Ljudima prijatelj br 4/2009 by ljudima prijatelj

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA

ISSN 1331 - 6354 Cijena 10 kn

GODINA XXXIX, BROJ 4 (147) - prosinac 2009.

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA Časopis za vjersku kulturu i informaciju GODINA XXXIX, BROJ 4 (147) - prosinac 2009. ISSN 1331 - 6354 Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića GLAVNI UREDNIK: Goran Rukavina Kapucinski trg 7, Varaždin goran.rukavina@zg.t-com.hr UREDNIČKO VIJEĆE: Ante Kukavica, Nikola Bašnec, Zlatko Šafarić, Stjepan Novoselec STALNI SURADNICI: Juro Šimić, Mirko Kemiveš, Bono Zvonimir Šagi, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Kata Martinović Bevanda, Miljenko Vrabec, Mladenko Spahija, Lana Hajsok VANJSKI SURADNICI: Lidija Miler, Radenka Skorup, Andreja Brajša Žganec, Željka Čolović Rodik, Elvira Gagro, Davorka Jug, Mira Smerke, Francisko Pavljuk, Petar Marija Radelj, Krunoslav Burak, Mirna Grbec, Stipan Bunjevac, Mario Šarić (slika pozadine i slika na 58 str.) Administraciju vodi: fra Ante Kukavica 31 000 OSIJEK, Kapucinska 41 Tel/fax 031/20 11 83; 092/209 00 25 e-mail: kukavica1@net.hr List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem Kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. godine. Grafička priprema, dizajn i slika naslovnice: Vjeran Grabant Lektorica: Zdenka Šopar, prof. Tisak: “MITstudio” OSIJEK

4. OBITELJ – SUBJEKT U DRUŠTVU 8. U JASLICAM’ PROSTIM’ RODIO SE BOG, KOJI S NEBA SIĐE RADI PUKA SVOG 9. ZAŠTO SE BOJIMO SMRTI? 12. NEBESKA GOSPODARICA 14. PRESVETO TROJSTVO 14. UDOMITELJSTVO: SKRB O DJECI IZVAN VLASTITE OBITELJI 16. POSLUŠNO ILI ODGOVORNO DIJETE 18. IDENTITET KRŠĆANA 20. JE LI ZAPAD UISTINU KRŠĆANSKI 23. INKARNACIJA ILI REINKARNACIJA 25. POKRET KRUNICE ZA OBRAĆENJE I MIR 28. ZATŠO SU HRVATI ISELJAVALI IZ HERCE GOVINE? 30. BOŽIĆNO VRIJEME JE VRIJEME DARIVANJA 33. KRŠĆANSTVO I KULT SUNCA 35. BOŽIĆNI OBIČAJI 38. HODOČAŠĆE ŽUPE PRESVETOG TROJSTVA IZ ROVIŠĆA U PADOVU 39. MALA GOSPA U DUBROVNIKU 39. SLOŽNA EUROPA - ZAJEDNIČKA ZADAĆA SVIH KRŠĆANSKIH CRKAVA 40. SPOMEN PLOČA o. ANZELMA CANJUGE U BUDISLAVCU 41. SVETI IVAN MARIJA VIENNEY 45. BLAGDANI SVETACA 46. ZA ZAŠTITU PRAVA NA ROĐENJE - 2. dio 50. S PJESMOM KROZ ŽIVOT 52. POGLED U JASLICE 53. PROSLAVLJENA 400. OBLJETNICA DOLASKA KAPUCINA U HRVATSKU 55. pater DANIJEL HEKIĆ 57. BONTON U CRKVI

Cijena pojedinom primjerku: 10 kuna Godišnja pretplata: 40 kuna Za države Europe: 13 EURA Za Kanadu i USD: 15 USD Za Australiju: 20 AUD Naziv: CENTAR “LEOPOLD MANDIĆ” 31000 OSIJEK, Kapucinska 41 žiro račun 2390001-1100362638 Devizni račun 703000-1282800-760985 PUTEM PRIVREDNE BANKE ZAGREB P.J. 12 OSIJEK

RIJEČ UREDNIKA Cijenjeni i vjerni čitatelji lista Ljudima prijatelj! Radostan sam što Vam mogu predstaviti i četvrti broj našeg lista. Završili smo vrijeme Došašća, vrijeme razmišljanja. Vrijeme u kojem smo se – slušajući evanđeosku poruku – primicali ovom velikom otajstvu: dolasku Božjem u osobi Isusa Krista. Možda se je i dogodilo da smo ponekad bili rastreseni i nismo uvijek Gospodina imali pred očima, ali činjenica da je Bog došao u svijet i da će opet doći, iz temelja je promijenila naš ljudski život. Kada se toga otajstva sjećamo, ono nam pomaže kako bi lakše ušli u značenje, radost i poruku dolaska Isusa Krista. Za svakoga od nas Božić je na poseban način svečano vrijeme. Nadamo se da će nam u aktualnosti naših društvenih promjena, recesije, depresije, kojekakvih „gripa“ donijeti malo radosti i sabranosti, ali i hrabrosti za naše buduće putovanje. No, kako ne bi ostali samo na izvanjskom ugođaju (nužnim materijalnim pripremama, divljenju krasnom eksterijeru i interijeru) potrebno je zaista malo dublje ući u značenje ovoga blagdana. Biti kršćanin prije svega znači živjeti od uskrsnuća koje svetkujemo svakim nedjeljnim slavljem jer tek je uskrsnuće uistinu utemeljilo kršćansku vjeru i nastanak Crkve. Ne smijemo tako zaboraviti da prasvetkovina kršćanstva nije Božić nego Uskrs. No, bilo kako bilo, blagdan Božića je vrijeme kada je prisutna tolika ljudska toplina koja nas tako jako dotiče da je uvelike natkrilila Uskrs. Zašto je tome tako? Odgovor moramo potražiti u srednjem vijeku. Glavni „krivac“ je „siromašak iz Asiza“, sv. Franjo Asiški. Isusovo rođenje bila je prva točka susreta Boga s čovjekom i sv. Franjo je to rođenje slavio s

osobitom radošću i pobožnošću. Svima je dobro poznata povijest slavljenja Božića u Grecciu. Što je on tada učinio? Sebi i drugima godine 1223. uprisutnio je Božju poniznost. Htio je svojim tjelesnim očima proniknuti i vidjeti te rukama opipati kako je Bog ljudski, malen, slab i ponizan. Toliko se oduševio svetkovanjem Božića da je od cara želio ishoditi zakon koji bi sve gradonačelnike i gradsku gospodu obvezao da pošalju ljude koji će sipati pšenicu i drugo zrnje po putovima izvan gradova da bi na tako veliku svetkovinu ptice imale dosta jela. Također, iz poštovanja prema Sinu Božjemu kojeg je Marija položila u jaslice između vola i magarca, svaki bi brat vol i svaki brat magarac morao imati obilno sijena u svojim jaslama te bi se na osobit način bogataši trebali pobrinuti za siromašne. Sveti Franjo Božić je nazvao „svetkovinom nad svetkovinama jer je Bog, postavši malenim djetetom, bio priljubljen uz ljudske grudi“. Toliko je volio Božić da je – kako kažu njegovi životopisci – kada bi spominjao „Betlehemsko djetešce“ ili izgovarao ime Isus, oblizivao usne jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću ove riječi. To glasovito svetkovanje Božića u Grecciu bila je čežnja za blizinom, za zbiljom. Posve je htio uprisutniti Betlehem, iskusiti radost rođenja djeteta Isusa i to podijeliti sa svojim prijateljima. Kao što je blagdan uskrsnuća pogled usmjerio na Božju moć koja je pobijedila smrt, u Božiću se očitovala nejaka Božja ljubav, poniznost i dobrota koja i nas mora potaknuti na promjenu vlastita srca. Na svladavanje naše samovolje, silovitosti i gramzivosti. U Franjinim jaslicama bili su prisutni vol i magarac. Sam sveti Franjo je rekao: „Želio bih svojim tjelesnim očima vidjeti kako je bilo ležati u jaslicama i spavati na slami između vola i

Fra Goran Rukavina magarca.“ Otada vol i magarac postaju sastavni dio svih jaslica. Obzirom da nam Novi zavjet njih ne spominje u svojim izvješćima, oni nisu tek plod pobožne mašte. Izaija prorok nam kaže: „Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije“ (Iz 1, 3). Crkveni oci ovdje prepoznaju proročki govor upućen na novi Božji narod, na Crkvu Židova i pogana. Pred Bogom svi su ljudi bili poput volova i magaraca, bez razuma i spoznaje. No, novorođeno dijete svima otvara oči i tako prepoznaju glas svojega Gospodara. I mi – sada svetkujući ovu svetkovinu – postavljamo si pitanje prepoznajemo li ga doista? Tko je danas vol i magarac, a tko narod koji prepoznaje Gospodarev glas? U Isusovo vrijeme ništa nije prepoznao Herod koji je bio zaslijepljen svojom pohlepom za vlašću. Niti sav Jeruzalem nije prepoznao. Oni koji nisu prepoznali bili su i ljudi u mekušasto odjeveni – fini ljudi (Mt 2, 3), ali i oni koji su jako dobro poznavali Bibliju. No, oni koji su prepoznali bili su pastiri, mudraci, Marija i Josip. Ne dopustimo, stoga, da zbog umišljene mudrosti i preotmjenosti budemo predaleko od štalice. Otvorimo svoje oči srca da možemo čuti to malo dijete, otići k njemu i pokloniti mu se. Svim čitateljima, suradnicima želim čestit Božić

OBITELJ – SUBJEKT U DRUŠTVU

vako postavljena tema zacijelo će svakome koji analitički promatra i kritički promišlja suvremenu društvenu situaciju, ne samo našu, nego općenito suvremenog svijeta, sugerirati više pitanja i problema nego što može očekivati odgovora. Obitelj kao subjekt u društvu modernog svijeta koji se sve više globalizira, jedva je zamisliva. Kad kažemo ‘’obitelj – subjekt u društvu’’ zvuči kao da se želimo vratiti u vrijeme Tome Morusa i njegove Utopije (god. 1516.). Ne radi li se, zapravo, i sada o utopiji? Da, u nekom vidu, doista! No, unatoč svemu, dobro je katkad i u ovom informatički otvorenome svijetu govoriti o sličnoj utopiji. Utopija sama po sebi, i kao starogrčka riječ, izriče ono nigdje ostvareno, ali ipak poželjno. Potrebne su nam, i u ovo tako materijalizirano vrijeme vizije pa i te, nigdje do kraja ostvarene utopije, da se ljudska društva bar u nekim koracima svoga građenja i čovjek kao osoba, zagledaju i okrenu prema onom vječnome u čovjeku. Danas u kontekstu multikulturalnog svijeta i njegova organiziranja, integriranja, globaliziranja čak i vrlo ugledni proučavatelji ljudske društvenosti, mislioci širokog spektra, kao i teolozi vremena, govore o utopiji ljudske obitelji (vidi o tome više

članaka u međunarodnoj teološkoj reviji: CONCILIUM 5/2001). Kako da ljud-

ska obitelj postane model i ishodište novog humaniteta? Kao da smo na startu u globalnu civilizaciju, ali na raskrižju putova: ili u utilitarističku, gdje je sve pa i sam čovjek na tržištu ili u civilizaciju

fra Bono Zvonimir Šagi

ljubavi, gdje je čovjek najveće dobro i gdje se ljudski odnosi grade po vječno humanoj paradigmi koju možemo kratko izraziti: Čovjek čovjeku dar! Svrnut ćemo zato sada u ovom razmišljanju kritičan pogled na opće društveno-duhovno ozračje u kojem se nalazi čovjek i njegova obitelj. Sve ovo što ovdje mogu iznijeti tek je samo djelomično. Ponovimo: pobudit će više pitanja, nego dati odgovora. Ipak, poželjno je da se ta pitanja porode i u našim političarima i u svim građanima koji su na razne načine uključeni u oblikovanje društva. Pišem ovo iz motrišta kršćanskog vjernika, sa socijalno-teološkog diskursa, socijalnog nauka Katoličke crkve.

Obitelj u suvremenim društvenim procesima

Danas živimo u svijetu koji se sve potpunije informacijski i tržišno otvara. Gotovo i nema više obitelji u kojoj se navečer ne sjedne pred televizor i saznaje što se događa širom svijeta. Kao da im je svijet na dlanu, u riječi, slici i…! Sve što se u tom trenutku na svijetu događa – dobro i zlo – tu je pred njima u jednoj smišljenoj »ambalaži«. Budući da mali i veliki, cijela obitelj, promatraju svaki dan svijet, i nesvjesno hvataju ono što im se dopada, što im je ‘’ugodno’’ ili da im noć bude ‘’ugodna’’. Uvijek je otvoren problem što tko misli pod tim ‘’ugodno’’? Kriterij prosudbe je sve problematičniji. Shvatili su oni vodeći, moćni da je najvažnije zainteresirati ljude za to ‘’ugodno’’. Zato u ovom vremenu

buja tržište kao glavno poprište događanja, govorimo o tržištu koje čak mijenja i ljudsko mišljenje, utječe na duhovnost, na moral i cjelokupni vrijednosni sustav. Sve je najednom na tržištu. Pa i sam čovjek! Čovjek nije više kao nedodirljivo biće, vrijednost koja nadilazi i njega samoga jer ga Bog sam vrednuje, nego je postao u nekom vidu predmet na tržištu. Kao da se postavlja pitanje, ne više tko je čovjek, nego koliko vrijedi, čime se na tržištu pojavljuje. Prodaje se njegovo znanje, prodaju se njegove sposobnosti, prodaje se njegov rad, prodaje se npr. ljepota njezina/njegova tijela, glasa itd. Tržište postaje sveopće. Tržište je u suodnosu s potrošačkim mentalitetom. To je, eto, suvremena situacija. Pitamo se, nužno, gdje je u tome svemu obitelj? Takvo stanje duha čini najveći pritisak na obitelj. Ako su se sve vrednote svele na tržište, pretvorile u tržišnu konkurenciju, kako se založiti za prave vrjednote. Pod vrjednotama mislimo ono što ljudi spontano smatraju kao nešto pošteno, dobro, lijepo, poželjno… Čovjek je, htio-ne htio, tržištem uvjetovan. Razvodnjava se svakodnevni način zajedničkog života među ljudima, što najviše pogađa upravo obitelj. Razvija se sve ekstremniji individualizam. Individualizam znači to da čovjek sam sebe reklamira i sam sebe nameće – što me briga za druge, neka se svatko bori za sebe i svoj uspjeh! Nadmetanje. Natjecanje je, doduše, počelo davno u ljudskoj povijesti, ali je danas došlo do vrhunca. U početku liberalnog

razmišljanja o čovjeku, filozof je rekao: homo homini lupus – čovjek čovjeku vuk. Svijet je arena – bojno polje. Borimo se i tko je jači, pobjeđuje. Cilj je pobijediti. Drugi - neprijatelj je! Te su parole tijekom gotovo sada već tri stoljeća na razne načine bile izražavane, prerastale u ideologije i ideološke borbe, u revolucije itd. Snalažljivost je postala najvažnijom. Individualizam se time pretvorio u tzv. moralni relativizam. Što je dobro, što je istinito, što je pošteno? Ono što je korisno! Tako su moralne vrjednote i sav moral postali pitanje koristi – utilitarizam. Kad se sada postavlja pitanje obitelji kao, slikovito rečeno, gnijezda u kojem stasaju novi ljudi, nailazimo na vrlo nepovoljne procese. Obitelj se razvodnjava, degradira se sama u sebi. Danas je toliko razvodnjena da se krećemo, pogotovo kad je riječ o zakonodavstvu, u dvojbama kako je definirati. Utilitarizam, grubi individualizam umjesto personalizma, i moralni relativizam sve jače utječe i na sam način kako

se uspostavljaju odnosi među osobama. Obitelj kao zajednica osoba naviše je time pogođena. »Važan sam ja, a ne mi«! Bračna zajednica počinje se shvaćati po načelu: skupa smo dok nam je lijepo! Suprug misli ja, a žena ja, u nesporazumima djecu dijele i prisvajaju po tome načelu – ja. Stvorio se model, ne da oni udruženo žive kao supruzi, kako slikovito kaže riječ, koji zajedno vuku kola obitelji. Obitelj je više od njihova pojedinačnoga ja, za nju treba podnijeti u sebedarnoj ljubavi i teret jedan drugoga. Sve je više razvoda. To je postala masovna pojava. Svaki hoće biti samo osobno sretan ne gledajući koliko usrećuje drugoga. Tako je obitelj izgubila u mentalitetu onu nedodirljivu vrijednost – svetost! Ako ne funkcionira brak, bračna zajednica kao jezgra obitelji, onda ne može funkcionirati ni obitelj kao mjesto stasanja čovjeka kao stvaralački slobodne i moralno odgovorne osobe, angažirane u izgradnji zdravog ljudskog društva. Obitelj se zato mora u novom kontekstu jasnije identificirati, ali prije svega shva-

titi i kao duhovna zajednica, jer je druge veze sve manje povezuju. Obitelj je u velikoj krizi svoga vlastitoga identiteta. Zbog toga imamo i sve veće anomalije – obiteljsko nasilje, raspad osjećaja obiteljskog zajedništva između djece, roditelja, djeda i bake itd. Ovo u kratkim crtama izneseno nabačen je pogled na svu zapletenost problema u kojima se, zapravo, svi skupa nalazimo, jer o obitelji previše ovisi da bismo njezine probleme smjeli zanemariti. Dužni smo tražiti putove izlaska iz ovog sadašnjeg trenda devalvacije obitelji kao čimbenika u društvu. Treba izaći iz duha utilitarizma koji prevladava u svijetu. Ulazimo, naime, sve više u utilitarističku civilizaciju u kojoj se sve mjeri po koristi ili po nekoj dobiti, samozadovoljstva, ugodnosti ovoj ili onoj. Treba nam tražiti način kako da uđemo u neki novi oblik civilizacije, u neki novi društveni sustav koji bi više respektirao pravi humanizam, gdje bi čovjek bio središte i put razvoja, ali kao moralno odgovorni subjekt. Crkva posebno od Drugog vatikanskog

koncila u tom smislu naglašava civilizaciju ljubavi (izraz je prvi

puta upotrijebio papa PAVAO VI. u homiliji na zaključenju Svete godine, 25. prosinca 1975. vidi poslije i u: PISMO OBITELJIMA pape IVANA PAVLA II. izd. IKA - Dokumenti, Zagreb 1994. str. 45).

Identitet obitelji kao institucije u društvu

Identitet obitelji, a naročito njezina pravna definicija kao institucije u društvu, danas predstavlja sve veći problem. U svim zemljama zapadne kulture postmodernog neoliberalnog modela društva, na razne načine pokušava se pravno opisati. Stvaraju se obiteljski zakoni ili zakoni o obitelji. Ali, usprkos mnoštvu donesenih zakona, nema jedinstvene definicije. Zbog toga nedefiniranog stanja gubi se i doživljaj obitelji kao naravne zajednice koja bi sačinjavala vrijednosnu osnovicu društva. Kao da ni obitelj sama sebe ne doživljava kao zajednicu, subjekt, pogotovo ne i kao odlučujući subjekt u društvu. Zato je o identitetu obitelji danas važno govoriti i s općeljud-

skog stajališta i s religijskog – u kršćanskoj kulturi, s crkveno-kršćanskog motrišta. S općeljudskog pa i kršćanskog stajališta »obitelj je zajednica osoba, najmanja društvena stanica i kao takva temeljna ustanova za život svakog društva« (IVAN PAVAO II. Pismo obiteljima, br.17). Na toj crti identitet obitelji kao institucije u društvu utemeljuje se na braku, bračnoj zajednici. Ali upravo u tome je i korijen problema jer je u modernom pluralnom društvu sve teže naći ujednačenu definiciju braka ili ženidbe. Danas se govori o izvanbračnim zajednicama kao i o bračnim zajednicama različitih oblika – heteroseksualnim, homoseksualnim, po ugovoru na vrijeme, itd… Za nas kršćane-katolike ženidba je “ugovor bračne ljubavi ili svjestan i slobodan izbor kojim muž i žena prihvaćaju prisnu zajednicu života i ljubavi koju je htio sam Bog, i koja svoje pravo značenje očituje jedino u tome svjetlu”(Familiaris consortio, br. 11, KS - Dok. 64, Zagreb, 1981.). No

taj ugovor je uzdignut na dostojanstvo sakramenta, tj. vidljivog znaka Božje ljubavi u svijetu. To je »ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega svoga života po svojoj naravi usmjerenu k uzajamnom dobru suprugâ te k rađanju i odgajanju potomstva”. Tako brak definira crkveni Zakonik kanonskog prava (kan. 1055). Uzdignuće na dostojanstvo sakramenta pretpostavlja i naravni savez muškarca i žene. Sakramentalnost braka je na crti krsnog dostojanstva, posvećenja, dakle, za one krštene. No, na općeljudskoj razini po samoj ljudskoj naravi i građanski brak ima ljudsko dostojanstvo. U svim kulturama i u svim religijama brak je zato reguliran i nekim pravnim propisima ili bar određenim općeprihvaćenim običajem, tradicijom. Iz te institucionalizacije bračne zajednice proizlazi institucionalizacija obitelji. U naše moderno vrijeme, međutim, i tu dolazi do velikih razlika. Zato kažemo da je kriza identiteta obi-

telji, kao i kriza bračne zajednice. U različitosti i promjenljivosti društveno-kulturnih uvjeta u sve više pluralističkim društvima i globaliziranome svijetu pojavljuje se više oblika bračnih zajednica (koje se tako nazivaju). Zbog različitih uvjeta u kojima žive bračni partneri, imamo čitavo mnoštvo obiteljskih oblika. Neki znanstvenici pokušavaju načiniti nešto kao sustav oznaka tih suvremenih oblika obitelji. Evo jedne takve malo jednostavnije, više sociološki orijentirane tipologije suvremene obitelji: obitelj jezgra (biološka, jednoroditeljska, adoptivna, socijalna…); proširena obitelj (trogeneracijska, srodnička …) i reorganizirana (uzastopna) – novi brak i djeca iz više brakova, tu broje i tzv. homoseksualne brakove (usp. Mira ALINČIĆ, Obitelj u obiteljskom zakonodavstvu u: REVIJA ZA SOCIJALNU POLITIKU, 1(1994.)3, str. 229)

Već iz samih tih razvrstavanja vidimo kako je danas teško stvarno definirati obitelj. Zbog toga je njezino mjesto u društvu sve manje utjecajno. Usprkos učestalom govoru o ljudskim pravima, o pravima djeteta, pa i međunarodnih povelja/konven-

cija, vrlo je malo raspoznatljivo što spada na pravo obitelji kao osnovne zajednice. Ona se ne pojavljuje kao stvarno utjecajan društveni subjekt.

Obitelj središnje mjesto humanog društva

Za nas kršćane čovjek je kao slobodna stvaralačka osoba u središtu svakog humanog društva, čovjek je ono vrhovno zajedničko dobro svakog društva, pa i svakog humanog nastojanja u svijetu. Obitelj se iz nastojanja ne može isključiti, niti zanemariti. Umjesto dehumanizirane globalizacije tržišta, kapitala, potrebna nam je univerzalizacija humanosti (Više: J. Ig. GONZÁLEZ FAUS, L’

utopia della famiglia umana – L’ universalizzazione del veramente umano come globalizzazione reale - CONCILIUM 5/2001. str. 125-134.). Kako stvarno

vrednujemo čovjeka i njegovo transcendentno ljudsko dostojanstvo. Ako Bog hoće čovjeka radi njega samoga, čovjek ne može sama sebe potpuno naći osim po iskrenom sebedarju..., po sličnosti s Bogom (II. Vat. koncil, GS 24). Jer, Bog je ljubav! U sebedarnoj ljubavi, u uzajamnom sebedarju osoba jedino je stvarno humani

temelj bračne i obiteljske zajednice. Na toj crti mi kršćani nalazimo i teološko tumačenje ljubavi, bračne – seksualni moral... odgovorno roditeljstvo (roditi čovjeka radi njega samoga), obiteljskog zajedništva, onog u jezgri i proširenog u društvu, naciji, svijetu. Kao zaključak recimo još samo ovo: obitelj ponovno mora postati središnja točka, zajedničko mjesto. Ona je prvo mjesto i škola zajedništva među ljudima. U njoj se razvija samosvjestan čovjek, sposoban za odnose s drugim osobama. Obitelj je za čovjekovu socijalizaciju nezamjenjiva, ali, dakako, upravo zato i najodgovornija. Vrijednosna, etička kriza sadašnjega svijeta i pojedinog društva u najvećoj mjeri ovisi o moralnoj i društvenoj devalvaciji obitelji i njezina mjesta u kulturi. S pravom se može postaviti pitanja nije li potrebno u demokracijama na izborima uz glas svakog punoljetnog građanina, biti i obiteljski glas kako bi jedan od roditelja mogao dati još jedan (tzv. obiteljski) glas u ime svoje maloljetne djece. O tome bi se morala povesti i šira rasprava. Tako bi obitelj doista postala subjekt u društvu. LJP

U jaslicam' prostim' rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog „I porodi Sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. …U blizini su pastiri čuvali stada, prišao im je anđeo Gospodnji i rekao: "Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.“

aslice. Skromne, malene ili veće, drvene, ispunjene mirisnim sijenom. Uobičajen prizor i neizostavan inventar svih seoskih štalica, u koje su, uglavnom kravicama koje su svojim mlijekom othranile mnoge naraštaje, vrijedne ruke naših očeva i majki prostirale mirisan obrok. Suživot u poštivanju i međusobnoj zahvalnosti čovjeka, kojega Bog učini malo manjim od sebe (usp. Ps 8,6) i pitomih stvorenja Božjih, koje su naši stari nazivali blagom. U takvim jaslicama rodio se Bog i Čovjek, na tvrdu slamu bi položen netom rođen naš Spasitelj i Otkupitelj, Krist Gospodin! Boga u obličju novorođenčeta grije samo ljubav Djevice Majke i topli dah vola i magarca! Koliko simbolike i BOGatstva u tako jednostavnoj slici svagdanjeg života, ali i mnoštvo pitanja, koja će iskreni vjernik, ali i svaki čovjek dobre volje prebirati u srcu te obasjan Svjetlom Otajstva Života razmatrati i svoj život, promišljati svoje djelovanje, jačati vjeru te nastojati djelovati kako srcem vjeruje (iz Adventske pjesme Padaj s neba). Zašto su baš jaslice jedna od najjasnijih slika Otajstva Božića - Rođendana Isusova, kada ima još mnoštvo lijepih prizora

koji nam dočaravaju ovu neizrecivu Tajnu: anđeli, pastiri, zvijezda, ovce, …? Jaslice su jasan prikaz Isusova rođenja, kakvim su ga opisali evanđelisti Matej i Luka. Ni jedna druga slika tako jasno ne dočarava srž Božićnoga otajstva kao prikaz jaslica. Dijete, Majka i sv. Josip. Siromašna štalica, Zvijezda koja neizrecivo jasno svijetli i pokazuje put do Svjetla svijeta, pastiri koji su se odmah odazvali na Božji glas i pohitali pokloniti se Mladom Kralju, donijevši Mu na dar sebe same, svoja srca, ljubav, zahvalnost, … Svatko od nas, dok u tišini moli kraj jaslica i donosi Novorođenome na dar svoje nade i radosti, prošnje i zahvale, muke i tjeskobe, može u toj jedinstvenoj jednostavnosti pronaći odgovor na svoja egzistencijalna pitanja. Promatrajući Dijete, koje uzdignutim ručicama sve narode priziva u svoj sveti zagrljaj i istovremeno nam se daruje u nježnosti dječjega bića, ne možemo ostati nepromijenjeni. Nužno nas zahvaća snaga i sila Očeva glasa koji i nas poziva da od sada, kada smo upoznali Spasitelja i povjerovali Mu, novim srcem krenemo u život, kao što je i trima mudracima uputio poziv da se drugim putem vrate kući (usp. Mt 2,12). Božić, Bog sam, Bogočovjek.

(Lk 2, 7. 10-12)

Svetkovina otajstva rođenja i novoga života, čija snaga neizrecivo bistro i snažno poziva ljudski rod da se vrati prvotnom dostojanstvu, da prihvati velikodušnu ponudu Božje ljubavi, milosti, mira i milosrđa. Sin Božji postao je čovjekom; njegov silazak na zemlju radi grešnika, njegovo rođenje u najsiromašnijoj ljudskoj stvarnosti postalo je trajan poziv da se izdignemo iz svih naših bijeda i uzdignemo srca k Vječnosti, k Domu Očevom, gdje je Izvor i Vrhunac svih naših nada i iščekivanja, vječno ispunjenje svih traženja. Nađimo u Božiću pokretačku snagu za svoje veće bogoljublje i konkretno čovjekoljublje. Sretan i blagoslovljen Božić! Lidija Miler

Zašto se bojimo smrti? Govor o smrti

Od prvog trenutka samosvijesti, čovjek je kao vrsta ali i kao pojedinac, nedvojbeno počeo govoriti o smrti. Taj egzistencijalni problem koji otkriva korijene naše naravne religioznosti, otada pa do danas sveprisutna je tema. Na području religije, filozofije, umjetnosti, znanosti, pa i politike, ona zauzima središnje mjesto, i svako na svoj način pokušava proniknuti u tu veliku misteriju. No, osim toga, nezaobilazna je i neusporedivo prisutnija tema smrti u šundu, odgoju, sportu, zabavi i medijima. Taj govor o smrti površan je, senzacionalistički, dobro se prodaje, te zbog otupljene empatije onih koji takav govor konzumiraju, smrt postaje samo statistički podatak. Dakle, iako ljudi o smrti nerado razgovaraju, o pitanju tematiziranja smrti možemo zaključiti da se o njoj nedvojbeno govori. Međutim, o njoj se puno više brblja, nego ozbiljno govori. Brbljati znači „govoriti mnogo o nevažnim stvarima“, te je upravo banalizacija i površan mnogogovor ono što temu čini nevažnom. To čine oni koji se ne žele istinski suočiti s pitanjem smrti radi straha koje njezina blizina i neizbježnost izazivaju. No, zašto se bojimo smrti? Ljudi se plaše onoga što smatraju zlim ili štetnim – starost, bolest, patnja, bijeda, gubitak. Da li je to onda strah što ga osjećaju samo stariji ljudi ili bolesnici, ili se svatko boji smrti?

Strah od smrti

Općenito, možemo reći da je psihološka funkcija straha kao emocije da nas upozori nad nekom prijetnjom ili opasnosti. U tom smislu bi se strah od smrti mogao odrediti kao prirodni, uvjetovani refleks, neophodan i koristan u ekstremnim situacija-

ma, odnosno kao urođeni instinkt za održanje života. Kod životinja je taj instinkt za održanjem trenutan, dok je čovjekov cijeli život opterećen strahom od nužnosti umiranja. S druge pak strane ima istine i u mišljenju da je strah od smrti naučen, kulturološki uvjetovan, odnosno određen vladajućim svjetonazorom. Taj se strah ukorijenio u srca ljudi negativnim iskustvima i doživljajima smrti, koji su rezultat pogrešnog shvaćanja ili nepotpunog objašnjavanja, kao npr. kad djeci kažemo da kad netko umre, te osobe više zauvijek nema. Činjenica je da mi svi želimo živjeti, dugo, sretno i bezbrižno, i izbjeći smrt pod svaku

cijenu. Pokazatelj toga je stara povijesna potraga za eliksirom mladosti, a današnja medicina i znanost posebno su usmjereni na produženje životnog vijeka. U nekim su religijama postojali obredi i vjerovanja kojih je cilj očuvanje ljudskog tijela za zagrobni život (mumificiranje). Danas se to posebno izražava u američkoj praksi „uljepšavanja“ leša. Da li je to manifestacija straha od smrti ili čovjekove težnje za besmrtnošću? Ili je ta duboko ukorijenjena težnja za besmrtnošću zapravo manifestacija straha od smrti? Na različite se načine čovjek hvatao u koštac s tim problemom, i različita su tumačenja tih nastojanja. Na primjer, u filozofiji se upravo

iz čovjekove težnje za besmrtnošću izvodi jedan dokaz za Božju opstojnost. Misao o beskonačnosti nadilazi spoznajnu moć konačnog duha, odnosno Bog je taj koji je nama konačim bićima usadio misao o beskonačnosti. S druge strane, ateisti i agnostici smatraju da su upravo religije sublimacija tog straha od smrti. Čovjek je sam izgradio sustave vjerovanja koji će ga osigurati pred njegovim najvećim strahom – smrti. Ne možemo poistovjetiti strah od smrti sa strahom od boli i patnje prilikom umiranja. Iako je ovaj potonji razuman, budući da čovjek nekako prirodno teži da izbjegne neugodu i bol, u modernom se društvu ne doživljava trpljenje kao nešto korisno za izgradnju osobnosti i kroćenje volje. Tako izgleda da je strah od blage i bezbolne smrti iracionalan. No, tome nije tako ako se život doživljava kao posjed, odno-

sno ako je smisao života - imati. U tom se slučaju bojimo gubitka sebe, svog tijela, ega, svog posjeda i identiteta. Bojimo se uronjenosti u beznađe samoće, neprepoznatljivosti, izgubljenosti. Postoji samo jedan način istinskog prevladavanja straha od smrti, kojeg su naučavali mnogi duhovni vođe, a najviše naš Spasitelj Isus, a to nije put prijanjanja za život kao posjeda. Što se više oslobađamo svih oblika žudnje za posjedovanjem, posebno vezanosti za naš ego, to je slabiji naš strah od smrti, jer se time ništa ne gubi.

