Ljudima Prijatelj br 1 / 2008 by ljudima prijatelj

GODINA XXXVIi

BROJ 1 (140)

Uskrs 2008

Cijena 10 kuna

Ljudima prijatelj GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA ISSN 1331-6354

Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Smrt nije kraj vjere nego je vjera kraj smrti Sveta Bernardica Soubirous

Kako je započelo štovanje Gospe Lurdske u Hrvatskoj? Kad bol boli.... Vjerujemo li u uskrsnuće zdravlja nakon bolesti? GODINA 2008: - GODINA LURDSKIH UKAZANJA - SVETOG LEOPOLDA - SVETOG PAVLA

Ljudima prijatelj GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA Časopis za vjersku informaciju i kulturu God. XXXVI Br. 3/2007. (138)

ISSN 1331-6354

Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića Uredničko vijeće: Nikola Bašnec, Miljenko Vrabec, Zlatko Josip Safarić, Ante Kukavica, Stjepan Novoselec Stalni suradnici: Bono Zvonimir Šagi (Varaždin) Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik) Suzana Peran (Zagreb) Juro Šimić (Zagreb) Dubravka Rovičanec (Zagreb) Mira Šincek (Varaždin) Administraciju vodi: fra Ante Kukavica 31000 OSIJEK Kapucinska 41 Tel/fax 031/20 11 83; 091/766 98 45 E-mail: kukavical@net.hr List svetog Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem: Kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. godine. Cijena pojedinom primjerku 10 kn Godišnja pretplata 40 kn Za države Europe 13 EURA Za Kanadu i USD 15 USD Za Australiju 20 AUD Naziv i broj žiro-računa CENTAR “LEOPOLD MANDIC” 31000 OSIJEK, Kapucinska 41 2340009-1100209229 Devizni račun703000-1282800-760985 PUTEM PRIVREDNE BANKE ZAGREB P. J. 12 OSIJEK Grafička priprema i dizajn: Miljenko Vrabec Lektura: Mirjana Uzelac Fotografija (suradnici): Alojzije Fitz; Mario Majkić “MITstudio” Osijek Tisak: IBL d. o. o. Kolodvorska 132, Osijek

Iz sadržaja izdvajamo: NAŠE TEME 4 Smrt nije kraj vjere, nego je vjera kraj smrti! Poteškoće s vjerom u uskrsnuće GODINA LURDSKIH UKAZANJA 9 Sveta Bernardica Soubirous 12 Vjerujemo li u uskrsnuće svoje boli i patnje? 14 Kako je započelo štovanje Majke Božje Lurdske u Hrvatskoj? GODINA SV. LEOPOLDA 16 Sveti Leopold Bogdan Mandić u Lurdu 18 Leopoldove srijede VIJESTI 20 Biti vjernik, kršćanin, znaći biti čovjek molitve - središnja molitvena osmina za jedinstvo kršćana 22 40 godina Kršćanske sadašnjosti 24 Ekshumacija tijela sv. Pija 25 Zašto redovnica? 26 Zvono je poziv na molitvu! GODINA SV. ELIZABETE 28 Kako se razvijalo štovanje svete Elizabete NEDJELJA DOBROG PASTIRA 30 Redovnički život u Crkvi 32 Sveti Josip Leoniški 34 Služavke Duha Svetoga od vječnog klanjanja MLADI ZA MLADE 38 “Romantički junaci” 40 Prijatelje upoznamo možda tek onda kad ih izgubimo 41 HUMOR Ljudima prijateljski ZAHVALE 40 Glas uslišanih Kapucinski samostan Uredništvo e-mail: „Ljudima prijatelj“ ljudima.prijatelj@gmail.com fra Nikola Bašnec Kapucinska 47 10040 Zagreb

kontakt adrese:

Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ fra Miljenko Vrabec Kapucinski trg 7 42 000 Varaždin

Gotovo 2000 godina ispovijedamo vjeru Kristova Uskrsnuća...

OSVRT UREDNIŠTVA

Dragi čitatelji!

ve godine slavimo Uskrs jako rano, pa tako i naš list stiže ranije u vaše domove. Više me vjernika pitalo, zašto Uskrs nema stalni blagdan. Vrijedi znati da je Isus proslavio svoju vazmenu večeru, proživio svoju muku i smrt te uskrsnuo u okvirima stare židovske Pashe, koju Židovi slave 14. dana mjeseca nisana. To je sedmi mjesec židovskoga kalendara, a odgovara našem ožujku i travnju, tj. početku proljeća. Već od samog početka Crkve, Uskrs se u svim krajevima nije slavio podjednako, ali uvijek se slavio u vezi sa židovskom Pashom. Crkveni sabor u Niceji 325. godine donio je opće pravilo za datum Uskrsa, «kako bi svi u jedan glas i u isti dan mogli uzdići svoje molitve na sveti dan Uskrsa». Istina, na Saboru se nije raspravljalo o Isusovu uskrsnuću, nego o njegovu božanstvu. Tako je Crkva na tom Saboru ispovjedila da je Isus Krist, kako to ispovijedamo svake nedjelje, «Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga; rođen ne stvoren, istobitan s Ocem». Uskrs otada ima pomični datum i slavi se između 21. ožujka i 25. travnja, i to u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koja prati proljetnu

ravnodnevnicu, ekvinocij, tj. prve nedjelje nakon prvoga proljetnog uštapa. Naravno da datum Uskrsa utječe i na odrađivanje ostalih pomičnih blagdana u crkvenoj godini. Ove godine slavimo Uskrs samo jedan dan kasnije (23.) od mogućeg ranog datuma, tj. 22. travnja. Datumi Uskrsa ponavljaju se svakih 532 godine, a u tom uskrsnom krugu ova najveća Svetkovina slavi se 129 puta u ožujku i 403. puta u travnju.

ao kršćani pripadamo Crkvi koja već gotovo 2000 godina ispovijeda vjeru da je Isus uskrsnuo i da danas živi kao preobražen Gospodin, a možemo ga na osobit način prepoznati u Njegovoj riječi i lomljenju kruha, tj. u euharistiji. Po njemu smo i mi obdareni besmrtnošću i određeni za vječno zajedništvo s Bogom. Isusovo uskrsnuće jeste i ostaje misterij koji se naviješta i o kojemu se piše gotovo dvije tisuće godina. To će trajati do svršetka svijeta, a mi vjerujemo da će Isus uvijek biti s nama. Stoga s Pavlom naviještamo: «Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube» (1 Kor 2,9). Iza nas je Molitvena osmina za jedinstvo kršćana, te u tom vidu donosi-

mo opširnu vijest o središnjoj molitvi koja je bila u kapucinskoj crkvi u Osijeku, gdje se na osobit način štuje sveti Leopold. Ove se godine navršava 150 godina Gospina ukazanja u Lurdu, čije se štovanje brzo raširilo Europom, a to znači i kod nas. Kapucini su bili prvi promicatelji štovanja Gospe Lurdske u Hrvatskoj, a u njihovim se crkvama svake godine slavi Misa ukazanja s početkom u 12 sati. Možemo samo zamisliti koliku je radost proživljavao sveti Leopold kad je 1934. godine hodočastio u Lurd. Budući da se Gospa ukazala djevojčici Bernardici Soubirous, to donosimo i njezin životopis. Njezin se spomendan slavi 16 travnja, tj. na obljetnicu njezine smrti. U ovom broju imate i druge korisne priloge, u kojima nisu zanemareni sveci, a isto tako možete nešto pročitati o redovništvu, s osobitim naglaskom na redovnice danas. U listu ćete naći i druge priloge. Svima vama, dragi čitatelji i štovatelji svetog Leopolda, želim da vam ovogodišnji rani Uskrs bude uistinu sretan, i da svima produbi nadu u vječnost za koju smo stvoreni. N.B.

Sretan i blagoslovljen Uskrs! USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

NAŠE TEME

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Smrt nije kraj vjere, nego je vjera kraj smrti! “Bog ljubi nešto više od Poteškoće s vjerom u molekula koje se u času uskrsnuće u Starom smrti nalaze u našem ti- zavjetu jelu. On ljubi tijelo koje je središtu kršćanske vjere jeste ispovijest da je Otac uskrisio označeno sa svim trpljesvoga Sina od mrtvih. Vjeru u uskrsnuće mrtvih u Isusovo doba njima, ali i koje nepresta- jako je poricala politička stranka sano čezne za jednim hodo- duceja, stranka farizeja ju je branila, a Isus je u odnosu na uskrsnuće ukačašćem. To je hodočašće zivao na Pisma. za vrijeme svih svojih Starom zavjetu se činjenica da je svaki čovjek smrtan, putovanja ostavilo puno tumači iz povijesti stvaranja: «Jahve, Bog, napravi čovjeka od pratragova u ovome svijetu, ha zemaljskog i u nosnice mu udahne koji je po tome postao dah života. Tako postane živa duša» 2,7). «U znoju lica svoga kruh ljudskiji... Uskrsnuće ti- (Post svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne jela znači, da ništa od vratiš: ta iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratit” (Post 3,19). svega toga nije kod Boga «Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate cvijetak na njivi; jedva ga dotaizgubljeno, jer Bog ljubi ko kne vjetar, i već ga nema, ne pamti čovjeka. On je sabrao sve ga više ni mjesto njegovo. Al ljubav Gospodnja vječna je nad onima što suze, a nije izgubljen ni- ga se boje, i njegova pravda nad sisinova, nad onima što njegov jedan osmijeh. Uskrsnu- novima Savez čuvaju i pamte mu zapovijedi će tijela znači, da čovjek da ih izvrše» (Ps 103,15-18). a Izraelce je smrt nešto tužne nalazi kod Boga samo na, ali se ipak prihvaća kao datost. Život je za njih najvisvoj posljednji čas, nego i še dobro, njihov je cilj postati «star svoju povijest“. i sit života». To je za njih značilo

U U

W. Breuning

osobitu milost. Obećanja izraelskim patrijarsima, kojima je bila obeća-

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

na posebna Božja blizina, božanska zaštita, brojno potomstvo i zemlja kao životni prostor, za Izraelce su životna obećanja, premda u njima ne odzvanja neka mogućnost spasenja. U pozivu Abrahamu i njegovoj seobi (Post 12,1-7) te u obećanju i Savezu (Post 15,1-21), Bog daruje život protiv svake nade. Živjeti znači hvaliti i slaviti Boga u njegovoj nazočnosti. U podzemlju (šeolu) više nema slavljenja Boga. Tako se na smrt nije gledalo samo kao na gubitak života, nego i kao na gubitak živog odnosa prema Bogu: «Jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva?» (Ps 6,6).

ek kod proroka Izaije (8. st. pr. Kr.), čija je knjiga sastavljena nekoliko stoljeća poslije njegove smrti, u apokaliptičkom odlomku protiv stranih naroda nalazimo: «Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja - rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati » (26,19). Ovaj je tekst nastao negdje krajem 4. ili početkom 3. st. prije Krista. Isto tako prorok Daniel (2. st. pr. Kr.) u odlomku « Uskrsnuće i plaća» kaže : «Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost» (12,2). Kako kod Izaije tako i kod Daniela, uskrsnuće se odnosi samo na izabrane u Božjem narodu, tj. tiče se samo Židova, što nipošto ne znači da nežidove isključuju iz općeg uskrsnuća.

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

zrael nije svoju nadu poslije smrti izricao poput Grka, koji su dijelili dušu od tijela i tumačili da je tijelo smrtno a duša besmrtna, nego u sigurnosti da zajedništvo s Jahvom – radi njegove vjernosti Savezu – ne može biti završeno smrću. Mrtvi uskrisuju, jer Jahve ima vlast i na njima ispuniti svoje životno obećanje. Vjeran Izraelac u svim iskušenjima i trpljenju svoju nadu polaže jedino u Boga.

žestokim borbama, koje su Židovi morali u 2. stoljeću prije Krista izdržati protiv poplave stranaca sa strane Sirijaca i Grka, postavljao se gorući problem, hoće li na budućem spasenju sudjelovati i pali pravednici u borbi. U odnosu na besprijekornu vjernost žrtava nije bilo sumnje, ali nebo nije interveniralo spasavajuće. U takvoj situaciji stamena vjera i pouzdanje u Božju riječ otkrivali su duboku dimenziju životnog obećanja i nadu u moć Boga Saveza.

Isusov argument

Isusovu sporu sa saducejima oko pitanja, čija će o uskrsnuću biti žena kojoj je

umrlo sedam muževa, ostavivši je bez poroda (Mk 12,18-27), on odgovara da uskrsnuće ne donosi sobom neko onostrano produljenje ovostranih odnosa, jer o uskrsnuću «niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima» (12,25). To znači da u Božjem svijetu neće biti kao na zemlji. No Isus zaključuje svoj dokaz, kojega obrazlaže nadom u uskrsnuće mrtvih. U Pismu se kaže: «Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev” (Izl 3,6). Nije slučajno da Isus za svoj dokaz uskrsnuća ukazuje na Boga koji samoga sebe naziva po trojici prvih nositelja obećanja izraelske povijesti te odatle zaključuje, da On nije Bog mrtvih nego Bog živih.

udući da sâm Bog spominje imena otaca, time kazuje da On nije samo bio njihov Bog, nego da i jeste njihov Bog. Evanđelist Luka tu dodaje: «Ta svi njemu žive» (20,38). Bog svoje ne napušta. On je vjeran svojoj Riječi i poziva svoje iz smrti u život. Budući da je on Bog živih, zato postoji uskrsnuće mrtvih. Neko zornije opisivanje uskrsnuća nije potrebno. Tko god je u Njemu, taj se nalazi u životu. Ako samo to znamo, dostatno je.

aša vjera u uskrsnuće mrtvih, kako je izričemo u Vjerovanju Crkve, je jedan odgovor na čovjekovo traženje i čežnju za životom koji nikad ne prestaje. Ova vjera raste iz pouzdanja koje crpimo iz Objave, da nam je Bog vjeran i da nas ni u smrti neće pustiti da propadnemo; jer On i dalje u vječnosti želi s nama voditi razgovore koje je jednom započeo s čovjekom. Ono novo, što se iz Novog zavjeta unosi u nadu za vječni život, nalazi se u zajedništvu s Kristom, uskrsnulim Gospodinom. U njegovoj je osobi Bog došao u ljudsku povijest, da je privede punoj životnoj stvarnosti i njezinom dovršenju. Radi toga je kršćanska nada u onostranost vezana uz osobu Isusa Krista, jer ona je bez njega nezamisliva. Obećanje da možemo s njim biti i postati dionici zajedništva s Bogom, središte je nade od koje treba shvaćati obećanje Kristova dolaska i uskrsnuće mrtvih.

stina, da Krist nije uskrsnuo, ljudska bi nada i dalje postojala, ali bi bila jako nesigurna i sasvim neodređena, te bi graničila s očajavanjem. Zato je Kristovo uskrsnuće temelj, jezgra i stožer svega kršćanskog nadanja.

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

NAŠE TEME više vremenskih tokova. Stoga vjerujemo da uskrsnuće čovjeka na vječni život započinje u času smrti, čime se nipošto ne isključuje posljednje čišćenje. Naše uskrsnuće, kojemu se u vjeri nadamo na temelju Isusove uskrsne pobjede, znači dovršenje cijelog čovjeka, njegove jedinstvene osobnosti, i to po Božjoj ljubavi i svemoći.

Govor o uskrsnuću je slikovit

ostavlja se ipak pitanje, kako to izgleda. Odmah vrijedi naglasiti da si to ne možemo točno predočiti, nego samo izricati na slikovit način. Znamo da se i Isus u svom naviještanju kraljevstva Božjeg često služio slikovitim načinom govora, tj. prispodobama. Preko opće poznatih stvari svakodnevnice, npr. kvasca, gorušičinog zrna, gozbe…, želi nam uprizoriti Božju stvarnost. No slike su u usporedbi sa stvarnošću uvijek slabe i nedostatne. Radi se samo o pojedinim točkama koje možemo s nečim usporediti.Ako se npr. slikom gozbe prikazuje nebo, svatko može mirno zaključiti da nebo u sebi sadrži beskrajno više od radosti jednog lijepog slavlja. Radost, slavlje, ljubav i zajedništvo kao značajke gozbe, daju nam mogućnost da razmišljamo i da si predočimo gozbu koju će nam pripraviti Bog.

sto je tako slikovit način govora kada je riječ o «Sudu Božjem». Bog sigurno ne treba pozivati nikakve svjedoke, nije mu potrebna obrana a niti se kod njega mora sve odvijati prema nakon Zakoniku. No

ono što se misli pod Sudom, jeste jedna nepobitna istina koja je neizreciva i daleko dublja od ljudskog sudstva. Čovjek, koji smrću ostavlja svoj zemaljski život, može spoznati je li u svom životu opsluživao Božje zapovijedi dobro ili loše, ili, Gospodnjim riječima rečeno, on mora položiti račun o povjerenim mu talentima.

sâm govor o Općem sudu, na kojem će se na kraju dana sabrati svi ljudi koji su ikada živjeli, krije u sebi duboku istinu, naime, da se Božja ljubav treba očitovati svim stvorenjima, te da čovjek nije ni u životu a niti poslije smrti pred Bogom sâm kao pojedinac; on je uvijek vezan uz ljudsku obitelj s kojom se treba nositi i za koju treba biti suodgovoran.

