Mihić br. 11 by Knjižnica Osnovne škole Antuna Mihanovića

LIST OSNOVNE ŠKOLE “ANTUN MIHANOVIĆ”

Paula Berger, 4.b

List osnovne škole Antuna Mihanovića Broj 11 Glavna i odgovorna urednica: Vanja Jurilj Uredništvo: Antonija Kren, 5.a, Lucija Letica, 5.a, Nikolina Roso, 5.a Učenici suradnici: Petra Cili, 8.b, Tena Pernar, 8.b, Petra Klasić, 8.b Učitelji suradnici: Bojana Milovski (lektura), Nives Glavak (lektura), Melita Majstorović (lektura), Smiljana Baran (fotografija), Davorina Bakota (fotografija), Srećko Kljajo (prirodne znanosti), Cvija Matić (likovni prilozi) Fotografija na naslovnici: Smiljana Baran Ilustracija na zadnjoj stranici: Leon Mišić, 7.c Prijelom: Bibor Szilard Kiraly Tisak: GZH Naklada: 500 primjeraka Lipanj, 2011. Na potpori izdavanju našeg Mihića najtoplije zahvaljujemo poduzeću Pan-pek! I njihova podrška čini ovaj Mihić tako šarenim i veselim!

Prvaši

Izviđači: Be prepared

Naše razredno drvo

Ručni rad: čvorići, gumbići, križići

Naša priča o energiji

Eko putujuća grupa

Dirigent koji se smanjivao

Zezancije sa Sanjom Pilić

Roditelji ponovno u školi

Interkulturalna školska zajednica

Okus znanosti, miris sapuna

Kuće lijepih fosila

Kad narastem bit ću televizor xD

Tolerancija i humanost

Osmaši

Matematika stare Kine

Goldielocks

Uspjesi na natjecanjima Sara Džambo, 4.c

Škola kakvu želimo Višegodišnji projekt za unaprijeđenje odgojnih, obrazovnih i materijalnih uvjeta u školi

Klara Naka

Neki traže zvijezdu, a mi je već imamo! Učenica našeg 6. c razreda glavna je junakinja filma Lea i Darija – Dječje carstvo

26 NOVO & staro Ne znam koja se simbolika pripisuje broju 11, ali za naš školski list on predstavlja nešto novo zasnovano na nečem starom. To novo se nametnulo sâmo vrstom priloga koji su počeli pristizati za ovaj broj: veliki broj izvješća o različitim aktivnostima i provedenim programima, broj učenika i nastavnika koji su u njih bili aktivno uključeni ukazivali su na promjene u obrazovno-odgojnom procesu i nametnuli se kao tema broja koju možemo obuhvatiti nazivom „Škola kakvu želimo“. Moglo bi se reći da su na izvjestan način sve stranice u Mihiću na ovaj ili onaj način izraz težnje za ostvarenjem tog cilja, ali u temi broja izdvojeno je nekoliko novih ili najobuhvatnijih projekata i zaključaka. Nadam se da će užitak čitanja ostati isti i uz nove sadržaje!

Vaša urednica Erika Lugarić, 4.b

Prvi razredi

Zašto volim školu? Ja volim školu zato što se uči, igra, čita, piše i pjeva. Najbolji događaj je bio kada smo učiteljicu iznenadili pjesmom. Silvia Tadić, 1.c Ja volim školu jer mi je drago kada učim nešto novo i kad učimo nove pjesme. Marin Obradović, 1.c Ja volim školu zato što učimo matematiku. Još nam na engleskom predaje moja susjeda. Marko Petrov, 1.c

Ines Lacko, 1.c

Ja volim školu zato što se družimo i učimo. Volim svoju školu! Borna Bošnjak, 1.c Volim školu zato što igramo graničara i nogomet. Nikola Zlatunić, 1.c

Ja volim školu zato što me prijatelji vole i uči je super. Deni Kopić, 1.c

Ja volim školu zato što se igramo i jer volim učiteljicu. Marija Krišto, 1.c

Ja volim školu zato što puno radimo. Gabriel Rukavina, 1.c Ja volim školu kad učimo novo slovo i zato što je uči dobra. Tea Kovaljesko, 1.c

Volim školu jer učimo i dobro se zabavljamo. Najbolji sat mi je likovni. Ines Lacko, 1.c

Volim školu zato što imamo dobru učiteljicu koja pazi na nas. Domagoj Horvat, 1.c

Ja volim školu zato što se igramo i zato što puno idemo negdje. Dino Doroda, 1.c Volim školu zato što se pod odmorom igram s prijateljima i zato što radimo u grupama. Patrik Potlaček, 1.c

Ja volim školu jer učimo i pišemo, a i puno se igramo. Luka Hudoletnjak, 1.c Volim školu jer imam puno prijatelja, jer se igramo i jer nas učiteljica puno uči. Stjepan Slišurić, 1.c

Grga Vidmar, 1.a

Volim školu zato što izrađujemo svakakve radove. Ema Mandušić, 1.c

Patrik Potlaček, 1.c

Borna Bošnjak, 1.c

Priča nam 1.b

Baš se veselim Mama se veseli zagrljaju. Tata se veseli kad učim. Ja se veselim kad idemo na vikendicu. Hrvoje Ivan Dodig, 1.b

Moja baka Moja baka se zove Milkača. Volim se s bakom šaliti. Volim svoju baku. Moja baka živi u Dalmaciji. Anamarija Kašnar, 1.b

Moja baka Moja baka se zove Marija, a mi smo joj dali nadimak Mara. Volim s njom čitati časopise i igrati se. Lana Čović, 1.b

Baš se veselim Mama se veseli kada je volim. Tata se veseli kada dobijem 5 iz hrvatskog jezika. Ja se veselim kada se igram. Ivan Brekalo, 1.b

Proljeće Životinje se bude. Livada je zelenija. Ptice dobivaju ptiće. Drveće ima pupoljke. Ja imam rođendan. Ivan Gligora, 1.b

Jaglac Jaglac je cvijet. Raste u šumi i na livadi. Malen je, žute boje i lijep. Najavljuje proljeće. Lijep je dodatak u mom kamenjaru. Franjo Bučanac, 1.b

Gabrijel Rukavina, 1.c

Baš se veselim Mama se veseli kad joj obrišem suđe. Tata se veseli kad može u miru gledati televiziju. Brat se veseli kad mu mama kupi igračku. Tome se i ja veselim. Anja Janković, 1.b

Zašto obilježavamo Dan planeta Zemlje? Dan planeta Zemlje obilježavamo zato što nam je ona dala ravnotežu da ne padnemo sa Zemlje. Gabrijel Rukavina, 1.c Zato što možemo živjeti na njoj. Borna Bošnjak, 1.c

Dan planeta Zemlje postoji zato što su je ljudi pregrijali pa je sada hlade. Marko Petrov, 1.c Slavimo planet Zemlju da možemo preživjeti, da imamo toplinu i hranu. Marin Obradović, 1.c

O životu i obitelji!

1.a

U životu je najvažnije da se čovjek nauči dobro ponašati. Roco Babić, 1.a U životu je najvažnije da čovjek nauči kako upotrijebiti snagu i brzinu. Kristijan Burušić, 1.a U životu je najvažnije da čovjek nauči slova i riječi i da bude dobar. Ema Salatović, 1.a Najvažniji posao svake mame je čuvati djecu. Najvažniji posao tate je ići na posao i skupiti novac. Montel Zahirović, 1.a U životu je bitno naučiti pisati. Ana Punek, 1.a

1.b

U životu je najvažnije razmišljati svojim umom. Bernardo Bajrić, 1.a Bez vode čovjek ne može preživjeti. Bez hrane ne može preživjeti. Imati kuću. Imati plin, vodu, struju i bojler. Filip Dominkuš, 1.a U životu je najvažnije naučiti pisati brojke. Valentina Trojko, 1.a U životu je najvažnije naučiti kako živjeti. Snaga, sunce, voda i da nas uče. Filip Lažeta, 1.a Najvažniji posao svakog tate je pomagati mami. Mihaela Baturina, 1.a U životu je najvažnije naučiti čovjeka da ne vrijeđa i da se drugima ne ruga. Klaudijo Jurić, 1.a U životu je najvažnije naučiti pisati i slušati. Tijana Brezarić, 1.a U životu je najvažnije naučiti pomagati djeci koja su bolesna i starijim osobama koje su bolesne. Najvažniji posao tate je novinarstvo. Anamarija Jarak, 1.a Najvažniji posao svake mame je da ima štand. Najvažniji posao svakog tate je da prodaje robu. Valentino Zahirović, 1. a

1.c

Monika Tadić, 6.c

Osam godina u izviđačima

Be prepared! Definicija izviđača jest: „Izviđači (skauti) su pokret za djecu i mladež, a u ostvarivanju ciljeva i programa im pomažu odrasli članovi organizacije. Izviđači se pretežno bave upoznavanjem prirode, druženjem (socijalizacijom djece) i učenjem korisnih vještina koje im mogu pomoći u budućem životu, kako u civiliziranom svijetu, tako i u divljini.”

No, za nas ta riječ znači mnogo više, za nas su izviđači prvenstveno prijatelji. Nezamislivo mi je koliko stvari, sjećanja, uspomena i dobrih prijatelja ne bih sada imala da nije bilo izviđača. Izviđači nisu samo pokret, već način življenja. Već u prvom razredu naša učiteljica Davorina pričala nam je o čarima izviđaštva. Kako smo bili mala djeca, sve nas je privlačilo,

Nezamislivo mi je koliko stvari, sjećanja, uspomena i dobrih prijatelja ne bih sada imala da nije bilo izviđača. Izviđači nisu samo pokret, već način življenja. tako da se učlanio gotovo cijeli razred. Ne moram vam ni govoriti koliko su me izviđači fascinirali toli-

ko da sam ostala u njima osam godina, a vjerujem da će se ta brojka i povećati.