Smrt – afirmacija života

Smrt- nesreća, potvrda besmisla ili ispunjenje u vremenu? Smrt se doživljava kao završetak životnog procesa. U osnovi našeg straha nalazi se upravo takvo mišljenje o suprotnosti života i smrti. No, smrt jest kraj, ali ne cjelokupnog života, već samo jednog

njegovog dijela. U osnovi, život i smrt dijelovi su jednog te istog procesa. Kao što rođenje predstavlja prelazak iz života u majčinoj utrobi u svijet, tako je smrt prelazak iz svijeta, u novi, drugačiji način života. Tako postavljene stvari bitno mijenjaju perspektivu i značenje smrti. Međutim, i dalje po smrti kao najvidljivijem izrazu konačnosti čovjeka, život prima punu težinu nužnosti svojih ostvarenja, neponovljivosti svojih prigoda i neopozivosti svojih odluka. U tom smislu možemo reći da smrt ima odgojnu ulogu – jer, izbjegavajući misliti o smrti, čovjek zapravo propušta misliti o životu. Cilj promišljanja o vremenitosti, tj. prolaznosti kao bitnoj dimenziji ljudskog postojanja treba biti odgovorno ponašanje prema svijetu. Strah od smrti koji je ukorijenjen u animalnom nagonu za preživljavanjem treba se odgojem vjere uzdići na razinu slobode duha u kojem će se tjeskoban strah za goli život preobraziti u skrb i brigu o svijetu do kojeg je čovjeku stalo. Smrt, stoga, nije jednostavna negacija života, nego njegova prava afirmacija. Ta dvoznačnost smrti dolazi do izražaja i u tome što se ona pojavljuje kao istovremenost vrhunske Božje volje i krajnje vlastite nemoći usred lišenosti vlastita života, izvršene i pridošle sudbine, punine i praznine. Čovjek oslobođen od svoje privezanosti na sve vlastito i pojedinačno, stavljen je pred istinu: u smrti temeljna odluka čovjeka koja prožima cijeli njegov život prema Bogu, svijet i samome sebi doživljava neku konačnost, a istovremeno se nada da ona ujedno znači i ispunjenje, ostvarenje svrhe. Ta dimenzija smrti kao ispunjenja najviše dolazi do izražaja u onim krajnjim situacijama kada se dosljednost života mora braniti vlastitom smrću. Tada ona ideja ili vrijednost koja predstavlja smisao života istovremeno predstavlja i razlog da se za nju umre. Mnogi su znani ( Sokrat, Bruno, Morus) i

neznani svojim položenim životima to posvjedočili, a najviše Isus koji je prihvatio ljudski život da bi ga dao – za Ljubav.

Kršćansko i Biblijsko poimanje smrti

Stoljećima su eshatološke teme (grč. eshaton- ono što se odnosi na vremenski posljednje stvari čovjekove egzistencije ili kozmičke stvarnosti – smrt, sud, raj, pakao, čistilište) bile rabljene kako bi se kršćanin očuvao od grešnog života.. Taj je pristup bio utemeljen u biblijskom retku: „U svim djelima misli na svoj konac, pa nećeš nikad sagriješiti“ (Sir 7, 36). No, iako Isus u svom propovijedanju ne osporava te stvarnosti, ipak su njegovi naglasci na pozitivnom ishodu i radosnim porukama. Ono što se još može iščitati iz Biblije jest da je smrt posljedica grijeha. U jednom smislu, smrt kao posljedica istočnog grijeha koji pogađa sve ljude, i drugom kao osobna, autonomna potvrda i ponavljanje grešne emancipacije prvog čovjeka od Boga. U tom smislu strah se pojavljuje svuda gdje Bog umire u savjesti ljudi, govori naš blagopokojni papa Ivan Pavao II. Nigdje u Bibliji ne piše da čovjek ima besmrtnu dušu, već da je samo Bog besmrtan, a mi smo na besmrtnost pozvani, tj. možemo je ostvariti samo u prijateljstvu s Bogom. Tako se smrti opravdano boje grešnici i nevjernici, kojima će ona biti na vječnu propast. Nevjerniku kome smrt predstavlja kraj cjelokupne stvarnosti i svekolikog životnoga dobra, ona je potvrda besmisla i neizbježno suočavanjem sa ništavilom, što može djelovati prilično zastrašujuće. Grešniku pak, koji više voli život ovog nego onog svijeta, također je spomen smrti gorak. No, Savršena ljubav isključuje strah, kako kaže sveti Ivan (1 Iv 4, 18). Tako duši koja ljubi Boga i Božje, smrt ne može biti gorka, već joj predstavlja sve ljubavne slasti, niti joj je mučna i teška, već je

svršetak tjelesnih nevolja u ovoj dolini suza, a ponajmanje žalosna, jer radosna je duša u zanosnom gledanju božanske ljepote. Promatrajući smrt kao potpuno i konačno predanje volji Očevoj, kršćani su pozvani tako i živjeti svoj život. Svakodnevnim sebedarjem i umiranjem sebi na korist bližnjem u aktivnoj ljubavi suobličavati se Kristu. Takav život svoju puninu i ispunjenje doživljava upravo u smrti, koja je put u uskrsnuće i vječni život. Stoga se strah od smrti može tumačiti i kao strah od ljubavi, jer je strah da izgubimo „sebe“ zapreka ljubavi. Tko svoj život želi spasiti, izgubit će ga; a tko ga izgubi − u ljubavi − spasit će ga! (Mt 10,39 i Mt16, 25). LJP

DAR Kao dar Bog nam je dao Sebe. Kao dar Bog je odabrao Tebe. Da budemo dostojni Njega Da prihvatimo Njegov dar A to je Isus Koji se rodi Radi nas.

Lana Hajsok

Živa voda Koja nam donosi spas

IZ DUŠE TEBI, GOSPODINE Ja želja nemam. Sve si želje moje ispunio Ti. Hvalom te slavi duša raspjevana, puna radosti. Kako je lijepo s Tvojim imenom se jutrom buditi! Kako je lijepo znati da me ljubiš, Tebe ljubiti!

Mirna Grbec

9 11

Pruži ruku Ljubavi i mira Neka Božja glazba Vječno nam svira Radenka Skorup

MAJKA BOŽJA – VELIKA NADA OCA LEOPOLDA

NEBESKA GOSPODARICA Marija je, uz svoga sina Isusa Krista, tijekom stoljeća , najvjernija čuvarica i najuzvišeniji temelj naše vjere – naša suotkupiteljica, suspasiteljica i mirotvorka.

ovo blagdansko i božićno vrijeme posebno smo predani Majci Božjoj Mariji koja nam je rodila našega Nebeskoga Spasitelja i Otkupitelja – Gospodina našega Isusa Krista, Sina Božjega! Ona, dostojno prebivalište Duha Svetoga, pokazuje nam način na koji se trebamo ponašati i djelovati kao kršćani kako bi nas svijet prepoznao upravo kao takve! Da – to smo mi kršćani u krilu naše Nebeske Majčice Marije, ogrnuti Njezinim plaštom i vođeni Njezinom sigurnom rukom kroz ovu ‘dolinu suza’ – ravno prema Ocu Nebeskom! Marija je majka začetnika i dovršitelja naše vjere i više nego itko drugi ima udjela u Božjim otajstvima i zamislima! Njezino djevičanstvo i majčinstvo nije ograničeno samo na Sina – ona je na duhovni način

majka svih vjernika! Sv. Leopold joj se posebno utjecao i stavljao sebe i brojne vjernike pod njezin moćni zagovor cijeli svoj život. Naime, najveća krepost

Sv. Leopold Mandić, naš veliki hrvatski svetac, često je ukazivao na to da naša velika nada mora biti Majka Božja Marija koja će nam donijeti spas u ovim teškim 'modernim' vremenima sv. Leopolda, naravno uz ostale kreposti, bila je njegova duboka, gotovo djetinja vjera koja je bila i temelj njegove svetosti. No, ona se nije odnosila samo na Oca Nebeskoga, nego i na Majku Božju Mariju kojoj je iskazivao posebno štovanje cijeloga svoga života i

imao beskrajno pouzdanje u nju. O Mariji je sv. Leopold imao tako uzvišeno poimanje pa se smatrao njezinim slugom, a nju je nazivao svojom »Nebeskom Gospodaricom«. Sv. Leopold je smatrao da će nam Marija donijeti spas u ovim teškim vremenima i da joj se trebamo utjecati za spas s potpunim povjerenjem. Ovdje se nameće i pitanje – zašto se sv. Leopold toliko pouzdao u Marijinu pomoć? Odgovor je u velikoj ideji i želji sv. Leopolda za sjedinjenjem istočnih kršćana s Katoličkom crkvom kojoj se posvetio još od učeničkih dana, a poslije i cijeli njegov svećenički put. S obzirom da je rođen u Boki kotorskoj, bio je okružen pravoslavcima i dobro ih poznavao, odlučio je posvetiti svoj život djelujući apostolski na sjedinjenju kršćana. Ali poglava-

ri su često odlučivali drukčije pa je na kraju u Padovi proveo cijeli svoj život do smrti. Božja je volja očito bila da sav svoj rad, žrtve i molitve u Padovi, sv. Leopold namijeni na nakanu da se što prije ostvari upravo to jedinstvo među kršćanima. Tako je sv. Leopold na slavu Bogu čitav svoj život ispovijedao vjernike po cijele dane, saslušavao ih, tješio, hrabrio i pomagao im koliko je mogao. Uz sve to, zazivao je Božju milost na pokajnike i tako vraćao mir u njihova skrušena srca. Stoga ga smatramo najvećim ispovjednikom u modernim vremenima. Sve potrebe, želje i nadanja o ujedinjenju kršćana sv. Leopold je s potpunim povjerenjem stavio u ruke Majke Božje Marije. Naime, odrastao je u sjeni hrvatskog marijanskog svetišta Gospe od Škrpjela, u Boki kotorskoj, a to je sigurno dalo veliki pečat čitavom njegovom biću, njegovom duhovnom i apostolskom djelovanju kroz svećenički poziv. Sv. Leopold se bezgranično pouzdao u Majku Božju – a to je ujedno i poruka svima nama u ovim teškim vremenima! Majka Božja Marija nam je rodila Sina Božjega koji je za nas bio raspet na križu na Kalvariji, otkupio nas svojom Predragocjenom Krvlju, uskrsnuo od mrtvih i koji kroz Euharistiju i dalje živi u svome narodu – svojoj Crkvi. Kad ju je Bernardica Soubirou u njezinim ukazanjima u Lurdskoj pećini, pitala kako joj je ime, Marija je radosno odgovorila: »Ja sam Bezgrešno Začeće!« U njoj se nalazi i dana joj je sva punina iskonske pravednosti i svetosti (Lk 1,28). Ona je stoga nakon svoga Sina Isusa svima nama moralni uzor našega spasenja. Marija je Božjom odlukom bila moralna žrtva boli, a njezin Sin Isus je bio fizička žrtva boli – prihvatili su Božju volju i trpjeli su za grijehe ljudskoga roda. Stoga je Marija i uznesena u Nebo, kako nas uči naša vjera, da bi mogla nastaviti svoje poslanje suotkupiteljice i mirotvorke. Što bi bilo s nama da nije bilo Marije

– to ne znamo! Ali znamo da je ona uvijek tu uz nas, da nas štiti i čuva od svakoga zla – ona je suspasiteljica ljudskog roda i tvorac mira! Nismo sami, imamo svoju dragu Nebesku Majčicu Mariju koja je, uz svoga Sina, najvjernija čuvarica i najuzvišeniji temelj naše vjere kroz stoljeća! A predanje hrvatskoga puka u ruke Majke Božje Marije prekrasno iznosi u svojoj pjesmi Anka Petričević (s. Marija od Presv. Srca)! Kata Martinović Bevanda

MOLITVA KRALJICI HRVATA Čuvaj moj narod... Dugi su bili dani njegovih stradanja I muka, ali i vjere postojane i čvrste – koju vihori nevolja i kušnja nisu mogli uništiti. ..... Čuvaj moj narod – baštinu svoju, čije su brazde natopljene krvlju mučenika i znojem ratara. ..... Ti si uvijek bila njegov stijeg njegova pobjeda i slava i Majka milosrđa, što je čula svaki vapaj. ..... Vladaj kroz vjekove narodom mojim Koji te zove K r a lj i c o m s v o j o m.

Kata Martinović Bevanda

Svjetlo života Ti si naše svjetlo U tami S tobom nismo Nikad sami Svojom krvlju Sve si nas otkupio Bol i patnju Na križu si pretrpio. Poruka Odzvanja kao jeka Isusovu ljubav darujte Za mir se molite! Ti si naše Svjetlo života Svjetiljka u tami. Nema više mraka Zauvijek nas grije Tvoja zraka. Radenka Skorup

Isusov dan Božić je dan Kad slavimo Isusovo rođenje Početak novog života Tvoja ljubav I dobrota Nas jačaju i hrane U sve naše dane Ti si naš tješitelj Naš izbavitelj U tihoj noći Prepunoj zvijezda Rodila se ljubav Nevina i čista To je ime Isusa Krista! Radenka Skorup

9 13

UDOMITELJSTVO: SKRB O DJECI IZVAN VLASTITE OBITELJI

domiteljska skrb predstavlja zamjensku roditeljsku skrb djetetu čiji se povoljan razvoj ne može ostvariti u vlastitoj obitelji. U cilju što veće deinstitucionalizacije u pomoći djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, unapređenje i popularizacija udomiteljske skrbi u Republici Hrvatskoj sve je intenzivnija. Naime, sustav socijalne skrbi među svim svojim mjerama uključuje i pomoć u novčanom obliku osobama koje

udomljavaju djecu bez adekvatne roditeljske skrbi. Udomiteljska obitelj može postati svaka obitelj koja ispunjava propisane uvjete (stambene, socijalne i druge) koji bi smještenom djetetu osigurati primjerenu skrb, a koje ocjenjuje Centar za socijalnu skrb prema mjestu prebivališta udomitelja. Iako udomiteljstvo u Republici Hrvatskoj ima dugu tradiciju, ne postoje značajniji službeni pokazatelji kojima se pratilo stanje u udomiteljstvu. Nedvojbeno je da

je smještaj djeteta u udomiteljsku obitelj najprirodniji oblik skrbi, koji smještenom djetetu osigurava zaštitu i mogućnost življenja u obiteljskom okruženju. Stoga je i broj smještene djece u udomiteljskim obiteljima u stalnom porastu. U Hrvatskoj, temeljem Zakona o socijalnoj skrbi, odnosno Obiteljskog zakona, djeci roditelja koji iz različitih razloga nisu u mogućnosti voditi adekvatnu brigu o njima, ili ta briga potpuno izostane, Centar za socijalnu skrb osigurava primjereni oblik skrbi izvan vlastite obitelji. Skrb izvan vlastite obitelji osigurava se djeci bez roditelja, djeci čiji su roditelji, umrli, nestali, nepoznati ili su najmanje mjesec dana nepoznatog boravišta, djeci čiji su roditelji lišeni poslovne sposobnosti ili su lišeni roditeljske skrbi, djeci maloljetnih roditelja, koji nisu stekli poslovnu sposobnost, djeci čiji su roditelji odsutni ili spriječeni i nisu u mogućnosti brinuti se o svojem djetetu, a nisu ga povjerili na čuvanje i odgoj osobi koja ispunjava uvjete za skrbnika. Također, skrb izvan vlastite obitelji osigurava se djeci koju roditelji zanemaruju ili zlorabe svoje roditeljske dužnosti, djeci žrtvama obiteljskog nasilja, djeci i mlađim punoljetnicima s poremećajima u ponašanju, te se takva skrb osigurava i djetetu čiji roditelji zbog bolesti, neriješenog stambenog pitanja ili drugih životnih nedaća nisu u mogućnosti privremeno brinuti o djetetu. Uz to skrb izvan vlastite obitelji osigurava se tjelesno ili mentalno oštećenoj osobi odno-

sno djetetu kad je to najsvrhovitije radi njihova čuvanja i odgoja, školovanja, osposobljavanja ili psihosocijalne rehabilitacije. Smještaj djeteta u udomiteljskoj obitelji trebao bi biti privremen. Naime, bez obzira radi li se o problematičnoj obitelji ili je obitelj disfunkcionalna posljedice po dječji razvoj sasvim su sigurno prisutne. Obiteljski sklad je narušen ako ne postoji ili je nekonzistentna podrška u obitelji, slaba kontrola i disciplina, loši modeli ponašanja kao npr. sklonost ka ovisnosti, a pogotovo ako postoji zlostavljanje tjelesno, emocionalno ili seksualno. Djeca koja rastu u lošem okruženju sklonija su okretanju prema vanjskoj socijalnoj mreži i svijetu izvan obitelji. Izdvajanje djeteta iz obitelji i smještavane djeteta u udomiteljsku obitelj često je nužan korak za zdrav razvoj djeteta. Pri tome vrlo je važan kvalitetan odabir obitelji udomitelja u kojoj bi dijete trebalo dobiti novu priliku za odrastanje u zdravom okruženju. U vrijeme dok je dijete smješteno u udomiteljsku obitelj stručnjaci bi trebali sustavno raditi sa biološkom obitelji, na saniranju problema u njoj kako bi što prije bila u mogućnosti ponovno prihvatiti svoje izdvojeno dijete u obitelj. Nažalost trenutno je stanje takvo da dijete gotovo u pravilu ostaje u udomiteljskoj obitelji do kraja školovanja ili osamostaljivanja jer se još premalo i nedostatno radi s biološkim roditeljima udomljene djece. Prilagodba djeteta u udomiteljskoj obitelji ovisi o nekoliko skupina činitelja: karakteristikama djeteta i njegovim iskustvima, karakteristikama udomiteljske obitelji, te okolnostima u kojima se dijete smještava u udomiteljsku obitelj i samom procesu smještavanja. Pri tome je odgovornost obitelji udomitelja velika jer djeca koja se kod njih smještavaju dolaze često iz siromašnih obitelji, neobrazovanih roditelja narušenog mentalnog zdravlja. Ta djeca nisu često s nikim razvila blisku emocionalnu vezu a od-

gojni postupci njihovih roditelja su bili neadekvatni. Upravo stoga pri odabiru obitelji udomitelja potrebo je obratiti posebnu pozornost na različite aspekte obiteljskog funkcioniranja. Jačanjem udomiteljske obitelji kao obitelji otvorenijeg sustava pružaju se nove prilike zdravog odrastanja djetetu za koje je potrebno osigurati skrb izvan vlastite najšire rečeno problematične obitelji. Naime, razvojni put djece koja odrastaju izvan svojih obitelji obilježen je brojnim čimbenicima koji otežavaju njihov razvoj i čine tu djecu osjetljivijom za različite razvojne poteškoće i probleme mentalnoga zdravlja. Udomljena djeca češće imaju emocionalne, ponašajne i zdravstvene probleme, niži školski uspjeh, problema u ponašanju, zlouporabu sredstava ovisnosti i sl. Uz to problemi mentalnoga zdravlja udomljene djece uključuju anksioznost, depresivnost, nisko samopoštovanje, poremećaje privrženosti no najuobičajeniji problemi te djece odnose se na poteškoće koje se iskazuju u ponašanju, od neprilagođenog, do agresivnog i nasilničkog ponašanja. Budući da je socijalizacija proces koji počinje rođenjem a završava tek na kraju života čovjeka rana iskustva ne određuju u potpunosti cjelokupni kasniji život pojedinca. Stoga djeca iz problematičnih obitelji koja u ranom djetinjstvu zbog različitih razloga od disfunkcionalnih do problematičnih obitelji nisu razvila osjećaj povjerenja prema drugim ljudima i prema svijetu općenito u udomiteljskoj obitelji trebala bi imati priliku za bolje psihosocijalno funkcioniranje i razviti kvalitetnije socijalne vještine u odnosima sa svojom okolinom. Udomiteljstvo je složen proces koji obuhvaća velik broj sudionika i njihovih međusobnih odnosa i sam smještaj djeteta u udomiteljsku obitelj nije garancija odgovarajuće skrbi za dijete. Da bi se razumjeli izvori problema i poteškoća udomljene djece, kao i osmislile strategije

9 15

i intervencije za ublažavanje ili uklanjanje čimbenika koji narušavaju njihov razvoj potrebno je prepoznati izvore stresa kojim je ispunjen život te djece kako prije, tako i u tijeku udomljenja, kao i čimbenike koji otežavaju i one koji olakšavaju njihov razvoj i prilagodbu na udomiteljstvo. Upravo stoga kvaliteta i djelotvornost udomiteljske skrbi ovise o individualnim karakteristikama svih sudionika tog procesa, kao i uspješnosti njihove međusobne suradnje. U proces udomiteljstva uključeni su: dijete koje se smještava, udomiteljska obitelj (udomitelji i članovi njihove obitelji), biološki roditelji djeteta, centar za socijalnu skrb i njegovi djelatnici te šire zdravstvene, školske i vjerske ustanove i cijela lokalna zajednica. Timski pristup u brizi oko smještenog djeteta pretpostavka je kvalitetne skrbi i garancija stvaranja preduvjeta za djetetov optimalan psihofizički razvoj do povratka u biološku obitelj ili češće odrastanja samog djeteta i njegovog osamostaljivanja. Na kraju važno je istaći da pomoći i jednom djetetu u zdravom odrastanju veliko je ljudsko i humano djelo. Stoga učinimo sve što je u našoj moći na popularizirati udomiteljstva. U Republici Hrvatskoj je trenutno prisutna velika neujednačenost broja udomiteljskih obitelji u različitim dijelovima, pri čemu najveći broj udomitelja imamo u sjevernim i kontinentalnim dijelovima naše zemlje. Broj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi velik je pa je potreban i velik broj udomiteljskih obitelji kako bi se osigurala adekvatna skrb za zapuštenu djecu, djecu s ulice o kojima se nitko ne brine, zlostavljanu djecu, djecu s poteškoćama u razvoju za koju se roditelji ne mogu brinuti i drugu djecu čiji roditelji pokazuju problematično ponašanje, psihičke poremećaje, imaju razvijenu ovisnost i sl. LJP Andreja Brajša-Žganec

POSLUŠNO ILI ODGOVORNO DIJETE?

ad bi roditelje upitali žele li da im dijete bude poslušno ili odgovorno, vjerojatno bi se prvo malo zbunili, a zatim rekli da žele da dijete bude i poslušno i odgovorno. Pa ih tako i odgajamo – kad su mali, tražimo da slušaju roditelje i sve odrasle, tete u vrtiću, učiteljice.... Ali djeca rastu pa se krenu družiti međusobno, počinju im biti važni prijatelji, počinju slušati njih – a to nam se baš uvijek ne svidi. Tada tražimo da misle svojom glavom, da budu odgovorni, a ne poslušni. Ljutimo se kad se daju nagovoriti na nepodopštine, a oni su i dalje samo poslušni. Naročito smo u konfliktu u pubertetu kad jedan čas tražimo da nas slušaju dokle god žive pod našim krovom, a sljedećeg trenutka ih optužujemo da su tako veliki, a istodobno neodgovorni. Zapravo se ponašamo kao da djeca imaju prekidač koji po potrebi lako prebacuju s poslušnog na odgovorno i natrag. No toga nema, pa se roditelji moraju truditi, odgajati, razvijati, bilo poslušnost, bilo odgovornost. A poslušnost je daleko

lakši zadatak od razvoja odgovornosti. Što sve radmo da bismo odgojili dobro i poslušno dijete? I što postižemo? Evo primjera: - prigovaramo: zašto si, a zašto nisi, koliko još puta..., no djeca ubrzo shvate da samo treba pričekati da roditelji prestanu pričati, prestanu ih slušati, a s vremenom se ima dojam da uopće ništa ne čuju, čak ni ono što je zaista važno. - kažnjavamo: cijeli tjedan ne smiješ van, ne smiješ igrati računalne igre, nema televizije, izlazaka..., u afektu izgovorimo i kazne koje sami ne možemo izdržati, pa pustimo dijete van nakon dva, a ne tjedana dana, ono uključi računalo kad nas nema kod kuće, pobjegne, ukratko kazna izgubi smisao. A ponekad čak i izdrži kaznu, ali i zadrži ponašanje, pa nam kaže: u redu, kolika je kazna?, i nastavi raditi po svome. Tada obeshrabreno roditelj zaključi da više nema ideje kako kazniti. - galamimo i prijetimo: lupit ću te ako, zadnji put te opominjem,

samo još jednom to učini... Već vrlo mala djeca brzo nauče da je situacija slična onoj s prigovorima, mnogo priče ni za što, opet se treba samo primiriti dok roditelj ne zaboravi (malo odrasliji kažu da starci opet šize ili nešto slično) - kritiziramo: imaš li ti pameti, kako mi možeš to raditi, tvoj brat... Djeca će to čuti, možda se posramiti, povjerovati da su glupa i nesposobna (jer roditelj zna najbolje), no to ne pomaže da se ubuduće napravi bolje; vjerojatnije će zaključiti da nema ni smisla truditi se, ionako svi znaju da je izgubljen slučaj - fizičko kažnjavanje, od „samo malo po guzi“, preko pljuski do pravog zlostavljanja rezultira samo lošim ishodima. Svi želimo izbjeći bol, naravno i djeca pa će sve poduzeti da je ne dožive, počet će sakrivati, lagati, na kraju i sami zaključiti da se teškoće rješavaju nasiljem i to primjenjivati prema slabijima (kao što su i sami slabiji od roditelja) Neki se roditelji pokušavaju opravdati riječima tipa „ovo me

boli više nego tebe“, na što dijete može biti samo zbunjeno – pa zašto to onda uopće rade. - izražavamo brigu za djetetovu budućnost: to je za tvoje dobro, trebat će ti za upis, sve radim za tebe, tvoje je samo da... zaboravljajući da su to djeci predaleki ciljevi koji ih teško mogu motivirati. Desetogodišnjaku je srednja škola tek apstraktni pojam, budućnost se mjeri mjesecima (sjetimo se samo da naglašavaju da imaju 11 i pol godina). Ovo su samo neki primjeri kako pokušavamo odgojiti poslušno dijete. Kao što vidimo, a znamo i iz iskustva, sve to baš nema dugotrajnih učinaka. Pa što nam onda preostaje? Da bismo bili uspješni roditelji, trebamo odmalena razvijati odgovornost kod djeteta. Kako? - razgovorom, no ne onim što roditelji često tako nazivaju. Razgovor znači da malo pričamo, puno slušamo. Roditelji razgovorom zovu svoje monologe, prigovara-

nja, prodike, objašnjavanja. Pravi razgovor nije kad pitamo dijete „gdje ti je bila pamet kad si...“ već stvarno zanimanje za djetetovo mišljenje i pomoć u zaključivanju o posljedicama nekog ponašanja. Rezultat razgovora ne treba biti kazna već djetetova stvarna odluka da ubuduće razmisli i ponaša se drugačije. - dogovaranjem pravila puno više postižemo nego njihovim nametanjem. Ukoliko djeca sudjeljuju u donošenju pravila, razumjet će i zašto su ona važna, od čega ih štite, pa će ih se i pridržavati. Tada mi ne trebamo biti policajci i suci, već samo podsjetimo na dogovor. Naravno, važno je i da se mi držimo dogovora. Ako to u nekoj situaciji ne možemo, slijedi pregovaranje – ponovno zajedno odlučujemo i dogovaramo: „ danas idemo baki, kako ćemo to uskladiti s tvojim zadaćama?“ - održavanje obećanja uči dijete važnosti danih riječi. Bolje je da ne dajemo obećanja za koja ni-

smo sigurni da ćemo ih ispuniti, jer ako to radimo, uskoro će nam se vratiti: djeca će sve obećati da nas se riješe, ali i odmah na to zaboraviti. -davanje potpunih informacija o zbivanjima u obitelji pomaže djetetu da sudjeluje i nauči proces donošenja odluka. U želji da zaštitimo dijete, često ne govorimo o teškim situacijama, poput bolesti, rastava i sl. No djeca osjete da nešto nije nije u redu, boje se, zamišljaju strašne stvari, a to se odražava i na ponašanju. Kad im govorimo istinu (naravno na način koji će razumjeti, ovisno o dobi), ujedno im dajemo i podršku i ohrabrenje pa će se i oni potruditi da nama olakšaju. - postavljanje ciljeva i planiranje aktivnosti također treba biti zajednički posao i roditelja i djece. Kao što ni mi ne volimo naredbe, a rado radimo ono što sami odlučimo, tako je i s djecom. - poruke potpore i pohvale za ponašanja koja želimo. Ne treba pretjerivati, ali pohvale imaju veliku motivacijsku ulogu. Opet se sjetimo sebe, radije ćemo raditi stvari za koje nas netko hvali da radimo dobro, a od onoga za što nam netko stalno prigovara, zapravo želimo odustati. Ovo su sami neki primjeri metoda razvijanja odgovornosti kod djece. Osnovna stvar je u tome da ne budemo stalno oni koji ocjenjuju je li nešto dobro ili loše, jer nećemo to moći raditi kad dijete nije kraj nas. Važno je pomoći djetetu da samo nauči procijeniti situaciju, odvagati moguće posljedice te odabrati ponašanje. Ponekad će napraviti i krive izbore, ali i to je proces učenja. No i pri tome daleko je efikasnije raspraviti kako je došlo do toga, u kojem času se moglo i trebalo drugačije. Lakše je izreći kaznu, ali njen rezultat je kratkotrajniji. Razvoj odgovornosti je zahtjevno, ali efekti djeluju dugoročno. LJP Željka Čolović Rodik

9 17

IDENTITET KRŠĆANA

dentitet je individualna karakteristika odnosno osobina po kojoj je predmet ili osoba prepoznatljiva ili znana. Promišljanje o kršćanskom identitetu uključuje teološko razmatranje o antropološko - duhovnim datostima osoba kršćanske konfesije. Kršćanstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika, kao Crkva, okupljena oko svoje glave i osnivača Isusa Krista. Budući da Crkva ispovijeda Isusa Krista kao pravoga Boga, čini se da je nanovo važno reflektirati o Božjoj objavi u svijetu. Objava je način na koji se Bog očituje čovjeku. Počinje s praroditeljima Adamom i Evom, a dovršena je (ispunjena) dolaskom Sina Božjega Isusa Krista. Svaki čovjek na osnovi svojeg razuma može doći do spoznaje da Bog postoji, no ne da je On i Trojstveni Misterij. Promatranjem prirode i kauzalnih odnosa u svijetu, čovjek uviđa potrebu zdravorazumne (aristotelovske) vjere u Boga kao ishodišta svega (kao Prvog nepokrenutog pokretača koji je razlog svega postojećeg). Ovakvo filo-

zofsko otkrivanje Boga nazivamo „naravnom (prirodnom) objavom“ i imaju je sve neobjavljene religije, dakle sve religije osim židovstva, kršćanstva i islama. Budući da govor o Bogu nadilazi čovjekovu mogućnost apstrahiranja, čini se da i spoznaja čovjekove participacije na Božanskom bitku kod nemalog broja ljudi ostavlja nedovoljan poticaj za vlastito transcendiranje. Kako bi čovjek pronašao svoj telos (svrhu), Bog preuzima inicijativu te mu otkriva svoju ljubav, a s njome ujedno i razlog svega što jest. Kroz Odabrani narod Izrael i Stari zavjet, Gospodin je pripremio čitavo čovječanstvo za posinjenje u Novom zavjetu po Isusu Kristu. No, postoje razlozi koji i nas - nadarene nadnaravnom objavom, uspjevaju udaljiti od Kraljevstva Božjeg. Na prvom mjestu to je Istočni grijeh te ostali proizlazeći osobni grijesi, a naročito oni protupobožne propagande. Katoličanstvo kao objavljena religija izvore svoje vjere dobiva od zapisane Riječi Božje – Biblije, usmeno prenošene Riječi

