ODNOS SVETOG HILARIONA PREMA TEOLOŠKIM

Raspravama Svoga Vremena U Kontekstu

POLITIČKO-DRUŠTVENIH I CRKVENIH PROMJENA

Anto BARIŠIĆ

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Vlaška ulica 38, p.p. 5, HR – 10 001 Zagreb anto.barisic@kbf.unizg.hr

UDK 27-36Hilarion, sanctus 27-9’’03’’

Primljeno: 8. I. 2018.

Prihvaćeno: 27. IX. 2019. Pregledni znanstveni rad

Sažetak: U radu je život svetog monaha Hilariona sagledan u kontekstu teoloških rasprava, političko-društvenih i crkvenih promjena njegova vremena, odnosno IV. stoljeća, osobito na temelju Jeronimova životopisa svetog Hilariona te na temelju drugih općih, više ili manje, poznatih činjenica iz toga ranog razdoblja kršćanske povijesti. U tom smislu ćemo, nakon kratkog upoznavanja s velikim političko-društvenim i crkvenim promjenama IV. stoljeća, osobitu pažnju posvetiti teološkim raspravama koje su postojale u vrijeme djelovanja svetog monaha Hilariona, a koje su bile vezane uz rađanje i pobijanje prvih velikih šizmi i hereza u Crkvi IV. stoljeća kako bismo, premda Hilarion direktno u njima nije sudjelovao, pokazali vrijednost i važnost njegove monaške orijentacije i svjedočanstva kao jedinstvenog oblika njegova doprinosa zajedništvu Crkve, koje je tada bilo na velikim iskušenjima, koja su poprimala dotad neviđene razmjere s negativnim posljedicama.

Ključne riječi: sveti Hilarion, monaštvo, donatizam, arijanizam, makedonijevstvo, apolinarizam, origenizam.

Uvod

Život svetog Hilariona, kojeg njegov životopisac sveti Jeronim prikazuje kao asketu i isposnika, kao velikog „čudotvorca“ (15.1; 30.1.),1

„Kristova učenika“ (3.3) i „poznavatelja Svetog pisma“ (4.3), zatim kao

1 Svi daljnji dijelovi ovog rada u kojima ćemo se koristiti pojedinim navodima označenim brojevima iz Jeronimova životopisa o sv. Hilarionu uzeti su iz hrvatskog prijevoda toga djela: JERONIM, Život svetoga Hilariona, u: Vesna BADURINA-STIPČEVIĆ – Vinko GRUBIŠIĆ (ur.), Jeronimove hagiografije, Zagreb, 2008., 49-105.

„osnivača monaštva u Palestini“ (8.9-11) i kao „Kristova slugu“ (26.1), „kršćanskog proroka“ (27.2) te „misionara i evangelizatora“ (28.2; 31.2), obuhvaća razdoblje crkvene povijesti koje je obilježilo nekoliko važnih i povjesničarima crkvene povijesti općepoznatih čimbenika: 1) višestoljetna marginalizacija i povremeni, neslužbeni i službeni, progoni kršćana; 2) to je vrijeme kada je Crkva, odnosno kršćanska zajednica, dobila slobodu bogoslužja tzv. Milanskim ediktom 313. godine, zahvaljujući caru Konstantinu Velikom; 3) po završetku Dioklecijanova progonstva 311. godine, kao njegova posljedica, u afričkoj kršćanskoj zajednici rađa se prva velika šizma zvana donatizam, a nakon nje i prva velika trinitarna hereza poznata pod nazivom arijanizam, zatim teološke rasprave vezane uz makedonijevstvo, apolinarizam i origenizam. Poznavateljima crkvene povijesti toga razdoblja ovo pojmovlje je poznato i zna se da je dobro istraženo da smatramo kako nema potrebe ukazivati na neka osobita istraživanja tih fenomena jer o svakom od njih postoje brojne studije, od kojih ćemo neke kasnije i spomenuti. Hilarion „se rodio 291. u selu Tabati, u blizini Gaze u kući poganskih roditelja“2 u Palestini, a umro je 371. godine na Cipru. Naznačen vremenski raspon života i djelovanja svetog Hilariona obuhvaća vrijeme kada su se unutar Rimskog Carstva dogodile i događale brojne, već naznačene krupne promjene na političkom i društvenom planu, ali također i promjene koje su se slijedom toga odrazile i na život kršćanske zajednice, odnosno na život Crkve.

