Dr sc mile lasić nepodnošljiva lakoća umiranja titove jugoslavije by Jozo Cavar

Dr. sc. Mile Lasić

Dvije knjige pod jednim krovom: Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem

Tuzla, 2012. godine

Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem Dr. sc. Mile Lasić Recenzenti: Dr. sc. Žarko Papić Dr. sc. Enes Osmančević Urednik: Dr. sc. Enes Osmančević Lektura i korektura: Blago Lasić, prof. Prijelom i grafičko uređenje: OFF-SET Tuzla Naklada: 500 primjeraka Nakladnik: OFF-SET Tuzla Vidiportal.ba Biblioteka: Društvo Tisak: OFF-SET Tuzla CIP

Dr. sc. Mile Lasić

1. Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije

2. U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem

S A D R ŽA J

P r o s l o v: Čemu dvije knjige „pod jednim krovom“?

Prva knjiga: Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije

O „Vođi“, „vođama“ i „vođenima“

Iz obijesti uništena „balkanska Atlantida“

Titova fotelja

Proba vojnih uniformi u Predsjedništvu SFRJ

Balkanski barbarogenij u Predsjedništvu SFRJ

Prokletstvo Mikulićevih

“Pojest ćemo se međusobno kao žuti mravi“

Na sarajevskoj „Olimpijadi“

U Predsjedništvu SFRJ i u SIV-u

10.

U SSIP-u, u nevrijeme

11.

U jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu

12.

Pokušaj normalnog rada u ratnim uvjetima

13.

Sukobi u Amabasadi u Bonnu

14.

Vukovar i Dubrovnik su bili prekretnica

15.

Yu-diplomate i novinari

16.

Čuvar rezidencije u zimskom periodu

17.

Ovo nije naš rat

94 5

18.

Moja tri-jada

100

19.

„Naš Mile“

106

20.

Epilozi

111

Druga knjiga: U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem

119

The Western Balkan after Lisbon Meeting

121

BiH u NATO i EU integracijama - između nužnosti i omraze 129

Što balkanski mediji jesu, a što bi mogli ili trebali biti?

140

Bijeda podjeljenih društava

149

Multikulturalizam i strah od drugoga

155

Što nas u BiH uči 50. obljetnica „Zida“ kojeg više nema? 169

Škola euroatlantizma u Baru 2011

175

Kriza Europske unije i sudbina zemalja Zapadnog Balkana

184

Kako su nastala paralelna društva u post-jugoslavenskim zemljama? 188

10.

Mogu li BiH izvući iz bezizlaza zajedno liberalni etnonacionalisti i multikulturalno građanstvo?

200

11.

Mogu li „Merkozy“ spasiti Europu?

215

12.

Zašto model EU s dvije brzine nije dobar za post-jugoslavenske zemlje?

226

13.

Najpogubniji događaj iliti „shit oft the year 2011“

236

14.

Da li je „naj-Europljanka“ i spasiteljica Europe?

241

15.

Zašto se ima razloga i dalje vjerovati u euro?

248

16.

Povodom Dana Republike Srpske: ili Europska unija ili izvjesnost “milet sustava”?

255

17.

„Germanofobija“ iliti (ne)opravdan strah od „Četvrtog Rajha“?

261

18.

Iznuđeno podsjećanje na otvoreno pismo javnosti osmorice bh. Hrvata: Protiv manipuliranja narodom

272

19.

Iznuđeni odgovor Nikoli Mihaljeviću i DEPO portalu

280

A p p e n d i x:

287

Pledoaje za alternativni proeuropski kulturološki i politološko-pravni narativ

289

Intervju za DEPO portal s dr. Milom Lasićem, stručnjakom za Europu i bh. političko ludilo: Dodik, Čović i Lagumdžija su „braća rođena“

315

Razgovor za Vidiportal.ba dr. Enesa Osmančevića i dr. Mile Lasića: U BiH je na djelu demokratura i „javašluk konsocijacija“

332

R e c e nz i je: 1.

Dr. Žarko Papić: Recenzija na dvije vode i jednom temelju

Dr. Enes Osmančević: Neobičan susret naše prošlosti i budućnosti u „Dvije knjige pod jednim krovom“ Mile Lasića

Curriculum vitae

345

349 353

PROSLOV

Čemu dvije knjige „pod jednim krovom“? Ideja o dvije knjige „pod jednim krovom“, dakle dvije knjige unutar istih korica, se nametnula sama od sebe, nakon što su se na tuzlanskom portalu Vidiportal.ba pojavili moji politološko-kulturološki eseji kojima je zajednički nazivnik bila potraga za vjerodostojnim pripadanjem i Bosni i Hercegovini i Europskoj uniji. Počevši od prvog eseja, postavljenog 02. listopada 2011., pa do 19., onog eseja od 07. ožujka 2012. godine, pokušavao sam pojasniti sebi i drugima zašto je BiH ostala „crna rupa“ na geopolitičkoj karti jugoistočne Europe. Istovremeno sam pokušavao misliti i naše brojne geopolitičke iluzije i moguće putove izlaska iz ćorsokaka. O potrazi za “novom paradigmom” o BiH i u BiH je riječ, o nužnosti razumijevanja BiH kao složene zemlje i mogućnosti rješavanja njezinih nacionalnih pitanja i bh. državnog pitanja u kontekstu približavanja Europskoj uniji. U Bosni i Hercegovini se nije, nažalost, razumjelo do danas što je BiH bila u prošlosti, ili zašto je danas takva kakva jeste. Svatko priča svoju u pravilu jednodimenzionalnu priču, ne obazirući se previše na druge. Dakako, još se manje razumjelo što je Europska unija u svoj njezinoj kompleksnosti. U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem postalo mi je i zbog toga već odavno jasno kako BiH prijete posve realne opasnosti farsičnih repriza, jer se poslije svih kulturoloških i političko-pravnih silovanja ne može isključiti, čak, ni njezin tragičan nestanak po sličnom scenariju kako je rastočena jedna velika zemlja kakva je bila SFRJ. Zbog toga sam sredinom siječnja 2012. godine ponudio čitateljima tuzlanskog portala, gdje se rodila ova knjiga i feljton u 20 nastavaka, u kojem su prezentirana moja sjećanja na dane definitivnog nestanka Titove Jugoslavije s geopolitičke karte svijeta. Moja nenašminkana verzija „smrti Jugoslavije“ je jednostavno verzija svjedoka i čovjeka koji je „živio Jugoslaviju“, uvjeren u smisao njezina postojanja i njezinog opstanka, sve dok je nasilnici nisu zadavili svim raspoloživim silničkim sredstvima. Dok je nisu ubili, čak, i u ljudima poput mene. O njezinoj smrti nisu, dakle, u vremenima umiranja odlučivali senzibilniji, nego moćniji, pa ona i nije mogla kao osjetljiva tvorevina nadživjeti velike simplifikacije i redukcije onoga što je ona bila, ili što je tek mogla postati. Presudilo joj je opredjeljenje borniranih umova da se u ratu za teritorije “čuva“ topovima i tenkovima, 11

umjesto da se reformira putem novih društvenih dogovora. I tu, zapravo, kuliminiraju farsične sličnosti sa zapletima, a bojati se i raspletima u pokojnoj Jugoslaviji i još jedva u životu održavanoj Bosni i Hercegovini… I izrijekom kazano, učinilo mi se 20 godina poslije nužnim da se unutar zajedničkih korica pojave i moji osobni poslijeratni zapisi o raspadu SFRJ i ovovremene kulturološko-politološke potrage za “novom paradigmom” u BiH, zemlje tako dekonstruirane nasiljem u ratu i poraću da ju je nemoguće rekonstruirati bez europskog ambijenta i univerzalnih vrijednosti i načela koja podrazumijeva “nova paradigma”. Pri tomu se u knjizi prvo nudi requiem posvećen SFRJ (u ovoj formi po prvi put izložen na tuzlanskom portalu od polovice siječnja pa do 09. ožujka 2012.), pa potom eseji izloženi na Vidiportal.ba od listopada 2011. do sredine siječnja 2012. godine. Njima su priključena iz razloga nužne obrane vlastitog integriteta i “Iznuđena podsjećanja na Pismo osmorice bh. Hrvata javnosti: Protiv manipuliranja narodom”, od 03. ožujka, i “Iznuđeni odgovor ...”, od 08. ožujka o.g. Ni u sjećanja, ni u eseje nije se naknadno interveniralo, izuzev kraćenjima, redaktorski i lektorski. Svi bi tekstovi zajedno trebali ponuditi pojašnjenja zašto se BiH - i 20 godina poslije raspada SFRJ i svojega međunarodnoga priznanja - nije još konstituirala kao demokratska i pravna država. U tu svrhu sam sudu čitatelja u Appendixu ponudio i izlaganje na međunarodnome znanstvenom skupu „BiH, europska zemlja bez ustava …“, održanom 03. i 04. veljače u Sarajevu u organizaciji Franjevačkog insituta za kulturu mira iz Splita. Ravnatelju Instituta fra Miji Džolanu dugujem izravnu zahvalnost što mogu i referat s ovog skupa uvrstiti u Appendix. U njega je uključen i veliki subotnji intervju za DEPO portal “ Dodik, Čović i Lagumdžija su ‘braća rođena’ ”, od 28. siječnja o.g., pa potom i završni razgovor između dr. Enesa Osmančevića i mene za Vidiportal.ba nakon naše plodne šestomjesečne suradnje. Nadam se da bi čitatelji upravo u trojstvu i jedinstvu ovih dviju knjiga “pod jednim krovom” i Appendixa mogli bez posebnih naprezanja, ili otpora, pojmiti autorske ili vlastite muke s razumijevanjem naših tragičnih zabluda o sebi i Svijetu oko nas… Najveću zahvalnost što su svi ovi tekstovi dobili zajedničke korice zaslužuje, dakako, kolega profesor s Univerziteta u Tuzli dr. sc. Enes Osmančević. Prvo mi je pomogao izaći iz medijske blokade 12

koju su mi organizirali prvosvećenici lažne „ljevice“, ti prividno svemoćni neojakobinci koji stigmatiziraju ili uništavaju sve one oko sebe koji se ne podvrgavaju njihovom tipu političke (ne)kulture. Njihovu sam pažnju i gnjev „zaslužio“ što sam se pobunio protivu njihova pojednostavljenog razumijevanja BiH i njihovih metoda političke borbe. Čim sam po povratku u Zemlju, dakle, pojmio pa potom i javno ustvrdio kako ni SDP BiH ni SNSD nisu kulturološke i političke alternative, nego su dio nerješivih problema, postao sam im „neprijatelj“, ma koliko i oni znali da sam europski socijaldemokrata i privrženik filozofije i prakse „otvorenog društva“. Osveta „s lijeva“ je, pak, surovija i od „toplog zeca“ kroz kojeg su me propustili ili propuštaju „desničari“. Ali, to je njihov problem. Moja je zadaća bila i ostala, pokušati svjedočiti alternativnu političku kulturu i u uvjetima zarobljenosti bh. ljudi prevladanim kulturološkim i političkim idejama i konceptima. Kolegi Enesu Osmančeviću dugujem, ipak, najveću zahvalnost što je u mojim tekstovima prepoznao političku kulturu nenasilja, dijaloga i kompromisa, tu poželjnu i moguću „novu paradigmu“ koja bi mogla biti i formula spasa za Bosnu i Hercegovinu, te što je pronašao formu kako da se prvotnoj online-knjizi otvori put i ka knjiško-papirnatom obličju na njezinom putu u knjižnice i knjižare. Poštovanim recenzentima dr. Papiću i dr. Osmančeviću se ne mogu dovoljno zahvaliti za njihovu re-interpretaciju mojih sjećanja i potraga za „novom paradigmom“. Zahvalnost dugujem i profesoru Blagi Lasiću, politologu, germanisti i kroatisti, što je rukopis učinio ujednačenijim, čistijim i čitljivijim… Mostar, 23. ožujka 2012. godine

AUTOR

1. O „Vođi“, „vođama“ i „vođenima“ Nerado sam se dugo vremena i s jako pomiješanim osjećanjima prisjećao mojih beogradskih dana, bolje rečeno godina, sve do „događaja od 05. oktobra“. Svjesno ili nesvjesno potisnuo sam dio svog života. No, na kraju sam morao priznati da mi se nekadašnji glavni grad moje zemlje „uvukao u dušu“, kao i mnogim pridošlicama prije mene, za sva vremena. Prve prave promjene u mojim osjećanjima došle su, zapravo, s NATO-bombardiranjima beogradskih zdanja. Odjedanput mi je bilo jasno da se radi o „mome gradu“, unatoč svemu, da u njemu još uvijek žive moji prijatelji. Zvuči otrcano, ali je doista tako bilo. A, i izbivanja s beogradskih i balkanskih ulica relativizirala su nekadašnju ogorčenost. Valjda je odlazak onoga s kojim je sve i započelo „tamo gdje mu je mjesto“ dodatno raspršila unutarnje otpore, probudila nadu, pomiješanu s oprezom i sumnjama. U Beogradu sam proveo posljednjih sedam prijeratnih godina: u Predsjedništvu SFRJ, Saveznom izvršnom vijeću i u Ministarstvu vanjskih poslova, sudjelujući u neuspjelim pokušajima raznih timova da se nešto napravi, poboljša, da se izbjegne zlo. U Gradu i dalje žive moji (bivši) prijatelji, ili su dijelom raspršeni po svim jugo i svjetskim merdijanima. Doduše, u spomenutim objektima, vjerojatno, i danas borave neke od nekadašnjih kolega, koje su više od decenije „prodavale dušu đavlu“, neki od njih mimo uvjerenja, često i nemajući izbora u borbi za golo preživljavanje. Ili izbor uvijek (ne) postoji? U Beogradu smo i mi, koji smo u njemu „službeno boravili,“ sve do „događanja naroda“ krasno, bezbrižno i sigurno živjeli, iako smo znali za „nacionalistički otrov“ po tribinama i udruženjima. Samo mudriji su naslućivali dimenije zla koje se spremalo pod paravanom borbe za višestranačje, ljudska prava, za ovo i ono. Slično kao i u drugim dijelovima zemlje, gdje će se „borci za ljudska prava“ naći nerijetko na čelu nacionalističkih pokreta. U „belomu gradu“ se moralo zavoljeti i ono što je priroda dala i ono što su ljudi oplemenili, obje rijeke i šetalista pored njih, Adu i staru gradsku jezgru, Skadarliju i Kalemegdan. Sve ono dobro i vrijedno što je pružao beogradskoj mladosti i djeci, pa i mojoj, koja će Beograd ponijeti za cijeli život u svome nevinom pamćenju. Živjeti u Beogradu u to vrijeme, bilo je živjeti kao i u svim europskim i svjetskim kulturnim i političkim 17

centrima. A tu je bila i široka slavenska duša civiliziranih Beograđana, među kojima sam nekoć imao mnoštvo prijatelja i poznanika, raznih korijena i orijentacija. ****** I bivalo je skoro idilično živjeti u Beogradu sve do trenutka kada se tamo negdje u samom srpskom političko-kulturološkom vrhu odlučilo da je dozvoljeno sve što u civiliziranom svijetu nije, najprije u politici i u medijima u Srbiji a onda širom zemlje. Sunovrat i „srpsko prokletstvo“ kao prapočetak posljednjega sveopćeg jugoslavenskog zla jeste, po mojim pristrasnim analizama, započeo onog momenta kada se u funkciji stvaranja mita o „novom voždu“ odlučilo da televizija i novine, nekada gledani i cijenjeni ne samo među Srbima, smiju lagati onoliko puno i onoliko dugo koliko je potrebno da i posljednji Srbin krene za „Voždom“, bez obzira na posljedice u samoj Srbiji i u Jugoslaviji. I lagalo se bjesomučno, izmišljalo i manipuliralo sve dok nisu krenule povorke pismenog i polupismenog svijeta, radnika i seljaka, domaćica i intelektualaca, pa i studenata koji će se poslije bezuspješno trijezniti, uredno očešljanih i obrijanih, potomci partizana i četnika, njihovih sinova i unuka, ruku pod ruku, ne znajući, zapravo, kuda idu i zašto tamo idu. A tamo ih je čekao „On“, novostvoreni mit, koji je sve manje bivao čovjek, bankar i političar, a sve više „Vođa“, po uzoru na vođe od prije šestdeset godina koji su na mitinzima okupljali milijune da bi slušali kako „Vođa“ kriješti i liječi svoje komplekse, kako bi išli u rat da ubijaju ili budu ubijeni. I ustala je Srbija, na mitinge, a poslije se moralo dalje marširati, Srbija je postala pretijesna… Nagomilane stoljetne frustracije i lažni mitovi, „mudro“ usmjeravani od novih „Goebellsa“, su se kanalizirali u rušilačku energiju. Najprije na partijskim kongresima i sjednicama gdje su eliminirani preostali politički protivnici. Zatim u parlamentima gdje su nelegalno poništavani stari i usvajani novi ustavi i zakoni. Potom na ulicama da bi se smjenivali preostali „neposlušni“ u srbijanskim pokrajinama, tukli i i ubijali politički protivnici u svome gradu. A onda je slijedilo organiziranje kaosa u cijeloj zemlji, žrtvujući stoljetnu poziciju srpskog naroda u drugim republikama, koji je kroz povijest i bez ove „Voždove pomoći“ dovoljno propatio. Na kraju je došla politika „spaljene zemlje“ u komplotu sa sramnom generalskom klikom koja 18

je „žrtvovala“ ustavnu poziciju JNA u korist opcije staljinističkofašističkog dikatatora i njegove sladunjave priče o modernoj federaciji. I za tren, za treptaj oka je bilo poništeno sve dobro što se, s mukom, rodilo na Balkanu u posljednje vrijeme, a zlo iz Drugoga svjetskog rata se povampirilo ne samo u Beogradu i u Srbiji, nego posvuda u zemlji. Braća rođena, koja ne žele čuti da nalikuju u bilo čemu jedni na druge i nisu mogli drugačije do po principu spojenih sudova. Plebiscitarno će i u drugim sredinama biti izabrane nacionalne „vođe“, kao pandami „srpskom vođi“, pa će potom i u njihovim politikama razlike bivati sve manje kako vrijeme odmiče. Razlika među njima ostat će u sili koja je bila i ostala „srpsko prokletstvo“ u posljednjem balkanskome ratu, bez obzira što su poslije svi bili naoružani i činili veće ili manje zločine političke i ljudske prirode. Na neki čudnovat način, kao povijesna farsa, dogodilo se da srpski staljinističko-populistički vođa, oficijelno komunist i/ili socijalist, pomogne svima onima u drugim dijelovima zemlje koji su stajali na antikomunističkim platformama, na šovinističko-nacionalnim programima, pri čemu su istinski socijalisti bili bez ikakve šanse. Vi imate svoga, a mi biramo svoga, vi svoje zlo, mi svoje zlo, bit će geslo i godinama poslije u pokojnoj zemlji... ****** Upravo prisustvom u spominjanim saveznim organima nekadašnje velike zemlje i životom u Beogradu mogao sam uočiti „nepodnošljivu lakoću“ nestajanja, odnosno pratiti „umiranje na rate“ Titove Jugoslavije u glavama i dušama srpske i jugoslavenske političke elite, s kojom sam tada bio u dodiru, među stručnim i znanstveničkim svijetom, s kojim sam razgovarao i raspravljao, te među običnim ljudima, uključivo umirovljenim borcima iz Drugoga svjetskog rata, koji su među prvima instrumentalizirani u borbu protivu onoga za što su se borili u mladosti. Kao i među drugim slojevima, i među ovim „ostarjelim kunićima“ za farsični i tragični eksperiment s njihovom zemljom se, poput požara, strahovito brzo usvajala fašistička terminologija s „njihovih“ televizija i novina, bez zazora se sjedilo u prvim redovima na mitinzima, ili su ih sami organizirali 19

poput onog nesretnika što se na Kordunu derao „ovo je Srbija“, navodnoga narodnog heroja, te mnoštva koje se upreglo u „voždovo kolo smrti“. Bilo ih je tužno gledati kako poslije nekog od nebrojenih sastanaka na kojima su primali „špricu mržnje“ odnosno instrukcije za rad „na terenu“, posve „ispranog mozga“ i uzrujani koračaju kroz moje naselje, a svoj vokabular svode samo na par prostih kodova, „općerazumljivih“, jasnih – neprijatelji, izdaja, Šiptari, ustaše, balije, Armija, Sloba-sloboda, rat, pobjeda... Bio sam u „privilegiranoj poziciji“ da „izbliza“ i putem raspoloživih informacija u početku još uvijek priličito kompaktnoga saveznog aparata, saznam za „zlo u pripremi“, da razmišljam o njegovoj suštini i posljedicama, da vidim nemoć ili nespremnost tomu stati na kraj, kao i krivo uzdanje prijatelja kako će se cijela halabuka završiti za par mjeseci. „Neće izdržati do Nove godine“, kazao mi je moj tadašnji beogradski prijatelj dr. Žarko Papić u Palati Federacije u rujnu l987. godine, zabrinut i tužan kad je „Zlo“ na čuvenoj sjednici politički „otkinulo glavu“ svomu nesretnomu kumu, kojeg će poslije i bukvalno dati ubiti Uradio je, zapravo, nemilosrdno i bezobzirno samo ono što je i Miloš učinio svomu kumu Karađorđu u neka ranija vremena. Ovaj put krv nije odmah potekla, ali nije trebalo dugo čekati - teći će potocima i rijekama širom zemlje. A počelo je naivno, kao što sa diktaturama uvijek počinje. Dok je normalni beogradski i srpski narod plakao hodajući u milijunskoj koloni za „predsjednikom Titom“, zlikovci su u „vunenim vremenima“, „vremenima zla“, „šešeljijadama“ i „matijadama“ u „društvu mrtvih pjesnika“ snivali svoje paklene snove, u koje će se upecati pohlepni bankar željan vlasti i slave, kao i njegova družica opterećena podrijetlom i poluobrazovanjem. Lažna intelektualna elita je godinama omražavala među Srbima Tita i Titovu Jugoslaviju, a veličala „Đenerala“, prešutjevši mu zločine u Srbiji, i u Bosni posebice. I isti narod, koji je samo prije par godina plakao za Brozom, počinje vjerovati da su Srbi uvijek „gubili u miru“ ono što su „dobjali u ratu“, da nisu lijepo živjeli u Titovoj Jugoslaviji, da moraju imati veća prava od ostalih, da... Pandorina kutija se otvorila. Neotporniji na beogradsku televiziju i njezine istine počeše preko noći za rođendane i najintimnija slavlja međusobno darivati književna smeća („knjige o milutinima“ i 20

„noževe“, takvih je bivalo sve više), te misliti i ponašati se kao „junaci“ iz rubrike „odjeci i reagovanja“ nekada uglednog lista. Bivali smo sve usamljeniji u gradu, u kojemu smo po dolasku lijepo i bezbrižno živjeli. Strahove su suzbijali preostali prijatelji, pripadnici istoga kulturološkoga i političkog kruga, istoga koda u glavi i u duši, koji su usprkos duhu vremena mislili svojom glavom, glavom obrazovanih Europljana. Na kraju će u nekoć kosmopolitskom, liberalnom gradu ostati samo usamljeni svijetionici istine i slobode, Europljani okupljeni u „zavjereničkim“ redakcijama, u onoj čestitoj „Borbi“, u „Republici“, u „Vremenu“, u unaprijed poraženim udruženjima građana: Građanskom savezu, „Beogradskom krugu“, u usamljenim vojvođanskim uduženjima, u... Sve braća rođena po kulturi i obrazovanju, po ideji mira i pravde, koji su mogli jedino konstatirati zlo koje se kotrlja, zabilježiti njegove aktere, ako tko preživi i bude ga takvo što uopće interesiralo. Toj slabašnoj, ali dragoj „Drugoj Srbiji“ pridružit ću se, logično je, potporom iz inozemstva u decenijama koje su uslijedile, a koje su nam pojeli zlikovci, a ne skakavci. I dok je prva Srbija završila kao u Domanovićevoj priči o „Vođi“, u onoj iz obijesti iskopanoj jami od prije dvije decenije, iz koje ne umiju još uvijek izaći, nažalost ni „Druga Srbija“ ne pokazuje neke jače znakove života s početka anno Domini 2012. kada se objavljuju ova sjećanja. 2. Iz obijesti uništena „balkanska Atlantida“ Prije doseljenja u Beograd i nisam razmišljao o diplomaciji kao pozivu. Moje ambicije su bile vezane za sveučilišnu karijeru, a upravo te 1984. godine stečeni magisterij društvenih znanosti na interdisciplinarnim studijama Univerziteta u Sarajevu i dotadašnja javna djelatnost bili su osnova za nju. No, do sveučilisne katedre neću stići prije ubojstva moje zemlje. Neće biti vremena, iscurilo je i meni i mojoj zemlji. Uskačući u politički žrvanj, za koji sam naivno vjerovao da je privremen, vremenski oročen, u neposrednoj blizini moćnih i utjecajnih ljudi, ostajalo mi je isuviše malo vremena za javnu djelatnost. U neku se ruku samozatajnost podrazumijevala. Protivno osobnim planovima i senzibilitetu ukopavao sam se, dakle, sve dublje u tzv. visoku politiku. 21

Ti si živio Jugoslaviju, znaju mi kazati i danas moji prijatelji. Kao čovjek „iz sjene“ u tih desetak godina odigrat ću raznovrsne stručne role: savjetnika i šefa kabineta, osobe zadužene za kontakte s javnošću, privatnog tajnika i speech wrightera za moćne i ugledne, manje moćne i manje čestite. Ponekad sam „opsluživao“ i one s kojima se nisam politički slagao, što je bilo mučenje i mene i njih. Na neki čudan način ta „visoka jugoslavenska politika“, posebno u „vremenima zla“, neposredno pred rat, ostala mi je nerazumljiva, neobjašnjiva, tajnovita. Količinu niskosti je očigledno bilo teže razumjeti nego normalnost, etičnost, profesionalizam, tješit ću se godinama poslije kad budem izvan igre koja je nadilazila moje duhovne mogućnosti. ****** Za orijentaciju k diplomatskoj službi presudilo je „službovanje u Beogradu“ i mukotrpno drugovanje s iskusnim diplomacijskim vukom Goranom Kapetanovićem, sinom Hajrinim, koji me je „prisilio“ da učim strane jezike i u životni habitus ugrađujem i komponentnu vanjskog okruženja. Doduše, u pratnji raznih šefova već sam iza sebe imao nisku susreta s egzotičnim gostima u Palati Federacije, napisao sam se „bilješki s razgovora“ s predstavnicima „oslobodilačkih pokreta“ Bliskog Istoka, Azije i Afrike – onim sa šalom što je stalno kukao kako nema državu, onim Namibijcem iz SWAPO-a koji se nekako po naški zvao Ivo van Iwo ..., nekoga dalekog svijeta u šarenim nošnjama ili velikim kapama koji bi rado navraćao u prijateljsku Jugoslaviju i molio za pomoć „veliku zemlju“, jer mu je ona bila značajna kao, ostalom, svijetu Amerika. Prenoćio sam i u jurti kod nekog khana u Mongoliji, vidio kako izgleda skoro izumrli narod u dalekim prostranstvima, koji je nekada „ljetovao“ i na Jadranskome moru, sve jašući na konjima pa kad se stigne, jer usput je trebalo sve popaliti, a to je uvijek ozbiljan posao. U Mongolskom nacionalnome muzeju u jednom ćošku stajali su eksponati posvećeni stoljetnoj razbojničkoj povijesti Džingis Khana i subraće, a kustos bi najradije preskočio taj period nacionalne povijesti, na kojeg bi se na Balkanu bilo neizmjerno ponosno, jer se kod nas i porazi slave, što bi tek radili s pobjedama. U Novosibirsku, u kojemu u ljetnim mjesecima i ne sunoćava, sreo sam gradonačelnika u perlon košulji, poklonu šefa jugoslavenskog protokola iz sedamdesetih godina, vidio sam i drevni Irkutsk, šetao pored Bajkalskog jezera, posjetio Kremlj. 22

Malo je nedostajalo da odem za posljednjega jugoslavenskog ambasadora u najsiromašniju zemlju svijeta, u Bangladesh, ali su me „novodemokrati“ u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, gdje se utvrđivao prijedlog, potukli do nogu, dajući glas provjerenomu, njihovom čovjeku, Mili Akmadžiću, budućem premijeru i ministru vanjskih poslova hercegovačke paradržavice, koji također neće otići u Dhaku, jer nije dobio suglasnost Predsjedništva SFRJ, a i jugoslavenska vlada je u okviru mjera štednje, među prvima, zatvorila ambasadu u Bangladeshu, koja potom nikomu više nije ni trebala. Kao u pričici o tigru koji je jeo osoblje nekoga izgubljenog konzulata neke druge zemlje, a što nitko nije primjećivao sve dok slatkohrani tigar nije pojeo glavnoga kuhara, pa se konačno primijetilo jer ručak nije bio gotov na vrijeme, zatvaranje Ambasade SFRJ u Dhaki je pored mene zamijetilo, vjerujem, još samo osoblje u rezidenciji sa stotinu soba, kojima su nedostajali njihovi bivši „bijeli gospodari“ iz nekoć bogate i značajne zemlje. Uzalud sam pročitao sve što se moglo naći o mnogoljudnoj nesretnoj zemlji, u kojoj se od l975. godine vlada na osnovu ratnih zakona, a generali-diktatori ne mijenjaju ništa izuzev stanja na svojim kontima, uzalud sam u mislima već predavao akreditive generalupredsjedniku, čudio se unaprijed ogromnoj rezidenciji „od stotinu soba“, vlasništvu države SFRJ – poklonu predsjedniku Titu nekoga tamošnjeg age-generala, saznao koliko jute uvozi SFRJ od siromašnih Bengaleza, nije mi se „posrećilo“. „Za njega ima vremena“, rekli su složno nacionalisti u Predsjedništvu BiH, koji su sa šest prema nula odlučili za njihovog čovjeka. ****** Sa sjetom sam se osvrtao i na moju dugogodišnju opsjednutost „ranim Marxom“ i Lukacsom, a podsmijehom na artificijelne aplikacije njihova „učenja“ na „revoluciju koja teče“ u tvrdoj južnoslavenskoj zemlji. Trebat će mi vremena da shvatim- kako je revolucija uvijek samo nasilje i puka promjena vlasti. A ono u njoj što vrijedi su evolutivni periodi kada se strpljivo i mudro vrše mali pomaci naprijed, ako se bilo što može promijeniti kod nekih naroda i kod nekih zemalja. Jer, poslije svega što se na Balkanu u posljednjem ratu izdogađalo, postala mi je bliskija Marx-Engelsova ocjena o slavenskim, posebice južnoslavenskim narodima kao historijski nedovoljno zrelima, u stvari nezrelima da razumiju svijet oko sebe i pronađu svoje mjesto 23

u njemu. Pa ipak, bilo je nešto u toj iluziji o mogućnosti „socijalizma s ljudskim likom“, u toj opsesiji umnih ljudi, što nije identično s grubom „samoupravnom praksom“ iza koje se nerijetko skrivao jad i bijeda poluobrazovanog svijeta i idealno polje za političke špekulante. Ti politički kameleoni će kasnije, svi od reda, postati šovinističko-nacionalističke perjanice, kada „novodemokrate“ dođu na vlast i označe smrt socijalizma i marksizma u zemlji i stave točku na njezino postojanje. O snovima mudrih „praxisovaca“, zanesenjaka s „Korčulanske škole“ sanjat će vjerojatno neki kulturniji narodi, oni kod kojih eksperimenti ne moraju bezuvjetno završiti neuspjehom. Isuviše sam nekritički prilazio brojnim Brozovim i Kardeljevim eksperimentima, bio sam zarobljenik i nekih njihovih dogmi, ali sam i dalje uvjeren da su dvojica spomenute gospode i drugova, slučajno ili ne, nakon dugih lutanja, bili pronašli formulu za funkcioniranje složene zajednice južnoslavenskih naroda, u koju se nije smjelo dirati. U krajnjem, ta je formula i bila najvrijednije u cjelokupnome historijskom iskustvu Jugoslavije pa ju je trebalo dodatno štititi, a ne tako prokleto olako od nje odustati, čim su se javili prvi ozbiljniji problemi. Iz omražene Brozove „ustavne konstrukcije“, iz Ustava SFRJ iz 1974., nije se smio izvući niti jedan kamenčić. A u Srbiji su se mnogi zlurado smijali dok se „Vožd“ obračunavao s „autonomašima“, dok se ukidala ustavima garantirana autonomija za obje pokrajine. I u drugim republikama su se smijali dok su se ratne predigre izvodile unutar Srbije. A onda su se zagrcnuli, jer su topovi zagruvali... I poslije svega, uključivo gorkih iskustava u saveznoj administraciji, u kojoj sam vidio s kakvim je teškoćama funkcionirala jugoslavenska federacija, te saznanja koja sam stekao na Zapadu, ostala je za mene jugoslavenska federalna kompozicija s ravnopravnim republikama i narodima, s onako visokim standardima za manjince svih boja, kako je to bilo u posljednje dvije decenije pred „smrt Juge“, opsesivna tema, jer su ta iskustva i vrijednosti „Europske unije u malom“ de facto i de iure vrijednosti Europske unije. Nažalost, na Balkanu su nestala s izčeznućom iz obijesti uništene „balkanske Atlantide“.

3. Titova fotelja S visoko pozicioniranog mjesta u Palati Federacije, u kojoj sam u Vladi i u Predsjedništvu SFRJ proveo više od pet godina, te dostigao visoke „činove“, paralelne rangovima „pomoćnika ministra“ i „podsekretara“, spustio sam se u oštrom sunovratu, u jesen l989. godine, u Sektor za štampu i kulturu (ŠIK) jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova, na činovničko mjesto, koje bi inače dostigao samo da sam redovno dolazio na posao a da me nije pregazio tramvaj. Za tako „uspješan spust“ morao sam biti zahvalan svojoj urođenoj ponositosti i tvrdoglavosti, te neuspješnom pokušaju da s tadašnjim bh. predstavnikom u Predsjedništvu SFRJ Raifom Dizdarevićem ostvarim suradnju dok je obnašao dužnost potpredsjednika i predsjednika tog gremija. Spomenuti političar je bio ranije i šef zdanja u ulici Kneza Miloša, jugoslavenski vanjski ministar, pa se netko od njegovih ljudi pobrinuo da se moj dolazak u „diplomatsku kuću“ odigra na opisani način. Nikad neću saznati tko je sve za ovo bio „zaslužan“. Ali i s pola plaće se u to „doba mraka“ moglo živjeti, a počinjati „sasvim s dna“ bit će moja sudbina. ****** I tako „otrpio“ sam iz neposredne blizine potpredsjednikovanje osobe koju je sudbina gurnula na mjesto kojemu nije bila dorasla, ali njegovo predsjednikovanje državom, jer on jeste formalno bio šef drzave, nije se dalo podnijeti. Izdržao sam samo par mjeseci te otkazao suradnju, ne mogavši dulje podnositi prgavost i nedoslijednost, sitničavost i slab karakter tadašnjega jugoslavenskog predsjednika. I pukotine u političkom pogledu su među nama svakog dana bivale sve dublje. Naime, sve što sam znao, ili pak što su znale moje bivše kolege u „Mikulićevoj vladi“ o planovima i programu reformi ekonomskog i političkog sustava, o poznatom „Majskom programu“, a što je trebala biti sama suština jugoslavenske politike, bilo je hitno na stolu mojeg novog šefa, ali on takvo što nije trebao. Od njega se očekivao barem pokušaj da na Predsjedništvu SFRJ otvori raspravu o „Majskom programu“, na pravi način, ako ne može već da osigura podršku toga gremija „Majskom programu“ savezne vlade. No, on je svjesno izabrao popularniji put - „pričam ti priču o antiborokratskoj revoluciji“, dok se „Vlasi ne dosjete“. Nikad mu ništa u tih sedam mjeseci zajedničkog 25

rada nije bilo dovoljno dobro iz pripremljenih materijala, a makar polovicu su pripremili moji prijatelji experti iz tadašnjeg SIV-a. Prihvatio sam u stvari „služiti“ bivšega poluobrazovanog „kosovca“ zbog slabašne nade da se i Predsjedništvo SFRJ može uključiti u podršku reformskom programu. Međutim, „Predsjednik“ to nije razumio ili nije htio. Odlučio se za leksiku i stil politike koji su u najmanju ruku bili slični „novogovoru“ i stilu u političkom životu „srpske elite“, pa je s time osigurao neslavno mjesto među onima, čija se imena ne pamte i ne izgovaraju kad im mandati završe. Oni su bili i ostali samo pojave, ma koliko se post festum trudili da poprave sliku o sebi. Otuda su komično nevažna njegova svjedočenja, velikim dijelom stilizirana i retuširana. „Pojava“ je bila opsjednuta, između ostalog, i da se u Bosni i Hercegovini konačno obračuna s „Mikulićevom i Pozderčevom linijom“, dvojicom različitih ljudi i političara, ali kojima je zajedničko što su obojica u političkom smislu „istinski Bosanci“, a što treći, pojava o kojoj je ovdje riječ, jeste samo po rođenju. I uobrazilji. „Pojava“ je u kratkom vremenu na sve važnije i odlučujuće funkcije u BiH postavila privrženike tzv. antibirokratske revolucije, nelegalno i nelegitimno raspirivala preko „klanovskih ljudi“ u medijima tu nesretnu „revoluciju“, iza koje se i nije skrivalo ništa drugo do puka osveta i kompleks pojedinaca. Doduše, mora se kazati da se birokratskog šljama i osionosti bilo nakupilo u ogromnoj količini u političkom vrhu BiH pred sami rat, ali u ovoj „antibirokratskoj revoluciji“ koja se poklapala s „Voždovom revolucijom“ krio se i prapočetak buduće bh. nesreće. U konačnom ishodu ova igra je omogućavala lakši, laganiji nego što se očekivalo, prodor „Miloševićevih jurišnika“ u samo središte vlasti u centralnoj jugoslavenskoj republici, narušavajući ili potpuno derogirajući principe na kojima je godinama počivala stabilnost i normalnost u BiH. Tadašnji jednogodišnji predsjednik je „odradio“, naravno, svoj nesretni mandat u fotelji „velikog diktatora“ i bez moje pomoći, a ja sam mogao konstatirati još jedanput da sam bacio u vjetar sedamosam mjeseci danonoćnog rada. „Oličenje birokrate“ koje je čitav predsjednički mandat govorilo o antibirokratskoj revoluciji nije ni primjetilo da je u međuvremenu i sam potrošen, i nikomu više nije potreban, da se od njega očekivalo samo nezalaganje za „Majski program“ savezne vlade, a u vezi s BiH se znalo da će se truditi i 26

bez nagovora zbog svoje sujete. Institucija kojom je predsjedavao se u tom vremenu još više kompromitirala, dospjela u „Miloševićev i vojni zagrljaj“, a time i cijela zemlja dodatno gurnula u propast. ****** I osobno sam se osjećao kao karikatura prošlih, boljih jugoslavenskih vremena, dok bi šetao ili radio u ogromnim prostorima Kabineta pokojnog predsjednika Jugoslavije, u kojem su poslije njegove smrti sjedili i drijemali sve manji i manji ljudi i političari, ili pak u Belom i Starom dvoru, ali mi je „oličenje birokratske nesreće“, zbog kojega se plakalo svugdje gdje je boravio i šefovao, zbog kojega su mnoge karijere i profesije nasilno zaustavljane, uvijek izgledao isuviše sitan i neugledan u ovim prostorima, a nezaboravno smiješan u „Titovoj fotelji“. Nju se moralo pronaći i „skinuti s tavana“, a rashodovati noviju i ljepšu, na kojoj su sjedili dotadašnji „Titovi nasljednici“. Mogao sam poslije zamisliti da se u toj istoj fotelji, magično privlačnoj za balkanske vlastoljupce, na sličan način godinama zabavljao i nekadašnji čovjek i bankar, kojemu je bila namijenjena samo uloga „otponca na pištolju srpskog nacionalizma“ (Bogdan Bogdanović), a on je postao „mit“, vječit i nesmjenjiv kao zlo i nesreća. Mladalački snovi su se i njemu i njegovoj supruzi do kraja ostvarili, samo je cijena bila visoka. Ostat će tajna – kako oni koji su za njim putovali više od jedne decenije nisu do danas uvidjeli da je „Vođa“ bio ne samo slijep i gluh, nego i bezoosjećajan na njihove patnje! S tadašnjim predsjednikom Predsjedništva SFRJ bio sam prvi i posljednji put - na zajedničkom putovanju početkom srpnja l988. godine - u „službenoj posjeti“ SAP Vojvodini, samo par dana uoči poznatih mitingaških orgijanja ulicama Novog Sada miloševićevskošolevićevskih plaćenih falangi. Divljanje falangaista je rezultiralo smjenama i ostavkama vojvođanskog rukovodstva, te postavljanjem marioneta koje su sve do jučer bile na vlasti, a time je ne samo umrla Vojvodina u političkom smislu, nego se i definitivno urušila ustavna konstrukcija iz l974. godine, najavljujući i skoru smrt cijele zemlje. „Predsjednik“ je obećao pomoć, ali nije mrdnuo prstom da se suprotstavi „Voždu“, s kojim je bio u sve češćim kontaktima, kao i sa srbijanskim kolegom po dužnosti, žalosnim a nekada cjenjenim generalom, od čijeg je narodnog herojstva ostao samo smrad izdaje 27

i gađenje. „Nesretni Vojvođani“ su, inače, ovom „predsjedniku“ iz moje priče priredili nakon zajedničke večere i sutra ujutro lov, jer to je bila jedina njegova zajednička prava sveza, pored spominjane fotelje, s Brozom, čije je „nasljeđe“ trebao sačuvati. Za sumnjati je da su se naivne „Lale“ ikada poslije još mogle susresti s „predsjednikomlovcem“. Njima je upravo vrijeme isticalo na ovoj „posljednjoj večeri“, a „Predsjednik“ je nastavio drijemati u fotelji „velikog diktatora“ kako bi prespavao svoj u najmanju ruku oportunizmom „kupljeni“ mandat. I otišao je potom u zasluženi zaborav. No, ne lezi vraže, za naivne je danas u BiH postao, maltene, glavni tumač zbivanja u Titovoj Jugoslaviji. Implicite se njegovim knjigamasvjedočenjima želi poručiti kako je bio glavnim Titovim suradnikom u BiH, mada su to bili drugi bh. veliki ljudi – Džema, Branko, Hamdija…, no oni više ne mogu svjedočiti. Jedan od politički velikih Bosanaca i Hercegovaca je i Bogić Bogičević, pripadnik moje generacije, moj prijatelj i danas. Njemu su lažni bh. socijaldemokrati organizirali posve nezasluženi zaborav. Svugdje u svijetu bi bio do kraja života najuglednija javna ličnost, ili barem počasnim predsjednikom stranke, čijim je izvornim idejama ostao vjeran. Ali, drugi nisu… 4. Proba vojnih uniformi u Predsjedništvu SFRJ Mirisalo je na rano proljeće toga ožujskog dana l99l. godine, koji (ne)će ući u povijest pokojne SFRJ zahvaljujući Bogiću Bogičeviću, dok smo nas dvojica dugogodišnjih znanaca iz Sarajeva žurili na dogovoreni sastanak baš s njim, s našim mladim i uspješnim „zemljakom“ koji je u Predsjedništvu Jugoslavije u novom sastavu predstavljao republike iz koje sva trojica potječemo, i zahvaljujući kojoj smo i bili tu gdje jesmo – u saveznim organima SFRJ. Došavši u velebne prostore Palate Federacije na Novom Beogradu, u kojima sam proveo više od pet godina u kabinetima i službama Predsjedništva SFRJ i u saveznoj vladi, nisam primijetio ništa neobično. No, već na ulazu u „Bosanski kabinet“ našega zajedničkog prijatelja čekalo nas je iznenađenje. Na „tajničkom mjestu“ je uvijek sjedilo jedno ljupko stvorenje iz Bosanske Krupe, ali sada je tu bila ukopana bez kretnji i zaleđena osmijeha, u uniformi oficira JNA, nepoznata „faca“. U stvari, posve bezbojna oficirska „faca“ u uniformi 28

nas je obavijestila, zbunjene do zla Boga, kako trebamo sačekati u susjednoj prostoriji, dok naš prijatelj na čiji smo poziv došli ne bude slobodan. U susjednoj prostoriji poznata lica koja sam godinama poznavao - šaljivdžija Lazo, šef Kabineta, mudri i ozbiljni ustavnopravni savjetnik Mahmud, zvani Mašo, vozač i čovjek iz osiguranja, svi smeteni i bez riječi. Snebivamo se i nas dvojica, gostiju iz SSIP-a, dok nismo konačno pozvani da uđemo kod člana Predsjedništva SFRJ iz SR BiH. Na vratima ogromne prostorije u kojoj je uredovao mimoišli smo se s generalom za kojeg smo znali da je šef Vojnog kabineta Predsjedništva SFRJ. ****** „Ne mogu ulaziti u detalje“, kazao nam je bez okolišanja naš prijatelj Bogić Bogičević obučen u uniformu člana Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ, s maršalskom zvijezdom, „pozvao sam vas da popijemo piće za oproštaj, jer za par sati krećemo u pravcu Zagreba i Ljubljane, a ja sam ispred Predsjedništva SFRJ određen da vodim akciju“. Govorio je smireno, tako je uvijek govorio, to mu je bila priroda, ali ovaj put je bilo nešto posebno u njegovom glasu, ili je to bio samo šokirajući utisak uniformi u znanom ambijentu, u kojem se uniforme ne nose. Odluka o vanrednom stanju trebala je, po Bogićevoj priči, stupiti na snagu toga dana točno u ponoć, s važnošću u cijeloj zemlji. Sve su pripreme završene. O tomu se, uostalom, od prosinca l990. godine često raspravljalo u Predsjedništvu Jugoslavije, a sada je kucnuo čas odluke. On nije imao drugog izbora, morao se odlučiti između većeg i manjeg zla. Zaustavio se za kratko, dok je ono „zamrznuto lice“ iz predsoblja unosilo bocu viskija, čaše, led. „Tebe molim da ovo predaš mojima kući“, pružao mi je svežanj ključeva od stana i kola, čekovnu knjižicu i neku podeblju kuvertu, „pa pripazite, obojica, malo i na djecu...“ Slušao sam kao omamljen, što nam to pripovijeda čovjek kojega poznajem iz studentskih dana, ali smo tek njegovim dolaskom u Beograd poznanstvo usmjerili u duboko prijateljstvo istomišljenika po krupnim pitanjima, pri čemu je njemu bilo neusporedivo teže, na njemu su ležale odgovornosti. A ja sam bio i tada kao i danas „slobodan strijelac“, beskorisno pričalo kojega se ne mora uzimati ozbiljno. 29

Oduzela mi se pamet, jezik u svakom slučaju, gledam s nevjericom u njegovu vojnu uniformu s maršalskom zvijezdom, znojim se i hladno mi istovremeno. Potpuno sam zaboravio na kolegu s kojim sam došao u Predsjedništvo Jugoslavije i koji je bio u SSIP-u moj pretpostavljeni, dok me nije prenuo iz obamrlosti njegov izmijenjeni, skoro piskavi glas: „Znači, odlučeno je... Kocka je pala... Čestitam... To je trebalo već davno uraditi..., u to ime se mora popiti...“, nahrupila je uzbuđena bujica priličito nepovezanih riječi iz njegovih usta. Jedva sam registrirao krajičkom preostalog razuma što je moj pretpostavljeni iz SSIP-a kazao, pa ipak postajao sam svjestan značenja njegovih riječi, proklinjući u sebi što se cijeli život družim s pogrešnim ljudima, koji se stalno prilagođavaju i ponašaju kao vjetrenjače. Nije me, zapravo, ponašanje ovog SSIP-ovca posebno iznenadilo, ni zaboljelo, već sam ranije primijetio da se rapidno mijenja, da je postao oprezniji u govoru o Miloševiću, o srpskom staljinističko-populističkom pokretu, što nije u tim vremenima bilo ni u „diplomatskoj kući“ ništa posebno. I diplomate su postajali oprezniji, prepoznavali su buduće gospodare, brinuli su o goloj egzistenciji. Mene je zaboljela Bogićeva „izdaja“ ... ****** U međuvremenu je u prostoriju, u kojoj smo šutke ispijali po koji gutljaj, ponovo ušao onaj oficir iz predsoblja da najavi Generala koji članu Predsjedništva SFRJ treba objasniti još neke sitnice. General je ušao i nešto važno, tako se barem nama dvojici učinilo, šaputao na Bogićevo uho. Kada je završio i krenuo napustiti prostoriju, skočio je iznenada iz fotelje u kojoj se do tada nervozno meškoljio, posve uzbuđeni i u licu pocrvenjeli moj drug i pretpostavljeni iz SSIP-a, vrlo visoki savezni funkcioner, pa prigrlio desnom rukom zbunjenoga Generala i glasom u kojem se slutila prikrivana strast za vlašću i moći, kazao da svi čuju: „Bravo, tako se brani Jugoslavija... I ja sam jedan od Vaših već više od dvadeset godina..., popijmo zajedno“. Zbunjeni General se ispričao radnim obavezama, jer tu u uniformi Vrhovne komande sjedi jedan od njegovih pretpostavljenih, a generali znaju pravila službe, te napustio prostoriju prethodno uljudno pozdravivši, sve po propisu. Naš domaćin Bogić je najednom problijedio, djelovao je kao da želi nešto važno nam kazati, ali ne može naći prave riječi. Ali, nas dvojica 30

smo mislili da smo sve razumjeli, doduše svaki od nas na svoj način. Visoki funkcioner u SSIP-u je očito sve odavno znao, samo ne i točan datum početka akcije, nisu mu više ni trebala Bogićeva objašnjenja. Ja sam se, pak, u međuvremenu toliko pribrao da sam mogao teška srca i pazeći na svaku riječ kazati: “Hvala Ti za piće, ove stvari ću ponijeti i predati Tvojoj kući... No, to je posljednje što ja... Ne vjerujem da si to mogao učiniti... Kako si samo mogao?“ Moj šef iz SSIP-a, visoki savezni funkcioner, je bio vrlo inteligentan čovjek, inače ne bi ni stajao tako visoko u saveznoj administraciji, « moliću lepo », a njegovo vrijeme je, i po dragovoljnom „priznanju“ tek dolazilo. Nije bilo, čak, ni čudno što je prije par momenata tako nediplomatski reagirao, pozivajući generala na piće, kao da je baš on, a ne Bogić, domaćin u Predsjedništvu SFRJ. Kada se pribrao od uzbuđenja i radosti brižno mi se obratio: „Ti i ne moraš dolaziti sutra na posao, a možda je bolje da i narednih dana ostaneš kod kuće... Biće sve u redu, samo pamet u glavu“. Zašutjeli smo. Svatko od nas je mučio svoju muku. Kao da je već sve bilo rečeno među nama. U ustajalom zraku je mirisalo na dim, viski, znoj i prijevaru. Učinilo mi se kroz magovanje kako se Bogić muči, kako traži prave riječi da bi nešto pojasnio, vjerojatno neki detalj iz plana o hapšenju Tuđmana, Kučana i Izetbegovića, pomislio sam. Ali, to mi je u tom momentu bilo potpuno svejedno. „Kraj je svih iluzija, vojna mašinerija se pokrenula, ali zašto s njegovom pomoći, zašto je izdao sve ono što nam je obojici bilo sveto, zašto se konačno prelomio i dao svrstati po krvnoj logici, pa to ne priliči njemu, niti našoj do jučer zajedničkoj priči? Čemu onaj kamen u moja leđa, upućen njemu, na jednoj od naših nebrojenih zajedničkih šetnji po Novom Beogradu“, pitao sam se ogorčeno, prisjećajući se našeg prijateljstva, gledajući pred sebe i držeći obje ruke zaronjene u kosu, pognut u pasu. Kada sam konačno digao pogled, učinilo mi se da su i SSIP-ovac i Bogić izvan sebe. Prvi se morao uskoro vidjeti na poziciji višoj od tadašnje, na čelu jednog vrlo važnog ministarstva, on to sanja i čeka već dvadeset godina, pa se njegovo uzbuđenje dalo razumjeti, ali zašto je Bogić tako blijed i tako izvan sebe, ako nije uzrok u zebnjama i neizvjesnostima u vezi s „akcijom“ koja kreće noćas, točno u ponoć..., pomislio sam. 31

****** I upravo u tom momentu se na vratima ogromne prostorije u kojoj smo sjedili, poluodsutni i zabavljeni svojim sudbinama u predstojećom raspletu, pojavilo ljupko stvorenje iz Bosanske Krupe, koje se vratilo na svoje radno mjesto kako bi podsjetilo druga člana Predsjedništva SFRJ iz BiH da on ima i drugih obaveza, da su ljudi iz Vojnog kabineta zadovoljni mjerama koje su uzeli, da je proba vojnih uniformi u Predsjedništvu SFRJ završena. „Proba vojnih uniformi, tu kod nas, je bila u toku, a ja sam htio vidjeti kako biste reagirali vas dvojica“, pokušavao je mucajući formulirati ispriku naš prijatelj Bogić, koji je, naravno, bio duboko svjestan što se upravo dogodilo među nama, a što se nije dalo i moglo predvidjeti. Vjerojatno je u sebi proklinjao svoga šefa Kabineta, koji ga je i nagovorio da se malo našale u prvom redu s mojom malenkošću, znajući unaprijed moje reakcije glede vojnog puča o kojem se u saveznim organima govorilo na svim hodnicima. Nisu mogli znati tajnu drugog „zemljaka“, koji se “outirao” posve netipično za “spavača”, obavještajca, pa je sada njegova strogo čuvana tajna čitavih 20 godina stajala kao užarena kugla među nama. Tajna koja se nije smjela znati do određenog trenutka, a koja to više nije bila, razotkrila se slučajno u ovoj bezazleno zamišljenoj a smrtno ozbiljno odigranoj „šali“. Nikakve geste nisu više pomagale. Niti isprike, niti brižljivo odaslane poruke, niti pripremljeni ručkovi. Bogić je još dugo vremena bio potresen što je i ne htijući ponizio svoga dotadašnjeg prijatelja, visokog funkcionera u saveznoj administraciji. Ili se prijatelj već davno, prije više od dvadeset godina, od kada više nije bio „svoj“, od kada je bio „njihov“ dao poniziti? Ili, možda, nikada nije ni bio prijatelj...? Prijateljstva koja to nisu nikada ni bila „pucala“ su ne samo u ovom političkom igrokazu. Umirućoj zemlji je malo njezinih visokih dužnosnika ostalo vjerno. Moj prijatelj Bogić i ja smo, doista, pokojnu Jugoslaviju živjeli kao svoju zemlju, sve dok se to moglo i dok je nisu ubili u nama. Na sličan način, tako nekako danas neke druge političke i kulturološke siledžije ubijaju BiH, gurajući istinske patriote i vrijedne i velike ljude na marginu… 32

5. Balkanski barbarogenij u Predsjedništvu SFRJ Možda prethodno opisani politički igrokaz nikad ne bi bio napisan da nisam u vrijeme rata susreo u Bonnu moga starog prijatelja Bogića Bogičevića. Učinilo mi se da je ostario, satran užasima koje je vidio i doživio, ophrvan brigama, tužan i usamljen. Pitao sam se u sebi, nije li se, poslije svega, „pokajao“ što se ponašao kako se ponašao? Njemu i njegovima bi, sigurno, bilo lakše i bolje da se drugačije ponašao. Živjeli bi, vjerojatno, na Dedinju i izdaleka se pitali – tko se to tamo bije? Ali, takvo što Bogić nije mogao prihvatiti, ne priliči mu. Znao sam i za muke njegove stare majke u Semberiji, koju sam i upoznao prilikom jednog posjeta prijateljevoj rodnoj kući, kao i za strahove, patnje i muke njegovih najmilijih koji su doživjeli i preživjeli „sarajevski inferno“ a kasnije se u Sloveniji napatili kao izbjeglice, ne mogavši ostvariti dugo ni izbjeglički status. Prepušteni na milost i nemilost, naletjeli su na kraju, ipak, na dobrotu nekoga običnog slovenskog čovjeka. ****** U stvari, Bogić se i nije mogao drugačije ponašati, nego što mu je nalagala savjest, morao je ostati vjeran Ustavu SFRJ i kada su ga svi napustili, to je jednostavno bila njegova sudbina. U povijest pokojne Jugoslavije je ušao kao čovjek koji se suprotstavio vojnoj opciji, čiji glas je presudio da do državnog udara ne dođe na legalističkoj osnovi. Za takvo što se trebalo roditi, smatraju nepristrasni posmatrači. Baš mu hvala, sukus je posprdljivih izreka od strane nacionalističkih hulja i huljica, koje ne mogu razumjeti kako se to čovjek može odvojiti od krvnoga, nacionalnog i religijskog, kao isključivih orijentira u politici i životu, što im je zajedničko s onima koji su ga usporedili s Vukom Brankovićem, prigovarajući mu „izdaju“, proklinjući ga. Danas Bogić Bogičević živi posve na margini, usamljen i beskrajno tužan potonjim necivilizacijskim raspletima. Tvrdi da sam ga, čak i ja, jedne prigode optužio i za Karađorđevo i za Tikveš i za… Ja mu, kao i neki drugi moji i njegovi prijatelji zamjeram samo što se od pohlepnih za vlašću unutar SDP BiH dao jeftino odgurnuti na marginu, ali on ima i za tu činjenicu neoborivu logiku … Moguće je da sam mu baš u njegovoj kući tijekom naših poslijeratnih druženja rekao kako je „kriv“ za potonji protok rata, jer bi bio posve 33

drugačiji da se u Predsjedništvu SFRJ dobio, 11. ili 12. ožujka l99l. godine, i njegov „peti glas“. Ali, kriviti ga što je svjesno spriječio vojni udar, to ne mogu, to nije moja logika. U slučaju da se priklonio vojnoj opciji, generali i pukovnici bi imali formalno-pravno i političko pokriće za nastupajući kaos, pa bi mogli, kao i u svim drugim zemljama u kojima su diktature na snazi, hapsiti, mučiti i ubijati sve stvarne i izmišljene neprijatelje „jugoslavenstva“. Jedino o očuvanju zemlje i njezinom reformiranju tim putem nije moglo biti govora. To je moja logika. Ne samo što „generalska pamet“ nije znala nigdje na svijetu pokrenuti reforme, nego je najuvredljivije bilo što je to bio pokušaj vojnog udara u korist opcije Slobodana Miloševića i njegove koncepcije jugoslavenstva kao velikosrpstva. A upravo od Bogića i iz drugih izvora pouzdano sam znao da se tih sudbonosnih dana nikada i nigdje nije razmatrala mogućnost da se s „čišćenjem šovinista“ započne baš u Beogradu, od brloga „srpskog vođe“, pa čak ni to da ga se pokupi zajedno s drugim „vođama“ iz drugih republika. Bogić nije, dakle, u mojim očima kriv za potonji krvavi rasplet, nego je istina da bi bez njega on bio drugačiji. Bogić je u mojim očima bio i ostao „posljednji Mohikanac“, vjeran Republici iz koje je došao i Ustavu SFRJ u koji se zakleo, te kao takav, kao malo tko drugi, zaslužan i za potonje međunarodno priznanje BiH i drugih ex-yu-zemalja u republičkim granicama iz 1974. godine. Njegovu je logiku, u konačnici, prihvatila i Badinterova komisija kao ključ za rasplet ex-yu drame. U BiH se u ovom kontekstu Bogića, nažalost, skoro i nema tko sjetiti. Ipak, cijene ga neki razumniji ljudi izvan BiH ! Ona, BiH, se u međuvremenu odrekla i sebe same, a ne samo takvih kakav je bio i ostao moj prijatelj Bogić … ****** Mi - koji smo „živjeli Jugoslaviju“ smatramo najkrivljim vrh JNA za potonje krvave rasplete, ubijene ljude i razaranja gradova. Vrh JNA je počinio izdaju Ustava SFRJ. Primitivno i pojednostavljeno poimanje jugoslavenstva u armijskim redovima, nikada ozbiljno pojmljeni federalni principi, posebno apostrofirani u Ustavu iz l974. godine, nikada u duši prihvaćena ideja o federaciji ravnopravnih republika i naroda koji u njima žive, nikada prihvaćena koncepcija da su se u Jugoslaviju „udružile“ zemlje i narodi koji imaju vlastitu povijest i prije l9l8. godine, podudaralo se s retorikom „srpskog 34

vožda“ o modernoj federaciji iza koje se očigledno krila majorizacija i gaženja manjih od sebe, što je već bilo urađeno s manjincima u vlastitom dvorištu, u pokrajinama, kada se jugoslavenska federalna konstrukcija i zaljuljala. Vojni jugoslavenski vrh i srbijanski političari nisu ni skrivali da su im interesi i pogledi slični ili identični. Pogotovu ne na sjednicama Predsjedništva SFRJ, na kojima se uporno u više navrata naturala „vojna opcija“, koja je, de facto, značila trenutno odustajanja od reformskih pokušaja savezne vlade premijera Markovića, te neizbježno srljanje u rat, u otvoreni rat prvo protivu slovenskog i hrvatskog naroda, a potom, vrlo vjerojatno, i bosansko-hercegovačkog, s svim njegovim specifičnostima. Ostat će, ipak, tajna kako je bilo moguće da se u vojnom vrhu, gdje je bilo i obrazovanih ljudi, nikada nije uočila, bolje rečeno htjela uočiti pogubnost Miloševićeve koncepcije „jugoslavenstva“, pogubnost po samu JNA, ako se već nisu sekirali što je to bila gola izdaja Ustava SFRJ i ideala koji su oficijelno bili ucrtani u Titovu filozofiju jugoslavenstva i „bratstva i jedinstva“, s kojom su „kapeše“, velike i male, mahali tako dugo. Tzv. JNA je u ratu pokazala svoje pravo lice. Bilo je to lice lažljivih generala, izdajica i grabežljivaca, razbojničke družine, dugogodišnjih „ilegalaca“, prevaranata i cirkusanata u nekadašnjoj Titovoj JNA, s čijih tenkovskih gusjenica se točila krv nevinih, iza čijih topova i raketnih sustava su ostajali samo prah i pepeo od tisućugodišnjih spomenika kulture, gradova-spomenika, „olimpijskih gradova“, znanih i neznanih sela i naselja, u kojima su bili domovi običnih ljudi koji su „služili“ tu vojsku, koju su godinama financirali, u kojoj su se zaklinjali i u koju su se zaklinjali. Neki od tih „kratkoprstaša“, što je mjera za njihovo čelo, su „kalkulirali“ samo s desetak tisuća mrtvih u neposlušnim republikama, kao da se radilo o komarcima ili skakavcima. Broj je, na žalost, nemoguće točno znati, ali se mora množiti s deset puta od onoga što je general Blagoje Adžić glasno priželjkivao. I spomenuti i ostali su sada u mirovini. Ili u egzilu. Pišu knjige. Igraju se s unucima. Vode ih u šetnju pored Save i Dunava, na Kalemegdan. Ugledni i zaslužni građani. Nitko od njih nije u Den Haagu ... Tzv. JNA se u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, pod mudrim vođstvom Vožda i generalske ekipe izjednačila s drugim divljim hordama u ovom ratu. Direktno ili indirektno je dospjela u istu ravan s Arkanovim, Bokanovim, Šešeljevim i inim postrojbama, 35

razorila je bisere kulture u Podunavlju i na Jadranskoj obali, započela i temeljito pripremila razaranje Mostara, četiri godine držala pod opsadom „olimpijski grad“, naoružavajući i snabdjevajući sve koji su bili spremni na ubijanje svoje zemlje, njihovih susjeda, njihovih sela i gradova. Tu ništa ne pomaže što su u međuvremenu neke od tih vojski, koje su Vođa i generali formirali i izdašno opskrbili, oficijelno „priznate“, što se JNA odnosno VJ službeno povukla iz BiH da bi bila formirana Vojska RS-a, što SR Jugoslavija nijenavodno ni sudjelovala u ovom ratu, što… Samo kad se zna da su pukovnici pa potom generali Mladić i Perišić službeno bili na platnim popisima Generalštaba u Beogradu, i u ratu i u poraću, da su za zločine unaprijeđni, kao i stotine i tisuće drugih „časnika“, dovoljno je odvratno u kontekstu usporedbe Titova JNA – Voždovi razbojnici. Kninski pukovničić, s početka rata, R. Mladić, je avanzirao do generala na platnom spisku JNA, zadužen za ubijanje svoje zemlje i bliskog naroda, a „Vitez od Mostara“ M. Perišić je ostavio iza sebe pustoš u Hercegovini, uništivši pored ostalog deset od jedanaest mostarskih „ćuprija“, pa je, logično, naslijedio mjesto šefa Generalštaba u Vojsci i Zemlji koja „nije učestvovala u ratu“. Marionete i zločinci su i dalje na slobodi, rijetki su u zatvorima, pišu „krvavu memoaristiku“, uljepšavaju svoje uloge, falsificiraju što se ne da falsificirati. Iza njih su ostale, pored silnih ruševina, i mine, milijuni mina koje će ubijati nevinu djecu i kada junačine od “generala“ ne budu više žive ... ****** Pokriće za vojnu opciju se tražilo od Predsjedništva SFRJ koje je i samo bilo na odumiranju, koje je s nevjerojatno niskom općom i političkom kulturom njegovih članova podsjećalo na „Karađorđevićevu konjušnicu“, kako je Krleža zvao nekadašnji parlament Kraljevine SHS, onaj u kojem se l928. godine izveo komad „s pjevanjem i pucanjem“, poznati tragični atentat na Stjepana Radića i članove „hrvatske delegacije“. Društvo okićeno znanstveničkim titulama stajalo je veoma često na ivici incidenta, u žargon se uvlačio prostakluk i psovka. Prednjačili su sljedbenici logike čuvenog „parlamentarca“, ubojice Puriše Račića, gazeći poslovnik, zakone i Ustav, ako im je to bilo potrebno, a sve češće im je bivalo potrebno. To je bio najlošiji saziv Predsjedništva SFRJ, od njegovog formiranja početkom osamdesetih godina, koji je zemlju na kraju i gurnuo u rat. 36

Svi unutar tadašnjeg Predsjedništva SFRJ su bili u čvrstim političkim zagrljajima s rukovodstvima republika iz kojih dolaze, veći ili manji politički prevrtljivci i kalkulanti, a Bogić nije mogao računati s podrškom vlastite republike, izjedene permanentnim svađama triju nacionalnih stranaka, triju više ili manje isključujućih koncepcija koje su Zemlju bile nesposobne obraniti od njih samih, a ne od nasrtaja izvana. “Demokrate“ su bili složni jedino oko zatiranja svega što je podsjećalo na prošlih četerdeset godina života u socijalizmu i slobodi. Ne samo da su antikomunistički Hrvati i (tadašnji) Muslimani uspješno surađivali po tom pitanju, nego im je to bilo zajedničko i s Karadžićevim pristašama, koji su se već otvoreno pripremali za rat u slučaju da se u Bosni i Hercegovini ne bude mogla provesti Miloševićeva koncepcija priključenja BiH „drugim srpskim zemljama“. Bogić je znao da je na izborima „prošao“ kao „treći“ na listi kako bi se spriječilo da budući „bosanski krvnik“, pjesnik i psihijatar, rodom sa Žabljaka u Crnoj Gori, ne bude izabran. Znalo se - Karadžićev izbor u Predsjedništvo SFRJ bi značio automatsku objavu rata svima koji ne stoje na poziciji Milošević – JNA. „Oni me najradije ne bi ni pozivali na sjednice u Sarajevo“, znao mi je plastično opisati njegov odnos s novoizabranim rukovodstvom BiH, u kojem su svi odreda bili nacionalisti. S časnim izuzetcima i šovinisti, kako će se brzo pokazati. „Oni meni ne vjeruju, a ni ja njima“, govorio mi je ojađeno, uviđajući da mu jedino preostaje „zaronuti“ u Ustav SFRJ i pozitivne zakonske propise, pa u njima tražiti uporište za stavove na sjednicama Predsjedništva SFRJ. To je bilo beskrajno smiješno, barem jednom dijelu njegovih kolega, koji su već dugo Ustav SFRJ i zakone bacili pod noge, pozivajući se na njih samo u paradne svrhe ili kada im je očigledno išlo u prilog. Mogao sam moga studentskog kolegu, politčkog i životnog prijatelja samo tješiti ili hrabriti, slušajući njegovu muku, jer ju je morao nekomu kazati kako bi uopće sačuvao zdrav razum. Ponekad bi mu govorio da je on više od „jednog glasa“ u Predsjedništvu SFRJ, da je predstavnik onih koji još nisu uhvaćeni u kandže šovinizma. Poslije svih umiranja koja su se dogodila u pokojnoj Jugoslaviji, te „lakoće“ s kojom su popraćena, preostaje nam samo žaliti što na ključnim političkim pozicijama nije bilo više mlađih ljudi nalik mojem prijatelju. Jasno, bilo je mladih i novih u politici, ali oni su mirisali na 37

„devetnaesto stoljeće“ ili na „Drugi svjetski rat“, njih se proizvodilo po potrebi. Klonirani po uzoru na “Vođu” i vođe, oni su se sve jače i jače udarali u svoja nacionalistička prsa, što je narodu servirano kao obrana « čojstva i junaštva », tradicije, nacionalne časti, vjere i kulture. Kada su se njihovi sljedbenici, čitatelji šovinističke štampe i gledatelji šovinističkih televizija barem dijelom osvijestili bilo je kasno. Već su sjedili u rovovima. A kada bi iz rovova došli kući da se umiju i okrijepe opet bi glasali ili glasovali za one koji su ih gurnuli u rat. ****** U Predsjedništvu SFRJ su, uskoro po Bogićevom izboru, započele surove političke igre, koje su svakim danom postajale sve opasnije. Ideja o „kolektivnom rukovođenju zemljom“, o Predsjedništvu SFRJ kao instituciji koja je trebala nadomjestiti ulogu pokojnog predsjednika Tita, pretvarala se svakim danom u suprotnost od prvotnih namjera, u nakaradnost i ružnoću. Vrlo brzo se napustila početna učtivost i odglumljena dobrodošlica i gospodstvo, a sve više se u prilazu i rječniku ogledala prokleta bahatost i primitivizam, balkanski barbarogenij doktorskim titulama, okićenih visokih predstavnika naroda. „Prikloni se, inače za tebe neće biti mesta niti ovde niti bilo gde...“, govorio je Bogiću tadašnji predsjedavajući dr. Borisav Jović, koji je u Predsjedništvu SFRJ mogao računati na „četiri glasa“ – sebe samoga, potom i drugoga predstavnika „dva oka u glavi“, podebelog i beskurpuloznog dr. Branka Kostića, čovjeka masnog lica koji je volio narodu govoriti o časti i poštenju, te o „jedenju korijena“, ako treba a uskoro je zatrebalo, te s još dvije pokrajinske marionete – jedna je tragični Sejdo Bajramović, a duga je dr. Jugoslav Kostić, kojega se nitko više i ne može sjetiti. Ton i leksika su se od prosinca l990. do ožujka l99l. godine posebno produhovili. Sada su se obvezno u razgovorima « spominjali » i otac i majka i druga najbliža rodbina, onako po gedžovanski. O tom svom primitivizmu, kao i o mnogim drugim prljavim rabotama koje je u kratkom vremenu uspio odraditi za „Vožda“, za svog „Vođu“ i bivšeg prijatelja, šuti u knjigama i intervjuima dr. Bora Jović, čista nesreća od tvrdoglavog i upornog čovjeka, koji je godinama lažući oblikovao „laži kao istine“, te počeo i sam vjerovati u dijelove priče 38

koji mu odgovaraju. Njegovi iskazi su, ipak, sa svim „manjkavostima“, brilijantna samooptužnica tadašnje vladajuće kaste u Srbiji, za zlo koje je učinjeno i drugima i vlastitom narodu... Bogić Bogičević nije imao u Predsjedništvu SFRJ nikoga s kim bi mogao iskreno podijeliti svoju muku. Čak ni s predstavnikom Makedonije koji mu je i životopisom i stavovima bio najbliži, nije mogao uvijek naći zajednički jezik. Ni Vasil Tupurkovski mu nije, dakle, mogao biti pouzdani politički prijatelj. Dr. Janez Drnovšek i Stipe Mesić mu to nisu mogli biti u to vrijeme zbog posve drugačijih političkih predstava i ambicija njihovih republika, a barijere među njima su bile velike i zbog njihove latentne ljudske i političke sebičnosti. Posebno je teško bilo biti prijatelj s hrvatskim predstavnikom u Predsjedništvu SFRJ, koji se već javno hvalio kako će biti “posljednji jugoslavenski predsjednik”, jer Bogić je slutio, ili znao što on i njegova zemlja time gube. Ali, više od svega mu se morala, po logici podrijetla, obrazovanja i života gaditi simplificirana prostačka interpretacija srpstva i jugoslavenstva koju su s nevjerojatnom upornošću zastupala „dva oka u glavi” – B. Jović i B. Kostić. On s ovim ljudima nije mogao zajedno u rat protivu svoje zemlje, svojih sugrađana, svojih uvjerenja... Svatko od ovih ljudi je ostavio „traga za pokoljenja“, a neki smradovi se neće oprati do vječnosti. Ostat će upamćeni po tome što su bili pogrebnici na sprovodu nekada velike i značajne zemlje. Bit će neobjašnjivo u nekom budućem vremenu kako su spomenute političke protuhe mogle proći tako visoko. Tad se treba prisjetiti katastrofa i nekih drugih naroda. I drugima su se katastrofe događale, ali to je slaba utjeha, Jedan ili dva „glasa“ u tom „časnom“ društvu su nesreću mogla samo odlagati, ali ne i spriječiti. Bogić je i bukvalno podijelio sudbinu svoje zemlje. Mjereno njegovim kriterijima, nije ni učinio ništa posebno. Bosna i Hercegovina je potom zadavljena od svoje djece, u ime neostvarivih ambicija vođa i vrhovnika, generala i pukovnika, pa i apseničkih snova ponekog predsjednika. Zlikovci pišu knjige u kojima uljepšavaju svoje uloge. Malo tko žali za onim od jučer. I Bogića se ljudi ojađeni životom prisjećaju tek kroz maglu…

6. Prokletstvo Mikulićevih O još jednom zaboravljenom bh. političaru, nekadašnjem simbolu opstojnosti i ravnopravnosti BiH u Jugoslaviji je u nastavku mojih zapamćenja i prisjećanja riječ. O Branku Mikuliću, za kojeg sam početkom l994. od tadašnjeg kolege u Ambasadi Republike BiH u Bonnu- Miše Krunića saznao da je teško bolestan, da je krajem 1993. iz opkoljenog Sarajeva, u kojem je proveo cijeli rat, prebačen u Švicarsku, u bolnicu u Lausannu, da je njegova želja da se čujemo i vidimo. Do susreta i ujedno oproštaja s velikim čovjekom je potom i došlo početkom travnja 1994. godine na aerodromu u Frankfurtu am Main, jer se Branko vraćao “da umre u Sarajevu”, kako mi je objasnila njegova kćerka Planinka ... Prošlo je bilo pet godina od kad smo se rastali u Beogradu, a više od 10 od kad sam postao igrom slučaja šef Kabineta predsjednika Organizacionog komiteta XIV. zimskih olimpijskih igara Sarajevo’84, dakle Brankovim prvim suradnikom. U mojemu beogradskom stanu u proljeće 1989. godine Branko je bio prvi i posljednji put u „mojoj kući“, jer smo obojica odgovorno držali nužnu distancu između šefa i suradnika. On je tada već bio u političkoj mirovini, nakon ostavke na funkciju predsjednika Saveznog izvšnog vijeća 28. prosinca 1988., te predaje dužnosti sljedećem predsjedniku SIV-a (nedavno umrlom) Anti Markoviću, krajem ožujka 1989. godine. Prije definitivnog odlaska iz Beograda imao je operaciju na VMA, mislili smo bezazlenu, a mene od tada muči sumnja da su Miloševićevi vojni doktori Branku ubrizgali ili barem ubrzali bolest. U svakom slučaju, htio je prije povratka u Sarajevo počastiti moju suprugu i moju djecu dolaskom u našu kuću. Tako smo zvali našu beogradsku adresu, na kojoj nam nije bilo suđeno dulje se skrasiti. ****** Unatoč štete koju je Brankov imidž pretrpio putem zapretenih policijsko-političkih igara s gradnjom ekskluzivne vile u Sarajevu o državnom trošku, tobože za njega kao Titovog nasljednika, i te 1983. godine, dakle uoči sarajevske „Olimpijade“, Branko je bio neosporan autoritet za polovicu političke, partijske i državne elite u BiH, koja bi 40

bila sretna raditi u Brankovoj blizini, što je mene tada „balavca“ od 29 godina upravo zapalo. Druga polovica bh. političke nomenklature je već tada zdušno radila protivu ponajboljeg među sobom. Čitao sam u to vrijeme stenograme Predsjedništva SR BiH, čiji je Mikulić bio član, pa se vrlo dobro sjećam kako su predstavnici najutjecajnih sarajevskih klanova dovodili i Mikulića i Olimpijadu u pitanje, iz posve sujetnih motiva. U sarajevskoj čaršiji nije dopušteno bilo komu, pogotovu nekomu iz provincije biti bolji ili drugačiji, u tomu se nije ništa promijenila do danas. Svatko ima pravo misliti o sebi što želi, pa ipak previše je degutantno kada se neki slučajno biološki izdržljiviji iz Brankove i Hamdijine generacije danas prave zaslužnima za to „Periklovo doba“ u životu BiH u Jugoslaviji, uključujući njegov simbolični vrhunac vezan za Olimpijadu, ma koliko nisu ni luk jeli ni mirisali s tim najvećim civilizacijskim projektom u bosanskohercegovačkoj povijesti. Kada sam već dotaknuo tu jedinu „mrlju“ u Brankovom životopisu, dakle naivno početno pristajanje na SDB-ovsku igru s „Brankovom vilom“, dužan sam dodati kako ju je Branko u neka doba „pročitao“ i kako je, srećom, izašao odmah iz te namještene utakmice, odbivši useliti u skalameriju od obijesti i prislušnih uređaja. Dodat ću anno Domini 2012 – ovoj priči i kletvu neke bezimene starice koju su Zgonjaninovi udbaši izmjestili iz njezinog doma na Bjelavama, jer ga je u ime viših interesa trebalo porušiti kako bi nastalo ono što je nastalo, a u što će se poslije useliti Gadafijevi diplomati. »Neka se sjeme zatre onomu zbog kojeg se moram premjestiti na Alipašino …», nekako tako je proklela ova starica iz legende, pričao mi moj sarajevski prijatelj koji je žalostan zbog brojnih tragedija u obitelji Mikulić koliko i ja. Ne znam do danas tko je sve bio kriv u ovoj prljavoj i namještenoj igri, ali sarajevski Mikulići su skoro u potpunosti izumrli. Sumnjam da je to zbog te staričine kletve. U svakom slučaju i njihova sudbina i ova „kletva“ tek čekaju svojega senzibilnog interpretatora … ****** Ne znam, zapravo, do danas ni je li me „posljednji bosanski car“, kako sam Branka polu u zbilji polu u šali znao nazivati, „uzeo“ za prvog suradnika iz razloga što sam bio „načitan“, odnosno važio za takvog u sredini u kojoj se i nije baš mnogo čitalo, ili je nadvladala neka 41

druga, recimo zemljačka logika? Uistinu sam u tim godinama znao bolje od drugih što se događa u knjigama i časopisima, ali sam jedva naslućivao što se odigrava u političkoj ravni i u Bosni i Hercegovini i u Jugoslaviji. To ću morati ubrzano učiti i dostizati u Brankovoj blizini u zajedničkim tragičnim godinama pred nama. Pomislim ponekad, i poslije svega, možda je Branko htio u godinama raspleta jednostavno imati osobu od povjerenja u svojoj blizini, nekoga iz starog kraja, iz Hercegovine, iz koje je njegov otac Jure otišao kao dijete u sepetu, takorekući, u Bosnu, u gornjovakufski-bugojanski kraj. I kako to već biva, i u Bugojnu su posljednjim ratnim divljaštima uništeni vrlo sustavno i marljivo svi tragovi postojanja Mikulića, prvo je izgorjela obiteljska kuća, pa …, dok u Gornjem Vakufu/Uskoplju postoji ulica s Brankovim imenom… Branku me daleke 1983. godine preporučila jedna dobra mostarska boemska priroda, pokojni Ismet Kreso, zvani Isma, jer je i sam bio ranije Brankov šef kabineta. Isma mi je bio u to vrijeme formalno šef, ali nije dao da taj odnos dominira među nama. I sam po rođenju Hercegovac, Kreso je kao malo tko drugi osjećao poslijeratni problem nepravedne stigmatizacije zapadnohercegovačkih Hrvata, pa je želio pružiti šansu makar nama mlađima da se osjećamo kao svoji na svome i u BiH i u Jugoslaviji. Taj, već tada dobro bolesni čovjek me je, dakle, jednostavno jednog dana poslao Mikulliću na upoznavanje, ne rekavši mi o čemu se radi, da bi mi potom objasnio što je trebalo. Zapamtio sam kako je rekao: „Da nisam bolestan, ja bih to najradije sam prihvatio, to su moje najbolje godine“. Kasnije sam shvatio da su te prohujale zajedničke Brankove i Ismine godine bile i najbolje bosansko-hercegovačke i jugoslavenske godine. Problemi koji su stajali pred Jugoslavijom poslije Titove smrti bili su nerješivi i za Brankovu zavidnu političku pamet, poznavanje ekonomije i čeličnu volju… ****** I dok sam Branka gledao kako bespomoćno leži u hotelu Sheraton, u zračnoj luci u Frankfurtu am Main, de facto u samrtnoj postelji, kroz moždane vijuge su mi letjele misli kako je bilo časno s ovim najvećim bh. političarem svih vremena dijeliti njegovo zalaganje za suživot naroda u Bosni i Hercegovini i u Jugoslaviji, za ravnopravnu 42

BiH u jugoslavenskoj federaciji, ni manje ni više nego ravnopravnu, jednu od šest jugoslavenskih republika u kompliciranom balkanskom mozaiku vjera i nacija, kultura i jezika, ljudi i običaja. Alternativa tomu je uvijek bila i ostala rat, poput onoga koji je upravo tutnjao kroz BiH, opustošivši je, nadmašujući u mnogo čemu i zlo iz Drugoga svjetskoga rata ili, u najmanju ruku, bivajući bolje dokumentiran i uvjerljivije medijski prezentiran. Bespotrebni rat, koji ništa nije mogao rješiti, izuzev što je vrijednosti do kojih je i Branku i meni bilo stalo, koje su kod mene upravo suradnjom s Brankom bile još čvršće ugrađene u moj c r e d o , razorio u komadiće, te se ni u pepelu nisu više mogle naslutiti u novoj bh. stvarnosti. Dakako, već su na sceni bili novi „mudraci“, koji su govorili o izgradnji jedne države bez nacija, na jednoj, ili tri nacionalne države, na drugoj strani, te kako povijest, demokracija i sloboda dolaze upravo s njima, s onima koji su zemlju i uveli u rat. U ljudskoj je prirodi da se brzo zaboravlja, ali toliko cinično poigravanje s pameću i pamćenjem vlastitog naroda, građanima svoje zemlje, kojih kao i da nema u BiH, postoji samo na Balkanu. Za mene je, dakle, Branko ostao pojmom slobodne i ravnopravne Bosne i Hercegovine i prosperitetnog života u njoj, s njegovim imenom i imenima sličnih njemu morat će biti povezivani, kada ratna halabuka prođe, civilizacijski iskoraci koji su napravljeni krajem šestdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina u BiH. Nije se radilo samo o izvlačenju BiH iz polukolonijalnog statusa u privrednom smislu, putem restruktuiranja proizvodnje s primarnog na prerađivački sektor, metalski u prvom redu, ni samo o izgradnji solidnih prometnica za te godine i jugoslavenske prilike, ni samo o izgradnji velikih poslovnih sistema, nego i o programu „hiljade škola“ i disperziji univerziteta širom BiH, i o konačnoj političkoj emancipaciji Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji, konačnoj emancipaciji bosansko-hercegovačkog naroda islamske vjeroispovijesti, konačnoj ravnopravnosti sva tri naroda koji su tvorili BiH i čija je domovina ona bila. U okruženju manjkavom političkim i demokratskim pravilima, karakterističnim za tzv. svijet socijalizma, trebalo je imati „malo soli u glavi“, zapravo viziju, znati uvjeriti ljude u nju i pretvoriti snove u realnost. Branko je bio čovjek vizije, posjedovao je neophodnu političku volju, a zahvaljujući Titovoj podršci njemu osobno, i BiH u cijelosti, i stvarnu moć da ideje sprovede u život. 43

****** Branka je rat zatekao u opkoljenom Sarajevu a mene u Bonnu. Nisam znao kako mu je bilo, o tomu će mi pričati bh. ljudi tijekom rata i poraća. Između drugih i don Luka Brković i Nijaz Skenderagić i… Ima Branka tu i tamo i u dobroj (anti)ratnoj literaturi, recimo u knjizi „700 dana opsade“ Željka Ivankovića, nadasve poštenom svjedočenju o životu unutar opkoljenog i na smrt osuđenoga olimpijskoga grada. Osobno bih Branka u ratno vrijeme tek povremeno spominjao u razgovorima s mojim novim prijateljima u Njemačkoj, podsjećajući na njegove „opomene“. Branka Mikulića i njemu slične zaslužne ljude su „novodemokrati“ prosto pomeli s političke scene i iz javnog života na vrlo ružan način već uoči rata. Pri tomu se ne zna je li tragičniji i paradoksalniji obračun izveden u Beogradu, ili u samoj BiH, gdje su i nacionalisti i tzv. antibirokrati odstranjivali sve što je podsjećalo na jedinstvenost i političku čvrstinu centralne jugoslavenske republike. Danas to ne bi priznali ni za živu glavu, ali protagonisti novogovora o antibirokratskoj revoluciji u BiH su bili samo “trojanski konji” rata protivu BiH koji je uslijedio u izvedbi Miloševićeve nomenklature i tzv. JNA. Novogovorom tzv. antibirokratske revolucije se u to vrijeme itekako služio i spominjani predstavnik BiH u Predsjedništvu SFRJ, čovjek kojeg, s pravom ili ne, bije glas da je za vrijeme predsjedničkog mandata potpisao prekrajanje bivših vojnih zona, što se kasnije pokazalo kao dio „ratnih priprema“ u ratu protivu BiH. Bilo točno ili ne, ja to ne mogu tvrditi ili znati, ali mogu posvjedočiti da je Raif Dizdarević strahovao od “Voždovih” hirova za svoj žalosni jednogodišnji mandat predsjednika Predsjedništva SFRJ. Bez pretjeranog psihologiziranja, također, mogu zamisliti kako je mnogo zla ovaj bolesno preambiciozni čovjek i političar nanio upravo BiH, jer se svetio „Branku i Hamdiji“ za svoju mizernu ulogu u opisanom „bh. čudu“. Formalno je pripadao tom bh. političkom “dream teamu”, ali su njegovi osobni doprinosi bili minorni. U memoarima koje danas objavljuje utoliko je manje objektivnosti. Kad mu je jedan ugledni i lucidni intelektualac, kulturološki Bošnjak-Bosanac, skrenuo pažnju na metodološke i političke manjkavosti u njegovim tumačenjima “godina raspada”, pozelenio je od muke, pričali mi moji sarajevski prijatelji… 44

To „oličenje birokratske nesreće“ govorilo je, dakle, u vremenima pripreme raspada SFRJ o antibirokratskoj revoluciji istim žargonom kao i Miloševićevi jurišnici, razmještalo ljude na mjesta kojima nisu dorasli, a jedini uvjet je bio da su protiv onoga što je Branko oličavao, ne primjećujući da je to suviše opasna igra koju će upravo njegova BiH isuviše skupo platiti. Pokojni Mikulić me je, u stvari, i “ustupio” bio Dizdareviću, sa slabašnom nadom da bi ga se moglo pridobiti za jezik “Majskog programa”, uz odustajanje od jezika “antibirokratske revolucije”. Ali, rekao mi je, poput oca: “Ti nećeš moći izdržati s njim.” I pogodio je. Bosanci i Hercegovci u organima Federacije su bili, inače, zbunjeni. Takav transfer iz jednog kabineta u drugi nije zapamćen. “Čujem da si promijenio dres u prelaznom roku”, našalio se s mjerom pokojni Uglješa Uzelac, bivši gradonačelnik Sarajeva u vrijeme XIV. ZOI, a u godinama raspleta “izvršni sekretar” Predsjedništva CK SKJ. Što se mene tiče, Raif Dizdarević može i dalje falsificirati svoju ulogu u bh. i jugoslavenskoj povijesti do mile volje, i neka mu oni koji to čine i dalje ukazuju pažnju koju ne zaslužuje. Ali, kada počinje nečasnu igru pripisivanja u zasluge ono što mu ne pripada, tada sam dužan u ime onih koji ne mogu više svjedočiti, izrijekom upozoriti da se u njegovom slučaju uvijek radilo o čovjeku koji nije bio dorastao funkcijama koje je obavljao, čovjeku koji je napravio tisuće opasnih ili nedopustivih kompromisa kako bi izgurao do kraja svoj jednogodišnji mandat predsjednika Predsjedništva SFRJ. Najuvredljivije je, zapravo, kako se cijelo vrijeme ponižavao i ulizivao “Voždu” i kako danas piše o važnim ljudima i događajima na selektivno nedopustiv način...

7. “Pojest ćemo se međusobno kao žuti mravi“ U Skupštini Jugoslavije, kada je podnosio ostavku na mjesto jugoslavenskog premijera, Branko Mikulić je prorokovao: “Ako ovako nastavimo, pojest ćemo se međusobno kao žuti mravi“. Tada, u prosincu l988. godine, bili su se već nadvili tmurni oblaci i nad Jugoslavijom i nad Bosnom i Hercegovinom. Na ključnim mjestima su već bili nacionalisti ili perjanice tzv. antibirokratske revolucije, kvazi reformisti, u stvarnosti “Voždova služinčad”, njegovi „trojanski konji u BiH“… 45

****** U dugim godinama duhovnog egzila relativno sam često „odmotavao film“ iz prosinca l988. godine u Skupštini Jugoslavije, kada sam slijedeći Brankovo uputstvo - išao od jednoga republičkog lidera do drugoga, vukao ih za rukav, molio da svrate u Kabinet saveznog premijera koji je upravo podnio ostavku, na oproštajnu “časicu razgovora“. Nije se moglo raditi o političkim kalkulacijama čovjeka koji je zauvijek odlazio s jugoslavenske scene, nego o pustoj brizi i slućenju kaosa koji je nadolazio. Nisam siguran da se u tom sastavu „časno društvo“ ikada više okupilo na jednom mjestu. Jer, tu su bili i razmetljivi “Vožd”, i tadašnji skromni i dragi hrvatski partijski lider Ivica Račan, i premudri slovenski vođa Milan Kučan, kojega sam jedva uspio nagovoriti da priđe ovom društvu, te svi drugi partijski i državni prvaci iz republika koje nisu igrale tako važnu ulogu u ovom smrtno ozbiljnome političkom i ljudskom igrokazu. Iz Kabineta predsjednika SIV-a je potom dopirao razmetljivi “Voždov” smijeh i njegovo povremeno lupanje šakom o stol. Nalikovali su na pripito svatovsko društvo, koje ne zna da će autobus u kojem se voze uskoro završiti u provaliji. Branko Mikulić je upravo prestajao biti vozač ovog “autobusa”. Ni njegovom nasljedniku nije se posrećilo na vozačevom mjestu. Po mojem sudu, odlazak Branka Mikulića, velikog Bosanca i Hercegovca i Jugoslavena iz jugoslavenskoga političkog vrha bio je definitivan znak skorašnje smrti Titove Jugoslavije. Pet godina poslije je išao da umre u opkoljenom gradu kojeg je smatrao svojim, a koji se prema njemu nije umio odnositi nikada s uvažavanjem. Bilo je odmah jasno da je na samom kraju, to sam pojmio čim sam ga ugledao i prije nego što je njegova Planinka nešto takvo izustila. Do tada sam slutio da je teško bolestan, to sam mogao pretpostaviti po brzom umaranju i čestim prekidima u našim telefonskim razgovorima na relaciji Lausanne-Bonn, a sada sam i mojim laičkim okom vidio da mu „nema spasa“… ****** „Ti meni i ne trebaš kao sin, ja već imam jednoga“, znao mi je Branko reći. A ja sam se morao dodatno truditi da sličnosti između Branka i moga oca, ne samo fizičke, otjeram iz glave, kako mi ne bi smetale 46

u radu. Iz duše ih neću nikad istjerati. Godinama se među nama formirao sve bolji odnos, odnos sve boljeg razumijevanja između nezrelog mladića i mudrog čovjeka, sve boljeg što su učinci politike koju je Branko simbolizirao bili manji. U početku nisam uočavao smisao i poruke u „ezopovskom jeziku“ tadašnje visoke jugoslavenske politike, a kada sam taj zanat savladao nije više bilo Jugoslavije. Upitno je koliko sam mu bio od koristi, ali nije bila upitna moja odanost i njegova naklonost prema meni. Bio sam je sklon objasniti njegovim hercegovačkim podrijetlom, preciznije rečeno korijenima njegova djeda i oca, koji su se početkom 20. stoljeća preselili s ruba jednog omalenoga hercegovačkoga, kraškoga polja u pitomiju bugojansku dolinu. U Potkraju pored Kočerina i danas žive Mikulići koji imaju svijest o svojim rođačkim vezama s bosanskim Mikulićima. Potonji su se, pak, oformili u arhetipsku sliku „bosanskog čovjeka“. Tako sam ja barem doživljavao Branka. Ali, ne samo prema meni, Branko je i prema drugim suradnicima iskazivao čistu blagost i gospodstvo, koje je nosio lako i prirodno, prepoznatljivo. Suradnici Branka u njegovim posljednjim radnim godinama, nisu vidjeli mrzovoljnoga i nabusitoga, ali jesu zabrinutog i nesretnoga zbog svega što slijedi, ako se kojim čudom ne zaustavi. A čuda se na Balkanu rijetko događaju... U početku sam se sam pribojavao „negativnog imidža“, koji je pratio Branka tijekom cijele političke karijere, sve dok nisam shvatio da se radilo o smišljenim objedama iz raznih kuhinja koje su teško podnosile meteorski uspon samosvjesnog i principijelnog HrvataBosanca, od potpunog marginalca do osobe od Titova najvećeg povjerenja. „Negativni imidž“ se mogao, također, objasniti i teškim nasljeđem u BiH, njezinim dugogodišnjim polukolonijalnim statusom u jugoslavenskoj federaciji, pa je iznenađenje bilo tim više prkosnim i odlučnim izlaskom na veliku yu-scenu „mladih lavova“ krajem šestdesetih i početkom sedamdestih godina prošlog stoljeća. Branko Mikulić nije bio ni nalik ranijim bh. kadrovima – Osmanu Karabegoviću ili Cvjetinu Mijatoviću, recimo. Ubrzo po dolasku u organe Federacije bi se “Branko i drugovi” uspjeli potvrditi i na jugoslavenskom parketu. Pri tomu nisu htjeli više, ali ni manje ravnopravnosti za BiH nego što je imaju Srbija ili Hrvatska. To će im ostati zapamćeno. U Beogradu i Zagrebu, u dva najrazvijenija politička i kulturna jugoslavenska centra, se nisu tajile pokroviteljske ambicije 47

prema BiH, to jest političkom Sarajevu. Godinama su zbog toga i stvarane predrasude o BiH kao “tamnom vilajetu” i „ničijoj zemlji“, „lovištu“ za susjede, a što su pojedinci u posljednjem ratu bukvalno i pokušali realizirati. Brankove tzv. političke žrtve, ili preciznijim rječnikom kazano politički i stvarni neprijatelji ravnopravne BiH i u samoj Zemlji i izvan nje su u pravilu završili u veleizdaji BiH. Tragičan primjer ove vrste posrnuća je nekadašnji narodni heroj Osman Karabegović, koji se upregao u „Voždovo kolo“ od prvoga dana, ostajući na kraju samo mali plašljivi izdajnik svoje zemlje i svoga naroda. Branko MIkulić, ponosan i samosvijestan “Bosanac” a pri tom još i hrvatskog korijena, bio je neshvatljiv tih šestdesetih i sedamdesetih godina za mnoge izvan Bosne i Hercegovine. Branka i druge mlade bh. političare je krajem šestdeseth godina doveo na površinu dašak promjena, neki tadašnji change of the wind, djelomična demokratizacija i otvaranje tabuiziranih pitanja (ne) ravnopravnosti republika i nacija, nacionalnih manjina, jezičkih sloboda, obuzdavanja svemoći vojske i policije, potreba za svježom krvi i kadrovskim obnovama. Tadašnji „mladi Bosanci“ - uz pomoć onoga kojega je Branko najviše simpatizirao, dakle tragično premunuloga simpatičnoga Hercegovca, prvoga jugoslavenskog premijera iz BiH Džemala Bijedića - su ubrzo zadobili Titovo povjerenje, pa ponuđenu šansu prihvatili i rezultati su uskoro bili tu. Vidljivi u novoj međunacionalnoj politici, u novoj razvojnoj koncepciji, u kulturološkom zamahu BiH, a ne samo u spominjanim putovima i tvornicama i velikim poslovnim sustavima. ****** Ubrzo mi je po dolasku u njegovu blizinu postalo jasno da je Branko svoje izvorno hrvatstvo svjesno ukomponirao u “bosanstvo” i “jugoslavenstvo”, ne vidjevši uopće alternative tomu. Nerijetko bi u opuštenijim razgovorima pominjao Krležinu ocjenu o velikoj bliskosti bosanskih Hrvata s njihovim susjedima Muslimanima i Srbima. A i „stari Fritz“ je, poput Tita, prepoznao u Branku političku zvijezdu u usponu, uvažavajući Branka susretima i u brižljivo pisanoj korespondenciji, čije sam djelove imao prilike vidjeti. S Brankovim „hrvatstvom“ znao sam se i našaliti, govoreći da mu je jedini dokaz „jezičnog hrvatstva“ riječ “financije“, preostala s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Jer, Branko je govorio i pisao „bosanskim“, prije 48

nego što će „jezik s više imena“, dakle naš jezik dobiti još jedno ime. O nikakvom jezičnom ili političkom unitarizmu u ovom slučaju nije moglo biti govora. O ravnopravnosti jezika i izričaja tzv. istočne i zapadne varijante se upravo u Brankovo vrijeme počelo po prvi put voditi više računa u BiH. Zaslugu za tu činjenicu imaju mnogi, ali za smjelost govora i pisanja hrvatskim jezikom u BiH u to doba nitko kao pokojni Hrvoje Ištuk. Mi, koji smo od prvoga javnog sricanja i risanja slova tu šansu iskoristili, bili smo podjednako zahvalni i Hrvoju i Branku. Srpski i bošnjački unitaristi tog doba su zbog ove naše tobožnje drskosti od bijesa škrgutali zubima, ali nisu smjeli ništa poduzeti. Ipak, osobno me je u Marksističkom centru CK SK BiH, u kojem sam počeo raditi kao pripravnik poslije studija i neku analizu napisao na hrvatskom, ružno “opanjkao” zajedničkom šefu jedan i tada i danas jednako duhovno lijeni Bošnjak, koji cijeli život drži gard visoko i opanjkava bolje od sebe. Ali, na njegovu nesreću, naš zajednički šef, gospodin Zvonko Petrović, rođeni Tuzlak i bivši republički ministar kulture je bio dovoljno obrazovan i mudar da mu kaže: “Da je sreće kao što nije, jedanput bi se analiza pisala u Tvojoj, a drugi put u Milinoj varijanti”! No, vratimo se veoma kompleksnom problemu, Brankovoj „svjesnoj potisnutosti“ nacionalnoga na uštrb klasnoga, zajedničkoga, općeljudskoga. Brankovo i moje razumijevanje svijeta (moje malo manje već iz generacijskih razloga) je imalo tih godina velikih kulturoloških deficita već uslijed doktrinarnih ograničenja ili zastranjivanja. K tomu, u Brankovom životu se više nego u mome radilo i o raznim vrstama ketmanske slijedbe autoriteta i o dobijanju gorkih lekcija od strane ideološkim dogmatizmom zarobljenih umova, kakvih je i danas prepuna BiH. Pa ipak, u njegovom habitusu su nadvladavale spremnosti da se političke i ideološke granice strpljivo mijenjaju ili pomjeraju kada se za to ukažu prilike. U mojim zapamćenjima je, primjerice, ostala i pričica iz Brankovih ustiju „s Kupreškog polja l947. godine”, kao rezignacija zrelog Branka na činjenicu da se zlo iz mladosti ponavlja. Branko je, naime, kao mladi skojevac u ovoj pričici čekao avion koji ga je trebao zajedno s drugima odvesti na Vojnu akademiju u Moskvu. Za vrijeme čekanja zrakoplova koji, srećom, nije došao, a kasnije Branko nije bio na waiting-listi, čuo je glas iz gomile: “Dobar je drug ovaj Branko, samo šteta što je 49

Hrvat.“ Ne isključujem, dakle, da je stari Branko ovaj glas prepoznao u nekim Oljačinim opanjkavanjima ili u mitingaškim urlicima, ili na nekom jadu od tribine SSRN-a ili partijskom forumu u Sarajevu. Pod plaštom obrane SFRJ su tobožnje antibirokrate harangirale otvoreno protivu svega što je značilo suživot u BiH i i ravnopravna BiH u jugoslavenskoj federaciji. Pri tomu je žalosna činjenica da su parolama tzv. antibirokratske revolucije u sarajevskim medijima nasjeli tako mnogi i da su upravo ti mediji i “anribirokrate” u pozadinama sproveli operaciju da Bosna i Hercegovina šutke padne i po tko zna koji put u njezinoj izlomljenoj povijesti. Zbog toga se takvima i ne smije dozvoliti da tumače povijest s pozicija čestitih ljudi. ****** Možda je osjećaj poniženja i presudio da je Brankov otac Jura Mikulić, uglednik Hrvatske seljačke stranke između dva svjetska rata, odlučio povesti u partizane l943. godine i svog tada petnaestogodišnjeg sina Branka. U svakom slučaju, to je potom odredilo Brankovu sudbinu. Između pričice s Kupreškog polja i izlaska na veliku jugoslavensku scenu, morao je Branko zaskočiti brojne Scile i Haribde, pri čemu je, po mojem razumijevanju, njegovom etabliranju u bh. i jugoslavenskome političkom vrhu presudno doprinio razgovor s Titom, negdje na samom početku njegove republičke karijere, krajem šestdesetih godina. U Beogradu su, naime, „stari revolucionari“ opanjkavali Branka i „mladu gardu“ za nešto što više nije toliko važno, ne mireći se, zapravo, s time što „mladi kadrovi” misle svojom glavom, mijenjaju imidž BiH, nude projekte, slamaju predrasude, dakle, što su tako prokleto različiti bili od njih, koji su „im sve to omogućili“. Branko mi je jedne prigode ispričao kako je hitno pozvan kod Tita „na ribanje“, da bi se poslije potpuno otvorenog razgovora u Beogradu vratio u Sarajevo kao „čovjek od Titova povjerenja“. Ni to mu unitaristi i tobožnje antibirokrate neće nikada oprostiti, kao ni programe civilizacijskog iskoraka BiH, definitivnog potvrđivanja ravnopravnog mjesta BiH u jugoslavenskoj federaciji i ravnopravnosti sva tri naroda u Bosni i Hercegovini. Čitave intelektualne skupine u BiH i izvan BiH, posebice u Beogradu, su karijere pravile na perfidnoj igri s Bosnom i Hercegovinom. Neki su se godinama bavili isključivo kritikom tzv. bosanskog etatizma, dakle etatizmom yu-republike koja je tek 1963. godine postala „šesti plam“ 50

u zajedničkoj buktinji na jugoslavenskom grbu. Dakako, birokratizma i etatizma je bilo suviše i u drugim republikama, ali je trebalo dovesti u pitanje i ovim putom BiH kao ravnopravnu republiku unutar SFRJ. „Zašto to radis“, upitao sam dr. Nenada Kecmanovića jedne prigode, jer smo u to vrijeme njegovali kolegijalne odnose i mogli o svemu otvoreno razgovarati, „pa nije moj djed, nego Tvoj u Mrkonjić Gradu glasao za čuvenu Deklaraciju po kojoj Bosna i Hecegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska?“ Dr. Nenad Kecmanović je potomak ugledne sarajevske građanske obitelji, u ratu je bio kratko i član Predsjedništva BiH da bi pod dramatičnim okolnostima napustio Sarajevo. Dao se u poraću upregnuti u osporavanje bilo kakve BiH. Ali, kao u teatru apsurda bio je jedan od rijetkih koji je u njegovom omiljenom tjedniku NIN-u napisao u proljeće 1994. godine komentar povodom Brankove smrti. I u njemu, kao i u drugim Kecovim „bosanskim pričama“, bilo je i pljeve i zrnaca istine. Javio mi se telefonom upravo u danu u kojem sam obranio doktorsku disertaciju, kako bi mi čestitao titulu i povratak u Zemlju. Rekao je, u tipičnoj KEC-maniri: “Nadam se da mi ne zamjeraš puno ono što sam napisao o Branku…” -Tu Ti skoro ništa ne zamjeram…, ali o drugim stvarima bi morali raspraviti, uzvratio sam…

Na sarajevskoj „Olimpijadi“

Stariji čitatelji znaju, dakako, tko je bio “drug Branko”, jer je davao skoro dvije decenije biljeg i pečat bosansko-hercegovačkoj samobitnosti i ravnopravnosti u tadašnjoj Jugoslaviji. Njegova osobna politička tragedija se ogledala u tomu što je pri samom kraju života morao nemoćno posmatrati kako sve ono za što su se i on i njemu slični ljudi godinama i decenijama zalagali, odlazi u nepovrat u obliku dima i pepela od granata njegove i naše bivše JNA. One JNA koja je, kada se sve uzme u obzir, odgovornija za rastur Jugoslavije i potonje zločine i od onoga poludjeloga balkanskog nikogovića kojemu se sudilo u Den Haagu, ali je umro neosuđen, na nesreću, uzevši prekomjerne doze lijekova. Bosna i Hercegovina je u međuvremenu zadavljena ne samo putem dvostrukog udara izvana, o kojem se nije lako još uvijek složiti mnogima u Mostaru i u Banjaluci, nego i putem trostrukog udara iznutra, o kojemu se u Sarajevu ne želi čuti još uvijek. 51

