Ljudima prijatelj br 2/2007 by ljudima prijatelj

GODINA XXXVI

BROJ 2 (137)

Srpanj 2007

Cijena 10 kuna

Ljudima prijatelj GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA

NAŠE TEME: POMIRENJE GODINA SVETE ELIZABETE Objavljuje li se Bog i na godišnjem odmoru?

Leopoldovo 2007

Proslavljen blagdan Sv. Leopolda diljem Hrvatske

Ljudima prijatelj Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića Glasilo za vjersku informaciju i kulturu God. XXXVI Br. 2/2007. (137) Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića Glavni urednik: Nikola Bašnec Kapucinska 47, HR - 10040 ZAGREB nikola.basnec@zg.t-com.hr Uredničko vijeće: Zlatko Josip Safarić, Ante Kukavica, Stjepan Novoselec, Miljenko Vrabec Stalni suradnici: Bono Zvonimir Šagi (Varaždin) Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik) Suzana Peran (Zagreb) Juro Šimić (Zagreb) Dubravka Rovičanec (Zagreb)

Mira Šincek (Varaždin) Administraciju vodi: fra Ante Kukavica 31000 OSIJEK Kapucinska 41 Tel/fax 031/20 11 83; 091/766 98 45 E-mail: kukavical@net.hr List svetog Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem: Kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijatau Đakovu od 1. veljače 1971. godine Cijena pojedinom primjerku 10 kn Godišnja pretplata 40 kn Za države Europe 13 EURA Za Kanadu i USD 15 USD Za Australiju 20 AUD

Naziv i broj žiro-računa CENTAR “LEOPOLD MANDIC” 31000 OSIJEK, Kapucinska 41 2340009-1100209229 Devizni račun703000-1282800-760985 PUTEM PRIVREDNE BANKE ZAGREB P. J. 12 OSIJEK

Sadržaj: Objavljuje li se Bog i na godišnjem odmoru? Pomirenje REPORTAŽA - Sv. Leopold Mandić u Maglaju VIJESTI - Leopoldovo 2007 GODINA SVETE ELIZABETE - Elizabetin život od smrti njezina muža do oblačenja sivog odijela FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED - Živjeti u društvu i obitelji uvijek vjerni Evanđelju Milosrdno djelovanje FSR-a i Frame u hrvatskom društvu danas Susret koji ćemo trajno nositi u srcima REDOVNIČKA BRAĆA SV. LEOPOLDA - Blaženi Bernard iz Ofide

Grafička priprema: fra Miljenko Vrabec

PRIČA - Vjera i svjetlo Tisak: IBL d. o. o. Kolodvorska 132, Osijek

Duhovne misli sv. oca Leopolda 2

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

RIJEČ UREDNIKA

Dragi čitatelji!

ošlo je ljeto a da zime gotovo nije ni bilo. No čim se spominje ljeto odmah se misli na godišnji odmor. Učenici se vesele što će kroz cijelo ljeto biti bez školskih obaveza. Neki se od njih, osobito iz gradova, vesele što će ljeto moći provesti na selu kod bake ili nekih drugih rođaka ili prijatelja. Naravno da je većini naših ljudi glavno odredište naše more, gdje će mnogi provoditi svoj zasluženi godišnji odmor. U tom vidu u ovom broju stavljamo na prvo mjesto temu o godišnjem odmoru, koji za neke može biti i Božja objava. Znamo da je vjera dar Božji i plod nadnaravne objave, jer Bog se objavljuje ljudima neposredno, a vrhunac objave je sam Isus Krist. No kršćanski vjernik, koji cijeni i njeguje taj najveći dar Božji, isto se tako može diviti prirodi i u njoj, poput Franje Asiškog, otkrivati tragove Božje prisutnosti i slaviti Boga za sve što je stvorio.

na početku. Na drugom je mjestu vijest iz splitskog svetišta Gospe od Pojišana, odakle smo dobili i propovijed koju je održao don Ivan Bodrožić. Istina, da smo dobili propovijedi sa svih ovogodišnjih proslava blagdana svetog Leopolda, onda ne bi bio dosta samo list od četrdesetak stranica, nego bi trebalo izdati posebnu knjigu. No ipak želimo da nam se i ubuduće šalju propovijedi s proslave, jer spremni smo ih prigodice objelodanjivati u našem listu. Jedna vijest je o proslavi blagdana u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi, vjerojatno u najvećoj crkvi koja je posvećena spomenu svetog Leopolda, a proširena vijest je iz Njegovog svetišta u Osijeku, kamo su hodočastili i članovi FSR-a iz župe svetog Mihaela Arkanđela u zagrebačkoj Dubravi, iz koje je poteklo štovanje

svetog Leopolda u našoj domovini. Vrijedi napomenuti da smo pet vijesti preuzeli iz Informativne katoličke agencije (IKA), kojoj ovom prigodom zahvaljujemo. Godina je svete Elizabete i nastavljamo niz o njezinu životu. Istina, neki su prilozi odulji, ali ako netko želi upoznati nečiji životopis, onda to želi odmah. U tom vidu uvijek stavljamo jedan vid njezina života. U ovom broju riječ o njezinim poteškoćama poslije muževljeve smrti, kada je doživljavala svakakva ponižavanja sa svih strana. No Svetica je sve to strpljivo podnosila. Želimo vam ugodan godišnji odmor i puno radosti! Nikola Bašnec

Sljedeća dva priloga posvećena su Franjevačkom svjetovnom redu. U našem smo listu više puta donosili članke koje je o Trećem redu, kako se tada nazivao FSR, napisao sam sveti Leopold. Vjerujemo da bi se on danas radovao pomacima i obnovi FSR-a, jer što je on svojevremeno pisao, dosta toga članovi FSR-a žele danas ostvariti. Prvi prilog posvećen je Tematskom susretu u Vukovaru, a drugi Prvom kongresu FSR-a i Frame, što se održao u Zagrebu na Svetom Duhu. Središnja tema ovoga broja je proslava blagdana svetog Leopolda Bogdana Mandića diljem domovine. Budući da se ove godine svečano slavila trideseta obljetnica početka gradnje svetišta našeg Sveca u Maglaju, reportažu o tome donosimo odmah SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Objavljuje li se Bog i na godišnjem odmoru? Zanimljivo je kako su mistici, ljudi uronjeni u Boga, na najdublji način proživljavali Božju blizinu po prirodi, po svemu stvorenom. To nije panteizam, nego intenzivno osjećanje one Ivanove »u početku bijaše Riječ (Sin Božji) i sve je po njoj stvoreno.« Priroda je naravna Božja objava. Ljudi grada, danas i interneta i tolikih djela ljudskih ruku, čeznu za prirodom koja diše neizmjernošću, obnavlja se i neprestano mijenja. Čovjek ima urođenu potrebu biti u vezi s Onim koji »mijesi vremena i vjekove«. Hrvatska je sa svojih deset milijuna gostiju svjetski turistički hit. I mislimo da će još dugo ostati zbog izuzetno atraktivne prirode, koja je u malom tako raznolika i iznenađujuća, i još ne odviše razorena ljudskom rukom.

Kad Ljudima prijatelj stigne do Vas mnogi će sigurno već biti na zasluženom godišnjem odmoru. Pred nama je opet jedno ljeto – vrijeme školskih praznika i godišnjih odmora, a to znači da će se opet u velikom broju krenuti prema moru, planinama, a doći će i stranci u našu zemlju. Čovječanstvo od sjedilačkog postaje »putujuće«. Više od 720 milijuna ljudi putuje preko vlastitih granica, a tko ne putuje unutar svoje zemlje? Ipak, »uza sav nezaustavljiv napredak znanosti i neograničenih mogućnosti uživanja, nitko ne može potisnuti misao na smrt, odnosno pitanje smisla života« (Rupp). U današnjoj frenetičnoj trci života, prema brojnim istraživanjima, godišnji je odmor, dakle turizam, dragocjeno vrijeme upravo za traženje pitanja smisla života.

Pastoralno je djelovanje sve ono dobro i radosno što se čovjeku može ponuditi u Kristovo ime. To je »uzdizanje naravnog na nadnaravno«, »vođenje ljudi k Bogu«, »sjedinjenje ljudskog s božanskim«, kako kaže II. vatikanski koncil u Dekretu o laicima. Dakle, i bez obzira na vjeru, smatra li se čak netko i bezbožnikom, pastoralno je djelovanje uvijek od opće koristi. Svi ljudi imaju potrebu za vlastitim uzdignućem, za Bogom. Lijepo to svjedoči Francesco Ravasi u svojoj knjizi »Molitva, vjernik i ateist pred Bogom« u kojoj navodi začuđujuće molitve ljudi i prije Krista, te suverenih agnostika i vjernika različitih konfesija. Kad se knjiga pročita, iz jedne se nove optike doživljava svakog čovjeka. Takva je »knjiga« upravo sezona.

