ssssssssssssssssss

GIGA

Amanda Quick Kasno je za vjenÄ?anje

Naslov izvornika LATE FOR THE WEDDING

GIGA

Za Franka, uz svu moju ljubav

2

GIGA

ZAHVALE Sitni detalji su ono što pridonosi atmosferi i izravnosti priče, baš kao i u stvarnom životu. Za važne pojedinosti koje uključuju krunu, izvjesnu svjetiljku i Kleopatrinu periku, dugujem zahvalnost Donaldu Baileyju, koji je nekada radio u Odsjeku za grčke i rimske starine u Britanskom muzeju. Također mu želim zahvaliti na strpljivim uputama o umjetnosti spravljanja dobrog džina i tonika. Bilo kakve pogreške u tekstu ili džinu i toniku isključivo su moje.

3

GIGA

1 Prvi nagovještaj da su njegovi pažljivo skovani planovi za noć osuđeni na propast pojavio se kad je otvorio vrata svoje spavaonice i zatekao Kleopatru kako stoji u hodniku.

- Dovraga - reče on vrlo tiho. - Očekivao sam Minervu.

Dugo očekivana maštarija o strastvenoj noći koju će provesti u svojoj udobnoj postelji s ljubavnicom i povremenom poslovnom suradnicom, Lavinijom Lake, rasplinula mu se u nejasnoj omaglici.

Njegova mu se prošlost vratila kako bi ga mučila u najnezgodnijem trenutku.

- Zdravo, Tobiase. - Žena u hodniku spustila je zelenu i pozlaćenu masku pričvršćenu za mali zlatni držač u njezinoj ruci. Kruna s kobrom koja je krasila njezinu dugačku, crnu vlasulju s pažljivo dotjeranim pletenicama blistala je na svjetlosti zidnog svijećnjaka. Ironična zabavljenost obasjala joj je tamne oči. -Prošlo je mnogo vremena, zar ne? Smijem li ući?

Zapravo su prošle tri godine otkada je posljednji put vidio Aspasiju Gray, no ona se gotovo i nije promijenila. Još uvijek je bila zapanjujuće krasna žena klasičnog profila koji je dobro pristajao uz njezin pre-rušeni lik kraljice Egipta. Znao je da joj je prava kosa tamne, sjajne smeđe boje. Njezina visoka figura elegantnih proporcija lijepo se isticala u blijedo zelenoj haljini obrubljenoj zlatnim vezom.

Zadnja stvar koju je večeras želio bila je produbljivanje starih poznanstava, pomislio je Tobias March. No prizor na Aspasiju Gray svakako mu je pokvario raspoloženje. Sjećanja iz onog vrlo mračnog vremena prije tri godine preplavila su ga snagom olujnih valova.

S naporom se sabrao i hitro promotrio zamračeni hodnik iza Aspasije. Laviniji nije bilo ni traga. Možda će se, ako postupi žurno, uspjeti riješiti svoje neželjene posjetiteljice prije nego što mu posve upropasti večer.

- Valjda je bolje da uđeš. - Neodlučno je zakoračio unatrag.

- Nisi se promijenio, gospodine - promrmlja ona. - Vidim da si i dalje prijazan kao i obično.

Ušla je u sobu obasjanu svjetlošću s ognjišta uz meko šuštanje svilenih skuta, unijevši tračak egzotičnog parfema. Zatvorio je vrata i okrenuo se prema njoj.

Ranije te večeri nije opazio niti jednu Kleopatru na kostimiranom balu, ali to nije predstavljalo nikakvo iznenađenje. Beaumont Castle bio je ogromna grdosija od kuće koja se širila na sve strane, a noćas je bio prenatrpan ljudima. Njega je zanimala samo jedna određena gošća.

Poziv na kućnu zabavu stigao je pod pokroviteljstvom lorda Valea. Tobiasovo prvo, automatsko nagnuće bilo je da odbije ponudu. Slabo su ga zanimale takve stvari. Kućne zabave činile su mu se u najboljem slučaju zamornima, premda je s njima imao ograničeno iskustvo.

Ali Vale ga je tada podsjetio na jedinu čar valjano organizirane zabave u ladanjskoj kući.

Da, ima dugotrajnih, dosadnih doručaka i frivolnih konverzacija i budalastih igara, ali uzmi u obzir ovu silno bitnu, iznimno važnu poentu: i tebi i gospođi Lake bit će osigurana vlastita spavaonica. Nadalje, nitko neće voditi ni najmanjeg računa o tome kojim ćeš se od tih spavaonica noću koristiti. Doista, istinski je cilj dobro organizirane kućne zabave da omogući dovoljno prilika takve vrste.

Podsjetnik na istinsku prirodu velike kućne zabave pogodio je Tobiasa snagom groma. Kada mu je Vale, koji nije imao namjeru prisustvovati Beaumontovoj zabavi, susretljivo ponudio na korištenje jednu od svojih osobnih kočija za putovanje, Tobias je osjetio nadahnuće.

Iznenadio se, a i silno mu je laknulo kad je Lavinia pristala na plan a da se gotovo nimalo nije uzrujavala oko sirnica. Slutio je kako je njezino oduševljenje znatnim dijelom proizlazilo odatle što je kućnu zabavu doživljavala kao izvrsnu priliku da upeca nove poslove. No odbijao je dopustiti da zbog te činjenice klone duhom. Prvi put otkad su se upoznali, uživat će u luksuzu što će moći provesti veći dio ne jedne, nego čitave dvije noći u ugodnoj toplini i privatnosti prave postelje.

4

GIGA

Izgledi su bili sjajni. Barem jednom neće biti potrebe da se šuljaju po udaljenim dijelovima parka ili da se zadovolje stolom u Lavinijinoj maloj radnoj sobi. Tri veličanstvena dana neće se morati oslanjati na blagonaklonu milosrdnost Lavinijine domaćice koju je ponekad mogao nagovoriti da za vrijeme njegova posjeta ode u trgovinu po ribiz.

Nesumnjivo je uživao u odveć kratkim susretima nasamo s Lavinijom u gradu, ali te prilike koliko god bile poticajne - počesto su bile zbrzane, a povremeno su znale i uzrujati čovjeka.

Vrijeme je imalo gadnu naviku isporučiti kišu onih poslijepodneva kada bi odabrao park za mjesto sastanka, a nikad se nije znalo niti u koji bi se nezgodan čas Lavinijina nećakinja, Emeline, mogla vratiti kući.

Ovdje je također trebalo uzeti u obzir nepredvidljivu prirodu posla kojim su se on i Lavinia bavili. Kada je čovjek nudio vlastite usluge osobama koje su željele naručiti povjerljive obavijesti i istrage, nikada se nije znalo kada bi klijent mogao zakucati na vrata.

Pogledao je Aspasiju. - Kog vraga radiš ovdje? Mislio sam da si u Parizu.

- Posve sam svjesna da povremeno naginješ izra-vnosti na granici s neotesanošću, Tobiase.

Ali jamačno zaslužujem topliju dobrodošlicu od tebe. Na kraju krajeva, nije da se samo površno poznajemo.

Imala je pravo, pomislio je. Njih je dvoje zauvijek bilo povezano događajima iz prošlosti i mrtvim muškarcem po imenu Zachary Elland.

- Ispričavam se - reče on tiho - ali istina je da si me prilično zatekla. Nisam te vidio ovog popodneva kad su drugi gosti nahrupili u dvorac, niti sam te večeras opazio na kostimiranom balu.

- Stigla sam prilično kasno, nakon što je večernja svečanost već počela. Vidjela sam te na balu, ali bio si zaokupljen svojom malom crvenokosom prijateljicom. - Aspasia je skinula svoje rukavice s usporenom ljupkošču i ispružila ruke prema vatri. - Tko je zaboga ona, Tobiase? Nikad ne bih rekla da je tvoj tip.

- Ime joj je gospođa Lake. - Nije se potrudio prikriti žestinu svojih riječi.

- Ah, shvaćam - spustila je pogled u plamenove. - Ljubavnici ste. - To je bila izjava, a ne pitanje.

- Također smo poslovni suradnici - reče on odmjerenim tonom. - Povremeno.

Aspasia mu je dobacila pogled, lijepih obrva podignutih u ponešto zbunjen izraz. - Ne razumijem. Misliš li na nekakvo financijsko poslovanje u koje ste se vas dvoje upustili?

- Tako reći. I gospođa Lake i ja zarađujemo za život na isti način. Ona prima narudžbe za povjerljive istrage, baš kao i ja. Određene slučajeve istražujemo zajedno.

Na brzinu se nasmiješila. - Pretpostavljam da je posao oko povjerljivih istraga korak iznad špijunskog, ali svakako nije ni približno toliko ugledan kao tvoja prethodna karijera poslovnog čovjeka.

- Držim da odgovara mojoj naravi.

- Neću te pitati kako je tvoja suradnica zarađivala za život prije nego što se latila ove neobične profesije.

Sto je previše, previše je, pomislio je. Postoje granice do kojih te vežu obaveze prema starim poznanicima. - Aspasia, reci mi zašto si ovdje. Imam planove za ostatak noći.

- Planove koji nesumnjivo uključuju gospođu Lake - Aspasia je zvučala kao da se iskreno ispričava. -Doista mi je žao, Tobiase. Molim te vjeruj mi kad ti kažem da ne bih došla u tvoju spavaonicu u ovo doba da nije krajnje hitno.

- Može li ta stvar pričekati do jutra?

- Bojim se da ne može. - Okrenula se od vatre i polako mu prišla.

Aspasia je bila iskusna žena. Znao je da je dobro naučila finu društvenu umjetnost prikrivanja vlastitih stavova i osjećaja. No sada je načas opazio uznemirujuću promjenu u sjenama ispod njezine hladnokrvne vanjštine. Tu je istu emociju vidio dovoljno često u drugih ljudi te ju je smjesta prepoznao. Aspasia Gray se bojala.

5

GIGA

- Sto nije u redu? - upita, ovog puta nešto obzirnije.

Uzdahnula je. - Nisam došla ovamo da bih nekoliko dana živjela na selu. Sve od prošle noći nisam imala nikakve namjere prihvatiti poziv na Beaumontovu kućnu zabavu. Čak sam se prije nekoliko tjedana ispričala zbog spriječenosti. Ali stvari su se promijenile. Sada sam ovdje zato što sam te slijedila, gospodine.

Bacio je pogled na svoj džepni sat koji je ležao na toaletnom stoliću i vidio da tek što nije jedan sat ujutro. Kuća se tijekom noći umirila. Za nekoliko će minuta Lavinia pokucati na njegova vrata. Silno se želio riješiti Aspasije prije nego što se to dogodi.

- Zašto si me dovraga naganjala sve dovde? - upitao je. - To je šestosatna vožnja od grada.

- Nisam imala izbora. Jutros sam pošla ravno na tvoju adresu u Slate Streetu, ali već si bio otputovao.

Tvoj me je sluga obavijestio da si otišao u Beaumont Castle i da te neće biti nekoliko dana.

Na svu sreću, sjetila sam se da je poziv spominjao kostimirani bal. Uspjela sam pronaći ovu vlasulju i masku u zadnji tren.

- Ti si pozvana na ovu zabavu? - upitao je, a u njemu se probudila znatiželja.

- Da, naravno - Aspasia je prešla preko toga kao da se radi o nečemu nevažnom. - Lady Beaumont poziva sve iz otmjenog društva. Uživa pozivati u goste. To joj je već godinama strast, a lord Beaumont je i više nego sretan što joj može ugađati.

U sve iz otmjenog društva nisu se ubrajali Lavinia i on, razmišljao je. Uspijevali su se držati ruba uljuđenog svijeta zahvaljujući vezama s nekim dobrostojećim, moćnim bivšim klijentima poput Valea i gospođe Dove, ali taj odnos nije ih automatski kvalificirao za stalni popis gostiju ijedne domaćice.

S druge strane, Aspasijino podrijetlo bilo je besprijekorno. Bila je posljednja od svoje loze te je upravljala znatnim nasljedstvom koje je baštinila od oca. U sedamnaestoj je nakratko bila udana za muškarca koji je od nje bio stariji kojih četrdeset godina. Njegova smrt šest mjeseci nakon vjenčanja namrla joj je dodatni prihod. Tobias je izračunao da joj je sada dvadeset osam godina. Spoj ljepote, odgoja i novca činio ju je izuzetno privlačnim dodatkom bilo kojem popisu gostiju. Uopće nije bilo iznenađenje što je primila poziv u Beaumont Castle.

- Čudim se što ti je domaćica uspjela pronaći spavaonicu u tako kratkom roku - reče. - Mislio sam da je dvorac dupkom pun.

- Prilično je ispunjen. Ali kad sam stigla i objasnila da je došlo do »pogreške oko poziva«, glavni lakaj i domaćica su se posavjetovali. Uspjeli su mi pronaći vrlo ugodnu sobu odmah dolje niz hodnik. Slutim kako su uredili premještaj nekoga manje važnog na manje poželjno mjesto.

- Reci mi o čemu se radi, Aspasia.

Počela je koračati naprijed-natrag ispred kamina. -Nisam sigurna gdje da počnem. Vratila sam se iz Pariza prošlog mjeseca i uzela kuću u gradu. Naravno da sam te namjeravala posjetiti nakon određenog vremena, pošto se smjestim.

Pomno joj je promatrao lice i zaključio kako ne vjeruje sasvim u zadnju izjavu. Bio je prilično siguran kako bi, da je imala izbora, bila zadovoljna izbjegavati ga beskrajno dugo. Shvaćao je.

Ona će ga uvijek povezivati s tragičnim događajima otprije tri godine.

- Zašto si se predomislila? - upita.

Izraz lica nije joj se izmijenio, ali elegantna, otkrivena ramena ukočila su joj se od napetosti.

Trebalo je mnogo, pomislio je, da bi se Aspasijini živci prena-pregnuli.

- Nešto se dogodilo jutros - rekla je, zureći u vatru. - Nešto što me prilično uznemirilo. Nisam mogla smisliti ništa drugo osim da se smjesta obratim tebi, Tobiase.

- Predlažem da odmah prijeđeš na stvar - reče on.

- U redu, ali bojim se da nećeš vjerovati u ono što ti imam reći ako ti ne pokažem što je rano ujutro ostavljeno na mom kućnom pragu.

Otvorila je sitnu, kuglicama ukrašenu ručnu torbicu i izvadila malen predmet omotan u 6

GIGA

platneni rupčić. Ponudila mu ga je na dlanu.

Istrgnuo joj je zamotuljčić iz ruke te ga ponio na drugu stranu prostorije kako bi ga pregledao na svjetlu svijeće. Ondje je odvezao rupčić i pustio tkaninu da padne.

Pogledao je u prsten koji se tako razotkrio i osjetio kako mu se za vratom kostriješe dlačice.

- Sto mu vragova - prošapta.

Aspasia ne reče ni riječ. Sklopila je ruke pod grudima i čekala, zasjenjena pogleda.

Pažljivije je proučio prsten. Obruč je bio urešen crnim kamenjem. Dragulji tamnog sjaja tvorili su majušan zlatni lijes. Poslužio se vrškom prsta da otvori poklopac.

Sićušna bijela lubanja s izuzetno finim detaljima cerila mu se iz unutrašnjosti minijaturnog sarkofaga.

Nakrivio je prsten kako bi pročitao latinsku posvetu u unutrašnjosti poklopca, tiho za sebe prevodeći drevno upozorenje. Smrt dolazi.

Susreo se s Aspasijinim pogledom. - Ovo je stari prsten koji podsjeća čovjeka na njegovu smrtnost.

- Da - čvršće se obavila oko struka.

- Rekla si da ti je ostavljen na pragu?

- Pronašla ga je moja domaćica. Prsten se nalazio u kutijici obloženoj crnim satenom.

- Je li uz nju bilo pisamce? Neka vrsta poruke?

- Ne. Samo taj prokleti prsten. - Zadrhtala je, više se ne trudeći prikriti svoju strepnju. Shvaćaš li sada zašto sam poduzela baš sve da bih te našla noćas?

- To je nemoguće - reče on bezizražajno. - Zachary Elland je mrtav, Aspasia. Oboje smo mu vidjeli truplo.

Nakratko je od bola sklopila oči, a zatim ga pogledala vrlo čvrsto. - Ne moraš me podsjećati.

Stari osjećaj grižnje savjesti žestoko ga je protresao. - Naravno da ne. Ispričavam se.

- Nakon toga - reče ona polako - rekao si mi da si načuo glasine o još jednom čovjeku koji se nekoć bavio ubojitim zanatom, baš poput Zacharyja, ubojica koji se služio istim stravičnim potpisom.

- Smiri se, Aspasia.

- Sjećam se kako si mi kazao da ga nikada nisu uhvatili i da nikada nije postojao ikakav dokaz o ubojstvima jer su se smrti uvijek doimale slučajnim ili prirodnim.

- Aspasia...

- Možda je i dalje tamo negdje, Tobiase. Možda...

- Slušaj me pažljivo - reče on tonom koji ju je napokon uspio ušutkati. - Prvotni Izručitelj Opomene, ako je ikada doista i postojao, do sada bi bio prilično star. Mrtav, najvjerojatnije.

One su glasine stare nekoliko desetljeća. Crackenburne i poneki njegov prijatelj čuli su ih prije više godina, kada su i sami bili mladi ljudi.

- Da, znam.

- Naposljetku su zaključili da priča o profesionalnom unajmljenom ubojici nikad nije bila ništa više nego samo to, jeziva legenda. Potpirivale su je glasine među služinčadi koja je naklapala po gostionicama i pripovijedala izmišljotine svojim pajdasima. Zacharv je nesumnjivo uživao prizivati stare pripovijesti jer su odgovarale njegovu osjećaju za melodramu. Znaš kako bi se sav rascvao od uzbuđenja.

- Da, naravno. - Prostorija je bila topla, ali ona je protrljala ruke kao da je osjetila studen. Žudio je za uzbuđenjima i dramom na isti način na koji su neki ovisni o opijumu. - Oklijevala je. - Nesumnjivo je uživao u obnavljanju legende o Izrucitelju Opomene. Sada izgleda da još netko ima isti ukus za melodramu.

- Možda.

- Tobiase, ne ustručavam se reći ti kako sam podosta preplašena.

- Očito još netko zna za Zacharyja Ellanda i njegovu povezanost s tobom. - Mozgao je o minijaturnoj lubanji u zlatnom lijesu. - Jesi li sigurna da nije bilo poruke?

7

GIGA

- Sigurna sam. - Mračno je zurila u prsten. -Ostavio mi je tu mrtvačku glavu na pragu kako bi me prestravio.

- Zašto bi to učinio?

- Ne znam. - Uočljivo ju je protresao drhtaj. -Razbijam glavu nad tim cijeli dan. Doista, nisam razmišljala o mnogo čemu drugom - zastala je. - A što ako... što ako me tko god bio taj koji mi je ostavio prsten krivi za Zacharvjevu smrt i traži neku vrstu sulude osvete?

- Zachary si je sam oduzeo život kada je shvatio da tek što ga nisam optužio zbog ubojstva.

Ti nisi imala ništa s njegovom smrću.

- Možda onaj koji je ostavio taj prsten to ne zna.

- Doista. - Ali taj zaključak nije se činio kako treba, pomislio je. Ponovno je podignuo sićušnu lubanju prema svjetlu. Mrtvačka mu je glava uzvratila pogled svojim praznim dupljama, rugajući mu se svojom sablasnom iscerenošću. - Također moramo uzeti u obzir mogućnost da je ovo smišljeno kao neka vrsta objave.

- Kako to misliš?

Procijenio je težinu prstena na svom dlanu. - Ti si jedna od uskog kruga ljudi koji bi shvatili značenje ovog prstena, jer si jedna od malobrojnih koja zna da se Zachary Elland nazivao Izručiteljem Opomene te da se služio takvim prstenovima kao potpisom. Pitam se nije li ovo način neke nove hulje da nam obznani kako namjerava preuzeti Zacharyjevu ulogu.

- Hoćeš reći kako je moguće da postoji još jedan ubojica koji želi oponašati Izručitelja Opomene? Kakva grozna pomisao. - Načas se prekinula u govoru. - Ali ako je to istina, bilo bi mu mnogo logičnije da je svoju posjetnicu ostavio tebi, a ne meni. Ti si bio taj koji je uhvatio Zacharyja.

- Koliko ja znam, kad se vratim u grad, mogao bi me čekati prsten - reče on tiho. - Jutros sam krenuo jako rano. Možda je najprije tebi dostavio ovaj prsten, a dok je stigao do moje kuće, mene više nije bilo.

Okrenula se i zakoračila prema njemu, a tjeskoba joj se jasno vidjela u očima. - Tobiase, tko god da je ostavio ovaj prsten, njemu je nešto užasno na umu. Ako si u pravu i to je posjetnica, imamo posla s novim Izručiteljem Opomene. Moraš ga naći prije nego što nekoga ubije.

8

GIGA

2 Lavinia je čula otvaranje vrata baš kad je dospjela do dna zasjenjenog stubišta. Nasred kamenog hodnika pojavio se tračak svjetlosti svijeće. Neki džentlmen kriomice je izašao iz svoje spavaonice i krenuo prema njoj.

Nikad kraja prometu. U proteklih nekoliko minuta ovo joj nije bio prvi put da mora uletjeti u ormar ili pohitati iza ugla. Prolazi Beaumont Castlea noćas su bili prometni poput kakve londonske ulice. Svi dolasci u spavaonice i odlasci iz njih bili bi zabavni da i sama nije pokušavala stići na svoj tajni randevu.

Sama si je kriva, podsjetila se. Tobias je predložio da on posjeti nju u njezinoj spavaonici nakon što kuća utihne preko noći. Bio bi to izvrstan plan da je smjela ostati u prostranoj, udobnoj sobi koju su joj bili dodijelili kad su Tobias i ona stigli tog poslijepodneva. Ali ranije te večeri, iz posve neznanih razloga, premjestili su je u jako malenu spavaonicu.

Bacila je samo jedan pogled na sklopivi krevet u svojoj novoj sobi i shvatila da bi bio izrazito neudoban za dvoje ljudi, pogotovo ako je jedno od njih muškarac s jakim ramenima.

Obavijestila je Tobiasa da će umjesto toga ona doći u njegovu sobu, ni na trenutak ne pomislivši da će biti toliko teško izvesti taj zadatak a da ne privuče pozornost na sebe.

Bila je posve svjesna da većina gostiju nije pretjerano zabrinuta zbog mogućnosti da ih opaze kako traže put od sobe do sobe. Podrazumijevalo se da će prolaznici zanemariti takvu vrstu čudnih zbivanja. Takav je bio običaj kad se čovjek kretao u visokim društvenim krugovima, podsjetila se.

No ona je imala osjećaj da za posao ne bi bilo dobro kad bi damu koja svoj kruh zarađuje vođenjem diskretnih, povjerljivih istraga vidjeli kako se ponaša jako indiskretno. Trebalo je razmotriti mogućnost da bi neki od elegantnih ljudi koji su ovaj tjedan bili pozvani na Beaumontovo imanje mogli postati budući klijenti.

Iznenada joj je postalo vrlo drago što je bila dovoljno promišljena da sa sobom ponese srebrnu polumasku, mač i štit koje je nosila na kostimiranom balu prerušena u Minervu.

Podigavši masku kako bi sakrila lice, zakoračila je u duboku tamu iza stuba.

Džentlmen sa svijećom nije ju niti primijetio. Bio je previše usredotočen na dostizanje svog cilja. Kad se počeo uspinjati stubama, začula je jak udarac nakon kojeg je uslijedilo prigušeno stenjanje.

- Za krv Isusovu.

Džentlmen je zastao i sagnuo se da se oprezno opipa otprilike u predjelu nožnih prstiju.

Zatim, uz još nekoliko promrmljanih psovki, odšepesao je uza stube.

Pričekala je dok se nije uvjerila da je nestao, a zatim se oprezno počela izvlačiti iz svog skrovišta.

Tog su se trenutka otvorila još jedna vrata malo dalje niz hodnik.

- Prokletstvo - prošaptala je vrlo tiho. Ovako nikada neće stići do Tobiasove spavaonice.

U mutnom odsjaju zidnog svijećnjaka, ugledala je dvije prilike kako izlaze iz sobe. Žena se duboko, grleno nasmijuljila.

- Dođite sa mnom, šjor, neće vam bit žaj, to obe-ćajen.

Jedna od služavki, shvatila je Lavinia. Nedvojbeno gosti u ladanjskoj kući nisu bili jedini koji su sudjelovali u kasnonoćnim razuzdanim veselicama. S naporom susprežući razdrazenost, iznova je podignula svoju masku i kliznula natrag u sjenu iza stuba.

- Ne shvaćam zašto se ne možemo zabaviti u mojoj spavaonici - reče muškarac. Od pića mu se jedna riječ pretakala u drugu. - Imam krasno ugrijan krevet.

- Brzo ću vas ja ugrijat, baš onako čestito, šjor. Ne tri-bate se pinit zbog toga. Muškarac se promuklo zasmiju-ljio. - Bacimo se onda na posao. Gdje je tvoja spavaonica?

- Oh, ne moremo koristit moju sobu, šjor. Noćas je dilin s još tri služavke jerbo je kuća pripuna. Idemo vanka na krov. Malo je friško, ali iman gori par udobnih deka koje nas čekaju.

- Dodavola, misliš li mi reći da se moram uspeti čitavim putem do vrha ovog vražjeg zamka 9

GIGA

samo da bih se malo povaljao?

- Biće vridno toga, šjor. Iman puno posebnu aparaturu koja će seguro zabavit iskusna čovika ka šta ste vi.

- Aparaturu, je li? - Džentlmenovo iščekivanje i uzbuđenje bili su očigledni čak i kroz pijanu oma-glicu. - Koju vrstu opreme koristiš, djevojko? Osobno volim bič.

Služavka je prošaptala nešto što Lavinia nije uspjela čuti.

- Dakle - muškarčev glas još je više promukao od požude. - To doista zvuči interesantno.

Veselim se demonstraciji.

- Uskoro, šjor - služavka ga je požurivala prema stubištu. - Čim stignemo na krov.

Par je nastavio napredovati prema stubištu. Lavinia je načas opazila krupnog džentlmena koji je izgledao kao da je u ranim šezdesetima. Bio je odjeven u odijelo od baršuna tamno crvenkasto-ljubičaste boje i staromodne hlače. Nosio je komplicirano vezanu kravatu.

Njegova proćelava glava blijedo se ljeskala na svjetlosti zidnog svijećnjaka.

Služavka je bila odjevena kao i ostatak posluge u Beaumont Castleu. Nosila je jednostavnu, tamnu haljinu i pregaču. Lice joj je bilo gotovo sasvim skriveno pod sjenom velike kape.

Džentlmen je podignuo jednu nogu na najdonju stubu i nespretno zateturao. Ta ga je pogreška navela na glasan smijeh. - Pohvala Beaumontovu izvrsnom brendiju, ha? Daj da pokušam još jednom.

- Ne, ne ovim skalama, milorde. - Služavka ga je povukla za ruku. - Koristit ćemo stražnje skale. Koštalo bi me službe da me batler ili domaćica vide z vami.

- Oh, dobro - ćelavac je uslužno dopustio da ga se povede niz hodnik.

Služavka je zadignula skute, otkrivši čvrste, praktične cipele i visoke čarape. Požurila je svog pratioca pokraj malog kruga svjetla što ga je bacao još jedan zidni svijećnjak. Nekoliko gustih, zlaćano plavih uvo-jaka kose kovrčave poput spirala izvirilo je ispod ruba velike kape.

Omamljeni džentlmen pustio je da ga služavka usmjeri iza ugla u drugi zamračeni hodnik.

Lavinia, kojoj je odlanulo što se ponovno našla sama u hodniku, žurno je izašla iza stubišta i pohitala prema Tobiasovoj spavaonici. Pod ovim okolnostima trebat će joj čaša serija da joj smiri živce kad stigne na svoje odredište.

Ispod Tobiasovih vrata vidio se tanak rub svjetlosti. Podignula je ruku, a zatim oklijevajući zastala. Gost iz susjedne sobe mogao bi čuti kucanje i postati znatiželjan.

Stisnuvši svoj mač, štit i masku u jednoj ruci, iskušala je oblu kvaku. Pod njezinim se prstima okretala s lakoćom. Bacivši posljednji pogled niz hodnik kako bi se uvjerila da je ne promatraju, otvorila je vrata.

Prizor para u čvrstom zagrljaju ispred kamina naglo ju je prikovao na mjestu. Muškarac joj je bio okrenut leđima. Bio je skinuo svoju jaknu i kravatu, te olabavio svoj ovratnik. Bilo je nečega vrlo poznatog u čvrstoj liniji njegovih ramena. Nije mu mogla vidjeti lice jer mu se glava intimno nagnula prema ženi duge crne kose koja ga je obgrlila oko vrata.

- Oprostite. - Posramljena, skrenula je pogled i povukla se u hodnik. - Pogrešna soba. Strašno mi je žao na smetnji.

- Lavinia? - Tobiasov glas zaštektao je preko kratke udaljenosti.

Nikakvo čudo što joj se građa onih ramena učinila poznatom. Zavrtjela se natrag, svjesna da su joj se usta razjapila u zaprepaštenom šoku.

- Tobiase?

- Dovraga - oslobodio se ženinih ruku jednim hitrim pokretom. - Uđi i zatvori vrata za sobom. Želim da upoznaš nekoga.

- Oh, zaboga - žena je odstupila od Tobiasa i odmjerila Laviniju s hladnokrvnom podsmješljivošću.

- Stvarno mislim da smo zapanjili sirotu Minervu.

Osjećajući se kao da je upravo pala pod čine nekog crnog maga, Lavinia je prešla kratak put natrag u sobu i vrlo pažljivo zatvorila vrata.

10

GIGA

Tobias, koji je izgledao vrlo mračno i opasno, prišao je okruglom stoliću i podignuo kristalnu brušenu bocu. - Lavinia, dopusti mi da ti predstavim gospođu Gray - natočio si je malo brendija. - Večeras me došla posjetiti u vezi s jednim poslom. Aspasia, ovo je moja, ovaj, kolegica, gospođa Lake.

Lavinia je prepoznala hladne, bezizražajne tonove. U ovoj prostoriji nešto nije bilo u redu.

Ponovno se okrenula prema Aspasiji. - Pretpostavljam da ste jedna od Tobiasovih klijentica, gospođo Gray?

- Vjerujem da sam maločas postala jedna od njih - dobacila je Tobiasu letimičan pogled koji se nije dao iščitati. - Ali molim vas, morate me zvati Aspasia.

Lavinia je mogla vidjeti kako je vrlo sigurna u sebe i u svoje mjesto u Tobiasovu životu. Ovo dvoje davno se zbližilo, pomislila je. Među njima je bila spona koja nju nije uključivala.

- Shvaćam. - Prošla ju je studen. Nanovo se okrenula k Tobiasu, boreći se da joj glas ostane odmjeren. - Hoće li ti trebati moja pomoć na ovom slučaju?

- Ne - reče Tobias. Otpio je gutljaj brendija. -Ovom ću se stvari pozabaviti sam.

To joj je pokvarilo raspoloženje kao ništa drugo. Možda si je previše dopuštala, pomislila je.

Nakon uspješno zaključenog slučaja ludog hipnotizera otprije nekoliko tjedana, sve joj je više prelazilo u naviku da o sebi razmišlja kao o Tobiasovoj stalnoj poslovnoj partnerici. Ali stvari nisu tako stajale i bit će joj bolje da ne zaboravi tu činjenicu, pomislila je.

Zapravo je njihov poslovni sporazum više ili manje zrcalio njihov osobni odnos. Ponekad su radili zajedno, kao što su ponekad zajedno vodili ljubav. No svatko je od njih zadržao zasebnu karijeru, baš kao što su zadržali i zasebna kućanstva.

Usprkos tome, Tobias se nije ustručavao uključiti se u njezina dva posljednja slučaja, a otkriće da on ne pozdravlja njezinu pomoć u ovome donijelo joj je nesumnjivo bolno iznenađenje.

- U redu. - Sabrala se, prikupila snagu za ono što je, nadala se, bio uglađen, poslovni osmijeh, te otvorila vrata. - U tom slučaju, zazeljet ću vam oboma laku noć i pustiti vas da dovršite svoje privatne poslove.

Tobiasova je čeljust otvrdnula u izdajnički znak upozorenja koji je s vremenom naučila prepoznavati. Nije bio dobre volje. Pošteno, pomislila je. Niti njezino vlastito raspoloženje ovog trena nije bilo takvo da bi ga itko opisao blistavim.

Njegova snažna ruka stisnula se oko grla boce s brendijem. Načas je pomislila da bi se mogao predomisliti i zamoliti je da ostane. Ali naposljetku nije ni prstom mrdnuo da je spriječi u odlasku. Ljutnja je zamijenila povrijeđenost koju su izazvale njegove riječi. Sto mu je? Bilo joj je očito kako treba njezinu pomoć.

- Kasnije ću doći k tebi - reče Tobias polako -nakon što Aspasia i ja završimo s poslom.

Praktički joj je naredio da se vrati u svoju spavaonicu i čeka da njemu bude zgodno. U njoj se rasplamsao bijes. Je li doista vjerovao da će mu noćas otvoriti vrata nakon što ju je po kratkom postupku izbacio iz svoje sobe?

- Nemoj se truditi, gospodine. - Bilo joj je drago što joj osmijeh nije nimalo zadrhtao. - Kasno je, a budući da smo ranije ove večeri morali podnijeti onu iznimno zamornu vožnju kočijom, sigurna sam da ćeš biti prilično iscrpljen kad ti i gospođa Gray dovršite svoj razgovor. Ne bi mi palo na pamet dopustiti ti napor uspinjanja onim izuzetno dugačkim stubištem. Vidjet ćemo se za doručkom.

Gnjev je plamsao u Tobiasovim ledeno zamućenim očima.

Zadovoljna što je ostavila dojam, Lavinia je ponosno iskoračila u hodnik i zatvorila vrata sa znatno većom silinom nego što je bilo nužno.

Nasred stubišta zaključila je da joj se Aspasia Gray ne sviđa.

11

GIGA

3 Ponovno je izgubio uporište na jednoj od visokih, uskih stuba i vjerojatno bi bio pao da ga služavka nije pridrzala za ruku tako čvrstim stiskom. Za dlaku izbjegnuta nezgoda u njemu je izazvala trnce jeze. Do dna uskog stubišta bio je dug put.

- Pažljivo hodajte, milorde - reče služavka ohrabrujuće. - Ne želimo da vam se dogodi nesrića prije nego šta stignemo tamo, jel'da? Hodite sada.

- Sto si očekivala? Ovdje je vraški mračno. -Možda je trebao odbiti one posljednje dvije čaše brendija na koje ga je nagovorila prije no što su otišli iz spavaonice. U glavi mu se vrtjelo i počeo se brinuti za svoj želudac. - Trebao sam poći glavnim stubištem.

- Rekla san vam, gospodar ne voli da sluge zabavljaju goste u njihovin kamarama.

- Beaumont je uvijek bio čistunac kad se radilo o takvim stvarima.

Ona je snažna curetina, pomislio je, snažnija nego što izgleda. Mogla je držati svijeću u jednoj ruci i zadržati stisak na njegovu laktu drugom rukom. No, s druge strane, od dobrih se služavaka zahtijevalo da budu jedre, podsjetio se. One ne samo da su povazdan morale biti kadre podignuti teške poslužavnike s doručcima, pune noćne posude i ogromne hrpe posteljine, već su rutinski nosile svoj teret gore-dolje po strmim stubama poput ovih. Povrh ove gimnastike, bila je tu još i sva sila metenja, ribanja i pranja. To je u cure moralo razviti izdržljivost. Ali njemu su se sviđale takve. To je i bio razlog zbog kojeg je više volio svoje večernje razonode s nekom od marljivih djevojaka u kućanstvu nego s profesionalnim bludnicama u bordelima. Ove zadnje od previše su džina i mlijeka s makom bile mlitave i bezvoljne.

Rekao je sam sebi kako će se dugo uspinjanje pokazati vrijednim truda kada dospiju do svog cilja. Uporno je klipsao uz još nekoliko stuba.

- Koliko još? - protisnuo je. Srce mu je tuklo toliko snažno da se pitao je li ga čula.

- Skoro smo tamo. Činilo se kao da se stuba pred njim ziba na blistavom svjetlu svijeće. Morao se napregnuti da smjesti stopalo na nju, a čak je i u tome umalo promašio.

Sobarica mu je jače stisnula ruku i ponukala ga prema gore. - Hodite sada.

Kad je dospio do vrha uskih stuba, hripao je. Služavka je zastala ispred vrata. Bio je zahvalan na odmoru jer više nije mogao prikriti svoje nepravilno disanje. K tome se i obilno znojio.

Trebao sam ostaviti svoj kaput i maramu u sobi. Ma dobro, uskoro ću ih skinuti.

- Osjećate li se dobro, gospodine? Izgledate malko grozničavo. Možda ste večeras trunčicu previše popili, hmm? Nadam se da ćete moći dovoljno izdržati da se lijepo povaljamo prije no što zaspite. Mrsko mi je pomisliti da smo se pentrali čitavim ovim putem ni za što.

Nešto je sada bilo drugačije u njoj, pomislio je. Govor joj više nije pristajao uz društveni položaj. Poprimio je kultiviraniji, obrazovaniji prizvuk. Nije zvučala kao sluškinja.

Htio joj je postaviti pitanje, ali jezik mu je odebljao u ustima i više nije funkcionirao kako treba. Vrtoglavica se pogoršavala.

Iz nekog razloga, pogled na noćno nebo prožeo ga je stravom.

- Ne brinite se, milorde, brendi ima taj učinak kada u njega stavite kap ili dvije laudanuma.

- Sto je to s laudanumom?

- Nije važno, znam upravo što vam treba da povratite osjetila - sluškinja otvori vrata. - Malo svježeg noćnog zraka.

- N-ne - odmahnuo je glavom kad ga je pogur-nula kroz otvor. - Ne osjećam se dobro.

Mislim da ću se radije vratiti u svoju spavaonicu.

- Glupost, milorde. Treba vam vježba. Čujem da ste zaručeni za mladu damu koju biste trebali oženiti za nekoliko mjeseci. Ona je mlada i zdrava i očekivat će požudnog muža u svojoj prvoj bračnoj noći.

Iscrpljeno se zabuljio u nju. - Kako... kako si znala da sam zaručen?

12

GIGA

- Govorkanja se šire, milorde.

Blagotvorni noćni zrak nije mu nimalo razbistrio glavu. Pun mjesec počeo je kružiti nad njima. Sklopio je oči, ali od toga je osjećaj vrtnje samo postao gori.

- Skoro je vrijeme da vas zadesi mala nezgoda, milorde - reče služavka veselo.

Iznenada ga je probola panika. Uspio je djelomično otvoriti oči. - Moju š-š-što?

- Budite uvjereni da ovo nije ništa osobno. To je samo posao.

13

GIGA

4 Što se tiče opaski iskorištenih za odlazak, ona koju je upravo bila upotrijebila da zaželi Tobiasu laku noć nije bila naročito domišljata ili originalna, pomislila je Lavinia. Iako je nesumnjivo rekla svoje, već je to bila požalila i prije nego što je malo kasnije stigla do svoje spavaonice.

Po svemu sudeći, ovaj kat Beaumont Castlea bio je rezerviran za manje važne goste poput nje, kao i za pokoju družbenicu, osobnu sluškinju ili ponekog sobara. Jedna izuzetno pomodna gošća, lady Oakes, sa sobom je dovela osobnog frizera koji je dobio sobu nešto niže niz hodnik.

Lavinia je ušla u tijesnu, malu spavaonicu i zapalila svijeću na toaletnom stoliću. Svjetlost je treperila u napuklom zrcalu, bacajući slab odsjaj preko oskudnog namještaja. Uopće nije sumnjala da se ovom sobom nekada koristila služavka ili vrlo siromašna rođakinja. Uzak krevet zauzimao je većinu raspoloživog prostora. Uz jedan zid stajao je omanji ormar. Lavor i vrč na stoliću za umivanje bili su jako otkrhnuti.

Pošla je do prozora i otvorila ga. Bilo je svježe za kasnolipanjsku noć, ali ne i hladno. Sasvim će lijepo preživjeti bez kamina da je ugrije. Mjesečina je preplavila vrtove i zemljišta pod prozorom. Duboka tišina seoskog kraja oštro je odudarala od poznatog žamora londonskih ulica noću. Sva ta zvučna tišina nedvojbeno će joj otežati san.

Lavinia je preklopila ruke na podboju prozora i zamislila se nad spokojnim krajolikom. Nije mogla zaobići činjenicu da u Tobiasovoj spavaonici nije dobro izašla na kraj sa situacijom.

Sto joj je zaboga bilo kad mu je praktički rekla da noćas ne dolazi u njezinu sobu? Doista, imala je svako pravo rasrditi se, no žalosna posljedica toga bila je da neće moći doznati što se događalo između ono dvoje sve do jutra. Bila je prilično sigurna kako svoju znatiželju neće moći toliko dugo obuzdavati.

Zabubnjala je prstima po kamenu i razmislila kako postupiti dalje.

Nije joj bilo druge. Morat će ponoviti put niza stube do Tobiasove spavaonice. Dugovao joj je nekoliko odgovora, a znala je da neće moći ni oka sklopiti ako ih noćas ne dobije.

K tome, uopće joj nije bilo stalo što će Tobias ondje provesti znatno vrijeme sam s Aspasijom Gray.

Pokušala je odlučiti koliko dugo da čeka prije nego što se vrati u njegovu sobu. Dvadeset minuta? Mogla se samo nadati da se neće sudariti s bilo kim od ljudi koje je ranije uspjela izbjeći.

Toliko o sjajnoj razonodi koju pruža kućna zabava. Od početka je imala svoje sumnje, ali Joan Dove uvjerila ju je kako će silno uživati. Da, ima dosadnih igara i razgovora i morat ćeš otrpjeti neke odbojne ljude, ali vjeruj mi, naći ćeš da je sve bilo vrijedno truda. Stvar je u tome, Lavinia, da na ladanjskoj zabavi nikoga nije briga što radiš ili kamo ideš nakon što se noću ugase svjetla.

Očito Joan nije predvidjela komplikaciju poput Aspasije Gray.

Iznenadna je pomisao Laviniji odaslala trnce užasa niz kralježnicu. Sto bi učinila da otkrije kako je žena i dalje u Tobiasovoj spavaonici kad se ona tamo vrati?

Nije bila ljubomorna, uvjeravala se. Bila je duboko zabrinuta. Tobias je ranije te večeri bio iznimno dobre volje. Što god da su izmijenili on i njegova nova kli-jentica bilo je dovoljno ozbiljno da ga baci u ono ledeno raspoloženje koje, naučila je, nikad nije obećavalo ništa dobro. Nije ju brinula činjenica što se u takvim trenucima činio posve opasnim. Ipak nije predstavljao prijetnju za nju, samo za one s lošim namjerama. Zapravo, radilo se o tome da je u takvom raspoloženju bio sklon riskiranju.

Tiho kucanje vratilo ju je iz njezina snatrenja. Okrenula se, požurila se prijeći sobu i trzajem otvorila vrata.

Tobias je stajao u sjeni slabo osvijetljenog hodnika i izgledao čak i opasnije nego prije. Nije se potrudio navući kaputić i staviti maramu oko vrata. Nije čak niti ponovno metnuo ovratnik 14

GIGA

na svoju bijelu košulju. Mogla je vidjeti nešto tamnih, kovrčastih dlaka koje su mu prekrivale široka prsa.

- E pa ovo je iznenađenje, gospodine.

Preletio je pogledom niz hodnik, po svemu sudeći uvjeravajući se da nema nikoga, a zatim ljutito ušao u sobičicu.

- Učini mi uslugu - protisnuo je, zatvarajući za sobom vrata. - Ubuduće, ako ti ikad predložim da prihvatimo poziv na ladanjsku zabavu u dvorcu, budi tako ljubazna pa mi reci da izađem stajati na kiši dok me napadaj ne prođe.

- Baš čudno što to kažeš. I ja sam imala slične misli.

- Vratila se na svoje mjesto pored prozora. - Tko je ona, Tobiase?

- Rekao sam ti tko je ona - reče on tiho. - Ime joj je Aspasia Gray. Stara znanica.

- Zaključila bih da ste vas dvoje jednom bili vrlo bliski.

- Rekao sam znanica, ne ljubavnica. - Stao je iza nje.

- Dovraga. Valjda ne misliš da ima išta u tome što su joj ruke bile oko mog vrata kad si ušla u spavaonicu, jeli?

- Pa, zapravo...

- Mogu objasniti taj prilično nesretni prizor. Aspasia mi je samo zahvaljivala što sam pristao istražiti nešto za nju. Nisam htio biti nepristojan i odgurnuti je.

- Shvaćam.

- Prokletstvo, Lavinia, uhvatila me na prepad. Čuo sam te kako otvaraš vrata, a već u sljedećem trenutku ruke su joj bile oko moga vrata.

- Aha. - Sto je ovo? - spustio joj je ruku na rame i nježno je okrenuo kako bi ga pogledala u lice. Valjda ni trenutka ne misliš kako sam ozbiljno grlio Aspasiju? Volim te. Znaš to. Mislio sam kako se slažemo da vjerujemo jedno drugome.

Nešto od njezine napetosti je popustilo. Dotaknula mu je lice. - Da, znam. Volim te i vjerujem ti, Tobiase.

Duboko je izdahnuo. - Hvala Bogu. Načas sam se bio zabrinuo.

Podignula je obrve. - Kako bilo, ne poznajem gospođu Gray, i nemam neki poseban razlog da vjerujem njoj.

Slegnuo je ramenima. - Ne trebaš se zabrinjavati zbog Aspasije.

- Pa, eto, ipak se zabrinjavam zbog nje. Nadalje, činjenica da ti vjerujem ne znači da te uživam gledati u košulji dok ti se druga žena vješa oko vrata.

Polako se nasmiješio. - Bila si posve jasna, draga moja.

- Nećeš to pretvoriti u redovitu praksu, gospodine. Je li to jasno?

Podignuo je jednu ruku kako bi prstima popratio gravuru boginje Minerve koja je krasila srebrni privjesak koji je nosila oko vrata. - Ti si jedina žena čije ruke želim oko svoga vrata.

Nije dobila gotovo nikakvo upozorenje - tek kratak letimičan pogled na plamen svijeće u njegovim očima - prije nego što ju je poljubio. Žestoka, intenzivna glad u njemu prožela joj je osjetila. Ali također ju je opet navela na pomisao o pravoj prirodi njegova razgovora s novom klijenticom.

Dovoljno je često u prošlosti iskusila ovu goruću požudu kako se izlijeva iz njega da bi je mogla prepoznati. Njegove mračne strasti imale su svoj izvor u ponoćnom vrelu zakopanom duboko u njemu. Većinom je držao pristup tom mjestu zatvoren i zaključan, ali noćas je bio otvoren. Predmnijevala je kako je to djelo Aspasije Gray.

- Tobiase. Čvrsto ju je privio uza se s jednom rukom oko njena vrata, omotavši joj drugu oko struka. Kad si mi rekla da se ne trudim doći ovamo noćas, osjećao sam se kao da si mi zabila ono koplje koje si nosila ravno u srce.

- Nisam tako mislila - prošaptala mu je, privijena uz njegov vrat. - Stvarno, samo sam čekala 15

GIGA

povoljan trenutak ovdje gore da se vratim do tvoje spavaonice.

- Imala si svako pravo biti ljuta - poljubio joj je usne, obraz, a zatim i vrat. - Ali kunem se, nije bilo potrebe za tim.

- Namjerno je to napravila, zar ne? Čula je otvaranje vrata i tog te je časa obgrlila kako bih vas vidjela zajedno.

- Ne, siguran sam da je samo htjela izraziti svoju zahvalnost jer sam upravo bio pristao započeti istragu za nju. Dogodilo se da si otvorila vrata u pogrešnom trenutku.

- Malo sutra.

- Neka ga vrag nosi, zaboravi prokleti zagrljaj. Nije mi stalo do Aspasije - podignuo ju je s poda i počeo prelaziti sobičicu. - Stalo mi je jedino do tebe i ovo je jedini zagrljaj koji je važan.

- Tobiase, krevet...

- Tamo smo što je moguće prije.

- Ali preuzak je za nas dvoje.

- Ja i ti smo sve osim nesnalažljivi, gospo. U slučaju potrebe, znalo nam je biti dovoljno i sjedalo u kočiji. Siguran sam da ćemo se snaći s malim krevetom.

Pažljivo ju je polegnuo na sklopivi krevet i spustio se na nju. Osjetila se prikliještenom u posteljinu. Skuti njezine skupe, nove haljine, kupljene posebno za izlet na selo, počeli su se gužvati, ali tog trena nije ni najmanje marila.

Tobias joj je spustio steznik i ljubio je dok joj koža nije planula. Obavila mu je lice dlanovima i odgovorila žudnjom koja bi je uvijek zapanjila. Sve dok nije upoznala Tobiasa, nije bila ni sanjala da je sposobna za tako intenzivne osjećaje. Čak i u trenucima poput ovog, kada je bio u vlasti svojih mračnijih strasti, uzvraćala mu je. Ne, bilo je i više od toga, pomislila je, imala je potrebu uzvratiti mu u takvim trenucima.

U tim rijetkim prilikama kad je otvarao put do onog dubokog, ponoćnog vrela u sebi, načas bi opazila pravu stranu njegove prirode koju nije dozvoljavao ikome drugom da upozna. I predobro je prepoznala moćnu, praiskonsku silu unutar njega jer je dozivala suprotnu, ali jednako moćnu stranu njezina vlastitog bića.

Proteklih nekoliko tjedana polako je počela prihvaćati kako su ona i Tobias povezani na neki metafizički način koji još nije posve shvaćala. Možda nikada neće sasvim razumjeti prirodu njihove povezanosti, ali sada je znala da je više ne može poricati.

Nije se usuđivala govoriti Tobiasu o tome. Znala je da ne podnosi metafiziku te da ne bi prihvatio takvu raspravu.

Ali ponekad, kad je bio duboko u njoj, grleći je kao da je nikada neće pustiti, čak niti u smrti, pitala se osjeća li i on vezu među njima.

Zadignuo joj je skute grubim, nestrpljivim pokretom i kliznuo prstima između njezinih bedara. Bila je svjesna gladi koja struji kroz njega. Njezina vlastita potreba porasla je kako bi se susrela s njegovom. Svukla mu je košulju do struka i položila dlan na njegova prsa, uživajući u osjetu.

Nježno je pipao dok nije našao izuzetno osjetljiv pupoljak. Kad ga je polako pomilovao, začula je sebe kako šapće sasvim šokantne riječi, riječi koje nikad ne bi upotrijebila u uljudnom društvu, riječi koje, dok nije upoznala Tobiasa, nije ni shvaćala da zna.

Pustio je da mu prst klizne dublje.

- Tobiase. - Napela se i privila uz njegov dlan. Posegnuo je dolje kako bi si otkopčao hlače.

Vrisak od kojeg se ledila krv u žilama presjekao je ljetnu noć, uništivši trenutak silinom praska groma. Lavinia se trznula i otvorila oči upravo na vrijeme da vidi tamnu sjenu kako pada pored otvorena prozora.

- Koji vrag? - Tobias se otkotrljao s kreveta i skočio na noge baš kad je užasan krik završio s groznom konačnošću.

- Nebesa, što je to zaboga bilo? - Lavinia je žurno spuznula s kreveta. - Neka vrsta noćne 16

GIGA

ptice? Veliki šišmiš?

Tobias je već bio na prozoru, prešavši udaljenost u dva velika koraka. Čvrsto se uhvatio za rub te je stajao gledajući dolje u vrtove.

- Blagi Bože - prošaptao je.

Lavinia je požurila prema prozoru. - Sto se dogodilo?

Negdje u daljini još je jedan vrisak proparao noć. Ovoga puta žena. Lavinia se nagnula s prozora i bacila pogled ulijevo, tražeći izvor drugog vriska.

Ugledala je gošću iz susjedne sobe, odjevenu u kućni ogrtač i noćnu kapicu, kako stoji na kamenom balkonu. Žena je skamenjeno zurila u vrt.

Lavinia skupi hrabrost i pogleda dolje. Lik odjeven u formalnu večernju odjeću nepomično je ležao u neprirodnom položaju na travi poput potrgane mehaničke lutke. Od jeze joj se stegnuo želudac. Sjena koja je proletjela pokraj prozora prije nekoliko sekundi bio je muškarac.

- Mora da je pao s krova - prošaptala je.

- Pitam se što je radio tamo? - reče Tobias. - On nedvojbeno ne pripada posluzi.

Lavinia je još jednom pogledala dolje i spazila ćelavu glavu kako se sjaji na mjesečini. - O, ne. Svakako ne. Čula je kako se otvara još prozora. Šokirani uzvici odzvanjali su kroz noć. Još niže, pojavio se lakaj s fenjerom u ruci i s velikom neodlučnošću prišao mrtvacu.

- Idem vidjeti može li se što učiniti. - Tobias se okrenuo od prozora. - Čekaj ovdje.

- Ne, idem s tobom.

- Nema potrebe - reče on nježno. - Bit će izuzetno neugodno.

Progutala je knedlu. - Ne mogu biti sigurna dok ga ne vidim izbliza, ali bojim se da bi doista mogao postojati razlog da te otpratim.

Zastao je pred vratima i dobacio joj kratak pogled, mršteći se. - A koji to?

- Možda sam jedna od posljednjih ljudi koja ga je vidjela živog. - Namjestila si je korzet svoje haljine i podignula ruku da si opipa ukosnice. - Osim služavke, naravno.

- O čemu to, dovraga, govoriš? - Tobias je otvorio vrata i izašao u hodnik. - Poznaješ li tog čovjeka?

- Baš i ne - slijedila ga je iz sobe u mračni hodnik i zastala da zatvori vrata sobe. - Nismo bili predstavljeni jedno drugome, ali vjerujem da sam ga pred malo vidjela, kad sam išla naći se s tobom u tvojoj spavaonici. Da budem preciznija, sakrila sam se iza stubišta dok je on prošao u društvu s jednom od slu-žavaka.

To mu je privuklo pozornost. - Bio je s jednom od članova posluge?

- Da. Imala sam dojam da su na putu prema krovu kako bi se upustili u ono na što je spomenuti džentlmen aludirao kao na malo zabave. Služavka je izgledala posve veselo zbog te mogućnosti. Bez sumnje joj je obećao novac. - Napravila je stanku. - Pitam se zna li lady Beaumont da se takvo što odvija u njezinu kućanstvu.

- Slutim da se mnogo takvih stvari odvija na ovoj zabavi.

Stigli su do vrha stubišta i počeli silaziti. Lavinia je čula kako se u hodniku iza nje otvaraju vrata. Zbunjeni i znatiželjni ljudi počeli su izlaziti iz svojih spavaonica kako bi upitali jedni druge što se dogodilo.

- Pitam se kako je došlo do toga da je pao s krova - reče Tobias.

- Bez sumnje se radilo o nesreći. Bio je prilično pijan kad sam ga vidjela.

Još se vrata otvorilo na katu ispod njih. Pojavljivali su se ljudi u različitim fazama odjenutosti i razodje-nutosti. Neki su se pridružili Tobiasu i Laviniji na stubistu. Većina je odabrala ostati u hodniku, nagađajući sa svojim susjedima o onome što se dogodilo.

Kad su dospjeli u prizemlje, Tobias ih je poveo van u vrtove. Grupica ljudi okupila se oko trupla.

Lord Beaumont, nizak, punašan i ćelav, pohrlio je kroz sporedna vrata. Bio je djelomično odjeven, u hlačama, papučama i svilenoj kućnoj haljini. Naglo je zastao kad je ugledao 17

GIGA

Tobiasa. Zatim je promijenio smjer kretanja kako bi ga presreo.

- March. Hvala vam što ste sišli. Vale mi je rekao da ste izvrstan čovjek za krizna stanja. Beaumont je zakašnjelo opazio Laviniju i kimnuo joj. - Gospođo Lake. Nema potrebe da se izlažete ovakvoj muci. Molim vas, doista se morate vratiti unutra.

Počela je objašnjavati zašto je sišla, ali Tobias ju je prekinuo.

- Tko je to? - upitao je tiho.

Beaumont je s nelagodom preletio pogledom po gomili oko trupla. - Lakaj koji je došao po mene rekao je da se radi o lordu Fullertonu.

- Jeste li poslali po doktora?

- Sto? Ne. Sve se zbilo tako brzo, nisam niti pomislio... - Beaumont se prekinuo i učinio vidljivi pokušaj da se sabere. - Da, naravno. Doktor. On će znati što treba napraviti s tijelom.

Sigurno ga ne mogu ostaviti ovdje u vrtu. Da, da, odmah ću ga pozvati. Odlična zamisao, March.

Beaumont, kojemu je očito laknulo što je dobio određeni cilj, okrenuo se i uzbuđeno mahnuo lakaju.

- Želim pogledati izbliza - blago reče Tobias Laviniji. - Jesi li sigurna da ovo želiš vidjeti?

-Da. Prišli su mjestu gdje je Fullerton ležao na vlažnoj travi. Lavinia se nije ni najmanje iznenadila kada se hrpa ljudi okupljena oko trupla razmaknula da napravi mjesta za Tobiasa. Cesto je tako djelovao na druge.

Mršav muškarac klečao je pored Fullertona. Sklopljenih ruku, ljuljao se naprijed-natrag, jaučući.

- Katastrofa - mrmljao je. - Katastrofa. Sto da radim? Ovo je katastrofa.

Tobias baci letimičan pogled na Laviniju. - Jesi li dobro?

- Jesam.

Ovo nije bio prvi put da se našla u blizini nasilne smrti, no znala je da se nikad neće priviknuti na taj prizor. U ovom slučaju nije bilo krvi, ali Fullertonov vrat bio je savijen pod neprirodnim kutom od čega joj se uzburkao želudac. Na nekoliko strašnih sekundi uplašila se da bi joj moglo pozliti.

Prisilila se da se usredotoči na detalje i smjesta je prepoznala ćelavu glavu, kaputić crvenkasto-ljubiča-ste boje i komplicirano vezanu kravatu. Ovo je doista bio muškarac kojeg je ne tako davno vidjela kako ide niz hodnik s plavokosom sluškinjom.

- Dakle? - Tobias je blago ponuka.

- Da, to je čovjek kojeg sam ranije opazila - reče Lavinia.

Mršavi muškarac nastavio se ljuljati i jaukati. -Katastrofa. Sto da radim?

- Čudno. - Tobias je proučio truplo. - Potpuno je odjeven.

- Kako, molim?

- Rekla si da su se on i služavka očito bili naumili sastati na krovu, ali on je i dalje potpuno odjeven. Hlače i košulja su mu zakopčani, a marama na vratu zauzlana.

- Oh, da, shvaćam što misliš. - Razmišljala je o tome nekoliko sekundi. - Možda nisu, ovaj, imali vremena nastaviti prema planu prije nego što je pao.

Tobias jednom odmahne glavom, sada s hladnom sigurnošću. - Bio je tamo gore neko vrijeme. Dovoljno vremena da barem spusti hlače.

Brzo je podignula pogled. - Daješ li naslutiti ono što mislim?

- Još nisam siguran. - Tobias povisi glas i obrati se tugujućem muškarcu. - Tko si ti?

Mršavi čovjek pogledao ga je s ošamućenim izrazom. - Burns, gospodine. Sobar njegova gospodstva. To jest, bio sam njegov sobar. To je bila izvrsna služba. Baš smo bili završili s naručivanjem nekoliko novih kaputića i jednog kućnog ogrtača. Vidite, njegovo se gospodstvo trebalo oženiti. Želio se pojaviti odjeven po posljednjoj modi pred svojom novom mladenkom. Pitam se što će biti od sve njegove fine odjeće?

18

GIGA

- Spakirat ćeš je i vratiti njegovoj obitelji, naravno - reče Lavinia.

- Oh, ne, gospođo, neću napraviti takvo što -Burns se osovi na noge i povuče za jedan korak.

-Sada me nema tko platiti. Moram pronaći novu službu.

- Kad si posljednji put vidio njegovo gospodstvo živo? - upita Tobias.

- Večeras, kad je sišao dolje na kostimirani bal. Noćas je bio u svom najboljem izdanju, pobrinuo sam se za to. Bio je vrlo zadovoljan čvorom na svojoj kravati. Osmislio sam ga i imenovao za njega, znate.

- Nakon toga ga nisi vidio? - ustrajao je Tobias.

- Ne. Uputio me da ga ne čekam.

- Je li to bilo neobično?

- Ne, gospodine. Njegovo je gospodstvo bilo sklono malo se zabaviti s kakvom voljnom curom prije spavanja. Nije volio da mu smetam.

- Dođi - Tobias jače stisne Lavinijinu ruku i usmjeri je podalje od mjesta nesreće.

- Kamo idemo? - upita ona.

- Želim pogledati Fullertonovu spavaonicu.

- Zašto? Sto očekuješ da ćeš tamo naći?

- Nemam pojma.

Tobias zaustavi djelomično odjevenog batlera i upita ga koja je soba bila dodijeljena lordu Fullertonu. Čovjek ga uputi. Lord Beaumont, i dalje prilično uzrujan, dokaska naprijed.

- Što je, March? - upita. - Je li se još nešto dogodilo?

- Ne, gospodine - reče Tobias. - Samo želim razgledati Fullertonovu spavaonicu. Možda bi bilo najbolje da nas otpratite.

Bila je to slabo prikrivena naredba, ali Beaumont izgleda nije bio svjestan kako mu komandira čovjek društveno inferiorniji od njega.

- Da, naravno - reče Beaumont. Žustro se okrenuo i poveo ih natrag prema dvorcu.

Kad bi Tobias progovorio onim dubokim, zvučnim, potpuno sigurnim glasom, ljudi su bili skloni pokoravati mu se bez pogovora, pomislila je Lavinia. Imao je nevjerojatnu sposobnost preuzeti vodstvo u trenucima kada su ostali bezglavo bježali. Slutila je kako je ta istančana vještina bila kompleksnija nego što je on shvaćao ili bi ikada priznao.

Tijekom njihove posljednje veće istrage, dogodio se incident koji ju je uvjerio da Tobias posjeduje sirov, neuvjezban talent moćnog hipnotizera. Bila je sigurna kako izvor njegovih sposobnosti počiva duboko u onom ponoćnom vrelu u njemu. Jednako je tako bila sigurna da on nikada ne bi priznao te sposobnosti, čak niti samome sebi. Iz razloga koje nije posve shvaćala, on je odlučio zakopati tu stranu svoje prirode ispod nekoliko slojeva tvrdoglave logike i željezne volje. Dok je nije upoznao, sve je hipnotizere karakterizirao kao šarlatane i prevarante koji vrebaju na slabe i povodljive.

Kad je doznao da je ona poučena tome umijeću, prva mu je reakcija bila da otpise njezine vještine. U posljednje je vrijeme osjećala kako on preko volje prihvaća njene sposobnosti, ali je vrlo dobro znala da mu je i dalje draže ignorirati ih koliko god može.

U dvorcu su ona i Tobias slijedili svog domaćina uza glavno stubište. Dok su stigli do zavoja stubišta, Beaumont je već teško disao. Zastao je da dođe do daha.

Na ovom se katu motao velik broj gostiju. Jedna od njih bila je žena sa sjajnom smeđom kosom vezanom u labavu punđu.

Lavinia je nije prepoznala sve dok se nije okrenula. Aspasia je skinula crnu vlasulju i krunu s kobrom te se presvukla u zelenu kućnu haljinu od svile, obilno ukrašenu vezom.

Spazila je Tobiasa i žustro mu prišla.

- Što se događa? - zahtijevala je tihim glasom. -Svi govore da je Fullerton pao s krova i slomio vrat.

- Čini se da je tako - reče Tobias.

Beaumont naglo izvuče rupčić iz džepa i obriše si čelo. Pogledom prijeđe preko mnoštva 19

GIGA

gostiju. -Strašna nesreća. Zapravo, posve strašna. Ali uvjeravam vas da su stvari pod kontrolom. Doktor je na putu ovamo. Svi se možete vratiti u svoje sobe.

Aspasijine lijepe obrve neznatno su se namrštile. Usne su joj se razdvojile već oblikujući pitanje. Lavinia opazi kako je Tobias odmahnuo glavom, ušutkavši je jednim malim pokretom.

Aspasia poslušno zatvori usta.

- Moraš nas ispričati - reče Tobias. - U žurbi smo. Lord Beaumont nas vodi u Fullertonovu spavaonicu.

Aspasia se doimala zaprepašteno, a zatim Lavinia opazi bljesak razumijevanja u njenim tamnim očima.

- Tobiase? - prošapta Aspasia promuklim tonom. - Misliš li...

- Razgovarat ću s tobom kasnije - reče on s upozorenjem u glasu.

- Da, naravno - Aspasia se otmjeno ukloni s puta. Pogled joj se zamišljeno zaustavi na Laviniji.

Trenutak izmijenjene komunikacije između Aspasije i Tobiasa bio je kratak, razmišljala je Lavinia dok je pratila dvojicu muškaraca niz hodnik, ali nije se mogla pogrešno protumačiti njegova prisnost. Aspasia je očigledno osjećala kako polaže nekakvo pravo na Tobiasa, a on je, zauzvrat, prihvatio nekakvu obavezu prema njoj.

Ako je išta naučila o Tobiasu tijekom proteklih nekoliko mjeseci, pomislila je Lavinia, bilo je to da je svoje obaveze shvaćao vrlo ozbiljno.

Bacila je pogled iza sebe baš na vrijeme da vidi kako Aspasia nestaje kroz vrata jedne spavaonice. Bila su to vrlo poznata vrata.

Pa, jedna je tajna noćas zasigurno bila riješena, pomislila je. Sada je znala zašto su je po kratkom postupku premjestili u onaj neudobni sobičak na kraju hodnika. Domaćica i batler urotili su se kako bi njezinu ugodnu odaju na ovom katu dali Aspasiji Gray.

Beaumont se zaustavio pred jednim vratima.

- Ovo je bila Fullertonova spavaonica - objavio je. Tobias je ušao prvi. Zapalio je svijeću i pregledao prostor. Zatim je prešao do prozora i razmaknuo zastore.

Sobu je ispunila mjesečina, dodatno ojačavši slabu svjetlost svijeće.

Lavinia zakorači unutra i pogleda naokolo. Spavaonica je bila jednake veličine kao i ona dodijeljena Tobiasu. Široka postelja, presvučena s mnogo posteljine, bila je namještena za noćenje. Bilo je očigledno da je nitko nije koristio. Plahte i jastuci još uvijek su bili uredno posloženi. Držak zeravnika virio je ispod ruba perine.

- Bio ju je pitao zašto se ne mogu poslužiti njegovim krevetom - promrmljala je Tobiasu. Rekao joj je da je lijepo ugrijan.

Tobias je bio zaposlen energičnim i metodičnim otvaranjem i zatvaranjem ladica toaletnog stolića. Nije podizao pogled sa svog zadatka. - Sto je još rekao?

- Upitao je služavku zašto je neophodno prijeći sav taj put do krova.

Beaumont se narnrštio s vrata. - Sto je to sa služavkom?

- Kad sam vidjela lorda Fullertona ranije večeras - reče Lavinia - nalazio se u društvu visoke, plavokose sluškinje. Dobila sam jasan dojam kako su se uputili na krov radi malo ljubakanja.

- Glupost - Beaumontovi brkovi nakostriješili su se od istinskog zgražanja. - Svi u ovom kućanstvu znaju da su nedolične intimnosti između posluge i gostiju strogo zabranjene. Lady Beaumont ne trpi takve stvari.

Lavinia se zaustavila ispred noćnog ormarića i proučila sadržaj malih predmeta posloženih na ulaštenoj drvenoj površini. - Služavka se doimala prilično željno da udovolji Fullertonu. Ona je bila ta koja je predložila da odu gore na krov umjesto da se posluže njegovom spavaonicom.

20

GIGA

- Uvjeravam vas, naredit ću svom batleru da ispita stvar. - Beaumont se prekinuo sa zbunjenim izrazom.

- Visoka, plavokosa žena, kažete? Ne sjećam se da itko od mojih služavki odgovara tom opisu. Vjerojatno se radi o jednoj od seoskih djevojaka angažiranih preko vikenda. Uz tolike goste u kući, trebamo dodatne služavke.

- Shvaćam. - Nije bilo ničega neobičnog u zbirci predmeta koja se nalazila na noćnom ormariću, pomislila je Lavinia. Ugledala je svijećnjak, naočale i prsten.

Pošla je do ormara i otvorila ga. Tobias priđe iza nje sa svijećom. Zajedno su pregledali niz skupo izrađene odjeće.

- Želim porazgovarati s plavokosom služavkom -Tobias otvori ladice ormara, kratko pogledavši pažljivo presavijene rupčiće i pozamanteriju. - Hoćete li upitati svog batlera da je pronađe, gospodine?

- Ako mislite da je nužno. - Beaumont se povukao za korak unatrag gdje je neodlučno zastao.

- Sto vas to brine oko ove situacije, March?

- Volio bih saznati je li Fullerton još uvijek bio u sluškinjinu društvu kad je pao i nastradao. Tobias se okrene od ormara i ode do noćnog ormarića. Stajao je i promatrao predmete na površini. - Možda ona može opisati što se točno dogodilo.

- Vrlo dobro, idem porazgovarati s Drumom. -Beaumont se okrenuo i nestao niz hodnik, a izgledao je kao da mu je laknulo što ima još jedan jasan cilj.

Lavinia otvori kovčeg i zagleda se unutra. Bio je prazan. Sve što je u njemu bilo zapakirano bez sumnje je visjelo u ormaru. Zatvorila je poklopac i pogledala u Tobiasa, koji se započeo spuštati u klečeći položaj na jedno koljeno kako bi zavirio ispod kreveta.

Vidjela je kako mu se čeljust steže kad je prebacio težinu na lijevu nogu, no odoljela je napasti da ga upita boli li ga. Nije odobravao neprekidno raspitivanje o ozljedi koju je pretrpio u Italiji prije nekoliko mjeseci. Rana je otada već davno zacijeljela, ali ona je znala da ga povremeno još uvijek muči.

- Što zaboga očekuješ da ćeš pronaći tamo ispod? - upitala je umjesto toga.

- Kako bih to dovraga mogao znati? - Završio je s pregledom podnih letvica, dohvatio stup kreveta i nanovo se s mukom osovio na noge. - Mislim da smo ovdje završili. - Nestrpljivo si je izmasirao lijevo bedro. - A sada na krov.

- Tobiase, o čemu se ovdje radi? Misliš da smrt lorda Fullertona nije bila nesretni slučaj, zar ne?

Na nekoliko je sekundi izgledalo kao da je namjeravao izbjeći to pitanje. Potom je slegnuo ramenima. - Mislim da je ubijen.

- Bojala sam se da si tako zaključio. Ali što te navodi da povjeruješ u to?

- To je duga priča - uputio se prema vratima, poni-jevši sa sobom svijeću na malenom stalku.

- U koju ovog časa nemam vremena ulaziti.

Opet ju je odbijao od sebe, pomislila je. No ovo nije bio trenutak za raspravljanje o tome.

- Vrlo dobro, ali da znaš, gospodine, kako prvom prilikom namjeravam od tebe dobiti propisno objašnjenje.

Našla se kako govori uprazno. Tobias je već izašao u hodnik i kretao se prema stubištu.

Upravo je kanila krenuti za njim, no nešto ju je navelo da još jednom preleti očima po sobi koju su netom pregledali. Pogled joj je pao na noćni ormarić. Blijedi komadić mjesečine obasjao je predmete na površini. Učinilo joj se da se nešto promijenilo u razmještaju predmeta.

U idućem je trenutku shvatila u čemu je razlika. Prstena nije bilo.

Neugodan osjećaj prostrujao joj je živcima. Tobias nije bio tat. Uzeo je prsten iz nekog vrlo dobrog razloga i odabrao je da ga ne povjeri niti njoj niti Beaumontu.

Njezin partner ponašao se izrazito čudno od svog razgovora s Aspasijom Gray.

- Stvarno mi se ne dopada ta žena - reče glasno praznoj sobi.

21

GIGA

5 Kat za služinčad odražavao je isti prizor zbunjenosti, znatiželje i uzbuđene strave kojima je Lavinia posvjedočila i na nižim katovima. Grupice ljudi vrzmale su se u uskom hodniku s niskim stropom, tiho razgovarajući.

Pri pogledu na Laviniju i Tobiasa, sav je razgovor naglo prestao. Svi su se okrenuli da promotre uljeze s gostinskog kata.

Tobias se usredotočio na najbližu osobu, mladu služavku u spavaćici.

- Gdje su stube za krov? - zahtijevao je. Djevojka je zgranuto uzdahnula i utihnula poput zeca suočenog s vukom. Blenula je u Tobiasa, a oči su joj se stale širiti od straha. Nekoliko je puta pokušala nešto reći, ali jedino što joj je polazilo za rukom bilo je nesuvislo mucanje.

- Krov, djevojko - ponovi Tobias glasom u kojem se isticao jedva primjetan prizvuk nadolazeće propasti. - Gdje je vražje stubište?

Njezini su se drugovi brzo povukli, ostavljajući je da se sama suoči s Tobiasom.

- M-m-molim vas, gospodine... - djevojka je posve zamuknula kad se Tobias nadvio bliže.

Izgledala je kao da će briznuti u plač.

Lavinia uzdahne. Bilo je vrijeme da preuzme uzde u svoje ruke.

- Dosta, gospodine - stala je između Tobiasa i služavke koja je sada naočigled drhtala. Prestravio si je. Dopusti meni da ovo riješim.

Tobias se zaustavi, očito se ozlovoljivši što ga je lišila njegova plijena. Nije skidao svoj ledeni pogled s djevojke koja se tresla.

- U redu - progunđao je Laviniji. - Ali budi brza s tim. Nema vremena za gubljenje.

Nije krivila sirotu služavku, pomislila je Lavinia. Tog je trena Tobias izgledao izrazito strašno. Njegovo noćašnje držanje prisjetilo ju je na prvi put kad ga je srela.

Sasvim se živo sjećala te zgode. Te sudbonosne noći u Rimu uletio je u mali antikvarijat koji je vodila sa svojom nećakinjom Emeline i uspio polomiti svaki kip na vidiku. Isprva je mislila da je luđak, ali onda mu je opazila zastrašujuću inteligenciju u očima i shvatila da on točno zna što radi. Nekako se zbog toga doimao još i više prijeteće.

- Smiri se - rekla je služavci. Obuhvatila je prstima srebrni privjesak na svom vratu i progovorila tihim, umirujućim glasom kojim se koristila kada je željela uvesti lagani hipnotični trans. - Pogledaj me. Nema se potrebe bojati. Sve je dobro. Nema potrebe za strahom. Ničega se nemaš bojati.

Djevojka je trepnula jednom ili dvaput i otrgnula svoj zabrinuti pogled s Tobiasova nesmiljenog lica. Zapiljila se u privjesak.

- Kako se zoveš? - upita Lavinia blago.

- Nell. Zovem se Nell, gospojo.

- Vrlo dobro, Nell. Dakle, gdje je stubište koje vodi na krov?

- Na kraju hodnika, gospojo. Ali Drum je naredio posluzi da ne ide gore na krov. Boji se da bi neko mogo past. Zid je vrlo nizak, znate.

- Razumijem. - Krajičkom oka, Lavinia ugleda Tobiasa kako odlazi niz hodnik, uputivši se prema stubištu. Namjeravala je poći za njim, ali zastala je zbog posljednjeg pitanja. - Poznaješ li sve članove posluge u dvorcu, Nell?

- Da, gospojo. Svi smo iz sela ili s jedne od farmi. Djevojka je sada slobodno govorila. Nije bilo potrebe zadržavati joj pozornost na privjesku. Lavinia prestane manipulirati ogrlicom.

Služavka ponovno trepne i podigne pogled prema Lavinijinim očima.

- Poznaješ li služavku koja je nešto viša od tebe i možda nekoliko godina starija? Ima vrlo svijetlu plavu kosu. Mnogo teških uvojaka nalik spiralama. Večeras je nosila veliku kapu ukrašenu plavom vrpcom. Izgledala je novo i imala je mnogo širi obod od tvog.

- Nova kapa s plavom trakom? - Nell se uhvatila onoga što joj je očito bila najvažnija značajka opisa. -Ne, gospojo. Da je jedna od nas bila tolko sretna da dobije novu kapu, sve bi 22

GIGA

znale za to, tolko vam mogu reć.

- Je li bilo koja od tvojih drugarica visoka i plavokosa?

- Pa, Annie je visoka, al' joj je kosa tamna. Betty ima žutu kosu, al' je manja od mene. Djevojčine crte lica nabrale su se od koncentracije. - Ne moren se sjetit nikoga ko je baš ka ta cura koju ste opisala.

- Tako dakle. Hvala ti, Nell. Bila si od velike pomoći.

- Da, gospojo. - Nell se lagano nakloni i dobaci nesiguran pogled niz hodnik prema Tobiasu, koji je otvarao vrata. S nelagodom je progutala slinu. - Oće F gospon htjet postavljat još pitanja?

- Ne brini se. Ako opet bude htio razgovarati s tobom, pobrinut ću se da dođem s njim.

Nell je izgledala kao da joj je pao kamen sa srca. - Fala vam, gospojo.

Lavinia hitro pođe niz hodnik. Dok je stigla do vrata za stubište, Tobias je već nestao.

Bez svijeće, morala je opipati put nagore po uskim stubama. No kad je dospjela do vrha, vrata su bila otvorena.

Iskoračila je na mjesečinu i ugledala Tobiasa kod niskog zida. Gledao je dolje u vrtove. Prišla mu je.

- Je li to mjesto odakle je Fullerton pao? - upitala - Da, mislim da jest. Ovdje na zidu nalaze se tragovi u prašini. Vidiš li ih?

Podignuo je svijeću kako bi svjetlost dospjela preko barijere. U prašini, čađi i prljavštini što su se natalo-žile na kamenu nalazilo se nekoliko mrlja. Nedvojbeno je izgledalo da su to tragovi što ih je ostavio čovjek koji se grčevito držao kako se ne bi strmoglavio u sigurnu smrt. Proželi su je srsi.

- Da - prošaptala je. - Vidim.

- Čini se da ga je žena namamila na krov. - Tobias je polako koračao duž zida. - Rekla si da je Fullerton bio podosta pijan. Bez sumnje je bio nesiguran na nogama. Ne bi zahtijevalo mnogo snage da ga se gurne preko ruba, tek pažljivo odabran trenutak.

- Znam da si iz nekog razloga koji mi još moraš razjasniti uvjeren da je ovo bilo umorstvo reče ona tiho. - Ali ja još nisam vidjela ništa što naznačuje da se nije moglo raditi o nesreći.

- Sto je s visokom, plavokosom služavkom? Oklijevala je. - Nell se nije mogla sjetiti nikoga tko odgovara mom opisu - priznala je.

Nato je stao i pogledao je. Na svjetlu svijeće lice mu je imalo bezuvjetno zloslutan izraz.

Mogla je razumjeti Nellinu reakciju. Da čovjek ne poznaje dobro Tobiasa dok se nalazi usred lova, pomislila je, bio bi i te kako sklon pobjeći glavom bez obzira.

- Jedna od gošća, možda - reče on sporo. -Odjevena u kostim koji je nosila na balu ranije ove večeri?

