Antun Menini

Fra Juro Šimić (priredio)

SPLIĆANIN

FRA ROBERT ANTUN MENINI (1837. - 1916.)

HRVAT – KAPUCIN – MISIONAR - NADBISKUP

Fra Juro Šimić (priredio)

SPLIĆANIN FRA ROBERT ANTUN MENINI (1837. - 1916.)

HRVAT – KAPUCIN – MISIONAR - NADBISKUP

Nakladnik PROVINCIJALAT HRVATSKE KAPUCINSKE PROVINCIJE, Zagreb KAPUCINSKI SAMOSTAN, Split

Grafičko oblikovanje i priprema Miljenko Vrabec

Korektura Zdenka Šopar

Tisak IBL d. o. o., Kolodvorska 132, Osijek

Naklada 1000 primjeraka

Na naslovnoj stranici Portret biskupa Antuna Roberta Meninija

Fra Juro Šimić (priredio)

SPLIĆANIN FRA ROBERT ANTUN MENINI (1837. - 1916.)

HRVAT – KAPUCIN – MISIONAR - NADBISKUP

SPLIT, 2007.

Posvet a: Znamenitom sinu grada Splita i rodne mu grude Hrvatske, dičnom članu Katoličke crkve i Kapucinskog reda prigodom 170 obljet nice rođenja, ovu knjižicu mu posveć uje i na svjet lo dana izdaje Kapucinski samostan Gospe od Pojišana u Splitu.

7

8

Predgovor Pripremajući se za ulazak u Treće tisućljeće, papa Ivan Pavao II. pozvao je čitavu Crkvu da ne zaboravi svoje znamenite ljude koji su „živjeli u punini Kristove istine“ (NMA, 37). Skroman odgovor na taj, uvijek aktualan poziv, jest i objava ove knjižice o znamenitom hrvatskom kapucinu Robertu Antunu Meniniju, misionaru i nadbiskupu Plovdiva u Bugarskoj. Sto sedamdeseta obljetnica od rođenja Roberta Meninija (1837. – 2007.) dobra je prigoda za upoznavanje ovog velikog sina naše Domovine, kapucinskog Reda i apostola Bugarske. Knjižica što je držite u rukama izlazi inicijativom i zalaganjem fra Jure Šimića, tajnika Hrvatske kapucinske provincije. Riječ je zapravo o dva priloga koji čine dva dijela knjige. Prvi je napisao i objavio pokojni fra Hadrijan Borak u zborniku Kačić 1982. g., a drugi prilog jest autobiografija samoga Meninija, a koja je objavljivana, u nastavcima, u listu riječkih kapucina Naša Gospa Lurdska.

U prilično kratkom presjeku životnog puta i veoma opsežnog djelovanja fra Roberta Meninija, brat Hadrijan je sažeto opisao društveno-političke, religiozne i druge prilike u devetnaestom i prvih petnaestak godina dvadesetog stoljeća u Bugarskoj; dolazak Meninija u Bugarsku; popis njegovih pisanih radova i glavnih pothvata od kojih je, prema vlastitom Meninijevu priznanju, unatoč ogromnim novčanim i drugim poteškoćama, najznačajniji gradnja sjemeništa i odgoj bugarskog klera te karitativna djelatnost, koja je dobila značajan zamah dolaskom Sestara Milosrdnica iz Zagreba.

Menini je, naime, veoma dobro znao da je za budućnost

9

Katoličke crkve i Kapucinskog reda u Bugarskoj od presudne važnosti odgoj i obrazovanje domaćih zvanja.

Uz ogromne napore, samo dvije godine nakon dolaska Meninija u Bugarsku, otvoreno je sjemenište za odgoj bugarskog kapucinskog podmlatka u Plovdivu (1882.), koje je odgojilo velik broj svećenika. Kada je Vrhovna uprava Reda, zbog teških okolnosti, godine 1894. premjestila sjemenište iz Plovdiva u ‘Santo Stefano’ blizu Carigrada, Menini je bio veoma nezadovoljan.

Isto je nezadovoljstvo osjećao kad je Bugarska misija predana Hrvatskoj provinciji (1913.) s ciljem da mladi dođu u prikladnija mjesta za studij i redovnički odgoj.

I premda je, kao Hrvat, bio iskreno povezan s hrvatskim kapucinima, posebno sa svojim prijateljem fra Bernardinom Škrivanićem, nije želio da sjemeništarci odu iz Bugarske, jer je znao da to neće biti dobro za Katoličku crkvu u Bugarskoj. A činjenice su uskoro pokazale da je imao pravo.

Drugi dio knjižice je autobiografija fra Roberta Meninija koju je sâm napisao na nagovor „jedne prijateljske ličnosti“ i jednostavno potpisao „jedan siromašan kapucin“, ne otkrivši svoje ime. U petnaest kratkih poglavlja svoga životopisa Menini otkriva tijek svoga života koji se odvijao između rodne Dalmacije (Split), Austrije, Italije Bugarske, Njemačke i Mađarske.

Knjižica koju imate u rukama, premda skromna, u najkraćim crtama, oslikava fra Roberta Antuna Meninija kao sina hrvatske rodne grude, kapucina, nadbiskupa, apostolskog vikara Bugarske, profesora, vjeroučitelja, pučkog misionara, propovjednika, ispovjednika, ‘ekumenistu’ graditelja… potičući nas sve skupa da ne

10

zaboravimo znamenite ljude naše prošlosti one daleke, ali i ove nedavne, te da slijedimo njihov primjer.

Iskrena hvala bratu Juri Šimiću koji je sabrao retke ove knjižice. Hvala i svima ostalima koji su doprinijeli da ova zanimljiva i veoma poučna knjižica ugleda svjetlo dana.

Rim, 30. rujna 2007.

Fra Jure Šarčević Generalni definitor Kapucinskog reda

11

Portret Antuna Roberta Meninija

12

Dr. fra Hadrijan Borak († 1993.)

SPLIĆANIN FRA ROBERT MENINI, APOSTOL BUGARSKE

dr. fra Hadrijan Borak

U kakvim se političkim i društvenim okolnostima našao Robert Menini kad je godine 1880. došao u Bugarsku?

Borba protiv Turaka u dugom razdoblju njihovih silovitih nadiranja prema srednjoj Evropi nije vođena samo u ime obrane vjere, nego isto tako, a češće i pretežno, za obranu narodne političke slobode. Turci su prodirali kao osvajači, ali za čitavo vrijeme te borbe, ni za čas nije prestajalo suparništvo među evropskim državama i među samim vojnim zapovjednicima, a to je najviše slabilo evropski otpor. Pred sličnom se pojavom nalazimo u 19. stoljeću kada se nekada silni osvajač povlači iz Evrope. Ne može se reći da u to vrijeme evropske kršćanske države (Austrija, Francuska i druge) teže za oslobođenjem kršćana od turske vlasti. One se samo natječu koja će od njih naslijediti prostore otomanskog carstva, a svaka ponajviše nastoji da budu poštivani njezini interesi. Uz bok im se nalazi Rusija koja se javlja i nastupa kao spasiteljica balkanskih naroda.

U 19. stoljeću Turska očito slabi, ona više ne osvaja. Ta je činjenica otvorila »istočno pitanje«, koje je stvarno na dnevnom redu evropske politike.

Važna karta evropske politike nije više borba protiv Turske, nego egzistencija Turske.

Kad je 1774. g. Turska izgubila Krim, priznala je Rusiji pravo pokroviteljstva nad pravoslavnim podanicima Turske. I sam krimski rat, barem djelomično, prouzročen je pitanjem o zaštiti kršćana na Istoku. Ali poslije krimskog rata (1853.-1856.)

14

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

između Rusije i Turske, u kojem su Francuska i Engleska uz ogromne gubitke snažno pomagale Tursku, Pariškim je mirom (1856.) Turskoj zajamčena nezavisnost i cjelovitost. Ona priznaje građanima vjerska i građanska prava, a biskupima slobodno djelovanje. Sultani su u to vrijeme uglavnom u dobrim odnosima s papom. To ne znači da u to vrijeme kršćani u Turskoj nisu prezirani i ubijani. Već 1839. godine kršćanima je bila dana potpuna vjerska sloboda, ali to se nije provodilo. Poslije 1856. g. ukinuta je smrtna kazna za one koji bi se obratili na 1 kršćanstvo . Sultan Abdul Hamid II. (1876.-1909.) daje carstvu novi ustav koji vrijedi jednako za sve bez obzira na etničku i vjersku pripadnost.

Mir nakon krimskog rata otvorio je Zapadu do onda kroz stoljeća zatvoreni svijet i na Zapadu se probudio interes za što bolje poznavanje Istoka. Za Francusku je taj interes uglavnom ekonomski; ona svojom politikom nastoji da u Sredozemlju sačuva političku ravnotežu i njezin utjecaj na Istok stalno raste. Za položaj katolika to je vrlo važno. Austrija i Rusija, s druge strane, imaju očito teritorijalne interese.

»Bugarsko pitanje« Spomenuti politički kontekst treba imati u vidu da bi se razumjelo »bugarsko pitanje« te njegovi nacionalni i vjerski elementi. U travnju 1876. g. buknuo je ustanak u Bugarskoj. Nakon toga je 1 Usp. ROGER AUBERT, Il pontificato di Pio IX (1846-1878), Torino 1976, p. 631

15

dr. fra Hadrijan Borak

mirom u San Stefanu (kod Carigrada) godine 1878. osnovana Velika Bugarska. Protiv toga ugovora ustale su Engleska i Austrougarska – i tako je došlo do berlinskog kongresa. Na tom kongresu u lipnju i srpnju 1878. g. bugarski teritoriji dobivaju ograničenu samostalnost pod turskim suverenitetom.

Bugarska je dobila kršćansku vladu i svoju narodnu vojsku. U južnoj Bugarskoj stvorena je pokrajina Istočna Rumelija kojoj je bio na čelu kršćanski guverner, a upravljao je pomoću zakonodavne skupštine2. Godine 1885. Istočna je Rumelija priključena Bugarskoj. Ta politička dostignuća povezana su sa starim težnjama pravoslavne Crkve u Bugara.

Ta je, naime, Crkva imala u Carigradu dva protivnika kojih se sada u isti mah željela osloboditi: turskog sultana i ekumenskog grčkog patrijarhu.

Kako je poznato, Grci nisu nikada cijenili Bugare, a dugotrajna nastojanja Bugara da se u bogoslužju služe staroslavenskim jezikom Grci su uvijek osporavali. Godine 1860. Rusija je oštro intervenirala i tražila bugarsku nacionalnu crkvenu hijerarhiju i autonomiju crkvene administracije3. Bugari su težili za crkvenom samostalnošću i zbog toga što su vjerovali da će tako prisiliti turske vlasti da im priznaju i nacionalnu specifičnost4.

2 Stanovništvo Istočne Rumelije bilo je pretežno muslimansko, ali nakon pokolja što su ih počinili Bugari i njihovi ruski saveznici, a još više uslijed prisilnog iseljavanja, kršćani su ostali u većini. Godine 1885. Bugari su, vođeni Stambulovom, proglasili sjedinjenje te pokrajine s Bugarskom, a zatim je 1886. mirovnim ugovorom pripojena Bugarskoj. Usp. JOSEPH VON HAMMER, Historija turskog (osmanskog) carstva, III, Zagreb, 1979, str. 473. sl.

3 Usp. ANDRÉ, Les Etats chrétiens des Balkans depuis 1815, Paris 1918.

4 AUBERT, Il pontificato di Pio IX, 651.

16

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

Vjerska nastojanja i borbu za narodno oslobođenje treba promatrati u vezi sa stalnim težnjama Rusije da pomoću borbe balkanskih naroda uđe u posjed turskih teritorija. Borba tih naroda je očito politička borba, to nije bio vjerski rat, iako je zapravo jedino Rusija pokušala toj borbi dati vjerski karakter. U drugoj polovici 19. st. ruski su interesi najjači u Bugarskoj. Rusija je bila spremna pustiti Bosnu i Hercegovinu Austriji samo da preko Bugarske nađe otvorena vrata u teritorije »bolesnika na Bosporu«.

Kakav je u tom kontekstu bio stav Svete Stolice? Za pontifikata Pija IX. Sv. je Stolica prošla kroz teške kušnje koje su bile izazvane djelovanjem »prosvjetiteljskih« vlada. Zato je i njezin stav u odnosu prema njima bio izrazito obramben. Međutim dolaskom Leona XIII. (1878.-1903.) Crkva poduzima razne inicijative da se uključi u strujanja modernog svijeta; ona jača svoju crkvenu aktivnost ne očekujući pomoć države. Papa se već osjeća slobodnijim pa je zbog toga i sposobniji da uvjerljivo brani interese Crkve i mir među narodima.

U okviru tih pothvata ulazi i njegovo nastojanje za jedinstvom kršćana. Papa je bio uvjeren da rješenje toga pitanja ovisi o stavu Rusije. Osim toga postojalo je već dugo otvoreno pitanje položaja katolika u Rusiji. To je potaklo i biskupa Strossmayera da se počne javno baviti »bugarskim pitanjem«.

Godine 1881. u okružnici o sv. Ćirilu i Metodu govori o bugarskom pitanju koje se po Strossmayerovu uvjerenju sastoji u pogibelji »da se Bugari u mreže

17

dr. fra Hadrijan Borak

bizantinske zapletu5«. To je pitanje, kaže Strossmayer, zadavalo nekada mnogo briga papi Nikoli I., koji ga nije mogao riješiti. Biskup misli da je sada pod Leonom XIII. konačno došlo vrijeme da se to pitanje riješi. »Meni se čini da ta ura sad već kuca, jer se i mi već buditi počinjemo i jer nam je dobri Bog u Lavu XIII. na stolici Petrovoj uskrisio novoga Nikolu I., koji nas iskreno ljubi i brani i koji važnost slavenskog pitanja posve shvaća…6« Leon XIII., kao i biskup Strossmayer, gleda to pitanje u okviru nacionalnog buđenja Slavena u Turskoj.

Te nade i planovi polaze od činjenice da katoličke zajednice u Bugarskoj već postoje. Već preko dva stoljeća hrvatski franjevci djeluju u Bugarskoj.

Godine 1841. došli su u Plovdiv (Philippopolis) i prvi kapucini, koje je predvodio novi apostolski vikar Andrija Canova7. Stanje kršćanskih zajednica bilo je uistinu bijedno. Turske vlasti nisu dopuštale ni graditi ni popravljati crkve. Canova piše u Rim: »Ne bojim se da pretjerujem kada kažem da na čitavom svijetu nema bjednijih i zapuštenijih crkava od ovih ovdje; uske, tamne, s praznim zidovima, sa siromašnim i probitim krovom8.« Ali prisiljene više svojom unutarnjom slabošću, osobito ekonomskom, nego utjecajem zapadnih 5 TADE SMIČIKLAS, Nacrt života i djela biskupa J. J. Strossmayera i izabrani njegovi spisi, Zagreb, 1906., str. 415.

6 SMIČIKLAS, Nacrt, 417.

7 Usp. MICHELANGELO ROSSIGLIONE, Cenni biografici e Ritratti di Padri illustri dell’Ordine Cappuccino, Il Roma, 1850, p. 122 sl:; CLEMENTE DA TERZORIO, Le missioni dei Minori Cappuccini, I, Roma, 1913, p.