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

Bog se susreće u dubini savjesti s milijunima ljudi na našem moru, na otocima, planinama, na našim sunčalištima, u zlatnim zorama i rumenim zalascima sunca. Tu se piše nikad dovršena biblijska povijest. Tu je sad Sinaj, Crveno more, Jordan, Maslinsko brdo, Tabor! Na odrazima prirode čovjek se bolje spoznaje, više raduje. Ta sve je to za čovjeka stvoreno i njemu darovano! To je, kako kaže sv. Ivan Damašćanin, »uzdizanje pameti k Bogu«, ili kako kliče psalmist »moje je dobro biti u Božjoj blizini« (Ps 28). U prirodi se doživljava ono što je tako neponovljivo rekao Čingiz Ajtmatov: »Kako je velika čovjekova želja da bude slušan gore.« Kamenje će govoriti »Ako ovi šute, kamenje će vikati» (Lk 19, 40), reče Isus. Ako današnji čovjek ne govori često o Bogu i ne slavi Boga, diljem svijeta govore vjerski

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

novinarka muslimanka na svečanosti u jednoj našoj crkvi: »Tako se osjeća snažno nazočnost Boga.« Liturgija postaje duhovni zavičaj. Čovjek može jednostavno osjetiti kako je lijepo biti na toj strani, služiti svojim životom Onome kojemu služe sva stvorenja. Može osjetiti sa sv. Augustinom: »Najuzvišenije je čovjekovo djelo slaviti Gospodina«, ili sa sv. Tomom Akvinskim: »Molitva je čin razuma koja raspoložuje čežnju volje za Onim tko nije u našoj moći, nego iznad nas, za Bogom.«

spomenici. Kršćanski spomenici imaju svoj govor. Samo u Istri primjerice ima 500 crkava, 200 zvonika, koliko oltara, kipova, slika, koliko predmeta crkvenog inventara izloženog i uskladištenog! Sve su to tragovi utjelovljenja Božje Riječi na tom geografskom položaju i tragovi dijaloga s Bogom ljudi tog podneblja. Sve je to jedno reljefno evanđelje i nenadoknadiva je šteta izgubiti bilo što od materijalnih tragova vjere. Hram je u Jeruzalemu bio simbol židovske vjere, a na Zapadu »hram« se razlio po svim gradovima i naseljima. Važni su svi tragovi vjere. A njihovo održavanje svjedoči kontinuitet žive vjere i ljubavi prema Bogu. Gosti razumiju kako nije moguće sve obnoviti, ali i najoronjeniji tragovi rječito govore. To je nekada netko radio iz želje da bude bliže Bogu. Važno je kad je crkva otvorena poput raširenih ruku. Jedan od najpoznatijih obraćenika 20. st. Frossard, ateist, neočekivano je u crkvi u Parizu spoznao Boga. Crkve su pune umjetničkih djela. »Dvostruki je cilj sakralnih umjetničkih djela: čovjekov duhovni odgoj i skladan razvoj njegove osobnosti... Kršćanska umjetnost ima karakter, koji bismo htjeli nazvati gotovo sakramentalnim... kao put i sredstvo kojim se Gospodin služi za raspoloženje

duše k čudesima milosti... Kršćanska se umjetnost izdiže iznad zastora vidljivog za sjedinjenje s Bogom,... usmjerava i olakšava naše odnose s Njime«, govorio je blaženi papa Ivan XXIII. Sakralnu je umjetnost i mjesnog svećenika nazivao »milošću mjesta«. Neki su rektori crkava, što je za svaku pohvalu, arhitekturu svojih crkava i inventar i povijest župe ugradili u suvremeni instrumentarij nove evangelizacije.

Kad se čovjek tako kroz prirodu, spomenike i susrete sa živim vjernicima obogati, osjeća se odmorenim i obogaćenim. Godišnji je odmor doista bilo vrijeme Gospodnje za kojim čezne svatko umoran i opterećen. Turističke su destinacije danas privilegirana mjesta Kristova djelovanja. Zato s pravom slavimo Svjetski dan turizma 27. rujna (09). fra Stjepan Novoselec

Diranje živoga Gospodina Od posebne je važnosti živo svjedočanstvo ljudi koji žive u milosti i Božjoj blizini. Oni postaju sredstva Božjeg djelovanja i kanali Božje milosti. To su mudre djevice koje obasjavaju zaručnički susret Boga i ljudi. Još je moćnija liturgija, javno slavljenje Boga gdje nazočni svojim držanjem, gestama, dijalogom i pjevanjem potvrđuju nazočnostuskrslog Gospodina. Dirljivo je opisao liturgijsku moć i po njoj spoznanje Boga obraćenik Thomas Merton. Potresla ga je sabrana molitva jedne djevojčice. A križanje blagoslovljenom vodom, klecanje pred oltarom, složno odgovaranje na svećenikove riječi, sjedenje i ustajanje u isto vrijeme, sve ga je to uvjerilo da se to čini Nekome nazočnom, njemu nevidljivom. Slično reče i jedna

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Sveti Leopold Bogdan Mandić proveo je svoju svećeničku djelatnost i poziv pretežito u službi sakramenta pomirenja, pokore ili ispovijedi. Tada nije bilo Pokorničkog bogoslužja i sve do postkoncilskog vremena osobna ispovijed bio je jedini sakrament bez obreda i bogoslužja.

Pomirenje U zajedništvu nas krv Isusova čisti od svakoga grijeha Počevši od Ivana Krstitelja, poruka o obraćenju, oproštenju grijeha i pomirenju uvijek je nova i jasna. Bog hoće i može oprostiti svaki grijeh, i to konačno. To je načelo Novog saveza kojega najavljuje već prorok Jeremija, a u kojemu će svi poznavati Gospodina, jer će oprostiti bezakonje u narodu i grijeha se više neće spominjati (usp. 31,34.). Novost ovoga Saveza je Božja inicijativa u opraštanju grijeha, osobna odgovornost i naplata, te stavljanje Zakona u čovjekovu dušu, koji pod utjecajem Božjega Duha daje čovjeku novo srce. Ovo vrijeme milosti očituje se u tome, što Bog uslišava molitve za oproštenje, što kod Boga imamo u Isusu posrednika i zagovornika, čija nam krv i žrtva pomirnica mogu posredovati sigurnost da nam je grijeh stvarno oprošten. No što se događa kad kršćanin ponovno padne, kad «isprazni» svoje stanje djeteta Božjeg, pošto ponovno sagriješi? S tim se problemom kršćanstvo muči od svojih početaka, jer grijeh u stanovitom smislu spada u nutarnju povijest kršćanstva. Mogućnost novog obraćenja, pokore, obnove krštenja, sakramenta pomi-

renja te spor oko odrješenja, uvijek zadiru u isto pitanje: Je li izlječivo i kako je izlječivo, je li spasonosno i na koji način, kad kršćani uvijek iznova padaju? U svojoj Prvoj poslanici Ivan kaže: «Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima, i krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha» (1,7). Ovdje se već pretpostavlja pojam «pomirnica», jer Isus je jednostavno Pravednik, što Ivan spominje na početku sljedećeg poglavlja: «Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše nego i svega svijeta» (2,1.2). Ovdje pisac sigurno misli na proslavljenog Krista koji nas zagovara kod Oca. Prema židovskom shvaćanju to bi značilo, da je Isus kao Pravednik mogao svoju krv ili svoj život dati za one koji su zaslužili smrt. Svi drugi ljudi su sa stanovišta Biblije sigurno zaslužili smrt koja ih je snašla, budući da su i nadalje razarali život i kršili Božje zapovijedi.

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

Sve se događalo u ispovjedaonici, a za svetog Leopolda znademo da je u Padovi kroz gotovo četrdeset godina ispovijedao u sobici. Za tu je sobicu, tj. svoju ispovjedaonicu, još 23. ožujka 1932. godine rekao da ona, prigodom bombardiranja kapucinske crkve i samostana, neće biti pogođena. Tako se i dogodilo. Naime, 14. svibnja 1944. godine, gotovo dvije godine poslije njegove smrti, pet velikih razornih bombi silne razorne snage pogodilo je kapucinsku crkvu i samostan. Crkva je bila gotovo posve srušena, a bio je također razoren i veliki dio samostana. Čudesno je ostao neoštećen kip Blažene Djevice Marije i sobica u kojoj je ispovijedao otac Leopold. «Ta je sobica ostala neoštećena, jer je Gospodin Bog u njoj pokazao toliko milosrđe dušama. Stoga ona mora ostati kao spomenik Božje dobrote», tvrdio je otac Leopold. Čitatelje našeg lista želimo u ovom, kao i u nekoliko sljedećih brojeva, pobliže upoznati sa sakramentom pomirenja. Taj je sakrament, u čijoj se službi otac Leopold posvetio, zadnjih desetljeća doživio i stanovite promjene, time da je osobna ispovijed ostala.

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Isusova krv je znak vjernosti njegovu poslanju Isusova prolivena krv kaže i nešto više: Nebeski je Otac vidio ovaj Isusov put. Ocijenio ga je kao Isusovu vjernost Njegovu poslanju i kao dokaz ljubavi prema ljudima, koja gotovo graniči s ljubavlju prema neprijatelju. Tako Isusova smrt postaje vjerodostojnim znakom Isusove ljubavi i ljubavi nebeskog Oca. Jer Isus nije nama ljudima posvetio i darovao sav svoj život i djelovanje samo prije Uskrsa, nego i njegova smrt postaje darom: budući da ovdje Isusovo predanje života doseže puninu, nebeski nas Otac za volju Sina može odsada poštedjeti. Tako Bog na ljudsku zloću odgovara ljubavlju i praštanjem. Bog je ljubav u tome, što je jači od ubojstva i grijeha. On u nama nadvladava ono što se njemu protivi.

Ali zagovorništvo je životni zakon Biblije. Jer počevši od Abrahama, pojedinac može stupiti pred Boga da nešto učini za drugoga, npr. da za njega moli. Isus može čak sav svoj život dati za druge, jer njegov život nije opterećen nikakvim grijehom. To u svom razmatranju lijepo tumači Bernard iz Clairvaux-a, tj. da Isus svraća Očev pogled na krv koju je on prolio za grješnike. Tu bi krv Otac trebao imati pred očima kad grješnike poziva na račun. Slobodan od krivnje i neopterećen grijehom Isus stupa pred Boga i kaže: «Uzmi sve što imam, sav moj život i smrt, i uzmi to za dobro onih, koji su zaslužili smrt. Jer istinski se Pravednik dobro odnosi s Bogom, te može od Njega nešto postići i za sve druge. Pravednik kaže: Oče, ne gledaj na grijehe drugih, ne gledaj na njihova zlodjela. Pogledaj na mene koji nisam zaslužio smrt. Nada mnom se možeš radovati. Ja se stavljam ispred grješnika». A Otac kaže: «Da, ja to prihvaćam. Tvoja prolivena krv pošteđuje grješnike. Tvoja dragocjena krv, tvoj nedužni život, spasit će od propasti i sve druge».