Sjećam se tog dana, kao da je bio jučer, kada sam krenula na svoj prvi sastanak. Učiteljica Davorina nas je odvela u prostorije našeg odreda u Retkovcu gdje smo upoznali sve članove OI Javor. Prvi izlet bio nam je hodanje do Grada mladih, Pionirca. Sjećam se da nismo išli cestom, već su nas uči Davorina i Boca vodili kroz šikaru koju je Boca, da bismo mogli

proći, morao sjeći mačetom. Napokon, kada smo se izvukli od tamo, u Pionircu smo se najeli hrenovki pečenih na vatri. Nama je sve to bilo tako fascinantno jer nitko od nas nikada nije jeo u prirodi. Takvih izleta je bilo mnogo i svi su bili zabavni. Tako je to bilo kada smo bili poletarci i pčelice. Kada smo postali izviđači i planinke, krenuli smo i na natjecanja i pridružili se ligi natjecanja. Natječemo se sada već dvije godine i ostvarujemo dobre rezultate. Najbolji rezultat na Smotri izviđača Hrvatskeje bilo osvajanje 2. mjesta u podizanju i spuštanju šatora. Uz natjecanja odred svake godine organizira ljetovanja, zimovanja i proljetovanja. Ona traju od 7 do 14 dana, od kojih je svaki poseban i nezabora-

van. Možda mislite da je 14 dana u prirodi puno ali nama izgleda kao da vrijeme leti. Kada smo bili mlađi, spavanje u šatorima nam je bilo nezamislivo, a sada to jedva čekamo. Izviđačima se može priključiti svatko, bez obzira na godine. Upamtite: nikada nije kasno! I završile bismo ovo razmišljanje rečenicom čovjeka koji je i osnovao izviđače, Sir Roberta Badena Powela: BE PREPARED! Za vas napisale: Margareta Štrukelj i Tena Pernar, 8.b

Istraživanje

Naše razredno drvo

Ovog proljeća proveli smo lijepo istraživanje. Nazvali smo ga Naše razredno drvo. Morali smo pratiti kako drveće lista i cvjeta.

Počeli smo tako da smo tražili i odabrali najljepše drvo u okolici naše škole. Izabrali smo četiri drveta i podijelili se u grupe. Pratili smo sve promjene na drvetu, pupoljke i lišće, zatim promjene u okolišu, kako su ljudi odjeveni, kakvo je vrijeme, ima li ptica ili kukaca u okolišu… Svaka je grupa vodila dnevnik u koji smo upisivali svoja zapažanja. Promatrali smo drveće dva mjeseca i bilježili zapažanja. Svako je drvo druge vrste (lijeska, jabu-

Učenici koji pohađaju program produženog boravka imaju vremena za razne slobodne istraživačke aktivnosti. Jedna od tih aktivnosti bila je i praćenje promjena u prirodi koje se događaju dolaskom proljeća. ka, hrast i javor), tako da su se promjene na svakom drvetu događale u različito vrijeme. Sada čekamo da vidimo čije će drvo prvo dobiti plodove. Naučili smo da drveće lista i cvjeta u proljeće i uočili promjene koje se događaju u prirodi

s dolaskom proljeća. Evo kako to izgleda na primjeru naše jabuke! Valentin Blažević, Hrvoje Ivan Dodig, Anja Stranjik, 1.b

Ručni rad

Čvorići, gumbi i križići Ja sam Ema. Idem u 2. a razred. Veoma volim šivati i vesti. Moja mama često šiva pa sam gledajući nju i ja poželjela naučiti. Na početku školske godine s oduševljenjem sam prihvatila učiteljičin prijedlog za slobodne aktivnosti – ručni rad. Prvo sam naučila prišiti gumbe i porubiti platno, a sada već znam vesti križićima. Veseli me što mogu raditi zanimljive motive. Volim raditi iglom i koncem i uvijek se radujem danu kad uz knjige u školu nosim i kutiju s priborom za ručni rad. Nadam se da ću svoje znanje proširiti i u 3. razredu. Ema Mlinarić, 2.a

Ja se zovem Katarina. Idem u grupu Ručni rad jer volim šivati. Nikada neću zaboraviti kako su mi se ruke tresle dok sam učila uvesti konac u iglu i napraviti čvor na kraju konca. To je trajalo satima, ali sam naučila. Sada znam prišiti gumb, porubiti platno i vesti križićima. S prijateljicama iz razreda sam izvezla lijepe čestitke za Božić i Uskrs. Križićima vezemo jednostavne cvjetne motive na tabletićima. Šivanje i vezenje mi je vrlo zanimljivo i zabavno. Ponekad i

Ove godine smo na izvannastavnoj aktivnosti radili nešto drugačije od uobičajenog. Za našu generaciju je ručni rad uglavnom vezan uz računalo, ali njime se još uvijek ne da zašiti gumb! Stoga smo s našom učiteljicom isprobali ručni rad kakav je nekad bio. svoje ukućane nečemu podučim. Nadam se da ću iduće godine naučiti i plesti! Katarina Grahovac, 2.a Ja sam Iva. Moja slobodna aktivnost je rad s rukama i iglom. Do sada sam naučila puno toga. Znam sašiti gumb, porubljivati, raditi križiće i vesti. Jako mi je lijepo na tim druženjima. Tu možemo pričati, družiti se, a ponešto i naučimo. Jako volim šivati i mislim da će mi barem nešto od naučenog trebati u životu. Iva Pištelek, 2.a Ja sam Paula. Idem na grupu Ručni rad. Dobro mi ide i htjela bih naučiti raditi goblene. Najdraže mi je bilo kad smo vezli uskrsna jaja. Baš je zabavno na ovim satovima. Paula Benjak, 2. a Ja sam Michelle. Veoma volim šivati. Kad narastem, znat ću puno toga sašiti. Puno toga me naučila moja baka. U školi idem na Ručni rad. I tu sam naučila puno novoga, lijepo mi je jer se i družimo. Michelle Budak, 2.a Ja sam Lovro. Ove godine bilo mi je lijepo na izvannastavnoj aktivnosti. Družio sam se sa svojim prijateljicama iz razreda i s učiteljicom. Naučio sam dobro šivati gumbe i raditi križićima razne motive. Iako sam jedini dečko u grupi, bio sam uporan. Na početku nije bilo baš lako. Sad se veselim jer će mi sve to trebati kad odrastem. Lovro Žumberac, 2.a

Energetski tjedan

Naša priča o energiji Što je energija? Teško je to bilo pitanje za sedmogodišnje djevojčice i dječake. Zbog shvaćanja važnosti... Tajac. Jooooj... I samu je riječ teško pročitati. Pognule se glave nad papirom i ... nakon nekog vremena upališe se žaruljice! Energija je kad netko može dignuti težak ormar. Bez energije ne bismo mogli hodati. Bez energije bismo samo sjedili i odmarali se. Energija je sve od struje. Energija nam treba da budemo brzi u svemu: trčanju, pisanju. Energija je kad se u nekom sportu treba potruditi. Energija je kad si jak. Energija je sunce. Energija je snaga. To je reket. Energija je struja. Energija je zdravlje. Ja mislim da je to drvo. učenici 1.a razreda Sunce može proizvoditi energiju. Energija je nafta. Energija je svjetlo. Energija je hrana za ljude. Energija je voda.

Zagrebački energetski tjedan održan je od 4. do 8. travnja 2011. Ove godine su ga u našoj školi obilježili najmlađi učenici, učenici prvih razreda. Na pravom smo putu. Prepoznajemo energiju oko sebe i u sebi! Još samo treba shvatiti kako se ta pretvara iz jedne u drugu. I kako se gubi ili obnavlja. I kako je štedjeti. Čitamo slikovnicu, pričamo o energiji Bakugana i Gormita, o energiji Sunca i energiji u sendvičima što su ih pripremile naše tete kuharice, o energiji potrebnoj da se pobijedi u igri graničara i o energiju skrivenoj duboko pod Zemljinom korom... Igramo igru i učimo kako u čipsu ima malo energije, a u voću mnogo, mnogo više. Učimo kako je dobro što sakupljamo plastične boce jer ćemo ih moći reciklirati. Igramo računalnu igricu i učimo kako treba gasiti svjetlo jer će nam inače svemirski majmuni isisati energiju našega Plavog planeta. Izrađujemo vjetrenjače i učimo kako je energija vjetra dragocjena i čista: suši mamino rublje i igra se kosom naše zaljubljene Tijane… i Valentina… i Eme. Učimo i igramo se. Zapamtit ćemo da treba zavrnuti slavinu kad peremo zube. Zapamtit ćemo da štedimo vodu ako se tuširamo, a ne kupamo u kadi. Zapamtit ćemo da nam je za igru i za učenje potrebna energija. Zapamtit ćemo da je energija snaga. I to je nešto, zar ne? Učiteljice Ksenija Kolar i Josipa Špoljarić

učenici 1. b razreda

Zašto?

Zbog shvaćanja važnosti energije u svakodnevnomu životu te potrebe i mogućnosti očuvanja energije (uz pravilan odnos prema prirodi, odnosno prirodnim izvorima).

Kako?

• čitanjem slikovnice „Pričaj mi o energiji, energija nam treba, čuvajmo je!” • Igranjem edukativne društvene igre ENERGIJA • praktičnim aktivnostima: izradom modela vjetrenjača • igranjem zabavno-edukativnih računalnih igara na Internetu: http://tinyurl.com/3rfkor2 http://tinyurl.com/3fz487v

Nove aktivnosti već poznate grupe

Neobičan kalendar Eko PUTUJUĆE grupe U srpnju BOLI GLAVA Nije nas počela boljeti glava u srpnju, već smo u srpnju 2010. snimali emisiju TVemisiju Boli Glava! Prije polaska smo bili vrlo uzbuđeni. Tema emisije je bila krš. Kada smo došli do zgrade HRT-a, neki dražesni gospodin uveo nas je u prostoriju za uređivanje. U emisiji su sudjelovale Helena Vranić, Karla Cvetek i Magdalena Škalec uz pratnju učiteljice Smiljane Baran. Ponavljale smo tekst koji je govorio o kršu. Tijekom snimanja napravili smo

U nekoliko ranijih brojeva predstavili smo rad eko grupe i njihove projekte Vulkani i Šišmiši. I do sada su bili zanimljivi i sudjelovali na mnogim značajnim zbivanjima, ali od prošle školske godine njihov je kalendar popunjen angažmanima. Uvjerite se i sami! puno pokusa koji su bili uspješno izvedeni. Najbolji pokus bio je Kuda voda teče u kršu. No, nismo sve snimili odjednom. Puno puta smo snimali jednu rečenicu, ali trud se isplatio. U toj emisiji upoznale smo mnoooogo dobrih i zabavnih ljudi. Voditelj nam je pomagao. Na kraju snimanja malo smo razgledale zgradu HRT-a. Poslije ručka HRT-ov kombi odveo nas je pred školu Antuna Mihanovića. U rujnu Mlade nade 13. 9. 2010. gostovali smo na Radio Sljemenu u emisiji uživo Mlade nade. Ta emisija na radio Sljemenu nije dječja emisija. To je emisija u kojoj predstavljaju mlade ljude koji se bave nečim zanimljivim. Bilo nas je četvero, Ananda, Fran iz trećeg razreda te Karla i Helena iz 7.d razreda. Govorili smo o radu naše grupe tijekom proteklih godina. Emisija je počela u 20:30. Bili smo gotovi poslije 21 sat. Nakon toga obišli smo sve ekipe Hrvatskog radija koje su u to doba još radile. Baš je bilo super. U listopadu Šišmiši U knjižnici Dubec smo održali predavanje o šimišima. Predavali smo ljudima i djeci. Naše predavanje im se svidjelo. Poslije predavanja bilo je puno pitanja o šišmišima. Posjetitelji su bili oduševljeni

time što tako mala djeca toliko puno znaju o šišmišima. To nas je potaknulo da učimo o drugim zanimljivim stvarima.

