I. dio

Uloga Ovjeka U Bo Jem Planu Stvaranja

Nakon što je prvog dana stvorio svjetlost (Post 1,3-5), drugog – nebeski svod i more (Post 1,6-8), trećeg – kopno i biljni svijet (Post 1,9-13), četvrtog – sunce, mjesec i zvijezde (Post 1,14-19), petog – ptice i ribe (Post 1,20-23), šestog dana Bog stvara najprije zemaljske životinje (Post 1,24-25), a na kraju i čovjeka, kojem povjerava zadaću »da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!« (Post 1,26). Slijedi blagoslov čovjeka stvorena kao muško i žensko: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!« (Post 1,28). Ta zadaća i blagoslov proizlaze iz Božje odluke stvoriti čovjeka na svoju sliku: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična« (Post 1,26), pozivajući ga na suradnju i odgovornost u djelu stvaranja. Množinu »načinimo« možemo razumjeti ne samo kao plural maiestaticus nego i kao Božji poziv čovjeku postati subjekt stvaranja kako bi zajedno s Njim »stvarao« sebe i razvijao povjereni mu svijet.

U prvom poglavlju pozornost je usmjerena na čovjekov potencijal i odgovornost za razvoj svega stvorenoga. No ujedno stavljamo naglasak i na njegovu zadaću vladati nad živim bićima i podlagati sebi zemlju, kao i na posvetu sedmog dana (usp. Post 2,3) kao jamstva sigurnog razvoja. Drugo poglavlje posvećeno je umjetnoj inteligenciji te izazovima koje pred čovječanstvo stavlja njezin razvoj. Kriterij razvoja umjetne inteligencije treba biti stvarna dobrobit ljudske zajednice, koja bi, osim biološke, društvene i mentalne dimenzije čovjeka, uključivala i onu duhovnu i transcendentnu.

I. POGLAVLJE

Briga Za Ocuvanje I Razvoj Zemlje

»I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!̕ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ̕Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!̕«

(Post 1,26-28)

»Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Tȁ i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.«

(Izl 20,8-11)

Bog povjerava čovjeku zemlju da se brine za nju, kao i sva živa bića da upravlja njima. Ta se briga i upravljanje ne odnose samo na očuvanje stanja status quo nego i na razvoj stvorenoga. No u svojoj želji da podigne standard i kvalitetu življenja čovjek izlaže opasnosti ekološki sustav, a u nastojanju da zadovolji potrebe današnjih naraštaja potencijalno ugrožava mogućnost budućih naraštaja za zadovoljavanjem njihovih potreba.1 Znači li to da ra-

Uloga čovjeka u Božjem planu stvaranja zvoj kao takav može značiti opasnost za čovječanstvo ili biti prijetnja za opstanak zemlje? Sam pojam »razvoj« nosi prije svega pozitivan smisao »napretka«, »progresa«, drugim riječima »promjene nabolje«2, i teško je zamisliti da bi mogao značiti bilo kakvu opasnost. No u svjetlu različitih »razvoja« koji sve više obilježavaju naš svijet, kao što su npr. industrijski, tehnološki, biotehnički i slično, postajemo ne samo svjesni njihovih mogućih negativnih posljedica za ekološki sustav ili čovječanstvo nego i svjedoci sve većeg otuđenja i izolacije čovjeka, sve dubljeg ponora između generacija, između bogatih i siromašnih, između »razvijenog« i »nerazvijenog« svijeta, sve većeg straha od sutrašnjice i sve veće nesigurnosti za današnjicu.3

Mogući negativni učinci za budućnost čovječanstva, pa i zemlje, nameću pitanje glede uloge čovjeka u Božjem planu stvaranja (usp. Post 1 – 2) te posljedica istočnog grijeha ne samo za čovječanstvo nego i za zemlju (usp. Post 3). Drugim riječima, jesu li izazovi razvoja dio Božjeg plana ili su posljedice Adamove i Evine pretenzije da budu »kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo« (usp. Post 3,5)? Dakle, postavlja se pitanje: Da je čovjek ostao poslušan Bogu te odbacio zmijinu provokaciju da jede sa stabla spoznaje dobra i zla, bi li postojala ikakva opasnost od razvoja? Bi li postojao i sam razvoj kao takav?

Izbjegavajući spekulacije oko mogućih pretpostavka scenarija ljudskog života na zemlji i pretpostavka glede razvoja same zemlje na temelju nekih »ako«, želim, polazeći od biblijske objave, istražiti ide li razvoj u kategoriju »dobara stvaranja« ili »posljedica grijeha«, te kako ne pretvoriti potencijal razvoja u prijetnju uništenja.

1. Vladati i podložiti

Bog je postavio čovjeka gospodarom nad svim živim bićima (usp. Post 1,28) te mu povjerio zemlju da je obrađuje i čuva (usp. Post 2,15). Ne izgleda da Bog traži od čovjeka održavanje nekakva stanja status quo njegova stvarala-

2 Usp. razvoj, u: VELIKI RJECNIK HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA, Zagreb, 2015.‚ 1308.

3 Gledajući kroz prizmu politike i ekonomije, F. Fukuyama tvrdi da bi elite mogle iskorištavati biotehniku u svoju korist u svrhu stvaranja superklase, što bi moglo imati velik utjecaj na ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Usp. Francis FUKUYAMA, Kraj čovjeka?: naša poslijeljudska budućnost: posljedice biotehnološke revolucije, Zagreb, 2003. Također usp. David MARTIC, »Tehnika kao čovjekova ekspanzija«, u: JAHR: Europski časopis za bioetiku, 7 (2016.) 2, 325.

Briga za očuvanje i razvoj zemlje. Počinak sedmog dana – jamstvo sigurnog razvoja zemlje čkog čina, nego sasvim suprotno, kao da ga potiče na razvoj svega stvorenoga – biljnog i životinjskog svijeta. To se može iščitati iz činjenice da bez čovjeka na zemlji nema ni poljskog grmlja ni poljskog bilja (usp. Post 2,5), kao i na temelju Božje odluke da čovjeku prepusti da imenom nazove sva stvorenja (usp. Post 2,19), to jest da im odredi ulogu i svrhu u stvorenom svijetu.

Ako možemo to »imenovanje« (qārāʾ, »zvati, imenovati«) povezati s »biti gospodar« (rāḏāh), to jest »vladati ribama morskim, pticama nebeskim i stokom – svojom zemljom – i svim gmizavcima što puze po zemlji« iz Post 1,26.28, onda i zadaću obrađivati (ꜥāḇaḏ) i čuvati (šāmar) Edenski vrt možemo prepoznati u zapovijedi »napuniti« (mālēʾ) i »podložiti« (kāḇaš) sebi zemlju iz Post 1,28.