317.; Lexicon capuccinum, Romae, 1951., p. 314.

8 TERZORIO, Le missioni, I, 328.

18

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

sloboda, turske vlasti popuštaju, daju veću slobodu okupljanju vjernika i gradnji crkava. Kršćani više nisu kažnjeni ako grade kuće. Ima manje kazni i manje straha. Godine 1847. katolici u Bugarskoj imaju tri veće crkve, a neke su popravljene9. A god.

1848. misionari imaju već sedam gostinjaca (kuća) i počinju prevoditi neke knjige na bugarski jezik.

Podrškom i financijskom pomoći francuske vlade katolici su u Plovdivu obnovili katedralu, kupili su u gradu novo zemljište, sagradili kuće za sestre Družbe sv. Josipa. Naskoro otvaraju osnovnu školu koju su vodila Braća kršćanskih škola10. Katolici u Bugarskoj isključivo su latinskog obreda. Žive razdijeljeni u nekoliko naselja. Sredinom stoljeća potpuno su ovisni o inozemstvu. Nisu imali svoga klera, a u osiromašenom narodu bili su bez financijskih sredstava. U drugoj polovici 19. st. ukinuće redova i družbi na Zapadu oslabilo je redove ne samo brojčano, nego i financijski. Zato je i njihova pomoć oslabila11. Na Istoku i uopće u Turskoj misijski rad Crkve najviše pomažu i štite vlade – francuska i austrijska – koje u svojim državama apsolutističkom politikom na svim područjima ograničavaju slobodu Crkve i nastoje staviti Crkvu u službu države. Zbog toga i njihova pomoć misijama, iako je financijski gledajući veoma korisna, ima 9 Tako i ovdje prisustvujemo poznatoj pojavi u povijesti, da naime slabost vlade koja je prije bila razlog da je vjernicima oduzeta ili barem ograničena sloboda, kasnije postane izvor šire slobode u djelovanju.

10 TERZORIO, Le missioni, I, 346.

11 Ukinućem redovničkih instituta u više evropskih država broj se redovnika veoma smanjio. Dok je god. 1775. bilo u Evropi oko 300.000 redovnika, oko god. 1850. ima ih samo 75.000. Zbog toga je oslabila redovnička formacija i njihovo djelovanje.

19

dr. fra Hadrijan Borak

izrazito politički karakter12. Od Rusije se nije mogla očekivati pomoć za misije u Turskoj jer je općenito postojalo uvjerenje da su kršćani u turskom carstvu sredinom 19. st. uživali više slobode nego katolici u Rusiji13. Isto tako nije ništa pomoglo to što je Rusija s otvorenijom politikom u to vrijeme bila u diplomatskoj vezi sa Sv. Stolicom, koja je stalno nastojala postići da život katolika u Rusiji bude zakonom priznat i zaštićen. Činjenice su međutim pokazale da su konkordati između Sv. Stolice i Rusije god.

1847. i 1882. ostali mrtvo slovo14.

To su političke i društvene pretpostavke na temelju kojih se može suditi o apostolskom djelovanju Roberta Meninija jer one na mnogo naćina uvjetuju njegove pothvate.

Dolazak Meninija u Bugarsku Ono što je apostolski vikar Andrija Canova izgradio u relativno kratko vrijeme, nastavio je Franjo Dominik Reynaudi koji ga je 1868. naslijedio15.

12 Usp. AUBERT, Il pontificato di Pio IX, 632.

13 Rusija je strogo pazila da ne bi tko iz pravoslavlja stupio u Katoličku Crkvu. Stanje je bilo takvo da su se katolici više bojali jake Rusije nego slabe Turske. Usp. Analecta Ordinis Fratrum Minorum Capuccinorum (Analecta), VIII/1892, 280.

14 Dobiva se dojam da u času propadanja turskog carstva Crkva u tim krajevima nije imala nekih određenih stavova što će zapravo poduzeti. Nastojalo se sačuvati ono što se posjedovalo. Jakost katoličkih malih skupina dolazila je djelomično izvana, od država koje nisu tražile crkvenu korist, nego svoje političke uspjehe. Dok pravoslavlje u toku oslobodilačkih ratova dobiva na karakteru »narodne vjere«.

15 Usp. GRANDE STEFANO, Mons. Reynaudo l’apostolo della Bulgaria, Torino 1934; TERZORIO, Le missioni, I, 370-377; FELICE DA MARETO, Tavole dei capitoli generali, Parma 1940, 304-305.

20

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

Odlikovao se opširnim karitativnim djelovanjem, što se posebno pokazalo za vrijeme rusko-turskog rata. Često je posredovao da pomiri Turke i Bugare, zauzimao se za Bugare i štitio ih te je kod Bugara i kod Rusa stekao veliki ugled16. Kad je nakon krimskog rata južna Bugarska (»Istočna Rumelija«) dobila pravo da bira svoju narodnu skupštinu (sobranje), Reynaudi je bio tri puta biran za predsjednika toga prvog bugarskog parlamenta.

Reynaudija je naslijedio Robert Menini17.

Menini je rođen u Splitu 18. listopada 1837. Otac mu se zvao Dominik, a majka Magdalena Lovrić.

Na krstu je dobio ime Antun. Kratko vrijeme nakon Antunova rođenja njegovi su se roditelji preselili u Zadar gdje je Dominik Menini bio upravitelj pošte18. Dječak Antun je u Zadru pohađao državnu osnovnu školu i od god. 1846. do 1854. višu državnu 16 Usp. TERZORIO, Le missioni, I, 403-405.

17 Potpuniji prikaz Meninijeva života i rada još ne postoji. Kratki prikaz njegova života – koji je on sam napisao – izašao je anonimno u Trentu pod naslovom: Autobiografi adi un Cappuccino, Trento, Tip del Comitato Diocesano, 1910, str. 32. Ima 15. kratkih poglavlja. U hrvatskoj je prijevodu izašao pod naslovom: O tajni putevi, N a š a G o s p a L u r d s k a, V/1912, 29-31, 57-58- 87-88, 110-111, 131-132. Fragmentarne informacije o njemu mogu se naći i u ovim djelima: MARCO DA COGNOLA, I frati minori cappuccini della provincia di Trento. Appunti storici, Reggio Emilia 1932, 294-299; MARIO MANGALARI, L’Italia e le scuole armeno-cattoliche d’Oriente, con Appencice sul »Sumenario de Cappuccini di Filippopoli«, Roma 1892; TERZORIO, Le missioni, I, 376-386; (CLETUS PEJOV), Brevis conspectus originis Bulgarorum et apostolatus filiorum S. P. Francisci in Bulgaria, A n a l e c t a, XLIV/1928, 289-297; Kalendar Sv. Kiril i Metodi, Sofia 1940, 114; Il Massaia, 1916, 322-330; 1919, 140-143; Lecco di San Francesco, 1880, 364-367; EDUARDUS DE ALENCON, Bibliotheca Mariana Ord. Min. Cappuccinorum, Romae 1910, 86; Lexicon capuccinum, 1102-1103.

18 Usp. MARCO DA COGNOLA, I frati minori cappuccini della provincia di Trento, 294 (odsada: MARCO DA COGNOLA).

21

dr. fra Hadrijan Borak

gimnaziju19. Godine 1854. položio je ispit zrelosti.

Maturalna svjedodžba kaže da posjeduje »indole ottima; caratere calmo ed ingenuo« i da pozna dosta dobro gramatiku hrvatskog jezika: »Bel porgere con conoscenza sufficiente gramaticale20.« Zatim odlazi u Graz da tamo na sveučilištu studira civilno pravo. U Grazu je ostao samo dvije godine; odanle odlazi u Beč i nastavlja studij. U dvije godine završio je studij, ali se još druge dvije godine zadržao u Beču da položi ispite i postigne doktorat. U to je vrijeme ujedno prakticirao kod vojnog suda i kod nekog odvjetnika. Sam priznaje da je gubio mnogo vremena u neradu, u ljenčarenju i u zabavama21.

Kako je bio okružen liberalnom okolinom, vjerski je život napustio, jedino je – kako sam svjedoči – svaki dan izmolio tri Zdravo Marije.

Završivši studij prava natjecao se god. 1859. za katedru prava na sveučilištu u Paviji. U natječaju nije uspio, jer je baš te godine Austrija izgubila Pa19 Usp. Arhiv tridentinske kapucinske provinicje (ATP), izvještaj zadarskog nadbiskupa Josipa Godeassija god. 1860. o Antunu Meniniju u prigodi njegova stupanja u Kapucinski red. Nadalje usp. ATP, Registrum personarum nr. 162. MARCO DA COGNOLA, 294, pogrešno tvrdi da je gimnaziju pohađao »presso i PP. Osservanti«. Autor je po svoj prilici zaveden Meninijevom tvrdnjom da je sa svojom tetkom rado dolazio u franjevačku crkvu.

20 Usp. ATP, Menini: Attestato di maturitá. Nadbiskup Godeassi u spomenutom izvještaju kaže: “…eoque temporis spatio dum studiis primis et gymnasialibus in publicis scholis incumberet, optimum semper summeque laudabile inter coavos specimen moralitatis ac ingenii praebuisse, sua in scholis diligentia, in studiis profectu, animi pietate, religionis amore, exemplari Sacramentorum frequentia, docilitate, lenitate ceterisque virtutibus.”

21 U Autobiografi ji priznaje da je bio upozoren od prijatelja da ozbiljnije radi i živi, a on bi obično odgovorio: »Kad budemo imali 70 godina, onda ćemo se obratiti i poći ćemo u kapucine.«

22

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

viju. Zatim je pokušao doći na sveučilište u Padovu, ali tamo nije bilo slobodnog mjesta. Zbog tih se neuspjeha našao u velikim teškoćama jer nikako nije htio biti sudac ili odvjetnik22. U tom je lutanju bolje upoznao kapucine u Beču i njima je izrazio želju da stupi u Kapucinski red. Nekako u to vrijeme bečki je samostan posjetio o. Nikola Bacchini, generalni ministar (poglavar) kapucina. Menini mu se predstavio i izrazio želju da bude primljen u Red. Zbog toga je 23. listopada od bečkog ordinarijata dobio »nihil obstat« da bude primljen u redovnički institut23. O. Bacchini mu je savjetovao da stupi u tridenstsku (Trento) provinciju i postane članom te provincije. I tako – protiv volje svoga oca – koncem studenoga god. 1860., Menini napušta Beč i odlazi u Trento gdje ga je primio provincijal Mihael Anđo Cappelletti i poslao u Alu u novicijat. U Ali je Menini 1. prosinca 1860. primio redovničko odijelo, dobio redovničko ime Robert i započeo godinu kušnje (novicijat). Učitelj novaka bio je o. Filip iz Moria24.

U to vrijeme, kao što sam priznaje, njegovo je raspoloženje zaista složeno. U novicijatu se osjeća uistinu sretnim; ali budući da je sklon strogoj disciplini, u njemu se javlja želja da napusti kapucine i ode u kartuzijance te da se posveti jedino kontemplaciji. A u isto vrijeme imao je želju otići među 22 U to se vrijeme u Beču upoznao s jednim karmelićaninom i odlučio da stupi u njihov Red. Radi toga je otišao u Graz da vidi njihov novicijat.

Nisu poznati posebni razlozi zašto se na taj korak nije mogao odlučiti te se vratio u Beč.

23 Usp. »Ordinariats-Zeugniss« u: ATP, Menini.

24 MARCO DA COGNOLA 194; usp. ATP, Registrum personarum nr.

162.

23

dr. fra Hadrijan Borak

pravoslavne da radi za jedinstvo Crkve25.

Novicijat je završio 2. prosinca 1861. i položio prve privremene zavjete. Zatim je započeo studij teologije. Od god. 1861. do 1865. sve ispite teološkog studija položio je eminenter (odlično26). Dana 5. srpnja 1863. zaređen je u Trentu za svećenika, i to posebnom dozvolom Sv. Stolice jer još nije položio svečane zavjete27. Nakon toga nastavlja studij teologije i 2. prosinca 1864. u Mantovi položi svečane zavjete. Kao student četvrte godine bogoslovije već je poučavao crkveno pravo.

Nakon studija teologije imenovan je za pomoćnika učitelja novaka, ali samo na kratko vrijeme jer je nakon pola godine preuzeo službu profesora pastoralne teologije. Unatoč tomu je redovito propovijedao. Godine 1868. preuzeo je dužnost propovjednika pučkih misija – i tu je dužnost vršio dvanaest godina28.

Jedno od prvih mjesta gdje je propovijedao bila je crkva sv. Franje u Zadru u koju je kao dječak 25 Bernardin ŠKRIVANIĆ o njemu piše: »Htio se posvetiti pravoslavlju, kad ga nenadnim slučajem milost Božja pozvala u Kapucinski red«; prigodom Meninijeve smrti u glasniku Naša Gospa Lurdska, IX/1916, 198. Ta Meninijeva ekumenska težnja javlja se u vrijeme bugarskog unionističkog pokreta (1860.-61), a možda ju je i taj pokret pobudio.

26 Usp. ATP, Registrum studii theologici et philosophici.

27 Usp. ATP, Registrum personarum nr. 162.

28 U ATP, Registro dei pulpiti zapisano je da je propovijedao 1866. advent u Rivi, 1867. korizmu u Ali, 1867. advent u Avio, 1868. advent u Calliano, 1873. korizmu u Šibeniku, 1874. u katedrali u Como, 1875. u Monzi, 1876. u katedrali u Zadru, 1877. u Udine, 1878. u katedrali u Trstu, 1879. držao je korizmene propovijedi u kapucinskoj crkvi Bezgrešne (piazza Barberini) u Rimu. Za vrijeme misija propovijedao je do četiti puta na dan, a svaka je propovijed obično trajala jedan sat; uz to je i po koji sat ispovijedao. Usp. O tajni putevi, 110.

24

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

s tetkom redovito zalazio29. Mnogo godina nakon toga sam piše: »Između tolikih misija što sam ih držao, osobitom se ugodnošću i zahvalnošću prema Bogu sjećam onih što sam ih držao u glavnim gradovima drage mi domovine Dalmacije30.« God. 1873. držao je korizmene propovijedi u Šibeniku, 1876. propovijeda u katedrali u Zadru a god. 1875. propovijedao je misije u Dubrovniku u Crkvi Male braće31.

Menini je bio odličan pučki govornik32. Imao je jasan i zvonak glas, a izvanjsko mu je držanje bilo 29 U Autobiografi ji, gl. 10 kaže: »Ritornai a Zara qualche anno dopo, e fui invitato a predicare nella chiessa dei buoni Padri Francescani, il cui convento io frequentavo sin da bambino con parcicolare predilezione. A quel primo mio sermone la chiesa era stipata di popolo. Eranvi presenti antichi miei condiscepoli ed amici, curiosi di sentir predicare sul pergamo chi pochi anni innanzi non dava a quella cittá troppo odore di buoni esempi.

Naturalmente anchi mio padre venne alla predica; ma il buon vecchio non vi poté persistere, e dopo l’esordio fu giuocoforza condurio fuor di chiesa, tanto era sconcertato e commosso«.