11 U ožujku Puni krug

& Šišmiši 22. 5. 2011. sudjelovali smo na obilježavanju Dana biološke raznolikosti i Dana zaštite prirode u Maksimiru i upoznavali ljude sa životom šišmiša i tako ih oslobađali straha od tih malih korisnih životinja. Imali smo i radionicu origami šišmiša i sastav-ljanja kućice za šišmiše. Usput smo se poigrali s jednom bjelouškom i sa šumskom voluharicom. S tim istim programom sudjelovat ćemo i na Danima Dubrave i Danu grada Zagreba. Učiti kroz igru je najzanimljiviji način učenja! Pripremili ekići: Tera Kardum, Fran Juraj Kajs, Rahela Bodalec, Katarina Kolak, Magdalena Škalec

29. 3. 2011. je našu školu posjetila TVekipa HTV-a. Za emisiju Puni krug snimali su sve naše dosadašnje projekte koje smo pripremali i prikazivali na festivalima znanosti: krš, dinosaure i vulkane. Pokazali smo i naš Sunčev sustav, kojeg još dovršavamo, te smo govorili o šišmišima koje nismo predstavili na Festivalu znanosti, ali smo ih zato predstavili na Danu biološke raznolikosti 2010. u knjižnici Dubec. Predstavit ćemo ih opet i na Danu biološke raznolikosti u Maksimiru ove godine. U toj emisiji sudjelovali su svi članovi naše grupe.

U svibnju Putovanje na biciklu 13. 5. 2011. naša Eko-grupa krenula je u Narodno sveučilište Dubrava na snimanje emisije Putovanje na biciklu. Emisija govori o zanimanju geolog. U emisiji se prikazivao naš rad na vulkanima, prezentacija i maketa vulkana. Imali smo i posebnog gosta, pravog geologa, zapravo geologinju, gospođu Ljerku Marijanac. Bio nam je gušt i zadovoljstvo snimati. Bilo nam je lijepo surađivati s cijelom ekipom. Emisija će se prikazati na jesen.

U travnju Školski program 4. 5. 2011. pozvani smo na HTV 2 u Školski program. S našim prijateljima i suradnicima iz udruge Tragus upoznali smo gledatelje sa šišmišima i njihovim životom. Emisija je išla uživo pa u početku i nije bilo baš ugodno. Kad smo počeli razgovarati, bilo je super. U toj emisiji vidjeli smo da znamo mnogo više o šišmišima nego srednjoškolci.

Nova predstava lutkarske družine RAZ-KAZ-FILMOKAZ…

Dirigent koji se smanjivao Što se događa kad dirigent Ferdo za najboljega prijatelja imao mađioničara Luju?! S početkom nove školske godina valjalo pokrenuti nove ideje. Malo, pomalo nastajala je priča o jednom simpatičnom dirigentu Ferdi koji je za najboljega prijatelja imao mađioničara Luju. Jednog su dana u razgovoru slučajno zamijenili svoje štapiće i dirigent je svojim orkestrom

ravnao mađioničarskom palicom s kojom je samog sebe smanjivao. Naravno da se na taj način počeo događati nevjerojatan zaplet. Kako je to završilo, mnogi su vidjeli u predstavi. Naša ovogodišnja predstava ponovno je bila multimedijska jer smo jedan dio predstave snimili kao lutkarski animirani

Nije PIH, nego PIF! U najavi PIF-a stoji: „Iako je namijenjen najmlađima, ljepota lutaka i vještine lutkarskih majstora koji gostuju na PIF-u mogu privući pažnju svakoga tko cijeni umjetnost. A na PIF-u se možete uvjeriti da je tome tako na svim kontinentima jer njihovom se pozivu odazivaju vrhunska lutkarska kazališta iz cijeloga svijeta.“ Dakle, bili smo među vrhunskim lutkarskim kazalištima cijeloga svijeta!

film. Tako nam je bilo najjednostavnije prikazati što se sa Ferdom događa kad je malen kao palac i leži zatvoren u kutiji. Film smo prikazivali i odvojeno od predstave te smo ga poslali na LIDRANO, gdje smo bili predloženi za Državne susrete. S predstavom smo sudjelovali na slavlju Dana kazališta u Cen-

tru za kulturu Maksimir te na Smotri lutkarskih družina grada Zagreba u Međunarodnom centru za usluge u kulturi. U predstavi je ponovno sudjelovao cijeli razred. Svatko je radio ono što ga je najviše zanimalo, a najvažnije je da smo svi u tome uživali. Carla Perović, 4.b

Ovo je bajka. Zašto? Ove smo godine počeli veoma radno. Dok su se drugi još odmarali, mi smo pred početak nove školske godine uvježbavali i obnavljali našu prošlogodišnju predstavu Ovo je bajka. Zašto? Pozvani smo na PIF? A što je PIF? To je svjetski festival kazališta lutaka koji se svake godine održava u Zagrebu. U to smo vrijeme i dobili Priznanje grada Zagreba za sudjelovanje na ovom međunarodnom festivalu. Malo je reći da smo bili ponosni, što zbog sudjelovanja, a što zbog pohvala kritike koje smo tamo zaradili.

Književni susret

Zafrkancije i zezancije sa Sanjom Pilić Ovogodišnje osmašice su u stvari krive što nas je početkom ove školske godine u našoj školskoj knjižnici posjetila Sanja Pilić. Naime, djevojke su željele u svojoj lektiri imati i Sanjinu knjigu Sasvim sam popubertetio i upoznati je. Želja im se u potpunosti ostvarila. Knjige su kupljene, a u paket-aranžmanu s nakladnikom dogovoren je i susret sa Sanjom Pilić. Obećano je ostvareno 8. listopada 2010. godine. Keksi koji su kupljeni posebno za tu priliku ostali su zaključani u prtljažniku automobila profesorice iz kemije. K tome, s profesoricom iz kemije u posjet su išli i mnogi učenici osmih razreda kojima je susret bio i namijenjen. Kekse smo ponovno kupili, a i za publiku smo se snašli: u knjižnici su bili svi preostali učenici osmih razreda, bolje rečeno, učenice i mi, članovi Novinarske družine.

Sjedile smo u školskoj knjižnici i čekale početak susreta sa spisateljicom Sanjom Pilić. Već sam se počela meškoljiti i ispitivati prijateljicu kada će Sanja doći, no prijateljica mi je iznenada odgovorila: ,,Zar ne vidiš, pa ona je već tu!’’ Problem je bio u tome što je Sanja Pilić izgledala mlađe, bolje i neformalnije nego što se očekuje od jedne ugledne spisateljice. Nabavili smo i baterije za diktafon te je razgovor sad mogao početi! Sjedile smo u školskoj knjižnici i čekale početak susreta sa spisateljicom. Već sam se počela meškoljiti i ispitivati prijateljicu kada će Sanja doći, no prijateljica mi je iznenada odgovorila: ,,Zar ne vidiš, pa ona je već tu!’’ Problem je bio u tome što je Sanja Pilić izgledala mlađe, bolje i neformalnije nego što se očekuje od jedne ugledne spisateljice.

Pred nama je bila poznata spisateljica za djecu i mladež, Sanja Pilić. Iz vrećice je počela vaditi knjige i ukratko predstavljati svaku od njih. Napisala je ona podosta toga. Rekla nam je da inspiraciju za pisanje crpi iz životnih dogodovština s djecom i iz vlastitoga života. Budući da je tako, saznali smo ponešto i o njenom životu. Sanja je rođena u Splitu 1954. godine. Ima dvoje djece koja su sada odrasla i već je baka. Završila je Školu umjetnosti fotografije i neko vrijeme se njome profesionalno bavila, ali ipak ju je, kao i njezinu prabaku Zofku Kveder te mamu Sunčanu Škrinjarić, vukla i želja za pisanjem. Mi je prvenstveno poznajemo kao spisateljicu za djecu, ali ona je, u stvari, započela svoju karijeru pišući djela za odrasle. Nakon uspjeha prvih djela nakladnici su je zvali i nagovarali da napiše nova. Tako je postala spisateljica. Kasnije je počela

pisati za djecu i mladež. Dobitnica je nagrade Grigor Vitez za knjige O mamama sve najbolje (1990.) i Sasvim sam popubertetio (2002.) te nagrade Ivana Brlić Mažuranić za knjige Mrvice iz dnevnog boravka (1995.) i Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije (2001.). Također je dobitnica Časne liste IBBY-a za roman Jesam li se zaljubila? za 2008. godinu i nagrade Kiklop za 2010. godinu za roman Hoću biti posebnaaaaa!. Po romanu Sasvim sam popubertetio napravljena je predstava u zagrebačkom kazalištu Žar ptica. Pričajući o sebi, rekla nam je da je vrlo tvrdoglava osoba, ali ja bih rekla da ima svoj stav i to mi se sviđa. Svidjelo mi se i to što je šaljiva i zabavna. Ali, ipak, od svega mi se najviše svidjelo to što je s nama pričala kao sa svojim vršnjacima. Lucija Letica, 5. a

Učimo na zanimljiv način

Roditelji ponovno u školi Učenici uvijek vole učiti o prošlosti Grada Zagreba. Ove godine bilo je još zanimljivije: učiteljica Renata Gredelj osmislila je projekt pod nazivom Prošlost. Ideja je bila da u projektu sudjeluju i roditelji učenika. Na roditeljskom sastanku roditelji su prihvatili ideju. Podijelili su se u skupine; dok su neki dobili zadatak proučiti stare predmete u kućanstvu, drugi su istraživali jela, dječje igre, prijevozna sredstva i odijevanje u prošlosti. U razdoblju od dva mjeseca roditelji su prikupljali predmete, izrađivali plakate i razrađivali ideje. Nakon dugih priprema došlo je i vrijeme prezentacije koja se održala u školi 15. veljače 2011. u 18 sati. Već se popodne

u školi osjećala užurbanost i uzbuđenje. Pristizali su eksponati, makete prijevoznih sredstava, narodne nošnje, stari predmeti i igre, jela... Učionica se punila publikom; dolazile su bake, djedovi, tate, mala braća. Atmosfera je bila vesela, ali istovremeno i vrlo profesionalna. Roditelji-učitelji su se zaista iskazali u pripremi i načinu prezentiranja projekta. Učenici su s punom pažnjom slušali i aktivno sudjelovali. Taj način rada se pokazao višestruko korisnim. Zahvaljujem svim roditeljima, učenicima i svim drugim gostima na prekrasnom iskustvu i uloženom trudu i zanimanju za aktivno sudjelovanje u ovom školskom programu. Učiteljica Renata Gredelj

Iskustva učenika Moja mama i ja radili smo projekt Igre. Kad sam došao imao sam tremu. Kad je došao red da predstavimo naš projekt, skoro sam zaboravio riječi. Paolo Pejić, 3. a

Bilo mi je zanimljivo slušati kako su ljudi prije putovali. Imali su lijepe primjerke starih stvari, a recepti za jela su zvučali toliko slasno da su mi sline počele curiti. Najzabavnija grupa bile su mi upravo Stare stvari. Bili su najglasniji, vrlo smiješni i stalno su se šalili. Na projektu Prošlost bilo mi je vrlo zabavno i zanimljivo. Stvarno mi je bilo super!!! Laura Lacić, 3. a Putovali smo u stara vremena. Pomagali su nam odrasli, a i shvatili smo koliko je bilo teže našim precima – našim korijenima. Bilo nam je lijepo slušati, ali sigurno nam ne bi bilo lijepo tako živjeti. Barbara Josipović, 3. a

U tišini školskih učionica i hodnika, mnogo prije početka ove, sad već odlazeće školske godine, tri su učiteljice uređivale prostore za dolazak svojih budućih učenika prvašića. Fotografije su tu kao odličan uvod u temu broja: Škola kakvu želimo.

