Drugi svjetski rat, 1939 1945

1

DRUGI SVJETSKI RAT 1939. – 1945.

Prema razmišljanjima mnogih, rat koji je započeo 1914.g. nije u potpunosti završen, a 1920-te bile su samo pauza u tri desetljeća kriza i sukoba nakon 1914.g. Možda, da Svijet nije pogodila velika gospodarska kriza, Hitler i nacisti nikad ne bi došli na vlast, demokracije bi se nastavile razvijati, a do strahovitog krvoprolića u Drugom svjetskom ratu ne bi došlo. Ipak, rat koji je započeo u rujnu 1939.g. i razvukao se šest dugih godina uključio je svaki kutak svijeta kao niti jedan rat prije ovoga.

BLITZKRIEG PUŠTEN S LANCA Hitler nije želio da se Njemačkoj ponovi greška iz Prvog svjetskog rata kada su se morali tući istovremeno i na zapadnom i na istočnom frontu, pa je prije početka ratnih operacija ušao u dogovor sa Rusima, te je sklopljen tzv. njemačko – sovjetski pakt o nenapadanju u kolovozu 1939.g., kojeg su potpisali ruski ministar Molotov i njemački ministar vanjskih poslova von Ribbentrop.

Tajnom klauzulom ugovora Rusi su dobili slobodne ruke u Slika 1: Ova politička karikatura je ciničan komentar istočnoj Poljskoj, Finskoj, Litvi, njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju, potpisanog 23.

1939.g. Hitler i Göring prikazani su kao dvije Estoniji, Latviji i Besarabiji (dio kolovoza udavače koje se stišću uz S taljina. Uz karikaturu ide tekst Rumunjske).

Za tajnu klauzulu kojim Hitler pita S taljina: "No, hoćeš li nam sada dati svoje doznalo se tek na poslijeratnom rublje?" procesu u Nürnbergu. Čini se čudnim kako je Staljin mogao biti tako slijep u to vrijeme, ali kako su mu se istovremeno udvarali i britanski i njemački diplomati, on je izabrao njemačku ponudu koja mu je osigurala još nešto mirnodopskog vremena i priliku za ugrabiti dodatni teritorij Sovjetskom Savezu.

Napad na Poljsku i premijera Blitzkriega Hitler i njegovi vojni savjetnici znali su da njemačka vojska najbolje djeluje kada je u brzom i silovitom pokretu, izbjegavajući frontovske sukobe kakvi su karakterizirali Prvi svjetski rat. Glavno pitanje bilo je kako nadvladati jaku i intenzivnu rafalnu paljbu iz strojnica u rukama obrambenih snaga? Većina članova njemačkog generalštaba imali su u vidu tenkove kao rješenje, koji bi trebali probijati put za pješadijske jedinice, baš kao što su to činili 1918.g. Ipak, jedan njemački general, Heinz Guderian imao je drugačiju viziju, tj. okrenuo je koncept upotrebe tenkova naglavačke, naime, prema njegovom razmišljanju pješadija je trebala biti potpora tenkovima, a ne obratno. Tijekom 1920-ih Guderian je razvijao svoj koncept motoriziranja i oklopljivanja svih elemenata normalne

Slika 2: Heinz Guderian, tata munjevitog rata.

2 divizije (pješadije, artiljerije i inženjerije) kako bi svi oni mogli djelovati uz tenkove, a da ih ne usporavaju. Osim toga, takve manje i efikasne divizije mogle su se uklopiti u ograničenja postavljena Versailleskim diktatom Njemačkoj.

Kao rezultat nastala je panzer (oklopljena) divizija. Panzer divizije su prilično skupe, ali Guderian je Slika 3: Nijemci su inscenirali poljsku krivnju za početak rata jer su bio uvjeren da sa šest-sedam svoje vojnike obukli u uniforme poljske vojske i lažirali diverzantski napad. Poljaci su usprkos svojoj hrabrosti bili osuđeni na propast pred takvih divizija može rat učiniti nadmoćnom i efikasnom njemačkom vojskom. S lika prikazuje juriš puno pokretljivijim. Kada je poljske konjice, koja je bila mačji kašalj za njemačke panzer divizije.

1933.g. Guderian pokazao prvu eksperimentalnu panzer diviziju Hitleru, ovaj je rekao: "To je ono što želim!", i dao je punu potporu Guderianovu panzer programu. Prvih šest panzer divizija koje je Guderian zahtijevao bile su spremne za napad na Poljsku.

Upad u Poljsku pod kodnim nazivom Fall Weiß ("Bijeli slučaj"), koji je započeo 1.IX 1939. označava početak II. svjetskog rata. U samo tjedan dana njemačke kopnene snage i Luftwaffe uništile su zaostalu poljsku armiju, koja je slovila za jednu od moćnijih u Europi. Poljska se armija posložila u obrani duž granice, ali je vrlo brzo probijena, a zatim i opkoljena jer je njemačka vojska prošla kroz rupe koje su učinile panzer divizije u poljskoj obrani Cijeli svijet je imao priliku vidjeti efikasnost i brzinu njemačkog "Blitzkriega" (munjeviti rat), nove vojne strategije koja kombinira zračne napade sa brzim pokretima motoriziranih i oklopnih jedinica, kojemu cilj nije toliko zaposjedanje teritorija, nego prekidanje komunikacija u napadnutoj zemlji i zauzimanje strateških točaka.

Brzo nakon napada na Poljsku Francuska i Engleska Slika 4: S hematizirani prikaz funkcioniranja Blitzkriega. S am napad odvija se u objavile su rat nekoliko faza. U prvoj fazi zračne snage izazivaju rusvaj kod neprijatelja, Njemačkoj, 3.IX.1939.g. uništavajući komunikacije i logistiku. U slijedećim fazama kreće koncentrirani na najslabiju neprijateljsku točku, poput koplja, koristeći oklopne diviz ije i Francuska je, iako se napad prodirući što dublje. Tenkovski prodor prati mobilna artiljerija, pa sva ta brzina i ugovorom s Poljskom žestina napada izaziva priličan šok u redovima obrane, što dovodi do obvezala da će napasti demoralizacije i raspada sistema. U posljednjoj fazi, jedinice obrambene vojske su međusobno odsječene i nalaze se u bezizlaznoj situaciji, kada je jedini izlaz Njemačku ostala mirna, potpuno predaja. Pritisak na predaju obavljaju svježe pješadijske jedinice, dok panzer jer sjećanja na I. sv. rat divizije idu dalje ... još su joj bila živa, tako da je Poljska nestala sa zemljovida (i Rusi su upali u istočni dio Poljske realizirajući njemačko-sovjetski tajni dogovor).

3

Agresija SSSR-a Čim su Nijemci započeli svoje ratne operacije u Poljskoj, Rusi su se požurili ostvariti dogovoreno iz njemačko-sovjetskog pakta. Osim upada u istočnu Poljsku, bez velikih problema preuzeli su kontrolu nad Letonijom, Estonijom i Litvom, jedini pravi otpor pružili su im Finci u tzv. zimskom ratu. Finska je Rusima trebala i da osiguraju Lenjingrad, jer bez obzira na pakt s Nijemcima nisu u njih imali previše povjerenja ("bolje da mi kontroliramo Finsku nego da to kasnije učine Švabe, i dođu na 30 km od Lenjingrada"). Finska nije imala šanse, ali ipak je uspjela nanijeti znatne gubitke Rusima, a Rusi su izvukli dobre pouke iz ovog rata, naime shvatili su koliko su katastrofalno loši, što ih je u njemačkom napadu kasnije vjerojatno spasilo od potpunog sloma.

Njemački napad na Skandinaviju Skandinavija je bila strateški vrlo važan prostor, naročito Nijemcima zbog ovisnosti njemačke vojne industrije o švedskom željezu. Točka na koju je usmjerena sva pažnja i Engleza i Francuza i Nijemaca, bila je norveška luka Narvik koja je željezničkom prugom bila povezana s rudnicima željezne rude u neutralnoj Švedskoj. Englezi su bili Slika 5: Finski vojnik s Molotovljevim koktelom u Zimskom ratu s prilično samouvjereni, bazirajući tu Rusima. Naziv ove „bombe za siromahe“ rezultat je crnog humora.

