj odraz, Roger je koračao u tuzi, duboko udišući smog ispod utihnulih palmi.

100

Osjetio je kako mu se pluća preplavljuju. Gušio se i pao ničice na grubi, tropski travnjak. Hroptao je i stenjao, ne uspijevajući lice podići iz potoka. Nečije su noge pojurile prema njemu. Suhe, smeđe ruke uhvatile su mu zapešća. Lice mu se izobličilo od boli dok je grabio zrak, ali vlažna se zemlja ustalasala da ga prisvoji.

Odrekao se života koji je izgubio svaki smisao.

Priču su prevele s engleskog Sarah Isabelle Sharpe i Maja Milić.

Sarah Isabelle Sharpe

Daltonistova rubikova kocka

Daltonistova rubikova kocka 103

Danas mi je prišao neki čovjek ponosno izjavljujući hrapavim glasom čija je mladenačka jasnoća zasigurno bila iskrivljena porokom cigaretnog dima, cijenom istrošenosti ili pak hibridnom bolešću obojeg: „I ja razgovaram s cvijećem”. Uvijala sam štrkljave krakove pasiflore koji su izgledali izgladnjelo i kao da ovdje ne pripadaju. Držao je ruke prekrižene na leđima kao što su to muškarci činili u vrijeme kad je vladala uglađenost i profinjenost. Uputio mi je topli osmijeh naglašen bistrim očima ukopanim u lice prekriveno pepelom. Oči su mu bile pakosno otporne. „Živim otprilike sto metara odavde i svako jutro kad se probudim razgovaram s cvijećem u svom vrtu. Obećao sam si da ću paziti kako netko ne bi iščupao cvijeće ili mu naudio.” Obratio mi se formalno, što je gesta koju nisam zaslužila ni po starosti ni karakteru.

Nosio je pohabanu bijelu košulju koja je otkrivala kožu boje cigle.

Njegovih mu je sedamdesetak godina pod suncem dovoljno očvrsnulo biće; mogao je slobodno lutati bez straha da će mu biti potrebna zaštita od novačenja u ratove ili bitke, bile one oružane ili ne. Izravna molba za drugarstvom odražavala je svu njegovu surovost. Lice mu je bilo slične kompozicije - napuklo, naborano i istrošeno godinama. Komadići suhe

104

kože utkani u zidove, poput mahovine koja ga je obrasla u njegovoj usporenosti, često viđenoj nevoljkosti starijih da požure kada je njihova destinacija već na vidiku. Sepijska fotografija. „Nikad ne bih naudila cvijeću, gospodine. Nisam jedna od onih.” Nasmijao se. „Znam. Vidim kad netko voli cvijeće.” I tako sam naučila da i ja volim cvijeće.

Susjedi. Ljudi čiji meridijani i paralele miluju naše unutar sveprisutnog prostora koji tako često cjepkamo i siječemo geometrijskim narcisizmom koji u svakom čovjeku budi želju, ili bolje rečeno, bolesnu potrebu za kraljevanjem, čak i kada se njegovo kraljevstvo ne proteže na više od dva metra kvadratna. Meridijani i paralele ukrštene i ispunjene nijansama podjele i gomilanja koja nastaju iz straha od nepoznatog, sve dok cijela Zemlja ne postane ništa doli šahovska ploča koju nadgleda božanski pauk koji je ispleo ovu mrežu i igra sam protiv sebe. Susjedi po stanovanju. Gradski blokovi. Arondismani. Stambene zgrade.

Kućni brojevi. Susjedi po djetinjstvu. Ne stoga što je ista ulica bila vaš horizont, već ste dijelili trenutak u udaljenom vremenu kad ste mislili da su trenuci beskrajni, tumarajući hodnicima rečenica koji su vodili do odavno prođenih i zaboravljenih vrata pa živjeli zajedno u kraljevstvu

Daltonistova rubikova kocka 105

u kojem su filtri bili strana bolest rezervirana za velike. Susjedi po oružju. Oni čiji su kavezi susjedovali našima dok smo se borili protiv neprijatelja, pravih i prizvanih. Oni zbog kojih smo bili radosni što ih imamo nadohvat ruke, shvaćajući da se tjeskoba i nesigurnost, pa čak i pepeo pobjede, lakše ispiru s dva porozna bića koja propuštaju znoj, krv i suze. Zamišljam mir u tome da viđam samo ukućane, a ne susjede zavjernike u ironičnoj bitci neizbježnog, utrci unazad u kojoj se pobjeda ne mjeri prijeđenim kilometrima i osvojenim admiralskim brodovima, već našom nevoljkošću da budemo smješteni unutar četverokuta, bilo popločenih kamenom ili uspavanih na karti. Da budemo smješteni bilo gdje. Da budemo bilo što, samo ne istisnuti jer je naše mjesto uvijek pribadača na nedovršenom zemljovidu čiji rubovi blijede u sivilo koje pada zajedno sa sumrakom našega znanja. Kad bismo bar mogli vidjeti tugu gubljenja vremena zbog prostora. Posebice jer je potonji beskonačan.

Dijatriba ljudskog stanja prodire i u ona najprisnija susjedstva i čini se prepoznatljivom na mjestima gdje je neznanje bilo blaženstvo.

Ludilo. Ali darvinistički soj ludila, u svojoj biti parazitski. Plodan.

106

Polagano izjeda tkiva percepcije, ona koja su bila plod istine i koja su zalijevana vremenom, čineći susjede neznancima i okrećući tlo pod nama.

Kao dijete često sam ljeta provodila na selu, u svojevrsnome paralelnom svemiru. Nedostatak vozila i sličnih luksuza u vrijeme nastanka usadio je ljudima osjećaj zahvalnosti prema blizini, na što se gledalo kao na dar, a ne smetnju. Susjedi su bili poput produžetaka naših okaljanih ruku koje su se borile ne bi li se obranile od proboja zajedničkih nam neprijatelja. Zime. Gladi. Gladi drugih bića. Narod čija nada nije bila nomadska, već zimzelena, postojana. Kuće razbacane u nadležnosti očiju bile su izaslanici naše volje. One su govorile kada su naša usta bila zatvorena. Čule su kada se gluhoća nadvila nad naš sluh. Izmišljenim neprijateljima nije se pružao prolaz u te krajeve jer su dovitljivost i mašta već bili iskorišteni u borbi protiv stvarnih neprijatelja. Vrata i prozori nisu bili ukrašeni, njihova svrha nije bila da razglase i kriješte o poziciji stanara u hijerarhiji stjecanja. Pragovi su bili postavljani da bi se na njima susjedi križali, što je često i bio slučaj. Jedino potrebno križanje je ono koje treba učiniti kako bi se blagoslovilo one

Daltonistova rubikova kocka 107

koji ulaze i one već unutra. Križanje kudikamo nadređenije onom često urezivanom na lica onih koji su zapalili vatru i uzeli je za svog zemljaka pa počinili svetogrđe u ime očuvanja sakramenta. Vatra, laskavo gunđalo. Prevrtljiva i korisna samo onda kada je dresirana i obuzdana, kao psi koje je lišila neprijateljskog statusa svojim dolaskom.