Prizvala je u sjećanje kratki pogled koji je bila bacila na Fullertonovu pratilju. - Mislim da nije bila riječ o kostimu koji bi itko od Beaumontovih gostiju nosio na balu. Odjeća je bila preobična, prerealistična, ako shvaćaš što želim reći. Materijali nisu bili dovoljno fini za ijednu od dama ovdje. Haljina je bila izrađena od bezlične, čvrste tkanine. Cipele, čarape i pregača izgledale su vrlo nalik onima koje nose Beaumontove sobarice.

- Onda nije bio kostim, već prava krinka - reče on polako.

- Tobiase, mislim da je vrijeme da mi kažeš točno što se događa.

Jedan trenutak nije govorio ništa, umjesto toga nastavivši pregledavati vrh krova. Znala je da traži druge znakove onoga što se ovdje dogodilo nedugo prije. Pobojala se da će pokušati izbjeći odgovoriti joj na pitanje.

Ali kad je stigao do samog ugla, počeo je govoriti.

- Već sam ti rekao da sam za vrijeme rata obavio nekoliko povjerljivih istraga za Krunu u ime svog prijatelja, lorda Crackenburnea.

- Da, da, znam da si bio špijun, gospodine. Molim te, prijeđi na stvar.

23

GIGA

- Više volim izbjegavati termin špijun kada govorim o svom bivšem zanimanju - nagnuo se da bolje pogleda nešto što je ugledao u prašini. - Ima tako nedolične konotacije.

- Sasvim sam svjesna kako se to zanimanje ne drži doličnom karijerom za džentlmena. Ali nema potrebe da itko od nas dvoje okoliša kad smo ovako sami. Doista si bio špijun. Ja sam bila primorana baviti se trgovinom kako bih preživjela u Rimu. Niti jedno od nas dvoje nema takvu prošlost za koju bi itko poželio da bude opće poznata u visokim društvenim krugovima.

Ali to ovog trena uopće nije važno. Nastavi sa svojom pričom.

- Dovraga, Lavinia, nisam čak niti siguran gdje da počnem.

- Zašto ne počneš tako da mi kažeš razlog zbog kojeg si uzeo onaj prsten s Fullertonova noćnog ormarića.

- Ah, opazila si to, je li? - Tobias se malko osmjehnuo. - Vrlo pronicljivo. Znatno napreduješ u vještinama koje treba usvojiti za tvoje novo zanimanje. Da, uzeo sam vražji prsten.

- Zašto? Nisi lopov, gospodine.

Posegnuo je u džep i izvukao prsten. Načas ga je proučavao na svjetlosti svijeće. - Čak i da imam sklonosti za lopovluk, ne bih rado maznuo baš ovaj komad nakita. Uzeo sam ga jer sam posve siguran da je ostavljen tamo kako bih ga ja našao.

Led joj je polagano kliznuo niz kralježnicu.

Prišla je mjestu na kojem je stajao i pogledala prsten na njegovu dlanu. Na treperavom svjetlu svijeće mogla je razaznati minijaturni zlatni lijes. Tobias otvori poklopac vrškom prsta. Gadna mala lubanja zapilji se u nju iz ležišta s ukrštenim kostima.

- Prsten koji opominje na smrtnost - reče ona, neznatno se mršteći. - Bili su dosta popularni u prošlim vremenima, iako mi je nepojmljivo zašto bi se itko htio stalno podsjećati na neminovnost smrti.

- Prije tri godine, postarija grofica, dobrostojeća udovica i dva imućna džentlmena umrli su u nizu, kako se činilo, nesretnih događaja i samoubojstava. Jednog popodneva slučajno sam naveo svog prijatelja Crackenburnea na razgovor o tim događajima. Tijekom tog razgovora palo mi je na pamet kako je u svakom od tih slučajeva netko dobio znatnu imovinsku korist od neočekivane smrti.

- Misliš na nasljedstvo?

- Da, u sva četiri slučaja. Krajnji je rezultat bio da su nekoliko velikih bogatstava, pokoje poveće imanje i titula ili dvije prešli iz ruke u ruku.

- Sto ti se tu učinilo čudnim? Takve se stvari događaju kada umru bogati ljudi s titulama.

- Doista. Ali u ovim je smrtima bilo i drugih značajki koje su pobudile moju znatiželju. Dva su mi se samoubojstva, na primjer, učinila slabo vjerojatnima. Crackenburneu, koji je uvijek upućen u poslove sve sile svijeta, nije bilo poznato da je ijedan od dva muškarca koji su tako umrli patio od melankolije ili beznadno loša zdravlja. Niti jedan od njih nije pretrpio kakav nedavni novčani gubitak.

- A nesretni slučajevi?

- Postarija grofica propala je kroz led koji je prekrivao ribnjak dok je vani šetala jednog hladnog zimskog poslijepodneva. Dobrostojeća udovica pala je niza stube kad je jedne noći bila sama kod kuće. Slomila je vrat.

Nastupila je kratka tišina. Lavinia je nevoljko pogledala prema mjestu gdje je, kako se činilo, Fullerton izbezumljeno pokušao izbjeći pad koji ga je stajao glave.

Tobias je slijedio njezin pogled pa jednom kimnuo.

- Zaista, njezina se smrt nije mnogo razlikovala od Fuller tonove.

- Nastavi, gospodine.

Tobias se vratio svome sporom koračanju. -Crackenburne me poticao da istražim te smrti.

Diskretno, jasno. Nije bilo implikacija o umorstvima, a niti jedna od upletenih obitelji ne bi ih dočekala s odobravanjem.

- Sto si otkrio?

24

GIGA

- Tijekom istraživanja o udovičinoj smrti, doznao sam da je njezina domaćica pronašla vrlo neugodan komad nakita pored trupla.

Shvativši, iz dlanova joj se stala povlačiti toplina.

- Prsten koji opominje na smrtnost?

- Da. - Tobias čvrsto sklopi ruku oko prstena. -Domaćica je služila svoju gazdaricu niz godina i bila je sigurna da prsten nije dio udovičine zbirke dragulja. Kad sam istražio ona dva samoubojstva, rečeno mi je da su slična dva prstena pronađena u knjižnicama obaju muškaraca. Niti jedan od njihovih osobnih sobara nije prepoznao prsten.

Iznenada je postala oštro svjesna lagane studeni u noćnom zraku. - Počinjem shvaćati zašto se toliko zabrinjavaš oko Fullertonove smrti.

- Dva tjedna nakon što sam počeo sa svojom istragom, dogodila se i peta smrt. Postariji plemić navodno je uzeo preveliku dozu laudanuma. Ali ovog sam puta gotovo odmah doznao za sumnjivu smrt zahvaljujući Crackenburneovim vezama. Uz njegovu sam pomoć uspio doći u kuću prije no što su odnijeli leš, te proučiti spavaonicu u kojoj je čovjek umro. Pronašao sam prsten na njegovu stolu. No to nije bilo jedino što sam otkrio.

- Što si još doznao?

- Na prozorskoj dasci nalazilo se malo blata. Izgledalo je kao da se te noći netko popeo u spavaonicu, možda zato da bi prtljao oko laudanuma. U vrtu ispod spavaonice pronašao sam poderani komadić fine crne svile koji je zapeo za granu stabla. Naposljetku sam pronašao trgovinu u kojoj je svila bila prodana i dobio opis muškarca koji ju je kupio.

- Genijalan posao, gospodine.

- I drugi su tragovi izašli na vidjelo. - Tobias je zastao. - Neću ti dosađivati s ostalim detaljima. Dovoljno je reći da je jedna stvar vodila do druge i da sam na kraju otkrio ubojicu.

No on je shvatio da stežem krug oko njega.

- Je li pobjegao iz zemlje?

Tobias je metnuo jednu nogu na nizak kameni zid i podlakticom se oslonio na bedro. Izgledao je kao da se izgubio u onome što je gledao na tamnom horizontu.

- Ne - na koncu je rekao. - Smatrao se džentlmenom koji me izazvao na svojevrsni smrtonosni dvoboj. Kada je shvatio da je izgubio, odabrao si je prisloniti pištolj o glavu.

- Shvaćam.

- Pronašao sam njegovu kolekciju prstenja koje opominje na smrtnost zajedno s njegovim dnevnikom poslovanja koji je detaljno navodio zločine pohranjene u skrivenom sefu u njegovoj radnoj sobi.

- Nebesa, zaista je vodio dnevnik poslovanja? -Da. - A što je bilo s prstenovima? Zašto ih je ostavljao na mjestima zločina?

- Vjerujem da mu je prstenje bilo potpis, njegov način da si pripiše umorstva u zaslugu.

Zurila je u njega, zgranuta. - Hoćeš reći da je potpisivao svoja strašna zlodjela onako kako umjetnik potpisuje sliku?

- Da. Ponosio se svojim vještinama, znaš. Očito, nije mogao riskirati da se otvoreno hvališe u svom klubu, pa se zadovoljio ostavljanjem prstena koji opominje na smrtnost medu žrtvinim stvarima.

- Hvala Bogu da si shvatio čime se bavi i prekinuo mu karijeru.

- Dakako, cijela je stvar zataškana. Nikada nije postojao ikakav izravan dokaz o umorstvu i niti jedna od upletenih imućnih obitelji nije željela skandal koji bi izazvala istraga - Tobiasov je glas otvrdnuo. -Cesto sam pomišljao kako sam, da sam obraćao više pozornosti i djelovao brže, mogao spasiti nekoliko života.

- Besmislica - stala je ravno pred njega. - Sasvim je dovoljno takvog govora, Tobiase. Neću ti dopustiti da se okrivljavaš zato što nisi smjesta riješio slučaj. Zvuči kao da nitko nije čak ni shvatio da su ljudi ubijani dok ti nisi spojio djeliće slagalice. Nesumnjivo si identificirao izuzetno pametnog ubojicu koji bi izvan svake sumnje nastavio unedogled ubijati da ga ti nisi 25

GIGA

zaustavio.

Tobias je vrlo žestoko stisnuo šaku oko prstena i nije rekao ništa.

- Je li taj čovjek ubijao samo iz zabave? - upitala je. - Ili je imao neki suludi motiv?

- Nema sumnje da je to činio djelomično zbog novca - reče Tobias. - Naplaćivao je svaku smrt. Sve su transakcije uredno zabilježene u dnevniku poslovanja, zajedno s datumima zlodjela i svotama koje je primio. Prilično je pazio da zaštiti svoje klijente. Njihova imena nisu bila zapisana. Sa svoje strane, oni očigledno nisu znali identitet čovjeka kojeg su unajmili da počini hladnokrvno umorstvo.

- Profesionalni unajmljeni ubojica - prošaptala je. - Kakav istinski grozan način da zarađuješ za život. Rekao si da je taj muškarac bio džentlmen?

- Doista. Posjedovao je izvrsne manire, smisao za modu i prilično mnogo šarma. Bio je omiljen među muškarcima i ženama. Nikada mu nije manjkalo poziva. Bio je član dva-tri kluba. Ukratko, slobodno se kretao visokim društvom. - Tobias je pogledao u malenu mrtvačku glavu. - To mu je bilo lovište, shvaćaš.

- Lovište. Kakva neugodna značenjska promjena izraza.

- Pronalazio je klijente i žrtve u uglađenom svijetu. Za obične drumske razbojnike, lopuže i ubojice osjećao je samo prezir. Nije se smatrao pukim kriminalcem.

- Da, pa, kao što smo otkrili, gospodine, postoji sva sila kriminalaca rođenih u uglednim krugovima. - Zastala je, zabrinuta više nego ikada njegovim raspoloženjem. Progonile su ga uspomene. Događaji iz tog slučaja prije tri godine za njega su očigledno bili vrlo osobni.

Intuicija joj se rasplamsala. - Tobiase, jesi li poznavao tu osobu prije nego što si shvatio da on ubija ljude za novac? Jesi li ga držao za prijatelja?

- U neko doba bio bih povjerio Zacharyju Ellandu vlastiti život. Zapravo, bilo je prilika kad sam upravo to i činio.

Potpuno priznanje reklo joj je sve što je trebala znati.

- Tako mi je žao - dodirnula mu je rame. - Kako ti je moralo biti strašno otkriti istinu.

- Naše vražje prijateljstvo sprečavalo me da uvi-dim istinu toliko dugo. - Šaka koja mu se odmarala na bedru stegnula se u gesti gađenja prema samom sebi. - On je računao na tu povezanost. Iskoristio ju je u opakoj igri koju je igrao sa mnom. Čak se pretvarao kako mi pomaže istražiti umorstva.

- Tobiase, ne smiješ govoriti kao da si pogriješio. Riješio si slučaj.

Nije joj obraćao pozornost. Umjesto toga, piljio je preko šuma obasjanih mjesečinom onkraj vrtova. - Cra-ckenburne nas je upoznao. Promatrao je Zacharyja za kartaškim stolovima jer je znao da trebamo nekoga vještog s kartama za određenu istragu. Također je predosjetio da Elland ima onu vrstu temperamenta zbog kojeg bi bio koristan kao špijun. Zachary je uživao riskirati.

- Shvaćam. - Zadržala je svoju ruku na njegovu ramenu, nastojeći mu pružiti malo utjehe bez riječi. -Još uvijek ne razumijem zašto te sve ovo tako intimno brine, Tobiase.

- Žao mi je što moram reći da sam ja možda bio onaj koji je odgovoran što je kročio na put koji ga je odveo do toga da postane unajmljeni ubojica.

- Gospodine, to je nečuveno. - Šokirana, stisnula mu je rame vrlo čvrsto. - Nije valjda da možeš vjerovati kako tebe treba kriviti zato što je tvoj prijatelj postao ubojica. To je potpuna budalaština.

- Kad bi to barem bila istina. Ali činjenica je da su mu prvi zapisi u dnevniku poslovanja datirali iz vremena malo nakon što smo počeli zajedno raditi.

- Reci mi što te je navelo na zaključak da si ti imao udjela u tome što se pretvorio u ubojicu.

- Bio sam mu mentor. Naučio sam ga špijunskom umijeću. Ja sam mu davao zadatke - Tobias duboko izdahne. - Svakako je bio nadaren za posao.

- Nastavi.

- Na svom drugom zadatku, dogodio se incident. Trebao sam obratiti više pozornosti.

26

GIGA

- Opisi taj incident - rekla je odrješito.

- Uputio sam ga da slijedi čovjeka za kojeg smo sumnjali da je izravno povezan s krugom izdajica.

Prema Zacharyju, njegov ga je plijen opazio i izvukao nož s namjerom da ga ubije. Zacharv mi je kasnije rekao kako je bio prisiljen braniti se. Ubio je tog čovjeka i riješio se tijela u rijeci. Tada nije bilo razloga za preispitivanjem njegove verzije događaja.

- Molim te, nastavi.

- Zacharv se dobro iskazao u toj istrazi i željno je iščekivao još takvih poslova - reče Tobias. Crackenburneovi visokopozicionirani prijatelji u vladi bili su iznimno zadovoljni. Izdajnikova ih smrt sigurno nije uznemiravala. Bilo mi je rečeno da EUandu dam daljnje zadatke.

- Je li bilo još takvih smrti?

- Koliko ja znam, još jedna. I opet su se Crackenburneovi prijatelji u vladi složili kako se radi o jasnom slučaju samoobrane, a budući da je ubijeni i sam bio ubojica, nitko za njim nije žalio. Moguće je da je došlo do još dva takva incidenta. Nikad neću pouzdano znati. Zacharv ih nije priznao, a nitko nije želio otvarati istragu.

- Jer su smrti odgovarale vladi?

- Ne samo to, zahvaljujući njima stekli smo francuske vojne i mornaričke obavještajne podatke od presudne važnosti. - Tobias je oklijevao. - Često sam se pitao je li se Zacharyju omililo ubijati tijekom tog vremena kada je služio kao špijun.

- Ali što se dogodilo nakon što je Napoleon prvi put poražen?

- Zachary se vratio za kartaške stolove. Činilo se da mu dobro ide. Naši su se putovi razišli.

Povremeno bismo se sreli u klubovima, ali uglavnom smo se rijetko viđali.

- Jesi li tada prvi put čuo glasine o tajanstvenim smrtima u uglađenom društvu?

- Da, mislim da jesam. Ali moram priznati da povremene smrti postarijeg lorda ili bogate udovice nisu pobudile moju znatiželju i zanimanje, niti ikoga drugog. Bio sam zauzet svojom karijerom poslovnog čovjeka i podizanjem Anthonyja. Nisam mogao odvojiti mnogo vremena za dokono nagađanje. Onda je Napoleon pobjegao s Elbe i opet smo zaratili.

- I Crackenburne te pozvao natrag u svoju drugu profesiju - reče ona.

- Također je pozvao i Zacharyja. Ali ovog puta Crackenburne nije od mene zatražio da Ellandu dajem upute. Elland i ja na neki smo način bili kolege i izmjenjivali smo podatke, ali nismo radili zajedno.

- Kad si posumnjao u njega?

- Onih mjeseci koji su uslijedili nakon pobjede kod Waterlooa, niz samoubojstava i nesretnih slučajeva dogodio se u prilično kratkom periodu. Tada sam sređivao poslove za prelazak na novu karijeru privatnog detektiva. Kao što sam ti rekao, počeo sam opažati neke slične detalje tih smrti.

- I na koncu si ušao u trag Zacharyju Ellandu -zaključi ona.

- Da. Za vrijeme istrage pokazao sam Cracken-burneu prstenove s mrtvačkim glavama.

Prisjetio se starih glasina o profesionalnom ubojici koji se nekoć koristio istim potpisom.

Zvali su ga Izručiteljem Opomene. Govorilo se da nitko tko ga je sreo ili doznao njegov pravi identitet nije poživio da priča o tome. Elland je očito čuo te priče i odlučio se ugledati na legendu.

- Tobiase, poslušaj me. Ellandova odluka da postane profesionalni ubojica nije imala ama baš ništa s poslovima koje je obavljao za tebe.

- U sefu u kojem sam otkrio prstenje i dnevnik poslovanja nalazilo se pisamce. Bilo je adresirano na mene. U njemu je Zachary napisao da, ako sam pronašao pismo, to znači da sam pobijedio. Čestitao mi je kao da sam pobjednik u partiji šaha.

- Takva zloća gotovo je neshvatljiva.

- U pisamcu me obavijestio kako sam bio dostojan protivnik. U posljednjem je retku stajalo: »Lovački ushit je ono što će mi najviše nedostajati.« 27

GIGA

- Bio je pravo čudovište.

- Moram ti reći - potiho reče Tobias - da ima časova kada mogu i predobro razumjeti njegovu strast za lovom.

- Tobiase.

- Kad znam da sam nanjušio trag plijena, spopa-dne me iznimno snažan osjećaj. Ne može se poreći da se uz ovaj posao veže stanoviti mračni ushit. -Pogledao ju je preko svijeće. Na svjetlosti proplam-sale svijeće, oči su mu blistale kao u neke velike noćne zvijeri. - Elland mi je jednom rekao kako misli da nas dvojica imamo mnogo toga zajedničkog. Možda je imao pravo.

- Odmah da si prestao s tim, Tobiase - žestoko mu je stisnula ruku. - Da se nisi niti usudio navoditi na zaključak kako ste ti i Elland na bilo koji način slični. Jedno je uživati u lovu. U tvojoj je prirodi da tražiš odgovore i da se pobrineš da pravda bude zadovoljena. Posve je druga stvar uživati u smrti. Oboje znamo da to nikada ne bi mogao.

- Ponekad, kasno noću, pitao sam se je li razlika između Ellanda i mene tek u maloj mjeri.

- Prokletstvo, Tobiase, neću trpjeti takve budalaštine. Čuješ li me, gospodine?

Osmjehnuo se bez traga humora. - Da, gospođo Lake, čujem te.

- Nikad nisam upoznala tvog starog znanca, ali uvjeravam te da ste ti i Zachary Elland različiti kao dan i noć.

- Jesi li posve sigurna u to, gospo? - upitao je preblago.

- Sasvim sam sigurna u tu činjenicu. Intuicija mi je, kao što dobro znaš, izrazito izoštrena. Željela ga je protresti. - Ti nisi ubojica, Tobiase March.

Tobias nije izgovorio ni riječ, ali pogled mu je bio uznemirujuće čvrst. Sa zakašnjenjem je pomislila na njihov zadnji slučaj, onom kojeg je u svom dnevniku privatno imenovala Slučajem Ludog Hipnotizera.

Pročistila je grlo. - Da, pa, možda je bio jedan ili dva nesretna slučaja tijekom godina, ali to su bile nesreće kao takve.

- Nesreće - ponovi Tobias neutralnim tonom.

- Ne, nisu bile nesreće - istog se časa ispravila. -Očajnička djela velike hrabrosti nužna za spašavanje života drugih, poput mene. Nipošto hladnokrvna umorstva. Postoji ogromna razlika, Tobiase - zadržala je dah. - A sada dosta o toj temi. Reci mi gdje se u ovaj slučaj uklapa Aspasia Gray.

- Aspasia? - namrštio se. - Zar nisam objasnio?

- Ne, gospodine, nisi.

- Bila je Zacharyjeva ljubavnica.

- Ellandova ljubavnica. Shvaćam. To valjda ponešto objašnjava.

- Upoznali su se u proljeće prije Waterlooa. Aspasia je zavoljela Ellanda s velikom strašću, a on se činio jednako očaran njome. Planirali su se vjenčati. Kad se tog ljeta Zachary vratio svom poslu špijuna, iskoristio je Aspasijino pravo pristupa visokom društvu kako bi i sam dobio pristup stanovitim imućnim ljudima. Vjerujemo da se, osim što je iskoristio tako upoznate ljude za skupljanje obavještajnih podataka, također okoristio tim prilikama da stekne neke od svojih klijenata.

- Nebesa.

- Jedne je večeri Aspasia otkrila istinu o tome kako EUand zarađuje svoj kruh. U svojoj užasnutosti, pobjegla je od njega. Cesto sam se pitao nije li pravi razlog što si je te noći prislonio pištolj uz glavu što je izgubio ženu koju je volio, a ne taj što sam zatvarao obruč oko njega.

- Teško mi je povjerovati da bi ubojica posjedovao takav romantičan senzibilitet promrmljala je.

- Neobično je što je, na neki svoj način, Ellandova priroda bila istodobno dramatična i romantična. Podsjećao me na umjetnika ili pjesnika koji žudi za bilo kakvim iskustvom koje 28

GIGA

će mu priskrbiti najviše vrhunce osjećaja i podražaja.

- Bez obzira na cijenu koju će morati platiti?

- Elland nikad nije procjenjivao štetu. Živio je za sljedeće uzbuđenje.

- Sto je Aspasia učinila kad je saznala da si je oduzeo život?

- Bila je sasvim izvan sebe. Tada sam je jedini put vidio u takvom stanju. Elland je bio jedini muškarac kojeg je istinski voljela i bila je neutješna. Nije ju tako duboko povrijedila samo činjenica da si je oduzeo život.

- Nego to da ga je voljela, a nije prepoznala njegovu pravu prirodu?

- Da. Aspasia je iskusna žena, kao što si sigurno naslutila. Smatrala se preinteligentnom i preodluč-nom da bi je se prevarilo u stvarima srca. Zacharvjeva obmana potresla ju je do srži.

Rekla si je kako bi trebala osjetiti malo sućuti za Aspasiju, ali svaki put kad bi pomislila kako je zatekla drugu ženu s rukama oko Tobiasova vrata, otkrila bi da u sebi ne može skupiti mnogo samilosti.

Usprkos tome, morala je priznati kako je svakoj ženi, pa čak i Kleopatri, saznanje da joj je ljubavnik profesionalni ubojica koji je do te mjere uživao u svom poslu da ga je obilježio vlastitim potpisom, bilo dovoljno da joj gadno uzdrma živce.

- Zaključujem da u svemu ovome osjećaš neku vrstu obveze - reče ona. - A gospođa Gray bez sumnje igra na tu osjećajnost. Krivi li te što si Ellandu pokazao put koji ga je odveo do osobnog uništenja?

- Nije to nikad izgovorila, ali da, pretpostavljam da je tako.

- Glupost - ponovila je ponovno, ovog puta vrlo oštro. - Čista glupost.

- Mislim da također osjeća dozu krivnje, jer je ona bila ta koja mu je pomogla da ostvari veze u visokom društvu koje su dovele do određenih umorstava.

Lavinia uzdahne. - Kakva tužna priča.

Još jednom je otvorio šaku kako bi svjetlost svijeće obasjala malenu lubanju i ukrštene bedrene kosti. - A sada se čini da je netko odlučio ponovno je ispričati.

- Zacijelo ne vjeruješ da se Zachary Elland vratio iz groba kako bi nastavio svoju karijeru?

- Ne, naravno da ne. Sam sam pronašao Ellandovo truplo i vidio sam kako su ga pokopali. Ali ovaj novi ubojica poslao je Aspasiji prsten poput ovog i posve sam siguran kako je namjeravao da noćas pronađem ovaj.

- Stari poznanik nagoviješta svoj povratak u grad?

- Tako se čini. Pronašavši jutros prsten na svom pragu, Aspasia se uspaničila. Zato nas je slijedila ovamo.

- Hmm. Tobias se namršti. - Sto je?

- Moram ti reći, gospodine, kako se Aspasia noćas nije doimala uspaničeno.

Usta su mu se ironično iskrivila. - Ona teško da je tip koji podliježe napadaju histerične nesvjestice. Ali ja je poznajem bolje nego ti, i možeš mi vjerovati kad ti kažem da su joj živci večeras bili vrlo rastrojeni.

- Ako tako kažeš. Osobno mislim da pokušava upotrijebiti grižnju savjesti kao sredstvo kojim će manipulirati tobom.

- Nije joj potrebno ići tako daleko da bi priskrbila moju pomoć u ovoj stvari i siguran sam da je ona toga posve svjesna. - Tobias spremi prsten u džep. - Nitko ne želi pronaći ovog novog Izručitelja Opomene više od mene. Bacio mi je rukavicu i nemam vremena za gubljenje.

- Moraš mi dopustiti da ti pomognem, Tobiase.

- Ne želim te ni blizu ovog slučaja.

- Rekao si da je presudno da razriješiš ovaj slučaj čim prije. Potrebna ti je sva moguća pomoć.

Nadalje, nije baš da sam amaterka u ovakvim stvarima.

- Prokletstvo, Lavinia...

Podignula je ruku da ga ušutka. - Podsjetila bih te da sam jedina svjedokinja koju trenutno 29

GIGA

imaš. Istini za volju, ne mogu ti dati dobar opis služavke koja je noćas dopratila FuUertona ovdje gore, ali opazila sam neke detalje koji bi mogli biti od koristi. - Djelićem oka spazila je komadić bijele tkanine u mračnoj sjeni dimnjaka. - Gle, gle, što to imamo ovdje?

Uzela mu je svijeću iz ruke i požurila se prema dimnjaku.

Tobias spusti nogu s kamenog zida i pođe za njom preko krova. - Sto je?

- Nisam sigurna. Ali ako se radi o onome što mislim, imamo naš prvi trag. - Sagnula se i podignula predmet. - Njezina kapa.

- Jesi li sigurna? - Tobias joj je uzeo veliku, mekanu kapu iz ruke i pažljivo je pregledao na svjetlu svijeće. - Meni to izgleda kao bilo koja druga ženska kapa.

- Baš i ne. Ima neobično velik rub i vrpcu. Ovo je sasvim sigurno ona kapa koju je nosila plavokosa služavka. Ne bih se iznenadila da s unutrašnje strane otkrijemo pokoju plavu vlas kad je bolje pregledamo na jakom svjetlu. Tobiase, ovo dokazuje da je novi ubojica žena.

Tobias je dugo proučavao kapu. - Ili muškarac koji je nosio žensku odjeću kako bi se maskirao.

30

GIGA

6 U prizemlju su našli Beaumonta kako ih čeka u knjižnici sa svojim batlerom, Drumom, te nervoznim čovječuljkom koji im je predstavljen kao dr. Hughes.

Beaumont se doimao još nižim i punašnijim sjedeći za svojim golemim pisaćim stolom.

Tobias je opazio da u jednoj ruci drži čašu. Polovina sadržaja u njoj već je bila ispijena.

Alkohol je očigledno ljekovito djelovao na njegove živce. Više nije izgledao zabrinuto ili nesigurno. Njegovo je gospodstvo iznova čvrsto zapovijedalo svojim kućanstvom.

Odgovorivši na Lavinijin upit, Drum ih je obavijestio kako nitko od stalne posluge ne odgovara njezinu opisu plavokose služavke.

Lavinia zamahne kapom. - A što je s ovim, ako smijem pitati?

Svi su piljili u kapu.

- Ne sumnjam da ste doista vidjeli Fullertona s nekom ženom - reče Beaumont Laviniji. Možda jednom od seoskih djevojaka. U svakom slučaju, očito je da je Fullerton previše popio, pošao u potragu za voljnom curom i našao si put do krova kako bi se malo razgalio. Ono što se zatim desilo bio je izrazito nesretan slučaj. - Mrko je pogledao liječnika. - Nije li tako, doktore Hughes?

- Svakako - Hughes pročisti grlo i pokuša se malo više uspraviti u svojoj stolici. - Pregledao sam tijelo - objavio je ozbiljno. - Uopće ne sumnjam da je Fullerton nastradao uslijed nesretnog slučaja.

Tobias prokune u sebi. Bilo je jasno da je Beaumont odlučio privesti kraju razgovor o Fullertonovoj nezgodi što je žurnije mogao. Neće lako prihvatiti ikakav nagovještaj umorstva.

Lavinijine obrve naglo su se skupile. - Gospodin March i ja bojimo se da je ta voljna cura, tko god ona bila, namjerno namamila FuUertona na krov. Moramo vidjeti može li je itko identificirati.

Beaumont je naglašeno pogledao Druma.

Batler poprimi ravnodušan izraz lica. - Kao što je njegovo gospodstvo naznačilo, služavka je vjerojatno jedna od seoskih djevojaka koju smo privremeno uzeli u službu. Bez sumnje se uspaničila kada je lord Fullerton doživio svoju nesretnu nezgodu te pobjegla iz dvorca prije nego što je uzmognemo ispitati. Svakako je imala motivaciju da nestane. Na kraju krajeva, da se u okolici pročulo kako su je uhvatili da sama zabavlja džentlmena na krovu, bilo bi joj iznimno teško pronaći drugo namještenje u susjedstvu.

- Također je moguće da je još uvijek ovdje u dvorcu - reče Lavinia uvjerljivo. - Moramo okupiti čitavu poslugu kao i goste te ih ispitati.

Beaumont je pocrvenio. Usta su mu se nekoliko puta otvorila i zatvorila prije nego što je konačno uspio progovoriti. - Ispitati goste? Jeste li ludi, gospodo Lake? Nećete učiniti ništa slično. Zabranjujem vam.

- Gospodine, ovdje možda razgovaramo o umorstvu.

- Fullerton nije umoren. To je bila nesreća.

- Imamo dobar razlog da mislimo...

- Mislite što god želite, gospođo Lake. Ali ovo je moja kuća i neću dopustiti da se moji gosti dovedu u situaciju još neugodniju od one koju su već pretrpjeli.

Ovaj ih pristup nikamo neće odvesti, pomislio je Tobias. Pogledao je Beaumonta. - Slažete se da je Fullerton bio s nekom ženom malo prije nego što je pao, ali ne mislite da je ona imala išta s njegovom smrću?

- Čovjek je bio pripit. - Beaumont je otpio popriličan gutljaj svog brendija i spustio čašu. Izgubio je ravnotežu. Tu je kraj priče. Velika tragedija, ali nipošto slučaj umorstva. Šteta što je Beaumont svladao svoju raniju zbunjenost i stekao saveznike u liku svog batlera i mjesnog liječnika, pomislio je Tobias. Sto se ticalo njegova gospodstva, stanje je zasad opet bilo pod kontrolom i on je ponovno uspostavio svoj autoritet. Teško da ga se moglo okriviti zato što nije želio priznati skandaloznu mogućnost umorstva. Naklapanja takve vrste mogla su 31

GIGA

se povlačiti vrlo dugo.

- Gospodine - reče Tobias odmjerenim tonom - dopustite mi da vam kažem kako, prema mom profesionalnom mišljenju, postoji čitav niz pitanja u vezi s ovim slučajem na koja bi trebalo odgovoriti. S vašim odobrenjem, volio bih nastaviti svoje istraživanje o tome.

- To uopće nije moguće, March - Beaumont lupi dlanovima po stolu i silovito ustane. - Ovo je otišlo dovoljno daleko. Već je bilo previše meteža u kućanstvu. Lady Beaumont je silno uznemirena.

Lavinia je jednim stopalom lagano lupkala po sagu. Tobias joj je mogao vidjeti bijesan izraz u očima. Pokušao joj je dati znak, no ona je ignorirala njegovo nijemo upozorenje.

- Zabrinutost lady Beaumont posve je razumljiva, gospodine - reče ona žustro - ali kao što smo upravo objasnili, lako je moguće da imamo posla s umorstvom. Naravno da je pod ovakvim okolnostima nekoliko diskretnih pitanja opravdano. Ona vašim gostima neće uzrokovati nikakve velike smetnje.

- Zadnji vam put velim, ustanovio sam da se ovdje ne radi o umorstvu - nakostrijesi se Beaumont. - I ja ću prosuditi što mojim gostima predstavlja smetnju, gospođo.

- Gospodine, stvarno moram inzistirati da nam dopustite istragu - reče Lavinia. - Uvjeravam vas da imamo iskustva u ovakvim stvarima i...

Beaumont je reagirao približno onako kako je Tobias i predvidio. Njegovo je gospodstvo eksplodiralo.

- Inzistirate? - Beaumontovo je punašno lice dobilo ružnu grimiznu nijansu. - Vi inzistirate, gospođo Lake? Tko mislite da ste, gospođo?

Tobias je duboko izdahnuo i pripremio se za neizbježno. I ona je imala petlje optuživati njega kako nije dovoljno taktičan s klijentima, pomislio je.

- Nije na vama da inzistirate na bilo čemu u ovom kućanstvu - vikao je Beaumont. Nije da to želim previše naglašavati, gospođo, ali niti vi niti gospodin March ne biste bili ovdje noćas da nije činjenice kako me lord Vale uvjerio da mu otplatim stari dug.

- Posve vas razumijem, gospodine - hitro će Lavinia. - Doista je bilo vrlo ljubazno od vas uputiti nam poziv na vašu kućnu zabavu. Uvjeravam vas da smo se i gospodin March i ja neizmjerno dobro proveli. Sve je bilo izuzetno elegantno. Doduše, spavaonica mi je prilično malena i neadekvatno namještena, ali slutim da se radi o pukom previdu.

- Sto je ovo? - Beaumontu su iskočile oči. - Sada se želite požaliti na veličinu svoje spavaonice?

- Ne zabrinjavajte se, gospodine. Sigurna sam da nije vaša krivnja što su me preselili iz savršeno zadovoljavajuće spavaonice na drugom katu i poslali me u sobu koja je znatno manje poželjna. - Odmahnula je na to rukom. - Poslužit će za ovo kratko vrijeme koliko ostajemo. A sada, što se tiče naših teorija o večerašnjim događajima...

Beaumont je pograbio rub stola objema zdepastim rukama i nagnuo se naprijed u maniri bika koji se sprema napasti. - Čini mi se, gospođo, budući da ste vi i March, izgleda, opsjednuti svojim bizarnim teorijama o počinjenom zlodjelu, da nesumnjivo nećete moći uživati u ostatku svog boravka ovdje.

- Ljubazno je od vas, gospodine, što se brinete za naše zadovoljstvo, ali nema potrebe za tim.

Sigurna sam da ćemo se lijepo snaći.

- Ne vidim kako će to biti moguće - Beaumont srdito progunđa. - Oboje se nesumnjivo želite čim prije vratiti u London.

- Ne, doista...

- Drum će ujutro najprije poslati služavku i lakaja u vaše spavaonice da vam pomognu u pakiranju. Kočija će vas čekati u devet sati. Kad malo bolje promislim, neka bude u osam i trideset. Do grada je dugačak put. Siguran sam da ćete željeti rano krenuti.

Lavinia je zurila u njega nekoliko sekundi, zanije-mjela od šoka. A zatim joj se u očima pojavilo ogorčenje. Usne su joj se razdvojile.

32

GIGA

- Izvrstan prijedlog, gospodine - reče Tobias prije nego što je Lavinia mogla prozboriti.

Prešao je sobu do nje, stisnuo je rukom za mišicu i povukao je prema vratima. - Dođite, gospođo Lake. Najbolje je da pođemo gore i spremimo se za put.

Nekoliko je sekundi mislio kako ona neće slijediti njegov primjer. Stegnuo je prste oko njezine podlaktice, upozorivši je bez riječi.

- Da, naravno. - Uputila je Beaumontu neprijateljski osmijeh. - Laku noć, gospodine. Nadam se da među vašim gostima neće biti još nesretnih slučajeva nakon što odemo. Nebesa, samo razmislite o mogućim posljedicama još jednog takvog događaja. No vi i vaša gospođa ubuduće biste mogli otkriti kako vam kućne zabave nisu baš toliko otmjene ako se pročuje da su gosti skloni pretrpjeti neobjašnjive nesretne slučajeve dok im prisustvuju.

Tobias se lecnuo, ali bilo je prekasno. Šteta je bila počinjena.

Beaumontovi su se brkovi bijesno trznuli. - Kako se usuđujete, gospođo? Ako makar i na trenutak implicirate da namjerno pokušavam prikriti ubojstvo...

- To je svakako otvoreno pitanje, zar ne? - Lavinia mu preglatko dobaci.

- Dosta - Tobias joj šapne na uho. Pogledao je Beaumonta. - Morate joj oprostiti, gospodine.

Bojim se da joj je Fullertonova smrt potresla živce. Posve ste u pravu. Najbolje je da je što prije odvedem kući u London. Bez brige, odmah ujutro krećemo na put.

Beaumont se ponešto umirio. - Gospođa Lake je očito prilično premorena. Uvjeren sam da će biti više nalik sebi kad se vrati svome domu.

Tobias je osjetio kako se Lavinia priprema zajedljivo odgovoriti na tu primjedbu. Na svu sreću, već ju je bio doveo sve do vrata. Uspio ju je odvući kroz njih i dalje u hodnik prije nego što je dospjela dodati ulje na vatru.

Mogao je osjetiti kako podrhtava od srdžbe njemu pod rukom. Zrak oko nje skoro da je cvrčao.

- Ispravi me ako griješim - reče ona - ali vjerujem da nas je Beaumont upravo izbacio iz dvorca.

- Tvoje opažanje podudara se s mojim. Toliko o našem veselom izletu na selo. Možda ja i ti nismo stvoreni za takve pomodne zabave, gospođo.

33

GIGA

7 U tišini su se počeli uspinjati glavnim stubištem.

- Pretpostavljam kako misliš da je moja krivica što su nas zamolili da odemo - reče Lavinia na prvom odmorištu.

- Da, ali ne trebaš se zabrinjavati previše oko toga. Slučajno sam već zaključio kako bi bilo najbolje vratiti se u London.

Dobacila mu je iznenađeni pogled. - Ali što je s našom istragom ovdje na mjestu zločina?

- Vjerujem da smo ovdje već doznali onoliko koliko smo mogli. Ubojica je dovršio svoj posao. Sumnjam da će se ovdje dugo zadržati. Ne bih se iznenadio da je već napustio ovaj kraj.

- Mmm. Shvaćam što hoćeš reći. Planirao je da se Fullertonova smrt dogodi ovdje jer je znao da ćeš se nalaziti u neposrednoj blizini, zar ne? Želio se pobrinuti da budeš svjestan kako se radi o njegovu djelu.

- Slutim da je tako - reče Tobias.

Pojavili su se na Lavinijinu katu i naišli na maleni skup u uskom hodniku. Dvije žene neodredive dobi odjevene u sjajne, pamučne kućne ogrtače sa živim uzorcima i voluminozne noćne kapice stajale su i živahno razgovarale s muškarcem koji je izgledao kao da je u ranim dvadesetima. Bilo je očigledno kako je tema razgovora Fullertonova smrt.

- Neki od mojih susjeda na ovom katu - objasni Lavinia ispod glasa dok su se primicali skupini. - Frizer lady Oakes, gospodin Pierce, i dvije dame koje su ovdje kao družbenice dvjema Beaumontovim gošćama.

Sve su se tri glave okrenule prema Laviniji i Tobiasu. Živa znatiželja svjetlucala je u svakom paru očiju, ali bilo je nečega izrazito pronicljivog u pogledima dviju žena, primijeti Tobias.

Zurile su u njega s čudno prikovanim, iako lagano omamljenim izrazom. Čak i da ga Lavinia nije upozorila, bez teškoće bi utvrdio ulogu ovih dviju, pomislio je. Obje su se odlikovale rezigniranošću i samozatajnošću, značajkama što su se dovodile u vezu s osiromašenim damama koje su bile prisiljene latiti se karijere profesionalnih družbenica.

Tobias je nagađao kako su ove žene večeras rano pošle na počinak. Njihova ih je služba vjerojatno isključila iz večerašnjeg slavlja. Družbenice bi se općenito našle u istom onom neobičnom, neudobnom međusvijetu kao i guvernante. Nisu bile služavke, ali nisu bile niti društveno ravne onima za koje su radile. Kombinacija dobrog odgoja i siromaštva osudila ih je na profesiju u kojoj se od njih očekivalo da šute i diskretno se drže pozadine.

Palo mu je na pamet kako je ovo kasnonoćno govorkanje o nasilnoj smrti vjerojatno nešto najuzbudljivije što se ovom paru dogodilo kroz neko vrijeme.

Za svog cjelokupnog života upoznao je samo dvije družbenice koje se nisu uklapale u uobičajeni kalup čitave te vrste, razmišljao je: Laviniju i njezinu nećakinju, Emeline. Nisu se dugo zadržale u toj profesiji, i to s dobrim razlogom. Niti jedna od njih nije imala temperament prikladan za takvu karijeru.

- Gospođo Lake! - usklikne frizer. - Upravo smo razgovarali o vama. Pobojali smo se da vas je možda nadvladao strašni prizor dolje u vrtu. Jeste li dobro? Trebate li mirišljave soli?

- Hvala, dobro sam, gospodine Pierce - Lavinia mu uputi umirujući osmijeh, a zatim pogleda prema ženama. - Morate mi dopustiti da vas upoznam. Gospođice Richards, gospođice Gilway, ovo je moj prijatelj, gospodin March.

Tobias kimne glavom. - Zadovoljstvo mi je, dame. Obje su neobuzdano pocrvenjele.

- Gospodine March - gospođica Gilway široko se nasmiješila.

- Gospodine - prošaptala je gospođica Richards.

- A ovo je gospodin Pierce - Lavinia je široko zamahnula rukom u šarmantno dramatičnoj gesti, kao da najavljuje dolazak uglednog glumca na pozornicu. - On je odgovoran za večerašnju čarobnu frizuru lady Oakes. Zacijelo je se sjećaš, gospodine?

- Baš i ne - prizna Tobias.

34

GIGA

- Red po red najkompliciranije oblikovanih kovrča naslaganih visoko sprijeda? - Podignula je ruke iznad čela u obliku male piramide kako bi demonstrirala o čemu govori. - Sinjon straga, opleten pletenicama i omotan s još kovrča na vrhu u obliku spirale? Kunem se, lady Oakes izgledala je vrlo impresivno.

- Ovaj, svakako. - Uopće se nije sjećao večerašnje frizure lady Oakes, ali jednom je kimnuo Pierceu. -Upečatljivo.

- Hvala vam, gospodine - Pierce se duboko nakloni i zauzme stav umjetničke skromnosti. Mislio sam da je ispala prilično dobro. Niz kovrča navrh šinjona i petlja oko spirale moji su izumi. Smatram ih svojim potpisom.

- Mmm. Lavinia se osmjehne. - Kasnije se vraćam u svoju spavaonicu jer smo gospodin March i ja osjetili potrebu da malo istražimo nesreću lorda Fullertona.

- Shvaćam. - Pierce promotri Tobiasa kratkim, zabrinutim pogledom. - Da, sjećam se da ste uistinu spomenuli kako se vi i vaš suradnik povremeno bavite čudnim hobijem. Nešto u vezi s primanjem narudžbi za povjerljive istrage, čini mi se. Ali, doista, niste se trebali izložiti tako šokantnom prizoru, gospođo. Takvo što može osjetljivoj dami kao što ste vi uzrokovati noćne more.

Frizerova je zabrinutost za Laviniju Tobiasu išla na živce. Palo mu je na pamet kako je Pierce jedan od onih koje mlade dame poput Emeline i njezine prijateljice Priscille opisuju kao muškarca tako strašno romantičnog izgleda.

Nije bio stručnjak za takve stvari, priznao je u sebi, no bio je prilično siguran kako naizgled nemaran razmještaj kovrča koje su tako prirodno padale preko Pierceova čela nije bio slučajno djelo prirode. Nekoliko Anthonyjevih poznanika trenutno je njegovalo vrlo sličan stil. Anthony mu je objasnio kako ga on izbjegava prvenstveno stoga što zahtijeva uporabu opasno vrućih kliješta za kovrčanje kose te znatnu količinu vremena pred zrcalom.

Pierce se doimao kao da su ga omeli usred spremanja na počinak. Nosio je bijelu košulju na volane i moderno plisirane hlače. Elegantna crna vrpca bila mu je nehajno zauzlana oko vrata u tradiciji koju su započeli Byron i romantični pjesnici. Slabo je prikrivala čitavo prostranstvo gole kože koja je bila otvoreno izložena zahvaljujući nezakopčanoj košulji.

- Kakvu ste vrstu istrage vi i gospodin March proveli? - upita gospođica Gilway ne spuštajući pogled s Tobiasa.

- Pokušali smo provjeriti je li bilo zločina - reče Lavinia.

- Zločina. - Gospođica Richards izmijenila je pogled oduševljenog užasa sa svojom prijateljicom. -Nemojte reći da se radi o umorstvu?

- Nebesa - druga se žena stane hladiti dlanom kao lepezom. - Kako grozno. Tko bi to bio pomislio?

- Umorstvo - Pierce je buljio u Laviniju. - Mislite li ozbiljno, gospođo Lake?

Tobiasu je sinulo kako je isti opčinjen izraz ranije vidio na Anthonyjevu licu. Bio je to odraz mladićeva entuzijazma za sve što je sablasno.

- Prema lordu Beaumontu i mjesnom liječniku, nije se moglo raditi o slučaju umorstva - reče Lavinia neutralno.

- Oh - Pierceovo uzbuđenje ispari.

Dvije družbenice doimale su se jednako razočarane.

- Hvala Bogu - pristojno reče gospođica Gilway.

- Kakvo olakšanje - doda gospođica Richards poslušnim tonom. - Bilo bi mrsko pomisliti da se po Beaumont Castleu mota ubojica.

Obje su ponovno nastavile netremice promatrati Tobiasa.

- Doista - reče Lavinia. - Nema razloga za brigu. Sigurna sam da ćete noćas svi biti sasvim sigurni u svojim krevetima. Slažeš li se, Tobiase?

- Da. - Uhvatio ju je pod ruku. - Dozvoli mi da te otpratim do tvojih vrata. Kasno je, a 35

GIGA

moramo krenuti rano ujutro.

- Sutra se vraćate u London? - hitro upita gospođica Gilway. - Zašto tako brzo?

- Osobni razlozi - hladnokrvno reče Lavinia. Nasmiješila se ono troje. - Sada ću se pozdraviti s vama, budući da ćete svi nesumnjivo spavati kad budem otputovala.

- Želim vam nadasve ugodno putovanje, gospođo - Pierce se još jednom lagano naklonio. - I zapamtite što sam vam rekao ranije večeras kad ste sišli na bal. Oduševilo bi me primiti vas kao klijenticu. Osjećam da bih mogao učiniti čuda s vašom kosom.

- Hvala vam, gospodine Pierce, imat ću to na umu.

- Primila je Tobiasa pod ruku a onda se stala skanjivati. - Uzgred, kad već govorimo o frizurama, imam pitanje za vas, gospodine.

- Stojim vam na usluzi, gospođo - reče Pierce galantno. - Bi li to pitanje kojim slučajem imalo kakve veze s večerašnjim događanjima?

- Tek manjim dijelom - umirila ga je. - U vašem poslu od vas se zahtijeva velika stručnost s vlasuljama, lažnom kosom i sličnim stvarima, je li tako?

- Svaka otmjena mlada dama jednostavno mora imati barem jedan umjetni šinjon ili dva reče on glasom koji je odzvanjao s potpunim uvjerenjem. -Nakon određene dobi prijeko je potrebno da žena uloži u niz čitavih vlasulja. Jednostavno nema druge mogućnosti ako želi ostati elegantna.

- Promatrali ste goste kako večeras silaze na bal. Jeste li kojim slučajem opazili da neka dama nosi plavu vlasulju?

- Plavu? - Pierce zadrhti. - Dobri Bože, ne, gospođo, nisam. Doista bih se bio posve užasnuo da sam vidio takav prizor.

Tobias se namrgodio. - Zašto biste se, dovraga, šokirali? Upravo ste rekli da nijedna ugledna žena ne bi trebala biti bez vlasulje ili dvije.

- Da, ali ne plavih - Pierce podigne oči prema nebu, očigledno moleći da ga se spasi od takvih glupih upita. - Stvarno, gospodine, očito je da ne znate ništa o stilu. Dozvolite mi da vas uputim kako je, kad se radi o vlasuljama, umjetnim pletenicama, punđama i sličnom, plava kosa gotovo jednako staromodna kao i crvena.

Nastupio je kratak, posvemašnji muk. Svi su pogledali Laviniju. Njezina iznimno crvena kosa sjajila se na svjetlu zidnog svijećnjaka.

Tobiasu postane jasno kako je frizer upravo uvrijedio Laviniju. Uperio je oštar pogled u Piercea.

- Slučajno mislim kako gospođi Lake njezina kosa savršeno pristaje - tiho reče.

Iako nije podignuo glas, i gospođica Richards i gospođica Gilway su se lecnule. Obje su ustuknule za jedan korak. I dalje su zurile u njega, ali ne s istim čudnovatim zanimanjem koje su ranije pokazivale.

Sada su ga gledale kao da se pred njihovim očima pretvorio u grabežljivu zvijer.

- Tobiase - tiho prosikta Lavinia - odmah prekini s ovim.

Nije bio raspoložen da prekine s tim. Bio je iznerviran. Ovo je bila duga, iznimno naporna večer.

Pierce se doimao kao da nije svjestan opasnosti. Pozornost je obratio na Laviniju.

- Gospođo, doista mi morate dopustiti da vas posjetim kad se svi vratimo u London nagovarao ju je, kako se činilo, iskreno zabrinut. - Toliko bih toga mogao učiniti s vama.

Kunem se, izgledali biste veličanstveno u tamnosmeđoj perici. Tako dramatičan kontrast s vašim zelenim očima.

Lavinia se namršti i podigne ruku kako bi si dotaknula kosu. - Stvarno mislite tako?

- U to nema nikakve sumnje. - Pierce sklopi jednu ruku preko prsa, nasloni se na nju laktom druge ruke i zamišljeno si pogladi bradu. Proučavao je Laviniju na način na koji kipar proučava napola dovršeni kip. - Mogu zamisliti rezultat, i bio bi zapanjujući, uvjeravam vas.

36

GIGA

Mislim da bih upotrijebio visoku punđu i malo je natapirao radi dodavanja na visini, naravno.

Fali vam visina neophodna za istinsku eleganciju.

- Grom i pakao - zareži Tobias. - Ako se mene pita, gospođa Lake je baš prave visine.

Pierce je za njega našao samo letimičan pogled kojim je nekako uspio sažeti svaku značajku njegove vanjštine i smjesta ga otpisati.

Izravni udarac, pomisli Tobias, mračno se zabavljajući. I to od frizera, ni manje ni više.

- Doista, gospodine - promrmlja Pierce - teško da ste autoritet na području mode, pa niste u položaju prosuđivati potencijal gospođe Lake.

Tobias je razmišljao kako bi s užitkom otrgnuo Pierceovu glavu s ramena, ali se preko volje okanio te mogućnosti kad je osjetio Lavinijine prste kako mu se vrlo čvrsto stežu oko lakta.

Ima pravo, pomislio je. Bio bi to prljav pothvat, a već je bila kasna ura.

- Tako ste ljubazni što mi iznosite svoje profesionalno mišljenje, gospodine Pierce. - Lavinia se nasmiješila svojim najvedrijim, najuglađenijim osmijehom. - Razmotrit ću vašu ponudu.

- Dopustite mi da vam dam svoju posjetnicu. -Pierce izvuče jednu iz svog džepa i pruži joj je zamahom ruke. - Molim vas da mi slobodno pošaljete poruku na ovu adresu kad budete spremni prijeći na višu razinu elegancije i stila. Bit će mi posebno zadovoljstvo ugurati vas u svoj raspored.

- Hvala vam - Lavinia uzme posjetnicu i kimne glavom u znak oproštaja gospođicama Richards i Gilway. - Laka vam noć. Nadam se da ćete svi sigurno stići kući.

Uslijedilo je malo zborno pozdravljanje. Pierce se povuče u svoju spavaonicu. Gospođice Gilway i Richards pođu spavati u sobu koju su dijelile.

Tobias i Lavinia nastave dalje niz hodnik.

- Zašto tako mrko gledaš, gospodine? - Lavinia otvori vrata svoje spavaonice, zakorači unutra i okrene se da ga pogleda. - Kunem se, podsjećaš me na oluju što se sprema.

Tobias baci pogled duž sada praznog hodnika, razmišljajući o razgovoru koji se upravo dogodio. – Tvoje pitanje Pierceu o plavoj vlasulji bilo je vrlo pronicljivo. Potaknulo je neke zanimljive mogućnosti.

- Hvala ti. - Nije se zamarala prikrivanjem zadovoljstva zbog tog malog komplimenta. Naravno, ako su plave vlasulje tako jako staromodne, vrijedi zaključiti kako ubojica ne bi kupio jednu takvu koja bi ostala u pamćenju mogućih svjedoka. Dakle, možda je sigurno pretpostaviti kako je ubojica doista žena s kosom vrlo žive, plave boje.

- Baš obratno, mislim da možemo zaključiti upravo suprotno.

- Kako, molim?

- Dobro promisli, Lavinia. Ubojičina žuta kosa čini se njegovim najupečatljivijim obilježjem.

To i vrlo velika kapa dvije su stvari koje su na tebe ostavile najjači dojam kad si ugledala služavku u hodniku, je li tako?

- Da, ali... - prekinula se, a oči su joj se počele širiti kad je shvatila. - Razumijem. Vjeruješ kako je ubojičina namjera bila da ta dva obilježja budu najdojmlji-vija u slučaju da ga opazi svjedok?

Kimnuo je. - Specijalnost Izručitelja Opomene bila je njegov dar za pogrešno navođenje. Ako se ovaj novi ubojica ugledao na takvog majstora, bit će sklon istoj strategiji. Zato mislim da možemo pretpostaviti kako je plava kosa bila lažna. Također sam siguran kako je ženska odjeća osmišljena da sakrije muškarca.

Oklijevala je. - Ne smatram da možemo pretpostaviti kako je ubojica muškarac. Ali slažem se da postoji velika vjerojatnost kako je plava kosa zapravo vlasulja.

- Barem od toga možemo početi. - Jednom je rukom obuhvatio okvir vrata i razmislio. - Ako su plave vlasulje toliko staromodne, bit će neuobičajene u trgovinama. U Londonu ne može biti toliko mnogo vlasuljara. Trebali bismo uspjeti otkriti koji su od njih proteklih mjeseci prodali žutu umjetnu kosu.

- Nemoj biti toliko uvjeren u to. Istina je da bi se svaki vlasuljar koji je primio narudžbu za 37

GIGA

vlasulju u tako nemodernoj nijansi nesumnjivo dobro sjećao svog klijenta. Ali bojim se da se ne možemo pouzdati u pronalaženje trgovine. Vlasulja je možda bila naručena izvan Londona. Sijaset otmjenih dama i džentlmena nabavlja svoje vlasulje u Parizu. Također postoji mogućnost da je umjetna kosa ukradena iz kazališta ili da je uzeta iz kovčega nekog glumca. Potraga za konkretnim vlasuljarom koji je napravio ubojičinu vlasulju mogla bi se pokazati potpunim gubitkom vremena.

- Ipak, plava je vlasulja trag, i u ovom trenutku jedan od malobrojnih kojima raspolažemo.

Nije se bunila protiv tog zaključka, ali obrve su joj se nabrale uslijed razmišljanja. - Tobiase, vjeruješ li da imamo posla s muškarcem samo zato što je ubojica možda rabio umjetnu kosu?

Jer stvarno ne mislim da bismo se u to trebali previše pouzdati. Mogao bi nam promaknuti bitan dokaz ako zanemarimo mogućnost da sam noćas s Fullertonom vidjela ženu. Čvrsto je stisnuo okvir vrata. - Ne radi se tu samo o vlasulji.

- Je li ti tako teško zamisliti ženu kao profesionalnu ubojicu?

- Ne posve. Prsten koji opominje na smrtnost je ono zbog čega sam uvjeren da tražimo muškarca - reče on tiho. - Taj potpis i previše podsjeća na rad Zacharyja Ellanda.

- Pa što? I žena bi mogla poželjeti povesti se za njim.

Odmahnuo je glavom, nesiguran u to kako da podupre logiku za koju je intuitivno osjećao da mora biti istinita. - Čini se vjerojatnijim da bi se muškarac nastojao usporediti s drugim muškarcem.

- Ah, da - reče ona, držeći se mudro. - Primijetila sam da su muškarci silno skloni natjecanju.

Zaista vole svoje konjske utrke, boksačke mečeve i oklade, zar ne?

Na to je podignuo jednu obrvu. - Molim te, nemoj mi pokušati reći kako ženama nedostaje natjecateljski instinkt. Već sam vidio nježni rat koji se vodi u plesnim dvoranama za vrijeme sezone. Nije nikakva tajna da je mama koja posreduje u sklapanju braka sposobna za takav stupanj spletkarenja i vođenja strategije da bi i u samog Wellingtona izazvala strahopoštovanje i divljenje.

Na njegovo se iznenađenje ona nije nasmiješila. Umjesto toga, nagnula je glavu, mrko priznajući njegovo zapažanje.

- Sklapanje braka zahtijeva iznimnu pozornost i trijezno planiranje. Na kraju krajeva, ženina cijela budućnost kao i budućnost djece koju može roditi su na kocki.

- Ha. Valjda nisam razmišljao o tome na tako dramatičan način.

- Prema mome iskustvu, muškarci rijetko razmišljaju o braku na tako dramatičan način.

Namrštio se, svjestan iz njezina tona da mu je možda nešto promaknulo, no prije no Što je mogao zatražiti daljnje objašnjenje, Lavinia je podignula ruka da spriječi zijevanje.

- Doista ne vjerujem da o ovom slučaju noćas mogu ozbiljno promišljati kao što bih trebala reče ona. - Predlažem da odgodimo ovu raspravu za sutra. Do grada je dugačka vožnja. Imat ćemo mnogo vremena za razgovor.

- Ne podsjećaj me - zamišljeno je pogledao niz hodnik.

- Laku noć, Tobiase.

- Još jedno pitanje prije nego odem. -Da? - Je li medu frizerima običaj nositi napola raskopčane košulje pred uglednim damama?

Lavinia se zahihoće. - Frizeri su umjetnici, gospodine. Imaju pravo postavljati vlastita modna pravila.

-Ha. Povukla se natrag za jedan korak te počela zatvarati vrata. Oči su joj zabavljeno svjetlucale u sjenama. - Ne trebaš se zabrinjavati zbog pretjerane osjetljivosti gospođice Richards niti gospođice Gilway. Iako im je pogled na gospodina Piercea u negližeu nesumnjivo bio jedan od najpoticajnijih prizora koje su vidjele posljednjih godina, moram istaknuti da si im ti također pružio mnogo toga za divljenje.

Shvatio je kako naglašeno zuri u njegova prsa.

38

GIGA

- Koji vrag?

Spustio je pogled i zaprepastio se vidjevši da mu je košulja za nekoliko centimetara otkopčana. Bez sumnje se rastvorila tijekom nekoliko minuta što su ih on i Lavinia proveli zajedno prije nego što im je Fullerton tako dramatično prekinuo sastanak. Sada je i predobro shvatio znatiželjne, prikrivene poglede koje su gospođice Richards i Gilway dobacivale u njegovu smjeru.

- Dovraga - promrmljao je.

- Stvarno vjerujem kako ste ti i gospodin Pierce zajedno omogućili gospodicama Richards i Gilway dovoljno nadahnuća za razgovore i nagađanja da im potraju mjesecima - reče Lavinia.

Zahihotala se i nježno mu zatvorila vrata pred nosom.

Popustio je svoj stisak na okvirima vrata i vratio se prema stubištu, prepustivši se mislima o katastrofi u koju se pretvorila ladanjska zabava. Sve se isprva činilo kao tako sjajna zamisao, razmišljao je. Ali gotovo sve što je moglo poći po zlu pošlo je po zlu. Čak ga je i njegova lijeva noga, koja se proteklog mjeseca ponašala prilično dobro zahvaljujući toplom, sunčanom vremenu, sada malo boljela. Previše jurcanja gore-dolje po stubama večeras, bez sumnje.

Nije mu čak pošao za rukom jedini događaj koji je planirao s takvim optimizmom i oduševljenjem: neprekinuta noć s Lavinijom u udobnoj postelji.

Zapravo, još se nije mogao povući niti u vlastitu postelju. Još je nešto najprije trebao obaviti.

Uputio se niza stube i otkrio kako je na ovom katu ponovno sve tiho. Gosti su se vratili u svoje spavaonice i dvorac se opet umirio za ostatak noći.

Dva zidna svijećnjaka osvjetljavala su put do Aspasijinih vrata. Pred njenom je sobom zastao, premišljajući se sekundu-dvije. Zatim je lagano pokucao.

Odmah je otvorila vrata, kao da ga je čekala. Njezin zeleni kućni ogrtač zavrtio joj se oko gležnjeva. Slabo prikrivena zabrinutost zasjenila joj je oči. Pune su joj usne bile stisnute od napetosti.

- Dakle? - prošaptala je.

Pogledao ju je, dio njega svjestan kako je ona vjerojatno najljepša žena koju je ikada sreo, i odjednom se osjećao vrlo umorno. Također je shvaćao kako je to predubok umor da bi ga izliječilo nekoliko sati sna. Opsjedat će ga sve dok se ovaj okršaj s prošlošću ne završi.

Odsutno je protrljao vrat. - Točno si zaključila. Netko se doista prikazao u novom izdanju Izručitelja Opomene. Tko god da je, bio je ovdje noćas.

Stegnula je rubove svoje satenske haljine pri grlu. - Fullerton?

- Da. Pronašao sam prsten u spavaonici. Nakratko je sklopila oči. Kad ih je otvorila, mogao je u njima vidjeti strah koji čak niti ona, uza sve svoje svjetovne vještine i iskustvo, nije mogla sakriti.

- Namjerno je inscenirao ovo umorstvo za tebe, zar ne? - upitala je. - Znao je da ćeš biti ovdje noćas. Želio se pobrinuti da shvatiš kako se vratio.

Prožela ga je ljutnja. - Ne govori to. Elland se nije vratio iz mrtvih.

- Naravno. Znam to - uzdahnula je. - Nisam trebala tako nemarno govoriti. Oprosti mi.

Otkada mi je domaćica jutros donijela onu kutijicu s prstenom, prolaze me trnci i najuzasniji živčani podražaji. Bojim se da sam od te kombinacije ponešto smušena.

Nije se trebao otresti na nju, pomislio je. Ona je inteligentna, tvrdoglava žena, ali mnogo je toga propatila zbog Zacharyja Ellanda prije tri godine. I on je.

- Netko se osigurao da budemo svjesni kako sada postoji novi Izručitelj Opomene - reče on tiho. - Vrlo dobro, primili smo poruku. Ući ću mu u trag, baš kao što sam i Ellandu.

Uzdrhtalo mu se osmjehnula. - Hvala ti, Tobiase. Znam da se mogu pouzdati u tebe. Da sam barem to shvatila prije tri godine umjesto što sam si dopustila da me zaslijepi Zacharyjev šarm.

Nije više želio slušati ovaj govor, pomislio je. Odmaknuo se od vrata. - Odmori se malo, Aspasia. Moram otići rano ujutro, ali naći ćemo se opet u Londonu.

39

GIGA

Namrštila se. - Zašto tako brzo odlaziš?

Nije bilo potrebe objašnjavati kako ih je Lavinia oboje uspjela izbaciti iz dvorca, odlučio je.

Morao je imati na umu profesionalni dojam partnerstva Lake & March.

- Ovdje sam učinio sve što sam mogao - rekao je hladnokrvno. - Da bih nastavio s istragom, moram se vratiti u grad. Vrijeme je od presudne važnosti.

- Da, naravno. - Oklijevala je, niti ne pokušavajući zatvoriti vrata. - Tobiase, mislila sam ono što sam maločas rekla. Istinski želim da sam razumjela veliku razliku između tebe i Zacharyja prije tri godine. Uvjeravam te, sada sam daleko mudrija žena. Mnogo sam naučila kroz ono vrijeme što smo bili razdvojeni. Znam da i ti moraš žaliti za nekim stvarima koje su se dogodile u prošlosti. Želiš li ući i nakratko porazgovarati?

Poziv nije mogao biti jasniji sve da ga je ugravirala na finom papiru, pomislio je. Ponudila mu je da joj se pridruži u krevetu.

- Mislim da to ne bi bila dobra ideja - reče on. - Već je kasno, a ja moram vrlo rano ustati.

Laku noć, Aspasia.

Nasmiješila se ponešto čeznutljivo. - Da, naravno. Shvaćam. Drago mi je što si našao nekoga do koga ti je stalo, Tobiase.

Udaljio se od njezinih vrata. Tiho su se zatvorila u sjenama iza njega.

Zastao je pri dnu stubišta. Nastaviti hodnikom do vlastite sobe bilo bi razumno. Ako ne bude mogao spavati, mogao bi provesti vrijeme pakirajući se.

Još je malo stajao tamo. Nikoga nije bilo u blizini. Nije čuo nikakve korake na stubama. Očito je ranija nasilna smrt ugušila dobar dio entuzijazma gostiju za noćne igre.

Nakon još nekoliko trenutaka pažljivog razmišljanja, predomislio se oko toga kako bi se bilo mudro vratiti u svoju spavaonicu. Uspeo se stubama na Lavinijin kat i prešao hodnik do njezinih vrata. Odlučio je da će vrlo, vrlo tiho pokucati. Ako ne odgovori, pretpostavit će da je otišla spavati. Postupit će kao gospodin i vratiti se u svoju sobu.

Pokucao je jednom, lagano.

Vrata su se otvorila za nekoliko centimetara. Lavinia mu se nasmiješi kroz uski otvor.

Presvukla se u dugačku, bijelu pamučnu spavaćicu. Dražesna mrežica bijele čipke uokvirivala joj je vrat.

Osjetio je kako mu je krv uzavrela pri pogledu na nju.

- Palo mi je na pamet - reče, provlačeći se kroz vrata - kako noć ne mora biti sasvim protraćena.

- Izvrsna pomisao. - Zatvorila je vrata i okrenula se da ga pogleda.

Bila je spustila kosu. Na odsjaju svijeće, raspušteni uvojci činili su plameni oblak oko njezina inteligentnog, fascinantnog lica. Oči su joj bile bazeni senzualne tajanstvenosti.

Nasmiješila se laganim, zagonetnim osmijehom koji je uvijek postizao da se sve u njemu stegne čvrsto poput šake.

Privukao ju je u naručje. Kad su se njezine usne susrele s njegovima, među njima je buknula vatra. Doživio je isti onaj osjet koji bi ga uvijek obuzeo kad bi je ovako držao. Ona je bila stvorena za njega. S njom se nije morao obuzdavati. Nije morao postupati oprezno iz straha da će je preplašiti. Lavinijine strasti bile su jednako snažne i žestoke kao i njegove.

Razlikovala se od svih drugih žena koje je ikada upoznao. S njom je mogao riskirati da joj dopusti pristup onom dijelu njega koji je čitavog života skrivao i kontrolirao.

Podignuo ju je i odnio do malenog kreveta. Spustio ju je na pokrivače i zastao tek toliko da skine svoju odjeću.

Kada je bio spreman, nasmiješila mu se i podignula ruke u znak dobrodošlice.

Njegova vlastita hipnotizerka, pomislio je. Jedina koja ga može dovesti u trans.

- Lavinia.

Smjestio se među njenim mekim, toplim bedrima, uhvatio joj zapešća objema rukama i nježno ih položio s obje strane njezine glave. Bolna hitnja tukla je kroz njega.

40

GIGA

Nakrivio je glavu i poljubio joj grlo.

- Ponekad te toliko želim da je pravo čudo što ne izgorim - prošaptao je.

- Oh, Tobiase, zar ne shvaćaš? Kada ti goriš, i ja gorim. U njemu je buktjela potreba.

Oslobodio joj je jedno zapešće i posegnuo rukom naniže da si ukloni s puta spavaćicu.

Zavukao je dlan uz svilenkastu kožu unutrašnje strane njezina bedra. Kad je stigao do svog cilja, otkrio je da je topla i već vlažna. Miris njezina tijela djelovao je poput droge na njegova osjetila.

Dodirnuo ju je. Usisala je zrak i izvila se pod njim. Slobodnom je rukom zgrabila njegovo golo rame, zarivši prste u njegovu kožu. Nestrpljivo si je pokušala osloboditi drugo zapešće, no on ga je držao čvrsto prikliješteno za krevet.

- Još ne - promrmljao je uz njezinu dojku. -Najprije mi reci kako želiš da te dodirujem.

- Dodiruješ me točno onako kako želim da me dodiruješ. - Došla je do daha. - Stvarno, izgleda da uvijek točno znaš kako da to radiš.

Povukao je prste malo naviše, pritisnuvši majušno središte natrag u svoje sićušne korice. Možda bi bilo bolje da napravim ovo.

Zastenjala je i malo podignula bokove s kreveta. -O, da. Ovo je savršeno.

- A ovo? - Kliznuo je prstom u nju i gurnuo ga prema gore.

- Tobiase.

- Rekao bih da je ovo još bolje?

- Da. - Teško je disala i žurno se privinula uz njegovu ruku. - I bolje od savršenog.

Počeo je izvlačiti prst. Sitni su se mišići stegnuli.

- Ne. - Sada je zvučala bez daha. - Ne, želim da me opet onako dodiruješ.

- Reci mi točno kako to želiš.

Ispreplela je prste kroz njegovu kosu i gurnula mu glavu na svoje grudi. - Znaš kako želim. Ti si jedini koji zna. Dodiruj me, Tobiase.

Naredba mu je uzburkala krv.

- Sve da dama bude zadovoljna. - Stavio je jednu bradavicu u usta i istovremeno lagano vratio prst unutra. Još jednom ga je gurnuo uz gornji zid njezina toplog prolaza.

Muklo je promumljala, izvijajući se pod njim, te se opet napregnula da si oslobodi desno zapešće. Snažna je, pomislio je. Toliko snažnija nego što izgleda.

- Još ne - promrmljao je. - Želim osjetiti kako mi se rastapaš u rukama.

- Tobiase.

Probio se dublje, žešće. Ona je tiho kriknula. Sklopila je oči.

Milovao ju je sve dok nije postala napeta i spremna i tek joj je tada oslobodio drugo zapešće.

Privukla ga je k sebi, omotavši mu noge oko struka.

Zabio se u njezin vrući prolaz.

Zgrčila se oko njega još jednom tiho uzviknuvši. Mali otkucaji doveli su do njegova vlastitog klimaksa. Preplavio ga je poput neke nevidljive oluje.

Zajedno su upali u vrtlog.

Mnogo kasnije, prenuo se iz slatke, teške tromosti koja ga je obuzela nakon strasti. Krevet na sklapanje doista je premalen za njih dvoje, ali nije se imao namjere žaliti.

Vonj njihova vođenja ljubavi zadržao se u zraku, opor i jak. Znao je da će ga zauvijek povezivati s njom.

Lijeno je ležala na njemu, glave naslonjene na njegovo rame, kose rasute preko njegovih prsa.

Spavacica joj je bila zgužvana oko pasa. Svijeća je nisko dogorjela, ali ostalo je dovoljno svjetlosti da otkrije zaobljene obrise njezinih golih bokova i bedara.

Dlanom ju je pomilovao cijelom dužinom kralježnice sve do mekane, zaokružene stražnjice.

- Spavaš? - upitao je nježno.

- Ne - promumljala je.

- Volim te - prošaptao je. - Sto god da se dogodi, nikad to nemoj zaboraviti.

41

GIGA

Pomaknula se, podignula glavu i nježno ga poljubila u usta. - I ja tebe volim, Tobiase. Ma što da se dogodi, nikad to nemoj zaboraviti.

Provukao je prste kroz njezinu razbarušenu kosu. - Neću, slatka moja.

Bilo je kao da su si dali vlastite, intimne zavjete, pomislio je.

Promijenio je položaj, skanjujući se izaći iz toplog kreveta. - Trebao bih se vratiti u svoju sobu.

Nasmiješila mu se. Tajanstva u njezinim očima produbila su se. Promišljeno je spustila ruku niz njegov trbuh. Sklopila je prste oko njega.

- Želiš li doista provesti ono malo što je ostalo od noći spavajući? - upitala je.

Osjetio je kako se lagano pomiče i ukrućuje.

- Pada mi na pamet kako je do grada duga vožnja - reče joj uz vrat. - Imat ćemo mnogo vremena za osvježavajući drijemež.

42

GIGA

8 Minijaturni vulkan erumpirao je uz prodorno pištanje oslobođene pare. U unutrašnjosti malene planine došlo je do praska, a s vrha su poletjele iskre.

Publika je iznenađeno uzdahnula u znak priznanja. Predavač, kao vreteno tanak patuljak po imenu Horace Kirk, zakoračio je naprijed i lagano se naklonio. Kad se uspravio, široko se nasmiješio gomili koja je ispunila dvoranu.

- I ovime završava moje predavanje o prirodi vrelih isparavanja - reče on. - Moj govor idućeg tjedna ticat će se osnova elektriciteta.

Prostorijom se prolomi buran pljesak.

Emeline, koja je sjedila u drugom redu između Anthonyja i Priscille, pljeskala je zajedno sa svima ostalima.

Priscilla je jedva obuzdavala svoje oduševljenje. Gledala je patuljka kao da je jedan od privlačnih romantičnih pjesnika.

- Zar to nije bio jedan od najizvanrednijih eksperimenata koji si ikad vidjela? - ona došapne Emeline kako ne bi nadglasala aplauz. - Kunem se, predavanja gospodina Kirka otvorila su mi novi svijet.

- Vrlo zanimljivo - složi se Emeline. Intimno si je priznala kako u njoj daleko više znatiželje budi tema antikviteta nego čuda elektriciteta i kemije, ali morala je priznati kako je upravo dovršena demonstracija bila vrlo uzbudljiva. - Moram ti reći, kad si predložila da se predbilježimo za seriju predavanja o znanosti gospodina Kirka, bojala sam se da će se pokazati ponešto dosadnima. Ali to doista nije tako. Slažeš li se, Anthony?

- Svakako - reče Anthony s iskrenim uvažavanjem. - To je bila izvrsna zamisao, Priscilla. Pogled mu je kliznuo na maleni dnevnik na njezinu krilu. - Vidim da si danas opet uspjela upotpuniti još nekoliko stranica bilješkama.

Priscilla pritisne dnevnik na grudi i dobaci profesoru Kirku još jedan ushićeni pogled. - Toliko sam naučila iz ovih predavanja. Kad bih barem mogla uvjeriti mamu da mi dopusti kupiti nešto opreme i instrumenata. Sve bih dala da mogu postaviti pravi laboratorij gdje bih mogla provoditi eksperimente. Ali ona odbija čak i razmotriti tu ideju.

Emeline nije iznenadila ta novost. Uopće joj nije bilo teško zamisliti užasnutu reakciju lady Wortham na Priscillinu zamisao da postavi laboratorij.

Lady Wortham sasvim je ozbiljno shvaćala svoju majčinsku dužnost. Glavna joj je životna ambicija bila da vidi svoju kćer udanu za uglednog džentlmena iz dobre obitelji, po mogućnosti nekog tko je prvi na redu da naslijedi dostatno bogatstvo. Na tom je cilju još morala znatno poraditi, pomislila je Emeline, jer je Priscilla bila vrlo privlačna mlada žena.

Istina, kosa njezine prijateljice bila je nijanse rasta-ljenog zlata, što se nije smatralo zadnjim modnim krikom, no Emeline je držala kako joj ta boja učinkovito ističe plave oči. Također je znala kako nije jedina koja tako misli. Priscilli nipošto nisu manjkali plesni partneri na balovima i soarejama koje su zajedno pohodile. Bez obzira na sveopće prihvaćene stavove onih koji su uspostavljali trendove, bilo je jasno da su izvjesnom broju džentlmena privlačne dame s plavom kosom.

Njezina je prijateljica imala i druge lijepe atribute. Uz ljubazne, šarmantne manire, Priscilla je bila obdarena lijepim, profinjenim crtama lica i drazesno punom, zaobljenom figurom.

Bila je šteta, prema Emelininu osobnom mišljenju, što je lady Wortham inzistirala da joj se kći odijeva samo u ružičasto. Ta joj boja nije naročito pristajala.

Ali ako se pitalo Emeline, najbolje osobine njezine prijateljice bile su njena inteligencija, dobro raspoloženje i zdrav razum. To su bili čimbenici koji su omogućili da među njima procvjeta iskreno prijateljstvo.

Zapravo su jedna drugu trebale promatrati kao suparnice, pomislila je Emeline. Poznanstvo im je prvotno potaknula i poduprla lady Wortham iz ne baš altruističnih razloga. Priscillinoj mami, bračnoj posrednici, svidjela se zamisao da njezina kći ide naokolo s Emeline jer je 43

GIGA

vjerovala kako se izgled njezina potomka kontrastom među dvjema mladim ženama ističe u njezinu korist.

Emeline je bila sasvim svjesna kako je njezin glavni modni adut njezina gusta, tamna kosa. U drugim pogledima, vrlo je dobro znala da ne udovoljava zahtjevima istinskih poznavalaca stila. Bila je previsoka i previtka, a osobnost joj je bila previše izravna.

Ovo zadnje nije bila slučajnost. Namjerno se ugledala na svoju tetu. Lavinia se rijetko trudila prikriti svoju inteligenciju, a nije niti oklijevala izraziti svoje mišljenje.

- Nakon svih ovih eksplozivnih izlaganja, vjerujem da osjećam potrebu za malo osvježavajućeg sladoleda - najavi Anthony, ustajući. - Mogu li nagovoriti vas dvije da mi se pridružite?

- Mene nećeš morati dvaput pitati - uvjeri ga Emeline. - Vrlo je toplo u ovoj dvorani, zar ne?

- Sladoled zvuči divno - reče Priscilla. - Ovdje je doista vruće. Nisam opazila do sada.

Emeline se nasmije. - To je stoga što si bila previše zaokupljena čudesima izlaganja profesora Kirka.

Anthony je zaostao kako bi omogućio Emeline i Priscilli da krenu ispred njega niz prolaz među sjedalima prema prednjem dijelu dvorane. Gomila se nakratko zbila budući da je više ljudi istovremeno ustalo sa svojih mjesta i krenulo prema vratima.

Kada se trenutak kasnije prolaz raščistio, Emeline je ugledala muškarca koji je ležerno stajao s jednim ramenom oslonjenim na zid. Uznemirila se. Ovo nije bio prvi put što se Dominic Hood stvorio u blizini njezinih prijatelja i njenoj vlastitoj u zadnjih nekoliko dana.

- Grom i pakao - promrmlja Anthony iza nje. -Hood je ovdje.