1. Političke promjene u Rimskom Carstvu u IV. stoljeću

Najveća promjena u Rimskom Carstvu na društvenom i političkom planu koja se događa u vrijeme u kojem djeluje sveti Hilarion, a za Crkvu osobito značajna jer će odrediti sav njezin daljnji život i djelovanje na evangelizatorskom, misionarskom, pastoralnom, društvenom i političkom planu, jest prestanak višestoljetnih progona kršćana koji su bili na meti različitih rimskih careva, počevši od cara Nerona (+ 68. godine) pa do cara Dioklecijana (+ 316. godine). U jednom dijelu svojih mladenačkih godina Hilarion je mogao oćutjeti svu silinu i žestinu netrpeljivosti i mržnju prema kršćanima za vrijeme zadnjeg tzv. velikog progona kršćana, koje je naredio car Dioklecijan. Hilarion je mogao svjedočiti, također, neuspjehu cara Dioklecijana u namjeri da iskorijeni kršćanstvo.

2 Vesna BADURINA-STIPČEVIĆ, Jeronimove hagiografije u hrvatskoj književnoj tradiciji, u: Vesna BADURINA-STIPČEVIĆ – Vinko GRUBIŠIĆ (ur.), Jeronimove hagiografije, 23.

Odnos svetog Hilariona prema teološkim raspravama svoga vremena u kontekstu političko-društvenih i crkvenih promjena

Osim toga, istodobno je mogao vidjeti koja je i kakva razlika između kršćanstva i poganstva, između kršćanskog Boga i bogova koje su štovali rimski carevi i nekršćanski građani. Takozvani Konstantinov obrat, koji se dogodio Milanskim ediktom 313. godine po završetku progonstva, a po kojem je kršćanima dozvoljeno slobodno obavljanje bogoslužja, kad je kršćanstvo od religio illicita preko noći postalo religio licita, iz korijena zauvijek je promijenio odnos Rimskog Carstva i Crkve, odnosno odnos svake buduće političke i crkvene vlasti u kasnijoj povijesti. Konstantinov obrat predstavlja tako dotad nečuven događaj u čitavoj dotadašnjoj povijesti Rimskog Carstva. Car Konstantin, nadimkom Veliki, predstavlja se kao zaštitnik i pomoćnik kršćana. Na kršćansku vjeru gleda sa simpatijom i oduševljenjem. Koliko je zbog toga i kakvo bilo oduševljenje kršćana s carem Konstantinom toga vremena, svjedoči nam crkveni povjesničar i biskup Euzebije iz Cezareje, koji je o caru Konstantinu zabilježio da je on „najnježniji, najdraži i najblaži čovjek koji je ikada postojao“3, čovjek koji je izgarao od „neumorne brige za svoje Crkve“4, koji se „očinski brinuo za sve stanovnike Carstva“5 i koji se čak smatrao „biskupom onih izvana“6. Svoje oduševljenje, i sigurno ne samo svoje, nego i svojih vjernika kojima je bio na čelu, Euzebije je pokazao i onda kad je Konstantina počastio različitim naslovima časti kao što su „najbolji car“7, „pobjednički car“8, „najdraži car“9, „najmoćniji pobjednik“10, „novi Mojsije“11, „blaženi“12, „Božji prorok“13, „neslomivi“14 „pobožni car“15, „veliki car“16.

