Robin sloan tajnovita knjižara gospodina penumbre

CW&BU

Robin Sloan

TAJNOVITA KNJIŽARA GOSPODINA PENUMBRE Naslov izvornika

Mr. Penumbra's 24 - Hour Bookstore Robin Sloan, 2012.

1

CW&BU

O knjizi Svjetski bestseler, Tajnovita knjižara gospodina Penumbre, roman o starim knjigama i e-čitačima, prašnim knjižarama i digitalnim policama, duhovito je i sjajno ljubavno pismo starom i novom svijetu knjiga.

Velika recesija upravo je trgnula Claya Jannona iz njegova dosadnog života dizajnera internetskih stranica u San Franciscu, a slučajnost, znatiželja i sposobnost vještog veranja po jestvama omogućile su mu da nade novi posao u noćnoj smjeni knjižare gospodina Penumbre.

Poslije nekoliko dana na poslu Clay shvaća da je knjižara još neobičnija nego što se na prvi pogled može naslutiti. Ima samo nekoliko mušterija koje dolaze redovito i nikad ništa ne kupuju, već umjesto toga posuđuju nevjerojatno opskurne knjige iz neobičnih kutaka knjižare, a sve to prema nekakvu kompliciranu dogovoru s gospodinom Penumbrom.

Knjižara je sigurno paravan za nešto veće, zaključuje Clay, te ubrzo nakon toga započne kompleksnu analizu ponašanja svojih kupaca. U nju uključuje i svoje prijatelje nastojeći shvatiti što se događa. No kad to što su otkrili pokažu gospodinu Penumbri, shvate da se tajne protežu daleko izvan zidova knjižare.

Neodoljivim stilom i fantastičnom inteligencijom Robin Sloan stvorio je literarnu pustolovinu za dvadeset prvo stoljeće podsjećajući pritom na bajkoviti šarm Murakamija i entuzijastičnu magiju romana ideja Umberta Eca, no sve to s jedinstvenim i živahnim senzibilitetom kakav je rijedaku svijetu književnosti.

Tajnovita knjižara gospodina Penumbre točno je onakva kako zvuči: mjesto u koje želite ući i iz kojega više ne želite izaći, moderni kabinet čuda spreman ošinuti energijom svakog znatiželjnog čitatelja bez obzira na doba dana.

2

CW&BU

BETTY ANN I JIMU SADRŽAJ KNJIŽARA KNJIŽNICA KULA EPILOG

3

CW&BU

KNJIŽARA

4

CW&BU

OGLASI ZA POSAO Izgubljen u sjenama polica, zamalo sam pao s ljestava. Točno sam na pola puta do vrha. Pod knjižare daleko je ispod mene, površina planeta koji sam ostavio za sobom.

Vrhovi polica nadvili su se visoko nada mnom i gore je mračno - knjige su gusto nagurane i ne propuštaju nimalo svjetla. I zrak bi mogao biti rjeđi. Mislim da vidim šišmiša.

Držim se, kao da mi život visi o koncu, jednom rukom za ljestve, drugom za rub police, prstiju bijelih od jačine stiska. Očima prelazim ravnom linijom iznad zglobova prstiju, pretražujući hrpte - i, evo, ugledam je. Knjigu koju tražim.

Ali dajte da se malo vratim unatrag.

Zovem se Clay Jannon, a to su bili dani u kojima jedva da sam dodirivao papir.

Sjedio bih za kuhinjskim stolom i počeo pregledavati oglase za posao na lap-topu, ali tad bi ikonica na mojem pregledniku počela žmirkati, što bi me omelo, pa bih poveznicom prešao na dugi članak organetički modificiranom vinskom grožđu.

Predugi, zapravo, pa bih ga dodao na svoj popis za čitanje. Tad bih preko druge poveznice došao do recenzije knjige. I recenziju bih dodao na popis za čitanje, a onda učitao prvo poglavlje knjige - treće u seriji o vampirskoj policiji. A zatim bih se, potpuno zaboravivši oglase za posao, povukao u dnevni boravak, stavio lap-top na trbuh i čitao cijeli dan. Imao sam mnogo slobodnog vremena.

Bio sam nezaposlen, što je bila posljedica velikog urušavanja prehrambenih lanaca koje je zahvatilo Ameriku početkom dvadeset prvog stoljeća ostavljajući za sobom bankrotirane prodavaonice burgera i slomljena carstva sušija.

Posao bez kojeg sam ostao bio je u korporativnom sjedištu Novog bejgla, koje se nije nalazilo u New Yorku ni bilo kojem drugom gradu s jakom tradicijom pečenja bejgla, nego ovdje, u San Franciscu. Tvrtka je bila vrlo mala i vrlo nova. Utemeljilo ju je dvoje bivših guglovaca koji su napisali softver za dizajniranje i pečenje platonskog bejgla: glatka hrskava kora, unutrašnjost od meka tijesta, sve u savršenu krugu. To mi je bio prvi posao poslije Likovne akademije i počeo sam kao dizajner, smišljajući marketinški materijal kojim ću objasniti i reklamirati taj ukusni toroid: jelovnike, kupone, dijagrame, plakate za izloge prodavaonica te, jedanput, cjelokupni izgled štanda za sajam pekarskih proizvoda.

Bilo je mnogo posla. Najprije me jedan od tih bivših guglovaca zamolio da redizajniram logotip tvrtke. Stari se sastojao od velikih, skakutavih slova u duginim bojama na pozadini bljedo-smeđeg kruga; izgledao je kao da su ga izradili u MS Paintu.

Redizajnirao sam ga koristeći se nešto novijim fontom s oštrim crnim viticama koje su, kako se meni činilo, podsjećale na kutije i bodeže hebrejskog pisma. To je Novom bejglu donijelo dozu ozbiljnosti, a meni nagradu podružnice AIGA-e u San Franciscu. A onda me, kad sam drugoj bivšoj guglovki spomenuo da znam programirati (recimo), ona zadužila za njihove internetske stranice. Tako sam i njih redizajnirao, a zatim upravljao malim marketinškim proračunom usmjerenim na ključne riječi poput „bejgl”, 5

CW&BU

„doručak” i „topologija”. Također sam bio glas tvrtke @Novibejgl na Twitteru te sam privukao nekoliko stotina mušterija mješavinom informativnih anegdota o doručku i digitalnim kuponima.

Ništa od toga nije predstavljalo iduću fazu evolucije čovječanstva, ali učio sam nove stvari. Bio sam u usponu. Ali tada se ekonomija strmoglavila i pokazalo se da ljudi u recesiji žele dobre stare ispupčene, gotovo pravokutne bejgle, a ne glatke bejgle u obliku svemirskih brodova, čak ni ako su lagano posuti precizno samljevenom kamenom soli.

Bivši guglovci već su navikli na uspjeh i nisu se kanili tek tako predati. Brzo su se rebrendirali i postali Proizvođači bejgla Stari Jeruzalem te posve odustali od algoritma, tako da su bejgli počeli izlaziti izgorjeli i nejednaki. Rekli su mi da internetske stranice promijenim u staromodne, što mi je opteretilo dušu i nije mi donijelo nikakvu nagradu AIGA-e. Marketinški se proračun smanjio, a onda nestao. Imao sam sve manje i manje posla. Nisam učio ništa i nisam se kretao nikamo.

Na koncu su bivši guglovci dignuli ruke od svega i preselili se u Kostariku. Peći su se ohladile, a internetske stranice ugasile. Nisu imali novca za otpremninu, ali smio sam zadržati MacBook koji mi je dala tvrtka, kao i račun na Twitteru.

I tako sam, poslije manje od godinu dana rada, ostao nezaposlen. Ispalo je da se nisu urušili samo prehrambeni lanci. Ljudi su živjeli u motelima i šatorskim naseljima.

Cijela ekonomija iznenada je počela podsjećati na igru glazbenih stolaca, a ja sam bio uvjeren u to da moram zgrabiti stolac, bilo koji, najbrže što mogu.

To je bio depresivan scenarij kad sam uzeo u obzir konkurenciju. Imao sam prijatelje koji su bili dizajneri poput mene, ali koji su već dizajnirali svjetski poznate internetske stranice ili napredna sučelja za ekrane na dodir, a ne samo logotip za nadobudnu prodavaonicu bejgla. Imao sam prijatelje koji su radili u Appleu. Moj najbolji prijatelj Neel imao je vlastitu tvrtku. Još jedna godina u Novom bejglu i to bi bilo dobro za mene, ali nisam izdržao dovoljno dugo da složim vlastiti portfelj, čak ni dovoljno dugo da i u čemu postanem osobito dobar. Imao sam diplomski rad s Likovne akademije s temom o švicarskoj tipografiji (1957. - 1983.) i tri internetske stranice.

Ali nastavio sam gledati oglase za posao. Moji kriteriji naglo su padali. U početku sam inzistirao na tome da radim samo za tvrtke u čije ciljeve vjerujem. Tad sam shvatio da možda ne bi bilo loše čak ni to da samo naučim nešto novo. Poslije toga odlučio sam da samo ne smije biti zla. Našao sam se u situaciji da oprezno određujem vlastitu definiciju zla.

Spasio me papir. Pokazalo se da mogu ostati usredotočen na potragu za poslom ako se odvojim od interneta, pa bih isprintao snop oglasa za zapošljavanje, ubacio telefon u ladicu i pošao u šetnju. Zgužvao bih oglase u kojima traže previše iskustva i ubacivao ih u ulupljene zelene koševe za smeće usput, tako da bih, kad bih se iscrpio i ušao u autobus koji me vraća kući, imao dva-tri zanimljiva prospekta presavijena u stražnjem džepu, spremna za zvanje.

Ta me rutina doista i odvela na posao, premda ne onako kako sam očekivao.

6

CW&BU

San Francisco dobro je mjesto za šetnju ako imate snažne noge. Grad je maleni kvadrat izboden visokim bregovima, s triju strana okružen vodom, pa vas tako posvuda očekuje sjajan pogled. Možete mirno hodati i gledati svoja posla pregledavajući punu šaku isprintanih oglasa, kad se tlo počne naglo spuštati i otvori vam se pogled dolje do zaljeva sa zgradama na putu do njega osvijetljenim narančastom i ružičastom bojom. Arhitektonski stil San Francisca nije se baš proširio po ostatku zemlje, a čak i ako živite ovdje te ste se naviknuli na nj, on svim tim pogledima daje dozu neobičnosti: sve te visoke, uske kuće s prozorima poput očiju i zuba, kao filigran na svadbenoj torti. A iza svega toga, ako ste okrenuti u pravom smjeru, nadvio se hrđavi duh mosta Golden Gate.

Slijedio sam jedan neobičan pogled niza strme, stubama izrezbarene pločnike, a onda hodao uz vodu, pošavši vrlo dugim putem kući. Slijedio sam stare molove pozorno izbjegavajući brodetsku razuzdanost Fishermans Wharfa - promatrajući kako riblji restorani ustupaju mjesto tvrtkama koje se bave aeronautičkim inženjeringom, a onda novonastale tvrtke koje se bave društvenim medijima. Nakon nekog vremena, kad mi je želudac zakrulio, označujući tako svoju spremnost za ručak, skrenuo sam natrag prema gradu.

I, Kad god bih hodao ulicama San Francisca, po izlozima bih tražio natpise TRAŽI SE RADNIK - što se baš i ne radi, zar ne? Vjerojatno bih prema takvima trebao biti sumnjičaviji. Legitimni poslodavci oglašavaju se preko Craigslista. Zaista, non-stop knjižara nije izgledala kao legitiman poslodavac: TRAŽI SE RADNIK Kasna smjena Posebni uvjeti Dobre povlastice E sad: bio sam prilično siguran da je „Tajnovita knjižara” eufemizam za nešto.

Nalazila se na Broadwayu, u eufemističkom dijelu grada. Moja poslopotražna šetnja odvela me daleko od kuće; susjedni lokal zvao se Booty's i imao je znak s neonskim nogama koje su se križale i razdvajale.

Gurnuo sam staklena vrata knjižare. Zbog toga je gore veselo zazvonilo zvonce, a ja sam polako zakoračio unutra. Tada nisam shvaćao koliko je važan prag koji sam upravo bio prešao.

Unutra: zamislite oblik i dimenzije normalne knjižare okrenute bočno. Ova je knjižara bila apsurdno uska i vrtoglavo visoka, a police su se uzdizale do samog vrha tri kata knjiga, možda i više. Iskrivim vrat unatrag (zašto te knjižare uvijek tjeraju na to da izvedeš nešto neugodno s vratom?) i vidim kako police polako blijede u sjeni, kao da daju naslutiti da bi se mogle uspinjati beskonačno.

Police su postavljene jedna blizu druge i osjećam se kao da stojim na rubu šume - i to ne prijateljske kalifornijske šume, nego stare transilvanijske šume, šume pune vukova i vještica i bandita naoružanih bodežima koji čekaju točno izvan domašaja mjesečine. Za police su pričvršćene ljestve koje se mogu pomicati s jedne strane na drugu. Inače takve 7

CW&BU

ljestve izgledaju dražesno, no ovdje, gdje se protežu u tu polutamu, izgledaju zlokobno.

Saptom prenose glasine o nezgodama u mraku.

Zato sam se držao prednjeg dijela knjižare, u kojem je bilo žarkog podnevnog svjetla koje, pretpostavljam, drži vukove podalje. Zid oko vrata i iznad njih je od stakla, od debelih četvrtastih ploča u okviru od crnog željeza, a u luku iznad njih visokim je zlatnim slovima pisalo (obrnuto):

Ispod toga, u udubljenju luka, nalazi se simbol - dva posve rastvorena dlana koji se uzdižu iz otvorene knjige.

Onda, tko je taj g. Penumbra? „Zdravo”, dozvao me neki tihi glas između gomila knjiga. Pojavila se figura muškarac, visok i mršav poput nekih od tih ljestava, odjeven u svjetlosivu košulju i plavi kardigan. Hodao je gegajući se i prelazeći dugom rukom po policama koje su mu služile kao oslonac. Kad je izašao iz sjene, vidio sam da mu boja veste odgovara boji očiju, koje su također plave, usađene nisko u gnijezdo bora. Bio je vrlo star.

Kimnuo mi je i slabašno mahnuo. „Što tražiš na ovim policama?”

To je bila dobra uvodna rečenica i iz nekog sam se razloga opustio. Upitao sam: „Razgovaram li s g. Penumbrom?” „Ja sam Penumbra” - kimnuo je - „i čuvar sam ove knjižare.” Nisam ni znao da ću to reći sve dok nisam izgovorio: „Tražim posao.”

Penumbra je trepnuo jedanput, a onda kimnuo i odgegao se do pulta postavljenog iza glavnog ulaza. To je masivni drveni blok pun tamnih spirala, čvrsta utvrda na šumskom rubu. Vjerojatno bi ga mogao danima braniti u slučaju da ga police opsjednu. „Zaposlenje.” Penumbra je ponovno kimnuo. Skliznuo je na stolac za pultom i pogledao me preko njegove površine. „Jesi li ikad radio u knjižari?” „Pa”, rekao sam, „dok sam bio u školi, konobario sam u ribljem restoranu, a vlasnik je prodavao vlastitu knjigu recepata.” Zvala se Nepoznati bakalar i detaljno je opisivala trideset jedan način pripreme - Shvaćate. „To se vjerojatno ne računa.” „Ne, ne računa se, ali nije važno”, reče Penumbra. „Prethodno iskustvo u poslovanju s knjigama malo bi ti koristilo ovdje.” Čekaj - možda ovdje imaju samo erotiku. Spustio sam pogled i osvrnuo se oko sebe, ali nisam ugledao nijedan korzet, poderan ili ne. Štoviše, na niskom stoliću kraj sebe ugledao sam gomilicu prašnih Dashiella Hammetta. To je bio dobar znak. „Reci mi”, rekao je Penumbra, „koju knjigu voliš.”

8

CW&BU

Odmah sam znao što ću odgovoriti. To nema konkurencije. Rekao sam mu: „G. Penumbra, to nije jedna knjiga, već serijal. Nije najbolje napisana i vjerojatno je predugačka i kraj je grozan, ali pročitao sam je triput i upoznao sam najboljeg prijatelja tako što smo obojica bili opsjednuti njome u šestom razredu.” Udahnem. „Volim Kronike zmajeve pjesme.”

Penumbra nakrivi obrvu, a onda se osmjehne. „To je dobro, vrlo dobro”, rekao je, a osmijeh mu se polako širio, otkrivajući nagužvane bijele zube. Tad me pogledao stisnutim očima i prešao pogledom gore-dolje. „Ali možeš li se penjati po ljestvama?”

I tako sam se našao na ovim ljestvama, na trećem katu, ako ne računamo dno, Tajnovite knjižare gospodina Penumbre. Poslao me je da nađem knjigu koja se zove ALASMARI i nalazi se otprilike na sto pedeset posto dužine moje ruke meni slijeva. Očito se moram spustiti i pomaknuti ljestve. Ali Penumbra mi odozdo dovikuje: „Nagni se, momče moj! Nagni se!”

Ajoj, i te kako želim ovaj posao.

9

CW&BU

DUGMAD KAPUTA Dakle, to se dogodilo prije mjesec dana. Sad sam Penumbrin noćni prodavač i po tim se ljestvama pentram kao majmun. Morate imati tehniku. Odgurnete ljestve na mjesto, uglavite kotače, a onda savinete koljena i skočite ravno na treću ili četvrtu prečku. Povučete se rukama gore kako biste očuvali dobivenu brzinu i začas ste na metar i pol visine. Pri penjanju gledate ravno pred sebe, ni gore ni dolje; oči su vam usredotočene na mjesto tridesetak centimetara ispred vašeg lica i puštate da knjige prolijeću pred njima kao mrlja šarenih hrbata. Brojite prečke u sebi i kad se napokon nađete na željenoj razini i posegnete prema knjizi po koju su vas poslali... pa, naravno, nagnete se.

Možda ta vještina nije lako unovčiva poput dizajniranja internetskih stranica, ali vjerojatno je zabavnija, a u ovom trenutku prihvatit ću sve što mi se pruža.

Samo bih volio kad bih svoju novostečenu vještinu mogao rabiti češće. Non-stop knjižara gospodina Penumbre ne radi neprekidno zbog prevelikog broja mušterija. Štoviše, jedva da ih uopće ima i katkad se osjećam više kao noćni čuvar nego kao prodavač.

Penumbra prodaje rabljene knjige, a sve su u tako ujednačeno dobrom stanju da izgledaju poput novih. Kupuje ih danju - možete prodati samo čovjeku čije je ime na prozorima - i sigurno je teška mušterija. Ne čini se da obraća mnogo pozornosti na liste bestselera. Njegov je inventar eklektičan; nema nikakve naznake modela ni namjere osim, pretpostavljam, njegova ukusa. Dakle, ovdje nema tinejdžerskih čarobnjaka ni vampirske policije. To je šteta jer ovo je baš knjižara u kojoj poželite kupiti knjigu o tinejdžerskom čarobnjaku. Ovo je knjižara u kakvoj poželite biti tinejdžerski čarobnjak.

Rekao sam prijateljima za Penumbru, a neki od njih navratili su kako bi zurili u police i gledali me kako se penjem u prašne visine. Najčešće bih ih nagovorio da kupe nešto: Steinbeckov roman, neke Borgesove priče, debeli svezak Tolkiena - svih tih autora koji očito zanimaju Penumbru jer ima kompletna djela svakog od njih.

Prijateljima u najmanju ruku na odlasku prodam razglednicu. Imam gomilicu njih na pultu kraj ulaznih vrata. Prikazuju pročelje knjižnice nacrtano tušem - crtež finih linija tako star i nekulerski da je opet postao kulerski - a Penumbra ih prodaje za dolar po komadu.

Ali dolar svakih nekoliko sati nije dovoljan za moju plaću. Nije mi jasno odakle novac za moju plaću. Nije mi jasno što uopće održava ovu knjižaru.

Imamo jednu mušteriju koju sam vidio već dvaput, ženu za koju sam prilično siguran da radi u susjednom Booty'su. Prilično sam siguran u to jer su joj oči oba puta bile rakunski obrubljene maškarom i smrdjela je na dim. Ima vedar osmijeh i mišje sivkasto-smeđu kosu. Ne mogu odrediti koliko je stara - mogla bi biti loše očuvana dvadeset trogodišnjakinja ili sjajno očuvana trideset jednogodišnjakinja - i ne znam joj ime, ali znam da voli biografije.

10

CW&BU

Pri prvom dolasku polako je kružeći obilazila prednje police, vukući stopala i odsutno se istežući, a onda je prišla pultu. „Imate 1' onu o Steveu Jobsu?” upitala je.

Imala je debelu jaknu North Face preko ružičaste majice s naramenicama i traperica i govorila je malo unjkavo.

Namrštio sam se i rekao: „Vjerojatno nemamo. Ali provjerimo!”

Penumbra ima bazu podataka koja se nalazi na derutnom starom Mac Plusu bež boje. Upisao sam ime autora pomoću tipkovnice, a Mac se oglasio tihim zvoncem zvukom uspjeha. Imala je sreće.

Nagnuli smo glave kako bismo pregledali odjel BIOGRAFIJA i ugledali je ondje: jedini primjerak, blistav kao nov. Možda je bila božićni dar tati direktoru informatičke tvrtke koji ne čita knjige. Ili je možda tata informatičar radije bi pročitao na Kindleu.

Bilo kako bilo, netko ju je došao prodati ovdje i zadovoljila je Penumbrine kriterije. Čudesno. „Bio je tako zgodan”, rekla je North Face držeći knjigu u ispruženim rukama. Steve Jobs virio je s bijelih korica, šake na bradi, s okruglim naočalama koje su pomalo podsjećale na Penumbrine.

Tjedan dana poslije skakutavo je ušla u knjižaru, cereći se i tiho pljeskajući rukama zbog čega je više izgledala kao da ima dvadeset tri nego trideset jednu godinu - te rekla: „O, bila je sjajna! Slušajte sad” - nato se uozbiljila - „napisao je još jednu, o Einsteinu.”

Podignula je svoj mobitel, na kojem se vidjela Amazonova stranica s Einsteinovom biografijom autora Waltera Isaacsona. „Vidjela sam je na internetu, ali možda bih je mogla kupiti ovdje.”

Da razjasnimo: To je bilo nevjerojatno. To je bio san svakog knjižara. To je bila striptizeta koja stoji nasuprot povijesti i viče STOP!- no tad smo doznali, optimistično nakrivljenih glava, da Penumbrin odjel BIOGRAFIJA ne sadrži knjigu Einstein: Njegov život i svemir. Ima pet različitih knjiga o Richardu Feynmanu, ali ama baš ništa o Albertu Einsteinu. Tako je govorio Penumbra. „Zaista?” nadurila se North Face. „Ti vrapca! Pa onda ću je kupiti preko interneta.

Hvala.” Izašla je natrag u noć i dosad se još nije vratila.

Bit ću iskren. Kad bih nabavu knjiga morao složiti prema kriterijima udobnosti, preglednosti i zadovoljstva, popis bi izgledao ovako: 1. Savršena nezavisna knjižara, poput Pygmaliona u Berkeleyju.

2. Veliki, svijetli Barnes & Noble. Znam da su oni korporacija, ali priznajmo njihove su knjižare lijepe. Osobito one s velikim trosjedima.

3. Odjel s knjigama u Walmartu. (Nalazi se pokraj zemlje za cvijeće.)

4. Knjižnica na U. S. S.-u u Zapadnoj Virginiji, u nuklearnoj podmornici duboko ispod površine Pacifika.

5. Tajnovita knjižara gospodina Penumbre.

Zato sam si dao u zadatak da sve to dovedem u red. Ne, ne znam ništa o vođenju knjižare. Ne, nemam uvid u kupovne potrebe ljudi koji izađu iz striptiz-kluba. Ne, 11

CW&BU

nisam nikada ništa doveo u red, ako ne računamo ono kad sam mačevalački klub Škole dizajna na Rhode Islandu spasio od bankrota organizirajući dvadeset četverosatni maraton filmova Errola Flynna. Ali znam da neke stvari Penumbra očito radi pogrešno stvari koje uopće ne radi.

Poput marketinga.

Imam plan: Najprije ću se dokazati nekim malim uspjehom, a onda zatražiti novac za postavljanje tiskanih reklama, staviti neke obavijesti u izlog, možda čak postaviti veliki natpis na obližnjoj autobusnoj postaji: „ČEKATE BUS? ČEKAJTE GA S NAMA!” Imat ću otvoren raspored vožnje na lap-topu kako bih mušterije upozorio pet minuta prije dolaska idućega. To će biti briljantno.

Ali moram početi s nečim malim, a budući da nema mušterija koje me ometaju, radim marljivo. Najprije se spajam na nezaštićenu bežičnu mrežu naših susjeda, zvanu bootynet. A zatim započnem obilaziti lokalne stranice s recenzijama, jednu po jednu, pišući sjajne izvještaje o ovom skrivenom dragulju. Šaljem prijateljske mejlove s namigujućim emotikonima na lokalne blogove. Stvorim grupu na Facebooku koja ima samo jednog člana. Prijavim se na Googleu superusmjereni lokalni program reklamiranja - isti onaj kojim smo se koristili u Novom bejglu - koji vam omogućuje da identificirate svoju metu apsurdno precizno. Odaberem karakteristike na Googleovu formularu: • živi u San Franciscu • voli knjige • noćna je ptica • nosi gotovinu • nije alergičan na prašinu • voli filmove Wesa Andersona • nedavno je odaslao GPS signal unutar pet blokova odavde.

Imam samo deset dolara koje mogu potrošiti na ovo, pa moram biti precizan.

To je to što se tiče potražnje. Treba misliti i na opskrbu, a način na koji Penumbra opskrbljuje knjižaru u najmanju je ruku hirovit ali to je samo dio priče. Tajnovita knjižara gospodina Penumbre, kako sam doznao, sastoji se zapravo od dvije knjižare.

Imamo tu manje-više normalnu knjižaru, koja se nalazi sprijeda, gusto natrpanu oko pulta. Ondje su kratke police na kojima piše POVIJEST i BIOGRAFIJA i POEZIJA. Imamo Aristotelovu Nikomahovu etiku i Trevanianov Shibumi. Ta manje-više normalna knjižara šarolika je i frustrirajuća, ali barem je opremljena knjigama koje možete naći u knjižnici ili na internetu.

Druga knjižara nalazi se iza i iznad svega toga, na policama s visokim ljestvama, te se sastoji od naslova koji, barem što se Googlea tiče, ne postoje. Vjerujte mi, tražio sam ih. Mnoge od njih izgledaju antikno - ispucala koža, naslov ispisan zlatnim slovima - ali ostale su svježe uvezane i imaju žarke, nove korice. Stoga nisu nimalo antikne.

Jednostavno su... jedinstvene.

12

CW&BU

O njima razmišljam kao o Stražnjem popisu. - Kad sam počeo raditi ovdje, pretpostavio sam da su to knjige sitnih nakladnika. Sitnih amiških nakladnika koji baš ne vole digitalno vođenje podataka. Ili sam mislio da su to privatno tiskane knjige cijela zbirka rukom uvezanih jedinstvenih izdanja koja nikad nisu dospjela do Kongresne knjižnice ili ikamo drugamo. Možda je ova knjižara neka vrsta sirotišta.

Ali sada, poslije mjesec dana mojega rada ovdje, počinjem misliti da je sve to ipak malo kompliciranije. Naime, uz drugu knjižaru ide i posve druga skupina mušterija mala zajednica ljudi koji oko knjižare orbitiraju poput neobičnih mjeseca. Nimalo ne nalikuju na North Face. Stariji su. Stižu algoritamski redovito. Nikad ne gledaju naslove. Dolaze posve razbuđeni, potpuno trijezni, vibrirajući od potrebe. Primjerice: Zvonce nad vratima će zazvoniti, a prije nego što odzvoni svoje, g. Tyndall će zadihano vikati: „Kingslake! Trebam Kingslakea!” Skinut će ruke s glave (zar je zaista trčao ulicom držeći ruke na glavi?) i udariti njima po pultu. Ponovit će to, kao da mi je već jedanput rekao da mi košulja gori i čudi se zašto nešto hitno ne poduzmem: „Kingslake!

Brzo!”

Baza podataka na Mac Plusu obuhvaća redovite knjige i Stražnji popis. Ove druge nisu poslagane po naslovu i temi (imaju li uopće temu?) na policama, tako da je pomoć računala ključna. Sad ću upisati K-I-N-G-S-L-A-K-E, a Mac će polako zakruliti - dok Tyndall poskakuje na prstima - i zatim se oglasiti i pokazati svoj kriptični odgovor. Ne BIOGRAFIJA ni POVIJEST ni ZNANSTVENA FANTASTIKA I FANTASTIKA, nego: 3-13. To je Stražnji popis, red 3, polica 13, što je samo na oko tri metra visine. „O, hvala nebesima, hvala, da, hvala nebesima”, reći će Tyndall ekstatično. „Evo moje knjige” - izvući će veliku knjigu odnekud, možda iz hlača; to će biti knjiga koju vraća, razmjenjuje za KINGSLAKEA - „a evo i moje iskaznice.” Preko pulta će gurnuti urednu, plastificiranu iskaznicu označenu istim simbolom koji krasi pročelje. Na njemu će biti kriptična šifra, utisnuta duboko u teški papir, a koju ću ja zabilježiti. Tyndall će biti, kao uvijek, sretni broj 6WNJHY. To ću dvaput pogrešno napisati.

Nakon što obavim svoj majmunski posao na ljestvama, umotat ću KINGSLAKEA u smeđi papir. Pokušat ću malo čavrljati: „Kako napredujete noćas, g. Tyndall?” „O, vrlo dobro, sad je bolje”, odgovorit će mi tiho uzimajući paket drhtavim rukama. „Napredujem, polako, oprezno, sigurno! Festina lente, hvala, hvala!” Tad će zvonce opet zazvoniti kad on žurno izađe natrag na ulicu. Bit će tri ujutro.

Je li ovo knjiški klub? Kako se učlanjuju? Plaćaju li ikad?

To se ja pitam dok sjedim ovdje posve sam, nakon što Tyndall ili Lapinova ili Fedorov odu. Tyndall je vjerojatno najčudniji, ali svi su prilično čudni: prosijedi, usredotočeni samo na jedno, naizgled uvezeni iz nekog drugog vremena ili prostora.

Nema iPhonea. Nema spomena aktualnih događaja ni popularne kulture, ni zapravo ičega drugog osim knjiga. Definitivno razmišljam o njima kao o klubu, iako nemam 13

CW&BU

nikakav dokaz da se međusobno poznaju. Svatko dolazi sam i ne prozbori ni riječ o ičemu drugom osim o predmetu njegove ili njezine trenutačne, mahnite opčinjenosti.

Ne znam što je u tim knjigama - i dio je mojega posla da to ne znam. Poslije testa s ljestvama onoga dana kad sam dobio posao, Penumbra je stao iza pulta, pogledao me bistrim plavim očima i rekao: „Tri su uvjeta za ovaj posao, sva tri vrlo stroga. Ne pristaj na njih olako. Prodavači u ovoj knjižari slijedili su ta pravila gotovo stoljeće i ne želim da se sad krše. Prvi: Uvijek moraš biti ovdje točno od deset navečer do šest ujutro. Ne smiješ kasniti. Ne smiješ otići ranije. Drugi: Ne smiješ gledati, čitati niti bilo kako istraživati naslove na policama. Donosit ćeš ih članovima. To je sve.”

Znam što mislite: nekoliko desetaka noći bio sam ovdje sam, a nikad nisam otvorio knjigu? Ne, nisam. Kako da znam ima li Penumbra možda kameru negdje. Ako povirim, a on to dozna, otpustit će me. Moji prijatelji vani padaju kao muhe; cijele industrije, cijeli se dijelovi zemlje zatvaraju. Ne želim živjeti u šatoru. Trebam ovaj posao.

A, uostalom, treće pravilo nadoknađuje drugo: „Moraš voditi preciznu evidenciju svih transakcija. Vrijeme. Izgled mušterije.

Njegovo mentalno stanje. Način na koji traži knjigu. Način na koji je prima. Čini li se ozlijeđenim? Ima li stručak ružmarina na šeširu? I tako dalje.”

Pretpostavljam da bi se u normalnim uvjetima to smatralo pomalo jezivim uvjetom za zapošljavanje. U ovim uvjetima - posuđivanje knjiga neobičnim učenjacima usred noći -čini se savršeno prikladnim. Dakle, umjesto da vrijeme provodim zureći u zabranjene police, radije ga provodim pišući o mušterijama.

Prve noći Penumbra mi je pokazao nisku policu unutar pulta, na kojoj su se nalazili poslagani veliki svesci uvezani u kožu, koji su se razlikovali samo po rimskim brojevima na hrptu. „Naši dnevnici”, rekao je prelazeći prstom po njima, „koji sežu gotovo stoljeće unatrag.” Izvukao je krajnji desni svezak i položio ga na pult uz tešku tresku. „Sad ćeš ti pomoći u njihovu vođenju.” Na naslovnoj stranici dnevnika bili su duboko urezana riječ NARRATIO i simbol - simbol s pročelja. Dva dlana, rastvorena poput knjige. „Otvori ga”, rekao je Penumbra.

Stranice su bile široke i sive, ispisane tamnim rukopisom. Bilo je i crteža: sitnih portreta bradatih muškaraca, geometrijskih črčkarija. Penumbra zamahne stranicama i nađe mjesto otprilike na sredini, označeno straničnikom od bjelokosti, na kojem još ništa nije pisalo. „Bilježit ćeš imena, vrijeme i naslove”, rekao je tapkajući po stranici, „ali i, kao što sam rekao, ponašanje i izgled. Vodimo evidenciju o svakom članu te o svakoj mušteriji koja bi tek mogla postati članom kako bismo mogli pratiti njihov rad.”

Zastao je, a onda dodao: „Neki od njih zaista naporno rade.” „Što rade?” „Momče moj!” rekao je podignutih obrva. Kao da ništa ne može biti očitije. „Čitaju.”

14

CW&BU

Dakle, na stranicama knjige naslova NARRATIO, broj IX, dajem sve od sebe kako bih vodio jasnu, preciznu evidenciju onoga što se zbiva za vrijeme moje smjene, povremeno to začinjavajući pokojim literarnim detaljem. Mislim da biste mogli reći kako pravilo broj dva nije baš apsolutno. Postoji jedna čudna knjiga kod Penumbre koju smijem taknuti. Ova koju pišem.

Kad ujutro vidim Penumbru, a noću je ovdje bila mušterija, on me pita za nju.

Pročitam mu malo iz svojega dnevnika, a on kima slušajući moje vođenje evidencije. Ali tad počne ispitivati još dublje: „Hvale vrijedan prikaz g. Tyndalla”, rekao bi. „Ali, reci, sjećaš li se je li dugmad njegova kaputa bila izrađena od sedefa? Ili od roga? Nekakva metala? Bakra?”

Da, okej: jest čudno što Penumbra vodi taj dosje. Ne mogu shvatiti njegovu svrhu, čak ni neku zlikovačku. Ali kad ljudi uđu u određene godine, nekako ih prestanete pitati zašto rade to što rade. To vam se čini opasnim. Što bi se dogodilo kad biste rekli: Dakle, g. Penumbra, zašto vas zanima dugmad s kaputa g. Tyndalla? a on zastane i počeše se po bradi, nastane nelagodna tišina - i obojica shvatimo da se ne može sjetiti odgovora?

Ili, što bi se dogodilo kad bi me na licu mjesta otpustio? Penumbra sve to drži za sebe i poruka je jasna: radi svoj posao i ne pitaj. Moj prijatelj Aaron dobio je otkaz prošli tjedan i sad će se doseliti natrag roditeljima u Sacramentu. U ovakvoj ekonomskoj klimi radije ne bih iskušavao Penumbrine granice. Trebam ovaj stolac. Dugmad g. Tyndalla bila je od žada.

15

CW&BU

MATROPOLIS Kako bi tajnovitu knjižaru gospodina Penumbre držali otvorenom dvadeset četiri sata na dan, vlasnik i dvojica prodavača podijelili su Sunčev krug na tri dijela, a ja sam dobio najmračniju krišku. Penumbra radi jutrom - pretpostavljam da biste to mogli nazvati udarnim vremenom, osim što ova knjižara to nema. Mislim, jedna mušterija već je velik događaj, a jedna mušterija u ponoć može se pojaviti jednako lako kao i trideset minuta popodne.

Tako palicu knjižare predajem Penumbri, ali primam je od Olivera Gronea, tihe duše koja je vodi u večernjim satima.

Oliver je visok i čvrst, debelih udova i golemih stopala. Ima kovrčavu bakrenastu kosu i uši koje mu okomito strše iz glave. U drugom životu možda je mogao biti igrač američkog nogometa ili član veslačke ekipe ili sprečavati neuglednu gospodu da uđu u klub pokraj nas. U ovom životu Oliver je poslije diplomant na Berkeleyju, na kojem studira arheologiju. Školuje se za muzejskog kustosa.

Tih je - pretih s obzirom na svoju građu. Govori kratkim, jednostavnim rečenicama i uvijek izgleda kao da razmišlja o nečem drugom, nečem dalekom i/ili davnom. Oliver sanjari o Jonskim stupovima.

Njegovo znanje seže duboko. Jedne sam ga noći ispitivao koristeći se knjigom Legendarne stvari, koju sam ugrabio s dna Penumbrina odjela POVIJESTI. Pokrivao sam tekst rukom i pokazivao mu samo fotografije: „Minojski totem bika, 1700. g. pr. Krista”, doviknuo je. Točno. „Vrč iz Basse-Yutza, 450. g. pr. Krista. Možda 500.” Da. „Crijep, 600. g. Mora biti korejski.” Opet točno.

Na kraju ispitivanja Oliver je pogodio deset pitanja od njih deset. Uvjeren sam da njegov mozak jednostavno radi prema nekoj drugoj vremenskoj skali. Ja se jedva mogu sjetiti što sam jučer jeo za ručak; Oliver, s druge strane, vrlo ležerno pamti što se događalo 1000. g. pr. Krista i kako je sve to izgledalo.

Zbog toga sam ljubomoran. Trenutačno smo Oliver Grone i ja jednaki: imamo potpuno jednak posao i sjedimo na potpuno istom stolcu. Ali on će ubrzo napredovati za jedan vrlo važan stupanj i velikom se brzinom udaljiti od mene. Naći će mjesto u stvarnom svijetu jer je dobar u nečem - nečem osim penjanja po ljestvama u samotnoj knjižari.

Svake noći pojavim se u 22 sata i zateknem Olivera za pultom, uvijek čita knjigu, uvijek naslova poput Održavanje i branjenje terakote ili Atlas vrhova strijela pretkolumbovske Amerike. Svake noći pokucam prstima po tamnom drvu. On podigne pogled i kaže: „Hej, Clay.” Svake noći zauzmem njegovo mjesto i kimnemo si u znak pozdrava poput vojnika - poput muškaraca koji su na jedinstven način upoznati s međusobnim životima.

16

CW&BU

Kad završim svoju smjenu, šest je ujutro, što je malo nezgodno vrijeme za odlazak u svijet. Najčešće odem kući i čitam ili igram videoigre. Rekao bih da to činim kako bih se opustio, ali noćna smjena kod Penumbre baš ne izaziva neki stres. Stoga samo ubijam vrijeme dok se moji cimeri ne probude i pojave.

Matthew Mittelbrand naš je rezidencijalni umjetnik. Tanak je kao štap, bljedoput je i budan u neobično vrijeme - još neobičnije od mojega zato što je nepredvidivo. Mnogo jutara ne moram čekati Mata; umjesto toga dođem kući i doznam da je cijelu noć radio na svojem najnovijem projektu.

Danju (manje-više) Mat radi na specijalnim efektima u Industrial Light and Magicu u Presidiju izrađujući rekvizite i scenografiju za filmove. Plaćaju mu da dizajnira laserske puške i uklete dvorce. Ali - to me impresionira - ne koristi se računalom. Mat pripada umirućem plemenu umjetnika specijalnih efekata koji i dalje sve izrađuju nožem i ljepilom.

Kad nije u ILM-u, radi na nekom svojem projektu. Radi ludim intenzitetom, bacajući sate u vatru poput suhih grančica, proždirući ih, izgarajući ih. Ima lak i kratak san, često zaspi sjedeći uspravno na stolcu ili ležeći poput faraona na kauču. On je poput nekog stvorenja iz bajke ili duha, samo što njegov element nisu zrak ni vatra, nego mašta.

Matov posljednji projekt najveći je dosad i ubrzo više neće biti mjesta ni za mene ni za kauč. Matov posljednji projekt zauzima cijeli dnevni boravak.

Zove ga Matropolis, a načinjen je od kutija i limenki, papira i stiropora. To je maketa željeznice bez željeznice. Topografija podloge puna je strmih bregova od kuglica stiropora prekrivenih žičanom mrežom. Počeo je na stoliću za kartanje, ali onda je dodao još dva različitih visina, poput tektonskih ploča. Na tom stolnom terenu prostire se grad.

To je umanjeni krajolik iz snova, svijetli, svjetlucavi hipergrad načinjen od poznatih dijelova. Ima krivine od glatke folije u stilu Gehryja. Ima gotičke šiljke i usjeke načinjene od suhih makarona. Ima Empire State Building načinjen od krhotina zelenog stakla.

Na zid iza stolića za kartanje zalijepljene su Matove fotografske referencije: isprintane slike muzeja, katedrala, uredskih tornjeva i kuća u nizu. Neke su uslikane iz zraka, ali većina ih je uslikana izbliza: uvećane fotografije površina i tekstura koje je Mat fotografirao. Često stoji i zuri u njih trljajući bradu, obrađujući hrapavost i sjaj, rastavljajući ih na dijelove i ponovno sastavljajući vlastitim Lego kockicama. Mat svakodnevne materijale upotrebljava tako vješto da se njihovo izvorno podrijetlo izgubi i vidite ih samo kao zgrade u koje su se pretvorili.

Na kauču je crn, plastičan daljinski upravljač; uzmem ga u ruke i stisnem tipku.

Maleni cepelin koji spava pokraj vrata zazuji, oživi i krene prema Matropolisu. Njegov gospodar može njime upravljati tako da sleti na vrh Empire State Buildinga, ali meni se samo zalijeće u prozore.

Na suprotnom kraju hodnika Matropolisa nalazi se moja spavaća soba. Imamo tri sobe za troje cimera. Moja je najmanja, obična mala bijela kocka s edvardijanskim 17

CW&BU

filigranom na stropu. Matova je uvjerljivo najveća, ali u njoj je propuh - na tavanu je, na vrhu strmih, uskih stuba. A treća soba, u savršenom omjeru veličine i udobnosti, pripada našoj trećoj cimerici, Ashley Adams. Ona trenutačno spava, ali neće još dugo.

Ashley svako jutro ustaje točno u šest i četrdeset pet.

Ashley je lijepa. Vjerojatno prelijepa - presvijetla i čistih linija, poput 3D modela.

Kosa joj je plava i ravna, ošišana do ramena. Ruke joj imaju dobar tonus od penjanja po stijenama dvaput na tjedan. Koža joj je stalno okupana suncem. Ashley radi u agenciji za odnose s javnošću i na tom poslu bila zadužena za odnose s javnošću Novog bejgla, pa smo se tako i upoznali. Svidio joj se moj logotip. U početku mi se činilo da sam se zatreskao u nju, ali tada sam shvatio daje android.

Ne mislim pritom ništa loše! Mislim, kad ih napokon uspijemo skopčati, androidi će biti stvarno super, zar ne? Pametni i snažni, i organizirani, i brižni. Ashley je sve to. I ona nam je pokroviteljica: stan je njezin. Ovdje živi već godinama, a naša niska stanarina reflektira njezin dug staž.

Ako se mene pita, želim dobrodošlicu našim novim androidnim gospodarima.

Nakon što sam ovdje proveo devet mjeseci, naša tadašnja cimerica Vanessa odselila se u Kanadu kako bi dobila MBA iz ekologije, a ja sam doveo Mata kao njezinu zamjenu. Bio je prijatelj prijatelja s Likovne akademije; vidio sam njegovu izložbu u sitnoj galeriji bijelih zidova, minijaturna susjedstva izgrađena u vinskim bocama i žaruljama. Kad se pokazalo da tražimo cimera, a on stan, razveselio sam se zbog ideje da živim s umjetnikom, ali nisam bio siguran da će Ashlev pristati na to.

Mat je došao u posjet u udobnu plavu blejzeru preko dobro ispeglanih hlača. Sjedili smo u dnevnom boravku (kojim je tada dominirao velik televizor ravnog ekrana, o stolnim gradovima nitko još nije ni sanjao), a on nam je pričao o svojem trenutačnom zaduženju u ILM-u: dizajn i konstrukcija krvožednog čudovišta kože od plavog trapera.

Za film strave koji se događa u Abercrombie & Fitchu. „Učim šivati”, objasnio je. A onda je pokazao Ashleyne nogavice: „To su vrlo dobri šavovi.”

Poslije, kad je Mat otišao, Ashley mi je rekla da joj se sviđa njegova urednost. „Dakle, ako misliš da će se dobro uklopiti, odgovara mi”, rekla je.

To je ključ našega harmoničnog suživota: iako su im ciljevi različiti, Mat i Ashley dijele duboku fasciniranost detaljima. Za Mata su to sitni grafiti na sitnoj postaji podzemne. Za Ashley je to donje rublje koje joj ide uz džemper.

Ali pravi test imali smo rano, s Matovim prvim projektom. To se dogodilo u kuhinji.

Kuhinja: Ashleyn sanctum sanctorum. U kuhinji sam vrlo oprezan; pripremam jela poslije kojih je lako čistiti, kao što su tjestenina i Pop-Tarts. Ne koristim se njezinim finim Microplaneom ni kompliciranom prešom za češnjak. Znam upaliti i ugasiti plin, ali ne i aktivirati ventilator u pećnici, za što mislim da trebaju dva ključa, kao za lansirni mehanizam nuklearnog projektila.

18

CW&BU

Ashley voli tu kuhinju. Fura se na hranu, epikurejka je i nikad nije zgodnija ni androidski savršenija nego vikendima, kad kuha mirisni rižo to u pregači usklađenih boja, kose svezane u plavi čvor na vrhu glave.

Mat je svoj prvi projekt mogao realizirati na tavanu ili u malom, obraslom, stražnjem dvorištu. Ali ne. Odabrao je kuhinju.

To je bilo za vrijeme mojega postnovobejglovskog razdoblja nezaposlenosti, tako da sam svjedočio svemu tomu. Štoviše, nagnuo sam se bliže kako bih vidio Matovu rukotvorinu kad se pojavila Ashley. Upravo je došla s posla i još je bila u svojem crnokremastom J. Crewu. Oteo joj se uzdah.

Mat je na pećnicu postavio golem lonac od pireksa u kojem se polako kuhala mješavina ulja i boje. Bila je gusta i vrlo viskozna, a uz taj polagani dodatak topline odozdo, polako se, usporeno, uvijala i evala. Sva kuhinjska svjetla bila su ugašena, a Mat je iza lonca postavio dvije žarke svjetiljke; svijetlile su kroz njega i bacale crvene i purpurne sjene po granitu i travertinu.

Uspravio sam se i ostao tako stajati u tišini. Posljednji put kad su me ovako ulovili imao sam devet godina i radio vulkane od octa i sode bikarbone na kuhinjskom stolu poslije škole. Moja mama imala je hlače poput Ashleynih.

Mat je polako podignuo pogled. Rukavi su mu bili zavrnuti oko lakata. Njegove tamne kožnate cipele svjetlucale su u polutami, kao i vrhovi njegovih prstiju, prekriveni uljem. „To je simulacija maglice Konjska glava”, rekao je. Očito.

Ashley je šutjela i zurila. Lagano je otvorila usta. Ključevi su joj visjeli s prsta, zaustavljena na pola puta do urednog klina na kojem žive, iznad popisa poslova koje treba obaviti.

Mat je tada živio s nama tri dana.

Ashley je zakoračila dva koraka naprijed i nagnula se bliže, baš kao što sam ja to učinio, te povirila u kozmičke dubine. Zlatno-žuti mjehur probijao se kroz uskovitlani sloj zelene i žute boje. „Čovječe, Mate”, rekla je tiho. „Prekrasno je.”

I tako se Matov astrofizički gulaš nastavio krčkati, a uslijedili su njegovi drugi projekti, koji su bili sve veći i neuredniji i zauzimali su sve više prostora. Ashley se zainteresirala za njegov napredak; ušla bi u sobu, stavila jednu ruku na kuk, smežurala nos i dala neki pametno konstruktivan komentar. Televizor je pomaknula sama.

To je Matovo tajno oružje, njegova putovnica, njegova kartica za izlazak iz zatvora: Mat izrađuje lijepe stvari,i stoga je normalno što sam Matu rekao da me posjeti u knjižari, što je on učinio večeras u dva i trideset. Zvonce nad vratima oglasi se kako bi najavilo njegov dolazak, a prije nego što stigne prozboriti riječ, vrat mu se savije unatrag kako bi mogao slijediti police do njihovih zasjenjenih visina. Okrene se prema meni, ruku u rukavu kariranog sakoa uperi ravno u strop i kaže: „Želim se popeti.”

19

CW&BU

Ovdje radim tek mjesec dana i još nemam dovoljno samopouzdanja za nestašluke, ali Matova je znatiželja zarazna. Ode ravno do Stražnjeg popisa i stane između polica, nagnuvši im se blizu, pomno gledajući površinu drva, teksturu hrbata.

Popustim: „Dobro, ali moraš se držati čvrsto. I ne diraj nijednu knjigu.” „Da ih ne diram?” kaže on testirajući ljestve. „Što ako želim kupiti neku?” „Ne možeš ih kupiti - za posudbu su. Moraš biti član kluba.” „Rijetke knjige? Prva izdanja?” Već je u zraku. Kreće se brzo. „Prije bi se reklo jedina izdanja”, kažem. Te nemaju ISBN-ove. „O čemu su?” „Ne znam”, odgovorim mu tiho. „Molim?”

Kad to ponovim glasnije, shvatim koliko to blesavo zvuči. „Ne znam.” „Nikad nisi otvorio nijednu?” Zastane na ljestvama i pogleda dolje. U nevjerici. Sad me počinje hvatati nervoza. Znam kamo ovo vodi. „Zaista, nikad?” Poseže prema policama.

Pomislim na to da pretresem ljestve kako bih mu pokazao svoje nezadovoljstvo, ali jedino što bi bilo problematičnije od Matova otvaranja jedne knjige bio bi Matov pad u smrt. Vjerojatno. Drži jednu u rukama, debeo, crno ukoričen svezak koji prijeti da mu poremeti ravnotežu. On se zanjiše na ljestvama, a ja zaškrgućem zubima. „Hej, Mat”, kažem, glasom iznenada visokim i cvilećim, „zašto ti to lijepo ne pustiš... “ „Ovo je fantastično.” „Trebao bi... “ „Zaista fantastično, Jannone. Nikad nisi vidio ovo?” Prigrli knjigu i zakorači prema dolje. „Čekaj!” Nekako mi se čini manjim prekršajem ako ostane bliže mjestu kojemu knjiga pripada. „Ja ću doći gore.” Privučem druge ljestve nasuprot njegovima i jurnem uz prečke. Ubrzo se Mat i ja nađemo na istoj razini i imamo tihu konferenciju na visini od deset metara.

Istina je, naravho, da sam očajnički znatiželjan. Ljut sam na Mata, ali i zahvalan što glumi ulogu vraga na mojim ramenima. Drži debeli svezak na prsima i nagne ga prema meni. Ovdje gore je mračno, pa se nagnem preko prostora među policama kako bih jasnije vidio stranice.

Zbog ovoga Tyndall i ostali trče ovamo usred noći? „Nadao sam se da će biti riječ o enciklopediji mračnih rituala”, kaže Mat. Dvije rastvorene stranice pokazuju gustu matricu slova, prekrivač od znakova s jedva kojim tračkom bijela prostora. Slova su krupna i debela, urezana u papir oštrim serifom. Prepoznajem abecedu rimska je, dakle, normalna - ali ne i riječi. Zapravo, u njoj uopće nema riječi. Stranice su samo dugi nizovi slova - nerazgovijetna gužva. „A opet”, kaže Mat, „nikako ne možemo biti sigurni da ovo nije enciklopedija mračnih rituala.

20

CW&BU

Izvučem drugu knjigu s police, ovaj put visoku i tanku, žarko zelenih korica i smeđeg hrpta na kojem piše KREŠIMIR. Iznutra je posve ista. „Možda su to rekreacijske zagonetke”, reče Mat. „Ono, kao, supernapredni sudoku. “ Penumbrine su mušterije zaista točno onakvi ljudi kakve vidite da u kavanama rješavaju jednostrane šahovske probleme ili ispunjavaju nedjeljne križaljke plavom kemijskom koju pritišću opasno snažno u novine.

Ispod nas oglasi se zvonce. Neugodno brenčanje hladnog straha nabrzinu proputuje od mojega mozga do vrhova prstiju i natrag. Iz prednjeg dijela knjižare začuje se tihi glas: „Ima li koga?”

Prosikćem Matu: „Vrati je natrag.” A onda se brzo spustim niz ljestve.

Kad se zadihano pojavim iza naslaganih knjiga, vidim da na vratima stoji Fedorov.

Od svih mušterija koje sam upoznao, on je najstariji - brada mu je snježno-bijela, a koža na dlanovima tanka kao papir - ali vjerojatno i najbistrijeg pogleda. Zapravo uvelike nalikuje na Penumbru.

Sad mi gurne knjigu preko pulta - vraća CLOVTIER - a onda oštro udari dvama prstima i kaže: „Sad će mi trebati Mvrao.”

Idemo. Nađem MVRAO u bazi podataka i pošaljem Mata natrag uz ljestve.

Fedorov ga promatra sa zanimanjem. „Novi prodavač?” „Prijatelj”, kažem. „Samo mi pomaže.”

Fedorov kimne. Padne mi na pamet da bi Mat mogao proći kao vrlo mlad član kluba. I on i Fedorov noćas nose smeđi samt. „Ti s' ovdje, koljiko, tricet sedam dana?”

Ja vam to ne bih znao reći, ali, da, siguran sam da je prošlo točno trideset sedam dana. Ovi tipovi skloni su velikoj preciznosti. „Tako je, g. Fedorov”, veselo ću. „I čto misliš?” „Sviđa mi se”, kažem. „Bolje je od rada u uredu.”

Fedorov kimne na to i da mi svoju iskaznicu. On je 6KZVCY, naravno. „Radio sam u HP-u” - on to izgovori A-Pe - „trideset godina. E, to je bil ured.” A onda me upita: „Koristil si se HP-ovim kalkulatorom?”

Mat se vrati s MVRAOM. Knjiga je krupna, debela i široka, uvezana u prošaranu kožu. „O, jesam, svakako”, kažem omatajući knjigu u smeđi papir. „Imao sam jedan njihov grafički kalkulator sva četiri razreda srednje. Bio je to HP-38.”

Fedorov se ozari kao ponosni djed. „Ja sam radil na dvacet osmici, koja je bila prethodnik!”

Na to se osmjehnem. „Vjerojatno ga imam još negdje”, kažem mu i gurnem MVRAO preko pulta.

21

CW&BU

Fedorov uzme knjigu objema rukama. „Hvuala”, kaže. „Znaš, tricet osmica nije imala obrnutu poljsku notaciju” - znakovito potapša svoju knjigu (mračnih rituala?) - „a mogu ti kazat da je OPN vrlo korisna za ovak'v posal.”

Mislim da je Mat u pravu: sudoku. „Imat ću to na umu”, kažem. „Okej, hvuala još jedanput.” Zvonce zazvoni i gledamo kako Fedorov polako hoda pločnikom prema autobusnoj postaji. „Pogledao sam njegovu knjigu”, kaže Mat. „Ista je kao ostale.”

Ono što se prije činilo čudnim sad se čini još čudnijim. „Jannone”, kaže Mat okrećući se kako bi me pogledao ravno u oči. „Moram te pitati nešto.” „Da pogodim”, kažem. „Zašto nikad nisam pogledao... “ „Osjećaš li nešto prema Ashley?” Pa, to baš nisam očekivao. „Molim? Ne.” „Okej, dobro. Jer ja osjećam.”

Trepnem i tupo zurim u Mata Mittelbranda, koji stoji preda mnom u svojem sitnom, savršeno skrojenom sakou. To je kao da Jimmmy Olsen prizna kako gaji osjećaje prema Wonder Woman. Kontrast je jednostavno prevelik. A opet... „Počet ću joj se upucavati”, reče ozbiljno. „Moglo bi postati malo čudno.” To kaže kao komandos koji priprema ponoćni napad. Ono, kao: Istina, ovo će biti vrlo opasno, ali bez brige. Ne radim ovo prvi put.

Moja se vizija promijeni. Možda Mat nije Jimmy Olsen nego Clark Kent, a ispod svega toga krije se Superman. Morao bi biti Superman visok stotinu šezdeset dva centimetra, ali svejedno. „Mislim, prema definiciji, već smo se jedanput ljubakali.” Čekaj, što... „Prije dva tjedna. Nisi bio kod kuće. Bio si ovdje. Popili smo dosta vina.”

Malo mi se zavrti, ne od disonantne ideje da su Mat i Ashley zajedno, nego od shvaćanja da se ta nit privlačnosti razvlačila pred mojim nosom, a ja nisam imao pojma o tome. Mrzim kad se to dogodi.

Mat kimne, kao da je to sad riješeno. „Okej, Jannone. Ovdje je super. Ali moram ići.” „Natrag u stan?” „Ne, u ured. Radit ću cijelu noć. Čudovište iz džungle.” „Čudovište iz džungle.” „Načinjeno od živih biljaka. Moramo održavati toplinu u studiju. Možda dođem na još jedan odmor. Ovdje je svježe i suho.” Mat ode. Poslije u dnevnik zapišem: Svježa noć bez oblaka. Knjižaru je posjetila najmlađa mušterija koju je ona vidjela (prema mišljenju ovog prodavača) unatrag mnogo godina. Nosi samterice, sako krojen po mjeri, a ispod njega džemper-prsluk s ušivenim sitnim tigrovima. Mušterija je kupila razglednicu (pod pritiskom), a onda otišla kako bi nastavila raditi na čudovištu iz džungle.

Vrlo je tiho. Položim bradu na dlan. nabrajam prijatelje i pitam se što mi se još krije pred nosom.

22

CW&BU

KRONIKE ZMAJEVE PJESME, PRVI DIO Iduću noć još jedan prijatelj posjeti knjižaru, i to ne bilo koji prijatelj: moj najstariji.

Neel Shah i ja bili smo najbolji prijatelji još od šestog razreda. U nepredvidivoj, fluidnoj dinamici osnovne škole nekako sam se zatekao kako plutam pri vrhu, kao niš poseban običnjak koji je taman dovoljno dobar u košarci i ne koči se od straha pred curama. Neel je, kao kontrast, potonuo ravno na dno, a podjednako su ga izbjegavali sportaši i štreberi. Djeca koja su sjedila sa mnom u menzi frktala su da izgleda čudno, govori čudno, miriše čudno.

Ali to proljeće povezali smo se zahvaljujući zajedničkoj opsesiji knjigama o zmajevima koji pjevaju i postali najbolji prijatelji. Zalagao sam se za njega, branio ga, trošio svoj pretpubertetski politički kapital u njegovo ime. Sredio sam da ga pozivaju na golf-partije i mamio igrače iz košarkaške ekipe u našu grupu, koja je igrala Rakete i čarobnjake. (Ne bi izdržali dugo. Neel je uvijek vodio igru i uvijek bi na njih slao poslušne droide i nemrtve orke.) U sedmom razredu rekao sam Amy Torgensen, zgodnoj plavokosoj curi koja je voljela konje, da je Neelov otac izgnani princ, neizmjerno bogat, te da bi Neel zato bio idealan partner za zimski školski ples. To mu je bio prvi spoj.

Zato biste mogli reći da mi Neel duguje pokoju uslugu, osobito s obzirom na to da je između nas sad već prošlo toliko usluga da se više ne mogu ni razlučiti kao pojedinačna djela, nego kao žarka izmaglica odanosti. Naše je prijateljstvo nebula.

Sad se Neel Shah pojavi uokviren na prednjem ulazu, visok i čvrst, u udobnoj crnoj jakni za trčanje i posve ignorira prašni Stražnji popis. Umjesto toga usredotoči se na kratku policu na kojoj piše ZNANSTVENA FANTASTIKA I FANTASTIKA. „Stari, imaš Moffata!” kaže i uzme debelu džepnu knjigu. To su Kronike zmajeve pjesme, prvi dio - baš ona knjiga preko koje smo se povezali u šestom razredu i koja nam je i dalje najdraža. Ja sam je pročitao triput. Neel ju je vjerojatno pročitao šest puta. „I ovo je još stari primjerak”, kaže on listajući je. U pravu je. Posljednje izdanje trilogije, objavljeno poslije smrti Clarka Moffata, ima geometrijske korice koje tvore jedinstveni uzorak kad sve tri knjige poredaš na polici. Na koricama je zračnim kistom naslikan crtež debelog plavog zmaja ovjenčanog morskom pjenom.

I Kažem Neelu da bi je trebao kupiti zato što je to vjerojatno vrlo rijetko izdanje koje sigurno vrijedi više nego što Penumbra traži za nj. zato što šest dana nisam prodao ništa osim jedne razglednice. Inače bi mi bilo neugodno nagovarati prijatelja da kupi knjigu, ali Neel Shah je sad, ako ne baš neizmjerno bogat, onda svakako usporediv s nekim prinčevima iz niže lige. Otprilike onda kada sam se ja trudio zaraditi minimalac u Bakalara mi! u Providenceu, Neel je pokrenuo vlastitu tvrtku. Premotajmo pet godina unaprijed i pogledajmo magiju ukupnog truda: Neel ima, barem kako ja procjenjujem, nekoliko stotina tisuća dolara u banci, a njegova tvrtka vrijedi još nekoliko milijuna. S druge pak strane, ja imam točno 2 357 dolara u banci, a tvrtka za koju radim - ako se

23

CW&BU

može nazvati tvrtkom -postoji u tom međufinancijskom prostoru koji nastanjuju perači novca i rubne religije.

Bilo kako bilo, mislim da se Neel može isprsiti za staru džepnu knjigu, čak i ako više nema vremena za čitanje. Dok ja prčkam po mračnim ladicama pulta u potrazi za sitnišem, njegov pogled skrene napokon prema policama u sjeni koje dominiraju stražnjim dijelom knjižare. „Što je sve to?” upita. Nije siguran zanima li ga to ili ne. Neel u pravilu više voli nove i sjajne stvari od starih i prašnih. „To je”, kažem, „prava knjižara.”

Poslije Matove intervencije malo sam hrabriji kad je riječ o Stražnjem popisu. „Što bi se dogodilo kad bih ti rekao”, kažem povevši Neela prema stražnjim policama, „da ovu knjižaru redovito posjećuje skupina čudnih učenjaka?” „Super”, kaže Neel kimajući. Već njuši čarobnjake. „A što bi se dogodilo kad bih ti rekao” - uzmem u crno uvezanu knjigu s niske police - „da su sve te knjige napisane u šiframa?” Rastvorim je širom kako bih mu pokazao polje razbacanih slova. „To je šašavo”, kaže Neel. Prstom prelazi stranicu, kroz labirint šerifa. „Imam tipa u Bjelorusiji koji razbija šifre. Zaštitu od kopiranja i slično.”

U toj rečenici krije se razlika između Neelova posliješkolskog života i mojega: Neel ima tipove - tipove koji rade za njega. Ja nemam tipove. Ja jedva da imam lap-top. „Mogao bih mu dati da pogleda ovo”, nastavi Neel. „Pa, nisam posve siguran da ovo jesu šifre”, priznam. Zatvorim knjigu i uguram je natrag na policu. „A čak i ako jesu, nisam siguran da je to, ono, vrijedno dešifriranja.