30 O tajni putevi, 110.

31 U studenom 1875. Menini je propovijedao misije u Dubrovniku u crkvi Male braće. Misije je stavio pod okrilje Blažene Djevice koju je častio pod nazivom »Naša Gospa presv. Srca Isusova«. Ta je pobožnost u Dubrovniku pobudila veliko zanimanje. Za tu je prigodu donesen Gospin kip iz Mlina kraj Dubrovnika i postavljen privremeno u crkvu Male braće. Menini je Dubrovčanima savjetovao da sačuvaju tu pobožnost i nagovorio ih da dobrovoljnim doprinosima nabave odgovarajući kip. I doista, u nekoliko dana sakupljen je potreban novac, i to ne samo za kip nego i za cijeli oltar. Kip je naručio sam Menini kod kipara Angelinija u Bergamu, a slike s jedne i druge strane kod slikara B. Riva. Sve je bilo u Dubrovnik doneseno koncem 1875., a 3. veljače 1876. biskup Ivan Zafron svečano ga je okrunio. Kako je taj kip nošen ulicama Dubrovnika živo je opisao Ivo Vojnović u pismu 1. lipnja 1926. prijatelju dru Peru Šapru; usp. Kad se Blažena Gospa prošetala priko Place, Marulić XIII/1980, 121-123. Na str. 123. n. d. nalaze se podaci o tim Meninijevim propovijedima, koje je dao o. Marije Šikić.

32 Usp. ATP, Cronaca, str. 420 koja za Meninija kaže: »Alto di statura, d’un tratto nobile e insinuante, di cuor generoso, di mente vivace e di parola facile dolce.«

25

dr. fra Hadrijan Borak

dostojanstveno. Njegovi su govori vrlo pregledni i jasni, u pučkom stilu. Govor mu je ponekad vrlo oštar, patetičan i polemičan. Nije originalan i to ne želi biti.

Njegove pučke misije obično traju do 10 ili 12 dana, po sljedećem programu: > u prvom dijelu (defor ata reformare) duša se oslobađa zla; > u drugom dijelu (reformata conformare) duša se uobličuje po Kristu prihvaćajući krepostan život; > u trećem dijelu (conformata confirmare) slijedi potvrđivanje i produbljivanje dobre odluke; > u četvrtom dijelu (confirmata transformare) duša se preobrazuje promatrajući veličinu ljubavi Božje.

U duhovnim vježbama slijedio je metodu sv.

Ignacija.

Menini je svoje propovijedi, razmatranja i “scripte” - predavanja studentima bogoslovije, kasnije - kad je već bio u Bugarskoj - suradnjom svojih prijatelja dao tiskati. Ovdje donosimo potpun popis njegovih djela: - Brevi meditazioni in tutti i giorni dell’anno, raccolte da Roberto Menini Cappuccino Arcivesvovo di Filippopoli. Udine, Tipografia del Patronato, 1897, 175.

- Compendium Hermeneuticae sacrae, seu

26

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

Introductio in Libros sacros Veteris et Novi Foederis, necnon Regulae exegeticae J. H. Janssens, a Roberto Menini Archi-episcopo C. O. exaratum, occasione Jubilaei quinquagenarii regiminis suae Caesareo-Regiae atque Apostolicae Maiestatis Francisci Josephi I, in emolumentum aedificandae Domus Missionis editum per Procuraturam SS. Missionum Budapestini, II, Donati 3. Budapest, Typis Müller antea Münster II, Fhg. Albrecht-Ut 3-5, 1898, 33.

- Compendium Theologiae dogmaticae fundamentalis seu generalis P. Alberti Knoll, a Roberto Menini… (ostalo jednako kao u knjizi: Compendium Germeneuticae), 1898, 35.

- Manuale depromptum ex Institutionibus Theologiae theoreticae seu dogmatico-polemicae a P. Alberto Knoll O. C., in compendium redactae in usum Theologiae studentium.

Auctore Roberto Menini, Archiepiscopo Capuccino. Monteregali, ex Typographia Episcopali B. Graziano, 1899, 192 - Brevi letture spirituali per tutti i giorni dell’anno, raccolte dall’Arcivescovo Cappuccino Mons. Moberto Menini. Udine, Tipografia del Patronato, 1900, 262.

- Historiae Ecclesiasticae breve Compendium ex opere R. P. Clari Vascotti editione IV, ab Archiepiscopo Roberto Menini O. C. exaratum. Utini, et Typis »Crociato«, MCMI,

27

dr. fra Hadrijan Borak

100.

- Brevi discorsi sopra la perfezione Cristiana per le pie unioni, istituti e collegi, nei giorni di ritiro, tridui e novene. Verona, Libreria efitrice ponfificia di Felice Cinquetti, 1905, VIII – 302.

- Quaresimale quotidiano tratto da celebri autori. Verona, Libreria editrice ponfificia Felice Cinquetti, 1906.

- La sacra missione. Meditazioni ed Istruzioni per il popolo. Verona, Libreria editrice pontificia di Felice Cinquetti, 1907. 464.

- Il mese di maggio. Commento del Santo Rosario. Sermoni morali con esempi. Verona, Libreria editrice pontificia di Felice Cinquetti, 1908, 340.

- Autobiografia di un Cappuccino. Trento, Tip. Del Comitato Diocesano, 1910. (Izdano anonimno).

U provincijalnom arhivu kapucinske tridentske provincije u Trentu nalaze se u rukopisu još ova djela: - Un frammassone santificato, ossia brevi riflessioni popolari adu n incrudulo per divenire credente, cristiano, cattolico, praticante, fervente e santo. Pisano u Plovdivu 1908. Ima 30 stranica.

- L’ideale di una societá perfetta. Consigli di un vecchio settantene basati sull’esperienza.

28

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

Pisano god. 1907. Ima 28 stranica.

Zbog ponovnih molbi Dominika Reynaudija Sv. Stolica je tražila da vrhovna uprava Kapucinskog reda predloži kandidata za pomoćnog biskupa Sofije i Plovdiva. Uprava je predložila Roberta Meninija33. Na završetku korizmenih propovijedi, koje je godine 1879. držao u Rimu, generalni komisar Reda o. Franjo Ferrero zadrži Meninija u Rimu, jer je očekivao da će svaki čas Kongregacija de Propaganda fide objaviti njegovo imenovanje. Međutim, Propaganda je odbila prijedlog generalne uprave.

Zato Menini ostavi Rim i nastavi svoje propovijedanje. Generalni je komisar predložio Meninija još jedanput, ali i ovaj je put odbijen. Kad je nakon pola godine dogovaranja uprava Reda predložila drugog kandidata, i taj je bio odbijen – a izabran je Menini.

Leon XIII. je 2. sijećnja 1880. imenovao Meninija naslovnim biskupom Metellopolitanskim i koadjutorom Dominika Reynaudija34. Menini se vratio u Rim i 3. veljače 1880. za biskupa ga je posvetio kardinal Ivan Simeoni koji je 1876. naslijedio kardinala Antonellija u službi državnog tajnika35.

33 ATP, Cronaca, str. 262 piše da je god. 1879. Meninija u Rimu upoznao kapucinski prokurator za misije o. Inocent iz Apiro i odlučio je da ga dobije za misije »facendo sperare al P. Roberto da Spalato un Episcopato.« 34 Koji je bio razlog da je Menini predlagan i imenovan za apostolskog vikara u Bugarskoj? Već je spomenuto da se dosta rano zanimao za pravoslavlje i želio se pravoslavlju posvetiti. Može biti da su njegovi propovjednički uspjesi tome najviše pridonijeli. Ali po svoj prilici najvažniji je razlog bio taj što je Menini Dalmatinac pa se pretpostavljalo da će i jezik lakše naučiti.

35 Biskupsko posvećenje je primio u crkvi redovnica u Tor de’Specchi.

TERZORIO, Le missioni, I, 376.

29

dr. fra Hadrijan Borak

Odmah nakon biskupskog posvećenja Menini je otišao u Plovdiv. »Kroz sama tri mjeseca naučio sam onaj strani jezik tako da sam mogao ispovijedati tamošnje vjernike. Poslije šest mjeseci počeh u onom jeziku i propovijedati36.« Kad je godine 1885.

Msgr. Reynaudi dao ostavku na službi apostolskog vikara, Menini preuzme vodstvo vikarijata i ujedno je imenovan naslovnim nadbiskupom Gangre.

Već je bilo govora o političkim i vjerskim okolnostima u kojima je Menini započeo svoje djelovanje. Borba Bugara za nacionalnu i crkvenu neovisnost, a isto tako i popuštanje Turske na tim poljima, koristila je i katolicima, ali samo djelomično. Menini pokuša te faktore iskoristiti: odmah u početku nastoji što jače organizirati karitativnu i kulturnu djelatnost Crkve i traži sve moguće zgode da stvara dobre odnose s pravoslavnim klerom. Ali usprkos svemu, najteže je bilo svladati vrlo prošireno i namjerno proširivano uvjerenje da su on, kao i njegovi katolici, nešto tuđe, kao turski begovi koji su u to vrijeme bili većinom Grci. Normalno je, dakle, da su katolici željeli da Turci odu iz Bugarske, ali su se toga odlaska i bojali. Nadbiskup je morao stalno poduzimati nove korake da katolici budu zakonom zaštićeni, da i praktički imaju ista prava kao pravoslavni.

Među misionarima se bilo uvriježilo opće uvjerenje da i opstanak i širenje katolicizma među Grcima – a to je onda značilo: među pravoslavnima 36 O tajni putevi, 111. Kako je Menini preuzeo dužnost apostolskog vikara i o njegovu imenovanju za nadbiskupa usp. TERZORIO, Le missioni, I, 383; Analecta, I/1884, 280.

30

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

– traže tri stvari: a)

treba živjeti uzorno kršćanski, jer to njima manjka;

b)

treba dobro poznavati vjerske istine, jer oni su neuki;

c)

treba vjerske obrede obavljati svečano i raskošno, jer to se njima posebno sviđa37.

Ovdje ne govorimo o opravdanosti toga uvjerenja. Ali ono je razumljivije, ako se uzme u obzir porijeklo misionara, njihovo tipično »zapadnjačko« poznavanje Pravoslavne Crkve i njihova svakako superiornija kultura. No buđenje nacionalne svijesti i nove političke okolnosti u Bugarskoj, tražile su nove pojmove o misionarskom djelovanju, osobito je trebalo mnogo više uvažiti razvijenu i osjetljivu nacionalnu svijest. Dalmatinac Menini bio je pripravniji da to shvati nego pijemontanac Reynaudi.

Kršćanstvo, bili to katolici ili pravoslavni, koje izlazi iz turskog ropstva, zahvaćeno je borbom naroda za nacionalnu samostalnost. Zato se nacionalne i vjerske vrednote isprepliću: zbog dugih ratovanja, u kojima okrutnost nije bila odsutna, moralni je život puka veoma oslabio, već i onako velika materijalna bijeda postala je veća i sve više je dolazila na površinu sama borba za goli život.

Katoličke skupine bile su brojčano slabe i ekonomski bijedne.

Kako su se prilike razvijale, zamisao da taj 37 TERZORIO, Le missioni, III, 285.

31

dr. fra Hadrijan Borak

mali broj vjernika može preživjeti samo ukoliko je nošen izvana, inozemnim misionarima, inozemnim školama, inozemnim odgojem38, nije imala budućnosti…

Menini je poznavao te nove prilike. Da bi se stvaralački u njih uključio, pristupio je novom važnom pothvatu, a to je odgoj bugarskoga katoličkog klera i redovništva39.

38 U tom smislu za nas je vrlo zanimljivo pismo koje je barnabit C. Tondini pisao 2. travnja 1886. Strossmayeru, u kojem kaže: »Che nelle nomine de’ Vescovi, nella scelta di missionari e degli Ordini religiosi e in generale in tutte le misure di relievo concernenti gli Slavi, si tenga conto de’precedenti storici, delle simpatie, antipatie e legittime suscettibilitá nazionali. Che più non avvenga, a mod esempio, che i pastori ignorino la lingua delle loro pecorelle. Circa gli Ordini religiosi, mi permetto di suggerire per gli Slavi della penisola balcanica, popolazioni al tutto come si dice ‘democratiche’ i figli di S. Francesco, Ordine fra tutti il più democratico che nella sola Bosnia diede più di 80 martiri. Essi hanno fra loro dei santi…« (Đakovo, Biskupski arhiv, Strossmayerova korespondencija 1886). Usp. AUBERT, Il pontificato di Pio IX, 734; osobito n. d. 638-639; G. V. SICILIANI, Il P. Cesare Tondini de’Quarenghi barnabita, Roma 1907.

39 Menini je time praktički pristupio mišljenju koje je nakon istraživanja benediktinca Dom Pitra već prihvaćeno u Rimskoj kuriji, da naime u pitanju približavanja istočne i zapadne Crkve treba posebno uzeti u obzir liturgiju i monaški život. Usp. A. BATTANDIER, Le cardinal Pitra, 410 sl.; AUBERT, Il pontificato di Pio IX, 729. Menini je bio biskup latinskog obreda. Prijelazi pravoslavnih u katoličku Crkvu bili su rijetki. Zato je godine 1882. Kongregacija Propagande pozvala asumpcioniste da sagrade crkvu i školu grkokatoličkog obreda. Asumpcionisti su inače do god. 1882. surađivali s kapucinima među vjernicima latinskog obreda. Godine 1884. osnovali su u Plovdivu kolegij. Taj je kolegij naskoro postao premalen i trebalo ga je prošititi. Zato se poglavar asumpcionista P. Descamps obratio Strossmayeru za novčanu pomoć. (Usp. Đakovo, Biskupski arhiv, Strossmayerovu koresp. god. 1888). Strossmayer je na Descampsovom pismu napisao: »Mi ne možemo na sve dospieti. Nek se ovo ipak pod okom drži.« Asumpcionisti su u svrhu jačanja grkokatoličkog pokreta osnovali u Bugarskoj četiri sjemeništa. Usp. vijesti u Naša Gospa Lurdska (NGL), V/1912, 196-198. O pothvatima za jedinstvo Crkve usp. I. SOFRANOV, Histoire du mouvement bulgare vers l’Église catholique au XIXe siècle, Roma 1960, G. ELDAROV, Die Union der Bulgaren mit Rom, O s t k i r c h l i c h e S t u d i e n, XI/1961, 3-27. Kratki cjelovit prikaz donosi Đ. KOKŠA, Protettorato

32

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

Odgoj bugarskog klera Menini je 1. sijećnja 1882.u Plovdivu otvorio sjemenište i primio prvih šest đaka40. Sjemenište je redovničko i namijenjeno odgoju bugarskog kapucinskog podmlatka41. Ali to nije bila isključiva svrha sjemeništa, jer Menini hoće da ono ujedno služi i odgoju kandidata za dijecezanski kler. Program sjemeništa je klasičnog smjera onoga vremena po uzoru na zapadne škole.

Na početku je sam Menini vodio rad sjemeništa i sam je poučavao mladiće zajedno s ostalim misionarima42. Godine 1883. bilo je 12 sjemeništaraca, a 1884. ima ih 24. Prema programu, pouka traje četiri godine i jedan semestar. Sjemenište je financijski potpuno ovisilo o pomoći izvana. Jedanaestog travnja 1844. Menini zahvaljuje vrhovnom poglavaru Kapucinskog reda u Rimu, koji mu je poslao 4.000 franaka za uzdržavanje sjemeništa.

