Mihić br. 13 by Knjižnica Osnovne škole Antuna Mihanovića

List Osnovne škole Antuna Mihanovića

obljetnica Škole

: a j o r b a Tem i! m o m s o t a , t a l r o Šk šeg nce n u a s o nd e a k ođ r r . a b 0 o 0 D 1 : a ić p a l H

LO L

Mi st eri j

No ć

kn jig a

pir ili am raz id go a v Stv o r o ari duš jez e iku Picasso je bio tu

BROJ TRINAEST Mihić List Osnovne škole Antuna Mihanovića Broj 13 Glavna i odgovorna urednica: Vanja Jurilj, dipl.knjižničarka Uredništvo: Marija Vujević, 7.c, Marta Blajić, 7. c, Matea Jurešić, 7.a, Matea Gotovac, 5. b, Ivona Salatović, 5.b Učenici suradnici: Tea Tomić, 7.b, Roberta Petrov, 5.b Učitelji suradnici: Davorina Bakota (fotografija i svašta nešto), Smiljana Baran (fotografija), Željka Szabo (lektura), Nives Glavak (lektura), Radica Hrkać (lektura), Mark Antonio Cinnoti (likovni prilozi) Likovni radovi na naslovnici: Ana Punek, Dražen Gvozden, Filip Lažeta, Klaudijo Jurić, Kristijan Burušić, Tijana Brezarić, Timotej Časni, Tomislav Klasić, i Valentina Trojko, učenici 3.a Motivi na stranicama: Učenici 2.a i 3.a razreda Grafički urednik: Bibor Szilard Kiraly Dizajn: Irina Steiger Prijelom stranica: Vedrana Prevendar Tisak: GZH Tiraž: 500 primjeraka Lipanj, 2013.

SA drž AJ

4 Picasso je bio tu 5 Knjigama u čast: noć knjige 6 Između neba i zemlje 7 Izviđači: jednadžba dobre zabave 8 Intervju sa Smiljanom Baran: Zabavom do znanja i priznanja 9 Pomične ploče i “živi fosili”!? 10 Brain Gym 11 Pravimo se Englezi 12 100. rođendan šegrta Hlapića 14 Tko to tamo čita ili ne čita? 16 Voćni i povrtni dan 17 Jabuke & Sapuni 18 Smiješni recepti 19 RAZKAZ slavi 10. rođendan 22 Intervju s Danijelom Bićanićem: Dašak nostalgije 31 Intervju s povodom: Vanja Jurilj 32 Idoli ili uzori: tko nam više treba? 33 Komunikacija nekad i sad 38 Lirski kutak: Velik ili malen i Pozdrav šumi 40 Oni koji dolaze: prvi razredi 42 Oni koji odlaze: osmi razredi 44 Intervju s Tomislavom Kasićem: Stvari duše 46 Najvrjedniji pljesak 47 Moj izgled - moja stvar 48 Tajne piramida 50 Naši ovogodišnji uspjesi

Veliki i maleni

stranica

Prije četrdeset godina na jednoj je livadi u Dupcu kreket žaba zamijenio žamor djece – otvorena je naša škola.

Punimo 40 godina! U životu ljudskog bića 40-te označavaju početak zrelosti. Što to znači za Školu?! Sama zgrada je nakon 40 godina zaista kročila u zrelost i dobro bi joj došlo nekoliko anti-age tretmana. Ali, zato su učenici uvijek novi i puni života – njihova radost i smijeh sve uljepša i pomladi. Kao što su to lijepo napisali naši učenici, neki događaji i iskustva čine da se osjećamo velikima, neki da se osjećamo malima. Tako je moguće i da je Škola koja puni 40. godina u isto vrijeme i velika i mala!

Osim velike obljetnice Škole, našlo se Ako želite saznati tu još svega kako su izgledali početci vrijednog slavlja: rada naše škole, pročitajte 100. obljetnica Vremeplov, izbor iz Školske objavljivanja spomenice i upoznajte ulice „Šegrta Hlapića“, 10. obljetnica našeg naselja i lutkarskog kazališta kipare po kojima su RAZKAZ; dobili smo dobile imena. puno priznanja, osvajali nagrade, pobjeđivali na natjecanjima. Uz to, i zaljubljivali se, ponešto naučili, ali i oprostili se od Paola Dropuljić 1,c. nekih dragih nam suradnika. Sve smo osluškivali, zapisivali, fotografirali, oslikali. Povećali smo broj Ove nas je godine nenadano napustila Cvija Matić, profesorica stranica školskog lista kako likovne kulture od osnutka i početka rada naše škole, dugogodišnja suradnica školskog lista, obožavateljica boja… bi to obilje u njega stalo. Stoga, opraštamo se od nje bojama koje je toliko voljela: Stišćemo sadržaj kao kofer Ponekad i nebo progovori ... prije polaska na put, ali Zelenim, plavim, ljubičastim cvjetovima ... nešto uvijek viri, ne da se… Njegov govor probudi sjećanja.... Dio smo onda zapakirali u Nebo nije prostor ni vrijeme, plakate, da vas i sa zidova Nebo je duša Zemlje. podsjeća da smo Škola svi mi! Draga naša Cvijo ... Drugi dio, evo čeka na Sada je nebo puno boja, Boja kojima si žarila naše živote. listanje… Prepustite se i Ono je tvoje beskrajno platno. uživajte! Počivaj u bojama vječnosti. Vaša urednica Nives Glavak

Patrik Šuvalić, 1.c

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Izložba koju smo vidjeli i doživjeli

Picasso je bio tu! Djela Pabla Picassa, izuzetnog slikara koji svojim radovima oduzima dah mnogim kritičarima, stigla su u Hrvatsku. Klovićevi dvori na Gornjem gradu imaju čast ugostiti više od stotinu Picassovih izuzetnih i poznatih slika. Izložba je otvorena 14. veljače 2013., pa sam s prijateljem Karlom i profesorom Mark A. Cinottijem krenuo na izložbu samo nekoliko tjedana poslije. Radovi učenika 3. razreda

Mogu reći da je ta subota bila tmurna i kišna. Cijeli grad kao da je spavao. Iako su ljudi hodali ulicama, imao sam osjećaj da ih je malo, možda samo dvoje, troje. Stajao sam s Karlom na stanici, čekali smo tramvaj koji bi nas odvezao na Trg bana Josipa Jelačića gdje smo se trebali naći s profesorom. Obojica smo bili uzbuđeni što ćemo vidjeti originalne slike jednog od najpoznatijih slikara na svijetu, Picassa. Samo ime mi je probudilo znatiželju i velika očekivanja. Kada je tramvaj došao, ukrcali smo se u njega te počeli pričati što očekujemo od Picassa. Očekivao sam slike pune boja, eksploziju života. Profesor nas je dočekao na Trgu i dok smo

Anamarija Jarak, 3.a

se kretali gornjogradskim ulicama, svakim korakom bliže galeriji, moja je znatiželja bila sve veća i veća. S ulaznicama u rukama krenuli smo do prvog hodnika u kojem je bilo nekoliko prostorija s Picassovim slikama. Njegova prva slika, koju je naslikao s 14 godina života, najviše me iznenadila. Nije uopće bila komplicirana, zapravo vrlo jednostavna, prikazivala je običnu bosonogu ženu. Crte i boje na toj slici su me oduševile. Slika mi se činila kao živa, koliko je samo ljubavi i truda bilo uneseno u nju. Sljedeće su me slike sve više oduševljavale. Odjednom sam poželio da nikad ne odem iz te galerije. Kao

Dario Zirdum, 3.a

Valentina Trojko, 3.a

da sam se spuštao na toboganu jarkih boja koje su izazivale vrtoglavicu. Picasso je bio jedinstven umjetnik. Radio je skulpture od otpada, slikao je lica ljudi kao da ih vidiš frontalno pa odjednom u punom profilu. U toj galeriji Picasso je opet oživio i živjet će vječno u svojim slikama i kroz sva svoja djela, vlastitom doživljaju svijeta iz kojeg je izvlačio ideje. Ne postaje svaki čovjek tako poseban. Svi smo mi dobri u nečemu, ali samo oni koji se za stvarno potrude mogu postati posebni. Jedan takav čovjek bio je i Picasso. Osvrt napisao: Tibor Sudec, 6.c

Grga Vidmar, 3.a

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Knjigama u čast Ove se godine i Osnovna škola Antuna Mihanovića pridružila manifestaciji Noć knjige koja se povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava po drugi put organizira u Hrvatskoj. Noć knjige 2013. održala se u preko 100 gradova i mjesta diljem Hrvatske, ukupno u 174 knjižnice od čega su 39 školske knjižnice, te u 50-tak knjižara i ostalih prostora koje su za svoje posjetitelje priredile bogat i raznovrstan program. Naš program smo nazvali U čast knjizi, a za pozvane goste smo priredili: Izložbu ilustracija naslovnica i najljepših ulomaka; dvije predstave Ništa nije kao prije i Čudo iz 2513. godine, nastale su u okviru cjelogodišnjeg projekta 100. rođendan

šegrta Hlapića lutkarske grupe OŠ Antuna Mihanovića RAZKAZ. Članovi zbora OŠ Antuna Mihanovića pjevali su uglazbljene stihove poznatih pjesnika. Gostima smo poklonili i straničnike za knjige s najljepšim citatima, radove učenika škole. Za najstrpljivije smo organizirali dramska radionicu Budi i ti glavni lik: izvođenje dramskih igara i dramskih improvizacija na temu glavnih likova iz popularne dječje književnosti. Radionicu je vodila učiteljica Davorina Bakota, voditeljica lutkarske grupe RAZKAZ i za svakoga tko je na radionici bio ona je bila nezaboravno iskustvo.

Matea Jurešić, 7.a

2 1 2 34

Nakon programa zaustavili smo nekoliko roditelja i raspitali se kakvi su njihovi dojmovi o našem programu u Noći knjige. Mihić: Kako ste se odlučili doći na predstavu? Roditelj: Pozvala me kćer koja ide u 4. razred. Mihić: Jeste li i prije znali za dan knjiga? Roditelj: Da. Mihić: Je li vam se svidjela ova predstava i ostali program? Roditelj: Da, sve mi se jako svidjelo i bilo je prekrasno.

Mihić: Kako ste se odlučili doći na predstavu? Roditelj: Pozvao me moj sin koji ide u 4. razred. Mihić: Jeste li i prije znali za Noć knjige? Roditelj: Ne. Mihić: Je li vam se svidjela ova predstava i ostali program? Roditelj: Odlično je bilo, jako mi se svidjelo.

RADIONICA

Mihić: Kako ti se svidjela ova radionica i predstava? Učenik: Sve mi se jako svidjelo jer je bilo jako smiješnih predstava i lijepih pjesama, a radionica nakon predstave mi se također svidjela. Mihić: Što ti se najviše svidjelo? Učenik: Najviše mi se svidjela radionica i kad smo radili gluhe filmove. Mihić: Da li bi želio ponovno vidjeti sličan program? Učenik: Želio bih da češće pripremamo ove radionice i predstave.

Mihić: Kako ti se svidjela ova radionica i predstava? Učenik: Sve mi se jako svidjelo bilo je jako lijepo i Noć knjiga mi je bila odlična. Mihić: Što ti se najviše svidjelo? Učenik: Najviše mi se svidjela ova radionica i kad smo glumili po ulogama.

Mihić: Kako ti se svidjela ova radionica? Učenica: Radionica je bila odlična i lijepo smo se zabavljali, željela bih da se ovo organizira svaki tjedan. Mihić: Što ti se najviše svidjelo u radionici? Učenica: Kada smo glumili.

Mihić: Kako ti se svidjela ova radionica? Učenica: Bilo mi je odlično i jako zanimljivo i željela bi da se češće organizira ovako nešto jer je to jako važno.

Učenici su bili oduševljeni radionicom i uživali su što na trenutak mogu biti netko drugi i vidjeli da se mogu izraziti na različite načine i da ih ostali razumiju, a posebno kad su njihove poruke lijepe i dobre.

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Terenska nastava u Rijeci

Između neba i zemlje Poznato je da učenici više vole izvanučionički oblik nastave. Možda zato jer uključuje više zabave?! Kad pročitate što smo sve posjetili i radili na terenskoj nastavi u Rijeci, bit će vam jasno zašto. Bili smo 19. 3. 2013. na terenskoj nastavi u Rijeci, mi sedmi i oni peti razredi. Bilo nas je čak 108 pa su nas vozila dva autobusa. Podijelili smo se u 2 grupe. U prvoj smo bili mi, sedmaši, u pratnji naših razrednica, a u drugoj oni, petaši, i njihove razrednice. Svi smo iz Zagreba krenuli u jaknama pribojavajući se da će biti hladno, ali čim smo izašli iz autobusa puhnuo je topao vjetar. To je bio šok, nakon snježnih dana u Zagrebu odjednom toliko sunca! Na svu sreću ispod toplih jakni imali smo kratke rukave pa smo mogli uživati u toplini. Na krovu riječke zvjezdarnice dočekale su nas dvije njihove zaposlenice. U planetariju smo pogledali film o nastanku svemira, a najviše smo uživali u pogledu iz

polegnutih stolica i projekciji filma na kupolastom stropu. Poslušali smo i predavanje o planetima koje nam je bilo malo manje zanimljivo, ali smo ga svejedno pozorno poslušali. Posjetili smo i najstarije hrvatsko marijansko svetište Trsat. Unutrašnjost crkve bila je prekrasna, jako me se dojmila. Uživala sam gledajući slike i freske od kojih je svaka imala svoju povijest. No, od cijelog svetišta, meni je najljepša bila kapela Zavjetnih darova u kojoj se nalaze različiti darovi: slike, kipići, križevi, krunice, brodovi… stvarno ih ima puno, a sve su to darovi koje su ljudi zahvalnih za uslišane molitve. Nažalost, posjet svetištu smo morali skratiti jer je neka klapa trebala snimiti spot. Nije nam bilo dosadno,

odmah smo se uputili u Nacionalni centar tehničke kulture u Kraljevici. Tamo smo radili držače za mobitele, a petaši su radili kuće sa solarnim panelima. Zagrijali smo plastiku u obliku CD-a i savili je po određenim uputama. Kasnije su oni, koji su htjeli, te iste stalke mogli pobojati u željenu boju. Nakon toga smo imali slobodno vrijeme. Mogli smo igrati stolni tenis, badminton ili neku društvenu igru u prostoru centra. Moje prijateljice i ja odabrale smo odmaranje u sjeni crnogoričnog drveća. U Zagreb smo stigli navečer. Na terenskoj nastavi smo se zabavili, odmorili, ali i nešto naučili i napravili nešto kreativno. Nikolina Roso, 7. a

Solarne kuće

Petaši izrađuju solarne kuće

Gotovi držači za mobitele

Bojanje držača

40. OBLJETNICA ŠKOLE

45. godina Odreda izviđača Javor

Jednadžba dobre zabave: IGRA + HODANJE + UČENJE + ZABAVA + PRIJATELJSTVO = IZVIĐAČI Ovog se proljeća navršilo četrdeset i pet godina od kada je osnovana 17. družina Javor, predhodnica Odreda izviđača Javor. Ove smo godine upisali dvadesetak novih članova iz prvih razreda. Naša ekipa za natjecanje dobra je kombinacija izviđača petog, šestog i sedmog razreda. Dobro se zabavljamo, a i rezultati su nam sve bolji i bolji. Naš najveći ovogodišnji uspjeh je četvrto mjesto na Akciji Proljeće u Podsusedu. Ono čemu se veselimo je Logorovanje na Prviću. Naša ovogodišnja tema bit će Gusari. Uz mnoge izviđačke igre i aktivnosti provest ćemo deset dana na otoku pokraj Šibenika. Ako želite isprobati biti izviđač, slobodno se prijavite za ovu aktivnost, vjerujte, bit će vam jako zabavno. Moram dodati da svakog tjedna imamo sastanke na kojima učimo razne izviđačke vještine. Dođite i vidite što to mi izviđamo!!! Jan Kos, 6.b

Ove školske godine smo prošli: Izlet vlakom u Dugu Resu Planinarenje na Sljeme Orijentacijska šetnja od Sesveta preko Novoselca do Dupca Roštiljada na Lipi Akcija Čizmica svetog Nikole Zimovanje na Vinicu Zimske igre na Jarunu Traženje blaga u Gradu mladih Akcija Proljeće u Podsusedu Orijentacijsko natjecanje u Lepoglavi Akcija Kup svetog Duje u Splitu, odnosno Solinu Zborovanje Saveza izviđača Hrvatske u Krapini Izlet na Muljavu

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Intervju povodom važnog priznanja

Zabavom do znanja i priznanja Učiteljica, začetnica i voditeljica brojnih projekata, dobila je ove godine značajno priznanje za svoj rad s Eko grupom. Priznanje je stiglo iz Bugarske, sa Svjetskog kongresa o kršu, i dodijeljeno je učiteljici Smiljani Baran za neobičnu lekciju na temu krša koju je održala sa učenicima, članovima Eko grupe. Iako smo o radu te grupe pisali i ranije, ovo je prvi intervju za naš školski list s voditeljicom.

Možete li nam reći što je Eko grupa? Čime se bavite? Eko grupa je grupa učenica i učenika koji se bave zabadanjem nosa u sve oko nas za što pokažu interes. Ekologija se temelji na

mnogim naukama: biologiji, geografiji, geologiji, fizici, kemiji i matematici. Upravo su to područja koja proučava naša Eko grupa. Ekologija se ne bavi čišćenjem okoliša,a mnogi je tako zamišljaju. Naime, ekologija je nauka o životnoj okolini koja proučava odnose između živih bića, sredine u kojoj živa bića žive, te čime se hrane. Pojam ekologija je uveo Haeckel 1866., a sama riječ je sastavljena od dviju grčkih riječi oikos, što znači dom, prebivalište i logos što znači nauka. Kako je nastala vaša Eko grupa? Eko grupa je nastala kao posljedica rada naše Planinarske grupe. Naime, u školi je prije desetak godina bila aktivna Planinarska grupa koja je obilazila mnoge dijelove Lijepe naše: planine, nacionalne parkove, špilje, izvore. Svaki put, prije obilaska nekog terena, grupa učenika je morala pripremiti predavanje o tome i prenijeti ga ostalim sudionicima izleta. Saznanja, koje smo stekli na tim izletima,

Eko grupa izrađuje model krša i pri tom se dobro zabavlja

kasnije smo sistematizirali i proučavali. Interes je bio sve veći, ali novaca za izlete više nije bilo te se Planinarska, kasnije Planinarsko - ekološka grupa svela samo na Eko grupu. Kako to da ste kao predmet izučavanja odabrali upravo krš? S obzirom da krš u Republici Hrvatskoj prekriva 52% njezine kopnene površine, planinareći i obilazeći Hrvatsku, upoznali smo njegova osnovna obilježja i pojave u njemu (škrape, špilje, jame, polja, vrtače, ponore). Na Festivalu znanosti smo upoznali ljude koji istražuju te pojave, speleologe. Upoznali smo i isprobali neke njihove tehnike i opremu za istraživanje krša. U razgovoru s profesorom geologije na PMF-u Tihomirom Marjancem saznali smo da je krš tlo sastavljeno od topljivih stijena (kalcijevog karbonata CaCO3 ili magnezijevog karbonata MgCO3) zbog čega nastaju mnoge udubine i uzvisine. Također smo saznali da krš nije tako oskudan vodom kako to na površini izgleda. Naprotiv, podzemne špilje i jame su veliki rezervoari vode koje se napune tijekom zime i kišnih perioda i cijelu godinu raznim krškim rijekama daju vodu. Odlučili smo napraviti model krša da promatračima prikažemo kuda teče voda u kršu. To je i naziv našeg projekta. Profesor Marjanac je procijenio da bi taj projekt bio interesantan za Festival znanosti.

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Kako ste se pripremali za Festival znanosti i kakva ste iskustva tamo doživjeli? Jeste li Vaš projekt predstavili još negdje? Cijeli tadašnji razred, sada su oni prvi razred srednje škole, sudjelovao je u izradi makete. Svi smo bili na Festivalu znanosti i posjetiocima objašnjavali fenomen krša. Od gline smo čak napravili i pravu malu špilju s pripadajućim ukrasima. Bili smo primijećeni jer smo bili najmlađa skupina, jedina dječja grupa, koja je predstavljala svoj projekt na takvom skupu. Iste te godine je naš projekt, Kuda teče voda u kršu, bio predstavljen i na Međunarodnom kongresu geologa u Rabu. Nismo tamo bili, ali su nam rekli da su geolozi bili jako zainteresirani za naš projekt. Sa tim projektom smo gostovali i na TV. Najaktiviji članovi Claudija Košpić, Helena Vranić, Karla Cvetek, Magdalena Škalec i Gordan Vladisavljević su svoja saznanja i način rada prenijeli sadašnjim članovima, pa i oni postižu zavidne uspjehe. Kako to da ste osvojili nagradu Svjetskog kongresa o kršu? Na kraju, prošle kalendarske godine poslali smo ga na natječaj na Svjetski kongres o kršu koji se održavao u Sofiji, u Bugarskoj. Tu smo osvojili prvo mjesto u kategoriji učeničkih projekata. U Bugarsku nismo išli jer nije bilo dovoljno novaca za sve članove grupe. Jeste li ponosni na svoje učenike? Jeste li ponosni na taj uspjeh? Naravno da sam ponosna na rad svojih učenika. Najponosnija sam kad vidim da je neka tema, a učenici sami biraju projekte na kojima će raditi, učenicima zanimljiva i da se trude oko nje, da razumiju što rade i govore i da to suvislo prenose drugima. Ponosna sam na njihovu sigurnost i stečeno znanje. Meni je nagrada kad vidim da i drugi ljudi, ponajviše stručnjaci u pojedinim područjima, prepoznaju rad učenika i kad ih pozivaju da drugima prenose svoja saznanja i predstave svoje projekte (Festivali znanosti, Noć šišmiša, Dani biološke raznolikosti, Sensa dani u Maksimiru). Mislim da je učenicima najljepša nagrada bilo putovanje u Budimpeštu, na poziv njihovih ekoloških grupa. Predstavili smo im naš projekt o šišmišima, povodom Godine šišmiša. Nakon što su vidjeli čime smo se sve bavili i što smo sve napravili, rekli su nam da će im još dugo trebati da nas dostignu. E, to je bilo najslađe priznanje za naš rad. Mislim da su naši članovi jako ponosni na sebe, a to i pokazuju na raznim gostovanjima.