Naime, ruski ministar vanjskih poslova Vječeslav Molotov u jednom samouvjerenost ponajviše na svojoj je intervjuu za Radio Moskvu, u prosincu 1939. izjavio da oni na pomorskoj prednosti nad Nijemcima, Finsku ne bacaju bombe već humanitarnu pomoć, te da sovjetska ali njemačka Luftwaffe vrlo je vojska samo želi slobodu Fincima. Finci su na tako darežljive „košare efikasno anulirala englesku prednost za piknik“, kako su ih oni nazvali, reagirali sasvim logično, pa su na moru. kolone osloboditeljskih tenkova častili „Molotovljevim koktelima“ Obje su strane, dakle, uvidjele važnost luke Narvik, a Nijemcima je Norveška bila od dodatne važnosti zbog ogromnog prostranstva norveškog teritorijalnog mora, što bi olakšalo izlazak njemačke mornarice na Atlantik. Ali kao i obično, Hitler je djelovao, dok je Chamberlain još razmišljao o mogućem djelovanju. U travnju 1940.g. Nijemci su gotovo bez borbe protutnjali kroz Dansku i upali u Norvešku gdje su im u borbama protiv malobrojnih engleskih i francuskih snaga pomagali domaći nacisti pod vodstvom Vidkunga Quislinga, a sam Quisling je postavljen na čelo marionetskog režima u Norveškoj (kralj Haakon VII zbrisao je u London ).

Njemački napad na zemlje Benelux a Tijekom svih ovih događanja u Poljskoj i Skandinaviji, na Zapadu ništa novo. Novinari u Francuskoj i Velikoj Britaniji, koji su očekivali nešto slično Slika 6: Vidkung Quisling, čovjek čije će ime 1914.g., počeli su pisati o tzv. "Lažnom ratu", a širom svijeta postati sinonim za izdajnike.

Nijemci su uspoređivali svoj Blitzkrieg na istoku

4 sa Sitzkriegom na zapadu. Dok su Francuzi prilično samouvjereno čekali iza svoje Maginot linije, misleći da će im ona osigurati efikasnu obranu, Nijemci su dovlačili sve više i više trupa na Zapad, gdje se trebao ponoviti Schlieffenov plan. Inicijalni njemački plan prodora na Zapad morao je u kratkom roku biti promijenjen, jer se iznad Belgije srušio njemački avion koji je nosio kopije kompletnog plana buduće akcije, a novi plan je pretpostavio glavni udar kroz Ardensku šumu, za koju su Saveznici pretpostavljali da je nepremostiva prepreka za velike vojne jedinice.

Bez obzira na događaje u Danskoj i Norveškoj, u Nizozemskoj i Belgiji su se nadali da će Hitler poštivati njihovu neutralnost. Ipak, 10. svibnja 1940.g. njemački Blitzkrieg provalio je kroz granice Nizozemske, Belgije i Luxemburga, i to pod izgovorom da ih žele zaštititi od agresije Engleske i Francuske. Engleska i Francuska poslale su ultimatum Njemačkoj i zaprijetile odmazdom u slučaju njemačkog napada, ali dok je ultimatum stigao Nijemci su već bili duboko unutar tih zemalja.

Kao sistem zastrašivanja korišteno je i masovno bombardiranje gradova, pa je npr. središte Rotterdama sravnjeno sa zemljom, a takav postupak trebao je pridonijeti i moralnom slabljenju branitelja. Kraljica Wilhelmina uspjela je pobjeći u London. Kao i u svim zemljama koje Nijemci osvoje, i u Nizozemskoj je došlo do uspostave nacističkog režima, koji je provodio Arthur von Seyss-Inquart. Režim je bio posebno oštar prema brojnoj židovskoj populaciji.

Nizozemci su se pokazali vrlo hrabrima pa su tijekom cijelog rata pokušavali prikrivati Židove, usprkos smrtnim kaznama (najbolji je primjer djevojčica Anna Frank).

Belgija je napadnuta istovremeno kad i Nizozemska, ali njoj su u pomoć pritekle brojne divizije Slika 7:

Prikaz razrušenog Rotterdama, a cilj ovakvog barbarstva bio je zastrašiti i demoralizirati svako nastojanje protiv nacističke uprave.

iz Francuske i Slika 8: Njemačka je u potpunosti iznenadila zajedničke savezničke jedinice, Engleske, koje su Britance, Francuze i Belgijance, koje su natjerali da pomisle kako će se napad odvijati zajedno s belgijskom kao u I sv. ratu, pa su savezničke snage jurnule u Belgiju. Njemačke panzer divizije su se kroz, navodno neprohodne Ardene , i u okruženje stisnuli oko 300.000 vojskom formirale probile savezničkih vojnika, prisiljavajući ih na uzmak prema plažama Dunkerquea. čvrstu liniju fronte, a bili su i brojniji od njemačkih jedinica. Jedini slabije branjeni prostor bio je okrenut prema Ardenskoj šumi, jer se smatralo kako je ona neprohodna za motorizirane i oklopne jedinice.

To je ono što su Nijemci i očekivali i baš tuda probili obrambeni front koji je branila belgijska vojska. Kralj Leopold III. potpisao je kapitulaciju, a da o tome nije obavijestio saveznike, što

5 je Nijemcima omogućilo opkoljavanje engleskih i francuskih snaga i njihovo potiskivanje prema obalama La Manchea, tj. luci Dunkerque.

Do danas nije odgonetnuta zagonetka iz Dunkerquea ili "čudo kod Dunkerquea" kako se često naziva, kada se uspjelo evakuirati 350.000 savezničkih vojnika pomoću svih mogućih oblika plovila i dočepati se obala Engleske.

Nepoznat je razlog zašto je Hitler naredio zaustavljanje svojih tenkova da krenu prema Dunkerqueu, što je spasilo glavninu engleske Slika 9: Jedna od mnogobrojnih malih brodica koje su preplovile Kanal i sudjelovale u izvlačenju oko 350.000 britanskih i francuskih vojnika sa vojske i bilo presudno u plaža kod Dunkerqua. Danas je ova brodica eksponat u vojnom muzeju u nastavku ratovanja.

Londonu.

Kapitulacija Francuske Francuska je svu svoju sigurnost polagala u navodno neprobojnu Maginot liniju, čija je izgradnja započela još krajem 20-ih godina. Ta obrambena linija bila je sistem bunkera, utvrda i raznih fortifikacija koja se protezala od Švicarske do Belgije. Osim hrpe betona tu je još bilo mnoštvo mitraljeskih gnijezda, bodljikave žice, protutenkovskih prepreka…

Na svakih 10 km bile su postrojbe s više od 1000 ljudi, u podzemlju su bili tuneli, dvorane, kina, spavaonice, bolnice…, a sve je to bilo opremljeno najmodernijim ventilacijskim sistemima i pokretano moćnim Slika 10: Obrambeni sistem Maginot linije. Francuzi su se od kraja Prvog generatorima za struju, koji svjetskog rata spremali za novi rat, za kojega su bili uvjereni da će se voditi su strujom mogli na isti način, pa su pretpostavljali da će ovakav obrambeni sistem biti neprelazan za bilo koju vojsku. Naravno da nisu očekivali ovakvu snabdijevati omanji grad. njemačku taktiku, a posebno u mogućnost da njemački panzeri prođu kroz Ali samo jedan pogled na Ardene i u potpunosti zaobiđu ovu hrpu betona. Da stvar bude zabavnija, kartu otkriva da Maginot kada je francuska vojska već gotovo pobijeđena, zapovjednik Maginot linije ne dozvoljava da se vojska s te linije ubaci u obranu Francuske jer je još linija završava kod uvijek očekivao glavni njemački udar upravo preko Maginot linije.!

Ardenske šume, jer nitko nije pomišljao da bi se Nijemci usudili pokrenuti svoj glavni udar kroz takav tip terena. Ako bi Nijemci to ipak učinili, Maginot linija, sa svim svojim cijevima okrenutim prema Istoku bila bi potpuno bezvrijedna, a takvo razmišljanje imao je samo jedan čovjek među francuskim vojnim snagama - tenkovski zapovjednik, Charles de Gaulle – koji je tražio da se francuska obrambena taktika osloni na jaču proizvodnju tenkova i aviona. Nitko ga nije pozorno slušao, pa se Francuska nastavila pripremati za ponovno vođenje Prvog svjetskog rata. Uh, kako će im se to obiti o glavu.

6 Još dok je trajao sukob kod Dunkerquea, Njemačke je svoje snage okrenula prema glavnini Francuske, čija je sudbina bila zapečaćena, jer su Francuzi svoje najbolje jedinice izgubili u Belgiji, a avijacija im je bila gotovo uništena. Doduše, uspjeli su Francuzi skrpati nekakvu obranu, ali nju su Nijemci, tada još puni elana i snage s velikom lakoćom zdrobili.

Vidjevši uspjehe Njemačke po cijeloj Europi, želio se i Mussolini uključiti u podjelu kolača pa je Italija 10.VI 1940.g. objavila rat Francuskoj i V.Britaniji, i poduzela ofenzivu na već slomljenu Francusku. Nažalost po njega, talijanska borbena spremnost nije previše napredovala od zadnjeg rata, pa je talijanskih 30-ak divizija jedva izašlo na kraj protiv šest, već demoraliziranih, francuskih divizija. Tako su Talijani uspjeli zaraditi nekoliko METARA! teritorija na Slika 11: Francuzi su primorani potpisati kapitulaciju u istom onom vagonu

u kojem je Njemačka potpisala kapitulaciju nakon I w.w. U travnju 1945.g., kada su već svi bili uvjereni da će Nijemci izgubiti rat, S S trupe su uništili taj vagon, pa ga S aveznici nisu mogli iskoristiti i po treći put.

francusko-talijanskoj granici.