Život vječni počinje poslije smrti

udući da u onostranosti više nema mjerenja vremenom jer ono prestaje, bilo bi proturječno misliti da duša mora čekati do smrti posljednjeg čovjeka, pa da tek na Sudnji dan po uskrsnuću bude u potpunom Božjem zajedništvu i ljubavi. Zato je pitanje «kada», zapravo krivo, jer na drugom svijetu nema

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

a je čovjek u svojoj osobi – zbilji, koju zovemo dušom, bio od Boga obdaren besmrtnošću i određen za vječno zajedništvo, to je naše kršćansko uvjerenje. Zato nam se poruka o «posljednjim stvarima» može posredovati samo usporedbama, ali za njih se ne trebamo čvrsto vezati, jer Božja je stvarnost uvijek veća a naš govor o tome jeste i ostaje jedno tepanje. Stoga, tko god odviše vjeruje da o svijetu znade puno, zapravo znade manje. To se osobito odnosi na znanje o uskrsnuću mrtvih, pa čak i o Isusovu uskrsnuću. Ono jeste i ostaje otajstvo koje se naviješta i o kojemu se piše gotovo dvije tisuće godina. To će trajati do svršetka svijeta, a Isus će uvijek biti s nama. Stoga «otajstvo» Objave, koje se očituje samo onima koji vjeruju, osobito vrijedi za obećanje budućeg svijeta: «Mi naviještamo, kako kaže Pavao, što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube» (1 Kor 2,9). Fra Nikola Bašnec

Sve što je rekao - zbilo se! Jutro proljetno, mirisno... Sunce na cvjetne latice blistave bisere stavlja. U našim očima blistaju biseri uskrsnog slavlja. Taknuta prvim dodirom zrake nebeske svjetlosti uzmakla noćna tama. Prazan grob raskošno dariva slap svjetla našim srcima. Uskrsli Isus je s nama!

Jutro proljetno, mirisno... Dušom se nježno razlijeva spoznaja novih vrednota. Sve što je rekao, zbilo se. Umro je i uskrsnuo zbog našeg vječnog života. Ankica Svirač

Ljudima prijatelj Sretan Uskrs! USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj “U Mariji, slavnoj Majci Božjoj, imamo svu puninu pravednosti i izvorne svetosti; i sve to za našu korist. Upitana od voljene Bernardice Soubirous za ime u ukazanjima u Lurdskoj špilji, Marija je odgovorila s neizrecivim naglaskom: Ja sam Bezgrešno Začeće.” Sv. Leopold Bogdan Mandić

Ljudima prijatelj

GODINA LURDSKIH UKAZANJA

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Sveta Bernardica Soubirous

16.travnja

ernardica se rodila 17. veljače 1844. godine u Lurdu kao prva kći iz obitelji mlinara Franje Soubirous i Lujze r. Casterot. Poslije nje rodile su se u obitelji još tri sestre. Gradić Lurd nalazi se na jugu Francuske ispod visokih Pirineja s kojih 20.000 stanovnika. Grad se nalazi uz rijeku Gavu, ispod brijega na kojem je starinska tvrđava. Iz njezinog djetinjstva poznato je da je bila pobožna djevojčica i ujedno je pomagala roditeljima u svemu što je bilo potrebno u obitelji. To se već vidi kod prvog Gospina ukazanja uz rječicu Gavu, kamo je Bernardica s dvije djevojčice došla brati drva, o čemu svjedoči ona sama.

Nalazimo se u Godini Lurdskih ukazanja, jer prije 150 godina Marija se 11. veljače 1858. prvi put Gospa mi je govorila ukazala djevojčici Bernarednog dana pođoh k obali rijeke Gave brati drva s dvije djevojdici Soubirous, a do 16. čice, kadli začuh nekakav šum. srpnja iste godine, tj. do Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh blagdana Gospe Karmelglavu i ugledah pećinu. I opazih Gosske, ukazala se ukupno pođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim osamnaest puta. pojasom, a na svakoj je nozi imala ružu, iste boje kao i njezina kruNaše čitatelje i štovatelje žutu nica. Kada to ugledah, protrljah oči, Gospe Lurdske želimo misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine, i tu nađoh svoju pobliže upoznati s djekrunicu. Htjedoh se na čelu prekriživojčicom Bernardicom ti, ali ne mogoh podići ruku k čelu, ona (krunica) ispadne. A pošto se Soubirous, čiji spomendan iona Gospođa prekrižila, pokušah to Crkva slavi 16 travnja, i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti jer ona je tog dana 1879. krunicu; Gospođa je prebirala zrngodine blago preminula u ca krunice, ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenja odmah Gospodinu.

nestade.Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im na znanjekako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih zato u nedjelju, jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva… Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako trebam upozoriti svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dadne znak da ne govori o rijeci, i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, nađoh tu samo malo ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nato uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se na to povuče i ja odstupih. Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon, podigavši ruke i uprijevši oči u nebo, reče mi: «Ja sam Bezgrješno začeće». Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne, i zabranila mi da ih ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj GODINA LURDSKIH UKAZANJA

dr. Douzou to zabranio jer je primijetio da Bernardica za vrijeme viđenja ništa ne osjeća, da je sva uronjena u viđenje, a plamen svijeće tijekom 8 minuta, koliko ju je doticao, ipak joj nije nimalo opržio ruku. Lurdski župnik Peyremal bio je prema vidjelici prilično osoran što je od njega više puta tražila da se ispuni želja Gospođe, tj. da se na mjestu ukazanja podigne crkvica. Tražio je ime One koja se ukazala, a Bernardica ga nije znala.

Radoznalost naroda dovodi djevojčicu u neprilike

ad je narod doznao za viđenja, sve se više počeo okupljati oko špilje. To je uzbunilo vlasti, te su Bernardicu počele grubo ispitivati nastojeći je uhvatiti u laži. No ona je čvrsto stajala uz ono što je čula i vidjela, te se nije dala smesti. Ništa nije ni dodala ni oduzela od onoga što je na početku izjavila o viđenjima. Vlasti su htjele spriječiti okupljanje naroda, te su oko špilje dale napraviti drvenu ogradu, ali navala naroda bila je jača od svih prijetnji i sprječavanja. Na izvoru se pojavljivao sve veći mlaz vode, a nekoliko čudesnih ozdravljenja dogodilo se već tijekom ukazanja. Kod jednog ukazanja bio je posve blizu Bernardice dr. Douzou, kada su ljudi opazili kako djevojčica drži svijeću a plamen joj zahvaća ruku. Htjeli su joj maknuti svijeću, ali im je

Konačno je na blagdan Gospodnjeg navještenja 25. ožujka 1858. godine bilo ukazanje, u kojemu je Gospođa s neba napokon otkrila svoje ime, izrekavši ga na domaćem dijalektu: Que soy èra Imaculado Councepciou – Ja sam Bezgrješno začeće!» Kad je Bernardica došla župniku da mu napokon otkrije kako se Gospa zove (u nastavku Gospa a ne više Gospođa), jako se tome začudila jer nije shvaćala takav naziv, budući da se nitko u njihovu mjestu nije tako zvao. Župniku Peyremalu, koji je znao da tu tajnu vjere još nije na vjeronauku tumačio djeci, upravo to Bernardičino neznanje bijaše potvrdom da djevojčica nije ništa izmislila, nego da je taj naziv čula od Gospe. Malo se začudio, ali je počeo i vjerovati da je to potvrda neba za dogmu, tj. vjersku istinu o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije, koju je 8. prosinca 1854. godine proglasio papa Pio IX.

- Na blagdan Gospe Karmelske 16. srpnja imala je posljednje nenajavljeno Gospino ukazanje u istoj špilji Massabielle, što je po redu bilo osamnaesto. - Svetu krizmu primila je 5. veljače 1860. godine. Kao učenica sestara preselila se u njihov gostinjac. - Tu ju je iste godine 7. prosinca saslušavao biskup mons. Laurence iz Tarbes-a, koji osnovao komisiju za istraživanje lurdskih ukazanja. - Nakon tri godine saslušavanja sa strane komisije, biskup je 18. siječnja 1862. godine proglasio vjerodostojnost ukazanja, jer kod njih se «nalaze svi prepoznatljivi znakovi istine, te vjernici imaju pravo da vjeruju u njihovu istinitost». - Gospin kip prema Bernardičinu opisu postavljen je u špilju 4. travnja 1864. godine, a izradio ga je lionski kipar Josip Fabish. - Dvije godine kasnije (1866.) počela je gradnja velike bazilike, a već 19. svibnja bila je posvećena njena kripta.

Bernardičin daljnji život

ilo bi dugo posebno zalaziti u svako daljnje Gospino ukazanje i kako su ona utjecala na Bernardicu. Izgleda da je gore spomenuto ukazanje na blagdan Gospodnjeg navještenja učinilo prevrat u djevojčici. Ovdje vrijedi spomenuti samo neke važne datume iz njezina života: - U kapeli gostinjca časnih sestara iz Neversa primila je 7. travnja iz ruku župnika prvu svetu pričest.

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

Bernardica postaje časna sestra

od početka gradnje bazilike na spomen Gospe Lurdske 1866. godine Bernardica nije sudjelovala, jer se 19. svibnja 1864. godine oprostila o špilje te pošla u postulat sestara u lijepi samostan

Ljudima prijatelj GODINA LURDSKIH UKAZANJA

Obitelj Sv. Bernardice svetog Gildarda blizu grada Neversa. U samostanu je dobila ime «Marija Bernarda». Često je pobolijevala, a tijekom cijeloga života imala je napadaj astme. Siromaštvo, bolest i trpljenje obilježili su njezin život. Pa i kada je ušla u samostan, trebala je podnositi ponižavanja i omalovažavanja, kako bi je sestre kao «vidjelicu iz Lurda» očuvale od oholosti. Zbog njezine bolesti zavjeti su joj bili odgođeni. Tek kad joj je život bio ugrožen, nije joj se više moglo uskratiti polaganje zavjeta. Tako je prvo zavjetovanje mogla položiti 25. listopada 1866. godine, i to kao zavjete pred smrt. U samostanu je vršila službu sakristanke. Pa i svečani zavjeti kao konačna odluka za život u redovničkoj zajednici, bili su joj odgođeni radi teške bolesti. Uz već spomenutu astmu, Bernardica je bolovala sušice (tuberkuloze) kostiju, te je triput primila sakrament bolesničkog pomazanja.

Svršetak života

hrvana teškim disanjem, srčanim smetnjama i velikim bolovima u kostima, Bernardica je 16. travnja 1897. u 31. godini života podlegla svojim patnjama.

Bernardičini roditelji usnama: «Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me jadnu grješnicu!» Kad su joj pričali o ozdravljenjima po zagovoru Gospe Lurdske, ona je uvjerljivo govorila da ta čudesa nisu za nju nego za druge. Bog je nju odredio za patnju da bi se grješnici obratili. Čini se da je u tome tajna koju je Gospa povjerila samo njoj.

Čudesna ozdravljenja poslije njezine smrti

akon smrti Bog je malu Bernardicu na njezin zagovor proslavio čudesnim ozdravljenjima. Bila je pokopana u kapeli svetog Josipa usred samostanskog vrta u Neversu. Trideset godina nakon njezine smrti, kada su povodom postupka za njezino proglašenje blaženom otvorili njezin grob, njezino su tijelo našli bez i najmanjeg traga trulosti, dok su se povoji, u koje je bilo zamotano njezino tijelo, raspali a križ je zarđao. Onako kako je tada ležala, blažena Bernardica Soubirous danas počiva u jednom lijesu obrubljenom zlatom i kristalom u samostanskoj kapeli u

Neversu, u svom crnom redovničkom odijelu, pognute glave i raširenih ruku iznad srca. Tu mogu hodočasnici i nakon više od sto godina od smrti, promatrati Bernardicu koja djeluje kao da spava. O Bernardici ne postoje nikakve legende. Ono što je na njoj čudesno, očituje se na činjenici da je jedna siromašna i neuka djevojka sa sela postala povodom za ponovno oživljavanje štovanja Majke Božje i u naše vrijeme. Lurd je postao novi izvor milosti, čiji izvor napaja cijeli zemaljski krug. Da se u Lurdu događaju čudesa, to nije sporno. Njihov broj ne kaže puno; ono što ima značenje jeste, da fenomen postoji i da ispada iz okvira naravnog. Lurdska čudesa, kao i sva druga čudesa, su bez sumnje samo znakovi po kojima se Bog objavljuje, jer čudo je iznimka – uvijek je bila i uvijek će ostati. Bernardicu je 14. srpnja 1925. godine papa Pio XI. proglasio blaženom, a na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 1933. svetom. Njezin spomendan Crkva slavi na obljetnicu njezine smrti 16. travnja. Fra Nikola Bašnec

Kad su je neposredno prije smrti još jednom zapitali što kaže o svom životu, izrekla je svojom krajnjom snagom: «Vidite, moj je život sasvim jednostavan. Gospa se sa mnom poslužila, a mene su onda poslali u kut. Tu je moje mjesto, tu sam sretna i tu ostajem». Preminula je s riječima na

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Kad smo bolesni... Vjerujemo li u uskrsnuće svoje boli i patnje? Što je zapravo bolest, bol, zdravlje? 11.veljače, na dan kad Crkva slavi liturgijski spomen Blažene Djevice Marije Lurdske obilježava se i Svjetski dan bolesnika. Taj dan posvećen je onima koji pate, koji su neizlječivo bolesni i u terminalnoj fazi bolesti.

rema Svjetskoj zdravstvenoj definiciji „Zdravlje predstavlja tjelesno, duševno, socijalno i ekonomsko blagostanje, a ne samo odsustvo bolesti“. Bol je štogod osoba koja ju doživljava kaže da jest i postoji kadgod ona kaže da postoji. (M.McCafery) Bolest označava vidljivo oštećenje ćelije, tkiva i organa, odnosno bolest je poremećaj zdravlja. Bolest neizbježno donosi trenutke krize i trijezno razmatranje vlastitog osobnog položaja. Svaka od ovih izjava potiče nas da razmislimo o događaju u Lurdu. Iz pisma svete Marije Bernardice Soubiros čitamo i očima duše

promatramo livadu, stabla iole koja su se micala te pećinu u kojoj bijaše Gospođa odjevene u bijele haljine. Ugledavši to Bernardica je protrljala oči misleći da je pogled vara. Uzela je krunicu i drhtavih ruku nije mogla se ni prekrižiti, a pošto se ona Gospođa prekrižila, uspjela je i Bernardica. Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala usnama. Nakon završetka krunice viđenje nestane. Njezine dvije prijateljice to nisu vidjele, no Bernardica je osjetila poziv iznutra da se vrati na to mjesto viđenja i tek treći puta joj je Gospođa progovorila. Bernardica je dala obećanje dolaska i slušanja njezinih uputa. Gospođa ju je zamolila da upozori svećenike da izgrade crkvicu te da se napiju iz izvora. Nije vidjela izvor ali joj Ona dade znak i prstom pokaza na izvor. Bernardica je pronašla samo malo ustajale vode, upornošću je uspjela dupsti i pošlo joj je za rukom te četvrti put zahvati vodu za piće i umije se. Dolazila je kroz petnaest dana i slušala molbu Gospođe da se ondje sagradi crkvica, umije na izvoru i moli za obraćenje grešnika. Bernardica nije znala tko je ona Gospođa, pa ju je jednom zapitala: „Tko si ?“ Gospođa se blago smješila, napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče joj: „Ja sam Bezgrešno Začeće.“ Što je zapravo pouka i kave veze ima ova priča sa bolesnima i umirućima?

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Bezgrešno začeće uzvišen je i besplatan Božji dar jednoj ženi kako bi posvema mogla s čvrstom i nepokolebljivom vjerom pristati uz Božje nacrte, unatoč kušnjama i patnjama s kojima se morala sućeljavati. Svatko od nas, a naročito bolesnici svih uzrasta moraju jednom reći: „EVO ME; EVO MOG TIJELA I DUŠE“. Promatrajući „GOSPOĐU“, kako ju je nazvala Bernardica, kako prebire krunicu, i kako je to sama Bernardica prvi puta drhtavim rukama nastojala učiniti, pitam se da li i u bolesti drhtavim rukama postoji volja i želja za istim činom, a da usta miruju.

Ljudski život, ipak, ima svoja ograničenja, te prije ili kasnije, završava smrću. Često prije tog čina svako ljudsko biće prolazi kroz faze reagiranja na bolest, smrt i umiranje. Prva faza je poricanje i osamljivanje. Bolesnik ne vjeruje da je dijagnoza točna, traži pomoć kod više liječnika i nada se da će mu netko dati bolju prognozu. Druga faza je faza gnjeva. Bolesnik si postavlja pitanje zašto se to događa baš njemu, zašto sada. Zavidi osobama koje su mlade i zdrave, iskaljuje bijes na sestru, no ljutnja nije usmjerena na osobu nego na situaciju. Treća faza je cjenkanje. Ako je u bolesnika bolest teška ili neizlječiva, bolesnik pravi pogodbu sa Bogom ili sa samim sobom i traži više vremena. Nastoji odgoditi neizbježan kraj života kako bi uspio još nešto obaviti, doživjeti još ugodnih trenutaka. Četvrta faza je faza depresije. Bolesnik shvaća da će umrijeti i da ne može ništa promijeniti. Svatko od nas i medicinsko osoblje pomoći će svojim prisustvom, dodirom i toplom riječi. Tuga i patnja su kod bolesnika jako izraženi, ali je važna emocionalna podrška.

Da li smo voljni prihvatiti Božju volju?

oći na „IZVOR“ i umiti se da probistrimo svoj pogled i molimo za obraćenje grešnika znaći prihvatiti jednu temeljnu istinu: Bog nije htio zlo svijetu. Ljudi nisu poštivali i danas ne poštujemo njegov plan (tu je grijeh). Krist je došao uspostaviti red i tako je „beskorisnu patnju“ u očima ljudi pretvorio u pravi izvor otkupljenja. Stanje bolesti sa sobom neizbježno donosi trenutke krize i ozbiljno sučeljavanje s vlastitom situacijom. Napredak u medicinskim znanostima često nudi posebna sredstva za suočavanje s tim izazovom, barem u odnosu na njegov fizički vid.

Peta faza je prihvaćanje kada bolesnik potpuno prihvati neizbježnost svoje sudbine. To je vrijeme relativnog mira. Bolesnik želi revidirati svoju prošlost i očekuje budućnost. Od neprocijenjene je važnosti u tome trenutku za svakog bolesnika PRISUTNOST BLISKIH OSOBA.