U smrtonosnoj igri zvanoj “umiranje na rate” Titove Jugoslavije, čiji je glavni zalog bila BiH kakva je bila u Brankovo vrijeme, ponosna i samosvojna, pa s time i kost u grlu i tadašnjim hrvatskim i srpskim nacionalistima, ali i muslimanskim/bošnjačkim autistima. Dakle svima kojima je oduvijek smetala bh. multietničnost, njezina šarenolikost, koji nisu u stanju izići iz svojih nacionalno-religijskih krljušti, definitivo je uništena Zemlja kakva je nekoć bila i kakvu smo voljeli. Djeljiva je bila samo ludilom, fašističkim metodama, glupošću i primitivizmom, kojega je bilo i ima još uvijek u dovoljnoj mjeri u sva tri njezina konstitutivna naroda. U BiH je, u krajnjem, i prevladala sklonost k suicidnosti, k beskonačnoj etnizaciji i provincijalizaciji, čiji je logičan izraz “troglava aždaha”, tri kvazi-etno koncepta i kvazipolitičke elite, koje se s jedne strane isključuju, a s druge hrane međusobnom isključivošću … ****** Dvadeset i osam je prošlo godina, dakle, od toga kratkog momenta u našoj zajedničkoj povijesti (od 8. do 19. veljače 1984.), kada smo se „velikom svijetu“ za trenutak predstavili boljim nego što stvarno jesmo i što smo ikada i bili, vjerojatno. XIV zimske olimpijske igre (ZOI) su, dakako, bile primarno sarajevske i bosanskohercegovačke, jer njih su voljno ili nevoljno pomagali izdvajanjem jedne dnevnice svi bh. radni ljudi. Ali, bile su i svejugoslavenske, po raznovrsnoj pomoći koju su pružile druge jugoslavenske republike, i organi Federacije, počevši od logističko-političke podrške tadašnjih saveznih ministarstava unutarnjih i vanjskih poslova, pa nadalje. Stručne, protokolarne pomoći je bilo ponajviše iz tada naglašeno prijateljskog i bratskog Beograda, kako su ga u pravilu u ta vremena osjećale Sarajlije. Čitave ekipe mladih i dragih ljudi, već oprobanih u organizacijama velikih manifestacija u Sava centru ili prigodom stalnih posjeta svjetskih državnika jugoslavenskom glavnom gradu. Takvi, tada mladi Beograđani, iz gradskoga i republičkog protokola, iz Turističke zajednice Srbije, od kojekuda, bili su, zapravo, zajedno s njihovim sarajevskim vršnjacima i prijateljima, anonimni junaci „sarajevske olimpijade“. Koliko znadem, svi su oni i danas ponosni na ovaj dio svojih biografija. Niti oni, niti bilo tko drugi nije mogao, naravno, niti slutiti što se iza brda valja, te da su XIV ZOI bile 52

posljednji veliki zajednički uspjeh Zemlje osuđene na nasilnu smrt, na samoubojstvo ili „čedomorstvo“, takorekući… XIV ZOI Sarajevo ‘84. bile su, nedvojbeno, veličanstvena smotra mladosti i ljepote, perfektno organizirana sportska i medijska manifestacija prvog reda, milenijumski civilizacijski iskorak Bosne i Hercegovine. Kako je uopće bilo moguće da samo osam godina poslije fantastične olimpijske smotre upravo olimpijska borilišta na planinama budu pretvorena u ratne poligone, a olimpijski objekti u samom gradu u mete raspoloženih raketaša s okolnih brda, nije lako niti pojmiti, niti objasniti. Može se samo s tugom konstatirati da je ovaj nesvagdanji uzlet u nebo bh. i jugoslavenskog društva istovremeno bio i “labuđi pjev” i Sarajeva i cijele BiH. Nedugo poslije su uslijedile surove i okrutne ratne igre koje su i definitivno otpuhale SFRJ s političke karte Svijeta, a Bosnu i Hercegovinu tako prekomponirale po političkoj, etničkoj i civilizacijskoj liniji da se s teškom mukom može i prepoznati. U Sarajevu se i ovih dana ljudi s nostalgijom prisjećaju XIV ZOI. Bivšeg predsjednika Organizacionog komiteta, bez kojeg ZOI Sarajevo ‘84. ne bi bile ni blizu onomu što su bile, ne sjeća se više nitko. Branko Mikulić je, naime, u ta izčezla vremena sa svakim i u BiH i u Jugi i u inozemstvu mogao razgovarati na ravnopravnoj nozi. A bez takve jake političke ličnosti i njegovoga danonoćnog angažmana bi na Igrama došao do izražaja naš notorni javašluk, dok je s Brankom na čelu Igara svatko dao najbolje što je mogao dati. O njemu su, inače, već tada širili razne omraze, oni koji će uskoro povesti rat i protivu Sarajeva i BiH i svoje zemlje ... XIV ZOI su posredno doprinijele i kasnijem međunarodnom priznanju BiH, bez kojeg bi u BiH bilo još gore nego što jeste. A tim putom je i pokojni Branko više branio BiH od svih onih političara koji su se igrom slučaja našli na čelu nesretne zemlje i u ratu za kojeg su barem malčice krivi. Tek društvo okupljeno oko Ahmeda Karabegovića, generalnoga tajnika XIV ZOI, sjeti se svake godine prigodnom osmrtnicom u Oslobođenju i Branka i drugih zaslužnih za organizaciju i uspijeh XIV ZOI. U međuvremenu su umrli i Ante Sučić, predsjednik Izvršnog odbora XIV ZOI, i Pavle Lukač, glasnogovornik XIV ZOI, i Uglješa Uzelac, gradonačelnik Sarajeva u 53

vrijeme održavanja Olimpijade, i Emerik Blum, član Organizacionog odbora XIV ZOI, a tragična smrt je sustigla i Artura Takača, sportskog direktora XIV ZOI, negdje na Kopaoniku. Kao da je Arturu bilo suđeno umrijeti u zimsko-bijelom ambijentu... ****** U cijeloj „olimpijskoj priči“ ja sam, dakle, potpuno nevin i ne snosim neku posebnu “krivnju” za „eksploziju duha i radosti“ koje su uslijedile u to vrijeme u Gradu i Zemlji. Ali mogu posvjedočiti iz prve ruke da bez Brankova političkog angažmana, organizatorske genijalnosti, bukvalno danonoćnog bdijenja ne bi bilo perfekcionizma u sportskome, estetskom, privrednom i političkom pogledu. Osam godina kasnije u Bonnu, među bliskim ljudima, sam tvrdio da su Olimpijske igre u Sarajevu i organizirane „da rata ne bude“, a oni su vrtjeli glavama, ne vjerujući. Ja sam vjerojatno nekritički pretjerivao prema prošlome ubijenomu suživotu u BiH, ali u ovoj mojoj tvrdnji je bilo više od zrnca istine. O ratu tada nitko nije razmišljao, ali o potrebi potvrđivanja subjektiviteta BiH u jugoslavenskoj federaciji, pa i u Svijetu, ozbiljni ljudi jesu. Branko prije od svih i više od svih drugih… Olimpijske igre su bile sjajno organizirane, protekle su u veličanstvenom ozračju, požnjele uspjeh u svakom pogledu. U Sarajevu i u cijeloj BiH se disalo „kao jedna duša“. Zluradi u Jugoslaviji su zašutjeli, a prijatelji su pomagali. Svatko je dao nešto od sebe da bude uspjeha, svatko je želio predstaviti se boljim no što vjerojatno jeste, otkrivajući i prostodušnost i dobrotu istovremeno. U financijskom i u infrastrukturalnom pogledu je uspjeh bio vidljiv i mjerljiv, za pokoljenja da je bilo sreće, a u medijskom i političkom za sva vremena, da nije bilo velike nesreće. ABC mreža je Amerikance zasula specijalnim prilozima o bh. ljudima i njihovoj kulturi. Mjesecima sam poslije završetka zimske čarolije odgovarao na pisma znanih i neznanih iz zemlje i svijeta, velikih i malih, koji su bili oduševljeni savršenstvom i ljepotom Igara i „egzotičnošću“ upravo otkrivene zemlje. No, to je bio “labuđi pjev”, posljednji trzaj Zemlje osuđene na umiranje... 54

Samo osam godina kasnije na istim televizijskim mrežama u Svijetu na kojima se izvješćivalo o zimskoj idili u Sarajevu tih olimpijskih dana, vidjeli su se neki drugi ljudi u uniformama kako se skijaju, odmaraju i uživaju u predahu između dva granatiranja olimpijskoga grada u dolini. I kako to već biva, organizatori „olimpijade smrti“ su uskoro nadmašili publicitet organizatora olimpijade mladosti i duha od prije osam godina. Među prvim žrtvama granatiranja, osim nevinih ljudi, bio je - pored čuvene „Vijećnice“ - i Muzej XIV. zimskih olimpijskih igara Sarajevo´84. U Muzeju je sve izgorjelo, uključivo i Brankova knjiga govora o XIV ZOI, svjedočanstvo o muci i entuzijazmu sarajevskih i bh. ljudi, koju sam priredio vrlo odgovorno i opremio pogovorom. 9. U Predsjedništvu SFRJ i u SIV-u U proljeće l984. godine pitao me Branko hoću li s njim u Beograd, pošto je upravo izabran za člana Predsjedništva SFRJ, na tu tada još prestižnu funkciju u jugoslavenskim okvirima. Nikakvog zazora nije bilo, mnogi bi odlučili jednako kao i ja, bilo je najnormalnije živjeti i raditi u glavnom gradu svoje zemlje, bez obzira koliko se Sarajevo i BiH ljube i nose u srcu. Razočarenja u Beograd su tek slijedila u tvrdim bosanskim glavama, a neki neće vjerovati da su naredbe došle iz nihovoga omiljenoga „slobodarskog“ glavnoga grada ni kada im avioni, tenkovi i topovi budu kuće rušili i ubijali sve što im je sveto i najmilije... Dolaskom u Beograd profitirao sam u prvom redu u stručnom pogledu. Vidio sam izbliza u svakodnevnoj političkoj praksi kako s velikim mukama funkcionira jugoslavenska federacija. Izgubio sam ubrzo i posljednje iluzije o harmoniji između pojedinih članica federacije, ne mogavši još slutiti krvavo balkansko klupko, u kojem će ulog biti , upravo, republika iz koje sam došao. Vidio sam izbliza i Brankove muke i nezadovoljstvo inertnošću Predsjedništva SFR, u kojem je bio jedan od osmorice. S časnim izuzetcima sve senilni starci, koji su trebali nadomjestiti ustavnu ulogu pokojnoga jugoslavenskog predsjednika. Uzalud je Branko pokušavao nešto od svoje dinamične prirode, od svojih ekonomskih i organizatorskih sposobnosti ubrizgati i u ovaj „usnuli gremij“. Starcima u njemu nije bilo do promjena. I 55

ne samo njima. U kompletnim političkim strukturama se slutilo da više ne ide kao u vrijeme dok je Tito bio živ, ali se znalo, također, da bi moglo biti opasno ako se započne s radikalnim promjenama. Opasno po njih na vlasti, ali i za složenu jugoslavensku strukturu. Već tada se „politička elita“, pa i stručna i znanstvenička podijelila na „ustavobranitelje“ i „reformatore“, pri čemu su se u oba tabora krili različiti interesi i ambicije, a sve je to vodilo „status quo-u“. Ništa ne mijenjati, dobro je i ovako, može biti samo gore! Zapravo takvu klimu će i iskoristiti novorođeni srpski vožd, pa u prvom momentu pobrati, čak, simpatije među nepristranim posmatračima. Jer on je, navodno, unosio svjež vjetar u zakrečalu jugoslavensku političku baruštinu. Ne čita govore, ima sve u glavi, govorilo se, želi promjene, modernu i efikasnu federaciju, rodio se „balkanski Gorbačov“ . Poslije će svima biti jasno da se rodilo zlo koje ima svoje ime i nije povezljivo s tragičarem iz Kremlja, nego s nekim drugim i s „crvene“ i sa „smeđe“ političke scene između dva svjetska rata. Ovu sam situaciju izbliza pratio, uočavajući pravovremeno apsurd u jugoslavenskoj drami, u kojoj je bilo moguće da srpski staljinizam i populizam u liku budućega jugoslavenskoga grobara i krvnika izgledaju mnogima u fazi nastajanja kao demokratske reforme, maltene legitiman čin kada se već ne može drugim putem ništa napraviti. Pri rađanju takve klime u Srbiji ključnu ulogu je odigrao i jedan od staraca iz Predsjedništva SFRJ, general armije Nikola Ljubičić, „Vožd“ je zapravo njegovo političko čedo. Kada se već njemu nisu ostvarile nade za „Titovim nasljedstvom“, poduzeo je sve da njegov pulen kroči njegovim stopama. Na stadionu JNA bi se bivši general armije uvijek zadržavao tamo gdje je stajao nekada pokojni jugoslavenski predsjednik, duže nego što je protokolom predviđeno, do neukusa, ali nije mogao asocirati na Josipa Broza, kojega se volilo i za kojim se plakalo. Na neke kreature je general Ljubičić u svakom slučaju asocirao. Kako reće plemeniti čovjek Bogdan Bogdanović, čuveni beogradski arhitekta i autor suptilnoga duha, kojemu je odmah na početku bilo jasno da se radi o srpskoj specifičnoj smješi staljinizma i fašizma, Broza se moglo voljeti, iako je u njegovoj vladavini bilo elemenata diktature i diktatorstva. Čovjek je tada već, za razliku od Staljina, Maoa, Castra i svih drugih u vojnim uniformama, ili plavim proleterskim ceradama, nosio sjajna odijela 56

i svilene košulje, a i njegovim „podanicima“ je s njim bivalo svakim danom sve lakše i sve bolje i bolje. ****** Brankovo prihvaćanje ponude jugoslavenskoga političkog i partijskog vrha da preuzme ulogu jugoslavenskog premijera moglo se razumjeti i kao njegova unutarnja pobuna protivu stanja u samom Predsjedništvu SFRJ, ali i očajnog stanja međusobne blokade i nespremnosti za političke i ekonomske reforme u federalnim i republičkim vrhovima. Bilo je očigledno da su hitno potrebne temeljne restrukturacije, dakle duboke političke i ekonomske reforme, ali je malo političara bilo spremno zasukati rukave i nešto činiti za opću jugoslavensku stvar. Branko Mikulić je, vrlo vjerojatno, mislio da upravo to duguje Josipu Brozu i njegovoj Jugoslaviji, a posve sigurno je mislio da je još uvijek moguće Jugoslaviju spasiti putem dobro osmišljenih programa koje je godinama ranije sprovodio u Bosni i Hercegovini. No, Jugoslavija nije bila isto što i BiH, a ni BiH nije više bila kao ranije. Uskoro je Branko doživio prva gorka razočarenja. Novi predsjednik savezne vlade je, zapravo, već u svibnju 1986. godine, odmah po izboru, „udario glavom u zid“. Inflacija se nezaustavljivo penjala ka stotom podjeljku. U njoj se ogledao sav dotadašnji privredni i politički voluntarizam, nepovoljna struktura privređivanja, promašene investicije, nekompatibilnost sa svjetskim zahtijevima i izazovima, vanjski dugovi, a posebice nespremnost bilo koga da se odrekne stečenih privilegija. To se naročito odnosilo na nerazvijeni dio zemlje, uključivo Srbiju koja se duboko zakopala u strukturu privređivanja jednostrano orijentiranu prema Sovjetskom Savezu. A takvo što je podrazumijevalo sasvim određeni način razmjene preko tzv. državnih lista, te preraspodjelu deviza zarađenih u razmjeni sa zapadnim zemljama. Već decenijama je upravo ta raspodjela deviza na saveznoj razini bila „solidna osnova“ za „republičke svađe“, te formiranje svojevrsnog fronta između „sjevera“ i „juga“ u Jugoslaviji. Razvijene republike su novoga saveznog premijera nemilosrdno napadale za tzv. dirižizam u ekonomskim tijekovima, previše upliva države u gospodarstvo i pokušaj povećanja kompetencija savezne države na račun republika. A nerazvijeni i srednje razvijeni su 57

zahtijevali sve više i više iz savezne kase, kako bi se sanirali „republički budžeti“, kako bi se preživjelo, kako bi svi ostali uposleni, kako se niti najpromašenija investicija ne bi konačno ugasila. S druge strane, međunarodne financijske institucije su svaku dalju ratu svježeg novca uvjetovale doslijednim uvođenjem tržišnih mehanizama u jugoslavensku ekonomiju, s preciznim rokovima odgode glavnice vanjskog duga i još preciznijim rokom povrata kratkoročnih pozajmica. Novom saveznom premijeru je uskoro bilo jasno da mora poduzeti nešto temeljno novo, da se bez rekonstrukcije vlasničkih odnosa u gospodarstvu i dovlačenja svježeg kapitala iz inozemstva neće moći ništa napraviti, da će postojeće protivrječnosti neminovno eskalirati u otvorene svađe i sukobe među republičkim političkim i ekonomskim strukturama. U tom kontekstu se pokušalo sa skupom poznatijih poslovnih ljudi, podrijetlom iz Jugoslavije, koji su imali i novac i znanja iz razvijenog svijeta. Od cijele akcije nije bilo velike koristi, izuzev što su slomljene i definitivno predodžbe o tomu da je u socijalizmu privatni sektor zadužen samo za piljarnice i gostionice. A i to je već bilo nešto za tadašnju opću nespremnost za reforme. Postajalo je svakim danom sve jasnije da se postojeći način privređivanja mora temeljito reformirati, učiniti kompatibilnim sa svjetskim ekonomskim okruženjem, a to nije značilo samo reformu gospodarskoga nego i promjene u političkom sustavu. Uskoro je po Brankovom izboru za saveznog premijera, upravo u tadašnjem Saveznom izvrsnom vijeću osnovana Komisija za reformu, kojom je cijelo vrijeme rukovodio osobno Mikulić. Ona će i iznjedriti tzv. majski program savezne vlade, prvu tržišno i pluralno orijentiranu reformu ekonomskog i političkog sustava u Titovoj Jugoslaviji. Moj susjed s novog Beograda, ugledni beogradski ekonomista dr. Ljubo Madžar bio je među brojnim znanstvenicima i sam član Komisije za reformu, pa je umio prokomentirati da se u institucijama vlasti, na saveznoj razini, prvi put u povijesti Jugoslavije, razgovaralo bez unaprijed zadatih okvira, slobodno i stručno, te da je „rođen“ program koji može preobraziti i spasiti Zemlju. No, bilo je isuviše kasno. Svi su htjeli srušiti saveznog premijera, čim su shvatili koliko daleko zadire taj „Majski program“ savezne vlade u postojeće odnose vlasti i moći, u zadane strukture i privilegije, u nedodirljive monopole. Pri tomu se malo tko usudio nešto ozbiljnije prigovoriti samom programu, u njegovom stvaranju je većina glavnih federalnih i republičkih igrača 58

tog vremena barem formalno i sama sudjelovala. Ali su se vodile, po dobrom starom jugoslavenskom običaju, zakulisne bitke, ili pravili kompromisi najgore vrste koji će se poslije skupo platiti. Zvuči, vjerojatno, danas nevjerojatno, ali su se u Brankovom rušenju ujedinili i Srbi i Hrvati i Slovenci. Upravo potonji su ga preko svojih medija odmah otpisali. Ružnoće koje su godinama objavljivane u tzv. slovenskim liberalnim medijima na račun čovjeka koji je pokušavao spasiti Zemlju, bile su ogledalo tadašnjih demokrata i budućih osionih upravljača u vlastitom feudu. No, interesantnije je da su u rušenju bliskoga Titovog suradnika, čovjeka koji je spoznao ograničenja sustava kojega je dugo i sam stvarao, mogle naći zajednički interes hrvatske i srpske političke elite, da je danas već pokojni Ante Marković došao na poziciju posljednjega jugoslavenskog premijera u komplotu sa srbijanskim voždom. Iako sam po habitusu, dakle, bio “reformista”, odbio sam pristupiti – po osnivanju Reformskog pokreta – ovom Markovićevom eksperimentu. Mogao sam biti u samoj jezgri njegovoj, ali nisam mogao preći preko spomenutog komplota protiv Mikulića. Pa ipak, kao diplomata sam doslijedno zastupao stavove savezne vlade premijera Markovića, ne videći im alternative, znajući da je u osnovi to „Majski program“ Vlade u kojoj sam i osobno radio. Ali, u duši nikada nisam zaboravio kako je „gnjili kompromis“ ležao u osnovi preuranjenoga političkog kraja Branka Mikulića, velikoga političkog uma, možda i ponajvećeg od mlađih Titovih suradnika. Ante Markovic nije želio kraj Jugoslavije, želio je samo „drugačiju Jugoslaviju“, modernu i kompatibilnu sa svijetom, ali način na koji je došao na vlast je imao za posljedicu i druge „gnjile kompromise“ i pogrešne korake. U ovom kontekstu je vrijedno spomena njegovo poniženje na Kosovu, dok je iz prvog reda mogao čuti kako jugoslavenski pogrebnik najavljuje nove ratove, rat i krv, ako bude trebalo, a zatrebali su mu, te nevjerojatni diletantizam s pokušajem osnivanja vlastite političke stranke, što se posebice ogledalo u BiH. Polovica od njegovoga užeg štaba u BiH, od „njegovih reformista“, je završila ubrzo u kabinetima krvnika i ubojica BiH, a drugi su nezapaženo nestajali sa scene i prije nego su na njoj nešto ozbiljnije učinili. Vlada premijera Mikulića je podnijela ostavku 28. prosinca 1988. godine, a dužnost novom saveznom premijeru predala krajem ožujka l989. godine. Novi premijer Ante Marković je, nikada to ne 59

priznavši i ne spomenuvši, preuzeo sve važnije točke „Majskog programa“ prethodne savezne vlade, koji i jeste bio uzrokom sukoba i u konačnici i čina ostavke premijera Mikulića. Obojica su danas pokojni pa se mora biti pošten prema obojici. Anti Markoviću se mora priznati da je pokušao ući još dublje i odlučnije u reformiranje bolesnoga ekonomskog i političkog tkiva tadašnjega jugoslavenskog društva. Bilo je i početnih „Pirovih pobjeda“, posebice jasnih nakon uvođenja tzv. konvertibilnog dinara i liberalizacije prava kupovine i prodaje deviza na jugoslavenskom tržištu. Započelo se odlučnije s otvaranjem malih i srednjih poduzeća, profunkcionirali su zakoni koji su omogućavali pluralnost u vlasničkim odnosima i političku pluralnost. I tu je bio kraj. Posljednji jugoslavenski premijer je, kao i njegov prethodnik, postao „neprijatelj“ svim političkim elitama, a posebno u međuvremenu stasalom nacionalističko-populističkom pokretu Slobodana Miloševića, koji je kao lavina jurio Zemljom noseći sve pred sobom, koji se više nije dao kontrolirati. Za samo par godina ta je lavina odnijela zemlju iz reda srednje razvijenih europskih zemalja na dno svjetske ljestvice najnerazvijenijih i najnedemokratskijih zemalja svijeta ... ****** Branko Mikulić mi je u ožujku l989. godine ponudio povratak u Sarajevo, on je to osjećao svojom obvezom, ali ja sam se odlučio za službu u vanjskoj politici, htijući imati profesiju za cijeli život, želeći svjesno ili podsvjesno pobjeći od tzv. visoke jugoslavenske unutarnje politike, koja je u tom godinama bivala sve više niska i sve manje moralna. Branko se nije protivio, niti je komentirao moju odluku. Ona mi je, vjerojatno, odredila budući život. Da sam se vratio u Sarajevo, rat bi mene, suprugu, sina i kćerku zatekao na prvoj crti bojišnice, u Dobrinji. Možda smo samo zahvaljujući toj odluci još u životu? S Brankom sam se definitivno rastao u Frankfurtu am Main početkom travnja 1994. godine. O potresnoj posljednjoj noći zu njegovu bolesničku postelju u hotelu Sheraton, u frankfurtskoj zračnoj luci sam ostavio zapis i u mojoj knjizi „Europe Now…“, pa ću ovdje samo dometnuti kako sam ujutro dopratio Branka do američke vojne baze u Frankfurtu, kako bi odletio zauvijek s američkim bombarderom u opkoljeni grad, u njegovu zemlju. Grad i Zemlju koji ne umiju da cijene svoje ponajbolje sinove i kćeri. U kojima se uspjeh ne oprašta. 60

Pozdravili smo se s malo riječi i bez suza. Ogromna vrata aviona su progutala majušnu siluetu velikog čovjeka. Ono što je od njega ostalo. Bolest ga je već bila prepolovila. U daljini su se žarile velike, pametne oči. „Kao žeravice“, osjećao sam potom danima pogled koji je otišao preko oblaka za Sarajevo, u ono što je od Grada ostalo, da tamo bude zauvijek sa svojim umrlim iluzijama i nadama. Umro je 12. travnja 1994. godine, iscrpljen teškom bolesti. Sahranjen je na groblju Sv. Josipa bez lažne pompe i suvišnih riječi, u nazočnosti 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. U ratnom magazinu BH Dani, No. 251 iz 1994., pod naslovom „Odlazak velikog Bosanca“ zabilježeno je i sljedeće: „Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča: Branko Mikulić 1928-1994“. Umro je posljednji bosanski car, vrzmat će mi se otada često po glavi … Nedugo poslije Brankove smrti umrla je iznenadno, maltene naprasno i od tuge i njegova kćerka Planinka, akademska slikarka i vrsna intelektualka, potom i Brankova supruga Rajka, pa potom i sin Rodoljub, zvani Roćko, arhitekta. Jedino negdje u BiH danas životari u vrlo nesretnim okolnostima Brankova unuka, s čijim nevoljama bezosjećajni neukusno zbijaju šale. A da groteska bude potpuna, o postojanju Branka Mikulića danas u BiH svjedoči - osim usamljenoga groba i već spomenute ulice u Gornjem Vakufu/Uskoplju - i neka uličica u Dobrinji, na periferiji Sarajeva, koju su mu aktualni gradski kvazi-multietničari udijelili tek da bi ovovremenim političkim „junacima“ mogli davati velike trgove i ulice u strogom centru grada. U Sarajevu je, uostalom, svakim danom sve više usamljenih grobova poput Brankova na groblju Sv. Josipa, hrvatskih i srpskih, katoličkih i pravoslavnih, koje neće imati tko posjećivati. Tako je ili će, pak, tako biti negdje drugdje s bošnjačkim, muslimanskim mezarjima... 10. U SSIP-u, u nevrijeme! Jugoslavensko ministarstvo vanjskih poslova (SSIP) je u predratnom vremenu važilo kao jedno od reformskijih ministarstava unutar savezne vlade. To je bilo i logično s obzirom na iskustva diplomatskog osoblja u dodiru s „normalnim zemljama“, s razvijenim demokratskim 61

svijetom. U programu savezne vlade se, inače, mogla prepoznati ta željno očekivana „kompatibilnost s demokratskim svijetom“, te podgrijavati nada u političku i financijsku podršku utjecajnih zemalja i međunarodnih financijskih institucija, kao i priželjkivano članstvo u europskim integracijama. Bila je to jedina alternativa Miloševićevoj hazarderskoj igri i njegovoj autarkičnoj politici „zatvorene zemlje“, koju će i godinama poslije sprovoditi u „Beogradskom pašaluku“, što mu je ostao na raspolaganju. Diplomate su lakše od drugih prepoznavale u Miloševićevoj halabuci sigurnu smrt Zemlje, kao i opasnost od drugih šovensko-nacionalističkih i separatističkih koncepcija, koje su, paralelno sa „srpskom nesrećom“, izrasle kao gljive poslije kiše. Na glavnim punktovima odlučivanja pokušavalo se u Ministarstvu – unatoč oluji koja je bjesnila tu u susjedstvu, na ulici, u zgradama preko puta, u kojima su smješteni Generalštab i Vlada Republike Srbije – ostati mirno i prezentirati svijetu platformu savezne vlade kao jedini izlaz iz krize i kaosa u koji zemlja nezaustavljivo srlja. Bilo je već „iskrica“ i „iskakanja iz kolosijeka“, razlike u mišljenjima na kolegiju saveznog sekretara, ali su „Miloševićeve i vojne diplomate“ ostale u dubokoj ilegali u cijelom tom dvogodišnjem periodu koliko sam ja proveo u Ministarstvu, dok mi sudbina nije dodijelila „službu“ u zemlji o kojoj nikada ranije nisam razmišljao kao o „zemlji službovanja“, a pogotovo ne kao o svome budućem životnom odredištu. Na nižim razinama, u upravama i u sektorima, moglo se tu i tamo, uočiti promjene u držanju, ponegdje su već bile „proradile strasti“, nekim kolegama se dopadao rječnik „revolucije“, posebno onima koji su bili opterećeni prošlošću, slabijeg karaktera i slabijih kvalifikacija, koji su svoje „karijere“ uvijek nekomu dugovali a ne svome radu, koji su u „novim gospodarima u Srbiji“ prepoznali svoje istomišljenike i buduće zaštitnike. No, bili su, u to još koliko-toliko normalno vrijeme, makar u SSIP-u normalno, blago rečeno smiješni i žalosni. Njihovo mjesto je bilo u ćoškovima sve dok se nisu zakotrljali tenkovi, a sve otvorenije se šuškalo o „vojnom udaru“, u korist „Voždove opcije“, njegovoga borniranog razumijevanja jugoslavenske federacije, ako se o nekom razumijevanju i baš tako osjetljive biljke kao što je Jugoslavija, moglo uopće govoriti. 62

U Upravi za informacije i kulturu bio sam nekakav „šef grupe“, maltene i šef i grupa, prilično nezadovoljan svojim učincima, sve dok tadašnji portparol jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova, a ujedno i šef Sektora za štampu i kulturu u Ministarstvu, gosp. Ivo Vajgl nije prepoznao da mu na raspolaganju stoji mlad čovjek koji želi raditi a mnogo toga zna o „Majskom programu“ prethodne vlade, koji je u suštini i program novoga saveznog premijera Ante Markovića. Svojim upravo donesenim znanjima iz Palate Federacije sam mogao pomoći Portparolu u „instruiranju“ jugoslavenskih diplomatsko-konzularnih predstavništava o namjerama savezne vlade, kao i u njegovim kontaktima s diplomatama i ljudima od pera tu u Beogradu. Postao sam, neskromno kazano, uočljiv u Ministarstvu, ali i „kost u grlu“ bivšem šefu Sektora ŠIK-a, tadašnjem ambasadoru u Grčkoj, jednom ali posebno vrijednom iz niske onih koji su se dali klonirati po uzoru na „Vođu“. - A ti si taj novi mozak u Sektoru, rekao mi je s dozom uvažavanja i podrugljivosti Milan Milutinović, diplomata „s čačkalicom u zubima“, prilikom jedne od njegovih čestih „vizita“ Sektoru, znajući dobro o kakvom konceptualnom sukobu je riječ u Zemlji i kakva je opcija njegovog vođe. U Ministarstvu sam se brzo pomakao „s dna“ i postao nekakav „specijalni savjetnik“, pomažući tadašnjem parlamentarnom podsekretaru i „kadroviku“ u njegovim obavezama. Korist od ove službe je bila u dostupnosti svemu što je iz svijeta stizalo „u kuću“, te onom ponajboljem što se činilo u samoj „kući“ - analizama i procjenama globalne prirode, u kojima se sažimao profesionalizam i dugogodišnja mudrost „stare, dobre SSIP-ove diplomatske škole“. Iz te periode mojeg života potječu u pravilu i današnja prijateljstva s ljudima koji oličavaju „Drugu Srbiju“, poput gospođe Sonje Biserko, da izdvojim ovdje samo nju. Neumorno čitajući „depeše iz svijeta“, upoznavao sam karaktere ljudi i njihov kvalitet. Uočavao sam razliku između profesionalaca i vrijednih od priučenih i lijenih diplomata… Za odlazak, upravo u Bonn, bit ću cijeli život „zahvalan“ već spominjanom Portparolu, ljubitelju svih ljepota na ovome svijetu, uključivši umjetnine i žene, ili je to već sinonim, jer sam podlegao njegovim „uvjerljivim“ argumentima: „Ti i ličiš na Njemce, ne samo svojom radišnošću, nego i fizički...“ A to i jeste bilo vrijeme kada se 63

događalo „drugo njemačko čudo“, ponovno ujedinjenje zemlje bez krvi i pucanja, nešto što ni najlucidniji politički umovi kao što su bili njemački socijaldemokratski predsjednici vlada Willi Brandt i Helmut Schmidt nisu mogli naslutiti u formi u kojoj je uslijedilo. I tako sam se odlučio za nepoznato, odustajući od obećanja Goranu Kapetanoviću, jugoslavenskom ambasadoru u Kanadi, da ću doći za njim u tu daleku zemlju, u kojoj će ova neobična priroda koja je neizmjerno voljela svoju zemlju i svoju profesiju, završiti do tada blistavu diplomatsku karijeru… ****** Njemačko ponovno ujedinjenje se podudaralo s krajem hladnog rata i pokušajem građenja novih kooperativnih struktura u Evropi i svijetu, kako bi se avetima prošlosti jednom za svagda stalo za vrat. Nitko to nije očekivao u formi u kojoj je „ponovno ujedinjenje“ izvedeno, nitko nije mogao predvidjeti da se namjerno oblikovana kazna za „njemačko ludilo“ od prije šestdeset godina može razriješiti bez velikih globalnih konfrontacija Istok-Zapad, bez opaljenog metka na „njemačkom tlu“, da će se „Berlinski zid“ obrušiti maltene sam od sebe. A sve se upravo tako dogodilo. Unutar dugoga pripremnog procesa „ujedinjenja dviju Njemački“ pažljiviji analitičari bi svakako otkrili i „Brandtovu istočnu politiku“, a ne samo definitivni krah i raspad „sovjetskoga komunističkog carstva“, te posljedično raspuštanje „istočnog bloka“, pobjedu kapitalističkog nad socijalističkim načinom proizvodnje, pobjedu ideologije liberalizma nad ideologijom neslobode i mnogo što šta drugoga. No, suština je da su Njemci shvatili duh vremena, ugrabili i iskoristili svoju šansu, koja se možda u toj formi nikada više ne bi pružila. A samo Božije proviđenje, da se poslužim ovom narodnom, im je podarilo i partnera u liku tragičnog junaka iz Kremlja, čiji je razum jedan narod usrećio a njegovom vlastitom nije bio dovoljan. I dok se u njemačkim uredima i danas može sresti Gorbačovljeva misao kako je „čovjek dio problema ili dio rješenja“, pa se on odlučio za ovo drugo, Rusi su htjeli neke „suptilnije“ duše u „godinama raspleta“, pa su dobili za predsjednika umjesto vizionara Gorbačova marionetu Jelcina… I posvuda u Europi i u Svijetu, izuzevši na slavenskom jugu i istoku, se - tih godina koje se poklapaju s „njemačkim ujedinjenjem“ - probijao 64

stidljivo ili otvoreno „novi politički duh“, duh inegracija i suradnje, ono što će potom i biti nazvano „novom paradigmom“. Samo su u Jugoslaviji procesi tekli obrnuto, kao da se nesretna l99l. spajala ili „ulijevala“ u l94l. godinu. U Parisu je l990. usvojena deklaracija o „Europi mira i suradnje“, kolokvijalno potom zvana Pariška povelja KESS-a, koja je proklamirala izgradnju novih političkih, ekonomskih i sigurnosnih struktura, rješavanje sporova mirnim putem, poantirajući u pledoajeu „za novom kulturom odnosa među narodima i državama“. U ime nekadašnje zemlje za ugled, koja je ovu paradigmu desetljećima zagovarala, Parišku povelju KESS-a je potpisao nitko drugi do Borisav Jović, tadašnji aktualni „prvi među jednakima“ u Predsjedništvu SFRJ, bliski „Voždov suradnik“ sve dok nije puklo i među njima po liniji sujete, patuljasti političar i zao čovjek koji će biti među glavnim akterima na sprovodu vlastite zemlje. Upravo svojim razložnim inicijativama glede produbljenja europskih integracija, posebice beskompromisnim zalaganjem za EMU (Europsku monetarnu uniju) unutar tadašnje Europske zajednice, s ambicijom stvaranja i „političke unije“, dakle integriranoga europskog političkog i privrednog prostora, katapultirala su već tada SR Njemačka u samo središte „nove europske politike“, ponegdje probudivši i sumnje i strahove i zazore od „velikoga njemačkog džina“ u srcu Europe, što uopće nije olakšavalo pristanak zemalja poput Velike Britanije ili Francuske na „akt ujedinjenja“. Zazori i nepovjerenje su razgrađivani stpljivo i uporno s njemačke strane i u vremenima poslije ujedinjenja dviju njemačkih država, samo se u nekim dijelovima bivše Jugoslavije dugo i predugo ostalo u tretiranju legitimnog ujedinjena SR Njemačke u paradigmi promišljanja ove velike zemlje i kulture kao „Hitlerove Njemacke“, što je više govorilo o žalosnom stanju političke kulture u Beogradu, nego o bilo čemu drugomu… Ustavom se SR Njemačka, inače, determinirala kao demokratska, pravna, socijalna i savezna država. Princip federalizma je sveto načelo, koje odlučujuće oblikuje ne samo njemački politički život, nego i čitave oblasti življenja, pri čemu su obrazovanje i kultura samo ponajbolji primjeri za ilustraciju. „Sveto načelo federalizma“ je, dakle, i institut za premošćivanje ili razrješenje suprotnosti, odnosno sredstvo harmoniziranja općih i zajedničkih interesa u savezu njemačkih 65

zemalja. Podjelom vlasti između „saveza“ i „članica saveza“ njeguje se zajednička ovisnost, tzv. kooperativni federalizam. I još o tomu, ma koliko je federalni suverenitet izveden iz suvereniteta zemaljačlanica, on je neupitan, pa je i izrijekom u Ustavu formulirano kako zemlje–članice Saveza nemaju pravo secesije. U momentu ujedinjenja dviju njemačkih država, dostignuta razina suradnje Jugoslavije s Njemačkom je bila u nizu oblasti tako visoka da se samo slijepcu moglo činiti da postoji značajniji politički i privredni partner za Jugoslaviju od SR Njemačke. No, nekima ni ta činjenica ništa nije značila. Kao ni općepoznata istina da je SR Njemačka već dugo vremena bila promotor jugoslavenskih ekonomskih reformi i njezinih interesa pri europskim integracijama i svjetskim financijskim institucijama. Povrh svega, mene je u ovo vrijeme interesiralo kao mladog znanstvenika i diplomatu kako će SR Njemačka uspjeti „tranzitirati“ svoju „istočnu braću“ iz faze „socijalističkog drijemeža“ u realitete parlamentarne, pravne i socijalne države, u posve drugačiji način proizvodnje, jer od tog bi se eksperimenta dalo učiti i za neophodne tranzicije u Jugoslaviji, naivno sam mislio. Jer, u Jugoslaviji su bile već u tijeku tranzicije drugih vrsta – ratovi za teritorije, odnosno razmjena teritorija i stanovništva, zemljani i duhovni radovi na uništenju nekoć velike zemlje, odnosno samouništenju. Svi su već slutili kraj Titove Jugoslavije u njezinom samrtnom ropcu, a ja sam odlazio u Bonn da časno predstavljam svoju zemlju na samrti. Toliko naivni bili su samo oni koji su „živjeli Jugoslaviju“, objašnjavao mi je vrlo smisleno godinama poslije moj nekadašnji širokobriješki školski kolega i sadašnji zagrebački prijatelj Zvonimir Braco Leko ... 11. U jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu Bonn je upravo prestajao biti glavnim gradom SR Njemačke kada sam u ljeto 1991. dolazio službovati u SR Njemačku, postajući samo njezinim „saveznim gradom“ (Bundesstadt), u kojemu će do daljnjega ostati mnoštvo ministarstava, maltene „polovica njemačke vlade“, te k tomu poneko sjedište međunarodnih organizacija, pa s time i diplomatskog osoblja iz cijelog svijeta. Odluku su s gorkim okusom primili „Rheinlanđani“ i „Bonjani“, koji su i imali za čim žaliti. Ostalo 66

je zapamćeno da je odluka o preseljenju donesena s tijesnom većinom u njemačkom Bundestagu, da je veoma malo nedostajalo da ideja o preseljenju ne uspije. Pa ipak, odluka o preseljenju je bila nagovještaj povratka normalnosti u ovu zemlju, u neku ruku samo logičan izraz promjena koje su pogodile SR Njemačku „aktom ponovnog ujedinjenja“. Kraj „Bonnske republike“ (1949-1991) je ujedno označio ponovno rađanje „Berlinske republike“, sa starim-novim glavnim gradom u novostaroj ujedinjenoj Njemačkoj. A sudbina „Berlinske republike“ ovist će od sudbine europskih integracija, bilo je upućenima i tada kristalno jasno, jer je sudbina Njemačke i definitivno povezana sa stabilnošćuu u Europi i Svijetu, u krajnjem sa sudbinom europskih integracija je povezana sudbina i brojnih drugih europskih naroda. U slučaju propasti mirovnog projekta zvanog Europska unija, Europa i Svijet bi potonuli ponovno u stare konflikte i „staru paradigmu“, koja podrazumijeva i golo i pravno-političko nasilje… ****** Točno 27. srpnja 1991. godine došao sam u „konglomeraciju malih varošica na obali Rheine“, kako su upućeni zvali Bonn, koje su nekoć bile svijet za sebe, da bi u poslijeratnom vremenu bile uvezane u funkcionalnu gradsku cjelinu, pri čemu su neke prepoznatljivosti bivših varošica ostale. A one se najviše vole, pa se stranci neosjetno i brzo zaljube recimo u diplomatsku četvrt Bad Godesberg. Baš u ovoj bonnskoj varošici su neki mudri njemački političari smišljali i smislili kako zaliječiti ratne sramote i rane iz prošlosti, a k tomu su još i mudro upravljali svojom zemljom da bi, u konačnici, bez sile i opaljenog metka ostvarili ono o čemu se l945. godine moglo samo maštati. Radi se, dakako, o dva „njemačka čuda“, privrednom i političkom, a ne samo o privrednom koje se obično prenaglašava. Upravo poliitčko čudo, međutim, podrazumijeva rušenje „Berlinskog zida“ i ponovno ujedinjenje podijeljene zemlje. Uključivo, ponovno zadobijanje uglednog mjesta u međunarodnoj zajednici naroda kao i dobrih odnosa i sa zapadnim i istočnim susjedima. Sve što je histerični zlotvor porušio, uzdajući se samo u silu, reparirano je strpljivo i lagano politikom nenasilja, mira, integracija i dobrosusjedstva. 67

Adenauerovo dugogodišnje „kancelerovanje“ bit će, dakle, zapamćeno ne samo po „privrednom čudu“, nego i po tzv. zapadnim ugovorima s Europljanima i SAD, bez kojih i ne bi bilo drugoga „političkog čuda“. Dakako, neki drugi mudri ljudi su se pobrinuli za „istočne ugovore“, a jedan od njih je i klekao u Varšavi, u ime živih moleći mrtve i žive za oprost i pomirenje. Brandtovim „istočnim ugovorima“ se, dakle, stvarala osnova ne samo za stabilnost vlastite zemlje i mir u regiji, nego i za „ponovno ujedinjenje“, ma koliko to konzervativci pripisivali u momentima slavlja samo u svoje zasluge. Zato i danas kada se u Svijetu spominje samo Berlin, a Bonn sve rjeđe, ako uopće, bio bi red znati da je i „njemačko privredno čudo“ i „čudo ujedinjenja“ osmišljeno u „konglomeraciji malih varošica na obali Rheine“, da se zemlja za samo deceniju-dvije uspjela izvući iz pepela, da bi potom stigla i prestigla one koji nisu bili do temelja razrušeni i k tomu poraženi i prezreni. Uostalom, kada su dugogodišnjega njemačkog kancelara Konrada Adenauera (1949-1963) pitali zašto je za glavni grad poslijeratne Njemačke izabran baš Bonn, odgovorio je stari čovjek s osmjehom na licu: „Zato što se u njemu može razmišljati“. Tako barem svjedoči njegov dugogodišnji „čovjek iz sjene“ Felix von Eckardt, nešto poput „šefa kabineta“, zapravo zadužen za kontakte s javnošću i poliranje Adenauerove i inače uspješne politike. ****** Stajao sam na obali moćne Rheine, neposredno u blizini Ambasade SFRJ, impresioniran kao i svaki došljak sređenošću i ljepotom zemlje u koju sam došao službovati, koju sam poznavao samo iz knjiga. I godinama poslije, kada budem obilazio brojna druga mala mjesta širom središnje i sjeverne Njemačke, bit ću kao i tada u Bad Godesbergu jednako impresioniran smislenom arhitekturom i samodovoljnošću starih jezgri u njemačkim gradićima, njihovim uređenim trgovima, čistoćom i živošću. U hladnoj njemačkoj zemlji je makar na trgovima sve podsjećalo na južnjačku živost. Prekoputa jugoslavenske ambasade, s druge strane Rheine, prepoznavao sam „sedam brežuljaka“, o čijoj sam ljepoti čitao u nekom romanu Ivana Ivanjija, koji je prije petnaestak godina prije mene i sam bio u Bonnu „savjetnik za štampu i kulturu“, kako je glasila i moja diplomatska funkcija. Ali, ugledni književnik i Titov prevoditelj je za „suverena“ u zemlji imao osobno Josipa Broza, a za prvog šefa Budimira Lončara, 68

amabsadora SFRJ u SR Njemačkoj, dok ja nisam znao sa sigurnošu u čije ime sam došao i koga predstavljam. „Povratka nema, tu sam, moram pokušati...“, hrabrio sam se, ne mogavši pretpostaviti što će me već sutra ujutro dočekati kada uđem prvi put u Ambasadu SFRJ i moji novi ured. Još ni tada obligatornu jutarnju cigaretu zapalio nisam, a kroz telefonsku slušalicu u ured savjetnika za štampu i kulturu grunuli su kao topovi glasovi gnjevnih njemačkih građana i naših ljudi na privremenom radu u ovoj zemlji, koji su gledali proteklih dana, na nekom od brojnih televizijskih kanala, slike suludog nasilja, mrtvih ljudi i spaljenih domova. „Prokleti Slovenac...“, psovao sam moga prijatelja Portparola, „on je znao što me čeka, ja nisam ovomu dorastao, jer nisam čovjek rata, nego mira.“ Moj najčešći odgovor gnjevnim ljudima u tim prvim danima je bio: „Pošaljite pitanja na naš fax, broj..., mi ćemo se vama javiti…“ Ispred Ambasade SFRJ u Bonnu se svakodnevno okupljala gomila svijeta, protestiralo se u smjenama, a među okupljenim Hrvatima mogao sam bez napora prepoznati i moje hercegovačke zemljake. I po govoru i po psovkama koje su tipične, oštre i ružne, možda karakteristične upravo za narode koji rado idu u crkvu a nemjerljivo puno psuju. Prepoznavao sam ih s prozora moga ureda i po ispucaloj koži, nemarno začešljanoj kosi, samo ovlaš zakopčanoj košulji. Svoj bijes i opravdanu ljudsku povrijeđenost su ispoljavali na nama u Ambasadi, koji smo igrom slučaja ili sudbine za njih predstavljali sve što je bilo ružno i povezljivo s jugoslavenskim imenom. Osjetio sam instinktom za pravičnošću kako ovaj put čuvena „neprijateljska emigracija“, kojom su nas plašili u Beogradu, ma koliko nju činile ostarjele preživjele ustaše ili razni probisvijeti, nemaju s ovim ogorčenim demonstracijama nikakve veze. Ovo su protestirali sinovi dalmatinskih ribara i hercegovačkih težaka, prisilni njemački „bauštelci“, ogorčeni s pravom na sve, pa i nas koji simboliziramo Zemlju u čije ime su se zakotrljali tenkovi i topovi kako bi u Hrvatskoj (i BiH) zgazili ili sravnili sa zemljom sve što im se nađe na putu. U valovima su dolazili pred Ambasadu i oni koji to nikada ranije nisu činili. Predstavnici CDU, zapravo Kohlovog podmladka „Junge Union“ su bili tu, potom znani i neznani „borci za ljudska prava“, predstavnici raznih humanitarnih instituta i institucija. I novinari, 69

dakako, oni su bili najuporniji. „Drugi čovjek“ u Ambasadi SFRJ u Bonnu u to vrijeme, mudri Drago Trbojević poštedio me je ponekad tih za mene šokanntih prvih dana, primao bi „moje stranke“ sam, ili zajedno sa mnom, dajući mi vremena da shvatim šta se oko mene događa, a onda me je pustio da plivam kako znam i umijem. ****** Velika politička i medijska tema je bila rođena, raspadala se Titova Jugoslavija. Tema zahvalna za popunjavanje novinskih praznina i televizijskih ljetnih shema, a porazno šokirajuća za one kojih se ticala. Slutilo je na „veliki spektakl“. Već je poginuo i prvi njemački novinar po imenu Egon Scotland, surovo ubijen od strane četničkih razbojnika negdje u Slavoniji. Ambasada SFRJ , to jest veleposlanik Boris Frlec i ja pisali smo obitelji pokojnog Scotlanda i redakciji „Suedduetsche Zeitung“ prve izjave sućuti. Uskoro su slijedile druge i treće smrti, i sućuti, a poslije se više neće smrti brojati ni izjave sućuti pisati. Bilo je, dakako, sve više mrtvih novinara, pored drugih žrtava, ali oni koji su nas nasliejdili u ovom i drugim jugoslavenskim dkp-ima nisu se nikomu ispričavali. Nijemci su Jugoslaviju suviše dobro poznavali, mnogi su Jadransko more nosili u srcu i osjetilima, a sada se događalo to što se događalo, pokušavali smo sami sebi objasniti prauzrok za pravu provalu bijesa „običnih malih ljudi“, koji su psovali ili plakali u telefonsku slušalicu, a nerijetko i navraćali u Ambasadu SFRJ kako bi nas izvrijeđali. Duboko u sebi smo nas nekolicina preostalih pristojnih diplomata, čiji je rok službe uskoro isticao, znali, kako ovi ljudi imaju pravo. Bože, kako sam samo zavidio svim kolegama u diplomatskom koru, pa čak i onima u skoro praznoj tahićanskoj ambasadi, tu preko puta Ambasade SFRJ, onima koji su iza spuštenih zavjesa čekali rasplet drame u njihovoj ojađenoj zemlji, u kojoj se svako malo smjenjuju diktatori i legalni predsjednici! „Blago njima“, čulo se među nama u Ambasadi SFRJ toga vrelog ljeta l99l. godine, „njihovi diktatori i njihove diktature više ovdje nikoga ne interesiraju... Mi smo na redu!“ I, doista, prvo su smrt Juge nanjušili novinari, ti moderni psi rata, pa su potom navalili na „leš“ nekada velike i ugledne zemlje, sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu, koliko god to odiozno zvučalo. E, ti „psi rata“ su i od drugih kolega, ali ponajviše od mene, 70

totalno nepripremljenog i nedoraslog za „ratnu diplomaciju“ htjeli odmah znati tko je kriv za rat i kako će i kada rat biti zaustavljen? Što jugoslavenska ambasada u Bonnu ima kazati po pitanju ovog pokolja, a što po pitanju onog raketiranja ili onog miniranja? Šta je stav jugoslavenske vlade…, bilo je pitanje od kojeg sam se noću budio okupan hladnim znojem. Na telefon sam počeo buncati i mucati, ja koji sam nekada tako tečno umio pripovijedati. Za „Koelner Stadtexpres“ i „Bonner Rundschau“ izjavio sam da u zemlji ima nekih problema, znate konflikti koji će se uskoro razriješiti, ali „situacija u Ambasadi je potpuno normalna“, sve funkcionira kao i nekada. Ali, ništa više nije bilo kao nekada i nikad više neće ni biti. To smo svi znali, ali to je bio jedini način ostati još koji dan, tjedan ili mjesec u Ambasadi SFRJ u Bonnu, odnosno pokušati raditi u interesu mira i očuvanja zemlje, tako su od nas tražili naši neposredni šefovi – MIP Budimir Lončar i predsjednik SIV-a Ante Marković, sve dok se potonji nije u prosincu 1991. godine odlučio da „vrati mandat građanima SFRJ“ na jednoj press-konferenciji. Poslije toga je za anti-miloševićevske snage u saveznim organima, uključivo diplomate u Zemlji i u dkp-ima, pa i u Bonnu, u kojem je slovom i brojem protivu rata bilo samo petoro od 20 i više članova diplomatske misije, preostalo odbrojavanje. Sa zlikovcima se nije moglo zajedno, a nije se imalo kuda … 12. Pokušaj normalnog rada u ratnim uvjetima I neupućeniji od mene su shvatili da je „stvar“ izgubljena, da je angažman uzaludan, ali ja nisam mogao ili htio natrag. Kao ni drugi koji su iskreno živjeli Jugoslaviju, dakako onu sukladnu Ustavu SFRJ iz 1974. godine, a ne neku raniju koja podrazumijeva nejednakopravnost. Tinjala je, doduše, slabašna nada, vezana za „čudo“, za odlučniju pomoć zapadnih zemalja programu savezne vlade premijera Markovića, ne samo političku nego i financijsku. Ali, u Bruxelessu su se „eurokrate“ odlučile za „inspekcije“, za „trojke“, za „karusel“, za „veliku igru“, iz koje je savezna vlada bivala sve više isključena. „Pragmatični europski um“ je u starim i novim republičkim vođama prepoznavao „realnost“, one koji imaju stvarnu moć, a u saveznom premijeru i ministru vanjskih poslova „ostatke 71

Jugoslavije“, posljednje „Mohikance“, „Don Kichote“, izgubljene u njihovoj nemoći. I u ambasadama Jugoslavije širom svijeta, pa i u Bonnu, koprcali su se zbog takve vrste raspleta u nedpumicama brojni čestiti ljudi i profesionalci, kojima je preostalo nemoguće – uvjeriti „partnere“ u zemljama prijema u što i sami više ne vjeruju, u mogućnost opstanka Jugoslavije. ****** Svojevrsnu platformu za nastup prema ovdašnjim medijima u novonastalim uvjetima, koja je naravno bila i platforma mojih istomišljenika u Ambasadi u Bonnu (ministara savjetnika Drage Trbojevića i Ivana Zbašnika kao i političkog tajnika Dušana Bogdanovića) formulirao sam u odgovoru na pitanja časopisa „Blaetter fuer den Frieden“. Neke od tih izrečenih ocjena sam potom reproducirao u više prigoda u periodu, u kojem će Titova Jugoslavija formalno biti još u životu, sve do 27. travnja 1992. godine. Vrlo sam ponosan na činjenicu, naime, da sam ostavku na poziciju u Ambasadi u Bonnu i s njome povezan prestanak radnog odnosa u SSIP-u, napisao i podnio točno u danu kada su u bivšoj Skupštini SFRJ Miloševićeve siledžije proglasile Saveznu Republiku Jugoslaviju. U mojoj ostavci je stajalo kako SeReJa „nije više moja zemlja“! Dr. Žarko Papić mi je ovih dana u Sarajevu kazao da je i on tih dana podnio ostavku na mjesto veleposlanika pri Misiji SFRJ u OECD-u u Parisu. Vidjeli smo se na međunarodnom znanstvenom skupu „BiH, europska zemlja bez ustava …“, u organizaciji Franjevačkog instituta za kulturu mira, prvi put poslije 23 godine. Ispratio sam ga, naime, uoči rata na prijemu povodom njegova odlaska u Paris u „Bosanskoj vili“ u Beogradu. U istupanjima jugoslavenskih diplomata tipa spomenutih drugara iz Bonna, ili takvih poput dr. Papića drugdje, tvrdilo se uporno kako je Jugoslavija svojom ranijom principijelnom vanjskom politikom bila preteča okončanja hladnoratovske logike, kako je godinama zagovarala principe u odnosima među narodima i državama koji su u međuvremenu oživljeni na međunarodnoj političkoj sceni, itd. Naši su sugovornici to dobro znali, ali im je bilo nemoguće objasniti zašto su ti isti principi u Jugoslaviji upravo ovim ratom tako brutalno derogirani. Apsurd je bio savršen, zemlja u srcu Evrope, svojevrsna alternativa blokovskoj politici, zagovornik konvergencije „blokova“, 72

isparila je u barutnom dimu kada su blokovi „konvergirali“, bolje reći kada se jedan sam od sebe u jadu raspao. Još veći apsurd je bio u načinu samoukidanja SFRJ, u pobjedi politike sile u Jugoslaviji, dok se svuda uokolo problemi počinju rješavati nenasilnim putem a budućnost vidi u zajedničkom životu, u integracijama. Treći apsurd leži u dominantnim teorijama prošloga stoljeća na južnoslavenskom prostoru, u ideologijama „krvi i tla“ koje se upravo artikuliraju na Balkanu, dok se u Europi sprovode principi „Pariške povelje“, govori o „ujedinjenoj Europi“ i o „europskoj obitelji naroda“, pri čemu postaje skoro nevažno, ulazi li se u tu „obitelj“ samostalno, ili pak u sklopu višenacionalnih zajednica. Apsurd do apsurda, bolniji od bolnijeg. A kao dodatno apsurdno spominjao sam i spominjali smo kako „međusobno ratuju uplašeni i vještom nacionalističkom propagandom izmanipulirani ljudi, koji su, inače, jako bliski“. Tragika je posebno u tome što su se „u kovitlacu nacionalne ideologije, bez mogućnosti da joj se odupru, našla braća po krvi, po jeziku, po kulturi, po zajedničkoj sudbini“. I još se u mojem spomenutom intervjuu i bezbroj puta poslije tvrdilo da: „Ambasada SFRJ u Bonnu nije i ne može biti ni na čijoj strani u sukobu“, jer Ambasada „predstavlja u SR Njemačkoj interese i politiku svih jugoslavenskih republika i svih jugoslavenskih naroda“, da je pozicija savezne vlade koju Ambasada predstavlja „pozicija mira i razumijevanja, te traženja rješenja za konflikte mirnim putem i ponovno uspostavljanje suživota u svim jugoslavenskim republikama, bez obzira na konkretne oblike državnog uređenja, do kojega će se doći za pregovaračkim stolom“. Neke su formulacije s današnje distance vrlo upitne, priznajem, recimo one o „stranama u sukobu“, ali to je sve do barbarizma u Dubrovniku i Vukovaru bila mimikrična formula i za preostale koji su „živjeli Jugoslaviju“, kako bismo uopće mogli parirati vojnim i Miloševićevom diplomatima. Intimno su ove vrste diplomati, dakle, bili svi listom „anti-miloševićevci“. Tvrdio sam i tvrdili smo da provodimo politku: „U prvom redu Ministarstva vanjskih poslova i jugoslavenske vlade, te Predsjedništva SFRJ, u okviru kojih su zastupljeni i realni interesi svih jugoslavenskih republika“, a najradije bih/bismo izostavili umetak „te...“, ali nije se moglo. U Predsjedništvu SFRJ, prije nego što će postati „krnje“, poštovali smo, zapravo, samo politički i ljudski angažman Bogića Bogičevića. Na važno pitanje – „a što prebacujete Europskoj zajednici i 73

SR Njemačkoj da nisu ranije shvatili i uradili“, kao službeni „savjetnik za štampu i kulturu“ ponovio sam stav koji je već ranije izazivao revolte kod mnogih, a naročito hrvatskih dopisnika iz Bonna: „Da su Europska zajednica, pa i SR Njemačka, te drugi značajni politički i gospodarskii čimbenici u Europi i svijetu, financijski podržali program ekonomskih i političkih reformi premijera Markovića i Saveznoga izvršnog vijeća, nešto prije godinu dana, reforme bi otišle mnogo dalje, smanjio bi se prostor za političku i socijalnu demagogiju i vjerojatno bi se izbjegao građanski rat u Jugoslaviji“. Poantirao sam na jedini mogući način iz te očajne pozicije u kojoj sam bio, očajnički tražeći „pomoć i posredništvo EZ“, kako bi se iznova pronašli „oblici suživota u cijeloj zemlji“. Tada smo, također, svi mi koji smo „živjeli Jugoslaviju“ očajnički lobirali i u korist međunarodne mirovne konferencije za Jugoslaviju, jer je ona „taj pogodan pregovarački okvir na kome je moguće postići sporazum o odnosima između jugoslavenskih naroda i republika...“ Od ove željene mirovne konferencije neke je koristi na kraju i bilo. „Deset mišljenja“ Badinterove komisije bit će, naime, od odlučujućeg značenja u potonjem priznanju novonastalih republika, pri čemu je usputno i post-mortem izrečen najveći mogući međunarodni kompliment Ustavu SFRJ iz 1974. godine. Granice bivših jugoslavenskih republika, sukus je interpretacije Badinterove komisije spomenutog ustava, su ujedno i međunarodno priznate granice, ukoliko one takvo što na legalan i legitiman način zatraže. Titovoj Jugoslaviji u ovoj fazi raspleta nije bilo više spasa. Vojni i politički realiteti u Zemlji su bili već miljama udaljeni od onoga što su moje kolege i ja u Ambasadi, sličnih svjetonazora, govorili ili priželjkivali. Radilo se samo o očajničkom pokušaja „traženja platforme“ za kakvotakvo smisleno djelovanje „u ratnim uvjetima“, putem uljuđenoga govora koji bi bio prijamčiv za suptilnu demokratsku sredinu u kojoj smo boravili i djelovali. Jer, svatko od nas je već tada osjećao kako s produžetkom rata sve više nestaje prostor za naš „normalan rad“, te da će ono, što je bio jedinstveni jugoslavenski prostor, u geopolitičkom pogledu uskoro posve drugačije izgledati.

13. Sukobi u Ambasadi u Bonnu Među osobljem jugoslavenske ambasade u Bonnu tinjao je već u vrijeme moga dolaska prigušen sukob između promiloševićevskovojne opcije i reformske orijentacije saveznog premijera i ministra vanjskih poslova. Frontovi su bili jasno postavljeni, o tomu se šutjelo, pojave se nisu zvale pravim imenima, ali se točno znalo „kako tko diše“. Akteri su od početka svoje sudbine vezivali s ishodom „političke bitke“ u Beogradu, pa potom i s krvavim ratom kada se zlo zakotrljalo. Ja sam točno poznavao ljude u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu odakle sam došao, uostalom kao i u Predsjedništvu SFRJ i u Vladi, dakle one koji čekaju kao zapete puške na vojni udar i preuzimanje vlasti u zemlji od strane generala lažljive JNA i Slobodana Miloševića, ali sam u početku imao mukeiste te struje prepoznati u pojedinim osobama, sve dok nije krvavim zaplitanjem u Zemlji postalo ogoljeno jasno tko gdje pripada i u Ambasadi u Bonnu. Rat je smanjivao prostor za političke kamfulaže, rječnik i stil rada su kod privrženika „vojne opcije“ bio svakim danom sve siroviji i suroviji. Tomu je posebno doprinosio „vojni ataše“ u Ambasadi SFRJ u Bonnu, podrijetlom Srbin iz Bosanske krajine, koji je u historiju beščašća, koju ovdje ispisujem, ušao kao „Pukovnik“. Uostalom, svejedno je kako se zvao, važan je u ovoj priči tek utoliko što je i u Ambasadi SFRJ u Bonnu i u jugoslavensko-srpskoj koloniji u SR Njemačkoj vršio posljednje pripreme za preuzimanje vlasti, u momentu kad dođe taj dugo željeni trenutak vojne pobjede. A, vojni je udar političkom lucidnošću spriječio moj prijatelj Bogić Bogičević, kako sam već kazao! Implicite i explicite se preko satelita izvana i „potrošne robe“ u Ambasadi pritiskalo da se jugoslavenska ambasada legitimira kao glasnogovornica vojne opcije, da se nijekaju ili, čak, brane zločini i sila u navodnoj obrani Jugoslavije, da se ta nerazumna politika pomračenih političkih i generalskih „umova“ prezentira kao jedino moguće razrješenje jugoslavenske secesioničke krize. Deset tisuća mrtvih, više-manje, bilo je unaprijed predviđeno, o tomu se general Adžić izlanuo ne trepnuvši okom! Ambasada SFRJ u Bonnu je u vrijeme moga dolaska u nju, bila ozbiljno uzdrmana svim onim što se u Zemlji događalo, nepomirljive koncepcije su se preslikale i unutar 75

kolektiva Ambasade, pri čemu je dodatni peh predstavljala činjenica da je veleposlanik Boris Frlec, podrijetlom iz Slovenije, bio nakon improviziranoga „slovenskog rata“ praktičko-politički izvan igre. I otišao je uskoro iz Ambasade, pa će u ime Slovenije i za Sloveniju uskoro potom obnašati i dužnost slovenskog veleposlanika u Bonnu i slovenskog ministra vanjskih poslova. ****** Privid normalnosti u samoj Ambasadi, i u kontaktima s njemačkim partnerima, kao i u diplomatskom koru, temeljio se na brizi o profesionalizmu unutar kolektiva i izbalansiranom kormilarenju „drugog čovjeka“ u Ambasadi SFRJ u Bonnu, ministra savjetnika Drage Trbojevića, bez kojega bi Ambasada u Bonnu bila davno „oteta“ od strane „pukovnikovih ljudi“. Ako se Ambasada u Bonnu po nečemu dobrome isticala u vrijeme „umiranja Jugoslavije“, dakle, ako su se „gubitnici“ u njoj časno ponašali do zadnjega mogućeg časa, sve dok nisu ubili Jugoslaviju u njima, govoreći patetičnije, onda se sve to mora povezati s imenom Drage Trbojevića, jer je pripadao dušom i srcem „umirućoj zemlji“, a bio je profesionalac iz dobre SSIP-ove, jugoslavenske diplomatske škole, čiji će se ponajbolji „đaci“ na početku rata rasuti širom svijeta, ostajući životariti u zemljama službovanja, ne želeći „služiti krvavi Miloševićev režim“, niti pak slične režime u bivšim jugoslavenskim republikama. Nisam odranije poznavao Dragu, ali sam znao da je „službovao“ u Libiji i Austriji, da je bio „u blizini“ više jugoslavenskih ministara vanjskih poslova, među njima i onog s kojim sam imao gorka iskustva u Palati Federacije na njegovoj novoj dužnosti. Ali, svakim danom je mi bivalo jasnije da je riječ o prepečenom diplomati koji raspolaže ogromnim organizacijskim iskustvom i neophodnim stručnim znanjima, te da je Drago Trbojević, k tomu, politički čvrsto formiran čovjek, uvjeren da može postojati samo „Jugoslavija ravnopravnih naroda i republika“, u kojoj „federalni princip“ mora ostati „svetost“ kao i u SR Njemačkoj. I bilo je jasno odmah na početku, kod Trbojevića se radilo ne samo o privrženiku legaliteta i Ustava iz l974. godine, nego i osobi koja poznaje granice mogućih kompromisa…

****** „Drugi čovjek“ u Ambasadi je već prije Frlecova odlaska suštinski preuzeo vođenje Ambasade, a formalno će to kao otpravnik poslova učiniti Frlecovim odlaskom. Najvažnije je bilo, dakako, da je umio odnijeti prevagu nad „pukovnikovim ljudima“, koji su činili uvjerljivu većinu kolektiva, što je u svakodnevnom radu, ne provocirajući bespotrebne sukobe, tjerao i najlijenije da ponešto urade, a istomišljenicima omogućuvao nesmetano raditi svoj posao, pomažući im kada je pomoć bivala potrebna. Zrelost i profesionalizam su posebice dolazili do izražaja u nebrojenim kontaktima s kolegama u diplomatskom koru i u njemačkom MIP-u. Po ocu lički Srbin, a po majci i kulturološki Nijemac, impresionirao je serioznošću pristupa bilo kojem problemu. Vjerojatno je rijetko drugdje u svijetu tako uvjerljivo prezentirana „Vladina platforma“ kao u Bonnu, i to upravo od Drage, ili po njegovim instrukcijama. Druga je stvar što od toga na kraju nije bilo nikakve koristi. Drago Trbojević i njegovi istomišljenici su se, dakle slučajno ili igrom sudbine, našli na određenom mjestu, ali su se potom ponašali kao bratstvenici, koje je nevidljivi usud povezao da prisustvuju ritualu umiranja njihove zemlje koju su svi od reda voljeli. Ni načini na koji su je voljeli nisu bili isključujući, dapače. Svi su bili već formirani ljudi, svoj „izbor“ su davno napravili, prije nego što će se u Bonnu sresti i upoznati. I svi će uskoro ostati bez profesija i karijera, bez plaća i stanova, ali ne bez časti i imena. „Pukovnikovim ljudima“ je moralo biti mnogo teže. Najprije su se morali prikrivati, a zatim po cijeli dan smišljati pakosti i laži, pa ih proturati po njihovim žalosnim novinama u Beogradu i zatrovanoj jugoslavenskoj koloniji, prepričavati i diviti se junaštvima „slavne Armije“, sve naporne „diplomatske aktivnosti“ od kojih se pristojnom svijetu dizala kosa na glavi. Najgore im je bilo podnijeti ili otrpjeti, pretpostavljam, što su na ključnim diplomatskim pozicijama nekim čudom i dalje opstajali izdajnici - „markovićevci“ i „lončarevci“ - neki čudan svijet koji zna gubiti, ali ne odustaje. „Pukovnikovi ljudi“ nisu za razliku od nas ostajali bez profesija, plaća i stanova, nego samo bez obraza. Namirisavši „nove gospodare“ nisu ni primijetili da je Jugoslavija umrla, ili da se smanjila, i ne nalikuje na sebe. S velikim užitkom i revnošću skinuli su jugoslavensku trobojku 27. 04. 1992., kako bi izrezali “petokraku“ i (p)ostali Miloševićevi diplomati. 77

14. Vukovar i Dubrovnik su bili prekretnica Točno se unaprijed znalo kako će se tko od nas ponašati kada nastupe prve ozbiljne nedoumice, kada se odlučuje između vjernosti dotadašnjem životu i idealima, u koje se klelo i vjerovalo i „odanosti“ novim gospodarima. Drago i još par istomišljenika su se sastajali u slobodnim večerima u njegovoj diplomatskoj kući, dok su tijekom dana radili do iznemoglosti. Istovremeno su se Pukovnikovi „sivi miševi“ bez stida okupljali i u radno vrijeme kod njega u uredu do mojega, kako bi smislili neku pakost. Ako tko od preostalog osoblja i nije bio uhvaćen u „pukovnikove kandže“, bio je zarobljen satelitskim prijenosima televizijskih „istina“ iz Zemlje, a na televizijama su već carovali razni „krste bijelići“, „sime gajini“ i ostali prepotopski ostatci ljudskog roda s odstranjenim osjetilima vida i stida … ****** „Pukovniku“ i njegovim ljudima nikako nije bilo jasno kako su „njihove mecene“ u Beogradu mogle u tako „otsudnom času“ na jednu važnu poziciju dopustiti osobu poput mene, koji je od prvog dana izabrao „stranu koja gubi“, nejaku skupinu izdajnika kojoj su dani odbrojani. Ipak su se nadali da taj „prokleti ustaša“ nije kojim slučajem sljedbenik ili „zarobljenik“ njihove smiješne i žalosne organizacije koja sebi tepa da je „pokret“ i to ni manje ni više nego za Jugoslaviju. A meni je malo što bilo tako jasno u životu kao ta priča s osnivanjem druge „staljinističke partije“, unutar „famiglie“ Milošević-Marković, malo što toliko antipatično kao ta čudovišno vojno-partijska tvorevina izanđale pameti, formirana da bi prevarila i zavela čestite ljude širom zemlje, koja će u konačnom ishodu i ubiti posljednju iluziju o Jugoslaviji kod sviju izuzev Slobe i Mire, ili Ljubiše Ristića, žalosnoga dramskog umjetnika kojega se nekada precjenjivalo, a sada žalilo. Ja sam u uredu „vojnog atašea“ u Ambasadi SFRJ u Bonnu u tih mojih dugih i žalosnih devet mjeseci boravio samo jednom, u trajanju od sedam minuta, brzo ispio „nastupničku kavu“ i za sva vremena se ispričao zauzetošću i obvezama. Odbivši pozive „pukovnikovih ljudi“ za „kućne nastupne posjete“, morao sam, logično, dobiti pratnju u liku „pukovnikova zemljaka“, bivšega policajca, lijenog čovjeka velikih 78

ambicija, malog obrazovanja i pameti. A jedan drugi „pukovnikov diplomat“, u statusu „prvog sekretara“ morao se mučiti s redovnim pretraživanjem moga ureda i listanjem mojih papira. Kada sam jedanput zatekao „tajnika“ pri poslu, nije se vrijedni ranoranilac dao zbuniti, pa mi je objasnio da je ta istraživanja poduzeo takorekući iz umjetničkih pobuda. On, naime, godinama skuplja karikature „zlih Njemaca“ na račun „predsjednika“, odnosno „o nama“, suptilno se poistovjećivao „tajnik“, a novine su, po prirodi stvari, u uredu savjetnika za tisak i kulturu… S katastrofalnim razvojem ratne situacije u zemlji, razvijao se i senzibilitet „pukovnikovih diplomata“ i njegovih doušnika u jugoslavenskoj koloniji. Bio sam uskoro počašćen titulama i izrazima, od kojih biva hladno oko srca, naročito noću i kada se živi sam. I obitelj je uznemirivana, kako u Beogradu, tako i u Bonnu, prilikom posjeta. „Vodi tog ustašu kući“, vikalo je neko čudoviste u pola noći u slušalicu mojoj preplašenoj supruzi, očekujući od nje s obzirom na podrijetlo - nekakvu kooperativnost. Svašta je morala propatiti ta nježna i obzirna žena, nikad joj se ne mogu dovoljno ispričati zbog svega što sam učinio od naših života. Ni prijatelji među diplomatima mi nisu vjerovali, možda sam postao paranoičan, mora da su se pitali. Ali, kada sam, prethodno promijenivši broj telefona, novi „kod“ ostavio samo na pultu Ambasade, sve u skladu s propisima, ponovila su se opisana milozvučna upozorenja… ****** Do otvorene i definitivne podjele unutar Ambasade SFRJ u Bonnu došlo je u kontekstu raketiranja i razaranja hrvatske i južnoslavenske kulturne baštine, starih gradova – spomenika Vukovara i Dubrovnika. Reakcije njemačke javnosti su bile pojačano gorke baš pri masovnoj „restauraciji Dubrovnika“ u izvođenju Bože Vučurevića, guslara iz Trebinja i žalosnih generala i admirala „slavne JNA“ – Stupara i Jokića. Jer, Dubrovnik ne nose samo Hrvati u srcu, ovaj se biser osjećao svojim samo ako se jednom vidio i doživio, a nije se slijepo od mržnje. Isto tako i podunavska barokni ljepotan Vukovar, čiji barok nikad više nitko neće doživjeti u punom sjaju, jer su ga „progutale“ primitivnost i „strategija“ Generalštaba JNA. Skoro nitko od tih zločinaca koji su osmišljavali, osmislili i sproveli „manevre u ravnici“, 79

pri čemu im je barokna arhitektura bila dobra meta kao i svaka druga, nije suđen i osuđen. Tek primitivni pukovnik Šljivančanin, koji me uvijek asocirao na vojnog atašea u Bonnu… Diplomatsko osoblje Ambasade je danima trpjelo opravdani gnjev njemačke i jugoslavenske javnosti, ako se moglo o takvom nečemu više govoriti. Psovke, uvrede, plač i nevjericu, pa se svatko iole normalan morao pitati: a što mi još radimo ovdje, kako ćemo sutra uopće razgovarati s našim partnerima u ministarstvima ili u diplomatskom koru, tko će više htjeti s nama razgovarati. Nošeni u srcima mnogih a ugroženi barbarizmom velikog formata, upravo su Dubrovnik i Vukovar postali međašom u raspletu krvave jugoslavenske drame. Svi ostali užasi, medijski uvjerljivo posredovani, bili su samo predtekst za provalu bijesa u njemačkoj, europskoj i svjetskoj javnosti, de facto i uvod u političke akcije koje će uslijediti u SR Njemačkoj, što je i i ubrzalo međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije, pa potom Bosne i Hercegovine i Makedonije. Na kolegiju Ambasade se tražio odgovor na pitanje - što treba činiti da se ne završi u totalnoj izolaciji, a iz tabora „pukovnikovih ljudi“, gluhih na ljepotu i patnju, je izgovorena vrlo glasno zla i cinična opaska na snimke razaranja Dubrovnika, kako to „ustaše, osobno, pale gume“. Tog dana je u Dubrovniku ubijeno mnogo ljudi, pa će jedan crnogorski književnik tražiti da se taj dan u Crnoj Gori proglasi „danom ljudske gluposti“! Reakcije nas nekolicine iz anti-miloševićevskog tabora su bile spontane i ogorčene, a i dio „pukovnikovih ljudi“ se postidio. Čak se i jedini „pravi Hrvat“ među nama diplomatima, smireni Ivan Zbašnik, podrijetlom iz Gorskog Kotara, racionalan i civiliziran čovjek u svakom pogledu, uzbudio. No, logično je bilo, također, što je najstrastvenije reagirao Dušan Bogdanović, sin čestitoga generala nekada slavne Armije s korijenima na Plitvicama, Beograđanin i svjetski čovjek, koji je duboko osjećao o kakvoj se povijesnoj sramoti radi, kako je riječ o čedomorstvu poslije kojeg nema povratka, a kajanje ne pomaže. Već mjesecima je Dušan redovito protestirao protivu postupaka tzv. JNA, posebice oštro nakon šokirajućih slika zajedničkoga „armijsko-četničkog“ ulaska u „oslobođeni“ Vukovar. Pravu provalu bijesa među „pukovnikovim diplomatima“ izazivale su Dušanove cinične primjedbe na službenim dokumentima koji su se morali čitati „u gluhoj sobi“, jer je pri svakom 80

spominjanju JNA uvijek ostajao dopisan i „Duletov biser“ – „slavna“, „junačka“, „oslobodilačka“. Sviim time se autor svjesno gurao u egzil na koji nije morao dugo čekati. Dule je bio prvi među nama kojemu su pretpostavljeni okončali muke, opozivajući ga iz Ambasade u Bonnu. Drago Trbojević je i u dramatičnim raspletima bio vrlo suzdržan, jer je preuzeo dužnost od Borisa Frleca koji se vratio u Sloveniju, da bi uskoro došao kao prvi slovenski veleposlanik u Bonn. I ja sam uglavnom šutio, jer mi je političko iskustvo nalagalo oprez, s Bosnom i Hercegovinom se u tim vremenima nije znalo - kao i često u povijesti – „kojem će se privoljeti carstvu“. ****** Često sam se poslije svih strahota koje su donijeli „jugoslavenski ratovi“ u zadnjoj deceniji 20. stoljeća bavio paralelama između „prošlih zala“ i njihovih ovovremenih nastavaka i posljedica, bivajući na kraju uvjeren da jednom učinjeno zlo uvijek ostaje zlo. Ali, ima jedna razlika između prošlih i ovovremenih zločina i nije toliko vezana za „ontologiju zla“ koliko za medijsko posredovanje toga zla, na žalost ovovremenih „poglavnika“ i „đenerala“, kojima su nedjela dokumentirana kamerom za sva vremena. Posljednji balkanski ili južnoslavenski rat, je maltene direktno prenošen u svijet kao olimpijske igre, kao … Tvorci ovovremenog zla i njihove sluge su potcjenili, dakle, moć medija, jer su o ovome fenomenu i razmišljali u dosezima „njihovih“ poslušnih televizija koje prenose samo poželjne slike i govore s „njihovih“ mitinga i proslava. O izdajničkoj moći slika u globalizacijsko-medijskom svijetu nisu vodili računa. Uostalom, takvoga čega i nije bilo u devetnaestom stoljeću. Oni su imali cilj i tko je bio spreman počiniti najgora djela bio je važniji i draži i vođama i izrodima u crkvi i u akademijama i na televiziji. Slično kao u jednoj drugoj velikoj zemlji prije šestdeset godina, samo što su od tih galamdžija sačuvani djelomično nekvalitetni kriještavi tonovi i crnobijele slike. A domaće „Goebbelse“, „Himmlere“ i „Hitlere“ imat će buduće generacije u savršenoj boji i tonu, zabilježene za sva vremena. S takvima se nije moglo, a razumniji u političkom vrhu Zemlje su svakim danom bivali nemoćniji. U jugoslavenskoj federaciji je umiranje 81

na rate Titove konstrukcije privođeno kraju. Bilo je samo još nekolicina onih koji nisu bacili peškir u ring i ostavljali se ćorava posla. S jednim od njih, s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom sreo sam se prilikom privatnoga posjeta Beogradu zbog bolesti mojeg sina, u listopadu l99l. godine. Nije bilo baš uobičajeno da savjetnika za štampu i kulturu prima osobno ministar vanjskih poslova, ali više ništa nije bilo kao ranije. „Poručite Dragi i ljudima da ostanu na svojim mjestima i da čine što mogu i dok se može. U protivnom stižu na vaša mjesta neki drugi ljudi, znate već koji...“, kazao je nekada moćni i ugledni čovjek, oličenje „jugoslavenske diplomatske škole“, vidno umoran i zabrinut, sluteći skorašnji kraj. I bi tako, umorni Dalmatinac, kojemu je sudbina dodijelila da bude posljednji „vanjski ministar“ u Titovoj Jugoslaviji završio je uskoro u nekoj vrsti egzila „u nesvrstanom svijetu“, za kojeg je pokojna Jugoslavija skoro tri decenije bila politički svjetionik „trećeg puta“. Srećom, u Hrvatskoj su početkom 21. stoljeća počeli puhati takvi vjetrovi pa su zatrebali i Lončarevu pripomoć u uljuđivanju zemlje… 15. Yu-diplomati i novinari U danima raspleta su se ljudi sličnih senzibiliteta i privrženici srodnih vrijednosnih sustava lakše i brže prepoznavali i međusobno podupirali. Tako su se nekako i zbližile oni jugoslavenski diplomati koje su „živjeli Jugoslaviju“ kao zemlju ravnopravnih ljudi, njezinih naroda i republika, uključivo sa sebi sličnima među yu-novinarima. Subotnje okupljanje u diplomatskoj kući Drage Trbojevića postajao je i za nas i za njih ritual bez kojeg se naredni „sizifovski tjedan“, prepun poniženja i neizvjesnosti, ne bi mogao izdržati. Pored „ekipe gubitnika“, nas koji smo znali da uskoro odlazimo iz Ambasade, a s time definitivno i iz jugoslavenske vanjske službe, među nama je uvijek bio i novinar Tanjuga, institucije rođene paralelno s Titovom Jugoslavijom, u Jajcu l943. godine. Nekada moćna i uvažavana u Zemlji i Svijetu, maltene balkanski i nevrstani Reuters, bila je osuđena umrijeti zajedno sa svojom zemljom barem u profesionalnom i moralnom smislu. I ovu instituciju uskoro će početi napuštati čestiti ljudi, jer su je definitivno pokorili staljinisti i fašisti. Naš prijatelj i drug Milenko Babić je izdržao dok su se mogle otrpjeti budalaštine razne vrste, a onda je kazao – bez mene, ovu 82

igru propuštam, nemam nešto volje, umorio sam se ili tomu slično, ja sve ovo samo nagađam. Ali, znam posve sigurno da je prijatelj mojih prijatelja iz Ambasade postao vrlo brzo i moj prijatelj, pa smo korektno surađivali tijekom tjedna, da bi na subotnjem „ritualu“ u Draginoj kući uveseljavali društvo beskonačnom pričom o tome- tko je od nas dvojice glavatiji. E, to nije bilo lako presuditi, jer su se i vojvođanska i hercegovačka priroda izdašno potrudile. Jedno vrijeme smo se oslovljavali s popularnim kodovima - „čedo“ i „uja“, ali je uporaba tih pojmova postajala svakim danom manje smiješna a sve više žalosna. “Lala“ je bio i ostao šeret. Ostale su nezaboravne njegove tvrdnje o „dva najsličnija naroda na svetu“, pri čemu nije mislio na Srbe i Hrvate, nego na „Srbe i Nemce“. Ja bih obično provocirao kako teza stoji, ali se vremenski planovi ne podudaraju, no on se nije dao smesti. „Srrbi...“, započinjao bi Milenko sa specifičnim izgovorom imena naroda kojemu pripada, meko i nježno, tako različito od onih koji urlaju dok govore, a kad govore ne misle... I zrela novinarka iz Zagreba Lidija Klasić, uposlena na njemačkim radio i tv stanicama WDR i Deutsche Welle, bivala je često gošćom u „društvu gubitnika“. Ne uvijek, ali dovoljno često da se može uvrstiti u „privrženike rituala“, a njezine analize o situaciji u Hrvatskoj, te o Tuđmanovom režimu bile su preciznije i točnije, vidovitije od drugih. Iskusnoj novinarki je bilo sve jasno odmah od početka, pri čemu nikada nije brkala govor o režimu sa simpatijama prema narodu u domovinskom ratu. Nije ni obrnuto, dakako, nije povezivala pljačke i ubojstva s narodom kojemu pripada, nego sa samim vrhom vlasti u Hrvatskoj. Jedino mi se i tada činilo da se i kod nje, rođene Zagrepčanke, i kod mojih drugih bonnskih prijatelja preuveličavala „uloga Hercegovaca“. To jeste bilo zgodno objašnjenje (Šušak, Rojs, Pašalić), ali je bilo nelogično da šačica hercegovačkohrvatskog naroda od l5o.ooo duša može sudbinski odrediti položaj petomilijunskog hrvatskog naroda. Ja sam bio skloniji, uzroke za debakl hrvatske politike u posljednjem ratu, katastrofalne po hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, tražiti u Tuđmanovom borniranom duhu, u njegovu nerazumijevanju ili nepoznavanju povijesti Bosne i Huma, povijesti svih bh. naroda, pa i bh. hrvatskog naroda, te posebice u kolonijalnoj ambiciji spram tadašnjih bh. Muslimana, najzad zašto ne reći, u njegovim teritorijalnim aspiracijama, kako bi stvorio Banovinu Hrvatske po svaku cijenu, čime je bio opsjednut. 83

****** Često bi pažljivi i ljubazni domaćini, Bistrana i Drago Trbojević, ugošćavali - pored stalnih posjetitelja i drugoga svijeta iz diplomatskog kora – i raznovrsne goste s prostora zemlje u raspadu. Među njima su nerijetko bivali upravo oni koje smo Drago, Dušan i ja preporučivali njemačkim partnerima. Obično bi potom i usljedili pozivi za gostovanje na institutima ili u institucijama, kako bi dobili pomoć koja je u to vrijeme bila nužna reformskim snagama i alternativama u povoju. Neki stručni ljudi iz SFRJ su, dakle, bivali gostima na tribinama raznih instituta za jugoistočnu Europu, vanjsku politiku i drugdje, a da nikada neće saznati da su njihovu stručnost i ljudskost, njihove alternativne ideje zapazili neki tamo „malo otkačeni“ činovnici – diplomati raspadajuće zemlje, te ih na „neviđeno“ i od sveg srca preporučili njemačkim domaćinima. Među pozvanima na raznovrsne tribine bilo je sve više „rubnoga svijeta“, pametnoga a bez stvarnog utjecaja na neumitne tokove u zemlji, boraca za ljudska prava, „ujdijevaca“, književnika i novinara, pa i poneki političar. Jednoga takvoga mladoga srbijanskog političara, elokventnog i pametnoga, obrazovanog baš u Njemačkoj, za kojeg se i bez naše pomoći ovdje znalo, smo u Draginoj kući direktno zapitali- zašto „koketira s nacionalistima“? A Zoran Đinđić, velika nada i potonji tragičar nam je objasnio kako „svjesno koketira s nacionalizmom“, jer bez toga bi morao prestati se baviti politikom. Ne bi imao komu se obratiti, rekao je. Meni su „subotnji rituali“ u Draginoj kući bili kompenzacija za izgubljeni smisao djelovanja, za otužnu atmosferu koja je vladala u Ambasadi. U nju sam od prvog dana ulazio s grčom i najradije ne bi više ni ulazio. Jedino su mi moji novi prijatelji bili ohrabrenje i vraćali poljuljanu nadu, davali mi snagu da izdržim do sljedećeg druženja. Mogao sam im samo uzvratiti lojalnošću i pričama o „izgubljenim bitkama u Beogradu“, od kuda sam posljednji došao, pojačavajući njihove zebnje. Umio sam i u maniri „Proklete avlije“ pripovijedati o egzotičnosti Sarajeva i Bosne i Hercegovine, odnosno o zametenosti bh. sudbina između ljubavi i mržnje. Po dolasku u Bonn sam s većinom novinara i redakcija s južnoslavenskog prostora uspostavio, i u proimijenjenim, poluratnim uvjetima, korektnu suradnju. Doduše, slovenskim i hrvatskim 84

novinarima uskoro suradnja s jugoslavenskom ambasadom više i nije bila potrebna. S dopisnicima ljubljanskog „Dela“ i sarajevskog „Oslobođenja“ druženje je bilo isuviše kratko. Slovenac je postao „strani novinar“, a Bosanac se vratio u Sarajevo. Dopisnik Tanjuga Milenko Babić postat će, kako je već naznačeno, od prvog dana prijatelj i takvim ostati sve do smrti. Umro je poslije teške bolesti krajem prošle godine u Beogradu. S velikom skupinom novinara podrijetlom iz zemalja nekadašnje Jugoslavije, uposlenim na njemačkim radio i televizijskim postajama, u redakcijama na jezicima južnoslavenskih naroda, iskustvo se kretalood odbojnosti preko korektne suradnje do prijateljstava. Samo su se pojedinci upuštali u dnevno-propagandističke zahtjeve „matičnih centara“, većina je, silom ili milom, poštovala ovdašnji novinarski i ljudski kodeks. Oni su, uostalom, svoju plaću zarađivali u njemačkim ustanovama. Poneki bi u emisije prošvercali tu i tamo malo više nacionalističkog otrova, većina ih je, posebice srpskih novinara postala majstor u niveliranju odgovorosti za rat, ili bi poručili vanjske suradnike-specijaliste za niveliranje zla. S njima nisam mogao biti prijatelj, suradnik čak ni poslije mnogo godina kada sam pokušao kao slobodni novinar i publicista surađivati s redakcijama WDR-a i DWa. U njima se nakupilo mnogo „sitnih duša“, prikrivenih nacionalista svih boja koji žive u prevladanim shemama i paralelnim svjetovima. Srećom, ima među njima i krasnih ljudi poput mojeg prijatelja Davora Korića, urednika na WDR-u. Pisao sam o njegovoj knjizi „Briefe aus dem belagerten Sarajevo“, neprevedenoj, na našu sramotu u BiH, ma koliko je zbog autentičnosti zapisa i dubine opservacija i kulturološki i politički važna još uvijek… ****** No, vratimo se južnoslavenskim dopisnicima iz Bonna. Nenada Ivankovića, u to vrijeme dopisnika „Vjesnika“, nisam osobno ni upoznao. Od ranije sam ga „poznavao“, pak, putem njegovih solidnih tekstova o klerikalizmu unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj. Javio sam mu se telefonom po dolasku u Ambasadu, ali mi je uzvratio: „Nemojte me više zvati..., vi vodite rat protivu moje zemlje..., ostavite me na miru“. Uslijedili su potom ružni i netočni napisi Nenada Ivankovića o osoblju jugoslavenske ambasade u Bonnu, čiji je cilj bio stigmatizirati upravo nas „diplomate - antimiloševićevce“. U jednom 85

napisu će se dobri i pošteni Ivanković čuditi kako među tim tamo ima i jedan Hrvat-Bosanac. On je, inače, morao znati „who is who“, jer je u Ambasadi SFRJ u Bonnu bio sve do izbijanja ratnih neprijateljstava „angažirani član“ partijskog aktiva pri Ambasadi, posvjedočili su mi moji novi prijatelji. U Ivankovićevim su se napisima, dakle, svjesno brkale „babe i žabe“, pa su svi uposleni strpani u „pukovnikov koš“. Vrli dopisnik je vodio, dakle, privatni propagandni rat, a za to će biti nagrađen po povratku vodećim fukcijama u hrvatskim medijima nekada uglednom listu i nekada uglednoj televiziji. Postat će, pored Carl Gustava Stroehma, Tudjmanova „germanskog Kroate“, glavna batinaška pesnica, podučavati Hrvate „pravom hrvatstvu“, braneći režim koji je uništio hrvatsku kulturu i privredu, te ponizio Hrvate kao malo tko prije njega, izuzev onog režima protivu kojeg se njegov otac borio s puškom u ruci… Nekada ugledno ime srpskog i jugoslovenskog žurnalizma, od koga se moglo ponešto i naučiti u sedamdesetim godinama o Dalekom Istoku, Kini posebice, tonuo je svojim političkim oportunizmom sve dublje, poistovjećujući se sa sivilom i mrakom u redakciji lista „Politika“, za koju je radio. Ostat će upamćen, pored ostalog, po nesuvisloj priči „gde je kokoš, tu je i jaje“. Nebuloza je značila obranu autističnog režima u Srbiji, jer je podrazumjevala poruku - hrane u Srbiji ima dovoljno, nitko nam ništa ne može, ergo mi možemo raditi što hoćemo. Poslije povratka u Beograd, nesretni Dragoslav Rančić je odano služio kao šef kabineta „oca zla“, dakle Dobricu Ćosića dok je bio predsjednik „SeReJe“. Filozof nebuloze o kokoši i jajetu se savršeno uklopio u Čosićevo duhovno-političko bespuće, dakle svjetonazor i vidokrug začetnika autarkične srpske politike s kraja 20. stoljeća. Nitko drugi do D. Ćosić neće ući u povijest beščašća kao zaštitnik i promotor raznovrsnih „milutina“ i „vojvoda“, „đoga“ i „noga“ u vremenima bez stida i dostojanstva. Nesretni Rančić se, inače, jedne prilike požalio Milenku Babiću: „Onaj tvoj ustaša piše o tebi dobro, a o meni sve najgore.“ Točno, samo nisam ustaša! Usput kazano, „Politika“ nije htjela objaviti na početku rata demantij o lažima na račun savjetnika za štampu i kulturu u Ambasadi SFRJ u Bonnu, pa su „pukovnikovi ljudi“ konačno imali ključan dokaz da je među njima još jedan izdajnik, ustaša i tomu slično. Radilo se o tomu da sam povodom ubojstva Egona Scotlanda, prvoga ubijenog novinara u jugoslavenskim ratovima iz devedesetih godina, govorio 86

vrlo obzirno za Drugi kanal njemačke televizije (ZDF), ali nisam kazao da su Scotlanda ubile „ustaše“, što je Pukovniku i „pukovnikovim ljudima“, u koje se ubrajao i ljigavi Rančić, bilo dovoljno. Tragičnog dopisnika SZ-a su u Istočnoj Slavoniji ubili četnici, ispostavilo se. Meni je najjače ostala urezana u sjećanje plašljiva reakcija „ambasadora u odlasku“ povodom mojega neobjavljenog demantija u nekoć uglednom listu a tada samo partijsko-režimskom biltenu. „Zašto ste pisali demantij na hrvatskom jeziku“, upitao me je tada još uvijek moj šef Boris Frlec, a ja sam pristojno upitao – a na kojemu bih trebao?