Geološka interaktivna izložba

Pomične ploče i „živi fosili“?! Predstavnici Hrvatskog geološkog društva gostovali su 13. svibnja ove godine u našoj školi. Postavili su u učionici biologije neobične eksponate. Bilo je lijepo imati izložbu nadohvat ruke, posjetili smo je i saznali puno toga. Na geološkoj izložbi naučili smo nešto o fosilima, paleontologiji, vrstama stijena i kako se zemlja smicala i razmicala spajanjem litosfernih ploča. Što je uopće litosfera?! Litosfera je zemljina kora i gornji dio plašta koji je sastavljen od litosfernih ploča. Postoji 13 velikih i 38 manjih ploča, a najvažnije su afrička, euroazijska, južnoamerička, sjevernoamerička, indoaustralska, filipinska, pacifička, arapska i antarktička ploča. O stijenama smo naučili da su one sastavni dio litosfere, sastoje se od jednog ili više minerala, a njihovim postankom i građom bavi se petrologija. Kod stijena prepoznajemo strukturu i građu. Struktura stijene ovisi o obliku, veličini i odnosu minerala u njoj. Stijene se prema načinu postanka dijele na: a) magmatske (granit, bazalt b) sedimentne (vapnenac, gips, prapor,pijesak, glina) c) preobražene (mramor, gnajs)

Fosili su prastari ostaci biljaka i životinja u kamenu, a znanost koja proučava fosile zove se paleontologija. Saznali smo da postoje i„živi fosili“, organizmi koji su se tijekom evolucije vrlo malo promijenili. Najpoznatiji je indijska lađica koja se tijekom 500 milijuna godina vrlo malo promijenila, a i dan danas živi! Maksimilijan Mikuš, 7.a

Leonarda Fronjek i Jelena Crnogorac, 4.c

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Pomoć u učenju

BRAIN GYM –

gimnastika za mozak Kao što neuvježban trkač rijetko može istrčati maraton tako i neizvježban i nerazvijen mozak rijetko može učiti s lakoćom. Kako izvježbati mozak da izdrži maratone učenja?! Možda saznate u našem prilogu!

Od ove godine u našoj skupini svakodnevno izvodimo vježbe za mozak koje nazivamo Brain Gym. Svrha ovih pokreta je pripremiti mozak za učenje. Dugo se vjerovalo da je za podučavanje najbolje kada je učenik miran, tih, sluša i izvršava domaće zadatke. Motorički rast i razvoj bitni su za učenje jer se kretanjem aktiviraju određena područja mozga koja su važna za učenje. Brain Gym se sastoji od 26 jednostavnih i ugodnih ciljanih vježbi koje izvodimo kroz glazbu, a rezultiraju poboljšanjima opće motoričke koordinacije, koncentracije i pamćenja, čitanja, pisanja, jezičnih i matematičkih vještina, organizacijskih vještina, logičkog mišljenja i razumijevanja. Dovode do emocionalne ravnoteže i smanjenja hiperaktivnosti i napetosti.

Mišljenje učenika: Mi često radimo vježbe za mozak koje nisu teške. Super se osjećam kada ih radim. Školske zadatke odlično radim poslije vježbanja. Davor Štivić, 5. b Vježbe koje radimo su ugodne. Sretan sam kada toga dana imamo vježbe za mozak. Najviše volim kada plešemo uz vježbu Križno gibanje. Davor Ranogajec, 7. a

Vježbe

Integriranje obje moždane polutke osnovni je cilj gimnastike za mozak. Što više uključimo obje polutke, sposobniji smo funkcionirati inteligentno. Svi pokreti koji uključuju jednu nogu i ruku na suprotnoj strani aktiviraju obje moždane polutke. Učitelji koji u nastavi koriste vježbe po Brain Gym metodi pomažu učenicima da poboljšaju sposobnost učenja. Dakle, Brain Gym poboljšava funkcioniranje učenika kako u ponašanju, tako i u učenju. Nakon iskustva s vježbama za mozak, mi znamo da učenje uz pokret olakšava učenje! Lukrecija Marušić, učiteljica rehabilitatorica

Lijene osmice U ovoj vježbi izvodi se simbol ∞ ili znak beskonačnosti po zraku, papiru ili podu ispruženom rukom. Križno gibanje Ovom se vježbom poboljšava: Naizmjenično mičemo i • mehanizam čitanja dodirujemo jednu ruku i njoj suprotnu nogu te drugu ruku i • prepoznavanje simbola za dekodiranje pisanog jezika • razumijevanje pročitanog njoj suprotnu nogu. • koncentracija, ravnoteža i koordinacija Ova vježba poboljšava: Dvostruko šaranje • pisanje i slušanje U ovoj vježbi dijete crta bilo što objema rukama istodobno. • čitanje s razumijevanjem Ovom vježbom poboljšavamo: • glasovnu analizu • praćenje uputa • kodiranje i dekodiranje pisanih simbola • pisanje, glasovnu analizu, matematičke vještine

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Naučili smo...

Engleski jezik Na satu Engleskog jezika opisivali smo našu školu, učiteljicu i profesore. Nacrtali smo i crteže i sve složili u jednu knjigu posvećenu našoj školi, zove se Our School. Prolistajte je!

Leonarda Fronjek, 4.c

Mirta Freund, 4.c

Nika Špoljar, 4.c

Jelena Crnogorac, 4.c

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Projekt 100. rođendan šegrta Hlapića

Dobar kao sunce „Čim se roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić Mažuranić pojavio, 1913. godine, kritika ga je proglasila velikom knjigom hrvatske dječje književnosti i jednim od njezinih najboljih romana.“ Taj stav se s pravom ni do danas nije promijenio. Možemo reći da je priča o šegrtu Hlapiću do te mjere postala dio tradicije da ju doživljavamo gotovo kao narodnu priču ili bajku. I što je najvažnije, i na svoj stoti rođendan priča je jednako privlačna mladim čitateljima.

Početak projekta

Cijele školske godine radimo na projektu 100. ROĐENDAN ŠEGRTA HLAPIĆA. Najprije smo se prisjetili lektire od prošle školske godine i kad smo radili bajku Regoč, prisjetili smo se svega što smo već učili o Ivani Brlić Mažuranić, a učiteljica nam je ispričala i mnogo novih interesantnih stvari koje nismo znali. Meni je najinteresantnije bilo dok smo slušali priču o dječaku koji je olujne noći u vinogradu tražio svoju mačkicu, a Ivana je to gledala s prozora i nakon toga napisala roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Tea Topić, 4.b

Nastanak predstave Čudo iz 2513. godine

Mi, učenici četvrtog razreda, smislili smo jednu sasvim drugačiju priču o šegrtu Hlapiću. To je priča iz daleke budućnosti. Pitali smo se hoće li ljudi za pet stotina godina znati za šegrta Hlapića? Shvatili smo da hoće jer svatko treba znati za nekoga tko je tako dobar kao šegrt Hlapić. Uz pomoć nevjerojatnog izuma: „endeleftice za intenzivnu interbukciju“, koja predstavlja jedan izuzetan skener, znanstvenici iz 2513. godine skenirali su arheološki nalaz za koji su smatrali da je ostatak samog šegrta Hlapića. Tada se u 8D animaciji prikazuju prizori iz života tog davno umrlog bića i može se vidjeti čime se on bavio. Ovi su znanstvenici naravno zaključili da se radi o šegrtu Hlapiću. Nikolina Čabraja, 4.b

Nastanak predstave Ništa nije kao prije Tada je počeo naš posao. Složili smo se da ne želimo prikazati originalnu priču o šegrtu Hlapiću jer ne možemo nikako biti dobri kao pravi šegrt Hlapić. Pitali smo se kako bi Hlapić izgledao da živi danas, čime bi se bavio i bi li bio jednako hrabar i odvažan kao u romanu. Tražili smo dodirne točke s današnjim vremenom koje smo našli u nekoliko stvari. Kao prvo, sajam u gradu u kojem su bili Hlapić i Gita podsjetio nas je na mjesta gdje današnji ljudi najviše vole ići, a to su prodajni centri. Dugo smo se mučili koje bi zanimanje dali Crnom Čovjeku, iako nam je svima odmah palo na pamet da bi on mogao biti političar. To nam nikako nije bilo praktično za stvaranje priče pa smo ipak odlučili da Crni Čovjek bude kontrolor u tramvaju, što je svima nama zazvučalo smiješno i zabavno. (Ispričavamo se svim kontrolorima u tramvaju!) Priča je krenula i bili smo zadovoljni kako je zvučalo. Antonela Morić, 6.b

Probe su trajale dva mjeseca

Probe su nam bile prezanimljive. Ma, bila je to zapravo igra u kojoj smo svašta isprobavali. Ponekad smo radili samo mi četvrtaši, a ponekad smo radili zajedno sa šestašima. Kad bi oni isprobavali, mi smo ih gledali i obrnuto. Najbolje mi je bilo što smo jedno vrijeme svaki dan krali malo od nekog školskog sata da bi to dobro uvježbali. Iva Gligora, 4.b

Lektira u trećem razredu

Josipa, Ksenija i Julija, učiteljice trećih razreda, dogovarale su svakojaka čudesa koja su radili uz učenje lektire Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Tako su djeca, osim što su pročitala književno djelo: crtala Hlapića i Gitu na različite načine, izrađivala plakate, kostimirala se u Hlapića i ostale likove iz romana, izrađivala lutke, pisala sastavke i pisma, računala matematičke zadatke na temu šegrta Hlapića, glumila u igrokazima itd. Mi smo jedva čekali dan kada ćemo svi zajedno proslaviti rođendan šegrta Hlapića. Anđela Lupić, 4.b

Torta za kraj

Nakon naših predstava djeca iz trećeg razreda glasno su razgovarali o tome kako su im se predstave jako svidjele. Mislili smo, sad je sve gotovo. Pospremit ćemo razred i idemo doma. Odjednom je učiteljica glasno zapitala: „Što mi djeco slavimo danas?“ Svi smo uzviknuli: „Rođendan šegrta Hlapića!!!“ „ Pa kakav je to rođendan bez torte?“ Mislila sam da se učiteljica opet nešto šali. Otišla je do vrata učionice i ubrzo se vratila gurajući kolica iz kuhinje na kojima su bile dvije ogromne torte. Prolomio se ogroman pljesak. Slikali smo se sa Hlapićem i tortom. Zapalili smo svjećice u obliku broja sto. Puhali smo u svjećice i bio je to pravi pravcati rođendan! Učiteljice su rezale kriške i posluživale na tanjuriće. Torte su nestale za deset minuta. Bio je to zaista poseban dan! Andrija Šarić, 4.b

Ako želiš sretno isplivati iz svojih neprilika ne zaboravi što te Hlapić naučio: Budi veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce!

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Rođendan šegrta Hlapića

Napokon je došao taj dan! Četvrtak prije proljetnih praznika! Nije bilo nastave. Najprije smo razred pretvorili u Lutkarsko kazalište RAZKAZ. Pošto smo slavili rođendan, napuhali smo puno balona i objesili ih svuda po razredu. Došli su naši prijatelji iz šestog razreda i zajedno smo imali probu. U to vrijeme treći razredi su bili vani i imali HLAPIĆEVE IGRANCIJE, štafetne igre na temu šegrta Hlapića koje smo mi igrali na sljedećem satu tjelesnog. Nakon toga svi treći razredi došli su u naše kazalište RAZKAZ, a s njima je došao i razred učiteljice Lukrecije. Bili smo jako uzbuđeni prije početka. Teško mi je pao početak jer je najprije nastupao šesti razred s predstavom Ništa nije kao prije. Mislio sam da ne možemo biti dobri kao šestaši. Ja sam glumio glavu Hlapića i bilo me je strah kako će to izgledati. Šestaši su zavrili, u mojim je ušima urlao glasni pljesak i znao sam da moramo sada nastupiti ja i moji prijatelji iz četvrtog razreda. Kad je sve počelo zaboravio sam na strah. Sve je brzo završilo kao u snu. Začuo se glasan pljesak! Nisam mogao vjerovati, a čini mi se da smo bili bolji od šestaša. Fran Androić, 4.b

Komentari publike iz treceg razreda ♥ Meni je to bila najbolja predstava koju sam ikada gledao. ♥ Bilo je tako strašno s onom muzikom kad je oživljavao Hlapić. Pravi horor, ali super horor. Možda ću to i sanjati. ♥ Kad su djeca bila u liftu, da, to je bilo najbolje. ♥ Bilo mi je smiješno kad je Crni Čovjek rekao da je kontrolor u tramvaju. ♥ Gita ima prekrasnu haljinu. ♥ Žao mi je što je Hlapić na kraju umro. (komentare prikupila učiteljica Davorina) P.S. Jedna se učiteljica toliko raznježila da joj je malo nedostajalo da zaplače.

OSTALE AKTIVNOSTI VEZANE UZ OVE PREDSTAVE

1 Nastup na školskom događanju Noć knjige 2 Nastup za ostale učenike nižih razreda naše Škole 3 Nastup za roditelje 4 Sudjelovanje u SMOLI, Smotri lutkarskih družina grada Zagreba (MCUK Travno) 5 Sudjelovanje učiteljice Davorine Bakota na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji Od čudnovatog do čudesnog – 100 godina Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića Ivane Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Malo istraživanje čitalačkih navika naših učenika

Tko to tamo ČITA ili ne čita? Anketu o čitanju i odnosu prema knjigama proveli smo s ciljem upoznavanja čitalačkih navika naših učenika. Anketa je bila anonimna, anketirale smo učenike prvih, petih i osmih razreda. Anketu su nam ispunila i vratila 64 učenika prvih razreda, 36 učenika petih razreda i 42 učenika osmih razreda. Anketu smo napravile jer nas je uvijek zanimalo tko najviše čita u ovoj osnovnoj školi. Ispitale smo prvašiće, petaše i osmaše. U anketi su sudjelovali učenici 1.a, 1.b, 1.c, 5.a, 5.b, 5.c, 8.a, 8.b i 8.c razreda. Na temelju njihovih odgovora saznali smo puno toga zanimljivog, očekivanog ali i neočekivanog. Nije nas iznenadilo da najviše čitaju prvaši (58), a najmanje osmaši (32) – malo su bolji petaši (35). Također, najviše vole čitati učenici prvih razreda (60), a najmanje učenici osmih razreda (19) – petaši još uvijek više vole čitati (32). Veseli nas da veliki broj učenika još uvijek dobiva i daruje knjige, kod prvaša je to izjavilo 38, kod petaša 36, a kod osmaša 26 učenika. Mali broj učenika zna da u školskoj knjižnici mogu naći i dobar izbor hitova dječje književnosti i ostalih knjiga koje nisu lektira ( prvi razredi: 15, peti razredi: 27, osmi razredi: 16). Ono što nas je iznenadilo je izjava da u petim

razredima najmanji broj učenika posuđuje knjige za svoje zadovoljstvo (samo 4 ), učenici prvih razreda su u tome očekivano najbolji -49 ih posuđuje za čitanje iz užitka, kod učenika osmih razreda to čini njih 26. Učenici prvih razreda u najvećem broju imaju i male knjižnice u svojim domovima (50), slijede ih učenici petih razreda (21), a samo 11 od 43 anketirana učenika osmih razreda je odgovorilo da ima svoju knjižnicu. Primijetili smo i da broj učenika kojima je netko čitao priče u djetinjstvu opada od prvih do osmih razreda (prvaši: 59, petaši: 35, osmaši: 23), a možda se stariji učenici toga više ne sjećaju. Mlađi učenici su osjetljiviji na loše stanje posuđene knjige (60 prvaša; 29 petaša i 28 osmaša) odgovorilo je da im smeta. Učenici su bili iskreni i dosta njih u starijim razredima je priznalo da jede nad knjigama (38 osmaša, 23 petaša i 27 prvaša). Neki su rekli da jedu samo nad svojim knjigama

i mi ih molimo da to više ne čine, barem ne nad knjigama iz knjižnice. Učenici su svjesni da bacanje školskih torbi uništava knjige koje se nalaze u njima. Začuđuje da to najbolje znaju prvaši (50), zatim osmaši (29) i najmanje su svjesni toga petaši. (4). Našim učenicima u knjigama najviše smetaju uništene ilustracije (61), zatim podcrtan tekst (24), neprimjerene bilješke i komentari, općenito loše stanje knjige (11) i na zadnjem mjestu mrlje od hrane i pića. Jedan učenik osmih razreda je na zadnje pitanje ,,Što ti najviše smeta?“ dodao i f) puno stranica (domišljato!). Nadamo se da ste iz ovog istraživanja saznali nešto korisno i da ćete ubuduće više čitati, početi čitati i knjige koje nisu obavezna lektira i svakako bolje čuvati knjige! Ivona Salatović i Roberta Petrov, 5.b

Knjigoveža u knjižnici U knjižnici ima i puno zaboravljenih knjiga koje više nitko ne čita. Ponekad je to i zato jer je knjiga neugledna, stara i nema ilustracija. Uzeli smo jednu takvu staru knjigu s police- imala je požutjele korice, no usprkos tomu je bila zanimljiva pa smo je sami odlučili ilustrirati. Knjiga se zove Tom Thaller ili Prodani smijeh, napisao ju je njemački pisac James Krüss. Knjižničarka nam je čitala ulomke, a profesor likovne kulture Mark Antonio Cinnoti nam je davao upute koju tehniku ilustriranja odabrati. Nakon nekoliko dana naši su crteži bili gotovi. Sad smo trebali pomoć knjigoveže. Jednog popodneva u našu malu školsku knjižnicu došao je knjigoveža Marijan i uljepšao nam dan. Objasnio nam je da je knjigoveštvo stari zanat kojim se danas bavi sve manje ljudi. Danas u Zagrebu ima svega 4-5 knjigovežnica. Knjigoveža nam je pokazao i objasnio sav sistem popravljanja knjiga i uvezivanja knjiga. Za našu je knjigu napravio crvene korice sa zlatnim naslovom, a na kraj knjige je zalijepio naše ilustracije. I knjiga je ponovo dobila svoj nekadašnji sjaj. A mi smo saznali ponešto o jednom starom zanimanju. Matea Bampa, 7.b

Naše ilustracije knjige

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Blago u knjižnici…

...koje nitko ne čita Knjižnica je puna knjiga, samo ih učenici ne čitaju. Zašto djeca posuđuju samo lektire? Jesu li im knjige previše dosadne?! U našoj knjižnici učenici nažalost posuđuju uglavnom lektiru koju moraju čitati, a ne primjećuju da u našoj knjižnici imamo pravo BLAGO. Imamo mnogo knjiga s lijepim ilustracijama, dobrim pričama, poučnim sadržajima, zanimljivostima. Većina djece, kad posuđuju knjige, provjerava koliko ima stranica - da ne moraju čitati previše. Tužno! Naš zaključak je da učenici premalo čitaju knjige koje nisu lektira. Dođite u školsku knjižnicu i uvjerite se koliko ima zanimljivih knjiga.