Koračajući do kalvarijske uzvisine sa „Gospođom“, odnosno Gospom Lurdskom odložiti ćemo sve, ostaviti sve zemaljsko i potpuno se predati volji Božjoj.

eka svaka bol i patnja u nama probudi nadu da što spremnije dočekamo zoru uskrsnuća. Tada više neće biti boli ni jauka, ovozemaljsko putovanje biti će okrunjeno i obasjano, iza nas će se teški trenuci života zaboravljati, a ostaju dobra djela, stisak ruku, osmijeh i topla riječ upućena svakome kojeg smo susreli na životnom putu. Ljubica Fiškuš, medicinska sestra, FSR „Sv. Feliks“ Varaždin

rolazeći kroz bolničke odjele, hospicije i razne domove susrećemo toliko patnje koja nas razdire i slama, ali i radosti onih bolesnika koji su se podigli, pobijedili bolest, potpuno ili djelomično, i osoblja koje se nesebično daje, a i oni su samo ljudi i time koji puta možda nespretni ili ograničeni u svojim mogućnostima sebedarivanja. Zato ovaj dvostruki dan 11.veljače, od nas traži „DA“ i to „KONAČNI“.

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Kako je započelo štovanje Majke Božje Lurdske u Hrvatskoj?

Svetište Gospe Lurdske u Rijeci Svetište Gospe Lurdske u Lurdu

Prvi kip Gospe Lurdske u Nedelišću, prvo hrvatsko nacionalno hodočašće u Lurd, prvo svetište Gospe Lurdske u Rijeci i braća kapucini

tovanje Gospe Lurdske brzo se širilo Europom i ostalim kršćanskim svijetom, a među Hrvatima je započelo 1883. godine u župi Presvetog Trojstva u Nedelišću. Tadašnji Katolički list u svom

broju na stranicama 334-335 donosi vijest o blagoslovu prvog kipa Gospe Lurdske među Hrvatima, koji je bio 7. listopada 1883. u Nedelišću. U tom je vidu zanimljiv sljedeći odlomak iz Katoličkog lista: «Prečasni gosp. kanonik, vicearhiđakon i župnik Sele dođe sa svojim revnim duhovnim pomoćnikom g. Fel Berkom na sretnu misao, da mjesto stare raznom odjećom nedostojno obučene statue majke Božje pribavi u jednu crkvenu kapelu statuu majke Božje Lurdske. Posao nabave preuze revni g. duh. pom. Berk. On se stavi u dogovor sa veleč. g. otcem kapucinskim Vikarom Metodijem Jelinekom u Gmuendenu (Austrija op.

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

N.B.), koj čudesnim upravo uspjehom širi na široko i daleko častenje majke Božje Lourdske. Mi bi ga mogli nazvati Apoštolom Majke B. L. Velikom pripravnosti i veseljem, kako mnogim drugim župam i crkvam, tako pribavi Nedelišću iz parižkoga umjetničkoga zavoda krasnu umjetno izrađenu statuu majke Božje, kako se je kraj Lourda u špilji Massabiel nekoj djevojčici Bernardini prikazala, za dosta melen novac oko 100 for., koji je sabran dobrovoljnimi prinosi župljana». U nastavku se govori o ljepoti kipa i o samoj svečanosti blagoslova, tj. o procesiji, koju je uz asistenciju župnika iz Macinca i gvardijana iz Čakovca

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

vodio tadašnji župnik, i o propovijedi koju je – o tada još relativno svježim lurdskim događajima održao g. Mijo Gašparlin. Narod je tog dana došao u crkvu u velikom broju kao na najveći blagdan. Članak u Katoličkom listu završava riječima: «Oj lijepa je to bila i dirajuća svečanost, koju su nam priredili, velevriedni duhovni pastiri u Nedelišću. Njim budi zato najliepša zahvalnost, a od Boga po zagovoru velike Bogo-

rodice obiljna naplata, što su prvi u naše krajeve uveli častenje majke Božje Lourdske, kako se u naše evo doba nevoljnomu čovječanstvu iskazuje pomoćnicom».

ožemo pretpostaviti da je, barem prema prezimenu, austrijski kapucin iz Gmündena fra Metodije Jelinek bio Hrvat. Pobožnost prema Gospi Lurdskoj počela se iz Nedelišća širiti i po drugim našim krajevima. Tako je kod hrvatskih kapucina štovanje

počelo najprije u Varaždinu, a zatim u Osijeku i Rijeci. U Varaždinu dođu za blagdan Gospe Lurdske na misu ukazanja u 12 sati mnogi vjernici iz grada i okolice. U Osijeku je poznata devetnica uoči blagdana, a u Rijeci su počekom 20. stoljeća braća kapucini predvođeni fra Bernardinom Škrivanićem sagradili najveću crkva u Hrvatskoj posvećenu Gospi Lurdskoj. U svim kapucinskim crkvama u Hrvatskoj slavi se Misa ukazanja u 12 sati.

Fra Bernardin Škrivanić - gorljivi promicatelj Lurdskih pobožnosti

19. Stoljeću u Red manje braće kapucina ulazi svećenik splitske biskupije, bivši župnik u Kaštel Sućurcu, don Nikola Škrivanić. Rođen je u Omišu 1855. g. Gimnaziju i bogoslovne nauke pohađa u glagoljaškom sjemeništu u Priku kod Omiša, a završne ispite iz teologije u Zadru. Za svećenika je zaređen 1877. g. Kao župnik u Kaštel Sućurcu odlučio je stupiti u Red Manje braće Kapucina. U novicijat ulazi u Rijeci 1889. g. Ulaskom u Red dobio je redovničko ime fra Bernardin. Godine 1901. izabran je za provincijalnog ministra Hrvatske provincije i ostao joj na čelu sve do 1918. godine, najprije kao provincijal, a od 1910. kao komesar, jer po obnovljenim Konstitucijama nisu više mogle opastati brojčano male provincije. Fra Bernardin razvija veliku apostolsku djelatnost posebno u Rijeci: Ubrzo nakon zavjeta postaje poglavarom riječkog samostana, a 1901. g. provincijalom. Na Rijeci gradi svetište Gospe Lurdske te čitav svoj sveće-

nički i redovnički život posvećuje širenju lurdske misli i pobožnosti u našim krajevima. U tu svrhu pokreće i izdaje mjesečnik Naša Gospa Lurdska, godišnjak Almanah Gospe Lurdske, Vjenčić Gospe Lurdske. Bio je čovjek žive vjere, nepokolebive ljubavi i vjernosti Crkvi i Redu.Začetnik je velikih velebnih pothvata, koji kapucinski samostan učiniše osobitim katoličkim žarištem u Hrvatskoj (osnivanje vlastite moderne tiskare ‘Miriam’, ‘Kuća dobre štampe’, velika izdavačka djelatnost,te organizira prva hrvatska nacionalna hodočašća u Lurd i Rim i dr.).

od poglavarstvom Fra Bernardin Škrivanića riječki samostan braće kapucina postaje snažna radna točka hrvatskog katoličkog pokreta, kojemu na čelu bijaše krčki biskup Anton Mahnič. Tu se tiska Mahničeva ‘Hrvatska straža’, tu počinju izlaziti ‘Riječke novine’ koje su jednu godinu izlazile kao dnevnik. Sama Provincija u to doba brojčano se povećava. Godine 1905. fra Ber-

Bernardin Nikola Škrivanić nardin podiže u Varaždinu ‘Serafski kolegij’ za niže gimnazijalce. Početkom 1913. g. hrvatskom komesarijatu biva povjerena briga za kapucinsku misiju u Bugarskoj. Budući da su talijanski kapucini napustili gotovo sve dalmatinske samostane, osim Zadra, tadašnji splitski biskup Filip Franjo Nakić 1908. g. pozvao je fra Bernardina da hrvatski kapucini preuzmu poznato splitsko svetište ‘Gospe od Pojišana.’ Tako te godine kapucini dolaze u Split. Slično je bilo i s Dubrovnikom, kamo kapucini dolaze naklonošću dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića 1913. godine. Tako fra Bernardin godine 1922. odlazi u Split, gdje je kroz 7. g. poglavar samostana. Preminuo je u Splitu 25. rujna 1932. g. na glasu svetosti u 43. godini redovništva i 55. godini svećeništva.

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Godina Sv. Leopolda Sveti Leopold Bogdan Mandić u Lurdu Sinovsko pouzdanje u Blaženu Djevicu Mariju

Ljudima prijatelj - Sv. Leopold Bogdan Mandić

tac Leopold ljubio je Gospu. Ljubio ju je tako nježnom, sinovskom, pouzdanom ljubavlju, koja mu je nadahnjivala prostodušnost u izražavanju, te je izazvao čuđenje kod onoga tko ga nije prisno poznavao. Sve ono što još nevino dijete čini da bi majci pokazalo koliko je voli, i on je mislio da to mora pokazati prema Gospi. Jedan brat laik kapucin piše:

»Kad sam bio bolničar u loretskoj bazilici, svake sam godine pri svom povratku na nekoliko dana u Veneciju išao pozdraviti oca Leopolda. Bio je sretan i htio je toliko toga saznati o Svetoj kući. Kad sam se vraćao, govorio mi je: Brate, čim stignete, odmah pođite u Svetu kućicu i recite dragoj nebeskoj Gospodarici da joj otac Leopold šalje mnogo pozdrava i poštovanja.’

Ove godine, 2008., navršit će se točno 25 godina od kada je Leopold Mandić 16. listopada 1983. proglašen svetim. Idući ususret proslavi toga srebrnog jubileja, ove godine je na taj isti dan svečanim euharistijskim slavljima u Leopoldovu svetištu u Padovi, i u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi, gdje djeluju braća kapucini i gdje se gradi crkva posvećena sv Leopoldu, otvorena ta jubilarna godina koja će se nastojati obilježiti raznim duhovnim i kulturnim sadržajima povezanima sa sv. Leopoldom. Kroz ovu godinu Sv. Leopolda Mandića željeli bi smo Vam i u našem listu još više približiti lik Sv. Leopolda, u svakom broju kroz nekoliko članaka, iznoseći tako iz bogate škrinjice njegova života staro i novo.

Donekle me je zbunjivao taj njegov način govora. Ali, kad sam mu kao bolničar bio blizak i upoznao njegovu dušu, njegove me riječi nisu više čudile jer sam upoznao da on prema Gospi ima neograničeno pouzdanje i povjerenje. « Njegovo je pouzdanje bilo uistinu veliko prema Gospi. On joj se obraćao kad ga je tištila teška duševna tjeskoba ili kad se našao pred čijom tuđom bijedom. Obraćao joj se kao što se dijete obraća svojoj majci, pisao joj je pisma puna dirljive jednostavnosti. Evo dvaju takvih pisama: Preblažena Djevice Marijo!

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/ Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

Tebi, preblažena Gospo, šaljem u

pripreme za 25. obljetnicu proglašenja Leopolda Mandića svetim Duhu Svetome ovo pismo moleći te ponizno da se udostojiš pogledati na pobožnu obitelj koju ti dobro poznaš i za koju znaš da te ja molim.

uslišala ga je i donijela utjehu tolikim nesretnicima.

Tebi su poznate velike teškoće u kojima se oni nalaze. Udostoj se, molim te, preslatka ipredobrostiva Gospo, priteći im u pomoć. Dopusti, preslatka Gospo, da ti se ja molim sa svim žarom i da tvrdo vjerujem da će ti ovo moje pismo biti milo i da ću zadobiti što molim. Najponizniji sluga i nedostojan svakog dobra.

srpnju 1934. godine dobio je otac Leopold od Gospe izvanrednu milost: mogao je poći na hodočašće u Lurd. Tako je silno čeznuo za tim, da bi mogao poljubiti onu blagoslovljenu zemlju koju je posvetila prisutnost Marijina. I konačno se njegov slatki san ostvario. Nekoliko je njegovih pokornika htjelo da im bude pratilac na putu, pa su se pobrinuli za potrebne troškove.

fra LEOPOLD Preblažena Djevice Marijo! Dopusti, o predobrostiva Gospo, da ti pošaljem ovo pismo. Tebi i tvojoj ljubavi preporučujem sve što mi je na srcu. Ti dobro znaš, preslatka Gospo, koja mi je stvar toliko na srcu, ti znaš koliko je za mene važno da milost Božja dovrši ono što je započela. Učvrsti u dobru onu osobu i nek postane tvojim apostolom. Izražavam ti svoju želju. A za mene je to i više nego dostatno. Najponizniji sluga fra LEOPOLD

akva od ljubavi i bezgraničnog pouzdanja nabujala pisma stavljao je on na oltar pred Djevičine noge. Ona se jamačno smiješila toj priprostoj duši i uslišavala njegove želje. Jednoga je dana rekao nekome pokorniku: »Napisao sam Gospi pismo i stavio ga pod njezine noge na oltar. Hoće li ga ona primiti? Molite se i Vi mnogo blaženoj Gospodarici da se udostoji sjetiti mojega pisma.« Majka Božja, uvijek dobra i velikodušna, uzvratila je na toliku ljubav, pouzdanje i nježnost kao što to zna uzvratiti jedino majka. Uvijek mu je bila blizu, hrabrila ga u strašnim duhovnim kušnjama, u njegovu izmučenu dušu unosila je vedrinu, podržavala ga je u tjelesnim patnjama,

U Lurdu

skrivao. Velikim je religioznim manifestacijama hodočašća prisustvovao s takvom vjerom i pobožnošću da su svi koji su mu se približavali bili ganuti. Sretnici koji su mogli prisustvovati tim rajskim časovima kažu da je bio kao izvan sebe i da je sjajna lica ponavljao: »Danas smo vidjeli čudesnih stvari!’ Ti su blaženi dani prošli kao bljesak, i otac se Leopold vraćao kući ojačan majčinskim smiješkom Marijinim. Ona mu je naskoro pokazala svoju ljubav velikim čudom.

Otputovao je blistajući od radosti. Izgledao je sav pomlađen. Na putovanju je nastavio svoju službu: stalno je hodao naokolo po bolesničkom vlaku, jer su se svi htjeli kod njega ispovjediti. U Torinu se dogodilo nešto izvanredno. Msgr. Guido Mazzocco, biskup Adrije i Roviga, piše: »Imao sam sreću da s ocem Leopoldom hodočastim u Lurd u srpnju 1934. godine. Na polasku smo se zaustavili u Torinu i zajedno smo posjetili Cottolenga. Potreslo me, i nikad to neću zaboraviti, poštovanje koje su mu iskazivali stanovnici i sestre tog grada boli i ljubavi. Dok je prolazio uskim ulicama i posjećivao obitelji gdje su bili smješteni toliki nesretnici, svi su trčali oko njega, padali su na koljena, tražili su da mu poljube ruku i da ih blagoslovi. A nitko do tada nije ga vidio niti čuo govoriti o njemu.« U Lurdu je otac Leopold proveo rajske dane u neprekidnom ispovijedanju i molitvi. Služio je svetu misu na oltaru Pećine ukazanja i u tim je trenucima dobio od Gospe izvanredne milosti. U svojoj poniznosti napisao je na jednu Gospinu sličicu kako mu je ona dala razumjeti da mora sa svojim duhovnim životom započeti od početka, jer sve što je do tada činio, nije ništa. Ta ponizna ispovijest skriva nadnaravna rasvjetljenja što ih je jedino njegova duša, toliko uznapredovala na putu svetosti, mogla razumjeti, ali koje je on najbrižnije

Gospa Lurdska ga je spasila

večer 13. srpnja 1934. don Alojzije Callegaro, župnik u Corneglianu blizu Padove, vraćao se iz Lurda zajedno s ocem Leopoldom. Kad su stigli na stanicu u Padovu, popeše se na kočiju Augusta Formentina, koji je sa svojim sedmogodišnjim unukom Anđelom Bernardijem došao pred njih. Krenuli su Danteovom ulicom. Najednom im dođe u susret tramvaj sastavljen od više kola. Prostor između tramvajskih tračnica i branika ceste bio je tako uzak da je bilo nemoguće da kočija prođe pokraj tramvaja, a da ne bude prevrnuta. Brojni ljudi koji su

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Godina Sv. Leopolda onuda prolazili, strepeći pred neizbježnom nesrećom, stanu vikati na njih i na tramvajskog vozača da se zaustave. No ni tramvaj ni vatreni konji nisu se zaustavili i oni prođoše ... čudnovato neozlijeđeni. Sve što se našlo na ulici, skupi se oko njih i nastane tolika stiska da su se morali zaustaviti. Čim su ljudi opazili da je u kočiji otac Leopold, počeše vikati: »Nije se ništa dogodilo jer je u kočiji otac Leopold!« Dobri se otac sav smete i odgovori: »Ne, ne! Tu smo dvojica svećenika koji se vraćamo iz Lurda. Gospa nas je spasila!«

“LEOPOLDOVE SRIJEDE” 2008. godine - VELIKA ZAVJETNA DEVETNICA SV. LEOPOLDU 12. ožujka 19. ožujka 26. ožujka

02. travnja

Prije no što je don Alojzije pošao u svoju župu, otac Leopold upita gospodina Formentina kako se zbio događaj, a on reče: »U taj mi se čas učinilo kao da se ulica raširila.«

23. travnja

noštvo ljudi, koje je bilo duboko potreseno, otprati ih sve do kapucinskog samostana.

Ljudima prijatelj - Sv. Leopold Bogdan Mandić

Godina Svetog Leopolda u Zagrebačkoj Dubravi

Dva dana nakon toga don Alojzije i Formentin vratiše se na mjesto, izmjere prostor na onom dijelu ceste između tramvajskih tračnica i stupova nadsvođenog pločnika i još se većma osvjedoče da ih je samo veliko Gospino čudo spasilo iz te velike opasnosti. Otac je Leopold više puta zaželio da mu gospodin Formentin i dječak Bernardo ispripovijedaju događaj i svaki put je vrlo ganut zaključio: »Gospa nas je spasila! Gospa!« U toj kao i u mnogim drugim zgodama pokazala je sveta Majka Božja da su joj mile riječi koje su često bile na usnama njezinog vjernog sluge: »Svom dušom se nadam moćnom zagovoru Gospe, njezina majčinskog srca.« (Iz životopisa Sv. Leopolda „Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić – svetac pomirenja“, HKP i KS, Zagreb 2001.)