16. Čuvar rezidencije u zimskom periodu Kada je otpravnik poslova Drago Trbojević konačno preuzeo i u formalnom smislu poziciju „prvog čovjeka“ u jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu, uslijedilo je moje useljenje u rezidenciju jugoslavenskog ambasadora na prelijepim obroncima Bad Godesberga. To nije bilo baš po propisu, ali Drago se nije htio premještati iz diplomatske kuće, u kojoj je već tri godine živio, jer je slutio da je „pijesak iscurio“. A ja sam bio „samac“, bilo mi se lako premjestiti. Obojica smo barem podsvjesno i na ovaj način željeli malo prkositi „pukovnikovim ljudima“, kojima je pojašnjeno da ja ostajem u rezidenciji dok ne dođe novi ambasador, što su teška srca prihvatili. Ukusno namješteni prostori rezidencije jugoslavenskog ambasadora su svjedočili o nekadašnjoj solidnosti umiruće zemlje, čiji su ambasadori imali prilike u njoj razgovarati s uglednicima iz njemačkoga političkog i kluturnog života i diplomatskog kora. Sa zidova su me sada nekako mrko „gledali“ Buhovci i Murtići, Predići i Milosavljevići, kao da su njihovi radovi protestirali što su ih ostavili da zajedno vise kada je sve drugo „izvisilo“. U okruženju sve ove ljepote osjećao sam se najusamljenijim i najnesretnijim čovjekom na svijetu. Samo kada bi se okupili prijatelji, kada bi navratili južnoslavenski novinari, rezidencija bi potsjetila na vremena dok je moja zemlja još bila u životu. Milenko bi, pazeći da ne povrijedi novog stanara, kojemu je, također, „rok isticao“, sa sjetom prokomentirao: „A da ti znaš kako je to bilo osamdestih godina ...“. Tada je Milenko Babić bio prvi put Tanjugov dopisnik iz SR Njemačke, a Jugoslavija je bila zemlja za dičiti se, unatoč njezinim ograničenjima glede političke pluralnosti i drugih demokracijskuh insuficijencija. 87

Novi ambasador SFRJ nikada više neće doći, a i ja sam nekoliko mjeseci po useljenju otplovio u izbjegličke vode. Mada idioti i danas po portalima tvrde kako sam proveo rat kao ambasador „SeReJe“ baš u ovoj rezidenciji, bio sam među prvim yu-diplomatima, u svakom slučaju prvi iz BiH koji je dragovoljno napustio jugoslavensku vanjsku službu, već u travnju 1992. godine. U nekadašnju rezidenciju jugoslavenskog ambasadora se nedugo po mojem iseljenju uselio zapravo stari stanar, Boris Frlec, ali sada kao ambasador međunarodno priznate Republike Slovenije. ****** Od niza aktivnosti u kulturnoj oblasti morao sam silom ratnih prilika odustajati i prije nego su započele, jer su se veze kidale i suradnja između dvije zemlje gasila. Postojala je opasnost da kulturna razmjena potpuno zamre, dok se ne završe ratničke igre u bivšoj Jugoslaviji. Pa ipak, ponešto se činilo, jedno bi se pokrenulo a drugo bi se spašavalo, ako se spasiti dalo. U razgovoru s predstavnicima Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD) obećana mi je, pa je potom i službenim dopisom potvrđena spremnost njemačke strane da se predviđene kvote kulturno-znanstvene razmjene održe. Preciznije kazano, obećano je da će se - pored direktne raspodjele Hrvatskoj i Sloveniji, a što je bilo novo i siguran znak skorašnjeg priznanja tih dviju republika – nastaviti s podrškom akademskom svijetu u „ostatku Jugoslavije“. A to je već bio uspjeh s obzirom na situaciju u kojoj se Jugoslavija nalazila. U mojim zapamćenjima je ostalo, povezano i s natruhama ponosa, da sam jednim od svojih posljednjih poteza u jugoslavenskoj vanjskoj službi priveo kraju korespondenciju s njemačkim MIP-om, odnosno Odjelom za kulturu u MIP-u, koji je prihvatio našu ideju za dostojanstveno obilježavanje stogodišnjice rođenja Ive Andrića u SR Njemačkoj. Obrazovane Nijemce nije trebalo dugo uvjeravati kako se radi i o neospornoj literarnoj veličini i o jedinom „Nobelovcu“ među književnicima južnih Slavena, a u neku ruku i kolegi diplomati po sudbini, jer je bio posljednji starojugoslavenski veleposlanik u Hitlerovoj Njemačkoj. O njegovom boravku u Berlinu (1939-1941) svjedoči danas jedna skromna spomen ploča na zgradi u vlasništvu Njemačkog društva za vanjsku politiku u Raucher Strasse, u ulici simboličnog naziva koja asocira kako je mnogo toga nestalo u dimu i 88

pepelu. Unutra je, u bivšoj ambasadi Kraljevine Jugoslavije, sačuvan i Andrićev veleposlanički pisaći stol. O tom velikom umjetniku pripovjedanja i pronicanja u ljudsku dušu, bosansku i iniverzalnu, u ostacima pokojne zemlje su godinama vršena sustavna zatiranja ili jako produhovljena istraživanja stručnjaka „za desnilo“, krvnu i jezičnu čistotu. Hrvatski experti za gene i kromosome su ustvrdili već tijekom rata da je Ivo Andrić jeddnostavno „kopile“, rođeno tamo negdje na putu od Travnika do Sarajeva, te da bi mu se zbog izdaje jezika i hrvatstva trebalo posmrtno suditi. Danas ga svojataju, pak, po istom neukusnom osnovu po kojem su ga se do jučer odricali. U muslimansko/bošnjačkoj čaršiji pored duboko utemeljenih saznanja „uglednog akademika“, koji je u isto vrijeme bio i opozicionar i „Alijin ambasador“, kako je Andrić njegovim pisanjem nanio više zla Bosni nego sve vojske koje su kroz nju prolazile, rezultati se vide u rušenju spomenika i bisti velikog pisca, pa se o pogrešnim interpretacijama ili ignoranciji velikog pisca u školskim programima ne treba brinuti. Kako će srpski „čistači duha“ izaći na kraj s „nečistoćama“ kod nesretnog Andrića nije još znano, ali nakon svega što se u Bosni i Hercegovini spalilo „u ime srpstva“, kako ga zamišljaju oni koji vode glavnu riječ i još uvijek u izdavačkim kućama i u srpskoj kulturi, sve sami đogasti i nogasti ratnohuškači, kratkoumnici, bolesnici, duboko povezani s bosanskim „krvnikom – pjesnikom“ i drugim zločincima, površna srpska recepcija Andrića je zagarantirana. Ovim se redukcionizmima, dakako, suprostavljaju tek neke suptilne duše, i to po cijeni velikih i jeftinih diskvalifikacija, primjerice književnik Ivan Lovrenović. U sjeverno-vestfalskom gradiću Muelheim an der Ruhr, u čuvenom „Ciulievom teatru“ gostovalo je za vrijeme mojeg mandata attachea za kulturu Jugoslavensko dramsko pozorište, u prvom redu zahvaljujući svojem ugledu i dugogodišnjim vezama Jovana Ćirilova s Robertom Ciuliem, probijajući svojevrsne „kulturne sankcije“ za Srbiju, uvedene prešutno u zemljama Zapadne Europe. “Zvijezda večeri“ bio je tada mladi beogradski glumac Žarko Laušević, koji je nedugo potom doživio i životnu tragediju, komad s pucanjem i žaljenjem. A par godina poslije ponovo u novinama, instrumentaliziran od onih koji od „noža“ prave profit i politiku, koji trebaju njegov talent da udahne dušu „Iliji“ ili „Aliji“, potpuno svejedno. Ambasada u Bonnu je učinila sve što je trebala učiniti u ovakvim prilikama, te pozvala na 89

predstavu sve koje je smatrala umjesnim pozvati u tom momentu. Među srpskom isfrustriranom kolonijom bilo je svijeta koji je tu večer plakao od ganuća, od ljepote, od kontrasta u odnosu na podmaklu stigmatizaciju Srba u ovdašnjim medijima. Ovo gostovanje je pomoglo reformskom dijelu kolektiva Ambasade u Bonnu u „zatvaranju ustiju“ onim nesretnim „pukovnikovim aždahama“, makar za kratko, tek da se predahne, jer o navodnoj protusrpskoj uroti u Ambasadi nikad i nije moglo biti govora. Čak su i mene narednih dana neke smrgođene face pokušale uljudno pozdraviti, po prvi put od kada sam došao u Bonn. A neki normalni ljudi su nazivali i zahvaljivali za nešto što je stvorio „beogradski duh“, ponižen i zloupotrebljen u projektu samoubojstva nacije i zemlje. De facto, došlo je za trenutak do splašnjavanja naboja u šovensko-propagandnim aktivnostima srbijanskih medija prema Njemačkoj, jer su morali prenijeti svojoj javnosti da su i njemačka publika i kritika primili s oduševljenjem beogradske umjetnike... ****** Nisam imao ni jedan razlog biti zadovoljan mojim učincima u Bonnu. Sve se odvijalo nekom drugom logikom od one koju sam priželjkivao i za što sam se u Ministarstvu u Beogradu pripremao. Rat je poništavao svaku smislenu djelatnost. Medijske slike o mojoj zemlji pa i kulturna suradnja su bile determinirane ratnim događanjima. I tu se ništa nije dalo promijeniti. Mogao se samo glumiti privid, te ponašati u skladu s osjećanjem za mjeru stvari i veoma ograničenim mogućnostima djelovanja. Ništa nije bilo kao prije i nikada više neće ni biti kao nekada. U ovdašnjim lokalnim, regionalnim i nadregionalnim novinama, u časopisima i knjigama, na mnogobrojnim televizijskim i radio stanicima gomilale su se za pripadnike istinske jugoslavenske opcije porazne informacije – zemlje više nema, ubijena je i zadavljena. Za sva vremena. Vlastitim rukama. Iz obijesti. Ambasada SFRJ je reagirala kao vatrogasna služba, ne uspijevajući u konačnici ništa napraviti. Nova balkanska povijest se „pisala“ topovima i ruševinama, krvlju nevinih žrtava, ubijenima, silovanima i raseljenima… Odlučujući preokret u odnosu ozbiljnih njemačkih medija, kao i u njemačkoj politici, prema SFR Jugoslaviji dogodio se paralelno s izbijanjem rata u Sloveniji, odnosno njegovim nastavkom i grozotama u Hrvatskoj. I oni do tada uzdržaniji i objektivniji su morali prihvatiti logiku bilježenja svega što se događalo u prvomu 90

susjedstvu, dva sata avionskog leta daleko, pa su novinski i politički komentari postajali sve oštriji i precizniji, sve zahtjevniji što se tiče pružanja pomoći napadnutim republikama, uključujući i u oružju, sve do preciznih zahtjeva za međunarodnim priznanjem Slovenije i Hrvatske. Uslijedile su analize kojima se dokazivalo da je Jugoslavija oduvijek bila „vještačka“ ili „prisilna“ tvorevina, čiji je raspad bio neminovan uslijed ogromnih razlika u civilizacijskoj razini njezinih naroda. Pritisak na političku elitu u Bonnu je rastao svakim danom i bivao sve usmjereniji. Malo tko se još uopće sjećao da je SR Njemačka bila glavni promotor jugoslavenskih interesa u Europskoj zajednici. Na kraju će i njemačka vlada, i to kao posljednja, a ne kao prva od europskih zemalja staviti na dnevni red svojeg parlamenta (u kolovozu l99l.) pitanje smisla daljnje suradnje sa zemljom koja se rastače sama od sebe. Miloševićevska propaganda u zemlji je, dakako, već mjesecima prije toga trubila o zavjeri Njemačke i Vatikana protivu SFRJ. U tim klišejima se veliki dio srpskoga političkog mišljenja kreće još uvijek, nažalost. Ali, kada se u „njemačkom političkom geniju“, dakle u kulturološkim i političkum vrhovima zemlje shvatilo da je dotadašnji pristup jugoslavenskoj krizi neodrživ, potražila su se i našla, pa potom uporno zagovarala nova rješenja. Tako se njemačka službena politika prema Jugoslaviji u samo par mjeseci transformirala od zagovarača opstojnosti Jugoslavije u postojećem obliku do politike priznavanja novih realnosti, uključivši međunarodno priznanje svih novih država na prostoru bivše Jugoslavije, ukoliko to žele i za to ispunjavaju određene uvjete. Pojedine novine i njihova udarna pera, u prvom redu Reissmueller u listu „Frankfurter allgemeine Zeitung“ i Carl Gustav Stroehm u listu „Die Welt“ su aktualno krvoproliće na Balkanu koristili da pokažu kolegama u drugim novinama i medijima, te „neodlučnim njemačkim političarima“ kako je nepomirljivost s bilo kojim oblikom postojanja Jugoslavije, što njih dvojica godinama zastupaju, konačno dokazana. Jugoslavija se, po njihovom pristupu, morala kad tad „razložiti“ na njezine sastavne dijelove. Pri tomu je u njihovim tekstovima - osim popriličito točnog registriranja zločina - vrvilo od svjesne netočnosti: brkanja srpskog režima s cijelim narodom, ili izjednačavanja srpske i jugoslavenske vlade, dok su u njoj još bili i Marković i Lončar, i tomu slično. Hrvatima i Republici Hrvatskoj se, usput kazano, „posrećilo“ pa će ih par godina kasnije Tuđmanov miljenik Stroehm svakodnevno 91

podučavati hrvatstvu, anatemirati sve opozicijsko, liberalno i ljudsko kod Hrvata, uživajući u poziciji „većeg katolika od Pape“, ulogu koja mu je u znak zahvalnosti za propagandni rat koji je vodio, ne obazirući se na istinu, dodijeljena od Tuđmanovog režima. Na očigledne greške i propuste reagirali smo žurno i smireno, pri čemu su demantiji Ambasade uvijek predstavljali zgodan povod da se „aktivnom dijelu“ diplomatskog osoblja uputi kritika s ove ili one strane. Promiloševićevsko-vojna struja u Ambasadi, i u zemlji, je u mojoj principijelnoj reakciji na slike užasa, odmah na početku rata u Hrvatskoj, našla manu u formulaciji „ma koja strana počinila zločin“, smatrajući da ubijanje svega što se našlo na putu „slavne“ JNA ne može biti zločin. I to je bio povod za moj neobjavljeni demantij u „Politici“. U „FAZ-u“ i „Die Weltu“ bi se u pravilu ljubazno zahvalili „na vašem viđenju stvari“, potencirajući razumijevanje što „vi drugačije gledate na ovu situaciju“, ali nije bilo pretjerane spremnosti da objave demantije. Tek poneki… ****** U Ambasadi se znalo da Stroehmovo i Reissmuellerovo svakodnevno poantiranje „o sukobu Bizanta i Zapada“ daje srbijanskoj ratnoj propagandi dovoljno osnove za poistovjećivanje ovoga pristupa sa svim što se pojavljuje na njemačkoj javnoj i političkoj sceni, da je to idealan materijal za stigmatiziranje SR Njemačke kao moćnoga staroga neprijatelja, koji je uvijek bio i bit će protivu Srba i Srbije. Što moćniji neprijatelj, što vještije poistovjećivanje demokratske Njemačke s „Hitlerovom Njemačkom“, prema zamisli ne tako naivnih Miloševićevih propagandista, imalo je dvostruku ulogu – pokušati dijeliti Europljane među sobom i, istodobno, prikriti vlastite barbarske zločine. Na ovaj se način i držao srpski narod u opčinjenosti „Vođom“ i zlim režimom unatoč sve težem životu u Srbiji. Naučio sam vremenom razlikovati nijanse u njemačkom medijskom prostoru, pri čemu je bivalo jasno da su liberalno i ljudsko, glavne odlike javne riječi u ovoj zemlji. Potomci očeva i djedova, dakle onih koji su nekritički slijedili svoga „Vođu“ prije šestdeset godina, uvaljujući i sebe i druge u planetarnu katastrofu, u međuvremenu su naučili ponešto iz vlastite povijesti. Ili su naučeni u početku. Putem prisilne denacifikacije i demilitarizacije, pa potom permanentne 92

demokratizacije javnoga života, stvoren je i skoro općeprihvaćen kodeks kojega samo ne slijede bolesni (neo)nacisti, koji su u apsolutnoj manjini. Pa se i ne treba bojati da će nešto biti prešućeno u čestitim i serioznim medijima, bila to „smeđa prošlost“ ili neonacističa ovovremena divljanja protivu židovskih svetinja, protivu nesretnih azilanata, protivu... Beskompromisno se, dakle, mora obračunati s vlastitom prošlošću i kod nas kako bi se imala budućnost. Ali, kod nas je bivalo sve obrnuto. Tek se počinjalo marširati iza „vođa“, a kada i hoće li uopće slijediti denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija nitko ne zna. O vlastitom fašizmu i/ili staljinizmu, ili pak o njihovom originalnom hibridu na Balkanu, govorili su i govore samo usamljenici! Nešto od ovih mojih nedoumica pokušavao sam uporno i na vrijeme pojasniti mojim eventualnim „čitateljima“ u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, svjestan da nekima ne trebam ništa pojašnjavati, jer to znaju i bez mene, a drugima je bilo uzaludno poklanjati biserje. Ja sam, naime, već duže vrijeme zapažao da ispisana kronologija umiranja moje zemlje u njemačkim medijima, koju sam u mojim izvješćima za SSIP prepričao na stotine i tisuće stranica, postaje sve više moj vlastiti pogled na smrt Titove Jugoslavije. Bilo mi je, dakako, odmah jasno da se u većini njemačkih medija ne radi ni o antijugoslavenskoj ni o antisrpskoj „zavjeri, nego da su bili na visokoj etičnoj i profesionalnoj razini. A takvih je bilo sve manje u Jugoslaviji, posebice u Srbiji, ostala je ona prkosna „Borba“ (iz koje će nastati „Danas“, za koji ću pisati duže od decenije), „Vreme“, „Republika“, u Hrvatskoj „Feral tribune“, „Erasmus“, u BiH ... Po mojem razumijevanju, temeljni problem je u početku bio u suludoj logici srpsko-crnogorskoga političkog vrha, i vrha JNA, da se Jugoslavija može braniti i obraniti lažima i silom, to jest da se politički i ekonomski problemi mogu rješavati topovima i raketama. Ili kako reče srpska i jugoslavenska „prapočetna nesreća“, zvana Slobodan Milošević, u razgovoru s predsjednicima srbijanskih općina – ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo! Potom su se i svi drugi prozlili… Njemački novinarski i politički „etički kodeks“ iskusit će uskoro i Tuđmanov režim u Hrvatskoj, čim je postalo jasno da je sudjelovao 93

u davljenju Bosne i Hercegovine. Uslijedile su bespoštedne osude hrvatske kratkovide unutarnje i vanjske politike, posebice dvojbenog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Tuđmanovom režimu ostali su na usluzi samo već spominjani novinari i novine. Do normalnog tretmana Hrvatske i Hrvata u njemačkim medijima doći će ponovno tek poslije Tuđmanove smrti, s formiranjem Račanove vlade 2000. godine, koja će artikulirati u temeljnim naznakama novu, alternativnu, proeuropsku hrvatsku politiku. Bosnu i Hercegovinu se dugo poistvojećivalo u njemačkim medijima s „ulogom žrtve“. Zato se gledalo „kroz prste“ i na Aliju Izetbegovića, koji se u vladanju umio maestralno koristiti slabostima, tako bi nekako kazao Ivan Lovrenović. BiH se, ipak, ponajviše poistovjećivala u Njemačkoj s izbjeglicama. Njih se tijekom rata i poraća pomagalo kao najrođenije. I to je danas skoro zaboravljeno u BiH … 17. Ovo nije naš rat U diplomatskom životu je svaki posjet iz svoje zemlje odgovarajućim partnerima u zemlji službovanja događaj od posebnog značaja, koji podiže temperaturu u diplomatsko-konzularnom predstavništvu, jer stavlja na probu čitav mehanizam, posebice diplomatski sastav dkp-a. Specifukum te posljednje „diplomatske godine“ u preostalom životu umiruće SFRJ ogledao se u bezbrojnim posjetama „republikanaca“, dakle predstavnika jugoslavenskih republika koje su se razdruživale na tipičan balkanski način, s pucanjem i umiranjem. Jedino su „federalci“ bili sve rjeđe u posjetu Bonnu, s njima se više nije htjelo ili imalo o čemu razgovarati... ****** Budući da sam bio „savjetnik za štampu i kulturu“ u Amabasadi u Bonnu samo sam zahvaljujući slomljenoj nozi i boravku u bolnici u Troisdorfu mogao propustiti u kolovozu 1991. legendarni posjet Vlatka Jovanovića, srbijanskog ministra vanjskih poslova, inače bi se naslušao njegovih laži koje je izgovarao kao da u njih vjeruje. A nagledao bi se i obožavanja „vjernika“ u Ambasadi, onih koji i ne pomišljaju da „njihovi“ ne mogu imati pravo, ili da upravo „njihovi“ čine i najveće zločine. Bio sam sretan što sam propustio Jovanovićev posjet, ali i žalio što nisam nazočio anegdotalnom nastupu prvog 94

tajnika Dušana Bogdanovića prema „svojima“. Za „njih“ se ne zna, jesu li više bili šokirani Duletovom „antiratnom pričom“ ili originalnim doprinosom diplomatskomu protokolu – uvođenjem ljetnoga ležernog šorca i lagane kratke majice kao odjeće za prijem. Dušanu Bogdanoviću je bilo dosadilo nadmudrivati se s „Pukovnikom“ i njegovim ljudima u Ambasadi kao i s bivšim prijateljima u Beogradu, u republičkim i federalnim organima, pa je odlučio da im „direktno u brk“ kaže što misli o njihovoj politici, njihovom „jugoslavenstvu“, njihovom ratu i „obrani srpstva“. Oni su razumjeli pa će ga samo par mjeseci poslije, kada i definitivno preuzmu sve ključne poluge u federalnim institucijama, opozvati i poslati u višegodišnji egzil. Dušan ih je, zapravo, isprovocirao, ne želeći kao častan čovjek biti s njima... Ali, spomenutog ministra Vlatka Jovanovića, pjesnika među diplomatima zemlje „koja nije bila u ratu“, nadasve nježnu i suptilnu prirodu nisam mogao izbjeći u njegovom drugom posjetu Bonnu, neposredno pred moje napuštanje jugoslavenske ambasade. Sjećao sam ga se kao mirnog i staloženog načelnika uprave u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, ljubitelja šaha, cijenjenog među kolegama u doba mira, pa sam bio šokiran kako on i slične suptilne duše pravdaju barbarstvo, dok gore sveučilišne biblioteke i tisućugodišnji arhivi, pa i čitavi gradovi – spomenici, dok umiru ljudi sličnog jezika i kulture, dok se krikovi žena i djece propinju u nebo. Može li se pristajanje na sve to objasniti željom da se bude na vlasti, da se ima moć, da se „služi svome narodu“, pa makar i na putu u pakao...? U mojim zapamćenjima na drugi posjet ovoga Slobinog „ministra“, kojemu je smisao ovakvog „patriotskog“ angažmana pojasnio njegov politički drug i brat „pjesnik i psihijatar“, kao i njihovom zajedničkomu gazdi, „mitu koji hoda“, ostala je urezana zaprepašćenost novinara iz cijelog svijeta bezočnim i ciničnim pristupom krvavom ratu. U Jovanovićevoj verziji, svi su bili krivi za ubojstvo velike zemlje, izuzev režima čiji je on predstavnik. A prijem u Ambasadi je – i pored truda da se na njemu pojavi što više ljudi iz javnog života i diplomatskog kora – mogao pružiti zadovoljštinu samo „vjernicima“ u Ambasadi i izmanipuliranoj srpskoj koloniji u Bonnu. Prijem u čast nečasnog čovjeka govorio je više nego gomila riječi o izopćenosti Srbije iz ozbiljnih političkih procesa u Europi i Svijetu. 95

Slovensku političku delegaciju mogao sam - zajedno s drugim kolegama – doživjeti samo takorekući u prolazu, neposredno pred Ambasadorov odlazak. Gledajući izbliza u bradatoga, nadmenog „novodemokratu“ Dimitrija Rupela, tadašnjeg ministra vanjskih poslova, bio sam po stoti put uvjeren da Slovenci moraju biti zahvalni Milanu Kučanu i njegovim socijaldemokratama, prvim reformiranim komunistima na Balkanu što su „jeftino“ prošli u velikosrpskoj agresiji na njihovu zemlju. Iz govora slovenskih „novodemokrata“ tipa Rupela i Janše naslućivao se nacionalizam i provincijalizam na „alpski način“. Među članovima slovenske delegacije bio je i moj beogradski prijatelj, Portparol, ali sada u poziciji glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova Republike Slovenije. Delegacije iz Hrvatske su u pravilu zaobilazile Ambasadu SFRJ tijekom posjeta Bonnu, ali su hrvatski kadrovi ostajali u jugoslavenskim predstavništvima i par mjeseci poslije čina međunarodnog priznanja Hrvatske. U Bonnu je do kraja siječnja l992. godine, primjerice, ostao kolega Ivan Zbašnik, zadužen za ekonomske poslove, a u više generalnih konzulata i konzulata u SR Njemačkoj bili su i još neki „hrvatski kadrovi“. Skoro svi su bili pozvani prihvatili služiti „zemlju u ratu“, pa čak i hrvatski Srbi-diplomati, ali su oni većinom optirali za Jugoslaviju. Hrvatski diplomati su u pravilu prelazili iz jugoslavenskih dkp u hrvatska, ali su neki uskoro i odlazili iz hrvatske diplomacije, ne mogavši podnijeti „desnilo“ koje je zahvatilo Pantovčak. Tako je i Ivan Zbašnik samo kratko proboravio u hrvatskoj diplomatskoj mreži. Novu hrvatsku „pozicijsku“ i „opozicijsku“ političku elitu mogli smo Drago i ja posmatrati u ožujku l992. godine „uživo“ tijekom njihova nastupa u središnici CDU-ove zaklade (Konrad Adenauer Stiftung) u Sankt Augustinu pored Bonna. Bilo je to prvo gostovanje hrvatske političke elite poslije čina međunarodnog priznanja Hrvatske. Ostavljajući po strani pomiješana osjećanja nas obojice, jednog podrijetlom iz Hrvatske, a drugoga hrvatskog podrijetla, dominantno u mojem sjećanju je zabilježeno da su svi hrvatski političari, s izuzetkom predstavnika SDP Hrvatske, vrlo unisono vodili propagandni rat, pa su ljubazni domaćini morali upozoriti da se takav način razgovora ostavi za „domaće uporabe“, a da bi ovdje bilo važno čuti kako se misle preboljeti ratne rane i ožiljci, razmišlja li se o aboliciji, o europskim standardima za zaštitu manjina i ljudskim pravima. Samo iz izlaganja mojega nekadašnjeg profesora socijalne 96

psihologije dr. Ivana Šibera nazirala se nada da bi Hrvatska mogla skoro „doći sebi“, da bi se mogla „tranzitirati“ u normalnu europsku zemlju, te izbjeći „balkansko prokletstvo“ izolacije… Makedonija je bila jedina jugoslavenska republika, koja igrom slučaja nije imala u Ambasadi SFRJ „svoga“ predstavnika, ali se u njoj činilo sve da se i makedonski interesi zastupaju na najbolji mogući način. Ja sam, primjerice, makedonskoj delegaciji tijekom njezina prvoga posjeta Bonnu u znak pažnje predao dokumentaciju o mojim polemikama s kolegicom iz grčke ambasade u Bonnu. U njima sam pokazao apsurdnost surovoga grčkoga negiranja makedonskog imena, jezika i kulture, povijesti i osobenosti ovoga slavenskog naroda. U tim polemikama, objavljenim i u bonnskom listu „General Anzeiger“, „raspjevao“ sam se posebice o Strugi, minuciozno ukazujući na spomeničku i kulturnu baštinu, ali je to ostavilo priličito ravnodušnim članove makedonske delegacije. Iznenađen, pitao sam se: nisu li ovi ljudi „odrvenjeli“ na negiranje onoga što jesu, u prvom redu od južnih susjeda u zemlji „spomenika i ljepote“, koji jedva daju znake da su nekada tim prostorima hodili Aristotel, Platon ili Sokrat, ali i od susjeda na sjeveru, koji tvrde da graniče „s prijateljskom Grčkom“, mada između Srbije i Grčke leži Makedonija. Inače, na konferenciji za novinstvo i u političkim razgovorima je makedonski predsjednik Kiro Gligorov ostavio utisak kompetentnosti i razboritosti, pomiješan s neskrivenim strahom od mogućih rasparčavanja Makedonije. ****** S najviše pažnje je pripreman prvi posjet predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bonnu, u studenome l99l. godine. Prosto se znalo koji je uteg predstavljala BiH u „ostatku Jugoslavije“ nakon proglašenja hrvatske i slovenske nezavisnosti i njihovoga očekivanog skorog međunarodnog priznanja. S BiH unutra bi moglo i biti neke Jugoslavije, ona i jeste „Jugoslavija u malom“, razmišljali su tada mnogi. Ali rat se iz Hrvatske neumitno selio na tlo ove zemlje, čiji su rubni dijelovi već bili „pometeni“ surovim armijskim akcijama. Danima smo Drago, Dule i ja pisali i telefonirali, nadajući se da će „bosanska delegacija“ prihvatiti usluge Ambasade, što bi i formalnom i u suštinskom pogledu davalo smisla i našem daljnjem radu u Amabasadi SFRJ u SR Njemačkoj. Uostalom, potvrđivalo bi 97

među našim diplomatskim partnerima više puta ponavljanu priču da nismo produžena ruka „srpskog režima“, niti bilo kojeg drugoga, što doista i nismo bili, nego da predstavljamo „saveznu vladu i sve jugoslavenske republike“. I „Bosanci“ su se, poslije početnih oklijevanja, odlučili priznati Ambasadu SFRJ kao svoju, prihvaćajući implicite njezinu poziciju i usluge, kao u ranija normalna vremena. Pri tomu je presudilo, možebitno, što su se Drago Trbojević i Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova Republike BiH, dobro poznavali iz zajedničkih „libijskih dana“. Osobno sam od novih ljudi na „bosanskoj političkoj sceni“ jedva mogao nekoga poznavati, u šali bi govorio kako se „poznajem“ s Harisom, jer smo u ime naših nekadašnjih šefova pisali čestitke jedan drugomu za državne praznike i vjerske blagdane. Bh. delegacija je donijela sa sobom „informativne materijale“ koje smo tražili, pored ostalog produhovljenu monografiju o kulturnoj i političkoj povijesti Bosne i Hercegovine, iznjedrenu iz uma i duše književnika Ivana Lovrenovića. Nju ćemo potom darivati prijateljima u njemačkoj vladi, u institutima i u novinskim redakcijama. Ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić je boravio u Ambasadi, razgovarao s kompletnim diplomatskim sastavom, šarmirajući bezazlene a ostavljajući bez komentara zle i opake. U jednom momentu dospio sam u paniku, jer mi je dojavljeno da je Alija Izetbegović otkazao sutrašnji susret sa stranim novinarima, i to na nagovor njegovih partijskih prijatelja, s kojima je upravo držao sastanak u Bad Godesbergu, dok je Silajdžić bio s nama u Amabasadi. Izetbegovićev susret s novinarima je bila za mene najvažnija točka programa, nju sam već danima pripremao s predusretljivim njemačkim prijateljima iz Pressehausa. Ipak, do „skandala“ nije došlo, jer se - uz Silajdžićevu pomoć - Izetbegović dao privoljeti, prihvaćajući argumentaciju o velikom političkom značaju i protokolarnoj obvezi. Kasnije se ispostavilo da je Izetbegovićevu konferenciju za novinstvo pokušao otkazati dopisnik kairskog „Al Ahrama“ iz Bonna, potomak raseljene trebinjske muslimanske obitelji Šuljak, koja je u Drugome svjetskom ratu svoju sudbinu vezala za „Endehaziju“, bliski Izetbegovićev prijatelj, jer nije mogao podnijeti da „njegovom predsjedniku“ tu u Bonnu program organiziraju „četnici“. Za njega je već poodavno, i prije ovog rata, sve jugoslavensko bilo ujedno i četničko. Nesretni Šuljak je – prema „General Anzeigeru“, malom ali važnom listu, bliskom 98

njemačkom MIP-u - trebao postati i prije očekivanoga međunarodnog priznanja BiH, Izetbegovićev osobni politički predstavnik u SR Njemačkoj. O tome postoji specijalni Izetbegovićev ukaz, pisalo je u GA-diplomatskoj notici, a što do toga službeno nije došlo krivi su, vjerojatno, ubrzani događaji koji su vodili međunarodnom priznanju BiH. U svakom slučaju se gospodin Šuljak i prije oficijelnog otvaranja u ožujku 1993. godine distancirao od Ambasade BiH u Bonnu. Izetbegovićeva konferencija za novinstvo u Bonnu iz studenog l99l. godine, protekla je u znaku njegovih precizno formuliranih stavova kako „Bosna ne može slijediti hrvatski put konfrontacije s Armijom“, te da će BiH „s JNA već naći neko rješenje“, kako je doslovice kazao, što je primljeno s interesom među njemačkim i stranim novinarima, a s ogorčenjem među hrvatskim novinarima. „A Ravno...“, uzbuđeno je upadao Izetbegoviću u riječ Antun Kolar, dopisnik Radio Zagreba iz Bonna, kojega je bio glas da je veliki hrvatski nacionalista, a par godina poslije postat će ogorčeni protivnik Tuđmanova režima. Njegove upadice, te pitanja i reakcije drugih hrvatskih novinara izazivale su konsternaciju inozemnih kolega koji ionako nisu nikada čuli za malo pitomo selo na rubu Popova polja, u kojem su živjeli Hrvati i koje je, kao dio teritorija Republike BiH, bilo sravnjeno sa zemljom već prije par mjeseci. No, o tome se u Sarajevu nije htjelo znati ! Kako tada, tako i danas, uostalom. U guslarsko-vojnoj ekspediciji prema Jadranu, na ljetovanje s tenkovima, kako bi se izgradio „još stariji i ljepši Dubrovnik“, nestalo je malo pitomo selo koje se kasnije često spominjalo na hrvatskoj strani kao očigledan dokaz „muslimanske ravnodušnosti“ u prvim danima rata. O ravnodušnosti na sve strane bi se moglo govoriti, jer je malo tko bio spreman misliti u tim vremenima o zajedničkoj upućenosti jednih na druge, ali hadezeovski Hrvati su posljednji na svijetu koji imaju pravo o tome govoriti nakon njihovih učestalih sastanaka od Trebinja i Gruda do Graza u Austriji s tadašnjim agresorom. S ove Izetbegovićeve konferencije u Svijet će otići formulacija „ovo nije naš rat“, koju je već ranije koristio i u Zemlji i u inozemstvu. Mada su mi neke kolege tvrdile da se „s Izetbegovićem moglo o svemu razgovarati, i o teologiji i o filozofiji“, nisam u to uvjeren ni danas. Igrom slučaja imao sam u rukama „Islamsku deklaraciju“ i prije nego što će ona biti tumačena kao „teologija oslobođenja“, što 99

ona jednostavno nije, nego je nešto drugo. Za Izetbegovića je neki izumrli svijet tvrdio da bi „bio dobar predsjednik mjesne zajednice“, ali sudbina mu je podarila da bude vođa osporavanog i ugroženog naroda u vrijeme neviđenog potcjenjivanja Muslimana/Bošnjaka i BiH u cijelosti. No, ovdje sam u ulozi svjedoka dužan kazati kako je - u predvečerje rata u njegovoj i „mojoj“ zemlji - Izetbegović ostavio možda i ponajbolji utisak, uz Kiru Gligorova, od svih „republikanaca“ koji su stizali u Bonn. Nama se u Amabsadi SFRJ u Bonnu činilo da je njihova „zajednička platforma“ o konfederaciji suverenih država – bivših jugoslavenskih republika bila posljednja šansa da se izbjegne rat. No, u ovaj je sud ugrađena pogrešna teza da se s nacionalistima u BiH mogao osigurati bilo kakav mir, a pogotovu praviti „zajedničke platforme“, protivu volje onih koji su htjeli rat po svaku cijenu. Jer, rat se nije htio izbjeći, kako od onih koji su raspolagali apsolutnom vojnom premoći, tako i od onih koji su osjetili da je ovo jedinstvena prilika ući u povijest kao „očevi nacija“. Jer, gospodu „očuhe nacija“ nije zanimala cijena, za njihove ciljeve je svaka cijena bila preniska. „Njih“ ovaj rat i neće ništa koštati. Samo će im nabubriti novčanici i konta, iz kojih teče krv sirotinje, krv njihovih glasača, krv naivnih i nevinih... 18. Moja tri-jada U veljači l992. godine, neposredno pred međunarodno priznanje BiH i izbijanja rata u zemlji, gostovala je u Bonnu ponovno bosansko-hercegovačka delegacija, sastavljena ovaj put kao u stara dobra vremena od Muslimana, Srba i Hrvata. Samo što su ovo bili predstavnici bh. nacionalnih stranaka, čiji se programi isključuju i koji će Zemlju i odvesti u pakao. Drago Trbojević je u svojstvu otpravnika poslova u jugoslavenskoj ambasadi ponovno aranžirao da se nađem bh. delegaciji pri ruci, kako u službenim razgovorima u Bundestagu, tako i u ministarstvima i na večeri u rezidenciji njemačkog MIP-a, u Genscherovoj vili u Bad Godesbergu. Trbojević je htio, zapravo, da tim ljudima iz BiH s kojima nisam imao nikakva kontakta „skrenem pažnju na sebe“, odnosno da „upitam nešto i za sebe“. Ja sam tijekom ovoga posjeta dao sve od sebe, možda i zeru više no što bi uradio za druge „republikance“, ali nisam pitao „što će biti sa mnom“, ili već 100

što se pita u takvim situacijama. Prijateljima sam kazao: “Oni znaju sada tko sam i odakle sam, mogu i sami pitati“. Nisu pitali, nisu me tražili, nisu računali s ovakvima poput mene. U odnosu na yu-diplomate i druge bh. kadrove u saveznim organima hrvatskog podrijetla, najokrutnije i najneracionalnije su bile upravo nove hrvatske političke strukture u BiH. „Ja bih taj posao koji ti radiš i sam rado obavljao, ali ne za tvoju zemlju“, kazao mi je već uoči odlaska u Bonn nitko drugi do Božo Ljubić, visokopozicionirani HDZovac i tada i sada. Otuda je i proizašlo da nitko od nas svega osam Hrvata iz BiH, profesionalnih diplomata u SSIP-u, nije angažiran u bh. diplomaciju. Doduše, nitko se od ove osmorice nije ni stavio na raspolaganje“ novim bh. vlastima kad se zemlja zapalila, izuzev mene. „Takvi nam ne trebaju“, precizirao je na jednom sastanku vrlih hrvatskih muževa jedan drugi visokopozicionirani bh. političar, Jadranko Prlić mu je ime, kada se govorilo o mojim papirima koji su nekim čudom stigli 27. travnja 1992. godine faksom u zapaljenu zgradu nekadašnjeg „Izvršnog vijeća“ na Marindvoru. Pa ipak, bit ću – mimo volje obojice - skoro pune dvije godine i bh. diplomata u Bonnu, da bih - bez ičije političke i ljudske podrške i iscijeđen kao limun – bio potom otjeran u izbjeglištvo, u višedecenijsko poluapatridstvo … ****** Samo užasan osjećaj stida, povrijeđenosti i prijevare prisilili su me dva mjeseca poslije ovoga drugog posjeta bh. delegacije Bonnu da ljudima u koje nisam imao nikakvog povjerenja izjavim pismenim putem spremnost na suradnju, da se „stavim na raspolaganje“, kako se to političkim rječnikom kaže. Ja se nisam, u stvari, ovim ljudima „stavljao na raspolaganje“, nego mojoj napadnutoj i zapaljenoj domovini. Nisam „ponudu“ uputio ni Hrvatima, nego sam je naslovio na odgovorne u Ministarstvu vanjskih poslova u Sarajevu. Ono što ja nisam tada znao, u stvarnosti je u BiH već sve bilo podijeljeno, pa se i moje „stavljanje na raspolaganje“ sortiralo u MIP-u tako da je završilo na stolu tadašnjeg člana Predsjedništva SR BiH iz reda hrvatskog naroda, gospodina Mire Lasića. Dotični gospodin mi nije rođak, niti sam ga ikada sreo u životu, ali je iz njemu znanih razloga htio u mom slučaju pomoći i meni i Zemlji, pretpostavljam. Drugi nisu ... 101

Tijekom ovoga zadnjeg predratnog posjeta bh. delegacije Bonnu sam imao, dakle, privilegij upoznati izbliza „novodemokrate“ iz sva tri bh. naroda. Predstavnik Srpske demokratske stranke, ministar financija u tadašnjoj bosanskohercegovačkoj vladi, izvjesni Simović, kadar SDS-a, se cijelo vrijeme čudno smijuljio, kao da mu je bilo smiješno što on to radi s ovom drugom dvojicom i baš u SR Njemačkoj. Vjerojatno je znao suviše mnogo o mehanizmu zla i o događajima koji slijede u režiji SDS-a, pa to iščekivanje nije bilo lako podnositi. Predstavnik Hrvatske demokratske zajednice, u poziciji bosanskohercegovačkog premijera, je neuvjerljivo i doslovice ponavljao „Alijinu priču“ iz studenog l99l. godine, kako ovo nije „naš rat“, kako će BiH „izbjeći rat“, ostavljajući utisak kako ni sam ne vjeruje u ono što govori. Bivši guverner Narodne banke BiH Jure Pelivan je, u stvari, bio potreban „novodemokratama“ samo u prvoj fazi osvajanja i preraspodjele vlasti. „Novodemokrate“ su bile, naime, brižne prema tobožnjim ili stvarnim žrtvama prošloga režima, a i Pelivana je bio takav glas. Tko nije imao dossier, znali su reći, i ne treba nam. Tako su se u očima naivnih bh. ljudi tobožnji nacionalni-demokrati predstavljali alternativom, bivajući posve ravnodušni prema činjenici što su se stvarne žrtve uskoro mjerile desetinama tisuća ubijenih i stotinama tisuća prognanih i iseljenih. Predstavnik Stranke demokratske akcije, elokventni i obrazovani Musliman-Bošnjak, bio je u veljači 1992., maltene, već „stari poznanik“. Ja sam tada imao osjećaj da je Haris Silajdžić „zalutao“ među nacionaliste iz muslimanskog naroda, da mu među njima nije mjesto, da će kad-tad otjerati provincijalce na periferiju, u mjesne zajednice, a Bosni i Hercegovini osigurati - u suradnji demokratskih snaga - izlaz iz kaosa. I u njemu sam se potom prevario, kao i u mnogo čemu drugomu... Ovim povodom u Ambasadi SFRJ u Bonnu nije bilo, dakako, teško okupiti na desetine novinara i specijalista za Balkan, sve.domaće novinare i prijatelje iz njemačkih redakcija. Jer, svi su dobro znali da se približava „trenutak istine“ o Bosni i Hercegovini. “Psi rata“ su „njušili krv“ – pronađena je nova velika tema u okviru krvavoga balkanskog ciklusa. Post festum sam „bosanskoj delegaciji“ poslao „odjeke“ u njemačkoj javnosti u svezi njihovoga posjeta: gomilu objavljenih intervjua, analitičkih tekstova i komentara u kojima su bile ugrađene sumnje i zloguke poruke. Rat vam je pred vratima, a vi i dalje „prodajete“ potrošenu priču, bio je sukus komentara na 102

nezrelu i neiskrenu priču bh. političara u Bonnu. Sve ostalo je povijest ratovanja i poslijeratnoga neiskrenog mirenja ... ****** U ožujku l992. godine pale su prve žrtve u Sarajevu, a početkom travnja počela je i hunska opsada „olimpijskog grada“ u trajanju od preko tisuću dana, što je potresna priča za sebe, možda ni od koga tako uvjerljivo zabilježena kao od bh. i hrvatskog književnika Željka Ivankovića u njegovom remek djelu „700 dana opsade“. Početkom travnja 1992. godine, baš onog datuma iz čitanki kada su nacisti prije pedesetak godina bombardirali Beograd, Sarajevo i niz drugih gradova u onoj prastaroj Jugoslaviji, poslali su beogradski „neonacisti“ skupe „sovjetske migove“, zarađene žuljevima „samoupravljača“ iz cijele pokojne zemlje da probude usnule bosanske i hercegovačke varošice, da se ne uspavaju isuviše u priču kako „ovo nije naš rat“. U mojemu rodnomu mjestu, u Širokom Brijegu se tog jutra i nikad više nije probudilo desetoro ljudi, većinom žena i djece, a slično je bilo i diljem Hercegovine. „Vitez od Mostara“, kako će pristojan svijet od tada podrugljivo zvati zločinca Momčila Perišića, poslao je mlade pilote da postanu ubojice svoje zemlje, onako kako ih je do tada slao na izviđačke letove. Broj mrtvih bi bio neusporedivo veći u tim bombardiranjima, po pričanju očevidaca, da neka nevina djeca u pilotskim kabinama nisu rakete ispaljivali u brda, ili bombe ispuštali u polja, na puste livade, stideći se za svoje starješine, ubojice u uniformama „slavne“ JNA. Već prije ove neprikrivene demonstracije JNA-barbarstva po Hercegovini me je zvao moj brat Jozo, zvani Đoka, kako bi me upitao: „Što radiš još uvijek u njihovim redovima? Pa ti ne možeš biti protivu svog naroda…“ Ne mogu, odgovarao sam, duboko postiđen zbog stradanja i poniženja kojima su bili izloženi i moja braća i moji roditelji u Hercegovini. Prvo mi nisu dali izaći iz yuambasade takvi kao Lončar, a sada kada se BiH zapalila tražili su da ostanem i „novodemokrate“ u Sarajevu. Duboko postiđen ubojstvima nevinih ljudi u mojem rodnom mjestu zvao sam MIP u Sarajevu, a oni me uputili na Krizni stožer u Širokom Brijegu i spojili s Vlatkom Kraljevićem, zamjenikom bh. MIP-a, koji je stalno bio u Zemlji u to vrijeme i spašavao što se dalo spasiti, koordinirao ako se što uopće 103

moglo koordinirati. Toga 07. travnja 1992. mi je Vlatko Kraljević u slušalicu doslovice rekao: „Ostani gdje si, tražit ćemo uskoro da svi bh. kadrovi napuste jugoslavensku diplomatsku službu…“ Nikakvog dopisa, međutim, nije bilo u narednih 20 dana, ili su ga skrili od mene, pa sam 27. travnja 1992. godine samoinicijativno u Beograd uputio ostavku, uz obrazloženje da Savezna Republika Jugoslavija. koju su upravo formirali. „nije moja zemlja“. Moja je zemlja bila u plamenu… Bosna i Hercegovina se zapalila u koloplet užasa, koji će je povesti u ropotarnicu historije. Barem onu koju sam ja poznavao i volio. Čuvši na radiju vijest da je okrnjena „Skupština SFRJ“ proglasila „saveznu državu“ od „dva oka u glavi“, zamolio sam otpravnika poslova jugoslavenske ambasade u Bonnu da potpiše telegram s mojom ostavkom. Uredno sam se potom razdužio, pa predao rezidenciju – sve slike na zidu, kašike i viljuške s jugoslavenskim grbom i šest buktinja na broju, što su „pukovnikovi ljudi“ morali uredno protokolirati, mada teška srca. Moj šef i prijatelj Drago Trbojević me je prisilio još da tehnički dotjeram diplomatsku notu koja je upravo stigla iz Beograda, ako mislim primiti svoju posljednju plaću u Ambasadi. I to je bilo posljednje što sam uradio u Ambasadi SFRJ u Bonnu. A jedan od ponajboljih diplomata iz mlađe „SSIP-ove garde“, Drago Trbojević je potom žurio u njemački MIP da legitimira ono što se, unatoč i usprkos svemu, i dalje htjelo zvati Jugoslavijom. Bio je to posljednji spomena vrijedan diplomatski zadatak Drage Trbojevića, čin kojim se i u SR Njemačkoj konstatirala smrt Titove Jugoslavije. Na posljednjem sastanku kolektiva Ambasade SFRJ u Bonnu, dok su mali žbiri već odljepljivali ili izrezavali grb s jugoslavenske zastave, zagrcnjavali se od likovanja, Drago Trbojević je u samrtno ozbiljnoj maniri obavijestio nazočne o izvršenim ustavno-pravnim i političkim promjenama u SFRJ, te konzekvencijama koje su iz toga izvukli on i savjetnik za štampu i kulturu. I onda je jedna protuha govorila o jugoslavenstvu, u generalsko-voždovoj vizuri. Da protuhe ne daju čestitim ljudima ni napustiti neku službu na dostojanstveni način uvjerit ću se uskoro i u nekim drugim ustanovama, ili udrugama po povratku u BiH. U onoj pokojnoj čestitoj „Borbi“, objavljena je redakcijska vijest poslije Draginog i mojeg odlaska iz Ambasade SFRJ u Bonnu pod naslovom: „Bonska ambasada postala konzulat“ i podnaslovom „Iz diplomatske službe istupili otpravnik poslova Drago Trbojevic i savetnik za štampu i kulturu, mr. Mile Lasić..“ 104

Potom se u Borbi poručilo kako je time „Ambasada u Bonu praktično svedena samo na njeno konzularno odelenje“. Mada nije bilo daleko od istine, to i nije bilo posve točno. U Bonnu je funkcioniralo punom parom, pored konzularnog i „vojno odelenje“. Došlo je vrijeme „Miloševićevih vjernika“ i „pukovnikovih ljudi“ … ****** Oduvijek sam se osjećao i Hrvatom i Hercegovcem i Bosancem, i Jugoslavenom, dok nisu ubili Jugoslaviju u meni. Od prvih naivnih tekstova u sarajevskim listovima i časopisima morao sam razmisliti i kojim jezikom pišem i kako se to reflektira u mojem okruženju. To što je nas nekolicina mlađih Hrvata u Sarajevu sedamdesetih godina pisala na hrvatskom jeziku ima se zahvaliti promjenama u BiH koje je simbolizirao Branko Mikulić, a podržao niz ljudi iz njegova okruženja, u prvom redu Hrvoje Ištuk. Mi smo tada u BiH jednostavno živjeli prožimanje nacionalnih i zavičajnih i državnih identiteta, mada o teoriji alteriteta nismo ništa znali. Opisana „trijada“ je dugo savršeno funkcionirala, bio sam ponosan na svaku od njezinih komponenti, da bi mi na kraju preostala samo tri jada. Nisam nikada posebno cijenio ljude koji se busaju pravovjernim „jugoslavenstvom“, negirajući nacionalni ili vjerki kulturološki „background“, sluteći iza koncepcije superiorne „nacionalnosti“ neslobodu i ponovni pad u prokletstvo. Nisam negirao, dakako, pravo i na takav izbor i osjećanje, samo mi se činilo da su jedino „miješanci“, koji su mi i u kući rasli, a u obitelji se brojali na desetine i stotine, bili nekako jedini neopterećeni plemeniti „jugovići“, pod uvjetom da ih nije neka institucija dodatno zaglupila. Bilo mi je, naime, i obrazovanjem i kulturom i podrijetlom oduvijek jasno da su se i l9l8. i l943. i l945. godine u Jugoslaviju udružile zemlje i već postojeći, čvrsto formirani slavenski narodi, te da se potrebuje i vremena i strpljenja da se povijest i međusobni „računi iz prošlosti“ dovedu u civilizacijsku kolotečinu. Mogao sam slutiti, ali ne i znati, kakav se ogroman rezervoar zla skriva u nacionalističkim glavama, ali više instinktivno i obrambeno ranjivo počeo sam po dolasku u Beograd uočavati nacionalizam unutar unitarističke koncepcije. I nacionalisti i unitaristi su značili direktnu negaciju moje vlastite trijade o hrvatstvu, „bosanstvu“ i „jugoslavenstvu“... 105

Jugoslavensku komponentu u mojoj trijadi ubili su potom tenkovima i topovima oni koji su htjeli uspostaviti nekakvo „vojno jugoslavenstvo“. Ovu smislenu sintagmu je smislio u suptilnim analizama Europejac i Krležijanac Predrag Matvejević već osamdesetih godina. Po njemu, postojale su desetine vrsta „jugoslavenstava“ i bila su međusobno koegzistirajuća ili komplementarna, sva izuzev onog koje je podrazumjevalo majorizaciju i silu. „Bosanstvo“ u meni su slijedom krvavih raspleta potom ubijali u meni svi oni koji su golim ili pravno-političkim nasiljem uništavali predratni način života u Bosni i Hercegovini. Hrvatstvo su ubijali u meni svi koji su u hrvatsko ime činili zločine. Na kraju sam „kao da me nema“, samo neudobni građanin i skeptik, kako bi kazali Grass i Lovrenović, možda k tomu i „Krležin Hrvat“. Ni više ni manje. Nakon svih zločina koji su počinjeni u ime nacionalnih i državnih simbola na Balkanu nije lako biti nacionalan, iako je još teže biti anacionalan. Nismo li svi mi, u stvari, već 20 godina u potrazi za vjerodostojnim pripadanjem?

19. “Naš Mile“ „Kao crnu rupu, kao prazninu, tako osjećam vrijeme provedeno u Armiji BiH“, govorio mi je izbjeglica u Bonnnu i površni poznanik iz studentskih dana, razočarani Nebojša S., nakon gorkih iskustava u redovima Armije BiH, na borbenoj liniji protivu „svojih“, jer više nikomu i nigdje nije pripadao. Razumio sam Nebojšu jako dobro, ali tek poslije povratka u BiH, jer mi je i samom život bio ispunjen krivim boravljenjenjem na krivim mjestima u krivo vrijeme. Posebno ću se ogorčeno sjećati mojih „crnih rupa“ u Bonnu, u jugoslavenskoj i bosansko-hercegovačkoj ambasadi, vrhuncima ispraznosti kojima sam se u životu bavio, kako se na kraju ispostavilo. Formalno sam odlazio i iz bosansko-hercegovačke diplomatske službe svojom voljom i po drugi put. U suštini, pak, bio sam prisiljen spašavati minimum ljudskog dostojanstva. I dok sam prigodom odlaska iz jugoslavenke ambasade bio gord, prigodom odlaska iz bh. ambasade u Bonnu osjetio sam se beskrajno ponižen. Ovo je bilo „kafkijanstvo“ po bosanski, ružno i uvredljivo, koje će me žuljati cijeli život. O svemu tomu sam ostavio zapise u knjizi „U zemlji zarobljenog uma“, koja uskoro izlazi iz tiska u izdanju Rabica, pa se dotičem ovdje tek ovlašno i mog vremena u bh. diplomaciji … 106

****** U momentu kada sam se opraštao s dotadašnjom profesijom, dotadašnjim životom i domovinom, bilo je izvjesno da je Bosna i Hercegovina opstala kao država i mimo volje glavnih i pomoćnih aktera u njezinom ruiniranju. Samo se nije znalo kakva je to država i dokle će se moći održavati s labavom političkom osnovom i s „onima na vlasti“, u koje se ne može imati povjerenje. Washingtonski sporazum je prisilio Hrvate i Bošnjake na suradnju i obrazovanje Federacije, zaustavivši rat na frontovima, ali u parlamentima, u medijima, u zakulisanim igrama su se dobri znalci, politički partneri i prijatelji i dalje naguravali i nadmudrivali, kao da se ništa ozbiljno nije ni dogodilo. Tako se jednostavno vodila i još uvijek vodi politika iz vizira „novodemokrata“, odgovornih za rat i raspad zemlje, tako se držao narod u zaluđenosti i osiguravala „legalna“ pobjeda na izborima, a to je najvažnije. Moć i novac. Sve ostalo je priča za gladne i obogaljene. „Washingtonskoj braći“ su pod prijetnjom bombama i prisilnim putem privedena i odbjegla „srpska polubraća“, pa se veseli karusel, koji je umnogome podsjećao na onaj prijeratni, šestočlani, koji je cijelu zemlju uveo u rat, polako zaustavio u l995. godini u jednoj vojnoj bazi, u dubokoj američkoj provinciji. Toliko „entiteta“, i kad su priznati i kada nisu, toliko federacija i konfederacija na tako uskom prostoru, kao da se netko moćan igrao s balkanskim delijama, kao da se eksperimentiralo na trusnom prostoru i proigravale nerazumljive taktičke igre i planovi. Ili, pak, se netko poigrava sa strpljenjem nesretnih bh. naroda, ostavljajući „delije“ na vlasti, surađujući s njima, kao da nisu krivi za prokletstvo koje se dogodilo, kao da se ništa nije ni dogodilo. Umjesto Avnojske Jugoslavije i Zavnobih-ovske Bosne i Hercegovine u njoj, iz rata je izišla unakažena „daytonska zemlja“, s „američkim ustavom“ i stranim trupama koje trebaju sačuvati krhki mir. Kada tih „okupacionih trupa“ ne bi bilo, svima je jasno, poglavice bi odmah iskopale „ratne sjekire“, toljage i močuge, jer nametnutim rješenjima nitko od njih nije zadovoljan. Što uplašeni i zaluđeni narod misli o tomu, kojega nitko ništa nije ni pitao, nije mnogo važno. Njegovo je da odigra ulogu topovskog mesa, kako bi Krleža kazao, u ratu a i u miru da i dalje glasa za one koji su odgovorni za njegovu nesreću. Slijedi period obnove i izgradnje zemlje, s istim ljudima koji su zemlju uveli 107

u rat, što se još nikada u povijesti nije dogodilo. Rat bez pobjednika i poraženih, u kojemu su svi poraženi samo na različite načine, u konačnom ishodu je značilo da je u BiH za sva vremena ubijen do tada postojeći način života. Poništeno je makar pedeset godina suživota i slobode, a i neko stoljetno međutrpljenje i suodnošenje. Više neće biti razmjene poklona za bajrame, božiće, uskrse i vaskrse, djeca neće zajedno odrastati, igrati se, družiti, voliti, ženiti i udavati. U Bosni i Hercegovini će biti samo „čistih“ brakova koji rađaju ratnike i osvetnike. A možda život ima, ipak, neke svoje druge zakonitosti. Možda će „berlinski zidovi“ u Bosni i Hercegovini pasti sami od sebe, kao što se to već u povijesti drugdje događalo? ****** U SR Njemačku su se slijevale rijeke izbjeglica, njihov broj je svakim danom bivao sve veći. Na splavarskim naseljima u velikim lučkim gradovima, u napuštenim vojarnama, u domovima za azilante, u starim kućama i hotelima, u kontejnerskim naseljima- živjele su već desetine tisuća bh. izbjeglica kada sam u ožujku 1993. godine postao prvim tajnikom Ambsade RBiH u Bonnu. A „njemački praktični um“ je, odmah zahtjevao da se ispoštuje Zakon o strancima, po komu svatko tko nije Njemac mora imati važeću putnu ispravu njegove zemlje. Kod većine bh. nesretnika u prtljažniku i nije bilo ničega izuzev par maraka, ako kojim slučajem nisu bile oduzete od krvopija prilikom izgona iz zemlje, te eventualno „crveni pasoš“, osobna karta ili rodni list. I tako je započela trka s vremenom, besprimjerno krstarenje bh. konzularaca i doplomata njemačkim gradovima i selima, odazivajući se na poziv skupine očajnika i iz Flensburga, na njemačko-danskoj granici ili, pak, izbjeglicama u bodljikavoj žici, u azilantskim naseobinama u Brandenburgu. Bh. pasoši ili putovnice su značile automatski imati identitet, adresu, krov nad glavom i pristojnu socijalnu pomoć. Polovicu tih prvih putovnica platila je njemačka država, ali stime je ispoštovan propis, a Njemačka je „zemlja propisa“. Prema službenim statistikama u SR Njemačkoj je boravilo tijekom rata preko 350.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, što je uvjerljivo više nego u svim drugim zapadnim zemljama zajedno, koje tako vole praviti se važne kada se radi o eksperimentima na Balkanu. Više nego u Njemačkoj bilo je naših izbjeglica samo u Srbiji i Hrvatskoj. 108

Ja sam se – i prije nego što će me „podobni“ i „pravovjerni“ otjerati iz profesije - osjećao kao Max L. iz Andrićeve čuvene novele „Pismo iz l920. godine“, tragičan junak koji se nakon onoga prvog velikog rata opraštao s BiH, zgađen mržnjom i divljaštvom, ne vjerujući da se tu bilo šta i bilo kada može promijeniti nabolje. Ali, kao i Andrićev Max, koji je bježao od Bosne, ali nikad nije stigao do Argentine, gdje je namjeravao stići, da bi kao liječnik po profesiji u Parisu među tadašnjom izbjegličkom kolonijom naših ljudi zaradio nadimak „naš Max“, i ja se nisam umio rastati od naših ljudi i od Bosne i Hercegovine. I meni je ostala statisfakcija da sam pokušao pomoći, da su me u tom periodu od skoro dvije ratne godine tisuće i tisuće bh. ljudi u Njemačkoj osjetili bar na moment „svojim“, dijelom prošlih normalnih vremena, dijelom izgubljene domovine, te zvučna titula „naš Mile“, podarena mi od jedne stare nene iz Bosanske Krajine, jedina titula koju sam u ovom ratu i mogao zaraditi. Samo sam prvi put bio primljen s nepovjerenjem u bh. klubovima i udruženjima, među bošnjačkim, muslimanskim svijetom. I najopterećeniji predrasudama bi popuštali pred spremnošću da ostanem toliko dugo, i do najsitnijih sati, sve dok svaki „zemljak“ ne dođe na red za putovnicu-pasoš, za nešto što mu je tada bilo životno važno. A mojoj sujeti su godila neka tiha i manje tiha priznanja koja su počela stizati s raznih strana. Ona neće ništa izmijeniti u mojoj sudbini, ali su ostala zapamćena. U Hamburgu mi je, nakon što me je satima posmatrao kako sa svakim našim čovjekom prozborim po koju riječ, otpozdravim starim nenama na njihov pozdrav na njihov način, svakomu pružim ruku na dolasku i odlasku, prišao poznati sarajevski psiholog, predstavio se i kazao: „Čast mi je da upravo vi predstavljate moju zemlju u ovom trenutku“. ****** Teške i krvave bh. sudbine su tutnjale mojom dušom. Masakri, silovane i osakaćene žene. Poluživi roditelji nakon gubitka svoje djece. Siročad, razbacana po svijetu. Preživjeli, a kao da nisu živi. Osvetnici koji jedino žive za dan kada će se „namiriti“ s komšijama ili susjedima za ono što su im učinili, ili za ono što nisu spriječili da im se učini. Ili, tek onako, iz obijesti. Žrtve koje će, možda već sutra biti podjednako okrutne ne samo prema svojim krvnicima nego i prema 109

nevinima, prema djeci. Radikalni vjernici, a dojučerasnji ateisti. Poniženi i uvrijeđeni, teška bh. sirotinja s „mekom dušom“, koja bi sve oprostila samo da opet može živjeti u svojoj kući, u miru i slobodi, kao nekada... Suhoparni rad na konzularno-pravnim poslovima u Amabasadi RBiH u Bonnu sam - upravo zbog izbjegličkih sudbina koje smo preživljavali svaki dan - uspoređivao s radom psihijatra-amatera, koji pažljivo slušaju, a pomažu koliko se može i ako se može. Neke od tih stvarnih izbjegličkih sudbina ugrađivat ću potom s izvjesnim osjećanjem nelagode i stida, u mnogobrojne žalbe njemačkim vlastima na odluke o povratku bh. ljudi kućama, kada je vrijeme povratka stiglo. Mojim sunarodnjacima svih vjera i nacija tako sam godinama „uljepšavao“ životopise, dodajući, ako je bilo potrebno, njihovim stradanjima i fiktivne detalje iz susreta s ljudima koji su napuštali mučilišta, logore i zatvore. Ako su imali sreće! Mrkonjićanima koji su čekali u B. dozvolu za useljenje u SAD, ugradio sam dijelove potresne priče dvoje Prijedorčana, mladoga bračnog para, koji su na moje konzulsko pitanje kako su izašli iz logora, odgovorili da su imali sreće, jer su žene u neko doba odlučili pustiti kućama, a mladića je noću s puno rizika kroz žicu izveo stari školski drug iz djetinjstva, Srbin u unformi Karadžićeve i Mladićeve paravojske. Amerikanci su povjerovali u priču. Ljudi koji nisu bili u logoru su iselili za Ameriku, zahvaljujući onim mučenicima koje ne poznaju, a oni neka oproste. Malo komu je ta moja pisanija stvarno pomagala da ostane zauvijek u SR Njemačkoj, što je većina izbjeglica poželjela, ali su moje odnosno njihove žalbe njemačkim vlastima pomjerale odluku o povratku, ostavljale nadu da će se u međuvremenu tamo u BiH promijeniti nešto nabolje. Nesretni izbjeglički narod je na kraju prihvaćao da se ništa više ne može učiniti. Domaćinima, strpljivim u njihovom dugogodišnjem „trpljenju“, u toleranciji nezvanaca je dozlogrdilo. Sve što je bilo povezano s ratom na Balkanu, predugo je trajalo i previše koštalo, a Njemci imaju i vlastite brige. A Bosanci i Hercegovci- nesretnici, koji kao rijetko tko govore s ljubavlju o svojoj zemlji, ili zavičaju, nakon svega najradije se u BiH ne bi ni vraćali. Zahvaljujući pažljivom slušanju tijekom toga mog konzularnopsihijatrijskog rada u Ambasadi BiH u Bonnu i danas mi se čini kako bolje od drugih poznajem fenomen prijema bh. izbjeglica u SR Njemačku tijekom ratnih godina, odnosno interakcije koje je 110

rat uspostavljao između bh. nejači i osjećajnih Nijemaca. Baš tako, osjećajnih ljudi spremnih na samožrtvovanje. Tko će napisati, primjerice, novelu o motivima gimnazijske profesorice u Bonnu koja je u svoju kuću primila osakaćenog bh. dječaka, koja je uzela godinu dana neplaćenoga godišnjega odmora kako bi se posvetila dječakovim tjelesnim i duševnim ranama? Nebrojeni su primjeri samopožrtvovanja, spremnosti za pomoći tih navodno sebičnih i hladnih Germana, o kojima se kod nas ne znade ili ne želi znati. SR Njemačka je htjela pomoći i pomogla je kao nijedna druga zemlja. U priči o ovoj vrsti pomoći vjerojatno i nisu najimpresivniji brojevi, iako se troškovi prijema i boravka bh. izbjeglica u Njemačkoj kreću u milijardskim iznosima. Impresivniji su primjeri poput gimnazijske profesorice iz Bonna od svih mogućih brojeva. Ali, i ogroman novac što ga je njemačka država uložila u skrb oko bh. izbjeglica je, vjerojatno, u direktnoj korelaciji s osjećanjem krivnje za zlo naneseno drugima u Drugome svjetskom ratu. Možda su se Nijemci i definitivno emancipirali u političkom i moralnome smislu upravo na bosanskohercegovačkoj nevolji?

20. E P I L O Z I Dvadeset je godina od kad je nestala jedna velika zemlja. Isparila je u krvavom ropcu i u zločinu, posebice prema Bosni i Hercegovini i bh. Muslimanima/Bošnjacima. Ali, i u zločinu prema svima onim njezinim građanima, bez obzira na vjeru i naciju, kojima je bila pri srcu i u duši, koji su je živjeli punim plućima. Prvi put sam moja sjećanja na dane i godine raspada jedne velike zemlje objavio u feljtonu za beogradski „Danas“, prije točno 10 godina. U odnosu na Danasove zapise, u ovima tuzlanskim, takorekući, 10 godina poslije, su i neke dodatne, komične ili farsične pričice, poput „Probe vojnih uniformi…“, ili umiranja i u vlastitoj obitelji. Poduzete su i neke redaktorske i lektorske intervencije, dodane tu i tamo i ovovremene refleksije, ali se nije interveniralo u strukturu i bit starih zapisa… ****** Meni se i poslije svega čini da nije nedostajalo mnogo kako SFRJ, ta svojevrsna balkanska „Europska unija u malom“ ostane u životu. Trebalo je samo strpljenja i dobre volje, ali je nije bilo u tim 111

okolnostima. Umjesto reformi oživljeni su nacionalni mitovi na sve strane, a ne samo u Srbiji i Crnoj Gori, gdje se zlo prvo zamotalo u fašističko-staljinističku i pravoslavnu oblandu. Bilo kako bilo, „Europska unija u malom“ je otišla u ropotarnicu povijesti, žrtvovana je fantastična ideja o suživotu na Balkanu, posebice u BiH, mladići su gurnuti u rat, otvorilo se prokletstvo ponovo. Žrtvovana je i mladost i budućnost u cijeloj regiji jugoistoka Europe. I to upravo mladost koja je u osmadesetim godinama prošlog stoljeća mirisala na gradske bulevare, na škole jezika i muzičke škole, čije su vrijednosti bile nešto drugo od duhovnih uškopljenika koji vire iz šovinističkih akademija, televizija i novina. Kao da je mojoj bivšoj zemlji presudio latentan bijes i obijest, zlo koje je uvijek tu, koje vreba svoj čas, autohtono domaće zlo, balkanska prokletost, balkanski spojeni sudovi, balkanska osuđenost na Balkan ne samo kao zemljopisni pojam, nego i kao način života? Novopriznate zemlje u regiji zapadnog Balkana nikako da stasaju. Izuzev Slovenije i Hrvatske, posljednjih godina. Bosna i Hercegovina i dalje muku muči s elementarnim pitanjima unutarnje stabilnosti i gologa opstanka. Kao da se još uvijek raspada? Kada sam u travnju napuštao tadašnju Ambasadu SFRJ u Bonnu znao sam da idem u privremeno izbjeglištvo, a kada sam dvije i pol godine kasnije bio prisiljen napustiti i Ambasadu Republike Bosne i Hercegovine u Bonnu, mislio sam da idem u egzil za cijeli život. Ovdje ću navesti dijelić preporuke Ministarstva vanjskih poslova SR Njemačke, upućene u tom momentu gradonačelniku jednoga sjevernonjemačkog grada: „Gospodin Lasić je bio od srpnja l99l. do travnja l992. godine savjetnik za štampu i kulturu u tadašnjoj Ambasadi SFR Jugoslavije u Bonnu. Iz političkih razloga istupio je u predvečerje rata u Bosni i Hercegovini iz Amabasade i jugoslavenske diplomatske službe. Kao bosanski državljanin stavio se na raspolaganje Republici Bosni i Hercegovini, ali nije mogao, zbog ratnih okolnosti, uspostaviti direktan kontakt s Vladom u Sarajevu. U Wuppertalu je tako prihvaćen i priznat kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. U lipnju l993. godine postavljen je za prvog tajnika Ambasade Republike Bosne i Hercegovine u Bonnu. Ali mu je, zbog nesretnoga političkog razvoja u Bosni i Hercegovini, u kolovozu l994. godine ukinut njegov diplomatski status pri Ambasadi. Sada se nalazi u sličnoj situaciji kao prilikom izlaska iz jugoslavenske ambasade l992. godine“. 112

Direktno iz diplomatske službe otišao sam prvo na „Bauštelu“, pa potom i u jednu njemačku tekstilnu tvornicu, ali se nikomu nisam pokorio. Stajao sam beskrajno smiješan i žalostan, točno tamo gdje sam slutio u mojim ranim marksističkim bulažnjenjima da je „pupak svijeta“. U tipičnom „svijetu kapitala“, u njemačkoj tvornici u kojoj se uspjeh mjeri brojevima, a broji samo profit. Od Marxova čuvena proletarijata ostala je poluplašljiva, krpicima i skupim automobilima potkupljena masa radništva. Osobno sam se sebi smijao kako mi se sudbina narugala da spoznam i upoznam taj proletarijat koji je kao imao „povijesnu ulogu“, a po mjestu u procesu proizvodnje i šansu da spozna bitak svijeta, da pojmi svjetska kretanja i izvrši temeljitu preobrazbu postojećeg načina proizvodnje. To je, u stvari, bila zaslužena kazna za „jednoumlje“ iz vremena jednopartijskog sustava i samoupravnog socijalizma u mojoj pokojnoj zemlji. Očigledno mi je bilo suđeno okusiti kako je mukotrpan put od „klase po sebi“ u „klasu za sebe“, ako sve to zajedno nije uvijek bila notorna laž, velika tlapnja, krivi odraz grube stvarnosti na mrežnjači oka, dakle camera obscura... Nalikovao sam sebi na poznatoga njemačkog žurnalistu Guentera Wallraffa, koji je godinama radio u njemačkim firmama, u kojima je zaposleno puno „Auslaendera“, kako bi iskusio neposrednije položaj i psihu stranih radnika u njemačkim poduzećima. Iz toga njegovog nevjerojatnog iskustva nastala je i čuvena knjiga „Ganz unten“ („Sasvim na dnu“), prepuna gorkih opisa bezdušnosti onih gore i bezizlaznosti onih „na dnu“. Ja sam počinjao od početka kao i desetine tisuća ljudi s prostora moje bivše zemlje, liječnici i inžinjeri, politolozi i filozofi, učeni i priučeni, s profesijama i bez njih. Svo ono nepregledno mnoštvo ljudi koje se rasulo po svijetu, svi oni koji su, slučajno ili svjesno, izabrali „drugi život“ a ne njegovu imiticaju u režiji „novodemokrata“ na Balkanu. Slutio sam da se među „odlivenom pameti“, koja je očito bila višak, nalaze upravo oni koji su naučili razlikovati slobodu od neslobode, režim od domovine, vlast od otadžbine, režime od naroda i zavičaja, narod i građanina. Mogao sam samo pretpostavljati da se ta ogromna ljudska masa teška srca opraštala od života u svome jeziku, na svome tlu, da se nije mogla pomiriti sa ravnodušjem i nepodnošljivom lakoćom umiranja nekoć velike zemlje. 113

„Ti, tata, samo spavaš ovdje, tvoje su misli dolje“, kazala mi je jednog dana kćerka Maja, užasnuta što joj otac poslije dolaska iz tvornice samo „igra Tetris“. Tako sam postao svjestan potrebe pisati za listove i časopise u Sarajevu i Beogradu, u dijaspori, za… Proći će još cijela decenija dok se ne vratim u Zemlju i po cijenu razdvojenosti od obitelji… ****** Moj je brat Đoka pokopan u posnu hercegovačku zemlju, u groblju Šarampovo 21. siječnja l998. godine. Dva dana ranije je u jutarnjim satima pucao sebi u glavu, prethodno se popevši na krov očeve kuće. Konstatirana je dragovoljna smrt, sahranjen je po katoličkim običajima, o motivima samoubojstva se ni do danas ništa ne zna. Bilo mu je pravo ime Jozo, ali ga nitko nije tako zvao, pa čak ni njegovi najbliži. On je bio posve običan dječak sve do momenta dok nije “izabran” od strane nekog svećenika za “sjemenište”. Đoka je nakon dvije godine napustio Franjevačku gimnaziju u Visokom, a poslije se više nije snašao u životu. Živio je u hercegovačkom krasu, ali je duša bila negdje drugdje. Bio je pjesnik u potaji, prefinjenog ukusa za književnost, film i rock glazbu. U ratu je izgubio i posljednje iluzije. U moru grabeži, kada se kamionima vuklo iz tuđih firmi, gradova i stanova, on je malu vlastitu trgovinu stavio na raspolaganje narodu – vojsci i sirotinji. Kada je rat prošao, kada se otelo šta se moglo oteti, morao je posuđivati od novoustoličene lopovske klase na vlasti. I sve mu se definitivno zgadilo… Nije bio ratnik, ali nije ni htio napustiti rodni kraj. Vozio je sanitetska kola, opskrbljivao vojsku namirnicama, najčešće iz svoje prodavnice i na svoj račun. Nitko se i nikada poslije neće zapitati zašto je to činio. Svima je bilo normalno da Đoka čini to što čini, kako bi Đoka, zaboga, i mogao drugačije. Nije sudjelovao u masovnom groktanju protivu onih drugih i trećih. Gadilo mu se! Pogotovu kada se početni obrambeni rat pretvorio u nešto drugo, kada se Hercegovinom valjao govor mržnje koji je njemu oduvijek bio stran. Prilikom našega zadnjeg susreta, njegovoga zadnjeg posjeta nama u egzilu, samo par mjeseci uoči smrti, zajedno smo odgledali filmove “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Lepa sela lepo gore”. Upitao sam ga kojemu “junaku” je sličan, a on je stidljivo odgovorio: “Pa, profesoru…” 114

Onom kontemplativcu iz “Lepih sela”, koji zna da je rat glupost, pa ipak sudjeluje u njemu. Meni je moj Đoka – poslije svega – samo onaj Brešanov pjesnik što umire u zadnjim sekvencama filma “Kako je počeo rat na mom otoku” … Nitko ne zna zašto se ubio 40. godišnji nesuđeni svećenik, pobjegulja iz sjemeništa, pjesnik u potaji, čovjek koji je cijeli život pomagao slabijima od sebe. U moru (samo)ubojstava u posljednjoj deceniji, njegovo i jeste samo još jedna smrt. Nešto je otjeralo milijune u grobove, ili u druge zemlje i tuđe domove. Čemu samo rijetko znamo ime i prezime. Čemu je, možda, zajednički nazivnik prokletstvo. A, možda, i puki primitivizam kao vječita vladajuća ideologija i oblik života!? No, ove se priče više ne dotiču moga brata, kojeg je, zapravo, ubilo nevrijeme. On se sada negdje tamo visoko i daleko, s nekima sličnim sebi, s anđelima, vjerojatno, na nekome kosmičkom esperantu može konačno u miru ispričati o Antunu-Branku i Tinu, o Andriću i Krleži, o Doorsima, o Queen, o Pink Floyd, o Azri i Johny Štulicu ****** S mojim ocem Perom sam se telefonom čuo zadnji put u srpnju 2005. godine, uoči njegova odlaska u mostarsku bolnicu. “Gotovo je moje, moj Miloše”, tako bi me ponekad znao zvati. I bi tako, umro je u kolovozu, par dana prije nego što smo trebali doći te godine na odmor u Zemlju i kuću, u ono što je od njih ostalo. Na sahrani po katoličkim obredima, što je običaj u našemu kraju, bez obzira koliko je tko na religijskoj ljestvici bio rangiran od strane vjerskih službenika, došlo puno svijeta i, čak, trojica svećenika – franjevači župnik i dvojica “dominikanaca”, dakle misionara, od kojih je jedan poznat i po tomu što drži mise zadušnice dragomu mu “Poglavniku”. Ne mogu vjerovati svojim očima i posebice ušima. Čitaju očev životopis iz kojeg je izbrisano sve što je bio i jeste njegov majušni život – učesnik NOR-a, SKOJ-evac, narodni tribun, organizator svih mogućih aktivnosti koje su preporađali selo i regiju, sve tamo iza onog rata pa dok nije stigla sloboda i demokracija s “novodemokratama”. Prvi putovi, potom asfalt, škole, telefonski priključcci, vodovod… No, nije mu valjao “pogled na svijet”, prezren je od strane aktualne crkvene i političke elite. Od strane falsfikatora povijesti. Kazaše jedino da je pomagao sirotinju, posebice udovice poslije onoga rata kojih je bilo 115

puno selo. Valjda nisu mogli i to skriti, možda je pomagao i majke onih nesretnika koji niječu ustaške zločine, pa s time izazivaju nove svađe i netrpeljivosti. Falsificiraše mi ocu život, pomislih tupo buljeći u mozaik na podu mjesne crkve. Ne molimo ni ja, ni moj sin, ni moja kćerka, njih dvoje plaču na samozatajan način, sinu samo igraju vilice, dok kćerki nijemo cure suze niz lice. Mene neće ni suze! Majka očeve jedine unučadi, prvi put u jednoj katoličkoj crkvi, kroz suze izgovara ono što je nekada davno naučila od njezine majke. Katolički Bog je valjda razumio i molitvu s lijeve strane Neretve. Vidim i neke stare očeve prijatelje sa suzama u očima. Umiru “Skojevci”, odlazi jedno vrijeme zauvijek. Umro im i “pogled na svijet” još za života. Ubijen, u stvari, na bestijalan način od strane barbara koji su u bivšoj Jugoslaviji primijenili staljinističke, maoističke i polpotovske metode, koji su izdali ideju jednakosti, pravde i poštenja. I obogatili se potom na krvi sirotinje i nevinih ljudi. Cijelim putom tijekom povratka u Njemačku me proganjala misao kako je moj otac umro, kao i mnogi njemu slični, već prije 15 godina... ****** Za razliku od oca, majku sam vidio i proveo s njome par dana prije nego što će život izaći iz nje. Nikad nisam poštovao tu ženu tako mnogo kao u njezinim posljednjim danima. Znala je da umire, ali joj je vjera u Boga davala nevjerojatnu snagu. Bolovala je od neizlječive bolesti, ali se ponašala kao da je život pred njom. U momentu smrti se pokušala još jednom prekrižiti, ali je ruka podignuta u zrak pala na jastuk, a jedna suza se otkorljala niz njezin obraz. Sličan ritual u mjesnoj crkvi kao i prigodom očeve sahrane, samo mnogo skromniji. Ona je oduvijek ostala uskraćena za svoje uspomene. O nestaloj braći na Bleiburgu bi rekla tek tu i tamo “kleti Mile i Martin”. Valjda bi više bilo nepristojno u kući u koju se udala. U sarajevskom listu za koji sam duže od decenije i skoro bez naknade radio, osvanula je 14. travnja 2007. godine osmrtnica u kojoj je stajala - uz obavijest o smrti moje majke Vinke - i uputa kako ožalošćena povorka kreće ispred kuće žalosti u ulici Zelenih beretki. Netko se 116

u Oslobođenju gorko našalio s dostojanstvom čina smrti, navodeći netočan podatak zvučnog imena, kako bi mi valjda kazao što drži do mene i moje obitelji. U dijelu Hercegovine u kojem su živjeli moji roditelji “zelenih beretki” nema, ni trava nije zelena kao drugdje, pišem tužno jednom mojem sarajevskom prijatelju .... Vidiportal.ba, od 18.siječnja do 09. ožujka 2012. godine

117

1. The Western Balkan after Lisbon Meeting U Bosni i Hercegovini su posljednjih godina napisane brojne knjige o Europskoj uniji, a ja ću ovdje pristrasno izdvojiti svoje, dakako dobre, jer su moje. U središnjem dijelu ove priče je ponuđena reinterpretacija fenomena revitalizacije modela nacionalne države u vremenu globalizacije i raznih transnacionalizacija upravo putem europskih integracija iz moje studije „Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi“ (Sarajevo Publishing, 2009.). Bh. i sarajevskoj javnosti je prezentirana prošle godine i moja geopolitička studija „Mukotrpno do političke moderne“ (Udruženje građana Dijalog, Biblioteka Status, Mostar 2010.), iz koje su nastala dva zapažena feljtona u Oslobođenju, a raznorodnim aspektima europskih integracija bave se i moje nove knjige „Europe Now - Europa sada ili nikada“ (KULT B / DEPO, Sarajevo, 2011.) i „Kultura sjećanja“ (Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo, 2011.). Treća knjiga je u osnovi apel za razumijevanje europske integracijske kulture, a četvrta je pledoaje za izgradnju kulture sjećanja u regiji jugoistoka Europe po uzoru na SR Njemačku. Autori studija i knjiga o EU se kod nas u pravilu ignoriraju. Ukoliko ne pripadate jednom od etnonacionalističkih blokova, ili pak političkom bloku koji se voli zvati građanskim i multietničkim, i smatra se boljim iako producira jednaku količinu stupidnosti kao i etnokrate, uzalud vam knjige ili tisuće napisanih stranica o Europskoj uniji, bićete marginalizirani. Nitko vas neće zvati na okrugle stolove ili pitati za mišljenje. Mene, primjerice, zovu iz daljeg i bližeg inozemstva, ali nitko me ni u Mostaru ni u Banjaluci ni u Sarajevu nije upitao što mislim u europskim integracijama. Lokalnim političarima je nečije, pa i moje mišljenje važno (bilo da ga posvajaju ili osporavaju) samo ako im je od koristi u unutarnjim razračunavanjima. Pri tomu im ni na kraj pameti nije da je upravo pitanje euroatlantskih integracija postalo par excellence unutarnje pitanje. Zbog toga i jeste bh. proces približavanja EU i NATO-u banaliziran i simpfliciran, u ovomu i nema razlike među „etnokratama“ i „socijaldemokratama“, tako sam pokušao objasniti zaostajanje BiH za svim zemljama zapadnog Balkana i na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji „Western Balkan after Lisbon Meeting“. 1 1 Međunarodna znanstvena konferencija „Western Balkan after Lisbon Meeting“ održana je na otoku Šipanu od 13. do 18. lipnja 2011. godine, a organiziralo ju je Atlantsko vijeće Republike Hrvatske.

121

I Inkorporiranje sukusa moje prve studije o EU u izlaganje na Šipanu i u ovaj prilog, imalo je svrhu pokazati kako ima rješenja i za nerješeno i tobože nerješivo nacionalno pitanje u BiH, samo bi bilo nužno započeti ozbiljno studirati iskustava europskih integracija. Ne zanositi se, dakle, ni posve različitim američkim ili njemačkim iskustvima, pogotovu ne tražiti uzore u turskom konceptu jednoga političkog naroda i jedne državne nacije, nego se dati inspirirati europskim integracijskim iskustvima. Rješenje u složenoj i višenacionalnoj zemlji kakva je BiH, dakle, nije ni u formiranju novih nacionalnih država na njezinom tlu, niti u prisilnoj integraciji i asimilaciji, nego u „nečem između“ što nudi jedino EU. Europska unija je nastala kao plod «specifičnih i vjerojatno neponovljivih historijskih konstelacija», čuvena je misao britanskog povijesničara austrijsko-židovskog podrijetla Erica Hobsbawma. EU bi sa svim svojim osobenostima mogla takvom još zadugo ostati sama, misli ovaj nepokolebani marksista-ljevičar i u dubokoj starosti. Može, doduše, biti dovedena i u pitanje uslijed spleta nepovoljnih geopolitičkih okolnosti, velikih političkih i gospodarskih kriza. Uostalom, s posljedicama svjetske financijske krize još uvijek živimo, u samoj EU u tijeku je „dužnička kriza“ koja može utjecati na sudbinu i „Eurozone“ i Europske unije. Unatoč tomu, smije se ustvrditi kako je EU već postala „civilna svjetska sila“ u geopolitičkom pogledu, te nezaobilazna kulturološka i političko-povijesna alternativa, ili dopuna, tvorevinama i modelima kakva je nacionalna država, ma koliko se ona mnogima kod nas i dalje čini jedinom izvjesnošću. Ozbiljna europska politička i pravna misao je, dakle, tragala za prevladavanjem „etno-rušilačkog principa“ u modelu nacije-države, kako bi to formulirao berlinski profesor Hagen Schulze, i našla je rješenje u njegovom trans-nacionalizacijskome nadilaženju. Kod nas je, pak, u tijeku ogorčena bitka za zakašnjelo konstituiranje nacijadržava, na jednoj, ili poništenje već formiranih bh. nacija, na drugoj strani. Zemlja vapi za europskom političkom kulturom, a politički vrhovi i njihovi spin-doktori proizvode političke magle i političko nasilje … BiH je u stanju knock-downa glede euroatlantskih integracija (stand by glede uvjetno dobijenog MAP-a, bez šanse da se u rujnu započne 122

s prvim ANP-om, kao i totalna neodgovornost glede ispunjenja domaćih obveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju), u njoj se vode sve bezobzirnije bitke iz „nedovršenog rata“ (I.Lovrenović), u čijoj je osnovi ideja o tronacionalno ustrojenoj BiH (dva puta separatističkog i jednom unitarističkog tipa), pojasnio sam i na Šipanu. Malo tko razumije da bi upravo Europska unija mogla biti za BiH idealnom paradigmom. Kako bi se to shvatilo, moralo bi se znati kako EU nije bukvalna negacija nacionalne države, nego nadilaženje njezinih ružnijih strana, njezine zle ćudi, tzv. nerješivih konflikata koji se i nisu znali u prošlosti drugačije rješavati nego ratovima. Onako kako je EU ustrojena i kako se već više od polu stoljeća razvija, u najkraćem se dade svesti na formulu nadilaženja konflikata putem djelomično prenesenog suvereniteta sa država-članica na njezinu supranacionalnu razinu, uz kombinaciju s međudržavnim, odlučivanjem, u čijoj je osnovi politički dijalog i kompromis. Oba principa osiguravaju harmoniziranje odnosa između dijelova i cjeline, u krajnjem višerazinsko, međudržavno i supranacionalno upravljanje konfliktima … Europska unija je u osnovi povijesni novum, sui generis tvorevina. O toj njezinoj „drugosti“ ponajbolje govore neobične sintagme poput «fundamentalna asimetrija» i «dualizam supranacionalnoga europskog prava i međudržavne europske politike», kao i „negativna“ i „pozitivna“ integracija, te „upravljanja s onu stranu nacionalne države“, koje imamo zahvaliti znanstvenicima poput H.H.J. Weilera i uglednim europskim institutima, poput onog u Firenci, koji je nedavno dodijelio Ivi Josipoviću respektabilnu europsku nagradu, jer razumije samu bit nove europske političke kulture i umije je aplicirati, ma koliko mu se iz Sarajeva na lagumdžijevsko-komšićevski mahalaški način spočitavalo nešto posve drugo. O spomenutim sintagmama se kod nas, nažalost, jedva nešto znade. Svi koji bi htjeli uistinu razumjeti EU, morali bi obratiti pažnju i na njezina načela, među kojima se uvjerljivo izdvaja načelo supsidijarnosti. U najkraćem, ono podrazumijeva da se na više razine organiziranja i odlučivanja prenose određena prava, tek ukoliko se problemi mogu bolje riješiti na europskoj nego na nacionalnoj ili regionalnoj razini. Ovo je načelo po prvi put ugrađeno u Ugovor o EU iz Maastrichta (1992/1993.), da bi par godina kasnije (1996/1997.) bilo regulirano i putem specijalnog protokola o principu supsidijarnosti. 123

Time se, između ostalog, i osiguralo da EU nije i neće postati “centristička» odnosno «centralistička“ ili nekakva „super država”. Viša ili velika cjelina, dakle EU, je nadležna za određeni problem samo ukoliko manja jedinica, tj. nacionalna država ili pokrajina u njoj (regija ili lokalna jedinica) nisu u stanju riješiti isti taj problem, ili bi na razini EU bio bolje riješen. U osnovi ovog principa je, dakle, izgradnja demokratski ustrojene Europske unije odozdo, pa bi i ovaj princip mogao biti inspirativnim za uređenje kompliciranog suodnosa između lokalne samouprave i raznih uprava na županijskim (kantonalnim), entitetskim ili državnim razinama kad bi se u BiH ozbiljno pratila i uvažavala iskustva EU i dobro se mislilo svojoj zemlji. Europska unija je, dakle, povijesno-kulturološka i politička zasebnost po mnogo čemu, ali primarno po tomu što je izvršila prijenos dijela suvereniteta na nadnacionalnu razinu odučivanja i time napravila iskorak u pravcu zajednice država prenesenog ili podijeljenog suvereniteta i „upravljanja s onu stranu nacionalne države“. Istovremeno je postala okvir za očuvanje vlastitog identiteta svih sudionika, te stvorila pretpostavke za nastajanje novoga europskog identiteta, bolje rečeno ambijenta u kojem se može ostati svoj i biti dodatno obogaćen. O tomu i govori uvažavanje svih kultura i jezika zemalja-članica unutar EU, pa je EU skoro idealan okvir i za alteritet, fenomen koji podrazumijeva da se bude istovremeno i onaj drugi a da se ne gubi vlastitost, jer se s onim drugim i prožima i obogaćuje. Etnokrate nisu već po definiciji zaozbiljno za EU, jer ih mrzi učiti o „upravljanju s druge strane nacionalne države“. Ali, za EU nisu na djelu ni lijevi „jakobinci“, nego samo na riječima. Njima ništa ne koristi što umiju napisati liste lijepih želja, ako ne shvate kako moraju odustati od kulture nadbijanja, jer upravo ona svjedoči njihovu antieuropsku kulturu u čijoj je osnovi političko nasilje. U tomu je njihova glavna krivica i zbog toga i nisu alternativa, nisu dio rješenja nego dio problema. Bili tobože ili stvarno lijevo, stvarno ili prividno desno, naši političari razumiju, dakle, i na početku 21. stoljeća politiku kao političko nasilje, otud se u ovom eseju i govori kritički ne samo o etnokratama, nego i o „jakobincima“, koji prakticiraju neznanje, ispraznost i parazitizam. Kako takvima objasniti- kako se u procesu približavanja EU i ne radi o drugomu doli o „europeizaciji domaćih politika“, to vam je isto kao slijepom pokazivati slike, a gluhom pjevati na uho. 124

II Krajnje je vrijeme da se svi politički subjekti osvrnu oko sebe i pogledaju žalosna iskustva iz proteklih 16 godina, pa se potom orijentiraju prema onima koji su iz sličnih situacija pronašli put k Europskoj uniji. Do Europske unije se može stići samo putom mukotrpnog procesa transformacije, odnosno modernizacije, koji podrazumijeva i demokratizaciju svih političkih subjekata s odgovarajućim izbornim legitimitetom, dakle i etno-nacionalista i socijal-demokrata. Od obojih se, međutim, moraju tek napraviti liberalno-nacionalne ili socijaldemokrate. U tome bi se, možda, trebala ogledati buduća OHR-ova medijacija, a ne u olakom posezanju za bonnskim ovlastima … Po povratku u BiH sam ustanovio, dakle, da je Zemlja i na početku novog milenija laboratorijski primjer prapolitičke zajednice jednodimenzionalnih ljudi, sljedbenika i vjernika, u krajnjem „zemlja zarobljenog uma“. U mladosti sam, doduše, bio i sam politički “vjernik“, ali sam učenjem i životom u EU shvatio da su autoritarne ideologije i politike u biti podjednako opasne i štetne po filozofiju i praksu otvorenih društava, ma što one o tomu mislile ili tvrdile. U BiH nema, nažalost, političke i kulturološke alternative, nema „dobrih“ i „loših“, svi su postali zli i sebični. Pristati, primjerice, na direktno kršenje ustavnih i zakonskih pravila o izboru županijskih i federalnih organa vlasti, birati podobne „pripadnike“ po sdp-ovskobošnjačkim kriterijima među Hrvatima, koalirati s nacionalistima iz SDA, a demonizirati iste takve u HDZ-ovima, zaklinjati se u ZAVNOBiH a surađivati s jurišićevsko-đapićevskim dojučerašnjim „crnokošuljašima“, majorizirati ili svoditi Hrvate na „demos“, iako jesu jedan od bh. političkih naroda i po Ustavu, te na kraju podijeliti fotelje svojim rođacima ili asistentima, znači potpuno se izjednačiti s etnokratama i počiniti ubojstvo moguće alternative u BiH. Zbog toga i jeste ovakav SDP počinio politički harakiri, što je primarno političko, estetsko i etičko, ali i etničko pitanje. Moje su kritike SDP-ovog i uopće velikobošnjačkoga „antinacionalističkog nacionalizma“ pod plaštom „bosanstva“ i „građanstva“ (kako je to lako biti kad se u većini) bile iznuđene stručnim i estetsko-etičkim razlozima, o etničkim razlozima brinu čitave bulumente etno-nacionalista koje razumiju samo tu vrstu argumentacije. Kao dokazani vanpartijac, kozmopolita po pismu i 125

životu, privrženik ZAVNOBiH-a i protivnik etnokratske revolucije i disolucije BiH u ratu i poraću, kada sam stajao na strani slabijih, i one prijeratne BiH, koju su svi bh. nacionalisti složno uništavali, morao sam se anno Domini 2010. i 2011. suprotstaviti upravo sdpovskom jakobinizmu i velikobošnjačkom nacionalizmu, jer su oni danas upravo ono što su bili na početku rata velikosrpski, a potom i velikohrvatski nacionalizam. Može se, dakako, biti rušitelj BiH ne samo kad se očigledno protivu njezinog opstanka, nego i kad se ona brani na način koji je neprihvatljiv za druge, posebno manjinske narode i skupine. A BiH može opstati samo ako se međusobno uvažavamo, bez obzira na veličinu, etniju i religiju. Zbog toga što sam ovo sve govorio sam i „prokazan“ u medijima pod kontrolom tobožnjih socijaldemokrata i bošnjačkih nacionalista kao „dokazani tuđmanovac i bosnorušitelj“, kako stoji ovih dana na jednom sarajevskom portalu. Na njemu je – i poslije onog nadasve poštenog pisma nas osmorice bh. hrvatskih intelektualaca, a.) protivu hdz-ovskih dvodecenijskih laži i manipulacija s Hrvatima, b) protivu aktualnih manipulacija bh. građana i naroda u SDP-SDA režiji, c) protivu nedostojanstvenog govora HNV-ovih prvaka, onih koji se u Sarajevu za jednodimenzionalni poželjni govor nagrađuju visokim nagradama – došlo do provale „govora mržnje“, pa je polovica komentara morala biti brisana. Po povratku u Zemlju sam, dakle, slijedeći svoju savjest i struku počeo otvoreno kritizirati SDP-ovske podvale, počevši od „fenomena Komšić“ pa nadalje. Zbog toga su mi sljedbenici ideologije „država z(l)a čovjeka“ i svezali zvrčku, jeftino me demonizirajući u paketu s HDZ-ovima, mada ti koji to rade dobro znaju da se ama baš nikomu, pa ni njima nisam dao pokoriti, niti se prikloniti. Tobožnje lijevi demokrati, u biti neostaljinisti, su bili neusporedivo besprizorniji od njihove etnokratske subraće, koji su me propustili kroz virtuelnoga „toplog zeca“ po dolasku u Zemlju, jer sam, navodno, počinio „izdaju“. Izdaja se, međutim, može počiniti samo ako nečemu pripadate, a ja već decenijama ne pripadam nikomu, nego sam u potrazi za dostojanstvenim pripadanjem. I etnokrate i „jakobinci“ vole u suštini sljedbenike, poslušne i sluganske medijske i akademske djelatnike, a ja sam slobodan čovjek. Zbog toga su i jedni i drugi „neprijatelji otvorenog društva“ (K. Popper), ili što bi rekla Duška Jurišić – jadna je ovo zemlja ukoliko su joj ovakvi poput mene neprijatelji! 126

Unatoč svemu, osjećam se „prvosvećenikom europske političke kulture“ i „virusom“ koji, nažalost, ne širi dovoljno brzo zarazu europskim temama, kazao sam i na Šipanu i nedavno u bašči mostarskog restorana Radobolja pred skupinom od 40 njemačkih socijaldemokrata. Među uglednim gostima bio je i jedan bivši Brandtov savjetnik, „poslovođa“ njemačkog SDP-a, više sveučilišnih profesora, itd. Kazao sam im kako mi tijekom moje prve dvije povratničke godine sve izgleda kao sipanje u rešeto, izuzev mini europskih studija koje su mi za divno čudo dozvoljene na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Ne smijete odustati, uzvratili su dragi njemački prijatelji na rastanku. U beskrajno etniciziranom i duboko provincijaliziranom Mostaru, kao i u cijeloj BiH, mnogi za sebe misle i tvrde da su politički (i kulturološki) Europljani, pri čemu nisu tomu ni nalik. O antieuropejskoj ravnodušnosti u Mostaru malo što tako uvjerljivo svjedoči kao činjenica da je zbog nedovoljnog broja prijavljenih, nedavno morao biti otkazan jedan seminar u organizaciji Direkcije za europske integracije, posvećen izobrazbi uposlenika u organima javne uprave. Samozadovoljna i osiona bh. vlast i tobožnja alternativa u biti preziru novu političku kulturu EU, njihovi uzori su u autoritarnim osobama i prapolitičkim društvima. Naši mahalaši, kako nacionalisti tako i nasilnici u odori tobožnjih socijaldemokrata, ne razumiju bit europskih integracija i ne žele znati da se ona ogleda u kulturi političkog dijaloga i kompromisa. Zbog toga sam onoj socijaldemokratskoj skupini iz Njemačke i kazao kako i Lagumdžijinim i Dodikovim strankama tek predstoji „Bad Godesbeški kongres“, održan 1959., na kojemu su se njemački socijaldemokrati odrekli političkog nasilja i opredjelili za evoluciju, tj. reforme. Vrlo složena euroatlantska pitanja iz pozicije samodovoljne političke (ne)kulture naših političara bivaju do glupoće simpflicirana. Ako se tomu doda i „socijalna neosjetljivost“ ili ono što je R. Gregorian nazvao „parlamentarnom kleptokracijom“, utrt je put u propast bili jedni ili drugi ili treći na vlasti, posve je svejedno. Opisani tip političke nekulture nije, nažalost, samo u osnovi našega međusobnog suodnošenja, nego i suodnosa sa svijetom. Vidjeti kako se tretiraju oni strani dužnosnici koji se ne uklapaju u predodžbe naših silnika, bilo da se jednom zovu V. Inzko, drugi put M. Lajčak ili treći put L. Arbour. Izrijekom, u BiH je na djelu anteuropejstvo velikog 127

formata, a pred BiH su modernizacijske muke još većeg formata: sticanja kandidatskog statusa, preuzimanje „Akija“ i ispunjenje circa 400 mjerila, dakle usvajanje na stotine zakona i tisuću podzakonskih akata, što je nemoguće postići uz mahalašku politiku i amatersku javnu upravu posve pauperizirane i uništene zemlje. Vidiportal.ba, 02. listopada 2011.

128

2. BiH u NATO i EU integracijama - između nužnosti i omraze U osnovi se, u vrlo nepovoljnom ambijentu za daljnja proširenja u NATO-a i EU, odigrava zapadnobalkanska drama približavanja euroatlantskim integracijama. Daljnjem širenju na jugoistok Europe, barem kad je riječ o EU nisu naklonjene ni sve političke elite zemaljačlanica, o građanima ovih zemalja da se i ne govori. U zemljama kandidatima političke elite u pravilu koketiraju s euroatlantskim integracijama, a slabo informirani i sluđeni narod i ne zna što bi o svemu tomu mislio. „Između nužnosti i omraze“, ocijenio sam davno ovaj kompleksan osjećaj i odnos, i nemam potrebu na ovom skupu korigirati tu procjenu.2 Po mojem razumijevanju, u slučaju euroatlantskih integracija radi se i o povezanim procesima nužne, pa ako i zakašnjele modernizacije zemalja bivše Jugoslavije. Pri tomu je stupanj odbojnosti i prema NATO-u i EU u upravo proporcionalnom odnosu s (ne)znanjem o ove dvije integracije. Tako govorim mojim studentima i mogu mjeriti opipljivim parametrima kako njihove ranije predrasude i omraze splašnjavaju sa svakom novom lekcijom ili spoznajom o ove dvije integracije. Pri tomu nije riječ o tomu da su samo mladi ljudi u zapadnom i istočnom Mostaru odgojeni kao nacionalisti i antieuropljani, situacija je slična ili identična i u Banjaluci, u oba dijela podijeljenog Sarajeva, u cijeloj BiH i regiji jugoistoka Europe, u kojoj su nastala „paralelna društva“ i u kojima se, doista, dogodila „smrt multikulturalizma“. Samo je mnogima ugodnije da svoj nacionalizam zovu patriotizmom. S tim u vezi, povjesničar Dubravko Lovrenović je kazao, parafraziram, kada istu pojavu kod drugih zovemo nacionalizmom a kod sebe patriotizmom, to samo progovara budala u nama... I Posredovati potrebu o pridruživanju NATO-u i EU u zemljama zapadnog Balkana danas je izuzetno teško. Posebice približavanje NATO-u u Republici Srbiji, i dijelovima BiH, u Republici Srpskoj, kao i u Crnoj Gori, između ostalog i zbog toga što je tzv. SeReJa bila 1999. 2 Uvodno izlaganje na okruglom stolu u organizaciji George C. Marshall European Center for Security Studies Garmisch-Prtenkirchen, Centra za strategijske studije BiH i Centra za međunarodne odnose iz Banja Luke: NATO i EU integracije – odvojeni ili paralelni procesi, 13. rujna 2011. godine.

129

godine u ratu s NATO-om. Veći je problem što ni najmoćniji globalni vojno-politički savez u povijesti, koji propagira jačanje civilne i političke dimenzije svojeg postojanja, ali vodi ratove (dakle, NATO), ni regionalna polit-ekonomska integracija koja je prije 20 godina proklamirala cilj stvaranja i gospodarske i političke unije, ali se u međuvremenu zaplela u vlastita i globalna protivrječja (dakle, EU), nisu u ovom momentu dovoljno atraktivni. Tomu treba dodati kako se protiv njih vode i specijalni ratovi iz tobožnjih patriotskih kuhinja, plašenjem javnosti gubitkom suvereniteta i nacionalnog identiteta. NATO je unatoč novom strategijskom konceptu zaglavljen duboko u ratove na Hindukushu i u Libiji, a koliko sutra i drugdje, ukoliko se „arapsko proljeće“ proširi na Arapski poluotok i region Golfa. Od mnogo hvaljenih političkih, diplomatskih i civilnih dimenzija Lisabonskoga strategijskog koncepta je malo koristi za vojnike u Afganistanu ne samo 28 članica NATO-a, nego i 20 drugih zemaljasudionica ISAF misije, odnosno raznih oblika partnerstava s NATOom, među kojima su i vojnici iz BiH i drugih zemalja zapadnog Balkana. Tamo se ginulo i ovih dana, kao i u Iraku i drugdje. S druge strane, u EU se nije konzekventno promislila vlastita autonomnija u transatlantskoj suradnji, ili u transuralskim i zakavkaskim partnerstvima, uopće u potrazi za svojim mjestom u novom svjetskom poretku. Europska unija ne uspijeva, primjerice, napraviti važniji iskorak glede vlastite obrane, kao što ni nakon formiranja važnih pretpostavki njezinoga vanjsko-političkog djelovanja, kakva je Vanjsko-politička služba (EEAS) nema snage ispuniti vanjskopolitičkim i sigurnosnim sadržajima tu ili slične institucije. Osim toga je Europska unija u vrlo opasnoj „dužničkoj krizi“ koja otvara pitanja opstanka Eurozone, ali po tko zna koji put i pravaca kretanja EU. Nisu se slučajno ovih dana brojni ljudi od imena, među kojima i Gerhard Schroeder i Joschka Fischer, prisjetiti ciljeva proklamiranih prije dvije decenije u Maastrichtu, sukladno kojima se EU trebala razviti i u „političku uniju“, to jest u „Sjedinjene europske države“. EU kakvu imamo danas, je tek „nešto između“ supranacionalne i intergouvernmentalne tvorevine. Odgovori na „dužničku krizu“ su i zbog toga više konfederalističkog, a manje federalističkog kvaliteta i usmjerenja. Za takvo što Eurozona i EU u cijelosti još nije spremna, jer bi to podrazumijevalo i solidarnost poreskih obveznika iz razvijenijih članica EU s onim nerazvijenijima. 130

Zemlje Eurozone zahvaćene „dužničkom krizom“ se, doduše, trebaju spasiti putem Europskog fonda za pomoć zaduženim članicama Eurozone, ali ne i putem „euro-obveznica“ (Eurobond), kojima bi razvijene zemlje jamčile spas manje razvijenim zemalja. Za početak ćemo formirati „Europsku privrednu vladu“, najavili su Merkelova i Sarkozy, a „euro-obveznice“ dolaze u obzir na kraju procesa ujedinjenja, a ne na samom početku stvaranja političke unije ... II Europska unija je nastala kao plod «specifičnih i vjerojatno neponovljivih historijskih konstelacija» i može kako je nastala biti i dovedena u pitanje uslijed spleta nepovoljnih geopolitičkih okolnosti, ili velikih političkih i gospodarskih kriza. Time se mi iz regije jugoistoka Europe ne smijemo previše zamajavati, o tomu se odlučuje negdje drugdje, na zemljama jugoistoka Europe je ispuniti kriterije ili zahtjeve iz procesa pridruživanja, inače neće moći pristupiti transatlantskim integracijama. Pri tomu je skoro izvjesno kako je pristupanje NATO-u pretpostavka i za pristupanje EU, pa ako takvo što nitko nigdje nije izrijekom kazao. Za mene nema dvojbe, dakle, i iz sigurnosnih i transformacijskih razloga nužne modernizacije bilo bi potrebito da se u BiH i u svim zemljama Regije čim prije shvati kako i nemaju drugoga smislenog puta, doli stići u EU preko članstva u NATO-u. Nažalost, BiH se koprca u izmišljenim dvojbama ili se u njoj prosto izmišljaju afere kao zamjena za smišljanje gospodarskih programa i akcija. Kako drugačije tumačiti činjenicu što je naša zemlja još u travnju prošle godine na neformalnom NATO sastanku u Talinnu pozvana da pristupi Akcijskom planu za članstvo (MAP), uz uvjet da se na državu BiH uknjiži 69 lokacija s tzv. perspektivnom nepokretnom vojnom imovinom i da se te lokacije dodijele na korišćenje Ministarstvu obrane BiH. Međutim, do danas se nije napravio prodor po ovom pitanju? Odgovor na pitanje- gdje smo danas u odnosu s NATOom dat će, dakako, ovdje nazočni i kompetentni ljudi. Meni se čini važnim, pak, i ovdje apostrofirati činjenicu kako i u NATO-u znaju da je BiH kronično podijeljena zemlja. Zbog toga i predlažem da se u NATO porazmisli o jednom „lex specialis“ za BiH, kako bi je se spasilo agonije, odnosno beskonačne NATO i EU neizvjesnosti. Tim izuzimajućim pravilom bi se moglo regulirati da u slučaju kada BiH 131

ne bi u NATO-gremijima govorila „jednim glasom“, ne bi ni imala pravo suodlučivanja ... Europska unija je u osnovi alternativa, ili dopuna tvorevinama i modelima kakva je nacionalna država. U njoj nisu umrle nacionalne države nego su produžile svoj život na višoj razini. Ozbiljna europska politička i politološko-pravna misao je, dakle, tragala za nadilaženjem „etno-rušilačkog principa“ (Hagen Schulze) u modelu nacije-države, i našla je rješenje u trans-nacionalizacijskim nadilaženjima modela nacionalne države iz 19. stoljeća. Naše je prokletstvo u tomu, što je kod nas tek u tijeku ogorčena bitka za zakašnjelo konstituiranje nacijadržava, na jednoj, ili poništenje već formiranih bh. nacija, na drugoj strani. Zemlja vapi za europskom političkom kulturom, a njezini politički vrhovi i njihovi spin-doktori proizvode političko nasilje. Europska unija je, u najkraćem kazano, povijesno-kulturološka i politička zasebnost po mnogo čemu, ali primarno po tomu što je izvršila prijenos dijela suvereniteta na nadnacionalnu razinu odučivanja i stime napravila iskorak u pravcu zajednice država prenesenog ili podijeljenog suvereniteta i „upravljanja s onu stranu nacionalne države“. Naši etnokrati nisu već po definiciji zaozbiljno za EU, jer ih mrzi učiti o „upravljanju s druge strane nacionalne države“, a i boje se gubitka političke moći i privilegija u slučaju odustajanja od monopola svekolike kontrole na određenom teritoriju. Jednako se, dakako, ponašaju i lijevi „jakobinci“, koji umiju čak napisati proeuropske platforme, ali se ne umiju europski i ponašati. Vidjeti, primjerice, kako glavni proizvođači meteža u zemlji reagiraju na dolazak novog šefa Delegacije EU i specijalnog predstavnika EU u BiH Petera Sorensena. Zajedničko im je, dakako, uvjerenje da je on tu kako bi potvrdio njihovo dosadašnje ponašanje. A on mora uraditi upravo suprotno, Dodika i SNSD pridobiti za prihvaćanje „europske klauzule“, a Lagumdžiju i SDP BIH da odustanu od kulture nadbijanja i prihvate europsku političku kulturu dijaloga i uvažavanja političkih protivnika. Hrvatski politički prvaci su u ovom kontekstu skoro pa nebitni, a kada bi bili dovoljno mudri zdušno bi surađivali sa Sorensenom, jer se tim putom može relaksirati i hrvatsko i svako drugo nacionalno pitanje u BiH. Nažalost, u ovaj scenarij nisam uvjeren, jer naši političari, bili tobože desno ili lijevo, razumiju i na početku 21. stoljeća politiku uglavnom 132

kao političko nasilje. Kako takvima objasniti da se u procesu približavanja EU i ne radi o drugomu do o „europeizaciji domaćih politika“ ili do prenošenja dijela suvereniteta na više razine iz razloga racionalnosti i efikasnosti, pa i vlastitog interesa na dugu stazu? Kako im objasniti prednosti regionalizacije umjesto centralizacije, ili načelo supsidijarnosti na kojem počiva EU, a po kojem se na višoj razini odlučuje samo ako se na nižoj ne može jednako dobro ili racionalno odlučivati, kako sam već kazao. To su vam sve „ćorava posla“, kako to narod lijepo izriče. III U regiji JIE je, dakle, na djelu i dalje vrlo kalkulantski, neiskreni odnos njezinih političkih elita prema obje ove integracije. I, dok obje integracije podrazumijevaju zakašnjele i prisilne modernizacije, uključivši transnacionalizacije i socijalizacije raznih vrsta, u zemljama jugoistoka Europe je u punom jeku retro-manija, zagledanost u prošlost i, što je najgore, utrka u opravdanju vlastite bezgrešnosti u posljednjih 20 godina i okrivljivanje svih drugih za ono ružno što nas je snašlo u poslovima krvavih tranzicija. Zapravo, radi se o istrajavanju na konceptu nacije-države, zbog čega i nisu političke elite iskreno za dubinsku „europeizaciju“ svojih društava, nego tek za formalnu „euizaciju“. U više navrata sam objašnjavao fenomen „EUizacija versus europeizacija“ pa ću ovdje samo kazati da se naši „meštri od politike“ ne zalažu zdušno i stručno čak ni za novce iz briselskih IPA-fondova, a kamo li za dubinske reforme koje podrazumijevaju funkcikoniranje pravne države. Izuzetak pri tomu je Republika Hrvatska koja je – uz Sloveniju – već zakoračila u NATO, a krajem ove godine treba i formalno privesti njezin kompleksni pregovarački proces pridruživanja Europskoj uniji. U osnovi pozitivna hrvatska iskustva iz procesa pridruživanja NATO-u i EU nisu, nažalost, primjer ohrabrenja, nego kao da proizvode kontra učinak. Na djelu je, zapravo, u zemljama bivše Jugoslavije „strah od sanaderizacije“. Što će nam NATO i pogotovu EU ukoliko bih mogao završiti kao Ivo Sanader, kao da rezoniraju politički prvaci od Vardara preko Podgorice do Sarajeva i Beograda. Zato i imamo samo tobožnju proeuropsku i transatlantsku opredjeljenost balkanskih političkih elita, te njihovo stvarno antieuropejstvo na djelu. Zbog toga su one u praksi tek za vertikalno i formalno približavanje EU, ali ne 133

i za dubinske ili horizontalne transformacije. Dakako, one su svjesne o kakvoj je nužnosti riječ, ali odlažu taj proces, ne obazirući se na stvarni interes naroda i građana, odnosno zemalja koje predstavljaju. U podtekstu je i nevjerica da je postratna „lego kockica“ u regiji bivše Jugoslavije već složena i da su prekrajanja vanjskih granica novih država isključena. Na geopolitičkoj karti jugoistoka Europe, doista, nema mjesta za nove države-nacije, nego se od postojećih „failure states“ moraju napraviti funkcionalne države ... IV Nažalost, tijekom prošle godine situacija u zemljama jugoistoka Europe je izgledala boljom, nego što izgleda danas. Primjerice, dok sam na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji, u organizaciji Atlantskog vijeća Hrvatske, na Šipanu 2010 argumentirano govorio o „pozitivnim vibracijama u regiji jugoistoka Europe“, ovoga sam ljeta na sličnoj NATO konferenciji govorio vrlo skeptično o bh. putu u NATO i EU, jer on i ne podrazumijeva putovanje nego tapkanje u mjestu. Pri čemu bi se smjela postaviti hipoteza kako i druge zemlje u Regiji (izuzimajući Hrvatsku) „tapkaju u mjestu“. I, dok je još prije par mjeseci izgledalo da će Crna Gora slijediti vrlo skoro Hrvatsku i u NATO i u EU, sada se u to ne smije biti toliko siguran. Pitanje je, primjerice, hoće li Crna Gora poslije stjecanje statusa zemlje-kandidata do kraja ove godine, dobiti uopće datum pristupnih pregovora, je li ova zemlja u stanju ispuniti zadanih sedam preduvjeta (usvajanje izbornog zakona usklađenog s njezinim ustavom; efikasnije suprotstavljanje organiziranom kriminalu i korupciji; depolitizirano i djelotvorno sudstvo; reforma javne uprave; sloboda medija i eliminacija diskriminacije; te rješenje pitanja raseljnih lica)? Republika Srbija je dobila deset sličnih zahtjeva kako bi tek dobila status kandidata, a od toga je ispunjeno vrlo malo. Glavni problem – nakon isporuke Mladića i Hadžića Den Haagu – ostaje inaćenje Srbije u vezi s Kosovom. U pozadini inaćenja je, vjerojatno, predizborna kalkulacija, ali i nesposobnost srpskih političkih elita da shvate svoje mjesto u Europi i Svijetu, kako je snaga Srbije dovoljna da drži u neizvjesnosti i sebe i Regiju, ali time onemogućava ponajviše sebe da bude zemlja-kandidat u redu za EU. I kada Angela Merkel bez 134

uvijanja upozorava da nije moguće dobiti status kandidata dok se ne ukinu „paralelne strukture na sjeveru Kosova“, čime je poručila kako je Kosovo za EU završena priča, skoro cjelokupna srpska javnost govori o zavjeri prema Srbima i Srbiji, umjesto da prizna da je do sada bila na slijepom kolosjeku zbog odnjegovanih iluzija o Kosovu. U toj novopriznatoj državi uistinu jesu korijeni srednjovjekovne srpske države i jesu još uvijek pravoslavne svetinje, koje treba kao i preostali srpski narod na Kosovu štititi upravo uz pomoć EU, ali valjda već više puta politički (i vojno) izgubljeno Kosovo treba još jednom oficijelno izgubiti. Nerijetko vrlo kontraproduktivni srpski MIP Vuk Jeremić, primjerice, prodaje „rog za svijeću“ srpskoj javnosti pričom, o tomu kako je glavni problem Srbije što su neke zemlje EU protiv daljnjeg proširenja i što Srbija nema iza sebe jednu zemlju kakvu je Hrvatska imala. O produbjivanju srpskih stereotipa prema Njemačkoj je riječ, to uvijek dobro pali, nije do nas, do drugih je. To što je upravo Njemačka jednako važan gospodarski partner i za Srbiju kao i za Hrvatsku, malo je koga briga... Albanija je, inače, dobila 12 „domaćih zadaća“ u njezinom pomicanju u pravcu EU, a Makedonija čeka već šest godina u statusu zemljekandidata datum početka pristupnih pregovora, što bi morala biti opomena i Crnoj Gori i svim drugim zemljama u regiji jugoistoka Europe. Kosovo i Bosna i Hercegovina se uzimaju kao primjeri „nefunkcionalnih država“, iako bi bilo bolje govoriti o poluprotektoratu u slučaju BiH i čistom protektoratu u slučaju Kosova. Presamouvjereni kosovski političari kojima je suluda osionost Miloševićevog režima omogućila da se nađu na novoj geopolitičkoj karti jugoistoka Europe u ulozi državnika, što nije bilo očekivati ni po Ustavu SFRJ iz 1974. godine, ni na njemu utemeljenim preporukama Badinterove komisije o novim državama i njihovim granicama, osnovali su već Minstarstvo za europske integracije ... Bosna i Hercegovina je žalosna priča i glede NATO-a i europskih integracija. Zato sam se upitao i na Šipanu 2011 - je li BiH ovakva kakva jeste uopće u stanju odgovoriti izazovima pridruživanja jednoj globalnoj vojno-političkoj alijansi kakva je NATO, ili pak regionalnoj organizaciji kakva je Europska unija? Drugim riječima, je li BiH u stanju takvo što postići putem ispunjenja svih preostalih obveza i u jednom i u drugom slučaju? Ma koliko se to političkim elitama u 135

Sarajevu, Banjaluci i Mostaru ne dopadalo, moj je odgovor iz pozicije znanstvenika i “neudobnog građanina“ na oba pitanja negativan. I dok se u Sarajevu priziva „diplomatska intervencija SAD“ u korist države BiH, kako to veli jedan akademik i predsjednik udruge iz koje sam istupio, jer je postala ideološki i politički pristrasna, moje je uvjerenje da nam takve vrste intervencije i isključivog oslanjanja na stranu pomoć samo štete. Doduše, apeliram i sam za neku vrstu „prečice“ glede pristupa NATO-u, kako bi se s članstvom u ovoj organizaciji i definitivno zatvorilo pitanje bh. vanjskih granica, koje su i do sada morale biti neupitne, ali na nesreću nisu bile. Ali, s druge strane, apeliram za mukotrpnu i strpljivu političko-pravnu modernizaciju glede pristupa naše zemlje EU. U krajnjem, u EU i ne postoji mogućnost izuzeća od ispunjavanja Kopenhagenskih i drugih kriterija iz procesa približavanja. Još je važnije od toga što BiH bez ovih iznuđenih unutarnjih transformacija i nema što tražiti u društvu uređenih europskih država. Krajnje je vrijeme, dakle, da se svi politički subjekti osvrnu oko sebe i pogledaju žalosna iskustva iz proteklih 16 godina, pa se potom orijentiraju prema onima koji su iz sličnih situacija pronašli put k Europskoj uniji. Do Europske unije se može stići samo putom mukotrpnog procesa transformacije, odnosno modernizacije, koji podrazumijeva i demokratizaciju svih političkih subjekata s odgovarajućim izbornim legitimitetom, dakle i etno-nacionalista i socijal-demokrata. Od obojih se, međutim, moraju tek napraviti liberalno-nacionalne ili socijal-demokrati. U tome bi se, možda, trebala ogledati buduća EU-medijacija u Bosni i Hercegovini … V U Bosni i Hercegovini se izmišljaju afere i tako vodi politika, bezbroj je sveznajućih „stručnjaka za zavičaj“ (Bojan Bajić) koji lamentiraju kako je EU nepravedno uvela za BiH „cordon sanitare“, pa traže izuzeće za BiH kojega ne može biti. Pri tomu se u pravilu zanemaruje da najkasnije od zagrebačkog summita EU iz 2000. godine postoji precizna strategija privođenja zemalja zapadnog Balkana u okrilje EU, i to po principu regate, o čemu ponajbolje svjedoči Republika Hrvatska. Zanemaruje se kao da ga nikad nije ni bilo, također, 136

fundamentalni dokument glede sudbine zapadnobalkanskog prostora iz 2003. godine, nazvan po mjestu održavanja Solunska agenda, kao i potonje brojne sastanke i zaključke Europske komisije i drugih institucija i organa EU (uključivo iz ožujka o.g.), u kojima se govori o perspektivi svih zemalja zapadnog Balkana u EU, putem ispunjavanja čvrsto kriterija i preuzetih obveza u sporazumima o stabilizaciji i pridruživanju. Do njih se drži kao do „lanjskog snijega“, tako se kod nas vodi antieuropejska politika „tapkanja u mjestu“ samodovoljnih političkih kvazi-elita. U BiH je na djelu, dakle, antieuropejstvo velikog formata, i to sviju, uključivo političkih Hrvata u Mostaru, mada bi se oni kao „najslabija karika“ u sustavu vlasti morali najodlučnije zalagati za reforme u zemlji po uzoru na dominantne principe u EU, u prvom redu principe regionalizma i supsidijariteta. Očiglednu opstrukciju europskom približavanju BiH čini i kontraproduktivno odbijanje izvršenja preuzetih obveza od strane političkih subjekata u Banjaluci, koji uporno njeguju iluziju o nekakvom međunarodnom subjektivitetu Republike Srpske, kojeg nema i ne može biti, pa odbijaju bilo kakvu priču o „europskoj klauzuli“ ili približavanju EU „preko Sarajeva“. U osnovi je tzv. srpskog antieuropejstva neskrivena ambicija stvaranja „države u državi“, odnosno nesposobnost razumijevanja EU kao optimalnog okvira za očuvanje interesa i srpskog naroda u BiH, i cijele BiH. Upravo od jednoga respektabilnog srpskog političara sam prije pola godine u Banjaluci i čuo kako se među onima koji se pitaju kod bh. Srba, ne želi shvatiti i prihvatiti nužnost prenošenja određenih ovlasti s entiteta na državnu razinu, ma koliko to bilo apsurdno, jer će te kompetencije ionako završiti u Bruxellesu, čim BiH postane punopravna članica EU. Time je ovaj racionalni političar pokazao da razumije bit europskih integracija, koje se odvijaju u procijepu između supranacionalnih i nacionalnih razina odlučivanja… Antieuropejstvo se u političkom Sarajevu, među Bošnjacima, manifestira ne samo oduševljenjem Davutogluovim neoosmanističkim imperijalnim tlapnjama, nego i vrlo upitnom pričom o tobožnjem „EU licemjerstvu prema BiH“, kako voli reći jedan bošnjački akademik, navodno liberalnog usmjerenja. Jedan drugi akademik, koji je također važio za liberalnog profesora Islamskog fakulteta je ovih dana pokazao ekstremni rasizam prema Srbima i EU, zapravo prema svemu što ne dolazi iz Irana ili Bliskog istoka. Najopasnije je, 137

ipak, ono licemjerje koje priziva „diplomatsku akciju SAD“ u korist države BiH, taj dominantni političko-politološki i pravni narativ u Sarajevu, koji forsira i u jezičkom i političkom pogledu iluziju o zemlji Bosni i jeziku bosanskom kao spasonosnom rješenju za sve naše nesporazume. Bilo čiji jezični nacionalizam, a i srpski i hrvatski su kao i bošnjački vrlo aktivni, ne bi bio vrijedan spomena kada se iza ovakvih političkih koncepata jezika i kulture ne bi skrivala ideja prisilne asimilacije. Dakako, i Bošnjaci imaju pravo svoj jezik, kao i svi drugi, zvati svojim nacionalnim ili zemaljskim imenom, ali ga nemaju pravo nametati drugima u propaloj kalajevskoj maniri. VI Odavno tvrdim kako ovu zemlju može povući naprijed jedino politička kultura dijaloga i kompromisa koja je u biti i nove političke kulture unutar EU i u osnovi je integracijskog modela poznatog kao konsocijacija. Dakako, pri tomu se misli na odgovornu političku kulturu i odgovorne ljude koji bi bili u stanju izvesti Zemlju iz nestabilnosti u pravcu stabilnog društva, kompatibilnog s vrijednostima EU, a ne na tzv. javašluk konsocijaciju koja je u osnovi ustavnog uređenja BiH. Ako je o nekakvom ustavu ili uređenju uopće riječ? U igri su, nažalost, i dalje sve moguće solucije glede budućnosti BiH i njezine budućnosti u NATO i u EU, neki sanjaju i disolucije, izuzev one, nažalost, koja bi na bazi političkog dijaloga i kompromisa tražila što brži put u Bruxelles, prvo u NATO pa potom i u EU. Od brzog puta u Bruxelles za sada nema ništa. U Izvješću o napretku BiH na putu ka EU za 2010. godinu i izrijekom je iskazano nezadovoljstvo zaostajanjem BiH iza zemalja u regiji JIE, posebice što se u BiH nije ništa uradilo po pitanju implementacije presude Europskog suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić i Finci“, što nije donesen Zakon o državnoj pomoći na razini BiH i nije osnovana Agencija za državnu pomoć, jer su to obveze koje su utvrđene u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, s rokom izvršenja od godinu dana. I baš zbog toga što spomenute i 50-etak drugih obveza nije, ili je samo djelomično izvršeno, taj ključni partnerski sporazum BiH s EU i dalje ima status privremenosti. Nije donesen ni Zakon o popisu stanovništva, pa će BiH ostati među rijetkim zemljama koje neće imati popis stanovništva 2011. godine. Da će i izvještaj EK za 2011. godinu, koji se očekuje već u listopadu, biti najnepovoljniji do 138

sada, govori i upozorenje gospodina Halida Genjca u Oslobođenju (11. rujna o.g.) kako se može govoriti tek o 40% ispunjenih bh. obveza iz SSP-a, toga nezaobilaznog partnerskog ugovora s EU, te da je na čekanju čak 26 prioriteta koje osporava RS, uz obrazloženje kako se radi o prijenosu nadležnosti sa entiteta na državu. Opisani tipovi opstrukcija i političke nekulture su u osnovi našeg zaostajanja za svim drugim zemljama u regiji jugoistoka Europe. Zbog toga ću i ovdje kazati isto ono što i u nekim ranijim prilikama: u BiH je na sceni anteuropejstvo velikog formata, a pred BiH su nepremostive modernizacijske muke. Prvo, stjecanje kandidatskog statusa glede pristupa EU, pa potom usvajanje na stotine zakona i tisuću podzakonskih akata, što je sve nemoguće postići uz mahalašku politiku i amatersku rodijačko-daidžijsku javnu upravu posve privatizirane, pauperizirane i uništene zemlje. S ovakvim „idealnim tipovima“, weberovski gledano, se do NATO-a i EU i može stići samo uz pomoć „filmskih trikova“ … Vidiportal.ba, 08. listopada 2011.