S dobrom vas voljom očekujemo! Matea Gotovac, 5.b

Toliko truda za naše KNJIGE! Učenici doista ne mare za knjige posuđene iz knjižnice. Crtaju, podvlače, na jednoj knjizi je učenik pismeno računao koliko stranica mora pročitati... imamo i knjige koje je grickao pas… Naša skupina Mladih knjižničara popravlja knjige koje su uništene i vidi u kakvom stanju se one vraćaju. Naši učenici su jako pametni, ali nisu pažljivi prema školskim knjigama. Prečesto imamo slučaj da učenici vrate knjige u lošem ili užasnom stanju. Najčešće se knjige oštete na koricama naslovnice, to se dogodi prilikom nošenja u torbi i nepažnjom. Unutar knjige se podcrtavaju najbolji ulomci, označavaju stranice… Naš cjelokupni zaključak je da su učenici nemarni i da ubuduće moraju malo više pripaziti na knjige. Matea Gotovac, 5.b

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Što smo sve radili ove godine

PRAVILNA PREHRANA & ZDRAV ŽIVOT

Povrtni dan

Voćni dan

Petak. Mladi čuvari prirode. Najdraži školski sat! Nestrpljivo čekamo našu učiteljicu. Veselimo se današnjoj temi. Sjeli smo u krug. Govorimo o pravilnoj prehrani koja je važna za naš život. Često ne razmišljamo koliko se nezdravo hranimo. Ne mislimo o kvaliteti namirnica koje jedemo. Zaboravljamo koliko je ujutro važno doručkovati. Učiteljica nam je podijelila materijale i objasnila nam piramidu zdrave prehrane. Sjeli smo u četiri grupe i počeli izrađivati plakate. Surađivali smo jedni s drugima, tražili slike i tekstove koje možemo iskoristiti. Bilo nam je lijepo družiti se zajedno, zabavljati se i učiti kroz igru. Dogovorili smo dane kada ćemo pokušati u školi pripremiti neke zdrave obroke (voćni dan, povrtni dan...). Izrađeni plakati vise u našoj učionici i podsjećaju nas koliko je važna pravilna prehrana u našem svakodnevnom životu. Anja Janković, 3.b

Salata za zdravlje Prije mjesec dana smo razgovarali o zdravlju i pravilnoj prehrani na satu prirode i društva. Sjetili smo se da smo o tome razgovarali i u 1. razredu. Tada smo na satu razrednika radili voćnu salatu. Svidjelo nam se i bilo je zabavno pa smo ove godine to ponovili. U našoj grupi smo bile nas dvije i Majina sestra Antea. Kod kuće smo pripremile voće i donijele ga u školu. Imali smo jabuke, banane , naranče, kivi, grejp i limun. Napravile smo i limunadu. Sve je bilo jako fino. Sve pripremljene salate su bile odlične jer su na kraju ostale samo prazne zdjele. Voćnu salatu smo radili zato što je to zdrava hrana. Lara Latečki i Maja Tošić, 2.a

RECEPT ZA VOĆNO OSVJEŽENJE Sastojci: 3 veće naranče, 2 banane, 2 jabuke, 3 kivija, 1 grejp, 2 vanilin šećera 1 velika žlica meda Potrebno je oprati voće. Tri naranče se prerežu na pola i izdubi sredina tako da izgledaju kao zdjelice. Sredinu naranče izrežemo s ostalim voćem na kockice. Sve to izmiješamo u velikoj posudi. Salatu začinimo sa vanilin šećerom i medom. Gotovu salatu rasporedimo u zdjelice koje smo napravili od narančine kore. Za kraj stavimo na tanjurić i ukrasimo kišobrančićem. Dobar tek! Antea Tošić , 2.a

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Dan jabuka

Svake godine 20. listopada obilježava se Dan jabuka tako smo i mi odlučili obilježiti taj dan. Dobili smo zadatak da u naš projekt uključimo i roditelje. Za početak smo s njima razgovarali o tom zdravom voću. Kasnije smo u trgovinama zapisivali imena vrsta jabuka: Idared, Zlatni delišes, Jonathan, Granny Smith… neke smo

kupili i kušali. Roditelji su slikali jabuke. U školi smo napravili malo stablo jabuke s plodovima. Na Dan jabuka neki su donijeli štrudle, pite, karamelizirane jabuke, voćne sokove i naravno razne vrste jabuka. Napravili smo voćnu salatu i uživali u tom ukusnom i zdravom voću. Niko Periša, 2.b

Kako nastaje sapun? „Čistoća je pola zdravlja“ - često govori naša učiteljica! A što nam treba da bismo bili čisti? Odgovor je vrlo jednostavan – sapun. Tako smo odlučili napraviti sapun. Pitali smo bake, mame, susjede znaju li kako se nekad izrađivao sapun. Različiti su načini kako on nastaje. Učiteljica je istraživala i pronašla kako i mi možemo napraviti sapun. Prvi sapun radili smo 6. prosinca 2012. Upotrijebili smo maslinovo, ricinusovo, eterična ulja i lužinu. Bili smo jako nestrpljivi kako će izgledati taj sapun, ali već slijedećeg jutra vidjeli smo da je izrada sapuna bila uspješna. Samo taj sapun morao je dozrijevati šest tjedana. Tek smo u drugom polugodištu njime mogli prati ruke. Novi sapun radili smo 12. ožujka ove godine ovaj puta sa sapunskom bazom koju smo ribali zatim smo odabirali eterična ulja koja ćemo dodati. Otopili smo sapunsku bazu dodali ulja, ulili ih u kalupe i odnijeli tetama kuharicama da nam ih zalede u zamrzivaču. Ovaj sapun je za upotrebu bio spreman već slijedećeg dana. Sada uživamo perući ruke u njemu. I da, čistoća je pola zdravlja! Lana Vuksan, 2.b

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Kuharica 4.b razreda RECEPT ZA DOBRU PRIČU

RECEPT ZA DOBRU ZABAVU

RECEPT ZA SMIJEH

Potrebno: - olovka - papir - glava bez posla - oprane naočale - stare novine

Sastojci: - TV - daljinski - kokice - mama i tata (može brat i sestra)

Potrebni sastojci: - 1 kg dobre volje - pola žlice vedrog duha - 2 kg želje za zabavom - malo hihotanja - nekoliko suza radosnica - pregršt razjapljenih usta

RECEPT ZA KAZNU Sastojci: - lijenost - laganje - spavanje na nastavi - neučenje Kuhanje: Ako želite dobiti od mame neku dobru kaznu (možda i doživotnu), kad se vratite iz škole nemojte učiti ni pisati zadaću. Kad mama dođe s posla recite da ste imali malu zadaću koju ste već napravili. Možete usput i slagati da nema informacija. Sutradan na nastavi obavezno spavajte otvorenih očiju ili igrajte s prijateljem u klupi križić – kružić (po koricama knjiga). Budite sigurni da će mama telefonom provjeriti kad su informacije i saznati od učiteljice za dvije tri jedinice koje ste dobili u zadnja dva, tri dana. Kazna je osigurana. Petra Galić, 4. b

Priprema: Ispecite veliki paket kokica u mikrovalnoj pećnici. Prebacite kokice u zdjelu i sjednite pred TV. S jedne strane nek sjedne mama, s druge strane tata. Ako imate brata ili sestru, mogu se i oni stisnuti. Daljinskim upalite TV i prebacite na film. Jedite zajedno kokice iz zdjele i zabavljajte se gledajući film. Mateo Plavec, 4.b

RECEPT ZA USPJEŠAN KRAJ TJEDNA Sastojci: - petak - smijeh - sladoled od zabave - sirup od cvijeća - neuroni u kockicama Potrebne stvari: vaga, zdjela, lonac, kuhača, mikser Priprema: Na vagu stavimo 500 dekagrama petka, stavimo ga zatim u zdjelu i dodamo žlicu igre. Sve dobro izmiksamo mikserom i stavimo u hladnjak na hlađenje. Dok se smjesa hladi, u lonac s kipućom vodom stavimo neurone u kockicama i pakiranje smijeha. Sve izmiješamo kuhačom. Kad se ta smjesa ohladi u nju dodamo kutiju sladoleda od zabave da dobijemo pravi petkasti sladoled. Na tanjur serviramo taj sladoled i prelijemo ga sirupom od cvijeća. Dobar tek! Iva Gligora, 4.b

Priprema: Dobru volju staviti na toplo da se dobro digne. U velikoj zdjeli u 2 kilograma želje za zabavom dobro umiješati dvije žlice vedrog duha (može i mikserom). Pospite smjesu sa malo hihotanja i nekoliko suza radosnica, tada postepeno miješajte u to onaj dignuti kilogram dobre volje. Stavite peći u pećnicu i dok se dobro ispeče obilato posipajte širom razjapljenim ustima. Dobar tek! Petra Barešić, 4. b

RECEPT ZA DOBIVANJE LOŠIH OCJENA Potrebno: - nezainteresiranost - neposluh - spavanje - mobitel - kompjuter - televizor Postupak pripreme: Obavezno budi nezainteresiran za učenje. Za vrijeme nastave spavaj ili prčkaj po mobitelu. Ne slušaj mamine savjete i ne mari za školu. Doma obavezno gledaj sve serije na televiziji. Ako u nekom trenu nema serija, a tebi se ne spava, igraj igrice na kompjuteru. Nakon svega možeš lijepo uživati u lošim ocjenama, a posebno u jedinicama. P.S. Ni slučajno nemoj posuditi lektiru da ne dođeš u napast da pročitaš koju stranicu. Nikolina Čabraja, 4.b

Ilustracije: Fran Androić, 4.b i Mateo Plavec, 4.b

Postupak: U trenutku kad ti je jako dosadno, uzmi olovku i papir, ako nosiš naočale ne zaboravi ih staviti na nos. Prolistaj stare novine i pronađi stranicu s vicevima. Pročitaj ih, pa od tih viceva smisli neku pravu pravcatu smiješnu priču. Fran Androić, 4.b

40. OBLJETNICA ŠKOLE

1 RAZRED - 1 KAZALIŠTE 10 GODINA LUTKARSKOG KAZALIŠTA RAZKAZ 100 – TINU DJECE U LUTKARSKOM STVARALAŠTVU 1.000 NASMIJANIH GLEDATELJA 1.000.000 SRETNIH MISLI Narodna poslovica „Svako zlo za neko dobro“ pokazala je svu svoju mudrost na primjeru lutkarske družine naše škole. Naime, nakon brojnih uspjeha na smotri LiDraNo, lutkarska družina i njena voditeljica Davorina Bakota su nakon uvođenja ograničenja broja sudionika u predstavama bile suočene s vrhunskom i potpuno dramskom dilemom: Biti ili ne biti u tom broju?! Voditeljica Davorina Bakota je odlučila Biti i ostati u tom broju, bez obzira na nemogućnost sudjelovanja na smotri LiDraNo. Tako je nastao RAZKAZ, jedan razred, jedno kazalište, što znači da su i dalje

2003.

pripremane lutkarske predstave za cijeli razredni odjel smatrajući da zajednički rad svih učenika na predstavama stvara cijeli splet pozitivnih pedagoških učinaka i k tome zabavu bez premca! Da je odluka bila dobra pokazalo je vrijeme, i bez sudjelovanja na smotri LiDraNo ni publike ni slave im ne nedostaje: nastupali su HNK-u, redovito sudjeluju na SMOLA-i, bilježe i dva nastupa na Svjetskom festivalu kazalištu lutaka – PIF-u… i uvijek imaju zahvalnu publiku u svojoj školi! Prepuštamo vas slavljeničkom vremeplovu!

2004.

2005.

JAGOR Prema bajci Ivane Brlić Mažuranić IGRALI: JAGOR – Mislav Halilović BAGAN – Ivan Dumančić MAĆEHA – Karla Andjel KOZICA – Tamara Jušić BUŠICA – Petra Brkić OTAC – Filip Stanić POLUDNICA – Barbara Župić OSTALI: Ivan Lukenda, Josip Kolak, Marko Orešković, Hrvoje Lončar, Marina Vadjunec, Luana Šepek, Nikola Jug, Dominik Cvetek, Petar Rudan, Danijel Jurković, Matea Matić, Sara Jugović, Lidija Stakor, Josip Sesvečan, Marko Ivković, Tomislav Markač, Domagoj Raič, Antonio Posavec

POPPO PUPPO PPPI PE (dobro jutro prvi be) UČITELJICA – Petra Klasić PIPO – Petar Vujević PTIČICE – Nicol Kolar, Lea Latečki, Petra Cili, Ivana Lenz, Ivana Krmpotić, Ivana Jelić, Ivana Zelenika, Mia Morić, Ivan Nikolić, Dominik Babić i Mato Tadić STROJ ZA PREVOĐENJE – Mihael Behin, Mario Zebec, Luka Stakor, Mislav Kaličanec, Filip Balen, Danijel Smičiklas i Vjekoslav Berić

MAŠA JE NAŠA MAŠA – Nicol Kolar, Petra Cili, Tena Čović, Margareta Štrukelj, Ivana Lenz, Ivana Jelić MAMA – Tena Pernar, Monika Beketić TATA – Mario Rudelić, Petar Vujević DJED – Ivan Nikolić, Luka Stakor BAKA – Ivana Zelenika, Mia Morić CIRKUSANTI – Dominik Babić, Mateo Jeleč, Mislav Kaličanec, Filip Balen, Vjekoslav Berić, Danijel Smičiklas, Mato Tadić, Lea Latečki, Mihael Behin

40. OBLJETNICA ŠKOLE

2006.

2007. TATINA MEDALJA prema priči Melite Rundek TATINA MEDALJA - Monika Beketić i Ivana Jelić TATA – Petar Vujević POLICAJAC – Mato Tadić

SLIKA Prema Slikovnici bez slika Hansa Christiana Andersena SLIKAR – Petar Vujević MJESEC – Tena Pernar DJECA IZ SLIKE: Petra Cili, Tena Čović, Mateo Jeleč, Mislav Kaličanec, Petra Klasić, Nicol Kolar, Ivana Krmpotić, Lea Latečki, Ivana Lenz, Mia Morić, Ivan Nikolić, Danijel Smičiklas, Luka Stakor, Margareta Štrukelj, Ivana Jelić, Monika Beketić, Mato Tadić i Ivana Zelenika

2008.

ZBOR – Petra Cili, Tena Čović, Mateo Jeleč, Mislav Kaličanec, Petra Klasić, Nicol Kolar, Ivana Krmpotić, Lea Latečki, Ivana Lenz, Mia Morić, Ivan Nikolić, Tena Pernar, Danijel Smičiklas, Luka Stakor, Margareta Štrukelj i Ivana Zelenika

2009.

OPROSTITE, JESTE LI VI MOŽDA VJEŠTICA?

SLOVARICA PRIČALICA IGRALI: Valentina Anić, Paula Berger, Ivo Cegnar, Luka Ćurić, Tara Delač, Karla Drašković, Anja Han, Jelena Ivančić, Jan Kos, Lorena Kovačec, Mario Lenz, Bruno Lončar, Erika Lugarić, Iva Maloča, Iva i Ana Mazalin, Karlo Miloknoja, Antonela Morić, Carla Perović, Tin Plavec, Leon Škare, Tina Teskera, Magdalena Vranić, Petar Vukadin, Morena Zahirović i Marko Zidar

prema slikovnici Emily Horn CRNO MAČE – Carla Perović UČITELJICA – Karla Drašković KUHARICA – Valentina Anić SMETLAR – Jan Kos DIMNJAČAR – Petar Vukadin ČAROBNJAK – Leon Škare BALERINA – Pula Berger KNJIŽNIČARKA – Anja Han UČITELJICA VJEŠTICA – Antonela Morić MALE VJEŠTICE – Iva i Ana Mazalin, Tara Delač, Lorena Kovačec, Morena Zahirović, Tina Teskera i Iva Maloča MAČJA GAZDARICA – Erika Lugarić GOSPOĐE – Jelena Ivančić i Magdalena Vranić ŠARENI MAČIĆI – Ivo Cegnar, Luka Ćurić, Mario Lenz, Bruno Lončar, Leon Škare, Marko Zidar i Tin Plavec

40. OBLJETNICA ŠKOLE

2010.

OVO JE BAJKA PRINCEZA SJANIČICA – Iva i Ana Mazalin PRINC KRASNOSLAV – Luka Ćurić i Ivo Cegnar ZMAJ RUDI – Marko Zidar ČAROBNJAK – Jan Kos PATULJCI IZVIĐAČI – Mario Lenz, Karlo Miloknoja, Tin Plavec, Petar Vukadin PRIPOVIJEDAČI U BAJCI – Valentina Anić, Anja Han, Jelena Ivančić, Iva Maloča, Lorena Kovačec, Carla Perović, Magdalena Vranić PRIPOVIJEDAČI IZVAN BAJKE – Paula Berger, Tara Delač, Erika Lugarić, Antonela Morić, Tina Teskera, Morena Zahirović REKVIZITERI – Leon Škare i Bruno Lončar Animirani film KAD ODEMO NA TJELESNI Film je izrađivao cijeli 3.b razred.

2012.

2011.

DIRIGENT KOJI SE SMANJIVAO DIRIGENT FERDO – Antonela Morić MAĐIONIČAR LUJO – Magdalena Vranić FIKI – Marko Zidar ANIMATORI – Tina Teskera, Anja Han, Lorena Kovačec ORKESTAR: Tara Delač, Ana Mazalin, Jelena Ivančić, Iva Mazalin, Valentina Anić, Morena Zahirević, Karla Drašković, Erika Lugarić, Iva Maloča, Ivo Cegnar, Carla Perović, Mario Lenz, Bruno Lončar Animirani film ZAROBLJEN U KUTIJI FILM IZRADILI: Marko Zidar, Tin Plavec, Luka Ćurić, Jan Kos, Lorena Kovačec

2013.

TKO JE OKLEVETAO VUKA, Ludwig Bauer

NIŠTA NIJE KAO PRIJE

ANDJELA LUPIĆ – vuk 1 ANDRIJA ŠARIĆ – policajac IVA GLIGORA – Crvenkapica IVA BERVIDA – mama FRAN ANDROIĆ – vuk 2 MATEO PLAVEC – lovac NIKOLINA ČABRAJA – baka DUBRAVKA KNEŽEVIĆ – zec ANIMATORI: Leonardo Ahmetović, Petra Barešić, Petra Galić, Ariana Gršić, Stjepan Sever Cuglin, Tomislav Bešlić. Matija Tometić, Tea Topić

100 godina šegrta Hlapića IGRAJU: Magdalena Vranić – Hlapić Antonela Morić – tata Hlapić Carla Perović – Gita Ana Mazalin – mama Sanja Jan Kos – Crnoljub Crnković Lorena Kovačec – detektivka Suzana Erika Lugarić – detektivka Mirjana Ana Mazalin - animatorica

PLAGVA, Lidija Dujić

Pregača za pričanje priča. Igrali: Carla Perović i Marko Zidar Sudjelovanje u radionicama za prevenciju nasilja među vršnjacima.

ČUDO IZ 2513. GODINE

100 godina šegrt Hlapića IGRALI: HLAPIĆ: Fran Androić, Iva Bervida, Petra Barešić, Iva Gligora, Andrija Šarić, Matija Tometić, Andjela Lupić GITA: Tea Topić TV VODITELJICA: Petra Galić NOVINARKA: Nikolina Čabraja ZNANSTVENIK: Mateo Plavec SKENERI: Matija Tometić i Ariana Gršić ANIMATORI I REKVIZITERI: Natalija Hison, Dubravka Knežević, Leonardo Ahmetović, Tomislav Bešlić

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Intervju s bivšim učenikom naše škole…

DAŠAK NOSTALGIJE… Koliko god mnogima od nas škola predstavlja nepotrebnu muku i jedva čekamo da završimo“ taj dio života“ jer imamo puno briga i zabrana roditelja zbog ocjena, kasnije će nam kako kažu oni koji su školu već završili kažu, jako nedostajati! Poželjet ćemo se vratiti u te dane djetinjstva. O svojem sjećanju na život u našoj školi nam je ispričao ponešto Danijel Bićanić, sada po struci psiholog, a nekada, kako naša knjižničarka kaže, „najbolji Mladi knjižničar“naše škole. Možda ćete ga se sjetiti i jer je ove godine u našoj školi održavao radionice o ovisnostima, zlostavljanju i o tome kako uvijek treba odabrati razgovor prije nasilja. M: Zaposleni ste u Centru Sirius kao psiholog. Radite li češće s odraslima ili djecom? DB: Više s djecom i mladima tako da ih, organiziranjem psiho-edukativnih radionica za prevenciju ovisnosti, usmjeravam ka druženju i jačanju samopouzdanja. M: Je li Vam draže slušati razmišljanja ljudi Vaše dobi ili djece? DB: Mislim da je s djecom zahtjevnije raditi jer s odraslima lakše mogu raspravljati, ali to nikako ne znači da ne volim raditi s djecom. M: Koja je Vaša uloga u centru Sirius i jeste li zadovoljni svojim položajem? I JA SAM SJEDIO U VAŠIM KLUPAMA M: Kakvo je Vaše sjećanje na osnovnu školu? DB: Moje sjećanje na osnovnu školu je iz današnje pozicije dosta nostalgično jer vidim koliko mi je osnovna škola bila važna u životu. I danas kroz život nosim neke stavove, razmišljanja i puno znanja koje sam stekao u osnovnoj školi. M: Kako ste se slagali s profesorima? DB: S profesorima sam bio u jako dobrim odnosima jer sam bio odlikaš, a ako ste uz to još i pristojni i ako ne radite puno problema profesori će biti zadovoljni vama. Nisam imao apsolutno nikakvih problema s njima. M: Koji ste predmet voljeli najviše, a koji baš i niste voljeli? DB: Teško je reći koji predmet nisam volio, ali sam uživao u geografiji kojom sam se jedno vrijeme htio i baviti, volio sam hrvatski i prirodu, no nisam preferirao tjelesni jer sam u svemu bio loš, osim u tapingu. M: Koji je Vaš najuzbudljiviji događaj iz djetinjstva vezan uz školu? DB: Bila su mi uzbudljiva natjecanja iz geografije, no najšaljiviji događaj je bio kada nas je mlada knjižničarka koja je tada tek došla u školu, sa željom da nam ugodi, odvela u lunapark. Zabavili smo se na Rangeru zbog kojeg smo kao učenici šestog razreda svi skoro doživjeli srčani udar. M: Pronašli smo u školskoj spomenici i Vašu diplomu s natjecanja prijatelja prirode „Lijepa naša“. Sjećate li se sudjelovanja na tom natjecanju? DB: Sjećam se, bio sam četvrti razred, a

vodila nas je učiteljica Zvjezdana Bukovec. Najuzbudljiviji su mi bili pogledi ljudi kad bi se popeli na pozornicu. Zapamtio sam i da je bilo pitanje: koja je vrsta životinje kit. Svi su govorili da je kit riba i nitko me nije htio poslušati kad sam tvrdio da je sisavac. Bio sam zbog toga ljut, ali sve je izgladio kasniji odlazak na sladoled u Vincek. M: Volite li čitati? DB: Volim. Sada više čitam stručnu literaturu za posao, a prije sam čitao beletristiku. Pročitao sam veliku većinu fonda u našoj knjižnici. M: Jeste li voljeli provoditi vrijeme u knjižnici? Što ste najčešće radili? DB: Da, svaki slobodni trenutak sam provodio upravo u knjižnici, što zbog knjiga, što zbog zanimljivih razgovora s knjižničarkom. Najčešće sam tipkao na mašini kataložne listiće, što se danas više ne radi jer su zamijenjeni elektronskim verzijama. Popravljao sam i knjige. MOJ POSAO, MOJA STRAST… M: Završili ste studij psihologije. Možete li nam reći što Vas je potaklo na to da postanete psiholog? DB: Potaklo me moje prirodno zanimanje za druge ljude jer jako volim biti okružen društvom i prijateljima. Zbog toga se pojavila želja za proučavanjem ljudi kao takvih. Znao sam da ću se nečim morati baviti cijeli život pa nisam htio da to bude jedan od onih poslova u kojima nema promjene, a ljudi su toliko složeni da se o njima može svaki dan i uvijek saznati nešto novo.