09. travnja 16. travnja 30. travnja 07. svibnja Devetnica se sastoji od molitve sv. krunice u 18,15 sati, molitve devetnice na čast sv. Leopolda te sv. mise u 19,00 sati i prigodne propovijedi. Ove godine “Leopoldove srijede” vodit će i propovijedati braća franjevci iz franjevačkog samostana na Kaptolu! Sve Leopoldove štovatelje u “Leopoldovoj godini” pozivamo da nam se pridruže u molitvi i proslavi njegova blagdana!

Ispravak

odnosu na popis članova obitelji Petra i Dragice Mandić u prošlom broju našeg lista (str. 22-23), javio nam se unuk Leopoldove sestre Marije Amalije (pod br. 11) gosp. Maks Peć iz Rijeke. On između ostalog piše, da je Marijina kćerka Genoveva njegova majka, koja je umrla 1983. godine u Rijeci i bila je uzorna vjernica. U listu je, nažalost, navedeno da je ona 1993. godine prešla u starokatolike, što svakako ne stoji, jer bi to bilo 10 godina nakon njezine smrti. Zahvaljujemo gospodinu Peću što je na vrijeme reagirao i tako pomogao našim čitateljima da doznaju pravu istinu o njegovoj majci i Leopoldovoj nećakinji.

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

«Lurska čudesa uspostavljaju povezanost između Srednjeg vijeka i sadašnjosti. Ona posreduju jedan način duhovne razmjene između onog doba i ovoga našeg (20.) stoljeća. Tada su ljudi vjerovali iskreno, pa recimo mirno, čak i naivno. Naše stoljeće vjeruje u bezgranične mogućnosti napretka i nadima se svojim tekovinama u napretku i tehnici…» Pierre Claudel u svojoj knjizi «Misterij Lurda», izišla 1958. prigodom stote obljetnice lurdskih ukazanja «Najjača poruka Gospe Lurdske jest poziv na vjeru i čistoću srca, molitva i pokora za obraćenje grješnika. Tu se nebeska Kraljica očituje kao iskustveno «Utočište grješnika!, kao «Zdravlje bolesnih» kao «Utjeha žalosnih» - kao Majka hodočasničke Crkve. Tako je mali Lurd došao na veliki glas kao znak susreta neba sa zemljom, te poziva zemnike u nebesku onostranost. Tako je mala Bernardica postala vidjelica i svjedokinja velike Gospe koja svijetu dokazuje da je zaista Pomoćnica i Zagovornica moćnog utjecaja kod svoga Sina. Crkva je po Lurdu dobila nove iskustvene dokaze nadnaravnog svijeta protiv onih nevjernika, koji u ime prirodnih znanosti zanijekaše natprirodnu objavu Božju i vrijednost vjere u nad-svijet vječnoga života. Dobila je i potvrdu s neba da je Marija doista Bezgrješna, kako Crkva na usta nezabludivog učiteljstva Petrova nasljednika i Kristova namjesnika na zemlji naučava one koji su poučeni Objavom». Antun Weissgerber

LOURDES

Ljudima prijatelj VIJESTI

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Biti vjernik, kršćanin, znači biti čovjek molitve osječko-poljski i baranjski, monah Jovan, gospodin Endre Langh, biskup Reformirane kršćanske kalvinske crkve u RH, gospodin Branko Berić, generalni vikar Evangeličke crkve u RH i pastor u Osijeku, gospodin Josip Jendričko, biskup Crkve Božje u RH, pastor Darko Mikulić, član Izvršnog odbora Saveza baptističkih crkava u RH zadužen za istočnu Slavoniju, mr. Krešimir Šimić, pastor iz Evanđeoske Pentekostne crkve Radosne vijesti u Osijeku.

SREDIŠNJA MOLITVENA OSMINA ZA JEDNISTVO KRŠĆANA U OSIJEKU

vjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana pod geslom “Bez prestanka se molite!” (1 Sol 5, 17), održala se u Osijeku od 18. do 25. siječnja 2008. Ekumenskomolitveni susret započeo je u Reformiranoj crkvi. Drugi dan, tj. u subotu 19. siječnja, središnjom molitvom za jedinstvo kršćana u kapucinskoj crkvi svetog Jakoba predsjedao je đakovački i srijemski biskup mons. dr. Marin Srakić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije. U molitvi su sudjelovali mons. mr. Đuro Gašparović, pomoćni biskup đakovački i srijemski i generalni vikar za Srijem, i mons. dr. Đuro Hranić, pomoćni biskup đakovački i srijemski i generalni vikar za područje biskupije u RH. Predstavnici drugih kršćanskih Crkava bili su: gospodin Lukijan, episkop

Na molitvi su također sudjelovali fra Ivica Petenjak, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, fra Branko Lipša, gvardijan kapucinskog samostana u Osijeku, fra Ante Kukavica i drugi članovi osječke samostanske zajednice. Uz braću kapucine sudjelovali su i dr. Antun Čečatka, nositelj katedre ekumenske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, voditelj Biskupijskog ureda za promicanje ekumenizma i predsjednik Ekumenske koordinacije Osječke regije, fra Željko Paurić, gvardijan franjevačkog samostana Osijek, Ivan Jurić, župnik župe Preslavnog Imena Marijina u Osijeku, Pavao Vukovac, župnik župe Uzvišenja sv. Križa u Osijeku, Marija Krivić, predsjednica Zajednice “MiR” iz Osijeka, maestro Ivan Andrić, prefekt Bogoslovnog sjemeništa i predstojnik Biskupijske glazbene škole, maestro Vinko Sitarić, voditelj Biskupijskog ureda za crkvenu glazbu i profesor liturgijskog pjevanja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, Adam Bernatović, dekan Osječkog zapadnog dekanata, o. mr. Ljubomir Sturko,

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

župnik grkokatoličke župe u Osijeku, te župnici katoličkih župa, redovnici, redovnice iz različitih redovničkih zajednica koje žive i djeluju u Osijeku, kao i vjernici katolici i članovi drugih kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica.

“Bez prestanka se molite!”

ve je godine misao vodilja kroz molitvenu osminu bio poticaj sv. Pavla: “Bez prestanka se molite!”(1 Sol 5, 17). Biskup Srakić rekao je u homiliji kako je molitva danas u velikoj krizi. “Danas mnogi ljudi ne mole i to iz najrazličitijih razloga. Jedni su odgojeni bez religije i vjere, drugi ne osjećaju potrebu za molitvom, trećima nitko drugi nije potreban, jer se smatraju ‘odraslima’, ‘punoljetnima’, kao što je rekao Dietrich Bonhöffer. Mnogi su napustili molitvu bez razloga zbog suvremenog života u kojem religiozne vrijednosti više nemaju značenje: nestaju tradicionalne institucije, vladanje je mehanizirano”, rekao je između ostalog biskup Srakić. Osvrnuo se i na pozitivna iskustva, rekavši: “Javljaju se novi i obnovljeni vanjski oblici molitve, rađaju se molitvene skupine”. Biskup Srakić rekao je kako je molitva duša i element svake vjeroispovijesti religije i vjere. “Molitva je oznaka osobnog religioznog života. Biti vjernik znači biti čovjek molitve. Velikani Starog zavjeta bili su veliki molitelji: Abraham, Mojsije, David, Salamon, proroci, kraljica Estera, Judita... Krist Gospodin je bio veliki molitelj. S molitvom je ušao u svijet”,

Ljudima prijatelj VIJESTI

rekao je biskup te nastavio: “Ništa Spasitelj svojim učenicima nije ozbiljnije i snažnije stavio na srce nego ustrajnu molitvu, i to poniznu i prosnu, zahvalnu i pohvalnu. Isto su tako i njegovi veliki apostoli Petar, Pavao, Ivan i Jakov u svojim spisima preporučivali molitvu i sami molili”. Poručio je da “ništa u kršćanstvu – i uopće u svakom istinski religioznom čovjeku u cijeloj povijesti – ne zauzima tako važnu ulogu kao molitva. Molitva je prvi i zadnji most koji nas povezuje s Bogom. Kad vjernik napušta molitvu, vjera počinje hladiti. Kad čovjek prekine s molitvom, ruši posljednji most s Bogom”. U nastavku je rekao da je molitva duša duhovnog ekumenizma. “Budući da jedinstvo Crkve nije ljudsko djelo nego Božji dar, ne možemo ga ostvariti ljudskim snagama. Možemo ga samo isprositi od Boga. Po molitvi stojimo posve pred Bogom. Glavna i jedina molitva jest ona kojom se naš Posrednik, Krist, obraćao Ocu i Duhu Svetome moleći zajedništvo svih koji u njega uzvjeruju. Molitva

svladava sve zapreke i razlike koje stoje na putu prema punom zajedništvu. A zajedničko moljenje već označuje neko jedinstvo; dakle, ne samo moliti za jedinstvo, nego moliti u nekom jedinstvu. Time se očituje naše sudjelovanje u Božjem planu da svi budu jedno”, rekao je biskup.

da za zahvalnost Gospodinu za ono što je učinio i molitva da se jedinstvo kao plod molitve ubrza”, zaključio je biskup Srakić.

Ideja ekumenizma

Ovogodišnji ekumenski susret u kapucinskoj crkvi u Osijeku nastavio je tradiciju ekumenskih okupljanja dugu 87 godina. Nastavak Molitvene osmine bio je u Evangeličkoj i Baptističkoj crkvi, u prostorijama katoličke laičke zajednice “Molitva i Riječ”, u Evanđeosko-pentekostnoj crkvi, te predzadnji dan u Pravoslavnoj crkvi.

rije sto godina rodila se ideja Molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Drugi vatikanski koncil hvali i preporučuje združene molitve s rastavljenom braćom. On jasno izjavljuje: “Takve zajedničke prošnje doista su jako djelotvorno sredstvo da se izmoli milost jedinstva i prirodno označuju one veze koje još povezuju katolike s rastavljenom braćom: “Ta gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). “Neki se pitaju, jesu li te stogodišnje molitve urodile plodom? Jesu. Treba se sjetiti što je i kako bilo prije sto godina, kakav je mentalitet vladao, i kako su i što su jedni o drugima mislili. Neka ovaj sastanak bude prigo-

Pjevanje je predvodio zbor koralista Bogoslovnog sjemeništa iz Đakova pod vodstvom dvojice maestra Andrića i Sitarića.

Ovogodišnja Molitvena osmina za jedinstvo kršćana u Osijeku završila je s ekumensko-molitvenim (glazbeno-scenskim) susretom u Dječjem kazalištu “Branko Mihaljević” u 20 sati pod nazivom “Kršćani za bolji svijet”. Susret je priredila i organizirala katolička laička zajednica “Molitva i Riječ” iz Osijeka. Priredio: fra Stjepan Novoselec

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj VIJESTI

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

40 godina Kršćanske sadašnjosti ZAGREB – U povodu 40. obljetnice djelovanja Kršćanske sadašnjosti u Chromosovom tornju u Zagrebu gdje su smještene i prostorije KS-a, 21. i 22. veljače održan je znanstveni simpozij na temu „Nastanak i razvitak Kršćanske sadašnjosti”.

a otvorenju simpozija bili su nazočni, kao izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić, zatim predstavnici drugih kršćanskih Crkava, kao i mnogi istaknuti suradnici KS-a među kojima dr. Bonaventura Duda i don Živko Kustić. U pozdravnom govoru, direktor Kršćanske sadašnjosti dr. Adalbert Rebić je kratko podsjetio na 40-godišnju povijest, te izrazio nadu da ne ovaj simpozij još jednom pokazati bogatu

djelatnost KS-a. Dr. Rebić je podsjetio kako je u 40 godina postojanja KS objavila 1750 naslova ne računajući ponovljena izdanja, izdala 60 gramofonskih ploča, 34 filma, 5 časopisa, te 3 časopisa u suizdanju. U izdanjima je surađivalo oko 700 autora. Biskup Vlado Košić, prenoseći pozdrave kardinala Josipa Bozanića, naglasio je kako sam izraz kršćanska sadašnjost govori o tomu kako je temeljno nastojanje ove ustanove od osnivanja kršćanstvo koje je potrebno posadašnjiti. KS je svjedočanstvo napora kršćana da svoju vjeru žive u skladu s vremenom i da ju komuniciraju članovima Crkve i svim ljudima, naglasio je biskup Košić koji je održao i prvo izlaganje na temu „Teološka recepcija II. vatikanskog koncila u Hrvatskoj i uloga KS-a u tome”. Naglasio je kako su dr. Tomislav ŠagiBunić, dr. Vjekoslav Bajsić i dr. Josip Turčinović članovi tzv. „zagrebačke teološke škole” koja je obrazovala niz generacija studenata. Teolozi su u koncilsko i pokoncilsko doba nastojali širiti i tumačiti ideju samog Koncila, pa je tako iz toga proizašao Glas koncila, a i Teološko-pastoralni tjedan. U tom kontekstu, obnova liturgije, biblijska obnova, laički apostolat, ekumenizam i dijalog sa suvremenim svijetom je nezamisliv

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

bez KS-a, istaknuo je biskup Košić, te podsjetio kako se bez pretjerivanja isticalo kako je KS najveća katolička izdavačka kuća odavde do Vladivostoka. Na kraju svog izlaganja, biskup Košić je zahvalio tim, kako ih je nazvao, prorocima koji su se žrtvovali za svoj narod i Crkvu. Bono Zvonimir Šagi je u predavanju „Društvene i crkvene okolnosti u vrijeme utemeljenja i razvitka Kršćanske sadašnjosti” vrlo zorno približio vrijeme poslije Drugoga svjetskog rata, a posebice početkom 60-ih godina, to jest koncilsko vrijeme. Naglasio je kako je upravo Katolička crkva zahvaljujući Koncilu koji je bio univerzalno otvoreni pokret potaknula na otvorenost i to ne samo katolike. Gledajući na događanja na našim prostorima, naglasio je kako se u tom vremenu osjećala potreba za pisanom riječju, posebice knjigom. Potom je podsjetio na utemeljenje i razvitak KS-a, te na ulogu KS-a u formiranju teologa laika. Osvrnuo se i na osnivanje Teološkog društva Kršćanska sadašnjost 31. svibnja 1977. godine, te kontraverze oko tog društva, jer su ga neki poistovjećivali sa svećeničkim udruženjima koje je osnovala vlast. Na kraju izlaganja je postavio pitanje treba li se u sadašnjim uvjetima djelatnost KS-a svoditi samo na

Ljudima prijatelj VIJESTI

izdavačku djelatnost ili je potrebno raditi i na okupljanju teologa. Don Živko Kustić je podsjetio na „Naše crkvene i društvene prilike u vrijeme djelovanja KS-a”, te na suradnju KS-a i Glasa koncila. Također je istaknuo kako se o prilikama na ovim prostorima i događanjima oko KS-a znalo u inozemstvu, te je istaknuo posjet Poljskoj u kojoj je boravio s nadbiskupom Kuharićem, kada se tadašnji nadbiskup Wojtyla zanimao za KS. Kustić je također istaknuo kako se država odobravanjem rada Teološkom društvu Kršćanska sadašnjost nadala da će nešto dobiti, ali se prevarila. Tako je KS od Istre do Kamčatke jedini slučaj gdje je skupina teologa uspjela provesti svoj plan, a da se komunistička država nije uspjela time okoristiti. Stako Uršić je govorio o „Ulozi KSa u okupljanju i teološkoj izobrazbi vjernika laika”. Uršić je naglasio kako je Kršćanska sadašnjost od samog početka radila na okupljanju vjernika, bez obzira je li riječ o klericima ili laicima. Na području formiranja vjernika laika, KS je odigrao važnu ulogu na formiranju laika izdavačkom djelatnošću, a napose nakon osnivanja Instituta za teološku kulturu laika kojem je prvi pročelnik bio dr. Turčinović. Dr. Mario Cifrak je u izlaganju „Izdavačka djelatnost KS” ukratko predstavio biblioteke, periodiku, te zvučna izdanja i filmove koje je u 40 godina izdala KS. Naglasio je kako

su ta izdanja u službi duhovnosti laika i teologije prerasla u dijalog Crkve i svijeta. Dr. Franjo Šanjek je ukratko predstavio suradnju Kršćanske sadašnjosti s Katoličkim bogoslovnim fakultetom. Podsjetio je, što su profesori KBF 60-tih godina 20. stoljeća učinili za Crkvu u Hrvata potaknuti duhom II. Vatikanskog sabora. U tome je bila nezaobilazna suradnja s KS-om. Dr. Adalbert Rebić je u svom izlaganju „ Međunarodna suradnja Kršćanske sadašnjosti (osobito preko SvezakaCommunio)” podsjetio na početke djelovanja KS-a, koji je uživao veliku potporu austrijskih katoličkih izdavača. Dr. Rebić je podsjetio na pokretanje časopisa „Svesci” KS-a. Zahvaljujući međunarodnoj suradnji kroz izdavanje Svezaka – Communio razvijena je suradnja s većinom zapadnoeuropskih katoličkih teologa, a KS je u kasnijim godinama razvio suradnju i s katoličkim zapadnoeuropskim izdavačima. Istaknuo je i suradnju s ELCE udrugom izdavača i knjižara Europe, te međunarodnom udrugom Pax Romana. Karoly Harmath je kratko predstavio suradnju KS-a i Agape. Od 1982. godine kada je suradnja formalno započela Agape je djelovao kao sekcija za mađarska izdanja Teološkog društva Kršćanska sadašnjost, iako je u stvari bila poslovna jedinica. Suradnja je prekinuta po izbijanju rata. Agape je tijekom 25 godina postojanja izdala 568 naslova. Agape danas kao izda-

vačka kuća sa sjedištem u Novom Sadu ima podružnicu i u Mađarskoj, gdje je treća izdavačka kuća po veličini. Harmath se zahvalio KS-u i djelatnicima na suradnji svih godina, te izrazio želju da nesebičnost, tolerancija koja se vidjela u osobi Turčinovića, bude karakteristika i današnjeg KS-a i da se vrati početni entuzijazam. Izvor: MojPortal.hr/IKA

olovicom veljače 2008. godine ugledala je svjetlo još jedna vrlo vrijedna publikacija prigodom 40. obljetnice izdavačke kuće «Kršćanska sadašnjost» pod naslovom KRŠĆANSKA SADAŠNJOST U MISLI SVOJIH UTEMELJITELJA – Tijekom razvitka i djelovanja u vremenu. Knjigu je uredio Bono Zvonimir Šagi. Knjiga ima 254 stranice i podijeljena je na pet dijelova: nakon pregovora slijedi prvi dio pod naslovom «U zamisli i iskustvu ‘Trolista’». Drugi dio nosi naslov «Svjedočanstva i počeci proučavanja prijeđenog». Treći dio: «O KS-u s biskupske propovjedaonice». Četvrti dio: «In memoriam trojici utemeljitelja». Peti dio: «Ustanovni dokumenti». Knjiga je bogato dokumentirana fotografijama te preslikama najvažnijih dokumenata koji se odnose na njezinu burnu prošlost.

