Janjevci - Pioniri Trgovine na Balkanu

Godine 2008., boravila je mala ekipa iz Švedske u Janjevu. Posjetili su Letnicu, Kistanje i Zagreb, mjesta i grad gdje su mogli sresti Janjevce, porazgovarati s njima i saznati nešto više o njihovim korjenima, njihovom životu nekada i danas.

S tog putovanja napisan je članak na švedskom jeziku koji prilažemo u prijevodu.

Janjevci – Pioniri Trgovine Na Balkanu Izvorni tekst: JAN MAGNUSSON Prevela: JANJA RAGUŽ Korektura: ANTE RAGUŽ Foto: HELGE RUBIN, JAN MAGNUSSON, NINA KUPRIJANKO Grafička priprema i dizajn: JANJA RAGUŽ Zamisao projekta i voditeljica ekipe: ELIZABETA GLASNOVIĆ RAGUŽ

R

AT U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI tijekom 1990-ih, i nemirno stanje na Kosovu, dovelo je do masovnih preseljavanja naroda na Balkanu. Jedna mala hrvatska zajednica koja je živjela na Kosovu, u mjestima Janjevo i Letnica, samo nekih petnaestak kilometara udaljeno od glavnog grada Prištine, bila je također prisiljena seliti ali o tome se, u širim medijima, nikako nije govorilo. Tu nezainteresiranost možda najbolje ilustrira i neznatna pozornost koju je Wikipedijski (švedski) članak o Kosovu posvetio Hrvatima u toj zemlji. O tome, pod natuknicom Religija, postoji jedna jedina rečenica gdje se može pročitati: “Postoji i jedna mala slavenska grupa koja se zove Janjevci, a koji su katolici.” Znakovito je, možda, također da je ta mala hrvatska zajednica spomenuta upravo pod rubrikom Religija, zato što su katolička crkva i katolički nauk odigrali važnu ulogu kod Janjevaca i što im daje njihov identitet. Hrvati su, nakon Drugog svjetskog rata činili više od 3% stanovništva Kosova, danas je tamo ostalo tek oko 350 osoba.

JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU 1

Većina ostatka te hrvatske manjine, oko 290 osoba, nalazi se u gradiću Janjevu udaljenom petnaestak kilometara jugoistočno od Prištine, glavnog grada Kosova. To je dakle taj mali ostatak naroda koji se, prije 700 godina, tu bio doselio iz tadašnje slobodne Dubrovačke Republike na Jadranu.

Ono što je privuklo tadašnje obrtnike i trgovce iz Dubrovnika, bili su novootkriveni bogati nalazi raznih metala na tom području kao što su zlato, srebro, cink, željezo i olovo, a koje su pozvani njemački rudari iz Sachsena već bili počeli prerađivati.

Tadašnji srpski vladar dinastije Nemanjića, doseljenicima je davao gradske povlastice pa je Dubrovačka Republika tako bila u mogućnosti uspostaviti male kolonije, naselja, u tom dijelu jugoistoka Kosova.

Grad Janjevo bilo je najveće naselje. Tuda su prolazile karavane na trgovačkom putu od Dubrovnika do rudarskih područja u Novom Brdu i dalje trgovačkim putem do Skoplja.

Odavde se izvozilo drvo, vuna i razni metali dobiveni iz lokalnih rudnika. Uvozila se svila, začini i citrusi. Ovaj doseljeni narod ovdje je živio od obrta i trgovine pod turskim i srpskim vladarima, uvijek okružen Srbima i Albancima, u enklavama zatvorenim okolnim brdima, u nekoj vrsti topografskog slijepog crijeva. Ovakva geografska ograđenost u stranoj okolini među Srbima i Albancima ali i stalni kontakti s “domovinom” Dubrovnikom, 2 JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU

te jaka katolička vjera učinili su da ova hrvatska skupina, s vremenom razvije svoje vlastite kulturne karakteristike, tako osobite da je sebi osigurala vlastito ime - Janjevci - po imenu grada. Ova hrvatska zajednica prihvatila je, također usvojila i jedan dio kulturnih običaja ostatka okoline, a tu i od albanske muslimanske većine.

To se očitovalo na puno različitih načina, uključujući i žensko odjevanje. Žene su, na primjer, nosile široke dimije, takozvane turske hlače. Žena je kod kuće živjela svoj život. Uloge su bile jasno ograničene, ona je trebala biti supruga, majka i domaćica. U ovom tradicionalno patrijarhalnom društvu, pod utjecajem muslimanske okoline, žena je imala drugorazredni društveni položaj i rijetko se viđala u javnom društvenom životu.

Muškarci su se brinuli za trgovinu i obrt, a dječaci su “naslijeđivali” struke svojih otaca.

Djevojke su se međutim odgajale za brak, a ne za neku karijersku budućnost.

Jak orijentalni utjecaj i u načinu gradnje također je uočljiv. Gradske ulice su uske i krivudave i okružene ogradama. Privatnost u kući trebala je biti zaštićena od izvanjskih pogleda. Isto tako, i jezik je bio pod utjecajem, kako u riječniku i sintaksi tako i u prozodiji. Janjevci su usvojili riječi iz srpskog, makedonskog pa i turskog jezika. Kulturni impulsi iz običaja okolnih naroda bili su jaki, ali ova se hrvatska zajednica ipak nije posve asimilirala. Zapravo, može se govoriti o jednoj vrsti getoizacije. Čini se da se to događalo jednako dragovoljno kao i prisilno - Janjevci su željeli sačuvati svoje osobitosti u različitostima i morali su to štititi da im​​ nacionalni identitet ne bi bio izbrisan. Tu su Katolička crkva, i njen nauk, imali važnu ulogu.

način života Židova u dijaspori, ne samo po zanimanjima kojima su se bavili, nego i po htjenju da budu ujedinjeni naspram stranog, a ponekada i neprijateljskog okruženja.

Jaka vjera, sveprisutna religija, sposobnost prilagodbe da se živi među ostalima ali da se i dalje održi svoja osobitost, obilježja su koja povezuju Židove i Janjevce.

Hrvati u Janjevu živjeli su, i danas žive, jedni uz druge ali u razumjevanju s ljudima koji su došli i naselili se u okolici grada; s Turcima, Albancima, Romima, i sa Srbima koji su živjeli u okolnim selima. Ipak ove različite zajednice živjele su paralelne živote, svi su zadržali svoj način života - kao povrće u salati, oni su dio cjeline, ali se jasno razlikuju i razdvojivi su, paprika je također paprika u salati, ali i daje i uzima okus onom drugom povrću.

Sve do početka devetnaestog stoljeća Hrvati u Janjevu su imali snažne veze s “domovinom” Dubrovnikom dok su se istodobno okupljali unutar svoje skupine. Isto tako, imali su veze s okolnim narodima jugoistočne Europe, pošto su putovali po različitim tržištima i prodavali robu iz vlastite domaće proizvodnje. Janjevački način života na mnogo načina podsjeća na

Janjevci su se, tijekom različitih vremena i razdoblja, doseljavali i selili iz janjevačkog kraja, ali Hrvatska zajednica u gradu neprekidno je rasla, i to zbog visokog nataliteta u skupini. Visok natalitet poznat je demografski fenomen u etničkim skupinama koje na različite načine osjećaju pritisak vanjske okoline.

JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU 3

No nije osjećaj vanjske prijetnje bio jedini uzrok da su obitelji u Janjevu dobivale mnogo djece. Katolička vjera je također imala odlučujući utjecaj ovdje – u tom smislu su se razlikovali, i još uvijek se razlikuju, Židovi od Janjevaca.

Janjevo je po mnogo čemu bilo konzervirano.