139

3. Što balkanski mediji jesu, a što bi mogli ili trebali biti? Uskoro po objavljivanju u vodećem nadregionalnom dnevnom listu Süddeutsche Zeitung, 16. svibnja 2007. godine, preveo sam, pa potom i komentirao za bh. i srbijanske medije apel vodećega svjetskog filozofa Jürgena Habermasa za spas tzv. velikih printanih medija. U eseju «Demokracija to sebi ne može dozvoliti» je, između ostalog, konstatirano kako su u cijelom svijetu printani mediji, i to upravo najkvalitetniji i najugledniji, izloženi enormnim izazovima. Oni su, naime, pritisnuti «online konkurencijom», s jedne, te diktatom «infotainmenta», s druge strane. Čitaju ih i dalje samo oni koji su ranije stekli tu naviku. Ili oni kojima je čitanje profesija. Ili, pak, oni kojima je čitanje nešto kao «zamjena za život», kako je za sebe kazala austrijska nobelovka Elfriede Jelinek u eseju «Čitam kao grabljivica». Uz spomenuti Habermasov esej sam tada kazao kako je poseban problem, barem u zapadnim medijima, što sve više na mjesta patrijahalnih izdavača, koji su sve do jučer stajali iza svojih ozbiljnih novina, nahrupljuju bezobzirni financijeri, ljudi koji imaju na umu u prvom redu profit. Ako je novina notirana na burzi i dospije u ruke takvih, slijedi joj neizvjesna sudbina. Slijede «racionalizacije» na uštrb kvaliteta. Tu i počinju sličnosti s našim medijima, izloženim svim mogućim političkim i financijskim tranzicijskim izazovima. Ali, i u opisanim nepovoljnim okolnostima se veliki printani, tzv. kvalitetni mediji moraju primarno potvrđivati kao informativno-politička i/ili obrazovna i kulturna, u krajnjem prosvjetiteljska glasila, koja sebi ne mogu dozvoliti «žutilo». Od njih, naime, profitiraju svi drugi mediji i demokracija u cijelosti. Zbog toga se ova vrsta novina i časopisa u pravnoj državi i smatra «četvrtom silom», odmah uz legislativu, executivu i iudicativu.3 I Prije četiri godine njemački filozof i sociolog Jürgen Habermas nije krio, dakle, svoju duboko zabrinutost za budućnost kvalitetnih printanih glasila. Oni su više od obične robe, upozoravao je Habermas, oni su srž «kulturne i političke komunikacije», njihovu propast ne može sebi dozvoliti nijedna ozbilja demokracija. Kao da 3 Pripremljeno za Friedrich Ebert Stiftung workshop - Balkan Media Barometar, održan od 23. do 25. rujna 2011. godine u hotelu Pahuljica na Vlašiću.

140

su ga u njegovoj zemlji tu i tamo i čuli i poslušali, ali kod nas u regiji su se obistinile njegove najcrnje slutnje. Jedva da je od tzv. velikih printanih medija ostao neki do danas nepokoren ili slomljen krutim političkim i financijsklim realnostima u kojima djeluje ... Jürgen Habermas je, dakle, s razlogom i na vrijeme uputio apel za spas kvalitetnih printanih medija, jer se i u Svijetu i u Njemačkoj očitovao proces lagane ali sigurne ovisnosti i najneovisnijih novina od financijskih investitora, burzovno orijentiranih koncerna ili velikih medijskih poduzeća. „Profiti umjesto kvaliteta“ je bio dominantni slogan ovog nezaustavljivog procesa, za businessmene ništa drugo do „business as usual“. Habermas je u ovom svom apelu upozorio i na američku, odnosno svjetsku medijsku ovisnu situaciju, to jest činjenicu kako se, primjerice, u tjedniku «Die Zeit» već govorilo i o «borbi financijskih menagera Wall Streeta protivu medija u SAD». Po Habermasu, iza ovih napisa krila su se opravdana strahovanje da tržišta, na kojima bi se nacionalna medijska poduzeća danas morala potvrditi, nisu dorasla duploj funkciji - koju je kvalitetni tisak ispunjavao do sada – zadovoljiti potražnju za informacijom i obrazovanjem i u dovoljnoj mjeri zadovoljiti poriv za dobitcima. U krajnjem, radilo se o trendu po kojem su i informacija i seriozno izvještavanje i stručan komentar samo roba, a ako oni to jesu, tada se i moraju potvrditi na tržištu. Pri tomu se zaboravilo samo na jednu sitnicu, na „poseban karakter robe kakva je kulturna i politička komunikacija“, veli Habermas. Doduše, Habermas se zapitao: „Smiju li novine osporavati pod krinkom ‘kvalitete’ slobodu izbora svojih čitatelja? Smiju li se čitatelji siliti na hladan izvještaj umjesto infotainmenta, stručne komentare i obzirne argumente umjesto susretljivih inscenacija događaja i ličnosti? Dakako, Habermas ne vidi u točnoj informaciji, serioznom izvještavanju i stručnom, ozbiljnomu komentaru običnu robu. Nego govori o njezinom posebnom karakteru, jer, stavlja na kušnju sklonosti njezinih primatelja i istovremeno ih transformira. Čitatelji, slušatelji i gledatelji daju se voditi – ako koriste medije - različitim sklonostima, priznaje Habermas, oni se žele zabaviti ili opustiti, informirati o temama i postupcima ili sudjelovati u javnim diskusijama. Ali, čim se upuste, na primjer, u kulturološke ili političke programe, odluče da prime Hegelov hvaljeni «realistični jutarnji blagoslov» dnevne novinske lektire, izlažu se u izvjesnoj mjeri auto-paternalističkom procesu učenja s neizvjesnim ishodom. 141

Tijekom takve lektire mogu se, dakako, obrazovati i nove sklonosti, uvjerenja i pogledi na svijet. Kvalitetni tisak je „motor javnog diskursa“, jer slušatelji ili gledatelji nisu samo konzumenti, dakle sudionici na tržištu, nego istovremeno i građani s pravom na sudjelovanje u kulturnom životu, opažanju političkih događanja i u formiranju javnog mnijenja. Na osnovu ovoga pravnog razumijevanja, veli Habermas, ne smiju programi koji osiguravaju odgovarajuću «temeljnu opskrbu» stanovništva biti ovisnim od promidžbene učinkovitosti i sponzorske podrške. U vezi ovoga je od posebnog interesa spomenuti jedan rezultat komunikaciono-znanstvenih studija. Naime, kvalitetne novine igraju u oblasti političke komunikacije – dakle, u najmanju ruku za čitatelja kao građanina – ulogu «vodećih medija». I radio i televizija i ostali mediji su u njihovom političkom izvještavanju i komentiranju u najvećoj mjeri ovisni od tema i priloga koje im posuđuje «rezonirajuća» publicistika. Njihova je uloga, po Habermasu, «temeljna opskrba» demokracije, pa je negodovanje neminovno, jer „demokracija sebi ne može dozvoliti zakazivanje tržišta u ovom sektoru».

II Prevodio sam i komentirao ranije za naše medije i esej „Žurnalizam je filozofija“ Bernard-Henri Levya, autora nezaobilazne monografije o Jean Paulu Sartreu (originalni naslov: «Le Siecle de Sartre», Paris, 2000., na njemačkom objavljena kod «Hansera» na 688 strana i pod naslovom «Sartre. Filozof 20. stoljeća»). Te velike, kvalitetne novine su, tvrdi Levy, od kroničara postale akteri povijesti (vidjeti u arhivi Peščanika pod mojim imenom od 27.03.2008.). Pominjanje Sartrea ovdje nije slučajno, Levy se u ovom eseju obilato inspirirao Sartreovim poimanjem i politike i povijesti. Po Levyju, tradicionalna uloga novina je bila opisivanje povijesti, komentiranje minulih događaja, čekanje da se “peripetije ohlade” kako bi se isporučila točna slika i pravi okviri za određene događaje, no novine nisu više “Minervina sova” niti je “čitanje novina ujutro rano jedna vrsta realističnoga jutarnjeg blagosova” (Hegel). Promijenjena uloga “velikih novina”, misli Levy, je u vezi s “krajem ideologije” i “krajem politike”, odnosno novom ulogom novinskog pisanja, 142

koje je, po Sartreu, apsolutna paradigma “izvršenja filozofije”, jer je “novinarstvo postalo važno mjesto mišljenja”. Jednom riječju, veli Levy, novinarstvo i nije ništa drugo do “konstrukcija i razlikovanje onoga što se broji, a što se manje broji…”. Politika je u prošlosti bila “duša Europe”, obrazlaže dalje Levy, posebice u Francuskoj “u njezinim najboljim danima”. Njemačka je imala filozofiju, Engleska Adama Smitha i ekonomiju, a Francuska politiku, koja je od “francuske revolucije konstitutivna za njezin identitet, ali i za njezinu sudbinu”. No, danas “nije došlo samo do kraja ideologije, nego i politike kao takve”. Po njemu, živimo u svijetu u kojem države samo još ad hoc reagiraju na “frivolna i emocionalna javna mnijenja”, tj. u svijetu u kojem su štampa/tisak, mediji uopće, preuzeli “baklju” koju je ispustila ideologija. Ilustracije za ovu tvrdnju je Levy pronašao u “pritajenom genocidu” u Ruandi i u BiH, gdje su države bile prisiljene da tek pod utjecajem “medijskih slika”, tj. posredovanoga “etničkog čišćenja” i “povratka koncentracionih logora na europsko tlo” konačno donesu odluke koje su bile slom svega onoga što se do tada podrazumijevalo pod politikom, počevši od skupljanja humanitarne pomoći do slanja plavih kaciga. Komu zahvaljujemo na tomu, pita se Levy, tko je pokušavao u ta vremena “ne iz uvjerenja, nego iz osjećaja odgovornosti”, nešto učiniti, kada je opsadu Sarajeva bilo moguće okončati s malim žrtvama. Mala skupina intelektualaca, uvijek ista, počevši od njega samoga, “ali, također, novine, ratni izvještači i pisci uvodnika u njihovoj zajedničkoj borbi za istinu, poštenje i odgovornost”. Ako države bježe od svoje odgovornosti, ako se politički odgovorni ujedinjuju samo na najmanji zajednički nazivnik emocija i javnog mnijenja, ako na nacionalnom i internacionalnom nivou nedostaje “pozitivna volja” da se nešto uistinu uradi, kao u Sarajevu, Groznom ili u Sudanu, pisao je Levy, tada su novine posljednje mjesto na kojem se postavlja pitanje neljudskosti i kako se nositi s njom! Kada bi morao skicirati, piše Levy, na kojim se “velim principima” temelji “žurnalistička filozofija”, koja je na djelu u velikim europskim novinama, odlučio bih se za sljedećih pet principa: 1) povijesti nema; 2) istine ima, ali se dade izraziti na različite načine; 3) događaj nije “mrtva sirovina” kojeg novinari obrađuju, nego novinari “produciraju događaje”; 4) novinari nisu samo oni koji “reagiraju”, 143

nego i oni koji “agiraju” i informiraju; 5) novinarstvo je mišljenje, novinarstvo je filozofija. U vezi s prvim principom Levy tvrdi da ni u “nebu ideja” niti u božanskom, a pogotovu ne u ljudskom ili državnom razumijevanju stvari nema “korektne verzije povijesti”, koju bismo svi morali proživjeti. Postoje verzije jakih i verzije slabih, kao i verzije naroda i država, pa potom crkava, policije, te na kraju i verzije atomiziranih, izoliranih pojedinaca. No, postoje i “novinske verzije”, koje kao da imaju pravo da vlastiti pogled suprotstave konkurirajućim pogledima, primjerice državnom. U vezi s drugim principom, Levy naglašava kako “istina nije stanje”, jer ne postoje više “samo gole informacije”, nego je riječ o “ratu riječi i slika”, što je shvatio “moderni žurnalizam”, pa po toj mustri rade i francuske i druge europske novine. Da, upravo ovdje bi i mi s Balkana mogli ispričati brojne tužne priče o “ratu riječi i slika”, o sunovratu nekoć “velikih novina” i o siziphovskim naporima rijetkih preživjelih čestitih novina i/ili onih medija nastalih iz prkosa i nevolje, poput ugasloga splitskog Ferala ili jedva u životu održanog Peščanika. U vezi s trećim “velikim principom” Levy tvrdi da novinar u principu polazi od toga da određeni događaj nije jednom za svagda data prihvatljivost, nego je dio stvari, o kojima nitko ne govori dok se ne iznesu na svijetlo dana. Četvrti princip, tvrdi Levy, i ne znači drugo do da novinar nije više samo prenositelj poruka ili opisivač događaja nego da pripada akterima, koji agiraju u smislu informiranja čitatelja, ali i da utječu na njegovo mišljenje. Novinar utječe na javno mnijenje, ponavlja Levy općepoznatu činjenicu, “on mora poučavati javnost”. I sam svjestan, valjda, skliskosti ovog “principa” Levy se pita – zašto bi se, u pravilu, moralo manje ili više vjerovati jednoj novini nego jednoj partiji? Naravno, najbolje je “sam misliti, vlastitom glavom i vlastitim razumom kao jedinim izvorima”, poručuje Levy, zašto se ne suprotstaviti i diktaturi “zlih medija”, tj. u duhu Kantovog problematiziranja ideje prosvjetiteljstva “sam se izvući iz doba malodobnosti”? Peti i posljednji princip “velikih novina” i istinskog novinarsta prozilazi logički iz prethodnih principa. “Žurnalizam je mišljenje, žurnalizam je filozofija”, tvrdi Levy, novinari i filozofi bi mogli ili mogu činiti “jednu veliku alijansu” ili “spekulativno bratstvo”. Time Levy dopire do suštine priče o “velikim principima” u novinarstvu, jer bi njihovo prakticiranje trebalo omogućiti ne samo i “javnu izmjenu mišljenja”, nego i javno prakticiranje uma, to jest laganu, mukotrpnu, naprednu izgradnju mišljenja. Cjelokupni 144

Kantov sustav, po Levyju, i nije drugo do jedna velika pohvala slobodi i novinarstvu. Cijela kritička i post-kritička filozofija uči nas, u stvari, “pedagogiji poziva” koji može doprinijeti obrazovanju (mislećeg) subjekta. “Filozofi i novinari protivu žalosne komike antiintelektualizma”, tako dominantnog u svakodnevnici, poručio nam je Bernard-Henri Levy. III Živimo u totalno podijeljenim društvima s ostrašćenim, netolerantnim javnostima, ako se o društvima i javnostima u bh. slučaju može uopće govoriti, oboje naime podrazumijeva i slobodu i demokraciju i funkcionirajuću pravnu državu, a ne neslobodu i demokraturu kakav je naš slučaj. Nemamo, dakle, racionalno organiziranu pravnu državu, nego nešto suprotno tomu, nemamo odgovorne političke elite nego kleptomanske i neodgovorne, nemamo slobodne, nego neslobodne medije, a sve to zajedno je u funkciji koncepta ostvarenja „nacije-države“ i nastavljanja rata drugim sredstvima, tamo gdje se za trenutak zastalo poslije Daytona. Ta ukleta sijamska slijepa polubraća, i političari i mediji su u našem slučaju baždareni i formatirani da u prvom redu proizvode jednodimenzionalno javno mnijenje i prevladane tipove političke kulture. Čast izuzetcima, dakako, kojih je svakim danom sve manje, odgovorio sam u anketi sarajevskog tjednika Dani početkom ove godine, koji je u međuvremenu doživio i sam brojne turbulencije, o kojima se govori i u ovom prilogu. Generalno posmatrano se sve boleštine bh. i balkanskih medija daju mjeriti uz pomoć dvaju barometara: a) ovisnost o političkim ili financijskim centrima moći, b) ideološka i politička sljepoća. Ne zna se koja je od ovih bolesti opasnija, bit će da je ideološka sljepoća za prosvjećene ljude odvratnija. U svakom slučaju, dominantna isključivost u javnom životu BiH, uključivo i isključivi patriotizam (prema BiH ili njezinim dijelovima), povezana je upravo proporcionalno s nezrelošću u medijima, u kojima kao da ima svega i svačega samo ne okrepljujućega skeptičnog, kritičkog i poštenog odnosa prema bh. zabludama u prošlosti i sadašnjosti. U pravilu, nedostaje kritičkog i poštenoga govora o sebi i svojem najbližem okruženju. Krivci za to su podjednako i političke elite i mediji, ali i oni koji su masovno educirali jednodimenzionalnu javnost u svim 145

dijelovima naše zemlje, lako zapaljive i slabo informirane ljude jedne knjige, jedne istine, pa stime i kratke pameti. Radi se, dakako, o odgovornosti duhovnih i svjetovnih elita, uključivo mojih kolega sa sveučilišta i univerziteta. Naš je problem, dakle, što uopće nismo demokracija nego demokratura. U našoj zemlji, ili u regiji jugoistoka Europe, skoro da i nema neovisnih listova, i drugih medija, skoro svima njima se upravlja iz centara političke i financijske moći, bilo da ih se direktno kontrolira, bilo da ih se ucjenjuje oglasima, bilo da ih se tretira „metama za odstrel“. Nažalost, u bh. medijima i javnosti dominira ne-kultura „hajkanja“, dakle postavljanja „meta za odstrel“ od strane političkih vrhuški i pojedinih političara i bespogovorno sljeđenje tih modela. Ali, isto tako i od pojedinih medija, što je nepopularno ali nužno reći, jer među „hajkačima“ su i brojni urednici, voditelji i novinari čak i javnih servisa koji demonstriraju samovolju i neodgovornost, odnosno političku kulturu osionosti, pa su već stime izraziti antiEuropljani i po duhu i manirima. Ne bi mogli, skoro sam siguran, raditi posao koji misle da rade dobro, duže od jedne tv-emisije ni u jednoj demokratskoj i normalnoj europskoj zemlji. Oni koji bi to mogli su skrajnuti zbog „nečiste krvi“ ili nekoga drugog razloga. I ostrašćeni političari i isti takvi novinari govore, naime, jezikom presude prije presuda suda i sudaca, i jedni i drugi zlorabe korektno informiranje, oboji zlorabe bezmilosno javnu poziciju koju trenutno obnašaju, potpuno nesvjesni jeftinoće tako stečene medijske slave, prolaznosti i relativnosti svoje značajnosti. Ipak, „hajkanje“ od strane političara je opasnije, jer političari raspolažu monopolom državne sile, a djelatnici javne riječi imaju na raspolaganju „samo“ verbalnu agresiju, pri čemu slikovno-televizijsku nije potcjenjivati. Oboji su, u krajnjem, dokaz autoritarne političke kulture, nasljeđene iz prošlog sustava, oboji su katarstrofalno loš uzor koji se oponaša od strane izmanipulirane i bezprizorne svjetine, oboji su metastaza bolesti zvane politička nekultura. Kraja tomu nema i ne može ga biti bez funkcioniranja pravne države koja bi sankcionirala zloporabu javne riječi, posebice govor mržnje. Naše javnosti su, dakle, toliko bolesne i isključive da ih nikakvi „kodeksi časti“ ne mogu ozdraviti, nužne su bitnije promjene u domeni mišljenja, nužno se prvo dedogmatizirati i 146

priznati kako smo bolesni i isključivi, kako su nacionalisti svoje ciljeve uglavnom realizirali, kako se vrtimo u matrici njihovih ambicija s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. IV “Pogledi na svijet” se roje kroz vijekove kao majske krijesnice, napisao je možda i najveći srednjoeuropski pisac svih vremena, Miroslav Krleža mu je ime, u kultnom romanu iz 1938. “Na rubu pameti”. Ti “pogledi na svijet” frcaju kao iskre iz glavnje, a onda se odmah nekoliko trenutaka kasnije i gase, a tmina ljudske svijesti, vidite, ostaje uvijek jedna te ista: jednako gusta, jednako zagonetna i jednako mračna, piše Krleža u romanu iz 1938. godine, koji kao da je nastao poslije posljednje naše nesreće. Sve vrvi od lopova i razbojnika, onih na vlasti, koje pokorno opslužuje korumpirana inteligencija, “cilindraši”, kako kaže Krleža, a tko se usudi kazati istinu završava na sudu, u izolaciji, «na rubu pameti». Kao da je Krleža pisao o ovima danas, koji se hvale ubojstvima za nacionalnu stvar, koji ukradu tvornicu, sve pokretno i nepokretno, pa narod opet za njih glasuje. Ugledni muževi, industrijalci, lihvari, pravnici, djeca im studiraju na elitnim školama, u međuvremenu. Nova elita je, povrh svega, ustoličena i blagoslovljena od strane vrhova religijskih zajednica, stvarnih centara političke moći u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, napisao sam u eseju «Na rubu pameti: Apel za hiljadu karaktera“ (vidjeti, Peščanik.net, 27.02.2008.), koji se našao i na uvodnom mjestu u mojoj knjizi „Mukotrpno do političke moderne“... Iz ovoga Krležinog romana izdvojit ću ovdje svrhovito i scenu kada njegov junak nakon klanice u Prvom svjetskom ratu donosi u neku redakciju tekst, u kojem traži « hiljadu karaktera, jer ako se ta hiljada ne zaputi u mase, ako ta hiljada ne nađe mogućnosti, da se ovdje na našoj vlastitoj zemlji prokopaju temelji za sveopću humanističku novogradnju, sve će ostati kao što je bilo… » Okruženi ruljom zbunjene, neobrazovane, sitničave, kratkovidne, ograničene, lukave poluinteligencije, mi trebamo najmanje hiljadu ljudi…, jer ne može nama idealistima biti ideal da postanemo bogati nitkovi…, to ni u kojem slučaju ne smije biti jedini rezultat ovoga kriminalnog pokolja, jer takav način 147

narodnog oslobođenja ne bi bio nikakvo oslobođenje ! », pisao je Krleža 1938. godine, a meni i toliko decenija poslije upravo to zvuči kao aktualni smisleni apel svim poštenim ljudima i u Krležinoj Hrvatskoj, i u današnjoj Srbiji i drugdje na Balkanu, napisao sam u spominjanom eseju za Peščanik. Pročitajte zbog svega rečenog «Na rubu pameti», ako već niste, kako biste se podsjetili i/ili razumjeli suštinu brzog formiranja i besprizornosti hrvatskih, srpskih odnosno katoličkih, pravoslavnih i inih elita na Balkanu, «tajkuna» ogrezlih u krvavom novcu i nemoralu, kojima se to ne smije, naravno, kazati imenom i prezimenom, inače bi odmah uključili u igru njihove odvjetnike, suce/sudije, njihove medije, njihove kvazi-intelektualce, njihove akademije i razna druga fantomska udruženja. Pa, ipak, nema druge doli tragati za «hiljadu karaktera». I ne samo tragati... Vidiportal.ba, 15. listopada 2011.

148

4. Bijeda podijeljenih društava Prije godinu dana pojavila se u knjižarskim izlozima knjiga Thila Sarrazina „Njemačka nestaje: kako smo prokockali Zemlju“. (Naslov ove sporne knjige se ponegdje prevodi na b-h-s-cg jezik(e) i doslovice: „Nemačka ukida samu sebe“.) Sarrazinova se knjiga prodala tijekom prve godine u 1,3 milijuna primjeraka, zbog čega hamburški magazin Der Spiegel i govori o njoj kao „najprodavanijoj stručnoj knjizi desetljeća jednoga njemačkog autora“.4 O tome koliko je „stručna“ su oprečna mišljenja. Listajući je tijekom ovoljetnog boravka kod obitelji u Njemačkoj, imao sam „deja vu“. Učinilo mi se da listam „Knjigu o Milutinu“, s kojom se i legitimirao nepristojan diskurs prije četvrt stoljeća u Beogradu, da bismo potom na svim stranama imali gomilu opskurnih tiskovina ispunjenih kontraproduktivnim nacionalističkim patosom. Ali, ostavimo se naših ćoravih poslova, pitanje je kako je nešto slično uopće moguće u zemlji kakva je Njemačka i poslije svega što je uradila na svojem ozdravljenju? Nije, valjda, da se odgovor krije u tomu što je i ova zemlja uhvaćena u zamke tabloidiziranog info-tainmenta, ili što je dijelom ostala „zemlja kulture i barbara“, kako je to lucidno primijetio u jednom drugom kontekstu književni kritičar Marcel Reich-Ranicki? I Thilo Sarrazin se rodio u Geri 1945., na Istoku, a odrastao je u Recklinghausenu, na Zapadu, da bi kao diplomirani ekonomista i doktor znanosti (Dr. rer. pol), od 1973. godine, tijekom radnog vijeka obnašao niz uglednih funkcija u javnom ili financijskom sektoru. Kuriozno danas izgleda da je doktorirao na pitanju ekonomskih teorija iz kuta kritičkog racionalizma, da je bio kratko uposlen i u Friedrich Ebert Stiftung, uglednoj zakladi bliskoj SPD-u, otkuda je i pristupio SPD-u. S 01. listopadom 2010. godine je silom zakona postao dobro situirani umirovljenik. Ožalošćen je, jer su ga poslali u penziju dekretom iz Ureda predsjednika SR Njemačke. Deutsche Bundesbank je, naime, par excellence državna institucija pa sebi nije mogla dopustiti negativni publicitet Sarrazinove sporne knjige u zemlji i u inozemstvu. 4 Sarrazin Th., Deutschland schafft sich ab: Wie wir unser Land aufs Spiel setzen, DVA, 2010., str.464

149

Sarrazin je u vrijeme kada je uzburkao duhove, ili potaknuo burnu raspravu o migrantima i njihovoj navodnoj (ne)spremnosti na integraciju bio, dakle, član Središnje uprave (Vorstand) njemačke „narodne banke“, a prije toga je bio visoko kotirani službenik Njemačkih željeznica (Deutsche Bahn), a od 2002. godine i berlinski senator za financije. I sve to u ime SPD-a, u ime političke stranke koja se zalaže za toleranciju i respekt useljenika, za multikulturalizam njemačkih boja. Ostao je i nakon disciplinskog postupka član SPD-a, ma koliko to bilo uvredljivo za najstariju socijaldemokraciju na svijetu. Meni je, priznajem, još uvijek teško prihvatiti da su Sarrazinu poslije svega podršku pružili ugledni i liberalni ljudi kakvi su književnik Ralph Giordano, filozof Peter Sloterdijk, ili stari njemački kancelar Helmut Schmidt ... O Sarrazinovoj knjizi se sve znalo i prije nego što se pojavila, jer je autor u njoj sabirao najbizarnije sadržaje iz brojnih talk-emisija i intervjua, uključivši ozbiljne časopise kakav je „Lettre International“ (09/2009). Upravo u njemu je tvrdio da „Turci osvajaju Njemačku točno onako kako su Kosovari osvojili Kosovo – visokim stopama rađanja.“, da se 70% doseljenika Turaka i 90% Arapa nije spremno integrirati u njemačko društvo, da ti i takvi islamski useljenici „ne brinu razumno o obrazovanju svoje djece, nego kako proizvesti nove male curica čije su glave pokrivene maramama...“ Tvrdio je, također, da veliki dio doseljenika živi od socijalne pomoći, ali ne priznaje njemačku državu. Istini za volju, samo 33,9% doseljenika živi isključivo od svoje zarade, ali od vlastite zarade živi i svega 43% Nijemaca. Među njima nije jedan od dvojice Sarrazinovovih sinova, jer živi od socijalne pomoći („Hartz IV“). K tomu, pitanje lojalnosti doseljenika prema državi useljenja nije moguće ustanoviti. Po Sarrazinovim tvrdnjama, dakle, veliki broj Turaka i Arapa i ne radi ništa produktivno, izuzev što drži trgovine s voćem i povrćem. Istog je nekvaliteta i njegova tvrdnja kako u Njemačkoj živi oko tri milijuna ljudi turskog podrijetla, čije se stope rađanja duplo veće nego njihov udio u stanovništvu, i da te stope još dalje rastu, što nije posve točno, pa to i ne svjedoči o drugome, nego o Sarrazinovom „turskom sindromu“. Aktualni berlinski senator za unutarnje poslove Ehrhart Körting (SPD) kazao je jedne prilike da Sarrazin ima veliku sklonost ka statistikama, ali samo ako mu se uklapaju u njegovu „sliku o neprijatelju“! 150

U Sarrazinovu slučaju se ne radi, međutim, ni samo o „turskom sindromu“, pa ni o elitističkom pristupu pitanjima nataliteta i fertiliteta, kako bi se moglo pomisliti na osnovu intervjua liberalnom tjedniku „Die Zeit“, u kojem je kazao: „Njemačka postaje - potpuno nezavisno od migracija - u prosjeku gluplja, jer raspodjela rađanja u našoj zemlji nije u redu. Inteligencija i pripadnost određenom sloju su u velikoj pozitivnoj korelaciji.“ Postavlja se pitanje, misli li Sarrazin kako samo inteligentni i obrazovani trebaju rađati djecu? U pitanju je, dakle, i njegova sklonost bio-rasističkom tumačenju kompleksnih fenomena. U odgovoru na pitanje ima li „genetskoga identiteta“ kod nekog naroda Sarrazin je za „Berliner Morgenpost“ kazao: Svi Židovi dijele jedan određeni gen, Baski imaju određene gene koji ih razlikuju od drugih...“ Za (ne)hotimično stigmatiziranje Židova se Sarrazin kasnije javno ispričao. Baskima i drugima nije ... II Ovakve i slične Sarrazinove teze o pogrešnoj integracijskoj politici u Njemačkoj su potom sistematizirane i produbljene u knjizi, za koju bi najpreciznije bilo kazati kako se na jednostran način bavi s tzv. bolna njemačka „tri i“ (imigranti, integracija, islam). U knjizi „Njemačka nestaje...“ upitna je, naime, već polazna tvrdnja kako je dovođenje inozemne radne snage u Zapadnu Njemačku u šestdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća bilo „gigantska greška“. Ovom proizvoljnošću Sarrazin je izabrao „polaznu točku“ za sve potonje izvedbe, uključivši rasističke diskvalifikacije islamskih, turskih i arapskih doseljenika u SR Njemačku: „Ne želim da zemlja mojih unuka i praunuka bude najvećim dijelom muslimanska, da se u njoj pretežito govori turski i arapski, da žene nose marame, a dnevni ritam života određuje nujezinov zov...“ Th. Sarrazin je, dakako, usputno uvrijedio i naše „gastarbajtere“, nesretne ljude iz cijele bivše Jugoslavije, koji su također, značajno doprinijeli „njemačkom privrednom čudu“. U više navrata sam pisao o tomu kako im je život prošao „negdje između“, te da na kraju puta nisu nigdje i nikomu pripadali ... Malo se tko, zapravo, poigrao iz redova njemačkoga političkog establishmneta tako eksplicitno sa raširenim strahovima od doseljenika kao Sarrazin, jer ne želi, navodno, da Nijemci budu „stranci u vlastitoj zemlji“. U svakoj zemlji Europe koštaju muslimanski 151

migranti državne kase više nego što je njihov doprinos novostvorenoj vrijednosti, tvrdi Sarrazin, što se dade egzaktno propitati, ali se odmah mora dovesti u pitanje poanta da njihov vrijednosni sustav, taj koji oni zastupaju „u kulturološkom i civilizacijskom pogledu znači nazadak.“ Pozivanje na turski list „Hürriyet“, koji je u svibnju 2004. godine objavio provokativnu izjavu izvjesnoga njemačkoturskog poduzetnika po imenu Vural Öger, ponajbolje govori o metodi mišljenja i utemeljenosti Sarrazinovih ocjena. „Godine 2100. bit će u Njemačkoj 35 milijuna Turaka. Broj stanovnika Nijemaca bit će otprilike 20 milijuna“, kazao je Vural Öger, „ono što je Kanuni sultan Süleyman započeo s opsadom Beča 1529. godine, ostvarit ćemo preko stanovnika, s našim snažnim muškarcima i zdravim ženama.“ Tako su se Vural Öger, koji je poslije tvrdio da se samo šalio, i Thilo Sarrazin, kojemu je ova priča dobrodošla za njegove konstrukcije, poigrali bio-rasističkim metodama sa strahovima i domaćih ljudi i useljenika turskog podrijetla. Bio vic ili ne, prokomentirao je Sarrazin, „ostanu li stope fertilnosti autohtonoga njemačkog stanovništva onakve kakve su već 40 godina, tada će tijekom sljedeće tri do četiri generacije broj Nijemaca pasti na 20 milijuna, dok je posve realistično da muslimansko stanovništvo putem kombinacije visokih stopa rađanja i nastavljanjem doseljavanja do 2100. godine naraste na 35 milijuna.“ Sarrazinove argumentacije se mogu dovesti u pitanje i na drugi način, recimo stime što je danas svaka deveta firma u rukama migranata, što samo turski poduzetnici ostvaruju godišnji promet od 3,5 milijarde eura, što upravo Turci druge i treće generacije drže u svojim rukama 71 odvjetnički ured i 78 turističkih agencija i 80 privatnih liječničkih ordinacija, itd. A i Sarrazinovi podatci o natalitetu su netočni. Istina je da se u ovoj zemlji općenito rađa malo djece, pa i među strancima. I, dok kod Nijemica prosječna stopa iznosi 1,37 djeteta po ženi, kod strankinja općenito 1,6 djeteta, a kod žena turskog podrijetla su to 2 djeteta. I neke njegove druge teze je najbolje ostaviti bez komentara, primjerice one koje govore o tomu kako Njemačka zbog niske stope njemačkog i visoke stope nataliteta islamskih došljaka postaje sve manja i sve gluplja, kako tzv. islamska migracija stvara ambijent za bujanje kriminala koji može prerasti i u terorizam. 152

III U Njemačkoj živi danas preko 82 milijuna stanovnika, među kojima je službeno i oko sedam milijuna doseljenika, kako se stranci odnedavna zovu iz razloga političke korektnosti, što čini oko 9% njezinoga ukupnog stanovništva. Ali, ako se ovom broju pridodaju i građani koji su primili njemačko državljanstvo i njihovi potomci, udio doseljenika se penje iznad 15 milijuna, ili na blizu 20% ukupnog stanovništva. Najviše doseljenika i njihovih potomaka je iz Turske (cca. jedna četvrtina), potom slijede Talijani, a iza njih su Poljaci, pa potom Srbi (300.000), Grci, Hrvati (230.000) Bosanci i Hercegovci (167.000), itd. SR Njemačka je trebala sredinom šestdesetih godina prošlog stoljeća radnu snagu, ali došli su i ostali ljudi, glasi jedno krasno objašnjenje, promijenivši i sebe i ovu zemlju nabolje. Samo je njoj trebalo sve do 01. siječnja 2005. godine da putem Zakona o doseljavanju i službeno prizna da je postala „useljeničkom zemljom“. Šest godina kasnije - u ljeto 2011. godine - u Njemačkoj se ponovno traga za radnom snagom, pretežito visokokvalificiranom, ali ona u velikom luku zaobilazi Njemačku, jer nije više dovoljno atraktivna. Pri tomu je veći problem od realno smanjenog standarda, što u ovoj zemlji političari emitiraju poruke kako su im samo dobrodošli visokokvalificirani doseljenici, dok ih oni socijalno slabi, i nedovoljno kvalificirani manje zanimaju, pa ako su u ovu zemlju došli i prije mnogo desetljeća. Unatoč svemu, čak 15% svih migranata u Njemačkoj ima danas visokoškolsko obrazovanje, što otprilike odgovara i postotku visokoobrazovanih među domaćim stanovništvom. Uostalom, oni imaju sve zapaženiju ulogu u svim sferama života, uključivo i u politici. Među njima je i Josip Juratović, Nijemac hrvatskog podrijetla, prvi stranac-zastupnik u Bundestagu, poznat po humanitarnim i proeuropskim političkim akcijama u cijeloj regiji jugoistoka Europe. U vrlo ilustrativnom i poučnom prilogu „S tekuće trake u Bundestag. Kako sam kao prvi Gastarbeiter biran u Bundestag“, rađenom za zbornik „Migranti u njemackoj politici“ (u: Marvin Oppong, Hrsg., Migranten in der deutschen Politik, VS Verlag, 2011.), Juratović je objasnio kako se njemačko društvo mijenjalo upravo putom otvaranja za druge kulture. Prepreke, koje su mi i kao radniku i migrantu stajale na putu, mogao sam, veli Juratović, preobratiti u „autsajderske 153

kvalitete“. U istom zborniku objavjena su i svjedočenja osamanaestoro etabliranih javnih radnika koji većinom nisu etnički Nijemci. Jedan od njih je i Omid Nouripour, Nijemac iranskog podrijetla, koji je s 13 godina došao u Njemačku da bi danas bio uglednim stručnjakom i glasnogovornikom za sigurnosna pitanja frakcije „Zelenih“ u Bundestagu. On je u njegovom prilogu kazao veliku istinu: „Njemačka još nije pronašla mir sa svojim statusom useljeničke zemlje.“ Na kraju se smije kazati kako su Sarrazinove teze, ma kako bile ekstremne, oživjele za trenutak raspravu o doseljavanju i integraciji u njemačko društvo, koja se zaplela u procijep između politike neuspjelih integracije tzv. neželjenih useljenika i politike tzv. poželjnih integracija, tj. dovođenja visokostručnih useljenika u Zemlju. Pri tomu se već iskristaliziralo da nije riječ o „smrti multikulturalizma“, nego o potrebi nadilaženja bijede „paralelnih društava“, uz uvažavanja kulturološke pluralnosti post-kolonijalnih useljeničkih društava. Nekima se, nažalost, i zalaganja za inter-kulturalizam čine pogrešnim odgovorom na političko-povijesna bespuća useljeničkih društava. Ali, što je alternativa tomu? Vidiportal.ba, 22. listopada 2011.

154

5. Multikulturalizam i strah od drugoga Za tematski broj časopisa „Diskursi“ (No. 02/2011) uradio sam ovog ljeta u Berlinu prilog „Od ‘multikulturalizma’ ka post-sekularističkom inter-kulturalizmu“, koji je potom feljtoniziran i u „Oslobođenju“. Ovdje se nudi tek skraćena verzija veoma kompleksne priče o „smrti multikulturalizma“ … I Da bi neko društvo postalo “postsekularno” prethodno mora proći kroz fazu “sekularnosti”, ustvrdio je Jürgen Habermas u eseju „Dijalektika sekularizacije“, u kojem je pokazao kako revitalizirajući religiozni pokreti u svim svjetskim religijama, crkveni ili vjerski doprinosi u javnim debatama i sve masovnije migracije- imaju zajedničko to što je tzv. sekularistička izvjesnost o gubitku značenja religija u sekularnim društvima dovedena u pitanje. U međuvremenu se izgubila dijelom i iluzija kako je postsekularno značenje vjere automatski dobitak za sekularizirana zapadnoeurospka društva ili društva poput našeg, ma koliko ono prakticiralo specifičnu vrstu sekularizma. U svakom slučaju, svojevrsna post-sekularistička drama velikih religija se tiče i bh. društva, ako se o njemu u jednini smije govoriti, jer su velike vjerske zajednice u ratu i poraću bile prejako isprepletene s nacionalnom politikom, što nije politiku učinilo nužno boljom, dok je vjeri učinilo „medvjeđu uslugu“. „Bog je ponovno tu“, ustvrdio je lapidarno pokojni Samuel Huntington, u (istoimenom) eseju kojeg smo svojedobno preveli za Status i Helsinšku povelju. Ma koliko se s Huntingtonom moralo sporiti oko značenja sintagme „sukoba kultura“, njegove tvrdnje o renesansi religija i religijskog utjecaja na svjetovne poslove na početku 21. stoljeća u svim društvima, razvijenim i nerazvijenim, zapadnim i istočnim, sekularnim i post-sekularnim, neoborive su činjenice. Habermas i zbog toga, dakako, želi propitati u kakvoj se formi i s kakvim posljedicama pojavljuje taj novi utjecaj religija u „postsekularnim“ društvima, pri čemu misli na dobrostojeća zapadnoeuropska i sjevernoamerička društva i zemlje poput Australije i Novog Zelanda. 155

Po Habermasovom mišljenju, povratku ili preporodu religija je pridonijelo: (a) misionarsko širenje velikih svjetskih religija, (b) njihovo fundamentalističko zaoštravanje i (c) politička instrumentalizacija njihovoga nasilnog potencijala. Pri tomu je u “postsekularnim” društvima došlo i do promjene svijesti, koju Habermas svodi na tri fenomena: prvo, većini građana Europe nije potrebno prisustvo nekoga nametljivog fundamentalističkog pokreta ili osjećaj straha od terorizma zaogrnutog u vjerske odrednice, da bi jasno uvidjeli koliko je sekularnost europske svijesti jedna relativna i krhka stvar u kontekstu globalnih događanja. Kao drugo, religija dobija na značaju ne samo globalno već i u javnim sferama određenih nacija. Pri tom Habermas misli prije svega na činjenicu da crkve i vjerske organizacije u političkom životu sekularnih društava sve više preuzimaju na sebe ulogu “zajednica koje interpretiraju”, bilo da se radi o raspravi o legalizaciji abortusa, eutanaziji, o bioetičkim pitanjima reproduktivne medicine, pitanjima zaštite životinja ili klimatskih promjena, i dr. Treći izvor podsticaja za promjenu svijesti predstavljaju, i po Habermasu i drugim sociolozima, migranti i izbjeglice, posebno iz zemalja u kojima je kultura prožeta tradicijom. O dvostrukim utjecajima u ovom kontekstu je riječ, ili o tzv. transnacionalnim socijalizacijama. U europskim društvima, koja se još uvijek nalaze u bolnom procesu preobražaja u postkolonijalno društvo doseljenika, cijeni Habermas, pitanje tolerantnog suživota različitih vjerskih zajednica dodatno je otežano izraženim problemom društvene integracije doseljeničkih kultura. Time smo došli do naše primarne zadaće, do pokušaja objašnjenja naoko neupitne „smrti multikullturalizma“ u dobu u kojem živimo. Naša je teza da se ovaj fenomen ne može razumjeti bez razumijevanja fenomena modernih migracija i s njima povezanim (ne)uspjelim integracijama u zapadna društva, posebice doseljenika iz tzv. islamskih zemalja. S druge strane je nužno dekonstruirati raširene predrasude ili iluzija o „multikulturalizmu“ kao „čarobnom štapiću“ za rješavanje problema doseljeničkih društava i pokazati kako se iza ovog pojma i ne krije drugo do višedesetljetna problematična praksa „pozitivne diskriminacije“, slabo poznavanje i uvažavanje kulturološkog pluralizma, te iz toga proistekla nekonzisteno promišljena useljenička politika u većini zapadnih društava. Multikulturalizam se, s druge strane, i poslije svih zlouporaba i nekonzistentne uporabe samog pojma, i dalje smatra smislenim 156

političkim odgovorom na tradicionalni nacionalni egoizam i ograničenja koncepta nacionalne kulture i nacionalne države. On se samo u postsekularizmu, više bezuvjetno, ne zove tako nego „kulturološkim pluralizmom“, „inter-kulturalizmom“, i tsl. Pri tome se ne smije imati iluzija, ni u jednom drugom, nego samo u zapadnom svijetu su otvorene kakve-takve mogućnosti za kulturološko pluralistička, u biti kozmopolitska društva i u onoj mjeri u kojoj su pravna država i civilno društvo prisilile političke aktere na poštovanje visokih standarda zaštite individualnih, kolektivnih i manjinskih prava, ma o kojim se manjinama radilo, vjerskim, doseljeničkim, spolnim (gender), i dr. „U što vjerovati i dalje, ako ne u ideju mulltikulturalizma“, kazao je Jostein Gaarder neposredno nakon masovnog pokolja u Norveškoj, počinjenog, navodno, u ime „obrane Europe od multikulturalizma i marksizma“. Ovdje se, dakako, multikulturalizam i marksizam optužuju implicitno da su otvorili vrata islamu kao stranom elementu u zapadnoeuropskoj kulturi, o tomu nema nikakve iluzije. Jostein Gaarder je autor svjetskog bestselera „Sofijin svijet“, u kojemu je pokušao objasniti bit filozofijskog mišljenja, kulture i povijesti od antike do danas. Norvežani su, de facto, na ekstremističku mržnju prema kulturološkoj pluralnosti, uključivo vjerskoj u liku islamske vjere, odgovorili filozofijom i praksom „otvorenog društva“ i multikulturalizma. Unatoč kontra-udarcima raznih vrsta realno je očekivati, dakle, da privrženici ideje dobra u politici, ideja prosvjetiteljstva i političke moderne i dalje posvuda inzistiraju na nužnosti transformacije tradicionalnih društava u multikulturna ili interkulturna kozmopolitska društva, u čijoj je osnovi respekt i zaštita prava čovjeka i svih manjina. Ali, da bi se k tom plemenitome cilju moglo smjelije i uspješnije iskoračiti, nužno je odgovoriti na pitanja: otkuda i u zemljama političke moderne jačaju desno-ekstremistički pokreti, koji iznjedruju sulude skupine ili pojedince; tko je sve ili primarno odgovoran za nastanak i opstanak nekomunicirajućih etničkih zajednica u društvima političke moderne; otkuda i u ovim društvima toliki i takav strah od gubitka temeljnih kulturoških oznaka; zašto se nesposobno shvatiti i kod velikog dijela domaćeg i useljeničkog 157

stanovništa da su neophodne „žrtve“ s obje strane, te da je u susretu kultura, religija i civilizacija šansa za međusobno prožimanje i obogaćenje... II Profesor Frank-Olaf Radtke s Johann Wolfgang von Goethe sveučilišta u Frankfurtu am Main važi za jednog od vodećih njemačkih istraživača fenomena obrazovanja i migracija, kulture i migracija. U eseju „Od multikulturalizma ka paralelnom društvu...“ objasnio je kako se „multikulturalno društvo“, taj „semantički import iz anglo-američkog prostora“ krajem osamdesetih godina preko noći pripitomio i u njemačkom i u drugim europskim jezicima, odnosno učinio mnogim liberalnim profesorima, političarima, svećenicima, medijskim bossovima, itd., idealnom sintagmom kojom se može objasniti „kulturološka raznolikost“ (njem. „kultureller Vielfalt“). Profesor Radtke misli da je „multikulturalizam“ ovim putom i iz primarno plemenitih motiva postao programskom alternativom u Njemačkoj, svima koji se nisu mirili u devedesetim godinama prošlog stoljeća sa sve izraženijim neprijateljstvima prema doseljenicima. Iz Radtkeova podsticajnog eseja može se saznati kako, s izuzetkom autora rijetke socijal-antropološke literature u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, nitko još u sedamdesetim godinama 20. stoljeća nije ni u Sjevernoj Americi, ni u Australiji, ni u europskim metropolama zvao koncept etno-pluralizacije „multikulturalizmom“, nego je svatko putem tzv. nacionalne varijante rješavao fenomen etničkih razlika. Po ovom objašnjenju, „multikulturalizam“ u SAD i nije bio istinski multikulturalizam, nego sebični odgovor bijelih dosljenika iz jugoistočne Europe na pokret za jednaka prava (engl. equalrightsmovement) sve do tada službeno odvojene i iz političkih i socijalnih prava isključene crne manjine. Priznanje „etničke pripadnosti“ različitim useljeničkim grupama postalo je potom „novim medijem“ socijalnih razračunavanja oko pravične preraspodjele (engl. affirmative action), što uključuje danas pored pitanja etniciteta i spol (gender) i seksualnu orijentaciju. U Australiji je „multikulturalizam“, pak, bio dijelom službenih vladinih naprezanja kako bi se prigušio „bijeli rasizam“, tradicionalno rašireni 158

i duboko ukorijenjeni u načinu mišljenja većinskog stanovništva, kako bi se iznašao modus vivendi s australskim domorocima (aboriginals), te kako bi se legitimirala potreba uvoza radne snage iz susjednih azijskih zemalja, što je kod Australaca izazivalo otpore. Slučaj treće najveće useljeničke zemlje Kanade, koja se sastoji iz domorodačkog stanovništva, stanovništva „osnivačkih nacija“ i doseljenika, je zbog „Quebec-Question“ i stalnih secesionističkih prijetnji iz frankofonskih dijelova zemlje slučaj za sebe. Ovdje se radi o „paradoksalnom jedinstvu federacije u raznolikosti“, veli prof. Radtke. U zapadnoeuropskim zemljama, bivšim kolonijalnim silama (Engleskoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj) se nakon procesa dekolonizacija s fenomenom „multikulturalizma“ suočilo na vrlo različite načine, kako bi se „učilo ophoditi s neželjenim promjenama unutar religijske i jezične kompozicije svojeg stanovništva“. SR Njemačka je dugo godina problem „kulturološke raznolikosti“ prikrivala „konzervativnom laži“, tako misli prof. Radtke, kako SR Njemačka nije useljenička zemlja, nego je samo iz ekonomskih razloga bila prisiljena dovesti u zemlju tzv. gastarbajtere (njem. Gastarbeiter – gostujući radnik), koji će jednog dana otići. „Mi nismo multikulturološko društvo“ je postala odomaćena poštapalica onih koji dugo vremena nisu htjeli čuti i znati o već egzistirajućoj „multikulturalnoj stvarnosti“, veli prof. Radtke. Po njegovom razumijevanju, tek je „pedagoškomoralno odlučna Njemačka, koja se 1989. godine okupila zbog brige i straha pred ponovno ojačalim nacionalizmom i rasizmom nakon poraza socijalizma i s njim povezanoga gubitka utopije, pokušala pronaći na strani multikulturalizma izlaz iz semantičke barijere, sastavljene od velikih asimilacijskih očekivanja od doseljenika i opasnosti kulturološke nivelacije. U međuvremenu se situacija promijenila, pa je čak i i entuzijazistička „nova ljevica“ koja se u vrijeme „vladinoga crveno-zelenog projekta“ (1998-2005) založila, u ime ljudskih prava, u Svijetu i za prava naroda na samoodređenje i njihovo međunarodno priznanje, a u Njemačkoj za uvažavanje etničkih razlika i kulturoloških identiteta, morala uvidjeti i spoznati drukčija, otrežnjujuća iskustva. Na Balkanu i Kavkazu i na Baltiku moglo se vidjeti kuda vodi priznavanje „narodnosnih skupina“ u ime prava na samodređenje. Riječ „etničko“ povezala se i u BiH i na Kosovu iznova s barbarskom praksom „čisćenja“ i povratkom agresivnog nacionalizma koji se posvuda u svijetu prazni putem 159

građanskih ratova. Čak i u demokratski utemeljenim državama Sjeverne Amerike, ili u zemljama koje su važile za uzore (Engleska i Nizozemska) moglo se vidjeti kako pluralna društvena bića, koja socijalno-politički priznaju rasne, etničke, kulturološke i religijske razlike, na taj način konflikte pojačavaju i tendencijski čine nerješivim, ocjenjuje profesor Radtke. Politički zagovornici multikulturalizma morali su biti upozoreni na stranputice etnološkog mišljenja upravo u kontekstu transnacionalnih migracija, jer se sociolozi još od Max Weberovih vremena bave „brizantnošću kulturoloških, religijskih i jezičnih (samo)razlikovanja“, primjećuje prof. Radtke, pozivajući se i na Niklas Luhmannove rezerve spram pojma „kulture“, kao omiljenog metoda razlikovanja velikih kolektiviteta, što je i dovelo do toga da je ovaj pojam u iskustvima nacionalnih država 20. stoljeća ostao „jedan od najgorih pojmova“. Kada se nakon Drugoga svjetskog rata pod okriljem Ujedinjenih naroda na jednoj konferenciji, pojam „rasa“ dekonstruirao kao neznanstven i vrijedan prezira, nije se, nažalost, obratila pažnja i na neke druge pojmove iz arsenala nacionalnih država, kakvi su „kultura“ ili „kulturološki identitet“, koji su potom ponovno korišteni kao „funkcionalni ekvivalenti za izopćenja ili ograđivanja“. Po Radtkeovom razumijevanju, one političke opcije koje su se od samog početka odlučile suprotstaviti strateškoj kampanji multikulturalizma, kao novom pogledu na stvarnost njihovih društava, inzistirali su na bezalternativnosti etnički homogenih društava u formi „domovine“ s njezinim „maternjim jezikom“ koji svoje osnove vuče iz zajedničkih, kulturološko ukorijenjenih vrijednosti. Oni koji nisu rođenjem i krvi mogli biti pripadnici ove vrste tradicije nisu, dakle, mogli biti ni ravnopravni sudionici zajedničkoga društvenog bića danas, ma koliko mu doprinosili, što i nije bilo drugo do platfroma za izopćavanje doseljenika svih nacionalnosti i religijskih skupina, ali posebno onih iz tzv. islamskog svijeta. Poslije terorističkih napada od „11. rujna 2001.“ nije bilo više riječi samo o tomu da se doseljenici imaju podvrgnuti „vodećoj kulturi“, nego se u javni govor uvukao neskriveni rasistički diskurs pod krinkom tzv. borbe kultura. U samoj Njemačkoj se poslije terorističkih napada u Madridu (2003.) i Londonu (2005.) počela legitimirati ideja „propasti multikulturalnih društava“, čime se željelo kazati kako većina, ako ne i svi, problema 160

potječe od „muslimanskih paralelnih društava“. Na taj je način ostala pošteđena krivnje domaća politička elita i država, nesposobna misliti novu interkulturnu stvarnost useljeničkih društava.

III Bassam Tibi je profesor u Göttingenu i na Harvardu koji se kulturološki i psihološki definira kao Nijemac, kojemu je „njemački jezik duhovna domovina“, a ni u kojem slučaju kao „Arapin s njemačkom putovnicom“. Dakle, „idealan tip“, weberovski posmatrano, poželjnog i integriranog useljenika. U Damasku 1944. godine rođeni Tibi određuje, međutim, samog sebe Nijemcom „semitskoarapskog podrijetla i sunitsko-muslimanske vjere“, ili „liberalnim muslimanom“ kojemu su svi mogući konzervativni okviri tijesni. A još k tomu, i za razliku od onih koji se nepromišljeno i neznalački pozivaju na njegovo zagovaranje „njemačke vodeće kulture“, Bassam Tibi je izrijekom protiv „svih formi etničkog, religijski, kulturološki i politički zatvorenog društva“. U Tibijevim ranijim javnim nastupima i u knjigama govorilo se, zaista, o „njemačkoj vodećoj kulturi“, ali se pod tim podrazumijevao „konsenzus vrijednosti zapadne provenijencije“, što je u suprotnosti ne samo konzervativnoj interpretaciji „njemačke vodeće kulture“ nego i nekritičkoj (zlo)uporabi ideje multikulturalnosti, koju forsiraju i „doseljenici“ i dio SPD-a i „Zelenih“, dakle liberalnijih segmenata njemačke kulturno-političke elite. U čuvenom intervju političkom tjedniku „Focus“ Bassam Tibi se založio za dijalog između Europljana– domaćina i neeuropskih doseljenika, koji s pravom traže mjesta za svoju kulturu u zemljama u koje su doselili. Tibi pri tomu razlikuje „kulturološku raznolikost“, s jedne, od koncepta „multikulturalnosti“, s druge strane. Dapače, on je uvijek bio isključiv protiv „koncepta multikulturalnosti“, jer se, po njegovom razumijevanju, iza ovog pojma skrivalo pogrešno uvjerenje kako „kulturne zajednice mogu živjeti jedna pored druge, zadržavajući svoje vrijednosti, a da ne proizvedu konfliktne potencijale“. Tu svoju tvrdnju je potkrijepio novijim američkim iskustvima, jer od kada se mnoge etnije jače pozivaju na svoje podrijetlo - i „multikulturalnu ideologiju“ – veoma 161

je oštećen „američki vrijednosni konsenzus“. Vrijeme u kojem živimo dalo mu je za pravo... U Tibijevim ranijim javnim nastupima i u knjigama govorilo se, zaista, o „njemačkoj vodećoj kulturi“, ali se pod tim podrazumijevao „konsenzus vrijednosti zapadne provenijencije“, što je u Za Tibija je neosporno da nitko ne smije dovoditi u pitanje temeljne vrijednosti njemačkog ustava kao što su ljudska prava i slobode vjeroispovijesti, koje po njemu i čine „jezgru vodeće kulture“ („Kern der Leitkultur“). Time i njegovo poimanje „vodeće kulture“ biva jasno – ne smije se dozvoliti „separiranje pojedinih kultura, koje bi isključivo živjele po principu vlastitih vrijednosti“, jer u dogledno vrijeme tako bi se ne samo ugrozio njemački jezik, nego bi se urušio i „zajednički bitak“, supstanca života u Njemačkoj i u Europi. Kao „liberalni musliman“, kako Tibi sam sebe opisuje u vjerskom pogledu, izričiti je protivnik ideje i prakse da se Shari’a (Šerijatski zakonik) legitimira u europskim zemljama kao paralelna osnova života. Tibi uviđa, naime, da su među doseljenim muslimanima u Europu, uključivši i Njemačku, ojačale radikalističke struje „koje u ime prava jednakosti i zahtjeva za kulturnim identitetom“ ne žele ništa drugo nego „uvođenje Šerijata za muslimanske doseljenike“. A to vodi, po Tibiju, do neminovnog konflikta „sa svjetovnim identitetom Europe“, odnosno u koliziji je sa temeljnim vrijednostima ne samo u SR Njemačkoj nego i u drugim europskim zemljama. O ovomu bi se moralo voditi itekako računa i u IZ BiH, otkuda se (pre) često siju iluzije o spojivosti Šerijata i europskog prava. Takvo što nije spojivo, dakako, ni s klasičnim ni s onim europskim pravom koje se zove Acquis communutaire i kojeg je svaka zemlja-kandidat za prijem u Europsku uniju dužna preuzeti u vlastito zakonodavstvo, ako želi biti punopravnom članicom EU. Nažalost, reisu-l-ulema efendija dr. Mustafa Cerić tvrdio je upravo suprotno u bezbroj navrata, pa i u „Deklaraciji europskim muslimanima“, dokumentu prepunom iluzija, na koji je reagirao isuviše mali broj bh. islamskih teologa i svjetovnih intelektualaca. (Vidjeti u Mile Lasić., Veliki korak u pogrešnom pravcu, Status br. 10.) 162

U zemljama političke moderne, tj. na Zapadu ili “Okcidentu”, gdje bi sekularizam već odavna trebao biti sastavni dio života, i nije baš sve tako kako na papiru izgleda. I prije nego što se progovorilo o „postsekularizmu“, dominantne velike religije su imale značajnu ulogu u političkom životu, pri čemu sve nisu jednakopravne, neke su manje ili više “ravnopravne”. Zahvaljujući iskustvu s bh. muslimanima, islam je u Austriji, primjerice, “pravni subjekt”, ima status kakav imaju i velike kršćanske religije, ali nema i u drugim zapadnoeuropskim zemljama. Doduše, islam u zapadnom svijetu nije samo u “ghettou” određenom od strane većine, nego mu svojevrsnu poziciju “stranog elementa” propisuju i njegove vjerske vođe, koje kao da nisu primjetili gdje žive i što su stvarni interesi njihovih vjernika na Zapadu. Tijekom tzv. postsekularističkog povratka vjere i u Njemačkoj je došlo i do buđenja „kršćanskog fundamentalizma“ (slično kao i u drugim zemljama EU, i u SAD), pri čemu je na prvi pogled začuđujuće da se „fundamentalisti“ mahom regrutiraju unutar protestantskih, evangeličkih crkava, dakle onog pravca u kršćanstvu, za kojega se vjerovalo da je tolerantniji zbog lutheranskih reformi od prije skoro četiri stoljeća. Bilo kako je, nemili događaji u Norveškoj iz srpnja 2011. konačno su otvorili raspravu i o „kršćanskom fundamentalizmu“ u zapadnoj Europi (i SAD), nužnu ne zbog vještačkih ravnoteža, nego zbog realnih opasnosti po dostignuti stupanj sloboda u zapadnom svijetu i konflikte globalnije naravi. Za nju je bilo krajnje vrijeme ... Nema nikakvoga posebnog „njemačkog puta“ u odnosu na islam (i druge kulture), poručuje Tibi izravno u knjizi „Islam i Njemačka“, jer vrijednosni sustav ne može biti ekskluzivno etnički, čime se i dolazi do biti - do zalaganja za „europski sustav vrijednosti“ i za „zapadnu vodeću kulturu“, koja se temelji upravo na onome što je Europa porodila kao „kulturnu modernu“. To, u najkraćem znači: „primat razuma nad religijskim istinama“, te „individualna, a ne grupna, ljudska prava“, kao i „svjetovnu demokraciju, utemeljenu na odvajanju religije od politike“. A što se islama tiče, Tibi govori o „neophodnosti europskog islama kao demokratske pretpostavke“ čime vrši razgraničenje sa fundamentalistima ne samo u Njemačkoj. „Svatko zna“, tvrdi Tibi, „da islamisti čvrsto drže u zagrljaju organizirani islam u Njemačkoj i protiv su integracije“. U ovom se kontekstu može 163

razumjeti i zašto Tibijeva poruka da “islam mora priznati sekularne vrijednosti zapadne moderne” nije nikad naišla na odobravanje ni među islamskim, ni zapadnokršćankim fundamentalistima. Prvima je smetao zahtjev za neophodnim reformama unutar islama, a drugima Tibijev apel za “priznanje ravnopravnosti religija”. Podjednako važna je i Tibijeva kritika zapadnoeuropskog konzervativizma, odnosno zatvorenosti unutar koncept nacijedržave. U knjizi „Islam i Njemačka“ dr. Tibi piše Podjednako važna je i Tibijeva kritika zapadnoeuropskog konzervativizma, odnosno zatvorenosti unutar koncepta nacijedržave. U knjizi „Islam i Njemačka“ dr. Tibi piše i sljedeće: „Njemačka ideja nacije kao ekskluzivno kulturne nacije ne odgovara europskim zapadnim vrijednostima, jer se ona u konačnici određuje etnički ili ekskluzivno kulturološki“. Time je kritizirao konzervativnu ideju vodilju u poimanju nacije i kulture kod njemačkih političara i znanstvenika, kulturologa i medijskih radnika, zbog čega i uobičava za suvremene Nijemce kazati da su još uvijek jedna „neurotična nacija“. „Ideologija multikulturalizma, a ne ideja kulturološke raznolikosti, je dospjela u slijepu ulicu“, ustvrdio je i u naslovu jednoga svog novijeg eseja Bassam Tibi, pokušavši objasniti razliku između “multikulturalizma” i “kulturološkog pluralizma“. Po njemu, ideologija multikulturalizma dade se svesti na: a) utvrđivanje kulturoloških razlika, b) priznanje kulturoloških razlika, c) iz tih razlika izvedenih kulturoloških temeljnih prava, pri čemu problem nastaje ako se “određenju žene putem Šerijata” prizna status “kulturološkoga temeljnog prava”. I “kulturološki pluralizam” se zalaže kao i “multikulturalizam” za “kulturološku raznolikost”, ali “kulturološki pluralizam asocira ovu raznolikost s minimalnim zahtjevom glede uvažavanja univerzalnosti društvenih vrijednosti. Ovaj koncept polazi od toga da su raznolikost i međusobni suodnos kultura mogući samo putem obvezujućeg ujedinjenja glede univerzalnih temeljnih vrijednosti. Ne može se dopustiti “kulturološko temeljno pravo” koje vjernicima dozvoljava prakticiranje određene religije, a da se druge označava “nevjernicima”. Po njegovom razumijevanju, morali bi se 164

pripadnici “civilnog društva” u javnom diskursu o poželjnoj formi kulturološke raznolikosti u njemačkom društvu založiti za “kulturnopluralističku, a ne za kulturno-relativističku raznolikost”. Kao stranac koji ovu zemlju upoznaje iz neposredne blizine, već 44 godine osjećam za Njemačku istovremeno i sklonost i odbijanje, konstatirao je oporo Tibi, ono što mene veže uz Njemačku je, također, i ovdje vidljiva europska, a ne njemačka “vodeća kultura”. Ali, iz razloga što je “migraciona debata” u ovoj zemlji zatrovana nerazumijevanjem pojma “vodeća kultura”, dijelom i svjesno instrumentalizirana, odlučio sam se ne govoriti više ni o “europskoj vodećoj kulturi”, nego o “europskoj vrijednosnoj orijentaciji”. Kao pripadnik otvorenog drustva – i, prirodno, iz egzistencijalnih razloga – zalažem se za doseljavanje, dalje argumentira Tibi, a kao demokratsko-sekularni musliman po uvjerenju i osjećanju naglašavam istodobno da se naše društvo mora braniti protiv svih formi fundamentalizma, dakle i protiv njegove islamističke forme – islamizma. Zato je neizbježno u neku formu kućnog reda povezati kulturološku raznolikost s civilnodruštvenim temeljnim vrijednostima. Upravo to odgovara ovdje obrazloženom modelu kulturnog pluralizma. Problem je u Njemačkoj u vezi s migracijama i u izboru omiljenih vrijednosti s kojima se argumentira u korist ili protiv doseljavanja, oni su nerijetko izraz prošlih vremena i političkih koncepata. Iz te zamke se Problem je u Njemačkoj u vezi s migracijama i u izboru omiljenih vrijednosti, s kojima se argumentira u korist ili protiv doseljavanja, oni su nerijetko izraz prošlih vremena i političkih koncepata. Iz te zamke se ne može izaći, bez toga da se čine napori koji vode “demokratskoj Europi zajedničke vrijednosne samosvijesti”, kako bi se s drugim kulturama i civilizacijama moglo raspraviti i s njima se razmijeniti. Po Tibijevom uvjerenju, ideja “multikulturnog društva” se mora braniti, posebice ako se radi o neprijateljskim namjerama prema strancima, pri čemu se politika mora postarati za optimalno etabliranje kulturološke raznolikosti, koja neće ugrožavati temeljne vrijednosti useljeničkih društava, nego im omogućiti razmjenu i obogaćivanje s drugim kulturama u obzorju europskih vrijednosti. 165

„Od mojega židovskog učitelja Maxa Horkheimera sam se naučio ljubavi prema Europi prosvjetiteljstva, koju je on opisao ‚otokom slobode u moru nasilnih vladavina’ ”, poručio je Tibi, i ne želim vidjeti kako islamisti njihovo razumijevanje prava (Schari’a) uvode umjesto Ustava, uz pozivanje na njihovo temeljno kulturološko pravo. I ovim je dr. Tibi progovorio o fenomenu “inter-kulturalizma”, kojeg nije moguće razumijeti unutar starih koncepata, nego samo u kontekstu onoga novoga što se stvara unutar EU, pa i u njezinoj teškoj, tzv. postsekularističkoj fazi ... V U post-modernističkom vremenu u kojemu živimo se i u visokorazvijenim zapadnim društvima ne radi o drugomu nego o nužnosti obrane prosvjetiteljske ideje sekularizma i političke moderne pod naletima razne vrste fundamentalizama, političkog i religijskog tipa, kako „islamističkog“ tako i „kršćanskog“, o čijem postojanju se moralo više znati da se htjelo znati i prije recentne norveške tragedije ili „ustanka“ marginalnih useljeničkih skupina u Velikoj Britaniji. Pri tomu se ne smije zaboraviti da su stroge uvjetovanosti političkog ponašanja religijskim pripadnostima popustile, takorekući, tek jučer i u zapadnoj Europi, masovnije tek nakon Drugoga svjetskog rata, a da su u ostatku svijeta ostale velike. U zapadnim društvima se zapravo već stoljećima vodi važna bitka upravo s čuvarima „vjerskih pečata“ i sve što je postignuto u ovom dijelu svijeta je u osnovi rezultat otklona spram ranijih obrazaca vjerskog i političkog suodnosa. Dakle, tek odnedavno su i zapadnoeuropski građani počeli imati sve manju potrebu za uporištem svojega političkog ponašanja u tradicionalnim religijskim obrascima i njihovom poimanju politike. Religija je postajala sve više osobna stvar i slobodan izbor sve samosvjesnijih građana. I dok se kroz dugu srednjovjekovnu povijest upravo u religijama ogledala bit svih kultura, upravo su sekularizacija (i laicizacija) porodile u novijoj zapadnoeuropskoj i sjevernoameričkoj povijesti razdvajajući model političkog ponašanja od ljudskog vjerujem, što je činilo dobro i politici i vjeri. Što je, i je li nečega dobroga donijelo postsekularističko vrijeme, tek će se vidjeti. Smije se, pak, kazati kako se u onim kulturama u 166

kojima se sa sekularističkim procesima nije bilo ni započelo, ne može govoriti o postsekularizmu i političkoj moderni, nego samo o nekoj od podvrsta vjerskih i političkih fundamentalizama. U procesima samoooslobođenja od religijsko uvjetovanih političkih obrazaca pronašao se, dakle, prvo prostor za sekularizaciju (i laicizam), pa potom i post-sekularizam, pod kojim se misli na povratak utjecaja religija na društveni život. Ali ne i na dovođenje u pitanje temeljnih tekovina političke moderne kakvo je odvajanje svjetovne i duhovne vlasti, državnih i crkvenih poslova. Postsekularizam nije, dakle, označio smrt sekularizma, nego potrebu promišljanja na novi način kompleksa pitanja, vezanih za mjesto religije u društvu i njezin suodnos s politikom. U zapadnim društvima biva se, dakle, u liberalnijim krugovima svjesno kako se zbog teškoća s integracijom useljenika ne smije odustati niti od ideje kozmopolitizma niti od sekularizma, kao bitnih sastavnica političke moderne, ma koliko se upravo to čini poželjnim objektom žudnje „fundamentalista“ na desnom spektru, čiji je bolesni izraz upravo onaj norveški masovni ubojica. I kozmopolitske liberalne ideje su, međutim, u vremenima neoliberalno determinirane globalizacije doživjele iskrivljenja, pa ih je potrebno iznova prevrednovati, kako se ne bi olako odustalo od njihove biti. Kada bi se, primjerice, Zapadna Europa isuviše olako definirala ponovno „kršćanskom“, što se čini zamamnim i nekim vrlo obrazovanim i mudrim ljudima, kakav je nesumnjivo i Benedikt XVI., umjesto da se s pravom poziva i na svoje kršćanske korijene, počela bi nalikovati prevladanim povijesno-političkim konceptima tipa Rimskog ili Franačkog carstva (jedan Bog i jedan car, jedno carstvo i jedna religija), ili bi bila neka nova Pax Romana. U svakom slučaju, povratak na koncept nacije-države u njezinoj staroj ili čistoj formi vodio bi iznevjeravanju ideje multikulturalizma i sekularizma, što bi bilo poraznije po EU i od aktualne krize eura i dužničke krize. Zapitajmo se, ne kriju li se, možda, upravo u kompliciranoj EU-političko-kulturološko-ekonomskoj radionici u formi nove političke kulture odgovori i na pitanja o prerano proglašenoj smrti multikulturalizma? Nije li potrebno, habermasovski kazano, i u „postkolonijalnim društvima doseljenika“ na trans-nacionalno transformacijski, kozmoplitski način, misliti „tri i“ - i migracije i 167

integracije i islam? Nije li u konačno došlo vrijeme da se - umjesto ideološkog i diskriminacijskog „multi-kulti“ - osmisli inter-kulti koncept trans-nacionalnih kulturoloških pluralizacija i socijalizacija, u čijoj je osnovi međusobno prožimanje sve međuovisnijih kultura, religija i svjetova? Pri tomu se ne radi ni o kakvoj novoj utopiji, nego o anti-utopiji, ukoliko se želi živjeti u miru... Vidiportal.ba, 29. listopada 2011.

168

6. Što nas u BiH uči 50. obljetnica „Zida“ kojeg više nema? Boravio sam ovog ljeta u SR Njemačkoj, upravo kada su se u Berlinu i duž nekadašnje unutarnje „njemačke-njemačke granice“ održavale brojne manifestacije povodom okrugle obljetnice početka gradnje Berlinskog zida (13.08.1961. – 13.08.2011.). Zida, dakako, više nema, izuzev za radoznale turističke objektive i u Muzeju, njemu, hladnoratovskom simbolu, posvećenom. Podsjeća se, ipak, i dalje vrlo smisleno na besmisao njegova postojanja. O Zidu su, dakako, već ispisane brojne knjige i još brojnije reportaže. I osobno sam tijekom dvodecenijskog boravka u Njemačkoj bilježio u brojnim ispisima kurtoazije i činjenice, uvijek s namjerom isprovocirati priču o našim bezmilosnim i besmislenim „zidovima“, uključivo ili upravo onim u glavama ljudi, uhvaćenih u logiku i matricu beskrajnih dioba. O „padu Zida“ sam ispisao, dakle, na desetine priča, ali sve do sada nisam stigao napisati priču o njegovoj gradnji, početku i okolnostima te gradnje. Eto, povodom „50. obljetnice gradnje Zida“ („50. Jahrestag des Mauerbaus“), ukazala mi se konačno prigoda da uz pomoć činjenica i kompetentnih ljudi poput „državnog ministra za kulturu“ (Kulturstaatsminister) ispričam ovu priču o „gradnji Zida“, možda poučniju od priča o „padu Zida“ i „željezne zavjese“? I Državni ministar za kulturu Bernd Neumann je na specijalnoj konferenciji u Berlinu, neposredno uoči 13. kolovoza 2011. g., iz mnoštva manifestacija kojima se obilježila „50. obljetnica gradnje Zida“ izdvojio jednu u berlinskoj „Palači suza“ (“Tränenpalast”), jer je u njoj otvorena izložba: „Granična iskustva. Svakodnevnica njemačke podjele“ (“GrenzErfahrungen. Alltag der deutschen Teilung”). Nije ministar Neumann zaboravio spomenuti, dakako, kako će se i u „Kući povijesti SR Njemačke“ (Haus der Geschichte der Bundesrepublik Deutschland) progovoriti kompleksnije i o žrtvama i zločinima „SED diktature“, tako se u BRD-u oduvijek govorilo o DDR-u, pa i danas. U Berlinu su ovom prigodom organizirane i izložbe posvećene tzv. izbjegličkom pokretu iz DDR-a. U jednoj od njih, u spomen instituciji 169

- prihvatnom izbjegličkom logoru Berlin Marienfelde, sastavnom dijelu “Zaklade Berlinski zid” (Stiftung Berliner Mauer), podsjetilo se na četiri milijuna ljudi koji su između 1949. i 1989. godine napustili DDR u pravcu BRD-a, dakle SR Njemačke. Pri tomu je njih 1,35 milijuna prošlo baš kroz prihvatni logor Berlin-Marienfelde. Izvanredna izložba „Izčezli i zaboravljeni – izbjeglički logori u Zapadnom Berlinu“ (Verschwunden und vergessen - Flüchtlingslager in West-Berlin) traje sve do kraja ove godine. U Njemačkom povijesnom muzeju su već od svibnja bile izložene fotografije Thomasa Hoepkera i Daniel Biskupa, pod nazivom „Über Leben“, koje govore i o Zidu i o drugim podjelama u Europi poslije Drugoga svjetskog rata sve do „pada komunizma“. Središnja proslava neobičnog jubileja, spomena na Zid kojeg više nema, održana je, dakako, točno 13. kolovoza u instituciji koja čuva uspomenu na Berlinski zid („Gedenkstätte Berliner Mauer“). Duž nekadašnje unutar-berlinske granice na Bernauer Strasse izloženi su bili i dokumenti i fotografije koje govore o povijesti gradnje Zida, o podjeli Njemačke, o bivšem istočno-zapadnom konfliktu… Važnim mi se čini izdvojiti, također, kako se državni ministar Neumann pozvao na istraživački rad „Smrtonosne žrtve na Berlinskom zidu“ (“Todesopfer an der Berliner Mauer”), u kojem su obrađene biografije ubijenih „na Zidu“, a samo ih je u Berlinu bilo 136, dakle onih ljudi čiji je san o slobodi skončao na brutalan način na ovom spomeniku hladnoratovskim suludostima i ideološkim konfrontacijama i iluzijama. Još upečatljivijim od toga mi se učinila poruka državnog ministra Neumanna: „Sjećanje na Zid je, prirodno, neodvojivo povezano s 09. studenim 1989. godine – s padom ovog po ljude ponižavajućeg monstruma. Ovaj dan pripada najljepšim i najradosnijim u njemačkoj i europskoj povijesti. Kraj hladnog rata, kao i ponovno ujedinjenje Njemačke bili su s time programirani. Mjesta kao ova na Bernauer Strasse svjedoče kako su mir i sloboda najviša dobra, koja se uvijek iznova moraju izboriti. I upozoravaju: tko ne zna cijeniti prednosti slobodnog društva, tko ne umije razlikovati totalitarne sustave od demokracija, podložan je i novim iskušenjima...“ II Točno prije 50 godina, 13. kolovoza 1961. godine, donijelo je tadašnje mudro DDR-vodstvo odluku o zatvaranju tzv. sektorske granice 170

usred Berlina. Dakako, prije toga je u Moskvi kazano tadašnjem predsjedniku istočno-njemačke države i Socijalističke jedinstvene partije (SED), Walteru Ulbrichtu, da tako što učini. Berlin je u to vrijeme bio podijeljen na četiri okupacijske zone, ali se u čvrstu granicu uobličila samo podjela između zapadnog i istočnog dijela grada, jer su zapadne dijelove držali Amerikanci, Britanci i Francuzi, a istočne dijelove „Sovjeti“. Totalni njemački poraz u Drugome svjetskom ratu i razbuktali hladni rat su podrazumijevali nepostojanje političkog subjektiviteta po sigurnosnim pitanjima ni u Bonnu ni u Istočnom Berlinu, nego svrstavanje uz Washington ili Moskvu, NATO i Varšavski pakt. Ovim činom se zapriječio „posljednji otvoreni put za bijeg na Zapad“, kazao je 50 godina poslije državni ministar Neumann, „pa je za mnoge ljude u Istočnoj Njemačkoj tog 13. kolovoza umrla posljednja nada u život na slobodi“. Do tada je, prema njegovim riječima, “već preko tri milijuna ljudi okrenulo leđa tom socijalističkom dijelu njemačke države“. Iako je još 15. lipnja 1961. godine Walter Ulbricht izjavio kako „nitko nema namjeru uspostaviti Zid“ (“Niemand hat die Absicht, eine Mauer zu errichten!”), uradio je, dakle, samo dva mjeseca kasnije upravo to. S time je ušao u povijest kao jedan od najvećih lažova, pisali su u kolovozu o.g. njemački mediji, objavljujući Tagesspiegelov faksimil te Ulbrichtove izjave. DDR-vodstvo se odlučilo za „Mauerbau“, kaže se u znalački urađenoj analizi i na službenom portalu njemačke vlade, jer je svakog mjeseca iz DDR-a bježalo na Zapad, u prvom redu preko otvorene granice u Berlinu, više od tisuću ljudi, među njima mahom stručni, visokokvalificirani i akademski obrazovani ljudi. U to vrijeme je, naime, iz Istočnog Berlina svakim danom na posao išlo 50.000 ljudi u Zapadni Berlin, a vrijednost D-MARK je bila četiri puta viša od DDR-Mark, pa se ljude u DDR-u nije moglo uvjeriti ideološkim floskulama u „komunistički raj“, odnosno bolji život na Istoku od onog na Zapadu. Walter Ulbricht je, dakle, formalno donio odluku o početku gradnje Zida, koja je u biti značila podjelu Berlina u sljedećih 28 godina. Na prvi pogled, ova je odluka bila u suprotnosti s planovima sovjetskog vođe Nikite Hruščova, koji je već 1958. godine zahtijevao da se zapadne sile kompletno povuku iz zapadnog dijela Berlina. Inače, prijetio je temperamentni Hruščov, SSSR će zaključiti separatan ugovor s DDR-om i prenijeti tzv. kontrolna prava nad cijelim Berlinom 171

na DDR-vladu. To bi, dakako, značilo narušavanje dogovora sa “saveznicima”, ali radilo se o velikom blefu, na koji su se oglušili i Amerikanci i Britanci i Francuzi. Hruščov je ove prijetnje ponovio i 04. lipnja 1961. godine u Beču, ali ih je američki predsjednik John F. Kennedy ignorirao. Cijeli Berlin leži na teritoriju DDR-a, tvrdio je u bečkim razgovorima Hruščov, ali tako nije bilo regulirano, jer su i tri zapadne pobjedničke sile imale, kao i Sovjeti, „odgovornost za čitav Berlin“, što će deset godina kasnije biti i potvrđeno u čuvenom „Berlinskom ugovoru“. I tako, nakon što se „saveznici“ nisu dali pokolebati, dobio je Walter Ulbricht 03. kolovoza 1961. godine dozvolu iz Moskve da zatvori granicu između Istočnog i Zapadnog Berlina. Deset dana poslije, Ulbricht je započeo i sa „zemljanim radovima“, zapravo zidarskim, zazidavši zapadni dio Berlina i kroz grad i okolo grada, napravivši od njega otok. Potom će isto to uraditi i duž tisućukilometarske unutar „njemačko-njemačke granice“, od koje je i napravljena „željezna zavjesa“ između kapitalističkog i socijalističkog svijeta, granica između „Dobra i Zla“, kako se tvrdilo na Zapadu. Ona se protezala, dakako, i od Sjevernog pola duž Skandinavije i Njemačke i drugih dijelova Europe na druge kontinente... Samo 12 godina nakon osnivanja DDR-a, precizirao je 50 godina kasnije državni ministar Neumann, DDR je gradnjom Zida priznao da je izgubio utrku i sa Zapadnim Berlinom i SR Njemačkom. Ministar Neumann je i doslovce rekao, kako se „SED-diktatura“ očitovala upravo gradnjom Zida i politički i moralno kakvom je bila. To se, doista, može prihvatiti kao relevantna ocjena. Ostaju činjenice, naime, da su Ulbrichtovi i Honeckerovi „komunisti“ bili de facto veći staljinisti i od samog Staljina, da su ‘skalamerija’ od Berlinskog zida i „unutar-njemačka granica“ izdržali do 1989. odnosno 1990. Godine, samo zahvaljujući tomu što je DDR-bio velika prisluškaonica, „kazamat“. III Prije ravno 50 godina, dakle, u noći između subote i nedjelje, s 12. na 13. kolovoz 1961. godine počeli su provizorni građevinski radovi na podjeli Berlina, u pratnji DDR-ove vojske i policije. Prvo su radnici razvlačili bodljikavu žicu, pa su potom počeli podizati kaldrmu na 172

ulicama, tamo gdje je trebalo, jer ponegdje su već stambeni blokovi bili „granica“, pa bi poneki stanari skakali kroz prozore čim su shvatili da ostaju u istočnom dijelu Berlina. Većina građana nije, međutim, odmah shvatila o čemu se tu radi, pa će ostati u svojevrsnom zatvoru sljedećih 28 godina. Dakako, kada netko potječe iz podijeljene Zemlje i podijeljenog Mostara, preporučljivo mu je ne moralizirati previše. Otuda i slijedi puka faktografija u vezi s Berlinskim zidom, i ne samo s njim, jer nije Zid samo podijelio Grad na dvoje, nego je i opasao Zapadni Berlin, pa je taj dio Berlina postao „zapadnonjemačkim otokom“ u DDR-u, i unutar „sovjetskog carstva“. Uostalom, zbog toga su ga potom zapadne sile i pretvorile u „kapitalistički izlog“ i „hladnoratovski centar Svijeta“. Dana 31. srpnja 1990. godine, govore posljednje pouzdane statistike, dužina zida oko Zapadnog Berlina bila je 155 kilometara, a sama granica između Istočnog i Zapadnog Berlina 43,1 kilometar; granica između Zapadnog Berlina i DDR-a 111,9 kilometara, dok je unutarberlinska granica duž nastanjenih dijelova Grada bila 37 kilometara. „Berlinski zid“ bio je izgrađen od betonskih blokova visine 3,60 metara, u dužini od 106 kilometara, pojačan bodljikavom žicom u dužini od 66,5 kilometara i iskopanim rovovima u dužini od 105, 5 kilometara. Sve je to bilo popraćeno i s 127,5 km signalne mreže, poštanskim putom širokim od šest do sedam metara i u dužini od 123,3 km, što je dodatno osigurano i s 302 stražarska tornja i 20 bunkera.... Uslijedila je druga „berlinska kriza“. Svijet je kao i 1948. godine, u vrijeme „prve krize“, stajao na rubu katastrofe, do koje srećom nije došlo. Već 25. listopada 1961. godine uspostavljen je najčuveniji „prijelaz za strance“ (Ausländerübergang) na Svijetu, koji će u povijest ući kao „Checkpoint Charlie“, koji je omogućio prolaz pješacima, ako su imali dozvole, dakako budno nadziran i pod kontrolom američkih i sovjetskih vojnika i tenkova. I danas je, logično, turistička atrakcija... Nitko u početku nije vjerovao da će ovaj „antifašistički zaštitni zid“ (“antifaschistische Schutzwall”), kako su mu istočnonjemački staljinisti tepali, poživjeti 28 godina, kao što nitko poslije nije mogao predvidjeti da će „pasti sam od sebe“, kako se uistinu dogodilo 09. studenoga 1989. godine tijekom miroljubive revolucije u DDR-u. 173

Nažalost, oko 1.000 ljudi je moralo platiti životom san o slobodi u zapadnom dijelu Njemačke. Statistike govore i o cca. 71.000 registriranih neuspjelih prebjega, toliko je naime bilo osuđenih u bivšem DDR-u zbog pokušaja bijega na Zapad. Srećom, sve nepravde imaju svoj kraj. Iako je još na početku 1989. godine Erich Honecker tvrdio kako će Zid stajati na svom mjestu i za 50 i 100 godina, ova neljudska granica je poništena samo desetak mjeseci kasnije. Ostala je poučna priča kako je granice od betona i od bodljikave žice moguće nadvladati čežnjom za slobodom. Nažalost, nije moguće nadvladati granice u glavama ljudi ako ne umiju sanjati o slobodi, kakav je slučaj u Zemlji iz koje potječem ... IV Ostala bi mi ova prigodna priča nedovršena, kada ne bih u nju smjestio i sličicu kako je nekadašnja „željezna zavjesa“ postala danas u ujedinjenoj Njemačkoj „Zelenom stazom“ (Das grüne Band), duž i okolo koje pulsira biljni i životinjski svijet, ili mirno i ležerno šetaju turisti, uživajući u prekrasnom, jedinstvenom biotopu. „Das Grüne Band“ je danas ne samo svojevrsni refugium, odnosno utočiste za rijetke biljke i životinje, floru i faunu, jednom riječju- šumski raj na Zemlji, nego i ime za ekološku udrugu i općenjemački projekt zaštite ovoga jedinstvenog biotopa na Svijetu. U stvari se kao u bajci bivša unutarnja „njemačko-njemačka granica“, duga cijela 1.393 kilometra, pretvorila u „Liniju života“ (Lebenslinie), kako bi moglo srasti i dalje zajedno rasti ono što pripada zajedno. Tako je nekako i poželio da bude bivši berlinski gradonačelnik Willy Brandt, 09. studenog 1989. godine, u trenutku „pada Zida“. Bio je to isti onaj čovjek koji je bespomoćno promatrao kao gradonačelnik Zapadnog Berlina 13. kolovoza 1961. godine Ulbrichtove suludosti. Ta Brandtova rečenica je u međuvremenu postala opće mjesto u bilo kojoj priči o „Berlinskom zidu“, pa je i navodimo: „Neka sada sraste ono što pripada jedno drugomu“. (“Jetzt wächst zusammen, was zusammen gehört.”). Mogu samo beskrajno naivno, na brantovski način i na sav glas zavapiti - neka i u Bosni i Hercegovini sraste ono što pripada jedno drugomu… Vidiportal.ba, 05. studenoga 2011. 174

7. Škola euroatlantizma u Baru 2011. Humanističke studije iz Podgorice u suradnji s općinom Bar i Ministarstvom obrane Crne Gore organizirale su, u vremenu od 07. do 11. studenog o.g., treću sesiju Škole euroatlantizma na temu „Globalizacija i NATO“. Već na prethodne dvije sesije sudjelovali su i studenti politologije s Filozofskog fakulteta, mojega matičnog fakulteta u Mostaru, a ja sam ove godine bio po drugi put u ulozi predavača i vođe puta mini-hercegovačke ekspedicije (doktorantkinja Martina Planinić i trojica dobrih studenata treće godine politologije – Josip Mikulić, Ivan Kraljević i Goran Kutle). Predavači i panelisti su bili iz SAD, Regije i Crne Gore (prof.dr Radovan Vukadinović, utemeljitelj i voditelj ove škole, profesori dr. Lidija ČehulićVukadinović i dr. Radule Knežević sa Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. Đorđe Borozan, dekan Humanističkih studija, prof. dr. Dragan K. Vukčević, dekan Pravnog fakulteta, drage mlade kolegice doc. dr. Olivera Injac i ass. mr. Nikoleta Tomović s Univerziteta Donja Gorica (UDG) u Podgorici, Amerikanka crnogorskog podrijetla dr. Sharyl Cross, profesorica sigurnosnih studija na George Marshall Centre u Garmisch-Partenkirchenu, profesori dr. Nikola Samardžić i dr. Andreja Savić s Univerziteta u Beogradu, itd. Tzv. multiplikatori, to jest polaznici su bili od kojekuda, od Vardara pa do Mostara, a među njima je bilo i diplomata i studenata ili mladih doktoranata iz Mostara i Beograda, Skoplja, Podgorice i Tirane. „Multiplikatori“ će koliko sutra stečena znanja „multiplicirati“ u sredinama u kojima žive i rade, a ovdje su se srećom umjeli družiti i do „sitnih sati“ ili skoknuti na izlet do Skadarskog jezera. Tako nastaju „nova partnerstva“, relaksirana i lijepa, umije kazati profesor Vukadinović … Prošle sam godine u Baru govorio o neizvjesnom putu BiH u EU i NATO (objavljeno i u zborniku broj 2 UDG-ijeve serije), a ove mi je godine pripala čast govoriti na Školi euroatlantizma na temu tobožnjeg kraja multikulturalizma na Zapadu, odnosno nastanku paralelnih društava u postjugoslavenskim zemljama. Čitateljima je već poznato što mislim o oduševljenju kod nas neopreznim izjavama Angele Merkel i Davida Camerona o „smrti multikulturalizma“, pa neću ponavljati. Dodao bih samo da se o tomu na Zapadu govori već 20 godina, ali nekim čudom ta rasprava nije još stigla do nas, za što su zaslužni upravo oni koji su ubogo palanački likovali i ovoga ljeta zbog tobožnje „smrti multikulturalizma“, ne bi li nekako zabašurili 175

vlastitu bijedu ili bijedu balkanskih podijeljenih društava. Zato sam - pozvaviši se na kolegu sa Sveučilišta u Zagrebu, profesora Mesića (nije Stipe, nego Milan, ozbiljan znanstvenik) – prvo objasnio razliku između pojmova multikulturalnost i multikulturalizama. Pod „multikulturalnošću“ se, naime, misli pluralna danost skoro svih društava i zemalja u Svijetu u kojem egzistira circa 8.000 etnija, a pod „multikulturalizmom“ refleksija na tu (za)danost, u pravilu ideologijski utemeljena i nedovoljno promišljena. Odgovore na pitanje otkuda tolika sljepoća u našim političkim provincijama i palankama, kako je moguće biti u tolikoj diskrepanci s relevantnim mišljenjem i praksom već u prvom europskom susjedstvu, ponudio sam u tri bloka: a) što je, u stvari, relevantna znanstvena misao u Europi i Svijetu mislila pod „smrću multikulturalizma“ i nastankom „paralelnih društava“ i kako je moguće nadići fenomen neadekvatne refleksije i neuspjelih integracija; b) nije li u postjugoslavenskim zemljama skoro u potpunosti uništena multikulturalnost, a zbog čega se i likuje zbog „smrti multikulturalizma“; i c) možemo li bez euroatlantskog konteksta uopće izaći iz začaranog kruga poraznih, obrnutih tranzicija? I O onomu pod a sam već kazao što mislim u prethodnim esejima, a onom pod b govorio sam „multiplikatorima“ u Baru na osnovu mojih pripremljenih tekstova za raspravu na Odboru ANU BiH za sociologiju i okrugli stol u organizaciji časopisa Diskursi, održan 28. listopada u Sarajavu, na kojem su ravnopravno sudjelovali i uživali radost susretanja predstavnici bh. akademskih zajednica (Sarajeva i Istočnog Sarajeva, Tuzle, Mostara i Banjaluke), uz respektabilne goste iz inozemstva i prvog susjedstva. O tomu želim upoznati čitatelje odmah, a o onom pod c govorit ću na samom kraju ove priče. U Baru sam, dakle, podsjetio kako bi bilo vrlo smisleno „educirati edukatore“, što sam čuo početkom rujna ove godine na jednom seminaru održanom na Ilidži, a pod pokroviteljstvom Helsinškog komiteta Norveške i u suradnji sestrinskih odbora iz Srbije i BiH. Na dvodnevnom „sastanku partnera“ se razgovaralo o projektu „Gradimo mostove, a ne zidove“, koji podrazumijeva etabliranje kolegija „Interkulturalno razumjevanje i ljudska prava“ na nizu visokoškolskih institucija u Bosni i Hercegovini i u Srbiji. Program 176

ima lokalnu, regionalnu i međunarodnu perspektivu, kazalo se u pozivnom pismu za skup kojem sam nazočio kao „posmatrač“ u ime Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Ovo nije, dakako, puki pi-ar za jednu plemenitu ideju, nego ukazivanje na mogući put ili odgovor na jedan od najstrašnijih c r i m e n a u našim društvima i njihovim obrazovnim sustavima. Radi se o etnizaciji i posljedičnoj provincijalizaciji cjelokupnog školstva u postjugoslavenskim zemljama, u funkciji proizvodnje tzv. poželjnih narativa po volji i ukusu vladajućih političkih i duhovnih elita, što je u konačnici i dovelo do odumiranja filozofije i prakse multikulturalizma na ovim prostorima. Inače, glavni cilj projekta „Gradimo mostove, a ne zidove“ je „izgradnja kompetencija“ na visokoškolskim ustanovama koje bi omogućile da „obrazuju studente na način koji će doprinijeti razvoju demokratske kulture, temeljene na vrijednostima interkulturalnog razumjevanja i ljudskih prava,“ kako bi mogli „biti promotori ovih vrijednosti na svojim budućim radnim mjestima“. Nisu, dakle, slučajno u skoro svim postjugoslavenskim zemljama i danas na djelu prevladani metodi reguliranja međuetničkih konflikata ili sukoba, nego su to posve ciljno, jer ih održavaju u životu akademske, duhovne i političke elite koje ne zaslužuju to ime, upregnute u realizaciju koncepta ili modela nacije-države. Krajnji rezultat ove vrste eksperimenata je smrt multikulturalizma na našim prostorima, ma koliko se prstom upiralo na tobožnju smrt multikulturalizma u Zapadnom svijetu. U njemu se, međutim, uz brojne krize i porođajne bolove odvijaju trans-nacionalizacije i integracije koje su omogućile, čak, i re-vitalizaciju modela nacije-države u novom ambijentu. Naši dominantni politološko-pravni i politički narativi, nažalost, u pravilu ignoriraju ta iskustva. Ona usamljena manjina među nama koja pokušava ukazati na tu europsku alternativu, u pravilu je ciljno marginalizirana ne samo od otvorenih „neprijatelja otvorenog društva“ (Karl Popper), nego i onih kod nas koji su prividno njegovi „prvosvećenici“, a po metodama su, također, njegovi neprijatelji. Političko-pravno nasilje i nastanak „paralelnih društava“ kod nas su, dakle, u funkciji učvršćivanja ili nastanka nacija-država na sve užem i manjem zapadnobalkanskom prostoru, uključivši i BiH, pa se i nije u prilici dosegnuti logiku razvoja i funkcioniranja modernih društava. Općeprihvaćeno je, inače, da se nastanak nacije uvijek vezuje za neku vrstu nasilja, dok se nastanak multikulturalizma vezuje za pojam 177

i praksu modernih društava i sloboda. Riječ je u ovom momentu o europskoj političkoj kulturi u nastanku, koja se smije nazvati i kulturom „četiri slobode“ ili kulturom otvorenog društva i čije dosege (i ograničenja) možemo pratiti unutar Europske unije. Neprijeporno je, pak, da ona znači nijekanje starih obrazaca, zbog čega i jeste izložena raznim nasrtajima. Uvaženi lijevi intelektukualac Rob Riemen, osnivač i predsjednik Nexus Institute (i časopisa Nexus), vjerojatno vodećega „međunarodnog centra za intelektualne refleksije“, ogorčen je nespremnošću intelektualnih i političkih elita da ustanu u obranu ove političke kulture. Takva vrst indolencije je, uostalom, i omogućila notornom neofašisti Gertu Wildersu, prvom čovjeku „Partije slobode“, da kontrolira manjinsku nizozemsku vladu, a sutra možda bude i na njezinom čelu. U važnom eseju „Vječiti povratak fašizma“, Riemen je upozorio, ukoliko izostanu civilizacijski otpori ne isključuje se povratak fašizma i u Europi, ili u SAD, i to pod egidom lijeve ideje i ideje slobode. A to bi u suštini značilo povratak ideji države-nacije, krvi i tla, a napuštanje projekta mira i slobode što je bit europskih integracija. “Geert Wilders je fašist, i ako ga ubrzo ne zaustavimo u Nizozemskoj može izbiti nasilje kakvo smo već vidjeli na Balkanu,” upozorava Rob Riemen, pri čemu se nalazimo „u dubokoj civilizacijskoj krizi, krizi istinskih, duhovnih vrijednosti, a Wilders i njemu slični su logična posljedica nihilizma masovnog društva, za koje svi snosimo odgovornost“. Radi se, dakle, o odgovornosti korumpiranih elita koje njeguju duhovnu prazninu, u kojoj se fašizam opet može uzdići. Po Riemenu, mogući povratak fašizma su „omogućile političke stranke koje su se odrekle vlastitih vizija. Intelektualci koji njeguju lagodni nihilizam, sveučilišta koja ne zaslužuju to ime, pohlepa za novcem koju generira poslovni svijet te masovni mediji koji radije odražavaju ono što narod želi, nego da mu služe kao kritičko zrcalo“ (vidjeti, Vječiti povratak fašizma, TIM press, 2/2011., str. 56). Ovaj uvod je bio nužan, dakle, kako bi se postavilo pitanje: Je li stvarna „smrt multikulturalizma“ i ciljno formiranje „paralelnih društava“ u postjugosavenskim zemljama uzrokovano primarno time, što nas je u bližoj i daljnoj prošlosti politička moderna zaobilazila u velikom luku, što se imalo iskustvo samo s represivnim metodama razrješenja etničkih konflikata, što se u temeljnim pitanjima države, nacije, kulture, identiteta i jezika bavimo na posve anakroničan i autističan 178

način, što se nismo naučili rješavati osjetljiva pitanja bez gologa ili političko-pravnog nasilja, pa zbog toga mlako ili nikako branimo ideju pripadanja ujedinjenoj Europi? Po mojem razumijevanju, odgovor je na sva ova pitanja potvrdan. Zato se kod nas i ne razumije kako se formirani identiteti ne smiju dovoditi u pitanje, nego se moraju obogaćivati i usložnjavati. Dakle, morali bismo se naučiti ophoditi s identitetima, jednostavnim i složenim, a ne nijekati ih, ili zatirati. U krajnjem, u modernom dobu se i ne radi o drugom doli o pokušaju življenja alteriteta ili mnoštva identiteta, do čega se stiglo, ili stiže tek putom one političke kulture koja podrazumijeva priznavanje umjesto potiranja kulturoloških pluralnosti, upravljanje etničkom pluralnošću, a ne njezino eliminiranje. Ovim se putom i otvaraju mogućnosti jednakopravnosti i trajnijeg i pravednijeg rješenja međuetničkih problema. Ako, dakle, svjedočimo uopće o nečemu novomu u ljudskoj povijesti, to se ogleda primarno u tomu što se u post-modernim političkim društvima, za razliku od predpolitičkih, tribalističkih društava, odustaje od grube prisile u eliminiranju etničkih razlika. Možda se i po prvi puta u povijesti pokušava nenasilno upravljati međuetničkim razlikama? Anglosaksonski autorski dvojac John McGarry i Brendan O’Leary govore, primjerice o osam metoda upravljanja i eliminiranja međuetničkih razlika. U metode upravljanja etničkim razlikama ubrajaju se: hegemonistička kontrola; arbitraža (intervencija treće strane); kantonizacija ili federalizacija; te konsocijativizam ili sporazumna podjela moći. U metode tzv. eliminiranja etničkih razlika se ubrajaju: genocid; prisilno masovno preseljenje stanovništva; razdvajanje i odcjepljenje (samoodređenje); (prisilna) integracija ili asimilacija (Vidjeti, McGarry, John and O’Leary, Brendan, Introduction: The macro-political regulation of ethnic conflict, in: John. McGarry i Brendan. O’Leary (eds.): The Politics of Ethnic Regulation, London and New York: Routlege. 1993). I u temeljito urađenoj i korisnoj studiji Srđana Milašinovića i Želimira Kešetovića o rješavanju unutardržavnih međuetničkih konflikata s pravom je ukazano na razlike u pristupu u političkim i pred-političkim društvima: „Iz ugla sprečavanja i rešavanja konflikata značajno je pomenuti da se po pravilu etnički konflikti najlakše generišu između predpolitičkih i tribalističkih društava ili u društvima koja nisu dozrela do nivoa moderne parlamentarne demokratije. S druge strane etničko179

konfesionalni sukobi su najprisutniji tamo gde postoji takozvana ‘fingirana demokratija’ ili ‘demokratija niskog intenziteta’…“ (vidjeti, Mogućnosti rešavanja unutardržavnih konflikata, izvorni znanstveni rad 01/2009, str. 175). Već površni uvid potvrđuje ovo Milašinovićevo i Kešetovićovo pravilo, to jest pokazuje kako su se u postjugoslavenskim zemljama malo koristile metode upravljanja, a da su se isprobale uglavnom surove metode „eliminiranja etničkih razlika“, što i jeste dovelo do smrti multikulturalnih društava i nastanku „paralelnih društava“. Svijest o zajedničkoj prošlosti i bliskosti se i mogla zatrti samo tim putom. Poslije grubih metoda prisile u ratu uslijedile su suptilnije metode pokoravanja ili asimilacije u miru, primjerice putem tzv. jezičnog nacionalizama, to jest nametanja jezičnog i kulturološkog modela većine manjinama. Moralo bi se, dakle, učiti ponašati i djelati na posve opozitan način dosadašnjem u oblasti upravljanja međuetničkim konfliktima. I u ovom pogledu Milašinović i Kešetović mudro sugeriraju: „Iskustva vezana za procese rešavanja konflikata ukazuju na to da, u većini slučajeva neutralisanje konflikta ne sme da se razmatra kao jednostrano nametanje volje moćnijeg protivnika slabijem. Ako je rešenje nametnuto, bez obzira na to da li je nametanje izvršeno uz primenu sile ili samo pretnjom silom, ono ne opstaje dugo, konflikt će se ponoviti i eskalirati u nekom drugom obliku. Dovoljno je pomenuti veštačke granice u Africi, Aziji, bivšem SSSR, Evropi, a posebno na Balkanu, koje su proizvele međunacionalna trvenja, rat i probleme teritorijalnog razgraničenja naroda i etničkih zajednica.“ U praksi upravljanja etničkim konfliktima se, naravno, rijetko kada radilo ili radi o primjeni samo jedne od metoda, nego se radilo o kombinacijama metoda uz neizvjesne ishode. Nerijetko su, naime, konflikti samo prigušivani ili odlagani, ali ne i uspješno rješavani. Samo se, nažalost, s tolerancijom i strpljivom njegom kulturološke pluralnosti nije imalo i nema velikih iskustava. Pa, ipak, samo se ovim putom stiže do spoznaje o nužnosti respektiranja i kolektivnih, a ne samo individualnih prava pripadnika svih manjinskih etničkih zajednica. One među nama, koji se uzbuđuju već na samo spominjanje konsocijativnih modela, zamolio bih, dakle, da se zapitaju je li „konsocijativizam ili sporazumna podjela moći“, kako bi kazali John McGarry i Brendan O’Leary, nužno lošija metoda upravljanja etničkim razlikama od instrumenata upravljanja etničkim razlikama 180

kakvi su: hegemonistička kontrola, arbitraža ili kantonizacija ili federalizacija? O drugome je pri tomu riječ. U mjeri u kojoj su pojedinačna društva zakoračila u neistražene prostore političke moderne (post-modernu ostavimo ovdje po strani), utoliko bivaju i svjesnija kako se kulturološke različitosti ne smiju potirati. I obrnuto, u pred-političkim društvima se i dalje čvrsto vjeruje u tzv. metode gruboga eliminiranja etničkih razlika, ili pak metode majorizacije i prikrivene asimilacije, čime su daljnji konflikti programirani. I, izrijekom kazano, u post-jugoslavenskim zemljama ne orijentiramo se, nažalost, prema onima koji žive filozofiju i praksu „otvorenih društava“, koji iza sebe već imaju despotsko-autokratske modele vladavine koji produciraju „neprijateljske slike“ u Drugome, kako bi to kazao liberalni katolički teolog dr. Hans Küng, govoreći o „neprijateljskoj slici islama“, odnjegovanoj u nekoj huntingtonskoj kuhinji. Koliko li je samo među nama „malih huntingtona“, uvjerenih da je sve dozvoljeno što drugdje nije u obrani nadiđenih ideala kakvi su nacija i država, nacionalna država i nacionalna kultura, ili pak u potiranju etničkih razlika među nama? Protivu njihovih neznanja ili neukih namjera, protivu nasilnih potiranja naših minimalnih razlika, tih nježnih svjedočenja o našim bliskostima i nužnosti povratka jednih drugima, se mora ustati koliko danas, dok se može, kazao bi, vjerojatno Rob Riemen. II U BiH i u regiji jugoistoka Europe se, zapravo, ne umiju napraviti odlučujući iskoraci iz prapolitičkih, tribalističkih u politička društva, niti je takvo što moguće bez pomoći NATO-a i EU. Zato i približavanje EU podrazumijeva supstancijalne transformacije, a takvo što jeste jedina šanse za postjugoslavenske zemlje da izađu iz pred-političke povijesti, i konačno prestanu biti zemlje ili Regija „zarobljenog uma“ (Czeslaw Milosz). I dok NATO predstavlja u biti povoljni vanjski okvir i svojevrsna je zaštita od vlastitih suludosti (te su za nas opasnije), članstvo u Europskoj uniji podrazumijeva epohalnu promjenu vladajuće civilizacijske paradigme ne samo na zapadnobalkanskim prostorima. Nije slučajno berlinski profesor Hagen Schulze, autor knjige „Nacija i država u europskoj povijesti“ (Staat und Nation in der europäischen Geschichte. C.H. Beck, München ,1995.) ustvrdio kako je ozbiljna europska politička misao dugo tragala za nadilaženjem 181

„etno-rušilačkog principa“ u modelu nacije-države i da je odgovor našla upravo u trans-nacionalizacijskim nadilaženjima modela iz 19. stoljeća. U proteklih nešto više od pola stoljeća, koliko je prošlo od osnivačkih „Rimskih ugovora“ (1957/1958), EEZ, pa potom EZ odnosno EU je postala najsnažnije unutarnje tržište, mjereno bruto društvenim proizvodom, kao i vodeće svjetsko gospodarstvo. Postala je i vodeća civilna sila, mjereno kriterijem solidarnosti, pa i respektabilna politička sila, mada još uvijek ne govori „jednim glasom“ u vanjskosigurnosnoj politici, ali zadugo neće biti vojna sila. U Maastrichtu je prije skoro dvije decenije, doduše, porođena i EU kao gospodarskomonetarna i politička unija, ali se za ozbiljenje prve potom ozbiljno radilo, a za drugu vrlo malo. Aktualnu krizu EU i Eurozone imamo, dakle, i zbog toga što formiranje monetarno-gospodarske unije nije pratio odgovarajući proces pozajedničenja svih politika potrebnih za njezino funkcioniranje. Ekonomisti upiru prstom primjerice u nedostajuću jedinstvenu poresku politiku, koje nema bez „političke unije“, a politolozi i pravnici konstatiraju da se nije dovoljno radilo za „Sjedinjene europske države“. EU nije, doista, postala ni federacija ni konfederacija, nego je ostala „nešto između“, samo se stručni sporovi vode, je li to dobro ili loše po nju i projekt mira u ujedinjenoj Europi. U svakom slučaju, sve su članice imale višestruke koristi od EU koja se bazira na čvrstim ugovornim suodnosima i pravilima. Kontinuirano nadilazeći unutarnje krize, centripetalne i centrifugalne tendencije, EU je postala sui generis tvorevina, zasebni gospodarski, politički i pravni sustav, koji je doveo do nevjerojatno duboke isprepletenosti gospodarstava, pravne i političke kulture zemaljačlanica. Najvrijednije je u razvoju EU, zapravo, njezin pravnopolitički sustav, jer sadrži i nadnacionalne i međudržavne razine i načine suodlučivanja i dogovaranja. Zbog toga EU nije postala „nadnacionalna tvorevina“, kako se kod nas nerijetko površno piše i govori, nego alternativa povijesno-političkim tvorevinama kakva je nacionalna država. EU nije ni negacija nacionalne države, eo ipso, jer podrazumijeva njezinu revitalizaciju i djelovanje u funkciji harmoniziranja odnosa i pozajedničenja europskih politika. U osnovi EU funkcionira sukladno mješovitom modelu višerazinskog upravljanja koji se temelji na teoriji prenesenog ili djeljivog suvereniteta, izgradnji euro-regiona i principu supsidijariteta. U 182

konačnici, EU je postala onim što jeste temeljem filozofije i prakse „četiri slobode“ (kretanja ljudi i ideja, robe, kapitala i usluga). EU je, dakle, sve ono što zemlje zapadnog Balkana još nisu, a morale bi čim prije postati mira radi i u ovom dijelu svijeta. Naše je prokletstvo, ipak, primarno u tomu što je kod nas još uvijek u tijeku zakašnjela, pa stime i ogorčenija bitka za konstituiranje nacijadržava po uzoru na prevladane modele koji isključuju upravljanje etničkim konfliktima, a podrazumijevaju manipulaciju njima. Upravo zbog toga i Zemlja i Regija uzaludno vape za europskom političkom kulturom, dok politički vrhovi razumiju samo logiku nadmetanja, odnosno političko-pravno nasilje, koje je i dovelo do smrti multikulturalizma na našim prostorima. Posljedice su vidljive prostim okom. Umjesto političke kulture dijaloga i kompromisa su u protekla dva desetljeća „odnjegovana“ jednodimenzionalna javna mnijenja, koja podrazumijevaju sljedbenike i vjernike, a ne i misleće ljude. Zapravo, kulturološka i politička tranzicija nije uspjela, Zemlja i Regija su bile i ostale u raljama „zarobljenog uma“. Zbog toga se bez euroatlantskih integracija, posvajanju vrijednosnih orijentira i NATO-a i EU, tih u osnovi međusobno povezanih procesa nužne i zakašnjele modernizacije, ne može više ni napustiti ambijent prapolitičkih zajednica ili „paralelnih društava“, taj naš originalni tranzicijski, kontra-civilizacijski doprinos trans-nacionalnim socijalizacijama i integracijama u globaliziranom svijetu. Potrebno se, dakle, zaustaviti neposredno pred provalijom, propuntom, kazali bi u Hercegovini, pa potom oglednuti u očima svojih susjeda i kulturološki bliske subraće, te se tim putom vratiti ideji moguće Bosne i Hercegovine, i Regije, koja podrazumijeva duhovnu blikost među nama, uvažavanje i prožimanje, u krajnjem se otisnuti u budućnost pod EU i NATO kišobranom. Nas samih radi ... Vidiportal.ba, 12. studenoga 2011.