Dva glagola kojima se biblijski autor koristi za »biti gospodar / vladati« i »podložiti« jesu הדר (rāḏāh) i שׁבכּ (kāḇaš). U profanom rječniku oni opisuju tipično djelovanje kralja, koji »snažno gazi nogom« i »osvaja neko područje kako bi na njemu uspostavio svoj suverenitet«.4 Nasuprot profanom značenju, u svećeničkoj pripovijesti stvaranja (usp. Post 1,1 – 2,4a) ta dva glagola zapravo definiraju odnos čovjeka sa životinjskim svijetom, to jest sa zemljom i životinjama.5 U Post 1,26 čovjekova vladavina (rāḏāh) postavljena je u tijesni odnos s njegovim »biti slika i prilika Božja«, dok je Post 1,28 vidi kao blagoslov za zemlju i životinje.6 Glagol kāḇaš (»podložiti«) pripada grupi hebrejskih glagola koji izražavaju primjenu snage te uvijek pretpostavlja jedan snažniji subjekt i jedan slabiji, no u Post 1,28, odbacujući bilo kakvu mogućnost »podčinjavanja čovjeka čovjeku«, izražava utopijsku antropološku ideju svakog čovjeka kao »vladara svijeta«.7

Kao homonim glagola rāḏāh, koji upućuje na vladanje nad životinjama u kontekstu blagoslova, tako i kāḇaš ne implicira neko podčinjavanje zemlje obilježeno surovošću, nego radije njezino stavljanje u vlastitu službu.8 Ako to značenje prenesemo na svaku ljudsku osobu kao Božjeg predstavnika, to bi upućivalo i na to da treba vladati (rāḏāh) nad životinjskim carstvom i podložiti (kāḇaš) sebi zemlju ne kao »apsolutni vladar« ili »osvajač«, nego

4 Gianni CAPPELLETTO, Genesi: (capitoli 1 – 11), Padova, 2000.‚ 52.

5 Usp. Hans-Jürgen ZOBEL, הדר (rādâ), u: Grande lessico dell’Antico Testamento, VIII, 220.

6 Usp. isto, 220–221.

7 Usp. Siegfried WAGNER, שׁבכ (kābaš), u: Grande lessico dell’Antico Testamento, IV, 223, 226.

8 Usp. Hans-Jürgen ZOBEL, הדר (rādâ), 221.

Uloga čovjeka u Božjem planu stvaranja kao »miroljubiv i nenasilan kralj«, koji iskazuje veliku brigu za život, za pravednost, za sva bića prema uzoru na Mesiju, čije kraljevanje opisuje Ps 729, te, osim toga, poprima isti Božji pogled na svijet (usp. Post 1,31: »I vidje […] bijaše veoma dobro.«).10

No kako konkretizirati, to jest provesti u stvarnost tu zapovijed da se vlada nad životinjskim carstvom i da se podloži sebi zemlju? Vrijedi zapaziti da ta dva glagola zapravo nisu sinonimi, nego su prije komplementarni jer se vladavina (rāḏāh) odnosi na životinjski svijet, dok se podčinjavanje (kāḇaš) odnosi na zemlju, to jest biljni svijet i prirodu. Post 1,28 jedini je redak u Svetom pismu gdje se ta dva glagola nalaze zajedno.

Subjekt glagola rāḏāh (»vladati«, »biti gospodar«) u Starom zavjetu gotovo uvijek je ljudska osoba, tako da se može reći da je riječ o nekoj speci ično ljudskoj aktivnosti, dok su objekt »vladavine« narodi i njihovi kraljevi, neprijatelji, Izrael, plemena, gradovi ili robovi dužnici.11 Iznimke su »tijesak« u Jl 4,13 i životinjsko carstvo u Post 1,26.28. U Iz 14,2 i Neh 9,8 tuđinac i/ili neprijatelj je onaj koji tlači. Lev 25,43.46.53 zabranjuje »grubo postupanje« prema bratu koji je samoga sebe morao prodati kako bi isplatio dugove, a 1 Kr 5,30; 9,23 te 2 Ljet 8,10 govore o nadzornicima koji su »upravljali« narodom zaposlenim na javnim radovima. Nije, dakle, riječ o nekim ravnopravnim odnosima između dvaju subjekata. No ako je dopušteno »upravljanje« (koje označuje podčinjavanje, pa čak i posjedovanje robova), ono ni u kojem slučaju ne smije biti »grubo«.12

Glagol kāḇaš (»podčinjavati«, »pokoriti«) isto tako izražava primjenu sile, bilo to u ratu kao podčinjavanje teritorija i naroda ili kao pobjedu nad kraljevstvima, bilo to u osobnim odnosima kao prisiljavanje drugih osoba na ropstvo (usp. 2 Ljet 28,10; Jr 34,11.16) ili čak u seksualnoj sferi, gdje se tim glagolom opisuje seksualno nasilje nad ženom (usp. Est 7,8) ili djevojkom (usp. Neh 5,5).13 U pet slučajeva od sveukupno četrnaest referencija glagola kāḇaš, objekt je pokoravanja zemlja (ʾ ereṣ), dok je u četiri navrata pravi subjekt pokoravanja Bog, »skriven« iza pasivne glagolske forme (ni-

9 »Sići će kao rosa na travu, kao kiša što natapa zemlju!… Nek` bude izobila žita u zemlji, po vrhuncima klasje neka šušti k`o Libanon! I cvjetali stanovnici gradova kao trava na livadi« (Ps 72,6.16).

10 Usp. Gianni CAPPELLETTO, Genesi: (capitoli 1 – 11), 52.

11 Usp. Hans-Jürgen ZOBEL, הדר (rādâ), 215–216.

12 Usp. isto, 220.

13 Usp. Siegfried WAGNER, שׁבכ (kābaš), 222–226.

Briga za očuvanje i razvoj zemlje. Počinak sedmog dana – jamstvo sigurnog razvoja zemlje fal) u kontekstu osvajanja Obećane zemlje (usp. Br 32,22.29; Jš 18,1 i 1 Ljet 22,18), tako da možemo govoriti o »daru zemlje«14 jer uspjeh u osvajanju ne ovisi o nadmoći Izraelaca nad neprijateljima ili ratnom umijeću Jošue nad kraljevima Kanaana, nego o vjernosti Bogu i njegovim zapovijedima. Upravo u apostaziji od pravoga Boga i u kršenju Njegovih zapovijedi deuteronomistički autor vidi razlog »gubljenja zemlje« i babilonskog sužanjstva. U svjetlu toga mogli bismo vidjeti i zapovijedi iz Post 1,28 ne samo kao jednokratno postignuće »napuniti zemlju« (ûmilʾû ʾ eṯ-hāʾāreṣ) nego kao i trajnu čovjekovu vladavinu nad zemljom, to jest »podčinjavanje« (wᵉḵiḇšuhā).