Božje – Tradicije i pravovjerno prenošene Riječi Božje – Crkvenog učiteljstva. Stoga najstariji opis stvaranja kršćanskog identiteta, katolik će potražiti na prvim stranicama Knjige postanka. Biblijski opis stvaranja svijeta Učiteljstvo tumači kao izvještaj o »razdvajanju i združivanju« ili »diferencijaciji« različitih kozmoloških fenomena čija je posljedica da su međusobno strukturno ovisni. Analogno kozmičkom stvaranju, shvatljivo je onda i stvaranje čovjekovog identiteta. Ono je rezultat razlikovanja od drugoga i internalizacije odnosa prema drugome. Kršćanska religija za razliku od ostalih antropoloških disciplina promatra čovjeka kao koheziju duše, duha i tijela. Tek je s Istočnim grijehom to jedinstvo duše, duha i tijela narušeno. Kada promatramo u kojoj mjeri je Iskonski grijeh narušio čovjekov identitet, onda se isključenje od Božanskog nacrta »združivanja«i »razdvajanja« kristalizira kao najprecizniji pojam koji objašnjava najpogubniju karakteristiku za izgradnju zdrave osobnosti. Naj-

češći razlozi isključenja su činjenice da nam se ili ne sviđa stanje postojećih stvari (to je stabilan identitet izvana) ili mrzimo kakvi smo mi sami ili pak žudimo za onim što drugi imaju (želimo osigurati svojinu i oteti moć drugima, to zovemo hegemonističkim centralizmom). Dakle, čovjekova nedužnost je u edenskoj drami izgubljena, no ipak osnovna misao – vodilja za kršćane trebala bi biti da se narav i nadnarav, ljudska slobodna volja i božanska milost nadopunjuju i pretpostavljaju. Zato su u katoličkoj moralnoj teologiji bogoslovne krjeposti (vjera, nada, ljubav) i naravne ili stožerne krjeposti (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost) komplementarne. Kako bi izgradio zdravi karakter, kršćanin mora što prije shvatiti da nema bijega iz zahvaćenosti zlom. Poticaj ipak na moralno djelovanje i u takvom svijetu lišenom svetosti, ne bi nam trebalo biti traženje nevinosti da bismo ljude voljeli, već da ih prigrlimo čak i kad ih smatramo zločincima. „Da bi se dogodilo isključenje, dovoljno je da osoba jednostavno teži za očuvanjem integriteta vlastitog teritorija, dopuštajući drugima – posebice onima koji su daleko – puno pravo da čine što god im drago s ostatkom svemira (Volf, M., Isključenje i zagrljaj).“ Dakle, u kršćanskom stavu više nema mjesta povlačenju i zadržavanju vlastitih granica, jer ono zahtijeva stanovitu agresivnost koja je sklona da prijeđe u nasilje prema drugome. Proklizavanje u nasilje se događa, jer umjesto da sebe preoblikujemo tako da napravimo mjesta za drugog, mi nastojimo promijeniti drugoga u ono što želimo da bude kako bismo u odnosu prema njemu mogli biti ono što želimo biti. Sasvim je jasno da svoj identitet kršćanin ne može ostvariti bez zajedništva. Tome najbolje svjedoči Kristova žrtva koja nas poziva da obnovimo zajedništvo čak i s neprijateljem. Kristovom mukom i smrću uviđamo da je opraštanje po sebi oblik trpljenja

jer kada opraštamo ne samo da smo pretrpjeli nasilje, već smo potisnuli i pravedan zahtjev za strogom pravdom koja će dati zadovoljštinu. Da se radi o Novome zavjetu obnove zajedništva čak i s neprijateljem, upozorava nas naš Bog, koji ne želi biti Bog bez svojeg čovještva (čovječanstva), pa bio On za nas čak i neprijatelj. »Križ je posljedica Božje želje da bez nasilja slomi moć ljudskog neprijateljstva i da prihvati ljudska bića u svoje božansko zajedništvo... (Volf, M., Isključenje i zagrljaj).« Čak se ni identitet svake od osoba u Presvetom Trojstvu ne može odrediti odvojeno od drugih dviju osoba. Ivanov Isus govori: »Otac je u meni i ja sam u Ocu« (Iv 10, 38), stoga ta međusobna unutrašnjost rođena iz ljubavi opisuje identitet i odnose božanskih osoba od vječnosti do vječnosti. No, ljubav Presvetog Trojstva nije zatvorena samo u sebe, već je usmjerena i na sve stvorove, napose čovječanstvo koje je odlučilo postati Božji neprijatelj, a kada Bog odluči zagrliti neprijatelja, rezultat je križ. Najljepšu obnovu Saveza s čovječanstvom Bog ustanovljuje na Posljednjoj večeri. Preko euharistije mi proslavljamo to Božansko pravljenje prostora za nas i pozivanje da uđemo u krug Njegove ljubavi. Primajući Tijelo i Krv Kristovu, na neki način prihvaćamo sve one koje je Krist prihvatio svojom patnjom, stoga pravilno shvaćen pojam katoličke osobnosti vodi nas i izvan granica Crkve. Euharistijom se slavi davanje sebe drugome i primanje drugog u sebe što ih je Trojedini Bog poduzeo u Kristovu trpljenju. Iz Lukine prispodobe o izgubljenom i pronađenom sinu možda je najvidljivija teologija odnosa koja nas navodi na zaključak da je odnos važniji od moralnih pravila na koja je implicirao stariji poslušni sin. Moralni postupci mogu utjecati na odnos, ali se odnos ne temelji na moralnim postupcima. Duboka mudrost o prvenstvu odnosa objašnjava očevu

rasipnost prema obojici sinova, jer to prvenstvo ne znači samo ne dopuštanje da moralna pravila budu krajnje mjerilo uređivanja odnosa isključenja i zagrljaja, već i samo odbijanje da gradi vlastiti identitet izolirano od svojih sinova. Nakon praštanja slijedi posljednji možda i najteži čin – zaboravljanje nanesenog zla. Možemo se zapitati na koji način Bog zaboravlja? Bog zaboravlja na isti način na koji i prašta, skidajući grijehe s čovječanstva i stavljajući ih na Božju osobu kako bi zavladao „eshatološki zaborav“. Učiteljstvo i dalje naglašava da eshatologija ima veliki utjecaj na čovjekovu sadašnjost i potiče vjernike da ozbiljnije prihvate milost sakramenata. Oni su trajna pomoć kršćaninu da već na zemlji postigne izobilje života. Sakramentalni život preobražava osobu u zemaljskog hodočasnika čiji je identitet oslobođen svih ropstava, svih navezanosti i rana jer ništa i nitko ga ne može „rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem” (Rim 8,39). U našem je identitetu da neustrašivo ljubimo jer vjerujemo da “sve možemo u Onome koji nas jača” (Fil 4,13)! Stoga, braćo, dopustimo i mi Kristu da on ima najjači utjecaj na naš život i stvaranje našeg kristolikog identiteta. Reknimo i mi sa svetim Pavlom: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). LJP Jelena Grabant

JE LI ZAPAD UISTINU KRŠĆANSKI? Raširenost kršćanstva

Snažno širenje kršćanstva svijetom započelo je još u 1. stoljeću. Od tih prvih vremena po do danas kršćanstvo je postalo najrasprostranjenija religija svijeta. Iako je kršćanstvo rođeno na Srednjem istoku, kršćani su tamo postali manjina nakon širenja islama u 7. st, no i dalje su nastavili igrati važnu ulogu. Međutim, odanle se kršćanstvo širilo na sve dijelove svijeta. Apostoli su prvi, potaknuti Isusovom zapovijeđu: „Idite i naučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca, Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28, 19-20) intenzivno započeli sa evangelizacijom, odnosno naviještanjem kršćanstva i širenjem kršćanske vjere među nekršćanima. Upravo je sveti Pavao odvojio kršćanstvo od njegova židovsko-palestinskog matičnog tla, i iz Antiohije – jednog od središta grčkorimske helenističke kulture i centra kršćanskog misijskog centra, pronio kršćanstvo svijetom. Prilikom 2. misijskog putovanja (49/50-52) Pavao prodire preko Male Azije u Europu ( Filip, Solun, Atena, Korint). Rimska kršćanska općina, koja će postati crkveni centar zapada, prema najstarijoj predaji, povezana je sa misijskim djelovanjem svetog Petra. No, apostoli se ne smiju smatrati jedinim nosiocima kršćanske misije. Svi kršćani ukupno djelovali su u svijetu koji ih je okruživao i naviještali evanđelje Isusa Krista.

Povijesno-politički utjecaji na širenje kršćanstva

Nakon uspješnog početnog vjerovjesništva i zanosna prihvaćanja kršćanske vjere, mlado kršćanstvo moralo se održati i

braniti se iznutra i izvana, jer su ubrzo počele krize. Krivovjerja i rascjepi, s jedne strane, zahtijevali su obranu kršćanskih objavljenih istina, te čvršću i daljnju teološku obradu. Te su zadatke redom preuzeli apostolski oci, apologeti i crkveni oci. No, s druge strane, kršćanstvo je izvana bilo ugroženo i progonima. Iako su se ti postupci protiv kršćana u Rimskom carstvu odvijali nedosljedno i bez pravne osnove, svjetina je svoju mržnju prema kršćanima uzrokovanu nerazumijevanjem i nepoznavanjem kršćanske vjere, aktivno izražavala sudjelovanjem u progonima. Tako da je status kršćanstva, od njegovog početnog uspjeha, pao na razinu omražene i nepoželjne religije u Rimskom carstvu. Dubokosežna promjena nastala je Konstantinovim prila-

skom kršćanstvu, te 313. godine kad je Milanskim programom tolerancije osigurao kršćanstvu ravnopravnost sa drugim religijama Rimskog carstva. Mnogi upravo smatraju da je to bio politički manevar koji nije bio popraćen unutarnjim obraćenjem, jer je i dalje prema poganstvu bio tolerantan. Sve do tada Crkva je bila zabranjena, progonjena, a sad joj odjednom država pomaže, i daje joj povlastice. Teško je ocijeniti značenje koje je ta promjena imala za Crkvu, ali zasigurno je tada vjerovala da je time počela kristijanizacija svijeta i javnog života. No, taj je položaj kršćanstva krio i neke opasnosti. Od onih malobrojnih uvjerenih i na mučeništvo spremnih vjernika, mase koje su se sad preobratile na kršćanstvo, prijetile su tako površnošću, prožimanjem pogan-

skim praznovjerjem, te zlouporabom vjere u političke svrhe. Sljedeći val masovnog pokrštavanja zbio se svjesnim prilazom kršćanstvu mladog franačkog kralja Klodviga (496.). Time je sasvim omeo planove istočnogotskog kralja Teodorika Velikog da poveže u jedinstvenu frontu sva germanska plemena protiv katoličkih Rimljana i Grka, i da na rimskom teritoriju osnuje veliku arijevsku germansku državu. Da je njemu taj plan uspio, propala bi katolička Crkva na zapadu. Franci su se sad ponosili zbog unutarnje čvrstoće i ugleda koji im je osigurala katolička vjera, te zbog svog novog kršćanskog zadatka – smatrali su se posebnim Kristovim štićenicima. No, taj ideal bio je daleko od stvarnih vjersko-ćudorednih prilika koje su vladale u franačkom carstvu. Razlog tomu je da je narod prigrlio kršćanstvo jednostavno sljedeći primjer svog kralja, i zbog vanjskog sjaja kršćanskog bogoslužja, a ne zato što bi ga na to sklonula kršćanska propovijed. Obraćenje naroda bilo je površno, bez ikakve kršćanske pouke i odgoja koji bi prethodio ili slijedio obredu krštenja. Tako se kršćanstvo sa svojim visokim ćudorednim zahtjevima i duhovnim poimanjem Boga tek polagano probijalo. Krajem 6.st. papa Grgur Veliki (590-604) prvi se svjesno okreće kristijanizaciji Germana, jer je imao dar da se prilagodi, te se znao udubiti u način mišljenja tih primitivnih, neobrazovanih naroda. Upravo zbog toga preporučuje svojim vjerovjesnicima (među kojima je bio i sv. Augustin) da se prilagode tim narodima, odnosno koliko je god moguće da grade na pretkršćanskim religijskim običajima, ispunjavajući ih kršćanskim duhom i sadržajem, jer je smatrao da ljudima treba ostaviti njihove bezazlene radosti. Nezaobilazno je ovdje spomenuti i Winfrieda Bonifacija, najvećeg anglosaksonskog misionara na Kontinentu, te najznačajnijeg zapadnjačkog ključ-

nog lika koji je utro put kršćanskoj zajednici naroda u Europu, tako da je nepokrenutu franačku narodnu Crkvu priveo nanovo i povezao sa Rimom, središtem sveopće Crkve. Karlo Veliki (768-814) najmoćniji vladar srednjeg vijeka, dokrajčio je djelo koje je Bonifacije započeo, te time stvorio osnovicu sveopćeg zapadnog carstva. Prva desetljeća vladavine Karlo je uspješno pohodima proširio franačku državu na gotovo cijelu Europu. Nakon što je Karlo učvrstio svoj crkveno-religijski položaj savezom sa papinstvom i s Rimskom Crkvom, te tako osnovao Crkvenu Državu, mogao je sad snažnije provoditi svoja osvajanja, i to u ime vjere i Crkve, kojima je on bio ovlašteni zaštitnik. Njegovi su ratni pohodi zbog toga sad imali crkvenovjerski i vojno-politički značaj: onaj koga bi podvrgao, obratio bi se na kršćanstvo, a pokrštavanje tih naroda u isti mah je značilo i podvrgavanje tih naroda pod vrhovnu vlast Franaka. Politika i religija postadoše jedno te isto. Karlo je svoj zadatak vođe shvaćao potpuno u kršćanskom duhu. Kao ideal ledio mu je pred očima ostvarenje augustinovske „božje države“, te se s velikom ljubavlju i brigom starao za religiozno-crkveno i kulturno uzdizanje svojih naroda. Ovaj kratak povijesni pregled može nam samo otvoriti pi-

tanje da li je Europa ikada bila istinski kristijanizirana, ili je preobraćenje Europe na kršćanstvo bilo lažno – djelomično, izvanjsko i površno. Kršćanstvo je u velikoj mjeri bilo samo ideologija vladara, te je za pokršteni narod značilo samo podređivanje crkvi. Osim za neke istinski kršćanske pokrete, da li je prelazak na kršćanstvo značilo promjenu srca, tj. karakterne strukture, pa posljedično tome i načina života? Da li kršćanstvo danas nama to znači?

Pogansko u kršćanstvu

S jedne strane dopire optužba da su kršćanska vjerovanja i običaji poganskog podrijetla. U kojoj je mjeri kršćanstvo kristijaniziralo poganske običaje, odnosno u kojoj su mjeri poganski običaji ušli u kršćanstvo, opravdano je pitanje s obzirom na gore navedene povijesno-političke utjecaje, te činjenicu da se kršćanstvo jest naviještalo među poganima, što je također imalo svojevrsnu ulogu. Na primjer: Svetkovina Božića prvi se puta spominje 354. godine. U Rimu su zimski solsticij obilježavali 25. prosinca, pa se toga dana među poganima slavilo Nepobjedivo Sunce koje se “rađa”. Sunce je u poganskom kultu imalo veliko značenje, pa je i nedjelja u poganskom kalendaru smatrana Danom Sunca. Kada je car Konstantin tjedni Dan Sunca progla-

sio u svom carstvu Danom Gospodnjim (nedjeljom) i zapovjedio da se ima posvetiti uskrslom Kristu, sasvim je logično (sic!) da je i svetkovina rađanja Nepobjedivog Sunca (25.12.) postala dan obilježavanja rađanja pravog sunca-Isusa Krista. Zatim, ukrašavanje božićne jelke dolazi nam iz germanske kulture. Podrijetlo mu je vjerojatno u kultu plodnosti zemljoradničke kulture. Kao što je jelka uvijek zelena, tako se moli za trajnu plodnost i životnost prirode. Slično podrijetlo vjerojatno ima i sijanje pšenice u došašću. Svim tim starim kultnim sadržajima poganskih naroda dodijeljen je kršćanski značaj Krist je trajno živ i besmrtan kao što je i božićno drvce zimzeleno. Krist daje novi život koji se rađa iz smrti, kao što i pšenica niče iz suhog sjemena. Tako kršćanstvo, dolazeći u novopokrštene poganske narode, ne ukida bogatstvo njihovih narodnih tradicija, nego ih čuva i oplemenjuje evanđeoskim sadržajima, poštujući kulturu svakog naroda. Nije tolika opasnost od tih običaja, iako su možda poganskog podrijetla, ako su istinski prožeti evanđeoskim duhom, već ako se sva religioznost svodi samo na puko obdržavanje tih običaja. Onda je to samo folklor. Nego, ima nešto puno opasnije za kršćnstvo od ove izvanjske forme blagdana i vjerovanja, a to je ono unutrašnje stanje duha, koje izbija na vidjelo u načinu života. Pre-

ma analizi deset Božjih zapovijedi koje nam na jednostavan način sugeriraju kako voditi ispravan i boguugodan život, vidljivo je koliko smo od pravog kršćanstva daleko pali. Prvo, vjera, ufanje i ljubav prema Bogu zamijenjene su potragom za sigurnošću u horoskopima i praznovjernim činima. Tehnika nas svakodnevno čini sve-moćnijima, a znanost sve-znajućima, te nam tako podmeće novi predmet idolopoklonstva. Drugo, ime Gospodnje češće odzvanja u psovkana i kletvama, nego u milotvi. Treće, dan Gospodnji “posvećujemo” radu koji nismo stigli obaviti kroz tjedan. Četvrto, poštivanje roditelja i starijih svodi se u modernom društvu na njihovom smještaju u što bolji starački dom, daleko od poznatih lica i mjesta. Peto, svetost života gubi bitku u ovoj kulturi smrti koju hranimo legalizacijom pobačaja, eutanazije i opojnih sredstava, te još gore, ubijanjem ljudske duše sablažnjavajućom modom i javnim mnijenjem. Šesto, kultura i dostojanstvo ljudskog tijela pervertirala je u kult tijela, te ismijala vrijednost spolne čistoće. Sedmo, poštujemo samo ono što je naše i gubimo osjećaj odgovornosti za ono što je zajedničko, namijenjeno svom ljudskom rodu. Industrijska era, stvorila nam je nove “životne potrebe” koje je imperativ ispuniti na uštrp ograničene resurse prirode, od koje ostavljamo ruševine našoj djeci. Osma nas zapovijed

poziva na istinoljubivost, a koliko nas je stvarnih tragatelja za istinom? Deveto, življenje predbračne i bračne čistoće preveliki je zahtijev danas kad se niti ne živi u bračnoj već izvanbračnoj, “slobodnoj” zajednici. I naposljetku, deseto, odajemo se našim malim strastima za sitnicama i tričarijama, živimo u raskoši i materijalnom blagostanju, vežemo srce za ono što imamo, umjesto da se trudimo da više jesmo, nego imamo.

Autentično kršćanstvo

Dakle, kršćani, istina je, naslijedili smo neke poganske običaje kao izvanjsku formu blagdana koja nam najčešće uveseljava mlađe ukućane. No, nismo pogani ako kitimo božićnu jelku ili se radujemo bojanju uskršnjih jaja. Nego, pravo mjesto kristijanizacije mora biti naše srce, iz kojeg moramo iskorijeniti svaki oblik štovanja drugih bogova. Ispunjavanje naše svakodnevnice Kristovim evanđeoskim duhom i kršćanskim sadržajem čini nas istinski kršćanima, a ne samo prisjećanje i ponavljanje običaja kojim slavimo Božić i Uskrs. Težak je to zahtjev, i velika je to zadaća – baš svaki dan slijediti Krista, ali da se to radi kako treba, ne bi kršćanstvo bilo najrasprostranjenija religija svijeta. Zato nema veće potrebe za vjerovjesništvom i svjedočenjem nego danas! Ali nemojmo prebacivati tu ulogu svećenicima ili misionarima. Svako od nas pozvan je da svojim životom, u svojoj obiteljskoj zajednici, na svom radnom mjestu, u svom krugu prijatelja, po ulicama i trgovima kojima šeće, svojim stasom i glasom svjedoči istinu koju nam je povjerio Gospodin. Umjesto čestitke za Božić, neka se ova odluka rodi i nastani trajno među nama, potkrijepljena Tertulijanovom sjajnom izrekom: „Krist je potvrdio da je on istina, a ne običaj” (De virgin. vel. 1,1). LJP

Lana Hajsok

INKARNACIJA ILI REINKARNACIJA Osnovna obilježja religije

Čini se da čovjeku kao razumnom biću promiče pronalaženje trajnog zadovoljstva, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog činjenice što je konačno i smrtno biće. Motreći u čovjeku religiozno biće, čini se da je u njegov konstitutivni dio utkana i nada da se život događa i nakon smrti. Budući da nema čovjeka koji se ne nada, može se reći kako nema ni čovjeka koji u dubini svog bića ne bi računao s Bogom kao ispuniteljem svih nada. Dakle, svi smo religiozni na ovaj ili neki drugi način. Zašto živim, koji je smisao mojeg života, što se događa s našom sviješću nakon smrti, je li moguća reinkarnacija, pitanja su koja nanovo aktualiziraju sve ljudske generacije. U dubinama svoga bića čovjek od pamtivijeka osjeća čežnju za samoostvarenjem i vječnim životom. Kad netko tu čežnju nastoji zatomiti, ona se uvijek ispoljava kroz razne protesne načine protiv prolaznosti i vremenitosti (od traženja eliksira života do huliganskog i devijantnog ponašanja). Stoga naročito ne začuđuje spoznaja da sve religije kao teleološke teorije govore o zagrobnom životu. Svima je njima zajedničko učenje da smrt nije kraj života kao takvog. Čini se kako su vjera u Sveto, Vrhunaravno biće (ili više njih) i vječnost provedena s Istim najveći ideali svih vjeroispovijesti. Vječni život politeistične religije poput hinduizma i budizma vide u gubljenju duše u božanskom (mokši, nirvani) ili u ponovnom vraćanju duše u različite životne oblike sve dok ne postane savršena i izgubi se u božanskom (reinkarnacija). Religije u kojima Bog preuzima inicijativu u očitovanju

čovjeku, nazivamo objavljenim religijama i tu spadaju židovstvo, kršćanstvo i islam. Objavljene religije vjeruju da život i nakon čovjekove smrti nastavlja besmrtna duša koja se može nalaziti u stanju vječne sreće (raju, krilu Abrahamovom) ili agonije i patnje (paklu, podzemlju). Fenomen pred kojim čovjekova nemoć prema tajni života postaje najočitija jest svakako smrt. Smrt je činjenica koju nitko ne može zaobići i koja nam zadaje mnoštvo pitanja. Što nam se tu događa, gasimo li se zauvijek ili je moguća ponovna inkarnacija (utjelovljenje)?

O reinkarnaciji

Reinkarnacija kao vjerovanje iznjedrena je na prostorima Indije. Otprilike u 8. st. pr. Kr. spominju je Upanišade. Tu se nalazi izričiti tekst o transmigraciji duše koji tumači da je čovjekovo djelovanje uzrok ponovnog rađanja. Upanišade spominju dva puta: put bogova i put očeva. Put bogova je meditirati i prakticirati askezu te on vodi oslobađanju duše i sjedinjenju s Brahmanom – vrhovnim božanstvom, dok Put očeva vodi k ponovnoj reinkarnaciji. Ideja reinkarnacije prisutna je u različitim kulturama od hinduizma i budizma, raznih afričkih plemenskih religija, stare manihejske gnoze, grčke filozofije do židovske kabale i islama. (Koprek, I., Problem reinkarnacije u suvremenoj filozofiji). Mnogi vjernici već tisućljećima vjeruju u ponovno rađanje, a čini se da je njena misao sve prisutnija i danas na tlu kršćanske Europe. Uz reinkarnaciju spominju se također i pojmovi “samsara“, „transmigracija“, „paligeneza“, „reventizam“ i „metempsihoza”

tzv. seljenje duša. Prema ovom vjerovanju duša se može, osim u ljudsko tijelo, preseliti i u neku životinju ili biljku, čak i u neživu tvar. Sve ove kulture, manje – više, različito tumače fenomen reinkarnacije. Podjela shvaćanja na koju bih se u ovom promišljanju posebno željela osvrnuti je reinkarnacija u perspektivi istočnih religija i gledanje Zapadne kulture na njenu fenomenologiju. Na Istoku je reinkarnacija posljedica karme - svemirske zakonitosti pred kojom je čak i milijunski božanski panteon nemoćan. Karma „bdije“ nad čovjekovim moralnim (ne)djelovanjem i stoga je shvaćena kao nužno zlo, kao nešto čega se treba što prije osloboditi. Ovdje je važno primijetiti da se prema hinduističkom shvaćanju čovjek sam spašava pokoravajući se neumoljivom zakonu karme, odnosno reinkarnirajući se tako dugo dok se ne iskupi za sva zla djela koja je duša za vrijeme sadašnjeg i prijašnjih života (u)činila. Logika ovakvog soteriološkog koncepta nalaže da ni hinuistički bogovi nemaju nikakvu moć, ali ni potrebu da pomognu duši zarobljenoj u vlastitoj grješnoj sudbini. Uloga sudbine za istočne religije je veoma važna budući da je već i rođenje djeteta obilježeno karmom jive i roditelja. Pravo je pitanje kako se duša u ovako strogo određenoj egzistenciji ipak spašava?

Eshatologija istočnih religija i New age

Hinduizam predlaže različite putove kojima netko može postići duhovno savršenstvo i konačno vječno spasenje duše. Te puteve spasenja, koncentracije, odricanja, pobožnosti i duhov-

nog znanja nazivaju yoga i marga. Kakvo je stanje oslobođene duše? Prema hinduističkom svetom spisu Vedama, individualna duša (atman) mora izgubiti svoju lažnu individualnost ostvarujući svoj identitet s Brahmanom: Tek “Ja sam Brahman stanje“ nazivaju stanjem čiste egzistencije iliti mokšom. Reinkarnaciju shvaćaju kao sredstvo ostvarenja samoga sebe i kao sredstvo spasenja, pri čemu je važno primijetiti da smo mi jedini čimbenici spasenja. Stoga se ni na život, ni na smrt, ni na Boga, ni na pravdu, ne gleda ozbiljno. Jedino je važno brinuti se o sebi i pobožanstveniti se raznim asketskim i meditativnim praksama (yogom i margom). Budisti takvo blaženo stanje u kojem duša zauvijek izgubi svoju individualnost nazivaju nirvana. I oni tumače da se duša mora osloboditi svake želje i svakog iskustva jer su želje glavni krivci što vežu dušu natrag na tjelesnost (materiju). Jedini način na koji se duša može osloboditi boli, osmerostruki je put oslobađanja želja, odnosno yoga. Reinkarnaciju pak na prostoru zapadne kršćanske kulture oživljavaju razni spiritistički i okultistički poklonici, a danas se širi preko tzv. pokreta New age. Zapadni štovatelji New age-a tumače reinkarnaciju na jedan sinkretistički način koji je veoma stran i udaljen izvornom vedanskom nauku. Smatraju, primjerice, kako se reinkarnacije događaju prema procesu stalnog napredovanja, što znači da se nikada novi životni oblik ne vraća na niži stupanj razvoja. Bogat čovjek u sljedećem životu biti će još bogatiji, a implicitno tomu, život je shvaćen kao neodgovorna igra bez granice (budući da je ponovljiv), čiji je cilj pobožanstveniti čovjekovo jastvo kroz razna paraznanstvena tumačenja i spiritističke seanse. Budući da je hinduizam jedna od najstarijih živućih religija čiji štovatelji nisu imali milost da im se Gospodin samoinicijativno

objavi, reinkarnacija kao eshatološka ideja, po mom je mišljenju, sasvim razumljiv i prihvatljiv način da riješi problem spasenja. No, sasvim je neshvatljivo i apsurdno što danas mnogi kršćani koketiraju sa starim poganskim idejama poput reinkarnacije, nakon što nam se očitovala na premilosrdan način Punina objave.