U pismu priznaje da se sav posvetio sjemeništu. Te su godine, kako biskup javlja, sjemeništarci učili sljedeće predmete: vjeronauk, latinski, talijanski i francuski jezik, aritmetiku i geometriju, povijest religioso nell’Europa sudorientale (Sacrae Congregationis de Propaganda Fide memoria rerum 1622-1972, III), Roma-Wien 1976, 83-125.

40 Razvoj i djelovanje sjemeništa i sve nastojanje oko stvaranja domaćeg klera možemo točno pratiti pomoću godišnjih izvještaja koje je vodstvo sjemeništa redovito slalo na vrhovnu upravu u Rim. Usp. Analecta, II/1886, 92; TERZORIO, Le missioni, III, 264; PP. Capuccinorum Instituti Apostolici Orientalis Annus XXV, Oeniponte 1908, 3.

41 Već od početka svoga dolaska u Sofiju i Plovdiv kapucini su osnovali franjevački Treći red. Godine 1895. u Plovdivu ima 160 trećoredaca. Usp. Analecta, XI/1895, 49. TERZORIO, Le missioni, I, 391.

42 Tek godine 1885. za rektora sjemeništa imenovan je njegov suradnik o.

Lino Mader iz Sterzinga (Južni Tirol).

33

dr. fra Hadrijan Borak

i zemljopis, vježbe iz Sv. pisma, fiziku i zoologiju, gregorijansko pjevanje. Taj je program gotovo cijelovit ostao i sljedećih godina. Pouka je bila otežana jer su, zbog pomanjkanja prostora, svi đaci bili zajedno; ali Menini je u to vrijeme već započeo proširivati prostorije sjemeništa. U isto je vrijeme pripremao prostorije posebne sekcije sjemeništa u Sofiji za đake drugih narodnosti43.

Do godine 1885. imao je tri razreda. Te iste godine 25. studenoga započinje raditi sa četiri razreda, a đaka ima 2844. Uspjeh je biskupa veoma ohrabrio, te početkom 1885. ode u Rim tražiti pomoć, jer je trebao proširiti kuću za smještaj đaka.

Papa Leon XIII. mu je toliko pomogao, da je mogao sagraditi malo sjemenište. Konačno 25. studenoga 1886. sjemenište dobija prvi službeni statut koji su potpisali generalni ministar Reda o. Bernard iz Andermatta i nadbiskup Menini. Svrha je sjemeništa, prema kojoj moraju svi težiti, da budu odgojeni, poučavani i pripravljeni da uđu u kapucinski novicijat mladići koji pokazuju znakove redovničkog zvanja i koje Bog zove da budu misionari45. Među ostalim je određeno da sjemeništarci uče talijanski i francuski jezik, ali u tome se statutu bugarski jezik ne spominje46. Izvještaj sjemeništa za god. 1888.

43 Analecta, II/1866, 159; usp. ATP, Menini.

44 Analecta, VI/1890, 277; III/1887, 285; II/1886, 311.

45 Analecta, II/1886, 157. U statutu je bilo određeno da svake godine može biti primljeno samo 12 novih đaka. Primljeni ne smiju biti mlađi od 12 godina i stariji od 15 godina. Statut kaže da škola počinje 10. listopada, a svršava 10. kolovoza. Škola traje pet godina. Ali od godine 1887. bilo je dopušteno primati i dječake od 11 godina. Usp. Analecta, III/1887, 285; TERZORIO, Le missioni, III, 291.

46 Godine 1886. generalni minister Reda obraća se posebnim dopisom na

34

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

izričito kaže da sjemeništarci uče bugarski jezik 47.

Godine 1887. ima 40 đaka48, a 1888. ima ih 3949.

Te godine nalaze se među sjemeništarcima i dva Hrvata50, koji na blagdan Bezgrešnog Začeća na svečanoj akademiji pjevaju hrvatske pjesme51. Iz izvještaja te godine doznajemo da svi sjemeništarci uče bugarski52.

O tome kakav je bio sastav sjemeništa dovoljno nam govori podatak da je npr. godine 1891. bilo 44 sjemeništarca, i to: 24 Bugara, 5 Talijana, 8 Nijemaca, 5 Grka, jedan Armenac i jedan Mađar53.

Novicijat je za sve te mladiće bio od godine 1883. u Budži (kod Smirne). Kasnije (1892.), novicijat za Bugare premješten je u Sofiju, jer bugarske vlasti nisu dopustile da mladići – u to ratno vrijeme – odlaze iz Bugarske54.

Sjemenište je, dakle, veoma uspješno djeločitav Red, kojim pooziva sve koji izdaju kakvu knjigu da pošalju po jedan primjerak u Plovdiv za sjemenište. Usp. Analecta, III/1887,7-8 47 Analecta, V/1889, 89, 92.

48 Analecta, III/1887, 22 49 Analecta, V/1889, 89.

50 Analecta, VII/1891, 312.

51 Analecta, V/1889, 319, 322.

52 Analecta, V/1889, 89, 92. Menini u sjemeništu poučava vjeronauk u 2., 3. i 4. razredu, a sve đake uči i pjevanje. U isto vrijeme u bogosloviji predaje liturgiku, homiletiku i katehetiku. Analecta, VI/1890, 272; VIII/1892, 275.

Vice-rektor sjemeništa je u to vrijeme o. Maksimilijan od Sv. Jurja, koji je bio član Hrvatske provincije. On je došao u Plovdiv 1884. Usp. TERZORIO, Le missioni, I, 383. Školske godine 1887-88. predaje latinski, talijanski i zoologiju u 3. razredu, u 1. semestru predaje aritmetiku u 1. razredu, u 2. sem. predaje fiziku i geometriju u 4. razredu. Svaki tjedan drži sjemeništarcima duhovnu pouku. Analecta, V/1889, 89. Isto predaje i god. 1889-1890., ali samo u početku školske godine, jer se 31. prosinca 1889. vratio u svoju provinciju. Usp. Analecta, VI/1890, 273.

53 Analecta, VIII/1892, 276.

54 TERZORIO, Le missioni, III, 303.

35

dr. fra Hadrijan Borak

valo. Financijske teškoće uistinu nisu bile male.

Uzdržavala ga je uglavnom provincija Sjevernog Tirola. A duša i skrbnik sjemeništa bio je nadbiskup. Ne samo da je već od početka bio glavni nastavnik, nego je svojom ulogom posebno pokazao kako shvaća svrhu sjemeništa. Đaci su već od prve godine učili talijanski, a zatim francuski jezik. Na početku školske godine 1886. svi su đaci obavili duhovne vježbe, i to na talijanskom jeziku. Jedino za one koji još nisu znali toliko talijanski, a to su bili Bugari, Menini sam drži duhovne vježbe na bugarskom jeziku55. I odsad svake godine za Bugare duhovne vježbe drži Menini, jer je on jedini od misionara dobro znao bugarski56. Misionari su se inače ponajviše služili talijanskim jezikom.

Nadbiskup je, dakle, mogao biti zadovoljan uspjesima svoga pothvata. Dne 24. rujna 1887. zaredio je za svećenika prva dva kapucina Bugara57 i te godine 30. listopada podijelio je niže redove osmorici klerika58. Godine 1887. organizirao je misije po svim župama. U Sofiji, gdje je bilo najviše stranaca, misionari su propovijedali na njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku. A u Plovdivu misije od deset dana propovijeda sam Menini i to na bugarskom jeziku59. Crkvene se zgrade obnavljaju i grade se nove60. Po svim katoličkim selima utemeljene 55 Analecta, II/1886, 311.

56 Usp. Analecta, III/1887, 285; V/1889, 322.

57 Analecta, V/1889, 92.

58 Dne 8. prosinca 1890. zaredio je u Sofiji za svećenika o. Serafi na iz Napulja. To je prvo katoličko ređenje u Sofiji nakon skoro dva stoljeća.

Usp. Analecta, VII/1891, 316.

59 Analecta, III/1887, 31.

60 Menini je god. 1891. poslao u generalnu kuriju u Rimu vrlo detaljni

36

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

su zajednice franjevačkog Trećeg reda, što mnogo pomaže duhovnoj obnovi vjernika. A nadbiskup nastoji biti stalno prisutan među vjernicima. Svake je godine u mjesecu studenomu i prosincu obavljao pastoralnu vizitaciju u svakom selu vikarijata jer su ljudi u to vrijeme bili slobodniji, iako se od njega tražilo veoma naporno putovanje.

Do godine 1893. sjemenište je već dalo 26 svećenika, što je za misije bio ogroman dobitak, a te su godine bila 23 bogoslova, u novicijatu 7 novaka i 38 đaka u sjemeništu u Plovdivu. Dakle, u onim teškim okolnostima uistinu izvanredan uspjeh. Međutim, vrhovna je uprava Reda u Rimu doznala da sjemeništarci u Plovdivu gube previše vremena u nadbiskupovim zaduženjima u katedrali i da se zato dovoljno ne posvećuju učenju. Zbog već spomenutih okolnosti razumljivo je da taj tzv. liturgijski razlog treba povezati i sa činjenicom da u Bugarskoj nije bilo lako uzdržavati sjemenište, a to nitko nije bolje znao od Meninija. Zato je godine 1894. vrhovna uprava Reda sjemenište premjestila iz Plovdiva u San Stefano kod Carigrada. Svi sjemeništarci – osim Bugara – ostavili su Plovdiv 9. srpnja 189461. Bugarski su sjemeništarci još tijekom školske godine 1895-1896. ostali u Plovdivu62.

Odlaskom iz Plovdiva sjemenište je mnogo izgubilo od one svrhe koju mu je namijenio Menini. I zbog političkih okolnosti ono je odsada skoro izvještaj o stanju apostolskog vikarijata i u njemu iznosi mnoge povijesne podatke. Usp. TERZORIO, Le missioni, I, 386-407.

61 Usp. TERZORIO, Le missioni, I, 392 i III, 310.

62 Analecta, XII/1896, 272.

37

dr. fra Hadrijan Borak

prestalo služiti Bugarima, a to je bio težak udarac za Meninijeve misionarske planove. Godine 1899.1900. sjemenište u San Stefanu ima 36 đaka, a od toga samo 6 Bugara63. I sva se nastava održavala na talijanskom jeziku.

Karitativna djelatnost hrvatskih redovnica Djelovanje misionara u turskom carstvu, pa i onda kad je ono već veoma oslabilo, bilo je uvijek ograničavana i suzbijano. Ali u to vrijeme svoga propadanja država je dosta rado primila karitativnu djelatnost misionara i njihov doprinos razvoju školstva. Okolina u kojoj je Menini živio, pružala mu je široko polje za karitativnu djelatnost, jer suratovi i siromaštvo obilno davali svoje plodove.

Zato je bio prisiljen tražiti spremne suradnike. To ga je potaklo da stupi u vezu s upravom Družbe sestara milosrdnica u Zagrebu. Menini je Družbu milosrdnica poznavao po njihovu radu u Dalmaciji64, a još više po njihovu misijskom djelovanju u Drinopolju, kamo su došle u rujnu 1881. Tu su one prve otvorile školu i na bugarskom jeziku65. Menini je odonda bio u stalnoj vezi sa superiorom Družbe Fidelisom Höppergerom i tražio da mu pošalje sestre koje će preuzeti vodstvo i njegu u bolnici koju 63 Analecta, XVII/1901, 53 i 330.

64 Kratka povijest Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu, ZAGREB 1935, 302 (Povijest milosrdnica). Djelo je izdalo vrhovno tajništvo Družbe, a temelji se na njezinim kronikama.

65 Povijest milosrdnica, 162.

38

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

je gradio u Sofiji. Bolnica je u Sofiji, nakon dužeg pripremanja, konačno otvorena godine 1891. Imala je 40 postelja, a vodstvo i njegu su preuzele četiri milosrdnice iz Zagreba66. Odmah nakon toga započeo je gradnju bolnice i u Plovdivu. Kao obično, tražio je pomoć na sve strane. U to je vrijeme često dolazio u Zagreb67 i obično bi odsjeo u kući sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici. Još za vrijeme gradnje tražio je sestre milosrdnice i za bolnicu u Plovdivu. Kad je bolnica bila uglavnom dovršena, iako je u njoj – što se tiče uređaja – još mnogo toga manjkalo, osam sestara s predstojnicom s. Herkulanom Toman došlo je godine 1898. u Plovdiv i preuzelo rad u bolnici68.

Menini je međutim već duže vrijeme sakupljao novac da sagradi dječje sirotište i školu u Sofiji. Slao je molbe na sve strane, pa i vladama i kraljevima. Franjo Josip I. poslao mu je znatnu svotu u tu svrhu. I tako je sakupio oko 79.000 leva, dakle jednu dosta veliku svotu, te je mogao je godine 1904. započeti s gradnjom sirotišta69.

66 TERZORIO, Le missioni, I, 390: »Nel 1891 potè aprirlo (ospedale) con 40 letti ed affidarlo a 4 abilissime Suore di S. Vincenzo de’ Paoli. Le spese di erezione e di mantenimento furono coperte da pie oblazioni, da sussidii dei governi austriaco, francese ed italiano, da società di beneficenza e dal singolare appoggio morale e materiale della Principessa Clementina Coburgo-Gotha, dalla qualle l’ospedale prende il nome.« 67 Usp. Povijest milosrdnica, 401; Katolički list, 1916, 478.

68 Povijest milosrdnica, 230.

69 Povijest milosrdnica, 303 i 401. Od grada je dobio prikladno gradilište. U tim pothvatima pomagao mu je i bio mu je sklon načelnik grada Petko Nikolov, a isto tako i predsjednik vlade Dimitrije Petkov. Usp. n. d., 302. ATP, Cronica pripovijeda kako je Menini uz velike žrtve podizao kulturnu razinu svojih vjernika i ostalih građana, te na str. 419. uz ostalo kaže: »Versando la sua missione in grandi bisogni materiali, egli faceva

39

dr. fra Hadrijan Borak

Dogovarao se sa superiorom Družbe milosrdnica u Zagrebu da one preuzmu školu. I Družba je sama novčano pomogla da se uredi stan sestara. »Dana 16. augusta 1905. godine stigao je u Sofiju g. superior Seigerschmied s dvije sestre i to s. Gerardom Pivar, starješicom, koja je ondje trebala započeti rad kao učiteljica djece sirotišta, uz nju je došla iz Zagreba i sestra kuharica, dok su druge dvije sestre stigle iz Drinipolja, i tako se sastale sve četiri na toj filijali. Biskup Menini srdačno je primio superiora sa sestrama te se obradovao što je konačno ispunjena njegova želja i što je dobio zagrebačke sestre milosrdnice.70« Sestre su preuzele službu učiteljice. U jesen 1905. otvorile su bugarsku i njemačku osnovnu školu71.

U istu bolnicu, koju su godine 1891. preuzele sestre milosrdnice, došle su godine 1908. sestre Sv. Križa iz Đakova. Njih je carici Eleonori preporučio o. Kuzma Wicki, švicarski kapucin koji je u to vrijeme bio samostanski vikar u Sofiji72. Kronika sestara Sv. Križa kaže da je osoblje s nepovjerenjem ordinariamente ogni tre anni un giro a gran parte dell Europa, e si recava nelle principali famiglie dalle quali riceveva generose elemosine a beneficio del suo popolo. In questi viaggi non mancava mai di fare una visita a Sua Maesta Francesco Gius. I, Imperatore d’Austria, al medesimo scopo, e la visita gli veniva sempre largamente retribuita. Sua Maesta nutriva una speciale simpatia e confidenza per p. Roberto, talchè, appena lo vedeva comparirgli innanzi, diceva ai servi con amichevole sorriso: »Chiudete gli armadi, che viene il ladro«.