Radionice za istraživanje svijeta unutar nas

Učimo kako biti sretni Naša škola — kvalitetna škola Na temelju rezultata provedenog samovrjednovanja odlučili smo našu školu uči-niti ugodnijim mjestom za druženje i rad. Odabrali smo nekoliko projekata među kojima i projekt pod nazivom Naša škola — kvalitetna škola. Ciljevi tog projekta su smanjiti stupanj nasilja među djecom, poboljšati međusobne odnose učenika te odnose učenika i učitelja. Za ostvarivanje tog cilja odlučili smo provesti sedam radionica koje su temeljene na principima Kvalitetne škole proizašle iz Teorije izbora autora W. Glassera. Radionice smo provodili s učenicima 7.c i 7.d razreda. Krajem školske godine provest ćemo evaluaciju o uspješnosti radionica i ostvarenju zadanih ciljeva. Radionice provodile: razrednice 7.c i 7.d, Mira Buči i Marija Žganjer te osobe odgovorne za provedbu projekta Sonja Bader i Lukrecija Marušić

Ovo putovanje k sreći sastoji se od sedam radionica. Jednostavno! Tim radionicama pokušali smo pokazati da djecu možemo naučiti ne samo činjenicama i zakonitostima svijeta izvan njih, nego i svijeta unutar njih: psihološkim potrebama i njihovom uravnoteženom zadovoljavanju. Polazište naših problema su nezadovoljavajući međuljudski odnosi. Da bismo ih poboljšali krenuli smo od osvješćivanja sebe, svojih potreba, što nas čini sretnima, a što stvara naše nezadovoljstvo kako bismo znali tražiti, a na kraju i naći onaj komadićak sreće koji nam nedostaje. Radili smo i na razumijevanju stanja koja nas vode da se

Ponekad nije bilo lako uz sve te obrazovne zahtjeve napraviti dodatni mentalni napor, ali sve je to vrijedan zalog za vlastitu sreću i bolju budućnost. Uvjerena sam kako će ovako zreli i kreativni odgovori biti podjednako dobri kada naša djeca budu trebala odgovarati stvarnim životnim izazovima... Lukrecija Marušić, defektolog-rehabilitator ponašamo baš onako kako se ponašamo. Naučili smo da imamo silno bogatstvo u sebi koje nas čini sretnima i kako ga njegovati. Naučili smo da su konfliktne situacije neminovne, ali i da postoje izbori u konfliktnim situacijama u kojima smo pokazali veliku kreativnost.

O radionicama Ivan Gracin piše ovako: U drugom polugodištu ove školske godine organizirane su radionice za 7. c razred. Vodile su ih pedagoginja Sonja i rehabilitatorica Lukrecija. Radionice su svakome bile poučne, a koliko ovisi o tome koliko se svatko od nas u njih unio. Meni su se svidjele zbog jednostavnosti i uloženog truda od strane Škole. Svatko je mogao naučiti da postoje četiri osnovne potrebe svakoga čovjeka: potreba za ljubavlju i pripadnosti, potreba za moći, potreba za slobodom

i potreba za zabavom. Ne smijemo zanemariti niti jednu od njih ako želimo biti uistinu sretni. I ja sam uz pomoć zanimljivih primjera i zadataka pronašao podudarnost u svom životu i zaključio da bi svatko trebao razmisliti o dubljem pitanju: što je cilj prave sreće. Ove radionice bih rado i iskreno preporučio ostalim razredima jer u njima učimo nešto drugačije od znanja koje inače usvajamo u školi. Moguće je da će neki dijelovi biti manje zanimljivi i da nam se nekada

neće dati imati radionice jer smo umorni. Ipak, upamtite da se na njima stječe znanje kako poboljšati život svakog čovjeka. Na posljednjoj radionici su i oni hiperaktivni učenici došli na svoje: upravo su oni brzinom i snalažljivošću u igri tombole prvi došli do nagrada. Razlog zbog kojeg sam sve ovo naveo je da vas potaknem da barem razmislite hoćete li i vi pokušati doznati odgovore koji su ključni za vaš život. Da vam život postane lakši ako ih poslušate.

Prodajna izložba i aukcija učeničkih radova

Škola kakvu mi želimo Na prijedlog učenice Petre Cili, s kojim su se složile i ostale članice Novinarske grupe, organizirali smo prodajnu izložbu i aukciju učeničkih radova pod nazivom Škola kakvu mi želimo. Svrha organiziranja priredbe bila je prikupljanje sredstava za uređenje zajedničke blagovaonice. Prijedlog je prihvaćen i na Učiteljskom vijeću. U njega su se uključili i ostali učenici i profesori škole. Na Učiteljskom vijeću je odlučeno i da dio (30%) prikupljenih sredstava ide za pomoć učenicima slabijeg materijalnog stanja. Nakon dugotrajnih priprema, prikupljanja radova, usklađi-

vanja termina priredba je održana 14. travnja. Imala je trideset i dva izložbena stola. Učenici su prodavali svoje radove koji su obuhvaćali raznolike predmete od pisanica, zidnih ukrasa i kolačića do didaktičkih igračaka, prirodnih pasti za zube i eko deterdženata. Na aukciji su, uz prethodno izlaganje, predstavljanje i licitaciju prodani odabrani likovni i drugi učenički radovi. Ukupan iznos prikupljen od prodajne izložbe i aukcije je 9.292 kune. Zadovoljni smo uspjehom ove akcije i nadamo se da ćemo takve akcije, s drugom namjenom, organizirati i ubuduće.

Mini intervju Zvijezda aukcije Mačak u veljači ili, kako ga je Kristijan nazvao, Svijetleći Mačak

Veselimo se i blagovaonici u novom ruhu – najavljeno je da će biti spremna za Dan škole! Antonija Kren, 5. a P.S. Što se sve nudilo na prodajnoj izložbi, kako je izgledala aukcija, kao i djelić ozračja možete vidjeti i osjetiti na stranicama koje slijede!

Na aukciji učeničkih radova prava bitka u malom se vodila oko likovnog rada Mačak u veljači. Za njegovu kupnju natjecale su se mama učenikaautora i učiteljica Davorina Bakota. Rad je s početnih 20 Kn licitiranjem dostigao 50 Kn i tada je uči Davorina rad prepustila učenikovoj majci. Zanimalo nas je kako je taj događaj doživio autor rada, učenik 1.a razreda Kristijan Burušić. Mihić: Kristijane, kako si se osjećao kad si saznao da je tvoj crtež odabran za aukciju učeničkih radova? Kristijan: Bio sam jako sretan jer je moj rad svima bio lijep i jer su mi svi pljeskali. Mihić: Je li ti netko predložio da nacrtaš baš takav crtež ili si ga ti sam izmislio? Kristijan: Izgled sam izmislio sam, ali mi je ideju dala učiteljica jer smo svi u razredu trebali nacrtati nešto na tu temu. Naz-

vao sam ga Svijetleći mačak jer sam htio da se vidi sunce u mačkovoj dlaci kad ga je sunce obasjalo. Bio sam presretan kada sam vidio svoj crtež na aukciji i jako se veselim što će moj mačak biti u novinama. Mihić: Bi li se volio baviti crtanjem? Kristijan: Da. Mihić: Rad je otkupila tvoja mama. Gdje ga sad držiš? Kristijan: Na zidu spavaće sobe između Miffy s medvjedićem i Mjeseca. Antonija Kren, 5. a

Razmišljanja i zaključci

Bitni ‚sastojci’ škole Evo, pred sam kraj školske godine 2010./2011. pravo je vrijeme da vidimo što smo do sada postigli u okviru projekta Škola kakvu želimo i što još možemo učiniti. Kao sugovornike odabrali smo pedagoginju škole Beatricu Šurbek stručnu osobu i osobu koja ima uvid u sve ili gotove sve aktivnosti koje se u Školi provode i učenika osmog razreda Petra Vujevića, koji je i predstavnik osmaša u Vijeću učenika, a kroz osam godina školovanja i boravka u njoj može imati uvid u to što se u Školi promijenilo. Što nam možete reći o realizaciji projekta Škola kakvu želimo? Kako Vi, s pozicije stručnog suradnika, komentirate nove oblike rada s učenicima u nastavnim te izvannastavnim aktivnostima? Vidite li neke promjene i u čemu je najznačajniji doprinos te vrste rada? Pedagoginja: Projekt Škola kakvu želimo odvija se u našoj školi već dvije-tri godine te se u okviru tog projekta realiziraju podprojekti s različitim ciljevima i aktivnostima, ovisno o interesu učenika i učitelja. Ti projekti sastavni su dio školskog kurikuluma te se realiziraju kroz redovnu i izbornu nastavu, izvannastavne aktivnosti i druge odgojno-obrazovne programe i strategije. Ono što mogu primijetiti je da se učenici rado uključuju u projekte, da su motivirani za suradnju s ciljem da škola postane sretnije i ljepše mjesto. Trebalo bi poticati još više izvannastavnih aktivnosti, projek-

tnu nastavu i otvorenost škole prema zajednici. Kod učenika se projektima razvija suradnja, tolerancija, briga za druge i stvaralačko izražavanje. Nakon realiziranih projekata zadovoljni smo jer se učenici uvijek pozitivno određuju prema takvim načinima rada za koje smatram da su izuzetno vrijedni za poticanje zdravog i sretnog odrastanja djece. Što o tome kaže predstavnik osmih razreda u Vijeću učenika, Petar Vujević? Petre, možeš li nam reći što je Vijeće učenika poduzimalo u okviru projekta Škola kakvu želimo? Petar Vujević: Vijeće učenika organiziralo je sastanak u školskoj knjižnici. Diskutirali smo i dogovorili se što bi sve projekt trebao uključivati te kako možemo pridonijeti njegovom ostvarenju. Svi su se složili da bi htjeli obnoviti i urediti neke dijelove škole i okolice te da bi trebali veću pozornost dati poticanju pravilnog odnosa učenika prema školskoj imovini. Što misliš kako bismo to mogli ostvariti? Petar Vujević: To možemo ostvariti, samo treba truda i motivacije za sve učenike škole. Motivirati ostale učenike prvenstveno možemo tako da im svojim primjerom pokažemo da se isplati zalagati da školu učinimo boljim mjestom jer ona je naš drugi dom, za koji želimo da nam bude ugodan.