Vatra, gluha za ljubazne riječi i diplomatske apele. Misionari su došli.

Misionari koji su mislili da su ti ljudi nepismeni u svojoj samokovanoj sintaksi duše, ucrtali su im grimizno slovo na čelo i proglasili crvenu jedinom bojom raspoznavanja. Dogodilo se svojevrsno krštenje koje je, u vihoru, one nekad lucidne zamijenilo Don Quijoteima, zbunjenima okretanjem vjetrenjača ondje gdje zapravo nije bilo ničega. Neki su im govorili: „Obojite se plavom i crvenom i žutom, i ponosno marširajte u svojoj manjkavoj dugi prema istom mjestu na kojem ćemo se svi naći - smrti. Dugi čija ljepota ironično leži upravo u različitim nijansama, koje jedna bez druge nisu ništa. Sakrijte bljesak svoje ružičaste kože velom dovitljivosti. Jer kiše će doći, kao što uvijek dođu, i saprati vas do gola, kao i onoga koji stoji do vas. I kada kiša prestane, nestat će i duga, sestra kiši koje ste se toliko bojali.”

108

U svemu tome ima smisla. Dok promatram pristrane čuvare vrata, granica, brava i zatvorenih prozora, smisao se sam otkriva. Bigoti koji jamče prolaz smijehu, glazbi i zadirkivanju, možda čak i prisvajaju neke od melodija radosti za sebe, kao naknadu za držanje nepoželjnih vani. Ona ista naknada kojom se otkine komad izvornika i daruje nas neispravnom i u prijevodu izgubljenom bukom. Krotkost se rijetko rađa s petljom, noktima i zubima kako bi se nametnula bilo čemu, s prstima koji podižu prekrivač sna sa svakoga. I tako, ipak, služe svrsi, vrata, prozori i zidovi što odrezuju moj prostor od njihova. Sačuvati moju nepovredivost. No ništa nije bešavno; kad bi moglo biti, šavovi kao takvi prestali bi postojati. Preostala napuštena siročad svega što smo odstranili od svojih zidova uvijek prodire unutra. Susjedi po krhkosti, zašiveni ud za ud, misao za misao, život za život, s vjetrovitim nitima prostora koji je pak susjed svemu i nikome.

Sada živim u stambenoj zgradi. Tonovi i nijanse izlijevaju se preko prozorskih stakala, propuštajući poglede za koje se ne osjećam krivom što ih prisvajam jer znam da oni čine isto. U neku ruku, lopovski kodeks časti. Rubikova kocka koju je napustio daltonistički

Daltonistova rubikova kocka 109

arhitekt. Zgrada preko puta moje jedna je od darežljivih, s prozorima i balkonskim vratima često otvorenima. Donekle poput Ulice crvenih svjetala, prodaje život. Ondje, na drugom katu, živi čovjek koji je zasigurno nekad otputovao u istu zemlju kaosa kao i ja pa se vratio kući u svakodnevicu zarazivši se istom boljkom nesanice. Često bauljajući svojim balkonom u sate kada i sunce i mjesec predaju svoju vladavinu blijedosti i gradskim svjetlima u povojima, viđam anemične fotone svjetala njegove lampe što grebu po zavjesama dnevne sobe. I televizor što se grči kromokaotično, izvikujući poruke koje ne čujem i ne vidim, no čini mi se da ih ne poima ni on. Čula sam da mu je žena nedavno umrla i ostavila ga samog u njegovoj koleričnoj tuzi. Jedna od onih rekla-kazala priča koje kruže poput virusa, često mutirajući putem, no ipak zadržavaju primarnu svrhu izlječenja pomoću relativnosti i usporedbe jedne situacije s drugom. Često me čudilo što on ne traži san kao analgetik. Dopuštala sam si pomisao da smo nas dvoje možda susjedi i po nečemu drugom osim nesanice i blizine, da i on drži korak s himerama i demonima koji su tek s podignutim kapcima vidjeli zaključana vrata. U tom sam ga trenutku prepoznala kao susjeda.

110

Po prebivanju. I po misli. A spoznaja da mi je trebala čak snažna bliskost u nevolji da bi prodrijela do mene, zabrinula me. I odjednom mi je sinulo da on nije ništa manje moj susjed od onoga čiji je zid sijamski blizanac mome.

Priču su preveli s engleskog Jelena Kopajtić, Mladen Marinac i Ana Ružić.

Daja Globan Kovačević

Ona Koja Nikad Neće Biti Objavljena

Ona Koja Nikad Neće Biti Objavljena 113

Nothing special, nothing special... zvonila je toga dana u glavi Dore Dark omiljena krilatica njezinog idola Warhola. Zadatak ni po čemu, čak ni po uzbuđenju što joj je povjerena prva ozbiljna reportaža, i nije bio ništa posebno – službene je izjave s presice trebalo dopuniti izvještajem s mjesta događaja, uzeti pokoju izjavicu susjeda... Još ga je manje posebnim činio iskusni snimatelj kojem nije trebalo ni unaprijed ni usput napominjati da snimi krupni plan zgrade, oslika atmosferu dojmljivim pojedinostima na ulazu...

Tu svoju prvu ozbiljnu priču trač novinarka Dora Dark i odradit će ozbiljno. Na kraju dana predat će je pod naslovom Misteriozni duh Gosta Koji Je Čekao Pred Vratima. Iako ne vjeruje u duhove. I ne pljucka triput preko ramena kad joj crna mačka prijeđe preko puta. Ne gleda horor filmove. Ona obožava lik i djelo Andyja Warhola, privatno se i odijeva kao pop-art ikona, a poslovno je prava kozmo djevojka. Iako ne vjeruje u Cosmo savjete. Čak ni u horoskop.

Kada toga dana stigne na mjesto događaja, ništa neobično neće naslutiti u tome što se pred njom stvorila sveznajuća susjeda, jer takvih ima u svakom susjedstvu. Ništa neočekivano neće prepoznati ni u tome

114

što ova nije htjela stati pred kamere, ali je na pitanja, ne uskraćujući ni najsitnije detalje, odgovarala neslužbeno i prije nego što su joj bila postavljena. Dora Dark upijala je njezine riječi: Znate, Ona Feš Zbigecana S Punđom iz B2 mislila vam je da je gost. I da je k susedima iz B1 stigal nenajavljen. Najavljene goste ne ostavljate da čekaju pred vratima, se slažete?