Kršćanska inkarnacija i poganstvo

Kršćansko vjerovanje uči da je čovjeku oslobođenje od grijeha dano besplatno. Spasenje nam je svima ponuđeno i darovano u Isusu Kristu, koji je “radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa”, inkarnirao se, umro i treći dan uskrsnuo od mrtvih. Sustavnom promidžbom, novo poganstvo 20. st. – new age, u duhu iskrivljenih moralnih vrednota današnjega vremena, nudi spasenje kao bolje, naprednije i prihvatljivije od kršćanstva (Kren, V., Novo poganstvo kao alternativni način religioznosti nezadovoljnih kršćana). Pojam poganstvo dolazi od lat. riječi paganus, što izvorno znači ‘’seljak’’, ‘’neuk čovjek’’, a označava nekrštene

narode, neznabošce, bezbošce, mnogobošce, odnosno krivovjerce. U starozavjetnom razdoblju bila je sasvim uobičajena predodžba da pored Jahve postoje i drugi mnogobrojni bogovi čiji su štovatelji morali prakticirati razne praznovjerne radnje kako bi im udobrovoljili. Bog kojeg navješćuje Biblija, osobito Isus Krist, jest Bog koji je za razliku od poganskih bogova prvenstveno bogat milosrđem. Vrhunac Božjeg milosrđa ostvaren je u žrtvi Sina Božjeg na križu. On je naviješteni Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta, čija je žrtva, dakle, pomirbena za cijeli svijet. Kristova žrtva je ponuda slobode za sve koji su voljni svoj život uskladiti s evanđeoskim vrednotama. Ponudu Božjeg spasenja čovjek bi trebao prihvatiti u vjeri, a odjelotvoriti po djelima ljubavi. Djelo pak Božje ljubavi najvidljivije je u nadolazećoj inkarnaciji Svetosti, Bogu rođenom od žene koji nam poručuje da eshatološku riječ neće imati kotač sudbine (karma), nego Ljubav Božja koja nas je za sebe stvorila. LJP Jelena Grabant

POKRET KRUNICE ZA OBRAĆENJE I MIR Marijanske pobožnosti imaju višestoljetnu tradiciju i preporučuju ih mnogi crkveni dokumenti. Iza nas su i listopadske

»...Onda se naišlo na marijanskog čovjeka oca Smiljana Kožula, franjevca Zagrebačke provincije koji se prihvatio posla intenzivno – s velikim zanosom i ljubavlju. Najprije je »Pokret krunice« postavio na čvrste pravničke temelje pa je od kardinala Kuharića dobio službeno odobrenje na dan Svih svetih 1993. godine. Potom se dao svom snagom na rad i uspjesi nisu izostali!» (o.Ante Katalinić, »Marija – velika nada Hrvata«) pobožnosti, a 7. listopada proslavili smo i blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice. Inače, prvotna listopadska pobožnost nastala je povodom bitke kod Lepanta 1571. u doba opasnosti od turskog osvajačkog pohoda kada je papa Pio V. uputio poziv kršćanima da mole krunicu, pripisujući Blaženoj Djevici Mariji posredovanje u otklanjanju opasnosti jer Ona je rodila našega Spasitelja Isusa Krista i najbolje poznaje njegov život. Zato nam je dala Krunicu – siguran put do Isusa, i Isusov život pojasnila kroz otajstva – radosna, žalosna, slavna i otajstva svjetla. Krunica je poseb-

ni oblik kršćanske molitve, satkana od temeljnih molitava naše vjere: Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, a u kršćanstvu ju je proširio sv. Dominik, utemeljitelj reda dominikanaca. Dakle, krunicom slavimo Presveto Trojstvo, Majku Božju Mariju, i kroz otajstva razmišljamo o Isusovu rođenju, javnom djelovanju, raspeću i uskrsnuću! Stoga o krunici i Majci Božjoj Mariji progovaramo u ovo blagdansko vrijeme uz Pokret krunice za obraćenje i mir koji djeluje u Hrvatskoj pod duhovnim vodstvom dr. fra SmiljanaDragana Kožula. U sklopu Pokreta krunice u prostorijama župe Uzvišenja Sv. Križa u Sigetu (Novi Zagreb) djeluju i molitvene zajednice Maranatha (Dođi, Gospodine) i Magnificat (Veliča) koje održavaju zajedničke molitve srijedom i petkom, te glazbene skupine Betlehem i Magnificat. Pokret također ima i svoju knjižnicu, ali prevodi i izdaje knjige važne za duhovni rast vjernika. Dr. fra Smiljan Dragan Kožul rođen je 28. 2. 1942. u selu Turčnovići (općina Široki Brijeg). Položivši redovničke zavjete 1960., postaje franjevac u Franjevačkoj provinciji svetih Ćirila i Metoda. Teologiju je studirao u Zagrebu i Salernu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1968. g. u zagrebačkoj katedrali. G. 1969. postigao je titulu magistra teologije na papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu. Bio je profe-

sor na Franjevačkom filozofskom učilištu na Trsatu i na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci od 1969. do 1972. g. Godine 1977. postiže titulu doktora crkvenih pravnih nauka na papinskom sveučilištu Antonianum, na kojem je bio profesor sakramentalnog prava od 1977. do 1988. Godine 1977. papa Pavao VI. imenovao ga je braniteljem veza na Kongregaciji za sakramente, što je obnašao sve do povratka u Hrvatsku 1988. Poštovani fra Smiljane, kada i kako je nastala ideja o osnivanju Pokreta krunice za obraćenje i mir? Ideja je nastala davno, već nakon 2. svjetskog rata, naročito nakon djela glasovitog bečkog patra Petra Pavličeka, franjevca, koji je nakon II. svjetskog rata u Austriji osnovao: “Rosenkranz-Sühnenkreuzzug um den Frieden der Welt = Kruničarski Križarski pohod za mir svijeta” organizirajući svakodnevno moljenje krunice. I dogodilo se čudo kad se 1955. g., kad je broj molitelja krunice narastao na milijun – Rusija se, na čelu s Hruščovom, povukla iz Austrije na opće iznenađenje i bez ikakva objašnjenja. Tako je Austrija postala slobodna zemlja bez ispaljenog metka! Kod nas se ideja aktualizirala 1990. među skupinom svećenika, redovničkih i svjetovnih, skupa s vjernicima laicima, baš po uzoru na Pokret patra Pavličeka, na početku Domovinskog rata. Nastala je potreba za osni-

vanjem Sveopćeg hrvatskog katoličkog pokreta za duhovno-vjerski preporod koji će baš oko Majke Božje, najvjernije Odvjetnice Hrvata, okupiti vjerni puk kako bi se molio za obraćenje i mir. Shvatili smo da će nam u tim teškim trenucima stradanja naše domovine, kada je trećina našeg stanovništva bila raseljena, prognana, ubijena ili nestala, kad su porušene brojne naše crkve i kapele, najviše pomoći Otac Nebeski i to po našoj Nebeskoj Majci Mariji! Ideja je iznesena u dopisu koji je objavljen u Glasu koncila 16. prosinca 1990. pod nazivom Sada je čas, autora o. Ante Katalinića. Na molbu za prihvaćanjem Pokreta u srpnju 1993. upućenu Kapitulu Hrvatske franjevačke provincije, Provincijski definitorij s dr. o. Mirkom Mataušićem na čelu, pozitivno je odgovorio 25. rujna 1993. izdajući dekret Odobrenje «krunice za obraćenje i mir. Odmah nakon toga osnivači Pokreta krunice započeli su izradu Statuta, zaduživši mene da stupim u kontakt s uzoritim Nadbiskupom i da ga zamolim da Pokret krunice prizna i na razini Nadbiskupije. Službeno odobrenje za osnivanje »Pokreta krunice« dao je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić 29. listopada 1993., a stupilo je na snagu na blagdan Svih svetih – 1. studenog 1993. Pokret krunice je pred sebe stavio mnogo ciljeva i nakana kroz molitvu vjernika – članova. Za koje nakane posebno preporučujete moliti vjernicima u ovim teškim vremenima? Svrha Pokreta izražena je u samom njegovom nazivu – staviti se u službu duhovno-vjerske obnove hrvatskoga naroda. To se vidi i iz Statuta u kojem su određeni glavni ciljevi Pokreta krunice: da se dnevnim moljenjem krunice isprosi od Boga obraćenje našega naroda i tako zaustavi njegovo propadanje i da narod živi u miru u svojoj domovini. Potrebna je i molitva za kršćansku obnovu ljubavi, vjernosti i

mira u braku i obitelji, rađanje začete djece. Naravno, potrebe su mnoge – za redovnička i svećenička zvanja, molitva protiv bogohulnih psovača, ali i protiv iseljavanja naših mladih u strane zemlje, da se hrvatski narod ujedini i u miru uživa stečenu slobodu... Stoga članovi Pokreta mole svakodnevno krunicu ili barem jedan njezin dio za sve spomenute potrebe, a uz to se svakodnevno preporučuju Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrešnom Srcu Marijinu. Posebno obilježavamo i prve subote u mjesecu posvećene Bezgrešnom Srcu Marijinu, svetom misom, postom, molitvom i sabranošću. Na koji način pokret krunice pomaže vjernicima i sudjeluje u vjerskim događajima? Dosad smo tiskali i podijelili diljem domovine više milijuna listića u boji Kako moliti krunicu. U suradnji s Obiteljskim centrom iz Zagreba Pokret je od početka postojanja do danas podijelio više od milijun knjižica Tvoj dan s krunicom, poklanjao krunice, dijelio knjige Temelji vjere, te slike Presvetog Srca Isusova i Bezgrešnog Srca Marijina. Stalno promičemo molitvu za obitelj plakatom Krunica za obitelj. Među trajnim akcijama Pokreta krunice su seminari, duhovne obnove, trodnevnice, devetnice, duhovne vježbe i ostali oblici duhovnoga djelovanja. U tome sudjeluju svećenici, laici i brojni povjerenici. Mnogo putujemo po domovini, ali i izvan nje, i promičemo duhovni i vjerski preporod našega puka i njegovo vraćanje vjeri u dragoga Boga. Tako smo posjetili stotine župa u Hrvatskoj, BiH, te brojnim Hrvatskim katoličkim misijama u Europi i misijski djelovali. Među dosad organiziranim poticajima Pokreta sigurno je jedan od najvećih molitvenih pothvata u našem narodu – Devetnica za Svetog oca pod nazivom Milijun krunica za Svetog oca koja je održana uoči prvog posjeta Ivana Pavla II. našoj domovini,

10. i 11. rujna 1994. g. U njoj su sudjelovale sve naše župe i katoličke misije u svijetu, a Pokret krunice predvodio je noćno bdijenje na Hipodromu uoči svečane Svete mise na kojoj se okupilo preko milijun vjernika. Znači da je za Svetog Oca samo u toj noći izmoljeno više od milijun krunica. Sveti je Otac bio oduševljen našim plakatom pa je zatražio da vozač zastane kod plakata i da ga osobno i detaljno pogleda. Sveti je Otac, vrativši se iz Hrvatske u Vatikan, na općoj audijenciji srijedom, izričito istaknuo tu našu molitvenu devetnicu i rekao: Predragi, ostvareni je pohod očekivan vrlo mnogo vremena. Prethodilo mu je živo razdoblje molitve, obilježeno brojnim pothvatima, od kojih valja spomenuti i ‘milijun krunica’ za dobar uspjeh putovanja. Možete li nam više toga reći o molitvama za ozdravljenje i oslobođenje u sklopu Molitvenog susreta posljednjeg utorka u mjesecu u crkvi Sv. Križa u Sigetu kojeg predvodite kao duhovni ravnatelj Pokreta krunice, a sudjeluju i molitvene zajednice Maranatha, Magnificat i glazbeni sastav Betlehem? Trebam napomenuti da je Crkva zadnjih godina preko svojih najviših ustanova dala precizne smjernice s obzirom na molitve za ozdravljenje, a kojih se i mi držimo pri Molitvenim susretima posljednjeg utorka u mjesecu. U tom smislu je Kongregacija za nauk vjere 2000. godine, kada joj je kao prefekt bio na čelu kardinal J. Ratzinger, današnji papa Benedikt XVI., donijela: Naputak o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje, koji je Kršćanska sadašnjost prevela i objavila na hrvatskom jeziku. Budući da su se i nakon ovoga dokumenta pojavile mnoge nejasnoće i pitanja, Papinsko vijeće za laike, odnosno njegov predsjednik uzoriti Stanislav kardinal Rylko, savjetovao je da IC-CRIS (Vrhovna uprava Karizmatskog Pokreta Obnove u Duhu Svetome) izradi i

objavi: Smjernice za molitve kojima se od Boga moli ozdravljenje. Izradu tih smjernica napravila je Doktrinalna komisija ICRIS-a u kojoj su bili vrlo ugledni bibličari i teolozi. Te Smjernice su objavljene u Vatikanu u rujnu 2007., a na hrvatski su jezik prevedene i objavljene već u studenome iste godine. I samom Gospodinu Isusu Kristu je bila važna služba ozdravljanja i iscjeljivanja jer je to vršio gdje god bi došao – iscjeljivao bi ljude u tijelu, duhu, duši i srcu. A Djela apostolska nam svjedoče da su i apostoli već u svojim prvim propovjedima naglašavali Isusova iscjeljenja: »Isus je prošao čineći dobro i ozdravljajući sve koje đavao bješe tlačio, jer ‘Bog bijaše s njim’« (Dj 10, 38). Dakle, i sam je Isus htio da njegovi učenici nastave njegovim putem: da propovijedaju Radosnu vijest i iscjeljuju bolesne. O tome nam u Svetom pismu govori i apostol Luka: »On sazva apostole i dade im moć i vlast nad svim zlim dusima i da iscjeljuju od bolesti. Tada ih posla da navješćuju Božje kraljevstvo i da iscjeljuju bolesnike.« (Lk 9, 1-2) Jer i sam papa Benedikt XVI. u svojoj knjizi Isus iz Nazareta piše: »Liječenje je bitna dimenzija apostolskog poslanja, kršćanske vjere općenito... Kršćanstvo se čak može odrediti kao ‘terapeutska religija’ – religija liječenja. Shvatimo li to u potrebnoj dubini, u liječenju je izražen sav sadržaj ‘otkupljenja’«. Pokret pokušava pomoći i hrvatskim braniteljima tako što s Udrugama branitelja pokreće niz molitvenih susreta diljem domovine pod motom »Molitvom očuvajmo Hrvatsku!« Susrete su podržali i hrvatski biskupi, dapače već ih je više sudjelovalo u tim molitvama, a i Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti podržava susrete. Hrvatski branitelji uvjereni su da se treba nešto duhovno pokrenuti zbog teške situacije i po-

rasta broja samoubojstava među njima pa su bili kod vojnog ordinarija, nadbiskupa Jezerinca koji im je, kao i fra Zvjezdan Linić i prof. Tomislav Ivančić, savjetovao da se obrate meni i Pokretu krunice. Tako smo u kolovozu 2008. g. postavili zajednički glavni cilj, što je opet bilo djelo Duha Svetoga, da ćemo održavati duhovnu obnovu u raznim dijelovima Hrvatske, obavljati pobožnosti pet prvih subota na čast Majci Božjoj

»Molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova!« (Jak 5,16) i moliti za svoje neprijatelje. Tako smo počeli u Zagrebu 4. listopada, nastavili u Vukovaru - gradu mučeniku, zatim u Dubrovniku, koji je svjetsku javnost pokrenuo da djeluje nakon bombardiranja staroga grada. Poslije toga smo bili u Zadru, sudbonosnom kraju u vrijeme rata koji je spriječio da neprijatelj rascijepi Hrvatsku na sjevernu i južnu. Molitve pet prvih subota završili smo 7. veljače u Rijeci u bazilici Gospe Lurdske. Potom su počeli stizati pozivi iz ostalih gradova pa smo bili u njih još 8 (Gradištu, Osijeku, Sinju, Gornjoj Stubici, Svetom Martinu na Muri, Lovreću, Svetom Križu - Zagreb i Slavonskom Brodu. Napredak se u duhovnom smislu osjeti, što su mnogi i potvrdili i posvjedočili jer što drugo možemo očekivati kad se stavimo pod zaštitu Majke Božje i Majke Nebeske, nego Božjem djelovanju i milosti preko Nje. U ožujku 1994. s užim suradnicima osnovali ste i »Radio Mariju«. Poznato je da ste u to uložili veliki trud i primijenili svoje višegodišnje iskustvo na Radio Vatikanu i na talijanskom RAI-u. Kakav je položaj katoličkih medija u današnjem društvu? Kako ih vidite u budućnosti? U Pokretu krunice smo si od samoga početka, a što stoji i u

Statutu, postavili za cilj evangelizaciju pomoću audio-vizualnih sredstava javnoga priopćavanja. Stoga smo od samih početaka radili na uspostavi radijske postaje koja bi u duhu Maksimilijana Kolbea radila isključivo vjerski program. Uz mnogobrojne poteškoće »uvaženih osobnosti« na koje smo nailazili pri osnivanju postaje, ipak je bila jača Božja volja da uspijemo u svome naumu. Veliku zahvalnost dugujemo blagopokojnom kardinalu Kuhariću, ali i gospodinu nadbiskupu Giuliju Einaudiju, tadašnjem apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj, čija je potpora u presudnom trenutku bila odlučujuća. Činjenica je da u Hrvatskoj nema dovoljno katoličkih medija, za razliku od Italije u kojoj ih je na stotine. Mislim da se u našoj domovini što prije mora osnovati katolička televizija, ali i katolički dnevni list, pa i katoličko sveučilište! Dolazi nam Božić, vrijeme kad smo posebno osjetljivi na potrebe drugih. Što biste poručili našim čitateljima? Što bi trebali, po vašem mišljenju, promijeniti u svrhu boljih međuljudskih i međureligijskih odnosa u budućnosti? Stoljećima su proroci vapili za dolazak Mesije uzvikom “Maranatha” – Dođi, Gospodine! Jasno je da svaki vjernik treba isto tako vapiti Gospodinu da dođe. No Gospodin će doći samo u ono srce koje se otvori Bogu. A kada je čovjek povezan s Bogom, on je povezan sa svime što je Bog stvorio, on u stvari donosi Krista i Božji mir svima. Baš se zato trebamo svi skupa zalagati da ljudi upoznaju dragoga Boga i približe mu se vjerom. Samo tako obnovljeni u duhu možemo pjevati i uistinu razumjeti riječi - Slava Bogu na visini, mir ljudima u nizini... Sretan vam i blagoslovljen Božić i neka Božji blagoslov siđe na sve vas. Amen! LJP Kata Martinović Bevanda

Velike seobe katoličkog pučanstva iz Hercegovine

ZAŠTO SU HRVATI ISELJAVALI IZ HERCEGOVINE Danas se modernom čovjeku događa da ponekad u svojoj samoći zastane pa se upita: tko sam, što sam , odakle sam? I baš ovo zadnje zbunjuje većinu nas. Je li to mjesto rođenja, mjesto u kojem živimo, mjesto odakle nam je otac, djed… Kako se naš časopis tiska u Osijeku, a čita diljem naše domovine, želja mi je bila napisati članak u kojem bi našim čitateljima napisala nešto o emigraciji i kretanju stanovništva iz zapadne Hercegovine u Hrvatsku. Pronašla sam knjigu u kojoj sam saznala jako puno o prošlosti svoga Brotnja te o odlasku iz tog prenapučenog kraja u Bosnu, Dalmaciju i Slavoniju.

Stanovništvo Brotnja u tursko doba

Da je Brotnjo prostor u zapadnoj Hercegovini, južno i jugozapadno od Mostara, omeđen otprilike četirima gradovima: Mostarom, Čapljinom, Ljubuškim i Širokim Brijegom, to sam i sama znala odrastajući u Čitluku i živeći u Mostaru. Znala sam iz povijesti da je to prostor u kojem je obitavalo hrvatsko pučanstvo od stoljeća sedmog. Izmučeni narod progonjen od turske vlasti, teško živeći pod austrougarskom okupacijom. Međutim kako iz povijesti tijekom školovanja nisam dobila odgovor na mnoga pitanja na koja nisam znala odgovor, pokušala sam pronaći dobru knjigu koja bi rasvijetlila moje neznanje. Dogodilo se to prije nekoliko mjeseci u mojoj župnoj crkvi u Čitluku. Privukao me naslov Stanovništvo Brotnja u tursko doba autora fra Roberta Jolića. Iz recenzije koju je napisao prof. dr. sc. Nenad Moačanin saznala sam da je rukopis dr. sc. Roberta Jolića pod naslovom Demografske promjene u Brotnju u osmanskome razdoblju na temelju crkvenih i osmanskih izvora tekst doktorske disertacije obranjene ove godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako dalje Moačanin navodi, središnji dio čine poglavlja o broćanskim ro-

dovima i migracijama. Autor je na temelju raspoloživih izvora pokušao izraditi rekonstrukciju plemena i rodova broćanskoga područja od predosmanskih vremena do suvremenosti. Rekonstrukciju je izradio za katoličke, muslimanske i pravoslavne rodove. Najznačajniji dio rukopisa odnosi se na iscrpnu obradu migracijskih kretanja stanovništva Brotnja. Podijelivši migracije na trajne, lokalne i sezonske, autor ističe da su se one u osmanskome razdoblju odvijale u tri selidbena vala. Prvi je započeo već u 15. i dijelom u 16. stoljeću, drugi u drugoj polovini 17. i početkom 18. stoljeća, a treći tijekom druge polovine 18. i čitavo 19. stoljeće, ne zaustavljajući se do danas. Do toga trećeg selidbenog vala došlo je zbog prenapučenosti i neplodne zemlje. Lokalne i sezonske migracije autor povezuje s polunomadskim načinom života hercegovačkih obitelji. Zaključuje da se na temelju takvog načina života, kakvim su živjele mnoge broćanske obitelji, može govoriti o vlaškome podrijetlu dijela broćanskog stanovništva, o čemu svjedoče i brojni sačuvani izvori.

Raseljavanje iz zapadne Hercegovine

Kako navodi fra Jolić prvo veliko iseljavanje, doslovce bi-

jeg pučanstva, uslijedio je poslije okupacije Hercegovine od turske vojske početkom druge polovice 15. stoljeća. Zacijelo su stanovnici bježali i u prijašnjim godinama i desetljećima jer je turska vojska često upadala na to područje i prije konačna osvajanja oko 1468.godine. Prema nekim povijesnim podatcima Turci su u ropstvo iz Bosne i Hercegovine odveli više desetaka tisuća kršćana. Tako V. Klaić, prema Dlugossu, navodi da je sultan Mehmed drugi samo 1463., prilikom osvajanja Bosne i dijela Hercegovine, odveo iz zemlje 100 000 robova, a k tome i oko 30 000 mladića koji su pretvoreni u janjičare. Iako su te brojke možda pomalo pretjerane, one ipak pokazuju svu tragediju puka koji je živio na prostorima srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva. Nadalje fra Jolić navodi da su mnoge stanovnike sami Turci preseljavali u opustjele predjele. Upravo su ta desetljeća s kraja 15. i početka 16. stoljeća vrijeme kad se velik broj katolika iz zapadne Bosne i zapadne Hercegovine preselio u dalmatinsko zaleđe, odakle su se u sljedećim desetljećima selili dalje. U međuvremenu su, zbog nama danas nepoznatih razloga, dobili ime Bunjevci, a najpoznatija su odredišta njihovih emigracija Lika i Hrvatsko primorje te

Podunavlje, u najvećoj mjeri Bačka, daleko od rodnih krajeva. Navodi da je u isto vrijeme, ali i u kasnijim stoljećima, nešto katoličkog puka iz Hercegovine završilo na dalmatinskim otocima, ali o tome danas, nažalost, nemamo previše podataka, niti su istraživanja podrijetla stanovništva, poglavito na srednjodalmatinskim otocima uspjela do kraja ući u strukturu doseljeničkih obitelji. Temeljni je razlog što iz 15. stoljeća nema puno sačuvanih podataka, a pogotovo se to odnosi na matične knjige, koji iz toga razdoblja uopće nema. Velik je broj kršćana prebjegao i na dubrovačko područje, ali najviše onih s istočne strane Neretve, a neki su bježali u nekoliko navrata, uvijek kad je prijetila velika opasnost da ih Turci pobiju ili odvedu u ropstvo. Dubrovačka je Republika takvim prebjezima redovito pružala zaštitu, ali je nerijetko s njima imala i velikih problema, poglavito kad su oni nastavljali s ratom protiv Turaka s dubrovačkoga područja, što je dovodilo u pitanje opstanak same Republike, koja se s turskom silom nikako nije mogla nositi vojnim putem. Osobito su veliki poremećaji nastali tijekom druge polovice 17. i početkom 18. stoljeća, tijekom triju velikih ratova koji su se na području Dalmacije, a redovito i na puno širim prostorima, vodili između mletačke i turske vojske. Mlečani u nedostatku vlastitih snaga, s jedne strane regrutiraju domaće kršćansko stanovništvo pod svojom upravom, a s druge strane organiziraju preseljenje slavenskih kršćana, katolika i pravoslavnih koje redovito nazivaju Moralcima (od Maurovlasi, Vlasi), s prostora pod turskom vlašću na svoje, i tako od njih čine udarnu iglu za oslobađanje brojnih područja koja su se donedavno nalazila u turskim rukama. Za tih je dugotrajnih i iscrpljujućih ratova na prostoru zapadne Hercegovine, kao i u čitavoj Bosni i Hercegovini, pre-

ostao tek neznatan broj katolika, vjerojatno ni 20 000 na prostoru od Save do Dinare. Zbog velikog siromaštva hercegovačkih doseljenika u Dalmaciji, gladnih godina, nedostatka obradivih površina i pašnjaka za napasanje stoke, nemali se broj svojevoljno vraća na stara ognjišta, privučen upravo ekonomskim prednostima, kao i pozivima turskih begova i aga koji daju amnestiju svim svojim kmetovima samo da bi se vratili i nastavili obrađivati pustu zemlju. Još se više hercegovačkih pribjega iz Dalmacije upućuje na puno dalji put, na prostore opet pod turskom vlašću, ali još pustije i još bogatije, osobito u bosansku Posavinu i u srednju Bosnu. K tome od sredine 18.st. pošto se Hercegovina počela napučivati, a poglavito tijekom čitavog 19.st., teče neprestana rijeka iseljenika iz zapadne Hercegovine, kao i iz zapadne Bosne, u navedena bogata područja, osobito u Posavinu. LJP Elvira Gagro

SVIJEST DA SAM ZEMLJANIN Planet Zemlja Taj plavi dragulj Logosom Škropljen pun života Putujući na Mjesec ugledah U čitavu Kozmosu bez premca sja Njezina ljepota Kako je zanosna ta ruta Beskrajem dok pluta Suncem milovana Zvijezdama obasjana Želim biti mudar pri punoj svijesti Uspravan koračati

Po svakoj zemaljskoj cesti Štujuć joj sve stanovnike Od onog malog na grani ptića Do tajnovita ogromna himalajskog Snježna još neviđena bića

OD DRVA ŽIVOTA DO “JA JESAM” I Ti Poput Isusa Tek kada budeš uzdignut na križ Spoznat ćeš da jesi Ne Prije Na svako Prije zatornikpodrugljivac se smije To Prije Ono je privid Hir Kratkotrajan ljubavni vir Lišeno spasonosne patnje hladnim biva Tvoje Prije Bez Krista Nema tko da ga grije

ORHIDEJA Orhidejin cvijet stamen Pred njim izustih Jednu tek riječ - Amen! Mladenko Spahija

Božićni običaji - intervju

Božićno vrijeme je vrijeme darivanja. Iz godine u godinu svjedoci smo kako božićna kupovina počinje sve ranije, traje po cijele dane i završava tek tamo negdje iza Nove godine. Različite božićne reklame zapljusnu nas početkom studenoga, na televiziji i na radiju, u novinama te na jambo plakatima . Prodajni centri postaju krcati ljudima koji nešto traže. Što uistinu traže, nisu ni oni svjesni. Lijepo je darivati, čovjek se osjeća ispunjeno. Lijepo je i primati, čovjek se osjeća voljeno. Ali zar je to ono čime započinje radost dolaska Božića. Živimo u vremenu u kojem je teško odgajati djecu koja će znati prepoznati istinske vrijednosti u životu. Kako djetetu objasniti da iščekivanje Božića nije odlazak u velike prodajne centre u kupnju darova. O tome kako djetetu približiti radost božićnih blagdana te što za dijete znači igra i kakav bi trebao biti moralni odgoj putem igre, pričali smo s profesorom Brankom Barišićem-Jojićem, dječjim psihologom, pedagogom i psihoterapeutom. LJP: Recite nam za početak što je to igra i što igračka znači za dijete? BB: Igra je za dijete neiscrpan izvor radosti i oduševljenja. Ona ga pokreće u njegovu životu. Oduševljenje koje dijete dobiva igrom potreban je i najboljih poticaj koji pomaže izgradnji jake i čvrste ličnosti. Igra je neiscrpno vrelo mogućnosti za proučavanje djeteta, njegovih sposobnosti, sklonosti, interesa, raspoloženja, želja i nastojanja, njegovog cjelokupnog duševnog i tjelesnog života, a lako će se uočiti njegovo mjesto, uloga i snalaženje u društvu vršnjaka. U djetinjstvu je igra najjače odgojno sredstvo, ona je sastavni dio dječjeg života. Pomoću nje dijete stječe životna iskustva, obogaćuje se spoznajama, u igri eksperimentira, gradi, razvija maštu i stvaralačke sposobnosti. Dijete izgrađuje svoje poglede na društvene odnose, pokazuje svoje sklonosti i osjećaje, temperament i karakterne crte, što je iznimno bitno za daljnji razvoj mlade ličnosti. Što se tiče igračke, moram vam reći da je ona djetetov živi prijatelj. Igračkom i igrom dijete stvara svoj poseban svijet, svoju maštu, imaginaciju u kojoj je ono gospodar. Igrajući se, dijete uči, razvija svoju maštu, intelekt,

produbljuje osjećaje, razvija prijateljstva, manje je usamljeno, usvaja vrijednosti jer se povezuje s drugom djecom, s odraslima, gdje obogaćuje svoj fond novim znanjima. Dijete voli većinu igračaka, ali se jače emocionalno veže za neku njemu posebno dragu, s kojom razgovara, nosi je u krevetić, s njom dijeli radost, zadovoljstvo, ali i neraspoloženje, bojazan, strah i tugu. Može se reći kako igra i igračka djeluju na druželjubivost, razvoj prijateljstva, stjecanje novih spoznaja, razvoj kognitivnih sposobnosti, mišljenja i pamćenja, što je veoma bitno za daljnji tijek razvoja i usvajanja novih navika metoda i učenja. LJP: Objasnite nam zašto se djeca igraju? BB: Već sam vam rekao kako je teško definirati pojam igre jer postoje različite definicije kod različitih autora. Ipak igra se odnosi na svaku aktivnost koja se poduzima zbog zadovoljstva, zbog mnogih potreba i želja. Mnogobrojnim igrama dijete vježba svoje intelektualne sposobnosti, uspoređuje, razlikuje, prepoznaje. Težnjom za savladavanjem prepreka, za postizanjem cilja, igrom dijete jača svoju volju za postignućem. U nekim igrama dijete oponaša način života, razvija govorne sposobnosti,

oponaša riječi i likove odraslih, usvaja norme ponašanja, privikava se na određenu stegu i vlada se u skladu sa zahtjevima normi, propisa i pravila igre. Putem igre dijete razvija svoja čuvstva, osjećanja, prijateljstva, međusobno razumijevanje, poštovanje i ljubav. Igra je osnovni oblik ponašanja i učenja djeteta u mlađoj dobi, kao i dugotrajni proces kojim dijete zadovoljava svoje osnovne potrebe: težnju za aktivnošću, potrebu pripadanja, razvijanje ljubavi među vršnjacima, zabavu tj. slobodni izbor zanimanja, motiva, procjena vrijednosti i napredovanja. Kroz igru roditelji mogu pratiti razvoj djeteta, njegovo ponašanje u skupini i pojedinačno, odnosno konkretna odstupanja od normale. Igrom se dijete oslobađa psihičke napetosti, stresne situacije i rješava konfliktne situacije. U igri ono na vrlo koristan i konstruktivan način oslobađa silnu energiju koju ima u sebi, koju mora na neki način usmjeriti i rasporediti. Dakle, njemu je igra sve, ali nije dovoljna te mu je potrebna još neka osoba s kojom će se igrati i koja će ga pravilno usmjeravati u igri. Važno je da otac i majka imaju vremena za igru s djetetom, da ga vode, da dijete stječe potpuno iskustvo u igri, da vlada međusobna ljubav,

pažnja i zadovoljstvo, što je važna osnova za zajedničku sreću. Kada je igračka aktivnost usmjerena nekom cilju, a ne samo uživanju, kao što je slučaj u natjecateljskim i športskim igrama, onda igra ima aspekt rada. LJP: Kolika je vrijednost igre i ima li igra terapeutsko obilježje? BB: U tjelesnom pogledu igra ima presudno značenje da bi dijete pravilno razvilo svoje mišiće i da bi uvježbalo sve svoje dijelove tijela. Aktivna igra služi kao ventil oduška energije, koja, ako se ne isprazni, čini dijete napetim, nervoznim, razdražljivim, čak i agresivnim. Dakle, igra djetetu pomaže shvatiti i kontrolirati svijet u kojem živi. Kroz igru dijete uči praviti razliku između stvarnosti i fantastike. Dijete koje se samo igra, bez druge djece, postaje sebično, svojeglavo, samouvjereno i dominantno. Igra mu pomaže u društvu njegovih vršnjaka naučiti kako se treba ponašati na socijalan način s drugom djecom. Bez obzira gdje će se dijete igrati sa svojim vršnjacima, roditelji su mu dužni zajednički pripremiti prostor za igru. Potrebno je poznavati vršnjake s kojima će se ono igrati. Često se događa da se djeca u igri svađaju i tuku. Roditelji ne trebaju odmah stati na stranu svoga sina ili kćeri jer je rijetkost da je kriva jedna strana. Djetetu treba objasniti da se u igri ne smije biti nepopustljiv te da se mora tražiti miran izlaz iz sukoba i da se pravilno odnosi prema vršnjacima. Što se tiče terapeutskog obilježja, moramo naglasiti da je ono prisutno u igri. Mnogo je djece psihički napeto, zbog niza opravdanih i neopravdanih razloga, koji nastaju zbog različitosti sredine u kojoj žive te im je potrebno opuštanje psiholoških napetosti. Upravo igra služi ovoj svrsi tako što im pomaže iskazati njihove emocije. Igra im služi kao ventil za strepnje i za tenzije koje strepnja sobom donosi. Mnoge potrebe i želje, koje se ne mogu zadovoljiti u svakodnevnom životu,

zadovoljavaju se kroz igru i na taj način se za dijete smanjuju frustracije svakodnevnoga života. LJP: Recite nam možemo li igrom utjecati na moralni odgoj djeteta? BB: Slobodno se može reći kako je igra jedna od najvažnijih snaga za moralni odgoj djeteta. Znači, dijete uči ono što skupina smatra da je pravo i krivo kod kuće ili u školi, ali prinuda za usvajanje moralnih standarda tamo nikada nije toliko stroga kao što je to slučaj u skupnoj igri. Ono zna kako mora biti korektno, pošteno, iskreno, dobar prijatelj, gubiti bez ljutnje i vladati samo sa sobom kako bi moglo biti usvojeni član igračke skupine. U skupini je tolerancija mnogo veća nego u obitelji, vrtiću, školi. LJP: Upoznali ste nas s velikom važnošću koju igra ima za dijete. Kako ste već napomenuli, dijete kroz igru oponaša riječi i likove odraslih. Znači li to da se ono od malih nogu uči da je božićno darivanje ono najvažnije za vrijeme božićnih blagdana, ako se i roditelji i obitelj ponašaju isto? BB: Svakako. Djeca prate što mi radimo, oponašaju nas. Najčešće oponašaju svoje ukućane. Zbog toga je bitno u vrijeme blagdana uvesti posebne rituale kojih će se djeca sjećati kad odrastu. Od pamtivijeka su naši stariji slavili Božić na najsvečaniji način, zaista što se moglo bolje i veselije. Svaka priprema i obred uoči Božića i božićnih blagdana imaju duboko vjersko značenje. S djecom treba razgovarati o dolasku božićnih blagdana. O tome kako vrijeme pred Božić počinje prvom nedjeljom nakon sv. Kate. Zove se došašće, to jest iščekivanje dolaska našeg Spasitelja, kojeg je Bog obećao poslati. Zato nas te četiri nedjelje prije Božića podsjećaju na vrijeme od obraćanja do Spasiteljeva dolaska. Naime, advent ili došašće počinje četiri tjedna (nedjelje) prije Božića. Bilo bi lijepo da roditelji zajedno s djecom prave vijenac s četiri svi-

jeće kao i druge ukrase prigodne za ovaj blagdan. Svake nedjelje pali se po jedna svijeća uz molitvu. Neka u toj molitvi sudjeluju djeca. Ako roditelji svu svoju pažnju uoči blagdana posvete isključivo kupnji darova, isto će željeti i djeca. Stoga je na roditeljima velika odgovornost kako djetetu na najbolji način približiti radost božićnih blagdana. LJP: Kako djetetu objasniti da svi blagdani, a posebno božićni, imaju veliku vrijednost koja se ne može mjeriti darovima, iako su oni sastavni dio tog velikog veselja? BB: U psihologiji se obično kaže kako je puno lakše darovati nego primati dar, misleći na odrasle osobe. Malo je onih koji ne vole primiti dar, ali darovi kod djece izazivaju veliku radost, zadovoljstvo, radoznalost što se krije u lijepom dekoriranom papiru. Promatrajte ih s koliko emocija otvaraju omot igračke koju ste im darovali. Tu se javljaju cijele predstave, rituali prigodom otvaranja lijepo umotanog paketića, povećava se znatiželja i pridonosi značenju dara. Trebamo znati da isti dar opremljen na različite načine pobuđuje različito zanimanje i veliku pozornost. Često se to događa i kod odraslih. Možemo reći da je igračka najdraži prijatelj svakog djetinjstva. Ako smo djetetu na prigodan način objasnili sve o blagdanima koji slijede, potrebno ga je na sam blagdan obradovati i s darom, a najbolje bi bilo da taj dar bude igračka primjerena za njegovu dob. LJP: Sada kada smo djetetu na njemu pristupačan način objasnili što blagdane čini posebnima, recite nam kako organizirati kupnju božićnih darova s djecom te kako im pomoći da darivaju s ljubavlju? BB: Izboru dječjih igračaka trebamo pristupiti pažljivo, jer igračka mora biti poticajna za dječji razvoj, a većina ih u našim trgovinama nije takva. Pri kupnji igračke obvezno pogledajte