Ozbiljna šteta razvoju Janjeva bila je nanesena činjenicom da je željeznica, koja je sagrađena 1873. godine, prošla izvan grada tj. zaobilazila je grad. Grad je tako postao dodatno geografski izoliran i time su Janjevcima dodatno pogoršane mogućnosti za izradu i izvoz svojih proizvoda.

U samom početku dvadesetog stoljeća dogodilo se prvo veće iseljenje. Mnogi Janjevci su emigrirali u Ameriku, a neki su se odselili u susjedne zemlje, u Bugarsku i Rumunjsku.

Istodobno ali nešto manje iseljavanja događalo se prema Makedoniji i Hrvatskoj.

Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata nekoliko bogatijih trgovačkih obitelji odselilo je u Zagreb. Značajnije iseljavanje iz Janjeva u Hrvatsku, prvenstveno u Zagreb, dogodilo se tijekom pedesetih godina dvadesetog vijeka.

Ovo iseljavanje dogodilo se, djelomično, i zbog poboljšanih komunikacija unutar nove jugoslavenske državne tvorevine.

4 JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU

Ali iseljavanje je isto tako bilo potaknuto činjenicom da je napredujući turizam stvarao sve bolje mogućnosti za trgovinu na obali, pa je Janjevcima bilo unosnije da ostanu u Zagrebu; i ne samo to - ovdje su, također, postojale prilike za visoko obrazovanje, nešto što je nedostajalo u Janjevu. U Zagrebu su se Janjevci prvenstveno bavili proizvodnjom i prodajom jeftinog metala i plastičnih proizvoda, ali isto tako zlatarstvom. Kasnije su počeli prodavati kožu i tekstilne proizvode, a posije i električne proizvode i elektroniku. U gradskoj četvrti Dubrava, na istoku Zagreba, 1970-ih, stvorili su “vlastito” društvo. Iz Janjeva se i tijekom 1970-ih također iseljavalo ali iz ekonomskih razloga. Opća recesija tada je Janjevcima otežavala da što zarade na svojoj robi u susjednim zemljama - Srbiji, Bugarskoj i Makedoniji.

“U cjelini, razdoblje između 1974-1989., za Janjevo je bilo jedno ekonomski uspješno razdoblje, jer je tada dobilo vodovod i kanalizaciju i bilo je u puno toga ekonomski neovisno”, kaže Monsinjor Nikola Dučkić, koji je u to vrijeme bio svećenik u Janjevu, a sada je na službi u Kistanju, u Hrvatskoj.

Hrvatska manjina na Kosovu, tijekom kasnih 1980-ih i 1990-ih godina, zbog sve

većih nesuglasnica između Albanaca i Srba, i zbog velike recesije u Srbiji, a kao rezultat jugoslavenskih ratova, bila je prisiljena napuštati Kosovo.

Tada se većina uputila prema Zagrebu, ali mnogi su se također naselili po drugim gradovima poput Osijeka i Vukovara u Slavoniji, Rijeci na Kvarneru, Šibenika i Splita u Dalmaciji. Janjevci su se, s izuzetkom sela Kistanje, iznad Šibenika u Dalmaciji, uglavnom naselili u veće hrvatske gradove. Seoba za Kistanje bila je rezultat jednog dobro organiziranog masovnog iseljenja. Tu su Hrvati, u početku, došli u napuštene srpske kuće u selu, ali budući da su za izgradnju vlastitih domova ubrzo dobili pomoć od Hrvatske države, oni su ubrzo prepustili kuće bivšim vlasnicima. Dok je to novo hrvatsko naselje, koje se doista zove Novo naselje, puno života, još uvijek pusto zijevaju ulice u kojima su prazne srpske kuće. Nakon rata koji je rastrgao bivšu Jugoslaviju ovamo su se vratili samo rijetki Srbi.

Ivica Gucić, koji sada živi u Kistanju, govori kako se atmosfera između Srba i Janjevaca tijekom rata postupno pogoršavala. “Postoji osjećaj da je nastalo zahladnjenje među ljudima koji su se ranije poznavali”, kaže nam on. Ivicin otac običavao je prodavati svoju robu u gradu Kruševcu u Srbiji. Tamo je, s obitelji, kao podstanar, tridesetak godina živio kod jedne srpske liječničke obitelji.

“To nam je bio kao drugi dom. Od djetinstva smo bili u toj kući, ali odjednom smo kod njih osjetili hladnoću. Vjerojatno su zbog pritiska odozgo promjenili mišljenje”, objašnjava Ivica.

“Moja je supruga bila trudna pa sam se bojao ostati u Kruševcu”, priča nam dalje.

Stoga je Ivica, ispod cijene, prodao svoj

štand s robom i otišli su za Zagreb, gdje su boravili nekoliko godina prije nego što su odlučili preseliti se u Kistanje. 1991. godine na Kosovu je živjelo oko 4500 Janjevaca i tada su oni činili 87% stanovništva u gradu. 1998. godine taj broj je pao na 1000. Većina je emigrirala za Hrvatsku. Vezano uz rat na Kosovu krajem 1990-ih i nemirima koji

nam je bio kao drugi dom.

“To Od djetinstva smo bili u toj

kući, ali odjednom smo kod njih osjetili hladnoću ”

IVICA GUCIĆ

su na Kosovu izbili 2004. godine, albanski su ekstremisti uništili i opljačkali većinu domova koje su iseljeni Janjevci bili napustili.

Nemirno stanje imalo je taj učinak da je sve više Janjevaca odlučilo otići u Hrvatsku. Grad Janjevo polako se pretvarao u grad duhova.

U siječnju 2010., gradski svećenik don Mate Palić, dok je blagoslivljao domove, napravio je popis svoje zajednice. Taj popis pokazuje da u gradu, što mladih što starih, živi 290 katoličkih Hrvata. U gradu također živi 110 katolika Albanaca, dok je populacija albanskih muslimana u siječnju iznosila apsolutnu većinu stanovništva Janjeva; oko 2000 ljudi. Neki od albanskih muslimana zauzeli su djelomično uništene kućeHrvata, dok su drugi vandalizirane kućeprethodnih vlasnika kupili za nisku cijenu.

U

Janjevu, u tom sve sablasnijem gradu, ostali su uglavnom stariji i siromašniji Janjevci. Oni nisu imali ekonomskih mogućnosti da odu ili jednostavno nisu htjeli.

JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU 5

Dv o j eo n i hk o j is uo s t a l ij e s uDr a g i c aiFi l i p Pa l i ć .Ob o j es uumi r o v i n iiž i v ek r a jma l o g , s k r o mn o gt r g auk u ć ik o j aj en e k a ds ma t r a n a n a j l j e p š o muJ a n j e v u .

Ko dt r g ai maj e d a n i n t e r n e tk a f i ć ,n e k o l i k ob a r o v a ,j e d a nmi n i ma r k e tt ed ž a mi j ai zk o j es ep e tp u t ad n e v n o č u j ep o z i vn amo l i t v u .

Do ks mot a mov i d i mo mu š k a r c ek o j i s j e d eus k u p i n a mai r a z g o v a r a j u .Že n es en i g d j en ev i d e .Dr a g i c as ež a l id a s up l j a č k a š ir a z b i l iii s p r a z n i l ik u ć eHr v a t a . “ Tuž i v er a z l i č i t i Al b a n c i . ’ Na š i ’ , g o v o r io n a , k o j is už i v j e l ik r a jJ a n j e v a ,i’ n o v i ’ Al b a n c i ” .

On az a“ n a š e ”s ma t r aAl b a n c ek r š ć a n s k e v j e r e , io n ek o j is ur o đ e n iuJ a n j e v uip a ž l j i v o n a g l a š a v ak a k ok a t o l i č k iAl b a n c in i s us u d j e l o v a l iup l j a č k ik a t o l i č k i hd o mo v a .