Doista, čovjek pred plavo obojenim vratima stana B1, u prizemlju drugog bloka, čekao je tko zna otkad i zato nije ni moglo biti sumnje da je stigao nenajavljen. Bio je već tamo kad će iza žuto lakiranih vrata B2, u stanu nasuprot plavoj jedinici, prvi put identificirati sumnjive šumove iz vanjskoga hodnika. Identificirat će ih Ona Feš Zbigecana S Punđom sekundu prije nego što na treći znak Geofizičkog zavoda s radija objave da je točno sedam sati. Odmaknut će crnokosi pramen s lijevog uha. (U desno joj je dan prije, znate, ušla voda, neće propustiti objašnjenje sveznajuća susjeda, jer morate si zamisliti kak’ je za jednu solisticu Zbora opere to zbiljam glupa nezgodacija.) Upotrijebit će svoj apsolutni sluh, izvinuti obrve, odložiti lončić za kavu, na prstima

Ona Koja Nikad Neće Biti Objavljena 115

prići vratima, primaknuti stolčić, popeti se na nj podižući s poda rub Madame Butterfly kimona (Taj kroj laska takvim malo punijim niskim figurama, se slažete?), odmaknuti poklopčić sa špijunke na vratima, ali prežustro... Poklopčić je zveknuo! Ona Feš Zbigecana S Punđom je premrla. Nepotrebno. Čovjek gost pred nasuprotnim vratima nije se pomaknuo. Glave okrenute prema zidu i oslonjene na ruku ispruženu niz dovratak drijemao je u hodniku napola sjedeći, napola ležeći na gomili naprtnjača. (Koje su bile tak zmazane, zgužvane i pune naljepnica s reklamama kojekakvih putničkih agencija da bi se, znate, i kroz vrata, naravno, da su bila neka jeftina, osetil miris one grozne kolodvorske čekaonice.) „Što taj čeka pred vratima? Pa iz tog stana nitko nikad niti izlazi niti u njega ulazi., premotavala su se umjesto kazete s opernim arijama pitanja u glavi One Feš Zbigecane S Punđom prije nego što će se vratiti svojoj prvoj jutarnjoj kavi. Što nije podrazumijevalo da će se i zabrinuti. Do trenutka kad mora izići iz stana (Jer, znate, ona vam svako jutro tek u deset ide na pokus u Operu.) još je dovoljno vremena da se taj nenajavljeni gost i putnik-čudak pokupi iz hodnika. Da mu ne mora,

116

jer si to nipošto ne bi htjela uzeti za pravo, a još manje kao dužnost, objašnjavati da tih njezinih prvih susjeda tko zna otkad i dokad neće biti doma, a pitanje je hoće li ih ikada i biti.

Sigurnosni jezičac u bravi smaragdnozelenih vrata B3 na prvome katu daljinskim je upravljačem nečujno okrenut. Iza sjajnog plastificiranog dovratka sekundu je kasnije, manje nečujno, izronila garava pseća glava, kuštravih ušiju koje su se klatile po podu hodnika, u tom cijelom drugom bloku popločanom ulaštenim četvorinama lažnoga bračkog kamena ne bi li se i time dodala vrijednost kvadratima još jedne u nizu urbanih vila nove elitne gradske četvrti. Četvrti u kojoj se drži do sigurnosti stanara, u kojoj se i zajednička i pojedinačna ulazna vrata zaključavaju daljinskim upravljačem, u kojoj su nadzorne kamere uključene i danju i noću, i u kojoj, stoga, skitnice i nenamjernici nemaju priliku niti pišati niti spavati po vežama.

Tim se više u ranojutarnjim satima iznenadio Onaj S Kokerom Kaj Po Cele Dane Zavija kad je, krenuvši s lajavcem u jutarnju šetnju, u hodniku pred vratima stana ispod svog ugledao nepoznatu spodobu.

Na prvi pogled nejasnog spola, godina, rase, boje kože; na drugi pogled

Ona Koja Nikad Neće Biti Objavljena 117

muškarca ne mlađeg od trideset ni starijeg od četrdeset, prispodobljivog klasi seljober zbog oboda bejzbolske kape okrenutog na zatiljak, u pozi mrtav-pijan spavam pred tuđim vratima. Tiho je hripao i dahtao, ali lice nije okretao od zida i dovratka u koji je kao netom raskrinkani pijanac i propalica zabio facu ne mareći ni za lavež, ni za povike „fuj to”, „makni se”, „fuj” i „pusti ga, idemo van”, kao ni za cvilež koji je uslijedio nakon potezanja uzice u rukama Onog S Kokerom Kaj Po Cele Dane Zavija. Čak ni nakon jasno izgovorenog „pas ti mater i klošarima, tu nam budeš srao i rigao”. „Bezdušan tip”, tako za susjeda s prvoga kata uvijek govori Ona Feš Zbigecana S Punđom komentirajući svima kako on izvodi tog svog živčanog koker španijela jedva svako drugo jutro i jedva na pet minuta, iako svi znaju da joj je drago kad vidi tog istog susjeda dok čeka da se kokerić olakša na kotač Mercedesa Onoga Poznatog Tenisača s drugog kata jer ovaj luđački koči svaku noć točno pod njezinim prozorom. To vas mora ogorčiti, se slažete?

Ona Feš Zbigecana S Punđom spuštala je Rosenthal tanjurić i šalicu u perilicu s digitalnim programatorom kad se iz vanjskoga hodnika

118

začulo tup-tup tupkanje. Njezin je apsolutni sluh, unatoč privremenoj smetnji u desnom uhu, smjesta razaznao razliku. (Neee, nije vam taj gost koji je izgledao kao pijanac ili klošar ništa tupkao. Naišla je, znate, Ona Mala Slatke Guze, ma znate ju, bilo je već dvaput u Red Carpetu da snima album, ona nova pjevačica, nema veze, bute ju prepoznali. To vam ona kad prođe lupka teniskim reketom po prečkama od inoksa na stubišnoj ogradi. Ona vam stanuje s dvije manekenke u susjednom ulazu, ali češće se može vidjeti u ovom ovdje nego tamo u onom svom. Onaj PoznatiTenisač joj je dao daljinski od svog ulaza. On joj, znate, daje i satove u slobodno vrijeme...) Gospođicu s reketom spavač među naprtnjačama pred vratima od plave plastike stana B1 nije nimalo uzbudio. Jedva je frknula nosom, odcupkala do drugog kata, kucnula ljubičasto lakiranim umjetnim noktićem po mjedenoj pločici ulazeći u stan B4 na kojem su je vrata u boji jorgovana dočekala širom otvorena. „Neki vam narkos spava dolje, u prizemlju.”, ipak je dospjela otpjevušiti prije nego što je Onaj Gore Tenisač poljupcem zatvorio njezina slatka mala usta i rukom zalupio svoja luksuzna jorgovan vrata.

Ona Koja Nikad Neće Biti Objavljena 119

Onaj S Kokerom Kaj Po Cele Dane Zavija, stišćući daljinac, tiho je opsovao. Nije bilo jasno psuje li zbog laveža koji se začuo netom nakon što je, opremljen ključevima svog Porschea i krokodil modelom muške aktovke, izišao iz stana, ili zbog lupanja koje će jednog dana uništiti ta vrata na katu iznad, a onda i svu ostalu automatiku kojom je zaštita zgrade povezana u sofisticirani sustav za čije se sofisticirano održavanje u cijeni stambene pričuve iziskuje mjesečno vrlo sofisticirana svota.