Tipovi koji dolaze ovamo prilično su čudni.” „Tako uvijek počinje!” kaže Neel i klepi me po ramenu. „Uzmi primjer Kronika zmajeve pjesme. Upoznaš li Telemaha Mješanca na prvoj stranici? Ne, stari. Upoznaš Fermwena.”

Glavni lik u Kronikama zmajeve pjesme jest Fermven, učenjački patuljak koji je malen čak i prema mjerilima patuljaka. Rano su ga izbacili iz njegova ratničkog klana i - bilo kako bilo, da, možda je Neel u pravu. „Moramo to prokljuviti”, kaže on. „Koliko?”

Objasnim mu kako to ide, kako svi članovi imaju iskaznice - ali sad to nije samo neobvezatno ćaskanje. Koja god cijena učlanjenja u Penumbrin posudbeni klub bila, Neel je može platiti. „Doznaj koliko to stoji”, kaže Neel. „Ovdje si usred scenarija Raketa i čarobnjaka, kunem se.” Ceri se. Prebaci se na svoj duboki glas voditelja igre: „Nemoj sad ispasti papak, Claymore Crvenoruki.”

Uf. Iskoristio je moje ime iz Raketa i čarobnjaka protiv mene. To je čarolija drevne moći. Popuštam. Pitat ću Penumbru.

24

CW&BU

Vratimo se kratkim policama i koricama s crtežima zračnim kistom. Neel lista još jednu našu omiljenu knjigu, priču o golemom cilindričnom svemirskom brodu koji se polako približava Zemlji. Kažem mu za Matov plan snubljenja Ashley. A zatim ga pitam kako ide njegovoj tvrtki. On rastvori svoju jaknu za trčanje i ponosno pokaže sivu majicu odjevenu ispod jakne. „Mi smo to učinili”, kaže. „Unajmili smo 3D skener tijela, svakom napravili majicu po mjeri. Pristaju savršeno. Mislim, savršeno.

Neel je u fantastičnoj formi. Svaki put kad ga vidim ne mogu a da ne zalijepim preko toga svoju uspomenu na bucmastog šestašića jer je sad nekako dobio pretjerani V-oblik superjunaka iz stripa. „To je dobar branding, znaš?” kaže on.

Tijesna majica ima logotip Neelove tvrtke otisnut preko prsa. Visokim, električno plavim slovima piše: ANATOMIX. Ujutro, kad dođe Penumbra, spomenem mu ideju da moj prijatelj želi kupiti pristup Stražnjem popisu. On, sliježući ramenima, skine svoj mornarski kaput - to je fantastičan mornarski kaput, krasno izrađen, od vune najcrnjih ovaca - i smjesti se na stolac za pultom. „O, to nije pitanje kupnje”, kaže on spajajući prste u obliku šatora, „nego namjere.” „Pa, moj je prijatelj samo znatiželjan”, kažem. „Totalni je bibliofil.” To baš i nije istina. Neelu su draže filmske adaptacije knjiga. Neprestano je nezadovoljan činjenicom što još nitko nije snimio film po Kronikama zmajeve pjesme. „Pa”, reče Penumbra razmišljajući o tome, „sadržaj ovih knjiga bit će mu... izazovan. A kako bi dobio pristup njima, mora pristati na ugovor.” „Dakle, čekajte - to se ipak plaća?” „Ne, ne. Tvoj prijatelj mora jednostavno obećati da će čitati pomno. Ove su knjige posebne” - mahne dugom rukom u smjeru Stražnjeg popisa - „posebnog sadržaja koji nagrađuje veliku pozornost. Tvoj će prijatelj doznati da ga one vode nečemu posebnom, ali samo ako je spreman raditi marljivo.” „Poput filozofije?” kažem. „Matematike?” „Ne, ništa tako apstraktno”, kaže Penumbra odmahujući glavom. „Te su knjige zagonetka” - nakrivi glavu prema meni - „ali ti to znaš, momče dragi, zar ne?”

Napravim grimasu i priznam: „Aha. Pogledao sam.” „Dobro.” Penumbra kimne oštro. „Nema ničega goreg od neznatiželjnog prodavača.” Oči mu zasvjetlucaju kad to kaže. „Zagonetku može riješiti ako uloži vrijeme i trud u to. Ne mogu govoriti o tome što ga očekuje kad je riješi, ali dovoljno je reći da su mnogi tome posvetili život. E sad, je li to nešto što će tvoj... prijatelj smatrati vrijednim truda, to ne mogu znati. Ali vjerujem da bi mogao.”

Osmjehne se iskrivljenim osmijehom. Shvatim da Penumbra misli da je taj prijatelj hipotetičan; drugim riječima, misli da govorimo o meni. Pa, možda i govorimo, barem malo.

25

CW&BU

„Naravno, odnos između knjige i čitatelja privatan je”, kaže on, „pa sve funkcionira prema načelu povjerenja. Ako mi kažeš da će tvoj prijatelj čitati ove knjige pomno, s poštovanjem prema njihovim autorima, povjerovat ću ti.”

Znam da ih Neel ni u kojem slučaju neće čitati tako, a nisam siguran ni u to da se ja baš želim prijaviti za takvo što. Ne još. Zainteresiran sam i ježim se u podjednakoj mjeri.

Zato jednostavno kažem: „Dobro, reći ću mu.”

Penumbra kimne. „Nije nikakva sramota ako tvoj prijatelj još nije dorastao tom zadatku. Možda će mu interes s vremenom rasti.”

26

CW&BU

STRANAC U STRANOJ ZEMLJI Noći padaju jedna u drugu, a knjižara postaje sve tiša. Prođe tjedan dana bez ijedne mušterije. Na lap-topu odem provjeriti svoju superusmjerenu reklamnu kampanju i otkrijem da mi je isporučila, zasad, nula rezultata. Vidim žarkožutu poruku Googlea u kutu ekrana kojom mi sugeriraju da su mi kriteriji možda preuski te da je moguće da sam odredio bazu mušterija koja ne postoji.

Pitam se kako je ovdje danju, za vrijeme Penumbrine suncem prošarane smjene.

Pitam se ima li Oliver navalu mušterija navečer, nakon što svi odu s posla. Pitam se mogu li sva ova osamljenost i tišina oštetiti moj mozak. Nemojte me pogrešno shvatiti: zahvalan sam na tomu što imam posao, što sjedim na ovom stolcu, što tiho skupljam dolare (ne previše) koje mogu iskoristiti za plaćanje stanarine, pizze i aplikacija za iPhone. Ali naviknuo sam se na to da radim u uredu; naviknuo sam se na to da radim u ekipi. Ovdje sam sam sa šišmišima. (O, znam da ovdje ima šišmiša.)

U posljednje vrijeme kao da više nema bi posuđivača Stražnjeg popisa. Je li ih zaveo neki drugi knjiški klub na drugom kraju grada? Jesu li svi kupili Kindle?

Ja ga imam i koristim se njime većinu noći. Uvijek zamišljam knjige kako zure i šapću: Izdajico! - ali dajte, pa moram pročitati puno prvih poglavlja. Moj je Kindle polovni, dao mi ga je tata, jedan od prvih modela, nakošena, asimetrična ploča sitna siva ekrana i tipki postavljenih pod kutom. Izgleda kao rekvizit iz 2001.: Odiseje u svemiru. Ima većih Kindlea s većim ekranom i suptilnijim industrijskim dizajnom, ali ovaj je poput Penumbrinih razglednica: toliko nije cool da je opet postao cool.

Na pola poglavlja Cannery Rowa ekran se naglo zacrni, zakoči se, a onda polako izblijedi. To se događa većinu noći. Baterija Kindlea trebala bi trajati, ono, dva mjeseca, ali ja sam svoj ostavio na plaži predugo, pa sada iskopčan iz struje izdrži samo otprilike sat.

Zato uključim MacBook i krenem u obilazak: nove stranice, blogovi, tvitovi.

Pogledam unatrag kako bih pročitao razgovore koji su se preko dana događali bez mene. Kad se svi mediji koje konzumirate pomaknu u vremenu, znači li to da ste se vi pomaknuli u vremenu?

Na kraju odem do svojega novog favorita: Grumblea.

Grumble je osoba, vjerojatno muško ljudsko biće, zatajan programer koji operira negdje na raskrižju književnosti i koda - djelomično Hakerske novosti, djelomično Pariš Revieu. Mat mi je mejlao poveznicu nakon što je bio u knjižari, nagađajući da bi Grumbleov rad ovdje mogao naići na odjek. Bio je u pravu.

Grumble vodi uspješnu piratsku knjižnicu. Piše komplicirane programe za razbijanje DRM-a na e-knjigama; sklapa komplicirane uređaje za kopiranje riječi iz pravih knjiga. Da radi za Amazon, vjerojatno bi bio bogat. No on je umjesto toga krekirao navodno savršeno zaštićene knjige iz serije o Harryju Potteru i svih sedam eknjiga postavio na svoje stranice za slobodno skidanje - s nekoliko promjena. Ako sad želite besplatno čitati Pottera, morate trpjeti ovlašna spominjanja mladog čarobnjaka 27

CW&BU

Grumblegrita koji pohađa Hogwarts zajedno s Harryjem. To i nije baš tako loše; Grumblegrit ima nekoliko dobrih rečenica.

Ali mene opčinjava Grumbleov novi projekt. To je karta lokacija svih znanstvenofantastičnih priča objavljenih u dvadesetom stoljeću. Iščupao ih je softverski i ubacio ih u 3D prostor, tako da možete pratiti kako iz godine u godinu ljudska kolektivna mašta seže sve dalje: do Mjeseca, Marsa, Jupitera, Plutona, do Alfa Centaurija i još dalje.

Možete povećavati i rotirati cijeli svemir, a možete uskočiti i u mali poligonalni svemirski brod i voziti se u kabini. Možete se susresti s Ramom i naći svjetove Fondacije.

Dakle, dvije stvari: 1. Neelu će se to svidjeti.

2. Želim biti poput Grumblea. Mislim, što bi se dogodilo kad bih ja učinio nešto ovako cool? To bi bila prava vještina. Mogao bih se pridružiti nekoj mladoj tvrtki.

Mogao bih se zaposliti u Appleu. Mogao bih viđati i dolaziti u interakciju s drugim ljudskim bićima pod toplim svjetlom dnevne zvijezde.

Srećom za mene, Grumble je, u pravom stilu hakerskog junaka, objavio kod koji pokreće kartu. To je cijeli 3D grafički stroj napisan programskim jezikom Ruby - istim onim kojim smo vodili stranice Novog bejgla - i posve je besplatan.

I tako ću ja sad iskoristiti Grumbleov kod kako bih stvorio nešto svoje. Osvrnem se oko sebe i shvatim da se moj projekt nalazi preda mnom: naučit ću 3D grafiku izrađivanjem modela Tajnovite knjižare gospodina Penumbre. Mislim, to je visoka, mršava kutija puna manjih kutija - koliko to zaista može biti teško?

Za početak sam bazu podataka s Penumbrina starog Mac Plusa morao učitati na svojem lap-topu, što baš i nije bio trivijalan zadatak jer se Mac Plus koristi disketama, a nema načina da ih uguram u MacBook. Morao sam kupiti stari USB disketni pogon na eBayu. Stajao je tri dolara, plus pet dolara za poštarinu, i bilo mi je čudno ukopčati ga u svoj lap-top.

Ali sad kad imam te podatke izrađujem svoju maketu knjižare. Gruba je - samo skupina sivih kocaka nabacanih poput virtualnih Lego kockica - ali izgleda sve prepoznatljivije. Prostor je prikladan u obliku kutija za cipele i sve su police na mjestu.

Namjestio sam ih koordinatnim sustavom, pa moj program može naći treći Prolaz i trinaestu policu sam od sebe. Simulirano svjetlo sa simuliranih prozora baca sjene oštrih rubova po cijeloj simuliranoj knjižari. Ako vam sve to zvuči impresivno, imate više od trideset godina.

Trebale su mi tri noći pokušaja i pogrešaka, ali sad već štrikam duge nizove koda, učim u hodu. Dobar je osjećaj stvarati nešto: prilično uvjerljiva poligonalna aproksimacija Penumbrine knjižare okreće mi se na ekranu, a ja nisam bio sretniji još od pada Novog bejgla. Novi album lokalnog prpošnog benda Moon Suicide čuje se iz zvučnika lap-topa, a ja se baš spremam učitati bazu podataka u...

Oglasi se zvonce, a ja stisnem tipku za gašenje zvuka na lap-topu. Moon Suicide utihne, a ja podignem pogled i ugledam nepoznato lice. Inače mogu odmah otkriti 28

CW&BU

imam li posla s članom najčudnijega svjetskog knjiškog kluba ili s normalnom kasnonoćnom potencijalnom mušterijom. Ali moje paukovo osjetilo trenutačno je ometeno.

Mušterija je niska, ali čvrste građe, u nekakvu zgušnjujućem limbu sredovječnosti.

Nosi antracitno sivo odijelo i bijelu košulju raskopčanu na vrhu. Sve bi to bili pokazatelji normalnosti da nije njegova lica: mrtvački je blijed, ima čekinjastu crnu bradu i oči poput tamnih vršaka olovke. Također, pod rukom nosi paket uredno umotan u smeđi papir.

Oči mu se odmah zalijepe za kratke police u prednjem dijelu, a ne za Stražnji popis, pa to možda znači da je normalna mušterija. Možda je došao iz Booty'sa kraj nas.

Upitam ga: „Mogu li vam pomoći?” „Što je ovo? Što bi ovo trebalo značiti?” ispali on, strogim pogledom zureći u kratke police. „Aha, znam da ne izgleda osobito”, kažem. Idućim dahom nakanim mu skrenuti pozornost na neke iznenađujuće vrhunce oskudnog Penumbrina inventara, ali prekine me: „Šališ se? Nije osobito?” Baci svoj paket na pult - tres - i ode do police ZNANSTVENA FANTASTIKA I FANTASTIKA. „Što ovo radi ovdje?” Pokazuje mi jedini Penumbrin primjerak Vodiča kroz galaksiju za autostopere. „A ovo? Zafrkavaš me?” Pokazuje mi Stranca u stranoj zemlji. Ne znam što bih rekao jer ne shvaćam što se događa.

On se vrati do pulta, i dalje držeći obje knjige. Tresne njima po drvu. „Tko si ti uopće?” Njegove tamne oči zabljesnu kao da mi je bacio rukavicu izazova. „Ja vodim ovu knjižaru”, kažem što sam smirenije mogao. „Želite li kupiti te knjige?”

On raširi nosnice. „Ne vodiš ti ovu knjižaru. Nisi čak ni novak.” Joj. Istina, radim ovdje tek nešto duže od mjesec dana, ali zaista, nije neka mudrost. „I nemaš pojma tko zaista vodi ovu knjižaru, je li?” nastavi on. „Je li ti Penumbra rekao?” Šutim. Ovo definitivno nije normalna mušterija. „Nije.” Frkne. „Ne bih rekao da jest. Pa, prije više od godinu dana rekli smo tvojem šefu da se riješi ovog smeća.” Svaku riječ poprati tapšanjem Vodiča za autostopere kako bi ih dodatno naglasio. Dugmad na rukavu sakoa raskopčana mu je. „I to ne prvi put.” „Čujte, zaista ne znam o čemu pričate.” Ostat ću smiren. Ostat ću pristojan. „Dakle, zaista, želite li kupiti te knjige?”

Iznenadi me kad izvuče zgužvanu novčanicu od dvadeset dolara iz džepa hlača. „O, svakako”, kaže i baci novčanicu na pult. Mrzim kad ljudi to rade. „Želim dokaz Penumbrine neposlušnosti.” Stanka. Tamne mu oči svjetlucaju. „Tvoj je šef u nevolji.” Što, zbog prodavanja znanstvene fantastike? Zašto ovaj tip toliko mrzi Douglasa Adamsa? „A što je ovo?” oštro će on i pokaže MacBook. Maketa knjižare raširena je preko cijelog ekrana i polako se rotira.

29

CW&BU

„To vas se ne tiče”, kažem okrećući ekran dalje od njega. „To me se ne tiče?” ljutito će on. „Znaš li ti uopće - Ne znaš.” Zakoluta očima kao da trpi najgore posluživanje mušterija u povijesti svemira. A onda odmahne glavom i pribere se. „Slušaj dobro. Ovo je važno.” Dvama prstima gurne paket preko površine pulta. Plosnat je i širok i izgleda poznato. Pogleda me ravno u oči i kaže: „Ovo je sranje od knjižare, ali moram biti siguran da ćeš dati ovo Penumbri. Daj mu ga u ruke. Nemoj ga staviti na policu. Nemoj ga ostaviti za njega. Daj mu ga u ruke.” „Okej”, kažem. „Dobro. Nema problema.”

Kimne. „Dobro. Hvala.” Uzme kupljenu robu i gurne vrata. Na pola puta se okrene. „I reci šefu da ga je pozdravio Corvina.”

Ujutro, Penumbra jedva da je ušao prije nego što sam mu počno prepričavati što se dogodilo, govoreći prebrzo i preko reda, mislim, što to njega muči i tko je Corvina i kakav je to zamotuljak i, zaista, što njega muči... „Smiri se, momče”, kaže Penumbra, podižući glas i duge ruke kako bi me ušutkao. „Smiri se. Uspori.” „Eno”, kažem. Pokažem mu paket kao da je mrtva životinja. Što ja znam, to može biti mrtva životinja ili možda samo kosti mrtve životinje poslagane u uredan pentagram. „Ahhh”, izdahne Penumbra. Omota svoje duge prste oko paketa i lagano ga podigne s pulta. „Baš krasno.”

Ali naravno da to nije kutija kostiju. Dobro ja znam što je to, a znam to otkad je posjetitelj blijeda lica zakoračio u knjižaru. Na neki se način od te činjenice ježim još više jer to znači da ovo što se ovdje događa nije samo ekscentrična ideja jednog starca.

Penumbra zguli smeđi papir. Ispod njega je knjiga. „Novi dodatak policama”, kaže. „Festina lente.”

Knjiga je vrlo tanka, ali vrlo lijepa. Uvezana je u briljantnu nijansu sive boje, nekakav prošaran materijal koji na svjetlu svjetluca srebrnastim svjetlom. Hrbat je crn, bisernim slovima piše ERDOS. Dakle, Stražnji popis povećao se za jedan naslov. „Prošlo je prilično mnogo vremena otkako smo dobili prošlu”, kaže Penumbra. „To valja proslaviti. Čekaj ovdje, momče, čekaj ovdje.” Među policama se povuče do sobe straga. Čujem njegove cipele na stubama koje vode u ured, s druge strane vrata na kojima piše PRIVATNO, a kroz koja nikad nisam prošao. Kad se vrati, u rukama nosi dvije čaše od stiropora jednu u drugoj te polupraznu bocu viskija. Na etiketi piše FITZGERALD'S i izgleda staro onoliko koliko i Penumbra. Ulije prst zlata u svaku čašu i jednu da meni. „A sad”, kaže, „opiši ga. Posjetitelja. Pročitaj mi to iz svojega dnevnika.” „Nisam zapisao ništa”, priznam. Štoviše, nisam radio ništa. Cijelu sam noć koračao po knjižari, udaljen od pulta, bojeći se taknuti paket, pogledati ga, čak i previše razmišljati o njemu.

30

CW&BU

„Ah, ali to mora ući u dnevnik, momče. Evo, zapisuj dok mi pričaš. Pričaj.” Pričam mu i pritom sve zapisujem. Od toga se osjećam bolje, kao da sve to čudaštvo istječe iz moje krvi na stranicu kroz taman vrh kemijske olovke: „Knjižaru je posjetio nadmeni glupan... “ „Aaa - možda bi bilo mudrije ne napisati to”, ležerno će Penumbra. „Reci, naprimjer da je odavao dojam... užurbanoga teklića.”

Dobro, dakle: „Knjižaru je posjetio užurbani teklić imena Corvina, koji...” „Ne, ne”, prekine me Penumbra. Zažmiri i uštipne se za korijen nosa. „Stani. Prije nego što to zapišeš, objasnit ću ti. Bio je vrlo blijed, sitnih očiju, star četrdeset jednu godinu, snažne građe i brade koja mu ne stoji, u odijelu od glatke vune, jednorednom, s funkcionalnom dugmadi za manšete i crnim kožnatim cipelama koje završavaju oštrim vrhom - je li tako?”

Točno. Nisam snimio cipele, ali Penumbra ga je dobro skinuo. „Da, naravno. Zove se Eric, a njegov je dar blago.” Malo uskovitla svoj viski. „Makar on bio pomalo preentuzijastičan u igranju svoje uloge. To je pokupio od Corvine.” „Tko je onda Corvina?” Osjećam se čudno dok to govorim, ali: „Šalje vam pozdrave.” „Naravno da ih šalje”, kaže Penumbra i zakoluta očima. „Eric mu se divi. Kao i mnogi mlađi.” Izbjegava pitanje. Na trenutak šuti, a onda podigne glavu i pogleda me u oči. „Ovo je više od knjižare, kao što si, zasigurno, zaključio. To je također neka vrsta knjižnice, jedna od mnogih diljem svijeta. Jedna se nalazi u London, jedna u Parizu ukupno ih je dvanaest. Sve su posve različite, ali imaju istu funkciju i Corvina ih sve nadzire.” „Dakle, on je vaš šef.”

Penumbri se na to malo zatamni lice. „Radije o njemu razmišljam kao o našem pokrovitelju”, kaže on, zastavši pritom kratko na svakoj riječi. Primijetio sam da je rekao našem i malo se osmjehnem zbog toga. „Ali rekao bih da bi se Corvina svim srcem složio s tvojom karakterizacijom.”

Objasnim mu ono što je Eric rekao o knjigama na kratkim policama - o Penumbrinu neposluhu. „Da, da”, kaže on uzdahnuvši. „Sve sam to već prošao. To su budalaštine.

Genijalnost je ovih knjižnica u tome što su sve različite. Koster u Berlinu sa svojom glazbom, Gribojedov u Sankt Peterburgu sa svojim velikim samovarom. A ovdje, u San Franciscu, najveća je razlika od svih.” „Koja?” „Pa mi držimo knjige koje bi netko zaista mogao htjeti čitati!” Penumbra se grohotom nasmije i pogleda me zubatim cerekom. I ja se nasmijem. „Dakle, ništa strašno?”

Penumbra slegne ramenima. „Ovisi”, kaže. „Ovisi o tome koliko netko ozbiljno shvaća strogoga starog nadzornika koji vjeruje da sve svugdje i zauvijek mora biti 31

CW&BU

potpuno jednako.” Zastane. „Eto, ja ga, sasvim slučajno, ne shvaćam ni najmanje ozbiljno.” „Dolazi li ikad ovamo?” „Nikad”, oštro će Penumbra odmahujući glavom. „U San Franciscu nije bio mnogo godina... duže od desetljeća. Ne, zauzet je svojim drugim dužnostima. I hvala nebesima na tome.”

Penumbra podigne ruke i mahne njima u mojem smjeru, tjerajući me dalje od svojeg pulta. „Idi kući. Svjedočio si nečemu rijetkom i nisi ni svjestan toga koliko je to znakovito. Budi zahvalan na tome. I pij taj svoj viski, momče! Pij!” Prebacim torbu preko ramena i ispraznim čašu u dva žestoka gutljaja. „To je”, kaže Penumbra, „zdravica za Evelyn Erdos.” Podigne i ispruži svjetlucavu sivu knjigu pred sebe te progovori kao da joj se obraća: „Dobro došla, prijateljice, i svaka čast. Svaka čast!”

32

CW&BU

PROTOTIP Iduće noći uđem kao obično i mahnem u znak pozdrava Oliveru Groneu. Želim ga pitati za Erica, ali nemam prave riječi za takvo što. Oliver i ja nikad nismo izravno razgovarali o tome koliko je knjižara čudna. Zato počnem ovako: „Olivere, imam pitanje. Znaš kako imamo normalne mušterije?” „Ne mnogo njih.” „Da. I imamo članove koji posuđuju knjige.” „Poput Mauricea Tyndalla.” „Da.” Nisam znao da se zove Maurice. „Jesi li ikad vidio da netko dostavlja novu knjigu?”

On zastane i razmisli. A onda jednostavno kaže: „Ne.” Čim ode, nađem se u zbrci novih teorija. Možda i Oliver sudjeluje u tome. Možda je on Corvinin špijun. Tihi promatrač. Savršen. Ili je možda dio neke dublje urote. Možda sam tek zagrebao površinu. Znam da ima još knjižara - knjižnica? - poput ove, ali još ne znam što znači to „poput ove”. Ne znam koja je svrha Stražnjeg popisa.p Prelistam dnevnik od početka do kraja u potrazi za nečim, bilo čim. Porukom iz prošlosti, možda: Čuvaj se, dobri prodavaču, Corvinina bijesa. Ali ne. Moji prethodnici igrali su pošteno kao ja.

Riječi koje su zapisivali obične su i drže se činjenica, obični opisi članova koji su dolazili i odlazili. Neke prepoznajem: Tyndalla, Lapinovu i ostale. Drugi su mi nepoznanica - članovi koji dolaze danju ili članovi koji su davno prestali dolaziti. Sudeći prema datuma koje vidim porazbacane po stranicama, dnevnik pokriva nešto više od pet godina. Tek je napola ispunjen. Hoću li ga ja ispuniti u idućih pet? Hoću li godinama poslušno pisati, nemajući pojma o čemu pišem?

Mozak će mi se istopiti u lokvu ako nastavim tako cijelu noć. Treba mi neko odvraćanje pozornosti - veliko, izazovno odvraćanje pozornosti. Zato podignem poklopac lap-topa i nastavim rad na 3D knjižari.

Svakih nekoliko minuta podignem pogled prema prozorima, prema ulici iza njih.

Gledam ima li sjena, hoću li vidjeti bljesak sivog odijela ili odsjaj tamnog oka. Ali nema ničega. Rad malo izgladi sve to čudaštvo i napokon se nađem u zoni.

Ako želim da 3D maketa ove knjižare bude upotrebljiva, vjerojatno će vam morati pokazivati ne samo to gdje se knjige nalaze, nego i koje su i komu trenutačno posuđene.

Zato sam u kratkim crtama transkribirao svojih posljednjih nekoliko tjedana dnevničkih zapisa i naučio maketu da raspoznaje vrijeme.

Sad knjige svjetlucaju poput svjetiljaka na debelim 3D policama i razvrstane su po bojama, tako da se knjige koje je posudio Tyndall osvijetle plavom bojom, Lapinine zelenom, Fedorovljeve žutom i tako dalje. To je prilično štosno. Ali uz tu novu opciju pojavio se bug, pa sad police nestanu kad knjižaru zarotiram predaleko. Sjedim pogrbljen nad kodom, uzalud pokušavajući shvatiti u čemu je štos, kad zvonce veselo zazvoni.

33

CW&BU

Otme mi se uzdah iznenađenja. Je li to Eric, koji se vratio kako bi opet vikao na mene? Ili je to Corvina, direktor osobno, koji je napokon došao iskaliti gnjev na...

To je neka cura. Napola se nagnula u knjižaru i gleda me govoreći: „Jeste li otvoreni?”

Ma jesmo, curo kestenjaste kose ošišane do brade u crvenoj majici s napisanom riječi BAM! Boje senfa - da, kad već pitaš, jesmo. „Apsolutno”, kažem. „Uđi. Uvijek smo otvoreni.” „Baš sam čekala autobus kad mi je mobitel zazujao - mislim da imam kupon.”

Dođe ravno do pulta, gurne svoj mobitel prema meni, a ondje, na malom ekranu, nalazi se moja reklama s Googlea. Superusmjerena lokalna kampanja - zaboravio sam na nju, ali još je vrte i našla je nekoga. Digitalni kupon koji sam dizajnirao nalazi se preda mnom, viri s ogrebenog ekrana njezina smartphonea. Nokti su joj svjetlucavi. „Da!” kažem. „To je sjajan kupon. Najbolji!” Govorim preglasno. Okrenut će se i otići. Googleovi fantastični reklamni algoritmi isporučili su mi superzgodnu curu, a ja nemam pojma što bih s njom. Okrene glavu kako bi pogledala cijelu knjižaru.

Sumnjičava je.

Povijest ovisi o takvim sitnicama. Razlika u trideset stupnjeva i priča završava ovdje. Ali moj je lap-top okrenut baš kako treba, a na ekranu se moja 3D knjižara snažno rotira na dvije osi, poput svemirskog broda koji juri praznim kozmosom, a cura spusti pogled i . „Što je to?” upita i podigne obrvu. Jednu tamnu, dražesnu obrvu.

Okej, ovo moram odigrati kako treba. Nemoj zvučati previše štreberski: „Pa, to je maketa ove knjižare, osim što se na njoj vidi koje su knjige dostupne... “ Curi se oči zacakle: „Vizualizacija podataka!” Više nije sumnjičava. Iznenada je oduševljena. „Tako je”, kažem. „To je točno to. Evo, pogledaj.”

Nađemo se na pola puta, na kraju pulta, a ja joj pokažem 3D knjižaru koja još nestaje kad je zarotiram predaleko. Ona se nagne bliže. „Mogu li vidjeti izvorni kod?”

Ako me Ericova zloba iznenadila, curina me znatiželja zaprepašćuje. „Možeš, naravno”, kažem skačući s jednog tamnog prozora na drugi dok sirovi Ruby ne ispuni ekran, kodiran crvenom, zlatnom i zelenom bojom. „Bavim se ovime”, kaže ona pogrbivši se nad tim, zureći u kod. „Vizualizacijom podataka. Smijem li?” Pokaže tipkovnicu. Ovaj, prelijepa kasnonoćna hakerice, naravno da smiješ.

Moj limbički sustav naviknuo se na određeni (vrlo nizak) stupanj ljudskog (ženskog) kontakta. Dok ona tako stoji kraj mene, lagano me dotičući laktom, osjećam se opijeno. Pokušavam smisliti iduće korake. Preporučit ću joj Vizualni prikaz kvantitativnih informacija Edwarda Tuftea. Penumbra ima tu knjigu - vidio sam je na polici. Golema je.

34

CW&BU

Brzo prolazi kroz moj kod, zbog čega mi je malo neugodno jer je moj kod prepun komentara tipa To, čovječe! i A sad je, računalo, vrijeme da učiniš što ti nalažem. „Ovo je sjajno”, kaže ona osmjehujući se. „A ti si sigurno Clay?”

U kodu je - postoji jedna metoda clay je super. Pretpostavljam da svaki programer napiše takvo što. „Ja sam Kat”, kaže ona. „Mislim da sam otkrila problem. Hoćeš vidjet'?”

Ja sam se mučio satima, ali ova cura - Kat - našla je bug u mojoj knjižari u roku od pet minuta. Genijalka je. Govori mi za vrijeme debagiranja i objašnjava način na koji razmišlja, koji je brz i samopouzdan. A onda, tap, tap, ukloni bug, „Oprosti što sam sebična”, kaže ona okrećući lap-top natrag prema meni. Zatakne pramen kose za uho, uspravi se i kaže, glumeći staloženost: „Nego, Clay, zašto izrađuješ maketu ove knjižare?” Dok to izgovara, očima prati police sve do stropa.

Nisam siguran želim li biti posve iskren koliko je ova knjižara čudna. Zdravo, drago mi je što smo se upoznali, prodajem nečitljive knjige starim čudacima -jesi li za večeru? (I iznenada sam siguran da će jedan od tih ljudi uletjeti na prednji ulaz. Molim vas, Tyndalle, Fedorove, sve vas: Večeras ostanite kod kuće. Nastavite čitati.)

Odlučim se za drukčiji pristup: „To je nešto poput povijesti”, kažem. „Knjižara je otvorena prije gotovo stotinu godina. Mislim da je najstarija knjižara u gradu - možda na cijeloj Zapadnoj obali.” „To je fantastično”, kaže ona. „Google je poput bebe u usporedbi s njom.” To sve objašnjava: ova je cura guglovka. Dakle, zaista jest genijalka. Također, jedan je njezin zub vrlo slatko okrhnut. „Volim ovakve podatke”, kaže ona kimajući bradom u smjeru lap-topa. „Stvarne podatke. Stare podatke.”

Cura ima iskru života. To mi je glavni filtar za nove prijatelje (i cure) i najbolji kompliment koji mogu dati nekomu. Puno sam puta pokušao shvatiti što je izaziva kakav se koktel karakteristika spaja u hladnu, tamnu kozmosu kako bi stvorio zvijezdu.

Znam da se ključ uglavnom krije u licu - ne samo u očima, nego i u čelu, obrazima, ustima i mikromišićima koji sve to povezuju.

Katini mikromišići vrlo su privlačni.

Kaže: „Jesi li se ikad pokušao baviti time s vremenskom vizualizacijom?” „Nisam još, ne baš, ne.” Štoviše, ne znam ni što to znači. „U Googleu se njima služimo za povijest pretraživanja”, kaže ona. „To je cool - vidiš kako neka nova ideja zabljesne svijetom poput nekakve epidemije. A onda izgori u roku od tjedan dana.”

To mi zvuči jako zanimljivo, ali uglavnom zato što mi je ova cura zanimljiva.

Katin mobitel oglasi se veselim pingom, a ona spusti pogled. „O”, kaže ona, „to je moj bus.” Proklinjem gradski prijevoz zbog njegove povremene točnosti. „Mogu ti pokazati što sam mislila tom vremenskom vizualizacijom”, ponudi ona. „Želiš da se nađemo jedan dan?”

35

CW&BU

Ma da, kad već pitaš, želim. Možda joj jednostavno kupim Tufteovu knjigu. Donijet ću je umotanu u smeđi papir. Čekaj - je li to frikovski? To je skupa knjiga? Možda postoji manje upadljivo džepno izdanje. Mogu ga kupiti preko Amazona. To je glupo, radim u knjižari. (Može li mi Amazon to isporučiti tako brzo?)

Kat još čeka moj odgovor. „Naravno”, protisnem.

Nažvrlja svoju e-mail adresu na Penumbrinu razglednicu: katpotente@ - naravno gmail.com. „Sačuvat ću kupon za drugi put”, kaže ona mašući mobitelom. „Vidimo se poslije.” Čim ode, ulogiram se kako bih provjerio svoju superusmjerenu reklamnu kampanju. Jesam li slučajno označio kućicu kraj koje piše „lijepa”? (A „neudana”?)

Mogu li si priuštiti ovo upoznavanje? U čisto marketinškim okvirima ovo je bio neuspjeh: nisam prodao nijednu knjigu, skupu ni ikakvu drugu. Zapravo sam jedan dolar u minusu, zahvaljujući nažvrljanoj razglednici. Ali nema razloga za zabrinutost: od mojega izvornog proračuna od jedanaest dolara Google je odbio samo sedamnaest centa. Zauzvrat sam dobio jednu reakciju na reklamu - jednu jedinu, savršenu, reakciju koja mi je bila isporučena prije točno dvadeset tri minute. *** Poslije, nakon što su me jednosatna kasnonoćna izolacija i udisanje lignina malo otrijeznili, učinim dvije stvari.

Prvo: pošaljem Kat mejl u kojem je pitam želi li sa mnom na ručak sutra, dakle u subotu. Možda inače nisam baš najsrčaniji, ali vjerujem da se željezo kuje dok je vruće.

Zatim: proguglam „vremenska vizualizacija” i počnem rad na novoj verziji svoje makete, misleći da bih je možda mogao impresionirati prototipom. Pale me cure koje možeš impresionirati prototipom.

Kanim animirati posuđene knjige u određenom razdoblju, umjesto da ih vidite sve istodobno. Prvo transkribiram još imena, naslova i vremena iz dnevnika u lap-top. A onda počnem hakirati.

Nije svako programiranje jednako. Normalni, pisani jezici imaju različit ritam i idiome, je li tako? Pa, imaju ih i programski jezici. Jezik C je pun oštrih imperativa, sastoji se od gotovo sirove računalne spike. Jezik Lisp je poput duge, kružne rečenice pune zavisnih rečenica, toliko duga da najčešće zaboravite o čemu je uopće govorila.

Jezik Erlang baš je onakav kako zvuči: ekscentričan i skandinavski. Ne znam programirati ni u jednom od tih jezika jer su svi preteški.

Ali Ruby, moj odabrani jezik još od Novog bejgla, izmislio je veseli japanski programer i poput prijateljske je, pristupačne poezije. Billy Collins s dodatkom Billa Gatesa.

Ali, naravno, smisao programskog jezika nije samo u tome da ga čitate; također ga pišete. Govorite mu što da radi za vas. A to je, prema mojem mišljenju, najjača strana Rubyja:

36

CW&BU

Zamislite da kuhate. Ali umjesto da slijedite recept korak po korak i nadate se uspjehu, možete dodavati i vaditi sastojke iz lonca kad poželite. Možete dodati sol, kušati, odmahnuti glavom i izvaditi je. Možete uzeti vrlo hrskavu koricu, izolirati je i dodati što želite. To više nije linearni proces koji rezultira uspjehom ili (za mene najčešće) frustrirajućim neuspjehom. Umjesto toga on je petlja ili koncentrični krug ili mala žvrljotina. On je igra.

Pa tako dodam malo soli i malo maslaca i prototip nove vizualizacije proradi do dva ujutro.

Odmah primijetim nešto neobično: svjetla se međusobno prate.

Na mojem ekranu Tyndall posudi knjigu s vrha drugog prolaza. A onda, mjesec dana poslije, Lapinova zatraži knjigu s iste police. Pet tjedana poslije slijedi ih Imbert točno ista polica - ali, u međuvremenu, Tyndall se već vratio i uzeo nešto s dna prvog prolaza. Korak je ispred. Nisam primijetio model jer je toliko razvučen u vremenu i prostoru, poput glazbe u kojoj prođu tri sata između dvije note, a svaka je u drugoj oktavi. Ali ovdje, kondenziran i ubrzan na mojem ekranu, postaje očit. Svi sviraju istu pjesmu ili plešu isti ples ili - da rješavaju istu zagonetku. Zvonce zazvoni. To je Imbert: nizak i nabijen, oštre crne brade i s nakrivljenim kačketom. Podigne svoju trenutačnu knjigu (monstruozni svezak u crvenom uvezu) i gurne mi ga preko pulta. Brzo proletim vizualizacijom kako bih našao njegovo mjesto u modelu. Narančasto svjetlo poskakuje po mojem ekranu i, prije nego što on išta dospije reći, znam da će zatražiti knjigu u sredini drugog reda. To će biti . „Prokhorov”, zašišti Imbert. „Prokhorov mora biti idući.”

Na pola puta uz ljestve vrti mi se u glavi. Što se događa? Ovaj put nema kaskaderskih manevara; jedva održavam ravnotežu dok izvlačim tankog, u crno uvezanog PROKHOROVA s police.

Imbert mi pokaže iskaznicu - 6MXH2I - i uzme svoju knjigu. Zvonce zazvoni i opet sam sam. Unesem transakciju u dnevnik, opisavši Imbertov kačket i miris češnjaka u njegovu dahu. A onda zapišem, za dobrobit nekog budućeg prodavača, a možda i kako bih samome sebi dokazao da je sve ovo stvarno: Čudne se stvari događaju u Tajnovitoj knjižari gospodina Penumbre.

37

CW&BU

MAKSIMALNA SRETNA MAŠTA „...zvana singularni samci”, govori Kat Potente. Na sebi ima onu istu crveno-žutu majicu otprije, što znači (a) da je spavala u njoj, (b) da ima nekoliko identičnih majica ili (c) da je lik iz crtića što su sve privlačne opcije.

Singularni samci. Da vidimo. Znam (zahvaljujući internetu) da je singularnost hipotetička točka u budućnosti u kojoj tehnološka krivulja rasta postane okomita i civilizacija na neki način resetira samu sebe. Računala postaju pametnija od ljudi pa im prepuštamo da upravljaju svime. Ili možda sami od sebe...

Kat kimne. „Manje-više.” „Ali singularni samci... “ „Brzinski spojevi za štrebere”, kaže ona. „To organiziraju jedanput na mjesec u Googleu. Omjer muškarci-žene prilično je dobar, ili prilično loš. Ovisi o tome koga... “ „Bila si na tome.” „Aha. Upoznala sam tipa koji programira botove za jedan hedge fond. Neko smo se vrijeme viđali. Voli penjanje na stijene. Imao je lijepa ramena.” Hmm. „Ali okrutno srce.”

U Gourmet Grottu smo, koji se nalazi u svjetlucavu šesterokatnom šoping-centru u San Franciscu. U centru je, pokraj tramvajskog terminala, ali mislim da turisti ne shvaćaju da je to šopingcentar; nema parkiralište. Gourmet Grotto restoranski je dio centra, možda najbolji na svijetu: sve same salate od lokalno uzgojenog špinata, tacos sa svinjetinom i suši bez žive. Također, pod zemljom je i izravno je spojen s podzemnom, tako da ne morate izlaziti na površinu. Kad god dođem ovamo, pravim se da živim u budućnosti i da je atmosfera ozračena, a divlje bande bajkera koji se voze na biodizel vladaju prašnom površinom. Hej, pa to je baš poput singularnosti, zar ne?

Kat se namršti. „To je budućnost dvadesetog stoljeća. Poslije singularnosti moći ćemo riješiti te probleme.” Prelomi falafel napola i ponudi mi polovicu. „I živjet ćemo vječno.” „Ma daj”, kažem. „To je samo stari san o besmrtnosti... “ „To jest san o besmrtnosti. Pa?” Zastane, žvače. „Reći ću to drukčije. Ovo će zvučati čudno, pogotovo zato što smo se tek upoznali. Ali znam da sam pametna.” To je svakako istina. „I znam da si ti pametan. Zašto bi to trebalo prestati? Mogli bismo postignuti toliko toga kad bismo samo imali više vremena. Znaš?” Žvačem svoj falafel i kimam. Ovo je zanimljiva cura. Katina potpuna izravnost daje nagovijestiti kućno obrazovanje, no također je vrlo šarmantna. Pomaže, pretpostavljam, to što je lijepa. Bacim pogled na njezinu majicu. Znate, mislim da ih ima nekoliko identičnih. „Moraš biti optimist da bi vjerovao u singularnost”, kaže ona, „a to je teže nego što se čini. Jesi li ikad igrao Maksimalnu sretnu maštu?”

38

CW&BU

„Zvuči kao japanska zabavna emisija.”

Kat ispravi ramena. „Okej, igrat ćemo. Za početak zamisli budućnost. Dobru budućnost. Bez nuklearnih bomba. Zamisli da si pisac znanstvene fantastike.” Okej: „Svjetska vlada... nema raka... lebdeće daske.” „Idi dalje. Kakva je dobra budućnost poslije toga?” „Svemirski brodovi. Tulumarenje na Marsu.” „Dalje.” „Zvjezdane staze. Transporteri. Možemo ići kamo želimo.” „Dalje.”

Na trenutak zastanem, a onda kažem: „Ne mogu.”

Kat odmahne glavom. „To je zaista teško. A koliko je to, tisuću godina? Što poslije toga? Što bi moglo doći poslije toga? Ponestaje nam mašte. Ali to ima smisla, je li tako?

Budućnost vjerojatno zamišljamo na temelju onoga što već znamo, a analogija nam ponestane već u trideset prvom stoljeću.”

Trudim se zamisliti prosječan dan 3012. godine. Ne uspijevam smisliti ni napola pristojan prizor. Hoće li ljudi živjeti u zgradama? Hoće li nositi odjeću? Moja mašta izaziva mi gotovo fizički napor. Prsti uma prčkaju po prostoru iza jastuka tražeći raštrkane ideje, ne nalazeći ništa. „Osobno, mislim da će se velika promjena dogoditi u našemu mozgu”, kaže Kat, tapkajući se točno iznad uha, koje je ružičasto i slatko. „Mislim da ćemo, zahvaljujući računalima, otkriti nove načine razmišljanja. Očekuješ da kažem” - da - „kako se to već dogodilo. Pa nije baš da imamo isti mozak kao ljudi prije tisuću godina.” Čekaj: „Imamo.” „Imamo isti hardver, ali ne isti softver. Jesi li znao da je ideja privatnosti, ono, totalno recentna? Kao i ideja romanse, naravno.” Da, štoviše, mislim da mi je ideja romanse pala na pamet sinoć. (To ne kažem naglas.) „Svaka je takva velika ideja poput nadogradnje operativnog sustava”, kaže ona osmjehujući se. Siguran teritorij. „Pisci su odgovorni za jedan dio toga. Kažu da je Shakespeare izmislio unutarnji monolog.”

O, vrlo sam dobro upoznat s unutarnjim monologom. „Ali mislim da su pisci odradili svoje”, kaže ona, „pa je sad na programerima da nadograde ljudski operativni sustav.”

Definitivno razgovaram s curom iz Googlea. „I onda, koja je iduća nadogradnja?” „Već se događa”, kaže ona. „Sad možeš činiti svašta i to je kao da si istodobno na više mjesta, a to je posve normalno. Pa mislim, osvrni se oko sebe.”

Okrenem glavu i vidim ono što ona želi da vidim: desetke ljudi za sitnim stolovima, nagnutih nad mobitele koji im pokazuju mjesta koja ne postoje, a nekako su im ipak zanimljivija od Gourmet Grotta. „I to nije čudno, to uopće nije znanstvena fantastika, to je... “ Malo uspori i oči joj se zamute. Mislim da misli da se malo previše zaletjela. (Kako to znam? Ima li moj mozak 39

CW&BU

aplikaciju za to?) Obrazi su joj se zarumenjeli i izgleda sjajno sad kad joj se sva krv popela do same površine kože. „Pa”, kaže ona nakon nekog vremena, „ja mislim da je potpuno razumno zamišljati singularnost.”

Njezina zagrijanost izazove mi smiješak i sretan sam što ova pametna, optimistična cura sjedi sa mnom ovdje u ozračenoj budućnosti, duboko pod površinom.

Shvatim da je vrijeme da joj pokažem poboljšanu 3D knjižaru, sad sa sjajnom opcijom vremenske vizualizacije. Znate: tek prototip. „Ovo si napravio sinoć?” upita ona i podigne obrvu. „Vrlo impresivno.”

Ne kažem da mi je za to trebala cijela noć i dio jutra. Kat bi to vjerojatno mogla sklepati za petnaest minuta.

Gledamo kako se šarena svjetla kovitlaju jedna oko drugih. Premotam to unatrag i gledamo opet. Opišem joj što se dogodilo s Imbertom - prototipovu sposobnost predviđanja. „To je možda bila sreća”, kaže Kat odmahujući glavom. „Morali bismo pogledati veći broj podataka kako bismo vidjeli postoji li zaista model. Mislim, to bi također mogla biti samo tvoja projekcija. Poput lica na Marsu.”

Ili kad si potpuno siguran da se nekoj curi sviđaš, ali pokaže se da nije tako. (Ni to ne kažem naglas.) „Postoji li još podataka koje bismo mogli dodati vizualizaciji? Ovo pokriva samo nekoliko mjeseci, je li?” „Pa, ima još dnevnika”, kažem. „Ali to nisu baš podaci - samo opisi. Vječno bi trajalo kad bih sve to utipkao u računalo. Sve je napisano rukom, a jedva da mogu čitati vlastiti.

Kat se zacakle oči: „Korpus prirodnih jezika! Tražila sam izgovor da se poslužim skenerom knjiga.” Naceri se i udari po stolu. „Donesi to u Google. Imamo uređaj za to.

Moraš to donijeti u Google.” Malo poskakuje na stolcu, a njezine se usne lijepo oblikuju kad izgovori riječ korpus.

40

CW&BU

MIRIS KNJIGE Moj izazov: iznijeti knjigu iz knjižare. Ako budem uspješan, možda naučim nešto zanimljivo o ovome mjestu i njegovoj svrsi. Još važnije: možda impresioniram Kat. Ne mogu tek tako uzeti dnevnik jer se Penumbra i Oliver također služe njime.

Dnevnik je dio knjižare. Ako zatražim da ga uzmem kući, trebat će mi dobar razlog, a baš se ne mogu sjetiti nekog dobrog razloga. Hej, gospodine Penumbra, htio bih svoj crtež Tyndalla doraditi vodenim bojicama? Da ne bi!

Postoji još jedna mogućnost. Mogao bih uzeti neki drugi dnevnik, stariji - ne IX. nego VIII. ili čak II. ili I. To mi se čini rizičnim. Neki od tih dnevnika stariji su i od samog Penumbre, pa se bojim da bi se mogli raspasti ako ih taknem. Zato mi se dnevnik koji je najkasnije umirovljen, VIII., čini kao najsigurnije i najbolje rješenje... ali također je na dohvatu ruke. Svaki put kad aktualni dnevnik vraćaš na policu, vidiš VIII., a siguran sam da bi Penumbra primijetio da ga nema. E sad, možda VII. ili VI... Čučim pred pultom, pipkam hrpte dnevnika testirajući njihov strukturni integritet kad se oglasi zvonce nad vratima. Naglo se uspravim - to je Penumbra.

Razmota tanak siv šal sa svojega vrata i napravi neobičan krug po prednjem dijelu knjižare, lupkajući zglobovima prstiju po pultu, bacajući pogled prema kratkim policama, a onda gore prema Stražnjem popisu. Tiho uzdahne. Nešto se dogodilo. „Danas je dan, momče moj”, napokon će on, „na koji sam prije trideset jednu godinu preuzeo ovu knjižaru.”

Trideset jedna godina. Penumbra je za ovim pultom sjedio duže nego što sam ja bio živ. Sad shvaćam koliko sam nov ovdje - kakav sam prolazan dodatak. „Ali tek jedanaest godina poslije”, doda, „promijenio sam ime na pročelju.” „Čije je ime pisalo prije?” „Al-Asmarijevo. Bio mi je mentor i mnogo godina poslodavac. Mohammad AlAsmari. Oduvijek sam mislio da je njegovo ime izgledalo bolje na staklu. Još uvijek to mislim.” „Penumbra izgleda dobro”, kažem. „Tajanstveno je.”

Osmjehne se na to. „Kad sam promijenio ime, mislio sam da ću promijeniti i knjižaru. Ali nije se osobito promijenila.” „Zašto ne?” „Oh, mnogo je razloga. Neki su dobri, neki loši. To je donekle povezano s financijama... i bio sam lijen. U početku sam više čitao. Tražio sam nove knjige. Ali sad sam se, čini se, skrasio među najdražim naslovima.”

Pa, kad već spominjete to... „Možda biste trebali razmisliti o tome da nabavite malo više popularnih stvari”, predložim mu. „Postoji tržište nezavisnih knjižara, a mnogi čak i ne znaju da postoji ovo mjesto, a kad ga slučajno i otkriju, nemaju velik izbor. Mislim, neki moji prijatelji došli su vidjeti što sve imamo i... jednostavno nemamo ništa što bi oni htjeli kupiti.”

41

CW&BU

„Nisam znao da ljudi tvojih godina još čitaju knjige”, kaže Penumbra. Podigne obrvu. „Činilo mi se da sve čitaju na svojem mobitelu.” „Ne svi. Mnogo je ljudi koji još, znate - ljudi koji još vole miris knjige.” „Miris!” ponovi Penumbra. „Znaš da si gotov kad ljudi počnu govoriti o mirisu.”

Na to se osmjehne - a onda mu nešto padne na pamet i suzi oči. „Da nemaš ti slučajno...

Kindle?”

O-o. To zvuči kao da me ravnatelj škole pita imam li travu u ruksaku. Ali prijateljski, kao da je možda želi podijeliti sa mnom. Sasvim slučajno ponio sam Kindle.

Izvučem ga iz svoje kurirske torbe. Malo je izudaran, ima široke ogrebotine straga i pokoji trag kemijske olovke na dnu ekrana.

Penumbra ga primi u ispružene ruke i namršti se. Isključen je. Posegnem i uštipnem kut, a on oživi. Penumbra oštro udahne, a svjetlosivi kvadrat zrcali se u njegovim svijetlim, plavim očima. „Sjajno”, kaže. „Kad samo pomislim da sam još bio pod dojmom ove vrste” - kimne u mjeru Mac Plusa - „čarobnog zrcala.” Otvorim postavke Kindlea i malo mu uvećam tekst. „Tipografija je krasna”, kaže Penumbra gledajući izbliza, podižući naočale prema ekranu Kindlea. „Poznat mi je taj oblik slova.” „Aha”, kažem, „takav je na svima.” I meni se sviđa. „To je klasik. Gerritszoon.” Zastane nakon što je to rekao. „Upotrijebili smo ga za pročelje knjižare. Ostane li ovaj uređaj ikad bez struje?” Lagano pretrese Kindle. „Baterija bi trebala trajati nekoliko mjeseci. Moja ne traje.” „To je olakšanje”, uzdahne Penumbra i vrati mi ga. „Naše knjige još ne trebaju baterije. Ali nisam budala. To nije velika prednost. Zato pretpostavljam da je dobro što imamo” - namigne mi - „tako darežljivog pokrovitelja.”

Uguram Kindle natrag u torbu. Nisam utješen. „Iskreno, gospodine Penumbra, kad bismo imali nešto više popularnih knjiga, ljudi bi voljeli dolaziti ovamo. To bi bilo...”

Prekinem se, a onda ipak odlučim reći istinu. „Bilo bi zabavnije.”

On trlja bradu i zagleda se negdje u daljinu. „Možda”, kaže nakon nekog vremena. „Možda je vrijeme da skupim malo energije koju sam imao prije trideset jednu godinu.

Razmislit ću o tome, momče.”

Nisam odustao od pokušaja da jedan od tih starih dnevnika odnesem u Google. U stanu, u sjeni Matropolisa, izvaljen na kauč, pijuckajući Anchor Steam iako je tek sedam ujutro, pričam svoju priču Matu, koji buši sitne rupe u zgradi nalik na utvrdu blijede mramorne kože. Odmah oblikuje plan. Računao sam na to. „Mogu napraviti savršenu kopiju”, kaže on. „Nema problema, Jannone. Samo mi donesi referentne fotografije.” „Ah ne možeš kopirati sve stranice, je li?” „Samo vanjski dio. Korice, hrbat.” „Što će se dogoditi kad Penumbra otvori savršenu kopiju?” „Neće. Rekao si da je to, ono, kao arhiv, je li tako?”

42

CW&BU

„Tako je... “ „Dakle važna je samo površina. Ljudi žele da sve bude stvarno. Ako im pružiš privid, povjerovat će ti.” To baš ne zvuči neuvjerljivo iz usta čarobnjaka specijalnih efekata. „Okej, znači, trebaš samo slike?” „Dobre slike.” Mat kimne. „Mnogo njih. Iz svih kutova. Žarko, ujednačeno svjetlo.

Znaš li na što mislim kad kažem žarko, ujednačeno svjetlo?” „Bez sjena?” „Bez sjena”, složi se on sa mnom, „što će, naravno, ondje biti nemoguće. To je nonstop zasjenjena knjižara.” „Aha. Sjene i miris knjiga, imamo sve.” „Mogu donijeti neku rasvjetu.” „Mislim da bi me to odalo.” „Dobro. Možda nekoliko sjena neće smetati.”

Dakle, dogovorili smo plan. „Kad smo već kod mračnih planova”, kažem, „kako napreduješ s Ashley?”

Mat frkne. „Snubim je tradicionalno”, kaže. „I ne smijem pričati o tome u stanu. Ali večerat će sa mnom u petak.” „Impresivna podjela na odjeljke.” „Naša cimerica sastoji se isključivo od odjeljaka.” „Je li ona... mislim... o čemu razgovarate?” „Razgovaramo o svemu, Jannone. A jesi li ti svjestan toga” - pokaže utvrdu od blijedog mramora - „da je ona našla ovu kutiju? Uzela ju je iz koša za smeće u svojem uredu.”

Fantastično. Stjenopenjačka, rižotokuhačka PR profesionalka Ashley Adams sudjeluje u stvaranju Matropolisa. Možda ipak nije baš takav android. „To je napredak”, kažem i podignem pivsku bocu. Mat kimne. „To je napredak.”

43

CW&BU

PAUNOVO PERO I ja napredujem: Kat me pozvala na kućni tulum. Nažalost, ne mogu doći. Nikad ne mogu ići na tulume jer moje radno vrijeme u knjižari počinje točno u vreme tuluma, 00:00. Od razočaranja mi se steže srce; ona je na potezu, odigrala ga je, a meni su ruke vezane. Šteta, tipka ona. Razgovaramo preko G-talka.

Da, šteta. Iako, čekaj: Kat, vjeruješ da ćemo mi, ljudska bića, jednoga dana nadrasti ova tijela i egzistirati u nekakvoj nedimenzionalnoj, digitalnoj sublimaciji, je li tako? Tako je!!

Kladim se da to ne bi htjela testirati. Kako to misliš?

Evo kako to mislim: Doći ću na tvoj tulum, ali doći ću putem lap-topa - putem videochata.

Morat ćeš mi biti pratilja: nositi me uokolo, upoznavati s ljudima. Neće pristati na to.

Omg, briljantno! Da, može tako! Ali morat ćeš se dotjerati, i morat ćeš piti. Pristala je na to.

Ali: Čekaj, bit ću na poslu, ne mogu piti. Moraš, inače to baš i neće biti tulum, je li tako?

Predosjećam nekompatibilnost Katine vjere u bestjelesnu ljudsku budućnost i konzumacije alkohola, ali zanemarim to jer idem na tulum.

Sad je 22.00, a ja sjedim za pultom kod Penumbre, u svjetlo-sivu džemperu preko plave majice na pruge te, šale radi, za koju se nadam da ću je moći trijumfalno pokazati u nekom kasnijem trenutku ove večeri, hlače na šašave ljubičaste pužiće. Shvaćate? Jer nitko me neće moći vidjeti ispod pojasa - okej, dobro, shvaćate.

Kat se spoji u 22.13, a ja pritisnem zelenu ikonu u obliku kamere. Ona se pojavi na mojem ekranu, u svojoj crvenoj BAM! majici, kao uvijek. „Sladak si”, kaže ona. „Ti se nisi dotjerala”, kažem. Nitko se drugi nije dotjerao. „Aha, ali ti si samo lebdeća glava”, kaže ona. „Ti moraš izgledati posebno dobro.”

Knjižara se istopi, a ja se strmoglavim u sliku Katina stana - u kojem, podsjećam vas, nisam bio nikad. Prizor je širom otvoren ulijevo, a Kat okreće svoj lap-top kao kameru kako bi mi pokazala što je što. „Ovo je kuhinja”, kaže ona. Svjetlucavi ormarići ostakljenih vrata; industrijski štednjak; xkcd stripić sa štapićastim likovima na hladnjaku. „Dnevni boravak”, kaže ona okrećući me uokolo. Slika na ekranu zamuti se u pikselizirane crte, a onda se opet izoštri u veliki prostor sa širokim televizorom i dugim, niskim kaučima. Vidim filmske plakate u finim, uskim okvirima: Blade Runner, Planet majmuna, WAII-E. Ljudi sjede u krugu - polovica na kaučima, polovica na tepihu i igraju neku igru. „Tko je to?” začujem nečiji glas. Slika na ekranu se okrene i sad gledam curu okrugla lica, tamnih uvojaka i debelih crnih naočala. „Ovo je eksperimentalna simulirana inteligencija”, kaže Kat, „dizajnirana za pokretanje smislenih razgovora na tulumima. Evo, testiraj ga.” Postavi lap-top na granitnu radnu površinu.

44

CW&BU

Tamni Uvojak se nagne blizu - bljak, jako blizu - i stisne oči. „Čekaj, zaista? To je zaista to?”

Kat me ne napušta. Bilo bi to lako učiniti: spustiš lap-top, netko te pozove i više se ne vratiš. Ali ne: cijeli sat vodi me po tulumu i upoznaje s cimerima (Tamni Uvojak jedna je od njih) te s prijateljima iz Googlea.

Donese me u dnevni boravak i igramo igru ukrug. Zove se Izdajica, a mršavi tip s paperjastim brkovima nagne se kako bi objasnio da ju je izmislio KGB te da su je šezdesetih godina igrali svi tajni agenti. To je igra o laganju. Dobiješ određenu ulogu, ali moraš uvjeriti ostale u to da si netko posve drugi. Ulogu dobiješ izvlačenjem karte, a Kat moju podigne na ekran da je vidim. „To nije pošteno”, kaže cura na suprotnoj strani kruga. Kosa joj je toliko svijetla da je gotovo bijela. „On je u prednosti. Ne možemo vidjeti kad se oda nečim.” „Totalno si u pravu”, kaže Kat i namršti se. „A ja znam da on nosi hlače s uzorkom pužića kad laže.”

Ja tad nagnem lap-top kako bi me vidjeli, a smijeh je toliko glasan da zakrči iz zvučnika. I ja se nasmijem i natočim si još jedno pivo. Pijem iz crvene plastične čaše ovdje u knjižari. Svakih nekoliko minuta pogledam prema ulaznim vratima i bodež straha lagano mi prijeđe preko srca, ali zaštitni sloj adrenalina i alkohola ublažuje bol.

Neće biti mušterija. Nikad nema mušterija.

Počnemo razgovarati s Katinim prijateljem Trevorom, koji također radi u Googleu, a tad se drukčija vrsta bodeža probije kroz moju obranu. Trevor je izvukao dugu priču o putovanju na Antarktiku (ma tko putuje na Antarktiku?), a Kat se nagnula prema njemu. To izgleda gotovo gravitacijski, ali možda je njezin lap-top samo postavljen pod kutom. Ostali se polako odvoje, aTrevorov fokus suzi se samo na Kat. Njezine oči svjetlucaju u znak odgovora i kima slušajući ga.

Ma ne, daj! Nije to ništa. To je samo dobra priča. Ona je malo pijana. Ja sam malo pijan. Ali ne znam je li Trevor pijan ili ...

Zvonce zazvoni. Naglo podignem pogled. Sranje. To nije usamljeni kasnonoćni potencijalni kupac ni itko drugi koga mogu lako ignorirati. To je netko iz kluba: gospođa Lapin. Ona je jedina žena (barem koliko ja znam) koja posuđuje knjige sa Stražnjeg popisa, a sad polako ulazi u knjižaru, čvrsto držeći svoju nezgrapnu torbu poput štita. U šešir je zataknula paunovo pero. To je novo.

Pokušam zasebno fokusirati očne jabučice, jednu na lap-top, drugu na Lapinovu. Ne pomogne. „Zdravo, dobra večer”, kaže ona. Lapinova ima glas poput razvučene stare vrpce, uvijek je lagano drhtav i mijenja ton. Podigne ruku u crnoj rukavici kako bi ispravila pero ili možda kako bi samo provjerila je li još na šeširu. A onda izvuče knjigu iz torbice. Vraća BYRNES. „Zdravo, gđo Lapin!” kažem prebrzo i preglasno. „Što vam mogu donijeti?” Na trenutak pomislim kako bih mogao upotrijebiti svoj sablasni prototip kako bih predvidio ime knjige ne čekajući da mi ga kaže, ali moj je ekran trenutačno zauzet .

45

CW&BU

„Što si rekao?” zamrmori Katin glas. Isključim ton na lap-topu. Lapinova to ne primijeti. „Pa”, kaže ona polako klizeći prema pultu, „nisam sigurna kako se to izgovara, ali mislim da je nekako Par-zi-bi ili možda, možda Pra-zinki-blink” Ma zafrkavaš me. Svim se silama trudim transliterirati ono što mi govori, ali baza podataka ne izbacuje mi ništa. Pokušam ponovno s drukčijim fonetskim pretpostavkama. A-a, ništa. „Gđo Lapin”, kažem, „kako se to piše?” „O, piše se P, B, mislim, B, Z, B, ne, oprostite, Y... “ Ma za-fr-kavaš me. „Opet B, samo jedno B, Y, mislim, da, Y... “ Baza podataka kaže: Przybylowicz. To je jednostavno smiješno. Brzo se uzverem uz ljestve, tako brzo izvučem PRZYBYLOWICZA da PRYORA i srušim ga na pod, nakon čega se vratim Lapinovoj, lica namještena u masku čelične iživciranosti. Kat se tiho kreće na ekranu i maše nekomu. - Umotao sam knjigu, a Lapinova je izvukla iskaznicu 6YTP5T ali ona odjedri do jedne kratke police sprijeda, one s normalnim knjigama. O, ne.