Ta k o đ e r s ep r i s j e ć av r e me n ak a d as uTu r c i , Ro mi , Al b a n c iiHr v a t iž i v j e l ij e d n isd r u g i ma . “ Bi l i s mov i č n i d až i v i moz a j e d n o .

Mi i ma mo j e d a nz a j e d n i č k ik u l t u r n iž i v o tk o j i’ n o v i ’ mAl b a n c in ep o z n a j u .Mis mob i l il j u b a z n i j e d n ip r e mad r u g i ma ” ;i s t i č eo n a .

Dr a g i c ai

Fi l i pPa l i ćn i s uj e d i n ik o j is uo s t a l iug r a d u .

Nj i h o v an a j ml a đ ak ć iMa r i j at a k o đ e rj e o s t a l at uc i j e l ov r i j e me , ak a s n i j es ej o šj e d n a k ć e rn a t r a gd o s e l i l a .Pr e s e l i os eiNi ko l a Ro di ć , it on a k o np e t n a e s tg o d i n ab o r a v k a

“Ako mi se auto pokvari u Osijeku u Slavoniji, onda Janjevac zna, da ako nazovem svog bratića i kažem mu što mi se dogodilo, on će poslati nekog da me pokupi. Ja sam malo staromodan i držim do toga. To vam je kao kad se žanje pšenica, tada pšenicu ne čupate s korijenom. Moramo zadržati naše korijene, inače ne znamo tko smo.”

A kako si Nikola zamišlja budućnost u Janjevu? On planira izgraditi jedan motel iznad svoje kuće.

Motel će biti prva stvar koja će se vidjeti kada se uđe u Janjevo, i naravno Crkva Svetog Nikole, koja je srce katoličkog stanovništva u selu i NIKOLA RODIĆ čije zvono ovdje zvoni još od 1368. godine.

- ne! Ali, za mene je ovdje kao da sam u nebu.” Ema Palić se također doselila natrag u Janjevo, Društvo u kojem je Nikola odrastao bilo je ali za razliku od Nikole ona nije odrasla u određeno tradicionalnim i patrijarhalnim Hrvatskoj enklavi na Kosovu. Njezini su se vrijednostima. Nikola nije protiv promjena, ali se oprezno odnosi prema nekim vanjskim utjecajima.

“Ranije su Janjevci uvijek bili zajedno, ali Europa nam uvijek nešto oduzme.

Ovaj brzi europski način življenja čini da obitelji budu raspršene. Jedni prema drugima više ne pokazuju poštovanje na isti način, ne sramimo se nekih stvari kojih bi se prije sramili”, objašnjava Nikola, i vanjskom stranom ruku gladi obraz kako bi pokazao da se ljudi više ne znaju crvenjeti od srama.

“Sada novac znači previše. Ali; pa morate biti netko; morate imati obraz.”

Ima li onda išta što je ostalo od onog specifič og janjevačkog duha, od one snažne povezanosti koja je karakterizirala život u gradu? Ima, kaže Nikola i daje nam jedan primjer.

“To je realnost i ne možete tu ništa učiniti.

Možete pokušati učiti hodati okrenut naopačke, ali nećete uspjeti”; govori. On ne vjeruje da će se puno više Janjevaca vratiti u Janjevo.

“U sebi znam da neće doći. Mogu doći na tjedan dana, da vide kako je; kao što ste vi došli. Ali kada vide kako je tu živjeti; da je to naporan rad

Ovaj brzi europski način “ življenja čini da obitelji budu

raspršene. Jedni prema drugima više ne pokazuju poštovanje na isti način, ne sramimo se nekih stvari kojih bi se prije sramili ”

JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU 7

roditelji bili preselili u Trogir, u Hrvatsku, kad je njoj bilo samo nekoliko mjeseci. Ona se kasnije preselila u Zagreb. Kada se u Janjevu 2003. godine, slavila 700. obljetnica grada, zaljubili su se ona i Joakim Palić, koji u Janjevu vodi jednu veletrgovačku firmu koja proizvodi i prodaje artikle za kuću i dom; namještaj, igrice, igračke, tekstil i još mnogo toga. Slijedeće su se godine vjenčali.

“Svi su se jako iznenadili kada sam im rekla da ću se preseliti ovamo, osobito moja sestra. Ali meni nije bilo izbora; suprug mi ima svoj posao ovdje, a nešto morate i žrtvovati u životu. Život ovdje u Janjevu sasvim je drugačiji od života koji sam živjela u Zagrebu. Puno je mirniji. Prvih nekoliko mjeseci mi je bilo stvarno čudno, ali sada kada idem u Zagreb ili kada posjetim moje u Trogiru, onda budem tako umorna.” Ema i Joakim i njihova djeca žive skupa s dva Joakimova brata. “Među Janjevcima nije neobično da se živi u velikoj obitelji, čak ni u Zagrebu, ali mislim da ljudi pretjeruju kada kažu da Janjevci imaju tako jako zajedništvo, premda se svi Janjevci znaju.”

8 JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU

K

ada se uđe u Janjevo, prvo što se vidi jest katolička crkva Sv. Nikole, koja stoji na vrhu jednoga brijega. Kod crkve je i župni stan. Tu živi gradski svećenik don Mate i česne sestre, sestra Mirabilis i sestra Irmina, i unuk Irminine sestre, Ivan.

Don Mate, Pater Matej ili Don Matteo, kao što ga također zovu, dijete je vlastitog grada.

Ovdje je odrastao i tu proveo većinu svog života. On grad i svoje župljane poznaje u dušu, i gdje god išao ljudi ga susreću s toplinom i poštovanjem, i ne samo “njegovi” nego i muslimani i Imam u Janjevu. On zrači vrlo jakom karizmatičnošću, i njegove tako prijateljske plave oči mogu se u trenu pretvoriti u čvrsto i nepoklebljivo uvjerenje. Don Mate je pratio razvoj događanja u gradu i zna kako je sve više i više njegovih župljana odlazilo i kako su se napuštene kuće u gradu praznile i uništavale. On zna kako su ovi Janjevci, koji su nekada činili 98 posto stanovništva, danas samo mali ostatak toga. To je iskušenje koje ga čini tužnim ali kao vođa zajednice mora ulijevati utjehu i hrabrost svojim župljanima da se odupiru izvanjskom pritisku.

“Svako jutro se molim svome Bogu. Znam da sam ti važan, kažem mu, stoga drži svoju ruku nadamnom”, kaže don Mate i smije se.

“Vjerujem da smo prošli kroz najgore i sada se mora naći bolji život za mlade. Ja ulijevam onoliko optimizma koliko mogu”, kaže don Mate i hvali podršku koju dobiva od Hrvatskog veleposlanstva u Prištini.

Don Mate se sjeća dana iz srpnja 1999. godine, kada je jedan službenik iz Hrvatske Vlade tražio njegovu pomoć kako bi uvjerili Hrvate u Janjevu da se kolektivno presele u Hrvatsku, kao što se dogodilo i s hrvatskom manjinom u Letnici prilikom NATO-va bombardiranja Srbije. No, don Mate nije htio organiziranu kolektivnu selidbu, on je smatrao kako je to svačija osobna odluka, i postavio je zahtjev da Hrvatska vlada svim preseljenima zajamči dom i radno mjesto u

Hrvatskoj. To mu, međutim, hrvatski državni službenik nije mogao jamčiti. Tako su, taj put, svi odabrali da ostanu. “Ali da sam im tada bio savjetovao da se presele, svi bi se bili preselili”, ističe don Mate. I unatoč stalnim prekidama struje i nedostatku vode i posla, jedna mala skupina Hrvata još uvijek odabire ostati u Janjevu. Don Mate ne brine o njihovoj sigurnosti; nijedan napad nije usmjeren na njih ali se sjeća 1999. godine kada je na Kosovu izbila anarhija i kada je svaka kuća koja je stajala prazna i napuštena u Janjevu bila uništena. Od tada jedna irska postrojba iz KFOR-snaga, smještena na jednom brdskom vrhu iznad Janjava, stražari danju i noću nad gradom. Sada će snage Hrvatske vojske koje su smještene u zračnoj bazi SAD-a na Kosovu, biti odgovorne za sigurnost “svojih sunarodnjaka”. Don Mate se ne usuđuje proricati o budućnosti hrvatskih Janjevaca, ali je uvjeren da će i za deset godina još biti tu.