Priscilla je bila jedina koja se otvoreno oduševila vidjevši ga. - Nisam znala da gospodina Hooda zanima znanost.

- Kakvo zapanjujuće iznenađenje - zareži Anthony.

- Smiri se - reče Emeline potiho. - Ne znam zašto se ti i gospodin Hood toliko ne volite, ali danas ne želim nikakve neugodne scene. Jasno?

- Ono što se jučer dogodilo u muzeju nije bila moja krivnja.

- Gospodin Hood možda je učinio glupost kada nam je iznio svoje mišljenje o onom kipu Herkula i Hidre, ali ti si gospodine, znatno pogoršao stvari kad si mu priopćio da nema pojma o umjetnosti.

- Samo sam kazao istinu - reče Anthony, ledeno krepostan. - Hood se ne razumije niti u umjetnost niti u antikvitete.

- To je možda istina, ali bilo je vrlo nepristojno reći mu to u lice.

- Trebao je zadržati svoje opaske o kipu za sebe. Pitam se hoće li se pokazati jednakom neznalicom i za znanost?

- Ozbiljna sam, Anthony. Neće biti nikakvih scena. Razumiješ li?

Hladno se nasmiješio na način koji je neugodno podsjećao na gospodina Marcha.

- Dajem ti svoju riječ da neću započeti svađu u javnosti - reče.

Nije bilo vremena pritisnuti ga oko detalja tog previše precizno formuliranog obećanja jer tek što nisu bili stigli do vrata. Emeline se zaposlila vezivanjem vrpci svog šeširića. Iskoristila je taj trenutak da pažljivije prouči Dominica Hooda, iznova se pitajući što je to stvorilo takvo izravno neprijateljstvo između njega i Anthonyja.

Prema njezinu mišljenju, trebali su odmah postati prijatelji, pomislila je. Na površini, činilo se da imaju mnogo toga zajedničkog. Dominic je bio iste dobi kao i Anthony, koji je prošlog mjeseca navršio dvadeset dvije godine. Također su bili slične visine i obojicu je krasila vitka, atletska građa tijela.

Također su dijelili i smisao za modu, pomislila je. Kaputić koji je Dominic nosio bio je nevjerojatno sličan Anthonyjevu, tamnoplave boje i krojen tako da mu naglasi ramena.

Njihove plisirane hlače i prsluci ukrašeni uzorkom bili su gotovo identični. Oba su imala lijepe privjeske pričvršćene za svoje džepne satove i zanimljivo vezane snježnobijele kravate.

44

GIGA

Izgleda kako je bila istina da Dominic ima onu vrstu prihoda koji su mu omogućavali da posjećuje nekog skupljeg krojača, ali cjelokupni dojam bio je gotovo navlas isti kao i dojam koji je postizao Anthonyjev krojač. Možda je to bilo zato što se niti jedan od dva muškarca nije oslanjao na odjeću kako bi ostavio dojam, pomisli Emeline. Svaki je od njih zračio stanovitom snagom osobnosti koja bi bila upadljiva čak i da su obojica nosila dronjke.

Tog se časa Dominic uspravio, odmaknuo se od zida i kimnuo glavom prema Priscilli i Emeline.

- Dame - reče - kakvo je zadovoljstvo vidjeti vas ovdje danas. Obje izgledate sjajno.

- Gospodine Hood - porumeni Priscilla. - Niste spomenuli da ćete danas slušati predavanje profesora Kirka.

- Znanost mi je hobi - reče on lakonski. Pogled mu se sretne s Anthonyjevim. - Tvrdite li da ste jednaki stručnjak za kemiju i srodne stvari kao što ste za umjetnost i antikvitete, Sinclaire?

- Ne - Anthony reče otresito. - Nisam pobliže proučavao znanost.

- Shvaćam ~ razvuče Dominic. - Možda je tako najbolje. Poimanje osnova elektriciteta, astronomije i tome sličnog zahtijeva um izvježban u logici i razboritosti. Znanost se prilično razlikuje od umjetnosti i antikviteta time što nije podložna hirovima mode, ukusa i emocija.

Umjesto toga, ona slijedi zakone prirode.

Emily je osjetila kako se Anthony ljutito ukrutio. Požurila se preuzeti kontrolu nad razgovorom.

- Mislim da je današnje predavanje bilo posebno poučno - reče ona brzo. - Pogotovo posljednja demonstracija, s modelom vulkana.

- Posve uzbudljivo - objavi Priscilla.

- Bilo je zabavno - Dominic slegne ramenima. - U tome ću se složiti s vama. Ali bojim se kako se sve svodi na to da je profesor Kirk više zabavljač nego što je kemičar.

Priscilla se malo namršti. - Kako to mislite, gospodine Hood?

Dominic prebaci svoju pozornost na nju. -Trenutno radim na novoj formuli za eksplozije vatrometa koje bi, uvjeravam vas, proizvele znatno spektakularniji dojam od onog koji je proizveo Kirk sa svojim besmislenim vulkanom.

Priscilline su se oči raširile. - Imate vlastiti laboratorij, gospodine?

-Da. - Ali to je predivno - dahne Priscilla. - Koje instrumente i koju opremu imate, ako smijem pitati?

Dominic je oklijevao. Izgledao je kao da se koleba.

Emeline je dobila dojam kako je na pameti imao drugi cilj kada ih je presreo na vratima.

Pomislila je kako je najbolje nastaviti ga gurati u ovom drugom smjeru.

- Zaista, gospodine Hood - reče ona - ovo zvuči vrlo intrigantno. Molim vas, recite nam o vašoj laboratorijskoj opremi.

- Imam uobičajeni asortiman - konačno je popustio. - Mikroskop, električni generator, teleskop, tezu-lju, nešto kemičarskih sprava.

- Svoj vlastiti električni generator. - Priscilla je naočigled bila zadivljena. - Izuzetno ste sretni, gospodine. Sve bih dala da mogu imati valjano opremljen laboratorij.

Emeline osjeti sitan nalet radoznalosti. - Možete li stvoriti vatrene loptice koje lete naokolo, onako kako je to danas učinio profesor Kirk?

- Svakako. Kirkova svjetlosna predstava nije bila ništa više od običnog trika. - Zašutio je, kliznuo pogledom prema Priscilli, a zatim se vrlo promišljeno nasmiješio Emeline. - Mogu pripremiti nekoliko demonstracija koje bi vam bile čak i uzbudljivije od onih koje je ovog popodneva izveo Kirk.

- Voljela bih ih vidjeti - hitro reče Priscilla.

- Doista zvuči fascinantno - složi se Emeline. -Moram priznati, donedavno me znanost nije mnogo zanimala, ali predavanja gospodina Kirka bila su prilično poticajna.

45

GIGA

Anthonyjeva se čeljust ukočila. - Ne dolazi u obzir. Vas dvije nipošto ne možete poći u Hoodov stan bez pratnje. Obje to jako dobro znate.

Priscilla je izgledala pokunjeno. - Pitam se bih li mogla nagovoriti mamu da nas doprati.

Nije zvučala kao da je puna nade, pomisli Emeline.

- Sumnjam da bi lady Wortham bilo stalo do toga da provede jutro promatrajući pokuse iz znanosti -reče Anthony odrješito.

- Pretpostavljam da si u pravu - reče Priscilla. Izgledala je rezignirano. - Mama se više zanima za modu.

Dominicova se čeljust napela.

- Dakle, to bi bilo to. - Anthony provjeri svoj džepni sat. - Kasno je, dame. Najbolje je da krenemo ako mislimo stati na sladoled.

Emeline nije mogla podnijeti duboko razočaranje u Priscillinim očima. - Sigurna sam da bih bez teškoće nagovorila tetu Laviniju da nas otprati na demonstraciju u vašem laboratoriju, gospodine Hood.

Priscillino lice obasja zahvalnost. - Misliš li stvarno da će gospođa Lake biti voljna to učiniti?

- Ne vidim zašto ne bi - reče Emeline. - Kad se vrati s ladanja, upitat ću je.

- Hvala ti - reče Priscilla veselo. - To je tako ljubazno od tebe, Emeline.

Dominic prostrijeli Anthonyja trijumfalnim osmijehom, a zatim se uljudno nakloni Emeline i Priscilli.

- Veselim se što ću ugostiti vas dvije i gospođu Lake čim prije vam to bude odgovaralo reče. - Moj stan je u Stelling Streetu.

Okrenuo se na peti i izašao iz dvorane i dalje niza stube, a da se nije ni osvrnuo.

Anthony nije rekao ništa, ali Emeline je mogla osjetiti kako u njemu kuha gnjev.

Prvi se put otkada su bili u vezi zabrinula.

Jedan i pol sat kasnije, nakon što su otpratili još uvijek raspoloženu Priscillu do njezinih vrata, Emeline i Anthony odšetali su se natrag do kućnog broja sedam u Claremont Laneu.

Bio je krasan dan za šetnju, pomislila je Emeline. Zacijelo nije bilo ugodnijeg mjesta na Zemlji od Londona u ljetno poslijepodne. Sunčeva svjetlost grijala je bujne zelene parkove u kojima su se igrala djeca loptama i malim kolicima. Kola prodavača cvijeća bila su do vrha puna obiljem raznobojnog cvijeća. Prodavači voća nudili su svu silu sočnih bresaka i krušaka, slatkog grožđa i bobica na izbor. Svi su se doimali vedrijima i odjeveni u življe boje nego zimi.

S druge strane, možda je imala takav osjećaj jer je bila s muškarcem kojeg je voljela, pomislila je. Kakva šteta što je Anthony bio tako loše raspoložen.

- Znaš li - reče ona, smjerajući na temu koja neće nanijeti štetu - da sve dok nije predložila da se predbilježimo za predavanja gospodina Kirka, nisam imala pojma da se Priscilla tako jako zanima za znanost. Rekla mi je kako ju je mama upozorila da ne raspravlja o tome u otmjenom društvu jer će je prijatelji etiketirati kao gnjavatoricu.

- Lady Wortham je gnjavatorica u obitelji.

- Pretpostavljam da bi bilo točnije reći kako je ona samo predana majka koja pokušava čim bolje može odabrati izvrsnu partiju za Priscillu.

- Ha - reče Anthony bez mnogo interesa. Toliko o nastojanju da mu popravi raspoloženje.

Bilo je prilika, razmišljala je, kad bi Anthony nalikovao na svog šurjaka. Počela je shvaćati zašto bi Lavinia povremeno planula na gospodina Marcha.

- Na sunce s tim - reče ona kad su stigli do broja sedam. - Ljutiš se na mene jer sam pristala upitati tetu Laviniju da otprati Priscillu i mene kako bismo vidjele Dominicov laboratorij.

- Radije ne bih diskutirao o tome.

- Ne, radije bi se pjenio u tišini. Dozvoli mi da ti kažem, gospodine, kako takvo raspoloženje, iako je na kratko vrijeme prilično dramatično, vrlo brzo počne ići na živce.

Posegnula je u svoju torbicu za ključem i otvorila vrata. Blagi je povjetarac zapuhnuo niz 46

GIGA

dugačak hodnik koji se protezao čitavom dužinom kuće. Stražnja su vrata bila otvorena.

Bacila je pogled prema samom kraju prolaza i krajičkom oka opazila skute sive suknje kako se vrzmaju po vrtu iza kuhinje. Gospođa Chilton brala je povrće i salatu.

Emeline je skinula svoj šešir i rukavice. - Zašto mi ne kažeš razlog zbog kojeg toliko ne voliš gospodina Hooda?

Anthony je zatvorio ulazna vrata i okrenuo se prema njoj. - Ne volim ga jer znam koje su mu namjere.

- Doista? Kakve su, po tvom mišljenju, namjere gospodina Hooda?

- Naumio se motati gdje god se mi našli jer te želi odvući od mene.

Zapanjena, zastala je usred vješanja svog šešira na kuku i zabuljila se u njega. - To je čista besmislica.

- Upravo suprotno, to je čista istina.

- Tony, stvarno mislim da se uopće ne radi o tome.

- I te kako se radi o tome.

- Ljubomoran si - reče ona, i više nego malo iznenađeno.

- Predbacuješ li mi to?

- Da, gospodine. Nema potrebe da se zabrinjavaš zbog mog druženja s gospodinom Hoodom.

Mislim da je samo ponešto usamljen, to je sve. Očito je nov u gradu i nema prijatelja niti društvenih veza.

- To što nema prijatelja savršeno je razumljivo -Anthony baci svoj šešir na stol. - Hood se ne može podičiti onime što bi itko nazvao osobnošću koja osvaja.

Promislila je o načinu na koji se Dominic držao podalje od gomile u dvorani za predavanje. Prilično je rezerviran, zar ne? I složit ću se s tobom da u njemu ima određene napetosti koja mu bez sumnje otežava da se opusti s ljudima. Imam dojam da nije proveo mnogo vremena u otmjenom društvu.

- Ne znam za njegovo iskustvo u društvu, ali mogu ti reći da mora imati nekakve veze. Član je mog kluba.

- Jeste li se tamo upoznali?

- Nažalost, da - promrmljao je. - Pretvorio se u moju sjenu jer nastoji pronaći način da nas razdvoji.

- Anthony, ponašaš se na najbudalastiji način. Uvjeravam te kako uopće nema potrebe...

Prekinula se uz mali uzdah jer je on naglo zakoračio naprijed, zgrabio je za nadlaktice i čvrsto je pritisnuo uza se.

- On nije poput druge gospode koji očijukaju s tobom, Emeline - tiho reče Anthony. Iritantni su, ali bezazleni. Hood je drugačiji. Opasan je.

Njezina se uzrujanost iznenada preobrazila u ljutnju. - Valjda ni časka ne vjeruješ da me privlači? Kako uopće možeš sugerirati takvo što? Misliš li doista da sam tako prevrtljiva?

- Naravno da ne. Potpuno se uzdam u tebe, Emeline. Zar ne shvaćaš? Brine me Hoodova odlučnost da uništi ono što smo nas dvoje našli zajedno.

Malo se opustila. - Još uvijek ne vjerujem da mu je to cilj, ali čak i da jest, obecajem ti da me nikako ne bi mogao rastaviti od tebe.

Jednom je odmahnuo glavom, kao da je ona najnaivnije stvorenje na svijetu. - I dalje ne shvaćaš moj pravi strah, a to je da će ti ozbiljno nauditi.

- O čemu to zaboga govoriš?

- Vjerujem da je u stanju da te na neki način pokuša kompromitirati. - Mrko je zastao. Možda još i gore.

Pretražila mu je lice i shvatila da on vjeruje u svaku riječ koju je bio izgovorio. - Ti misliš da bi me on... da bi on... - Nije se mogla prisiliti da izgovori riječ silovao.

- Ali to nema nikakvog smisla. Zašto bi gospodin Hood htio učiniti nešto daleko preko svih granica?

47

GIGA

- Da barem znam - reče on tiho.

- Nikako me ne može toliko mrziti - prošaptala je.

- Jedva me poznaje.

- Pogrešno si shvatila, ljubavi. - Anthony podigne ruke i obuhvati joj lice. - Ne vjerujem da te mrzi.

- Zašto bi mi onda htio nauditi?

- Ja sam taj kojeg prezire. Ja sam taj kome želi nauditi. A sasvim je točno pretpostavio kako mi ništa na svijetu ne bi uzrokovalo veću bol i žalost nego da vidim kako je tebi naneseno zlo.

Nepomično ga je promatrala, šokirana dubokom uvjerenošću u njegovim riječima. - Ali tek si ga upoznao. Koji bi razlog mogao imati da prema tebi razvije tako snažnu antipatiju?

- Ne znam. Ali namjeravam otkriti. U međuvremenu, ne želim te igdje u njegovoj blizini.

- Čak i da pristanem držati se podalje od gospodina Hooda, vrlo dobro znaš da njega ne možeš spriječiti da mi se približi. Ne osim ako me ne namjeravaš držati zaključanu u ovoj kući, što nikad neću dopustiti.

- Dovraga, Emeline.

Prekrila mu je usta vršcima prstiju, nježno ga ušutkavši. - Poslušaj nas samo. I opet zvučimo poput tete Lavinije i gospodina Marcha kad se upuste u jednu od svojih vatrenih rasprava.

Ako se sjećaš, bila nam je namjera znatno drugačije pristupati stvarima.

Suzio je oči. - Ovdje se ne radi o našem osobnom odnosu.

- Baš suprotno, pogađa ravno u njegovu srž. Naše druženje trebalo bi biti harmonična, metafizička veza dviju srodnih duša. Složili smo se da se nećemo svađati i otresati se jedno na drugo kao moja teta i tvoj šurjak koji su tome toliko skloni. Zakleli smo se da nećemo postati tvrdoglavi i formirati ustaljene navike poput njih, da nećemo slijediti isti trnovit put kojim su oni odabrali putovati.

Anthonyjeve se usne neznatno iskrive. Prvi put tog dana, u njegovim je očima opazila mrvicu iskrene zabavljenosti.

- Počinjem pomišljati kako smo oboje jednako jake volje, uporni i tvrdoglavi kao gospođa Lake i Tobias. Žalim što moram reći, Emeline, kako možda doista kročimo istim trnovitim putem.

- Glupost. Sigurna sam da uz malo truda možemo izbjeći tu sudbinu.

- Eto, vidiš? Upravo si dokazala da sam u pravu. Ne možemo se čak niti suzdržati od prepiranja oko toga jesmo li ili ne osuđeni na prepiranje.

Usne su mu sada bile vrlo blizu njezinima i ona je mogla osjetiti kako se iz nje oslobađa iskričavo uzbuđenje. Pokušala je zadržati koncentraciju.

- Ne prepiremo se - ustrajala je, malko zadihano.

- Ozbiljno raspravljamo.

- Nazovi to kako želiš. - Promatrao joj je usta kao da su rijetka i dragocjena voćka koju planira pojesti.

- Ovog časa ne marim pretjerano.

- Ali moramo razriješiti ovo pitanje.

- Prema mom mišljenju, ne možemo ga raščistiti na zadovoljavajući način, pa onda možemo raditi nešto drugo što pruža beskrajno više zadovoljstva.

- Anthony, pokušavaš promijeniti temu.

- Kako si samo pogodila?

Poljubio ju je, presjekavši ostatak njezinih prigovora. Ona pomisli kako raspravu mogu završiti i kasnije. Bilo je krajnje teško jasno razmišljati kad ju je ovako držao u naručju.

Ruke su joj kliznule oko njegova vrata i izgubila se u izuzetnom užitku tog trenutka. Njega je prošao jak drhtaj požude, ne ostavivši joj nimalo sumnje o dubini njegove strasti.

Nije joj promaknulo kako je Anthony u posljednje vrijeme počeo pronalaziti sve više prilika da je zagrli. Svaki je poljubac bio hrabriji i drskiji od prethodnog. Nikada nije dopustila 48

GIGA

nijednom muškarcu da bude toliko slobodan, no nikada nije niti voljela nijednog drugog muškarca.

Društvo je o tim stvarima imalo pravila. Ona je znala ta pravila. Za udovicu poput Lavinije bilo je prihvatljivo upustiti se u diskretnu avanturu. Ali mlada dama koja nikad nije bila udana bila je prisiljena izbjegavati išta što bi joj moglo umrljati reputaciju. Dojam je značio sve u uglađenom svijetu.

Ali ovo je bio Anthony i ona ga je voljela, pa bi se u zadnje vrijeme uhvatila kako se sve manje i manje brine da bude oprezna.

- Emeline - šapnuo joj je uz vrat. - Sto da radimo? Volim te. Čak i kad se prepiremo, želim te.

- I ja tebe volim. - Jače je stisnula ruke oko njegova vrata. - Tako jako.

Malo je podignuo glavu kako bi je pogledao u oči.

- Još nisam u položaju da te zaprosim. Znaš to. Tužna je istina da si još ne mogu priuštiti da te uzdržavam kako treba.

- Koliko ti puta moram reći da me nije briga za stanje tvojih financija?

- Mene je i te kako briga. Neću te zaprositi dok ne budem u stanju zasnovati domaćinstvo.

- Preponosan si.

- Možda, ali to nije važno jer sam donio odluku o toj stvari. U međuvremenu uvelike strahujem da ćeš izgubiti strpljenje čekajući. Može naići neki drugi muškarac koji je financijski osiguran, neki koji će ti pružiti sve.

- Nikada - zaklela se. - Čekat ću zauvijek ako treba. Ali odbijam povjerovati da dvoje pametnih ljudi poput tebe i mene ne mogu naći načina da budu zajedno i prije toga.

Lagano se nasmiješio. - Nadam se da si u pravu.

- Skanjivao se. - Srce, ima nešto što želim da znaš.

Nisam ti namjeravao reći jer stvari možda ne ispadnu onako kako želim. Ali istina je da sam uzeo honorar koji sam zaradio pomažući Tobiasu na njegovu zadnjem slučaju, te sam kupio udio u jednom od brodarskih pothvata lorda Crackenburnea. No proći će nekoliko mjeseci prije no što doznam hoću li ili ne vidjeti dobit. Kod takve vrste ulaganja uvijek postoji rizik.

Osmjehnula se. - I ja moram nešto priznati. Gospođa Dove predložila je teti Laviniji i meni da uložimo u jedan od njezinih građevinskih projekata. Kuće će se dovršiti unutar idućih šest mjeseci. Prodat će se ili iznajmiti. Ako sve prođe dobro, imat ću nešto vlastitog novca prije završetka ove godine. Ako udružimo naše prihode, sigurna sam da ćemo se snaći.

- Govoreći o kućama, to je drugi problem. Čak i ako se vjenčamo, moramo pronaći pristojno mjesto za život.

- Možemo se useliti u tvoj stan.

- Nipošto. Moje sobe dovoljne su da posluže džentlmenu-samcu poput mene, ali ne bih ni sanjao da te odvedeni iz ove vrlo udobne kućice i smjestim te u Jasper Street.

- Ne bi mi smetalo - reče ona brzo. - Stvarno ne bi.

- Pa, meni bi svakako smetalo. - Namrštio se. -Nema čak niti dovoljno mjesta za domaćicu, uz pretpostavku da bismo si mogli priuštiti jednu. - Zastenjao je i privio je bliže. - Kako god pogledaš, moramo čekati mjesecima prije nego što uopće možemo objaviti svoje zaruke. Naglo se prekinuo. Izgledao je kao da mu je iznenada sinula sjajna vizija. - Osim ako... Čula je iznenadnu promjenu tona u njegovu glasu i odmah je prepoznala. Malo se odmaknuvši, podignula je pogled prema njemu. - Primjećujem da si skovao plan. O čemu se radi?

- Trenutno je sve malo nejasno. - Govorio je oprezno, očito joj ne želeći probuditi nadu u ovako ranoj fazi. - Zahtijevat će mnogo vještine. Morat ću pažljivo nastaviti, ali možda postoji način da malo brže poguramo stvari.

Razdirali su je uzbuđenje i frustracija. - Moraš mi reći.

- Ne. Ne dok ne budem imao nekakvu predodžbu hoće li uspjeti ili ne.

- Ovo je previše. Iskušavaš moje strpljenje, gospodine. - Zgrabila mu je revere, namjeravajući 49

GIGA

ga protresti. Nije se niti pomaknuo, ali izgledalo je da ga to zabavlja.

Ruka mu se sklopila preko njezine. - Nisi jedina koja je nestrpljiva, ljubavi. Ima noći kada se pitam hoću li poludjeti od čekanja.

- Razumijem. - Nevoljko ga je pustila i zagladila revere koje je upravo bila izgužvala. - Vrlo je čudno, zar ne? Čovjek bi pomislio kako će tu i tamo nekoliko poljubaca poslužiti da olakšaju frustraciju. Ali iz nekog razloga, što se češće grlimo, više to želim.

Nasmiješio se zločestim, senzualnim osmijehom. -Doista, opazio sam isti čudan učinak.

Nagnuo je glavu da joj gricne uho.

Uzdahnula je. - Možda bi bilo najbolje da se suzdržimo od ovakvih stvari.

- Bez poljubaca? - Prilično je naglo podigao glavu. - Zahvaljujem, ali radije bih poludio.

Počela se smijati, no usnama je pronašao njezina pa je tiho zastenjala. U pravu je, odlučila je.

Bolje je poludjeti nego se lišiti njegovih poljubaca.

Ruka mu je kliznula do dna njezina struka. Pritisnuo je bokove uz njezine. Bila je intenzivno svjesna tvrdih, čvrstih obrisa njegova probuđena tijela. Poljubac mu se produbio.

Glasan, težak udarac na stubi ispred ulaznih vrata, smjesta popraćen zvukom ključa u bravi, prodrmao ju je iz njezine putene omamljenosti. Anthony se ukočio i pokušao odmaknuti. Ali vrata su se široko otvorila prije nego što su se mogli posve odvojiti jedno drugome iz zagrljaja.

Zaprepašteno je zurila u Laviniju kako hrli u maleni hodnik. Odmah iza njezine tete slijedio je Tobias, pomažući kočijašu oko velika sanduka.

- Napokon kod kuće. - Lavinia je strgnula svoj žuti slamnati šešir i bacila ga prema najbližem stolu. - Tko god da je rekao kako je život na selu umirujući tonik za živce, nije imao blagog pojma o čemu govori.

50

GIGA

9 Gospođa Chilton užurbano je utrčala natrag u kuhinju upravo onog trena kad je Tobias odaslao kočiju. Košara joj je bila prepuna povrtnih plodova. Iznenađeno je promotrila malu skupinu u hodniku.

- Sto je ovo? Zar nešto nije u redu? Nisam vas očekivala kod kuće sve do sutra, gospođo.

- Došlo je do promjene planova, gospođo Chilton - reče Lavinia. - Duga je to priča. U međuvremenu, gospodin March i ja umiremo od gladi. Hrana u gostionici u kojoj smo stali radi okrepe bila je podosta loša. No, pretpostavljam da je to samo u skladu s ovim čitavim nesretnim putovanjem.

- Gospođa Lake ima pravo - reče Tobias. - Hrana je stvarno bila loša. I sam osjećam grčeve od gladi.

Gospođa Chilton šmrcne. - Nimalo ne sumnjam u to. U redu, pripremit ću hladni obrok.

- Hvala vam. - Tobias joj se promišljeno nasmiješio. - Imate li slučajno pri ruci koju od onih izvrsnih pita od ribiza? Sanjao sam o njima otkada smo se zaustavili u gostionici.

Gospođa Chilton dobaci mu pogled pun neodobravanja. - Čudim se da vam je ostalo energije za jedenje ikakvih pita od ribiza, gospodine, uza sve to dugačko, iscrpljujuće putovanje i ostalo.

- Valeova kočija ima tako dobre opruge da sam se uspio malo odmoriti.

Lavinia se namršti na tu bezbrižno izgovorenu neistinu. Tobias nije ni oka sklopio na putu kući. Njih je dvoje većinu vremena provelo u planiranju strategije i raspravljanju o novom slučaju.

No, gospođa Chilton zacoktala je jezikom i odmahnula glavom. - Možda mi je iz zalihe koju sam napravila za košaru koju ste ponijeli sa sobom na put preostala pita ili dvije.

- Jako sam vam zahvalan, gospođo Chilton - reče Tobias, malo preponizno.

Lavinia je pomno promatrala ovo dvoje. Nije joj bio prvi put da posumnja kako joj promiče neka tajna šala među njima. Tobias i gospođa Chilton nisu bili jedini koji se doimaju kao da im je neobjašnjivo zabavno. Anthony je vrlo pažljivo proučavao pod, dok su mu se kutovi usana trzali. Emeline se odjednom okrenula kako bi objesila žuti šešir na kuku.

Laviniji je bilo dosta. Čvrsto je postavila ruke na bokove i suzila oči gledajući Tobiasa. - Još pita od ribiza? Dopusti mi da ti kažem, gospodine, da si proteklih tjedana postao opsjednut ribizom. Neprekidno moljakaš da te gospođa Chilton opskrbljuje nekom delikatesom od ribiza. Kunem se, ovdje je bilo dovoljno džema, kolača i pita od ribiza da se prehrani vojska.

- Očito mi nedostaje nešto u prehrani što se može utažiti samo ribizom - reče Tobias.

- Donijet ću pladanj u knjižnicu - brzo reče gospođa Chilton.

Požurila se hodnikom prema kuhinji.

Lavinia je preko volje odlučila okaniti se za sada teme ribiza. Bilo je i drugih, hitnijih stvari.

Povela ih je do svoje radne sobe. Bacivši notes koji je izvukla iz svoje torbice na stolić, pošla je ravno do ormarića sa šerijem.

- Ispričat ćemo vam cijelu priču - umirila je Anthonyja i Emeline. Ali prije toga, vjerujem da Tobias i ja trebamo piće.

- Neću prigovoriti tome - reče Tobias. Spustio se u najveću stolicu i naslonio svoje lijevo stopalo na stolčić, raskomotivši se, što mu je u zadnje vrijeme preraslo u naviku.

Lavinia još uvijek nije bila sigurna što osjeća prema lakoći s kojom se počeo ukorjenjivati u njezin svakodnevni život. To se dogodilo postupno tijekom nekoliko proteklih mjeseci, shvatila je. Tobias je imao savršeno udobnu vlastitu kuću nekoliko blokova dalje u Slate Streetu, ali izgleda da je u njoj provodio sve manje i manje vremena. Umjesto toga, prešlo mu je u naviku da se pojavljuje na njezinu pragu kad god bi mu to palo na pamet. Često je gunđala Emeline i gospođi Chilton zbog toga koliko bi često uspio stići baš za vrijeme serviranja doručka. Ne bi se ustručavao sjesti za stol i poslužiti se kavom i jajima.

Također je bio nevjerojatno umješan za pojavljivanje kada je bila sama kod kuće. Njegov 51

GIGA

odabir vremena u tim je zgodama doista bio posve neobičan, razmišljala je. Činilo se da zna kada neće biti gospođe Chilton i Emeline, pa bi često iskoristio priliku da s njom strastveno, mada ponešto žurno, vodi ljubav.

Glasno je izjavila svakome tko je htio slušati kako je nervira kad joj se Tobias neprekidno mota oko nogu, ali istina je bila da se počela navikavati na njegovu prisutnost u kućanstvu.

Spoznaja da joj se u dubini duše ipak sviđa imati ga uza se prilično ju je uznemirila.

Prije deset godina, kada se udala za Johna, nije bila iskusila niti jednu od ovih briga. Bila je zaljubljena u svog nježnog muža, pjesnika, i brak se činio kao logičan vrhunac te romantične veze.

No brak je doživio svoj kraj nakon samo osamnaest mjeseci, kada je John podlegao tuberkulozi pluća. Četiri je godine bila prisiljena sama se probijati kroz život, a onda je Emeline došla živjeti s njom. Bila je posve svjesna kako ju je odgovornost da se brine za sebe i svoju nećakinju na neki način promijenila. Nije više bila ona ista žena otprije svih onih godina.

Ne samo da je sada bila starija i iskusnija, mislila je, nego je počela cijeniti slobodu i nezavisnost koje joj je podario njezin položaj udovice. Za razliku od Emeline, više nije bila podložna strogim pravilima ponašanja koja su utjecala na mlade, neudane žene. Ako bi tako odabrala, bila je slobodna upustiti se u povremenu strastvenu vezu. Sve što se od nje ovih dana zahtijevalo bilo je da bude razmjerno diskretna. Udovice su uživale najbolje od obaju svjetova, rekla si je. Mogle su se osladiti užicima strasti te i dalje zadržati kontrolu i nezavisnost koje im je omogućavao njihov status neudane žene.

U jednom je trenutku, pomislila je, došla do zaključka da će ostati neudana do kraja života.

Bila je sasvim zadovoljna tom mogućnošću.

Sve do pred malo.

Stvari joj više nisu bile tako jasne. Zapravo, pomislila je, budućnost joj trenutno izgleda prilično mutno.

To što se zaljubila u Tobiasa uhvatilo ju je nespremnu, a također se pokazalo kao nedvojbeno uznemirujuće iskustvo. Trebalo joj je neko vrijeme da uopće shvati što se dogodilo. Nije odmah prepoznala svoje osjećaje prema Tobiasu kao spone ljubavi jer su ti osjećaji bili izrazito različiti od nježnih, nevinih osjećaja koje je poznavala iz svog braka.

Istini za volju, od Johnove je smrti prošlo deset godina, ali koliko se mogla prisjetiti, tijekom njihova braka njih se dvoje nikada nije porječkalo, a kamoli posvađalo. Naravno, pomislila je u iznenadnoj provali pronicljivosti, nije bilo mnogo toga oko čega bi se mogli svađati. John je zapravo bio i više nego sretan da njoj prepusti donošenje svih odluka.

John je bio posvećen svojoj poeziji. Ni za čim nije žudio više nego da bude oslobođen svih dosadnih detalja svakodnevnog života, uključujući i nužnost zarađivanja za život.

Preuzela je vodstvo od početka njihova braka. Ne samo da se brinula za njihovo kućanstvo već ih je i oboje uzdržavala svojim hipnotizerskim vještinama, budući da je Johnova pjesnička nadarenost prolazila neprepoznato te on stoga nije mogao osigurati zaradu od svog pisanja.

Taj je sporazum zapravo funkcionirao prilično dobro tijekom kratkog trajanja njihova braka.

Bila je zadovoljna. Rekla si je kako ju je John volio i bila je sigurna da je to istina. Ali gledajući unatrag, sada je znala da je svoje najdublje strasti rezervirao za svoje pisanje.

Možda je to bio pravi razlog što se nikada nisu svađali, razmišljala je. John jednostavno nije dovoljno mario ni za što osim za svoje pisanje da bi se gnjavio prepiranjem.

Njezin je odnos s Tobiasom bio potpuno drugi par rukava. Osjećaji koji su među njima tako lako plamtjeli bili su znatno intenzivniji od onih koje je iskusila s Johnom, ali te su vatrene prepirke najčešće rezultirale i vatrenim vođenjem ljubavi.

Morala si je priznati da ne može upravljati Tobiasom onako kako je ranije znala upravljati Johnom. Nije bila sigurna što da misli o tome.

Ljubavna veza je savršeno rješenje, uvjeravala je samu sebe. Bila je to poznata litanija, ona 52

GIGA

koju si je počesto ponavljala noću kad bi se zatekla kako leži budna i sama u svojoj postelji.

Odgurnula je uznemirujuće misli od sebe i natočila seri. Kad se okrenula da pruži jednu od čaša Tobiasu, vidjela je kako si odsutno masira lijevu nogu. Namrštila se.

-- Muči li te tvoja ozljeda? - reče ona.

- Ne zabrinjavaj se - primio je čašu od nje. - Od duge vožnje kočijom noga mi se malo ukočila. Čaša serija uskoro će riješiti problem. - Progutao je polovicu sadržaja čaše i procijenio malu količinu koja je preostala. - Kad malo bolje promislim, neka to budu dvije ili tri čaše.

Ponovno mu je napunila čašu, sjela i podbočila pete na jastučiću za klečanje.

- Ne mogu vam reći kako je dobro biti kod kuće - reče ona Emeline i Anthonyju.

Emeline zauzme stolicu pokraj globusa. Lijepo joj se lice ispunilo zabrinutošću. - Što se dogodilo u Beaumont Castleu?

- Čitava ta stvar bila je potpuna katastrofa - objavi Lavinia.

Tobias otpije još serija uz zamišljen izraz. - Ja se ne bih tako izrazio. Zabava u dvorcu imala je svojih trenutaka.

Ugledala je kako mu se oči cakle i znala je da se prisjeća strastvenog uvoda koji su podijelili kasno sinoć u njezinoj spavaonici. Uputila mu je pogled kojim mu je poručila da se svlada, koji on izgleda nije opazio.

- Da čujemo. - Anthony se naslonio na rubu stola, prekriženih ruku. - Emeline i ja ne možemo podnijeti neizvjesnost. Sto se dogodilo da ste se oboje vratili u London u takvoj žurbi?

- Gdje da počnem? - Tobias je okretao gotovo praznu čašu među svojim dlanovima. Pretpostavljam da bi se moglo reći kako je umorstvo lorda Fullertona bilo nešto kao prekretnica.

- Umorstvo - Emelinine se usne zabezeknuto razdvoje. Zatim joj se izraz lica razvedri od zanimanja.

- Pa, to svakako objašnjava poneku stvar.

- Doista - Anthonyjevo je oduševljenje bilo očigledno. - Mogu li zaključiti kako imamo novi slučaj?

- Možeš - Lavinia dobaci brz pogled Tobiasu. -Uvijek uz pretpostavku da si nas naša nova klijentica može priuštiti? Koliko se sjećam, nije bilo spomena o našem honoraru.

Tobias dovrši svoj seri i spusti čašu. - Gospođa Gray može si nas i te kako priuštiti.

- Predlažem da počnete od početka i kažete nam sve - reče Emeline.

Lavinia odmahne rukom prema Tobiasu. - Tebi može pripasti čast, gospodine. Mislim da mi treba još serija.

Tobias pruži vlastitu čašu na ponovno punjenje. Zatim se baci na prikaz događaja na Beaumontovu imanju.

Dok je točila seri u dvije čaše, pažljivo je slušala, a onda ponovno zauzela svoje mjesto. Na njezino olakšanje, Tobias je izostavio poneki detalj, poput onog zašto se šunjala po hodnicima dvorca u onako kasne noćne sate.

Kada je završio, i Anthony i Emeline bili su puni pitanja, komentara i prijedloga.

- Očito je da je vrijeme ovdje od presudne važnosti - reče Anthony. - Trebat će ti naša pomoć u ovom slučaju.

- Da - Tobiasova se ruka stegne oko njegove čaše. - Doista će nam biti potrebna mala pomoć.

- Smislili smo neke planove za vrijeme putovanja natrag u London - reče Lavinia. Podignula je mali notes koji je prije nekoliko minuta bila stavila na stol i otvorila ga. - Treba slijediti nekoliko smjerova istrage. Prsten koji opominje na smrtnost koji smo pronašli u Fullertonovoj spavaonici izgleda staro. Postoji mogućnost da ga je ubojica kupio ili ukrao iz nekog antikvarijata.

Emeline odsutno zavrti globus jednom rukom, izgledajući zamišljeno. - Također je mogao biti 53

GIGA

založen pa prodan u zlatarnici.

Tobias kimne. - Posve točno, iako ne izgleda da je to vrsta prstena koji bi zlatar htio kupiti.

- Ovih dana nema velike potražnje za prstenovima koji opominju na smrtnost - dometne Lavinia. - Nisu ni izbliza toliko moderni kao nekada.

- Ipak je to trag - doda Tobias. - Ne možemo si priuštiti da ga zanemarimo.

Anthony ga pogleda. - Pretpostavljam kako Emeline i ja trebamo ispitati trgovce i zlatare koji možda znaju nešto o prstenu?

- Da - reče Tobias. - Tu je još i vlasulja.

- Plava vlasulja - kratko razmotri Emeline. -Nimalo prema sadašnjim trendovima.

- Vjerujemo kako je baš u tome bit - reče Lavinia. - Ubojica se želio osigurati da, ako ga vide, jedino čega bi se itko jasno sjećao bude plava ženska kosa. Oh, i još nešto. Iako je Tobias siguran kako je ubojica muškarac, ja još nisam donijela odluku o tome.

Anthony pogleda Tobiasa s upitno podignutim obrvama.

- Intuicija mi kaže kako imamo posla s muškarcem - reče Tobias. - Ali Lavinia je u pravu. Ne možemo isključiti mogućnost da je ovaj novi Izručitelj Opomene zapravo žena.

- Vrlo dobro. - Anthony se odmakne od stola i ispravi se. - Emeline i ja vidjet ćemo što možemo doznati o plavim vlasuljama i nestalim prstenovima koji opominju na smrtnost.

- Prvi je korak sastaviti popis vlasuljarnica i antikvarijata koji su specijalizirani za staro prstenje - reče Emeline.

Tobias se namršti. - Budite oprezni pri postavljanju pitanja. Imamo posla s ubojicom koji me je otvoreno izazvao. Bojim se da igra opaku partiju šaha, baš kao i nekad Zachary Elland. Želim se osigurati da njegova pozornost ostane usredotočena na mene. Nipošto ne želim da se ovaj zlikovac zainteresira za ijedno od vas dvoje. Jasno?

- Ne brinite se, gospodine - hitro reče Emeline. - Anthony i ja bit ćemo izrazito diskretni u našem raspitivanju. - Osmjehnula se. - To je moto naše male agencije, zar ne? Diskrecija zajamčena.

- Što ti i gospođa Lake namjeravate učiniti dok mi istražujemo prsten i vlasulju? - upita Anthony.

Tobias pogleda Laviniju. - Prvi nam je cilj otkriti tko je najviše profitirao Fullertonovom smrću.

- Naravno - nasmiješi se Emeline. - Očekujem da će to biti sasvim jednostavno. Samo uzmite u obzir nasljednika, kao što vam je toliko milo reći, gospodine March.

Lavinia lupne notesom o naslon stolice. - Naš drugi cilj mogao bi biti znatno kompliciraniji. Želimo otkriti je li zadnjih mjeseci bilo drugih sličnih smrti, i ako jest, tko je od njih imao najviše koristi.

- Izručitelj Opomene ponosio se svojim profesionalnim pristupom poslu. - Tobias nasloni glavu uz naslon svoje stolice i sklopi oči. - Elland nije nasumično ubijao. Uz iznimku u svom špijunskom poslu, svako je ubojstvo uključivalo financijsku transakciju.

54

GIGA

10 Tobias i Anthony otišli su jedan sat kasnije, nakon što su izjeli čitavu pitu od poriluka i krumpira, veliki komad sira, solidnu porciju usoljenog lososa, većinu hljeba kruha i određeni broj voćnih pita.

- Gospodin March i gospodin Sinclair svakako su blagoslovljeni dobrim apetitom - reče gospođa Chilton zadovoljno se držeći dok je raspremala prazne tanjure. - Uvijek kažem kako je to znak da je muškarac zdrave tjelesne građe.

- Ne znam kako si ijedno kućanstvo može priuštiti da prehranjuje dvije takve zdrave tjelesne građe iz dana u dan - procijedi Lavinia. - Stvarno se nadam kako si neće uzeti za naviku da banu na ručak i večeru. Već je dovoljno skupo iznositi doručak gospodinu Marchu svakog jutra, da i ne spominjem one dane kad ga doprati Anthony. Kunem se, ako budu s nama jeli svaki obrok, uskoro će nas dovesti na prosjački štap.

- Besmislica - Emeline podigne svoju šalicu za čaj i namreška nos. - Nije tako loše i ti to dobro znaš.

Doista, Lavinia, sklona si pretjerivanju kad god I raspravljaš o malim ekscentričnostima i slabostima I gospodina Marcha.

- Onaj apetit zoveš malom ekscentričnošću? -Lavinia široko zamahne rukom kako bi pokazala I nekoliko mrvica koje su ostale na tanjurima. - Za 1 miloga Boga, stvarno vjerujem da je Tobias pojeo ama baš svaku pitu od ribiza gospođe Chilton.

Gospođa Chilton odmahne glavom i podigne pladanj. - Očekujem da će me ovaj tjedan zamoliti da 1 odem po još ribiza. Izgleda da sklonost gospodina Marcha za ribizom ne poznaje granica.

- Da, primijetila sam to. - Lavinia skine svoje niske polučizmice i klizne stopalima bez čarapa u par udobnih papuča. - Doista, konzumira ih kao da vjeruje da su neka vrsta okrepljujućeg lijeka.

Emeline se naglo zagrcne i zakašlje. - Pardon -promrmljala je u ubrus. - Problem s gutanjem čaja.

Gospođa Chilton oglasi se čudnim zvukom i odjuri kroz vrata.

Jednog od ovih dana, pomisli Lavinia, doznat će što je to s ribizom što stvara takav učinak na sve ostale i u kućanstvu.

- Premorena sam, kunem se - reče ona. - Valeova kočija imala je izvrsne opruge i bila je prilično udobna; ipak, bilo je to vrlo dugačko putovanje od Beaumont Castlea. Mislim da ću noćas rano u krevet. Sutra će biti iznimno naporan dan.

Emeline ju je na trenutak pomno promatrala, a potom polako odložila svoju šalicu. - Jesi li uživala u zabavi prije nego što su se zbili oni strašni događaji?

- Oh, da. S iznimkom epizode koja me je prilično uznemirila, a uključivala je zamjenu soba, sve je bilo sasvim veselo. Radovala sam se ostatku događanja. To jest, sve dok nisam zatekla Kleopatru u Tobiasovoj spavaonici.

Emeline je piljila u nju. - Kako, molim?

- Naša nova klijentica, Aspasia Gray, te je večeri došla odjevena kao Kleopatra.

- Razumijem, ali što je radila u spavaonici gospodina Marcha?

- Odlično pitanje - i ja sam ga postavila. - Lavinia zabubnja prstima po naslonu svoje stolice. Stari su prijatelji, kao što ti je Tobias pred malo kazao.

- Ona vrsta starih prijatelja koji se sastaju u svojim spavaonicama? - upita Emeline, podignuvši glas.

- Tobias me uvjerava da njih dvoje nikada nije bilo u takvoj vezi.

- Shvaćam. - Emeline se uznemirila. - Vjeruješ li mu? Lavinia je okrzne pogledom, iznenađena pitanjem.

- Da, naravno. Tobias ima svoje male ekscentričnosti i slabosti, kao što si maločas istaknula, ali laganje meni u lice o stvari poput ove nije jedna od njih.

55

GIGA

Emelineino se čelo opusti. Izgledala je puna razumijevanja. - Stvarno izgleda da ste vas dvoje postigli stanoviti stupanj povjerenja.

- Mmm. Sasvim je točno da će Tobias iskreno odgovoriti na moja pitanja. - Lavinia duboko izdahne.

- Kako sam otkrila, teškoća leži u tome što najprije moram postaviti prava pitanja.

- Valjda je samo za očekivati da će muškarac u godinama i s iskustvom gospodina Marcha imati neke osobne detalje iz svoje prošlosti za koje bi mogao poželjeti da ostanu povjerljivi.

- Također je činjenica kako muškarac s karakterom poput onog gospodina Marcha jako naginje čuvanju svojih tajni - progunđa Lavinia.

- Prilično si zabrinuta zbog ovog novog slučaja, zar ne?

- S dobrim razlogom. Imamo posla s ubojicom.

- Da, svakako, ali imam dojam kako poveznice s prošlošću gospodina Marcha pridonose tvojim brigama.

Lavinia stisne usta. - Smeta me nekoliko aspekata u ovoj situaciji. Naša klijentica je jedan od njih.

- Sto te to brine oko Aspasije Gray?

- Najvjerojatnije to ima nešto s činjenicom da je, prvi put kad sam je srela, držala ruke Tobiasu oko vrata.

- Nemoj mi reći da ju je gospodin March ljubio? -Emeline se prenerazila. - Ali upravo si mi rekla da te nije uzrujala priroda njihova prijateljstva.

- Kako kaže Tobias, ona je pokušala poljubiti njega. U znak zahvalnosti ili takva nekakva glupost. Uvjerava me kako on nije svojevoljno sudjelovao u tom činu, i kao što sam rekla, vjerujem mu.

Emeline se malčice opusti. - Shvaćam. Poljubac se može razumjeti, pretpostavljam. Gospođa Gray ponijela se izuzetno drsko, dopustivši si to na temelju njihova poznanstva, a siroti gospodin March jednostavno nije znao kako da se s tom situacijom nosi na džentlmenski način.

- Svih ovih mjeseci koliko poznajem sirotog gospodina Marcha, još ga nisam vidjela u situaciji s kojom se ne bi mogao nositi - reče Lavinia. - Na džentlmenski način ili kako drukčije.

- Eto, da, sasvim se slažem s tobom kako se on, izgleda, uvijek snađe, i kako je svakako vrlo sposoban.

Lavinia je mozgala nad svojim papučama na tren ili dva.

- Vjerujem Tobiasu - konačno reče. - Ali ne vjerujem Aspasiji Gray.

- Pa, zar nije jedan od temeljnih načela gospodina Marcha kako čovjek nikada ne može potpuno vjerovati klijentu?

- I više sam nego spremna primijeniti to pravilo u ovom slučaju. - Spojila je vrhove svojih papuča. - Ali bojim se da Tobias možda neće slijediti vlastiti savjet kad se radi o Aspasiji.

- Smiri se, Lavinia. Gospodin March je itekako oprezan s takvim stvarima. Sigurna sam kako neće dopustiti da mu osjećaji prema gospođi Gray zasmetaju pri zdravom prosuđivanju.

Lavinia ponovno lagano kvrcne jednu papuču o drugu. - Možemo se samo nadati kako će se to pokazati istinitim. U svakom slučaju, u ovoj se fazi vrlo malo može učiniti oko tog problema. Ne može se zaobići činjenica kako Tobias ne može izbjeći ovaj slučaj, čak i da je tome sklon.

Emeline kimne s izrazom razumijevanja. - A sve dok je on uključen u slučaj i ti moraš biti uključena.

- Ne mogu mu dopustiti da tu stvar istražuje sam.

- Shvaćam. - Emeline počne podizati svoju šalicu, a zatim zastane s njom u zraku. Nekoliko je trenutaka nesigurno proučavala Laviniju, a tada joj se izgleda vratila odlučnost. - Kad već pretresamo teme ponešto osobne prirode koje se tiču gospodina Marcha, ima nešto o čemu 56

GIGA

moram raspraviti s tobom.

Lavinia se pripremi. - Ako je to o tvojoj vezi s gospodinom Sinclairom, možemo li pričekati neki drugi trenutak? Znam da si zaljubljena u njega. Ipak, čini se kako je on odgovoran i posve častan mladić pa poprilično sumnjam da će zatražiti tvoju ruku sve dok se ne bude smatrao dobro situiranim. S obzirom na njegovu u priličnoj mjeri neizvjesnu karijeru Tobiasova pomoćnika, to bi moglo ponešto potrajati. Stvarno mislim kako bi dotad bilo najbolje da...

- Ovdje nije riječ o mom odnosu s Anthonyjem -prekine je Emeline s neočekivanom uvjerljivošću. i Radi se o tvom odnosu s gospodinom Marchem.

Lavinia se zapilji u nju. Zatrepće nekoliko puta i napokon uspije doći k sebi. - O čemu to, zaboga, govoriš?

- Molim te, nisam više dijete. Uostalom, naš kratki boravak u Rimu kao druzbenice onoj groznoj gospođi Underwood izvrsno me podučio svjetovnim stvarima. Posve sam svjesna kako ste ti i gospodin March zasnovali vrlo intimnu vezu.

- Ah. Da. Eto. - Osjetila je kako joj se toplina penje u obraze. Ipak je ona iskusna žena.

Pročistila je grlo.

- Prava priroda mog druženja s Tobiasom vrlo je osobno pitanje, Emeline.

- Da, naravno. - Emelinein pogled nije posustajao.

- Radi se o tome da, iako je svakako osobno, nije baš tajno, ako shvaćaš što hoću reći.

- Bilo bi malo teško ne shvatiti što želiš reći. Kamo smjera ovaj razgovor?

Emeline još jednom duboko udahne. - Nije mi pro-maknulo kako ti i gospodin March u zadnje vrijeme provodite sve više vremena zajedno.

- Naše profesionalno partnerstvo povremeno zahtijeva blisko druženje. - Lavinia se trsila postići odbojan, prikladno diktatorski ton, u slaboj nadi da bi to moglo obeshrabriti Emeline. Često se moramo posa-vjetovati o različitim istragama. Znaš to vrlo dobro.

Emeline nije izgledala zbunjeno niti obeshrabreno. Njezine lijepe tamne obrve tvorile su odlučnu crtu. -Osjećam da moram biti otvorena. Obje znamo da profesionalni odnos nije zahtijevao da vas dvoje zajedno otputujete u Beaumont Castle.

- Prilično sam umorna - Lavinia protrlja sljepoo-čice vrhovima prstiju. - Bi li mi molim te rekla zašto si iznenada zabrinuta zbog mog druženja s gospodinom Marchem? Za Boga miloga, mislila sam da ti je čovjek drag. Doista, ako me pamćenje služi, o njemu si imala znatno bolje mišljenje od mene kad smo se prvi put namjerile na njega.

- I jest, drag mi je. Jako. - Emeline spusti svoju šalicu za čaj. - Ne raspravljamo o mojim osjećajima prema njemu.

- Mmm. - Teta Lavinia, reci mi istinu. Zaljubljena si u gospodina Marcha, zar ne?

- Mmm. - A čini se da je i on zaljubljen u tebe.

- Mmm. - Lavinia dobaci letimičan pogled prema vratima, pitajući se bi li se mogla pozvati na nenadanu slabost pa pojuriti prema stubama.

- Svatko zna zašto bi dvoje ljudi koje je zasnovalo intimnu vezu prihvatilo poziv na veliku kućnu zabavu.

- Doista - Lavinia stisne naslone svoje stolice.

- Zbog dugačkih šetnji na svježem zraku. Prilike da se poistovjete s prirodom. Da uživaju u veselim seoskim zabavama.

- Nisam baš toliko naivna, teta Lavinia, i ti to jako dobro znaš. Opće je poznato kako kućne zabave pružaju prilike damama i džentlmenima koji su u romantičnim vezama da budu intimni jedni s drugima. Nemoj mi pokušati reći kako upravo to nije ono što ste ti i gospodin March planirali raditi u Beaumont Castleu.

- Sto god da smo gospodin March i ja možda planirali u pogledu naše osobne zabave, 57

GIGA

uvjeravam te kako se to drastično promijenilo smrću lorda Fullertona.

- Razumijem. Ali stvar je u tome da jeste imali nekakve planove.

Nelagoda je prerasla u zlovolju. - Prihvaćanje poziva u Beaumont Castle bila je Tobiasova zamisao, a ne moja.

- Ali ti si pristala na putovanje - nije popuštala Emeline. - Morala si znati što će to povući za sobom.

- Dosta. - Lavinia se odgurne i ustane sa stolice, te pođe do prozora. - Kamo ciljaš ovim krajnje osobnim ispitivanjem?

- Oprosti mi, ali osjećam kako moram biti izravna - tiho reče Emeline. - Očekivala sam da ćete ti i gospodin March, kad se vratite s Beaumontove kućne zabave, objaviti svoju namjeru da se vjenčate.

Laviniji su se osušila usta. Pod odjednom kao da se pomicao ispod njezinih nogu. Ispružila je ruku i ščepala punu šaku draperije da se vrati u ravnotežu.

- Sto si očekivala? - napokon je uspjela izgovoriti.

- Čula si me - reče Emeline. - Pretpostavila sam kako će te za vrijeme vašeg posjeta Beaumontovu imanju gospodin March zaprositi.

Lavinia se brzo okrene. - Odakle ti ta pomisao?

- Živim s tobom nekoliko godina i mislim kako te dovoljno dobro poznajem da bez oklijevanja ustvrdim kako je ova veza koju si zasnovala s gospodinom Marchem jedinstvena.

- Emeline ustane. - Znam da si tijekom godina imala jedan ili dva manja flerta, ali niti jedan od njih nije mnogo vrijedio. Zasigurno niti jednom od onih drugih džentlmena nije bilo dozvoljeno da si uzme u naviku redovito nam se pridruživati za doručkom. Nikada nisi odlazila na kućne zabave niti s jednim od njih.

- Emeline...

- Praktički si priznala da si zaljubljena u gospodina Marcha, a čini se da si i ti njemu vrlo draga. Imala sam svako pravo pretpostaviti kako će ova veza voditi k braku.

- Svako pravo? - Lavinia shvati da gužva zavjesu. Vrlo je pažljivo pustila tkaninu i izgladila nabore. -Da, pa, pretpostavka ti je bila kriva.

U Emelininu se izrazu lica miješalo zaprepaštenje s ogorčenjem. - Misliš li reći da gospodin March nije niti spomenuo brak?

- Ne, nije. - Lavinia uspravi bradu. - Osim toga, nema razloga zašto bi trebao to učiniti.

Uistinu ne očekujem od njega bračnu ponudu.

- Nije moguće da tako misliš, Lavinia.

- Stvar je u tome, Emeline, da naš trenutni sporazum jako dobro odgovara i gospodinu Marchu i meni.

Emeline raširi ruke. - Ali kako stvari stoje, tvoj je sporazum jedva nešto više od nekonvencionalne veze, afera. Ne može potrajati vječno.

Prizvuk cenzure u njezinu tonu silno je iritantan, pomisli Lavinia. - Ne vidim zašto ne može potrajati neograničeno dugo. Čitavo mnoštvo dama upušta se u dugotrajne afere.

- Ne i ti, Lavinia.

- Dovraga, ne trebaš izgledati tako sablažnjeno. Osjetivši potrebu za još jednom ljekovitom čašom serija, ponosno se uputila natrag do ormarića i uz trzaj otvorila vrata. - Jako dobro znaš da, iako bi damu tvojih godina i statusa uništila takva nekonvencionalna veza, ja kao udovica u takvim slučajevima mogu raditi kako me volja.

- Vrlo sam svjesna da je društvo postavilo različita pravila za svaku od nas - reče Emeline nepopustljivo. - No to ne znači da je od tebe dolično podati svoje... draži gospodinu Marchu a da barem malo ne shvaćaš kakva je budućnost tvoje veze.

- Dobri Bože, Emeline, po tebi kao da sam pripadnica polusvijeta.

Emeline je imala dovoljno pristojnosti da poru-meni. - Nisam mislila sugerirati takvo što. Ali 58

GIGA

moram ti kazati da sam od početka pretpostavljala kako su namjere gospodina Marcha časne.

- Oh, za milost Božju - zapljusnula je seri u čašu koju je ranije bila upotrijebila. - One i jesu časne.

- Ne vidim kako to možeš reći ako te nije zaprosio.

- Ne mogu vjerovati kako si dopuštaš pravo da mi držiš predavanje na temu propisanog društvenog ophođenja.

- Silno me žalosti što ću ovo reći, ali bojim se da moramo uzeti u obzir mogućnost kako te gospodin March svjesno iskorištava.

To je bilo previše.

- Iskorištava? Mene? - Lavinia proguta seri i glasno lupi čašom o stol. - Pada li ti na pamet kako sam možda ja ona koja iskorištava gospodina Marcha?

Emelineine se usne razdvoje od šoka. - Ama kako to misliš?

- Razmotri stvar s mog gledišta - Lavinia krene prema vratima. - Kako sada stoje stvari, imam sve što bi žena u mom položaju mogla poželjeti. Uživam u bliskoj povezanosti s džentlmenom, ali ne trebam podnijeti nijednu od žrtava koje se tako često zahtijevaju od udane žene. Zadržavam sva svoja prava, i pravna i financijska. Mogu dolaziti i odlaziti kako me volja. Vodim vlastiti posao. Ne odgovaram nikome. Iskreno, Emeline, mnogo se toga ima reći u korist ove vrste sporazuma.

Sok se razlio Emelineinim očima.

Lavinia nije pričekala da ona dođe k sebi. Izašla je u hodnik i hitro se uspela stubama.

Tek kad se našla sama u utočištu svoje spavaonice, priznala si je kako je lagala Emeline u lice.

Nije da sve stvari koje je upravo izrekla svojoj nećakinji nisu bile istinite i točne. Doista je postojalo mnoštvo razloga zašto joj je bilo bolje neudanoj.

Ali niti jedan od njih nije bio pravi razlog zbog kojeg se bojala udati za Tobiasa.

59

GIGA

11 - Seoski ti život očito ne odgovara, March. -Čupave sijede obrve lorda Crackenburnea nadvirivale su preko ruba njegovih naočala. - Daj da vidim jesam li sve pohvatao kako treba.

Za vrijeme jedne jedine noći koju si proveo pod Beaumontovim krovom dogodila se jedna tajanstvena smrt, otkrio si dokaz da je na djelu novi Izručitelj Opomene, a jednoj dami iz tvoje prošlosti uspjelo je uvući te u neugodnu situaciju pred tvojom dobrom prijateljicom, gospođom Lake.

- Niti je to kraj popisa uzbudljivih detalja. - Oči lorda Valea zakrijesile su se, podrugljivo se zabavljajući. - Ne zaboravimo kako je ovaj nezaboravan posjet selu kulminirao time što su tebe i gospođu Lake po kratkom postupku izbacili iz dvorca prije doručka.

Tobias ispruži svoju lijevu nogu, koja ga je i dalje boljela od duge vožnje kočijom prethodnog dana, te dublje utone u svoju stolicu. Bio je jedan sat popodne i u klupskoj kavani bilo je malo ljudi. On, Crackenburne i Vale imali su mjesto gotovo samo za sebe. Teško da ga je to iznenadilo, pomislio je. Bio je lijep dan i većina članova koji su preko ljeta ostali u gradu našla je nekakve zanimljive poslove kojima će se baviti vani, na sunčevoj toplini. Gospoda neće navratiti u svoje klubove sve do večeri, kada će ih karte, vino i lokalne novosti još jednom privući u zatvoreni prostor.

U ovo su doba godine zahtjevi visokog društva bili znatno umanjeni. Sezona, sa svojim rigoroznim rasporedom balova, soareja i zabava praktički je završila. Mnoge od najpomodnijih domaćica takvih događanja već su se povukle na svoja imanja preko ljeta.

Nisu svi ambiciozni ljeti pobjegli iz Londona. Iz čitavog niza razloga - uključujući duga, neugodna putovanja, nedostatak pogodne kuće ili užas pred pustom dosadom seoskog života priličan broj onih koji su se kretali u boljim krugovima odlučio je ostati u gradu.

Nekolicina, poput Crackenburnea, nije čak niti napuštala svoj klub.

Nakon smrti svoje supruge prije nekoliko godina, grof se praktički nastanio ovdje u kavani.

Crackenburne je bio takva dobro znana konstanta da su drugi članovi bili skloni previdjeti ga, kao da je udobna stara sofa ili otrcan sag. U njegovoj su prisutnosti nesputano brbljali, kao da je gluh. Posljedica toga bila je da je Crackenburne upijao glasine i novosti onako kako spužva upija vodu. Znao je neke od najpovjerljivijih tajni iz mondenih krugova.

- Ne mogu preuzeti sve zasluge za izbacivanje iz Beaumont Castlea - reče Tobias. - Gospođa Lake odigrala je glavnu ulogu u toj maloj melodrami. Da se nije uhvatila inzistirati Beaumontu kako se pod njegovim krovom dogodilo umorstvo - ili, da budem precizniji, na njegovu krovu - možda nas ne bi tako nepristojno zamolio da odemo.

Crackenburneu je bilo zabavno. - Čovjek teško može okriviti Beaumonta zato što nije htio prihvatiti način na koji je Fullerton skončao. Takva bi vrsta ogovaranja nesumnjivo obeshrabrila neke od manje pustolovnih pripadnika finog društva da prihvate buduće pozive na zabave njegove supruge. Lady Beaumont bila bi bijesna da njezinu reputaciju domaćice unište priče o umorstvu.

- Istina - Tobias utone dublje u svoju stolicu. - A i nije da smo imali bilo kakav dokaz.

- Ali nemaš nikakvih dvojbi? - upita Vale. Tobiasa nije iznenadilo hladnokrvno zanimanje u očima drugog muškarca. Vale je saslušao nizanje događaja na Beaumontovoj kućnoj zabavi s istim stupnjem interesa koji je obično rezervirao za svoju zbirku antikviteta.

Približavajući se pedesetoj, Vale je bio visok i elegantno vitak, s dugačkim prstima umjetnika.

Linija kose koja mu se polako povlačila isticala je upečatljiv profil i visoko čelo koje bi zgodno pristajalo i na pokojem rimskom poprsju iz njegove kolekcije.

Tobias još nije bio siguran kako da protumači Valeovo novootkriveno zanimanje za istražiteljski posao. Njegovo je gospodstvo bilo znanstvenik i stručnjak za rimske rukotvorine.

Provodio je mnogo vremena iskapajući različite drevne lokalitete posvuda po Engleskoj. Ali također je bio ponešto tajanstven. Zbog činjenice da ga je zaintrigirala ideja o konzultiranju s partnerstvom Lake & March, Tobias se osjećao malo nelagodno.

60

GIGA

S druge strane, nije bilo nimalo sumnje u to da su se Valeov položaj i bogatstvo, u kombinaciji s njegoIvom vrlo bliskom i vjerojatno intimnom vezom s Lavinijinom novom prijateljicom, gospođom Dove, pokazali korisnima na zadnjem slučaju. Bilo je sasvim moguće da on i u ovoj novoj istrazi može biti od koristi.

Tobias se prisjetio kako mu je potrebna sva moguća pomoć do koje može doći.

Oblikovao je prste u malu piramidu i proučio isklesani mramor na okviru kamina u uzaludnoj nadi da bi to moglo ponuditi trag. - Potpuno sam siguran kako Fullertonov pad s krova nije bio nezgoda. Gospođa Lake pronašla je kapu koju je ubojica nosio ne bi li prikrio svoje crte lica. No prsten koji opominje na smrtnost što sam ga ja otkrio na toaletnom stoliću bio je jedini dokaz koji mi je zapravo trebao.

- Sada želiš znati tko se mogao okoristiti Fullertonovom smrću - reče Crackenburne zamišljeno.

- Čini se kako ovaj novi ubojica nastoji oponašati svog prethodnika - reče Tobias. - Jedna od rijetkih stvari u koju možemo biti sigurni o Zacharyju Ellandu je ta da se on smatrao profesionalcem. Ne samo da se ponosio strategijom koju je razvijao da bi izvršio ubojstva, već se uvijek trudio i da zaradi. Bio je poslovni čovjek od glave do pete te je vodio čak i dnevnik poslovanja.

- Prema tome - zaključi Vale, izgledajući zaintrigi-ranije nego ikada - vrlo je vjerojatno kako je ovaj novi ubojica imao klijenta koji mu je platio za Fullertonovu smrt.

- Doista. Ako uspijem ustanoviti identitet njegova klijenta, možda uspijem otkriti tko je unajmljen da počini umorstvo. - Trenutno ga je jedino to zanimalo. Imao je vlastitu klijenticu i bio je odlučan da zaštiti Aspasiju.

- Logičan pristup - Crackenburne se uozbilji. -Postoji jedna mogućnost, ali sklon sam je smjesta odbaciti.

Tobias pričeka.

- Fullerton je bio oženjen prije dosta godina -nastavi Crackenburne. - Međutim, nije imao potomaka. Nakon što mu je umrla žena, izgledalo je da je zadovoljan svojim ljubavnicama i svojim konjima. Pretpostavljalo se kako će titula i bogatstvo na kraju otići njegovu nećaku.

No na kraju ovogodišnje sezone, sve je zaprepastio objavom svojih zaruka s malom Panfieldovom.

Vale s gnušanjem otpuhne. - Fullertonu je bilo barem šezdeset godina. Mala Panfieldova jedva da je izašla iz škole. Rekao bih da joj nije više od sedamnaest.

- Kažu mi da je vrlo zgodna i prilično šarmantna na onaj naivan, nevin način koji neki muškarci nalaze privlačnim, iako bi trebali znati bolje - reče Crackenburne. - Sa svoje je strane Fullerton mogao ponuditi veliki imetak i titulu. Sve u svemu, izvrsna partija s gledišta bilo kojeg roditelja koji drži do sebe i želi podignuti obiteljski društveni status.

Tobias je promislio o toj novosti. - Očito je da su Panfieldovi imali svaki razlog za želju da Fullerton pozivi barem do svoje prve bračne noći. Dakle, ostaje mi nećak kao mogući sumnjivac. To mi odgovara. Po inom je iskustvu novac uvijek izvrstan motiv.

- Možda ne i u ovom slučaju - upozori ga Crackenburne. - Nećak je već sasvim dobrostojeći i sam po sebi. Osim toga, zaručen je za nasljednicu obitelji Dorlingate.

- Ona će u brak unijeti pravo bogatstvo - primijeti Vale. - U pravu ste, gospodine, čini se da nećak nema velikih novčanih briga kojima se treba žurno pozabaviti.

Tobias se namrgodi. - A što je s titulom?

- Nećak već čeka da naslijedi titulu grofa od svog oca - suho reče Crackenburne.

- Hm. - Fullerton je bio tek barun, pomisli Tobias. Nije to baš titula za koju vrijedi ubiti kada si predodređen da postaneš grof.

- K tome - reče Crackenburne - čuo sam da je nećak darežljiv, bezbrižan tip osobe posvećen svojim imanjima. Ne doima se poput nekoga tko bi unajmio ubojicu da se riješi svog ujaka.

61

GIGA

- Ima li još netko tko je mogao imati razloga da se riješi FuUertona? - navaljivao je Tobias. Ogorčeni financijski partner? Netko kome se osobno zamjerio?

- Koliko ja znam, ne - reče Crackenburne.

Vale odmahne glavom. - Nitko mi ne pada na pamet.

- To ne znači da nekoga nismo previdjeli. - Tobias dobaci letimičan pogled Crackenburneu. Bi li vam bilo teško raspitati se malo više u tom smjeru?

- Ni najmanje.

- Može li se tko od vas dvojice sjetiti neke nedavne smrti koja se činila ponešto sumnjivom ili posve neočekivanom? - upita Tobias.

Crackenburne i Vale neko su vrijeme razmišljali o tome.

Na koncu se Crackenburne malo promeškoljio u svojoj stolici. - Jedina druga nedavna smrt u otmjenom društvu koja me se dojmila kao neočekivana bila je ona lady Rowland prošlog mjeseca - reče. - Umrla je u snu. Obitelj je razglasila kako ju je izdalo srce; Ali govorka se da je služavka, kad ju je našla, također otkrila napola praznu bocu tonika kojim se lady Rowland koristila kako bi utonula u san.

- Samoubojstvo? - upita Vale.

- Tako se priča - reče Crackenburne. - Ali poznavao sam lady Rowland godinama. Po mom mišljenju, ona nije bila tip osobe koji bi si sam oduzeo život.

- Bila je vrlo imućna - istakne Vale. - Štoviše, koristila se svojim novcem kako bi kontrolirala sve u obitelji. Prema mom iskustvu, ljudi obično zamjeraju takvu vrstu bahate manipulacije.

- Baš ono što mi treba - promrsi Tobias. - Čitava obitelj sumnjivaca.

- Bolje i to nego da uopće nemaš sumnjivca - reče Vale.

Lavinia je prošla kroz mali park i zaustavila se ispod lisnatog svoda jednog stabla.

Obeshrabrila se vidjevši sjajnu kočiju koja stoji ispred kućnog broja četrnaest u Hazelton Squareu. Joan Dove očigledno je ovog popodneva zabavljala posjetioce.

Trebala je poslati poruku prijateljici i najaviti svoju namjeru da je danas posjeti. No, privukla ju je topla sunčeva svjetlost i činilo se da je prilika savršena za ugodnu šetnju do elegantne ulice s otmjenim gradskim kućama gdje je živjela Joan. Uopće nisu bili veliki izgledi kako bi na broju četrnaest mogla naići na još jednog posjetioca. Iako je Joan izašla iz razdoblja udovanja i ovih je dana više izlazila, bila je povučena osoba koja nije održavala velik krug bliskih prijatelja i poznanika.

Pa, tome nije bilo pomoći, pomislila je Lavinia. Jedino što je mogla učiniti bilo je da ostavi svoju posjetnicu biku od batlera koji je čuvao ulazna vrata te da se vrati neki drugi put.

Otvorila je svoju torbicu i pipkajući jednom rukom u rukavici potražila svoj mali snop posjetnica.

Tog su se trena vrata na broju četrnaest otvorila. Lavinia podigne pogled i spazi Joaninu kćer, Marvanne, kako izlazi iz kuće i spušta se stubama. Mlada je žena bila ljupka i elegantna poput svoje majke. Njezino je vjenčanje s nasljednikom obitelji Colchester na kraju sezone bilo raskošan događaj. Bračni je savez bio izvrstan, i društveno i financijski. Ali Joan je povjerila Laviniji kako je posebno zadovoljna zato što su Marvanne i mladi lord Colchester jako zaljubljeni.

Izgledalo je da je Marvanne danas u žurbi. Hitro je prišla kočiji koja ju je čekala. Lavinia je uhvatila njezin napet, nesretan izraz lica kada je livrirani lakaj skočio da joj otvori vrata.

Jedva što se smjestila u vozilo, a već je izdala naredbu da krenu.

Kočija se otkotrlja pored Lavinije. Kroz nepokriveni prozor ugledala je kako Maryanne tapka oči rupčićem. Mlada je žena plakala.

Laviniju prođu sitni trnci nemira. Sto god da su izmijenile Maryanne i Joan, to nije bilo ugodno. Možda bi trebala odgoditi svoj posjet za sutra.

Još je malo razmišljala, a zatim se uputila preko ulice. Istraga je bila previše važna da bi je odgađala, ma kako kratko, osim ako nije bilo druge mogućnosti.

62

GIGA

Uspela se stubama gradske kuće s trijemom nadsvođenim stupovima i lupnula alkom na vratima. Vrata su se odmah otvorila.

- Gospođo Lake - ogromni je batler ozbiljno kim-nuo glavom u znak prepoznavanja. Obavijestit ću gospođu Dove da ste ovdje.

- Hvala.

S olakšanjem što joj nisu zabranili ulaz uz objašnjenje da Joan ne prima posjetitelje, pohitala je u crno--bijeli, mramorom popločani hodnik i skinula svoj šešir. Letimičan pogled na svoj odraz u velikim, pozlaćenim zrcalima otkrio joj je kako marama koju je bila tutnula u tijesni steznik svoje ljubičaste haljine stoji nakrivo. Madam Francesca, njezina tiranski nastrojena krojačica, bila bi izvan sebe od bijesa.

Upravo je bila završila s prepravljanjem svoje odjeće kad se batler vratio.

- Gospođa Dove primit će vas u salonu.

Pošla je za njim u žutu, zelenu i pozlaćenu odaju. Teški zastori od baršuna bili su privezani žutom uzicom kako bi uokvirili ugodan pogled na park. Svjetlost je dopirala kroz prozorska stakla, osvjetljavajući gusti sag s uzorkom. Ogromne vaze pune ljetnog cvijeća razvedravale su kutove.

Joan Dove stajala je uz jedan od visokih prozora, zamišljeno zureći van na ulicu. Laviniji je upalo u oči kako si ona i njezin novi ljubavnik, lord Vale, odlično pristaju. Joan je bila u ranim četrdesetima, ali imala je onu vrstu upečatljivog profila i skladne visine koja IB joj omogućavati da svoju ljepotu nosi još mnogo godina.

Lavinia se nikako nije mogla prestati čuditi što se sprijateljila s ovom ženom. Na površini su imale vrlo malo toga zajedničkog. Joan joj je najprije došla kao kli-jentica. U vrijeme smrti svoga muža prije malo više od jedne godine, naslijedila je ne samo njegovo bogatstvo već i, sasvim moguće, njegov položaj vođe tajanstvene podzemne organizacije znane kao Plava komora.

Na vrhuncu svoje snage pod vodstvom Fieldinga Dovea, pipci Plave komore protegnuli su se diljem Engleske, pa i dalje, na kontinent. Prema Tobiasu, koji je kao špijun imao svaki razlog da mu to bude poznato, Komora je vodila obilje poslova. Neke od tih djelatnosti bile su zakonite, druge nesumnjivo nisu. Spone između njih često su bile nejasne.

Vjerovalo se kako se Plava komora raspala nakon Doveove smrti. Oni malobrojni koji su bili upućeni u istinu o njegovim protuzakonitim aktivnostima pretpostavljali su da je on od svoje voljene supruge i kćeri prikrio svoju ulogu gospodara kriminalnog carstva. Uostalom, podrazumijevalo se kako gospoda, čak i ona upletena u zakonita ulaganja, rijetko dosađuju svojim damama detaljima svojih poslovnih pothvata.

Dove nije bio samo džentlmen rođenjem, k tome je bio i iznimno tajanstven. Nije postojao razlog da se pomisli kako se povjerio Joan.

Međutim, Lavinia i Tobias nisu bili tako sigurni. U stanovitim dijelovima podzemlja pojavile su se glasine kako su tajne operacije Plave komore sada pod novim vodstvom. A jedina osoba koja se činila sposobnom za vođenje tako raširenog pothvata bila je Joan.

Lavinia nije namjeravala upitati Joan jesu li glasine istinite. Bilo je to, razmišljala je, jedno od onih pitanja koja se nisu postavljala ako ih se ikako moglo izbjeći.

S druge strane, bilo je teško ne opaziti kako je, sada kad je izašla iz udovištva, Joan pokazivala nesumnjivu sklonost za određenu plavu nijansu. Njezine otmjene haljine i mnogi od dragulja koje je nosila najbolje su se mogli opisati kao ažurne boje.

Azure je bio tajno ime Fieldinga Dovea tijekom onih godina kad je upravljao Plavom komorom.

- Gospođa Lake, gospođo. - Batler baci pogled prema srebrnom poslužavniku za čaj. - Da skočim po drugu šalicu?

- Neće biti potrebno, hvala ti, Pugh - tiho reče Joan. - Maryanne je odbila čaj dok je bila ovdje. Gospođa Lake može se poslužiti njezinom šalicom.

63

GIGA

- Da, gospođo. - Pugh se uz naklon povuče iz salona i zatvori vrata.

- Molim te sjedni, Lavinia. - Joanin je osmijeh bio srdačan ali prožet izmučenim, nesretnim izrazom. -Radujem se što te vidim, ali moram priznati kako mi je ovaj posjet iznenađenje. Što se dogodilo na ladanju?

- Došlo je do nekih komplikacija. - Lavinia utone u jednu od stolica i zabrinuto prouči Joanine napete crte lica. - Osjećaš li se loše? Ne želim se nametati. Možda bi najbolje bilo da se vratim kasnije?

- Ne, ovo je odlično vrijeme. - Joan se smjesti na naslonjaču i posegne za čajnikom na detaljno izrađenom srebrnom poslužavniku. - Upravo sam završila silno neugodan razgovor sa svojom kćeri i jako mi treba nešto da mi rastrese misli.

- Shvaćam - Lavinia prihvati šalicu i tanjurić koje joj je pružila Joan. - Pa, slučajno imam nešto što će ti rastresti misli.

- Izvrsno. - Joan podigne vlastitu šalicu i pogleda Laviniju s odlučnim iščekivanjem. - Mogu li pretpostaviti kako su Lake i March prihvatili novi slučaj koji je povezan s iznenadnom smrću lorda Fullertona?

Lavinia se nasmiješi. - Nikada me ne prestaje čuditi način na koji si uvijek upućena u najnovije vijesti.

- Usuđujem se reći kako se glas o Fullertonovu padu s Beaumontova krova pronio do Londona prije nego što si ti dospjela u grad. A i činjenica da je Vale dobio natrag svoju kočiju nešto ranije nego što je bilo u planu, oboma nam je odalo kako ste ti i gospodin March vjerojatno upleteni u tu stvar.

- Da, naravno.

Joan joj uputi suosjećajan osmijeh. - Tako mi je žao što se tvoj posjet selu skratio. - Taktično je zastala. -Pretpostavljam da ti i gospodin March niste imali priliku, mmm, uživati u kojem nesmetanom trenutku poistovjećivanja s prirodom prije nego što se dogodila tragedija?

- Fullerton se uspio strmoglaviti ravno pored mog prozora tijekom jednog od rijetkih nesmetanih trenutaka koje smo gospodin March i ja uspjeli podijeliti. - Lavinia protrne na to sjećanje i udahne. - Vrištao je, Joan.

- Pretpostavljam da ne misliš na gospodina Marcha.

- Ne mogu zamisliti Tobiasa kako vrišti pri prizoru na paklene dveri, a kamoli uslijed iznenađenosti zbog tijela koje pada pored prozora. Ne, Fullerton je bio taj koji je vriskao, a to je bio zvuk od kojeg ti se krv ledi u žilama, uvjeravam te.