183

8. Kriza Europske unije i sudbina zemalja Zapadnog Balkana Vjerojatno zbog toga što poznajem povijest europske ideje i Europske unije, što sam skoro dvije decenije izbliza pratio zbivanja unutar EU, ovih sam dana manji pesimist od drugih, pa se usuđujem, čak, ustvrditi kako će EU iz aktualne krize („krize eura“ i „dužničke krize“) izaći ojačana, s Grčkom ili još nekom drugom zemljom u Eurozoni ili bez njih, svejedno. Iz brojnih sličnih kriza u svojoj povijesti je EU, naime, u pravilu izlazila smjelijim iskorakom k višim oblicima integracije. Uostalom, aktualnim temeljnim ugovorom (Lisabonski ugovor) reguliran je i sporazumni izlazak iz EU, sukladno načelima međunarodnog prava. Smije se pretpostaviti, dakle, Eurozona će kao jezgra gospodarsko-monetarne unije pronaći načine da nadvlada krizu, pa i po cijenu da od nje ostane samo „jezgra Europe“, ili da se EU dalje razvija „s dvije brzine“, o čemu je već pisao mudri Jürgen Habermas. U igri je, pak, isuviše toga da bi europski „let u nebo“ bio doveden u pitanje. Toga su, srećom, prosvijećeni Europljani svjesni. Mada sam i osobno zabrinut, nastojim ne podleći „eurozi“ i ne biti „euroskeptik“. Takvi su diljem svijeta došli na svoje, pa neki od njih tvrde da svatko tko poznaje EU mora biti protivu nje. E, nije tako, obrnuto je, količina euroskepticizma je upravo-proporcionalna s količinom neznanja o EU ili bojazni od promjena. Zbog toga znalci, profesori i znanstvenici ne smiju olako dovoditi Eurozonu i/ili EU u pitanje, kako to drugi čine iz puke lijenosti duha, obijesti ili privrženosti prevladanim političkim konceptima, nespojivim s europskim integracijama. Uostalom, Rob Riemen je i ovih dana kazao kako se ideja EU mora braniti dok je to moguće i primarno- zbog toga što je EU u osnovi pokušaj nadilaženja konflikata koje nužno producira model nacije-države. Zato i tvrdim da se upravo u regiji jugoistoka Europe ne bi smjelo zaboraviti kako bez perspektive zvane EU naše zakašnjele „nacijedržave“ ne bi više umjele prestati proizvoditi golo ili političkopravno nasilje, kako su to i činile u proteklih 20 godina. Uostalom, formiranje nacija-država po modelu 19. stoljeća, na sve užem i užem prostoru, podrazumijeva i metode eliminiranja etničkih razlika (genocid, premještanje stanovništva, samotcjepljenje, ili prisilne integracije i asimilacije), ma koliko one bile grube i nehumane, 184

tvrde John McGarry i Brendan O’Leary. Tek moderna politička društva uvažavaju slobodu, etničku i kulturološku pluralnost, pa prakticiraju umjesto eliminiranja - upravljanje etničkim razlikama. To se čini putem hegemonističke kontrole, arbitraže, kantonizacijom ili federalizacijom, sporazumnom podjelom moći ili konsocijacijom. Pri tomu su i metode upravljanja različitoga demokratskog naboja, a u pravilu se kod nas utoliko više ignoriraju ukoliko podrazumijevaju veću pluralnost i međusobno uvažavanje.

I Svim zapadnobalkanskim zemljama je u Izvješću Europske komisije od 12. listopada o.g. vrlo precizno i pošteno izmjeren njihov tranzicijski trud u procesu približavanja EU, te preporučeno što moraju dalje činiti. Izvješće će, posve sigurno, Europsko vijeće u cijelosti potvrditi 09. prosinca o.g. Temeljem Izvješća o Hrvatskoj se više u EU i ne govori kao o zemlji „zapadnog Balkana“, jer će postati 28. članica EU od 01. srpnja 2013. godine. Sada ova nezgrapna politička konstrukcija govori o postjugoslavenskim zemljama plus Albanija, ali i bez Slovenije i Hrvatske. Preostalo je, dakle, privođenje EU onih zemalja u Regiji koje još nisu izašle iz faze predpolitičkog razvoja i postale politička društva. Dijelom se iz čemerne slike u Izvješću EK izdvojila samo Crna Gora, pa će zato biti devetog prosinca o.g. nagrađena od strane Europskog vijeća datumom početka pregovora s EU. Republika Srbija će u prvom redu zbog ispunjenja obveza prema Den Haagu preskočiti 09. prosinca vrlo važnu prepreku i dobiti status kandidata (to se, treba priznati naknandno, nije dogodilo tada, nego tri mjeseca kasnije), ali ne i datum otpočinjanja pristupnih pregovora s EU. Tomu se i u Srbiji i u Regiji treba radovati, mada mnogi to ne čine, jer kretanje Srbije ka EU vodi i stupnjevitom razrješenju cjelokupne zapadnobalkanske drame, uključivo bh. tragedije. Ostaje problem što Srbija i dalje izvozi u Regiju samo „strah i maline“, kako je lucidno primijetila profesorica Janja Beč-Neumann, te što Njemačka i Nizozemska ne žele pripustiti Srbiju u EU, dok ne raspusti „paralelne strukture na Sjeveru Kosova“. Nažalost, u Srbiji nitko na vlasti ne smije javno priznati da je Kosovo već više puta izgubljeno, mada je ono međunarodno-pravno 185

gledano i dalje samo ono što je kazano Rezolucijom UN broj 1244. Naime, unatoč tomu što su Kosovo priznale i 22. zemlje EU, ono nije i neće skoro biti država u punom kapacitetu, članica UN, nego tek protektorat EU, pa mu je uzaludno i Ministarstvo za europske integracije kojeg je prebrzo formiralo. Albanija je u Izvješću dobila katastrofalno lošu ocjenu, kao i BiH, pa neće 09. prosinca dobiti status kandidata, za kojeg je već jednom uzaludno aplicirala. Takav status ima Republika Makedonije, ali se bespovratno zaplela u bezizlazje s poviješću. Nije moguće, dakle, očekivati početak pregovora s EU dok se ratuje s Grčkom, za sada srećom samo putem gigantskih spomenika Aleksandru i Filipu u Skopju i Prilepu. Pažljivi geopolitički analitičari ubrajaju, inače, Makedoniju u potencijalno opasnije krizno žarište i od Kosova i od Bosne i Hercegovine. I Tursku je nužno spomenuti, jer zajedno s Makedonijom i Islandom već ima status kandidata, a otpočela je i pregovore, otvorivši do sada 13 od 35 poglavlja. Ali, dok će Island, posve sigurno, biti 29. članica EU, za Tursku se ne može znati hoće li ikada. Vrlo je mogućno da će se Turska okrenuti samoj sebi, pa s EU njegovati „privilegirano partnerstvo“, kako im Nijemci odavno i predlažu. Ovdje se treba dodati, Bosna i Hercegovina mora dobro paziti da se ne nađe u turskoj situaciji, ili da joj Turska ne bi postala alternativom ili nadoknadom za nečlanstvo u EU. BiH je, dakako, dobila posve zasluženo najnegativniju ocjenu u Izvješću, jer nije ništa učinila na ispunjavanju preuzetih obveza. Ima samo slabašna nade da bi BiH mogla do 09. prosinca implementirati presudu Europskog suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić i Finci“, donijeti Zakon o državnoj pomoći i Zakon o popisu stanovništva, što su pretpostavke za podnošenje aplikacije za kandidaturu. Strogo uzevši, BiH je dovela u pitanje i već potpisani Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Jer, sve dok ne ispuni preuzete obveze, SSP ima status privremenosti ili prijelaznosti, pa bi se nečinjenjem mogao dovesti u pitanje i cjelokupni partnerski suodnos s EU, što bi bilo previše čak i od ovakvih bh. političkih elita. Nažalost, duboko zatrpane u demokraturske, anticivilizacijske tranzicije i ubogo palanački uvjerene u svoju čistotu i zloću drugih, kako bi kazao pokojni Radomir Konstantinović, zemlje u regiji jugoistoka Europe čekaju da ih netko kao Trnoružicu probudi 186

iz opijenosti prevladanim idejama i modelima. I, dok se kod nas događaju obrnute tranzicije, u EU se odigravaju svekolike transnacionalizacije i inter-kulturalizacije. Pa zbog toga što je takvo nešto ciljno protjerano s naših prostora, mi i nismo dio postmodernog EUsvijeta, u kojem je moguće živjeti i kulturu alteriteta i susrete kultura, prožimanja i obogaćivanja identiteta, mada to ni u EU ne ide bez muke, o čemu svjedoče njihova „paralelna društva“. Problemi u EU se moraju poznavati, ali se oni rješavaju bez nas. Mi moramo čim prije nadići našu tribalističku osamu. Sami to više i ne umijemo napraviti, pa bi nam se moralo i dalje pomagati da postanemo dijelom svijeta u kojem vrijede rules of law, a ljudi se ponašaju sukladno općeljudskim vrijednostima i racionalnim interesima. Prionimo za početak, dakle, i u BiH i u Regiji konstruiranju alternativnoga proeuropskog kulturološko-političkog narativa i okupimo se oko njega, kako bi u doglednoj budućnosti pomeli sa scene anakarone političke, financijske i kulturološke obrasce i njihove izdanke - korumpirane elite. U protivnom, ostat ćemo za svagda Regija, društva i zemlje „zarobljenog uma“, kazao bi Czesław Miłosz. Balkans.aljazeera.net, Vidiportal.ba, 19. studenoga 2011.

187

09. Kako su nastala „paralelna društva“ u post-jugoslavenskim zemljama? Fenomenima „multikulturalnosti“ i „multikulturalizma“ bavim se, iznuđeno, već duže vrijeme, jer mi je bilo vrlo suspektno silno oduševljenje kojim je u BiH i drugim post-jugoslavenskim zemljama dočekana izjava Angele Merkel (i Davida Camerona) o „smrti multikulturalizma“. Svim iole upućenima je moralo odmah biti jasno da ove izjave svjedoče o postojanju „paralelnih društava“ u zemljama zapadne Europe i implicite priznaju neuspjeh dosadašnjih integracijskih modela u zapadnim zemljama. Ali, izjavama Merkelove i Camerona se ne niječe „multikulturalnost“, ona je u njihovim zemljama priznata činjenica prvog reda, pa ako i sa zakašnjenjem. U nas se, dapače, ili niječe pluralnost ili prenaglašava svaka minijaturna zasebnost i ne želi se znati za trans-nacionalizacije, zbog čega i živimo u pred-političkim društvima koje nije dodirnula politička moderna, o post-moderni da se i ne govori. Kako bih izbjegao moguće nesporazume, u pravilu se u ovom kontekstu pozivam i na kolegu sa Sveučilišta u Zagrebu, profesora Milana Mesića, jer je znalački apostrofirao metodološki i sadržajno važnu distinkciju između pojmova multikulturalnost i multikulturalizam. Pod „multikulturalnošću“ se, dakle, misli pluralna danost (kulturološka, etnička, bilo koja) u pojedinoj zemlji ili u Svijetu u kojem egzistira od šest do osam tisuća etnija, a pod „multikulturalizmom“ u pravilu ideologijska i nedovoljno promišljena refleksija te (za)danosti. Upravo zbog toga uvaženi „euro-islamolog“, profesor Bassam Tibi i govori o smrti ideologije multikulturalizma i zalaže se inter-kulturalizam koji podrazumijeva respekt svih pluralnosti, kao i njihovo međusobno prožimanje, sukladno visokim standardima garantiranih temeljnih sloboda i ljudskih prava. O „multikulturalnosti“ i „multikulturalizmu“, o neuspjelim integracijama i posljedičnim „paralelnim društvima“ se, dakle, među upućenima u zapadnom svijetu govori pojačano već godinama i decenijama, ali su odjeci te važne rasprave tek pristigli do nas, da bi bili i interpretirani na pogrešan ili poguban način. S izuzetkom nekolicine nas bh. Profesora, nitko se nije ni trudio razumjeti sadržajne nijanse, kao da je svima odgovaralo negiranje kulturološke 188

pluralnosti, na jednoj, ili zatiranje te stvarnosti, na drugoj strani. Zato su među onima koji su proteklih dana i mjeseci ubogo palanački likovali, zbog tobožnje smrti multikulturalizma, pri čemu su mislili na „smrt multikulturalnosti“, i dominirale neosjetljive neznalice, oni koji bi vrlo rado prikrili bijedu vlastitog duha ili nedostatak građanske odvažnosti, ali i svekoliku bijedu balkanskih podijeljenih društava, jer su sudjelovali u njezinom nastanku. I Na okruglom stolu „Identitet, multikulturalizam i strah od drugoga“, održanog krajem listopada u Sarajevu u organizaciji časopisa Diskursi, demonstrirali su radost susretanja predstavnici brojnih bh. akademskih zajednica (Sarajeva i Istočnog Sarajeva, Tuzle, Mostara i Banjaluke), uz respektabilne goste iz inozemstva i prvog susjedstva, a nisu propustili vrlo upućeno govoriti na zadanu temu. U medijskom tretmanu najvažnijih pojmova na ovom skupu se, nažalost, nije dovoljno respektirao suptilan govor o važnim pojmovima, poput nacije i etnije, nacije i države, odnosno „nacije-države“, ili multikulturalnosti i multikulturalizma. Čak i u sveobuhvatnom i u osnovi dobrom izvješću s ovog skupa za Radio Slobodnu Europu (vidjeti, www.slobodnaueropa.org, Mirna Sadiković, Iskušenja multikulturalizma u BiH, od 01. 11.2011.) postoje nedorečenosti, ali je novinarki uglavnom uspjelo razlučiti važno od nevažnoga, zbog čega i izdvajamo ono što slijedi: „Ovdje se radi o tomu da je s radošću dočekana tvrdnja Prime Ministera Camerona i kancelarke Merkel kako je navodno došlo do smrti multikulturalizma na Zapadu, kako bi se prikrilo, u stvari, da je ovdje ubijen multikulturalizam i da su nastajala paralelna društva. U tom nastanku paralelnih društava od gotovine se napravila veresija, od elemenata suživota kojeg smo imali u pokojnoj Jugoslaviji u svim postjugoslavenskim zemljama nastala su paralelna društva, pri čemu su puno više nastradali svi koji su manjinci u većinskom okruženju, a pogotovu stvarni manjinci, dakle nacionalne manjine koje su dvostruko kažnjene. I to se htjelo. I u tome krivicu snose ne samo političuke nego duhovne, sveučilišne, univerzitetske ekipe koje reproduciraju poželjni govor i stvaraju poželjnu sliku. Zatim, krivci su religijske zajednice koje su se upustile u dosluh s politikama, što je 189

užasno škodilo i vjeri, a o politici, suživotu i multikulturalnom društvu da i ne govorimo. U svakom slučaju, nastala je smrt multikulturalizma u postjugoslavenskim zemljama“, smatra profesor Lasić. Sličnog razmišljanja je i profesor Nerzuk Ćurak, sa sarajevskog Univerziteta, koji kaže da se multikulturalnost sistematski uništavala u posljednje dvije decenije, što je rezultiralo činjenicom da je BiH danas „država koja postoji kroz svoje nepostojanje i ne postoji kroz svoje postojanje“: „Multikulturalizam je zbiljski prisutan i pozitivan kada se uopće na njega ne obraća pažnja. Vi znate koliko je u BiH ta ideja multikulturalizma isticana, naročito je isticana negdje pred početak rata, a da u posljednje vrijeme imamo situaciju kojoj je došlo do promjene paradigme razumijevanja multikulturalizma ,koji je nekada shvaćan upravo kao jedno mnoštvo različitosti, a sad se shvaća kao življenje jedne zajednice pored druge. Za mene to nije multikulturalizam. Za mene je to kraj života kao takvoga. Jer, ja bih rekao da mi živimo već 15 godina nešto što je teško nazvati životom“, ocjenjuje profesor Ćurak. Profesor Miodrag Živanović, sa banjalučkog Univerziteta, kaže da se u BiH zagovaraju dvije teze: „Prva teza je da postoji jedna jedinstvena kultura, jedan jedinstveni kulturni identitet koji bi se mogao zvati bh. identitet. A druga teza je da postoje odvojeni srpski, bošnjački i hrvatski kulturni identitet i da se oni međusobno ne dodiruju. Dakle, oni postoje u čistom obliku. Ja sam uvjeren da niti jedan od ovih teza ne dotiče realnost. Još uvijek nije profiliran bh. identitet, tako da je ili prerano ili nije još uvijek primjereno govoriti o tome ako gledamo stanje u našem društvu. A drugo, takođe smatram da ne postoje izolirane, međusobno odvojene tri kulture, tri kulturna kruga jer su to kulture koje su stoljećima ovdje, zapravo, međusobno povezane i one se prožimaju. To bi trebalo respektovati i onda vidjeti kako dalje graditi te pokidane niti naših života.” Dakle, u društvu koje je izgubilo svoj identitet, i to na najteži način - pojedinci danas tragaju za vlastitim. Ali to traganje za identitetom u postkonfliktnom društvu još uvijek je sa malo svijesti o tome da mržnja drugog nije ništa drugo nego mržnja sebe u drugom i da nema traganja za identitetom bez mirenja konflikta u sebi, kako kaže profesor na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu Želimir Vukašinović. „Tako da je moje ključno pitanje koje se onda tiče tih 190

ideologija pomirenja, za koje mi izgleda više nemamo ni alternativu - jer se postavlja pitanje s kime bi se trebao miriti onaj koji nije učestvovao u nasilju. To je jedno pitanje. I drugo pitanje jeste da li je naš konflikt sa drugim zaista konflikt sa stvarnim drugima ili konflikt sa našom idejom koju mi imamo. To je, u stvari, trauma jednog unutrašnjeg konflikta. I kad govorimo o pomirenju, mislim da ne govorimo samo o pomirenju sa tim društvenim drugim, nego mi govorimo o pomirenju sa sobom“, kaže profesor Vukašinović. U tom traganju za vlastitim identitetom građani u cijelom regionu okrenuli su se religiji, a mnogi autoritet danas traže u vjerskim liderima i vjerskim zajednicama, kaže profesorica Zorica Kuburić sa novosadskog Univerziteta i predsjednica Centra za empirijska istraživanja religije. „To je svetski proces, nije to samo kod nas. Mi nismo izolovani iz ovog sveta. Posle pada komunizma religija je postala značajan faktor identifikacije, identiteta - i ljudi se, naravno, vraćaju religiji. Revitalizacija religije je prisutna svugde i stoga se to desilo kao jedna vrsta retradicionalizacije društva“, navodi profesorica Kuburić. Profesor Lasić, govoreći o izgradnji nekoga novog modela društvenog identiteta u BiH, rješenje vidi u primjeni mješovitog modela kombinacije kultura u BiH: „Jedna od tih metoda upravljanja je i konsocijacija. Ali umjesto ove javašluk konsocijacije, mi trebamo mješoviti model, dakle odgovorne konsocijacije, korigirane, građanskih modela. Ali, nijedan čisti model ne može uspjeti u složenoj i podijeljenoj zemlji, nego strpljiva gradnja mješovitog modela koji će respektirati i nacionalno i građansko.“ Bilo mi je, dakako, čast biti uvodničarom u društvu s profesorima N. Ćurkom, M. Živanovićem, J. Husanović, Z. Kuburić, Ž. Vukašinovićem, uz moderaciju Zlatiborke Popov-Momčinović i Dine Abazovića. No, bilo je uočljivo da su skup ignorirali ideolozi pod krinkom znanstvenika ili akademskih radnika, tako brojni i žalosni u obrani neobranjivih političkih narativa. To su, dakle, oni koji se za tzv. poželjan ili prilagođen pravno-politološki narativ, u službi nadiđenih koncepata i ideologija, nagrađuju. A dok je to tako ni BiH, ni zemlje regije jugoistoka Europe se ne mogu pomjeriti u pravcu političke moderne. Profesor Radule Knežević tvrdi, uostalom, 191

da se do političke post-moderne ne može uopće stići bez političke moderne. A na sličan način govori i Jürgen Habermas o odnosu predsekularizma, sekularizma i postsekularizma. Ergo, mi koji živimo u regiji JIE modele prošlih stoljeća i tomu odgovarajućih koncepata nacije i države, kulture i znanosti, i jesmo tu gdje jesmo, jer su nas oni koji drže dominantne pozicije odlučili vratiti u pred-modernu, u pred-politička društva, u tribalizam, ma koliko Europa, posebice EU, plovili k „novoj paradigmi“. II Boljem razumijevanju dotaknutih složenih fenomena možda pomogne i zanimljivi insert s interpretacijom moje izjave za Oslobođenje s ovoga znanstvenog skupa. Ja sam, naime, u uvodnom slovu i u brojnim izjavama govorio o smrti multikulturalnosti kod nas, o tomu kako ne pripadamo, nažalost, svijetu političke moderne. Interes za mojim izlaganjem je bio pojačan činjenicom da je moj autorski prilog o tobožnjoj smrti multikulturalizma na Zapadu bio feljtoniziran u Oslobođenju od 18. do 26. rujna 2011. Pa, ipak, upravo se u izjavi za Oslobođenje potkrala „nedopustiva greška“, tako što je kompleksan pojam „nacije-države“ reduciran na „naciju“, pa sam „postao“ netko tko se zalaže za nasilno brisanje nacionalnih, tih minimalnih razlika među nama. Ćitatelji već znaju da moja životna i politička filozofija podrazumijeva nešto posve drugo - respekt svih kulturoloških zasebnosti, uključivo nacionalnih, ali i susret kultura i njihovo prožimanje. U Oslobođenju je, dakle, brisanjem samo jedne riječi u složenoj sintagmi ispalo da niječem postojanje bh. nacija, što je nonsens, ma koliko to uporno radili mnogi među nama, što iz neznanja što iz privrženosti prevladanim idejama i političkim konceptima. Najbolje je da moj indikativni demantij, objavljen u Oslobođenju dva dana poslije, navedem u cijelosti: „U mojoj, u osnovi korektno prenijetoj, izjavi za ‘Oslobođenje’ sa znanstvenog skupa ‘Identitet, multikulturalizam i strah od Drugoga, u organizaciji časopisa ‘Diskursi’ (vidjeti, D. Mocnaj, “Prevazići podjele”, Oslobođenje, 29.10.2011. zadnja strana, prvo izdanje), potkrala se nedopustiva greška, svejedno čija, pa je poznata politološka sintagma ‘nacija-država’ reducirana na “naciju”, čime je izgubljen ili promijenjen smisao cijelog iskaza. Mojom 192

izjavom se nisu, dakako, namjeravale zanijekati bh. nacije, nego upravo suprotno - potencirati svekoliko stvarno ili potencijalno multikulturološko šarenilo BiH. Ispravna bi rečenica, dakle, bila: ‘Mi u tome trenutno ne participiramo, jer pravljenje tri nacije-države na prostoru BiH podrazumijeva ili golo nasilje ili političko-pravno nasilje, a multikulturalizam podrazumijeva slobodu, uvažavanje i ogledanje u očima Drugog i Trećeg.’ Pravljenje tri nacije-države, pak, dok se u EU odigravaju mnogostruke trans-nacionalizacije i socijalizacije je kontraproduktivna, neracionalna, anakrona pojava. No, nitko razuman ne bi smio niti dovoditi u pitanje postojeće nacije, ukoliko dobro želi sebi i svojima, odnosno svojoj Zemlji. Sapienti sat. Dr.sc. Mile Lasić, Mostar“ (Vidjeti, Nedopustiva greška, Oslobođenje, 01. 11.2011.) III Sapienti sat iliti dovoljno razumnomu, tako glasi mudra i često citirana latinska poslovica, poštapalica, ali kod nas se ne uči ni iz daleke ni iz recentne povijesti, pa se ona ponavlja jednom kao tragedija, a drugi put kao farsa. Sada sam se prisjetio zaboravljenih lekcija iz marksizma, pa ću dodati kako u vremenima sloma neoliberalne ideologije ne bi bilo naodmet ponovno pročitati ponešto od autora poput Karla Marxa, primjerice na kritičan i respektabilan način kako je to uradio bavarski nadbiskup po imenu Rheinhard Marx u nagrađivanom djelu “Das Kapital“, s podnaslovom „Pledoaje za ljudskost“. (Predgovor za ovu važnu knjigu sam prije par godina hitno preveo za upućenu javnost u BiH i u Srbiji.) S obzirom da sam već pokazao o čemu se radi u priči- o tobožnjoj smrti multikulturalizma na Zapadu, ovdje bih barem dotakao ili pokušao objasniti kako je u svim postjugoslavenskim zemljama u protekle dvije decenije, ciljno poništena multikulturalnost, uz korišćenje vrlo grubih metoda eliminiranja etničkih razlika, toga omiljenog sporta naših naroda i narodnosti, čim predstavljaju većinu u nekom ambijentu. Ti i takvi prevladani metodi reguliranja međuetničkih konflikata su, dakako, bili i ostali u funkciji realizacije koncepta ili modela nacije-države, ma koliko bili nedostojanstveni, neracionalni, pa i suludi. (O tomu sam govorio, usput kazano, i u raspravi na Odboru za sociologiju ANU BiH, 16. studenoga 2011.) Prvo se, dakle, 193

u ovoj surovoj igri koristi golo nasilje, pa potom i političko-pravno nasilje u funkciji učvršćivanja ili nastanka nacija-država na sve užem i manjem zapadnobalkanskom prostoru, uključivši i BiH, što je u konačnici i dovelo do nastanka „paralelnih društava“ kod nas. Ovdje samo podsjećam da sam već govorio i o metodama eliminiranja etničkih razlika i o metodama upravljanja međuetničkim konfliktima. Zato ću ovaj put dodati da se u politološkoj teoriji, za političku praksu nastanka nacija uvijek vezuje neka vrst nasilja, dok se respekt multikulturalnosti vezuje za pojam i praksu modernih društava i sloboda. Zbog toga i ne bi bilo teško dokazati hipotezu kako je „smrt multikulturalizma“ i ciljno formiranje „paralelnih društava“ u postjugoslavenskim zemljama uzrokovano primarno time što nas je u bližoj i daljnoj prošlosti politička moderna zaobilazila u velikom luku, što se imalo iskustvo samo s represivnim metodama razrješenja etničkih konflikata, što se u temeljnim pitanjima države, nacije, kulture, identiteta i jezika bavimo na posve anakroničan i autističan način, što se nismo naučili rješavati osjetljiva pitanja bez gologa ili političko-pravnog nasilja, pa zbog toga mlako ili nikako branimo i ideju uljuđene BiH i njezinog pripadanja EU, odnosno ujedinjenoj Europi. Smjelo bi se, dakle, zaključiti, u mjeri u kojoj su pojedinačna društva zakoračila u neistražene prostore političke moderne, utoliko bivaju i svjesnija kako se kulturološke, etničke i nacionalne različitosti ne smiju potirati. I obrnuto, u pred-političkim društvima se i dalje čvrsto vjeruje u metode gruboga eliminiranja etničkih razlika, ili pak metode majorizacije i prikrivene asimilacije, čime su daljnji konflikti programirani. U proteklih 20 godina se multikulturalizam zatirao u svim postjugoslavenskim državama, i tako da su ponajveća žrtva bili gradovi i regije koje su se nekoć mogle podičiti s najvećom tolerancijom ili najvećim brojem sklopljenih međuetničkih brakova (Vukovar, Sarajevo, Tuzla, Mostar…). Prijatelji me uvjeravaju da se samo u Tuzli sačuvala i ova vrst multikulturološke supstance, što bi nas sve moralo radovati. U Mostaru, nekoć je bilo čak 18% tzv. miješanih brakova u ukupnoj masi novosklopljenih brakova, da bi se u ratu njihov udio spustio na nulu, a danas „popeo“ na 1,7% . Pobliže posmatrano, od osjećaja jednakopravnosti rastali su se već uoči rata oni dijelovi naroda koji su ostali živjeti izvan tzv. matičnih nacija-država, primjerice Srbi 194

u Hrvatskoj, ili Hrvati u Srbiji. Potom su nejednakopravni postali svi, uključivo konstitutivni narodi u BiH, ukoliko su se našli u okruženju bilo kojeg tzv. većinskog naroda. (Profesor Ugo Vlaisavljević zbog toga i govori o „konstitutivnim manjinama“!) Pobjedila je bolest samodovoljnosti, zluradosti i ignorancije, o kojima radije govorim nego o mržnji među narodima, ma koliko je i ona svjesno odnjegovana, ubijajući ljude u onima koji su mržnji podlegli. Kao da se svima učinilo da je rješenje njihovih problema u nacionalnim državama ili ghettoiziranim dijelovima tih država. Stvarni manjinci, dakle nacionalne manjine i „ostali“ su pri tomu dvostruko zakinuti, tu ne pomaže mnogo što se putem tzv. afirmativne akcije (pozitivne diskrimacije bilo koje zakinute skupine) omogućuje njihovo simbolično prisustvo u lokalnim zakonodavnim tijelima, ili zahvaljujući izbornom inžinjeringu i na višim razinama, ili što će putom implementacije presude Europskog suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić i Finci“ vjerojatno doći do kozmetičkih prepravaka u pravnoj konstrukciji u BiH, zemlji obrnute, abnormalne političke paradigme. U stvarnosti se radi o bezdušnom ili dvostrukom ignoriranju manjinaca i za ispravljanje ove političke nekulture trebaju desetljeća. IV Kao što je već rečeno, i u Bosni i Hercegovini i u cijeloj regiji jugoistoka Europe se neskriveno likovalo i još uvijek likuje zbog neopreznih i u biti površnih izjava njemačke kancelarke i britanskog premijera o „smrti multikulturalizma“. Jedni su to radili ili rade, jer im se učinilo da su konačno dobili potvrdu za svoje političke koncepte i opcije, u pravilu oslonjene na ideju nacije-države iz 19. stoljeća, a drugi kako bi se još jače pozivali na liberalno-građanske koncepte, koji su divni i krasni za zrela politička društva, dok u totalno podijeljenoj Zemlji i Regiji koja se sunovratila u svoju lošu prošlost, upravo jer nije umjela naći mjeru između nacionalnog i liberalno-građanskoga, većinskog i manjinskog, djeluju u najboljem slučaju kao plemenite utopije, ukoliko se iza njih ne skrivaju koncepcije majorizacije ili prisilnih asimilacija. Nasilnom disolucijom bivše Jugoslavije, ratnim sunovratom i kontratranzicijskim povratkom u prošlost nastala su, dakle, i u BiH i u regiji 195

jugoistoka Europe etnički podijeljena, u osnovi paralelna društva, u kojima je sačuvano vrlo malo vezivnog tkiva iz prošlosti. Tog tkiva je moralo biti putem razorodnih ljudskih veza, i međusobnog trpljenja, čak i u duboko predpolitičkoj, turskoj periodi Bosne i Hercegovine, ma koliko su etničko-religijske zajednice - sukladno millet sistemu – funkcionirale kao zasebni svjetovi. Austrougarski pokušaji političke modernizacije BiH bili su potom osuđeni na neuspjeh, jer su počivali na konceptu potiranja kulturološko-političkih zasebnosti. Ono što se zove „kalajevštinom“ ili „kalajisanjem Bosne“ nije, dakle, imalo šansu na uspjeh primarno iz razloga što su u tom momentu procesi formiranja „zakašnjelih nacija“ (Helmut Plessner) bili dovršeni, ili u punom jeku i u Bosni i Hercegovini. Prije 126 godina je, primjerice, fra Franjo Miličević objavio prvi broj „Glasa Hercegovca“, hrvatskog političko-informativnog lista u BiH. „Glas Hercegovca“, nekadašnji ‘Hercegovački bosiljak’, bio je izrijekom protiv Kallayevog uvođenja jedinstvene bosanske nacije. U jednom od brojeva „Glasa Hercegovca“, fra Miličević direktno poručuje Benjaminu Kallayu: “Mi štujemo ime Bosne i Bošnjaka kao pokrajinsko, ali kao narodnostno, jer ga poviest i tradicija zabacuju, odbacujemo...” Otuda i jesu danas ne samo problematične težnje k separatnim nacijama-državama u BiH, nego i anakronične ambicije za formiranje bosanske nacije i države, koja bi potirala ono što se ne smije potirati. Ovo nije popularno kazati, jer ste odmah diskvalificirani kao etnonacionalista, od onih koji siju štetne iluzije ove vrste o BiH. Uostalom, molim čitatelje neka razmisle, može li ono što nije uspjelo prije više od jednog stoljeća – a poslije svih dioba i katastrofa kroz koje je prošla BiH - biti rješenjem za BiH danas? Radilo se, naime, o otvorenom ili o prikrivenom nasilju i nametanju, zagovara li se integralno ili integrativno „bosanstvo“, potpuno je svejedno, u BiH su njezine „zakašnjele nacije“ definitivno oformljene i ne smiju se dovoditi u pitanje, ukoliko se misli dobro svojoj zemlji. Zato je od odlučujuće metodološke važnosti ono do čega je došao dr. Srećko M. Džaja, jedan od rijetkih bh. povjesničara s međunarodnom reputacijom, ustvrdivši: «Uočljivo je da politička povijest BiH nije tekla kao jedan kontinuum koji bi iz jednog stanja prelazio u drugi, nošen dinamikom vlastitoga unutarnjeg društvenog i kulturnog razvitka. Umjesto toga je BiH tijekom svoje povijesti dobivala radikalne političke i demografske udare izvana, koji su ovu zemlju duboko raslojili. Ta raslojenost silno 196

otežava uspostavu BiH kao moderne demokratske države, jer nijedna od postojećih političkih tradicija kroz koje je BiH do sada prošla, nije usidrena ni emocionalno ni memorijski u današnje cjelokupno bh. pučanstvo.» I dalje, tvrdi dr. Džaja: «Budućnost BiH se ne može graditi na iluziji o njezinoj tisućugodišnjoj državnosti, nego na stvarnom poznavanju i uvažavanju njezine izlomljene prošlosti i sadašnjosti i na izboru političkog modela koji bi odgovarao njezinoj stvarnosti. Pritom, ipak, ima jedna konstanta koja se provlači kroz bh. povijest, a koju se ne bi smjelo zaboraviti. BiH je, naime, usprkos svim mijenama kojima je kroz svoju povijest bila izložena – ostala povijesni krajolik, tj. prostor koji je bio izložen i dramatičnim promjenama, ali je sačuvao svoje ime i geopolitičke obrise.» (Vidjeti, Srećko M. Džaja, Riječ na znanstvenom skupu «Stoljeće Kraljeve Sutjeske», 18. listopada 2008., KUN, Oslobođenje , 23.10.2008.) BiH je imala različite sudbine i iskustva u prvoj i drugoj Jugoslaviji, u prvoj je bila totalno ignorirana kao zaseban subjekt i podijeljena, a u drugoj je doživjela – u periodu kojeg volim zvati Periklovim dobom, mada sam svjestan njegovih manjkavosti, dakle u sedamdesetim i prvoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća - opći industrijski, politički i kulturološki procvat. Jedino ni tada, ni poslije nije imala iskustva s političkom demokracijom. Možda i najobjektivniji živući bh. publicista, uvaženi Gojko Berić je u jednom nedavnom zapaženom komentaru (Sanjaj socijalizam, trpi kapitalizam, Oslobođenje, 20.10.2011.) vrlo smisleno ukazao i na relativnost „Periklovog doba“ u životu BiH: „Glupo je danas veličati taj sistem, ali je žalosna činjenica da današnje generacije mladih žive lošije i nesigurnije nego što su živjeli njihovi roditelji. I kao što nam je kapitalizam, prvenstveno zbog svog izobilja, izgledao jako privlačan kad smo ga gledali iz socijalističkog miljea, što smo dalje od tog vremena, socijalizam nam je sve bolji i ljepši, jer nam je tranzicijski kapitalizam donio bijedu. Kao da nam je povijest izrekla presudu: Stoko, sanjaj socijalizam i trpi kapitalizam! Bilo je u tom jugoslovenskom socijalizmu neuporedivo više socijalne pravde, država je brinula o tebi od rođenja do smrti, i što je najvažnije - bilo je neke makar i nejasne nade... Sociolozi i ekonomisti su manje izdašni u pohvalama bivšem sustavu. ‘Kad sanjamo socijalizam, sanjamo ondašnji nerad za velike pare’, kaže jedan od njih. Prošlost dugo traje, a svako ima svoj pogled na nju...“ 197

V Odmah poslije pada Berlinskog zida i „željezne zavjese“ u Zemlji su se osnovali etnički/nacionalni i religijski utemeljeni politički pokreti koji su, svatko na svoj način, sudjelovali u razgradnji onog što se u tom momentu zvalo SR BiH u sklopu SFRJ. Njegujući poziciju „neudobnog građanina“ (G. Grass), a ne profesionalnog patriote, ja to zovem „dvostrukim udarom izvana“ i „trostrukum udarom iznutra“ protivu BiH, ma koliko se „patriotama“ unitarističke ili separatističke provenijencije ovakvo tumačenje ne dopadalo. U svakom slučaju, za kratko je bilo uništeno sve ono što je bilo dosegnuto u kratkom životu Titove Jugoslavije, posebice od Ustava iz 1974. godine, te političko-pravne konstrukcije koja je priznavala i kolektivnoetničke subjektivitete i kulturološke minijaturne razlika među nama. Uostalom, o kvaliteti i važnosti Ustava SFRJ iz 1974. svoj sud je kazala i čuvena Badinterova komisija. U krajnjem, bez Ustava iz 1974. godine nema ni postojećih vanjskih granica ni međunarodno-pravnog subjektiviteta post-jugoslavenskih država. Dakako, u bivšoj SFRJ i bivšoj SR BiH se tek s mukom i poslije proturječne deunitarizacije početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, došlo do čarobne formule o jednakopravnosti republika i naroda i njihovih građana, koja se potom ogledala i u konačnom priznanju nacionalnosti „Muslimana“, današnjih Bošnjaka, i jednakopravnosti BiH s drugima, te u relativno mudrom upravljanju etničkim konfliktima (sve do Memoranduma SANU i Osme sjednice SK Srbije). Političkom konceptu kojeg je oličavao SKJ (SK BiH) se uvijek moglo i može prigovoriti, dakako, neuvažavanje političkog pluralizma, pa se i ova vrsta političkog monopola mora uvrstiti u krug „neprijatelja otvorenog društva“, ali joj se ne smiju pripisati grijesi koji će potom učiniti etnokrate pod plaštom političkog pluralizma i demokracije, a što će skončati u demokraturi u kojoj i danas živimo. Rezultati etnokratske vladavine su, u krajnjem, vidljivi prostim okom u formiranim „paralelnim društvima“ gdje ih nije bilo. Zato bi bilo krajnje vrijeme početi govoriti o nemogućim političkim konceptima koji produciraju ili imaju za posljedicu domaća paralelna društva. A sve dok se budu njegovali događaji i ličnosti iz povijesti koji nas dalje razdvajaju, sve dok budemo uporno gajili kulturu sjećanja samo vlastitih žrtava, a „kulturu zaborava“ vlastitih sramota, bez želje za traganjem za onim što nas je spajalo u prošlosti, imamo male šanse 198

uspostaviti mostove među nama koji bi nas ponovo spojili u budućnosti. Radi se, dakle, o potrebi povratka Bosni i Hercegovini, kako bi kazao mudri bh. franjevac fra Mijo Džolan, ravnatelj Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita. O povratku BiH se radi, doista, i to ne samo njezinih Hrvata, nego i njezinih Srba i Bošnjaka, i drugih. Za početak bi svatko morao uzmaknuti od inzistiranja na samo njegovim i/ili nemogućim konceptima i založiti se za europsku BiH. Potom bi sve bilo lakše… Vidiportal.ba, 26. studenoga 2011.

199

10. Mogu li BiH izvući iz bezizlazja zajedno liberalni etnonacionalisti i multikulturalno građanstvo? “Man kann mit Politik keine Kultur machen, aber vielleicht mit Kultur Politik.” Theodor Heuss „Ne može se politikom praviti kultura, ali možda može kulturom politika“, sjajna je misao prvoga njemačkog poslijeratnog predsjednika Theodora Heussa, koja je ovih dana iznova plakatirana po njemačkim gradovima. Poslali su mi je zet Ervin i kći Maja, moji „berlinski doktori“ kako ih u šali zovem, oboje doktori egzaktnih znanosti, mladi ljudi složenih europskih identiteta, jer im, vjerojatno, moje artikulacije proeuropskog narativa ovdje u bh. palanci izgledaju don-kichotovske. I O tomu kako je Heussova misao (ne)primjenjiva u BiH razgovaram u pretprazničko jutro u Gradskoj kavani u Mostaru s najdražim mojim lokalnim sugovornikom, glodurom Statusa Ivanom Vukojom. On je osobno i putem Statusa zaslužan kao nitko drugi u ovom dijelu svijeta za govor o „novoj paradigmi“ i po tomu smo apsolutno intelektualna subraća. Vrlo samosvjesni i tolerantni intelektualac, sociolog i pjesnik (dobitnik Goranove nagrade 1991. u kategoriji mlađih pjesnika) sebe vjeronazorski i intelektualno definira „gnostikom“, a politički „liberalnim nacionalistom i multikulturnim građaninom“, što je za priču koja slijedi i najvažnije. Prigovara mi prijateljski da sam „pobrkao lončiće“ u mojoj priči o „smrti multikulturalizma“. Po njemu je „neopravdano priču o Bosni i Hercegovini smještati u multikulturalne okvire“, jer je BiH „ne samo multikulturalna nego i višenacionalna zajednica, i po ustavu i po društveno-političkoj praksi“. Uzvraćam da ono što on tvrdi, dakle da se „multikulti razvio kao koncept artikulacije i zaštite prava (etno)kulturnih manjina (bilo autohtonih, bilo useljeničkih, bilo novoformiranih kao što su rodnogrupna određenja i slično) u društvima u kojima jasno dominira jedna (etničko-nacionalno-građanska) većina“, i nije sadržajno u 200

proturječnosti s mojom argumentacijom. Ali, dok, po njemu, ono što vrijedi za jednonacionalne, ne vrijedi i za višenacionalne zemlje, po mojem sudu velike razlike i nema, jer i jednonacionalne zemlje moraju poštovati na isti način svoje etnije kao višenacionalne zemlje svoje nacije (i etnije). U svijetu egzistira, naime, od šest do osam tisuća etnija i samo njih par stotina se uspjelo politički artikulirati u naciju, a među njima su i tri politička, konstitutivna naroda u BiH, što se ne bi smjelo nijekati, jer su takvi pristupi ahistorični, kontraproduktivni i bespotrebni. Raspravljam s mojim dragim prijateljem na Rondou i o političkoj (ne)kulturi, o tomu kako su kod nas formirani dominantni politički i politološko-pravni narativi u direktnoj vezi s etničkim i ideološkim podjelama i iz toga proisteklim političkim ambijentima, o tomu kako živimo političku nekulturu „podijeljenih svjetova“ i „zarobljenog uma“, u čijoj osnovi je sklonost ka slijedbi dominantnoga antipluralnog obrazca i autoritarnog mišljenja. Zbog toga se i pozivam na moje iskustvo dugog života u jednoj drugoj kulturi, paradigmatskoj za nas, na činjenicu da njemački gimnazijalci dvije godine na satima povijesti uče samo ili pretežito o francuskoj građanskoj revoluciji, a sljedeće dvije o sunovratu u barbarstvo zvano nacional-socijalizam. Rezultat strpljivoga poslijeratnog „drilla“ je moderno i zdravo njemačko društvo, antiautoritarno dakako. Tvrdim, u ovom kontekstu, da je anti-autoritarnost preduvjet slobode, slobodnog pojedinca i „otvorenog društva“. Do tih sloboda se, nažalost, ne može stići uz pomoć korumpiranih političkih stranaka „koje su izdale vlastite programe“, nihilistički nastrojenih intelektualaca, poremećenih vrijednosti i pseudo intelektualnih veličina, u krajnjem „sveučilišta koje ne zaslužuju to ime“, kako bi to kazao Rob Riemen. Objašnjavam Ivanu Vukoji, dakle, da razlikujem i pojmovno i sadržajno multikulturalnost kao danost i multikulturalizam kao ideološku refleksiju zadane stvarnosti. Objašnjavam mu moj metodološki pristup, u čijoj je osnovi priznanje i respekt pluralnosti, pa se on podjednako tiče svih složenih društava, bila ona više-etnički ili više-nacionalno pluralna. Uostalom, i sociologija i etnologija i politologija i antropologija, maltene svekolika društvena znanost, uočavaju brojne i velike bliskosti između etnije i nacije, ma koliko se etnije brojale na tisuće, a nacije na stotine. I etnija i nacija se, naime, 201

tiču pitanja zajedničke sudbine određene skupine ljudi, pa nacija i nije drugo do politički artikulirana etnija ili politički narod, pri čemu je moguće, dakako, formiranje nacije i putem političke artikulacije i onih društvenih skupina koje ne povezuju „krvna zrnca“ ili povijest, nego vrijednosti, u osnovi ono što Habermas vrlo smisleno zove „ustavnim patriotizmom“. Sporimo se, uz obostrano uvažavanje, moj mladi „liberalni nacionalista i multikulturalni građanin“ i moja malenkost i oko pojmova predpolitičko društvo, moderna i post-moderna. I dok politolog u meni ne vidi, u političkoj ne-kulturi svuda oko nas, drugo do „demokraturu“ i „javašluk konsocijaciju“, u konačnici „obrnute tranzicije“, moj prijatelj gnoseolog i sociolog vidi i u tomu post-modernu, čak i dominantnu paradigmu u Europi i Svijetu, koja podrazumijeva kritičko prevrednovanje „svega svetoga“ i do jučer nedodirljivoga. Ostajem, uz svo poštivanje njegove argumentacije, pri poznatoj trijadnoj shemi (pred-moderna, moderna, postmoderna), uz obrazloženje kako naše pseudo-elite igraju na kartu manipulacije strahovima, iracionalnosti i emocija, zazora od drugoga i drugačijeg, onoga kojega ne priznaju i ne poznaju, zbog čega i jesu ostale u prvom dijelu spomenute trijade. Ivan mi, inače, pripisuje u zaslugu i politološko-kulturološku „de-kontaminaciju“, posebice demistificiranje lažne lijeve scene u BiH. Tvrdi, čak, da sam pojmovima poput „demokratura“ ili „javašluk konsocijacija“ pomjerio granicu u javnom diskursu. Obojica se samo nadamo, pak, da bi se uskoro i kod nas mogao odomaćiti govor o „novoj paradigmi“… II Već sam u prethodnim kolumnama upozoravao kako su kod nas mnogi intelektualci i političari još uvijek skloniji, otvoreno ili implicitno, metodama grube eliminacije etničkih razlika umjesto strpljivog upravljanja razlikama. Takvo mišljenje i praksa su, zapravo, demonstracija „stare paradigme” u svoj njezinoj ružnoći. Tomu smo svjedoci svakog dana, počevši od nijekanja nacionalnih imena i osobenosti onih drugih i trećih, preko eliminiranja toponima Hercegovina iz imena BiH, do nijekanja same BiH. Po povratku u Zemlju ponajviše mi je zasmetalo što su se u ove političke igre 202

upustili i ljudi iz kulture i znanosti, bilo da govore o posve odvojenim kulturološkim svjetovima, ili spasonosnu obalu vide u formiranju „bosanske nacije“. Ni jedni ni drugi ne razumiju skoro ništa o transnacionalizacijima i promijenjenoj ulozi nacije-države u 21. stoljeću. Povrh svega poistovjećuju svjesno ili nesvjesno, u svakom slučaju posve pogrešno pojmove i procese koji vode „state building“ s onima koji se misle pod „nation building“. U višeetničkim društvima i višenacionalnim državama ovi procesi se, dakako, moraju strogo razlikovati.5 I, dok se razumnima, naime, lako složiti o potrebi izgradnje pravne države BiH, jer bi ona mogla biti okvir za svekoliki razvoj postojećih nacija (i etnija), nemoguće je prihvatiti pripadnicima bilo kojih manjinskih nacija logiku majorizacije većinske nacije. Svejedno je, dakle, da li se radi o dobrim namjerama ili podvalama, integralnom ili „integrativnom bosanstvu“, takvo što je samo jedan u nizu propalih i promašenih projekata sa stanovišta cjelovitosti zemlje. Po mojem saznanju, ovakve teorije i imaju ograničenu ambiciju, u dijelovima zemlje pod dominantnim utjecajem jedne nacije spriječiti da se manjinski pripadnici čak konstitutivnih naroda (prof. Vlaisavljević ih zove „konstitutivnim manjinama“) artikuliraju kao politički narod, a to je već vrijedno prijezira. Jer, pravljenje jedne jedine nacije u višenacionalnim zajednicama, kakva je i BiH, podrazumijeva uvijek nasilje, dok bi „izgradnja države“ mogla biti šansa i za pravnu državu i za rješenje nacionalnih i državnog pitanja u BiH. Uostalom, izvan anglosaksonske teorijske misli, o tomu nema nikakvih dvojbi. U procesu izgradnje nacije se, dakle, više ne smije pribjegavati političkopravnom nasilju, ne smije se ni misliti o autoritarnim metodama eliminiranja etničkih razlika kao prihvatljivim, nego se etničkim/ 5 U jednoj njemačkoj enciklopediji se, primjerice, govori o nemaloj pojmovnoj i sadržajnoj razlici između „state building“ i „nation building“, dakle izgradnje države i nacije: „Izgradnja nacije (engl. nation building) je proces socio-političkog razvoja koji iz labavih ili, također, osporavanjem povezanih zajednica, dupušta nastanak zajedničkog društva i njemu odgovarajuće države. Mora se razlikovati od izgradnje države (engl. state building), jer se tu u osnovi radi o izgradnji državnih institucija. Procesu izgradnje nacije pripada etabliranje zajedničkih kulturoloških standarda, među njima često i jedinstvenog jezika za buduće zajedničko biće, i pažljivo vođena integracija udaljenijih dijelova stanovništva u socio-kulturološke i političke ustanove, primjerice sudstvo, školski sustav ili izborni proces. Proces izgradnje nacije se često izvodi od strane vojno, administrativno, ekonomski dominantnih elita moći, kako bi legitimiirali postojeće ili namjeravajuće odnose vladanja.“

203

nacionalnim razlikama mora strpljivo upravljati. Ergo, već formirane nacije u BiH nije prihvatljivo svoditi na etnije ni metodama prisilne integracije i asimilacije. III Sadržaji koji ispunjavaju pojmove i etnije i nacije dotiču na vrlo sličan način- ono što se zove identitetima ili pravima na identitet, a ona se ne smiju ni po koju cijenu dovoditi u pitanje. Nažalost, upravo su se identiteti, etnički i nacionalni, u pravilu dovodili u pitanje kroz dugu povijest. Negiranje etnije i nacije, vjerske ili bilo koje druge kulturološke zasebnosti, srećom, dozvoljavaju danas sebi tek neke despocije u Europi i Svijetu, ili pred-politička društva u regiji jugoistoka Europe. Ključno je pitanje, dakle, otkuda su u BiH i najobrazovaniji među nama skloni uvažavanju samo bh. etnija, ali ne i bh. nacija, pri čemu mogu samo žaliti što se u ovom krugu našao i respektabilan intelektualac kakav je profesor Džemal Sokolović, kojega iz daljine pratim i čiji rad u osnovi poštujem. Pokušat ću – uz respekt za Sokolovićevu ličnost - ovdje uključiti argumentaciju koju je profesor Božidar Jakšić opširno iznio u osvrtu „Etnija protiv nacije“, čime se odredio prema ključnom nedostatku knjige Dž. Sokolovića „Nacija protiv naroda“ (Biblioteka XX VEK, Beograd, 2006.). „Centralni pojam Sokolovićevih razmatranja je ethnos, etnička grupa, etnicitet (kao realna socijalna pojava, kao relativno stabilna i trajna socijalna grupa, ethnicity) ili etnija (ethnie)“, piše u uvodu osvrta dr. Jakšić. Sve su to sinonimi za narod, ali je zanimljivo da Sokolović ne upotrebljava pojam – etnička zajednica. Nego, pojam etnosa, etničke grupe, etniciteta, etnije u veoma oštroj formi suprotstavlja pojmu nacije i nacionalizma. Otuda i naslov knjige Nacija protiv naroda. Sokolović, po Jakšiću, u krajnje zaoštrenoj formi odvaja pojam etnije, etničke grupe od pojma nacije i odbacuje sva ona stanovišta u postojećoj sociološkoj literaturi koja vide blisku vezu tih socijalnih grupa. Tako će na više mjesta odlučno odbacivati stavove Anthony Smitha i Ernesta Gelnera, a manje odlučno i stavove Erika Hobsbawma. Prigovara, na primer, Smithu da narod (etniju) i naciju «dovodi u pojmovnu, pa čak i kauzalnu vezu. Veza svakako postoji, ali ona nije ni pojmovna ni kauzalna. Granica koja razdvaja etnicitet od nacije je suštinska.» A izuzev golih tvrdnji da etnički 204

identitet nije sam etnicitet, identitet grupe, nego identitet pojedinca, u Sokolovićevom djelu nema nikakvih bližih natuknica na tu temu, pa čitatelju ostaje da mu se vjeruje na reč. «Pogled u grupu, pa i etničku, je potreban da bismo ustanovili šta smo mi», piše Sokolović i nastavlja «Tek potom možemo odgovoriti šta je etnička grupa kojoj pripadamo. Ako je pak etničkoj grupi stalo da ustanovi svoj identitet, potrebno je da upre pogled u nas, njene članove.» Dakle, Sokolović identitet etničke grupe određuje identitetom pojedinca a identitet pojedinca određuje identitet etničke grupe, zaključuje Jakšić, pa ovo Sokolovićevo stanovište zvuči kao circulus vitiosus i ni na koji način ne ukazuje na «suštinsku granicu» između etniciteta i nacije! Odbacujući stanovište da je nacionalitet prirodno svojstvo etničke grupe i da je narodnost nužna komponenta nacionalnog identiteta, Sokolović zastupa sljedeći stav: «Supstancijalno svojstvo i nacije i naroda, i nacionaliteta i etniciteta, jeste da su socijalne grupe. Kao takvi, kao supstancijalno isti, oni su esencijalno različiti. To je autorovo stanovište.» On, dakle, zastupa stanovište da se etnička i nacionalna društvenost bitno razlikuju, da se etnicitet pojavljuje kao afirmacija, a nacija kao negacija ličnosti. Takođe tvrdi da nacionalna individua ne vodi poreklo iz etničkog identiteta, nego iz korena koji su izvan etničke grupe: «Zato nema ništa pogrešnije nego poreklo nacije tražiti u etničkim korenima, iako je upravo etnička grupa predmet ili objekt moduliranja u naciju.» Ovo, blago rečeno, neobično i zanimljivo stanovište bi se moglo pažljivije razmotriti samo pod uslovom da se autor ne zadržava na goloj tvrdnji da koreni nacije nisu etničkog nego nekog drugog karaktera, a da bar ne nagovesti šta podrazumeva pod tim «drugim karakterom». Etnija i nacija stoje u Sokolovićevom delu kao dva suprotna pola – zaključuje dr, Jakšić – kao «dobar momak» i «loš momak» u kaubojskim filmovima ili u američkoj političkoj propagandi. «Loš momak» (nacija i nacionalizam) želi da nanese što više zla «dobrom momku» (etničkoj grupi, etnicitetu, etniji). Odakle ova pojednostavljena slika o borbi dobra i zla? Možda podnaslov knjige Bosna je samo jedan slučaj krije odgovor na to pitanje. Naime, Sokolović tvrdi da su probleme s identitetom Muslimana u Bosni imali drugi, «...oni koji su htjeli da im oni odrede identitet dajući im manje ili više (ne)adekvatna imena. Problema sa njihovim identificiranjem imaju i oni koji misle da je ime nužno i determinirajuće 205

etničkog identiteta. Problema sa svojim etničkim identitetom bosanski Muslimani, međutim, nisu imali, osim onih koje su im pravili drugi. A onda, na istoj stranici, u istom pasusu Sokolovićeve knjige dolazi iznenađenje za čitateljaa: «Istina, oni su zaista imali problema sa imenom svoga etniciteta. Imaju ga i danas, jer ni ime Bosanac pa ni Bošnjak nije sasvim adekvatno. Ali, oni su sve vrijeme, dok su im drugi mjenjali imena, znali šta su jer su njihov etnički identitet konstituirali i definirali mnogi drugi kulturni elementi, a prije svega oni sami svojom vlastitom voljom. Ovi Sokolovićevi stavovi otvaraju bar dve osnovne nedoumice, nastavlja dr. Jakšić. Prvo, izgleda da na teorijskoj ravni autor ne razlikuje dovoljno probleme identifikacije od problema identiteta. Drugo, za ime Bošnjak koje ima izvesno utemeljenje u tradiciji samih Bošnjaka, opredelila se bošnjačka politička i kulturna elita u Sarajevu, septembra 1993. godine, a ne «neki drugi», pa, po Sokoloviću, ni to ime «nije sasvim adekvatno». Ime Bošnjak je lepo i nisu ga austrougarski namesnici u Bosni krajem 19. i početkom 20. stoleća tek tako upotrebljavali i u službenoj upotrebi. Pitanje ima li autor, nasuprot bošnjačkoj političkoj i kulturnoj eliti neko adekvatnije rešenje Sokolović je ostavio otvorenim. „Postoji jedan stereotip o nama, ljudima rođenim u Bosni, koji kaže da Bosanac može da ode iz Bosne, ali Bosna ne može da napusti Bosanca. I u Sokoloviću koji je pod tragičnim opštim okolnostima napustio Bosnu i u meni koji sam dve decenije pre Sokolovića takođe napustio Bosnu pod neprijatnim ličnim okolnostima, podsjetio je dr. Jakšić, Bosna je ostala da živi kao zavičaj koji volimo i država koju poštujemo. Dobro bi bilo da naša ljubav prema Bosni ostane u granicama privatnosti, a da u stručnim radovima sagledavamo Bosnu objektivno, kritički i bez idealizovanih predstava o Bosni kao zemlji tolerancije i ljudskog merhameta. Naš sentiment ne sme da nas učini slepim i zanesenim da prenebregnemo neke elementarne činjenice. Nije ni naše bosansko maslo za Ramazana! Danko Grlić je, na primer, već 1971. godine primetio da je «...mistifikacija s nacionalnim doista vrlo efikasan i vrlo privlačan medij za pridobivanje masa, koji nikoga ništa ne stoji, nikoga ni na šta obavezuje, a predstavlja oružje kojim se lako dobiva podrška širokih slojeva i popularizira krug inače nepopularnih birokratskih vrhuški. Višestranački partijski sistem doneo je političku prevagu nacionalnih političkih partija, doneo je nacionalnu homogenizaciju, rasplamsavanje nacionalne mržnje, ali 206

je u tom pravcu samo nastavljao onu političku praksu manipulacije nacionalnim osećanjima koju je prethodni režim u prethodne dve-tri decenije već uzeo kao svoju zastavu.“ Dodao bih kako se u Bosni i Hercegovini u ime nacija ili Republike-Države uvijek bilo spremno poigrati s opasnim resantimanima…

IV Uoči 25. studenog 2011. pitaju me autori dokumentarnog filma „Dayton 2“ za mišljenje o toj intrigantnoj ideji. Odgovoram im da nisam zainteresiran ni za kakvu novu međunarodnu konferenciju o BiH, jer nešto takvo se organizira samo poslije ratova, ali jesam za poticaj izvana da se naše pseudo-elite pomjere iz stanja opijenosti svojim veličinama, a mi dobijemo status kandidata u odnosima s NATO-om i EU. Što će od toga svega biti, nitko ne zna. Izvjesno je jedino da je iza nas još jedna (ne)proslava Dana državnosti, koja je kao na dlanu razotkrila političke iluzije među Srbima u RS-u o „državi u državi“, a među Bošnjacima iluzije o nepostojećem kontinuitetu BiH i one unitarističkog usmjerenja. Hrvati su se ponašali i ovaj put nedozrelo. Sve u svemu, 16 godina od Daytona i 68 godina od Mrkonjić Grada, BiH nije „funkcionalna zajednica”, nije ni „zajednica jezika“ (?), što su sve moguće definicije za jednu naciju, nego „neupravljiva zemlja“ koja se ne umije odnositi prema važnim datumima iz svoje povijesti, pa ni prema 25. studenom 1943. godine. Pitam se, je li i datum prijema BiH u Ujedinjene narode (22.05.1992.) prihvatljiv za sve, ili ne, ma koliko upravo iz njega proizlazio moderni međunarodno-pravni subjektivitet BiH, u kojemu uživaju polit-partitokracije i u Federaciji i u RS-u, dok su narodima prepustile „kosti za glođanje“? BiH je, zapravo, zemlja na izdisaju, jer ne žali znati pune istine o svojoj izlomljenoj prošlosti, jer se njezine etnije, u međuvremenu artikulirani politički narodi međusobno ne priznaju, u krajnjemjer se u BiH ne umiju artikulirati dosezi političke moderne kakvi su uvažavanje kulturološkoga, etničkog i nacionalnog pluralizma, međusobna tolerancija i na tomu utemeljeno upravljanje etničkim/ nacionalnim razlikama. O tomu sam, između ostaloga, govorio i u intervju Oslobođenju (bez kraćenja objavljen na www.bitno.ba). I u njemu sam, dakako, kao gramofon ponavljao kako moramo strogo 207

pojmovno razlikovati multikulturalnost i multikulturalizam, kako se moramo pozabaviti pitanjem: zašto su kod nas formirani paralelni svjetovi, zašto su kod nas napravljene neprijateljske slike jednih o drugima koje nam onemogućuju da slobodno komuniciramo jedni s drugima. Do toga nije došlo slučajno, potencirao sam, nego su to htjele i napravile naše političke elite kojima se u tim podjeljenim svjetovima otvaraju beskrajne mogućnosti manipulacije. U suštini se, pak, kod nas radi o tome da kao predpolitičko društvo, strogo utemeljeno na dva totalitarizma – etnokratskom i neostaljinističkom - ne razumijemo svijet političke moderne i postmoderne u kojem se odvijaju transnacionalizacije i integracije. Zbog toga se moramo naučiti da se najprije kulturološki međusobno priznajemo, a zatim i da zajedno tražimo rješenja putem raspoloživih metoda upravljanja etničkim konfliktima. Te metode su od hegemonijalne, koja nije preporučljiva (a imamo je danas u BiH na djelu), preko arbitraža, kantonizacija ili federalizacija, do konsocijacije od koje se u našoj zemlji bježi, a koja je najedemokratskija od sve četiri spomenute. Ove su rečenice tehnički skraćene u intervjuu Oslobođenju, ali nisu sljedeće: „Ako će bošnjačke političke elite sebe proglasiti da su i građanske i nacionalne, a k tome žele putem majorizacije politički preglasavati Hrvate, onda je to jednostavno slijepa ulica. Potrebno je poštovati druge, tako što ćete poštovati i njihovu političku volju. Ako Hrvati žele da ih predstavljaju njihove etnokrate, onda oni na to moraju imati pravo. Uostalom, na posljednjim izborima su se tako i izjasnili. Do građanskoga, diferenciranog političkog elementa među Hrvatima mora se doći, samo na način da se Hrvati za njega izbore. Moramo se vratiti uvažavanju konsocijacijskih mogućnosti tako što će hrvatske političke elite biti jedan od sudionika, a sami Hrvati se moraju potruditi da ih predstavljaju oni koji se nisu obrukali. Ne može bošnjakocentrični SDP pretendirati da diferencira Hrvate na vjerodostojne i nevjerodostojne, niti to može HDZ. Riječ je o tome da jedni imaju politički legitimitet među Hrvatima a drugi nemaju. Da bi se došlo i do građanskoga političkog artikuliranja među Hrvatima, mora se poštivati njihova izborna politička volja. Sve drugo je zabluda, produžetak agonije. Moramo se vratiti uvažavanju konsocijacijskih mogućnosti tako što će hrvatske političke elite biti jedan od sudionika, a sami Hrvati se moraju potruditi da ih predstavljaju oni koji se nisu obrukali. U tom kontekstu vidim mogućnost za rađanje 208

socijaldemokratskih, liberalnih artikulacija među Hrvatima u BiH, a ne tako što će netko iz Sarajeva, putem ‘guvernera za Čečeniju’ upravljati, primjerice zapadnom Hercegovinom, ili drugim krajevima gdje žive Hrvati.“ Čitateljima može biti interesantno i što su me pitali i što sam kazao za Oslobođenje o predstojećoj reformi Ustava i Izbornog zakona: „Kao slobodan čovjek i netko tko BiH smatra u cijelosti svojom zemljom, uključivo i Banja Luku, vrlo mi je teško prihvatiti model reforme koji u potpunosti ostavlja po strani RS, implicitno kao nešto izvan BiH. S tim se ne mirim. Realnost, pak, govori da će, doista, doći, uz američku i europsku medijaciju, do reforme Federacije i do popravljanja Izbornoga zakona koji bi spriječio da drugi biraju Hrvatima njihove političke predstavnike. To uvjetno prihvaćam kao prvi u nizu složenih ustavno-pravnih zahvata koje je nužno uraditi i u FBiH i u RS, kako bismo postali kompatabilni s onim što nas sutra očekuje u EU. U tom smislu nisam protiv, ali mi se ne dopada da se razgovara samo o minimumu promjena koje bi iz postojećih političkih vizura kozmetički popravile položaj Hrvata, tako što bi oni dobili jednu izbornu jedinicu, koja bi onda sve druge probleme ostavila po strani. Ostat će i dalje problem institucionalne ravnopravnosti za sve manjince, odnosno, za one koji se budu našli u većinski bošnjačkoj ili hrvatskoj izbornoj jedinici. Treba tragati za instrumentima institucionalne ravnopravnosti koji će značiti zaštitu političkog Hrvata u Sarajevu, a isto tako i političkog Bošnjaka u Mostaru. Ukoliko bi ta reforma koja ide preko te dvije okrupnjale izborne jedinice omogućila zaštitu od izbornih manipulacija, poput biranja glasovima drugih- hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, onda to pozdravljam. Ali ne pozdravljam ukoliko bi se manjinci osjećali zakinutima. Apeliram da se o tome pođe odmah voditi računa. Postoje mehanizmi zaštite, koji nas ponovno vraćaju na konsocijaciju. Zbog toga bi bilo nužno prostudirati švicarska rješenja „suglasne demokracije“. Ona bi se mogla korigirati europskim principima koji podrazumijevaju upravljanje konfliktima u višenacionalnim društvima.“ Razgovor za Oslobođenje smo obavili mladi dopisnik ovog lista iz Mostara Jurica Gudelj i ja, upravo u danu kada se u ovom dijelu svijeta obilježavao Dan Herceg Bosne. Zbog toga se i razgovor o tomu nije mogao izbjeći. Kazao sam: „Upravo, dok vodimo ovaj razgovor, 209

negdje se obilježava godišnjica Herceg Bosne, a negdje zločini koji su počinjeni u to vrijeme. Vjerojatno, istina nije ni kod onih koji slave tu obljetnicu, niti kod onih koji je drugačije tretiraju. Herceg Bosna je u tom trenutku primarno bila odgovor na velikosprsku agresiju i to se jednostavno mora priznati. Mene, pak, čudi da ozbiljni ljudi u našoj zemlji i u Hrvatskoj to zaboravljaju. Herceg Bosna je imala i svoje mane. Stidim se logora u Dretelju i tu ne želim imati nikakvih dvojbi. Stidim se nepravdi koje su nanesene našim sugrađanima koji su poniženi i istjerani iz svojih domova, počinjena su ubojstva i razne surovosti. No, ako gledamo neutralno, Herceg Bosna je prvo putem Washingtonskog, a potom i Daytonskog sporazuma ušla u Federaciju BiH, a potom i BiH. Herceg Bosna je u FBiH i BiH unijela konstitutivnost Hrvata koja je danas potpuno derogirana ili dovedena u pitanje. Priča je vrlo kompleksna, znatno složenija od izjava kako je Herceg Bosna bila savršena ili zločinačka tvorevina. Ni jedno, niti drugo nije točno! Istina je da su politički Hrvati u Herceg Bosni imali osjećaj zaštite kojega danas nemaju. Slijedom toga bi trebalo razmisliti- što je to bilo eventualno dobro i korisno za samu BiH, ako su se Hrvati u Herceg Bosni osjećali zaštićenima i politički artikuliranima. Pri tome se mora znati da je ovo na neki način bila i egocentrična hercegovačka tvorevina koja nije bila u stanju zaštiti Hrvate u drugim dijelovima BiH. Ona ima svoja ograničenja i doprinose u vidu postizanja mirovnih sporazuma. Od njezinoga umiranja profitirali su svi osim Hrvata u BiH. Također, vjerojatno je utapanjem Herceg Bosne profitirala i Hrvatska koja je stime dobila svoju cjelovitost.“ Zove me dan kasnije Ivan Anđelić, ravnatelj Hrvatskoga leksigografskog instituta BiH u Mostaru i čestita na odmjerenosti i objektivnosti. Prijatelji mi, pak, javljaju o uzdržanim reakcijama u Sarajevu i Banjaluci. A meni se i ovim povodom čini da je naš glavni problem „gromoglasna šutnja“ o nezgodnim temama, odnosno nekomunikacija između podijeljenih akademskih i političkih svjetova. V Osnovna namjera ovog eseja je, dakle, ukazati na bezbrojna „minska polja“, posijana i od strane etnokrata i od onih koji u ime „alternative“ siju iluzije unitarnog tipa, zamotane u očaravajući 210

celofan deliberativnih teorija ili oblandu patriotizma, pa ih je puno teže smjestiti u kutak kojem pripadaju. I sam se osjećam građaninom Svijeta i Europljaninom, iako ne zanemarujem nijedan svoj identitet, ni etnički, ni zavičajni, ni državni. Ustajem, pak, u obranu svih formiranih identiteta i njihovog artikuliranja u dubokoj vjeri da se tek tim putom stvaraju pretpostavke i za liberalno-građanski koncept uređenja BiH, pa i princip „jedan čovjek jedan glas“, vjerojatno u početku i nužno unutar podijeljenih svjetova. Nisam, dakle, za eliminiranje ili ukidanje, nego obogaćivanje i prožimanje identiteta, što je suština teorije alteriteta. Tako se stvaraju pretpostavke i za neku sutrašnju europsku socijaldemokraciju u BiH. Jer, u obje tobožnje bh. socijaldemokracije su, nažalost, danas prevladali neo-jakobinska politička kultura nadbijanja, klijentelizam i podanički mentalitet. Do savršenstva je odnjegovan i „kult vođe“ i prilagođeni, tzv. poželjni govor manjinaca kulturološkom obrazcu većine. Tomu služe - i da ne znaju da im služe – i svi koji negiraju postojanje nacija u BiH, pa radije govore o etnijama, kao i svi koji govore o građanstvu, a ne primjećuju da je taj proces moguć dijelom među Bošnjacima zbog njihova osjećanja brojnosti i nadmoći, a među Hrvatima još nije iz razloga malobrojnosti i nejednakopravnosti. Mimikrična politika SDP-a, i njegovih satelita, primjerice SDA, naslonjena je na tezu o postojanju etnija u BiH, ali ne i bh. političkih naroda odnosno nacija, čime se vrši pritisak na sve manjince, a Hrvate u Bosni i posebno, da se konfrontiraju s Hrvatima u Hercegovini, s tim tzv. hercegovačkim separatistima, ma koliko se oni trudili u novije vrijeme govoriti o BiH kao o svojoj zemlji. Prosto je nevjerojatno kako se među političkim Bošnjacima brzo zaboravilo na političku bahatost Miloševićeva režima i tko je bio i zbog čega najglasniji zagovornik načela „jedan čovjek-jedan glas“, dakako na račun nijekanja Ustava SFRJ. Zaboravilo se i na farsično biranje nesretnog Sejde Bajramovića i raznih besprizornih „kostića“ u „krnje Predsjedništvo SFRJ“, sukladno tajnim ambicijama „Vožda“ i njegovih slijepih sljedbenika. Dakako, za ovakvu vrstu kratkovidosti nisu krivi samo SDP-političari, nego i svi oni duhovni i pravnopolitološki narativi, čiji krajnji rezultat i jeste „lažni Valter“, projekt podržan, nažalost, od prijateljske nam zemlje, u čiju se pomoć mnogi uzdaju i na putu k EU, što je vrlo upitno. 211

Po mojem razumijevanju, tragična srpska iskustva i zablude glede Jugoslavije morala bi biti poučna, za sve koji su bilo gdje brojniji od drugih, jer kada je netko većina ima više obveza, ali ne i više kolektivnih prava. Ona se moraju garantirati svim konstitutivnim narodima i svim manjincima, jednako kao i individualna prava svakog čovjeka i građanina. Potrebno je, dakle, priznati da je BiH podijeljena država i zemlja, te k tomu sklona padu (failure state), koja opstoji samo voljom međunarodne zajednice, o čemu i svjedoči 800 intervencija OHR-a u post-daytonskoj peirodi BiH, pa se potom posvetiti i čovjeku-građaninu i kolektivitetima. Ovim bi se putom definitivno smanjile međuetničke napetosti i izgubile iluzije o neodrživosti BiH ili o “vladajućem“ ili „temeljnom narodu“ u BiH. «Apsurdna je teza da bošnjački narod, vojno i politički konfrontiran Srbima i Hrvatima, može ostvariti ulogu integrativnog faktora BiH“, upozoravao je stalno za života akademik Enver Redžić, „da bi se očuvao historijski integritet BiH, nužno je da u svim nacionalnim politikama u BiH postanu integrativne težnje. Integritet se ne može nametnuti; on se može uspostaviti samo političkom voljom sva tri BiH naroda». Po razumijevanju uvaženog be-ha povijesničara, «gledište da je jedan narod, tj. bošnjački, nosilac i spasilac integriteta BiH podrazumijeva da bošnjačkom narodu pripada uloga vladajućeg naroda». Međutim, «integritet BiH, koja je višenacionalna zajednica nespojiv je sa postojanjem vladajućeg naroda». Zato, zaključio je akademik Redžić, «zastupanje stanovišta o vladajućoj ulozi bošnjačkog naroda izravno vodi u nepovratnu destrukciju i dezintegraciju BiH». Potom će Enver Redžić, kako je i priličilo vijećniku AVNOJ-a, znanstveniku i čovjeku od integriteta, poantirati: «Prividno bosanska koncepcija, po kojoj je tzv. autohtoni narod čuvar Bosne, u suštini je antibosansko gledište, jer BiH pripada jednako svim svojim narodima ili je nema». (Vidjeti, Enver Redžić, Sto godina muslimanske politike, Institut za istoriju, Sarajevo, 2000., str. 113.) Iz ovog metodološkog pristupa nameće se moguće nadilaženje naših podijeljenosti i putem jednog od konsocijacijskih modela i uz uvažavanje elemenata klasičnoga parlamentarnog sustava. Uostalom, u Daytonskom ustavu već ugrađena konsocijacijska rješenja, kako bi potom bila nakaradno izvedena, kao i mnogo drugoga u BiH. Temeljno pravilo konsocijacije da političke elite postignu dogovor 212

kojeg bi se držale, preduvjet je, u stvari za bio kakav pomak do novog ustava, koji bi se morali čim prije izraditi, ukoliko se uistinu želimo približiti euroatlantskim integracijama. Vjerojatnije je, nažalost, da ćemo nastaviti živjeti postojeću kombinaciju „javašluk konsocijacije“ i političko-pravno iluzioniranje putem koncepcije „jedan čovjek – jedan glas“, nego što će se političke elite usuglasiti o temeljenoj promjeni ustava Zemlje koja bi pospješila euroatlantske integracije. VI Krajnje je vrijeme uhvatiti se u koštac s, na prvi pogled, nepromjenjivom bh. podijeljenom stvarnošću. Meni se čini da se ona ne može nadići ignoriranjem podijeljenosti ili njezinim apstrahiranjem, a pogotovu ne metodama eliminiranja etničkih razlika, nego samo novom političkom kulturom koja podrazumijeva upravljenje etničkim razlikama. Dakle, prvo priznati kulturološku i svekoliku pluralnost, pa potom raditi na jednakopravnosti i nadilaženju naših podjela. U krajnjem, Zemlju i Regiju bi mogli izvući iz etno i neoboljševičke močvare, iz stanja „zarobljenog uma“, prosvijećeni ljudi, bili oni liberalne etnokrate ili socijaldemokrate, dakle liberalni etnonacionalisti i multikulturalno građanstvo, kako se samodefinirao i moj mostarski sugovornik Ivan Vukoja, uz poziv na važnu knjigu Willa Kymlicka „Multikulturalno građanstvo“ (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.). Na sreću, u potrazi za vjerodostojnim pripadanjem i uljuđenom BiH mogla bi nam pomoći i iskustva jedne takve integracije kakva je Europska unija, koja je alternativa i etnokratskim iluzijama i njihovim liberalno-građanskim inačicama. Ovu alternativu treba, pak, prvo razumjeti, pa potom njezina stimulirajuća iskustva implementirati i prije nego se postane dijelom EU. Politički sustav EU sadrži, naime, i nadnacionalne i međudržavne načine suodlučivanja i dogovaranja, pa je EU upravo s time postala alternativa povijesnopolitičkim tvorevinama kakva je nacionalna država, mada nije negacija nacionalne države, nego podrazumijeva njezino djelovanje u funkciji harmoniziranja odnosa unutar EU i pozajedničenja europskih politika. EU funkcionira, dakle, sukladno mješovitom modelu višerazinskog upravljanja, koji se temelji na teoriji prenesenog ili djeljivog suvereniteta, izgradnji euro-regiona i principu supsidijariteta. Upravo 213

ova bi iskustva mogla biti od pomoći i u rješavanju svih nacionalnih pitanja u BiH i bh. državno-političkog pitanja. Pri tomu se treba imati na umu da je EU postala to što jeste- temeljem uvažavanja „četiri slobode“ (kretanja ljudi i ideja, roba, kapitala i usluga), da je upravo tim putom došlo do duboke isprepletenosti gospodarstava i pravne i političke kulture zemalja EU, što je EU i učinilo paradigmom, modelom i nezaobilaznom činjenicom svjetske civilne politike. Biti dijelom tih procesa za BiH i jeste biti ili ne biti. U zalaganju za ovaj alternativni političko-politološki narativ, alternativan i etnokratskim i građansko-liberalnim opcijama, sam vrlo usamljen. Srećom, ima i u Mostaru i drugdje u Zemlji sve više mislećih ljudi koji razumiju na sličan način šansu zvanu EU, to jest da se sva tri nacionalna pitanja u BiH i „bosansko-hercegovačko državno pitanje“ razriješe upravo putem europeizacije domaćih narativa i politika, uz primjenu načela koja nikoga neće dovesti u pitanje, nego će i ovu zemlju i njezine građane i narode približiti spasonosnoj obali. Kunderin ideal Europe (“maksimum razolikosti u minimumu prostora”) mogao bi, dakle, biti formulom spasa za BiH kada bi se u njoj postalo svjesno što je BiH u njezinoj složenosti, a EU glede njezinih supstancijalnih vrijednosti ... Vidiportal.ba, 03. prosinca 2011.

214

11. Mogu li „Merkozy“ spasiti Eurozonu? Sredinom kolovoza ove godine sam u Berlinu napisao za Plave strane (europski prilog beogradskoga lista Danas) specijalan komentar povodom sastanka francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i njemačke kancelarke Angela Merkel, posvećen spašavanju eura i Eurozone. U komentaru znakovita naslova „Smislenih pitanja je daleko više nego smislenih odgovora“ propitivao sam ono što su njih dvoje dogovorili na sastanku od 16. kolovoza 2011. A oni su na tom, tek jednom od mnogih njihovih susretanja posvećenih financijskoj i dužničkoj krizi unutar Eurozone, dogovorili: a) uspostavu zajedničke ekonomske ili privredne vlade za sve zemlje članice Eurozone; b) porez na financijske transakcije, i c) tzv. kočnice za dugove. Nisu se mogli dogovoriti o “euroobveznicama”, ali ih nisu isključili kao mogućnost. “Euro obveznice su moguće jednog dana, ali tek na kraju procesa europske integracije a ne na početku”, rekao je u kolovozu Sarkozy. Tri mjeseca potom duet Merkelova i Sarkozy, u međuvremenu zbog čestih susretanja nazvan “Merkozy”, zagovara “euroobveznice” kao pojas za spašavanje Eurozone. (Neće uspjeti nametnuti ih, vidjeti Post Scriptum.) Tema spašavanje Eurozone (i EU) je u međuvremenu postala apsolutna medijska senzacija, pa se summit šefova država ili vlada (Europsko vijeće) od 08. i 09. prosinca očekivao i pratio diljem Globusa, maltene kao finalna utakmica svjetskoga nogometnog prvenstva. (O rezultatima kriznog summita EU vidjeti, također, P.S.). Ambicija ovog eseja je, dakle, objasniti kontekst i podtekst silne zabrinutosti i uzrujanosti u Europi i Svijetu zbog sudbine Eurozone. A u igri je, doista, mnogo toga, jer EU je – pored svega drugoga - i “projekt mira”, da se ne zaboravi...