Božićni običaji - intervju

deklaraciju zbog uporabe i opasnosti. Dobra i kvalitetna igračka mora udovoljavati mnogim zahtjevima kako bi djelovala odgojno, poticajno a istodobno zabavno. Kažimo i koja su to gledišta koja nas upozoravaju što je to dobra, pouzdana i kvalitetna igračka: s psihološko-pedagoškog aspekta, to je primjerenost dobi, funkcija koju razvija. S tehničkotehnološkog aspekta igračke trebaju biti bezopasne, izrađene od materijala koji pogoduju djeci. Sa zdravstveno-higijenskog aspekta treba voditi računa o kvaliteti materijala, vrsti boja, trajnosti i načinu njezina održavanja. Ako nađete takvu igračku nemojte žaliti koju kunu više za svoje dijete. Poželjno je da za vrijeme božićnih blagdana idemo u dućane ili trgovačke centre kupiti djetetu prigodan božićni dar. Moramo biti razumni u kupovini i darivanju. Dobro je razgledati trgovine i knjižnice nekoliko dana ranije, saznati želju djeteta, a kasnije bez djeteta kupiti i umotati dar. Djetetu će biti ugodno iznenađenje kad pronađe dar ispod božićnog drvca. LJP: Koje su igračke prigodne za darivanje djeci i kako odabrati igračku koja će ujedno biti i zabavna i edukativna? Pri kupnji igračaka potrebno je imati na umu dob djeteta kako bi bile primjerene njegovu psihofizičkom stupnju uzrasta, ali i da igračka potiče njegov dalji razvoj. Napomenut ću koje bi igračke trebalo kupovati u odnosu na dob djeteta. Od rođenja do treće godine: razne zvečke, lutkice od gume, klimavac koji se okreće u raznim bojama, kantice, lopatice, i grabljice za pijesak, igra liječnika, razne slagalice i sl. Bitno je da su igračke velike, lagane, da se lako peru, da su nezapaljive te da proizvode nježan i ugodan zvuk. Od treće do pete godine: slikovnice s bajkama, velike olovke za crtanje, tupe škarice, plastelin, flomasteri, kocke sa slovima i brojevima, kreativni glazbeni in-

strumenti, složenije bojanke i sl. Od šeste do devete godine: kod ovog uzrasta više se razvija smisao za samostalnu igru, ali i društvenu. Mogu se darovati razne vrste lopti, magneti i elektromagneti, povećala i sprave koje jednostavno predočuju temeljna znanstvena načela, razna glazbala, knjige i sl. Od desete do trinaeste: djeca ovog uzrasta već su zainteresirana za neke svoje pojedine aktivnosti prema sklonostima, interesima i osobnim težnjama kao što su umjetnost, glazba, šport, graditeljstvo, znanost te im treba nešto darovati od čega će i kasnije imati koristi: kupnja literature, glazbeni instrument, bicikl, mobitel, razni materijali za rad i zabavu i sl. Od četrnaeste do osamnaeste: ovo je doba puberteta i adolescencije, taj uzrast nikakva igračka neće obradovati, već će ga poniziti jer se već osjećaju ve-

likim i kao da su prerasli igračke. U ovoj dobi nemojmo nikad kupovati po našem izboru, već po želji djeteta-tinejdžera. Ova djeca imaju svoj plan kupnje i odijevanja. Darujmo im novac prema svojim mogućnostima neka sami kupuju. Na taj način tinejdžer će biti zadovoljan (nismo sigurni da će i roditelj). Prigodom blagdana može im se darovati lijepa i korisna knjiga, CD, DVD, računalo, mobitel, priključak na internet, neiscrpno vrelo (dobrih i loših) informacija. S obzirom da smo ovdje razgovarali o božićnim i blagdanskim darovima, svatko dijete zaslužuje neki dar prigodom Božića i božićnih blagdana. Za nas kršćane Božić je najsvečaniji blagdan gdje se svi zajedno radujemo i veselimo. Pozdravljam vas uz riječi: » Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo.« LJP Elvira Gagro

KRŠĆANSTVO I KULT SUNCA

U antičkom svijetu mnogoboštva u kojem se svjetonazor prenosio maštovitim metaforičkim jezikom, veliku je revoluciju izazvao grčko - helenistički razum koji je svojim propitivanjem, analizom i objektivnošću želio pojmiti fenomen kozmosa. Antički svijet ili Stari svijet je naziv koji se koristi za opisivanje svijeta u kojem se govorilo grčkim i latinskim jezikom u doba antike. Taj se naziv ne odnosi samo na područje današnjih država Grčke i Italije, nego obuhvaća kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko 1200. ili 800. g. pr. Kr. pa do propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva. Rimsko Carstvo kao teritorijalno ekspandirajuće područje, asimiliralo je mnoge (religijske) običaje, od dalekoistočnog kulta Mitre do raznih egipatskih kultova. Niti jedan poganski kult nije bio isključiv za Rimski Senat, tako dugo dok nisu ohrabljivali pobune protiv države i cezara. No, židovski Bog zadavao je nepremostive teškoće pri asimilaciji, budući da nije imao antropomorfnu sliku o sebi, te je zahtjevao štovanje samo njega kao jednog i jedinog Boga. Stoga, židovski Bog implicirao je Rimljanima neprihvatljivu tezu - da su sve ostale religije pogrešne. Usvojiti ovakav običaj za Rimljanina bio bi preradikalan prekid s dotadašnjim načinom života. In-

trovertirane zajednice ovako ekstremnog stajališta, jednostavno nisu bile dobrodošle u antičkoj kuluri. Iako je s procesom helenizacije uveden i princip logosa (u sferi grčke filozofije taj termin je rabljen u velikoj množini značenja, osim uma i govora, još neka njegova značenja su: objašnjenje, razlog, logika i mnoga druga), stvar je, čini se, samo otežana za već postojeće narodne religije. Prodor logosa i stoicizma (Zenonove filozofske škole koja je smatrala da je priroda prožeta svjetskim umom – logosom) antičko – rimski svijet, tek kasnije, s popularizacijom kršćanstva kao nove ideologije počinje osjećati. Helenizacija tako donosi Rimu i jedno zanimljivo božanstvo koje će čuvati rimske trupe u novim, ali poštenim osvajanjima, koje će ispuniti carstvo vlastitim sjajem, a simboliziralo je i jednu naprednu i miroljubivu civilizaciju - Sunce. Kult Sunca tek počinje sjati u punoj svojoj snazi za vrijeme cara Oktavijana. Oktavijan koji si i sam nameće titulu Augusta, vrhovnog svećenika i oca domovine, zaslužan je za dugo razdoblje od dvijestotinjak godina mira, tolerancije i pravde. Između ovih, car August zadaje si još nekoliko obveza, reorganizacije starih svetkovina bogova, a s njima i svećenstva. Iako je obnovio svetišta, religioznost Rimljana bila je preslaba da bi

narodni kultovi natrag poživjeli. Ipak je jedan potez augustinske vjerske politike imao dalekosežne posljedice čak i za kršćanstvo. Uveo je kult cara i učinio ga državnom religijom. Na taj način i njegova osoba postaje, čak za vrijeme života, poistovjećena s božanstvom, a novo božanstvo koje je prezentirao car August bilo je Sol osnosno Sunce. Dakle, sada sam August preko sunčevih atributa postaje nosioc mira, pravde, vječnosti (kao što i Sunce vječno izlazi) te vladarom čitavog kozmosa (kao što je i Sunce vladar čitavog nebeskog svoda). Još je jedna ličnost u povijesti Rima pokušala oformiti kult Sunca kao glavnu državnu religiju, no ona je ujedno narušila sada već više od dvijestosedamdeset godina stari pax romanum. Car Aurelijan poticao je obožavanje kulta Sunca, čak kao svojevrsnu monoteističku religiju koja bi obuhvatila sva božanstva čitavog Carstva. Dakle, Carstvom se nastavlja tradicija kulta Sunca, no čini se da na paradoksalan način tako postroženi vjerski režim Rimljana ostavlja sve više mjesta za ionako popularno i ekspandirajuće kršćanstvo. Iako je kršćanstvo na zapadnom rimskom tlu dočekano slično kao i židovske sljedbe, i sami kršćani koji su prebivali dovoljno blizu rimske pravde, međusobno su različito postavili granice od dr-

žavne do svoje religije. Tako pritajenim “zapadnim” kršćanima širenje Evanđelja je išlo mnogo teže nego “istočnim”. No, trend Sunca štovanog u drevnom Rimu danas je povijesničarima pružio dobro kontekstualno objašnjenje za progresivno širenje kršćanstva u četvrtom stoljeću. Analogije koje se danas povlače između kulta Sunca i kršćanstva nisu posve nerazumljive. Iako neki kažu da je glavnu ulogu imao car Konstantin s osobnim simpatiziranjem kršćanstva i naravno Milanskim ediktom (legalizacijom kršćanstva kao jedne od mnogih državnih vjera), čini se da to ne bi trebalo predstavljati presudni razlog proboja kršćanstva. Gledano iz te prizme, primjećujemo kako je svaki car manje više simpatizirao neki kult i iznio nekakvu legitimnu izjavu o njemu, bez egzistencije istih kulteva do dana današnjeg. Sintezu Sunčeve i kršćanske religije mnogi vide u Aurelijanovom proglašenju štovanja Sunca kao monoteističke religije. Tako je prema mnogima, monoteizam

Sunca otvorio vrata monoteizmu kršćanstva. Paralelizam suncoštovanja i kršćanstva nalazimo i u simboličkim opisima Krista, čak iz Starog zavjeta gdje se Sina Božjeg iščekuje kao “sunce pravde”. Rimljani se služe istim metaforičkim slikama kada opisuju osobu Isusa Krista i božanstvo Sunca. No, mnogi Rimljani su i same kršćane smatrali poganima koji štuju Sunce, budući da su molili nedjeljom (na sunčev dan – Sunday), okrenuti prema istoku. Čak su i Crkveni oci povlačili metaforične korespondencije između Krista i Sol-a. Od Crkvenih otaca, Ciprijan je govorio o Kristu kao o Sol Verusu ili ‘Istinskom Suncu’, a Ambrozije ga naziva Sol Novus Noster, ‘Naše novo sunce’. “U patrističkoj teologiji voljelo se govoriti o Crkvi kao o “otajstvu mjeseca”, da bi naglasili kako ona ne svijetli svojom svjetlošću, nego je kao mjesec odsjaj Krista, svoga Sunca. Drago mi je prisjetiti se da baš s tom mišlju započinje Dogmatska konstitucija o Crkvi Drugog Vatikanskog sabora: “Krist je svjetlo narodima

- Lumen gentium”! I koncilski oci nastavljaju dalje izražavajući svoju žarku želju da “osvijetle sve ljude svjetlom Kristovim što odsijeva na licu Crkve» (govor svetoga oca Ivana Pavla II. na svetoj misi završetka velikog jubileja u Rimu).” Vrlo je važna i poganska interpretacija događaja Kristovog rođenja. Za vrijeme zimskog solsticija, što su sljedbenici Sunčevog kulta smatrali kao rođenje njihovog boga – Sunca, rađa se i Krist, na datum 25. XII. Zbunjujuća je i ta činjenica za Rimljane što glavni blagdan Uskrsnuće Kristovo, opet je obilježeno Sunčevom simbolikom. Krist se vraća iz mrtvih te na taj način pobjeđuje smrt, kao što je i Sunce simbol života i vječnosti, a i sam događaj zbio se je na sunčev dan – nedjelju. Čini se da u promišljanju o počecima kršćanstva, napose praćenjem vjerskih prilika Rimskog Carstva u štovanju Sunca, kult Sunca je poslužio kao pripravni teren za obje strane, i rimsku i kršćansku. Uz njegovu pomoć omogućeno je bolje upoznavanje kršćana od strane većinske poganske populacije i obratno. Iako je prvoj Crkvi ovakvo prihvaćanje predstavljalo poteškoću koja prijeti udaljavanjem od izvorne vjere Isusa Krista, ono je ipak, vođeno Njegovim Obećanim Duhom poslužilo i za stvaranje boljeg i sustavnijeg sadržaja kršćanske vjere. Stoga hrabri budimo poput naših predaka i nanovo potražimo blizinu Emanuela (“Boga s nama”) u svojim srcima kao svjetlost koja ima moć raspršiti i najdublje tmine. U dijetetu Kristu otkrijmo dar premilosrdnog srca Boga našega po kojem nas je pohodilo Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira. Bog s nama! LJP Jelena Grabant

Običaji uz blagdane bili su i ostali ono što je bilo i ostalo prepoznatljivo za Hrvate katolike u Hercegovini

BOŽIĆNI OBIČAJI Običaji sela, svjetovni ili vjerski, dosta su zastupljeni u temama o načinu života u prošlosti. Međutim, vjerski običaji su uvijek privlačili više pažnju, bili su zanimljivi i govorili su o prilikama i životima ljudi u to vrijeme. S vremenom su se mijenjali, jer se mijenjao i način života ljudi u našim krajevima. Nažalost, danas te običaje zamjenjuju neki novi. Kako ne bi pali u zaborav te kako bi predočili vrijeme u kojem su trajali, mi i danas tražimo knjige i monografije iz kojih bi saznali nešto više o njima. Svetkovanje nedjelje

Čitajući monografiju Hardomilje uočila sam kako fra Ivan Boras piše o vjerskim običajima jezikom koji progovara na poseban način o vremenu o kojem piše. On objašnjava kako su se nedjelje i zapovjedni blagdani brižno svetkovali. “Na te dane nisu se radili težački poslovi i pobožno se slušala sveta misa. Svetoj misi se išlo u župnu crkvu. Bilo je dosta daleko, ali bi se ipak nastojalo izmijeniti što više ukućana. Uglavnom, kod kuće su ostajale domaćice i čobani. Obitelji bi u subotu nacijepali dosta drva, ispekli dosta kruha da se ti poslovi ne bi radili nedjeljom. Djecu se rano učilo da se nedjeljom ne radi. Tko radi u nedjelju i blagdane, smatralo se da će njegov posao stići prokletstvo. Sveta misa pobožno se slušala. Na početku mise koja se nekoć slavila na latinskom jeziku, svećenik bi odredio preporuke koje se imaju moliti. Nepismeni su molili na prste očenaše, ostali su molili iz molitvenika. Bilo je vrlo važno dobro čuti i razumjeti poslanicu, evanđelje i pridiku. Kada pođu kući ispitivali bi jedan drugoga po kome je izišlo evanđelje, što je bilo kod mise. Propovijed treba zato dobro slušati i pamtiti sve što svećenik govori. Kod mise se mora gledati u oltar i svećenika i ne okretati se. Tko se jednom okrene gubi dio mise, tko dvaput, dva dila, a tko triput, sva tri dila mise. U staro vrijeme biti kod svete mise bez očenaša bilo je ruglo. Zato su pravili očenaše

od raznih košpica, a najčešće od košpica rogača. Nedjeljom se za vrijeme pretvorbe i podizanja kod oltara zvonilo malim zvoncem a zvonilo se i velikim sa zvonika. Za vrijeme podizanja Hostije zvonilo se triput, a za vrijeme podizanja Kaleža također triput. Zvonilo se i za Jaganjče Božji. Svrha zvonjenja bila je odati što veće poštovanje Isusu koji dolazi među nas, ali isto tako da i oni koji nisu mogli iz opravdanih razloga pribivati svetoj misi mogu pratiti glavne dijelove mise. Oni su tada svoje molitve i uzdahe ujedinjavali s onima koji su bili kod svete mise. Tu svetu misu župnik je namjenjivao za puk i zato su je prozvali pučkom misom. Za vrijeme podizanja

sv. Hostije i Kaleža vjernici bi s križem u rukama koji su imali na krunici svoje oči i svoje ruke podizali prema Hostiji i Kaležu. Ako nisu imali križa. uzeli bi dva mala prekrižena drveta i ljubeći ih u svojim rukama dizali uvis. Ako nisu imali ni toga, onda bi uzimali malu sličicu. Dok su srce i ruke dizali gore, usne bi izgovarale dirljivu i sadržajnu molitvu: Ponizno se teb klanjamo, lice zemlji prigibamo: O nebeski živi kruše, slatka hrano naše duše. Bez prestanka mi hvalimo, ime sveto svi slavimo, Isukrsta, Božijeg sina, upućena iz visina. I Djevice okrunjene,

u začeću neoskvrnjene, Kojano je Božja mati, da nam bude pomoć dati. I svetoga oca Franje, koji nosi svete rane Isukrsta propetoga, rad ljubavi umrloga. I opet se teb klanjamo, lice zemlji prigibamo: O nebeski živi kruše, slatka hrano naše duše. Poslije podizanja zajednički se pjevalo »Zdravo tijelo Isusovo« i » Zdravo krvi Isusova« sve do pričesti. Po završetku pučke mise pozdravljala se Gospa. Poslije Gospina pozdrava muški svijet izlazi iz crkve. Ženski svijet će ostati još malo i na koljenima izmoliti pet Očenaša. Putem prema kući se pretresalo što se u crkvi doživjelo. Oni koji nisu bili kod mise pitaju »misare«: »Kako ti kod mise?« a ovi odgovaraju: »I tebi dio od mise!« Oni sada uzvraćaju: »i tebi Bog da duševno spasenje!« Kod kuće bi se prepričavalo onima koji nisu mogli ići k svetoj misi što je svećenik propovijedao i što je naredio.

Običaji o Božiću

Naši su stari na svečan način slavili Božić i božićne blagdane. Predbožićno vrijeme počinjalo je prvom nedjeljom iza sv. Kate. Predbožićno vrijeme zvalo se kao i danas došašće ili advent. To je vrijeme iščekivanja Spasitelja Isusa Krista kojeg je Bog obećao poslati poslije grijeha prvih ljudi Adama i Eve. Proroci su ga naviještali stoljećima prije njegova rođenja. Zato nas četiri nedjelje u došašću podsjećaju na vrijeme od obećanja do njegova dolaska. Dvije nedjelje pred Božić imaju svoja imena. Prva od njih ( treća nedjelja došašća) zvala se Materice. Djeca su pokušavala taj dan vezati užetom svoje majke i udate žene i tražiti da se otkupe. Žene bi se otkupljivale sitnim darovima ( orah, bajam, suha smokva, ćupter i sl.). To se isto ponavljalo i sljedeće nedjelje ( četvrta nedjelja došašća), zvane Očići, kada se vezivalo oženjene ljude. Taj običaj se održao do danas. Priprava za Božić bila je kao i danas nutarnja i vanjska. Nutarnja se sastojala u tome da se više moli i posti kroz vrijeme došašća, pristupa svim sakaramentima i

u obnavljanju kršćanskog nauka u obitelji. Priprava je uglavnom započinjala svetkovinom Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Govorilo se: » Gospino začeće, prvo čelo Božića.« Na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije svaka bi obitelj posijala u posudu pšenicu, kako bi do Božića izrasla nekoliko centimetara. U pšenicu se stavljala trostruka svijeća simbol Presvetog Trojstva.

Badnji dan

Badnji dan je dobio ime po komadu drveta , koje se svečano loži dan uoči Božića, a zove se Badnjak. To je posljednji dan priprave za Božić. Glava obitelji ili koji drugi muški član odlazi u šumu i bira drvo za badnjak. Obično bi se muška djeca vodila u šumu da se uče kako će oni jednog dana birati drvo za badnjak. Kad se tri badnjaka donesu iz šume, prisloni ih se uza zid i čeka se spuštanje mraka. Uvečer bi domaćin kuće unosio badnjake u kuću. Na ulazu onaj koji je unosio badnjak pozdravljao bi okupljene ukućane s » hvaljen Isus«! Nakon otpozdrava nasta-

vio bi: » na dobro vam došla Badnja večer«, a ukućani bi odgovarali: »i s tobom Bog da zajedno«! Domaćica bi već pripremljenom blagoslovljenom vodom škropila badnjake i one koji ih unose kao i ostale ukućane. Neki su badnjake posipali pšenicom govoreći: »koliko zrna ove pšenice, toliko svima vama Božjeg blagoslova«. Nakon što su badnjaci naloženi, molila se zajednička večernja molitva. Uobičajenim molitvama dodavalo bi se sedam Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu na čast sedam radosti Blažene Djevice Marije. Na kraju se molilo još pet Očenaša na čast pet rana Isusovih, na koljenima , raširenih ruku. Mlađima bi se tumačilo značenje Božića. Nakon večere domaćin je raspoređivao ukućane tko će sutra ići na svetu misu, tko će k ovcama, a tko će čuvati malu djecu. Na Badnji dan se održavao strogi post i nemrs, čistila se dvorišta i kitile kuće bršljanom. U novije vrijeme neki na Badnju večer prave jaslice i kite bor. Ide se na polnoćku.

Na božićno jutro

Svi bi se ukućani rano ustali i zajednički izmolili jutarnju molitvu. Poslije molitve domaćin bi išao čestitati Božić susjedima. Nosio bi bocu rakije, a djeci bi se davali ćupter, orasi, smokve ili bajami. Dolazeći u kuću nazivao je » hvaljen Isus«! Nakon otpozdrava čestitao je Božić i sveto porođenje Isusovo! Ukućani bi odgovorili :»i s tobom Bog da zajedno«. U staro vrijeme na Božić su bile tri svete mise jedna za drugom. Na svakoj bi se svetoj misi pjevala pjesma : »U se vrime godišta…«. Na trećoj je misi bila propovijed. Svi odrasli su trebali slušati sve tri mise. Nakon mise rodbina bi u skupinama sjedala ispred groblja. Svaka je obitelj za tu prigodu nosila bocu rakije i nazdravljala čestitajući Božić : » na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo«! Za mezu su jeli suhe smokve, ćup-

ter, orahe, bajame i jabuke. Nove mlade koje su se vjenčavale pred došašće dijelile su mezu. Mladi su igrali kolo, dobacivali se grotuljama, vijencima na kojima su bili nanizani orasi, smokve, lješnjaci i jabuke. Svi bi pjevali gange i putnički. Nakon izvjesnog zadržavanja i čestitanja Božića jedni drugima odlazili su kućama na svečani obiteljski ručak. Svi su ukućani bili na okupu. Palile su se tri svijeće. Nakon ručka domaćin je gasio svijeće kriškom pogače zamočenom u crno vino izgovarajući riječi: »svićo, ja tebe kruhom i vinom, a Bog nas svojom milošću. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga«. Vjerovalo se da će bolesni na želudcu i grlu ozdraviti ako pojedu tu krišku kruha. Obično su razdijeljena braća na Božić zajednički palila

svijeću. Onaj tko nije došao iz svijeta, spriječen nekim važnim razlogom, često bi se oplakivao. Poslije božićnog ručka mladići bi se skupili u grupe i išli bi od kuće do kuće i pjesmom čestitali Božić u svom zaseoku. Oni koji su kroz godinu bili zavađeni na Božić bi se mirili. Ovako je fra Ivan Boras u monografiji Hardomilje opisao običaje vezane uz Božić. Uspoređujući običaje opisane u drugim monografijama mišljenja sam da su jako slični u svim dijelovima zapadne Hercegovine. Neki od običaja zadržali su se do danas u nešto izmijenjenom obliku. Hrvati u Hercegovini brižno čuvaju svoje običaje od zaborava čemu svjedoče brojna kulturno-umjetnička društva. LJP Elvira Gagro

HODOČAŠĆE ŽUPE PRESVETOG TROJSTVA IZ ROVIŠĆA U PADOVU Župljani Župe Presvetog Trojstva iz Rovišća organizirano svake godine hodočaste u hrvatska svetišta. Župljani rovišćanske župe uvijek se u velikom broju odazivaju na hodočašća. Ove godine, župljani su se organizirano uputili na svoje prvo župsko i dugo očekivano hodočašće u Italiju. U kasnim noćnim satima 7. listopada, stotinjak župljana Župe Prestvetog Trojstva iz Rovišća su krenuli u Padovu. Hodočašće je predvodio župnik Krunoslav Detić. Nakon višesatnog putovanja kroz Sloveniju i Italiju, u rano jutro 8. listopada, rovišćanski župljani su već stigli ispred Svetišta svetog Leopolda Mandića. Ranojutarnja misa je započela u 6 sati u Svetištu, a održao je vlč. Krunoslav Detić. Župnik Detić je kroz propovijed župljane podsjetio na život sv. Leopolda Mandića, njegovo prijateljstvo i sate provedene ispovjedajući vjernike. Sveti Leopold je tako proveo svojih zadnjih četrdeset godina života u kapucinskom samostanu u Padovi. U potpunosti je bio predan ispovijedanju jer je za njega ispovjedaonica bila mjesto ekumenskog djelovanja gdje molitva ustraje na cilju da svi budu jedno. Župljani su najviše vemena posvetili molitivi pored groba sveca te u njegovoj maloj skromnoj ispovjedaonici jer su znali da je sveti Leopold cijeli svoj život i svoju energiju istrošio u ispovjedaonici. Naime, nakon što su crkvu 1944. godine Amerikanci srušili gotovo do temelja, čitava

je ostala samobica u kojoj je sveti Leopold ispovijedao. On je bio svetac kojemu je bilo neshvatljivo kako čovjek može staviti na kocku spas svoje duše zbog sasvim ništavnih i prolaznih razloga i izražavao čuđenje zbog toga i koji je svima koji su bili u nevolji znao reći: «Imajte vjeru! Bog je lijek i liječnik.» Župljani, svjesni da je sveti Leopold bio svetac koji je uvijek pokazivao veliko razumijevanje za ljudske patnje i utješio mnoga skrušena srca, molili su za utjehu i zasigurno osjetili te riječi. Radosni zbog posjeta Svetišta svetog Leopolda Mandića, župljani su nastavili svoje hodočašće u Padovi i posjetili baziliku Svete Justine. Ta se bazilika uzdigla pored najvećeg europskog trga Prato della Valle. Bazilika svete Justine je po veličini deveta crkva na svijetu, sa četrnaest kapela, sedam kupola i zvonikom visokim osamdeset i dva metra. Župljani su se najviše zadržavali u kapeli svetog Luke u kojoj se nalazi sarkofag sv. Luke Evanđeliste. Na posljetku, župljani su obišli i baziliku Svetog Antuna Padovanskog koja je izazvala divljenje župljana svojom veličinom i raskoši. Bazilika svetog

Antuna najpoznatija je građevina u Padovi, a građena je u romaničkom i gotičkom stilu uz vidljive orijentalne utjecaje. Ondje su župljani prisustvovali polusatnoj multimedijalnoj izložbi iz koje su se mogli saznati detalji o životu i veličini sveca, čuti o čudima tog velikog čovjeka molitve. Bilo je prilike vidjeti i stvarni izgled lica svetog Antuna kako su ga stručnjaci rekonstruirali na osnovi očuvanih kosti glave. U bazici sv. Antuna, župljani su ostavili svoje molitve svecu. Dvadesetak dana pred smrt, sveti Antun se povukao u samoću u Camposampiero, dvadesetak kilometara od Padove. Zato je u poslijepodnevnim satima hodočašće nastavljeno u crkvi ukazanja Djeteta Isusa Svetom Antunu u Camposampieru, mjestu gdje je sveti Antun imao viđenje Djeteta Isusa. Hodočašće svetom Antunu, svetom Leopoldu i svetoj Justini ostat će dugo urezan u sjećanje župljanima Presvetog Trojstva jer su, uvjerena sam, svi osjetili riječi koje su im u molitivi uputili sveci i koje će im sigurno biti putokaz, potpora i okrilje u budućnosti. LJP Davorka Jug

MALA GOSPA U DUBROVNIKU I ove godine mnogi vjernici iz Dubrovnika i okolice na blag- Složna Europa - zajednička dan Male Gospe, 8. rujna, pohodili su svetište Gospe od milosrđa zadaća svih kršćanskih u Gospinu polju (Dubrovnik) te na taj način obnovili svoje zavjete koje su Bogu obećali. U osobnoj i Crkava zajedničkoj molitvi tražili su Gospinu pomoć i zagovor ili joj zahvaljivali na primljenim milostima. Do Gospina svetišta vjernici su tijekom noći pješačili kako bi sudjelovali na prvoj jutarnjoj misi u četiri sata. Sve do podne mise u svetištu su slavljene svakog punog sata, a svi su imali prigodu za ispovijed jer su svećenici ispovijedali cijeloga dana. Veliki broj vjernika zapalio je svijeće moleći se za svoje najbliže kao i za različite životne potrebe. Strpljivo i sabrano čekali su u dugom redu koji se pružao duljinom cijele crkve i povremeno dalje kroz glavni ulaz u dvorište, kako bi obišli glavni oltar u crkvi s Gospinim likom. Večernje koncelebrirano euharistijsko slavlje na otvorenom predvodio je o. Jakov Mamić, uz prisustvo brojnih vjernika. Riječi pozdrava i zahvalnosti svima koji su pomogli u organizaciji i izvedbi proslave blagdana Male Gospe u svetištu izrekao je gvardijan kapucinskog samostana i upravitelj svetišta Gospe od milosrđa fra Ante Logara. Kao priprava za blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije u svetištu se održavala devetnica na kojoj je propovijedao fra Goran Rukavina, župnik iz Varaždina koji je ujedno bio predvoditelj i prvoga jutarnjeg misnog slavlja u četiri sata na sam blagdan. GR

