DESIDERIO DESIDERAVI

Apostolsko Pismo O

BISKUPIMA, PREZBITERIMA I ĐAKONIMA, POSVEĆENIM OSOBAMA I

VJERNICIMA LAICIMA

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2023.

Naslov izvornika:

Papa Francesco, Lettera Apostolica Desiderio desideravi sulla formazione liturgica del Popolo di Dio

© Libreria Editrice Vaticana, 2022.

© za hrvatsko izdanje: Hrvatska biskupska konferencija, 2023.

Desiderio desideravi hoc Pascha manducare vobiscum, antequam patiar.

Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke.

(Lk 22,15)

1. Predraga braćo i sestre!

Ovim pismom želim doprijeti do svih – nakon što sam se pismom već posebno obratio biskupima prigodom objavljivanja motuproprija Traditionis custodes – da bih s vama podijelio nekoliko razmišljanja o liturgiji, o toj temeljnoj dimenziji života Crkve. Tema je vrlo opširna i zaslužuje pozorno razmatranje u svakome svome vidu. Međutim, ovim pismom ne namjeravam to pitanje obraditi iscrpno. Želim jednostavno ponuditi nekoliko poticaja za razmišljanje, da bi se razmatralo o ljepoti i o istini kršćanskoga slavljenja.

Liturgija: »danas« povijesti spasenja

2. Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke (Lk 22,15). Isusove riječi kojima započinje izvješće o Posljednjoj večeri prozor su koji nam pruža iznenađujuću mogućnost naslutiti dubinu ljubavi osoba Presvetoga Trojstva prema nama.

3. Petar i Ivan bili su poslani da pripreme što je potrebno za pashalnu večeru, ali kada se bolje pogleda, cijelo stvaranje, sva povijest – koja se na kraju objavila kao povijest spasenja – veliko je pripremanje te večere. Petar i ostali su za stolom, nesvjesni, a ipak potrebni: svaki dar, da bi bio dar, mora imati nekoga tko je spreman primiti ga. U ovome slučaju nesrazmjer između neizmjernosti dara i malenosti primatelja jest beskonačan i mora nas iznenaditi. Bez obzira na to, po Gospodinovu milosrđu dar je povjeren apostolima, da bi bio donesen svakomu čovjeku.

4. Na toj večeri nitko nije zaslužio mjesto; svi su bili pozvani, ili bolje rečeno privučeni, Isusovom žarkom željom da s njima blaguje taj Vazam. On zna da je on Vazmeno janje, on zna da je on Vazam. U tome je po - svemašnja novost te večere, jedina istinska novost povijesti koja tu večeru čini jedinstvenom, a time i »posljednjom«, neponovljivom. Međutim, njegova beskrajna želja da to zajedništvo ponovno uspostavi s nama, što je bio i ostao njegov prvobitan naum, neće biti zadovo - ljena sve dok svi ljudi iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda (Otk 5,9) ne budu blagovali njegovo tijelo i pili njegovu krv: zato će se ta ista večera, do njegova ponovnoga dolaska, uprisutnjivati u slavlju euharistije.

5. Svijet to još ne zna, ali svi su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu (Otk 19,9). Sve što nam je za nju po- trebno jest svadbeno ruho vjere koja dolazi od slušanja njegove riječi (usp. Rim 10,17): Crkva ga kroji po mjeri od bijeloga platna opranoga u krvi Jaganjčevoj (usp. Otk 7,14). Svijest o tome da svi još nisu primili poziv na Večeru, odnosno da su ga drugi zaboravili ili zagu- bili negdje na stranputicama ljudskoga života, ne bi nas smjela ostaviti ni na trenutak na miru. Zato sam rekao: »Sanjam o misijskome opredjeljenju koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se nešto čini, vremena, jezik i sve strukture postanu prikladnim kanalom za evangelizaciju današnjega svijeta više negoli za samoočuvanje« (Evangelii gaudium , 27), kako bi svi mogli sjesti za žrtvenu večeru Jaganjčevu i živjeti od njega.

6. Našemu odgovoru na njegov poziv uvelike prethodi njegova čežnja za nama: možda toga nismo ni svjesni, ali svaki put kad idemo na svetu misu, glavni razlog je taj što smo privučeni njegovom čežnjom za nama. Naš mogući odgovor, koji je ujedno i najzahtjevnija askeza, jest da se, kao i uvijek, predamo njegovoj ljubavi, da dopustimo da nas on privuče. Nema dvojbe oko toga da je naše pričešćivanje tijelom i krvlju Kristovom bilo ono što je on želio na Posljednjoj večeri.

7. Sadržaj razlomljenoga kruha jest Isusov križ, njegova žrtva poslušnosti iz ljubavi prema Ocu. Da nije bilo Posljednje večere, to jest obrednoga predokusa njegove smrti, ne bismo mogli shvatiti kako izvršenje njegove osude na smrt može biti čin štovanja, savršen i ugodan Ocu, jedino istinsko bogoštovlje. Nekoliko sati kasnije, apostoli su na Isusovu križu – da su nosili njegov teret – mogli razaznati što znači »predano tijelo« i »prolivena