On vam, znate, radi s velikim novcima. Onaj S Kokerom Kaj Po Cele Dane Zavija ima vam svoju brokersku kuću. I jako se skupo oblači, neki tu zato misle da je, znate kak’ se to veli, gay, ali ja mislim da su to obične bedastoće. Ljudi su vam danas puni predrasuda. Zakaj se čovek ne bi lepo oblačio ak’ ima? Ak’ se ima, to treba i pokazati, se slažete? Jedino je čudno kaj ima tog jeftinog pesa... I još tak’ bedastog.

Bedasti je to jutro zavijao i dozivao odlutalog pripadnika svog čopora do devet, a onda je uzeo stanku. U nekoliko stanova u susjedstvu od prvog do petog bloka, kao po naredbi, smjesta su pootvarani plastični prozori svih duginih boja. Stanari koji i uz vrhunski klimatizacijski sustav u

120

svojoj dvokatnici vole povremeno udahnuti običan zrak iz susjedstva uhvatili su ritam kokerovog zavijanja i s njim uskladili raspored prozračivanja jer policija dođe, napiše prijavu za red i mir, ali ništ’ od toga, kazne su smiješne, životinja nije kriva i dok nekoga ne ugrize, ne možete ništ’, to je tak’ kod nas, se slažete? Prozori su se opet zatvorili nešto prije deset. Otvorene je ostavila samo Ona Feš Zbigecana S Punđom, ali ne zato što joj lajanje neće smetati dok nije kod kuće, nego zato što joj je pogled kroz špijunku smutio koncentraciju – gost njezinih prvih susjeda i dalje je bio tamo, okružen naprtnjačama, i čekao. Stvarno uporan čovjek. Zašto ne nazove nekog ili ne ode u hotel ako već nema nikoga drugog u ovom gradu? Vjerojatno mu je iscurila baterija na mobitelu, a možda je i na putu opljačkan pa nema novaca za hotel i ovi su mu susjedi jedina šansa i poznata adresa na kojoj se nadao dobiti pomoć. U ulozi prve susjede ona će ga sada morati razočarati. Ona zaista ne zna tko stanuje na toj adresi. Otkad je zgrada useljena, prije nešto manje od godine dana, ona se ne sjeća kad je vidjela da netko ulazi ili izlazi iz tog stana bez pločice s imenom na vratima... Da kod nje čovjek napuni bateriju mobitela, ne bi bio nikakav problem. Ona bi

Ona Koja Nikad Neće Biti Objavljena 121

mu u tome rado pomogla, ali, eto, mora u grad. Najbolje da se taj javi povjerenici zgrade, stan A1, plava vrata, identičan ovom pred kojim čeka, samo u prvom bloku. Svih pet blokova u dvokatnici potpuno su jednaki – dva dvosobna stana u prizemlju, jedan četverosobni na prvom i jedan na drugom katu. Ta susjeda koja stanuje u A1 u prvom bloku inače je uvijek kod kuće.

Premda bi to smatrala svojom dužnošću, povjerenica zgrade (za cijelo susjedstvo Ona Lajava Babetina) iz stana A1 prvog bloka, nikakvom uslugicom nenajavljenome gostu iz drugog bloka tog jutra nije pomogla. Čovjeka koji je tko zna otkad čekao nekog pred vratima sučelice njezinima, Ona Feš Zbigecana S Punđom k njoj nije uopće poslala jer je ovaj ni za kakvu uslugu nije ni pitao. Jednostavno se nastavio lagano ljuljati naprijed-natrag i jedva čujno mantrati nešto okrenut prema vratima. Ne samo što je ništa nije pitao, nego je nije pristojno ni pogledao. Što je bila svemirska pogreška iz perspektive One Feš Zbigecane S Punđom, zna li se da ta žena i umjetnica iznad svega, izuzmu li se duboko razumijevanje glazbe i besprijekoran stil odijevanja (za koji u novinama i na televiziji dobiva odlične kritike stilista), kod

122

muškaraca cijeni uljudno vladanje (Ak’ je zato, kak’ vele neki, ostala stara cura, nek’ je ostala, pa ljudi više uopće nemaju kriterije, sve su vrednosti kod nas otišle k vragu, se slažete?).

Zbog svega navedenog ta prešutno emitirana neuljudnost Onoj Feš Zbigecanoj S Punđom u kritičnom trenutku po izlasku iz stana pala je teže od činjenice da joj nijedno od pitanja za sve odgovore koje je cijelo jutro pomno skladala u glavi nije bilo ni postavljeno.

A kaj bi drugo neg’ zaključila da je taj čovek neotesanac? Kad netko čubi satima pred tuđim vratima i ne zna niti pozdraviti zgodnu žensku i susedu koja izađe iz drugoga stana, kaj bi vi o njemu mislili? Čak i da je stranac, a ona je odmah vidjela da gost koji je došao u taj stan nije stranac...

Po čemu je vidjela? Kaj ja znam, po raznim novinama koje je imao kraj sebe jer ih je valjda tu čitao dok je čekao, i koje su sve bile na našem lepom hrvatskom jeziku. Da, imao je i bedž na kojem je pisalo „Štrajk, za bolji Podnevni list”. To ne bi nosio neki stranac, se slažete?

Svoje slaganje ili neslaganje s ovim ili onim Dora Dark u reportaži nije odala. Izvijestila je o događaju neutralno i profesionalno. Tim teže sada podnosi činjenicu da njezina prva ozbiljna reportaža nikad

Ona Koja Nikad Neće Biti Objavljena 123

neće biti objavljena. Javnost njezinu priču neće ni čuti ni vidjeti; ona i dalje pokušava shvatiti zašto pa je ponekad odvrti samo za sebe: „U luksuznoj zgradi koju vidite ovdje iza mojih leđa, u trenutačno najskupljoj gradskoj četvrti što je zbog nezapamćenog arhitektonskog šarenila i dubioznih dizajnerskih rješenja mnogi nazivaju Tajkunskim Kozari Bokom, danas je u ranim poslijepodnevnim satima nađen mrtav muškarac. Njegov je identitet utvrđen. Riječ je o javnosti poznatoj osobi, ali u interesu istrage zasad ime ne možemo objaviti. Sudeći prema okolnostima u kojima je nađeno tijelo, kao i prema prvim neslužbenim informacijama, muškarac je, čini se, do dolaska hitne pomoći više sati proveo u šoku i polusvjesnom stanju pred vratima - vlastitog stana.

Kad je stigla hitna pomoć, bilo je prekasno. Liječnik je konstatirao da je netom prije njegova dolaska nastupila smrt. Zanimljivo je da je tijelo pronašla i pomoć pozvala spremačica koja je povremeno dolazila čistiti stan dok je vlasnik mjesecima bio odsutan. Da se dolazak spremačice nije poklopio s danom njegova tragičnog povratka, vlasnik stana B1 u drugom bloku luksuzne dvokatnice zacijelo bi još kao gost-duh čekao mrtav pred vlastitim vratima. Susjedi iz ulaza, među kojima i neki

124

poznati jetsetteri, prolazili su pokraj čovjeka koji je umirao na stubištu i nisu ga ni pokušali pitati što tu radi i treba li mu kakva pomoć. Nitko od njih sada ne želi govoriti. Svi su u šoku iza zatvorenih vrata svojih luksuznih stanova.“ Ma... Sve je to... Ništa posebno, se slažete?