Ovdje je očito riječ o uskrsnulom i uzvišenom Kristu, koji se kao Zagovornik kod Oca zauzima za nas. Upravo iz tog razloga Pavao može reći: «Ako Krist nije uskrsnuo, zaludna je vjera vaša, još ste u grijesima» (1 Kor 15,17). On u uzvišenom Kristu vidi Sina kojega je Bog poslao u grješnom tijelu, da osudi grijeh u tijelu, jer on je umro i uskrsnuo, zdesna je Bogu i zauzima se za nas (usp. Rim 8,3,34). Kao besprijekoran i od Oca ljubljen, Krist nije predao svoju posredničku ulogu nego se dalje zauzima za lju-

de. Mi stojimo pred Bogom u Kristovoj sjeni, a za volju Njega Bog nas štiti. Isus je sve grijehe svijeta ponio na križ, a nakon toga upućuje na to Oca kada se kao Živi aktivno zauzima za nas. Tako se i grijesi koji su kasnije počinjeni priključuju križu. Slikom uzvišenog Sina zdesna Očeve, čija nas krv čisti od svakoga grijeha, mi se oslobađamo prošlih grijeha koji su na nama poput «starog tereta», i budućih grijeha koji nas unaprijed zabrinjavaju. Prošlih se grijeha oslobađamo zato jer u Isusu imamo zagovornika kod Boga, a budućih zato jer je Bog svjetlost i istina. Ako tu istinu uzimamo kao mjerilo, onda dopuštamo da njegova ljubav u nama djeluje, a to ujedno znači da smo Boga spoznali i da ga istinski susrećemo. Odakle grijeh i što je on zapravo? Ako se stalno pitamo, odakle grijeh i zlo u svijetu, to nas ne vodi nikamo. Zato je bolje promatrati i proživljavati otajstvo uskrsne mistike, u kojoj nas Isus Krist kao pravi čovjek i božanski Gospodin zagovara kod Oca. Budući da je u njemu Bog dobio obličje, Otac neće odbiti zagovornika ljudi, tj. svoga Sina, a put Sina kao ljubavi i naš je put. Ova mistika ima za cilj da odstranimo krivnju i strah, grijeh i smrt. A da bismo smrt posvema nadvladali, onda kao kršćani moramo obdržavati

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

zapovijedi utjelovljenog Boga i da mu tako postanemo slični. To se događa po Isusu Kristu. No postavlja se pitanje, što je grijeh? Mnogi to ne znaju niti ih zanima. Temeljna misao Prve Ivanove poslanice na samom početku naglašava da je Bog život, a život je Bog. Kršćani to vide očima vjere i zato navješćuju Život vječni drugima, da i oni imaju «zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom. I to vam pišemo da naša radost bude potpuna» (1,3-4). Ovdje lako zapažamo tri stvari na kojima se grijeh pokazuje kao bolest i defekt, a to su: primanje Života, radost nad njim, te davanje istoga Života drugima, i to zato da bi radost bila potpuna. U čemu je sada grijeh? Najkraće rečeno, grijeh se nalazi u jednom neskladu prema «vremenu». Kao prvo, grješnik ne može pravo i u potpunosti prihvatiti istinski život. On ga prihvaća samo djelomično. Njegova su sjetila djelomično začepljena. On trpi od prekomjernog nadražaja, jer želi i može recipirati, tj. poprimiti i zadržati za se samo draži određene vrste.

- grijeh protiv darivanja života je sistematsko čuvanje od nasljeđa S našeg stanovišta gledano, to je naprosto grijeh protiv života. To je zorno prikazano u prispodobi o okrutnom dužniku, kojemu se gospodar smilovao i oprostio mu veliki dug, a on svome drugu nije oprostio niti sto denara (Mt 18, 23-35). Od onoga što mu je bilo oprošteno, okrutni dužnik nije htio dati dalje ni najmanji dio. Ako ono što je čovjeku oprošteno u njemu nestane, onda je cjelokupni postupak uzaludan. Ako se ljubav ne dariva dalje, onda ne slijedi načelo darivanja života. Ako ono što smo primili ne dajemo dalje, onda život oko nas dolazi u stanje mrtvila. Odatle je sve što se ne daje dalje, na kraju jedan grijeh protiv milosti. Pa i kad čovjek pokušava sa stanovitim i glasovitim «samoodređenjem», i ono se može krivo shvatiti i to samo kao prividni odgovor na pitanje smisla. A na onome što mi primamo, možemo lako spoznati u zajedništvu s Trojedinim: Smisao ne možemo dati sami od sebe, nego ga daje Onaj koji nam se snagom Duha očitovao u Sinu, čija nas krv čisti od svakoga grijeha, na što ne možemo i ne smijemo ostati ravnodušni.

S druge strane, grješnik se ne može radovati životu, jer za pravu radost, koja ima oznake vječnosti, treba imati vremena. Umjesto prave radosti, grješnik želi gomilati užitke i ugrabiti ih začas. No prava radost iziskuje vrijeme, a isto ju je tako potrebno uviđavati, zapažati oko sebe i u svakom slučaju promatrati. I kao treće, grješnik ne može život dati dalje, jer dopušta da se životna bujica izgubi u njemu. On se nikako ne odnosi prema budućnosti koju priželjkuje sam život. On poznaje samoga sebe i ne uviđa da se jedan osmišljen život sastoji u tome, da se život dade dalje. Evo dva zorna primjera: - grijeh protiv životne radosti je brkanje prekomjernog konzumiranja hrane (proždrljivosti) i kulture jedenja

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

Ljudima prijatelj PRISUTNOST SV. LEOPOLDA

Sv. Leopold Mandić u Maglaju Trideset godina se navršilo od početka gradnje, a 28 od otvaranja svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića u Maglaju. Župa Maglaj se ponosi činjenicom da je to prvo otvoreno svetište Crkve u Hrvata posvećeno - nisku rastom, a veliku duhom - svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću, jednom od svetaca iz zaljeva hrvatskih svetaca, Boke Kotorske. Korijeni njegove obitelji sežu iz Bosne. Župnik Jakov Filipović se nada da će se idućih godina Maglaj postati mjesto koje će, kao i u godinama prije rata, privući brojne štovatelje tog sveca.

Dovršetak i otvaranje svetišta 1979. godine je bio nezaboravan događaj koji je privukao više od 6.000 vjernika od Janjeva, preko Dubrovnika, Mostara, Sarajeva, Doboja, Osijeka, Zagreba i cijelog žepačkog kraja. Tadašnji maglajski župnik don Ante Baković uložio je tih godina velike napore u gradnju crkve i svetište sv. Leopolda Mandića. Sadašnji vlč. Filipović najavljuje ubrzani nastavak radova na obnovi cijelog kompleksa svetišta koje je započeo njegov prethodnik don Pavo Šekerija. Cijela župa vjeruje u obnovu i ljepše dane za jedno od pet svetišta Vrhbosanske nadbiskupije.

Sub castro nostro Maglay Sadašnja župa Maglaj utemeljena je 1970. godine, no njezina povijest počinje stoljećima prije. Grad Maglaj se prvi put spominje 1408. godine u povelji kralja Sigismunda “sub castro nostro Maglay“ - pod našim gradom Maglajom. Je li tada postojala župa ili je maglajski kraj pripadao starodrevnoj župi Usora, ili crkvi-samostanu sv. Marije (ranije sv. Tome) u Vranduku, može se samo pretpostavljati. Kralj Ferdinanad I. 1529. piše Žarku od Maglaja i Jurašinu od Žepča da će uskoro poslati vojsku protiv Turaka. No na oslobođenje od stoljetne turske vladavine čekat će se do 1878. godine. Po prvi put se spominje katolička župa Maglaj 1623. godine. Tada pripada samostanu Kreševo. U XVII. stoljeću se može naći još podosta pisanih spomena ove župe koja je zauzimala prostor na kojemu se danas nalaze gradovi Žepče, Zavidovići i Maglaj. Poslije prodora Eugena Savojskog u Bosnu 1697. godine, župa se

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj PRISUTNOST SV. LEOPOLDA gubi iz pisanih tragova. To je posljedica povlačenja katoličkog življa s vojvodom Eugenom od straha zbog turske osvete. Sjedište župe će se premjestiti u Žepče. Proći će od tada gotovo tri stoljeća dok se župa ponovno ne obnovi. U to vrijeme njezin teritorij je pripadao žepačkoj, odnosno osovskoj te raduničkoj župi. Godine 1919. se gradi na mjestu dotrajale barake za bogoslužje za tamošnje malobrojne katolike, uglavnom doseljenike iz raznih dijelova Austro-Ugarske Monarhije, crkva posvećena sv. Anti Padovanskom koja je bila u sastavu župe Radunice. Župa se obnavlja tek 1970. godine, a u župu dolaze i sestre Služavke Maloga Isusa. Pred sam rat župa je imala oko 1.500 vjernika, dok danas broji tek 620. Godine rata su bile posebno teško vrijeme kada se prekida i hodočasnička tradicija, svetište i crkva, kao i cijela župa, doživljava velika oštećenja. Već 1992. godine srpske snage teško oštećuju crkvu, a 1993. godine je devastiraju i pljačkaju muslimanski ekstremisti. Tih godina župnik je djelovao i živio u Fojnici, na djelu teritorija pod nadzorom snaga HVO-a. Tek početkom novog tisućljeća kreće se s obnovom svetišta, a vjernici žepačkog kraja u sve većem broju dolaze na tradicionalnu Leopoldovu Misu srijedom u 11 sati.