Kardinal Kasper na me- (Magdeburg) i Gerhard Ludwig

đunarodnom kongresu Renovabisa u Freisingu Freising, (IKA) - Složna Europa zajednička je ekumenska zadaća svih kršćanskih Crkava, poručio je 3. rujna predsjednik Papinskoga vijeća za jedinstvo kršćana kardinal Walter Kasper na otvorenju međunarodnoga kongresa Renovabisa u bavarskom Freisingu. Europa će preživjeti samo ako se temelji na svojim humanim i kršćanskim vrednotama, istaknuo je kardinal Kasper, osvrnuvši se zatim na prijateljske odnose katolika i pravoslavnih na mnogim područjima, te teološke razgovore koji se uskoro nastavljaju na Cipru. Posebno je istaknuo poboljšanje odnosa između Svete Stolice i Ruske pravoslavne Crkve, upozoravajući pritom kako je potrebno još vremena i zauzimanja na međusobnom upoznavanju i razumijevanju. Oko 380 sudionika iz 29 zemalja okupilo se u Freisingu na 13. međunarodnome kongresu Renovabisa, katoličke udruge koja pruža pomoć Crkvama i stanovništvu u bivšim komunističkim zemalja Istočne i Jugoistočne Europe. Geslo ovogodišnjega susreta je “Tražiti jedinstvo - sačuvati raznolikost. Istok i Zapad u ekumenskom razgovoru”. Papa Benedikt XVI. uputio je srdačni pozdrav i blagoslov sudionicima susreta, među kojima su njemački biskupi Gerhard Feige

Müller (Regensburg), rumunjski pravoslavni metropolit Zapadne i Južne Europe Joseph Pop i bjeloruski pravoslavni biskup Serafim Belonozko. Direktor Renovabisa o. Dietger Demuth istaknuo je kako će se na kongresu osloviti bitne točke trenutačnoga ekumenskoga dijaloga te razmatrati kako Crkve mogu pridonijeti europskoj integraciji. Premda su i Kasper i Pop naveli pitanje papina primata kao jedno od najvažnijih točaka katoličko-pravoslavnih rasprava, također su jasno istaknuli da se primat rimskoga biskupa i načelo sinodalnosti međusobno ne isključuju Njemačka kancelarka Angela Merkel istaknula je kršćanski prinos europskom ujedinjenju i odala priznanje reformskim pokretima u istočnim zemljama. Skup su pozdravili i predsjednik Njemačke biskupske konferencije nadbiskup Robert Zollitsch, predsjednik Vijeća Evangeličke Crkve u Njemačkoj biskup Wolfgang Huber te mnogi drugi politički i crkveni uglednici. Od osnivanja godine 1993. Renovabis je s više od 450 milijuna eura pomogao 16.500 pothvata u 29 zemalja Istočne Europe. Prvi međunarodni kongres te udruge sa sjedištem u Freisingu održan je godine 1997. Fra Stjepan Novoselec

SPOMENPLOČA o. ANZELMU CANJUGI U BUDISLAVCU Prije nekoliko godina za vidovečki župni list “Vidik” vodila sam razgovor s Ljudevitom Minđekom. Osim o njegovom umjetničkom radu, nezobilazno pitanje odnosilo se na srodstvo s kapucinom o. Anzelmom Canjugom, bratom njegove majke Elizabete. Na kraju razgovora s tugom je rekao: “U Vidovcu više nema rodne kuće o. Anzelma. Na tom mjestu kuću je izgradila obitelj koja se također preziva Canjuga. Ja vjerujem da ne bi imali ništa protiv da se na kuću postavi jedno skromno spomen-obilježje. Kao nećak o. Anzelma i umjetnik uključit ću se u realizaciju tog projekta. Moram još nešto priznati: u meni godinama tinja želja da u konviktu varaždinskih kapucina (čiju je gradnju inicirao moj ujak) napravim njegovo spomen-poprsje koje bi se postavilo na dolično mjesto”. Obitelj Canjuga iz Budislavca, ne samo da nije imala ništa protiv postavljenja spomenploče, nego je za realizaciju Ludvinog sna imala mnogo razumijevanja i pružila svesrdnu pomoć. U nedjelju 29. studenoga 2009. godine, uz 115. godinu rođenja o. Anzelma (27. 11.1894.) u Budislavcu je otkrivena spomen- ploča (idejno rješenje, tekst i rad djelo su

Ljudevita i Slobodana Minđeka), uz prisutnost velikog broja župljana, gotovo iz svih vidovečkih sela i šire koji su došli iskazati zahvalnost čovjeku za glazbenu ljepotu, izrazivši ponos što je taj nadareni umjetnik potekao iz naše sredine. Svečanost su svojim prisustvom uveličali oci kapucini iz varaždinskog Kapucinskog samostana, Bono Šagi i Mirko Kemiveš. Evocirajući presudna događanja iz Anzelmove biografije - mlada misa 1917., odlazak u Osijek, služba orguljaša i zborovođe, skladatelja, pedagoga i glazbenog pisca te kažnjenički život u Staroj Gradiški, pater Bono s mnogo je topline govorio o sjećanjima na osobno poznavanja o. Anzelma. Spomen- ploču otkrio je Ljudevit Minđek koji se vrlo tronut, zahvalio svima koji su na bilo koji način pridonijeli ostvarivanju njegove dugogodišnje želje, a posebno obitelji Canjuga. Spomen-ploču blagoslovio je o. Kemiveš, a lovor-vijenac položio je načelnik Općine Vidovec, Bruno Hranić, posebno naglasivši kako je u proljeće 1947. u vrijeme najgoreg komunističkog pritiska na Crkvu o. Anzelomo bio uhićen i osuđen na 16 godina

zatvora. Zahvaljujući crkvenom pjevačkom zboru uz glazbenu pratnju zborovođe Jurice Prihera, uz otpjevane pjesme Ljiljane bijeli i Sakramentu veličajnom, sabrali smo svoje misli, svoj duh i srce, zahvaljujući o. Anzelmu na glazbenoj ljepoti koju nam je podario. Vlč. Dragutin Bogadi podsjetio je da su krajem 2003. za 109. rođendan o. Anzelma, vidovečki župljani i ljubitelji crkvenog zbornog pjevanja prisustvovali koncertu na kojem je nastupilo šest crkvenih zborova iz Varaždinskih Toplica, Kneginca, Martina na Muri, Varaždina, Nedeljanca i Vidovca. U počast tom izuzetnom orguljašu, zborovođi, pedagogu i skladatelju, svaki je zbor imao na repertoaru i skladbe o. Anzelma. Bilo bi lijepo da ovaj susret postane tradicionalan. To bi bila zahvala Vidovčana za glazbenu ljepotu čovjeku koji je potekao iz naše sredine i čije su popijevke svojevrsna molitva puka, priproste, jednostavne i dostojanstvene te ih je vjernički puk svesrdno prihvatio i još ih danas pjeva. LJP Mira Smerke

PREDSTAVLJAMO VAM ARŠKOG ŽUPNIKA Sv. Ivana Marija Vianney-a i njegove duhovne misli

Sveti Ivan Marija Vianney

Sveti Ivan Marija Vianney rodio se 8. svibnja 1786. godine u Francuskoj, u mjestu Dardillyju. Bilo je to upravo uoči Francuske revolucije. Tako je Ivan bio svjedok te zloglasne revolucije i njezine strahovlade. Svećenici koji su ostali vjerni Crkvi i katoličkoj vjeri, i zato bezbožničkoj vlasti nisu položili prisegu na revolucionarni ustav, morali su pred progoniteljima bježati i skrivati se. Redovnice, preobučene u građansko odijelo, djecu su poučavale u vjeronauku potajno noću. Tako je bilo i s Ivanom. Ivan se je tajno ispovijedio u roditeljskoj kući, a svetu pričest je primio u jednom štaglju. U siromašnoj obitelji od šestero djece Ivan je spavao u tail, a bio je pastor trig voice i jednom margarine, to je obitelji Vianney posjedovala. Kad su se prilike, proizašle iz Francuske revolucije, donekle smirile, pobožni i učeni svećenik Balley, koji je bio pred revolucionarima pobjegao iz Pariza, došao je za župnika u Ivanovo susjedno selo Ecully. On je Ivana uzeo k sebi u župni dvor i spremao ga za svećenika. Želju svog srca Ivan povjerava svojoj majci, odmah je rekao zašto želi postati svećenik: “Kad bih bio svećenik, osvojio bih mnogo duša.” Majka mu je plakala od radosti, dok oca nije bilo jednostavno pridobiti da mu da dopuštenje. Ivan je bio netalentiran za školu i samo zahvaljujući uglednom župniku Balleyu, primljen je u sjemenište, a potom i u veliko sjemenište u Lyon. Uz velike teškoće konačno je zaređen za svećenika 1815. godine. Sretnom mladom svećeniku sreća se i povećala jer je

imenovan kapelanom svojem dobročinitelju župniku Balleyu. Već 1818. godine Ivan je imenovan župnikom u malom mjestu Arsu. Za stanovnike tog mjesta rekao je jedan župnik da se osim krštenja ni u čemu ne razlikuju od životinja. A generalni vikar mu je prilikom imenovanja rekao: “U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu, ali ćete je vi u nju unijeti”. Župnik Ivan Vianney vidjevši u kakvom je vjerskom stanju župa, vjerojatno se sjetio Isusove tvrdnje da ima slučajeva kada se Sotonu može savladati i otjerati samo postom i molitvom. I Arški župnik hrani se jedino krumpirom koji bi skuhao odjednom za cijeli tjedan. Teško se trapio i drugom pokorom. A noću je satima molio pred Oltarskim sakramentom. Propovijedi su mu bile vrlo glasne i oštre. Na pučkim misijama u susjednim župama pomagao je kao ispovjednik. Mnoštvo svijeta počelo je dolaziti baš k njemu na Ispovijed. Sve je više ljudi iz cijele okolice dolazilo u Ars da se ispovjede kod svetog župnika. Bio je to ne samo običan svijet nego i ugledni klerici i visoko školovani ljudi. Mnoge sate i kasno u noć provodio je u ispovjedaonici. Čitao je ljudska srca i savjesti. Otkrivao je pokornicima prošlost i proricao budućnost. No, taj silan Ivanov uspjeh izazvao je zle ljude i Đavla. Đavao mu noću oduzima bukom i štropotom ionako kratak san. Zli ga ljudi blate najodvratnijim lažima. A najviše su ga boljele zavisti i neopravdane kritike koje su dolazile od strane klera, i ne samo nižeg klera. Upadao je radi svega toga i u krize - čak je odlučio i

pokušao napustiti Ars. Veliko ohrabrenje i utjeha bila mu je “Kuća providnosti”, nešto slično kao sirotište što je osnovao za siromašne i nezbrinute djevojčice. U tom su se domu dogodila i prva čudesa. Tako se je dogodilo čudo umnažanja brašna za kruh, kad župnik nije imao dovoljno novca za prehranu sve većeg broja djevojčica. Glas o svetosti župnika Vianneya nadaleko se pronio, župa se duhovno preporodila, a mjesto Ars postalo je hodočasničko stjecište. Pokornički način života, naporno pastoralno djelovanje, mnoge nepravde koje su mu činjene - sve je to iscrpilo svetog svećenika i nakon 42 godine župničke službe u Arsu i 73 godine života, umro je 4. kolovoza 1859. godine. Po zagovoru župnika Ivana Marije Vianneya događala su se mnoga čudesa. Blaženim je proglašen 1905. svetim 1925., a zaštitnikom župnika 1929. godine. Pokopan je u crkvenoj lađi s natpisom na grobu: “Ovdje počiva Ivan Marija Krstitelj Vianney, župnik Arški”. Nakon 45 godina tijelo mu je sačuvano i postavljeno je u staklenom sarkofagu na Oltaru u Crkvi, gdje se i danas nalazi. Tu svećenici rado prikazuju svete Mise i preporučuju se Svetom Župniku.

DUHOVNE MISLI

I ako bi netko bio svet i mogao učiniti čuda, ali mu nedostajala ljubav, on neće doći u nebo.

Nema ništa smješnijeg i glupljeg, nego uvijek samo pričati o tome što čovjek ima i što sve može. Svi sveci nisu dobro započeli, ali su svi dobro završili. Ništa ne vrijeđa Boga tako puno, nego kada čovjek sumnja u Njegovo milosrđe. Neki kažu: Ovaj iskoristi loše sve što mu dam! Siromah treba s tim učiniti što on želi; on mora podnijeti račun o korištenju vaše milostinje i vi o milostinji, koju ste mogli dati, a niste. Bog nije onaj koji nas osuđuje, nego se mi sami osuđujemo svojim grijesima. Prokleti se ne tuže na Boga, oni se tuže sami na sebe. Nakon što nam je Isus Krist sve ostalo darovao, što nam je mogao dati, želio nas je učiniti nasljednicima dragocjenosti, što postoji, i to je njegova sveta Majka. Vidite, djeco moja, mi moramo zapamtiti da imamo dušu koju moramo spasiti i vječnost koja nas čeka. Svijet, njezini bogataši, udobnosti i časti će proći; nebo i pakao nikad neće proći. Zato budite budni! Sva dobra djela zajedno ne ostvaruju vrijednost jedne jedine misne žrtve, jer djela su od čovjeka; misa je pak Božje djelo. Naše pogreške su kao zrno pijeska kraj planine Božjega milosrđa. Zapovijedi su uputstva koja nam Bog daje, kako se ne bi izgubili na putu prema nebu. One su kao putokazi na raskrižjima. Zapamtite, djeco moja, blago jednog kršćanina ne leži na zemlji, on je u nebu. Prema tamo moramo svi upraviti svoje misli, gdje je naše blago. -Nijedan čas nije dragocjeniji i uspješniji, da nam ishodi milost obraćenja, nego je čas pretvorbe kod sv. Mise. O, kad bi roditelji, očevi i majke, znali ovaj dragocjeni čas na pravi način iskoristiti, tada njihova djeca ne bi bila tako neposlušna, tako daleko od puta,

koji vodi u nebo. O bijedni ljudi, koji tako beskrajno blago imaju pred sobom, a ipak se ne koriste njime! -No vi ćete mi reći: “Ako smo siromašni i ništa nemamo, to nam i kod sv. Mise nitko ništa ne da.” – Ludi govor! Ta što hoćete da vam Bog dade, ako vi računate samo sa svojim radom, a nikako na s Njim? Ako nemate vremena, ni da svoju jutarnju i večernju molitvu obavite, a kamoli da sv. Misu slušate? O vi bijedni slijepci, vi ne poznate sredstava božanske Providnosti koja onima na raspolaganju stoji koji se u Boga uzdaju. Hoćete li jedan primjer za to, koji udara u oči? Stoji evo pred vama. To je vaš duhovni pastir i sve ono što je on u Arsu već stvorio. -Kako slijep je ipak čovjek, da se toliko kinji, da bude vječno osuđen i vrlo nesretan, pa već i na ovom svijetu! Kad bismo imali milost, da ozbiljno mislite na svoj spas i sv. Misi prisustvujete, kad god možete, jasan bi vam bio dokaz za sve ovo, što vam kažem. -O, kad bi nam dragi Bog ipak jedanput dao milost da pravo razumijemo što je sv. Misa; kolika li dobra spasa, na kojima sada oskudijevamo, bi-

smo imali na raspolaganju! Od kolikih bi opasnosti bili očuvani! Kako često li je već pobožno slušanje sv. Mise sačuvalo od svakovrsnih nesretnih slučajeva i nagle smrti, kolike li ih je sačuvalo od teških udaraca sudbine! -Nema ništa ljepšega i ništa dragocjenijega od svete Mise, jer nam ona daruje Isusa Krista u Presvetom oltarskom Sakramentu. Kad bismo znali što je sveta Misa, od radosti bismo umrli. Nikad nećemo na zemlji shvatiti kolika je sreća svetu Misu smjeti prikazati. Tek u nebu ćemo razumjet. -Idite dakle k sv. Pričesti, moja braćo, dolazite k Isusu sa ljubavlju i pouzdanjem! Primajte Ga kao hranu duše! Živite od Njega, da za Njega živjeti možete. Ne recite da nemate vremena, da imate previše posla. Zar nije božanski Spasitelj rekao: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i Ja ću vas okrijepiti!” Zar biste se mogli jednom ovako nježnom i ljubaznom pozivu opirati? -Ne recite, da niste dostojni. Istina je, vi niste dostojni, ali vi Njega trebate. Kad bi naš Gospodin i Spasitelj našu dostojnost imao pred očima,

nikad ne bi On Svog divnog Sakramenta ljubavi ustanovio, jer Njega nitko nije dostojan, niti sveci,niti anđeli, niti arhanđeli, niti knezovi nebeski. Ali On je imao pred očima potrebe naše duše, i nama je svima potrebno da Ga primamo. -Nemojte reći, da ste grješnici, da uzdišete pod previše bijede i nemoći, i da se stoga ne usuđujete k Njemu se približiti. To glasi upravo tako, kao kad biste rekli, da ste previše bolesni i stoga da nećete upotrijebiti nikakav lijek, niti zapitati liječnika. -Kruh za duše je u svetohraništu. O, kako lijepo je to, moja braćo! Kada svećenik kod Mise digne sv. Hostiju i vama je pokaže, možete vi tada zaista reći: “Ovo je hrana moje duše!” O, moja djeco, mi imamo previše sreće! Mi ćemo to razumjeti u nebu. -Kad bi kršćani mogli shvatiti sva neizmjerno dragocjena dobra, koja su sakrita u sv. Pričesti, ne bi trebalo dalje ničega što bi ljudsko srce zadovoljilo. Škrtica ne bi više trčao za svojim blagom, častohlepni se ne bi više brinuo za slavu. Čovjek bi zemlju napustio, prašinu otresao i prema nebu poletio. Pričest je sjedinjenje s Isusom. O, kakvu sreću je Bog time svojem stvoru darovao! -Tri su razloga, koji nas moraju poticati, da pristupamo k stolu Gospodnjemu: 1. Jer nam Isus Krist to nalaže, ako hoćemo da postignemo život vječni. 2. Jer nam je to u velikoj mjeri potrebno da se ojačamo protiv napadaja đavola. 3. Da se svijeta odrečemo i posve se uz Boga prislonimo. -Moja djeco, osobito su sretni oni koji su u smrtnoj uri sa svojim

Spasiteljem, po sv. Pričesti sjedine. Kad ih onda odmah poslije smrti Bog Otac posebnom sudu sudi, tada vidi On u njima još Tijelo Svoga Sina i ne može ih zauvijek osuditi. Ne, ne! Vidite, braćo moja, koju korist pruža primanje zadnjih sakramenata. -Ja ne gledam rado na to da se odmah nakon što se netko vrati od stola Gospodnjega, da poseže za molitvenikom i počne čitati. O ne! Ta što može ljudska riječ vrijediti kad je sam Bog tu koji s nama govori? -Kad primate Spasitelja, morate kod toga uvijek imati neku stanovitu nakanu, i kad se upravo spremate da Gospodnje sv. Tijelo u sebe primite, govorite ovako: “O dobrostivi nebeski Oče, ja Ti prikazujem sada Tvoga dragoga Sin, onako, kako su Ga, skinuta sa križa, primili, Njegovoj Presvetoj Majci u ruke položili i kako Ga je Ona za nas kao žrtvu prinijela. Ja Ti žrtvujem Njegovo Presveto Tijelo i Njegovu predragocjenu Krv i vapim k Tebi kroz usta Njegove Presvete Majke, oprosti mi moje grijehe da Ga dostojno primim i ovu ili onu milost zadobijem: vjeru, ljubav, poniznost …” -Onaj, koji se dostojno pričešćuje, gubi se u Bogu, kao kaplja vode u oceanu. Kako lijepo bi bilo kad bismo na to mislili: izgubiti se u bezdanu ljubavi za cijelu vječnost. -Trudi se, koliko možeš da uhvatiš malo zemaljske sreće, ti nećeš mnogo postići. S kojegod strane promatraš, što činiš za svijet, sve to pada teže na tvoja leđa, nego ono, što činiš, da se Bogu svidiš i svoju dušu da spasiš… Kad bi ti za Boga činio, što činiš za svijet, ti bi bio svetac.

Ako ljubimo Boga,molitva će nam biti ugodna kao disanje. Ni težina naših grijeha,ni velik broj naših grijeha,ne treba nas tako zastrašiti da izgubimo nadu,nego trebamo imati žalost,kajanje i odluku,da ćemo se popraviti i da više ne ćemo Boga vrijeđati. Blago onome,koji živi i umire pod zaštitom Djevice Marije,jer mu je nebo osigurano. Poznato je , kako se sotona boji onoga, koji moli, jer ga gleda povezana s Bogom. I čini sve, da nas spriječi u molitvi. Kad sotona želi upropastiti neku osobu, počinje joj isticati odvratnost prema molitvi. Da, braćo moja, čim napustimo molitvu, trčimo velikim koracima prema paklu. Nikad nećemo stići k dobrom Bogu, ako se ne prihvatimo molitve. Da, braćo moja, dobro obavljenom molitvom zapovijedamo Nebu i zemlji, i svi će nam se pokoravati. Nikad ne zaboravite, da nam Bog svakog jutra priprema potrebne milosti, da sveto provedemo dan, jer On znade sve prigode, u kojima bi mogli sagriješiti, sve napasti, koje sotona sprema. Ako molite na koljenima, dat će vam Bog sve milosti, koje su vam potrebne, da ne podlegnete napa-

stima. Zato sotona sve čini, da zanemarite molitvu, jer on znade, ako vas je dobio na početku dana, siguran je za sve ostalo... Nemojte govoriti, da nemate vremena za molitvu... Nemojte se varati! Kako ćete se svidjeti Bogu i spasiti dušu? Tko će vam spasiti dušu, ako je izgubite. “Na zemlji smo kratko vrijeme... I krećemo brzo prema vječnosti...” Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji. Kad bi čovjek potpuno shvatio svećenikovo mjesto na zemlji, umro bi ne od straha nego od ljubavi. Svećeništvo je ljubav Isusova srca.

O SVEĆENIKU

Bez sakramenta svetog svećeničkog reda nebismo mi među sobom mogli imati božanskog Spasitelja. Jer tko je onaj koji ga s neba privlači i pod prilikama kruha mu daje stan u svetohraništu? – Svećenik. Tko je onaj, koji je vašu dušu kod ulaza u ovaj zemaljski život primio i u kupki sv. krsta od istočnog grijeha očistio i s posvetnom milošću ukrasio? – Svećenik. Tko hrani dušu s nebeskim kruhom da joj na njezinom hodočasničkom putu dade snagu i jakost? – Svećenik. Tko pripravlja vašu dušu za pristup pred Božju sudačku stolicu? – Svećenik. I tko pokojnu dušu s molitvama i blagoslovima Crkve prati sve do iza groba? – Svećenik. Od rođenja do smrti – uvijek i uvijek svećenik! (Iz spisa sv. Arškog Župnika)

Čast i uzvišenost svećeništva

O kako je velik svećenik! Istom u nebu ćemo razumjeti njegovu uzvišenu čast. Kad bismo je na zemlji shvatili, umrli bismo – ne od straha , nego od ljubavi. Katolički je svećenik personifikacija ljubavi božanskog Srca Isusova. Ako negdje hoće da unište religiju, počinju time da protjeraju svećenike, jer tamo gdje nema više svećenika nema više niti misne žrtve, a gdje nema misne žrtve

propada religija. Kad bih u isto vrijeme sastao jednog svećenika i jednog anđela, to bih najprije pozdravio svećenika. Anžeo je prijatelj i sluga Božji, no svećenik je Njegov zamjenik. Sveta Terezija je običavala ljubiti tragove, što ih je iza sebe ostavljao prolazeći svećenik. Svećenik nije svećenik za sebe, on ne može sam sebe odriješiti od grijeha niti si podijelitiposljednje pomazanje. On nije ovdje za sebe, nego za vas. ( Preuzeto iz djela «Zlatna zrnca župnika Arškog», L. Niderberger)

MOLITVA BL. DJEVICI MARIJI

O Djevice Marijo,kada govorimo o zemaljskim stvarima,umorimo se,ali kada o Tebi zborimo govor je uvjek novi.Uspoređivali su Te s majkom,a Ti si bolja od najbolje majke koja ponekada kažnjava svog sina misleći da tako čini dobro,a Ti Marijo nikada ne kažnjavaš.Tvoje Srce je sama ljubav i milosrđe,da bi bili uslišani dosta je Tebi se uteći.Tvoje Srce Marijo je tako nježno prema nama,nježno srce,svih majki u usporedbi s Tvojim srcem ja kao komad leda.O kako si dobra Presveta Marijo!Amen. Sv.Ivan Vianney

MOLITVA SV.IVANU VIANNEY

Sveti župniče Arški,tijekom tvog djetinstva,srce tvoje bijaše usmjereno prema Bogu. Djevica Marija,naša Velika Gospa,Kristova Majka,sjajila je neprestano kao Zvjezda tvog života. Čuo si poziv Isusa Krista,isti poziv,koji je on upućivao svojim prvim učenicima.Isti poziv,koji su tjekom povjesti prihvaćali mnogi mladići i svoj život posvetili širenju Evanđelja kao svećenici i pastiri stada Božjega.Sveti župniče Arški,sav tvoj život bijaše odgovor na taj neodoljivi poziv,poziv ljubavi.Izmoli našem papi milost,da ravna Crkvom Kristovom istom mudrošću i zauzetošću,kojom si ti upravljao malom lađom u Arsu.

Izmoli našim biskupima hrabrost i jakost,koja im je potrebna,da navješćuju Riječ Božju kako treba i da vode uznemireno stado prema Kristu,koji je Put,Istina i Život.Izmoli našim svečenicima milost,da svaki dan prikazuju svetu misnu Žrtvu,sakrament Ljubavi,i da uvjek budu najtješnije povezani s otkupiteljskim križem Kristovim. Isprosi im milost,da u srca ljudska uljevaju milosrđe Krista Spasitelja po sakramentu pokore,pomirujući ljude s Bogom i s bližnjima.Isprosi od Boga za sve milost svetosti.U ovom trenutku razdjeljenja,uzne mirenosti,mržnje i tjeskobe obraćamo se k Tebi. Sveti župniče Arški,vapijemo ti,dođi u pomoć svojoj katoličkoj Crkvi!Amen.

MOLITVA ARŠKOG ŽUPNIKA

Ljubim te, Bože moj! Moja je jedina želja ljubit Tebe, sve do posljednjega daha mojega života. Ljubim te, Gospodine, i jedina milost za koju Te molim jest, da Te ljubim vječno! Bože moj, ako moj jezik ne može reći u svim trenucima da Te ljubim, želim da Ti moje srce to ponavlja, koliko god puta dahnem. Ljubim Te, moj božanski Spasitelju Jer si bio raspet za mene. Ljubim Te, Bože moj, jer me držiš ovdje dolje raspeta za Tebe ... Bože moj, kako se približavam svome kraju iskaži mi milost da se tako povećava moja ljubav. Francisko Pavljuk

BLAGDANI SVETACA

Podsjećamo vas 29.11. DOŠAŠĆE (lat. Advent) Vrijeme u crkvenoj godini kad se kršćani intenzivnije pripravljaju na svetkovinu Božića. To je radosno vrijeme očekivanja Kristova dolaska, kako rođenjem, tako i na kraju vremena (Sudnji dan) – Krista koji će donijeti Svjetlo jer i On sam je Svjetlo čovječanstva. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenog i 3. prosinca, a obuhvaća tri tjedna, i dane četvrte nedjelje došašća i samoga Božića. 6.12. Sv. Nikola biskup Rođen je u Patari, u Maloj Aziji, oko 260.g. Nakon što je postao siroče, postaje svećenik želeći širiti ljubav i dobrotu. Kao biskup mnogo vremena je provodio moleći i pomažući drugima, a često je činio čudesa. Poput Isusa Krista, smirivao je more (zaštitnik pomoraca), a svojim blagoslovom ozdravio je dijete kojem je zapela riblja kost u grlu (zaštitnik djece). Umro je 6. prosinca 346.g. u Myri u Turskoj, a kasnije je zbog turskih osvajača njegovo tijelo preneseno u Bari. 8.12. BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BDM Ovaj marijanski blagdan tumači nam crkveni nauk, na Mariju nije prešao istočni, praroditeljski grijeh. Bog ju je od toga sačuvao već prilikom začeća, u krilu njezine majke Ane. Marija je unaprijed bila odabrana kao Majka Isusa Krista – Spasitelja i Otkupitelja svega svijeta. Bila je puna milosti dobivenih od dragoga Boga i živjela je bez ikakvih gri-

jeha. 13.12. Sv. Lucija Sv. Lucija je bila kršćanska djevojka iz sicilijanskoga grada Sirakoze. Upravo zbog svoje kršćanske vjere podnijela je mučeništvo 303.g. tako što joj je odrubljena glava. Ovaj blagdan simbolizira Svjetlo, pa naše bake znaju reći i da je zaštitnica očiju. Na njezin blagdan se sadi i pšenica koja bi trebala narasti do Božića i kititi božićni bor. NEDJELJA CARITASA (3. nedjelja došašća) Slavi se Odlukom hrvatskih biskupa u svim hrvatskim biskupijama. To je dan razmišljanja o potrebitima, a još više poziv i prilika ljudima dobre volje da daju svoje priloge za potrebite. Prikupljanje priloga organizira Hrvatski Caritas u suradnji s biskupijskim Caritasima po župama diljem domovine. 24.12. BADNJAK Badnjak je dan koji prethodi Božiću i božićnim blagdanima, ali i priprema za polnoćku. Riječ potječe od staroslavenske riječi «b’deti», što znači – bdjeti, biti budan, što je opet vezano uz proslavu polnoćke i doček Božića. Badnjak je, također, i naziv drva/ panja koji se po hrvatkoj tradiciji, različito diljem naše domovine, unosi u kuću na Badnju večer i stavlja na ognjište da gori. Prema običajima naših starih, na Badnjak je bio strogi post i nemrs, koji se zadržao u mnogim mjestima naše domovine, ali i među katolicima u BiH.