Winston Churchill, koji je u svibnju došao na poziciju premijera u

Velikoj Britaniji, kada je čuo da su Talijani ušli u rat na strani Nijemaca, rekao je: "Pa to je fair, bili su na našoj strani zadnji put."

Nijemci su 14.VI 1940.g. ušli u Pariz, a par dana poslije maršal Petain u funkciji predsjednika vlade zatražio je primirje.

Službenu kapitulaciju Francuzi su potpisali 22.VI 1940.g. u Compiegnu, u istom onom vagonu u kojem su Nijemci potpisali kapitulaciju u I. sv. ratu, a par dana poslije potpisali su primirje i s Talijanima, kojima je Hitler prepustio onih par metara teritorija koji su uspjeli osvojiti od Francuza. Njemačka je direktno okupirala više od pola Francuske, a u južnom dijelu Slika 12: Podijeljena Francuska nakon kapitulacije. Kada stvari postanu formirana je tzv. ozbiljnije po Nijemce, potkraj 1942., onda će i Višijska Francuska postati "Višijska okupirana. Ono što je zabrinjavalo Britance u ovakvoj situaciji, jest opasnost Francuska", sa da brojna flota francuske mornarice ne padne u ruke Švabama ili Japancima centrom u gradu u francuskim kolonijama u Aziji. Zbog toga će doći do nemilog sukoba britanske mornarice i mornarice Višijevsk e Francuske pred obalama Vichyju, u kojoj je između Alžira, u luci Mers-el-Kébir. Britanci su naime tražili predaju francuske flote. diktatorsku vlast pod

7 kontrolom Nijemaca preuzeo maršal Petain. Nešto Francuza se i dalje nastavilo boriti, a njih je okupljao general Charles de Gaulle koji je u Londonu osnovao "Nacionalni komitet slobodne Francuske".

Bitka za Britaniju Obranu Velike Britanije preuzeo je Winston Churchill, koji je postao predsjednik vlade, a osobno je obećao svojim zemljacima samo krv, trud, znoj i suze ("Želim reći Domu, kao što sam rekao onima koji su se pridružili ovoj vladi: Nemam ništa za ponuditi osim krvi, teškog rada, suza i znoja." )te je odbio ponudu Hitlera o okončanju Slika 13: Winston Churchill, britanski premijer od svibnja 1940. Nosi rata i podjeli interesnih ogromne zasluge za stvaranje Antifašističke koalicije i pridobivanje sfera.

Amerikanaca da se posvete pomaganju u borbi protiv Nijemaca.

Napad na Veliku Neobično borbenog duha i tipične britanske duhovitosti, odigrao je i Britaniju započeo je 10.VII vrlo značajnu ulogu u održavanju visokog morala Britanaca tijekom bombardiranja engleskih gradova. Do danas je ostao poznat 1940.g., i na početku sve je njemačkog po besmrtnim izjavama iz teških ratnih trenutaka: „Mi čekamo dugo bilo u rukama maršala obećavanu invaziju. Ribe također“; „Evo odgovora koji ću dati Göringa i njegove predsjedniku Rooseveltu, ... Dajte nam alat, a mi ćemo dovršiti posao.“; Luftwaffe, koja je trebala „Ovo još nije kraj. Nije čak ni početak kraja. Ali je možda kraj početka “; uništiti snage britanskog „Ako prolaziš kroz pakao, nastavi prolaziti.“; „Uvijek možete računati da Amerika uraditi pravu stvar - nakon što pokušaju sve ostalo.“; „Političar RAF-a (Royal Air Force) i će mora imati mogućnost predviđanja da kaže šta će se desiti sutra, idući isto tako moral stanovništva tjedan, idući mjesec ili godinu, međutim, mora isto tako imati mogućnost čestim noćnim objasniti zašto se to nije desilo.“; „Ja jesam možda pijan, ali gospođo, ja ću bombardiranjima gradova se ujutro otrijezniti, a vi ćete još uvijek biti ružni.“ .... ("the Blitz"), posebno Londona i njegove industrijske okolice, a najbolji je primjer grad Coventry koji je sravnjen sa zemljom. Operacija "morski lav" koju je Hitler planirao za jesen 1940.g., kao glavni napad na Britaniju morala je biti otkazana, jer Luftwaffe nije ostvarila očekivanu prednost na nebu iznad Britanije. RAF je svoj uspjeh mogao zahvaliti i radarskom sustavu kojem Nijemci nisu pridavali veliku važnost.

Teška kušnja za Britance završena je do srpnja 1941.g. kada je njemačka avijacija prebačena na ruski front.

ŠIRENJE RATNE POZORNICE Povezivanje totalitarističkih režima počelo je već 1936.g. sklapanjem Antikominterna pakta (politički savez) između Njemačke i Japana koji je prije 14: Američki karikaturalni prikaz članova Trojnog pakta. svega usmjeren protiv širenja Slika Göring, Mussolini i Tojo u pratnji S mrti. komunističke ideologije iz SSSR-a, a tom se paktu pridružila i Italija. Iste godine sklopljen je i sporazum između Italije i Njemačke, tzv. Osovina Rim – Berlin, koja je funkcionirala kao vojni savez kojem se priključuje i Japan. Konačno čvrsto povezivanje sila osovine dogodilo se 1940.g. kada su

8 Njemačka, Italija i Japan sklopili vojno-politički savez – Trojni pakt, kojim žele ostvariti dominaciju u svijetu i uspostaviti novi svjetski poredak. Trojnom paktu uskoro pristupaju i Mađarska, Bugarska, Rumunjska i Jugoslavija.

Napad na Grčku Dok

se

Hitler

bavio

Britanijom, Mussolini je pravio Slika 15: Njemački padobranci u invaziji na Kretu, 1941. Osim što su planove za stupanje na pravu Kretu morali osvojiti da bi osigurali Grčku, bila im je važna i zbog ratnu scenu. On je svom osiguranja rumunjskih naftnih polja oko grada Ploestija, a koja su bila u generalštabu dao zadatak da dometu Britanaca ako bi oni ostali na Kreti. izrade plan simultanog napada na Jugoslaviju, Grčku i Švicarsku, ali su ga oni upozorili da nema dovoljno vojske za takav pothvat, pa se Mussolini okrenuo samo Grčkoj.

Ubrzo je doznao da je Hitler uvjerio Rumunje da se pridruže Trojnom paktu i bio je prilično bijesan, "Hitler me uvijek suoči sa svršenim činom, ovaj put ću mu vratiti istom mjerom. Iz novina će saznati da sam osvojio Grčku.

Spreman sam podnijeti ostavku ako se netko bude protivio mom napadu na Grčku." U rujnu 1940.g. Mussolini je svojim jedinicama naredio osvajanje Grčke, ali na njegovu žalost, napadu na Grčku usprotivili su se bezobrazni Grci, koji ne samo što se nisu dali osvojiti, već su protjerali Talijane nazad u Slika 16: General Erwin Romel, poznatiji kao "Pustinjska lisica", jedan od Albaniju, odakle su krenuli najsposobnijih Hitlerovih generala. Vojnici njegova Afrikakorpsa pronijeli su i u napad na Grčku. slavu legendarne njemačke vojničke pjesme Lili Marlen, koja je postala Hitler je morao popularna i kod njihovih ljutih protivnika, britanskih Pustinjskih štakora, a krenuti spašavati stvar, što preko njih i na cijelom Zapadu. Romel je pri kraju rata optužen kao suučesnik u pokušaju atentata na Hitlera, pa mu je dopušteno da izvrši časno dovodi do njemačkog samoubojstvo. napada na Grčku u travnju 1941.g.. Grčkoj su u pomoć pritekle britanske jedinice, koje su uskoro bile primorane na povlačenje na Kretu, ali do lipnja 1941.g. Nijemci su ih istjerali sa Krete i držali pod kontrolom cijelu Grčku uključujući i otoke. Ta grčka epizoda, zajedno s osvajanjem Jugoslavije odgodit će njemački napad na Sovjetski Savez za nekoliko dragocjenih tjedana, što će se početkom ruske zime pokazati odlučujućim faktorom, pa nije čudno što je Hitler napomenuo o Talijanima: "Nedvojbeno je da su Talijani kao naši saveznici od veće koristi neprijatelju nego nama."