70 Povijest milosrdnica, 303.

71 Kronika sestara milosrdnica kaže da je Menini bio zapravo jedini koji ih je pomagao i štitio. »Sam je kuću podigao i u gotovo pozvao sestre. Našim sestrama bio je pravi otac, čuvar i savjetnik«. Povijest milosrdnica, 303 i 401.

72 TERZORIO, Le missioni, III, 304. P. Kozma je došao u Sofiju godine 1887. Usp. TERZORIO, Le missioni, I, 384.

40

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

susretalo katoličke redovnice. No one su to dosta brzo svladale svojom požrtvovnošću i ljubavlju koju su iskazivale svima bez razlike. Carica Eleonora se pobrinula da u svom stanu dobiju kapelicu, koju je Menini blagoslovio73.

Menini i hrvatski kapucini Menini je bio stalno povezan sa svojim rodnim krajem. Već sam spomenuo da je najradije propovijedao u Dalmaciji. Za sada, nakon poduzetih istraživanja, nije moguće ustanoviti kada se Menini povezao s o. Bernardinom Škrivanićem. Njihovo dopisivanje, s kojim raspolažemo, pokazuje da je veza među njima bila uistinu bratska. Već prije svoga odlaska u Bugarsku, Menini je bio stalni gost kapucinskog samostana u Rijeci. I kasnije »na svojim putovanjima k Sv. Stolici u Rim vazda bi se navraćao u kapucinski samostan na Rijeci…

Znao je katkada u takvim prigodama i propovijed održati.74« Bernardin Škrivanić služio se Meninijem da preda papi Piju X. – koji je osobno veoma cijenio o. Bernardina – prvi broj glasnika »Naša Gospa Lurdska«. I 22. siječnja 1909. Menini piše Škrivaniću iz Rima: »Prečasni i premili oče! Danas se naš preljubazni sv. Otac Pijo X. udostojao blagosloviti Vaš krasni i omiljeli list Naša Gospa Lurdska, nje73 Usp. KASILDA VIDOVIĆ, Karitativni rad sestara Sv. Križa u našoj prošlosti, KAČIĆ, IX/1977, 246-247.

74 NGL, IX/1916, 199.

41

dr. fra Hadrijan Borak

gove čitatelje, njegove širitelje75«. Škrivanić je slao Meniniju u Sofiju i u Plovdiv svoja izdanja, u prvom redu tjednik »Quarnero« i glasnik »Naša Gospa Lurdska«. Zato mu Menini zahvaljuje i, među ostalim, 16. kolovoza 1909. piše: »Najvećim veseljem također čitam u njemu (tjedniku) što se čini u Vašoj krasnoj kripti. Mi ćemo također Božjom pomoći naskoro posvetiti crkvu u čast Bl. Djevice Lurdske. Nevjerojatno je upravo kolike je suprotivštine morala podnijeti ova zgrada… Već su tri godine što je izrađen nacrt, ali se nikako nije moglo kraju privesti uslijed mnogobrojnih zapreka. Dapače su jučer došli oružnici da zapriječe gradnju… Vaš najodaniji domorodac i brat u sv. Franji fr. Roberto Menini…«76 Menini je godine 1909. napisao svoju autobiografi ju.77 U uvodu kaže da ga je na to nagovorila »visoka prijateljska ličnost«. Vrlo je vjerojatno da je to bio sam Škrivanić. Na to navodi i riječi kojima završava autobiografiju: »Završujem moleći blagohotnog čitatelja da moli za moje posvećenje… Neka se takođar u svojim molitvama sjeti moje braće redovnika, na čelu im vrlog i revnog poglavara, o. Bernardina, čiji blagoslovni rad na korist milog našeg naroda pratim s tolikim veseljem i radosti.

Neka ih dragi Isus krijepi i brani od neprijatelja vjere i Crkve svete po zagovoru drage Gospe 75 NGL, II/1909, 25.

76 NGL, II/1909, 218. Crkvu u čast Gospe Lurdske gradio je u Plovdivu.

Uz crkvu je sagradio i osnovnu školu. Usp. TERZORIO, Le missioni, I, 392 77 Usp. bilješku 17.

42

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

Lurdske78.« U to vrijeme, osobito nakon godine 1904. misije »Istočnoga apostolskog instituta«, tj. misije u zapadnoj Turskoj i u Bugarskoj, zahvatila je teška kriza, u organizacijskom i financijskom smislu.

Bili su poduzeti razni koraci, koje ovdje mimoilazimo, da se izađe iz krize. U tim je pokušajima stalno prisutna težnja vrhovne uprave Reda da se oslobodi svojeg tereta financijskog uzdržavanja misija79. Kao konačno rješenje, dana 7. siječnja 1913. Sv. Kongregacija za redovnike misije »Istočnog instituta« razdijeljuje. Turski je dio predan Panormitanskoj (Palermo) provinciji80, a bugarske misije predane su Hrvatskoj provinciji. U tuma78 O tajni putevi, NGL, V/1912, 132. Talijansko izdanje Autobiografije i autograf koji se nalazi u ATP, Menini nema toga završetka hrvatskog izdanja, nego završava ovako: »Chiudo, supplicando il benigno lettore a voler pregare per la mia santificazione, qualora fossi ancora in vita, a se già mi trovassi nel numero dei trapassati, lo supplico a suffragare la povera anima mia.« 79 Usp. pismo generalnog ministra reda P. Pacifi ka iz Seggiano 14. siječnja 1913. u Arhivu Hrvatske kapucinske provincije (AHP), Bulgari. TERZORIO, Le missioni, III, 346-347.

80 TERZORIO, Le missioni, III, 345: «… supresso Orientis Commissariatu, resi ta componantur: 1. Missio Smyrnensis atque Trapezuntis concredatur Panormitanae Provinciae.

2. Missio Sophiae et Philippopolis tradutur Commissariatui Croatiae.

3. Missionarii remaneant omnes in Missionibus ubi actu commorantur donec aliter provideatur.

4. Religiosi Itali et vulgo Levantini pertineant ad Provinciam Panormitanam; alii omnes ad Croatiae Commissariatum.

5. Alumni seminari Seraphici, Novitii ac Studentes Budiià dividantur inter Provinciam Panormitanam et Croatiae Commissariatum a Ministro Generali…». Usp. AHP, Bulgari.

43

dr. fra Hadrijan Borak

čenju dekreta Sv. Kongregacije generalni ministar Reda o. Pacifik iz Seggiana kaže da je to učinjeno zbog sličnosti jezika i običaja, a i zato da mladi dođu u mjesta koja su prikladnija za studij i redovnički odgoj81. Ujedno obećaje da će Hrvatska provincija davati sposobne misionare za Sofiju i za Plovdiv.

Menini je sve te promjene doživio kao težak udarac. Iako je uistinu bio iskreno povezan sa Škrivanićem, nije želio da sjemeništarci odu iz Bugarske. God. 1913. odlučno odbija da sjemeništarcima plati put u Hrvatsku82. A činjenice su naskoro pokazale da je imao pravo.

Plodovi apostolskog puta Osam godina prije smrti Menini je svoje djelo ukratko prikazao: »Bile su obnovljene skoro sve crkve, mnoge su bile na novo izgrađene, neke znatno povećane, neke popravljene i poljepšane. Bile su podignute dvije bolnice, dva sirotišta (jedno je od tih već postojalo, ali je sada prošireno), tri utočišta za djecu, četiri odgojna zavoda za oba spola, devet pučkih škola, nova sjedišta za misionare, devet malih stanova za uboge… Ali ono što me najviše obradovalo, bilo je podignuće sjemeništa za klerike, 81 AHP, Bulgari.

82 AHP, Bulgari. Anđeo iz Plovdiva moli 8. listopada 1913. O. Bernardina Škrivanića da on plati mladićima put u Hrvatsku: »Colla presente prevengo V. P. che oggi ritiro dalla Banca Generale di Bulgaria franchi (300) trecento per le spese di viaggio dei Seminaristi diretti costì. Mgr. Menini essendosi rifiutato di pagare detta spesa, sono costretto di far ricorso a V. P. e perciò La prego di far onore alla mia fi rma«, AHP, n. m.

44

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

koje je odgojilo već mnogo domaćih svećenika.83« On je, dakle, u bugarskoj Crkvi poduzeo tri velika djela: a)

izgradio je i obnovio crkve;

b)

započeo veoma uspješno s odgojem domaćeg klera, uglavnom franjevaca kapucina;

c)

djelima kršćanske ljubavi – koja su velikim dijelom vršile hrvatske redovnice – nastojao je bugarskom narodu pokazati pravo lice Crkve.

Ti su plodovi apostolskog djelovanja rasli iz dugotrajnog napora i iz neumorne Meninijeve požrtvovnosti. Živio je u okolnostima i na terenu gdje nije mogao očekivati da nešto dobije, nego se od njega stalno očekivalo da što više daje. Ali spomenuta djela i ustanove nije sve ono što je podigao i radio. Čitav je život sebe smatrao vjeroučiteljem svojih vjernika i zato nije nikada prestao poučavati u vjeri mlado i staro. Menini je i kao nadbiskup ostao »pučki misionar«. Često je slao vjernicima svoja pastoralna pisma. Osim toga on je stalni ispovjednik svoje katedrale.

Djelovao je u vremenu i na prostoru gdje je jedna stoljetna vlast umirala, a druga se rađala u teškim borbama. Užas te borbe promatrao je svojim očima. Imao je dovoljno razloga da 3. ožujka 1886. zapjeva svečani Te Deum, kad je doznao da je sklopljen mir između Srba i Bugara84. Menini se nije nikada uplitao u politička pitanja, dapače 83 O tajni putevi, NGL, V/1912, 132.

84 Analecta, II/1886, 314.

45

dr. fra Hadrijan Borak

sam je isticao da se u diplomaciju ne razumije, ali je svojim taktom, finoćom i upornošću uspio postići za katolike mnoge usluge; uspio je i to da ga bugarska vlada cijeni i da mu više puta pruži pomoć.

Doživio je i mnoga razočaranja; neka od tih su već spomenuta. Teško je bio uvrijeđen i uznemiren kad je bugarski car Ferdinand god. 1896. svoga sina i nasljednika prijestolja, Borisa, dao krizmati u pravoslavnoj Crkvi. Borisa je Menini g. 1894. krstio, jer je bilo zajamčeno da se ustav ne protivi da kralj Bugarske bude katoličke vjere. Ali raison d’Etat prisilio je Ferdinanda da žrtvuje vjeru svoga sina u nadi da mu tako osigura i sačuva prijestolje.

Menini je javno i oštro protestirao u pastoralnom pismu od 9. veljače 189685.

Još samo nekoliko misli o završetku njegova apostolskog puta.

Koncem g. 1915. Meninijevo je zdravlje počelo naglo slabiti86. Jedva je uspio dovršiti devetnicu za 85 Usp. MARCO DA COGNOLA, 297.

86 Meninijevu smrt i sprovod opisao je detaljno Vinko (Kleto) Pejov, Ultimi giorni di vita, morte e funerali di Mons. R. Menini, u: Il Massaia, VI/1919, 140-143. Usp. također Le missioni, III, 288. Poglavar kapucinskih misionara u Bugarskoj o. Anđeo iz Plovdiva javio je vrhovnoj upravi Reda u Rimu da je Menini umro i u tom pismu među ostalim piše: »Plongé dans la plus vivedouleur je Vous annonce le décès de Sa Grandeur, Monseigneur Robert Menini Archevêque et Vicaire Apostolique de Sophia et Philippopoli. A la suite d’une longue maladie endurée avec une résignation admirable, Sa Grandeur quitta ce monde le 14 courant à Sophia, dans l’hôpital »Princesse Clémentine«; cependant sa dépouille fut ensevelie dans notre église à Philippopoli. A cet effet le Roi a daigné mettre à notre disposition un train spécial. Une foule immense prit part à l’inoubliable cérémonie. Pendant plus de 36 ans l’Illustre Défunt fut à tête de notre Mission, qu’ll dirigea avec un zèle et un dévoûment à toute épreuve. Dans la personne de Monseigneur Robert Menini nous avons perdu un véritable Pasteur et un confrêre capucin très exemplaire«, generalni arhiv (Rim) u omotnici: Filippopoli. Kronika

46

splićanin fra Robert Menini - apostol Bugarske

Božić, koju je inače svake godine sam propovijedao.

A na Božić je slavio svoju posljednju pontifikalnu misu. Prije Uskrsa 1916. otputovao je u Sofiju, iako su mu prijatelji i sam liječnik savjetovali da ne ide na put, jer mu je srce znatno oslabilo. U Sofiji mu je car Ferdinand stavio na raspolaganje svoga dvorskog liječnika. Na savjet liječnika prihvatio je da uđe u bolnicu »Princeza Klementina« koju je on sam osnovao i u kojoj su radile sestre Sv. Križa iz Đakova. To je bilo početkom lipnja. Od toga časa njegovo se zdravlje vidno pogoršavalo. Prvi dan mjeseca listopada primio je bolesničko pomazanje.

U noći 14. listopada izgubio je svijest i toga dana u 12.00 sati je umro u prisutnosti jednog kapucina i sestre Družbe Sv. Križa. Bila je subota. On je više puta rekao da želi umrijeti u subotu.

Svečana pontifikalna misa za pokojnika bila je 15. listopada u katedralnoj crkvi u Sofiji. Bogoslužju je prisustvovao i car Ferdinand, a bili su prisutni i svi ministri s predsjednikom vlade Radoslavovim, ambasadori i mnoštvo svijeta. Jedan kapucin je održao govor u kojem je opisao pokojnikov život. Nakon bogoslužja car Ferdinand je zajedno s ministrima pratio prijenos lijesa na kolodvor.

Vlada je stavila na raspolaganje poseban vlak koji je lijes odvezao u Plovdiv. Pokopan je u katedrali u Hrvatske provincije Družbe sestara Svetoga Križa (Đakovo) I, 46 kaže da je Menini umro 18. listopada. Među ostalim ista Kronika donosi da ga je u bolesti pohodio bugarski car Ferdinand, koji je prisustvovao i svečanim zadušnicama. Te informacije sam primio od s. Kasilde Fidović. Lexicon Capucinum kaže da je umro 12. listopada 1916. Usp. također Analecta, XXXII/1916, 201. NGL, IX/1916, 198-199; K a t o l i č k i l i s t, LXVII/1916, 478. Da su sestre Družbe Sv. Križa prisustvovale njegovoj smrti do donosi Il Massaia, VI/1919, 142.

47

Plovdivu.

Crkvi u Bugarskoj služio je 36 godina. Godine 1912. dobio je pomoćnika i nasljednika u Bugarinu o. Kletu Pejovu, koji je bio njegov sjemeništarac i učenik87.

Robert Menini se odlikovao miroljubivošću i mirotvornošću. Tražio je mir sa svima, osobito da živi u miru s pravoslavnim klerom. Zato ga je taj kler cijenio i poštivao. Povjesničar Pabladura sažeo je to riječima: »Bulgariae civium patronus providus, omnibusque incolis sive catholicis sive schismaticis sive muhametanis acceptus et dilecdtus88«. A Kronika sestara milosrdnica kaže: »Plemenit ovaj čovjek bio je revan i pravi apostol, a Bog ga je obdario lijepim sposobnostima, te je rijetkom rječitošću i dostojanstvenom svojom pojavom znao privući sve i potaknuti na dobro89«.