Dinesh Allirajah

Miris

Miris 127

Svađa u stanu prekoputa najavljuje se suzdržljivim fanfarama. Kada bi zatvorio knjigu koju je upravo dovršio i to objavio praskom korica, taj zvuk bio bi sličan muklom udarcu koji je upravo čuo. Tišina koja slijedi visi kao dah na rubu izdisaja. Potom zidovi zadrhte, povici i vriska se sudaraju, a zavijanje susjedovih dvaju pasa proteže se u neprekidnu sirenu.

Sjedi uspravno na podnožju kreveta. Samo na krevet i može sjesti.

Jedino je to kupio u dva tjedna otkako je potpisao ugovor o najmu s Udrugom za socijalne stanove i nakon ponovnog čitanja shvatio da je previdio stavku u kojoj piše da je stan nenamješten. Stan ima pod od laminata koji je postao nalik krutoj spužvi. Unutarnji zidovi ne čine se mnogo debljima od nanosa ljepila za tapete u koje su utisnute stotine iveraka. Sve to stvara krhku ljušturu koja sada obuhvaća zvukove svađe.

Buka ga obavija i on se naginje da zarije lice u dlanove. Miris mu se s prstiju zalijeće u oči i nos, kao kamenčići ispaljeni praćkom. Arome se izmjenjuju ostavljajući svoj trag, limunska trava, vlažna zemlja, benzin, jasmin, a on ostaje na krevetu, zarobljen mirisima dok ne dođe vrijeme odlaska na posao.

128

Dani slijede ritam morskih mijena: odlazak iz stana, dolazak na posao, odlazak i dolazak kući. Da ne slijedi taj ritam, tlo pod njegovim nogama ispralo bi se kao pijesak pred nadolazećim valom. I na poslu se drži istog ritma dok rijeka Mersey čeka pod njim. Slaže svoje bočice, više na stranu, niže u sredinu, prozirne naprijed, a obojene i metalne pozadi: zajednička fotografija nacerenih raspršivača.

Njegova je dužnost briga o bočicama. Kada poslaže njih, slaže štapiće za uši po presavijenom ubrusu na jajolikom tanjuru. Presavija crne flanelne krpice, usklađene s njegovom košuljom i hlačama, i postavlja ih ispred bočica, usporedo s tanjurom, na sklopivi stol kraj sušila za ruke nasuprot pisoarima. Saginje se da dohvati češljeve i čašu iz svog sanduka s priborom pod stolom. Na trenutak gubi ravnotežu i koljenom dotiče pod, ali se uspijeva uhvatiti za stol i ponovno osoviti na noge. Letimičnim pogledom na nogavicu utvrđuje da nije ni prljava ni vlažna pa dodaje češljeve izloženom. Noćni klub se upravo otvorio.

Sve u muškom toaletu čisto je i ulašteno. Do izražaja dolazi svilenkasta indigo boja zidova, kao voda u ponoćnoj luci, osvijetljena brodovima

Miris 129

koji pristaju. Aluminijski sjaj korita neprekinut je tragovima rubova vode ili kapljama pljuvačke. A njegovi tabani lebde iznad rijeke koja umiva cijeli grad.

Većina ga muškaraca ne zamijeti kad uđe. Odlaze do pisoara uspravni ili pogrbljeni, ovisno o dobu noći. Primijete ga tek kada se okrenu prema umivaoniku, a tada je na njemu red da izusti: „Miris? ” To je jedina riječ koju mora izgovarati na poslu. Nakon prvih nekoliko puta prestaje primjećivati da napušta njegova usta. Ona postaje dašak koji zaostaje u zraku. Muškarci su pristojni kada prolaze pored stola.

Većina će ga na trenutak pogledati u oči, a onda proći kraj njega skrušeno pognute glave Zamišlja da je ta mješavina nesigurnosti i krivnje jednaka onoj koju pobuđuju opatice.

Oni koji zastanu i vrzmaju se oko bočica nikada ga ne zamole da im predloži miris koji bi im pristajao. Preporučio bi im da nađu onaj koji su nanijeli pred izlazak, da ne pokušavaju prikriti nove vonjeve alkohola i cigareta nečim još oštrijim. Objasnio bi im da se ti slojevi sabiru u aromu koja zrak oko njih čini ustajalim. Brine se kako to utječe na

130

vodu, pita se što će kapljica Huga Bossa učiniti drevnim ritualima parenja jegulja koje se probijaju u estuarij. Muškarci ga, kada mu se obraćaju, zovu „kompa”, zovu ga „dečko”. Ako u zahod zajedno dođu dvojica ili više njih, stanu mu svaki s jedne strane i nastave svoj razgovor, kao susjedi na spojenim balkonima. „Uuuf, š’a to stavljaš? ” „Malo dobrog starog Gučija. Živio, dečko. Moram se malo osvježit, da fino mirišem tetama na štangi.” „Tony, da se ne bi ti par puta okrenuo oko štange kol’ko si se nasmrdio s tim vragom, bazdiš k’o kurvine gaće!” „Ma nemoj, možda gaće od tvoje kurve, majmune. Kol’ko je prometa imala, ne bi se čudio. Fala kompa. Evo, za tebe.”

Pola funte pada u čašu. Bočica Guccija se briše i vraća na svoje mjesto u kolekciji.

Otkako se uselio u stan u prizemlju, nije bilo mnogo dana kada bi vrijeme opravdalo otvaranje jednog od dva visoka klizna prozora njegove spavaće sobe. Mora se popeti na prozorsku dasku da bi mu bravica koja povezuje dva okna bila u razini očiju. Kada otpusti bravicu, mora donje

Miris 131

okno snažno gurnuti prema gore kako bi ga pomaknuo. Ima dojam da hvata natrpan kovčeg koji mu je netko bacio, a prozor se otvori samo par centimetara. Još nema zastora na prozorima, baš kao što nema namještaja za dopunu krevetu. Ne postoji zastor dovoljno dug da seže od gornjeg okna do poda; možda bi brodsko jedro poslužilo. Svjetlost cijeli dan zapljuskuje stan, a on se pouzdaje u noćno nebo za tamu kada je u krevetu, iako se ona često prekida paljenjem sigurnosnog reflektora susjednog nebodera koji okupa njegovo lice svjetlošću kao istražiteljeva lampa.

Silazeći s prozora primijeti svog susjeda kako skreće na prilaz njihove zgrade. To je prvi put da ga vidi nakon one, dosad najglasnije svađe od prije tri dana. Susjed se zove Danny, što je saznao iz prijašnjih svađa.

Novi grad je neobičan iz mnogo razloga, ali shvatio je da je Danny bizaran neovisno o tome gdje se nalazi.

Prije nego što je ugledao Dannyja, opazi njegova dva crna dobermana.