DB: Tamo radim kao stručni suradnik psiholog radim dosta poslova na terenu. Imam veliki osjećaj korisnosti jer radim s ljudima i imam veliku slobodu da kreiram vlastiti posao kako hoću. M: Da možete ponovno birati biste li opet postali psiholog? DB: Vjerojatno bih ,no uz to bih upisao i još neki drugi fakultet, možda iz područja odgoja. M: Koji su Vaši hobiji? DB: Vozim bicikl što češće mogu, idem na jogu za zdrav duh i tijelo, volim strane jezike pa ih učim puno, i još od ranog djetinjstva čitam Autoklub, iako puno radije vozim bicikl. M: Što Vam je bilo zanimljivo u radionicama koje ste održavali s djecom naše škole? DB: Zanimljivo je što različiti razredi iste dobi imaju drugačija znanja i razmišljanja. Svidjela mi se njihova pozitivna reakcija. M: Je li Vam bilo ugodno razgovarati s nama? DB: Bilo mi je jako ugodno. Drago mi je što sam posjetio svoju školu i razgovarao s vašom knjižničarkom jer je ona jako utjecala na mene i neke stavove koje je u mene usadila i danas nosim kroz život. Danijel nam je pružio ugodno društvo i teme za razgovor. Zanimljivo je bilo kroz njegov opis dana kada je bio osnovnoškolac zamišljati kako je bilo u ta vremena i primijetiti kako se neke stvari brzo mijenjaju, a neke stvari uvijek ostaju iste. Marija Vujević, 7.c

obljetnica Škole

Škola mi je drugi dom U

školu sam krenula kada sam imala 6 godina. Jako sam je se bojala jer sam mislila da ću biti usamljena i da neću imati prijatelje, no stekla sam ih puno. Mislila sam da će učitelji i učiteljice biti strogi, ali sam shvatila da nam oni žele sve najbolje. Tada sam zavoljela školu i sve što je bilo u njoj. Svi trenuci koji su mi se dogodili bili su prelijepi, ali najbolje što mi se dogodilo bio je početak plesa u klubu Step by step. Kada sam počela ići na ples, bila sam ispunjenija i osjećala sam se puno bolje nego prije. Dok sam plesala, bila sam sretna. Tada sam shvatila da mi je škola drugi dom. Neki od mojih prijatelja misle da je škola tu da bi nam štetila i da bi nam dosađivala, a ja mislim da je škola korak u bolji život. U školi su ljudi koji su nam kao drugi roditelji. Sva djeca bi trebala shvatiti da nam je škola dom i da se nje ne treba bojati! Nika Špoljar, 4.c

Mojoj školi D

raga školo, znam da ne možeš čitati ni razmišljati, no svejedno ovo pismo posvećujem tebi za tvoj 40. rođendan. Ja idem tek u četvrti razred, a toliko lijepih i čarobnih trenutaka sam već doživjela u tebi. Svaki trenutak proveden s prijateljima i učiteljima me čini sretnijom jer puno naučim i dobro se zabavim. Za svaki taj trenutak ti želim reći: „Hvala,tisuću puta hvala!” Mnoga djeca u tebi puno nauče, a zaborave ti to reći. Isto tako, zaborave te poštovati. Napisala sam ti ovo pismo da ti zahvalim i da te, nadam se, usrećim. Tvoja Jelena! Jelena Crnogorac, 4.c

40. obljetnica Osnovne škole Antuna Mihanovića

lopedije Jugoslavije koju izdaje ☞ dovršeno prvo izdanje Encik od Jugoslavenski leksikografski zav gog programa TV Zagreba ☞ počelo pokusno emitiranje Dru ijenos Olimpijskih igara prijenosima iz inozemstva (pr iz Münchena) u Hr☞ dovršena je prva autocesta a 42 km vatskoj, Zagreb - Karlovac, dug a bio je

☞ gradonačelnik grada Zagreb Ivo Vrhovec

olim☞ Mate Parlov (boksač) postaje egoriji pijski pobjednik u poluteškoj kat etski ☞ u Zagrebu prvi put održan Svj festival animiranog filma igrama u Münchenu ☞ rukometaši na Olimpijskim osvajaju zlatnu medalju

☞ u Zagrebu otvorena koncertna dvorana Vatroslav Lisinski ☞ otvoreno Sveučilište u Rijeci ☞ sagrađen Most mladosti, novi most preko Save u istočnom dijelu grada ☞ Dubrava dobila novi poštanski broj 41 040 ☞ u Zagrebu dovršena izgradnja Doma sportova

Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski – glazbeni dragulj Zagreba

zgradnja Dvorane počela je 1961. godine, svečano otvorena 1973. Dvorana je nazvana prema Vatroslavu Lisinskom (1819. – 1854.), skladatelju prve hrvatske opere Ljubav i zloba. Dvorana Lisinski odavno je prerasla okvire Zagreba i Hrvatske te postala mjesto susreta hrvatske kulture s ostalim svjetskim kulturama. Velika dvorana je 2006. opremljena najsuvremenijom tehničkom opremom čime je omogućeno održavanje tehnički najzahtjevnijih multimedijalnih projekata.

Dom sportova - zdravlje Zagreba

om sportova otvoren je 17. lipnja 1972. Smješten je na sjeverozapadnom dijelu Trga Krešimira Ćosića i zauzima cijeli prostor između Magazinske ulice i Nove ceste. Dom sportova je velika višenamjenska sportska dvorana u Zagrebu. Osim sportskih događanja u tenisu, rukometu, odbojci, košarci, dvoranskom nogometu, umjetničkom klizanju, hokej na ledu, mačevanju namijenjena je i raznim priredbama, koncertima, predavanjima i izložbama.

Animafest – Europa i svijet u Zagrebu

Most Mladosti

z Crveni most koji nije mogao podržati veliki kolni i tramvajski promet 1974. sagrađen je šesterotračni Most mladosti. Širok je 36m, dug 300m,građen od metalnih konstrukcija s betonskim nosačima. Projektant je bio Vojislav Draganić. Istočni trak mosta renoviran je 2009.g., a zapadni 2010.g. Jedan je od glavnih poveznica dviju obala Save.

nimafest je svjetski festival an imiranog filma koji se održava u Zag rebu od 1972. godine. 2005. godine je uvedena katego rija dugometražnog animiranog filma te se tako festival sada održava svake godine . Neparnih godina s dugometražnim progra mom, a parnih godina s kratkometražni m. Animafest su 1972. godine osn ovali grad Zagreb i “Zagreb film”. Lokaciju je izabralo Međunarodno udruženje anim atora odajući priznanje tadašnjem svjetskom uspjehu i ugledu Zagrebačke škole crtan og filma. Prilog pripremili: Sara Car, Gab rijela Ljubičić, Dora Kovač, Tea Tomić, Dario Josipov ić, Mario Anić, Patrik Pažur i Josip Turčić, učenici 7. b

Iz školske spomenice…

Pisani trag proslosti S

pomenica škole je pedagoški dokument trajne vrijednosti, ali ona je i više od toga… U njoj su zapisani i obuhvaćeni dijelovi povijesti škole, grada, a naposljetku i Hrvatske. Ona je pisani trag prošlosti škole, trag prisutnosti profesora i učenika koji su je godinama pohađali i prolazili njenim hodnicima. Krenimo od početka…

Otvorenje škole

Nastanak naselja Dubec i naše škole U

jesen 1964. godine izbila je katastrofalna poplava u Zagrebu. Naselja Trešnjevka i Trnje su bila u potpunosti uništena. Stanovnici, u želji da pobjegnu od nabujale Save, dolaze na ideju o stvaranju novih naselja što dalje od opasne rijeke. Tada počinje izgradnja montažnih objekata na jedinome prigodnome mjestu u tom trenutku, a to su bila polja uz cestu Zagreb - Sesvete. Izgradnja naselja Trnovčica uz potok Trnovčicu započeta je još ranije, oko 1960. godine u proljeće, a zatim i izgradnja naselja Dubec, naselja radničkih obitelji. Do 1970. godine izgrađeni su kolnici, vodovod,kanalizacija i uvedena je električna struja. Kućice su bile objekti s jednim ili dva stana. Najviše ljudi se doselilo 1971. godine, većinom u nedovršene objekte. Nakon nekog vremena nastala je i potreba za školom, cijelo naselje Dubrava je imalo premalo škola, a velik broj učenika. Zbog udaljenosti škola, na nereguliranoj cesti mnoga su djeca stradavala, a čak četvero učenika smrtno. K tome u Osnovnoj školi dr. Ivan Ribar stanje je bilo neizdrživo: pohađalo ju je oko 1600 učenika i prijetio joj je rad u 4 smjene. Skupšti-

na grada Zagreba odlučuje riješiti problem. Oformljuje novu školu 29. lipnja 1971. godine i imenuje direktora u izgradnji, nastavnika Ivana Jelečkog. Nova škola nije imala prostor, a za izgradnju nije imala čak ni projekt. Izdvojeno je 22.500.000 dinara za ostvarivanje projekta izgradnje škole u Dupcu. Određen je prostor za rad škole u Pionirskom gradu. Grad se skrbio i za sve potrebe. Tisak je školu nazvao „Škola na kotačima“. Škola je brojala 286 učenika. Nastavni kadar je izdvojen iz O.Š. dr Ivan Ribar, (današnji naziv te škole je OŠ Retkovec). U novoosnovanu školu došli su nastavnici: Nada Banić, Mira Čengić, Zlata Jankov, Anđela Ludvig, Matija Marković, Slavo Samardžija, Dragica Špalj, Marica Vrabec i Marijan Zajec. Na raspisani natječaj primljene su nastavnice Helda Mažuran i Renata Vukojević. Direktor škole bio je Ivan Jelečki, a tajnica Nevenka Vuglač. Za održavanje škole primljene su tri spremačice i ložač te je u početku sveukupno bilo 17 djelatnika. 8. prosinca 1973. god. započinje rad u novoj, ne u potpunosti završenoj školi na početku naselja Dubec.

Nastavak uspješnog rada škole

. prosinca 1974.god. u našoj su školi gostovali operni umjetnici Mirjana Bohanec i Zlatko Foglar iz Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba. Učenici tvrde da su bili oduševljeni. Jedan od najvažnijih sportskih događaja u Zagrebu dogodio se u srpnju 1987.godine. Bila je to Univerzijada. Nastupili su sportaši iz 122 države svijeta. Naša je škola također sudjelovala u ovom, za grad Zagreb, vrlo važnom događaju. Učenici škole su se kroz povijest škole bavili raznim izvannastavnim aktivnostima. Tako smo imali košarkaški i plesni klub, školski zbor i puhački orkestar.

90-te godine P

Vrijeme Domovinskog rata U

školskoj godini 1991./92. dogodile su se velike promjene. U tome razdoblju se odvijao krvavi rat diljem cijele Hrvatske. Desetci naselja su postojali još samo na zemljovidima. Ljudi su ginuli ili nestajali, bili su im oduzeti bližnji i bili su protjerani iz vlastitoga doma. Više od 200 000 ljudi je moralo otići u izbjeglištvo. I naša je škola najprije primila 192, zatim 63, pa 65 prognanih učenika, da bi u trećem obrazovnom razdoblju primila još 45 učenika izbjeglica iz Republike BiH. Organizacija nastave je bila gotovo nemoguća, ali Škola se trudila da svim učenicima osigura pribor za rad i što je najvažnije, obrazovanje i zaštitu. Od 836 učenika, 254 učenika ocijenjeno je ocjenom odličan što je iznenađujuće dobar uspjeh s obzirom na sve loše okolnosti. Od te školske godine vjeronauk je ušao u nastavni proces.

rigodom središnje proslave 900. obljetnice Zagrebačke biskupije u Zagreb je 10. -11. rujna 1994.god. stigao Sveti Otac Ivan Pavao II. Gotovo svi učenici naše škole su ga došli pozdraviti. U školsku spomenicu je upisan i 1. rujan 1998. kao drugi najgori dan u povijesti trgovanja dionicama. Tih godina u toj knjizi je po prvi puta spomenut pojam globalizacije. Za našu školu je bio značajan i početak školske 1999./2000. godine, tada je u novootvorenu školu u Brestju preselilo preko 200 učenika i od tada je broj učenika u našoj školi u padu. Kraj devedesetih obilježila je i smrt tadašnjeg predsjednika RH, Franje Tuđmana. Zabilježeno je da je primljen u bolnicu na Duhove 1999.godine, a 10.prosinca iste godine je i preminuo. Iako je bilo jasno da će se to dogoditi, Hrvatska je doživjela velik šok. Početkom 2000. godine dolazi do prve smjene vlasti nakon osamostaljenja Hrvatske. Tea Tomić, 7.b

Ulice moga Trnovčica Zem Dun

Krn

Pro

čičk

dijsk

avsk

Viso

uns

Staro Brestje

Fran

e Cot

min

ska

Ivan

Pavl

a Me

Jurj

a Pe

Poljanice

rića

a Ška

Ive K

štrov

ića

rpe

Rud

erdić

olfa I

vank

ovića

Novo Brestje Stari Retkovec 28

naselja POLJANICE

Poljanice su naselje smješteno na istočnom dijelu Avenije Dubrava. To je novije naselje sa pretežno mladim stanovništvom koje stanuje u stambenim zgradama i privatnim kućama. Ima tri vrtića, nekoliko dječjih igrališta, mnogo privatnih trgovina, mjesnu zajednicu, školu i crkvu. Poljanice su dobile ime jer su na njima bila polja. Poljanice su mirne,ugodne i sigurne za življenje. Stjepan Slišurić 3. c U mojoj ulici jako mi je zanimljivo to što ima dosta različitih igrališta za djecu na kojima se uvijek nešto događa, a volim i zelenilo oko staze za vožnju biciklom. Moja ulica se zove 5. Poljanice i nemam koga pitati, ali mislim da je tu prije bilo polje i da je po tome dobila ime. Dorotea Jakšić 3.c Ja živim u naselju Poljanice. Poljanice su sagrađena prije 20-ak godina. To naselje je puno zelenila i dječjih igrališta. Blizu Poljanica se nalazi OŠ Antuna Mihanovića u koju ja idem. Moja zgrada je izgrađena među prvima. I to je još jedan razlog zašto je ovo moje najdraže naselje. Borna Bošnjak 3.c

DUBEČKA ULICA Dubečka ulica dobila je ime po naselju Dubec zato jer je glavna i najduža ulica koja se proteže kroz Dubec. A Dubec je dobio ime po hrastu dubu koji je bio rasprostranjen na tom dijelu nekad samostalne periferije grada Zagreba. Patrik Potlaček,3.c

FRA ANĐEO NUIĆ (1850.- 1916.) Bio je narodni prosvjetitelj i provincijal hercegovačkih franjevaca. Pokretao je mnoge inicijative, nabavljao glazbene instrumente, među njima i prvi klavir u Hercegovini. Najpoznatiji je po svom Molitveniku koji je postao najpopularnija knjiga ovog dijela kršćanskog svijeta. Fra Anđeo Nuić školovao se u Širokom Brijegu i Rimu, po povratku u Hercegovinu djelovao je kao kateheta, osnivač pjevačkih zborova i glazbenih društava i učitelj pjevanja. Naša je ulica dobila ime po njemu zato što su ulice u Trnovčici dobivale ime po svećenicima i redovnicima. Luka Hudoletnjak, 3.c

DUBEC

KIPARI U NAŠEM KVARTU

Ulicu Ivana Meštrovića ste sigurno povezali s našim slavnim kiparom Ivanom Meštrovićem, ali možda niste znali da mu u nazivima ulica na desnoj strani Dupca pravi još nekoliko hrvatskih kipara. Nisu svi bili jednako cijenjeni ni uživali u istoj slavi, ali upoznajući ih kroz ovo malo istraživanje možemo reći da su svi stvorili velika i dojmljiva djela. Saznat ćete da se za života neki od njih nisu slagali najbolje, neki nisu živjeli niti u istim stoljećima, čak ni u državama! Ali sada se ravne ulice Dupca s njihovim imenima mirno pružaju jedna pokraj druge noseći spomen na ljepotu koju su stvorili! Juraj Škarpa, 1881.-1952. Rođen je na Hvaru. Prvo je izučio drvodjeljski zanat, iako ga je već od malih nogu privlačila ga je skulptura, napose oblikovanje životinjskih i ljudskih figura. Njegovi su kipovi bili neobični za to vrijeme i zato je često bio neshvaćen. Bio je jedan od rijetkih kipara koji nije pao pod utjecaj Meštrovića. Iako su jedno vrijeme zajedno radili, Juraj Škarpa je došao u sukob s Meštrovićem i zbog toga je imao probleme do kraja života. Njegovo je stvaralaštvo za života premalo cijenjeno. Najpoznatija njegova djela su Glad i Figura. Gabriel Rukavina, 3.c

umjetnika u Zagrebu. Priredio je tridesetak samostalnih izložbi (Zagreb, Ljubljana, Sarajevo, Split, Beč, Beograd, Maribor, Sinj, Osijek, Rijeka, Lausanne, Zadar, Dubrovik) te je sudjelovao na više od sedamdeset kolektivnih izložbi. Sudjelovao je na brojnim natječajima i izradio puno spomenika: palim borcima i žrtvama fašističkog terora u Divoselu, mornarima u pobuni u Puli, palim borcima u Biogradu na moru, borcima Nob-a u Udbini, palim borcima u Vrapču, žrtvama fašističkog terora u Gospiću. Pavao Perić umro je 14. srpnja 1978. godine u Zagrebu. Ines Lacko i Silvia Tadić, 3.c

Ivan Meštrović, 1883.-1963. Rođen u Vrpolju, Slavonija. Djetinjstvo je proveo u Dalmaciji, školovao se u Beču. Jedan je od naših najpoznatijih kipara i suvremenih umjetnika. Djela su mu već za života postala poznata u Hrvatskoj, ali i šire pa tako i u dalekoj Americi. Napravio je puno skulptura, neke od najpoznatijih su postavljene u Zagrebu: Zdenac života, Povijest Hrvata, kip Nikole Tesle. Prema njegovom nacrtu je izrađen i Dom likovnih umjetnika. Deni kopić, 3.c

Ivo Kerdić, (1881.- 1953.) Rođen je u Davoru odakle odlazi na školovanje u Zagreb. 1902. godine odlazi u Beč. Školovao se u Zagrebu i Beču. Radio je kao cizeler (rezbar kovine) u Parizu, a u Beču je nastavio školovanje i cizelirao srebrne predmete. Vratio se u Zagreb i radio kao predavač na višoj školi za umjetnost i obrt. Vodio je ljevaonicu bronce pri Akademiji likovnih umjetnosti. Predavao je, na Akademiji obradu metala (1923.-1947.) Izveo je mnogobrojne predmete primjenjene umjetnosti, portrete, aktove i figuralne kompozicije. Iako se bavio gotovo svim kiparskim granama, najviše je dosege postigao u medaljarstvu. osim medaljarstva radio je i glavni i bočni oltar Crkve sv. Blaža u Zagrebu, oltar sv. Nikole Tavelića u Crkvi sv. Ćirila i Metoda u Jeruzalemu. Ivo Kerdić je veliki hrvatski kipar i još veći medaljar koji je u umjetničkoj grani sitne plastike dosegnuo do vrhunca metijerskog i kreativnog stvaralaštva. Ema Mandušić, 3.c