9

Rat u pustinji Istovremeno s akcijama u Grčkoj, Mussolini je pokrenuo i talijansku afričku avanturu, kada je osvojio Britansku Somaliju i želio zaposjesti Egipat i Suez od Britanaca.

Sva događanja na području Sjeverne Afrike moguće je podijeliti u tri karakteristične faze: I. faza-jesen/zima 1940/41: Mussolini je bio svjestan činjenice da Britanci imaju pomorsku prednost na Sredozemlju, pa je želio kopnenim putem odvojiti Britance od kontrole Sueza. Iz talijanske kolonije Libije krenuo je napad na britanski Egipat.

Cijela avantura Slika 17: Bitka kod El – Alameina, od 23. listopada do 3. studenog 1942., koja se završila je pokazala kao jedna od presudnih bitaka cijelog Drugog svjetskog rata. Bitku su Englezi katastrofalno za dobili ponajviše zbog brojčane nadmoći, koja je iznosila gotovo 2,5 naprema 1. Osim toga, Rommel, „Pustinjska lisica“, nije bio u tom trenutku na bojištu zbog bolesti, a Talijane, koji su zapovjednik koji ga je mijenjao usred bitke je umro od srčanog udara. Do trenutka zaustavljeni od kada se Rommel pojavio, situacija je za Nijemce već bila beznadna. britanske vojske na Nilu i protjerani nazad u Libiju, pa je nastala opasnost od gubitka Libije, a usput su izgubili Etiopiju, Eritreju i Somaliju.

II.faza-proljeće 1941/proljeće 1942: Hitler (naravno ljut k'o pas) morao je spašavati Talijane i Libiju. U Sjevernu Afriku poslao je afrički korpus (Afrikakorps) pod komandom sposobnog generala Erwina Rommela. Britanci se nisu niti snašli, a sjajno vođena njemačka vojska odbacila ih je nazad u Egipat. Čitava sjevernoafrička obala bila je u Rommelovim rukama, osim jednog džepa kod mjesta Tobruk.

Uporni pokušaji osvajanja Tobruka bila je Slika 18: Plan "Operacije Barbarossa", koja se odvijala u tri glavna pravca. vjerojatno jedina Nijemci su u napad krenuli sa dotad neviđenom silom od 153 divizije, s 19 oklopnih i 15 motoriziranih divizija, sa 600.000 vozila, 3580 tenkova, 7481 topova i greška koju je s ukupno 3,2 milijuna ljudi. Napad su još podupirale 3 zračne flote i rumunjska Rommel napravio, jer armija. S am Hitler je izjavio „ ... da će Svijet zaustaviti dah kada Operacija krene“. Tijekom trajanja napada na S S S R, dok su Š vabe još bile u njegovo bavljenje Barbarossa prednosti, razvila se i ideja o spajanju njemačkih snaga na Istoku preko Kavkaza i Tobrukom omogućilo Bliskog Istoka sa Rommelovim snagama u S jevernoj Africi. je konsolidiranje

10 Britanaca u Egiptu, pa je njemački prodor zaustavljen, iako je Rommel odlučio da neće popustiti dok ne prodre do Sueza.

Presudan čimbenik za pustinjsko ratovanje bila je opskrba benzinom, u čemu su Britanci bili u prednosti jer su držali važnu stratešku točku – otok Maltu. Osim što je bila centar opskrbe, Malta je bila na pogodnom mjestu za presretanje neprijateljskih konvoja koji dopremaju ratnu logistiku.

Britanci su zaključili da Maltu treba držati pod Slika 19: Očajnička potraga za vodom u izoliranom Lenjingradu, tijekom njemačke svaku cijenu. Kako opsade. Opsada Lenjingrada trajala je 900 dana, a tijekom tog vremena umrlo je ponajviše su i Nijemci od gladi i smrzavanja oko 650.000 ljudi, makar neke procjene idu i preko milijun ljudi. shvatili važnost Rijetka veza s vanjskim svijetom išla je preko zamrznutog jezera Lagoda, ali samo kada je led bio deblji od 200 mm, da podnese težinu natovarenih kamiona. Jedna od velikih ironija Malte, Hitler je ovog rata dogodila se i u Lenjingradu. Naime, oni koji su pokušavali voditi grad tijekom opsade bili su nakon rata uhapšeni od strane NKVD, po S taljinovoj naredbi. Njihov naredio krimen bio je u tome što nisu uspjevali dovoljno često kontaktirati Moskvu i tražiti savjete, "operaciju te da se njihova politika u kojoj glume male careve ne može tolerirati. Dakle, nakon 900 Heraklo", tj. dana opsade, završit' će u Staljinovom Gulagu. osvajanje Malte.

Operacija nije izvedena do kraja, makar je imala izgleda za uspjeh, jer je u međuvremenu Rommel uspio osvojiti Tobruk, gdje su pronađene ogromne zalihe goriva, municije i hrane, pa su njemački analitičari zaključili da će to biti dovoljno za prodor do Sueza.

Presudna bitka na području Sjeverne Afrike dogodila se u zimu 1942., kada je Rommelov prodor prema Aleksandriji i Kairu zaustavljen kod El – Alameina, a u tom su trenutku Švabe bili na samo 110 km od Aleksandrije (Mussolini je već dao otpremiti bijelog konja prema Africi, na kojem je namjeravao ujahati u Aleksandriju). Na čelu britanske armije (tzv. "pustinjski štakori") koja je zaustavila Rommela bio je general Montgomery, koji je postao jedna od najslavnijih figura II. svjetskog rata.

Napad na SSSR - Operacija Barbarossa

Njemačka kontrola na Balkanu (Rumunjska, Bugarska i Mađarska pristupile su Trojnom paktu) uznemirivala je Ruse, a pogotovo je ta uznemirenost potaknuta samouvjerenim Hitlerovim prijedlogom Rusima da svoje strateške interese prebace na područje Irana i Indije. Obje strane počele su se pripremati za sukob, s time što je Hitler znao što će se dogoditi, dok Staljin nije bio svjestan siline napada koji će uslijediti.

Operacija Barbarossa kako je glasio plan napada na SSSR, nije se u potpunosti odvijao onako kako je Hitler želio, jer je prije samog napada koji je uslijedio 22.VI 1941.g. morao srediti situaciju u Jugoslaviji i Grčkoj, što mu je oduzelo nekoliko dragocjenih tjedana, a to će se kasnije nastupom ruske zime pokazati presudnim. Nijemci su morali urediti situaciju na Balkanu jer su sa tog područja morali osloboditi sve svoje panzer divizije da bi ih mogli koristiti u Rusiji, a osim toga za izvršenje tako opsežne operacije kao što je napad na Rusiju nisu smjeli u zaleđu ostaviti nesređeno stanje.

11 Tri tisuće kilometara dugačak front razdijeljen je na tri glavna udarna smjera – prvi na Lenjingrad, drugi na Moskvu i treći na jug prema Ukrajini i dalje prema naftnim poljima Kavkaza i Bakua (u planu je bilo i spajanje sa Rommelovim jedinicama iz Sjev. Afrike).

Njemački Blitzkrieg pokazao je sve svoje prednosti, odmah u početku uništen je najveći dio ruskih zračnih snaga, a njemačke oklopne divizije velikom su brzinom prodirale u dubinu teritorija i opkoljavale brojne ruske snage. Nijemci su do zime osvojili velika prostranstva Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, a došli su i do predgrađa Moskve, opkoljen je i Lenjingrad (Lenjingrad je ostao poznat u povijesti zbog 30-mjesečnog njemačkog okruženja u kojem se našao, ali se nije dao slomiti), Slika 20: "General Zima" se okomio na pristalog ali tada je nastupio najbolji ruski saveznik Š vabu. U stvari tada se znalo reći da su glavni ljudi "general Zima", koji je djelotvorno ruske vojske general Blato, a kasnije su mu se pridružili generali Januar i Februar, pod strateškim zaustavio njemačku mehanizaciju i zapovjedništvom maršala Zime. spriječio dalji prodor i osvajanje važnih gradova. Ruska obrana, iako kaotična, uspjela je prebaciti najveći dio svojih industrijskih i vojnih postrojenja iza Urala i na taj način nastaviti proizvodnju vojnih materijala, koja će kasnije imati presudnu ulogu.

Velika Hitlerova greška bila je neprepoznavanje važnosti Moskve, koja, osim što je bila glavni grad i sjedište vlade, bila je i industrijski, željeznički, komunikacijski i komandni centar Rusije. Hitleru su se činila važnijim naftna polja na jugu i ukrajinska žitnica, pa je u trenucima kada je Grupa armija Centar nezadrživo prodirala prema Moskvi, usporavao njen prodor i s dijelom snaga Armije Centar pojačavao Grupu armija Jug koja napreduje prema Volgi i Staljingradu.