I Predsjedniku Sarkozyju se, dakle, u kolovozu uspjelo izboriti u unutarnjim francusko-njemačkim nadmudrivanjima za ideju “europske privredne vlade”, a kancelarka Merkel je uspjela sprovesti u djelo ideju o “kočnici” odnosno “poluzi”, tj. uspostavi mehanizma kojim bi se mogla povući ručna kočnica u svakoj zemlji Eurozone, u slučaju da joj prijeti opasnost od prezaduživanja. Sukladno ovom prijedlogu, sve zemlje Eurozone bi trebale usvojiti do sredine 2012. 215

godine tzv. pravilo o uravnoteženim javnim financijama, odnosno unošenja ograničenja deficita u nacionalne zakone. Ova mjera je već na snazi u Nemačkoj i Španjolskoj, a priprema se u Francuskoj. „Drugim zemljama, članicama Eurozone predlažemo da svaka u svoj ustav ugradi jedan ovakav mehanizam”, kazala je u kolovozu Merkelova, “time bismo jasno stavili do znanja da ne zavisi svaka odluka od dnevno-političke volje većine, već da se zemlje zajednički obvežu, neovisno od toga tko ima većinu ili ne, da se ova pravila posmatraju kao vrhovni principi.» Merkelova i Sarkozy su poželjeli, također, uvesti i neku vrstu Tobinova poreza protivu špekulantskih transakcije na berzama. Ali, i ovaj prijedlog mora biti prihvaćen i u Eurozoni i u cijeloj EU, kako bi se spriječilo bježanje ili seljenje kapitala iz jednih u druge financijske institucije i zemlje. Merkelova se, dakle, dugo opirala francuskom prijedlogu o formiranju zajedničkoga “Ekonomskog vijeća” unutar Eurozone, kojeg bi činili šefovi država ili vlada zemalja-članica i koje bi se brinule o svim gospodarskim pitanjima, kako je to isuviše načelno formulirano. S tim u vezi se odmah postavilo mnoštva pitanja, počevši od onog čime bi se sve bavilo „Ekonomsko vijeće“, kakvi bi bili njegovi odnosi s Europskom komisijom, ili Vijećem EU, tko bi mu kompetentno mogao predsjedavati, i sl. Bilo je u kolovozu jedino izvjesno da francusko-njemački prijedlog podrazumijeva sastajanje šefova država ili vlada zemalja Eurozone dva puta godišnje i da aktualni predsjednik Evropskog vijeća Herman van Rompuy treba biti do daljnjega i predsjednik Ekonomskog vijeća, dakle, neke vrste europske privredne vlade unutar Eurozone. „Vijeće će imati stabilnog predsjednika koji će se birati na dvije i po godine,“ izjavio je Sarkozy, „gospođa Merkel i ja predlažemo da ovu funkciju preuzme predsjednik Evropskog vijeća Herman van Rompuy“. Možda se ovdje doista i ne radi o drugomu doli o prikrivenim ambicijama pojedinih europskih šefova država i vlada, napisao sam u komentaru za Plave strane, da zasjednu, čim prije, na čelo jednog izuzetno moćnog i slabo kontroliranoga gremija. Postavljaju se, međutim, dodatna pitanja: što bi taj gremij trebao raditi, ne bi li se na ovaj način unijela dodatna zbrka i u onako komplicirane odnose između pojedinih europskih insitucija i institucija u zemljama– članicama Eurozone, i - što bi moglo biti najopasnije - ne bi li formiranje Ekonomskog vijeća značilo dovođenje u pitanje autonomne uloge 216

Europske središnje banke? Sa stanovišta demokratskog legitimiteta postavlja se pitanje, kako na ovakvu vrst pomjeranje izvršne vlasti s dobro kontroliranih zemaljskih razina na slabo kontroliranu europsku razinu odlučivanja, o sudbonosnim pitanjima gledaju i zastupnici u nacionalnim parlamentima i kolege im u Europskom parlamentu? I tada je kao i danas vladala, dakle, zbunjenost na svim stranama, smislenih pitanja je (bilo) daleko više nego smislenih odgovora. II U međuvremenu kao da su Angela Merkel i Nicolas Sarkozy zaboravili što su zastupali još prije tri mjeseca, ili su ih događaji pretekli? U svakom slučaju su se njih dvoje vrtili u krugu, a svojim stilom rada opravdali onu već spomenutu polit-kovanicu „Merkozy“. Tu i tamo bi njih dvoje lansirali i poneku novu ideju. Tako je prvog dana prosinca 2011. godine Angela Merkel u Bundestagu najavila kako ne treba očekivati „presijecanja gordijskoga čvora“ u rješavanju dužničke krize u Eurozoni, nego se mora računati s dugoročnim i mukotrpnim raspravama o promjeni europskih ugovora. Uključivši i Lisabonskog ugovora, koji je stupio na snagu tek jučer, takorekući, točnije 01. prosinca 2009. godine. „To nije signal koji očekuju financijska tržišta“, prokomentirao je odmah „Deutsche Welle“, medij pod kontrolom njemačke vlade namijenjen inozemstvu. (Post festum- dodajmo da ni s time „dvojac Merkozy“ nije prošao u burnoj noći s 08. na 09. prosinac u Bruxellesu.) Potom je drugi dio dvojca iz kovanice „Merkozy“, predsjednik Nicolas Sarkozy, u govoru u Toulonu ustvrdio kako mora biti stvorena „Unija stabilnosti“ s čvrstim pravilima. Onda su svjetski mediji ove najave protumačili kao želju za stvaranjem „fiskalne unije s kontrolom nacionalnih proračuna“, kako bi se tim putom moglo boriti protiv uzroka krize, odnosno prezaduženosti država-članica Eurozone i Europske unije. Neupućeni bi, bojim se, mogli pomisliti, kako se iza ove nove sintagme krije neka nova, zasebna unija, ali radi se samo o borbi za spas postojeće ekonomsko-monetarne unije, Eurozone, te mogućnosti prihvaćanja pravila i od drugih članica EU, ako tako žele. (U međuvremenu su Britanci i Česi kazali da ne žele.) U svakom slučaju, pričom o „Uniji stabilnosti“ potisnula se ona ranija 217

Merkozy-priča o „Ekonomskom vijeću“ iliti „europskoj privrednoj vladi“! Pri tomu nije nezanimljivo pripomenuti, kako je prije godinu dana Europska komisija predložila „Uniju stabilnosti“, ali su je tada glatko odbili upravo Merkelova i Sarkozy!!! Mnogo toga je i dalje nejasno, jedino se nazire da je „njemačka vlada spremna tolerirati masovnu kupovinu državnih obveznica od strane Europske središnje banke (ESB)“, prokomentirao je Deutsche Welle, jer je ESB trenutno jedina institucija koja je u stanju smanjiti kamate prezaduženih država. Međutim, od ovoga tjedna ESB kupuje državne obveznice povećavanjem količine novca, dakle tiska novi novac da bi kupila talijanske i španjolske obveznice, što će na kraju neminovno voditi povećanju inflacije i smanjenju vrijednosti eura. Stručnjaci se k tomu slažu da je privremeni Europski fond za spas eura (EFSF) premalen kako bi stvorio povjerenje u europske državne obveznice. Trebao bi zbog toga biti još više uključen Međunarodni monetarni fond, jer „Europski monetarni fond“ još ne postoji. Vrijeme je, dakle, da članice Eurozone daju izjavu kako će „svoju valutu braniti svim sredstvima“, prokomentirao je Deutsche Welle, te da se građanima EU-a kaže „da će svi morati plaćati račun prezaduženosti i to tako što će njihove uštede polako gubiti vrijednost, a porezi biti povećavani.“ O raznim mogućnostima kako spasiti Eurozonu od kolapsa se ovih dana raspravljalo u Bruxellesu, kako o modalitetima ranije osnovanoga, privremenog Europskog fonda za financijsku stabilnost (EFSF), s kapacitetima od 500 milijardi eura, tako i modalitetima onog koji ga treba trajno zamijeniti, dakle neke vrste „europskog MMF-a“ iliti Europskoga stabilizacijskog mehanizma (ESM). Inače, uoči ovoga kriznog summita EU je predloženo da se on uspostavi već sredinom naredne godine (i to je prihvaćeno), ali neće egzistirati istovremeno dva fonda za spas eura, nego će ESM zamijeniti EFSF. No, ni to nije po nekim stručnjacima nikakva velika garancija. Šef hamburškog Instituta za svjetsko gospodarstvo Thomas Straubhaar je, primjerice, za Deutsche Welle izjavio da „summit EU može biti uspješan samo ukoliko i Europska središnja banka preuzme određenu odgovornost u rješavanju krize, ali da se to neće moći politički narediti. Europska središnja banka je neovisna, ali će ona morati igrati važniju ulogu nego što je to dosad bilo predviđeno.” Europska središnja banka se, 218

međutim, protivi značajnijem djelovanju i izravnom financiranju država, zato što joj to zabranjuju europski ugovori, a postoji i opasnost od inflacije. Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy službeno ističu da je ESB neovisna, te isto tako službeno odbacuju svaki oblik izravnog financiranja dugova od strane središnje banke. Diplomati EU su, međutim, s obzirom na razmjer krize eura, izrazili uvjerenje da će njemački otpor polako oslabiti. Ukoliko se njemačka vlada na summitu EU u petak izbori za fiskalnu uniju sa strožim pravilima, mogla bi “popustiti uzde Europskoj središnjoj banci”, izvijestio je Deutsche Welle. III Zbunjeni su i ponajbolji poznavatelji EU. Radi se o tomu da je kriza velika, a nitko ne može biti siguran da će aktualni europski političari biti na razini svojih prethodnika, „očeva-osnivača“ EU. Jedan od boljih poznavatelja zapretenih procesa u Europskoj uniji s područja bivše Jugoslavije, profesor ekonomije i savjetnik Instituta za europske studije u Beogradu, dr. Miroslav Prokopijević je već početkom 2010. godine izrazio sumnju da se Eurozona i EU u sadašnjem sastavu mogu održati. Za dodatak beogradskoga dnevnog lista „Plave strane“, za koji sam i osobno tijekom desetljeća življenja u EU ispisao na stotine priloga i tisuće stranica, dr. Prokopijević je kazao: „Političari zemalja Evrozone bili su loše poslovođe, dopustili su veliku fiskalnu nedisciplinu i sada ima samo jedna instanca koja može da uvede red, a to su finansijska tržišta. U međuvremenu, vreme curi, i ne samo da raste cena servisa duga za zemlje PIIGS (Portugal, Irska, Italija, Španija, Grčka), koje bi uskoro sa Francuskom i Belgijom mogle postati FBPIIGS, nego i Nemačke i ostalih šest iz Evrozone, koje imaju kreditni rejting AAA. Cena servisa nemačkog duga za samo par dana skočila je za više od 27 odsto, sa 1,8 na 2,3 odsto. Poruka finansijskog tržišta više je nego jasna i glasi „Pare na sunce“. A to je upravo problem, jer toliko para za pomoć nema.“ Po dr. Prokopijeviću, „do raspada Evrozone može doći i relativno brzo, u narednih 12 meseci, ali se raznim mehanizmima raspad može odložiti i nekoliko godina. Ima više mehanizama odbrane Evrozone - dosad su korišćeni pomoć zemljama u problemima, intervencije Evropske centralne banke (ECB) i formiranje Fonda Evrope za 219

stabilnost finansija FESF. Pomoć i FESF se mogu povećati, ECB može mnogo više da interveniše i kupovinom hartija problematičnih zemalja i transferima novaca bankama (iako je prvo protiv pravila EU, a i prvo i drugo vodi u inflaciju, što je suprotno osnovnom cilju ECB, a to je cenovna stabilnost), MMF može više da pomogne mada i on ima „samo“ 280 milijardi evra, a Grčka 2012. treba da plati više od 70 milijardi, Italija oko 300 milijardi evra. Može se ići na evrobondove, štampanje novca, direktne transfere uspešnih zemalja neuspešnim, formiranje fiskalne unije…“ Po ovome mišljenju, „ima mnogo načina odbrane evra, odbrana može trajati čak i godinama, ali će na kraju biti neuspešna. Evrozona će se raspasti, u najboljem slučaju možda preživi još desetak godina sa šest-sedam (umesto sadašnjih 17) članica oko Nemačke. Jednog dana se i to mora raspasti, jer bi i to bile privrede različitih svojstava, koje ne mogu da trče istim tempom i drže istu monetarnu i fiskalnu disciplinu, kao npr. Nemačka, Austrija ili Luksemburg. Ispadanje problematičnih zemalja iz Evrozone znači da one moraju da napuste i EU. To je rezultat nesrećne regulacije Lisabonskog ugovora (2009). A to će povećati njihove probleme, što će povratno uticati da i problemi onih koji ostanu budu veći, usled čega će zemlje EU sve više da se okreću sebi i svojim problemima. A to je onda kraj evrointegracija posle čega raste rizik da mase birača osiromašene ekonomskom i dužničkom krizom krenu da glasaju za ekstremne lidere. Ali, nadam se da je Evropa naučila tu lekciju između dva svetska rata i da će ovaj put izbeći najveća iskušenja. Raspad Evrozone i EU velika je nevolja ne samo za Evropu, nego i za svet. Raspad monetarnih i drugih unija iza sebe ostavlja ekonomske, socijalne i političke ruine. Setite se raspada Austrougarske, SSSR, Jugoslavije...“

IV Je li, zapravo, s ovim o čemu govori dr. Prokopijević bila i povezana (neuspješna) inicijativa Angele Merkel glede promjene temeljnih ugovora EU? Ne želi li Merkelova iz straha ili razloga prevencije pokušati napraviti neku vrstu manje, ali stabilnije Eurozone (pa s time i EU), kako bi se spriječila „implozija“ i Eurozone i Europske unije? U svakom slučaju ovi su zahtijevi odmah izazvali priče o „EU dvije brzine“ (o čemu pišem u narednom eseju). A rizična igra dvojca 220

„Merkozy“ nailazi i dalje na nerazumijevanje i kod najumnijih poput Juergena Habermasa. O njegovomu nezadovoljstvu s aktualnim stanjem u EU je i kod nas ponešto poznato, ali ne dovoljno. Otuda i slijede opširnija preuzimanja iz političkog magazina „Der Spiegel“, od 25. studenog o.g., iz priloga koji se pozabavio Habermasovom ogorčenošću zbog “umiranje europskog ideala”, odnosno “europskog projekta”. Postoji velika opasnost da Europa završi na smetljištu povijesti, kazao je Habermas u predavanju u podružnici Goethe institute u Parizu, pa bi europski projekt trebalo spašavati i “od nesposobnih političara i mračnih tržišnih sila”. Europska unija ili ujedinjena Europa je “njegov projekt” ili “projekt njegove generacije”, koji po Habermasu ne može funkcionirati “u elitnom modusu“, pod čim misli na koncentraciju moći u rukama vodećih ljudi Europskog vijeća, ili samo njih par. Po Habermasu, u aktualnoj krizi “sukobljavaju se funkcionalni i sistematski imperativi“, pri čemu misli na nacionalne dugove i pritiske tržišta. U osnovi se radi o tomu, ustvrdio je Habermas i u nedavno objavljenoj knjižici pod imenom „O europskom ustavu („Zur Verfassung Europas“), koju je ugledni tjednik Die Zeit već usporedio s Kantovom knjižicom “Prema vječnom miru”, da je vlast iz ruku naroda prešla na institucije sumnjivoga demokratskog legitimiteta, poput Europskog vijeća. Usput kazano, u “eurologiji” se mora biti sposobno razlikovati Vijeće Europe, koje nije gremij EU, od Europskog vijeća, pod čim se misli sastanak šefova država članica EU (“sastanak na vrhu” iliti summit) i Vijeća EU u brojnim konstelacijama, koje čine resorni ministri zemalja EU. Habermas misli, vjerojatno, na čelnike EU i zemalja članica EU kada kaže da su tehnokrati praktično izvršili “puzajući državni udar”. Netko će se prisjetiti kako sam ovaj izraz i sam koristio u polemici o nelegalnom formiranju vlasti u Federaciji BiH, 17. ožujka ove godine, kada su brojni profesori ustavnog prava branili neobranjivo, a neki poput dr. Kasima Trnke - u našem direktnom sučeljavnju u Hadžifejzićevoj emisiji “Face to face” tvrdili- da za spomenuti izraz nikad nisu čuli. Habermas se ljuti, ogorčen je i osuđuje političke stranke i političare. “Naši političari već dugo nisu sposobni težiti bilo čemu osim reizbora”, žesti se Habermas, “oni nemaju apsolutno nikakvu političku supstancu, nikakva uvjerenja“. 221

Dvadeset drugog srpnja 2011. su Angela Merkel i Nikola Sarkozy postigli nejasan kompromis “između njemačkoga ekonomskog liberalizma i francuskog etatizma“, objašnjava Habermas, pa „sve ukazuje na to da bi njih dvoje voljeli da transformiraju izvršni federalizam oličen u Lisabonskom ugovoru u međudržavnu vrhovnu vlast Vijeća Evrope, koja je sasvim suprotna duhu sporazuma.“ Habermas, dakle, govori o sustavu odlučivanja koji su Merkel i Sarkozi silom prilika legitimirali tijekom ove krize, nazivajući ga „post-demokracijom“. Po njemu, rezultat se vidi u tomu što Europski parlament, jedva da ima još nekog utjecaja, a Europska komisija se nalazi u „čudnom, skrajnutom položaju“, jer nije zaista odgovorna za to što radi. Habermasu, dakle, posebno smeta aktualna ugovorna pozicija Vijeća Evrope, kojemu je dana centralna uloga u Lisabonskom ugovoru, a koja je „anomalija“. On Vijeće vidi kao „vladino tijelo koje se bavi politikom, iako za to nije ovlašćeno“. Ovdje Habermas griješi, usuđujem se primijetiti, jer je Europska unija “nešto između”, dakle nije ni federacija ni konfederacija, ni klasična, ni super država, pa ni prost savez nacionalnih država, EU je sui generis tvorevina. Pretjerivao Habermas ili ne- glede Vijeća Europe, to ne umanjuje vrijednost njegovoga pojašnjenja zbog čega je EU došla tu gdje jeste. Habermasovo objašnjenje se ne može, dakako, dopasti neoliberalima poput Prokopijevića. “Nekada smo imali neprijatelje, danas imamo tržišta”, tako bi se po Habermasoovm mišljenju smjela opisati historijska situacija u kojoj živimo. „Negdje nakon 2008.“ kazao je Habermas, „shvatio sam da se proces proširenja, integracije i demokratizacije ne odvija automatski, sam od sebe, već da je reverzibilan, da prvi put u historiji EU zapravo gledamo razgradnju demokracije. Mislio sam da to nije moguće. Došli smo do raskrižja… Politička elita, ustvari, uopće nije zainteresirana objasniti ljudima da se važne odluke donose u Strasbourgu; boje se jedino izgubiti vlast.“ Habermas grmi protiv „političkog defetizma“, primjećuje Der Spiegel, pa pojašnjava kako je nacionalna država najbolja u zaštiti prava svojih građana, i kako bi se ta ideja mogla sprovesti i na europskoj razini. Tvrdi kako države nemaju nikakva prava, jer „samo ljudi imaju prava“, pa potom potencira da su narodi i građani Europe (mogući) historijski akteri, a ne države ili vlade. A građani su, nažalost, u današnjem poretku svedeni na razinu posmatrača. Habermasova 222

je vizija sljedeća: „Građani svake pojedinačne zemlje, koji su do sada morali da prihvataju odgovornosti nametnute preko državnih granica, mogli bi kao europski građani iskororistiti svoj demokratski utjecaj za pritisak na vlade koje trenutno djeluju u ustavno sivoj zoni.“ Ovdje postaje razvidno, primjećuje i Der Spiegel, kako Habermas ne doživljava EU kao “Commonwealth” ili kao federaciju, već kao zbiljski nešto novo. (Dakle, EU bi trebala biti, po Habermasu, pravna tvorevina koja počiva na sporazumu naroda Europe i građana Europe, pa meni ne preostaje nego primijetiti kako Habermas na ovaj način sanja Kantove snove iz knjižice “Prema vječnom miru”.) Postoje alternative, postoji drugi način osim ovoga puzajućeg preotimanja vlasti koji sada gledamo, upozorava Habermas. Mediji bi morali pomoći građanima shvatiti, u kojoj mjeri EU utječe na njihov život. Političari bi potom razumjeli ogroman pritisak pod kojim bi se našli ako Europa propadne. EU je nužno demokratizirati, jer „ako europski projekt propadne, onda je pitanje koliko će nam vremena trebati da ponovo dostignemo status quo. Prisjetite se njemačke revolucije iz 1848: kada je propala, trebalo nam je 100 godina da se vratimo na onu razinu demokracije koju smo imali ranije.“ Post Scriptum: Čelnici Eurozone dogovorili su u petak 9. studenog 2011. godine u Bruxellesu jačanje proračunske discipline zbog velike dužničke krize koja je zaprijetila raspadom monetarne unije i cijele Europe, a dogovor 17 država Eurozone vjerojatno će podržati sve države članice EU-a osim Velike Britanije. Šefovi država i vlada: Bugarske, Danske, Mađarske, Češke, Litve, Latvije, Poljske, Rumunjske i Švedske dali su do znanja da bi se mogli pridružiti tom procesu, nakon što konzultiraju svoje parlamente’, kaže se u priopćenju europskih čelnika, okupljenih na summitu u Bruxellesu. Britansko protivljenje znači da se neće ići na promjenu Lisabonskog ugovora za što je potrebna jednoglasna odluka svih 27 država članica EU-a. Umjesto toga, do ožujka ili prijebit će sklopljen novi međuvladin ugovor između država članica monetarne unije i njihovih saveznika. Tako su Britanci po tko zna koji put „minirali“ kontinentalne europske inicijative iz francuskonjemačke „jezgre Europe“, pa do daljnjega nema ništa od Merkozy223

planova o „euroobveznicima“ i izmjenama Lisabonskog ugovora. U Post scriptumu uz moj esej o pozadinama sporenja oko Eurozone, daju se, dakle, glavni elementi dogovora glede spašavanja Eurozone, sa summita EU od 08. i 09. prosinca 2011. godine, jer se radi o sudbonosno važnim odlukama. UNIJA PRORČUNSKE STABILNOSTI Sedamnaest država članica Eurozone želi uspostaviti ‘Uniju proračunske stabilnosti’, sa ‘snažnijim upravljanjem kako bi se stimulirala proračunska disciplina’, ali i ‘snažniji rast, veća konkurentnost i socijalna kohezija.’ (Na kraju će „Unija proračunske stabilnosti“ brojati ukupno 25 članica, jer su Česi kao i Britanci izabrali ostati izvan „Unije spasa“.) ZLATNO PRAVILO Svaka država članica Eurozone obvezala se na proračunsku ravnotežu, što je u Francuskoj prozvano ‘zlatnim pravilom’. Ono mora biti uneseno u nacionalne ustave ili regulirano na nekoj drugoj odgovarajućoj pravnoj razini, čime će biti pravno obvezujuće. To su pravilo za sada usvojile samo Njemačka i Španjolska. Po tom pravilu, nacionalni proračuni moraju biti ‘uravnoteženi ili u plusu’, što znači da ‘godišnji strukturni deficit ne smije biti viši od 0,5 posto BDP-a’. Usporedbe radi, njemačko ‘zlatno pravilo’ dopušta maksimalni strukturni deficit od 0,35 posto BDP-a od 2016. Europski sud pravde (ECJ) bit će nadležan za provjeru kako je to pravilo ugrađeno u nacionalno zakonodavstvo. Pravilo će sadržavati automatski korekcijski mehanizam koji će se aktivirati u slučaju odstupanja. Definirat će ga svaka država članica na osnovi načela koja predloži Europska komisija. Države članice ispunjavat će svoje ciljeve prema kalendaru koji predloži Komisija. Države s prevelikim deficitom zatražit će od Komisije i Vijeća EU-a odobrenje programa strukturnih reformi za njegovo rješavanje. Provedbu programa i godišnje proračunske planove nadzirat će Komisija i Vijeće. Po zlatnom pravilu, javni dug ne smije prelaziti 60 posto BDP-a. Uspostavit će se i mehanizam za ex ante prijavu nacionalnih planova za izdavanje državnih obveznica. 224

SANKCIJE Sankcije za države koje premaše dopušteni deficit bit će sustavnije. Te sankcije, koje predloži Komisija, bit će ‘automatske ako im se ne usprotivi kvalificirana većina država članica Eurozone’. Do sada je za blokadu sankcija bila dovoljna obična većina. NADZOR PRORAČUNA Prijedloge Europske komisije za jači nadzor nacionalnih proračuna, uključivo u fazi pripreme, vlade država članica moraju ‘brzo razmotriti’. ‘Ako Komisija utvrdi osobito teška kršenja Pakta za stabilnost i rast, tražit će reviziju prijedloga proračuna’. Nove odredbe trebale bi stupiti na snagu u idućem proračunskom ciklusu. NEMA EUROOBVEZNICA Nije postignut dogovor o uvođenju euroobveznica, čak ni u daljoj budućnosti. EUROPSKA SREDIŠNJA BANKA Europska središnja banka (ECB) upravljat će Europskim fondom za financijsku stabilnost (EFSF) i budućim Europskim stabilizacijskim mehanizmom (ESM), europskom inačicom Međunarodnoga monetarnog fonda. Stabilizacijski mehanizam naslijedit će EFSF u srpnju 2012., godinu dana prije od planiranog, i imati zajmodavne kapacitete od 500 milijardi eura. ESM će u izvanrednim okolnostima, na osnovi mišljenja Europske komisije i ECB-a, hitnu odluku o financijskoj pomoći, umjesto jednoglasno moći donijeti 85-postotnom većinom. U pogledu privatnog sektora, koji je u slučaju Grčke morao otpisati polovicu svojih potraživanja, ističe se da je to rješenje bilo ‘jedinstveno i iznimno.’ MEĐUNARODNI MONETARNI FOND Dogovoreno je povećanje zajmodavnih kapaciteta MMF-a za 200 milijardi eura putem bilateralnih zajmova središnjih banaka kako bi on mogao pomoći državama u krizi. MMF trenutačno raspolaže s nešto manje od 300 milijardi eura za pomoć državama članicama. Vidiportal.ba, 09. prosinca 2011. 225

12. Zašto model EU s dvije brzine nije dobar za post-jugoslavenske zemlje? „Hrvatska ulazi u Europu, no još je važnije da je Europa ušla u Hrvatsku“, kazao je hrvatski predsjednik Ivo Josipović 09. prosinca 2011. godine u Bruxellesu, nazvavši potpisivanje sporazuma o pristupanju EU „povijesnim“ i istog ranga važnosti kakva je bila odluka o neovisnosti Republike Hrvatske prije 20 godina. Između ova dva posve različita datuma u povijesti RH, onoga kojim se povratila suverenost iz Beograda u Zagreb i ovoga kojim je RH prenijela dio suverenosti na Bruxelles, smještene su brojne zablude glede nacije-države, krvavi ratovi i pljačkaške tranzicije, ali i političko i kulturološko zrenje nacije i države. U osnovi stjecanje statusa „zemljepristupnice“ podrazumijeva svijest kako je u polit-ekonomsku integraciju prenesenoga suvereniteta i višerazinskog upravljanja, kakva je u osnovi Europska unija, nužno ući kako bi se razriješila vlastita egzistencijalna i civilizacijska pitanja. Dakako, do 01. srpnja 2013. godine, kada bi Hrvatska trebala postati punopravnom članicom EU, još je niz Scila i Haribda, prvo referendum u RH, pa potom ratifikacija u svim članicama EU. Paralelno s tim, u tijeku je i „monitoring“ od strane EU kako se Hrvatska odnosi prema teškim zadaćama u oblastima pravosuđa, pravne jednakopravnosti i tržišnog natjecanja. No, RH je postala tijekom pristupa već „boljom zemljom“ (Ivo Josipović), politički i kulturološki zrelijom, pa je pretpostaviti da ovu povijesnu šansu neće ispustiti. I Republici Srbiji se u Bruxellesu 09. prosinca kazalo, ono što joj se moralo kazati. Ne možete u EU dok ne raspustite „paralelne strukture na sjeveru Kosova“, kazala je Angela Merkel „u brk“ Borisu Tadiću već prilikom ljetošnjeg posjeta Beogradu. A nedavno je poslala još direktniju poruku političkoj Srbiji - ne može se pucati na vojnike KFOR-a, a tražiti kandidatski status za pristup EU! Idealno za širenje omraza prema Nijemcima među Srbima, ali i ovo govori o političkom formatu njemačke kancelarke, koja je definitivno dorasla obvezama koje stoje pred nasljednicima „očeva-osnivača EU“, što drugi nisu. Nikoga nije iznenadilo, dakle, što se Njemačka i 226

u Bruxellesu suprotstavila zatvaranju očiju pred nezrelom politikom Borisa Tadića, oličenoj u sloganu „i EU i Kosovo“. Ona je doživjela potpuni fijasko, ali Tadić ne umije odustati od nje, a EU ne smije odustati od Tadića. Alternative njemu su sve od reda antieuropejske i katastrofalne, i po Srbiju i po regiju jugoistoka Europe. Na Tadiću je, pak, da konačno shvati kako se ne mogu poticati Srbi na sjeveru Kosova na pobunu, uključivo na ograničene bitke s KFOR-om, pa potom neuvjerljivo i u zadnji moment zahtijevati da s tim prestanu, jer je Srbiji prijeko potreban status kandidata za prijem u EU. Istini za volju, predsjedniku Srbije Borisu Tadiću nije lako, njemu bi se moglo dogoditi da izgubi „i Kosovo i EU“, ukoliko do veljače odnosno ožujka naredne godine ne pruži uvjerljive dokaze da je konačno shvatio kako je Kosovo izvan Srbije, ma što to značilo po preostale Srbe na Kosovu. Oni, pak, kao posljednji politički dinosaurusi drže na svojim, unaprijed izgubljenim, barikadama slike onih koji su ih velikim dijelom i uveli u nesreću - Šešelja i sličnih mu. U regiji jugoistoka Europe, dakle, još vladaju tribalistička pravila po kojima većina šikanira manjinu, čim se stvore takve konstelacije. Albanci bi se, primjerice, mogli prisjetiti kako im je bilo pod Titom a kako pod Miloševićom, pa ponuditi Srbima veliku autonomiju unutar Kosova. O uvažavanju drugoga, ili o regionalnim autonomijama, te drugim mjerama iz arsenala upravljanja etničkim konfliktima se, nažalost, malo znade ili neće da znade. Crna Gora ima već godinu dana status kandidata, a Europsko vijeće joj je 09. prosinca poručilo da će dobiti i datum početka pristupnih pregovora u lipnju naredne godine, pod uvjetom da ne zaboravi na krupne reformske obveze glede reforme pravosuđa i vladavine zakona. Iz prvih reakcija crnogorskih političara se vidi da su s time zadovoljni. „Znamo mi nas...“, može se iščitati iz njihovih reakcija. Uostalom, nad CG lebdi duh neophodne „de-sanderizacije“, a o „deđukanizaciji“ u njoj još nema ni govora, a kad će biti ne zna se. Otuda u CG iz Bruxellesa i stižu samo uvjetno formulirana obećanja. Politika „mrkve i korbača“ pratit će nužno ovu zemlju još dugo, ali CG će, skoro je izvjesno, biti poslije Hrvatske i Islanda 30. članica EU. Za BiH se, nažalost, ne smije ustvrditi hoće li biti ostavljena da živi i dalje svoju sadašnju agoniju ili će poletjeti u nekakvu sumnjivu „uniju“ koja nije Europska unija, ma koliko joj samo EU može pomoći da razriješi njezina nacionalna i državno-politička pitanja. Nažalost, 227

o BiH se 09. prosinca nije kazala ni riječ u Bruxellesu. Uvečer me toga dana, usput kazano, propitivali na BHT-1, pa između ostalog pitali što mislim o najavi bošnjačkog člana Predsjedništva da BiH do kraja ove godine podnese aplikaciju za status kandidata u odnosima s EU. Odgovorio sam, kako bi netko dobro savjetovao gosp. Izetbegovića da prvo prouči neuspjeli albanski pokušaj aplikacije za status kandidata. Jer, nužno je prije ispuniti sve „domaće zadaće“ koje su nam zadane, kako bi SSP (Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju) iz stanja „zamrznutosti“ bio „odmrznut“. Sve su članice EU, naime, SSP ratificirale, jedino BiH ima prešnijeg posla. Bh. političari su, valjda, isuviše zabavljeni naoko legalnom pljačkom proračuna/budžeta da bi još skrbili i o onima koji su ih birali. No, gorku šalu na stranu, Izetbegovićev mogući voluntarizam glede aplikacije za kandidatski status pokazuje kako naši političari ne znaju elementarne stvari iz procesa pristupanja EU, te da imaju oko sebe u pravilu mediokritete za savjetnike, čast izuzetcima. Može se, dakako, dogoditi kao u onom crnohumornom vicu kojim se poručuje kada zemlje bivše Jugoslavije dođu na red za prijem, EU u ovom obliku više i neće biti. U srpskoj varijanti ovog vica poručuje se, naime, da će u dogledno vrijeme glavninu članica EU činiti zemlje nastale nestankom SFRJ, jer će „kad svi mi uđemo, iz nje izaći vodeće sile, pa njihove stare i nove sljedbenice, tako da će se jezgro kontinentalne zajednice svesti na zbirku rasturača balkanske zajednice“. Tako piše u beogradskoj „Politici“, uz uobičajene stereotipe prema EU i žalopojku: „Da se jadan i za zelen bor uhvatim, i on bi se jadan osušio.“ Tekstom „Kontinetalna tranzicija“ se, ipak, vrlo razložno poručuje: „Danas izgleda izvesno da će se EU bitno menjati, mestimično možda čak koliko i mi da bismo postali njen deo, kako god se preoblikovala. Nagovještavaju joj se različite i brzine i „lige“, ali i veće objedinjavanje nadležnosti i kontrola finansijskog ponašanja.“ „Učestvujemo, nesumnjivo, u jednom od najzanimljivijih preispitivanja novog veka“, poručuje „Politika“, „dok jedni već liju krokodilske suze nad sudbinom Evrope, drugi su uvereni u ostavarljivost ideja Kluba krokodil, grupe nazvanoj tako po restoranu u Strazburu, za čijim su se stolom, poodavno, njeni osnivači zarekli da će se posvetiti što čvršćem objedinjavanju Evrope.“ A takvo što, doista, i po mojem razumijevanju, podrazumijeva spašavanje postojećeg modela EU, 228

koji počiva na logici ispunjavanja standarda u procesu pristupanja EU, pa potom svekoliku harmonizaciju i pozajedničenje skoro svih politika kada se postane članica EU. Odstupanje od postojećeg modela bi značilo riskantno pristajanje na koncepciju Europske unije koja se razvija po principu „dvije brzine“, ili koncentričnih krugova, tako da jedna pravila važe za „jezgru Europe“ i druga za zemlje EU izvan te jezgre. Ovdje se ne treba, dakako, pobrkati odsustvo Velike Britanije iz Eurozone ili „Schengenskog ugovora“, niti odsustvo VB i Češke iz „Unije spasa“, čime su nanijele štetu sebi, pa tek potom EU. II Europska unija je vrlo složeni mehanizam, međunarodna organizacija, ali i integracija nepoznata u dosadašnjoj povijesti, kojoj kao da je sudbina biti u krizi, ali iz krize nekako izaći, kao da je „osuđena na uspjeh“. Ja u smisao opstojnosti EU vjerujem i kad neki njezini prvaci počinju govoriti jezikom bivših jugoslavenskih ili aktualnih bh. političara, dakle neracionalnim i nerazumnim jezikom. Usuđujem se ustvrditi – uz pomoć Hobsbowma, Dahrendorfa i drugih mudrih Europljana – kako je postojeći model EU bolji i od svih onih modela koji se danas mnogima čine alternativom, mada to nisu. Zbog toga sam se odlučio u nastavku podsjetiti na neke frekventije modele izlaska iz krize. Dakle, one o kojima se češće govori, i to uz pomoć moje knjige „Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi“ (Sarajevo Publishing, 2009.). Upravo to što je EU maltene uvijek u krizi i ponukalo je profesora politologije iz Münstera Richarda Woykea da u podnaslov svoje knjige “Europska unija” stavi odrednicu “Uspješna krizna zajednica” (Europaische Union. Erfolgreiche Krisengemeinschaft, Einführung in Geschichte, Strukturen, Prozesse und Politiken, R. Oldenbourg Verlag, Wien, München, Oldenbourg, 1998.). O uspjehu ili neuspjehu je, dakako, vrlo problematično govoriti u datoj situaciji, ali vrijedi podsjetiti da se samo prije par godina na vrlo sličan način govorilo o ugovorno-institucionalnoj krizi u EU nakon propasti referenduma o “Europskom ustavu” u Francuskoj i Nizozemskoj, 2005. godine, pa potom i o „financijskoj krizi“ povodom žestokih prijepora u vezi srednjoročnog proračuna EU (2007-2013). Povodom obje ove velike krize su euroskeptici i katastrofičari likovali na sličan način kao povodom aktualne „dužničke krize“ i krize eura, a poznavatelji 229

EU-logike i prilika u njoj „molili Boga“ da se spomenutima snovi ne ispune. Jedino tako je moguće da pro-Europljani i dalje sanjaju „ujedinjenu Europu“, u kojoj bi bilo mjesta i za sve zemlje Zapadnog Balkana, uključivši i BiH. Neće, valjda, biti kao u onom srpskom vicu, kada mi dođemo na red, EU prosto nestane iz vidokruga. Želim, dakle, podsjetiti na stare rasprave o modelima razvitka EU, jer se ponovno spominju, pa i ponavljaju. Njima se – ako ništa drugo podgrijavaju u EU stare unionističke i federalističke predstave o EU kao “državnom savezu” ili “saveznoj državi”, odnosno „Sjedinjenim europskim državama“, s tim što je upućenima unaprijed jasno da niti jedna od tih tzv. čistih opcija ne pomaže EU u traganju za izlazom iz krize. Te opcije nemaju više mnogo zajedničkog s onim što se u Europskoj uniji oformilo kao plod autohtonog razvitka, jer je EU danas zaseban politički sustav, kojega karakterizira hibridnost, a ne čistota ovog ili onog ustavno-pravnog uređenja. Treba se samo sjetiti ustroja Europske unije s “tri stupa” u Maastrichtu (ma koliko „stupovi“ bili po Lisabonskom ugovoru „spojeni“), pa principa supsidijarnosti, koji bi trebao omogućiti harmoniju odlučivanja na svim razinama, počevši od europske, preko nacionalne, do regionalne, ili transregionalne. Od ovoga hibridnog modela, svojevrsne mješavine nadnacionalnih i međudržavnih mehanizama i razina odlučivanja, EU ne može više odstupiti bez ogromnih unutarnjih potresa, što znači da je neuporabljiva svaka priča o klasičnim integracijskim modelima, koji su poznati iz iskustava nacionalnih i višenacionalnih država staroga tipa. Nova koncepcija integracije primijenjena u EU traži, dakle, i teorijski i praktički drugačije odgovore na zahtijeve vremena i izazove pred kojima se nalaze nacionalne države i EU. Dužnička kriza u EU je kriza velikih brojeva i vrlo mogućih opasnih posljedica, pri čemu se mnogima olako učinilo kako je rješenje u izbacivanju nediscipliniranih iz Eurozone, od čega se srećom odustalo, ili pak u modelu „dvije brzine“, od čega bi se i definitivno trebalo odustati. Jer, u protivnom, moglo bi se dogoditi kao u onom vicu da „jezgru Europe“ čine moćne zemlje, dok bi među „satelite“ ili na periferiji bile „nove članice“ i zemlje poput onih koje tek treba privesti u EU. To bi u osnovi bila neka posve druga EU, a ne EU kakva je danas. Za EU – kakvu su zamislili i doslijedno realizirali „očevi EU“, oni iz „Kluba krokodila“, nije 230

prihvatljiv niti jedan model s različitim stupnjevima integracije, ma koliko Eurozona ili „Unija spasa“ bili i dio te priče. EU, naime, do sada nije bila zatvoreni, nego otvoreni klub, u koji se ulazi ispunjavanjem tzv. kriterija iz Kopenhagena, a u Eurozonu ispunjavanjem kriterija iz Maastrichta. Tako je i Eurozona ostala otvoren projekt za druge članice EU pod određenim pretpostavkama, dok je euro zajedničko sredstvo međusobnog obračunavanja i plaćanja i kada neke članice EU ne pripadaju Eurozoni. Ideja i prijedloga o modelu “Europe različitih brzina” bilo je, inače, već u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, a iznosili su ih i takvi političari kakav je bio Willy Brandt. Ovaj model je ponajčešće podrazumijevao da se samo neke članice EU opredijele za produbljenije sveze, s tim da ovako produbljena integracija ostane otvorena i za druge članice kako bi im se kasnije priključile. Najbolja ilustracija tomu je Eurozona, no bojat se s razlogom da bi se u današnjim uvjetima i nekim drugim podsustavom, koji ne bi mogli pratiti svi, mogao dovesti u pitanje i sam smisao europskih integracija. Države koje su sklone manje produbljenim integracijama u EU, u pravilu pokušavaju spriječiti da na ovaj način budu isključene iz odlučivanja o budućoj dinamici razvoja EU. One članice EU kojima produbljena integracija odgovara, kao što je SR Njemačka, ne usuđuju se na ovaj korak, jer se boje dovođenja EU u pitanje, pa s time i većih šteta nego koristi. Vrlo sličan model opisanomu- je i “model diferencirane integracije”, pod kojim se podrazumijeva obrazovanje različitih koncentracijskih krugova od zemalja koje su različito voljne integrirati se u različitim oblastima. Niti unutar jednog kruga ne mora se biti jedinstveno po svim pitanjima. Ovaj model integracije ne podrazumijeva, dakle, nikakav zajednički okvirni ugovor, nikakvu vremensku stegu, niti tzv. opting in mogućnost, to jest priključenje naprednijem i produbljenijem krugu integracija u nekom naknadnom momentu. “Model koncentracijskih krugova” zagovara, također, centralni krug, jezgru, ali podrazumijeva da kompletna EU obrazuje “centar” ili “jezgru”, a da se s ostalim zemljama u okruženju (EFTA zemlje, bliži i dalji susjedi ) postižu ugovorni odnosi. 231

“Model jezgre Europe” je još od 1994. godine poznata i potom napuštena ideja njemačkih konzervativaca, a podrazumijevala je obrazovanje “jezgre” od onih zemalja koje su voljne dalje i dublje se integrirati, a ne potezati svako malo za pravom veta koje blokira proces integracija, ili traženjem izuzetaka za sebe kako to vrlo često radi Velika Britanija. Zemlje koje bi pripadale “jezgri EU” morale bi, po ovoj zamisli, sudjelovati u svim oblastima i procesima europskih integracija. U ovisnosti od stupnja voljnosti k integracijama formirali bi se potom koncentracijski krugovi oko ove “jezgre“. Cijeni se, inače, da se ova ideja može razumjeti i kao prijetnja onim zemljama EU koje su u stanju, ili nisu voljne ići k dubljim integracijama. Ovdje se u biti radi o elitističkom konceptu EU, misle brojni autori, koji su uvjereni da bi se u neko doba odvajali od EU upravo oni koji su ostali na rubovima, u posljednjim koncentracijskim krugovima. Koncepcija „jezgre Europe“ mogla bi voditi tomu da se pokrene proces raspuštanja ostatka EU, tako da bi tim putom izvan jezgre Europe nastala “Europe a la carte”, zaključuje već spominjani profesor Richard Woyke. Kod teorijskog modela integracije zvanog “Europa varijabilne geometrije” radi se o pokušaju mišljenja integracije po tzv. problemskim zonama. Neki članovi EU bi se mogli, dakle, odlučiti da zajedno rješavaju određene probleme iz određene problemske zone, ili takve nove zone koja nije već regulirana, a da ih druge članice, koje to neće, u tomu ne mogu spriječiti niti moraju slijediti. “Model domovina”, inicirao je u šestdesetim, sedamdesetim godinama prošlog stoljeća Charles de Gaulle i u biti znači čistu “međudržavnu suradnju”, te da svaka zemlja ima o svakom pitanju i dalje pravo veta. S time bi se, pak, poništilo mnogo od onoga što se postiglo unutar EU u proteklih pola stoljeća, de facto sve ono što se podrazumijeva pod supranacionalnim razvitkom EU i “europskim pravom”. A toga je toliko mnogo da bi se svatko iznenadio, pa ipak EU nije postala „nadnacionalna država“ kako stoji u lošim udžbenicima ili zbornicima o EU nekih mojih sarajevskih kolega, ili nadmeno i bez razloga nadutih pisaca uvodnika o EU- u nekoć uglednim sarajevskim listovima. I ovaj i model “Europe a la carte” podrazumijevaju labavi savez među članicama EU, to jest da svaka članica ima pravo odlučiti 232

hoće li zaustaviti neki proces dogovaranja, ili u kojoj oblasti želi sudjelovati, a u kojoj ne. Posljedice toga bi bile suzpenzija postojeće „pravne stečevine“ ili „pravnog nasljeđa“, dakle „Akija“ (fr. Acquis communautaire), u krajnjoj konzekvenci povlačenje iz određenih oblasti suradnje u EU (kako to upravo rade Britanci i Česi), ili nastajanje novih formi kooperacije. Ovaj model i nije drugo, cijeni dr. Woyke, do fleksibilnija forma međudržavnog dogovaranja. Kod primjene ovog modela postojala bi stalna opasnost da se formira “privilegirani klub ili dominantna država” bez koje nikakvo rješenje problema ne bi bilo moguće, pa bi ovaj model označio i kraj dosadašnjih integracijskih procesa. Skoro se nemoguće, dakle, opredjeljivati za neki od tzv. alternativnih modela, jer oni to i nisu, nego su siguran put u samodovođenje Europske unije u pitanje i prije nego što je, eventualno, dužnička kriza ili neki drugi nepovoljni procesi privedu njezinom kraju. Uostalom, diverzne rasprave o tomu kako bi Europska unija trebala izgledati u budućnosti, slile su se bile početkom 21. stoljeća u kompromis zvan „Ustavni ugovor za Europu“, kolokvijalno zvan „Europski ustav“. Taj ustav je trebao biti prekretnicom u promišljanjima i o spomenutim i nespomenutim modelima razvoja EU. Na nesreću, Europska se unija uplašila osobnog “uzleta u nebo”, kojim se trebao odrediti “konstitucionalni design” i budući razvitak i ove integracije i Europe u cijelosti. S time je, usputno kazano, EU odustala izvršiti važnu obvezu iz Maastrichta i postati „politička unija“. Da je bilo drugačije, možda bismo danas manje govorili o krizi Eurozone i EU, ali se ne smije isključiti ni to - da bi se EU, možda, već pocijepala po nekom od predočenih modela. III Već spominjani istraživač europskih integracija iz Beograda dr. Miroslav Prokopijević sve pobrojne i (ne)moguće opcije svodi na “centralizirane”, one koje su oslonjene na pojačavanje uloge sva tri oblika vlasti na centralnoj razini, te koje podrazumijevaju izvjesno daljnje razvlašćivanje ili podređivanje nacionalnih izvršnih vlasti vlastima u Bruxellesu, i na njima suprotstavljene “decentralizirane” opcije. U “centralizirane” ubraja centrističke i opcije Europe regiona, kao i federalističke opcije, a u “decentralizirane” ubraja konfederalne 233

opcije, opcije „EU s više brzina“ i razne “labave asocijacije”. U svezi centralnih i centrističkih opcija vrijedi izdvojiti Prokopijevićevu ocjenu da su “ne samo unitarizacija EU, nego i bilo koji oblik centralizacije, harmonizacije odozgo i homogenizacije, vrlo nepoželjni i imali bi loše ekonomske i političke posledice.” (vidjeti, Prokopijević, M., Europska unija, Beograd, 2005.). U ovom se pogledu duboko slažem s kolegom Prokopijevićem, samo bih dodao da je EU do sada spasilo propasti upravo to što je bila „nešto između“, ni federacija ni konfederacija, što je imala sui generis pravni sustav, što nije, u krajnjem, još postala „politička unija“, mada je u Ugovoru o EU iz Maastrichta zapisano da treba postati i “gospodarsko-monetarna unija“ i „politička unija“. No, to je tema za sebe, važnije je podsjetiti na Prokopijevićevo uočavanje da podsticaji opciji “Europe regiona” znače u prvom redu respektiranje postojećih regionalnih specifičnosti, a ne nametanje uniformnih modela. I tako se, dakako, pridobijaju zemlje i ljudi za EU, mada se toga nije uvijek i svjesno među Europljanima. U vezi s čisto federalističkim opcijama, dr. Prokopijević je uočio- kako je među građanstvom u Europskoj uniji “europski federalizam postao sinonim za centralizam, neefikasnost, nedostatak odgovornosti i preteranu kontrolu”, čime se, dakako, stvorio i utisak da Bruxelles izigrava “veliku vladu” koja potire individulana prava, tržišne sile i suvrenost. Ako je napredovanje k raznim verzijama centraliziranih opcija u razvitka EU nemoguće iz bilo kojih razloga, misli Prokopijević, decentralizirane opcije bi bile “alternativa očuvanju onih oblika saradnje za koji postoji interes”. Pod ovom vrstom opcija Prokopijević, kako je već naglašeno, misli na mogući konfederalni model, model “Europe s više brzina” i na druge razne oblike “labavih asocijacija”. Centralizirani pristupi se, pak, svode u osnovi na nekolicinu pitanja, veli dr. Prokopijević, prvo, na naglašavanje posebnih interesa zemalja-članica i razlika među njima, drugo, na prijelaz od komunitarnih na međuvladine dogovore i politike ili bar zaustavljanje širenja komunitarnih politika, treće, na manje zajedničkih tijela i zajedičkih politika na razini EU, te, četvrto, na redukciju većinskog odlučivanja u korist konsenzusa i pojačavanje zaštitnih mehanizama za interese pojedinih zemalja. Privest ću kraju ovu priču procjenom kako je vrlo malo vjerojatno da će se EU odlučiti razgrađivati ono što je u njezinom višedecenijskom razvitku sama izgradila. Jer, u biti ideja o reformi 234

EU u pravcu „različitih klubova“ uz pomoć „više brzina“ bi značila odustajanje od dosadašnjih dostignuća EU i okretanje k manje obvezujućim modalitetima suradnje, koji bi se utvrđivali sukladno interesnom ili regionalnom kriteriju (skandinavski, mediteranski, centralnoeuropski, i dr.). Dakako, ne smije se isključiti da će EU jednog dana krenuti i u pravcu labavijih međusobnih sveza njezinih članica, ali to bi bila alternativa sadašnjoj EU koja bi otvorila brojna pitanja sigurnosti i mira i u Europi i svijetu. S takvim razvojem bi, po mojim saznanjima, bio i definitivno naznačen sumrak plemenite ideje o pacificiranju i “pozajedničenju” europskog prostora u kantijanskohabermasovskom obzorju. A za preostale zemlje zapadnog Balkana (postjugoslavenske zemlje plus Albanija, minus Slovenija i Hrvatska) bi to bio kraj sna o pripadanju EU-društvu jednakopravnih država i naroda. Ostali bismo „slijepo crijevo“ Europe, čista margina, kako valjda marginalci i zaslužuju... Vidiportal.ba, 16. prosinca 2011.

235

13. Najpogubniji događaj iliti „shit oft the year 2011“ Sa žaljenjem na kraju izgubljene 2011. godine, sa stanovišta BiH, biram OHR-američku intervenciju u korist formiranja izvršne vlasti u Federaciji BiH iz ožujka ove godine za „najpogubniji događaj godine“, mada je konkurencija za „shit of the year 2011“, govoreći feralovski, žestoka. Ovim činim „nepravdu“, u prvom redu, redovitim subotnjim harangama Milorada Dodika protivu BiH, pa ipak biram spomenutu grubu intervenciju za nešto najgore, jer je u poodmaklom stadiju berlinskih razgovora s relevantnim bh. stranačkim prvacima suspendirala metod potrage za kompromisom i to – sve su prilike za duže vrijeme. Kraj je godine, pa se osjećam obveznim, s rečenim u vezi i možebitno pristrasno, prokomentirati zašto je Angela Merkel zaobišla ljetos Bosnu i Hercegovinu, mada je mjesecima prije toga bila involvirana u razgovore o sudbini BiH. Početkom godine u Merkelinom Kanzleramtu u Berlinu su, naime, boravile barem jednom sve bh. političke „hadžije“, da bi obećavajuća „njemačka inicijativa“, usmjerena na postizanje kompromisa, baš kada je počela zaprimati konture, bila 17. ožujka o.g. prebrisana nekom moćnom gumicom, vjerojatno prekoatlantskog podrijetla. I Površno objašnjenje za izbjegavanje „političkog Sarajeva“ – poslije posjeta Zagrebu i Beogradu - je bilo da nije ni imala s kim razgovarati u BiH, s obzirom na „rošomonijadu“ u vezi s formiranjem Vijeća ministara. Moje šaljivo obrazloženje je- kako nije htjela posjetiti ni jedan od dva DDR-a (RS i Federaciju), jer joj je DDR-a dosta, u njemu je odrasla. Mi smo se, pak, na naše ddr-ove naviknuli. Suštinsko obrazloženje za Merkelino ljetošnje brisanje „političkog Sarajeva“ iz njezina ZB-interijera, moralo bi se, ipak, tražiti u američkoj intervenciji u korist jedne od opcija, čiji je rezultat problematično formiranje izvršnih vlasti u Federaciji BiH, istini za volju formalno-pravno pokriveno intervencionističkim odlukama Visokog predstavnika i OHR-a. Oni na takvo što imaju pravo, sukladno Daytonskom mirovnom sporazumu, ali ostaje pitanje je li takvo što mudro i dobro za BiH? 236

Podsjećanja radi, među sudionicima berlinskih rundi nisu bile sve stranke „Platforme“, nego samo izborno relevantne, dakle SDA i SDP BiH, ali ne i one s hrvatskim predznakom koje su izabrane njihovom milošću, a što su američki diplomati favorizirali i preko OHR-a i realizirali. To su, priznajem, već bajate priče, jer u BiH jedna neprincipijelnost sustiže drugu, ali za razumijevanje provizorija kojeg živimo, danas je nužno razumijevanje onog što se dogodilo u ožujku ove godine. Višegodišnje prizivanje intervencije je, dakle, urodilo plodom, nije palo s neba, unaprijed se znalo što se priziva i u čiju korist. U prizivanju gologa pravno-političkog nasilja u korist tobože multietničkog SDP BiH su se isticali posebice neki kvaziznanstvenici, deklarirani ideolozi, pa potom poniženi ili korumpirani dijelovi civilnog društva, oni koji su čekali da im dođe „Valter“, kako bi nekomu „j.... mater“. Katastrofalne posljedice ovoga neo-jakobinskog konstrukta su vidljive na svim stranama, ali je najosjetljivije što se u BiH voljno i ciljno, ili iz neznanja, sprovodi koncept - po kojem postoje manje i više konstitutivni narodi, manje i više temeljni narodi, manje i više dobri nacionalisti, kozmopolite, to jest mi, i nacionalisti, oni drugi, koji su dobri samo ukoliko su „lojalni“ (komu?), ukoliko govore poželjnim glasom, sukladno dominantnom narativu, odnosno neupitnim patriotskom diskursu, zapravo ideologiji „sarajevske političke kotline“. Nitko ozbiljan nema dvojbi kako su i doslovice sve bh. političke stranke i njihovi sebično nastrojeni prvaci zaljubljeni samo u svoje ideologije, nazovi vizije, u sebe i svoje nemoguće kombinacije, pa tako i svi hrvatski političari, uključivo i Čovića i Ljubića. Njih ima tko braniti, masa je ovisnika o njima, za mene su oni, pak, samo dr. ortoped i dr. inžinjer strojarstva, na pogrešnim mjestima, dakle dio problema, politička nekompetencija, hrvatski loš izbor, itd. Ali ne mogu drugovi Suljo i Zlaja, ti dokazani bošnjački „multikulturalisti“, ignorirati izbornu hrvatsku političku volju, te birati bh. Hrvatima njihove političke predstavnike, nego bi to Hrvati morali sami činiti, osjećali se nacionalno ili građanima, potpuno je svejedno. I Hrvati u SDP-u, dakako, imaju pravo na političku artikulaciju, ali njih je u SDP-u svakim danom sve manje, nazoče tek simboličnim procentom, za što su mnogi odgovorni, ali ponajviše „Vođa“ i njegovo šutljivo i poslušno Predsjedništvo. 237

I, dok je ova prosta činjenica jasna kao dan i prihvatljiva i za Berlin i većinu drugih europskih prijestolnica, ona se uporno ignorira u SDP-u, kako bi se konstruirala atmosfera intervencionizma, oslonjenog na SAD, ili OHR. U ovoj interpretaciji, ilustracije radi, dovoljno je da SDP-Hrvate u Hercegovini bira manje od 1% izbornog tijela, kako bi SDP-ovi „guverneri za Čečeniju“ upravljali najvažnijim resursima u Hercegovini u rukama Federacije BiH, a to je vrlo upitna poslovna logika i još upitnija politika. Na dužu stazu znači smrt ideje socijaldemokracije među Hrvatima, čemu se mogu ponajviše radovati dr. Čović i dr. Ljubić, kao i svi „neprijatelji otvorenog društva“. Ja sam zbog toga beskrajno tužan, ako to koga eventualno zanima... II Radi se, dakle, o dvije posve različite „paradigme“. U uvjetno nazvanoj „berlinskoj“ se radi o nužnosti kompromisa različitih političkih opcija i svjetonazora glede procjene uzroka sadašnjih konflikata i budućnosti BiH, a u sarajevsko-američkoj-ohaerovskoj o spasu BiH, zahvaljujući američkoj „snažnoj diplomatskoj intervenciji u korist države BiH.“ I posljednjem političkom slijepcu u BiH, kao i diplomatama bi, međutim, konačno moralo biti jasno da nisu štetne po budućnost BiH samo separatističke tendencije u Banjaluci, nego i one unitarno-majorizirajućeg tipa, tako omiljene među političkim Bošnjacima, bili tzv. nacionalne ili tzv. građanske orijentacije. (Moji prijatelji među Bošnjacima su dijelom svjesni ovog problema i svakog od njih cijenim i volim - zbog toga.) Uostalom, teško je ocijeniti tko je radikalniji i neuviđavniji u forsiranju politike dekonstitucije bh. Hrvata, tako slijepe i pogubne po cijelu BiH, uključivo i Bošnjake u njoj. Umjesto odustajanja od kontraproduktivnih pristupa po cijelu BiH, iz Sarajeva se i ovih dana, nažalost, priziva frontalna konfrontacija bosansko-hercegovačkih, posebice hercegovačkih i mostarskih Bošnjaka i Hrvata. Vidjeti, primjerice, koliko su „objektivno“ u predbožićno vrijeme govorili na ovu temu mostarski efendija Smajkić, reis-ul-ulema Cerić, nažalost i (u međuvremenu umrli) dr. Nijaz Duraković. Uzdržat ću se od polemike s njima, jer problemi su tu i nisu mali. Međutim, oni su vidljivi ne samo u Hercegovini, nego i u Bosni. U strahu od drugoga i u „unutarnjim ghettoima“ se živi u cijeloj BiH - i u Čapljini, i u Stocu, i u Mostaru ali i u Konjicu, Sarajevu …, pa bi bio red govoriti pošteno 238

o „paralelnim svjetovima“ posvuda u BiH i tko je, i gdje za njih odgovoran. Što se tiče etničko-političkih Hrvata, oni nisu govorili u prošlosti, vrlo često razumno ni o BiH ni o Bošnjacima, s kojima dijele isti „entitet“, ne umiju u istom dahu tražiti još uvijek za sebe na jednoj razini ono što su spremni pružiti „drugima“ na drugoj, dakle nešto i garantirati drugima, ako su „konstitutivni manjinci“, pa ipak bilo bi krajnje vrijeme primijetiti kako počinju govoriti masovnije o BiH kao o svojoj zemlji. Ali, kao da ih se u Sarajevu ne čuje dobro, kao da su zbog ranijih stvarnih i/ili izmišljenih grijeha i dalje i uvijek samo „remetilački faktor“, kao da su samo HVO i „Herceg Bosna“ imali sramotne logore, kao da ih na teritoriji Federacije nisu imali i Bošnjaci, odnosno Armija BiH. Ali, oni koji ubrzano dekonstituiraju Hrvate i ne umiju stati, nego forsiraju sataniziranje Hrvata u funkciji njihova konačna dekonstituiranja, pa je logično da ne žele znati ni za „krvavu transverzalu“, koja vodi od Kazana, preko logora u Pazariću i Tarčinu, Bradine, Konjica, Jablanice, sve do Grabovice i Potoka na ulazu u Mostar. Moralno pravo da o tomu govorim povlačim i iz svog ponašanja u ratu i poraću, uključivo javnoga govora, o tomu kako se stidim svakoga hrvatskog logora i zločina u bližoj i daljnjoj prošlosti. Zbog toga i pozivam slične među Bošnjacima, dekonstruirajte, molim vas, opasne političke narative, zaustavite daljnje sataniziranje hercegovačkih i bh. Hrvata. Dozvolite, dakle, onima koji to žele da se vrate u političkom i kulturološkom pogledu svojoj zemlji – Bosni i Hercegovini. To moraju činiti i drugi. Bojim se, nažalost, kako povratak BiH, o kojem govorim, netko želi zaustaviti i prije nego je ozbiljno započeo. Ali, ne može biti u interesu ni Bošnjaka da su dobri i poželjni samo oni Hrvati koji pristaju da su „etnija“, a ne i „nacija“, koji se ponašaju i 2011. godine „ahdnamaški“, poput mudrog fra Anđela Zvizdovića u vrijeme turskog pokoravanja srednjovjekovne Bosne. Usput, nužno je hitno prestati govoriti o aktu osvajačke milosti El Fatiha kao o preteči Povelje ljudskih prava, toliko stupidni nismo, valjda, ni svi mi u BiH. Nije, dakle, uopće ili nije samo dobar onaj bh. Hrvat danas, ukoliko je po ukusu i mjeri političkog Sarajeva, dakle onaj koji pristaje na koncepciju „bosanske nacije“ i koji je „građanin“, po uzoru na „građanstvo“ proklamirano od strane SDP BiH i SDA. Dapače, na razini historijske odgovornosti su, po mojem sudu, samo oni Hrvati, kao i oni Bošnjaci i Srbi i 239

drugi, koji zahtjevaju priznavanje naše kulturološke raznolikosti, ali i bliskosti (bliži smo jedni drugima, nego Irancima ili Ircima, zar ne?), svi oni koji propagiraju mnoštvo identiteta i pluraliteta u pravnoj državi BiH. Umjesto da se ovo konačno shvati, takvi su stigmatizirani kao „dokazani neprijatelji“ ili „kultur nacionalisti“, prostije kazano „ustaše“. Ovim se vrlo utabanim stazama velikobošnjačkog nacionalizma, dakako, srlja u ponavljanje greške drugih, sve je „deja vu“. A ponajviše se tako radi u korist onih protivu kojih se navodno bori, u korist nacionalističke koncepcije hrvatstva i srpstva koja podrazumijeva „međunacionalnu nagodbu“ i ne razmišlja o bilo kakvoj korekciji ili vlastitoj transformaciji, a da se ne govori i o nužnoj transcendenciju etnokratskog ambijenta, jer je on, navodno, vječno zadan. Nije, srećom, ali njega se može nadići samo strpljenjem i kompromisom, a ne eliminiranje etničkih razlika, majorizacijom ili asimilacijom, nadbijanjem i nametanjem svojih svjetonazora drugima, što skoro bez izuzetka čine sve elite, uključivo i bošnjačke. To su, razumjeli Nijemci, a nisu Amerikanci, i – što je gore – nisu oni Bošnjaci i „Bosanci“ koji se smatraju automatskim patriotama, boljim i ispravnijim od drugih državljana BiH. Slobodnim ljudima koji ne misle da su jedni nacionalisti bolji od drugih, koji ne slijede ni jednog „vođu“, preostaje marginalizacija velikog formata. No, nemamo druge, nego i dalje biti „neudobni građani“, kako bi kazao G. Grass. Ali, dok je u BiH kako jeste, ona i ostaje u europskoj čekaonici. To nam je poručila Merkelova svojim nedolaskom ljetos, to je posljedica pogubnoga 17. ožujka za političku (ne)kulturu ove zemlje. Sve se što je politički relevantno za BiH vrlo dobro razumjelo u Kanzleramtu u Berlinu, još da se razumije i u BiH… Balkans.aljazeera.net, Vidiportal.ba 24. prosinca 2011.

240

14. Je li „naj –Europljanka“ i spasiteljica Europe? Uoči ovoljetošnjega putovanja u Washington, kako bi primila iz ruku američkog predsjednika Baracka Obame „Medalju slobode“, njemačka kancelarka Angela Merkel je od utjecajnoga američkog tjednika „Newsweek“ počašćena atribucijama „čudo od žene“ (Wunder Woman) i „spasiteljice današnje Europe“. Poslije kriznog summita EU od 08. i 09. Prosinca, ove su atribucije dobile još puniji smisao. Jesu li Eurozona i Europska unija spašeni ili ne, vidjet će se tek kasnije, ali zbog njezinoga angažmana za spas EU Merkelova neprijeporno zaslužuje pridjev „naj-Europljanke“, u mojem izboru, mada konkurencija nije bila nikad lošija. Ma, čudni su putovi Gospodnji, pa mene u ovoj prazničnoj kolumni zanima, također, kako li su se samo razni „berlinski zidovi“ i „ddr-ovi“ tako lako udomaćili u našim bh. glavama i dušama, pa nam izgledaju kao okamenjena vječnost. U razgovoru za „Newsweek“, inače, i Angela Merkel je priznala kako se još uvijek, tu i tamo iznenadi što na posao svakog dana dolazi „na ovu stranu“ – u bivši Zapadni Berlin. Iz epizode sa „Zidom u glavi“ Angele Merkel je razvidno kako se najteže nadilaze „zidovi“ u glavama ljudi. To je slučaj i s bh. ljudima zbog toga što se u BiH i dalje vodi „nezavršeni rat“ (I. Lovrenović), odnosno vrši „prekodiranje“ (E. Kazaz) društava i Zemlje, svih njezinih vrijednosti, sukladno voljama i željama političkih elita, kojima skoro apsolutno u službi stoje i akademske i duhovne elite… I No, nazad k „spasiteljici Europe“, koja jedina i podsjeća na „očeveosnivače“ EU, ma koliko oni površniji njezino zalaganje za opstojnost Eurozone i EU svodili na neo-njemački imperijalizam, a zlobniji se pozivali i na obnovu „Trećeg Reicha“, odnosno „Četvrti Reich“. To su sve nebuloze velikog formata, da je nema, Angelu Merkel bi trebalo izmisliti. „Možda je potcijenjena i omalovažena, no Angela Merkel, sa svojom tihom, ali čeličnom snagom, i lutheranskim zdravim razumom, čelnica je bez koje bi Europa bila u neredu“, poručio je već ljetos „Newsweek“, a potonji događaji su mu dali za pravo. 241

„Njezina mantra je suradnja, a ne sukob“, primjetio je za „Newsweek“ Peter Löscher, izvršni direktor Siemens AG-a, „ona ima sjajan kapacitet za izgradnju povjerenja“. Istina je, naime, da je za samo šest godina koliko je njemačka kancelarka, Merkelova postala „najjača i najizdržljivija osoba u europskom političkom vrhu“, a Njemačka „jedina globalna ekonomska sila u Europi“, drugi najveći svjetski izvoznik (iza Kine) i četvrto gospodarstvo u svijetu, odmah iza kineskoga, američkog i japanskog. Magazin „Forbes“ ju je iz istih razloga, uostalom, već više puta proglašavao „najmoćnijom ženom svijeta“. U Svijetu hvaljena, Merkelova je dugo bila u Njemačkoj neopravdano potcjenjivana, što se u pravilu razbijalo od glave onima koji su to činili. No, objektivno posmatrano, njezin položaj u Zemlji je ove godine dobro uzdrman zbog gubitka niza pokrajinskih izbora njezine Kršćansko-demokratske unije (CDU), ali i zbog nesuglasica s koalicionim partnerom u saveznoj vladi, Slobodnim liberalima (FDP) koji se nalaze u „slobodnom padu“, odnosno rasulu. Bliski prijatelji opisuju je kao skromnu ženu, piše Newsweek, ona i dalje ljetuje u istoj vikendici u bivšoj istočnoj Njemačkoj, koju je posjedovala prije pada Berlinskog zida, a njezin suprug, znanstvenik Joachim Sauer, koristi javni prijevoz na putu od njihovoga nepretencioznog stana u centru Berlina do Instituta za kemiju na Sveučilištu Humboldt. Merkel je učinkovita, djelomično i stoga što je zadržala svoju neovisnost i svoj privatni život za sebe, tvrdi i James Wolfensohn, bivši predsjednik Svjetske banke, a još je k tomu i žilava. Ona nije netko tko će trčati po svijetu, nastojeći dobiti priznanje zbog svoga predsjednikovanja, primijećuje Wolfensohn, bez njezinih osobina se ne bi moglo upravljati Njemačkom, jer to „nije posao za slabiće.“ Ipak, najveći je, po mojem sudu, onaj Newsweekov, jer joj priznaje da je „na svjetskoj pozornici glasni zagovaratelj ljudskih prava“. Njezino obrazloženje s tim u vezi: „Prepoznala sam da sloboda nije nešto što vam je unaprijed dano…, pa sam postala, i vjerujem da još uvijek to jesam, gorljivi zagovornik slobode, a također i slobode mišljenja.“

242

II O Angeli Merkel je napisano više knjiga, a jedna od njih je i knjiga Volkera Resinga “Angela Merkel – protestatankinja” (“Angela Merkel – Die Protestantin”, St. Benno Verlag GmbH, 2009.). Na omotnicama ove knjige od 160 strana je napisano: “Angela Merkel nije samo savezna kancelarka i jedna od najmoćnijih žena svijeta, ona je također i vjerujuća protestantkinja. Niti jedan savezni kanelar prije nije bio teologijski izobražen poput nje, njezino djetinjstvo kao pastorove kćerke ju je determiniralo jednako, kao i okolina neprijateljski nastrojena prema crkvi u DDR-ovoj diktaturi. Nakon promjena pravi neusporedivu karijeru. Iako je vjera za saveznu kancelarku privatna stvar, ona se ne usteže kazati kako su službe Božije njoj važne i kako rado pjeva stare crkvene pjesme. Traži dijalog s crkvom, ali se ne ustručava niti konflikta...” Svojedobno je u intervju za magazin Cicero biograf Resing objasnio kako je Angela Merkel “više pruska protestantkinja nego istočnonjemačka fizičarka”, što znači da je za nju vjera vrlo važna, ali je i privatna stvar, pa se ne smije funkcionalizirati u politici. S tim se slažemo, dakako, ali tomu dodajmo da je to, vjerojatno, i jedini način da se u post-sekularno vrijeme poraslih utjecaja velikih vjera sačuva bit ideje sekularizma. Merkelova, dakle, ne želi vjeru protjerati iz javnog života, ali vidi njezine ograničene dosege i zalaže se za oprezno postupanje s vjerom u javnosti. Angelin otac, pastor Horst Carsten, nije bio samo evangelički svećenik i teolog, nego je vodio u Templinu i važnu ustanovu za daljnje usavršavanje evangeličkih svećenika za cijeli Brandenburg. U vrijeme njezinog djetinjstva je tako Templiner Waldhof, gdje je Angela živjela s roditeljima, bilo mjesto u kojem su se vodile kontroverzne diskusije o ulozi crkve u socijalizmu, o teologiji oslobođenja i o drugim religioznim i političkim pitanjima. “Ove teologijske i političke diskusije bile su intelektualno majčino milijeko današnje savezne kanelarke”, poručuje autor portreta Angele Merkel kao protestantkinje. Pa ipak, tvrdi Resing, odgoj i obrazovanje Angele Merkel su bili strogi i građanski orijentirani. Doduše, “logično mišljenje i izvjesna trijeznoća u argumentaciji ne potječu primarno iz njezinih prirodnozanstvenih studija, nego su plod očevoga, 243

pastorskog utjecaja”. Usput kazano, u vezi njezine poznate kritike pape Benedikta XVI., Resing se pozvao na izjavu Angele Merkel kako “kritike autoriteta pripadaju njezinom samorazumijevanju protestantizma”... III Povodom obilježavanja 50. obljetnice početka gradnja Berlinskog zida, Merkelova je priznala kako je upravo Zid za sva vremena determinirao njezin život. Ona je rođena, naime, 17. srpnja 1954. godine u Hamburgu, na Zapadu, ali je s tri godine odvedena na Istok, tamo su pastoralni putovi Gospodnji vodili njezinog oca. Imala je samo sedam godina kada se “unutarnja njemačka granica” pretvorila u “željeznu zavjesu”. Sve do “pada Zida” je živjela u bivšem DDR-u, u mladosti u Templinu, u Brandenburgu, dok je studij fizike apsolvirala u Leipzigu, poslije čega biva uposlena u Centralnom institutu za fizikalnu kemiju pri DDR-ovoj Akademiji znanosti u Istočnom Berlinu. Kao znanstvena suradnica ovog instituta usmjerava se na oblast kvantne kemije, pa u ovoj oblasti stiče i titulu doktora znanosti 1986. godine. Ona je, dakle, fizičarka po osnovom studiju i kemičarka po doktorskim studijima. U vrijeme pada “željezne zavjese” pristupila je demokratskom pokretu u bivšem DDR-u, pa je nakon tamošnjih prvih slobodnih izbora izabrana i za zamjenicu vladinoga glasnogovornika (u vladi Lothara de Maizierea). Nije bila nikakav “komunistički kadar”, kako se kod nas znade pogrešno pisati, njezino članstvo u Slobodnoj njemačkoj omladini (FDJ, Freie Detshe Jugend) bi se prije smjelo objasniti političkom mimikrijom “protine kćeri” ili usporediti s benignim članstvom nas starijih u Savezu omladine Jugoslavije. U kolovozu 1990. godine pristupila je novoosnovanoj CDU u bivšem DDR-u, pa par mjeseci kasnije dobija prvi direktan zastupnički mandat u Bundestagu za okrug Stralsund u Sjevernoj Pomeraniji. Helmut Kohl ju je prosto oktroirao 1991. godine za zamjenicu predsjednika CDU i za ministricu u njegovoj vladi za žene i omladinu. U sljedećem mandatu postaje i savezna ministrica za ekologiju. Godine 1998. postaje generalna tajnica CDU, a 10. aprila 2000. godine i prva žena na čelu CDU u njezinoj povijesti. Dvije godine poslije preuzima i poziciju predsjednice frakije CDU/CSU u Bundestagu, eliminirajući brojne 244

oponente i otvarajući i definitavan put za njemačku kancelarku. Nakon izbornog poraza SPD-a u svibnju 2005. godine u najmnogoljudnijoj njemačkoj pokrajini Nordrhein-Westfalen, tadašnji njemački kancelar Gerhard Shröder je raspisao prijevremene savezne parlamentarne izbore, koje je potom izgubio, pa je SDP tek kao mlađi brat ušao u „veliku koaliciju“ s Unijom (CDU/CSU). Tako je Merkelova po prvi put postala „Frau Bundeskanzlerin Dr. Angela Merkel“, kako se mora službeno oslovljavati. Pratio sam iz bliza njezino „prvo kancelarovanje“ i mogu potvrditi da sam kao čovjek socijaldemokratske orijentacije imao puno povjerenje u jednu demokrščansku kancelarku. Mislim da sam u tom periodu shvatio, također, kako i BiH jednog dana moraju povući iz političke močvare zajedno „liberalni nacionalisti“ i prosvjećene socijaldemokrate. Problem je samo što takvih u BiH još nema ni na vidiku... Od bivšeg DDR-a Merkelovoj je ostalo sretno djetinjstvo, doktorska titula i prezime muža iz prvog braka, koje ne želi mijenjati. S njezinim drugim suprugom, berlinskim profesorom kemije Joahimom Sauerom se pojavljuje privatno i protokolarno vrlo rijetko u javnosti. Inače, žive uz plovni kanal u centru Berlina, o tomu posjetitelje obligatorno izvijeste “gondolijeri” kada voze turiste od Muzejskog otoka do Kanzleramta. Angela Merkel može, dakle, i pješice na posao. Ne drži muževljevu sliku na radnom stolu, kazala je jedne prilike, može ga od jutra do večeri držati i u sjećanju. Nema djece. Govori sjajno i engleski i ruski jezik. Kako je već kazano, u ujedinjenoj Njemačkoj je visoko katapulturana voljom bivšega njemačkog kancelara Helmuta Kohla, de facto njezinoga “političkog očuha”, pa ju je dugo pratio nadimak “Kohlova djevojčica” (“Kohls Mädchen”). U međuvremenu je “Mädchen” ispisala “bajku” (“Märchen”), poslavši u mirovinu ili istisnuvši na marginu brojne Kohlove nasljednike, tzv. arogantne “provincijske prinčeve” (E. Stoiber, R. Koch i F. Merz nisu više uopće u politici, a Ch. Wulf je promaknut njezinom voljom u “englesku kraljicu”, to jest za predsjednika SR Njemačke (gdje mu nije ni bilo mjesto). Kad je bilo potrebno, na sličan se način obračunala i s H. Kohlom i njegovim “vječitim princom nasljednikom” W. Shäubleom. I, dok oronuli u svakom pogledu Helmut Kohl kuka kako mu njegova “Mädchen” 245

upropaštava remek djelo, a to je EU iz Maastrihta, mora se kazati kako je upravo njegova “Mädchen” postala “spasiteljicom EU”. IV Stranka Angele Merkel CDU je postala „stranka bez jasnog cilja“, kazao je ljetos za magazin Der Spiegel profesor Sveučilista u Göttingenu Franz Walter, ona kontinuirano „gubi svoju bazu“, a na sve to „Angela Merkel nema nikakvog odgovora“. I, doista je tako, pa se i u analizi liberalnoga tjednika „Die Zeit“ ukazuje kako je najveći problem CDU-a što ostaje bez glasačke baze za budućnost, jer mladi mahom glasuju za „Zelene“. Otuda bi moguća šansa za političko preživljavanje CDU-a bila u programsko-političkom približavanju „Zelenima“. To se u konzervativnim krugovima sve do jučer smatralo jeresom. Istina je još složenija, već u zadnjim godinama prošlog milenijuma su nastupila turbulentna vremena za krsćanske konzervativce (afere s crnim kontima i nepoznatim darovateljima u partijsku kasu, koje su detronizirale Kohla), iz kojih je “Kohlova djevojčica” isplivala upravo zbog svoje DDR-ovske nevinosti kao shooting star njemačkih konzervativaca u post-Kohlovoj eri, kako bi maestralno iskoristila svoju političku šansu na prijevremenim saveznim izborima 2005. godine. Njih je uspjela dobiti vrlo tijesno i postati “prva žena u povijesti – njemačka kanelarka”, pa ako i u “velikoj koaliciji” Unije i SDP-a. Sličan izborni uspjeh ponovila je i 2009. godine, porazivši “na mišiće” SDP-ovog protukandidata dr. Waltera Steinmeiera, koji se ponovno spominje kao mogući protukandidat na sljedećim saveznim izborima, mada veće šanse da nastupi u ime SPD-a kao “kandidat za kancelara” ima vrsni financijski stručnjak Peer Steinbrük. Za razliku od vremena “velike koalicije” (2005-2009) u kojem je njezina umiješnost posredovanja u najsloženijim konstelacijama dolazila do punog izražaja i u Berlinu i u Bruxelessu, njezino drugo kancelerovanje, od 2009., u koaliciji s “Liberalima” (FDP), opterećeno je brojnim nesporazumima i nepovjerenjima, jer se “željeni koalicioni partneri” rijetko slažu o bilo čemu. Povrh svega, njemački vicekancelar i MIP Guido Westerwelle je osoba puna sujete, željna vlasti i slave, umnogome sukrivac ne samo za slabi “rejting” njegova FDP-a, nego i isti takav “reting” njemačke vlade u cijelosti. 246

“Pastorova kćerka” je, dakle, stigla do samog vrha njemačke i europske politike. Njezina vizija ili koncepcija Europe se ne dopada mnogima, ali ne smije joj se odricati atribucija velike pro-Europljanke, kako to radi sujetni Helmut Kohl. Postavlja se pitanje, naime, što bi bila Eurozona, pa i EU, bez Merkelove? Ne smije se, usputno kazano, kriviti ni da zagovara “smrt multikulturalizma”, jer je progovorila o propasti dosadašnjih migracijskih i integracijskih koncepata, ali to sam u bezbroj navrata već pojasnio. U Europskoj uniji se, naime, od multikulturalizma ne smije odustati, samo se ne smije, kao do sada, pod njim misliti „pozitivna diskriminacija“ useljenika, nego inter-kulturalizam, tj. respektiranje kulturološke pluralizacije u svim postkolonijalnim useljeničkim društvima. Merkelova je “Alfa Tier”, tako kažu Nijemci za nekoga tko ima potrebu da bude vođom u čoporu, a svijet politike se nerijetko i dade objasniti samo putem zoologije. Iza nje je puno groblje “političkih lešina”, vjerojatno zbog toga što “Alfa” i nije imala izbora, nego ja ili oni. Zato je i ne treba potcjenjivati ni sada kada izgleda ranjivijom nego ranije, kada se umnažaju znaci zamora i sluti skori silazak s vlasti. Ne smiju se zaboraviti, naime, riječi koje se pripisiju aktualnomu bavarskom “CSU-knezu” Horstu Seehoferu: “Onaj tko je potcijeni već je izgubio… “ To je dobro pogođeni opis makijavelističkog instikta i dosadašnjeg stila u obračunu s političkim protivnicima „vjerujuće protestantkinje“. Uostalom, u samom CDU nema njezinog nasljednika ni na puškomet. „Alfa“ se i za to pobrinula na vrijeme. Pa, ipak, vremena su sve neizvjesnija i za Angelu Merkel i kod kuće i u EU. Možda je jedna istonočnjemačka „Mädchen“ već ispričala njezinu „Märchen“? Lijepu, u osnovi ... Vidiportal.ba, 30.12.2011.

247

12. Zašto se ima razloga i dalje vjerovati u euro? Dužnička kriza i spašavanje Eurozone bit će glavne teme i tijekom cijele 2012. godine u Eurozoni i u EU, najavljuju u Bruxellesu. Do sredine godine trebaju stupiti na snagu, naime, strožija pravila i pooštrene mjere kontrole nacionalnih proračuna, uključivo i oštrije kazne za prekršitelje, što sve načelno i predviđa projekt osnivanja „Unije spasa“ ili „Fiskalne unije“. No, dok je sve u načelu pojašnjeno, u pojedinostima se tek mora pojasniti, pa je u vodećim gremijima EU posla ovih dana preko glave. Ilustracije radi, u ponedjeljak 09. siječnja o.g., u Kanzleramtu u Berlinu se sastaju njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy kako bi pripremili izuzetno važan „summit“ zemalja EU za 30. siječanj o.g. Po nalogu Europskog vijeća njih bi dvoje trebali koordinirati izradu Ugovora o fiskalnoj uniji. Kako je znano, nju bi trebale sačinjavati sve zemlje Eurozone i osam ne-članica Eurozone, de facto sve članice EU izuzev Velike Britanije i Republike Češke. Kako će teći posao oko izrade i prihvaćanja ovog ugovora, posebice u zemljama-nečlanicama Eurozone, ostaje da se vidi. Za sada je izvjesno da će se šefovi država i vlada zemalja EU sastajati jedanput mjesečno, sve dok se ne razriješi dužnička kriza unutar Eurozone i EU. Ovih je dana, inače, u EU vrlo skromno obilježeno prvo desetljeće od kada je 01. siječnja 2002. „euro“ postao zajedničkom valutom u 12, pa potom u 17 članica Europske unije. Razlozi skromnog obilježavanja ovog jubileja stoje u direktnoj vezi s „dužničkom krizom“ unutar Eurozone. Pri tomu se bolje informirani ustežu izricati olake ocjene i o euru i Eurozoni. Ne bi naši problemi bili danas manji, bili bi drugačiji i vjerojatno veći da nismo 2007. godine pristupili Eurozoni, kazali su vrlo odmjereno ovih dana Slovenci, obilježavajući „prvu petoljetku“ svojeg članstva u Eurozoni. Iz ovih razloga sam se odlučio i pozabaviti temeljnim institucijama Eurozone i Europske unije. A na samom kraju osvrnut ću se i na njemačku anketu „Vjerujete li još u Euro?“ (Glauben Sie noch an den Euro, Focus, 50/2011). I U kompliciranoj priči o „euru“ i „Eurozoni“, o njihovoj budućnosti unatoč trenutnoj „krizi povjerenja“ i „dužničkoj krizi“, ne može se 248

zaobići mjesto i uloga Europske središnje /centralne banke (ECB), sa sjedištem u Frankfurtu am Main, jer je upravo ona središnja institucija zajedničke europske valute eura. Već važi – uz američke Federal Reserve - kao najznačajnija monetarna ustanova odnosno valutna banka (Notenbank) u svijetu. Njezina centralna zadaća je briga o stabilnosti eura, a njezina povijest je u uskoj vezi s nastankom europske ekonomske i monetarne unije, tj. EMU. Prva institucija za labavu suradnju nacionalnih centralnih ili narodnih banaka zemalja EEZ bila je, inače, Odbor predsjednika centralnih banaka, osnovan 1964. godine. Na dugom putu do ECB-a je upravo njegovo iskustvo u valutno-političkoj suradnji unutar EZ imalo neprocjenjivu ulogu. U konačnici, na osnovu tih iskustava je 1988. godine i napravljen tzv. Deloresov plan za EMU. Kako bi od planova o EMU moglo biti nešto konkretno, moralo je tadašnje Europsko vijeće 1988. godine oformiti jedan zaseban odbor pod predsjedništvom tadašnjeg predsjednika Europske komisije Jacquesa Deloresa, koji je bio ovlašten sačiniti stupnjeviti plan konkretnih koraka za stvaranje ekonomske i monetarne unije. Temeljem Deloroesova izvješća potom je u travnju 1989. godine i zaključeno stvaranje EMU u tri stupnja. Za takvo što je bila neophodna prerada Ugovora o osnivanju EEZ-a. Zato su konačno na jednoj vladinoj konferenciji 1991. godine i stvorene neophodne pretpostavke za osnivanje privredne i monetarne unije, pa je bilo moguće 07. veljače 1992. godine u Maastrichtu potpisati Ugovor o osnivanju Europske unije (stupio na snagu 01. studenog 1993.). Upravo ovaj “Ugovor o EU” je obuhvatio i Protokol o statutu europskog sustava centralnih banaka i Europske središnje banke, kao i Protokol o statutu Europskoga monetarnog instituta (EMI), koji je bio, de facto, preteča ECB-a. Osnivanje EMI 01. siječnja 1994. godine označilo je kraj postojanja Odbora predsjednika centralnih banaka i početak drugog stupnja u nastanku privredne i valutne unije unutar EU. EMI-jevi glavni zadaci su bili pojačana suradnja centralnih banaka i koordinacija novčane politike, kao i priprema nastajanja “Europskog sustava centralnih banaka” za provođenje jedinstvene novčane politike i stvaranje jedinstvene valute unutar EU. EMI je, dakle, od početka bio vremenski oročena institucija, pa je s osnivanjem ECB i otišao u zasluženu mirovinu. 249

U Maastrichtu su, dakle, tadašnje zemlje-članice EZ ne samo potpisale Ugovor o Europskoj uniji, nego su postavile i temelje za razvoj EU kao „ekonomske i političke zajednice“. Druga je stvar što se na stvaranju „političke unije“ do danas jako malo uradilo, što traju i dalje sporovi, o tomu treba li se EU razvijati kao „europska savezna država“ ili kao „savez suverenih europskih nacija“. Čvrsto, međutim, stoji da su Ugovorom o EU iz Maastrichta trgovinska i carinska ograničenja među članicama EU postala prošlost, te da je dovršena izgradnja funkcionirajućega „unutranjeg trzišta“. Ovim su ugovorom, također, propisane i stroge „pristupne pretpostavke“ za „gospodarsku i valutnu uniju“. Logičan sljedeći korak u razvoju EU bilo je usvajanje „zajedničke valute – eura“, do čega je i došlo početkom 1999. godine. U krajnjem, dvanaest zemalja EU se tada odlučilo da od 01. siječnja. 2002. odustane od nacionalnih valuta i prihvati „euro“ kao svoju i valutu EU. To su bile: Austrija, Belgija, Njemačka, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija, Luxembourg, Nizozemska, Portugal i Španjolska. Tako su se Eurozona ili “Euroland” počeli postvarivati.. II “Euro”, “evro”, “iuro”, ili kako li se već sve ne piše i ne izgovara zajednička valuta sada već 17 zemalja EU, nije najneuspješnija, kako bi se moglo pomisliti uslijed „dužničke krize“, nego je jedna od najuspješnijih priča u povijesti EU. Radilo se o snažnom i ubrzanom procesu harmoniziranja ekonomskih i monetarnih politika državačlanica EU, s ciljem uvođenja zajedničke valute - eura, i to podijeljenom u tri faze. Kako je i do sada doticano, u prvoj fazi, od 01. 07. 1990. do 31.12.1993., se trebalo omogućiti slobodno kretanje kapitala među zemljama EU, odnosno usklađivanje njihovih ekonomskih politika, kao i bliža suradnja njihovih centralnih, tzv. narodnih banaka. U drugoj fazi, od 01.01.1994. pa do 31.12.1998., morala se osigurati konvergencija ekonomskih i monetarnih politika, te osnovati Europski monetarni institut (EMI) i Europska centralna banka (ECB). U trećoj fazi, od 01. siječnja 1999. godine, započinjalo se s fiksiranjem valutnih tečaja i uvođenjem jedinstvene valute na devizna tržišta i u elektronička plaćanja, da bi se 01. siječnja 2002. godine otpočelo s uvođenjem moneta i kovanica valute eura u 12 zemalja Eurozone... 250

Eurozonu ili “Euroland” ne čine ni danas sve zemlje EU, ali nisu ni sve zemlje u kojima važi “euro” članice EU. Primjerice, ova je valuta i “nacionalna valuta” u zemljama kakve su Vatikan, Crna Gora, u Francuskoj Guajani ili u nekim francuskim enklavama u Karibiku, u više od 40 zemalja i zemljica diljem Globusa. Oficijelna pripadnost Eurozoni, pak, podrazumijeva ispunjavanje i pridržavanje strogih kriterija. Pretpostavke za prijem u Eurozonu su, inače, članstvo u EU i najmanje dvogodišnje sudjelovanje u tzv. valutno-tečajnom mehanizmu, što znači čvrsto vezanje svoje nacionalne valute uz euro u odgovarajućoj srazmjeri. Treća i ključna pretpostavka za prijem u “Euroland” podrazumijeva ispunjavanje tzv. konvergencijskih kriterija (niske inflacione stope, uredan proračun bez prekomjernog deficita, stabilna nacionalna valuta, niske dugoročne kamate). Istini za volju, poslije prijema u jednom broju zemalja su stvari izmakle kontroli, nije bilo potrebnih kontrola, ali to je zasebna priča. Principijelno posmatrano, tek ako su i “konvergencijski kriteriji” ispunjeni preporučuju ECB i Europska komisija šefovima država ili vlada EU, dakle Europskom vijeću, da se određena zemlja primi u Eurozonu. Za pravovaljani prijem je neophodna jednoglasna odluka ovog gremija, pa potom i odluka ministara financija zemalja EU, donesenaa i kvalificiranom većinom. III Kada je Europska središnja banka osnovana 01. lipnja 1998. godine ostavljeno joj je samo sedam mjeseci da se pripremi za velike izazove koji su uslijedili: prvo, prijelaz s nacionalnih valuta jedne grupe zemalja k zajedničkoj valuti (od 01. siječnja 1999.), i, drugo, izrada tzv. novčane politike za nastajuću euro-valutnu oblast. Tako je od 01. lipnja 1998. godine ECB i počela bivati vrhom tzv. euro sustava, to jest sustava centralnih banaka Eurozone, primarno ovlašćena za sprovođenje valutne politike u zemljama koje pripadaju Eurozoni. Ali ne samo za to, važna obveza ECB-a je osigurati i srednjoročnu stabilnost cijena u “euro prostoru”, jer je to temeljna pretpostavka za održivi i gospodarski rast i razvoj, a s time i blagostanje u EU. Dana 01. 06.1998. godine ustanovljen je i “Europski sustav centralnih banaka”, kojemu pripadaju i ECB i svih 27 centralnih, to jest narodnih banaka zemalja-članica Europske unije. 251

ECB-om upravljaju različiti organi, ali izdvaja se važnošću Vijeće ECB-a, koje se sastoji iz šestoglavog Direktoriuma (predsjednik, potpredsjednik, i četiri člana), kao i od predsjednika centralnih banaka svih zemalja koje sudjeluju u projektu zvanom privredna i monetarna unija, jer upravo Vijeće ECB utvrđuje osnovne smjernice, o onomu što se zove europska valutna politika. Za operacionalizaciju donsenih odluka je nadležan Direktorijum ECB-a. Vrijedno spomena je da su pozicija ECB-a, njezina prava i obveze tako osigurani i međunarodnopravno zaštićeni i ne mogu se dovoditi u pitanje putem političke samovolje, niti putem nacionalnih zakona mjenjati ili suspendirati. Otuda i opravdana fama o neovisnosti ECB od nacionalnih vlada zemalja-sudionica u gospodarskoj i monetarnoj uniji. Kako je već dotaknuto, operativno upravljanje ECB-om vrši Direktorijum ECB, kojemu pripadaju predsjednik, potpredsjednik i daljnja četiri člana. Oni se biraju kvalificiranom većinom na osam godina od strane Vijeća EU, a na preporuku šefova država ili vlada zemalja EU, dakle Europskog vijeća. Ponovni izbor nije moguć. Zanimljivo je, također, da Europski parlament i Vijeće ECB imaju pri ovom izboru samo pravo saslušanja. Odgovornosti Direktorijuma ECB-a protežu se na formiranje politike novca u EU, sukladno uputama Vijeća ECB-a, kao i s tim povezana uputstva centralnim nacionalnim bankama, uključivši dakako, i tekuće poslove. Spominjano Vijeće ECB-a je vrhovni organ i u “ESCB-u”, dakle u Europskom sustavu centralnih banaka, koji usvaja vodeće upute, odluke i propise i poduzima druge neophodne mjere za ispunjenje kriterija iz Ugovora o EU iz Maastrichta u vezi s privrednom i monetarnom unijom. Proširenom Vijeću ili Vijeću ECB-a pripadaju, dakle, i predsjednici nacionalnih centralnih banaka zemalja EU, bile ove zemlje članice Eurozone ili ne, kao i članovi Direktorijuma ECB-a, koji nemaju pravo glasa, izuzevši njihova predsjednika i zamjenika predsjednika. Prošireni ECB je nadležan za koordinaciju valutne politike unutar EU između članova “Eurozone” i onih zemalja EU koje to nisu. Primarni zadatak Europske centralne banke je, dakako, da odlučuje o valutnoj, monetarnoj politici zemalja koje čine Eurozonu. Neprikosnovenu suverenost ima ECB nad valutom euro, uključivo pravo emitiranja eura unutar Eurozone. To znači da samo ECB, a ne neka vlada - članica Eurozone, odlučuje o tomu koliko će se “tiskati 252

novca” i kako upravljati valutnim rezervama. Novi, svježi novac dolazi u gospodarski krvotok, samo putem kredita, a polazno ishodište i ovih kredita je u ECB-u, jer ona odlučuje o temeljnim kamatama i količini novca u prometu, pa s time i upravlja potražnjom. U slučaju spora među članicama Eurozone, uključivo u svezi postupanja ECB, nadležan je Europski sud. IV Privodeći kraju ovu prigodnu priču, podsjetit ću kako je francuski ekonomista i političar Jacques Rueff prorekao još davne 1950. godine: “Zajednička Europa uspjet će kroz projekt zajedničke valute ili je neće ni biti”. Ovo se poučno proročanstvo zamalo ispunilo, na njega se ne smije zaboraviti, posebice kada su izazovi i prijetnje projektu „zajedničke valute“ tako velike kao danas. Suviše je uloženo znanja i truda u projekt Eurozone da bi smio biti olako doveden u pitanje, mada „dužničku krizu“ nitko nema pravo potcjenjivati. To i ne rade, dakako, upućeni, nego pozivaju na razum i argumente. Primjerice, Sigmar Gabriel, aktualni predsjednik njemačkih socijaldemokrata (SPD), se u Focusovoj anketi pozvao na nedavno iznesene tvrdnje Helmuta Schmidta kako je „euro stabilniji nego D-Mark u njezinih posljednjih deset godina“. Šef Investmentbank Mark Burgess upozorio je razložno kako bi „alternativa euru bila isuviše neprijatna“, a privatni bankar Friedrich von Metzler je izrazio uvjerenje da će „Europa u konačnici iz krize izaći ojačana i sa zajedničkom valutom“. „Sudbina valute euro ovisi jako od toga, može li se povratiti izgubljeno povjerenje“, sukus je Focusove ankete među europskim ekspertima, menadžerima i političarima. Inače, u aktualnoj reprezentativnoj Emnid-anketi među građanstvom je 57% ispitanika odgovorilo da „euro“ ima budućnost kao zajednička europska valuta, dok je 38% suprotnoga mišljenja. Zanimljivo je, također, kako i notorni „euroskeptičar“ i kritičar „eura“, bivši predsjednik Udruge njemačkih industrijalca (BDI) Hans-Olaf Henkel poručuje kako će „euro postojati još dugo“, jer će ga proeuropski orijentirani političari „željeti spašavati po svaku cijenu“. Po mišljenju švicarskog eksperta Tomasa Prenosila, bit će ipak, neophodni rezovi, pa će se slabije zemlje koje ne budu mogle ispunjavati kriterije „morati rastajati od Europrostora“. I Wolfgang Bosbach (CDU-ov ekspert), upozorava kako budućnost može imati samo stabilna ekonomsko-monetarna unija, a 253

ne i „unija transfera i dugova“. Po mišljenju njemačkoga saveznog ministra financija Wolfganga Schäublea, problem i nije u euru, nego u visokim zaduženjima pojedinih članica Eurozone, koje su s time prestale biti konkurentne na svjetskom tržištu. Po njemu, ima razloga za optimizam glede budućnosti i eura i Eurozone. Pri tomu Schäuble optimizam temelji na novom i pooštrenom stabilizacijskom paktu, na predviđenim pooštrenim mjerama kontrole i sankcije u Ugovoru o fiskalnoj uniji kako ne bi više „pojedine zemlje-veliki dužnički grešnici uopće mogle ugroziti Eurozonu u cijelosti“. “Mislim da će još barem pedeset godina potrajati, dok budemo mogli reći kako je posao oko ujedinjenja Europe u Europsku uniju gotov”, upozorio je još prije „dužničke krize“, već uoči izbijanja svjetske gospodarske i financijske krize (2008.) bivši njemački kancelar Helmut Schmidt, “ali, što se eura tiče, smatram da će se već za nekoliko godina doista moći govoriti o svjetskoj moneti”. Književnik Martin Walser se ne razumije u ekonomiju kao Schmidt, ali se razložno pita: „Koliko je politike nužno da bi mogla usmjeravti ekonomiju“, odnosno „koliko mora biti ekonomije da bi politiku činila životnom“? Po Walseru, upravo bi „euro“ mogao biti nositelj daljnjih europskih integracija, kako bi „ova utopija mogla postati stvarnost“. Pridružujem se ovim lijepim željama uz deseti rođendan „eura“, jer u igri je i mnogo toga vrijednijeg od „zajedničke valute“, naime ovisi sama sudbina EU i naše mjesto u njoj! Vidiportal.ba, 07. siječnja 2012.

254

16. Povodom Dana Republike Srpske: ili Europska unija ili izvjesnost “milet sustava”? Molili me prijatelji iz Danasa da povodom “09. januara - Dana Republike Srpske” ispišem “federalni pogled” na zbivanja u ovom bh. entitetu. Dakako, moji beogradski prijatelji znaju da ja funkcioniram kao autonomni, neovisni i trans-etnički intelektualac i da je moj poged na RS atipičan. Niti sudjelujem u olakom dovođenju u pitanje Republiku Srpsku, što je tipično bošnjačko stajalište, niti gledam s osjećajem zavisti na RS, što je tipično hrvatsko, mostarsko stajalište. Ne gledam, dakako, blagonaklono na način na koji je nastala RS (o tomu kako je nastala prije 20 godina, svjedoče ponajbolje tužiteljski spisi Tribunala u Den Haagu), ali smatram odioznim svaki dan RS nazivati “genocidnom tvorevinom” koju treba rušiti svim sredstvima. Takva pozicija niza bošnjačkih intelektualaca, političara i stranaka je i dovela do učvršćenja RS-a više nego svi političari RS-a zajedno. I Vrlo sam kritičan, dakle, prema vladajućim ideologijama u oba “blentiteta” (Ramo Kolar), u kojima se vode isprazni prijepori koji je od entiteta bolji. Ne mali broj Bosanaca i Hercegovaca s razlogom misli da su oba katastrofalna. U međuvremenu je RS postao autoritarni i ekskluzivno “srpski entitet”, dok je Federacija BiH problematičnim intervencijama “visokih predstavnika” pretvorena u majorizirajući “bošnjačkocentrični” entitet, iako su Hrvati konstitutivni narod i takvim moraju ostati, ma koliko ih je malo. Gledam skeptično na oba entiteta i iz razloga što se od njih prave “nacije-države” u vrijeme trans-nacionalizacija i integracija u Europi, što se u njima ne priznaju kulturološke i druge pluralnosti, nego se vode medijski i politički ratovi koji brišu tragove postojanja onih drugih i trećih, onih koji su manjina, pa nastaju “paralelni svjetovi” i “zatvorena društva” u kojima se o “drugima” misli kao o prljavim i zlim, a o sebi kao čestitima, što su sve odlike političke palanke, kako bi to rekao nedavno umrli autor “Filosofije palanke” . U BiH se povijest poigrala s njezinim ljudima na tragikomičan način, pa se i poslije svih tranzicijskih i ratnih turbulencija živi i dalje autokratska i autoritarna politička kultura, svojstvena predpolitičkim 255

društvima. Jednima se rješenje učinilo u totalnoj podvojenosti, a drugima u brisanju razlika etničke i kulturološke naravi, što ima za posljedicu dalje udaljavanje jednih od drugih. U osnovi se još u Otomanskom carstvu radilo, naime, o tomu da su vjerske zajednice u BiH funkcionirale logikom “miletskog sustava”, koji je tolerirao grupne razlike i bio izuzetno stabilan. U tom polietničkom i multireligijskom sustavu, koji je primijenjivan u cijelom Otomanskom carstvu, dok mu je odgovaralo takvo što, su i muslimani i kršćani i Židovi bili priznati kao samoupravne jedinice (ili “mileti”), te im je bilo dopušteno vlastitim pripadnicima nametati restriktivne vjerske zakone, piše Will Kymlicka u krasnoj knjizi “Multikulturalno građanstvo”... Takvo se rješenje čini ponovno poželjnim i mogućim nevjerojatno velikom broju ljudi u BiH iz sve tri bh. nacije, koje su i nastale po osnovu religijskih dioba u BiH i na Balkanu. “Miletsko društvo”, pak, nije bilo ili nije moglo biti liberalno društvo, pa u njemu nije moglo biti poštovano nijedno liberalno načelo slobodne savjesti. Utoliko su u pravu oni koji sanjaju transcendiranje zadanih etničkih granica, jer dobro znaju da je “miletski sustav” u osnovi bio “federacija teokracija” (Kymlicka), kao što je današnji sustav u BiH u osnovi konfederacija partitokracija, bahatih kvazi-elita, najgorih po one koji ih uporno biraju. U osnovi se i ranije i danas radilo o podijeljenim svjetovima, pa je tu podijeljenost nužno priznati kako bi se uopće mogao osmisliti povratak BiH njezinih Srba i Hrvata, odnosno razumijevanje BiH kao složenog društva među bh. Bošnjacima. II Kada je predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Ognjen Tadić uputio uoči Nove godine najvišim dužnosnicima Republike Srpske - predsjedniku Miloradu Dodiku, premijeru Aleksandru Džombiću i predsjedniku Narodne skupštine Igoru Radojičiću čestitku povodom “Devetog januara - Dana Republike i krsne slave Svetog arhiđakona Stefana” izazvao je lavinu negativnih komentara u bosanskom/bošnjačkom tisku, što je posve sigurno i htio. “Republika Srpska je u očima njenog naroda i njezinih prijatelja izraz najviših ljudskih i civilizacijskih vrijednosti i ugaoni kamen mira i stabilnosti na ovim prostorima”, istakao je ovaj vrlo ambiciozni kadar SDS-a, dakle jedne od nacionalnih stranaka odgovornih za „rat 256

protivu BiH“, kako je to svojedobno lucidno formulirao rahmetli Hamza Bakšić, doajen bh. novinarstva. I po mojem mišljenju je stravični rat u BiH bio rat protivu BiH, pri čemu govorim o „dvostrukom udaru izvana“, ali i „trostrukom udaru iznutra“ protivu bivše Republike BiH. Prvi dio moje tvrdnje je neprihvatljiv u Banjaluci i Mostaru, a drugi u Sarajevu, što je logično. Svima onima koji tvrde da su prije 20 godina donijeli demokraciju i slobodu smetaju i spomenute tvrdnje i moje formulacije o „obrnutim tranzicijma“ i pogubnoj „demokraturi“, dakle zlouporabi formalno demokracijskog ambijenta za proizvodnju „straha od drugoga“ i tim putom osvajanja i ostajanja na vlasti. Važnije mi je što osobno živim u miru s ovim formulacijama, što mi omogućuje podjednaku kritičku distancu i naspram srpskog i hrvatskog separatizma i bošnjačkoga „državnog nacionalizma“ pod plaštom „bosanstva“, utemeljenog na ideji „temeljnog naroda“ i suludoj ambiciji poništenja postojećih nacija kako bi se izgradila „bosanska nacija“. I po stoti put i izrijekom kazano, BiH potrebuje izgradnju pravne države na cijelom njezinom prostoru, ali s postojećim nacijama (i etnijama) i uz respekt postojećih regionalnih i političkih subjekata i ambijenata, uključivo i ratnih tvorevina kakve su RS i Federacija. Poštovanje Daytonskoga mirovnog ugovora je nužna racionalnost, jer svako političko-pravno nasilje vodi k novim sukobima i (mogućim) ratovima. S ovim legalističkim pristupom se ne prihvaća, dakako, tvrdnja raznih “RS-senatora” i ideologa kako je RS vrijedna svih srpskih žrtava u posljednjem ratu i u prošlosti. Naprotiv, to što tvrde takvi kakvi su akademici Milorad Ekmečić i Jelena Guseva, te bulumente njihovih epigona, duboko je uvredljivo za nevine srpske žrtve u prošlosti i nevine žrtve RS-a u posljednjem ratu. Ni RS ni Federacija nisu vrijedne 100.000 mrtvih ljudi i užasnih razaranja, u krajnjem ubojstva s predumišljajem predratne SR BiH. U krajnjem, RS je samo podjednako loš entitet kao i Federacija BiH. U BiH su jednostavna nastala „dva ddr-a“, u oba dijela zemlje ljudi su uhvaćeni u zamke laži i manipulacije političkih, akademskih i duhovnih elita. To što su u oba “ddr-a” na vlasti tobožnje socijaldemokrate (SNSD i SDP BiH) samo dodatno razotkriva mizerju političkog života u BiH, bezalternativnost i bezperspketivnost. 257

Vratimo se na kratko Ognjenu Tadiću, i to iz razloga što je po ustoličenju u Ured predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH doveo pravoslavne popove da mu blagoslove prostorije, u kojima će raditi kao visoki funkcioner države koja se u RS-u stigmatizira u nekakvu anti-srpsku tvorevinu, ma koliko i entiteti i ona bili proizvodi Daytonskoga mirovnog sporazuma. Usput kazano, i prije ovog „blagosiljanja“ se molilo ili „učilo“ u Parlamentu BiH, što u suštini i legitimira postojeću vlast kao nasljednike „miletskog sustava“ iz otomanske periode nesretne bh. povijesti. Daytonski mirovni ugovor se, inače, stilizira u „svetu kravu“ u RS-u, pri čemu se zaboravlja da postoje i aneksi Daytonskom mirovnom ugovoru (o obvezi povratka prognanih i izbjeglih, primjerice), dok se u Fedraciji BiH previđa da je riječ o „mirovnom sporazumu“ koji je zaustavio rat i koji je nepromjenjiv, jer je autoriziran od Vijeća sigurnosti UN i pohranjen u Tajništvu UN. III Ne zagovaram, dakle, nikakav “Dayton 2”, ukoliko bi trebao opet biti “mirovni sporazum”, jer takvo što podrazumijeva nove ratove. Istini za volju, postoji hitna potreba za internacionalnom pomoći državi BiH, kako bi zemlja ponovno uhvatila korak s drugima u procesu euroatlantskih integracija. Tu i takvu pomoć ne mogu više osigurati u postojećem ambijentu ni PIC (Vijeće za implementaciju mira), ni OHR (Ured visokog predstavnika), ma koliko bili po Daytonskom mirovnom ugovoru sastavni dio političkog sustava u BiH. Objektivno posmatrano, „Dayton 1“ je navukao „luđačku košulju“ cijeloj BiH, napravivši „monstrum državu“ od nje, pa je nemoguća konstrukcija osuđena na raspad, što je manje vjerojatno, produžetak sadašnje agonije, što je više vjerojatno, ili na razuman dogovor, što je skoro pa nevjerojatno. I posljednji politički slijepci vide – nadam se - kako se i u RS-u i u Federaciji život lagano zaustavlja, baš kao u bivšem DDR-u uoči 09. studenog 1989. godine. No, nedostaje i volje i pameti na svim stranama za osmišljavanjem istinske proeuropske alternative postojećim bezizlazima. Situacija u BiH je, zapravo, dramatična. Bilo koja državna tvorevina, pa i poluprotektorat poput BiH jedva može 258

imati neku budućnost ukoliko troši lavovski dio proračuna samo za plaće svojih 65.000 službenika, dok je više od polu milijuna ljudi bez posla, a više od tog broja ih je u preranim mirovinama ili penzijama, nedovoljnim za život i dostatnim tek za lagano umiranje. Povrh svega, treba servisirati u 2012. godini circa 1,2 milijarde KM duga, a para nema. U BiH se, međutim, nitko i ne sekira oko tih i drugih životnih pitanja, nego se i dalje stvara privid kako se političke elite trude oko rješavanja najvažnijih nacionalnih i državnih pitanja. Ne prave naciju-državu, dakle, samo u RS-u, nego i u Federaciji BiH i nitko, nažalost, ne pravi pravnu državu od Bosne i Hercegovine. Svi su bh. narodi postali najkasnije poslije posljednjih ratova više od politički neosviješćenih naroda, dakle nacije, ali to još ne znači da moraju biti nacije-države, odnosno države u državi. Ali, nitko se i ne suprotstavlja iskreno ovim etno-rušilačkim trendovima, pa su zbog toga i žive i u Banjaluci i u Sarajevu i u Mostaru iluzije o nacionalnoj državnosti u državi pred isčeznućom (failure state). Postdaytonske bh. političke elite se de facto spore suštinski samo oko kontrole preostalih ekonomskih resursa, onih koji još nisu stavljeni pod stranačke i privatne kontrole. Umjesto nužne potrage za odgovarajućim modelom ustavnih promjena u kontekstu približavanja NATO-u i EU, za vjerodostojnim pripadanjem sviju u BiH i ovoj zemlji i Europi, na djelu je, dakle, obnavljanje „milet sustava“ u partitokratskoj verziji, to jest neodgovorna, autokratska ili javašluk-konsocijacija, koja s odgovornom konsocijacijom švicarskih boja nema nikakva dodira. Otuda će BiH još dugo ostati u čvrstom zagrljaju njezinih političkih elita, svejedno je bile etnokratske ili socijaldemokratske orijentacije, koje misle da su Bogom dane i imaju pravo kao nekoć u “milet sustavu” svojim podanicima odrediti kako će živjeti. Alternativa nekulturi namećanja i nadbijanja bi bila kultura međusobnog uvažavanja i kompromisa, de facto proeuropski kulturološki narativ i pristup. Sukladno njemu bi BiH svoja nerješena nacionalna pitanja i svoje državno pitanje rješavala po uzoru na složena višenacionalna europska društva, kako pojedine zemlje te vrste (Švicarska, primjerice) tako i EU. Dakako, jednim dijelom 259

tijekom procesa pristupanja, a drugim dijelom nakon ulaska u EU, kako bi ih konačno u EU i razrješila. EU je, bez ikakve sumnje, za BiH jedina sigurna i spasnosna obala, do koje može stići samo kao cjelina i preko bh. državnih institucija (“europska klauzula”). U protivnom, ili je neće biti, ili će joj jedina izvjesnost biti “milet sustavi” u teokratskopartitokratskoj verziji ... Vidiportal.ba, 09.01.2012.