Zaključak Željeli bismo da je mnogo toga drugačije u našoj školi. Uvijek govorimo kako bi sve bilo drugačije kada bi se u školu ulagalo više novca i u tome ima istine, Škola bi i opremom i uređenjem mogla i trebala biti bolja. Ali s druge strane, dosta toga se i promijenilo u našoj školi, uredilo ili obnovilo, a vrlo brzo ponovno dobilo ožiljke nemara i nebrige učenika za školsku imovinu. Opet dolazimo do zaključka da nisu stvari ono što čini školu, mi smo najvažniji sastojci škole. Dakle, mi - učitelji, učenici i roditelji - moramo promijeniti svijest i shvatiti vrijednost i značaj Škole. Moramo početi cijeniti naš i tuđi trud i novac. Koliko bi naša škola bila ljepša kada bi se brinuli za zajedničku imovinu koliko i za vlastitu? Osim materijalnih stvari može se unaprijediti i odnos prema nastavnim i izvannastavnim aktivnostima. Osim klasičnog pristupa, učitelji i profesori trebali bi više uključivati učenike u nastavu te zainteresirati učenike za predmet tako da ga povezuju sa životom te tumače gradivo kroz multimedijalne sadržaje i razgovor s učenicima. A učenici? Nije dovoljno reći da je škola ‚dosadna’ i ‚glupa’. To ne mora biti tako! Učinite si polaženje škole i gradivo zanimljivim. U našoj školi ima mnogo različitih nastavnih i izvan nastavnih aktivnosti u koje se možete uključiti i pronaći što vas zanima. A ako nema aktivnosti koja vas zanima možete i sami pokrenuti inicijativu i predložiti neke aktivnosti za koje se pokazuje interes. Ako ne znate što vas zanima, ne odustajte! Isprobajte različite aktivnosti, istražite više o pojedinim predmetima i iznenadite sami sebe svojim sposobnostima! I nemojte misliti da to nema smisla ili svrhe jer ima li veće svrhe nego uživati u onome što radiš i biti sretan? Škola je prostor namijenjen nama. Ne moramo čekati da netko napravi promjenu, i sami možemo biti promjena. Možemo aktivno sudjelovati u ostvarenju Škole kakvu želimo. Petra Klasić, 8.b

Tribina povodom Svjetskog dana Roma

Interkulturalna školska zajednica Običan Rom Kad bih se ponovno rodio Zahtijevao bih 999 imena 99 konja i 9 kokoši Nek mi se nađu Ako mi zatreba planeta Bit će to ponovno Zemlja Zahtijevat ću da imam svoga Boga I vjeru u njega za sve smrti i rađanja Kad bi se ponovno rodio Ne bih bio gospodin A ponajmanje kojekakav Ciganin Nemojte reći da je nemoguće Bit ću spreman na svakojak lom! Ipak, sasvim ste u pravu Ja sam samo čovjek I običan Rom Mehmed Saćip

Povodom Svjetskog dana Roma, koji se obilježava 8. travnja, u školskoj knjižnici održana je tribina pod nazivom: Interkulturalna školska zajednica. Gosti tribine bili su predstavnici Udruge Roma Zagreba i Zagrebačke županije, Udruge mladeži Roma Republike Hrvatske i Kulturno umjetničkog društva Romska duša. Tribini su prisustvovali učenici škole, pripadnici romske i neromske zajednice, učitelji i ravnateljica Ivanka Keleković. Cijeli događaj, kao i prigodnu izložbu, organizirale su pedagoginje Beatrica Šurbek i Sonja Bader te knjižničarka Vanja Jurilj. Goste je predstavila knjižnjičarka Vanja Jurilj, a predagoginja Beatrica Šurbek govorila je o povijesti Roma u Hrvatskoj i svijetu. Naglasak je stavila na umjetničko i stvaralačko izražavanje Roma u Hrvatskoj. Učenici Karla Bušić, Tomislav

Ako mi zatreba planeta Bit će to ponovno Zemlja, kaže romski pjesnik Mehmed Saćip iako nisu okolnosti na toj Zemlji bile previše naklonjene romskoj zajednici. O povijesti Roma, sadašnjem trenutku romske zajednice u Hrvatskoj i u našoj školi, razgovarali smo na tribini povodom Svjetskog dana Roma. Balagović i Filip Marković čitali su predivnu, a malo poznatu, romsku poeziju. Slušateljima se najviše svidjela pjesma Običan Rom. Renato Zahirović nas je upoznao s kratkom povijesti i radom Udruge mladeži Roma Hrvatske. Saznali smo da je osnovana 1993. na inicijativu pripadnika romske nacionalne manjine sa svrhom poboljšanja kvalitete njihova života i uključivanja u društvo. Ciljevi udruge su: poboljšanje obrazovanja, ostvarivanje prava na svoj vlasititi jezik i kulturu, zadovoljavanje kulturnih, gospodarskih i socijalnih potreba Roma. Udruga ima 2000 članova na području Zagreba i Zagrebačke županije. U sklopu Udruge osnovano je Kulturno-umjetničko društvo Romska duša i nogometni klub. Skup je završio plesom djevojaka odjevenih u tradicionalnu romsku nošnju, a Renato Zahirović nam je otpjevao romsku himnu Djelem, djelem. Na kraju smo kušali tradicio-

nalni romski kolač pripremljen u školskoj kuhinji. Jedan od zaključaka tribine bio je da ćemo Svjetski dan Roma obilježavati svake godine. Petra Cili, Tena Pernar, 8. b

UDRUGA MLADEŽI ROMA HRVATSKE PROVODI: •kreativne radionice za djecu školske dobi •ECDL-edukaciju djece i mladeži romske nacinalne manjine UDRUGA SE BAVI I OBRAZOVANJEM I DRUGIM PROGRAMIMA: •pomoć u učenju •pjevačka i glazbena sekcija •likovna sekcija •sportska sekcija •mala škola informatike •internet i PC-radionice •Učilica od 1. do 8. razreda koja je velika pomoć djeci u svladavanju školskog gradiva kroz igru i stimulaciju

Aktivnosti učenika na dodanoj nastavi iz kemije

Okus znanosti, miris sapuna Skupina učenika koji vole proučavati i istraživati svijet u kojem živimo ove školske godine bila je jako vrijedna. Gdje smo sve bili? Što smo radili? Okusili smo znanost na Noći istraživača. Na Festivalu znanosti upoznali smo važnost svjetlovoda, imali radionicu o meteorološkim motrenjima i radionicu o pravilnoj prehrani. Posjetili smo Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, gdje smo doznali više o ljekovitim sastojcima čokolade. Obišli smo mnoge zavode na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta na Noći biologije. Napravili smo ekološke kozmetičke proizvode bez konzervansa, parabena, umjetnih boja i mirisa. Naših ruku djela su: gel za tuširanje i šampon, šumeće kugle za kupanje i balzam za njegu usana.

Želim pohvaliti vrijedne i savjesne učenike koji su svojim radom i interesom na dodatnoj nastavi kemije te širenjem pozitivne energije uljepšali mnoge moje radne dane ove školske godine. Nicol Kolar, 8.b, koja je postigla zapažen rezultat na Županijskom natjecanju iz biologije, Ivana Lenz, 8.b, Ivana Zelenika, 8.b, Tena Čović, 8.b, Vlado Lončar, 8.a, koji je postigao zapažen rezultat na Županijskom natjecanju iz biologije, Domagoj Lončar, 8.a, Valentino Lončarić, 8.a, Antonio Fergec, 8.a, Antonio Topić, 8.a, Antonio Krznarić, 8.a, Antonia Rihtarić, 7.b, Nives Knezović, 7.b, Karlo Sudec, 7.b, Domagoj Grabovac, 7.b, Lovro Knežević, 7.b, Sanjin Mešić, 7.b, Josip Lukinac, 7.b, Katarina Nevistić, 7.a, Mateja Dodig, 7.a

Recept za balzam Ako netko želi može i sam pokušati napraviti. Potrebno je: • 1,5 g pčelinjeg voska • 4 g shea maslaca • 4 g jojobinog ulja • 5 kapi eteričnog ulja slatke naranče • 2 kapi njemačke kamilice.

Posjetili smo zagrebački Prirodoslovni i Povijesni muzej

Kuće lijepih fosila Muzeji?! Dosadno? Neee, nije bilo dosadno. Prekrasan i sunčan dan bio je savršen za posjet Prirodoslovnom i Povijesnom muzeju grada Zagreba. Najprije smo se uputili u Prirodoslovni muzej u kojem smo upoznali velik broj ptica, riba, školjkaša, glavonožaca, kostura različitih životinja te ostale kralježnjake i beskralježnjake. Odjel ptica oduševio nas je raznolikim vrstama, šarolikim bojama i oblicima te posebnim zanimljivostima. Najinteresantniji nam je bio način na koji se ptice orijentiraju i njihove prilagodbe na život u prirodi. Vidjeli smo perje različitih vrsta ptica prilagođeno njihovom načinu kretanja. Nastavili smo naš put prema čudesnom svijetu podmorja prepunom opasnih vrsta riba i ostalih grabežljivaca. Morski pas nas je privukao svojom veličinom i opasnim izgledom. Najdojmljiviji su njegovi višeredni oštri zubi koji nakon što ispadnu uvijek nanovo izrastu.