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj VIJESTI

Ekshumacija tijela sv. Pija

P Biskup Mrzljak predvodio slavlje blagdana Gospe Lurdske u Varaždinu

araždinski biskup mons. Josip Mrzljak predvodio je na blagdan Majke Božje Lurdske i Svjetski dan bolesnika u ponedjeljak 11. veljače svete mise u župnoj crkvi Presvetog Trojstva kapucinske župe sv. Vida u Varaždinu. S biskupom je suslavilo 20-tak svećenika, a pozdravnu riječ u ime braće kapucina i župne zajednice uputio je župnik fra Zvonimir Bono Šagi, koji je istaknuo kako s osobitom radošću pozdravlja biskupa Mrzljaka prigodom njegova prvog pohoda toj župi koja se za svoj najveći blagdan u kapucinskoj crkvi pripremala devetnicom. Naglasio je da su se okupili na 150. obljetnicu ukazanja Blažene Djevice Marije u Lurdu, podsjetivši kako vjernici Varaždina osobito štuju Djevicu Mariju od sredine 19. stoljeća, kada je u tu malu crkvu postavljena Marijina slika, dok je kip nabavljen 1890. godine te postavljen u pokrajnji oltar, dodavši da su mnoge pobožnosti Majci Mariji u Varaždinu započele upravo u toj crkvi.

osmrtni ostaci svetog Pija od Pietrelcine bit će ekshumirani i od travnja ove godine izloženi pučkoj pobožnosti, najavio je 6. siječnja nadbiskup Domenico Umberto D’Ambrosio, povjerenik Svete stolice za svetište svetog Pija. Osvrnuvši se na ekshumiranje Svečevih tjelesnih ostataka, u razgovoru za radio Vatikan nadbiskup je rekao kako je ekshumiranje i identifikacija svetaca uobičajena praksa u povijesti Crkve. Nije dakle u pitanju znatiželja nego osiguravanje relikvija: za nas i one koji dolaze poslije nas – istaknuo je nadbiskup. Na upit, kada će se vjernici moći moliti pred relikvijama svetoga Pija i što to za njih znači, rekao je da nije riječ o fetišizmu, jer vjernici se i sada mole pred Svečevim grobom. Tjelesna smo bića, potrebni su nam opipljivi znakovi, a Bog je, kako bi nam govorio, postao jedan od nas i u svemu nam bio jednak osim u grijehu. Ljudi smo, a naša ljudskost treba vidjeti i dotaknuti.

ravnih rana, rekao je nadbiskup. Na upit, kako protumačiti pobožnost prema svetom Piju, rekao je da pobožnost ne poznaje inflaciju. Uvijek ima zlih proroka koji govore o opadanju broja hodočasnika, ali se to ne primjećuje, dapače hodočasnika je sve više. Zašto tolika pobožnost .... To je tajna, jer otac Pio je svetac koji se rađa iz naroda, koji živi franjevačko siromaštvo, on je suvremeno izdanje karizme svetoga Franje Asiškog. Od Franjine je smrti prošlo više od osam stotina godina, a ne smanjuju se pobožnost, vjernost i predosjećaji koje je sveti Franjo, odabirući siromaštvo i radost, uspio i uspijeva prenositi – zaključio je nadbiskup D’Ambrosio. Priredio fra Stjepan Novoselec

veti Pio bio je znak Božje prisutnosti, upućivao je na otajstvo obraćenja i praštanja, a opominjao je sve ljude kako je u „onom slomljenom čovjeku“ bila slika, odnosno „objava raspete ljubavi“. Ekshumacija i identifikacija su s medicinskog i znanstvenoga gledišta zahtijevan čin. Do polovice travnja sve će biti završeno, lijes će s posmrtnim ostacima biti izložen štovanju vjernika na mjestu gdje je sada Svečev grob. To će biti za 40. obljetnicu Svečeva preminuća i 90. obljetnicu pojavljivanja nadna-

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

Ljudima prijatelj VIJESTI

Zašto redovnica? KATARINA MAGLICA, O.P., Zašto redovnica? Razmišljanja o posvećenom životu u svjetlu dominikanske karizme. (Glas Koncila; Biblioteka „Gorušičino zrno“ knjiga 12, drugo prošireno izdanje), priredio Frano Prcela, O.P., Zagreb, 2007., str. 222, KN 50.

riza redovničkih zvanja odraz je krize u Crkvi, a koja je tijesno povezana kako s radikalnim, prvim u povijesti potpunim raskorakom između kulture i religije, tako i s dubokom krizom društva. U svijetu i u Europi tu krizu snažno potiču individualizam i relativizam, destrukturiranje kriterija i vrijednosti, te pojava novog protu-kršćanstva, koje često hrani sablazan što dolazi od nas samih. Ovu krizu kod nas karakterizira još i neprepoznavanje ovih globalnih znakova vremena, a što se iskazuje kroz civilizacijsku amerikanizaciju

i kroz nepodnošljivu lakoću prihvaćanja globalnog potrošaštva. A među našim naročitim čimbenicima krize valja istaknuti prodor i primat privatnoga, koje legitimira egoizam i lakoću grabeža; pad društvovnog ugleda osoba posvećena života; omamljenost iluzijom da smo “najkatoličkiji narod Europe”. Krize su uvijek bile povod traženja novih putova i novih inventivnosti. Sve velike pojave redovništva nastaju u prekretnim kulturnim potresima, u kojima stupaju na scenu nadahnuti i uvjereni pojedinci i manjine. Zato držim da valja imati pozitivan stav prema krizama koje podstiču na promjene. Prvi korak u traženju odgovora u kontekstu krize redovničkog poziva jest analiza stanja vjere i poziva. A pošto je budućnost redovništva u rukama Božjim, ali i ljudskim, potrebno je da kršćani, od biskupâ preko klera i redovnikâ do laikâ – svi zajedno, a ne odvojeno ili paralelno, ustanove stanje stvari, jer nije sve katastrofalno, ni crno... a zatim, uz pomoć Duha i vlastite inventivnosti promišljaju i traže nove putove i nove načine. Kad otvorite ovu knjigu naići ćete na ženu nadahnutu i odvažnu po vjeri. Otkrit ćete njezin dar riječi, jasne i poticajne, vrsne i odmjerene. Sučelit ćete se s njezinim sigurnim teološkim znanjem, sa živim slikama i prispodobama, sa stalnom tenzijom Duha, s dodirom Neba i Zemlje, kako ona zorno bilježi. Nećete naći “talmudskog” citiranja i zaklanjanja za tuđi intelektualni autoritet, kojima vrvi naša kršćanska literatura. I upitat ćete se, odakle ta teološka sigurnost, ta snažna jasnoća? Nije li upravo to ona pavlovska i richardijevska “slaba snaga”? I vidjet ćete da ova redovnica ozbiljno uzima Isusa Krista, da se usuđuje, kako bi rekao

njen dominikanski subrat i prireditelj ove knjige Frano Prcela, biti dosljedna, jer ima pouzdanje u savezništvo svog Boga, u suputništvo s Duhom. Vidjet ćete isto tako da ova bijela sestra, s. Katarina, poput osnivača njezine Kongregacije, redodržavnika Anđela Marije Miškova prije čitavog stoljeća, vjeruje da se može započeti “velebno djelo ni iz čega”, jer, kako je prije 60 godina govorila njezina susestra, Anđela Milinković, kad je bez ičega počela graditi samostan u Zagrebu: “Bog je naš bogat!” Naći ćete u ovom štivu i propovjednicu! I kad je već ne možete čuti s naših propovjedaonica, štijte onda iz ovoga libra njezine sacras praedicationes, razmišljajte s njom, podijelite s njome, odvažite se s njom… ali očekujte da ne ćete ostati isti nakon tih stranica! Jer naći ćete u te sestre Svetih anđela čuvara – vjere, nade i ljubavi, bez mjere, naći ćete i domoljublja, ali s mjerom. Naći ćete u ovoj knjizi dar razbora, dobar, siguran i zdrav osjećaj za svoje mjesto u društvu i u stvarima društva, ali još više uzleta duha, pouzdanja i pokretačke volje. U našem malom i zapuštenom narodu najgore je kad se ovakvi rijetki glasovi uguše. dr. Neven Šimac (Zagreb)

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj VIJESTI

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Zvono je poziv na molitvu! BLAGOSLOV NOVOG ZVONA U ŽUPI SVETOG MIHAELA U ZAGREBAČKOJ DUBRAVI

subotu 26. siječnja 2008. godine s početkom u 10,30 sati mons. Vlado Košić, pomoćni biskup zagrebački, blagoslovio je novo zvono u crkvenom dvorištu župne crkve svetog Mihaela Arkanđela u zagrebačkoj Dubravi u prisutnosti velikog broja vjernika. Gospodina biskupa, svećenike, članove župnog zbora i sve prisutne vjernike, na početku je pozdravio župnik fra Krsto Hrženjak. Nakon toga uslijedili su uvodni obred i priprema vjernika za slavlje. Za Službu riječi slušali smo odlomak iz knjige Brojeva, u kojemu Gospodin naređuje Mojsiju: “Napravi sebi dvije

trube; napravi ih od kovana srebra. Neka ti služe za sazivanje zajednice i za pokretanje tabora. Kad se u njih zatrubi, neka se sva zajednica skupi k tebi na ulazu u Šator sastanka» (10,1-3). Budući da je na zvonu natpis: Sv. Mihaele moli za nas!, uz pripjevni Psalam (29) sav je narod nakon svake kitice pod vodstvom zbora pjevao napjev: Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju protiv pakosti i zasjedama đavolovim budi zaklon! Ovaj je napjev svojevremeno skladao drugi župnik župe svetog Mihaela pater Zvonko Pšag, koji je u toj župi bio župnik sedamnaest godina. Na ovu je svečanost osobno došao iz osječke zajednice, a na veliku radost svih prisutnih i sâm je sa svima pjevao svoju skladbu. Pripjevni Psalam 29 (28), kojega smo pjevali nakon čitanja, zapravo je himna Gospodaru oluje, a podsjeća na

Božju moć i slavu što obaraju Izraelove neprijatelje i osiguravaju mir Božjem narodu. Stoga psalmist na početku poziva narod: Prinesite Gospodinu, o sinovi Božji, prinesite Gospodinu slavu i moć! Prinesite Gospodinu slavu njegova imena, poklonite se Gospodinu u svetištu njegovu! Nakon pripjevnog psalma uslijedio je blagoslov zvona blagoslovnom molitvom iz Obrednika. Biskup je poškropio zvono blagoslovljenom vodom, okadio tamjanom i čekićem udario po njemu, tako da su svi sudionici mogli čuti njegov prvi zvuk. To su isto učinili član Župnog vijeća gospodin Jere Beljan i u ime donatora gospodin Mirko Cimurovski. Zvono je time bilo blagoslovljeno, majstori su ga odvezli, podigli i postavili na određeno željezno postolje na prostoru između krovova starog i novog samostana. Biskup, svećenici, ministranti, članovi pjevačkog zbora i svi vjernici uputili su se zatim u crkvu na euharistijsko slavlje.

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

Ljudima prijatelj VIJESTI

svojoj propovijedi biskup Košić je naglasio značenje zvona za vjernike. Zvono je povezano sa životom naroda Božjeg, jer njegova zvonjava označava vrijeme molitve, skuplja vjernike na bogoslužje i upozorava ih na značajnije događaje u njihovu životu. To mogu biti radosni događaji u župi, kao što su nedjeljna i blagdanska okupljanja na svetoj misi te pojedine svečanosti, ali isto tako zvono pogađa pojedine vjernike s bolom, kada se npr. moraju rastati od svojih najmilijih. No i u takvim događajima zvono pobuđuje u nama nadu u vječnost, za koju smo stvoreni. Kada čujemo zvono, sjetimo se da smo jedna obitelj, čiji članovi svojom vjerom u Krista znaju dijeliti radosti i boli, naglasio je biskup. Za vrijeme prinošenja darova, mješoviti župni zbor otpjevao je prigodnu pjesmu u čast Blaženoj Djevici Mariji «S metalnim zvukom». Riječi je napisao Augustin Đermati, a za četveroglasni mješoviti zbor uglazbio ju je već spomenuti fra Zvonimir Pšag. Ovdje donosimo riječi prve kitice: S metalnim zvukom vitkih zvonika, uzbudi srca večernji «Ave».

goslova postavili ga na radost svih župljana. Zvona se poput živih bića uvlače u našu svagdašnjicu i prate nas od rođenja do smrti i važno je prepoznati što nam govore, rekao je Ivan Bosilj.

fra Zvonimiru Pšagu, čije su se dvije skladbe pjevale na ovoj svečanosti. Zvono su počeli lijevati 7. prosinca 2007. godine u fi rmi Grassmayr u Innsbrucku (Austrija), a teško je 162 kilograma. U Zagreb je stiglo krajem prosinca 2007. godine, a sredinom siječnja je iz carinarnice dovezeno u crkvu i bilo je postavljeno u neposrednu blizinu krstionice, tako da su ga do dana blagoslova mogli izbliza pogledati svi vjernici. Željeznu konstrukciju za zvono izradili su majstori iz Novog Marofa pod vodstvom Ivana Bosilja i na dan bla-

Poslije svete mise, koja je ujedno bila zahvala Bogu za učinjene radove (podno grijanje i sada zvono), bilo je «narodno veselje» kako u crkvenom dvorištu tako i u samostanskoj blagovaonici. U organizaciji ovog radosnog događaja, župljani župe svetog Mihaela pokazali su veliku slogu, iz koje je za vrijeme i nakon svečanosti izvirala neposredna radost prelivena u pjesmu. Sada, kad je od posvete zvona prošlo stanovito vrijeme, neki su se vjernici, pa i vjeroučenici, «pohvalili» da ih zvuk novog zvona potiče na zajedničku molitvu u obitelji, što oni s radošću i čine. Nadamo se da će se krug takvih molitelja u našoj župi širiti, jer zvono ne poziva vjernike samo na misu, nego ih potiče i na zajedničku molitvu u njihovim kućama. Što na temelju toga reći drugo doli: Isplatilo se! fra Nikola Bašnec

Tad brojno mnoštvo poklonika u zamisli Njena svetog lika, pozdrave šalje otkrite glave. O Ti najljepša od sviju žena, Ave Maria, gratia plena!

rkva svetog Mihaela na ovoj je svečanosti bila puna vjernika, koji su zdušno sudjelovali u bogoslužju i gotovo svi pristupili svetoj pričesti. Do kraja mise, neposredno prije završnog misnog blagoslova, zvono je već bilo postavljeno, te su svi sudionici nekoliko trenutaka slušali njegov ugodni zvuk. Župnik fra Krsto zahvalio je biskupu Košiću što se rado odazvao i predvodio ovu divnu svečanost. Zahvalivši zatim svim svećenicima iz Remetskog dekanata te kapucinskoj braći iz Rijeke i Splita, na osobit je način zahvalio

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

GODINA SVETE ELIZABETE Navršila se prva Godina svete Elizabete Ugarske, a sada smo već ušli u drugu godinu, jer 800. obljetnica njezina rođenja slavi se dvije godine. U našem smo listu tijekom prošle godine upoznali čitatelje s ovom znamenitom Sveticom, uz napomenu da je u njezinu životopisu bilo i legendarnih elemenata. Sada, nakon njezine smrti, želimo čitatelje upoznati sa štovanjem svete Elizabete u Crkvi, u želji da im poznavanje ove velike žene bude poticaj na njezino štovanje.

emačkom redu je papa Grgur IX. 4. listopada 1235. godine potvrdio razne posjede, koje su mu poklonili landgrofovi Heinrich i Hermann iz Thüringena. Svega tri dana poslije toga, papa šalje kraljici Beatrici iz Kastilije, jednoj od kćerki njemačkog kralja Filipa, jedan dopis u kojemu biranim riječima uzvisuje blaženu Elizabetu, koja je svojim primjerom za svoj način ži-