Prođu duge sekunde. Polako dođe do police na kojoj piše LJUBAVNI ROMANI, a paunovo se pero zaljulja kad se ona sagne kako bi pročitala što piše na hrptovima. „O, mislim da ću uzeti i ovu”, napokon će ona, vraćajući se sa žarko-crvenom, tvrdo ukoričenom knjigom Danielle Steel. Nakon toga joj trebaju otprilike tri dana da nađe čekovnu knjižicu. „Dakle”, polako će ona, „to je trinaest, da vidimo, trinaest dolara i koliko centa?” „Trideset sedam.” „Trinaest... dolara...” Piše bolno polako, ali moram priznati da ima krasan rukopis.

Taman je i vitičast, gotovo kaligrafski. Pritisne ček i polako ispisuje: Rosemary lapin.

Dade mi ga, završila je, a u samom dnu vidim natpis sitnim slovima koji me obavještava da je članica kreditne zajednice Telegraph Hill od - čovječe - od 1951.

Ma joj! Zašto ovu staricu kažnjavam zbog vlastitog čudaštva? Nešto se u meni smekša. Moja se maska otopi i osmjehnem joj se - iskreno. „Ugodna vam noć, gđo Lapin”, kažem. „Dođite nam brzo opet.” „O, radim najbrže što mogu”, kaže ona te se i sama osmjehne lijepim osmijehom od kojeg joj se obrazi napuhnu poput blijedih šljiva. „Festina lente.” Ugura svoje blago sa Stražnjeg popisa i svoj tajni užitak zajedno u torbu. Vire na vrhu: mat smeđa i svjetlucavo crvena. Vrata zazvone i nje i njezina paunova pera više nema.

Mušterije to kažu katkad. Kažu: Festina lente.

Bacim se natrag prema ekranu. Kad opet aktiviram zvučnik, Kat i Trevor i dalje veselo čavrljaju. Priča drugu priču, ovaj put o ekspediciji koja je pošla oraspoložiti neke depresivne pingvine, a priča je, čini se, strašno smiješna. Kat se smije. Iz zvučnika mojega lap-topa izbija mnogo veselog smijeha. Trevor je, reklo bi se, najpametniji, najzanimljiviji muškarac u cijelom San Franciscu. Nijedno od njih nije pred kamerom, pa pretpostavljam da joj dodiruje ruku.

46

CW&BU

„Hej, ljudi”, kažem. „Hej, ljudi” Shvatim da su i oni isključili moj zvuk.

Iznenada se osjećam glupavo i siguran sam da je ovo bila grozna ideja. Smisao tuluma kod Kat u tome je da ja ispričam smiješnu priču i da Kat takne moju ruku. Ali ova epizoda teleprisutnosti nema nikakva smisla i svi mi se vjerojatno smiju i rade grimase izvan dometa kamere. Lice mi se zažari. Mogu li to vidjeti? Poprimam li neobičnu nijansu crvene boje na ekranu?

Ustanem i zakoračim izvan pogleda kamere. Mozak mi preplavi iscrpljenost.

Shvatim da sam posljednja dva sata imao naporan nastup - kao nacerena lutka na aluminijskom prosceniju. Kakva pogreška!

Priljubim dlanove uza široke prozore knjižare i gledam kroz kavez visokih, zlatnih slova. To je Gerritszoon, istina, milostiv djelić poznatoga u ovoj pustoši. P je krasno zakrivljeno. Moj dah zamagljuje staklo. Budi normalan, kažem samome sebi. Samo se vrati i budi normalan. „Hej?” začujem glasić iz svojega lap-topa. Kat. Kliznem natrag za pult. „Zdravo.”

Trevora više nema. Kat je sama. Štoviše, sad je u nekoj drugoj prostoriji. „Ovo je moja soba”, tiho će ona. „Sviđa ti se?” - Spartanska je, bez ičega osobitog osim kreveta i radnog stola te teška crna kovčega. Nalikuje na kabinu prekooceanskog broda. Ne: na odjeljak u svemirskom brodu. U kutu sobe je bijel, plastičan hamper za rublje, oko kojeg su razbacani - očito zbog promašivanja deseci identičnih crvenih majica. „To je bila moja teorija”, kažem. „Aha”, kaže Kat, „shvatila sam da ne želim svako jutro tratiti moždane cikluse” zijevne - „na razmišljanje o tome što ću odjenuti.” - Iaptop se zatrese i zamuti, a onda se nađemo na njezinu krevetu, glavu je naslonila na ruku i vidim joj oblinu grudi. Srce mi iznenada tuče vrlo brzo, kao da sam ondje s njom, ispružen i pun iščekivanja kao da nisam ovdje, sam u polumraku ove knjižare, još u hlačama s uzorkom pužića. „To je bilo prilično zabavno”, tiho će ona, „ali bilo bi mi drago da si mogao zaista doći.”

Ona se protegne i zažmiri snažno kao mačka. Ne mogu smisliti ama baš ništa što bih sad rekao pa samo položim bradu na dlan i gledam u kameru. „Bilo bi lijepo da si bio ovdje”, promrmlja ona. I zaspi. Sam sam u knjižari i gledam njezino uspavano obličje na drugom kraju grada, osvijetljeno samo sivim svjetlom njezina lap-topa. Poslije nekog vremena i on zaspi, a ekran se zacrni.

Sam u knjižari poslije tuluma odradim domaću zadaću. Odabrao sam: nježno izvučem dnevnik VII. (star, ali ne prestar) s police i osiguram Matu njegove referentne slike -mobitelom slikam krupne planove i fotografije izbliza, iz desetak kutova, od kojih svi pokazuju isti široki, plosnati, ispucali, smeđi kvadrat. Detaljno fotografiram označivač stranica, uvez, bljedosive stranice i NARRATIO duboko urezan na naslovnoj 47

CW&BU

stranici, iznad simbola knjižare, pa kad Penumbra ujutro dođe, mobitel mi je već u džepu, a fotografije na putu u Matov poštanski pretinac. Začuje se tihi vuuus kad pošaljem svaku.

Aktualni dnevnik ostavim na stolu. To ću činiti odsad. Mislim, čemu ga cijelo vrijeme držati na polici? To zvuči poput recepta za bol u leđima, ako mene pitate. Uz malo sreće to će se proširiti i baciti novu sjenu normalnosti u koju mogu čučnuti i sakriti se. To rade špijuni, je li tako? Odlaze u pekaru i svaki dan kupe štrucu kruha - posve normalno - sve dok jednoga dana umjesto toga ne kupe štrucu urana.

48

CW&BU

MARKA I MODEL Sve više vremena u danima koji slijede provodim s Kat. Viđam njezin stan bez posredništva ekrana. Igramo videoigrice. Ljubakamo se.

Jedne noći pokušavamo skuhati večeru na njezinu industrijskom štednjaku, ali u pola posla shvatimo da je ta zadimljena kaša od kelja neuspjeh, pa ona umjesto toga izvadi iz hladnjaka plastičnu zdjelu punu ljuto začinjene salate od kuskusa. Kat ne uspije naći žlice, pa je posluži lopaticom za sladoled. „Jesi li ti ovo pripremila?” pitam jer ne vjerujem da jest. Savršena je.

Ona odmahne glavom. „S posla je. Većinu dana donosim hranu kući. Besplatna je.”

Kat većinu vremena provodi u Googleu. Većina njezinih prijatelja radi u Googleu.

Većina njezinih razgovora vrti se oko Googlea. Sada doznajem da većina njezinih kalorija dolazi iz Googlea. To mi je impresivno: pametna je i puna entuzijazma za svoj posao. Ali zbog toga se osjećam i pomalo inferiorno jer ne radim u blještavu kristalnu dvorcu punom nasmiješenih vunderkinda. (Tako ja zamišljam Google. Tako, i s puno šašavih šešira.)

Odnos koji s Kat mogu razviti osim vremena koje provede u Googleu ograničen je jer tog vremena jednostavno nema baš mnogo, a mislim da želim više od toga. Želim zaslužiti ulaz u Katin svijet. Želim vidjeti princezu u njezinu dvorcu.

Moja ulaznica u Google je dnevnik VII. Iduća tri tjedna Mat i ja mukotrpno stvaramo dvojnika dnevnika. Površina je Matova specijalnost. Počinje s novom kožom koju zamrlja kavom. Zatim donese par starih cipela za golf sa svojega tavanskoga gnijezda; uguram stopala u njih i hodam po koži dva sata.

Iznutrica dnevnika zahtijeva više istraživanja. U dnevnom boravku kasno noću Mat radi na svojem minijaturnom gradu dok ja sjedim na kauču s lap-topom, guglajući kao blesav, čitajući naglas razne upute za izradu knjiga. Učimo o uvezivanju. Ulazimo u trag prodavačima pergamenta naveliko. Nalazimo mutno bijelu tkaninu i debelu crnu nit. Kupujemo tiskarske blokove preko eBaya. „Dobro ti ide ovo, Jannone”, kaže mi Mat dok postavljamo prazne stranice u ljepilo. „Što, izrada knjiga?” (To radimo na kuhinjskom stolu.) „Ne, improviziranje u hodu”, kaže on. „To mi radimo na poslu. Nismo poput informatičara, znaš? Oni svaki put rade isto. Uvijek samo pikseli. Za nas je svaki projekt drukčiji. Novi alati, novi materijali. Sve je uvijek novo.” „Poput čudovišta iz džungle.” „Točno. Imao sam četrdeset osam sati da postanem majstor bonsaija.”

Mat Mittelbrand nije upoznao Kat Potente, ali mislim da bi se slagali dobro: Kat, koja tako duboko vjeruje u potencijal ljudskog mozga, i Mat, koji sve može naučiti u

49

CW&BU

jednom danu. Razmišljajući o tome iznenada steknem naklonost prema Katinu kutu gledanja.

Kad bismo Mata mogli održavati tisuću godina, on bi nam vjerojatno uspio izgraditi cijeli novi svijet.

Najvažniji detalj lažnog dnevnika i najteži izazov je urezivanje naslova na naslovnoj stranici. Na izvorniku je riječ NARRATIO utisnuta duboko u kožu, a poslije proučavanja uvećanih referentnih slika otkrio sam da je i ona napisana u dobrom starom Gerritszoonu. To je loša vijest. „Zašto?” upita Mat. „Mislim da imam taj font u računalu.” „Imaš Gerritszoon”, coknem, „dobar za mejlove, eseje i životopise. Ovo” - pokažem uvećani NARRATIO na ekranu svojeg lap-topa - „je Gerritszoon Display, dobar za velike plakate, naslove u časopisima i, čini se, korice okultnih knjiga. Vidiš, ima šiljastije serife.” Mat ozbiljno kima. „Serifi su zaista šiljasti.”

U Novom bejglu, kad sam dizajnirao jelovnike, plakate i (smijem li vas podsjetiti) nagrađeni logotip, naučio sam sve o tržištu digitalnih fontova. Omjer između dolara i bajtova nigdje nije tako oštar kao u tome. Evo što želim reći: e-knjiga stoji oko deset dolara, je li tako? A najčešće je riječ o jednom megabajtu teksta. (Usporedbe radi, više podataka učitate svaki put kad pogledate Facebook.) Kod e-knjige možete vidjeti što ste platili: riječi, paragrafe, potencijalno dosadna objašnjenja digitalnih tržišta. E, pa ispada da je i digitalni font velik otprilike jedan megabajt, samo što digitalni font ne stoji desetke dolara, nego stotine, katkad tisuće, a apstraktan je, zapravo nevidljiv - tanak sloj matematike koja opisuje sitne oblike slova. Cijela ta priča vrijeđa konzumentske instinkte nekih ljudi.

Dakle, normalno je to što ljudi pokušavaju piratizirati fontove. Nisam jedan od tih ljudi. Na Akademiji sam imao tipografiju, a za završni projekt svatko je morao dizajnirati oblik slova. Imao sam velike aspiracije za svoj - zvao se Telemach - ali trebalo je nacrtati previše slova. Nisam mogao dovršiti na vrijeme. Na kraju se to svelo samo na tiskana slova, pogodna za glasne plakate i kamene ploče. Dakle, vjerujte mi, znam koliko znoja zahtijevaju ti oblici.

Tipografi su dizajneri; dizajneri su moji ljudi; želim im pružiti potporu. Ali sad mi FontShop.com kaže da Gerritszoon Display, koji distribuira Ljevaonica slova FLC iz New Yorka, stoji 3 989 dolara.

Dakle, naravno da ću pokušati piratizirati taj font.

Mozak mi obasja cik-cak munja poveznice. Zatvorim karticu na kojoj je FontShop i umjesto toga odem u Grumbleovu knjižnicu. Ondje nema samo piratiziranih knjiga.

Ima i fontova - ilegalnih slova svih oblika i veličina. Pregledavam popis: Metro, Gotham i Soho, sve besplatno. Myriad, Minion i Mrs Eaves. A ondje je, također, Gerritszoon Display.

Osjetim mali žalac krivnje dok ga skidam, ali to je sitna priča. Ljevaonica slova FLC vjerojatno je na neki način podružnica Time Warnera. Gerritszoon je stari font, a čovjek

50

CW&BU

po kojem je dobio ime odavno je mrtav. Što je njega briga tko se i kako koristi njegovim slovima?

Mat postavi riječ iznad brižno ocrtanog simbola knjižare - dva dlana, rastvorena poput knjige - i time smo dobili željeni dizajn. Idućeg dana u ILM-u sve to izreže plazmenim rezačem od starog željeza - u Matovu svijetu plazmeni rezač uobičajen je koliko i škarice -te to na kraju utisnemo u umjetno postaranu kožu debelim škripom. To tri dana i tri noći mirno leži i utiskuje se na kuhinjskom stolu, a kad Mat otpusti škrip, naslovna je stranica savršena.

Dakle, napokon je došlo vrijeme. Pala je noć. Zauzmem mjesto Olivera Gronea za pultom kako bih počeo svoju smjenu. Danas ću uzeti svoju ulaznicu za pustolovinu u Katinu svijetu. Večeras ću obaviti zamjenu.

Ali pokazalo se da bih bio grozan špijun - nikako da se smirim. Sve sam pokušao: čitati duge tekstove istražiteljskog novinarstva; igrati računalnu verziju Raketa i čarobnjaka; hodati među knjigama Stražnjeg popisa. Ni na što ne mogu ostati usredotočen duže od tri minute.

Sad sam se napokon skrasio za pultom, ali nikako da se prestanem meškoljiti. Kad bi nervozno migoljenje bilo uređivanje Wikipedije, dosad bih već napisao posve nov članak o krivnji i preveo ga na nekoliko jezika.

Napokon je petnaest do šest. Tanušna ticala zore gmižu iz smjera istoka. Ljudi u New Yorku polako počinju tvitati. Ja sam potpuno iscrpljen jer sam cijelu noć proveo vibrirajući.

Pravi dnevnik VII. uguran je u moju torbu, ali je prevelik za nju, pa je torba ispupčena i izgleda, barem meni, kao najočitiji dokaz krivnje na svijetu. To je kao kad jedna od onih afričkih zmija proguta cijelu životinju, a vi vidite kako se ona cijelim putem migolji u njoj.

Lažni dnevnik stoji zajedno sa svojom polubraćom i polusestrama. Kad sam ga ugurao na mjesto, vidio sam kako je ostavio izdajnički trag u prašini na rubu police.

Isprva sam se uspaničio. A onda sam otišao duboko u Stražnji popis, pokupio prašinu s polica te je sipao pred lažni dnevnik sve dok se dubina i gustoća prašine nisu savršeno poklopile s već postojećom.

Imam desetak objašnjenja (s pripadajućim varijacijama) za slučaj da Penumbra primijeti razliku. Ali moram priznati: lažni dnevnik izgleda sjajno. Prašina koju sam dodao dostojna je ILM-a. Izgleda stvarno i ne vjerujem da bih je pogledao izbliza i, hej, zazvoni zvonce nad ulaznim vratima . „Dobro jutro”, kaže Penumbra. „Kako je prošla noć?” „Fino, dobro, sjajno”, kažem. Prebrzo. Uspori. Zapamti: sjena normalnosti. Čučni ovdje. „Znaš”, kaže Penumbra mičući mornarski kaput sa sebe, „razmišljao sam. Trebali bismo umiroviti ovog prijatelja” - potapša Mac Plus po glavi dvama prstima, nježni tap, tap „i nabaviti nešto modernije. Ništa preskupo. Možda bi mogao predložiti marku i model.”

51

CW&BU

Marku i model. Nikad nisam čuo da netko tako govori o računalima. Možeš dobiti MacBook u kakvoj god boji želiš, sve dok je goli metal. „Aha, sjajno”, kažem. „Naravno da ću to malo istražiti, gospodine Penumbra, možda prerađeni iMac. Mislim da su jednako dobri kao novi.” Sve to kažem u jednom dahu, već krenuvši prema vratima.

Pozlit će mi. „I”, kaže on oprezno, „možda bi ga mogao upotrijebiti za to da napraviš internetsku stranicu.”

Srce mi puca. „Knjižara bi je trebala imati. Već je krajnje vrijeme.”

Gotovo je, srce mi se raspuknulo, a možda je napuknulo i još nekoliko manjih organa, ali ne odustajem od nakane - ne odustajem od korpusa Kat Potente: „Hej to je super totalno bismo to trebali učiniti volim internetske stranice ali zaista moram ići gospodine Penumbra vidimo se poslije.”

On zastane, a onda jedan kraj usana iskrivi u osmijeh. „Dobro. Ugodan ti dan.”

Dvadeset minuta poslije, u vlaku sam za Mountain View i stišćem torbu uz prsa. To je čudno - moj je prijestup tako malen. Koga je briga kamo je na pišljivih šesnaest sati nestao neki stari dnevnik iz opskurne prodavaonice rabljenih knjiga? Ali ne osjećam se tako. Osjećam se kao da sam jedan od dvojice ljudi na koje se Penumbra može osloniti, a pokazalo se da meni ne može vjerovati.

Sve to samo kako bih ostavio dojam na curu. Klopot i vijuganje vlaka uspavaju me.

52

CW&BU

PAUK Znak duge kraj Željezničke postaje koji pokazuje smjer Googleova kampusa malo je izblijedio na suncu Silicijske doline. Slijedim blijedu strijelu niza zavojiti kolnik obrubljen stablima eukaliptusa i vezištima za bicikle. Iza ugla ugledam široke livade i niske zgrade te, između stabala, naznake brandinga: crvena, zelena, žuta, plava.

Ovih dana o Googleu govore kao da je poput same Amerike: još su najveći, ali neizbježno i nezaustavljivo propadaju. Obje su velesile neusporedivih resursa, no obje su suočene sa suparnicima koji brzo rastu te će obje ubrzo biti nadmašene. Americi je taj suparnik Kina. Googleu je to Facebook. (To sam doznao na tehnološkim blogovima, pa to uzmite sa zrncem soli. Također kažu da će nova tvrtka MonkeyMoney biti golema iduće godine.) No postoji razlika: suočena s neizbježnim, Amerika tvrtkama koje imaju ugovor s Ministarstvom obrane plaća da izrađuju nosače aviona. Google briljantnim programerima plaća da rade kojega god vraga žele.

Kat me dočeka na plavom čuvanom ulazu, zatraži i dobije bedž za posjetitelje s mojim imenom i svrhom dolaska napisanim crvenim slovima te me uvede u svoju domenu. Presiječemo široko parkiralište, asfalt koji se topi na suncu. Ovdje nema auta; parkiralište je umjesto toga prepuno bijelih brodskih kontejnera na kratkim potpornjima. „To su dijelovi Velike Kutije”, kaže Kat pokazujući mi to. Kamion dolazi do drugog kraja parkirališta, rulajući i šišteći. Prikolica mu je žarko obojena crveno-zeleno-plavo, i natovarena je jednim od tih bijelih kontejnera. „Poput Lego kockica su”, nastavi ona, „osim što svaki od njih ima memorijski prostor, tone prostora, CPU-a i svega ostalog, te spojeve za vodu, struju i internet.

Izrađujemo ih u Vijetnamu i šaljemo kamo god treba. Povezuju se automatski, bez obzira na to gdje su. Svi zajedno su Velika Kutija.” „Koja radi... “ „Sve”, kaže on. „Sve u Googleu radi na Veliku Kutiju.” Pokaže smeđom rukom prema kontejneru na čijem rubu velikim zelenim slovima piše WWW. „U tome je kopija interneta.” YT: „Sve videosnimke s YouTubea.” MX: „Svi tvoji mejlovi. Svačiji mejlovi.”

Penumbrine police više mi se ne čine tako visokima. Široki pločnici vijugaju glavnim kampusom. Vidim biciklističku stazu kojom guglovci jure na trkaćim biciklima od ugljikovih vlakana i biciklima na električne baterije. Dvojica sjedobradih su na ležećim biciklima, a visoki tip s plavim dredloksima pedalira na monociklu. „Rezervirala sam vrijeme za skenerom knjiga u dvanaest i trideset”, kaže Kat. „Najprije ručak?”

Pred nama se pojavi Googleova menza, široka i niska, bijeli paviljon ograđen poput vrtne zabave. Prednji je dio otvoren, cerada navučena preko svih ulaza, a kratki redovi guglovaca proviruju na travnjak.

53

CW&BU

Kat zastane, stisne oči, kalkulira. „Ovaj”, kaže nakon nekog vremena i odvuče me prema krajnjem lijevom redu. „Prilično sam dobar strateg biranja redova. Ali to ovdje nije lako... “ „Jer su svi u Googleu dobri stratezi biranja redova?” predložim. „Točno. Pa tako nekad blefiraju. Ovaj je tip blefer”, kaže ona, bockajući guglovca pred nama u redu laktom. Visok je i plavokos i nalikuje na surfera. „Hej, ja sam Finn”, kaže on i ispruži krupnu, dugoprstu šaku. „Tvoj prvi posjet Googleu?” On to izgovori kao Goo-gel, s kratkom stankom u sredini.

Uistinu jest, moj neodređeno europski prijatelju. Ćaskam s njim: „Kakva je hrana?” „O, fantastična. Kuhar je slavan po...” Zastane. Nešto mu sine. „Kat, on mora u drugi red.” „Da. Uvijek zaboravim”, kaže Kat. Objasni mi: „Naša je hrana personalizirana.

Sadrži vitamine, nešto prirodnih stimulansa.”

Finn zdušno kima. „Eksperimentiram s razinom kalija. Sad sam na jedanaest banana svaki dan. Hakiranje tijela!” Licem mu se razlije širok osmijeh. Čekaj, zar je u salati od kuskusa bilo stimulansa?

I „Oprosti”, kaže Kat i namršti se. „Red za posjetitelje je ondje” Pokaže prema drugoj strani livade, a ja je ostavim s eurosurferskim hakerom tijela. tako ja čekam pokraj znaka na kojem piše VANJSKI ZAVISNICI zajedno s trojicom tipova u kaki hlačama i plavim košuljama, s kožnatim futrolama za mobitel. S druge strane trave svi guglovci nose udobne traperice i majice žarkih boja.

Kat sad razgovara s nekim drugim, mršavim, tamnim dječakom koji se pridružio redu odmah iza nje. Odjeven je poput skejtera, pa pretpostavljam da ima doktorat iz umjetne inteligencije. Koplje zavisti bočne me negdje iza očiju, ali pripremio sam se za to; znao sam da me to čeka, ovdje u kristalnom dvorcu u kojem Kat poznaje svakoga i svatko poznaje nju. Zato pustim da to prođe i podsjetim samog sebe da me ona dovela ovamo. To je as iz rukava u ovakvim situacijama: Da, svi su drugi pametni, svi su drugi cool, svi su drugi zdravi i privlačni - ali ona je dovela tebe. Moraš to nositi poput značke, poput bedža.

Spustim pogled i uvidim da na mojem bedžu za posjetitelje zapravo piše: IME: Clay Jannon TVRTKA: Tajnovita knjižara gospodina Penumbre DOMAĆIN: Kat Potente Zgulim ga sa sebe i postavim malo više na svojoj majici.

Hrana je, kao što su i obećali, fantastična. Uzmem dvije žlice salate od leće i debeo, ružičast riblji odrezak, sedam čvrstih, zelenih šparoga i keks sa zrnima čokolade koji je optimiran za maksimalnu hrskavost.

Kat me mašući pozove za stol na rubu paviljona, gdje bijela cerada šuška na brzom povjetarcu. Male kriške svjetlosti plešu po stolu koji je prekriven papirom iscrtanim bljedoplavom mrežom. U Googleu ručaju na milimetarskom papiru.

54

CW&BU

„Ovo je Raj”, kaže ona mašući punom vilicom salate od leće (koja izgleda poput moje) prema skejterskom doktoru. „Zajedno smo išli u školu.” Kat je studirala simboličke sustave na Stanfordu. Zar su svi ovdje išli na Stanford? Daju li ti posao u Googleu čim diplomiraš?

Kad Raj progovori, iznenada zvuči deset godina starije. Glas mu je odsječan i izravan: „Onda, čime se ti baviš?”

Nadao sam se da će to pitanje ovdje biti zabranjeno, zamijenjeno nekakvim šašavim guglovskim ekvivalentom, tipa: Koji ti je omiljeni prim-broj? Pokažem svoj bedž i priznam da radim na mjestu suprotnom od Googlea. „Ah, knjige.” Raj zastane na trenutak, žvače. A onda mu mozak upadne u žlijeb. „Znaš, stare su nam knjige problem. Staro znanje općenito. Zovemo ga SZ. Staro znanje, SZ. Jesi li znao da je devedeset pet posto interneta stvoreno u posljednjih pet godina?

Ali znamo da je, kad je u pitanju sve ljudsko znanje, omjer upravo obrnut - štoviše, u SZ spada većina onoga što većina ljudi zna i što je ikad znala.” Raj ne trepće, a možda čak i ne diše. „Pa gdje je onda, je li tako? Gdje je SZ? Pa, u starim je knjigama, za početak” otklopi marker tankog vrha (odakle se to stvorilo?) i počne crtati na stolnjaku od milimetarskog papira - „a također je u ljudskim glavama mnogo tradicionalnog znanja, ono što zovemo TZ. SZ i TZ.” Crta male nepravilne krugove koji se preklapaju označava ih kraticama. „Zamisli kad bismo pristup svem SZ-u i TZ-u omogućili neprestano, svima. Pomoću interneta, pomoću mobitela. Nijedno pitanje nikad više ne bi ostalo neodgovoreno.” Pitam se što je u Rajovu ručku. „Vitamin D, omega-3, fermentirani listovi čaja”, kaže on ne prestajući crtati. Ucrta točku s jedne strane krugova i pritisne marker kako bi crna tinta počela krvariti. „To sad imamo pohranjeno u Velikoj Kutiji”, kaže on i pokaže točku, „i pomisli samo koliko je to vrijedno. Kad bismo mogli zbrojiti sve to” - mahne rukom preko SZ/TZ krugova poput generala koji planira osvajanje - „onda bismo se zaista mogli uozbiljiti.” „Raj je već dugo u Googleu”, kaže Kat. Udaljujemo se od menze. Na izlazu sam ćopio još jedan keks i sad ga grickam. „On je sad u IPO-u, a dugo je bio PM. - Oni i njihove kratice! Ali mislim da mi je ova poznata. „Čekaj” zbunjen sam - „Google ima premijera?” „Ha, ne”, kaže ona. „Proizvodni menadžment. To je odbor. U početku se sastojao od dvoje ljudi, pa četvero, sad je veći. Šezdeset četvero. PM upravlja tvrtkom. Oni odobravaju nove projekte, raspoređuju inženjere, raspodjeljuju resurse.” „Dakle, sve su to vrhunski izvršni direktori.” „Nisu, u tome je stvar. To je lutrija. Izvuku ti ime i služiš u PM-u dvanaest mjeseci.

Mogu odabrati bilo koga. Raja, Finna, mene. Peppera.” „Peppera?” „On je kuhar.”

Vaau - to je tako egalitarno da nadilazi i demokraciju. Shvatim: „To je kao porotnička dužnost.”

55

CW&BU

„Ne dolaziš u obzir dok ovdje ne radiš godinu dana”, objasni Kat. „I možeš se izvući iz toga ako radiš na nečem super-supervažnom. Ali ljudi to shvaćaju vrlo ozbiljno.” Zapitam jesu li pozvali Kat Potente.

Ona odmahne glavom. „Nisu još”, kaže. „Ali voljela bih to raditi. Mislim, šanse nisu velike. Ovdje radi trideset tisuća ljudi, u PM-u ih je šezdeset četvero. Pa ti računaj.

Ali stalno raste. Kažu da bi ga opet mogli proširiti.”

Sad se pitam kako bi to izgledalo kad bismo tako upravljali cijelom zemljom. „To je upravo ono što bi Raj htio!” nasmije se Kat. „Nakon što nađe sve SZ-e i TZ-e, naravno.” Na to odmahne glavom; malo mu se podsmjehuje. „Ima cijeli plan za amandman Ustava. Ako itko to može...” Opet napući usne. „Zapravo, to vjerojatno neće biti Raj.” Nasmije se, a i ja s njom. Aha, Raj je malo previše intenzivan za Srednju Ameriku. Zato pitam: „Tko bi to mogao izvesti?” „Možda bih ja mogla”, kaže Kat i napuhne prsa.

Možda bi mogla. *** Prođemo pokraj Katine domene: vizualizacija podataka. Smjestila se na niskom brdašcu, skupini montažnih kutija postavljenih oko malog amfiteatra u kojem se kamene stube spuštaju do zida golemih ekrana. Povirimo dolje. Par inženjera sjedi na stubama amfiteatra s lap-topom na koljenu i gleda kako na ekranu poskakuje skupina mjehura povezanih valovitim crtama. Svakih nekoliko sekunda mjehuri se zamrznu, a crte se naglo izravnaju, poput dlaka koje vam se nakostriješe na vratu. Tad se cijeli ekran zacrveni. Jedna inženjerka promrmlja tihu psovku i nagne se nad svoj lap-top.

Kat slegne ramenima: „Još rade na tome.” „Čemu to služi?” „Nisam sigurna. Vjerojatno nešto interno. Većina je toga što radimo interna.”

Uzdahne. „Google je tako velik da je već sam po sebi publika. Ja uglavnom radim vizualizacije kojima se koriste drugi inženjeri, ili prodavači reklama, ili PM...” Prestane nabrajati. „Iskreno, voljela bih napraviti nešto što svi mogu vidjeti!” Nasmije se kao da joj je laknulo što to može reći glasno.

Prođemo kroz proplanak s visokim čempresima na rubu kampusa koji stvaraju lijepe zlaćane mrlje na pločniku - i dođemo do niske ciglene zgrade označene samo rukom ispisanim znakom zalijepljenim za staklena vrata: SKENER KNJIGA Zgrada iznutra podsjeća na poljsku bolnicu. Mračna je i pomalo topla. Prodorna svjetla obasjavaju operacijski stol okružen dugim višezglobnim metalnim rukama. Zrak pecka poput izbjeljivača. Stol je također okružen knjigama: gomilama i gomilama knjiga, poslaganih visoko na metalnim kolicima. Ima velikih knjiga i malih knjiga; ima bestselera i starih knjiga koje izgledaju kao da bi se dobro uklopile kod Penumbre.

Usnimim Dashiella Hammetta.

56

CW&BU

Visoki guglovac Jad upravlja skenerom. Ima savršeno trokutast nos nad čupavom smeđom bradom. Nalikuje na grčkog filozofa. Možda samo zato što nosi sandale. „Hej, dobro došli”, kaže on osmjehnuvši se i rukujući se s Kat, a onda sa mnom. „Drago mi je što nam je došao netko iz vizualizacije podataka. A ti...” Pogleda me podignutih obrva. „Nisam guglovac”, priznam. „Radim u staroj knjižari.” „O, cool “, kaže Jad. A onda se smrkne: „Osim što, mislim... Oprosti.” „Zbog čega?” „Pa... Zbog toga što zbog nas propadate.” Izgovori to kao nešto što se podrazumijeva. „Čekaj, tko smo to mi?” „Prodavači... knjiga?”

Aha. Nije baš da se smatram dijelom knjižarskog biznisa; Penumbrina knjižara kao da je nešto posve drukčije. Ali... Istina je da prodajem knjige. Upravitelj sam Googleove reklamne kampanje osmišljene za dopiranje do potencijalnih kupaca knjiga. To mi se nekako neprimjetno prišuljalo: ja sam prodavač knjiga.

Jad nastavlja: „Mislim, nakon što sve skeniramo i jeftini uređaji za čitanje postanu sveprisutni... nikomu neće trebati knjižare, je li tako?” „Je li to poslovni model ovoga uređaja?” upitam, kimajući prema skeneru. „Prodaja e-knjiga?” „Nemamo baš neki poslovni model.” Jad slegne ramenima. „Ne treba nam.

Reklamama zarađujemo toliko da uspijevamo sve pokriti.” Okrene se Kat: „Ne slažeš se? Čak i kad bismo zaradili, ono, pet... milijuna... dolara?” (Nije siguran zvuči li to kao mnogo novca ili ne. Samo da znate: zvuči.) „Aha, nitko to ne bi ni primijetio. Ondje” – mahne dugom rukom otprilike prema centru kampusa - „zarade toliko, ono, svakih dvadeset minuta.”

To je superdepresivno. Kad bih ja zarađivao pet milijuna dolara od prodaje knjiga, htio bih da me nose na nosiljci napravljenoj od prvog izdanja Kronika zmajeve pjesme. „Da, to bi bilo manje-više točno” - Kat kimne - „ali to je dobro. Pruža nam slobodu.

Razmišljamo dugoročno. Možemo ulagati u ovakve stvari.” Ona zakorači bliže svijetlom stolu skenera i svim tim metalnim rukama. Oči su joj širom otvorene i sjaje se na svjetlu. „Pogledaj ti to.” „U svakom slučaju, žao mi je”, Jad mi kaže tiho. „Snaći ćemo se”, kažem. „Ljudi još vole miris knjiga.” Uostalom, Jadov skener knjiga nije jedini dobro financirani projekt. Penumbra ima vlastitog pokrovitelja.

Iskopam dnevnik iz torbe i uručim mu ga. „Evo pacijenta.”

Jad ga drži pod svjetlom. „Ovo je krasna knjiga”, kaže. Dugim prstima prelazi po urezanom natpisu na koricama. „Što je to?” „Samo osobni dnevnik”, kažem. „Vrlo osoban.”

Nježno otvori dnevnik i pričvrsti prednji i stražnji dio korica za metalni okvir pod pravim kutom. Ovdje nema slomljenih hrbata. Tad položi okvir na stol i pričvrsti ga s četiri potpornja koji kliknu kad sjednu na mjesto. Na kraju je eksperimentalno pokuša 57

CW&BU

pomaknuti; okvir i putnik su na sigurnom. Dnevnik je pričvršćen kao pokusni pilot ili lutka za testiranje sudara.

Jad nas odmakne od skenera. „Stojte iza ovoga”, pokaže nam žutu crtu na podu. „Ruke su oštre.”

Njegovi dugi prsti tap-tapkaju iza niza ravnih monitora. Začuje se duboko brujanje koje se osjeti u želucu, a onda visokotonski zvuk upozorenja, nakon čega se skener knjiga baci na posao. Svjetla počnu žmirkati poput stroboskopa, pretvarajući sve u prostoriji u film stop-animacije. Sličicu po sličicu, paučaste ruke skenera posežu dolje, hvataju rubove stranica, gule ih prema gore. To je očaravajuće. Nikad nisam vidio ništa što je istodobno tako brzo, a tako delikatno. Ruke maze stranice, miluju ih, glade ih.

Ovaj stroj voli knjige.

Svakim bljeskom svjetla dva golema fotografska aparata postavljena iznad stola pomiču se i fotografiraju u tandemu. Pomaknem se do Jada i ondje vidim kako se stranice dnevnika polako nižu na njegovim monitorima. Dva fotoaparata su poput dva oka, tako da su slike trodimenzionalne, a ja gledam kako njegovo računalo izdiže riječi s bljedosivih stranica. To nalikuje na egzorcizam.

Odem natrag do Kat. Nožni su joj prsti na žutoj crti i naginje se bliže kako bi promatrala skener knjiga. Bojim se da će je ubosti u oko. „Ovo je fenomenalno”, tiho će ona.

Zaista jest. Osjetim malo sažaljenje prema dnevniku, čije tajne u samo nekoliko minuta čupa ovaj kovitlac svjetla i metala. Knjige su nekad predstavljale prilično naprednu tehnologiju. Više ne.

58

CW&BU

UTEMELJITELJEVA ZAGONETKA Kasnije, oko osam, mi smo u Katinoj spavaćoj sobi nalik na kabinu u svemirskom brodu, za njezinim radnim stolom nalik na konzolu svemirskog broda. Ona mi sjedi u krilu, nagnuta nad svoj MacBook. Objašnjava mi OCR, proces kojim računalo pretvara u znakove mrlje tinte i grafitne crte koje može prepoznati, poput K i A i T. „To nije trivijalno”, kaže ona. „To je bila velika knjiga.” Također, moji su prethodnici imali gotovo jednako loš rukopis kao ja. Ali Kat ima plan. „Mojem će računalu trebati cijela noć da obradi te stranice”, kaže ona. „Ali mi smo nestrpljivi, je li tako?” Tipka warp brzinom deset, komponirajući duge naredbe koje ne razumijem. Da, svakako smo nestrpljivi. „Zato ćemo stotine strojeva uposliti da to učine odjedanput. Upotrijebit ćemo Hadoop.” „Hadoop.” „Svi se služe time. Google, Facebook, NSA. To je softver - razbija veliki posao na mnogo manjih komada i istodobno ih raspodijeli na mnogo različitih računala.”

Hadoop! Sviđa mi se kako to zvuči. Kat Potente, ti i ja imat ćemo sina i nazvat ćemo ga Hadoop, a on će biti veliki ratnik, kralj!

Ona se istegne naprijed, dlanova čvrsto pričvršćenih za stol. „Volim ovo.”

Oči su joj prikovane za ekran, na kojem se rascvjetava dijagram: kostur cvijeta s pulsirajućim centrom i desecima - ne, stotinama - latica. Raste brzo, pretvarajući se od tratinčice u maslačak, pa u golem suncokret. „Tisuću računala sad radi točno ono što ja želim. Moj um nije samo ovdje”, kaže ona tapkajući se po glavi, „nego je i ondje negdje. „Volim to - taj osjećaj.”

Trlja se o mene. Iznenada snažno osjećam sve mirise; njezina kosa, nedavno šamponirana, na licu mi je. Njezine ušne resice malo vire, zaobljene i ružičaste, a leđa su joj jaka od penjanja po zidu u Googleu. Palcima joj prelazim po lopaticama, preko izbočina naramenica njezina grudnjaka. Ona se opet pokrene, ljulja se. Podignem joj majicu, a slova, zgnječena, zrcale se na ekranu lap-topa: BAM! Poslije Katin lap-top proizvede tih zvuk. Odmakne se od mene, skokne s kreveta i sjedne natrag na svoj crni radni stolac. Oslanjajući se tako na nožne prste, kičme zakrivljene u smjeru ekrana, nalikuje na vodorigu. Lijepu vodorigu u obliku gole cure. „Upalilo je”, kaže. Okrene se prema meni, zarumenjena, tamne, raščupane kose.

Nasmijana. „Upalilo je!”

Odavno je prošla ponoć i opet sam u knjižari. Pravi dnevnik na sigurnom je na polici. Lažni dnevnik uguran je u moju torbu. Sve je prošlo točno prema planu. Posve sam budan, osjećam se dobro i spreman sam vizualizirati. Izvučem skenirane podatke, iz Velike Kutije; to traje manje od minute preko bootyneta. Sve male priče koje je itko ikad urezao u taj dnevnik ulaze u moj lap-top, savršeno obrađene.

A sad, računalo, vrijeme je da učiniš što ti zapovjedim.

59

CW&BU

Takve stvari nikad ne uspiju savršeno isprve. Ubacim sirovi tekst u vizualizaciju i to izgleda kao da se Jackson Pollock dočepao mojega prototipa. Posvuda vidim mrlje podataka, ružičaste, zelene i žute grudice, sve u oštrim nijansama arkadnih igrica.

Prvo što učinim jest promjena palete. Zemljani tonovi, molim.

Sad: ovdje imam posla s previše informacija. Samo me zanima tko je što posudio.

Katina analiza bila je dovoljno pametna da označi imena, naslove i vremena u tekstu, a vizualizacija zna kako će to prikazati, pa tako podatke povežem sa slikom i vidim nešto poznato: roj šarenih svjetala koja skakuću po policama te koja predstavljaju pojedine mušterije. No to su mušterije otprije nekoliko godina.

To ne izgleda osobito - samo šarena gužva koja migrira po Stražnjem popisu. A onda mi padne na pamet da spojim točkice, tako da više nisu samo roj, nego niz zviježđa. Svaka mušterija ostavlja trag, pijano krivudanje po policama. Najkraće zviježđe, označeno cigleno crvenom bojom, tvori maleni Z, samo četiri podatkovne točke. Najduže, označeno bojom tamne mahovine, u ovalnoj, nazubljenoj krivulji, prolazi cijelom širinom knjižare.

To i dalje ne izgleda kao nešto osobito. Malo poguram trodimenzionalnu knjižaru trackpadom i zavrtim je na njezinoj osi. Ustanem kako bih protegnuo noge. S druge strane pulta uzmem u ruku jednog od tih Dashiella Hammetta, koje nitko nije ni pipnuo otkako sam ih primijetio prvoga dana u knjižari. To je tužno. Mislim, zaista: police pune baljezgarija privlače svu pozornost dok Malteški sokol skuplja prašinu? To je više nego tužno. To je glupo. Trebao bih početi tražiti drugi posao. Izludjet ću ovdje.

Kad se vratim za pult, knjižara se i dalje okreće, vrti se poput vrtuljka... i događa se nešto čudno. Po jedanput u svakoj rotaciji zviježđe tamne mahovine iskoči i fokusira se.

Na trenutak tvori sliku i - nemoguće! Opalim šakom po trackpadu, usporim i zaustavim maketu te je vratim natrag. Zviježđe tamne mahovine tvori jasnu sliku. I druga se zviježđa uklapaju. Nijedno nije potpuno kao ono tamne mahovine, ali slijede krivinu brade, nagib oka. Kad se maketa izravna, kao da virim kroz ulazna vrata - vrlo blizu mjestu na kojemu sada sjedim -zviježđa ožive. Tvore lice.

Penumbrino lice.

Zvonce se oglasi, a on uđe u knjižaru u pratnji dugog vrtloga magle. Meni je stao mozak, nemam pojma kako bih počeo. Istodobno sam suočen s dvojicom Penumbra: jednim šutljivim, okvirno ocrtanim, koji zuri u mene s ekrana lap-topa i drugim, starcem na ulaznim vratima koji se upravo počinje osmjehivati. „Dobro jutro, momče”, veselo će on. „Je li se što znakovito odigralo sinoć?”

Na trenutak pomislim na to da zaklopim lap-top i nikad ne prozborim ni riječ o tome. Ali ne: previše sam znatiželjan. Ne mogu tek tako sjediti za pultom i pustiti da se ova mreža čudaštva plete oko mene. (To opisuje mnogo poslova, shvatim, ali ovaj je potencijalno zaista čudan preko svih granica.) „Što to imaš?” upita on. „Jesi li počeo raditi na našoj internetskoj stranici?”

Okrenem lap-top kako bih mu pokazao. „Ne baš.”

60

CW&BU

Napola se osmjehujući, on pridrži naočale pod kutom i zagleda se u ekran. Lice mu se objesi, a onda kaže, tiho: „Utemeljitelj.” Okrene se prema meni. „Riješio si to.”

Prilijepi dlan za čelo i licem mu se razlije oduševljen osmijeh. „Već si to riješio! Pogledaj ga! Evo ga na ekranu!”

Pogledaj njega/Nije li ovo - Oh! Sad mi je jasno, sad kad se Penumbra nagnuo ovako blizu, da sam učinio uobičajenu pogrešku i pretpostavio da svi stari ljudi izgledaju jednako. Portret ocrtan okvirnim crtama na ekranu ima Penumbrin nos, ali njegova su usta tanak, zakrivljen luk. Penumbrina su plosnata i široka, stvorena za cerenje. „Kako si to učinio?” nastavlja on. Vrlo je ponosan, kao da sam mu unuk i upravo sam pogodio za optrčavanje ili otkrio lijek za rak. „Moram vidjeti tvoje zabilješke! Jesi li se koristio Eulerovom metodom? Ili Britovom inverzijom? To nije sramota, na taj način od početka izbjegavaš mnoge zablude... “ „G. Penumbra”, kažem s prizvukom trijumfa, „skenirao sam stari dnevnik” - Tad shvatim da to ima šire implikacije, pa zamucam i priznam: „Pa, uzeo sam stari dnevnik.

Posudio sam ga. Privremeno.” Penumbra nabora oči. „O, znam, momče”, kaže on, nimalo ljutito. „Tvoj simulakrum snažno je mirisao na kavu.”

Aha, dakle: „Posudio sam stari dnevnik i skenirali smo ga” - izraz lica promijeni mu se i iznenada je zabrinut, kao da imam rak umjesto da sam našao lijek za njega - „jer Google ima taj stroj, superbrz je, pa Hadoop, to ide - mislim, tisuću računala, tek tako!”

Pucnem prstima kako bih to naglasio. Mislim da nema pojma o čemu ja govorim. „No dobro, želim reći da smo jednostavno izvukli podatke. Automatski.”

Vidim titranje Penumbrinih mikromišića. Iz ovakve blizine podsjetim se da je, zapravo, vrlo star. „Google”, prošapće on. „Baš zanimljivo.” Uspravi se. Ima vrlo neobičan izraz lica emocionalni ekvivalent „404 STRANICA NIJE PRONAĐENA”. Govoreći uglavnom samome sebi, kaže: „Morat ću podnijeti prijavak.” Čekaj, kakav prijavak? Misli li on na policijski prijavak? Pljačku kodeksa? „G. Penumbra, je li to neki problem? Ne razumijem zašto... “ „O, da, znam”, kaže on oštro i ošine me pogledom. „Sad mi je jasno. Varao si možemo li to tako nazvati? I nemaš pojma što si time postignuo.”

Pogledam u površinu pulta. Da, možemo to tako reći.

Kad opet pogledam Penumbru, vidim da mu se lice ipak malo smekšalo. „A opet... svejedno si to učinio.” Okrene se i ode među knjige Stražnjeg popisa. „Baš neobično.” „Tko je to?” upitam ga iznenada. „Čije lice?” „To je Utemeljitelj”, kaže Penumbra, prelazeći dugom šakom po jednoj polici. „Onaj koji čeka, krijući se. Novake zbunjuje godinama. Godinama! A ti si ga otkrio za - koliko?

Samo mjesec dana?”

Ne baš: „Samo jedan dan.”

61

CW&BU

Penumbra udahne oštro. Oči mu se opet zažare. Postavljene su široko i, reflektirajući svjetlo s prozora, iskre nekakvom neonsko plavom bojom onako kako to nikad prije nisam vidio. Otme mu se uzdah: „Nevjerojatno.” Udahne, duboko. Izgleda uzdrmano i uzbuđeno; zapravo izgleda kao da je pomalo lud. „Imam posla”, kaže. „Moram pripremiti planove. Idi kući, momče.” „Ali... “ „Idi kući. Shvaćao ti to ili ne, danas si učinio nešto vrlo važno.” Okrene se i ode dublje među mračne i prašne police, tiho razgovarajući sam sa sobom. Pokupim svoj lap-top i kurirsku torbu i iskradem se van. Zvonce jedva da se oglasi. Bacim pogled natrag kroz visoke prozore, a iza zakrivljenih zlatnih slova, nema više Penumbre.

62

CW&BU

63

CW&BU

ZAŠTO TOLIKO VOLIŠ KNJIGE? Kad se vratim iduće noći, vidim nešto što nisam vidio nikad prije, nešto od čega mi se otme uzdah i ukočim se na mjestu: Tajnovita knjižara gospodina Penumbre je u mraku.

To izgleda potpuno pogrešno. Knjižara je uvijek otvorena, uvijek budna, poput malog svjetionika u ovom otrcanom dijelu Broadwaya. Ali sad su svjetiljke ugašene i s unutrašnje strane vrata pričvršćen je uredan kvadrat papira. Penumbrinim paučastim rukopisom ispisano je: ZATVORENO (AD LIBRIS) Nemam ključ knjižare jer mi nikad nije trebao. Uvijek smo je predavali jedan drugome - Penumbra Oliveru, Oliver meni, ja Penumbri. Na trenutak sam bijesan i obuzeo me sebičan gnjev. Koji je ovo vrag? Kad će se opet otvoriti? Nisam li trebao dobiti mejl ili nešto slično? Ovo je vrlo neodgovorno ponašanje poslodavca.

Ali onda se zabrinem. Jutrošnji razgovor bio je sve samo ne uobičajen. Što ako se Penumbra toliko uznemirio da je dobio slabiji infarkt? Ili jak infarkt? Što ako je mrtav?

Ili što ako plače sam u nekom samotničkom stanu u kojem ga obitelj nikad ne posjećuje jer je djed Penumbra čudan i miriše na stare knjige? Krvotokom mi poteče bujica srama koja se pomiješa s ljutnjom, pa se tako zajedno uzvrtlože u gustu tekućinu od koje mi pozli.

Odem do obližnje prodavaonice alkohola po neki čips.

Idućih dvadeset minuta stojim na pločniku, glupavo žvačem Fritos i brišem ruku o nogavicu, ne znajući što ću. Da odem kući i vratim se sutra? Da potražim Penumbru u telefonskom imeniku i pokušam ga nazvati? Zaboravi to. I bez traženja znam da Penumbre nema u telefonskom imeniku, a i ne znam gdje bih ih uopće više mogao naći.

I tako ja stojim ondje, pokušavajući smisliti neki pametan potez, kad ugledam poznatu figuru kako klizi ulicom. To nije Penumbra; on ne klizi. To je - to je gđa Lapin.

Sakrijem se iza kante za smeće (zašto sam se sad skrio iza kante za smeće?) i gledam je kako korača prema knjižari, šokirano uzdiše kada dođe na udaljesnost s koje može primijetiti da je zatvorena, a onda se brzo sjuri do prednjeg ulaza, gdje se podiže na prste kako bi izbliza pogledala znak ZATVORENO (AD LIBRIS), nosa pritisnuta u staklo, bez sumnje proričući neko dublje značenje te tri riječi.

Tada krišom pogleda ulijevo, udesno, a kad se blijed oval njezina lica okrene u mojem smjeru, vidim izraz napeta straha. Okrene se i klizne natrag u smjeru iz kojeg je došla.

Ubacim Fritos u kantu za smeće i slijedim je.

Lapinova se odvoji od Broadwaya i odabere put prema Telegraph Hillu. Brzina joj je ujednačena, čak i dok se krajolik oko nje uspinje; mala je nezaustavljivi ekscentrik. Ja stenjem i zapuhao sam se brzo koračajući jedan blok iza nje, trudeći se pratiti je. Vrh

64

CW&BU

Coit Towera izdiže se na brdu iznad nas, vretenast sivi obris na pozadini dublje tame neba. Lapinova nestane na pola puta uskom cestom koja zavojito prati krivulju brda.

Pokušam je dozvati - „Gđo Lapin!” - ali previše sam zadihan pa to zvuči kao nekakvo šištanje. Zato se nakašljem i zastenjem te naslonim na nagib brda i nastavim je pratiti.

Tiho je na stubištu. Jedino svjetlo dolazi kroza sitne prozore postavljene visoko na kućama s obiju strana; izlijeva se na grane nada mnom, otežane teškim šljivama. Ispred sebe začujem glasno šuškanje i krešteći zbor. Trenutak poslije, jato divljih papiga, uznemireno s mjesta na kojem se smjestilo, sjuri se niza stablima omeđenu cijev na otvoreni noćni zrak. Vršci krila dodiruju mi vrh glave.

Ispred sebe začujem klik i škripanje, a onda se tanka crta svjetla proširi u kvadrat.

Sjena moje lovine prođe ispred njega, a onda se posve ugasi. Rosemary Lapin je kod kuće.

Dođem do odmarališta i sjednem na stubu kako bih došao do daha. Ova je žena u opako dobroj formi. Možda je lagana, kostiju poput ptičjih. Možda ima dobar uzgon.

Pogledam niz cestu kojom smo došli i kroz čipku crnih grana vidim svjetla grada daleko ispod nas.

Tanjuri zveckaju i treskaju unutra. Pokucam na vrata gđe Lapin. Duga, upadljiva tišina. „Gospođo Lapin?” viknem. „Ovdje Clay iz, ovaj, iz knjižare. Prodavač. Samo sam vas htio pitati nešto o nečem.” Ili možda o svemu. Tišina se nastavlja. „Gđo Lapin?”

Gledam kako sjena prekida crtu svjetla u podnožju vrata. Ondje se zadrži neko vrijeme - tad brava škljocne i gđa Lapin proviri van. „Zdravo”, kaže ona ljubaznim glasom.

Njezina je kuća jazbina bibliofilskog hobita - niska stropa, blizu postavljenih zidova, pretrpana knjigama. Malena je, ali nije neudobna; zrak u njoj snažno miriše na cimet i blago na travu. Fotelja visoka naslona okrenuta je prema urednu kaminu.

Lapinova ne sjedi u fotelji. Umjesto toga, skutrila se u kutu svoje brodske kuhinjice, najdalje što može od mene a da smo i dalje u istoj prostoriji. Mislim da bi izašla kroz prozor kad bi ga mogla dosegnuti. „Gđo Lapin”, kažem, „moram stupiti u kontakt s gospodinom Penumbrom.” „Jeste li za čaj?” upita ona. „Da, malo čaja, pa možete poći svojim putem.” Petlja s teškim bakrenim čajnikom. „Ovo je uzbudljiva noć za mlade, pretpostavljam, toliko mjesta na koja mogu otići, toliko ljudi s kojima se mogu družiti... “ „Zapravo bih trebao raditi.”

Ruke joj se tresu na vrhu štednjaka. „Naravno, pa, puno je raznih poslova, bez brige...” „Ne trebam posao!” Kažem blažim glasom: „Gđo Lapin, zaista. Samo moram stupiti u kontakt s gospodinom Penumbrom.”

65

CW&BU

Lapinova zastane, ali jedva primjetno. „Toliko je raznih profesija. Možeš biti pekar, baviti se prepariranjem, biti kapetan trajekta...” Okrene se i mislim da me tek sad prvi put izravno pogledala. Oči su joj zeleno-sive. „Gospodin Penumbra je otišao.” „A kad se vraća?”

Lapinova ne govori, samo me gleda, a onda se polako okrene kako bi se pozabavila čajnikom koji se počeo tresti i pištati na vrhu njezina sitnog štednjaka. Svjetlucava mješavina znatiželje i straha slije mi se u mozak. Vrijeme je za sve ili ništa.

Izvučem lap-top, što je vjerojatno najnapredniji tehnološki uređaj koji je ikad prešao prag Lapinine jazbine te ga postavim na hrpicu teških knjiga, svih iz Stražnjeg popisa.

Blještavi MacBook izgleda poput bespomoćnog svemirca koji se pokušava uklopiti među tihe nepokolebljive pripadnike ljudske civilizacije. Rastvorim ga - otkrivajući osvijetljenu svemirsku utrobu! - i pokrenem vizualizaciju dok Lapinova ide prema meni, s dvije šalice na dva tanjurića.

Kad joj oko zapne za ekran i prepozna knjižaru u tri dimenzije, naglo, uz tresak, spusti tanjuriće na stol. Čvrsto spoji ruke pod bradom, sagne se nisko i gleda kako se polako oblikuju obrisi lica. Cikne: „Našao si ga!”

Lapinova razmota širok svitak tankog, gotovo prozirnog papira na stolu, sad oslobođenog knjiga. Na meni je red da razrogačim oči: to je prikaz knjižare, ocrtan sivom olovkom, koji također pokazuje mrežu crta koje povezuju mjesta na policama.

Ali nepotpun je; štoviše, jedva da je počela. Vide se krivulja brade i kuka nosa, ali ništa drugo. Te crte, tamne i sigurne, omeđene su mrljama koje je ostavila gumica za brisanje - slojevita povijest sablasnih crta koje je mnogo puta ucrtala i uklonila.

Koliko je dugo, zapitam se, Lapinova radila na ovome?

Njezino lice priča priču. Obrazi joj podrhtavaju kao da je na rubu suza. „Evo zašto”, kaže ona pogledavajući opet moj lap-top. „Evo zašto je gospodin Penumbra otišao. O, što si to učinio? Kako si to učinio?” „Računalima”, kažem. „Velikim.”

Lapinova uzdahne i napokon se povuče na fotelju. „Ovo je grozno”, kaže ona. „Poslije sveg tog truda.” „Gđo Lapin”, kažem, „na čemu ste to radili? O čemu je riječ?” Lapinova zažmiri i kaže: „Zabranjeno mi je pričati o tome.” Nakratko me pogleda jednim okom. Šutim, otvorena izraza lica, trudeći se izgledati što bezopasnije. Ona opet uzdahne. „Ali bio si drag gospodinu Penumbri! Bio si mu jako drag.”

Ne sviđa mi se to prošlo vrijeme. Lapinova se istegne po svoj čaj, ali ga ne može dosegnuti, pa podignem šalicu i tanjurić te joj ih dodam. „I lijep je osjećaj razgovarati o tome”, nastavi ona, „poslije toliko godina čitanja, čitanja, čitanja.” Zastane i otpije malo čaja. „Ni s kim nećeš razgovarati o ovome?”

Odmahnem glavom. Ni s kim. „Onda dobro”, kaže ona. Duboko uzdahne. „Novakinja sam družbe Neslomljeni hrbat. Staro je više od pet stotina godina.” A onda, ukočeno: „Staro je koliko i same 66

CW&BU

knjige.” Čovječe. Lapinova je tek novakinja? Ima sigurno osamdeset godina. „Kako ste počeli?” odlučim upitati je. „Bila sam mu mušterija”, kaže ona. „Dolazila sam u knjižaru, o, šest ili sedam godina. Jedan dan plaćala sam knjigu - toga se jasno sjećam - kad me gospodin Penumbra pogledao u oči i rekao: Rosemary - dobro oponaša Penumbru - Rosemary, zašto toliko voliš knjige? „A ja sam rekla: Pa, ne znam.” Sad je animirana, gotovo poput curice: „Vjerojatno ih volim zato što su tihe i mogu ih odnijeti u park.” Suzi oči. „Gledao me i nije rekao ništa.

Stoga sam rekla: Pa, zapravo, knjige volim zato što su mi knjige najbolji prijatelji. Tad še on osmjehnuo - ima krasan osmijeh - i prišao mi te se popeo na te ljestve i popeo se više nego što sam ga ikad vidjela da se penje.” Naravno. Shvaćam: „Dao vam je knjigu sa Stražnjeg popisa.” „Kako si to nazvao?” „O, sa - znate, sa stražnjih polica. Knjige s kodom.” „To su codexi vitae”, kaže izgovarajući to vrlo precizno. „Da, gospodin Penumbra dao mi je jednu i dao mi je ključ po kojem ih mogu dekodirati. Ali rekao je da je to jedini ključ koji će mi ikada dati. Da ću idući morati pronaći sama, kao i ključ poslije toga.”

Lapinova se lagano namršti. „Rekao je kako mi neće trebati dugo da postanem jedna od neuvezanih, ali to mi je išlo vrlo teško.” Čekaj: „Neuvezanih?” „Tri su reda”, kaže Lapinova te ih počne odbrojavati pomoću tankih prstiju: „Novak, neuvezani i uvezani. Kako bi postao neuvezani, moraš riješiti Utemeljiteljevu zagonetku. To je knjižara, naime. Ideš od jedne knjige do druge, dekodirajući svaku, otkrivajući ključ za iduću. Sve su složene na policu određenim redom. To je poput raspletenog klupka.”

Shvaćam: „To je zagonetka koju sam ja riješio.”

Ona jedanput kimne, namršti se i otpije malo čaja. A tada, kao da se iznenada sjetila: „Znaš, nekad sam bila računalna programerka.” Nema šanse. „Još onda kad su računala bila velika i siva poput slonova. O, to je bilo naporno. Mi smo bili prvi koji su to radili.”

Nevjerojatno. „Gdje je to bilo?” „Pacific Bell, dolje u Ulici Sutter” - mahne prstom prema centru grada - „onda dok su telefoni još predstavljali visoku tehnologiju.” Naceri se i zatrepće teatralno. „Bila sam vrlo moderna mlada žena, znaš.”

O, to vjerujem. „Ali prošlo je mnogo vremena otkako sam se služila takvim strojem. Nije mi palo na pamet da učinim ono što si ti učinio. O, iako je ovo” - mahne rukom prema gomili knjiga i papira - „bilo tako teško. Mučenje od jedne knjige do druge. Neke su priče dobre, ali neke... “ Uzdahne.

67

CW&BU

Vani začujem klopotanje koraka, žarki krešteći zbor, a onda brzo kucanje na vrata.

Lapinova širom rastvori oči. Kucanje ne prestaje. Vrata vibriraju.

Lapinova se odgurne s fotelje i okrene kvaku, a pred vratima stoji Tyndall, razrogačenih očiju, raskuštrane kose, jedne ruke na glavi, a druge zaustavljene usred kucanja. „Nema ga!” vikne on teturajući u sobu. „Pozvan je u knjižaru! Kako je to moguće?”

Korača u brzim krugovima, ponavljajući se, klupko nervozne energije koje se raspleće.

Pogleda me nakratko, ali ne zaustavlja se i ne usporava. „Nema ga! Nema Penumbre!” „Maurice, Maurice, smiri se”, kaže Lapinova. Usmjeri ga prema svojoj fotelji, u koju se on sruši, migoljeći se i vrpoljeći. „Što ćemo učiniti? Što možemo učiniti? Što moramo učiniti? Kad nema Penumbre...” Tyndall ušuti, a onda nagne glavu prema meni. „Možeš li ti upravljati knjižarom?” „Čekajte malo”, kažem. „Nije mrtav. Samo je - niste li rekli da je otišao posjetiti knjižaru?”

Tyndallovo lice priča drukčiju priču. „Neće se vratiti”, kaže odmahujući glavom. „Neće se vratiti, neće se vratiti.”

Ta mješavina - sad više strah nego znatiželja - širi se i po mojem želucu. To je loš osjećaj. „Čuo sam to od Imberta, koji je to čuo od Monsefa. Corvina je ljut. Penumbru će spaliti. Spaliti! Ovo je kraj za mene! Kraj za tebe!” Mahne prstom prema Rosemary Lapin. Sad njezini obrazi drhte.

Ne razumijem to nimalo. „Kako to mislite da će gospodina Penumbru spaliti?”

Tyndall kaže: „Ne čovjeka, knjigu - njegovu knjigu! To je jednako loše, čak i gore.

Bolje meso nego stranicu. Spalit će njegovu knjigu, baš kao Saundersa, Moffata, Don Alejandra, neprijatelje Neslomljenog hrpta. On, Glencoe, najgori od svih - on je imao dvanaest novaka! Svi su bili napušteni, izgubljeni.” Pogleda me vlažnim, očajničkim očima i ispali: „I ja sam bio pri kraju!”

Zaista sam se upleo u sektu. „Gospodine Tyndall”, kažem bezizražajnim glasom, „gdje je to? Gdje je ta knjižara?”

Tyndall odmahuje glavom. „Ne znam. Tek sam novak. Sad nikad neću, nikad neću... osim ako...” Podigne pogled. U očima mu se vidi tračak nade i on to ponovi: „Možeš li ti voditi knjižaru?”

