KATEKUMENATSKI ITINERARI ZA BRAČNI ŽIVOT

Pastoralne smjernice za partikularne Crkve

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2023.

Naslov izvornika:

Dicastero per i laici, la famiglia e la vita , Itinerari catecumenali per la vita matrimoniale. Orientamenti pastorali per le Chiese particolari

© Amministrazione del Patrimonio della Santa Sede Apostolica

© Dicastero per la Comunicazione - Libreria Editrice Vaticana

© za hrvatsko izdanje: Hrvatska biskupska konferencija, 2023.

Predgovor Svetoga Oca Franje

»Kršćanski navještaj o obitelji uistinu je radosna vijest« ( Amoris laetitia , 1). Ova tvrdnja iz relatio finalis Biskupske sinode o obitelji zavrijedila je da bude stavljena na početak apostolske pobudnice Amoris laetitia . Jer Crkva je u svakom dobu pozvana iznova naviještati, osobito mladima, ljepotu i obilje milosti sadržanih u sakramentu ženidbe i u obiteljskom životu koji iz njega proizlazi. Pet godina nakon njezina objavljivanja, Godina obitelji Amoris laetitia kanila je ponovno staviti obitelj u središte, pozvati na razmišljanje o temama te apostolske pobudnice i potaknuti cijelu Crkvu u radosnom zalaganju oko evangelizacije obitelji i s obiteljima.

Jedan od plodova te posebne godine su Katekumenatski itinerari za bračni život, koje sada imam zadovoljstvo povjeriti pastirima, supružnicima i svima onima koji rade u pastoralu obitelji. Riječ je o pastoralnom sredstvu koje je pripremio Dikasterij za laike, obitelj i život kao odgovor na poziv koji sam više puta ponovio, to jest »potrebu za novim katekumenatom u pripravi za brak«. Naime, »hitno je u konkretnom obliku provesti ono što je već predloženo u Familiaris consortio (br. 66), to jest, kao što je kod krštenja odraslih katekumenat sastavni dio sakramentalnog procesa, tako priprava za brak također treba postati sastavni dio cjelokupne sakramentalne procedure ženidbe, kao lijek koji će spriječiti da bude mnogo ništavih ili nepostojanih ženidbi« (Govor Rimskoj roti, 21. siječnja 2017. godine).

Ovdje se jasno pojavila ozbiljna zabrinutost zbog toga što se, uz previše površnu pripremu, parovi suočavaju sa stvarnom opasnošću od sklapanja ništavne ženidbe ili ženidbe s tako slabim temeljima da se »raspadne« u kratkom vremenu, ne znajući se othrvati čak ni prvim neizbježnim krizama. Ti neuspjesi sa sobom nose veliku patnju i ostavljaju duboke rane u osobama. One ostaju razočarane, ogorčene i, u najbolnijim slučajevima, čak završe tako da prestaju vjerovati u poziv na ljubav, koji je sâm Bog upisao u srce ljudskog bića. Postoji, dakle, prije svega dužnost pratiti s osjećajem odgovornosti one koji očituju svoju namjeru da se združe u braku, tako da ih se sačuva od traumâ rastavâ i da nikad ne izgube povjerenje u ljubav.

Ali postoji i osjećaj pravde koji bi nas trebao nadahnjivati. Crkva je majka, a majka nijedno od svoje djece ne voli više od drugih. Ne odnosi se prema njima nejednako, svima posvećuje jednaku brigu, istu pažnju, isto vrijeme. Posvećivanje vremena znak je ljubavi: ako ne posvećujemo vrijeme nekoj osobi, znak je da je ne volimo. Toga se sjetim često kada mislim na to kako

Crkva mnogo vremena, nekoliko godina, posvećuje pripravi kandidatâ za svećeništvo ili redovnički život, ali malo vremena, samo nekoliko tjedana, posvećuje onima koji se pripremaju za brak. Poput svećenika i posvećenih osoba, i supruzi su djeca majke Crkve, i tako velika razlika u postupanju nije u redu. Bračni parovi čine veliku većinu vjernikâ, a često su i nosivi stupovi u župama, volonterskim skupinama, udrugama i pokretima. Oni su pravi čuvari života , ne samo zato što rađaju djecu, odgajaju ih i prate u njihovom odrastanju, već i zato što se brinu o starijim osobama u obitelji, posvećuju se služenju osobama s invaliditetom i često odgovaraju na mnoge situacije siromaštva s kojima se susreću.