Pavao Perić Pavao Perić rođen je 1. veljače 1907. godine u Ercegovcima kod Dicma (Sinj) u obitelji seljaka zemljoradnika. Osnovnu školu polazio je u Dicmu, a obrtnu školu završio je 1923. godine u Splitu. Potom upisuje kraljevsku akademiju za umjetnost u Zagrebu. Profesori su mu bili Robert Frangeš-Mihanović, Ivo Kerdić, Frano Kršinić. Diplomirao je 1927. godine. Prvi puta izlaže 1939. godine na XIV. izložbi hrvatskih

(Učenici su prilikom izrade životopisa hrvatskih kipara koristili izvor: www.wikipedija.org)

Umjesto zaključka

obljetnica Škole

Škola na kotačima

dana mi se neizmjerno adala je kiša. počeo sviđati taj posao i Na kraju sigurna sam da sam upmoje ravo tada odlučila kako ulice stajao je ću jednog dana i sama narančasti autobus postati učiteljica. kojim sam trebala S vremenom nam je stići prvi dan u prvi vožnja autobusom postrazred. Moje nove ala slatka svakodnevnibijele štramplice ca, a vozač autobusa, bile su mokre. Voda striček Štef, jedna od se cijedila niz kišonajvažnijih osoba u brane uzbuđenih našem đačkom životu. mama i tata koji On je bio neosporivi i su pred autobus najvažniji šef vožnje. Crtež školskog autobusa preuzet iz lista Zvon, 2. godina izlaženja, 1. broj dopratili svoje Ako smo preglasno prvačiće. Uporno sam trljala vrhove svojih lakiranih novih cipela po galamili, najbolje bi nas on umirio. Iz sveg glasa zavikao bi: „Mir!“ listovima nogu, kako bi i dalje ostale sjajne. Na vrhu stepenica tog Nitko se nakon toga više ne bi usuđivao ni zucnuti. Znao je on i što autobusa stajala je mala tamnokosa žena koja nas je prozivala. Svatmi volimo, pa bi nam znao ugađati. Svaki puta kad bismo se vozili ko, koga je prozvala morao je ući u autobus. Sve je jače pljuštalo, više Granešinskom cestom, trebao je autobus prijeći preko mosta. On bi prije mosta malo nagazio gas, i tada bi autobus veselo poskočio ništa nisam čula. Odjednom me mama pogurnula prema vratima, poljubila vrh moje glave i šapnula: „Sretno!“, valjda me tada učiteljica preko uzvišenog mosta. Sva bi djeca u tom trenutku povikala: „Aaaaaaa.....!!!“, otprilike kao da smo na nekom vrtuljku u lunaparku. prozvala. Bilo je to u rujnu 1971. godine. Te zime, u mom prvom razredu, bilo je sniježno i hladno. Nekoliko Autobus je veselo prolazio crvenim ulicama Dupca, crvenim od dana onom šumskom cestom naš narančasti autobus nije mogao novih crvenih kućica na kojima još nije bilo bijelih i sivih fasada. voziti zbog leda. Autobus bi stao u podnožju, a mi bismo se pješke Hitao je autobus dalje kroz neke nove, meni sasvim nepoznate ulice, uspinjali do škole. Najbolje je ipak bilo kad smo se vraćali doma. dok odjednom nije znatno usporio. Cesta je postala strma, vodila je Učiteljica nam je podijelila mape iz likovnog, na vrhu ceste sjeli uz brijeg, kroz šumu. Kiša je prestala padati, a mi smo izašli na veliko smo na mape i na guzi se spustili do dolje. Koja je to bila jurnjava!!! prkiralište gdje nas je učiteljica ponovno prozvala i u redu odvela u Najbolje sanjkanje u životu!!! razred. Bilo je to u tadašnjem Pionirskom gradu, današnjem Gradu Prvoga dana, drugog polugodišta drugog razreda ušli smo u novu mladih. Kakav je bio život u toj našoj školi koju su čak i novine prozškolu. Znam da je bilo svečano, pjevalo se i presjecala vrpca. Sve je vale Škola na kotačima? Rekla bih na prvi pogled, kao i svaka druga bilo sjajno, uglancano i lijepo. Mirisalo je na novu boju i lak. Svi su škola, puna vesele i znatiželjne djece. Međutim, bilo je tu bitnih govorili kako nam je sada puno bolje jer smo dobili najmoderniju razlika... Mi smo svakodnevno morali na vrijeme stići na autobus, jer drugog načina za doći u školu nije bilo. Djeca iz viših razreda nastavu školu. u državi. Čudili smo se svim tim novim nastavnim pomagalisu imala u zgradi prave škole. Za nas male, tamo nije bilo mjesta. ma, epikospima, dijapozitivima, mikroskopima, i što ja znam čemu Mi smo bili u paviljonima. U svakom paviljonu bile su dvije učionsve ne. Škola nam je imala čak i radio stanicu, a svaka učionica ice, tako da je moj 1.d bio zajedno s 1.c, a u paviljonu do nas bili su zvučnik s kojeg se mogao slušati školski radio. Je li nam zaista bilo 1.a i 1.b. Na školski mliječni obrok odlazili smo pješke u restoran. bolje? Teško je reći. Valjda zaista je. Ja samo znam da sam još dugo Imali smo čak i knjižnicu u kojoj smo posuđivali slikovnice. Jednom sanjala šumu iz Pionirca i glasno;“Aaaaaa!!!“, dok autobus poskakuje tjedno dolazio je školski pedagog koji je u rukama nosio drvenu preko mosta na Granešinskoj cesti. kutiju u kojoj je bilo puno slikovnica koje smo posuđivali. U vrlo Tako je to bilo nekad. Za mene uvijek nešto posebno. Cijeli moj život živom sjećanju ostali su mi veliki odmori. Jedna od četiri učiteljice vezan je uz školu. Tu sam od svog ranog djetinjstva. Završila sam na malom rešou na hodniku, skuhala bi kavu koja je mirisala našim ovdje svoje osnovno školovanje, odmaknula sam se tek toliko da paviljonom. I dan danas me miris kave podsjeti na veliki odmor u školovanje završim i po drugim školama steknem svoja prva radna Pionircu. Dok bi učiteljice pile kavicu pred vratima paviljona, mi iskustva. Tu školu pohađala su i moja vlastita djeca, ovdje sada radi i bismo se rastrčali po cijeloj šumi Pionirskog grada. Otrčali bismo do moj muž. Kad se sjetim sve one djece koja su prošla kroz moje razreljuljački, tobogana i klackalica, ili bismo visili na staroj lokomotivi. de. Dragi moji bekači svih generacija! Moje drage kolegice i kolege, Učiteljica nam je koji put, iz šale, na nos nacrtala točkicu crvenim a mnogi od njih bili su i moji učitelji, moji uzori. Kad sve to zbrojim, flomasterom i znala reći: „Tako da te lakše nađem kad pobjegneš u onda znam zašto mi za našu školu nije ništa teško učiniti. Školu čine šumu!“ Curice su igrale Gumi gumi, Laste prolaze, a dečki su se često svi ti ljudi, prošli, sadašnji i budući. pod prozorom učionice pikulali. Ponekad bismo zajedno zaigrali Lanca probijanca ili Graničara, sve dok neka od naših učiteljica ne Voli vas vaša uči Davorina. bi zavikala: „Školaaaaa!!!!“ Učiteljiice - Đurđica, Mira, Mića i Heda. Tih

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Intervju s povodom

Sreća kao pedagoški cilj 41. Svjetski kongres školskih knjižničara Shifting sands of Shool Librarianship održan je prošle godine u Dohi, Katar od 11. do 15. studenog. Konferencija je privukla 275 delegata iz 48 zemalja. Hrvatsku su na svjetskoj konferenciji školskih knjižničara u živopisnoj Dohi predstavljale: Marija Laszlo s osječkog Sveučilišta, Draženka Stančić iz OŠ I. K. Sakcinskog, Ivanec i naša knjižničarka Vanja Jurilj. Nas trojica,

Jan, Tin, i Karlo, ponukani neobičnim i dalekim putovanjem naše knjižničarke, odlučili smo, istina uz malo poticanja, raspitati se o njenom intelektualnoturističkom pothvatu.

Kako to da ste sudjelovali na 41. svjetskom kongresu školskih knjižničara? Već sam i ranije sudjelovala na jednom svjetskom kongresu školskih knjižničara. Bilo je to u Padovi, Italija 2009. godine. Tamo sam predstavila originalni školski projekt „Zapazi, izrazi, promijeni“. Za Dohu sam pripremala predavanje koje govori da je krajnji cilj saznavanja, dakle i učenja, postizanje osobne sreće. Taj je pristup dosta neobičan, ali dogodilo se da je tema tog skupa bila vezana za promjene u obrazovnom sustavu. Poslala sam sažetak predavanja, ono je prihvaćeno i tako su počele pripreme za put u Dohu. Koliko je trajao put do Dohe i čime ste putovali? Putovala sam zrakoplovom do Dohe, iz Zagreba izravno vozi Katar Airways. Put je trajao 8 sati, ali usluga u zrakoplovu je zaista bila odlična pa nismo imali osjećaj da traje predugo. Takvo putovanje je vrlo skupo. Tko je sve to financirao? Istina, odlazak na taj kongres je bio prilično skup. Zrakoplovna karta, hoteli, kotizacija (troškovi sudjelovanja na konferenciji) – sve je skupo za naše prilike. Srećom Grad Zagreb je prepoznao značaj predstavljanja škole, grada, a naposljetku i cijele Hrvatske, i pokrio sve troškove. Kada ste izašli iz aviona… što ste osjetili? Osjećaj je bio neobičan. Sletjeli smo kasno u noći, ali osjetio se topli zrak - čim je avion sleti počelo je ispuštanje hladne pare da rashladi putnike. Dočekao nas je hotelski vozač, vožnja noću kraj svjetala ogromnih zgrada koje smo viđali na razglednicama, potpuno odsustvo

S kolegicom Draženkom Stančić i domaćicama skupa

Hamad bin Khalifa centar

ljudi s ulica, sve je bilo neobično… Osjećaj bivanja na zemljopisno i kulturno toliko drugačijem mjestu nije lako ni predočiti.

Položaj žene u islamskoj kulturi je uvijek zanimljiva tema. Recite nam nešto o položaju žene u katarskom društvu?

Gdje ste odsjeli? Ispričajte nam ukratko te dojmove.

O toj temi sam razmišljala i prije dolaska u Dohu. Dugotrajan proces dobivanja vize i pažljive upute za odijevanje su nas „natjerale“ na to razmišljanje. Tamo je neobično da žena putuje sama. Obično ima mušku pratnju, oca, brata ili supruga. Ali, upoznajući neke od žena u Kataru, dobivši malo više informacija, uvidjela sam i neke od prednosti koje njihove žene uživaju: prema trenutnim statistikama Katar je trenutno najbolja zemlja za obrazovanje žena - 6 sedmina osoba uključenih u obrazovanje čine žene. Njihove žene voze automobile, ali najčešće si mogu priuštiti vozača. Dakle, za položaj žena u Kataru možemo reći da je drugačiji nego na Zapadu, ne nužno u svemu i lošiji.

Kolegica, s kojom sam dijelila sobu, i ja odsjele smo u hotelu Millennium. Taj hotel je bio naš drugi odabir. U ranije rezerviranom hotelu smo imale problema s dobivanjem vize. Preporučili su nam hotel Millenium jer ima bolje veze u Ministarstvu vanjskih poslova. Nismo se pokajale, vizu smo dobile vrlo brzo, a hotel je zaista prekrasan. To nije hotel s najvećim brojem zvjezdica u kojem sam bila, ali jest hotel s najvećim dojmom luksuza. Posluge je puno i stalno je na usluzi, izbor hrane ja prilagođen različitim prehrambenim navikama, brinu o malim stvarima… cijeli hotel miriše na ruže… Kojom ste se temom predstavili na međunarodnoj konferenciji, možete li nam iznijeti bit onoga što ste željeli poručiti svijetu? Predavanje se zvalo “Sreća kao pedagoški cilj” – uloga školske knjižnice. Iako se u znanstvenim krugovima rijetko govori o sreći, moje je mišljenje, a i iskustvo, da je ukupna svrha življenja, pa tako i učenja, osobno ispunjenje, ostvarenje unutarnjih ciljeva! Kao moto predavanja uzela sam misao Johna Lennona: “Kad sam imao 5 godina, moja majka mi je uvijek govorila da je sreća ključ života. Kada sam krenuo u školu, pitali su me što želim biti kad odrastem. Odgovorio sam da želim biti “sretan”. Rekli su mi da nisam razumio zadatak, a ja sam im odgovorio da oni nisu razumjeli život.“ Upravo s tim u vezi je i bila najvažnija poruka tog izlaganja, a ta je da samo sretni ljudi mogu izgraditi sretan svijet.

Opet ste u avionu, letite u Zagreb, štošta ste vidjeli, čuli i doživjeli. Uputivši posljednji pogled Dohi, kojim ste se mislima od nje oprostili? Razmišljala sam o tome kako mi je bilo lijepo i da je to bila divna nagrada za sve mjesece rada i priprema. Imala sam priliku, makar malo, upoznati jednu neobičnu zemlju, neobičan narod. Neobična je činjenica da su od prirodno tako nepogodnih uvjeta u kratko vrijeme stvorili jedan zanimljiv grad koji se trudi u sred pustinje napraviti najbolji obrazovni centar na svijetu. Dirnulo me i gostoprimstvo i brižnost Katarskih žena čije se srce osjeti i kad je skriveno crnim haljinama. Uvukao se u mene i dašak toplog pustinjskog vjetra, o mirisu ruža da i ne govorim! Tin Plavec, Jan Kos, Karlo Miloknoja, 6.b

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Istraživanje

Idol ili uzor, tko nam više treba? Na facebooku sam vidjela mnoge stranice koje su posvećene raznim slavnim osobama (idolima), mnogi učenici imaju na zidu postere s njihovim slikama. Mnoga djeca pažljivo prate sve njihove objave, kupuju časopise ako je u njima objavljeno nešto o njihovim idolima, ali zašto?! Kako bih saznala, odlučila sam to malo detaljnije istražiti. Često sam se pitala zašto neki ljudi imaju idola, osobu koju obožavaju i kojoj se klanjaju kao nekom Bogu. Skoro uvijek su ti idoli zvijezde: glumci, pjevači, sportaši - uglavnom slavne osobe, zanimalo me je imaju li naši učenici idole, tko su oni, jesu li ih sami izabrali i misle li da od toga imaju koristi. Htjela sam saznati i razlikuju li idola od uzora i tko ima pozitivniji utjecaj na njih. Provela sam o tome u svojoj školi anketu u kojoj sam ispitala učenike petih 5-ih i 7-ih razreda.

Rezultati su sljedeći: 5. razredi:

Rihanna Collina Mary Antić, 8.c

7. razredi:

Nicki Minaj Collina Mary Antić, 8.c

Beyonce Korina Kljajić, 8.c

27 učenika ima, a 18 učenika nema idola. 4 učenika smatraju da imaju nametnutog idola, a 23 učenika misle da su idole sami izabrali. 9 učenika misli da ima koristi od stvaranja idola, a 9 učenika misli da nema koristi od stvaranja idola. (7 učenika nije odgovorilo). 17 učenika ima uzor među svojim vršnjacima, a 7 učenika nema uzor među svojim vršnjacima. (3 učenika nije odgovorilo). 9 učenika idola smatra vrjednijim, a 4 učenika uzora smatra vrjednijim. (4 učenika nije odgovorilo). 9 učenika smatra da im je idol veća motivacija, a 3 učenika smatra da im je uzor veća motivacija. (5 učenika nije odgovorilo). Zajednički odgovori: Svi su odgovori različiti, ali najčešći idoli našim učenicima su: Justin Bieber, One direction, Beyonce, Taylor Swift. Najčešće je nametnut od prijatelja. Najčešći razlozi su: super glumi, super pjeva… Najčešći odgovori bili su: zato što je on slavan i za njega svi znaju.

Komentari: Zbunilo me to što su neki učenici napisali da im je idol Isus Krist, Majka Tereza ili Djevica Marija. To je znak da učenici ne prave razliku između idola i uzora i da su njima ti pojmovi vrlo slični, iako zapravo nemaju ni približno slično značenje. Također jako je zanimljiva razlika između iznesenih razmišljanja učenika petih i sedmih razreda, naime učenici petih razreda se više trude u osmišljavanju svojih odgovora i njihovi odgovori djeluju zrelije od odgovora od učenika 7-ih razreda, a učenici 7-ih razreda pišu gluposti i time se žele istaknuti. Važno je još spomenuti da je svaki treći učenik imao različiti idol.

Moj zaključak: Mislim da bi svi učenici koji imaju idola, svog idola tre-

bali zamijeniti uzorom jer je uzor bolji primjer i, za razliku od idola, može nam pomoći dalje u životu. Matea Jurešić, 7.a

Idol: kumir, kip ili slika božanstva; predmet slijepog obožavanja Uzor (ideal): najveće savršenstvo, konačni cilj težnje

“One Direction” Korina Kljajić, 8.c

Justin Bieber Collina Mary Antić, 8.c

34 učenika ima idola, a 14 učenika nema idola. 1 učenik ima nametnutog idola, a 33 učenika su idole sami izabrali. 23 učenika misli da ima koristi od stvaranja idola, a 8 učenika misli da nema koristi od stvaranja idola. 13 učenika ima uzor među svojim vršnjacima, a 18 učenika nema uzor među svojim vršnjacima. (3 učenika nisu odgovorila). 2 učenika idola smatra vrjednijim, a 4 učenika uzor smatra vrjednijim. (7 učenika nije odgovorilo). 2 učenika smatraju da im je idol veća motivacije, a 3 učenika smatra da im je uzor veća motivacija. (8 učenika nije odgovorilo).

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Mihaela Baturina, 3.a

KOMUNIKACIJA Postajemo li društveniji ili se udaljavamo?! Svima je već jasno da je moderna tehnologija unijela velike promjene u ljudsku komunikaciju. Nekoć se komuniciralo samo mimikom, govorom, pismima te kasnije telefonom. Danas se komunicira mnogo brže i lakše, ponekad i jeftinije. Što je u toj evoluciji komunikacije dobro, a što loše? U zadnje vrijeme sve češće komuniciramo preko društvenih mreža, a sve manje se viđamo uživo. Stoga se postavlja pitanje: postajemo li mi time društveniji, ili se sve više udaljavamo od vanjskog svijeta? Društvene mreže, npr. Facebook, Twitter, Talk i dr. postaju dio naše svakodnevice. Često se preko tih mreža viđamo s ljudima koji su kilometrima udaljeni. Nekoć se komuniciralo samo mimikom, govorom, pismima te kasnije telefonom. Danas se komunicira mnogo brže i lakše, ponekad i jeftinije. Uz nove aplikacije, od razgovora sa osobom sa drugog kontinenta dijeli vas

Dario Zirdum, 3.a

Ana Punek, 3.a

samo par klikova mišem. Dobro je što brzo dolazimo do podataka i lako šaljemo podatke do druge osobe e-poštom, SMS-om, MMS-om ... Nekoć smo za slanje pisama morali ići do pošte i čekati par dana, tjedana, pa i mjeseci da pismo stigne na željenu adresu. Danas e-pismo stigne za nekoliko sekundi. Slanjem pošte preko interneta se troši i manje papira i to pridonosi očuvanju šuma. S druge strane, gomila se otpad od računala i mobitela koje mijenjamo sve češće. Loša strana ovakve evolucije komunikacije je i korištenje svakakvih kratica radi bržeg

Tomislav Klasić, 3.a

Ema Salatovic, 3.a

tipkanja. One su pretežito preuzete iz engleskog jezika. Tako se zaboravlja naš književni hrvatski jezik. Loše je i što neki ljudi danima ne izlaze iz kuće, nego sjede ispred svog računala. Pojavila se i moderna ovisnost: ovisnost o društvenim mrežama. Mislim da je praktično koristiti društvene mreže, ali one ne mogu nadomjestiti komunikaciju uživo. U svakom slučaju, moderno doba pruža velike mogućnosti komunikacije, ali treba biti umjeren. S velikom moći dolazi i velika odgovornost. Kristina Ančimer, 8.d

Klaudijo Jurić, 3.a

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Razredni projekt 2.a

Pišem, pišem pismo Mi smo još u prvom razredu, čim smo naučili sva slova, počeli pisati čestitke. Pod satom razrednika odšetali smo do pošte i čestitke poslali svojoj rodbini. Svi su bili iznenađeni i sretni zbog dobivene čestitke koju smo sami izradili. Na kraju prvog razreda razmijenili smo međusobno adrese i svaki je učenik poslao razglednicu nekome iz razreda. Bio je lijep osjećaj poslati i primiti pismo. Zato smo ove godine odlučiti saznati pišu li danas ljudi pisma i čestitke. Naš razred, 2.a, odlučio je napraviti malo istraživanje o pisanju čestitki i pisama. Napravili smo mali istraživački projekt. Podijelili smo se u parove. Svaki je par dobio zadatak ispitati ljude različite dobi prema zadanim pitanjima. Naše istraživanje je pokazalo da sve manje ljudi šalje pisma jer im je to sporo, skuplje i oduzima dosta vremena. Odlučuju se za pisanje poruka preko interneta ili komuniciraju SMS porukama i telefonom. Također se smanjio i broj ljudi koji šalju čestitke, mada se one i dalje šalju. Zaključili smo, razgovarajući s ljudima, da su od kako postoji internet zaboravili na onaj poseban osjećaj koji vas obuzme kad dobijete pismo ili čestitku napisanu samo za vas. Sigurno bi se i vaše bake i djedovi obradovali vašim čestitkama i pismima. Nika Bušić, 2.a

DOBNA SKUPINA: 20-30 GOD.