Kako je onda s glasovitim janjevačkim duhom?

Je li postoji? “Mi smo vrlo meki, svi ostali su mogli gaziti po nama”, počinje don Mate.

“Dobra je Isusova riječ koja kaže da trebamo okrenuti drugi obraz, ali je Isus isto tako jednom vojniku koji ga je udario rekao: ´Zašto me udaraš? Što sam ti krivo učinio?´.

“Moramo koristiti život odgovorno, ne smijemo dopustiti drugima da nas povrijede. Čovjek ne smije šutjeti. Ja želim naša prava.

To kažem vlastima ovdje. Oni se mene malo i boje jer sam uzdignute glave. To pomaže.”

Pavao Palić, koji je predsjednik trgovačke udruge u Zagrebu, potvrđuje dijelom ovo mišljenje: “Ono što je kroz povijest predstavljalo našu zajednicu jest, s jedne strane religija, koja znači mir i pokornost i život u zajednici s drugima, a s druge strane mi nikada nismo imali političku moć da bi se borili protiv ikoga.”

Ali kako je prošlo s janjevcima u dijaspori?

Prema don Mateju, oni nisu izgubili svoj blagi karakter, ali za neke od njih, iskušenja JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU 9

Hrvata jest da obitelji imaju više djece i da posluju na drugačiji način, a to mišljenje dijeli i Nikola Dučkić, svećenik u Kistanju: “Janjevce je krasila snažna vjera kroz ljubav prema životu. To je rezultiralo u visokom natalitetu kod njih.

Srbi na Kosovu su imali najmanje djece. To ih je danas koštalo Kosova, koje je mnoga stoljeća bilo njihovo.

Albanci su rodili više djece”, nastavlja Nikola Dučkić i citira jednog pravoslavnog patrijarha koji je tijekom 1980-ih rekao da je “zemlja vlasništvo onih koji po njoj hodaju”.

“Sada su albanci tamo, pa je zemlja njihova”. Njemu, koji je prije bio svećenik u Janjevu, bolno je vidjeti kako sve više i više Hrvata napušta grad i posebno se prisjeća velikoga grada postala su teška, i nisu odoljeli, pa su zapali u kriminalitet.

“Ovdje u Janjevu smo imali svoje posebne nepisane zakone koje svatko pozna. Ali u gradu ih je toliko toga privlačilo i nisu više morali razmišljati: ´Što će drugi misliti? ´ Oni više ne osjećaju bilo kakvu društvenu kontrolu.”

“Dobro je poznat sociološki fenomen da se kriminal povećava kada ljudi sa sela dosele u velike gradove,” kaže Davor Vidiš koji je ranije bio šef Ureda za vezu Republike Hrvatske u Prištini. Ono što po njemu razlikuje Janjevce od drugih

Vjerujem da smo prošli “ kroz najgore i sada se mora

naći bolji život za mlade. Ja ulijevam onoliko optimizma koliko mogu ”

10 JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU

DON MATE

tri, za Hrvate na Kosovu, važna datuma: 1390. godine kada je grad došao pod tursku vlast, 1690. godine kada je austrijska vojska došla u grad, i 1990. godine kada je Srbija pojačala pritisak nad Kosovom, što je dovelo

do večih napetosti između Albanaca i Srba.

No, Nikola Dučkić je unatoč svega, što se tiče budućnosti Hrvata na Kosovu, oprezno optimističan: “Janjevo je opet oživjelo. Možda

“Hrvatsko pučanstvo na Kosovu iznosi tek 0,016% stanovništva. Oni su u prvom redu humanitarni problem. Kako će preživjeti trenutnu situaciju u kojoj su okruženi s dva milijuna Albanaca, i kad oni sami ne govore albanski ? Što će se dogoditi u budućnosti s ovom malom grupom ljudi mi ne želimo odlučivati. To je nešto što oni sami moraju odlučiti.

Mladi ljudi koji započnu studirati u Hrvatskoj tamo će i ostati. Don Mate PAVAO PALIĆ ima veliku odgovornost da im pomogne, da im da potporu u njihovoj odluci da odu ili da ostanu.”

Hrvatska vlada može pomoći fi ancijskom potporom za različite programe, i s organiziranjem nastave na hrvatskom ili s potporom da se djeca nauče albanski jezik.

Ali što će se tada dogoditi s hrvatskim nacionalnim identitetom? To pitanje ostaje visjeti u zraku.

Janjevo je najstarija i najjača “enklava na Balkanu, okružena morem Srba, Albanaca, Roma i Muslimana, ali nitko nas nije uspio asimilirati”

postoji šansa, ali onda se Kosovo mora okrenuti prema zapadu, a ne prema istoku.”

Davor Vidiš, za razliku od Nikole Dučkića i don Matea, glede janjevačke budućnosti na Kosovu, više je pesimističan.

K

ako se onda oblikovao život Janjevaca koji su izabrali da se presele u veliki grad Zagreb? Pitanje se mora postaviti prema osnovnoj činjenici da je mala hrvatska manjina na Kosovu 700 godina živjela u jednoj enklavi okružena Albancima, Turcima i Srbima. Tijekom tih stoljeća Janjevci su razvili osobit hrvatski “identitet”, opremljeni sposobnošću da mogu potisnuti potrebu da se ističu kao Hrvati u stranom, a ponekad i neprijateljskom okruženju. Njihovu prilagodljivost možda najbolje ilustrira istinita priča koju nam pripovjeda Pavao Palić. Jedan hrvatski trgovac, kada bi polazio na prodaju svoje robe po okolnim područjima, uvijek bi sa sobom ponio tri različita pokrivala za glavu. Kada se približavao srpskom selu stavio bi srpsku kapu, kada je bio na putu JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU 11

prema albanskom selu stavljao bi albansku kapu, a kada bi pošao kući stavljao je vlastiti hrvatski šešir na glavu. Jednoga dana, kada mu je jedan Srbin došao u posjet pa kad je vidio različita pokrivala za glavu, pitao ga je zašto Hrvat iz Janjeva ima tri različita pokrivala za glavu. “Zašto imaš srpsku i

tek tako napustiti kada iziđu iz Janjeva.

Je li je onda uistinu tako čudno da su bili smatrani strancima i da su se razlikovali od ostalih građana grada Zagreba, i da se gradsko stanovništo odnosilo suzdržano prema tim novopridošlicima, osobito jer je prva skupina doseljenika držala do svog rada i do životnih običaje koje je imala u Janjevu? Ova prva mala grupa doseljenika nakon Drugog svjetskog rata uglavnom se sastojala od nekoliko poduzetnih trgovačkih obitelji, čiji su uspjesi stvorili neku vrstu zavisti među Zagrepčanima.

“Janjevci su pioniri, što se tiče trgovanja, u cijeloj bivšoj Jugoslaviji”, kaže Pavao Palić. “Poslovna ulica Konjščinska koja je osnovana ovdje u ranim 60-im prošloga stoljeća postala je sinonim za Janjevce. Tu se prodavala jeftina roba od plastike i metala, igračke, bižuterija, nakiti i

Otvoreni, diplomatični, “ prilagodljivi, miroljubljivi, marljivi i vrijedni ” albansku kapu?” upitao je. “Bolje je promjeniti kapu nego glavu,” odgovorio je Hrvat.