Car Konstantin pokazuje tendencije uplitanja i miješanja u unutarcrkvena pitanja toga vremena. Svoju ulogu cara kojeg zanimaju unutarcrkvena pitanja, svoj aktivan interes i prvo uplitanje u teološke diskusije pokazuje kod saziva prvih sinoda, najprije u Rimu 312. godine, gdje se obraća rimskom biskupu Milcijadu, tražeći od njega da organizira sinodu na kojoj će se riješiti pitanje razdora u Kartagi (donatistička šizma) i gdje ga informira da među biskupima postoje podjele koje trebaju što prije prestati.17 Druga sinoda održana je po odluci cara Konstantina u Galiji, u Arlesu 314. godine, kako bi prekinula svađe među biskupima.18 Polemike o kojima govori Euzebije Cezarejski vezane su uz rješavanje donatističke šizme, koja je u afričkoj Crkvi nastala kao izravna posljedica velikog progona kršćana 303. – 311. godine, koji je bio započeo car Dioklecijan. Čini se da su donatistički separatisti jednako iritantno djelovali kako na cara Konstantina tako i na ostale biskupe, koje su donatisti smatrali izdajnicima i konformistima. Donatističku šizmu eklezijalne naravi car Konstantin pokušao je riješiti najprije „diplomatskim“ putem preko spomenutih lokalnih sinodâ uz pomoć biskupâ te preko osobnih saslušanja donatističkih predstavnika koji nisu bili zadovoljni odlukama spomenutih sinoda niti su bili zadovoljni time da se njihovo pitanje rješava izvan Afrike i da ga rješavaju biskupi koji nisu pretrpjeli nikakvo progonstvo. Pitanje crkvene discipline i sakramenata donatistima je bilo temeljno pitanje, a caru Konstantinu najvažniji su bili mir i sloga u Carstvu, što je donatistička šizma ugrožavala. Tako je Konstantin jedno vrijeme u Africi morao trpjeti dvije paralelne crkvene strukture. Nakon Koncila u Arlesu 314. godine Konstantin je definitivno prekinuo sa svakom tolerantnom politikom prema donatistima, što je bilo povodom različitim vrstama nasilja carskog režima prema donatistima. Osim borbe na bojnom polju, Konstantin se aktivno uključuje i u teološko polje rješavanja unutarcrkvenih pitanja i napetosti.

3 EUSEBIUS, Life of Constantine, Averil Cameron – Stuart G. Hall (ur.), New York, 1999., 1.46.

4 Isto.

5 Isto, 4.1.1.

6 Isto, 4.24.

7 Euzebije CEZAREJSKI, Crkvena povijest, Marijan Mandac (ur.), Split, 2004., 10.7.3.

8 Isto, 10.9.8.

9 Isto, 10.8.6.

10 Isto, 10.9.6.

11 EUSEBIUS, Life of Constantine, 1.12.

12 Isto, 1.11.2.

13 Isto, 1.19.

14 Isto, 1.6.

15 Euzebije CEZAREJSKI, Crkvena povijest, 10.9.7.

16 Isto, 10.7.2.

Godine 324. Konstantin postaje jedini car Rimskog Carstva pobijedivši svoga rivala, cara Istoka, Licinija. Tako car Konstantin postaje apsolutni monarh i vladar prostranog Rimskog Carstva, a nakon njegove smrti 337. godine Carstvo je podijeljeno između triju njegovih sinova na tri dijela, a kasnije na dva dijela.

2. Unutarcrkvene promjene IV. stoljeća

2.1. Monaški pokret IV. stoljeća

U klimi novonastalih epohalnih društveno-političkih promjena unutar Rimskog Carstva početkom IV. stoljeća pojavljuje se jedan unutar-

17 Isto, 10. 5.18-20.

18 Usp. Isto, 10. 5. 21.23.

Odnos svetog Hilariona prema teološkim raspravama svoga vremena u kontekstu političko-društvenih i crkvenih promjena crkveni pokret poznat pod nazivom monaštvo, čija je kolijevka Egipat, i odakle se brzo počeo širiti i na druga područja kršćanske prisutnosti. Upravo je Hilarion jedan od njegovih vrlih predstavnika za područje Palestine, kako ga Jeronim prikazuje. Hilarion, kako ćemo vidjeti, nije direktno bio uključen u političke strukture onoga vremena, a niti u rješavanje onovremenih unutarcrkvenih teoloških polemika i problema koji su se tada pojavljivali, ali je uključen u pokret koji zovemo monaškim, a kojem je začetnik egipatski pustinjak Antun. Antun je, kako sveti Jeronim piše, i oduševio Hilariona, koji je jedno vrijeme boravio kod njega u Egiptu nakon što je u Aleksandriju otišao radi studija. Hilarion je odlučio posvetiti se monaškom obliku života.