- Mogu zamisliti - Joan otpije svoj čaj i spusti šalicu. - I odmah ste posumnjali u najpodmuklije umorstvo.

- Bilo je nemoguće izbjeći taj zaključak. U svakom slučaju, našli smo dokaz ubrzo nakon toga.

Iznijela je Joan kratak sažetak događaja. Kad je dovršila svoju pripovijest, Joan ju je proučila s izrazom ozbiljne zabrinutosti.

- Ovo nije samo još jedan slučaj, zar ne? - upita.

- Ne - Lavinia s velikim oprezom spusti svoju šalicu. - Bit ću iskrena s tobom. Tobias misli kako stvar s prstenom koji opominje na smrtnost podrazumijeva da je ovaj novi ubojica bacio rukavicu, da igra neku smrtonosnu igru. Ali bojim se kako je možda zlikovčev pravi cilj osveta.

- Gospođi Gray ili gospodinu Marchu? Lavinia slegne ramenima. - Možda oboma. Ali uistinu se najviše brinem za Tobiasovu sigurnost.

Joan podigne obrve. - Rekla bih da ti nova klijen-tica nije pretjerano draga?

- Gospođa Gray je vrlo lijepa. Također je iskusna žena. Intuicija mi govori kako ne bi prezala od toga da se posluži lukavstvom ne bi li izmanipulirala muškarca ako procijeni da bi se takva taktika pokazala efikasnom.

Vrhovi Joaninih usana izviju se prema gore. -Posve sumnjam da bi takva taktika upalila s 64

GIGA

gospodinom Marchem. Opazila sam da on i Vale imaju mnogo toga zajedničkog. Jedan od atributa koje dijele je nevjerojatan stupanj zdravog prosuđivanja. Niti jednog ne bi lako obmanulo prelijepo lice ili zavodljivo ponašanje.

- Svjesna sam toga, ali radi se o tome da Tobias osjeća stanovitu odgovornost za ono što se dogodilo u prošlosti. Krivi sebe za dovođenje Zacharyja Ellanda na put koji ga je naposljetku odveo do toga da se lati karijere profesionalnog ubojice.

- To je apsurdno.

- Da, naravno da jest. - Lavinia raširi ruke s olakšanjem što može povjeriti svoje najdublje strahove o slučaju. - To sam mu i objasnila, i to vrlo izravno.

- Da, sigurna sam da jesi. Rijetko se krzmaš pružiti gospodinu Marchu blagodati svog mišljenja. Ali glede ovoga, pretpostavljam kako nije htio prihvatiti tvoje gledište?

- Nažalost, kad se radi o preuzimanju odgovornosti za događaje u koje je bio upleten, Tobias je sklon griješiti tako što pretpostavlja da je trebao imati potpunu kontrolu nad svime.

Joan mudro kimne. - To je mana koju sam primijetila i kod Valea. Prema mom iskustvu, muškarci njihove vrste često se okrivljavaju kada stvari podu po zlu, čak i ako ništa nisu mogli poduzeti da promijene tijek događaja. I Fielding je imao istu naviku.

Nagađam kako je ta sklonost karakterna crta koja ide ruku pod ruku s velikom snagom volje i odlučnošću.

- Tobias se također okrivljava zato što nije ranije shvatio da je Elland postao profesionalni ubojica.

- Često je najteže vidjeti zlo u onima za koje vjerujemo da ih dobro poznajemo.

- Vrlo istinito - reče Lavinia. - Eto, to je cijela priča, ili barem onoliko koliko u ovom trenutku znamo. Kao što možeš vidjeti, jedini je put iz ove zbrke da nađemo ubojicu.

- I u tu svrhu nastojiš otkriti tko je imao najviše koristi od Fullertonove smrti.

- Došla sam k tebi radi savjeta o ovoj temi jer ti imaš izvrsne veze u otmjenom društvu.

- Daj mi da načas promislim. Fullertonov nećak bez sumnje će izravno profitirati. Ali koliko se sjećam, mladić je ionako već sasvim imućan i uskoro će oženiti jednu nasljednicu. Također će dobiti titulu kad mu umre otac. Ovdje ne vidim jak motiv.

- Slažem se. - Lavinia se nećkala ostaviti te teorije, ali morala je priznati kako baš ne obećaje mnogo. -* Možeš li se sjetiti ičega drugog što će se umnogome promijeniti zbog Fullertonove smrti?

Joan kvrcne prstom po svojoj šalici. - Lord Fullerton očito neće nastaviti sa svojim planovima za vjenčanje, što znači da će se mala Panfieldova opet naći na bračnoj dražbi iduće sezone.

Mogu samo zamisliti koliko se njezini roditelji ovog trena osjećaju obeshrabreno. Opće je poznato kako Panfield lovi titulu za svoju kćer.

Lavinia je načas razmatrala to stajalište. - A što je sa samom djevojkom? Je li ona bila jednako oduševljena brakom s Fullertonom?

- Nemam pojma kako se osjećala zbog čitave te situacije. Prilično je mlada i, naravno, gotovo je se ništa ne pita u cijeloj toj stvari. Ali ne mogu zamisliti da je debeli, ostarjeli barun bio romantični junak njezinih snova.

- Hmm. Joan je izgledala kao da se zabavlja. - Mislim da možeš zaboraviti zamisao da je djevojka mogla dogovoriti tako drastičan način da se riješi neželjenog zaručnika. Jako sumnjam da si je bezazlena mlada dama koja je tek izašla iz školske klupe mogla osigurati usluge profesionalnog ubojice, a kamoli naći načina da mu plati.

- Shvaćam tvoje gledište - reče Lavinia. - Pa onda, što je s istinskim romantičnim junakom njenih snova?

- Molim?

- Ima li možda kakav mladi džentlmen koji je strastveno zaljubljen u gospođicu Panfield i koji je mogao zasnovati spletku da si ukloni Fullertona s puta?

65

GIGA

Joan razmisli na tren. - Ne koliko ja znam, ali priznajem da baš nisam obraćala pozornost.

Neko su vrijeme zajedno pile čaj u prijateljskoj tišini.

- Pitam se kakvu narav treba imati osoba da je nešto navede na razmatranje o unajmljivanju ubojice - konačno reče Lavinia.

- Pretpostavljam takvu s velikim kapacitetom za silnu pohlepu ili ambiciju.

- Ili možda takvu koja je sposobna gajiti intenzivnu srdžbu - reče Lavinia polako. - Možeš li se sjetiti ikoga tko bi imao razloga tako jako mrziti Fullertona?

- Ne ovako na brzinu, iako nagađam da je bilo koji čovjek njegove dobi mogao steći ponekog neprijatelja tijekom godina. - Joan je izgledala zaintrigirano. ti Želiš li da se raspitam o tome?

- Bila bih ti vrlo zahvalna kad bi to učinila. Nema vremena za gubljenje i moramo istražiti svaki trag. Čitava je ova stvar tako krajnje zapetljana. Čak i ne znamo je li Fullerton ubojičina prva žrtva.

Joanina šalica zaustavi se na pola puta do njezinih usana. Oči joj se neznatno suze. - Imate li razloga za sumnju da je možda bilo i drugih?

- Moguće je. Jednostavno ne znamo. - Nemirna i frustrirana, Lavinia ustane i priđe najbližoj vazi, te prouči velike zlatne krizanteme. - Možeš li se prisjetiti bilo koje druge nedavne, neočekivane ili neobjašnjive smrti u uglednom društvu?

Joan napući usne. - Apsleyja je srce izdalo u svibnju, ali s obzirom na njegovo loše zdravlje, nitko se nije iznenadio. Lady Thornby prošlog je mjeseca odnijela groznica, no ona je bila prikovana za krevet skoro punu godinu.

Ušutjela je, razmišljajući. Lavinia je osluškivala kucanje starinskog sata.

- Priznajem da se jesam malo začudila na vijest o smrti lady Rowland prošlog mjeseca naposljetku reče Joan. - Šuška se da je slučajno popila previše svog tonika prije spavanja i umrla u snu. Ali oni koji su joj bili bliski rekli su da je sama pripravljala uva-rak i godinama ga redovito uzimala bez ikakvog incidenta.

Lavinia se žustro okrene. - Samoubojstvo?

- Jako sam sklona to odbaciti.

- Kako možeš biti tako sigurna?

- Žena je bila tiranka - reče Joan odrješito. -Nadzirala je kućanski proračun u obitelji i nije se nećkala upotrijebiti ga kako bi prisilila ostale na pokoravanje njezinoj volji. U vrijeme svoje smrti imala je izvrstan razlog za život.

Lavinia osjeti kako se u njoj budi znatiželja. - Zašto to kažeš?

- Prema svemu što se priča, lady Rowland veselila se objavi zaruka svoje najstarije unuke idućeg mjeseca. Pristala je djevojci dati golemu svotu, pod uvjetom da njezin tata prihvati ponudu Ferringova najstarijeg sina. Nije bila tajna da je lady Rowland bila upravo opsjednuta time da vidi kako se to vjenčanje održava.

- Zašto je bilo tako?

- Govorka se da se lady Rowland u svojoj mladosti silno zagrijala za Ferringova oca. Roditelji su je prisilili da se umjesto za njega uda za Rowlanda, ali priča se kako ona nikad nije preboljela svoje osjećaje prema Ferringu. Uistinu, navodno su imali dugotrajnu aferu nakon što se i Ferring oženio. Umro je prije nekoliko godina.

- Vjeruješ li da je lady Rowland bila odlučila proživjeti svoje snove nauštrb najstarije unuke?

- Tako su mi rekli. Zasigurno nije tajna kako se, nakon što joj je umro muž, koristila obiteljskim bogatstvom Rowlandovih da si kupi Ferringova nasljednika za svoju unuku. Joan je pijuckala čaj i polako spustila svoju šalicu, lagano suzivši oči. - Ali vjerujem da se sve to sada promijenilo.

- Zašto?

- Maryanne je baš prošlog tjedna spomenula kako je čula da ipak neće biti objave zaruka.

Nešto oko toga da je tata mlade dame odbio Ferringovu ponudu.

Lavinia osjeti kako joj uzbuđenje raste. - Sto se dogodilo da se predomislio?

66

GIGA

- Ne mogu reći. Tada mi ta tema nije bila naročito zanimljiva. - Joan zastane. - Ali vjerojatno bih ti mogla doznati.

- Da, mislim da bih jako voljela saznati detalje. -Lavinia lupne svojom polučizmicom po gustom sagu.

- Tko sada upravlja imetkom lady Rowland?

- Njezin sin, unukin tata.

- Dakle - reče Lavinia.

Joan joj uputi radoznao pogled. - Sto misliš?

- Palo mi je na pamet kako su se, nakon smrti lorda Fullertona i lady Rowland, planovi za vjenčanje drastično izmijenili.

Joan malo nakrivi glavu u stranu, razmatrajući taj zaključak. - Znaš što, sada kad razmišljam o tome u tom kontekstu, možda ima i treća smrt koja se uklapa u ovu formulu, ona jednog džentlmena od četrdesetak godina po imenu Newbold. Pronašli su ga mrtvog pri dnu vlastitog stubišta jednog jutra prije nekoliko tjedana. Svi su pretpostavili kako je previše popio i izgubio ravnotežu na vrhu stuba.

- Koji su planovi za vjenčanje promijenjeni njegovom smrću?

- Njegovi vlastiti. - Joan jedva primjetno zadršće.

- Bio je potpuno užasan čovjek poznat po tome što je tražio bordele koji bi mu nabavili vrlo mladu djecu.

- Odvratno stvorenje - prošapta Lavinia.

- Da. Ali vrlo bogato odvratno stvorenje. Kao što je bio slučaj i s Fullertonom, nedavno se bio zaručio za izvjesnu mladu damu. Pitam se zna li to dijete kako je iznimno sretno što joj je odgođen datum vjenčanja.

- Dakle - ponovi Lavinia.

Joan se namršti. - Stvar je u tome, Lavinia, da se kao i u druga dva slučaja, izgleda nitko od upletenih nije usprotivio Newboldovim bračnim planovima. Zasigurno, sva ova tri ponuđena braka bila su sjajne partije u pogledu novca i društvenih spona. U otmjenom društvu to je jedino važno. Znaš to dobro kao i ja.

- Možda u većini slučajeva, ali ne uvijek. Na primjer, znam da si se ti jako brinula za Maryanninu sreću kada je ugovoreno njezino vjenčanje.

- Da, to je istina. - Neproničnog izraza lica Joan pogleda u portret Fieldinga Dovea koji je visio iznad okvira kamina. - Fielding je bio jednako zabrinut. Znaš, naš je vlastiti brak bio tako topla i sretna zajednica.

Lavinia shvati kako Joan daje sve od sebe da pri-krije neku snažnu emociju. Nije znala da li da zanemari prijateljičino raspoloženje ili da pokuša ponuditi utjehu. Ona i Joan još su uvijek izgrađivale svoje prijateljstvo. Nije htjela prelaziti neke granice osim ako ne dobije dopuštenje za to.

Vratila se do stolice na kojoj je ranije sjedila i zastala pokraj nje.

- Znam da si jako voljela Fieldinga Dovea - reče oprezno.

To se čini dovoljno neobvezatnim, pomisli. Ako Joan želi zadržati svoju privatnost, može se ne osvrnuti na tu opasku drugačije nego običnom potvrdom.

Joan kimne, ne skidajući pogled s portreta.

Lavinia je na trenutak pomislila kako je to kraj razgovora.

Joan ustane i vrati se prozoru, gdje ostane stajati. - Kratko prije nego što si stigla, moja se kći dobro pomučila da me podsjeti na istu tu činjenicu.

- Ne želim zabadati nos gdje mi nije mjesto - reče Lavinia. - Ali naslućujem da si nesretna.

Mogu li što učiniti?

Joanina se elegantna čeljust stegnula. Nekoliko je puta trepnula, kao da joj je nešto u oku. Danas me Marvanne posjetila kako bi mi održala bukvicu o nedoličnosti mog prijateljstva s lordom Valeom.

67

GIGA

- Oh, Bože.

- Čini se kako ona drži da sam na neki način iznevjerila uspomenu na Fieldinga.

- Shvaćam.

- Prilično te uznemiri kad ti o takvim stvarima bukvicu očita vlastita kći.

Lavinia se trgne. - Ako ti je to ikakva utjeha, nedavno sam otrpjela sličan razgovor sa svojom nećakinjom. Emeline mi je jasno dala do znanja kako je po njezinu mišljenju moja veza s gospodinom Marchem dovoljno trajala bez formalnosti potvrde o sklapanju braka.

Joan joj dobaci brz, ironično suosjećajan pogled.

- Onda možda djelomično možeš razumjeti kako se osjećam u ovom pogledu. Iskreno mi reci, misliš li da je moj odnos s Valeom dokaz kako više ne čuvam i ne poštujem uspomenu na Fieldinga?

- Joan, priroda tvog prijateljstva s lordom Valeom mene se ne tiče. Ipak, budući da tražiš moje mišljenje, dat ću ti ga. Iz onoga što si rekla o svom braku, vjerujem da te Fielding Dove jako volio. Zato ne mogu zamisliti da bi on želio da si uskratiš priliku da iskusiš sreću i ljubav nakon što je on napustio ovaj svijet.

- To sam si i ja rekla.

- Ako dvojiš oko toga, pokušaj u sebi obrnuti situaciju. Da si ti ona koju je prvu Bog uzeo k sebi, bi li željela da Fielding ostane sam do kraja svog života?

- Ne - tiho reče Joan. - Više od svega drugog, željela bih mu da bude sretan.

- Pretpostavljam da je to upravo ono što bi on rekao za tebe da mu je netko postavio to pitanje.

- Hvala ti - Joan je zvučala kao da joj je ponešto laknulo. Okrenula se i nasmiješila se. - Vrlo je obzirno od tebe što me umiruješ. Priznajem, Maryannine suze i optužbe danas su me uzdrmale. Počela sam se pitati jesam li doista u svom srcu propustila odati počast l'ieldingu.

- Uvjeravam te, i u meni je Emelineina mala prodika o onome što se doliči izazvala žmarce.

- Moram reći da bi u bilo kojim drugim okolnostima naša nevolja bila gotova zabavna. Ti i ja smo obje provele mnogo godina i utrošile prilično truda poučavajući dvije mlade dame pravilima pristojnosti i valjana ponašanja, a sada si one daju za pravo da nas tuku vlastitim oružjem.

- To čovjeka pokoleba, zar ne? - namršti se Lavinia. - Pitam se naznačuje li to da mlađa generacija možda razvija sklonost prema pretjeranoj kreposti.

Joan protrne. - Kakva jeziva pomisao. Diskrecija i etiketa su u redu, ali bila bi uistinu velika šteta ako ovaj sadašnji naraštaj mladih dama i džentlmena postane nacija uskogrudnih, pretjerano moralnih snobova.

68

GIGA

12 Tobias se uspeo stubama kuće na broju sedam s osjećajem iščekivanja kojim se naslađivao od doručka. Izglednost popodnevnog sastanka s Lavinijom bila je jedina svijetla točka u onome što se pokazalo kao izuzetno deprimantan i neproduktivan dan. Ništa nije želio više nego da utone u postelju u spavaonici na katu i prepusti se zagrljaju svoje ljubavnice na ugrabljenih sat-dva.

Sve su mu lađe potonule kada mu je vrata otvorila gospođa Chilton.

- Gospođo Chilton, ovo je iznenađenje. Mogao bih se zakleti da ste jutros za doručkom spomenuli kako ćete ovog popodneva izaći u nabavku ribiza i da će gospođa Lake stanovito vrijeme ovdje biti sama.

- Nema potrebe da me tako gledate, gospodine -uspravi se gospođa Chilton, mrko ga promotrivši. -Planovi su se promijenili. Nije moja krivnja. Najprije je, s neba pa u rebra, gospođa Lake najavila kako ide posjetiti gospođu Dove. Rekla je da će se vratiti do tri.

- Sada su tri sata, gospođo Chilton.

- Pa, još se nije vratila i to je sve. Ne bi imalo mnogo učinka na vaše planove i da je ovdje, to je činjenica.

- A zašto?

Gospođa Chilton baci pogled iza sebe u smjeru zatvorenih vrata salona te snizi glas u urotnički šapat. -Jer nema niti deset minuta da je jedna dama došla posjet. Kad sam je obavijestila da je gospođa Lak vani, zahtijevala je da joj kažem kad očekujem njezi povratak.

Rekla sam joj oko tri sata, a kad tamo, dama objavi da će je pričekati.

- Prokletstvo. Još je ovdje?

- Da. Smjestila sam je u salon i dala joj malo čaja. Nisam mogla napraviti ništa drugo. Gospođa Chilton obriše svoje krupne, grube ruke o pregaču. -Tvrdi da je klijentica. Mislila sam da se možda javlja na oglas koji je gospođa Lake pred neko vrijeme stavila u novine.

Znate kako se gospođa Lake zanosi u vezi s oglašavanjem svojih usluga u novinama. Kaže da je to moderan način vođenja uspješnog poslovnog pothvata.

- Budite tako ljubazni pa me ne podsjećajte na to vražje oglašavanje. - Tobias dugačkim koracima zagrabi u hodnik i hitne svoj šešir prema stoliću u kutu. - Znate što mislim o tome.

- Da, gospodine. Bili ste jasni. - Gospođa Chilton zatvori vrata. - Ali kako do sada nije bilo ozbiljnih klijenata, izgleda da nije nanijelo nikakvu štetu. Da vam iskreno kažem, mislim da je gospođu Lake pomalo izdeprimirao cijeli taj projekt.

- Nažalost, nije se dovoljno obeshrabrila da bi otkazala čitav naum.

Dosad se njegovi strahovi kako će Lavinijini pokušaji da u novinama oglasi svoje usluge privatnog istraživanja na njena vrata privući neprihvatljivu rulju kao potencijalne klijente nisu obistinili. Do tada se samo troje ljudi javilo na oglas u vezi sa stručnjakom koji je na raspolaganju za vođenje istraga osobne i povjerljive naravi. Potajno mu je laknulo kad su se sva tri potencijalna klijenta odmah predomislila otkrivši da je stručnjak u pitanju žena.

- Nisam ja kriva što je dama u salonu ovog popodneva odlučila posjetiti gospođu Lake promrmlja gospođa Chilton.

- Ne mislim da ste išta mogli učiniti - Tobias krene prema vratima salona. - Ali vjerujem da ću uspjeti porazgovarati s ovom novom klijenticom prije nego što se gospođa Lake vrati.

- Stanite malo, gospodine - gospođa Chilton uznemireno pohita za njim. - Nisam sigurna da bi gospođa Lake htjela da razgovarate s njezinom klijenticom a da ona nije prisutna.

- Kakav bi prigovor mogla imati? - Tobias joj uputi svoj najneviniji osmijeh. - Ipak smo mi partneri.

- Samo na nekim slučajevima. I vrlo dobro znate da će biti bijesna ako sazna da ste je koštali klijentice koja bi joj platila.

- Samo se želim uvjeriti da je ova klijentica pristojna izgleda i da si može priuštiti plaćanje honorara gospođi Lake.

69

GIGA

Otvorio je vrata prije no što je to gospođa Chilton mogla učiniti za njega i ušao u salon.

Dama koja je sjedila na sofi okrenula se da ga pogleda.

Dovraga, pomislio je Tobias. Ona je stvarno bila klijentica. Toliko o njegovu planu da je se riješi prije nego što se Lavinia vrati.

- Odakle ti ovdje, Aspasia? - upita.

- Tobiase. - Uputila mu je staložen, znakovit osmijeh. - Kakva koincidencija. Došla sam ovamo porazgovarati s gospođom Lake jer sam pretpostavila da ćeš biti zauzet svojim istraživanjem. Htjela sam doznati kako napreduje istraga.

Da je ovo bila ma koja druga klijentica, lagao bi kroz zube i rekao joj kako je značajno napredovao. Uvijek je govorio takve stvari svakome tko je plaćao honorar za njegove usluge.

Ali ovo je bila Aspasia, a ona nije bila tipična klijentica.

Pošao je do prozora i ostao ondje stajati, leđima automatski zaklonivši svjetlost iza sebe, te pogledao Aspasiju.

- Ne mogu govoriti u ime gospođe Lake - reče -jer danas popodne još nisam imao prilike s njom usporediti svoje bilješke. Ali što se mene tiče, vraški sam slabo napredovao. No, otposlao sam naše pomoćnike da se raspitaju o prstenovima i plavoj vlasulji i nadam se da će se vratiti s korisnim podacima. -Krajičkom oka opazio je Laviniju. Bila je pred ulaznim vratima. - Vidim da mi se suradnica vratila. Možda će imati novosti.

Lavinia je bila oličenje ljepote u tamnoljubičastoj boji. Uhvatio se kako se lagano smješka iako su njegovi planovi za poslijepodne izgleda propali. Nešto je u njemu uvijek reagiralo pri pogledu na nju, pomislio je. Bio je svjestan dubokog zadovoljstva uvijek kad se nalazio u njezinoj blizini.

Začuo je prigušeni zvuk otvaranja i zatvaranja ulaznih vrata. Trenutak kasnije, Lavinia je samopouzdano ušla u salon. U hodniku je bila skinula svoj šešir. Lice joj je bilo zagrijano i rumeno od nedavne šetnje. Zbog ženstvene vitalnosti kojom je isijavala nutrina mu se napne od poznate gladi. Opsjednule su ga maštarije o postelji na gornjem katu.

- Gospođo Gray. - Lavinia nakloni glavu za jedvitih centimetar-dva. - Oprostite mi. Nisam vas očekivala.

Osmijeh joj je bio toliko uglađen i profesionalan da bi samo netko tko je dobro poznaje primijetio naglašeni nedostatak topline, pomisli Tobias.

- Ispričavam se, gospođo Lake - reče Aspasia. - Ali jednostavno nisam mogla mirovati.

Vratila sam se u London jučer popodne. Danas sam došla ovamo jer sam morala doznati jeste li vi i Tobias već otkrili išta korisno.

- Da, svakako - Lavinia sjedne na stolicu blizu poslužavnika s čajem i zamahom ruke namjesti si skute. Osmijeh joj nije silazio s lica. Štoviše, čak se i razvedrio. - Značajno smo napredovali.

Za razliku od njega, pomisli Tobias, ona nije imala grižnju savjesti zbog laganja ovoj konkretnoj klijen-tici.

- Doista? - Aspasia podigne obrve. - Tobias mi je upravo govorio kako nije bio previše uspješan. Nije li tako, Tobiase?

Sklopio je ruke iza leđa. - Svakako još nemam mnogo toga ponuditi.

Lavinia ga osine pogledom, nastojeći se obuzdati. - Onda je sva sreća što ja doista imam neke korisne podatke.

Jamačno je odlučila slijediti njegova pravila u odnošenju prema klijentu, čak i ako se on nije zamarao s tim, pomislio je.

- Tvoje profesionalne sposobnosti nikada me ne prestaju zaprepašćivati, gospođo - reče on suho. - Sto si doznala od svoje povjerljive doušnice?

Odmah je uvidio da je razaznala neznatno moduliranje glasa koje je primijenio na zadnje dvije riječi. Sumnjao je da je Lavinia imala namjeru uvući ime gospođe Dove u ovaj slučaj, ali bilo je najbolje biti oprezan.

70

GIGA

Obratila se Aspasiji poslovnim tonom. - Otkrila sam kako je možda došlo do još barem dvije nedavne smrti u visokom društvu koje su vrlo sumnjive. Lady Rowland i stanoviti gospodin Newbold. Oboje je otišlo s ovog svijeta prilično neočekivano.

To mu je privuklo pozornost. - Čuo sam za glasinu o lady Rowland. Prekomjerna doza lijeka koji je rabila da joj pomogne zaspati. Nitko nije spomenuo Newbolda.

Aspasijine su se obrve nabrale i ona se obzirno namršti. - Newbold je umro pijan, uslijed pada niza svoje stube prije mjesec i pol, ako se ne varam. Čula sam nešto o tome kratko nakon što sam se vratila u grad. Nisam obraćala mnogo pozornosti.

- Većina ljudi nije marila za njegovu smrt. -Lavinijine se usne stisnu na način koji je naglašavao njezino gnušanje. - Po svemu sudeći, Newbold je bio sasvim grozan. Bio je poznat po tome što je kao stalna mušterija posjećivao bordele koji su opsluživali takva stvorenja što uživaju zavoditi djecu. Po mom sudu, mlada dama s kojom se nedavno bio zaručio izvukla se za dlaku. Samo zamislite užas da vas udaju za takvog čovjeka.

- Doista - Aspasia otpije svoj čaj i na to ne doda više ništa.

- Radi se o tome - nastavi Lavinia, okrećući se prema Tobiasu - da nalazim tu slučajnost izuzetno zanimljivom, a vi, gospodine?

- Tri neočekivane smrti? Da, i ja.

- Ne smrti - reče ona nestrpljivo - već odgađanje planova za vjenčanje koja su uslijedila u svakom od ovih slučajeva.

Pa ona je ozbiljna, pomisli on. Nije mogao vjerovati. Kao niti Aspasia, sudeći po njezinu izrazu lica.

- Lavinia - reče on oprezno - daješ li ti to naslutiti kako je motiv svakog od ovih triju ubojstava bio želja da se spriječi vjenčanje?

Lavinia spusti čajnik. - Imaš li bolji motiv?

- Radim na tome. - Njezina ga je uvjerenost iritirala. - Sve tri smrti rezultirale su prijenosom imetka. To nam daje mnogo sumnjivaca među članovima obitelji.

Aspasijin izraz promijenio se iz zapanjene nevje-rice u pažljivo razmatranje.

- Čula sam glasine o opsesivnoj želji lady Rowland da vidi svoju najstariju unuku udanu za unuka njezina starog ljubavnika - reče ona polako. - Žena je imala reputaciju osobe koja se koristila svojim novcem za manipuliranje svima u obitelji. Ali koja bi bila svrha njezina umorstva? Namjeravala je novčano osigurati djevojku.

- Samo ako se pristane udati za Ferringa - podsjeti je Lavinia. - Ali sada je njezin tata preuzeo kontrolu nad bogatstvom Rowlandovih, a bračna ponuda mladog Ferringa očito nije prihvaćena. Unuka je slobodna udati se za koga drugoga. Na ovaj ili onaj način, i druge dvije mlade dame spašene su od izgleda da stupe u iznimno nesretne brakove.

- Valjda ne navodiš na zaključak da su one bezazlene mlade djevojke mogle skovati dijabolični plan da unajme profesionalnog ubojicu? - zareži Tobias. -To uopće nije uvjerljivo.

Aspasijina se usta stisnu. - On ima pravo, gospođo Lake. To je zanimljiva teorija, ali nemoguće je zamisliti da bi tri izrazito zaštićene mlade dame bez imalo iskustva o svijetu mogle dokučiti kako unajmiti, a kamoli platiti profesionalnog ubojicu.

Lavinia ukruti ramena na način koji je Tobias već naučio prepoznati. Spremala se obraniti svoj položaj.

- Podsjetila bih vas oboje - reče ona - da kad se radi o savezima te razine u otmjenom društvu, postoji mnogo ljudi osim uključenih mladih dama koji mogu imati velik interes za bračne ugovore.

- Vjeruješ li da su drugi u tim obiteljima pribjegli umorstvu kako bi zaustavili vjenčanja? Tobias prekriži ruke. - To je suludi zaključak. Govorimo o ubojici koji pokušava oponašati Izručitelja Opomene. Nemoguće je zamisliti profesionalnog ubojicu kako se stavlja u službu nekoj mami koja posreduje pri sklapanju braka.

Na njegovo iznenađenje, Aspasia je progovorila prije nego što je Lavinia mogla odgovoriti.

71

GIGA

- Brak je vrlo ozbiljna stvar, a mlade djevojke imaju jako malo prava glasa oko sporazuma koji se za njih sklapaju. - Usta joj se hladno iskrive. - Tome mogu osobno posvjedočiti. Moj se tata zasigurno nije previše brinuo za moju sreću kad je prihvatio ponudu za moju ruku.

Oštar, leden prizvuk ove zadnje izjave zatekao je Tobiasa. Sinulo mu je kako nikada nije čuo Aspasiju da komentira svoj kratki brak.

Lavinia ju je tiho promatrala, bez riječi. Tobias je naslutio kako se iznenada živo zainteresirala za ono što Aspasia ima reći.

- Ipak - nastavi Aspasia - kad govorimo o savezima u otmjenom svijetu, nema ničeg neobičnog u takvim sporazumima. Ja zasigurno nikad nisam čula da je itko počinio umorstvo radi zaustavljanja vjenčanja.

- Kao profesionalni privatni detektivi - reče Lavinia svojim najautoritativnijim glasom mogu vas uvjeriti da smo gospodin March i ja vidjeli takve slučajeve u kojima su bila počinjena umorstva i za manje stvari. - Podignula je obrve gledajući Tobiasa. - Zar nije tako, gospodine?

Zadnja stvar koju je htio bila je da se nađe usred ovog malog okršaja, odlučio je. Tražio je diplomatski izlaz.

- Postoji sva sila motiva za umorstvo - reče on, zadržavši svoj ton što je više mogao neutralnijim.

Niti jedna žena nije izgledala zadovoljno. Aspasia mu se namršti. - Uvjerena sam kako nećeš gubiti vrijeme slijedeći krive tragove.

Nagnuo je glavu. - Nastojim izbjeći takve stvari.

- I ja isto - kratko reče Lavinia.

Aspasia ustane i krene prema vratima. - Moram poći. Molim vas da me o svemu obavještavate.

- Naravno. - Tobias prijeđe salon da joj otvori vrata. - Ugodan ti dan, Aspasia.

Ona je oklijevala prije nego što je izašla u hodnik. - Bojim se da nemamo vremena za gubljenje, Tobiase. Moraš pronaći ovog novog Izručitelja Opomene, i to brzo. Tko zna što on planira dalje?

Stisnuo je kvaku tako čvrsto da je bilo čudo što mu nije otpala u ruku. - Posve sam svjestan hitnoće koja se ovdje traži.

Gospođa Chilton vrzmala se po hodniku. Otvorila je Aspasiji prednja vrata i ona je žurno sišla niza stube.

Tobias je pričekao dok nije otišla. Zatim je izvukao svoj džepni sat i naglašeno se nasmiješio gospodi Chilton. - Vjerujem kako još uvijek stignete izaći i nabaviti ribize.

Gospođa Chilton zakoluta očima. - U redu, gospodine. - Bacila je brz pogled u salon i snizila ton. - Ali bolje požurite s tim. Gospođica Emeline trebala bi se vratiti oko pet. Ne bi bilo dobro da ušeta u nezgodnom trenutku.

- Hvala na upozorenju, gospođo Chilton. Uvjeravam vas da je nepotrebno.

-Hm. Vratio se u salon. Lavinia je u međuvremenu bila ustala i pošla stajati kraj prozora. Stajala je okrenuta mu leđima, pozornosti usmjerene na ulicu.

Prešao je sobu i zaustavio se iza nje. Odmarajući ruke na njezinim ramenima, popratio je njezin pogled. Zajedno su promatrali kako Aspasia nestaje iza ugla. Lavinia se nije okrenula.

- Moraš oprostiti Aspasiji - reče on tiho. - Boji se i vrlo je zabrinuta.

- Mmm. - Ima dobre razloge za zabrinutost. Zachary Elland bio je hladnokrvni ubojica i tko god da želi zauzeti njegovo mjesto očito je iste ćudi. A moraš priznati i da je u pravu: ova ideja da postoji veza između tri moguća ubojstva i tri promjene bračnih planova trenutno nije pretjerano pouzdana teorija.

- Mmm. 72

GIGA

- Lavinia, vidim da si uznemirena. Jeste li ti i gospoda Dove raspravljali o još čemu što nisi spomenula?

Joan me upitala mislim li kako ona blati uspomenu na svoga muža vezom s lordom Valeom.

Izgleda da je njezina kći prilično izbezumljena zbog tog odnosa.

- Shvaćam. - Što god da je očekivao čuti, ovo nije bilo to. - Što si joj rekla?

- Podsjetila sam je da ju je muž silno volio. Rekla sam joj da sam sigurna kako bi on želio da ona opet bude sretna, baš kao što bi i ona njemu željela da pronađe sreću da je ona prva umrla.

- Doista - reče on, u nedostatku ičega inspirativ-nijeg. O čemu se dovraga ovdje radilo? - Pa, siguran sam da si je razuvjerila. A sada, gospođa Chilton spomenula je kako ide u kupnju nekih stvari koje joj trebaju za ručak. Što kažeš na to da mi...

- Tobiase?

- Što je? - upita on, sada vrlo oprezan.

- Da se meni išta dogodi i da ti ostaneš sam, željela bih da pronađeš sreću.

Same od sebe, ruke su mu se žestoko sklopile oko njezinih nježno oblikovanih ramena.

Osjetio je kako se okamenjuje na pomisao da mu je ugrabi smrt. Glavu mu je ispunila grimizna omaglica. Sinulo mu je kako bi vjerojatno poludio da je ikada izgubi.

- Željela bih da pronađeš sreću - tiho je ponovila, naizgled nesvjesna učinka koji su njene riječi imale na njega. - Ali ne s Aspasijom Gray.

Iz nekog razloga, ove zadnje riječi oslobodile su ga iz užasnog transa. Otkrio je da opet može disati. Poslužio se rukama da je okrene i pogleda ga.

- Ne mogu zamisliti da bih ijednu drugu ženu poželio onako kako želim tebe - reče. Glas mu je zaz-vučao sirovo i grubo, čak i u vlastitim ušima.

- Oh, Tobiase. - Obgrlila ga je i čelom se oslonila na njegovo rame. - Toliko te volim.

- Oduševljen sam što to čujem. - Poljubio joj je kosu. Njezin mu je miris ispunio glavu, izgoneći posljednje ostatke crvene omaglice. - Ali molim te, ako imaš imalo obzira prema meni, nikad, ama baš nikad nemoj govoriti o tome da ostanem bez tebe. Ne mogu podnijeti tu misao.

Njezine se ruke stegnu oko njega. - Baš kao što ni ja ne mogu podnijeti misao da te izgubim. Čvrsto ju je privio, puštajući da ih oboje ugrije sunčeva svjetlost. Nakon nekog vremena, izvukao ju je iz salona i odnio uza stube.

Kasnije se pridignuo na lakat i zirnuo prema svom satu na stoliću pokraj postelje. Četiri i petnaest. Vrijeme da se obuče. Postajalo je sve teže napuštati njezin krevet, pomislio je.

Nevoljko se uspravio u sjedeći položaj i zabacio noge na pod.

- Tobiase?

Okrenuo se i pogledao je. Ležala je naslonjena na jastuke, očiju intenzivno zelenih na popodnevnom svjetlu.

- Moram ići, ljubavi. Emeline će se vratiti kući za manje od četrdeset pet minuta. Trebam se naći s Anthonyjem u pet. Uz malo sreće, imat će kakve novosti o prstenovima.

- Znam. - Spojila je ruke iza glave. Zbog tog je pokreta jedna lijepo oblikovana dojka izvirila ispod plahte. - Tobiase, dala sam Joan pravi savjet, zar ne? Ne misliš li da bi Dove želio da pronađe sreću s nekim drugim nakon njegove smrti?

Nije odgovorio. Umjesto toga, sagnuo se i poljubio joj golu dojku. Koža joj je bila meka i topla od vođenja ljubavi. Uhvatio je tračak vlastita mirisa na njoj i osjetio navalu žestoke, neobuzdane posesivnosti. Njegova žena.

Namrgodila se. - Slažeš se sa mnom, zar ne? O tome kako bi se Fielding Dove osjećao u toj situaciji?

Dugo ju je promatrao, a zatim se vrlo promišljeno nagnuo nad nju, zarobivši je u svom zagrljaju. Nakrivio je glavu i okrznuo joj usne svojima. - Ne mogu govoriti u ime Fieldinga Dovea - reče. - Ali ovo ti mogu obećati, Lavinia. Da ikada pronađeš s drugim muškarcem ono što smo mi zajedno pronašli, vratio bih se iz groba da te progonim.

73

GIGA

13 U pola šest tog popodneva Tobias se već nalazio natrag u svojoj radnoj sobi, nogu naslonjenih na kut svog stola. Onaj sat proveden u Lavinijinoj spavaonici uklonio je dio napetosti koji ga je mučio još od događaja u Beaumont Castleu, no mogao je osjetiti kako mu se vraća osjećaj žurnosti dok je slušao Anthonyjev izvještaj.

- Niti u jednom antikvarijatu koji smo dosad provjerili nije bilo nedavnih kupnji ili krađa prstenja koje opominje na smrtnost - pregleda svoje bilješke Anthony. Doduše, još nam je ostalo nekoliko trgovaca koje trebamo ispitati. Želiš li da nastavimo s raspitivanjem sutra?

- Da. - Tobias prouči popis trgovaca koji su bili sastavili. - Ti su vražji prstenovi među ono malo pravih tragova koje imamo. Ubojica ih je morao negdje nabaviti. Sto je s plavim vlasuljama?

- Emeline i ja imali smo dovoljno vremena za razgovor sa samo dvojicom vlasuljara jučer poslijepodne.

Jedan od njih doista je primio narudžbu za plavu vlasulju pred koji mjesec.

Tobias brzo podigne pogled. - Jesi li dobio ime mušterije?

- Da, ali neće ti koristiti. Vlasuljar je poznaje godinama. Opisao ju je kao vremešnu i prilično ekscentričnu. Živi na selu i dolazi u grad samo dvaput godišnje u kupnju. Sumnjam da je ona tvoja profesionalna ubojica, Tobiase.

- Prokletstvo. - Tobias se na trenutak vrati proučavanju popisa, a zatim hotimično otkine dio pri dnu. - Ti i gospođica Emeline dovršit ćete ispitivanje anti-kvara. Gospođa Lake i ja preuzet ćemo ostatak vlasuljara. Uz sve četvero nas koji radimo na projektu, trebali bismo uspjeti porazgovarati sa svakim trgovcem na ovom popisu unutar iduća dva ili tri dana.

- Vrlo dobro. - Anthony nanovo sjedne u svoju stolicu. - Whitby je rekao kako se namjeravaš sastati s Nasmiješenim Jackom noćas u Grifonu. Želiš li da te pratim? To nije najsigurnije susjedstvo noću.

- Ne, neće biti potrebno. Uzet ću fijaker i platiti vozaču da čeka.

Anthony ga znatiželjno pogleda. - Zašto tražiš pomoć Nasmiješenog Jacka u ovom slučaju? Iz onoga što si mi rekao, prijašnji Izručitelj Opomene nije imao nikakve veze s onom vrstom običnih kriminalaca koji dolaze s dna društvene ljestvice. Misliš li da je ovaj novi ubojica drugačiji?

- Ne. Ali prošle noći palo mi je na pamet kako zapravo jako malo znamo o Zacharyju Ellandu. Po svemu sudeći nije imao obitelj. Nakon njegove smrti nitko se nije javio da preuzme njegove osobne stvari.

Zapravo, u otmjenom društvu o njemu nije bilo tragova. Nakon što je umro, bilo je kao da nikada nije niti postojao. Zapitao sam se jesam li možda previdio neku stranu njegove prošlosti koja bi nam mogla pružiti ključ rješenja.

- Shvaćam. - Anthony se odvoji od svoje stolice i krene preko prostorije. - Sretno ti bilo. Zastao je na vratima i pogledom kliznuo natrag, malčice se mršteći. - Tobiase, imam te nešto pitati. Ponešto je, ovaj, osobne prirode.

- O čemu se radi?

- Razumijem da ti je Fullertonovo umorstvo pomrsilo planove, ali prije nego što je pao s onog krova, jeste li ti i gospođa Lake imali priliku porazgovarati o svojim osobnim stvarima?

Tobias polako spusti otkinuti komad papira. - O našim što?

Anthony malo pocrveni, ali ne pokuša kliznuti kroz vrata. - Emeline i ja prirodno smo pretpostavljali kako si pozvao gospođu Lake da pođe s tobom na ladanjsku zabavu jer si htio iskoristiti priliku daj spomeneš svoje namjere.

- Koje bi to namjere bile? - upita Tobias mirno. U Anthonyjevim se očima pojavi neodobravanje. Nemoj reći da nisi ni spomenuo tu stvar.

- O čemu dovraga pričaš?

74

GIGA

- Govorim o tome jesi li ili nisi zaprosio gospođu Lake, naravno.

- Grom i pakao - tiho reče Tobias.

- Sto se dogodilo? - Anthonyjevo se mrštenje pretvori u zabrinutost. - Dobri Bože, čovječe, nije valjda da si izgubio petlju?

- Stanje mojih namjera prema gospođi Lake tebe se ne tiče.

- Vas se dvoje već nekoliko mjeseci mnogo viđate u četiri oka.

- Pa što? Partneri smo.

- Partneri? A što je sa slanjem gospođe Chilton van po ribize?

Tobias je mogao osjetiti kako u njemu raste mrzovolja. - Pite od ribiza gospođe Chilton su nesumnjivo najbolje koje sam ikada kušao.

- Ovo nema nikave veze s pitama gospođe Chilton što ti vrlo dobro znaš. - Anthony malo razdvoji svoje u čizme obuvene noge na sagu. - Gospođa Lake je ugledna dama. Očito je da ste se vas dvoje jako vezali jedno za drugo. Ne misliš li da je vrijeme da postupiš kao džentlmen?

- Vraški dobro znaš kako još nisam u prilici zaprositi gospođu Lake. Sve što imam uložio sam u one dionice Crackenburneova brodarskog pothvata. Sve dok se onaj vražji brod ne vrati u luku, nemam joj ništa ponuditi.

Anthony poprimi suosjećajno držanje. - Znam da si zabrinut za svoje financije. I ja sam jednako tako zabrinut za svoje. Ali dogodilo se da sam razmišljao o našoj situaciji i vjerujem da sam našao rješenje za sve naše probleme.

- Što predlažeš da učinimo? - Tobias zavitla popis s vlasuljarima na stol. - Da si pronađemo alkemičara koji može pretvoriti olovo u zlato?

Anthony ispruži ruku, neodređeno pokazujući radnu sobu. - Onako kako ja to vidim, odgovor je ova kuća.

- S ovom je kućom sve u redu. Ja sam joj vlasnik. Ona je zapravo moja najvrednija imovina.

- Da, znam - reče Anthony pomirljivo. - Dok ja, s druge strane, jedva uspijevam platiti najamninu za svoje sobe u Jasper Streetu.

- Ne možeš mene okrivljavati zato što ti stan ne odgovara. Ti si se bio odlučio iseliti. Mislim da si rekao nešto o tome kako želiš vlastite sobe. Koliko se sjećam, mnogo smo razgovarali o tvojoj potrebi da imaš osobne odaje u kojima možeš primati prijatelje u svako doba dana i noći.

- Stvar je u tome da, premda je moj stan dostatan za džentlmena-samca, nikako ne bih mogao zatražiti od Emeline da u tako malom prostoru zasnuje kućanstvo. Naučena je na onu vrlo ugodnu kućicu u Claremont Laneu.

- U tome se slažemo.

- Kako ja na to gledam, Tobiase, ovdje imamo jednu kuću viška.

- Kako molim?

- Sve sam razradio i zapravo je vrlo jednostavno. Kad bi ti postupio časno i oženio gospođu Lake, mogli biste se zajedno useliti u Claremont Lane na broju sedam. Ja bih mogao otkazati svoj stan u Jasper Streetu, oženiti gospođicu Emeline i useliti se u ovu kuću s njom. Vidiš li kako bi to bilo zgodno za sve nas?

Tobiasu iznenada sine pred očima.

- Moja kuća. - Spustio je pete sa stola i vrlo se polako osovio na noge. - Pokušavaš se dočepati moje kuće kako bi mogao zaprositi gospođicu Emeline. O tome se ovdje radi, je li tako?

Anthony se za korak povuče prema vratima, podi-gnuvši ruku u smirujućoj gesti. - Gledaj, Tobiase, nema razloga da se žestiš. Mislio sam kako je to vrlo razuman plan, takav od kojeg bismo svi imali koristi. Usto, to bi mi omogućilo da prestanem plaćati najamninu. Također ne bismo trebali niti treću domaćicu. Mogao bi povesti Whitbyja sa sobom, a gospođa Chilton mogla bi doći živjeti s Emeline i sa mnom.

75

GIGA

- Ako i na trenutak misliš - reče Tobias vrlo tiho - da ću ti dopustiti da uzmeš moju jedinu značajniju imovinu, nisi pri zdravoj pameti. A sada predlažem da se vratiš poslu za koji te plaćam znatno više nego što zaslužuješ prije no što odlučim zaposliti drugog pomoćnika.

- Tobiase, molim te, saslušaj me na tren.

- Idi. - Tobias uperi prst prema vratima. - Otkrij tko je prodao one vražje prstenove profesionalnom ubojici. Jesam li bio jasan?

- Posve.

Anthony strelovito otvori vrata i žustro izađe u hodnik.

Tobias je pričekao dok nije začuo prigušeni zvuk zatvaranja ulaznih vrata, a zatim je polako sjeo.

Zlovoljno je promotrio radnu sobu. Bila je prepuna stvari koje je nakupio tijekom godina njegovim knjigama, globusom, teleskopom i brušenom bocom za brendi.

Ova kuća ne samo što je bila njegova najveća imovina, bila mu je i dom. Kupio ju je zahvaljujući Crackenburneovoj pozajmici kratko prije nego što je upoznao Ann i njezina mlađeg brata, Anthonyja.

On i Ann proveli su pet sretnih godina u ovoj kući prije nego što je izgubio njihova mrtvorođenog sina i nju u vrijeme babinja. On i Anthony pod ovim su krovom otrpjeli zajedničku tugu.

Anthonyju je u vrijeme smrti njegove voljene sestre bilo trinaest godina. Njezin ga je odlazak ostavio neutješnog. Osjećao se posve samim na svijetu. Majka mu je umrla kad mu je bilo osam godina, nedugo nakon što mu je rasipnik od oca ubijen uslijed razmirice oko dijeljenja karata.

Anthony i Ann pošli su živjeti s jedinim rođacima koji su im preostali, groznom tetom i tetkom. Živjeli su u tom turobnom kućanstvu samo nekoliko mjeseci prije nego što je teta uredila da se riješi neželjenog bremena uvukavsi Ann u kompromitirajući položaj s Tobiasom.

Namjera joj je bila da se udajom oslobodi nećakinje, a potom nećaka smjesti u sirotište.

Tobias je jednim pogledom uvidio očajno stanje u kojem su se nalazili Ann i njezin mali brat i odlučio ih oboje spasiti. Onog dana kada je odveo Ann i Anthonyja iz kuće njihove tete nije namjeravao oženiti Ann, ali ubrzo se predomislio. Ann nije samo bila jako lijepa, bila je i blaga i dobra, od one vrste žene koju pjesnici opisuju kao nezemaljsku.

Osjećaji koje je u njemu pobudila bili su nježni i zaštitnički. Uvijek je pazio da se prema njoj odnosi s pažnjom koju bi poklonio osjetljivom cvijetu. Gledajući unatrag, znao je kako je s njom obuzdavao svoje strasti, uvijek svjestan potrebe za suzdržavanjem. Nije se sjećao da je među njima ikada došlo do svađe. Nikada se nije razljutio na nju.

No, na kraju je nije mogao zaštititi. Možda je, kao što je Anthony često znao primijetiti, Ann doista bila predobra za ovaj svijet.

Možda je uistinu otišla na bolje mjesto, ali Tobias i Anthony ostali su se nositi s teškom stvarnošću ovoga svijeta. Anthony se isprva borio sa svojim strahovima na jedini način koji je znao: ljutnjom. Zauzeo je prkosno držanje kako to može samo trinaestogodišnji dječak i zahtijevao da mu se kaže kada treba spakirati svoje torbe i otići.

Sada kad nje više nema, nećeš me htjeti da ti se motam naokolo. Ann je bila ona koju si volio.

Mene si primio samo zato što se ona nije htjela razdvojiti od mene. Razumijem. Više nisam tvoja odgovornost. Mogu se brinuti za sebe.

Tobias se mučio da razuvjeri očajnog, preplašenog dječaka, čak i dok se sam borio s onim što je sada prepoznavao kao oblik melankolije. Nakon što su pokopali Ann, obuzelo ga je grizodušje. Bio je i više nego svjestan da je ona zbog njegove strasti, koliko god kontrolirane i obuzdavane, zatrudnjela i na kraju umrla. Bilo je dana kad si je govorio kako je nikada nije trebao oženiti. Nije ju imao nikakva prava izložiti opasnostima i rizicima bračne ložnice. Nije bila stvorena za takva zemaljska stremljenja.

Anthony i on dugo su posrtali u ovoj kući, dva ranjena stvorenja što zajedno plivaju kroz 76

GIGA

mračno more emocija. Ali život je postavljao svoje neumoljive zahtjeve. Vukući Anthonyja sa sobom, Tobias se latio njihova savladavanja. Zajedno su pronašli čudnu utjehu u svakodnevnoj rutini.

Na koncu, tijekom prolaska vremena koji je bio tako postupan da niti jedan od njih nije primijetio da se odvija, Anthony i on uspjeli su prijeći u mirnije vode. Ova im je kuća obojici pomogla za vrijeme tih dugotrajnih napora.

Ali danas, dok je sjedio u svojoj radnoj sobi, okružen svojim knjigama, globusom, teleskopom i brušenom bocom za brendi, uhvatio se kako razmišlja koliko se počeo veseliti što će ispružiti noge ispred Lavinijina toplog ognjišta.

U deset i pol te večeri, odjeven poput radnika gruba izgleda, sjedio je u uredu Nasmiješenog Jacka i pio izvrstan prokrijumčareni brendi svoga domaćina. Graju iz susjedne krčme prigušivao je debeli zid.

Jack je otvorio Grifon prije dvije godine kada se povukao iz svoje krijumčarske karijere.

Tijekom rata uvozio je važne obavijesti o francuskom brodovlju i vojnim kretanjima baš kao i ilegalni brendi. Tobas, u svojoj ulozi špijuna, bio mu je redovita mušterija.

Potjecali su iz sasvim različitih svjetova, ali nekako su zasnovali snažno prijateljstvo.

Temeljilo se na obostranom poštovanju, kao i na obostranoj koristi.

Njihovo se savezništvo nastavilo i nakon što se svaki od njih dvojice okrenuo novoj karijeri.

Jackova se krčma pokazala kao izvrsno sakupljalište obilja glasina i tračeva koji su se slijevali iz londonskog kriminalnog podzemlja. A u svom novom zanimanju privatnog istražitelja, Tobias bi se često našao u potrazi za podatkom iz tog svijeta.

- Izručitelj Opomene. - Nasmiješeni Jack lijeno je posjeo svoju veliku masu u golemu stolicu.

Odsutno je počešao odvratan ožiljak koji je vijugao iz kuta njegovih usta pa sve do mjesta točno ispod njegova uha. - Bi li taj o kojem govoriš bio prvi ili drugi?

- Ovamo sam došao razgovarati o drugom čovjeku, Zacharyju Ellandu, ali prihvatit ću bilo koju informaciju koju mogu dobiti o ijednom Izručitelju Opomene.

- Nisam siguran da ti mogu pomoći. - Jack je u svojim krupnim šakama ugnijezdio čašu s brendijem. - Kolale su glasine o džentlmenu-ubojici dok je Elland bio aktivan, ali kao što ti je dobro poznato, radio je u boljem dijelu grada i družio se s ekskluzivnijom vrstom ljudi.

Koliko ja znam, nikad nije zalazio među običnu svjetinu radi svojih klijenata, svojih žrtava ili svojih užitaka. Mislim kako se barem u tome za njega može reći da je bio poput onoga koji mu je prethodio.

Tobias se zaustavio uslijed ispijanja brendija. Polako je spustio čašu. - Mora da si bio malen dječak kad su priče o prvom Izručitelju Opomene počele kružiti. Čega se sjećaš?

- O njemu su običavali govoriti prigušenim šap-tom. Govorilo se kako je toliko vješt da nitko nikada nije doznao koliko je poslova preuzeo tijekom svoje karijere. Sva su umorstva izgledala kao nesretni slučajevi, samoubojstva ili infarkti. Bio je legenda.

- Zato što je ubijao a da ga nisu uhvatili?

- Ne, zato što se govorilo da je na neki svoj način bio častan čovjek. Prihvaćao je narudžbe samo za one za koje je smatrao da zaslužuju umrijeti. Prema pričama koje smo čuli, najviše je volio loviti pokvarenjake i zlikovce u finom društvu - bogate, moćne tipove koji bi se inače izvukli za svoje zločine. On bi za tebe ubio, za neku cijenu, ali samo ako bi odlučio kako se radi o zasluženoj kazni.

- Sam se imenovao sucem i krvnikom, je li o tome riječ?

- Da. Tako su govorili.

- Crackenburne mi je rekao da su glasine o njemu zamrle prije nekoliko godina. On misli kako je ubojica po svoj prilici umro.

- Najvjerojatnije. - Jack malčice zaškilji. - Ali prije par godina proširila se priča o tome kako se džentl-men-ubojica povukao u mirovinu i otišao živjeti u kolibu pored mora.

- Izručitelj Opomene povukao se u kolibu pored mora? - Tobiasa je ovo skoro zabavljalo. 77

GIGA

Kakva šarmantna zamisao. Dobre legende nikad ne blijede, zar ne?

- Ako nije umro, do sada je već posenilio. Teško da ikome predstavlja prijetnju.

- On zasigurno nije ubojica kojeg trenutno tražim. Gospođa Lake nakratko je vidjela našeg novog Izručitelja Opomene u Beaumont Castleu. Tada je bio prerušen u ženu, ali ona je bila posve sigurna kako, muško ili žensko, ubojica nije vremešan. Rekla je da se kretao onako kako se kreće snažan, atletski građen mlad čovjek ili žena.

- Logično je da čovjek tog zanimanja mora biti u kondiciji i u najboljim godinama - reče Jack. - Osim što je to zahtjevna profesija, što je tek sa svim onim pentranjem na prozore na katu i šuljanjem oko kuća drugih ljudi kasno u noći? Da i ne spominjem snagu koja je potrebna da se nekoga zadavi ili ga se drži pod vodom dok se ne utopi.

- Elland je u takvim stvarima bio jako dobar -Tobias ustane. - Hvala na brendiju, Jack.

Cijenio bih kad bi razglasio da ću dobro platiti za bilo kakvu korisnu informaciju o Ellandu ili o ovom novom izmiritelju Opomene.

- Javit ću ti ako nađem ikoga tko nešto zna. Ali upozoravam te, prijatelju, da su šanse slabe.

Ubojica je iz tvog svijeta, ne iz mog.

78

GIGA

14 Dominic je nagnuo leću za pripaljivanje kako bi uhvatio i usmjerio zrake jutarnjeg sunca. Dan je bio savršen za ovu demonstraciju, mislio je, bez oblaka i topao. Mala hrpa papira koju je stavio u željeznu posudu trebala bi lijepo planuti. Bila je to glupava vrsta projekta, ali ljudi bi uvijek reagirali uzvicima uzbuđenja kad bi sadržaj posude buknuo u plamen.

Nakon obilaska njegova laboratorija i nekoliko prikladno spektakularnih pokusa s električnim generatorom, odabrao je mali park blizu svog stana za pokazivanje snage svoje leće za pripaljivanje.

Njegova se mala publika s iščekivanjem okupila oko njega. Gospođa Lake, Emeline i Priscilla nisu krile svoje zanimanje za ranije izloške. Čak i Anthony, koji je stigao kamena lica i jedva se uljudno ponašao, na koncu je protiv volje otkrio određeni stupanj znatiželje za opremu i sprave.

Tog su se časa papiri u posudi zapalili pod intenzivno usmjerenom sunčevom svjetlošću.

Točno po planu, pomislio je Dominic zadovoljno.

- Nebesa - gospoda Lake promatrala je plameni ples. - To je doista posve izvanredno, gospodine Hood.

Izgledala je rastreseno i pomalo nestrpljivo kada je prije jednog sata stigla s Emeline i Priscillom. Donekle se ispričavajući, Emeline je objasnila kako su svi osim Priscille uključeni u novu istragu i ne mogu provesti mnogo vremena promatrajući eksperimente.

Ali kako su pokusi postajali složeniji i pažljivije razrađeni, gospođa Lake počela se življe interesirati.

- Dovoljno domišljato, rekao bih - prizna Anthony ležerno. - Ali ne uspijevam vidjeti bilo kakvu korisnu svrhu leće za pripaljivanje.

- Ona čovjeku omogućava provođenje eksperimenata koji zahtijevaju veliku toplinu - reče Priscilla revno. Zurila je u spravu ushićena izraza lica. - Da barem imam jednu. Ali mama mi to nikad ne bi dopustila.

Iz nekog razloga, njezina je opčinjenost lećom Dominicu išla na živce. Uhvatio se kako se pita kako bi bilo da ona njega gleda s jednakim divljenjem. Podsjetio se kako ona nije bitna.

Emeline mu je bila cilj. Nadao se privući njezinu pozornost ranijim razmetljivim eksperimentima i u tome je djelomično uspio.

Ali Priscilla je bila ona koja je najpovoljnije reagirala na njegove pomno pripremljene eksplozije i eksponate. Ona je bila ta koja je shvaćala dublje implikacije i koja je predviđala varijacije i mogućnosti.

Zapanjila ga je dubina njezina znanja. Sa svojom poput sunca svijetlom kosom i nebesko plavim očima, izgledala je kao da nema ništa u glavi osim zraka i slame. Umjesto toga, ona je citirala Newtona i Boylea s ležernom lakoćom koja ga je uznemiravala. Stalno je postavljala pitanja kojima nije bilo kraja. I povrh toga, opsežno je vodila bilješke.

Emeline ni približno nije bila toliko očarana.

- Dakle, to je uistinu bilo silno poučno - reče gospođa Lake kad se mali plamen u posudi ugasio.

- Hvala vam, gospodine Hood. - Provjerila je otmjeni sat koji je nosila pričvršćen na svojoj haljini za šetnju i toplo se nasmiješila Dominicu. - Nažalost, moramo poći. Idemo, Emeline i Priscilla.

- Da, naravno, gospođo Lake - Priscilla je oklijevala s odlaskom, ali je najbolje što je mogla prikrila svoje razočaranje. - Ne mogu vam dovoljno zahvaliti što ste našli vremena da jutros dođete s nama i pogledate laboratorij gospodina Hooda. Jedini razlog zbog kojeg mi je mama dopustila da dođem bio je taj što je znala da ćete i vi biti ovdje.

- Nema na čemu - gospođa Lake zastade je da baci letimičan pogled Dominicu iza ramena. Ah, evo i gospodina Marcha. Rekla sam mu da ćemo biti gotovi do deset sati. Mora da je postao nestrpljiv i odlučio nas potražiti.

79

GIGA

- Izgleda da nije dobro raspoložen - primijeti Emeline.

- Nije dobro raspoložen još od Beaumont Castlea - promrsi Anthony.

Dominic se okrene da isprati njihove poglede. Malo je protrnuo pri prizoru na muškarca koji im je prilazio, a čije lice nije odavalo nikakve osjećaje.

March je presjekao put kroz mali park da skrati udaljenost. U pozadini od zelenila i cvjetnih, pastelnih boja, on je bio mračna, odlučna sila prirode. U dugačkom koraku nazirala mu se neznatna smetnja. Dominic se upitao je li se u neko doba u prošlosti ozlijedio. Jedva primjetno šepanje trebalo je podrazumijevati slabost, no umjesto toga davalo je Marchu izgled vojnika s ratnim ožiljcima koji je znatno opasniji od bilo kojeg mladog, neiskusnog regruta.

Dominic čvrsto obuhvati stalak za leću u jednoj ruci. Mora biti vrlo, vrlo oprezan u blizini ovog čovjeka, podsjetio se.

- Gospodine March - reče gospođa Lake - jesi li već upoznao gospodina Hood a?

March se zaustavio i pogledom procijenio Dominica. Za centimetar-dva nagnuo je glavu. Hoode.

- Gospodine.

- Kakva šteta što nam se niste mogli ranije pridružiti, gospodine March - reče Priscilla. Gospodin Hood upravo je završio s izvođenjem izuzetno zanimljivih eksperimenata.

- Možda neki drugi put - prebacio je svoju pozornost na gospođu Lake. - Gospo, ako ste ovdje završili, podsjetio bih te kako imamo hitne stvari kojima se moramo pozabaviti. - Pogledao je Anthonyja. -Kao i ti i gospođica Emeline.

- Da, gospodine - reče Anthony, očigledno nestrpljiv da napusti park. - Emeline i ja otpratit ćemo Priscillu kući, a onda ćemo se nastaviti raspitivati.

- Nema potrebe za zabrinutost, gospodine - reče gospođa Lake, namještajući rukavice. Trgovine vlasuljama i antikvarijati tek su se otvorili. Nismo izgubili ništa na vremenu.

Dominic si reče kako bi trebao nastaviti šutjeti, ali znatiželja ga je nadvladala. - Smijem li pitati o čemu se raspitujete?

- Tražimo muškarca koji je od ubijanja napravio profesiju - objasni gospođa Lake. - Uzima narudžbe, ako možete to zamisliti. Gospodin March s pravom se brine kako će uskoro ponovno ubiti ako ga ne nađemo i ne zaustavimo.

- Lovite ubojicu? - Dominic baci pogled prema Anthonyju, a zatim ga brzo svrne. - Bio bih pomislio kako je to posao za Bow Street.

- Ovaj je ubojica prepametan za Trkače - reče Anthony. - Toliko lukav, zapravo, da ne ostavlja dokaze o zločinima. - Ponudio je ruku Emeline. - Hajdemo.

Emeline se nasmiješi Dominicu. - Hvala vam još jednom na izrazito poučnom jutru, gospodine Hood.

- Sve je bilo sasvim fascinantno - Priscilla mu; uputi blistav osmijeh.

- Bilo mi je zadovoljstvo - reče Dominic otresito. Anthony se nije potrudio ljubazno se pozdraviti.

Otpratio je Emeline i Priscillu dalje kroz park.

March stavi ruku na lakat gospođe Lake. - Želim vam ugodan dan, Hoode.

- I vama isto, gospodine - Dominic se nakloni gospođi Lake. - Kao i vama, gospođo. Hvala vam što ste jutros dopratili gospođicu Emeline i gospođicu Priscillu. Posve sam svjestan kako bi im pravila pristojnosti onemogućila da uđu u moj stan bez vaše nazočnosti.

- Neizmjerno sam uživala - uvjeri ga ona. -Vjerujem da ćemo se opet sresti, gospodine Hood, možda kada budemo imali više vremena.

Dominic je ostao stajati sam i sve ih promatrao kako se udaljavaju od njega. Mrzio je to priznati, ali zavidio je Anthonyju. Traženje ubojice zvučalo je kao uzbudljiv posao. Podsjetio se kako on ima vlastiti važan zadatak koji treba provesti u djelo.

Sada je znao kako će morati osmisliti novu strategiju za postizanje svog cilja. Plan koji je bio 80

GIGA

zamislio da odmami Emeline od Anthonyja nije upalio.

Lagani povjetarac uzbibao je obližnje lišće. Pomislio je da u njemu čuje majčin šapat kako ga podsjeća da mu je put zadan i ne smije ga mijenjati. On je jedini koji je može osvetiti, pomislio je. Nije preostao nitko drugi da to učini.

Mala je skupina dospjela do krajnjeg dijela parka. Razdvojili su se - gospodin March i gospoda Lake uputili su se nalijevo, a Anthony je sa svoje dvije pratilje skrenuo desno.

Pričekao je, nastojeći zadržati svoju pozornost na Anthonyju do samog kraja. Ne smije izgubiti usredotočenost, rekao si je. Ne smije si dopustiti da mu išta odvrati pozornost. Ali iz nekog razloga, Priscillini su plavi uvojci što su izvirivali ispod ruba njezina ružičastog slamnatog šešira zadržali njegov pogled sve dok svi oni nisu iščeznuli iza ugla.

Nakon nekog vremena, sagnuo se da pokupi željeznu posudu. Dugo je zurio u ostatke papira koje je bio zapalio.

Osveta je bila strog naredbodavac. Počeo se pitati hoće li naposljetku sve čime će se moći pohvaliti biti šaka pepela.

81

GIGA

15 Dva dana kasnije, pri kraju još jednog dugog poslijepodneva, Lavinia je dopratila Tobiasa u jednu od nekoliko preostalih trgovina vlasuljama s njihova popisa. Dotad njihova raspitivanja nisu rezultirala nikakvim tragovima i ona je ubrzano gubila nadu u to da će danas imati imalo više sreće.

Preletjela je pogledom po prostorijama Corka & Todda i iskusila sada već poznati tračak nelagode.

Unutrašnjost trgovine bila je slična onima drugih vlasuljara koje su ona i Tobias istražili.

Zaključila je kako je pogled na nizove izloženih poprsja s umjetnom kosom ono što ju je uznemirilo. Rekla si je kako nije krivica vlasnika što je modeli podsjećaju na toliko mnogo odrubljenih glava.

Većina voštanih poprsja u Corku & Toddu bila je ženska, ali ondje se nalazio i popriličan broj muških glava pokrivenih vlasuljama izrađenima za gospodu.

Iza pulta nije bilo nikoga, ali je vedar, šuštav zvuk dolazio iz stražnje sobe.

- Pridružit ću vam se za trenutak.

Tobias izvadi poderani list papira iz svog džepa i pregleda ga s mrkom pozornošću. - Još samo tri vlasuljarnice nakon ove i onda smo gotovi s tim mnoštvom. Kao da su nam donijele išta dobroga. Protratili smo gotovo tri dana pokušavajući otkriti tko je prodao onu plavu vlasulju ubojici, a nemamo se čime pohvaliti.

- Možda su Anthony i Emeline bolje sreće s anti-kvarima - reče Lavinia. - Odšetala je do jednog od pultova da izbliza pogleda složeno friziranu vlasulju. - Ne zaboravi prvu vlasuljarnicu gdje smo jutros pokušali, onu s natpisom na prozoru na kojem je pisalo da je zatvorena na mjesec dana. Sto predlažeš da učinimo u vezi s tim?

- Za nju ću se pobrinuti noćas.

Brzo se okrenula. - Obit ćeš bravu, zar ne? On slegne ramenima i ne reče ništa. U nju nahrupi polet. - Poći ću s tobom.

- Apsolutno ne.

Riječi bijahu izgovoreno dovoljno čvrsto, pomislila je, ali ton mu je imao određeni uvježbani automatizam. Stvar navike. Gotovo pa rezigniran.

Mogla je dobiti ovu bitku.

- Za mene će biti odlična prilika da te promatram pri radu. Baš sam pred koji dan razmišljala kako moram usavršiti svoje vještine obijanja brava, ali ti se jako kolebaš da mi pokažeš.

- Ne kolebam se. Oprezan sam.

- Glupost. Neću ti dopustiti da me spriječiš u učenju svih tajni naše profesije, gospodine. Ako se sjećaš, partneri smo. Stvarno moraš biti susretljiviji...

Zašutjela je kad su se zavjese koje su prekrivale prolaz iza pulta rastvorile. Pojavio se punašan, sredovječan muškarac odjeven u satenski prsluk s cvjetnim uzorkom, kestenjast kaputić i ekstravagantno vezanu kravatu. Kosa mu je bila sumnjivo tamna za čovjeka njegovih godina, pomislila je Lavinia. U mnoštvu gusto nakovrčanih uvojaka koji su mu izbijali posvuda oko glave nije bilo niti trunčice sijedih vlasi.

- Ah, gospodine, gospođo. - Široko im se nasmiješio kroz svoje zlatne naočale. Dobro došli, dobro došli, dobro došli u moju trgovinu. J. P. Cork, vama na usluzi.

- Prebacio je svoju pozornost na Laviniju, dok su mu se oči najprije raširile od šoka, a zatim se suosjećajno suzile. - Gospođo, došli ste na pravo mjesto, uvjeravam vas. Mogu vas izbaviti iz vašeg tužnog stanja.

- Doista - promrmlja Lavinia. Zanemarila je ljutnju koja je zamračila Tobiasove oči.

Ovo nije bio prvi put da su je u protekla dva dana dočekali s takvim ushitom. Svaki vlasuljar kojeg su ispitali užasnuo se pri pogledu na njezinu crvenu kosu i zakleo se kako će je spasiti od onoga što su pripadnici te profesije očigledno smatrali sudbinom gorom od smrti.

- Ne bojte se, gospođo - Cork izleti iza pulta i obuhvati jednu Lavinijinu ruku u rukavici 82

GIGA

među svoje debeljuskaste dlanove. - Kada danas budete izašli iz ove radnje, bit ćete nova žena.

- To bi bilo zanimljivo iskustvo, sigurna sam - reče ona. - Ali bojim se da moj pratilac i ja nismo došli ovamo da kupimo vlasulju.

Vlasnik cokne jezikom i ozbiljno odmahne glavom.

- Da vam je prirodna boja smeđa ili crna, mogli biste se zadovoljiti tupeom ili šinjonom, ali s obzirom na tu nesretnu crvenu nijansu, bojim se kako ćete otkriti da će vam samo puna vlasulja riješiti problem. Ništa drugo neće posve prikriti vašu prirodnu kosu.

Tobias se malo primakne, sasvim dovoljno da privuče vlasuljarevu pozornost. - Cork, zovem se March. Volio bih vam postaviti nekoliko pitanja o vašim vla-suljama.

- Razumijem. - Cork prouči Tobiasovu kratko ošišanu tamnu kosu s profesionalno zabrinutim izrazom. - Oprostite mi, toliko me zapanjilo gospođino strašno stanje da nisam opazio vašu nesreću. Ali sada kada pobliže pogledam, uistinu mogu vidjeti izdajničke znakove srebra na sljepoočicama. - Iznova je zacok-tao. - Sasvim ste u pravu što nešto poduzimate sada, gospodine, prije nego što posve posijedite. Imam baš pravu stvar za vas.

- Vrag da je nosi - zareži Tobias. - Ne zanima me vlasulja za sebe.

Ali Cork je već bio otišao do jednog od muških poprsja i skinuo s nje smeđu vlasulju.

Trijumfalno ju je podignuo, prilično nalik lovcu koji se razmeće upravo ubijenom lovinom. Jamčim da će ovo polučiti cilj. Prikrit će zub vremena i učiniti da izgledate barem deset godina mlađe.

- Rekoh, nisam ovdje zbog kupovine vlasulje. -Tobias odmjeri smeđu vlasulju kao da je uginuli glo-davac. - Gospođa Lake i ja želimo vam postaviti nekoliko pitanja. Ništa više.

- Isplatit će vam se trud - brzo doda Lavinia, s mukom nastojeći da se ne nasmije. Tobias nije skrivao kako su mu ova ispitivanja silno naporna. Ljudi koji su se bavili izrađivanjem vlasulja i uređivanjem frizura smatrali su sebe umjetnicima, a Tobias nije imao mnogo strpljenja s onima umjetničke naravi.

- Pih - Corkov osmijeh izgubio je toplinu. - Kakvu vrstu pitanja?

- Samo par malih upita u vezi s prodajom plavih vlasulja - uvjeri ga ona.

- Plavih? - Cork iskrivi lice u neodobravajući izraz. - Nisam imao narudžbu za punu plavu vlasulju već mjesecima. Vrlo staromodna boja, znate. Već je tako neko vrijeme. Ta boja zapravo više nije vratila svoju popularnost nakon što je madam Tallien prije nekih dvadeset godina izjavila kako je crna najelegantnija boja kose.

- Madam Tallien? - ponovi Lavinia znatiželjno. -Žena francuskog revolucionara?

- Zanemarite njezinu groznu politiku. - Cork jednim zamahom debeljuškaste ruke odbaci to pitanje. -Ono što je važno je da su njezini saloni bili istinski veličanstveni, i suvereno je vladala svijetom francuske mode. Posjedovala je golemu zalihu vlasulja. Legenda kaže kako ih je mijenjala nekoliko puta dnevno. Nosila je jednu boju ujutro, a drugu uvečer. Svi najekskluzivniji vlasuljari ovdje u Engleskoj nastojali su slijediti njezin svijetli primjer. Ne smeta mi priznati da smo joj mi u vlasuljarskom i frizerskom poslu krajnje zahvalni.

- Mogu zamisliti - reče Lavinia. Bila je posve svjesna kako rat između Engleske i Francuske nipošto nije spriječio francuski utjecaj na englesku modu. Neke su stvari nadilazile politiku. Ali ono što bismo mi voljeli znati je...

- Pojavila se u najkritičnijem trenutku, vidite -oholo šmrcne Cork. - Kruna je baš bila nametnula onaj posve apsurdni porez na puder za vlasulje, što je prouzročilo pad potražnje za napudranim vlasu-ljama. Kada su izašle iz mode, isto se dogodilo i s naklonošću za istinski velike vlasuljare. To je bio tužan kraj. Umalo je uništio gospodina Todda i mene.

Lavinia ulovi Tobiasov pogled i još jednom pokuša prekinuti vlasuljara. - Gospodine Cork, ono što bismo voljeli doznati...

- Ah, da, to su bili dani - reče Cork pun poštovanja. - Sumnjam da ćemo za mog života više vidjeti takvo zlatno doba za vlasulje. Tada je svaka značajna kuća imala posebnu sobicu za 83

GIGA

vlasulje gdje se umjetna kosa mogla kovrčati, pudrati i pohranjivati. Frizeri su morali biti izuzetno stručni. I moram reći da su se pokazali doraslima situaciji. Doista, poznavao sam neke koji su mogli kreirati frizure takve ogromne visine i raskoši da dame koju su ih nosile nisu mogle putovati u svojim kočijama osim ako ne bi kleknule na pod ili gurnule glave kroz prozor.

- Gospodine Cork - Lavinia unese malo više čvrstine u svoj ton. - Želimo znati...

U tom su se trenutku otvorila vrata trgovine. Ušao je muškarac dotjerana izgleda, otprilike star kao i gospodin Cork, ali više nego upola mršaviji. Pod rukom je nosio zamotuljak.

- Gospodine Todd - pozdravi ga Cork familijarno-šću koja je upućivala na staro prijateljstvo. Tu ste. Pitao sam se što se dogodilo s vama.

- Lady Brockton predomislila se barem triput oko toga treba li njezina kći ili ne nositi pletenice ili kovrčiče - Todd otpuhne. - Meni je bilo jasno kako je ono što djevojci stvarno treba mnoštvo kovrča sprijeda da se prikrije njezino prilično visoko čelo. Ali da bi se uvjerilo lady Brockton u tu očiglednu činjenicu bili su potrebni najviši stupanj taktičnosti i prilično mog vremena. Sva je sreća što ovog poslijepodneva nisam imao drugih sastanaka.

- Znam da držiš kako lady Brockton zadaje prilično mnogo muka, ali ona je redovita klijentica.

- Da, da, toga sam sasvim svjestan. - Todd zirne prema Laviniji i Tobiasu. - No čujte, nisam vas mislio prekidati.

- Charlese Todde, dopusti mi da ti predstavim gospođu Lake i gospodina Marcha - reče Cork.

-Svratili su da nam postave nekoliko pitanja. Baš sam im pripovijedao o veličanstvenim starim danima naše profesije. - Opet se okrenuo k Laviniji i Tobiasu. -Kao što sam kanio reći, u ono vrijeme nije bilo potrebe previše se brinuti za točnu nijansu umjetne kose, jer se znalo da će se sve prekriti puderom i pomadama.

Todd spusti svoj zamotuljak na pult. - A kako je krasna stvar bio taj puder. - Spojio je dlanove i sklopio oči kako bi spriječio očiti izljev snažnih osjećaja. - Varijacije nijansi koje su se mogle postići bile su ij više nego inspirativne. Kada sam ih miješao, doživljavao sam se istinskim umjetnikom.

- Todd je bio majstorski spretan s puderom -povjeri im Cork. - Kunem se, imao je recepte za naj-nježnije nijanse ružičaste i plave, žute, boje lavande i blijedo ljubičaste. A izvanrednu zamršenost njegovih šinjona morali ste vidjeti da biste u njih povjerovali. Noću u plesnim dvoranama uvijek se moglo prepoznati njegov rad. Njegove su frizure nadmašivale frizure svih drugih frizera u Londonu.

- To su bili dani - složi se Todd.

- Baš sam pripovijedao gospodi Lake i gospodinu Marchu kako nas je madam Tallien spasila kad je uspostavila novu modu za prirodno obojene vlasulje - reče Cork. - I sada nam ide jako dobro sa šinjonima, punđama i tupeima. Ali posao s vlasuljama više nikad nije bio posve isti.

- Još jednom je došlo do neizvjesnosti prije nekoliko godina kada su sve dame inzistirale na tome da im se kosa reže vrlo kratko kako bi prilagodile svoj stil grčkoj i rimskoj modi. Ali potražnja za iskusnim frizerima opet je skočila kad su sve ponovno pože-ljele dugu kosu reče Todd, ne bez prilične doze zadovoljstva.

- Hvala nebesima za vječnu promjenu modnih ukusa - doda Cork. - Gospodin Todd je, sretan sam što to mogu reći, jedan od najcjenjenijih frizera u gradu. Ima vrlo elegantnu klijentelu.

Njegovi su dizajni istinski jedinstvena i originalna umjetnička djela. Uvježbano oko može ih odmah opaziti na ulici ili u plesnoj dvorani.

- Ma nemojte? - reče Tobias s vrlo malo zanimanja.

- Doista. Mnogi njegovi suparnici pokušali su kopirati njegove šinjone, ali nitko nije uspio.

Nitko ne može oponašati istinskog umjetnika.