87 TERZORIO, Le missioni, III, 343.

88 MELCHIOR DE POBLADURA, Historia generalis O.F.M. Capuccinorum III, Romae 1951, 576.

89 Povijest milosrdnica, 302.

48

49

Antun Robert Menini u dobi od 60 godina

50

Fra Robert Antun Menini

O TAJNI PUTEVI‌.

(Autobiografija)

51

fra Antun Robert Menini

Biskup Antun Menini sa svojim suradnicima

52

O, TAJNI PUTEVI....

Pri zalazu životu dođoh na misao, da napišem ovo malo uspomena*, a na to me je odvažila jedna prijateljska mi ličnost. Prva namjera moja bijaše, da se sjetim, čitajući ih, zahvalnosti napram dobroti Božjoj, koja obasu milostima nezahvalnika. Druga namjera bijaše, da pozovem sve one, kojima ruku dopadnu uspomene ove, da se dive Božanskoj Providnosti, neizmjerno dosjetljivoj u vođenju duša.

Ne nalazim shodnim da odam svoje ime. Ali ako ga pak tkogod iz sadržaja ovoga pripovijedanja otkrije, slobodno mu! Nemam čim, da se hvalim mnogo toga pak, da se ponizim. Sve pripisujem milosrđu moga Boga i zagovoru Djevice Marije, kojima posvećujem retke ove čedne knjižice, i koje ne ću prestati da hvalim dok mi život teče.

Siječ nja 1909.

Jedan siromašni Kapucin.

(*Ovu je Autobiografiju sam autor pisao i objavljivao u nekoliko nastavaka u listu »Naša Gospa Lurdska« kojega su izdavali kapucini na Rijeci. Tekst donosimo u izvornom obliku, kako ga je napisao sam autor, u jeziku onoga vremena.)

53

fra Antun Robert Menini

Poglavlje I. Djetinjstvo i prva mladost Jednoga je dana godine 1837. sunce naginjalo zapadu, dok se u jednoj kući grada Zadra u Dalmaciji neki četirigodišnji dječačić sa smrću borio.

Bolest, što ga je grobu vukla, ne bijaše liječniku poznata. Nije se s toga znalo pomoći pružiti, već se samo čekao zadnji čas. Tužni se roditelji stiskali oko kreveta, a bijaše tu također i jedan kanonik Prvostolnice, obiteljski prijatelj. Ali Providnost Božja bijaše drugače odredila. Onaj dječak nije smio tada umrijeti. Skupio svu snagu, što mu je preostajala, mali bolesnik slabašnim glasom zapita malo vina.

Jaka vrućica, što ga uništavala, nije dopuštala prisutnim, da udovolje takovoj želji, jer bi tim samo pospješili smrt. Ali dobri kanonik, Bogom nadahnut, primjeti, da bi bilo dobro poslušati taj glas naravi, budući i onako nema više nade. Donesoše vina. A dijete čim ga okusi, baci čašu i zatvori oči. Bijahu izmoljene litanije Bl. Djevice i molitve za umiruće.

Svršiv ovo dobri se kanonik približi umirućemu, e da posluša, da li diše jošte, pa na najviše čudo opazi da se licem pojavljuju sićušne mrlje. Bijahu ospice, što izbijale vani usljed učinka onih nekoliko kapljica vina. Tim bijaše dijete spašeno od smrti, te poslije tri mjeseca liječenja i paske, zadobi prijašnje zdravlje. Bog mu bijaše opredijelio dug život.

54

O, TAJNI PUTEVI....

Tko bijaše ono dijete? … Bijah ja, dragi čitatelju. Providnost, tko bi znao, da li za moju kaznu ili za što drugo, nije me našla dostojnim, da u nevinoj dobi prisustvujem vječnom blaženstvu, već me je sačuvala za razne kušnje, u kojima se nijesam po dužnosti ponio.

Spašen tako od očite smrti i oporavivše se, roditelji me dadoše na nauke. Sve moguće učiniše, da mi dadu vjerski odgoj, po kojem sam još od djetinstva imao sveđe neku naklonost prema svećeničkom stališu. Nesrećom pak moje mladenačko ponašanje ne bijaše u skladu s tim nagnućem.

Sjećam se da mi se jednoga dana pokojna majka zaprijetila, videći me tvrdoglava i jogunasta: »Lopovčiću, ako i biskupom postaneš, ja ću te psovati i popravljati«. Ovo je bio možda slučajni izraz ili proročanstvo; ja ne znam. Znam to samo, da poslije nekoliko desetaka godina majka me vidje pod biskupskom mitrom. A kad sam se sjetio rečene zgode, nije mogla dobra starica uzdržati suze.

Ovdje moram opaziti, da, i ako sam ljubio svoje roditelje, ljubio sam još više jednu tetku, čijoj sam skrbi bio na osobiti način povjeren. Bijaše to žena rijetka srca, koja mi ljubav uzvraćala bez granica, tako da nijesmo mogli niti jedan sami dan živjeti jedno bez drugoga.

Međutim sam se u naucima nekako provlačio. Svršiv osnovne škole, nastavim sa naukom u gimnaziji, te u dobi od nesvršenih još 16 godina položih propisane ispite zrelosti. Uspjeh u nauku ne bijaše sjajan, marljivost manje nego srednja;

55

fra Antun Robert Menini

ne bijah među zadnjim učenicima, ali niti među prvima. U pogledu ponašanja još se je moglo očekivati, ali neograničena ljubav moje odgojiteljice i tetke pokrivaše mnoga moja pomanjkanja. Božanska Providnost, koja me bijaše spasila od smrti u djetinstvu, trpljaše moju nezahvalnost u dječačkoj dobi. Vječna za to hvala neizmjernoj dobroti Božjoj, koja ne će smrti grješnika, već da se obrati i žive.

Poglavlje II. Gorki i providnosni rastanak Bijaše došlo vrijeme, da odaberem stališ. Oni prvi glasići vjerskoga zvanja, što ih oćutih u djetinstvu, bijahu ugušeni svjetovnim uzgojem odraslije dobi. Odlučih se dakle, da se posvetim pravnim naucima na jednom austrijskom sveučilištu. Ali mi se bijaše nemoguće odijeliti od ljubeće tetke.

Dođe se napokon do zaključka, da me dobra tetka prati na pravnim naucima. Bog pako bijaše drugače odredio. Bijaše već urečen dan za odlazak. Već pripravljasmo prtljagu, kad nam dva dana pred odlaskom dođoše u posjete nekoji prijatelji. Ovi nijesu mogli odobriti, da tetka pođe sa mnom, te učiniše sve, da je od takove odluke odgovore. Dokazivahu joj, da će me poslije malo mjeseci opeta vidjeti na praznicima; da bi mogla biti pogibeljna promjena

56

O, TAJNI PUTEVI....

klime u dobi od prošlih 40 godina. Toliko su dakle govorili, toliko učinili, da se dobra žena morala predati i obeća im, da će me pustiti da otputujem sam, ne računajući koliko će i nju i mene zapasti takov rastanak. I bijaše u istinu kobni rastanak, jer iste one noći ta plemenita duša, svladana dubokom bolju, kriknu i za samih 20 sati ispusti dušu na mojim rukama. Umiraše ranjenim srcem i nadom, da će me opeta u nebu vidjeti.

Kako me potresao taj nenadani gubitak, kako me porazio, lakše je pomisliti, nego li opisati. Ostadoh kao okamenjen, i težina boli nije mi niti dala oblakšicu u suzama. Za jedan čas bijah izgubio ono, što sam najviše na ovome svijetu obožavao.

Oh, Bože moj, koli su divni putevi Providnosti tvoje! Kašnje sam ih mogao rukom napipati. Da mi je ona tetka dulje proživjela, ja ne bih bio nikada imao snage, da se od nje odijelim i da se odazovem zvanju u samostan. Da sam ostao u svijetu uz moje već zle naklonosti, bio bih se upropastio, i bacio svaki vjerski jaram, bio bih sunuo k jazu opačina, a možda i nevjerstva. Bog je predvidio moju propast, te da ju prepriječi, rastrže taj čvrsti vez, što me je sa svijetom vezao i na taj mi način oblakša način, da ga kašnje ostavim. Rastanak s onim, koga ljubljah više od sebe istoga, bijaše gorak, ali providnostan.

Obaviv zadnje obrede pogreba one drage duše, otputovao sam iz Zadra. Poslije malo dana započeo sam sa akademskim naucima na sveučilištu u Štajerskom Gracu.

57

fra Antun Robert Menini

Poglavlje III. Sveučilišni nauci i zabluda Jao! Ovdje u istinu počinju crne stranice.

Ali one odaju sve bolje neizmjerno milosrđe Božje prema nezahvalniku. Drukčije se nije moglo ni očekivati. Mladić od jedva 16 godina, ostavivši očinski krov i postavši na jedan mah svojim gospodarom, opskrbljen dovoljno novcem u dobi kada su strasti u najjačem jeku, okružen opakim primjerima, slobodnjačkim načelima, joj! u kakovoj je pogibli da zabasa. Tim više ako nema iskustva, ako mu fali nadzor i ako su nagnuća na zlo kod njega jaka! Tako je bilo sa mnom. Upoznati put opačine i po njem koracati za mene bijaše svejedno. Ne kažem, da sam postao odmah zlikovac, ali za to moram mnogo zahvaliti Božanskoj Providnosti, koja me očuva u mnogim pogiblima i uzdrža me na rubu nebrojenih propasti. Sa svim tim bijah veliki nezahvalnik prema Bogu. Moj život omlitavi, dobri vjerski odgoj, što sam ga primio u obitelji, brzo iščeznu. Vjerske sam dužnosti skoro posvema zapustio. Nije mi ništa još preostajalo osim slabe pobožnosti k Majci Božjoj, koju pozdravljah svagdano sa tri Zdrave Marije. Svaku drugu pobožnost bijah skoro zanemario. Tako je potrajalo kroz dvije godine nauka u Gracu, kroz dvije druge u Beču i napokon kroz dvije godine, što ih upotrebih u toj prijestolnici da položim doktorske ispite iz prava, u vježbi kod

58

O, TAJNI PUTEVI....

vojničkog suda i kod nekog odvjetnika.

Takov je bio moj život u vjerskom pogledu kroz punih 6 godina. O milosrdni Gospode! Delicta juventutis meae, et ignorantias meas ne memineris, Domine.

I u naucima nije išlo bolje, nego s ponašanjem. Po naravi odbaren lakoćom u shvaćanju, malo sam volio trud. Nemarno sam pohađao lekcije sveučilišta, tek posvećivah nauku vrijeme pred ispitima da spasem dobar glas i da se proturim naprijed. U jednom ispitu uzeh stvar tako lako na ruku, da je Bog pripustio, e me kazni, da padoh na svoju sramotu, te ga moradoh poslije tri mjeseca opetovati.

U jednu riječ bijah se posvema zapustio i skoro sam pomišljao, da bi bilo najbolje provađati ljenčarski život. Moja rasipnost upadaše u oči istim mojim saučenicima, tako da mi jedan od njih jednoga dana ozbiljno reče: »Prijatelju moj, odviše si raspušten!« A ja mu odvratih šaljivo: »Kad budemo imali 70 godina onda ćemo se obratiti i poći u kapucine!...« Nijesam niti sanjao, da se je ono šaljivo proročanstvo poslije 6 mjeseci imalo ispuniti.

Dok sam ja tako sa užasnom lakoćom gubio najljepše godine života, što je činila Božanska Providnost? To ću u slijedećemu poglavlju kazati.

59

fra Antun Robert Menini

Poglavlje IV. Zvanje sa strane Božje i otpor Neka ne misli nitko, da moja savjest u takovom vrtlogu rastrešenog i svjetovnog života, nije podigla svoj glas. Dobri me je Bog često zvao sad slatkim nadahnućima, sad opet uskrisivao izvanjske okolnosti kadre, da me prenu i potaknu da Mu se posvetim. Između mnogih evo samo jedne.

Pri koncu svojih akademskih nauka, previše cijeneći svoje sile, odlučih da se natječem ništa manje nego za mjesto profesora na jednom od dvaju sveučilišta talijanskih: Padove ili Pavije, onda još u austrijskim rukama. Već bijah učinio potrebite korake kod ministarstva nastave. Već mi se smiješila nada u sjajnu budućnost, kad upravo te godine, 1859, Pavija sa lombardijskom provincijom ispade iz ruku Austrije. Ostajalo je još samo Padovansko sveučilište. Ovo je već bilo dobro opskrbljeno profesorima, te bijaše slabe nade, da bi mogao bio dobiti koje mjesto. Bijaše ovo za mene gorko razočaranje, te nijesam ni sam znao, što da izaberem.

Nauke bijah dovršio. Sudski mi se stalež nije sviđao, odvjetništo još manje. Providnost me ovom zabunom u izboru još više poticala, da ostavim svijet i predam se Bogu.

Ovome dođe u prilog i neka pobožna knjiga, što mi slučajno bijaše ruku dopala. Pisac joj je bio,

60

O, TAJNI PUTEVI....

mislim, trapista, a nosila je naslov: »Vječnost se primiče«. Pročitah ju i ostadoh dirnut. Ali privlačivost svjetskih slasti uguši brzo moje ganuće. Ostadoh ono, što sam i prije bio: raskalašen i razuzdan.

Drugi blagi pokušaj božanske Providnosti bijaše sretno poznanje, što ga bijah učinio u Beču sa vrlim jednim ocem Karmelićaninom uzorna života. On sa svojim privlačivim načinom, prisili me da ga češće posjećujem, dok napokon usljed višekratnih razgovora s njime o sreći samostanskog života, oživi u meni želja, koju sam još u djetinjstvu imao, da prigrlim takav život, i to da stupim upravo u strogi Karmelitanski red. Da bi ovu svoju namjeru ostvario, ostavih za nekoliko dana Beč i povratih se u Grac, gdje postoji novicijat rečenoga reda, sa namjerom da ga pregledam i vidim, da li mi se dopada. Oni me pobožni redovnici pozvaše na posni objed, a zatim mi sve pokazaše. Vidjeh strogi i pokornički život, što se tu provodi; ostadoh duboko dirnut. Ali? … Iste večeri imadoh srčanosti, da odem u kuću, gdje je stanovala mlada kćerka sa kojom sam od više vremena skoro zaručen. Tu s njome i s njezinim roditeljima prođoh nekoliko veselih sati, zaboravivši sve ono, što sam vidio i ćutio u svetom samostanu Karmelićana. Bože moj! Toliko sam bio nezahvalan i nevjeran milosrđu Tvome!

61

fra Antun Robert Menini

Poglavlje V. Novi pozivi sa strane Božje i konačna odluka Nerijetko se dogodi, da Bog ne zove više one, što su se oglušili njegovim opetovanim nadahnućima, te ih, tako rekući, napušta njihovoj opačini.

Curavimus Babylonem, et non esta sanata; derelinquamujs eam. Ja bih bio veoma dobro zaslužio takovu strašnu osudu, ali božansko milosrđe nije se sa mnom još bilo umorilo. Drugi su me božanski pozivi čekali na mome povratku u austrijsku Prijestolnicu. Blizu carske palače diže se od vjekova u Beču samostan i Crkva Kapucina.