Iako glagol mālēʾ možemo razumjeti ne samo u smislu »napuniti« (nešto prazno nečim) nego i »ispuniti« to jest »dovršiti«, »ostvariti«, »dovesti do punine«,15 on se ipak u Božjem djelu stvaranja ne odnosi isključivo na čovjeka jer Bog blagoslivlja isto tako »morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom da napune vode morske« (Post 1,21-22). Slično značenje ima i glagol šāraṣ (»gmizati«, »vrvjeti«, »gomilati se«, »množiti se«) kojim Biblija opisuje vrevu života u vodama morskim (usp. Post 1,20.21), gmizavce na zemlji (usp. Post 7,21), Izraelce u Egiptu (usp. Izl 1,7) pa i čovjekovu zadaću da nakon potopa napuni (napuči) zemlju (usp. Post 9,7)16 te izvеdе iz korablje »sva živa bića, sva stvorenja: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze« kako bi i oni vrvjeli zemljom (usp. Post 8,17).

Samo po sebi to popunjavanje i napučivanje zemlje ljudima i svim ostalim stvorenjima ne bi trebalo značiti opasnost za opstanak ili za postizanje punine ni za čovjeka ni za zemlju. Ipak, iskustvo egipatskog ropstva pokazuje da ispunjavanje kao i rast i razvoj mogu dovesti u pitanje život i postojanje cijelog naroda. Na samom početku Knjige Izlaska svećenički autor donosi tvrdnju da su se Izraelci namnožili i silno ojačali (usp. Izl 1,7), što postaje glavni razlog tlačenja kako bi se teškim radovima spriječio porast Izraelaca i onemogućio njihov odlazak iz zemlje (usp. Izl 1,9ss). Zapravo, tom konstatacijom ostvarenog rasta i jačanja Izraela započinje zaplet pripovijesti o izlasku iz Egipta. To je odlučujući dio cijele pripovijesti koji se odnosi na ispunjenje blagoslova koji je Bog izrekao u trenutku stvaranja

14 Usp. isto, 222.

15 Usp. L. A. SNIJDERS, אלמ (māleʾ), u: Grande lessico dell’Antico Testamento, V, 39-40.

16 Iako ispravak הבר (»množiti se«) na הדר (»vladati«), koji nalazimo u BHS(puni naziv?) nije opravdan (usp. Gordon J. WENHAM, Genesis 1 – 15, Waco, Tex., 1987.‚ 155.), zanimljivo je konstatirati istu sekvenciju glagola iz Post 1,28 u kojoj bi se glagol šāraṣ (»vrvjeti«, »napučivati«) koristio kao inačica glagola אלמ mālēʾ (»puniti«, »dovršiti«).

Uloga čovjeka u Božjem planu stvaranja čovjeka i sklapanja saveza s Noom. U Post 1,28 i 9,7 nalaze se glagoli pārāh (»rađati«, »donositi plodove«), šāraṣ (»množiti se«, »vrvjeti«), rāḇāh (»biti brojan«, »biti velik«, »umnožiti«) i mālēʾ (»napuniti«, »ispuniti«), koje nalazimo i u Izl 1,7.17 Dakle, za Izrael, koji je paradigmatski narod, sada se ostvarilo to što je bilo započeto sa stvaranjem. Osim jedne jedine stvari: pokoriti (kāḇaš) zemlju. Za Izrael to znači zavladati svojom vlastitom zemljom,18 a ne samo steći neko vlasništvo u egipatskoj zemlji, pa čak ako je riječ o »najljepšem kraju« (Post 47,11). Ta posljednja faza Božjeg blagoslova, još neispunjena, ostvarena je tek u Jš 18,1, kada se zajednici sinova Izraelovih »sva zemlja pokorila« (niḵbᵉšâ, nifal glagola kāḇaš).19 Izrael, dakle, mora proći dug put od izlaska iz kuće ropstva kroz pustinju do ulaska i osvajanja zemlje koju mu je Bog dao (usp. Jš 24,13) kako bi mu se zemlja pokorila. Iako je očito da je subjekt osvajanja Izrael, biblijski autor, rabeći nifal glagola kāḇaš, kao da insinuira da je ipak pravi subjekt pokoravanja zemlje zapravo Bog (passivum theologicum), koji je daruje u posjedovanje svojem narodu.

Vrijedi li isto za cjelokupno čovječanstvo, dakle ne samo za Izrael i ne samo za Kanaan, nego i za svu zemlju? Na koji način čovječanstvo ostvaruje Božji blagoslov sadržan u sposobnosti ploditi se, množiti i napuniti zemlju? Čini li to napučivanjem zemlje, to jest osvajanjem prostora i protjerivanjem neprijatelja (usp. Pnz 6,19)? Ili ostvarivanjem vladavine nad zemljom, prihvaćenom kao Božji dar povjerene odgovornosti za razvoj i dobrobit svih ljudi, životinja i zemlje?

Odgovor na pitanje na koji način čovjek može ostvariti Božji blagoslov te upravljati zemljom nalazimo u drugome, jahvističkom izvještaju (J) o stvaranju (usp. Post 2,4b – 3,24), koji prenosi čovjeka s vrha ljestvice stvaranja

17 U Izl 1,7.9.20 uz ta četiri glagola nalazimo i glagol ʿāṣam u značenju »biti jak, moćan, ojačati, silno rasti«.

18 U Pos 47,11 kaže se da je Josip dao u vlasništvo (ʾăḥuzzāh) svom ocu i svojoj braći najljepši kraj egipatske zemlje, a Post 47,27 konstatira da su Izraelci u kraju gošenskom stekli vlasništvo (ʾāḥaz) jer »bijahu rodni (pārāh) i broj im se veoma umnoži (rāḇāh)«. No uvijek je riječ o vlasništvu »u egipatskoj zemlji« iz koje faraon po svaku cijenu želi spriječiti Izraelce da odu (usp. Izl 1,10).