260

16. „Germanofobija“ iliti (ne)opravdan strah od „Četvrtog Rajha“? Polako s tim tvojim naglašenim optimizmom u vezi s Europskom unijom i Nijemcima, upozorio me je nedavno i književnik Ivan Lovrenović, moj dragi sarajevski prijatelj čiju erudiciju i sposobnost nijansiranog prosuđivanja poštujem iznad svega. Vjerojatno mu se učinilo suspektnom moje blanco povjerenje u europejstvo ovovremenih Nijemaca? Potom za vrijeme božićno-novogodišnjih blagdana, kod obitelji u Njemačkoj, čitam analitički prilog Reinharda Mohra u magazinu za političku kulturu „Cicero“ pod nazivom „Novi strah od Njemačke“ (Die neue Angst vor Deutschland, Cicero, 1/2012). U njemu se već u podnaslovu konstatira: „Sve do jučer smo važili kao sjajan uzor za naše susjede, ali što se euro-kriza više zaoštravala, utoliko su brže rasli stari resantimani u inozemstvu.“ To je, doista, u pravilu tako, čim su Nijemci u nečemu prvi, pa ako i u „europejstvu“ i ako na taj način pomažu i drugima, loši političari i još lošiji mediji u Europi i Svijetu počinju stupidne priče o „Četvrtom Rajhu“ (Viertes Reich)“, odnosno obnovi „Trećeg Rajha“ (Drittes Reich) putem Europske unije, i tsl. I Na Balkanu, posebice u Srbiji, se hitno i s radošću prenose i „produbljuju“ takve objede. Tko bi uostalom drugi – uz Vatikan - uopće mogao biti kriv za raspad Jugoslavije i za probleme Srbije u odnosima sa Svijetom i Europskom unijom, do Nijemci, suština je srpske verzije „germanofobije“. I u BiH se mnogi utrkuju u stupidnim objašnjenjima vlastite mizerije uz pomoć „njemačke krivnje“, pri čemu rame uz rame nastupaju zaparloženi SANU i BANU-akademici, sve dokazani patrioti, ne znade se tko dalje dobacuje s omrazama ili Njemačke ili Zapada u cijelosti. Pri tomu se zaboravlja koliko je SR Njemačka gospodarski i kulturološki važna za sve naše nacije i države, da u ovoj zemlji ima i pola milijuna Srba ili tko je primio prije 20 godina više od 350.000 bh. sirotinje, prognanika i izbjeglica, ne pitajući ih za vjeru i naciju, pa ih nahranio i smjestio kao najrođenije. Ali, ako bi se priznale ove neupitne istine, pale bi u vodu šuplje priče raznih „ćosića“ i „tunja“, ljudi bez obraza, o tzv. zapadnoj antisrpskoj zavjeri ili anti-islamskoj histeriji na Zapadu. Prosto je žalosno 261

kako se u Srbiji i u BiH govori i danas o odgovornosti EZ, odnosno EU za sudbinu Jugoslavije i BiH. U vrijeme početka raspada, to i ptice na grani znaju, EZ/EU uopće nema vanjsko-sigurnosnu politiku kao zajedničku politiku, nego će ona biti po prvi put ugovorno regulirana tek Ugovorom o EU iz Maastrichta, i to u „drugom stupu“, u kojem se odlučuje uz pravo uporabe veta. No, takve sitnice su „akademicima“, ogrezlima u samosažaljenju i okrivljavanju svih drugih za nesreću izuzev svojih „vođa“, suvišne. Oni više i ne umiju drugačije, jer su povjerovali u svoje laži i dvojbene konstrukcije, kojima drže u stanju opijenosti i sebe i svoje sljedbenike. Otkud tolika i tako silna „germanofobija“ i kod nas i u Svijetu? Mora li samo SR Njemačka, dok je ima, okajavati grijehe svojih suludih predaka koji su krenuli za slijepim i zlim „Vođom“ i počinili velike zločine? Ne bi li svi mogli izgubiti ukoliko se SR Njemačka pravi danas manjom nego što jeste, pita se i u Cicero-analizi aktualnih anti-njemačkih resantimana u inozemstvu. Ovi resantimani jesu velikim dijelom uzrokovani teškim njemačkim grijesima u prošlosti, ali griješili su i drugi pa se samo od Nijemaca uvijek traži da budu samozatajni. Uostalom, teške grijehe u prošlosti nisu skrivili uljuđeni i obzirni Nijemci. I još k tomu, o čemu se tu radi ako se u enormnim proeuropskim naprezanjima njemačke kancelarke Angele Merkel, usmjerenim na spas eura i Eurozone, pa s time i EU, u pravilu gleda kao u camera obscura, te vidi nešto loše i ružno, i kada je dobro i lijepo? Treba se uostalom samo prisjetiti katastrofičkih mudrijašenja proteklih mjeseci, o skoroj propasti valute eura i Eurozne, dakako i EU, pa vidjeti koliko je bilo malo svjesnih i angažiranih intelektualaca i političara u obrani europske ideje ujedinjenja i s time neponovljivog eksperimenta zvanog Europska unija. II Ovdje ćemo se prvo podsjetiti - uz pomoć Cicero-analize - kako je baš u anketi britanskog BBC-ija, SR Njemačka još u ožujku 2011. zauzela prvo mjesto „kao najomiljenija zemlja“ u Svijetu, i to ispred Velike Britanije. Dodat ću k tomu kako to nije bio prvi put da britanski građani izražavaju poštovanje novoj njemačkoj samosvijesti, oličenoj u uzoritoj političkoj kulturi. I to, unatoč tomu što se tabloidi kakvi su „Sun“ ili „Daily Mail“ neprestano podsjećaju Britance da su i moderni Nijemci samo „Hitlerovi potomci“. Tako to rade i kulturološki i 262

politički „daltonisti“ na Balkanu. U većini kultura se piše, srećom, o Nijemcima i Njemačkoj poštenije i objektivnije najkasnije od vremena fantastično posredovane medijske slike o modernoj Njemačkoj tijekom Svjetskoga nogometnog prvenstva 2006. u ovoj zemlji. I osobno sam o ovom fenomenu ostavio niz zapisa, a ovdje ću prizvati u pomoć vlastitiu radio-crticu, izgovorenu 29. lipnja 2006. na valovima WDR-a (Westdeutscher Rundfunk), dakle u vrijeme trajanja WM-a (Weltmeisterschaft). I ova crtica korespondira s onim što je SR Njemačka bila i što je danas, usprkos aktualnim objedama. “Četvrti Rajh” postoji, dakle, samo u betonskim glavama onih koji ne žele otvoriti oči i dušu za mnogo toga lijepoga u SR Njemačkoj... Njemačko-francuski politolog Alfred Grosser je ovih dana s pravom progovorio o “povratku osmijeha u zemlju koja se, inače, rijetko smije”, izgovorio sam u ovoj mojoj WDR-crtici. Nijemce je uistinu sve do jučer bio glas da su namćorasti, da “žive kako bi radili”, a da je Njemačka zemlja u grču. Otuda je iznenađenje posjetitelja “Mundijala” veće. Njemačka slavi opušteno i samouvjereno, kao nikad do sada. Opuštenost i razdraganost su, doduše, ovdje zamjetljivi već dugo vremena, otkuda se i rodila sociološka sintagma “društvo razonode”, pa ipak ovaj put se nadmašilo sve do sada viđeno. Kao da je Njemačka eksplodirala od desetljećima potiskivanih osjećanja. Književni kritičar dr. Helmut Karassek ocjenjuje, inače, njemački “nogometni patriotizam” zamjenom za uobičajeni patriotizam kod drugih naroda. Tako je bilo i prvi put poslije rata, 1954. godine, kada se Nijemcima posrećilo “čudo iz Berna”, kada su neočekivano postali svjetski nogometni prvaci po prvi put. Pobjedom u finalu nad ekipom Mađarske cijela je Njemačka povratila dijelić ponosa, kojeg je izgubila u ludilu nacističke avanture. “Nogometni patriotizam” je od tada pa sve do ujedinjenja zemlje bio “jedini dozvoljeni patriotizam”, tvrdi dr. Karassek. Koliko god je lijepo što se ovih dana bezazleno euforično slavilo u Njemačkoj, kazao sam prije pet i pol godina, još je ljepše što je svijet konačno razumio modernu Njemačku, prema kojoj se ( i dalje) njeguju predrasude u mnogim zemljama. U stvari se nerijetko potajno divi njezinoj privrednoj i inovativnoj snazi, njezinoj “posrećenoj demokraciji” i političkoj kulturi, ali manipulira se i dalje klišejima i stereotipima. U tomu prednjače Britanci, pa je s time i njihovo iznenađenje veće. I Francuzi su ovih dana konačno uvidjeli da i 263

njihov moćni susjed znade slaviti, gotovo kao oni sami. “Le Monde” je zato i poručio da se Nijemci “ne moraju više gnjaviti s osjećajem kolektivne krivnje..., osjećajem s kojim su odrasli”. A portugalski list “Diário de Notícias” je ustvrdio: “Svjetsko prvenstvo postaje najboljom grupnom terapijom za Nijemce...” Zajedno s Nijemcima u euforiji sudjeluju i doseljenici u Njemačku, potvrđujući tezu da im je Njemačka postala “drugom domovinom”, i kada misle da nije, pa i usprkos tomu što se prema njima nerijetko odnosila kao maćeha. Nema Turske na Mundijalu, kažu razdragani mladi Turci u Berlinu s njemačkim zastavama u rukama, pa navijajmo za Njemačku. Tako je ili nekako slično i među drugim doseljeničkim zajednicama i u drugim njemačkim gradovima ... Gosti “Mundijala” su u svakom slučaju doživjeli neku drugu Njemačku i oduševljeni su onim što su doživjeli. Takav image se ne može platiti, odnosno postići promidžbenim spotovima, ma koliko bili dobri. Oko 11 milijuna ljudi je slavilo samo u osam njemačkih gradova, u kojima se održavalo svjetsko prvenstvo, a čak milijun posjetitelja je došlo u Njemačku, za vrijeme “Mundijala”. Dočekala ih je zemlja, kao iz slikovnice, povrh svega nasmiješena, kakvu ni sami Nijemci nisu poznavali. Za svakoga se ovdje našlo ponešto- i za tijelo i za dušu. Za one koji maju visoke kulturne zahtijeve pripremljeni su specijalni kulturni programi - više od 50 izložbi, putujućih teatarskih predstava i igrokaza, mjuzikala, uličnih zabava, pa je Njemačka uistinu u ovo vrijeme svojevrsni “karneval kultura”. Kuratoru sveukupnih popratnih kulturnih programa uz “mundijal” Andre Helleru je na raspolaganje stavljeno više od 30 milijuna eura za organizaciju i provođenje programa, koji su već u predvečerje “Mundijala” krenuli “poprečno kroz Njemačku” i još traju. Brazilijanski književnik Ze Do Rock je napisao tih dana u “Die Zeitu”: “Ja, koji sam ovu zemlju do sada često kritizirao zbog njezine turobnosti, ne mogu je sada kritizirati što je postalo tako lijepo šarena”. Po njegovom mišljenju, sada su Nijemci i činjenično “učitelji Svijetu što se tiče slavljenja”. Da, svijet je ovih dana uistinu bio “u gostima kod prijatelja”, kako glasi slogan “Mundijala”. I upoznao i razumio modernu Njemačku, koja je - smije se zaključiti - konačno otvorila Svijetu svoju potisnutu dušu... 264

III Ilustrirat ću novu njemačku normalnost i crticom o načinu obilježavanja 50. rođendana Europske unije u Njemačkoj. Ovim povodom su mnoge članice EU u potaji svodile bilancu svojega članstva u EU, samo se SR Njemačka odlučila za suprotno, objavljujući javnu listu od deset koristi od članstva u Europskoj uniji. Pri tomu se na portalu njemačke savezne vlade nije ni jednom riječju spomenulo da je upravo SR Njemačka najveći neto-platiša u proračun EU. Ovakvo svođenje bilance imalo je, očigledno, promidžbenu funkciju, ali i koristi su daleko veće od izdataka. Uostalom, neke se dobiti i ne mogu izraziti brojevima i novcem. Prva od deset koristi za SR Njemačku od članstva u EU, ogleda se u većem izvozu za njemačko gospodarstvo. Uostalom, EU nije slučajno najveće jedinstveno tržište industrijskog svijeta. U 2005. godini, primjerice, njemačka su poduzeća isporučila na unutarnje europsko tržište robu u vrijednosti od 500 milijardi eura, što znači da dvije trećine njemačkog izvoza ide u druge članice EU. Upravo «unutarnje tržište» i «euro» i osiguravaju njemačkom gospodarstvu izuzetne pogodnosti, bez ikakvog krzmanja kazali su PR-stručnjaci njemačke vlade. Druga je korist u tomu što Europska unija podrazumijeva više konkurencije, veću raznolikost proizvoda i povoljnije cijene. Bilo da se radi o telefonskom ili zračnom prometu mnoge su usluge za građane i građanke Europe postale znatno povoljnije nakon ukidanja nacionalnih monopola. Treća se korist ogleda u tomu što Europska unija osigurava ljudima demokraciju, stabilnost i blagostanje i u vlastitoj zemlji. Četvrta se korist ogleda u jačanju sigurnosti i mira, jer EU prosto nudi model mirnoga zajedničkog življenja naroda sukladno zajedničkim osnovama za ljudska prava, demokraciju, socijalne sveze i jednakost u šansama. Zajedničko je, također, i odbijanje ekstremizma, mržnje i nasilja. Sve u svemu, upravo Europska unija omogućuje očuvanje europskih vrijednosti u globaliziranom svijetu. Peta se korist ogleda u tomu što Europska unija prosto podrazumijeva više razmjene. EU otvara, naime, mogućnosti i života u inozemstvu, mogućnosti da se zajedno radi i uči, zajedno istražuje i razvijaju nove ideje. Pri tomu Njemačka kao zemlja bez zemnih bogatstava, a zemlja ideja, i posebice profitira od razmjene s drugim europskim državama. Šesta se korist za SR Njemačku od Europske unije ogleda u povišenoj međusobnoj solidarnosti. EU nudi stabilna prijateljstva među 265

narodima, a jedino tako je i bilo moguće ostvariti ponovno njemačko ujedinjenje. Za Njemačku ova solidarnost ima, također, i financijsku pozitivnu dimenziju, jer i nove savezne zemlje (pokrajine u bivšem DDR-u) primaju obimnu financijsku pomoć od EU. Sedma se korist ogleda u tomu što zajednički život u EU donosi i povišenu unutarnju sigurnosti. EU, naime, nudi strogu kontrolu na vanjskim granicama i zajednička pravila po pitanju viza, azila i politike doseljavanja. EU je, u krajnjem, ključ za efikasnu borbu protivu prekograničnog kriminala. Osma se korist ogleda u «više zajedničke vanjske politike», jer EU nudi i šansu da se mjere za stvaranje i očuvanje mira zajedno provedu i s većom uvjerljivošću. Deveta je korist od više slobode putovanja, pri čemu nijedna nacija ne profitira više od Europe bez granica od Njemačke, jer su Nijemci svjetski šampioni glede putovanja u inozemstvo. Deseta se korist za SR Njemačku, i svaku članicu EU, ostvaruje putem zajedničke zaštite klime, jer EU podrazumijeva i prekograničnu zaštitu klime. Tako su, dakle, sami Nijemci vidjeli koristi od članstva u EU. U osnovi vrlo pošteno i samosvjesno. Je li onim već spominjanim „betonskim glavama“ i ovo argument za njihove odurne resantimane iliti „germanofobiju“? Pritisnut krizom, vrlo zavidni svijet kao da je zaboravio ono čime se oduševljavao jučer, ili što bi morao cijeniti danas kod modernih Nijemaca. Kao da bi mnogi u Europi i s druge strane Atlantika željeli da s „germanofobijom“ nije zauvijek gotovo, jer se od raspirivanja „starih resantimana“ prema Nijemcima može još uvijek profitirati kod vlastite lakovjerne javnosti. No, to su zamagljivanja, nema razloga za strah od ove Njemačke i od Nijemaca koji odgovarajuće mjesto posve opravdano traže i unutar EU i na svjetskoj političkoj sceni. IV Nikada Njemačka nije bila opuštenija nego danas, ocijenjuje i ugledni „Neue Zürcher Zeitung“, mada bauci prošlosti, nacionalizam i posljedice podjele nacije nisu posve isčezli, ili im se kraci protežu i u sadašnjost. No, gospodarska i financijska kriza, pa potom kriza eura, enormno visoki dugovi pojedinih zemalja Eurozone su doveli do zavisti prema Nijemcima, jer im ide malo bolje nego drugima, pa se prestalo govoriti o uspješnom „njemačkom modelu“, tako da se i 266

„Le Monde“ zapitao: „Postoji li novi val germanofobije u Europi?“ I u britanskim ozbiljnim listovima se već dugo govori o navodnoj njemačkoj „vladavini u Europi“, a tabloidsko blebetanje u Velikoj Britaniji podrazumijeva i obligatorne paralele moderne Njemačke s „Trećim Rajhom“, odnosno opasan govor o „Četvrtom Rajhu“. Zapravo, već je dovoljno opasno ako londonski „Times“ tvrdi što tvrdi: „Ako je Clausewitz bio u pravu da je rat nastavak politike drugim sredstvima, tada je Njemačka ponovno u ratu s Europom..., čiji je cilj pokoravanje stranih naroda“? I u Italiji, uneređenoj tijekom Berlusconijeve duge demokraturske vladavine, se radije govori o „ružnim Nijemcima“ kako se ne bi zagledalo u vlastito zrcalo. Berlusconijeve novine diskvalificiraju europsku politiku Angele Merkel jeftinim sloganima poput „Deutschland über alles“, a „La Stampa“ zove Angelu Merkel podrugljivo „caricom Europske unije“, piše „Cicero“. U ovoj interpretaciji je njezin otpor „Euro obveznicima“ uvjetovan zlim namjerama. I u Francuskoj se govori ponovno o „njemačkoj opasnosti“, a socijalistički prvak Arnaud Montebourg i o potrebi „konfrontacije s njemačkim nacionalizmom“ ili njemačkom „bismarkističkom politikom“. A još jedan iz reda socijalista, po imenu Jean-Marie Le Guen, se ne libi usporediti susrete Sarkozy-Merkel s ponašanjem i sudbinom „Daladier à Munich“, dakle kapitulacijom tadašnjega francuskog premijera Daladiera pred Hitlerom u Münchenu 1938. godine. U vezi sa svim ovim sumnjičenjima iznijet ću hipotezu, tj. tvrdnju kako oni koji postavljaju pitanja poput a) postaje li Europa „njemački protektorat“, ili b) slijedi li Angela Merkel velikonjemački imperijalni „Drang nach Osten“, ne govore toliko o današnjoj Njemačkoj koliko o svojem razumijevanju EU i geopolitike, u krajnjem o svojim traumama ili podsvijesti! Pa ipak, već ova vrsta pitanja ulijeva strah u kosti, jer govori o povratku nacionalizama i u unutar-europske odnose, o tomu da se takvo što ne smije isključiti ni u životu Europske unije. I „Cicero“ u tom pogledu ne radi drugo već upozorava na mogući „povratak u nacionalizam i arhaične resantimane“. U zaključnoj formi iskazano, i po mojem razumijevanju, navedene objede su izraz anksioznosti u spomenutim zemljama, uslijed političke i gospodarske krize s kojim se suočila EU. Jer, svakomu upućenijem 267

je jasno da bi propast Eurozone otvorila na dramatičan način pitanja europskog ujedinjenja, pa i samog opstanka EU. Po svoj prilici, nedavno prihvaćene od skoro sviju (izuzev Velike Britanije) mjere i politike proračunske samodiscipline, odlučit će u kojem pravcu ide EU u budućnosti. Jasno je samo kako je proklamirana „Unija spasa“ ili „Fiskalna unija“ ponovno otvorila pitanje takvoga političkog cilja kakav je „politička unija“, inače proklamiranog i zapisanog u Ugovoru o EU iz Maastrichta. Nitko ne zna što će od svega toga biti, ali nitko više ne iključuje ni opasnost „povratka u prošlost“. V Sve do ponovnog ujedinjenja, 1990. godine, SR Njemačka se bila uživjela u njezinu udobnu „duplu ulogu“ – gospodarskog džina i političkog patuljka, pri čemu je – s obzirom na nacističke zločine - ova „nova svjetskopolitička skromnost kultivirana“, odnosno podrazumijevala stalno davanje prednosti zapadnim svjetskim silama, primjećuje „Cicero“. SR Njemačka nije, logično, nikada imala vlastito atomsko oružje, bila je (i ostala) vjeran partner NATO-u i SAD-u. Iako je u međuvremenu postala vodeća svjetska izvozna sila, dakle prva po izvoznoj snazi i unutar EU, SR Njemačka se u EU desetljećima držala vrlo uzdržano. Razvijena je svojevrsna filozofija, po kojoj je, ako je to ikako moguće, nužno se držati izvan ili po strani, odnosno mir stvarati bez oružja, unatoč lukrativnih izvoznih poslova s oružjem. Na unutarnjem planu se stidljivo, pa sve otvorenije i odlučnije započinjalo s bezskurpuloznim bavljenjem samim sobom, s onim što podrazumijeva pojam „prevladavanje prošlosti“ („Vergangenheitsbewältigung“). U svakom slučaju, samopovjerenje Nijemaca u njihovu prilično mladu demokraciju raslo je sporo. Djelomično su studentski protesti 1968. godine i potonja „njemačka jesen“ (tzv. lijevi, „RAF-ov terorizam“) ubrzali unutarnje zrenje, ali je sve do 1990. „zemlji nedostajalo volje i predodžbe djelovati globalno“, primjećuje i „Neue Zürcher Zeitung“. I poslije ponovnog ujedinjenja se s mukom razvijala „nova normalnost“. SR Njemačka se, naime, tek sudjelovanjem u ogorčenim razmiricama u ex-Jugoslaviji, Afganistanu i Sjevernoj Africi našla „na putu u novu svjetsko-političku realnost“. Danas se Nijemci sa sjetom prisjećaju toga proturječnog mjesta i uloge bivše Zapadne Njemačke. Njezinu ulogu je determinirala, na jednoj 268

strani, želja za većom ulogom u europskim i svjetskim poslovima, ali na drugoj, strah od položaja Njemačke među svjetskim silama. Radilo se o dijalektici jakosti i slabosti, zaključuje „Cicero“, o procijepu između samopercepcije i percepcije drugih, proturječnosti koja je obilježila „Drugu njemačku republiku“, pod čim se misli na „Bonnsku republiku“ (1949-1990), koju će zamijeniti posve nova unutarnja i izvanjska stvarnost „Berlinske republike“. Upravo te 1991. godine, kada se i formalno Bundestag iz idiličnog Bonna premješta u zgradu berlinskog „Reichstaga“ (što sam imao prilike pratiti kao jugoslavenski diplomata iz neposredne blizine, vidjeti o tomu u „prvoj knjizi“ pod „jednim krovom“, odnosno u istim koricama), u Maastrichtu započinju pregovori o novom temeljenom ugovoru (Ugovoru o EU). Podsjećanja radi, u Maastrichtu je proklamirana i gospodarsko-monetarna i politička unija. Prva je podrazumijevala i euro i Eurozonu i postala je stvarnost, a za „političku uniju“ se nije imalo dovoljno smjelosti. Ali, SR Njemačka je svoju ulogu u EU shvatila vrlo ozbiljno, pa danas stoji, govoreći Cicero-jezikom, “skoro kao jedan soliter tu: sasvim naprijed na bini, vrlo uspješna, ali prilično usamljena.“ Druge članice EU, odnosno Eurozone se i nisu baš pridržavale „maastrichtskih kriterija“ pa su dospjele na rub ponora. Otuda im i ne preostaje drugo već da saniraju vlastite financije ili raspiruju „germanofobiju“, kako bi naglasili njemačke a prikrili svoje slabosti ... VI Najintrigantnije pitanje u Cicero-analizi, koja je poslužila kao podtekst za moj tekst, bilo je: nije li Njemačka u Europi postala „nova Amerika“? Nije, odgovorio bih i izrijekom, ako se misli na njemačku zasebnu ulogu u EU, jer takvo što EU ne trpi po unutarnjoj logici, strukturi i sustavu odlučivanja. Nije, uostalom, uopće moguće preuzeti u Europi od strane bilo koga ulogu koju su SAD imale poslije Drugoga svjetskog rata u Europi.. Ali, Europska unija se u cijelosti lagano oslobađa američkog tutorstva i pri tomu Nijemci imaju važnu ili vodeću ulogu. Konkretnije govoreći, predvodničku ulogu unutar Eurozone, Nijemci ne mogu više izbjeći ni kad bi željeli. Jer, potrebno je i u vlastitom i europskom interesu spasiti i Eurozonu i EU, a to je u krajnjem pitanje rata i mira u Europi i u Svijetu. Ovo bi bilo krajnje vrijeme shvatiti i na Balkanu, posebice u BiH, pa ne graditi strategiju 269

diplomatske intervencije za spas BiH uz oslonac na SAD i Tursku, nego spas zemlje vezati za pristup EU uz ispunjavanje poznatih kriterija i standarda. Njemačka je, u stvari, s velikim oklijevanjem i vrlo uzdržano prihvatila ulogu djelomičnoga garanta za ostale prezadužene članice Eurozone, jer je i sama prezadužena (circa dva bilijuna eura). U ovom momentu bi Njemačka mogla, uostalom, garantirati za dužničke promašaje drugih članica Eurozone s ukupno 600 milijardi eura, što je podnošljivo. Međutim, u slučaju oživotovorenja „političke unije“, o čemu se ponovno pojačano govori među njemačkim socijaldemokratima, morao bi važiti neograničeni princip solidarnosti bogatijih sa siromašnijim zemljama, poreskih obveznika i građana Njemačke sa svim drugim građanima EU. Za to nisu ni Nijemci potpuno spremni. I zbog toga se s velikom neizvjesnošću ide u susret Uniji spasa ili Fiskalnoj uniji. Postavlja se, također, pitanje: nije li se EU još jednom odlučila da tekuću krizu rješava iznuđenim „bijegom naprijed“, ovaj put u „političku uniju“, za koje nema ni volje ni svih pretpostavki, ma koliko neodoljivo zvučale ideje o „europskoj federaciji“ ili „ustavno oblikovanome svjetskom društvu“, kako bi to zavodljivo formulirao Jürgen Habermas. Dakako, u osnovi ambicioznih europskih integracija i stoji tendencijski tzv. transnacionalna demokracija, ali je put do nje popločan brojnim opasnostima, kako od probuđenih europskih etnonacionalizama, tako i od autoritarne, tzv. ekspertokratske „Super Europe“. Utoliko je i Habermasovo upozorenje na mjestu, ono o opasnosti prevelike koncentracije ovlasti u rukama manjeg broja šefova država ili vlada, ili Europskog vijeća u cijelosti. Pri takvom bi se raspletu moglo implicite, ali definitivno odustati od demokratizacije Europske unije, odnosno „građanskoga društva slobodnih Europljana“? Iako je primarna zadaća ovog eseja bila objasniti ambijente i ograničene duhovne i političke horizonte „germanofobije“, ne smije ostaviti neodgovoreno ključno pitanje: je li moderna Njemačka dorasla vodećoj ulozi u EU. kakva se od nje, eventualno, očekuje? I dvadest godina poslije ponovnog ujedinjenja, upozorava zabrinuti glas bivšega njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, Njemačka mora voditi obzirnu politiku zbog svoje nacističke prošlosti. S tom se 270

obzirnošću njemačka politička klasa naučila godinama i decenijama živjeti, primijetio bih, ali je mnogima danas teško prihvatiti Schmidtovu procjenu kako Njemačka „neće ni u dogledno vrijeme biti normalnom zemljom“. Koliko nam još treba dugo vremena, da bismo postali „normalni“ i tko određuje takvo što, pita se i „Cicero“. Po ovom pristupu, Drugi svjetski rat je konačno završen onda kada su se bivši njemački kancelar Gerhard Schröder i tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac 6. lipnja 2004. zagrlili na svečanosti u Francuskoj kojom se obilježila 60. obljetnica iskrcavanja saveznika u Normandiju. Njemački kancelar Schröder je na tu savezničku svečanost bio tada pozvan prvi put, ali otada je njemačkii kancelar, ma kako se zvao tamo redoviti gost, kao i na sličnim svečanostima u Moskvi. Ma koliko se, dakle, u pojedinim kutovima u Europi i Svijetu gledalo i dalje kroz dvostruku dioptriju na Njemačku, ona bi morala čim prije shvatiti da je odrasla i da je obvezna potvrditi se kao odlučujuća snaga u izvlačenju Europe iz njezine duboke egzistencijalne krize. Usudio bih ustvrditi kako je demokratska Njemačka takvo što i dužna Europi, upravo zbog grijeha zlih i autoritarnih njemačkih struktura u prošlosti! Uostalom, „tko se pravi manjim nego što jeste“ – poručuje i „Cicero“ - „ne ponaša se ponizno i skromno, nego je oportunistički licemjer koji ne želi preuzeti odgovornost“ i „kojemu s pravom nitko ne vjeruje“! Zaključio bih, dakle, ovaj esej porukom kako Njemačka i Nijemci i nemaju drugog izbora, nego biti najbolji Europljani. Na drugima je da im se pridruže u tom plemenitom pothvatu, ili da makar ne raspiruju „germanofobiju“, odnosno „eurofobiju“, jer je to dvoje u osnovi jedno te isto... Vidiportal.ba, 14. siječnja 2012.

271

17. Iznuđeno podsjećanje na otvoreno pismo javnosti osmorice bh. Hrvata: Protiv manipuliranja narodom Bit će za par dana cijela godina, kada smo nas osmorica bh. Hrvata uputili otvoreno pismo javnosti: „Protiv manipuliranja narodom“ i u njemu detektirali bolna mjesta hrvatske politike u BiH, ili politike u BiH prema Hrvatima. Tom našem apelu su prethodila definitivna razilaženja unutar Hrvatskoga narodnog vijeća povodom izbora fra Luke Markešića za njegova predsjednika po treći put. U suštini je, dakle, duboko koncepcijsko neslaganje s fra Lukinim vođenjem HNV-a bilo razlogom što smo iz HNV-a istupili ovim povodom i književnik Ivan Lovrenović i ja. Obojica smo obrazložili i HNV-u i javnosti naše postupke. Tek potom se pojavilo „Pismo osmorice“. Sa svim time se i ne bi vrijedilo više baviti da se u međuvremenu nije upravo HNV fra Luke Markešića (i Ive Komšića) pokušao predstaviti moralnom vertikalom i političkom alternativom među bh. Hrvatima, čak najavljujući i osnivanje nove svehrvatske bh. stranke. Iz obrazloženja te ideje je razvidno da inicijatori nisu svjesni koliko je HNV potonuo u beznačajnost, niti prihvaćaju kritike koje smo im uputili u „Pismu osmorice“, pa čak nisu u stanju iz tog pisma preuzeti ni dijelove koje se odnose na našu bespoštednu kritiku oba HDZ-a. Dakako, od njih nije ni bilo očekivati da razumiju principijelnost naše kritike odvođenja HNV-a pod skute SDP BiH. To nisu u stanju ni danas uslijed raznih neprincipijelnih aranžmana sa SDP-om, pa ni u situaciji kada je „mudri vođa“ postao predmetom gromoglasnoga podsmijeha u cijeloj BiH i Regiji. Iz ovakvog podteksta potječe, valjda, i aktualna podvala premi meni osobno na sarajevskom DEPO portalu. U jednom vrlo smušenom tekstu se vrlo ružno stigmatizira i moje rodno mjesto i imputira hrvatskom premijeru Milanoviću nacionalizam, što je vrlo ružno samo po sebi, ali se s time ne mogu ovdje detaljnije baviti. No, moram se pozabaviti s time što autor ove paškvile zanemaruje sve ono što je prethodilo prošlogodišnjem razilaženju unutar HNV-a, te neoborivu činjenica da na Sveučilištu u Mostaru postoje dva čovjeka istog imena i prezimena, čak u istom akademskom zvanju, samo na različitim fakultetima i posve različitih „backgrounda“. Dr. sc. Mile Lasić s 272

Pravnog fakulteta je bio dugogodišnji zastupnik HDZ-a i aktualni je predsjednik Hrvatskoga intelektualnog zbora (HIZ) i nije uopće predmetom ove podvale. Ali, jesam ja, profesor na Filozofskom fakultetu, kratkotrajni član HNV-a, inače ne-član bilo koje stranke, odgovoran samo svojoj struci i savjesti, privrženik ideje i prakse „otvorenog društva“, čemu bi moji studenti dodali, vjerojatno, i „prvosvećenik europskih integracija“. Ove „sitnice“ zanemaruju prečesto i preslučajno oni koji se predstavljaju lažnom alternativom, pri čemu je sve to re-aktualizirano u pisanijama gospodina koji se kliče na ime Nikola Mihaljević i za kojega moji sarajevski prijatelji tvrde da je častan čovjek. Pozivam ga, dakle, da to i pokaže ili da se ne dade jeftino manipulirati od bilo koga. Ojađen navodnim dezinteresom koji je novi hrvatski premijer Zoran Milanović pokazao za „hrvatsko bosanstvo“ tijekom njegova nastupnog posjeta BiH, N. Mihaljević piše: „Nedostatak interesa za hrvatsko bosanstvo, što je bio i prvi diplomatski gaf premijera Milanovića u Sarajevu, mislim da ponajbolje ilustrira samo jedna rečenica, nastala svojevremeno kada se Hrvatsko narodno vijeće u Sarajevu, reizborom fra Luke Markešića za svog predsjednika, očigledno nije htjelo prikloniti politici HDZ-a, politici Herceg-Bosne, niti politici nekog Hrvatskog intelektualnog zbora iz Mostara. Ta rečenica je upućena fra Luki Markešiću i ona glasi: ‘Vaše političko sljepilo je, dakle, veliko i neoprostivo i zbog toga što ste odveli Hrvatsko narodno vijeće pod skute SDP-a BiH...’ (Mile Lasić).“ Svakomu razumnomu jasno je, nadam se, kako nije tijekom prvoga državnog posjeta premijera RH riječ o Milanovićevom nego o Lagumdžijinom „diplomatskom gafu“. N.M. ima, dakako, pravo na njegovo viđenje i interpretaciju, kao i svatko drugi, pa kada to nalikuje i na silovanje stavrnosti. Osobno sam o ponašanju „mudrog vođe“ govorio i ovim povodom za Deutsche Welle u dva navrata u polušaljivom tonu. Ali, gospodin Mihaljević nema pravo – ukoliko je častan čovjek – „manipulirati narodom“, odnosno manipulirati ljudima i činjenicama. U mojoj prošlogodišnjoj principjelnoj kritici opasnosti koje proizilaze iz neskrivene bliskosti HNV-a i SDP-a se, dakle, jednostavno nije radilo o žalu što HNV nije blizak HDZ-ovima, ili HIZ-om, nego o principijelnoj kritici bilo koje bliskosti jedne nevladine udruge (NGO) s političkim strankama i njihovim ideologijama, u ovom slučaju sa SDP BiH, čime se fra Luka javno hvalio. Tada NGO postaje, naime, 273

samo vladina nevladina udruga. Unatoč ovim neoborivim činjenicama je N. M. imao potrebu povezati moju citiranu rečenicu s imenom i funkcijama onog drugog Mile Lasića, predsjednika HIZ-a. Iz odgovornosti prema mojim čitateljima u nastavku ponudit ću mali „dossier“: „Pismo osmorice“, od 27. ožujka 2011. godine, i par odgovora iz mojeg intervjua za mostarski portal Bitno.ba, od 24. veljače 2012. godine. Moralo bi biti dovoljno razumnomu. Sapienti sat, kazali su stari Latini … 1) Otvoreno pismo javnosti: Protiv manipuliranja narodom! Kao ljudi koji nacionalnu pripadnost razumijevaju i kao trajnu opomenu da slobodnomu čovjeku nacija nikada ne smije postati idolom, te sa sviješću da pripadnost narodu ne znači ništa, ako najprije ne znači odgovornost prema vlastitom, individualnom integritetu i prema vlastitoj socijalnoj zajednici, mi, potpisnici ovoga javnog pisma, izražavamo ozbiljnu zabrinutost političkom krizom koja potresa Bosnu i Hercegovinu, i političkom ulogom koju akteri te krize namjenjuju bosanskohercegovačkim Hrvatima. Događaji, naime, bjelodano pokazuju da se svi, koji danas govore i djeluju u ime i navodno u korist toga naroda, njime služe manipulativno, kao političkim sredstvom u postizanju nekih zasebnih političkih ciljeva. 1) Kada danas dvije stranke s najvećim izbornim legitimitetom kod Hrvata, HDZ BiH i HDZ 1990, alarmantno postavljaju pitanje ustavne i političke nejednakosti Hrvata, za to postoje mnogi opravdani razlozi, jer je praksa bezobzirnoga nadglasavanja i marginalizacije Hrvata od strane bošnjačkih političkih partnera, osobito u razdoblju od 2006. godine, postala evidentna i nepodnošljiva. Dva HDZ-a, međutim, nemaju nikakvu povijesnu vjerodostojnost ni politički kapital kojim mogu potraživati pravo na monopol zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa. Bilanca njihova dvadesetogodišnjeg vladanja u ime Hrvata je porazna, i to baš sa stanovišta kontinuiranoga urušavanja ustavno-političke pozicije toga naroda u Bosni i Hercegovini. Rezultati HDZ-ove politike na tom polju u Republici Srpskoj, pak, ravni su narodnoj katastrofi, pa je današnja ideja o savezu „vodećih“ hrvatskih stranaka sa SNSD-om i SDS-om, koji će pomoći da se Hrvati izbore za ravnopravnost kroz njihovo antagoniziranje sa „Sarajevom“ i Bošnjacima, samo još jedna od hadezeovskih avantura s nesagledivim posljedicama. Više je, naime, nego 274

jasno da SNSD-ova i SDS-ova „borba za hrvatska prava“ nije motivirana ničim drugim nego daljim učvršćivanjem autonomije Republike Srpske, a da će to značiti i dovršenje političkoga i demografskog nestanka Hrvata iz tog entiteta, to najbolje znaju gospoda iz dvaju HDZ-a. 2) Način na koji koalicija koju predvodi SDP BiH, uz sekundiranje SDA, pokušava obesnažiti hrvatski monopol dvaju HDZ-a nespojiv je s dobrim namjerama i pozitivnim demokratskim uzusima, a potpuno je protivan duhu Bosne i Hercegovine, upravo onome duhu ravnopravnosti, uvažavanja i multietničnosti u koji se i Lagumdžija (SDP) i Tihić (SDA) deklarativno zaklinju kao u svetu bosansku tradiciju. Koliko istinski drži do toga, Lagumdžija je pokazao još na izborima 2006. godine, kandidirajući Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, ponovivši to i 2010, bez imalo obaziranja na sve teške negativne posljedice koje su tim činom već bile proizvedene kroz prvi Komšićev besplodni mandat. Ta SDP-ova manipulacija bila je jedan od krupnih razloga zbog kojih je zakočen kurs povratka Bosni i Hercegovini i domovinskoj orijentaciji, a koji se u hrvatskoj politici bio počeo nazirati u godinama nakon propasti avanture s „Hrvatskom samoupravom“. Ovo što sada radi SDP-ova koalicija nije ništa drugo nego grubo i bezobzirno, surovo makijavelističko poigravanje s hrvatskim elementom, koji im je bio potreban samo zato što ni SDP ni SDA nisu imale dovoljno izbornoga kapaciteta da vlast u Federaciji formiraju same. Nisu to legalno mogle čak ni uz ovakvu manipulaciju malim hrvatskim strankama i njihovim mandatima, pa su morale pribjeći kršenju ustava Federacije BiH. To, pak, rezultira brojnim potencijalno fatalnim posljedicama: novom nacionalnom homogenizacijom i političkom radikalizacijom Hrvata, ponovnim snaženjem dvaju HDZ-a i njihovih lidera Čovića i Ljubića kao etnokratskih vođa, jačanjem političkoga odiuma prema „Sarajevu“ i Bošnjacima, snaženjem argumenata za savez sa SNSD-om i SDS-om, te općenito produbljivanjem političke krize u Federaciji i u Bosni i Hercegovini, i daljnjim zahlađivanjem međunacionalnih odnosa. 3) Sve opisano reflektira se na posebno osjetljiv način u manjinskim hrvatskim sredinama, kakva je i sarajevska, koja međutim, u simboličko-političkom smislu ima veliku nosivost. Svaka mudra i uistinu bosanskohercegovački orijentirana politika, jednako bošnjačka i hrvatska, morala bi tu nosivost uvažavati i ohrabrivati. Ne čini to ni jedna: Hrvati u Sarajevu nalaze se u trajnom procjepu između sebične hadezeovske etnoteritorijalne politike, praktično hercegovačke, i 275

asimilacijske logike sarajevskih bošnjačkih prilika i politika, bez ikakve institucionalne mogućnosti da politički artikuliraju vlastita stajališta. Aktualna kriza dodatno dramatizira tu političku nijemost i isključenost, a gotovo nesnosnom čini je u zadnje vrijeme neprimjereno javno djelovanje nestranačke ali politički jako angažirane organizacije Hrvatskoga narodnog vijeća i njegova staroga/novoga predsjednika. Ta ustanova, jedina te vrste u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, koja počiva na časnoj tradiciji iz rata, sama je sebe poništila i oduzela si mogućnost autentičnoga mišljenja i govora u okvirima pluralističkoga modela građanske kulture, jer se stavila u otvorenu dnevnopolitičku službu SDP-ove koalicije i opisane asimilacijske politike, demonizirajući one koji misle drukčije. Kulminira to u najsvježijemu pokliku predsjednika HNV-a: „Onima kojima se ova zemlja ne sviđa, najbolje bi bilo da odu iz nje.” Nije potrebna velika mudrost da bi se shvatilo tko su ti koji treba da odu: svi (Hrvati) koji ne misle kao predsjednik HNV-a. Sarajevski politički establishment (u ovome mandatu čine ga isključivo SDP i SDA), pa i javnost, u toj nakaradnoj politiziranosti HNV-a i poltronstvu prema većinskom i politički vladajućem elementu, te u tim izgoniteljskim gestama i ideološkim proskripcijama ne samo da ne vidi ništa loše, nego ih obilato honorira – pažnjom, hvalom, nagradama, javnim priznanjima. Jasniju ilustraciju asimilacijske politike teško je zamisliti. Građanska dužnost i intelektualna savjest nalaže nam da sve aktere opisanih oblika političkoga manipuliranja nacionalitetom javno upozorimo na ogromnu odgovornost, za pogubne posljedice kojima takvo manipuliranja u Bosni i Hercegovini neizbježno rezultira. Pozivamo sve one čije se mišljenje i nemir podudaraju s našim, da se pridruže ovome apelu, u zajedničkom pokušaju da pridonesemo vraćanju političkoga djelovanja u racionalne i trezvene okvire. Vjekoslav Domljan, Željko Ivanković, Miljenko Jergović, Mile Lasić, Ivan Lovrenović, Mirko Marjanović, Ilija Šimić, Lukša Šoljan 276

2) Iz intervjua za mostarski portal BITNO.ba * Hrvati u BiH su u nezavidnom položaju. Što mislite je li za to kriva malobrojnost, politika drugih naroda ili nespretnost hrvatske politike u BiH? Ne pripadam – kao što se znate - onima koji krivicu za „nezavidan položaj“ Hrvata guraju samo Bošnjacima (ili Srbima), nemoguće je zaboraviti originalne anticivilizacijske doprinose hrvatske politike iz RH i iz BiH u proteklih 20 godina ovakvom današnjem političkom položaju Hrvata u BiH. Niti su samo Hrvati u BiH u nezavidnom položaju. U nepovoljnom ekonomskom i socijalnom položaju su i drugi bh. narodi, a najgore je “ostalima“, ljudima iz nekonstitutivnih naroda, manjincima svih vrsta, pa i „konstitutivnim manjinama“, kako profesor dr. Ugo Vlaisavljević označava manjinski položaj Srba, Hrvata i Bošnjaka u većinskim okruženjima konstitutivnih naroda. Položaj bh. Hrvata je, pak, politički nepodnošljiv zbog poigravanja s Hrvatima i velebošnjačkog i vele-srpskog nacionalizma. Najgore je što oni to čine i legalno i legitimno od Daytona naovamo uz znanje i pomoć međunarodne zajednice. Ona se, nažalost, postarala da se najmanjem konstitutivnom narodu i u Federaciji i RS-u uskrati temeljno pravo na konstitutivnost, ili svede na formalnu dimenziju. U oba entiteta ih se tretira, nažalost, manje politički vrijednim, ali je gore od toga što ih veliki dijelovi međunarodne zajednice već vide etnijom, a ne i konstitutivnom bh. nacijom. Pri čemu je srpski nacionalizam u RS-verziji samo prividno blakonaklono prohrvatski iz taktičkih razloga, jer ništa ne čini na povratku Hrvata u Posavinu ili Banjaluku. Pa ipak, po opstojnost bh. Hrvata kao političkog naroda je najopasniji velikobošnjački nacionalizam, jer je u pravilu zamotan u probosanski anti-nacionalizam ili bh. patriotizam. Njegovi politički i akademski protagonisti i ne kriju uopće više kako žele i definitivno svesti bh. Hrvate na etniju. Takvima sam i na međunarodnome znanstvenom slupu „BiH, europska zemlja bez ustava …“ u brk kazao kazao da su pripadnici „stare paradigme“. U ovoj njihovoj namjeri je, inače, nužno prvo stigmatizirati hercegovačke Hrvate, kako bi ih se razdvojilo od bosanskih Hrvata, koji se tretiraju bez srama već etnijom, pokorenima i integriranima unutar „bosanske nacije“. Bošnjaci su Hrvatima postali, ili postaju ako već nisu, Srbi, dijagnosticirao je na ovom skupu čovjek dijaloga, uvaženi kolega 277

profesor Šaćir Filandra. Pri tomu je samo aludirao na sličnosti u međusobnim obrascima ponašanja u SFRJ nekad i BiH danas. Obojica smo jako zabrinuti ovim trendovima. Pri čemu bi, po mojem razumijevanju, akademske elite u Bošnjaka trebale prestati već koliko je danas, s dovođenjem u pitanje konstitutivnosti Hrvata u BiH. Posve je beznačajno, ako su neki „ahdnamaški Hrvati“ spremni zbog fotelja na fakultetima ili u akademijima zanijekati svoju nacionalnost. Biti po ukusu vele-bošnjačkoga „antinacionalističkog nacionalizma“ je, u stvari, kulturooška sramota prvog reda, pa bujrum, tko voli nek izvoli … * Što mislite može li stranka franjevca Luke Markešića biti preokret u hrvatskoj politici? Profesora teologije Luku Markešića, zapravo profesora dogmatike, ako sam dobro zapamtio, ili svećenika fra Luku ne želim ni na koji način dovoditi u pitanje. Ali, o fra Luki političaru i njegovom odvođenju HNV-a u beznačajnost sam već kazao u obraćanjima HNV-u i javnosti, kad sam sa žaljenjem istupio iz ove nevladine udruge. I izrijekom kazano, HNV nije nikakva alternativa, nego dio problema, pa i ne može artikulirati inače nužnu političku alternativu među bh. Hrvatima. Bilo bi nužno, dakle, tragati i za alternativom HDZ-ovima zbog njihoviih ideoloških i političkih marifetluka velikog formata, ali i fra Lukinom jednostranom razumijevanju hrvatskog pitanja u BiH i s time same BiH. Uostalom, u „Pismu osmorice“ smo se nas osmorica bh. Hrvata već prije godinu dana precizno distancirali i od oba HDZ-a i SDP-ovoga antinacionalističkog nacionalizma, i od Hrvatskoga narodnog vijeća u fra Lukinoj interpretaciji. Krajem godine sam vidio na jednom ramskom portalu kako se časni ljudi među nama osmoricom nazivaju „HDZ-ovim špijunčinama“, dok je fra Luka bio „lik godine“, ili nešto tako. Inače, fra Lukina inicijativa je za pozdraviti. Časnije je izaći, naime, u političku arenu i dobiti verifikaciju među hrvatskim ljudima, nego glumiti moralnu vertikalu ili o sebi misliti kao alternativi bez ikakve provjere. Samo se bojim da ovdje nije riječ tek o bolesnim ambicijama onih koji su poznati kao „slalomaši“ u vožnji od jedne do druge stranke, ali s ambicijom biti uvijek osobno na vrhu, dok je sve drugo drugorazredno pitanje. Gore od toga bi bilo, ukoliko bi se ispostavilo kako iza ovih ujdurmi, dakle formiranja podobnih stranaka među bh. Hrvatima, bile regionalnog 278

ili tzv. integralističkog profila, stoje neke druge stranke. Takvo što se idealno uklapa u ocrtani proces de-konstitucije Hrvata, o kojemu sam već govorio, i zato se mora biti oprezno. Inače, to je podjednako ružno, pa i ružnije nego kad HDZ BiH formira svoje političke stranke među Hrvatima, a da ni upućeni ne znaju nabrojati imena „funkcionera“ tih novih stranaka. Za njih nitko i ne znade izvan njihovih obitelji. Ali, i izrijekom kazano, ima potrebe među bh. Hrvatima za alternativnim političkim pokretom čestitih ljudi, no ovu priču tek treba osmisliti… DEPO.ba / Vdiportal.ba, 03. ožujka 2012.

279

19. Iznuđeni odgovor Nikoli Mihaljeviću i DEPO portalu6 U subotu, 03. ožujka, poslao sam odgovornima za sadržaje na DEPO portalu, Jasminu Durakoviću i Angelini Albijanić-Duraković, sljedeći mail: „Poštovani, ne inzistiram, niti se pozivam na zakone, nego na dobre običaje, pa vam dostavljam moju reakciju na pisanje Nikole Mihaljevića. Pozdrav, Mile L.“ Moja „reakcija na objedu“ je dan kasnije, 04. ožujka, objavljena pod naslovom „REAGIRANJE/ MILE LASIĆ: Iznuđeno podsjećanje na otvoreno pismo javnosti osmorice bh. Hrvata - Protiv manipuliranja narodom“. Tko i poslije toga ima potrebu stigmatizirati me kao „hrvatskog nacionalistu“, koji je, navodno, prešao dug put od komuniste do nacionaliste, do njega je. Ali je moje ustvrditi, ako nije psihijatrijski slučaj, tada jeste u najmanju ruku oličenje ili privrženik „stare paradigme“... I Toj mojoj iznuđenoj reakciji su prethodila dva dana razmišljanja hoću li uopće reagirati na paškvilu N.M., koji ne uvažava čak ni nečiji curriculum vitae, odnosno namjerno poistovjećuje posve različite ljude istih imena, ne prati i ne razumije procese u Zemlji, Regiji i u Svijetu, sve gleda ideološkim očima anti-tuđmanovca pravednika, pri tomu ne primjećujući kako je već zlorabljen i potrošen od strane njegovih političkih manipulatora. Najgore je što negira „novu paradigmu“, oličenu u drugoj političkoj kulturi od nadbijačke koju demonstriraju samodovoljni autistični sarajevski lideri i sklone im podrepaške udruge civilnog društva, koje je do kraja unizila upravo duga ruka i kratka pamet „mudrog vođe“. Istina je, dakle, da sam mailom – strogo interno – zamolio dvoje odgovornih Durakovića da skrenu pažnju njihovom kolumnisti da je pobrkao „babe i žabe“. Mail-poruku koju sam uputio mojim bivšim urednicima (i suizdavačima moje knjige „Europe Now…“) nije se smjelo pokazati Mihaljeviću, jer neke riječi nisu bile ni za njega ni 6 Na sarajevskom portalu DEPO, u rubrici DEPO/Front, objavljen je 08. ožujka 2012 godine i ova, doista, iznuđena reakcija, uz obrazloženje: „U duhu medijskog dijaloga i u skladu sa profesionalnim novinarskim kodeksima objavljujemo odgovor dr. sc. Mila Lasića na tekst Nikole Mihaljevića “Prof. dr. Mile Lasić u zemlju čuda, krvi i Hrvata”, čime zatvaramo polemiku o statusu bh. Hrvata i političkih manipulacija na ovu temu.“

280

za javnost. Ali nisu bile prijetnja, što N.M. lažno tvrdi, zbog čega sam i prisiljen u ovom iznuđenom odgovoru ponuditi čitateljima na uvid „inkriminirano“ popratno pismo DEPO portalu od 01. ožujka. U njemu se kazalo: „Poštovani, molim, skrenute pažnju vašem nesretnom kolumnisti N. Mihaljeviću da me makar na vašem portalu ne stavlja u nekorektne kontekste. Prvo spominje HIZ, a njega ne vodim ja, nego čovjek istog imena, kako bi me poslije citirao, jer sam zamjerio fra Luki odvođenje HNV-a pod skute SDP-a. Dakle, samo što ne kaže taj jadni čovjek, Lasić to govori jer žali što HNV nije pod skutima HDZ-a. Sve zajedno idealno za daljnju stigmatizaciju koju su nečasni ljudi - iz kruga kojemu pripada i N.M. - već planski sproveli i koju sam de-blokirao uz pomoć mojih sarajevskih prijatelja, u koje i vas ubrajam. Dakle, kažite tom nesretnom kolumnisti, neka pročita pismo osmorice časnih ljudi s margine i nauči konačno kako se čestiti bh. Hrvati odnose principijelno i s distancom i prema HDZovima i prema SDP-u i nesretnom HNV-u, u čije ime N.M. valjda govori. Hvala unaprijed. S poštovanjem, Mile Lasić“. Usput kazano, ljudi s DEPO-a znaju vrlo dobro da se nisam uplašio i odustao od pisanja za DEPO zbog orkestrirane „antinacionalističkonacionalističke“ hajke kojoj sam bio izložen, kako mi imputira N.M., nego je moja suradnja s DEPO-om prekinuta zbog „više sile“, o kojima oni znaju više od mene. Potom sam od gospođe Angeline AlbijanićDuraković dobio mail: „Poštovani Mile, skrenula sam pažnju gosp. Mihaljeviću na Vašu primjedbu, sada je do njega... Što se tiče samog teksta, Vi znate da mi ne ulazimo u autorske stavove i da ne uzimamo sebi za pravo da bilo šta u takvim tekstovima mijenjamo, pa smo tako i u ovom slučaju objavili tekst bez ikakvih korekcija. Lijep pozdrav i sve najbolje, Angelina“. Gospođu Angelinu ću poštovati kao obzirnu urednicu mojih tekstova, ako je i pogriješila ovaj put, pa moju zamolbu za „skretanje pažnje“ proslijedila N.M., što nije trebalo činiti. Nikakve prijetnje nije, međutim bilo, jer kad bi je bilo, tada bih i sam bio dijelom „stare paradigme“, a ne slobodan čovjek koji traga za vjerodostojnim pripadanjem i pri tomu ruši lažne mitove i autoritete. Gorko je zadovoljstvo u tomu što i oni koji su me pljuvali tijekom proteklih godina i mjeseci, pišu ili govore danas slično, uključivo u sarajevskim medijima, posvuda, zapravo, izuzev u krugovima koje N.M. uporno brani, ili im pripada. U mojoj prvoj iznuđenoj reakciji bilo je i poštede osobnosti N.M., jer mi je jedan 281

moj sarajevski prijatelj, onaj kojega poštujem ponajviše, kazao kako je N.M. u osnovi čestit, samo malo naivan, pa ga mnogi manipuliraju. Nažalost, ovu moju obzirnost N.M. nije primijetio, kao ni ostavljanje vrata otvorenim za priznavanje pogreške u procjeni „diplomatskih gafova“ tijekom Milanovićevog posjeta BiH. Jer, upravo u procjeni tih „gafova“ se pokazala sva plitkost Mihaljevićeva mišljenja (i bijeda ponašanja njegovih prijatelja). Ne smije se grohotom ovih dana cijela regija jugoistoka Europe na račun Zorana Milanovića, nego bh. političkim siledžijama i kabadahijama velikog formata, onima koje N.M. brani. Beskrajno je tužno, posebice, kako N. M. u prvoj paškvili blati novu hrvatsku politiku i dijelove Hercegovine u kojima žive Hrvati, s pozicije, valjda, poštenoga „bosanskog Hrvata“, da bi se u drugoj paškvili upro dokazati ono što je postavio kao tezu u prvoj, kako sam i ja nacionalista velikog formata. Pri tomu se pita zašto sam se javio nepitan u obranu osumnjičenih, iako je odgovor po sebi jasan, profesor politologije i nove političke kulture mora to učiniti i kad nije direktno prozvan, a bio sam i prozvan… „Meni pripisavati nacionalizam je smiješno“, kazao je gospodin Zoran Milanović u amfitetatru Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. I ja bih mogao tako nekako kratko i efektno odgovoriti diskvalifikatoru N.M., kad se ne bi radilo o potrebi definitivnog razobličenja „stare paradigme“ i „ahdnamaškog hrvatstva“ po volji veliko-bošnjačkog nacionalizma, koje i stoji iza isforsirane podjele na „bosansko hrvatstvo“ i „hercegovačko hrvatstvo“, pri čemu je potonje poželjno prokazati crnim đavlom, što N.M. i čini. Samo je fra Luka, zapravo, egzemplarniji primjer u ovom pogledu od N.M. Najgore je s ovim ljudima, zapravo, što se koprcaju u izanđaloj matrici anti-tuđmanovštine, po kojoj se i ustavna skrb hrvatske politike iz RH o Hrvatima u Vitezu ili Širokom Brijegu i Mostaru posmatra kao nekakva anti-bosanska rabota. Pitam se, ipak, otkud smjelosti tim „protočnim bojlerima“, to jest potrošnim materijalima velikobošnjačkog nacionalizma da prostačkom logikom i leksikom diskvalificiraju ljude poput Milanovića, Josipovića ili Pusićke, Europejce i Hrvate za uzor, a k tomu i prijatelje BiH i ljevičare? Morali bismo im, jel’ te, vjerovati, a ne vlastitim očima? Spomenuti ljudi i političari su, srećom, bliski i dragi i meni i mnogima iz svih bh. nacija, onima koji umiju misliti i BiH i prvo okruženje u obzorju „nove paradigme“! 282

Uzaludno je, znadem, ovakvima objašnjavati kako se, doista, trudim biti profesorom „nove paradigme“ i “prvosvećenikom europskih integracija” (to je formulacija mojih studenata, vidjeti, Pogled.ba ili HSPF.info), dakle multikulturalnog i “otvorenog društva”, koje respektira i građansko i kozmopolitsko, ali i liberalno nacionalno građanstvo, dakle takve demokratski i nacionalno orijentirane opcije koje se mogu povezati s imenima profesora dr. Šaćira Filandre ili sociologa Ivana Vukoje. Svima njima je jasno kako je prvo nužno dovesti u pitanje lažne autoritete, uključivo lažne socijaldemokrate, jer su po praksi politički i kulturološki nasilnici, kao što su to i „vladine nevladine organizacije“, udruge bez legitimiteta i vjerodostojnosti, kakvima su postale i HNV i Krug 99, iz kojih sam, srećom, istupio. Naravno, i meni se osobno može imputirati, što nevješto i netočno čini N.M., kako sam bio u nekim ambasadama ili u kabinetima, u Beogradu i Sarajevu, pa i u onom koji je stajao iza projekta XIV ZOI Sarajevo’84, dok je N.M. bio, kako sam veli, u nekim njemačkim izbjegličkim centrima. Samo mi se nacionalizam ne može prišiti, nije mi takva loza, obiteljski cod, on je prosto multikulturalan. Mene bi smjeli optužiti, eventualno, za antinacionalizam i kozmopolitizam, kako nisam dovoljno dobar Hrvat, i tsl. Priznajem, po kriterijima ekstremnih hrvatskih nacionalista i nisam (nisam imao „dossier“, a da ja za njega znam, u onom sustavu), živio sam Jugoslaviju kao svoju zemlju i sve dok je u meni nisu ubili. Jednako tako pokušavam živjeti i BiH svojom zemljom, ma koliko je i separatizmi i unitarizmi svojataju samo za sebe i s time ubijaju pred našim očima. Odvratni su i jedni i drugi, ali ponajviše oni koji se busaju u neupitni patriotizam, ili se osjećaju ideološki nadmoćniji i bolji od drugih, mada su oličenja “stare paradigme”. Kada iste pojave kod drugih zovemo nacionalizmom, a kod sebe patriotizmom, to i ne govori drugi doli budala u nama, parafrazirao sam samo ono što je profesor dr. Dubravko Lovrenović napisao u Oslobođenju jedne prigode, dakle respektabilan autor i jedan od rijetkih preostalih članova HNV-a od integriteta… II U proslovu za moju novu knjigu „U zemlji zarobljenog uma“ kazao sam: „Najporazniji zaključak nakon dvogodišnjeg boravka u Bosni i Hercegovini je kako se radi o zemlji „zarobljenog uma“ i „jednodimenzionalnih ljudi“, zbog čega u njoj i nema artikulirane 283

političke alternative i neće je zadugo ni biti. To je rezultanta silnih negativnih sinergija domaćih i međunarodnih aktera bh. ratne i poslijeratne drame. U međuvremenu sam shvatio, dakle, da u BiH nema dobrih i loših političkih opcija, te da se ni po cijenu (samo) izopćenja iz određenih kulturološko-političkih ambijenata ne smije govoriti samo o deformacijama na „desnici“, a šutjeti o sličnim bolestima na „ljevici“. Ova vrsta saznanja me je i prisilila da istupim iz nevladinih udruga (HNV, Krug 99 …) u koje sam neoprezno po povratku u Zemlju ušao, kako bih i dalje mogao ostati neovisan javni djelatnik. Tako sam postao i omiljena meta za jeftinu diskvalifikaciju od strane mojih bivših životnih i političkih prijatelja tobože lijeve ili socijaldemokratske provenijencije. Uostalom, „u zemlji zarobljenog uma“ su u izolaciji ili na margini i drugi slobodni ljudi, tako se u BiH jednostavno obračunava s političkim i teorijskim neistomišljenicima. Ni u ovom nema razlike u ponašanju etnokratskih stranaka, ali i Dodikova SNSD-a i Lagumdžijinog SDP BiH, pa su se ove dvije lažne političke alternative metodama svojeg djelovanja i definitivno utopile u bh. političku močvaru, postajući problem a ne dijelom rješenja. U posmatranom post-izbornom periodu su, čak, nadmašile stranke etnokratskih opcija po proizvodnji političkih stupidnosti. Ma kako me „neprijatelji otvorenog društva“, etnokratske ili neostaljinističke provenijencije, organizirano i bezmilosno diskvalificirali, nisu me pokolebali. Uspio sam ostati svoj, neovisan, nesvrstan ni uz jednu političku opciju, kako bi mogao, ako već ništa drugo, don kichotovski svjedočiti da je drugačija politička kultura moguća. Svjedočiti privrženost struci na ovaj način podrazumijeva, dakako, da se bude privrženik kulturološkog pluralizma i interkulturalizma, sljedbenik prosvjetiteljskih europskih ideja i pripadnik svjetske obitelji slobodnih ljudi različitih svjetonazora koja za autoritet priznaje samo savijest, odnosno „nebo nad nama i našu savijest u nama“, govoreći kantijanski.“ I poslije povratka u BiH pokušavam samo živjeti i raditi kako sam živio i ranije, od svog rada i čestito. N.M. i njegovim prijateljima se ne namjeravam pravdati, oni toga nisu vrijedni, ali imam obvezu prema čitateljima pokazati kako je priča o „novoj paradigmi“ jedna od najvažnijih priča za sudbinu BiH. Znao za nju N.M., ili ne, “nova pardigma” je nezaobilazan pojam u svim velikim kulturama i u 284

ozbiljnim diskursima. U predgovoru hrvatskom izdanju njegove knjige Svjetski ethos za svjetsku politiku, profesor iz Tübingena dr. Hans Küng, najliberalniji katolički teolog, inače, je nove realnosti u zemljama OECD i EU sažeo u paradigmu koja kaže: umjesto novodobne politike nacionalnih interesa, moći i ugleda (kao još u versajskom ugovoru) politika regionalnog razumijevanja, približavanja i izmirenja...“ U temelju toga novog mišljenja mora stajati da se nacionalne, etničke i vjerske različitosti ne smiju više shvaćati načelno kao prijetnja, već barem kao moguće obogaćenje. I dok je „stara paradigma“ uvijek pretpostavljala neprijatelja, „nova paradigma“ više ne treba neprijatelje, nego treba partnere, konkurenciju, a često i oporbu. U osnovi se radi o promjeni spoznaje da se trajno blagostanje ne unaprjeđuje ratovima, nego u miru, i to u zajedništvu. Naravno, politika u novoj paradigmi nije postala lakša, nego ostaje – sada dosta nenasilno – ‘umijeće mogućega’, ona pretpostavlja društvovnu suglasnost glede temeljnih vrijednosti, temeljnih prava i temeljenih obveza...“ Tu „društvovnu suglasnost“, po dr. Küngu, „demokratski sustav ne smije postići silom nego je mora pretpostaviti kao zajedničku zalihu vrijednosti i mjerila, prava i obveza, kao zajednički ethos, ethos čovječanstva.” U Svijetu se ponegdje živi „nova paradigma“, ali u BiH su još uvijek na sceni ideje i koncepti, pa čak i akteri krvavih ratnih i poratnih tranzicija, koje su oformile originalan antieuropejski tip političke (ne) kulture, kojeg zovem demokraturom i „javašluk konsocijacijom“. Političke elite, bile etnokratske ili tobože socijaldemokratske, stvorile su udruženim snagama idealan demokraturski ambijent za njih. Najgore je što su se u očuvanje ovakvog ambijenta uključile maltene kompletne akademske elite, univerziteti i sveučilišta, fakulteti i instituti, stare i nove akademije, pohlepni izlapjeli akademici i njihovi epigoni. Vrlo sam ponosan što ne sudjelujem u ovoj prljavoj igri, dapače, dekontaminiram i dekonstruiram postojeće demokraturske narative i prakse. Dakako, to što radim može biti nedovoljno mudro, ali ne i nepošteno, i to pošteni ljudi u BiH znaju. I drugdje, sve do Bruxellesa, Strasbourga i Berlina. Kada se, primjerice, europski i njemački socijaldemokrati Martin Schulze ili Josip Juratović zateknu u Mostaru, susretnu se, da prostite, s mojom malenkošću, dakle nacionalistom po N.M. ubogim kriterijima.

285

Meni, Mili Lasiću, (naglašavam -sinu pokojnih Pere i Vinke, profesoru europskih integracija, jer su nas dvojica imenjaka) pa već s time i “nove paradigme”, može se zamjeriti što propovijedam “novu paradigmu”, ili što je živim u mojim javnim djelovanjima. I to znaju svi pošteni ljudi i u Mostaru i u Bosni i Hercegovini ukoliko im uzori nisu bila i ostala oličenja “stare paradigme”, politički nasilnici, neojakobinci ili neostaljinisti, šverceri svojih i naših života, ljudi poželjnoga govora i ponašanja, po mjeri dominantnog narativa i vladajuće ideologije. Iz mojega kuta gledano, takvi su samo za žaljenje. Rekoh i spasih dušu svoju… DEPO.ba / Vidiportal.ba, 08.03.2012.

286

APPENDIX

1. Pledoaje za alternativni proeuropski kulturološki i politološko-pravni narativ7 Sloboda pojedinaca u stvarima koje se tiču njega samoga podrazumijeva istu takvu slobodu ma koje grupe pojedinaca da međusobnim dogovorom urede ono što se njih zajednički tiče i što se ne tiče nikoga osim njih. J. S. Mill, O slobodi

SAŽETAK U svijetu egzistira između šest i osam tisuća etnija, a samo je par stotina njih koje su se artikulirale u politički narod (naciju) ili u naciju-državu. I dok povijest čovječanstva i nije drugo do povijest ratovanja i ugrožavanja drugih i drugačijih od sebe, u svijetu političke moderne ili „nove paradigme“ (Hans Küng) malo tko više dovodi u pitanje oformljenu etniju ili naciju. Obje u osnovi zaslužuju podjednak kulturološki respekt, mada nemaju jednaku političku budućnost. Respekt kolektivnih prava- i etnija i nacija prihvaćaju danas u zemljama političke moderne sve više i privrženici tzv. radikalnog liberalizma, jer su se - kao i pristalice tzv. radikalnog multikulturalizma - susreli u novim okolnostima s potrebom deapsolutizacije svojih prvotnih i izvornih načela. Jer, dok je nastanak nacija putem političkog zrenja etnija (ili na druge načine) u prošlosti bio u pravilu vezan uz golo ili pravno-političko nasilje, u vremenima političke moderne (i postmoderne) se definitivno prihvaća spoznaja o nužnosti respektiranja, ne samo pojedinačnih ljudskih prava, nego i kolektivnih prava etnija i nacija ili bilo kojih drugih zasebnih skupina (gender, i sl.). Izvikana „smrt multikulturalizma“ na Zapadu i ne znači do priznanje da su i useljeničke zemlje i društva koja su dugo favorizirala ignoranciju ljudskih i kolektivnih prava „first nations“ 7 Izlaganje na međunarodnome znanstvenom skupu „BiH, EUROPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA - ZNANSTVENI, ETIČKI I POLITIČKI IZAZOV“, održanom u organizaciji Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita, 03. i 04. veljače 2012. godine u sarajevskom hotelu Holiday-Inn.

289

i/ili svojega etničkog useljeničkog šarenila („melting pot“), mic po mic odustala od gruboga zatiranja ili poricanja svojega etničko/ nacionalnog pluralizma. Nažalost, u svemu tomu jedva sudjeluju zemlje u regiji jugoistoka Europe, duboko zapletene u demokraturske, anticivilizacijske tranzicije i ubogo palanački uvjerene u svoju čistoću i zloću drugih, kako bi kazao autor Filosofije palanke. U njima se ne radi o smrti pogrešne refleksije multikulturalnosti kao u zapadnim zemljama, nego o nastanku „paralelnih svjetova“ i „zatvorenih društava“ tamo i gdje ih nije bilo, sve do reaktualizacije „milet sustava“ iz Otomanskog carstva i iščeznuća same osnove multikulturalnosti. Nesposobne prihvatiti novu paradigmu koja podrazumijeva i novi mentalitet i politiku, ove zemlje i ne mogu brzo postati dio svijeta; u kojemu se etničke razlike ne eliminiraju, u kojemu je moguće živjeti susrete kultura i kulturu alteriteta - prožimanja i obogaćivanja identiteta. Ni unutar EU se nisu iznašli odgovori na sve krize i izazove, ali EU će svoje probleme riješiti i bez nas, a mi bez EU nećemo uspjeti nadići naše „paralelne svjetove“. Bez zakašnjelih transformacija u procesu približavanja EU ne možemo postati dijelom svijeta u kojem vrijede rules of law, a ljudi se ponašaju sukladno općeljudskim vrijednostima i racionalnim interesima. Zbog toga je prvi preduvjet budućih temeljnih ustavnih promjena - uvažiti bh višenacionalnost i preostalu multikulturalnost, pa potom osmisliti interkulturalistički projekt održive i uljuđene BiH, uz poštivanje i nacionalnoga i etničkog, ljudskog i građanskoga. Zato je iznimno važno ispuniti sadržajem alternativni, proeuropski kulturološko-politički narativ, u čijem su osnovu politička kultura dijaloga i kompromisa, metode upravljanja, a ne eliminiranja etničkih/nacionalnih razlika. S tim bi se putom i mogle nadvladati dominantne autoritarne kulture, tako bi se i rastali od opasnih separatističkih i istih takvih unitarističkih koncepcija u BiH. Tako bi se i Hrvati i Srbi i Bošnjaci, u konačnici svi bh. građani mogli početi vraćati održivoj zajedničkoj i jednakopravnoj zemlji BiH. Ulaskom u EU razriješila bi se i bh. državno-politička pitanja i sva etnička i nacionalna pitanja u BiH … KLJUČNE RIJEČI: uvažavanje više-etničnosti i nacionalnosti, upravljanje etničkim razlikama, trans-nacionalizacije i integracije, nužnost proeuropskog narativa i pristupa...

290

****** Možda promjene političkih okolnosti i nastanak novog mentaliteta u svijetu, nastalom na razvalinama Drugoga svjetskog rata, posebice unutar kruga zemalja koje čine EU i OECD, nitko nije uspio tako jezgrovito i smisleno formulirati u potrebu za „novom paradigmom“, kako je to učinio liberalni katolički teolog, profesor iz Tübingena dr. Hans Küng. U predgovoru hrvatskom izdanju njegove knjige Svjetski ethos za svjetsku politiku profesor Küng je nove realnosti sažeo u paradigmu koja načelno kaže: umjesto novodobne politike nacionalnih interesa, moći i ugleda (kao još u versajskom ugovoru) politika regionalnog razumijevanja, približavanja i izmirenja...“8 Po mišljenju autora „svjetskog ethosa“, nove ukupne političke okolnosti jasno pretpostavljaju promjenu mentaliteta, koja bitno nadilazi dnevnu politiku. Pri čemu samo nove organizacije nisu za to dostatne, nego je potreban i novi način mišljenja. U temelju toga novog mišljenja mora stajati da se nacionalne, etničke i vjerske različitosti ne smiju više shvaćati načelno kao prijetnja, već barem kao moguće obogaćenje. I, dok je „stara paradigma“ uvijek pretpostavljala neprijatelja, po Küngu „nova paradigma“ više ne treba neprijatelje, nego treba partnere, konkurenciju, a često i oporbu, kako sam već kazao. U osnovi se radi o promjeni spoznaje da se trajno blagostanje ne unaprjeđuje ratovima, nego u miru, i to u zajedništvu. A kada se „jedanput zadovolje postojeći različiti interesi u zajedništvu, moguća je politika koja nije igra sa zbrojem ništica, u kojoj jedan dobiva na račun drugoga, već igra s pozitivnim zbrojem, u kojoj svi dobivaju. Naravno, politika u novoj paradigmi nije postala lakša, nego ostaje – sada dosta nenasilno – ‘umijeće mogućega’. Ako bi ona trebala djelovati, onda se ne može temeljiti na jednom ‘protumodernističkom’ bilo kakvom pluralizmu. Dapače, ona pretpostavlja društvovnu suglasnost glede temeljnih vrijednosti, temeljnih prava i temeljenih obveza...“ Tu „društvovnu suglasnost“, po dr. Küngu „demokratski sustav ne smije postići silom nego je mora pretpostaviti kao zajedničku zalihu vrijednosti i mjerila, prava i obveza, kao zajednički ethos, ethos čovječanstva. Svjetski ethos nije, u krajnjem, neka nova ideologija ili 8 Küng, H., Svjetski ethos za svjetsku politiku, Intercon, Zagreb, 2007., str. 13-14.

291

„superstruktura“, već zajednički vjersko-filozofski izvor koji povezuje čovječanstvo, koji neće biti zakonski nametnut, već svjesno učinjen“, poručuje dr. Hans Küng. Već iz ovoga Küngova apela za novim mentalitetom i novim mišljenjem jasno bi trebalo biti razumnima što je raditi i u BiH glede novog „društvovnog dogovora“, tj. novog ustavnog ugovora. Ali, na nesreću u BiH bjesne akademski, medijski i politički ratovi poslije oružanih ratova, pa se fragmentacije ne zaustavljaju nego ubrzavaju, problemi se ne rješavaju nego se umnažaju. Pitanje je samo da li se već dodirnulo dno, ili se može još i dublje pasti, odnosno je li u tijeku dovršavanje „nezavršenog rata“ (Ivan Lovrenović) ili nije? U svakom slučaju, aktualni procesi u podijeljenim bh. društvima odvijaju se mimo „novih paradigmi“, kao da se za njih kod nas ne znade, ili neće da znade. U procesima nadbijanja ili konfrontiranja ton daju akademske elite, univerziteti i sveučilišta, fakulteti i instituti, akademije, sve duboko etnicizirane i provincijalizirane transmisijske institucije, koje zlorabe znanost i kulture u funkciju učvršćenja redukcionističkih narativa dominantnih kulturološko-političkih elita. Time akademske elite čine c r i m e n prema znanosti i kulturi, ali i povijesti i stvarnosti u svojoj zemlji. U krajnjem su se u njihovoj pogubnosti izjednačili dominantni akademski i politički narativi u pojedinim dijelovima BiH, dakako svi oni koji su se dali upregnuti u opravdanje isključujućih koncepata koji vode „smrti multikulturalizma“ i s time smrti BiH. Uostalom, neki narativi posve ciljno pod bh. multikulturalnošću izbjegavaju misliti bh. multi-nacionalnost, koju posve neodgovorno svode na multietničnost.9 No, prije ulaženje u ovu temeljnu aporiju, nužno se pozvati na važnu razlikovnu i metodološku uputu zagrebačkog profesora sociologije Milana Mesića, po kojoj „multikulturalnost“ i nije drugo do pluralna etnička (dakle i nacionalna) datost, a „multikulturalizam“ refleksija te (za)datosti, u pravilu ideologijski utemeljena i nedovoljno promišljena.10 Ova su pojmovna razlikovanja nužna, jer se kod nas 9 O ovim aporijama sam u proteklih polu godine pisao opširnije studije (jedna je feljtonizirana u Oslobođenju), ili govorio na više znanstvenih skupova - na okruglom stolu o multikulturalizmu časopisa Diskursi, u raspravi na Odboru za sociologiju ANU BiH, na Euroatlantskoj školi u Baru ... 10 Mesić, M., Multikulturalizam: društveni i teorijski izazovi, Zagreb, 2006, str. 428

292

niječu i prešućuju, ili se preostala multikulturalnost poistovjećuje s vrlo upitnim „multikulturalizmom“. Po ovim potonjima se neupitna bh. multikulturalanost u pravilu svodi na multietničnost, uz apsolutno nijekanje bh. višenacionalnosti, valjda u funkciji formiranja „bosanske nacije“ i unitarne države, dok se po drugima postojeće bh. nacije nastoje oblikovati u forme nacija-država, sa svim atribucijama državnosti, s manje-više labavim svezama među njima. S ovim su se, dakle, dominantni narativi u Sarajevu, Mostaru i Banja Luci definitivno upustili u negiranje bh. multikulturalnosti, jednom u unificirajućoj, majorizirajućoj i unitarizirajućoj verziji, a drugi put u monokulturnim verzijama. Od ovog suštinskog nesporazuma u nacionalnom ili državnom pogledu se mora krenuti, ako se misli dobro svojoj zemlji. Jer, bez uvažavanja istinske multikulturalnosti koja podrazumijeva višenacionalnost bh. zajednice, na jednoj, ili priznavanja bh. države, na drugoj strani, ne može se uopće stići do prijeko potrebitog Küngovog „društvenog dogovora“ u BiH. Bez aplikacije elemenata njegove „nove paradigme“, pak, neće se moći ni započeti razgovori o ustavnom preustroju BiH. S obzirom da se ne čujemo i ne razumijemo dobro nužno je, dakle, prvo dekonstruirati bh. dominantne političke i politološko-pravne narative, pa potom tragati za novim društvenim ili ustavnim dogovorom u BiH, uz respekt obiju bh. zadatosti - i višenacionalnosti i državnosti. Pri tomu se ne bi smjele tabuizirati ni neke sada beskrajno kontaminirane teme ili pojmovi, primjerice konsocijacije, trećeg ili već kojeg entiteta. Pri tomu bi trebalo shvatiti da je dužnost brojnijih i moćnijih subjekata, u našem bh. slučaju bošnjačkih i srpskih etnopolitika da pokažu sluha prema potrebi hrvatskog naroda u BiH da ne izgubi elemente zaštićenosti i osjećaja ravnopravnosti, čega sada nema. Složena zajednica može, uostalom, na dužu stazu opstati samo ako je svojom osjećaju i njezine manje nacije i sve njezine manjine. Ali, već ovoliko racionalnosti podrazumijeva supstancijalne promjene, odnosno odustajanje od ideologizacije znanosti i dogmatske tvrdoglavosti na svim stranama, posebice srpskoj i bošnjačkoj. U ovom kontekstu, i bez pretjeranih akademskih učtivosti, pokušat ću kritički vrednovati onaj dominantni narativ koji se najpogubnije suprotstavlja respektiranju bh. višenacionalnih (za)datosti. Njega smatram pogubnim i po opstojnost preostalih Hrvata u BiH, ali i za Bošnjake i „Bosance“ u čije je ime artikuliran. Ma koliko, dakle, 293

hrvatski i, posebice srpski separatistički „monokulturalizmi“ nisu bezopasni, dapače, najopasniji je onaj lažni multikulturalizam koji veliča multietničnost kako bi nijekao višenacionalnost BiH, kao i bh. izlomljenu povijest i podijeljenu sadašnjost. Radi se, dakako, o bošnjačkom nacionalizmu u čistoj SDA-verziji, ili mimikričnoj verziji „bošnjačkocentričnog“ SDP-a (kako bi eventualno kazao kolega Enver Kazaz), koji pretendira govoriti u ime sviju kad govori o Bosni, spreman je, čak, uvažiti Hrvate u Hrvatskoj, ali uz izbacivanje političkih Hrvata u BiH iz igre, ili njihovo svođenje na politički neartikuliranu etniju. Doduše, tomu su obol dale i nedorasle hrvatske politike i nekonzekventne politike međunarodne zajednice. U krajnjem efektu, Hrvati u BiH su već u Daytonu, pa potom postdaytonskim intervencijama svedeni na manje važnog partnera u Federaciji BiH. Jedan dio međunarodne zajednice je, dakle, pristao na logiku cementiranja neravnopravnosti formalno konstitutitvnog naroda, poimljući bh. Hrvate tek etnijom, kao i dominantne bošnjačke elite, odričući im nacionalna svojstva, pa posredno i mogućnost biti ravnopravnim građanima s obzirom na njihovu malobrojnost. Kao da se ponovilo na apsurdan ili tragikomičan način ono što je već jednom uradila međunarodna zajednica, koja je prije više od 100 godina pod dirigentskom palicom svojeg tadašnjeg „visokog predstavnika“ Benjamina Kallaya pokušala oformiti „bosansku naciju“. Utoliko je međunarodna zajednica suodgovorna za aktualno stanje ni rata ni mira u BiH. Bh. Hrvate je, dakle, u vizuri bošnjačko-bosanskog nacionalizma, i uz potporu jednog dijela međunarodne zajednice, dopustivo, pa čak i poželjno, svesti na etniju. Nažalost, mnogi među Bošnjacima, ali i među Hrvatima koji žive u manjini među Bošnjacima su ovu sramotnu podvalu ili namještaljku prihvatili kao opciju preživljavanja. Radi se, dakako, o neprihvatljivim prisilnim mehanizmima asimilacije i grube integracije sa stanovišta „nove paradigme“. Istini za volju, ni Hrvati se ne ponašaju obzirnije ako su u većini u odnosu na Bošnjake i Srbe. Ljudski je razumjeti, dakle, bilo koje „manjince“, ali ne i one koji od čisto ahdnamaškog principa preživljavanja prave vrlinu ili ga, čak, preporučuju kao poželjni model integracije, odnosno poželjni patriotizam. Još strašnije od ovoga je što se - po mjeri dominantnoga bošnjačkog nacionalističkog narativa - usuđuje u ovoj opasnoj igri pozivati na liberalne teorije i prakse u razvijenim demokratskim 294

državama, u pravilu jednonacionalnim, te tek stidljivo dotaknuti iskustvene prakse ili „nove paradigme“ u višenacionalnim zemljama ili u procesima europskih integracija. I U znanstvenom uratku Saše Puzića Multikulturalizam i izazovi posttradicionalne pluralizacije 11 postavilo se fundamentalno pitanje: predstavlja li multikulturalizam, u uvjetima posttradicionalne društvene pluralizacije, prikladan teorijski i praktični model za integraciju u višeetničkim i višekulturnim društvima? Autor je pri tomu razmotrio, između drugih, i ideje Charlesa Taylora, Willa Kymlicke i Jürgena Habermasa, koji se i po drugim autorima smatraju nezaobilaznima u ovom diskursu. Posebno je u ovom kontekstu važno Puzićevo zapažanje kako „u posttradicionalnim društvenim uvjetima suprotstavljanje kolektivnih i individualnih prava ne pogađa bit problema, i to zbog toga što se u uvjetima stalnih promjena i rastuće socijalne refleksivnosti mogu održati samo kulture sposobne za refleksivnu samotransformaciju“. I dalje, iako je svaki projekt zaštite kultura usporediv sa zaštitom “ugroženih vrsta”, što podrazumijeva kolektivna prava i obveze, mada oduzima kulturi njezinu vitalnost, dok pojedince sputava u kritičkom promišljanju njihova identiteta“, priznavanje kulturalnih manjina „ostaje jedno od središnjih pitanja suvremenih liberalnih demokracija“. Smije se rečenomu dodati, ovih se nezaustavljivih trendova u svijetu političke moderne postaje sve svjesnije, dok se kod nas kojekakvi teorijski i politički ostrakizmi uzimaju i dalje kao vrlina i u dominantnim narativima u Sarajevu ili u Banja Luci, maltene kao poželjni patriotizmi u ovim sredinama. Ma koliko to mnogima zvučalo kao hereza, politički i kulturološki Mostar, odnosno hrvatski dio Mostara je u ovom pogledu bolji dio naše loše stvarnosti, a pogotovu je nekorektno nepobitnu mostarsku podijeljenost uvijek vezivati samo za političke Hrvate. U zapadnom Mostaru, ako već ništa drugo, barem nitko ne sili Druge i Treće da govore „poželjnim glasom“ manjine, prilagođen ukusima većine, to jest „izvan sebe“ ili „van pameti“… 11 Puzić, S., Multikulturalizam i izazovi posttradicionalne pluralizacije, Politička misao, Vol XLI, br. 4, Zagreb, 2004., str. 59–71

295

Mišljenje kanadskog autora Will Kymlicke, izloženo u Multikulturalnom građanstvu je i u Puzićevoj raspravi od izuzetne referentnosti, jer se usredotočuje na onu vrstu „multikulturalnosti“ koja proizlazi iz nacionalnih (i etničkih) razlika. S time Kymlicka i jeste „naš autor“, smije se ustvrditi, jer se u Bosni i Hercegovini ove razlike negiraju, na jednoj, ili preuveličavaju, na drugoj strani. Poticajna je, dakako, i lako dokaziva Kymilckina shema kako je neka država multikulturalna „ako njezini članovi ili pripadaju različitim nacijama (multinacionalna država), ili su se iselili iz različitih država (polietnička država), te ako je ta činjenica važan vid osobnog identiteta i političkog života.“ Od posebne važnosti za daljnju raspravu o međusobnim kontraproduktivnim osporavanjima je što Kymlicka naziv „kultura“ koristi kao sinonim za „naciju“ ili „narod“, a i jedno i drugo i treće mu znače „međugeneracijsku zajednicu, manje ili više institucionalno dovršenu, koja zauzima dani teritorij ili postojbinu, i koja dijeli neki poseban jezik ili povijest.“12 U formi blage sinteze kazano, upravo po pitanju priznavanja ili očuvanja kolektivnih identiteta očituju se do danas i u svijetu nesporazumi između liberalizma i multikulturalizma, s tim što je uočljivo njihovo približavanje glede respektiranja i individualnih i kolektivnih prava. To je, naime, pretpostavka za izgradnju složenijih identiteta ili pravno-državnosti u nekoj složenoj višenacionalnoj državi. Kao što je znano, prema klasičnom liberalnom modelu kulturne manjine su, navodno, zaštićene ako se zajamče temeljna građanska i politička prava svim pojedincima, bez obzira na društvenu ili kulturnu pripadnost. S druge strane, multikulturalisti kritiziraju liberalni model jednakih prava, te mu, unatoč mogućim “dobrim namjerama”, pripisuju i svjesnu ili nesvjesnu težnju za asimilacijom i većinskom dominacijom. Multikulturalisti osobito kritiziraju tezu o etičkoj neutralnosti građanskih prava, navodeći da liberalna usredotočenost na individualna prava i slobodu izbora pojedinca ignorira činjenicu da svaki takav izbor ovisi o implicitnom vrijednosnom stajalištu, primjećuje s pravom i Puzić. Ističu, dakle, da kulturna pripadnost osigurava ishodište individualnih i političkih odluka, te da ni država ni druge političke institucije nisu “slijepe za razlike”. Dapače, ove institucije čak podupiru određene jezike, kulturne prakse ili nacionalne 12 Kymlicka, W., Multikulturalno građanstvo, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.

296

simbole i neizbježno ignoriraju ili potiskuju druge. Posljedica svega je praktična dominacija društvene većine, odnosno “tiha” asimilacija i nepriznavanje manjinskih grupa i njihovih kultura. Kako bi se nešto takvo spriječilo, zagovornici multikulturalizma tvrde da se pojedine kulturne razlike mogu uzeti u obzir samo ako njihovi pripadnici imaju određena grupno-specifična prava. Otuda i Charles Taylor klasičnom proceduralnom liberalizmu zamjera: a) inzistiranje na uniformnoj (kulturno pristranoj) primjeni pravila koja određuju individualna prava, i b) podozrivost prema zajedničkim (kolektivnim) ciljevima, te smatra da je ova vrsta liberalizma inkompatibilna s multikulturalnom politikom razlika.13 Svjestan takve mogućnosti, Will Kymlicka razlikuje dvije vrste zahtjeva koje može postaviti neka etnička ili nacionalna skupina”, a obje vrste zahtjeva označuju kao “kolektivna prava”, s bitno različitim posljedicama po slobodu pojedinaca. Prve naziva “unutrašnjim ograničenjima”, a druge “izvanjskim zaštitama”. Od odlučujućeg značenja je i njegovo razlikovanje a) prava na samoupravu, nerijetko u nekoj formi federalizma; b) polietničkih prava, u pravilu u formi tzv. afirmativne akcije; i c) prava na specijalnu predstavljenost ili zajamčena mjesta za etničke ili nacionalne skupine u središnjim institucijama šire države, što znači u osnovi mogućnost opstojnosti i složenih, višenacionalnih ili višeetničkih države.14 S druge strane, i za razliku od Taylorove teze kako identitet ne može biti definiran kao obilježje pojedinca već samo kao obilježje grupe, Habermas konstruira mogućnost razrješenja ove aporije putem općenitog vrednovanja određene kulture: “Pravo na jednako poštovanje, na koje se svatko ima pravo pozvati i kad je riječ o oblikovanju njegova identiteta, ni po čemu nije povezano s pretpostavljenom izvrsnošću njemu pripadajuće kulture ...” U tom smislu jednaka prava na suživot moraju biti proizvod sporazumijevanja, što konkretno znači da samo one kulture koje pristaju na demokratski dijalog, zaslužuju pravo na priznanje. Shodno navedenom mišljenju, najvažnija razlika između Habermasa i radikalnijih zagovornika multikulturalizma je u tomu što Habermas 13 Vidjeti i, Keba, A., Charles Taylor and the Possibility of Individualism about Identitety, Politička misao, god 47, 01/2010, str. 13-30. 14 Kymlicka, W., Ibidem, str. 13

297

ne inzistira ,,na različitosti kao takvoj, nego suočavanje s različitošću vidi i kao priliku za rekonstrukciju univerzalističkih vrijednosti i načela“. U tome Habermas vidi, uočava s pravom Puzić, prepreku fundamentalističkoj dogmatičnosti, ali i mogući temelj za prihvaćanje višestrukih posttradicionalnih identiteta. Po Habermasovom razumijevanju, u složenim društvima cjelina građanstva ne može se više držati na okupu sadržajno određenim vrijednosnim konsenzusom, nego isključivo konsenzusom o proceduri legitimnog donošenja zakona i legitimnom korišćenju moći. „Univerzalizam legalnih načela zrcali se u proceduralnom konsenzusu koji, u obliku ustavnog patriotizma, mora biti ukorijenjen u povijesno određenoj političkoj kulturi”, tako je Habermas uspostavio relaciju između „posttradicionalne identifikacije“ i “ustavnog patriotizma”.15 II “Multikulturalizam shvaća etnokulturni identitet manjina temeljnim određenjem pojedinca”, primjećuje doktor filozofije Vesna Stanković Pejnović, svjesno ili nesvjesno približavajući se samodefiniciji Will Kymlicke kao “liberalnog multikulturaliste”. Crnogorska znanstvenica se posebice iscrpno pozabavila redefinicijama politike etnonacionalizma koje su poduzele nove nacionalne države na Balkanu. Po njezinom razumijevanju, nacionalne elite su objedinile potrebu „nacije“ za obnovom identiteta kroz ponovo uspostavljanje veza s poviješću i tradicijom, pri čemu je jedna ideologija kolektiviteta, zamijenjena drugom: ideologija socijalizma je zamijenjena ideologijom nacionalizma. Ovaj prelazak iz „doba ideologija“ u „doba kultura“ se poklopio s rušenjem socijalističkog poretka, ali je ipak u prvi plan gurnuo kolektivne kulturne identitete. I to tako da se pred novonastale nacionalne države postavilo pitanje kompatibilnosti modernog poimanja nacije i internacionalizacija manjinskog pitanja s ideologijom nacionalne države utemeljene na nacionalizmu. Za ovu raspravu je najdragocjenije autoričino uočavanje kako je « nacionalizam osnovna forma oblikovanja kolektivnog identiteta“ u regiji zapadnog Balkana, dok „liberalni univerzalizam“ kao forma oblikovanja individualnih autonomija i konstitucionalizacije političke vlasti, u ovoj regiji nikada nije ni zaživjela. Razlog za nadmoć 15 Vidjeti o tomu detaljnije i u: Habermas, J., Die Einbeziehung des Anderen, Suhrkamp, Frankfurt a/M., 2006., str. 258 i 263 .

298

nacionalizama leži u „etatizaciji nacija“, dakle osobitom obliku izgradnje države i nacije u ovoj regiji. Proces osvajanja države od strane nacije je složen i proturječan, a odvija se uz postupno postavljanje nacionalnog jezika kao državnog, dok nacionalna kultura postaje državna, a nacionalni praznici postaju državni praznici, a simboli i insignije postaju državni simboli te nacionalna tradicija postaje državna tradicija, vrlo je precizan autoričin opis onog što se zbivalo u njezinoj Crnoj Gori, ali i u regiji jugoistoka Europe, pa i u BiH. Pri tomu je posebno vrijedno uočavanja kako su u procesu oblikovanja modernoga kolektivnog identiteta, glavnu cijenu u pravilu platile tzv. manjinske zajednice, bilo da se to dogodilo procesom asimilacije, progonom ili etničkim čišćenjem, pa je stoga i nužno artikulirati otklon. „U multikulturalnim zajednicama s više jezika, religija i nacionalnih zajednica, neophodno je da pojedine zajednice različitih kultura mogu zadržati svoj identitet”, poručuje autorica, jer je za funkcioniranje političke zajednice nužno da svi ljudi imaju ista politička i građanska prava. “Multikulturalna društva mogu preživjeti kao političke zajednice samo ako uspiju razdvojiti kulturne i političke identitete”, zaključuje dr. Vesna Stanković Pejnović, iako “moderna nacionalna država može, a često to i čini, privilegirati većinsku naciju, a na taj se način producira i nepravda”. 16 Upravo na Habermasovom tragu se i crnogorska znanstvenica zalaže za kompromisna ili pravičnija rješenja, koja vidi u izgradnji “zajedničkih identiteta”, a što implicira da se nacionalni identiteti trebaju prilagođavati, a ne uništavati. „Ljudi iz različitih nacionalnih grupa će dijeliti privrženost društvu ako ga shvate kao kontekst unutar kojeg mogu njegovati svoj nacionalni identitet, a ne biti podređeni“, ovdje se dr. Stanković Pejnović oslonila i na Willa Kymlicku. Ciljevi novonastalih zapadnobalkanskih nacionalnih država, koje su brišući postojanje multikulturalnosti svog društva, težeći « kolektivno pravu na teritoriju“ povezanim s dominacijom kolektivne većinske kulture, nužno moraju iznaći načina za udovoljavanjem zahtjevima multikulturalizma i promjenom sadržaja javne sfere », poručuje ona. Kako su balkanski prostori opterećeni nacionalistički obojenim 16 Stanković Pejnović, V., Identitet i multikulturalizam nacionalnih država na Balkanu, vidjeti, MATICA, jesen 2010. www. maticacrnogorska.me

299

poimanjem nacionalnog identiteta, potrebno je naglasiti da se nacionalni identitet može sagledavati kao spoj dvije dimenzije: građanskih (teritorijalno – političkih) i kulturno – etničkih, ili riječima Willa Kymlicke spoju liberalnih i neliberalnih elemenata. Upravo je zato potrebno i transformirati nacionalni identitet, tj. njegovu etničku komponentu (a ne ukidati ih), a što se postiže izgradnjom, razvojem i jačanjem institucionalnih, pravno-političkih i civilnih mehanizama. Ili, drugačije rečeno, nacionalno obojiti liberalne vrijednosti, čime se uspostavlja balans i sprječava pretjerano jačanje etniciteta. S time se definitivno i u vizuri ove crnogorske znanstvenice poručuje kako je razumijevanje i približavanje liberalizma i multikulturalizma preduvjet za razrješenje unutarnjih drama višenacionalnih, uključivo višenacionalnih zapadnobalkanskih zajednica. Njima se, zapravo, surova povijest ubrzano ponavlja pa, primjerice, BiH danas guši upravo ono što je Titovu Jugoslaviju i ugušilo na kraju 20. stoljeća, a to je nesposobnost uvažavanja etničke i nacionalne pluralnosti i izgradnje pluralno-političkog društva. Ergo, iz ove bi se teorijske i iskustvene mudrosti i u Bosni i Hercegovini moglo mnogo toga naučiti kada ne bi u njezinim akademijama, na njezinim univerzitetima i sveučilištima, fakultetima i institutima, ili u medijima, dominirali lijeni i „zarobljeni umovi“, nesposobni preskočiti vlastitu sjenku, vlastito teorijsko i političko obzorje. I dok se u svijetu političke moderne događaju civilizacijske promjene i mentaliteta i mišljenja, vrlo kompleksne trans-socijalizacije i trans-nacionalizacije, koje i čine sadržaj „nove paradigme“, u BiH se ostaje slijepo i gluho za pouke novih europskih „pulsacija“, narativa (i prakse). Pa ipak, ostaje nada da će se uskoro uvidjeti kako upravo proueropski kontekst podrazumijeva uvažavanje višenacionalnih kulturoloških i drugih pluralnosti, kao i da taj kontekst podrazumijeva osmišljavanje racionalnoga višerazinskog upravljanja i unutar BiH po uzoru na Europsku uniju. U europskom obzorju, uz uvažavanje načela supsidijarnosti, između drugih, u vizuri euro-prekograničnih regija, pitanja kakva su više entiteta, federalizacija ili kantonizacija, u krajnjem konsocijacija ne bi više nikomu izgledala sudbonosnim. Prestala bi, dakle, biti tabu … III Sličnosti među bh. političkim elitama se vide možebitno ponajbolje u vrlo tvrdoglavom pravljenju “nacija-država” u vrijeme trans300

nacionalizacija i integracija u Europi. Istini za volju, i ovdje su politički Hrvati manje važni. Pri jalovoj gradnji “nacija-država” kad im vrijeme nije, a u izvedbi bh. političkih elita vidljivo je, naime, neuvažavanje bh. povijesne kulturološke zadanosti i pluralnosti, što ima za posljedicu nastajanje “zatvorenih društava” u kojima se o svim “drugima” misli kao o prljavim i zlim, a o sebi kao čestitima, što su sve odlike političke palanke, kako bi to rekao nedavno umrli autor “Filosofije palanke”. 17 U BiH se, nažalost, poslije svih tranzicijskih i ratnih turbulencija živi i dalje autokratska i autoritarna politička kultura, svojstvena predpolitičkim društvima. Nekima se rješenje učinilo u totalnoj podvojenosti, a drugima u brisanju razlika etničke i kulturološke naravi, što ima za posljedicu dalje udaljavanje jednih od drugih. U osnovi se povijest ponovila, ili narugala bh. ljudima, jer su još u Otomanskom carstvu etničke i vjerske zajednice u BiH funkcionirale logikom “miletskog sustava”. U tom polietničkom i multireligijskom sustavu, koji je primjenjivan u cijelom Otomanskom carstvu- do pred kraj 18. stoljeća su i muslimani i kršćani i Židovi bili priznati kao samoupravne jedinice (ili “mileti”), pa je vjerskim vrhovima bilo dozvoljeno nametati restriktivne vjerske i običajne zakone unutar njihove zajednice. Radilo se, u krajnjem, o nekoj vrsti konsocijacije, govoreći modernim politološkim rječnikom, koja se primjenjuje i danas u BiH na svakom koraku, izvitoperivši se kao i sve u BiH u njezinu javašluk varijantu. 17 Ustvrdio sam povodom ovogodišnjeg Dana RS-a (09. siječnja) kako se u BiH vode isprazni prijepori o tomu koji je od bh. entiteta bolji, jer su oba katastrofalna, jer je RS bio i ostao skoro ekskluzivno “srpski entitet”, a Federacija BiH je – uz potporu skoro cjelokupne bošnjačke akademske zajednice i političkog establishmenta, te uz nesumnjivo problematične intervencije raznih visokih diplomata i “visokih predstavnika” - pretvorena u dominantno “bošnjački”, pri čemu se bezobzirno poigralo s Hrvatima, koji su svakim danom sve manje konstitutivni narod u BiH. Gledam vrlo skeptično, napisao sam i ovom prigodom, na to što se radi od strane onih koji vjeruju u koncepciju “temeljnog naroda” i smisao izgradnje “bosanske nacije”, odnosno upravljanja dijelovima Zemlje u kojima žive Hrvati uz pomoć “guvernera za Čečeniju”, uz primjenu majorizirajućih metoda nametanja većinske politike “manjincima koji to nisu”, čiji je cilj svođenje Hrvata na etniju. Podjednako gledam skeptično i na RS-ovsku interpretaciju “državnosti”, kao i na iluzorna slična priželjkivanja među bh. političkim Hrvatima. Vidjeti, Lasić, M., Ili Europska unija ili izvjesnost „milet sustava“, www.vidiportal.ba i Oslobođenje, Pogledi, 14.01.2012.

301

Dakako, oni među nama koji zagovaraju respektiranje iskustava odgovorne konsocijacije u nekim zapadnim društvima, znaju da ovaj tip demokracije u prošlosti i nije bio drugo do “federacija teokracija” (Will Kymlicka), te da “miletsko društvo” ni u BiH ni drugdje nije moglo biti liberalno društvo, niti je u njemu moglo biti poštovano ijedno liberalno načelo slobodne savjesti, kako uostalom konstatira i Will Kymlicka u knjizi Multikulturalno građanstvo.18 Utoliko liberalni bh. multikulturalisti, dakle oni koji priznaju bh. pluralnosti, uključivo bh. višenacionalnost, i prizivaju u pomoć iskustva odgovornih konsocijacija u Svijetu, a ne odriču pravo korekcije konsocijacijskih ograničenja mehanizmima liberalnih teorija i klasičnoga parlamentarnog sustava. Bh. liberalni multikulturalisti daju za pravo i bh. liberalima, dakle onima koji sanjaju transcendiranje zadanih “etnokratskih nagodbi” i etnokratskih ambijenata, ako su u tomu iskreni, ali se odlučno suprotstavljaju narativu i na njemu oformljenom konceptu svođenja formiranih nacija na etnije, koje su poželjne i navodno kompatibilne s idejom “bosanske nacije”.19 Ovaj tzv. velikodržavni patriotizam je, u osnovi, goli bošnjačko/ bosanski nacionalizam, koji bi morao čim prije biti dekonstruiran, kako bi bio prisiljen prestati se zaklanjati iza načelnih liberalnih teorija i koncepata. U krajnjem, kako bi preispitao validnosti svoje paradigme u kontekstu “nove paradigme”, odnosno pojačanog razumijevanja multikulturalizma i liberalizma. Upravo bi mu to moglo pomoći u procesu spoznavanja nužnosti odustajanja od 18 Kymlicka, W. , Ibidem, str. 226 19 Željko Komšić je „čovjek malog kapaciteta“ (Ivan Vukoja), koji malo čita i ne razumije kompleksnu bh. stvarnost. S njime i njegovim osobljem u Kabinetu hrvatskog člana Predsjedništva BiH, među kojem ima čak i Hrvata, se šale zbijaju u Wikileaks-depešama američkih diplomata. On je politički i kulturološki gledano tek vele-bošnjački „Sejdo Bajramović“, pri čemu se potonjem tragičaru ispričavam. Radi se, u osnovi, o ponižavajućoj činjenici da su Bošnjaci birali čak u dva navrata uzastopno Hrvatima nekoga koga su oni smatrali poželjnim članom Predsjedništva BiH u ime Hrvata. U višenacionalnim zemljama se na čelnu funkciju koja simbolizira političko postojanje jednog naroda može birati, doduše, i Eskim, ali ga moraju birati oni koje navodno predstavlja. Will Kymlicka u knjizi „Multikulturalno građanstvo“, primjerice, navodi (na 214. strani) kako Maori na Novom Zelandu mogu putem posebne izborne liste izabrati i „bijelca“, ako žele, ali im takvoga ne mogu birati „bijelci“. Svima koji niječu bh. višenacionalnost, uključivo postojanje „fenomena Komšić“ preporučujem vrlo iskreno za lektiru „Multikulturalno građanstvo“…

302

nijekanja postojećih kulturoloških i nacionalnih zadanosti u BiH (uključivo nijekanje Hercegovine i Hercegovaca), ili odustajanja od vezivanja patriotizma samo uz jedan od priznatih jezika u BiH, i sl. Pretpostavka za ovu vrstu promjene unutar bošnjačke paradigme je odustajanje od koncepcije “temeljnog naroda” i manipulacije s krasnim principom “jedan čovjek – jedan glas” kao spasonosnim rješenjem u transcendiranju “etnokratskog ambijenta”. Kuda ova vrste dogmatizma i konzervativizma pod plaštom liberalizma vodi, ponajbolje ilustrira “fenomen Komšić”. Spasonosna pro-bosansko-hercegovačka rješenja se nalaze, dakle, u “novoj paradigmi” od zajedništva i promijenjenih mišljenja i mentaliteta. Do nečega takvoga mogu i moraju stići zajedno i privrženici liberalnih i multikulturalnih koncepata iz sve tri bh. nacije. Utoliko se razrješenja bh. drame daju naslutiti, na tragu onoga što Will Kymlicka misli pod liberalnim “multikulturalnim građanstvom”! I izrijekom kazano, BiH treba pravnu državu a ne državnu naciju, što podrazumijeva izgradnju pravne države na cijelom bh. prostoru i s postojećim nacijama (i etnijama) i uz respekt postojećih regionalnih i političkih subjekata i ambijenata, uključivo i ratnih tvorevina kakve su RS i Federacija. Sve institucije i organizacije potrebuju, pak, hitne reforme, kojima moraju prethoditi detabuizirane rasprave i o tabuiziranim pitanjima kakva su pitanja trećeg entiteta ili odgovorne konsocijacije. Riječ je, dakle, o nužnosti hitne potrage za odgovarajućim modelom ustavnih promjena u kontekstu približavanja NATO-u i EU, jer jedino taj kontekst omogućuje osmišljavanje projekta vjerodostojnog pripadanja svih bh. građana i bh. nacija kako samoj Bosni i Hercegovini, tako i Europskoj uniji. Nažalost, u društvima kakva su bosansko-hercegovačka se i dalje čvrsto vjeruje u tzv. metode eliminiranja etničkih razlika, majorizacije i prikrivene asimilacije. U nas se u stvari i dalje u formalno demokracijskom ambijentu događaju demokraturska izvitoperenja, najžilavije su i najdjelotvornije autokratske i autoritarne ideologije, koje osiguravaju opstanak autoritarnih i „zatvorenih društava“. Ona su od samog početka sumnjivih tranzicija i ciljno podrazumijevala poništavanje zadane multikulturalnosti, uz korišćenje vrlo grubih metoda eliminiranja etničkih/nacionalnih razlika. 303

IV U osnovi nesporazuma između bh. liberala i bh. multikulturalista, glede pristupa EU (i NATO-u) svodi na to mogu li se pojedinci u BiH iz bilo koje nacije ili etnije artikulirati samo kao građani, ili su oni, htjeli priznati ili ne uvijek, ili pretežito artikulirani i kao nacionalno svjesni građani? Doduše, insuficijencija liberalno-etničke ili građanske neizgrađenosti vidljiva je u BiH prostim okom, u međusobnom osporavanju ili neuvažavanju i građanskog i nacionalnog i etničkog. I jedne i druge, i treće guraju pretežito brojčane sudbine njihovih etnija u dominantniju sklonost građanskoj ili etnicizirajućoj koncepciji. Nadilaziti se, pak, ovaj fenomen ne može nametanjem određenih političkih volja ili modela, nego samo europeizacijom domaćih politika. Da, riječ je o fenomenu i potrebi strpljive izgradnje političke zajednice BiH, ali prije toga je nužno priznanje bh. višenacionalnosti, razumijevanje i prihvaćanje i nacionalnih i političkih i osobnih višestrukih identiteta, tj. alteriteta. U osnovi se radi o zakašnjeloj modernizaciji i potrebi izlaza iz tribalističkog u političko, ali takvo što može biti ostvareno samo tijekom mukotrpnog procesa približavanja EU, primjenom Acquisa communitairea i uključenjem svih političkih subjekata s legitimitetom, dakle i etno-nacionalista. Tako bi u procesu prilagodbe domaćeg zakonodavstva europskom nastajala nova politička kultura - dijaloga i kompromisa. Ta nova kultura bi i definitivno stigmatizirala i kao anti-bosanskohercegovačke i antieuropejske teorijske i političke narative i pristupe, koji tvrde, primjerice, kako „pojam konstitutivnosti ne korespondira sa unutrašnjim bićem BiH koja je bila multietničko društvo bez bilo kakvih unutrašnjih etnoteritorijalnih granica“. 20 20 Zamoljen za recenziju rukopisa skupine bh. autora povodom sprovedenog istraživanja Društveni ciljevi, stavovi, znanje i strahovi građana BiH prema Evropskoj uniji, koje je Srđan Puhalo priredio kao knjigu, s iznenađenjem sam otkrio da je u zborniku i komentar koji zagovara ukidanje domova naroda u parlamentima, odnosno dekonstituciju bh. nacija u procesu približavanja EU. Komentar istraživanja dr. Nermine Mujagić Evropska unija i građani Bosne i Hercegovine između univerzalnog i etničkog se ovdje dotiče, dakako, iz razloga što je tipičan za sarajevski politološko-pravni narativ. Ovaj narativ rješenja za bh. bezizlaze vidi, dakle, u dekonstituciji formiranih nacija u BiH, ili u njihovoj „agalmaciji“, ali ne vidi da to nisu trendovi i standardi koje podrazumijeva „novo europsko mišljenje“ ili „nova paradigma“, nigdje tako očevidna kao u iskustvu EU. Vidi, Puhalo, S., Mujagić, N., Memišević, T., Miholjčić, D., Na putu ka Evropskoj uniji, PRO EDUCA, Banja Luka, 2011., str. 199

304

Od koga god dolazile, ove su tvrdnje pogubne, jer europski put BiH ne smije voditi preko negacija etničkog, pogotovu ne preko mimikričnog zaklinjanja vele-bošnjaštva, iza tobože građanskog modela koji dekonstituira za početak bh. Hrvate, ali dovodi i opstojnost BiH u pitanje. Znanstveno i objektivno promatrano, problemi političkograđanskoga artikuliranja u BiH postoje, ali putom koji nudi opisani narativ se ne može nikuda stići. U njemu se u krajnjem radi o totalnom nerazumijevanju i Bosne i Hercegovine i Europske unije, posebice fenomena prenesenoga ili djeljivog suvereniteta, koji je produžio život nacionalnoj državi, jer ju je instrumentalizirao i drugačije funkcionalizirao, ostavljajući joj dio važnih prava iz seta suverenih prava nacionalnih država, ali i krupnu obvezu sprovođenja pozajedničenih europskih politika unutar svojih granica. Nažalost, ova vrsta nerazumijevanja i Bosne i Hercegovine i Europske Unije da se primijetiti u svim bh. centrima, ali posebice samodiskvalificira sarajevsku politološko-pravnu školu kao neovovremenu. V Sadržaji koji ispunjavaju pojmove- i etnije i nacije dotiču na vrlo sličan način ono što se zove identitetima ili pravima na identitet, a ona se ne smiju ni po koju cijenu dovoditi u pitanje. Negiranje etnije i nacije, vjerske ili bilo koje druge kulturološke zasebnosti, dozvoljavaju danas sebi tek neke despocije u Europi i Svijetu, ali na nesreću i pred-politička društva u regiji jugoistoka Europe. Ključno je pri tomu pitanje, otkuda su u BiH i najobrazovaniji među Bošnjacima i Bosancima, skloni uvažavanju samo bh. etnija, a ne i bh. nacija? Kako su se u ovom krugu našao, primjerice, i tako respektabilan intelektualac kakav je dr. Džemal Sokolović? Upravo iz obzira prema Sokoloviću kao čovjeku i znanstveniku, u nastavku se prezentira bespoštedna argumentacija dr. Božidara Jakšića iz njegova osvrta „Etnija protiv nacije“, u kojem se Jakšić – bez uporabe ad hominem argumenata – precizno i znanstvenički relevantno odredio prema knjizi Dž. Sokolovića „Nacija protiv naroda“ (Biblioteka XX VEK, Beograd, 2006.).21 21 Jakšić, B., Etnija protiv nacije, Filozofija i društvo, 3(31), 2006., www.komunikacija. org.rs

305

„Centralni pojam Sokolovićevih razmatranja je ethnos, etnička grupa, etnicitet (kao realna socijalna pojava, kao relativno stabilna i trajna socijalna grupa, ethnicity) ili etnija (ethnie)“, piše u uvodu osvrta dr. Jakšić. Sve su to sinonimi za narod, ali je zanimljivo da Sokolović ne upotrebljava pojam etnička zajednica, nego, pojam etnosa, etničke grupe, etniciteta, etnije u veoma oštroj formi suprotstavlja pojmu nacije i nacionalizma. Po Jakšićevom mišljenju, Sokolović, dakle, u upitnoj ili krajnje zaoštrenoj formi odvaja pojam etnije, etničke grupe od pojma nacije i odbacuje sva ona stanovišta u postojećoj sociološkoj literaturi koja vide blisku vezu tih socijalnih grupa. «Pogled u grupu, pa i etničku, je potreban da bismo ustanovili šta smo mi» - navodi dr. Jakšić ključni sporni stav dr. Sokolovića - «tek potom možemo odgovoriti šta je etnička grupa kojoj pripadamo. Ako je pak etničkoj grupi stalo da ustanovi svoj identitet, potrebno je da upre pogled u nas, njene članove.» Potom Jakšić s pravom izvrgava kritici najkrupniju nelogičnost u Sokolovićevoj poziciji, a to je što „identitet etničke grupe određuje identitetom pojedinca“, pa ovo Sokolovićevo stanovište zvuči kao circulus vitiosus i, što je najnedorečenije, ni na koji način ne ukazuje na «suštinsku granicu» između etniciteta i nacije! Odbacujući stanovište da je nacionalitet prirodno svojstvo etničke grupe i da je narodnost nužna komponenta nacionalnog identiteta, dr. Sokolović zastupa sljedeći stav: «Supstancijalno svojstvo i nacije i naroda, i nacionaliteta i etniciteta, jeste da su socijalne grupe. Kao takvi, kao supstancijalno isti, oni su esencijalno različiti. To je autorovo stanovište.» Sokolović, veli Jakšić, zastupa stanovište da se etnička i nacionalna društvenost bitno razlikuju, da se etnicitet pojavljuje kao afirmacija, a nacija kao negacija ličnosti. Također tvrdi da nacionalna individua ne vodi poreklo iz etničkog identiteta, nego iz korena koji su izvan etničke grupe. I izrijekom je, naime, dr. Sokolović kazao: „Zato nema ništa pogrešnije nego poreklo nacije tražiti u etničkim korenima, iako je upravo etnička grupa predmet ili objekt moduliranja u naciju.“ Ovo, veli dr. Jakšić, blago rečeno, neobično i zanimljivo stanovište bi se moglo pažljivije razmotriti samo pod uslovom da se autor ne zadržava na goloj tvrdnji da koreni nacije nisu etničkog nego nekog drugog karaktera, a da bar ne nagovesti šta podrazumeva pod tim „drugim karakterom“. U zaključnoj formi, dr. Jakšić veli: “Etnija i nacija stoje u Sokolovićevom delu kao dva suprotna pola – kao ‘dobar momak’ i ‘loš momak’ u kaubojskim filmovima ili u američkoj političkoj 306

propagandi. ‘Loš momak’ (nacija i nacionalizam) želi da nanese što više zla ‘dobrom momku’ (etničkoj grupi, etnicitetu, etniji).“22 Iako je to teško izmjeriti, smjelo bi se vjerojatno zaključiti, kako veću potencijalnu opasnost po opstojnost BiH predstavljaju oni koji negiraju konstitutivne bh. nacije, ili ih svode na etnije, koji forsiraju bh. građanstvo (mada se znade da se nužno artikulira kao građanstvo većinske nacije), koji prizivaju intervencije iz Svijeta u funkciju „izgradnje bosanske nacije“,23 nego što su to goli separatizmi koji niječu bliskosti između bh. kultura i potrebu opstojnosti bh. političke zajednice. Između ostalog i zbog toga što opstojnost bilo koje složene političke zajednice, na dužu stazu, prozilazi upravo iz voljnog odnosa manjinskih nacija, i etnija, a ne iz majorizirajućeg pristupa većinskog naroda i njegova tipa „građanstva“. Totalno odsustvo uvažavanja ove iskustvene mudrosti i bh. kompleksnosti pokazuje i profesor FPN-a Univerziteta u Sarajevu, dr. Asim Mujkić, kada tvrdi: „Namjesto demokratskog principa ‘jedan čovjek – jedan to teško glas’, treba mijenjati etnopolitički okvir unutar kojega se taj jedan čovjek uopće ne pojavljuje kao jedan čovjek. Ako se neko plaši ‘preglasavanja’ (etničkog) unutar te formule, onda neka se svojski baci na demontiranje i transcendiranje etnopolitičkog okvira unutar kojega namjesto formule ‘jedan čovjek – jedan glas’ suvereno, već dvadeset godina vlada sramna, anti-demokratska formula ‘jedan čovjek (jedan vođa) – milion glasova (milion ‘bioloških’ članova kolektiva koga ovaj navodno predstavlja)’.“ 24 22 Vidjeti, Lasić, M., Mogu li BiH izvući iz bezizlaza zajedno liberalni etnonacionalisti i multikulturalno građanstvo?, www.vidiportal.ba, 03.12.2011. 23 Vidjeti, Lasić, M., Politička stvarnost bosanstva, www.depo.ba, 18. 03.2011. 24 Vidjeti, Mujkić, A., „Bauk“ liberalne demokratije kruži Bosnom, Puls demokratije, 14.11.2007. Ne ulazeći u pitanje plemenitosti Mujkićeve vizije, mora se primjetiti da je duboko pogrešno zatvaranje očiju prema ‘činjeničnom stanju stvari’ u BiH. No, pogledajmo, prvo, što dr. Mujkić kaže:„Insistiranje na ‘činjeničnom stanju stvari’ u raspravama o državnom uređenju rijetko je išta drugo do ideološki motivisano onemogućavanje alternativnih vizija BiH kao političke zajednice..“ Nije, istini za volju, uvijek ideološki motivisano, nego bi upravo Mujkićevo hipostaziranje omiljenog mu modela nekomu moglo izgledati „ideološki motivisano“. Odsustvo sluha za bh. političku stvarnost dolazi do izražaja i u sljedećem Mujkićevom obrazloženju: „Što se tiče strahovanja od dominacije formule ‘jedan čovjek – jedan glas’ treba primijetiti sljedeće: zašto se ova formula stalno iščitava u etničkom kodu, kao da jedan čovjek iscrpljuje svoj javni i politički život u svom etničkom pripadanju. Taj jedan čovjek nije samo pripadnik neke etničke grupe, već i niz drugih grupa. Prema tome nije u toj demokratskoj formuli problem već u etnopolitičkom okviru unutar kojeg se tog

307

U BiH se, doista, radi o sustavnoj proizvodnji redukcija, ali i o proizvodnji iluzija putem zagovaranja neadekvatnih modela za podijeljenu ili složenu zajednicu. Nažalost, i svi oni koji insistiraju na liberalnom i građanskom ustroju podijeljene Zemlje putem koncepcije „jedan čovjek – jedan glas“ ne razumiju ili ne žele razumjeti da se tim putom ne mogu „transcendirati“ naše surove podijeljenosti. Zbog toga bi bilo nužno da zagovornici ovog narativa za početak gledaju, u onima koji respektiraju etničko i pri tomu ne negiraju građansko, samo obzirne kulturologe i znanstvenike, pripadnike srodnih i kompleksnih identiteta, a ne svoje neprijatelje.Tako bi se potom zajedno uhvatili u koštac s krutom bh. podijeljenom stvarnošću. Ona se ne može nadići ignoriranjem ili grubim eliminiranjem, nego samo upravljanjem etničkih razlika. Zemlju bi, dakle, mogli izvući iz etnokratske i neoboljševičke konzervativne i dogmatske močvare, iz stanja „zarobljenog uma“, samo prosvijećeni ljudi, bili liberalne etnokrate ili socijaldemokrate. Ili, govoreći jezikom Willa Kymlicke: liberalno multikulturalno građanstvo! VI Ako dakle, svjedočimo uopće o nečemu novom u ljudskoj povijesti, ono što se dade naslutiti u priči o „novoj paradigmi“, to se ogleda u tomu što se u modernim političkim društvima, za razliku od predpolitičkih društava, u pravilu odustaje od grube prisile u eliminiranju etničkih razlika. Anglosaksonski autorski dvojac John McGarry i Brendan O’Leary govore, primjerice o osam metoda upravljanja i eliminiranja međuetničkih razlika. U metode upravljanja etničkim razlikama ubrajaju se: hegemonistička kontrola; arbitraža (intervencija treće strane); kantonizacija ili federalizacija; te, konsocijativizam ili sporazumna podjela moći. U metode tzv. eliminiranja etničkih razlika se ubrajaju: genocid; prisilno masovno preseljenje stanovništva; razdvajanje i odcjepljenje (samoodređenje); (prisilna) integracija ili asimilacija.25 jadnog jednog čovjeka stalno i nepogrješivo reducira na pripadanje ovom ili onom narodu.“ Nažalost, upravo ovakav pristup onemogućuje potragu za alternativnim rješenjem, uz respekt povijesnog hoda u BiH… 25 McGarry, John and O’Leary, Brendan, Introduction: The macro-political regulation of ethnic conflict, in: John. McGarry i Brendan. O’Leary (eds.): The Politics of Ethnic Regulation, London and New York: Routlege. 1993.