Tuda sam češće prolazio idući u svoj odvjetnički ured, a mnogo je bilo ako sam sve to na prolasku i pogledao. Jednoga dana ipak (bijaše to god. 1860.) poželih da uniđem u Crkvu. U dobar čas izađe iz sakristije časni starina Kapucin da služi sv. Misu u pokrajnoj kapeli na lijevo od ulaza. Na oltaru bijaše malena slika Djevice Marije. Promatrah ju i odlučih, da slušam sv. Misu, što ne bijaše moj običaj već od mnogo vremena. Ja ne znam što se zbilo između mene i one pobožne slike. Činjenica je, da sam izašao iz crkve sav preobražen i moje zvanje u red kapucinski bijaše skoro odlučeno od onoga časa.

Oh, Providnosti Božja, koli su divni putevi tvoji!

Dvadeset godina kašnje, god. 1880. povratio sam se u Beč kao novoposvećeni biskup, te me odvedoše da služim sv. Misu upravo na onaj oltar, s koga me

62

O, TAJNI PUTEVI....

je tada Djevičina slika gledala ljubezno, mene tada toli odlučna i prkosna grješnika. No navađajmo događaje, po redu, kako su se zbivali!...

Tkogod će možda pomisliti, da je ono ljubezno pozvanje bilo dostatno, da me posvema osvoji.

Nije bilo tako. Žar one odluke trajaše tek nekoliko dana, zatim bi jenjao, te se i ugasio. Imao sam ipak odvažnosti, da se prestavim Časnom O. Generalu Kapucina, koji bijaše došao iz Rima u redoviti pohod. Ocrtah mu svoje stanje kao i osnovu da ostavim svijet i postanem Kapucinom. Časni me starina obodri za tu osnovu, ponudi mi, da izaberem Provinciju, u koju da se upišem i obeća mi, da će me bez dvojbe u red primiti. Sve poteškoće bijahu riješene, ali ne bijaše jošte svladana tvrdoća moga srca i otpor na tolike pozive dobroga Boga.

Prođe još nekoliko mjeseci, a da ja ne bijah promijenio način svoga razuzdanog i slobodnjačkog života. Napokon Bog pobijedi, a evo kako!

Jedne večeri poslije ponoći vraćao sam se sa neke zabave. Bijah umoran, jer sam mnogo plesao. Bijah udovoljio svojoj naklonosti k svjetovnim ugodnostima, ali ne bijah zadovoljan. Nijesam imao volje ni da se svučem, već se izvalih onako obučen u divan, dok je na stolu jošte gorila svijeća. Tvrdo zaspah i učini mi se da snivam; unutarnji mi neki glas govoraše: »Ostavi svijet! Ne vidiš zar, da si propao živući ovako? Svijet te vara, ostavi ga dakle i postani Kapucinom!« Unutarnjemu se glasu pridruži iznenadni bljesak iza koga je nastala potpuna tama. Ovaj događaj tumačim naravnim načinom:

63

fra Antun Robert Menini

bijaše svijeća na petrolej, što je dogorjevala i gaseći se, kako se to češće događa, još jednom blijesnu.

Probudih se. Glas, što sam ga čuo, ostao mi u srcu.

Prestrašen, ganut, bacih se pred malo propelo, što je visjelo u kutu: »Gospode, uskliknuh, kad me hoćeš, Tvoj sam; bit ću Kapucin!« Moj otpor bijaše za uvijeke svladan. Milost Božja kod mene je slavlje. »Non nobis, Domine, non nobis, sed Nomini tuo da gloriam! – Ne nama Gospode, ne nama, nego neka je imenu Tvojemu hvala!«

64

O, TAJNI PUTEVI....

Poglavlje VI. Otpor rodbine – Ulaz u Novicijat Odlučio konačno da ću Božjom pomoću ostaviti svijet i posvetiti se Njemu, čekala je još jedna bitka, na koju nijesam ni pomišljao. Ali na svu sreću bila je to samo bitka perom, bitka u kojoj kroz kratko vrijeme iznesoh pobjedu. Moji su roditelji bili dobri kršćani, ali se nijesu dali uvjeriti, da moje zvanje dolazi od Boga. Iz toga prava tuča pisama, u kojima mi otac dokazivaše nezrelost moje odluke, poslije tolikih troškova, što ih je za moj odgoj poduzeo. Predbacivao mi je, da ja to činim samo zato, što sam se zadužio, te da ne mogu dugove isplaćivati; u tom slučaju bijaše on spravan da mi ih poravna. Napokon me pozivaše da dođem u Dalmaciju, da vidim barem rodbinu prije, nego se u samostan zatvorim itd., itd. Na sva ovakova pisma ja sam otpisivao, da me Bog pozivlje, da dugova nemam, da ću doći kući kroz nekoliko vremena, ali u kapucinskoj halji. Tri mjeseca po prilici potrajala je ova pismena bitka, te već bijah odlučio da ću u samostan i bez očeve privole, budući da sam bio već punoljetan (23 god.) i uvjeren da u vjerskom zvanju treba više slušati Boga, nego ljude. Dan pred odlučenim odlaskom stiže mi napokon željeno pismo od dobroga oca, u kome mi govoraše, da mi daje očinski blagoslov, budući da je to volja Božja. I ovdje se moradoh diviti Božanskoj providnosti, koja ganu

65

fra Antun Robert Menini

srce moga oca, da popusti, a meni prištedi bol, da odem bez njegove volje.

Otiđoh dakle iz Beča koncem studenoga god.

1860. i iza kratkog putovanja stigoh u Kapucinsku provinciju, koju mi bijaše časni Otac General označio kao revnu i urednu.

Ne imenujem ju da ne bi time podao prilike čitaocima, da otkriju moje ime. Ako ga pak oni crtanjem okolnosti otkriju, ništa za to; upoznat će koliko je sa mnom bio dobar, a koliko sam bio ja opak.

Na prvi pogled vrijedni kapucinski Provincijal, vidjevši me onako kicoški odjevena, nije mogao a da ne izrazi svojoj braći bojazan, da ovako svjetski mladić ne će moći odoljeti strogosti Reda.

Bog je htjeo, da dobri Otac nije pogodio svojom, prem sasvim opravdanom, slutnjom. Gospodinu nije ništa nemoguće; i iz tvrdog kamenja On budi Abramove sinove.

Prije nego sam obukao blagoslovljeno odijelo, obavih generalnu ispovijed kod nekog svetog svećenika i ostavih svoje grdne grijehe izvan samostana.

Iza toga bijah obučen u serafinske halje, promjenih svoje krsno ime i u imenu Gospodnjem započeh svoj novicijat.

66

O, TAJNI PUTEVI....

Poglavlje VII. Kapucinski novak Nagla promjena života pričinila mi se kao san. Navikao na neurednosti i sjaj, morao sam zamijeniti mekano odijelo sa teškom kabanicom; odbaciti fine cipele, pa još usred ljute zime; zamijeniti tečne obroke dnevnim redovitim postom; ustajati na molitvu o ponoći, a opeta se dignuti u četiri ujutro (ne spominjem ostalih strogosti kapucinskog novicijata), sva ova promjena mogla je da potrese i jaku dušu, a kamo li ne moju toli nježnu i svijetu odanu. Doista, da mi je samo malena napast kajanja na um došla, ne bih bio mnogo oklijevao, da zbacim sa sebe redovničku halju i povratim se u svijet. To je dobri Bog znao, te nije dopustio, da mi i najmanja sjenka pokajanja pomrači duh. Pače ja sam se osjećao sretnim. Sve one teškoće novicijata pričinjahu mi se malenkošću; pače jedina misa, što me je češće uznemirivala, bijaše blagost kapucinske stege, te pomišljah već da prijeđem u stroži Red Kartuzijanaca. Trebalo je mnogo rječitosti dobrome mome ocu ispovjedniku, dok me je primirio i prinukao da ostanem u onom svetom Redu, u koji me je Bog pozvao tako jasnim znakovima.

Još je jedna stvar češće mutila moju sreću.

Bijaše to strah, da me ne otjeraju zbog čestih mojih pogrješaka pri ručnom poslu u novicijatu. Čini se

67

fra Antun Robert Menini

nevjerojatno! Poslije tolikih znanstvenih nauka bijah tako nespretan u poslu, da skoro nijesam mogao smjestiti čašu s uljem na svjetionik u crkvi, a da je ne razbijem. Ova nesmotrenost u malom ručnom radu bijaše providnosna, jer ona je zauzdavala prirođeni mi ponos, a strah da me ne istjeraju gušio je u meni napast, da sam odem. Moji poglavari zatvoriše oči na ove moje manjkavosti, te prošav godinu novicijata, bijah jednoglasno, koliko mi se čini, pripušten redovničkim zavjetima.

68

O, TAJNI PUTEVI....

Poglavlje VIII. Bogoslovni nauci i sv. Redovi Tko bi ikada bio rekao, da će raskalašeni sveučilišni đak biti slušatelj bogoslovlja u svetom Redu kapucinskom! A ipak je bilo tako. Oh, da sam se znao barem okoristiti mnogobrojnim milostima, što mi ih je božanska Providnost slala! Oh, koliko sam ostao dužan Bogu, a kako sam se malo brinuo, da platim veliki dug svoj. Promijenio sam odijelo, istina je, promijenio sam doista i navike; ali gdje je žar vjerskih dužnosti, gdje zahvalnost za velike darove Božje!

Bio sam odmah stavljen među bogoslove, a nakon same dvije godine bili su mi udijeljeni sveti redovi i svećeničko pomazanje. God. 1863. prvi sam put uzašao k svetome oltaru; i usprkos svojoj nevrijednosti, prikazao Bogu nekrvnu Žrtvu.

Učenje bogoslovlja više mi se je sviđalo, nego prijašnje učenje građanskoga prava. Upotrijebio sam na to četiri propisane godine, ali četvrtog ljeta, budući je falio profesor crkvenog prava odrediše me starješine, da ga nadomjestim, jer sam naime već bio iz toga predmeta položio ispite. Bijah dakle u isto vrijeme i učenik i učitelj. Nekada bijaše moja želja, kako već spomenuh, učiteljska stolica u Paviji ili Padovi, pa evo sada je dobri Bog na drugi način ispunio tu želju i učinio me profesorom, ne doista svjetskih znanosti, već što je više, znanosti Božjih, crkvenih. Oj, Providnosti Božja!

69

fra Antun Robert Menini

Poglavlje IX. Učitelj novaka i propovjednik Četiri godine bogoslovnih nauka bijahu istekle. Po kapucinskom izrazu ja sam postao Ocem (Pater) obitelji i poglavari mi odmah dodijeliše službu podučitelja novaka. Bilo je do doista čudnovato, da onaj, koji je sam trebovao duhovne pouke, dolazi do toga, da druge poučava. Sreća po mene, što sam imao na pomoć u toj službi vrlog učitelja novaka, dobrog i iskusnog redovnika. Pod njegovom upravom išlo je sve u redu, a na korist mladih pozvanika.

U isto sam vrijeme morao propovijedati puku, te tako onaj, koji je u svijetu propovijedao zlim izgledom zloću, sad se morao trsiti, da propovijeda krjepost. Neka sam štovani čitaoc pomisli, nije li mi bila od osobite potrebe velika pomoć Božja?

U početku sam kušao, da sam sastavnim jednu propovijed. Ali pročitavši poslije taj moj »umotvor«, uvjerio sam se, da je bio toli slab i suhoparan, da je kadar i meni samom dosaditi, a kamo li ne drugima. Vidjevši, da nijesam vrijedan ništa sam sastaviti, promijenih način; dao sam se na čitanje raznih propovijedi nekih pisaca, što su mi se više dopadali. Pokupih tamo i amo ono, što sam našao boljega i ljepšega, i tako sastavih nekoliko propovijedi. Prvim govorom, što sam ga držao u nekoj

70

O, TAJNI PUTEVI....

maloj seoskoj crkvici, bio sam tako uzbuđen, da su mi koljena od straha o propovijedaonicu udarala…

Kasnije sam se tome privikao, pak moram osobito zahvaliti zvonkome glasu i još nekim drugim naravnim darovima, da su me rado slušali. Neka bude dobrome Bogu i na tome hvala!

71

fra Antun Robert Menini

Poglavlje X. Profesor bogoslovlja Moja služba kao podučitelja novaka kratko je vrijeme trajala. U samostanu umre o. N. profesor pastoralke. Poslije samih šest mjeseci, što sam nastojao oko mladih pozvanika našega Reda, pozvaše me poglavari na bogoslovnu stolicu, na mjesto preminulog profesora. Teškom se mukom oprostih od svojih dragih novaka, od njihova vrijednog učitelja; i, po običaju poduzeh pješke put prema određenom mjestu, gdje sam našao sve učenike starije od sebe, a morao sam da ih poučavam znanost, koju sam jedva i sam poznavao.

Ovdje moram zabilježiti, da sam poslije novicijata dobio dopust, da posjetim svoju obitelj u Dalmaciji. Otac mi, čim me prvi put ugleda u kapucinskim haljinama, pun veselja uskliknu: »Sada sam uvjeren, da je tvoje zvanje od Boga; do sada sam o tom dvojio, nu sada ti iz očiju sreću čitam, te sam stoga i ja veseo!« Ne treba spominjati da se veselila i majka, kad me je ugledala. Povratih se za koju godinu opet u Zadar, pak me zamoliše, da propovijedam u crkvi dobrih otaca Franjevaca, u čiji sam samostan još u svome djetinjstvu često i rado zalazio. Kod propovijedi bijaše crkva dupkom puna. Bili su prisutni stari moji suučenici i prijatelji, znatiželjni da čuju propovijed onoga, koji nazad

72

O, TAJNI PUTEVI....

nekoliko godina nije bio gradu baš na uzor svojim ponašanjem. Naravski, da je i moj otac došao na propovijed, ali dobri starac nije mogao uzdržati.

Od silnog ganuća i veselja, malo da nije u nesvijest pao, te su ga morali iz crkve iznijeti.

Povrativ se u svoj samostan, nastavih još samo za kratko vrijeme predavanje, jer me je Bog u svome milosrđu bio odredio za drugi posao veoma koristan po grješne duše.

73

fra Antun Robert Menini

Poglavlje XI. Misionar u Italiji i drugdje Isus je izabrao dvanaest ubogih i neukih većinom ribara, kojima je dao nalog, da propovijedaju svijetu uzvišenu njegovu nauku. Jedan između ovih bio je i Matej, carinik i grješnik. Nemoj se dakle čuditi, što je i meni, grješnom i nezahvalnom stvorenju, dobri Bog dao takovu zadaću.

God. 1868. propovijedao sam prvi put puku u obliku misija. Bog je blagoslovio novu moju službu i obdario je posebnim milostima tako, te su moji poglavari vidjeli u tome Božju volju, da se posvema posvetim misijama. Zato mi oduzeše sve druge službe, da se mogu kroz čitavu godinu posvetiti samo tumačenju sv. evanđelja puku kršćanskome u sv. misijama. U ovoj sam službi ustrajao kroz punih dvanaest godina. Ne sjećam se broja misija, što sam ih morao svake godine držati, zaista bilo ih je mnogo. Svaka je trajala po 8, 10, 12 dana, a morao sam propovijedati dva, tri, četiri, pa i šest puta dnevno, i osim toga sjediti nekoliko sati u ispovjedaonici.