Otvoreni, marljivi, vrijedni, diplomatični, prilagodljivi i miroljubljivi, riječi su koje se stalno ponavljaju kada Janjevci sami sebe karakteriziraju. Ali istovremeno oni već stoljećima njeguju svoju specifič ost, drže do sebe. U puno toga stoje izvan postojećih društvenih struktura i ne sudjeluju u javnom životu, kao u vojsci, policiji ili državnoj upravi. Oni, također u puno toga, sami sebe uzdržavaju. Integriraju se na jednoj bazalnoj razini, ali se ne asimiliraju.

“Janjevo je najstarija i najjača hrvatska enklava na Balkanu, okružena morem Srba, Albanaca, Roma i Muslimana, ali nitko nas nije uspio asimilirati,” također naglašava Pavao Palić. Janjevci čuvaju svoj kulturni, vjerskii nacionalni identitet. Katolička crkva i vjera igraju veliku ulogu u tome, ulogu koja se ne može precijeniti. Janjevci u Janjevu su izabrali da ostanu u zanimanjima kojima su vladali i nisu osjećali potrebu za višim društvenim statusom. Rijetki su se odlučili na više obrazovanje, a od onih koji su se školovali veliki dio se odlučio za svećeništvo.

Hrvati na Kosovu su kroz tolike godine gradili svoj vlastiti identitet i ne mogu ga 12 JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU

svakodnevni predmeti koji su bili proizvođeni u Janjevu. Konjščinska je bila ‘Meka budućnosti’ za trgovinu”, pripovjeda Pavao Palić. Većina Janjevaca kasnije se naselila u gradskoj četvrti Dubrava u istočnom Zagrebu, koja im je postala kao nova enklava. Ovdje su živjeli “zatvoreno”; 6000-7000 ljudi u gradu od pola milijuna stanovnika.

“Uspjeli smo se snalaziti na Kosovu već 700 godina, tako da nam je dolazak u Zagreb bio kao da smo došli u Kaliforniju”, kaže Nikola Dučkić, svećenik u Kistanju. “700 godina smo živjeli u getu. Sada smo bili došli u našu vlastitu zemlju, ali dio geta smo ponijeli sa sobom”, objašnjava Pavao Palić.

U drugom velikom useljeničkom valu došlo je puno Janjevaca koji su bili manje uspješni i koji su od Zagrepčana bili smatrani kao seljaci i staromodni, i koji su često govorili dijalektom koji Zagrepčani nisu mogli razumjeti.

Mnogi su mislili kako novopridošlice govore “makedonski”. Oni su ovu novu hrvatsku skupinu doživjeli kao stranu, kao što se kasnije i pokazalo u nadimcima koje su davali četvrtima gdje su se Janjevci bili smjestili “Palestina”, “Koreja”i “Biafra”. Janjevci su na tu izvanjsku nenaklonost odgovorili tako da se skupina učvrščivala iznutra i nije se asimilirala u novu sredinu nego je ostala vjerna svojim tradicijama.

“Teškoće u integraciji postojale su dakle zbog kulturnih razlika, zbog jezika i zbog mentaliteta. Bilo je problema kada smo htjeli zadržati naše vrijednosti, ali je u stvari bilo besmisleno boriti se, jer smo došli svojima, ali ipak smo željeli i ovdje pokazati koliko smo jaki,” odgovora nam Pavao Palić na pitanje zašto se Janjevci nisu na gladak način dali asimilirati u novu sredinu. Promjene se mogu vidjeti tek u trećoj i četvrtoj generacije. Tek kod njih se može vidjeti otvoreniji stav i želja za promjenama.

P

avao Palić vjeruje da širom svijeta ima oko 12.000 do 13.000 Janjevaca. U Wikipediji se procijenjuje da je broj ljudi koji sami za sebe kažu da su Janjevci oko 10.000. Bez obzira koji je podatak točniji, znamo, bez sumlje, da većina živi u Hrvatskoj, a većina od tih u Zagrebu.

Kako onda Janjevci u dijaspori drže kontakt s malom preostalom hrvatskom enklavom na Kosovu? Kako se održavljaju kontakti s rodbinom ovdje? Tu i dalje veliku ulogu igra svakogodišnje hodočašće u selo Letnicu, a to je za blagdan koji se slavi 15. kolovoza i posvećen je Gospi od Letnice, Majci Božjoj letničkoj. Ranije bi se veći dio katoličkog stanovništva iz Janjeva već 26. srpnja zaputilo

na hodočašće u Letnicu. Tamo bi onda živjeli u malim kućicama okruženim zidom, koje su zvali „zagrađe“ sve do 15. kolovoza, blagdana Velike Gospe. Većina Janjevaca iz dijaspore, sve do rata na Kosovu 1990., također je redovito sudjelovala u hodočašću. Danas je hodočašće prilagođeno radnoj sezoni na obali pa tako mnogi Janjevci na hodočašće odlaze 8. rujna, kada je blagdan rođenja Blažene Djevice Marije.

Prilikom proslave 700. obljetnice u Janjevu, grad je posjetilo između 1300 - 1500 katolika.

Došli su autobusima iz Zagreba, Kistanja i iz cijele Hrvatske. Ali mnogi su također došli iz Njemačke, Švedske, Amerike i Kanade.

Neki Janjevci iz Hrvatske dođu u posjet po 3-4 puta godišnje, osobito kada je u pitanju neko vjenčanje, krštenje ili sprovod.

JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU 13

Stanovnici Janjeva također redovito dobivaju pomoć od Janjevačkog društva iz Zagreba, koje je uspostavilo fond za to. Pomoć se uglavnom isplaćuje prilikom velikih blagdana.

“Uvijek smo se snalazili bez socijalne pomoći,” kaže don Mate, ali s obzirom da je nezaposlenost u Janjevu danas vrlo opsežna, više od 90% su nezaposleni, onda većina Albanaca, Roma i Turaka u gradu živi na socijalnoj pomoći.

put u pašnjaku gdje samo udubljenja u zemlji pokazuju da je tuda, nekada prije prošlo neko vozilo.

I, onda put sasvim nestane, a ispred džipa odjednom se diže “ograda” napravljena od metarski visokih trnovih naviljaka. Ograda

smo se u svećenikov džip “Stisli sa stalnim pogonom na sva

V

četiri kotača, u jednu crvenu Ladu Niva ”

ećina članova don Matejeve crkvene zajednice živi unutar grada, ali ima ih nekoliko izvan grada koji obrađuju zemlju i uzgajaju životinje. Don Mate ih redovito posjećuje. Jednog dana tijekom našeg posjeta Janjevu pošli smo s njim u jedan takav kućni posjet. Stisli smo se u svećenikov džip sa stalnim pogonom na sva četiri kotača, u jednu

crvenu Ladu Niva, ili u “Rusa”, kako ga don Mate zove, jer s njim se može probiti svuda, čak i područjem bez cesta – što će se uskoro i pokazati. Kamenom cestom, pored nas prema brdima koja okružuju Janjevo, prolazimo pored Albanaca koji sele u grad. Gore u okolnim brdima prije su postojali vinogradi i voćnjaci, ali zemlja se sada više ne obrađuje jer su srpski vlasnici tih zemljišta otišli, a Albanci nisu zainteresirani za voćarstvo.

Ubrzo stižemo na jedan jedva primjetljiv 14 JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU

je izgrađena kako bi se spriječilo životinje na paši da ne idu dalje. Don Mate izlazi iz džipa da bi pregledao prepreku. Potom se vraća u džip i vozi nekoliko metara unazad. Pritišće gas do kraja i punom brzinom vozi ravno u trnove naviljke. No, ne uspijeva mu savladati tu savitljivu, ali jaku prepreku. Ubacuje u rikverc i daje pun gas unatrag ali, bez učinka.