U kosturnici smo primijetili veliku sličnost između lubanje majmuna i čovjeka, ali i veliku razliku kostiju tijela. Najviše vremena proveli smo u prostorijama s prepariranim životinjama. Preparirani morski pas u prirodnoj veličini jako nas je iznenadio i preplašio svojim izgledom. Gledajući ga na televiziji nismo mogli predočiti njegovu pravu veličinu i moć. Morski pas u prirodnoj veličini i mnoštvo ostalih prepariranih životinja ostavilo je upečatljiv dojam na nas prisutne, osobito zanosni leptiri, savršeni u svojim neopisivim bojama. Ipak, pomalo sa žaljenjem zamišljali smo ih u njihovom prirodnom okružju. Sljedeći na redu bili su minerali. Dočekala nas je ljubazna gospođa, kustosica muzeja i poučila o povijesti njihova pronalaska i načinu korištenja. Bilo je vrlo zanimljivo, osobito nama djevojkama jer su nas očarali svjetlucavi kamenčići. Bili smo još pod dojmovima minerala, a već smo stigli do

Bili smo još pod dojmovima minerala, a već smo stigli do fosila. Fosili su ostaci nestalih životinja i biljaka sačuvanih u naslagama kamenja. Svima se svidio fosil koji je bio i prošlogodišnji pobjednik natječaja za najljepši fosil. fosila. Fosili su ostaci nestalih životinja i biljaka sačuvanih u naslagama kamenja. Svima se svidio fosil koji je bio prošlogodišnji pobjednik natječaja za najljepši fosil. Odjelom fosila završili smo posjet Prirodoslovnom muzeju te smo se uputili u Povijesni muzej. Povijesni muzej sadrži ostavštinu obitelji Jelačić. Ban Josip Jelačić bio je važan čovjek za Hrvatsku u 19. stoljeću zbog svih značajnih odluka koje je donosio. Vidjeli smo portret njegove supruge Sofije koja je bila vrlo lijepa žena. Svi portreti su bili realistični i to nas je naročito oduševilo. Najviše pozornosti privukla je crveno-bijela šahovska ploča

bana Jelačića koja je izrađena od vrlo cijenjene slonovače. Zbog tehničkih poteškoća nemamo slike iz Povijesnog muzeja, ali to je razlog više da ga svakako posjetite! U muzejima smo upoznali prekrasnu prirodu i zanimljivu hrvatsku povijest koja nas je mnogočemu poučila. Tekst: Mateja Dodig, 7.a Fotografije: Mateja i ‚curke’

Debata

Kad narastem, bit ću televizor! xD Prva pomisao mnogih kada čuju riječ debata je rasprava, svađa ili parlaonica. Debata je puno više od toga, ona je zapravo rasprava na određenu tezu u kojoj postoje dvije ekipe koje svojim argumentima pokušavaju dokazati da je njihovo rješenje bolje. Te ekipe se zovu afirmacijska i negacijska. Debata nas zapravo uči kulturi govora te obogaćuje naše govorne sposobnosti i samopouzdanje pri nastupu. Baš zbog tih razloga uključile smo se u debatu. Vodila nas je prof. Bojana Milovski. U početku je bilo puno zainteresiranih, ali zbog drugih izvanškolskih aktivnosti dosta ih je i odustalo. Na kraju, unatoč izgubljenim članovima, nastavili smo s pripremama, uz zabavu, naravno.

Kako bismo uopće pristupili natjecanjima, morali smo proći seminar o osnovama debate. Održavao se dva dana u Privatnoj klasičnoj gimaziji. Nakon te obuke bili smo spremni to novostečeno iskustvo pokazati na debatnoj ligi. Ona se održavala u listopadu prošle godine u OŠ „Zapruđe”. U toj prvoj ekipi bile su: Monika Beketić kao prva, Petra Klasić kao druga i Tena Pernar kao treća govornica. Debata se odvijala na tezu sa seminara Učenici bi trebali prijavljivati varanje na ispitima. U prvom i u drugom krugu smo bili negacijska skupina i oba puta pobijedili. Budući da smo bili novi debatanti, ti uspjesi su nam uvelike podigli samopouzdanje i gotovo nadmašili naša očekivanja. Bili smo zahvalni profesorici što je ponovno

pokrenula debatni klub u našoj školi kako bi se i mi mogli okušati u tome. Nakon toga sljedile su pripreme za županijsko natjecanje koje se već tradicionalno održava u našoj školi. Teza je glasila: Očuvanje okoliša treba imati prednost nad gospodarskim razvojem. Teza je zahtijevala istaživanja širokog spektra informacija. Sastajali smo se svaki drugi petak po dva školska sata. Svakim satom je bilo sve uočljivije da napredujemo i sve više razumijemo tezu. U početku smo imali dvije ekipe; u prvoj su bili Marijana Mišić, Ana Vladić i Ivan Vujanić, a druga je ostala ista. Imali smo i zamjene: Doris Popović, Ciciliju Palić i Filipa Turčića. Tjedan prije natjecanja dogodili su se problemi s brojem članova u ekipi jer s jednim članom manje nismo imali dvije potpuno uvježbane ekipe.

Rješenje je spajanje u jednu. Na Županijskom natjecanju, koje se održavalo 18. i 19. veljače 2011., bilo je već odlučeno da ćemo izmjenjivati prvog govornika ekipe. Tako je prva govornica u petak bila Marijana Mišić, a u subotu je govornik bio Ivan Vujanić. Petra Klasić kao i Tena Pernar ostale su na starim pozicijama kao druga i treća govornica. Imali smo šest debata, četiri u petak i dvije u subotu. Iako nismo ostvarili najbolji rezultat, bili smo zadovoljni i sretni novostečenim znanjem i prijateljstvima. Nadamo se da ćemo se u srednjoj školi nastaviti baviti debatom. Tena Pernar i Petra Klasić, 8.b

Projekt Crvenog križa povodom Svjetskog dana tolerancije

Za život u kojem je na cijeni originalnost Crveni križ je povodom Svjetskog dana tolerancije 16.11.2010. organizirao pisanje sastavaka na temu Tolerancija. U programu je sudjelovalo oko 25 škola grada Zagreba, a među njima i naša. Učenici koji su u svojim školama napisali najbolji sastavak pozvani su na Sljeme 9. 12. 2010. gdje im je uručena nagrada i od njih opet izabran najbolji. Našu školu predstavljala je učenica Petra Klasić čiji tekst objavljujemo. Zrinka Ljubičić, 8.c

U današnje vrijeme puno ljudi pati zbog netolerancije. Kada netko odskače od većine, prema njemu se ponašaju drugačije i izbacuju ga iz društva. Zašto se to događa iako živimo u 21. stoljeću? Kriv

je moderan svijet koji nameće mnogo loših stereotipa. Od malih nogu djeca uče stereotipe koje je teško, gotovo nemoguće, izbrisati. Djeca su odgajana u strahu od nepoznatog. Tako već od rane mlados-

ti misle da su različitosti loše te da će biti prihvaćeni samo ako se slažu s većinom. Smatram da su različitosti kao što su različitost rasa, nacionalnosti, religije i slično odraz slobode izbora te da ljude ne bi trebalo diskriminirati po tome. Svaka osoba ima jedinstven karakter koji trebamo upoznati. Ljudi često sude po vanjskom izgledu, vrlo su površni. Na primjer, među mladima je česta diskriminacija zbog drugačijeg stila odijevanja i muzike koju slušaju. Neki se zbog toga boje biti posebni jer bi ih netko tko ne tolerira njihov izbor mogao fizički i psihički zlostavljati. Mislim da bi mlade trebalo naučiti poštivati druge jer netolerancijom ne postižemo

Za Hermana Jednog dana na satu hrvatskog jezika, sasvim slučajno, pokrenuli smo razgovor o siromašnoj djeci u Africi i svijetu. Htjeli smo im pomoći. Tea Kos, učenica iz razreda, ispričala nam je kako njezina mama financira školovanje jedne afričke djevojčice. Zanimali su nas detalji. Nakon što nam je Tea sve objasnila, složili smo se da ćemo se raspitati o tome i uključiti u akciju. Pretraživali smo internet i pronašli mnogo udruga preko kojih bismo mogli pronaći dijete kojem je pomoć potrebna.

Odlučili smo se za udrugu Kolajna ljubavi i prijavili na red za čekanje za buduće kumove. I čekali smo, čekali… Nakon dva mjeseca ta udruga nam je poslala podatke o djetetu kojem ćemo plaćati školovanje: zove se Herman Ponera, iz Tanzanije je, ima dvanaest godina i ide u 5. razred. Bili smo presretni i odmah počeli prikupljati novac za nadolazeću školsku godinu. Novac smo počeli prikupljati u siječnju kad u njihovoj zemlji počinje školska godina. Njihova godišnja školarina iznosi oko 800 kuna. Dogovorili smo

se da svatko od nas od svojih prihoda izdvoji koliko može. Novac predajemo razrednici koja ih uplaćuje putem pošte. Vremena imamo do srpnja te smo svi uporni i sudjelujemo. Našem kumčetu namjeravamo poslati i sliku našeg razreda i nešto obuće i odjeće. Tako je malo našeg odricanja potrebno da nekome pomognemo. Sretni smo što pomažemo zato što može i nama jednog dana zatrebati pomoć, a znamo da se dobro dobrim vraća. Manuela Bajan, 6. d

ništa osim nasilja i mržnje. Na žalost, današnja mladež malo zna o toleranciji. Vrlo su sebični po tom pitanju. U Hrvatskoj je u zadnje vrijeme sve više žrtava nasilja zbog netolerancije. Tome treba stati na kraj. Nedužni tinejdžeri ubijeni su samo zato što su željeli biti svoji. Društvo u kojem živimo sputava razvoj kvalitetnih i jedinstvenih osoba. Djecu bi trebalo učiti da je tolerancija put do idealnog života u kojem bi na cijeni bila originalnost i poštovanje prema drugima. Takvim životom postigli bismo ono što svi želimo, a to je mir u svijetu. Petra Klasić, 8.b

Intervju s povodom

Klara Naka u Dječjem Dok se većina nas prošlog ljeta kupala, sunčala i na različite druge načine ljenčarila, jedna naša učenica provela je ljeto vrlo radno. Ipak, ne moramo je žaliti: ona je u svom radu sigurno i uživala, a možemo reći i da je na putu da postane poznata, slavna, zvijezda, da ne kažemo celebrity. Drugi to još ne znaju, ali čitatelji Mihića imaju mogućnost saznati i prije premijere — Klara Naka, učenica naše škole i plesačica Step by Stepa, dobila je glavnu ulogu u filmu redatelja Branka Ivande „Lea i Darija – Dječje carstvo”. Klara glumi djevojčicu Leu židovske vjeroispovijesti kojoj baš zbog toga nije dozvoljeno plesati u HNK. Dovoljno razloga za razgovor. Kako si se osjećala kad si dobila ulogu u filmu? Klara: Bila sam presretna zato što sam znala da će to biti jedna velika stvar, jedno veliko iskustvo. Kako to da si upravo ti odabrana, kako to da su te otkrili? Klara: Prijavila sam se jer i ja plešem. I eto, odabrana sam, a bilo je 200 prijavljenih na audiciji. Imate li ti i Lea nekih sličnosti? Klara: Da, obje plešemo i jako smo uspješne u tome. Je li ti ovo prvo iskustvo s glumom? Klara: Gluma u filmu jeste, ali u kazalištu sam već glumila s pjevačicom Jasnom Bilušić u Gavelli. Jesi li ikad pogriješila što se tiče plesa i jesi li imala tremu? Klara: Nisam nikad pogriješila, ali sam se trudila biti sve bolja. Bila sam zadovoljna kada je i gospodin Ivanda bio. Glumila si s nepoznatim osobama. Je li ti se bilo teško uživjeti u ulogu i situaciju? Klara: Glumila sam s poznatim glumcima: Zrinkom Cvitešić, Draženom Čučekom, Lindom Begonjom… Svi su mi pomagali i podržavali me, upijala sam njihove savjete

- mnogo su mi olakšali. S kim si se najviše zbližila na snimanju? Klara: Zbližila sam se sa svima. Gdje se film snimao? Klara: Film se snimao na više lokacija: u Maksimiru, Zrinjevcu, HNK, kolodvoru i Koprivnici. Kada se odvijala radnja i što se dogodi na kraju? Klara: Radnja se odvija za Drugog svjetskog rata, a Lea na kraju umire. Je li ti se od snimanja život promijenio? Klara: Ne jer još nije bila premijera, ali to je stvarno bilo jedno veliko iskustvo. Kako si imala vremena za druge obaveze? Klara: Snimanje je bilo tijekom ljetnih praznika tako da nije bilo školskih obaveza. Jesi li se za vrijeme snimanja udaljila od svojih pravih prijatelja? Klara: Za to su vrijeme oni ionako bili na moru. Nisam zapravo imala vremena za druženje, ali naravno da sam se čula sa svojim prijateljima. Sviđa li ti se film i bi li ga preporučila? Klara: Film mi se sviđa jer se radi o dvjema djevojčicama koje su pjevale i plesale kao i ja. Svakako bih ga preporučila svima da ga pogledaju.