Očito me je Bog u tome naporu krijepio. Sjećam se osobito dva puta, kad sam uzašao na propovjedaonicu istrošen i bolestan; ali svršiv propovijed bijah zdrav, na čemu vječna hvala milosrdnome Isusu i njegovoj svetoj Majci! U nekom sam gradu zadnji dan sv. misija morao propovijedati sa crkvenih vra-

74

O, TAJNI PUTEVI....

tiju, jer bijaše velika navala svijeta. Iz crkve mi je u lice dolazio ugrijani zrak, a izvana hladan, kao što je obično u siječnju u krajevima hladnog podneblja.

Naravski, da mi je to moglo donijeti teških posljedica po zdravlje. Ja sam ipak propovijedao čitav sat, a da nijesam osjetio nikakove zle posljedice. Hvala i na tome Bogu!

U drugoj sam nekoj misiji propovijedao pod vedrim nebom. Nekoliko ljudi se bijaše popelo, da bolje čuju propovijed, na obližnju zidinu. Na jednom se zidina sruši, ali se onima, koji su bili na njoj, a ma baš ništa nije dogodilo.

Za druge jedne misije porodi se u velikoj varoši požar, koji je mogao lako čitavo mjesto u pepeo pretvoriti. Puk je bio u crkvi, a dvije same osobe ugasiše oganj. Kad je na svršetku propovijedi dan znak za pomoć, bijaše već svaka pogibao odstranjena.

Ne bih tako brzo svršio, kad bi htio navesti sve druge čine Božanske Providnosti kao pogibli odstranjene, grješnike obraćene i duše posvećene.

Ja ih se sjećam i moram sveđer zahvaljivati dobrome Bogu. Za onoga, koji uspomene ove čita dostatni su i navedeni događaji, da se može neizmjernoj dobroti Božjoj diviti, koja su služi tako slabim i nezahvalnim sredstvom, da učini velike stvari.

Između toliko misija što sam ih držao, osobitom se ugodnošću i zahvalnošću prema Bogu sjećam onih, što sam ih držao u glavnim gradovima drage mi domovine Dalmacije. Ona je bila svjedokinjom mojih mladenačkih dana, njoj je pripadao i

75

fra Antun Robert Menini

veliki dio moga truda oko spasavanja duša.

Zaključujem ovo poglavlje preporučujući revnim župnicima, koji će slučajno uspomene ove čitati, da svakako nastoje, te se u njihovim župama drže svete misije svake 4. ili 5. godine. Mogli bi, kad bi se prigoda pružila, svjetovati kojeg pobožnog župljanina, da ostavi kakovu zakladu, kojom bi se trošak pokrivao. Ni u koju drugu svrhu ne bi bio novac bolje uložen. Oh, koliko se zla jednom svetom misijom popravlja! Koliko se grijeha zapriječi, koliko se svetogrdnih ispovijedi ispravi, koliko se časti i stvari ukradenih povrati, koliko se mržnja ugasi, koliko duša spasi! Blažen onaj, koji u to ulaži dio svoga novca, blaženi oni svećenici, koji nastoje, da se puku drže sv. misije. Dobri će Bog tisuć puta blagosloviti trud njihov.

76

O, TAJNI PUTEVI....

Poglavlje XII. Pomoćni biskup Približavala se korizma god. 1879. Poglavari me odrediše, da svagdano propovijedam u jednoj crkvi u Rimu, glavnom gradu katoličkog svijeta. Uz to sam morao još preuzeti korizmeno propovijedanje u jednom samostanu časnih sestara. Zadnje pak sedmice imao sam držati na tri mjesta duhovne vježbe. Izgledat će možda malo odviše, ali uz pomoć Božju nije ništa nemoguće.

Ovršiv sve ovo, pođoh poslije Uskrsa da se oprostim sa prečasnim ocem generalom Kapucina.

Ali sam na svoje čudo čuo od vrlog oca, da mi nije dopušteno odmah otići iz Rima, već da moram čekati neku odluku sv. Zbora za raširenje vjere. Upitah preplašen o čemu se radi. Otac mi odgovori, da me je general definitor predložio za biskupa u nekoj važnoj kapucinskoj Misiji, s toga da moram čekati u Rimu nekoliko dana, da čujem konačni odgovor rečenog sv. Zbora. Kako sam na tu neočekivanu vijest ostao, može svatko pomisliti. Morao sam prignuti čelo i umiriti se. Sreća što je sv. Zbor odbio ovaj put predlog generalnog definitora iz razloga, što nijesam još njemu poznat, te nijesam još nikada bio zaposlen u stranim misijama, k tome da ima drugih kapucina u tim misijama, koji su vrijedniji, da budu promaknuti na biskupsku čast.

77

fra Antun Robert Menini

I tako sam mogao otići iz Rima i nastaviti kroz čitavu tu godinu svoju lijepu zadaću, da držim puku misije, a da ne ostavim svoju milu kapucinsku provinciju, u kojoj sam bio u Bogu preporođen.

Ali generalni definitorij našega Reda nije bio toga mnijenja i po drugi me put predloži za rečenu biskupsku čast. Dobio je ponovno niječan odgovor; tada istom predloži mjesto mene druge. Kad gle čuda, tko bi bio ikada pomislio! Sv. Zbor, tako je htio sam Bog (ne znam, da li za moju kaznu, ali stalno u svojim nedokučivim ciljevima), odbi treći predlog Reda, a prihvati prva dva, imenovavši me pomoćnim biskupom u jednom apoštolskom vikarijatu povjerenu kapucinima. Ta mi je odluka bila donešena u crkvu, dok sam sjedio u ispovjedaonici, zaokupljen sv. misijom u jednom znamenitom talijanskom gradu. Pročitah je, a malo časaka zatim popeh se na propovjedaonicu, a da nijesam znao što govorim, tako bijah potresen.

Malo dana kasnije, oprostivši se sa braćom moje ljubljene provincije, pođoh u Rim, gdje sam bio posvećen za biskupa takovom žurbom, da mi se nije dopustilo ni ono običnih deset dana, da obavim duhovne vježbe, te da se pripravim na taj veliki obred. Htjedoše, da što prije otputujem jer je biskup u apostolskom vikarijatu bio star i bolestan. Jedva sam isprosio, da mogu držati posljednju misiju u jednom važnom talijanskom gradu. Bilo je to upravo tamo, gdje sam imao veliku čast vidjeti među slušateljima sada slavno vladajućega Papu Pija X., onda kanonika u Trevisu. Ljubezni sv. Otac sjetio me na ovo 25 godina kasnije, kad sam imao sreću,

78

O, TAJNI PUTEVI....

da mu se pred noge prostrem, što me je neiskazanim veseljem napunilo.

Svršiv zadnju misiju, pođoh novome svome cilju, kamo za nekoliko dana stigoh, bratsko dočekan od presvijetloga biskupa, kome bijah određen za pomoćnika i dobrih misionara, koji su u onim krajevima djelovali. Imao sam tada 42 godine. Što da rečem o onim godinama biskupskog zamjenjivanja? Reći ću, da me je Providnost Božja sveudilj obilno darivala milostima, a da ja nijesam znao dovoljno tolikim milostima odgovarati.

Kroz sama tri mjeseca naučio sam onaj strani jezik tako, da sam mogao ispovijedati tamošnje vjernike. Poslije šest mjeseci počeh u onom jeziku i propovijedati. To nijesam mogao činiti bez osobite pomoći Božje. Brzo sam privikao podneblju, hrani, pa običajima onoga naroda, puna vjere i ljubavi neobične, premda živi usred milijuna odmetnika, bezbožnika i nevjernika. Moje poglavito zanimanje bijaše ispovijedaonica, propovijedaonica, bogoslovska škola kojemu sjemeništarcu. U ostalom sam slušao svoga časnoga Poglavicu i puštao da upravlja Apostolskim vikarijatom njegov vješti generalni vikar. Tako prođe pet godina moga biskupskog zamjenjivanja.

79

fra Antun Robert Menini

Poglavlje XIII. Promaknut za nadbiskupa i Apostolskog Vikara Za mene bi bilo bolje, da sam živio pod vlasti drugoga i bez one velike odgovornosti, koju narivava vodstvo jednog dijela katoličkog stada. Ali Bog bijaše drugačije odredio, a moja slabost nije mogla staviti zapreka božanskim odlukama. Bijedni odmetnik u mladosti, morao je u zreloj dobi postati Pastirom stada Isusa Krista. Oh, visine… kako su nedokučivi sudovi njegovi!

Moj časni poglavica, Vikar Apoštolski, pritisnut naporom i patnjama, više nego godinama, jednoga dana – a da me o tome nije ni izvjestio – dade ostavku i tako zbaci sa sebe teret uprave, koji pade na moja uboga leđa. Kad sam za to saznao, nastojao sam da nagovorim dobroga starca, da nas ne ostavi, već da dovrši svoj vijek među vlastitim sinovima.

Uspjelo mi je, da se na to odlučio. On izabra za svoje obitavalište jedno oveće mjesto apostolskog Vikarijata, te bijaše od Rima, za mnoge zasluge, promaknut na čast naslovnog nadbiskupa. Proživi među nama još 8 godina, te ostavi ovaj svijet od sviju oplakivan i ode, kako se stalno nadamo u nebo, da primi plaću za dugo i revno službovanje.

On sada moli za nas u nebu.

Akoprem nedostojan, moradoh preuzeti veli-

80

O, TAJNI PUTEVI....

ku dužnost upravljanja dušama. Po osobitoj dobroti svete Stolice bijah i ja promaknut na čast nadbiskupa i tako postavljen u ime Božje na čelo važnom Vikarijatu.

Grb biskupa Antuna Roberta Meninija

81

fra Antun Robert Menini

Poglavlje XIV. Dvadeset i osam godina biskupovanja Ako koji dostojanstvenik svete Crkve doživi vlastiti biskupski jubilej dvadeset i pete godišnjice, može u tom nizu godina računati na mnoge stečene zasluge, ali se u isto doba optereti znatnom odgovornošću pred sudom Božjim.

Za mene je prošlo ne 25, već 28 godina biskupovanja; bit će mi dakle ugodno promišljati, kako sam upotrebio tako dugo vrijeme.

Ovdje moram da istaknem ono, što sam u ovo 28 godina sam učinio i ono, što je Bog učinio. Ja sam učinio dobra malo više od ništa, a i ovo malo bilo je omrčeno na žalost mnogim nedostacima, te ne mogu niti iskreno reći: »Sluga sam beskoristan, što sam morao učiniti, učinio sam!« Gledajući pak ono, što je Bog učinio, moje bi srce imalo udarati neopisivom zahvalnošću. Revnim pomaganjem mojih misijonara i crkvenih kongregacija, velikodušnom pripomoću pobožnih dobročinitelja bile su obnovljene skoro sve crkve, mnoge su bile na novo izgrađene, neke znatno povećane, neke popravljene i poljepšane. Bile su podignute dvije bolnice, dva sirotišta, (jedno je od tih već opstojalo, ali je sada prošireno), tri utočišta za djecu, četiri odgojna zavoda za oba spola, devet pučkih škola, nova sjedišta za misijonare, devet malih stanova za ubo-

82

O, TAJNI PUTEVI....

ge. Toliko za tijelo. A za dušu moji revni evanđeoski radnici radiše neprestano oko posvećenja duša, oko obraćenja grješnika, bezbožaca, odmetnika i nevjernika. Sa svetim misijama obnoviše duh naroda sebi povjerena, dok drugi vrli vjernici obojega spola radiše neumorno oko naobrazbe mladeži, oko bolesnika itd. Ali ono što me najviše obradovalo, bilo je podignuće sjemeništa za klerike, koje je odgojilo već mnogo svećenika indijanaca, koji se brižno posvetiše kršćanskom naučavanju i spasavanju duša. Veoma mi pomogoše moji vrijedni generalni Vikari osobito ovaj, što je još i sada, koji već kroz 15 godina upravlja apostolskim Vikarijatom i koji je, tako rekući moja desna ruka i moj anđeo čuvar.

Uz takovu pomoć, što mi ju je dobri Bog dao, nije se čuditi, da se je nešta dobra kroz ovo 28 godina moga biskupovanja učinilo. Bogu se mora na tom svemu zahvaliti.

83

fra Antun Robert Menini

Poglavlje XV. Budućnost Tko od smrtnika može zirnuti u budućnost?

Ona je jedino u rukama Božjim. Ali ako je moja budućnost nestalna, stalna je zato moja nada u Providnost, koja pošto me je izvukla iz blata, u kome sam ležao; pošto me je tolikom dobrotom u samostan primila; pošto me je, prem nedostojna na toli visoke časti Svete Crkve uzdigla; pošto je podnijela tolike slaboće moje; pošto me je tolikim milostima obasula – ne će me u ovim zadnjim danima života zapustiti. Kad bih mogao izbirati, rekao bih sa sv.

Pavlom: Želim se rastati i biti sa Kristom: želim što prije umrijeti, da više ne uvrijedim moga ljubljenoga Gospodina i da mu zahvalim i hvalim ga na vijeke u blaženoj domovini. Ali s druge strane ćutim opravdan strah, da nijesam udovoljio, kako sam morao Božanskoj pravdi za tolike prošle grijehe i za tolika sadašnja pomanjkanja. Moguće koja godina patnja, primljenih dragovoljno iz ruku Božjih, mogla bi mi pomoći, da na koji način dadnem zadovoljštinu. Ali napokon ja se volim prepustiti posvema u ruke moga Gospodina. Ne tražim ni smrt, ni život – hoću, da se bez izlike podložim volji moga Boga. Božanska Providnost, koja me je do sada milosrdno čuvala, ne će me ni u buduće ostaviti. Zasluge neizmjerne moga Otkupitelja nadoknadit će moje nedostatno kajanje.

84

O, TAJNI PUTEVI....

Preslatka Djevica Marija, koja mi je bila Majkom i za moga lutanja, pomoći će mi, da postignem savršeno obraćenje. Moja je budućnost u rukama Božjim, niti bih se mogao u bolje ruke povjeriti: Tvoj sam, Gospode, spasi me; i slavit ću milosrđe Tvoje u vijeke.

Prije nego završim molim onoga, koji bude slučajno čitao ove stranice, da upozna čudnovati način Božji u vođenju duša; neizmjerno milosrđe Božje, koje je spasilo onoga, koji je na pol bio izgubljen, te veliku dobrotu Božju, koja se služi nevrijednim i prostim sredstvima za svoju slavu.

Završujem, moleći blagohotnog čitatelja, da moli za moje posvećenje, ako budem tada još na životu; ako pad otiđem u vječnu domaju, molim ga, da pomogne mojoj bijednoj duši. Neka se također u svojim molitvama sjeti moje braće redovnika, na čelu im vrlog i revnog poglavara, o. Bernardina, čiji blagoslovni rad na korist milog našeg naroda pratim sa tolikim veseljem i radosti. Neka ih dragi Isus krijepi i brani od neprijatelja Vjere i Crkve svete po zagovoru drage Gospe Lurdske!

Besmrtnom i nevidljivom Kralju vijekova, samom Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

KONAC

85

SadrŞaj Predgovor................................................................ 9 Dr. fra Hadrijan Borak: Splićanin fra Robert Menini, apostol Bugarske................................................... 13 Fra Robert Antun Menini O tajni putevi... (autobiografija)........................... 51

86

87