S druge strane, Staljin je shvaćao važnost Moskve i kakav bi bio psihološki efekt za Ruse kada bi Moskva pala u ruke Nijemcima. Zato je Staljin odlučio ostati u Moskvi i koordinirati njenu obranu. Staljin je u tim trenucima napravio i dobre političke poteze, odmaknuvši se od komunističke retorike, te je počeo igrati na kartu domoljublja i obrane majčice Rusije, a istovremeno je dopustio javno nastupanje Ruske pravoslavne crkve, čak i Slika 21: Bitka za Staljingrad, koja se pretvorila u ključni moment rata, te izbor novog patrijarha prema mnogim povijesnim analitičarima u potpunosti promijenila daljnji tijek (prvog nakon 1700. kada je rata. Na samom startu planiranja operacija na jugu Rusije, S taljingrad nije u nikakvim planovima, postojao je samo kao ime na karti. S vjedoci kažu Petar Veliki maknuo bio da je Hitler promatrajući vojnu mapu juga Rusije, zapazio S taljingrad, te mu patrijarha) što je ljudima i je taj grad postao opsesija. Predstavljao je sve ono negativno u istočnom vojsci davalo jači moralni komunističkom društvu. Naredio je da se grad napadne, osvoji i uništi. S taljin je bio dovoljno pametan da shvati da Hitler neće samo prošetati pored podstrek.

S taljingrada, pa je naredio očuvanje S taljingrada pod svaku cijenu. Zato je Nijemci će pokrenuti izdao poznatu Naredbu 227., poznatiju pod nazivom „Niti koraka nazad!“, koja veliku ofenzivu na Moskvu, je zabranjivala bilo kakvo odstupanje u obrani grada, a oni koji bi se usudili tzv. Operacija Tajfun od dezertirati ili se povlačiti bili su ubijani na licu mjesta. studenog 1941. – siječnja 1942. koja neće uspjeti ponajprije zahvaljujući ruskom zapovjedniku Žukovu i ruskim trupama s Istoka koji su stigli nakon sporazuma Rusa i Japanaca o nenapadanju. U zimskim uvjetima u kojima se bitka vodila njemačka mehanizacija

12 je bila sve beskorisnija, a Rusi su se oslanjali na konjicu koja je u takvim uvjetima bila puno pokretljivija.

Osim spomenute ruske zime jedan od prijelomnih trenutaka istočnog fronta (a neki kažu i čitavog II svjetskog rata) bio je njemački poraz u bitki za Staljingrad, tijekom zime 1942/1943.g., kada je Hitler zabranio zapovjedniku 6. armije Friedrichu von Paulusu strateško povlačenje i pregrupiranje, zbog čega je u ruskom okruženju ostalo oko 200.000 njemačkih vojnika. Čitav taj sukob za Staljingrad dogodio se ponajviše zbog Hitlerove opsesije da osvoji grad koji nosi Staljinovo ime, makar ga se moglo zaobići i izbjeći ta golema stradanja njemačke vojske. Ponovno je krvnik za Nijemce bio ruski general Žukov.

Posljednji pokušaj da Nijemci Slika 22: Vasilij Grigorijevič Zajcev (Василий Григ орьевич ponovno preuzmu kontrolu na ruskom Зайцев) bio je sovjetski snajperist koji je tijekom Drugog frontu zbio se u ljeto 1943.g., pokušajem svjetskog rata za vrijeme S taljingradske bitke, u razdoblju od 10. studenog do 17. prosinca 1942. godine ubio 225 ofenzive kod Kurska i Orela – tzv. neprijateljskih vojnika i oficira (uključujući i 11 operacija Zitadelle. Bila je to najveća neprijateljskih snajperista). S najperisti su bili važan dio tenkovska bitka u Drugom svjetskom Staljingradske bitke, jer u uvjetima borbe za svaki zidić, oni su donosili prednost. ratu, u kojoj su prevagu Rusima donijeli njihovi tenkovi T-34 i efikasno artiljerijsko oružje - kaćuše ("Staljinove orgulje"), tj. višecjevni bacači projektila koji su unosili paniku među njemačke vojnike. Nakon te bitke započinje stalno povlačenje Nijemaca sa Istoka, koje je završilo u Berlinu.

Prilikom prodora Crvene Armije prema Zapadu i potiskivanju Nijemaca, Poljaci su se nadali pomoći Rusa u oslobađanju Varšave, pa će u Varšavi tijekom ljeta 1944. početi ustanak protiv Nijemaca, naravno s nadom da će Rusi izvršiti što je moguće veći pritisak na njemački obruč oko Varšave.

Ali Staljinu nije odgovaralo da domaći Poljaci dobiju bilo kakve zasluge za oslobađanje Varšave, jer bi to značilo potpuno drugačije odnose nakon rata, pa je naredio zaustavljanje ruske vojske nadomak Varšave, što će Slika 23: Masakr u Katinskoj šumi. Nijemci su 1943. u Katinskoj šumi Nijemcima omogućiti krvavo otkrili masovnu grobnicu s 4.500 tijela poljskih oficira. Njemačka gušenje ustanka u Varšavi, kada propaganda pokušala je iskoristiti tu činjenicu za narušavanje odnosa je stradalo oko 150.000 između S aveznika, pa su obavijestili Engleze i Amerikance o otkriću, ali i ustanika, a Varšava je u Poljake u Britaniji. Na Zapadu su to tada shvatili kao njemačku provokaciju, a sam S taljin je optuživao Nijemce da svoje zločine žele potpunosti razorena. Churchill i pripisati njima. S ve do pada komunizma 1989/90. taj je zločin pripisivan Roosevelt su nagovarali Staljina Nijemcima, a tada su pronađeni dokumenti koji otkrivaju da je zločin da pomogne nesretnim počinjen od strane sovjetske tajne službe NKVD po naređenju S taljina i Poljacima, ali on je to odbio, pa Berije. Tada je ukupno nestalo 25.000 ljudi iz poljske vojske. su Saveznici čak razmišljali o

13 prekidu dostave materijalne pomoći Staljinu, ali shvatili su da bi to više pomoglo Hitleru, što im tada ipak nije bilo u interesu. Ova dva događaja u kojima su stradali Poljaci dovoljno govori o razlozima mržnje Poljaka prema Rusima nakon rata.

Važnost Istočnog fronta je i u činjenici da je Hitler morao tamo držati veliki broj divizija na što nije računao kada je kretao u napad na SSSR, a takva situacija je pak olakšavala akcije koje su poduzimali Saveznici na ostalim frontovima.

ULAZAK SAD U RAT Nakon I. sv. rata u SAD je prevladala politika izolacionizma koja je konkretizirana zakonskim aktima, tzv. Neutrality Act iz 1935. i 1937.g. kojima je između ostalog bila zabranjena i prodaja oružja zaraćenim stranama. Novi zakon o neutralnosti iz 1939.g. dopustio je Slika 24: Propagandni plakat antifašističke koalicije koji tzv. cash-and-carry sustav, tj. države mogu kupovati ratni materijal simbolizira zajedništvo u otporu Trojnom paktu. Oduševljenje u Europi je izazvala odluka o američkom priključivanju ratnim od američkih dobavljača, ako plate u naporima, prvo materijalno, a zatim i vojno. cashu i odvezu robu na svojim brodovima. Takav sustav imao je za cilj pomoći zemljama saveznicama, a da se SAD pri tome ne zapletu u sukob.

Najveći protivnik politike izolacionizma u SAD bio je predsjednik Franklin D. Roosevelt koji je uporno nagovarao Kongres da se počne sa otvorenim pomaganjem V.Britanije, a poznat je njegov slikoviti istup pred Kongresom, riječima: "Zamislimo da kod susjeda izbije požar, a ja imam gumenu cijev u vrtu …". Rooseveltovo nagovaranje Kongresa urodilo je plodom u ožujku 1941.g. kada je Kongres odobrio tzv. Zakon o zajmu i najmu, kojim se počinju odobravati krediti prije svih V.Britaniji, a zatim i SSSR-u za kupovinu neophodnih materijala (ukupno su SAD tijekom rata izdale oko 50 mlrd. $ kredita Slika 25: S usret Churchilla i Roosevelta. Diplomatski vrlo važan trenutak za budući uspjeh protiv nacističke Njemačke. Churchil je uspio u svojim europskim zemljama). naporima da Roosevelta uvuče u svoj način razmišljanja.

Američki izolacionizam postojao je još samo na papiru, jer su otvoreno stali na jednu stranu. Američki razarači pratili su britanske brodove po Atlantiku; britanski piloti uvježbavali su se u SAD; na Pacifiku su počele sankcije prema Japanu…itd.