Bi li voljela glumiti opet? Klara: Naravno da bih ako bude prilike. Na TV-u hrvatske glumce vidiš kao neke daleke osobe. Kakvi su oni zapravo kad ih upoznaš? Klara: Svi su normalni ljudi, nisu umišljeni. Kako to da si upravo ti odabrana, kako to da su te otkrili? Gdje je odgovor? I za kraj, jesi li bila plaćena za svoj glumački angažman? Klara: Naravno da jesam, ali nisam zbog toga glumila. Zahvaljujemo ti na ovom razgovoru i želimo uspjeh u karijeri. Sve čitatelje Mihića pozivamo da pogledaju film „Lea i Darija – Dječje carstvo“, koji će uskoro zaigrati u domaćim kino-dvoranama! Nikolina Roso, 5.a MEDIJI PIŠU U Zagrebu počelo snimanje filma „Lea i Darija – dječje carstvo“ Ovih je dana u Koprivnici završeno snimanje dugometražnog igranog filma „Lea i Darija” redatelja Branka Ivande. Snimanje drame s biografskim elementima o zagrebačkim glumačkim dječjim zvijezdama s kraja tridesetih godina prošlog stoljeća, Lei Deutch i Dariji Gasteiger, započelo je 15. lipnja 2010. i trajalo je do kraja srpnja, a posljednji je dan snimanja, zbog zimskih uvjeta, prebačen za prosinac. Glavne uloge tumače Klara Naka i Tamy Zajec, dvanaestogodišnje djevojčice, svjetske i europske prvakinje u stepu. U filmu se pojavljuje više od šezdeset glumaca, među njima i Zrinka Cvitešić, Sebastian Cavazza, Linda Begonja, Vedran Živolić, Ana Vilenica, Radovan Ruždjak i Branko Završan, a nastupaju i dvije pjevačke zvijezde - Sanja Doležal i Marko Tolja. Iza kamere, na filmu su surađivali direktor fotografije Mirko Pivčević, scenograf Ivo Hušnjak, skladatelj Alfi Kabiljo, kostimografkinja Barbara Bourek, montažer Marin Juranić i producentica Lidija Ivanda. www.nacional.hr

carstvu Film utjelovljuje život Lee Deutsch i Darije Gasteiger Film uprizoruje život 12-godišnje plesačice, glumice i pjevačice Lee Deutsch, koju su nazivali čudom od djeteta i hrvatskom Shirley Temple. Djevojčica je prava zvijezda na ovim prostorima, a s dječjom trupom Dječje carstvo gostuje po cijeloj Jugoslaviji. Ubrzo upoznaje Dariju Gasteiger te tako dvije male plesačice postaju nerazdvojne prijateljice. No, tada počinju prvi transporti Židova iz Zagreba te Lei zbog njezinog podrijetla biva zabranjen ulazak u Hrvatsko narodno kazalište u kojemu je redovito nastupala. U zadnjem transportu Židova za Auschwitz 1943. godine odvode Leu i njenu obitelj, a Darija s obitelji odlazi u Austriju gdje im se gubi svaki trag. No, prije dvije godine ekipa filma Dječje carstvo pronalazi Dariju u Innsbrucku. Sedamdesettrogodišnja Darija je zaboravila hrvatski jezik i ničega se ne sjeća.

Razmišljanja na završetku osnovne škole

OSAM godina u OŠAM Evo nas na kraju osmog razreda. Pregledavajući stare fotografije, prisjećam se kako mi se osmi razred činio nedostižnim, a sada mi se čini da je tih osam godina tako brzo prošlo. Prvog dana škole svi smo bili pomalo zbunjeni i uzbuđeni. Sve nam je bilo nepoznato, mnoga djeca, učiteljice pa i sama škola. U početku smo bili nesigurni, ali smo ubrzo počeli sklapati nova prijateljstva. Družili smo se, igrali, razgovarali, zabavljali i smijali. Stizali su nam i novi učenici. Godine su prolazile te smo se svi promijenili. U prvom razredu smo bili mala i zaigrana djeca, a sada smo velika i zaigrana djeca. Pred nama je važna odluka - koju srednju

Antun Zvonimir Kovač, 8.c

školu upisati?! Neki od nas bi rado ostali u osmom razredu, gdje ništa nije nepoznato, gdje se osjećamo sigurno i opušteno. Drugi možda jedva čekaju da dođu u novu školu, među nove ljude. Ali svima je

srednja škola izazov, veliko očekivanje i noge pomalo drhte pred putovanjem koje nas čeka. Sa sobom ćemo u srednju školu ponijeti i mnoga sjećanja, uspomene. Neke su lijepe, a neke manje lijepe, ali sigurno ih ne želimo tako skoro zaboraviti. Nakon par godina kad dođemo posjetiti OŠAM, prisjetit ćemo se raznih anegdota, starih navika i duhovitih sitnica koje su nam razbijale svakodnevnicu. Iako smo pomalo tjeskobni zato što je jedno cijelo poglavlje u našim životima završeno, trebamo biti svjesni toga da je pred nama novi početak! Ana Lukinac, 8.c

8.a

8.b 8.c

8.d

Rastajem se od svojih osmogodišnjih prijatelja

Sa srećom u džepu Sigurna sam da ću zauvijek pamtiti zajedničke izlete, pogotovo one višednevne, na kojima smo se cijele dane družili. Oduvijek smo bili složan razred pa tako i generacija. Mijenjali smo se zajedno, a da to nismo ni primijetili. Zajedno smo, nazovimo tako ovo vrijeme kada moramo preuzeti odgovornost za sve svoje postupke, odrasli.

Margareta Štrukelj, 8.b

smo ih pronašli u osnovnoj školi kao klinci. Zakoračimo u novo razdoblje svoga života s riječima Luke Ritza: ,,Sa srećom u džepu i osmijehom na licu’’. Petra Klasić, 8. b Lucija Luburić 8.c, Antun Zvonimir Kovač, 8.c

U zadnje vrijeme, pogotovo tijekom osmoga razreda, neke trenutke bismo željeli zauvijek urezati u pamćenje. Razmišljamo o tome kako će nam ti trenutci nedostajati kada se rastanemo na kraju školske godine. Na početku školovanja nismo se znali, a sada možemo o svakome reći nešto jedinstveno. Kako smo mi izrasli, izraslo je i naše prijateljstvo. I baš sada, kada je to prijateljstvo čvrsto i osjećamo se sigurno i toplo u ovom okruženju, moramo se rastati i krenuti dalje. Idemo u novu pustolovinu gdje ćemo ponovno upoznavati nove ljude i sklapati nova prijateljstva kao kad smo bili prvašići. Želim nama, svim osmašima, sreću da pronađemo tako dobre prijatelje kao što

Antun Zvonimir Kovač, 8.c

Prošlo je najbržih osam godina moga života. Kažu: ,,Samo je jednom osnovna škola’’. Sve više shvaćam zašto se tako kaže. Već osam godina većinu dana provodim s istim ljudima. Postali smo poput obitelji. Toliko toga smo prošli zajedno da je teško izdvojiti samo jednu uspomenu. Sigurna sam da ću zauvijek pamtiti zajedničke izlete, pogotovo one višednevne na kojima smo se cijele dane družili. Oduvijek smo bili složan razred pa tako i generacija. Mijenjali smo se zajedno, a da to nismo ni primijetili. Zajedno smo, nazovimo tako ovo vrijeme kada moramo preuzeti odgovornost za sve svoje postupke, odrasli. U prvim razredima smo se tek upoznavali kroz igru, ples, pjevanje, glumu i smijeh. Na sreću, toga još nije nestalo. Nadam se da nikad ni neće jer to je ono zbog čega ćemo uvijek biti djeca u duši. Mi smo i dalje razigrani klinci, samo malo ozbiljniji, veći i pametniji. Što sam starija, sve više shvaćam kako smo nestašni i umišljeni bili kada smo bili mali. S jedne strane nestašni, a s druge slatki. Lijepo je gledati mlađe učenike naše škole i sjetiti se da smo i mi nekada bili takvi. Nismo imali pojma koliko ćemo izrasti do osmoga razreda, koliko će se naša razmišljanja, stavovi i osjećaji promijeniti i koliko će se sve to brzo dogoditi.

Iz povijesti matematike — matematika stare Kine

Abakus - prvi kalkulator Danas je teško zamisliti brojanje i računanje bez pisanih brojeva, ali nekad nisu ni postojali pisani brojevi, ili su zapisivani na takav način da se njima nije moglo pisano računati. Prvo računalo su bili prsti na rukama (10 prstiju = dekadski brojevni sustav). Zbog potrebe trgovine bilo je potrebno izumiti neko pomagalo za računanje, a jedno od prvih bio je abakus. KINESKI ABAKUS U 16. stoljeću se u Kini pojavio abakus (Kinezi su ga zvali i suanpan). Abakus je preteča današnjih kalkulatora, a sastojao se od drvenog okvira i niza žica po kojima su se mogli micati kamenčići. On se koristio sve do usvajanja arapskih brojeva, a zanimljivo je to da se ponegdje u Kini trgovci još uvijek njime služe.