Ne mogu voditi knjižaru, ali mogu je iskoristiti. Zahvaljujući Tyndallu znam da je Penumbra negdje u nevolji, a znam da sam ja kriv za to. Ne razumijem kako ni zašto, ali nesumnjivo sam ja poslao Penumbru na put i sad sam se zaista zabrinuo za njega. Ova sekta kao da je osmišljena kako bi iskorištavala baš starije knjiške ljude - scijentologija za učene umirovljenike. Ako je to istina, Penumbra je već debelo u njihovim šakama.

68

CW&BU

Dakle, dostaje bilo pipanja i pristojnog nagađanja: pretražit ću Tajnovitu knjižaru gospodina Penumbre i potražiti odgovore koji me zanimaju. Ali najprije moram ući u nju.

Sredina je idućeg dana, a ja stojim na Broadwayu i drhtim, promatrajući stakleno pročelje, kad se kraj mene iznenada nađe Oliver Grone. Pa prilično je tih, kad se uzme u obzir koliki je. „Što je?” upita on.

Promatram ga pozorno. Što ako je Oliver već primljen u tu sektu? „Zašto stojiš ovdje vani?” upita on. „Hladno je.” Ne. Isti je kao ja; autsajder je. Ali možda je autsajder s ključem. Odmahne glavom. „Vrata nikad nisu bila zaključana. Uvijek samo uđem i zauzmem mjesto gospodina Penumbre, znaš?”

A ja zauzmem Oliverovo. Ali Penumbra je sad nestao. „Sad smo zapeli ovdje vani.” „Pa... Možemo pokušati ući na požarni izlaz.”

Dvadeset minuta poslije Oliver i ja koristimo se penjačkim mišićima koje smo razvili na Penumbrinim polutamnim policama. Imamo ljestve koje smo kupili u željezariji pet blokova dalje i one su sad postavljene u uskoj uličici između knjižare i striptiz-kluba.

Mršavi šanker iz Booty'sa također je ovdje, sjedi na prevrnutoj plastičnoj kanti i siše cigaretu. Pogleda nas jedanput, a onda se vrati svojem mobitelu. Cini se da igra Fruit Ninju.

Oliver ide prvi dok ja držim ljestve, a onda se bez ičije pomoći popnem za njim.

Ovo je posve nepoznat teritorij. Imao sam apstraktan pojam o postojanju ove uličice te činjenici da u njoj postoji požarni izlaz, ali i dalje mi nije jasno gdje se taj požarni izlaz spaja s knjižarom. Postoji cijeli mračni dio Penumbrine knjižare u koji rijetko zalazim.

Iza žarko osvijetljenih prednjih polica i tamnih predjela Stražnjeg popisa nalazi se sitna sobica za odmor sa sitnim stolom i sitnim zahodom, iza čega su vrata na kojima piše PRIVATNO te koja vode u Penumbrin ured. To ograničenje shvaćam ozbiljno, baš kao što sam ozbiljno shvaćao pravilo broj dva (ono o svetosti Stražnjeg popisa), barem dok se nije umiješao Mat. „Aha, vrata vode do stuba”, kaže Oliver. „Vode gore.” Obojica stojimo na požarnom izlazu koji proizvodi prodorno metalno zavijanje svaki put kad jedan od nas premjesti težinu s jedne noge na drugu. Ovdje je gore širok prozor, staro staklo postavljeno u ogrebeno, rupičasto drvo. Povučem ga, ali ne pomakne se. Oliver se sagne, zastenje tiho, poslijediplomski, a ono se naglo otvori uz pop i škripanje.

Pogledam dolje prema šankeru u uličici. Ignorira nas disciplinirano, kako i dolikuje nekomu čiji posao to često traži od njega.

Uskočimo kroz prozorski okvir u tamu Penumbrine radne sobe na drugom katu. Čuje se stenjanje i povlačenje nogu i glasno prošaptan joj, a onda Oliver nađe prekidač. Narančasto svjetlo procvate iz svjetiljke postavljene na dugi radni stol, osvjetljavajući prostor oko nas.

Penumbra je puno veći štreber nego što želi priznati.

69

CW&BU

Stol je pretrpan računalima, od kojih nijedan nije proizveden poslije 1987. Vidim stari TRS-80 spojen na četvrtast smeđi televizor. Vidim pravokutni Atari i IBM-ov PC u kućištu od žarkoplave plastike. Vidim duge kutije pune disketa i gomile debelih knjiga uputa, naslova ispisanih velikim slovima: ZAGRIZITE SVOJ APPLE TEMELJNI PROGRAMI ZA ZABAVU I ZARADU NAPREDNI TEČAJ VISICALCA Kraj PC-a je duga metalna kutija na kojoj su dva gumom obložena otvora. Kraj kutije je stari telefon s brojčanikom i dugom, zakrivljenom slušalicom. Mislim da je ta kutija modem, možda najdrevniji na svijetu; kad se spremate spojiti online, umetnete slušalicu u te gumene otvore, kao da računalo doslovno naziva. Nikad to nisam vidio uživo, samo na onim šašavim blogovima tipa možete-li-vjero-vati-da-je-to-nekadaradilo-tako. Ne mogu doći k sebi jer to znači da je Penumbra u jednom razdoblju svojega života skromnim koracima zašao u kibernetički prostor.

Na zidu iza stola nalazi se karta svijeta, vrlo velika i vrlo stara. Na toj karti nema Kenije, nema Zimbabvea, nema Indije. Aljaska je samo prazan prostor. Vidim svjetlucave pribadače zabijene u papir. Pribadače su probile London, Pariz i Berlin.

Pribadače su probile Sankt Peterburg, Kairo i Teheran. Ima ih još - i to moraju biti knjižare, male knjižnice.

Dok Oliver kopa po gomili papira, ja upalim PC. Prekidač se prebaci uz glasan klik i računalo oživi. Zvuči kao da uzlijeće avion; najprije glasno brujanje, pa zvuk škripanja, pa stakato bipkanje. Oliver se naglo okrene. „Što radiš?” šapne. „Tražim tragove, isto kao ti.” Ne znam zašto šapće. „Ali što ako na njemu ima čudnih stvari?” upita on, i dalje šapćući. „Recimo, pornografija?”

Na računalu se pojavi komandna linija. To je u redu; mogu to prokljuviti. Kad radiš na internetskim stranicama, dolaziš u interakciju s udaljenim serverima koji se nisu mnogo promijenili od 1987., pa se prisjetim Novog bejgla i utipkam nekoliko pokusnih uputa. „Olivere”, kažem odsutno, „jesi li se ikad bavio digitalnom arheologijom?” „Nisam”, kaže on, nagnut nad ladice. „Ne pačam se ni u što recentnije od dvanaestog stoljeća.”

Sitna memorija PC-ja prepuna je tekstualnih datoteka nerazumljivih imena. Kad otvorim jednu, ugledam samo zbrku znakova. Dakle, to znači da su to sirovi podaci ili da je šifrirano ili... da. Ovo je jedna od knjiga iz Stražnjeg popisa, jedna od knjiga koje je Lapinova nazvala codex vitae. Mislim da ih je Penumbra transkribirao na svoj PC. Ugledam neki program EULEROVA METODA. Upišem to, duboko udahnem i stisnem enter... a PC zapišti u znak prosvjeda. Žarkim zelenim slovima obavijesti me o

70

CW&BU

pogreškama u kodu - mnogo pogrešaka. Program ne želi raditi. Možda nikad nije ni radio. „Pogledaj ovo”, kaže Oliver s druge strane prostorije.

Nagnuo se nad debelu knjigu na uredskom ormariću za spise. Korice su kožnate, s urezanim slovima kao na dnevnicima, a piše PECUNIA. Možda je to privatni dnevnik o svim sočnim detaljima poslovanja s knjigama. Ali ne: kad je Oliver rastvori, svrha knjige postane jasna. To je računovodstvena knjiga, u kojoj je svaka stranica podijeljena na dva široka stupca i desetke uskih redaka, a u svakom retku napisano je nešto Penumbrinim paučastim rukopisom: FESTINA LENTE CO. 10.847,00 $ FESTINA LENTE CO. 10.853,00 $ FESTINA LENTE CO. 10.859,00 $ Oliver lista stranice knjige. Unosi iz mjeseca u mjesec, i to unatrag desecima godina.

Dakle, evo našeg pokrovitelja: Festina Lente Company mora biti nekako povezana s Corvinom.

Oliver Grone je školovani ekskavator. Dok sam se ja igrao hakera, on je iskopao nešto korisno. Slijedim njegov primjer, obilazim prostoriju korak po korak, tražim tragove.

Ovdje je još jedan niski ormarić. Na vrhu: rječnik, tezaurus, zgužvan Publishers Weekly iz 1993-, jelovnik burmanskoga dostavnog restorana. Unutra: papir, olovke, gumice, klamerica.

U sobi je držač kaputa, na kojem je samo tanak sivi šal. Viđao sam Penumbru da ga nosi. Vidim fotografije u crnim okvirima na suprotnom zidu, kraj stuba koje vode dolje.

Na jednoj je sama knjižara, ali sigurno je stara nekoliko desetljeća: crno-bijela je i ulica izgleda drukčije. Umjesto Booty'sa, kraj knjižare je restoran Arigoni's, sa svijećama i kariranim stolnjacima. Druga fotografija, ova u boji Kodachrome, koja prikazuje zgodnu sredovječnu ženu s bob-frizurom koja je zagrlila sekvoju, podignula je petu i osmjehuje se u fotoaparat.

Posljednja fotografija prikazuje trojicu muškaraca koji poziraju pred mostom Golden Gate. Jedan je stariji, profesorskog izgleda: oštra kuka nosa i nakošen, šarmantan osmijeh. Druga su dvojica mnogo mlađa. Jedan ima široka pleća i snažne ruke, poput staromodnog bodibildera. Ima crne brkove i kosa mu se već povlači uz čelo, a jednom rukom pokazuje podignuti palac fotoaparatu. Drugu je ruku omotao oko ramena trećeg muškarca, koji je visok i mršav i - Čekaj. Treći je muškarac Penumbra.

Da, to je Penumbra iz davne prošlosti, s aureolom smeđe kose oko glave i mesom na obrazima. Osmjehuje se. Izgleda tako mladoliko.

Rastvorim okvir i izvučem fotografiju. Na poleđini piše Penumbrinim rukopisom: Dvojica novaka & sjajan učitelj Penumbra, Corvina, Al-Asmari

71

CW&BU

Fantastično. Stariji muškarac sigurno je Al-Asmari, što znači da je taj s brkovima Corvina, koji je sada Penumbrin šef, izvršni direktor Čudnih knjižara diljem svijeta, što bi mogla biti Festina Lente Company. Sigurno je taj Corvina pozvao Penumbru natrag u knjižnicu kako bi ga kaznili ili otpustili ili spalili ili nešto još gore. Na ovoj je fotografiji zdrav i čio, ali sad mora biti star koliko i Penumbra. Mora biti okrutan kostur. „Pogledaj ovo!” opet vikne Oliver s druge strane prostorije. Detektivski mu posao svakako ide bolje nego meni. Najprije računovodstvena knjiga, a sad ovo: podigne vozni red vlakova, svježe isprintan. Raširi ga na stolu i evo ga, uokvireno četirima čvrstim crtama - odredište našeg poslodavca.

Postaja Penn.

Penumbra ide u New York.

72

CW&BU

CARSTVA Scenarij, kako ga ja vidim, ide ovako: Knjižara je zatvorena. Penumbra je otišao, na poziv svojeg šefa Corvine, u tajnu knjižnicu koja je zapravo sjedište bibliofilske sekte poznate pod imenom Neslomljeni hrbat. Nešto će spaliti. Knjižnica je u New Yorku, ali nitko ne zna gdje - ne još.

Oliver Grone uspinjat će se kroz požarni izlaz i upravljati knjižarom barem nekoliko sati na dan kako bi zadovoljio Tyndalla i ostale. Možda Oliver pritom uspije doznati nešto više o Neslomljenom hrptu. - A što se mene tiče: ja imam svoju potragu.

Vrijeme dolaska Penumbrina vlaka na odredište - a naravno da će on putovati vlakom još je dva dana u budućnosti. U ovom trenutku klopoće kroz središnji dio zemlje, a ja ga, ako se požurim, mogu presresti na prijevoju. Da: mogu ga presresti i spasiti ga.

Mogu sve to popraviti i vratiti stari posao. Mogu doznati što se točno događa. *** Sve to ispričam Kat, kao što mi je postao običaj. Pritom se osjećam kao da učitavam u računalo zaista težak matematički zadatak. Jednostavno ukucam sve varijable, pritisnem enter i: „To neće upaliti”, kaže ona. „Penumbra je star. Nekako mi se čini da je ovo već dugo dio njegova života. Mislim, ovo zapravo, njegov život, je li tako?” „Tako je, pa... “ „Pa zato ne vjerujem da ćeš ga tek tako navesti na to da... odustane. Ono, ja sam u Googleu koliko, tri godine? To baš i nije cijeli životni vijek. Ali već me sad ne možeš dočekati na željezničkom kolodvoru i reći mi da odustanem. Ta je tvrtka najvažniji dio mojega života. Najvažniji dio mene. Samo bih prošla pokraj tebe.”

U pravu je, a to me pomalo uznemiruje, zato što će mi trebati novi plan i zato što, iako mi je jasno to što mi ona želi reći, meni to nema nikakva smisla. Nikad nisam osjećao takvo što prema nekom poslu (ili sekti). Mene biste mogli zaustaviti na željezničkom kolodvoru i nagovoriti na bilo što. „Ali mislim da bi svakako trebao otići u New York”, kaže Kat. „Okej, sad si me zbunila.” „Previše je zanimljivo da to ne bi istražio. Koja je alternativa? Naći ćeš drugi posao i vječno se pitati što se dogodilo tvojem bivšem šefu?” „Pa, to je svakako plan B... “ „Tvoj je prvi instinkt bio ispravan. Samo moraš imati malo bolju” - zastane i napući usne - „strategiju. I moraš me povesti sa sobom.” Naceri se. Očito. Kako je mogu odbiti? „Google ima veliki newyorški ured”, kaže Kat, „a ja nikad nisam bila ondje, pa ću im samo reći da želim otići upoznati ekipu. Mojem menadžeru to će biti sasvim okej. A što je s tobom?” Što je sa mnom? Imam potragu u koju moram poći i imam saveznicu. Još mi samo treba pokrovitelj.

73

CW&BU

Da vam savjetujem nešto: s milijunašem se sprijateljite dok još ide u šesti razred osnovne i nema prijatelje. Neel Shah ima puno prijatelja- ulagače, zaposlenike, druge poduzetnike - ali na nekoj razini oni znaju, a i on zna, da su oni prijatelji Neela Shaha, direktora. Kao kontrast tomu, ja sam, i uvijek ću biti, prijatelj Neela Shaha, gospodara tamnice.

Neel će mi biti pokrovitelj.

Njegov dom ima dvostruku ulogu i sjedište je njegove tvrtke. U ona stara vremena kad je San Francisco još bio mlad, Neelova kuća bila je širok vatrogasni dom ciglenih zidova; danas je to širok tehno-prostor sa šminkerskim zvučnicima i superbrzim internetom. Neelova tvrtka proteže se glavnom prostorijom vatrogasnog doma, u kojem su vatrogasci iz devetnaestog stoljeća jeli čili iz devetnaestog stoljeća i pričali viceve iz devetnaestog stoljeća. Zamijenio ih je odred mršavih klinaca koji su njihova čista suprotnost: muškarci koji nose osjetljive neonske tenisice, a ne teške crne čizme, a kad se rukuju s tobom, to nije mesnat stisak, nego mlitav dodir. Većina ih ima naglasak možda se to nije promijenilo?

Neel pronalazi programerske vunderkinde, dovodi ih u San Francisco i asimilira ih.

To su Neelovi dečki, a najbolji je Igor, koji ima devetnaest godina i iz Bjelorusije je. Ako se Neelu može vjerovati, Igor je sam naučio linearnu algebru na poleđini lopate, vladao hakerskom scenom Minska kao šesnaestogodišnjak i prešao bi ravno u opasnu karijeru softverskog piratstva da Neel nije primijetio njegov 3D uradak na demo-videu postavljenom na YouTubeu. Neel mu je sredio vizu i kupio mu avionsku kartu, a po dolasku ga je već čekao radni stol u vatrogasnom domu. Kraj stola je bila vreća za spavanje.

Igor mi ponudi svoj stolac i pođe u potragu za svojim poslodavcem.

Zidovi od debelih greda i izložene cigle prekriveni su posterima klasičnih žena: Rita Hayworth, Jane Russell, Lana Turner, a svi su isprintani u presijavaj učim crno bijelim nijansama. Monitori nastavljaju tu temu. Na nekim ekranima žene su uvećane i pikselizirane; na drugima se ista slika ponavlja dvanaest puta. Igorov monitor prikazuje Elizabeth Taylor kao Kleopatru, osim što je ona napola nedovršen trodimenzionalni model, zelena žičana maketa koja se kreće ekranom sinkronizirano s filmom. - Neel je svoje milijune zaradio middlewareom. Drugim riječima, stvara softver kojim se služe drugi ljudi koji stvaraju softver, uglavnom videoigrice. Prodaje oruđe koje im treba kao što slikaru treba paleta ili filmašu kamera. Prodaje oruđe bez kojega oni ne mogu oruđe koje dobro plaćaju.

Da skratim priču: Neel Shah je vodeći svjetski stručnjak za fiziku sisa.

Prvu verziju svojega revolucionarnog softvera za simulaciju sisa razvio je još kao student druge godine na Berkeleyju, a ubrzo poslije toga licencirao ga je korejskoj tvrtki koja je radila 3D igricu odbojke na pijesku. Igrica je bila grozna, ali sise su bile fenomenalne.

Danas je to oruđe - zvano Anatomix - defacto - oruđe za simulaciju i prikazivanje grudi u digitalnim medijima. To je opširan paket koji vam omogućava stvaranje i 74

CW&BU

modeliranje, nevjerojatno realistično, cijelog univerzuma ljudskih grudi. Jedan modul zadužen je za varijable u veličini, obliku, autentičnosti. (Grudi nisu kugle, reći će vam Neel, i nisu vodeni baloni. Komplicirane su strukture, gotovo arhitektonske.) Drugi modul crta grudi - boji ih pikselima. To je vrlo određena vrsta kože, kvalitete i blistavosti kakvu je vrlo teško postignuti. U to je uključeno nešto što zove podpovršinsko raštrkavanje.

Ako se bavite poslom simulacije sisa, Neelov softver jedino vam je ozbiljno rješenje.

On čini i više od toga - zahvaljujući Igorovu trudu, Anatomix sad može nacrtati cijelo ljudsko tijelo, sa savršeno kalibriranim podrhtavanjem i svjetlucavosti na mjestima na kojima niste ni znali da imate ijedno od toga - ali sise su i dalje glavni izvor zarade tvrtke.

Zaista, mislim da se Igor i ostali Neelovi dečki samo bave prevođenjem. Podaci koje unose - pribijeni uza zidove, osvijetljeni na svakom ekranu - točno su određeni filmski komadi iz prošlosti. Rezultat su poopćeni modeli i algoritmi. I zatvara se puni krug: Neel će vam reći, u velikom povjerenju, da se njegovim softverom sad koriste u filmskoj postprodukciji.

Neel se brzim korakom spušta niza spiralne stube, mašući i osmjehujući se. Uza sivu majicu koja mu pristaje u molekulu, nosi totalno nekulerske isprane traperice i svijetle njubalansice s debelim jezikom. Nikad ne možeš potpuno pobjeći iz šestog razreda. „Neele”, objasnim kad on privuče stolac, „sutra moram otići u New York.” „Što je? Posao?”

Ne, suprotno od posla: „Moj ostarjeli poslodavac nestao je i moram ga naći.” „Nisam previše iznenađen”, kaže Neel i suzi oči. „Bio si u pravu”, kažem. Čarobnjaci. „Da čujem.” Udobno se smjesti.

Igor se ponovno pojavi i ja mu prepustim njegov stolac, ustajući kako bih mu ispričao zašto sam došao. Kažem Neelu što se dogodilo. Objasnim to kao da je scenarij za Rakete i čarobnjake: dam mu pozadinsku priču, likove, potragu koja je pred nama.

Ekipa se okuplja, kažem: imam lopova (to sam ja) i čarobnjaka (to je Kat). Sad mi treba ratnik. (Zašto se tipična pustolovna skupina uopće sastoji od čarobnjaka, ratnika i lopova? Trebala bi se sastojati od čarobnjaka, ratnika i bogataša. Tko će inače platiti sve te mačeve i čarolije i hotelske sobe?)

Neelu se zacakle oči. Znao sam da će to biti dobra retorička strategija. Tad mu pokažem 3D maketu knjižare, na kojoj se polako pojavi naborani i tajanstveni Utemeljitelj.

On podigne obrve. Impresioniran je. „Nisam znao da se razumiješ u kodove”, kaže.

Oči mu se malo suze i bicepsi napnu. Razmišlja. Nakon nekog vremena kaže: „Želiš li to dati jednom od mojih ljudi ovdje? Igore, pogledaj... “ „Neele, ne. Grafika nije važna.”

Igor se svejedno nagne naprijed. „Mislim da izgleda dobro”, dobrodušno će on. Na ekranu iza njega Kleopatra trepne trepavicama od žičanih okvira.

75

CW&BU

„Neele, samo moram odletjeti u New York. Sutra.” Pogledam ga znalačkim pogledom prijateljstva. „I Neele... trebam ratnika.”

On se namršti cijelim licem. „Ne bih rekao... imam puno posla ovdje.” „Ali ovo je scenarij Raketa i čarobnjaka. Ti si to dobro prepoznao. Koliko smo puta izmislili ovakvo što? Sad je to stvarno.” „Znam, ali ubrzo imamo veliku novu promociju i... “ Malo produbim glas. „Nemoj sad ispasti papak, Nilric Quarter- Blood.”

To je ubod u želudac lopovovim otrovnim bodežom i to je obojici jasno. „Neel... riik?” ponovi Igor u čudu. Neel me šiba pogledom. „Avion ima bežični internet”, kažem. „Ovim dečkima nećeš nedostajati.” Okrenem se Igoru: „Je li tako da neće?”

Bjeloruski Babbage se naceri i odmahne glavom.

Kad sam kao klinac čitao fantastiku, sanjario sam o seksi čarobnjakinjama. Nisam ni sanjao da ću zaista upoznati jednu takvu, ali to je samo zato što nisam znao da će čarobnjaci živjeti oko nas, samo što ćemo ih zvati guglovci. Sad sam u spavaćoj sobi seksi čarobnjakinje i sjedimo na njezinu krevetu, trudeći se riješiti nemogući problem.

Kat me uvjerila da nikako nećemo uspjeti uloviti Penumbru na postaji Penn.

Prevelika je to površina, kaže ona - previše prilika da Penumbra izađe iz vlaka i popne se na ulicu. To mi može i matematički dokazati. Imamo jedanaest posto šanse da ga uočimo, a ako zakažemo, izgubit ćemo ga zauvijek. Umjesto toga treba nam neki čep.

Najbolji čep, naravno, bila bi sama knjižnica. Ali gdje je dom Neslomljenog hrpta?

Tyndall to ne zna. Lapinova to ne zna. Nitko ne zna.

Intenzivnim guglanjem ne otkrijemo internetske stranice ni adresu Festina Lente Companyja. Nitko je ne spominje u novinama, časopisima ni oglasima unatrag stotinu godina. Ti tipovi ne samo da lete ispod radara; u podzemlju su.

Ali to mora biti stvarno mjesto, je li tako? - mjesto s ulaznim vratima. Jesu li označena? Razmišljam o knjižari. Na prednjim je prozorima Penumbrino ime i taj simbol, isti koji se nalazi na dnevniku i u računovodstvenoj knjizi. Dva dlana, rastvorena kao knjiga. Imam tu sliku na mobitelu. „Dobra ideja”, kaže Kat. „Ako zgrada igdje ima taj simbol - na prozoru, urezan u kamen - naći ćemo je.” „Kako, tako što ćemo pješice obići cijeli Manhattan? To bi trajalo, ono, pet godina.” „Dvadeset tri, točnije”, kaže Kat. „Kad bismo to radili na staromodan način.”

Ona povuče svoj lap-top preko plahte i protrese ga da oživi. „Ali pogodi što imamo na Google Street Viewu? Sliku svake zgrade na Manhattanu.” „Dobro, oduzmi vrijeme hodanja i sada će nam trebati samo - trinaest godina?” „Moraš početi drukčije razmišljati”, cokne Kat i odmahne glavom. „To je jedna od stvari koje naučiš u Googleu. Ono što je nekad bilo teško... jednostavno više nije teško.”

I dalje mi nije jasno kako nam računala mogu pomoći s baš ovom vrstom problema.

76

CW&BU

„A što kažeš na lju-de-i-ra-ču-na-la”, kaže Kat povisivši glas poput robota iz crtića, „ko-ji-ra-de-za-jed-no?” Prsti joj polete tipkovnicom i vidim neke naredbe koje prepoznajem: vojska kralja Hadoopa opet maršira. Opet vrati normalan glas: „Možemo iskoristiti Hadoop za čitanje stranica u knjizi, je li tako? Pa ga možemo iskoristiti i za čitanje natpisa na zgradama.”

Naravno. „Ali griješit će”, kaže ona. „Hadoop će to vjerojatno sa stotinu tisuća zgrada suziti na, recimo, pet tisuća.” „Dakle, sad smo na pet dana, umjesto na pet godina.” „Pogrešno!” kaže Kat. „Jer, znaš što - imamo deset tisuća prijatelja. To se zove” trijumfalno stisne tipku i na ekranu se pojave debela žuta slova - „Mechanical Turk.

Umjesto da šalje poslove drugim računalima, poput Hadoopa, on poslove šalje stvarnim ljudima. Mnogim ljudima. Uglavnom Estoncima.”

Zapovijeda kralju Hadoopu i deset tisuća estonskih pješaka. Nezaustavljiva je. „Pa što ti stalno pričam?” kaže Kat. „Sad imamo ove nove sposobnosti - nitko to ne shvaća.” Odmahne glavom i ponovi to: „Nitko to ne shvaća.”

Sad i ja promijenim glas u glas robota iz crtića: „Sin-gu-lar-nost-se-pri-bli-ža-va!”

Kat se nasmije i pomakne simbole po ekranu. Velik crveni broj u kutu kaže nam da 30347 radnika čeka naše zapovijedi. „Ljud-ska-cu-ra-ja-ko-lije-pa!” Poškakljam Kat po rebrima i zbog mene označi pogrešnu kućicu; odgurne me laktom i nastavi raditi. Dok ja gledam, ona slaže tisuće fotografija adresa na Manhattanu. Kuće od pješčenjaka, neboderi, garaže na kat, javne škole, pročelja trgovina - sve koje su snimili Googleovi kamioni, sve koje su označene da bi možda, eventualno, mogle imati knjigu koju tvore dva dlana, iako je to u većini slučajeva (točnije, u svima osim jednoga) samo nešto što je računalo pogrešno protumačilo kao simbol Neslomljenog hrpta: dva dlana spojena u molitvi, ukrašeno gotičko slovo, karikatura iskrivljenog smeđeg pereca.

Tada te slike šalje u Mechanical Turk - cijelu vojsku spremnih duša za lap-topima diljem svijeta - zajedno s mojom referentnom fotografijom i jednostavnim pitanjem: Poklapaju li se ove? Da ili ne?

Mali žuti brojčanik na njezinu ekranu kaže da će za taj zadatak trebati dvadeset tri minute.

Shvaćam o čemu Kat priča: ovo je zaista opojno. Mislim, računalna vojska kralja Hadoopa je jedno, ali ovo su stvarni ljudi. Mnogo njih. Uglavnom Estonci. „O, hej, pogodi što je novo?” iznenada će Kat, lica naglo animirana naletom uzbuđenja. „Ubrzo će objaviti novi Proizvodni menadžment.” „Oho. Sretno?” „Pa, znaš, nije to potpuno nasumično. Mislim, djelomično jest nasumično. Ali također postoji, kao - to je algoritam. Zamolila sam Raja da se malo založi za mene.

Algoritmom.”

77

CW&BU

Naravno. To znači dvije stvari: (1) Kuhara Peppera zapravo nikad neće odabrati da vodi tvrtku; i (2) ako Google ne postavi ovu curu da bude glavna, prebacit ću se na neku drugu tražilicu.

Pretegnuli smo se jedno do drugog na Katinu mekanom krevetu kao iz svemirskog broda, isprepletenih nogu i sad zapovijedamo većem broju ljudi nego što ih je živjelo u mojem rodnom gradu. Ona je kraljica Kat Potente sa svojim instantnim carstvom, a ja sam njezin odani pratitelj. Nećemo im dugo zapovijedati, ali, hej: ništa ne traje dugo. Svi se rodimo i skupljamo saveznike i stvaramo carstva i umiremo, sve u jednom trenutku možda u jednom pulsu nekakva golema procesora negdje.

Laptop se oglasi tiho, a Kat se okrene kako bi utipkala nešto. Diše duboko, naceri se i podigne lap-top na trbuh kako bi mi pokazala rezultat ove sjajne sloge ljudi i računala, ove suradnje tisuću uređaja, deset puta više ljudskih bića i jedne vrlo pametne cure.

To je isprana slika niske kamene građevine, zapravo samo malo veće kuće.

Zamućeni likovi hodaju pločnikom pred njom; jedan od njih ima ružičastu torbicu oko struka. Kuća ima željezne šipke preko vrlo malih prozora i taman, zasjenjen ulaz pod crnom tendom. A urezano u kamenu, sivo na sivom, to što tražimo: dva dlana, rastvorena kao knjiga.

Malen je - dlanovi nisu ništa veći od pravih. Vjerojatno ih ne biste ni uočili da samo hodate tim pločnikom. Zgrada je u Petoj aveniji, okrenuta Central Parku, malo dalje od Guggenheima.

Neslomljeni hrbat krije se na otvorenom.

78

CW&BU

KNJIŽNICA

79

CW&BU

NAJČUDNIJI PRODAVAČ U PET STOTINA GODINA Gledam kroz bijeli jurišnički dalekozor. Gledam isti taj sitni sivi simbol, dva dlana rastvorena poput knjige, urezana u tamnije siv kamen. Sjedim na klupi u Petoj aveniji, leđa okrenutih Central Parku, omeđen samoposlužnim aparatom za novine i štandom na kojem prodaju falafele. U New Yorku smo. Dalekozor sam posudio od Mata prije nego što smo krenuli na put. Upozorio me da ga ne smijem izgubiti. „Što vidiš?” upita Kat. „Još ništa.” Maleni prozori postavljeni su visoko na zidovima, zaštićeni teškim šipkama. To je dosadna mala utvrda.

Neslomljeni hrbat. Zvuči kao banda ubojica, a ne kao skupina ljubitelja knjiga. Što se događa u toj zgradi? Postoje li seksualni fetiši koji uključuju knjige? Moraju postojati.

Trudim se ne zamišljati kako bi to trebalo izgledati. Moraš li plaćati da bi bio član Neslomljenog hrpta? Vjerojatno moraš plaćati mnogo. Vjerojatno imaju skupa krstarenja. Zabrinut sam za Penumbru. Toliko je duboko u tome da i ne vidi koliko je sve to čudno.

Rano je jutro. Došli smo ravno s aerodroma. Neel stalno dolazi poslom na Manhattan, a ja sam nekada dolazio vlakom iz Providencea, ali Kat je manhattanski neofit. Zurila je u predsutonsko svjetlucanje grada dok se naš avion spiralno spuštao prema JFK-u, vršaka prstiju pritisnutih u prozirnu prozorsku plastiku, te tiho rekla: „Nisam ni znala da je tako vitak.”

Sad tiho sjedimo na klupi u mršavom gradu. Nebo se rasvjetljava, ali mi smo obavijeni sjenom i doručkujemo savršeno nesavršene bejgle i kavu, trudeći se da izgledamo normalno. Zrak miriše na vlagu, kao da će pasti kiša, a ulicom puše hladan vjetar. Neel skicira u malom notesu, crta zaobljene bebe sa zaobljenim mačevima. Kat je kupila New York Times, ali ne zna se služiti njime, pa sad prčka po mobitelu. „To je službeno”, kaže ne podižući pogled. „Danas će objaviti novu Proizvodnu upravu.” Stalno osvježava stranicu; mislim da će joj baterija krepati prije podneva.

Ja naizmjence bacam pogled u Vodič za ptice Central Parka (kupljen u knjižari na JFKu) i krišom virim kroz Matov dalekozor.

Evo što vidim: Dok gradska vreva raste i promet na Petoj aveniji je sve gušći, jedan lik dokaska suprotnim pločnikom. Muškarac srednjih godina, rudlave smeđe kose koja leprša na vjetru. Namjestim fokus na dalekozoru. Ima zaobljen nos i mesnate obraze koji svjetlucaju ružičasto na hladnoći. Ima tamne hlače i sako od tvida koji mu savršeno pristaju; skrojeni su prema krivini njegova trbuha i kosini ramena. Lagano poskakuje dok hoda.

80

CW&BU

Moje paukovo čulo radi jer, zaista, Zaobljeni Nos zastane pred vratima Neslomljenog hrpta, okrene ključ u bravi i oprezno uđe. Dvije svjetiljke postavljene u malim držačima s obiju strana vrata ožive.

Potapšam Kat po ramenu i pokažem joj upaljene svjetiljke. Neel suzi oči.

Penumbrin vlak stiže u postaju Penn u 12.01, a dotad ćemo promatrati i čekati.

Poslije Zaobljenog Nosa na zatamnjena vrata ulazi malobrojna, ali redovita povorka nevjerojatno običnih Njujorčana. Djevojka u bijeloj bluzi i crnoj uskoj suknji; sredovječni muškarac u neuglednoj zelenoj vesti; tip obrijane glave koji izgleda kao da bi se uklopio u Anatomix. Mogu li sve to biti članovi Neslomljenog hrpta? Nekako mi se čini da nisu.

Neel šapne: „Možda ovdje ciljaju na drukčiju demografsku skupinu. Mlađu.

Prikriveniju.”

Mnogo je Njujorčana koji ne uđu na zatamnjena vrata, naravno. Pločnici s obiju strana Pete avenije puni su ih, te bujice čovječanstva, visokih i niskih, mladih i starih, kulera i nekulera. Gomile pješaka prolaze ispred nas i priječe mi pogled. Kat je u transu. „To je tako maleno, a toliko je mnogo ljudi”, kaže ona gledajući rijeku ljudi. „Poput... poput riba su. Ili ptica, ili mrava, ne znam. Nekakva superorganizma.”

Neel se ubaci: „Gdje si odrasla?” „U Palo Altu”, kaže ona. Odande u Stanford, pa Google: s obzirom na to koliko je opsjednuta krajnjim granicama ljudskog potencijala, Kat je ostala prilično blizu doma.

Neel znalački kima. „Prigradski um ne može shvatiti kompleksnost newyorškog pločnika.” „Ne znam baš”, kaže Kat i suzi oči. „Prilično se dobro snalazim s kompleksnim stvarima.” „Gle, znam o čemu razmišljaš”, kaže Neel odmahujući glavom. „Razmišljaš o tome kako je sve ovo simulacija utemeljena na pojedinačnim čimbenicima te kako svatko ovdje slijedi jednostavna pravila” - Kat kima - „a ti ćeš moć; načiniti model toga ako uspiješ prokljuviti ta pravila. Tako ćeš moći simuliran ulicu, pa susjedstvo, pa cijeli grad. Je li tako?” „Točno tako. Mislim, istina, još ne poznajem pravila, ali mogu eksperimentirati i doznati ih, poslije čega bi bilo trivijalno... “ „Pogrešno”, kaže Neel i odglumi zvuk sirene iz kviza. „Ne možeš to učiniti. Čak i kad bi poznavala pravila - a kad smo kod toga, nema pravila - ali čak i kad bi ih bilo, ne bi mogla napraviti model. Znaš li zašto?”

Moj najbolji prijatelj i cura raspravljaju o simulacijama. Ja se mogu samo nasloniti i slušati ih.

Kat se namršti. „Zašto?” „Nemaš dovoljno memorije.” „Ma daj...” „Ne. Nikad ne bi mogla ugurati to u memoriju. Nijedno računalo nije dovoljno veliko. Čak ni vaše kako-se-ono-zove... “ 81

CW&BU

„Velika Kutija.” „To. Nije dovoljno velika. Ova je kutija” - Neel ispruži ruku, obuhvativši pločnik, park, ulice iza njega - „veća.”

Vijugava gomila nastavlja nadirati.

Neelu postane dosadno i ode u Met, u kojem kani fotografirati referentne fotografije antiknih grudi. Kat palcima piše hitne poruke guglovcima, u lovu na glasine o novom PM-u.

U 11.30 pogrbljena figura u dugom kaputu polako tetura ulicom. Moje paukovo osjetilo opet zatitra; vjerujem da tu posebnu vrstu čudaštva sad već mogu osjetiti laboratorijski precizno. Pogrbljeni teturavac ima lice nalik na staru sovu, crne, krznene kozačke kape nabijene preko oštrih obrva koje strše u prostor. I, zaista: skrene prema mračnom ulazu.

U 12.17 napokon počne padati kiša. Zaštićeni smo ispod visokih stabala, ali Peta avenija brzo se mrači.

U 12.29 pred Neslomljenim hrptom zaustavlja se taksi iz kojeg izađe visok muškarac u mornarskom kaputu, koji pritišće rukom vrat dok se saginje kako bi platio vozaču. To je Penumbra i nekako je nadrealno vidjeti ga ovdje, uokvirenog tamnim stablima i blijedim kamenom. Nikad ga nisam ni zamislio igdje drugdje osim u njegovoj knjižari.

Idu u paketu: ne možete imati jedno bez drugog. Ali evo ga, stoji usred ulice na Manhattanu i petlja po novčaniku.

Poskočim i potrčim preko Pete avenije, izbjegavajući spore aute. Taksi se odveze, pomakne poput žute zavjese i ta-da! Evo mene. Penumbrino lice isprva je bezizražajno, a onda malo suzi oči, pa se osmjehne, a onda zabaci glavu unatrag i počne se grohotom smijati. Ne prestaje se smijati, pa se i ja počnem smijati. Tako stojimo neko vrijeme, samo se smijući jedan drugome. Ja sam usto i pomalo zadihan. „Momče moj!” kaže Penumbra. „Ti si možda najčudniji prodavač kojeg je ova družba imala u pet stotina godina. Dođi, dođi.” Pogura me na pločnik, i dalje se smijući. „Što radiš ovdje?” „Došao sam vas zaustaviti”, kažem. To zvuči neobično ozbiljno. „Ne morate... “ Sav sam zadihan. „Ne morate ući. Ne moraju spaliti vašu knjigu. Ili što već.” „Tko ti je rekao za spaljivanje?” tiho me upita Penumbra i podigne obrvu. „Pa”, kažem, „Tyndall je to čuo od Imberta.” Stanka. „Koji je to čuo od, hm, Monsefa.” „Griješe”, oštro će Penumbra. „Nisam došao ovamo razgovarati o kazni.” Ispljune to: kazni kao da je to nešto ispod njegove časti. „Ne. Došao sam ovamo izložiti svoj slučaj.” „Svoj slučaj?” „Računala, momče”, kaže on. „U njima leži naš ključ. Već neko vrijeme vjerujem da je tako, ali nisam imao dokaz da nam mogu pomoći u radu. Ti si mi ga omogućio! Ako računala mogu pomoći pri rješavanju Utemeljiteljeve zagonetke, mogu učiniti još 82

CW&BU

mnogo više za ovu družbu.” Stisne sitnu šaku i protrese njome: „Došao sam spreman reći Prvom Čitatelju da se moramo koristiti njima. Moramo!”

Penumbrin glas ima prizvuk poduzetnika koji objašnjava zašto bi trebao pokrenuti tvrtku. „Mislite Corvina?” upitam. „Prvi Čitatelj je Corvina.” Penumbra kimne. „Ne možeš me slijediti ovamo” - mahne rukom prema zatamnjenom ulazu - „ali želim razgovarati s tobom kad završim. Morat ćemo razmisliti o tome koju opremu valja kupiti... s kojim ćemo tvrtkama raditi. Trebat ću tvoju pomoć, momče.” Podigne glavu kako bi pogledao preko mojega ramena. „I nisi sam, je li tako?”

Pogledam natrag prema Petoj aveniji, na kojoj Kat i Neel stoje, gledaju nas i čekaju.

Kat mahne. „Ona radi u Googleu”, kažem. „Pomogla mi je.” „Dobro”, kaže Penumbra kimajući. „To je vrlo dobro. Ali reci mi: kako si našao ovu zgradu?”

Nacerim se i kažem mu: „Pomoću računala.”

On odmahne glavom. A tad zavuče ruku u kaput i izvuče tanki crni Kindle, još upaljen, na kojem se vide oštre riječi na blijedoj pozadini. „Imate ga”, kažem osmjehujući se. „Oh, imam ih ja više, momče”, kaže Penumbra i izvuče još jedan elektronički čitač Nook. A onda još jedan, Sony. Još jedan, na kojem piše KOBO. Zaista? Što je KOBO? I je li to Penumbra upravo prošao cijelu zemlju s četiri elektronička čitača? „Morao sam malo sve to nadoknaditi”, objašnjava on, balansirajući naslaganim uređajima. „Ali, znaš, ovaj mi je” - izvuče posljednji uređaj, supertanak i umotan u plavo -„najdraži od svih.”

Nema logotip. „Što je to?” „Ovo?” Premješta tajanstveni elektronički čitač među prstima. „Moj učenik Greg ne poznaješ ga, ne još - posudio mi ga je za putovanje.” Glas mu postane urotnički. „Rekao je da je to prototip.” Anonimni elektronički čitač je fantastičan: tanak je i lagan i nije od plastike, nego tkanine, poput tvrdo uvezane knjige. Kako se Penumbra dokopao prototipa? Koga moj šef poznaje u Silicijskoj dolini? „To je sjajna sprava”, kaže on, balansirajući njome zajedno s ostalima i tapšajući gomilicu. „Sve je ovo sjajno.” Zastane, a onda me pogleda. „Hvala, momče. Zbog tebe sam ovdje.”

To mi izazove osmijeh. Recite vi njima, gospodine Penumbra. „Gdje ćemo se naći?”

-„Dupin i sidro”, kaže on. „Povedi prijatelje. Možeš ga sam naći je li tako? Posluži se svojim računalima.” Namigne mi, a onda se okrene i kroz zatamnjena vrata uđe u tajnu knjižnicu Neslomljenog hrpta.

Katin mobitel dovede nas do odredišta. Nebo se otvorilo, pa veći dio puta trčimo.

Kad ga napokon nađemo, vidimo da je Dupin i sidro savršeno utočište, cijeli od teškog drva i niskih, mjedenih svjetiljaka. Sjedimo za okruglim stolom kraj prozora 83

CW&BU

istočkanog kišnim kapima. Priđe nam naš konobar, a i on je savršen: visok i plećat, guste crvene brade te raspoloženja koje nas odmah ugrije. Naručimo krigle piva; on uz njih donese kruh i sir. „Snaga u oluji”, kaže i namigne. „Što ako se gospodin P. ne pojavi?” upita Neel. „Pojavit će se”, kažem. „Nisam ovo očekivao. Ima plan. Mislim ponio je elektroničke čitače.”

Kat se na to osmjehne, ali ne podigne pogled. Opet je prilijepljena za svoj mobitel.

Poput kandidata je na dan izbora.

Na stolu su gomilica knjiga i metalna čaša s oštrim olovkama koje mirišu svježe i naoštreno. Na gomilici knjiga su Moby Dick, Uliks, Nevidljivi čovjek - ovo je kafić za bibliofile.

Na stražnjim koricama Nevidljivog čovjeka je blijeda mrlja od piva, a margine su prepune tragova olovke. Toliko su gusti da se jedva vidi papir ispod njih - marginalije desetaka različitih ljudi bore se za mjesto. Prelistam knjigu; nakrcana je. Neke se bilješke odnose na tekst, ali to su uglavnom međusobni komentari. Margine se pretvaraju u rasprave, ali ima i drukčije interakcije. Neke su nejasne: obično razmjenjivanje brojeva.

Nađem šifrirani grafit: 6HV8SQ je bio ovdje Lagano pijuckam pivo i grickam sir i trudim se pratiti razgovore na tim stranicama.

Tada Kat kratko uzdahne. Pogledam je preko puta sebe i vidim kako joj se lice smežuralo u duboko mrštenje. Spusti mobitel na stol i pokrije ga debelim plavim ubrusom Dupina i sidra. „Što je?” „Mejlom su poslali obavijest o novom PM-u.” Odmahne glavom. „Ovaj put ništa.”

A onda se prisili na osmijeh i posegne za ofucanom knjigom s gomilice. „Ništa strašno”, kaže ona okrećući stranice, trudeći se nečim se zaokupiti. „To je ionako kao kada dobiješ na lutriji. Šanse su male.”

Nisam poduzetnik, nisam biznismen, ali u ovom trenutku najviše od svega želim pokrenuti tvrtku i razviti je do veličine Googlea samo kako bih na njezino čelo mogao postaviti Kat Potente.

Osjetim nalet vjetra. Podignem pogled s Nevidljivog čovjeka i ugledam Penumbru uokvirenog vratima, priljubljenih busena kose iznad ušiju, za nijansu tamnijih od kiše.

Stisnuo je zube.

Neel skoči kako bi ga dopratio do našeg stola. Kat uzme njegov kaput. Penumbra se trese i tiho govori: „Hvala, djevojko draga, hvala.” Ukočeno hoda do stola, primajući se za vrhove stolaca za ravnotežu. „Gospodine P., drago mi je”, kaže Neel pružajući mu ruku. „Volim vašu knjižaru.”

Penumbra mu čvrsto stisne ruku. Kat mahne u znak pozdrava. „Dakle, ovo su tvoji prijatelji”, kaže Penumbra. „Drago mi je što sam vas upoznao, oboje.” Sjedne i oštro izdahne. „Ovdje nisam sjedio nasuprot mladim licima još otkako pa, još otkako je moje lice bilo tako mlado.”

84

CW&BU

Nestrpljivo želim doznati što se dogodilo u knjižnici. „Odakle da počnem?” kaže on. Obriše vrh glave ubrusom. Namršten je, uznemiren. „Rekao sam Corvini što se dogodilo. Rekao sam mu za dnevnik, za tvoju domišljatost.”

To naziva domišljatošću; dobar znak. Naš riđobradi konobar dođe s još jednom kriglom piva, koju postavi pred Penumbru, a on zamahne rukom i kaže: „Stavi to na račun Festina Lentea, Timothy. Sve to.”

U svojem je elementu. Opet progovori: „Corvinin se konzervatizam produbio, premda sam jedva vjerovao da je to moguće. Učinio je toliko štete. Nisam imao pojma.”

Odmahne glavom. „Corvina kaže da me Kalifornija zarazila.” Ispljune to: zarazila. „Smiješno. Rekao sam mu što si ti učinio, momče - rekao sam mu što je moguće. Ali on se ne želi ni pomaknuti.”

Penumbra podigne pivo do usana i otpije dugi gutljaj. Zatim pogleda Kat, pa Neela, pa mene, a onda opet progovori, polako: „Prijatelji moji, imam prijedlog za vas. Ali najprije ćete morati doznati nešto o ovoj družbi. Pratili ste me do njezina doma, ali ne znate ništa o njezinoj svrsi - ili su vam vaša računala i to rekla?”

Pa, znam da to uključuje knjižnice i novake i ljude koje uvezuju i knjige koje pale, ali ništa od toga nema nimalo smisla. Kat i Neel znaju samo ono što su vidjeli na ekranu mojeg lap-topa: niz svjetala koja se kreću policama neobične knjižare. Kad potražiš „neslomljeni hrbat”, Google uzvrati: Jeste li mislili: nesmiljeni herbar? Dakle, točan je odgovor: „Nisu.

Ništa.” „Onda ćemo učiniti dvije stvari”, kaže Penumbra kimajući. „Najprije ću vam reći nešto o našoj povijesti. A onda, kako biste shvatili, morate vidjeti Čitaonicu. Ondje će vam moj prijedlog postati jasan, a ja se svim srcem nadam da ćete ga prihvatiti.”

Naravno da ćemoga prihvatiti. To čovjek radi kad je u potrazi. Saslušaš problem starog čarobnjaka, a onda obećaš da ćeš mu pomoći.

Penumbra spoji vrške prstiju. „Je li vam poznato ime Aldo Manucije?”

Kat i Neel odmahnu glavom, ali ja kimnem potvrdno. Možda mi Likovna akademija ipak nečemu posluži: „Manutius je bio jedan od prvih nakladnika”, kažem, „odmah poslije Gutenberga. Njegove su knjige još slavne. Lijepe su.” Vidio sam slajdove. „Da.” Penumbra kimne. „Bio je to kraj petnaestog stoljeća. Aldo Manucije okupio je pisare i učenjake u svojoj tiskari u Veneciji, gdje je proizveo prva izdanja klasika.

Sofokla, Aristotela i Platona. Vergilija, Horacija i Ovidija.”

Ubacim se: „Aha, tiskao ih je služeći se potpuno novim fontom, koji je osmislio dizajner Griffo Gerritszoon. Bio je fantastičan. Nitko prije nije vidio takvo što i to je još najpoznatiji font u povijesti. Svaki Mac dobiješ s unaprijed instaliranim Gerritszoonom.” Ali ne dobiješ Gerritszoon Display. Njega moraš ukrasti.

Penumbra kimne. „To je poznato povjesničarima i, čini se” - podigne obrvu „prodavačima u knjižari. Možda bi bilo zanimljivo znati da je rad Griffa Gerritszoona 85

CW&BU

izvor bogatstva naše družbe. Čak i danas, kad nakladnici žele kupiti taj font, kupuju ga od nas.” Prijeđe na sotto voce. „A ne prodajemo ga jeftino.”

Osjetim oštar ubod poveznice. Ljevaonica slova - FLC je Festina Lente Company.

Penumbrina sekta financira se unosnim naknadama za licenciranje. „Ali ovo je ključno”, kaže on. „Aldo Manucije nije bio samo nakladnik. Bio je filozof i učitelj. Bio je prvi. Bio je utemeljitelj Neslomljenog hrpta.”

Okej, tomu me nisu podučili na tipografiji. „Manutius je vjerovao da se u tekstovima drevnih pisaca kriju više istine - među njima i odgovor na naše najveće pitanje.”

Nastane bremenita stanka. Pročistim grlo. „Koje je... naše najveće pitanje?” Kat tiho kaže: „Kako živjeti vječno?”

Penumbra se okrene i zadrži pogled na njoj. Oči su mu krupne i bistre i kimne potvrdno. „Kad je Aldo Manucije umro”, tiho će on, „njegovi prijatelji i učenici ispunili su njegov grob knjigama - primjercima svega što je ikad tiskao.”

Vjetar vani zapuše snažno i zatrese vrata. „To su učinili zato što je grob bio prazan. Kad je Aldo Manucije umro, nije ostalo nikakvo tijelo.”

Dakle, Penumbrina sekta ima mesiju. „Za sobom je ostavio knjigu CODEX VITAE - knjigu života. Knjiga je bila šifrirana i Manutius je ključ dao samo jednoj osobi: svojem velikom prijatelju i partneru Griffu Gerritszoonu.”

Dodatak: njegova sekta ima mesiju i prvog sljedbenika. Ali taj je sljedbenik barem bio dizajner. To je cool. A codex vitae... za to sam već čuo. Ali Rosemary Lapin rekla je da su knjige sa Stražnjeg popisa codexi vitae. Zbunjen sam... „Mi, Manutiusovi učenici, stoljećima radimo na dešifriranju njegova codexa vitae.

Vjerujemo da on sadrži sve tajne koje je otkrio proučavajući drevne autore - prva je od njih tajna vječnog života.” Kiša udara o prozore. Penumbra duboko udahne. „Vjerujemo da će, kad napokon dešifriramo njegovu tajnu, svi pripadnici Neslomljenog hrpta koji su ikad živjeli... ponovno oživjeti.”

Mesija, prvi sljedbenik i ekstaza. Kvačica, kvačica i dvostruka kvačica. Penumbra upravo tetura na granici između šarmantno čudnog starca i uznemirujuće čudnog starca. Dvije stvari prevagnu u korist šarmantnosti: Prvo, njegov nakošen osmijeh, koji nije osmijeh poremećene osobe, a mikromišići ne lažu. Drugo, pogled u Katinim očima.

Oduševljena je. Pretpostavljam da ljudi vjeruju i u čudnije stvari, je li tako? Predsjednici i pape vjeruju u čudnije stvari od ovih. „O koliko je pripadnika riječ?” upita Neel. „Dovoljno”, kaže Penumbra pomičući stolac unatrag i ustajući, „da svi stanu u jednu prostoriju. Dođite, prijatelji. Čitaonica nas očekuje.”

86

CW&BU

CODEX VITAE Hodamo po kiši, svi pod širokim crnim kišobranom koji smo posudili u Dupinu i sidru. Neel ga drži nad nama - ratnik uvijek drži kišobran - s Penumbrom u sredini, a Kat i ja smo se stisnuli svatko s jedne njegove strane. Penumbra ne zauzima mnogo prostora.

Dođemo do zatamnjenog ulaza. Ovo mjesto ne može biti veća suprotnost knjižari u San Franciscu: Penumbra ima staklene zidove kroz koje se izlijeva toplo svjetlo, a ova zgrada ima bezlični kamen i dvije mutne svjetiljke. Penumbrina knjižara poziva te da uđeš. Ova zgrada kaže: Nja, vjerojatno ti je bolje da ostaneš vani.

Kat povuče vrata. Ja uđem posljednji i lagano joj stisnem zapešće dok prolazim.

Nisam pripremljen za banalnost s kojom se suočavamo. Očekivao sam vodorige.

Umjesto njih, dva niska kauča i četvrtasti stakleni stol tvore malu čekaonicu. Na stolu su rašireni tabloidi. Ravno pred nama je uzak pult, a za njim sjedi mladić obrijane glave kojeg sam jutros vidio na pločniku. Ima plavu vestu. Iznad njega, na zidu, četvrtastim slovima sans-serifa piše: FLC „Vratili smo se kako bismo posjetili gospodina Decklea”, kaže Penumbra recepcionaru, koji je jedva podignuo pogled. Ondje su vrata od zamagljenog stakla kroz koja nas Penumbra povede. I dalje se nadam da ću ugledati vodorige, ali ne: ugledam sivo-zelenu mrtvu prirodu, kulersku savanu širokih monitora, niskih pregrada i zakrivljenih crnih stolaca. To je ured. Izgleda baš kao u Novom bejglu.

Fluorescentna svjetla zuje iza stropnih panela. Stolovi su postavljeni u skupinama, a za njima sjede ljudi koje sam jutros vidio kroz jurišnički dalekozor. Većina ih ima slušalice; nitko ne podigne pogled s monitora. Preko pogrbljenih ramena vidim tablice i dolaznu poštu te stranicu Facebooka.

Zbunjen sam. Ovdje ima mnogo računala.

Vijugamo između boksova. Ovdje su postavili sve toteme dosadne uredske svakodnevice: aparat za instant-kavu, mali brujeći hladnjak, golem višenamjenski laserski pisač na kojemu crvenim slovima blinka ZAGLAVLJENI PAPIR. Na bijeloj ploči vide se izblijedjeli tragovi nekoliko naraštaja novih ideja. Trenutačno na njoj svijetloplavim slovima piše: TRENUTAČNIH PARNICA: 7!!

Stalno očekujem da netko podigne pogled i primijeti našu malu povorku, ali svi izgledaju zadubljeni u svoj posao. Tiho lupkanje tipaka zvuči baš kao kiša vani.

Začujem tiho smijuljenje iz suprotnog kuta; pogledam u tom smjeru i vidim da je to muškarac u zelenoj vesti koji se kesi u svoj ekran. Jede jogurt iz plastične čaše. Mislim da gleda nekakav video.

Na rubovima prostorije nalaze se privatni uredi i sale za sastanke, svi s vratima od zamagljenog stakla i sitnim pločicama s imenima.

87

CW&BU

Ona prema kojima se mi vektorski krećemo nalaze se na suprotnom kraju prostorije i na pločici piše: EDGAR DECKLE/SPECIJALNI PROJEKTI Penumbra omota sitnu šaku oko kvake, pokuca jedanput na staklo i gurne vrata.

Ured je sitan, ali posve drukčiji od vanjske prostorije. Oči mi se rašire kako bi se naviknule na nov odnos boja: ovdje su zidovi tamni i bogati, tapetirani zlatnim zavijucima na zelenoj podlozi. Ovdje je pod od drva; savija se i stenje pod mojim cipelama, a Penumbrine pete lagano kuckaju dok se okreće kako bi zatvorio vrata za nama. Ovdje je svjetlo drukčije jer dolazi od toplih svjetiljki, a ne stropnih fluorescentnih žarulja. A kad se vrata zatvore, vanjsko zujanje prestane i zamijeni ga ugodna, teška tišina.

Ovdje je težak stol - savršen blizanac onoga u Penumbrinoj knjižari - a za njim sjedi prvi muškarac kojeg sam jutros vidio na pločniku: Zaobljeni Nos. Ovdje nosi crni ogrtač preko ulične odjeće. Opušteno je skupljen sprijeda, gdje ga drži srebrni broš - dva dlana, rastvorena poput knjige.

Sad smo već na tragu nečega.

Ovdje zrak miriše drukčije. Miriše na knjige. Iza stola, iza Zaobljenog Nosa, nagurane su na policama poslaganim uza zid sve do stropa. Ali ovaj ured nije osobito velik. Čini se da tajna knjižnica Neslomljenog hrpta ima kapacitet knjižare na regionalnom aerodromu.

Zaobljeni Nos se osmjehuje. „Gospodine! Dobro došli natrag”, kaže ustajući. Penumbra podigne ruke, dajući mu znak da sjedne. Zaobljeni Nos usmjeri svoju pozornost na mene, Kat i Neela: „Tko su vaši prijatelji?” „Neuvezani su, Edgare”, brzo će Penumbra. Okrene se nama: „Moji učenici, ovo je Edgar Deckle. Čuva vrata Čitaonice već - koliko, Edgare? Već jedanaest godina?” „Točno jedanaest”, kaže Deckle, osmjehujući se. I mi se svi osmjehujemo, shvatim.

On i njegova soba topao su melem poslije hladnog pločnika i još hladnijih boksova.

Penumbra me pogleda očima uokvirenim borama: „Edgar je bio prodavač u San Franciscu poput tebe, momče.”

Osjetim blagu vrtoglavicu dislociranosti - poznati osjećaj da je svijet manji i povezaniji nego što ste očekivali. Jesam li čitao Deckleov kosi rukopis u dnevniku? Je li radio u noćnoj smjeni?

I Deckle se ozari, a onda odgiumi ozbiljnost: „Mali savjet. Jedne ćeš noći postati znatiželjan i zapitati se bi li trebao otići vidjeti čega ima u susjednom klubu.” Zastane. „Nemoj.”

Da, svakako je radio u noćnoj smjeni.

Nasuprot stolu je stolac - visoka naslona, od ulaštenog drveta - a Deckle pokaže Penumbri da sjedne.

88

CW&BU

Neel se urotnički nagne naprijed i palcem preko ramena pokaže u smjeru ureda: „Znači, je li sve to samo paravan?” „O, ne, ne”, kaže Deckle. „Festina Lente Company je pravi biznis. I te kako pravi.

Izdaju licenciju za font Gerritszoon” - Kat, Neel i ja mudro kimamo, poput upućenih novaka - „i još mnogo toga. Bave se i drugim stvarima, kao što je novi projekt e-knjige.” „Kakav je to projekt?” pitam. Cijela ova operacija izgleda mi mnogo naprednije nego što to Penumbra daje naslutiti. „Ne shvaćam to posve”, kaže Deckle, „ali nekako identificiramo piratstvo e-knjiga za nakladnike.” Na to mi se rašire nosnice; čuo sam priče o studentima koje su tužili za milijune dolara. Deckle objasni: „To je novi posao. Corvinino dijete. Navodno je vrlo unosan.”

Penumbra kimne. „Naša knjižara postoji zahvaljujući trudu tih ljudi izvana.”

Ma sjajno. Plaću dobivam od licenciranja fontova i tužba za kršenje autorskih prava. „Edgare, njih troje riješilo je Utemeljiteljevu zagonetku”, kaže Penumbra - Kat i Neel na to podignu obrvu - „i došlo je vrijeme da vide Čitaonicu.” To kaže tako da čujem veliko početno slovo.

Deckle se naceri. „To je sjajno. Čestitam i dobro došli.” Kimne prema nizu kuka na zidu, na pola njih vise obične jakne i veste, a na drugih pola tamni ogrtači poput njegova. „Dakle, za početak se preodjenite u to.”

Stresemo vlažne jakne sa sebe. Dok navlačimo ogrtače, Deckle objašnjava: „Ondje dolje moramo održavati čistoću. Znam da izgledaju šašavo, ali zapravo su vrlo dobro skrojeni. Razrezani su sa strane kako biste se mogli slobodno kretati” - Deckle mahne rukama naprijed-natrag - „i u njima su džepovi za papir, olovku, ravnalo i kompas.”

Raširi ogrtač kako bi nam pokazao. „Dolje imamo pisaći pribor, ali morat ćete ponijeti vlastiti alat.”

To je gotovo slatko: Ne zaboravite ravnalo prvoga dana u sekti! Ali gdje je to „dolje”? „I još posljednji detalj”, kaže Deckle. „Vaši mobiteli.”

Penumbra ispruži prazne dlanove i promigolji prstima, ali mi ostali predamo mu svoje uzdrhtale tamne pratitelje. Deckle ih spusti u plitku drvenu kutiju na svojem stolu. U njoj su već tri iPhonea, zajedno s crnim Neom i izguljenom bež Nokiom.

Deckle ustane, poravna ogrtač, namjesti se i naglo gurne police iza stola. One se okrenu glatko i bešumno - kao da su bez težine i plutaju u svemiru - a kako se razdvajaju, tako otkrivaju polutamni prostor u pozadini, u kojem se spiralne stube spuštaju u mrak. Deckle ispruži ruku kako bi nas pozvao naprijed. „Festina lente”, kaže on ležerno.

Neel duboko udahne, a ja točno znam što to znači. To znači: Cijeli sam život čekao da prođem tajnim prolazom ugrađenim u policu s knjigama. Penumbra ustane i pođemo naprijed za njim.

89

CW&BU

„Gospodine”, kaže Deckle Penumbri, stojeći s jedne strane razmaknutih polica, „ako ste poslije slobodni, rado bih vas počastio kavom. Moramo razgovarati o mnogo toga.” „I bit će tako”, reče Penumbra osmjehujući se. „Primi Decklea za ramena dok prolazimo kraj njega. „Hvala, Edgare.”

Penumbra nas povede niza stube. Hoda oprezno, držeći se za rukohvat, široku tanku dasku na teškim metalnim nosačima. Neel se drži blizu njega, spreman da ga uhvati ako izgubi ravnotežu. Stube su široke, od blijedog kamena; naglo zavijaju, spirala koja nas vodi dolje u zemlju, slabo osvijetljena svjetiljkama u starim zidnim držačima postavljenima u širokim razmacima.

Dok hodamo korak po korak, začujem nekakve zvukove. Tiho mrmorenje; a onda glasnije brujanje; pa odjekujuće glasove. Stube se izravnaju, a ispred sebe ugledamo okvir svjetlosti. Prođemo kroz to. Kat se otme uzdah koji joj iz usta izlazi kao mali oblačić.