308

I u temeljito urađenoj studiji Srđana Milašinovića i Želimira Kešetovića o rješavanju unutardržavnih međuetničkih konflikata, s pravom je ukazano na razlike u pristupu u političkim i pred-političkim društvima: „Iz ugla sprečavanja i rešavanja konflikata značajno je pomenuti da se po pravilu etnički konflikti najlakše generišu između predpolitičkih i tribalističkih društava ili u društvima koja nisu dozrela do nivoa moderne parlamentarne demokratije. S druge strane etničko-konfesionalni sukobi su najprisutniji tamo gde postoji takozvana ‘fingirana demokratija’ ili ‘demokratija niskog intenziteta’…“ 26 Već površni uvid potvrđuje ovo Milašinovićevo i Kešetovićovo pravilo, odnosno pokazuje kako su se u postjugoslavenskim zemljama, uključivo u BiH, malo koristile metode upravljanja, nego su se isprobale uglavnom surove metode „eliminiranja etničkih razlika“, što i jeste dovelo do nastanka „paralelnih društava“. Svijest o zajedničkoj prošlosti i bliskosti se i mogla zatrti samo tim putom. Poslije grubih metoda prisile u ratu uslijedile su suptilnije metode pokoravanja ili asimilacije u miru, primjerice putem tzv. jezičnog nacionalizama, to jest nametanja jezičnog i kulturološkog modela većine manjinama. I u ovom pogledu Milašinović i Kešetović mudro sugeriraju: „Iskustva vezana za procese rešavanja konflikata ukazuju na to da, u većini slučajeva neutralisanje konflikta ne sme da se razmatra kao jednostrano nametanje volje moćnijeg protivnika slabijem. Ako je rešenje nametnuto, bez obzira na to da li je nametanje izvršeno uz primenu sile ili samo pretnjom silom, ono ne opstaje dugo, konflikt će se ponoviti i eskalirati u nekom drugom obliku...“ U konačnici, nametanje stavova i uvjerenja većine putem školskih i drugih instrumentarija manjinama i nije drugo do prisilna asimilacija i nasilna integracija. U praksi upravljanja etničkim konfliktima se, naravno, rijetko kada radilo ili radi o primjeni samo jedne od prisilnih metoda, kao što se i pri upravljanju konfliktima radi o kombinacijama raznih metoda uz neizvjesne ishode. U pravilu su konflikti, ukoliko se nasilno žele eliminirati upravo na taj način samo prigušeni ili odlagani, ali ne i uspješno rješavani. Samo se, dakle, sa strpljivom njegom kulturološke 26 Milašinović, S. i Kešetović, Ž., Mogućnosti rešavanja unutardržavnih konflikata, www.nubs.rs (izvorni znanstveni rad, 01/2009, str. 175)

309

pluralnosti i upravljanjem razlika i konflikata nije imalo velikih iskustava. Ipak, samo se ovim putom stiže do spoznaje o nužnosti respektiranja i kolektivnih, a ne samo individualnih prava pripadnika svih manjinskih etničkih zajednica. 27 I s time se dolazi do možda najkrupnijeg pitanja: Je li „konsocijativizam ili sporazumna podjela moći“, kako bi kazali John McGarry i Brendan O’Leary, nužno lošija metoda upravljanja etničkim razlikama od instrumenata upravljanja etničkim razlikama kakvi su: hegemonistička kontrola, arbitraža ili kantonizacija ili federalizacija? VII U BiH se, nažalost, ne orijentiramo prema onima koji žive filozofiju i praksu „otvorenih društava“, koji iza sebe već imaju despotskoautokratske modele vladavine koji produciraju „neprijateljske slike“ u Drugome, kako bi to kazao dr. Hans Küng govoreći o „neprijateljskoj slici islama“, odnjegovanoj u nekoj huntingtonskoj kuhinji. Ako se, pak, pažljivo čitaju tekstovi uvaženih autora iz Europe i Svijeta, oni uvažavaju da se „multikulti razvio kao koncept artikulacije i zaštite prava (etno)kulturnih manjina, pri čemu ono što vrijedi za jednonacionalne države i njihove etnije mora vrijediti i za višenacionalne zemlje. Riječju, jednonacionalne zemlje moraju poštovati na isti način svoje etnije kao višenacionalne zemlje svoje nacije (i etnije), to je ona već spominjana suština boljeg razumijevanja individualnih i kolektivnih prava i međusobnog približavanja liberala i multikulturalista. U svakom slučaju malo tko više negira potrebu zaštite svih šest do osam tisuća etnija, uključivo ili posebice par stotina njihovih političkih artikulacija u naciju, među kojima su i tri politička i konstitutivna naroda u BiH, dopadalo se to nekomu ili ne. Još i danas 27 Ima i gorih stvari od „dvije škole pod jednim krovom“ u kompleksnoj igri ponižavanja manjinaca u BiH. U pravilu je u sredinama u kojima ovih škola nema, u tijeku brisanje multikulturalnosti, grubim nametanjem većinskog jezika i kulture manjini, pri čemu je inzistiranje na „bosanskom jeziku“ kao mjerilu patriotizma, u tumačenju Jahića i sličnih mu, više no žalosno. Utoliko se stigmatizirane „dvije škole pod jednim krovom“ mogu na apsurdan način gledati i kao posljednji ostaci bh. multikulturalnosti na prostorima na kojima je ona živjela i u vremenima „miletskog sustava“ ili ZAVNOBiH-paradigme.

310

je, doduše, sudbina etničkih i nacionalnih skupina širom svijeta nerijetko u rukama „ksenofobičnih nacionalista, vjerskih ekstremista i vojnih diktatora“, napisao je i Will Kymlicka u posljednjem pasusu svoje čudesne knjige, pa ako „liberalizam želi imati bilo kakve izglede stjecanja uporišta u tim zemljama, mora se izričito pozabaviti potrebama i aspiracijama etničkih i nacionalnih manjina.“28 Ne bi, dakle, tko drži do sebe smio ni pomisliti, a kamo li nijekati formirane kolektivitete, jer su takvi pristupi ahistorični, kontraproduktivni i bespotrebni. Nužan je, respekt svih mogućih pluralnosti, bilo da se one tiču složenih više-etničkih ili višenacionalnih društava. Uostalom, i sociologija i etnologija i politologija i antropologija, maltene svekolika društvena znanost, uočavaju brojne i velike bliskosti između etnije i nacije, ma koliko se etnije brojale na tisuće, a nacije na stotine. I etnija i nacija se, naime, tiču pitanja zajedničke sudbine određene skupine ljudi, pa nacija i nije drugo do politički artikulirana etnija ili politički narod, pri čemu je moguće, dakako, formiranje nacije i putem političke artikulacije i onih društvenih skupina koje ne povezuju „krvna zrnca“ ili povijest, nego vrijednosti, u osnovi ono što je Habermas vrlo smisleno nazvao „ustavnim patriotizmom“, a što je lapidarno dotaknuto na prethodnim stranicama.29 Sadržaji koji ispunjavaju pojmove i etnije i nacije dotiču na vrlo sličan način ono što se zove identitetima ili pravima na identitet, a ona se ne smiju ni po koju cijenu dovoditi u pitanje. Tomu služe - i da ne znaju da im služe – i svi koji negiraju postojanje nacija u BiH, pa radije govore o etnijama, kao i svi koji govore o građanstvu, a ne primjećuju da je taj proces moguć dijelom među Bošnjacima zbog 28 Kymlicka, W., Ibidem, str. 281. 29 I sam se osjećam građaninom Svijeta i Europljaninom, ali ustajem u obranu svih formiranih identiteta i njihovog artikuliranja i prožimanja, u dubokoj vjeri da se tek tim putom stvaraju pretpostavke i za liberalno-građanski koncept uređenja BiH, pa i princip „jedan čovjek jedan glas“, u početku i nužno unutar podijeljenih svjetova. Tek tako se stvaraju pretpostavke i za neku sutrašnju europsku socijaldemokraciju u BiH. Jer, u obje tobožnje bh. socijaldemokracije su, nažalost, danas prevladali neojakobinska politička kultura nadbijanja, klijentelizam i podanički mentalitet. Do savršenstva je odnjegovan i „kult vođe“ i prilagođeni, tzv. poželjni govor manjinaca kulturološkom obrascu većine. Time su i SNSD i SDP BiH postali ne protagonisti, nego grobari socijaldemokratskih ideja u BiH.

311

njihova osjećanja brojnosti i nadmoći, a među Hrvatima još nije iz razloga malobrojnosti i nejednakopravnosti. Mimikrična politika SDP-a, i njegovih satelita, primjerice SDA, dakle, naslonjena je na tezu o postojanju etnija u BiH, ali ne i bh. političkih naroda odnosno nacija, čime se vrši pritisak na sve manjince, a Hrvate u Bosni i posebno, da se konfrontiraju s Hrvatima u Hercegovini, s tim tzv. hercegovačkim separatistima, ma koliko se oni trudili u novije vrijeme govoriti o BiH kao o svojoj zemlji. Prosto je nevjerojatno kako se među političkim Bošnjacima brzo zaboravilo na političku bahatost Miloševićeva režima i tko je bio i zbog čega najglasniji zagovornik načela „jedan čovjek-jedan glas“, dakako na račun nijekanja Ustava SFRJ. Tragična srpska iskustva i zablude glede Jugoslavije morala bi, zapravo, biti poučna, za sve koji su bilo gdje brojniji od drugih, jer kada je netko većina ima više obveza, ali ne i više kolektivnih prava. Ona se moraju garantirati svim konstitutivnim narodima i svim manjincima, jednako kao i individualna prava svakog čovjeka i građanina. «Apsurdna je teza da bošnjački narod, vojno i politički konfrontiran Srbima i Hrvatima, može ostvariti ulogu integrativnog faktora BiH“, upozoravao je stalno akademik Enver Redžić, „da bi se očuvao historijski integritet BiH, nužno je da u svim nacionalnim politikama u BiH postanu integrativne težnje. Integritet se ne može nametati; on se može uspostaviti samo političkom voljom sva tri BiH naroda». Po razumijevanju ovoga uvaženog be-ha povjesničara, «gledište da je jedan narod, tj. bošnjački, nosilac i spasilac integriteta BiH podrazumijeva da bošnjačkom narodu pripada uloga vladajućeg naroda». Međutim, nastavlja Redžić, «integritet BiH, koja je višenacionalna zajednica nespojiv je sa postojanjem vladajućeg naroda». Zato, zaključio je akademik Redžić, «zastupanje stanovišta o vladajućoj ulozi bošnjačkog naroda izravno vodi u nepovratnu destrukciju i dezintegraciju BiH». Potom će Redžić, kako je i priličilo vijećniku AVNOJ-a, znanstveniku i čovjeku od integriteta, poantirati: «Prividno bosanska koncepcija, po kojoj je tzv. autohtoni narod čuvar Bosne, u suštini je antibosansko gledište, jer BiH pripada jednako svim svojim narodima ili je nema».30 30 Redžić,E., Sto godina muslimanske politike, Institut za istoriju, Sarajevo, 2000., str. 113.

312

Iz ovog metodološkog pristupa nameće se i moguće nadilaženje naših podijeljenosti i putem jednog od konsocijacijskih modela i uz uvažavanje elemenata klasičnoga parlamentarnog sustava. Uostalom, u Daytonskom ustavu već ugrađena konsocijacijska rješenja, kako bi potom bila nakaradno izvedena, kao i mnogo drugoga u BiH. Temeljno pravilo konsocijacije da političke elite postignu dogovor kojeg bi se držale, preduvjet je, u stvari, za bilo kakav pomak do novog ustava, koji će se morati čim prije izraditi, ukoliko se uistinu želimo približiti euroatlantskim integracijama. Po Arendtu Lijphartu, koji razlikuje ideju i model većinske demokracije i demokracije konsenzusa, teško je, ali nije nemoguće postići i održati stabilnu demokraciju i u podijeljenim društvima. Njegovo upozorenje kako se mora voditi računa- kako za mnoga “pluralna društva ne zapadnog svijeta izbor ne leži između angloameričkoga normativnog modela demokracije i konsocijacijskog modela, već između konsocijacijske i nikakve demokracije”, kao da je pisano povodom ključnih unutarnjih nesporazuma unutar BiH. 31 Politička kultura u jednoj zemlji može biti homogena ili fragmentirana, tvrdi dalje Lijphart, a odnosi među elitama konfliktni, kompetitivni ili kooperativni, iz čega i slijede tri tipa političkih sustava odnosno tri tipa političkih kultura: centripetalna (orijentacija prema centru); centrifugalna (udaljavanje od centra); i sporazumjevajuća, konsenzualna politička kultura. “Pitanje hoće li demokracija s fragmentiranom političkom kulturom biti stabilna ili nestabilna ovisi prije svega od odgovora elite na potencijalnu ili sadašnju nestabilnost sistema”, upozorava Lijphart. Da bi sustavi konsocijacijske demokracije funkcionirali na stabilan i efikasan način, nužno je da vođe rivalskih političkih supkultura podržavaju sljedeće oblike ponašanja: prvo, političke vođe moraju biti svjesni da duboki rascjepi vode destabilizaciji sustava; drugo, političke vođe bi morale imati povjerenje u postojeći sustav političkih institucija; treće, političke vođe moraju uspostaviti institucionalnu osnovu i pravila političke igre koja mogu osigurati akomodaciju supkulturnih razlika. Nažalost, naše se tobožnje vođe i elite ne pridržavaju ničeg od spomenutoga, njima je u ovom javašluku bez elemenata pravne 31 Lijphart, A., Demokracija u pluralnim društvima, Školska knjiga i Globus, Zagreb, 1992.

313

države, kao ribama u vodi, dakle, raj na zemlji. I zbog toga bi vrijedilo pokušati s odgovornom konsocijacijom, ili pak, s mješovitim modelima nacionalnog i građanskog koje tek treba osmisliti, pri čemu bi nam mogla pomoći i razumijevanje političkih narativa unutar EU, iskustva EU s “euroregijama” i EU-principi poput principa višerazinskog upravljanja, principa dijeljenog ili prenesenog suvereniteta i principa supsidijarnosti. Razumijevanje europskih integracija podrazumijeva, dakle, uvažavanje novog modela političke kulture unutar EU, onog koji producira drugačije političke obrasce nego institucije nacijedržave. Nažalost, bh.. zakašnjele nacije pokušavaju i na početku 21. stoljeća dostići europski ideal države-nacije iz 19. stoljeća u separatističkoj i/ili u unitarističkoj verziji. Zbog toga BiH i jeste prapolitičko društvo - konglomerat nerazvijenih formi političkih kultura (neodgovorno-konsocijativnih oblika političkog sustava, vrijednosti i ponašanja) bez integrativne ose u čijem bi središtu bili interesi, uključivo priključivanje Europskoj uniji. U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem i uljuđenom BiH, kako bi i kulturološko-politički bila lijepa koliko i svojom raznolikošću i zemljopisom, mogu nam pomoći samo iskustva i vrijednosti Europske unije. Ona je i „naša paradigma“, na nju se vrijedi ugledati … Sarajevo, 03. veljače 2012. godine

314

2. Intervju DEPO portala s dr. Milom Lasićem, stručnjakom za Europu i bh. političko ludilo: Dodik, Čović i Lagumdžija su „braća rođena“ 32 1. Gospodine Lasiću, Vaša knjiga „Evropa Now – Evropa sada ili nikad“ svojevrstan je rezime iscrpnih političkih analiza Bosne i Hercegovine i njenog mjesta u Evropskoj uniji. Gdje je BiH danas u odnosu na Evropu i priključenje Evropskoj uniji? Bosna i Hercegovina je, nažalost, i 20 godina poslije raspada SFRJ još uvijek zemlja u raspadanju, izgubljena u vremenu i prostoru, zemlja u kojoj se dovršavaju „nezavršeni ratovi“ (I. Lovrenović). K tomu, BiH je zemlja „zarobljenog uma“ (Cz. Milosz), u kojoj je nadvladala kultura (političkog) nasilja, u kojoj dominiraju autoritarni i antieuropski trendovi, pa jedva da još imade takve zemlje u Europi, da prostiš, da se našalim s Makovim izričajem. Usporediva je, vjerojatno, jedino s Kosovom i Lukašenkovom Bjelorusijom. Doduše, prvo i nije u UNu, a potonje nije u Vijeću Europe, ali i ovakva BiH se stalno bruka u 32 Pod ovim naslovom je sarajevski multimedijalni portal DEPO objavio veliki, tzv. subotnji intervju, upriličen 28. siječnja 2012. uoči promocije knjige „Europe Now – Europa sada ili nikada“, čiji je bio suizdavač. Razgovor je vodila gospođa Angelina Albijanić-Duraković, a u uvodu razgovora je, između ostalog, kazala: „Knjiga „Evropa Now – Evropa sada ili nikad“ Mileta Lasića zasigurno će izazvati interes ovdašnje javnosti; riječ je o kolumnama koje je objavljavao na DEPO PORTALU proteklih godina. Čitajte šta mostarski profesori misli o današnjoj BiH, Dodiku, Komšiću i Lagumdžiji, Čoviću, Daytonu, te ko, po njemu, pravi a ko razvaljuje ovu državu. U duhu sa svojom medijskom praksom razvijanja dijaloga u BiH, DEPO PORTAL je prije nekoliko godina sarađivao i sa mostarskim profesorom Milom Lasićem, kao jednim od ponajboljih poznavalaca evropskih političkih, ekonomskih i kulturoloških procesa, te su njegovi mini eseji o Evropi danas bili vrlo potrebno štivo ovdašnjoj čitalačkoj publici koja o unutrašnjim procesima velikog projektai zvanog „EU“ malo zna. S druge strane, Lasićeve političke analize o samom stanju u BiH izazivale su reakcije ovdašnje politike i javne scene; bio je jedan od onih koji je radikalno kritizirao pristup plaftormaške i SDP-ovske politike problemu etničkog predstavljanja u političkom životu. Knjiga „Evropa Now – Evropa sada ili nikada“ zbir je svih ovih kolumni, izdavači knjige su „Kult B“ i DEPO PORTAL, dok je promocija knjige zakazana za 2. februar ove godine u Međunarodnom centru za djecu i mlade na Grbavici, u 18 sati...“

315

ovoj najstarijoj europskoj asocijaciji. BiH je, dakle, u svemu zaseban slučaj. U njoj je, čak, formalno demokracijski ambijent uspio izroditi demokraturu velikog formata. Ali, nije njezin najveći problem tzv. etnička podijeljenost, nego dominirajuća iracionalnost, svojevrsna sklonost suicidnosti. Utoliko je BiH ni na nebu ni na zemlji i glede pristupanja NATO-u i EU, pa možemo lako ostati i bez uvjetno dobijenog MAP-a u odnosima s NATO-om i bez partnerskog odnosa s EU. Javnosti je poznato da se kao profesor europskih integracija zalažem za međunarodnu ili NATO-konferenciju kako bi se uvjetni MAP pretvorio u prvi ANP, odnosno kako bi se putem lex specialisa BiH uvela u NATO, što bi automatski moglo biti poticajno i za dobijanje kandidatskog statusa u sada narušenim partnerskim odnosima s EU, dakako krivicom bh. političkih elita. Sve zemlje EU ratificirale su Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) s BiH, ali BiH nije izvršila preuzete obveze kako bi privremeni SSP stupio na snagu. Bez toga nije moguće aplicirati za status kandidata i, eventualno, dobiti i datum početka pregovora s EU. A tek nakon toga moglo bi uslijediti preuzimanje “Akija” (pravne stečevine EU) u pravni sustav BiH. U tom svojevrsnom “EU cunamiju”, koji nikako da stigne do naših obala, počela bi stizati politička kultura europske pravne države u naše neprovjetrene, bolje rečeno usmrdjele političke konjušnice. “Karađorđevićom konjušnjicom” je, podsjećanja radi, Miroslav Krleža nazvao Parlament Kraljevine SHS, poslije komada s pjevanjem i pucanjem iz 1928., u režiji čuvenog „parlamentarca“ Puniše Račića. Kultura političkih elita Kraljevine SHS i ovovremenih bh. političara nije puno različita. Nasilje joj je ime. A dok je to tako, BiH i ostaje „failure state“, poluprotektorat-država sklona padu, koja u odnosima s EU zaostaje, čak, i iza čistog protektorata EU kakvo je Kosovo ... 2. Šta su ključni faktori koji BiH nedostaju na europskom putui možt li naša zemlja uopć ispuniti uvjete za ulazak u EU? U zemljama EU se živi “nova paradigma”, koja podrazumijeva partnerski odnos, međusobno uvažavanje, solidarnost i mirno razrješenje sporova. U BiH je, pak, sve u znaku “stare paradigme”, u čijoj je osnovi sila, odnosno političko-pravno nasilje, pa bjesne akademski, medijski i politički ratovi, fragmentacije se ubrzavaju, a problemi umnažaju. Pitanje je samo hoće li se već dodirnuti dno, 316

ili se može još i dublje pasti? U procesima konfrontiranja ton daju akademske elite, univerziteti i sveučilišta, fakulteti i instituti, stare i nove akademije, izlapjeli akademici i njihovi epigoni, sve duboko etnicizirane i provincijalizirane transmisijske institucije u funkciji učvršenja redukcionističkih narativa dominantnih političkih elita. S time one čine c r i m e n prema znanosti i kulturi, povijesti i stvarnosti u svojoj zemlji. U BiH su još uvijek duhovno na sceni glavne ideje i koncepti, pa čak i akteri krvavih ratnih i poratnih tranzicija, koje su oformile originalan antieuropejski ambijent, odnosno tip političke (ne)kulture, kojega zovem demokraturom i „javašluk konsocijacijom“. Ovo je, dakako, skraćeni odgovor na Vaše pitanje. 3. Šta bi onda podrazumijevao kompleksniji i potpuniji odgovor na ovo pitanje? Za potpuniji odgovor potrebno se osloniti na kompleksnija razumijevanja BiH, poput izloženih u Lovrenovićevoj (i Jergovićevoj) knjizi „BiH – budućnost nezavršenog rata“. Svaka od Lovrenovićeve „Dvadesetjedne teze“ o našim međusobnim nesporazumima i zabludama je precizna dijagnoza bolesti bh. društva. Pišući svojevremeno o ovoj knjizi, preporučio sam je svima koji nisu bespovratno odmakli u opsesijama cijepanja Bosne i Hercegovine po svaku cijenu, ili u tlapnjama o izgradnji „bosanske nacije-države“. Danas bi je preporučio upravo njima. No, takvi ni u politici ni u akademijama, na sveučilištima i u medijima ne čitaju tako složeno štivo, nego jednostavno takve autore stigmatiziraju u “kulturnacionaliste”. Ali, ako su takvi kao Ivan Lovrenović “prekriženi” ili gurnuti na marginu, ovoj je zemlji odzvonilo. Najkorisnije bi, dakle, bilo kada bi se Ivanov zdrav i utemeljen skepticizam mogao nekako preseliti u bh. parlamente i u akademske diskurse kako bi se prestalo s podvalama prema BiH, počevši od separatističkih do tzv. integralističkih, koncepciji koja neskriveno favorizira projekt „jedan narod-jedna država-jedan jezik“. Tom pogubnom koncepcijom se, nažalost, zarazila skoro cijela bošnjačka akademska i politička zajednica. Druge dvije imaju druge simptome, ali se u efektu izjednačuju s prvom. Nacije u BiH su definitivno formirane, nema jednoga „temeljnog naroda“, kazao bi pokojni akademik Enver Redžić, pa je opstojnost a ne ukidanje tri bh. nacije pretpostavka izgradnje stabilnog bh. društva i države. Osporavanje formiranih bh. nacija se višegodišnjim lobiranjem prenijelo i u neke svjetske 317

centre odlučivanja, srećom ne sve, kao i u dijelove diplomatskog kora u Sarajevu. U bezobrazluku se toliko daleko otišlo da sveučilišni profesori salonski ugodno i posve neodgovorno, o tomu govore i u televizijskim emisijama, a ako se tomu suprotstavite riskirate biti izopćeni. Gdje to ima, u jednoj zemlji tri konstitutivna naroda, reče neku večer i jedan od navodno velikih bh. intelektualaca, s ugledom u sarajevskoj čaršiji kao da je ovovremeni Sokrat, posve uvjeren u svoje europejstvo, o patriotizmu i intelektualnom poštenju da se i ne govori. Kada bi on i njemu slični mogli razumjeti “novu paradigmu”, znali bi i za nedopustivost svođenja nacija na etniju, u krajnjem kako politička moderna prezire sve vrste akademskih narativa koji zagovaraju rješavanje etničkih/nacionalnih konflikata putem tzv. metoda eliminiranja razlika. A te grube metode nisu samo genocid i tobože humana etnička preseljenja, nego i psihološko-politički nasilne asimilacije ili integracije. BiH ne može, dakle, ispuniti svojom snagom, u ovom momentu, uvjete za ulazak u EU, što ste me pitali. Prvo mora naučiti što je to “nova paradigma”, kako bi se otvorila uopće europska perspektiva za nju. Pri tomu bi bilo nužno ugledati se na složene, višenacionalne europske države poput Švicarske, kao i na integraciju kakva je EU, u kojoj se identiteti ne poništavaju, nego obogaćuju. 4. Šta bi konkretno za BiH značilo priključenje Evropskoj uniji, odnosno koje su prednosti a koje mane ulaska u EU? Načelno iskazano, ulazak u EU – uz sve druge prednosti – znači i mogućnost razrješenja otvorenih bh. nacionalnih pitanja i bh. državnog pitanja, sukladno europskim načelima. Dakle, ulazak u EU nije nikakva mana, nego šansa. Problem je što se našim političkim elitama ne može vjerovati: žele li one uopće ulazak BiH u EU? Govorio sam proteklih dana povodom europskog referenduma u Hrvatskoj na sve strane o bh. političkim elitama kao “političkim mufljuzima”, ali su to izbacili i na RFE i u Oslobođenju. Dan u kojem su se radovali proeuropski orijentirani građani Hrvatske bio je, u stvari, tužan za ljude sličnih razmišljanja u BiH, jer je hrvatsko “da” bilo tužno podsjećanje na ono što BiH uskoro ne može postati. By the way, podnesena tužba zbog tobožnje nezakonitosti referenduma u Hrvatskoj, zbog malog izlaska hrvatskih građana i nije drugo do politička igra antieuropskih snaga, desno ili desnije od HSP-a, koje 318

žele kazati da je 70% Hrvata protivu EU. Ova vrsta “neoustašije”, srećom, može u Hrvatskoj računati s tek desetak procenata biračkog tijela, prenijeli su ovaj dio moje izjave studentski portali u Mostaru. Hrvatska je, dakle, iskoračila jednom nogom u društva “nove paradigme”, a BiH je duboko zaronjena u logiku “stare paradigme”, utemeljene na golom i političko-pravnom nasilju, te i nije drugo do zrcalo loše europske prošlosti. Ovakvi kakvi jesmo i ne pripadamo svijetu političke kulture dijaloga i kompromisa. U EU počinje, dakle, živjeti nova politička kultura unutar novih institucija, ali i putem hrabre demonstracije novog mišljenja i mentaliteta u javnosti, do čega je došlo u masovnijem pogledu, tek nakon otklona prema svim sustavima totalitarističke provenijencije. U današnjoj BiH su na sceni duhovi prošlosti, neofašističke i/ili neostaljinističke sablasti, jer tako žele naši dokazani anti-Europljani, svjesni proizvođači demokraturskih prijevara i iluzija. Moderni bh. despoti su u osnovi samo političke siledžije, zaljubljene u svoj nerealni odraz u zrcalu. BiH potrebuje, pak, stvarnu alternativu, kultivirane predsjednike a ne vođe, nekoga poput dr. Ive Josipovića, čovjeka koji živi „novu paradigmu“, ali takvih u BiH nema, ili su na marginama … 5. Kako ste spomenuli, prije nekoliko dana, Hrvatska je izglasala pristup EU, mada je mnogo i onih koji se tomu protive. Reklo bi se s razlogom, jer su posljednjih mjeseci problemi u ujedinjenoj Evropi kulminirali do te mjere da mnogi politički analitičari predviđaju njezin raspad i propast eura kao njezine valute. Kako Vi gledate na mjere za spas EU – kao put u stabilizaciju ili potpuni kolaps? Vjerojatno zbog toga što poznajem povijest europske ideje i Europske unije, jer sam skoro dvije decenije izbliza pratio zbivanja unutar EU, već prije tri mjeseca sam postavio dijagnozu kako će EU iz aktualne krize izaći ojačana, s Grčkom ili još nekom drugom zemljom u Eurozoni ili bez njih, svejedno. Iz brojnih sličnih kriza u svojoj povijesti je EU, naime, u pravilu izlazila smjelijim iskorakom k višim oblicima integracije. Takvo što se upravo događa pred našim očima, EU srasta iznuđeno s krizom i u političkom pogledu. Uostalom, Lisabonskim ugovorom je reguliran i sporazumni izlazak iz EU, ali nitko nije podnio zahtijev za istup iz EU. Smije se pretpostaviti, dakle, da će EU pronaći načine da nadvlada krizu, pa i po cijenu 319

da od nje ostane samo „jezgra Europe“, ili da se EU dalje razvija „s dvije brzine“, napisao sam za portal Balkans.aljazeera.net. U igri je isuviše toga da bi europski „let u nebo“ bio doveden u pitanje. U svakom slučaju, profesori i znanstvenici ne smiju olako dovoditi Eurozonu i/ili EU u pitanje kako to drugi čine iz puke lijenosti duha, obijesti ili privrženosti prevladanim političkim konceptima. (Ova će se pitanja, uostalom, rarzrješiti i bez nas, ali BiH neće moći preživjeti bez EU. Otuda i mora čim prije implementirati presudu Europskog suda za ljudska prava u “slučaju Sejdić i Finci”, te donijeti Zakon o državnoj pomoći i Zakon o popisu stanovništva, jer su to preduvjeti za podnošenje aplikacije za kandidaturu.) Dužnička kriza i spašavanje Eurozone bit će najvažnije teme tijekom cijele ove 2012. godine i u Eurozoni i u EU. Kriza će trajati možda i čitavo desetljeće. Otuda je mudro ne žuriti s isključivim odgovorima. Ipak, treba respektirati činjenicu da će do sredine ove godine stupiti na snagu strožija pravila i pooštrene mjere kontrole nacionalnih proračuna, koje podrazumijevaju i oštrije kazne za prekršitelje, što sve i predviđa projekt osnivanja „Unije spasa“ ili „Fiskalne unije“. Početkom ove godine je u EU, inače, vrlo skromno obilježeno desetljeće od kada je 01. siječnja 2002. „euro“ postao zajedničkom valutom u 12, pa potom u 17 članica Europske unije. Razlozi skromnog obilježavanja ovog jubileja stoje u direktnoj vezi s „dužničkom krizom“, ali se bolje informirani ustežu izricati olake ocjene i o sudbini eura i Eurozone. Ne bi naši problemi bili danas manji, bili bi drugačiji i vjerojatno veći da nismo 2007. godine pristupili Eurozoni, kazali su vrlo odmjereno Slovenci, obilježavajuci „prvu petoljetku“ svojeg članstva u Eurozoni. 6. Ipak, dvojbe ostaju - može li se spasiti Grčka od propasti, čeka li ista sudbina Italiju, te kako će u sustavu nove fiskalne politike koju zagovara vrh EU proći ekonomski slabe države koje su posljednjih godina postale njezine članice? Postoji li još ijedna međunarodna integracija koja je u stanju otpisati nekome velikom dužniku cijelih 120 milijardi eura duga, pitam se. Hoće li, pak, Grčka biti spašena, ili će – unatoč pomoći – morati izaći iz Eurozone, a s time i iz EU, ovisi o promjeni dominantnog mentaliteta “lako ćemo” među samim Grcima. U tom su nam pogledu braća rođena. Italija je, pak, već podvukla crtu, njezine dvije tisuće 320

miljardi duga su ogroman kamen oko vrata, ali je riječ i o snažnom gospodarstvu koje, uz pomoć iz svijeta i pridržavanja pravila Fiskalne unije može prebroditi „dužničku krizu“. Uostalom, nova pravila fiskalne politike koja predviđa, Fiskalne unije trebale bi pomoći zavođenju reda u svim članicama EU, izuzev Velike Britanije koja se odbila prikloniti ovom francusko-njemačkom planu o „Uniji u Uniji“. Pri tomu treba ove procese posmatrati i u historijskoj perspektivi. Vrijedi podsjetiti zato što je Francuz Jacques Rueff prorekao još davne 1950. godine: “Zajednička Europa uspjet će kroz projekt zajedničke valute ili je neće ni biti”. U svakom slučaju, „dužničku krizu“ nitko nema pravo potcjenjivati. To i ne rade upućeni. Sigmar Gabriel, aktualni predsjednik njemačkih socijaldemokrata (SPD), se pozvao na tvrdnje Helmuta Schmidta kako je „euro stabilniji nego D-Mark u njezinih posljednjih deset godina“. Šef Investmentbank Mark Burgess upozorio je, razložno, kako bi „alternativa euru bila isuviše neprijatna“, a privatni bankar Friedrich von Metzler je izrazio uvjerenje da će „Europa u konačnici iz krize izaći ojačana i sa zajedničkom valutom“. Sudbina valute euro ovisi jako od toga može li se povratiti izgubljeno povjerenje, sukus je Focusove ankete među europskim ekspertima, menadžerima i političarima (Glauben Sie noch an den Euro, Focus, 50/2011). I u klasičnoj Emnid-anketi među njemačkim građanstvom provejavaju optimistični tonovi: 57% ispitanika je, naime, odgovorilo da „euro“ ima budućnost kao zajednička europska valuta, dok je 38% anketiranih bilo suprotnog mišljenja. 7. Šta smatrate najvećim greškama čelnika Evropske unije zbog kojih je EU dovedena u stanje finansijske i političke krize? Načelan odgovor glasi: kada je u Maastrichtu prije 20 godina razgovarano o nužnosti sveobuhvatnih reformi tadašnje EZ, dogovoreno je formiranje “ekonomsko-monetarne unije” (EMU), ali i “političke unije”. EMU je stvarnost, njezin vrhunac je Eurozona, s manama i opasnostima koje smo dotakli, a “politička unija” je i dalje samo prazna himera. Fiskalna politika nije postala, primjerice, jedna od pozajedničenih ekonomskih politika, što bi bila ključna pretpostavka za “političku uniju”. Nije, doduše, da se nije ništa pokušalo uraditi na ostvarenju “Sjedinjenih europskih država”, ali nije dovoljno. Primjerice, pokušalo se s “Europkim ustavom”, ali je taj projekt 321

neslavno završio 2005. na neuspjelim referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj. EU funkcionira na načelima “četiri slobode” i u procijepu između supranacionalnih tendencija i oslonca na nacionalne države-članice. Ovu jednostavnu činjenicu malo tko kod nas pravilno razumije, pogotovo je ne razumiju unutar bh. unitarnih akademskih i političkih koncepcija, jer ne odgovara njihovim zamislima uloga nacionalne države u EU. Ona, pak, nije izgubila raison d’etre, nego joj je, zapravo, produžen život s time što se putem njezinih organa i institucija europske odluke unose u nacionalni/državni političkogospodarski ambijent. Suštinu tzv. teorije prenesenoga ili dijeljivog suvereniteta ne žele razumjeti iz posve drugih razloga, ni oni koji jašu na modelu nacije-države iz 19. stoljeća. Inače, po mišljenju njemačkoga saveznog ministra financija Wolfganga Schäublea, problem i nije u euru, nego u visokim zaduženjima pojedinih članica Eurozone, koje su s time prestale biti konkurentne na svjetskom tržištu. Po njemu, ipak, ima razloga za optimizam glede budućnosti i eura i Eurozone. Pri tomu Schäuble optimizam temelji na novom i pooštrenom Stabilizacijskom paktu, na predviđenim pooštrenim mjerama kontrole i sankcije u Ugovoru o fiskalnoj uniji kako ne bi više pojedine zemlje-veliki dužnički grešnici uopće mogle ugroziti Eurozonu u cijelosti. “Mislim da će još barem pedeset godina potrajati, dok budemo mogli reći kako je posao oko ujedinjenja Europe u Europsku uniju gotov”, upozorio je već uoči izbijanja svjetske gospodarske i financijske krize (2008.) bivši njemački kancelar Helmut Schmidt, “ali, što se eura tiče, smatram da će se već za nekoliko godina doista moći govoriti o svjetskoj moneti”. Pridružujem se ovim željama, jer u igri je mnogo toga vrijednijeg od „zajedničke valute“, sama sudbina EU i naše mjesto u njoj! 8. Svjedoci smo užasne ekonomske krize koja trese Evropu, ali i i ostatak svijeta, kao i narastajućega socijalnog nezadovoljstva koje, u pravilu, eskalira u ekstremnodesničarskim rješenjima. Postoji li realno u Evropi strah od mogućeg ekstremizma, pa čak i novog rata? Koga su zmije ujedale i guštera se boji. Takvi strahovi nisu bezrazložni, jer u slučaju sloma svjetskoga gospodarstva slomila bi se, posve sigurno, i „nova paradigma“ kako u svjetskom gospodarsvu tako i u svjetskoj politici. Moram priznati kako sam bio iznenađen, 322

kad je upravo jezikom Vašeg pitanja o mogućim neredima i ratovima u Europi govorio nedavno i vojni savjetnik američkog predsjednika Baracka Obame. U igri su, očigledno, i zakulisani obračuni Washingtona i Wall Streeta s najvažnijim protivnicima ili konkurentima u Europi, odnosno s Eurozonom i Europskom unijom. Dakako, istina je da su u pojedinim članicama EU latentni desni ekstremizmi. No, ne treba „balovima desničara“, poput jučerašnjeg u Beču upravo u Danu sjećanja na žrtve holokasuta, pridavati značaj kojeg oni priželjkuju. Takve pojave treba sagledavati u kontekstu žilavih otpora zaživljavanju „nove paradigme“. Dakako, ona se mora braniti prije nego što bi mogla biti dovedena u pitanje. Riječ je o europskoj političkoj kulturi u nastanku, koja se smije nazvati i kulturom „četiri slobode“ ili kulturom otvorenog društva i čije dosege (i ograničenja) možemo pratiti unutar Europske unije. Neprijeporno je da ona znači nijekanje starih obrazaca, zbog čega i jeste izložena raznim nasrtajima. Uvaženi lijevi intelektukualac Rob Riemen, osnivač i predsjednik Nexus Institute (i časopisa Nexus), vjerojatno vodećega „međunarodnog centra za intelektualne refleksije“), ogorčen je nespremnošću intelektualnih i političkih elita da ustanu u obranu ove političke kulture. Takva vrst indolencije je i omogućila notornom neofašisti Gertu Wildersu, prvom čovjeku „Partije slobode“, da kontrolira manjinsku nizozemsku vladu, a sutra možda bude i na njezinom čelu. U važnom eseju „Vječiti povratak fašizma“, Riemen je upozorio, ukoliko izostanu civilizacijski otpori ne isključuje se povratak fašizma i u Europi, ili u SAD, i to pod egidom lijeve ideje i ideje slobode. A to bi u suštini značilo napuštanje projekta mira i slobode što je bit europskih integracija. “Geert Wilders je fašist, i ako ga ubrzo ne zaustavimo u Nizozemskoj može izbiti nasilje kakvo smo već vidjeli na Balkanu,” upozorio je Rob Riemen, pri čemu je još dramatičnije njegovo naglašaavnje kako se nalazimo „u dubokoj civilizacijskoj krizi, krizi istinskih, duhovnih vrijednosti, a Wilders i njemu slični su logična posljedica nihilizma masovnog društva, za koje svi snosimo odgovornost“. Radi se, dakle, o odgovornosti korumpiranih elita koje njeguju duhovnu prazninu, u kojoj se fašizam opet može uzdići. Po Riemenu, mogući povratak fašizma su „omogućile političke stranke koje su se odrekle vlastitih vizija, intelektualci koji njeguju lagodni nihilizam, sveučilišta koja ne zaslužuju to ime, pohlepa za novcem koju generira poslovni svijet te masovni mediji koji radije odražavaju ono što narod želi, nego da mu služe kao kritičko zrcalo“. 323

9. Ukoliko bi, ipak, došlo do jačanja i povratka fašizma, je li Evropa u stanju nositi se s mogućom eskalacijom ekstremnih pokreta? Mogući su neredi i u sređenom i uljuđenom svijetu „nove paradigme“, dakle i u pojedinim „starim“ zemljama-članicama EU, prisjetite se ustanaka marginalaca-doseljenika u pariškim predgrađima ili u Velikoj Britaniji, a ne samo u „novim“, poput nereda koje smo već vidjeli i u Mađarskoj i Rumunjskoj. Ali, ne smije se zaboraviti da je EU najuljuđeniji kutak na zemaljskoj kugli, u kojemu su ekstremni pokreti tek politička margina, a takvim će i ostati, ukoliko EU uspije nadvladati svoje krize. Ako želimo govoriti posve otvoreno, postoje opasniji ekstremni pokreti i procesi u regiji jugoistoka Europe koji su izravna prijetnja miru u ovom dijelu svijeta i koji bi nam i definitivno oduzeli europsku budućnost koja još nije ni započela. 10. A, postoje li takvi strahovi kada je u pitanju BiH? Čini se da antagonizmi između tri strane – Bošnjaka, Hrvata i Srba – nikada nisu bili jače izraženi od kraja rata na ovamo? I posljednji politički slijepci vide – napisao sam za tuzlanski portal Vidiportal.ba povodom Dana RS-a - kako se i u RS-u i u Federaciji život lagano zaustavlja, baš kao u bivšem DDR-u uoči 09. studenoga 1989. godine. Situacija u BiH je danas dramatična. Bilo koja državna tvorevina, pa i poluprotektorat poput BiH, jedva može imati neku budućnost, ukoliko troši lavovski dio proračuna samo za plaće svojih 65.000 službenika, dok je više od polu milijuna ljudi bez posla, a više od tog broja ih je u preranim mirovinama ili penzijama, nedovoljnim za život i dostatnim tek za lagano umiranje. Povrh svega, treba servisirati u 2012. godini circa 1,2 milijarde KM duga, a para nema. Ima financijske anarhije, na što je uzaludno upozoravao odlazeći državni ministar finacija i trezora Dragan Vrankić. U BiH se, međutim, nitko i ne sekira oko ovih životnih pitanja, nego se i dalje stvara privid kako se političke elite trude oko rješavanja najvažnijih nacionalnih i državnih pitanja. I u Banjaluci i u Sarajevu i u Mostaru se i dalje, dakle, žive raznovrsne iluzije o nacionalnoj državnosti u državi pred isčeznućom (failure state). Postdaytonske bh. političke elite se de facto spore suštinski samo oko kontrole preostalih ekonomskih resursa, onih koji još nisu stavljeni pod stranačke i privatne kontrole. Utoliko 324

su one opasnije po budućnost zemlje i od ekstremnih pokreta u BiH poput vehabijskoga. Odgovornost tih naših glavnih elita je u tomu što je - umjesto nužne potrage za odgovarajućim modelom ustavnih promjena, za vjerodostojnim pripadanjem sviju u BiH, i ovoj zemlji i Europi - na djelu obnavljanje „milet sustava“ u partitokratskoj verziji. Otuda će BiH još dugo ostati u čvrstom zagrljaju njezinih političkih elita, svejedno je bile etnokratske ili socijaldemokratske orijentacije, koje misle da su Bogom dane i da imaju pravo kao nekoć u “milet sustavu” svojim podanicima odrediti kako će živjeti. Utoliko je ova neodgovornost tih koji imaju moć u Zemlji opasnija od bilo kakvog ekstremizma po opstojnost BiH. Za divno čudo nema velikih protesta. Kompletno korumpirani sustav je uspio korumpirati i svoje građane svih nacionalnosti, krupnijim ili mizernijim privilegijama... 11. Kao aktivni analitičar društveno-političkih prilika u BiH, nakon posljednjih izbora intenzivno ste ukazivali na pogubnost glasačkih pravila i izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH, koje je iznova pokrenulo rješavanje statusa Hrvata u BiH. Šta je za Vas rješenje ovog problema – treći entitet ili...? Među prvima sam ustvrdio kako tzv. fenomen Komšić proizvodi radikalizaciju među Hrvatima, ali da je „fenomen“ opasna SDPpodvala i prema svim bh. ljudima. Od ove vrste podvala profitirala su, uostalom, ponajviše oba HDZ-a, koja su danas jača nego što su bili do izbora, iako su šampioni neispunjenih obećanja i u osnovi otuđena etnokratska struktura. U neku ruku smo i mi koji smo se suprotstavili SDP-podvali, jer smo branili multinacionalne osnove BiH, doprinijeli svojevrsnom jačanju HDZ-ova tijekom pokušaja dekonstitucije Hrvata. Možda smo morali i u ovoj situaciji naglašavati HDZ-ove grijehe u prošlosti. Ali, trebalo je iz stručnih i etičkih, a ne samo ili primarno etničkih razloga, obraniti izbornu političku volju hrvatskih ljudi, pa s time i pravo na izborni legalitet i legitimitet, što je krasno razumio jedan broj i ne-Hrvata, spašavajući obraz šutljivim većinama. Vrijedi u ovom kontekstu, dakle, i posebno pohvaliti principijelnost jednog broja srpskih i bošnjačkih intelektualaca, ali i glavnoga upravnog organa za organizaciju i nadzor izbora, dakle CIK-a i njegove predsjednice- gospođe Irene Hadžiabdić. Žao mi je, ali moram ovdje izdvojiti i neprincipijelnost „visokog predstavnika“, ma koliko bio prisiljen legitimirati pravno i političko nasilje glede 325

formiranja federalnih vlasti, čime je beskrajno ponižen, pa skoro da je u cijelosti doveden u pitanje i njegov dotadašnji pristojni autoritet. Žao mi je, jer je gosp. Inzko posve pristojan čovjek i diplomata, u što sam se uvjerio i u par razgovora... Odnarođeni etnokratski ambijenti se, dakako, moraju uljuditi ili nadići, ali ne logikom nadbijanja koja se primijenjuju od lažnih socijaldemokrata u oba entiteta, pogotovu ne dekonstitucijom najmanjega političkog naroda u BiH i biranjem „lutaka na koncu“ kakvi su i Emil Vlajki u RS-u i Željko Komšić u Predsjedništvu BiH. Prvi je politički pajac, a drugi je samo „protočni bojler“ (BH Dani) bošnjačkog nacionalizma, bio toga svjestan ili ne, gore je po njega ako toga nije svjestan. Povrh svega, on je „čovjek malog kapaciteta“ (Ivan Vukoja), s njime i njegovim osobljem u Kabinetu hrvatskog člana Predsjedništva BiH (među kojima ima čak i Hrvata, sve stara hrvatska prezimena poput Arifhodžića) se šale zbijaju u provaljenim Wikileaks-depešama američkih diplomata. I Komšića je autoritarna Valterova „produžena ruka“ ponizila do prostote, uostalom kao i skoro cijelu sarajevsku akademsku i NGOscenu. Politički i kulturološki Željko Komšić je bio i ostao, dakle, tek vele-bošnjački „Sejdo Bajramović“. Po Bošnjake je u prvom redu ponižavajuće da su birali u dva navrata Hrvatima, nekoga koga su smatrali boljim članom Predsjedništva BiH i od kandidata SDA. „Fenomen“ ih nije iznevjerio. U pozadini je ostao “lažni Valter”, koji nikada na slobodnim izborima nije dobio više od 20.000 glasova (Sl. Bosna). Utoliko je kao “vođa” autoritarniji i bezobzirniji manipulator. U višenacionalnim zemljama kakva je BiH se ovakvo što, dakle, ne smije nikomu raditi. Pogotovu se ne smije na čelnu funkciju koja simbolizira političko postojanje jednog naroda, dovoditi nekoga koga taj narod nije izabrao. I izrijekom kazano, može birati i Eskim, ali ga moraju birati oni koje predstavlja. Uostalom, Maori na Novom Zelandu imaju mogućnost ako žele putem posebne izborne liste izabrati i „bijelca“, ali im takvoga ne mogu birati „bijelci“. 12. No, to i dalje nije odgovor na pitanje- u čemu je rješenje konstantnog problema Hrvata u BiH...? Rješenje ovog problema je moguće s formiranjem dviju izbornih jedinica u Federaciji, s bošnjačkom i hrvatskom većinom. S tim može biti povezano i pitanje famoznogaq “trećeg entiteta”. Uostalom, krajnje 326

je vrijeme da se i ono detabuizira. Treći ili peti, što bi rekla Vesna Pusić, je stvar dogovora u BiH. Nitko u stvari ne može dokazati da su dva postojeća srpsko i bošnjačko-centrična entiteta manje zlo od tri ili pet entiteta, među kojima bi bio i jedan hrvatski, a dva tzv. mješovita. Lakše je daleko dokazivo da nijedna zajednica nema budućnost, ukoliko se njezini manjinski narodi kontinuirano ponižavaju. Uostalom, ni priča o „trećem entitetu“ ili neka konsocijacijska rješenja neće uvijek biti na pregovaračkom stolu. U slučaju daljnjih konfrontacija neće skoro biti ni stola za pregovaranje... 13. Smatrate li Dragana Čovića i HDZ istinskim borcima za prava bh. Hrvata ili je u pitanju samo paravan za vlastite uskostranačke i političke interese? O HDZ-u, jednom i drugom, mislim isto što i o SDA i SDP-u, odnosno SDS-u i SNSD-u, dakle ništa dobro. No, moraju se respektirati kao činjenice političkog života. A pogotovu se moraju respektirati ako im bh. Hrvati ukažu izborno povjerenje. Narečenoga apsolutnog gospodara političkog, gospodarskoga, pa i akademskog života među Hrvatima u Mostaru i Hercegovini, a sve više i u Bosni, nikad nisam uživo vidio ili sreo, niti imam potrebe za takvim čim. I on je činjenica, koja me ne impresionira, kao ni njegovo okruženje i stil upravljanja. Slažem se s Ivanom Lovrenovićem da je dotični gospodin „genij praznine“, uz dodatak iz moga politološkog kuta gledanja da su to i sve druge bh. umišljene „vođe“ , koje sve pate od viška autoritarnosti i nedostatka sluha u potrebitoj politici za zemlju kakva je BiH. U Čovićevoj stranci je, inače, kao i u SDP-u vidljivo pravilo: ako nešto vrijediš, mogao bi završiti isuviše nisko na izbornim listama. I obrnuto, dakako. Mostarske liske tvrde, inače, za Dragana Čovića da je zadnju knjigu pročitao davno. Ali da je bio ovdje s nama, reče mi jednom jedan poznati gradski boem, baš u Gradskoj kavani na Rondou, pokupio bi sve što smo pričali i od toga bi živio cijeli mjesec. Ma idealan je taj Dragan Čović, da malo relaksiram ozbiljnost Vašeg pitanja, i kao hrvatski muž i političar. Muškarci mu zavide jer je ljepši od njih, a žene ga ne vole samo ako nije njihov, objasnila mi jedna ovdašnja dama. A nema mu ni političke alternative na vidiku. Dr. Ortoped to nije, on je više u prolazu ili na zalasku. Doduše, Zubar i Mesar, Ćane i slični, omiljeni hrvatski muževi među Bošnjacima, koji misle da su bolji i Rvati i političari od Dragana, su kratkoročne 327

vremenske nepogode. Nema mu alternative, dakle, no problems and business as usual ... 14. A kako komentirate sve jače uvezivanje Dragana Čovića i Milorada Dodika? Kako u tom svjetlu gledate na politiku bošnjačkih predstavnika? A da ja Vas pitam: što je starije koka ili jaje? U Mostaru se tvrdi da je veliko-bošnjačka politika Lagumdžije i Tihića, odnosno mimikrični koncept pravljenja „bosanske nacije-države“, koji podrazumijeva svođenje na etniju i srpske i hrvatske nacije u BiH, uz dekonstituciju potonje, gurnuo u interesni zagrljaj srpskog i hrvatskog „makijavelistu“. Ni o jednom se, kao ni o njihovom savezu, inače, nema velikih iluzija. U Sarajevu se, dakako, tvrdi obrnuto, jer zna se, ne treba ni dokazivati, njih su dvojica neprijatelji BiH. Treba li uopće reći, u ovoj vizuri, spomenuti bošnjački politički dvojac je i prijatelj i branitelj BiH. Šalu na stranu, svima njima je zajednička samo slast i mast koja proizilazi iz kontrole društvenog bogatstva i resursa na određenoj teritoriji. Ono što razlikuje bošnjačke političare od srpskih i hrvatskih je njihova lažno-patriotska retorika. Iako dobro znadu da je priča o „temeljnom narodu“ u svim elementima „šuplja priča“, pogubna i po Bošnjake i po BiH, nastavljuju s njome. Utoliko je krajnje vrijeme da upravo Bošnjaci pokažu više uvažavanja prema kulturološkom, jezičnom i nacionalnom šarenilu zemlje, u koju se kunu i koju s pravom smatraju svojom. Ali, ona je zemlja i bh. Hrvata i bh. Srba. U osnovi kulturološki i zemljopisno prelijepa, samo joj se treba vratiti u duhovnom i političkom pogledu na način „nove paradigme“. 15. Ima li, za vas, SDP pravo zastupati interese „svih“ u BiH? Samo ukoliko i po načelima i po kapacitetima, dakle i članstvu, a ne po članovima gremija, jeste i politička stranka svih bh. konstituentnih nacija i građana iz tih nacija. Uostalom, u nedavno potpisanom sporazumu između Lagumdžije i Čovića govori se o potrebi uvažavanja i nacionalnog i građanskoga i adekvatnog zastupanja u organima vlasti na džavnoj razini. Ali, neka i jedan i drugi odgovore zašto su se tomu protivili, svatko na svoj način, i na drugim razinama. 328

Problem je u tomu što je „bošnjačkocentrični SDP“, kako bi to kazao E. Kazaz, umislio da je politička stranka i bh. Hrvata, mada ima simboličan procent Hrvata u svojem članstvu. Otuda mu i ne preostaje drugo doli „loviti u mutnome“, tj. preko tzv. guvernera za Čečeniju, dakle ljudi bez legitimiteta, sprovodi politiku nadbijanja (političkog nasilja) umjesto dijaloga i kompromisa. Problem je što niste alternativa, nego glavni problem, kazao sam nedavno u razgovoru s visoko pozicioniranim SDP-ovim državnim i stranačkim funkcionerom tijekom njegova posjeta Mostaru. Do razgovora je došlo na njegovo traženje, ne na moje, a ja prihvaćam razgovore kao europski socijaldemokrata ne samo s Martinom Schulzom kad dođe u Mostar, nego i sa skoro svima koji ih zatraže. „Mi se ponosimo s time da smo glavni problem“, odgovorio mi je, „morat ćemo nastaviti razgovor.“ 16. Vjerujete li da Milorad Dodik može ići do kraja u svojim namjerama i ‘izboriti’ otcjepljenje Republike Srpske? Prvo, otkuda znadete da su mu to stvarne namjere? 17. Pa zašto ne bismo vjerovali svojim ušima?! On o tome stalno javno govori... Mislite da Dodik ne zna da je nova geopolitička konfiguracija poslije pada „željezne zavjese“ u Europi završena, tj. da nema novih država bez novih ratova? Ili, možda, da Dodik žarko želi biti prvi načelnik nekoga srpskog okruga u perspektivi prisjedinjenja RS-a Srbiji? Milorad Dodik nije za potcjeniti. On je oličenje populiste i autokrate u jednoj osobi, kojega je prvo prooizvela međunarodna zajednica pod plaštom traženja „alternativa“ u RS-u, da bi onom što je danas najvećim dijelom doprinijela njegova urođena promućurnost i pohlepa za vlašću i bogatstvom. Ipak, najveću zahvalnost Milorad Dodik duguje „političkom Sarajevu“, to jest kontraproduktivnoj hajci bošnjačkih medija i političara protivu „genocidne tvorevine“, ili njega osobno. Posebnu zahvalnost Dodik duguje reisu-l-ulemi Mustafi Ceriću i dr. Harisu Silajdžiću, protagonistima ideje i koncepta „100% BiH“, dakle unitarne Bosne i Hercegovine. Ni Zlajin doprinos Dodikovoj karizmi nije puno manji. Mićko i Zloćko, kako bi kazala uvažena dr. Svetlana Cenić, taj autoritarni dvojac lažne bh. socijaldemokracije funkcionira 329

manje-više kao Lolek i Bolek bh. bošnjačko-srpske i bh. politike. Dakle, bili bi beskrajno smiješni da nisu opasni! 18. Deceniju i pol nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma na površinu su isplivale sve mane ‘nametnutog mira’ koji je trebao osigurati normalno funkcioniranje bh. zajednice. Kako danas gledate na sporazum koji je potpisan u Daytonu i do koje mjere smatrate bi se on trebao mijenjati? „Dayton 1“ je navukao „luđačku košulju“ cijeloj BiH, napravivši „monstrum državu“ od nje, pa je nemoguća konstrukcija osuđena na raspad, što je manje vjerojatno, produžetak sadašnje agonije, što je više vjerojatno, ili na razuman dogovor, što je skoro pa nevjerojatno. Ipak, ne zagovaram nikakav “Dayton 2”, ukoliko bi trebao biti “mirovni sporazum”, jer takvo što podrazumijeva nove ratove. Krajnje je vrijeme, usotalom, prihvatiti da je Opći mirovni sporazum, parafiran u Daytonu,a potpisan u Parisu, mirovni sporazum, pohranjen u arhive Tajništva UN. Istini za volju, postoji hitna potreba za internacionalnom pomoći državi BiH, kako bi zemlja uhvatila korak u procesu euroatlantskih integracija. Tu i takvu pomoć ne mogu više osigurati u postojećem ambijentu ni PIC (Vijeće za implementaciju mira), ni OHR (Ured visokog predstavnika), ma koliko bili po Daytonskom mirovnom ugovoru sastavni dio političkog sustava u BiH. Potrebne su, vjerojatno, i regionalne konferencije kako bi se stvorio novi ambijent za temeljne ustavne promjene. Zalažem se, dakako, za novi društvovni dogovor, to jest kompletno preustrojenu BiH, sukladno europskim načelima, zemlju svih njezinih nacija i etnija i građana, u kojoj nikomu ne bi bilo tijesno, koja bi uljuđenošću i uređenošću bila “EU u malom“, kad joj već nije bilo suđeno biti „Jugoslavija u malom“... 19. Konkretno, ako bi se i započeo mukotrpni proces izmjene bh. ustava, na što bi se te promjene, po Vama, trebale odnositi kako bi se omogućilo funkcionalno ustrojstvo zemlje? O tomu je teško govoriti iz moje profesorske pozicije i ne-člana bilo kakve udruge. Utoliko ću kazati kako mi se čini da su trenutno moguće samo stupnjevite izmjene Ustava BiH (i s njima povezane izmjene drugih ustava i zakona, u prvom redu izbornih zakona). Ako je to tako, 330

treba početi s izmjenama koje bi smanjile tenzije u Federaciji BiH, kako bi se potom omogućio duhovni i politički povratak sviju svojoj zemlji. Hrvati su na dobrom putu pojmiti da je BiH i njhova zemlja, a Bošnjaci im moraju u tomu pomoći, a ne konfrontirati se tvroglavo s njima. Ako bi bilo takvog povratka BiH, njojzi bi se u europskoj perspektivi vratili i njezini Srbi. Druga mogućnost je kompletan ustavni preustroj kakvog su, primjerice, poduzeli Španjolci poslije Francove smrti, kako bi autoritarnu i politički zapuštenu zemlju prilagodili ulasku u EU. Ja bih mojoj zemlji poželio, dakako, španjolski scenarij prilagodbe, ali to su samo puste želje... 20. Nakon 14 mjeseci, bukvalno posljednjih dana prošle godine, BiH je konačno dobila državnu vladu, a u međuvremenu je uspostavljeno i novo Vijeće ministara. Vjerujete li u novu bh. vlast i kako će po vama surađivati Čović, Dodik i Lagumdžija? Njih trojica su intelektualno, politički i psihološki „braća rođena“, pa bi mogli do savršenstva razviti specijalnu varijantu socijaldemokratskoetničke konsocijacije, jer i ona podrazumijeva volju političkih elita za suradnjom i odgovorno izvršavanje dogovorenoga, uči Lijphartova teorija konsocijacije. Ali, bojim se da ćemo ponovno doživjeti njezina javašluk izopačenja, koja podrazumijevaju neizvršavnje dogovorenih i potpisanih sporazuma. Sa skepsom, dakle, pratim kako će početi funkcionirati ono što sam mislio da će početi funkcionirati prije 16 mjeseci. Ne zbog toga što je 2+2+2 nekakva idealna kombinacija, nego što je bila realan izraz izbornih političkih volja bh. naroda i građana Bojim se, pak, sada gubitka vremena i pred nama. Sa strahom slutim da će Zemlja i dalje uporno tapkati u mjestu, jer upravo tako to žele njezine elite. Tko bi radio, uostalom, u korist vlastite štete, dakle na dolasku pravne države u BiH, ako ona podrazumijeva nezavisno sudstvo. Jer, ono može voditi ne samo Bruxellesu, nego i k Zenici i Foči. „Bauk sanaderizacije“ kruži i Bosnom i Hercegovinom! DEPO.ba / Vidiportal.ba, 28. siječnja 2012.

331

3. Razgovor za Vidiportal.ba dr. Enesa Osmančevića i dr. Mile Lasića: U BiH je na sceni demokratura i „javašluk konsocijacija“

1.) Kolega Lasiću, posljednjih sedam mjeseci pisali ste vrlo intenzivno za tuzlanski portal Vidiportal.ba, na njemu ste objavili niz provokativnih eseja i polemika, kao i feljton „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“, povodom 20. obljetnice nestanka SFRJ. Postali ste nam poznatiji i bliži … I Tuzla se za zeru približila Mostaru, vrijedniji moji studenti su redovito otvarali Vidiportal.ba, da uzvratim precizno na Vašu kurtoaziju. A bh. čitatelji, ma otkuda su, trebaju znati - ako se slažete – kako sam upravo zahvaljujući Vama dobio mogućnost pisati za Vaš regionalni portal, i to po svom nahođenju i o temama koje smatram društveno relevantnim. U početku sam se pitao čime sam zaslužio ovu vrstu Vašeg povjerenja, mada sam i od ranije znao da ste čovjek visoke dijaloške kulture. Brzo sam shvatio da se radi o bliskosti kulturoloških codova i senzibiliteta, istom ili sličnom vrijednosnom sustavu, da smo i Vi i ja pripadnici kulture nenasilja, što je sama suština „nove paradigme“. Ova vrst međusobnog povjerenja, ili poklonjene slobode na revers je vrlo stimulirajuća, ali i obvezujuća i za autora i za urednika, tako sam razumio našu produktivnu suradnju. Nadam se da su je tako razumjeli i čitatelji u Tuzli, te da sam stekao i u ovom dijelu BiH nove nepoznate prijatelje. Kao što znadete, neprijatelja imam dovoljno, napretek, što je logično. U zatvorenim društvima kakva su tri paralelna bh. društva, neprijatelji ljudima koji se „furaju“ na Popperovu filozofiju, su svi „neprijatelji otvorenog društva“. U svakom slučaju, meni su ljudi sjeveroistočne Bosne – poslije ovoga sedmomjesečnog virtualnog druženja - postali bliži nego što su bili prije, mada sam Tuzlu uvažavao i ranije, upravo zbog toga što je bolje od drugih uspjela sačuvati multikulturalnu supstancu. Jedanput sam u Međugorju na nekom savjetovanju Paneuropske unije zamjenici austrijskog veleposlanika u našoj zemlji, predložio da za projekt 332

izgradnje „Bunara prijateljstva“ izabere upravo Tuzlu, i to zbog one supstance. Ne znam je li nešto bilo od toga. A, ako smijem otkriti našim čitateljima, u Proslovu za „dvije knjige pod jednim krovom“, dakle našega zajedničkog „projekta“ čiji bi rezultat trebala biti knjiška forma ove naše online-suradnje, već sam napisao kako Vam dugujem zahvalnost, što ste u mojim tekstovima prepoznali „novu paradigmu“, zapravo pledoaje za novu političku kulturu nenasilja, dijaloga i kompromisa. Nadati se da će je prepoznati i čitatelji… 2.) Iza Vas su vremena iznuđenih i neprijatnih polemika, kako ste sami rekli. Zašto se to Vama događa? Valjda zbog toga što demonstriram što znači biti neovisan čovjek, profesor i intelektualac, jednostavno samo svoj, kazali bi ljudi i u Bosni i u Hercegovini. A to je smrtni grijeh ne samo u vremenima klasičnih totalitarizama, fašizma i staljinizima, nego i novih totalitarizama, ovih prikrivenih u tranzicijskim demokraturskim formama. U demokraturama poput naše se, doduše, može objaviti uz malo hrabrosti sve što se hoće, ali ste potom izloženi izopćenju, ili divljim progonima, jeziku mržnje i spletkama, koje nemaju nikakvog dodira s istinom. Niste li me upravo Vi prije točno godinu dana upozorili u sarajevskom hotelu Europa, što mi je pripremljeno u centrali „antinacinalističkog nacionalizma“, na jednom sijelu samoga neojakobinskog vrha, kojemu su nazočili i neki moji prijatelji, nažalost? Potom su, doista, „društveno politički ratnici“ našega „mudrog vođe“ i sproveli stigmatizaciju moje malenkosti po njihovim portalima. Ali, s time su se dodatno samoponizili, to je danas svakomu jasno, a ja sam preživio uzdignuta čela, zahvaljujući upravo potpori mojih sarajevskih, mostarskih i tuzlanskih prijatelja. Neku me večer zove, primjerice, moj studentski kolega i potonji sarajevski prijatelj Bogić Bogičević, kako bi mi doslovice rekao: „Sada svi ponavljaju one tvoje prošlogodišnje priče o tobožnjim socijaldemokracijama i lažnim alternativama…“ 3.) Vratimo se europskim pitanjima: je li Bosna i Hercegovina doista dvije godine u za ostatku u odnosima s Europskom unijom iza Srbije, kako se može iščitati iz ocjena ministra vanjskih poslova Zlatka Lagumdžije? 333

Pokušat ću se u odgovoru poslužiti feralovskim metodama, što znači ne uzimati silnike isuviše ozbiljno. Najbolji primjer je takve samoobmane upravo gospodin „slučajni prolaznik“, u ulozi bh. MIP-a i vrača, pa bi se trebalo prisjetiti i nekih njegovih ranijih prognoza, recimo one iz 2010., kada je ustvrdio da će BiH biti primljena i u NATO i u EU već 2014. godine (vidjeti u Danima broj 769, od 09.03. o.g. faksimil te izjave). Bh, naivna javnost umalo da mu povjeruje, sve je izgledalo logično, nije li to datum kada je prije okruglo 100 godina počeo Prvi svjetski rat pucnjevima u Sarajevu, pa su se PES-ovci (europski socijalisti) smilovali svom siromašnom rođaku iz BiH, još samo da EU preuzme „obvezu“ prekorednog prijema BiH u svoje redove. Od toga, naravno, nema ništa, bez ispunjavanja tri Kopenhaška i Madridskog kriterija, potom monitoringa i ispunjavanja mjerila, bez preuzimanja „pravne stečevine“ EU u bh. zakonodavstvo, nije moguće pristupiti EU. Ako je suditi po aktualnom sastanku „šestorke“ u Banja Luci, za ovaj mukotrpni pristup nedostaje i znanje i politička volja. Hoću reći, kako su svi naši političari, pa i naš aktualni MIP ljudi „stare paradigme“, potpuno neosjetljivi na procedure i demokracijska pravila, popriličite neznalice glede EU, pa sa svim time anti-Europljani velikog formata. Utoliko ni MIP-ove tzv. europske procjene stanja u Zemlji i Regiji ne vrijede ni lule duhana. Srbija je, inače, u posljednjem momentu pokazala volju i snagu da postigne kakav-takav unutarnji i vanjskopolitički kompromis s EU, ali i s Kosovom, implicitno ga priznajući, pa ako i s fuss-notom, te su zbog toga njezini napori i honorirani od strane EU. Tomu se treba radovati i u BiH, bilo pravedno ili nepravedno, u svakom slučaju ja se radujem za moje poeuropske beogradske prijatelje. 4. O tomu ste pisali i u „ iznuđenom podsjećanju“ na prošlogodišnje „Pismo osmorice“ bh. Hrvata, pa potom i „iznuđenom odgovoru“ onomu, ili onima koji su sproveli „lov na vještice“ u Vašem slučaju, pa ipak odgovorite: zašto je predsjednik SDP BiH i bh. MIP Zlatko Lagumdžija izbjegao susresti kolegu predsjednika SDP RH i hrvatskog premijera Zorana Milanovića tijekom njegova nastupnog posjeta BiH? 334

Radi se i o krivoj procjeni i o političkoj sljepoći velikog formata, u krajnjem o nesposobnosti korekcije vlastitih političkih poteza Zlatka Laumdžije. Aktualnom bh. MIP-u se i zbog toga i zbog svega što je radio u proteklih 16 mjeseci cijela zemlja i Regija smiju, jer je postalo bjelodano jasno kako pati od neskrivane nadmenosti, oholosti i bahatosti. Ili, možda, bh. građani ne razumiju njegove enormne napore da sve drži u svojim rukama, da pored političkih i profesorskih dužnosti uređuje večernji dnevnik FTV, ili posredno upravlja Elektroprivredom BiH, prodajući struju u vlasništvu jedne federalne firme iz Sarajeva drugoj federalnoj firmi iz Mostara, preko posrednika iz Beograda? Umjesto očekivane zahvalnosti primijećeno je u nezahvalnom građanstvu, a sutra će i u SDP-članstvu, potcjenjivanje i Lagumdžijinih promišljenih nastupnih posjeta Banjaluci i Sarajevu, u ulozi MIP-a. Nije mu, dakako, zamjeriti ni što se izbjegao susresti sa socijaldemokratskim premijerom Hrvatske u Sarajevu, jer je taj dan imao važniji susret s predsjednikom jednog odbora u turskom parlamentu, pa ako se više nitko i ne sjeća imena tog Turčina. Milanoviću je naš MIP i takorekući „mudri vođa“ zamjerio što mu je program nastupnog posjeta BiH „isuviše nacionalan“, mada bi se upravo Lagumdžiju moralo upitati što radi u vrhu Bošnjačkog instituta, dakle nulte nacionalne institucije kod Bošnjaka, zašto su mu partneri SDA a nisu BOSS i slične stranke ispred Bošnjaka, ako se naduravao s HDZ-ovima, uzimajući minorne HSP i „Lijanoviće“ u federalnu vlast, kako bi na kraju popustio i suglasio se s HDZ-ovcem Bevandomom kao predsjednikom Vijeća ministara? Nije hrvatski premijer, nego je naš MiP i predsjednik SDP BiH brojnim potezima pokazao kako je „isuviše nacionalno“ obojen, a ponajviše zato što je SDP BiH sveo ne na „bošnjačkocentričnu“, kako je to formulirao uvaženi profesor Enver Kazaz, nego na dominantno bošnjačku socijaldemokraciju, s par „ukrasa“ u vrhovima „da se Vlasi ne dosjete“. A oni se, sram ih bilo, dosjetili, pa ne zarezuju Lagumdžiju više ni za jotu. Na Lagumdžijine objede se, inače, Zoran Milanović u obraćanju studentima mog fakulteta osvrnuo tek toliko da ih s indignacijom odbije, jer se njemu ne može pripisivati nacionalizam. Najsimpatičnije mi je bilo tijekom ovog posjeta Filozofskom fakultetu, što se Milanović samodefinirao i ljevičarem i Europejcem i antinacionalistom a dobio 335

je spontan i frenetičan pljesak mojih studenata. To je do jučer bilo nezamislivo na FF-u, u tomu vidim i zeru mojih doprinosa studentskom sazrijevanju na Sve-Mo. Naš MIP, dakle, teško podnosi što ga hrvatski premijer nije pitao za dopust da se susretne s HNSom u Mostaru, onima koji se neukusno i prečesto kunu u „izbornu političku volju“ hrvatskih ljudi na posljednjim izborima, mada im se mora priznati da su je zadobili, i to je ono što se u demokracijama broji. Koja volja, koji bakrači, samo što ne zbore takvi kao naš MiP, što se Milanović nije lijepo izvolio susresti s onim njegovima iz HSP-a i NSRzB (mada ih ne primaju ni u Berlinu, ni nigdje), ili s onima iz HNV-a, sve bi mu to poznati legalista i vrlo osjetljivi političar na sve „državne udare“ (izuzev puzajućeg u vlastitoj režiji) bez problema aranžirao… 5. Šta su, po Vama, osnovni razlozi zaostajanja BiH u integracijskom procesu? U BiH je, dakle, još uvijek sve u znaku “stare paradigme”, koja podrazumijeva golo ili politološko-pravno, političko nasilje usmjereno k brisanju (i minimalnih) razlika među nama, ili nijekanju same BiH, dok se istovremeno u EU žive trans-nacionalne „socijalizacije“ i integracije. Kod nas je, dakle, i dalje sve po starom, kako je uvijek i bilo: business as usual ... 6. Činjenica je da smo u „europskom okruženju“: Hrvatska je praktično članica, Crna Gora je počela pregovore nakon dobijanja kandidatskog statusa, Srbija je upravo dobila kandidatski status. Šta to za BiH praktično znači? Pomicanje ka EU naših susjeda trebala bi donijeti pozitivne poticaje i za BiH. Hrvatski uspješni put k EU bi morao biti inspirativnim i za BiH, pa čak i neke vrste map of the road za sve zemlje u regiji jugoistoka Europe. Za BiH je izuzetno važno i što je Srbija dobila status kandidata, jer se s time i definitivno i u Beogradu i u Banja Luci gube posljednje iluzije o disoluciji BiH i nekakvim secesijama i nesretnim „anšlusima“. Problem je, međutim, što se nitko iz redova bh. političkog establishmenta ne uzbuđuje previše s očiglednim zaostajanjem BiH za zemljama u Regiji. Ponekad mi se čini kako proeuropsku vatru u BiH 336

drže, dok se ne oprže, samo šačica upućenih medija i par sveučilišnih profesora, onih koji znaju da bez EU-ambijenta našoj zemlji predstoji „ćumuranje“: politička i socijalna neizvjesnost. Naši političari i ne misle ozbiljno pristupiti procesu dubokih reformi, jer znaju da u „de-sanaderiziranoj“ BiH za njih nema mjesta. Zato će BiH duže nego što je nužno i ostati u predvorju EU, zadovoljivši se tzv. vertikalnim približavanjem EU, EU-izacijom koja i ne podrazumijeva dubinske horizontalne reforme, odnosno europeizaciju. Nema veze, čak, ni što na taj način odustaju i od treće, četvrte i pete IPA-komponente koje nude milijardske bespovratne poticaje u srednjoročnoj proračunskoj periodi. Vidjelo se i ovih dana kako Dodik testira priču o odvojenom putu RS-a k EU, iako dobro znade da takvo što nije uopće moguće. Zato mi i ne preostaje drugo već ponavljati kako je do EU moguće stiči samo preko zajedničkih bh. državnih institucija, te da je samo u europskom ambijentu moguće započeti s temeljnim uljuđivanjem BiH, kako bi i kulturološkopolitički bila lijepa koliko je danas samo u zemljopisnom pogledu. 7. Jelko Kacin je nedavno rekao da će ovo novo europsko okruženje biti poticaj i za BiH. Šta Vi mislite o tome? Moram kazati da me silno nerviraju stilizacije stranih diplomata ili europskih i američkih političara u bh. medijima kao velikih probosanskih prijatelja i sveznalica, kao da nam oni takvi uopće trebaju pored našega sveznajućeg i svemoćnog MIP-a. Među njima ima velik broj i onih iz velikih zemalja koji ne razlikuju etnije i nacije, čime pohranjuju unitarističke iluzije u BiH, kao i onih koji implicite legitimiraju tobožnju međunarodnu državnost RS-a. Svima bi njima, a i nama s njima, bilo bolje kada bi oni razumjeli kakva je to zemlja, u kojoj borave ili o kojoj govore. Umjesto prevelikog optimizma koji u pravilu šire, čime idu na ruku umišljenim i osionim bh. elitama, bilo bi bolje da im govore kako će ostati do daljnjega samo u društvu s Kosovom i Albanijom, posljednja europska parija, bijeda u političkom i kulturološkom pogledu da ne mogu biti veća. Proveo sam prije par dana tri sata u Mostaru u razgovoru s Josipom Juratovićem, SPD-ovim zastupnikom u Bundestagu i potpredsjednikom Parlamentarne skupine za BiH u Bundestagu. 337

Josip je upravo obišao sve bivše jugoslavenske republike, a bio je i na Kosovu, razgovarao je, dakle, sa svim umišljenim i osionim balkanskim elitama, te zaključio kako sve te elite vrlo slične među sobom, kako njihove vođe više-manje sliče našim „vođama“. Što južnije, to tužnije, veli gospodin Juratović, svi čekaju strane investitore i ne čine ništa za obnovu urušenih gospodarstava i infrastrukture u njihovim zemljama. Kao da je netko drugi odgovoran za mogući new deel, a ne oni. Strane investicije u ove i ovakve ambijente, naravno, neće nikada stići, rezolutan je Juratović. Da se vratim na pitanje, ambijent okruženja može, ali ne mora biti snažan poticaj proeuropskim kretanjima u BiH. Jer, naši političari čine samo onoliko koliko su prisiljeni u pravcu EU, dok mnogi od njih već razrađuju i rezervne opcije. Nekima su tradicionalno uprte oči u pravcu Bosfora, drugima prema Moskvi, a trećima dopiru jedva do Zagreba, samo vrlo rijetkima i do Bruxellesa ili Strasbourga. Mogao bih navoditi bezbroj ovakvih „geopolitičkih iluzija“ o Rusiji, o Vatikanu ili o Turskoj. Ali, navest ću samo jednu, jer me zaprepastilo s kakvom je „nepodnošljivom lakoćom“ i s kolikim cinizmom ovih dana govorio član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović kako BiH “tapka u mjestu” glede euroatlantskih integracija, kako „mi iz BiH nemamo jedinstven stav“, ili kako su „potpuno različiti pogledi iz Banja Luke i Sarajeva, pa i Mostara...“ Dakako, naši su političari „zadovoljni što naši susjedi napreduju prema EU“, nije zaboravio naglasiti Radmanović u intervjuu RTRS-u, dodavši da i „naš cilj ostaje Europska unija“. Ali, razotkrio je i svu bijedu naše socijaldemokracije, u osnovi etnokracije, rekavši: „Ako mi ove godine možemo konstatirati da nije sigurno da ćemo u sljedećih deset godina postati članica, morat ćemo postaviti pitanje trebamo li to raditi“! 8. Šestorica lidera bi se uskoro trebala razgovarali o preostalim uslovima za dobijanje kandidatskog statusa. Vjerujete li da će do dogovora o provedbi presude Sejdić-Finci ipak doći? Da su bh. političke elite sve od reda antieuropejski raspoložene vidljivo je upravo u „slučaju Sejdić i Finci“. Sastanak u Banja Luci je upravo završio neuspjehom, glede ove obveze. A nju je BiH dužna ispuniti i kao članica Vijeća Europe i kao potencijalni kandidat za članstvo u EU, jer bez njezina ispunjenja ne može Sporazum o stabilizaciji i 338

pridruživanju s EU uopće iz stanja privremenosti preći u ugovorni, partnerski odnos BiH s EU, mada su ga sve članice EU već ratificirale. To je, dakle, u ovom momentu i najvažnija pretpostavka za dobijanje statusa kandidata za članstvo u EU. Nažalost, bh. političke elite se i ovim povodom „nadbijaju“, one i ne umiju drugačije, nego samo formalno zadovoljiti ovu ili neku drugu obvezu. Ovo je bila prilika, naravno, da se ozbiljno promisle svekolike mogućnosti de-diskriminacije cijeloga političkog sustava, posebice u njemu zanemarenih etnija, ili politički neartikuliranih skupina tipa „Bosanaca“ i „Hercegovaca“, uključivši apriorne diskriminacije djece iz mješovitih brakova. Nije riječ, dakle, samo o tomu koliko će biti članova Predsjedništva BiH i kako će se i gdje birati, niti kako će manjinci, ružno nazvani „ostali“, biti birani u entiteske i državne parlemente, nego je već propuštena prilika da se dediskrimiraju sva slaba mjesta ustavnog teksta i brojnih doiskriminatorskih zakona, uključivo izbornih. U društvu nema, nažalost, ni volje ni pameti kako bi se napravila rekonstrukcija i po dubini i širini kompletoga političkog sustava upravo u kontekstu euroatlantskih integracija. „Šestorka“ i u ovomu povlači sve konce, a zastupnici u parlamentima i u odborima imaju ulogu „lutaka na koncu“. S time se ogolila sva ružnoća „javašluk konsocijacije“, toga originalnog doprinosa demokraturskim iskrivljenjima naših bajnih elita. Odgovorna konsocijacija bi mogla biti dijelom naših rješenja kad bi se prostudiralo, primjerice, iskustvo švicarskog „Konkordanza“ iliti „suglasne demokracije“, ili iskustvo supsidijarnosti i višerazinskog upravljanja u EU. Zbog opisane nespremnosti za temeljne rekonstrukcije plitičkog sustava dobit ćemo, vjerojatno, na kraju procesa implementacije presude „SejdićFinci“ samo „ušminkanog mrtvaca“, kazao sam u razgovoru s glavnom i odgovornom urednicom magazina „Dani“, gospođom Duškom Jurišić, koja je ovaj tjednik ponovo učinila čitljivim. Mogu, dakle, samo ustvrditi kako je bh. politički sustav nužno, čim prije, temeljito rekonstruirati, kako bi se Zemlja definitivno prebacila s uskih i slijepih bh. pruga na europski širokotračni kolosijek… 9. Smatrate li da bi BiH mogla podnijeti kredibilnu aplikaciju do lipnja 2012., kako je najavio predsjedavajući Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda? 339

Predsjednik Vijeća ministara je po vanjskim znacima moderan čovjek, nosi minđušu, hrabar je, skakao je sa Starog mosta u mladosti, duhovit je, umije pozdraviti „punicu Ivu“ i na javnom mjestu, pa pretpostavljam da se samo šalio. Gledao sam na BHRT-u prošlog tjedna „Večernjakov pečat“ i vidio kako se Bevanda znao našaliti i s činjenicom da je popečaćen ne kao osoba, nego kao „događaj godine“. S tim u vezi, ako je, uistinu, dogovor one spomenute šestorke oko Vijeća ministara „događaj godine“, smjelo bi se zaključiti kako se u njoj i nije ništa tijekom te godine važno dogodilo. Dakako, do lipnja nije moguće uraditi puno glede europskih integracija, ali bi bilo potrebno početi s pripremama kandidature, pa možda formirati i ekipe za ispunjavanje „avisa“, dakle upitnika, kojeg je očekivati iz Bruxellesa čim se podnese aplikacija. „Avis“ nije lako ispuniti, jer je riječ o rendgenskom snimku svake zemlje koja želi postati članica EU, a popis stanovništva u BiH slijedi tek dogodine. Predsjednik Vijeća ministara se, inače, upravo vratio iz prvog posjeta središnjici EU u Bruxellesu, pa mu je, valjda, postalo jasnije što su europska očekivanja od BiH i što je raditi ukoliko ne želi biti smiješan na „europskom parketu“. Ali, on se već okružio brojnim savjetnicima, koji imaju tri puta veće plaće od sveučilišnih profesora, pa će mu oni objasniti što sve podrazumijeva procedura stjecanja statusa kandidata i otpočinjanja pregovora o pridruživanju EU. Neozbiljnost u odnosima bh. političara prema EU je, zapravo, ono što ih povezuje. Koliko se sjećam, i jedan drugi je bh. političar, onaj što premijera tuđe zemlje zove „našim liderom“, htio podnijeti aplikaciju već prošle godine, i bez ispunjavanja čitavog niza preduvjeta. U tom momentu nisu bili doneseni ni zakoni o državnoj pomoći i popisu stanovništva, a da se ne govori o Fiskalnom okviru za period 2012.-2014. kojeg nemamo ni danas, ili privremenosti Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Bez svih ispunjenih obveza, dakle, svaka je kandidatura svojevrsna avantura i nezrela politika. Bio bih, dakle, zadovoljan ukoliko BiH dobije status kandidata i započne pregovore o pojedinim poglavljima iz procesa pridruživanja i one godine koju je „mudri vođa“, znalac i vrač, naš aktualni MIP označio godinom u kojoj BiH, posve sigurno, postaje punopravnim članom i NATO-a i EU. Ali, bilo kad da do nje dođe, kandidaturi se treba radovati, jer će BiH postati boljom zemljom, čim je počne mljeti EU-žrvanj... 340

10. Visoki predstavnik Valentin Inzko je kazao da bi BiH mogla biti članica EU za 10 godina. Je li to realno? Zar je – nakon poniženja u vezi s „puzajućim državnim udarom“ gospodin Inzko još u punom kapacitetu „visoki predstavnik“ u BiH? Ma, opet se samo šalim, imao sam čast upoznati gospodina Inzka i uvjeriti se u njegovu dobru upućenost u europske poslove i solidno poznavanje BiH. Na stranu što sam one mutne igre na koje je pristao u prošloj godini izabrao za „shit oft the year 2011“ na portalu Balkans. aljazeera.net, ovaj bi se put složio s njim. Uz ogradu, takvo što bit će moguće 2020., ili koju godinu poslije, samo ukoliko se i u BiH počne razumijevati nova EU-paradigma. I uz pretpostavku da uopće bude bilo EU, kakvu danas poznajemo, kada BiH dođe na red za prijem! Vidiportal.ba, 10. ožujka 2012. godine

341

RECENZIJE

1. Recenzija dr. sc. Žarka Papića. rukopisa/knjige dr. sc. Mile Lasića „Dvije knjige pod jednim krovom: Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije i U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem“

Recenzija na dvije vode i jednom temelju Dvije Lasićeve knjige samo su dva dijela istoga, umiranje Titove Jugoslavije - mnoge od nas je suočilo sa traganjem za vjerodostojnim pripadanjem. Neke druge, na žalost u velikoj većini, nije; svoje su pripadanje određivali iz straha od „drugačijih“, iz krajnje utilitarnih razloga, ili su im ga određivali „njihovi“. Autor u ocjeni toka stvari u prvoj knjizi jasno utemeljuje svoje stanovište, analitička traganja u „močvarama“ naše političke i intelektualne aktuelnosti. 1. Sticajem okolnosti bio sam neposredni svjedok početka „nepodnošljive lakoće umiranja Titove Jugoslavije“ u vrijeme Savezne Vlade koju je vodio Branko Mikulić. Stoga, mogu posvjedočiti istinitosti opisanih događaja i, istovremeno, punu saglasnost sa autorovim ocjenama tih događaja. Pad Vlade Branka Mikulića je za osnovni politički uzrok imao želju i potrebu dijela, već uveliko osamostaljenih, rukovodstava republika da sruše posljednje projugoslavensko uporište koje je imalo institucionalnu snagu i mogućnost djelovanja. Kroz iste ili slične ekonomske i socijalne probleme prolazile su i dvije prethodne Vlade SFRJ, a B. Mikulić je samo naslijedio, prije svega, inflaciju i stagnaciju u privredom rastu. Nije, sa druge strane, „naslijedio“, niti u naznakama, nikakav koncept, a da o programu ni ne govorimo, reformi privrednog sistema i osnova ekonomske politike. Vlada (Savezno izvršno vijeće – SIV) B. Mikulića se suočila sa ozbiljnim pritiscima i nesaglasnostima i tokom 1987., prve pune godine mandata. Rezolucija o ekonomskoj politici za 1988. (jednogodišnji operativni dokument koji je harmonizovao ekonomske politike u 345

nadležnosti republika i određivao pravce ekonomske politike u nadležnosti SIV-a), po prvi put u istoriji usvojena je tek 12. januara 1988, a ne na kraju prethodne godine. Postalo je jasno da je nužan značajan korak naprijed u reformi privrednog sistema, te je SIV formirao Komisiju za reforme na čelu sa B. Mikulićem. Prvi je rezultat bio „Majski program“ iz 1988. godine sa 3 liberalizacije (cijene, uvoz, devizno tržište) i 3 nominalna sidra (ograničenja plata, javne potrošnje i kreditno monetarnih agregata). Paralelno, Savezni zavod za planiranje, čiji sam bio direktor, pripremio je Program strukturnih reformi privrede, osnove novog koncepta razvoja (izvoz, konkurentnost, efikasnost i produktivnost, itd.), kao i novi Zakon o društvenom planiranju koji je usvojen ujesen 1988. U tom reformskom „zaokretu“, u najgorem balkanskom maniru, traženo je glasanje o povjerenju SIV-u B. Mikulića. Zahtjev nije prihvaćen i SIV je nastavio da radi. Postavljene su osnove cjelovite reforme, tranzicije u pravom smislu te riječi, prije pada Berlinskog zida i prije nego što se riječ tranzicija počela upotrebljavati. Poziciju SIV-a opisao sam, na savjetovanju ekonomista u Opatiji 1988, kao „let u kavezu“ političkih pritisaka, otpora reformama te konzerviranog privrednog sistema. Krajem 1988. godine, bilo je jasno da Program mjera SIV-a za sljedeću godinu (po novom zakonu Rezolucija je ukinuta) neće biti usvojen. Proživljavao sam to veoma lično, Zavod za planiranje je pripremio, a SIV uz obilje sugestija usvojio taj Program. Branko Mikulić, u najboljoj demokratskoj praksi, podnosi ostavku 28. decembra 1988. To je bila prva ostavka Premijera i Vlade u istoriji SFRJ. Vladu B. Mikulića „zvanično“ su oborili delegati u Skupštini SFRJ Hrvatske i Slovenije. Međutim, u pritiscima na SIV, dovođenju nezadovoljnih radnika pred Skupštinu, orkestriranom nezadovoljstvu u Srbiji protiv SIV-a, vodeću je ulogu imalo rukovodstvo Srbije, sam Milošević. Predstavnici Srbije bili su protiv SIV-a i Mikulića, možda i više od „zvaničnih“ protivnika. U toj „neprincipijelnoj koaliciji“ predstavnici Slovenije i Hrvatske de facto su bili, potpuno nesvjesno, izvršioci interesa „pokretača“ obaranja SIV-a – Miloševića. To će im se „obiti o glavu“ za manje od dvije godine. 346

Mikulić ostaje velika figura odbrane zemlje koja je, da ih je bilo više takvih, mogla imati i puno bolju noviju istoriju. Ovaj dio Lasićeve knjige važan je prilog odbrani istorijske istine o jednom čovjeku i jednom vremenu. 2. Druga knjiga „O potrazi za vjerodostojnim pripadanjem“ posvećena je veoma dobrim analizama koncepta EU, čija je osnovna supsidijarnost. Autor to precizno definiše: „na više nivoe organiziranja i odlučivanja prenose (se) određena prava, tek ukoliko se problemi mogu bolje riješiti na evropskoj, nego na nacionalnoj ili regionalnoj razini... U osnovi ovog principa je, dakle, izgradnja demokratski ustrojene Evropske unije odozdo“ (str. 89) te, sa pravom, sugeriše da se taj pristup koristi i za uređenje odnosa raznih nivoa vlasti u BiH (opština, kanton/županija, entitet, država). Tekstovi koji se bave problemima međunacionalnih odnosa, te političke situacije u BiH, odlična su analitička dostignuća. Kompetentnost autora, te jasnoća stavova, razbijaju našu intelektualnu „močvaru“ ili „zarobljeni um“, kako to kaže autor. U intelektualnoj situaciji BiH kojom vlada zastrašujuće neznanje, autorova teoretski i istorijski utemeljena podsjećanja na neke osnovne stvari u oblasti „nacionalnog pitanja“, paradoksalno, znače veliko osvježenje, povratak teorijskoj i istorijskoj istini. Na primjer, nužnost razlikovanja „etnosa“ i „nacije“, te kritika „nepodnošljive lakoće“ prihvatanja etniciteta kao jedine odrednice identiteta koji je nacionalan. Time se, kako sa pravom zaključuje, de facto vrši potiranje političkog karaktera nacionalne zajednice. To je, u drugom koraku, osnova unifikacije čija je „motorna snaga“ bošnjački nacionalizam uz obilje anegdotski neozbiljnih teza o, na primjer, formiranju bosanske nacije, poistovjećivanju državljanstva sa nacionalnom pripadnošću, itd. „Multietničnost“ je u dnevnopolitičkom žargonu zamijenila „višenacionalnost“ BiH, izlažući javni prostor velikim rizicima agresivnijeg nastupa unitarizma i potiranju nacionalne ravnopravnosti. Na sličan je način veoma važno autorovo upozorenje o razlici između „multikulturalnosti“ kao „datosti“, realnog stanja i „multikulturalizma“ koji je ideološka refleksija te „datosti“. 347

Autor ističe: „neupitna bh. multikulturalnost u pravilu se svodi na multietničnost uz apsolutno nijekanje bh. višenacionalnosti, valjda u funkciji formiranja ‘bosanske nacije’ i unitarne države, dok se po drugima postojeće bh. nacije nastoje oblikovati u forme nacijadržava, sa svim atribucijama državnosti... Sa ovim su se, dakle, dominantni narativi u Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci definitivno upustili u negiranje bh. multikulturalnosti, jednom u unificirajućoj, majorizirajućoj i unitarizirajućoj verziji, a drugi put u monokulturnim verzijama. Od ovoga suštinskog nesporazuma u nacionalnom ili državnom pogledu se mora krenuti, ako se misli dobro svojoj zemlji“ Dakle, kako autor sa punim pravom više puta ističe, potrebna je „nova paradigma“. U ovom kontekstu veoma su važna i autorova razmatranja različitih pogleda na problem „identiteta“ te kritika tradicionalnoga liberalističkog tumačenja, redukcije, samog identiteta. Mislim da spojnicu između dvije knjige pod Lasićevim „krovom“ čini potpuno tačna ocjena da: „BiH danas guši upravo ono što je Titovu Jugoslaviju i ugušilo na kraju 20. stoljeća, a to je nesposobnost uvažavanja etničke i nacionalne pluralnosti i izgradnje pluralnopolitičkog društva“ . Tu sam „spojnicu“ nazvao „jednim temeljem“ u naslovu ove recenzije. Kritički pogledi autora na aktuelna politička kretanja u BiH, od neriješenosti hrvatskoga nacionalnog pitanja i neprihvatanja postojanja tog problema do precizne kritike političkih aktera, posebno SDP BiH, utemeljeni su na citiranim autorovim stanovištima. Knjiga M. Lasića u dva dijela nije samo odlična publicistika/ teorijska analiza naše datosti, već je i važan korak u „provjetravanju“ intelektualne magle i nepodnošljive zagušljivosti neznanja, arogancije, neistoričnosti te političkog „prodavanja duše đavolu“. Smatram je, stoga, veoma značajnom i svesrdno je preporučujem za štampu. Sarajevo, 23.03.2012.

348

Dr. Žarko Papić

2. Recenzija Dr. sc. Enesa Osmančevića:

Neobičan susret naše prošlosti i budućnosti u „Dvije knjige pod jednim krovom“ Mile Lasića Rijetko gdje se - zagonetke prošlosti i izazovi budućnosti tako suptilno susreću kao u pitanju identiteta, postavljenog i odgonetanog u „Dvije knjige pod jednim krovom“, univerzitetskog profesora, publiciste i diplomate Dr. sc. Mile Lasića. Zapravo, dvije žanrovski sasvim različite knjige imaju za temu pitanje identiteta u prošlosti, kroz feljton „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“, i pokušaj uspostave novog, budućeg identiteta problematiziranog kroz zbirku kulturno-političkih eseja „U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem“. U prvoj knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“, koja je zapravo feljton, objavljivan na portalu Vidiportal.ba, autor kroz seriju autobiografskih tekstova problematizira pitanje vlastitog identiteta Hercegovca u Sarajevu, „Bosanca“ u Beogradu i Jugoslovena u Njemačkoj, apatrida čija je domovina nestala, što su sve bili identiteti Dr. sc. Mile Lasića. Ali, ne samo njegovi osobni, već i kolektivni identiteti hiljada i miliona ljudi u bivšoj Jugoslaviji koji su imali sudbine slične Lasićevoj. Umjećem vrsnog pripovjedača Lasić nas vodi kroz osamdesete i devedesete godina 20. stoljeća u bivšoj Jugoslaviji kroz niz događaja, predočenih iskreno i vjerodostojno i tekstovima, koji osim faktografske vrijednosti, imaju i analitičku, kritičku, kulturnopolitičku, mikro-povijesnu i povijesnu dimenziju. Prvi tekst „O „Vođi“, „vođama“ i „vođenima“ vodi nas in medias res u Beograd, devedesetih godina prošloga stoljeća i autentičnim svjedočenjem slika atmosferu mitomanije, nacionalizma, ratne histerije, Vođe u „Srbiji koja je postala pretijesna“. Tema narastajućeg nacionalizma, ratnog huškanja, inspiratora i egzekutora zla, sakrivenih iza akademskih titula, spisateljskih maski, partijskih funkcija, generalskih zvjezdica, bit će varirana kroz svih devetnaest priča. U njima se kao glavni likovi smjenjuju negativci –pominjani izrijekom, kao Slobodan Milošević, Blagoje Adžić, Borisav Jović, Branko Kostić, Milan Milutinović, ili označavani kao „Pojava“ ili „Predsjednik“, a riječ je o tadašnjem 349

predsjedavajućem Predsjedništva SFRJ iz BiH - Raifu Dizdareviću, pretendentu na Titovu fotelju i samoproglašenim autentičnim tumačem zbivanja u nekadašnjoj zajedničkoj domovini. No, više pažnje Lasić, s razlogom posvećuje pozitivcima, poput Žarka Papića, Branka Mikulića i Bogića Bogićevića, jedne od rijetkih svijetlih figura iz devedesetih godina, koji se u Beogradu suprotstavio vojnoj opciji i „čiji glas je presudio da do državnog udara ne dođe na legalističkoj osnovi“, kako to zapaža autor. Kroz sudbine aktera Lasićevih feljtonističkih priča, zapravo se prelamaju pitanja preuređenja odnosa u Jugoslaviji, ili osamostaljenja republika, pitanje rata i mira, i u njima pitanje opstojnosti Bosne i Hercegovine ili njenog nestanka u velikodržavnim i nacionalističkim manevrima na tlu umiruće Zemlje. O svojem osobnom iskustvu kroz kontakte sa tadašnjom republičkom i saveznom političkom elitom Lasić svjedoči hrabro, iskreno i beskompromisno, sa osjetnom dozom gorčine, koja ga je odvela u jugoslovensku ambasadu u Bonnu, kasnije BH ambasadu, gdje je bio prvim tajnikom. Dileme s kojima se tada nosio Lasić, u ovoj knjizi dobijaju odgovore, ili čak nova pitanja.... Druga knjiga „ U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem“ je zbirka kulturno-političkih eseja, uglavnom o pitanjima europskog kulturnog i političkog modela kao nove paradigme za rješavanje ključnih pitanja u postjugoslovenskim zemljama, naročito Bosni i Hercegovini. Zapravo, ova knjiga je nastavak tematiziranja pitanja europske integracijske kulture, kojima se Dr. sc. Mile Lasić bavio i u svojih prethodnih pet knjiga: „Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi“, „Mukotrpno do političke moderne“, „Europe Now - Europa sada ili nikada“, „Kultura sjećanja“ i „U zemlji zarobljenog uma“. U devetnaest eseja Lasić problematizira pitanja europske političke kulture, utemeljene u procesu nadilaženja „etno-rušilačkog principa“ u modelu nacije-države, do njegovog trans-nacionalnog ishodišta. Bez obzira bavi li se pitanjima euro-integracija, budućnosti zemalja zapadnog Balkana u EU, pitanjima imigracijske integracije, multikulturalizma, kulturne pluranosti, alteriteta, u Lasićevim esejima dominiraju široka erudicija, ali i vrlo specifična znanja o odnosima u EU, koje dovodi u korelaciju sa konkretnim problemimaljudi u postjugoslovenskim zemljama. U traganju za vjerodostojnim 350

pripadanjem ljudi ovog podneblja, Lasić se sa intelektualnom smjelošću obračunava sa maglenim vizijama etno-nacionalnista, provincijalnih vođa, mitomanijom, zapravo političkom nekulturom ovog prostora u najširem smislu te riječi i „antieuropejstvom velikog formata“ kako ga Lasić označava. Lasićev diskurs je u osnovi politološki, ali ovisno o temi, on biva i sociološki, historiografski, komunikološki. Hrabro i znalački Lasić vodi dijalog sa idejama velikog filozofa Jürgena Habermasa o ulozi medija, naročito printanih, u demokratskom društvu, povlačeći paralelu sa stanjem medija i novinarske profesije u BiH. Također, kada komentira stavove Bernard-Henri Levya u vezi sa principima žurnalističke filozofije, odnosno žurnalizma kao filozofije, Lasić pronalazi paralelu i detektira slabosti BH i balkanskog novinarstva i imenuje ih ovisnošću o političkim i finansijskim centrima moći i ideološkom sljepoćom, koje u konačnici proizvode jednodimenzionalno javno mnijenje, podijeljeno društvo i demokraturu umjesto demokracije. Kada piše o bijedi podijeljenih društava, o strahu od drugog i drugačijeg, kada kritizira staru, a promovira neophodnost „nove“ paradigme u traženju sigurnije i bolje budućnosti za Bosance i Hercegovce, za region zapadnog Balkana u okviru euro-atlanskih integracija, Lasić to čini znalački, originalno, konzistentno i sa stilom, zbog čega ovu njegovu knjigu smatram iznimnim doprinosom u promicanju političke kulture i sa zadovoljstvom preporučujem za publiciranje.

Tuzla, juli 2012.

Doc. Dr. Sc. Enes Osmančević

351

Curriculum vitae Mile Lasic, PhD, was born on 25th February 1954 in Uzarici. During the course of his education, he attended schools and universities in Siroki Brijeg (his birthplace), Mostar, Sarajevo and Germany. Before the war, he worked in Sarajevo and Belgrade. During the war, he held a diplomatic post in Germany, representing Yugoslavia first and Bosnia and Herzegovina later. Having been forced to abandon his post, he spent a decade and a half in a kind of spiritual exile, working as a freelancer, publicist and translatorâ&#x20AC;Ś During the academic year 2009/2010, he began a late teaching career as a professor at the Faculty of Philosophy of the University of Mostar. He joined the Political Science Department, where he teaches courses related to international relations, theory and practice of diplomacy, European integrations, culture in politics and political theories. He wrote a number of essays and studies in the field of sociology and political science, as well as the following books: The European Union, creation, strategic dilemmas and integration accomplishments, (Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009); A Difficult Road to Political Modernism (Citizensâ&#x20AC;&#x2122; Association Dialogue, Mostar, 2010); Introduction to Political Science (Philosophical Faculty of the University in Mostar, Mostar 2010, 2012), The Culture of Remembrance (Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo 2011); Europe Now or Never (Kult B / DEPO, Sarajevo 2011) and In the Land of Trapped Mind (RABIC, Sarajevo 2012). He is the member of the Sociology Board at the Academy of Arts and Sciences of Bosnia and Herzegovina.

353