U kolovozu 1941.g. osobno su se našli Roosevelt i Churchill na kamufliranom bojnom brodu Prince of Wales, u zaljevu Argentia kod Newfoundlanda. Izjava koju su obojica potpisala poznata je pod nazivom "Atlantska povelja", koja je obuhvaćala nekoliko temeljnih načela o uređenju svijeta nakon rata. Atlantska povelja uključena je nešto kasnije i u

14 deklaraciju o Ujedinjenim narodima. Atlantska povelja označava i početak stvaranja antifašističke koalicije – ratnog saveza protiv Trojnog pakta.

Konkretan ulazak SAD u rat bio je plod agresivne strategije Japana prema prostoru Pacifika i Jugoistočnoj Aziji, u teoriji je ta strategija podupirala antikolonijalna nastojanja azijskih nacionalista, ali u stvari bi samo zapadnjački kolonijalizam bio zamijenjen japanskim. Da bi se takva strategija mogla ostvariti trebalo je osakatiti pacifičku mornaricu SAD i osigurati neosvojiv položaj prije nego bi SAD bile spremne uzvratiti udarac.

Ostvarenje spomenute strategije počelo je 7. prosinca 1941.g. japanskim napadom na pomorsku bazu SAD-Pearl Harbor na Hawaima. Tim napadom rat je postao svjetskim ratom, jer su SAD odmah objavile rat Japanu, što čine i Britanci, a sa druge Slika 26: Naslovnica novina nakon japanskog napada na Pearl Harbour, 7. strane Njemačka i Italija prosinca 1941. Prije ovog napada u Americi je vladala jaka izolacionistička politika. Mnogi viđeniji ljudi čak su se otvoreno svrstavali na nacističku stranu, objavljuju rat SAD. kao što su Henry Ford ili Charles Lindberg. Ovaj napad u potpunosti je Japanci su do ljeta promijenio poglede Amerikanaca, pa su mnogi skloni tvrdnji da je vlast u S AD 1942.g., kada su bili na znala da se sprema napad na Pearl Harbour, ali da namjerno nisu htjeli na snage, gotovo vrijeme reagirati da šok bude jači. Predjednik Roosevelt obratio se Kongresu i vrhuncu naciji u pamtljivom govoru, koji je ostao poznat po rečenici „ ... a day that will ostvarili sve svoje planove u live in infamy“ pogledu kontrole Pacifika i Jugoistočne Azije. Veliki razlog takvom razvoju situacije pridonio je dogovor Roosevelta i Churchilla da će dati prednost borbama protiv Njemačke i oslobađanju Europe, što zbog njene industrijske važnosti, što zbog straha da SSSR neće još dugo izdržati bez snažnije pomoći.

SAD su odgodile svoju osvetu za Pearl Harbor i za izgubljene Filipine.

Prvi relativni uspjeh Amerikanaca na pacifičkom bojištu, i kada su Japanci po prvi puta zaustavljeni u svom napredovanju, bila je bitka u Koraljnom moru u svibnju 1942.g. kada su nosači aviona doživjeli svoje prvo veliko iskušenje i postali su strateška novost u pomorskom ratovanju. Prekretnicu na pacifičkom bojištu donijela je velika pomorsko-zračna bitka kod Midwaya u lipnju 1942.g., koju su Amerikanci uspjeli dobiti zahvaljujući otkrivanju japanskih šifriranih poruka, pa su unaprijed znali što Japanci smjeraju. Bitka kod Midwaya postala je jedna od odlučujućih bitaka u II. sv. ratu, rame uz rame s El –Alameinom, Staljingradom, Dunkerquom…, ili kako je netko napisao: "Kod Midwaya je "izlazeće sunce" počelo zalaziti".

POD SVASTIKOM Nacistički "Novi poredak"

Hitler je predvidio da će Treći Reich potrajati tisuću godina, ali ispalo je da je bio kratak za samo 988 godina. Što bi Treći Reich značio za Europu? Prema Hitlerovim razmišljanjima trebalo je Slika 27: Zgrada u blizini jezera Wansee, u kojoj je održana nacistička ispuniti dva osnovna uvjeta. konferencija (Wansee konferencija, 1942.) na kojoj je donešena odluka o Prvo, osigurati da Njemačka "Konačnom rješenju" (die Endlösung der Judenfrage), tj. provođenje politike za bude osigurana ratnim istrebljenje svih Židova u Europi.

15 materijalima i da održi životni standard bez velikog žrtvovanja samog njemačkog naroda. Drugo, Hitler je želio ostvariti svoju rasnu teoriju pa je "Novi poredak" trebao omogućiti ekonomsku eksploataciju i rasni imperijalizam na području koji su kontrolirali nacisti. Koristio je osvojene narode prema njihovom položaju u rasnoj hijerarhiji. Oni koji su bili najbliži nacističkoj koncepciji arijevske rase, kao Skandinavci, Anglosaksonci i Holanđani, bili su kvalitetnije tretirani i mogli su postati partneri Nijemcima. Latine, kao što su Francuzi, Hitler je smatrao inferiornima, ali moglo ih se tolerirati i s vremenom pretvoriti u podržavatelje "Novog poretka." Slaveni su postavljeni na dno Hitlerove hijerarhije i trebalo ih je tretirati kao robovsku radnu snagu.

Slika 28: Na slici je Adolf Eichmann, jedan od glavnih operativaca konačnog Duboko na rješenja, a konačno su ga uhvatili 1960.g. izraelski agenti u Argentini, a par godina dnu (pa i ispod njega) kasnije je obješen. Jedna od osoba koja je izazivala strah među Židovima dugo rata bio je Joseph Mengele, poznatiji kao Anđeo smrti, koji je bio poznat po bili su Židovi i oni su nakon svojim monstruoznim eksperimentima na ljudima, pogotovo u pokušajima podnijeli najveće dobivanja plavokosog i plavookog arijevca. Umro je u Brazilu 1979.g., a tek je užase Hitlerove rasne 1992.g. DNK analizom potvrđena njegova smrt. sheme. Na kratko, početkom rata, nacisti su imali ideju iseljavanja Židova iz Europe, a jedna od mogućih destinacija bio je otok Madagascar, kod istočne afričke obale, ali takve ideje nestale su oko 1941.g., kada je Hitler pokrenuo ideju uništenja Židova u Europi.

Holokaust Brzo napredovanje Nijemaca u prvim godinama rata dovelo je milijune Židova pod nacističku upravu. Administracija osvojenih područja postala je posao za SS i Gestapo, a oni će se posebno žestoko okomiti na Židove. U Poljskoj je bila najveća koncentracija Židova, a gotovo svi će završiti u getima ili koncentracionim logorima. S ruskim Židovima će nacisti trenirati surovu efikasnost, jer im je zbog udaljenosti predstavljalo problem prevoziti sve Židove u razne logore, pa će ih ubijati na licu mjesta, najčešće rafalima ispred iskopanih masovnih grobnica.

U srpnju 1941., šef glavnog ureda za sigurnost Reicha, Reinhard Heydrich, dobio je nalog za provođenje "konačnog rješenja" nad Židovima, a to je značilo njihovo potpuno istrjebljenje.

Glavni operativac za provođenje "konačnog rješenja" bio je Heinrich Himmler.

Dotadašnji način ubijanja Židova masovnim strijeljanjima činio im se presporim, pa su se uskoro počeli koristiti pokretnim plinskim komorama, tj. zatvorenim kamionima, a ubojstva na velikoj skali počinju s puštanjem u pogon Slika 29:

Sonderkommando. Jedan dio židovskih logoraša u nacističkim logorima smrti imao je zadatak baviti se leševima ubijenih, odnosno njihovim spaljivanjem ili zakopavanjem. Iako su živjeli samo na „posuđenom“ vremenu, jer su ih S S -ovci naposlijetku također slali u plinske komore da ne bi ostajali svjedoci, nakon rata mnogi od njih proglašeni su suradnicima nacista i optuženi na smrt.

16 velikih plinskih komora (u kojima je puštan tzv. ciklon B plin) u zloglasnim koncentracionim logorima, kojih je najviše bilo u Poljskoj – Auschwitz, Belzec, Chelmno, Majdanek, Sobibor, Treblinka… Nacisti su prikupljali Židove širom Europe i onda ih u zatvorenim vagonima deportirali u neki od logora smrti. Mnogi su već putem umirali zbog neljudskih uvjeta koji su vladali u stočnim vagonima. Po dolasku u logore žrtve su bile raspoređene na one koji se mogu još iskoristiti kao radna snaga, i na one nemoćnije (žene, djeca, starci), koji su odmah bili poslani na "tuširanje", što je bio nacistički eufemizam za plinsku komoru.