19 Usp. Norbert LOHFINK, םצע (ʿāṣam), u: Grande lessico dell’Antico Testamento, VI, 971.

Briga za očuvanje i razvoj zemlje. Počinak sedmog dana – jamstvo sigurnog razvoja zemlje svećeničke predaje (P) (usp. Post 1,1 – 2,4a) u samo središte stvaranja.20 Ako se u svećeničkom izvještaju čovjek pojavljuje na samom kraju stvaranja kao njegov vrhunac kojem Bog povjerava upravljanje onime što je stvorio, jahvistički izvještaj započinje od konstatacije da je zemlji (ʾădāmāh) potreban čovjek (ʾādām) da je obrađuje (ꜥāḇaḏ, Post 2,5) te da Bog nastanjuje čovjeka u Edenskom vrtu upravo kako bi ga obrađivao i čuvao (lᵉꜥoḇḏāh ûlᵉšomrāh, Post 2,15).21

Hebrejski glagol דבﬠ (ꜥāḇaḏ), čije je osnovno značenje »raditi«, u obama slučajevima prevodi se hrvatskom riječju »obrađivati«. No rad je u Bibliji, i u Starom zavjetu i Novom zavjetu predočen kao mogućnost za ljudsku osobu da služi ili robuje. Najviši je oblik rada u Bibliji služenje, a najveća je degradacija rada ropstvo. 22

U Starom zavjetu glagol ꜥāḇaḏ nalazimo 289 puta, a imenicu ʿăbōdāh 145. Tom korijenu ꜥḇḏ pripada i imenica ꜥeḇeḏ (»sluga, rob«), koju susrećemo čak 805 puta. LXX prevodi glagol ꜥāḇaḏ s δουλεύω (»robovati, biti rob«), λατρεύω (»služiti, klanjati se, obavljati bogoslužje«), ἐργάζομαι (»raditi, činiti, obavljati«), λειτουργέω (»obavljati službu, slaviti bogoslužje«) te tu i tamo nekim drugim glagolom. Іmenica ʿăbōdāh većinom je prevedena s λειτουργία (»služba, služenje, bogoslužje«) ili ἔργον (»čin, rad, posao«), dok je ꜥeḇeḏ preveden s δοῦλος (»rob, sluga«), παῖς (»dijete, dječak, sluga«) ili θεράπων (»sluga, poslužitelj«).23

Bez izravnog objekta glagol ꜥāḇaḏ znači pretežno »raditi«, »obavljati svakidašnji posao« (usp. Izl 20,8ss; Pnz 5,12ss), što obuhvaća i ratarske poslove (usp. Izl 34,21).24 Sam Bog nalaže da se u subotu moraju obustaviti svi poslovi, to je dan »počinka posvećenog Jahvi« u kojem nitko od ukućana ili došljaka, pa čak ni domaće životinje, ne smiju raditi kako bi mogli otpočinuti na spomen Božjeg počinka sedmog dana stvaranja (usp. Izl 20,11) i oslobođenja iz Egipta (usp. Pnz 5,15).

20 Usp. Celestin TOMIC, Prapovijest spasenja. Knjiga Postanka, glava 1 – 11, Zagreb, 1977.‚ 115.

21 Usp. Darko TEPERT, »Biblija i rad«, u: Stjepan BALOBAN – Gordan CRPIC – Dubravka

STEFANAC PETROVIC, Kultura rada u Hrvatskoj. Peti hrvatski socijalni tjedan. Zagreb, 21. –

23. listopada 2011., Zagreb, 2014.‚ 187–188.

22 Usp. Jean-Louis SKA, »Il lavoro nella Bibbia«, u: Jean-Louis SKA, La str e la casa: itinerari biblici, Rim, 2001.‚ 65.

23 Usp. Helmer RINGGREN – Ugo RUTTERSWORDEN – Horacio SIMIAN-YOFRE, דבﬠ (ʿābad), u: Grande lessico dell’Antico Testamento, VI, 346–347.

24 Usp. isto, 347.

Uloga čovjeka u Božjem planu stvaranja

Ako je izravan objekt neživi predmet, kao npr. zemlja, glagol ꜥāḇaḏ poprima značenje »raditi«, »obrađivati«, »uzgajati«, »graditi«, što nakon čovjekova izgona iz raja postaje težak i bolan rad (ꜥiṣṣāḇôn, Post 3,17), usto još i neproduktivan (usp. Post 4,12).25 Ako je pak izravan objekt živa osoba, onda glagol ꜥāḇaḏ znači »služiti«, što može pokriti veoma širok raspon značenja odnosa između »sluge« (ꜥeḇeḏ) i njegova »gospodara« (ʾādôn), od podčinjavanja ili ovisnosti do potpuna iskorištavanja ili vjernosti. Ovisnost može biti pravne ili socijalne naravi, kao u slučaju sluge / roba koji služi svom gospodaru, ili političke kad vazal služi svom vladaru.26

Posebno su s teološke točke gledišta važni oni redci u kojima objekt glagola ꜥ ā ḇ a ḏ jest JHWH te zajedno s nekim drugim glagolima (npr. Pnz 6,13: y ā rē ʾ , »bojati se«; š e ḇ a ꜥ , »prisezati«; Pnz 13,5: h ā la ḵ ʾ a ḥ ă rē , »ići za«; š ā mar mi ṣ w ō ṯ , »vršiti zapovjedi«; š ā ma ꜥ ḇ ᵉ q ō l , »slušati glas«; d ā ḇ aq , »priljubiti se«) opisuje pravilan odnos prema Bogu.27 To služenje Bogu poprima formu i poredak u bogoštovlju ( ʿă b ō d ā h ), koje tako postaje najviši oblik čovječjeg rada ili služenja. U LXX upravo je ta kultna ʿă b ō d ā h prevedena najčešće imenicom λειτουργία, koja postaje tehnički termin za svećeničku službu i u Starom zavjetu i u Novom zavjetu , a u ranoj Crkvi označuje ponajprije euharistijsku službu.28 Za razliku od današnjeg hrvatskog jezika u kojem »liturgija« ima samo religijsko značenje kao »služba Božja u kršćanskoj zajednici, posebno sveta misa«29 ili »svi kršćanski bogoslužni obredi«,30 moderni grčki jezik tu riječ rabi i u svjetovnom značenju bilo kakvog pružanja usluga. Tako ćemo u Grčkoj naići na natpis »Ώρες λειτουργίας« ne samo na vratima crkava u smislu rasporeda bogoslužja nego i na ulazu u muzeje, trgovine, kafiće… u z načenju radnog vremena.

Dakle, jedna te ista riječ (λειτουργία) u grčkome može značiti običan rad, ali isto tako i službu Bogu, bogoslužje, dok u hebrejskom nalazimo korijen ʿḇḏ, koji znači »službu«, »rad«, no također i »služenje«, »ropstvo« ili sasvim suprotno »liturgiju«, to jest »Božju službu« ili »bogoslužje« te po-

25 Usp. isto, 348.

26 Usp. isto, 349.

27 Usp. isto, 352–353.

28 Usp. Hermann STRATHMANN, λειτουργεω, λειτρουργια, λειτουργος, λειτουργικος, u: GLNT, VI, 605, 622 i 627.

29 Usp. Jeronim SETKA, Hrvatska kršćanska terminologija, Split, 21976.‚ 149.

30 Usp. liturgija, u: VELIKI RJECNIK HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA, Zagreb, 2015.‚ 670.

Briga za očuvanje i razvoj zemlje. Počinak sedmog dana – jamstvo sigurnog razvoja zemlje kriva veoma široko semantičko polje od »službe« roba, sluge ili kraljevskog upravitelja do »službe« liturgijske zajednice.31

3.