25.12. BOŽIĆ Božić – mali Bog – je riječ koju poznaju samo južni Slaveni. Božić je, prema tome, naziv djeteta Isusa, a zatim je prenesen na sam blagdan Božića. U kršćanstvu Božić predstavlja Boga koji je rođen kao malo dijete zbog nas, da nas privuče k sebi i privije uza se i tako ljudima postane pristupačniji. I sam Isus je rekao: »Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Nebesko« (Mt 18,3). Božić je i čudesno Isusovo rođenje u stvarnom/vremenitom životu da bi navijestio ljudima mir i Božju bliskost – baš u malom djetetu Isusu! 26.12. Stjepan Prvomučenik Sv. Stjepan je prvi zabilježeni dragovoljni kršćanin-mučenik koji je umro mučeničkom smrću za kršćansku vjeru. 27.12. SVETA OBITELJ i sv. Ivan apostol i evanđelist Josip, Marija i Isus predstavljaju nebesko-zemaljsku obitelj koja se ukorijenila i na Nebu i na Zemlji, ali se protegla i kao most između Neba i Zemlje. U Hrvatskoj se ovaj dan slavi kao Iseljenički dan. 28.12. Nevina dječica Predstavljaju dječicu iz Betlehema koja su poubijana naredbom tadašnjeg kralja Heroda, s namjerom da ubije i »novorođenog kralja židovskog«. 1.1. SVETA BOGORODICA MARIJA Obnovom liturgijskog kalendara 1969. ovaj blagdan postaje svetkovinom, a Katolička crkva na

2. dio

poseban način taj dan slavi Nju, koja je porodila i čitavom svijetu dala Spasitelja. Crkva Mariju slavi u radosnom i blistavom sjaju, kao službenicu Božju, uzvišenu u punom svjetlu i slavi. 6.1. BOGOJAVLJENJE-TRI KRALJA Bogojavljenje u liturgijskom sadržaju povezuje tri događaja u kojima se Bog objavio i očitovao po Isusu: kod poklona triju poganskih mudraca, Gašpara, Melhiora i Baltazara, Djetetu Isusu u Betlehemu; kod krštenja Isusova na rijeci Jordan (u crkvama svećenici u spomen na taj blagdan blagoslivljaju vodu – Vodokršće); i u prvom Isusovom čudu u Kani Galilejskoj. 11.11. KRŠTENJE GOSPODINOVO Blagdan slavimo nedjelju iza blagdana Bogojavljenja. Isusovo krštenje na rijeci Jordan predstavlja vrhunac Njegova zemaljskoga života. Tad je završio njegov život u Nazaretu, a započeo javni život. Obilježava ga silazak Duha Svetoga na Njega, koji Ga je ispunio takvom snagom da je evanđelist Luka napisao kako je Isus otada ispunjen Duhom Svetim navješćivao Kraljevstvo Nebesko, liječio bolesne i oslabađao ljude od zlih duhova. Kata Martinović Bevanda Naše je doba nikad moćnije tehnikom, vezama, znanjem, silom, životnim standardom... A ipak mu prijeti da bude obilježeno kao ono u kojem nema snage da se rodi dijete i da se na naše dane primijene Izaijine riječi: »Ovo je dan nevolje, kazne i rugla: prispješe djeca do porođaja, a nema snage da se rode« (Iz 37, 3). Napredak medicine zaustavio je masovni pomor majki i novorođenčadi; iskorijenjene su i suzbijene brojne smrtonosne zarazne bolesti; etničko čišćenje i rasizam progone se kao međunarodni zločin protiv čovječnosti… No, fetusi su i dalje skupina ljudi koja

Za zaštitu prava na rođenje

još uvijek masovno umire. I to voljom i namjerom drugih ljudi. U javnom životu i medijima podignut je zid šutnje o doporođajnoj smrtnosti. Društvo koje ne istražuje, koje ne postavlja pitanja, oronulo je, umorno i teško društvo. Današnji svijet gotovo da ne postavlja pitanja. No, s kakvim ćemo obrazloženjem moći opravdati zbog čega nismo učinili baš sve što smo mogli da spasimo ljudski život? Kako ćemo moći odgovoriti Bogu zašto su tolika braća i sestre po vjeri ogrezla u nevinoj krvi? Postoji li gora sablazan i kazna? Što će biti naša isprika pred budućim naraštajima, još više pred našim suvremenicima? Pogotovo kad i medicinska statistika otkriva da su slučajevi silovanja ili spašavanje majčina života zanemarivo rijetki razlozi za pobačaj, štoviše, da pravo na rođenje svojoj djeci zapravo malokad ometaju neudane trudne djevojke, a da ga najčešće krše bračni drugovi, muž i žena koji već imaju jedno ili dvoje djece. To znači da obitelj više nije prva postaja nade. Katolička vjera uči da je novi ljudski život prisutan od trenutka začeća tako da posjeduje isto dostojanstvo i isto pravo na život kao bilo koja druga ljudska osoba. Prvi razlog za takvo stajalište jest znanstveno dokaziva istina da je oplođeno jajašce živi i genski jedinstveni pojavni oblik. Tu se jednoznačno ima posla s neponovljivim nizom lanca molekula deoksiribonukleinske kiseline, biološkim životom koji pripada ljudskoj vrsti, a ne s jednostavno

neodređenom masom tkiva. Drugi razlog zašto se začeće smatra početkom ljudskog života jest to što nema i ne može biti nikakve znanstvene osnove po kojoj se može odrediti kada tom novom životu treba pripisati moralni i pravni status ljudskoga bića. Svi se slažu da će, ako se to živo stvorenje pusti da se prirodno razvija, ono doći do točke kad se za novozačeti život može reći da je ljudski. No, ugnježđenje u maternicu, lijeganje na posteljicu, početak rada srca, dolazak svijesti ili samosvijesti nije moguće odrediti kao prijelomni trenutak. Stoga treba zaključiti da je isključivo začeće presudni događaj od kojeg slijedi novo ljudsko biće. Ljudska nesposobnost da se povuče pouzdana crta kada počinje ljudski život uvjerila je Crkvu da je najrazumnije i najmudrije prihvatiti začeće kao početak ljudskog postojanja. Treći je razlog to što je ljudski život jedinstven i što ima podrijetlo i temeljnu vrijednost u Bogu. U toj argumentaciji kršćani nisu osamljeni. I jedna struja u židovstvu smatra da je osnova zabrane pobačaja to »što osoba koja ubija plod u ženinoj utrobi oskvrnjuje ono što je stvorio Sveti, pa to obeščašćuje Njegovo umijeće«. Pojedinčeva dostignuća i razvoj vlastitih sposobnosti nisu trajna osnova ljudske vrijednosti ni podloga za stjecanje ljudskih prava. Osnova ljudske vrijednosti jest čovjekovo podrijetlo u Bogu i konačna usmjerenost prema Njemu. Stoga ljudsko biće ima istu vrijednost u majčinoj utrobi kao i nakon svih postignuća tijekom

cijeloga života. Naime, riječ je o istoj osobi! Zbog svega navedenog, izazvani pobačaj teško je i nedopušteno kršenje osnovnoga ljudskog prava, prava na život. Nitko nema pravo izravno i namjerno oduzeti život, pa stoga ne može postojati zakonito pravo žene da izabere završetak trudnoće. »Izravno i namjerno ubojstvo nevinoga ljudskog bića uvijek je vrlo nečasno... Pobačaj, izravno izazvan ili namjeravan kao cilj ili sredstvo, uvijek je teški ćudoredni poremećaj.« (Evangelium vitae, 57 i 62) Pravo na izbor i te kako postoji, ali prije začeća, da se muškarac i žena sjedine ili ne, ili da to čine u vrijeme ženinih neplodnih dana. Pravo na izbor postoji i kod slučajeva nasilnog ponašanja: pred silovateljem ili nasilnikom uzimanje kontracepcijskih sredstava oblik je nužne i zakonite samoobrane. No, usprkos tako jasnom i čvrstom stajalištu, Katolička Crkva ne zabranjuje apsolutno sve pobačaje. Dopuštaju se kao žaljenja vrijedno i kao manje zlo oni pobačaji kada je trudnoća izravna prijetnja majčinu životu, a jedini mogući, nužan i izgledan zahvat jest upravo i samo pobačaj. No, tada se pobačaj ne obavlja radi pobačaja, on se ne želi, nego je samo usputna posljedica osnovnog zahvata – spašavanja teško ugrožena majčina života. Nedužni ljudski život nikad se ne smije izravno oduzeti kao svrha ili kao sredstvo za neku svrhu, makar i dobru. Primjenjujući načelo dovoljnog razloga, u nekim je okolnostima dopušteno nedužnoga izložiti smrtnoj pogibelji. Za takvo izlaganje nerođena djeteta uvjeti su: 1. da zahvat nije bitno ni prvotno smrtonosan za plod, 2. da je motiv teška bolest majke, primjerice potreba operacije kojeg organa, prema tome, lijek ili zahvat majci izravno čini dobro, 3. da pogibelj za majku ne dolazi od samoga ploda niti se majčino ozdravljenje postiže prvotno ubijanjem djeteta; 4. da se eventual-

na smrt ploda nastoji spriječiti; 5. da se ne upotrebljavaju lijekovi ili zahvati koji će usmrtiti plod, ako postoje blaži lijekovi. Tako je dopušteno izvaditi maternicu u kojoj je rak, premda će pri tom stradati i plod, i to zato što je rak izvanjski, protuprirodni, nasilni element, a ne prirodni element fetusa, te određuje zasebnu akciju kojoj nije svrha usmrtiti plod. Ako već dođe do vađenja ploda koji nije sposoban za samostalan život, netko od nazočnoga medicinskog osoblja trebao bi se pobrinuti za krštenje djeteta kršćanske majke. Pobačaj može biti spontani i izazvani. Spontani se može dogoditi nehotice, bez namjere trudnice ili nekoga drugog izvana i bez upotrebe bilo kojega umjetnog sredstva. Između 10 i 15% svih trudnoća završi spontanim pobačajem, većina prije dvanaestog tjedna trudnoće, a često kada žena još nije ni sigurna da je trudna. Za kršćanina su spontani pobačaji žalosni, čak tragični događaji, koji često nanose veliku bol budućim roditeljima. No budući da su to događaji koji se zbivaju spontano, oni ne povlače za sobom moralnu odgovornost. Većina je pobačaja izazvana. To znači da se izvode namjerno, s pomoću različitih tehnoloških ili kemijskih sredstava. Mehanički

(kirurški) načini obavljanja pobačaja jesu: isisavanje, struganje (kiretaža) ili pražnjenje maternice; otrovanje solju; histerotomija; embriotomija; kraniotomija; cefalotomija, a kemijski je način djelovanje raznih pripravaka (abortivi). Luteranski pastor i mučenik Dietrich Bonhöffer (1906.-1945.) u nacističkom je zatvoru 1943. ovako pisao o pravu na rođenje i odgovornosti zajednice za njegovo kršenje: »Ubiti zametak u majčinu krilu znači kršiti pravo koje Bog daje začetom životu. Rasprava o spoznaji je li već riječ o ljudskom životu samo prikriva jednostavnu činjenicu: Bog je htio stvoriti čovjeka kojeg se namjerno sprječava da se rodi. To nije ništa drugo nego umorstvo. Ako je osobni i dušobrižnički odnos prema onome koji ga čini nedvojbeno raznolik zbog pobuda koje su dovele do toga djela; ako je točno da takav čin očaja proizlazi iz krajnje osamljenosti i ljudske ili društvene bijede, krivnja za to više pada na zajednicu nego na pojedinca; ako je konačno istina da novac uspijeva prikrivati puno razuzdanosti dok se isti čin, usprkos mnoštvu zapreka, lakše otkriva, kad ga počini siromah, ipak je riječ o ubojstvu. Kategoričko odbijanje Katoličke Crkve koja se protivi uništava-

nju djeteta kad je život majke u opasnosti daje misliti o onome što se općenito čini. Ako dijete od Boga dobiva pravo da živi, i ako je već sposobno za život, iznimno je dvojben čin namjerno ga ubiti zbog majčine hipotetičke naravne smrti. Majčin je život prešao u Božje ruke, a djetetov se život samovoljno upropaštava. Ljudski izgleda nemoguće odlučiti koja je od dviju egzistencija dragocjenija. Time što se rođenje sustavno onemogućuje u braku i time što se isključuje želja za djetetom, isto se tako oduzima životno pravo na rođenje. Takav načelni pristup u suprotnosti je sa smislom braka i s blagoslovom koji Bog daje bračnim drugovima rođenjem djeteta.«

Kršćanin pred pobačajem

Nakon žestokih pritisaka za ozakonjenje pobačaja kao ženina građanskoga prava, sve više dolazi do izražaja svijest o nepovredivu pravu na život djeteta koje se tek ima roditi. Više nema nikoga tko bi pobijao znanstveni podatak da život ljudskoga bića započinje u trenutku oplodnje jajašca. U tom su smislu važan doprinos dale oplodnje u kušalici (epruveti, in vitro, izvan majčina tijela), koje su znanstvenicima omogućile provjeravanje cijeloga tijeka ljudskog nastajanja. Ta činjenica potvrđuje teološku misao: »Bog dopušta da se dogodi zlo kako bi iz njega izvukao neko veće dobro« (Toma Akvinski), u ovom slučaju da svi uvide kako je začeće prijeloman trenutak od kada nastaje novi život. Mahatma Gandhi (1869.-1948.) kao društvene je grijehe označio: uživanje bez savjesti, trgovinu bez morala i znanost bez čovječnosti. Ta tri društvena grijeha stoje danas kao poglaviti uzrok nepoštovanja prava na rođenje i prepreka poštovanju toga prava. Stajalište o pobačaju u posljednjih stotinu godina promijenilo se od opće moralne i pravne osude toga čina kao teškoga grijeha i »zločinstva od naravi otrovna i

škodljiva« (austrijski Kazneni zakonik iz 1803.), pa do toga da je smješten među građanska »prava« i »slobode«. To je »napredak«, od pobačaja kao kaznenoga djela do »ljudskog prava« na pobačaj. Praktički do jučer sve su uljuđene države svijeta tisućljećima i stoljećima pobačaj smatrale opačinom, zločinom, ubojstvom, pa su ga kao takvog i kažnjavale. Ponegdje je za pobačaj bila zapriječena smrtna kazna. Constitutio criminalis Carolina, koju je 1532. donio rimski car Karlo V., za namjerno ubojstvo ploda propisuje smrtnu kaznu. Način izvršenja različit je ovisno o počiniteljevu spolu: odsijecanje glave mačem muškom osuđeniku, a utapanje ženskoj osuđenici. Smrtna kazna za pobačaj u Austriji je ukinuta 1787., u Francuskoj 1791. itd. i zamijenjena drugim teškim kaznama. Primjerice, revolucionarna je Francuska za pobačaj odredila 20 godina teškog zatvora. U Engleskoj je kazna za pobačaj sve do 1948. bila doživotna robija. U Sovjetskom Savezu pobačaj je prvi put legaliziran 18. studenoga 1920., u Japanu 1948. itd. Pad vrijednosti života na društvenom i pravnom području započeo je ozakonjenjem pobačaja. Isprva se to opravdavalo terapijskim obrazlaganjem i prikrivalo spašavanjem majke, a ubrzo se protegnulo na druge okolnosti trudne žene i djeteta koje se ima roditi. S eugeničkih se razloga lako prešlo na društvene i gospodarske. Danas je dovoljan zahtjev, bez obrazloženja. U pozadini brojnih slučajeva stoje sebičnost i taština, pojedinačna i samostalna sloboda ozlojeđeno shvaćena kao jedini zrak koji mogu udisati i prizma kroz koju sve gledam. Neželjeno dijete nije ni ljubljeno, zanijekano mu je i pravo prihvaćanja: »Bolje je za njega da se i ne rodi!«. Samo zato da se udovolji vlastitoj udobnosti, prečesto se odbacuje »teret djeteta«. Pokušaji da se nađu »opravdanja« za pobačaj (socijalni, sentimentalni razlozi) ipak su

samo neuspjelo prerušavanje, jer između dobra i zla postoji bitna crta razgraničenja. Društvo koje traži smanjenje patnje pobačajem progutat će samo sebe. Nažalost, to zorno potvrđuju službeni statistički podatci, makar su nepotpuni. O otupjelosti možda najdramatičnije svjedoči činjenica da se u hrvatskim bolnicama pobačaj obavlja jednakom lakoćom kao i porođaj, štoviše njihova legalna cijena, koju snose porezni obveznici, sve se više izjednačuje; odnos prema pravu na rođenje postaje zahvat, standardizirani postupak lišen etičkog vrednovanja i ljudskih osjećaja. Dobitnica Nobelove nagrade za mir (1979.) blažena Majka Terezija Kalkutska bila je uvjerena: »Danas je najveća prijetnja miru upravo pobačaj. Ako prihvatimo da majka može ubiti svoje dijete, kako onda možemo ljudima reći da se prestanu međusobno ubijati? Zato, zaštitimo najslabije među najslabijima: nerođenu djecu. Ne ubijajte ih, molim vas. Dajte tu djecu meni!« Zašto, primjerice, u svakoj ginekološkoj ordinaciji Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Ministarstvo obitelji, centar za socijalnu skrb, obiteljski centar ili Caritas ne postavi oglas s podatcima o tome komu se trudnica može javiti ako raz-

mišlja da ne zadrži začeto dijete? Ivan Pavao II. napisao je 29. prosinca 1997. da je pobačaj – holokaust. To zapravo znači da strahota nacizma nije prevladana. Najgore je što se i taj holokaust niječe i prešućuje. Liječnici-znanstvenici još su davno utvrdili da pobačaj, odnosno pobačaj na zahtjev u Hrvatskoj znači zlo i epidemiju, da je prerastao u endemiju (trajno vladanje neke zarazne bolesti među ljudima u kojem kraju ili zemlji) te da ukupan broj pobačaja pruža »mračnu sliku« koja je zahvatila čitav narod (pandemija). Misle li strukovne liječničke udruge, znanstvene i vladine ustanove da je riječ o pretjerivanju pojedinaca? Ako da, zašto njihove znanstvene ocjene nikad nisu opovrgnute? Ako ne, gdje je akcijski plan međunarodnih prijatelja i institucija, Sabora, Vlade, Ministarstva zdravstva ili Zavoda za javno zdravstvo za iskorjenjenje te zaraze? Ta pandemija smanjuje brojnost hrvatskih obitelji i jedan je od uzroka nedostatka radne snage, dakle problem više čak nije samo ćudoredni, demografski, zdravstveni, epidemiološki nego i široko društveni, gospodarski u punome smislu. U »kulturi smrti« koja je postala naša svakodnevica utvrdilo se da život zaslužuje biti življen

kad je njegova kvaliteta »dobra« i »rado primljena«. Ako tjelesno nije zdrav, ako je društveno i gospodarski na teret, onda taj život, u bilo kojem svom stupnju, više nije »ljudski život« i ne zaslužuje biti življen. Put prema »gospodarenju« životom i posljedično relativiziranje njegove nepovredivosti bio je vremenski kratak i trajao je manje od zadnjih stotinu godina. Pobačaj i eutanazija prije rođenja, u dojenačkoj dobi i pred kraj života sudbonosni su znakovi te potresne degradacije. Uništavanje ljudskoga života izravna je uvreda Bogu koji je stvorio život i teška povreda prvoga i osnovnog prava kojim je čovjek obdaren. Premda je Katolička Crkva među rijetkim braniteljima ljudskoga života od samog začeća do naravne smrti, djelovanje Crkve kao da je nedoraslo pred suvremenom praksom i ideologijama koje je nadahnjuju. Temeljni nesporazum krije se u činjenici da se vjera ne može svesti na privatni osjećaj koji je dobro sakriti kad postaje neugodan. Vjera podrazumijeva dosljednost i svjedočenje i u javnome prostoru u korist čovjeka, pravednosti i istine. Stoga vjera jest osobna, ali nije privatna stvar! Vjera uključuje privatnu i zajedničku molitvu (Mt 6, 6; Dj 2, 42) i skroviti post (Mt 6, 17-18), ali ne može tu stati. Vjera je životno opredjeljenje, zahvaća cijeloga čovjeka (Pnz 6, 5; Pnz 10, 12; Mt 22, 37; Mk 12, 30; Lk, 10, 27) i ostvaruje se ljubavlju. Apostol Jakov upozorava da je vjera bez djela »jalova« (Jak 2, 18) i »mrtva« (Jak 2, 26), a apostol Pavao: »u Kristu Isusu ništa ne vrijedi nego – vjera ljubavlju djelotvorna« (Gal 5, 6). Dubrovački nadbiskup bl. Ivan Dominici (1355.1419.) piše: »Vjera kaže: Čovječe, kucaj na nebo da ti se otvori. Ljubav kaže: Bože, rastvori nebo da ga čovjek nađe otvoreno. Vjera uči da čovjek umire iz ljubavi prema Bogu, ljubav pak poziva da Bog umre za čovjeka i čovjek

za Boga. Vjera čovjeku pokazuje Boga izdaleka, ljubav pak dovodi čovjeka k Bogu, Boga čini čovjekom, a čovjeka Bogom.« Krist nije došao na svijet osnovati neko virtualnu duhovnu tvorbu ograničenu na međusobnu komunikaciju pobožnih ljudskih duša i vjerske obrede. Isusovo je poslanje promijeniti ljudsku svakodnevicu ispunjenu nepravdama i zlom kako bi ljudska bića dobrim djelima surađivala na izgradnji pravednijega i sretnijega svijeta. Kršćanstvo nije zbirka zabrana, to je pozitivna opcija. Slijedeći put kreposti i savršenstva ćudoređe se otkriva kao nešto privlačno i izgrađujuće. Puno smo puta imali prigodu čuti što nije dopušteno, a sada je vrijeme reći: mi možemo ponuditi dinamične ideje: ljudska osoba počinje u majčinoj utrobi i ostaje ljudska osoba sve do zadnjeg izdisaja. Ljudsko stvorenje uvijek valja poštovati kao ljudsko biće. Kršćani kao pojedinci i crkveno vodstvo kao institucija imaju sve više poteškoća s prenošenjem svoje poruke u javnost. Doduše, papini se nastupi medijski prate ništa manje nego oni američkog predsjednika ili vodećih pjevačkih i glumačkih zvijezda, ali baš oni ljudi koji se papi dive nerijetko ne slijede njegovo učenje o poštovanju života prije rođenja i u umiranju, o spolnosti, o nerazrješivosti braka, o neradnoj nedjelji... Mnogi bi političari, suci, liječnici i poduzetnici htjeli da se Crkva ne bavi gospodarskim, političkim i etičkim pitanjima; žele je ograničiti na sakristiju, na »pojanje«, i prigodno škropljenje čela, vjenčanog prstena i lijesa. Mnogima je dobrodošla, ali isključivo kao posrednik za duhovne stvari, kao ukras, narodni običaj i folklor, duhovni šlag, čokoladni preljev postojećim odnosima... Petar Marija Radelj nastavak u sljedećem broju

Uz Svećeničku godinu O. Zvonimir Pšag, kapucin, skladatelj i orguljaš

“S pjesmom kroz život“ Stipan Bunjevac

Zvuči gotovo nevjerojatan podatak da je taj neumorni 85-godišnji redovnik prošle godine održao tridesetak orguljskih koncerata diljem Hrvatske, a i trenutno se priprema za nastup pod nazivom »Anzelmo Canjuga koncert«

Osječka je povijest nezamisliva bez drevnoga kapucinskog samostana u samu središtu slavonske metropole, od 1703. g., kad su svećenik o. Benoan i časni brat Konstancije u smeđim habitima stigli iz samostana u Budimu u Osijek na poziv Jakova von Eggendorffa, ratnog savjetnika cara Leopolda I. i vojnog zapovjednika vojske u osječkoj tvrđavi. Tijekom povijesti sve do današnjih dana mnoštvo je skromnih i samozatajnih redovnika u tom samostanu služilo stanovnicima Osijeka i cijele Slavonije, i to ne samo na području duhovne izgradnje, crkvenosti i molitve. Oni su obogaćivali i unapređivali znanost, raznovrsne umjetničke grane, školstvo, ekumenizam i dr.

»Bilo je teško pronaći orguljaša«

I danas osječki vjernici u tome dugom nizu mogu vidjeti jednoga od tih zaslužnika - o. Zvonimira Pšaga, kako polagano, pomalo zamišljeno, s blagim osmjehom na licu, koji odražava nutarnju smirenost i zadovoljstvo, kroči samostanskom crkvom sv. Jakova, koju je još davne 1727. posvetio ondašnji đakovački biskup Petar

Bakić. Mnogi, koji ga osobno ne poznaju, s razlogom će pomisliti da, najvjerojatnije, moli ili razmatra koji citat iz Svetoga pisma, ali njegovi znanci i prijatelji, posebno redovnička subraća, pretpostavljat će, također vrlo utemeljeno, da možda negdje duboko u sebi prebire i slaže note. I jedni i drugi nisu daleko od istine, jer o. Pšag je i redovnik molitelj, ali i glazbenik skladatelj. Rođen je u obitelji Josipa Pšaga i Terezije r. Šoštarić u selu Križovljan Radovečki, u župi Križovljan, u Općini Cestica, 18. srpnja 1924. Prvi je, tj. najstariji od sedmero djece, petero braće i dvije sestre, od kojih je još šestero živih. Brata Ivana, r. 1926., ubili su komunisti nakon Drugoga svjetskog rata, kao tobožnjeg križara. Usputno, prema Pšagijevim spoznajama, u relativno maloj općini Cestici i bližoj okolici pobijene su u tom razdoblju čak 123 osobe. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, a potom polazi Franjevačku klasičnu gimnaziju u Varaždinu, kao sjemeništarac varaždinskoga kapucinskog sjemeništa sv. Josipa. Poslije novicijata i teološkog studija na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu zaređen je za svećenika na Bijelu nedjelju 1950. g. u župnoj crkvi sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. Zaredio ga je ondašnji pomoćni zagrebački biskup Josip Lach. Nakon odsluženja dvogodišnjega vojnog roka u tzv. Jugoslavenskoj narodnoj armiji u Prilepu 1952. g. imenovan

je za župnika u kapucinskoj župi u Dubravi, u Zagrebu. Uz redovite pastoralne župničke djelatnosti vodio je i crkveno pjevanje, i zborno i pučko. Prisjeća se tih dana: »U ono je vrijeme bilo teško pronaći orguljaša i u tome mi je pomogao, tada još student Muzičke akademije Zagrebu, danas prof. Vinko Glasnović. Njegovi su roditelji doselili iz Janjeva, a naša je suradnja na obostrano zadovoljstvo nastavljena i traje sve do današnjih dana.«

Od preuređene štale do svetišta

Nažalost, nije to bila jedina teškoća u ono »tvrdo« komunističko vrijeme na koju je naišao: »Ona poratna vremena bila su posebno teška, pa sam npr. samo zbog toga što sam hodočastio u marijansko svetište u Mariju Bistricu u svojemu redovničkom odijelu, habitu, bio osuđen na zatvorsku kaznu. No kasnije mi je ona zamijenjena novčanom globom.« Nakon petnaest godina župnikovanja 1967. g. premješten je u kapucinski samostan u Osijek, gdje je u tzv. zapadnom osječkom predgrađu, danas je to Ulica sv. Leopoda Mandića s okolnim naseljima, ustanovljena nova, istoimena župa Osijek VII, koja je povjerena kapucinskim redovnicima. Njezino svečano proglašenje bilo je 1. siječnja 1969., a o. Pšag imenovan je njezinim prvim župnikom. Na području župe nije bilo crkve, nego se vjerski život odvijao u kapeli, točnije preure-

đenoj nekadašnjoj štali, redovnica usmiljenki, tj. Družbe kćeri kršćanske ljubavi sv. Vinka Paulskoga, koje su tamo imale kuću i imanje. One su u novoosnovanoj župi djelovale pastoralno i karitativno, a poklonile su i zemljište za gradnju crkve i župne kuće, tj. samostana, o čemu o. Pšag govori: »Novu župnu crkvu počeli smo graditi 1971., koja je kasnije, nakon proglašenja svetim Leopolda Mandića 1976. g., dobila ime po njemu. Crkvu smo gradili uz velike novčane poteškoće ali, hvala Bogu, i donacijama od kapucinskih provincija: naše domaće hrvatske, švicarskih i talijanske iz Padove, te Đakovačke biskupije. Nakon više godina gradnje crkvu - svetište posvetio je đakovački biskup Ćiril Kos. Župa je tada imala oko 800 vjernika, a danas ih je više od 3 000.« Nakon, zanimljivo opet, petnaest godina župnikovanja premješten je u osječki samostan, gdje i danas u 85. godini živi i radi, i kao svećenik i kao glazbenik. Rado se spominje svojih glazbenih početaka, iz kojih je jasnije zbog čega je izrastao u vrhunskog glazbenika, orguljaša, skladatelja i voditelja zborova: »Glazbom se bavim još od osnovne škole, ali sam posebne glazbene pouke primio za vrijeme gimnazijskih dana u Varaždinu, gdje mi je profesor bio o. Kamilo Kolb, poznat franjevac i glazbenik. No potpunu glazbenu formaciju dobio sam od našeg kapucina o. Anzelma Canjuge, također glasovita orguljaša, skladatelja, voditelja zborova - ‘cecilijanca’. Od njega sam primao pouke za klavir, orgulje, solo pjevanje i skladanje. Kasnije sam nastavio uglavnom kao samouk, uz glazbenu suradnju već spomenuta prof. Glasnovića. Moja prva ‘službena’ skladba nastala je u Varaždinu, gdje sam tada boravio kao klerik, davne 1944. g. To je pjesma ‘S metalnim zvukom - Ave Maria’, na riječi pjesnika Augustina Đarmatija. Moje su skladbe crkveno-liturgijske,

ali ima ih i tzv. svjetovnih. Nakon reforme Drugoga vatikanskog koncila, posebice kada je riječ o glazbi u liturgiji, intenzivnije sam surađivao s jednim od najvećih hrvatskih pokoncilskih teologa - danas pokojnim dr. Tomislavom Jankom Šagijem Bunićem i njegovim bratom o. Bonom Šagijem Bunićem. I neke sam njihove tekstove također uglazbio.«

Skladatelj više od stotinu pjesama

Stotinjak vlastitih skladbi sabrao je, uredio i dotjerao tijekom svojeg privremena boravka u Varaždinu 1982./83., dao im zajednički naziv »S pjesmom kroz život - pjevam Tebi, Gospodine«, i izdao kao rukopis u Osijeku u 500 primjeraka, koji je razdijeljen kapucinskim samostanima te prijateljima i znancima. Dvadeset i pet godina kasnije, točnije 2008., priredio je drugo izdanje, dopunjeno s dvadesetak novih skladbi, koje je tiskano kao knjiga u dva sveska. Obogaćeno je s nekoliko fotografija u boji i dodatkom - nosačem zvuka, o čemu govori: »To je bila zamisao mojeg prijatelja u Osijeku prof. Nikole Dragaša i dvojice mojih nećaka u Zagrebu. Posebice bih istaknuo da sam u čast. sv. Leopoldu skladao pjesmu ‘Tebi slavu pjevamo’, na riječi pokojnog o. Modesta Boraka, kada je Lepold Mandić proglašen blaženim. Pjesma je prihvaćena kao himna naše župe u Osijeku. U međuvremenu sabrao sam poznatije skladbe hrvatskih skladatelja, koje je pod naslovom ‘Tebi slavu pjevamo’ tiskao župni ured sv. Leopolda Mandića u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi. Od mojih skladbi posebno su prihvaćene ‘Tebi slavu pjevamo’, ‘Što ću uzvratiti Gospodinu’ - duet na psalam br. 116, ‘Blagujmo tijelo Kristovo’ - uskrsni pripjev, ‘Dođite i kušajte kako je dobar Gospodin’ - pripjev za psalam i dr.« Zvuči gotovo nevjerojatan podatak da je taj neumorni 85-godišnji redovnik prošle godine održao

tridesetak orguljskih koncerata diljem Hrvatske, a i sad priprema koncert pod nazivom »Anzelmo Canjuga koncert«, kao što se vidi iz sama naziva, u kojemu će izvoditi samo skladbe najvećega hrvatskog kapucinskog glazbenika, koji je nakon montirana sudskog procesa mučenički umro 1952. u zloglasnome komunističkom zatvoru u Staroj Gradiški. I dok se mnogi pitaju promatrajući o. Pšaga kako zamišljeno hoda samostanskim hodnikom ili u crkvi je li moli ili sklada, on sigurno moli skladajući i sklada moleći. LJP

LJILJANE BIJELI D. Domjanić - A. Canjuga Ljiljane bijeli nebeskog kraja Ljepši i draži no sunašca sjaj Mirisni cvijete vječnoga raja Kraljice neba, pomoć nam daj. Majčice, čuj svoje dječice glas, Brani i štiti nas, moli za nas Brani i štiti nas, moli za nas. Čudesnog kipa milosno cvijeće Sipala ti si na hrvatski dom Zanosno narod do tebe kreće Moleć se tebi i Sinku tvom. Majčice, čuj ... Ispred tvog kipa drhtavih grudi Roneći suze mi vapimo svi Hvala ti, Majko, uz nas vijek budi Tko će nam pomoć, ako ne ti! Majčice, čuj ...