- Uvijek kažem da frizer vrijedi točno onoliko koliko mu vrijede šinjoni - izjavi Todd. - To je osnova na kojoj se mora zasnivati čitava frizura. To je ono što kreaciji daje njezinu istinsku, 84

GIGA

sebi svojstvenu eleganciju. Ako šinjon ne nadahnjuje dizajnom ili je loše smješten na glavi, nikakvo ga kovrčanje neće spasiti. Lavinia pomisli na dizajne koje je frizer gospođe Dove kreirao za Emeline i nju za određene važne balove u vrijeme nedavne sezone. Sinjoni su uistinu bili umjetnička djela, pomislila je, a bili su zamišljeni skoro arhitektonski.

- Nije presudan samo dizajn šinjona - nastavi Todd. - Uresi koji se koriste za ukrašavanje dovršenog umjetničkog djela moraju se odabrati i namjestiti s osjećajem za ukupni dojam. Žalim što moram reći kako mnogi u mojoj profesiji naginju pretjerivanju s biserima i cvijećem, a da perje i ne spominjem. Suzdržljivost mora biti frizerov moto u takvim stvarima, baš kao što kaže Lafoy.

- Tko je dovraga Lafoy? - upita Tobias, očigledno digavši ruke od nade da će ponovno uspostaviti kontrolu nad ispitivanjem.

Todd i Cork pogledaju ga kao da je barbarin pred vratima.

- Nije vam poznat Lafoy? - Charles razmetljivo otvori zamotuljak na pultu i izvuče knjigu. Mislim na onog Lafoya.

- Nikad čuo za njega - reče Tobias.

- Lafoy ne samo da je umjetnik u frizerskom svijetu, on je i znamenit pjesnik. - Todd otvori knjigu. -Prošle je godine objavio izvrsnu knjigu o umjetnosti friziranja. Ovo mi je drugi primjerak. Morao sam kupiti još jedan jer sam prilično pohabao prvi.

Cork namigne. - Zaspao je u kadi jedne večeri prošlog mjeseca dok ju je čitao. Knjiga je bila uništena.

- Samo poslušajte te stihove o plemenitoj umjetnosti friziranja - ponuka ih Charles. Osjećajnost i intenzitet emocija posve vas nadvladaju. Doista, samo Lafoyeva oda svome češlju izmami mi suze na oči svaki put kad je čitam.

Pročistio je grlo, spremajući se na čitanje naglas.

- Možda drugi put, gospodine Todd - Cork podigne ruku da ušutka svog suradnika. - Gospođa Lake i gospodin March ovdje su poslom.

- Da, naravno. Oprostite mi. - Todd zatvori knjigu i prouči Laviniju napućenih usana. - Pravo ste učinili kad ste došli k nama, gospođo. Stvarno se ništa ne da učiniti s crvenom kosom osim da je se sakrije. Imam neke boje koje će potamniti kosu, ali ništa dovoljno jako da oboji vašu.

Jednom kada odaberete vlasulju, bit ću oduševljen da vam je počešljam. Vidim vas u crnoj boji, zar ne, Cork?

- Da, svakako - Cork se široko nasmiješi. -Gospođa će izgledati divno u crnom.

Todd napravi krug oko Lavinije, vrlo pažljivo procjenjujući njezinu kosu. - Mislim da ću upotrijebiti jedan od svojih šinjona a la Minerva. Dodat će joj na visini. Sto kažete, gospodine Cork?

- Kao i uvijek kad se radi o takvim stvarima, u pravu ste, gospodine Todd - reče Cork. - Ali nažalost, gospoda je jasno istaknula kako danas ne želi kupovati.

- Šteta - promrmlja Charles. - Postoje mogućnosti. Kad biste barem...

- Što se tiče prodaje plavih vlasulja posljednjih mjeseci - reče Tobias staloženo.

- Da, svakako - Cork sklopi ruke iza leđa i zaljulja se na petama. - Čini mi se kako ste rekli da će mi se trud isplatiti ako porazgovaramo o nedavnoj prodaji umjetne žute kose?

Tobias baci pogled na Laviniju, podigavši jednu obrvu. - Moja će suradnica voditi pregovore.

Lavinia pročisti grlo i pripremi se za sklapanje iste pogodbe koju je bila utanačila i s drugim vlasuljarima od pomoći. - Poput vas, i mi opskrbljujemo vrlo ekskluzivnu klijentelu, gospodine Cork. Samo se oni najelegantniji obraćaju partnerstvu Lake & March zbog privatnih istraga.

- Shvaćam - promrmlja Cork.

- Kao što oboje znamo - nastavi Lavinia glatko -svaka tvrtka uspijeva zahvaljujući pravoj vrsti oglašavanja. Predlažem da se, u zamjenu za bilo kakvu informaciju koju nam danas možete dati, pobrinem za preporuku vaše vlasuljarnice mojim klijentima.

85

GIGA

Cork se nije niti potrudio da prikrije svoju skepsu. - Uistinu ne vidim mnogo koristi od toga.

- Uvjeravam vas, gospodine, govorimo o nekim iznimno visoko pozicioniranim pojedincima u mondenim krugovima - ustvrdi Lavinia. - Pokoja riječ na pravu adresu tu i tamo vrijedi znatno više od oglasa u novinama, kao što sam sigurna da ste svjesni.

- Pih - Cork se još malo zaljulja na petama, a onda jednom kimne. - Vrlo dobro, jednom su me zamolili da kreiram jedan ili dva plava tupea i nekoliko punđi ove prošle sezorte, ali to je bilo sve. Kao što rekoh, ta boja jednostavno nije u modi. Čak se više niti ne trudim uskladištiti izvrsnu njemačku žutu boju. Većina zahtjeva je za francuskom smeđom i crnom.

- Hvala vam na podatku - reče Tobias mrko. - Vrlo smo vam zahvalni na njemu. Budite uvjereni da će gospođa Lake spomenuti vašu radnju svojim klijentima čim dođe u priliku.

Uhvatio je Laviniju za nadlakticu i povukao je prema vratima.

- Dakle, to je bilo potpuno uludo utrošeno vrijeme - reče on kad su se našli na sigurnom, vani na ulici.

- Kunem se da sam u protekla dva dana naučio znatno više o umjetnosti izrađivanja vlasulja i friziranja nego što sam ikada želio znati.

- Svejedno, imao si pravo kad si rekao da moramo nastaviti slijediti istragu tim putem. Nismo si mogli priuštiti da zanemarimo tako važan trag.

- Sad ćemo završiti s posljednja tri dućana, a noćas ću pogledati onaj koji je bio zatvoren i to će biti kraj čitavoj toj stvari. Dovraga, Lavinia, moram pronaći drugi kut gledanja na ovaj slučaj.

Zagladila je prste na svojoj lijevoj rukavici. -Stvarno mislim da bih noćas trebala poći s tobom, Tobiase. Potrebna sam ti.

- Doista? - zvučao je neusredotočeno, kao da tek na pola uha sluša njezino raspravljanje. - A zašto?

- Jer unatoč našim ispitivanjima jučer i danas jednostavno ne posjeduješ adekvatno znanje o modi da bi znao što tražiti u jednoj vlasuljarnici. Mogao bi i ne uzeti u obzir ključan dokaz.

Razmatrao je o tome nekoliko sekundi, a zatim je, na njezino potajno iznenađenje, samo slegnuo ramenima.

- Možda si u pravu - reče naposljetku. -Pretpostavljam da u noćašnjem pothvatu nema velike opasnosti. Na kraju krajeva, vlasnik, gospodin Swaine, nije u gradu.

- Sjajno - uputila mu je osmijeh odobravanja. -Radujem se pustolovini. Kad stignemo kući, možeš mi posuditi jedan od svojih otpirača tako da uzmo-gnem malo vježbati prije nego što večeras izađemo.

- U redu - reče on, ponešto rastreseno.

U njoj je nabujao osjećaj zadovoljstva. Tobias se uistinu počeo odnositi prema njoj kao prema istinskoj partnerici, kazala si je.

Ali dok su stigli do kraja ulice i skrenuli iza ugla, većina je njezina trijumfa izblijedjela. Ova mala bitka dobivena je gotovo prelako, pomislila je. Tobias ili nije bio zdušno u tome ili je bio previše zaokupljen drugim stvarima vezanima za slučaj da bi se gnjavio raspravljanjem.

- Na sunce s tim, gospodine - reče ona žustro. -Danas nisi svoj. O čemu tako intenzivno mozgaš?

- O dokazu da se zub vremena počeo pojavljivati u mojoj kosi, valjda.

Ona razjapi usta.

- Zub vremena? Od svih suludih briga. - Naglo se zaustavila, okrenula se licem prema njemu i promotrila srebro na njegovim sljepoočicama. Lijepo je pristajalo uz zanimljive nabore u kutovima njegovih hip-notičkih očiju, pomislila je. - Ne mogu vjerovati da si Corkove komentare uzeo za ozbiljno. Zaboga, on je trgovac koji je pokušavao ostvariti prodaju.

- Ali imao je pravo. Nisam ništa mlađi, Lavinia. I - Ne, nisi - reče ona odrješito. - Posve se slažem da nisi nezreli mladac. Ti si muškarac u svojim najboljim godinama. Usto, moram ti reći kako nalazim da je zub vremena u tvojoj kosi 86

GIGA

neizmjerno privlačan.

Usta mu se nakrive na jednoj strani. - Neizmjerno?

- Da - zastao joj je dah od zanimljivog sjaja u njegovim zavodljivim očima. - Neizmjerno.

- To je uistinu sretna okolnost - dotaknuo joj je bradu rukom i lagano je podignuo. - Jer sam i ja neizmjerno naklonjen tvojoj kosi.

Prošao ju je poznati mali nalet vrućine i užitka. -lako boja uopće nije u modi?

- Mislim da znate, gospođo, kako nikad nisam bio žrtva mode.

Počela se smijati na tu šokantno točnu opasku. No on ju je poljubio, ravno tamo nasred ulice, ne hajući za prolaznike koji su zurili u njih s neodobravanjem i radoznalošću.

Prestala se smijati.

87

GIGA

16 Anthony je bio dobro raspoložen prvi put od Hoodove demonstracije prije dva dana. Slijedio je Emeline kroz vrata radne sobe gospođe Lake s jakim iščekivanjem.

Najprije je ugledao Tobiasa koji se udobno izvalio u svojoj omiljenoj stolici, nogu ispruženih pred sobom i s čašom serija u ruci.

- Gospodine March - Emeline se toplo nasmiješi. - Gospođa Chilton rekla je da ste ovdje. Ogledala se po malenoj prostoriji. - Sto ste učinili s mojom tetom?

- Naveo sam je na put kriminalne karijere, žalim što to moram reći - Tobias otpije gutljaj serija. - Ali moram priznati da ima smisla za tu profesiju.

- Ovdje sam - Lavinijina glava izroni iza stola. Mahnula je otpiračem po zraku. - Vježbam svoj zanat. Gospodin March i ja noćas ćemo provaliti u jednu vlasuljarnicu.

Anthonyju je palo na pamet kako nikada nije vidio damu da sjedi na podu.

- Kako uzbudljivo - reče Emeline. Požurila se s ilruge strane stola kako bi mogla promatrati. Smijem li poći s vama?

- Ne, ne smiješ - odlučno reče Tobias. - Jedna pre-ivvna naučnica je sve što odjednom mogu uspjeti n.idgledati. - Mjerkao je Anthonyja preko ruba čaše /,a seri. - Izgledaš zadovoljan samim sobom. Jesi li danas doznao nešto korisno?

Ovo je bila savršena prilika da zauzme isto držanje hladnokrvne sposobnosti koju je Tobias uvijek izražavao u ovakvim prilikama, podsjetio se Anthony.

Hotimice se ležerno naslonio uz jednu stranu stola i prekrižio ruke. - Mislim da smo možda otkrili podrijetlo prstenova koji podsjećaju na smrtnost.

Lavinijina glava ponovno je poletjela uvis, a oči su joj bile sjajne od zadivljenosti. - Jeste li doista? No, to je izvrsna novost.

- Jako dobar posao - reče Tobias tiho. Anthony osjeti kako mu je donekle spuznula fasada hladnokrvnosti, uzmičući pred ponosom i zadovoljstvom koji su mu se pokazali na licu. Tobiasova pohvala uvijek je tako djelovala na njega, pomislio je. To je bio čovjek kojem se divio najviše na svijetu, njegov ideal za sve muške stvari - osim za one krojačke, podsjetio se s privrženom zabavljeno-šću. Inzistiranje njegova mentora da mu kaputici budu krojeni tako da mu omoguće lakoću kretanja a ne stil te njegov nedostatak zanimanja za zamršeno vezivanje marama zauvijek će Tobiasa spriječiti u tome da postane modni uzor.

- Najveća zasluga pripada Emeline - reče on, kimnuvši u njezinu smjeru. - Šarmirala je vlasnika muzeja i on je priznao gubitak prstenja.

- Ali Anthony je bio taj koji je predložio da se malo raspitamo u tom čudnom malom muzeju kad nismo imali sreće s antikvarima - brzo reče Emeline. - Bio je to genijalan potez.

Anthony napravi grimasu. - Prije očajnički potez.

- Što to čujem o muzeju? - upita Lavinia.

- S trgovcima nismo dospjeli nikamo - objasni Anthony. - Ali jedan od njih spomenuo je kako u određenom muzejčiću u Peg Streetu ima velika zbirka prstenja koje opominje na smrtnost. Mislio sam kako nemamo mnogo izgubiti pa smo odlučili raspitati se tamo.

- Vlasnik je ustrajao u tome da prije nego što porazgovara s nama kupimo kartu - reče Emeline. -A kad smo mu rekli da nas posebno zanimaju prste-novi, prilično se uzrujao.

- Ali Emeline ga je umirila s nekoliko osmijeha i blagih riječi - reče Anthony. - I naposljetku nam je povjerio kako mu je zbirka ukradena.

Tobias se nije pomaknuo u svojoj stolici. - Kada?

Anthony u toj riječi prepozna smrtonosno oštru žestinu.

Uistinu je sretna okolnost, pomislio je, što je njegov šurjak opsjednut pravdom i ispravljanjem nepravdi. Takve vještine u čovjeka kojeg nije obvezivao tako strog osobni kod časti bile bi strašne.

- Vlasnik muzeja rekao je kako je primijetio da prstenja nema prije neka dva mjeseca. Anthony izvuče svoj notes i otvori ga. - Upitao sam ga sjeća li se da je itko iskazao poseban 88

GIGA

interes za njih malo prije krađe.

- Odlično pitanje - reče Tobias. - A odgovor?

Anthony baci pogled na Emeline i nakrivi glavu.

Ona se jedva mogla suzdržavati. - Dan ili dva prije nego što su prstenovi nestali, vlasnik je zapazio ženu žute kose kako ih pomno proučava.

Lavinia se uzvere na noge. - Plavokosa žena? Stvarno?

- Da - Anthony bučno zatvori notes. - Na nesreću, vlasnik nije dobro promotrio njezine crte lica jer je nosila velik šešir s gustim velom.

- Dob? - zahtijevao je Tobias onim istim razdraženim tonom. - Tjelesna visina?

- Nažalost, bio je vrlo neodređen oko tih detalja -reče Anthony. - Ipak je prošlo više od dva mjeseca. Jedino što mu je izgleda jasno ostalo u pamćenju bila je ženina žuta kosa.

Tobias podigne obrve. - Sjetio se tog detalja, je li?

- Vrlo živo - reče Anthony.

- Prerušena dama? - upita Emeline.

- Vjerojatnije muškarac odjeven kao žena - reče Tobias.

Anthony otpuhne. - Moram ti reći, tvoja teorija da lovimo muškarca koji nosi žensku odjeću da bi sakrio svoj identitet čini mi se izrazito bizarnom.

Tobias podigne jednu obrvu. - Nije to toliko neobično koliko bi čovjek pomislio.

Anthony se zacereka. - Šalite se, gospodine.

- Zašto te to toliko zapanjuje? - reče Lavinia. -Ženska moda često je oponašala mušku. Treba se samo prisjetiti svih onih elegantnih šeširića i kaputića koji su nalikovali vojničkim uniformama otprije nekoliko godina, na primjer. Kunem se, svaka moderna dama imala je jedan ili dva takva odjevna predmeta.

- Da, ali oni su bili dizajnirani da ih se nosi s haljinama - reče Anthony. - Ne s hlačama.

- Znaš, često sam razmišljala kako ima prilika kada bi bilo vrlo zgodno obući hlače umjesto suknje - zamisli se Lavinia.

- Da, svakako - reče Emeline oduševljeno. - Toliko mnogo udobnije i praktičnije.

Anthony je blenuo u nju, previše šokiran da bi progovorio.

- Uzmi večeras za primjer - nastavi Lavinia. - Kad bih nosila hlače kada provalimo u vlasuljarnicu, mogla bih se kretati znatno slobodnije.

- Kada porazmisliš o tome - reče Emeline - naša je profesija takve prirode da će nesumnjivo biti mnogo prilika kada će hlače biti savršena odjeća. Pitam se bismo li mogle nagovoriti madam Francescu da nam dizajnira neke?

Lavinia je pogleda. - Kakva zbiljski sjajna zamisao.

Anthonyju se napokon vratio glas. Bijesno je zurio u Emeline. - Kojeg to vraga govoriš?

Savršeno dobro znaš da ne možeš ići naokolo u hlačama.

Ona se vrlo slatko nasmiješila. - Ta zašto ne, gospodine?

- Uh - jednostavno ga je pitanje neumoljivo zaustavilo. Pogledao je Tobiasa tražeći pomoć.

- Dovraga - Tobias ispije svoj seri do kraja, ustane i pođe prema vratima. - Dođi, Tony. Bolje pobjegnimo dok možemo. Ne vjerujem da bi ijednome od nas bilo pametno zadržati se ovdje do kraja razgovora.

Anthony zadnji put pogleda u Emelinein odlučni izraz lica i zaključi kako Tobias ima pravo.

Nije bio spreman vojevati ovu konkretnu bitku.

Brzo se oprostio i pošao za svojim šurjakom u hodnik.

- Ne misliš da su ozbiljne, je li? - upitao je dok su silazili stubama na ulicu. - O hlačama, hoću reći.

- Kad se radi o gospođi Lake, naučio sam primati sve što ona kaže sasvim ozbiljno. Nagađam da ti je najbolje da jednako postupiš s gospođicom Emeline. Druga ti je mogućnost riskirati da te zaskoči na prepad. To nikad nije mudar položaj za nekoga naše profesije.

- Bez sumnje su nas zadirkivale.

89

GIGA

- Da sam na tvom mjestu, ne bih se pouzdao u tu pretpostavku.

Anthony se nećkao, a zatim odlučio da se ostavi te teme. - Kad već govorimo o našoj profesiji, želim te nešto pitati. Ima veze s tehnikom.

- O čemu se radi?

- Kako da se čovjek počne raspitivati o džentlme-novu podrijetlu?

Tobias ga oštro, ispitivački promotri. - Iznimno oprezno. Zašto pitaš?

- Zabrinut sam zbog Hooda.

- Hoćeš reći da si ljubomoran na njega, zar ne? -upita Tobias spustivsi glas. - Uvjeravam te, nemaš zašto.

Anthony stisne čeljust. - Ne sviđa mi se kako gleda Emeline.

- Smiri se, Tony. Gospođica Emeline ne vidi nijednog muškarca osim tebe. Primi moj savjet i nemoj gurati nos u Hoodove stvari. Gospoda u pravilu ne toleriraju zadiranje u svoju privatnost. Neki bi takva raspitivanja doživjeli kao uvredu. Jedan takav pogrešan korak i mogao bi se suočiti s pozivom na sastanak u zoru.

- Samo se želim uvjeriti da on ne predstavlja opasnost za gospođicu Emeline.

Tobias je nakratko utihnuo. - Zamolit ću Crackenburnea da vidi što može doznati o Hoodu konačno reče. - On je u položaju da se diskretno raspita a da ne pobudi zanimanje ili sumnjičavost.

- Hvala ti.

- U međuvremenu, želim tvoju riječ da nećeš učiniti ništa glupo u tom pogledu - reče Tobias. Vrlo sam ozbiljan oko ovoga, Tony. Muškarci su umirali u dvobojima i zbog manjih povoda.

- Da, znam - namjestio je obod svog šešira s nepotrebnom pažnjom, nakrivivši ga tek dovoljno da zadrži popodnevno sunce podalje od svojih očiju. -Moj otac, na primjer.

Tobias je dlanom zaklonio mali plamen svijeće te promatrao kako Lavinia radi na bravi stražnjih vrata vlasuljarnice. Čučala je na pragu dok su se oko nje opružili nabori njezina tamnog plašta, marljivo se nagnuvši nad svoj zadatak.

Mjesec te noći tek što nije bio ušao u posve punu fazu. Nije bilo oblaka. Srebrnasta svjetlost obasjavala je čitav grad blijedim svjetlucanjem koje kao da je bilo s drugoga svijeta. Zrake su prodirale čak i u najuže uličice i prolaze, s jedne im strane pojednostavljuci posao, a s druge im ga čineći opasnijim: isti onaj mjesec koji im je olakšavao vid, olakšavao je i drugima da vide njih. Čuo se tih škljocaj.

- Jesam je - prošaptala je, zvučeći oduševljeno sobom.

- Tiho - osvrnuo se preko ramena, još jednom provjeravajući ima li kakvih sjena ili znakova kretanja.

Ništa se nije pomicalo u noći. U jednoj sobi iznad neke radnje na kraju ulice slabo je svijetlila svjetiljka, ali sve susjedne kuće bile su obavijene mrakom. Nekoliko je sekunda osluškivao tišinu i bio njome zadovoljan.

- U redu - reče tiho. - Idemo unutra.

Lavinia ustane i oprezno pritisne kvaku. Vrata se uz škripu otvoriše.

Iz unutrašnjosti trgovine dolebdi ustajao, smradan zrak. Bio je protkan temeljnim vonjem koji im je bio i predobro poznat.

- Dragi Bože - Lavinia zgranuto dahne i podmetne rub svoga plašta preko nosa i usta.

Pogleda u Tobiasa, a oči joj se rašire uslijed preneražene spoznaje.

On shvati kako je i ona uvidjela što znači strašan smrad. Ovo nije bio prvi put da su se upleli u ponoćni susret s mrtvima.

- Ja ću prvi - reče on. Lavinia nije imala ništa protiv.

Podignuo je svijeću i pregledao stražnji sobičak vlasuljarnice. Bio je prenatrpan predmetima vlasnikova zanata.

Izložbena poprsja bez kose nalazila su se u hrpi u velikoj košari. Na treperavoj svjetlosti 90

GIGA

glave nisu ničemu više nalikovale doli gnjusnim plodovima giljotine.

Nekoliko vlasulja različitih boja i oblika bilo je rašireno preko stola. Tobiasu su izgledale poput koža mrtvih životinja. Pribor, uključujući škare i češljeve, bio je uredno posložen pored hrpe tupea. Obližnju je klupicu zauzeo mali tkalački stan namijenjen za tkanje umjetne kose, s kojeg je visjela napola dovršena tamnosmeđa vlasulja.

Podignuo je svijeću još više i ugledao uske stube koje su vodile do soba iznad radnje. Stube su naviše prelazile u gustu tminu.

Dno stubišta bilo je skriveno iza velikog sanduka, ali mogao je razaznati malo izgužvane bijele tkanine i stopalo u čarapi.

- Mislim da smo upravo pronašli Swainea - pošao je prema podnožju stuba.

Lavinia krene za njim.

Tobias se zaustavi i podigne svijeću da pregleda mjesto. Leš je pripadao ćelavom, postarijem muškarcu odjevenom u noćnu košulju. Žrtva je bila ispružena licem nadolje na strašno iskrivljen, posve neprirodan način. Na podu ispod njegove glave nalazila se ogromna količina sasušene krvi.

Lavinia zastane malo podalje i čvršće se ogrne svojim plastom. Tužno je promatrala mrtvo tijelo.

- Misliš li da je ustao usred noći i možda se spo-taknuo i pao po stubama? - prošaptala je bez mnogo nade.

- Ne - Tobias se sagnuo da pregleda ranu na glavi. - Sve mi se čini da je dobio udarac s leđa nekim teškim predmetom i zatim bio gurnut niz ove stube kako bi zlodjelo izgledalo kao nesreća. Rekao bih da je ubojstvo počinjeno relativno nedavno. Negdje unutar jednog ili dva protekla dana, mislim.

- Možda je iznenadio provalnika.

Uspravio se i pogledao gore u mrak na vrhu stubišta. - Možda. - Ali instinkti su mu govorili da, ma tko ubio vlasnika radnje, nije bio običan provalnik. -Idem gore malo pronjuškati.

Lavinia se naglo okrene, spazi svijećnjak s još nekorištenom tankom, voštanom svijećom te ga podigne. Zapalila je svijeću s njegova plamena.

- Pretražit ću prednju sobu radnje - reče. Oprezno je prekoračio tijelo i počeo se uspinjati stubama. - Traži poslovne knjige i nedavne račune -nakratko je zastao. - I prsten.

Podignula je pogled prema njemu. - Misliš da je ovo djelo Izručitelja Opomene?

- Znaš što mislim o slučajnostima.

Na vrhu stubišta pronašao je udobnu sobu namještenu radnim stolom, stolicom, još jednim stolom i malim sagom. Kvaliteta predmeta pružala je dokaz o nerazmetljivom blagostanju, ali ne i znatnom bogatstvu. Prolaz kroz vrata odveo ga je do majušne spavaonice.

Jedan od žarača s kamina ležao je na hladnom ognjištu. Podignuo ga je i pregledao na svjetlosti svijeće. Bio je oblijepljen sitnim česticama krvi i sijede kose. Vlasuljar sigurno nije slučajno pao i tako pronašao smrt.

Pročešljao je susjednu prostoriju, sustavno preme-ćući po malom ormaru i ladicama stolića za umivanje. Mnoštvo vlasulja visjelo je s klinova na zidu.

Očigledno je pokojni gospodin Swaine nosio poneku vlastitu tvorevinu.

Kad je završio, vratio se u prednju sobu i počeo pretraživati radni stol. Na donjem je katu začuo prigušene zvukove koji su mu kazivali kako Lavinia pregledava kuhinjske ormare.

Otvorio je svaku ladicu stola i otkrio uobičajeni skup predmeta: džepni nožić, bočice tinte, različite papire i neke poslovne knjige.

Izvukao je knjige i brzo ih prelistao, nadajući se da će mu sreća ići naruku.

Smjesta je shvatio da je Swaine uistinu metodično vodio poslovnu dokumentaciju. Svaka transakcija bila je posve precizno zabilježena i datirana. Izdvojio je one najnovije i tutnuo ih pod mišku.

Možda mu se sreća napokon nasmiješila.

91

GIGA

Podigavši visoko svijeću, još jednom se prošunjao kroz obje sobe, zastavši da pogleda površinu noćnog ormarića i stolića za umivanje. Kleknuo je na jedno koljeno da provjeri ispod kreveta.

Prstena nije bilo.

Neko je vrijeme stajao nasred mrtvačeve dnevne sobe, razmišljajući. Kad nije doživio nikakve nadah-njujuće bljeskove uvida ili logike, uputio se natrag dolje, po drugi put pažljivo prekoračivši truplo.

Lavinia ga je čekala u stražnjoj sobi. - Sto ćemo s trgovčevim tijelom? Ne možemo ga samo ostaviti ovdje. Ne znamo kad će netko napokon shvatiti kako nešto nije u redu.

- Javit ću vlastima. Sve će se potiho srediti. Ne želim da se naširoko zna da smo ti i ja bili ovdje noćas.

- Zašto ne?

- Čim manje ubojica zna za naše napredovanje u ovom slučaju, tim bolje - ugasio je svijeću i poveo je prema stražnjim vratima. - A nije da smo mnogo napredovali. Osim ako ti nisi našla nešto što bi nam pomoglo?

- Ne. Ali slažem se kako ovo nije bilo djelo provalnika. Nema nikakve naznake da je bilo tko kopao po ormarima tražeći dragocjenosti. - Pošla je van za njim i zatvorila vrata. - Sto ti je to pod rukom?

- Vlasuljarev dnevnik poslovanja za prošlih šest mjeseci.

- Misliš li da je ovo radnja u kojoj je Izručitelj Opomene nabavio plavu vlasulju?

- Mislim da je to sasvim moguće, da. Ali Swaine je ubijen nedavno. Slutim da je ubojica otkrio kako se raspitujemo po vlasuljarnicama te odlučio kako bi bila dobra zamisao ušutkati jedinog vlasuljara koji bi nam ga mogao opisati.

- Dobri Bože. Tobiase, to znači da smo mi...

- Djelomično odgovorni za Swaineovu smrt. - Čvrsto je stisnuo dnevnik. - Da, bojim se da je to jedan način na koji se situacija može sagledati.

- Mučno mi je - prošapta ona.

- Moramo ga pronaći, Lavinia. To je jedini način da ga zaustavimo.

- Misliš li da će u toj knjizi biti neki trag?

- Ne znam. Mogu se samo nadati da će tako i biti. - Pošao je s njom prema kraju uličice. Nisam našao niti prsten.

Dobacila mu je pogled, a izraz joj nije bio vidljiv u sjeni plašta s kapuljačom. - Sto misliš da to znači?

- Vjerujem kako to znači da ubojica ovo umorstvo nije smatrao predmetom od profesionalnog ponosa. Ovo nije bilo naručeno ubojstvo, već prije stvar osobne koristi. - Osvrnuo se preko ramena prema vratima mrtvog vlasuljara. - Tek dio cijene za izvršavanje posla.

92

GIGA

17 Nova narudžba bila je izuzetno unosna. Izručitelj Opomene bio je njome posve zadovoljan.

Istina, sir Rupert nije zadovoljavao sve specifikacije koje je zadao onaj koji ga je uvježbao, no on je zaključio kako su ti zahtjevi prestrogi.

Za njegova je mentora bilo sasvim u redu da zvoca o plemenitim ciljevima tvrtke, mislio je Izručitelj Opomene, ali stvarnost je bila takva da će mu narudžba za sir Ruperta donijeti dvostruko više novca nego što mu je bilo plaćeno za ijedan od zadnja tri projekta.

K tome, radilo se o jednostavnoj, izravnoj operaciji. Sir Rupert je bio star i vezan za krevet.

Istina, jedini mu je zločin bio što je u očima jednog od svojih vrlo pohlepnih nasljednika poživio malo predugo, ali to ga nije jako zabrinjavalo.

Dalekovidan poslovni čovjek nije si mogao dozvoliti da mu zastarjele ideje o časti stoje na putu prema zaradi.

S detaljima nove narudžbe postupitit će na uob čajeni anoniman način. Klijent je trebao ostaviti pun isplatu na dogovorenom mjestu na malom puteljk iza Bond Streeta. Izručitelj Opomene prikupit će sv honorar kasnije, kada izostane svaka mogućnost d ga itko opazi.

Posao se lijepo razvijao. Usmena predaja bila j doista najbolji način oglašavanja. Usto, opasna partija šaha s Marchem dodavala je euforično uzbuđenje koje se nije moglo usporediti niti s jednom drogom.

Bio je na dobrom putu da dokaže kako je jednako vješt i lukav kao što je to bio Zachary Elland. Kada premaši Zacharyjev rekord uspješno dovršenih narudžbi i pobrine se da March dozna za njihovo izvrše nje, bit će dovoljno vremena da se osveti.

93

GIGA

18 Sljedećeg jutra Tobias se svom težinom zavalio u stolicu nasuprot Crackenburneu. Još je bilo rano i klupska prostorija bila je skoro prazna.

Crackenburne spusti svoje novine i zaškilji se u Tobiasa kroz svoje naočale. - Ne izgledaš mi dobre volje. Pretpostavljam da ova nova istraga ne napreduje dobro?

- Do sada ništa osim slijepih ulica i slabih povez-nica - Tobias se uspravi u stolici, odmarajući laktove na svojim bedrima i zureći u ognjište bez plamena. Bilo je pretopio da bi se danas opravdalo potpaljiva-nje vatre, pomislio je. - Ovaj je slučaj poput nekog vražjeg gordijskog čvora. Bez obzira na to kako mu pristupim, izgleda da ne mogu naći rješenje kako da ga razmrsim.

- Nije bilo sreće u vlasuljarnici sinoć, rekao bih?

- Vjerujem da je Izručitelj Opomene stigao tamo prije mene i umorio sirotog čovjeka.

- To mora da je bila radnja u kojoj je nabavio vla-sulju - tiho reče Crackenburne.

- Jedino to objašnjenje ima smisla. Ali proveo sam veći dio noći pregledavajući tu vražju knjigu, a u njoj nema zapisa o prodaji plave vlasulje u čitavih šest mjeseci koji su prethodili događajima u Beaumont Castleu. Zapravo, zabilježena je samo jedna kupnja žute umjetne kose, a to se dogodilo dva dana nakon što je Fullerton pao s onog krova.

- Ne smiješ sebe okrivljavati za vlasuljarevu smrt. Tobias ne reče ništa.

- Ali naravno da se okrivljavaš. To je tvoja priroda. - Crackenburne duboko izdahne i na trenutak utihne. ~ Koji ti je idući korak? - naposljetku reče.

- Lavinia i gospođa Dove drže se svoje zamisli da su sva ubojstva naručili ljudi koji žele spriječiti da dođe do vjenčanja. Moram priznati kako je njihova teorija jednako dobra kao bilo koja koju sam ja uspio smisliti. U međuvremenu, nadam se poruci Nasmiješenog Jacka.

- Na temelju čega misliš da će ti on moći pomoći?

- Kopkalo me što je Zachary Elland naizgled došao niotkuda. Možda se ipak nije rodio kao džentlmen. Možda je to samo izmislio.

- Sigurno ne bi bio prvi koji je to učinio - namršti se Crackenburne. - Ali priznajem da nisam bio razmotrio tu mogućnost. Tako se ležerno kretao otmjenim društvom. Bio je sav uglađen, šarmantan i pun dosjetki. Nije bilo razloga ne povjerovati njegovoj tvrdnji kako je siroče koje je podigao daljnji rođak koji je zatim umro.

- Trebao sam mu temeljitije pročačkati po prošlosti nakon njegove smrti.

- Ne muči se optužbama - naloži Crackenburne strogo. - Svi smo pretpostavili kako je stvar s Izručiteljem Opomene završila s Ellandovim samoubojstvom. To je bio vrlo logičan zaključak.

- Tada se to zaista činilo logičnim - promrsi Tobias. Crackenburne zirne u njega. - Izgledaš kao da ne spavaš dovoljno.

- Posljednje što si mogu priuštiti je da protratim vrijeme spavajući. Trenutno mi Izručitelj Opomene nije jedini problem koji imam. Znaš li išta o mladiću po imenu Dominic Hood?

Otprilike je Anthonyjeve dobi. Žarko ga zanima znanost. Stanuje u Stelling Streetu. Ima dovoljno novca da posjećuje skupog krojača.

- Ime mi nije poznato. Zašto te zanima taj mladi čovjek?

- Anthony je prema njemu razvio snažnu antipatiju.

Crackenburneove se obrve iznenađeno skupe. -Mislio sam da se Anthony dobro slaže s većinom ljudi.

- Doista. Ali čini se da misli kako mu Hood konkurira za naklonost gospođice Emeline. Iako moram reći kako nisam opazio da je gospođica Emeline zainteresirana za Hooda. Ipak, brinem se da će Tony učiniti nešto nesmotreno u tom pogledu.

- Shvaćam. Mladići su stvorenja kojima brzo uzavre krv, skloni ludostima, pogotovo kada je u pitanju dama. - Crackenburne preklopi svoje novine i odloži ih na stranu. - Pripada li taj gospodin Hood kojem klubu?

94

GIGA

- Da. I to ni manje ni više nego Anthonyjevu.

- U tom slučaju, svakako se mogu diskretno raspitati za tebe.

- Hvala vam, gospodine. Zahvalan sam vam. Vratar, pogrbljen muškarac neodredive dobi, prišao je i zaustavio se pokraj Tobiasove stolice.

- Ispričavam se, gospodine, ali vani je prilično prljav dječačić. Tvrdi da ima poruku za vas.

Vrlo je j uporan.

- Ja ću se time pozabaviti. - Tobias čvrsto dohvati naslone svoje stolice i odgurne se na noge.

Kimne Crackenburneu. - Ugodan vam dan, gospodine.

- Tobiase.

Zbog ovoga je zastao. Crackenburne ga je rijetko oslovljavao imenom.

- Brine me kao i tebe ovaj novi Izručitelj Opomene - tiho reče Crackenburne. - Ali jednako me brine način na koji to utječe na tebe. Upamti, nemaš razloga da okrivljavaš sebe zbog onoga što se dogodilo prije tri godine. Nije tvoja krivnja što je Zachary Elland postao ubojica.

- To je ono što mi i Lavinia kaže, ali ne mogu se otrgnuti pomisli kako on, da ga nisam poučio špijunskom poslu, nikada ne bi bio razvio sklonost zločinačkom uzbuđenju.

- To nije istina. Elland bi završio u paklu na ovaj ili onaj način. Moraš mi u tome vjerovati. Živim dovoljno dugo da znam kako nijedan čovjek ne postaje hladnokrvni ubojica zbog nekog prolaznog hira sudbine. Zloća mora postojati u njemu od samog početka njegova života, bilo da je s njome rođen ili je tako odgojen.

Tobias ponovno kimne, uljudno, pa krene prema vratima. Koliko je on znao, Crackenburne i Lavinia bili su u pravu. Ali duboko u sebi strahovao je kako na njemu leži dio odgovornosti za ono što je Elland postao. Dobro je znao da Aspasia Gray dijeli to mišljenje.

Sunce im je sjalo dovoljno toplo iznad glava, ali Laviniji se činilo kako vrlo malo njegove topline i svjetlosti dopire u sjene groblja. Hlad koji je bacalo drveće prepuno lišća spuštao se preko nadgrobnih ploča i grobnica poput mračnog, prozirnog mrtvačkog pokrova.

Izgled groblja bio je tužan, jadan i zapušten. Teška željezna vrata objesila su se na svoje zahrđale šarke. Visok kameni zid koji je opasavao grobove zapriječio je prizore i zvukove s ulice. Osamljena kamena crkvica nazirala se u daljini. Vrata povrh njezinih stuba bila su zatvorena.

Sve u svemu, pomislila je Lavinia, bio je to iznimno deprimantan prizor. To je bila ona vrsta groblja koja su redovito posjećivali takozvani Kradljivci grobova, koji su opskrbljavali medicinske škole svježim truplima. Uopće se ne bi iznenadila da otkrije kako su priličan broj ovih grobova davno ostavili bez svog sadržaja.

Nije da napredak na polju medicinske znanosti nije vrijedan cilj, razmatrala je. Čovjek se samo nadao kako, kad stigne vrijeme, njegovi vlastiti posmrtni ostaci neće završiti na stolu za seciranje na milosti hrpi ambicioznih studenata.

Međutim, predodžba da si zatvoren u lijesu i pokopan u zemlju ili zazidan u jednu od ovih kamenih kripti jedva da je bila ugodnija. Nešto duboko u njoj sasvim bi pomahnitalo kad god bi se zamislila zarobljenom u vrlo malenom, zatvorenom prostoru. Čak i sada, sam pogled na mračni ulaz jedne od obližnjih grobnica prouzročio je da joj sitni žmarci panike nagrizu rubove razuma.

Dosta. Prestani s ovim ludim umišljajima. Sto ti je, zaboga, da dozvoljavaš ovom mjestu da tako jako utječe na tebe? To je samo groblje, za Boga miloga.

Možda su to njeni živci, pomislila je. Cijelo su jutro napeti. Bilo je lako svu krivnju svaliti na činjenicu da prošlu noć nije mogla spavati nakon što su ona i Tobias otkrili Swaineovo truplo.

Ali istina je bila kako je ovaj napet, prenapregnut osjećaj postao osjetno gori otkada je pred malo napustila kuću. Nadala se da će joj žustra šetnja na toploj sunčanoj svjetlosti raščistiti glavu i smiriti je. No pokazalo se baš obratno.

Prestani razmišljati o svojim živcima. Ima posla koji treba obaviti.

Duboko je udahnula i u duhu si prizvala svoju hip-notizersku izobrazbu kako bi otklonila 95

GIGA

uznemirujuće misli.

Pošla je pošljunčanom stazom obraslom korovom i zaustavila se pokraj Aspasije Gray.

- Primila sam vašu poruku - reče.

- Hvala vam što ste se našli sa mnom - reče Aspasia prigušenim glasom. - Jasno mi je kako ovo nije najveselije mjesto za razgovor. Zaista se nadam kako nećete zaključiti da sam općenito sklona melodrami. Ali željela sam vam istaknuti nešto što mislim da niste u potpunosti shvatili.

- Što to?

- Znam da vjerujete kako sam bacila oko na Tobiasa, ali to nije tako. - Aspasia spusti pogled na nadgrobnu ploču. - Samo je jedan muškarac kojeg sam ikada voljela i kojeg ću ikada voljeti, a on leži ovdje.

Lavinia baci pogled na jednostavan natpis na sivom kamenu. Zachary Elland. Umro 1815. godine. Činilo se kao da zapuh hladnog vjetra šapuće u mrtvom lišću koje je prekrivalo grob.

- Razumijem - reče neutralno.

- Nismo znali datum njegova rođenja pa smo odlučili izostaviti ga s nadgrobne ploče. Aspasia je ukočeno zurila u granit. - Prekasno smo shvatili kako ima mnogo toga što nismo znali o Zacharyju.

-Mi? - Tobias i ja. Zajedno smo obavili pripreme. Vidite, nije bilo nikog drugog - zastane Aspasia.

- Mi smo bili jedini koji smo si dali truda i došli na pogreb.

- Razumijem.

- Tobias i ja zbog Zacharyja smo mnogo toga dijelili. Ali nikad nismo bili intimni. Želim da to znate.

- Već sam svjesna te činjenice. Tobias mi je rekao. Aspasia se lagano, znalački nasmiješi. - A vi mu vjerujete jer ga volite i imate povjerenja u njega. -Da. - Znate, isto sam i ja osjećala prema Zacharyju.

- To sam pretpostavila. Jako mi je žao, Aspasia. Aspasia vrati pozornost na nadgrobnu ploču.

- Kad sam tek upoznala Zacharyja, nisam se namjeravala zaljubiti, a kamoli se obvezati na brak. Rano sam naučila svoje lekcije, znate.

- Kako to mislite?

- Moj je otac bio krajnje okrutan čovjek. Od majčina života učinio je pakao. Naposljetku je uzela preveliku dozu laudanuma da mu umakne. Ali za mene nije bilo izlaza. Bila sam prisiljena trpjeti njegove izljeve bijesa i još gore, njegove protuprirodne nasrtaje od moje šesnaeste godine. Tada mi je ugovorio brak. Nisam se protivila, iako mi je suprug bio znatno stariji. Vidite, mislila sam da ču se spasiti.

Lavinia ne reče ništa, ali činilo joj se kako mrtvo lišće na grobu šapuće glasnije. Osjetila je da Aspasia govori istinu.

- Umjesto toga, našla sam se u drugoj vrsti pakla. Muž mi je bio zao i hladan poput oca. Bila je moja velika sreća što ga je jedne noći dok je jahao kući iz Londona ustrijelio i ubio drumski razbojnik. Kratko nakon toga otac mi je umro od groznice.

- Nije potrebno da mi govorite o tim stvarima, Aspasia. Znam da vam moraju biti vrlo bolne.

- Da. Toliko jako bolne da o njima nikada nisam progovorila ni s kim osim sa Zacharyjem. Čak nikad nisam rekla niti Tobiasu. Ali želim da vi razumijete. U sedamnaestoj sam se našla sama na svijetu i sa znatnim bogatstvom na raspolaganju. Odlučila sam kako više nikada neću dopustiti ijednom muškarcu da upravlja mojom sudbinom.

- Znam kako ste se morali osjećati - tiho reče Lavinia.

- Bilo mi je dvadeset pet kad sam upoznala Zacharyja. Postala sam iskusna žena. Imala sam ljubavnike, ali nikad nisam voljela. Svakako niti jednog trena nisam pomislila da me jedan muškarac može nasamariti. Ali svi moji krasni planovi i uvjerenja odletjeli su kroz prozor kad 96

GIGA

sam izgubila glavu za Zacharyjem.

Mrtvo se lišće uskomešalo kao da ga pomiču kosturski prsti.

- Mogu samo zamisliti kako vam je moralo biti kad ste shvatili da ste zaručeni za čovjeka koji je bio profesionalni ubojica - reče Lavinia. - Kako ste prozreli njegovu pravu prirodu?

- Moju sumnjičavost nije probudila samo jedna stvar. Umjesto toga, radilo se o nekoliko sitnih događaja koji su se konačno spojili tako da ih nisam mogla odbaciti.

- Kakva vrsta događaja?

- Kao prvo, tu je bio njegov opsesivan interes za Tobiasova istraživanja tajanstvenih ubojstava. Pa njegovi dolasci i odlasci u čudne sate. Zacharv je uvijek imao odlično, posve razumno objašnjenje za svoje povremene nestanke. Ali jednog dana, posve slučajno, doznala sam da mi je lagao o tome gdje je bio prethodne noći. Slučaj je htio da je to bila noć kada je napao Izručitelj Opomene.

- Jeste li tada shvatili da bi on mogao biti ubojica?

- Ne - Aspasia spoji prste. - Da budem iskrena, pripremila sam se za mogućnost da me je Zacharv prevario s drugom ženom. Mislila sam da će mi se srce slomiti. Morala sam saznati istinu.

- Što ste učinili?

- Imao je sef. Zaključila sam kako će, ako ima bilo kakve tajne, one biti skrivene unutra.

Uvijek je ključ čuvao uza sebe. Ali jedne noći, nakon što smo vodili ljubav, on je zaspao.

Iskoristila sam priliku da napravim duplikat ključa u vosku. Nekoliko večeri kasnije uhvatila sam prigodu i otišla u njegovu radnu sobu. Otvorila sam sef. - Aspasia napravi grimasu. Sigurna sam da možete zamisliti moje olakšanje kada je prvo što sam ugledala bio dnevnik poslovanja.

- Što vas je navelo da shvatite kako knjiga nije običan zapis poslovnih transakcija?

- Obuzela me znatiželja kad sam spoznala da se ne radi o knjizi s kućanskim izdacima kakve drže mnoga gospoda. Umjesto toga, bio je to popis datuma i honorara. Nalikovao je poslovnoj knjizi kakvog trgovca. Ali to nije imalo smisla.

- Zato što je Zachary Elland bio džentlmen?

- Upravo tako. On nije vodio posao. Rekla sam si kako je to zapis njegovih pobjeda za kartaškim stolovima. Ali ubrzo sam uvidjela kako se datumi takozvanih transakcija poklapaju s nekim podacima u vezi sa smrtnim slučajevima koje je Tobias istraživao.

- Znali ste za detalje njegovih istraga?

- Naravno - Aspasia uzdahne. - Tobias je prosjedio mnoge noći raspravljajući o ubojstvima sa Zacharyjem. Bila sam s njima u nekoliko takvih prilika. Čak sam ponudila i vlastita mišljenja.

Tobias je jedan od onih rijetkih muškaraca koji doista sluša kad žena ima nešto reći, kao što sam sigurna da znate. Zachary je dijelio tu osobinu. Bila je to jedna od mnogih stvari koje sam... voljela kod njega.

- Sto se dogodilo nakon što ste pronašli knjigu?

- Otkrila sam kutijicu s prstenovima koji opominju na smrtnost pri dnu sefa - Aspasijin glas snizio se u izmučeni šapat. - Nisam mogla povjerovati vlastitim očima. Pošla sam ravno Tobiasu s dnevnikom. Htjela sam da mi kaže kako sam sve krivo shvatila. Ali mislim da sam duboko u sebi znala kako je sve izgubljeno. Kada je Zachary našao otvoreni sef bez knjige, shvatio je da su mu tajne ukradene.

- Uperio si je pištolj u glavu.

Aspasijina se usta iskrive. - Kažu da je to džentlmenski način izlaza. Pretpostavljam da je to uistinu bolji kraj od vješala.

Sve je to bilo tako strašno tragično, pomisli Lavinia. Nakon što se godinama štitila od boli koju su joj prouzročili muškarci, Aspasia se zaljubila u hladnokrvnog ubojicu.

- Moja sućut zbog vašeg gubitka - na koncu reče Lavinia.

- Oprostite mi - Aspasia treptanjem odagna vlagu koja joj je blistala u očima. - Samo sam 97

GIGA

željela da znate kako je Tobias sasvim siguran od mene. Čak i da ga želim zavesti, to ne bi bilo moguće. Očito je da vas voli. Sto se mene tiče, nikada više neću riskirati i ponovno pokloniti svoje srce nekom muškarcu.

Lavinia se nije mogla sjetiti što bi na to rekla, pa je šutjela.

- Ugodan vam dan, Lavinia. Želim vam sreću s Tobiasom. On je krasan čovjek. Zavidim vam, ali čak niti zbog njega ne bih se mijenjala s vama.

Aspasia se okrene i žurno se udalji putem. Lavinia ju je promatrala kako izlazi kroz željezna vrata koja su čuvala ulaz u groblje.

Stajala je sama na grobu Zacharyja Ellanda i razmišljala o preokretima sudbine.

- Doista si napravio mnogo štete dok si hodao ovuda gore - prosaptala je. - Tko ti se ikako mogao toliko diviti da bi te poželio oponašati?

Mrtvo lišće zaplesalo je sablasni valcer po travi.

98

GIGA

19 Nasmiješeni Jack čekao ga je u uličici iza Grifona, a njegova golema masa ocrtavala se na stražnjem ulazu krčme. Izvikivao je naredbe dvojici muškaraca koji su istovarivali nekoliko velikih bačvi s teretnih kola.

- Pažljivo s tim francuskim brendijem - otrese se Jack na jednog od njih. - Stajao me pravo bogatstvo.

Tobias pođe niz uličicu i zaustavi se pored Jacka. Proučio je bačve.

- Brendi, Jack? Nije li to malo elegantno za Grifon? Bio sam pod dojmom da tvoja klijentela više voli pivo i džin.

Jack se nasmijulji, razvlačeči jezivi ožiljak koji mu se protezao od usta do uha u mrtvački cerek. - Da. Ovo je za moju osobnu upotrebu.

Tobias promotri velike bačve. - To je mnogo brendija za jednog čovjeka.

- Imam mnogo gostiju - Jack ga pljesne po leđima. - Uzmi sebe za primjer. Volim moći ugostiti džentlmene poput tebe na onaj način na koji si se naviknuo.

- Govoreći u svoje ime, cijenim taj stav - reče Tobias.

Rijetko je dolazio u Grifon danju. Više mu se sviđalo posjećivati Jacka pod okriljem mraka.

No dječa-kova je poruka zvučala žurno pa je poduzeo dodatne mjere opreza za prikrivanje svog identiteta. Prije nego što se zaputio u ovaj dio grada, dao si je vremena da obuče iznošenu odjeću i obuje teške čizme lučkog radnika. Usprkos toplini dana, dodao si je prostran kaput s visokim ovratnikom i prevelik šešir široka oboda nagnut tako da mu skriva crte lica. K tome se namjerno poslužio ulazom s uličice kako bi izbjegao prednju prostoriju krčme.

- Primio sam tvoju poruku - reče, govoreći vrlo tiho kako radnici koji su istovarivali teret s kola ne bi načuli njegov školovani naglasak. - Kakve vijesti imaš za mene?

- To je samo glasina - i Jack je spustio glas. - Još. nema načina da je potvrdim. Ali radi se o gadnijoj glasini koju sam čuo u zadnje vrijeme pa sam pomislio da bi bilo bolje da čuješ za nju čim prije.

- Nastavi.

- Priča se da je mladi razbojnik imenom Slatki Ned preuzeo narudžbu.

- Kakvu vrstu narudžbe?

- Ne mogu reći - Jack ga pogleda turobnim očima. - Moj izvor nije znao zašto je točno Slatki Ned dobio posao. On misli kako je to nešto oko praćenja određene osobe. Sumnjam da će ponuditi toj dami pomoć u prelaženju ulice.

Tobias se umiri. - Koja bi to dama bila?

- Tvoja. * * * Nakon nekog vremena Lavinia se okrenula od Ellandova groba i pošla natrag stazom prema željeznim vratima.

Uski put koji je vodio po rubu groblja bio je tih i prazan. Jedina prisutna osoba bio je mladić koji je izgledao kao radnik ili stajski sluga. Bio je odjeven u iznošen kaput boje blata koji mu je loše pristajao. Kapu je navukao nisko na oči.

Bilo je nečega divljeg i gladnog u njemu. Naveo ju je da se sjeti mačaka koje su preživljavale vrebajući na štakore i miševe u uličicama i skladištima. Naslonio se na vrata u debeloj sjeni zgrade sa zatvorenim kapcima na kraju puta.

Kapa i nemarno držanje bili su joj uznemirujuće poznati, pomislila je. Želudac joj se stisnuo od iznenadne napetosti. Ovo nije bio prvi put da danas vidi tog čovjeka. Bila je gotovo sigurna da ga je načas bila ugledala ranije, kad je odlazila iz Claremont Lanea. Mogla se zakleti da se tada motao po malom parku na kraju ulice.

99

GIGA

Fine dlačice na vratu naježile su joj se. Dlanovi su joj postali ledeno hladni.

Kliznula je pogledom prema suprotnom kraju staze, misleći otići tim putem. Ali to nije bilo moguće. Uski je prolaz završavao kamenim zidom.

Muškarac s kapom opazio je kako oklijeva na vratima. Lijeno se uspravio i posegnuo u džep.

Polako, podrugljivo, izvukao je ruku.

Svjetlost je zablistala na oštrici noža.

Jedino što je mogla napraviti bilo je povući se natrag na groblje, ali zidovi koji su ga okruživali kao i zaključana crkvena vrata činila su ga zamkom.

Muškarac s kapom krenuo je prema njoj, šećući se kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta.

Zakoračila je natrag na groblje.

Osmjehnuo se, očito zadovoljan njezinim malim pokazivanjem zabrinutosti.

Nije imala izbora. Brzo se okrenula i pobjegla natrag na groblje.

Gospoda Chilton obrisala je ruke o svoju pregaču. - Gospođa Lake je rekla nešto o tome kako ide na malo groblje u Benbow Laneu. Rekla je da je to malo podalje od Wintergrove Streeta blizu parka. Gospođa Gray joj je poslala poruku u kojoj ju je pozvala da se tamo nađu.

- Prije koliko vremena je otišla? - upita Tobias.

Gospođa Chilton bacila je pogled na sat. - Već jedan sat, mislim - namrstila se. - Zar nešto nije u redu, gospodine?

-Da. Tobias se vrati niza stube. Nije se trudio potražiti fijaker. Dobro je poznavao to groblje. Nije bilo daleko, ali je bilo okruženo kolopletom majušnih puteljaka i uskih ulica. Prije će stići pješice.

100

GIGA

20 Slatki Ned duboko je udahnuo i odšetao prema grobljanskim vratima. Htio je ovaj posao obaviti profesionalno.

Posao. Sviđalo mu se kako to zvuči. Primio je pravu narudžbu od prave klijentice. Više nije bio običan ulični momak koji je krao iz tuđih džepova i otimao poneku dragocjenost. Od prošle je noći bio profesionalac s vlastitim zanimanjem.

Kada se pogodio sa ženom, bilo je kao da su se odškrinula čarobna vrata, dopuštajući mu primamljivu viziju nove budućnosti. Bio je to istinski blistav prizor u kojem je on bio gospodar vlastite sudbine, uspješan i bogat. Poštovan.

Više neće imati posla s vražjim preuzimateljima koji nikada nisu isplaćivali pošteni iznos za ukradena dobra zbog kojih je izlagao vlastiti vrat. Nema više vrebanja po uličicama čekajući da orobi pijanu gospodu kad bi isteturali iz kartašnica i bordela u sitnim jutarnjim satima.

Nema više izbjegavanja Trkača. Odsad pa nadalje prihvaćat će samo narudžbe od klijenata koji su spremni dobro platiti da im stručnjak obavi njihov prljavi posao.

Morat će razmotriti kako najbolje oglasiti svoje usluge, razmišljao je dok je s noge na nogu prolazio kroz željezna vrata. Nažalost, neće moći staviti oglas u novine. Morat će se pouzdati u usmene preporuke. Ali to ne bi trebalo predstavljati problem nakon što se proširi vijest o tome kako je dobro izveo svoj prvi zadatak. Žena će vjerojatno kazati svojim prijateljicama a one će reći drugima, i za tren će ga zatrpati narudžbama.

Sva je šteta što mu se tata nasmrt propio prije nego što je imao priliku vidjeti kako mu sin napreduje u društvu.

Na pomisao o svom ocu kako leži mrtav u smrdljivoj uličici, s polupraznom bocom džina u ruci, vratila mu se stara srdžba, umalo ga zaslijepivši. Sjećanja na premlaćivanja nagnala su ga da stisne šaku oko drška noža. Postala su učestalija i okrutnija nakon što mu je umrla mama. Na kraju nije imao drugog izbora osim da pobjegne na ulice.

Bilo je trenutaka kada bi ga potreba da udari nešto ili nekoga skoro nadvladala. Ponekad je želio zadati udarac za udarcem sve dok ovaj nalet sirova bijesa ne ispari.

Ali odbijao se prepustiti žestokom gnjevu. Prije mnogo se vremena zakleo sebi kako neće krenuti očevim pijanim stopama. Nakon današnjeg dana sve će,! biti drugačije. Nakon današnjeg dana pročut će se da je on pouzdan profesionalac i započet će svoju novu karijeru.

Ali najprije mora ispuniti ovu narudžbu.

Zastao je baš unutar grobljanskih vrata, nastojeći zanemariti osjećaj strave koji ga je dotaknuo za vratom. Nije volio groblja. Jedan od njegovih prijatelja kojemu je išlo jako dobro u pljačkanju grobova i prodavanju trupla medicinskim školama pokušao ga je nagovoriti da se pridruži njegovoj bandi Kradljivaca grobova. Opravdao se time kako ima veće planove, ali zapravo je znao da nikada ne bi bio uspješan u tom poslu. Pomisao na otkopavanje grobova i otvaranje lijesova ispunjavala ga je užasom.

Brzo se ogledao po groblju, tražeći svoj plijen. U njemu se ustalasala panika kada je spoznao da je nema nigdje na vidiku.

Nemoguće. Morala je biti ovdje negdje. Poznavao je ovo staro groblje. Nije mogla preskočiti visoke kamene zidove, a vrata iza njega bila su jedini izlaz. Mala crkva bila je zatvorena skoro punu godinu, a njezina su vrata bila zaključana i zakračunata.

Grobnice, pomislio je. Mora da se krije u jednoj od njih. Da, tako je. Shvatila je kako joj predstavlja prijetnju i sirota glupačica potražila je utočište u jednoj od velikih kripti. Kao da bi je pustio da se izvuče tako lako.

Proučio je niz kamenih grobnica porazbacanih po groblju. Neke od njih bile su goleme, sagrađene da smjeste nekoliko generacija pokojnika u obitelji. Komadić tkanine lelujao je na tlu pred vratima velike kripte njemu zdesna.

Izgledao je kao damski rupčić.

101

GIGA

Bez sumnje je drhtala od užasa unutar te mračne komore, sama sa svim onim zazidanim kosturima, pomislio je. Osjetio je ubod samilosti. Ne bi želio biti u njenoj koži. Ali ako već drhti od straha, to će olakšati njegov posao.

Na ulazu u spomenik sagnuo se da podigne komadić vezom obrubljene tkanine. Baš kao što je i mislio. Otmjen platneni rupčić. Kad ovo završi, dat će ga Jenny.

Otvorio je vrata grobnice i zaškiljio u tminu. Prošao ga je drhtaj. Ovo ne bi bio njegov odabir mjesta za skrivanje.

- Ti unutra - zazvao je. - Izađi sada. Imam poruku za tebe.

Glas mu se odbijao o kamene zidove, ali u grobnici se ništa nije pomaknulo. Upitao se nije li se onesvijestila od strave.

- Vražja ženska. Morala si ući i otežati ovo, jel'da? Nije bilo druge; morat će ući i izvući je van. Poželio je da ima svijeću ili fenjer. Tamo unutra bilo je mračno kao u rogu.

Nevoljko je ušao u grobnicu. Prolaz na ulazu otvarao se u prenatrpanu komoru, ispunjenu od poda do stropa nadgrobnim pločama s ugraviranim imenima mrtvih. Bilo je jedva dovoljno svjetlosti da razazna rubove dva masivna, bogato izrezbarena lijesa u središtu prostorije.

Nesumnjivo se šćućurila iza jednog od njih.

Polako je zašao dublje u komoru. Desetljeća prašine podignula su se pod njegovim nogama.

Prašine.

Zakasnjelo je spustio pogled. Dovoljno je svjetlosti koso ulazilo kroz otvorena vrata da bi vidio kako u gustoj prašini nema drugih otisaka stopala osim njegovih.

- Kvragu.

U hipu se okrenuo i potrčao natrag prema vratima. Stigao je tamo točno na vrijeme da na časak ugleda ženine zelene skute kako izlijeću kroz grobljanska vrata.

Prevarila ga je. Ispustila je svoj rupčić ispred ovog spomenika i sakrila se iza jednog od ostalih.

Pohitao je prema vratima. Mogao ju je sustići trčeći, obećao si je, dok je u njega navirao očaj.

Mogao je sustići bilo koju otmjenu damu.

Morao ju je sustići. O tome je ovisila njegova budućnost.

Lavinia je bježala prema ulazu u mali prolaz, a skute je grčevito držala objema rukama.

Mogla je čuti kako muškarac grabi preko groblja. Za još nekoliko sekunda izaći će kroz vrata.

Bio je mlad, snažan i brz i ona je znala da ne može zadugo zadržati prednost. Jedina joj je nada bila da prva stigne do ulice i da se moli kako će ondje biti drugih ljudi koji će joj pomoći.

Ovo je bila jedna od onih prilika, palo joj je na pamet, kad bi bilo od itekako velike pomoći da je odjevena u hlače umjesto u haljinu. Ako umakne čovjeku s nožem, svakako će ugovoriti sastanak s madam Francescom da rasprave o toj stvari.

Tutanj čizama po kamenu se približavao. Osjetila je kako muškarac poseže za njom. Nije se usudila osvrnuti. Mjesto na kojem je prolaz prelazio u ulicu sada nije bio daleko.

Dragi Bože, još dva velika koraka i bit će na sigurnom. Možda.

Naglo je izbila iz sićušnog prolaza.

I zateturala ravno u naručje čvrsto građena muškarca u velikom, tamnom kaputu i šeširu niske glave. Prva joj je pomisao bila da nitkov s nožem ima pomagača. Prožeo ju je novi nalet straha. Počela se otimati, otvorivši usta da vrisne.

- Lavinia - Tobiasove snažne ruke sklope se oko njezinih podlaktica poput željeznih okova. Jesi li dobro? Odgovori mi, Lavinia. Jesi li ozlijeđena?

- Tobiase. - Od olakšanja se opustila i ostala bez zraka. - Hvala Bogu. Da, da, dobro sam. Ali tu je jedan čovjek. S nožem.

Okrenula se i opazila kako je njezin progonitelj zastao baš na ulazu u prolaz. Zurio je u Tobiasa.

102

GIGA

- Eno ga - reče Lavinia. - Mislim da me je slijedio ovamo. Pričekao je da Aspasia ode, a zatim mi je prišao s nožem i ja...

- Ostani ovdje - odmaknuo ju je u stranu i krenuo prema mladiću s nožem.

Ona shvati da će pokušati uhvatiti čovjeka koji ju je htio napasti.

- Tobiase, ne. Čekaj. Ima nož.

- Neće ga dugo imati - reče Tobias vrlo tiho. Nastavio se kretati, brzo smanjujući udaljenost između sebe i muškarca u prolazu.

Lavinia ugleda kako je muškarcu licem preletjela panika. Sto god da je vidio u Tobiasovu izrazu lica, to ga je užasnulo. Našao se u zamci i toga je bio svjestan.

Usplahirila se. Stvorenja stjerana u kut bila su iznimno opasna.

Tobias kao da nije primjećivao nož u mladićevoj ruci. Približavao mu se dugačkim, vrebajućim korakom vuka koji napada lovinu.

Muškarac je izgubio petlju. Ispruživši nož kao da je neki talisman koji bi mogao odbiti demona, dao se u luđački trk, divlje zamahujući kroz zrak. Bilo je jasno kako će pokušati protrčati pored Tobiasa u slobodu ulice.

Tobias se izmakne nožu i zgrabi ruku koja ga je držala dok je nitkov jurio pokraj njega.

Koristeći se muškarčevim naletom, zavitlao ga je u luk koji je naglo završavao uz najbliži kameni zid.

Napadač je zacvilio od straha, bijesa i bola. Srušio se na pločnik. Nož je zazvečao na kamenu.

Tobias pokupi nož. - Slatki Ned, pretpostavljam.

Mladić zadrhti kao da je primio udarac.

Lavinia se požuri prema dvojcu. - Odakle mu znaš ime?

- Objasnit ću kasnije. - Tobias zadrži svu pozornost usredotočenu na Slatkog Neda. Pogledaj me, Nede. Želim ti vidjeti lice.

Lavinia se ukoči na ubojit prizvuk u Tobiasovoj tiho izgovorenoj naredbi. Nesigurna u njegovo raspoloženje, dobacila mu je još jedan brz, ispitivački pogled. Pod obodom svog šešira, crte lica bile su mu tvrde i nepopustljive poput lica jednog od kamenih anđela na groblju.

Slatkog Neda prođe još jedan drhtaj i Lavinia shvati kako je i on čuo obećanje zle kobi u Tobiasovu glasu. Ali kao da su ga primorale naredbe koje je primio od moćnog hipnotizera, polako se okrenuo na leđa. Zapiljio se uvis u Tobiasa.

Lavinia mu se prvi put dobro zagledala u lice.

- Tako je mlad - prošaptala je. - Mlađi je čak i od Anthonvja ili Dominica. Sedamnaest ili osamnaest najviše.

-A s obzirom na odabranu profesiju, vjerojatno će visjeti prije nego što navrši još jednu godinu - Tobias je stajao tek dovoljno izvan Nedova dohvata i promatrao svoju žrtvu bez ikakvog traga suosjećajnosti. -Sto si danas ovdje smjerao, Nede?

Ned se malo trgnuo na ovo pitanje. Bilo je kao da je zbog tih riječi doživio šok.

- Uopće nisam namjeravo naudit dami - dašćući je izustio. - Kunem se majčinim grobom.

Samo sam je htio isprepadat, to je sve.

- Na koji način isprepadati? - upita Tobias, još malo snizivši glas.

Ned je sada očito bio prestravljen. - Ja... trebo sam joj reć da prestane postavljat pitanja, to je sve.

- Pitanja? - podatak je uzdrmao Laviniju. Do tog je trenutka pretpostavljala kako Ned nije ništa drugo doli običan razbojnik koji ju je izdvojio isključivo zato što je žena, a time i laka meta.

Tobias, međutim, nije izgledao kao da ga je odgovor iznenadio.

- Kakvu vrstu pitanja dama nije trebala postavljati? - reče on Nedu.

- Ne znam kakvu vrstu. Primijo sam narudžbu, vidite. Dama mi je platila, pol prije, ostalo je trebala kasnije.

103

GIGA

- Dama? - Lavinia se malo primakne.

- Opisi tu ženu koja te unajmila - reče Tobias mirno. - Ako držiš do vlastitog života, dat ćeš mi svaki mogući detalj kojeg se sjećaš.

- Ja ne... ne... ne mogu se sjetit... - Nedove se crte lica napnu od užasa. Očigledno se mučio da se prisjeti, ali strah od Tobiasa zapleo mu je jezik.

Ovaj im pristup neće donijeti ništa, pomisli Lavinia. Posegnula je naviše i otkvačila srebrni medaljon koji je nosila oko vrata.

- Predlažem da mi dopustiš da ga ispitam, gospodine - reče ona tiho Tobiasu.

Tobias baci pogled na medaljon, stane oklijevati, a zatim malko slegne ramenima. - U redu. Želim znati sve što se ima znati o osobi koja ga je unajmila da te prestraši.

- Slatki Nede, pogledaj me - reče ona blago.

Ali Ned izgleda nije mogao otrgnuti pogled s Tobiasa. Prikovalo ga je ma što da je ugledao u očima drugog muškarca.

- Svrni pogled s njega, Tobiase - tiho reče Lavinia.

- Skamenio si ga od užasa. Moraš ga pustiti, a onda se mogu pozabaviti njime.

- Držim ga na oku - Tobias nije skrenuo pogled s Neda. - Ne želim ikakva iznenađenja.

- Za milost Božju, držiš ga u nekoj vrsti transa -promrmljala je. - Moraš ga prekinuti. On ne može. Svrni pogled na nekoliko sekunda. Mislim da će to biti dovoljno.

- Kojeg vraga pričaš? Nije u transu. Umire od straha, to je sve - Tobias se hladno osmjehne Nedu.

- I to s jako dobrim razlogom.

Ned se nije pomicao. Nije čak niti treptao. Ležao je tamo na tlu i zurio u Tobiasa.

- Tobiase, molim te - reče Lavinia, već pomalo očajna.

- Vrlo dobro - Tobias odvrati pozornost s Neda i umjesto toga pogleda u nju. - Ali ako ovo ne upali, ja ću preuzeti. Je li to jasno?

Dobacila mu je letimičan pogled, ugledavši ono što je Ned morao ugledati, te prestala disati.

Tobiasove oči bile su neizmjerno duboka pučina zamućene, sre-brnkasto-sive omaglice. Svijet oko nje počeo se rastakati. Izgubila je ravnotežu i počela naglavce padati u bezdani, mračni vrtlog.

- Lavinia - Tobiasov glas prolomi se poput groma. - Što nije u redu? Izgledaš kao da ćeš se onesvijestiti.

Trgnula se iz transa i snagom volje našla ravnotežu. - Glupost - duboko je udahnula. - Primi na znanje da se nikad u životu nisam onesvijestila.

Užurbano se okrenula prema Nedu, koji se bio naslonio na laktove, tresući glavom kao da je pokušava razbistriti. Barem više nije bio bespomoćno skamenjen zbog Tobiasa.

Prizvala je sav svoj razbor i sabrala se. - Nede, pogledaj moju ogrlicu - držala je srebrni privjesak tako da uhvati sunčevu svjetlost. - Vidi kako blista.

Nedov pogled zapne na medaljonu koji se njihao. Pustila je da se lagano ljuljuška.

- Promotri kako svjetlost pleše, Nede - reče čvrstim, snažnim glasom kojim se koristila za uvođenje hipnotickog transa. - Umirit će ti um i živce. Ublažit će ti strahove. Usredotoči se na svjetlo što pleše. Osjeti kako su ti udovi teški. Slušaj moj glas. Slušaj samo moj glas. Pusti da sve druge nestane u daljini gdje te ne može zabrinjavati.

Nedov izraz lica se opusti. Činilo se da više nije svjestan Tobiasa ili svoje okoline.

- Opisi ženu koja te unajmila da me danas slijediš, Nede - reče ona kada je osjetila da je u dubokom transu. - Predoči si je u umu kao da stoji tu pred tobom. Ima li dovoljno svjetla da je vidiš?

- Mjesec je skoro pun i donjela je fenjer. Vidi se da je visoka. Skoro visoka ko i ja. - Riječi je izgovorio jednoličnim tonom i posve bez emocija.

- Kako je odjevena?

- Ima mali šeširić s velom. Mogu joj vidjet oči kako joj svjetlucaju tu i tamo, al' to je sve.

104

GIGA

- Kako joj izgleda haljina?

Pitanje je izgleda zbunilo Neda. - To je samo obična haljina. Tamna.

Osujećena, pokušala je ponovno. - Izgleda li kao onakva haljina koju bi mogla nositi elegantna dama? Je li napravljena od fine tkanine?

- Ne - ovog je puta zvučao vrlo sigurno. -Skromna je. Smeđa il' siva, mislim. Izgleda ko haljina kakvu moja prijateljica Jenny nosi kad radi u gostioni.

- Nosi li kakav nakit? -Ne. - A što je s njezinim cipelama? Možeš li ih vidjeti?

- Da. Stavila je fenjer dolje kod nogu. Blizu tla ima dosta svjetla i ona je malo zadigla suknje da ih ne zablati. Mogu joj vidjet niske čizme od jareće kože.

- Možeš li vidjeti ženinu kosu?

- Malo.

- Koje joj je boje kosa?

- Izgleda jako blijedo na mjesečini. Žuta il' bijela, mislim. Ne mogu bit siguran.

- Kako je nosi?

Ponovno, Ned se doimao prilično zbunjeno. -Zafrknula ju je u čvor na vratu.

- Sto dama želi da učiniš za nju?

- Oće da odem na broj sedam u Claremont Laneu i pazim na ženu s crvenom kosom koja tamo živi. Kad izađe iz kuće trebam krenut za njom dok je ne uva-tim samu. Trebam joj zaprijetit nožem. Moram joj reć da ako ne prestane postavljat pitanja, da ću se vratit i priklat je od uha do uha.

Tobias klizne korak bliže. Lavinia odmahne glavom, bez riječi ga upozorivši da ostane tih.

- Bi li to učinio, Slatki Nede? - blago je upitala. -Bi li pokušao prerezati dami vrat ako ne prestane postavljati svoja pitanja?

- Ne - unatoč dubokom transu, Ned se iznenada iznimno uznemiri. - Nisam ubojica. Al' ne mogu dozvolit da žena to zna. Ona mi je prva klijentica i ne želim je izgubit. Kažem joj da ću obavit poso ako dođe do tog. Ona mi vjeruje. Vidim da mi vjeruje.

- Smiri se, Nede - Lavinia brzo reče. - Promatraj blistavo svjetlo kako pleše na srebrnom privjesku i dopusti si da otežaš.

Ned se vidljivo opusti i iznova zapadne u dubok trans.

- Kako te je žena koja ti je dala narudžbu našla? -upita Lavinia.

- Rekla je da se raspitala. Neko joj je reko da sam ja pravi čovjek za taj poso.

- Da si danas imao uspjeha, kako bi kontaktirao s njom da preuzmeš ostatak svoje plaće? upita Lavinia.

- Rekla je da će me nać ko i prvi put.

Lavinia zirne prema Tobiasu. On jednom odmahne glavom da joj pokaže kako nema drugih pitanja za Neda.

- Izvuci ga iz transa - reče on.

Nanovo se okrenula k Nedu. - Probudit ćeš se kad pucnem prstima, ali nećeš se sjećati ovog razgovora.

Pucnula je prstima.

Ned smušeno trepne i opet postane posve svjestan svoje okoline. Zabrinutost mu se vrati u oči. Smjesta je zanemario Laviniju i vratio pozornost na Tobiasa.

- Ako me pustite, gospodine - reče on vrlo usrdno Tobiasu, nastavljajući razgovor za koji nije shvaćao da je bio prekinut - kunem se da više neću prić onoj dami ni blizu. Kunem se u svoju čast ko profesionalac.

- Kakav profesionalac? - upita Tobias prijazno. -Profesionalni zastrašivač dama?

- Kunem se da joj ni vlas s glave neću taknut.

- U tome si u pravu - složi se Tobias. - Okreni se, Nede.

Ned se žestoko trgne. - Sta ćete uradit sa mnom? Ako me pustite, obećajem da više nikad 105

GIGA

neću prihvatit nijednu narudžbu za ovakvu vrstu posla.

Tobias izvadi dugačku, tanku kožnatu traku iz jednog od dubokih džepova starih hlača koje je nosio. -Rekao sam, okreni se i stavi ruke na leđa.

Ned je izgledao kao da bi se mogao rasplakati. Ali pomirio se s neizbježnim i preko volje se pokorio.

Tobias mu veže zapešća s nekoliko spretnih okretaja. - Na noge.

Ned se s mukom polako uspravi, lica iskrivljena od očaja. - Oćete me predat Trkačima?

Možete mi isto tako i sada zabit nož u srce i zgotovit to. Ko Bog ću na vješala.

Tobias mu ščepa ruku. - Ne idemo u Bow Street - pogledao je Laviniju. - Nas troje poći ćemo do ugla. Smjestit ću te u fijaker i poslati te natrag u Claremont Lane. Čekaj me tamo.

Oklijevala je. - A Ned? - Njega prepusti meni.

Nije joj se svidjelo kako je to zazvućalo ništa više nego Nedu. Tobiasovo raspoloženje nije bilo moguće proniknuti.

- On je samo dječak, Tobiase - reče ona tiho.

- Nije on nikakav dječak. On je mladić na dobrom putu da postane okorjeli kriminalac. Idući put kad prihvati narudžbu, mogao bi odlučiti da ubojstvo nije neprihvatljivo.

- Ne, nikad - brzo reče Ned. - Nisam koljač. Kradljivac sam, al' nisam ubojica.

- Tobiase, doista ne mislim kako je namjeravao išta više od zastrašivanja - reče Lavinia.

- Ja ću s njim izaći na kraj - Tobias odvuče Neda prema ulazu u prolaz. - Pusti nas da idemo.

Imam još nekoliko stvari za koje se danas popodne moram pobrinuti. Nemam više vremena za gubljenje.

On neće nauditi mladom Nedu, uvjeravala se. Tobias je bio opasno raspoložen, ali je kao i uvijek potpuno vladao sobom.

Ponekad treba vjerovati vlastitom partneru.

106

GIGA

21 Vale je promatrao kako Joan polako razgledava njegovu zbirku drevnih vaza i kamenih sarkofaga. Zastala je ispred vitrine koja je sadržavala nekoliko ogrlica u koje je bilo umetnuto različito, raznobojno drago kamenje. Sunčeva svjetlost s obližnjeg prozora osvijetlila je njezinu otmjeno počešljanu kosu, pretvarajući je u boju koja je bila gotovo identična prastarom rimskom zlatu u vitrini za nakit.

Njezin klasičan profil odao bi dostojno priznanje kipu neke grčke božice, pomislio je. Ali ono što ga je privuklo k njoj nije bio njezin izgled. Na kraju krajeva, postojala je gomila mlađih žena koje su je mogle nadmašiti u tom pogledu, iako je u njegovim očima njima nedostajalo elegancije i samopouzdanja koji su dolazili sa zrelošću.

Ne, ono što ga je toliko snažno privuklo bila je nevidljiva moć njezine osobnosti, pomislio je.

U njoj je bilo snage koja je prizivala sve ono muško u njemu. Čudio se intenzitetu svoje žudnje. Nije se mogao prisjetiti kada se počeo zaljubljivati u ovu ženu. Sada je jedino znao da ga taj osjećaj razdire. Uistinu, postao je tako moćan da je nadvladao njegovu strast za drugom njegovom velikom ljubavi, starinama koje su Rimljani ostavili za sobom u Engleskoj.

Nikad si nije dopustio razmišljati o Joan na intiman način dok joj je muž bio živ. Fielding Dove bio mu je jedan od malobrojnih bliskih prijatelja. Cijenio je to prijateljstvo i previsoko ga vrednovao da bi si dozvolio žudjeti za Doveovom prekrasnom suprugom. Nije da bi mu to donijelo išta dobrog, pomislio je ironično. Joan nikad ne bi ni pogledala drugog muškarca dok je njezin voljeni Fielding bio na životu.

Ali Fieldinga sada više nije bilo već dulje od jedne godine i Joan se konačno izvukla iz kukuljice žalova-nja. Upustio se u oprezan i vrlo osmišljen pohod zavođenja, snubeći je svojom zbirkom antikviteta i razgovorima o mnogim zajedničkim interesima. Strast se među njima rasplamsala dovoljno lako, ali u određenom trenutku shvatio je kako od nje želi više. Želio je da ga voli onoliko koliko je on volio nju.