Rad u raju i stablo spoznaje dobra i zla

Mnogi vjernici smatraju da je rad povezan s posljedicama istočnog grijeha u smislu da prije istočnoga grijeha nije bilo potrebno raditi te su Adam i Eva u raju samo »uživali« u plodovima Edenskog vrta, a tek poslije istjerivanja iz raja, zato što zemlja više nije bila toliko plodna, bili su primorani raditi. No Biblija je jasna: i prije grijeha Bog je stavio Adama u Edenski vrt da ga obrađuje, to jest da radi i da ga čuva. Neki egzegeti malo pretjeruju i prevode »da mu služi i da ga čuva«, zato što se »raditi« može prevesti i »služiti«. To danas uvelike odgovara ekološkomu mentalitetu: čovjek je u službi vrta, to jest prirode koju je Bog stvorio. No to ne odgovara smislu Biblije, zato što je u Starom zavjetu i Novom zavjetu »služba« uvijek personalna, to jest služba nekomu, a ne nečemu. Dakle, rad je postojao i prije grijeha! Jedina stvar koja se mijenja poslije grijeha jest kvaliteta rada, koji postaje težak, naporan, beskoristan i neučinkovit. Rad, dakle, nije kazna ni posljedica grijeha, nego pripada dostojanstvu Božjeg stvorenja.32 No može se, kao što se vidi iz biblijske pripovijesti, pretvoriti u prokletstvo za zemlju te beskonačan uzaludan napor, vječno lutanje i ireverzibilan regres za čovjeka (»iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti«, Post 3,19).

Kako, dakle, blagoslov rada ne pretvoriti u prokletstvo? Prvu naznaku nalazimo u Post 2,16–17 u Božjoj zapovijedi: »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!« Što označuje to stablo, koje ne poznaju ni moderni botaničari pa ni prastara literatura, za razliku od stabla života? Stablo u Bibliji simbolizira Božju i ljudsku mudrost: u Sir 24,13-17 personi icirana Mudrost uspoređuje se s raskošnim vrtom,33 dok Ps 1 predočuje pravednika kao stablo »zasađeno pokraj voda tekućica

31 Usp. Jean-Louis SKA, Il lavoro nella Bibbia, 65.

32 Usp. isto, 66–67.

33 Sir 24,13-17: »Uzrastoh kao cedar na Libanu i kao čempres na gori Hermonu. Uzrastoh kao palma u Engadu i kao ružičnjaci u Jerihonu. Kao divna maslina u dolini, uzrastoh kao makljen nad vodama. Rasuh miomiris svoj kao cimet i drvo bagremovo i zamirisah mirisom kao smirna izabrana, kao galban, oniks i stakte i kao vonj tamjanov u Satoru. Raširih grane svoje kao terebinta, i grane su moje divne i ljupke. Propupah kao trs mladicama ljupkim, i cvjetovi su moji porod slave i bogatstva.«

Uloga čovjeka u Božjem planu stvaranja što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi« (Ps 1,3). Dakle, stablo je metafora sustava života. Slijedi »spoznaja«: biblijski daʿ aṯ ne pripada samo kategoriji razuma, nego volje i osjećaja, to jest označuje fundamentalni izbor koji obuhvaća cijelog čovjeka. Izraz »dobro i zlo« de inira dva pola stvarnosti s etičke točke gledišta. Dakle, stablo dobra i zla stablo je etike u svoj njezinoj punini, etike predočene čovjeku, stablo čija se krošnja grana u nebu harmonije Edenskog vrta. Eva će pružiti ruku, ubrati plod s tog stabla, sama jesti i dati svojemu mužu da i on jede. Smisao je veoma jasan: čovjek, odstupajući od Božje zapovijedi, želi sam odlučivati što je dobro, a što zlo, želi on sam biti sudac morala, odbacujući bilo kakvu njegovu transcendentnu de iniciju.34 Drugim riječima, odbacuje Božji plan za čovjeka i svijet, kako bi zacrtao svoj!

Stablo spoznaje dobra i zla i dandanas privlači svojom vrsnoćom, svojim izgledom i željom za mudrošću. Samo da navedemo jedan primjer. Leksikon održivog razvoja tvrdi: »Održivi razvoj određuje etične principe u odnosu prema prirodnim dobrima, njihovu pravednu raspodjelu između bogatih i siromašnih zemalja te današnjih i budućih naraštaja. On također postavlja konkretne smjernice za smanjenje određenih djelatnosti u pojedinim zemljama koje opterećuju globalni okoliš.«35 Eva u svojem odgovoru zmiji podsvjesno otkriva zabludu takva razumijevanja: braneći donekle Božju odluku pred zmijinom optužbom da im je Bog zabranio jesti sa svih drveća u vrtu, Eva odgovara: »Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’« (Post 3,3), dodajući Božjoj zapovijedi zabranu dirati stablo (što Bog nije rekao) i smještajući stablo spoznaje dobra i zla nasred vrta, gdje se nalazi i stablo života. Možemo reći da Eva svodi transcendentalni princip moralnih odluka u granice prostora koji je okružuje, pripisujući svojoj viziji stabla apsolutne vrijednosti, koje ono zapravo nema.

Samo stablo spoznaje dobra i zla nije na prvi pogled povezano s čovjekovim radom na zemlji, dapače, kao da je izuzeto iz samog naloga da obrađuje i čuva Edenski vrt uvjetujući čovjekov život upravo održavanjem zapovijedi da ne jede s tog stabla (usp. Post 2,17). Suprotno Bogu, koji povezuje održavanje te zapovijedi s vremenom (usp. Post 2,17: »u onaj dan«) žena ga

34 Usp. Gianfranco RAVASI, Il racconto del cielo. Le storie, le idee, i personaggi dell’Antico Testamento, Milano, 21995.‚ 47–49.

35 Dubravka BACUN – Mirjana MATESIC – Mislav Ante OMAZIC, »Održivi razvoj«, u: Leksikon održivog razvoja, Zagreb, 2012.‚ 196

Briga za očuvanje i razvoj zemlje. Počinak sedmog dana – jamstvo sigurnog razvoja zemlje vidi u prostoru (usp. Post 3,3: »nasred vrta«) kao nešto »dobro, zamamljivo i poželjno« (Post 3,6), što bi čovjeku dalo božansko pravo odlučivati o tome što je dobro, a što zlo (usp. Post 3,5). Posljedica kršenja Božje naredbe nije samo istjerivanje iz Edenskog vrta i ograničenje pristupa stablu života (usp. Post 3,22) nego i prokletstvo zemlje, koja će odsad rađati trnjem i korovom kao i naporan rad izvan granica Edenskog vrta, koji će otad pratiti čovjeka sve do njegova »povratka« u zemlju iz koje je uzet (usp. Post 3,19.23).36 A nad stazom koja vodi k stablu života stražare »kerubini i plameni mač koji se svjetlucao« (Post 3,24).