Ovo nije knjižnica. Ovo je Batmanova špilja. Čitaonica se prostire pred nama, duga i niska. Strop je ispresijecan teškim drvenim gredama. Iznad i između njih vidi se prošarana kamena podloga, sve same kose pukotine i oštre plohe, svjetlucave od nekakva kristala koji je u njima. Grede prolaze cijelom dužinom prostorije, ocrtavajući oštru perspektivu, poput kartezijanskoga koordinantnog sustava. S mjesta na kojima se križaju vise žarke svjetiljke koje osvjetljuju prostor pod sobom.

Pod je također od golog kamena, ali izbrušenog i izglačanog poput stakla. Četvrtasti drveni stolovi postavljeni su u urednim redovima, po dva jedan do drugog, sve do samog kraja prostorije. Jednostavni su, ali čvrsti, a na svakom je po jedna golema knjiga. Sve su knjige crne i sve su pričvršćene za stol debelim lancem, također crnim.

Oko stolova su ljudi, koji sjede i stoje, muškarci i žene u ogrtačima poput Deckleova, razgovaraju, blebeću, raspravljaju. Ovdje dolje ima ih sigurno dvanaest i zbog njih sve ovo podsjeća na vrlo malu burzu. Svi se zvukovi miješaju i preklapaju: siktanje šapata, povlačenje nogu po podu. Grebenje olovke po papiru, škripanje krede na ploči. Kašljanje i šmrcanje. Sve to najviše nalikuje na učionicu, osim što su svi učenici odrasli i nemam pojma što uče.

Police omeđuju cijelu dužinu prostorije. Napravljene su od istog drveta kao grede i stolovi i natrpane su knjigama. Te knjige, za razliku od svezaka na stolovima, šarene su: crvene, plave i zlatne, od tkanine i kože, neke otrcane, neke uredne. One su zaštita od klaustrofobije; bez njih, ovo bi dolje nalikovalo na katakombu, ali budući tda su one naslagane na policama i daju prostoriji boju i teksturu, ovo dolje izgleda ušuškano i udobno.

Neel promrmlja u znak odobravanja. „Što je ovo?” upita Kat trljajući ruke, drhteći. Boje možda jesu tople, ali zrak je leden.

90

CW&BU

„Za mnom”, kaže Penumbra. Krene prostorijom, vijugajući između skupina crnih ogrtača okupljenih oko stolova. Čujem isječke razgovora: „... Brito je ovdje problem”, govori visoki muškarac plave brade, ubadajući prstom debelu crnu knjigu na stolu. „Inzistirao je na tome da sve operacije budu reverzibilne, a zapravo...” Izgubim njegov glas, ali pokupim drugi: „... previše zaokupljen stranicom kao analitičkom jedinicom.

Razmišljajte o ovoj knjizi drukčije - to je niz znakova, je li tako? Nema dvije dimenzije, nego jednu. Dakle...” To je muškarac sovljeg lica s pločnika jutros, onaj oštrih obrva. I dalje je pogrbljen, i dalje ima krznenu kapu; kad se to spoji s ogrtačem, izgleda sto posto kao čarobnjak. Povlači oštre poteze kredom na maloj ploči.

Lanac zakvači Penumbrino stopalo i zvonko zazveči kad ga on otrese. Složi grimasu i promrmlja: „Glupost.”

Slijedimo ga u tišini, kratka povorka crnih ovaca. Police se prekidaju na samo nekoliko mjesta: dvaput vratima sa svake strane duge prostorije i jedanput na krajnjoj točki prostorije, gdje ustupaju mjesto glatkom, golom kamenu i drvenom podiju postavljenom ispod snažne svjetiljke. Visok je i izgleda vrlo strogo. To je vjerojatno mjesto za njihove obredne žrtve.

Kako prolazimo, neki crni ogrtači podignu pogled i ušute; razrogače oči. „Penumbra”, uskliknu osmjehujući se, pružajući ruku. Penumbra kima i uzvraća im osmijeh, rukujući se sa svima redom.

Povede nas do neokupiranog stola blizu podija, u mekoj sjeni između dviju svjetiljki. „Došli ste na vrlo posebno mjesto”, kaže, spuštajući se na stolac. I mi sjednemo, namještajući nabore svojih novih ogrtača. Glas mu je vrlo tih, jedva čujan iznad sve te buke: „Nikad ne smijete pričati o ovome niti ikome otkriti njegovu lokaciju.”

Svi zajedno kimamo. Neel šapne: „Ovo je fantastično.” „O, nije ova prostorija nimalo posebna”, kaže Penumbra. „Stara je, istina. Ali svaki je trezor isti: čvrsta odaja, izgrađena pod zemljom, hladna i suha. Ništa neobično.”

Zastane. „Ah sadržaj prostorije i te kako je poseban.”

U ovom knjigama obloženom podrumu tek smo tri minute, a ja sam već zaboravio da postoji ostatak svijeta. Kladim se da je ovo napravljeno kako bi izdržalo nuklearni rat. Jedna od tih vrata sigurno vode do zaliha graha u konzervi. „Ovdje su dva blaga”, nastavi Penumbra. „Jedno je zbirka mnogo knjiga, a drugo je jedan jedini svezak.” Podigne koščatu šaku i položi je na u crno uvezan svezak, lancem prikovan za naš stol, istovjetan svima ostalima.

Na prednjoj stranici dugim srebrnim slovima piše: MANVTIVS. „Ovo je taj svezak”, kaže Penumbra. „To je codex vitae Alda Manucija. Ne postoji nigdje izvan ove knjižnice.” Čekaj: „Ni u vašoj knjižari?”

91

CW&BU

Penumbra odmahne glavom. „Nijedan novak nije pročitao ovu knjigu. Samo puni članovi ove družbe - uvezani i neuvezani. Nema nas mnogo takvih, a Manutiusa smo čitali samo ovdje.”

To je ono što vidimo oko sebe - sve ovo intenzivno proučavanje. Iako sam primijetio da se neki crni ogrtači okreću u našem smjeru. Možda to i nije baš tako intenzivno.

Penumbra se okrene na stolcu i mahne rukom kako bi obuhvatio police koje prekrivaju zidove. „A ovo je drugo blago. Slijedeći Utemeljiteljeve stope, svaki pripadnik družbe napiše svoj codex vitae, ili knjigu života. To je zadatak neuvezanih.

Fedorov, primjerice, koga poznaješ” - kimne mi - „jedan je od njih. Kada završi, izlit će sve što je naučio, sve svoje znanje, u jednu ovakvu knjigu.”

Pomislim na Fedorova i njegovu snježnobijelu bradu. Aha, on je vjerojatno naučio ponešto. „Koristimo se dnevnikom”, kaže mi, „kako bismo se uvjerili da je Fedorov zaslužio svoje znanje.” Penumbra napne obrvu. „Moramo biti sigurni da shvaća što je postignuo.”

Da. Moraju biti sigurni da nije samo ubacio gomilu knjiga u skener. „Nakon što odobrim Fedorovljev codex vitae te nakon što ga Prvi Čitatelj prihvati, postat će uvezan.

A onda će, na kraju, podnijeti konačnu žrtvu.”

O-o: mračni obred na Podiju Istinskog Zla. Znao sam. Fedorov mi je drag. „Fedorovljevu ćemo knjigu šifrirati, kopirati i staviti na policu”, kaže Penumbra kategorički. „Nitko je neće pročitati dok ne umre.” „To je koma”, prosikće Neel. Pogledam ga stisnutih očiju, ali Penumbra se osmjehne i podigne otvoreni dlan. „Tu žrtvu podnosimo iz duboke vjere”, kaže on. „To vam govorim posve ozbiljno.

Kada dešifriramo Manutiusov codex vitae, svi članovi ove družbe koji su pošli njegovim stopama - koji su stvorili vlastitu knjigu života i pohranili je na čuvanje - ponovno će živjeti.”

Nastojim zadržati skepticizam koji se svim silama trudi pojaviti na mojem licu. „Što”, kaže Neel, „kao zombiji?” To kaže mrvicu preglasno, pa se neki crni ogrtači okrenu u našem smjeru.

Penumbra odmahne glavom. „Priroda besmrtnosti je misterij”, kaže on tako tiho da se moramo približiti kako bismo ga čuli. „Ah sve što znam o pisanju i čitanju govori mi da je ovo istina. Osjetio sam to na ovim i drugim policama.”

Ne vjerujem u to o besmrtnosti, ali znam o kojem osjećaju Penumbra govori.

Hodajući između redova u knjižnici, prelazeći prstima preko hrbata - teško je ne osjetiti prisutnost usnulih duhova. To je samo osjećaj, ne činjenica, ali ne zaboravite (ponavljam): ljudi vjeruju i u čudnije stvari. „Ali zašto ne možete dešifrirati Manutiusovu knjigu?” upita Kat. To je njezin teritorij. „Što je bilo s ključem?”

92

CW&BU

„Ah”, kaže Penumbra. „Uistinu, što?” Zastane i udahne. A tada: „Gerritszoon je bio osobit koliko i Manutius, na svoj način. Odlučio je da neće dati ključ drugima. Već pet stotina godina... raspravljamo o njegovoj odluci.”

Kako on to kaže, pomišljam da su te rasprave povremeno uključivale pištolj ili bodež. „Bez njega smo upotrijebili sve metode koje poznajemo kako bismo dešifrirali Manutiusov codex vitae. Pokušali smo geometrijom. Tražili smo skrivene oblike. To je porijeklo Utemeljiteljeve zagonetke.” Lice u vizualizaciji - naravno. Ppnovno osjetim slabu vrtoglavicu dislokacije. To je Aldo Manucije zurio u mene s mojega MacBooka. „Okrenuli smo se algebri, logici, lingvistici, kriptografiji... naši su pripadnici bili veliki matematičari”, kaže Penumbra. „Muškarci i žene koji su dobivali nagrade u gornjem svijetu.”

Kat se nagnula tako jako da je gotovo cijela na stolu. To je velik izazov: šifra koju treba razbiti i ključ besmrtnosti, sve u jednom. Osjetim kako lagano bridim od ponosa: ja sam je doveo ovamo. Google je danas razočaranje. Prava je akcija ovdje dolje, u Neslomljenom hrptu. „Ono što morate shvatiti, prijatelji”, kaže Penumbra, „jest da družba radi na gotovo isti način od svojeg osnutka prije pet stotina godina.” Pokaže prstom kako bi nam skrenuo pozornost na uzvrpoljene crne ogrtače: „Koristimo se kredom i pločom, tintom i papirom.” Tu mu se ton promijeni. „Corvina misli da se moramo pridržavati točno tih metoda. Vjeruje da ćemo, ako bilo što promijenimo, ostati bez nagrade.” . „A vi”, kažem, „vi, čovjek s Mac Plusom, vi se ne slažete.”

U znak odgovora Penumbra se okrene prema Kat, a sad je njegov glas zaista jedva čujan šapat: „Sada dolazimo do mojeg prijedloga. Ako se ne varam, djevojko draga, tvoja je tvrtka skupila velik broj knjiga” - zastane u potrazi za riječima - „na digitalnim policama.” Ona kimne, a njezin je odgovor oštar šapat: „Šezdeset jedan posto svega što je ikada tiskano.” „Ali nemate Utemeljiteljev codex vitae” kaže Penumbra. „Nitko ga nema.” Stanka. „Možda biste ga trebali imati.”

I tad mi bljesne: Penumbra predlaže bibliofilsku pljačku.

Jedan crni ogrtač prođe kraj nas noseći debelu zelenu knjigu s police. Visoka je i mršava, četrdesetih godina, pospanih očiju i kratko ošišane crne kose. Ispod ogrtača vidim plavi cvjetni uzorak. Šutimo i čekamo da prođe. „Vjerujem da moramo raskinuti s tradicijom”, nastavlja Penumbra. „Star sam i, ako je to ikako moguće, želim vidjeti dovršenje ovog rada prije nego što od mene ostane samo knjiga na ovim policama.”

Još jedan bljesak: Penumbra je jedan od uvezanih, pa njegov codex vitae mora biti ovdje, u ovoj špilji. Od te pomisli malo mi se zavrti. Što je u njemu? Kakvu priču priča?

Kat sjaje oči. „Možemo ovo skenirati”, kaže tapšajući knjigu na stolu. „Ako postoji šifra, možemo je razbiti. Imamo tako moćne strojeve da - nemate pojma.”

93

CW&BU

Začujemo mrmorenje u Čitaonici, a crni ogrtači promeškolje se. Svi uspravno sjednu i počnu šaptati i zviždati u znak pozornosti i upozorenja. Na drugom kraju prostorije, gdje se široke stube spuštaju odozgo, pojavila se visoka figura. Njegov je ogrtač drukčiji od ostalih; ima više detalja, s dodatnim naborima tkanine oko vrata i crvenim crtama niz rukave. S ramena mu visi kao da ga je upravo nabacio preko sebe; ispod njega viri besprijekorno sivo odijelo. Ide ravno prema nama. „Gospodine Penumbra”, šapnem, „možda bismo... “ „Penumbra”, kaže figura. Glas mu nije glasan, ali dolazi iz dubine i prenese se prostorijom. „Penumbra”, ponovi on brzo koračajući. Star je - nije star poput Penumbre, ali blizu je. No mnogo je čvršći. Nije pogrbljen i ne hoda nesigurno, a mislim da pod tim odijelom krije i pektoralne mišiće. Glava mu je posve obrijana i ima taman, uredan brk.

Poput Nosferatua je u ulozi narednika marinaca. I sad ga prepoznajem. To je muškarac s fotografije na kojoj je mladi Penumbra, snažni muškarac koji pokazuje palac gore pred mostom Golden Gate. To je Penumbrin šef, onaj koji plaća struju u knjižari, izvršni direktor izdašne Festina Lente Company. Ovo je Corvina. Penumbra ustane sa stolca. „Molim te, upoznaj troje neuvezanih iz San Francisca”, kaže. A nama: „Ovo je Prvi Čitatelj i naš pokrovitelj.” Iznenada je u ulozi poslušnoga podređenog. Ali samo glumi.

Corvina nas hladno odmjeri. Oči su mu tamne i svjetlucave - u njima se vidi oštra, opasna inteligencija. Pogleda ravno u Neela, razmislivši, a onda kaže: „Reci mi: Koje je Aristotelovo djelo Utemeljitelj najprije tiskao?” Pitanje je tiho, ali neumoljivo, svaka riječ metak iz pištolja s prigušivačem. Neel ga samo tupo gleda. Nastane nelagodna tišina.

Corvina prekriži ruke i okrene se Kat. „Onda, ti? Znaš li?”

Katini prsti trzaju se kao da to želi potražiti na mobitelu.

I „Ajaxe, imaš posla”, kaže Corvina okrenuvši se prema Penumbri. dalje tišina. „Trebali bi izrecitirati cijeli opus. Trebali bi ga znati unatrag na izvornom grčkom.”

Na to bih se namrštio da mi se ne vrti od otkrića da Penumbra ima ime. „Tek su počeli”, kaže Ajax Penumbra uzahnuvši. Nekoliko je centimetara niži od Corvine i isteže se kako bi se maksimalno uspravio, lagano se njišući. Prođe krupnim plavim očima po prostoriji i složi skeptičan izraz lica. „Nadao sam se da ću ih nadahnuti ako ih dovedem ovamo, ali lanci su malo previše. Nisam baš siguran da su u duhu... “ „Ovdje nismo baš tako neoprezni s knjigama, Ajaxe”, ubaci se Corvina. „Ovdje ih ne gubimo.” „O, dnevnik ne možemo usporediti s codexom vitae, a nisam ga izgubio. Grabiš bilo koju izliku... “ „Jer mi ih nudiš”, odsječno će Corvina. Njegov je glas smiren, ali odjekuje prostorijom. Čitaonica je sad utihnula. Nitko od crnih ogrtača ne govori, ne miče se, možda i ne diše.

Corvina spoji ruke na leđima - učiteljska poza. „Ajaxe. Drago mi je što si se vratio jer sam odlučio i želim ti to osobno reći.” Stanka, a onda zabrinuto naginjanje glave. „Vrijeme je da se vratiš u New York.”

94

CW&BU

Penumbra ga pogleda stisnutim očima. „Moram voditi knjižaru.” „Ne. Ona ne može nastaviti”, kaže Corvina odmahujući glavom. „Ne ispunjena knjigama koje nemaju nikakve veze s našim radom. Ne preplavljena ljudima koji ne znaju ništa o našoj odgovornosti.” Pa, ne bih baš rekao da je preplavljena.

Penumbra šuti, spustio je oči, čelo mu je naborano. Njegova siva kosa podiže mu se oko glave poput oblaka raštrkanih misli. Kad bi je obrijao, možda bi izgledao glatko i impresivno kao Corvina. Ali vjerojatno ne bi. „Da, držim druge knjige”, kaže Penumbra nakon nekog vremena. „Kao što sam činio desetljećima. Kao što je naš učitelj činio prije mene. Znaš da nam pola novaka dolazi zato što... “ „Zato što su tvoji standardi tako niski”, prekine ga Corvina. Ovlaš ošine pogledom Kat, Neela i mene. „Što će nam neuvezani koji ovaj posao ne shvaćaju ozbiljno? Oni nas slabe, umjesto da nas jačaju. Oni sve dovode u rizik.”

Kat se namršti. Neelovi bicepsi pulsiraju. „Previše si vremena proveo u divljini, Ajaxe. Vrati nam se. Provedi vrijeme koje ti je preostalo s braćom i sestrama.”

Penumbrino lice sad je grimasa. „U San Franciscu ima novaka i neuvezanih. Mnogo njih.” Njegov je glas iznenada hrapav i pogleda me u oči. Znam da misli na Tyndalla i Lapinovu i ostale, kao i na mene i Olivera Gronea. „Posvuda ima novaka”, kaže Corvina, mahnuvši rukom kao da im pokazuje da odu. „Neuvezani će te slijediti ovamo. Ili neće. Ali, Ajaxe, bit ću posve jasan. Potpora Festina Lente Companyja tvojoj knjižari prestala je. Od nas više nećeš dobiti ništa.”

U Čitaonici vlada potpuna tišina: nema šuškanja ni zveckanja. Svi crni ogrtači zure u svoje knjige i svi slušaju. „Imaš izbor, prijatelju”, nježno će Prvi Čitatelj, „a ja ti pomažem da ga sagledaš jasno. Nismo baš tako mladi, Ajaxe. Ako se ponovno posvetiš našem zadatku, još možeš sjajno raditi. Ako ne” - podigne pogled - „pa, preostalo vrijeme možeš protratiti gore.”

Oštro pogleda Penumbru - to je pogled zabrinutosti, ali jedan od onih svisoka te nakon nekog vremena ponovi: „Vrati nam se.”

Tad se naglo okrene i krene prema širokim stubama, a ogrtač s crvenim crtama leprša za njim. Začuje se rika grebenja i struganja dok se njegovi podanici bacaju u oponašanje proučavanja. *** Nakon što pobjegnemo iz Čitaonice, Deckle opet pita za kavu. „Trebat ćemo nešto jače od toga, momče”, kaže Penumbra trudeći se osmjehnuti se, u čemu gotovo - ali ne posve - uspije. „Rado bih razgovarao s tobom večeras... Gdje?” Penumbra se okrene prema meni i pretvori to u pitanje. „Northbridge”, ubaci se Neel. „Zapadna Dvadeset deveta ulica i Broadway.” Ondje smo odsjeli jer Neel poznaje vlasnika.

95

CW&BU

Ostavimo ogrtače, pokupimo mobitele i vraćamo se natrag zeleno-sivim plićakom Festina Lente Companyja. Dok moje tenisice stružu po šarenom materijalu kojim je prekriven pod, padne mi na pamet da smo sigurno točno iznad Čitaonice - da hodamo po njezinu stropu. Ne mogu odrediti koliko je duboko. Pet metara? Deset?

Penumbrin vlastiti codex vitae je dolje. Nisam ga vidio - negdje je na tim policama, jedan hrbat među mnogima - ali u mojoj je glavi veći od u crno uvezanog MANVTIVSA. Povlačimo se pod sjenom ultimatuma, a meni se čini da bi Penumbra mogao ostaviti za sobom nešto dragocjeno.

Jedan ured u bočnom zidu veći je od drugih, a njegova zamagljena vrata postavljena su odvojeno od ostalih. Sad jasno vidim pločicu s imenom: MARCUS CORVINA/IZVRŠNI DIREKTOR Dakle, i Corvina ima ime. Sjena se pomakne iza zamagljenih vrata i shvatim da je unutra. Što radi? Pregovara s nakladnikom preko telefona, zahtijeva ucjenjivačku cijenu za uporabu sjajnog starog Gerritszoona? Diktira imena adrese zločestih pirata e-knjiga?

Zatvara još jednu krasnu knjižaru? Razgovara sa svojom bankom, otkazuje određeni trajni nalog? Ovo nije samo sekta. Ovo je korporacija, a Corvina je glavni, iznad i ispod.

96

CW&BU

POBUNJENIČKO SAVEZNIŠTVO Na Manhattanu sad jako pada kiša - mračan, bučan potop. Sklonili smo se u superbutik hotel Neelova prijatelja Andreja, još jednog predsjednika nove tvrtke. Zove se Northbridge i vrhunsko je hakersko utočište: utičnice na svakom metru, zrak toliko gust od bežičnog interneta da ga gotovo možete vidjeti, a u podrumu je izravna veza s internetskim kabelima koji prolaze ispod Wall Streeta. Ako je Dupin i sidro bio Penumbrino mjesto, ovo je Neelovo. Recepcionar ga poznaje. Poslužitelj mu daje pet u prolazu.

Predvorje Northbridgea središte je newyorške scene malih tvrtki u nastajanju: ondje gdje dvoje ili više ljudi sjedi zajedno, kaže Neel, to je vjerojatno neka nova tvrtka koja još jedanput provjerava uvjete svoje inkorporacije. Skutreni zajedno oko stola napravljenog od starih kutija za magnetne vrpce, pretpostavljam da se i mi uklapamo u to - ne kao tvrtka, ali barem kao nešto nedavno inkorporirano. Mi smo malo pobunjeničko savezništvo, a Penumbra je naš Obi-Wan. Svi znamo tko je Corvina.

Neel nije prestao pričati o Prvom Čitatelju još otkako smo izašli odande: „I nije mi jasno koja mu je to špika s tim brkom”, nastavlja on. „Ima ga otkad sam ga upoznao”, kaže Penumbra i pritom se uspije osmjehnuti. „Ali onda nije bio tako nefleksibilan.” „Kakav je bio?” upitam. „Poput nas ostalih - poput mene. Bio je znatiželjan. Nesiguran. Pa ja sam još nesiguran! - za mnogo toga.” „Pa, sad izgleda prilično... samopouzdano.”

Penumbra se namršti. „A zašto i ne bi? On je Prvi Čitatelj i voli našu družbu točno ovakvu kakva jest.” Udari sitnom šakom u mekano tijelo kauča. „Ne želi popustiti. Ne želi eksperimentirati. Ne želi nam dopustiti čak ni da pokušamo.” „Ali imaju računala u Festina Lente Companyju”, kažem ja. Štoviše, upravljaju cijelim digitalnim protuustankom.

Kat kimne. „Da, čak zvuče prilično sofisticirano.” „Ah, ali samo gore”, kaže Penumbra mašući prstom. „Računala su dobra za svjetovne poslove Festina Lente Companyja - ali ne i za Neslomljeni hrbat. Ne, nikad.” „Nema telefona”, kaže Kat. „Nema telefona. Nema računala. Ničega”, kaže Penumbra odmahujući glavom, „čime se sam Aldo Manucije nije mogao služiti. Električno svjetlo - ne biste mi povjerovali koliko smo se svađali oko tih svjetala. Trajalo je dvadeset godina.” Tiho zareži. „Siguran sam da bi Manutius bio oduševljen da je mogao imati žarulju - dvije.”

Svi šutimo.

Poslije nekog vremena Neel kaže: „Gospodine P., ne morate odustati. Ja mogu financirati vašu knjižaru.”

97

CW&BU

„Ma riješimo se knjižare”, kaže Penumbra odmahujući rukom. „Volim naše mušterije, ali postoji bolji način da im služim. Neću se grčevito držati poznatoga, kao što to čini Corvina. Ako bismo uspjeli odnijeti Manutiusa u Kaliforniju... ako ti, djevojko draga, možeš učiniti ono što obećavaš... nikomu od nas neće trebati ta knjižara.”

Sjedimo i spletkarimo. U savršenom svijetu, složimo se, odnijeli bismo codex vitae u Googleov skener i pustili te paučje noge da hodaju po njemu. Ali ne možemo iznijeti knjigu iz Čitaonice. „Kliješta za željezo”, kaže Neel. „Trebamo kliješta za željezo.”

Penumbra odmahne glavom. „To moramo učiniti u tajnosti. Ako Corvina dozna za to, progonit će nas, a Festina Lente Company ima moćne resurse.”

I poznaju mnogo odvjetnika. Uostalom, kako bismo Manutiusa prepustili na milost Googleu, ne moramo imati knjigu u ruci. Trebamo je na disku. Zato pitam: „Što ako umjesto toga donesemo skener do knjige?” „Nije prenosiv”, kaže Kat odmahujući glavom. „Mislim, možeš ga pomicati, ali stvar je u cijelom procesu. Trebalo im je tjedan dana da ga montiraju i pokrenu u Kongresnoj knjižnici.”

Dakle, trebamo nešto ili nekoga drugoga. Trebamo skener koji je napravljen baš za tajne zadatke. Trebamo Jamesa Bonda s diplomom knjižničara. Trebamo - Čekaj. Točno znam koga trebamo.

Zgrabim Katin lap-top i odem na Grumbleove stranice za hakiranje knjiga. Kopam unatrag po arhivu - unatrag, unatrag, unatrag - unatrag do njegovih najranijih projekata, onih koji su sve to pokrenuli... Evo ga.

Okrenem ekran kako bi svi mogli vidjeti. Na njemu se vidi oštra fotografija GrumbleGeara 3000: skenera knjiga napravljenog od kartona. Njegovi dijelovi mogu biti izvađeni iz starih kućišta; prođeš njima kroz laserski rezač kako bi izrezbario utore i proreze pod potrebnim kutovima. Sve dijelove spojiš kako bi napravio okvir i rastaviš ih kada završiš. Ima dva otvora za fotoaparat. Sve to stane u kurirsku torbu.

Fotoaparati su obične šugave, turističke nasumične klikalice kakve možeš kupiti bilo gdje. Ali skener je poseban zbog okvira. Sa samo jednim fotoaparatom morali biste se istegnuti kako biste knjigu držali pod pravim kutom i mučiti se svakim okretanjem stranice.

To bi trajalo danima. Ali s dva fotoaparata postavljena jedan do drugog u GrumbleGearu 3000, s Grumbleovim softverom, odjedanput dobijete dvije rastvorene stranice, savršeno fokusirane, savršeno poravnate. Vrlo je brz, ali niskoprofilan. „Napravljen je od papira”, objasnim, „tako da njime možete proći kroz detektor metala.” „Što, tako da ga možeš prošvercati u avion?” upita Kat. „Ne, tako da ga možeš prošvercati u knjižnicu”, kažem. Penumbra rastvori oči. „Bilo kako bilo, objavio je shemu. Možemo je učitati. Samo moramo skupiti materijal i naći laserski rezač.”

Neel kimne i zamahne prstom ukrug obuhvativši cijelo predvorje. „Ovo je najštreberskije mjesto u New Yorku. Mislim da se možemo domoći laserskog rezača.”

98

CW&BU

Pod pretpostavkom da možemo sklopiti i aktivirati GrumbleGear 3000, neko nas vrijeme nitko ne smije ometati u Čitaonici. Manutiusov codex vitae golem je i skeniranje će trajati satima. Tko će to učiniti? Penumbra je previše nesiguran za šuljanje. Kat i Neel mogući su sudionici, ali imam druge planove. Odlučio sam čim se mogućnost zadatka skeniranja knjiga pojavila: to ću učiniti sam. „Želim poći s tobom”, inzistira Neel. „Ovo je uzbudljivi dio!” „Nemoj da te nazovem tvojim imenom iz Raketa i čarobnjaka”, kažem podignuvši prst, „ne dok je s nama žena.” Složim ozbiljan izraz lica. „Neele, imaš tvrtku sa zaposlenicima i klijentima. Imaš odgovornosti. Ako te ulove ili, joj, što ja znam, uhite, to bi bio problem.” ti ne misliš da je uhićenje problem za tebe, Claymore Crven...” „A!” prekinem ga. „Prvo: ja nemam nikakvih odgovornosti. Drugo: već sam gotovo novak Neslomljenog hrpta.” „Riješio si Utemeljiteljevu zagonetku”, kimne Penumbra. „Edgar će jamčiti za tebe.” „Uostalom”, kažem, „ja sam lopov u ovom scenariju.”

Kat podigne obrvu, a ja joj tiho objasnim: „On je ratnik, ti si čarobnica, ja sam lopov.

Zaboravi da smo razgovarali o ovome.” Neel kimne jedanput, polako. Lice mu se malo stisnulo, ali više mi ne proturječi. Dobro. Ući ću sam i izaći ne s jednom knjigom, nego s dvije. Šibne nas hladan vjetar s ulaza u Northbridge i Edgar Deckle uleti unutra s kiše, okrugla lica uokvirena plastičnom ljubičastom kabanicom koju je čvrsto stisnuo oko sebe. Penumbra mu mahne da nam se pridruži. Kat me pogleda; izgleda nervozno. Ovo će biti krucijalan sastanak. Ako želimo pristup Čitaonici i MANVTIVSV, Deckle je ključ jer Deckle ima ključ. „Gospodine, čuo sam za knjižaru”, kaže on zapuhano, sjedajući na kauč kraj Kat. Oprezno zguli kapuljaču. „Ne znam što bih rekao. To je strašno. Razgovarat ću s Corvinom. Mogu ga uvjeriti...” Penumbra podigne ruku, a onda Deckleu ispriča sve.

Ispriča mu za moj dnevnik, za Google i Utemeljiteljevu zagonetku. Ispriča mu za svoj prijedlog Corvini, za odbijanje Prvog Čitatelja. „Obradit ćemo ga”, kaže Deckle. „Spomenut ću to s vremena na vrijeme, vidjeti mogu li... “ „Ne”, ubaci se Penumbra. „On više ne sluša razum, Edgare, a ja više nemam strpljenja. Prilično mnogo sam stariji od tebe, momče. Vjerujem da codex vitae možemo dešifrirati danas - ne za jedno desetljeće, ne za stotinu godina, nego danas!”

Padne mi na pamet da nema samo Corvina predimenzionirano samopouzdanje.

Penumbra zaista vjeruje da mu računala to mogu omogućiti. Je li čudno što ja, osoba koja je potpirila ovaj projekt, nisam baš siguran u to?

Deckle širom otvori oči. Osvrne se oko sebe, kao da bi neki crni ogrtač mogao vrebati u Northbridgeu. Malo vjerojatno; sumnjam da je itko u ovom predvorju godinama uopće taknuo pravu knjigu.

99

CW&BU

„Ne mislite to ozbiljno, gospodine”, šapne on. „Mislim, sjećam se, kad ste me nagovorili da sve naslove utipkam u Mac, bili ste vrlo uzbuđeni - ali nisam mislio... “ Duboko udahne. „Gospodine, družba ne funkcionira tako.”

Dakle, Edgar Deckle je stvorio bazu podataka knjižare. Osjetim nalet nekakve prodavačke privrženosti. Obojica smo položili prste na istu, rasklimanu tipkovnicu.

Penumbra odmahne glavom. „To se samo čini čudno zato što smo zapeli, momče”, kaže on. „Corvina nas drži zamrznute. Prvi Čitatelj ne drži se Manutiusova duha.” Oči su mu poput plavih laserskih zraka dok nabija prst u stol od magnetnih vrpca. „Bio je poduzetnik, Edgare!”

Deckle kima, ali i dalje izgleda nervozno. Obrazi su mu ružičasti i prolazi prstima kroz kosu. Počinju li ovako sve shizme? Skutreni krugovi ljudi, prošaptane ideje? „Edgare”, smireno će Penumbra, „najdraži si mi od svih mojih učenika. Mnogo smo godina proveli zajedno u San Franciscu, radeći jedan kraj drugoga. U sebi imaš pravi duh Neslomljenog hrpta, momče.” Zastane. „Posudi nam ključ Čitaonice na jednu noć.

To je. sve što tražim. Clay neće ostaviti trag. Obećavam ti.”

Deckleovo je lice bezizražajno. Kosa mu je vlažna i neuredna. Traži riječi: „Gospodine, nisam mislio da ćete vi - nisam ni zamišljao - gospodine.” Ušuti. Predvorje Northbridgea ne postoji. Cijeli je svemir lice Edgara Decklea i zamišljeni luk njegovih usana, traženje znaka da bi mogao odbiti ili „Da.” Uspravi se. Duboko udahne i kaže to opet: „Da. Naravno da ću vam pomoći, gospodine.” Oštro kimne i osmjehne se. „Naravno.”

Penumbra se naceri. „Znam odabrati dobre prodavače”, kaže i posegne preko stola kako bi potapšao Decklea po ramenu. Grohotom se nasmije. „Zaista ih znam odabrati!”

Odredili smo plan.

Sutra će Deckle donijeti rezervni ključ u kuverti adresiranoj na mene i dostaviti je recepcionaru u Northbridgeu. Neel i ja nekako ćemo sklopiti GrumbleGear, Kat će se pojaviti u newyorškom uredu Googlea, a Penumbra će se naći s nekolicinom crnih ogrtača koji su na njegovoj strani. Kad padne noć, uzet ću skener i ključ te otići do tajne knjižnice Neslomljenog hrpta, odakle ću uzeti MANVTIVSA, zajedno s tom drugom knjigom.

Ali sve je to sutra. Trenutačno se Kat povukla u našu sobu, Neel se smjestio sa skupinom newyorških poslovnih tipova. Penumbra sjedi sam za hotelskim šankom, polako ispijajući veliku čašu nečega zlaćanog, izgubljen u mislima. Ističe se neobičnošću: nekoliko je desetljeća stariji od svih u ovom predvorju, a vrh njegove glave blijed je svjetionik u kalibriranu polumraku.

Ja sjedim sam na jednom niskom kauču i zurim u svoj lap-top, pitajući se kako ćemo se naći pred laserskim rezačem. Neelov prijatelj Andrej rekao nam je za dva različita hakerska mjesta na Manhattanu, ali samo na jednom imaju laserski rezač, a on je rezerviran tjednima unaprijed. Svatko radi nešto.

100

CW&BU

Padne mi na pamet da bi Mat Mittelbrand mogao poznavati nekoga, negdje. U ovom gradu mora postojati radionica za specijalne efekte u kojoj imaju uređaj koji trebamo. Utipkam poziv upomoć na svojem mobitelu: Hitno trebam laserski rezač u new yorku. Imaš kakvu ideju?

Prođe trideset sedam sekunda, a onda stigne Matova poruka: Pitaj grumblea.

Naravno. Proveo sam mjesece pregledavajući piratovu zbirku, ali nikad nisam ništa napisao. Grumbleove stranice imaju prometni forum na kojem ljudi zahtijevaju određene e-knjige, a onda se žale na kvalitetu onoga što su dobili. Imaju i tehnički podforum na kojem ljudi govore o detaljima digitalizacije knjiga; na njemu se pojavljuje Grumble osobno, odgovarajući na pitanja, kratko, precizno i pišući samo malim slovima. Na tom podforumu zatražit ću pomoć: Zdravo svima! Tihi sam član Grumblematrixa koji se oglašava prvi put. Noćas sam se našao u New Yorku i treba mi Epilogov laserski rezač (ili neki sličan) koji zahtijeva upute za sklapanje GrumbleGeara 3000. Kanim hitno izvesti tajno skeniranje, a meta je jedna od najvažnijih knjiga u povijesti izdavaštva. Drugim riječima: mogla bi biti važnija od Pottera. Može li mi netko pomoći?

Udahnem, triput provjerim tipfelere i pošaljem to. Nadam se da ovo ne čita piratska patrola Festina Lente Companyja.

Sobe u Northbridgeu uvelike nalikuju na bijele brodske kontejnere na kampusu Googlea: dugačke su i četvrtaste, s priključcima za vodu, struju i internet. U njima su i uski kreveti, ali oni su samo nevoljki ustupak krhkosti wetvarea.

Kat sjedi prekriženih nogu na podu u donjem rublju i crvenoj majici, nagnuta nad laptop. Ja sam na rubu kreveta iznad nje, a moj Kindle crpi struju iz njezina USB-ulaza što nije eufemizam ni za što - i čitam Kronike zmajeve pjesme po četvrti put. Ona je napokon opet malo živnula poslije razočaranja s PM-om i, okrećući se kako bi me pogledala, kaže: „Ovo je zaista uzbudljivo. Ne mogu vjerovati da nikad nisam čula za Alda ManucijaNjegov članak iz Wikipedije otvoren je na njezinu ekranu. Prepoznajem izraz na njezinu licu - to je isti onaj koji se pojavi kad govori o Singularnosti. „Oduvijek sam mislila da će ključ besmrtnosti ležati u, ono, sitnim robotima koji ti popravljaju kvarove na mozgu”, kaže ona. „A ne u knjigama.”

Moram biti iskren: „Nisam siguran da su knjige ključ ičega. Mislim, zaista. Ovo je sekta. Zaista jest.” Ona se namršti na to. „Ali izgubljena knjiga koju je napisao Manutius svejedno je prilično važna, bez obzira na sve drugo. Poslije ovoga moći ćemo vratiti gospodina Penumbru u Kaliforniju. Sami ćemo voditi knjižaru. Imam marketinški plan.”

Kat ne registrira ništa od toga. Kaže: „Postoji ekipa u Mountain Viewu - trebali bismo im reći za ovo. Zove se Google vječno. Rade na produženju životnog vijeka.

Liječenju raka, regeneraciji organa, obnavljanju DNK-a.”

Ovo sad već postaje šašavo. „Možda usput i kriogenikom?”

101

CW&BU

Ona me pogleda obrambenim pogledom. „Imaju portfeljski pristup.” Prođem prstima kroz njezinu kosu, koja je još vlažna od tuširanja. Miriše na limun. „Jednostavno ne razumijem”, kaže ona, opet se okrećući kako bi me pogledala. „Kako možeš podnijeti to da je naš život tako kratak? On je tako kratak, Clay.”

Iskreno, moj je život pokazao mnoge neobične i katkad uznemirujuće karakteristike, ali kratkoća ne spada među njih. Kao da je prošla cijela vječnost otkad sam krenuo u školu i tehno-društvena epoha otkad sam se preselio u San Francisco. Moj se mobitel tada još čak nije mogao spojiti na internet. „Svaki dan naučiš nešto nevjerojatno”, kaže Kat, „recimo da postoji tajna podzemna knjižnica u New Yorku” - zastane i razjapi usta kako bi to dodatno naglasila, što me nasmije - „i shvatiš da postoji nešto mnogo veće od čekanja. Osamdeset godina nije dovoljno. Ni stotinu. Koliko god. Jednostavno nije” Glas joj je postao malo hrapav i shvatim koliko duboko teče ta struja u Kat Potente.

Nagnem se prema njoj, poljubim je iza uha i šapnem: „Zaista bi smrznula svoju glavu?” „Svakako bih, sasvim sigurno smrznula svoju glavu.” Podigne pogled prema meni i vidim da je ozbiljna. „I tvoju bih smrznula. A tisuću godina poslije, zahvalio bi mi.”

102

CW&BU

POP-UP Kad se ujutro probudim, Kat već nema, otišla je u newyorški ured Googlea. Na laptopu me čeka mejl - poruka s Grumbleova foruma. Vrijeme kaže 3.05, a dolazi od čovječe! Od Grumblea osobno. Poruka jednostavno kaže: Važnije od Pottera, ha? Reci što trebaš.

Bilo mi tutnji u ušima. Ovo je super.

Grumble živi u Berlinu, ali čini se da veći dio vremena provodi putujući, na posebnim operacijama skeniranja u Londonu ili Parizu ili Kairu. Možda katkad New Yorku. Nitko ne zna njegovo pravo ime; nitko ne zna kako izgleda. On bi mogao biti ona, ili čak cijeli kolektiv. Ali u mojoj mašti Grumble je on, ne mnogo stariji od mene. U mojoj mašti radi sam, šulja se u Britansku knjižnicu u napuhanoj sivoj pernatoj jakni, a kartonske komponente svojega skenera knjiga nosi pod odjećom poput pancirnog prsluka - ali posvuda ima saveznike.

Možda se sretnemo. Možda se sprijateljimo. Možda postanem njegov hakerski šegrt. Ali moram to odigrati kulerski, inače će vjerojatno pomisliti da sam agent FBI-a ili, još gore, Festina Lente Companyja. Zato mu napišem: Hej, Grumble! Hvala što si mi odgovorio. Veliki sam obožavatelj tvoje...

Okej, ne. Nalegnem na gumb za brisanje i počnem ispočetka: Hej. Možemo nabaviti fotoaparate i karton, ali ne možemo naći laser. Možeš li pomoći? P. S. Okej, priznajem da je J. K. Rowling prilično velika stvar... ali jest i Aldo Manucije.

Pošaljem to, zaklopim MacBook i povučem se u kupaonicu. Razmišljam o hakerskim junacima i smrznutim glavama dok utrljavam šampon u kosu pod vrućim industrijskim mlazom tuša u Northbridgeu, očito dizajniranog za robote, a ne za ljudska bića.

Neel me čeka u predvorju, dovršava zdjelu obične zobene kaše i srče frape od kelja. „Hej”, kaže on, „ima li tvoja soba biometrijsku bravu?” „Ne, samo kartični ključ.” „Moja bi trebala prepoznati moje lice, ali nije me htjela pustiti da uđem.” Namršti se. „Mislim da to radi samo za bijelce.” „Trebao bi svojem prijatelju prodati malo bolji softver”, kažem. „Proširi se na uslužnu industriju.”

Neel zakoluta očima. „Aha. Mislim da se ne želim širiti na nova tržišta. Jesam li ti rekao da sam dobio mejl od Domovinske sigurnosti?”

Smrznem se. Ima li to kakve veze s Grumbleom? Ma ne, to je smiješno. „Misliš, ono, nedavno?”

Kimne. „Žele aplikaciju koja bi im pomogla da vizualiziraju razne tjelesne tipove pod teškom odjećom. Ono, kao pod burkom i slično.” Okej, uf. „Hoćeš li učiniti to?”

103

CW&BU

On napravi grimasu. „Nema šanse. Čak i kad to ne bi bila grozna ideja - a jest - već radim previše toga.” Srkne frape i zeleni mlaz sukne uza slamku. „Voliš to”, kažem. „Voliš umočiti prst u jedanaest zdjela.” „Da, prsti u zdjelama”, kaže on. „Ali ne, ono, cijelo tijelo u zdjeli. Stari, nemam partnere. Nemam ljude za razvoj posla. I više ne radim zabavne stvari!” Priča o kodu ili možda sisama, nisam siguran. „Iskreno, ono što bih zaista htio raditi jest, ono, baviti se ulaganjima.”

Neel Shah ulagački kapitalist. O tome ne bismo mogli ni sanjati u šestom razredu. „Zašto onda nisi to?” „Hm, mislim da precjenjuješ to koliko Anatomix zarađuje”, kaže on podižući obrve. „To baš nije Google. Da bi se time bavio, moraš imati mnogo kapitala. Ja imam samo nekoliko peteroznamenkastih ugovora s tvrtkama koje izrađuju videoigrice.” „I filmskim studijima, je li tako?” „Sš”, prosikće Neel, šibajući očima po predvorju. „Nitko ne smije znati za to. To su vrlo ozbiljni dokumenti, stari.” Zastane. „To su dokumenti s potpisom Scarlett Johansson.”

Odemo do podzemne. Grumbleova iduća poruka stigla je poslije doručka, a bila je sljedećeg sadržaja: Grumblegear 3soma čeka te u ulici jay U u dumbu. Traži specijalitet Hogwartsa. Bez vaglji.

To je vjerojatno najkulerskija poruka koja se ikad pojavila među mojim dolaznim porukama. To nas čeka na dogovorenome mjestu, a Neel i ja sada idemo onamo. Reći ćemo im tajnu lozinku i zauzvrat dobiti skener knjiga za specijalce.

Vlak klopoće i ljulja se u tunelu pod rijekom East. Svi su prozori zatamnjeni. Neel se lagano drži za šipku nad glavom i kaže: - „Jesi li siguran da se ne želiš baviti razvojem posla? Mogao bi predvoditi projekt burka.” Naceri se i podigne obrve, a ja shvatim da misli ozbiljno, barem ono za razvoj posla. „Ja sam ti apsolutno najgora osoba koju možeš naći da radi na poslovnom razvoju tvoje tvrtke”, kažem. „To ti jamčim. Morao bi me otpustiti. Bilo bi grozno.” Ne šalim se.

Rad za Neela narušio bi uvjete našeg prijateljstva. On bi bio Neel Shah, šef, ili Neel Shah, poslovni mentor - više ne bi bio Neel Shah, gospodar tamnice. „Ne bih te otpustio”, kaže on. „Samo bih te degradirao.” „U što, u Igorova šegrta?” „Igor već ima šegrta. Dimitrija. Superpametan je. Mogao bi biti Dimitrijev šegrt.”

Siguran sam da Dimitrij ima šesnaest godina. Ne sviđa mi se kako sve to zvuči.

Promijenim smjer: „Hej, a što kažeš na to da snimaš vlastite filmove?” kažem. „Pokaži što sve Igor zaista može. Pokreni novi Pixar.”

104

CW&BU

Neel kimne na to, a onda nakratko zašuti i vrti to po glavi. Poslije nekog vremena kaže: „To bih sigurno učinio. Kad bih našao filmaša, odmah bih ga financirao.” Zastane. „Ili nju. Ali da je ona, vjerojatno bih je financirao preko svoje zaklade.”

Da: Zaklada Neela Shaha za umjetnice. To je porezno utočište stvoreno na zahtjev Neelova lukavog knjigovođe iz Silicijske doline. Neel me zamolio da mu napravim privremenu internetsku stranicu kako bi sve to izgledalo legitimno, a to je, do danas, druga najdepresivnija stvar koju sam dizajnirao. (Rebrendiranje Novog bejgla u Stari Jeruzalem i dalje je na prvome mjestu.) „Onda nađi filmaša”, kažem. „Ti nađi filmaša”, ispali Neel kao odgovor. Kao da smo opet u šestom razredu. A onda mu nešto bljesne u očima.: „Zapravo... to je idealno. Da. Kao naknadu za to što financiram ovu pustolovinu, Claymore Crvenoruki, tražim uslugu.” Glas mu je dubok, gospodarsko tamničarski: „Naći ćeš mi filmaša.”

Moj mobitel odvede nas do adrese u Dumbu. U mirnoj je ulici blizu vode, blizu ograđene parcele načičkane Con-Edisonovim transformatorima. Zgrada je mračna i uska, još mršavija od Penumbrine knjižare, i derutnija. Izgleda kao da je ovdje nedavno bio požar; duge crne crte uzdižu se oko okvira vrata. Cijela bi zgrada izgledala napušteno da nema dviju stvari: Prvo, širokog vinilnog znaka koso pričvršćenog sprijeda, na kojem piše POPUP PIE. Drugo, toplog mirisa pizze koji se osjeti na vjetru.

Unutra je totalni nered - da, ovdje je definitivno bio požar - ali zrak je gust i mirisan, pun ugljikohidrata. Sprijeda je stolić za kartanje s ulupljenom kutijom za novac. Iza njega se skupina zarumenjenih tinejdžera mota po improviziranoj kuhinji.

Jedan vrti tijesto u lelujavom krugu nad svojom glavom; drugi recka rajčice, luk i papriku. Još trojica samo stoje ondje, razgovaraju i smiju se. Iza njih je visoka peć zapizzu, goli izlupani metal s plavom trkaćom vrpcom po sredini. Na kotačima je.

Glazba trešti iz plastičnih zvučnika, nekakva škripava, ćurlikava melodija koju, nekako mi se čini, nije čulo više od trinaest ljudi na cijelom svijetu. „Što ćete, ljudi?” dovikne jedan tinejdžer preko glazbe. Pa, možda on baš i nije tinejdžer. Osoblje ovdje pripada tom nekom međuprostoru bez brkova; vjerojatno idu na Likovnu akademiju. Naš domaćin ima bijelu majicu na kojoj Mickey Mouse s grimasom na licu u ruci drži AK-47.

Okej, moram to dobro izvesti: „Jedan specijalitet Hogwartsa”, doviknem ja njemu.

Ustanički Mickey kimne jedanput. Dodam: „Ali bez va-glj-i.”

Stanka. „Bez gljiva, mislim.”

Stanka. „Valjda.”

Ali Ustanički Mickey već nam je okrenuo leđa i konzultira se s kolegama. „Je li te čuo?” šapne Neel. „Ja ne mogu jesti pizzu. Ako na kraju zaista dobijemo pizzu, njezina konzumacija bit će tvoja dužnost. Nemoj mi dati nimalo. Čak i ako to zatražim.” Zastane. „A vjerojatno ću zatražiti.” „Vezat ću te za jarbol”, kažem. „Poput Odiseja.”

105

CW&BU

„Poput kapetana Krvočizmara”, kaže Neel.

U Kronikama zmajeve pjesme učeni patuljak Fernwen uvjeri posadu Zvjezdanog ljiljana da veže kapetana Krvočizmara za jarbol, nakon što on pokuša razrezati grlo zmaja pjevača. Dakle, da, poput kapetana Krvočizmara.

Ustanički Mickey vratio se s kutijom za pizzu. To je bilo brzo. „To vam je 16,15”, kaže on. Čekaj, jesam li učinio što pogrešno? Je li ovo šala? Je li nas Grumble poslao ovamo uzalud? Neel podigne obrve, ali izvuče novu novčanicu od dvadeset dolara i da mu je. Zauzvrat dobijemo kutiju s jumbo-pizzom, a na kutiji plavom tintom koja se razlijeva piše POP-UP PIE. Kutija nije vruća.

Otvorim je vani, na pločniku. U njoj su uredno poslagani komadi kartona, dugački plosnati dijelovi s razrezima i umecima koji bi trebali pristajati jedan drugome. To je GrumbleGear u komadima. Rubovi su crni i spaljeni. Ovi su oblici napravljeni laserskim rezačem.

S donje strane kutije debelim je markerom ispisana Grumbleova poruka, njegovom rukom ili rukom nekog od njegovih manhattanskih podanika, to nikad neću znati: SPECIALIS REVELIO Na putu natrag zastanemo u prodavaonici elektronike sivog tržišta i kupimo dva digitalna fotoaparata. Tad krenemo prema Northbridgeu ulicama donjeg Manhattana, Neel s kutijom za pizzu u ruci, ja s fotoaparatima u plastičnoj vrećici koja mi se odbija od koljena. Imamo sve što trebamo. MANVTIVS će biti naš.

Grad se sastoji od žarkih valova prometa i trgovine. Taksiji trube pod semaforima koji se mijenjaju u žuto; duge povorke kupaca koračaju gore-dolje po Petoj aveniji. Na svakom uličnom uglu stoje skupine ljudi koji se smiju, puše i prodaju kebab. San Francisco je dobar grad, i lijep, ali nikad nije ovako živ. Duboko udahnem zrak je hladan i oštar, začinjen duhanom i misterioznim mesom a ja se sjetim Corvinina upozorenja Penumbri: Možeš preostalo vrijeme protratiti ondje vani. Čovječe! Besmrtnost u katakombi punoj knjiga ispod površine zemlje ili smrt ovdje gore sa svim ovim? Ja biram smrt i kebab. A Penumbra? I on mi se nekako više čini kao svjetovan čovjek.

Pomislim na njegovu knjižaru, s tim širokim staklenim pročeljem. Sjetim se njegovih prvih riječi meni - „Što tražiš na ovim policama?” - izgovorenih s velikim, srdačnim osmijehom.

Corvina i Penumbra nekad su bili dobri prijatelji; vidio sam fotografski dokaz.

Corvina je tada morao biti radikalno drukčiji... zaista, doslovno druga osoba. U kojem trenutku to odlučiš? U kojem trenutku nekomu jednostavno daš novo ime? Žalim, ne, više ne možeš biti Corvina. Sad si Corvina 2.0 - dvojbena nadogradnja. Pomislim na mladića koji na fotografiji pokazuje palac gore. Je li taj zauvijek nestao? „Zaista bi bilo bolje kad bih našao filmašicu”, kaže Neel. „Ne šalim se. Moram uložiti više novca u tu zakladu. Dao sam samo jednu stipendiju, i to svojoj sestrični Sabrini.” Zastane. „Mislim da je to možda čak bilo i nezakonito.”

106

CW&BU

Pokušam zamisliti Neela za četrdeset godina: ćelavog, u odijelu, kao drukčiju osobu. Pokušam zamisliti Neela 2.0 ili Neela Shaha, poslovnog mentora - Neela s kojim više ne mogu biti prijatelj - ali jednostavno mi ne ide.

Po povratku u Northbridge iznenadim se kad vidim Kat i Penumbru zajedno na jednom od niskih kauča, udubljene u razgovor. Kat entuzijastično gestikulira, a Penumbra se osmjehuje, kima, plave mu oči svjetlucaju.

Kad Kat podigne pogled, osmjehuje se. „Dobila sam novi mejl”, ispali. Tad zastane, ali lice joj je živo, poskakuje, kao da ne može zadržati ono što slijedi: „Proširuju PM na stotinu dvadeset osmero ljudi i - među njima sam.” Njezini mikromišići gore i ona to gotovo vrisne: „Odabrali su me!”

Malo objesim usta. Ona skoči i zagrli me, a ja joj uzvratim zagrljaj i zaplešemo u uskom krugu u ultrakulerskom predvorju Northbridgea. „Ma što to uopće znači?” upita Neel spuštajući kutiju pizze. „Mislim da to znači da je ovaj projekt upravo dobio malo izvršne potpore”, kažem, a Kat zabaci ruke uvis. Kako bismo proslavili Katin uspjeh, svi četvero premjestimo se u bar u predvorju Northbridgea, koji je popločen mat crnim integriranim krugovima.

Sjedimo za visokim stolcima, a Neel nas časti rundom. Pijuckam nešto što zovu Plavi ekran smrti, što je zapravo neonski plavo i ima žarku LED diodu koja žmirka u jednoj kocki leda. „Dakle, ako sam dobro shvatio - ti si jedna sto dvadeset osmina izvršnog direktora Googlea?” kaže Neel. „Ne baš”, kaže Kat. „Imamo izvršnog direktora, ali Google je previše kompliciran da bi njime upravljala jedna osoba, pa u tome pomaže Proizvodni menadžment. Znaš već... odlučuje o tome bismo li trebali ući na to tržište, treba li nam neka nova akvizicija.” „Čovječe!” kaže Neel i skoči sa stolca. „Uzmite mene!”

Kat se nasmije. „Nisam sigurna da 3D sise... “ „Nisu to samo sise!” kaže Neel. „Radimo cijelo tijelo. Ruke, noge, deltoide, samo reci.” Kat se samo osmjehne i otpije svoje piće. Penumbra je šakama obuhvatio prst zlaćanog viskija u visokoj čaši debelog dna. Okrene se prema Kat. „Djevojko draga”, kaže on. „Misliš li da će Google postojati za stotinu godina?”

Ona na trenutak šuti, a onda oštro kimne. „Da, mislim da hoće.” „Znaš”, kaže on, „jedan prilično poznati pripadnik Neslomljenog hrpta bio je dobar prijatelj mladića koji je pokrenuo tvrtku sličnih ambicija. I on je rekao točno to.” „Koju tvrtku?” upitam. „Microsoft? Apple?” Što ako je Steve Jobs imao posla s družbom? Možda je zato Gerritszoon već instaliran u svakom Macu... „Ne, ne”, kaže Penumbra odmahujući glavom. „To je bio Standard Oil.” Naceri se; ulovio nas je. Zavrti svoju čašu i kaže: „Nabasali ste na priču koja se vrti već dugo. Neki moji braća i sestre rekli bi da tvoja tvrtka, djevojko draga, nije ni po čemu drukčija od

107

CW&BU

onih koje su postojale prije nje. Neki od njih rekli bi da nam nitko izvan Neslomljenog hrpta nema što ponuditi.” „Neki od njih, poput Corvine”, kažem odsječno. „Da, Corvine.” Penumbra kimne. „Ali on nije jedini.” Pogleda nas troje zajedno Kat i Neela i mene - i kaže tiho: „Ali drago mi je što imam vas za saveznike. Ne znam shvaćate li od kolike će povijesne važnosti biti ovo što ćemo učiniti. Metode koje smo razvili tijekom stoljeća, potpomognute novim oruđem... vjerujem da ćemo uspjeti.

Osjećam to duboko u kostima.”

Zajedno, tako što Neel čita upute s mojeg lap-topa, a Penumbra mi dodaje dijelove, prvi put sklopimo GrumbleGear 3000. Komponente su izrađene od valovitog kartona i proizvedu zadovoljavajući zvuk kad ih kvrcnete prstom. Sklopljeni zajedno postižu neprirodan strukturalni integritet. U skeneru je nagnuto postolje za knjigu, iznad kojeg su dvije duge ruke, a na svakoj lukavo smišljeni utor za fotoaparat - po jedan za svaku stranicu rastvorene knjige. Fotoaparati su spojeni s mojim lap-topom, na kojemu je sad pokrenut program GrumbleScan. Taj program premješta fotografije na memoriju, mat crni terabajt uguran u tanku kutiju Bicycleovih igraćih karata. Ta je kutija fini lopovski Neelov detalj. „Što kažeš, tko je dizajnirao ovo?” upita on pregledavajući upute. „Izvjesni Grumble. Genij je.” „Trebao bih ga uposliti”, kaže Neel. „Dobar programer. Sjajan osjećaj za prostorne odnose.”

Rastvorim svoj Vodič za ptice Central Parka i postavim ga na skener. Grumbleov dizajn ne nalikuje previše na Googleov - nema paučastih dodataka za okretanje stranica, pa to morate činiti sami, kao i aktivirati fotoaparat - ali radi. Okret, fleš, klik. Migracijski model američkog crvendaća spremljen je na skrivenoj memoriji. Tad rastavim skener na plosnate komade dok mi Kat mjeri vrijeme. Treba mi četrdeset jedna sekunda.

Noseći tu spravu, vratit ću se u Čitaonicu noćas nešto poslije ponoći. Ondje ću biti posve sam. Maksimalno brzo i pritajeno skenirat ću ne jednu, nego dvije knjige te pobjeći odande. Deckle me upozorio da moram završiti i otići, ne ostavljajući trag, do prvog jutarnjeg svjetla.

108

CW&BU

CRNA RUPA Upravo je prošla ponoć. Brzo hodam Petom avenijom, bacajući pogled prema tamnoj masi Central Parka preko puta ulice. Stabla su tamni obrisi na pozadini zamrljanog, sivo-ljubičastog neba. Žuti taksiji jedini su auti na cesti, u malodušnoj potrazi za mušterijama. Jedan mi zabljesne dugim svjetlima; negativno odmahnem glavom.

Deckleov ključ škljocne u vratima zatamnjenog ulaza u Festina Lente Company i, tek tako, nađem se unutra.

U mraku vidim kako svjetluca crvena žaruljica, a zahvaljujući Deckleovoj informaciji znam da je to tihi alarm povezan s vrlo privatnom zaštitarskom tvrtkom.

Srce mi počne kucati brže. Sad imam trideset jednu sekundu za upisivanje šifre, što i učinim: 1-5-1-5. To je godina smrti Alda Manucija - ili, ako vjerujete pričama Neslomljenog hrpta: godina kad nije umro.

Glavna prostorija je u mraku. Izvučem svjetiljku za glavu iz torbe i namjestim gumu oko čela. Kat je predložila svjetiljku za glavu umjesto one koja se nosi u ruci. „Tako da se možeš usredotočiti na okretanje stranica”, rekla je. Svjetlo bljesne preko FLC-a na zidu, bacajući oštre sjene iza tiskanih slova. Nakratko pomislim na malo dodatne špijunaže -mogu li izbrisati njihovu bazu podataka e-pirata? - ali zaključim da je moj pravi zadatak već dovoljno rizičan. Šuljam se zatamnjenim prostorom vanjskog ureda, prelazeći svjetiljkom po boksovima s obiju strana. Hladnjak zuji i bruji; višenamjenski pisač napušteno blinka; čuvari ekrana kreću se po monitorima, obasjavajući prostoriju slabašnim plavim svjetlom. Osim toga, ništa se ne kreće i ne proizvodi nikakav zvuk.

U Deckleovu uredu preskočim preodijevanje kostima i zadržim mobitel na sigurnom u džepu. Lagano gurnem police i iznenadim se kako se lagano razmaknu i pomaknu unatrag, tihe i bez težine. Ovaj tajni put zaista je dobro podmazan.

Iza njih potpuna je tama.

Ovo iznenada postaje posve drukčiji pothvat. Do ovog trenutka još sam uvijek Čitaonicu zamišljao onako kako je izgledala jučer popodne: svijetla, puna ljudi i, ako već ne topla, onda barem dobro osvijetljena. A sad kao da zurim u crnu rupu. Ovo je kozmičko tijelo iz kojeg nikad nije pobjegla nikakva tvar ni energija, a ja se spremam zakoračiti u nj.

Nagnem svjetiljku na glavi prema dolje. Ovo će malo potrajati.

Trebao sam pitati Decklea za prekidač rasvjete. Zašto nisam pitao Decklea za prekidač?

Moji koraci proizvode duge odjeke. Zakoračio sam kroz prolaz u Čitaonicu i ovdje je mrkli mrak, najcrnja praznina s kojom sam se ikad suočio. Usto je ledeno.

109

CW&BU

Zakoračim naprijed i shvatim da glavu moram držati dolje, ne gore, jer kad pogledam dolje, svjetlo se odbije od glatkog kamena, a kad podignem pogled, svjetlo nestaje u ništavilu. Želim skenirati te knjige i otići odavde. Najprije moram naći jedan stol. Ima ih na desetke. To neće biti problem.

Počnem obilaženjem ruba prostorije, prelazeći prstima po policama, opipavajući neravnine hrbata kraj kojih prolazim. Drugu sam ruku ispružio i njome pokušavam osjetiti nešto, kao što miš čini brkom.

Nadam se da ovdje nema miševa.

Eno. Moja svjetiljka zahvati rub stola, a onda ugledam težak crn lanac i knjigu koju yeže. Na prednjoj su stranici visoka srebrna slova koja se žarko zrcale natrag prema meni: MANVTIVS. Iz svoje kurirske torbe izvučem najprije lap-top, a onda rastavljeni kostur GrumbleGeara. Proces sastavljanja teži je u mraku i previše vremena provedem petljajući s dijelovima, u strahu da bih mogao poderati karton. Tada iz torbe izvadim fotoaparate i jednim eksperimentalno škljocnem. Fleš eksplodira i na jednu žarku mikrosekundu osvijetli cijelu prostoriju, što odmah požalim jer sam upropastio vid, pa mi sad pred očima plivaju široke ljubičaste točke. Žmirkam i čekam i razmišljam o miševima i/ili šišmišima i/ili minotauru.

MANVTIVS je zaista gigantski. Čak i da nije vezan za stol lancem, ne znam kako bi netko iznio neku od ovih knjiga odavde. Moram omotati obje ruke oko nje u nespretnom zagrljaju kako bih je podignuo do skenera. Uplašim se da karton neće izdržati tu težinu, ali fizika je noćas na mojoj strani. Grumbleov dizajn drži čvrsto.

I tako počnem skenirati. Okret, fleš, klik. Knjiga je poput svih ostalih koje sam vidio na Stražnjem popisu: gusta matrica kodiranih znakova. Okret, fleš, klik. Druga je stranica jednaka kao prva, a i treća je, pa i sedma. Upadnem u trans, okrećući široke monotone stranice i snimajući ih. Okret, fleš, klik. Sumorna slova MANVTIV- SA sve su što postoji u svemiru; između žarkih bljeskova fotoaparata vidim samo bezizražajnu, zujeću tminu. Pipam prstima kako bih našao iduću stranicu.