Svoj zamah i razvoj monaštvo dobiva u IV. stoljeću. Zašto i zbog čega? Nagli razvoj monaštva i onih koji su prihvaćali te ideje u ovom kontekstu treba shvatiti kao prirodnu reakciju kršćanstva protiv opasnosti sekularizacije, koja je prijetila Crkvi nakon što je postala slobodna, i još više postajući službenom religijom Carstva. Ta erupcija novih kršćana i oduševljenje za svijet pronašlo je svoj protulik u bijegu od svijeta. Zbog toga se mnogo ljudi toga prvog razdoblja neprijateljski odnosilo prema kulturi i svakom obrazovanju te je odbacivalo i svaku pomisao o pomirenju vjere i filozofije, vjere i uma. Neki su asketi bili otvoreni neprijatelji velikih učitelja Aleksandrijske škole, osobito Origena. Međutim, s vremenom i vrlo brzo taj antagonizam prema kulturi i obrazovanju će splasnuti jer je bila riječ o neprihvatljivom ekstremu, koji se nije mogao održati na duže staze i koji se pokazao kontraproduktivan i štetan.

Što se tiče teorija o tome kako je došlo do pojave monaštva u Crkvi i faktora koji su tomu pogodovali, mi smo naveli samo jednu. Međutim, ima još teorija o tome i autori se što se toga pitanja tiče razilaze. No, sigurno je da IV. stoljeće predstavlja vrijeme eksplozije monaškog pokreta, a ne vrijeme njegova rođenja. Povjesničari IV. stoljeća nazivaju ga „stoljećem tjeskobe“. Promijenjene životne prilike također su pogodovale da su mnogi prihvatili takav ideal življenja. Koje su se to prilike promijenile? Najznačajnije je to da se kršćaninom moglo vrlo lako postati! Svatko je to mogao. Dakle, nakon konstantinovskog preokreta kršćanstvo se pretvorilo, odnosno postalo je masovni fenomem. Budući da je bilo popularno biti kršćanin, čak se i zaposlenje moglo lakše dobiti, mnogi su prihvaćali vjeru ne iz nekog dubokog i iskrenog uvjerenja, nego iz prizemnih interesa koje su samo oni znali.

Osim ovoga što smo dosad rekli, kratko spomenimo ono što je bilo karakteristično za društvo Rimskog Carstva, a javlja se kao društveni fenomen, to su cirkuske, odnosno gladijatorske igre, spektakli koji su se organizirani u svrhu zabave naroda. Nasuprot tomu kršćani nude jedan drugi ideal, ideal svetih monaha kakvi su bili Antun Pustinjak, Hilarion i drugi.

2.2. Car Konstantin Veliki i njegov odnos prema unutarcrkvenim teološkim polemikama

Novonastala politička situacija u Rimskom Carstvu s carem Konstantinom Velikim nepovratno je djelovala i na budući život Crkve i njezinu sveukupnu organizaciju. Car Konstantin Veliki je nakon Milanskog edikta vođe kršćanske zajednice, biskupe, izjednačio s državnim funkcionarima. Od velikih unutarcrkvenih teoloških problema, koji se pojavljuju u vrijeme života i djelovanja svetog monaha Hilariona, svakako treba i kronološki, a i po važnosti, na prvo mjesto staviti teološki problem odnosa između Oca i Sina, koji je inicirao prezbiter Arije u Aleksandriji. 19 Tako će oko 320. godine čitavu Crkvu potresti jedan novi slučaj, čime će otpočeti i novo razdoblje teoloških diskusijâ u koje će biti uključeni svi veliki teolozi IV. stoljeća. Nakon što je postao jedini vladar obaju dijelova Carstva, došavši do političke i vojne pobjede, car Konstantin saznaje da u Crkvi i dalje nema ni mira ni sloge. Informiran je, uz već postojeći unutarcrkveni raskol uzrokovan donatiskičkom šizmom, o novom slučaju koji je prouzročio Arije i o njegovoj teološkoj polemici s lokalnim biskupom Aleksandrom. Sve je to dodatno remetilo ideale cara Konstantina o političkom i religijskom miru i slozi u svim porama društvenog i javnog života. Uz donatističku šizmu sada je na pomolu još jedan novi raskol koji prijeti afričkoj Crkvi, što je Konstantin pod svaku cijenu nastojao izbjeći. I ovdje