Visina mu je bila oko 20 cm, a širina je bila različita što je zavisilo od njegove namjene. Uglavnom su bili podijeljeni na dva dijela po sedam redova. Svaki red u gornjem dijelu imao je po dvije kuglice, a u donjem redu po pet kuglica. Takav raspored omogućavao je računanje i u dekadskom i u heksadecimalnom sustavu. što mnogi današnji kalkulatori nisu u stanju obaviti. Pomoću abakusa moglo se zbrajati, oduzimati, množiti i dijeliti, te čak i vaditi drugi i treći korijen nekog broja. Osim u Kini abakus se u različitim oblicima

pojavljivao i u drugim kulturama i narodima. Tako danas znamo da su se prvi abakusi pojavili još Mezopotamiji, te kod Inka (kipui), u Japanu (soroban), a jedan od najpoznatijih je ruski abakus. Abakus se koristi i kao pomoć slijepim osobama za svladavanje osnovnih računskih radnji, a danas se najviše koristi u predškolskom i osnovnoškolskom školovanju. Školski abakus ili računaljka ima žice postavljene horizontalno i na svakoj žici deset kuglica, pet u jednoj te pet u drugoj boji. Pomoću njega možemo bez problema vizualno brojati, zbrajati i oduzimati do sto.

Legenda o Lo Shu

Priredio: Srećko Kljajo, prof.

Budući da nema drugih konkretnih pisanih dokaza, sve se oslanja na jednu legendu koja govori kako su Kinezi došli na ideju da stvore sustav brojeva i istraživanja koje je dovelo do razvoja matematike (ne zna se točno vrijeme, ali se pretpostavlja da je to bilo oko 3000. godine prije Krista).

Ti tragovi su predstavljeni na ovom dijagramu: Ako dijagram predstavimo današnjim brojevima dobit ćemo čarobni kvadrat (zbroj u svim redovima, stupcima i dijagonalama je 15). Taj prvi dijagram Lo Shu, kasnije nazvan čarobni kvadrat, doveo je do razvoja dualističke teorije Yina i Yanga, odnosno do dualističkog razvoja brojeva.

Prema legendi, kralj Yu je primio dva božanska dara. Prvi dar je primio od božanske Kornjače dok je prelazio Žutu rijeku. Na Kornjačinim leđima bila je zacrtana jedna figura, odnosno dijagram zvan Lo Shu, za koji se vjeruje da sadrži osnove kineske matematike. Drugi dar, odnosno figuru, primio je od božanskog konjonogog Zmaja kojemu su kopita ostavljala tragove u blatu.

Taj prvi dijagram Lo Shu, kasnije nazvan čarobni kvadrat, doveo je do razvoja dualističke teorije Yina i Yanga, odnosno do dualističkog razvoja brojeva.

Yang predstavlja neparne brojeve (1, 3, 5, 7, 9, 11...) Yin predstavlja parne brojeve (2, 4, 6, 8, 10...)

Kasnije se u Kini računalo pomoću štapića (od bambusa, slonove kosti ili metala). Svi štapići su bili jednake veličine, a trgovci su ih stalno nosili sa sobom u torbi.

Nakon uvođenja negativnih brojeva štapići za računanje su se izrađivali u dvije boje - crveni za pozitivne i crni za negativne brojeve.

Natjecanja i uspjesi

Povijest

Geografija

Osnovna škola Silvija Strahimira Kranjčevića u Zagrebu bila je domaćin Županijskog natjecanja iz povijesti, koje je provedeno 1. ožujka 2011. Na natjecanju su sudjelovali učenici sedmih i osmih razreda osnovnih škola Grada Zagreba, njih 151, a našu školu predstavljala su tri učenika:

Županijsko natjecanje osnovnih škola Grada Zagreba iz geografije održano je 16. ožujka 2011. u Osnovnoj školi Vrbani. U dobroj, ali konkurentskoj atmosferi našu su školu predstavljali sljedeći učenici:

Ivan Sindičić (8.d) osvojio je 5. mjesto, Lovro Sindičić (8.d) plasirao se na 13. mjesto, a Antonio Gracin (8.c) zauzeo je 14. mjesto. Čestitamo učenicima i mentorima Ljubici Nikšić i Daliboru Blaževiću.

Dario Josipović (5. b) zauzeo je 12. mjesto, Kristina Ančimer (6. d) plasirala se na 11. mjesto, Karlo Bodalec (7. d) osvojio je 17. mjesto, a Dario Sindičić (8. d) zauzeo je 9. mjesto. Čestitamo učenicima na postignutim rezultatima i zahvaljujemo njihovim mentorima Miri Buči i Daliboru Blaževiću.

Ivan, Dario & Lovro U petom broju Mihića imali smo njihovu fotografiju na stranici sa svim blizancima škole. Oni su bili jedini trojčeki – to su Ivan, Dario i Lovro Sindičić. Ove godine kada završavaju osmi razred i kada možemo pobrojati sve nagrade, postignuća koja su u obrazovnom ali i izvannanstavnom programu postigli, možemo sagledati kakav su trag ostavili u povijesti naše škole. Podsjetit ćemo na neke uspjehe: Lovro je od 2009. do 2011. tri puta za redom osvajao 1. mjesto na Županijskom natjecanju iz Informatike, a 2009. godine je na Državnom natjecanju osvojio 2. mjesto. Ivan je 2009. bio 2. na Županijskom natjecanju iz Informatike, a u 7. razredu dijelio prvo mjesto na Županijskom natjecanju s bratom Lovrom. Te iste godine su zajedno osvojili 9. mjesto na Državnom natjecanju iz informatike. Ove godine Ivan je na Županijskom natjecanju iz Povijesti osvojio 5. mjesto. Dario je u 6. razredu bio dio školske atletičarske reprezentacije koja je osvojila prvo mjesto u Zagrebu, a taj su uspjeh ponovili i ove godine. U sedmom razredu je na Županijskom natjecanju iz Tehničke kulture osvojio 2. mjesto, a u 8. razredu 3. mjesto. Ove je godine na Županijskom natjecanju iz Informatike u različitim kategorijama osvojio 4., 6. i 9. mjesto. Uz to već dvije godine ažurno i angažirano održava školske web stranice, otvorio je i održava i facebook profil škole. Kada se sve činjenice uzmu u obzir, moramo ih

zapitati: Kako ste našli vremena za sve te različite vrste aktivnosti? Dario: Ako nešto voliš, onda ti nije teško. Lovro: Vrijeme koje se uloži u svoje obrazovanje, nije izgubljeno vrijeme. Ivan: Dan ima 24 sata i da se puno toga napraviti u tom vremenu. Što vas je motiviralo za rad? Lovro: Želja da se nauči nešto više. Dario: Naučiti više i pomagati drugima. Ivan: Biti najbolji u onome što radiš. Želimo im da i dalje budu najbolji u onome što rade!

Biologija Županijsko natjecanje iz biologije održano je 1. veljače 2011. u Osnovnoj školi Lovro pl. Matačić. Učenici koji su predstavljali našu školu ostvarili su sljedeće rezultate: Ivan Ćurić, 7. d – 119. mjesto Ana Lukinac, 8. c – 72. mjesto Lovro Sindičić, 8. d – 90. mjesto Domagoj Keglević, 8.d – 136. mjesto Antonio Gracin, 8.c – 137. mjesto

Informatika i tehnička kultura Na Županijskom natjecanju iz informatike sudjelovalo je šest učenika u kategoriji Algoritmi i dva učenika u kategoriji Razvoj softvera. Zbog uspjeha na Županijskom natjecanju 2. mjesto u kategoriji Algoritmi i 1.mjesta u kategoriji Razvoj softvera, Lovro Sindičić je sudjelovao na Državnom natjecanju i osvojio 8. mjesto u obje kategorije. Na Županijskom natjecanju iz tehničke kulture sudjelovalo je petnaest učenika naše škole, a zbog osvojenog 1. mjesta u elektrotehnici Antonio Topić se plasirao na Državno natjecanje i osvojio 6. mjesto.

Nogomet Povodom Dana branitelja grada Zagreba, u organizaciji NK Studentski grad, održan je nogometni turnir za sve osnovne škole Dubrave. Pod vodstvom profesora Stefka Kačurova nogometna reprezentacija naše škole u sastavu: Goran Vladisavljević, Vinko Cerovec, Ante Čulo, Alan Vidaković, Luka Stakor, Branimir Antić, Domagoj Lončar, Domagoj Šuk, Ivan Nikolić i Ivan Šuk osvojila je izvrsno 3. mjesto! Čestitamo!

INOVA INOVA-mladi Na ovogodišnjoj izložbi inovacija „INOVAmladi“ održanoj na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, 7.svibnja 2011., učenici naše škole nastavili su tradiciju uspješnosti te su osvojili: 5 zlatnih, 8 srebrnih i 5 brončanih medalja. Na izložbi su svoje radove predstavili: Iz petih razreda: Dora Balen, Iva Pavić, Marin Prebeg, Patrik Pažur, Dario Josipović, Filip Vranješ Iz sedmih razreda: Nives Knezović, Josipa Krpan, Lana Plavić, Magdalena Škalec, Roko Koštić, Leon Mišić Iz osmih razreda: Antonio Topić, Lovro Sindičić, Dario Sindičić, Valentino Lončarić Čestitamo!

Odbojka Učenice naše škole nastupile su i na Prvenstvu osnovnih škola grada Zagreba u odbojci. U finalu su izgubile od OŠ grof Janko Draškovića i osvojile 2. mjesto.

Atletika Učenici naše škole nastupili su na Prvenstvu osnovnih škola grada Zagreba u atletici i postigli sljedeće rezultate: učenici 7. i 8. r. – 1. mjesto učenice 7. i 8. r. – 2. mjesto učenici 5. i 6. r. – 1. mjesto učenice 5. i 6. razreda – 3. mjesto Učenici su osvajanjem prvog mjesta stekli pravo nastupa na Državnom natjecanju školskih sportskih društava koje se održalo od 16. do 18. svibnja 2011. u Splitu. Na natjecanju su nastupili: Vinko Cerovec, Alan Vidaković, Dario Sindičić, Josip Prišćan, Domagoj Antić, Domagoj Lončar, Ivan Vujanić, Antonio Gracin, Martin Gracin, Filip Balen, Antonio Mihaljek, Luka Stakor. Osvojili su 5. mjesto!

Boje

Meni je najboja plava boja, zato jer je ona boja svemira, mora, neba, grada Zagreba i tvrtke moje mame. Ja volim sve boje jer svaka predstavlja neku stvar na ovom svijetu. Treba voljeti sve oko sebe. Ovome svijetu daje ljepotu različitost boja. Ugodnije je promatrati šareni svijet. Svi ljudi nemaju osjećaj za raspoznavanje boja. Kaže se za ljude koji vide samo crno da vide samo zlo. Oni koji vide samo ružičasto vide samo dobro. Najljepša čovjekova boja je dobrota. Najbitnija razlika koja određuje ljude je dobrota. Ljudi često raspravljaju o njima zato što misle da ih njihova boja čini drugačijima. Fran Juraj Kajs