Džip se zaglavio na vrhu trnovog naviljka, a kotači se vrte i vrte, u prazno.

Situacija se pomalo doimlje apsurdno i smiješno. No, don Mate je poduzetan čovjek

pa nam “naređuje” da se zajedno stisnemo na jednu stranu džipa. Tako jedan od stražnjih kotača uspjeva dotaknuti zemlju. Uz pratnju oštrog zvuka motora don Mate ponovo ubacuje u rikverc, daje “Rusu” pun gas i džip snažno leti unatrag. Don Mate se ponovno

zalijeće prema naprijed i ovaj se put džip uspijeva pregurati kroz “zapreku na putu”.

Nastavljamo putovanje i uskoro ugledamo neke visoke stupove duž jednog brdskog grebena. Stupovi su pripadali žičari koja je sve do 1999., kada je izbio rat na Kosovu, prevozila rudu od rudnika na brdima do pogona za pročišćavanje otpada dolje u dolini.

Rudnik je bio u pogonu čak nekoliko mjeseci nakon početka rata ali je onda školovano srpsko osoblje otišlo, što je jednim dijelom vezano za etničko čišćenje koje je albanska vlada na Kosovu započela, a kao direktan odgovor na bivše srpsko preseljenje Albanaca iz Kosova. Smrtni udarac rudarskom pogonu došao je kada su albanski ekstremisti žičaru digli u zrak i danas se može vidjeti samo nekoliko preostalih stupova koji stoje kao tužno sjećanje na ono što je nekada stvaralo uvjete za opstanak Janjeva. Don Mate nam

objašnjava da se tu kopalo sve vrste metala; zlato, srebro, nikal, željezo i olovo; pa čak i danas možete naći kamenje uz razoranu brdsku stazu, kamenje koje sjaji srebrom i zlatom. Prolazimo jednu visinu odakle su bivši irski KFOR-ci nadzirali Janjevo u dolini.

Pogled odavdje je čudesan. Ispod nas se širi Kosovska ravnica. Promatramo Kosovsko Polje koje se stere sve do glavnog grada Prištine nekoliko desetaka kilometra dalje.

Dok nastavljamo naše vrlo neravno

putovanje gore u brdima, govorimo o tome kakvo je stanje u ovom području od kada se Kosovo, u siječnju 2008. godine, proglasilo neovisnom državom, a u lipnju iste godine prihvaćen njihov prvi ustav. Je li don Mate primijetio bilo kakve promjene?

“Ne, ali Srbi, koji su ostali u ovom području,

se boje, dapače sve manjine se boje za svoja prava”, kaže on. “Vrlo je teško znati kakva će biti budućnost.”

Na koncu dolazimo do cilja našeg putovanja, do imanja gdje živi Đina sa svojim sinom Andrejem. Farma je smiještena nedaleko od mjesta gdje je nekada vukla žičara rudnika. Đina, kojoj je 66 godina, ima tužnu priču za ispričati. Njezin muž, govori ona, ubijen je od strane Albanaca, jedan je sin dobio jabuku koja je bila otrovana, drugi 14-godišnji sin umro je od leukemije, treći 21-godišnji sin ubijen je kada je išao u šumu po drva za loženje, četvrti sin se našao pod njihovim traktorom jednog snježnog dana u veljači. No, Đina ima snage dalje živjeti i svake nedjelje odjaše do Janjeva JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU 15

da bi prisustvovala misi u katoličkoj crkvi Sv. Nikole. Don Mate izmjenjuje nekoliko ozbiljnih riječi sa sinom Andrejom, koji je jedno vrijeme bio u Zagrebu i istrošio ono što je naslijedio od oca.

“Oni koji dolaze iz malih sela ovdje oko Janjeva često su nepismeni. Njima je, često, bilo vrlo teško. Grad ih privlači; vjeruju da je život tamo tako sladak”, kaže don Mate.

No, stvarnost je često sasvim drugačija.

Don Mate također izdvaja dosta vremena za razgovor s Đinom i također koristi priliku da nakon večere malo odrijema u tradicionalnom širokom krevetu gdje ima prostora za više osoba. Ali dolazi vrijeme da opet upravimo džip prema Janjevu. Put prema kući još je neravniji, ali “Rus” uspijeva proći sve prepreke. Mi, s druge strane, osjećamo se potpuno pretučeni, dok Lada konačno skreće u dvorište ispred crkve. Vrijeme je za pakiranje jer je naš posjet Janjevu završen. Sljedećeg dana idemo u novo naselje Janjevaca, u Kistanje, u Hrvatsku.

16 JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU

J

oš je rano jutro, i sunce nije još stiglo izaći dok sjedamo u Marijev automobil koji stoji parkiran ispred crkve Svetog Nikole u Janjevu. Voziti ćemo se 850 kilometra dugim poutem kroz Kosovo i Crnu Goru sve do Kistanja u unutrašnjosti Dalmacije, u blizini grada Šibenika. Nešto manje od pola sata, nakon što smo napustili Janjevo, stižemo do ravnice Kosovog Polja, gdje se 1389. godine, za buduće naraštaje toliko važna bitka na Kosovu Polju, vodila između Srpskih i Otomanskih snaga. Još se i danas raspravlja o tome tko je u bitci pobjedio ili, je li bitka zapravo završila neriješeno. Ono što se sigurno zna jest da je u borbi ubijen otomanski sultan, i da su Srbi izgubili gotovo sve svoje plemstvo i vojno vodstvo, zbog čega je Otomansko carstvo na kraju i moglo osvojiti Srbiju.

Vidimo jedan avion kako polijeće iz američke zračne baze u ravnici, a nakon nekoliko sati vožnje u visinu se pred nama počinju vrtoglavo dizati zelena brda Crne Gore.

Vozimo se po krivudavim serpentinskim putovima, a onda uskoro bacamo pogled dolje

prema obali, gdje nas tirkizno more privlačno poziva. Uskoro ispod nas primjećujemo i Dubrovniku; došli smo u Hrvatsku. Nedugo nakon toga naziremo graničnu postaju. Stigli smo do bosanskohercegovačkog jezička zemlje, koji se proteže do Jadranskog mora.

Prelazimo granicu s Bosnom i Hercegovinom bez problema. Kad ponovno, na drugoj strani koridora, stignemo do granice s Hrvatskom, oni nam samo mahnu da prođemo - naš auto naime ima hrvatsku registraciju. Došlo je i poslijepodne pa je vrijeme za ručak i kupanac u morskim valovima, prije nego što krenemo dalje na putovanje. Prije dolaska mraka iza sebe ostavljamo Split i Trogir. I tako dolazimo u Šibenik.

Preostalo nam je još samo nekoliko kilometara. Ipak se dogodilo – krivo smo skrenuli i sada već sat vremena lutamo malim cestama uokolo prije nego ponovno uspjevamo izaći na pravi put.

I tako, na koncu, u sred noći, stižemo do sela Kistanje, nedaleko od grada Knina. Ovdje nas dočekuje neobičan prizor. Odmah iza malene i niske crkve koja više izgleda kao kapelica, diže se nova crkva s visokim crkvenim tornjem, a u tornju se vidi osvijetljeni križ. Objašnjenje za malu nisku crkvu i visoku novu crkvu ćemo uskoro dobiti. Zaustavljamo se kod trga gdje je spomenik iz Drugog svjetskog rata, a koji je za vrijeme Jugoslavenskog rata uništen, i sada se restaurira. Pokraj spomenika vidimo jednu kamenu kuću bez žbuke, u tradicionalnom stilu. Drveni prozorski kapci su zatvoreni.