Jedno se vrijeme bio ponadao kako su njegovi osjećaji uzvraćeni. Ali u nekoliko zadnjih dana činilo se da se Joan povlači od njega. Naslutio je kako je u velikoj opasnosti da je izgubi i to ga je saznanje ispunilo tihim očajem. No nije mogao dokučiti što je pošlo po zlu.

- Je li te gospodin March zamolio da ga savjetuješ o onoj stvari s ubojicom koji ostavlja prstenove što opominju na smrtnost? - upita Joan. Nije podignula pogled s kameje od oniksa koju je pregledavala. -Znam da su on i gospođa Lake izrazito zabrinuti zbog svog novog slučaja.

- March je spomenuo problem, ali nisam mu mogao ponuditi neku pomoć. On i Crackenburne nastoje doznati tko je mogao profitirati od naručenih smrti.

- Traže osobu koja je izvukla financijsku korist od ubojstava. Ali gospođa Lake i ja nalazimo zanimljivim što su sve te nedavne smrti kao posljedicu imale promjenu planova za vjenčanje za neku mladu damu u visokom društvu.

- Misliš da se tu nalazi poveznica? To se čini malo nategnutim.

- Nemoj biti tako siguran u to - Joan se odmakne od vitrine s nakitom i došeće do vitrine pune grnča-rije. - Na prvi pogled može biti teško zamisliti da bi itko naručio ubojstvo tek radi zaustavljanja jednog vjenčanja ili podupiranja drugog.

- Moraš priznati da zvuči prilično neobično. Prošla je prstom u rukavici duž ruba graviranog kamenog oltara. - Ne ako se uzme u obzir koliko je toga na kocki u jednom braku, poglavito onom ugovorenom u otmjenom društvu.

Vale pomisli na goleme svote novca koje su često prelazile iz ruke u ruku u obliku bračnih ugovora. Imanja i titule na koje se često njima utjecalo da se i ne spominju.

- Možda si u pravu - priznao je. - Možda uopće nije nemoguće da bi osoba počinila ubojstvo kako bi promijenila sudbinu posebno unosnog bračnog ugovora. Kao što je March često isticao, novac je uvijek izvrstan motiv za umorstvo. Ali rekao bih da ove smrti nisu rezultirale 107

GIGA

bilo kakvom očitom značajnom promjenom u bogatstvima onih koji su bili u položaju izvući najveću korist.

- Ima i drugih stvari na kocki u nekom braku -Joan se okrene da ga pogleda preko čitave dužine galerije. - Zapravo, ako uzmemo u obzir ogroman rizik koji žena poduzima kad se udaje, doista je posve neobično što nema znatno više ubojstava počinjenih u svrhu mijenjanja budućnosti koje mlade dame.

Namrštio se. - Kako, molim?

Joan se prebacila na proučavanje dijela stupa koji je on izvadio tijekom iskapanja rimskog hrama u blizini Batha.

- Za ženu u braku postoje brojni rizici - reče ona tiho. - A nemaju svi veze s financijama.

- Bojim se da ne pratim tvoju logiku, draga.

- Za mladu damu postoji značajan rizik pri rađanju djeteta, ne spominjući činjenicu da će prema zakonu izgubiti svako pravo nadzora nad svojim novčanim sredstvima.

On kimne. - Tako je uobičajeno u svijetu.

Prostrijelila ga je oštrim, ljutitim pogledom zbog kojeg je poželio da je onaj djelić općeprihvaćenog mišljenja zadržao za sebe.

- Također postoji rizik da se žena nađe vezana za zlog čovjeka sposobnog da tjelesno naudi njoj ili njezinu potomstvu - nastavila je tmurno. - Ili opasnost da se uda za raspikuću koji bi u jednoj jedinoj noći za kartaškim stolom mogao spiskati dječje nasljedstvo. Postoji mogućnost da se nade uvučena u hladan, očajnički usamljen poslovni dogovor bez ljubavi.

- Joan... - zastao je, nesiguran što da kaže. Razgovor je iznenada skrenuo u smjeru koji nije predvidio.

Polako se okrenula i pogledala ga, dok su joj oči ostale u sjeni. - A jednom kad se izgovore bračni zavjeti i kad se potpišu ugovori, za ženu nema izlaza iz ijedne od ovih pogibelji.

Jesu li sve žene ovako sudile o braku, upitao se, kao ogroman rizik, ne samo za sebe, već i za svoju djecu? Nikada o tome nije razmišljao s tog gledišta.

Rijetke su bračne zajednice u uglađenom društvu nastale iz ljubavi. Parovi bi nakon rođenja nasljednika najčešće pošli svatko svojim putem. U takozvanim otmjenim krugovima bilo je uobičajeno i za muža i ženu da održavaju diskretne ljubavne veze.

No postajale su granice za dopuštene slobode, razmišljao je. A razvod je bio gotovo nemoguć.

Joan je imala pravo, nije bilo izlaza jednom kad se utanačila nagodba. Morao je priznati kako do ovog trenutka nije mnogo promišljao o vrlo stvarnim tjelesnim, emocionalnim i financijskim rizicima koji su proizlazili za udanu ženu.

- Shvaćam - naslonio se uz rub rimskog sarkofaga i preklopio ruke. - Vrlo dobro, dopuštam da su obuhvaćene i druge stvari osim novca i imanja. Ali kamo nas to vodi u ovom slučaju?

Prema svim navodima, obitelji su se činile sasvim zadovoljne dogovorenim brakovima.

Pretpostavljam kako je moguće da su mlade dame imale neke dvojbe, ali vjeruješ li doista kako su imale znanja i sredstva da si unajme profesionalnog ubojicu?

- Ne. Gospođa Lake i ja držimo kako su ljudi koji su naručili umorstva po svoj vjerojatnosti stari i još važnije, financijski nezavisni. To su osobe koje imaju jak interes za ishod braka.

Mislim kako je sasvim moguće da se trojka koja je unajmila ubojicu dobro poznaje.

Ovo ga je zaintrigiralo. - Zašto to kažeš?

- Dijelom iz velike sličnosti u razlozima za ova tri umorstva. Čini se vjerojatnim da bi profesionalni ubojica koji udovoljava potrebama onih koji se kreću uglađenim društvom bio prinuđen osloniti se na usmenu preporuku za oglašavanje svojih usluga.

- Ah, da, problem oglašavanja - malko se nasmiješio. - O tome nisam mislio.

- Dosad sam prikupila imena starijih žena u svakoj od tri pogođene obitelji koje bi snažno doživjele ishod svakog od tih brakova. Svaka ima željeznu volju. I svaka upravlja znatnim imetkom.

- Govorimo o damama koje su na visokim položajima u društvu?

108

GIGA

-Da. Raširio je ruke. - Kako bi se dama koja svoje vrijeme provodi u salonima i plesnim dvoranama prihvatila pronalaženja profesionalnog ubojice kojemu bi mogla povjeriti tako opasan posao? Prvi ću se složiti s tim da žene koje se kreću otmjenim društvom često imaju svoje mušice i ekscentričnosti, ali u pravilu se ne druže s pripadnicima kriminalnog svijeta.

- Prepustit ću gospodinu Marchu i gospođi Lake da to dokuče. U međuvremenu, prije nego što poraz-govaram s njima u vezi s tim trima imenima, jako bih voljela pronaći poveznicu među njima. Ustanovila sam kako su dvije od njih prijateljice čitavog života koje zajedno igraju karte svake subote i često putuju zajedno. Ali treća ne stanuje u Londonu. Ne znam niti poznaje li uopće ostale dvije.

- Tko su te tri žene za koje sumnjaš da su možda unajmile ubojicu?

- Lady Huxford i lady Ferring su dvije stalne prijateljice. Ali treća je gospođa Stockard. Nije joj drag život u Londonu i ovdje provodi vrlo malo vremena. Živi na jednom od imanja svoga sina.

- Dakle, dakle - reče on tiho.

Ostavila se razgledavanja nekih pradavnih rimskih novčića i napeto se zagledala u njega. - Što je, Vale?

- Ne znam znači li to išta niti hoće li ti biti od koristi, ali vidio sam gospođu Stockard s lady Huxford i lady Ferring u Bathu lanjskog ljeta dok sam provodio istraživanje o mozaičnim podovima jedne rimske vile.

Joan mu priđe, a lice joj se razvedri od iščekivanja. - Vidio si ih zajedno? Jesu li se doimale kao dobre prijateljice?

- Znaš mene, draga moja, nemam strpljenja za uglađeni svijet i one koji se njime kreću. Ali Bath je tako malo mjesto da je nemoguće ne biti svjestan pripadnika otmjenog društva koji se slučajno zadese u gradu.

Znalački se nasmiješila. - A osim toga, u tvojoj je prirodi da opažaš stvari, gospodine. Reci mi, što si doznao o one tri dame?

- Ne mnogo. Sreo sam ih na ulici u nekoliko zgoda i jednom ili dvaput u knjižarama. Oklijevao je. - Ali iz onoga što mi je bilo rečeno dobio sam dojam da sve tri dame imaju običaj sastajati se u Bathu prilično redovito radi toplica. Vjerujem da tako rade godinama.

Tobias je ušetao u radnu sobu malo poslije pet sati, upravo kad je Lavinia razmatrala bi li u medicinske svrhe uzela drugu čašu serija. Brzo je ustala osjetivši olakšanje što ga vidi.

- Tu si - reče ona. - Jako sam se brinula. Molim te sjedni, Tobiase. Natočit ću ti čašicu serija.

- Pusti seri - pokazao joj je zamotuljak umotan u platno koji je nosio pod miškom. - Zaključio sam da mi, kad se zajedno bavimo slučajem, treba nešto žešća okrepa.

Namrgodila se na zamotuljak. - Sto je to?

- Francuski brendi - stavio je zamotuljak na njezin stol i uklonio platno, otkrivši tamnu bocu.

-Nasmiješeni Jack bio je toliko ljubazan da mi dopusti kupiti nešto s njegove nove brodske pošiljke.

Sa zanimanjem je promatrala kako otvara bocu i nalijeva veliku količinu brendija u čašu. Misliš li da je prokrijumčaren?

Podignuo je obrvu. - Uzevši u obzir Jackovo snažno zaziranje od plaćanja carine, mislim da možemo biti sigurni u to. - Otpio je gutljaj brendija i pogledao je. - Iskreno, nisam se zamarao propitivanjem njegova podrijetla. Bi li ti malo?

- Ne, hvala, mislim da ću se držati svog serija -pošla je do ormarića, podignula bocu od brušenog stakla i nalila si razboritu količinu. Nekoliko je trenutaka proučavala količinu žestice u čaši, a zatim si nadodala još malo. Bio je ovo naporan dan, pomislila je.

Tobias je zauzeo svoj omiljeni naslonjač i naslonio lijevi gležanj na klupicu za noge. Ona se smjestila u vlastiti naslonjač.

- U redu - reče ona. - Da čujem. Sto si učinio sa Slatkim Nedom?

109

GIGA

- Predao sam ga Jacku.

Zapanjena, spustila je svoju čašu. - Zašto bi, zaboga, to napravio?

- Mali treba naučiti pouzdaniji zanat.

- Pa da, ali što će, zaboga, učiniti Jack? Poučiti ga umijeću vođenja krčme?

- Ne. Barem ne odmah. Kako se slučajno dogodilo, zahvaljujući vezama koje je stvorio u vrijeme svoje stare profesije, Jack dobro poznaje izvjestan brod pomorskih kapetana. Uvijek potražuju nove članove posade. Dok sada razgovaramo, Slatki je Ned na putu prema blistavoj novoj karijeri na moru.

- Iz onoga što si mi rekao o svom pajdašu Jacku, siroti je Ned bez sumnje postao član krijumčarske posade.

- Gledaj to s vedrije strane. Ako sve pođe dobro, momak će zaraditi dovoljno da si za koju godinu može dopustiti odlazak u mirovinu. Ti i ja, draga moja, možemo se samo nadati istome.

- A ako stvari pođu po zlu?

- Ne zabrinjavaj se time. Jack će se pobrinuti da naš Ned plovi s iskusnim kapetanom koji zna svoj posao.

Nakrivila je glavu uz uzglavlje naslonjača. - On je tako mlad, Tobiase. Tek dječak, zapravo.

Vjerojatno je sam na svijetu.

- Ne rasipaj nježnost na Neda. On je kao od šale primio novac da te zastraši nožem. Za još jednu godinu ili dvije, možda bi za sličnu svotu bio voljan zariti ti taj isti nož među rebra.

- Oh, stvarno ne mislim...

- Vjeruj mi u ovome, Lavinia. Slatki Ned ima sve potrebne odlike za profesionalnog bandita.

- Možda. Ali kada se uzme u obzir kako je bez sumnje odrastao među ruljom bez izgleda za budućnost, čovjek može samo osjećati sažaljenje.

- Uvjeravam te, sažaljenje uopće nije bio osjećaj koji sam iskusio kad sam ga zatekao s tobom u onom prolazu danas popodne.

Nasmiješila se. - Nemoj mi reći kako uopće nemaš nježnih osjećaja. Mogao si ga odvesti u Bow Street, gdje bi ga nesumnjivo okovali i kasnije objesili. Umjesto toga, predao si ga Nasmiješenom Jacku.

- Kao da će to donijeti ikakvo dobro - Tobias spusti pogled u brendi. - Dečko će svejedno vjerojatno okončati svoj život plesom na kraju konopca.

- Ako tako i bude - reče ona blago - to neće biti zato što si ga ti poslao onamo.

Otpio je još jedan gutljaj brendija ne rekavši ništa. Ali nešto od njegove sumornosti izgubilo mu se s lica.

Jedno su vrijeme prosjedili zajedno u tišini. Nakon nekoliko trenutaka Tobias se malko pomaknuo u svom naslonjaču.

- O čemu je Aspasia htjela razgovarati s tobom danas?

Lavinia zavrti seri u svojoj čaši i brzo otpije. -Htjela me uvjeriti kako nije bacila oko na tebe.

- To sam ti i ja mogao reći - namrštio se. -Zapravo, ako me pamćenje služi, to ti i jesam rekao. Vrlo jasnim riječima.

- Baš i ne. Ono što si mi rekao bilo je kako te ona ne zanima u romantičnom smislu.

Slegnuo je ramenima. - Svodi se na isto.

- Ne sasvim - reče ona promišljeno. - Ali bilo kako bilo, stekla sam dojam da su s njom loše postupali i njezin otac i suprug. Bila se zaklela kako nikad neće pokloniti svoje srce ili se udati. A onda je upoznala Zacharyja Ellanda. Bio si u pravu - uistinu je vjerovala da su istinski srodne duše. Osupnula se doznavši istinu o njemu.

- Drago mi je da ste vas dvije dostigle stupanj međusobnog razumijevanja. Samo želim da te barem nije odvukla na ono vražje groblje radi tog konkretnog razgovora.

- Nije bila njezina krivnja. Slatki Ned slijedio me od trenutka kad sam danas izašla iz kuće.

Samo je čekao priliku da me uhvati nasamo. Da to nije bio onaj prolaz izvan groblja, dogodilo 110

GIGA

bi se negdje drugdje. U uličici ili parku, bez sumnje.

- Ne podsjećaj me - popio je još brendija, a zatim spustio čašu na naslon naslonjača. Moramo porazgovarati o tome zašto bi ubojica unajmio nekoga poput Slatkog Neda da te odvrati od slučaja.

- Imaš li teoriju?

- Mislim kako je vjerojatno da te ovaj novi Izručitelj Opomene vidi kao komplikaciju - reče Tobias. - Njegov je cilj izazvati mene i preplašiti Aspasiju, ali ti mu nisi od koristi.

- Pa jednostavno želi da se uklonim?

- Po svoj prilici vjeruje kako ti neću dopustiti da mi nastaviš pomagati na ovom slučaju ako mislim da ti je život u opasnosti - Tobias joj susretne pogled. -Mogao bi biti u pravu.

- I ne pomišljaj na to - upozori ga ona. - Ne možeš mi narediti da prekinem svoje istraživanje.

Sada sam preduboko upletena. - Prekinula se na zvuk kucanja na vratima radne sobe. - Da, gospođo Chilton?

Vrata se otvore. - Gospođa Dove i lord Vale žele vas vidjeti, gospođo - reče gospođa Chilton zvučnim glasom koji je rezervirala za najavljivanje uglednih gostiju.

- Nebesa. Oboje? - Lavinia poskoči sa svog naslonjača. Već se skoro naviknula primati Joan, ali saznati da je ovdje Vale bilo je posve nešto drugo. - Budite tako ljubazni pa ih uvedite u salon, gospođo Chilton. I molim vas, donesite poslužavnik s čajem. Upotrijebite novi kineski crni čaj. Recite im da ćemo im se gospodin March i ja odmah pridružiti.

- Da, gospođo - gospođa Chilton se povuče, zatvorivši vrata za sobom.

- Ne mogu vjerovati da je lord Vale ovdje u mojoj kući - Lavinia protrese nabore svoje haljine i ode do zrcala da si provjeri kosu. - Misliš li da je čaj dostatno piće, Tobiase? Možda mu trebam ponuditi malo serija.

Tobias ležerno ustane. - Nešto mi govori da bi Vale mnogo više volio čašicu mog novog francuskog brendija.

Odmaknula se od zrcala. - Izvrsna zamisao. Trebat ćemo čaše. Ti idi u salon, a ja ću porazgovarati s gospođom Chilton.

Tobiasa je ovo zabavljalo. - Nisi bila ni približno ovoliko uznemirena danas popodne kad sam te našao kako trčiš s onog vražjeg groblja dok te progonio nitkov.

- Ovdje govorimo o lordu Valeu. U ovom gradu postoje domaćice koje bi ubile da ga imaju u svojim plesnim dvoranama, a on sjedi baš tamo u mom malom salonu. - Gestikulirajući, otpravila ga je objema rukama. - Požuri. Zaista ne želim da pomisli kako ga puštam čekati za posjeta. Reći ću gospođi Chilton da donese dodatne čaše.

- Zamoli je da stavi na pladanj nekoliko onih malih pita od ribiza, hoćeš li? - Tobias pokupi svoju bocu brendija i opušteno pođe prema vratima. - Mislim da je spomenula kako joj ih je nešto ostalo.

- Oh, dobro. Idi sad.

Pošao je niz hodnik prema salonu. Ona je skrenula ulijevo i pohitala prema kuhinji.

- Čaše za brendi za gospodu, gospođo Chilton -reče. - I gospodin March je zatražio malo kolača od ribiza.

Gospođa Chilton podignula je čajnik. - Da, gospođo. Dolazim odmah s poslužavnikom. Idite se vi pobrinuti za goste.

- Da, naravno.

Duboko je udahnula, primirila se i vratila niz hodnik. Vrata salona bila su otvorena. Dojurila je u prostoriju, kako se nadala, s velikom mjerom samopouzdanja.

Vale je stajao kod prozora s Tobiasom. Joan se udobno smjestila na sofi, a svaki nabor njezine krasne ažurno plave haljine bio je savršeno precizno i elegantno namješten.

- Ah, tu ste, gospođo Lake - Vale kimne glavom. - Moram reći da izgledate sasvim dobro za damu koja je poslijepodne provela na groblju u igri mačke i miša s jednim nitkovom.

- Vidim da vas je Tobias već uputio u novosti -naklonila se.

111

GIGA

- Nisi ozlijeđena? - upita Joan zabrinuto je pogledavši.

- Dobro sam, hvala - sjela je na jednu od stolica, nadajući se da će njezini skuti pasti jednako elegantno kao i Joanini. - Tobias i ja baš smo raspravljali o motivima spomenutog nitkova. On misli kako je ubojica zaključio da mu predstavljam komplikaciju te me želi preplašiti ne bih li se ostavila svog istraživanja.

- Upravo je vaše istraživanje ono što me ovog popodneva dovodi ovamo - Joan iskosa dobaci brz pogled Valeu. - Imam neke podatke koji bi mogli biti od pomoći. Zapravo mislim kako sam umalo uspjela uvjeriti njegovo gospodstvo u to da su sva ubojstva povezana s otkazanim vjenčanjima.

Tobias pažljivo promotri Valea. - Je li to istina?

- Još uvijek se malo mučim oko te zamisli - reče Vale. - Ali moram uzeti u obzir da se Joan dosjetila imena triju postarijih dama koje zaista imaju nedvojbene motive za umorstvo. I nema sumnje kako su si sve tri mogle priuštiti plaćanje ubojice, ako su tako odlučile.

Laviniju preplavi ushit. Pogledala je u Joan. - Tri postarije dame? Ispričaj mi o njima.

- Prva je lady Huxford. Vjerujem da je mogla imati dobar razlog za naručivanje ubojstva lorda Fullertona u Beaumont Castleu. Prisjetit ćeš se da se on nedavno bio zaručio za Panfieldovu kćer.

- Da, nastavi - reče Lavinia.

- Lady Huxford je djevojčina baka s majčine strane. U šezdesetim je godinama, otprilike iste dobi kao i Fullerton. Prema vrlo pouzdanom izvoru, on ju je prije mnogo godina zaveo čim su je bili uveli u društvo. No prekinuo je tu vezu radi probitačnijeg braka. Njezin je otac bio dovoljno imućan da joj pronađe novog udvarača prije nego što se sazna da je upropaštena. Ali srce joj je bilo slomljeno i nikad nije oprostila Fullertonu.

- A onda je jednog dana, godinama kasnije, saznala kako je muškarac koji ju je iskoristio ponudio brak njezinoj unuci. - Užas svega toga kosnuo je Laviniju. - Lady Huxford mora da je bila izvan sebe od srdžbe.

- Ali nije bilo ničega što je mogla reći ili učiniti da spriječi vjenčanje. Svi ostali u obitelji smatrali su tu partiju odličnom. Teško da im je mogla reći istinu o svojoj prošlosti, a sve i da jest, to joj možda ne bi pomoglo.

Ušla je gospođa Chilton noseći poslužavnik s čajem. Tobias natoči brendi u čašu i pruži je Valeu.

- Tko je druga osumnjičenica na vašem popisu mogućih klijentica? - upita.

- Udovica lady Ferring - reče Joan. - Vjerujem kako je možda unajmila ubojicu da se riješi lady Rowland, žene koja je navodno uzela preveliku dozu svog lijeka za spavanje. Sjetit ćete se da je smrt lady Rowland rezultirala poništavanjem zaruka njezine unuke i unuka lady Ferring.

Lavinia kimne glavom. - Rekla si mi da je lady Rowland bila opsjednuta time da vidi kako joj se najstarija unuka udaje u obitelj Ferring jer se jednom strastveno zaljubila u mladićeva djeda.

- Da, eto, čini se kako je supruga lorda Ferringa, lady Ferring, itekako bila svjesna te veze te je bila do ludila ljubomorna na lady Rowland koja je u svojim mlađim danima bila velika ljepotica. Uistinu, rečeno mi je da su se te dvije dame zakvačile na osobito nečuveni način i šokirale otmjeni svijet. Te su se svađe zbile prije nekih trideset godina, ali priča se kako mržnja između dviju žena nikad nije oslabjela.

- A onda je jednog dana udovica lady Ferring postala svjesna vijesti da njezina stara suparnica, lady Rowland, rovari kako bi spojila dvije obitelji ženidbom svoje unuke za mladog Ferringa - prošapće Lavinia. - Kladim se da je pobješnjela.

- Ne razumijem - reče Tobias. - Zašto bi se vjenčanje otkazalo nakon smrti lady Rowland?

- Jer je ona jedina u obitelji bila odlučna da uda djevojku za Ferringa - reče Joan. - Jednom kad se dokopao majčina bogatstva, tata mlade dame skovao je drukčije planove za novac. 112

GIGA

Zna se da on ima ne jednu, već sedam kćeri koje mora zbrinuti. Namjerava nasljedstvo podijeliti na jednake dijelove svim djevojkama. Najstarija neće primiti tako ogroman dio kao što je lady Rowland bila naumila pa se ona stoga više ne smatra takvim zgoditkom. Mladi će Ferring nevjestu potražiti drugdje.

- Tko je po vašem mišljenju naručio treće ubojstvo? - upita Tobias, koji je sada izgledao u potpunosti zainteresiran.

- Treća je smrt zadesila gospodina Newbolda -reče Joan. - Donekle ju je najlakše objasniti.

Newbold je bio izrazito bogat, ali i istinski užasan čovjek. Kada je ponudio brak mladoj gospođici Wilson, svi su u obitelji bili voljni oprostiti njegovu groznu reputaciju u korist njegovih financija. Svi, to jest svi osim bake s majčine strane mlade žene, gospođe Stockard. I ona je sama u svojoj mladosti bila udana za upravo takvog pohotnog razvratnika i nije kanila vidjeti svoju unuku kako trpi istu sudbinu.

- Ovo je odlično obavljen posao, Joan - duboko zadovoljstvo ispunilo je Laviniju. Okrenula se prema Tobiasu. - Eto vidiš, gospodine, jaki motivi i financijska sredstva za postizanje njihovih ciljeva.

Tobias izmijeni pogled s Valeom.

- Ima stanovite logike u tom zaključku - reče Vale. Joan pročisti grlo. - Postoji još jedna prilično bitna poveznica. Izgleda da ove tri žene veže dugotrajno prijateljstvo, i to takvo koje seže znatno unatrag. Jamčim za to da su dvije od njih, lady Huxford i lady Ferring, gotovo nerazdvojne.

- Dakle, to je zanimljivo - tiho će Tobias. - Bliska osobna veza mogla bi objasniti kako su se sve uspjele namjeriti na istog ubojicu koji im je bio od pomoći. Jedna ga je otkrila i rekla svojim prijateljicama.

Lavinia zabubnja prstima po naslonu sofe i usredotoči se na to kako da dalje postupe. - Jako bih voljela dobiti priliku ispitati neke od ovih dama.

Nitko ne reče ni riječi. Shvatila je da je svi napeto promatraju.

- Vrlo suptilno, naravno - dodala je mirno.

- Svakako - progunđa Tobias u svoj brendi. - Tako si iznimno vješta u tome.

- Dakle, Tobiase...

- Koliko se sjećam, prošli put kad si namjeravala biti jako suptilna, uspjela si nas izbaciti iz Beaumont Castlea. Bez doručka.

- Doista, gospodine, namjeravaš li mi predbacivati taj mali incident svaki put kad se ukaže prilika?

- Da - reče Tobias.

Joan se nasmiješi. - Imala sam osjećaj da bi mogla poželjeti ispitati dame, Lavinia. Ne mogu mnogo toga učiniti oko gospođe Stockard budući da ne stanuje u gradu. Ali mogla bih ti urediti da upoznaš lady Huxford i lady Ferring.

- To bi bilo od iznimno velike pomoći - reče Lavina. - Kako da se toga prihvatimo?

- Prema mojoj prijateljici koja mi je prenijela stare glasine, obje dame vrlo rado posjećuju ljetne koncerte u Vauxhallu onih večeri kada su na rasporedu vatrometi. Zapravo, rijetko propuštaju takvu zabavu. Upravo je takav događaj predviđen za sutra navečer. Pomislila sam da bismo ti i ja mogle poći zajedno. Mogu srediti usputno upoznavanje. Hoće li to biti dovoljno?

- Savršeno - Lavinia osjeti kako je prožima iščekivanje. - Ovo su sjajne vijesti. Imam osjećaj kako smo vrlo blizu tome da ovaj slučaj privedemo kraju.

Tobias pogleda kroz prozor. - Zašto onda ja imam osjećaj kako nam promiče neki trag od najveće važnosti?

- Bez sumnje zato što ti je u prirodi da svaki događaj promatraš iz najdepresivnijeg gledišta oštro će Lavinia. - Trebao bi razviti pozitivniji, optimističniji stav, gospodine. To bi učinilo čuda za tvoj duh.

113

GIGA

Ponešto na Tobiasovo iznenađenje, Vale je odlučio pridružiti mu se kada je napustio kućni broj sedam kako bi prošetao do svog kluba. Čovjek ne bi pomislio da će muškarac sveopće poznat po tajnovitoj i povučenoj prirodi poput Valeove neupitno ići gradom pješice, pomisli Tobias. S druge strane, taj je muškarac doista proveo velik dio svog vremena na selu, iskopavajući svoje rimske ostatke, pa očigledno u principu nije bio protiv tjelesnog naprezanja.

Dugotrajna svjetlost ljetnog dana na izdisaju okupala je ulice i parkove u onom bistrom, mekom sjaju karakterističnom za to doba godine. Bilo je dubine i oštrine u uličnim prizorima što su privlačili pogled. Svaki prozor i vrata bili su istaknuti s jasnom preciznošću koja bi znatno premašivala vještinu bilo kojeg ljudskog umjetnika. Pa ipak je zornost i toplina suncem obasjanih prostora samo služila za naglašavanje sjena u uskim prolazima i uličicama.

- Čini se da je intuicija tvoje partnerice u vezi s motivom za ubojstva možda ipak bila točna reče Vale.

- Moram priznati da su Lavinia i Joan smislile poveznicu između tri žene i motiva koju sebi više ne mogu priuštiti da zanemarujem - Tobias odmahne glavom. - Iako me ideja o tri vremešne dame iz visokog društva koje se služe umostvom ne bi li poništile neke bračne ugovore više nego malčice onespokojila.

- Ja ću priznati tebi kako su me, kad mi je Joan prvi put rekla o zaključcima do kojih su došle ona i Lavinia, prošli srsi jeze.

Tobias se umalo nasmiješio. -1 prečesto smo skloni podcjenjivanju nježnijeg spola.

- Doista - Vale baci pogled na skupinu dječaka koji su u parku puštali zmajeve. - Danas sam i sam naučio prilično uznemirujuću lekciju o tome. Imao sam razgovor s Joan koji me prosvijetlio. Jesi li ikada zastao i promislio o tome koliko malo brak nudi inteligentnoj, zreloj i financijski neovisnoj ženi?

Tobias je promatrao kako se jedan od zmajeva uzvinuo visoko iznad vrhova stabala. - Ako me misliš obavijestiti kako ta institucija nema mnogo toga ponuditi takvoj ženi, možeš si prištedjeti trud. I sam sam nedavno imao priliku dobro razmotriti tu temu.

- Shvaćam.

Tobias ga pogleda. - Mogu li pretpostaviti kako je i tvoje razmišljanje bilo na istom tragu?

Vale neznatno nakrivi glavu u jedva primjetnoj gesti. - Nisam se namjeravao ponovno ženiti nakon što mi je umrla supruga. Donedavno nisam vidio potrebe. Imam dva sina koja imaju vlastite potomke, tako da su titule i imanja osigurani. Moja istraživanja rimskih ostataka drže me zaokupljenim i pružaju mi mnogo zadovoljstva. Sto se tiče konkretnih ugoda i užitaka koje muškarcu može pružiti samo žena, pa, do njih nije tako teško doći, kao što obojica dobro znamo.

Pogotovo kada se radilo o bogatom pripadniku plemstva s titulom koji si je mogao priuštiti uzdržavanje onog broja ljubavnica koji mu je odgovarao, pomislio je Tobias. Ali nije ponudio tu opasku naglas. Nije bila posve pravedna, u svakom slučaju. Iako je Vale tijekom godina bez sumnje održao svoj udio diskretnih veza, on nije bio takav da bi se razmetao skupim kurtizanama ili se družio s upadljivim članicama polusvijeta.

- Nisam bio svjestan usamljenosti sve dok nisam počeo provoditi više vremena s Joan - reče Vale. -Gotovo kao da sam otkrio eliksir za kojim nisam ni znao da žudim dok ga nisam okusio.

- A osvijestivši žudnju, sada te ispunjava neobjašnjivi užas uslijed mogućnosti kako možda nećeš moći u potpunosti utažiti svoju žeđ.

Vale mu iskosa uputi ironično zabavljen pogled. -Vidim da si i ti razvio ukus za određeni tonik.

- Pretpostavljam kako postoji jedna pozitivna strana u našoj nevolji, Vale.

- Doista? A koja to?

- Možemo si reći kako oni muškarci u našoj situaciji koji uspiju uvjeriti svoje dame da pođu 114

GIGA

za njih barem imaju to zadovoljstvo da znaju kako im one dolaze u ljubavi i povjerenju.

- Umjesto iz financijskih ili društvenih razloga? -U Valeovu osmijehu nije bilo ni traga stvarnom humoru. - Sto ćemo, dovraga, učiniti ako nas odbiju?

- Pretpostavljam kako je baš ta neprekidna briga ono što nas priječi da ih uopće i zaprosimo.

- Da - Vale duboko izdahne. - No, nema svrhe da i dalje prežvakavamo tu temu. Samo će nas obojicu oneraspoložiti. Reci mi, jesi li mislio ono što si pred malo kazao u salonu gospođe Lake? Vjeruješ li doista kako ti promiče neki važan trag u ovom slučaju?

- Siguran sam u to. - Tobias je promatrao kako se jedan od zmajeva strmoglavljuje i pada, divlje se i nekontrolirano vrteći prema tlu. - Moja partnerica nije jedina koja posjeduje nešto intuicije. Naučio sam na vlastitom iskustvu ne ignorirati svoje instinkte u ovakvim stvarima.

115

GIGA

22 Crackenburne spusti svoje novine s više žustrosti nego obično i zaškilji u Tobiasa. - Evo te.

Gdje si dođavola bio?

- Otkrivao sam tragove. - Tobias se spusti u slobodnu stolicu ispred klupskog ognjišta. - Tako zarađujem za život, ako se sjećate. Nismo svi takve sreće da možemo provesti čitav život u svom klubu poput vas, gospodine.

Crackenburne naglo zaklopi novine i baci ih na stolić pored svoje stolice. - Večeras si vraški loše raspoložen. Rekao bih kako to znači da posao s otkrivanjem ne ide dobro.

- Baš suprotno, imam više tragova nego što ih mogu obraditi, a niti jedan mi ne pruža ikakav koristan odgovor - Tobias odmori laktove na naslonima stolice i ispruži svoju lijevu nogu. Recite mi, gospodine, je li vam ikada palo na pamet da bi zrela žena mogla naručiti ubojstvo kako bi svojoj unuci osigurala dobar brak?

Crackenburne trepne nekoliko puta. Zatim se namrgodi. - Zapravo nisam promislio o tome, ali ne može se zaobići činjenica da je u otmjenom društvu brak vraški bitna stvar. Tamo gdje su uključeni imeci i titule, tko će reći što bi odlučna osoba bez skrupula mogla učiniti? Poznajem roditelje koji su se urotili kako bi kompromitirali vlastite kćeri s mladom gospodom ne bi li tako iznudili bračnu ponudu. Svake sezone neka gospoda i dame praktički prodaju svoje potomstvo u nesretne brakove radi osiguranja nasljedstva. Zašto ne naručiti umorstvo ako osoba time postiže cilj?

- Uistinu. No, čini se kako je naš novi Izvršitelj Opomene opazio tu jedinstvenu potražnju na tržištu i zgrabio priliku. Gospođe Lake i Dove uvjerene su kako su među njegovim klijentima lady Huxford, udovica lady Ferring i stanovita gospođa Stockard.

Objasnio je Lavinijinu teoriju.

- Kako silno čudno - namršti se Crackenburne. -Ali sada kad razmotrim ove smrti iz te perspektive, moram priznati da takav zaključak nije nemoguć. Sjećam se nekih od onih scena koje su napravile lady Ferring i lady Rowland. Prilično zabavno. I onih starih naklapanja o lady Huxford i Fullertonu. Pa, tada smo se zaista pitali. Ne poznajem dobro gospođu Stockard, ali nije teško shvatiti zašto bi se inteligentna osoba protivila braku s Newboldom.

- Gospođe Lake i Dove pokušat će sutra uvečer diskretno ispitati lady Huxford i lady Ferring u Vauxhallu. U međuvremenu, ja ću se nastaviti truditi na svoj prilično neučinkovit način i nadati se da ću naletjeti na neki trag kako bih identificirao osobu koja je poslala onu hulju da pokuša uplašiti moju partnericu.

- Imaš li kakve pretpostavke u tom pogledu?

- Nekoliko. Da bi se unajmilo nekoga poput Slatkog Neda, mora se raspitati u podzemlju.

Prema mome iskustvu, ta je sfera zrcalni odraz visokog društva i njome upravljaju isti, nepromjenjivi zakoni prirode.

- Drugim riječima, rijeke trača teku jednako slobodno.

- Upravo tako.

- Svakako nije trebalo mnogo da glasina o tome kako je Slatki Ned dobio posao stigne do tvog prijatelja Jacka u Grifonu.

- Jack i dalje peca u tom ribnjaku za mene. S malo sreće, izvući će nešto korisno.

- Je li doznao nešto u vezi s Ellandom?

- Još ne.

Crackenburneove obrve nabrale su se nad rubom njegovih naočala. - Znaš, tvoje opažanje o EUandovu svjesnom izbjegavanju svjetine i siromašnijih četvrti dojmilo me se kao vrlo zanimljivo. Mnogo sam promišljao o njemu. Imaš pravo. Doživljavao je sebe kao elegantnu vrstu ubojice, nije li? Ponosio se činjenicom da se kreće otmjenim krugovima, a ne onim zrcalnim svijetom koji si opisao.

- Sjećam se kako me je, kad sam ga u nekoliko navrata bio zamolio za pomoć u prikupljanju podataka u nekoj gostionici oko dokova ili u bordelu, uvijek odbio. Tvrdio je kako ne poznaje 116

GIGA

takve sredine i kako u njima ne bi bio učinkovit. Ali kada sad pogledam unatrag, vjerujem kako je prema onima koje je držao socijalno inferiornima osjećao više od samog prezira.

Mislim da je u njegovu stavu bio prisutan element straha.

Crackenburne je izgledao kao da duboko razmišlja. - Svakako ne bi bio prvi koji je posegnuo za izvanjskim omalovažavanjem ne bi li prikrio takvu emociju.

- Nadam se da je, u EUandovu slučaju, on imao dobar razlog da bude na oprezu od običnog puka.

Crackenburne se namrgodi. - Koji bi to bio?

- Ako je potekao iz tog svijeta, imalo bi smisla da nije želio riskirati povratak u njega.

- Iz straha da ga ne prepoznaju, misliš?

- Ili da pobudi nečije sjećanje. Tko zna? Ali bez obzira na odgovor u EUandovu slučaju, očigledno naš novi Izručitelj Opomene ne dijeli iste inhibicije. Bio je spreman poći u zloglasan kvart da pronađe Slatkog Neda.

- Možda je jednostavno bio očajan.

- Bilo kako, mogu se nadati da je prilikom traženja pomoći u toj četvrti ostavio neke tragove.

- Želim ti svu sreću u tvojoj potrazi -Crackenburne pročisti grlo. - Uzgred, imam vijest za tebe o drugoj temi.

Tobias se umiri. - Dominic Hood?

Crackenburne se nagne naprijed u svojoj stolici. -Ne znam hoće li ti biti od koristi, ali dat će ti mjesto odakle možeš krenuti.

Tobias je gurnuo otpirač natrag u svoje kožnate korice i proučio laboratorij u dubokoj sjeni.

Prepoznao je ponešto od naprava i opreme. Redovi staklenih laboratorijskih posuda svjetlucali su na obližnjoj polici. U kutu se nazirao veliki električni generator. Na jednoj je klupici ugledao zgodan teleskop. Pokraj njega nalazio se mikroskop.

Bilo je još nekoliko drugih predmeta koje nije mogao prepoznati, ali svi su izgledali skupo i svi su svjedočili o strasti za znanost. Već je bio pretražio spavaću sobu i mali salon.

Laboratorij je bio pod ključem pa ga je sačuvao za kraj. Sada, stojeći među blagom koje je Dominic Hood očito najviše vrednovao, znao je kako se, ako mladić ima tajne, one kriju ovdje.

Tek je bilo prošlo devet sati. Bio je promatrao Dominica kako nešto ranije izlazi iz svog stana.

Mladić je bio odjeven za večer u svom klubu ili za kartaškim stolovima. Neće se vratiti nekoliko sati. Njegov je sluga otišao kratko nakon toga, a izgledao je kao da se uputio u najbližu kavanu.

Tobias je brzo i metodično nastavio potragu. Pomagala mu je uredna preciznost laboratorija.

Pronašao je ono što je tražio u malenoj, zaključanoj ladici stola pokraj prozora.

Dnevnik je bio uvezen u kožu. Rukopis je bio ženski. Datumi bilježaka započinjali su prije dvadeset dvije godine. ...Srce mi tuče tako brzo kad mi dodiruje ruku da je čudo što se ne onesvijestim. Ne mogu niti izbliza opisati jačinu ove uzvišene emocije koju njegova nazočnost stvara u meni. Sama spoznaja da je u blizini ispunjava me ushitom. Upozorio me da ne smijem reći mami ni tati, niti ijednoj od svojih prijateljica, ali kako da zadržim ovu divnu tajnu za sebe"?

Tobias je preskočio nekoliko stranica, zastajuci tu i tamo pri drugim zapisima. ...Ne mogu povjerovati da me je napustio. Zaklinjao se kako je njegova strast prema meni jednaka onoj koju osjećam prema njemu. Zacijelo će doći po mene kao stoje i obećao. Pobjeći ćemo zajedno... *** 117

GIGA

...Mama kaže da sam upropaštena. Provela je cijeli dan plačući u svojoj sobi. Tata je jutros otišao u svoju radnu sobu i zaključao vrata. Nije izlazio čitav dan. Philips kaže da se opija francuskim vinom i brendijem. Jako se bojim. Poslala sam poruku svom dragom, ali nije mi odgovorio. Dragi Bože, što da radim ako ne dođe po mene1? Ne mogu podnijeti pomisao na svoj život bez njega... *** Tata me je upravo obavijestio kako je moj dragi oženjen za drugu. Mama tvrdi kako ne samo da on ima ženu, već i malu kćer i drugo dijete na putu koje se treba roditi na ljeto. Ovo nije moguće. Zasigurno mi ne bi lagao... *** ...Ujutro odlazimo na selo. Jata kaže kako nema izbora osim da prihvati ponudu gospodina Hooda za moju ruku. Moram se udati odmah ili sam propala. Ovog popodneva Philips je odnio još jednu poruku mom dragom, ali opet nije bilo odgovora. Dragi Bože, srce mi je slomljeno. Nije mi stalo hoću li poživjeti još i jedan dan. Gospodin Hood je star čovjek...

Anthony skoči na noge. - On mi je brat?

- Polubrat, da budemo precizniji. - Tobias se zavali na rubu svog radnog stola. - Sve je pisalo tamo u dnevniku. Helen Clifton imenovala je tvog oca kao muškarca koji ju je zaveo kad su je doveli u London na njenu prvu sezonu.

- To je nemoguće - Anthony dugačkim koracima napeto prijeđe radnu sobu do prozora.

Srdito je promatrao vrt taman od noći. - Ipak bih znao da imam brata.

- Ne nužno. Sto se Cliftonovih tiče, to bi bila mračna obiteljska tajna, a Hoodu je bilo i više nego drago da prizna Dominica kao svog sina. Crackenburne mi kaže da je čovjek bio dvadeset godina stariji od Helen. Dvaput je ostao udovac i nije imao potomaka. Očajnički je želio nasljednika.

- Pa je, kad ga je mlada žena obavijestila kako je noseća, bio i više nego spreman povjerovati da je čedo njegovo?

- Jamačno su mu rekli da se dijete rodilo prerano. To je česta priča. U svakom slučaju, posljednji zapis u dnevniku unesen je neka tri mjeseca nakon što se Dominic rodio. U njemu ona navodi kako voli dijete i kako će zbog njega čuvati svoju tajnu dok ne bude dovoljno star da je shvati i oprosti joj. Slutim kako mu možda nije rekla istinu sve dok se nije našla na samrti. Možda mu uopće nije ni rekla.

- Misliš li da je Dominic pronašao dnevnik nakon njezine smrti?

- Ne mogu reći. Kako god bilo, mora da mu je to zadalo velik udarac.

Anthony čvrsto stisne prozorsku dasku. - Kakav strašan način da doznaš tajne vlastitog života.

- Crackenburne mi je kazao da je Hood umro prije nekih pet godina. Dominicova majka preminula je lani.

- Groznica?

- Ne. Navodno je povremeno patila od melankolije. Prema Crackenburneovim izvorima, oni koji su je poznavali vjeruju da je jedne večeri namjerno uzela previše laudanuma. Dok su je pronašli, već je bila mrtva. Dominic je naslijedio popriličan imetak i dostatan dohodak od obje strane svoje obitelji.

- To svakako objašnjava njegove kvalitetne čizme i izvrstan kroj njegovih kaputa - promrmlja Anthony.

- Kao i svu onu skupu laboratorijsku opremu.

118

GIGA

- Možda i jest dobro situiran, ali je sam na svijetu - Tobias zastane na tren. - Osim što ima tebe.

- Teško je prihvatiti pomisao kako možda imam brata - Anthony se okrene, a u očima su mu se vidjele zbunjenost i nesigurnost. - Ali ako je ono što kažeš istina i ako Dominic stvarno ima i ugledno prezime i znatan prihod, zašto me toliko mrzi?

- Predlažem ti da ga to upitaš - reče Tobias.

119

GIGA

23 Iduće je večeri Lavinia sjedila s Joan u loži za večeranje s redom stupova i bestidno uživala promatrajući odjeljke, rotunde i neobične paviljone koji su ih okruživali.

Vauxhall je noćas bio obasjan svjetlima. Nebrojene lampe i fenjeri prikriveni u krošnjama prosipali su svjetlost na posjed i vrtove, dok se ugodna Handelova glazba širila okolinom.

Tajanstvene umjetne pećine, povijesna platna i galerije prepune slika privlačile su svu silu svijeta. Malo podalje, šetnice obrubljene drvoredima u legendarnom perivoju, mnoge od njih mračne i na osami, mamile su u sjene zaljubljene parove na malo blago skandaloznog milovanja.

Da nije bilo činjenice kako su ona i Joan ovdje zbog vrlo ozbiljnog posla, pomislila je Lavinia, silno bi uživala ovdje.

- Nisam bila ovdje godinama - reče Joan, koja je pomno proučavala izbor hladnih jela na svom tanjuru što ju je jedva primjetno zabavljalo. - Ali kunem se da se ništa nije promijenilo. Šunka je i dalje narezana tako tanko da bi čovjek kroz nju mogao čitati novine.

- Moji roditelji i ja u nekoliko smo navrata posjetili Vauxhall kad sam bila mala - reče Lavinia. -Kupili su mi sladoled. Sjećam se podizanja balona i nekih akrobata i, naravno, vatrometa.

Sjećanja su navrla iz prošlosti, donoseći prizore iz drugog vremena kada je živjela zaštićena i sigurna u toplom krilu svoje male obitelji. Svijet je tada bio znatno drugačije mjesto, pomislila je. Ili je, vjerojatnije, ona bila drugačija. Tih je dana još uvijek bila prosto-dušna i naivna.

Ali jednom je morala odrasti. Upravo je to učinila prije deset godina kada se u periodu od osamnaest mjeseci udala, obudovjela i izgubila voljene roditelje na moru. U onome što se činilo kao izdvojen, razoran trenutak, našla se sama na svijetu, prisiljena na preživljavanje koje se temeljilo na njezinoj inteligenciji i vještinama hipnoze.

Joanin život prošao je neke jednako teške preokrete, razmišljala je. Možda je to bila osnova za prijateljstvo koje se razvilo među njima.

- Izgledaš mi zamišljeno - Joan vilicom nabode otmjeno mali komadić vrlo tanke šunke. Razmatraš li kako pristupiti ispitivanju lady Huxford i lady Ferring?

- Ne - Lavinia se slabašno nasmiješi. - Možda će ti ovo biti čudno, ali promišljala sam o tome kako se dogodilo da ti i ja sjedimo ovdje noćas, jedemo ovaj preko svake mjere skup obrok i nosimo haljine koje je sašila jedna od najpopularnijih krojacica u Londonu.

Joan je nakratko ostala zapanjena. Potom je, bez upozorenja, ispustila jedan od svojih rijetkih hihota. Oči su joj poigravale od smijeha i zajedničke upućenosti.

- Kad smo mogle, da nije intervenirala sudbina, tako lako iskusiti drugi, znatno manje ugodan kraj? Posve točno - Joan podigne svoju čašu vina. -Nazdravimo tome što nijedna od nas nije završila kao osiromašena guvernanta ili odbačena ljubavnica nekog muškarca.

- Svakako - Lavinia kucne svoju čašu o Joaninu. -Ali ne mislim da bismo sudbini trebale odati potpuno priznanje zato što nam je pomogla izbjeći bilo koju od ove dvije grozne profesije.

- Slažem se - Joan otpije gutljaj vina i spusti svoju čašu. - Nijedna od nas nije se bojala zgrabiti priliku kad joj se otvorila, zar ne? Obje smo ponešto riskirale onda kada bi drugi, bojim se, imali razloga za strah.

- Možda - Lavinia slegne ramenima. - Ali preživjele smo.

Joanino lice poprimi zamišljen izraz. - Mislim da nijedna od nas nije mogla zamisliti da radi išta drugo, barem ne zadugo. Temperamenti su nam takvi da moramo ovladati tijekom svojih života i sudbina. Fielding je uvijek govorio kako je jedna od stvari koje je kod mene najviše cijenio moja spremnost da vidim što me čeka iza ugla i pođem ususret budućnosti.

Lavinia se nasmiješi. - Mogu li protumačiti da taj komentar znači kako si odlučila da tvoja nova veza s lordom Valeom ne blati tvoju staru ljubav prema tvome mužu?

- Možeš - Joan odreže joj jedan komadić šunke odlučnim potezom ruke. - Mnogo sam 120

GIGA

razmišljala o tvojim komentarima na tu temu i sigurna sam u svoje srce. Toliko sam rekla Maryanne. Možda će joj trebati nešto vremena da prihvati situaciju, ali nadam se da će naposljetku shvatiti da ne mogu živjeti obavijena prošlošću. Niti bi to Fielding od mene želio.

- Promijenit će mišljenje na vrijeme. Još uvijek je vrlo mlada.

- Da, znam - Joan je profinjeno prožvakala svoj zalogaj i progutala ga. - Misliš li da smo mi ikada bile toliko mlade i bezazlene? Ne mogu se sjetiti... -Zastala je, a oči su joj se jedva primjetno stisnule. -Ah, napokon dolaze. Već sam se počela brinuti da su promijenile svoje planove za večeras.

- Lady Huxford i lady Ferring?

- Da. Ovo je savršeno. Vode ih prema stolu ravno iza tebe, baš kao što sam zatražila.

Njezin je zahtjev bio ispunjen, pomislila je Lavinia, jer je Joan dala velikodušnu napojnicu ne bi li osigurala taj ishod. Oduprijela se porivu da se okrene sa svog mjesta.

- Lady Huxford me je opazila - promrmlja Joan. Mirno se nasmiješila u smjeru upravo preko Lavinijina desnog ramena te malo povisila glas. -Lady Huxford, lady Ferring. Kako je lijepo što vas vidim ovdje večeras.

- Gospođo Dove - prvi je glas bio neugodan i oštar.

- Gospodo Dove - drugi je glas bio hrapav i prilično promukao.

- Dozvolite mi da vam predstavim moju jako dobru prijateljicu, gospođu Lake - reče Joan.

Lavinia se prisilila da se ne žuri. Polako se okrenula u svome sjedalu te, slijedeći Joanin primjer, sasvim lagano kimnula glavom.

Prva joj je pomisao bila da je strašno pogriješila. Preplavila ju je grižnja savjesti. Zacijelo nijedna od ove dvije žene koje su se nesigurno klimale na štapovima za šetnju nije bila sposobna unajmiti hladnokrvnog ubojicu.

Lady Huxford bila je krhka i tanašna gotovo kao i kriška šunke na Joaninu tanjuru. Lady Ferring doimala se čvršćom, ali bilo je jasno da je u svoje mlađe dane vjerojatno bila nekoliko centimetara viša. Ramena su joj sada bila povinuta i zaokružena.

Lavinijino je grizodušje izblijedjelo kada se susrela s dva para očiju koja su sjala nepomućenim plamenom snažnih, prodornih osobnosti. Ledena arogancija u tim pogledima govorila je o dugim životima provedenima u manipulaciji događajima i ljudima u svrhu postizanja vlastitih ciljeva. Tijela su im možda pokleknula pred teretom godina, ali s mentalnim sposobnostima i lady Ferring i lady Huxford sve je funkcioniralo, pomislila je Lavinia.

Kao i u njihovu smislu za modu, uočila je. Haljina lady Huxford bila je brončane boje i ukrašena žutim vrpcama. Lady Ferring bila je odjevena u skupo krojenu haljinu od teške ružičaste svile. Obje su nosile visoke, čvrsto plisirane ovratnike od čipke, nesumnjivo dizajnirane tako da prikriju bore i opuštenu kožu na vratu.

Svaka je nosila i privlačan šeširić. Šarmantni ukrasi bile su otmjeno smješteni na vrhu velike količine sre-brno-sive kose složene i nakovrčane u komplicirane frizure. Vlasulje, pomisli Lavinia. Umjetna kosa bila je pomodno uređena uz mnogo tapiranja na vrhu kako bi pridonijela visini. Iz ovog kuta nije mogla vidjeti stražnji dio frizura dama, ali imala je osjećaj da se tamo nalaze jednako komplicirani šinjoni.

- Lady Huxford - reče Lavinia vrlo opušteno -molim vas da mi dozvolite da izrazim svoju sućut zbog vašeg nedavnog gubitka.

Lady Huxford podigne svoj lornjon i zaškilji u Laviniju. - Kakvom gubitku? Nisam izgubila nikog bitnog otkada je njegovo gospodstvo umrlo prije četrnaest godina.

- Mislim na preranu smrt zaručnika vaše unuke, lorda Fullertona - reče Lavinia. - Uvjerena sam kako njezini roditelji mora da su slomljeni. Kako izvrsna partija.

- Ubrzo će naći novu koja je znatno pogodnija -lady Huxford spusti lornjon.

Lavinia se okrene pratilji lady Huxford. - Govoreći o ukinutim zarukama, rekla bih da vaš unuk više ne namjerava nuditi ženidbenu ponudu za ruku najstarije unuke lady Rowland.

121

GIGA

Kakva šteta. A činilo se kao tako dobar sporazum. Svi su mislili kako titula vašeg unuka posve lijepo pristaje uz djevojčino nasljedstvo.

Izraz lady Ferring zatvorio se poput teških vrata koja su se naglo zalupila.

- Ali pretpostavljam da su se financijski aspekti situacije promijenili kada je lady Rowland tako neočekivano umrla - glatko nastavi Lavinia. Vrijeme njezine smrti bilo je baš nezgodno, zar ne? Šuška se da je preminula prije nego što je uspjela promijeniti svoju oporuku da ostavi miraz najstarijoj djevojci. Sada njezin tata upravlja novcem, a kažu da namjerava podijeliti nasljedstvo među svih svojih sedam kćeri.

- Čudni su putovi sudbine - primijeti lady Ferring.

- Doista - reče Lavinia. Opet se okrenula prema lady Huxford. - Zapravo je sudbina htjela da sam bila u Beaumont Castleu one noći kad je lord Fullerton pao u svoju smrt.

Mogla se zakleti kako se na ovu vijest lady Huxford malo trznula. No žena se brzo pribrala.

- Tamo se nalazio izvjestan broj ljudi, sudeći po onome što sam čula - reče ona svojim glasom oštrim poput krhotina stakla. - Beaumontove ladanjske zabave uvijek su iznimno posjećene.

- Da, tamo je svakako bilo prisutno mnoštvo ljudi - složi se Lavinia. - Ali izgleda da sam ja bila među zadnjima koja je vidjela lorda Fullertona živog. Možete li to povjerovati? Prošao je hodnikom pored mene malo prije nego što je pao.

Lady Huxford ju je gledala u posvemašnjem muku.

- Ne sumnjam da je bio pripit - lady Ferring zakre-šti. - Čovjek je pio kao smuk.

- Uistinu je izgledao omamljeno - Lavinia cokne jezikom. - Žalim što moram reći da je, kad sam ga vidjela, bio u društvu mlade služavke.

- Muškarci kao muškarci - oči lady Huxford prezirno zablistaše. - To baš i nije nešto o čemu se razgovara u pristojnom društvu.

- Pa, u ovom slučaju to je važno zapažanje - reče Lavinia jednako hladno. - Vidite, mog suradnika, gospodina Marcha, i mene zamolili su da istražimo smrt lorda Fullertona. Naše je mišljenje da je ubijen i da je služavka zapravo bila prerušeni ubojica.

Lady Huxford je posve uočljivo razjapila čeljust.

- Ubijen. O čemu vi to govorite? Nije bilo nikakvih naznaka o ubojstvu.

- Upravo suprotno - promrmlja Lavinia. - Bilo je i više od pukog nagovještaja o zločinu.

Zapravo, sigurno mogu ustvrditi kako je zločinac ovog puta napravio neke pogreške.

- Ovog puta? - lady Ferring ljutito zabaci glavu. -Hoćete reći da je bilo i drugih ubojstava?

- Oh, da, svakako. Zapravo nam je prilično sumnjiva smrt lady Rowland.

- Čula sam da se predozirala tonikom za uspavljivanje - lady Ferring zaškrguće zubima. Nitko nije spomenuo ikakvo ubojstvo.

Lice lady Huxford napne se od jarosti. - Ne razumijem zašto bi vas itko pozivao da to istražite.

- Zar ne znate? - reče Joan, držeći se iznenađeno.

- Gospođa Lake i njezin suradnik, gospodin March, bave se privatnim istražiteljstvom.

Primaju narudžbe od ljudi koji žele saznati istinite činjenice o stanovitim sumnjivim stvarima kao što su ove nedavne smrti.

- Privatno istražiteljstvo? - lady Ferring mrko pogleda Laviniju. - Kakva apsurdna ideja. I nije neka prikladna karijera za damu.

Oči lady Huxford sjale su skoro grozničavo. - Tko vam je dao ovu besmislenu narudžbu da istražite Fullertonovu smrt? Nisam čula da se itko u obitelji zabrinuo.

- Oh, nikako ne bih mogla odati ime našeg klijenta - reče Lavinia. - Sigurna sam da to možete shvatiti. Gospodin March i ja radimo samo za najekskluzivniju vrstu klijentele, a otmjen svijet zahtijeva veliku diskreciju. Ali mogu vas uvjeriti kako gospodin March i ja odlično napredujemo u našim istragama. Kada identificiramo ubojicu, sigurna sam kako ćemo također otkriti tko ga je unajmio.

122

GIGA

- Nečuveno - promrmlja lady Huxford. - Posve nečuveno. Privatni detektivi. Nikad čula za takvo što.

- Slučajno mi možete pomoći u mojoj istrazi, gospođo - reče Lavinia. - Nesumnjivo ste poznavali Fullertona. Bio je otprilike vaše dobi. Mora da ga poznajete još od onih dana kada su vas tek uveli u društvo. Možete li se sjetiti ikoga tko je mogao imati razloga da ga ubije?

Lady Huxford je zapanjeno zurila u nju, šokirana.

- Posve ste ludi - prošaptala je promuklo. Lavinia se okrene k lady Ferring. - Znate, gospođo, kada čovjek razmotri tu stvar, primjećuje se značajna sličnost u smrtima i Fullertona i lady Rowland, slažete li se? Moram zabilježiti kako trebam otkriti što su imali zajedničko. Pitam se jesu li motivi za ubojstvo u oba slučaja bili isti. Nešto u vezi s izmjenom planova za vjenčanje, možda.

Oči lady Ferring se razrogače. - Nemam pojma o čemu govorite. Ovo su najbesmislenije bljezgarije koje sam ikada čula. Lady Huxford je u pravu - uistinu ste kandidatkinja za Bedlam, gospođo Lake.

- Dosta sam se naslušala ove luđakinje, Sally - lady Huxford ustane, gužvajući svoj ubrus jednom rukom u rukavici. Drugom je dohvatila svoj štap. - Ne namjeravam jesti u ovakvom društvu. Idemo odavde.

- Posve se slažem - lady Ferring objema rukama čvrsto stisne štap za hodanje od ebanovine i pomoću njega se osovi na noge. Ljutito pogleda oko sebe. -Danielse? Gdje si? Odlazimo.

- Da, gospodo - lakaj uznemirena izgleda žurno se primaknuo da je primi pod ruku.

Još jedan muškarac u drugačijoj livreji u hipu ga je slijedio. Primio je lady Huxford za lakat. Oprostite, gospođo. Nisam shvatio da tako brzo želite otići.

- Kvaliteta društva nije kakva bi trebala biti - izjavi lady Huxford. - Prilično nepodnošljivo.

Dva su se lakaja pripremila otpratiti svoje poslodavke natrag kroz labirint loža za večeranje.

Joan je promatrala njihovo sporo napredovanje s mješavinom zabavljenosti i očaja.

- Mislila sam kako ih namjeravaš ispitati s velikom taktičnošću - promrmljala je.

- Pih, odmah sam uvidjela da taktičnošću neću ništa postići s one dvije - Lavinia je pogleda preko stola. - Umjesto toga, odlučila sam im uzdrmati živce. Tobias me uvjerava kako, kad zabrinemo sumnjivce, to ponekad izazove njihovo odavanje.

Joan odmjeri dame koje su odlazile. - Ne mogu reći jesu li uzdrmane, ali doista se čine poprilično iznervirane.

- U svakom slučaju, možda će postati nepažljive i napraviti neki potez koji će nam omogućiti kakav trag.

- Uz pretpostavku da su krive.

- Sad kad sam ih upoznala, sigurna sam da su obje sasvim sposobne unajmiti ubojicu ako pomisle da bi tako postigle svoj cilj.

- Svakako je istina da bi bilo izrazito nerazumno stati između one dvije i bilo čega za čime one nekim slučajem žude - složi se Joan.

- U to nimalo ne sumnjam - Lavinia se okrene ne bi li bacila pogled na lady Huxford i lady Ferring.

Napredovanje dviju žena bilo je sasvim sporo, gotovo svečano. Nisu daleko odmaknule.

Lavinia je zurila u poleđinu voluminoznih, sre-brno-sivih vlasulja.

- O, moj Bože - prošaptala je.

- Sto je? - Joan isprati njezin pogled, mršteći se. -Zar nešto nije u redu?

- Njihovi šinjoni.

Joan se zagleda u dvije elegantno oblikovane vla-sulje. - Doista su prilično komplicirane, zar ne? Što je s njima?

- Dizajnom su identične. Vidiš li male nizove kovr-čica na vrhu gornjeg dijela i način na koji je donji dio savijen oko namotaja opletenog pletenicom?

- Da, ali što s tim?

123

GIGA

Tog se časa glazba pojačala, svjetla u krošnjama kao čarolijom su se ublažila, a niz prasaka i eksplozija najavio je početak vatrometa.

Noćno je nebo ispunila iskričava vatrena kiša. Mnoštvo je zadivljeno uzvikivalo. Razlegnuo se zaglušan pljesak.

- Frizer - reče Lavinia.

- Sto? - Joan podigne glas kako bi nadglasala galamu. - Ne mogu te čuti.

- Isti je frizer napravio obje vlasulje - dovikne joj Lavinia.

- To jedva da predstavlja neko iznenađenje. Očito je i da je isti krojač dizajnirao obje njihove haljine. Rekla sam ti, lady Huxford i lady Ferring već su godinama prisne prijateljice. Zašto ne bi podijelile krojača i frizera?

- Ne razumiješ - drekne Lavinia ponad graje. -Frizer koji je napravio one dvije vlasulje bio je isti onaj koji je pratio lady Oakes u Beaumont Castle. Uredio joj je vlasulju na posve isti način za kostimirani bal. Rekao mi je da je niz kovrči navrh šinjona i petlja oko namotaja njegov potpis.

- Sto time podrazumijevaš?

- Ne shvaćaš li? Frizer je Izručitelj Opomene.

Tobias se stušti niza stube svoje gradske kuće u dva dugačka koraka. Široki zamah njegova kaputa s visokim ovratnikom koji je nosio preko svoje tamne košulje i hlača davao mu je izgled krajnje strašnog drumskog razbojnika.

Jedan od Joaninih livriranih lakaja oklijevao je otvoriti vrata kestenjaste kočije. Usprkos svojoj ozlijeđenoj nozi, Tobias nije čekao da mu spuste prečku. Zgrabio je rukohvat sa strane otvora i povukao se uvis u blago osvijetljenu unutrašnjost kočije. Sjeo je pored Lavinije i pogledao najprije u nju, a potom u Joan.

- O čemu je ovdje, dovraga, riječ? - upitao je. -Upravo sam namjeravao otići posjetiti Jacka u Grifonu. Misli da je možda našao nekoga tko zna nešto o Zacharyju Ellandu.

- Lavinia je uvjerena kako je upravo ustanovila identitet Izručitelja Opomene - reče Joan.

Tobias vrati svoj pogled drumskog razbojnika na Laviniju. - Hoćeš reći kako si večeras zaista doznala nešto korisno u Vauxhallu?

- Ne trebaš zvučati toliko zapanjeno, gospodine -uspravila se na svom mjestu. - Rekla sam ti da će mi se isplatiti ako ispitam lady Huxford i lady Ferring, i bila sam u pravu. Vjerujem kako je frizer koji je putovao u Beaumont Castle s lady Oakes možda unajmljeni ubojica kojeg tražimo.

Sebi na čast, Tobias nije odmah odbacio tu mogućnost. No s druge strane, razmišljala je, očajnički su mu trebali tragovi.

- Misliš li na onu budaletinu koja ti je rekla kako crvena kosa nije moderna? - upitao je oprezno.

- On je jedan od mnogih koji su mi to nedavno istaknuli, ali da, govorim o gospodinu Pierceu. Prisjetit ćeš se da je on ukrasio vlasulju lady Oakes izrazito kompliciranim šinjonom - Lavinia dotakne zatiljak. - Mnogo kovrčica i pletenicom obavijen namotaj? - poslužila se prstima da u zraku pokaže oblik frizure. - To je bila vrlo neobična tvorevina.

- Nimalo se ne sjećam frizure lady Oakes.

- Radi se o tome, Tobiase, da sam večeras izbliza vidjela šinjone lady Huxford i lady Ferring kad su napustile odjeljak za večeranje. Obje su nosile vlasulje i obje njihove frizure bile su identične onoj koju je imala lady Oakes u Beaumont Castleu.

- Pa što?

- Doista, gospodine, zar niste pazili kada smo ispitivali vlasuljara, gospodina Corka, i njegova suradnika, gospodina Todda? Prilično su jasno istaknuli da se moderan frizer jako ponosi stvaranjem vlastitih, jedinstvenih frizura. Gospodin Todd je naglasio kako svoje šinjone drži svojim potpisom.

Tobias pogleda Joan kao da traži pomoć. Elegantno je slegnula jednim ramenom.

124

GIGA

- Pokušala sam joj reći kako bi se doista moglo raditi o slučajnosti - reče Joan. - Ali što više o tome razmišljam, sve sam manje sklona povjerovati u to. Uistinu je prilično čudno da se frizer, koji je osmislio frizure za dvije žene na koje sumnjamo da su unajmile ubojicu, također nalazio u Beaumont Castleu one noći kada je Fullerton nastradao.

Lavinia je pažljivo proučavala Tobiasovo lice. Mogla je vidjeti da nije posve uvjeren, ali da pomno razmatra mogućnosti.

- To bi razjasnilo mnogo toga u ovom slučaju -rekla je uvjerljivo.

On se namršti. - Misliš na plavu vlasulju?

- Da. Frizer bi bio itekako svjestan koliko bi takva nijansa bila upečatljiva u slučaju da ga netko opazi dok izvršava svoj zločin. Ako je gospodin Pierce ubojica, to bi također objasnilo sluzavkinu neuobičajenu visinu. Frizerova visina nije naročito značajna za muškarca zapravo je malčice nizak - ali odjeven u žensku odjeću, doimao bi se prilično visok.

Joan popravi svoju rukavicu. - To bi također objasnilo kako se dogodilo da tri dame na visokom društvenom položaju upoznaju profesionalnog ubojicu. Frizera se ipak poziva izravno u kuću. Doista, on vrši svoje umijeće u daminu salonu ili u njezinoj spavaonici.

Tobias stisne oči. - Ako ste u pravu, to bi značilo da su sve tri od ovih bogatih dama raspravljale naj-osobnije i najpovjerljivije stvari sa svojim frizerom.

- Pa da - reče Lavinia. - Pa što?

- Očekuješ li stvarno da povjerujem kako bi jedna dama povjerila svom frizeru tajne koje ne bi pretresla ni s kim drugim osim sa svojim najbližim prijateljima?

Lavinia razmijeni pogled s Joan.

- Bolje reci sirotom čovjeku istinu - promrmlja Joan.

- Kakvu to istinu? - zahtijevao je Tobias.

- Znam da će ovo vjerojatno predstavljati šok za tvoje živce - reče Lavinia obzirno - ali moram ti reći kako dame rutinski povjeravaju frizerima tajne koje ne bi ni pomislile podijeliti s nekim drugim. Vidiš, postoji određena intimnost u procesu uređivanja kose. U svojoj si spavaćoj sobi, sama s muškarcem koji se bavi samo češljanjem i uvijanjem tvoje kose. To je zapravo posve ugodno.

- Ugodno?

- Sama s muškarcem kojemu je itekako drago pretresati pitanja mode i stila - doda Joan. Muškarcem koji donosi najnovije tračeve. Muškarcem koji sluša svaku riječ koju izgovoriš.

Da, mislim kako je posve moguće da žena planira umorstvo upravo s takvim muškarcem.

- Grom i pakao - promrmlja Tobias. - Kakva strašna pomisao.

Lavinia ponovno bez riječi razmijeni pogled obostranog razumijevanja s Joan. Kako objasniti prisnost između frizera i klijentice jednom muškarcu?

- Tko bi se pri zdravoj pameti pouzdao u to da će frizer znati kako izvesti umorstvo a da ga ne uhvate? - upita Tobias. - Sto da ju je izdao i optužio za naručivanje umorstva?

- Jako sumnjam da bi itko iz nadležnih institucija vjerovao na riječ jednom frizeru umjesto pripadnici otmjenog društva visokog ranga - reče Lavinia. -Također, kao što si toliko često isticao, tko bi povjerovao da bi postarija dama iz otmjenih krugova koja je čitav život provela u najekskluzivnijim salonima znala pristupiti pronalaženju i unajmljivanju profesionalnog ubojice?

- Klijentice vjerojatno nisu shvaćale da unajmljuju frizera - reče Joan, zvučeći kao da razmišlja. -Pretpostavljam da su vjerovale kako je on jednostavno neka vrsta posrednika.

Sigurna sam da je sve dogovoreno bez mnogo riječi. Gospodin Pierce mogao im je reći kako zna nekoga tko zna nekoga tko može urediti da se takva stvar riješi. Jako sumnjam da se reklamirao kao unajmljeni ubojica.

- A njegov honorar? - upita Tobias.

Joan neznatno mahne rukom. - Anonimne isplate dovoljno je lako srediti.

Lavinia pogleda Tobiasa, znajući kako je pomislio isto što i ona. Kao udovica čovjeka koji je 125

GIGA

vodio golemu kriminalnu organizaciju, Joan je bez sumnje znala mnogo o tome kako se postupa u takvim stvarima.

- Vrlo dobro - naposljetku reče Tobias. - Ne mogu poreći da ovdje postoji podudarnost, a znate što mislim o podudarnostima. Zato zbog argumenta recimo da je gospodin Pierce umiješan u ovu stvar. Pitam se kako je nagovorio lady Oakes da ga povede u Beaumont Castle. Mislite li da je one noći možda znala što smjera?

- Osobno sam sklona vjerovati kako lady Oakes nije imala ništa s planom da se ubije Fullertona - čvrsto će Joan. - Vrlo je blage ćudi, ali nije poznata po britkom intelektu, da se ljubazno izrazim. Mislim da Pierceu uopće ne bi bilo teško uvjeriti je kako u noći kostimiranog bala treba svog frizera uza se.

U unutrašnjosti kočije nastupio je tajac.

Tobias se zavalio natrag u svome sjedalu i proučio ulazna vrata svoje kuće. Odsutno je izmasirao svoje lijevo bedro. - Koliko god to bilo zapanjujuće, ne mogu poreći kako je frizer poveznica između sumnji-vica i smrti barem jedne od žrtava. Sutra ću vidjeti mogu li otkriti kakve poveznice između njega i ostala dva umorstva.

Lavinia osjeti kako joj je laknulo i kako je istovremeno osvjetlala obraz. - Znala sam da ćeš na koncu donijeti razumnu odluku. Bilo je samo pitanje vremena.

- Tvoja vjera u moje sposobnosti logičnog zaključivanja duboko me veseli - reče on mračno.

- Sto dalje? - upita Joan s velikim zanimanjem. Tobias dobaci pogled Laviniji. - Imaš li još uvijek Pierceovu posjetnicu? Onu koju ti je dao one noći u dvorcu?

- Da. Stanuje u Piper Streetu.

- Nisam posve uvjeren da je frizer Izručitelj Opomene - reče Tobias. - Ali dok ne raščistimo kaos oko ovog slučaja, mislim da bi bilo mudro motriti na njega.

126

GIGA

24 Klupska kartašnica bila je prepuna nevidljivih isparavanja od mahnitog uzbuđenja kojim su zračili igrači. Većinom su se vrele strasti koje su pratile svako kotrljanje kocke ili novu okladu za kartaškim stolovima prikrivale iza maski dosade i iznurene zabavljenosti.

Pristojnost je nalagala da se svaki od elegantno odjevene gospode natječe u nadmašivanju svojih suigrača pri iskazivanju krajnje nezainteresiranosti za ishod igre.

Ali ništa nije moglo prikriti smrad znoja i zabrinutosti koji se miješao sa zadimljenom omaglicom, pomislio je Anthony. To je bio vonj koji je prožimao čitavu prostoriju.

Ovo je bila paklena atmosfera grozničavog očajavanja koju je njegov otac bio odabrao udisati.

Na kraju je odvabila Edwarda Sinclaira u smrt.

Jedno je vrijeme stajao na vratima, slušajući kuckanje kocke i zveket boca i čaša na kartaškim stolovima. Vjerojatno nije predstavljalo neku razliku koliko netko pije dok igra na sreću.

Rezultat bacanja kocke bio je u rukama sudbine, osim ako uprava potajno nije povećala težinu malih kocaka. No nije imalo nikakvog smisla opiti se do obamrlosti dok pokušavaš primijeniti malo logike u partiji vista, razmišljao je. Pa ipak, gotovo su svi igrači odabrali duboko zaviriti u čašicu.

Uz iznimku Dominica Hooda.

Dominic je igrao vist na isti način kao i ostali, s bocom crnog vina pri ruci. Ali Anthony je opazio da ne pijucka iz svoje napola pune čaše. Na stolu se nalazila hrpica papira. Jamstva onih koji su od njega izgubili.

Anthony ga je netremice proučavao, tražeći dokaz o srodstvu. Doista, bilo je nekih sličnosti među njima, zaključio je. Njihov je otac ostavio svoj pečat na obliku njihovih nosova i nagibu njihovih ramena. I na boji njihovih očiju, pomislio je. Zašto dosad nije primijetio kako su Dominicove oči iste nijanse zlatnosmeđe boje kao i one koje je svakog jutra gledao u ogledalu za brijanje?

Za Dominicovim stolom partija vista privela se kraju. Unatoč njegovu oprezu s vinom, ovog je puta on bio primoran načrčkati na komadiću papira svoje obećanje da će nadoknaditi okladu. Trijeznost možda može povećati nečije izglede da pobijedi u kartanju, pomislio je Anthony, ali sigurno ne jamči ishod igre. Nikakva količina pronicljive i logične igre ne može nadoknaditi loše karte.

Uz opušten osmijeh i kimanje svome društvu kojim je iskazao koliko se dosađuje, Dominic napusti stol i okrene se, namjeravajući poći prema vratima. Kada je spazio Anthonyja, jedva se primjetno stao krzmati. Zatim je čvrsto stisnuo čeljust. Nastavio je koračati prema naprijed.

- Iznenađuje me vidjeti te ovdje večeras - reče, namjeravajući proći pokraj Anthonyja. - Imao sam dojam kako izbjegavaš kartaške stolove. - Osmjehnuo se s laganom podrugljivošću. Nešto u vezi sa strahom od gubljenja, bez sumnje.

Uvreda je pogodila ravno u metu, no Anthony se ponosio sobom jer je zauzvrat uspio zadržati neznatan, hladan osmijeh. - Nešto u vezi s jakom željom da izbjegnem smrt zbog budalaste prepirke oko podjele karata - namjerno je zastao. - Kako je završio naš otac.

Bljesak srditosti pojavio se u Dominicovim očima pa se izgubio iz njih. U hipu je prikrio taj izraz. -Dakle, napokon si to dokučio, je li? Stvarno ti je dosta trebalo. Možda bi pametno učinio kad bi još jednom razmislio o odabiru svoje profesije. Čovjek bi od privatnog detektiva očekivao da bude nešto pronicljiviji, ne slažeš li se?

- Mislim da ću se držati svoje karijere. Za razliku od tebe, nemam mogućnost izbora povazdan se zabavljati znanstvenim pokusima i po cijele noći igrati karte. Takva je vrsta ugodne dokolice samo za one koji su bili toliko sretne ruke da su naslijedili imanje i novac.

Dominic kimne. - Povlačim ono što sam rekao da ne opažaš dobro, Sinclaire. Sasvim si u pravu. Nisam poznavao svog oca, ali uistinu imam nasljedstvo. Što znači kako imam znatno više ponuditi dami kakva je gospođica Emeline od tebe.

Okrenuo se na peti i udaljio se ne čekajući njegov odgovor.

127

GIGA

Anthonyja ispuni ljutnja. - Grom i pakao - prošapta.

Pojurio je za Dominicom preko klupske kavane i van u hodnik, gdje im je uznemiren vratar obojici brzo pružio njihove šešire i požurio se otvoriti im vrata.

- Drži se dalje od Emeline - žestoko će Anthony s vrha stuba.

Dominic stane te se okrene. Na oštroj svjetlosti plinskih lampi, lice mu je bilo maska jedva obuzdanog bijesa. - No, zašto bih se lišio užitka njezina društva, brate?

- Ti je ne voliš - Anthony polako siđe niza stube, sa šeširom čvrsto stisnutim u šaci. - Želiš je iskoristiti kako bi mi se osvetio. Priznaj, Hoode.

- Ne namjeravam raspravljati s tobom o svom zanimanju za gospođicu Emeline.

- Dovraga, čovječe, ovo nema ništa s Emeline. Jedini kojeg želiš uništiti sam ja. Zar bi se skrivao iza ženskih skuta da postigneš svoju osvetu?

- Proklet bio, mogao bih te izazvati zbog te uvrede.

- Samo izvoli - reče Anthony. - Ali barem imaj hrabrosti priznati zašto me izazivaš. Opet te pitam, gospodine, zašto me mrziš? Je li to zato što je tvoja majka dozvolila da je zavede naš otac? Ne možeš mene kriviti zbog toga. Ne možeš niti nju. Jedini kojeg možeš okriviti je Edward Sinclair, a ima već četrnaest godina da je on mrtav i pokopan.

- Proklet da si, Sinclaire - Dominic zavitla svoj šešir u stranu i baci se naprijed. - Da se nisi usudio spominjati mi majku. Tvoj ju je otac uništio.

Anthony primijeni manevar izbjegavanja kojem ga je bio naučio Tobias i uspije se izmaknuti divlje zamahnutoj pesnici svoga brata.