19 O početcima arijanske krize izvještavaju nas crkveni povjesničari Sokrat, Sozomen, Teodoret Cirski i Rufin, čije izvještaje treba uzeti s oprezom jer su podaleko od samih događaja o kojima pišu. Usp. Socrates SCHOLASTICUS, History of the Church, Valesius (ur.), London, 1853., 1, 5-7; SOZOMEN, History of the Church, Edward Walford (ur.), London, 1885., 1, 15; Teodoreto di CIRRO, Storia ecclesiastica, Antonino Gallico (ur.), Roma, 2000., 1, 2; RUFINUS, Historia ecclesiastica, u: Jacques Paul MIGNE (ur.), Patrologiae cursus completus. Series Latina, Paris, 1849., 21 (dalje: PL). Osim njih o arijanskoj krizi piše i radikalni arijanac, povjesničar Filostrogije iz Kapadocije, čiji izvještaj uzimamo s još većom rezervom zbog njegovih arijanskih stavova. Otac crkvene povijesti Euzebije iz Cezareje u svojoj Crkvenoj povijesti šuti o najvažnijim događanjima i početcima krize, a osobito o Nicejskom koncilu, čiji je sudionik i sâm bio.

Kult sv. Ilara (sv. Hilariona) na dubrovačkom području stana sv. Mihovila abbazia di san Michele de Marcano na otoku Mrkanu, uz nešto ranije antičke nalaze u Mlinima iz III. i IV. stoljeća ojačavaju tezu kasnoantičkog kontinuiteta.17

2. Kult sv. Ilara u Mlinima

2.1. Crkva sv. Ilara u Mlinima

Državni arhiv u Splitu, Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju, Antonio Putti, Katastarski plan Mlina iz 1837. godiine (foto: Vinicije B. Lupis)

U povijesti crkvene župe sv. Ilara jedan od najvažnijih datuma je 20. kolovoza 1449. godine, kada dubrovačke vlasti donose odluku o utemeljenju crkvene župe u Mlinima, za istočni dio bivše velike crkvene župe sa sjedištem u Mandaljeni, na području Župe dubrovačke. Dana 29. kolovoza 1449. godine Veliko vijeće s 130 glasova za i sedam protiv donijelo je odluku o postavljenju svećenika u Župi dubrovačkoj (Mlinima) u crkvi sv. Ilara, a Župa Mlini utemeljena je odlukom toga Vijeća devet dana ranije. U povijesnim izvorima crkva se prvi put spominje 1272. godine u Statutu, a oko nje se nalazilo srednjovjekovno i novovjekovno groblje.18

17 Usp. Ivan MAROVIĆ, Arheološka istraživanja u okolici Dubrovnika, u: Anali Historijskog Instituta JAZU u Dubrovniku, 4-5 (1956.), 9-30; Ivan OSTOJIĆ, Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima, II, Split, 1964., 465-470; Josip LUČIĆ, Prošlost dubrovačke astaree, Dubrovnik, 1970., 5-118; Niko ŠTUK, Starinska iznašašća u Mlinima, u: Bullettino di archeologia e storia Dalmata, 33 (1910.), 152; Niko ŠTUK, Starinska iznašašća u Mlinima. Iskopine u Epidaurumu, u: Bulliettino di archeologia e storia Dalmata, 36 (1913.), 150.

18 Usp. Mirko MASLAĆ, Župa svetoga Ilara u Mlinima, u: Pero BUTIGAN (ur.), Zbornik Župe dubrovačke, I, Dubrovnik, 1985., 41-42.

Srednjovjekovna crkva postala je župnom crkvom 20. kolovoza 1449. godine, temeljem odluke Velikog vijeća, koja je prihvaćena sa 130 glasova za i sedam protiv, a sama odluka glasi: „1449. dana 20 kolovoza. Prvi prijedlog. Opazivši kako je naša kontrata u Župi sa samo jednim svećenikom bila slabo vođena u spasenju duša, jer su mnogi umrli bez ispovijedi, a većina bez pričesti i posljednjeg pomazanja, stoga će se prvom odlukom odrediti da odsada u istoj kontrati Župe bude i drugi svećenik koji će stanovati i vršiti službu u sv. Ilaru. Pod svojom brigom treba imati cijelu kaznačinu de Bielo (danas Plat). Također povrh toga iz kaznačine de Cherorari niže navedena četiri sela ili zaselka u kojima sada živi 45 obitelji, naime, prvo selo zvano Chripi, drugo Migliorade, treće Pod Pechie i kaznačini de Bielo (Plat), i slično ostalim obiteljima koje se nalaze u spomenutim selima, svake godine trebaju davati dotičnom svećeniku kako je običaj. Osim toga taj će svećenik primati od naše Općine svake godine 30 perpera. Izjavljujemo da ostali dio iste kontrate Župe, u kojoj sada živi 215 obitelji, treba osigurati brigom drugog svećenika, koji će stanovati i vršiti službu u sv. Mariji Mandaljeni.“19