Dotrče iza ugla, spotičući se dok se opiru zategnutim uzicama, u isto vrijeme zlobni i komični. Sekundu kasnije pojavljuje se i Danny držeći dvije uzice krutim, golim, istetoviranim rukama i stojeći isto tako

132

čvrstim nogama na skejtu u maniri rimskog vozača bojnih kola. Od glave do pete, i čizmama čeličnih kapica, Danny se odijeva u agresiju. Šiljci izblajhane kose na njegovoj glavi i oni metalni na pojasu i narukvicama odaju stil koji se brusio borbama prsa o prsa. Kada kotači dotaknu šljunak na prilazu, Danny poskoči sa skejta. Zbog inercije vožnje i sile kojom ga psi vuku, posrne, ali nakon dva povika i dva silovita trzaja uzice, životinje se postrojavaju oko svojega gospodara.

Kad se sagne da uzme skejt, psi slijede njegov pokret, a jedan od njih skoči da zubima uhvati dasku. Danny poviče da je pusti i povuče skejt pa psu noge izgube kontakt s tlom. Životinja posrne, ali i dalje čvrsto drži skejt u zubima. Danny zamahne desnom nogom. Na trenutak se čini da bi mogao šutnuti psa, ali umjesto toga visoko i snažno mu zabije koljeno u rebra tako da ovaj padne natrag na šljunak, grizući pritom još samo svjež zrak. Danny stavlja skejt pod ruku i, s oba psa sada stjerana u jednolik kas iza njega, nestaje iz vidokruga. Opet se pojavljuje, samo zvukom, treskom ulaznih vrata i nešto umiljatijim riječima stupajući i stružući sa psima prema stanu.

Miris 133

Po završetku predstave on ponovno sjeda na podnožje kreveta kad mu netko pozvoni na vrata. Dosad nije čuo otegnut, dvostruki ton zvona.

Zvono parlafona već se oglasilo otkako se uselio, kada su mu dostavili krevet, ali ono na vratima je samo za ljude koji su već u zgradi. Gleda kroz špijunku i vidi samo šiljke izblajhane kose, a oni nestaju da bi ih zamijenilo ogromno oko koje sada bulji u njega.

Kada Danny nije na skejtu, razlika u visini između njih dvojice može se pripisati samo Dannyjevim motorističkim čizmama i okomitoj frizuri.

Ipak, glasom i repertoarom gesti dominira u kojem god se prostoru nalazi. „Moram se riješit’ nekog namještaja.” Prstom probada svaku riječ dok je izgovara. „Treba ti namještaj, jel’, tek s’ se uselio? Samo krevet imaš. Trebaš stavit’ zavjese i to. ‘Oćeš moj namještaj il’ ne?”

Oklijeva, ali Danny je već projurio kraj njega i ušao u prostranu sobu u kojoj samo prazan pod okružuje krevet. „Na šta, imam ja te neke stvari, par ormarića, kauč, stol. Ako ih ‘oćeš, tvoji su za pedeset funti.”

134

To je jedva polovina onog što je platio za krevet. Pita Dannyja je li siguran u cijenu. „Ma nosi, brate, samo da se riješim. To mi je stan od cure, bivše kao, o’šla na par dana, a kad se vrati dobit ću nogom u guzicu. A’e dođi, vidi šta imam.”

Danny ga vodi kroz hodnik i dolaze u stan u kojem su dva sumnjičava, ali iscrpljena dobermana. Za razliku od njegove garsonijere koja se sastoji samo od sobe i kuhinje, spavaća soba u Dannyjevom stanu odvojena je od sobe u kojoj sada stoje. Čini se da je središte sobe krug jastučića, pepeljare, zdjelice za pseću hranu i televizora zatamnjenog ekrana. Sve ostalo odgurano je do zida. Nema vremena dalje promatrati, jer mora slijediti Dannyja kroz svaka vrata u stanu dva ili tri puta, a ništa se ne postiže osim kratke rasprave sa psima. Razgovor ga zanosi i mora prihvatiti svaki njegov smjer. Danny kaže da samo mora „ispariti”.

Gotovina će mu biti dovoljna da ode iz grada. Danny ga uputi da mu pomogne prevrnuti sadržaj kredenca na pod. Brine se da ne razbije hrpu tanjura na najdonjoj od tri police iznad ormarića s dvama kliznim vratima, ali dok s vrha skida dva tanjura, vidi da su oba već

Miris 135

prepolovljena; pokvaren sat i razbijen okvir za slike isto bacaju s police.

Kada je komoda ispražnjena, hvata jednu stranu kako bi je odnijeli preko puta u njegov stan gdje je postavljaju uza zid kraj kreveta.

Dvadeset minuta kasnije, u kuhinji se nalaze drveni stol za piknik s dvije drvene klupe, sekreter s pripadajućom stolicom stilski usklađeni s komodom i mali garderobni ormar. Na podu je hrpa jastučića, skinuta s kauča koji je do sada bio smetnja u Dannyjevoj kuhinji jer je bio prevelik za bilo koju drugu prostoriju. Kauču pripadaju još tri čvrsta i skupina malo manjih, debljih jastuka koji služe kao naslon za leđa i ruke, ali je kauč preširok da bi ga se u spavaću sobu prenijelo kroz ulazna vrata. Danny je u neprekidnom pokretu dizao i nosio, ali je zbog te poteškoće morao stati. Odmjerava prozor koji gleda na prednji prilaz. „Jel’ možeš otvorit’ ovo?” Ne čeka odgovor, već skače na prozorsku dasku i gura donje okno. „Zapelo…”, mrmlja dok ponovno skače na pod i trkne do svog stana.

Kada se ponovno pojavi, drži čekić u ruci kao da je rođen s njime. Opet je na prozorskoj dasci, zadaje tri odrješita udarca od kojih stan zadrhti

136

i okine lavež pasa. A potom, iznenadnim zamahom ruke prema gore, slično boksaču koji izvodi aperkat, širom otvara prozor.

Još uvijek držeći čekić, Danny silazi s daske. „Tu me čekaj. Dam ti i ovo, ono, možda ti bude trebalo.” Preda mu čekić i nestane.

Alat je težak, drške oblijepljene napetom, bijelom izolir-trakom radi čvršćeg stiska. Dodir čekića odvlači ga od osjećaja da pliva među svojim novim namještajem i razmišlja o lupanju i vrisci koja je dopirala iz Dannyjevog stana neku večer. Razmišlja o odsutnoj djevojci i ishitrenom bijegu iz grada. „Uhvati!”, začuje se glas s vanjske strane prozora.

Pogleda prema njemu i vidi okvir kauča kako viri kroz širom otvoren prozor. Duž njegove poliesterske presvlake provlači se napadan uzorak širokih, dijagonalnih, zagasito zlatnih i mutno smeđih pruga, kao i na jastucima hrpimice bačenima na pod. Pridržava kraj kauča i polako ga povlači dok veći dio ne uđe u stan.

Danny se vraća da mu pomogne staviti okvir kauča na pravo mjesto, zatim u posljednjem mišićnom deliriju slaže jastuke prije nego što

Miris 137

uzme svojih pedeset funti koje se sastoje od četiri desetice i dvotjednih napojnica i ode.