Iako Dominicov udarac nije uspio pogoditi svoju metu, Anthonyju nije pošlo za rukom posve ga izbjeći. Silina sraza zavrtjela ga je te obojicu zanijela s pločnika. Zajedno su se otkotrljali preko tvrdog kamenja. Uhvatio se kako se muči odbiti niz nepredvidivo naciljanih udaraca dok mu ih je nastojao uzvratiti.

U žaru prve prave tučnjave u kojoj je ikada sudjelovao, mozak mu je prestao logički funkcionirati. Tobias ga je upozorio da će biti ovako. Bilo je nemoguće jasno razmišljati, nemoguće se prisjetiti nijansi iz teorije i prakse raznih boksačkih tehnika koje su bili zajedno uvježbavali. Kako se činilo, Anthony je pribjegao slijepom instinktu, čak niti ne osjećajući bol od Dominicovih udaraca.

No lekcije kojima ga je poučio Tobias mora da su uhvatile korijena negdje duboko u njemu jer je uspio zadati izvjestan broj pristojnih udaraca u Dominicova rebra i jedan u njegovu čeljust. Svaki put kad bi osjetio kako kroz tijelo njegova protivnika prolazi drhtaj, preplavilo bi ga žestoko zadovoljstvo.

Uopće nije čuo klepetanje kotača kočije i bat konjskih kopita. Prva naznaka da Dominic i on više nisu sami na ulici bila je kad je osjetio da ga netko hvata za ovratnik i snažno ga povlači s brata. Zatim ga je netko prilično nemarno ispustio na pločnik pokraj Dominica.

Otvorio je oči, treptajem istjerao krv koja mu je maglila vid i našao se kako podiže pogled prema Tobiasu. Poznata kočija kestenjaste boje stajala je malo dalje. Gospođa Lake i Joan Dove tjeskobno su virile kroz prozore. Prva mu je racionalna pomisao bila kako ima sreće.

Emeline nije bila s njima.

Oprezno je sjeo, podignuvši rukav da obriše krv koju je mogao osjetiti kako mu kapa niz lice.

- Tobiase? Kojeg vraga radiš ovdje? - promumljao Pored njega, Dominic se osovi na koljena, s jednom rukom na rebrima. Oprezno je promatrao Tobiasa.

- Ispričavam se što vas prekidam u vašoj zabavi, gospodo - Tobias ih je obojicu promatrao hladnim pogledom. - Ali slučajno jako trebam snažne pomoćnike. Jedan život možda visi o koncu. Učinili biste mi veliku uslugu ako biste obojica pristali nastaviti s ovom zdravom tjelovježbom u neko drugo vrijeme.

- Sto se zbiva? - Anthony se teturavo podigriuo na noge, zgrabivši željeznu stubu kočije ne bi li uspostavio ravnotežu. Tada mu se razlog za prisutnost gospođa Lake i Dove ispred kluba za 128

GIGA

gospodu konačno razjasnio. Proželo ga je uzbuđenje, privremeno nadjačavši njegovu ljutnju. Jeste li našli ubojicu?

- Gospođa Lake misli da smo mu možda otkrili identitet - reče Tobias. - Ali ja nisam tako siguran. Svejedno, ne možemo si dopustiti da riskiramo -Tobias prebaci pozornost na Dominica. - Predlažem da potajno čuvamo stražu nad našim sumnjivcem. Mislim da bi najbolje bilo postaviti dva čovjeka umjesto jednog, u slučaju da bude potrebno poduzeti korake.

- Korake? - Dominic stane na noge, opet se trznuvši. - Ne razumijem.

- Ako je moja suradnica u pravu, taj je muškarac hladnokrvni ubojica. Imamo razloga vjerovati da ponovno namjerava ubiti. Ako se netko pokuša umiješati ili ako se osjeti stjeran u kut, vjerojatno će postati očajan i prilično opasan. U tom slučaju bolje je imati dvojicu ljudi pri ruci da ga zaustave.

- Zašto trebate mene? - Dominic se namrgodi i pažljivo si dodirne čeljust. - Imate Sinclaira i sebe, gospodine.

- Ne mogu odvojiti vrijeme od svoje istrage kako bih pazio na jednog mogućeg sumnjivca.

Onda, Hoode? Bi li bio spreman pomoći mi u ovom pothvatu? Kao što rekoh, jedan život možda visi o koncu.

Dominic uputi Anthonyju brz, neproničan pogled, a zatim polako makne ruku sa svoje čeljusti. - Mislite da će taj čovjek ponovno ubiti?

- To je samo pitanje vremena. Smatrat ću se tvojim dužnikom ako bi mi mogao pomoći držati ovog nitkova pod prismotrom noćas.

- Valjda bih si mogao izdvojiti malo vremena da vam držim na oku tog sumnjivca - oprezno reče Dominic.

- Hvala ti - reče Tobias. - Sva su se dosadašnja ubojstva dogodila noću pa mislim da možemo pretpostaviti kako naš ubojica najviše voli djelovati pod okriljem mraka. Zato ostatak ove večeri želim da vas dvojica nadzirete njegov stan. Ne smijete mu dozvoliti da vas vidi.

Slijedite ga ako napusti svoj stan, ali ne sukobljavajte se s njim osim ako ne bude izgledno kako namjerava počiniti još jedno nasilno djelo. Je li to jasno?

- Tko je ta osoba? - upita Anthony, kome je krv opet uzavrela, ne zbog ljutnje, već zbog iščekivanja lova.

- Bojao sam se da ćeš postaviti to pitanje - reče Tobias. * * * - Trebamo držati na oku vražjeg frizera? - Dominic se naslonio duboko u sjeni uske uličice i tmurno zurio u vrata stana gospodina Piercea. - Ne vjerujem. Kako zamišljaš da se on laća posla ubijanja svojih žrtava? Misliš li da ih uguši vlasuljama?

- Sam si odlučio pristati pomoći Tobiasu u ovome - Anthony se mrštio s druge strane uličice. Nitko te nije silio da dobrovoljno istupiš.

- March je rekao da je nečiji život na kocki. Ali moram ti reći kako je izrazito teško zamisliti frizera kao hladnokrvnog unajmljenog ubojicu.

- Možda je zato dosad imao uspjeha - primijeti Anthony hladno. - Nitko ne sumnja na njega.

- Hm - Dominic je zvučao kao da da ga je ta mogućnost kosnula. - Nisam razmišljao o tome na taj način.

- Mislim da i Tobias ima poneku dvojbu o ovoj teoriji - reče Anthony. - No naučio je da ne odbacuje intuiciju gospođe Gray.

Razgovor je posustao. U tišini su se vratili promatranju ulaznih vrata Pierceova stana.

Mjesečina i nešto malo slabe svjetlosti od plinskih lampi obasjavali su usku uličicu obavijenu mrakom. Povremeno bi fijaker ili noćobdijina kola prodrndali pored njih, ali inače je bilo tiho.

Anthony je bio svjestan kako mu područje oko oka postaje osjetljivo i počinje oticati, a rebra 129

GIGA

su ga boljela na brojnim mjestima. Naslućivao je kako će do jutra imati nekoliko modrica.

Tješio se time što je znao kako i Dominic gotovo sigurno ima slične podsjetnike na njihov okršaj.

- Gospođa Lake je izrazito energična dama - reče Dominic nakon nekog vremena.

Anthony se umalo nasmijao na taj komentar. Ali zaustavio se, trgnuvši se od bola, kad je osjetio kako mu se posjekotina na usni otvara i vlazi krvlju. -Tobias često daje slične opaske.

Ali obično ne tako umjerenim riječima.

Podignuo je komad tkanine namočen u čisti, jak alkohol koji mu je dala gospođa Lake i potapkao po kutu usta. Dominic je imao sličnu tkaninu namočenu alkoholom. Gospođa Lake je inzistirala na tome da od uznemirenog klupskog vratara naruči po jednu za svakoga od njih, a tek im je zatim dopustila da ih odvezu ovamo kako bi zauzeli svoja mjesta.

Malo kasnije začuo je kako Dominic odmata paket mesnih pita koji je gospođa Lake također naručila od vratara.

- Možda je temperamentom ponešto žestoka - reče Dominic - ali drago mi je što je mislila na pite. -Zastao je. - Želiš li jednu?

Anthony shvati kako umire od gladi. - Da. Dominic mu doda pitu, a jednu uzme za sebe. Nekoliko su minuta jeli ne razgovarajući.

Dominic otrese mrvice s ruku. - Kakav je bio?

Anthony je znao na koga misli. - Ne sjećam se baš mnogo toga o njemu. Prouzročio je vlastitu smrt kratko nakon što sam navršio osam godina. Majka je umrla kasnije te iste godine. Ann i ja otišli smo na neko vrijeme živjeti s rođacima.

- Mora da se sjećaš nečega o njemu - Dominic je opet zvučao ljutito. - Imao si ga dulje od sedam godina.

Otac se nije mnogo zadržavao u blizini -Anthony slegne ramenima. - Mi smo živjeli na selu.

On je većinu svog vremena provodio u Londonu. Više je volio kartašnice od obiteljskog života - zastao je. -Ann je imala njegovu minijaturu koju mi je ostavila.

- Opisi ga.

- Sutra ću ti pokazati portret. Izgledao je dosta poput...

- Poput koga? _ Poput nas. Iste oči. Ista tjelesna građa. Isti nos.

- Je li bio svadljiv? Vedar? Inteligentan? _ Ne dovoljno inteligentan da izbjegne glupu svađu oko špila karata, kako se čini - reče Anthony. - Što se ostalog tiče, mislim da su ga žene nalazile prilično šarmantnim.

Dominic teško uzdahne. - Da, pretpostavljam da je moralo biti upravo tako.

- Ono čega se sjećam je da je majku često tjerao u plač i da je izgubio sve, uključujući i našu kuću, u posljednjoj partiji karata.

- I to je sve? To je sve čega se možeš sjetiti?

Anthony osjeti kako mu staloženost ponovno počinje popuštati. - Želiš znati čega se najživlje sjećam? Sjećam se muškarca koji me je podignuo do momaštva. Sjećam se da je Tobias bio taj koji me je naučio igrati šah. Tobias mi je unajmio tutora tako da nisam morao otići od kuće nakon što je Ann umrla. Tobias mi je dao prvu britvu i pokazao mi kako da je koristim.

Tobias je razgovarao sa mnom o tome što se očekuje od muškarca i o važnosti časti. Tobias je bio taj koji... _ Dosta - Dominic podigne ruku u sjeni. -Shvaćam što želiš reći.

Anthony uzme još jednu pitu od mesa i zagrize velik zalogaj. - Kakav je on bio? Čovjek koji te je odgojio kao svog sina.

Dominic pogleda u mračnu ulicu. - Povremeno se činio više kao djed nego kao otac. Mučio ga je giht. Sjećam se da je mnogo vremena držao jednu nogu na malom stolčiću.

- To je sve čega se sjećaš?

130

GIGA

Dominic je oklijevao. - Ne. Sjećam se da mi je dao moj prvi teleskop i pokazao mi kako da promatram Mjesec. Poučavao me je matematiku. Odveo me je na moje prvo predavanje iz znanosti i kasnije mi kupio nešto opreme kako bih mogao izvoditi jednostavne kemijske pokuse.

- Prema tebi se odnosio kao prema sinu.

- Da. A ja sam ga volio i poštovao. Umro je kad mi je bilo sedamnaest. Nisam doznao istinu o svom pravom ocu sve dok nakon majčine smrti nisam pronašao njezin dnevnik. Ako je Bartholomew Hood znao da mu nisam pravi sin, nikada mi to nije dao do znanja.

- Kada duboko promisliš o toj stvari - reče Anthony - ispada da smo obojica bili prilično sretni u pogledu muškaraca koji su nas podignuli. Mogli smo proći znatno gore.

Dominic ispusti čudan zvuk, dijelom stenjanje, a dijelom ironičan smijeh. - Misliš reći da nas je mogao odgojiti netko poput našeg pravog oca? Nisam razmišljao o tome u tom svjetlu.

Možda imaš pravo. * * * Lavinia si je natočila čašicu serija i sjela na stolicu pored one na kojoj se nalazio Tobias.

Poduprla je stopala na jastučiću za klečanje i promatrala mali plamen u kaminu.

Bila su gotovo dva sata ujutro i kuća je bila tiha. Gospođa Chilton i Emeline povukle su se na spavanje prije nego što su se ona i Tobias vratili. Tobias je bio odbio Joaninu ponudu da se posluži njezinom kočijom, govoreći kako će sam poći kući nakon što s Lavinijom dogovori idući potez na slučaju.

Sada je poželjela da se usprotivila odbijanju ugodnog vozila. Iako je to dobro prikrivao, noćas je u Tobiasu naslućivala umor. Bio je očigledan u načinu na koji se spustio u veliku stolicu te u načinu na koji je odsutno masirao svoju lijevu nogu. Mogla ga je opaziti u crtama napetosti u kutovima njegovih očiju i usana.

Bila je sasvim svjesna da nije mnogo spavao otkada su se vratili iz Beaumont Castlea. Ovaj je slučaj uzimao svoj danak na njemu. Nije htjela ni pomisliti na to da se on mora pješice vratiti svojoj kući kasnije te noći. Ali također ga je dovoljno dobro poznavala da je znala kako ne bi blagonaklono dočekao njezino izražavanje brige.

- Misliš li da je bilo mudro ostaviti nasamo Anthonyja i Dominica da zajedno motre Piercea?

-upitala je. - Sto ako se odluče upustiti u još jedan boksački ogled?

- Mislim kako se to neće dogoditi sve dok su obojica posvećena zadatku da špijuniraju Piercea - Tobias otpije gutljaj svog brendija. - Uz malo sreće, vrijeme koje će provesti dijeleći dosadu dok obnoć čuvaju stražu ohrabrit će ih da izglade svoje nesporazume.

- Ah, da, sada potpuno shvaćam tvoj prepredeni plan - naslonila je glavu na uzglavlju stolice i slabašno se osmjehnula. - Prisiliti ih da nekoliko sati provedu zajedno i nadati se da će početi razgovarati. Vrlo lukavo od tebe, gospodine.

Zagledao se u vatru. - Vidjet ćemo.

- Kako si znao da će Dominic pristati pomoći ti tako da čuva stražu s Anthonyjem?

- Mladići te dobi žude za potragom koja je važna i prepuna značenja. Bio sam gotovo potpuno siguran kako će, osim ako nije prava hulja, mogućnost spašavanja jednog života i pripomoć u postavljanju stupice ubojici nadvladati njegovu potrebu da osveti svoju majku.

Barem na neko vrijeme.

Proučavala je seri u odsjaju vatre. - Vjeruješ li kako je to izvor Dominicove kivnosti na Anthonvja? Misli li on kako nešto duguje uspomeni na majku zbog onoga što se dogodilo prije svih tih godina?

- Nagađam kako je malo kompliciranije od toga. Također bez sumnje ima teškoća u nošenju sa spoznajom kako mu nisu rekli istinu o njegovoj prošlosti. Ljut je, a Anthony je ostao jedini na kome može iskaliti svoju bol i frustraciju.

131

GIGA

- Ali osveta u ovom slučaju nije moguća. Anthonvjev je otac odavna mrtav. Nema nikakvog načina da Dominic ovako zakasnjelo postigne bilo kakvu vrstu pravde.

Tobias otpije svoj brendi i spusti čašu. - Mladi su ljudi rijetko skloni praktično shvatiti život.

Mnogo su skloniji tome da im se fantastični ideali, previše pristran smisao za čast i strastvena ideja o onome što je pravda a što krivda ispriječe logici i zdravom razumu.

- Možda.

- Nema u tome možda - Tobias nakrivi glavu uz uzglavlje stolice i sklopi oči. - Vidio sam iste sklonosti u Anthonyju pa ih mogu smjesta prepoznati. Morat ću pronaći način da omogućim i njemu i Dominicu da nauče kako oni ne nose breme starih grijeha na svojim plećima.

Nasmiješila se, spustila svoju čašu i ustala. Tobias je napola otvorio oči, promatrajući je kako mu prilazi.

Polako je kliznula na koljena na sag pred njegovom stolicom i odmorila jednu ruku na njegovu desnom bedru. Skuti njezine Ijubičastoplave haljine nabrali su joj se oko nogu.

- Ne mislim da su Anthony i Dominic jedini koji ponekad ne uspijevaju utvrditi savršeno praktičan pogled na svijet. - Mogla je osjetiti njegovu toplinu kroz tkaninu njegovih hlača. Ti si krasan čovjek, Tobiase, čovjek s idealima i čašću i strasnim, duboko ukorijenjenim smislom za ono što je ispravno i pogrešno. Nemoj prestrogo suditi takvim osobinama. Oni su među mnogim razlozima zbog kojih te volim svim svojim srcem.

Iznenađenje, a zatim i skrovita strast uskomešaše se u njegovim djelomično zatvorenim očima.

- Lavinia.

Posegnuo je za njom uz tih, neodgodiv uzdah, povlačeći je uvis u svoje naručje gdje se sklupčala uz njegova prsa. Njegove se usne sklope nad njezinima, snažno, strastveno i prepuno žudnje. Raširila je prste duž njegova ramena i s punim žarom koji je probudio u njezinu srcu uzvratila mu poljupcem.

Bila je procijenila kako je blizu iscrpljenosti, ali kada je sklopio ruke oko nje i dlanom joj prekrio dojku, zaključila je kako je bila u krivu. Bilo je kao da je popio neki okrepljujući tonik, a ne brendi. Uspalio se brzo i potpuno za samo nekoliko sekundi.

Osjetila mu je prste na poleđini svoje haljine, a trenutak kasnije spustio joj je korzet do struka.

Palcem je kliznuo preko njezine razgolicene bradavice. Dah joj je zastao u grlu. Ovo sigurno nije bio prvi put da ju je ovako dodirivao, pomislila je, ali uvijek je postizao isti učinak.

Nekako je svaki put uspijevao oduzeti joj dah.

Gruba odjeća u koju se večeras bio odlučio preru-šiti nije uključivala i kravatu. Ugurala je ruku pod njegovu košulju i uživala u igri mišića ispod kože. Kliznuvši prstima niže, pronašla je kopču na njegovim hlačama. Kad ga je oslobodila, pritisnuo je ud uz njezin dlan.

Obuhvatila ga je prstima i milovala dok nije hrapavo zastenjao. Užurbano je prekrio njezinu ruku svojom, umirujući joj prste.

Krenuo ju je ispuštati iz naručja. Znala je da je namjerava spustiti na pod ispred kamina i voditi ljubav s njom.

- Ne - prošaptala mu je uz grlo. - Pusti da noćas napravim ovo za tebe.

- Lavinia...

Ušutkala ga je još jednim malim poljupcem. Zatim se ponovno spustila na koljena na sag između njegovih bedara i primila ga u usta.

Uz tih, dubok jecaj, zrak mu je izletio iz pluća, a ruke su mu se čvrste sapele u njezinoj kosi.

Uskoro je osjetila kako mu se bedreni mišići učvršćuju u čelične obruče. Još jednom je pokušao zaustaviti njezino milovanje.

- Ne mogu više čekati - promrmljao je.

Nakratko ga je oslobodila, obavivši ga prstima. -Ne želim da čekaš.

Ponovno ga je primila u usta. Njemu su ruke ispale iz njene kose. Zgrabio je naslone svoje stolice. Čitavo mu se tijelo ukrutilo. Zabacio je glavu.

132

GIGA

Osjetila je kako njegov vrhunac pulsira kroz njega u nizu ustalasanih valova. Gotovo nije ispustio ni glasa. Bilo je kao da se prepustio olakšanju tako potpuno da mu nije preostalo energije ni za šapat, pa čak ni za uzdah.

Nakon nekog vremena, klonuo je i umirio se. Polako je podignula pogled i vidjela da su mu oči zatvorene, a glava mu se odmara uz rub stolice.

Polako je ustala i spustila ruke da mu dohvati desnu nogu. Tobias se nije micao kada mu je poduprla obje noge u čizmama na jastučić.

Otvorila je ormar, uzela pokrivač koji je unutra bio spremljen i prostrla ga oko njega. Kada je bila zadovoljna time kako ga je pokrila, provjerila je vatru, podignula svijeću i pošla prema vratima radne sobe.

Izašla je u hodnik, tiho zatvorila vrata za sobom i uspela se stubama.

Nekoliko minuta kasnije, ležala je u svom krevetu, sama u mraku, zureći u zatamnjeni strop.

Dugo je mislila o Tobiasu kako spava kat niže u njezinoj radnoj sobi prije no što se konačno okrenula na bok i sklopila oči.

133

GIGA

25 Prigušeno zveckanje lonaca i tava probudilo je Tobiasa idućeg jutra. Prva mu je pomisao bila kako Whitby pravi znatno veću buku u kuhinji nego inaće. Druga mu je pomisao bila kako se osjeća odmoreno i svježe. Ovo je bila prva noć da se dobro naspavao od Beaumont Castlea i baš mu je trebala. Više nije bio Anthonvjeve dobi i nije mogao ostajati budan do zore jednu noć za drugom a da ne trpi posljedice, razmišljao je.

Taj vražji zub vremena.

Zatim je otvorio oči i ugledao zbirke pjesama na policama pokraj kamina.

Lavinijina radna soba.

Kliznuo je pogledom do prozora gdje je vedra svjetlost ljetne zore zrakasto obasjavala udobnu sobicu. Stropot i lupnjava dopirali su iz kuhinje gospođe Chilton, a ne iz Whitbyjeva carstva.

Prizori iz njegovih zadnjih budnih trenutaka od prošle noći vratili su mu se u toplom, ugodnom naletu. Pri sjećanju na Laviniju kako kleči između njegovih nogu spolovilo mu se opet ukrutilo.

Upravio je pogled prema stropu i zamišljao svoju poslovnu suradnicu gore u njezinu krevetu.

Bit će udobno ušuškana pod poplunima, rumena od sna, a njena crvena kosa bit će zavinuta pod zgodnom kapicom od čipke.

Još jedan znakovit tresak metala prekinuo ga je u snatrenju. Gospođa Chilton očito mu je pokušavala prenijeti poruku. Iznad su se čuli laki koraci.

Konačno mu je sinulo kako Lavinia i njezina domaćica nisu jedine u kućanstvu. Gospođica Emeline bila je razborita mlada dama, ali nesumnjivo bi se posve šokirala kad bi doznala da je on proveo noć u Lavinijinoj radnoj sobi. Mladi su ljudi ovih dana izgleda razvili prilično krute nazore o pravilima ponašanja. Čovjek se mogao samo nadati kako će ih jednog dana nadrasti.

Odbacio je pokrivač u stranu i ustao, rastežući ruke uvis. Kružnim je pokretima malo razgibao ramena ne bi li se riješio napetosti koja je nastala uslijed noći provedene u stolici.

Razmatrao je bi li se poslužio malim zahodom skrivenim iza stubišta, ali je nevoljko otklonio tu mogućnost. Bilo je vrlo vjerojatno kako bi Emeline mogla naletjeti upravo dok on izlazi odatle.

Mogao bi pričekati dok ne naiđe na samotno mjesto u parku na putu kući.

Uredio se s nekoliko brzih, učinkovitih poteza, tut-nuo krajeve svoje košulje u pojas svojih hlača te prošao rukom kroz kosu.

Kad je bio spreman, krenuo je prema vratima radne sobe i oprezno ih otvorio.

Gospođa Chilton stajala je u hodniku, s čašom čaja iz koje se pušilo u ruci. Izraz lica bio joj je neproničan.

- Pomislila sam da biste voljeli popiti ovo na putu kući - reče otresito. - Ovdje vam je topli kolačić s ribizom da ga pojedete uz čaj. Možete vratiti čašu kad se vratite na doručak.

- Gospođo Chilton, ta vi ste anđeo - primio je od nje šalicu i kolačić te se uputio prema ulaznim vratima. - Vidjet ćemo se za koji sat.

- Da, ne sumnjam u to - slijedila ga je niz hodnik i zaobišla ga kako bi otvorila vrata. Bacivši značajan pogled preko ramena prema stubištu koje je vodilo na gornji kat, stisnula je oči.

- Ovo se više ne može nastaviti, gospodine - reče prigušenim glasom. - U kući ima jedna mlada, neudana dama. Jednostavno ne može tako.

- Sasvim sam svjestan toga, gospođo Chilton - izašao je van na prag. - Krasan dan, zar ne?

- Neće potrajati - reče ona. - Sprema se ljetna oluja. Mogu osjetiti kako dolazi.

Vrlo je tiho i vrlo promišljeno zatvorila vrata njemu u lice.

Otpuhnuo je paru sa svog čaja, zagrizao veliki zalogaj toplog kolačića i sišao niza stube.

Jedva osjetna spoznaja među ramenima nagnala ga je da se osvrne i podigne pogled u prozore gornjeg kata na broju sedam. Lavinia je gledala dolje u njega iz svoje spavaonice. Nosila je kućni ogrtač s cvjetnim uzorkom. Mogao je razaznati bijelu čipkanu kapicu koja je prekrivala njezinu razbarušenu crvenu kosu.

134

GIGA

Podignula je ruku, nasmiješila mu se i poslala mu mali poljubac. Gospođa Chilton bila je u krivu u vezi s olujom, pomislio je. Ptice su pjevale i sunce je već bilo izašlo. Samo se nekoliko napuhnutih oblaka nalazilo na ljetnom nebu. Bit će krasan dan.

Sunce je i dalje sjalo dva sata kasnije kada je gospođa Chilton uklonila posljednji komad posuđa za posluživanje doručka.

- I dalje tvrdim da se kuha oluja - promrmljala je hitajući pored Tobiasove stolice.

Lavinia podigne pogled sa svojih novina i ugleda naročit čelični odsjaj u očima gospođe Chilton.

- Neće naškoditi ako i bude tako. Malo kiše isprat će ulice - Tobias se posluži s još malo džema od ribiza. - Ponestaje vam džema, gospođo Chilton.

- Ni najmanje, gospodine - gospođa Chilton pripremala se da natraške izađe kroz vrata do kuhinje s prepunim posluzavnikom u rukama. - Imam pri ruci još tri teglice. Očekujem da će nam dostajati nekoliko dana.

- Sumnjam u to - Tobias razmaze džem po kriški tosta. - Mogu slistiti tri teglice za tili čas.

- Da sam na vašem mjestu, gospodine, potrudila bih se da te tri teglice potraju - reče gospođa Chilton vrlo naglašeno. - Teško je reći kada ću imati vremena napraviti novu zalihu.

Užurbano je izašla kroz vrata i izgubila se u kuhinji.

Tobias odgrize komad svog tosta.

Lavinia malo zašuška svojim novinama i srdito se zapilji u njega. - Jesi li rekao ili napravio nešto čime si razljutio gospođu Chilton kada si jutros stigao na doručak? Danas je prilično zagrižljivo raspoložena.

- Da, i ja sam to opazila - Emeline si natoči kavu u šalicu. - Dosta je razdražljiva, zar ne?

- Neću trpjeti da mi uzrujavaš domaćicu, Tobiase - upozori ga Lavinia.

Uputio joj je pogled povrijeđene nevinosti. -Nemam pojma o čemu govoriš. Uvjeravam te, nisam rekao ništa nedolično gospođi Chilton. Ne bi mi palo na pamet učiniti takvo što. Zaista, silno sam joj privržen. Znaš to.

- Hm - nezadovoljna, ali ne znajući posve što da poduzme oko toga, Lavinia se nanovo posveti svojim novinama.

Nije znala kako bi protumačila neobičan odnos koji se razvio između Tobiasa i domaćice.

Stekla je dojam kako su se njih dvoje tijekom posljednjih tjedana sporazumjeli. Doista, činilo se da je gospođa Chilton zauzela bezuvjetno blag stav prema Tobiasu, koji je sa svoje strane bio sklon da je naizmjence zadirkuje i hvali njezino kuhanje, pogotovo bilo koju poslasticu od ribiza.

Ali stvari su se promijenile od povratka iz Beaumont Castlea. Gospođa Chilton više nije bila tako dobrohotna prema Tobiasu i više ga nije u svemu odobravala. Bilo je kao da se nalazi u stanju iščekivanja, očekujući da on nešto kaže ili učini. No dosad ju je razočarao.

Ispunila ju je jaka uznemirenost. S odlučnim je trzajem ponovno spustila novine. - Tobiase, nadam se kako ne kuješ zavjeru da ukradeš gospođu Chilton iz ovog kućanstva.

Izgledao je iskreno iznenađen tom optužbom. - Ne bih to ni pomislio - promumljao je jedući kolačić namazan džemom od ribiza. - Whitby mi nikad ne bi oprostio da dovedem domaćicu na njegov teritorij.

Emeline se zahihoće. - Ne zabrinjavaj se, Lavinia. Sigurna sam kako si gospođa Chilton nikad ne bi dopustila da je išta odmami iz tvoje službe.

- Mmm - Lavinia opet spusti pogled na svoje novine. Sada je imala više zlih slutnji nego ikada. Nešto nije bilo kako treba.

Gospođa Chilton možda je ovog jutra loše volje, mislila je, ali Tobias je bez sumnje dobro raspoložen za čovjeka s neriješenim slučajem umorstva za vratom. ,Kada se pojavio na njenom pragu prije jednog sata, bio je okupan i svježe obrijan. U očima mu je sjala obnovljena odlučnost. Očito je dobro prospavana noć bila upravo ono što mu je trebalo.

- Znate što, uopće me ne iznenađuje čuti da je gospodin Hood Anthonyjev polubrat - reče 135

GIGA

Emeline, vrativši se razgovoru u koji su se svi bili upustili prije male razmirice između Tobiasa i gospođe Chilton. -To svakako objašnjava poneku sličnost koju sam bila zamijetila u oba gospodina.

- Da, uistinu - reče Tobias.

- Hoćete li danas trebati moju pomoć na ovom slučaju, gospodine? - upitala je s nadom.

- Hvala, ali mislim da neću - podignuo je jednu obrvu vidjevši da Emeline izgleda žalosno i razočarano. - Zašto?

- Ma, ništa. Radi se samo o tome da mi je Priscilla jutros poslala poruku praktički me preklinjući da je posjetim danas poslijepodne. Tumačim da to znači kako joj je mama ugovorila neki strahovito dosadan termin s krojačicom, a ona ga ne želi otrpjeti sama.

Lavinia cokne jezikom. - Još ružičaste, pretpostavljam?

- Nesumnjivo. Priscilla kaže kako je jedini dobar razlog za udaju kojeg se može sjetiti taj da je njezina mama više neće moći prisiljavati da nosi ružičasto.

Lavinia pogleda u Tobiasa. - Kakvi su tvoji planovi, gospodine?

- Moram pronaći neki dokaz da je Pierce umiješan u ovaj slučaj. Ovog popodne va pretražit ću mu stan kada ode posjetiti svoje klijente. - Tobiasovo se lice stegne. - Pod pretpostavkom da se uistinu bavi pravim frizerstvom.

- Sigurna sam da se bavi - reče Lavinia. - Prilično je vješt u tom poslu, kao što sam ti rekla.

Mora da ima velik broj redovnih mušterija.

Prigušeni udarac zvekirom odjeknuo je kućom. Oglasili su se čvrsti koraci gospođe Chilton.

Emeline odloži svoj ubrus. - Pitam se tko to može biti ovako rano. Možda novi klijent, Lavinia.

- Vjerojatnije stara klijentica - promrmlja Lavinia. - Koja je došla zahtijevati da joj se kaže kako napreduje istraga.

Tobias je izgledao kao da se zabavlja. - Klijenti doista vole da ih se drži informiranima.

Mrmor glasova dopro je iz hodnika. Trenutak kasnije, vrata blagovaonice se otvore.

- Gospođa Gray želi vidjeti vas i gospodina Marcha, gospođo - najavi gospođa Chilton.

- Znala sam - reče Lavinia. - Pa, najzad joj barem možemo ponuditi novosti.

- Svakako - Tobias otpije posljednji gutljaj svoje kave i ustane. - Sve što nam sada treba je malo dokaza koji idu uz njih.

U dva sata tog popodneva, Lavinia je stajala s Tobiasom u dnevnoj sobi gospodina Piercea.

Na svu sreću, predviđanja gospođe Chilton o kiši nisu se obistinila pa prilikom svog potajnog ulaska nisu morali izlaziti na kraj s odjećom iz koje kaplje i s mokrim cipelama. Zavjese su bile navučene preko prozora, zapriječivši popodnevno sunce. Duge sjene prekrile su malen, uredan prostor.

Nešto ranije, mladi ulični deran kome je Tobias platio da nadzire gospodina Piercea tijekom dana bez daha je stigao u park gdje su čekali Tobias i Lavinia. Rekao im je da je upravo vidio frizera kako odlazi s velikom torbom u ruci te kako mu je služavka iz jedne od kuća preko puta ulica rekla da Pierce izlazi svakog poslijepodneva u ovo vrijeme. Nisu trebali očekivati njegov povratak sve do pet sati.

- Zašto ona toliko zna o Pierceovim dolascima i odlascima? - upita Tobias, kopajući po džepu u potrazi za kojim srebrnjakom da plati malom špijunu.

- Mislim da je zaljubljena u njega, gospodine - dječak spremi kovanice u džep. - Ne brinite, pazit ću na uglu. Ako vidim da se vraća prije nego što ga očekujete, bacit ću par kamenčića u prozor.

Lavinia je bila iznimno svjesna prštavog uzbuđenja u trbuhu i ubrzanog pulsa. Pitala se naviknu li se ikada privatni istražitelji na dubok ushit koji dolazi sa saznanjem da se čovjek približava odgovorima na neka pitanja.

Osjetila je prigušeno, kontrolirano iščekivanje kojim je zračio Tobias i znala je da se i on osjeća slično. Možda je opojno iščekivanje bio eliksir koji izaziva ovisnost za one njihova 136

GIGA

zanimanja.

- Da se uhvatim spavaonice? - upitala je.

- Da. Ne zaboravi ormar - Tobias otvori ormar za posuđe. - I budi brza. Ne volim ovo raditi danju.

- Da, sasvim sam svjesna tvojih sklonosti. - Ušla je u sobicu i počela otvarati ladice noćnog ormarića. - Pretpostavljam da bi bilo previše nadati se kako ćemo nabasati na plavu vlasulju i nešto ženske odjeće.

- Tko zna? Negdje mora sakriti tu vražju vlasulju i odjeću. Već je jamačno vrijeme da nam se malo osmjehne sreća u ovom slučaju.

- Istina. - Zatvorila je zadnju ladicu i spustila se na koljena da zaviri ispod kreveta. - Aspasia je jutros djelovala prilično zapanjeno našim zaključcima, nije li? Kunem se, da nisi bio tamo da je uvjeriš, ne bi me uopće bila uvažila.

Aspasia je reagirala s nevjericom kad su joj priopćili kako vjeruju da je ubojica gospodin Pierce. Na koncu je Lavinia znala kako je dopustila da je pridobe samo zato što ju je Tobias uvjerio kako je siguran u frizerovu krivicu.

- Ima svako pravo biti zaprepaštena - reče Tobias iz druge prostorije. -1 sam se još uvijek čudim. Susreo sam se s mnogim zlikovcima u svoje vrijeme, ali ovo je prvi frizer kojeg sumnjičim za umorstvo.

Lavinia ustane i pođe k ormaru. Otvorila je vrata i pregledala kolekciju košulja i besprijekorno izglačanih kravata. - To je stvarno savršen paravan za profesionalnog ubojicu koji se želi kretati visokim društvom, zar ne? Frizera pozivaju u najekskluzivnije kuće i nitko ne pridaje ni najmanje pozornosti kad on uđe u daminu spavaonicu ili sobu za presvlačenje.

- Pada mi na pamet da vražji frizer može ući u tvoju spavaonicu znatno lakše od mene progunđa Tobias. - Ja moram spletkariti i čekati da Emeline odluči posjetiti Priscillu i da gospođa Chilton ode u kupovinu.

- Teško da se radi o istim stvarima, Tobiase.

- Vraški je nepravedno, o tome se radi, a da i ne spominjem da je silno nezgodno.

Namjeravao sam pretresti taj problem s tobom.

Prsti joj se zalede na kvaki vrata ormara. Čekala je, zaboravivši disati.

U drugoj je sobi došlo do kratke stanke.

- Gle, gle - promrmlja Tobias.

Duboko je udahnula. Prsti joj se opuste oko kvake. Nije mogla reći što je točno iskusila u onih nekoliko sekundi. Olakšanje? Razočaranje?

Sto je očekivala, pitala se. Teško da bi Tobias potaknuo temu o braku usred premetačine ubojičina stana.

Pošla je prema vratima i vidjela da je kleknuo na neozlijeđeno koljeno i zadigao dio saga.

Proučavao je podne daske s velikom pomnjom.

- Jesi li našao štogod? - zazvala je tiho.

- Možda.

Iz svojih kožnatih korica izvadio je jedan otpirač i ugurao ga u dugačak procijep između dvije daske.

- Mislim da se ovdje možda nalazi otvor u podu - oprezno je čeprkao otpiračem. - To me ne bi iznenadilo. Elland je sakrio svoj sef u daskama ispod tepiha u svojoj radnoj sobi. Tamo je Aspasia pronašla njegov dnevnik poslovanja i prstenove. Možda ga ovaj novi Izvršitelj Opomene nastoji oponašati u svakom detalju.

- Tobiase, kako je moguće da toliko zna o Ellandu? Prstenje, stil ubojstava. Čak i isti tip skrovista? To je čudno. Mora da ga je dobro poznavao.

- To je svakako teorija na kojoj radim - snažnije je pritisnuo otpiračem. - Jack mi je sredio da se večeras nađem s nekim tko mi možda može nešto reći o Ellandovoj prošlosti.

Začula je lagano škripanje, a zatim se dio dašča-nog poda zamahom podigao.

137

GIGA

- Nebesa - pohitala je naprijed i čučnula. Zajedno su zurili u mali prostor koji se razotkrio.

- Prazno - Tobias nije ni nastojao prikriti svoje nezadovoljstvo. Pustio je da kvadrat daščanog poda spojen sarkom padne natrag na svoje mjesto, ustao i šutnuo sag nazad preko dasaka.

Polako se okrenuo pregledavajući sobu, sokol koji traži plijen. - Mora biti ovdje negdje.

- Sto mora biti ovdje?

- Njegove financijske knjige. Rekao sam ti, Elland je imao smisla za poduzetništvo. Vodio je izrazito detaljno knjigovodstvo.

- Tobiase - reče ona tiho - drži na umu da ovdje, iako su se možda poznavali, nemamo posla sa Zacharyjem Ellandom. Nema razloga da mislimo kako on vodi posao na posve identičan način kao i drugi Izručitelj Opomene.

- Ne slažem se. Što više nastojim rasplesti ovaj gordijski čvor od slučaja, tim sam više uvjeren kako je najupečatljiviji trag velika sličnost u izvršavanju posla i metodama koje su primjenjivali i EUand i ovaj novi ubojica. Kao da su izučavali ovaj zanat zajedno.

- Ili je možda jedan poučavao drugoga? - predloži ona s nelagodom.

- Upravo tako.

Tobias zaviri u mali prostor između radnog stola i zida. Njegov razdrazeni izraz lica kazao joj je kako tamo nema ničeg skrivenog. Pošao je prema stoliću u kutu i otvorio malenu ladicu.

- Znao sam - prošaptao je s izrazitim zadovoljstvom. Posegnuo je u ladicu i izvukao u kožu uvezenu knjigu.

- Što si našao? - prišla mu je i stala kraj njega, promatrajući kako otvara dnevnik poslovanja.

Imena, datumi i vrijeme bili su uredno zabilježeni. - Izgleda kao knjiga ugovorenih sastanaka, a ne dnevnik poslovanja.

- Imaš pravo - prolistao je stranice. - Riječ je tek o popisu njegovih dnevnih aktivnosti i klijenata. Ali možda su ovdje i oni koji su naručili umorstva.

- Nekako mislim da Pierce ne bi bio tako nepažljiv. Ipak je profesionalac.

- Ne trebaš me podsjećati - Tobias je iz džepa izvukao list papira i pero te počeo brzo prepisivati imena nedavnih klijenata. - Svejedno, ovo je bolje od ničega. Pružit će nam barem neku ideju o njegovu planu rada za idućih nekoliko dana. To bi moglo biti od pomoći.

Lavinia prouči imena. Jedno je iskakalo sa stranice. - Lady Huxford. Vidi, imao je dogovor s njom trećega. To bi bilo dva tjedna prije zabave u Beaumont Castleu.

- To uspostavlja vezu između lady Huxford i Piercea, ali toga smo već bili svjesni, zahvaljujući tvojim opažanjima u Vauxhallu. Pitam se bismo li... -Tobias okrene stranicu i zanijemi. Pogled mu je bio prikovan na jednom od zapisa. - Grom i pakao.

- Što nije u redu?

Prstom je pokazao ime. - Njegova klijentica danas popodne.

Spustila je pogled i osjetila kako joj se krv ledi u žilama. - Oh, moj Bože. Otišao je u kuću lady Wortham. Uređuje Priscillinu kosu. To je bio dosadan sastanak koji Priscilla nije željela otrpjeti sama.

- Mislim kako je najbolje da pretpostavimo najgore. Ovo nije slučajnost. Pierce očigledno zna za Priscillino druženje s Emeline, a time i za Emelineinu povezanost s tobom.

Nesumnjivo je dogovorio ovaj sastanak s ciljem da ispita najbolju prijateljicu tvoje nećakinje u nadi da bi mogao otkriti koliko smo napredovali u ovom slučaju.

138

GIGA

26 - Draga moja gospođice Priscilla, ne možemo pobjeći od stvarnosti prirode - gospodin Pierce provukao je češalj cijelom dužinom duge, zlaćane Priscilline kose i susreo se s pogledom svoje klijentice u zrcalu.

Priscillini obrazi su gorjeli. - Svjesna sam kako to nije najmodernija boja.

Emeline je napeto sjedila u stolici na maloj udaljenosti od toaletnog stolića, osjećajući se kao da igra ulogu u nekoj čudnoj, košmarnoj drami. Na njezino ogromno olakšanje i beskrajno divljenje, Priscilla je uskočila u glavnu ulogu bez ikakvih znakova nervoze.

Imale su manje od deset minuta da se pripreme.

Emeline se po dolasku u kuću Worthamovih zapanjila kad je čula da je lady Wortham predvidjela frizera za to poslijepodne. Nadala se kako se radi o nekoj čudnovatoj slučajnosti, ali njezin posao suradnice u partnerstvu Lake & March naučio ju je da ne vjeruje takvim događajima. Ukratko je uputila Priscillu u događaje, koja je zauzvrat jasno istaknula kako njena majka treba ostati neupućena. Strahovala je kako bi joj majka zapala u stanje panike da otkrije kako je angažirala ubojicu da uredi frizuru njezinoj kćeri.

Kada se gospodin Pierce pojavio na vratima sa svojom kožnatom torbom prepunom češljeva, kliješta za uvijanje kose, papira, škara i umjetnih uvojaka kose, Priscilla se pokazala doraslom situaciji i nastupila je vrlo sigurno.

Sjela je ispred svog zrcala na toaletnom stoliću, ramena ogrnutih čistom bijelom tkaninom, te se prepustila uslugama ubojitog frizera kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

U stvari, ponašala se tako prirodno i s toliko entuzijazma da se Emeline počela pitati uživa li to ona zapravo. Možda joj je činjenica da je gospodin Pierce bio prilično naočit - čak i elegantan, s onom crnom vrpcom oko vrata i onim nehajno razbarušenim kovr-čama olakšavala stvari.

Emeline je morala priznati kako je teško zamisliti Piercea kao unajmljenog ubojicu.

Gospođa Wortham bila je udobno smještena u stolici na drugoj strani toaletnog stolića, blaženo nesvjesna kako je muškarac koji je baratao velikim škarama u blizini vrata njezine kćeri vjerojatno ubio troje ljudi u proteklih nekoliko mjeseci.

- Mislite li da trebamo razmotriti bismo li obojili Priscillinu kosu u tamniju nijansu, gospodine Pierce? - zabrinuto upita lady Wortham.

- Obojiti ovu kosu? Sačuvaj me Bože - Pierce dohvati pramen Priscilline grive i zadrži je u zraku zamahom dostojnim mađioničara. - Ovo su čiste zlatne strune. Bio bi zločin protiv prirode izmijeniti je vodom u kojoj su se namakale bazgove bobice. -Lupnuo je češljem po rubu toaletnog stolića i prijeteći se zagledao u Priscillu u zrcalu. -I apsolutno ti zabranjujem da makar i pomisliš o korištenju hene. Je li to sasvim jasno?

- Da, gospodine Pierce - promrmljala je poslušno. Lady Wortham uzrujano se hladila lepezom. – Ali ako kažete da joj se kosu ne smije bojati, što onda predlažete? Vlasulju, možda?

- Ne dolazi u obzir za njezine nježne godine. Također, bila bi sramota staviti umjetnu kosu uz tako svijetlu, čistu kožu i klasični profil. - Gospodin Pierce uputi lady Wortham duboki naklon. - A vidim da je oboje naslijedila od vas, gospođo.

Lady Wortham na nekoliko je sekundi piljila u njega otvorenih usta. Emeline se zaprepasti vidjevši kako joj se obrazi grimizno rumene.

- Pa, hvala vam, gospodine Pierce - počela je mahati lepezom s još više energije. - Ne sramim se reći kako mi u mladosti nikada nije nedostajalo partnera za ples u plesnim dvoranama. Priscilla se zaista uvrgnula na mene. - Pročistila je grlo. - Osim kose, naravno.

Nju je naslijedila od svog tate, žao mi je što to moram kazati.

- Doista. No, kao što sam govorio, nastojim svoje mlade dame ne prekrivati vlasuljama osim ako ne postoji alternativa. - Gospodin Pierce zastane radi dramatske stanke. - A u ovom slučaju zaista postoji alternativa. Veličanstvena alternativa, k tome.

139

GIGA

Uslijed nastalog muka svi su prestali disati. Emeline je shvatila kako su, unatoč gotovo nepodnošljivom stresu pod kojim su se našle ona i Priscilla, obje jednako znatiželjne kao i lady Wortham da čuju što im Pierce ima ponuditi.

- Da, gospodine Pierce? - ponukala ga je lady Wortham. - Koja je alternativa?

Pierce je napola zatvorio oči kao da je opazio cijev pištolja. - Budući da vašoj kćeri ne možemo omogućiti da slijedi modu, gospođo, nemamo drugog izbora osim da je transformiramo u ikonu stila koja uvodi modni trend.

- Oh, Bože - lady Wortham izgledala je kao da će se onesvijestiti. - Oh, zaboga. Ikona mode.

- Prepustite to meni, gospođo. Svoj sam zanat ispekao u Parizu. Znam što želim postići. Gospodin Pierce posegne u svoju torbu pa izvadi nekoliko ukosnica i papira za uvijanje kose.

- Ali prije nego što nastavim, morate mi obećati kako moja kreacija više nikada neće biti uokvirena ružičastom bojom.

Lady Wortham se ukoči, razjapi usta i široko razrogači oči. Ostala je bez teksta.

Pierce podigne svoje škare i netremice je promotri ozbiljnim pogledom. - Gospođica Priscilla valjda ima i drugih boja u svojoj garderobi? Zacijelo ne ide uvijek naokolo u ovoj smiješnoj boji?

Priscilla ispusti jedva čujan zvuk nalik gušenju i zgrabi šalicu čaja koja se nalazila na toaletnom stoliću. Emeline joj susretne pogled u zrcalu. Nijedna od njih nije se usudila progovoriti.

Lady Wortham se nakašlje. - Mislila sam da je ružičasta vrlo prikladna njezinoj dobi i izgledu.

Pierce uzdahne i započne raditi škarama. - Dozvolite mi da vam kažem, gospođo, kako ružičasto, kad se pridoda blijedo zlaćanoj kosi, stvara dojam kremastog kolača prelivenog s mnogo preslatke glazure. Bilo koji džentlmen pogleda takav kolač i pomisli, gle, gle, evo poslastice ukusna izgleda. Ako je dostupna, poslužit ću se i gricnuti zalogaj ili dva i odbaciti ostatak.

Lady Wortham zacrvenjela se od šoka i bijesa. -Ružičasto-bijeli kremasti kolač? Moja kći?

Kako se usuđujete, gospodine?

- Vidite, nema prave vrijednosti niti stila u krema-stom glaziranom kolaču. Ne ostavlja trajan okus na jeziku. - Pierce je nastavio raditi, ne osvrćući se na zgrožen izraz lady Wortham. - Ali kada se damu s kosom i izvrsnim profilom gospođice Priscille stavi u tamniju haljinu intenzivnije boje - smaragdno zelenu ili safirno plavu - više se ne vidi kremasti kolač.

- Što se vidi? - oprezno zatraži lady Wortham.

- Božicu.

Lady Wortham zatrepće. - Božicu? Moju Priscillu?

Pierce pogleda Priscillu u zrcalu. - Imate li takvih haljina u svom ormaru, gospođice? Ako nemate, odmah se morate naručiti svojoj krojačici.

- Pa - promrmlja Priscilla - tu je nova haljina za šetnju koju mi je za rođendan naručila teta Beatrice.

- Stvarno mislim kako joj uopće ne pristaje - reče lady Wortham, sada nesigurna. - Beatrice ju je naručila a da se nije konzultirala sa mnom.

- Dajte mi da je vidim - zapovijedi Pierce.

- Skočit ću po nju - Emeline skoči sa svoje stolice. - Ja mislim da je dosta upečatljiva.

Otišla je do ormara i izvadila novu haljinu. Svi su gledali tirkiznu haljinu za šetnju, iščekujući Pierceovu presudu.

- Savršeno - Pierce se duboko nakloni prema Priscilli. - Apsolutno savršeno. - Okrenuo se lady Wortham. - Budite uvjereni, gospođo. Gospoda će padati na koljena kako bi se pomolili na njezinu oltaru.

Nedugo potom, lady Wortham opčinjeno je zurila u Priscillu. - Nevjerojatno. Ona izgleda spektakularno. Nikad ne bih povjerovala da tako jednostavan stil može izgledati tako elegantno.

140

GIGA

Pierce s profesionalnim ponosom poravna Priscillinu glatko počešljanu kosu. - Jednostavnost je u srži svake istinske elegancije, gospođo.

Emeline je bila gotovo jednako toliko zapanjena kao i lady Wortham. Pierce se uspješno suprotstavio raširenoj modi za složeno opletenim punđama i mnoštvom kovrčica na čelu i sljepoočnicama. Umjesto toga, Pierce je začešljao Priscillinu kosu od njezina lica i pomoću samo nekoliko ukosnica, stvorio ljupki svitak visoko iza njezine glave. Oblik je naglašavao dugačku, profinjenu liniju njezina vrata i njen krasan profil. Tek joj se nekoliko vitica kose njihalo ispred ušiju.

Priscilla je uvijek bila ljupka, pomislila je Emeline, ali sada se njezina prijateljica doimala samopouzda-nijom i sigurnijom u sebe. U njoj se primjećivao tračak ženstvene tajanstvenosti kojeg ondje ranije nije bilo.

- Priscilla, veličanstvena si - prošapta Emeline. Priscilla žestoko porumeni, ali činilo se da ne može svrnuti pogled sa svog odraza u zrcalu. - Stvarno ti se sviđa?

- Oh, da. Ne mogu dočekati da te vidim u tvojoj novoj haljini.

- Oduševljen sam što ste sve zadovoljne - nasmiješi se gospodin Pierce Emeline. - Slučajno sam slobodan još otprilike jedan sat. Biste li voljeli da vam sredim kosu, gospođice Emeline?

Vjerujem da vam mogu unaprijediti sadašnju frizuru. Nije da vam je stil neprivlačan - sasvim suprotno. Ali malčice previše slijedi općeprihvaćenu modu, ako znate što mislim. Vama treba originalniji izgled.

- Oh, ne bih nikako mogla iskoristiti vaše vrijeme i gostoljubivost lady Wortham - žurno reče Emeline, ne bez osjećaja žaljenja. Pierce je možda ubojica, ali nije se moglo zanijekati kako je, kad se radilo o kosi, umjetnik. Bilo bi tako zabavno saznati kako bi je točno transformirao.

- Naravno da mu moraš dopustiti da ti počešlja kosu, Emeline - Priscilla ustane od toaletnog stolića. - Mami ni najmanje neće smetati.

- Uopće ne - velikodušno će lady Wortham. -Zaista je posve uzbudljivo promatrati gospodina Piercea pri radu. Čovjek osjeća kako je u blizini velikog talenta.

Oklijevajući, Emeline sjedne za toaletni stolić. -Hvala vam.

Pierce protrese bijelu tkaninu i namjesti joj je oko ramena. Podignuo je svoj češalj i susreo se s njenim pogledom u zrcalu.

- Da, točno znam što ovdje učiniti - reče. - Takvo je zadovoljstvo raditi na mladim damama koje su zaokupljene najnovijom modom. Većina mojih klijentica su starije žene koje inzistiraju na kompliciranijim frizurama iz prošlog vremena, onakve vrste osmišljene za visoke, napudrane vlasulje kakve su nosile u svojoj mladosti.

- Moram priznati da se i predobro sjećam tih vla-sulja - reče lady Wortham. - Izgledale su sasvim elegantno na plesnom podiju, ali bile su silno vruće i teške.

Gospodin Pierce ukloni ukosnice koje su držale Emelineinu kosu u nekoliko brzih pokreta. Kao što sam govorio, uglavnom opslužujem stariju klijentelu. Ali toliko je zabavnije raditi na glavama mladih dama. Recite mi, gospođice Emeline, je li vam teta slučajno spomenula da sam je upoznao u Beaumont Castleu?

Emeline iznutra osjeti studen. Krajičkom oka opazila je kako se Priscilla napela. Lady Wortham, i dalje u blaženom neznanju, natočila je malo čaja.

Emeline se pribere. - Spomenula je da je upoznala frizera koji joj je rekao kako crvena kosa nije u modi. Ali nije se sjećala njegova imena.

Pierce je očigledno bio uvrijeđen. - Dao sam joj svoju posjetnicu.

- Mora da ju je izgubila - glatko reče Emeline.

- Shvaćam. Razumljivo, pretpostavljam. Znam da su ona i njezin prijatelj, gospodin March, u to vrijeme bili prilično zaokupljeni. Bili su uvjereni kako smrt lorda Fullertona nije bila nezgoda. Mislim da su to pokušavali dokazati.

- Nije bila nezgoda? - lady Wortham izgledala je iznenađeno. - Nisam čula da se spominje 141

GIGA

bilo kakva naznaka o zločinu u vezi s Fullertonovom smrću.

- To je zato što gospodin March i moja teta nisu uspjeli pronaći ikakav dokaz o umorstvu – objasni Emeline. - Usto je lord Beaumont jasno naznačio kako ne želi istragu pod svojim krovom.

- Dakle, sve u svemu, istraživanje im se svelo na nulu? - upita Priscilla ležernim, naivnim tonom.

- Bojim se da je tako - promrmlja Emeline. - Teško je istraživati slučaj umorstva ako nitko ne vjeruje da je do njega došlo.

- Fascinantno - Pierce zastane usred češljanja njezine kose i pogleda je s velikim zanimanjem.

- Jesu li imalo napredovali ovdje u gradu?

- Nimalo. Gospodin March je posve frustriran, bojim se. Moja teta misli kako gube vrijeme.

Pokušava ga nagovoriti da odustane od svojih istraživanja.

Prilično se ponosila tim zadnjim dijelom, pomislila je.

- Razumijem - Pierceov izraz lica nije se promijenio. - Mislite li da će imati uspjeha?

- Oh, da - reče Emeline. Snizila je glas na povjerljivu razinu i spremila se za potpunu laž. Fullertonova obitelj ne želi nikakvu istragu, niti itko drugi. Moja se teta vrlo brine oko naplaćivanja honorara, a kako u ovom slučaju nema klijenta, misli da se ona i gospodin March moraju okrenuti drugim stvarima.

- Bez uvrede, draga moja - reče lady Wortham tonom prepunim neodobravanja - ali moram ti reći kako mi se hobi gospođe Lake doima sasvim čudnim.

Emeline se upitala što bi Lavinia rekla kad bi joj kazala kako lady Wortham njezinu karijeru drži za tričavi hobi.

- Pretpostavljam da inteligentna dama kao što je gospođa Lake u takvom poslu nesumnjivo nalazi zanimljiv izazov - promrmlja Pierce.

Emeline je mogla osjetiti kako joj se podižu fine dlačice na vratu. Nadala se da ih Pierce ne može vidjeti.

142

GIGA

27 Emeline i Priscilla zajedno su se prošetale do ulaza u park gdje su se dogovorile naći s Anthonvjem i Dominicom. Suncobrane su uzdignule visoko prema kasnopodnevnom suncu.

Nakon kratke rasprave, odlučile su se odreći šešira kako ne bi prikrile puni sjaj svojih novih frizura.

- Nebesa, još uvijek mogu osjetiti svoj puis - reče Emeline. - Pitam se hoće li mi srce ikada usporiti u normalni ritam.

- I ja sam uzdrmana - Priscilla napravi grimasu. -Svaki put kad bih pogledala u zrcalo, jedino što sam mogla vidjeti bile su one škare u njegovoj ruci. Neprestano sam razmišljala o svim onim ljudima koje je vjerojatno ubio.

- Sto se mene tiče, nikad više neću gledati ijednog frizera na posve isti način.

- Neću ni ja. Ipak, stvarno je nesretna okolnost što je gospodin Pierce ubojica - suho će Priscilla. -Zauvijek ću mu biti dužnica. Tijekom jednog popodneva promijenio mi je čitav život uvjerivši mamu da u ružičastom ne izgledam najbolje.

Emeline odmjeri novu tirkiznu haljinu za šetnju. -Bio je sasvim u pravu. Zaista izgledaš izvanredno u živim bojama.

- Hvala - Priscilla zavrti svoj suncobran. - Zapravo je dan ispao posve uzbudljiv, zar ne?

Smatram da smo se prilično lukavo snašle s gospodinom Pierceom. Misliš li da smo rođene za pozornicu?

- Nikad nemoj predložiti tako skandaloznu ideju svojoj mami. Smjesta bi pala u nesvijest.

Ali, da, mislim da smo pokazale kako smo prilično dorasle kriznoj situaciji. Ti si bila posebno sjajna.

- I ti si se prilično dobro držala. Pierce možda ne vjeruje kako će se gospodin March i gospođa Lake posve ostaviti svojih istraživanja jer nemaju klijenta, ali sigurna sam da je otišao s dojmom kako baš i nisu ostvarili neki napredak u istrazi.

Emeline prođe lagani drhtaj. - Vjerujem da je tako. Čekaj dok im kažem što se danas dogodilo kod lady Wortham. Neće vjerovati da smo se našle oči u oči s njihovim sumnjivcem.

- Očito je ugovorio termin s mamom nadajući se kako će od mene nešto doznati o situaciji.

Mora da je bio presretan kad je stigao i zatekao te u mojoj kući. - Razvedrila se. - Evo Anthonyja i Dominica. Moram ti reći, skoro me jednako zaprepastila vijest da su polubraća kao i kad sam ugledala gospodina Piercea kako stoji u hodniku.

- Pretpostavljam da ta spona donekle objašnjava trzavice među njima. - Promatrala je kako im se Anthony i Dominic približavaju prelazeći park. – Nadam se da su uspjeli prijeći preko svojih nesuglasica sada kad je istina izašla na vidjelo.

Priscilla je čvršće stisnula suncobran. - Emeline -reče sa stanovitom usiljenom opuštenošcu misliš li da će se gospodinu Hoodu dopasti moja nova haljina i frizura?

- Priscilla, izgledaš spektakularno. Gospodin Hood će bez sumnje pasti ničice i pomoliti se na tvom oltaru, baš kao što je Pierce i predvidio.

Priscilla složi grimasu. - Radije bih da mi pokaže kako da se služim njegovim mikroskopom.

Anthony i Dominic skoro su stigli do njih. Emeline shvati kako se obojica kreću dugačkim, odlučnim koracima, a ne ležernim šetkanjem koje je bilo zaštitni znak fine gospode. Još ju je više zapanjila njihova odjeća. Nipošto nisu bili odjeveni za poslijepodnevnu promenadu parkom. Čizme im se nisu sjale od nedavnog laštenja, a njihovi udobno krojeni kaputići podsjećali su je na modu kakvu je preferirao gospodin March. Čak su i njihove kravate izgledale kao da su stavljene u hitnji. Niti jedan od mladića nije se potrudio vezati kompliciran ili elegantan čvor.

- Nešto nije kako treba - najavi Emeline. Anthony i Dominic zaustavili su se pred njima.

- Kog vraga vas dvije radite ovdje? - zahtijevao je Anthony, a da nije niti uljudno nagnuo glavu u pozdrav. Šešir mu je bio navučen preko očiju, dajući mu zloslutan izgled. - Jeste li obje poludjele?

143

GIGA

- Kako, molim? - Emeline je razjario nepristojan pozdrav. - Ako se sjećaš, nas četvero dogovorilo se danas naći ovdje.

- To je bilo prije nego što smo doznali da ste vas dvije provele popodne s ubojicom - zareži Dominic. I njemu je šešir bio nakrivljen preko obrve pod zastrašujućim kutom.

- Znate za moj termin s gospodinom Pierceom? -upita Priscilla.

- Tobias i gospođa Lake pronašli su bilješku o tome kad su mu pretražili stan - Anthony je naizmjenično pogledavao malo Priscillu, malo Emeline. - Jeste li obje dobro?

- Da, naravno da smo dobro - mirno će Emeline. -Sto je još važnije, vjerujemo da smo uklonile bilo kakve sumnje koje je gospodin Pierce možda imao tako što smo mu dale do znanja da istraga ne ide dobro.

Priscilla se namršti. - Zašto ste obojica tako čudno odjeveni?

- Gospodin March nije nam dao dovoljno vremena da se pripremimo za posjet - reče Dominic ponešto suho. - Inzistirao je da odmah nađemo vas dvije i pobrinemo se da se sigurno vratite na broj sedam u Claremont Laneu. Gospođa Lake smjesta želi razgovarati s vama. Zatim vas trebamo otpratiti ravno kući, gospođice Priscilla.

- Tobias ne želi da ijedna od vas sama tumara naokolo sada kad se Pierce zainteresirao za vas - doda Anthony.

- Za milost Božju - progunđa Emeline. - Obje smo sasvim sigurne, uvjeravam vas. Pierceu više nećemo biti od koristi sada kad ima podatke koje je tražio.

- Da, pa baš je u tome stvar, zar ne? - odbrusi Anthony.

U njegovim se riječima čuo prilično oštar prizvuk, pomisli Emeline. No prije nego što je dospjela odrjesito uzvratiti, vrlo ju je čvrsto uhvatio za ruku i odvukao je prema izlazu.

- Stvarno mislim da nismo ni u kakvoj opasnosti - brzo reče Priscilla.

- Čovjek je ubojica - Dominic je primi za lakat. -U svakom slučaju, Tony i ja nemamo vremena za gubljenje šećući se danas kroz park. Imamo posla.

- Kakvu vrstu posla? - upita Emeline, poskakujući malo da održi korak s Anthonyjem.

- Trebamo nadzirati Piercea od sumraka do zore -reče Anthony. - Trebamo se pripremiti, tako da moramo odvesti vas dvije kući.

Bilo joj je dosta ovoga, pomisli Emeline. - Budite ljubazni pa se ne odnosite prema nama kao da smo dvije budalaste djevojčice u koje se ne može imati povjerenja kad su same. Podsjetila bih vas da smo Priscilla i ja danas izašle na kraj s ubojicom. Nismo nesposobne.

- Upravo tako - reče Priscilla jednako uvjerljivo. Anthony okrene glavu da srdito pogleda Emeline.

Zrake kasnopopodnevnog sunca probile su se ispod ruba njegova nakrivljena šešira, prvi joj put pruživši nezasjenjen pogled na njegovo lice.

- Tvoje oko - naglo je stala, prisiljavajući i njega da se zaustavi. - I tvoja usna. Ozlijeđen si.

Sto ti se zaboga dogodilo, Tony?

Priscilla je zastala jednako naglo i okrenula se da vrlo pažljivo prouči Dominicovo lice koje je neznatno odvraćao od nje. - Na čeljusti vam se nalazi tamna modrica, gospodine. Nebesa, zar vas je ubojica sinoć napao? Kako se to dogodilo? Zašto nam nitko nije rekao?

- Prokletstvo - Dominic napravi grimasu, lecne se, a zatim dodirne čeljust. - Uvjeravam vas, nije Pierce taj koji je odgovoran za ovo.

- Svakako nije - zacrveni se Anthony. - Vrag da ga nosi, čovjek je frizer.

- A također i profesionalni ubojica, ako su gospodin March i teta Lavinia u pravu u svojim zaključcima - istakne Emeline. - Ali ako vam ovo nije učinio gospodin Pierce, tko je onda?

Anthony razmijeni neproničan pogled s Dominicom. Zatim slegne ramenima.

- Sinoć je na ulici ispred Pierceova stana bilo dosta mračno - reče. - Slučajno sam se sudario s rubom kamene veže.

144

GIGA

- Shvaćam - reče Emeline. - Veže znaju biti iznimno opasne.

Priscilla uputi Dominicu ispitujući pogled. - A vi, gospodine? Je li i vas zadesila slična nezgoda? ~ Spotaknuo sam se o stubu - promrmlja Dominic. - Opalio sam u ogradu od prečaka.

145

GIGA

28 Te je večeri malo prije ponoći Anthony otvorio vreću s pitama koju je kupio baš prije nego što je pala noć te izvadio jednu od dvije preostale pite od mesa. Ponudio je vreću Dominicu koji se naslonio uza zid preko puta uske uličice.

Dominic se poslužio posljednjom pitom.

- Sutra navečer kupit ću ih veći broj - obeća Anthony između zalogaja sivkastog tijesta.

- Sami smo si krivi što smo ih tako brzo potrošili - podsjeti ga Dominic. - Gledajući unatrag, vjerojatno nismo trebali dati pola naše zalihe onoj dvojici derana koji su odlučili provesti noć pred vratima trgovine pozamenterijom.

Anthony pomisli na dva momčića koje su susreli ranije te večeri. Dječacima nije bilo više od osam ili devet godina, a zračili su vedrom drskošću i iskustvom stečenim na ulici koje bi bolje pristajalo dvadesetogodišnjacima. Također su izgledali vrlo gladno. Niti on niti Dominic nisu se mogli oduprijeti porivu da im daju neke od svojih pita. Dvojac je bio oduševljen i hitro se udaljio sa svojim blagom kako bi se smjestio pred svojim vratima na udaljenom kraju ulice.

- Kad malo bolje promislim, možda uspijem nagovoriti Whitbyja da nam priredi zalihu - reče Anthony. - Također ću ga zamoliti još malo onog hladnog lososa i piletine kojima nas je opskrbio za popodne.

- Izvrsna zamisao. Reci mu da ovaj put udvostruči količinu u slučaju da se ona mladež sutra navečer opet nađe pred onim vratima. - Dominic glasno saž-vače svoju pitu. - Ali možda neće biti potrebno. Kako se čini, ovaj posao vjerojatno neće još dugo potrajati. March se doima vrlo sigurnim da će Pierce uskoro poduzeti potez. Kaže da frizer nije samo arogantan, već je i opsjednut potrebom da dokaže kako je jednako dobar kao i zadnji Izručitelj Opomene.

Vrijeme je prolazilo. Vani na ulici, mjesečina se polako pomicala. Osim rijetke kočije ili teretnih kola, ništa se nije micalo. Svjetlo na Pierceovu prozoru utrnulo se prije pola sata.

Izgledalo je da se povukao na spavanje.

- Je li ti upalo u oči da je ovog popodneva nešto na Emeline i Priscilli bilo drugačije? Anthony protegne ruke visoko iznad glave ne bi li otklonio ukočenost.

- Drugačije? - Dominic je na trenutak razmatrao o pitanju. - Nisam razmišljao o tome. Zašto pitaš?

- Ne znam. Samo mi se učinilo da danas obje izgledaju naročito lijepo.

- Uvijek izgledaju lijepo.

- Istina.

Uslijedio je još jedan podulji muk.

- Mislim da privlačiš Priscillu - ponudi Anthony nešto kasnije.

- Nju privlači sadržaj mog laboratorija, a ne ja -Dominic je zazvučao natmureno.

- Ne budi tako siguran u to. Vas dvoje uistinu imate mnogo toga zajedničkog.

-Hm. - Smatraš je zgodnom. Priznaj, nikad te nije zanimala Emeline. Jedini razlog što si s njom očijukao bio je da dopreš do mene.

Dominic slegne ramenima. Pokret njegovih ramena bio je jedva vidljiv u sjenama. Zaljubljen si u gospođicu Emeline, nije li tako?

- Da. Njezina teta želi da pričekamo s objavom zaruka, ali Emeline i ja imamo druge planove.

Najprije moram uvjeriti Tobiasa da oženi gospođu Lake i useli se u broj sedam u Claremont Laneu.

- Tako da ti i gospođica Emeline možete preuzeti njegovu kuću? - Dominic je zvučao zaintrigirano. -Jako domišljata ideja. Misliš li da će pristati?

- Imam malo poteškoća da ga uvjerim u razboritost svoje zamisli, ali polažem sve nade u uspjeh. -Nešto je zasvjetlucalo na ulazu u prolaz nasuprot ulice. - Jesi li vidio ono?

-Što?

- Mislim da netko stoji na ulazu u uličicu koja vodi do stražnje strane Pierceova stana.

146

GIGA

Figura se pomaknula, oprezno kliznuvši iz dubokog mraka na mjesečinu.

Dominic se hitro uspravi. - Da, vidim ga. Zapravo nju. To je žena u plastu.

- Okladio bih se da je to Pierce u ženskoj odjeći -prošapta Anthony.

- Imaš pravo - Dominic također snizi glas. - Ne mrdaj. Ne smijemo mu dozvoliti da nas vidi.

Spodoba u plastu pohitala je niz ulicu. Pierce nije nosio fenjer, očigledno zadovoljan time da se oslanja na jaku mjesečinu. Kretao se jezovito nečujno.

- Kao duh u noći - prošapta Dominic.

Stara je svodnica otpila još jedan dug gutljaj džina i nadlanicom obrisala usta. Zaškiljila je prema Tobiasu preko stola sklepanog od dasaka i hripavo se zacere-kala.

- U one su me dane zvali Majka Maud - reče. -Lijepo sam zarađivala od prodaje novorođenčadi i male djece, bogme jesam. Iznenadili biste se kol'ko je tržište za zdrave male dječarce ili djevojčice. Svakakav narod, plemenit i prost, dolazio je kupovati moju robu.

Od te mu je žene utrobom prostrujala groza, ali Tobias nije dozvolio da mu se odbojnost pokaže na licu. Krčma usred jedne od najgorih gradskih četvrti bila je mračna, zadimljena jazbina. U usporedbi s njom, Grifon je izgledao poput ekskluzivnog kluba za gospodu.

Majka Maud prestala je govoriti, čekajući s iščekivanjem.

Stavio je još nekoliko kovanica na stol. Pokraj njih je položio prsten koji opominje na smrtnost koji je pronašao u Fullertonovoj spavaonici u Beaumont Castleu. Mali zlatni lijes zloslutno se bljeskao na svjetlosti svijeće.

- Nasmiješeni Jack rekao mi je o glasini da si prije nekoliko godina prodala dva mala dječaka muškarcu koji je nosio prsten nalik ovome. - Otvorio je lijes.

Majka Maud dugo je piljila u malenu mrtvačku glavu. Zatim je prebacila pozornost na hrpicu novčića. Njezina se nelagoda jasno mogla iščitati s njezina lica.

Dodao je još jednu kovanicu na gomilu.

- Da - Majka Maud otpije još džina, kao da si želi vratiti hrabrost. - Pazarila sam s muškarcem koji je nosio prsten s mrtvačkom glavom.

- Reci mi o tom poslu.

- Razlikovao se od mojih uobičajenih mušterija -napokon će Maud.

- Na koji način?

- Većina njih šta su kupovali djecu upregla bi ih da rade. Trenirali bi dečke da džepare, kradu, prose il' se veru uz dimnjake. Cure su išle u kurveraje il' bi ih postavili na ulice da zarade za svoje uzdržavanje.

- Podigla je jedno koščato rame i pustila ga da padne.

- Bilo je nekih koji su kupovali make iz razloga koje nisam htjela znat.

Ako su neka djeca bila iskorištena na načine koji su čak i Majci Maud donijeli zle slutnje, mislio je Tobias, radije ni on ne bi znao o njima. No večeras je morao doći do istine.

- Taj muškarac koji je nosio prsten - reče. - Zašto misliš da je želio nabaviti dva mala dječaka?

Maud potegne još jedan gutljaj džina i spusti bocu. Oči presvučene mrenom zlobno su joj svjetlucale. -Reko je da je poslovni čovjek, at' da nema sinova koji bi preuzeli firmu. Reko mi je da bi htio uzet par šegrta. Naučit ih svom poslu. - Zaškiljila je. - Al' ako je sve to bila istina, mogo je dobit šta je htio iz pravog sirotišta, eh?

- Umjesto toga, on je došao k tebi.

- Da, baš to. Darežljivo je platio Majci Maud, je. I ja sam mu dala dobru robu, jesam. Dva zdrava momčića u najboljem stanju. Obadva bistra da ti mozak stane. Bili su braća. Jedan je imo oko osam godina. Drugi je imo četri il' pet, mislim.

- Što se dogodilo s njihovim roditeljima?

- Majka je umrla u kurveraju. Obadva dječaka su bila na ulici kad sam ih našla. Stariji se brinuo za mlađeg. Džepario je. Krao je šta je mogo od pijane gospode koji nalaze svoje užitke u našem dijelu grada.

- A što je bilo s ocem?

147

GIGA

- Tko zna?

Tobias baci pogled na prsten. - Sto misliš da se dogodilo s dva dječaka koje si prodala tom čovjeku?

- Dakle, nikad nisam pitala i to je cijela istina -Maud otpuhne kroz nos. - Zato su mi moje mušterije i dolazile, vidite. Zato jer su znali da neću postavljat nikakva neobična pitanja.

- Jesi li kad čula ikakva naklapanja o prirodi zanata kojemu je taj čovjek namjeravao poučiti dva dječaka?

- Da - Maud je zamišljeno promatrala prsten. -Kroz godine bi se tu i tamo govorkalo o čovjeku koji je nosio zlatnu mrtvačku lubanju. Neki su pričali da ako mu dovoljno platiš, riješio bi se koga god oćeš, čak i bogata čovjeka ili fine dame. Al' samo ako bi se složio da to zaslužuju.

- Je li se govorkalo o tome što je bilo s tim čovjekom čiji je posao bio da donosi smrt?

Maud podigne svoju bocu džina. - Čula sam da je u penziji. Da je ostavio posao svojim šegrtima.

Anthony je stajao s Dominicom u parku obavljenom mrakom preko puta ulice od kućnog broja dvadeset na Treadhall Squareu. Gradska kuća koju su imali na oku bila je elegantno dizajnirana zgrada na tri kata, jedna od njih nekoliko u nizu. Svaka je imala prednji prostor okružen željeznom ogradom do visine struka i vratašcima.

Bili su slijedili Piercea prema Tobiasovim uputama i nisu ga pokušali zaustaviti, držeći se na pristojnoj udaljenosti iza njega. Živost na prometnim ulicama prikrila je njihove korake.

No prije nekoliko su časaka stigli na trg upravo na vrijeme da vide svoj plijen kako lako preskače željezne ogradne prečke koje su čuvale prednje područje jedne od gradskih kuća.

Pierce je nestao niza stube koje su vodile do ulaza u kuhinju smještenog u suterenu.

- Ako mene pitaš, samo je jedan razlog zašto je pošao tamo dolje ogrnut onim plastom - reče Dominic. - A to nije zato što su ga u jedan sat ujutro pozvali da uredi kosu nekoj dami.

- Znam. - Uslijed stvarnosti onoga što im se odvijalo pred očima Anthonyja su prošli trnci.

- Dovraga, što bismo sada trebali napraviti? - prošapta Dominic.

- Jedino što možemo učiniti je da lupamo po vratima i pokušamo uzbuniti kućanstvo.

- Vjerojatno će pomisliti da smo sišli s uma kad bulaznimo o ubojici u njihovu domu.

- Imaš li bolji plan? -Ne. - U tom slučaju, bolje se požurimo - Anthony krene naprijed. - Sumnjam da će Pierceu trebati dugo da dovrši svoj posao. Tip je profesionalac, ako se sjećaš.

Zajedno su potrčali preko ulice i uspeli se stubama tihe gradske kuće. Anthony je zgrabio težak mjedeni zvekir i njime glasno zalupao šest-sedam puta.

- To bi trebalo probuditi služavku ili lakaja - promrmlja Dominic.

Ali na Anthonyjevo čuđenje, nitko nije došao na vrata da zatraži objašnjenje za kasnonoćno ometanje.

- Probaj opet - reče Dominic. - Jače, za Boga miloga.

Anthony zalupi zvekirom još nekoliko puta. I dalje nije bilo odgovora. Zakoračio je unatrag i podignuo pogled prema zamračenim prozorima gornjih katova. - Možda je osoba koja ovdje živi dala slugama slobodnu večer.

- Ovo je velika kuća. Ne mogu vjerovati da bi ama baš svaki član osoblja dobio istu slobodnu večer. Unutra mora biti nekoga.

- Moramo nešto brzo poduzeti - reče Anthony. -Možda bismo trebali razbiti prozor.

- Pa da nas uhite pod optužbom da smo provaljivali u kuću? Ne mislim da je to tako sjajan plan. Čekaj, imam ideju.

Dominic pusti da mu mali zamotuljak klizne s ramena te ga spusti na tlo. Odvezujući uže koje je pri-vezivalo otvor, posegnuo je unutra i izvukao nešto što je izgledalo kao dva štapića.

- Što to imaš? - upita Anthony.

- Dvije cijevi koje sadrže moju novu eksplozivnu formulu.

148

GIGA

- Eksplozivnu formulu? - Anthony se na brzinu udalji za nekoliko koraka. - Čekaj malo. Kojeg vraga radiš?

- Priznajem da mješavinu još uvijek treba poboljšati, ali u maloj količini poput ove stvara lijep vatromet. Ponio sam cijevi sa sobom večeras jer mi je palo na pamet da bi mogle korisno poslužiti ako nam zatreba nešto za odvraćanje pozornosti ili svojevrsno oružje u slučaju da nas frizer opazi i pokuša nešto nasilno.

- To je bilo vrlo pametno od tebe - Anthony je promatrao kako Dominic pali šibicu. - Kvragu, čovječe, oprezno s tim stvarčicama.

- Koristim obje jer nam treba buka koja će podići na noge čitavo susjedstvo kao i sve u kući. Dominic zapali dva fitilja pričvršćena za cijevi. - Ovo bi trebalo biti dovoljno.

Dobacio je cijevi iz kojih su prštale iskre daleko na pločnik. Došlo je do kratkog, napetog trenutka tijekom kojeg su fitilji pucketali i izbacivali iskre.

A onda su uz prasak i zaglušnu grmljavinu erum-pirala eksplozivom punjena kućišta.

Ulicom je zaplesala munja.

Blještave vatrene pruge zablistale su i sijevnule. Vatromet je zazvučao kao da je desetak pištolja opalilo u isti mah, iznova i iznova. Buka se odbijala od zidova gradskih kuća i odjekivala o kameni pločnik.

- Vrlo impresivno - Anthony vikne da nadglasa larmu.

- Pokušavam postići veću raznolikost u izloženim bojama - dovikne mu Dominic. - Trenutno sam ograničen na crvenu, bijelu i zelenu.

Prozor na gornjem katu susjedne gradske kuće bučno se otvori. Muškarac u noćnoj kapici proviri van.