Crkva sv. Ilara u Mlinima stoljećima se dograđivala, rušila i obnavljala, uporno prateći povijesne mijene što su pogađale Župu dubrovačku. Sa sjeverne strane crkve nalazi se više srednjovjekovnih nadgrobnih ploča s prikazima štitova, a tri su služile i kao oltarne menze. Uz motive štitova, vijugavih vitica, pletenih užeta, svinutih mačeva, sačuvan je i jedan ulomak s prikazom luka, ugrađen u stubište što vodi do groblja. Na mjestu današnje crkve i groblja zasigurno se nalazilo antičko zdanje, vjerojatno villa rustica.

Njezini ostatci, od ulomaka mozaika, žbuke i sitnih nalaza pronađeni su

19 Isto, 41-42; DADU, Liber Viridis, 251: „Ordo presbitery ponendi in Breno captus in Magno Consilio ball: CXXX contra VII. MCCCCIL Die XX augusti. Prima pars est. Attento quod contra nostra Breni cum uno solo Presbytero male in facto animarum gubernata erat cum multi eorum absque confessione, plurimi etiam absque communione et extrema unctione ex hac vita transibant, idcirco ibit prima pars de ordinando quod deinceps ini psa Contrata Breni sit et esse debeat unus alter presbyter qui habere debeat eius habitationem et residentiam ad sanctum Illarium. Et habere debeat sub ieus cura totam casnaziam de Bielo. Et de pluri ex casnazina de Cherurari infrascriptas quator villas sive cassalia in quibus ad presens sunt domus XLV videlicet primo villam vocatam Chriepi, alteram Migliando Sello, tertiam Podpechie et quartam Martolo Sello, et quod una queque domorum existentiam in ipsa casnazina de Bielo et similiter aliarum domorum existentium in prenominatis quator villis singulo anno solvere habeant ipsi presbytero secundum consuetum, et ulteris talis Presbyter singulo anno debeat habere a communi nostro ipperperos triginta, declarando quod residuum ipsius Contradae Breni, in quo ad praesens sunt domus CCXV, remanere debeant sub cura alterius Presbyteri qui habitationem et residentiam habeat ad Sanctam Maram Magdalenam.“

Kult sv. Ilara (sv. Hilariona) na dubrovačkom području tijekom iskopa grobnica i mrtvačnice. Pretpostavljamo da je na tom položaju postojala starija crkva. Stara srednjovjekovna crkva srušena je u velikoj trešnji godine 1667., a godine 1683. bila je izgrađena nova.20 Potom je nešto kasnije sagrađena nova barokna crkva.

U snažnim potresima tijekom godina 1823. i 1824. godine, kada je cijela dubrovačka okolica teško stradala, iznova je nastalo urušavanje zidova. Okružni građevni ured je 30. srpnja 1824. godine projektirao pojačavanje zidova kontraforima i nadogradnjom prezbiterija i nove fasade crkve u Mlinima: „Tipo A. Della Chiesa Parrochale dei Molini nella Comune di Breno Circolo di Ragusa, danneggiato dai forti terremoti degli anni 1823., e 1824. colle riparazioni proposte per impedire la minacciata sua rovina.“21

DADU, Nacrt obnove župne crkve sv. Ilara u Mlinima iz 1824. godine („Tipo A. Della Chiesa Parrochale dei Molini nella Comune di Breno Circolo di Ragusa, danneggiato dai forti terremoti degli anni 1823., e 1824. colle riparazioni proposte per impedire la minacciata sua rovina“), okružnog građevnog inženjera Lorenza Vitelleschija

20 Usp. Ivan ŠIMIĆ (ur.), Šematizam Dubrovačke biskupije, Dubrovnik, 2011., 115.

21 DADU, Nesređeni spisi Okružnog građevnog ureda 1816. – 1868; Vinicije B. LUPIS, Prilozi poznavanju sakralne baštine Župe dubrovačke, u: Zbornik Župe dubrovačke, III, Dubrovnik, 2000., 107.