On sjedi uspravno na rubu kauča. Čekić je na rubu kreveta. Ogledava se i zapaža nove sjene, prekide na površini bezizražajnog laminata i iveraka na zidovima, a zatim se naslanja dok pod glavom ne osjeti već oblikovanu glavoliku udubinu u jednom od jastuka.

Večer stiže u kompleks na Albert Docku u postupnim mrljama i nakupinama tame istiskujući danje svjetlo. Svi koji šeću između trgovina i restorana, preplavljujući najveći dok, ili se spremaju za odlazak kući ili dolaze na posao; bez žurbe. Nitko ne izgleda kao da se potpuno uklopio, ali ni kao uljez. On nalazi mjesto gdje može gledati rijeku i nadisati se zadnjega svježeg zraka koji će okusiti prije smjene.

U vodi ispod galerije Tate ugleda jegulju koja se uvija zaobilazeći zidove doka. Dvije meduze isplivaju na površinu. Prepoznaje njihovu fluorescentnu ljubičastu boju i promrmlja: „Pelagia noctiluca.” „Evo još jedne, tata! I još jedne! I još jedne! U Liverpoolu su stotine meduza!”

138

Maleni dječak se pojavio kraj njega naslanjajući se na ogradu sa svojim ocem, kako bi proučio rijeku. Dok gleda i govori, dječak maše rukama u lijenim osmicama pokušavajući oponašati pokrete meduza. „Nisu li super?”, kaže otac. „Koliko ih možeš nabrojati?”

Dječak se intenzivno posveti proučavanju vode u pristaništu. „Ima... ih... barem... trideset tisuća i petsto pedeset.” „Opa!”, kaže tata. „Imaju tako veliki... hm, šešir. Šešir. Kapu? Nisam baš siguran kako im se zove ta ogromna glava.” „Je li glava?” „Ne, ali nema veze.” „Je li klobuk, tata?” „Ne, to imaju gljive, mali. One baš i ne plivaju.” „Oprostite.” Primiče se dvojici neznanaca. „Ispričavam se, načuo sam vaš razgovor – zove se zvono. Gornji dio meduze zove se zvono.”

Nekoliko ga trenutaka promatraju a onda se otac široko osmjehne. „Hvala, kompa. Dobra.” Razbaruši dječaku kosu. „Eto, sad znaš, sine – to je zvono. Kao ono koje čuješ kad te sestre klepe po glavi.”

Miris 139

Dječak nastavi zuriti a onda započne oponašati meduze. „Ovako meduza pliva.”

On se nasmije i, na dječakovo oduševljenje, počne ga oponašati. „Eh, ali trebao bi znati da one zapravo ne plivaju. Meduze samo nosi struja. Ne odlučuju: ‘Kamo bismo mogle ići?’ A ovo…”, ponovno počne oponašati meduzu i primijeti da od njega lebdi mješavina kolonjske vode prema dječaku i njegovom ocu „…tako privlače plijen.

Mala morska stvorenja vjeruju da plivaju niz struju, ali ustvari plivaju prema meduzama.” Njegovo vjerno oponašanje pulsacija meduze sada se pretvorilo u mnogo siroviju sliku nečega što halapljivo guta zalogaj hrane.

Vrijeme je za posao. Napušta svoju publiku, otac mu namigne, a dječak mahne. Obilazi dok na putu do mjesta gdje će morati govoriti samo jednu riječ: „Miris”.

Jedan od nedostataka posjedovanja namještaja je taj što sada ima mnoštvo mjesta u ili na kojima može ostaviti ključeve što povećava šansu da će ih zaboraviti kada izlazi iz stana. Vrata stana, koja je upravo zatvorio za sobom, imaju polucilindarsku sigurnosnu bravu tako da je

140

u trenutku u kojem je shvatio da ih ne može zaključati shvatio i da ih ne može ni otvoriti.

Osjeća nalet panike. Stoji držeći se za dovratak i razmišlja o provaljivanju u stan. Zamišlja kako nogom udara u bravu. Maštarija svakim novim kadrom postaje živopisnija dok se najzad u njegovoj glavi vrata ne razlete u stotinu komadića što je popraćeno glasnim pucnjem iz sačmarice.

Odmiče se od vrata. Još mu ostaje vremena prije posla pa može nazvati ured Udruge za socijalne stanove.

Vrata zgrade se otvaraju i u zajedničkom hodniku mu se pridružuje mlada žena. Kako je odjevena u elegantnu plavu suknju i blejzer, crveno obojane kose svezane u konjski rep, treba mu nekoliko trenutaka da prepozna Dannyjevu bivšu djevojku iz stana u prizemlju nasuprot njegovom. Pristojno mu se nasmiješi i požuri kraj njega, ali uspori kada primijeti kako stoji licem prema vratima stana, nepomičan. „Jeste li dobro?”

Priđe mu i položi dlan na njegovu desnu ruku. Tom trenutačnom jednostavnom radnjom želi privući njegovu pozornost, ali on se prene kada osjeti toplinu koja se zadržala na njegovoj košulji i nakon što je odmaknula ruku. „Jesam, hvala na pitanju. Samo... ne mogu ući u stan.” „O ne!” Ugrize se za donju usnicu i zadrhti kao da je iznenada probode jaka bol. „Trebate pomoć?”

Gleda izraz brige na njezinom licu, i vidi crvenilo na lijevoj jagodici, zagasitije nijanse od njezinog ruža ili kose. Odmahne glavom. „Ne treba, hvala.” „Dobro, ali odmah sam preko puta ako budete nešto zatrebali.” „Znam”, nasmiješi se. „Drago mi je što smo se upoznali.”

Pruži joj ruku, a njezino se lice namreška u izraz zbunjene razdraganosti dok se rukuju.

Miris 141

142

On odlazi do vrata zgrade. Gledajući preko ramena vidi svoju susjedu.

Sada ona nepomično stoji nasred hodnika. Miriše vrške prstiju, a on na njezinom licu vidi začetak nježnog, intimnog smiješka.

Priču su preveli s engleskog Siniša Plastić i Sanja Rabar.

Biografije autora

Vladimira Becić rođena je u Zadru 1971. godine. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zadru, a titulu magistra društvenih znanosti iz područja psihologije stekla je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Obnašala je dužnost savjetnika za vojnu psihologiju u Oružanim snagama RH do 2000. godine. Autorica je brojnih kratkih priča od kojih je Aliya osvojila nagradu na natječaju „Simha Kabiljo“ židovske kulturne scene Bejahad 2009., objavljivala je u fanzinu „Eridan“, zbirci „Pod krovom stare knjižnice“, Istrakonskoj zbirci 2011. te zbirci „Turističke priče“ Festivala fantastične književnosti. Suradnica je „Grifona“, prvog fantasy časopisa u Hrvatskoj za koji piše tematske kratke priče, dok za „Fantasy Hrvatska“, fantasy-SF portal, piše članke s područja židovske mitologije te recenzije knjiga.