Stol se zatrese. Je li netko ovdje dolje? Stol se zatresao zbog nečega.

Opet se zatrese. Pokušam reći Tko je to?, ali riječi mi zapnu u grlu, koje je suho, pa umjesto toga samo tiho prokrkljam.

Opet se zatrese. A onda, prije nego što stignem formulirati zastrašujući teoriju o rogatom čuvaru Čitaonice - što je očito vukodlačko obličje Edgara Decklea - stol se nastavi tresti, špilja zatutnji i zazveči, a ja moram primiti skener kako bi ostao uspravan.

S velikim olakšanjem shvatim da je to podzemna željeznica, obična podzemna željeznica koja prolazi kroza susjednu stijenu. Buku proguta njezin odjek i utiša se u tiho brujanje u dubini špilje. Napokon posve prođe i nastavim skenirati.

Okret, fleš, klik.

110

CW&BU

Prođe mnogo minuta, ili možda više od minuta, a mene obuzme neki sumoran osjećaj. Možda zato što nisam večerao i sad mi je pao šećer u krvi ili možda zato što stojim sam u ledenoj, mračnoj podzemnoj komori. Koji god bio razlog, posljedice su stvarne: snažno osjećam glupost cijeloga ovog pothvata, ove apsurdne sekte. Knjiga života? Ovo jedva da je uopće knjiga. Kronike zmajeve pjesme: Svezak III. bolja je knjiga od ove.

Okret, fleš, klik.

Ali, naravno: ja je ne mogu čitati. Bih li isto to rekao za knjigu na kineskom ili korejskom, ili hebrejskom? Velike Tore u židovskim sinagogama izgledaju ovako, je li tako? Okret, fleš, klik - guste mreže nerazumljivih simbola. Možda me muči vlastita ograničenost. Možda samo činjenica što ne shvaćam ono što skeniram. Okret, fleš, klik. Što bi se dogodilo kad bih mogao pročitati ovo? Što bi se dogodilo kad bih mogao pogledati jednu stranicu i, ono shvatiti štos? Ili kad bi mi se oteo uzdah na osobito uzbudljivom dijelu knjige?

Okret, fleš, klik.

Ne. Okrećući stranice ovoga kodiranog kodeksa, shvaćam da su knjige koje najviše volim poput otvorenih gradova u koje možete ući na više načina. Ovo je ovdje tvrđava bez prednjeg ulaza. Od vas se očekuje da se popnete preko zida, kamen po kamen.

Hladno mi je i umoran sam i gladan. Nemam pojma koliko je vremena prošlo.

Osjećam se kao da sam cijeli život proveo u ovoj odaji, sanjajući katkad sunčanu ulicu.

Okret, fleš, klik, okret, fleš, klik, okret, fleš, klik. Sake su mi hladne kandže, skvrčene i zgrčene kao da sam cijeli dan igrao videoigre.

Okret, fleš, klik. Ovo je grozna videoigra.

Napokon sam završio.

Isprepleteni prste i savijem ih unatrag, pružajući ruke u tminu. Skačem na mjestu nastojeći kosti i mišiće vratiti u barem nekakvu prividno normalnu humanoidnu konfiguraciju. Bole me koljena. Imam grčeve u leđima. Osjetim štrecanje bola iz palaca u zapešća. Nadam se da to nije trajno.

Odmahnem glavom. Osjećam se zaista strašno. Trebao sam ponijeti energetsku pločicu. Iznenada sam uvjeren da je smrt od gladi u mrklo mračnoj špilji najgori način smrti. To me natjera da pomislim na codexe vitae koji prekrivaju zidove i iznenada se naježim. Koliko mrtvih duša sjedi - čeka - na policama posvuda oko mene?

Jedna duša znači mi više od ostalih. Vrijeme je za drugi cilj ovog zadatka.

Penumbrin codex vitae je ovdje. Hladno mi je, tresem se, želim otići odavde, ali nisam došao osloboditi samo Alda Manucija, nego i Ajaxa Penumbru.

Da budem jasan: ne vjerujem u to. Ne vjerujem da ijedna od ovih knjiga ikome može dati besmrtnost. Moje kandže upravo su prelistale jednu od njih; pljesnivi papir uvezan u još pljesniviju kožu. To je komad mrtvog stabla i mrtvog mesa. Ali ako je Penumbrin codex vitae veliko djelo njegova života - ako je zaista sve što je naučio, sve što zna, izlio u jednu knjigu - tad, znate, mislim da bi netko trebao napraviti rezervnu kopiju.

111

CW&BU

Šansa možda jest malena, ali nikad više neću imati ovu priliku. Zato počnem hodati rubom prostorije, presavijen, trudeći se čitati hrpte bočno. Prvim pogledom utvrdim da nisu poslagane abecednim redom. Ma ne, naravno da nisu. Vjerojatno su poslagane prema nekom supertajnom sektaškom redoslijedu, ili omiljenom prim-broju ili uvezu ili već nečem. Zato obilazim policu po policu, ulazeći dublje i dublje u mrak.

Varijacije između knjiga nevjerojatne su. Neke su debele, neke tanke; neke visoke poput atlasa, neke zdepaste poput džepnih knjiga. Zapitam se ima li i to neku svoju logiku; je li format knjige pokazatelj nekakva statusa? Neke su uvezane u tkaninu, neke u kožu, a mnoge u materijale koje ne prepoznajem. Jedna žarko svjetluca pod svjetlom moje svjetiljke; omotana je tankim aluminijem.

Poslije trinaest polica i dalje nema traga PENVMBRI, a mene već hvata strah da mi je promaknuo. Svjetiljka na mojoj glavi baca uzak snop svjetla pa ne vidim sve hrpte, osobito ne one dolje, blizu poda...

Naiđem na prazno mjesto između polica. Ne: kad bolje pogledam, nije prazno, nego crno. To je zacrnjeni ostatak knjige, a ime se još blijedo vidi na hrptu: MOFFAT Nemoguće... Clark Moffat, autor Kronika zmajeve pjesme? Ne, to nije moguće.

Iščeprkam hrbat i izvučem je, a kada to učinim, knjiga se dezintegrira. Korice ostanu na okupu, ali zacrnjeni papir iznutra odvoji se i padne na pod. Prosikćem: „Sranje!” i uguram ostatak knjige natrag na policu. Vjerojatno na ovo misle kad spominju spaljivanje. Knjiga je upropaštena, crna je i samo zauzima mjesto. Možda je to upozorenje.

Sad su i moje ruke crne, skliske od čađe. Pljesnem njima i komadići MOFFATA otplutaju do poda. Možda je to neki predak ili bratić. Na svijetu ima više Moffata.

Sagnem se kako bih pokupio spaljene ostatke i moja svjetiljka ulovi knjigu, visoku i tanku sa zlatnim slovima raširenima na hrptu: PENVMBRA To je on. Gotovo se ne mogu natjerati da je taknem. Evo je - našao sam je - ali to mi se iznenada čini previše intimnim, kao da kanim pogledati Penumbrinu poreznu prijavu ili u njegovu ladicu s donjim rubljem. Što je u njoj? Kakvu priču priča?

Umetnem prst u vrh uveza i polako je odvajam od police. Ova je knjiga lijepa. Viša je i tanja od svojih susjeda, sa superkrutim koricama. Po dimenzijama me više podsjeća na veliku dječju knjigu nego na okultni dnevnik.

Korice su bljedoplave, točno kao boja Penumbrinih očiju, a imaju i nešto njihova sjaja: boja se mijenja i svjetluca pod sjajem moje svjetiljke na glavi. Meka mi je pod prstima.

MOFFATOVI ostaci tamna su mrlja pred mojim nogama i ne želim dopustiti da se isto to dogodi ovoj knjizi, bez obzira na sve. Skenirat ću PENVMBRU.

112

CW&BU

Odnesem codex vitae svojega bivšeg poslodavca do GrumbleGeara i - zašto sam tako nervozan? - otvorim prvu stranicu. To je ista zbrka znakova kao u ostalima, naravno.

Penumbrin codex vitae nije ništa čitkiji od ostalih.

Budući da je tako tanka - tek djelić MANVTIVSA - to ne bi trebalo trajati predugo, ali ulovim se kako je listam sporije, trudeći se shvatiti nešto, bilo što, na tim stranicama.

Opustim oči, defokusiram ih, tako da slova postanu sjenovite mrlje. Svim silama želim vidjeti nešto u tom neredu - iskreno, želim da se dogodi nešto magično. Ali ne: ako zaista želim pročitati opus svojega čudnog prijatelja, morat ću se pridružiti njegovoj sekti. Nema besplatnih priča u tajnoj knjižnici Neslomljenog hrpta.

To potraje duže nego što bi trebalo, ali napokon završim i stranice PENVMBRE sigurne su u memoriji. Više nego u slučaju MANVTIV- SA, osjećam se kao da sam učinio nešto važno. Zaklopim lap-top, odem natrag do mjesta na kojem sam našao knjigu -označenom MOFFATOVIM ostacima na podu - i uguram svjetlucavi plavi codex vitae natrag na njegovo mjesto.

Potapšam ga po hrptu i kažem: „Ugodne snove, gospodine Penumbra.”

A tad se upale svjetla.

Zaslijepljen sam i šokiran, žmirkam i paničim. Što se dogodilo? Jesam li aktivirao alarm? Jesam li nagazio na neku klopku postavljenu za nadobudne lopove?

Izvučem mobitel iz džepa i divljački prijeđem prstom preko ekrana, aktivirajući ga tako. Gotovo je osam ujutro. Kako se to dogodilo? Kako sam dugo hodao duž polica ovdje? Koliko sam dugo skenirao PENVMBRV? Svjetla su upaljena, a sad čujem glas.

Kao mali imao sam kućnog ljubimca hrčka. Uvijek je izgledao kao da se ama baš svega boji - stalno je bio u kutu i drhtao. Zbog toga mi je vlasništvo tog hrčka bilo totalno neugodno iskustvo svih osamnaest mjeseci, koliko je trajalo.

Sad prvi put u životu osjećam stopostotnu empatiju s Čupkom McFlupkom. Srce mi lupa hrčkovskom brzinom i bacam pogled po prostoriji u potrazi za nekim izlazom. Žarka su svjetla poput reflektora u zatvorskom dvorištu. Vidim vlastite šake i hrpu spaljenog papira pred svojim nogama i vidim stol s mojim lap-topom i kosturskim skenerom na njemu.

Vidim i taman oblik vrata točno na suprotnoj strani prostorije.

Otrčim do lap-topa, pokupim ga, a onda zgrabim i skener - gnječeći karton pod rukama - te potrčim prema vratima. Nemam pojma kakva su to vrata ni kamo vode - do konzerva graha? - ali sad čujem glasove, množina.

Prsti su mi na kvaki vrata. Zadržim dah - molim vas, molim vas budite otključana i stisnem je prema dolje. Jadni izmučeni Cupko McFlupko nikad nije osjetio olakšanje koje sam ja osjetio kad su se vrata otvorila. Kliznem unutra i zatvorim ih za sobom.

S druge je strane sve opet mračno. Na trenutak stojim kao ukopan, držeći nezgrapan teret u rukama, leđa pritisnutih u vrata. Prisilim se na plitko disanje; zamolim svoje hrčkovsko srce da, molim te, molim te, uspori.

113

CW&BU

Iza sebe čujem zvukove kretanja i razgovora. Vrata ne sjedaju čvrsto u svoj kameni okvir; poput onih su kabina na zahodima koje vam se čine previše prozirnima. Ali to mi pruža priliku da odložim skener sa strane, legnem na hladan, gladak pod i provirim kroz nekoliko centimetara razmaka ispod njih: Crni ogrtači nadiru u Čitaonicu. Ovdje ih je već dvanaest, a još ih se spušta stubama. Što se događa? Je Ii Deckle zaboravio provjeriti kalendar? Je li nas izdao? Je li danas godišnja konvencija?

Sjednem i učinim prvo što bi svatko trebao učiniti u ovakvu hitnu slučaju, dakle pošaljem SMS. Ali ništa od toga. Na mojem mobitelu piše NEMA SIGNALA, čak i kad stanem na prste i mašem njime tik ispod stropa.

Moram se sakriti. Naći ću neko skučeno mjesto, sklupčati se u loptici čekati noć da se išuljam. Imat ću problema s glađu i žeđu, možda i s potrebom da odem na zahod... ali hajdemo korak po korak. Moje se oči opet navikavaju na mrak, a kad svjetiljkom na glavi zaokružim po prostoriji, razaznajem oblik prostora oko sebe. To je malena prostorija niska stropa, natrpana tamnim oblicima, međusobno povezanim i preklopljenim. U polumraku nalikuju na nešto iz filma znanstvene fantastike: vidim metalna rebra oštrih rubova i cijevi koje sežu do stropa.

Još opipavam put naprijed kad me tiho škljocanje vrata odmah opet pretvori u hrčka. Brzo odem naprijed i čučnem ispod jednog tamnog oblika. Nešto me ubode u leđa i nastavi se njihati ondje, pa posegnem iza sebe kako bih to zaustavio - to je željezna šipka, bolno hladna i skliska od prašine. Mogu li opaliti crni ogrtač tom šipkom? Gdje da ga udarim? U lice? Nisam siguran da ikoga mogu udariti u lice. Lopov sam, ne ratnik.

Toplo svjetlo upadne u prostoriju i vidim neku figuru uokvirenu vratima. To je zaobljena figura. To je Edgar Deckle.

Uđe unutra i začujem zvuk bućkanja. Nosi otirač i vjedro, koje nespretno drži jednom rukom dok opipava zid. Začuje se tiho zujanje i prostoriju okupa narančasta svjetlost. Složim grimasu i stisnem oči.

Deckleu se otme oštar uzdah kad me vidi šćućurenog u kutu, sa željeznom šipkom koju sam podignuo kao gotičku bejzbolsku palicu. Razrogači oči. „Već si trebao otići!” prosikće. Odlučim da mu neću odati da su me omeli MOFFAT i PENVMBRA. „Bilo je jako mračno”, kažem.

Deckle odloži otirač i vjedro uz tihi tres i pljus. Uzdahne i prijeđe crnim rukavom preko čela. Ja spustim šipku. Sad vidim da sam čučnuo kraj goleme peći: šipka je željezni žarač.

Osvrnem se oko sebe i to više nije znanstvena fantastika. Okružen sam tiskarskim strojevima. Ima izbjeglica iz mnogih razdoblja: stari Monotype pun ručica i poluga; širok, težak cilindar postavljen na dugačkoj tračnici; i nešto ravno iz Gutenbergove garaže težak, zavinut drveni blok s golemim plutenim čepom koji viri na vrhu.

Ovdje su kovčezi i ormarići. Oruđe tiskarskog zanata poslagano je na široku, mnogo upotrebljavanom stolu: debeli knjiški blokovi i visoke špule čvrstih niti. Ispod 114

CW&BU

stola su lanci namotani u širokim krugovima. Peć kraj mene ima široku, nasmiješenu rešetku, a iz vrha viri debela cijev koja nestaje u stropu prostorije.

Ovdje, duboko pod ulicama Manhattana, otkrio sam najčudniju tiskaru na svijetu. „Ali uspio si?” šapne Deckle.

Pokažem mu memoriju u Bicycleovoj kutiji. „Jesi”, tiho će on. Sok ne traje dugo; Edgar Deckle brzo se pribere. „Dobro. Mislim da možemo izvesti ovo. Mislim - da.” Kimne samome sebi „Čekaj samo da uzmem ovo” -uzme tri velike knjige, identične, sa stola - „i odmah se vraćam. Ti samo budi tih.”

Balansira knjige na prsima i izađe kako je ušao, ostavljajući za sobom upaljeno svjetlo. Čekam i gledam tiskaru. Pod je lijep: mozaik znakova, svaki u svojoj pločici, svaki duboko urezan. Abeceda pod mojim nogama.

Jedan je metalni ormarić veći od ostalih. Na vrhu je poznati simbol: dva dlana raširena poput knjige. Zašto organizacije sve moraju označavati svojim simbolom?

Poput psa koji piški na svako stablo. I Google je takav. I Novi bejgl je bio.

Koristeći se objema rukama, zastenjem i podignem poklopac kovčega. Unutra je podijeljen na odjeljke - neki su dugački, neki široki, neki savršeno četvrtasti. U svima su plitke hrpice metalnih tiskarskih znakova: malih 3D slova, onakvih kakve posložite u tiskarski stroj kako biste oblikovali riječi, paragrafe, stranice i knjige. I iznenada shvatim što je ovo.

Ovo je Gerritszoon.

Opet začujem škljocanje vrata i naglo se okrenem: ondje stoji Deckle, ruku uguranih pod ogrtač. Na trenutak sam posve siguran da se pravio glup, da nas je ipak sve izdao, da su ga sad poslali da me ubije. Obavit će Corvinin posao - možda će mi zgnječiti glavu Gutenbergovom prešom. Ali ako je došao počiniti ubojstvo prodavača, sjajno glumi: lice mu je otvoreno, srdačno, urotničko. „To je nasljedstvo”, kaže Deckle kimajući prema kovčegu s Gerritszoonom. „Sjajno, ha?”

Priđe mi kao da se samo družimo ovdje, duboko pod površinom zemlje, i posegne kako bi ružičastim prstima mogao prelaziti po slovima. Uzme sitno e i podigne ga pred oči. „Najčešće upotrebljavano slovo”, kaže on, okrećući ga, pregledavajući ga. Namršti se. „Vrlo je izlizano.”

Podzemna željeznica zatutnji kroz obližnju stijenu i cijela prostorija zaklopoće.

Gerritszoonova slova zveckaju i pomiču se; nastane mala lavina a-ova. „Nema ih mnogo”, kažem. „Istroše se”, kaže Deckle ubacujući e natrag u njegov odjeljak. „Lomimo slova, ali ne možemo napraviti nova. Izgubili smo originale. To je velika tragedija naše družbe.”

Pogleda me. „Neki misle da ako promijenimo slova, novi codex vitae neće vrijediti. Misle da smo zauvijek zapeli s Gerritszoonom.”

115

CW&BU

„Moglo bi biti i gore”, kažem. „To je vjerojatno najbolji...” Začuje se buka iz Čitaonice; jasan zvuk zvona koji odzvanja dugo. Deckleu bijesnu oči. „To je on. Moramo poći.” Nježno zaklopi kovčeg, posegne prema stražnjem dijelu svojeg pojasa i izvuče presavijeni kvadrat crne tkanine. To je još jedan ogrtač. „Navuci ovo”, kaže. „I budi tih. Drži se sjena.”

116

CW&BU

UVEZIVANJE Vidim gomilu ljudi u crnim ogrtačima na dnu prostorije, dolje kraj drvenog podija na desetke njih. Jesu li to svi? Razgovaraju i šapću, odgurujući stolove i stolce unatrag.

Pripremaju scenu za predstavu. „Ljudi, ljudi!” vikne Deckle. Crni ogrtači razmiču se kako bi on mogao proći. „Tko ima blata na cipelama? Vidim te tragove. Jučer sam oprao ovo.”

Istina je: pod se presijava poput stakla, zrcaleći boje na grede, koje se od toga presijavaju blijedim pastelnim tonovima. To je lijepo. Zvono opet zazveči, odzvanjajući prostorijom, tvoreći oštar zbor vlastitih odjeka. Crni ogrtači okupljaju se pred podijem, okrenuti prema jednoj osobi, a ta je osoba, naravno, Corvina. Postavim se točno iza visokog, plavokosog učenjaka. Moj lap-top i zgužvana strvina GrumbleGeara ugurani su natrag u moju torbu, koju sam prebacio preko ramena i sakrio ispod svojega novog crnog ogrtača. Spustim glavu prema ramenima. Ovi ogrtači trebali bi imati kapuljaču.

Prvi Čitatelj ima gomilu knjiga pred sobom na podiju i tapka po njima svojim čvrstim prstima. To su knjige koje je Deckle maloprije uzeo iz tiskare. „Braćo i sestre Neslomljenog hrpta”, uzvikne Corvina. „Dobro jutro. Festina lente” „Festina lente”, uzvrate mu crni ogrtači mrmljajući. „Okupio sam vas ovdje kako bih vam ispričao dvije stvari”, kaže Corvina, „a ovo je prva.” Podigne jednu knjigu uvezanu u plavo kako bi je svi vidjeli. „Poslije dugogodišnjeg rada vaš brat Zaid predstavio je svoj codex vitae. “ Corvina kimne, a jedan crni ogrtač zakorači naprijed i okrene se gomili. Muškarac pedesetih godina, snažne građe pod ogrtačem. Ima lice nalik na boksača, spljoštena nosa i crvenih obraza. To je sigurno Zaid. Stoji uspravno, ruku spojenih na leđima. Lice mu je stisnuto; svim se silama trudi izgledati hrabro. „Deckle je odobrio Zaidov rad i ja sam pročitao njegovu knjigu”, kaže Corvina. „Pročitao sam je najdetaljnije što znam.” Zaista je karizmatičan lik - u glasu mu se čuje tiho, ali neodoljivo samopouzdanje. Nastane stanka i u Čitaonici vlada tišina. Svi čekaju presudu Prvog Čitatelja.

Na kraju Corvina jednostavno kaže: „Fantastičan je.”

Crni ogrtači kliču i prilaze Zaidu kako bi ga zagrlili i rukovali se s njime, po dvoje odjedanput. Trojica učenjaka kraj mene prasnu u pjesmu koja zvuči poput For-he 's-ajolly-good-fellow, ali ne mogu biti siguran jer je na latinskom. I ja plješćem kako bih se uklopio. Corvina podigne ruke kako bi utišao gomilu. Svi se odmaknu unatrag i umire se. Zaid i dalje stoji sprijeda, a sad podigne šaku kako bi prekrio oči. Plače. „Danas je Zaid uvezan”, kaže Corvina. „Njegov je codex vitae šifriran. Postavit ćemo ga na policu i njegov će ključ ostati tajna sve do njegove smrti. Baš kao što je Manutius odabrao Gerritszoona, Zaid je odabrao brata od povjerenja da nosi njegov ključ.”

Corvina zastane. „To je Eric.”

117

CW&BU

Ponovno raštrkano klicanje. Poznajem Erica. Eno ga u prvom redu, blijeda lica pod neravnom crnom bradom: Corvinin kurir u knjižari u San Franciscu. Crni ogrtači i njega tapšaju po ramenu i vidim kako se osmjehuje zarumenjenih obraza. Možda i nije tako loš. To je velika odgovornost, čuvanje Zaidova ključa. Je li mu dopušteno da negdje zapiše šifru? „Eric će također biti jedan od Zaidovih kurira, zajedno s Darijem”, kaže Corvina. „Braćo, istupite naprijed.”

Eric učini tri sigurna koraka naprijed. Kao i još jedan crni ogrtač, zlaćane kože poput Katine, s uskom kapom smeđih uvojaka. Obojica raskopčaju ogrtač. Ispod njega Eric nosi sive hlače na fino ispeglanu bijelu košulju. Darije je u trapericama i vesti.

I Edgar Deckle istupi iz gomile, noseći dva široka komada debelog smeđeg papira.

Jednu po jednu, podiže knjige s podija, čvrsto ih umata i uruči paket kuriru: prvo Ericu, pa Dariju. „Tri primjerka”, kaže Corvina. „Jedan za knjižnicu” - opet podigne u plavo uvezanu knjigu - „i dvije za čuvanje na sigurnom. Buenos Aires i Rim. Zaida povjeravamo vama, braćo. Uzmite njegov codex vitae i ne spavajte dok ga ne vidite na polici.”

Dakle, sad bolje shvaćam Ericov posjet. Došao je odavde. Donio je svježi codex vitae, isporučio ga na čuvanje. I pritom je, naravno, bio kreten. „Zaid dodaje našem teretu”, ozbiljno će Corvina, „baš kao što su svi ovi svesci prije njega bili dodatak teretu. Iz godine u godinu, iz knjige u knjigu, naša odgovornost postaje sve veća.” Okrene glavu kako bi pogledom obuhvatio sve crne ogrtače. Ja naglo usišem dah i stisnem ramena, trudeći se nestati iza visokog, plavokosog učenjaka. „Ne smijemo se pokolebati.

Moramo doznati Utemeljiteljevu tajnu kako bi Zaid i svi koji su došli prije njega mogli nastaviti živjeti.”

Gomilom se razlije duboko mrmorenje. Zaid, i dalje stojeći sprijeda, više ne plače.

Primirio se i sad njegovo lice izgleda ponosno i strogo.

Corvina šuti na trenutak. A onda kaže: „Još moramo razgovarati o nečemu.”

Lagano mahne rukom i Zaid se vrati među ostale. Eric i Darije krenu prema stubama. Na trenutak pomislim kako bih mogao poći za njima, ali brzo se predomislim.

Trenutačno mi je jedina šansa da se potpuno uklopim - da čučim u sjenama, ne normalnosti, nego dubokog čudaštva. „Nedavno sam razgovarao s Penumbrom”, kaže Corvina. „Ima prijatelje u ovoj družbi. I sebe ubrajam u njih. Dakle, osjećam potrebu da vam kažem za naš razgovor.”

Posvuda šapat. „Penumbra je skrivio veliki prekršaj - jedan od najvećih koje možete zamisliti.

Zahvaljujući njegovoj nebrizi ukrali su jednu našu knjigu.” Mrmljanje i zvuci negodovanja. „Dnevnik s detaljnim podacima o Neslomljenom hrptu, radu družbe u San Franciscu unatrag mnogo godina, nešifriran, rastvoren da ga bilo tko može čitati.”

118

CW&BU

Leđa mi se znoje pod ogrtačem i svrbe me oči. Memorija u Bicycleovoj kutiji komad je olova u mojem džepu. Trudim se izgledati nezabrinuto i neumiješano koliko god je to moguće. To uglavnom uključuje zurenje u moje cipele. „To je bila teška pogreška, a nije jedina koju je Penumbra skrivio.”

Ponovno nezadovoljno gunđanje gomile. Corvinino razočaranje, njegov prijezir, izlijevaju se u njih, kruže, pojačavaju se. Visoka, tamna obličja skupila su se u jednu veliku nadurenu sjenu. Poput jata bijesnih vrana su. Već sam odabrao put do stuba.

Spreman sam za bijeg. „Dobro upamtite ovo”, kaže Corvina, malo podignuvši glas. „Penumbra je jedan od uvezanih. Njegov codex vitae nalazi se na ovim policama, kao što će i Zaidov. No njegova sudbina nije sigurna.” Njegov je glas brz i siguran te se prenosi prostorijom: „Braćo i sestre, dopustite mi da budem posve jasan: kad je teret ovako težak i svrha tako ozbiljna, prijateljstvo nije štit. Još jedna pogreška i spalit ćemo Penumbru .”

Nekima se na to otme uzdah, popraćen brzo razmijenjenim šaptom. Osvrćući se oko sebe, vidim izraze šoka i iznenađenosti. Prvi Čitatelj u tom je trenutku možda otišao malo predaleko. „Ne uzimajte to što radite zdravo za gotovo”, kaže on blaže, „bilo da ste uvezani ili neuvezani. Moramo biti disciplinirani. Moramo biti odlučni. Ne možemo si dopustiti da budemo” - zastane - „ometeni.” Udahne. Mogao bi biti predsjednički kandidat - dobar kandidat - koji zrači potpunom uvjerenošću i iskrenošću. „Važan je tekst, braćo i sestre.

Ne zaboravite to. Sve što trebamo već je ovdje u tekstu. Sve dok imamo to, sve dok imamo vlastiti um” - podigne prst i potapša se njime po glatkom čelu - „ne trebamo ništa drugo.”

Poslije toga, vrane se razlete uokolo. Crni ogrtači okupljaju se oko Zaida kako bi mu čestitali, postavljali mu pitanja. Iznad njegovih grubih, rumenih obraza, oči su mu još vlažne.

Neslomljeni hrbat vraća se svojem poslu. Crni ogrtači naginju se nad crne knjige i napinju lance. Corvina blizu podija razgovara sa sredovječnom ženom. Ona mnogo gestikulira, objašnjavajući nešto dok on gleda prema dolje i kima. Deckle se mota odmah iza njih. Oči nam se sretnu. On učini oštar pokret bradom, a poruka je jasna: Idi. Glavu držim spuštenu i čvrsto sam stisnuo torbu, polazeći cijelom dužinom prostorije, držeći se blizu polica. Ali na pola puta do stuba spotaknem se o lanac i padnem na koljeno. Dlanom opalim po podu, a jedan crni ogrtač baci pogled na mene.

Visok je i ima bradu koja mu iz čeljusti strši poput metka.

Tiho kažem: „Festina lente.”

A tad pogledam ravno u pod i odvučem se do stuba. Penjem se po dvije odjedanput, sve dok se ponovno ne nađem na površini Zemlje.

S Kat, Neelom i Penumbrom nađem se u predvorju Northbridgea. Sjede, čekaju na masivnim sivim kaučima, s kavom i doručkom postavljenima pred njih; taj je prizor oaza razuma i modernizma. Penumbra je namršten.

119

CW&BU

„Momče!” kaže on ustajući. Pogleda me od glave do pete i podigne obrvu. Shvatim da još uvijek imam crni ogrtač na sebi. Zbacim torbu na pod i zgulim ga sa sebe. Gladak mi je u rukama, presijava se na prigušenu svjetlu predvorja. „Zabrinuli smo se”, kaže Penumbra. „Zašto ti je toliko trebalo?”

Objasnim što se dogodilo. Kažem im da je Grumbleov skener radio, a onda zgužvane ostatke naprave izbacim na nizak stol. Opišem im Zaidov obred. „Uvezivanje”, kaže Penumbra. „To se događa vrlo rijetko. Baš nemaš sreću što se to dogodilo danas.” Nagne bradu „Ili si možda imao sreću. Sad znaš nešto više o strpljenju kakvo zahtijeva Neslomljeni hrbat.”

Rukom pozovem konobara te očajnički naručim zdjelu zobene kaše i Plavi ekran smrti. Još je rano jutro, ali trebam piće.

Tad im kažem što je Corvina rekao za Penumbru.

Moj bivši poslodavac odmahne koščatom rukom. „Njegove riječi nisu važne. Više nisu. Važno je ono što se nalazi na tim stranicama. Ne mogu vjerovati da je upalilo. Ne mogu vjerovati da u rukama imamo codex vitae Alda Manucija!”

Kat kimne, cereći se. „Počnimo”, kaže. „Možemo konvenirati knjigu i uvjeriti se da sve radi.”

Ona izvuče svoj MacBook i oživi ga. Ja umetnem sitni tvrdi disk u nj i prekopiram njezin sadržaj - većinu. Odvučem MANVTIVSA do Katina lap-topa, ali PENVMBRV zadržim za sebe. Neću reći Penumbri ni ikom drugom da sam skenirao njegovu knjigu.

To može čekati - možda vječno, uz malo sreće. Manutiusov codex vitae je projekt.

Penumbrin je samo polica osiguranja.

Jedem zobenu kašu i gledam kako se podaci prebacuju. Kopiranje završi tihim zvukom, nakon čega Katini prsti polete po tipkovnici. „Dobro”, kaže ona. „Krenulo je.

Trebat ćemo pomoć ljudi iz Mountain Viewa kako bismo razbili šifru... ali možemo barem pokrenuti Hadoop kako bismo stranice konvenirali u običan tekst. Spremni?”

Osmjehnem se. Ovo je uzbudljivo. Katini su se zažarili obrazi; u ulozi je digitalne carice. Također, mislim da mi je Plavi ekran smrti udario u glavu. Podignem svoju žmirkavu čašu: „Živio Aldo Manucije!”

Kat opali prstom po tipkovnici. Slike stranice polete prema udaljenim računalima, gdje će se pretvoriti u nizove simbola koje možemo kopirati i, ubrzo, dešifrirati. Sad ih više nikakvi lanci ne mogu obuzdati.

Dok Katino računalo radi, upitam Penumbru za spaljenu knjigu označenu s MOFFAT. I Neel nas sluša. „Je li to bio on?” upitam. „Da, naravno”, kaže Penumbra. „Clark Moffat. Radio je ovdje, u New Yorku. Ali prije toga, momče - bio je naša mušterija.” Naceri se i namigne. Misli da će to ostaviti dojam na mene i u pravu je. Retroaktivno sam oduševljen. „Ali to što si imao u ruci nije bio codex vitae”, kaže Penumbra odmahujući glavom. „Ne više.”

120

CW&BU

Očito. To je bila knjiga pepela. „Što se dogodilo?” „Objavio ga je, naravno.” Čekaj, zbunjen sam: „Jedine knjige koje je Moffat ikad objavio bile su Kronike zmajeve pjesme. “ „Da.” Penumbra kimne. „Njegov codex vitae bio je treći, završni dio sage koju je počeo prije nego što nam se pridružio. To je bio velik pokazatelj vjere, dovršiti to djelo i predati ga policama družbe. Predao ga je Prvom Čitatelju - on je bio Nivean, prije Corvine -i on ga je prihvatio.” „Ali povukao ga je.”

Penumbra kimne. „Nije mogao podnijeti tu žrtvu. Nije mogao ostaviti završno djelo neobjavljeno.”

Dakle, Moffat nije mogao ostati pripadnik Neslomljenog hrpta zato što smo se Neel i ja i mnogi drugi štreberasti šestašići totalno oduševili trećim i završnim dijelom Kronika zmajeve pjesme. „Čovječe”, kaže Neel, „to objašnjava puno toga.”

U pravu je. Treći dio razvaljuje mozak osnovnoškolaca zato što je tako veliko iznenađenje. Ton knjige promijeni se. Mijenjaju se likovi. Priča totalno skrene s puta i počne slijediti neku svoju skrivenu logiku. Ljudi su oduvijek mislili da je to zato što je Clark Moffat počeo uzimati psihodeličnu drogu, ali istina je još čudnija.

Penumbra se namršti. „Mislim da je Clark strašno pogriješio.” Pogriješio ili ne, kakva utjecajna odluka. Da nikad nije dovršio Kronike zmajeve pjesme, ne bih se sprijateljio s Neelom. On ne bi sjedio ovdje. Možda ja ne bih sjedio ovdje. Možda bih surfao u Kostariki s nekim najboljim prijateljem iz nekog paralelnog svemira. Možda bih sjedio u sivo-zelenom uredu.

Hvala, Clark Moffat. Hvala na tvojoj pogrešci.

121

CW&BU

KRONIKE ZMAJEVE PJESME, DRUGI DIO Po povratku u San Francisco zateknem Mata i Ashley zajedno u kuhinji, oboje proždiru kompliciranu salatu, oboje su u rastezljivoj, žarkoj sportskoj odjeći. Mat ima pričvršćen držač užeta za pojas. „Jannone!” vikne. „Jesi li se ikad penjao po stijenama?”

Priznam da nisam. Kao lopov preferiram atletske aktivnosti koje zahtijevaju okretnost, ne snagu. „Znaš, to sam i ja mislio”, kaže Mat kimajući, „ali nije stvar u snazi. Stvar je u strategiji.” Ashley ga gleda ponosno. „On nastavlja, mašući vilicom punom zelenja: „Moraš naučiti svaku stijenu dok se penješ - smisliti plan, iskušati ga, prilagoditi se.

Zaista, mozak mi je sad umorniji nego ruke.” „Kako je bilo u New Yorku?” upita me Ashley pristojno.

Nisam siguran kako bih odgovorio. Nešto poput: Pa, brkati gospodar tajne knjižnice bit će ljut što sam kopirao cijelu njegovu drevnu šifriranu knjigu i isporučio je Googleu, ali barem sam odsjeo u lijepom hotelu?

Umjesto toga kažem: „U New Yorku je bilo dobro.” „Ondje imaju sjajne dvorane za penjanje.” Ona odmahne glavom. „Ništa se ovdje ne može mjeriti s njima.” „Aha, unutrašnji dizajn u Frisco Rock Cityju... mogao bi biti i bolji”, kaže Mat. „Taj ljubičasti zid...” Ashley se strese. „Mislim da su kupili prvu boju koja je bila na rasprodaji.” „A penjački zid pruža toliko mogućnosti”, kaže Mat. Hvata ga uzbuđenje. „Kakvo platno! Tri kata koja možeš prekriti čime god želiš. Kao velika scenografija. Jedan tip u ILM-u.

Prepustim ih da veselo čavrljaju o svim detaljima.

U ovom trenutku najbolja je opcija spavanje, ali odrijemao sam u avionu i sad sam nemiran, kao da nešto u mojem mozgu još kruži oko piste i ne želi sletjeti.

Nađem Clarka Moffata (nespaljenog i netaknutog) na vlastitim kratkim policama. I dalje se polako opet probijam kroz tu seriju, a sad sam na drugom dijelu, pri kraju.

Bacim se na krevet i pokušam to vidjeti novim očima. Mislim: tu je knjigu napisao tip koji je hodao istim ulicama kao ja, koji je gledao iste zasjenjene police. Pridružio se Neslomljenom hrptu i otišao iz Neslomljenog hrpta. Što je pritom naučio?

Okrenem stranicu na kojoj sam stao.

122

CW&BU

Junaci, učeni patuljak i svrgnuti princ, hodaju smrtonosnom močvarom do Citadele prvog čarobnjaka. Znam što će se dogoditi, naravno, jer sam knjigu pročitao već triput: Prvi čarobnjak izdat će ih i predati zmajskoj kraljici.

Uvijek znam da to slijedi i znam da se to mora dogoditi (jer kako će inače ući u kulu zmajske kraljice i na kraju je poraziti?), ali uvijek mi je muka čitati taj dio. Zašto sve jednostavno ne bi prošlo kako treba? Zašto im Prvi čarobnjak ne bi jednostavno dao šalicu kave i sigurno utočište na neko vrijeme? Čak i uza sve moje novostečeno znanje priča mi je ista kao prije. Moffatova proza je dobra: jasna i ujednačena, s baš dovoljno veleumnih izjava o sudbini i zmajevima da bi sve to ostalo dobro napuhano. Likovi su privlačni arhetipovi: učeni patuljak Fernwen je zapravo svaki štreber koji se svim silama trudi preživjeti tu pustolovinu. Mješanac Telemah junak je kakav biste htjeli biti. Uvijek ima plan, uvijek ima rješenje, uvijek ima tajne saveznike koje može prizvati - pirate i čarobnjake čiju je odanost stekao nekim davnim žrtvama. Štoviše, baš dolazim do dijela u kojem će Telemah puhnuti u Griffov zlatni rog kako bi probudio mrtve vilenjake u šumi Pinake, koji su mu dužni zato što je oslobodio njihova - Griffov zlatni rog.

Ha. Griffo, kao Griffo Gerritszoon.

Otvorim lap-top i počnem voditi bilješke. Scena se nastavlja: „Griffov zlatni rog lijepo je izrađen”, kaže Zenodot, prelazeći prstom po krivini Telemahova blaga. ,A magija je sadržana u samoj njegovoj izradi. Shvaćaš li to? U njemu nema nikakva čarobnjaštva barem ne onoga koje ja vidim.”

Fernwen na to širom otvori oči. Nisu li se upravo junački suočili s močvarom punom užasa kako bi se dokopali ove začarane trube? A sad Prvi čarobnjak tvrdi da ona nema nikakvu stvarnu moć? „Magija nije jedina sila na ovom svijetu”, nježno će stari mag, vraćajući rog njegovu kraljevskom vlasniku. „Griffo je napravio glazbalo tako savršeno da čak i mrtvi moraju ustati kako bi poslušali njegov zov. Napravio ga je svojim rukama, bez čarolija i zmajskih pjesama.

Volio bih da i ja to mogu.”

Ne znam što to znači - ali mislim da nešto znači. Nadalje je zaplet poznat: kad Fernwen i Telemah zaspu (napokon) u bogato uređenim odajama, Prvi čarobnjak ukrade rog. Tad upali crvenu svjetiljku i pošalje je da pleše uokolo, što je signal mračnim pljačkašima zmajske kraljice u šumi Pinake. Oni su zaposleni ondje među stablima - traže stare vilenjačke grobove, iskapaju kosti, mrve ih u prah - ali znaju što znači taj signal. Krenu prema citadeli i kad se Mješanac Telemah naglo trgne i probudi u svojoj odaji, okružen je mračnim sjenama. One zavijaju i napadnu.

I tu završava druga knjiga. „Bilo je fantastično”, kaže Kat. Dijelimo vafl bez glutena u Gourmett Grottu, a ona mi priča o prvom sastanku novoga Proizvodnog menadžmenta. Na sebi ima krem bluzu s ovratnikom nalik na bodež; ispod nje majica žmirka crveno na njezinu grlu. „Totalno fantastično”, nastavlja ona. „Najbolji sastanak dosad. Potpuno... strukturiran. Cijelo vrijeme točno znaš što se događa. Svatko ponese lap-top...”

123

CW&BU

„Gledaju li ljudi ikad jedni druge?” „Ne baš. Sve važno nalazi ti se na ekranu. Imamo raspored koji se mijenja sam od sebe. Imamo chat na odvojenom kanalu. I provjeru činjenica! Ako ustaneš da bi nešto rekao, ljudi provjeravaju ono što tvrdiš, potvrđuju ili ti proturječe... “ To zvuči poput inženjerske Atene. „... i sastanak je vrlo dugačak, ono, šest sati, ali to ti vrijeme brzo prođe jer tako napeto razmišljaš. Potpuno te iscijedi. Treba upiti jako mnogo informacija koje dolaze jako brzo. I oni - mi vrlo brzo odlučujemo. Nakon što netko zatraži glasovanje, ono se dogodi uživo, a svoj glas moraš dati odmah ili ga delegirati nekomu.

Sad to više zvuči poput reality shoua. Ovaj je vafl grozan. „Ondje je jedan inženjer, Alex, koji je velika faca. Napravio je većinu Googleovih karata i mislim da sam mu draga - jedanput mi je već delegirao svoj glas, što je prilično ludo jer sam ja nova... “ Mislim da bih ja volio delegirati svoju šaku Alexovu licu. „... i imamo tonu dizajnera, više dizajnera nego inače. Netko kaže da su malo namjestili birački algoritam. Mislim da sam zato i ja upala, zato što sam dizajnerica i programerka. Optimalna sam kombinacija. Bilo kako bilo.” Napokon udahne. „Imala sam prezentaciju, što, pretpostavljam, nisam trebala imati na svojem prvom sastanku PM-a. Ali pitala sam Raja i rekao mi je da bi to moglo biti okej. Možda čak i dobra ideja za ostavljanje dobrog dojma. Što god.” Još jedan udah. „Rekla sam im za Manutiusa.”

Učinila je to. „Kako je to nevjerojatna drevna knjiga, pravo povijesno blago, totalno staro znanje, okej... “ Zaista je to učinila. „... a onda sam im objasnila da neprofitna zaklada pokušava razbiti šifru...” „Neprofitna?” „To zvuči bolje nego, ono, tajno društvo. No dobro, rekla sam da pokušavaju razbiti šifru, na što su svi, naravno, naćulili uši jer svi u Googleu vole šifre...”

Knjige: dosadno. Šifre: super. Takvi ljudi upravljaju internetom. „... i rekla sam da bismo možda trebali posvetiti malo vremena tomu jer bi to mogao biti začetak nečega potpuno novog, kao nekakve javne usluge razbijanja šifri... “ Ova cura zaista poznaje svoju publiku. „... i svima se to učinilo kao sjajna ideja. Glasovali smo o tome.” Fantastično. Više nema šuljanja. Zahvaljujući Kat sad imamo službenu potporu Googlea. To je nestvarno.

Zapitam se kad će početi razbijanje šifre. „Pa, ja bih to trebala organizirati.” Na prste nabraja sve zadatke: „Okupit ću neke dobrovoljce. Zatim ćemo konfigurirati sustav i provjeriti izgleda li tekst okej - Jad mi tu može pomoći. Moramo razgovarati s gospodinom Penumbrom, svakako. Možda bi on mogao doći u Mountain View? No dobro. Mislim da možemo biti spremni za, ono... dva tjedna. Recimo za dva tjedna od danas.” Kimne oštro.

124

CW&BU

Tajna druĹžba uÄ?enjaka provela je pet stotina godina na tom zadatku. A mi smo ga sad zakazali za petak ujutro.

125

CW&BU

KRAJNJE SZ Penumbra pristane održavati knjižaru otvorenom sve dok ne presuši bankovni račun, pa se ja vratim na posao, i to s posebnim zadatkom. Naručim katalog distributera knjiga. Pokrenem još jednu reklamnu kampanju na Googleu, veću. Pošaljem mejl organizatoru velikog književnog festivala u San Franciscu koji traje cijelih tjedan dana i privlači kupce knjiga čak iz Fresna. Izgledi su mali, ali mislim da možemo uspjeti.

Mislim da možemo privući prave mušterije. Možda nam ne treba Festina Lente Company. Možda ovu knjižaru možemo pretvoriti u pravi biznis.

Dvadeset četiri sata poslije pokretanja reklamne kampanje u knjižaru je ušlo jedanaest usamljenih duša, što je prilično uzbudljivo jer je u njoj prije bila samo jedna usamljena duša - ja. Te nove mušterije kimaju kad ih pitam za reklame, a onda njih četvero čak nešto kupe. Troje od tih četvero kupe novog Murakamija, kojeg sam poslagao na urednu hrpicu pokraj kartice na kojoj piše da je fenomenalan. Karticu sam potpisao kao Gospodin Penumbra, njegovim paučastim rukopisom jer pretpostavljam da ljudi vjerojatno žele to vidjeti.

Ponoć je prošla, ugledam North Face iz Booty'sa na pločniku, hoda spuštene glave, krenula je prema autobusnoj stanici. Potrčim do vrata. „Albert Einstein!” viknem, vireči van na pločnik. „Molim?” kaže ona. „Zovem se Daphne... “ „Imamo Einsteinovu biografiju”, kažem, „Isaacsonovu. On je napisao biografiju Stevea Jobsa. Još je želiš?”

Ona se osmjehne i okrene na potpeticama - koje su vrlo visoke što znači da sam prodao pet knjiga u jednoj noći. Novi rekord.

Nove knjige stižu svaki dan. Kada dođem na početak svoje smjene, Oliver mi pokaže kutije naslagane na gomile, širom otvorenih očiju, pomalo sumnjičava pogleda.

Pomalo je uznemiren otkad sam se vratio i ispričao mu sve što sam doznao u New Yorku. „I mislio sam da se događa nešto čudno”, rekao mi je tiho, „ali oduvijek sam mislio da je stvar u drogi.” „Kvragu, Olivere! Molim?” „Pa, da”, rekao je. „Mislio sam da su neke od ovih knjiga pune kokaina.” „I nikad se to nisi potrudio spomenuti?” „To je bila samo teorija.”

Oliver misli da sam previše liberalan s našim sve oskudnijim financijama: „Ne misliš li da bismo trebali štedjeti pa da nam taj novac traje što duže?” „Govoriš kao pravi konzervator”, coknem. „Novac nije poput terakote. Možemo ga steći još ako se potrudimo. Moramo se potruditi.”

I tako sad imamo tinejdžerske čarobnjake. Imamo vampirsku policiju. Imamo novinarove memoare, dizajnerov manifest, strip slavnog kuhara. U znak nostalgije možda pomalo i prkosa - imamo novo izdanje Kronika zmajeve pjesme, sva tri dijela.

126

CW&BU

Također sam naručio audioizdanje za Neela. On baš više i ne čita knjige, ali možda bi ih mogao slušati dok diže utege.

Pokušam Penumbru zagrijati za sve to - naša noćna zarada i dalje je samo dvoznamenkasta, što je svejedno znamenka više nego prije ali on je zaokupljen Velikim dešifriranjem. Jednog hladnog utorka ujutro uđe u knjižaru sa šalicom kave u jednoj ruci i tajanstvenim e-čitačem u drugoj, a ja mu pokažem što sam sve dodao na police: „Stephenson, Murakami, posljednji Gibson, The Information House of Leaves, novo izdanje Moffata” - pokazujem mu ih dok ih nabrajam. Uza svaku je mali opis na polici, a svi su potpisani s Gospodin Penumbra. Zabrinuo sam se da bi mogao biti malo zaštitnički nastrojen što se tiče svojega odobrenja, no čini se da to uopće i ne primjećuje. „Vrlo dobro, momče”, kaže i kimne, i dalje gledajući e-čitač. Nema pojma što sam mu upravo rekao. Njegove se police udaljuju od njega. Kimne i brzo prijeđe prstom po ekranu e-čitača, a onda podigne pogled. „Pos! je ćemo imati sastanak”, kaže. „Guglovci će posjetiti knjižaru” - on to izgovori u tri sloga, Gu-gel-aši - „kako bi se našli s nama i razgovarali o našim metodama.” Zastane. „Mislim da bi i ti trebao doći.”

I tako se toga poslijepopodneva, odmah poslije ručka, održi veliki sastanak stare i nove garde u Tajnovitoj knjižari gospodina Penumbre. Prisutni su najstariji Penumbrini učenici: sjedobradi Fedorov i izvjesna Muriel, kratko ošišane srebrne kose. Nju nikad prije nisam vidio; sigurno dolazi danju. Fedorov i Muriel slijede svojega učitelja.

Odmetnuli su se.

Ovdje je i izaslanstvo iz Googlea, koje je odabrala i poslala Kat. To su Prakesh i Amy, oboje još mlađi od mene, te Jad iz skenera knjiga. On s odobravanjem gleda kratke police. Možda mu poslije uspijem nešto prodati.

Neel je na Googleovoj razvojnoj konferenciji u centru - želi upoznati još Katinih kolega i posijati sjeme eventualne akvizicije Anatomixa - ali poslao je Igora, koji nikad nije bio na ovakvim događanjima, no čini se da sve vrlo brzo shvaća. Zapravo, čini mi se da bi on mogao biti najpametnija osoba u knjižari.

Svi zajedno, mladi i stari, stojimo oko pulta na ulazu s knjigama sa Stražnjeg popisa, otvorenima za pregledavanje. To je ubrzani tečaj nekoliko stoljeća starog rada Neslomljenog hrpta. „Uovo su knjuige”, kaže Fedorov, „ne samo nizovi slova.” Prelazi prstima po stranici. „Tako da moramo kaljkulirati ne samo po sluovima, nego i po stranjicama.

Neke od najkuompliciranijih enkripcijskih shema ovise o toj kuompoziciji stranjica.”

Guglovci kimaju i sve bilježe na lap-topima. Amy je opremila iPad malom tipkovnicom.

Zvono nad vratima oglasi se i visok muškarac s naočalama crnih okvira i kose svezane u dug rep brzo uđe u knjižaru. „Oprostite što kasnim”, zadihano će on. „Zdravo, Greg”, kaže Penumbra. „Hej, Greg”, istodobno kaže Prakesh. Pogledaju jedan drugoga, a onda Grega. „Aha”, kaže Greg. „Ovo je baš čudno.”

Pokaže se da je Greg - izvor Penumbrina tajanstvenog e-čitača! - istodobno inženjer hardvera i novak podružnice Neslomljenog hrpta u San Franciscu. Također se pokaže 127

CW&BU

da bez njega ne bismo mogli ništa. Ima ulogu prevoditelja između Penumbrine knjižničarske ekipe guglovaca, objašnjavajući paralelnu obradu jednoj skupini i veličine svezaka drugoj.

Jad iz skenera knjiga također je vrlo važan jer je on to već radio. „Bit će pogrešaka pri konverziji”, objašnjava on. „Primjerice, malo f pokazat će se kao malo s. “ Otipka to na lap-topu kako bismo ih mogli vidjeti jedno do drugog. „Malo m nalikuje na m. Katkad A postane 4 i mnogo je sličnih stvari. Morat ćemo kompenzirati sve te moguće pogreške.”

Fedorov kimne i ubaci se: „I uoptičke karakteristične vektore teksta.”

Guglovci tupo zure u njega. „Moramo takoćer kompenzirati uoptičke karakteristične vektore”, ponovi on, kao da samo ističe nešto očito.

Guglovci pogledaju Grega. I on tupo zuri.

Igor podigne mršavu ruku i jednostavno kaže: „Mislim da mož'mo naprav'ti trodimenzionalnu matricu vrijednosti zasićenosti tintom?” Fedorovljeva sijeda brada razmakne se u cerek.

Nisam siguran što će se dogoditi kad Google razbije MANVTIVSA. Naravno, znam što se neće dogoditi: Penumbrini preminuli braća i sestre neće ustati iz mrtvih. Neće se ponovno pojaviti. Nećemo ih čak ni na trenutak vidjeti kao neonski plave duhove, u stilu Jedi-vitezova. Stvarni život nije poput Kronika zmajeve pjesme.

Ali to bi svejedno mogla biti velika vijest. Mislim, tajna knjiga prvog velikog nakladnika, digitalizirana, dešifrirana i javno objavljena? New York Times o tome bi mogao pisati u svojem blogu.

Zaključimo da bismo trebali pozvati sve pripadnike družbe iz San Francisca u Mountain View kako bi to gledali uživo. Penumbra me zaduži da to kažem pripadnicima koje najbolje poznajem.

Počnem s Rosemary Lapin. Popnem se strmom uzbrdicom do njezine hobitske jazbine na brdu i pokucam joj triput na vrata. Ona se odškrinu samo malo i u mene trepne samo jedno Lapiničino oko. „O!” cikne ona i otvori vrata do kraja. „To si ti! Jesi li - mislim, jesi li - mislim - što se dogodilo?”

Pozove me unutra, otvarajući prozore i mašući rukama kako bi rastjerala miris trave, a ja joj ispričam cijelu priču uz čaj. Oči su joj širom otvorene, gutaju; osjećam da želi iz ovih stopa otići u Čitaonicu i navući jedan od tih crnih ogrtača. Kažem joj da to možda neće morati učiniti. Kažem joj da bismo veliku tajnu Neslomljenog hrpta mogli doznati za nekoliko dana.

Lice joj je bezizražajno. „Pa, to je nešto zaista posebno”, kaže poslije nekog vremena. Iskreno, očekivao sam malo veće uzbuđenje.

128

CW&BU

Kažem Tyndallu i njegova je reakcija bolja od Lapiničine, ali nisam siguran je li uzbuđen zbog skorašnjeg otkrivenja ili on tako reagira na sve. Možda bi, kad bih mu rekao da Starbucks kani uvesti novu kavu s mirisom knjiga, rekao isto to: „Fantastično! Euforično! Esencijalno!” Ruke su mu na glavi, uvlače se u kovrče sijede kose. Hoda po svojem stanu - sitnom jednosobnom stanu blizu oceana, u kojemu možete čuti kako sirene za maglu međusobno mrmljaju - koračajući u brzim krugovima, češući se laktovima o zid i nakrivljujući uokvirene slike pod neobičnim kutovima. Jedna padne na pod i sagnem se kako bih je podignuo.

Prikazuje tramvaj pod šašavim kutom, potpuno nakrcan putnicima, a sprijeda, u urednoj plavoj uniformi, stoji Tyndall osobno: mlađi i mršaviji, kose koja je crna, a ne sijeda. Osmjehuje se široko, napola visi iz tramvaja i slobodnom rukom maše fotoaparatu. Tyndall tramvajski kondukter; da, vidim to. Onda je sigurno bio „Veličanstveno!” Još je u orbiti. „Neizrecivo! Kad? Gdje?” „U petak ujutro, gospodine Tyndall”, kažem mu. U petak ujutro u blještavo svijetlom središtu interneta.

Kat ne vidim gotovo dva tjedna. Zauzeta je organizacijom Velikog dešifriranja, a zauzeta je i drugim projektima za Google. Proizvodni menadžment je poput neograničenoga švedskog stola, a ona je gladna. Nije mi odgovorila ni na jedan očijukajući mejl, a njezini SMS-ovi sadrže samo dvije riječi.

Napokon se uspijemo naći u četvrtak navečer, na bezveznom spoju i sušiju. Hladno je, a ona nosi debeli pepita blejzer preko tanke sive veste ispod koje se presijava bluza.

Više nema ni traga njezinoj crvenoj majici.

Kat oduševljeno govori o projektima Googlea, koji su joj sad svi otkriveni. Izrađuju 3D preglednik interneta. Izrađuju auto bez vozača. Izrađuju tražilicu sušija - sad ubode štapić u našu večeru kako bi ljudima pomogli da nađu ribu koja je održiva i bez žive.

Izrađuju vremeplov. Razvijaju oblik obnovljivog izvora energije koji se temelji na oholosti.

Sa svakim megaprojektom koji mi opisuje osjećam se sve manji. Kako možeš ostati dugo zainteresiran za išta - ili za ikoga - kad ti je cijeli svijet platno po kojem slikaš? „Ali ono što mene najviše zanima”, kaže Kat, „jest Google vječno.” Aha: produženje života. Ona kimne. „Trebaju još resursa. Bit ću njihov saveznik u PM-u - zaista ću se založiti za njih. To bi na duge staze mogao biti najvažniji projekt na kojemu možemo raditi.” „Ne znam baš, taj auto zvuči prilično super... “ „Možda im sutra predstavimo nešto s čime će moći raditi”, nastavlja Kat. „Što ako u toj knjizi nađemo nešto šašavo? Recimo, niz DNK-a? Ili formulu za neku novu supstanciju?” Oči joj svjetlucaju. Moram joj priznati: ima sjajnu maštu kad je riječ o besmrtnosti. „Puno toga pripisuješ srednjovjekovnom nakladniku”, kažem. „Opseg zemaljske kugle izračunali su tisuću godina prije izuma tiska”, frkne ona. A onda uperi štapić u mene: „Znaš li ti izračunati opseg zemaljske kugle?” „Pa - ne.” Zastanem na trenutak. „Čekaj, znaš li ti?”

129

CW&BU

Ona kimne. „Aha, zapravo je to prilično lako. Ono što želim reći jest da su onda znali znanje. I znali su neke stvari koje mi još nismo ponovno otkrili. SZ i TZ, sjećaš se?

Staro znanje. Ovo bi moglo biti krajnje SZ.” Poslije večere Kat ne želi otići u stan sa mnom. Kaže da mora pročitati mejl, ocijeniti prototipe, urediti stranicu na Wikiju. Jesam li ja to zaista izvisio u četvrtak navečer zbog stranice Wikija?

Hodam sam po mraku i pitam se kako netko počne izračunavati opseg zemaljske kugle. Nemam pojma. Vjerojatno bih to samo proguglao.

130

CW&BU

POZIV Noć je prije jutra za koje je Kat zakazala totalni napad na stoljećima star codex vitae Alda Manucija. Okupio se njezin odred guglovaca. Penumbrina ekipa je pozvana. To je uzbudljivo - moram priznati, zaista je uzbudljivo - ali i malo uznemirujuće jer nemam pojma što će se dogoditi s non-stop knjižarom gospodina Penumbre. On sam nije rekao ništa, ali nekako mi se čini da Penumbra već polako zatvara knjižaru. Jer, mislim, zaista: Kome treba teret stare knjižare kad ga čeka vječni život?

Vidjet ćemo što nam donosi sutra. Bit će to dobra predstava, što god da se dogodi.

Možda će poslije biti spreman za razgovor o budućnosti. I dalje želim kupiti reklamni pano na toj autobusnoj postaji.

Noć je mirna, zasad samo s dvije mušterije. Pregledavam police, poravnavam svoje nove akvizicije. Pomaknem Kronike zmajeve pjesme na višu policu, a onda bez nekog osobitog razloga okrenem prvu knjigu u ruci. Na stražnjim koricama nalazi se mali, crno-bijeli portret Clarka Moffata u njegovim tridesetim godinama. Ima čupavu plavu kosu i gustu bradu, ali na sebi ima običnu bijelu majicu i ceri se širokim osmijehom.

Ispod slike piše: Clark Moffat (1952. - 1999.) bio je pisac koji je živio u Bolinasu, u Kaliforniji.

Najpoznatiji je po bestseleru Kronike zmajeve pjesme, kao i po Pričama o Fernwenu, knjizi za djecu. Diplomirao je na Pomorskoj akademiji SAD-a te radio kao radiovezist na nuklearnoj podmornici U. S. S. West Virginia.

Nešto mi padne na pamet. Nešto što nisam učinio nikad prije - nešto na što nisam nijedanput pomislio otkad radim ovdje. Potražit ću nekoga u dnevnicima.

Trebam dnevnik VII., onaj koji sam prokrijumčario u Google jer on obuhvaća razdoblje od sredine osamdesetih do ranih devedesetih. Otvorim sirovi tekst na svojem lap-topu i stisnem Command-F za određeni opis: netko s čupavom plavom kosom i bradom.

Treba mi neko vrijeme, iskušavam različite ključne riječi, prelijećem preko lažnih pozitivnih rezultata. (U ovome ima mnogo brada, kako se pokazalo). Gledam skenirani tekst, ne rukopis, pa ne znam tko je što napisao, ali znam da neke od tih zabilješka moraju pripadati Edgaru Deckleu. Bilo bi dobro kad bi on bio taj koji - Evo. Članski broj 6HV8SQ: Novak preuzima KINGLSLAKEA veselo, zahvalivši mi. Ima bijelu majicu koja slavi dvjestotu godišnjicu. Traperice Levi 501 i teške radne čizme. Glas promuknuo od pušenja; kutija cigareta, otprilike napola prazna, vidljiva u džepu. Bljedoplava kosa duža je od bilo koje koju je ovaj prodavač ikad zabilježio. Nakon što sam to spomenuo, novak mi je objasnio: „Želim da bude čarobnjačke dužine.” Ponedjeljak, 23. rujna, 1.19. Vedro nebo i miris oceana.

To je Clark Moffat. Mora biti. Zabilješka je unesena poslije ponoći, što znači u kasnoj smjeni, što znači da je „ovaj prodavač” uistinu Edgar Deckle. Još jedna: 131

CW&BU

Novak brzo prolazi Utemeljiteljevu zagonetku. Ali još više od njegove brzine, pozornost plijeni njegovo samopouzdanje. Nema nikakva oklijevanja ni frustracije karakterističnih za druge novake (uključujući ovog prodavača). To je kao da svira poznatu pjesmu ili pleše poznati ples. Plava majica, Levi 501, radne čizme. Kosa je još duža. Primio je BRITA. Petak, 11. listopada, 2.31. Čuje se sirena za maglu.

I tako se nastavlja. Zabilješke su koncizne, ali poruka je jasna: Clark Moffat bio je vunderkind Neslomljenog hrpta. Je li moguće... je li on zviježđe tamne mahovine na vizualizaciji? Je li on taj koji je projurio cijelim Utemeljiteljevim licem dok je drugim novacima trebalo da ocrtaju jednu trepavicu ili ušnu resicu? Vjerojatno mogu nekako povezati određene zabilješke s vizualizacijom i - Začuje se zvonce i naglo podignem pogled s teksta koji skrola beskrajno. Kasno je i očekujem pripadnika družbe, ali umjesto njih to je Mat Mittelbrand, koji za sobom vuče crni plastični kovčeg. Golem je, veći od njega, i zapeo je na vratima. „Što radiš ovdje?” upitam ga pomažući mu da ga progura kroz vrata. Površina kovčega tvrda je i ispupčena i ima teške metalne kopče. „Došao sam po specijalnom zadatku”, kaže Mat zadihano. „Ovo ti je posljednja noć, je li tako?”

Zalio sam mu se na Penumbrino zapostavljanje. „Možda”, kažem. „Vjerojatno. Što je to?”

On položi kovčeg na pod, podigne kopče (koje proizvedu ozbiljan klik-klik) te ga širom rastvori. U njemu je, poslagana u utorima od sive pjene, fotografska oprema: kristalna rasvjeta s čvrstom žičanom zaštitom i široki namotaji žarkonarančastog kabela. „Dokumentirat ćemo ovu knjižaru”, kaže Mat. Položi dlanove na kukove i osvrne se oko sebe odobravajući. Ovo mora biti zabilježeno.” „Onda, kako to misliš - par odabranih fotografija?”