DADU, Detalj nacrta s projektiranim kontraforima i novim pročeljem te prezbiterijem

Na nacrtu „Tipo A. Della Chiesa Parrochale dei Molini nella Comune di Breno Circolo di Ragusa, danneggiato dai forti terremoti degli anni 1823., e 1824. colle riparazioni proposte per impedire la minacciata sua rovina“ arhitekta Lorenza Vitelleschija razvidno je da je crkva imala tri oltara: veliki glavni barokni oltar arhitektonskog tipa i dva bočna oltara. Na tlocrtu je vidljiva namjera da se zadrže stari zidovi crkvene lađe i sakristije, ali i zamisao produljenja lađe istočno i zapadno. Na poprečnom presjeku u pogledu na veliki barokni oltar može se zamijetiti prilagodba bivšeg crkvenog zida u trijumfalni luk prezbiterija. Nasuprot tom rješenju, okružni građevni inženjer Antonio Aporti načinio je 8. VII. 1833. godine ambiciozan klasicistički nacrt čistih linija pod jakim paladijanskim utjecajem: „Tipo della Chiesa Parochiale in Molini nel Comune di Breno Circolo di Ragusa“.22 Crtež je izveo Marko Benzon. U tom primjeru najbolje se očitovalo sjevernotalijansko strujanje u arhitekturi, čvrsto ukorijenjeno na mletačkom paladijanizmu Selvina smjera i Vignolinim kreacijama skladnih proporcija. Inženjer Antonio Aporti sačuvao je izvorni oblik crkve, pojačao je rasteretne bočne zidove novim upornim zidom, duboko ukopanim u zemlju, a srušenu fasadu crkve produžio je i klinastim uporom učvrstio. 22 Usp. Isto, 102-115.

Kult sv. Ilara (sv. Hilariona) na dubrovačkom području

Novu fasadu zamislio je kao toskanski hram s četirima stupovima, velikim središnjim portalom, nad kojim se smjestio veliki kameni okvir kvadratnog oblika – prostor za natpis, a iznad profilirani zabat zakrio je od gledateljeva oka krovnu konstrukciju.

DADU, Francesco Bartsch, projekt obnove župne crkve u Mlinima iz 1837. godine, „Progetto pella riduzione della Chiesa parrochiale dei Molini di Breno“

DADU, Antonio Aporti, klasicistički projekt crkve sv. Ilara u Mlinima iz 1833. godine (foto: Vinicije B. Lupis)

Francesco Bartsch izradio je 8. studenoga 1837. godine prijedlog za obnovu župne crkve sv. Ilara u Mlinima: „Progetto pella riduzione della Chiesa parrochiale dei Molini di Breno“.23 Poput ostalih, kao osnovice drži se stare crkve i zadržava staru sakristiju i prezbiterij, a možda je staru crkvenu lađu namjeravao srušiti, a novu zamišlja nešto širom i dužom. Uklanja dva bočna oltara iz skučenog prostora crkvene lađe prema svetištu, uspostavlja trijumfalni luk i seli bočne oltare u donju zonu crkvene lađe. Trijumfalni luk na poprečnom presjeku zamišlja kao jednostavan polukružni luk s profiliranim vijencem. Crkvi je fasada klasicistička, ali posve skromna, bez ikakve arhitektonske raščlambe, izuzev jednostavnog zabata i neukrašenog portala. Ta asketska arhitektura Bartschova projekta bila je posve u suprotnosti s njegovim sljedećim projektom: „Progetto per l’erezione di una nuova Chiesa Parrochiale nel Comune dei Molini di

23 Usp. Vinicije B. LUPIS, O sakralnom graditeljstvu Konavala u 19. stoljeću, u: Vladimir STIPETIĆ (ur.), Konavle u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Cavtatu od 25. do 27. studenoga 1996., I, Dubrovnik, 1998., 303.