Očekivani jesmo, ali pošto dolazimo puno kasnije nego što je bilo dogovoreno, oni koji su nas trebali dočekati privremeno su se razišli. Uto naleti jedan automobil

i nekoliko muškaraca izlazi iz njega.

Pozdravljaju nas dobrodošlicom, a Ivan Gečević otključava vrata i poziva nas u onu kamenu kuću.

Gusta prašina leži posvuda u prostoriji, iz poda vire električke cijevi, sve miriše po cementu koji se suši, a objašnjenje je jednostavno Ivan preuređuje kuću iz temelja. Na brzinu nam pokazuje gdje će biti kuhinja. Zelene gipsane ploče inpregnirane za vlažan prostor pokrivaju zidove. Ovdje ništa nije prepušteno

su se uselili u napuštene “Prvosrpske kuće i počeli ih

obnavljati. Kada su Srbi kasnije zatražili svoje kuće natrag, Hrvati su im ih uredno vratili.

No, mnogi Srbi nikada nisu došli natrag u svoje kuće”

IVAN GEČEVIĆ

slučaju. Pokazuje nam smeđe znažne grede gore u stropu. Kuća će biti sagrađena u tradicionalnom stilu. U velikoj sobi u koju ulazimo stoji širok krevet u kojem može spavati više osoba, onakav kakav je tipičan za seoski narod u malim mjestima izvan Janjeva.

Na krevetu je jedan prašnjavi televizor i neki zapakirani predmeti. Situacija se doimlje malo čudno ali to odražava ono što se ovdje dogodilo i što se u Kistanju još uvijek događa. Još prije petnaest godina, zapravo 1996. godine, prvi Janjevci došli su u ovo selo. Prvo su uselili u napuštene srpske kuće i počeli ih obnavljati. Kada su Srbi kasnije zatražili svoje kuće natrag, Hrvati su im ih uredno vratili. No, mnogi Srbi nikada nisu došli natrag u svoje kuće. Mnoge kuće stoje JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU 17

i propadaju, neke su u ruševinama, bez ičega osim preostalih vanjskih zidova. U neke je kuće uselilo drveće, grmlje i trava pa grane radoznalo vire kroz otvorene rupe koje su nekada bile prozori i vrata.

Ivan Gečević sjeda na široki krevet u kamenoj kući, koja će, kada sve bude gotovo biti pretvorena u motel jer naime nekoliko kilometara od Kistanja nalazi se rimski amfiteatar koji arheolozi trenutno iskopavaju.

Možda se ovamo mogu privući turisti? Ivan u to vjeruje, jer do tamo je samo, nešto više od 40 kilometra. Ivan nam pokazuje slike kuće kako je izgledala prije nego je počeo raditi na njoj. Na slikama se mogu vidjeti jedino zidovi.

Pokazuje nam crteže kako će kuća izgledati kada bude gotova. Nakon nekog vremena stavlja fascikl sa slikama i crtežima na stranu i počinje pričati.

Ivan je krenuo iz Janjeva 25. srpnja 1986.

Tada mu je bilo 22 godine. Svi se sjećaju dana kada su napustili selo. “Nisam imao budućnost u Janjevu. Živjeli smo u dijelu bivše Jugoslavije pod vlašću Srba.”

18 JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU

Planirao je otići za Ameriku ili Australiju, ali je bilo jako teško dobiti vizu. Na kraju je ipak otišao u New York gdje je imao strica.

U početku je u New Yorku bilo teško, ali zahvaljujući tome što je igrao nogomet kući u Janjevu, došao je u kontakt s drugim nogometašima koji su doselili, između ostalog, iz Srbije i Mađarske. Da je Ivan Gečević sportaš lako se može vidjeti po njegovom atletskom tijelu.

Počeo je raditi interijerske poslove za jednog drugog hrvatskog useljenika u New Yorku.

Radio je za njega četiri godine, prije nego je započeo s vlastitom interijerskom tvrtkom.

Uspješno je vodio svoj ​​posao nekoliko godina, ali je prije devet godina prvi put došao u Kistanje i tu otvorio mali dućan živežnim namirnicama. Želio je učiniti nešto za selo i u dućanu je zaposlio osam osoba. Nakon toga ponovno se vratio u New York i tamo ostao još četiri godine, ali na kraju je osjetio da mora birati između ostanka u New Yorku i povratka u Kistanje. Prije sedam godina odlučio je vratiti se u Kistanje i sada radi isto

što i u New Yorku, obnavlja kuća, posebno kuće koje su turisti kupili u Hrvatskoj. Kad se vratio u Kistanje kupio je kuću koju trenutno u potpunosti obnavlja ali temelj kuće, ono staro, mora ostati. Kuća je, kad ju je kupio, bila u vrlo lošem stanju.

Ivan kaže da je život u Kistanju vrlo težak, ali on i njegova braća govore da su Janjevo ostavili iza sebe. “Počeli smo zaboravljati Janjevo”, konstatiraju potpuno bez sentimentalnosti. Većina ljudi u Kistanju ima prihode samo tijekom ljetnih mjeseci, kada se ide do Jadranske obale i zaposli se u uslužnim djelatnostima; u hotelima, restoranima, kafići a i barovima ili se posveti prodaji pa se postave štandovi i prodaju se plastične igračke, bižuterija i koža. Kistanje u ostatku godine pati od socijalnih problema. Nezaposlenost je visoka. “Prave djecu”, kaže Ivan lakonski.

U selu je puno djece; obitelji imaju prosječno petero djece. Polovica od 1300 stanovnika sela su djeca i mladež do 18 godina, a oko 200 njih je u školskoj dobi. Prema Ivanu, Srbi još uvijek imaju veliki utjecaj u Hrvatskoj. Vrlo je neobično započeti neku novu tvrtku u Kistanju. Novi hrvatski stanovnici u Kistanju, osim kuća, nisu dobili nikakvu drugu pomoć od države, a Srbi još uvijek posjeduju stare kuće u selu i u okolici.

“Kada smo mi tu došli bilo je puno starih napuštenih i spaljenih kuća. Prvih šest godina Hrvati su bili uselili u te kuće, a onda je Hrvatska država, u prvoj fazi, počela s izgradnjom 125 novih kuća za njih.”

Naseljenici su također dobili pomoć u materijalu za još 25 kuća koje su sami izgradili i za koje, stoga, ne moraju plaćati najamninu.

Ovo novo naselje nazvano je Novo Janjevo.

Sada tu stoje još neožbukane i ožbukane ciglane kuće sa svojim malim vrtovima, poredane u ravnim redovima; kao po špagi.

Mnogi doseljenici živjeli su na socijalnoj skrbi posljednjih deset godina. “Mi nismo unosni”, konstatira Ivan.

Osim trgovine živežnim namirnicama koja je zapošljavala osam osoba, u selu je pokrenuto samo nekoliko novih poduzeća, ali dobivena je nova i lijepa škola. U općinskoj upravi Hrvati su ozbiljno podzastupljeni. Tamo je uposlen samo jedan Hrvat. Ovdje Hrvati i Srbi žive paralelne živote osim onog kratkog razdoblja u danu kada Srbi koji žive u okolici dođu u grad na kavu. No, na posebnim svetkovinama, kao onoj 22. lipnja, u selo dođe 800 lijepo odjevene djece kako bi proslavili tu veliku svečanost.

Zemljište i priroda oko sela nude velike

mogućnosti, ali kako u Janjevu, tako i Kistanju ima stalnih problema s opskrbom vode, iako vode ima jako puno.

“Država je prepustila problem općini koja ga vrlo dobro pozna. Srbi dominiraju političkim životom u općini. Kada su lokalni izbori, onda Srbi dolaze autobusima da bih ih više bilo nego nas. Dolaze na glasovanja iz Srbije, BiH i Slovenije, a ovdje ne žive.”

JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU 19

“Srbi koji su nekada živjeli u Kistanjskoj općini ali su se odselili tijekom ili nakon rata imaju dvojno državljanstvo; zadržali su svoje hrvatsko državljanstvo i svoje nekretnine pa takav dolazak autobusima nije ilegalan, ali pošto ne žive u selu ne tiču ih se odluke koje vodi političko vodstvo” kaže Franjo Gečević,

koncentracijske logore. Nakon rata Hrvati su spalili zatvor i sada žele da se sruši, ali općina sa srpskim političkim vodstvom opet ga želi izgradi i tako se ništa ne događa, pa sada ruševina stoji kao uspomena na Jugoslavenski rat.

No, Marijan zapravo ne razumije zašto Hrvati i Srbi ratuju. “Katolici i pravoslavci zapravo u početka dolaze iz iste crkve, zašto ne možemo biti složni ako slavimo istog Boga? ” razmišlja on. On se raduje da Srbi slave svoje svečanosti na seoskom trgu.

“Bilo bi fantastično kad bi se surađivalo jer i pravoslavna i katolička crkva su posvećene Svetom Nikoli i to je Božja volja da ovdje imamo istog sveca.”

Ivica Gucić i njegova obitelj također su došli s prvim valom doseljenika u Kistanje. On sada planira sagraditi farmu upravo izvan sela i tamo početi proizvoditi tradicionalni ovčji sir koji se proizvodi u Janjevu.

“To će biti EKO-sir. Proizvodnja će biti potpuno ekološka. Pašnjaci oko Kistanja

što je obilježavalo “Nešto i što karakterizira Janjevce jest pjesma i glazba”

koji se prvo 1991. doselio u Zagreb, a onda je, kada je počela izgradnja novih kuća 1997. godine, došao u Kistanje.

“Danas nam ne treba politika nego posao.

Sada se ovdje samo grade kuće i ništa drugo.”

Tijekom Habsburške Monarhije Srbi su dobili pravo da izgrade crkvu u selu, pa budući da su Srbi dobili pravo na izgradnju crkve, i Hrvati, koji su bili u jasnoj nacionalnoj manjini u mjestu, također su dobili pravo graditi, ali samo jednu malenu crkvu.

“Prije nego je rat započeo, jedan je katolički svećenik, jednom tjedno, dolazio ovdje u kapelicu i svaki put bi ga Srbi pitali koliko traži za nju kako bi kapelicu mogli srušiti”, priča Marijan Dodić, vlasnik dućana cipelama.

Pokraj stare crkvice a ispred one velike crkve stoji jedna ruševna zgrada. To je prije bila policijska postaja i zatvor. Tijekom rata, Hrvati iz sela oko Kistanja tu su držani u pritvoru, a prije nego što su bili poslani u 20 JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU

vrlo su dobri zato jer ovdje raste veliki broj važnih ljekovitih biljaka što sir čini posebno zdravim. Prije rata, sir proizveden na srpskim

farmama s ovog područja, kupovali su arapi koji su otkrili da je posebno koristan”, kaže on.

Ali i nakon gotovo 13 godina on nije mogao ostvariti svoje planove jer pitanje zemljišta, kao i puno drugih pitanja u selu, ostaje neriješeno.

“Ljudi ovdje u selu žive od socijalne pomoći” konstatira on, a tu izjavu potvrđuje i Karlo Cacocić koji je ravnatelj škole u Kistanju.

“65% roditelja žive od socijalne pomoći. To je jedan veliki problem. Mnogi mladi ljudi žele raditi ali se od strane vlade ne preuzima neka veća odgovornost. Ako se želi pokrenuti poduzeće, mora se imati kapital i mora postojati razvijena infrastruktura; struja i voda”, kaže on.

Blaženka Delonga koja je časna sestra u selu misli kako se nakon svega stanje u Kistanju, u posljednjih nekoliko godina, ipak poboljšalo.

“Postoje ideje između stanovnika sela o tome što se može učiniti. Naš problem je što imamo drvnu industriju ali proizvodnja nije pokrenuta. A, to je zato što dvije tvornice u području imaju dva različita vlasnika, a samo jedan ima dostup vodi.”

Koje su onda mogućnosti za radna mjesta u selu? “Tu postoji tvrtka za reciklažu, skuplja željezo, i ona je u vlasništvu Njemaca. Imamo jednu drugu prednost u tome što imamo željezničku vezu.

To je u Janjevu nedostajalo i to je također dovelo do zaostajanja u razvoju onog područja”.

Ipak, časna Blaženka Delonga ne misli da su Janjevci nešto posebno. “Mnogi me to pitaju.

Ljudi iz Dubrovnika i Janjeva imaju iste korjene. Ali ljudi koji su dolazili izvana mislili su kako je tamo u Janjevu sve bilo čudno”.

Međutim, nešto što je obilježavalo i što karakterizira Janjevce jest pjesma i glazba. Janjevo je Hrvatima 1960-ih postalo šire poznato zahvaljujući dječjem zboru Bijeli anđeli. Zborno pjevanje i glazba igrala je veliku ulogu u crkvi i u Janjevu. Postojale su klape; to su mali vokalni zborovi muških pjevača. U Zagrebu danas postoji veliki Janjevački zbor koji redovito pjeva velike mise u crkvama. U Kistanju janjevačko glazbeno naslijeđe također živi dalje. Časna Blaženka Delonga vodi nekoliko zborova, od najmlađe male djece do odraslih zborova koji između ostalog nastupaju za Nove godine i na svečanostima posvećenim JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU 21

Svetoj Ceciliji, zaštitnici pjesme i glazbe. Ovo također današnju situaciju onih 350 Možda je tako da se identitet Janjevaca zrcali u preostalih Hrvata na Kosovu stavlja pod pjesmi i glazbi i možda će se oni tako održati? osobito snažno svjetlo; mogu li oni zadržati svoju jezgru u okruženju gdje nitko osim azmišljam, kako bih sam želio njih ne govori hrvatski i gdje moraju naučiti okarakterizirati Janjevce, nakon što albanski kako bi mogli funkcionirati s okolnim sam s njima nekoliko dana razgovarao društvom? Ili, je li janjevačkoj 700-godišnjoj i s njima se družio? Usporedba s jednim voćem, bajci na Kosovu uskoro došao kraj? Ili, kao kao slika javlja se preda mnom - slika breskve. što Zvonimir Ancić, šef Hrvatskog katoličkog Breskve su naime bile uzgajane u voćnjacima radija, kaže: “Janjevo je geografsko srce oko Janjeva. Breskva ima nježnu ljusku; za Kosova. Jedan je novinar jednom rekao da je milovanje je. Breskvina ljuska je tanka, meso Janjevo Balkanska Ženeva. To je mali grad, je sočno i meko ali se istovremeno osjećaju bili smo prijatelji sa svima. Htjeli smo mir sa vlakna. Najdublje u voćki jest pak tvrda svima i nacionalno i vjerski. Mir se mogao jezgra. sačuvati u Janjevu i okolini. No, povijesna Janjevci se u mnogo toga mogu prilagoditi priča je kao živi organizam. Mi smo tamo bili i pustiti da budu oblikovani zahtjevima 700 godina i naša misija je završena. Priča o okoline ali jezgru, onu tvrdu jezgru, e to oni Janjevu je ispričana, ali Janjevo ostaje”. • ne predaju. Oni su se, do neke mjere, dopustili integrirati ali asimilirati se; to nikada.

R

Reporter: Jan Magnusson

Fotograf: Helge Rubin

22 JANJEVCI - PIONIRI TRGOVINE NA BALKANU

Voditeljica projekta: Elizabeta Glasnović Raguž

Vozač/Vodič: Mario Tomkić