DOBNA SKUPINA: IZNAD 60 GOD.

DOBNA SKUPINA: 40-50 GOD.

PISMA

ČESTITKA

SMS I E-POŠTA

TELEFON

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Razredni projekt 2.a

Pisanje i slanje pisama Nekada su ljudi jedni drugima puno više slali pisma nego danas jer nije bilo interneta i mobilnih telefona. U istraživanje o pisanju i slanju pisama uključili smo svoje bake, mame, mamine prijateljice, tete, sestrične… i jednog djeda. Evo što su nam u razgovoru odgovorili. Moja baka (73 god.) - u mladosti je slala pisma dva puta tjedno. Obično je pisala svojoj obitelji o tome kako joj je u školi u Zagrebu. Mamina prijateljica (43 god.) – pisala je pisma dok je još išla u školu, dopisivala se s prijateljicama koje je upoznala na moru, uglavnom jedanput mjesečno. Moja sestrična (23 god.) – samo je dva puta u životu napisala pismo i to Djedu Mrazu. Oduvijek ima mobitel pa se tako dopisuje s drugim osobama.

Maja Tošić, 2.a

U razgovoru s mamom saznala sam mnogo toga vezano za naše razredno istraživanje. Moja mama je pisala pisma kad je imala 20 godina. Pisala ih je prijateljicama, dečku i široj obitelji. S nestrpljenjem je očekivala odgovor na svoje pismo. Pisala je po dva pisma mjesečno. Svakog je Božića slala desetak čestitki. Danas više ne šalje ni pisma ni čestitke. Sve to sada obavlja preko mobitela. Lara Latečki, 2.a Sestrična Lucija (21 god.) - nikad nije pisala pismo, dopisuje se s prijateljima svaki dan putem SMS – a ili e- mailova. Čestitke za Božić slala je samo bakama. Strina Vesna ( 42 god.) – kad je imala 20 godina pisala je pisma dečku u vojsku jer su jedino tako mogli komunicirati, pisala je svaki tjedan. Slala je čestitke svakog Božića. Danas više ne piše ni pisma ni čestitke jer sve to obavlja SMS porukama.

Moja baka Matija ima 75 godina. Počela je pisati pisma kad je imala 25 godina. Tada nije baš bilo lako doći do papira, a i pošta je bila udaljena 5 kilometara. Kad se doselila u Zagreb, često je pisala pisma svojoj obitelji i prijateljima. Čestitke su se stalno pisale jer nije bilo telefona. Sada više ne piše pisma jer je stara. Prijatelje i obitelj nazove telefonom. Niko Polić, 2.a

Baka Dragica (63 god.) - kad je bila mlada pisala je jedanput tjedno roditeljima na selo da im se javi jer nije bilo telefona. Danas više ne piše pisma. Nekad je slala više čestitki, a danas samo unucima zato da i oni njoj pišu. Leona Bukal, 2.a Kada je bio u vojsci, moj djed je pisao pismo roditeljima svaki tjedan. Rođacima je slao čestitke za blagdane. Danas više ne piše pisma, nego nazove telefonom. Karlo Ambreković, 2.a

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Intervju sa Stjepom Martinovićem

O jeziku, Facebooku, novinarstvu i … Razgovarajući o jeziku na jednom satu Novinarske družine, knjižničarka je u mom razmišljanju prepoznala mišljenje svoga prijatelja, dugogodišnjeg novinara, sada i književnika, Stjepa Martinovića. To nam se učinio kao dobar razlog za ugostiti ga i popričati malo s njim. Pripremajući za ovaj razgovor, čitajući njegov životopis, saznali smo da nam u goste dolazi zaista zanimljiva i svestrana osoba. O jeziku i Facebooku M: Mislite li da su se ljudi prije pravilnije izražavali nego danas? STJEPO: Ne, nema tu pravila jer to nije vezano s povijesnim razdobljem. Čak se može reći da se danas ljudi pravilnije izražavaju, jer završavaju barem osnovnu školu. Ranije je bilo mnogo više neobrazovanih ljudi. Dovoljno je samo iznijeti činjenicu da je prva škola na hrvatskom jeziku u Dalmaciji otvorena tek 1864. godine. Do tada su škole bile samo na talijanskom jeziku. I, naravno, da su neobrazovani ljudi govorili onako kako se govorilo u njihovim selima, njihov je rječnik bio vrlo siromašan. Prosječan je čovjek mogao živjeti upotrebljavajući svega 400-500 riječi u svomu svakodnevnom govoru. Slično je bilo i u drugim dijelovima Hrvatske. M: Koje je vaše mišljenje o današnjem jezičnom izražavanju mladih? STJEPO: Mladi nisu samo generacijska skupina određena godinama, oni uvijek stvaraju zasebnu kulturu. To nije ništa neobično. I ja sam u svojoj mladosti bio pripadnik rock generacije. Nisam imao problema sa svojima, ali neki moji prijatelji su bili u velikom sukobu s roditeljima, jer su oni, kao pripadnici starije generacije, duhom ostali u dobu svoje mladosti kada su cijenili drugačije vrijednosti. Svaka generacija ima svoj govor. Govorni jezik je općenito podložan utjecajima, postoje specifični govorni jezici različitih društvenih grupa, uvjetovani generacijskom, profesionalnom ili nekom drugom pripadnošću. Tako razlikujemo jezik liječnika, jezik rudara, jezik novinara… Ti specifični jezici služe omekšavanju komunikacije, čine ju prisnijom. I ja u svakonevnom govoru koristim drugačiji jezik od onoga kojim se služim kad pišem. Pored toga, mladi nisu jedinstvena skupina. Među mladima se danas vidi četiri, pet različitih grupacija. Postoje mladi neobrazovani ljudi i oni nezaposleni, koji ni u jednom smislu ne dozrijevaju, pa ni u jezičnom, postoje mladi ljudi koje rade

za strane poslodavce i govore čudnom mješavinom svoga i jezika svog poslodavca, Postoje mladi obrazovanih ljudi koji lijepo govore, ali su zbunjeni zbrkom oko pravopisa i pretjerane normiranosti hrvatskog jezika. M: Što mislite o Facebooku i njegovom utjecaju na naš jezik? STJEPO: Komuniciranje među ljudima je dobro: što je više komunikacije, to je manje sukoba. Facebook pruža mogućnost za intenzivnu komunikaciju, ali je loš medij jer mu svatko ima pristup, nema nikakvih kriterija za objavu postova, da ne kažemo poruka. To znači da se na njemu objavljuje gomila nevažnih stvari i da se uglavnom piše vrlo lošim jezikom. S druge strane, Facebook zastupa princip tzv. korektnosti, tamo je jezik sterilan, ne možete napisati ništa sočno, ništa papreno – takve objave nestanu s Facebooka. M: Je li hrvatski jezik u današnje doba zapušten, shvaća li ga se olako? STJEPO: Jezik je legitimacija, osnovna uporišna točka identiteta jednog naroda. Narod bez jezika nema identiteta. S hrvatskim jezikom su se događale i događaju ružne stvari. Prije je bio na udaru jezika stranih gospodara pa je u njemu ostalo mnogo stranih riječi iz jezika koji su nam nametani, primjerice turskih, talijanskih, njemačkih… Primjer kako se to događalo pokazuje i činjenica da je sredinom 19. stoljeća bilo svega oko 19.000 Talijana, od ukupno 350.000 stanovnika u Dalmaciji, a Austro-Ugarska monarhija je svejedno nametnula talijanski jezik u škole, što je bilo porazno za hrvatski jezik. Jezik se ne razvija ako nema svojih institucija, ako nema školstva, akademije znanosti, ako nema književnost i medije na tom jeziku. Danas se opet događa diktat stranih centara moći pa nije nimalo slučajno da je u novinama i tv-kućama u vlasništvu stranaca jezik loš. Vlasnicima tih medija važniji je profit od kvalitete, pa su prvo ukinuli su radna mjesta lektora, što se sada osjeti niskom kvalitetom jezika koji se u njima koristi.

M: Što mislite, koji je uzrok takvom stanju i postoji li način da se stanje u hrvatskom jeziku promijeni na bolje? STJEPO: O uzrocima smo već dosta toga rekli. Oni su, prije svega ekonomski. Kad ljudi nemaju dovoljno novca, ne pada im na pamet da kupuju knjige, ako ne čitaju ne mogu se upoznati s kvalitetnim jezikom. Stanje se može promijeniti obrazovanjem i poštivanjem jezičnih pravila.

O novinarstvu i književnosti M: Što za vas znači novinarstvo? STJEPO: To je nekad bila zanimljiva i lijepa profesija u kojoj je bilo ugodno raditi. Ona je bila odlična za ljude koji vole komunikaciju, koji vole razgovore s ljudima, baviti se temama zanimljivim svim grupama ljudi: od ekonomije, politike, estrade, filma do književnosti, glazbe… Međutim novinarstvu su se dogodile ružne stvari, promijenio se sami karakter novina, danas su novine više oglasnici za trgovačke lance, nego novine, što je za sobom povuklo slabljenje profesionalnog statusa novinara – novinar više nije važna osoba kao što je to nekad bio. Zbog toga su iz novinarstva

40. OBLJETNICA ŠKOLE

pobjegli obrazovani ljudi, gotovo svi koji su se mogli snaći i u drugim profesijama. U novinarstvu su ostali poluobrazovani ljudi koji misle da je to što oni znaju dovoljno, a nažalost to i jest tako zbog vrste sadržaja kojim se novinarstvo sada bavi! Vlasnici novinarskih kuća su ti koji prije svega žele profit, kvaliteta pisanja nije bitna. Zbog toga se i događa da u jezik uđe neki izraz koji svi koriste, a da i ne znaju što znači. M: Volite li više pisati za novine ili pisati književna djela? STJEPO: Danas nikako ne bih pisao za novine. Sada pišem romane i to mi je neizmjerno draže. M: Što Vam znači književnost? STJEPO: Književnost je pričanje priče, uvjerljive priče, sa svim dijelovima koje takva priča treba imati. Potrebno je da ta priča bude vjerodostojna, da ima neku dramu u sebi. Veliki je izazov napisati i najmanju priču. Nije lako napisati roman, ali kada imaš temu, likove i njihove identitete u glavi riječi same izlaze na papir. M: Što Vas je potaknulo da počnete pisati knjige? STJEPO: Potaknulo me što sam tijekom novinarske karijere skupio mnogo zanimljivih priča koje nisam mogao opširno obrađivati u novinama. Ali nisam

ih zaboravio, kad sam počeo pisati one su same izlazile iz mene. Također su me potakle priče koje mi je pričao djed po majci – on je prekrasno pričao priče! Prvu zbirku pripovijetki „Oči svete Lucije“ sam cijelu napisao inspiriran pričama koje mi je ispričao moj dragi djed.

O glazbi M: Saznali smo da je i glazba Vaša velika ljubav. Svirate li neki instrument? Što Vas u glazbi još zanima? STJEPO: Sviram gitaru i mandolinu. Najprije sam samo svirao, onda sam počeo i pjevati, a onda ponešto od toga i zapisivati. Povremeno skladam pjesme, pišem i tekstove i glazbu – najčešće na čakavskom dijalektu. Neke od tih pjesama su izvedene na festivalima u Splitu, Zagrebu, Rijeci, Kastvu…

Za kraj M: Koja bi bila Vaša poruka mladima u vezi svega o čemu smo razgovarali? STJEPO: Trebali bi mnogo čitati, treba čitati kvalitetnu književnost, naročito djela hrvatskih pisaca ili kvalitetne prijevode. Čitanjem se izrazito bogati rječnik, što je u današnje doba izuzetno važno. Marta Blajić, 7.c

Komunikacija moderne generacije

Još jedan novi jezik! LOL! U školi je često glavna tema što se zbiva na facebooku, a kada želim šetati po školi s prijateljima onda ne mogu jer oni zure u ekrane svojih smartphone-a. Učenici ne shvaćaju kako je to površinski način komuniciranja, jer kada su na fejsu u box jedni drugima šalju srčeka, a u školi se ne usude ni pozdraviti - tu stvarno nešto ne štima! Ovako ovih dana zvuči jedan svakodnevan razgovor dviju frendica koje su se vidjele nakon kao duuugog dana: - „Hej BFF! Kak si mi? - Ma oke sam, ti? - Ma i ja sam supać, amo danas na bajkove. - WOT, pa haloooo danas imamo N,J!!! - A gle fakat. Lol, malo sam zazujala.“ U redu donekle smo i razumijeli ovaj razgovor, ali LOL otkud sad to, i što to uopće znači??? U naš prelijep, zvučan i ritmičan jezik nove generacije unijele su malo američkog engleskog, malo SMS skraćenica, izraza iz facebook statusa, i da ne zaboravimo pisanje i izgovor prilagođen hrvatskom jeziku i dobili smo jezik djece modernog doba. Naravno, dugo nije ni meni bilo ništa jasno. Odjednom su svi nakon svake rečenice govorili lol i to

mi je išlo na živce, a kada bi nekoga pitala što to znači odgovorili bi mi pa eto to se samo tako kaže, nema značenja! Zato sam jednom pitala prijateljicu od koga je to prvi put čula i tako sam počela malo istraživati i shvatila da se takve čudne riječi šire poput zaraze. I tako misterioznim nastankom od misteriozne osobe dođe u naš jezik neka čudna riječ bez značenja ili bolje rečeno s barem 5 značenja od jednom. Tako je jedno vrijema harala riječ AWICH, također isto značenje ili neznačenje istog nastanka. Te također prilagođeno pisanje hrvatskom jeziku, pa se piše ovako AVIČ. Bilo je još takvih riječi, ali mi ih se ne da nabrajati. Od kuda je to sve došlo i kad je počelo?! Sad se čini da je za sve kriv fejsbuk, ali počelo je još od američkih teen serija koje sve imaju istu radnju, isti početak i kraj, a djeca se zalude njima te počnu oponašati likove i jezik. Zatim se riječi prilagode izgovoru i pisanju i eto novih riječi. Sada djeca po cijele dane vise na mobitelima,

u školi je često glavna tema što se zbiva na facebooku, a kada želim šetati po školi s prijateljima onda ne mogu jer oni zure u ekrane svojih smartphona. Učenici ne shvaćaju kako je to površinski način komuniciranja jer kada su na fejsu u box jedni drugima šalju srčeka, a u školi se ne usude ni pozdraviti - tu stvarno nešto ne štima! Nažalost ni mnogi roditelji ne žele priznati da im se djeca pretvaraju u komp i mob ovisnike. Mislim da bismo trebali imati i neki školski predmet na kojem učenici mogu izaći vani i uživati u prirodi, shvatiti da postoji puno više izbora za zabavu, a ne samo facebook. Mobiteli se ne bi trebali nositi u školu jer u školi možeš zastvarno provesti vrijeme upravo s onim prijateljima koje poželiš kada si sam kod kuće, a facebook ostavi za pola sata dnevno kad ti zaista ništa drugo ne pada na pamet. Marta Blajić, 7.c

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Velik ili malen? Osjećam se velikim kada... Osjećam se velikim kada se mogu snaći u opasnosti i kada idem sam u dućan koji je dalje od moje zgrade. Osjećam se velikim kada postignem nešto. Roco Babić, 3.a

Dražen Gvozden, 3.a

Ema Salatović, 3.a

Osjećam se velikim kada vozim veliki bicikl, idem sam u dućan po kruh, idem na trening, kada se služim kompjutorom i kada dobijem pet u školi. Tomislav Klasić, 3.a Osjećam se velikim kada pobijedim tatu u nogometu. Velik sam kada brzo trčim. Kristijan Burušić, 3.a

Osjećam se velikom kada se netko želi igrati sa mnom, kada plešem, kad me netko voli. Valentina Trojko, 3.a Osjećam se velikom kada plešem, učim, rolam se, igram tenis, kada se ne bojim ničega, kada pečem palačinke. Tijana Brezarić, 3.a Osjećam se velikim kad idem daleko u dućan, kad idem sam u školi, kad se rano dižem i trčim do parka, kad se penjem po drveću i kad se kupam u dubokom. Teo Bednarčuk, 3.a

Osjećam se velikim kada sam u školi, kada učim i kada dobijem 5. Dario Zirdum, 3.a Filip Lažeta, 3.a

Roco Babić, 3.a

Osjećam se malenim kada... Osjećam se malenim kada se ne mogu pobrinuti za neku napuštenu mačku ili kad ne mogu pomoći mami i tati kada je njima nešto teško. Osjećam se malenim kada ne mogu raditi sa sokovnikom da baka i djed imaju manje posla. Roco Babić, 3.a Osjećam se malenim kada na tjelesnom ima viših od mene, kad sam kod kuće razmažen i hodam za mamom. Tomislav Klasić, 3.a Osjećam se malenim kada kažem: ˝Mrvica“, kad me netko zagrli, kada kažem da mi je toplo. Kristijan Burušić, 3.a

Osjećam se malenim kad sam doma, kada igram nogomet, kada dobijem 1. Dario Zirdum, 3. a Osjećam se malenom kada me netko udari. Tada postajem žalosna. Osjećam se malenom kad me netko neće za prijateljicu. Valentina Trojko, 3.a

Klaudijo Jurić 3.a

Timotej Časni, 3.a

Tomislav Klasić, 3.a

Valentina Trojko, 3.a

Osjećala sam se malenom kada sam išla u vrtić, kada nisam znala crtati i pisati, kada nisam znala računati. Tijana Brezarić, 3.a Osjećam se malenim kada se igram s igračkama i kada me u dućan prati brat. Teo Bednarčuk, 3. a

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Pozdrav šumi Anđelo Brecić, 2.a

Timotej Časni i Anamarija Jarak, 3.a

Mateo Plavec, 4.b

Pozdrav, šumo, blistava, sjajnih grana, zelenih listova. Pozdrav rosnoj travi, i potoku bistre vode.

Tek kad sunce malo viri, uspavana šuma žmiri. Sve se budi: drvo, cvijet, prekrasan je ovaj svijet.

Pozdrav dome moj, utočište moje. Pozdrav svim stanarima, pticama i pčelama.

Visibaba, jaglac žut, prekrio je šumski put. A okolo breza, hrast čvrsti kao prava vlast.

Lepet krila pernatih, i cvrkut pjesme radosne. Krase šumu moju, veliku i prekrasnu.

Pozdrav cvijeću, ptici, srni pozdrav šumi što se crni, i oblaku što je gore iznad lijepe šumske gore.

Bruno Markić, 4.c

Valentin Blažević, 3.b

Mirta Freund, 4.c

Mihaela Popić, 4.c

Lana Čović, 3.b

Marija Magdalena Suman, 4.c

Paulina Ahmetović, 4.c

Filip Lažeta, 3.a

Timotej Časni, 3.a

Valentina Trojko, 3.a

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Tia Strnad, 1.a

Oni koji dolaze

Prvi razredi Jedan je naš učenik prije nekoliko godina napisao da voli biti on jer bez njega ne bi bilo tako lijepo. Možemo zaista reći da bez prvih razreda ne bi bilo tako lijepo, a svakako ni zabavno! Svake godine donesu živost, radost i svoju neobuzdanu maštu – ožive i uljepšaju školu i nas! Evo njihovih razmišljanja o školi, njenom rođendanu, učiteljicama, prijateljstvu i budućem zanimanju. Onako kako su oni zapisali

Čestitke školi za rođendan Škola mi je najvažnija obaveza. Želim školi sve najbolje. Sretan 40. rođendan! Ivona Šarčević, 1.a Meni je prvi dan škole bio jako ljep. U školi mi je jako lijepo. Puno sam naučio. Ja želim školi da ne propadne. Luka Vinković, 1.a

1.a Moja škola je zabavna. Ja mislim da u školi kuharice dobro kuhaju. Meni je smiješno bilo kad smo se svi maskirali. Sretan rođendan škola! Tia Strnad, 1.a Meni je najbolje kada imamo lektiru i likovni. Na likovnom mi je najbolje kada radimo nešto od plastelina, a na lektiri mi je najbolje zato što crtamo. Brinem se za školu kad sam kod bake. I jako mi je dobro u školi zato što mogu nekad vidjeti kuma i sestru. Mate Rašić, 1.a Ja volim učiti i volim učenike. Školo ,sretan ti rođendan! Zoran Ranogajec, 1.a Ja volim crtati u školi jer uvijek crtam nešto novo. Ja želim za školu da još učim slova. Martin Cvetko, 1.a Ja sam se na početku malo bojao, ali više se ne bojim. Ja volim knjižnicu jer mogu posuditi knjige. Meni čistačice dobro čiste. Svaki dan sam sretniji jer svaki dan učim. Petar Ljubičić, 1.a Volim crteže koje radimo u školi. Želim da sretno završi škola. Lea Plesivčak, 1.a Moja škola je velika i lijepa. Matematika mi je malo teža od ostalih satova. Draga školo, sretan ti 40. rođendan i želim da uvijek budeš tu. Jana Koren, 1.a Ja volim školu, ne znam zašto. Ivana Grgić, 1.a

Jako volim školu zbog igranja i zbog učenja. Mislim da je učiteljica dovoljno stroga. Jako me živcira jedan malac iz šestog razreda. Kristina Brlić, 1.a Škola je meni dobra, sve u učioni i svake učiteljice mi se sviđaju. Sanela Bajrić, 1.a U školi puno mogu naučiti zato mi se sviđa. Kuhari odlično kuhaju, a čistačice mnogo čiste. Školo želim ti za 40. rođendan da budeš tu 100 dana. David Krznarić, 1.a Lijepo mi je biti u školi. Sretan ti 40 rođendan! Matej Krmić, 1.a Ja volim školu zato što mi je učiteljica dobra. Čistačice jako vole čistiti. Domar nas grije. DABOGDA BILO NAJVIŠE UČENIKA! Natalia Buden, 1.a Ja obožavam školu zato što obožavam kad je nešto novo. Ja želim školi dati jako veliko cvijeće. Sretan 40. rođendan! Lana Joo, 1.a Ja ne volim tučnjavu zato što se mogu ozlijediti. Petar Delač, 1.a Ja želim školi sretan rođendan! Ja želim školi jako velik poklon zato što je najbolja. Jako ti puno dobrih učenika! Luka Kolić, 1.a Ja volim matematiku zato što su to brojevi. Ja volim tjelesni zato kad me nešto jako boli i onda vježbam vježbe. Želim da škola bude zdrava. Lana Kahrić, 1.a

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Oni koji dolaze

Prvi razredi Tko ti je prijatelj?