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Kako se razvijalo štovanje svete Elizabete? vota oduševila landgrofa Konrada i češku kraljevsku kćerku Agnezu, svoju rođakinju. 22. lipnja 1235. godine Grgur IX. dodjeljuje, vjerojatno na molbu Konrada, povlasticu samostanu Reinhardsbrunnu, da bez nekog važnog razloga nitko ne smije samostan kazniti izopćenjem ili interdiktom, tj. zabranom bogoslužja. Posljednja faza postupka za proglašenje blažene Elizabete svetom bila je popraćena stanovitim nesuglasicama, o čijim se pravim uzrocima može samo slutiti. Jedino vrelo za to bio je zapravo više puta spominjan kurijalni traktat o Elizabetinom proglašenju svetom, kojega je najvjerojatnije sastavio Raimund iz Penaforte-a, tj. jedan od najužih Papinih suradnika. Razlozi za sastavljanje traktata bili su stanoviti prigovori, za koje je sastavljač smatrao da mora od njih braniti papu i tako mu brižno iskazati svoju čistu naklonost. Čini se da su prigovori dolazili iz same Kurije, a mogli su u očima pojedinih kurijalaca lakom primjenom postupka biti usmjereni protiv prevelike povlastice Njemačkog reda, što nije lako dokazati. Kako god bilo, u tadašnjem stanju spisa za kanonizaciju slutnje su bile neizbježne. Kako je već spomenuto, proglašenje blažene Elizabete svetom bilo je točno u doba, kad je postupak već bio završen. Ono je k tome bilo prvo proglašenje svetom nakon obznanjivanja dokumenta «Liber Extra», koji je pravo proglašenja svetim rezer-

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

virao samo papi. Mjereno trajanjem postupka kod posljednje prethodne kanonizacije, na kojoj je Antun Padovanski koji je umro 13. lipnja 1231. godine, a već ga 30. svibnja sljedeće godine papa Grgur IX. proglasio svetim, postupak za kanonizaciju blažene Elizabete iziskivao je razmjeno dugo vrijeme. To se nije odnosilo samo na pomicanje postupka tek nakon smrti Konrada iz Marburga, nego i na dulje vrijeme, što je iziskivalo primjenu spisa između Rimske kurije i i Marburga. Provođenje postupka u proglašenju Elizabete svetom tako pokazuje, da se sa strane crkvenog autoriteta, promatranog mogućnostima spoznaje tadašnjeg čovjeka, ni na koji način nije pristupalo lakovjerno. Trudu oko egzaktnosti, tj. točnosti i istinitosti,

Ljudima prijatelj treba to više vrednovati, što kritika nije bila jaka strana Srednjega vijeka. Koliko god je bilo neprilika i poteškoća oko proglašenja svetim blažene Elizabete, o čemu smo pisali i u prošlom broju, njezino se štovanje ipak počelo brzo širi. Ono kronološki izgleda ovako:

u Njemačkoj i Austriji. Napomena: ovaj podatak o novom zamahu štovanja Elizabete ne može se ograničiti samo na Njemačku i Austriju, nego i na Hrvatsku. Naime, već je nekoliko stoljeća prije početka 20. stoljeća osnovana za sada jedina župa svete Elizabete u Hrvatskoj, a to

je u podravskom mjestu Jalžabet. Isto je tako znameniti hrvatski pjesnik Dragutin Domjanić ispjevao pjesmu «Spomen na svetu Elizabetu». Ovdje donosimo kratku povijest župe Jalžabet, kamo će članovi Franjevačkog svjetovnog reda iz svih naših krajeva hodočastiti u subotu 17. svibnja 2008.

1. svibnja 1236. godine car Friedrich II. sudjelovao je kod prijenosa kostiju svete Elizabete. Dao je izraditi jednu krunu, kojim je bila okrunjeno njezino tijelo, i jedan kalež. Kruna se danas nalazi u gradskom muzeju u Stokholmu.

Jedina crkva svete Elizabete u Hrvatskoj

Iste godine cistercit Cesarius iz Heisterbacha piše životopis svete Elizabete.

1245. godine se zlatni kovčeg iz Marburga označuje natpisom: «Gloria Teutoniae» - «Slava njemačkoj zemlji».

jugoistočnom dijelu Varaždinske županije, na pola puta između Varaždina i Ludbrega, nalazi se mjesto Jalžabet po kojem se naziva i istoimena općina. U njemu se nalazi jedina crkva u Hrvatskoj posvećena sv. Elizabeti. Toj crkvi i samo mjesto duguje naziv (ime Elizabeta – kajkavski je Jalžabet).

1249. sahranjene su relikvije u koru crkve svete Elizabete, koji do 1283. nije bio posvećen. Hodočašća su tako brzo napredovala, da su uskoro poprimila značenja, koja su usporediva s kovčegom iz Santiaga de Compostela (Španjolska).

Izuzetno vrijedni arheološki nalazi koji se čuvaju u arheološkom odijelu gradskog muzeja Varaždina, dokazuju postojanje života na ovim prostorima još u 5. i 6. stoljeću prije Krista odnosno u starijem željeznom dobu.

1289-1297. veliki je utjecaj izvršio životopis svete Elizabete, kojega je napisao Dietrich von Apoldas. 1348. godine proglašena je svetom Elizabetina kćerka Gertruda, premonstratenska opatica.

Prvi pisani trag o plemićkim posjedima u Jalžabetu, zabilježen je godine 1251., dok se župa sv. Elizabete spominje u najstarijem popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine.

1539. potomak landgrof Filip, landgrog Hessena, koji je postao protestant, htio je hodočašćima učiniti kraj, pošto je iz crkve izbacio relikvije i zabranio Njemački red. No njemački je puk dalje štovao Elizabetu.

Područje općine Jalžabet dalo je nekoliko velikih i znamenitih imena koje su u području religije, politike i kulture značajna ne samo za područje Varaždinske županije već i za cijelo područje Hrvatske pa i Europe.

1548. godine relikvije dolaze u jedan drugi kovčeg.

U Jalžabetu su rođeni kanonici Pepelko (Stanislav i Nikola Stanislav), hrvatski ban Koloman Bedeković te barunice Jordis. Lovro plemeniti Matačić potomak je plemićke obitelji Matačić, vlasnika plemičkog dobra Leštakovec.

1240. godine gradi se crkva na spomen Lnadgrofice.

1596. Elizabetin zdenac kod Schröcka nastaje kao ukrasno povijesno mjesto. 1907. godine, prigodom sedamstote obljetnice njezina rođenja, došlo je do novog zamaha njezinog štovanja

Sv. Elizabeta u JALŽABETU Od sadašnjih značajnijih Jalžabečana, svakako važno mjesto zauzima pjesnik i profesor Marijan Horvat, kojemu je rodno mjesto trajni izvor inspiracija. Današnja općina Jalžabet obuhvaća područje od 38 km2 na kojem u 8 naselja živi oko 3750 stanovnika. Ukoliko vas put nanese u našu općinu, tada svakako posjetite našu prekrasnu Župnu crkvu svete Elizabete te ostale znamenitosti kojima naš kraj obiluje. Obiđite i brežuljke obrasle vinogradima i voćnjacima gdje okrijepite dušu uživajući u bogom danoj predivnoj prirodi. Nakon šetnje otiđite u koju klijet gdje će vam gostoljubivi domaćini ponuditi kvalitetna vina iz vlastitog podruma. Ove godine Franjevački svjetovni red u Hrvatskoj organizira 1. Nacionalno hodočašće sv. Elizabeti u ovo mjesto koje će se održati 17. Svibnja 2008. godine.

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj NEDJELJA DOBROG PASTIRA

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Redovnički život u Crkvi

vojim naučavanjem Isus je «udario» temelje i redovništvu i svećeništvu koje se kasnije vrlo brzo razvilo u Crkvi. Svećeništvo je nastalo tako da su apostoli, nakon što su naviještanjem Krista osnivali nove crkvene zajednice i za njih postavljali njihove starješine (odnosno prezbitere kako su ih nazivali na grčkom jeziku) polažući na njih svoje ruke. Redovništvo se pak pojavilo kao odgovor ljudi koji su prepoznali da su pozvani ispuniti Isusove evanđeoske savjete o kojima posebno piše u 19. glavi evanđelist Matej. Prvo su se razvili redovnici koji su živjeli osamljeni u pustinji čineći pokoru. Nešto kasnije razvili su se tzv. cenobiti, tj. redovnici koji su živjeli u zajednicama. Redovnički život najprije je započeo je na Istoku. U 4. st. sv. Antun Pustinjak († 356) živio je pokorničkim i isposničkim životom u Egiptu u pustinji. Oko njega su se

vrlo brzo počeli okupljati učenici, ali to još nije bio organizirani zajednički život, kao u današnjem smislu. Sv. Pahomije († 347) prvi počinje organizirati zajednički život u samostanima. Vrlo dragocjene praktične i duhovne norme monaškim zajednicama je ostavio sv. Bazilije († 379) koji je živio u Kapadociji. Te se tradicije redovničkoga života nastavljaju u sljedećim stoljećima na Istoku, u Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Rusiji i u drugim zemljama. I danas se monaški život njeguje u Katoličkoj i u Pravoslavnim Crkvama Istoka.

U 4. st. i na zapadu se počinje organizirati redovnički život. Naime, sv. Augustin († 430) u sjevernoj Africi postavlja temelje redovničkomu životu na Zapadu. Otac zapadnog monaštva sv. Bene-

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

dikt († 547) napisao je svoje slavno Pravilo. I njegova sestra sv. Skolastika († 547) živjela je redovničkim životom. Monasi toga vremena posvećivali su se molitvi i radu, osobito studiju, poučavanju, prepisivanju vjerskih i književnih djela. Mnogi od njih bijahu misionari, kao npr. sv. Adalbert († 997), biskup Praga, koji je vlastitom krvlju posvjedočio misijsko djelovanje na području poganskih Prusa. U 13. stoljeću s «prosjačkim» redovima u Zapadnoj Europi počinju nicati novi oblici redovničkog načina života. Oni se zalažu u obdržavanju strogog siromaštva, živeći u neprestanoj molitvi i u isto vrijeme naviještaju Riječ Božju i slave sakramente, a žive u samostanskim zajednicama. Utemeljitelji prosjačkog načina života bijahu sv. Franjo Asiški († 1226) u Italiji i sv. Dominik († 1221) u Španjolskoj. U isto vrijeme nastaju i ustanove ženskoga redovničkoga

Ljudima prijatelj NEDJELJA DOBROG PASTIRA

života kao što je sv. Klare († 1253). Daljnje buđenje redovničkoga života susrećemo u 16. st. u vrijeme Tridentskog sabora. Novi zahtjevi vremena našli su prikladne odgovore u pojavi novih ustanova posvećenoga života kao što je onaj kojega je utemeljio sv. Ignacije Lojola († 1556), s ciljem da

se članovi njegove Družbe posvete raznovrsnim apostolskim djelatnostima. Između mnogih redovničkih ustanova u to vrijeme nastaju i braća kapucini koji su se na osobit način posvetili propovijedanju i radu oko obraćenja protestanata. U Italiji sv. Angela Merici († 1540) osniva družbu za odgoj djevojaka. U isto se vrijeme obnavljaju i već postojeći Redovi, a u Španjolskoj sv. Terezija Avilska († 1582) obnavlja muški i ženski ogranak karmelskog Reda. Posljednjih stoljeća niču mnoge nove muške i ženske zajednice. Ti instituti posvećena života vrše različite oblike apostolata: pastoral, misije, poučavanje i odgoj, služenje bolesnicima i dr. II. vatikanski sabor svojim je naukom ojačao redovnički život u Crkvi. I u našem vremenu – punom nesigurnosti i traženja, dobra i zla – ne

može izostati neprestano otkrivanje i produbljivanje toga nauka. I danas redovnici/ce – slijedeći Kristov primjer – trebaju biti svjedoci ljubavi Božje i čovjekove.

a) - savjet za život u čistoći (govoreći o ljudima koji se ne žene, Isus je rekao: «A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskog»)

U posljednjim se desetljećima u mnogim narodima vodila tvrda borba protiv vjere i Crkve, što je uzrokovalo

b) - savjet za život u siromaštvu (na temelju poznatog susreta Isusa i bogatog mladića kojemu je Isus rekao:

razaranje mnogih crkvenih struktura među kojima su i instituti posvećenoga života. Veliki događaj osamdesetih i devedesetih godina napokon su otvorili tračak nade. Ponovno su otvorene crkve i samostani. Ustanovilo se da je vjera još uvijek živa i da, usprkos mnogim gubicima, Crkva još uvijek postoji. Ostali su mnogi instituti posvećena života od kojih mnogi pripadaju velikoj franjevačkoj obitelji. Oni su za vrijeme progona svjedočili ljubav prema Bogu i prema čovjeku.

«Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu»)

Danas je sve življa nada da će se posvećeni život ponovno razvijati i donositi svoje plodove.

Evanđeoski savjeti ili redovnički zavjeti

a temelju Isusova propovijedanja i Predaje oblikovala su se tijekom Crkvene povijesti tri evanđeoska savjeta ili redovnička zavjeta:

c) - savjet poslušnosti po primjeru Isusove poslušnosti prema Ocu koji ga je poslao na ovaj svijet. Praktičan život s vremenom je zahtijevao pravnu regulaciju slobodnog prihvaćanja tih savjeta koji time postaju zavjeti ili neopoziva obećanja. Tako su nastale različite redovničke regule ili pravila, koje je odobrila crkvena vlast, i po kojima se onda organizira život u redovničkoj zajednici u duhu karizme osnivača koji je svojim idealizmom i svojim primjerom uspio privući svoje sljedbenike. Bit redovničkog poziva je Božji dar određenom čovjeku da prepoznaje da je život u duhu evanđeoskih savjeta upravo najbolji za njega da bi se ostvario kao čovjek i kao kršćanin u službi Bogu i ljudima te se onda u potpunoj slobodi odlučuje za takav život.

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

redovnička subraća Sv. Leopolda Krivo je shvaćanje da su ljudi koji se odluče za svećenički i/ili redovnički život – žrtve svojega izbora načina života. Naime, ako netko u svojoj slobodi, nakon dužeg i trijeznog promišljanja, nešto izabere, ne može se onda govoriti da je to žrtva. Žrtva bi netko bio tek onda kad bi na nešto bio prisiljen, a Crkva nikoga nije prisiljavala da izabere svećenički poziv ili da uđe u bilo koju redovničku zajednicu, već se u njih ulazi potpuno slobodno. Redovnici i redovnice ulaskom u samostan nipošto se ne odriču svoga ljudskog dostojanstva nego ga upravo svojim životom promiču, a svojim asketskim životom sve se više humaniziraju pobjeđujući u sebi naravnoga požudnog čovjeka. Bez stanovite askeze, kojom se očovječuju porivi, ne može nitko od ljudi biti čovječan.

oložiti zavjet siromaštva znači izabrati život čovjeka koji je oslobođen posjedovanja materijalnih dobara koje često ljude na razne načine sputavaju a katkad čak i zarobljavaju te postaju neljudi. Zavjet čistoće – u duhu Isusova evanđeoskog savjeta – zorni je navještaj budućega života u kraljevstvu nebeskom u kojem se ljudi neće ni udavati ni ženiti. I taj zavjet služi oslobađanju čovjeka za bolje služenje širem krugu ljudi nego što se to može u obitelji. Konačno, položiti zavjet poslušnosti, nipošto ne znači odreći se svoje savjesti ili svoje osobne slobode, nego znači odreći se svojevoljnosti da bi se bolje ostvarivala karizma određene redovničke zajednice. Sva tri navedena zavjeta zapravo su na izgradnju čovjekova dostojanstva, njegove čovječnosti i njegove slobode za što uspješnije i zauzetije činjenje dobra. Stoga je tako shvaćeno i življeno redovništvo blagoslov za Crkvu i za sve ljude kako nekada tako i danas. priredio JŠ

Sveti Josip Leoniški

da postane redovnik kod franjevaca kapucina. Bio je primljen i poslan u novicijat u Carcerelle, samostan u podnožju brda Subasio.

Obdaren velikom oštroumnošću, već je u svojoj 12. godini postigao stupanj znanja svojih učitelja. Rano je ostao siroče. Brigu za njegov daljnji odgoj i školovanje preuzeo je njegov stric, vrlo učeni svećenik koji je živio u Viterbu. Posebno je od mještana bio zapažen, kada je u jednoj prigodnoj svečanosti u ime mjesne Akademije znanosti održao govor pred odličnicima grada. Uslijedili su brojni komplimenti, čestitke i priznanja, a uz njih i laskava ponuda za ženidbu sa kćerkom jednog uglednog bogataša. S tom ponudom se suglasio i njegov stric svećenik.

Kao redovnik dobio je ime fra Josip. S njegovom odlukom teško se mirila njegova najbliža rodbina i htjela ga odvratiti od tog zvanja. Pokušavali su svoju namjeru ostvariti u više navrata. Najprije su to pokušali obećanjima, nagovaranjima, a onda vrijeđanjem i pogrđivanjem. Konačno su se poslužili fizičkom silom da ga udalje iz samostana, ali je sve bilo bezuspješno. Bog ga je zvao i Josip mu je ostao vjeran do kraja. Završivši potrebni studij, bio je zaređen za svećenika. Njegov je ideal bio: navještaj Evanđelja narodima, uklanjanje vjerskog neznanja te širenje spoznaje i ljubavi Kristove. U ostvarivanju tog ideala bio je nezadrživo revan i požrtvovan.

Na sve primamljive ponude za njegovu budućnost, Eufranije je odgovorio s promišljenom i razboritom odlučnošću: “Svoje srce sam neopozivo predao i posvetio Bogu”. Poslije zauzetog studija se razbolio i vratio u svoj rodni kraj. Tu je došao u dodir s redovničkom zajednicom franjevaca kapucina. Upoznavši njihov način života, u 17. godini života odluči

Zatražio je da ga vrhovni poglavar Reda pošalje u misije. Otputovao je s još nekolicinom braće u Carigrad. Josip je najprije pošao u zatvor da posjeti, pomogne i utješi zarobljene kršćane. Kad je savršeno naučio turski jezik, stao je javno propovijedati Evanđelje, ali bezuspješno, te je ubrzo dospio u okove. A kad je i u kraljevskom dvoru pokušao navije-

odio se u Leonissi pokraj Rietija u srednjoj Italiji, 8. siječnja 1556. godine. Na krštenju mu roditelji nadjenuše ime Eufranije. U godinama odrastanja pokazivao je veliku želju za školovanjem i ljubav za djela kršćanske pokore i molitve.