Mat odmahne glavom. „Ne, to bi bio selektivan zapis. Mrzim selektivne zapise.

Fotografirat ćemo sve površine, iz svih kutova, pod žarkim, ujednačenim svjetlom... “ zastane, „kako bismo to poslije mogli rekonstruirati.”

Razjapim usta.

On nastavi: „Radio sam takve fotografske zapise dvoraca i palača. Ova je knjižara sitna. Trebat će nam samo tri ili četiri tisuće fotografija.”

Ono što je Mat naumio potpuno je pretjerano, opsesivno i možda nemoguće.

Drugim riječima: idealno je za ovu knjižaru. „Onda, gdje je fotoaparat?” pitam.

Kao da se samo čekalo to moje pitanje, zvonce na vratima opet se oglasi i Neel Shah uđe s monstruoznim Nikonom oko vrata te s jednom bocom svijetlozelenog soka od kelja u svakoj ruci. „Donio sam nam malo osvježenje”, kaže on pružajući nam ih. „Vas dvojica bit ćete mi pomagači”, kaže Mat. Kvrcne crni plastični kovčeg nogom. „Počnite pripremati sve.”

132

CW&BU

Knjižara puca od topline i svjetla. Matove svjetiljke povezane su zajedno poput lanca od tratinčica i sve ukopčane u jedan izvor struje iz pulta. Gotovo sam siguran da će pregorjeti osigurač, ili možda transformator za cijelu ulicu. Neonska reklama Booty'sa mogla bi noćas biti u opasnosti.

Mat je na jednim Penumbrinim ljestvama. Koristi se njima kao improviziranim pokretnim postoljem, a Neel ga polako gura cijelom dužinom knjižare. Mat drži Nikon čvrsto pred licem i okida po jednu fotografiju za svaki Neelov dugi, ujednačen korak.

Fotoaparat aktivira svjetla koja su postavljena u svim kutovima i iza pulta na ulazu te se svakim škljocajem fotoaparata oglase pop pop. „Znaš”, kaže Neel, „mogli bismo ove fotografije iskoristiti za izradu 3D modela.”

Pogleda mene. „Mislim, drugoga. Tvoj je bio dobar.” „Ma ne, shvaćam”, kažem. Za pultom sam i zapisujem sve detalje koje moramo zabilježiti: visoka slova na prozorima i njihove grube, nazupčane rubove, izlizane vremenom. Zvono i batić i zavinuti željezni držač koji sve to drži na okupu. „Moj je nalikovao na Galagu.” „Možemo napraviti interaktivni”, kaže Neel, „pogled iz prvog lica, potpuno fotorealističan i pretraživ. Mogao bi birati doba dana. Možemo prikazati i sjene polica.” „Ne”, zastenje Mat s ljestava. „Ti 3D modeli su koma. Ja želim izraditi minijaturnu knjižaru s minijaturnim knjigama.” „I minijaturnim Clayom?” upita Neel. „Naravno, možda stavim malog Lego čovječuljka”, kaže Mat. Podigne se više na ljestvama i Neel ga počne gurati natrag niz knjižaru. Svjetla se i dalje aktiviraju pop pop i od njih pred očima vidim crvene točkice. Neel nabraja prednosti 3D modela dok gura ljestve: sadržavat će više detalja, moći ćeš se dublje uvući u njih, moći ćeš izraditi beskonačan broj kopija. Mat stenje. Pop pop.

U svoj toj žarkoj buci gotovo da ne čujem zvonjavu.

To je samo škakljanje u mojem uhu, ali, da: negdje u knjižari zvoni telefon. Prođem duž polica paralelnih s onima koje snimaju, dok svjetla i dalje rade pop pop i uđem u sitnu sobu za odmor. Zvuk dolazi iz Penumbrine radne sobe. Gurnem vrata na kojima piše PRIVATNO i skoknem uza stube.

Pop pop svjetala ovdje je tiši, a zvrn zvrn telefona (onoga kraj starog modema) glasan je i uporan, proizvod nekakva snažnog, staromodnog izvora zvuka. Nastavi zvoniti, a meni padne na pamet da moja uobičajena strategija za neobične pozive - čekanje da prođu ovoga puta možda neće upaliti.

Zvrn zvrn.

Danas telefoni donose samo loše vijesti. To je uvijek „već ste trebali uplatiti ratu studentskog kredita” ili „tvoj ujak Charlie je u bolnici”. Ako je išta zabavno ili uzbudljivo, poput poziva na tulum ili sudjelovanja u nekom tajnom projektu, to stiže putem interneta.

133

CW&BU

Zvrn zvrn.

Dobro, okej, možda je to samo znatiželjni susjed kojeg zanima kakva je to gužva sva ta bljeskava svjetla. Možda to North Face iz Booty'sa kraj rtas provjerava je li sve u redu. To je baš lijepo od nje. Podignem slušalicu i predstavim se s užitkom: „Tajnovita knjižara gospodina Penumbre.” „Moraš ga zaustaviti”, kaže glas bez ikakva predstavljanja ili uvoda. „Mm, mislim da ste dobili pogrešan broj.” To nije North Face. „Ni u kojem slučaju nisam dobio pogrešan broj. Poznajem te. Ti si onaj mladić - ti si prodavač.”

Sad prepoznam glas. Ta tiha snaga. Odsječni slogovi. To je Corvina. „Kako se zoveš?” kaže on. „Ja sam Clav.” Ali onda: „Vjerojatno želite razgovarati s Penumbrom. Trebali biste nazvati opet ujutro... “ „Ne”, pribrano će Corvina. „Nije Penumbra ukrao naše najdragocjenije blago.” On zna. Naravno da zna. Kako? Još jedna njegova vrana, pretpostavljam. Ovdje u San Franciscu sigurno su se proširile glasine. „Pa, to zapravo prema definiciji i nije krađa, ne bih rekao”, kažem gledajući svoje cipele kao da je on sa mnom u prostoriji, „jer to je, mislim, vjerojatno u sferi javne domene... “ Ušutim. Time neću postignuti ništa. „Clay”, kaže Corvina, smireno i prijeteći, „moraš ga zaustaviti.” „Zao mi je, ali ja jednostavno ne vjerujem u vašu... religiju”, kažem. To mu vjerojatno ne bih mogao reći u lice. Zakrivljenu crnu slušalicu telefona pritisnuo sam čvrsto uz obraz. „Štoga mislim da nema nikakve veze ako skeniramo neku staru knjigu.

Ili je ne skeniramo. Ne vjerujem da je to, ono, od ikakve kozmičke važnosti. Samo pomažem svojem šefu -svojem prijatelju.” „Činiš upravo suprotno”, tiho će Corvina.

Na to nemam nikakav odgovor. „Znam da ne vjeruješ u ono što mi vjerujemo”, kaže on. „Naravno da ne vjeruješ.

Ali ne trebaš vjeru kako bi shvatio da Ajax Penumbra hoda po rubu.” Pričeka kako bi mi to sjelo na mjesto. „Poznajem ga duže nego ti, Clay - mnogo duže. Zato dopusti da ti kažem nešto o njemu. Oduvijek je bio sanjar, veliki optimist. Shvaćam zašto ti je privlačan. Svima vama u Kaliforniji - živio sam ondje. Znam kako je to.”

Da. Mladić pred Golden Gateom. Smješka mi se s druge strane prostorije, drži podignut palac. „Vjerojatno misliš da sam obični, hladni newyorški rukovoditelj. Vjerojatno misliš da sam prestrog. Ali, Clay - katkad je disciplina najiskreniji oblik dobrote.”

Mnogo se koristi mojim imenom. To najčešće čine prodavači. „Moj prijatelj Ajax Penumbra mnogo je toga pokušao u svojem životu - mnogo planova - i uvijek su bili vrlo složeni. Uvijek je bio na samom rubu nekog velikog otkrića - barem u svojoj glavi.

134

CW&BU

Poznavao sam ga pedeset godina, Clay - pedeset godina! Znaš li koliko je njegovih planova uspjelo u tom razdoblju?”

Ne sviđa mi se kamo „Nijedan. Nula. Održavao je tu knjižaru u kojoj se nalaziš - jedva - i nije postignuo više ništa vrijedno spomena. Ni ovaj, posljednji i najveći njegov plan - ni on neće uroditi plodom. I sam si to upravo rekao. To je budalaština i neće uspjeti, a što onda? Zabrinut sam za njega, Clay, zaista - kao njegov najstariji prijatelj.”

Znam da upravo na meni upotrebljava jedijevsku kontrolu misli. Ali to je vrlo dobra jedijevska kontrola misli. „Okej”, kažem, „shvaćam. Znam da je Penumbra malo čudan. Očito. Ali što mogu?” „Moraš učiniti ono što ja ne mogu. Ja bih izbrisao kopiju koju si ukrao. Izbrisao bih sve kopije. Ali predaleko sam, pa mi moraš pomoći i moraš pomoći našem prijatelju.”

Sad zvuči kao da stoji kraj mene: „Moraš zaustaviti Penumbru, inače će ga ovaj posljednji neuspjeh uništiti.”

Slušalica je opet na svojem mjestu, premda nisam posve svjestan toga da sam je spustio. Knjižara je utihnula; sprijeda se više ne čuje pop pop. Polako se osvrćem po Penumbrinoj radnoj sobi, po ostacima desetljeća digitalnih snova, i Corvinino upozorenje počinje imati smisla. Prisjetim se izraza Penumbrina lica kad nam je u New Yorku objašnjavao svoj plan i to ima još više smisla. Opet pogledam fotografiju.

Iznenada se više ne čini da je Corvina zastranio - Penumbra je zastranio.

Neel se pojavi na vrhu stuba. „Mat treba tvoju pomoć”, kaže. „Moraš držati svjetlo ili nešto slično.” „Okej, dobro.” Oštro udahnem, izguram Corvinin glas iz glave i pođem za Neelom natrag u knjižaru. Podignuli smo mnogo prašine i sad lampe stvaraju svjetleće oblike u zraku, probijaju se kroz razmake na policama, hvataju paperjaste čestice - mikroskopske djeliće papira, komadiće Penumbrine kože, moje - i obasjavaju sve to. „Matu ovo ide prilično dobro, ha?” kažem gledajući taj nestvarni prizor.

Neel kimne. „Fantastičan je.”

Mat mi da golemu oglasnu ploču glatke površine i kaže mi da je držim čvrsto. On snima pult izbliza, ulazeći duboko u teksturu. Ploča reflektira svjetlost tako blago da ne mogu primijetiti njezin učinak na drvo, ali pretpostavljam da daje odlučan doprinos razini i ujednačenosti svjetla.

Mat opet počne snimati, a velika svjetla sad samo smireno svijetle, tako da čujem klik klik kamere. Neel stoji iza Mata, drži svjetiljku jednom rukom, a drugom srče svoj drugi sok od kelja.

Dok tako stojim i držim ploču, razmišljam: Corvini zapravo nije stalo do Penumbre. Ovdje je sve samo pitanje kontrole, a mene želi pretvoriti u svoj instrument. Zahvalan sam geografskoj udaljenosti između nas; ne bih volio osobno doživjeti taj glas. Ili se možda on ne bi ni trudio uvjeravati me u to da 135

CW&BU

je osobno ovdje. Možda bi se pojavio sa skupinom crnih ogrtača. Ali ne može jer smo mi u Kaliforniji; kontinent je naš štit. Corvina je to shvatio prekasno, pa mu je sad glas sve što ima.

Mat se primiče još bliže, izgleda kao da želi snimiti molekularne detalje pulta za kojim sam u posljednje vrijeme proveo dobar dio života. Na trenutak pred sobom vidim lijepo uokviren portret: kompaktan, sklupčani Mat, oznojen, s fotoaparatom na oku, i visok, širok Neel, nasmiješen, čvrsto drži svjetiljku u ruci i srče svoj sok od kelja. Moji prijatelji rade nešto zajedno. I ovo zahtijeva vjeru. Ne znam koja je svrha ove ploče, ali vjerujem Matu. Znam da će to biti lijepo.

Corvina je pogriješio. Penumbrini planovi nisu propali zato što je on nesposobni luđak. Ako je Corvina u pravu, to bi značilo da nitko nikad ne bi trebao pokušati ništa novo i rizično. Možda su Penumbrini planovi propali zato što nije imao dovoljno pomoći. Možda nije imao Mata ili Neela, Ashley ili Kat - sve dosad.

Corvina je rekao: Moraš zaustaviti Penumbru.

Ne, baš suprotno. Pomoći ćemo mu.

Stigne zora, a kad se to dogodi, znam da ne bih trebao očekivati Penumbru. Nije krenuo prema knjižari koja nosi njegovo ime, nego prema Googleu. Za otprilike samo dva sata projekt na kojem su Penumbra i njegovi braća i sestre radili desetljećima, stoljećima, urodit će plodom. On vjerojatno negdje jede bejgl u znak proslave.

Ovdje u knjižari Mat posprema rasvjetu natrag u njezin sarkofag od sive pjene.

Neel odnosi iskrivljenu oglasnu ploču u smeće. Ja namotavam narančaste kabele i pospremam površinu pulta. Sve izgleda isto; ništa se nije pomaknulo. A nešto je ipak drukčije. Fotografirali smo sve površine: police, pult, vrata, pod. Fotografirali smo knjige, sve knjige, one sprijeda i one sa Stražnjeg popisa. Nismo snimili stranice u njima, naravno - to bi bio projekt drukčijeg obujma. Ako ikad budete igrali Super knjižarsku braću, prolazili 3D simulakrumom Penumbrine knjižare u kojoj s pročelja dopire ružičasto svjetlo, dok se straga izdiže efekt zamagljenih čestica, te ako pritom odlučite pročitati jednu od tih knjiga krasne teksture: žalim slučaj. Neelov model može pokriti volumen knjižare, ali ne i gustoću. „Doručak?” upita Neel. „Doručak!” složi se Mat. I tako odemo. To je to. Ugasim svjetla i čvrsto zatvorim vrata za sobom. Zvonce se veselo oglasi. Nikad nisam imao ključ. „Daj da vidim fotografije”, kaže Neel i posegne za Matovim fotoaparatom. „Ne još, ne još”, kaže Mat i ugura je pod mišicu. „Moram ih gradirati. Ovo je samo sirov materijal.” „Gradirati? Kao A-B-C?” „Gradirati boje - moram ih dotjerati. Prijevod: moram ih srediti tako da izgledaju super.” Podigne obrvu. „Mislio sam da radiš s filmskim studijima, Shah.”

136

CW&BU

„Rekao ti je?” Neel se zavrti prema meni, razrogačenih očiju. „Rekao si mu? Imamo dokumente!” „Trebao bi navratiti u ILM idući tjedan”, kaže mu Mat smireno. „Pokazat ću ti neke stvari.”

Obojica su sad daleko odmaknula pločnikom, na pola su puta do Neelova auta, ali ja i dalje stojim pred širokim prednjim prozorima s tim krupnim zlatnim fontom: GOSPODIN PENUMBRA, piše lijepim Gerritszoonom. Unutra je mračno. Pritisnem dlan na simbol družbe - dva dlana rastvorena poput knjige - a kad ga maknem, ostavim za sobom mastan petoprsti otisak.

137

CW&BU

VRLO VELIK TOP Napokon je vrijeme za razbijanje šifre koja je čekala pet stotina godina.

Kat je rezervirala Googleov amfiteatar za vizualizaciju podataka s golemim ekranima. Pomaknula je stolove iz šatora za ručanje na mjesta sprijeda; sve to nalikuje na kontrolu misije u pikničkom stilu.

Dan je lijep; oštro plavo nebo istočkano je pahuljastim bijelim oblacima u obliku zareza i zavijutaka. Kolibrići se spuštaju kako bi istražili ekrane, a onda odzuje preko svijetle, otvorene livade. U daljini se čuje glazba; limeni orkestar Googlea uvježbava algoritmički stvoren valcer.

Dolje se priprema ekipa razbijača šifri koje je Kat odabrala. Vade se lap-topi, svaki optočen različitom zbirkom šarenih naljepnica i holograma, a guglovci se spajaju na struju i optičke kabele, razgibavajući prste.

Igor je među njima. Briljantnošću u knjižari zaslužio je poseban poziv: danas mu je dopušteno da se igra u Velikoj Kutiji. Nagnuo se nad svoj lap-top, njegove tanke ruke lete poput plavičastog vihora, a dva guglovca gledaju mu preko ramena razrogačenih očiju.

Kat obilazi sve to i razgovara sa svakim guglovcem. Osmjehuje se, kima i tapša ih po leđima. Danas je ona generalica, a ovo su njezini vojnici.

Tyndall, Lapinova, Imbert i Fedorov ovdje su, zajedno s ostalim lokalnom novacima. Sjede na rubu amfiteatra, svi poredani na najvišoj kamenoj stubi. Stiže ih još.

Sjedokosa Muriel je ovdje, kao i Greg, guglovac s repićem. Danas je s družbom.

Većina je pripadnika družbe u srednjim godinama. Neki, poput Lapinove, izgledaju prilično staro, a neki su još stariji. Ovdje je jedan drevni čovjek u kolicima, očiju izgubljenih u zasjenjenim očnim šupljinama. Obrazi su mu blijedi i smežurani poput papirnatog ubrusa, a gura ga mladi poslužitelj u lijepu odijelu. Čovjek prokrklja nešto tiho u znak pozdrava Fedorovu, koji se rukuje s njim.

Na koncu, tu je i Penumbra. Stoluje na rubu amfiteatra i objašnjava što će se dogoditi. Osmjehuje se i maše rukama, pokazujući guglovce za stolovima, pokazujući Kat, mene.

Nisam mu rekao za Corvinin poziv i ne kanim mu reći. Prvi Čitatelj više nije važan.

Važni su ljudi u ovom amfiteatru i zagonetka na tim ekranima. „Dođi ovamo, momče, dođi”, kaže mi. „Upoznaj Muriel kako treba.” Osmjehnem se i rukujem s njom. Lijepa je. Kosa joj je sijeda, gotovo bijela, ali koža joj je glatka i ima jedva vidljivu čipku mikrobora oko očiju. „Muriel ima farmu koza”, kaže Penumbra. „Trebao bi povesti svoju, a, prijateljicu, znaš” - nagne glavu u smjeru Kat - „trebao bi je povesti onamo. Tura je sjajna.”

Muriel se lagano osmjehne. „Proljeće je najbolje doba”, kaže ona. „Tada imamo male kozliće.” Penumbri kaže, koreći ga u šali: „Dobar si veleposlanik, Ajaxe, ali voljela bih da dolaziš češće.” Namigne mu.

138

CW&BU

„O, bio sam zauzet knjižarom”, kaže on, „ali sad, poslije ovog... “ Zamahne rukama i širom raširi lice namrštivši se u stilu tko-zna-što-bi-se-moglo-dogoditi. „Poslije ovog, sve je moguće.” Čekaj malo - ima nečega među njima? Ne može biti ničega među njima. Moglo bi biti nečega među njima. „Okej, zašutite svi. Tiho!” vikne Kat s vrha amfiteatra. Podigne pogled kako bi se obratila učenjacima okupljenima na kamenim stubama: „Dakle, ja sam Kat Potente, PM za ovaj projekt. Drago mi je što ste svi ovdje, ali trebali biste znati neke stvari. Prvo, možete se koristiti bežičnim internetom, ali optički su kabeli samo za zaposlenike Googlea.”

Pogledam okupljene pripadnike družbe. Tyndall ima džepni sat koji je dugim lancem vezan za njegove hlače te upravo gleda koliko je sati. Ne vjerujem da će to biti problem.

Kat spusti pogled na isprintani popis. „Drugo, nemojte blogati, tvitati ni uživo emitirati ono što vidite ovdje.”

Imbert namješta astrolab. Zaista: to neće biti problem. „I treće” - naceri se - „ovo neće dugo trajati pa se nemojte smještati previše udobno.”

Sad se okrene kako bi se obratila svojim vojnicima: „Još ne znamo s kakvom šifrom imamo posla”, kaže. „Najprije to moramo odrediti. Zato ćemo raditi paralelno. Imamo dvjesto virtualnih strojeva spremnih u Velikoj Kutiji, a vaša šifra automatski će se pojaviti na pravome mjestu ako je označite kao CODEX. Jeste li svi spremni?” Svi guglovci kimnu. Jedna cura navuče tamne zaštitne naočale. „Počnite.”

Ekrani naglo ožive, počne blickrig vizualizacije podataka i istraživanja. Tekst MANVTIVSA žmirka crveno i isprekidano, ispisan četvrtastim slovima koja preferiraju šifra i konzola. Ovo više nije knjiga; ovo je odlagalište podataka. Grafikoni i tablice pojavljuju se na ekranima. Na Katinu zapovijed Googleovi strojevi obrađuju te podatke na devet stotina različitih načina. Devet tisuća. Još ništa.

Guglovci traže poruku - bilo kakvu poruku - u tekstu. To bi mogla biti cijela knjiga, to može biti nekoliko rečenica, to može biti jedna riječ. Nitko, čak ni Neslomljeni hrbat, ne zna što ih čeka ondje ni kako je Manutius to šifrirao, zbog čega je to vrlo težak problem. Srećom, guglovci vole vrlo teške probleme.

Sad postaju kreativniji. Tjeraju križeve, spirale i galaktike boje da plešu po ekranima. Grafikoni dobivaju nove dimenzije - najprije postanu kocke, piramide i grude, a onda iz njih izrastu dugi pipci. Oči mi se zasuze dok pokušavam pratiti sve to.

Latinski leksikon zabljesne na jednom ekranu - cijeli jezik istražen u milisekundama. Na ekranima su n-gram grafikoni i Vonnegutovi dijagrami. Pojavljuju se karte s nizovima slova nekako pretvorenima u koordinate primijenjene na cijeli svijet, raspored točkica po Sibiru i Južnom Pacifiku.

Ništa.

139

CW&BU

Ekrani trepere i svjetlucaju dok guglovci pokušavaju sve pristupe. Družba mrmori.

Neki se još osmjehuju; drugi se počnu mrštiti. Kad se na ekranu pojavi golema šahovska ploča s gomilom slova na svakom kvadratu, Fedorov frkne i promrmlja: „To smo pokušali 1627.”

Vjeruje li zato Corvina da ovaj projekt neće uspjeti - zato što je Neslomljeni hrbat doslovno već pokušao sve to? Ili samo zato što je ovo varanje - zato što stari Manutius nije imao žarke ekrane i virtualne strojeve? Ako ih slijedite, te dvije linije razmišljanja zatvore se poput klopke i vode vas ravno u Čitaonicu, sa svom tom kredom i lancima, i nikamo drugdje. I dalje ne vjerujem da će se tajna besmrtnosti pojaviti na nekom od ekrana, ali, čovječe, želim da Corvina nije u pravu. Želim da Google razbije ovu šifru. „Okej”, objavi Kat, „upravo smo dobili još osam stotina strojeva.” Glas joj se podiže i prenosi livadom: „Idite dublje. Više iteracija. Ne suzdržavajte se.” Hoda od stola do stola, konzultirajući se i hrabreći ljude. Dobar je vođa - vidim to na licima guglovaca.

Mislim da je Kat Potente našla svoj poziv.

Gledam kako Igor razbija glavu oko teksta. Najprije svaki niz slova pretvori u molekule i simulira kemijsku reakciju; na ekranu se ta otopina razlije u sivi mulj. Tad slova pretvori u sitne 3D ljude i postavi ih u simulirani grad. Oni tumaraju uokolo udarajući u zgrade i oblikujući gomile na ulici dok ih Igor ne uništi potresom. Ništa.

Nema poruke.

Kat se popne stubama, žmirkajući na suncu, štiteći oči rukom. „Ova je šifra teška”, prizna. „Ono, ludo teška.”

Tyndall potrči rubom amfiteatra i preskoči Lapinovu, koja zaskviči i zaštiti se.

Zgrabi Kat za ruku. „Morate kompenzirati za Mjesečevu fazu u vrijeme pisanja!

Lunarni položaj je esencijalan!” Posegnem i odvojim njegovu uzdrhtalu kandžu od njezina rukava. „Gospodine Tyndall, bez brige”, kažem. Već sam vidio kako povorka napola pojedenih Mjeseca paradira ekranom. „Oni poznaju vaše tehnike.” A Google je svakako temeljit.

Dok ekrani dolje bljeskaju i zamućuju se, ekipa guglovaca hoda među pripadnicima družbe - mladi ljudi s formularima i srdačnim licem, koji postavljaju pitanja tipa: Gdje ste se rodili? Gdje živite? Koliki vam je kolesterol?

Zapitam se tko su oni. „Oni su iz Google vječno”, kaže Kat pomalo sramežljivo. „Internisti. Mislim, ovo je dobra prilika. Neki od ovih ljudi jako su stari, a još tako zdravi.”

Lapinova opisuje svoj posao u Pacific Bellu guglovcu koji drži tanku videokameru.

Tyndall pljuje u plastičnu bočicu.

Jedna internistica priđe Penumbri, ali on je otjera mahanjem ruke, bez riječi. Pogled mu je prikovan za ekrane ispod nas. Potpuno je apsorbiran, plave oči sjaje mu se poput neba iznad nas. Nepozvane Corvinine riječi počnu mi odzvanjati u glavi. Ni ovaj, posljednji i najveći njegov plan - ni on neće uroditi plodom.

Ali ovo nije više samo Penumbrin plan. Ovo je preraslo u nešto mnogo veće od toga. Pogledaj sve te ljude - pogledaj Kat. Opet je u prednjem dijelu auditorija i furiozno 140

CW&BU

tipka po mobitelu. Gurne ga natrag u džep i okrene se kako bi se suočila sa svojom ekipom. „Pričekajte trenutak”, vikne mašući podignutim rukama. „Stanite!” Dešifrirajući rulet, polako se prestane okretati. Na jednom se ekranu slova MANVTIVSA polako okreću u prostoru, svako svojom brzinom. Na drugom nekakav superkomplicirani čvor pokušava razmrsiti samog sebe. „PM nam čini veliku uslugu”, objavi Kat. „Što god radite, označite to s HITNO. Tu ćemo šifru poslati u cijeli sustav za deset sekunda.” Čekaj - cijeli sustav? Ono, kao, cijeli sustav? Velika Kutija?

Kat se ceri. Artiljerijska je časnica koja se upravo dokopala vrlo velikog topa.

Sad podiže pogled prema svojoj publici - družbi. Dlanovima uokviri usta: „To je bilo tek zagrijavanje!”

Na ekranima se pojavi odbrojavanje. Golemi brojevi duginih boja pokazuju 5 (crvena), 4 (zelena), 3 (plava), 2 (žuta)...

A onda, u sunčani petak ujutro, tri sekunde ne možeš tražiti ništa. Ne možeš provjeriti mejl. Ne možeš gledati filmiće. Ne možeš dobiti upute. Samo tri sekunde ništa ne radi jer su sva računala Googlea diljem svijeta usmjerena na samo ovaj zadatak.

Kao da je dobila vrlo, vrlo velik top.

Ekrani se isprazne, potpuno zabijele. Nemaju što pokazati jer se događa previše toga, više nego što bi se ikako moglo prikazati na četiri ekrana ili na četiristo ili četiri tisuće. Ovaj tekst sada prolazi sve transformacije kroz koje bi ikada mogao proći. Misli se na svaku moguću pogrešku, svaki je optički karakteristični vektor izmamljen.

Postavljena su sva pitanja koja možete postaviti nizu slova.

Tri sekunde poslije ispitivanje je završeno. Amfiteatar je utihnuo. Družba ne diše osim najstarijeg pripadnika, čovjeka u invalidskim kolicima koji duboko i drhtavo šišti na usta. Penumbrine oči svjetlucaju i pune su iščekivanja. „Onda? Što smo dobili?” upita Kat. Ekrani svijetle, na njima je odgovor. „Ljudi? Što smo dobili?” , Guglovci šute. Ekrani su prazni. Velika Kutija je prazna. Poslije svega toga: ništa.

Amfiteatar je u tišini. S druge strane livade bubanj limenog orkestra ide rat-a-tat.

Nađem Penumbrino lice u gomili. Izgleda posve slomljen, i dalje zuri dolje u ekrane, čekajući da se pojavi nešto, bilo što. Na licu mu se vide pitanja koja se gomilaju: Što ovo znači? Što su učinili pogrešno? Što sam ja učinio pogrešno?

Guglovci ispod njega imaju kisele izraze lica i međusobno se došaptavaju. Igor je i dalje nagnut nad tipkovnicu, i dalje nešto pokušava. Na ekranu zasvjetlucaju obojene iskre i ugase se.

Kat se polako uspne uza stube. Izgleda potišteno i obeshrabreno gore nego kad je mislila da je nisu primili u PM. „Pa, čini se da ste pogriješili”, kaže mahnuvši slabašno u smjeru družbe. „Ovdje nema poruke. To je samo šum. Pokušali smo sve.”

141

CW&BU

„Pa, ne sve, je li...”

Pogleda me ljutito. „Da, sve. Clay: upravo smo prizvali ekvivalent, ono, ljudskog truda u vrijednosti od milijun godina. I nismo dobili ništa.” Rumena je u licu - ljuta je ili joj je neugodno ili oboje. „Ovdje nema ničega.”

Ničega.

Koje su tu mogućnosti? Ili je ta šifra tako suptilna, tako kompleksna da je ne može razbiti ni najmoćnija računalna sila na svijetu ili u tome nema ama baš ničega, a družba je samo tratila vrijeme svih tih pet stotina godina.

Opet potražim Penumbrino lice. Pretražujem amfiteatar, prelazeći pogledom goredolje po pripadnicima družbe. Vidim Tyndalla, koji šapće sebi u bradu; Fedorova, koji sjedi zamišljeno i pogrbljeno; Rosemary Lapin, koja se blago osmjehuje. A onda ga ugledam: visoka, mršava figura koja tetura Googleovim travnjakom, već je gotovo kod stabala na drugoj strani, kreće se brzo i ne osvrće se.

Ni ovaj, posljednji i najveći njegov plan - ni on neće uroditi plodom.

Potrčim za njim, ali nisam u formi, a i kako je on uopće tako brz? Zadihano prelazim travnjak prema mjestu na kojem sam ga vidio posljednji put. Kada dođem onamo, njega nema. Googleov kaotični kampus posve me okružuje, dugine strelice istodobno pokazuju u svim smjerovima, a ovdje se pločnici račvaju u pet različitih smjerova. Nema ga.

To je budalaština i neće uspjeti, a što onda?

Penumbre nema.

142

CW&BU

KULA

143

CW&BU

KOMADIĆI METALA Matropolis je zauzeo dnevnu sobu. Mat i Ashley odvukli su kauč, a za prolazak sobom moraš slijediti usku stazu između stolića za kartanje: vijugavi Mittelriver s dva mosta. Komercijalni dio grada sazrio je i novi se tornjevi sad uzdižu iznad starog pristaništa za cepeline, gotovo dodirujući strop. Pretpostavljam da bi Mat i ondje gore mogao izgraditi nešto. Ubrzo će Matropolisu pripojiti i nebo.

Prošla je ponoć i ne mogu spavati. Još nisam uspio ponovno ući u svoj cirkadijski ritam iako je prošlo tjedan dana od našega noćnog fotografiranja. I tako sad ležim na podu, utapam se duboko u Mittelriveru i snimam Kronike zmajeve pjesme.

Audioknjiga koju sam kupio Neelu snimljena je 1987., a distributerski katalog nije spomenuo daje dobivate na kasetama. Kasetama! Ili možda ipak spominju to, ali je meni promaknulo zbog uzbuđenja pri naručivanju naveliko. Bilo kako bilo, i dalje želim da Neel dobije svoje audioknjige, pa sam za sedam dolara na eBayu kupio crni Sonyjev tvalkman te sad puštam vrpce preko njega u svoj lap-top, ponovno ih snimam, uvodim ih jednu po jednu u veliki digitalni džuboks na nebu.

To mogu učiniti samo u realnom vremenu, pa moram sjesti i opet poslušati prve dvije knjige u cijelosti. Ali to i nije tako loše jer je audio knjige čitao osobno Clark Moffat. Nikad ga nisam čuo kako govori, pa je to pomalo jezivo, budući da o njemu sad znam to što znam. Ima dobar glas, promukao, ali jasan i mogu ga zamisliti kako odjekuje knjižarom. Mogu zamisliti kad je Moffat prvi put ušao na vrata - zvonce, škripanje podnih dasaka.

Penumbra bi pitao: Što tražiš na ovim policama?

Moffat bi se osvrnuo oko sebe, odmjeravajući knjižaru - primijetio bi knjige Stražnjeg popisa u sjeni, svakako - a onda bi možda rekao: Pa, što bi čarobnjak čitao?

Penumbra bi se na to osmjehnuo. Penumbra.

Nestao je, a njegova je knjižara zapuštena. Nemam pojma gdje bih ga našao.

U naletu genijalnosti provjerio sam registraciju domene penumbra.com i zaista: on je vlasnik. Ajax Penumbra kupio ju je u primordijalno doba interneta i obnovio 2007. na optimističnih deset godina... ali registracija uključuje samo adresu knjižare na Broadwayu. Daljnjim guglanjem nisam otkrio ništa. Penumbra baca samo vrlo slabašnu digitalnu sjenu.

U drugom, nešto bljeđem bljesku genijalnosti, ušao sam u trag sjedokosoj Muriel i njezinoj farmi koza, južno od San Francisca, u maglovitoj nakupini pašnjaka zvanoj Pescadero. Ni njoj se nije javio. „I prije je to činio”, rekla je. „Otišao bi nekamo. Ali inače ipak nazove.” Njezino glatko lice malo se namršti, a mikrobore oko njezinih očiju zatamne se. Na odlasku mi je dala mali, poput dlana širok kolut svježega kozjeg sira.

I tako sam, u posljednjem očajničkom bljesku, otvorio skenirane stranice PENVMBRE. Google nije mogao razbiti MANVTIVS, ali ti kasniji codexi vitae nisu tako

144

CW&BU

lukavo šifrirani, a uostalom (bio sam siguran), u ovoj knjizi zaista ima nečega što bi trebalo dešifrirati.

Poslao sam Kat upitnu poruku, a njezin je odgovor bio kratak i odlučan: Ne. Trinaest sekunda poslije: Ni slučajno. Još sedam: Taj je projekt završio.

Kat je bila duboko razočarana kad Veliko dešifriranje nije uspjelo. Zaista je vjerovala da će nas u tekstu čekati nešto vrlo mudro; htjela je da u njemu bude nešto vrlo mudro. Sad se baca na rad PM-a i uglavnom me ignorira. Osim, naravno, kako bi rekla Ni slučajno.

Ali tako je vjerojatno najbolje. Rastvorene stranice na ekranu mojeg lap-topa - teška slova Gerritszoon oštro osvijetljena fotografskim bljeskalicama GrumbleGeara - i dalje u meni izazivaju neki čudan osjećaj. Penumbra je očekivao da se njegov codex vitae neće čitati sve dok ne umre. Ja sam njegovu knjigu života odlučio otvoriti kako bih našao njegovu kućnu adresu.

Na koncu, kad sam iscrpio svu svoju genijalnost, pitao sam Tyndalla i Lapinovu i Fedorova. Penumbra se ni njima nije javio. Svi su se pripremali za putovanje na istok kako bi našli utočište u newyorškom Neslomljenom hrptu i pridružili se Corvininim kulucima. Ako mene pitate, to je uzaludno: uzeli smo Manutiusov codex vitae i savijali ga dok se nije slomio. Družba je u najboljem slučaju utemeljena na lažnoj nadi, a u najgorem na laži. Tyndall i ostali još se nisu suočili s time, ali u jednom će trenutku to morati.

Ako sve to zvuči sumorno: to je zato što i jest. A meni je grozno jer, ako se vratite unatrag korak po korak, nećete moći izbjeći činjenicu da sam za sve ja kriv.

Mozak mi je odlutao. Trebalo mi je mnogo noći kako bih opet dogurao ovako daleko, ali Moffat napokon dovršava Drugi dio. Nikad prije nisam slušao audioknjigu i moram priznati da je to posve drukčije iskustvo. Kad čitaš knjigu, priča se definitivno zbiva u tvojoj glavi. Kad je slušaš, kao da se zbiva u malom oblaku oko tebe, poput čupave pletene kape koju si navukao preko očiju: „Griffov zlatni rog lijepo je izrađen”, kaže Zenodot, prelazeći prstom po krivini Telemahova blaga. „A magija je sadržana u samoj njegovoj izradi. Shvaćaš li to? U njemu nema nikakva čarobnjaštva - barem ne onoga koje ja vidim. “ Moffatov glas Zenodota nije ono što sam očekivao. Umjesto bogatog, dubokog, dramatičnog čarobnjačkoga glasa, on zvuči odsječno i precizno. Poput korporativnog savjetnika za magiju.

Fernwen na to širom otvori oči. Nisu li se upravo junački suočili s močvarom punom užasa kako bi se dokopali ove začarane trube? A sad Prvi čarobnjak tvrdi da ona nema nikakvu stvarnu moć? „Magija nije jedina sila na ovom svijetu”, nježno će stari mag, vraćajući rog njegovu kraljevskom vlasniku. „Griffo je napravio glazbalo tako savršeno da čak i mrtvi moraju ustati kako biposlušali njegov zov. Napravio ga je svojim rukama, bez čarolija i zmajskih pjesama. Volio bih da i ja to mogu. “

145

CW&BU

Dok to Moffat ovako čita, čujem zlokobnu namjeru u glasu Prvog čarobnjaka. Očito je što slijedi: „Čak i Aldrag Zmaj-otac zavidio bi na nečemu takvu. “ Čekaj, što?

Dosad je svaka rečenica iz Moffatovih usta bila ugodno ponavljanje. Njegov je glas bio igla koja blago prolazi dubokim utorom u mojem mozgu. Ali ta rečenica - nikad nisam pročitao tu rečenicu. Ta je rečenica nova.

Prst mi poleti prema tipki za pauzu na walkmanu, ali ne želim pokvariti Neelovu snimku. Umjesto toga, brzo odem do svoje sobe i izvučem Drugi dio s police. Otvorim na kraju i, da, u pravu sam: ovdje ne spominje Aldraga Zmaj-oca. On je bio prvi zmaj koji je pjevao i moć svoje pjesme iskoristio kako bi napravio prve patuljke od istopljenog kamena, ali nije u tome stvar - stvar je u tome što te rečenice nema u knjizi. Čega još nema u knjizi? Što je još drukčije? Zašto Moffat improvizira?

Te audio knjige snimili su 1987., odmah po objavljivanju Trećeg dijela. Dakle, to je također bilo poslije Moffatova petljanja s Neslomljenim hrptom. Moje paukovsko osjetilo vibrira: ovo je povezano.

Ali na pamet mi pada samo troje ljudi na svijetu koji bi mogli znati što je Moffat namjeravao. Prvi je mračni gospodar Neslomljenog hrpta, ali nemam ni najmanju želju komunicirati s Corvinom ni s ijednim njegovim pobočnikom u Festina Lente Companyju, iznad ili ispod zemlje. Usto, i dalje se bojim da bi moja IP adresa mogla biti na njihovu popisu pirata.

Drugi je moj bivši poslodavac, a s Penumbrom i te kako želim komunicirati, ali ne znam kako. Dok ovako ležim na podu, shvaćam nešto vrlo tužno: taj je mršavi, plavooki muškarac posve izokrenuo moj život... a ja o njemu znam samo ono što piše na pročelju knjižare.

Postoji i treća mogućnost. Edgar Deckle je, ako ćemo pravo, dio Corvinine ekipe, ali ima nekoliko prednosti: 1. Dokazani je urotnik.

2. Čuva vrata Čitaonice pa zato mora biti vrlo visoko u družbi, a samim time ima pristup mnogim tajnama.

3. Poznavao je Moffata. I, najvažnije od svega: 4. U telefonskom je imeniku. Brooklyn.

Ima neku prikladnu težinu i baš je nekako neslomljenohrptaški to što mu odlučim poslati pismo. To nisam učinio više od deset godina. Posljednje pismo koje sam napisao tintom na papiru bila je raspekmežena poruka mojoj pseudocuri u tom zlatom obasjanom tjednu poslije Znanstvenog kampa. Imao sam trinaest godina. Leslie Murdoch nikad mi nije odgovorila.

Za ovu novu poslanicu odabirem gust, arhivski papir. Kupujem kemijsku oštra vrha. Brižno konstruiram poruku, najprije opisujući sve što se dogodilo na žarkim Googleovim ekranima, a onda pitajući Edgara Decklea što zna, ako išta zna, o

146

CW&BU

audioizdanjima Clarka Moffata. Pritom zgužvam šest gustih, arhivskih papira jer stalno pogrešno pišem riječi i nabijam ih preblizu jednu drugoj. Moj je rukopis i dalje grozan.

Napokon ubacim pismo u plavi poštanski sandučić i nadam se najboljem.

Tri dana poslije dobijem mejl. Poslao ga je Edgar Deckle. Predlaže mi videorazgovor.

Pa, dobro.

Prošlo je podne u nedjelju kad sam kliknuo zelenu ikonicu kamere. Spojimo se i na ekranu se pojavi Deckle, koji zuri u svoje računalo, a zaobljeni nos izgleda mu malo skraćeno. Sjedi u uskoj, svjetlom ispunjenoj sobi žutih zidova; mislim da je negdje iznad njega stropni prozor. Iza krune njegove čupave kose vidim bakrene lonce koji vise na kukama i prednji dio svjetlucavog crnog hladnjaka, prekrivenog šarenim magnetima i crtežima koje ne vidim najbolje. „Svidjelo mi se tvoje pismo”, kaže Deckle osmjehujući se, držeći arhivski papir uredno presavijen na tri dijela. „Pa, da. Tako sam i mislio. No dobro.” „Već sam znao što se dogodilo u Kaliforniji”, kaže on. „Novosti se u Neslomljenom hrptu brzo šire. Sve si uzdrmao.”

Očekivao sam da će biti ljut zbog toga, ali osmjehuje se. „Corvina je malo dobio po nosu. Ljudi su bili ljutiti.” „Bez brige, dao je sve od sebe kako bi to zaustavio.” „O, ne - ne. Naljutili su se što i sami to već nismo pokušali. Zašto bi se samo taj skorojević Google zabavljao, rekli su.”

Na to se osmjehnem. Možda Corvinina vladavina ipak nije tako apsolutna kako se čini. „Ali i dalje to radite?” pitam. „Iako moćna Googleova računala nisu našla ništa?” upita Deckle. „Naravno.

Mislim, daj, pa i ja imam računalo.” Lupne prstom po poklopcu svojeg lap-topa i slika se zatrese. „Nisu magična. Sposobna su samo onoliko koliko su sposobni njihovi programeri, je li tako?”

Aha, ali to su bili prilično sposobni programeri. „Bit ću iskren”, kaže Deckle, „jesmo izgubili neke ljude. Nekoliko mlađih, još neuvezanih, koji su tek počeli. Ali to je u redu. To nije ništa u usporedbi s... “ Iza Decklea se nešto pomakne i sitno lice pojavi mu se iza ramena, istežući se kako bi vidjelo ekran. To je malena curica i šokiran sam kad vidim da je ona Deckleova minijatura. Ima svjetloplavu kosu, dugu i zamršenu, a ima i njegov nos. Izgleda kao da ima šest godina. „Tko je to?” upita ona pokazujući ekran. Dakle, Edgar Deckle kladi se na više strana: besmrtnost preko knjige i besmrtnost preko krvi. Ima li tko od ostalih djecu? „Ovo je moj prijatelj Clay”, kaže Deckle, omatajući ruku oko njezina pasa. „Poznaje stričeka Ajaxa. I on živi u San Franciscu.”

147

CW&BU

„Volim San Francisco!” kaže ona. „Volim kitove!”

Deckle se nagne prema svojoj kćeri i tiho joj šapne: „Kakav zvuk proizvodi kit, dušo?”

Djevojčica se izmigolji iz njegova zagrljaja, stane na prste i počne proizvoditi nekakvo mukanje-mijaukanje dok polako izvodi piruetu. To je njezino oponašanje kita.

Nasmijem se, a onda pogleda ekran bistrim očima, uživajući u pozornosti. Opet oponaša kitovu pjesmu, ovaj put vrteći se u smjeru u kojem je došla, kližući se po kuhinjskom podu. Mukanje-mijaukanje sve je tiše i prijeđe u drugu sobu.

Deckle se osmjehuje i gleda je kako odlazi. „Dakle, prijeći ću na stvar”, kaže okrećući se natrag prema meni, „ne: ne mogu ti pomoći. Viđao sam Clarka Moffata u knjižari, ali nakon što je riješio Utemeljiteljevu zagonetku - za otprilike tri mjeseca krenuo je ravno u Čitaonicu. Poslije toga više ga nisam vidio i ne znam ništa o njegovoj audioknjizi. Bit ću iskren, mrzim audioknjige.”

Ali audioknjiga je poput čupave pletene kape navučene preko - „Znaš s kim bi trebao razgovarati, je li tako?”

Naravno da znam: „S Penumbrom.”

Deckle kimne. „On je imao ključ Moffatova codex vitae - jesi li to znao? Bili su bliski, barem neko vrijeme.” „Ali ne mogu ga naći”, kažem bezvoljno. „Poput duha je.” A onda shvatim da razgovaram s njegovim najdražim novakom. „Čekaj - znaš li ti gdje on živi?” „Znam”, kaže Deckle. Pogleda ravno u kameru. „Ali neću ti reći.”

Obeshrabrenost mi se očito jasno pokaže na licu jer Deckle odmah podigne ruku i kaže: „Ne, trampit ćemo se. Prekršio sam sva pravila u knjizi - a to je vrlo stara knjiga - i dao sam ti ključ Čitaonice kad ti je trebao, je li tako? Sad želim da ti nešto učiniš za mene. Zauzvrat ću ti rado reći gdje ćeš naći našeg prijatelja, gospodina Ajaxa Penumbru.”

Ovakvo kalkuliranje nisam očekivao od srdačnog, nasmiješenog Edgara Decklea. „Sjećaš li se Gerritszoonovih slova koje sam ti pokazao u tiskari?” „Da, naravno.” Dolje u podzemnoj tiskari. „Nije ih ostalo mnogo.” „Tako je. Mislim da sam ti to rekao: originale su ukrali. To se dogodilo prije stotinu godina, odmah po našem dolasku u Ameriku. Neslomljeni hrbat je poludio. Unajmili su detektive, potplatili policiju, našli lopova.” „Tko ih je ukrao?” „Jedan naš - jedan uvezani. Zvao se Glencoe i njegovu su knjigu spalili.” „Zašto?” „Ulovili su ga kako se seksa u knjižnici”, kaže Deckle mrtav-hladan. A onda podigne prst i kaže, sotto voce: „Na što se, uzgred, još ne gleda blagonaklono, premda te zbog toga danas ne bi spalili.”

Dakle, Neslomljeni hrbat ipak napreduje - polako.

148

CW&BU

„Bilo kako bilo, ukrao je hrpicu codexa vitae i nešto srebrnih vilica i žlica - tad smo imali lijepu blagovaonicu. I ukrao je Gerritszoonove štance. Neki su rekli da je to učinio iz osvete, ali mislim da je to više bilo iz očaja. Dobrim poznavanjem latinskog jezika ne možeš dogurati daleko u New Yorku.” „Kažeš da su ga ulovili.” „Aha. Nije našao nikoga tko bi kupio knjige, pa smo ih vratili natrag. Žlice su već odavno bile nestale. A Gerritszoonove štance - ni njih više nije bilo. I otad ih nema.” „Čudna priča. Pa?” „Želim da ih nađeš.” Ovaj: „Zaista?”

Deckle se osmjehne. „Da, zaista. Znam da bi mogla biti negdje na dnu gomile otpada. Ali također je moguće,” oči mu zasvjetlucaju „da se kriju negdje svima pred nosom.”

Komadići metala, izgubljeni prije stotinu godina. Vjerojatno bi mi bilo lakše tražiti Penumbru od vrata do vrata. „Mislim da to možeš”, kaže Deckle. „Čini se da si pun resursa.”

Još jedanput: „Zaista?” „Javi mi se kad ih nađeš. Festina lente.” Osmjehne se i ekran se zacrni.

Okej, sad sam ljut. Očekivao sam da će mi Deckle pomoći. Umjesto toga dao mi je domaću zadaću. Nemoguću domaću zadaću.

Ali: Čini se da si pun resursa. To nikad prije nisam čuo. Razmislim o tome što je rekao. Kad pomislim na resurse, na pamet mi pada Neel. Ali možda je Deckle u pravu.

Sve što sam učinio dosad, učinio sam traženjem usluga. Zaista poznajem ljude koji imaju posebne, vještine i znam kako te vještine mogu ujediniti.

A kad razmislim o tome, imam baš pravi resurs za ovo.

Kako bih našao nešto staro i opskurno, nešto neobično i važno, obratim se Oliveru Groneu.

Nakon što je Penumbra nestao i knjižara se zatvorila, Oliver se tako vješto premjestio na novi posao da sam posumnjao kako ga je već neko vrijeme čuvao u stražnjem džepu. Posao je u Pygmalionu, jednoj od onih pravovjernih nezavisnjaka, knjižari u kojoj nema sranja, koju su bivši aktivisti Pokreta za slobodu govora otvorili u Engelsovoj ulici u Berkelevju. I tako Oliver i ja sad sjedimo u nakrcanom kafiću Pygmaliona, stisnuti iza odjela POLITIKA HRANE. Oliverove noge predugačke su za mali stol, pa ih je ispružio sa strane. Ja grickam pogačicu od malina i klica graha.

Oliver izgleda zadovoljno što radi ovdje. Pygmalion je golem, gotovo cijeli ulični blok nakrcan knjigama, i iznimno je dobro organiziran. Žarki blokovi boje na stropu označavaju razne odjele, a odgovarajuće vrpce vide se i u uskim uzorcima na podu, nalikujući na matičnu ploču duginih boja. Kad sam ušao, Oliver je nosio pun naramak teških knjiga prema policama označenim natpisom ANTROPOLOGIJA. Možda njegova snažna građa ipak nije od sporta; možda je od knjižničarskog posla. „Onda, što je štanca?” upita Oliver. Njegovo poznavanje opskurnih predmeta nije baš tako sveobuhvatno nakon što prođete dvanaesto stoljeće, ali ne dam se smesti.

149

CW&BU

Objasnim mu kako sustav pomičnih slova ovisi o malim metalnim znakovima koje možeš poslagati u retke koji poslije oblikuju stranice. Stotinama godina ti su se znakovi izrađivali ručno, svaki je bio odliven pojedinačno. Za to je potreban originalan model, izrezbaren od tvrdog metala. Taj model zovu štanca, a svako je slovo imalo svoju štancu.

Oliver šuti na trenutak, a u očima mu se vidi da gleda nekamo u daljinu. A onda kaže: „Dakle. Trebao bih ti reći. Na svijetu zapravo postoje dvije vrste predmeta. Ovo će zvučati malo šašavo, ali... neki predmeti imaju određenu auru. Drugi je nemaju.”

Pa, ja računam na auru. „Riječ je o ključnom predmetu za sektu staru nekoliko stotina godina.”

On kimne. „To je dobro. Svakodnevni predmeti... kućanski predmeti? Njih više nema.” Pucne prstima: puf. „Imamo veliku sreću kad nađemo, ono, super zdjelu za salatu. Ali religijski predmeti? Ne bi vjerovao koliko je obrednih urna još u uporabi.

Nitko ne želi baciti urnu.” „Dakle, ako imam sreću, nitko nije htio baciti ni Gerritszoona.” ,Aha, a i dobar je znak ako je netko to ukrao. Krađa je nešto najbolje što se može dogoditi predmetu.

Ukradeni predmeti cirkuliraju. Ostaju na površini.” Tad čvrsto stisne usne. „Ali nemoj se previše nadati.”

Prekasno, Olivere. Progutam posljednji zalogaj pogačice i kažem: „Dakle, ako imaš auru, kamo te to odvede?” „Ako te štance postoje igdje na svijetu”, kaže Oliver, „postoji mjesto na kojem ih možeš naći. Moraš sjesti za Pristupni registar.”

150

CW&BU

PRVI RAZRED Tabitha Trudeau najbolja je Oliverova prijateljica s Berkeleyja. Niska je i čvrsta, kovrčave smeđe kose i krupnih, strogih obrva iza debelih crnih naočala. Sad je zamjenica direktora najopskurnijeg muzeja na području Zaljeva, sitnog mjesta u Emeryvilleu zvanog Kalifornijski muzej umjetnosti pletenja i znanosti vezenja.

Oliver nas je upoznao preko mejla i objasnio Tabithi da sam na posebnom zadatku na koji on gleda blagonaklono. Prenio mi je i taktički savjet da nekakva donacija ne bi škodila. Nažalost, bilo kakva razumna donacija iznosila bi najmanje dvadeset posto svega što imam, no i dalje imam pokrovitelja, pa odgovorim Tabithi i kažem joj da bih mogao imati tisuću dolara koje bih joj mogao prebaciti (zahvaljujući Zakladi Neela Shaha za umjetnice) - ako mi pomogne.

Kad se nađemo u muzeju - koji je za upoznate jednostavno Kal Plet - odmah osjetim neku srodnost jer je Kal Plet gotovo jednako čudan kao Penumbrina knjižara. To je samo jedna velika prostorija, preuređena zgrada škole čiji su zidovi sad prekriveni šarenim izlošcima te uz koje se nalaze radni stolovi za djecu. U širokoj posudi kraj ulaza igle za pletenje poslagane su kao u oružarnici: debele, tanke, neke od svjetlucave plastike, neke od drva izrezbarenog u antropomorfne oblike. Soba snažno miriše na vunu. „Koliko imate posjetitelja?” upitam gledajući izbliza jednu drvenu iglu. Poput vrlo tankog totema je. „O, mnogo”, kaže ona i podigne naočale. „Uglavnom učenici. I sad je već jedan autobus na putu, pa je bolje da odmah počnemo.” Ona sjedi za pultom na ulazu u muzej, na kojem mali natpis kaže SLOBODAN ULAZ AKO DONIRATE PLETIVO. Nađem Neelov ček u džepu i izravnam ga na pultu. Tabitha se naceri i uzme ga. „Jesi li se ikad služio ovime?” upita me ona pritišćući tipku na plavom računalnom terminalu. On se veselo oglasi. „Nikad”, kažem. „Prije dva dana nisam ni znao da postoji.” Tabitha podigne pogled, a ja slijedim njezine oči: školski autobus dolazi iza ugla i ulazi na malo muzejsko parkiralište. „Pa”, kaže ona, „to postoji. Shvatit ćeš. Samo nemoj, ono, dati naše stvari nekom drugom muzeju.”

Kimnem i zavučem se iza pulta, zamijenivši se za mjesta s njom. Tabitha se uzvrti po muzeju, poravnavajući stolce i brišući plastične stolove antiseptičnom krpom. A što se mene tiče: Pristupni registar je otvoren.

Pristupni registar je, kako sam naučio od Olivera, golema baza podataka koja prati sve artefakte u svim muzejima na svijetu. Postoji od sredine dvadesetog stoljeća. Tad je funkcionirao na principu perforiranih kartica koje su razmjenjivali, kopirali i čuvali u katalozima. U svijetu u kojem su artefakti stalno u pokretu - od muzejskog podruma tri kata pod zemljom do izložbene sale, pa do drugog muzeja (koji je u Bostonu ili Belgiji) to je nužno.

151

CW&BU

Svi svjetski muzeji koriste se Pristupnim registrom, od najskromnijeg kooperativa koji se bavi lokalnom poviješću do najbogatije nacionalne galerije, i svi imaju identičan monitor. To je Bloombergov terminal antikviteta. Svaki put kad nađu ili kupe neki artefakt, unesu ga u ovu muzejsku matricu. Ako ga ikad prodaju ili ako izgori, izbrišu ga. Ali sve dok ikakav djelić platna ili krhotina kamena postoji u bilo kojoj zbirci bilo gdje, i dalje je upisan.

Pristupni registar pomaže u otkrivanju krivotvorina: svaki muzej namjesti svoj terminal tako da traži nove unose koji sumnjivo nalikuju na artefakte koje oni već imaju u svojoj zbirci. Kad se oglasi alarm Pristupnog registra, to znači da su negdje nekoga prevarili.

Ako Gerritszoonove štance postoje u ijednom svjetskome muzeju, bit će uvedene u Pristupni registar. Trebam samo jednu minutu za terminalom. Ali, da razjasnim, kustos bilo kojeg legitimnog muzeja bio bi zgrožen mojom zamolbom. Ti su terminali tajno znanje ove sekte. Zato je Oliver predložio da nađemo stražnji ulaz: maleni muzej s čuvarom koji nam je sklon.

Stolac za pultom škripi pod mojom težinom. Očekivao sam da će Pristupni registar biti tehnološki napredniji, a zapravo i sam nalikuje na artefakt. To je svjetloplavi monitor, ne novijega godišta; pikseli proviruju kroz debelo staklo. Nove akvizicije iz cijelog svijeta skrolaju jednom stranom ekrana. Među njima ima sredozemnih keramičkih tanjura i japanskih samurajskih mačeva te mogulskih kipova plodnosti prilično seksi mogulskih kipova, širokih bokova, nalik na jakšine - i još toga, još mnogo toga, ima starih štoperica i raspadajućih mušketa, čak i knjiga, lijepih starih knjiga uvezanih u plavo, s debelim zlatnim križevima na koricama.

Kako kustosi mogu a da ne zure samo u ovaj ekran cijeli dan?

Prvašići ulijeću u Kal Plet, cikćući i vrišteći. Dvojica dječaka zgrabe igle za pletenje iz posude kraj vrata i počnu se mačevati, proizvodeći zvukove svjetlosne sablje, popraćene mlazovima sline. Tabitha ih usmjeri prema radnim stolovima i počne svoju uobičajenu spiku. Na zidu iza nje jest plakat na kojem piše PLETENJE JE ZAPLET! Natrag Pristupnom registru. Na drugoj strani ekrana su grafikoni, koje je očito konfigurirala Tabitha. Oni prate aktivnosti na nekoliko interesnih područja, područja kao što su TEKSTIL, KALIFORNIJA i NESUBVENCIONIRANO. TEKSTIL je šiljasti planinski lanac aktivnosti; KALIFORNIJA ima ujednačenu uzlaznu krivulju; NESUBVENCIONIRANO je ravna vodoravna crta.

Okej. Gdje je kućica za traženje?

Tabitha je izvukla pletivo. Prvašići kopaju po širokim plastičnim kutijama u potrazi za omiljenom bojom. Jedna upadne unutra i vrisne, a njezine dvije prijateljice počnu je ubadati iglama.

Nema kućice za traženje.

Nasumice stišćem tipke dok se u vrhu ekrana ne pojavi natpis DIREKTORIJ. (Pojavio se kad sam stisnuo F5.) Sad se preda mnom pojavljuje bogata, detaljna taksonomija. Netko je negdje kategorizirao sve, svugdje: 152

CW&BU

METAL, DRVO, KERAMIKA. 15. STOLJEĆE, 16. STOLJEĆE, 17. STOLJEĆE. POLITIČKI, RELIGIJSKI, OBREDNI. Ali, čekaj - koja je razlika između RELIGIJSKI i OBREDNI? Nešto mi se stisne u želucu. Počnem istraživati METAL, ali to su samo novčići, narukvice i udice. Nema mačeva - mislim da su oni navedeni pod ORUŽJE. Možda RAT. Možda OŠTRI PREDMETI. Tabitha se nagnula prema jednom prvašiću i pomaže mu da ukriži dvije igle kako bi napravio prvu petlju. Obrve su mu naborane od potpune koncentracije - vidio sam taj pogled u Čitaonici - a onda shvati, nastane petlja i on se široko, kikotavo naceri.

Tabitha pogleda prema meni. „Jesi li našao?”

Odmahnem glavom. Ne, nisam još našao. Nije u 15. STOLJEĆU. Mislim, možda jest u 15. STOLJEĆU, ali i sve je drugo u 15. STOLJEĆU - u tome je problem. I zapeo sam tražeći iglu u stogu sijena. Vjerojatno u drevnom stogu iz dinastije Song koji su Mongoli spalili zajedno sa svim ostalim.

Pognem se lica u dlanovima, zurim u plavi terminal, koji mi pokazuje sliku nekakvih kvrgavih, zelenih novčića pronađenih na španjolskoj galiji. Jesam li ja to upravo uzalud spiskao tisuću Neelovih dolara? Što bih ja trebao učiniti s ovim? Zašto Google još nije indeksirao muzeje?

Prvašica žarko crvene kose dotrči do pulta, hihoće se i guši samu sebe zapetljanim zelenim pletivom. Mm - lijep šal? Ceri se i skače u mjestu. „Zdravo”, kažem. „Da te pitam nešto.” Ona se zahihoće i kimne. „Kako bi ti našla iglu u stogu sijena?”

Prvašica zastane, zamišljena, povlačeći zeleno predivo oko svojeg vrata. Zaista razmišlja o tome. Sitni kotačići se okreću; isprepleće prste, razbijajući glavu. To je slatko.

Poslije nekog vremena podigne glavu i ozbiljno kaže: „Zamolila bih stog da je nađe.”

Tada tiho zaječi poput ptice zloslutnice i odskakuće na jednoj nozi.

Gong drevne dinastije Song grune mi u glavi. Da, naravno. Genijalna je! Hihoćući se sebi u bradu, stišćem tipku escape sve dok se ne oslobodim grozne taksonomije terminala. Umjesto toga odaberem naredbu koja jednostavno kaže: PRISTUP. To je tako jednostavno. Naravno, naravno. Prvašica je u pravu. Lako je naći iglu u stogu sijena. Zatraži od stoga da je nađe!

Pristupni formular dugačak je i kompliciran, ali brzo ga prođem: TVORAC: Griffo Gerritszoon GODINA: 1500. (cca.)

OPIS: Metalna slova. Gerritszoonove štance. Cijeli font.

PORIJEKLO: Izgubljena cca. 1900. Dobivena anonimnim darom.

Ostala polja ostavim prazna i opalim tipku kako bih prijavio novi artefakt, posve izmišljen, Pristupnom registru. Ako sam dobro shvatio ovo, on se sad pojavio na svim 153

CW&BU

drugim terminalima poput ovog u svim muzejima diljem svijeta. Kustosi to provjeravaju, uspoređuju - tisuće njih.

Prođe minuta. Još jedna. Pogrbljeni prvašić crne kose dovuče se do pulta, stane na prste i urotnički nagne prema meni. „Imate li kakve igrice?” šapne pokazujući terminal.

Tužno odmahnem glavom. Žalim, mali, ali možda...

Pristupni registar oglasi se vuup vuup. To je visoki, sve glasniji zvuk, poput požarnog alarma: vuup vuup. Pogrbljeni klinac poskoči i svi se prvašići okrenu prema meni. Okrene se i Tabitha, koja je podignula jednu svoju gustu obrvu. „Je li sve u redu ondje?”

Kimnem, previše uzbuđen da bih mogao govoriti. Poruka ispisana debelim crvenim slovima ljutito žmirka u dnu ekrana: PRISTUP ODBIJEN To! ARTEFAKT POSTOJI To, to, to!

MOLIM VAS, OBRATITE SE: KONSOLIDIRANO UNIVERZALNO DUGOROČNO SKLADIŠTE D.O.O. Pristupni registar zazvoni - čekaj, može zvoniti? Pogledam sa strane terminala i vidim da je ondje položena plava telefonska slušalica. Je li to muzejska hitna linija?

Upomoć, grobnica kralja Tuta je prazna! Opet zazvoni. „Hej, stari, što to radiš?” vikne Tabitha s druge strane prostorije.

Veselo joj mahnem - sve je u redu - a tad podignem slušalicu, čvrsto je pritisnem uz uho i šapnem: „Halo? Kal Plet.” „Ovdje Konsolidirano univerzalno dugoročno skladište”, kaže glas s druge strane linije. Žena je i u glasu joj se čuje blago zavlačenje. „Spojite me s pristupima, molim vas.”