Nazočnost kerubina i plamenog mača često se tumači kao nemogućnost pristupanja stablu života, to jest besmrtnosti,37 no u zadatku kerubina »stražariti«, odnosno »čuvati« (hebr. šāmar) možemo vidjeti ne prepreku za čovjeka, nego radije putokaz prema istinitoj spoznaji i punini života. U Svetom pismu, kao općenito na davnom Istoku, kerubini su čuvari Božjih svetištā,38 svjedoci i znakovi Božje prisutnosti te je, dakle, njihova uloga »čuvati, štititi, nadgledati«39 sâm put prema stablu života kao »mjestu« Božje prisutnosti, a ne braniti ili zagrađivati ulaz u raj. Ulogu »čuvara« zemlje imao je i čovjek, kojem je Bog povjerio »obrađivati i čuvati zemlju« (usp. Post 2,15), no ubirući plod sa stabla spoznaje dobra i zla (Post 2,17) te jedući ga (Post 3,6), čovjek se pokazao nesposoban »brinuti se« (šāmar – isti glagol koji se upotrebljava za kerubine) za zemlju te mu je samo preostalo u znoju lica obrađivati zemlju iz koje je bio uzet dok se u nju ne vrati (usp. Post 3,19.23).

Može li čovjek, svojom pretenzijom da bude kao Bog, lišen svog poziva i zadaće »čuvati« zemlju, to jest »brinuti se o njoj« te potpuno zauzet obradom zemlje sve dok se u nju ne vrati, još vladati zemljom i biti njezin gospodar? Može li povratak u prah iz kojeg je uzet za čovjeka značiti napredak, ako bi kerubini i plameni mač zapravo stražarili nad putom razvoja koji vodi k životu, a ne u propast?

36 Post 3,19 ne kaže da je fizička smrt posljedica grijeha nego naporan rad koji će trajati sve do smrti, a koja je i prije grijeha već prisutna jer je Bog stvorio čovjeka od praha zemaljskoga što kao razlog čovjekove smrtnosti potvrđuje i eksplikativna rečenica »ta iz zemlje uzet si bio – prah si i u prah ćeš se vratiti.«

37 Usp. Gianni CAPPELLETTO, Genesi: (capitoli 1 – 11), 132-134; Félix GARCIA LOPEZ, Il Pentateuco, Brescia, 2004.‚ 69; Celestin TOMIC, Prapovijest spasenja. Knjiga Postanka, glava 1 – 11, 166; Norman WHYBRAY, Introduction to the Pentateuch, Michigan, 1995.‚ 44.

38 Usp. Gordon J. WENHAM, Genesis 1 – 15, 86.

39 Usp. Felix GARCIA LOPEZ, רמשׁ (šāmar), 671–672.

4. Prostor i vrijeme

Kako bismo pronašli odgovore na ta pitanja koji bi se temeljili na svetopisamskoj poruci, a ne proizlazili samo iz naših zapažanja, želja i planova (usp. Post 3,6), potrebno je promišljati o Edenskom vrtu i zemlji ne samo u kategorijama »izgubljenog raja«, boni ikacije tla i osvajanja još neosvojenih prostora nego i u kategorijama vremena.

Barem su tri indikacije za to. Prvo: Eva smješta stablo spoznaje dobra i zla »nasred vrta« (Post 3,3), to jest u prostor kojim želi zavladati, dok je za Boga ono »stablo s kojega sam ti zabranio jesti« (Post 3,11; usp. Post 2,17) bez prostornih koordinata. Pa ni »stablo života« nije smješteno u neki precizno de iniran prostor, osim što se nalazi u Edenskom vrtu koji je Bog zasadio »na istoku« (Post 2,8). Te geografske koordinate ne bi ipak trebale biti uvijek i potpuno odvojene od vremenske konotacije: Edenski vrt nalazi se u prostoru, »na istoku«, no i u vremenu: taj se scenarij događa u dalekoj prošlosti, »na iskonu«.40

Drugo: Bog povjerava čovjeku ne samo »obrađivati« (ꜥāḇaḏ) zemlju nego je i »čuvati« (šāmar) (Post 2,15). No nakon istjerivanja iz raja rad postaje tegoban i gorak (usp. Post 3,17-19), a kerubini preuzimaju stražu (ili brigu) nad pristupom stablu života (usp. Post 3,24). Svećenički tekstovi upotrebljavaju glagol ꜥāḇaḏ za poslove koji se odnose na službu levita u Prebivalištu (hebr. miškon) (usp. Br 3,7-8; 4,23-24.26 itd.), a glagol šāmar za njihovu dužnost čuvati ga od uljeza (usp. Br 1,53; 3,7-8). Nalazimo ta dva glagola zajedno i u nekim tekstovima svećeničkog zakonika (usp. Br 3,7-8; 8,26; 18,5-6), što ističe simboličku povezanost Edenskog vrta s Božjim prebivalištem.41 No Bog ne prebiva u rukotvorinama (usp. Dj 7,48; 17,24), niti se njegova prisutnost može ograničiti hramskim zidovima (usp. 2 Sam 7,5). Njegovo »prebivalište« jest »posred sinova Izraelovih« (Izl 29,45; Ez 43,7.9 itd.), u šatoru na putu kroz pustinju (usp. 2 Sam 7,6), u utjelovljenju vječne Riječi »među nama« (Iv 1,14) u obnovljenom prebivalištu Boga s ljudima, koji su ponovno stekli pristup stablu života (usp. Otk 22,2.14). Dakle »služiti« i »čuvati« odnosi se ne samo na neko mjesto nego i na prisutnost Boga u vremenu.

40 Hebr. miqqeḏem može imati dva značenja: »ispred« ili »istok« (Izraelci su se orijentirali prema istoku) i »pred«, »prije« ili »najdavnije vrijeme«, to jest »iskon«, »prapočetak«. Usp. Tryggve KRONHOLM, םדק (qedem), u: Grande lessico dell’Antico Testamento, VII, 819–823.