Dođite u svetište „Želja mi je da vjernici, hodočasnici koji prolaze dolinom rijeke Bosne uz ovaj za BiH najznačajniji cestovni pravac, svi oni koji idu prema jugu, Hercegovini ili moru, navrate u naše svetište. Uvijek se može naći vremena i svratiti na 15 minuta ili pola sata. Duhovno se okrijepiti i fizički odmoriti. Crkva će se uvijek otvoriti vjernicima, bilo pojedincima ili skupinama. Tu je prekrasan park te uređen prostor s potrebnom infrastrukturom, idealno za predah tijekom putovanja. Ako se hodočasti u neka druga mjesta, i svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića može biti još jedno mjesto koje će posjetiti“, ističe vlč. Filipović.

U Maglaju su najznačajnije relikvije sv. Leopolda Mandića izvan Padove - dio kostiju desne ruke sveca, ruke kojom je blagoslivljao. Jedna od posebnosti maglajskog svetišta je i soba ispovjedaonica, kopija ispovjedaonice sv. Leopolda iz Padove koja je ostale nesrušena prigodom razaranja samostana u Padovi tijekom II. svjetskog rata. Srijedom vlč. Filipović ispovijeda u toj ispovjedaonici. „Ovo svetište i sv. Leopold nam skreću posebno pozornost na Euharistiju i ispovijed. Kroz ispovijed je sv. Leopold vjernike vodio do Euharistije, središta kršćanskog života“, naglašava maglajski župnik. „Župa je po broju vjernika malobrojna, obnavlja se, ali osjećam i vidim da župa diše punim plućima. Vjernici su privrženi crkvi i spremni pomoći župi i svećeniku. Svi osjećaju i znaju koliko je bitno oživjeti ovo svetište. Ako ga uspijemo oživjeti, bit će puno dobrih plodova i za župu. Dobit ćemo i tu brojčanost koja nam nedostaje“, istaknuo je vlč. Filipović koji kaže da je tijekom protekle pola godine održavao korektne odnose s mjesnim vlastima. Imali su i dva posjeta iz škola, učenika Bošnjaka, koji su razgledali crkvu i orgulje.

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

Dati novi sjaj Uoči samog blagdana velik broj vjernika je bio na trodnevnici koju je prvi dan predvodio fra Ivica Karatović, a druga dva dr. Pero Pranjić. Na treći dan poslije sv. Mise su molitveno bdijenje organizirale sestre Služavke Maloga Isusa s učenicima Srednje mješovite škole iz Žepča. Sestre su u Maglaj stigle 1970. godine i tu djelovale do 1992. godine. Ponovno su se u svoj samostan vratile 1998. godine. Dan prije početka proslave sve je bilo užurbano i vršile su se posljednje pripreme. Ruža Miličević nam kaže da se župljani ničega ne boje jer su pod zaštitom „snažne ruke“ – ruke sv. Leopolda, čiji se odljev nalazi u crkvi. Po prvi put nakon 15 godina proradila je i fontana. «Želimo da Leopoldov vrt ponovno vrati stari sjaj», govori nam nekolicina vjernika koji uređuju nekada prekrasni vrt od župne kuće sve do rijeke Bosne. Andrej Tirić je mladić koji još ove godine slavi Leopolda u svom kraju. Uskoro će trbuhom za kruhom u Hrvatsku. Priča da je to put kojim su otišli i mnogi drugi iz njegova sela Fojnice. Priča je to toliko mladih Hrvata iz svih krajeva

Ljudima prijatelj PRISUTNOST SV. LEOPOLDA vića, Usore, Vidovica, Šujice i Muća (Splita) te žepačke mažoretkinje. Prije samog nastupa društva su prošla maglajskim ulicama.

Kapucin, ispovjednik, svetac

BiH. Tamo odakle ih rat nije pomeo, a ionako je tih krajeva u BiH premalo, mladi su primorani odlaziti iz ekonomskih razloga. Neki se prisjećaju stare i ruševne crkve sv. Ante iz 70-tih, prijeratnih velikih proslava u Maglaju, zadobivenih milosti te uslišanih molitava po zagovoru sv. Leopolda. A svi su ponosni na svoju župu i svetište. Na svečanom Misnom slavlju na sam blagdan 12. svibnja ispred maglajske crkve sv. Misu je predvodio don Ante Baković, graditelj maglajskog svetišta, uz koncelebraciju 24 svećenika i pred više od tisuću vjernika. Na početku je sve, osobito propovjednika, pozdravio župnik domaćin. Don Baković je na početku Mise kazao da je iznimno radostan što je ponovno u Maglaju, na 30. obljetnicu od dana kada je biskup Tomislav Jablanović 1977. godine blagoslovio kamen temeljac svetišta. „Okupili smo se ovdje da kažemo jedno veliko hvala Bogu“, kazao je don Baković. Istaknuo je da je veličina sv. Leopolda Mandića u njegovoj borbi protiv grijeha. Najveća revolucija koje ljudsko društvo može zahvatiti je revolucija ljubavi, koja iskorjenjuje grijeh. „To je upravo činio sv. Leopold tijekom 40 godina u svojoj maloj ispovjedaonici. S ljubavlju se suprotstavljao sotoni i grijehu

unoseći u tolike života Gospodina i njegov mir. Čovjek bez Boga tone u najcrnje zlo. Prošli rat je svjedočanstvo za to“, istaknuo je don Anto. Pozvao je sve okupljene neka se upitaju jesu li na Božjem putu: mole li se redovito ujutro i navečer, idu li na nedjeljne Mise, ljube li bližnje, ali i one koje njih ne vole. Spomenuo je i velike vjerničke primjere iz naše nedaleke prošlosti: bl. Majku Tereziju i bl. Ivana Merza. Pozvao je sve stanovnike lijepe i ponosne BiH da se uzajamno poštuju „jer svi smo djeca jednoga Stvoritelja“. Napomenuo je da ga ovogodišnja proslave podsjeća na prve proslave sv. Leopolda Mandića u ovom svetištu te je čestitao svim majkama njihov dan.

Sv. Leopold Bogdan Mandić rođen je kao 12. dijete u obitelji Petra Mandića i Dragice, rođene Carević, 12. svibnja 1866. godine u gradu što je na ulazu u zaljev hrvatskih svetaca (Boku Kotorsku) podigao u XIV. stoljeću bosanski kralj Tvrtko I. Predci sv. Bogdana starinom su potjecali iz Bosne. Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i tražili ne samo katolici, već i pravoslavci, odlučio je sa 16 godina ući u taj red. Kako je kapucinski samostan u tom gradiću u ono doba pripadao Venecijskoj provinciji, Bogdan je pošao u sjemenište u Udine, obukao redovničko odijelo u Bassanu i nazvao se fra Leopold. Nakon završenog studija ređen je za svećenika 1890. godine. Bio je iznimno malen rastom, krhka stasa i imao je govornih teškoća.

Na koncu sv. Mise vlč. Filipović je između ostalih zahvalio osobito svom prethodniku don Pavi Šekeriji na uloženom trudu i započetoj obnovi svetišta, svim svećenicima Žepačkog dekanata te zborovima iz Maglaja i Kaknja koji su uveličali slavlje. Poslije je priređen i kulturni program u kojemu su sudjelovala kulturnoumjetnička društva iz Bistrice kraj Žepča, Novog Šehera, Luga-Branko-

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj PRISUTNOST SV. LEOPOLDA Kao mladomisnik svojim je poglavarima izrazio želju da se vrati u domovinu i radi na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve. No, poslušnost mu je dodijelila druge službe. Bio je poglavar samostana u Zadru, a neko je vrijeme proveo na Rijeci i u Kopru. Nekoliko je godina bio odgojiteljem studenata filozofije, predavač patrologije, a više je godina jednom tjedno odlazio iz Padove u Veneciju i tu je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku, koji će im trebati u pastoralnom radu među hrvatskim vjernicima. Svi će ga pamtiti kao neumornog ispovjednika. U jeku II. svjetskog rata (30. srpnja 1942.) preselio u vječnost, nakon 40 godina svoje “ispovjedničke Kalvarije”. Dok je otac Leopold umirao, molili su mu glasno «Zdravo Kraljice», a on je tihim glasom ponavljao riječi te lijepe molitve. Kod posljednjih riječi: «O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!» - izdahnuo je. Postupak za proglašenje blaženim započeo je već 1946. godine. Tijelo mu je neraspadnuto preneseno s gradskog groblja u kapelicu do crkve, u kojoj je trajno ispovijedao. Blaženim ga je proglasio 1976. g. papa Pavao VI., a svetim 1983. papa Ivan Pavao II. Grob mu je u Padovi. Tijekom punih 40 godina o. Leopold će od ranog jutra pa do poslijepodnevnih sati sjediti u maloj sobici ispovjedaonici na ulazu u samostan i neumorno ispovijedati. Procesije pokornika opkoljavale su njegovu skromnu ispovjedaonicu. Njegovi su pokornici bili ljudi iz visokog društva, liječnici, profesori i intelektualci, ali i mali priprosti svijet. On ih je sve s jednakom ljubavlju primao, tješio, duhovno vodio, s Bogom mirio. U prigodi njegove beatifikacije papa Pavao VI. istaknuo je: «On se najviše posvetio službom u sakramentu pomirenja… On s jedne strane poziva svećenike na vršenje službe tako izvanredna značaja, tako suvremenog sredstva odgoja i tako neusporedivo velikog duhovnog bogatstva. A vjernike podsjeća, bilo da su gorljivi ili mlaki ili ravnodušni, da je osobna

i tajna ispovijed još danas, dapače danas više nego ikada, za njih providnosna i neizreciva usluga, izvor milosti i mira, škola kršćanskoga života, neusporedivo ohrabrenje na zemaljskom putovanju prema vječnoj sreći.» Uz ispovijedi, ostat će zapamćeno da je ima dar proricanja te pronicanje u srce i dušu vjernika, pamtit će se i njegovo zalaganje na polju ekumenizma…