Hitler je naredio da vlakovi koji prevoze Židove u logore imaju prednost nad svim ostalim, a nije pomagalo niti protestiranje njegovih generala da su im vlakovi potrebniji za dopremu ratnog materijala i ljudstva na frontove. Mnogi iz vojnog vrha Trećeg Reicha su se pitali ne bi li bilo bolje prvo dobiti rat pa se onda pozabaviti "konačnim rješenjem" , ali Hitler nije želio niti čuti za takve ideje. Izvan nacističkih krugova, nekakva šaputanja o Holokaustu su procurila još 1942.g., ali mnogima u savezničkim Slika 30: Fotografija učinjena neposredno nakon rata. Američki dužnosnici redovima su se takve natjerali su Nijemce-civile koji su živjeli pored ovog logora (Landsberg) da se priče učinile previše uvjere u strahote koje su činili nacisti. Nacisti su bili vrlo efikasni u prikrivanju okrutnima da bi bile stvarnih razmjera zločina, koji su zvučali previše fantastično da bi bili stvarni.

Tako se događalo da ljudi iz najbliže okolice ne znaju pravo stanje stvari. stvarne, pa se pretpostavilo da je to bila ratna propaganda. Prava istina doznala se tek na kraju rata kada su savezničke jedinice oslobodile prostore gdje su bili zloglasni logori smrti, a na prizore koje su vidjeli naježili su se i okorjeli ratni veterani, koji su iza sebe imali neke od surovijih sukoba tijekom rata.

Kampovi su u upotrebi bili svega nekoliko godina, ali užas koji su uspjeli proizvesti u tako kratkom vremenu predstavlja najstrašniju epizodu u priči o ljudskoj nečovječnosti kroz povijest. U pokušaju ostvarenja "konačnog rješenja" stradalo je oko šest milijuna Židova, a tome se moraju pribrojiti i ostale skupine koje su tragično završavale u logorima smrti, kao što su komunisti, cigani, Jehovini svjedoci, sovjetski zarobljenici, Slaveni, homoseksualci…

ZAVRŠNA FAZA RATA Kraj borbi u Sjevernoj Africi U jesen 1942.g. započela je III faza sukoba u Sjevernoj Africi, koja počinje povlačenjem Rommelovih snaga prema Tunisu nakon poraza kod El-Alameina. U studenom 1942.g. započinje operacija "Torch", tj. savezničko iskrcavanje u Maroku i Alžiru (kako je iskrcavanje izvršeno na francuskom kolonijalnom posjedu, Hitler je naredio potpunu okupaciju Vichyjske Francuske), pod komandom američkog generala Dwighta Eisenhowera, a na taj su način savezničke snage stisnule "u kliješta" Rommelov Afrički korpus. Nakon višemjesečnih borbi na području Tunisa, u svibnju 1943.g. kapitulirale su snage sila Osovine u Sjevernoj Africi.

Kapitulacija Italije Ubrzo nakon uspješnog iskrcavanja u Sjevernoj Africi, u siječnju 1943.g. u Casablanci su se susreli Roosevelt i Churchill (oko kojih se počeo motati i gen. de Gaull, te zahtijevati da se i Francuskoj prizna važna uloga u budućim događanjima), gdje su se

17 dogovorili oko invazije na Siciliju, a usput su poručili da zahtijevaju bezuvjetnu predaju Njemačke i Italije. Takva odluka bila je strateška pogreška, jer su nacisti shvatili da nemaju mogućnost dogovora nego se moraju tući do kraja.

Iskrcavanje na Siciliju započelo je u srpnju 1943.g., a ubrzo je Fašističko Veliko vijeće srušilo i uhitilo Mussolinija, a predsjednik vlade postaje maršal Pietro Badoglio koji je 8.IX 1943.g. potpisao bezuvjetnu kapitulaciju Italije. Napredovanje saveznika nije bilo tako brzo kako su očekivali.

Vođene su žestoke borbe, a jedna od gorih bila je bitka za benediktinski samostan Monte Cassino, nakon koje je u lipnju 1944.g. oslobođen prvi europski glavni grad – Rim. Nijemci su još uspješno branili sjever Italije, gdje je stvorena marionetska Talijanska Socijalna Republika na čelu s Mussolinijem, kojeg su njemački padobranci izvukli iz zatvora.

Teheranska konferencija Amerikanci se u ovo vrijeme rata nisu pretjerano Slika 31: Velika trojka na sastanku u Teheranu, 1943.g. kada su još uvijek prevladavale vojničke teme, a manje se ulazilo u političke zavrzlame, makar će S taljin i zaokupljali političkim igrama, Churchill vrlo brzo početi osiguravati okolnosti u poslijeratnoj Europi. najvažnije im je bilo pobijediti Hitlera, dok su se političkim preokupacijama više bavili Britanci i Rusi, posebno se to odnosilo na poslijeratni utjecaj na Balkanu. Zato je Churchill zahtijevao da se glavni saveznički udar na Kontinent izvrši preko Jadranskog mora, jer bi time oslobađanje Balkana bilo pod kontrolom Zapada čime bi se odstranio mogući ruski utjecaj na tom području kada Rusi istjeraju Nijemce iz SSSR-a.

Da bi se dogovorili o daljnjim akcijama, tzv. Velika Trojka (Staljin, Roosevelt, Churchill) našla se u Teheranu, zima 1943.g.  dogovoreno je otvaranje zapadnog fronta iskrcavanjem u Francuskoj (Churchill je predlagao da mjesto iskrcavanja budu Dardaneli, kada već ne može Jadran, ali zbog protivljenja Rusa nije Slika 32: S cena s iskrcavanja u Normandiji koju su Rusi čekali prošlo)  Staljin je obećao da će kao ozebli sunca. objaviti rat Japanu odmah nakon kapitulacije Njemačke, a obećao je i priznanje poljskih granica iz 1919.g.

18 

Odlučeno je da se pruži pomoć Titovim partizanima u Jugoslaviji

Iskrcavanje u Normandiji Završni čin rata u Europi bila je saveznička invazija na Francusku pokrajinu Normandiju, koja je započela 6. lipnja 1944.g. pod kodnim nazivom operacija Overlord i pod zapovjedništvom američkog generala Eisenhowera.

Znak za početak operacije bili su stihovi pjesme Jesenja sonata, francuskog pjesnika Paula Verlaina.

Usprkos tajnosti operacije teško je bilo sakriti dopremanje ogromnih količina ratnog materijala i opreme na jugozapadu Engleske, pa su Nijemci bili svjesni da će do iskrcavanja doći, ali Slika 33: Operacija Overlord je je bio tajni naziv za cijeli projekt invazije na okupiranu Europu od strane S aveznika. Cilj te operacije bio je osigurati miran pristup nisu znali točnu plažama na francuskoj obali kako bi se mogla davati logistička podrška daljnjim poziciju (sa ofenzivama protiv Nijemaca. Dan-D je naziv za prvi dan provođenja Operacije savezničke strane Overlord. Prvobitni datum za izvršenje akcije Dan-D bio je 14. svibnja 1944, ali je odgođen za 5. lipnja 1944. Zbog lošeg vremena, akcija će se odgoditi za još 24 sata, i namjerno su im početi ujutro 6. lipnja 1944. Interesantno je da je u to vrijeme zapovjednik njemačkih plasirali neke krive snaga na Atlantskom bedemu, general Rommel bio u Njemačkoj na proslavi informacije). Zato su rođendana svoje žene, jer su mu meteorolozi napomenuli da se loše vrijeme nastavlja, te da sigurno do nikakve invazije neće doći. Tako je Romme l propustio po drugi put Nijemci bili prisiljeni ključne momente neke velike bitke. osigurati obranu svakog pogodnog dijela obale, što je razvuklo njihove snage. Zapovjednik obrane Atlantskog bedema, general Rommel u presudnom je trenutku, jer je bio uvjeren da zbog loše vremenske prognoze do iskrcavanja neće doći u slijedećih nekoliko dana, otišao u Njemačku na proslavu rođendana svoje žene, što je njemačku obranu ostavilo bez pravog vodstva u najvažnijem trenutku cijele operacije.

Kada su probijene njemačke obrambene linije u Normandiji, krenulo je novo savezničko iskrcavanje na jugozapadu Francuske (tzv. operacija Nakovanj). Kada su se ta dva vala spojila krenuo je brz prodor prema Parizu koji je oslobođen u kolovozu 1944.g. Nakon oslobađanja Pariza, savezničke trupe su u svega nekoliko tjedana stigle do njemačke Slika 34: General de Gaulle u oslobođenom Parizu, a među granice.

Francuzima će ostati faca još dugi niz godina. S aveznički Hitlerov očajnički pokušaj političari ga nisu previše obožavali, a isto taka i kolege generali, jer je samoinicijativno odlučio upasti u Pariz, bez uzvrata oslanjao se prije svega na obzira što je postojala opasnost da ga Nijemci pri povlačenju razaranje Londona novim moćnim razruše. oružjem – bespilotnim letjelicama V-

19 1, koje su bile dosta neprecizne i nešto kasnije s puno moćnijim raketama V-2, koje su bile brže od zvuka i gotovo nemoguće za presretanje, problem je ipak bio taj što je tih raketa bilo premalo i što su upotrijebljene prekasno da bi bile efikasne.