Osvrnem se oko sebe: Tabitha izvlači dvoje prvašica iz čahure zelenog i žutog pletiva. Jedna je malo crvena u licu, kao da se gušila. U telefon kažem: „Pristupi? To sam ja, gospođo.” „O, tako si ljubazan. Pa, čuj me, dušo, netko vas vuče za nos”, kaže ona. „Taj - da vidim - obredni artefakt koji ste upravo prijavili već se nalazi ovdje. Godinama ga imamo. Uvijek moraš najprije provjeriti, dušo.”

Jedva se suzdržavam da ne skočim na noge i zaplešem iza pulta. Smirim se i kažem u slušalicu: „Joj, hvala na upozorenju. Reći ću tipu da ode. Totalno je čudan, kaže da pripada tajnom društvu, da to imaju stotinama godina - znate već, uobičajeno.” Žena suosjećajno uzdahne. „To ti je priča mojeg života, dušo.” „Čujte”, ležerno ću ja, „kako se zovete?” „Cheryl, dušo. Zaista mi je žao zbog ovoga. Nitko ne voli poziv Kon-U-a.” „Nije istina! Cijenim vašu marljivost, Cheryl.” Glumim ulogu. „Ah mi smo prilično mali. Nikad nisam ni čuo za Kon-U... “ 154

CW&BU

„Dušo, šališ se? Mi smo samo najveće i najmodernije skladište koje opslužuje sektor povijesne zabave bilo gdje zapadno od Mississippija”, kaže ona u jednom dahu. „Ovdje u Nevadi. Jesi li ikad bio u Vegasu?” „Pa, nisam... “ „Najsuše mjesto u Sjedinjenim Državama, dušo.”

Idealno za kamene pločice. Okej, to je to. Odlučim pokušati: „Čujte, Cheryl, možda mi možete pomoći. Ovdje u Kal Pletu upravo smo dobili donaciju Zaklade Neela Shaha... “ „Zvuči dobro.” „Pa, velika je prema našim standardima, koji nisu nimalo visoki. Ali organiziramo novu izložbu i... prave Gerritszoonove štance su kod vas, je li tako?” „Ne znam što je to, dušo, ali ovdje piše da ih imamo.” „Onda bismo ih voljeli posuditi.”

Uzmem podatke od Cheryl, zahvalim se i pozdravim je te vratim plavu telefonsku slušalicu na mjesto. Klupko zelenog pletiva doleti u luku i sleti na pult, a onda mi se otkotrlja u krilo, pritom se razmotavajući. Podignem pogled i to je opet crvenokosa prvašica, stoji na jednoj nozi i belji mi se.

Prvašići se naguravaju i meškolje na putu natrag prema parkiralištu. Tabitha zatvori ulazna vrata, zaključa ih i odšepa natrag do pulta. Ima blagu crvenu ogrebotinu na obrazu.

Počnem namatati zeleno pletivo. „Naporan razred?” „Brzi su s tim iglama”, kaže ona uzdahnuvši. „A što je s tobom?” Napisao sam ime skladišta i adresu u Nevadi na papiru Kal Pleta. Okrenem ga kako bih joj to pokazao. „Da, to me ne čudi”, kaže ona. „Valjda je devedeset posto svega na tom ekranu u skladištu. Jesi li znao da Kongresna knjižnica većinu knjiga drži izvan Washingtona?

Imaju, ono, tisuću kilometara polica. Sve su u skladištima.” „Fuj.” To mi užasno zvuči. „Koja je svrha toga, ako to nitko nikada ne dobije priliku vidjeti?” „Posao je muzeja da stvari čuva za buduće naraštaje”, frkne Tabitha. „Mi imamo skladište s kontroliranom temperaturom puno božičnih džempera.”

Naravno. Znate, zaista sam već počeo misliti da je cijeli svijet obična krparija suludih malih sekta, od kojih svaka ima vlastita tajna mjesta, vlastite arhive, vlastita pravila.

U vlaku natrag za San Francisco utipkam tri kratke poruke u mobitel.

Prva je za Decklea i kaže: Na tragu sam nečega.

Druga je za Neela i kaže: Mogu li posuditi tvoj auto?

Posljednja je za Kat i kaže jednostavno: Zdravo.

155

CW&BU

OLUJA Konsolidirano univerzalno dugoročno skladište dugačko je, nisko prostranstvo sivila koje se smjestilo kraj autoceste u blizini Enterprisea, u Nevadi. Dok ulazim na dugo parkiralište, osjećam kako mi ta bezoblična masa pritišće dušu. To je bespuće industrijske zone u jedinstvenom obliku, ali u sebi barem krije obećanje blaga.

Applebees četiri i pol kilometra dalje niz autocestu jednako je depresivan, ali točno znaš što te čeka unutra.

Kako bih ušao u Kon-U, prođem kroz dva detektora metala i jedan rendgen, nakon čega me prepipa zaštitar Barry. Torbu, jaknu, novčanik i sitniš iz džepa, sve mi to zaplijene. Barry provjerava imam li noževe, skalpele, pijuke, šila, škare, četke ili pamučnu vatu. Provjerava dužinu mojih noktiju, a onda me natjera da navučem ružičaste rukavice od lateksa. Na kraju me ubaci u bijeli kombinezon od tyveka s ugrađenim čizmama za moje cipele. Kad uđem u suh, besprijekorno čist zrak skladišta, posve sam inertan: ne mogu okrhnuti, zagrepsti, izbijeliti, korodirati ni doći u kontakt s ijednom fizičkom supstancijom u poznatom svemiru. Pretpostavljam da bih i dalje mogao nešto liznuti. Čudi me što mi Barry nije začepio usta ljepljivom vrpcom.

Cheryl me dočeka u uskom hodniku, oštro osvijetljenim stropnom fluorescentnom rasvjetom, pred vratima na kojima visokim crnim slovima piše PRISTUP/ODBIJANJE PRISTUPA. Slova izgledaju kao da bi najradije rekla REAKTORSKA JEZGRA. „Dobro došao u Nevadu, dušo!” Mahne mi i osmjehne se širokim osmijehom od kojeg joj se skupe obrazi. „Baš je lijepo vidjeti novo lice ovdje.” Cheryl je sredovječna žena kovrčave crne kose. Na sebi ima zelenu vestu s urednim cik-cak uzorkom i prašne plave traperice kakve nose mame - ona nema odijelo od tyveka. Njezin bedž Kon-U visi s vrpce oko vrata, a fotografija na bedžu izgleda deset godina mlađe. „Okej, dušo. Ovo ti je međumuzejski formular za posudbu.” Da mi namreškan bljedozelen papir. „A ovo je manifest za preuzimanje.” Drugi papir, ovaj put žut. „I morat ćeš potpisati ovaj.” Ružičast je. Cheryl duboko udahne. „A sad me slušaj, dušo.

Tvoja institucija nema nacionalnu akreditaciju, pa ne možemo tražiti i pakirati umjesto tebe. To je protiv pravila.” „Tražiti i pakirati?” „Žao mi je zbog toga.” Da mi prethodni naraštaj iPada u gumenom okviru. ,A-li ovdje ti je karta. Sad imamo ove fine stvarčice.” Osmjehne se. iPad pokazuje uski hodnik (ona ga ubode prstom - „Vidiš, mi smo ti ovdje”) koji ulazi u golemi pravokutnik, koji je prazan. „A to ti je skladište, ovuda.” Podigne ruku, na kojoj zveckaju narukvice, i pokaže mi dvokrilna vrata u dnu hodnika.

Jedan formular - žuti - kaže mi da su Gerritszoonove štance na polici ZULU-2591. „Gdje ću to naći?” „Iskreno, dušo, teško je to reći”, kaže Cheryl. „Vidjet ćeš.”

156

CW&BU

*** Skladište Kon-U najnevjerojatniji je prostor koji sam ikad vidio. Ne zaboravite da sam donedavno radio u okomitoj knjižari i još nedavnije posjetio podzemnu knjižnicu.

Ne zaboravite ni da sam kao mali vidio Sikstinsku kapelu te da sam u sklopu Znanstvenog kampa posjetio akcelerator čestica. Ovo ih skladište sve šije.

Strop visi visoko iznad mene, valovit kao u avionskom hangaru. Skladišni prostor labirint je visokih metalnih polica nakrcanih kutijama, kanistrima, kontejnerima i koševima. Prilično jednostavno. Ali police - police su u pokretu.

Na trenutak mi pozli jer mi sve zapliva pred očima. Cijelo skladište migolji se kao kanta puna crva; to je isto takvo preklapaj uče kretanje koje je teško pratiti. Sve police postavljene su na debelim gumenim kotačima i znaju se služiti njima. Kreću se u kratkim, kontroliranim naletima, a onda naglo jurnu otvorenim prostorom. Zastanu i pristojno se međusobno pričekaju; udružuju se i stvaraju duge karavane. To je sablasno.

Isto kao u Čarobnjakom učeniku.

Dakle, karta na iPadu prazna je zato što se police stalno premještaju.

Prostor je mračan, bez stropne rasvjete, ali svaka polica ima malenu narančastu lampicu na vrhu koja bljeska i okreće se. Svjetiljke bacaju neobične zakovitlane sjene dok police obavljaju svoju kompleksnu migraciju. Zrak je suh - jako suh. Obližem usne.

Polica s dugim kopljima projuri kraj mene. Tad naglo skrene koplja zaklepeću - i vidim da je krenula prema širokim vratima na udaljenu zidu. Odande se osvježavajuće plavo svjetlo izlijeva u tamu, a ekipa u tyveku podiže kutije s polica, provjerava formulare i odnosi ih nekamo izvan mojega vidokruga. Police se poredaju poput školaraca, meškolje se i naguravaju; a onda, kad ljudi u bijelim odijelima završe, odu i ponovno se stope s tamom.

Ovdje, u najmodernijem skladištu koje opslužuje sektor povijesne zabave bilo gdje zapadno od Mississippija, ne nalaziš ti artefakte. Artefakti nađu tebe. iPad mi zabljesne i sad pokazuje plavu točku označenu kao ZULU-2591 blizu središta skladišta. Okej, to mi pomaže. Vjerojatno ima nekakav odašiljač. Ili radi na magiju.

Na podu ispred mene povučena je debela žuta crta. Polako pomaknem jedan nožni prst na nju i obližnje se police trgnu i pomaknu. To je dobro. Znaju da sam ovdje.

I polako krenem u vrtlog. Neke police ne uspore, nego promijene smjer kako bi prošle tik iza ili ispred mene. Hodam ujednačeno, polaganim, opreznim koracima. Dok tako migriraju oko mene, police mi prikazuju pravu paradu čuda. Vidim goleme urne plave i zlatne glazure, privezane i upakirane u pjenu; široke staklene cilindre pune smeđeg formaldehida, u kojem jedva vidljivi pipci polako lelujaju; komadi kristala koji vire iz crnih stijena i svjetlucaju zeleno u mraku. Na jednoj polici samo je jedna uljana slika, visoka tri metra: portret namrštenog trgovačkog princa tankih brkova. Njegove oči kao da me slijede dok slika zamiče za ugao.

Pitam se hoće li Matov minijaturni grad - mislim, sad je Matov i Ashleyn - jednoga dana završiti na ovakvim policama. Hoće li ga ugurati bočno? Ili će ga brižno rastaviti i svaku zgradu pohraniti zasebno, svaku omotanu gazom? Hoće li se police rastaviti i 157

CW&BU

svaka otići svojim putem? Hoće li se Matropolis raštrkati skladištem poput zvjezdane prašine? Toliko mnogo ljudi sanja o tome da se nešto njihovo nađe u muzeju... misle li pritom na ovo?

Vanjski je rub skladišta poput autoceste; ondje se vjerojatno motaju svi popularni artefakti. Ali kako slijedim svoj iPad i primičem se sredini skladišta, sve polako usporava. Ovdje su police pune masaka od pruća, kompleta za čaj upakiranih u komadiće pjene, debeli metalni paneli skoreni suhim luparima. Ovdje je propeler aviona i trodijelno odijelo. Ovdje su čudnije stvari.

A i nisu sve samo police. Ima pokretnih trezora - golemih metalnih sanduka na tenkovskim gusjenicama. Neki od njih polako gmižu naprijed; neki su nepomični. Svi imaju komplicirane brave i žmirkave crne kamere na vrhu. Na prednjem dijelu jednoga nalazi se žarko upozorenje za biološku opasnost; taj zaobiđem u širokom luku.

Iznenada začujem prasak hidraulike i jedan se trezor pokrene. Krene naprijed, narančaste lampice bljeskaju. Skočim s puta, a on nastavi preko mjesta na kojem sam upravo stajao. Sve se police počnu razmicati kada trezor počne svoje putovanje, polako, prema širokim vratima.

Padne mi na pamet da me, ako me nešto ovdje zgnječi, nitko dugo neće naći.

Vidim nekakvo kretanje. Onaj dio mojega mozga koji je posvećen detekciji drugih ljudskih bića (a osobito pljačkaša, ubojica i neprijateljskih nindža) upali se kao jedna od tih narančastih lampica. Netko dolazi iz mraka. Hrčkovski modus: aktiviraj. Netko trči prema meni, brzo se primiče i nalikuje na Corvinu. Naglo se okrenem kako bih se suočio s njim, podignem ruke pred sebe i viknem: „Aa!” To je opet ona slika - brkati trgovački princ. Vratio se kako bi me pogledao još jedanput. Slijedi li me? Ne - naravno da ne. Srce mi tuče ubrzano. Smiri se, Čupko McFlupko.

U samoj sredini skladišta ništa se ne kreće. Ovdje je teško vidjeti; police su isključile svoje lampice, možda kako bi štedjele na baterijama, a možda iz očaja. Tiho je - srce oluje. Snopovi svjetla s užurbanog ruba probijaju se i nakratko obasjavaju ulupljene smeđe kutije, gomile novina, kamene gromade. Pogledam iPad i nađem žmirkavu plavu točku. Mislim da je blizu, pa počnem gledati police.

Na svakoj je debeo sloj prašine. Policu po policu, brišem je i provjeravam što piše na pločici. Visokim crnim slovima na žarkožutoj pozadini piše: BRAVO-3877. GAMMA6173. Nastavim provjeravati, koristeći se mobitelom kao svjetiljkom. TANGO-5179.

ULTRA-4549. A onda: ZULU-2591.

Očekujem teški kovčeg, nekakvu fino izrezbarenu arku za Gerritszoonovu veliku kreaciju. Umjesto toga vidim kartonsku kutiju poklopca presavijenog prema unutra. U kutiji je svaka štanca umotana u svoju plastičnu vrećicu zatvorenu gumicom. Nalikuju na stare automobilske dijelove.

A onda izvadim jedno - to je X i težak je - i cijelog me oblije žarka plima trijumfa.

Ne mogu vjerovati da to držim u ruci. Ne mogu vjerovati da sam ih našao. Osjećam se kao Mješanac Telemah s Griffovim zlatnim rogom. Osjećam se kao junak.

158

CW&BU

Nitko ne gleda. Podignem Xvisoko u zrak kao da je mitski mač. Zamislim kako munja udara sa stropa. Zamislim kako cijela legija zmajske kraljice naglo utihne.

Proizvedem zvuk prepunjenosti energijom: pššsauuu!

A onda obje ruke omotam oko kutije, podignem je s police i oteturam natrag u oluju.

159

CW&BU

KRONIKE ZMAJEVE PJESME, TREĆI DIO Cherylinu uredu ispunim papirologiju i strpljivo čekam da ona sve to unese u Pristupni registar. Terminal na njezinu stolu isti je kao onaj u Kal Pletu: plava plastika, debelo staklo, ugrađena slušalica. Kraj njega drži kalendar koji ima po jednu stranicu za svaki dan, a na svakoj je slika mačke odjevene kao neka poznata osoba. Danas je to čupavi Julije Cezar.

Pitam se shvaća li Cheryl koliko je povijesno važan sadržaj ove kartonske kutije. „Oh, dušo”, kaže ona odmahujući rukom, „sve je ovdje nekomu blago.” Nagne se blizu terminalu, provjeravajući sve što je upisala.

Ha. Da. Što još drijema u srcu oluje, čekajući da se prava osoba pojavi i odnese to? „Želiš li to spustiti, dušo?” upita Cheryl, pokazujući bradom kutiju koju držim među rukama. „Izgleda teško.”

Odmahnem glavom. Ne, ne želim to spustiti. Bojim se da bi mogla nestati. I dalje ne mogu vjerovati da imam štance. Prije pet stotina godina taj Griffo Gerritszoon izrezbario je ove oblike - baš ove. Prošla su stoljeća i milijuni, možda milijarde, ljudi vidjeli su njihove otiske, premda većina njih to nije znala. Sad ih držim u naručju poput novorođenčadi. Teške novorođenčadi.

Cheryl stisne tipku i printer kraj njezina terminala počne presti. „Još malo, dušo.”

S obzirom na njihovu veliku estetsku vrijednost, ove štance ne izgledaju osobito. To su obični tanki komadi tamne legure i tek na samom vrhu postaju lijepi, slova koja iz metala izranjaju poput planinskih vrhova iz magle.

Iznenada mi padne na pamet da pitam: „Tko je vlasnik ovoga?” „O, nitko”, kaže Cheryl. „Više nitko. Da je netko vlasnik toga, sad bi razgovarao s njim, a ne sa mnom!” „Onda... što rade ovdje?” „Ajoj, mi smo ti poput sirotišta za mnogo toga”, kaže ona. „Da vidimo.” Nagne naočale i pomakne kotačić na svojem mišu. „Flintov muzej suvremene industrije poslao je to ovamo, ali oni su propali 1988. Krasno mjesto. Krasan kustos, Dick Saunders.” „I jednostavno je sve ostavio ovdje?” „Pa, došao je po neke stare aute i odnio ih velikim kamionom, ali sve ostalo prepisao je zbirci Kon-U-a.”

Možda bi Kon-U trebao organizirati vlastitu izložbu: Anonimni artefakti iz prošlosti. „Pokušavamo to prodavati na aukcijama”, kaže Chervl, „ali neke od tih stvari... “ Slegne ramenima. „Kao što sam rekla, sve je nekomu blago. Ali često ne možeš naći tog nekog.”

160

CW&BU

To je depresivno. Ako su se ovi maleni predmeti, tako važni za povijest tiskanja, tipografije i ljudske komunikacije, mogli izgubiti u golemom skladištu... kakve šanse ima itko od nas? „Okej, gospodine Jannon”, kaže Cheryl glumeći službeni glas, „sve je spremno.”

Stavi isprintani papir u kutiju i potapša me po ruci. „To je tromjesečna posudba, a možeš je produžiti na godinu dana. Jesi li sad spreman izaći iz tog dugog donjeg rublja?”

Vozim se natrag u San Francisco sa štancama na suvozačkom sjedalu Neelova hibrida. Ispunjavaju unutrašnjost gustim, metalnim mirisom od kojeg me svrbi nos.

Zapitam se bih li ih trebao oprati u vreloj vodi ili nešto slično. Zapitam se hoće li se taj miris uvući u sjedala.

Vožnja kući je dugačka. Neko vrijeme gledam Toyotin pokazatelj raspodjele energije i pokušavam nadmašiti uštedu goriva otprije. Ali to mi brzo dosadi, pa uključim ivalkman i pustim audioverziju Kronika zmajeve pjesme: Treći dio, koji čita osobno Clark Moffat.

Naslonim ramena unatrag, primim volan na deset i dva i udobno se smjestim u čudaštvo. Okružen sam braćom Neslomljenog hrpta, razdvojenom stoljećima: Moffat je na stereu, Gerritszoon na suvozačkom sjedalu. Pustinja Nevade kilometrima je bezlična, a visoko u kuli zmajske kraljice situacija postaje superčudna.

Ne zaboravite da ova serija počinje zmajem-pjevačem izgubljenim na moru, koji doziva pomoć dupina i kitova. Spasi ga brod koji prolazi onuda, u kojem je sasvim slučajno patuljak-učenjak. Patuljak se sprijatelji sa zmajem i njeguje ga dok se ne oporavi, a onda mu spasi život kad brodski kapetan u noći dođe prerezati zmaju grlo, ne bi li tako došao do zlata u njegovu ždrijelu, a to je tek prvih pet stranica - dakle, mislim, nije mala stvar reći da ova priča postaje još čudnija.

Ali, naravno, sad znam razlog: treći i završni dio Kronika zmajeve pjesme ima dvostruku ulogu Moffatova codexa vitae.

Sva akcija u ovoj knjizi zbiva se u kuli zmajske kraljice, koja je gotovo svijet sam po sebi. Kula seže do zvijezda, a svaki kat ima vlastita pravila, vlastite zagonetke koje valja riješiti. U prva dva dijela imamo pustolovine i bitke i, naravno, izdaje. U ovom imamo samo zagonetke, zagonetke, zagonetke.

Počinje prijateljski nastrojenim duhom koji, čini se, oslobađa patuljka Fernwena i Mješanca Telemaha iz tamnice zmajske kraljice te im pomogne da se počnu uspinjati.

Moffat opisuje duha kroz Toyotine zvučnike: Visok je, sastoji se od blijede plave svjetlosti, stvorenje dugih ruku i dugih nogu, s tek naznakom osmijeha, a iznad svega toga oči su koje sjaje jačim plavetnilom od njegova tijela. Čekaj malo. „Što tražite ovdje?” upita ih sjena jednostavno.

Prčkam kako bih premotao vrpcu. Najprije premotam previše, pa moram opet malo vratiti unaprijed, a onda opet promašim, pa moram ponovno premotati unatrag, a onda 161

CW&BU

se Toyota zatrese kad počne prelaziti preko gume na rubu ceste. Okrenem volan i usmjerim auto ravno po autocesti te napokon pustim snimku: ... oči su koje sjaje jačim plavetnilom od njegova tijela. „Što tražite ovdje?” upita ih sjena jednostavno.

Opet: ... jačim plavetnilom od njegova tijela. „Što tražite ovdje?”

Nema nikakve sumnje: Moffat na ovom dijelu oponaša Penumbrin glas. Ovaj dio knjige nije nov; sjećam se prijateljski nastrojenog plavog duha u tamnici iz prvog čitanja.

Ali, naravno, tada nikako nisam mogao znati da bi Moffat u svoju epsku fantastiku mogao šifrirano ubaciti ekscentričnog prodavača knjiga iz San Francisca. Također, kad sam ušao u Tajnovitu knjižaru, nisam mogao znati da sam Penumbru upoznao već nekoliko puta prije.

Ajax Penumbra plavooka je sjena u tamnici kule zmajske kraljice. Potpuno sam siguran u to. A još čuti Moffatov glas, tu sirovu privrženost u njemu dok dovršava tu scenu...

Ferntvenovi mali dlanovi gore na ljestvama. Željezo je hladno kao led i kao da ga svaka prečka ujeda, kao da se svim zlim silama trudi srušiti natrag u mračne dubine tamnice. Telemahje visoko iznad i već prolazi kroz portal. Ferniven baci pogled dolje.

Sjena je ondje, stoji na samim tajnim vratima. Osmjehne se, puls svjetlosti kroza sablasno plavilo, mahne dugim rukama i vikne: „Penji se, momče! Penji se!” Što on i učini. ... nevjerojatno. Penumbra je već zaslužio zrnce besmrtnosti. Zna li on to?

Opet ubrzam na putnu brzinu, odmahujući glavom i osmjehujući se samom sebi u bradu. I priča ubrzava. Sad Moffatov promukli glas vodi junake s kata na kat, usput rješavajući zagonetke i prikupljajući saveznike - lopova, vuka, stolac koji govori. Sad prvi put to shvaćam: katovi su metafora za metode dešifriranja kojima se koristio Neslomljeni hrbat. Moffat se kulom služi kako bi ispričao vlastiti put u družbi.

To je sve tako očito kad znate što trebate slušati.

Na samom kraju, poslije duge, čudne pripovjedačke šake u glavu junaci dođu do vrha, do mjesta s kojega zmajska kraljica gleda svijet i planira dominaciju. Ona je ondje, čeka ih, a s njom je njezina mračna legija. Njihovi mračni ogrtači sad su mi puno jasniji.

Dok Mješanac Telemah vodi svoju skupinu saveznika u odlučujuću bitku, učenjački patuljak Fermven otkrije nešto važno. U toj kataklizmičnoj gužvi ode do magičnog teleskopa zmajske kraljice pogleda kroz njega. S tog mjesta, nemoguće visokog, vidi nešto nevjerojatno. Planine koje dijele zapadni kontinent oblikuju slova. Fermven shvati da su one poruka, i to ne bilo kakva poruka, nego poruka koju je davno obećao Aldrag Zmaj-otac, a kad Fermven te riječi izgovori naglas, on - Kvragu.

Kad napokon prijeđem most i vratim se u San Francisco, glas Clarka Moffata u završnim poglavljima dobio je nekakvo novo podrhtavanje; mislim da se kaseta malo 162

CW&BU

razvukla od mojega silnog premotavanja i ponovnog slušanja, premotavanja i ponovnog slušanja, opet i opet. I moj mozak kao da je malo razvučen. U sebi nosi novu teoriju koja je počela kao sjeme, ali sad brzo raste, a sve na temelju onoga što sam upravo čuo.

Moffat: Bio si briljantan. Vidio si nešto što nitko drugi u cijeloj povijesti Neslomljenog hrpta nije vidio. Uspeo si se vrtoglavom brzinom, postao si jedan od uvezanih, možda samo zato da bi dobio pristup Čitaonici - a onda si njihove tajne uvezao u vlastitu knjigu. Sakrio si ih svima pred nosom.

Ja sam to morao čuti kako bih shvatio.

Kasno je, prošla je ponoć. Parkiram Neelov auto, zauzmem dva mjesta pred stanom i stisnem široku tipku od koje svjetla za slučaj opasnosti počnu blinkati. Iskočim van, zgrabim kartonsku kutiju sa suvozačkog mjesta i potrčim uza stube. Ključem zagrebem bravu - ne mogu je naći u mraku, ruke su mi pune i sav vibriram. „Mat!” Dotrčim do stuba i viknem u smjeru njegove sobe: „Mat! Imaš li mikroskop?”

Začujem mrmljanje, tihi glas - Ashleyn - i Mat se pojavi na vrhu stuba, samo u boksericama s otisnutom reprodukcijom slike Salvadora Dalfja u boji. Maše golemim povećalom. Ogromno je i izgleda kao da pripada detektivu iz crtića. „Evo, evo”, kaže on tiho, spuštajući se kako bi mi ga dao. „Nemam ničega boljeg. Dobro došao natrag, Jannone. Nemoj da ti ispadne.” Tada skokne natrag gore i zatvori vrata uz tiho škljocanje.

Odnesem Gerritszoonove originale u kuhinju i upalim sva svjetla. Osjećam se ludo, ali na pozitivan način. Oprezno izvadim jednu štancu iz kutije - opet X. Izvadim ga iz plastične vrećice, obrišem ga krpom i podignem na blještavo fluorescentno svjetlo. A tad čvrsto primim Matovo povećalo i pogledam kroz njega.

Planine su poruka Aldraga Zmaj-oca.

163

CW&BU

HODOČASNIK Tjedan je dana poslije, a ja imam ono što su tražili, i to na više načina. Poslao sam mejl Edgaru Deckleu i rekao mu da izvoli doći u Kaliforniju ako želi štance. Rekao sam mu da izvoli doći u Pygmalion u četvrtak navečer.

Sve sam ih pozvao: svoje prijatelje, družbu, sve koji su mi pomogli u ovome. Oliver Grone nagovorio je voditelja knjižare da mi prepusti stražnji dio, u kojem je audio-video oprema postavljena za čitanje knjiga i večeri poezije. Ashley je ispekla veganske kekse od zobi, četiri puna tanjura. Mat je postavio stolce.

Sad Tabitha Trudeau sjedi u prvom redu. Upoznam je s Neelom Shahom (njezinim novim dobročiniteljem), a on odmah predloži novu izložbu u Kal Pletu čija bi glavna tema bila izgled sisa u vesti. „To je vrlo primjetno”, kaže on. „Najseksipilnija odjeća. Zaista. Imali smo anketu.”

Tabitha se namršti i spoje joj se obrve. Neel nastavlja: „Na izložbi bi mogle ići scene iz klasičnih filmova i mogli bismo naći veste koje su nosile i izvjesiti ih... “ Rosemary Lapin sjedi u drugom redu, a kraj nje su Tyndall, Fedorov, Imbert, Muriel i još njih - većina ljudi koji su došli u Google onoga sunčanog jutra ne tako davno. Fedorov je prekrižio ruke i lice složio u skeptičnu masku, kao da želi reći: Ovo sam prošao već jedanput, ali nema veze. Neću ga razočarati.

Ovdje su i dva neuvezana pripadnika družbe iz Japana - par raščupanih mladića u uskim trapericama boje indiga. Čuli su da se o tome govorka u Neslomljenom hrptu, pa su zaključili da bi im se isplatilo u posljednji čas uloviti let za San Francisco. (Bili su u pravu.) Igor sjedi s njima i lagodno čavrlja na japanskom.

U prednjem redu postavili smo lap-top, kako bi Cheryl iz Kon-U- a mogla gledati.

Sva je ozarena preko videorazgovora, a njezina crna rudlava kosa zauzima cijeli ekran.

Pozvao sam i Grumblea da nam se pridruži, ali on je noćas u avionu - na putu u Hong Kong, kaže.

Tama navre kroz ulazna vrata u knjižaru: Edgar Deckle je stigao, a poveo je i pratnju newyorških crnih ogrtača. Ne nose zaista ogrtače, ne ovdje, ali odjećom se ipak izdvajaju kao neobični došljaci izvana: odijela, kravate, crna suknja. Uvuku se u knjižaru, njih dvanaest - a onda uđe Corvina. Odijelo mu je sivo i presijava se. I dalje je impozantan lik, ali ovdje kao da je nekako slabiji. Bez sve te ceremonije i pozadine golog kamena običan je stari - Njegove tamne oči šibaju uokolo i pronađu me. Okej, možda nije slabiji.

Mušterije Pygmaliona okreću se i gledaju podignutih obrva dok crni ogrtači marširaju knjižarom. Deckle se blago osmjehuje. Corvina je oštro ozbiljan. „Ako zaista imaš Gerritszoonove štance”, kaže odsječno, „uzet ćemo ih.”

Očeličim se i malo podignem bradu. Više nismo u Čitaonici. „Imam ih”, kažem, „ali to je tek početak. Sjednite.” „Čovječe.”

164

CW&BU

„Molim vas.”

Preleti pogledom po gomili koja međusobno čavrlja i namršti se, ali onda pokaže crnim ogrtačima da se smjeste. Svi odaberu mjesta u posljednjem redu, taman okvir u pozadini okupljenih. Corvina stoji iza njih.

U prolazu zgrabim Decklea za lakat. „Hoće li doći?” „Rekao sam mu”, kaže on kimajući. „Ali već je znao. Vijesti se šire brzo unutar Neslomljenog hrpta.”

Kat je ovdje, sjedi sprijeda i tiho razgovara s Matom i Ashley. Opet nosi svoj pepita blejzer. Oko vrata ima zeleni šal i ošišala se otkad sam je posljednji put vidio; sad joj je kosa samo tik ispod uha.

Više se ne viđamo. Nije bilo nikakve službene objave, no to je objektivna istina, poput atomske težine ugljika ili cijene dionice GOOGL-a. To me nije spriječilo da je gnjavim i iznudim obećanje da će doći. Ako nitko drugi, ona mora ovo vidjeti.

Ljudi se meškolje na stolcima i veganskih zobenih keksa više gotovo nema, ali moram čekati. Lapinova se nagne prema meni i pita me: „Ideš li u New York kako bi radio u knjižnici možda?” „Ma ne, nikako”, kažem odsječno. „To me ne zanima.”

I Ona se namršti i spoji dlanove. „Ja bih trebala otići, ali ne znam želim li.” Pogleda me. Izgleda izgubljeno. „Nedostaje mi knjižara. nedostaje mi... “ Ajax Penumbra.

Uvuče se kroz vrata Pygmaliona poput duha lutalice, čvrsto zakopčan u svoj tamni mornarski kaput, ovratnika podignutog oko tankog sivog šala. Pogledom prijeđe po prostoriji, a kad vidi okupljene straga, sve te - crne ogrtače i sve to - razrogači oči.

Otrčim do njega. „Gospodine Penumbra! Došli ste!”

Napola mi je okrenut leđima i podigne jednu koščatu ruku do vrata. Ne želi me pogledati. Njegove plave oči prikovane su za pod. „Momče, žao mi je”, tiho će on. „Nisam smio tako nestati - su: Ali jednostavno...” Izdahne tiho. „Bilo mi je neugodno.” „Gospodine Penumbra, molim vas. Ne brinite se zbog toga.” „Bio sam tako siguran da će upaliti”, kaže on, „ali nije. A ti si bio ondje i svi tvoji prijatelji i moji učenici. Osjećao sam se poput stare budale.”

Jadan Penumbra. Zamišljam ga kako se zavukao nekamo i kako se hrva s osjećajem krivnje zato što je družbu poveo u neuspjeh na zelenim travnjacima Googlea. Kako važe vlastitu sudbinu i razmišlja o tome što bi moglo slijediti. Položio je okladu - najveću u životu - i izgubio.

Ali nije tu okladu položio sam. „Dođite, gospodine Penumbra.” Zakoračim unatrag prema onome što sam pripremio i pozovem ga sa sobom. „Dođite sjesti. Svi smo mi budale - svi osim jednog od nas. Dođite i pogledajte.”

Sve je spremno. Na mojem lap-topu spremna je prezentacija. Shvaćam da bi se ovako veliko razotkrivanje moralo održati u zadimljenom dnevnom boravku, gdje bi 165

CW&BU

detektiv svoju publiku držao u napetosti koristeći se samo svojim glasom i sposobnosti dedukcije. A meni su draže knjižare i draži su mi slajdovi.

Zato upalim projektor i zauzmem svoje mjesto, a od snažnog svjetla peku me oči.

Sklopim ruke na leđima, uspravim se i žmirkajući pogledam okupljene. A tad stisnem daljinski i počnem: SLAJD 1 Ako želiš da se tvoja poruka izgubi, što bi učinio? Bi li je izrezbario u kamenu?

Urezao u zlato?

Bi li svoju poruku učinio tako moćnom da ljudi ne bi imali izbora nego prenositi je dalje? Bi li izgradio religiju oko nje, možda uključio u nju ljudske duše? Bi li možda osnovao tajno društvo?

Ili bi učinio ono što je učinio Gerritszoon?

SLAJD 2 Griffo Gerritszoon rodio se u obitelji uzgajivača ječma na sjeveru Njemačke, sredinom petnaestog stoljeća. Stariji Gerritszoon nije bio bogat, no zahvaljujući svojem ugledu i dobro poznatoj pobožnosti uspio je sinu srediti šegrtovanje kod mjesnog zlatara. To je bila super gaža u petnaestom stoljeću; ako ne uprska, mladom Gerritszoonu osigurana je egzistencija do kraja života.

Uprskao je.

Bio je religiozno dijete i zlatarska profesija bila mu je odbojna. Cijele je dane provodio taleći stari nakit i izrađujući novi - a znao je i da će to što radi doživjeti istu sudbinu. Sve u što je vjerovao govorilo mu je: Ovo nije važno. Nema zlata u Božjem gradu.

Zato je činio što su mu govorili i ispekao zanat - i to mu je išlo sjajno - ali kad je napunio šesnaest godina, oprostio se od zlatara i otišao. Štoviše, otišao je iz Njemačke.

Pošao je na hodočašće.

SLAJD3 To znam jer je i Jido Manucije to znao. Zapisao je to u svojem codexu vitae - koji sam dešifrirao.

(Uzdasi u publici. Corvina i dalje stoji straga, stisnuta lica, usta iskrivljenih u tešku grimasu, tamna brka povučenog oko njih. Druga su lica bezizražajna, iščekuju. Bacim pogled prema Kat. Izgleda ozbiljno, kao da je zabrinuta da mi se u mozgu dogodio nekakav kratki spoj.)

Da to odmah maknemo s puta: U ovoj knjizi nema tajne formule. Nema magične čarolije. Ako zaista postoji tajna besmrtnosti, ne nalazi se ovdje.

(Corvina odlučuje. Okrene se i krene knjižarom kraj polica POVIJEST i SAMOPOMOĆ prema izlazu. Prođe pokraj Penumbre, koji stoji sa strane, naslonjen na kratku policu koja mu služi kao oslonac. Gleda kako Corvina prolazi kraj njega, a onda se okrene meni, podigne dlanove oko usta i vikne: „Nastavi, momče!”)

SLAJD 4 166

CW&BU

Zaista, Manutiusov codex vitae upravo je ono što kaže da jest: to je knjiga o njegovu životu. Kao povijesno djelo pravo je blago. Ali usredotočio bih se na dio o Gerritszoonu.

Poslužio sam se Googleom kako bih preveo ovo s latinskog, pa imajte razumijevanja ako sam pogrešno protumačio neke detalje.

Mladi Gerritszoon lutao je Svetom Zemljom, baveći se metalurgijom kako bi povremeno štogod zaradio. Manutius kaže da je ondje razgovarao s misticima kabalistima, gnosticima i sufijima te pokušavao shvatiti što će sa svojim životom.

Također je čuo glasine od drugih zlatara da se u Veneciji događa nešto zanimljivo.

Ovo je karta Gerritszoonova putovanja, onako kako sam je ja uspio rekonstruirati.

Tumarao je Sredozemljem - dolje kroz Konstantinopolis, pa u Jeruzalem, preko u Egipat, natrag preko Grčke u Italiju.

U Veneciji se upoznao s Aldom Manucijem.

SLAJD 5 U Manutiusovoj tiskari Gerritszoon je napokon našao svoje mjesto u svijetu.

Tiskanje je zahtijevalo svu njegovu metaluršku vještinu, ali prilagodio ju je novom cilju.

Tiskanje se nije sastojalo od lančića narukvica - sastojalo se od riječi i ideja. Osim toga, to je, recimo, bio internet onog vremena; to je bilo uzbudljivo.

A baš kao internet danas, tiskanje u petnaestom stoljeću imalo je puno problema, stalno. Kako čuvati tintu? Kako miješati metale? Kako napraviti kalupe za slova?

Odgovori su se mijenjali svakih šest mjeseci. U svakom velikom europskom gradu bilo je desetak tiskara i svaka se trudila prva to riješiti. U Veneciji je najveća takva tiskara pripadala Aldu Manuciju, a ondje se Gerritszoon bacio na posao.

Manutius je odmah prepoznao njegov talent. Rekao je da je prepoznao i njegov duh; uvidio je da je i Gerritszoon tragač. Zato ga je zaposlio i njih su dvojica godinama radila zajedno. Postali su najbolji prijatelji. Manutius nikomu nije vjerovao više nego Gerritszoonu, a Gerritszoon nikoga nije poštovao više od Manutiusa.

SLAJD 6 I tako su, poslije nekoliko desetljeća, nakon što su izumili novu industriju i tiskali stotine svezaka koje i danas smatramo, ono, najljepšim knjigama ikada tiskanima, obojica ostarjela. Odlučili su surađivati na posljednjem velikom projektu, koji će ujediniti sve što su doživjeli, sve što su naučili i upakirati to za buduće naraštaje.

Manutius je napisao svoj codex vitae i u njemu je bio iskren: Objasnio je kako je sve to zaista funkcioniralo u Veneciji. Objasnio je mutne pogodbe koje je sklopio kako bi osigurao ekskluzivna prava na tiskanje klasika; objasnio je kako su mu svi njegovi konkurenti pokušali upropastiti posao; objasnio je kako je umjesto toga nekima od njih upropastio posao. Baš zato što je bio tako iskren i zato što bi to, da je odmah bilo objavljeno, upropastilo posao koji je ostavljao svojem sinu, htio je to šifrirati. Ali kako?

Gerritszoon je istodobno rezbario svoja najbolja slova - hrabri novi dizajn koji će održavati Manutiusovu tiskaru i nakon njegove smrti. Bio je to pun pogodak jer su to bili oblici koji se sad zovu po njemu. Ali pritom je učinio nešto neočekivano.

167

CW&BU

Aldo Manucije umro je 1515., ostavivši za sobom memoare u kojima je razotkrio mnogo toga. U tom je trenutku, ako se može vjerovati učenju Neslomljenog hrpta, Manutis Gerritszoonu povjerio ključ svoje šifrirane životne priče. Ali u tih pet stotina godina nešto se izgubilo u prijevodu.

Gerritszoon nije dobio ključ.

Gerritszoon jest ključ.

Ovo je fotografija jedne Gerritszoonove štance: slovo X Iz veće blizine. Iz još veće blizine.

SLAJD 7 Ovo je pogled kroz povećalo mojega prijatelja Mata. Vidite li sitne recke na rubovima slova? Nalikuju na zupce zupčanika, zar ne? - ili zupce ključa.

(Začuje se glasan, promukao uzdah. To je Tyndall. Na njega uvijek mogu računati da će se uzbuditi.)

Te sitne recke nisu slučajne i nisu nasumične. Takvih recki ima na svim slovima i svim odljevima načinjenima prema njima i svim slovima fonta Gerritszoon koja su ikad izrađena. E sad, morao sam otići u Nevadu kako bih to prokljuvio; morao sam čuti glas Clarka Moffata na vrpci kako bih to zaista shvatio. Ali da sam znao što tražim, mogao sam rastvoriti svoj lap-top, ispisati neki tekst Gerritszoonom i povećati ga 3 000 posto. Te recke vide se i u računalnoj verziji. Dolje u knjižnici nitko se ne želi služiti računalima... ali gore je Festina Lente Company zaposlila vrlo marljive digitalizatore.

To je šifra, ovo ovdje. Te sitne recke.

Nikomu u petstogodišnjoj povijesti družbe nije palo na pamet da ih gleda iz ovakve blizine. Nije ni ljudima koji razbijaju šifre u Googleu. Gledali smo digitalizirani tekst u posve drugom fontu. Gledali smo sekvenciju, a ne oblik. Šifra je ujedno komplicirana i jednostavna. Komplicirana zato što je tiskani f drukčiji od pisanog f Komplicirana zato što ligatura ff nije dva pisana f-a - to je posve druga štanca. Gerritszoon ima tonu alternativnih znakova - tri P-a, dva C-a, zaista epski Q-ovi, svi oni znače nešto drugo. Kako biste razbili ovu šifru, morate razmišljati tipografski.

Ali poslije toga je jednostavno jer samo morate zbrajati recke, što sam ja učinio: oprezno, pod povećalom, za svojim kuhinjskim stolom i nisu mi trebali podatkovni centri. Ovo je šifra kakve naučite u stripu: jedan broj odgovara jednom slovu. To je jednostavna zamjena i na taj način začas možete dešifrirati Manutiusov codex vitae.

SLAJD 8 Također možete učiniti još nešto. Kad poslažete stance onim redoslijedom kojim bi bile poslagane u sanduku tiskare iz petnaestog stoljeća - dobit ćete drugu poruku. To je Gerritszoonova poruka. Njegove posljednje riječi svijetu krile su se svima pred nosom posljednjih pet stotina godina.

To nije ništa sablasno, ništa mistično. To je samo poruka čovjeka koji je živio davno prije. Ali ovo jest sablasno: osvrnite se oko sebe.

168

CW&BU

(Svi to učine. Lapinova isteže vrat. Izgleda zabrinuto.)

Pogledajte natpise na policama - ove na kojima piše POVIJEST, ANTROPOLOGIJA i TINEJDŽERSKI PARANORMALNI LJUBICI? To sam već prije primijetio: svi su ti natpisi ispisani Gerritszoonom. iPhone dobijete s Gerritszoonom ugrađenim u nj. Svaki novi Microsoftov dokument automatski se otvara u Gerritszoonu. The Guardian svoje naslove ispisuje Gerritszoonom; kao i Le Monde i Hindustan Times. Encyclopedia Britannica bila je ispisana Gerritszoonom; Wikipedija je prešla na nj prošli mjesec.

Pomislite na sve ispite, životopise, rasporede nastave. Pomislite na rezimee, ponude za posao, pisma ostavke. Ugovore i tužbe. Sućuti.

To je posvuda oko nas. Gerritszoon vidite svaki dan. Cijelo je vrijeme bio ovdje, zurio nam je u lice pet stotina godina. Sve to - romani, novine, novi dokumenti - sve su to bili nosači ove tajne poruke, skrivene u kolofonu. Gerritszoon je to doznao: ključ besmrtnosti.

(Tyndall skoči na noge i zaurla: „Ali koji je to ključ?” Čupa se za kosu. „Koja je to poruka?”)

Pa, na latinskom je. Googleov je prijevod grub. Ne zaboravite da se Aldo Manucije rodio pod drugim imenom: bio je Teobaldo, kako su ga zvali njegovi prijatelji. Dakle, evo je. Evo Gerritszoonove poruke vječnosti.

SLAJD 9 Hvala, Teobaldo Najbolji si mi prijatelj Ovo je bio ključ svega

169

CW&BU

DRUŽBA Predstava je završila i publika se razilazi. Tyndall i Lapinova stali su u red za kavu u malom kafiću Pygmaliona. Neel i dalje Tabithi pokušava prodati ideju transcendentne ljepote sisa u vesti. Mat i Ashley živahno razgovaraju s Igorom i japanskim parom, a svi se polako kreću prema izlazu.

Kat sjedi sama, gricka posljednji veganski zobeni keks. Lice joj je obješeno. Zanima me što misli o Gerritszoonovim besmrtnim riječima. „Žalim”, kaže ona odmahujući glavom. „To nije dovoljno dobro.” Oči su joj tamne i okrenute prema dolje. „Bio je tako talentiran, a svejedno je umro.” „Svi umiru... “ „Tebi je to dovoljno? Ostavio nam je poruku, Clay. Ostavio nam je poruku'“ Uzvikne to, a mrvica zobi poleti joj s usana. Oliver Grone pogleda nas s polica na kojima piše ANTROPOLOGIJA, podignutih obrva. Kat pogleda svoje cipele. Kaže tiho: „Ja to ne zovem besmrtnošću.” „Ali što ako je to najbolji dio njega?” kažem. Ovu teoriju smišljam u realnom vremenu: „Što ako, znaš - što ako druženje s Griffom Gerritszoonom nije uvijek bilo baš tako super? Što ako je bio čudan i zamišljen? Što ako su najbolji dio njega bili ti oblici koje je izrađivao od metala? Taj je dio njega zaista besmrtan. Besmrtan onoliko koliko bilo što može biti besmrtno.”

Ona odmahne glavom, uzdahne i lagano se nasloni na mene, gurajući posljednje ostatke keksa u usta. Našao sam staro znanje, SZ, koje smo tražili, ali njoj se ne sviđa ono što smo doznali od njega. Kat Potente nastavit će tražiti.

Poslije kraćeg trenutka odmakne se od mene, oštro udahne i ustane. „Hvala što si me pozvao”, kaže. „Vidimo se.” Nabaci blejzer na sebe, mahne i krene prema izlazu.

Sad me Penumbra pozove. „To je fantastično”, uzvikne i opet je onaj stari, sa svojim bistrim očima i širokim osmjehom. „Sve ovo vrijeme igrali smo Gerritszoonovu igru. Momče, imali smo njegova slova na staklu knjižare!” „Clark Moffat shvatio je to”, kažem mu. „Nemam pojma kako, ali jest. A onda mislim da je jednostavno... odlučio nastaviti igru. Održati zagonetku na životu.” Dok je netko ne nađe u njegovim knjigama.

Penumbra kimne. „Clark je bio briljantan. Uvijek je išao svojim putem, slijedio je intuiciju kamo god bi ga odvela.” Zastane, nagne glavu, a onda se osmjehne. „Svidio bi ti se.” „Onda, niste razočarani?”

Penumbra razrogači oči. „Razočaran? Nipošto! Nije ono što sam očekivao, ali što sam očekivao? Što je itko od nas očekivao? Mogu ti reći da nisam očekivao da ću istinu doznati za svojega života. To je neprocjenjiv dar i zahvalan sam Griffu Gerritszoonu i tebi, momče.”

170

CW&BU

Priđe nam Deckle. Ozaren je, gotovo da poskakuje. „Uspio si!” kaže tapšući me po ramenu. „Našao si ih! Znao sam da možeš - znao sam - ali nisam imao pojma koliko će nas to daleko odvesti.” Iza njega crni ogrtači međusobno razgovaraju. Izgledaju uzbuđeno. Deckle se osvrne oko sebe. „Mogu li ih taknuti?” „Tvoja su”, kažem. Izvučem Gerritszoonove štance u njihovoj kartonskoj arci ispod stolca u prvom redu. „Morat ćete ih službeno kupiti od Kon-U-a, ali imam formulare i ne vjerujem da će...” Deckle podigne ruku. „To nije problem. Vjeruj mi - to nije problem.” Jedan od newyorških crnih ogrtača dođe do nas, a ostali ga slijede. Nagnu se nad kutijom, uuuhajući i aaahajući kao da je u njoj novorođenče. „Dakle, ti si ga poslao tim putem, Edgare?” upita Penumbra podignuvši obrvu. „Palo mi je na pamet, gospodine”, kaže Deckle, „da mi je na raspolaganju rijedak talent.” Stanka, osmijeh, a onda: „Zaista znate odabrati dobre prodavače.” Penumbra na to frkne i naceri se. Deckle kaže: „Ovo je trijumf. Izradit ćemo nova slova, ponovno tiskati neke stare knjige. Corvina se neće moći protiviti tomu.”

Penumbra se smrači na spominjanje Prvog Čitatelja - svojega starog prijatelja. „Što je s njim?” upitam. „On je - ovaj... Izgledao je uznemireno.”

Penumbra ima ozbiljan izraz lica. „Moraš paziti na njega, Edgare. Koliko god godina imao, Marcus ima malo iskustva s razočaranjima. Koliko god čvrsto izgledao, krhak je. Zabrinut sam za njega, Edgare. Iskreno.”

Deckle kimne. „Pobrinut ćemo se za njega. Moramo smisliti što ćemo dalje.” „Pa”, kažem ja, „imam nešto čime biste mogli početi.” Sagnem se i podignem drugu kartonsku kutiju ispod stolaca. Ova je posve nova i oblijepljena je svježom vrpcom u obliku širokog slova X na vrhu. Strgnem vrpcu i podignem poklopce, a kutija je puna knjiga: gomilica džepnih knjiga čvrsto upakiranih u plastičan omot. Probijem rupu u plastici i izvadim jednu. To je obična knjiga plave boje, na čijoj prvoj stranici velikim tiskanim slovima piše MANVTIVS. „Ovo je za vas”, kažem dajući je Deckleu. „Stotinu primjeraka dešifrirane knjige.

Na izvornom latinskom. Zaključio sam da ćete je htjeti sami prevesti.”

Penumbra se nasmije i kaže mi: „Sad si postao i nakladnik, momče?” „Tiskanje na zahtjev, gospodine Penumbra”, kažem. „Dva dolara komad.”

Deckle i njegovi crni ogrtači odnose svoje blago - jednu staru kutiju, jednu novu do unajmljenog kombija vani. Sjedokosi upravitelj Pygmaliona oprezno ih gleda iz kafića dok oni izlaze iz knjižare i pritom pjevaju veselu pjesmicu na grčkom.

Penumbra ima kontemplativan izraz lica. „Žalim samo”, kaže on, „što će Marcus sigurno spaliti moj codex vitae. Poput Utemeljiteljeve, to je bila neka vrsta povijesti i žao mi je što će nestati.”

Sad ga imam priliku oduševiti i drugi put. „Kad sam bio u knjižari”, kažem, „nisam skenirao samo Manutiusa.” Gurnem ruku u džep, izvadim plavi USB-štapić i uguram ga među njegove duge prste. „Nije lijepo kao original, ali sve su riječi ovdje.”

171

CW&BU

Penumbra ga podigne visoko. Plastika svjetluca na svjetlu knjižare, a njemu na usnama poigrava začuđen poluosmijeh. „Momče”, kaže mi tiho, „pun si iznenađenja.”

A tad podigne obrvu. „I ovo mogu tiskati za samo dva dolara?” „Apsolutno.”

Penumbra omota tanku ruku oko mojega ramena, nagne se blizu meni i kaže tiho: „Ovaj naš grad - predugo mi je trebalo da to shvatim, ali u Veneciji smo ovog svijeta. U Veneciji” Raširi oči, a onda ih čvrsto zatvori i odmahne glavom. „Poput samog Utemeljitelja.” Nisam siguran što mi želi reći. „Ono što sam napokon shvatio”, kaže Penumbra, „jest da svi moramo razmišljati poput Manutiusa. Fedorov ima novca, a ima ga i tvoj prijatelj - onaj smiješni.” Sad obojica gledamo po knjižari. „Što onda kažeš na to da nađemo jednog ili dva pokrovitelja i počnemo ispočetka?”

Ne mogu vjerovati. „Moram priznati”, kaže Penumbra odmahujući glavom, „da sam oduševljen Griffom Gerritszoonom. Njegovo je postignuće jedinstveno. Ali meni je ostalo još prilično mnogo vremena, momče” - namigne - „i još je toliko tajni koje treba riješiti. Jesi li uz mene?”

Gospodine Penumbra. I nemate pojma koliko.

172

CW&BU

EPILOG I što će se dogoditi poslije toga?

Neel Shah, gospodar tamnice, uspjet će u naumu da svoju tvrtku proda Googleu.

Kat će tu ideju prodati PM-u i pristat će na to. Kupit će Anatomix, rebrendirati ga kao Google Body i objaviti novi softver koji svatko može učitati besplatno. Sise će i dalje biti najbolji dio.

Poslije toga Neel će napokon postati neizmjerno bogat i moći će se potpuno posvetiti pokroviteljstvu. Najprije će Zaklada za umjetnice Neela Shaha dobiti mnogo novca, ured i izvršnu direktoricu: Tabithu Trudeau. Ona će vatrogasni dom ispuniti crtežima, slikama, tekstilima i tapiserijama, sve radovima umjetnica koje će uspjeti pokupiti iz Kon-U-a, a onda će ona početi davati subvencije. Velike subvencije.

Tada će Neel namamiti Mata iz ILM-a i zajedno će pokrenuti tvrtku koja se koristi pikselima, poligonima, noževima i ljepilom. Neel će otkupiti filmska prava za Kronike zmajeve pjesme. Poslije prodaje Anatomixa odmah će dovesti Igora iz Googlea i postaviti ga za glavnog programera u Studiju Mješanaca. Isplanirat će trilogiju u 3D-u, a Mat će je režirati.

Kat će se uspinjati hijerarhijom PM-a. Najprije će Googleu donijeti dešifrirane memoare Alda Manucija, koji će postati temelj novog projekta Izgubljene knjige. New York Times pisat će o tome na svojem blogu. Tad će joj akvizicija Anatomixa i popularnost Google Bodyja dati još veći zamah. Objavit će njezinu fotografiju u Wiredu, na čak pola sjajne stranice časopisa, a na njoj će stajati pod golemim ekranima za vizualizaciju podataka držeći ruke na kukovima, dok joj blejzer ležerno visi oko žarkocrvene majice na kojoj piše BAM! Tada ću shvatiti da je ipak nikad nije prestala nositi.

Oliver Grone doktorirat će arheologiju. Odmah će naći posao, ali ne u muzeju, nego u tvrtki koja upravlja Pristupnim registrom. Zadužit će ga za ponovnu kategorizaciju svih mramornih artefakata napravljenih prije 200. g. pr. Krista i bit će u sedmom nebu.

Pozvat ću Kat na spoj i pristat će. Otići ćemo pogledati predstavu Moon Suicide uživo, a umjesto da razgovaramo o smrznutim glavama, samo ćemo plesati. Doznat ću da Kat grozno pleše. Na stubama pred svojim stanom poljubit će me jedanput lagano u usne i nestati u tamnim vratima. Ja ću pješice otići kući i usput joj poslati poruku. U poruci će se nalaziti samo jedan broj, broj do kojeg sam došao sam, poslije dugog mučenja s udžbenikom geometrije: 40 000 kilometara.

U Neslomljenom hrptu nastat će organizacijske frakcije. U New Yorku Prvi Čitatelj prijetit će propasti i razočaranjem svima koji ga ne poslušaju. Kako bi im to naglasio, štoviše, spalit će Penumbrin codex vitae - što će biti potpuno pogrešna procjena. Crni ogrtači zgrozit će se i na kraju glasovati. Svi uvezani okupit će se u svojem knjiškom kutku i podizati ruke jedan po jedan te tako svrgnuti Corvinu s njegova položaja. Ostat će izvršni direktor Festina Lente Companyja - u kojem zarada raste, jako raste - ali dolje, ispod, imat će novog Prvog Čitatelja.

173

CW&BU

To će biti Edgar Deckle.

Maurice Tyndall otputovat će u New York kako bi počeo pisati svoj codex vitae, a ja ću mu predložiti da se kandidira kao Deckleov zamjenik i postane čuvar Čitaonice. Tom uredu dobro bi došlo malo živosti.

Iako je knjiga uništena, sadržaj Penumbrina codexa vitae bit će na sigurnom, a ja ću mu ponuditi pomoć pri njegovu izdavanju.

Oklijevat će: „Možda jednoga dana, ali ne još. Neka zasad ostane tajna. Na koncu, momče” - njegove plave oči suzit će se i zasvjetlucati, „moglo bi te iznenaditi ono što ćeš naći u njemu.”

Penumbra i ja osnovat ćemo novu družbu - zapravo malu tvrtku. Nagovorit ćemo Neela da uloži nešto svojega od Googlea zarađenog novca, a pokazat će se i da Fedorov ima milijune od dionica HP-a, pa će se i on uključiti.

Penumbra i ja puno ćemo puta sjesti i razgovarati o tome kakav bi nam posao najviše odgovarao. Nova knjižara? Ne. Nekakva izdavačka kuća? Ne. Penumbra će priznati da je najsretniji kao vodič i učitelj, a ne kao učenjak i razbijač šifra. Ja ću priznati da samo tražim izgovor da sve svoje omiljene ljude opet okupim u istoj prostoriji. Zato ćemo osnovati konzultantsku firmu: specijalnu ekipu za tvrtke koje rade na raskrižju knjiga i tehnologije, a koja rasvjetljuje tajne koje se skupljaju u sjenama digitalnih polica.

Kat će nam osigurati prvi ugovor: dizajniranje marginalnog sustava za Googleov prototip e-čitača, koji je tanak i lagan, s kućištem koje nije plastika nego tkanina, poput tvrdo uvezane knjige.

Poslije toga morat ćemo se snaći sami, a Penumbra će biti apsolutni profesionalac kad je u pitanju prodaja ideja na sastancima. Odjenut će tamno odijelo od tvida i očistiti stakla naočala, ugegati se u sobe za sastanke Applea ili Amazona, osvrnuti se po okupljenima i tiho reći: „Što tražite u ovoj suradnji?” Svojim plavim očima, svojim nestašnim osmijehom i (iskreno) poodmaknuloj dobi, totalno će ih iznenaditi, šarmirati i prodati im ideju.

Imat ćemo uski ured u suncem okupanoj Ulici Valencia, uguran između taquerie i radionice za popravak skutera, opremljen velikim drvenim stolovima s buvljaka i dugačkim zelenim policama iz IKEA-e. Police će biti ispunjene Penumbrinim omiljenim knjigama spašenima iz knjižare: nekoliko izdanja Borgesa i Hammetta, knjige Asimova i Heinleina s naslovnim ilustracijama naslikanima zračnim kistom, pet različitih biografija Richarda Feynmana. Svakih nekoliko tjedana iznijet ćemo knjige na sunce i održati prodaju na pločniku, najavljenu preko Twittera u posljednji čas.

Za tim velikim stolovima nećemo sjediti Penumbra i ja. Rosemary Lapin pridružit će nam se kao zaposlenica broj jedan. Podučit ću je Rubyju i ona će izrađivati naše internetske stranice. Tad ćemo ćopiti Jada Googleu, a i Grumbleu ću plaćati neki paušal.

Tvrtku ćemo nazvati Penumbra, samo Penumbra, a logotip koji ću dizajnirati bit će ispisan - naravno - Gerritszoonom.

174

CW&BU

Ali što će biti s Tajnovitom knjižarom gospodina Penumbre? Tri će mjeseca biti prazna, a na prozoru će biti izvješen natpis IZNAJMLJUJE SE jer nitko neće znati što bi učinio s tim visokim, uskim prostorom. A onda će se, napokon, netko dosjetiti.

Ashley Adams pojavit će se u malom uredu Kreditne zadruge Telegraph Hill, odjevena u tamnoplavo i krem, s pismom preporuke najstarijeg živog klijenta banke.

Opisat će svoju viziju preciznošću i stajalištem prave PR profesionalke.

To će joj biti posljednji čin kao PR profesionalki.

Ashley će rastaviti police, postaviti novi pod, ugraditi novu rasvjetu i pretvoriti knjižaru u penjačku dvoranu. Soba za odmor postat će svlačionica; kratke police sprijeda držat će nizove iMaca preko kojih će se penjači moći spajati na internet (i dalje preko bootyneta). Na mjestu na kojem je bio stari pult pojavit će se blještavo bijeli novi pult za kojim će North Face (iliti Daphne) raditi svoj novi posao, pripremajući frape od kelja i rižine kuglice. Zidovi sprijeda bit će pravi kaos boja: žarki murali koje će naslikati Mat, svi utemeljeni na uvećanim detaljima knjižare. Primijetit ćete ih ako znate što tražite: niz slova, poredane hrpte, svijetlo zakrivljeno zvonce.

Straga, gdje su se nekad uzdizale knjige Stražnjeg popisa, Mat će mladu ekipu umjetnika voditi pri konstrukciji golemog zida za penjanje. To će biti šareno polje zelenila i sivila, prošarano svjetlećim zlatnim LED lampicama i ispresijecanim crtama plavila, a oslonci za penjače bit će snijegom prekriveni vrhovi planina. Mat ovoga puta neće izgraditi samo grad, nego cijeli kontinent, prevrnutu civilizaciju. A i ovdje, ako znate što tražite - ako znate povlačiti crte između držača - možete vidjeti lice koje zuri u vas sa zida.

Platit ću članstvo i opet se početi penjati.

I na kraju ću zapisati sve što se dogodilo. Nešto ću iskopirati iz dnevnika, nešto naći u starim mejlovima i porukama, a ostatak rekonstruirati prema pamćenju. Dat ću Penumbri da pogleda to, naći nakladnika i prodavati to na svim mjestima na kojima danas možete naći knjige: u velikom Barnes & Nobleu, žarkom Pygmalionu, tihoj maloj knjižari ugrađenoj u Kindle.

Vi ćete ovu knjigu imati u rukama i doznati sve što sam ja doznao, zajedno sa mnom: Nema besmrtnosti koja nije nastala na prijateljstvu i brižljivo obavljenom poslu.

Sve tajne svijeta koje vrijedi znati kriju nam se pred nosom. Treba četrdeset jedna sekunda da se popnete na ljestve visoke tri kata. Nije lako zamisliti 3012. godinu, što ne znači da ne biste trebali pokušati. Sad imamo nove sposobnosti - neobične nove moći na koje se još navikavamo. Planine su poruka Aldraga Zmaj-oca. Vaš život mora biti otvoreni grad, s mnogo ulaza u njega.

Poslije toga knjiga će izblijedjeti, kao što vam sve knjige izblijede u glavi. Ali nadam se da ćete upamtiti ovo: Čovjeka koji brzo hoda mračnom, pustom ulicom. Brze korake i teško disanje, sve od čuđenja i potrebe. Zvonce nad vratima i zvuk koji proizvodi. Prodavača i ljestve i toplo zlatno svjetlo, a onda: prave knjige u pravo vrijeme.

175

CW&BU

KRAJ Mighty CroWarez Family

176