Jedan drugi grad Maglaj, grad na rijeci Bosni i padinama planine Ozren, kao malo koji grad u BiH uspio je zaliječiti većinu ratnih rana. Bar one materijalne i oku vidljive. Prije rata je bio poznat po svojoj staroj utvrdi, po jednoj od najljepših i najstarijih džamija u BiH Kuršumliji, glazbenom festivalu Studentsko ljeto te osobito tvornici celuloze i papira Natron. U gradu prepunom zelenila i drvoreda ističe se i jedan iznimno visok neboder, koji dominira panoramom ovog mjesta. U općini je prije rata živjelo 8.366 Hrvata, 19.637 Muslimana, 13.298 Srba te oko 1.500 onih koji su se izjašnjavali Jugoslavenima te 500 drugih. Najviše zbog rata, a manjim dijelom i zbog promjena općinskih granica, općina danas ima apsolutnu bošnjačku većinu. U drugoj polovici devedesetih Maglaj je postao „poznat“ po najvećem mudžahedinskom naselju u zapadnoj hemisferi smještenom u Bočinji, nekada apsolutno srpskom selu. To je bilo vrijeme crnih dana i za same maglajske Bošnjake, kako će mnogi i od njih kazati. No većina je mudžahedina pod pritiskom Zapada iseljena iz Bočinje. Ovdašnji vjernici, veći dio se ipak nalazio tijekom proteklog rata u sastavu žepačke enklave, će kazati da se stanje od tada popravilo. No upozorit će i na nedavno oskvrnuće križa u Fojnici, na netransparentnu privatizaciju Natrona u kojemu od mnogobrojnih prijeratnih zaposlenika hrvatske nacionalnosti gotovo nitko nije ostao, na promjene imena škola te činjenicu

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

da u općini gotovo ne radi ni jedan Hrvat. „Maglaj je tako jedan potpuno drugi grad od onog prije rata“, kazat će većina naših sugovornika.

Zapis iz 1673. «Ne nađoh u ovoj župi nijedne crkve. A ta je župa u ovoj biskupiji najteža od svih drugih, kako zbog zlih Turaka koji žive u mnogim utvrdama, gradovima i selima tako i zbog njezine širine i dužine te mnogih rijeka koje se na više mjesta ne mogu prijeći; ona je naime duga gotovo tri dana hoda, a za nju se brine samo jedan župnik iz kreševskog samostana. Broj vjernika koji sada ovdje žive je 4.678, od kojih sam krizmao njih 3.410. Ovdje ima nekoliko stogodišnjaka koji tvrde da nikada nisu vidjeli da je neki biskup bio u ovoj župi koji bi obavljao svoje dužnosti. Ovdje su trojica shizmatika (pravoslavaca) postali katolicima, a jedna je katolička djevojka nastojanjem sadašnjeg župnika fra Augustina Vojnića bila oslobođena i iščupana iz ruku nekog Turčina koji ju je bio oteo. Ovdje živi jedan čovjek koji je uz živu ženu koja se poturčila doveo drugu. Ostalo je u redu.» Pohod župi Maglaj. 15. lipnja godine 1673. (Tako o maglajskoj župi piše bosanski biskup fra Nikola Ogramić Oiovčić u svom izvješću o stanju i upravi svoje biskupije koji je on osobno predao Sv. Stolici. Tekst je objavio Julijan Jelenić: Spomenici kulturnoga rada bosanskih Franjevaca (1437-1878), u: Starine JAZU, knj. XXXVI, Zagreb 1918, str. 144.)

Ljudima prijatelj PRISUTNOST SV. LEOPOLDA

Krv nije voda Mnogi koji se sjećaju proslave otvaranja svetišta 1979. godine kazat će da je možda najdirljiviji prizor usred samog bogoslužja bilo svjedočanstvo starog kapucina o. Pietra Bernardia iz Padove, koji je s blaženim Leopoldom Mandićem proživio 15 godina pod istim krovom. Evo njegovih doslovnih riječi: “Ja imah sreću petnaest godina živjeti uz o. Leopolda Mandića. Mogu posvjedočiti njegovu trajnu ljubav spram vlastitoj domovini. Boravio je u Italiji zbog uzvišenog vjerovjesničkog ideala, ali je njegovo srce bilo privrženo njegovoj dalekoj domovini. Često je govorio: ‘Krv nije voda. Ja sam ovdje u Padovi kao ptičica u krletki, ali je moje srce s onu stranu mora.’ Kad je govorio o svojoj domovini, sav se uživljavao u to. A kad ju je mogao posjetiti, ćutio je neopisivu radost. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata bio je na dvije godine zatočen u južnoj Italiji, jer se nije htio odreći svoje hrvatske narodnosti (pljesak). Njegovo je srce ispunjavao istinski osjećaj ljubavi spram Domovini, koji je uzdizao u najviše ideale kršćanskoga bratstva. Zbog toga je više nego pravedno da se u ovoj plemenitoj Bosni (Leopoldovi predci starinom su iz Bosne) sagradi svetište blaženom Leopoldu Mandiću. To je vaš odgovor na njegovu ljubav spram Domovini i svima vama. Da bi bila življa njegova prisutnost u njegovoj Bosni, donio sam dio njegove svete ruke u ovo svetište. One ruke koja se dizala ispred milijuna vjernika da ih blagoslovi i pomiri s Bogom. Želio je da njegove kosti počivaju medu njegovim narodom. I, danas se evo djelomice ispunjava njegova želja...” Brane Vrbić

Uskoro nova kapelica Sv. Leopolda SUBOTICA O popularnosti svetog Leopolda Bogdana Mandića i sve raširenijoj pobožnosti u hrvatskome narodu prema njemu, koja ne poznaje nikakvih državnih granica, pokazao je i vjernički skup u nedjelju 13. svibnja nedaleko Subotice u Bačkoj. Uz mjesni ured u Gornjem Verušiću, administrativnome središtu tamošnjih salaša na putu Subotica – Bikovo, svečano je obilježen početak gradnje kapelice u čast svetog Leopolda i održano prvo „proštenje“. Budući da je tamošnja gospodarska situacija više nego loša, za početak je na mjestu buduće kapelice, dok se ne prikupe sva sredstva za izgradnju, postavljen i blagoslovljen bijeli kameni križ. Uz sudjelovanje tristotinjak radosnih i ponosnih vjernika, te predstavnika mjesnih vlasti i Generalnog konzulata RH u Subotici, obrede blagoslova predvodio je dr. Andrija

Kopilović, župnik subotičke župe Marije Majke Crkve, s Julijem Bašićem, župnikom bikovačke župe Uznesenja Blažene Djevice Marije i dr. Oszkarom Csizmarom, kapelanom u istoj subotičkoj župi. U prigodnoj propovijedi dr. Kopilović je, govoreći o teologiji križa, rekao da je on znak najveće Božje ljubavi, a da je križ „krajputaš“ mjesto susreta, molitve, zahvale, „odlaganja patnje“, slavljenja pashalnog misterija i civilizacijski znak i da je grad u koji se ulazi putem, uz koji je podignut križ, kršćansko mjesto. Križ je baština starih, ali postavljen i ovoj generaciji i budućnosti da bude znak koji okuplja, poziva i pomiruje. Na kraju je zahvalio i svim dosadašnjim i budućim darovateljima, čije odricanje daje nadu da će uskoro niknuti nova i poveća kapelica za redovita nedjeljna euharistijska slavlja. (S. Bunjevac)

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

LEOPOLDOVO 2007. I ove je godine 12. svibnja blagdan svetog Leopolda Bogdana Mandića bio svečano proslavljen u svim crkvama koje su posvećene njemu na spomen. Na svim je misama tog dana bilo zapaženo mnogo njegovih štovatelja, a neki su se za blagdan pripremali trodnevnom pripremom. Istina, nemamo izvještaje iz svih župa i crkava koje su posvećene njemu na spomen i u kojima ga vjernici na osobit način štuju, pa stoga donosimo samo one koje smo dobili i do kojih smo mogli doći.

Leopoldovo 2007. OSIJEK SVETIŠTE SV. LEOPOLDA MANDIČA Kao što je već uobičajeno, blagdan zaštitnika naše župe i svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića slavili smo na samu svetkovinu 12. svibnja, te na hodočasnički dan u nedjelju 13. svibnja. Na samu svetkovinu, 12. svibnja, jutarnje koncelebrirano euharistijsko slavlje u 10,00 sati predvodio je naš đakovačko-srijemski biskup, mons. Marin Srakić. U kocelebraciji je uz sedam svećenika bio i poseban gost, preuzv. gospodin mons. Norbert M’tega, nadbiskup biskupije Songe u Tanzaniji. On je u pratnji svoja dva bogoslova, koji studiraju bogoslovne nauke na našem splitskom bogoslovnom fakultetu, ovih dana bio u posjetu našem biskupu i Dakovačkosrijemskoj biskupiji. Puno svetište pobožnih domaćih

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

župljana i povećeg broja hodočasnika iz različitih mjesta naše biskupije oduševljeno je sudjelovalo na tom euharistijskom slavlju. Na kraju misnog slavlja Posebno ih je razveselio nadbiskup M’tega svojim izuzetno toplim i jednostavnim riječima: najprije toplim pozdravom, a zatim u radosnom osobnom susretu sa pobožnim vjernicima. Njegovu toplu riječ pozdrava je sa svahili jezika prevodio njegov bogoslov, koji izvrsno govori hrvatski. Takkođer je jedan od njegovih bogoslova čitao prvo čitanje u službi riječi. Kad smo došli u sakristiju, nadbiskup M’tega je, izražavajući svoje oduševljenje misnim slavljem, našem biskupu na talijanskom jeziku izrazio svoje iznenađenje i divljenje riječima: „Ovdje svi mole! Svi mole! Svi pjevaju!“ Vesele i blage naravi, nezamislivo jednostavan, nadbiskup M’tega se sa svakim suradnikom naše župe