41 Usp. Gordon J. WENHAM, Genesis 1 – 15, 67.

Briga za očuvanje i razvoj zemlje. Počinak sedmog dana – jamstvo sigurnog razvoja zemlje

Treće: Ako je hram Božje prebivalište u prostoru, onda je subota, sedmi dan (usp. Post 2,2-3), Božje prebivalište u vremenu.42 Subota je Božje vrijeme, njegova vječnost koja prethodi i slijedi svaku stvorenu stvarnost. Iako je čovjek vrhunac svega stvorenog, on je »zatočenik« šestog dana – simbola nesavršenstva i ograničenja, ipak je pozvan ući u sedmi dan, kada se Bog povlači, kako bi čovjek mogao ući u veliku igru života.43 No tek izlaskom iz Egipta i darom mȁne u pustinji subota postaje zapovijed (usp. Izl 16,23.2527.29), kršenje koje za sobom donosi smrtnu kaznu (usp. Izl 31,13.14.16), kao i nedopušteno približavanje Božjem prebivalištu (usp. Br 1,51; 3,10; 18,7). Vrijeme i prostor ponovno su tijesno povezani, no dok je Božje prebivalište u prostoru (svetohranište) dostupno samo izabranima, u Božje prebivalište u vremenu (subotu) mogu ući svi bez ograničenja. Kao što je Bog blagoslovio i posvetio sedmi dan (usp. Post 2,3), tako je i za Izrael svetkovanje subote znak Božjeg blagoslova i posvećenja, poziv »biti svet« (Lev 11,45; 19,2) i odaziv »služiti Jahvi« (Jš 24,15.18.21). Upravo je »svetost Izraela« glavni cilj održavanja subote i izgradnje Hrama.44 Ovo zadnje djelomično je realizirano u postavljanju i posveti svetišta u pustinji (usp. Izl 40,34) te posveti Jeruzalemskog hrama (usp. 1 Kr 8,10–11), no potpuno ostvareno tek u novom Jeruzalemu, svetom gradu novog neba i nove zemlje (usp. Otk 21,1-2) u kojem je hram sam Bog i Jaganjac (usp. Otk 21,22) u vječnom danu Božje svjetlosti (usp. Otk 21,23; 22,5).

Upravo vrijeme pruža mogućnost čovjeku da ostvari svoju zadaću podlaganja sebi zemlje i vladanja nad svim stvorenjima (usp. Post 1,28) svojim radom i brigom (?) za zemlju (usp. Post 2,15). Na prvi pogled istjerivanjem čovjeka iz Edenskog vrta Bog kao da želi spriječiti čovjeka da živi vječno (usp. Post 3,22), no zapravo pruža mu novu priliku da jede sa stabla života (usp. Otk 2,7), primajući vječnost kao dar i nagradu (usp. Otk 22,14), ostvarenje vladavine nad zemljom, a ne kao pretpostavku. Drugim riječima razvoj bi bio predviđen, isplaniran te u svojoj realizaciji ovisan o čovjeku, a ne spletu okolnosti: čovjek zna kamo vodi Božji plan i kakve su njegove perspektive u njemu; preostaje mu samo realizirati na sasvim originalan i jedinstven način taj Božji naum, imajući na raspolaganju vječnost u njezinim segmentima dana, tjedana, mjeseci i godina.

42 Usp. John M. FRAME, The doctrine of the Christian life, Phillipsburg, N. J., 2008.‚ 553.

43 Usp. Annick de SOUZENELLE, Il simbolismo del corpo umano: dall’albero di vita allo schema corporeo, Milano, 2013., 204.

44 Usp. Felix GARCIA LOPEZ, רמשׁ (šāmar), 669.

Uloga čovjeka u Božjem planu stvaranja

5. Šabat

Današnju civilizaciju označuje čovjekovo osvajanje prostora. »Osvojivši« na Zemlji najviše vrhove planina, prodrijevši u najveće morske dubine, čovjek danas kreće i prema »osvajanju« svemira. U bližoj budućnosti u planu su i putovanja na Mjesec ili na Mars, no čovjek je spreman ići i u druge predjele galaktike. No, kako primjećuje Abraham Joshua Heschel, često je riječ o trijumfu do kojeg se dolazi žrtvujući jedan drugi bitan element egzistencije: vrijeme. U tehničkoj se civilizaciji ulaže / troši vrijeme kako bi se zauzeo prostor. Vladati prostorom jedna je od osnovnih čovjekovih zadaća, no postoji opasnost da se, osvajajući prostor, zanemari dimenzija vremena. A život kreće u pogrešnom smjeru kada kontrola prostora i vlast nad stvarima postaju jedina čovjekova briga.45

Tehnička civilizacija nastaje upravo iz čovjekove želje da sebi podčini snage prirode i da nad njima vlada, što uvjetuje gotovo sve njegove aktivnosti. Ta se želja nalazi čak i u religijama, koje često povezuju Božju prisutnost s prostorom. Ideja da je Bog prisutan svugdje u svemiru očarava: kao da je i on predmet, a ne Duh, stvar koja se može zadržati, sakriti, pa čak i prodati, da ne kažemo, i manipulirati njome. Ta privrženost prostoru često ljude čini slijepima na sve što ne mogu uhvatiti, izmjeriti ili opisati, to jest čime ne mogu zavladati. A takvo je upravo vrijeme. Vrijeme se može pretvoriti u novac, može se potrošiti za kupnju automobila ili kuće. No ne može se novcem kupiti vrijeme.46

Ne želim ni u kom slučaju umanjivati vrijednost prostora i čovjekovih nastojanja da njime ovlada, no želim istaknuti i vrijednost vremena. Ako uzmemo Bibliju, vidjet ćemo da ona više pažnje posvećuje vremenu nego prostoru, povijesti nego zemljopisu, događajima nego stvarima. Dovoljno je navesti samo to da je jedan od važnijih pojmova koje susrećemo u Bibliji »svetost«, שׁדק, qḏš, koji se odnosi i na Boga i na ljude i na sveta mjesta. No prvu njegovu uporabu nalazimo u Post 2,3 i odnosi se na vrijeme: »I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti (wayqaddēš), jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.« Bog, dakle, dovršava svoje djelo stvaranja time što »odmara«. Taj Božji počinak na kraju stvaranja ističe ne toliko »završetak

45 Usp. Abraham Joshua HESCHEL, The Sabbath. Its Meaning for Modern Man, New York, 211994.‚ 3.

46 Usp. isto, 3–6.

Briga za očuvanje i razvoj zemlje. Počinak sedmog dana – jamstvo sigurnog razvoja zemlje radova«, jer su već i izraelski teolozi bili svjesni toga da Bog nije prestao djelovati u subotu: mnogi rabini ustvrđuju da Božja providnost nastavlja djelovati i u subotu, stoga što bi inače sva priroda i život prestali postojati.47 Zapravo, u tom Božjem »povlačenju« od djela stvaranja ili počinku možemo vidjeti Božju odluku da čovjeku prepusti da nastavi djelo stvaranja u potpunoj slobodi kao njegov opunomoćeni namjesnik na zemlji,48 no također i Boga, koji postavlja granice svojoj stvaralačkoj moći, pokazujući se snažnijim i od svoje snage.49 Bog se, dakle, može zaustaviti, može upravljati svojom snagom, to jest vladati nad svime stvorenim.