Iz obitelji se rađaju zvanja za svećeništvo i posvećen život, i upravo su obitelji te koje čine tkivo društva i sa strpljenjem i svakodnevnim žrtvama vidaju njegove rane. Dužnost je, dakle, majke Crkve, koju nalaže pravda, posvećivati vrijeme i energiju pripravi onih koje Gospodin poziva na tako veliko poslanje kao što je poslanje koje ima obitelj.

Stoga, da bismo dali konkretan odgovor na tu žurnu potrebu, »preporučio sam provođenje pravog katekumenata budućih supružnika, koji uključuje sve faze sakramentalnog hoda: vrijeme priprave za brak, samo slavlje ženidbe i prve godine nakon njezina sklapanja«

(Obraćanje sudionicima tečaja o ženidbenom procesu , 25. veljače 2017. godine). To je ono što se namjerava postići ovim dokumentom koji ovdje predstavljam i na kojemu sam zahvalan. Strukturu određuju tri razdoblja: priprava za brak (daljnja, bliža i neposredna); slavlje ženidbe; praćenje u prvim godinama bračnog života. Kao što ćete vidjeti, riječ je o tome da se prolazi važnu dionicu puta zajedno s parovima na njihovu životnom putu, i nakon vjenčanja, osobito kada će možda prolaziti kroz krize i trenutke obeshrabrenja. Tako ćemo nastojati biti vjerni Crkvi, koja je majka, učiteljica i suputnica, uvijek uz nas.

Iskrena mi je želja da nakon ovoga prvoga dokumenta što je prije moguće uslijedi drugi, u kojem će biti naznačeni konkretni pastoralni modaliteti i mogući itinerari praćenja posvećeni upravo onim parovima koji su doživjeli bračni krah i koji žive u novoj zajednici, ili su sklopili novu građansku ženidbu. Crkva, naime, želi biti blizu tim parovima i također s njima prolaziti via caritatis (usp. Amoris laetitia , 306), kako se ne bi osjećali napuštenima i kako bi u zajednicama našli pristupačna i bratska mjesta prihvaćanja, pomoći u razlučivanju i sudjelovanja.

Ovaj prvi dokument koji se sada nudi jest dar i zadatak. Dar, zato što svima stavlja na raspolaganje obilnu i poticajnu građu, koja je plod razmišljanja i pastoralnih iskustava već primijenjenih u raznim biskupijama/eparhijama svijeta. Ujedno je i zadatak, zato što nije riječ o »magičnim formulama« koje djeluju automatski. To je odjeća koju treba »krojiti po mjeri« osobâ koje će je nositi. Riječ je, naime, o smjernicama koje traže da ih se prihvati, prilagođava i provodi u djelo u konkretnim društvenim, kulturnim i crkvenim prilikama u kojima se svaka partikularna Crkva nalazi i živi. Apeliram, stoga, na poučljivost, revnost i kreativnost pastirâ Crkve i njihovih suradnika, da učine plodonosnim ovo vitalno i neizostavno djelo formacije, navještaja i praćenja obitelji, koje Duh Sveti traži od nas da ostvarujemo u ovome času.

»Ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas« (Dj 20,20). Pozivam sve one koji rade u pastoralu obitelji da te riječi apostola Pavla prihvate kao vlastite i da se ne obeshrabre pred zadatkom koji se može činiti teškim, zahtjevnim ili čak iznad njihovih mogućnosti. Samo hrabro! Počnimo činiti prve korake! Pokrenimo procese pastoralne obnove! Stavimo svoj um i srce u službu budućih obitelji, i ja vam jamčim da će nas Gospodin podržati, dati nam mudrost i snagu, učiniti da u svima poraste oduševljenje i, iznad svega, dati nam da iskusimo »slatku i utješnu radost evangelizacije« (Evangelii gaudium , 9), dok naviještamo evanđelje obitelji novim naraštajima.