Puno opasniji bio je pokušaj posljednje ofenzive Nijemaca u Ardenima, tzv. operacija Greif, (kada je voda došla do grla jer je zauzet prvi njemački grad – slavni Aachen, prijestolnica Karla Velikog) kojom se pokušalo presjeći savezničke opskrbne linije i osigurati eventualno pregovaranje o miru. Ofenziva je završila neuspješno s velikim gubicima na obje strane, a u borbama se posebno istaknuo američki general Patton.

Konferencija na Jalti Posljednja ratna konferencija Velike trojke održana je u veljači 1945.g. na oslobođenom Krimu, i tu su se pokazala prva otvorena neslaganja Britanaca i Amerikanaca s jedne i Rusa s druge strane.  Konkretizirano je osnivanje Ujedinjenih naroda, a osnivačka skupština UN održana je nešto kasnije, 25.IV 1945. u San Slika 35: Ispaljivanje raketa V-2 na pokusnom terenu u Peenemundeu Franciscu Glavni cilj raketa V-2 bila je Engleska, ali je njihov vojni efekt bio  SSSR je pristao ući 1944.g. neznatan. Posljednja V-2 raketa ispaljena je na Englesku 27. III 1945.g. V-2 u rat protiv Japana raketa bila je jedan proizvod iz serije tzv. oružja osvete ( Vergeltungswaffen), najkasnije 90 dana kojoj su još pripadali bespilotna letjelica-raketa V-1, tzv. zvrndava bomba, je proizvodila buku tijekom leta, i V-3 oružje, koje nikada nije nakon kapitulacije jer upotrijebljeno za napad na London, a svrha mu je bila potpuno razaranje Njemačke.

Kao Londona. kompenzaciju dobio bi teritorije izgubljene u rusko-japanskom ratu 1904/5, te su mu je garantirana sfera utjecaja u Mandžuriji. Taj dogovor ojačao je rusku poziciju u Aziji.  Dogovorena je podjela Njemačke na okupacione zone, s time da se i Francuskoj dodijeli jedna okupaciona zona.  Najteže pitanje bilo je dogovaranje oko uspostava novih vlada u oslobođenim zemljama, a to je pitanje pokazalo prve znakove budućeg hladnog rata, jer se vrlo otvoreno pokazalo nepovjerenje između SSSR-a i Zapadnih sila.

Posebno je vruće bilo pitanje Istočne Europe, gdje su Rusi odbijali sudjelovanje Zapada u uspostavi novih vlada i nisu dozvoljavali prisutnost promatrača sa Zapada. Par mjeseci ranije Churchill je posjetio Moskvu i pokušao predložiti Staljinu podjelu utjecaja na Balkanu i Istočnoj Europi. Prema tom prijedlogu Rusi bi dobili dominaciju u Rumunjskoj i veći utjecaj u Bugarskoj, dok bi Slika 36: S avezničko bombardiranje Dresdena u veljači 1945. Jedan od Britanci dobili kontroverznijih događaja u 2. sv. ratu, koji nije imao nikakvog vojno opravdanog slobodne ruke u razloga jer S aveznici su munjevito prodirali i sa Zapada i sa Istoka i svi su bili svjesni da bi rat uskoro trebao biti završen. Jedino konkretno opravdanje Grčkoj, a utjecaj u bombardiranja bilo je pokazivanje snage Rusima i što sve mogu britanski i američki Mađarskoj i bombarderi, jer sada je već svima jasno da će okolnosti nakon rata biti drugačije nego tijekom rata.

20 Jugoslaviji bio bi pola : pola.

Kraj rata u Europi Kako su Saveznici prodirali u Njemačku postajalo je jasno da će posljednja bitka biti za Berlin. Eisenhower je zaustavio svoje snage na rijeci Elbi i odustao od utrke prema Berlinu i prepustio osvajanje Berlina Rusima. Hitler je kao i obično naredio obranu Berlina do smrti, što je osiguralo razaranje prijestolnice. Sam Hitler, shvativši da je došao kraj imenovao je admirala Dönitza svojim nasljednikom, a on je (skupa sa Evom Braun i svojim psom) izabrao samoubojstvo, 30. travnja 1945.g. Mussolini je također smaknut od strane talijanskih partizana pri pokušaju bijega u Švicarsku (skupa s mladom ljubavnicom Clarom Petacci).

Padom Berlina prestao je svaki otpor Nijemaca, a kapitulaciju je potpisao gen. Alfred Jodl u Reimsu 7. svibnja 1945. kod Amerikanaca, a sutradan je to isto učinio gen.

Wilhelm Keitel pred Rusima u Berlinu. Rat u Europi je završen.

Kraj ratu u Aziji

Slika 37: Rat je mogao završiti i ranije da je Amerikanci su se dosta sporo pokušaj atentata na Hitlera uspio. S kupina njemačkih bila je uvjerena da bi se eliminacijom Hitlera, približavali Japanu, jer trebalo je osloboditi oficira sa S aveznicima moglo dogovoriti nešto povoljnije osim stotine otoka po Pacifiku i tisuće kilometara bezuvjetne kapitulacije. Pokušaj atentata zbio se 20. džungle, a sve su to Japanci vrlo snažno srpnja 1944. u Hitlerovoj "Vučjoj jazbini" (njegov bunker), gdje je Klauss von Stauffenberg (na slici), branili. časnik i ratni veteran, smjestio aktovku s bombom Najžešće bitke vodile su se oko otoka ispod konferencijskog stola. Eksplozija je raznijela Leyte (kod Filipina), za otok Iwo Jimu koji prostoriju, ubivši četvoricu i ranivši dvadeset ljudi, ali je prošao relativno dobro. Reakcija je bila je strateški važan jer ima aerodrome koji Hitler efikasna, Gestapo je priveo 15.000 osumnjičenih, a na mogu prihvatiti američke bombardere B-29, i smrt ih je osuđeno 5.000. Vođe, uključujući za otok Okinawu koji je vrlo blizu Japana. S tauffenberga, odmah su strijeljani, dok su ostali pred "Narodnim sudom" i obješeni klavirskim Amerikance su u tim bitkama posebno suđeni žicama. Njihova spora smrt je snimana i prikazivana izluđivali kamikaze (božanski vjetar), piloti- kao pouka drugima koji bi mogli imati slične ideje. samoubojice koji su se zabijali u američke General Rommel je bio jedan od osumnjičenih, kojem je dopušten častan uzmak, naime on je popio otrov, a brodove i nosače aviona. novine su objavile da je poginuo u prometnoj nesreći.

Približavanjem američkih snaga Japanu pod komandom generala Douglasa MacArthura, započelo je strahovito intenzivno bombardiranje Japana. Oko 200.000 ljudi poginulo je u Tokiju u samo tjedan dana bombardiranja, ali Japanci su i dalje odbijali predaju.

Novi predsjednik SAD Harry Truman (Roosevelt je umro u travnju), 6. kolovoza 1945.g. odobrio je upotrebu novog oružja – atomske bombe. Atomska bomba razvijena je nakon nekoliko godina tajnog istraživanja pod šifrom projekt Manhattan.

21 Prva atomska bomba bačena je 6. kolovoza 1945.g. na Hirošimu.

Samo jedan udar izbrisao je pola grada s lica zemlje i pobio oko 80.000 ljudi. Bombu je bacio bombarder Enola Gay, a bomba je nazvana Little boy. Nakon toga SSSR je objavio rat Japanu, a Amerikanci su 9. kolovoza 1945.g. bacili još moćniju atomsku bombu (Fat man) na Nagasaki. Suočeni sa totalnim uništenjem Japanci su potpisali Slika 38:

S kupina mladih japanskih pilota-kamikaza, koji dobrovoljno kreću u samoubilačku akciju, uvjereni da tako odlaze u časnu smrt za svog cara, domovinu i bušido kodeks. Prije samog odlaska u akciju, mladi piloti prolaze istu ceremoniju. Popiju sake i pojedu zdjelicu riže. Zatim dobiju ordenje i posvećene katane, a glavu omotaju maramom s izlazećim suncem. Uputstva za akciju su jednostavna, jedino im se strogo zabranjuje zatvarati oči, jer tako mogu promašiti cilj. U ključnom momentu, neposredno prije udara moraju iz sveg glasa viknuti Hissatsu! (Napad!)

bezuvjetnu predaju 2. rujna 1945.g. na brodu Missouri. Tim činom završio je

Drugi svjetski rat. Svi su postali svjesni da bi idući ovakav rat značio kraj civilizacije

Slika 39: S cena neposredno prije potpisivanja japanske kapitulacije na američkom bojnom brodu Missouri.