Taj Božji počinak postat će obrazloženje za zapovijed subote u redakciji50 Knjige Izlaska (usp. Izl 20,8-11)51 te zajedno s argumentacijom deuteronomističke redakcije koja se prisjeća izlaska iz Egipta (usp. Pnz 5,12-15)52 stavit će puno veći naglasak na pojam slobode nego na obvezu ne raditi. Vidjeli smo da Bog upravlja svojom snagom te je kadar / slobodan zaustaviti se, to jest vladati nad onim što je stvorio. Tu svoju vlast on predaje čovjeku u zapovijedi da vlada zemljom. No čovjek, podčinjavajući sebi zemlju, lako može izgubiti svoju slobodu te postati žrtva vlastitog rada: kao da sile kojima bi on trebao vladati zapravo vladaju njime. A kako čovjek, podčinjavajući sebi zemlju ne bi sam postao podčinjen zemljom, vlastitim radom i ambicijama, te kako bi se prisjetio da mu Bogom stvoreni svijet ne pripada, nego da mu je dan samo kako bi se njime koristio, svakog se tjedna redovito

47 Usp. Raymond Edward BROWN, Giovanni: commento al Vangelo spirituale, Assisi, 62005.‚

281. Vidi također: Charles Harold DODD, The interpretation of the Fourth Gospel, Cambridge Eng., 1953.‚ 321–322.

48 Usp. Gianfranco RAVASI, Il racconto del cielo. Le storie, le idee, i personaggi dell’Antico Testamento, 34 i 50.

49 Usp. CHIESA CATTOLICA ITALIANA, »Avere del tempo libero o essere liberi nel tempo?« (24. I. 2000.), u: Notiziario UNPSL, 1 (2000.), u: https://lavoro.chiesacattolica.it/avere-deltempo-libero-o-essere-liberi-nel-tempo/ (pristupljeno 16. IX. 2019.).

50 Nekada se govorilo o »elohističkom dekalogu« (Izl 19,1 – 20,21) za razliku od »jahvističkog dekaloga« (Izl 34), no danas se smatra njegovo pripisivanje J ili E neutemeljeno (usp. Antony F. CAMPBELL – Mark A. O’BRIEN, Sources of the Pentateuch: texts, introductions, annotations, Minneapolis, 1993., 188; Martin NOTH, Esodo, Brescia, 1977., 190–191).

51 »Sjeti se da svetkuješ dan subotnji… Tȁ i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji« (Izl 20,8-11).

52 »Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Jahve, Bog tvoj… Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji« (Pnz 5,12-15).

Uloga čovjeka u Božjem planu stvaranja vraća šabat kao prijelaz od napora do nagrade, od nereda do poretka.53

Za rabina Samsona Raphaela Hirscha suzdržavanje od rada subotom znači suzdržavanje od svih djela koja pokazuju čovjekovu vlast nad zemljom, priznajući da je zapravo vladanje nad zemljom Božji dar.54 I nastavlja: »Odričući se od rada subotom, stavljaš samoga sebe i svoj rad u Gospodnje ruke, posvećuješ samoga sebe i prinosiš svijet svome Bogu. Ptica, riba, životinja koje si se odrekao uloviti u subotu, biljka koju sebi nisi dopustio iščupati, materija koju si izbjegao modelirati ili isklesati, ili izrezati, ili izmiješati, ili oblikovati, ili pripremiti, sva ta ne-djela samo su znak poštovanja prema tvome Bogu – Stvoritelju, Gospodinu i Vladaru svijeta; a židovsko dijete koje se suzdržava od lova na leptira ili branja cvijeća u subotu proslavilo je učinkovitije Svevišnjeg od sjajnih oratora i pjesnika u njihovim riječima i pjesmama.«55

Jedan dan koji bi bio izuzet iz utrke za »brže, više, snažnije« u osvajanju prostora ne bi bio izbjegavanje ni odbacivanje civilizacije i razvoja, već njihovo nadilaženje jer dan u kojem se čovjek suzdržava od rada nije obezvrjeđivanje rada, nego njegovo još veće vrednovanje, ako ističe u počinku od rada čovjekovu slobodu i sličnost sa Stvoriteljem.

6. Zaključak

Razvoj nije prijetnja ni za čovjeka ni za zemlju. Njime se, načelno, ne narušava globalni ekološki sustav niti se ugrožava mogućnost budućih naraštaja u zadovoljavanju njihovih potreba. Opasnost dolazi od nemogućnosti kontroliranja već započetih procesa i od pogrešnih ciljeva razvoja. Bog povjerava čovjeku zadaću da vlada i podloži sebi zemlju, brinući se svojim radom o životinjskom i biljnom svijetu, ne samo kako bi ga očuvao nego kako bi ga i razvio. No u središtu je stvaranja čovjek, stvoren na Božju sliku kao gospodar svega stvorenoga te postavljen u Edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Svojim počinkom sedmog dana Bog povjerava čovjeku svoje djelo stvaranja te se pokazuje »jači od vlastite snage«, a dajući zapovijed čovjeku

53 Usp. Lea Bassan DI NOLA, »Pedagogia della trasmissione della fede nella tradizione ebraica«, u: SEGRETARIATO ATTIVITA ECUMENICHE – SEA, Ecumenismo e catechesi, Napoli, 1987., 200–201.

54 Usp. Samson Raphael HIRSCH, The Jewish Sabbath, Newport, 1911.‚ 41–42.

55 Usp. isto, 42.

Briga za očuvanje i razvoj zemlje. Počinak sedmog dana – jamstvo sigurnog razvoja zemlje da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla, uči ga slobodi kako bi ostao jači od snage koju posjeduje. No, ubravši plod sa stabla i pojevši ga, čovjekova sloboda da čini dobro postaje slabija te ga Bog na neki način mora zaštititi (a i cijelu stvorenu stvarnost), sprečavajući mu pristup stablu života. No, ako je pristup stablu života onemogućen u prostoru (koji uostalom ne može obuhvatiti Boga, usp. 1 Kr 8,27), u život vječni ulazi se kroz vrijeme posvećenog dana, koji čovjeku pruža mogućnost da ponovo preuzme vlast nad svojom snagom, zaustavljajući u punoj slobodi svaki započeti rad.

Rezervirati jedan dan u tjednu za slobodu, dan u kojem se ne upotrebljavaju instrumenti, koji su tako često postajali i oruđa uništenja, dan u kojemu možemo biti sami sa sobom, dan oslobođen od svakidašnjice, dan neovisnosti o vanjskim obvezama, dan u kojem se ne klanjamo idolima tehnološke civilizacije, dan u kojem se ne koristimo novcem, dan primirja u ekonomskoj borbi protiv sebi sličnih i protiv sila prirode – zar postoji neki bolji način da se jamči sigurnost i kontinuitet razvoja?