Nisu mi svi prijatelji, zato što ih ne poznajem, ne znamo im ime i ne dijelimo ništa. Iva Bogovac, 1.b Prijatelj ti je onaj s kim se svaki dan igraš. Tin Miklečić, 1.b Prijatelji su si oni koji si pomažu. Filip Stapić, 1.b Prijatelj ti je onaj da te pazi, da ne bude strog i ne smije te lupati. Patrik Štanfel, 1.b Kad se upoznaš i kada mu znaš ime onda ste prijatelji. Ana Crnogorac, 1.b Kad si dobar prema drugome onda si prijatelj. Janko Mesarić, 1.b Kad se dobro družiš i ne svađaš se onda si prijatelj. Mihaela Matić, 1.b Prijatelji su kada jedni drugima pomažu. Josip Gugić, 1.b Prijatelj ti je onaj kad mu nešto daješ. Vito Lugarić, 1.b

Kad je netko bolestan pa ideš po zadaću, on ti je prijatelj. Noa Marić, 1.b Prijatelj ti je kada te brani. Donatello Pasariček, 1.b Prijatelji su oni koji su dobri i s kojima nešto imaš igraš se. Dora Uroić, 1.b

Kakvi su moji roditelji? Moja mama se moderno oblači i uvijek kuha ručak i jako jako je smiješna zato što me ljubi i govori buci buci. Dora Radaš, 1.b Moja mama voli kuhati, voli čistiti, voli biti sretna, voli gledati televizor. Patricija Milić, 1.b Moja mama se oblači moderno pa je onda lijepa, jako lijepa. Vito Šolman, 1.b Moja mama je dobra i draga. A zašto mi je dobra i draga? Zato što skoro svaki dan kad dođe po mene u školu idemo kod bake na igru. Jako fino kuha i uvijek je smiješna i vesela. Klara Bare, 1.b Moj tata voli kuhati, meni radi frizure, voli se zezati. Laura Škrinjar, 1.b

1.b Moji su tata i mama baš onakvi kakve bi i htio, nije bitno jesu li strogi ili dobri ja ih volim. Luka Salopek, 1.b Mama se uvijek žuri na posao jer peče kolače pere suđe i radi ručak. Iris Korkut, 1.b Moja mama se zgodno oblači i uvijek se ljuti kad je neuredno kod kuće. Josip Lugarić, 1.b Moji roditelji uvijek peku roštilj i onda su dobri. Dajana Tadić, 1.b Moja je mama dobra jer smo mi dobri u školi. Klaudija Palić, 1.b

Kakve su moje učiteljice? Moje su učiteljice dobre, drage puno nam pomažu puno pišu na ploču, vrlo su dobre u pisanju, nikada ne zaborave napisati zadaću. Rea Lacić, 1.b Nasmijana, puno radi, daje nam puno zadaće i ljuta je kada se tučemo. Ema Kovaljesko, 1.b

Ivana Ostroški, 1.c

Što ću biti kad odrastem?!

1.c

Ja želim biti političar jer je baka rekla da najmanje radiš, a najviše love dobiješ. Moram gledati ljudima u oči i lagati. Alen Ćehajić, 1.c Moraš brinuti za financiju, povećavati poreze, osvojiti pola Hrvatske, govoriti na financijskim sastancima. Moraš prihvatiti kada više nisi predsjednik i biti u zatvoru. Matija Lacković, 1.c Hoću biti policajac jer hoću biti stalno budan. Ne da mi se spavati. Bit ću stalno budan i loviti kriminalce. Ivan Cvetko, 1.c Hoću biti hodničar kod gradonačelnika. Zato da pjevam

po hodniku, izađe gradonačelnik i počne plesati. Ivor Grubišić, 1.c Ja bih bio sudac u nogometu da malo zezam da je faul, a nije faul. Armando Čizmoli, 1.c Ja bih bila doktorica, zato što pomažem ljudima da ne umru i da se ne moraju patiti. Ivana Bakran, 1.c Ja bih bio lopov da mogu imati puno novaca. Bruno Car, 1.c Ja bi bila teta u vrtiću jer ću čuvati bebače jer volim čuvati bebače. Andrea Kirin, 1.c Ja ću biti policajac jer mi je stric policajac i fora je hvatati lopove. Ili vatrogasac, jer mi je ujak vatrogasac i volim vatru. Patrik Plješa, 1.c

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Oni koji odlaze...

Osmi razredi

8.a

8.b

8.c

8.d

KLJUČ BROJ 24 Sazrijevanje nije samo stvar godina, to je i pitanje iskustva. Snažna iskustva, naročito ona u kojima duboko živimo sebe, čine sazrijevanje ne samo bržim, nego i sretnijim. Antun Gustav Matoš rekao je kako je ljepše postati čovjekom nego kraljem. Mnogi bi možda negirali ovu izreku, no ja bih se složila. Mi kroz cijeli svoj život postajemo čovjekom, pravim, istinskim čovjekom. Svaki smijeh, svaki plač, svaki uspjeh i neuspjeh nas čini ljudskim bićem, a kada to postanemo možemo sve. Zar to nije moć? Zar nas to ne ispunjava? Ne čini sretnima? Mene je Novigradsko proljeće izgradilo kao osobu. Možda još nije izgradilo, ali pripremilo na budućnost. Ono mi je dalo da progovorim, dalo mi je da pokažem tko stvarno ja jesam, a ne kako me drugi zamišljaju. Uz svoje predobre, predrage, toliko iskrene i tople prijatelje ja sam učila, vježbala, razgovarala, smijala se, plesala i, zapravo uživala. Tih tjedan dana bila sam ispunjena. Mislim da nas upravo taj osjećaj vodi k postajanju čovjekom, a meni je to Novigradsko proljeće omogućilo. Tolika doza kreativnosti, mašte, povjerenja, ljubavi i neizmjerne sreće ne znam gdje je toliko prisutna. Razigrani voditelji radionica pružali su nam

tu jednu sigurnost i želju za učenjem i radom. I što biste u tom trenutku još poželjeli? Novac, veliku kuću ili krunu i veliko žezlo što priliči velikom kralju? Ma to je sve bezvrijedno! Kad imate nešto poput ovoga, najbogatiji ste! Osjećaj zavisti, ljubomore ili bilo koje pakosti tamo ne postoji. Možda sve ovo zvuči idilično, savršeno i prekrasno, ali kada je tako, nitko ne može protiv istine. Od svirača, slikara, filmaša do plesača, glumaca, pjevača. Sve se to nalazi na jednom mjestu koje pršti umjetnošću, da, to je naš Novigrad! Pokušajte malo zaviriti u sebe, u svoje misli, zapitajte se kako su vaše riječi utjecale na nekoga, jesu li ga povrijedile, rastužile? Pa pitajte se, treba li nekada stati, naći granicu? Što vas zapravo čini sretnima? Je li to osjećaj sreće zbog zajedništva i ljubavi ili jednostavno sreća zbog nečije nesreće? Malo se zapitajte što radite i trebate li se mijenjati. Ja znam što mene čini sretnom! A vas? Što vas čini sretnima? Klara Naka, 8.c

40. OBLJETNICA ŠKOLE

... i trag koji ostavljaju

I mala pomoć čini veliku razliku I ove smo školske godine brinuli o našem prijatelju i kumčetu u Africi. On je Herman Ponera i već smo o njemu pisali. Ono čime se od ove godine možemo pohvaliti je da smo u naš mali projekt uključili i učenike 6.b i 8.a razreda. Ove školske godine cilj nam je bio sakupiti 800 kn, toliko je potrebno za jednogodišnje Hermanovo školovanje. Poduzeli smo razne akcije, od sakupljanja plastične ambalaže do odricanja od nekoliko kuna vlastitog džeparca. U naš mali projekt uključili smo i učenike 6.b i 8.a razreda. S Hermanom smo u kontaktu preko udruge Kolajna ljubavi i oni nam često šalju obavijesti o Hermanu, njegova pisma i izvješća o njegovom uspjehu. Uvijek smo, kad dobijemo pismo, sretni i ponosni na to što radimo. Da bismo bolje upoznali kulturu naroda i države iz kojeg Herman dolazi, organizirali smo jednu neobičnu radionicu na satu razrednika. Na taj sat smo u goste pozvali predstavnike učenika 6. b razreda da ih bolje upoznamo sa Hermanom (ovdje nam virtualni svijet u kojem danas živimo nije bio od nikakve koristi!). Pripremili smo neke igračke kojima se djeca u Hermanovom kraju igraju: loptu krpenjaču, pikule - pokušali smo doma naći pikule i organizirati pikulanje, ali nismo kopali rupice u suhoj zemlji! Dogovorili smo se da pokušamo jedan dan živjeti bez TV-a, interneta i da slobodno vrijeme utrošimo na međusobne

razgovore ili pomaganje oko zadaće (bez fejsa!). Razrednica je pripremila osvrt na knjigu Pustinjski cvijet (autorica Waris Dirie i Cathleen Miler) i tako nas malo upoznala sa dalekim svijetom, drukčijom kulturom, važnošću školovanja za djecu, posebno afričku jer im to omogućuje novi i bolji život. Manuela Bajan i Tea Kos, 8.d

Nogometne lopte afičke djece

Pismo Kolajne ljubavi Dragi učenici 8.d razreda OŠ Antuna Mihanovića,

Naš prijatelj Herman

puno vam hvala što pomažete vašem vršnjaku Hermanu u njegovom nastojanju da završi školu. Herman živi u obitelji sa 3 djece u malom selu Ligera koje spada među najsiromašnija u južnoj Tanzaniji. Roditelja nemaju, o njima skrbi teta. Udaljeni su oko 80 km od prvog grada i svi žive u iznimno teškim i bijednim uvjetima. Ljudi stanuju u kućicama od blata sa slamnatim krovovima, nemaju struje ni vode. Nedostatak vode im pak predstavlja najveći problem jer im je jako teško obrađivati zemlju. Obitelji nemaju dovoljno za prehraniti se, a slanje djece u školu kod rijetkih uopće dolazi u obzir.

Na vašu pomoć gledaju kao na spas jer su inače djeca osuđena na ostanak kod kuće, a ovako im se nudi prilika da steknu barem osnovno obrazovanje. Teta neizmjerno zahvaljuje što ste njenom Hermanu omogućili nastavak školovanja. Oboje vas puno pozdravljaju! Naša udruga također vam posebno zahvaljuje što ste odlučili pomoći ponovo vašem vršnjaku na drugom kraju svijeta te mu omogućili sretnije djetinjstvo i šansu za perspektivniju budućnost jednog dana. Pokazali ste još jednom iznimnu zrelost za svoje godine pomažući najugroženijima. Vaši učitelji mogu biti ponosni na vas! Udruga Kolajna Ljubavi

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Intervju s Tomislavom Kasićem

Pitanja duše Ove godine nama, krizmanicima, župne kateheze vodi novi, mladi kapelan Tomislav Kasić, koji je primio ulogu kapelana 18. kolovoza 2012. godine. Na ovaj intervju nas je motivirala znatiželja. Zapitale smo se tko je zapravo naš vjeroučitelj koji je tako dopro do nas na našim katehezama, s kojim imamo dublju komunikaciju? Što zapravo znamo o njemu, tko je zapravo on? Zato smo ga zamolile da izdvoji vrijeme za naša pitanja kako bismo zadovoljile znatiželju. Evo naših pitanja i njegovih odgovora… Što je duhovni poziv i što ga razlikuje od ostalih poziva? Duhovni poziv je osobita vrsta poziva. Bog poziva nekoga i želi da netko za Njega radi, da bude Njegov službenik koji će drugima naviještati Njegovu riječ. S druge strane tu je čovjek. On odgovara na Božji poziv i služi Bogu kao sredstvo da bi prenosio Božju poruku. Duhovni poziv je način života u kojemu se čovjek potpuno predaje Bogu. Od drugih poziva ga razlikuje to što je tijesno vezan uz Boga. Svećenici rade za Boga i ljude. To je život i na nebu i na zemlji jer svećenik nastoji povezati Boga i ljude. Kako osjećamo duhovni poziv? Odgovori su različiti. Možemo reći da ne znamo. To nije nešto što jasno vidiš,

a s druge strane nešto osjećaš. Rekao bih da je to trajni osjećaj u čovjeku kada čovjek smatra da je duhovni poziv nešto što ga privlači, da je to njegov život. Čovjek kroz život osjeća da ga Bog zove da ostvari svoj poziv. Bog toj osobi daje osjećaj sigurnosti da ostvari svoj poziv. Koje je unutarnje ispunjenje koje taj poziv pruža? Ima puno toga. Čovjek pomaže drugima i to se uvijek dobrim vraća. Ljudima puno znači kada ih netko sasluša i pomogne im. Osjećam se lijepo kada znam da sam im pomogao. Najdublje ispunjenje pruža spoznaja da radimo za Krista, da si se odlučio predati Njemu i znaš da će te On jednog dana u vječnosti nagraditi.

Kada ste osjetili svoj duhovni poziv? U četvrtom razredu srednje škole. Zapravo sve je započelo još dok sam ministrirao u osnovnoj školi, no postao sam siguran tek u srednjoj školi. Nisam u potpunosti bio zadovoljan svojim životom, tražio sam nešto više. Počeo sam češće moliti i ići na svetu misu i tada sam osjetio Božji poziv. Jeste li ikada posumnjali u svoj poziv? Često sam razmišljao je li to za mene. Posumnjao sam nekoliko puta, ali moja vjera je uvijek bila jača. Tko vam je najviše pomogao na duhovnome putu? Na mom duhovnu putu najviše su mi pomogli moji roditelji. U njima sam gledao svoj primjer. Moja majka je uvijek bila velika vjernica i uvijek me jako poticala. Mnogi svećenici su mi također bili primjer, no mislim da mi je najviše pomogao moj duhovni svećenik s kojim sam često razgovarao. Kako su reagirali Vaši roditelji i obitelj na odluku da postanete svećenik? Roditelji su bili jako sretni i odmah su me podržali. Ostali su bili iznenađeni, ali ugodno. Uživam punu podršku. Je li se promijenio odnos s Vašim prijateljima i obitelji? Nedostaju li Vam?

Razgovor s Tomislavom Kasićem

Odnos se nije bitno promijenio. Moji prijatelji imaju poštovanja prema

40. OBLJETNICA ŠKOLE

su me dobro prihvatili. Osjećam se prihvaćeno i ugodno. Kako se nosite s neposlušnim krizmanicima? Krizmanici su dragi, ali ponekad malo neposlušni. Nastojim ne biti prestrog. Loše brzo zaboravim, ali moram održavati disciplinu. Uspijete li na katehezama za krizmanike doprijeti do njih i kako se tada osjećate?

Koji je Vaš skriveni talent?

Nekada imam osjećaj da su krizmanici poput spužvi koje upijaju i zanimaju se za sve što učimo, a nekada imam osjećaj da ih to uopće ne zanima. Ovisi o temi i raspoloženju krizmanika. Jako sam sretan i zadovoljan kada doprem do njih jer su krizmanici mladi ljudi koji imaju puno želje za znanjem. Kada vidim vaše pozitivne reakcije, to me veseli.

Moj skriveni talent je pisanje duhovitih pjesama za djecu.

Je li Vam ikada žao sto ste se odrekli bračne ljubavi i osnivanja obitelji?

Jeste li ikada imali djevojku?

Nije mi žao jer sam htio biti svećenik. To je za Boga i Crkvu.

Tomislav svira violinu u crkvenom orkestru

mome pozivu, ali i dalje su mi stari prijatelji. Družimo se i ništa se nije puno promijenilo jer ja sam i dalje isti čovjek. Isti sam Tomislav kakvog me Bog stvorio, samo sam svoju osobu stavio u službu Boga. Obitelj mi nedostaje. Nisu daleko pa s vremena na vrijeme odem tamo. Nas je puno, imam petero braće i sestara, pa sam navikao da je uvijek veselo. No, toga sam se odrekao, ovo je moj život sada, to je život na kakav sam se odlučio zbog Boga. Tko Vam je uzor? Uzor mi je naravno Isus Krist. Uvijek se moram ugledavati na Isusa, iako je On nedostižan uzor jer mi u savršenom smislu nikada ne možemo biti kao Krist. Neki svećenici su mi također uzori. Od svetaca mi je posebni uzor sv. Ignacije Loyola zato što ima veoma zanimljivu duhovnost. Što Vas je učvrstilo u vjeri? Učvrstilo me to, što uvijek kada mi je bilo teško sve je dobro završilo, upravo zato što Bog vodi stvari. Također me u vjeri učvrstilo kada sam se borio sa svojim mislima trebam li biti svećenik. Kada sam kroz molitvu došao na čisto s time, to mi je jako pomoglo i učvrstilo me u vjeri. Jeste li oduvijek željeli postati svećenik, ili nešto drugo? Još kao dijete htio sam biti svećenik. Dok sam bio u srednjoj školi jedno vrijeme sam htio studirati

elektrotehniku, no tada sam odlučio da želim biti svećenik.

Imao sam jednu curu u srednjoj školi, ali to nije dugo trajalo. Nisam imao niti jednu dugoročnu i stabilnu vezu. Što vam se najviše sviđa kao svećeniku? Volim dijeliti sakramente jer kroz njih Božja ljubav struji u ljude. Puno mi znači kada mogu saslušati ljude i pomoći im. Jako volim poučavati i mladim naraštajima prenositi nešto novo o vjeri i Bogu. Kako izgleda jedan Vaš dan? Jutro započinjem misom ili molitvom. Nekim danima ujutro imamo kateheze, a nekada spremam propovijedi ili nešto za mlade. Zatim ručam. Popodne opet imamo kateheze ili slažem liturgijske kateheze za nedjelju. Subotom imamo krštenja i vjenčanja. Uglavnom, dani su mi dinamični i ispunjeni. Kako Vam se sviđa uloga kapelana u našoj župi? Osjećate li se prihvaćeno? Jako mi se sviđa uloga kapelana u ovoj župi. Dosta je dinamično i ima puno toga za raditi. Mogu steći puno iskustva jer je župa bogata Duhom. Mislim da

Kakvo je školovanje potrebno da se postane svećenik? Potrebno je završiti Teološki fakultet i zatim treba ići u bogosloviju. Bogoslovija je ustanova u kojoj se školuju budući svećenici. Teologija je intelektualna izobrazba, a život u bogosloviji služi da se čovjek izgradi ljudski, da se jača duhom i da se priprema za rad u župi i rad s ljudima. Koju ste školu završili? Odrastao sam u Velikoj Mlaki i tamo sam pohađao osnovnu školu. Završio sam 13. gimnaziju. I za kraj, što biste rekli svima onima koji osjećaju duhovni poziv, no nisu sigurni žele li poći tim putem? Rekao bih im da se ne boje slijediti svoje srce i da se ne boje razmišljati o tome. Preporučio bih im razgovor s duhovnom osobom. Kroz razgovor se sve može raščistiti. Svećenik ti može dati savjet i podijeliti svoje iskustvo. I naravno, treba puno moliti! Jurja Čičak, Nikolina Habajec, 8. b

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Posjet Dramske skupine Klaićevoj bolnici

Najvrjedniji pljesak Dramska skupina Osnovne škole Antuna Mihanovića posjetila je Klaićevu bolnicu u Zagrebu 3. travnja 2013. godine. Iako smo se još prije školskih praznika dogovarali da bismo mogli otići, za posjet smo saznali dan prije. U nama se probudila nervoza. Čim sam rekla „bolnica”, sigurno se puno vas zaprepastilo, ali trebali ste to vidjeti! Tri nova igrokaza isprobali smo samo jednom, i to dan prije posjeta bolnici. Na putu do tamo svi smo bili uzbuđeni. Neki od sreće što ne moraju na nastavu, a drugi jer su se bojali da će zaboraviti tekst. Nitko od nas zapravo nije bio svjestan da ćemo učiniti nešto veliko. Kada smo stigli, priopćili su nam da nećemo imati probu i da će djeca doći u dvoranu za 10 minuta. Nastala je panika. Brzo smo se presvlačili. Djevojke su se gledale u ogledalo i razmišljale samo o tome kako će izgledati na fotografijama, a dečki kako će se osramotiti ako nešto zabrljaju. Bojali smo se kako će sve to izgledati. Kada smo izašli na pozornicu, sve se promijenilo. Te oči koje su bile uprte u nas bile su tako ponizne i iskrene. Gledalo nas je tridesetak

pokretne djece jer ostala nisu mogla doći. Uz neke su bili i roditelji te bolničko osoblje. Potrudili smo se i dali sve od sebe da predstave, a i pjesme, razvesele malene. Ne mogu objasniti osjećaj koji doživite kada vam se mala i bolesna djeca raduju. Neopisivo je koliko je na nas utjecao njihov osmijeh. To je vjerojatno bio najvrjedniji pljesak koji sam ikada dobila. Završili smo s programom i podijelili svim gledateljima poklone koje smo sami izradili. Došli smo samo s namjerom da ih razveselimo, a učinili smo više od toga – pokazali smo da nam je stalo! Pri povratku u sobu u kojoj smo se presvlačili, vidjeli smo uplakanu djecu, naše bolesne vršnjake, još tužnije roditelje... To je probudilo u meni osjećaj srama jer sam ja ta koja stalno nešto traži, a zaboravljam da imam ono najvažnije: zdravlje. Samo razmislite o tome... razmislite o tome što sve svakodnevno tražimo.