POGLED U JASLICE Ima dana u životu koji nam ostaju u posebnom sjećanju. Zasigurno jedan od tih je i rođenje našeg djeteta, unuka, praunuka, nećaka. Rođenje je uvijek dan veselja za roditelje, braću, kumove, rodbinu i prijatelje. Razmišljajući o tome što će rođenje djeteta promijeniti u životu obitelji, koliko će to djetešce obogatiti zajednicu, donijeti joj radosti, iznenađenja, briga, osjećamo zahvalnost na tom prekrasnom daru od Boga obitelji i cijelom društvu. Toga dana mnogo puta zazvoni telefon, poštom pristižu čestitke, a u nama srce titra od velike radosti i ponosa, suze radosnice teku niz obraze. Nekoliko dana kasnije dijete u krilu majke dolazi u naš dom i sve se odjednom mijenja. Svaki u kući ima svoj zadatak i sve je usmjereno prema djetetu. Nakon oporavka majke, u kuću počnu pristizati kumovi, rodbina i prijatelji koji se raduju s obitelji Donose darove, ali prvenstveno se usredotočuju na dijete. Što vam ovime želim poručiti? Ovih dana proslavit ćemo svetkovinu Božića, dan kad je rođen naš Spasitelj. Mi vjernici za taj dan pripremali smo se tijekom Došašća. Pripremali smo se tako što smo više molili, pohađali mise zornice, darovali potrebnije od nas, išli na sakrament pomirenja. No, u “pripremu“ za taj dan, i to puno prije nego mi sami, uključili su se mediji sa svojim reklamama. Gradovi se natječu tko će imati veći bor na trgu, mi razmišljamo što ćemo darovati svojim bližnjima, kakve će biti boje kuglice na boru, hoće li žaruljice imati

izvještaj

popratnu glazbu ili ne. Nakon svega ovoga pitam se hoćemo li od tog blještavila, ponude, kupovanja uspjeti spustiti pogled prema djetetu u jaslicama? Hoće li u našim obiteljima biti više radosti, tolerancije, ljubavi, molitve „djetešce nam se rodilo, Sin nam je darovan“? Hoćemo li se radovati onako kao kad nam se rodi dijete u obitelji? Naše božićne pjesme jedne su od najljepših na svijetu. Početak jedne od njih kaže: “Radujte se narodi kad čujete glas, da se Isus porodi u blaženi čas“. Dragi čitatelji, zapitajmo se, radujemo li se iskreno životu, jesmo li sretni što je maleni Isus došao u naše domove, ili ćemo i ove blagdane svesti samo na potrošnju? Kako kumovi, rodbina, prijatelji donose darove i svoj pogled usmjere na djetešce u krilu majke, tako smo i mi pozvani u ove dane darovati bližnje razgovorom, posjetom, druženjem. Pozvani smo naći vremena i spustiti pogled u jaslice i na Isusa koji na zemlju siđe radi čovjeka. Stoga, u ove blagdanske dane osobito molimo za naše obitelji da budu prave škole ljubavi, molimo za naše župne zajednice da porastu u vjeri i svjedočenju, molimo za naše mlade da ne skrenu s pravog puta, molimo za naše svećenike da budu dobri pastiri svoga stada. Molimo za stare i nemoćne da preko nas, svojih bližnjih osjete da ih Ti nisi napustio! Molimo za ostavljenu djecu, da nađu svoje utočište u obitelji gdje će biti sretni i osjetiti pravu roditeljsku ljubav i toplinu doma. LJP Krunoslav Burek

U župi Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Osijeku 16. listopada 2009. godine svečano je proslavljena godišnjica proglašenja svetim sv. Leopolda Bogdana Mandića. Dvadesetšest godina od proglašenja svetim ovog hrvatskog svetca bila je prilika da se okupe i druže članovi Franjevački svjetovnog reda. Okupila su se četiri mjesna bratstva FSRa: bratstvo iz župe sv. Leopolda Mandića (Osijek 7), bratstvo iz župe Sv. obitelji (Osijek 4), bratstvo pri franjevačkom samostanu u Osijeku (OFM, crkva Uzvišenja Svetog Križa,), i bratstvo pri kapucinskom samostanu u Osijeku (OFMCap, crkva Sv. Jakova apostola). Svečanu večernju euharistiju predslavio je fra Mijo Tikvić, župni vikar župe Sv. obitelji. Koncelebrirali su i domaći župnik fra Branko Lipša i župni vikar fra Jerko Jerec. Fra Mijo Tikvić u svojoj homiliji posebno se osvrnuo na pojam mala braća. Oslanjajući se na Evanđelje i mnogobrojne primjere iz života sv. Franje i sv. Leopolda, predslavitelj je pojasnio kako biti malen, znači služiti braći i sestrama u radosti Kristovog učenika. Ovaj izvještaj završit ćemo parafrazirajući riječi Pavla VI, izrečene prilikom proglašenja blaženim sv. Leopolda 1976. godine. Zaključujemo da je i nas u župi Sv. Leopolda okupio sam sv. Leopold da u njegovo ime slavimo ižarivanje Kristova evanđelja.

Zavjetovanje članova FSR-a u Osijeku Zavjetovanje članova Franjevačkog svjetovnog reda - u osječkoj župi Sv. Leopolda Bogdana Mandića, u subotu 14. studenog za vrijeme svečane večernje Euharistije, položili su zavjete članovi Franjevačkog svjetovnog reda, mjesnog bratstva sv. Leopolda Mandića. Zavjete su položili dvadeset troje braće i sestara. Vječne zavjete dalo je sedamnaest, a privremene zavjete na godinu dana dalo je šest članova Franjevačkog svjetovnog reda. Svečanu euharistiju slavio je župnik fra Branko Lipša. Braća i sestre svoje zavjete položili su u ruke svoje služiteljice sestre Marije Fureš, uz dva svjedoka zavjetovane braće. Fra Branko je u svojoj prigodnoj homiliji zahvalio Bogu na braći i sestrama koji su veliki dar Crkvi i Franjevačkom svjetovnom redu. No, zavjeti su zahtjev i odgovornost da se što tješnje nasljeduje Krist u svakodnevnom življenju evanđeoskih savjeta, pojasnio je fra Branko. Braća i sestre koji su pristupili zavjetima, kao podsjetnik na svoje zavjetovanje, dobili su prigodni molitvenik. LJP Lovro Kladarić

Proslavljena 400. obljetnica dolaska kapucina u Hrvatsku Prije 400 godina kapucini su svoje djelovanje na našim prostorima započeli dolaskom u Rijeku stoga je riječki samostan Gospe Lurdske izabran kao mjesto svečanog početka jubilarne godine Rijeka, (IKA) - Čitanjem proglasa u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci 8. prosinca franjevci Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića započeli su godinu proslave 400. jubileja do-

laska kapucina u Hrvatsku. Prije 400 godina kapucini su svoje djelovanje na našim prostorima započeli dolaskom u Rijeku, stoga je riječki samostan Gospe Lurdske izabran kao mjesto svečanog početka jubilarne godine. “Ovu godinu želimo otvoriti pod zaštitom Blažene Djevice Marije i sa željom da ona uistinu bude proslava u vjeri, da se ne iscrpi u izvanjskom slavlju nego da bude istinska duhovna obnova”, rekao je provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Petanjak, čitajući proglas na početku euharistijskog slavlja kojim je otvorena godina proslave jubileja. Bezgrešna je zaštitnica kapucinskog reda postala prije 295 godina kada je na generalni ministar bio do sada jedini Hrvat Michelangelo Božidarević, rodom iz Dubrovnika, podsjetio je provincijal. Blagdan Bezgrešnog začeća BDM, koja je i suzaštitnica riječke kapucinske crkve, stoga je izabran kao dan početka jubilarne godine. Provincijal je u propovijedi govorio o pozivu na svetost i bezgrešnost koji je čovjeku zahtjevan izazov zbog tereta istočnog grijeha. “Poniznost, solidarnost i hod k svetosti uvjeti su za dostizanje bezgrešnosti. Na tom putu uzor nam je Marija. Tom pozivu na bezgrešnost želimo posvetiti i ovu jubilarnu godinu”, rekao je. Na početku mise zbor kapucinske crkve otpjevao je himnu godine kapucinskog jubileja nakon čega je izvješena zastava s amblemom 400. obljetnice. U Hrvatskoj trenutačno živi 50 kapucina raspoređenih u osam samostana diljem zemlje. Iz kapucinskih redova u Hrvatskoj iznjedren je jedan svetac - Leopold Mandić, a u tijeku je proces za beatifikaciju fra Ante Tomičića. Obojica su bar dio svog kapucinskog služenja vezali uz riječki samostan Gospe Lurdske. Postulator kauze fra Stanko Dodig podsjetio je da su u riječkom samostanu djelovali i drugi po-

znati kapucini kao fra Bernardin Škrivanić, fra Alojzije Novak i fra Branko Turudica. IKA

Završetak jubilarne obljetnice djelovanja kapucina u Splitu Na dan obljetnice 100 godina od polaganja kamena temeljca za kapucinski samostan pri svetištu Gospe od Pojišana u Splitu, središnjim misnim slavljem koje je u nedjelju 15. studenoga uz koncelebraciju provincijala kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivice Petanjka i hrvatskih kapucina predvodio splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, završila je proslava jubilarne 100. obljetnice dolaska kapucina u grad pod Marjanom. “Mi, franjevci i franjevke, ponosni smo što nam je Bog udijelio milost da smo ove godine proslavili osamstotu obljetnicu početaka franjevačkoga pokreta i karizme spominjujući se sv. Franje Asiškoga i njegovih prvih drugova i braće koji su se odvažili nasljedovati njegove stope suobličavajući svoj život životu Kristovu”, rekao je na početku mise provincijal Petanjak, istaknuvši da je kod franjevaca uvijek bilo živo i živahno što svjedoče i sami kapucini na pojišanskom svetištu. Ovo ipak nije jubilej samo braće kapucina nego i sestara redovnica koje su ovdje djelovale: dominikanke, školske sestre franjevke, milosrdnice i već 40 godina milosrdne sestre sv. Križa, koje su ugradile u ovo svetište nešto od svoje karizme. Ovo je jubilej i svih vjernika koji se okupljaju u ovom svetištu, svih župljana, dobročinitelja i prijatelja. Želimo se danas spomenuti svih nas živih koji smo ovdje djelovali i koji i danas djeluju, kao i sve pokojne braće i sestara koji su na bilo koji način povezani s ovim mjestom, kazao je Petanjak, zahvalivši osobito nadbiskupu Barišiću što od

samoga početka svojom nazočnošću podupire taj jubilej i rad kapucina te time u ovoj Svećeničkoj godini pruža svim svećenicima i redovnicama poticaj za još revnijim služenjem Bogu i ljudima. Kroz ovih 100 godina kapucini pri svetištu Gospe od Pojišana djelovali su na mnogo pastoralnih područja: euharistiji, propovijedanju i ispovijedanju, dušobrižništvu bolesnika kao bolnički kapelani u splitskoj bolnici Firule, u pastoralnom radu župe – katehizaciji i katoličkom odgoju svih skupina, djece (vjeronauk), mladih (katehetske skupine) i odraslih (katekumena), održavanju raznih duhovnih nagovora i duhovnih obnova i karitativnoj pomoći ljudima. Kapucini su pokrenuli i održavaju veliku zavjetnu procesiju grada Splita od katedrale do Svetišta na Pojišanu za blagdan Velike Gospe, trudili su se promicati marijanske pobožnosti, te na poseban način održavati i čuvati duhovnu, povijesnu i religioznu baštinu svetišta Gospe od Pojišana kao zavjetnog svetišta grada Splita i hrvatskih pomoraca. Tu su se posebno istakli u duhovnoj asistenciji u radu Apostolata mora te u franjevačkoj duhovnoj asistenciji Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži. U tom svjetlu nadbiskup je kapucinima zahvalio na svesrdnom i požrtvovnom radu za duhovni i kulturni razvitak grada Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije. Osvrnuvši se na neobične događaje na svjetskoj sceni te sve veće beznađe koje se zavlači među ljude i u sve pore društva, nadbiskup je potaknuo vjernike da ustraju u svom hodu vjere i nade, da slijede svijetle primjere – brojne velikane duha – koji su svojim životom posvjedočili da naš život, unatoč ograničenosti i poteškoćama, ima svoj smisao i cilj u Isusu Kristu, gospodaru života i vratima u vječni život. Stoga, zaključio je, naš život nije vezan samo uz dobro zdravlje, ugled i poštovanje nego uz Isusa Krista,

raspetoga i uskrsloga. Na kraju mise, koju je pjevanjem uzveličao župni zbor, riječ zahvale Bogu i svima zaslužnima na plodonosnoj jubilarnoj godini uputio je župnik fra Miljenko Vrabec. Kroz jubilarnu godinu kapucini su priredili brojne događaje u svetištu. Kao uvod u jubilej bilo je postavljanje plakata na pročelje samostana i pokretanje župnog listića i web-stranice svetišta. Prvi puta bile su mise zornice u došašću; proslavili su 100. obljetnicu rođenja prvog župnika fra Pavla Ivakića, obilježili su 100. obljetnicu primopredaje svetišta; priredili su župno hodočašće u Padovu, Asiz i Loreto; organizirali su znanstveni skup o svetištu Gospe od Pojišana i djelovanju braće kapucina; proslavili su 65 godina župe te priredili duhovsko bdjenje; organizirali su hodočašće mladih u Međugorje i veliku marijansku devetnicu (9 subota koje su predvodili upravitelji marijanskih svetišta). Najveća aktivnost svetišta bila je na blagdan Velike Gospe, kada se Gospina slika u srebrnom prijestolju nosi do katedrale pa se u svečanoj procesiji vraća u svetište, u pratnji nadbiskupa, svećenika i vjerničkog puka. Uoči spomenute svetkovine kapucini su upriličili “Pojišansku večer” – koncert duhovnih šansona i dalmatinskih klapa, potom su proslavili 40 godina djelovanja sestara sv. Križa u svetištu; organizirali su brojne humanitarne aktivnosti kroz došašće i korizmu, a u pripremi je i zbornik radova sa znanstvenog simpozija i dokumentarni film o svetištu i kapucinima na Pojišanu te obilježavanje 85. obljetnice Franjevačkoga svjetovnog reda na Pojišanu. IKA

Slava Bogu 54

Isus reče: „Vi jeste sol zemlje I svjetlost svijeta!“ Njegova riječ za nas Postala je sveta. Danas svjedočimo Krista Sutra nam ljubav U srcima blista Naša djela nek Izviru iz ljubavi Tad će naša Svjetlost zasjati u tami. Dajmo nesebično sebe Slavimo, Bože, Samo tebe! Radenka Skorup Gospodine, ne tražim da ne patim, nego da mi pomogneš u patnji.

P. DANIEL HEKIĆ Ne molim te da se ne bojim patnje, već da mi patnja postane prijatelj. Ne tražim da me oslobodiš kušnje, nego da mi daš hrabrosti prihvatiti svoj život i smrt. Ne vapim za milošću, već te molim da mi dadeš strpljenja i nadu u Svjetlost. Ne vapim za mudrošću, već te molim da mi dadeš vjeru u Tebe. Ne tražim snagu za sutra, nego želim svim svojim srcem Tvoje savezništvo u vremenu, kako bih s Tobom mogao prihvatiti i današnjicu i sutrašnjicu. Ne želim da budeš daleko od mene, dapače, molim Te, budi u meni zauvijek!!! Fra Danijel Hekić

Ova je

molitva životni odabir p. Danijela. Tko je p. Danijel Hekić? Stanislav Hekić rodio se 22.lipnja 1926.od oca Franje i majke Anđele, koji su imali devetero djece. Djetinjstvo je proveo u rodnom selu Gljušćići u župi Sv. Petra i Pavla u Sv. Petru u Šumi, gdje je primio sakramente kršćanske inicijacije. Godine 1942. stupio je u Chiampo(Vicenza), gdje je završio gimnaziju u franjevačkom sjemeništu. Želju i odluku da postane franjevac izrazio je na dan ukopa pok.oca Franje, što je majci Anđeli bilo veoma drago. Godine 1945. stupio je u samostan franjevaca u Veneciji,gdje je položio novicijat, za svećenika je zaređen 1952. godine. Mladu misu zbog političkih razloga nije slavio u rodnoj župi. Aktivan svećenićki život obnašao je svega tri godine u Veron i (1952.-1953.), u Trstu (1953.-

1954.), zatim u Trevisu i Citadelli (1954.-1955.). U Trevisu se suočio s počecima bolesti multipla skleroze, koja ga je povela prema pedesetogodišnjem putu boli i patnje. Tijekom godina, postao je traženi ispovjednik . K njemu su u Citadelli i zatim u Saccolongo gdje je živio sve do svoje smrti, dolazili ljudi iz svih krajeva Italije, i iz inozemstva. U dugim su redovima čekali satima da bi se kod njega ispovijedali. Nakon što mu je bolest oduzela funkciju govora i kretnje, mnogi su i dalje dolazili k njemu po svećenićki blagoslov, po snagu koju su od Gospodina dobili gledajući svećenika-patnika i moleći s njime. Njegov brat p. Barnaba Hekić koji živi i radi u Rimu, također franjevac, o p. Danijelu kaže da je bio jednostavan fratar koji je bolest prihvatio kao način života. Kaže p. Barnaba:“On je govorio makar nije mogao izreći niti jednu riječ, pomaknuti prst na ruci.”

Usprkos svemu, mnogi su dolazili k njemu. Neki su govorili o čudu, drugi pak suosijećali sa svećenikom-patnikom, koji je želio biti sudionik Kristove patnje.“ P. Danijel je osobito radosno doživljavao svaki pohod hodočasnika, a osobito njegove drage rodbine. Često bi ih dočekao u kolicima pred kapelom, znajući da će ubrzo čuti domaću istarsku –supetarsku besidu(riječ), da će mu njegove ljubljene nećakinje, zajedno s bratom, sestrom i ostalom rodbinom zapjevati hrvatske Marijanske pjesme. I dok su oni pjevali, on je srcem prionuo uz Majku Božju koju je neizmjerno ljubio. Stigle su tako nećakinje oduševljene što mogu biti u prisutstvu p. Danijela. Odlaze u njegovu sobu za primanje i ispovijed, željne čuti njegov šapat, iznijeti mu svoje molbe, radost, pa i koju suzu pustiti zajedno sa svećenikom-patnikom koji ljubi, koji ljubi Gospodina,, a time i čovjeka. Za života p. Danijela , njegovi su ga prijatelji pozivali da ode s njima na hodoćašće u Lurd, što je prihvatio samo pod jednim uvjetom: da NE mole za njegovo ozdravljenje. U pismu što ga je pisao svom prijatelju , otkriveno je da je p. Danijel još kao student svojevoljno zamolio Isusa da mu dadne milost teške bolesti, kojom bi se pridružio Isusu patniku za obraćenje grješnika i za svetački život svećenika .To nam zorno pokazuje i njegova molitva na početku ovog članka. Godinama smo mi, župljani župe sv. Petra i Pavla iz Sv. Petra u Šumi znali i vjerovali da postoji čovjek koji moli za nas, koji duhom sudjeluje s nama u svim našim životnim događanjima, što je često potvrđivao šaljući nam usmene i pismene pozdrave i preporuke u molitve. Znali smo naime da imamo p. Danijela koji nas ljubi i svoje patnje i žrtve prikazuje Gospodinu za našu župu, bisku-

piju, čitavu domovinu Hrvatsku, osobito za svetost svećenika. Dovoljno je prisjetiti se da je upravo i umro u godini u kojoj na poticaj Sv. Oca molimo osobito za naše svećenike i to baš onog dana kad je započeo u Arsu veliki skup svećenika iz cijelog svijeta!! Zato nas je vijest pristigla 26. rujna o njegovom ugaslom ovozemnom žiovtu, iznenadila, rastužila, ali i istovremeno unijela duboku radost što imamo još jednog zagovornika u Nebu, gdje smrti više nema, ni tuge, ni jauka ni boli više nema! Uvečer sljedećeg dana - 27. rujna okupili smo se predvođeni župnikom i ocima Pavlinima, u njegovoj rodnoj kući u Gljušćićima, koja je sada pretvorena u dom molitve, i nazvana je „Betanija“ - na molitvu sv. Krunice - tim više što je blagopokojni p. Danijel bio potpuno predan u zagovor Blažene Djevice Marije tijekom čitavog života. Molili smo tako svake večeri do dana njegovog ukopa, kada se u njegovoj rodnoj kući slavila i Sv. misa. Stotinjak ljudi iz naše župe i okolnih krajeva krenulo je 2. listopada u ranim jutarnjim satima put Saccolonga. U našim je srcima tog jutra vladalo dostojanstvo što ćemo biti sudionici jednog velikog slavlja. Doista je tako i bilo. Bili smo dio tisuća i tisuća hodočasnika koji su se u mali gradić Saccolongo slijevali sa svih strana. Građanska je vlast organizirala dotok prometa besprijekorno. Tog je dana cijelim gradićem vladao red, mir, dostojanstvo, sabranost, molitva. Dobrotom oca Provincijala kuće Santo Cuore gdje je p. Danijel živio i umro, i nesebičnom zaslugom p. Barnabe, mi župljani Sv. Petra u Šumi imali smo dopuštenje ostati u molitvi uz lijes p. Danijela koliko god smo htjeli. Na tisuće ljudi u povorci, ne samo tog dana , već cijelog tjedna, tiho i u molitvi obilazili su

lijes dragog nam pokojnika želeći ga pritom dotaknuti, vidljivo ganuti što su izgubili patnika, a dobili zagovornika u Nebu. Svečano misno slavlje predvodio je padovanski biskup u koncelebraciji sa 60-ak svećenika. Ovdje izdvajamo nekoliko njegovih riječi iz propovijedi:“Padre Daniel odabrao je za svoj životni put patnju! Pitam se bih li ja to mogao? Pred vama priznajem ne bih. A vi ,braćo i sestre?? Biste li za svoj životni put svjesno odabrali patnju???“ U svojoj dirljivoj propovijedi također je istaknuo: „Zahvaljujem hrvatskoj zemlji što nam u našu sredinu šalje svece.. Leopolda Mandića i p. Danijela Hekića!” Na kraju misnog slavlja u kojem je naš supetarski župski zbor otpjevao nekoliko hrvatskih liturgijskih pjesama, krenuli smo s lijesom prema goblju. Nebrojeno mnoštvo hodočasnika htjelo je dodirnuti lijes i na taj način još jednom iskazati gestu ljubavi p. Danijelu. U mnoštvu, promatrajući lijesspoznah da ga svi oni ljudi i mnogi drugi nose…. Dosita, nosimo ga. Nosimo ga duboko utisnuto u našim bićima. I zahvaljujemo Gospodinu na svim dobročinstvima što je u životu učinio u našim srcima. Molimo Gospodara Neba i Zemlje neka nam po zagovoru p. Danijela udijeli milost da se ne bojimo patnje, već da ju znamo prinijeti za osobno obraćenje i hodanje prema svetosti, i za obraćenje onih koji još nisu upoznali Ljubav Očevu.

Župljani župe Sv. Petra i Pavla iz Sv. Petra u Šumi

Crkva je kuća Božja. U njoj, u svetohraništu stanuje sam Isus Krist pod prilikama posve-

BONTON U CRKVI Iz knjige « O lijepom vladanju » (Krier- Butura)

ćenog kruha. Zato je ona sveto mjesto. Nigdje nije potrebnija veća pristojnost i lijepo vladanje nego pred Bogom. Svojim lijepim vladanjem pokazujemo koliko poštujemo Boga i cijenimo svoju vjeru. Jesmo li osvjedočeni vjernici pokazujemo i time kako se vladamo u crkvi. Na prvom mjestu to se odnosi na odijelo koje treba biti uredno, čisto i čedno. Osobito vrijedi za žene: nikako u prekratkim haljinama ili hlačama, majicama bez rukava, suviše otvorenim vratom ili leđima. Prije ulaska u crkvu potrebno je ugasiti mobilni telefon ako ga nosimo, izvaditi žvakaću gumu iz usta, a muškarci otkrivaju glavu ako nose kapu ili šešir. U crkvi se ništa ne jede, ne žvače, ne šminka i ne češlja. U crkvu se ne zakašnjava jer se time omalovažava službu Božju i smeta ostale vjernike. Razumije se da sva pravila lijepog ponašanja koja vrijede drugdje vrijede i u crkvi: stoji se, kleči i sjedi uvijek uspravno, ne naslanja se na zid ni o stup, ne podupire se o lakto-

ve, ruke se ne drže u džepovima niti na leđima, noge se ne prebacuju jedna preko druge, ne okreće se naokolo. Čuvati se valja brbljanja, namigivanja, smijanja, čeprkanja po kosi. Kod ulaska u crkvu vrhovima prstiju zahvaća se blagoslovljene vode i pobožno se križa. Znak Križa treba se činiti s poštovanjem. Lijeva se ruka stavi na prsa, a otvorenom desnom taknemo se čela, prsiju, lijevog i desnog ramena. Posebno treba izbjegavati da nemarno i prebrzo križanje. Nikada se ne ostaje kod ulaza, samo u slučaju da se ne može dalje radi mnoštva. Nakon toga ode se do klupe u koju se želi ući prije se poklekne na jedno koljeno do zemlje, uđe u klupu i klekne nekoliko trenutaka na oba koljena da bi pozdravio Isusa u Presvetom Sakramentu.. U crkvi se ne pozdravlja i ne razgovara. Može se učiniti znak glavom i reći tiho koju riječ, ali valja izbjegavati razgovor jer on smeta onima koji mole i odaje nedostatak poštovanja prema svetom mjestu. Razgovor treba odgoditi

za nakon službe Božje i to ispred crkve, a ne da na kraju nastane žamor u crkvi. Klečanje je položaj kojim vjernik izražava svoje čašćenje i klanjanje Bogu. Ono se mora činiti ozbiljno, pristojno i dostojanstveno. Razlikujemo poklecanje i klečanje. Poklecanje ili prigibanje koljena: čini se tako da se uz uspravno tijelo, uz petu lijeve noge desno koljeno dotakne tla, a ruke vise slobodno uz tijelo ili se lijeva drži na prsima. Valja izbjegavati: -da se koljeno samo malo prigne i ne dotakne tla, -hvatati se za klupu ( to si mogu dozvoliti samo starije i bolesne osobe), -podupirati se rukama na lijevo koljeno, -tijelo ne držati ravno Poklecanje se čini pri ulasku i izlasku iz crkve pred Presvetim Sakramentom.

CENTAR "LEOPOLD MANDIĆ" VAM NUDI SVOJA IZDANJA DA BOLJE UPOZNATE LIK SVETOG LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA PIETRO ELISEO BERNARDI LJUDIMA PRIJATELJ LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ, SVETAC POMIRENJA, veliki životopis

NABOŽNI PREDMETI: - KIPIĆI SVETOG LEOPOLDA - RAZLIĆITE MEDALJICE, MAGNETI, PRIVJESCI, KIPIĆ OD METALA, KEMIJSKE OLOVKE, ZASTAVICE I OSTALO S LIKOM SVETOG LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA! NOTE ZA MISU U ČAST SVETOM LEOPOLDU: - FRA ZVONKO M. PŠAG, kapucin: “TEBI SLAVU PJEVAMO” za pučko pjevanje uz pratnju orgulja - FRA VJEKOSLAV ŠUNJIĆ, franjevac: “HRVATSKA MISA I HIMNA U ČAST SVETOM LEOPOLDU” - O. ANZELMO CANJUGA, kapucin: LJILJANE BIJELI, izabrana djela

ZAHVALE Bog! Zovem se Marija. Imam sina Leopolda. Trebao se roditi 12. svibnja, ali je došlo do carskog reza, pa je rođen 8. svibnja.2007. Imao je problema s konvulzijom. Iz bolnice u Orašju morali smo ići u Brod na pretrage. EEG glave nije bio dobar, sumnjalo se na epilepsiju. Molila sam devetnicu sv. Leopoldu. Poslije je bio opet pet dana u Brodu u bolnici na svim pretragama. Ponovno je rađen EEG. Bilo je nešto bolja stvar. Pošla sam u bolničku kapelu i ugledala sam sliku sv. Leopolda. Bila je tamo i vaša adresa. U meni se probudila žarka vjera. Na trećem EEG je bio uredan i svi nalazi dobri. Išla sam poslije i u Brčko, gdje je napravljena magnetna rezonancija mozga. Bilo je sve u redu i nema kod djeteta nikakva oštećenja. Vjerujem da je uslišana moja molitva. Iako su mi govorili: «Ne nadaj se previše», mada još uvijek pije tablete protiv konvulzije - po nalogu liječnice mora to činiti dvije godine, ipak ja mislim da je Bog učinio svoje po zagovoru sv. Leopolda. Marija Nedić

Zahvaljujem uredništvu I ocu Leopoldu.. Antunka, BiH Molim se sv. Leopoldu Mandiću kako bi me ozdravio u duši i tijelu. Vesna, Sesvetski Kraljevec Za zdravlje i sreću meni i mojoj obitelji, da živimo u ljubavi, slozi i Božjem blagoslovu. Vjerujem u zagovor svetog Leopolda. Anka Kobala, Veli Lošinj

Kad bi more bilo tinta cijelo nebo od papira Svaka travka da je pero a pjesnici ljudstvo cijelo More bi se isušilo, papir premalen bio, Sva bi pera ponestala a ljubav se Božja ne bi opisala a ovo sam ja malo po malo.

Nepoznati autor

GLAS USLIŠANIH... Molim te sveti Leopolde, pomozi nam za završimo radove u stanu.

Luca Jurić, Graz

Zahvaljujem Vam na knjizi Ljudima prijatelj. Toliko sam se oduševila kada sam je čitala. Mario Š.

CENTAR: «LEOPOLD MANDIĆ» 31000 OSIJEK

Kapucinska 41; Mob 092/ 209-00-25; tel. 031/ 201-183; 031/201-182

E- mail: akukavica@gmail.com; Žiro račun: 2390001 – 1100362638 Centar: «Leopold Mandić» Osijek, slobodan Vam je ponuditi kalendare za 2010. g: 1. Kalendar obični u 4 motiva, sv. Leopold. Marija, Raspeti i sv. Josip 0,50 2. Kalendar plastif. za novčanik 3. Kalendar džepni rokovnik 4. Kalendar 13 listova 5. Naljepnice u 4 motiva: Marija, Krist kralj, sv. Josip i Leopold 6. Sličice 7. Čestitke 8. Preklopne economic čestitke

0,50 3,00 8,00 0,20 0,10 0,50 1.00

Kalendari su izrađeni na najfinijem kunzdruk papiru. Tko naruči običnih ili plastificiranih kalendara ili božićni čestitki preko 500 kom. dobiva 10% Narudžba od 100 kom 13 -listnih kal. ili Džepnih rokovnika na 100 kom ima 10%. popusta.

Sa štovanjem želeći mir i dobro. fra Ante Kukavica

ZA SVE INFORMACIJE, DOPISE I NARUDŽBE U VEZI SA SVETIM LEOPOLDOM B. MANDIĆEM ILI KOD SLANJA NOVČANIH PRILOGA KORISTITE ISKLJUČIVO ADRESU CENTRA LEOPOLD MANDIĆ. NA ISTU ADRESU JAVITE AKO ZADOBIJETE KAKVU POSEBNU MILOST PO ZAGOVORU SVETOG LEOPOLDA. PRILIKOM JAVLJANJA I ZAHVALJIVANJA ZA DOBIVENU MILOST ILI USLIŠANJE, UVIJEK NAVEDITE O KAKVOJ SE MILOSTI RADI.

Molimo Vas da svoje priloge pošaljete najkasnije do 1. ožujka 2010. na jednu od elektronskih adresa: goran.rukavina@zg.t-com.hr leopold.prijatelj@gmail.com kukavica1@net.hr

Poslušajte svi sada Gde Marija Jezuša Sina svoga zibala Ter mu lepo spevala. Oj Detešce moje drago, Ti si sega sveta blago: Nemoj više plakati Niti suze stakati. Ar sam tvoja Majka draga, Zibala te bum do dana. Sveti Jožef gledi te, Vol i oslek griju te.

Mario Š.