- Vatra - ciknuo je. - Vatra je na ulici. Pozovite stražare.

Još se nekoliko prozora s treskom otvorilo. Pojavilo se još glava. Uzvik vatra proširio se trgom. Neka je žena vrisnula. Vrata su se širom otvarala. Jedna od njih bila su ona na broju dvadeset.

- Što je ovo? - žena s glavom prekrivenom rijetkim sijedim kovrčama i kapicom stajala je na ulazu, stežući izblijedjeli kućni ogrtač oko svog mršavog tijela. Smušeno je virkala prema Dominicu i Anthonyju.

- Što se ovdje zbiva? - zahtijevala je.

- U kući je ubojica - vikne Anthony.

- Sto si rekao? - stavila je ruku iza uha. - Govori glasnije, mladiću.

- Ubojica - Anthony se progura pokraj nje u hodnik. - Došao je nekoga ubiti.

- Stanite sa strane - naredi Dominic, prateći Anthonyja u hodnik. - Moramo ga zaustaviti.

- No, gledajte, šta mislite da radite? - uznemirena, žena ustukne. - Upomoć! Upomoć! Ovdje su provalnici!

Anthony odluči promijeniti taktiku. - Vatra - viknuo joj je ravno u uho. - Moramo izvući sve iz kuće. Oči joj se užasnuto razrogače. - Vatra, kažeš?

- Ima li ovdje još koga? - drekne Dominic.

- Gospodar. Gore u svom krevetu - žena preleti nesigurnim pogledom po stropu. - Ne može hodati. Tamo gore bit će u zamci.

- Mi ćemo ga odnijeti dolje - obeća Anthony. Potrčao je prema stubama, s Dominicom odmah za petama. Preskakali su po dvije stube odjednom i našli se na zamračenom odmorištu.

Anthony ugleda plamsanje svijeće koje je dopiralo iza vrata spavaonice na kraju dugačkog hodnika. Pojava u plastu pomolila se na ulazu u prostoriju, ocrtavajući se na odsjaju iza sebe.

- Eno ga - doviknuo je Dominicu.

Nahrupili su naprijed. Uljez se odmaknuo od vrata i pobjegao u suprotnom smjeru. Kad je dospio do kraja hodnika, okrenuo se prema njima dok su mu se skutovi plašta široko uzvitlali.

- Pazi - reče Dominic. - Mogao bi imati pištolj. Oprezno su ga slijedili. Ali uljez nije izvukao 149

GIGA

oružje. Umjesto toga, trzajem je otvorio druga vrata i nestao niza stražnje stube.

- Grom i pakao - Anthony se opet bacio naprijed. - Izmiče nam.

- Tony spavaonica - uzvikne Dominic. - Zapalio ju je.

Anthony je postao svjestan kako je plamsaj svjetlosti s ulaza u spavaonicu prejak za bljesak svijeće. Munjevito se zaustavio i okrenuo da pogleda u sobu. Dominic je već bio unutra, koristeći se dekom da ugasi plamenove koji su poskakivali pri dnu masivne postelje s baldahinom.

Suhonjav muškarac u noćnoj kapici šćućurio se uz jastuke, bespomoćno mašući rukama. Spasite me, spasite me! Pokušala me ugušiti. Pokušala me ubiti u vlastitoj postelji.

Anthony zgrabi težak poplun. Dominic ščepa drugi kraj. Zamahnuli su njime preko posteljine nastojeći suzbiti plamenove.

Ubojica je trčao kroz ulice, jedva mogavši dovoljno jasno razmišljati kako bi slijedio zemljovid u svojoj glavi. Kada više nije mogao trčati dalje, sklonio se u neku uličicu da dođe do daha. Trzajem je skinuo plavu vlasulju i plašt, te bacio oboje na kamen za popločavanje ceste.

Dok su mu se prsa nadimala, na trenutak je stao, nastojeći ovladati svojim osjetilima i ohrabriti se. Dovraga, to je bilo blizu. Ovaj put stvarno preblizu. Srce mu je glasno lupalo, a on je znao kako to nije samo zbog ludog trka u sigurnost. Više nije mogao poricati strah.

Preplavio ga je, pomutivši mu pamet i nagnavši ga da poželi povratiti. Je li tebi bilo ovako, Zachary? Jesi li ikada poznavao ovaj mahniti osjećaj od kojeg ti se izvrće utroba?

Još uvijek nije mogao pojmiti činjenicu da ga umalo nisu uhvatili na djelu. Odakle su naišla ona dvojica i stvorila obilje vatre na ulici te ga našla u kući, otjeravši ga prije no što je uspio dovršiti svoj posao?

Ali znao je odgovor. Gospođice Emeline i Priscilla kroz svoja su prijetvorna usta izrekle laži.

Ne samo da su March i njegova suradnica postigli značajan napredak u svojoj istrazi, već su ga i identificirali kao sumnjivca.

March je poslao onu dvojicu da ga noćas nadziru. Pratili su ga, nadajući se kako će ga uhvatiti na djelu.

Igra je završila. March je pobijedio.

Bacio je letimičan pogled na hrpicu odjeće i plavu vlasulju. To je bio jedini postojeći dokaz koji ga je dovodio u vezu s noćašnjim lošim poslom. Ostavit će ih ovdje. Čak i ako netko pronađe predmete, ne mogu ih povezati s njim.

Ipak, nije se usuđivao više riskirati. March je imao prijatelje na visokim položajima.

Oprezno je izašao iz uličice. Kad se uvjerio da uokolo nema nikoga, opet je udario u trk. Imao je dobru prednost. Onoj će dvojici trebati neko vrijeme da se pozabave vatrom i izvijeste Marcha. Treba mu samo nekoliko minuta, podsjetio se. Bio je dobro poučen svome poslu. Bio je spreman za svaku nepredviđenu mogućnost, čak i neuspjeh.

Nestat će na neko vrijeme, obećao si je. Možda ode u Pariz na godinu-dvije. Ili možda u Italiju. Kad se idući put vrati, vratit će se kao džentlmen. Nitko ga neće prepoznati, a kamoli ga povezati s umorstvima koja je počinio ovog ljeta.

Ta mu je pomisao umirila živce dok je bježao kroz noć osvijetljenu mjesečinom.

Kratko nakon toga, Anthony je stajao uz Dominica i sumorno zurio u tamu stražnjeg stubišta.

Dlanom je opalio po zidu.

- Prokletstvo. Skoro smo ga imali.

- Podmetnuo je onu vatru da nam odvuče pozornost kad je shvatio da se spremamo probuditi kućanstvo vatrometom - Dominic prođe prstima kroz kosu. - Dao si je puno vremena za bijeg.

- Pa, jedno je sigurno. Sada zna da je otkriven. Nesumnjivo će se izgubiti među prostim pukom ili zbrisati na kakvo sigurno mjesto gdje misli da se može sakriti.

- Pretpostavljam da nema koristi da se vratimo do njegova stana - promrsi Anthony. - Neće biti takva budala da se sada ondje zadržava.

150

GIGA

- Ne veselim se što ćemo morati obavijestiti Marcha kako smo istjerali naš plijen, a zatim ga izgubili.

- Niti ja - Anthony sklopi šaku oko prstena koji je našao na noćnom ormariću. - Ali nije baš da imamo mnogo izbora. Onaj prokleti frizer bio je spreman spaliti čitavu ovu kuću i sve u njoj kako bi uspješno pobjegao.

- Dođi - Dominic se okrene od stubišta. - Moramo naći Marcha. Nadam se da se vratio sa svog najnovijeg posjeta zloglasnom dijelu grada.

Anthony se okrene i žurno pođe hodnikom za njim.

Ubojica je ušao u svoj stan kroz stražnja vrata, na isti način na koji je ne tako davno bio izašao. Stajao je tamo u debeloj sjeni, dišući tako teško da ga je zrak pekao u plućima. Bijes i strah još su kolali njime. Želio je nešto razbiti.

- Proklet da je, proklet, proklet - ponavljao je u mrak.

Ne može tratiti vrijeme, podsjetio se. Morao je brzo djelovati. Kasnije će biti dovoljno vremena za osvetu Marchu. Dovoljno vremena da dokaže kako se tog čovjeka može pobijediti.

Otišao je u spavaonicu i pomaknuo u stranu sliku na zidu. Položivši dlan na dio drva, nježno je pritisnuo. Panel se bešumno otvorio zahvaljujući dobro podmazanim šarkama.

Otvorio je sef i izvadio pištolj, pismo, preostale prstenove, te nakit i novac koje su mu klijenti dali u zamjenu za njegove usluge.

Zatim se zaustavio kod ormara. Uzet će samo jedan komplet presvlake. Mrzio je ostavljati za sobom ostatak svoje otmjene odjeće, ali nije si mogao priuštiti da se optereti prtljagom. U tom su pogledu pravila njegova poučavanja bila stroga. Kada je bijeg bio nužan, bježalo se s čim manje stvari.

Otvorio je vrata svog ormara i našao se licem u lice sa svojim ubojicom.

Prije nego što je uopće uspio reagirati na šok, ubojica je prislonio pištolj na njegovu sljepoočicu i povukao okidač.

151

GIGA

29 Tobias je visoko držao fenjer tako da je njegov odsjaj osvjetljavao stražnja vrata frizerova stana. Anthony i Dominic stajali su malo iza njega, napeto promatrajući kako isprobava kvaku.

- Otključano - Tobias doda fenjer Dominicu i izvadi svoj pištolj. - Sumnjam da je još ovdje, ali ne želim da ijedan od vas riskira. Ostanite iza mene.

- Dosad je već miljama daleko - progunđa Anthony. - Skoro smo ga imali, Tobiase.

- Da nije bio toliko dosjetljiv i podmetnuo onu vatru, bili bismo ga uhvatili - složi se Dominic.

- Pravo ste postupili - reče Tobias. - Niste imali drugog izbora osim da se pobrinete za plamen. Ne okrivljujte sebe zbog Pierceova bijega. Da se niste umiješali, sir Rupert bi dosad već bio mrtav. Kao i stara kuharica, pretpostavljam.

Otvorio je vrata tako naglo da su se zalupila o zid. Svjetlost fenjera koso je pala duž prazne kuhinje.

Oprezno se kretao malenom prostorijom. Anthony i Dominic išli su za njim.

- Daj mi fenjer - tiho će Tobias.

Anthony mu ga pruži. On ga spusti na pod i gurne vrškom čizme u uzak hodnik. Nikakve sjene nisu treperile na zidu. U malenom salonu nije bilo pokreta.

Tobias se nagne iza ugla. Odavde je imao jasan pogled na dnevnu sobu. Zadovoljan što je prazna, iskoračio je u hodnik, podignuo fenjer te držeći se zida žurno pošao prema vratima mračne spavaonice.

Vonj svježe smrti udario ga je prije nego što je ugledao truplo na podu.

- Frizer je još uvijek ovdje - reče bezizražajno. Dominic i Anthony priđu mu i stanu pored njega.

Zurili su u strašan prizor.

- Njegova glava - Dominic je zvučao čudno. -Njegova glava. Ima toliko krvi i... i drugih stvari.

- Bože, smiluj se - prošapta Anthony.

Tobiasu sine kako je ovo obojici mlađih muškaraca prvi put da se susreću s nasilnom smrću.

- Ostanite ovdje, obojica - naredi.

Oprezno je ušao u sobu kako bi izbjegao uništenje bilo kakvog korisnog dokaza. Ali nije bilo krvavih otisaka stopala, nikakvih komadića tkanine otkinutih u tučnjavi. Baš nikakvih znakova da je itko osim Piercea noćas bio ovdje.

Frizer je ležao ispružen s licem nadolje u tamnom bazenu zgrusane tekućine, te s beživotnim prstima mlohavo omotanima oko drška pištolja.

- Mora da je znao kako je gotovo - Anthony je glasno progutao slinu. - Shvatio je kako smo mu za vratom i da je samo pitanje vremena prije nego što ga vidimo kako visi. Tako da je izabrao prevariti vješala.

- Oduzeo si je vlastiti život - Dominic si nadlani-com otare čelo. - Gospodski izlaz.

Tobias spusti pogled na mrtvaca. - Baš kao i njegov brat.

Malo prije svitanja, Lavinia je pošla s Tobiasom prenijeti vijesti Aspasiji. Smjesta je sišla kad ju je njezina pospana domaćica obavijestila da ima posjetitelje. Očito je još uvijek bila u krevetu, ali Lavinia je opazila da joj je nekako pošlo za rukom izgledati vrlo otmjeno u tamnom satenskom kućnom ogrtaču, mekanim papučama od jareće kože i majušnoj čipkastoj kapici.

- Pierce se ustrijelio? - Aspasia klone u sofu. -Nebesa. Baš kao Zachary.

- Nakon što su ga Anthony i Dominic sinoć umalo ulovili pri pocinjenju umorstva, mora da je shvatio kako je gotovo - reče Tobias.

Lavinia ga je promatrala dok se premještao kako bi stao ispred zamračenog kamina. Osjetila je napetost u njemu. Bio je ovakav, nemiran i duboko zamišljen, kada mu je nedugo prije bila 152

GIGA

otvorila vrata. Dala mu je veliku čašu brendija koji si je sam nabavio, ali to nije pomoglo ublažavanju njegova raspoloženja. Prepričao joj je noćašnje događaje. Odlučila je poći s njim kad je rekao da ide prenijeti vijesti Aspasiji.

- Ne razumijem - reče Aspasia, stišćući rubove kućnog ogrtača oko vrata. Izgledala je zbunjeno. - Iz onoga što mi govorite, imao je prednost. Zašto nije jednostavno pobjegao iz zemlje?

- Ne mogu se praviti da znam što mu se motalo po glavi - reče Tobias. - Ali od početka, u cijeloj je ovoj stvari riječ bila o oponašanju njegova brata. Možda je, shvativši da je razotkriven, odlučio napustiti ovaj svijet na isti način kao i Zachary.

- Od vlastite ruke - Aspasia načas sklopi oči. - Sve je to tako strašno.

- Tobias je noćas u sirotinjskoj četvrti razgovarao sa staricom koja je nekoć prodavala novorođenčad i djecu - Lavinia će obzirno. - Prije nekoliko je godina pribavila dva dječaka muškarcu koji joj je rekao kako nema vlastitih sinova te da želi naučnike koji bi preuzeli njegov posao.

- Mislim da joj je mušterija bila prvotni Izručitelj Opomene - reče Tobias, niti jednom ne skinuvši pogled s hladnog ognjišta. - Čini se kako su njegovi naučnici doista pokušali nastaviti njegovim stopama.

- A sada su oba mrtva - tiho reče Lavinia.

Trošni fijaker koji ih je doveo do Aspasijine adrese čekao ih je na ulici kada su kratko nakon toga otišli. Tobias je pomogao Laviniji da se uspne u kola, a zatim se i sam ukrcao te zauzeo mjesto nasuprot njoj. U slabom sjaju unutrašnje svjetiljke lice mu je bilo ukočeno i mrko.

- Znam kako te je ovaj slučaj mučio - zgrabila je rukohvat da ostane na mjestu kad se staro vozilo trzajem pokrenulo. - Ali sada je gotovo.

- Da - pogledao je kroz prozor u noć.

Osjetila je tamu u njemu i znala kako je u opasnosti da utone u svoj osobni, mali kutak pakla.

- Bez sumnje ćeš se osjećati bolje ujutro - uvjeravala ga je.

- Bez sumnje.

Prekopala je po svojoj glavi tražeći neke druge načine probijanja kroz led u koji se bio obavio.

Kad nije smislila ništa od pomoći, odlučila je preuzeti izravan pristup.

- Vrlo dobro, gospodine, na sunce s tim. Vrlo si čudno raspoložen za čovjeka koji je upravo okončao istragu u slučaju umorstva. Sto ne valja?

Na trenutak je pomislila da joj neće odgovoriti.

No naposljetku je okrenuo glavu i pogledao je.

- Pierce nije bio mnogo stariji od Anthonyja i Dominica - reče bezizražajno.

Odjednom je shvatila.

- A niti mnogo stariji od Slatkog Neda - prešla je mali prostor i uzela njegove velike ruke u svoje. -Tobiase, ne možeš ih sve spasiti. Radiš ono što možeš i to je sve što možeš napraviti.

To je dovoljno. To mora biti dovoljno. Ako ne prihvatiš tu istinu, podleći ćeš očaju koji će ti onemogućiti da ikoga spasiš.

Njegovi su se prsti neobuzdano sklopili oko njezinih. Oluje u njegovim očima prijetile su je usisati u dubine. Nije progovorio, ali nakon nekog vremena povukao ju je u naručje.

Držali su jedno drugo sve dok se fijaker nije zaustavio pred njezinim ulaznim vratima.

Tobias izađe, pomogne joj da siđe pa pode s njom uza stube. Ona otvori svoju torbicu i pronađe ključ.

- Ima još nešto - reče on, promatrajući je kako umeće ključ u bravu.

Brzo je podignula pogled. - Sto to?

- Ovaj slučaj još nije gotov.

- Ali Pierce je mrtav od vlastite ruke. Što se tu još ima otkriti?

- Identitet Izručitelja Opomene.

- Ali, Tobiase, sam si rekao kako je vjerojatno da više nije živ, a ako i jest, bit će da je već 153

GIGA

zašao u pozne godine. Zašto misliš da ga moraš pronaći?

- Želim znati tko je odgovoran za pretvaranje dvaju malih dječaka u profesionalne ubojice.

154

GIGA

30 Lavinia je ugledala lampu u izlogu trgovine sljedećeg popodneva. Bio je to dražestan primjerak dizajniran kao imitacija antikviteta u rimskom stilu. Pažljivo izrađen reljef prikazivao je priču o Aleksandru koji presijeca gordijski čvor.

Bila je savršena.

Ne oklijevajući ni trenutka, ušla je u trgovinu.

- Wedgwood - uputi je trgovac. - Krasna, nije li? Prava stvar za radnu sobu jednog džentlmena.

Na trenutak je držala lampu na svom dlanu, uživajući u osjećaju i zamišljajući kako bi izgledala na Tobiasovu radnom stolu.

- Da, lijepo će odgovarati - reče.

Nekoliko minuta kasnije već se vratila natrag na ulicu s lampom dobro omotanom u nekoliko slojeva zaštitnog papira i povezanom uzicom. Zamotuljak je spremila u košaru koju je nosila preko ruke, ugnijezdivši je među zrele breskve koje je impulzivno kupila od prodavača voća na uglu. Ako ništa drugo, to će voće činiti ugodnu promjenu u odnosu na ribize.

Zastala je pred vratima trgovine kako bi podignula svoj suncobran.

S druge strane ulice Aspasia Gray, odjevena u divnu haljinu za šetnju i fine polučizmice od jareće kože, sišla je iz elegantne male kočije. Krenula je prema vratima krojačeve radnje.

Lavinia ju je promatrala kako nestaje kroz ulaz.

Donijevši trenutačnu odluku, odlučila se vratiti u Claremont Lane drugim putem.

Ovo vjerojatno nije bila najgenijalnija zamisao koja joj je pala na pamet za njezine kratkotrajne karijere privatne istražiteljice, pomislila je nedugo potom kad se našla u parku nasuprot ulici u kojoj se nalazila Aspasijina gradska kuća. Ali sada kad joj je zamisao pala na pamet, shvatila je da je ne može odbaciti. Intuicija joj je bila u punom zamahu, ispunjavajući je osjećajem velike hitnje.

Nije samo Tobias bio opsjednut osjećajem da ovaj slučaj još nije zaključen, shvatila je. Tog se jutra bila probudila sa sličnom sigurnošću.

U malom se parku nalazila još samo jedna osoba. Vremešni je čovjek drijemao na klupi od kovanog željeza, a ruke u rukavicama odmarao je na vrhu štapa za šetanje koji je podupro između nogu.

Otvorio je oči kad je prošla pokraj njega i odmjerio je s uljudno prikrivenim muškim uvažavanjem. Posumnjala je kako je u mlađim danima bio pomalo šarmer.

- Nema ništa ljepše od crvenokose žene u parku za ljetnog poslijepodneva - reče on tihim, hrapavim glasom. - Dobar vam dan, gospođo.

Zastala je i nasmiješila se. - Dobar dan i vama, gospodine. Nisam vas mislila probuditi iz vašeg drijemeža.

Jednom je rukom izveo začudno šarmantnu gestu. -Nemam ništa protiv toga da me se probudi. Moji su snovi oni jednog starca, a time bez velike važnosti.

- Besmislice. Svačiji su snovi važni. - Prepustivši se trenutačnom porivu, posegnula je u košaru, odabrala breskvu i pružila mu je. - Biste li rado jednu od ovih? Ja im nisam mogla odoljeti. Izgledale su tako debeljuškasto i sočno.

- Kako ljubazno od vas. - Primio je breskvu iz njezine ruke u rukavici i promatrao voćku uz lagani smiješak sebi u bradu. - Silno ću uživati u njoj. ~ Nema na čemu. I nikada si nemojte govoriti kako vaši snovi nisu važni.

- Čak i ako se radi o snovima moje mladosti koji su otišli u dim?

Nakratko je promislila o tome. - Sigurno je krasna stvar kad ti se snovi ispune. Ali ruku na srce, to se ne događa vrlo često, zar ne? ~ Ne, ne događa se.

- Možda je tako najbolje. Nisu svi snovi dobri. Neke je najbolje pustiti da se ne ostvare, a drugima vjerojatno nije bilo suđeno da se oživotvore.

155

GIGA

- U tome vam se neću usprotiviti, draga moja -promrmljao je. - Ali dozvolite mi da vam kažem kako su, sa stanovišta osobe mojih godina, neki snovi vrijedni rizika potrebnog za njihovo ostvarenje.

- Vjerujem vam - oklijevala je. - Možda je na kraju ono što zaista vrijedi da smo nešto poduzeli kako bismo ostvarili svoje ponajbolje snove. Čak i ako ne uspijemo, imat ćemo zadovoljštinu u spoznaji kako to nije bilo zbog nedostatka snage volje i odlučnosti.

- Ah, filozofkinja po mojoj mjeri - nasmiješio se. -Ne bih se mogao više složiti s vama, draga moja. Bilo bi uistinu tužno pri kraju života baciti pogled u prošlost i znati da ti je nedostajalo odlučnosti poduzeti poneki riskantan potez, eh?

Uhvatila se kako je fasciniraju njegove svijetloplave oči. - Ako su vam se snovi izjalovili, gospodine, nešto mi govori da to nije bilo zato što vam je nedostajalo odlučnosti.

- A meni, moja draga, nešto govori kako smo slični u tom pogledu. - Iz džepa je izvadio mali džepni nožić i počeo guliti breskvu. - Drago mi je što još imate mnogo godina da provedete svoje snove u stvarnost. Moj me je liječnik obavijestio kako imam samo oko šest mjeseci.

Slabo srce, kazao mi je.

Namrštila se. - Glupost, ne obraćajte pozornost na liječnike. Češće su u krivu nego što su u pravu u pogledu takve vrste predviđanja. Nitko ne zna koliko nam je vremena dodijeljeno.

- Istina - odgrizao je zalogaj breskve, stisnuvši oči s užitkom koji je bio gotovo senzualan.

- U Wren Streetu ima jedna travarica po imenu gospođa Morgan - reče ona. - Moja je majka uvijek tvrdila kako je znatno umjesnija od bilo kojeg liječnika. Predlažem vam da je potražite i kažete joj o svojim simptomima. Možda bi vam mogla prepisati tonik koji će vam pomoći.

- Hvala vam na savjetu. Prihvatit ću ga - pojeo je još jedan zalogaj breskve. - Došli ste ovamo uživati u suncu, nije li tako?

- Pa, ne, baš i ne - bacila je pogled na vrata Aspasijine gradske kuće. - Posjetit ću nekoga tko živi na ovom trgu.

Popratio je njezin pogled, malo žmirkajući. - Bi li to bio broj sedamnaest kamo gledate?

- Bio bi.

Ponovno se posvetio svojoj breskvi. - Dama koja ovdje živi izašla je ovog popodneva. Vidio sam je kako odlazi u svojoj kočiji ne tako davno.

- Stvarno? - promrmlja Lavinia mirno. - Kakva šteta. Izgleda da sam zakasnila. No, ostavit ću onda svoju posjetnicu njezinoj domaćici.

- Ni domaćice nema kod kuće - još je jednom s ljubavlju zagrizao breskvu. - Vidio sam uličnog derana kako dolazi na vrata. Mora da joj je predao poruku jer je malo kasnije otišla u velikoj žurbi.

- Tako dakle.

Namjeravala se pričom uvući u kuću, tako da uvjeri domaćicu kako ima važne vijesti za Aspasiju te će je pričekati da se vrati. Nema potrebe da me smještate u salon. Sasvim će lijepo poslužiti knjižnica ili radna soba gospode Gray. Nadala se prilici da malo razgleda naokolo kada se domaćica neizbježno povuče u kuhinju da pripremi čaj. Ako ništa drugo, posjetiteljica se uvijek može poslužiti izlikom kako treba poći u zahod.

Doduše, plan joj je bio ponešto nejasan i uistinu nije imala nikakvog pojma što se to nadala pronaći. Ali osjećala se prinuđenom otkriti više o Aspasiji Gray.

- Nitko nije kod kuće - starac podigne svoje čupave obrve. - Izgleda da ćete se morati vratiti drugi put.

- Po svemu sudeći - zakoračila je unatrag. - Pa, moram poći. Ne zaboravite travaricu u Wren Streetu.

- Neću - pohranio je nožić u džep. - Niti ću zaboraviti naš mali razgovor o snovima.

- Neću ni ja. Ugodan vam dan, gospodine - uputila mu je još jedan osmijeh i udaljila se.

Prešla je cestu i krenula prema uglu. Tamo je zastala da baci pogled preko ramena. Starac je bio dovršio breskvu i vratio se svome drijemanju. Brada mu je klonula na prsa.

156

GIGA

Jurnula je u usku uličicu koja je vodila iza gradskih kuća te brojala vrtna vratašca sve dok nije stigla do onih kojima se služilo na broju sedamnaest.

Vratašca su bila zatvorena zasunom s druge strane, a vrh kamenog zida nadvisivao joj je glavu za nekoliko centimetara. Trebalo joj je nešto na što bi stala ako se nadala prelasku.

Osvrnula se naokolo i ugledala stare ljestve koje je za sobom nesumnjivo ostavio vrtlar. Bilo je čas posla nasloniti ga uza kameni zid broja sedamnaest. Brzo se uspela na vrh. Kada je pogledala dolje, spazila je zgodno postavljenu klupicu.

Podižući skute, najprije je prebacila jednu, a zatim i drugu nogu preko vrha zida. Spustila se na klupicu.

Sve je bilo tiho i mirno u stražnjem dijelu broja sedamnaest. Pošla je prema kuhinjskim vratima i otvorila torbicu da izvadi svoje nove obijače.

Ozlovoljilo ju je što joj je obijanje brave potrajalo znatno dulje nego što bi potrajalo Tobiasu.

No naposljetku je sa zadovoljstvom začula klik koji joj je rekao da je uspjela.

Na nekoliko je trenutaka prestala disati, otvorila vrata i kradomice zakoračila u stražnji hodnik. Stiješnjeno stubište dizajnirano da se njime koristi služinčad nalazilo joj se slijeva.

Neodoljivo ju je mamilo. Ako Aspasia Gray ima bilo kakve tajne, intuicija joj je govorila da će biti skrivene na katu u njezinim najprivatnijim odajama.

Tobias je sjeo za svoj radni stol i polako otvorio dnevnik poslovanja koji je pripadao ubijenom vlasuljaru. Nije znao što se ovaj put nadao otkriti, a da to nije otkrio prvi put kad je pregledao Swaineove bilješke, ali bio je siguran kako mu je promaknulo nešto bitno.

Sinoć je rekao Laviniji kako želi doznati tko je poučio Zacharvja Ellanda i Piercea umijeću ubijanja. Ali kasnije, sam u svojoj postelji, sanjao je o vlasuljama, poslovnoj knjizi i sjećanju kako Pierce pruža Laviniji malu posjetnicu.

Kada se probudio malo prije zore, znao je da slučaj još nije dovršen. Postojao je još jedan ubojica koji će uskoro opet ubiti.

Emeline je stajala u predvorju Instituta s Priscillom te promatrala Anthonyja i Dominica kako se uspinju stubama.

Svaki od njih dvojice bio je ponovno odjeven u odjeću po zadnjoj modi, a među njima nije bilo ni najmanjeg znaka neprijateljstva. Pa ipak, odmah je mogla vidjeti da nešto nije u redu.

Oba su se muškarca kretala smrknuto i odlučno.

- Kunem se, izgledaju kao da se od njih tražilo da iskopaju nekoliko grobova - reče Priscilla.

Emeline se prisjeti kako joj je Lavinia bila rekla da su Anthony i Dominic bili s gospodinom Marchem kada je pronašao frizerov leš. - Prizor u spavaonici gospodina Piercea mora da je prošle noći bio sasvim mučan.

Priscilla proguta slinu. - Svakako mogu razumjeti kako ih to možda nije oraspoložilo za današnje predavanje o znanosti. Ni ja ne osjećam pretjerano oduševljenje. Pomisao na gospodina Piercea kako leži na podu u lokvi krvi prilično uznemirava, nije li tako? Bio je tako mlad i zgodan i talentiran.

- Doista, a ako je nama teško, čovjek može samo zamisliti kako je bilo Anthonyju i Dominicu. Znam da su u prošlosti oba izgubila ljude koje su voljeli, ali čula sam kako Tobias govori teti Laviniji kako niti jedan od njih nikada nije bio svjedokom tako nasilnoj i krvavoj smrti.

- Predlažem da preskočimo predavanje i pronađemo radnju u kojoj možemo kupiti malo limunade i tiho porazgovarati - reče Priscilla.

- Izvrsna ideja.

Zapis u vlasuljarevu dnevniku poslovanja bio je toliko jezgrovit da ga je izluđivao.

Jedna vlasulja srednje dužine žute vlasi Cijena i datum prodaje bili su uredno ubilježeni, ali nije bilo nikakve naznake o identitetu osobe koja je obavila tu kupnju. Tobias je dugo razmatrao o datumu. Nije mogao zaobići činjenicu kako je bila prodana dva dana nakon Beaumontove kućne zabave. Ubojica je nije 157

GIGA

mogao nositi u dvorcu.

Morala je biti ranija prodaja plave vlasulje. Nije bilo drugog razloga za vlasuljarevo ubojstvo.

Možda je Swaine zaboravio zapisati boju u jednom od zapisa. Umjesto da traži upise o plavim ili žutim vlasuljama, možda bi dobro učinio da pregleda svaki zapis pojedinačno i vidi je li mu promaknulo nešto bitno, pomislio je Tobias.

Otmjene su se dame koristile čitavom lepezom maštovitih naziva kako bi opisale boje svojih haljina, podsjetio se. Bio je čuo Laviniju i Emeline kako se nabacuju riječima i frazama poput ruski plamen, aurora i'pomona dok su razgovarale o najnovijim nijansama. Možda je vlasuljar umjesto žute ili plave upotrijebio neku drugu riječ za opis vlasulje svijetle boje.

Emeline je uhvatila Priscillin pogled preko stolića i lagano kimnula. Priscilla odgovori pogledom punim shvaćanja. Propuštanje predavanja bila je ispravna odluka.

Anthony i Dominic bili su sasvim voljni složiti se s promjenom plana te su ih dopratili do slastičarnice u kojoj su svi kupili čašu limunade i neke kolačiće. No oba su muškarca ostala neobično tiha. Konverzacija je u najmanju ruku bila preformama sve dok Emeline nije izravno istupila i zatražila potpuni opis onoga što se zbilo protekle noći.

- Mislim da imamo pravo znati - reče blago. - Ipak smo i Priscilla i ja bile uključene u istragu.

Kao da je popustila brana. Anthony i Dominic započeli su govoriti, izmjenjujući se u kazivanju cijele priče od početka do kraja. Na koncu su dospjeli do završetka.

- Bilo je toliko krvi - Anthony vrlo čvrsto obavije prste oko čaše. - Bilo je nemoguće povjerovati koliko je ima.

Dominic je zurio u svoju limunadu. - Gospodin March ga je preokrenuo da pregleda ranu.

Kunem se da takvo što sam ne bih mogao učiniti.

- Gospodin March je već bio u prilikama namjeriti se na nasilne smrti - istakne Emeline. Mislim da je naučio kako očvrsnuti na takav prizor.

- I na smrad - promrmlja Anthony.

Priscilla sklopi ruke u krilu. - Ne mogu zamisliti kako je uperiti pištolj u vlastitu glavu i povući obarač.

Dominic ne reče ništa. Nastavio je zadubljeno promatrati svoju čašu limunade.

- Pištolj mu je još uvijek bio u ruci kad smo ga našli - reče Anthony. Spustio je pogled na vlastite prste koji su stiskali čašu limunade.

Svi su popratili njegov pogled. Nitko nije prozborio ni riječ nekoliko sekundi, samo su morbidno zurili u njegovu desnu ruku.

Emeline obuzmu trnci užasa. Nije skidala pogleda s Anthonyjevih prstiju.

- U kojoj ruci? - prošaptala je.

Anthony podigne pogled s upitnim izrazom lica. -Molim?

- Držiš tu čašu u desnoj ruci - progutala je slinu. - Jeste li tako pronašli gospodina Piercea sinoć? S pištoljem u desnoj ruci?

- Da - reče Anthony.

Priscilla se ukipi. - Sasvim si siguran da se radilo o desnoj ruci?

- Bila mu je zabačena sa strane pokraj glave -Dominic pokaže podizanjem vlastite desne ruke. -Ovako.

Emeline pogleda Priscillu i spazi dokaz istog zaprepaštenog shvaćanja koje je i nju preplavilo.

- Oh, Bože - reče Priscilla. - Ovdje nešto grdno ne štima.

Tobias je još jednom prošao prstom duž popisa zabiljeski koje je Swaine upisao na dan kućne zabave u Beaumont Castleu. Ponovno je zastao nasred stranice.

Usredotočeno je proučio vlasuljarev kratki unos u vezi s jednom konkretnom prodajom kao da je zapisan na tajnom kodu. Znao je kako se Aleksandar morao osjećati kada je napokon odustao od pokušaja da razriješi gordijski čvor te na problemu primijenio mač.

- Da - zatvorio je dnevnik poslovanja i ustao. Obuzeo ga je silan osjećaj nadolazeće propasti.

-Naravno.

158

GIGA

Začuo je teške korake u hodniku upravo kad je posegnuo za svojim kaputom. Anthony nije tako trčao kroz kuću otkada je bio dječarac. Još je netko bio s njim. Dominic, bez sumnje. Ta su dvojica brzo postajala nerazdvojna.

Vrata radne sobe naglo se otvore. Anthony i Dominic ulete u sobu nalik dvjema cijevima eksploziva koje tek što nisu eksplodirale.

- Tobiase, bio je ljevoruk - vikne Anthony.

- Emeline i Priscilla su sigurne u to - Dominic se zaustavi na mjestu. - Provele su cijelo popodne s njim kad im je kovrčao kosu i vrlo se jasno sjećaju da je gospodin Pierce bio ljevak.

- Hvala vam, gospodo - Tobias otvori ladicu stola i izvadi svoj pištolj. - Vaša se informacija slaže s mojim pamćenjem. Kada je bio predao svoju posjetnicu gospođi Lake, sjećam se da se Pierce služio lijevom rukom. Ne, frizer nije počinio samoubojstvo. Ubijen je, baš kao i Zachary Elland prije tri godine.

- Kamo ideš?

- Nastaviti svoju istragu - zaobišao je rub stola i dugačkim se koracima uputio prema vratima.

- Ovaj je slučaj još daleko od toga da bude završen. Još jednom mi treba vaša pomoć.

- Naravno - reče Anthony.

- Sto želite da učinimo? - upita Dominic.

Sok od otrežnjujućih sinoćnih događaja brzo je nestajao, pomisli Tobias. Možda su uistinu oba bila stvorena za ovo zanimanje.

- Gdje su gospođice Emeline i Priscilla?

- Ostavili smo ih u slastičarnici.

- Vratite se i odmah ih pokupite. Otpratite ih do kuće gospođe Lake. - Tobias se žurno uputi niz hodnik. - Ostanite tamo s njima i ne ispuštajte iz vida niti jednu od dama sve dok vam ne dođem reći da su sigurne.

Uz stoički izraz lica, Whitby je već držao otvorena ulazna vrata. Tobias prođe kroz njih, pa niza stube na ulicu.

- Što je? - Dominic ga je pratio u stopu. - Imate li razloga vjerovati kako su možda u opasnosti?

- Da - reče Tobias. - A najviše gospođa Lake.

Starac je podigao pogled prema ženi koja se zaustavila ispred njegove klupe.

- Nema ništa ljepšeg od prelijepe žene u parku za ljetnog poslijepodneva - promrmljao je.

- Sumnjam da si zadnjih desetljeća bio sposoban za bilo što osim da gledaš žene, starce - reče ona hladno.

On slegne ramenima. - Još uvijek imam poneki san.

- Nesumnjivo su istrošeni i izblijedjeli kao i ti.

- Možda ste u pravu. Moj mi doktor kaže kako imam još samo šest mjeseci. Slabo srce, znate.

Aspasia Gray posegne u svoju torbicu i izvuče pištolj. - U tom slučaju, sigurna sam kako nećeš imati ništa protiv toga da učiniš dami posljednju uslugu prije nego što otegneš papke.

Lavinia je širom otvorila zadnju ladicu u stražnjem dijelu velikog ormara i ugledala plavu vlasulju. Ispunilo ju je zadovoljstvo.

- Znala sam da mora biti ovdje negdje.

Teško da vlasulja sama po sebi tvori dokaz o umorstvu, podsjetila se. Treba joj još dokaza, po mogućnosti nešto što bi Aspasiju povezalo s prošlim događajima. No umjetna je kosa svakako bila početak. Nije mogla dočekati da kaže Tobiasu.

Tog je trena začula prigušeni zvuk otvaranja ulaznih vrata na donjem katu.

Dlanovi su je zasvrbjeli. Na časak ili dva nije se mogla niti pomaknuti niti disati.

Uz nešto truda, otrgnula se strahu koji ju je paralizirao. Trzajem se izvukla iz ormara i hitro se okrenula prema vratima. Tko god da je upravo stigao u kuću, ušao je kroz prednji hodnik.

Ako se bude kretala tiho, mogla bi se vratiti istim putem kojim je i došla, niza stražnje stube.

159

GIGA

Prešla je sag i zastala kod vrata da osluhne.

- Sasvim sam svjesna da si tamo gore, Lavinia -zazove Aspasia s podnožja glavnog stubišta. Smjesta izađi ili ću sprašiti metak u starčevu glavu. To bi trebalo pokopati njegove izblijedjele snove jednom za svagda, ne slažeš li se?

Neprijatan, bestežinski osjećaj obuzme Laviniju. Aspasia je uzela starca za taoca.

- Od početka ovog slučaja znala sam da ćeš mi vjerojatno otežati stvari - reče Aspasia. Nikada ti nisam bila baš draga, zar ne? Zato sam poslala dvojicu uličnih derana da te danas imaju na oku, iako je slučaj o Izručitelju Opomene navodno okončan. Kad su te vidjeli kako odlaziš iz trgovine i krećeš prema mojoj kući, došli su mi javiti.

Sada je zvučala bliže. Lavinia začuje teške, prigušene korake i shvati kako Aspasia prisiljava starca na uspinjanje stubama.

Skinula je svoj srebrni privjesak. Držeći kraj lančića u jednoj ruci, zakoraknula je u hodnik i polako krenula naprijed pa zastala da pogleda dolje na odmorište.

Kad je spustila pogled, strahovi su joj se potvrdili. Aspasia i starac već su stigli do polovice stubišta. Ona mu je držala pištolj na sljepoočici.

Starac je teško disao. Zrak mu je hrapavo šuštio u plućima. Jednom se rukom čvrsto držao za ogradu, a drugom se nije odvajao od svog štapa.

Zastao je i podigao pogled prema Laviniji. -Oprostite mi, draga moja - uspio je izustiti između teških udisaja.

- Pusti ga, Aspasia - Lavinia neznatno pomakne ruku, puštajući da srebrni privjesak Minerve uhvati svjetlost što je zrakasto dopirala kroz visoke prozore koji su osvjetljavali stubišno zrcalo. - Ne može ti nauditi.

Aspasiju je to zabavilo. - Naravno da mi ne može nauditi. Ali trenutno mi je koristan. Vidiš, mnogo sam naučila o tebi proteklih dana. Imaš puno toga zajedničkog s Tobiasom. Oboje imate plemenitu crtu. Niti jedno od vas ne bi dopustilo da drugi umre umjesto vas dok vi bježite na sigurno.

- Ja ne bježim, Aspasia - Lavinia pusti privjesak da se ljulja, uz, kako se nadala, posvemašnje pomanjkanje zabrinutosti, kao da se i ne sjeća da ga drži u ruci. No pobrinula se da se sjaji i svjetluca na suncu. - Vidiš? Stojim upravo ovdje. Možeš ga pustiti.

- Još ne - Aspasia se namršti pri pogledu na privjesak, a zatim jednom protrese glavom kao da ju je prizor srebra koje se blago ljuljuška zbunio. Podbola je starca pištoljem. - Ne dok nismo bliže. Pištolji su tako jako nepouzdani iz ove udaljenosti, znaš.

- Ti bi znala, zar ne? - upita Lavinia. - Doista, ti si stručnjakinja. Koliko si ljudi ubila, Aspasia?

- Računajući smrti koje smo Zachary i ja zajedno isplanirali? - Aspasia se bezbrižno nasmije.

-Sveukupno trinaest.

- Nesretan broj - zahripa starac.

- Šuti, ludo - Aspasia mu gurne cijev pištolja uz glavu. ~ Ili ću sada povući otponac.

- Ne - Lavinia se nagne preko ograde od prečaka i ravnomjerno zaljulja privjesak. - Aspasia, pogledaj me. Saslušaj me. On nema ništa s ovime. Možeš ga pustiti.

- Moj vam je savjet da bježite - starac još jednom zastane na stubama, čvrsto stežući stup ograde kako bi se podupro, te povuče još jedan tegoban udisaj. -Mislim da ima samo taj jedan pištolj. U onoliko vremena koliko će joj trebati da ga ponovno napuni, moći ćete pobjeći.

- Upozorila sam te da šutiš, starce - Aspasia podigne pištolj i spremi se da ga udari drškom.

- Sinoć si ti ustrijelila frizera, zar ne? - brzo upita Lavinia, nadajući se da će joj rastresti misli.

- Da - Aspasia spusti niže ruku u kojoj je držala pištolj, snažno se mršteći na svjetlucavi privjesak. -Nisam imala izbora. Ucjenjivao me je. Trebala sam ostaviti prvu od, kako je on nesumnjivo namjeravao, brojnih uplata u jednoj uličici podalje od Bond Streeta. Kao da sam ja jedna od njegovih klijentica, ako možeš to zamisliti.

Lavinia opazi kako se jedna sjena pomaknula u hodniku ispod stubišta. Prva joj je pomisao 160

GIGA

bila kako je to igra svjetlosti. Unatoč tome, to joj je malo podi-gnulo duh.

Odjednom je postalo presudno navesti Aspasiju da i dalje govori.

- Zašto te je gospodin Pierce ucjenjivao? - upita. Privjesak se nastavio ljuljati u blagom luku.

- Sto je to znao o tebi?

Aspasia joj uputi blistav osmijeh. - Misliš, još to nisi sama odgonetnula? Razočarala si me, gospodo Lake. Ne samo da sam postala Zacharyjeva ljubavnica, također sam mu postala i partnerica.

Lavinia se zaprepastila. - Njegova partnerica?

- Zašto ti je to tako čudno? Ti i gospodin March ste partneri, zar ne? Nažalost, Zachary je čuvao neke od svojih tajni sve do kraja. Očito je kao mjeru opreza napisao pismo. U njemu je povjerio prirodu moje povezanosti s nekim od njegovih poslova. Iz nekog razloga koji ne razumijem, pismo mora da je na neko vrijeme nestalo. Ali nedavno je našlo načina da padne u nečije ruke.

- Zašto te je Elland učinio partnericom? Aspasia se hladno osmjehne. - Jer me je volio i jer je prepoznao srodnu dušu.

- Tobias je u tome imao pravo.

- Znaš, Zachary je prilično uživao u svojoj ulozi odvažnog špijuna. Mislim da se zapravo smatrao nekom vrstom junaka. Ali nažalost, takvo što se rije' tko dobro plaća. Zapravo, uopće se nije isplatilo. Tako se Zachary vratio bavljenju svojim zanatom istovremeno radeći za Krunu i domovinu.

- Pomagala si mu?

- Uživao je poučavajući me svome umijeću, a ja sam otkrila da obožavam ushit posla. Nema droge ili eliksira posve nalik naletu jakog uzbuđenja koje dolazi s ubojstvom. Imaš takav osjećaj moći. Ne možeš ni zamisliti taj osjećaj osim ako ga i sama ne iskusiš.

- Ali ako si ga voljela i ako ste bili partneri, zašto si ga, za ime Božje, ubila? - zahtijevala je Lavinia.

- Zachary je počeo previše uživati u igrama koje je igrao s Marchem. Zamislio si je kako su njih dvojica savršeni igrači šaha koji su se upustili u najveličanstveniju partiju. Ali ja sam mogla vidjeti da March ubrzano steže svoj obruč oko njega. Uporno sam zahtijevala da ga se riješimo. Zachary i ja prepirali smo se oko toga. Nije me htio slušati. Bio je tako siguran da može nastaviti nadmudrivati svog progonitelja. Bio je neobično opsjednut Marchem. Mislim da si je želio dokazati kako je on nadmoćniji lovac.

- No ti si znala da je samo pitanje vremena prije nego što ga Tobias uhvati pod optužbom za umorstva, zar ne?

- Da. Također sam znala da će, kad se to dogoditi, isplivati i istina o mojoj povezanosti s nekim od umorstava. Razmišljala sam o tome da sama ubijem Tobiasa, ali na kraju sam odlučila kako će biti jednostavnije i znatno sigurnije riješiti se Zacharyja.

- Kad je i to bilo gotovo, preselila si se u Pariz.

- Mislila sam kako je najbolje na neko vrijeme napustiti Englesku - Aspasia se osmjehne. Željela sam Tobiasu dati priliku da zaboravi bilo kakva pitanja koja su ga možda izjedala, a mogla bi ga dovesti do mene. A zatim, prije dva mjeseca, vratila sam se u London da nastavim sa svojim životom.

- I sa svojom karijerom ubojice?

- Za mene je to razonoda, a ne zanimanje - reče Aspasia. - U nekoliko sam prilika otišla u lov u Parizu i namjeravala sam nastaviti taj svoj hobi ovdje u Londonu. Nalazim da su moje male pustolovine vrlo učinkovit tonik protiv dosade. Ali ujutro na dan Beaumontove kućne zabave, primila sam prvo ucjenjivačko pisamce i onaj vražji prsten.

Laviniju prilično snažno pogodi shvaćanje. - No nisi znala tko je ucjenjivač, zar ne? Pa si unajmila Tobiasa da ti ga pronađe.

- Svatko od nas ima svoje talente. Ja sam stručnjakinja za likvidacije, ali priznajem da nisam 161

GIGA

naročito vješta u istraživanju.

- Sto se sinoć dogodilo? - upita Lavinia.

- Nakon što ste identificirali Piercea kao ubojicu, poslala sam nekoliko uličnih derana da za mene paze njegov stan. Iste one derane koji su te danas pratili, zapravo. U svakom slučaju, kada je Pierce izašao da izvrši svoju narudžbu, došli su mi reći. Pošla sam ravno u njegove sobe da potražim Zacharyjevo pismo.

- Ali nisi ga našla.

- Ne. Pronašla sam sef u podu, ali bio je prazan. Odlučila sam pričekati Piercea. Namjeravala sam ga pokušati prisiliti da mi oda gdje je pismo. Sakrila sam se u ormaru. Kada je stigao, mogla sam ga čuti kako teško diše i odmah sam znala da se nešto dogodilo. Promatrala sam kroz pukotinu u vratima i vidjela ga kako otključava drugi skriveni sef. To je bilo sve što mi je trebalo. Kad je otvorio vrata ormara, upucala sam ga, uzela pismo i otišla.

Starac se bio teško skljokao uza stup ograde i još uvijek se borio da dođe do daha. Sjene u hodniku ponovno su se premjestile. Lavinia ugleda Tobiasa kako se pojavljuje i kreće se prema podnožju stubišta. U ruci je držao pištolj.

- Putem si počinila nekoliko pogrešaka, Aspasia -reče on.

- Tobiase - Aspasia se neznatno okrene, očiju široko otvorenih od šoka. - Kako si...

Ono što se zatim dogodilo zbilo se u djeliću sekunde. Starac se uspravio brzinom otrovnice u napadu. Naglo je zamahnuo štapom u kratkom, brutalnom luku koji je zahvatio Aspasiju po zatiljku uz mučan, mukli odjek.

Prevalila se naprijed čudnovato sporo. Pištolj u njezinoj ruci bezopasno je opalio, ispunivši hodnik grmljavinom, dimom i mirisom izgorenog baruta.

Pala je naglavačke niza stube, grozno lupnuvši o svaku stubu. Tobias se morao pripiti leđima uza zid da izbjegne da ga udari.

Laviniju je tako sledio prizor na Aspasijino tijelo u padu da nije niti primijetila kako se starac hitro penje uza stube sve dok nije dospio do odmorišta i zastao pored nje.

- Vi ste, gospođo Lake, biće iz snova - nasmiješio se. - Da sam trideset godina mlađi, uvjeravam vas da bi ovo završilo na sasvim drugačiji način.

Zurila je u njega, nesposobna progovoriti. Starac baci pogled natrag na Tobiasa koji se penjao stubištem s pištoljem u ruci.

- A možda i ne - suho će starac. - Vaš vas je gospodin March dostojan. Doista, samo želim da sam ga godinama ranije imao priliku uzeti za naučnika. Postao bi izvanredan nasljednik mog posla - nakrivio je svoj šešir. - Ugodan vam dan, gospođo. Vjerujem da ćete se s vremena na vrijeme sjetiti našeg razgovora o snovima.

Brzo je prošao pored nje, otvorio vrata koja su vodila do stražnjih stuba i nestao.

Na Lavinijino iznenađenje i ogromno olakšanje, Tobias se nije dao u potjeru za njim. Kada je stigao do vrha stuba, zaustavio se pokraj nje i polako spustio pištolj.

Zajedno su stajali zureći dolje niz hodnik prema mjestu na kojem se izgubio starac.

- Jesi li dobro? - tiho je upitao.

- Da - pribrala se. - Aspasia?

- Mrtva. Slutim da joj je vrat slomljen i prije nego što se onako skotrljala niza stube.

Lavinia proguta slinu, razmišljajući o brzini i snazi udarca koji je oborio Aspasiju.

- Tobiase, to zasigurno nije bio onaj na koga mislim - prošaptala je.

Tobias pruži ruku iza nje da pokupi sićušan predmet koji je stajao na stupu ograde. Držao je mali prsten između palca i kažiprsta. Nacerena mrtvačka lubanja izrađena u zlatu uhvatila je odsjaj na svjetlu.

- Mislim da si možemo čestitati, ljubavi moja - tiho će on. - Vjerujem da smo oboje upravo sreli legendarnog Izručitelja Opomene i preživjeli da pričamo o tome.

162

GIGA

31 Okupili su se u Joaninu elegantnom žutom, zelenom i pozlaćenom salonu. Tobias i Vale ležerno su se naslonili uza zidove pokraj prozora. Lavinia je sjela na naslonjač nasuprot svojoj domaćici.

- Moja sućut zbog gubitka vaše klijentice - reče Vale Tobiasu. - Pretpostavljam kako s obzirom na okolnosti nećete moći naplatiti svoj honorar.

Tobiasovo lice bilo je ukočeno u tmurnom izrazu. - Nažalost, situacija je doista takva.

Nedostajat će nam naš honorar, ali barem mi ne nedostaje i suradnica.

Lavinia se pretvarala da nije čula ovu opasku. Od događaja koji su se zbili jučer poslijepodne, Tobias nije propustio niti jednu priliku da naglašeno komentira kako je jedva izmaknula katastrofi.

- Ima još jedna ili dvije stvari koje još sasvim ne shvaćam - Joan pruži Laviniji šalicu čaja. Reci mi više o vlasuljama.

- Nikada nećemo znati gdje je Pierce nabavio plavu vlasulju kojom se koristio prilikom umorstva u Beaumont Castleu - reče Lavinia. - Na početku sam upozorila Tobiasa kako bi moglo biti teško ući u trag toj konkretnoj kupnji. Osobno sam sklona misliti da ju je Pierce nabavio u Parizu. Spomenuo je Emeline i Priscilli da je ondje izučavao svoje frizersko umijeće. Sve što znamo je da uistinu jest koristio jednu. A Aspasia je to također znala jer smo joj mi rekli. Vrativši se u London, odmah je zaključila kako joj predstavljam smetnju bez koje može. Kupila je vlastitu plavu vlasulju i pošla u zloglasni dio grada da unajmi razbojnika ne bi li me preplašila i tako otjerala sa slučaja.

- Pobrinula se da joj Slatki Ned opazi kosu, nadajući se kako ćemo, ako ga uhvate, zaključiti da ga je angažirao Izručitelj Opomene - reče Tobias.

- A događaji u Swaineovoj vlasuljarnici? - upita Vale.

- Jučer sam konačno uspio u svemu naći neki smisao nakon što sam po drugi put pregledao vlasulja-rev dnevnik poslovanja - reče Tobias. - Tražio sam raniju kupnju žute vlasulje, pretpostavljajući da je ubojica svoju morao kupiti prije nego što se uputio u Beaumont Castle.

No naišao sam na druga dva zapisa koja su mi bila izuzetno zanimljiva. Jedan za plavu vlasulju kupljenu dva dana nakon ubojstva.

- A drugi? - potakne ga Joan.

- Crna vlasulja kupljena na dan zabave - mirno će Tobias. - Vlasuljar ju je opisao u svojim bilješkama kao crnu vlasulju u egipatskom stilu.

- Tobias je shvatio kako je Aspasia ranije bila u vlasuljarnici barem jednom - reče Lavinia.

Vale uzdigne obrve. - I to je bilo dovoljno da posumnjaš kako je ona ubojica?

- Činjenica da je kupila svoju vlasulju u stilu Kleopatre od jedinog vlasuljara koji je umro pod tajanstvenim okolnostima tijekom ove istrage dojmila me se kao nešto više od puke slučajnosti, da.

Vale se nasmiješi. - Kad to tako izložiš, uistinu mogu vidjeti stvari s tvog gledišta.

- Prodaja plave vlasulje dva dana kasnije iznenada je poprimila novo značenje - reče Tobias. Kao i činjenica da je Aspasijin poziv bio ono što je namamilo Laviniju na groblje. Također sam se ponešto zakasnjelo prisjetio da je Pierce bio ljevoruk. Anthony i Dominic Hood potvrdili su to sjećanje. Budući da je pištolj kojim se je Pierce navodno ustrijelio pronađen u njegovoj desnoj ruci, bio sam vrlo sklon zaključku kako se naokolo mota drugi ubojica.

- Tobias je prosudio kako je Aspasia jedina osoba upletena u ovaj slučaj koja ne samo da je bila snažno povezana s onime što se desilo prije tri godine, već i koja je znala da smo zaključili kako je frizer novi Izručitelj Opomene.

- Kada sam te pojedinosti pridodao još jednoj neobičnoj činjenici, komadići slagalice sjeli su na mjesto - reče Tobias.

Vale je izgledao zainteresirano. - Koja je to bila činjenica?

- Nikad nisam potpuno shvatio zašto je ubojica poslao prvi prsten s mrtvačkom glavom 163

GIGA

Aspasiji. Bilo mi je dovoljno jasno da bi me mogao željeti izazvati. Činio se opsjednut oponašanjem Ellanda i mislio sam da je moguće kako me krivi za činjenicu da je Zachary bio primoran oduzeti si život. Ali zašto bi se gnjavio zastrašivanjem Aspasije? Ona je tvrdila da je to zato što je nekoć bila Ellandova ljubavnica. Pravo da vam kažem, čovjek od jednog ubojice ne može očekivati zdravo rasuđivanje, ali nekako mi to nije imalo mnogo smisla.

- Zaista - Vale ga prouči. - Očito se usredotočio na tebe kao na svog protivnika. Zašto bi se zabrinjavao bratovom ljubavnicom ako u tome nije bilo nekakve koristi?

- Uistinu je imao razlog da joj pošalje onaj prsten - reče Lavinia. - Bio je to njegov način da je uvjeri kako zna njezine tajne kada ju je obavijestio da ima stanovito pismo koje je namjeravao upotrijebiti da je ucjenjuje.

- Vrlo dobro - reče Joan. - Mogu razumjeti zašto ste pohitali na Aspasijinu adresu danas popodne, Tobiase - pogledala je Laviniju. - Ali što je, zaboga, tebe nagnalo da joj jučer odlučiš pretražiti kuću?

- Izvrsno pitanje - Tobias mračno prostrijeli Laviniju. - Možete biti sigurni da sam ga i ja postavio.

- Nije da je obratio ikakvu pozornost na odgovor - žustro će Lavinia. - Kunem se, sinoć se nije htio ostaviti te stvari. Bilo je vrlo iritantno.

Nastavio je s tim za čitavo vrijeme hladne večere u kojoj sam namjeravala uživati. Na kraju sam ga morala vrlo energično zamoliti da napusti kuću i vrati se kad bude bolje raspoložen.

- Dakle? - ponuka je Vale. - Koji je odgovor? Zašto ste otišli pretražiti Aspasijinu gradsku kuću?

Nastala je kratkotrajna tišina. Lavinia je mogla osjetiti kako sve oči počivaju na njoj. Otpila je gutljaj čaja i spustila šalicu.

- Zbog trenutačnog poriva - reče. Tobias je izgledao još mračnije.

- Jučer sam ugledala Aspasiju u Oxford Streetu -nastavila je. - Kada je sišla iz svoje kočije, opazila sam njezine polucizmice i sjetila se nečega što je Slatki Ned bio rekao kada sam zatražila da opiše odjeću žene koja ga je angažirala. Među drugim stvarima, spomenuo je da je nosila par niskih čizmica od jareće kože.

- Skupo i vrlo moderno - Joanin se izraz uslijed razumijevanja odmah razvedrio. - Naravno.

Ned ti je rekao da je žena bila odjevena u staru haljinu, a ti si iz toga zaključila da bi ubojičine čizme slabom kvalitetom trebale odgovarati ostatku odjeće.

- Ne baš. Ono što mi je upalo u oči bilo je da muškarac ubojica koji nosi staru, staromodnu haljinu radi skrivanja svojeg spola vjerojatno ne bi uložio u par vrlo skupih čizama od jareće kože. Zaista, kad sam vidjela ubojicu u Beaumont Castleu one noći, nosio je obične, čvrste kožnate cipele. Baš onakve kakve bi čovjek očekivao da ih ima služavka.

- One vrste u kojoj muškarac može trčati, ako se pokaže potrebnim - suho doda Tobias.

- Vrlo domišljato od tebe - reče Joan.

- Zatim sam opazila da je Aspasijina kosa počešljana u gomilu kovrča - nastavi Lavina. - To me podsjetilo kako je Slatki Ned također spomenuo da je plava vlasulja njegove poslodavke bila uređena u vrlo jednostavnom stilu, s punđom otraga. Odjednom je imalo smisla da bi netko tko nije iskusan frizer odabrao tako obično izrađenu kreaciju za vlasulju koja je trebala poslužiti za prerušavanje.

- Vrlo dobro - reče Joan. - To objašnjava impuls da na putu doma navratiš do njene kuće. Na kraju krajeva, činilo se da je Aspasia sigurno zaokupljena kupnjom.

Lavinia napravi grimasu. - Nažalost, naložila je dvojici uličnih momčića da me nadgledaju.

Kada su vidjeli da sam se uputila prema ulici u kojoj ona živi, potrčali su natrag k njoj i upozorili je da sam se uputila na njenu adresu. Uvijek bi se pobrinula da njezini mali špijuni znaju gdje je pronaći. Brzo je pošla za mnom pješice. Vidjela me je kako razgovaram sa starcem u parku, a zatim me vidjela kako nestajem u uličici iza broja sedamnaest.

Tobias preklopi ruke. - U tom se trenutku i Aspasia povela za trenutačnim porivom. Shvatila 164

GIGA

je da, ako se Lavinia krišom uvlači u njezinu kuću, to znači kako je ona sada sumnjiva.

Odmah je znala da se mora riješiti Lavinije i smjesta napustiti zemlju.

- I tako je uzela najbližeg taoca i pokušala ga iskoristiti da me zarobi - reče Lavinia. - Ali umjesto vremešnog, nejakog starca, odabrala je umirovljenog profesionalnog ubojicu.

- Sto je Izručitelj Opomene radio u parku pred njenom kućom? - upita Joan.

- Očigledno je čekao da se vrati kući - Tobias posegne rukom u džep i izvadi prsten s mrtvačkom glavom koji je pronašao na vrhu stubišta u Aspasijinoj gradskoj kući. - Vjerujem da je pošao onamo da je ubije. Nesumnjivo je on bio taj koji je dostavio poruku domaćici navevši je da tog popodneva napusti kuću.

- Čekao je svoj plijen - reče Vale. - Ali Lavinia se prva pojavila.

Tobias odmjeri Laviniju. - Nesumnjivo mu je zakomplicirala stvari, ali čini se da je prilično dobro podnio promjenu svojih planova. Njegova sposobnost da bez mnogo razmišljanja prilagodi svoju strategiju nesumnjivo je bio jedan od razloga što je godinama ranije profesionalno bio tako uspješan.

- Gdje mislite da je sada? - upita Joan.

- Zacijelo na putu prema svojoj kolibi pokraj mora - tiho će Lavinia. - Slutim da je prekinuo mirovinu samo kako bi osvetio smrti svojih naučnika.

- Ili bi barem on htio da tako mislimo - progunđa Tobias. - Osobno, ne bih vjerovao svemu što ti je rekao, Lavinia.

Pogledala ga je. - Bio je starac, Tobiase. I nenaoružan, osim svog štapa za hodanje. Jučer si se mogao baciti u potjeru za njim i ustrijeliti ga na mjestu. Zašto si ga pustio?

Tobias spoji prste iza leđa i zadubljeno se zagleda kroz prozor u park. - Mislim da je dozvolio da bude uzet za taoca jer je znao da si ti u toj kući i da te Aspasia namjerava ubiti. Cilj mu je bio zaštititi te. Otpremivši je u onom trenutku na drugi svijet, možda ti je spasio život. Za to sam mu nešto dugovao.

Nastao je kratak muk dok su svi razmišljali o ovom priznanju.

Nakon nekoliko trenutaka, Lavinia pročisti grlo. -Ima još jedan razlog iz kojeg sam jučer pokleknula pred porivom i otišla u Aspasijinu kuću.

Svi su čekali.

- Tražila sam bilo kakvu izliku da je povezem s umorstvima - reče Lavinia. - Stvarno mi se ta žena nikad nije sviđala. * * * Omotnica se nalazila na pragu ispred broja sedam kada je Tobias stigao na doručak idućeg jutra. Trnci spoznaje prošli su ga između ramena kad se sagnuo da je podigne.

Hitro se ispravio i okrenuo, pretražujući ulicu. Jedina osoba na vidiku osim njega samoga bio je postariji vrtlar koji je na uglu vrijedno podrezivao živicu. Čovjekovo je lice bilo zaklonjeno šeširom široka oboda. Ako je i zamijetio Tobiasov ispitivački pogled, nije to odao.

Tobias ga je neko vrijeme promatrao a zatim je pregledao dizajn utisnut u kuglicu crnog voska koji je zapečatio pismo. Nasmiješio se za sebe. Kad je ponovno podigao pogled, vrtlara više nije bilo.

Otvorio je vrata i zakoračio u prednji hodnik.

- Tu ste, gospodine March - gospođa Chilton mu se približi, brišući ruke o svoju pregaču. Učinilo mi se da čujem nekoga na pragu. Upravo ste na vrijeme za doručak.

- Znam. Kakvo iznenađenje, zar ne? Zakolutala je očima i pokretom ruke otpravila ga prema blagovaonici. On je pošao niz hodnik s omotnicom u ruci te zatekao Laviniju i Emeline za stolom u osunčanoj maloj prostoriji.

- Dobro jutro, gospodine - veselo će Emeline. - Što to imate?

- Pismo koje sam upravo našao na vašem kućnom pragu.

165

GIGA

Lavinia spusti svoje novine i znatiželjno odmjeri omotnicu. - Na pragu, kažeš? Pitam se tko ga je tamo ostavio.

- Zašto ga ne otvoriš i riješiš tajnu - Tobias privuče stolicu i preda joj pismo.

Preletjela ga je pogledom s rastresenom radozna-lošću, a zatim ispustila mali uzvik kad je ugledala mrtvačku glavu utisnutu u crnom vosku.

- Mora da ga je ostavio Izručitelj Opomene - reče ona Emeline otvarajući pismo. - Pitam se što je zaboga... - prekinula se kada je na stol ispala bankovna mjenica. - Dragi Bože. Tisuću funti.

- Pročitaj pismo - reče Emeline, posve uzbuđena. -Požuri, molim te. Ne mogu podnijeti tu neizvjesnost.

Tobias si natoči kavu. - Nešto mi govori da nam je upravo isplaćen naš honorar za slučaj Izrucitelja Opomene.

Lavinia prouči elegantan rukopis i pročita pismo naglas.

Moja draga gospođo Lake i gospodine March, vjerujem da će priložena mjenica pokriti naknade i troškove za vaše usluge u ovom nedavnom slučaju. Ispričavam vam se oboje zbog neprilika i opasnosti.

Svjestan sam da vjerojatno imate neka zaostala pitanja. Pokušat ću odgovoriti na njih. To je najmanje što pod ovim okolnostima mogu učiniti.

Nesumnjivo se pitate zašto nisam poduzeo korake protiv Aspasije Gray prije tri godine. Tužna je činjenica da uopće nisam posumnjao kako je ona ubojica. Uistinu, prihvatio sam mišljenje o samoubojstvu dijelom stoga što sam znao da ste vi, gospodine March, bill u to uvjereni. Bio sam sklon vjerovati vašoj prosudbi o tome.

No, postojala su i druga dva razloga iz kojih sam bio spreman prihvatiti da sije Zachary sam prislonio pištolj o glavu. Prvi je bio taj što sam ga vrlo dobro poznavao, odgajajući ga od osme godine, te sam bio svjestan kako posjeduje onu vrstu romantičnog, melodramatskog temperamenta koji se ponekad dovodi u vezu s onima koji si sami oduzmu život.

Drugi razlog iz kojeg sam ga prihvatio - i nadam se da ćete mi oprostiti, gospodo Lake -bio je taj što mi tada jednostavno nije palo na pamet da bi se dama uhvatila zanimanja kojem sam ja podučio svoje naučnike, a kamoli da bi uspjela iznenaditi jednog od njih. Naravno, nisam ništa znao o partnerstvu gospođe Gray sa Zacharyjem.

Lani se moj drugi naučnik spremio da preuzme karijeru za koju je bio podučen. Sazreo je idolizirajući svoga brata i nije želio ništa više nego da dokaže kako je jednako hrabar profesionalan kao Zachary.

Kratko po svom dolasku u London otišao je u Zacharyjev stari stan i pronašao pismo u skrivenom zidnom sefu. Tijekom svog naukovanja, naglasio sam svim svojim momcima važnost držanja dvaju sefova. 3ilo tko tko provodi premetačinu vjerojatno će se zadovoljiti otkrićem jednog tajnog skrovišta.

- Jedna od mojih brojnih pogrešaka prije tri godine - Tobias u debelom sloju namaze džem od ribiza na krišku tosta. - Pronašao sam prvi sef jer se Aspasia pobrinula da tako i bude. Ali očito niti ona nije znala za drugi sef.

U svom pismu Pierceu, Zachary je jasno naznačio da je Aspasiju Gray uzeo ne samo za svoju ljubavnicu, već također i za partnericu, dilo je očigledno da se u nju strastveno zaljubio, ali ono stoje naučio zavuklo muse duboko pod kožu. Kao mjeru opreza u slučaju njezine izdaje, inkriminirao ju je u pismu. B>ez sumnje ga je namjeravao poslati ako bi ikada imao razloga posumnjati u nju. Ali predugo je odugovlačio i pismo nikada nije bilo odaslano.

Kada je Fierce našao pismo u drugom sefu, vidio je samo financijske mogućnosti. Kada se gospoda Gray vratila u London, skovao je plan da je ucijeni.

166

GIGA

Također je i meni poslao poruku, obavijestivši me o svome otkriću. Nažalost, u to sam vrijeme bio na putu i stoga me nije bilo kod kuće kad je pismo stiglo. Čim sam ga napokon primio, shvatio sam opasnost i izvršio pripreme za neodgodivi odlazak u London. Ali kao što znate, stigao sam prekasno da spasim Piercea.

Dospio sam u njegov stan kratko nakon što ste vi i vaši mladi prijatelji ušli na stražnja vrata i pronašli njegovo mrtvo tijelo, gospodine March. Promatrao sam vas s drugog kraja ulice kad ste izašli i odmah sam znao da su se moji najveći strahovi obistinili.

Uz dva mrtva naučnika nakon veze s gospodom Gray, više nisam nimalo sumnjao u identitet njihova ubojice. Jučer popodne otišao sam je posjetiti, a ostatak znate. Žalim što moram reći da niti Zachary niti Pierce nisu bili prikladni za ovaj posao. Zachary je razvio nesretnu sklonost za mračne strasti koje se bude za vrijeme lova te je izgubio iz vida važnost odabira samo onog plijena koji zaslužuje da ga se lovi.

Sa svoje strane, Piercea su prvenstveno zanimali novčani aspekti posla te se bojim, iako mije drago što je ispočetka odabirao više u skladu s ciljevima tvrtke, kako je bilo samo pitanje vemena prije no što i on izgubi iz vida višu svrhu zbog koje sam ga uopće trenirao.

No, bez obzira na ishod, oba su mladića bili moji naučnici i imao sam ih dužnost osvetiti. To je učinjeno.

Više mi ništa ne preostaje reći. Iščeznut ću natrag u mirovinu i više vas neću uznemiravati.

Oh, još jedna stvar, gospodo Lake, svratio sam u biljnu ljekarnu u Wren Streetu kao što ste mi predložili i dobio sam iznimno dobar tonik. Svakako očekujem da ću nadživjeti svog liječnika.

Možda mi još preostaje vremena za poneki san.

Iskreno vaš, M. - Dakle - Lavinia vrlo polako sklopi pismo. -Vjerujem kako je ovo posljednji put da čujemo za Izručitelja Opomene. Doduše, nije razjasnio sve neja-snoće, nije li tako? Nikada nećemo moći dokazati da su lady Ferring i njezine prijateljice gospođa Stockard i lady Huxford bile među Pierceovim mušterijama, ali ne mogu reći da mi je zbog toga nadasve žao. Čovjek ne može a da se ne divi njihovoj odvažnosti i odlučnosti da dođu do pravde na svoj način kada im ju je svijet uskratio, zar ne?

- Imena Pierceovih klijenata nisu jedina preostala pitanja na koja Izručitelj Opomene nije dao odgovor, što se mene tiče - reče Tobias između zalogaja kajgane. - Još uvijek imam dva.

Emeline ga pogleda. - Koja su to, gospodine?

- Prvo, sve bih dao da mogu znati je li uistinu u mirovini ili nije ili je to bila samo priča koju nam je ispričao ne bi li nas obeshrabrio da tragamo za njim.

Emeline protrne. - Možemo se samo nadati da se više aktivno ne bavi svojim zanatom.

Lavinia se namršti na Tobiasa. - Koje je tvoje drugo pitanje?

Tobias proguta jaja i pruži ruku prema svojoj kavi. - Znamo da je dobio dva naučnika od Majke Maud, ali tko može ustvrditi da nije uzeo i druge? Silno bih volio znati koliko je sveukupno naučnika uvježbao.

167

GIGA

32 Tri dana kasnije šetali su se prostranim parkom do zabačenog, zaraslog područja gdje je Tobias davno bio uspostavio svoje osobno utočište. Prostrli su deku na travi ispred stare gotičke ruševine i odmotali paket s ručkom koji im je spremila gospođa Chilton. Sunčeva svjetlost, topla i točkasta, koso je dopirala kroz lišće drveća.

Tobias pregleda mnoštvo malih mirisnih pita, ukiseljeno povrće, hladnu piletinu, tvrdo kuhana jaja, sireve i hljebove kruha dok je otvarao bocu vina. -Gospođa Chilton nadmašila je samu sebe.

- Uvijek to čini kad si ti u pitanju - Lavinia posegne u košaru i izvadi paket omotan papirom i konopcem te mu ga pruži. - Ovo je za tebe. Da proslavimo okončanje slučaja o Izručitelju Opomene.

Pogledao je paket s posve smetenim izrazom lica. Njoj je sinulo kako je, iako je on njoj darovao nekoliko poklona, ovo bio prvi koji je ona dala njemu.

- Hvala ti - reče.

Prihvatio je paket iz njezine ruke i otvorio ga s takvom iznimnom pažnjom da je odjednom poželjela da je našla neki znatno veličanstveniji i skuplji dar.

Ali kada se otarasio papira i konopca i primio svjetiljku u ruke, užitak koji je ugledala u njegovim očima dao joj je do znanja kako je dobro odabrala.

Proučio je komplicirano izrađeni reljef. -Aleksandar presijeca gordijski čvor.

- Odmah sam se sjetila tebe kad sam ga spazila u izlogu trgovine.

Spustio je svjetiljku i pogledao je. - Čuvat ću ovo kao blago, slatka moja.

- Drago mi je da ti se sviđa.

Natočio je vino u dvije čaše i pružio jednu njoj. Ona je izrezala dva komada jedne od pita i složila ih na tanjure zajedno s nešto ukiseljena povrća, piletine i nekoliko jaja.

Jedno su vrijeme jeli i razgovarali. Kada je objed bio dovršen, Tobias se zabaci na laktove i privuče si jedno koljeno. Pogledao ju je.

- Reklo bi se da je ovih dana ljubav u zraku - reče on malčice preglatko. - Anthony mi je jasno nagovijestio kako će on i Emeline uskoro objaviti svoje zaruke.

- To je bilo neizbježno. Stvoreni su jedno za drugo. Tobias pročisti grlo. - Također je vrlo izvjesno da su Dominic i Priscilla zatravljeni jedno drugim.

- Uistinu - promrmlja ona. - Priscillina mama vrlo je zadovoljna. Dominic ju je očarao.

- Da, pa, iz pouzdanih izvora znam kako brak uključuje velike rizike za ženu.

- Mmm. Skanjivao se. - Vidiš li ga ti tako?

Skamenila se usred vraćanja praznog tanjura u košaru. Iz nekog je razloga iznenada postalo vrlo teško dovesti svoje misli u red. Puis joj je počeo ludo udarati.

- Uključuje i velike rizike za muškarca - reče oprezno.

- Možda, ali ne baš iste vrste rizika.

- Ne, mislim da ne. Nastupio je kratki tajac.

Tobias pročisti grlo. - U zadnje vrijeme imam dojam da naš trenutni sporazum možda ne daje najbolji primjer Emeline i Anthonyju.

- Ako odluče izraziti neodobravanje, to je njihov problem, a ne naš.

- Pa, to je svakako jedan od načina na koji se ta stvar može promatrati - Tobias zabubnja prstima po deki. - Anthony je neki dan spomenuo da bi se, ako bismo ti i ja podijelili broj sedam u Claremont Laneu, on i Emeline mogli useliti u moju kuću.

- Tobiase, ako daješ naslutiti da bismo se trebali vjenčati samo zato što bi to odgovaralo Anthonyju i Emeline, moram ti reći kako ja...

- Ne - čeljust mu se stegnula, a oči mu se usijale. - Predlažem da se vjenčamo zbog mene.

Imao sam namjeru čekati dok se brod u koji sam uložio ne vrati, ali ovo više ne mogu 168

GIGA

odgađati.

Zurila je u njega, osjećajući se u zamci i bez daha. Proteklih nekoliko tjedana provela je pitajući se što bi učinila da je upita, a sada je taj čas stigao.

Obliznula je svoje suhe usne i progutala slinu.

-Oh. - Nemam ti mnogo toga ponuditi, ali nisam sasvim bez sredstava za život. Povrh kuće čiji sam vlasnik, imam i neke druge, manje investicije u koje sam tijekom godina ulagao novac. U zadnje vrijeme posao vođenja privatnih istraga postaje nešto pouzdaniji, možda zato što sada imam tebe za partnericu. Ne mogu ti dati dijamante i kočije za osobnu upotrebu, ali nećemo skapavati od gladi niti će ti nedostajati krov nad glavom.

- Razumijem.

- Volim te, Lavinia - polako se uspravio u sjedeći položaj i posegnuo za njezinom rukom. Došao sam do toga da se užasavam odlaska kući u svoju samotnu postelju. Želim svoje noći provoditi s tobom. Želim za hladnih zimskih večeri s tobom sjediti uz vatru i čitati pri svjetlosti svoje nove lampe. Kada u tri ujutro ne mogu zaspati jer nisam u stanju prestati razmišljati o slučaju, želim imati mogućnost da te probudim kako bismo mogli porazgovarati o tome.

- Tobiase.

- Tražim od tebe da prihvatiš rizik udaje za mene, ljubavi. Kunem se da ću učiniti sve što je u mojoj moći da se pobrinem da to nikada ne požališ. Čvrsto je ispreplela svoje prste s njegovima. -Tobiase, krivo si me shvatio. Mislim da svi krivo shvaćaju. Da, brak je rizik za ženu, ali ja se ne bojim braka s tobom. Prije se bojim da si ti onaj koji bi požalio tako blisku i neraskidivu vezu.

- Kako ti to uopće može pasti na pamet?

- Toliko se razlikujem od tvoje voljene Ann. Prema svemu što sam čula, bila je anđeo, draga i susretljiva i dobrodušna. Nikako ne mogu zauzeti njezino mjesto.

Njegove se ruke sklope oko njezinih. - Dobro pazi što ću ti reći. Volio sam Ann, ali nje već dugo nema. Promijenio sam se tijekom godina bez nje. Da je poži-vjela, bez sumnje bismo se promijenili zajedno, ali nije nam bilo suđeno. Sada sam na neki način drugi čovjek. Tražim drugačiju vrstu ljubavi. Iz sveg se srca nadam da nakon svih onih godina bez svog muža pjesnika možeš reći isto.

Preplavila ju je radost, istinska, čista i sigurna poput sunca koje ih je grijalo.

- Da. Oh, da, ljubavi moja - nagnula se naprijed i poljubila ga u usta. - I da, i mene je život promijenio. Tobiase, moram ti reći da se, dok tebe nisam upoznala, nisam ni usuđivala sanjati da ljubav može biti ovako snažna, duboka i predivna.

Nasmiješio se i polako je, promišljeno, privukao u naručje. Ona je bila duboko svjesna snage njegovih ruku i čvrstog uvjerenja u njegovim očima. Ljetni je dan bio savršen, jasan i blještav poput egzotičnog dragog kamena obasjanog vatrom.

- Znači li to da pristaješ na moju ponudu? - upitao je, spustivši usne k njezinima.

- Svim svojim srcem.

Trenutak prije nego što ju je poljubio, glavom joj je proletjelo sjećanje na njezin razgovor sa starcem na klupi u parku.

Da bi se ostvarili, neki su snovi vrijedni poduzetog rizika.

169