Okreni na priču 145

146

Željko Gizdić rođen je 1962. u Beogradu, a odrastao u Splitu, gdje živi i radi kao liječnik, specijalist epidemiolog. Piše prozne forme. U podlisku „Pomet“ Slobodne Dalmacije imao je kolumnu, a njegove su humoreske izvođene i na HR-Radio Splitu u satiričnoj emisiji „Kad se smijah, tad i bijah“. Kao autor uvršten je u zbornik „Liječnici pisci u hrvatskoj književnosti od Dimitrija Demetra do danas“ (HAZU, 2008.). Do sada je objavio satirični roman „Sam protiv Hipokrata“ (2005.) i triler „U ime kralja“ (2011.).

Ilonka Filipović rođena je u Zagrebu 1942. godine. Završila je Pravni fakultet u Zagrebu, Studij socijalnog rada, te edukaciju iz realitetne terapije, terapijske tehnike. Osim kratkog vremena izvan struke, najveći dio radnog vijeka radila je kao socijalna radnica, uglavnom na području odgoja, bračnih i obiteljskih odnosa i komunikacije. Napisala je dva priručnika: „Kako biti bolji roditelj“ i „Knjiga za roditelje“. Nakon odlaska u mirovinu završila je radionicu kreativnog pisanja Zorana Ferića u Booksi i Miroslava Mićanovića u CEKAPE-u.

Okreni na priču 147

148

Teuta Butuči rođena je u Zagrebu 1993. godine. Završila je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju te trenutno pohađa studij novinarstva pri Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Uz pisanje, bavi se i drugim oblicima umjetnosti kao što su fotografija, dizajn, video itd. Godine 2011. izlaže seriju fotomanipulacija na skupnoj izložbi udruženja mladih suvremenih umjetnika The Art Scene Club, u Volgogradu; 2010. sudjeluje u skupnoj izložbi MSU-a nizom fotografija na temu identiteta.

Gregory Norminton rođen je 1976. godine u engleskom gradu Berkshireu. Završio je studij glume na londonskoj Akademiji glazbene i dramske umjetnosti te je magistrirao engleski jezik i književnost na Sveučilištu Oxford. Trenutno podučava kreativno pisanje na Sveučilištu Manchester Metropolitan. Tijekom dosadašnjeg rada objavio je četiri romana i napisao dva filmska scenarija. Bavi se i adaptacijom drama za kazalište i radio, te prevođenjem. Dosad je redovito objavljivao priče u različitim časopisima, zbirkama i antologijama, a trenutno su u procesu objave njegove prve zbirke kratkih priča („The Poison Tree“ i „Fleeting Tales“).

Okreni na priču 149

150

Sarah Isabelle Sharpe rođena je 1987. u Rijeci. Školovala se u Rijeci, Beogradu, New Yorku i Zagrebu. Na Pace Universityju u New Yorku studirala je forenzičke znanosti, a zatim je u Zagrebu završila studij odnosa s javnošću na Medijskom učilištu Studija Intermedija. Bavi se prevođenjem s hrvatskog jezika na engleski, a slobodno vrijeme ispunjava pisanjem.

Daja Globan Kovačević rođena je 1953. u Zlatar-Bistrici. Slobodna je novinarka, živi i radi u Zagrebu. Završila je studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zatim radila kao lektorica i redaktorica u „Večernjem listu“ te kao urednica u izdavačkoj kući Revije. Trenutačno uređuje „Zeleni magazin“, novopokrenuto izdanje „Privrednog vjesnika“, istražuje drukčije forme u književnoj komunikaciji s djecom i mladima te piše kratke priče i bajke za odrasle.

Dosad je objavila knjige „Tko prede zlo ne misli“ i „Otvorena pisma iz Picassova dnevnika i druge spačke jedne mačke“.

Okreni na priču 151

152

Dinesh Allirajah je autor kratkih priča, performans-pjesnik i učitelj kreativnog pisanja. Rođen je 1967. u Londonu. Od 1985. živi u Liverpoolu, aktivno sudjelujući u umjetničkom životu grada kao član kazališne družine „The Spark Collective“, predavač na Sveučilištu, službenik u Gradskom vijeću zadužen za književnost i organizator umjetničkih festivala Liverpool Arabic Arts Festival te Liverpool Irish Festival. Svoje radove objavio je u različtim antologijama, u online pjesmarici „The Prisoners & Overnight“, putem BBC Radio 4 te u vlastitoj zbirci kratkih priča „A Manner Of Speaking“. Kao izvođač i voditelj radionica mnogo je putovao Velikom Britanijom i svijetom.

Sadržaj Sjećanje na Mnemos 6 Priče iz Bečke šume

26

I nama dođe da zalajemo

44

Treća vrata lijevo i ravno do dna

66

Otrovno stablo

88

Daltonistova rubikova kocka

102

Ona Koja Nikad Neće Biti Objavljena

112

Miris 126

Nakladnik: Jesenski i Turk Urednice: Lada Božić, Andreja Brusić, Željka Horvat Čeč, Doris Kramarić, Iva Lulić, Vladimira Marinković, Vesna Podgorac i Kristina Smoljanović Lektura: Ema Čišić, Mirela Fuš, Mak Krajina, Tamara Krebelj, Ana Križanović, Sanja Lakić i Tea Marković Prevoditelji: Jelena Kopajtić, Mladen Marinac, Maja Milić, Siniša Plastić, Sanja Rabar, Ana Ružić i Sarah Isabelle Sharpe Dizajn: Ana Bukvić, Saša Marcan i Dijana Polonijo Marketing: Izabel Dejhalla, Hana Juras, Barbara Kolacio, Katarina Kotlar, Mauro Maršanić, Kristina Škaro, Nebojša Trajković, Martina Ušljebrka

Tisak Web 2 print, o탑ujak 2012.

ISBN 978-953-222-448-1 www.izdavacka-akademija.org

Ova publikacija izrađena je uz pomoć Europske unije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Udruge Katapult i ni na koji se način ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

This publication has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this publication are the sole responsibility of Association Katapult and can in no way be taken to reflect the views of the European Union.

Partneri:

perspektive

Ova knjiga mijenja

.

"Okreni na priču" je zbirka osam neobjavljenih priča o susjedima, osam različitih perspektiva, atmosfera, situacija i puno više različitih likova i različitih preokupacija. Priče o susjedima promijenit će Vaš kut gledanja na svijet, kao i na knjigu samu, njen izgled, kvalitetu i nastanak.

Priredili su je polaznici jedinstvenog projekta edukacije iz izdavaštva koji su po prvi puta radili na objavljivanju knjige. Njome su mladi ljudi s Izdavačke akademije okrenuli novu stranicu u životu i izmijenili svoj pogled na budućnost.

naglavačke

Okreni na priču

"Okreni na priču" je zbirka koje će i Vama pokazati novu vizuru budućnosti - novu sliku izdavaštva i novu sliku "svijeta na dlanu", okrenutog .

Okrenite na priču i prepustite se vrtoglavim vidicima s one strane zida, s one strane stranice!

ISBN 978-953-222-448-1

000 9 789532 224481