Ljudima prijatelj LEOPOLDOVO 2007

pozdravio i načinio mu križ na čelu govoreći jednostavnim riječima na hrvatskom, „Hvaljen Isus“. Zatim je otišao na dvorište među vjernike: s njima se pozdravljao, a oni su ga grlili i pokazivali mu veliku ljubav i radost. Nakon euharistijskog slavlja u našem osječkom samostanu bio je priređen objed na kome su bila oba biskupa sa svojom pratnjom i gotovo svi svećenici grada Osijeka i drugih župa (Belišće, Kneževi Vinogradi itd.). Bilo je to izričito vedro i prijateljsko druženje. Naš biskup Marin toplim je riječima pozdravio sve prisutne, a posebno nadbiskupa Mtegu. Večernju Euharistiju u 19,00 sati predvodio je kapucin fra Miljenko Vrabec, učitelj naših sjemeništaraca u Varaždinu. On je cijelo prijepodne u donjem dijelu Svetišta ispovijedao pobožne štovatelje sv. Leopolda. Pomagali su mu vlč. Stjepan Starešina, umirovljeni svećenik naše biskupije i franjevac p. Gracijan iz franjevačkog samostana u osječkoj Tvrđi. U nedjelju, 13. svibnja, bio je dan hodočasničkog slavlja. Tijekom pri-

jepodneva dolazili su hodočasnici iz različitih župa i mjesta istočne Hrvatske - uglavnom u manjim grupama i po obiteljima. Iz samoga grada Osijeka kao i iz obližnjeg najvećeg sela u Hrvatskoj, Čepina, već kako je uobičajeno, hodočasnici su doista hodočastili, dolazili su pješice. Po prelijepom vremenu koje nas je pratilo oba dana hodočastili su i vjernici iz Našica, Valpova, Ivanovaca i drugih mjesta. Župna misa je bila u 7,30 sati. Na tom euharistijskom slavlju sudjelovali su uglavnom brojni župljani koji su kasnije imali puno posla oko priprave i prijema svojih uvijek brojnih gostiju, na ovaj hodočasnički dan. Misno slavlje svojim pjevanjem animirao je domaći župni zbor pod vodstvom orguljašice gospođe Mire Ćurčić. Euharistiju u 9,00 sati predvodio je don. Ivan Matić, ravnatelj Isusovačke gimnazije u Osijeku. Svojom osobnom jednostavnošću, lijepim i jednostavnim riječima nastojao je vjernicima približiti veličinu sv. Leopolda. Pjevanje je vodio zbor iz naše filijale u naselju Briješće pod vodstvom sviračice gospođe Katice Tomić.

ka ispovijedao i poznati kapucin, fra Zvonko Marija Pšag, koji je bio glavni graditelj ovoga svetišta i prvi župnik ove župe, te skladatelj himne sv. Leopoldu „Tebi slavu pjevamo“, a za koju je riječi napisao poznati osječki kapucin, sada blagopokojni, pater Modesto Borak. Oba dana svojom pobožnošću sudjelovao je na skoro svim misnim slavljima i fra Andrija Meljnjak, vrijedni i vjerni brat kapucin iz samostana u Varaždinu.

Misno slavlje u 11,00 sati predvodio je već spomenuti kapucin fra Miljenko Vrabec. Na toj misi je sudjelovao popriličan broj djece i mlađih vjernika, ali nešto manje nego prošlih godina. Velika vrućina je usmjerila vjernike na ranije mise. Na sv. misi po prvi puta su pjevanje vodile Marijine sestre iz Osijeka, pod vodstvom svoje predstojnice i orguljašice, skromne časne sestre Justine.

Tijekom cijeloga dana mnogi su vjerni, prijatelji i štovatelji sv. Leopolda i ovoga svetišta, dolazili u donji dio svetišta i pred poznatim kipom sv. Leopolda klečeći molili i iznosili svoje zahvale i molitve njihovom velikom zagovorniku. Usput su na fotografijama, koje se nalaze u izložbenom prostoru u prizemlju, razgledali neke važnije momente iz njegova života.

Završno misno slavlje bilo je u nedjelju navečer u 19,00 sati. Tu su i opet bili naj¬vjerniji hodočasnici ovoga svetišta, vjernici iz župe Gundinci, koje je doveo njihov marljivi župnik, vlč. Borislav Romić.

Valja primijetiti, da je tokom oba dana bilo nešto manje hodočasnika no prijašnjih godina. Sv. Leopold tiho ulazi u naš narod po njemu posvećenim novim župama i kapelama i ovo naše svetište nije više jedino kao što je bilo u svoje vrijeme. Ipak; velik je broj njegovih štovatelja koji vjerno dolaze baš u ovo svetište i baš ovdje ispunjaju svoje zavjete i dobivaju jaku utjehu i pomoć našega Zaštitnika.

Od ranoga jutra ispovijedali su vlč. Stjepan Starešina i fra Željko Paurić, poglavar franjevačkog samostana u Osijeku. Njima se priključio marljivi i vedar već spomenuti fra Miljenko Vrabec, Poslije podne je uz Miljen-

Fra Krešimir Borković

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj LEOPOLDOVO 2007. Split U prepunom svetištu Gospe od Pojišana na istoimenom predjelu Splita, kojim od 1908. upravljaju kapucini i u kojemu je na svetkovinu Duhova 28. svibnja 1944. godine ustanovljena župa, Leopoldovo su proslavili brojni splitski vjernici i hodočasnici iz okolnih gradskih i prigradskih župa. Uz liturgijski blagdan proslavljena je i samostanska svetkovina, jer sveti Leopold je i zaštitnik Hrvatske kapucinske provincije. Vrijedi znati da su se u ovom Splitskom svetištu odavna slavili blagdan Gospe Karmelske, svetkovina Marijina uznesenja i blagdan svetog Nikole biskupa, zaštitnika putnika i pomoraca. Ovim se blagdanima, nakon proglašenja blaženim 2. svibnja 1976. i svetim 16. listopada 1983. godine, pridružio i sveti Leopold Bogdan Mandić, kojega su vjernici već štovali i kao slugu Božjega. Za ovogodišnju proslavu vjernici su se pripravili trodnevnicom, koju su u sklopu svibanjskih pobožnosti predvodili kapucini iz samostana. U subotu, na samo Leopoldovo, mise su proslavljene u 8, 10 i 11.30 prije podne, a svečana koncelebracija slavljena je u 19 sati. U prepunoj crkvi s trojicom svećenika središnje bogoslužje predslavio je i propovijedao don Ivan Bodrožić, čiju propovijed donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre! Divan je Gospodin u svetima svojim, jer nama slabim i grješnim ljudima daje za primjere i uzore svece, svjedoke njegove svetosti. Divan je Bog u svetima svojim jer nas nije prepustio nama samima i našem ljudskom nahođenju, već nam daje ljudi za uzor i primjer ljude koji su ga na vrlo živ, jedinstven i jednostavan način dodirnuli svojim životom i iskustvom, da bi onda braći posvjedočili nepregledna prostranstva i neistražive dubine njegove ljubavi. Jedan od takvih ljudi je i naš sunarodnjak, pripadnik kapucinskog reda, ponizni redovnik i veliki ispovjednik sitnoga rasta, sveti Leopold Bogdan Mandić. Po ovom svetom svome ugodniku ostvaruje se ona poznata rečenica sv. Pavla iz Prve poslanice Korinćanima: Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak - i Židovima i Grcima - Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. Leopold je bio upravo takav: malen, slab, nejak, čovjek bez neke velike škole i akademskih sposobnosti, ali pun Duha Božjega i stoga i jak i mudar i plemenit. On se stoga nije morao stidjeti ni svoje snage ni svoje mudrosti i znanja, ni pred Bogom ni pred ljudima. Samo onaj tko je upoznao stvarnu

Ljudima prijatelj LEOPOLDOVO 2007.

veličinu čovjeka, vrlo dobro zna da je čovjek najveći kad je pred Bogom pokajan, ponizan, zahvalan. Zato je sv. Leopold služio stvarnoj veličini čovjeka. Ne onoj umišljenoj koja po ljudskom nahođenju dokida grijeh, briše razliku između dobra i zla, živi kao da grijeha nema, ili pak pristrano određuje što je grijeh, a što nije, te naposljetku gubi osjećaj za grijeh, kao što je opasnost današnjoj civilizaciji. «Onaj tko griješi služi se vlastitom naravi protiv nauka vječnog Božjeg zakona i neposredno se nalazi pred kaznenom pravdom koja traži svoja prava; evo kazne za grijeh. Dakle, za razumno i mudro biće kazna nužno pretpostavlja krivnju.» Leopold se bori protiv svih takvih iskrivljenih tendencija, to jest tendencija iskrivljivanja pune istine o čovjeku, jer zna da, ukoliko bi pristao na njih, učinio bi samo medvjeđu uslugu čovjeku. Zato on na jednom mjestu veli: «Kad ispovijedam i dajem savjete, osjećam težinu svoje službe i ne mogu izdati svoju savjest. Kao svećenik, službenik Božji, kada imam štolu na ramenima, ne bojim se nikoga. Prije i iznad svega istina.» Leopold je svojom svećeničkom službom i ispovjedničkom karizmom služio takvom čovjeku koji je bio spreman prihvatiti istinu o svojoj grešnosti, te još veću i značajniju istinu o Božjem milosrđu koje poziva grešnike da se vrate i da prime oproštenje. «Ako je neka duša sputana grijehom i dođe k meni, moram je odriješiti; moram joj pomoći da se oslobodi. Trebam je osloboditi; trebam joj podariti svjetlo i mir.» U svojoj službi on se trudi čovjeku predočiti Božju dobrotu, ljubav i milosrđe. Govoreći o Bogu koji ljubi čovjeka, čije srce kuca za ljudsko spasenje, Leopold poziva svoje penitente da svoje srece pretvore u kraljevstvo Božje, kraljevstvo Božje prisutnosti i djelovanja, mjesto susreta i zagrljaja. Zato je on i tješitelj ožalošćenih, koji svoju utjehu moraju i mogu pronaći jedino u Božanskom srcu. «Kao svećenik zastupajući Krista Gos-