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

Ljudima prijatelj Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Iz duhovne ostavštine Svetog Josipa Leoniškog stiti spasonosni Kristov nauk, osudili su ga na vješala. Bio je obješen za jednu ruku i jednu nogu, a pod njim je gorjela vatra. Tako je visio tri dana i tri noći. Mučenik je slobodnom rukom čvrsto držao križ i propovijedao Evanđelje. Treće noći netko ga je, Josip ga je smatrao anđelom s neba, skinuo s vješala, okrijepio kruhom i vinom te mu naredio da se vrati u Italiju. Kad se vratio u svoju domovinu, nastavio je svoju apostolsku djelatnost propovijedanjem Evanđelja po selima. Njegovu su riječ pratili i potvrđivali čudesni događaji. S osobitom pobožnošću štovao je Presvetu euharistiju, a slobodno vrijeme provodio je s križem u ruci u razmatranju muke Isusove. Gajio je također osobitu ljubav prema siromasima. U susretu s ljudima svjedočio je neograničenu dobrotu te su ga smatrali pravim anđelom mira. Teško se razbolio od neizlječivih rana. Kad je nastupio čas njegove smrti, razgovjetno je ponavljao riječi Otkrivenja: «Evo dolazim, dolazim brzo!» Umro je 4. veljače 1612. godine u samostanu Amatrice. Njegovi su posmrtni ostaci preneseni u kapucinski samostan njegovog rednog mjesta u Leonissu. Papa Klement XII. proglasio ga je 22. lipnja 1737. godine blaženim, a papa Benedikt XIV. 29. lipnja 1746. svetim.

Liturgijski se slavi 4. veljače.

Svaki je kršćanin živa knjiga evanđeoske nauke

vanđelje i dobra vijest o Gospodnjem dolasku na svijet po Djevici, ne mora se napisati samo na materijalnim pergamenima, nego poglavito u našim srcima, u našoj nutrini. To je, naime, razlika između pisanog zakona i zakona milosti: onaj se zove pisani zakon, jer je bio urezan u kamenim pločama, a ovaj se zove zakon milosti, jer se utiskuje u srce ljudi ulijevanjem milosti Duha Svetoga. Tako je Gospodin obećao po proroku Jeremiji: Sklopit ću s vama novi savez, ne kao savez što sam ga sklopio s vašim ocima. A o novom savezu dodaje: Dat ću vam svoj zakon u njihovim srcima. Dakle, svaki kršćanin treba biti živa knjiga iz koje se može čitati evanđeoska nauka. Tako je govorio Pavao Korinćanima: Vi ste naše pismo, napisano ne crnilom, nego duhom Boga živoga posredstvom naše službe, ne na pločama od kamena, nego na pločama tjelesnim – u srcima. Papir za pisanje je naše srce, a pisac je Duh Sveti po mojoj službi, jer je moj jezik pisaljka hitra pisara. O kad bi jezik propovjednika, pokrenut od Duha Svetoga, umočen u krvi neokaljanog Jaganjca, danas brzo pisao u vašim srcima? Ali, kako se može pisati na papiru koji je već ispisan? Ako se prijašnje ne ukloni,

novo se ne može pisati. U vašim je srcima upisana lakomost, oholost, razuzdanost i ostale mane. Kako ćemo mi upisati poniznost, poštenje i ostale kreposti, ako se ne uklone prijašnje mane? Kad bi ljudi u sebi imali takvo pismo, svaki bi od njih, kako je rečeno, bio pismo koje bi na svoj način svojim primjerom učilo druge. Stoga dodaje Pavao: Vi ste pismo koje svi ljudi čitaju i poznaju. Tako trebaju postupati starješine i propovjednici u obraćanju duša, da na ugodan način privuku sve na put istine; ne mogu se svi istim sredstvima uvjeravati. Zato je Pavao, najmarljiviji Kristov službenik i osvajač duša, govorio: Židovima sam postao kao Židov, onima koji su bez zakona kao da sam bez zakona. Napokon se svima prilagođavao. Zato dodaje: Svima sam postao sve da sve pridobijem za Krista. (Treba navesti mjesta iz 1 Korinćanima…!) (Analecta Ord. Min. Cap., 1897., str. 281 - 283.)

Molitva

ože, ti si blaženoga Josipa učinio izvanrednim propovjednikom Evanđelja; udijeli nam po njegovom zagovoru da, raspaljeni istim žarom ljubavi, radimo na spašavanju duša i samo tebi služimo. Po Gospodinu našem Isusu Kristu... Priredio Juro Šimić

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj NEDJELJA DOBROG PASTIRA

Služavke Duha Svetoga od vječnog klanjanja U MOLITVI I TIŠINI KLANJATI SE ISUSU U PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU IZA SAMOSTANSKIH ZIDINA I KLAUZURNIH REŠETAKA

ongregaciju sestara Služavki Duha Svetoga od Vječnoga klanjanja (SSpSAp), utemeljio je kao svoju treću redovničku zajednicu Sveti Arnold Janssen na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije 08. prosinca 1896. godine u mjestu Steyl u Nizozemskoj .Na njemačkom govornom području ove se sestre zovu “Dienerinnen des Heiligen Geistes von der Ewigen Anbetung” ili kratko “Steyler Anbetungsschwestern”. Kao svoju prvu redovničku zajednicu utemeljio je 1875. godine „Misijsku Družbu Bož-

je Riječi“ (na njemačkom govornom području zvanim još i „Steyler Missionare“), kao zajednicu svećenika i časne braće. Primjećujući potrebu ženskih srdaca i ruku na misijskim područjima, posebno u radu sa ženama, pa i djecom, utemeljio je 1989. godine i misijsku družbu sestara Služavki Duha Svetoga (SSpS). Sveti Arnold Jannsen bio je svjestan da je njegovim dvjema aktivnim misijskim družbama potrebna molitvena podrška. Zbog toga je i utemeljio klauzurnu - kontemplativnu misijsku družbu sestara Služavki Duha Svetoga od vječnog klanjanja, koje svojim danonoćnim klanjanjem pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom mole za misionare i misionarke, te velike misijske nakane Crkve. Nadahnuće im daju Isusove riječi: Žetva je velika, a radnika malo. Molite, dakle, Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju! (Mt 9, 37 - 38). Glavna im je zadaća molitva i žrtva u srcu Crkve za svijet i njegovo spasenje, za svećenike, misionare i misionarke, te za sve one koji nepo-

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

sredno sudjeluju u širenju Radosne vijesti spasenja. Ove sestre ne idu u misije, ali duhovno prate misionare i sestre Služavke Duha Svetoga u njihovim misijskim pothvatima. Tako te tri misijske družbe sačinjavaju jednu veliku Arnoldovu misijsku obitelj. Svaki misionar i svaka misionarka znaju da ih prati duhovna potpora ovih klauzurnih sestara kojih danas u svijetu ima oko četiri stotine u 20 samostana. Sestre se danju svakih pola sata, a noću svaki sat izmjenjuju na klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Sedam puta na dan sestre se sastaju na molitvu.Kontem-

Ljudima prijatelj plativna su zajednica. Sestre se bave pečenjem hostija, izrađuju čestitke - razglednice, rade u svom vrtu iza samostanskih zidina ...

KLANJAM TI SE SMJERNO, TAJNI BOŽE NAŠ ...

ormacija u ovoj Kongregaciji sve do polaganja vječnih zavjeta izgleda ovako: prvo slijedi jedna do dvije godine postulature, zatim dvije godine novicijata i pet godina privremenih zavjeta. Novicijat je internacionalan i nalazi se u matičnoj kući sestara u Steyl-u u Nizozemskoj. Prilikom polaganja prvih redovničkih zavjeta sestra prima redovničko odijelo roza boje - znak posvete Duhu Svetomu - sa bijelim škapularom i bijelim šlajerom - simbolima jedne posebne posvete Blaženoj Djevici i Majci Mariji. Postulantkinje i novakinje nose bijelo redovničko odijelo sa bijelim šlajerom. Ove sestre u Hrvatskoj trenutno ne postoje. Ali bi željele u budućnosti otvoriti svoj strogo - klauzurni samostan od Vječnog klanjanja u Hrvatskoj. O tome dakako ovisi hoće li im se pridružiti koja Hrvatica. Formacija je u inozemstvu. Ovdje donosimo nekoliko adresa njihovih samostana na kojim im se možete javiti. Svaki samostan je zaseban tj. samostalan, ali su na području Kongregacije sa-

mostani veoma povezani. Ove godine sestre otvaraju svoj prvi samostan u Slovačkoj u Nitri. “Djevojko, ako se osjećaš pozvanom i želiš nam se pridružiti javi nam se!”, poručuju Ti ove sestre. Dreifaltigkeitskloster Helmtrudisstr. 23 D-33014 Bad Driburg Njemačka Tel.: (0049) 5253-3320

Tko su to kapucini?

Anbetungskloster St. Gabriel Bayernallee 31 D-14052 Berlin Njemačka Tel.: (0049) 30 - 3042128 E-mail: sankt-gabriel@web. de Web: www.sspsap.sk Priredio: Francisko Pavljuk

vih je dana iz tiska izašla i ugledala svjetlo dana jedna mala knjižica o povijesti kapucina u svijetu i na našim prostorima, a koju je uredio i za tisak priredio fra Juro, provincijski promotor zvanja. Knjižica ima 66 stranica i podijeljena je u tri kratka poglavlja. Prva dva poglavlja na sažet, pregledan i vrlo jednostavan način ukratko predstavljaju povijest i djelovanje Reda u svijetu i na našim prostorima. Treći poglavlje pod naslovom: Kako se može postati kapucin u kratkim crtama progovara o sjemeništu, postulaturi, novicijatu, ponovicijatu i časnoj braći. Knjižicu na poseban način preporučamo svima onima koji se interesiraju za duhovni pozivu kao i onima koji žele nešto saznati o tome tko su to kapucini. Knjižica se zainteresiranima daje gratis, a može se naručiti kod priređivača na adresi: FRA JURO ŠIMIĆ Sv. Leopolda Mandića 41 10040 Zagreb – Dubrava E-mail: juro-posavljak@kapucini.hr

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Cvjetnica Cvjetna je Nedjelja, lijep dan suncem obiluje, sakupljeni narod strpljivo Krista očekuje. Svečanost je velika, na jeruzalemsko tle Isus će da kroči a tamo su uprte svakog stvora oči. Maslinovim grančicama radosno su mahali po Isusovom putu od njih tepih sterali. Takav veličanstven doček a Isus se nije uznio skromno kako samo On to može, prema braći se ponio. I na ovom slavlju Isus je samo Učitelj bio mnogi to ni primijetili nisu a On je samo učenike svoje učio. Svjestan je On bio šta će se desiti par dana iza toga jer On je sakupljenom svijetu htio ukazati na Oca svoga. Strpljivo je činio sve no nikako previše jer trebalo je biti onako kako u proročkim knjigama piše. M. Krnjić 36

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

Ljudima prijatelj G sam im blizak. Ja ću biti najznačajnije stablo svih vremena i ljudi će me se uvijek sjetiti. »

Tri stabla B

ila jednom tri stabla na brdu u šumi. Razmatrali su svoje nade i snove kada prvo stablo reče: «Jednog dana, nadam se, ja ću postati kovčeg za blago. Možda ću biti ukrašen zamršenom rezbarijom i svatko će vidjeti ljepotu.» Tada drugo stablo reče: «Jednog dana ja ću biti moćan brod. Nosit ću kraljeve i kraljice preko voda i plovit ću do kraja svijeta. Svatko će se osjećati sigurnim u meni zbog snage moga trupa.» Konačno treće stablo reče: «Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Ljudi će me vidjeti na vrhu brda, gledat će na moje grane i mislit će na nebesa i na Boga i kako

Nakon nekoliko godina molitvi o njihovim snovima da postanu stvarnost, grupa drvosječa dođe do stabala. Jedan dođe do prvog stabla i reče: «Ovo izgleda snažno stablo, mislim da ću biti u stanju prodati drvo tesaru.» I počne sječi stablo. Stablo bijaše sretno. Znalo je da će tesar napraviti kovčeg za blago. Kod drugog stabla drvosječa reče: «Ovo izgleda snažno stablo, bit ću u stanju prodati ga brodogradilištu.» Drugo stablo bijaše sretno. Znalo je da će na putu postati moćan brod. Kad drvosječa dođe do trećeg stabla, stablo bijaše uplašeno jer ako ga posijeku, njegovi se snovi neće ostvariti. Jedan od drvosječa reče: «Ne trebam ništa posebno od ovog stabla pa ću uzeti ovo.» I on posiječe stablo. Kada prvo stablo dospije kod tesara, napraviše ga u jasle za hraniti stoku. Staviše ga u staju i napuniše sijenom. To nije ono što je molio. Drugo stablo je napravljeno u mali ribarski brod. Završiše njegovi snovi o moćnom brodu koji nosi kraljeve. Treće stablo je nasječeno u velike komade i ostavljeno samo u mraku.

odine su prošle, stabla zaboraviše svoje snove.

Jednog dana, čovjek i žena dođu do staje. Ona se porodi i staviše dijete u jasle koje su napravljene od prvog drveta. Čovjek je želio da može napraviti kolijevku za dijete, ali se mora zadovoljiti jaslama. Stablo je osjetilo važnost ovog događaja znajući da je sadržavalo najvažnije blago svih vremena. Godinu kasnije, grupa ljudi uđe u ribarski brod napravljen od drugog stabla. Jedan od njih bijaše umoran i ode spavati. Dok bijaše na vodi, podiže se velika oluja i stablo uvidje da nije dovoljno snažno da zaštiti ljude. Ljudi probudiše spavajućeg čovjeka, On ustade i reče: «MIR.» i oluja stade. Tada stablo uvidje da je nosilo kralja nad kraljevima na brodu. Konačno netko dođe i uzme treće stablo. Nošeno je kroz ulice dok su se drugi ljudi rugali čovjeku koji ga je nosio. Kada dođoše do mjesta, čovjek bijaše pribijen na stablo i uzvišen u zrak da umre na vrhu brda. Kada nedjelja dođe, stablo uvidje da je dovoljno snažno da stoji na brdu i bude blizu Gospodina Boga jer Isus bijaše razapet na njemu. PORUKA OVE PRIČE:

ada stvari ne idu na vašu ruku, uvijek znajte da Gospodin Bog ima plan za vas. Ako mu vjerujete, On će vam dati velike darove. Svako stablo dobilo je što je htjelo, samo ne onako kako je zamislilo. Mi ne znamo uvijek što Gospodin Bog planira za nas. Znamo da njegovi putovi nisu naši putovi, ali njegovi putovi su uvijek najbolji.

USKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj MLADI MLADIMA

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

“Romantički junaci”

ostoje li i danas romantički junaci? Moje mišljene je da postoje. Romantičkim likovima, nazivamo neke likove koje poznajemo iz književnosti, to su ljudi poput Evgenija Onjegina i Pečorina. Ljudi koji su siti života i nemaju više volje za njim, a još su u mladosti, to jest imaju možda tek tridesetak godina. Današnje romantićke junake možemo upoznati preko medija i društva. U svome hedonizmu uništavaju živote svojih bližnjih, ne mareći ni za što. U životu su sve imali i sve im je pruženo na pladnju. Većina njih možda potječe iz bogatih obitelji pa nisu imali nikakvih briga i kad god je nešto trebalo netko je to drugi učinio umjesto njih. Mislim da su „romantički junaci“ današnjice snobovi i probisvijeti. Oni od malih nogu samo uživaju u životu ne radeći ništa pa nisu naučili ništa cijeniti. Nemaju nikavih briga jer u većini slučajeva njihov „tatica“ riješi

Ako ne mislite na budučnost, ne možete je ni imati!

ko živimo život od danas do sutra, neće biti uspjeha u našem životu. Možda ih i bude, ali to će biti kratkotrajni i isprazni uspjesi. Za svoju budućnost trebali bi se početi brinuti već polaskom u osnovnu školu. Mi, srednjoškolci, nalazimo se u godinama kada nam svi govore nešto o budućnosti. Naši roditelji i bližnji nas stalno opominju da učimo, jer će nam biti bolje kasnije. Većina nas razmišlja kratkotrajno, pa uživa i životari, ne misleći na školu pa tako ni na svoju budućnost.

sve probleme. Kada se treba upisati u školu, tata ih upiše. Tata ih upiše i na fakultet i nabavi diplomu. Onda im nađe posao gdje naravno ništa ne rade, jer su oni sin ili kći od „tog i tog čovjeka“. Jedan moj prijatelj zna za takve ljude reći: „ Lako njima kad nemaju ni pameti, ni briga.“ Ali oni ne shvaćaju koliko je njihov život ustvari isprazan. I onda dolazi trenutak u životu kad shvate i više ne znaju gdje bi i što bi sa sobom. Sami sebi smetaju. Tada možda pronalaze izlaz u drogi, alkoholu, ovisnostima. No prevarili su se, jer u tome nije izlaz, nego propast, većina njih završava ili suicidom, jer nisu znali što bi od sebe, ili predoziranjem.

učili djecu radu i cijenjenju nečega vrijednog u životu. Da, tako izgledaju romantički junaci današnjice. To je moje mišljenje, jer danas ima puno takvih i još uvijek „uspijevaju“ u životu. S vremenom će i tome doći kraj. Danas se još toga može naći u malim sredinama, ali i u modernom svijetu, kako većina kaže na „zapadu“ No pred Bogom se ne gleda tko ti je otac i koliko novaca imaš, nego nešto drugo što takvi ljudi nikad neće imati, to jest, njihovi roditelji ih možda neće naučiti, a to su pozitivne vrijednosti.