Poslije predstave nas je naša vjeroučiteljica Marija Žganjer odvela na misu u bolnici. Iako smo i prije bili emotivni, ova misa nas je dokrajčila. Propovjed koju je održao svećenik, treba doslovno nagraditi. Nije postojala osoba u toj prostoriji koja se nije pronašla u njegovim riječima: ”Traži se heroj koji će prihvatiti svoj život kakav jest i koji će prihvatiti druge ljude takve kakvi jesu.” Iako je sve izgledalo samo kao odlazak u bolnicu, i nije se činilo posebno vrijednim, cijeli je događaj nahranio našu dušu i učinio nas boljima. Nismo potrošili niti jednu kunu, (ne uključujići tramvajsku kartu), a nasmijali smo djecu, rasplakali roditelje i dirnuli osoblje bolnice. Trebali bismo se svi udružiti i pomoći onima kojima je to najpotrebnije. Gabrijela Ljubičić, 7.b

Publika sa zanimanjem prati predstavu

Posljednji dogovor prije nastupa

Srce na dar, u znak zahvalnosti

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Razmišljamo o značenju izgleda učenica u školi

Moj izgled, moja stvar?! Volimo izgledati lijepo i privlačiti poglede znatiželjnih ljudi, no mnogi ne znaju kada je to prikladno i tumače li svi ono kako izgledamo jednako.

Collina Mary Antić, 8.d

Svatko od nas ima svoje interese, fantazije i želje. One posebno dolaze do izražaja kada prelazimo iz djeteta u odraslog čovjeka, u onom nezgodnom razdoblju zvanom pubertet. Svima nam padne mrak na oči kada čujemo tu riječ, zar ne? Tada nam se čini da nas nitko ne razumije i ne uvažava, a roditelji se moraju nositi s našim ispadima i zahtijevanjima. Priznajte, svašta činimo kako bi to vrijeme što prije završilo pa se ponašamo kao da smo odrasliji nego što uistinu jesmo. Muče nas mnoge teme i pitanja: zaljubljenost, ocjene, ljutnja roditelja, kakav mobitel imamo, izgled i dr. Meni se ipak čini da mnogi od nas najviše razmišljaju o tom kako izgledaju i što nose jer nam je stalo do toga što drugi misle o nama, znamo da izgled tu ima važnu ulogu (po mom mišljenju čak i više nego što bi trebao). Tako mnoge djevojčice jedva dočekaju razdoblje kada se mogu početi šminkati, lijepo oblačiti itd. No kada mislimo da je napokon došlo vrijeme za to, evo ga sad! Roditelji nam to još uvijek zabranjuju. I ja imam takve dileme pa vas razumijem.

Kad je pravi trenutak? Otprilike u petom razredu osnovne škole kod djevojčica se javlja želja za šminkanjem jer smo sada u velikoj školi . No, ispravite me ako griješim, kod nekih se ta želja zna pojaviti i kasnije, ali ponekad i ranije ovisno o okolini u kojoj odrastamo. Pa razmotrimo malo zašto nas je odjednom preplavila ta želja. Možda je posrijedi neka simpatija pa želimo pridobiti njegovu pozornost, osjećamo li se zaštićenima od podrugivanja o izgledu kada nosimo tri tone pudera i 2 kilograma maskare na sebi, ili samo volimo izgledati lijepo?! Isto tako želimo se lijepo oblačiti, ali nije li ono što mi mislimo da je lijepo ponekad malo preizazovan izgled za djevojčice u osnovnoj školi? Zapitajte se jeste li ikada obukli majicu sa preotvorenim dekolteom ili pak neke hlače u kojima se osjećate kao da ćete se raspuknuti, no zanemarujete to jer mislite da je važno samo kako izgledate i što drugi primjećuju na vama.

Patricija Turčić, 5.a

Ne trebaš brinuti! Ti izabireš što će se o tebi misliti. Razmislite malo,molim vas! Ima li potrebe da na svoje djevojačko lice stavljamo toliko šminke za koju niti ne znamo što se u njoj točno nalazi? No sigurno je da kemija u njoj uništava kožu i umjesto da postižete ljepotu uistinu si štetite. Šminka nije potrebna dok ne postanemo stariji i dok ne budemo imali stvarna oštećenja na koži. Također nije lijepo vidjeti 12-godišnju djevojčicu sa otvorenim dekolteom i u minici. Većina ljudi će ovakav izgled protumačiti suprotno od vaših očekivanja. Pomislit će da ste osoba željna posebne pozornosti, a kod nekih ćete čak izazvati i podsmijeh. Možda svi mi krivo tumačimo ljepotu, ona ne mora nužno označavati vanjski izgled. Nalazi se u stvarima koje ne primjećujemo, možda upravo u našem djetinjstvu. Zato, ne pokušavajte ga što ranije završiti nego produžiti! Marija Vujević, 7.c

Fran Bogić, 7.c

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Tajna egipatskih piramida

Čudo koje se opire razotkrivanju Od sedam svjetskih čuda, jedino do sada preživjelo čudo je Velika piramida u Gizi, visoravni uz obalu Nila kraj Kaira. Grčka riječ za piramidu je „pyramidos“, a sastoji se od riječi „pir“ što znači vatra i riječi „amid“ što znači u sredini. Dakle, sama riječ piramida u prenesenom smislu označava tijelo koje nosi vatru u sredini. Koliko je to ime podobno za tijela s oblikom piramide, pokušat ću objasniti u sljedećem tekstu. Proučavanje piramida seže od same zore moderne povijesti i traje sve do danas, a još ništa nije sigurno ni jasno: tko ih je sagradio, kako ih je sagradio, kada ih je sagradio, čemu su služile…?! Postoji više starih i novijih teorija koje pokušavaju dati odgovor na ta pitanja, s nekim od njih ćemo se upoznati i u ovom kratkom pregledu. Pođimo redom!

Velika Keopsova piramida – dimenzije i gradnja Velika piramida je građevina koja fascinira već i svojom veličinom i položajem: ima visinu zgrade od 40 katova i širinu dva i pol nogometna igrališta, sagrađena od dva milijuna vapnenačkih blokova teških u prosjeku oko 2 tone. Kada se uzmu u obzir podatci dobiveni preciznim mjerenjima ta fascinacija postaje još veća i prerasta u čuđenje: visina Velike piramide jednaka je prosječnoj nadmorskoj visini kopna na Zemlji i iznosi 1/43200 Zemljinog polarnog radijusa, a u istom omjeru je i duljina stranice baze prema opsegu Zemlje te je zakrivljenost stranica piramide jednaka zakrivljenosti Zemlje; kamenje koje je upotrebljavano za gradnju je rezano i obrađeno sa

preciznošću od 0,25mm - danas bi industriji kamena trebalo 27 godina samo da izreže i transportira kamenje potrebno za njenu izgradnju; stranice Keopsove piramide poravnate su sa stvarnim sjeverom, istokom, zapadom i jugom. Smještena je na pola puta između Ekvatora I Sjevernog pola. Plato Gize nalazi se u centru masa svih kontinenata na Zemlji. Kraljevska prostorija Velike piramide ima dva okna, oba su usmjerena ka zvijezdama Orionovog pojasa. Južno okno cilja dio neba kroz koji su faraoni vjerovali da će putovati nakon smrti. Raspored tih zvijezda odgovara rasporedu piramida na zemlji. Uz pomoć kompjutorske simulacije otkriveno je da su zvijezde Orionovog zviježđa imale takav raspored 10.500 godine prije Krista. To otkriće pomiče datum izgradnje piramida s 2500. godine prije Krista, koju zagovara većina piramidologa, na 10.500. godinu prije Krista!?

Čemu su služile piramide? Oduvijek se smatralo da su piramide grobnice faraona, vrhovnih poglavara Egipta, ali ta teorija do sada nije uopće dokazana. Što više, ni u jednoj piramidi u Egiptu, a ima ih preko 10.000 nije pronađena ni jedna

mumija. Da piramide nisu grobnice potvrđuje i njihov naziv na drevnom egipatskom koji glasi PR.NTR ( Per NEther ) što znači „Kuća prirodnih zakona“. S druge strane grobnice su zvali Per Ka „Kuća fizičke projekcije“ tj. Mjesto fizičkog pokapanja tijela. Moderna znanost smatra da su piramide bili uređaji (strojevi ) za proizvodnju energije iz svemirskog zračenja i za njihovo skladištenje. Tu teoriju potvrđuju i mnogobrojne piramide otkrivene na svim kontinentima na Zemlji. Među ostalima, tu teoriju je zastupao i naš znanstvenik Nikola Tesla, koji je nešto slično pokušao postići bežičnim prijenosom energije.

Tajna sfinge Velika sfinga stražari u egipatskoj pustinji, oko deset kilometara daleko od Kaira, i čuva tri velike piramide u Gizi. Ovo je čudovište načinjeno od kamena, s glavom čovjeka i tijelom lava koji leti s naprijed pruženim šapama. Tijelo je grubo, dok je glava detaljno obrađena. Oči su joj tajanstvene, i imaju pogled koji još nitko nije objasnio. Gledaju preko pustinje nekom tajanstvenom nadmoćnošću.

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Sfinga ispred Kefrenove piramide

Poravnanje planeta iznad piramida Figura je visoka preko 20 metara, a duga 63 metra. Vjeruje se da je sfinga stara najmanje 5.000 godina! Zašto je sagrađena? Jedino tumačenje nalazimo u maloj kapeli, koja se nalazi između šapa čudovišta. U njoj su zapisi koje su tu ostavila dva drevna egipatska kralja. Oni objašnjavaju da sfinga predstavlja jedan od oblika boga sunca Harmakisa i da je njen zadatak da piramide obrani od svakog zla. Grci su imali legendu o Sfingi. Sfinga je živjela stijeni i ubijala je svakog putnika koji bi prošao a nije znao riješiti zagonetku koju bi mu ona postavila.

Prokletstvo faraona – zagonetna umiranja istraživača Misteriozna umiranja i nesreće, koje su pratile otvaranje grobnice egipatskog faraona Tutankamona, dale su povoda novinarima i piscima da stvore famu o prokletstvu faraona. Ima li u tome istine? Gotovo svaki putnik po Egiptu , koji obilazi piramide u Gizi ili kraljevske grobove u Luksoru, morao je čuti o tajanstvenom prokletstvu faraona koje treba spriječiti svako ometanje mira u kojem počivaju mumije mrtvih

Mikerenova, Kefrenova i Keopsova piramida u Gizi, Egipat kraljeva starog Egipta. Stvarno, već su brojni pljačkaši grobova, istraživači i arheolozi, nakon što su otvorili na tisuće godina stare grobnice, umrli pod krajnje misterioznim okolnostima. Najpoznatiji je, svakako, slučaj dvojice britanskih istraživača starina: Howarda Cartera i lorda Georga Carnarvona, koji su 1922. godine došli do senzacionalnog otkrića. U čuvenoj Dolini kraljeva, poznatoj po brojnim kraljevskim grobnicama, u blizini staroegipatskog glavnog grada Tebe, Carter je pronašao još zapečaćeni ulaz u grobnicu legendarnog faraona Tutankamona, koji je egipatskim imperijem vladao prije više od tri tisuće godina, u vremenu između 1336.-1327. godine pre naše ere. Iskapanja su bila još u punom jeku kad se lord Carnarvon iznenada teško razbolio i nekoliko mjeseci kasnije umro. Lordova smrt se u početku objašnjavala njegovim načetim zdravljem i velikim naporima koje je imao posljednjih mjeseci. Međutim, kada je ubrzo nakon njega od iste zagonetne bolesti umro i prvi asistent engleskog arheologa, a onda jedan po jedan – i gotovo svi radnici mještani, koji su zajedno s engleskim istraživačima među prvima ušli u drevnu grobnicu.

Tek u novije vrijeme znanstvenicima je pošlo za rukom ući u trag zagonetnoj smrti iz faraonske grobnice. Bakteriolozi su, naime, na mumiji Tutankamona otkrili spore mikroskopski malih gljivica. Ti su se mikrobi razvili tijekom tisuća godina u hermetički zatvorenim grobnim komorama, a istraživači su ih onda u velikim količinama uskovitlali i udisali. Kako se pokazalo u složenim eksperimentima, gljivične su spore nalazile utočište u plućima članova čuvene arheološke ekspedicije gdje su postupno izlučivale smrtonosne otrove i ubijale zaražene nositelje. Nisu svi iz Carterove i Carnarvonove ekspedicije umrli od zagonetne bolesti. Neki su završili u prometnim nesrećama ili su sami digli ruku na sebe. Kako sve to objasniti?! Za neke od pojava vezanih uz piramide našli smo zadovoljavajuća znanstvena objašnjenja, a neke su nam još uvijek misterij. Piramide su u mnogočemu i dalje tajna koja se opire potpunom razotkrivenju. Srećko Kljajo, prof.

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Inova mladih 2013. Smotra Inova mladih 2013. održana je 4. svibnja 2013. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje.

Šoker budilica, autorice su Petra Antolović i Marija Jurak – srebrna medalja.

Radovi naših učenika su osvojili sljedeće medalje:

Višeslojna žlica za torte i kolače, autorice su Rafaela Rukavina i Sara Bogovac – srebrna medalja.

A je toooo-to??, autori su Sara Car, Ivona Salatović i Dario Josipović – zlatna medalja.

Vješalica Barbie, autori su Antea Delipetar i Marija Anić – brončana medalja.

Majica - alarm, autorice su Tena Tej i Antonija Kren – zlatna medalja.

Stalak za kišobrane, autorica je Marija Vujević – brončana medalja.

Taxi za invalide, autori su Lea Gvozden, Nikolina Roso i Martin Prebeg – zlatna medalja.

Valjak za rezanje tijesta, autori su Marko Katavić i Maksimilijan Mikuš – brončana medalja.

Led–pješački otok, autori su Leo Škvorc i Roman Lastrić – zlatna medalja.

Stol android, autori su Filip Vranješ i Dorotea Sokol – brončana medalja.

Suncohlad, autori su Antonio Bukal, Josip Turčić i Antonio Pažur – srebrna medalja.

Učenicima i mentorici Dijani Karačić, čestitamo na ovom velikom uspjehu!

Pomoćni stolić, autorice su Marta Blajić i Dora Balen – srebrna medalja.

Zlatna medalja za Majicu - Alarm

GEO Lidrano 2013. natjecanje

Županijsko natjecanje osnovnih škola Grada Zagreba iz geografije održano je 6. ožujka 2013. u Osnovnoj školi Vrbani. U dobroj, ali konkurentskoj atmosferi, našu su školu predstavljali sljedeći učenici: Leon Varga Ćušić, 5. b, zauzeo je 16. mjesto, Magdalena Primorac, 6. a, plasirala se na 18. mjesto, Nikola Finek, 7. a, osvojio je 20. mjesto i Kristina Ančimer, 8. d, zauzela je 14. mjesto. Čestitamo učenicima na postignutim rezultatima i zahvaljujemo njihovim mentorima Miri Buči i Daliboru Blaževiću.

Klara na Lidranu 2013. u pratnji pedagoginje Sonje Bader

Naša učenica Klara Naka je u travnju ove godine sudjelovala na Državnoj smotri Lidrano 2013. koja se održala u Primoštenu. Nakon prolaska na Regionalnom i Županijskom natjecanju Klara je nastupila s Heleninim monologom iz Shakespeareove drame San ivanjske noći. Nakon prošlogodišnjeg uspjeha s igranjem lika iz suvremene priče koji se bavi problemima današnjice, odabirom uloge Helene željela se vratiti u prošlost, u vrijeme prave romantike. Svojom izvedbom oduševila je publiku i zaslužila vrlo dobre kritike. Od Klare nismo ništa manje ni očekivali!

40. OBLJETNICA ŠKOLE

Još jedna uspješna sportska sezona Kao i svake godine ponovno smo pokazali svoje sportske vrline. Pokazali smo da smo jedna od najuspješnijih zagrebačkih škola u sportu. Nakon nekoliko srebrnih medalja iz atletike (učenici i učenice 7. i 8. razreda na prvenstvu grada Zagreba i učenici 5. i 6. razreda) i rukometnog srebra sedmih i osmih razreda u Zagrebu. Nakon vrlo uvjerljive igre u finalnom okršaju protiv OŠ Nikole Tesle naši su mali rukometaši osvojili zlato. Rukometna ekipa nastupila je u sljedećem sastavu: Karlo Miloknoja, Dorian Mihaljek, Dominik Mrkonja, Karlo Štefan, Kristijan Ribarić, Petar Pavlović, Filip Potlaček, Petar Filipović, Martin Jurić, Tin Gojković i najbolji vratar prvenstva Borna Kolić, s voditeljem, bivšim učenikom

i trenerom naše škole Alenom Dujmićem. Kao i naši rukometaši prvo mjesto na prvenstvu grada Zagreba su osvojile i učenice 5. i 6. razreda te su time stekle pravo nastupa na državnoj poluzavršnici. To pravo su stekli i učenici 5. i 6. razreda, ali diskvalifikacijom OŠ Malešnica kao drugoplasirana ekipa. Na poluzavršnici su obje ekipe bile uvjerljivo na prvom mjestu i ponovno osvojile pravo nastupa na natjecanju, ali ovaj put na Državnom prvenstvu školskih sportskih društava osnovnih škola koje će se održati od 6. do 8. lipnja u Vinkovcima. Učenice su nastupale u sljedećem sastavu: Paula Berger , Marta Kralj, Iva i Ana Mazalin, Laura Lacić, Barbara Josipović, Lucija Ipša, Anja Han, Sara

Atletika: 5. i 6. razredi, učenici i učenice - 1. mjesto na poluzavršnici Državnog prvenstva školskih sportskih društava osnovnih škola

Bogovac, Kristina Tomljanović, Laura Kopić, Rafaela Rukavina, Ema Tej i voditeljica Tanja Svoboda. Za mušku ekipu su nastupili: Robert Miškić, Fran Gunjača, Mario Lenz, Dominik Mrkonja, Petar Vukadin, Stjepan Lončarić, Leon Šenkovski, Karlo Miloknoja, Borna Kolić, Petar Pavlović, Dorian Mihaljek, Luka Čušić, a voditeljica im je bila Tatjana Kmoch. Čestitamo svim učenicima na postignutim rezultatima i zahvaljujemo što su, uz uspjeh na sportskim terenima, svojim primjerenim ponašanjem predstavili našu školu u lijepom svjetlu. Želimo im još puno sportskih uspjeha! Nikolina Roso, 7.a

Rukomet: učenici naše škole su prvaci Grada Zagreba u konkurenciji 5.i 6. razreda. U finalnom susretu su uvjerljivo pobijedili učenike OŠ Nikole Tesle s rezultatom 14-5.

Tehnička kultura Na 55. Županijskom natjecanju mladih tehničara iz naše škole sudjelovalo je 27 učenika. Postigli su odlične rezultate. Sara Car u kategoriji Strojarske konstrukcije i Dario Josipović u kategoriji Obrada materijala, pod vodstvom mentorice Dijane Karačić, osvojili su 1.mjesto pojedinačno i plasirali se na Državno natjecanje. Lea Gvozden je u kategoriji Fotografija osvojila 2.mjesto. Na Državnom natjecanju koje se od 3. do 5.4.2013. godine održavalo u Primoštenu isti učenici su osvojili su sljedeća mjesta: Sara Car, 5.mjesto Dario Josipović, 6. mjesto Lea Gvozden, 24. mjesto Na prvoj Smotri poduzetništva sudjelovala su 4 učenika s dva rada. Predstavili su se radovima: Model preše za grožđe i Model mlina za grožđe. Mentori su im bili Dijana Karačić i Dane Pavić.

Sudionici državnog natjecanja u Primoštenu Dario Josipović, Lea Gvozden i Sara Car