podina moram vas ojačati u uvjerenju da Srce Božansko kuca za vas i za sve vaše drage. Neka budu za vas riječi: Ne bojte se, velika je tvoja vjera; pođi, neka ti bude prema težnji tvoga srca. To su riječi koje fratar mora reći u ime našega Gospodina Isusa Krista. Osjećam upravo da je njegova želja, da vam tako govorim.» Svojim postojanim svećeničkim služenjem odupirao se trajnoj napasti bolesti koja se zove «nemam vremena», a koja prati i vreba i nas svećenike, a ne zaobilazi ni vjernike. To je lažni aktivizam modernoga svijeta, uslijed čega se mučimo, radimo, imamo izgovore za svaki svoj postupak, napose ako zanemarujemo Boga, vjeru i Crkvu. Imamo svu silu izgovora i redovito dobrih: činimo tako i tako radi ljudi i njihova dobra, a onda odjednom, kad bolje promatramo: radi obveza prema ljudima, mi nemamo vremena za čovjeka. Niti za čovjeka u sebi, niti za čovjeka pored sebe, u svojoj obitelji, za čovjeka živog i konkretnog. Rekoh, da to nerijetko prati i nas svećenike jer je uvijek lakše pobirati slavu i lovorike izvanjskih manifestacija, gradnje objekata, držanjem predavanja, pisanjem knjiga, nego biti obični, mali, neznatni fratar u mračnom sobičku bez prozora i svjetla zvanom ispovjedaonica. Mnogo je izazovnije raditi za ljude, pobirati njihov pljesak i pohvale na distanci javnosti, nego se, oči u oči, susretati s čovjekom grešnikom i brisati njegovu prljavštinu. Jer kad susrećeš grešnika, susrećeš čovjeka iz kuta njegove bijede, znajući da ga u isto vrijeme želiš susresti i u najvećem sjaju njegove osobnosti kao izmirenog grešnika. A za takvo što treba imati snage i pridići posrnulu grdosiju s poda, u čemu je mali sv. Leopold bio zaista toliko velik da ga se može nazvati orijašem svete ispovijedi. Lakše je pridići dijete kad padne, nego odrasla čovjeka, jer čovjeku treba znati doći do srca, razvezati mu sve terete kojima se je opteretio, koje je vezao na se uvjeravajući se kako

ih mora nositi, kako su dio njega i njegove osobnosti, dio njegova nezamjenjivog poslanja među ljudima, a da i ne misli da se radi o teretu koji ga pritišće i prijeti da će ga satrti. Zato je jedan Leopoldov životopisac napisao knjigu pod naslovom: Ljudima prijatelj. Sveti Leopold je doista bio ljudima prijatelj. Jer ljudima može biti istinski prijatelj samo onaj tko ih s Bogom pomiruje, tko ih spasenju privodi. A to može izvesti samo onaj tko je prijatelj Božji, jer da je njegovo srce bilo daleko od Boga i od Božjega, mogao bi izmirivati samo po zakonu automatizma, ali nikad tako djelotvorno dotičući ljudska srca toplinom i sadržajem riječi kojom je prenosio Riječ Božju. Pomirujući ljude s Bogom bio je na najizvrsniji način službenik Božjeg milosrđa i sluga najpotrebnijem čovjeku – grešniku. Draga braćo i sestre, ovaj veliki svetac, prijatelj Boga i čovjeka, poziva nas i potiče da budemo vjerni svojem duhovnom pozivi i angažmanu, da budemo svjesni Božje prisutnosti na zemlji, kao i Božjeg dara, te da tako živimo i svjedočimo svoj kršćanski poziv. Zato je jednom penitentu sveti Leopold govorio: „Znaj, sinko, da je ispod krova kuće jedan gospodar koji zapovijeda, ali iznad krova kuće je Drugi koji plaća jednom zauvijek“. Zamolimo njegov zagovor da nam pomogne živjeti istinski kršćanski, a to je kao ljudi izmireni s Bogom, ljudi čiste savjesti koji svjedoče drugima veličinu i ljepotu pokajanja i oproštenja. A nemojmo ni mi zaboraviti na tu činjenicu koje je sv. Leopold bio uvijek svjestan, da ćemo upravo po savjesti biti suđeno, a Gospodaru povijesti koji će nam jednog dana dati nagradu po našim djelima, neka je svaka časti i slava, u sve vijeke vjekova. Amen

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj LEOPOLDOVO 2007.

Slavonski Brod 6

Požega, (IKA)

Orehovica, (IKA)

Vjernici mlade župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u Slavonskom Brodu 6, koja ove godine slavi 30. obljetnicu ustanovljenja, svečano su 12. svibnja proslavili nebeskog zaštitnika. Za proslavu su se pripravili trodnevnicom od 9. do 11. svibnja u sklopu svibanjskih pobožnosti, a predvodili su je trojica svećenika, bivših đakona u ovoj župi.

Požeška župa sv. Leopolda Mandića proslavila je 12. svibnja svoga nebeskog zaštitnika. Središnje misno slavlje predvodio je preč. Branko Šipura, novi našički dekan i nekadašnji prvi kapelan te župe.

Orehovica, župa posvećena sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću, svečano je 12. svibnja proslavila njegov blagdan, na koji se u župi održava i veliko godišnje proštenje. Proslava je počela svečanom procesijom od farofa do župne crkve u kojoj je uz župnika Ivicu Šestaka, desetak svećenika, četrdeset pet ovogodišnjih prvopričesnika u bjelini, ministrante i svu školsku djecu, sudjelovalo i vjerničko mnoštvo iz Orehovice i Leopoldovih štovatelja iz okolnih župa.

Na samo Leopoldovo službe Božje slavljene su u 8, 10.30 te u 18.30 sati. Prvo jutarnje bogoslužje za školsku djecu predslavio je župnik Josip Antolović, a u punoj crkvi pjesmom ju je pratio dječji župni zbor. Središnjoj koncelebriranoj poldanici u 10.30 sati u prepunoj župnoj crkvi uz domaće vjernike sudjelovali su i hodočasnici iz gradskih slavonsko-brodskih župa te okolice. Sa župnikom Antolovićem te trojicom svećenika iz Slavonskobrodskog dekanata predslavio ju je i propovijedao Tadija Crnjak, odgojitelj u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati, uz pjevanje mješovitog župnog zbora. Govoreći u homiliji o sv. Leopoldu Mandiću, malom kapucinu koji je cijeli svoj redovničko-svećenički život proveo u Italiji, ponajviše u Padovi, istaknuo je veličinu Leopoldova duha, tog rastom maloga čovjeka, ali veličinom vjere, širinom duha, franjevačkom jednostavnosti, poniznosti i pobožnosti, ne samo velikoga čovjeka, nego velikana svoga doba. Osobito je istaknuo njegovu ljubav spram pokornika, koji su mu u velikom broju svakodnevno dolazili u ispovjedaonicu, u kojoj je proveo gotovo sav svoj život, savjetujući i tješeći očinskom blagošću.

Pozdravljajući župljane kao i one koji su došli na proštenje te prosvjetne djelatnike iz požeške osnovne škole Dobriše Cesarića, domaći župnik mons. Vjekoslav Marić izrekao je veliko hvala Bogu što je “proslavio našega čovjeka, stasom malena, ali duhom gorostasa, Leopolda Mandića”. Podsjetio je kako je Mandić postao velik i svet po tome što je u ispovjedaonici marljivo radio na njivi ljudskih duša, preobražavajući ih Božjom milošću. On je ne samo zaštitnik naše župe, dodao je mons. Marić, nego je i veliki domoljub koji nije htio prihvatiti ponuđeno talijansko državljanstvo, uzvraćajući da je njegova domovina preko mora. Njegovo je srce uvijek kucalo za hrvatsku domovinu, zato vapimo njemu neka usrdno moli Krista Gospodina da oni koji ravnaju sudbinom našega naroda ne iznevjere ovaj narod, nego neka ga vode ispravnim putem, poručio je mons. Marić, koji je zahvalio svima koji su došli da počaste toga hrvatskog sveca. Župljani su se za slavlje svoga zaštitnika pripremali devetnicom koju je vodio vlč. Nedjeljko Androš, župnik požeške župe sv. Ivana Krstitelja, preč. Matija Juraković, župnik katedralne župe i vlč. Mario Sanić, predstojnik Katehetskog ureda.

Večernjom misom, koja se već tradicionalno slavi za sve poginule branitelje iz župe i Slavonskoga Broda, a u 18.30 sati s većim brojem vjernika, predslavio ju je dr. Ivan Džinić, profesor na Dakovačkoj teologiji i nekada đakon u ovoj mladoj slavonsko-brodskoj župi, završilo je slavljenje župne svetkovine.

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

Svečano misno slavlje u prepunoj župnoj crkvi sa župnikom Šestakom i desetak svećenika iz Zlatarsko-belečkog i Krapinskoga dekanata s njihovim dekanima Mirkom Borjanom i Draženom Karačićem, predvodio je domaći sin, kapucin dr. fra Tomislav Zdenko Tenšek, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uz još trojicu s svećenika rodom iz župe. U propovijedi je dr. Tenšek govorio o svetosti života hrvatskog kapucina fra Leopolda Bogdana Mandića, koji je život proveo u Padovi, stavivši njegovu poniznost, jednostavnost, a napose evanđeosko življenje za uzor i današnjim vjernicima. Posebno je istaknuo njegovu ljubav spram pokornicima, koje je osvajao svojom ljubavlju i blagošću i očinskim savjetima u ispovjedaonici, u kojoj je proveo gotovo cijeli svoj svećenički život. Svečano bogoslužje pjesmom je pratio mješoviti župni zbor pod ravnanjem školskog vjeroučitelja Zdenka Kobeščaka.