Neki od njih i dalje žive, ali su nesretni. Stalno se svađaju s roditeljima jer bi njihov „tatica“ htio da i oni budu uspješni kao on. A roditelji ne shvaćaju da su krivim metodama

vijet se danas razvija velikom brzinom i u većini poslova potrebno je posjedovanje raznih tehnika, kao npr. znanje stranog jezika ili poznavanje rada na kompjutoru. Ako sada, u ovim godinama, ne naučimo nešto što će nam kasnije trebati u životu, morati ćemo s tridesetak godina to učiti i biti će nam puno teže. Briga za sadašnjost, za danas, a nemar za budućnost i sutra može biti kao što sam već rekao kratkog daha i u konačnici polučiti samo loše. Mi ne razmišljamo kako će biti za desetak godina kada ćemo imati vlastitu obitelj i kada će trebati prehraniti tu obitelj. Ali za našu nebrigu oko budućnosti su djelomično krivi i naši roditelji. Roditelji su najčešće mišljenja da pošto su se oni mučili

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

i patili stjecanjem onoga što danas imaju, ne moraju to priskrbiti svojoj djeci, nastojeći im život pošto-poto olakšati. To je krivo razmišljanje , a tako razmišlja većina roditelja. Kad god nešto poželimo, oni to kupe, jer smo mi njihova djeca, ne pitajući se za cijenu i ne razmišljajući jesmo li mi to zaslužili. Tim svojim postupcima, pružanjem svega na pladnju, zapravo nas ograničavaju, jer se nećemo naućiti znati izboriti za svoj život. Stoga se za svoju budućnost trebamo početi brinuti što ranije, još dok smo mladi, jer ćemo jednoga dana biti zadovoljni i sretni sobom i svojim životom, zbog onoga što smo stekli vlastitim krvavim i poštenim radom. Stipe Kereta, sdjemeništarac,Varaždin

MOLIM TE, POSLUŠAJ ONO STO NE KAŽEM Nemoj da te zavara izraz moga lica jer, nosim masku, tisuće maski, maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja. U pretvaranju sam pravi majstor. Ali ne daj se zavaravati. Za ime božje, ne daj se zavaravati. Pretvaram se da sam siguran Da je sve med i mlijeko u meni i oko mene da mi je ime samouvjerenost, a smirenost moja igra da je sve mirno i da sve kontroliram i da ne trebam nikog. Ali, ne vjeruj mi. Možda se čini da sam smiren, ali moja smirenost je maska uvijek promjenjiva i koja skriva. Ispod nje nema spokoja, ispod nje je zbrka, strah i samoća. Ali, ja to skrivam. Ne želim da itko zna. Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti i da će me otkriti. Zato frenetično kreiram masku da bih iza nje sakrio nonšalantno sofisticirano pročelje, da mi pomogne da se pretvaram, da me zaštiti od pogleda koji zna. Ali baš takav pogled je moje spasenje. Moja jedina nada i ja to znam. Dakako, ali iza njega slijedi prihvaćanje. Ako slijedi ljubav. To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samog, od zatvora što sam ga sagradio, od prepreka što ih sam tako bolno podižem. To je jedino što će me uvjeriti u ono što ne mogu uvjeriti sam sebe, da uistinu nešto vrijedim. Ali, ja ti ovo kažem. Ne usuđujem se. Bojim se. Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje, da neće uslijediti ljubav. Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati, a tvoj bi me smijeh ubio. Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim, i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me. Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja sa sigurnim pročeljem izvana i uplašenim djetetom iznutra. Charles C. Finn.

Budi iskren, budi:

Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj MLADI MLADIMA

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

“Prijatelje upoznamo možda tek onda kad ih izgubimo” talijanska narodna poslovica

rlo je važno svakome, a osobito mladom čovjeku, da ima prijatelja. Kažu: „Tko nađe prijatelja, našao je blago.“ To je istina i nije lako živjeti bez prijatelja. Prijatelj je tu da ti pomogne kad si u nevolji, da te utješi, da podijeli radost i tugu s tobom. I upravo se tu može vidjeti tko ti je prijatelj, a tko te želi iskoristiti. Poznanika ima mnogo, pa ako „prijatelja“ imaš više nego prstiju, nešto nije u redu. Nije to zbog toga što ne bi bilo dobro imati mnogo prijatelja, nego jednostavno zato što se pravi prijatelj prepoznaje tek u teškoćama. Dok je sve u redu čovjek ima puno prijatelja, a dok se nađe u nevolji može ih na prste prebrojiti. Pravi prijatelj je uza te kada ti je teško. Prijatelje ne treba zanemarivati ako se možda ponekad i ne slaže s tvojim mišljenjem. Treba ga saslušati. „Krivi“ prijatelj nas često podrži i oko loših stvari. Recimo, ako želiš učiniti nešto loše, što nije u skladu s onim u čemu te roditelji, nastavnici pa čak i društvo ne podržava, loš prijatelj će te podržati. Njega ne zanima što će s tobom biti sutra, ali ako ti je pravi prijatelj upozoriti će te i pokušati savjetovati. U današnjem vremenu teško je naći prijatelja od povjerenja i iskrenosti. Zato prijatelja trebamo dobro upoznati, ali kad ga upoznamo i uvjerimo se da je to čovjek od povjerenja i iskrenosti trebamo ga čuvati. Jer ako ga izgubimo, tek ćemo tada znati što nam je značio, i što smo izgubili. Ivan Šarčević, sjemeništarac, Varaždin

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

humorLjudima prijateljski Dragi čitatelji!

Budite hrabri i jaka srca... (Ps 31, 25a)

Zahvaljujemo na vašim pismima! Željeli bismo povezati međusobno sve čitatelje našega lista i tako ostvariti povratnu komunikaciju našeg lista s vama te iz prve ruke prenositi svjedočanstvo koliko je sv. Leopold prisutan u srcima naših vjernika, i koliko jedni drugima možemo po uzoru na ovo0g sveca postati doista “prijatelji ljudi” STOGA VAS POZIVAMO DA NAM ŠALJETE : SVOJE LITERARNE RADOVE, RAZMIŠLJANJA, OSVRTE... SVOJA DUHOVNA RAZMATRANJA O SV. LEOPOLDU I DRUGIM SVECIMA... SVOJE OSVRTE KOJIM BI STE ŽELJELI SKRENUTI POZORNOST ČITATELJA I POMOĆI NEKOME U NEVOLJI...

Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer Ti si sa mnom... (Ps 23) Budite hrabri Kada okovi straha zaustave korake na neprokrčenu putu traženja istine, budite hrabri i jaka srca jer moja vas ruka vodi u sigurnost.

Kada otrovne kapi bezrazložne mržnje do vrha napune čašu gorčine, budite hrabri i jaka srca jer moje oko bdije nad vama.

Kada bodeži istine nespokojem rane zamršene niti neprospavanih noći, budite hrabri i jaka srca jer moja vam vjernost navješćuje mir. Ankica Svirać

Vaša pisma i radove možete slati: Poštom, na jednu od adresa: Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ fra Nikola Bašnec Kapucinska 47 10040 Zagreb ili Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ Fra Miljenko Vrabec Kapucinski trg 7 42 000 Varaždin ili E-mailom na našu novu adresu: ljudima.prijatelj@gmail.com Zahvaljujemo i nadamo se vašem odazivu!

VAŠI NAJBOLJI RADOVI ĆE BITI OBJAVLJENI I PRIGODNO NAGRAĐENI! Uredništvo.

ZAHVALE ČITATELJA SV. LEOPOLDU

Glas uslišanih Zagreb

dočeka kad dođe kući. Uzdam se u zagovor sv. Leopolda Mandića i njegovu pomoć. Mare Dragojević

Poštovani! Želim opet ovim putem zahvaliti sv.Leopoldu Mandiću i Majci Božjoj na pruženim darovima u 2007. godini i molim ga da i nadalje čuva i brani moju djecu, unuke i moje najmilije. Sve ih preporučam u molitve i zagovor sv. Leopolda Mandića, da ih čuva od teških bolesti i u prometu. Sv.Leopolde, hvala ti za sve! I dalje se preporučamo u tvoj zagovor. Zahvalna Vera,

Poštovani! Ovim putem zahvaljujem sv. Leopoldu Mandiću na pomoći. I dalje se uzdam u njegov zagovor za moje molbe, a ponajviše za moga sina i za njegovo zdravlje. Zahvalna Dešić Marijana

Zahvalna sam dobrom i dragom sv. Leopoldu za uslišanu molitvu za pomoć uz bolest i smrt moga supruga. Sve moje molbe uslišane su. I dalje je moj život u njegovoj milosti i pomoći. Zahvaljujem na poslanim brojevima vašega lista i šaljem skroman prilog. Zahvalna Marijana,

Podgorač, Razbrojište

Pula

Čatići-Bize

Zahvaljujem Blaženoj Djevici Mariji, sv. Leopoldu Mandiću i dragom Bogu kojima se utječem i svima potrebama. Zahvaljujem im na svakoj milosti i dalje im se utječem i molim za sebe i svoju obitelj. Nemet Ružica,

Zovem se Katarina Vučko i želim cijelim životom i srcem zahvaliti Presvetom Srcu Isusovu i Marijinu, sv. Leopoldu Mandiću, sv. Tereziji od djeteta Isusa i sv. Tereziji Avilskoj, na svim primljenim darovima, a imala sam ih mnogo. Molila sam za pomoć sve i bila uslišana. Snaha je bila operirana, sin je imao šest bolesti, a kćer je bila teško bolesna 3 godine. Po prošnji sv. Leopoldu ozdravljala je i sada je potpuno izliječena. G. K.

Poštovani! Velika hvala dragom svecu sv. Leopoldu Mandiću za zagovor, uslišane molitve i snagu koju mi daje da se mogu boriti kroz sve vrijeme moje životne patnje i očaja. Hvala mu što štiti mog boležljivog sina Borislava i molim ga da i dalje to brižno čini, uključujući i mog drugog sina Vjekoslava. Neka ih na njihovom trnovitom putu čuva i štiti.

Wolfstand Ponovo zahvaljujem sv. Leopoldu na njegovim milostima. Ponovo ga molim da me zagovara kod Gospodina, jer se tako teške stvari događaju ovdje gdje sam ja. Ti sv. Leopolde sve ovo vidiš i ja te samo molim „Pomozi mi, molim te!“ Dragica Blažević

Radovići, Crna Gora Zahvaljujem Gospodinu, Majci Božjoj i svom svecu sv. Leopoldu na svim uslišanim molitvama. Sveti Leopolde, ja se tebi molim dok moje oči gledaju i moje srce kuca u mom životu. Muž mi je imao tumor u glavi; pomolila sam se sv. Leopoldu Mandiću i Majci Mariji i Isusu i bila sam uslišana.I dalje se molim da čuva moju djecu i unučad od svakoga zla. Molim i za mojega sina da mu Bog bude u pomoći, da ga majka sretno

Bakar

Grude Zahvaljujem i dalje preporučujem sv. Leopoldu Mandiću, Bezgjrešnom začeću B.D.M., sv. Anti i sv. Nikoli Putniku, svoju obitelj i svu rodbinu. Molim za mir u cijelom svijetu i svakom srcu, da bude puno ljubavi, za sve đake, putnike, trudnice, bolesne, ožalošćene i naše mile drage pokojne, za zdravlje i blagoslov u 2008. godini. Zahvalna Jasminka

Mokošica Željela bih zahvaliti sv. Leopoldu Mandiću i šaljem mali prilog za pomoć crkvi. Zahvalna Ljiljana Kežić

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | USKRS 2008.

Crikvenica

Zahvalna mama Ljubica Dusper

Seonjaci (B iH) Poštovani! Na nakanu svetog oca Leopolda Mandića, po zagovoru Svetoga Duha i po bezgjrešnim rukama Marijinim zahvaljujem i preporučam se u zagovor. Bolesna sam i molim od svetog Oca pomoć. Uz iskreni pozdrav zahvalna: Antunka Lekić

Jelsa Zahvaljujem za sve milosti. I dalje se preporučam u zagovor svetog Leopolda i naše Majke, za mir i zdravlje moje djece i da unuci dobiju posao, da budu pametni i da se klone zla društva, da osnuju svoju obitelj i potomstvo. Molim za mir u obitelji i za sretno dovršenje parnice. Sveti

Ljudima prijatelj Leopolde i Majko Božja, svu moju djecu i unuke i dalje stavljam pod vašu zaštitu da ih čuvate i vodite kroz život i udjelite im vjeru. Hvala Vam za božićni mir.Vaša vjerna čitateljica, M. Lazaneo. Šaljem skroman prilog.

oštovani! Ovim malim prilogom želim od srca zahvaliti svom dragom svecu ocu Leopoldu, Blaženoj Djevici Mariji i sv. Josipu za sve primljene milosti. I dalje se preporučujem i molim da me čuvaju u mom životu. Uz ovo pismo se pridružuju i Mirjanini roditelji Jozo i Kaja Ilić.

elimo zahvaliti sv. ocu Leopoldu za svu našu zdravu djecu i unučad i dalje ih preporučujemo u njegov zagovor. Zahvalni Mirjana, Josip i Kaja

cu ove godine sv. Leopoldu Mandiću, Majci Mariji i svima svetima na pomoći u mojem životu za mene i moju djecu. I dalje se uzdam u zagovor sv. Leopolda Mandića. Zahvaljujem što ste mi poslali kalendare. Ovo je skroman dar od mene i od par dobrih duša na čast sv. Leopolda Mandića. Još vas jednom pozdravljam i želim vam sve najbolje u novoj godini. Zahvalna Marijana Dešić

ahvaljujem dragom Isusu, Majci Božjoj i dragom sv. Leopoldu, mojem zaštitniku, na svim primljenim milostima. Sv. Leopolde, molim te budi i dalje moj zaštitnik i moje obitelji. Hvala ti. Olga Pucko

vim putem želim zahvaliti Duhu Svetomu, Majci Božjoj i sv. Leopoldu Mandiću na velikoj milosti. Kćerka koja ja imala rizičnu trudno-

ću rodila je živu i zdravu djevojčicu. Pod njihovu zaštitu stavljam svoju obitelj, zeta, snahu, unuka i unučicu, te molim za njih da svojom vjerom svjedoče beskrajnu Božju ljubav. Zahavalna baka: V.R.

valjen Isus i Marija! Moja obitelj i ja osobno zahvaljujemo svetom Leopoldu, koji čuva mene i moju obitelj, za svako dobro što smo od njega primili snagom molitve. Zahvalni smo od sveg srca za divne kalendare za 2008. godinu koje smo od vas primili. Uvijek zahvalna D. Perković sa svojom obitelji.

ahvaljujem Sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću na dobivenim milostima, za sebe, moga brata i moju obitelj. Preporučam se i dalje zagovoru Sv. Leopolda, Blažene Djevice Marije i Svih Svetih.Zahvalna J.V.

ahvaljujem sv. Leopoldu i svim svecima Božjim koji su meni i mojoj obitelji do sada darovali zdravlje. Molim te sv.Leopolde, da nas očuvas od svakoga zla i teških bolesti, a mojoj djeci da prosvjetliš pamet da uspiju u školi. Zahvalna Slavica Ilić s obitelji

ošto sam zadobila posebnu milost po zagovoru sv. Leopolda koji me u kriznim situacijama uvijek pošalje na pravo mjesto, u pravo vrijeme i kod prave osobe, od srca mu zahvaljujem!Darja Oplinović

oštovani, štovateljica sam sv. Leopolda. Želim mu zahvaliti na primljenim milostima. I dalje želim u Njegove ruke predati svoju obitelj, a posebno kćer koja odlazi daleko. Želim da je dragi Bog i sv. Leopold čuvaju. Zahvalna Edita Gljen

elika vam hvala na listu „ Ljudima prijatelj“ koji sa oduševljenjem čitam. Zahvaljujem sv. Leopoldu na uslišanim molitvama. Skromni prilog namijenjen je za potrebe Kapucinske crkve u Osijeku. Emica Kranjčević

valjen Isus i Marija! Ovim putem najprije zahvaljujem na konUSKRS 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

NOVO! idemo dalje.... INTERNET IZDANJE http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/ “Ljudima prijatelj” možete od sada na navedenoj adresi pratiti i u elektronskom obliku. Internet izdanje donosi mnoge novosti: na svaki članak možete ostaviti komentar ili svoje razmišljanje, pogledati i poslušati razne video i glazbene dodatke, uredništvu postavljati pitanja o temema koje vas zanimaju. Putem internet izdanja možete steći i online prijatelje i postati pravi “ljudima prijatelj”!

*izdanje se još uvijek nalazi u beta-verziji, te donosi članke koji se ne nalaze i u tiskanom obliku

Cijena pojedinom primjerku 10 kn

Ljudima prijatelj

NARUČUJEM POJEDINAČNU PRETPLATU (4 BR. GODIŠNJE) IME I PREZIME:________________________________ ADRESA:_____________________________________

GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA

MJESTO:__________________ TEL: ______________ Godišnja pojedinačna pretplata 40 kn Za države Europe 13 EURA Za Kanadu i USD 15 USD Za Australiju 20 AUD

PRETPLATA ZA 2008. GODINU

ZA ŽUPNE UREDE / SAMOSTANE: PRETPLAĆUJEM SE NA ________ KOMADA PO IZDANJU (cijena pojedinog primjerka 10 kn) ŽUPNI URED:___________________________________ ADRESA:______________________________________ MJESTO:___________________ TEL: ______________

PRETPLATITE SE NA BROJEVE ČASOPISA “LJUDIMA PRIJATELJ” ZA 2008. GODINU! Primajte redovito svoj primjerak lista na vlastitu kućnu adresu ili pak naručite veću količinu za svoj župni ured ili samostan! Ispunite priloženi obrazac, izrežite i stavite u omotnicu i pošaljite na adresu: „CENTAR LEOPOLD MANDIĆ“, za list Ljudima prijatelj, Kapucinska 41, 31 000 Osijek Uplatu ćete izvršiti po primitku uplatnice nakon narudžbe. INFORMACIJE NA Tel/Fax: 031 / 20 11 83