Ljudima prijatelj LEOPOLDOVO 2007.

Mursko Središće, (IKA) Svečanim misnim slavljem koje je 12. svibnja u župi Mursko Središće predvodio župnik u Svetom Martinu na Muri Ivan Herceg proslavljen je blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića, kojeg središćanski vjernici obilježavaju i proštenjem. Propovjednik je podsjetio na riječi pape Pavla VI. s početka slavlja Mandićeve beatifikacije 2. svibnja 1976. godine: “Tko je, tko je taj koji nas danas okuplja da u njegovo blaženo ime slavimo ižarivanje Kristova evanđelja? Neizreciva je to pojava, ali ipak jasna i očita, zanosno prozračna pojava koja omogućuje da u liku skromnog redovnika naziremo osobu koja nas oduševljava i u isto vrijeme zbunjuje”. I mi se danas ovdje u Murskom Središću slobodno možemo zapitati, tko je taj koji nas ovdje okuplja. Okuplja nas ljubav Božja, koju je na poseban način živio sv. Leopold Bogdan Mandić. Njegovo djelovanje posebno se isticalo u razrješivanju grijeha pokajnika. Svetost Leopolda Mandića pružena nam je kao svjedočanstvo nasljedovanja Božje riječi u svojoj svakidašnjoj skromnosti. Životopis sv. Leopolda, koji je rođen 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, u Boki kotorskoj, od roditelja Petra Mandića i Dragice, rođene Carević, kao dvanaesto dijete u obitelji, može nam puno toga reći. On je rođen i živio u okruženju pravoslavnih i kao mlad uvidio je razjedinjenost kršćana. Osim toga

imamo je govorne teškoće i bio je sitne građe. Stoga je još kao dječak govorio da će svoj život posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi i postati njihov misionar. I to što je rođen u velikoj i skromnoj obitelji, i što je imao govorne mane i što je bio nizak nije bila zapreka da postane velik, u Božjim očima, ali i u ljudskim, nekada i danas. Velik je postao jer je kao “posrednik” između Boga i čovjeka, kroz ispovijed, mnoge “siromašne” duše rasvijetlio i dao im da dublje upoznaju Boga. Svetost je zaslužio kroz sakrament ispovijedi. Imao je razumijevanje za svakog čovjeka, što nije bilo jednostavno. Pogledajmo današnji svijet i zagledajmo se u sebe same. Kako je teško u svom životu imati razumijevanje za svakoga čovjeka, pa i onoga koji nas ne poštuje i ne voli. A upravo na to smo pozvani. To možemo samo ukoliko naš svakidašnji život bude prožet i oblikovan poput života sv. Leopolda Bogdana Mandića. Za to trebamo biti prvo pomireni s Bogom, a zatim i bližnjima, poručio je u propovijedi župnik Herceg. Nakon mise ispred glavnog oltara vjernici su poljubili moći sv. Leopolda Bogdana Mandića, koje se u ovoj crkvi nalaze još od vremena nekadašnjeg župnika Ivana Novaka, koji je i potaknuo Mandićevo slavljenje i štovanje u Murskom Središću. Na misi je koncelebrirao domaći župnik Kristijan Piskač, a misno slavlje uljepšao je župni pjevački zbor.

Padova, (IKA) Blagdan sv. Leopolda Mandića, koji se redovito slavi u Padovi svake godine 12. svibnja, ove je godine proslavljen posebno svečano u nedjelju 13. svibnja. Hrvatska zajednica iz talijanske pokrajine Veneto priredila je zajedno s hrvatskom Maticom iz podružnice Pula svečanu misu na hrvatskom jeziku i večernji kulturnoumjetnički program najprije u svetištu Leopolda Mandića, a kasnije na trgu pred svetištem, na kojem su sudjelovali umjetnici i KUD-ovi iz Pule i Trsta: Zoran Tomaić-tenor, Bruno Krajcarkantautor, Nataša Dragun, flauta, Elda Krajcar-Percan, pijanistica, Daniel Načinović, književnik, Franica Srhoj Kumlanc, spisateljica, Vesna Topić-Ružević, mezzosopran i Elisabetta Bufolini, pijanistica (obje iz Trsta), Crkveni mješoviti zbor “Zvijezda mora” iz Banjola kod Pule, dirigentica zbora Ana Bedrina, orguljašica Marija Hauser, BratovštinaBokeljskemornarice-Pula, KUD “Uljanik” i KUD “Danica hrvatska” s oko 100 izvođača. Uz mnoštvo hrvatskih vjernika s područja sjeverne Italije na svečanosti su sudjelovali i hrvatski diplomatski predstavnici te počasni konzuli Republike Hrvatske u Italiji i pri Svetoj Stolici te gosti iz Hrvatske. Grad Padova i Padovanska biskupija već 17 godina priređuju dan susreta svih manjinskih nacionalnih zajednica u Padovi, pod nazivom “Festa dei popoli”. Manifestacija će se održati u nedjelju 20. svibnja, kroz cijeli dan, na najvećem padovanskom trgu Prato della Valle. Ove godine su prvi put pozvani Hrvati preko udruge Hrvatske zajednice – Veneto. To je međunarodna manifestacija na velikom trgu Prato della Valle, uz promidžbu zemlje koja se predstavlja na glavnoj i sporednim pozornicama svaka sa svojim programom, te na štandu ili kućicama s proizvodima jela i pića dotične zemlje. Ove godine po prvi put na ovaj način sudjeluje i Hrvatska zajednica u Venetu, također uz etno-program i promidžbeni materijal o kulturnoj baštini i ljepotama

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj LEOPOLDOVO 2007.

Hrvatske, u suorganizaciji s Hrvatskom maticom iseljenika – podružnica Pula. Organizatori su predložili da se nedjelja uoči blagdana hrvatskog sveca Leopolda Mandića, uzme kao dan za Godišnji susret Hrvata u Italiji. Ujedno je pokrenuta inicijativa da se, uz potporu svih ostalih hrvatskih zajednica u Italiji i uz pomoć Hrvatske biskupske konferencije u Padovi osnuje prva Hrvatska katolička misija za Italiju, gdje je temelje za to postavio upravo hrvatski svetac Leopold Mandić.

Zagrebačka Dubrava Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi u istoimenoj župi i novoj, ali još uvijek u nedovršenoj, samostanskoj i župnoj Leopoldovoj crkvi, i o. g. se slavio svečano. Na sam blagdan, 12. svibnja, sv. mise su slavljene po nedjeljnom rasporedu, tj. u 7, 30; 9; 11 i 19. sati. Svečane sv. mise slavljene su 11 i 19 sati. U 11 sati sv. misu, u koncelebraciji 10-ak svećenika, predslavio je vlč. Andrija Wosko, župnik iz Trnovčice. Propovjednik je, u homiliji, govorio o sv. Leopoldu kao ispovjedniku, o samom sakamentu pomirenja i o važnosti i potrebi sakramenta povjerenja u našem kršćanskom životu i vjerničkoj praksi. Liturgijsko pjevanje

na toj prijepodnevnoj svečanoj misi predvodio je dječji zbor “Anzelmini”. Drugu, također svačanu koncelebriranu i zavjetnu sv. misu u 19 sati, predslavio je, u zajedništu sa svećenicima okolnih župa Remetskog dekanata, dr. Tomislav Markić, tajnik Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. On je u propovjedi govorio o sv. Leopoldu kao našem primjeru i putokazu svetosti, o potrebi življenja svetosti te o svecima kao onima koji su putokazi na našem putu prema vječnom životu i svetosti. Liturgijsko pjevanje na toj misi predvodio je veliki župni zbor “Anzelmo Canjuga”. Inače, da bi se što bolje duhovno pripremili za godišnju proslavu sv. Leopolda njegovi štovatelji i istoimena župa i ove su se godine za sam blagdan duhovno pripremali kroz devet zavjetnih srijeda. No, osim ove velike zavjetne devetnice bila je još i trodnevna duhovna priprava. Trodnevnicu pred sam blagdan vodili su članovi domaće samostanske zajednice, a “Leopoldove srijede” svećenici Remetskog dekanata i članovi Hrvatske kapucinske provincije. Kaopredvoditeljiliturgijskogpjevanja u Leopoldovim srijedama sudjelovali su domaći pjevački zborovi, ali i razni zborovi iz župa remetskog dekanata, kao i mješoviti pjevački zbor Janjevo i klapa Janjevo i drugi.

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

Ljudima prijatelj LEOPOLDOVO 2007.

Herceg Novi

Jakova sa Mertojaka iz Splita, te brojni štovatelji Sv. Leopolda iz Boke Kotorske i okolice.

Zarudila je zora i 12. svibnja kada smo proslavili blagdan Sv. Leopolda Bogdana Mandića, u njegovom rodnom gradu Herceg Novom, u crkvi gdje je kršten.

Na samom početku svečanosti župnik-domaćin je pozdravio sve nazočne i kratkim duhovnim nagovorom pripravio okupljene vjernike za početak Svete Mise. Predvoditelj euharistijskog slavlja, don Anto Perić, u svojoj propovijedi je naglasio kako je Sv. Leopold jedan od velikana ljubavi, jedinstva i poniznosti. Ono što je krasilo Sv. Leopolda i što mu je bilo najvažnije u životu nije bilo zdravlje, ni novac, nego je to bio Božji blagoslov. Sv. Leopold nije bio niti stasit, niti snažan, niti lijep, ali je zato bio duhovno bogat. Bog je smisao života čovjeka! Bez Boga čovjek je nula, s Bogom on je veći od svemira. Sv. Leopold je to znao i osjećao, zato je pomirivao ljude s Bogom, tražio i radio na jedinstvu svih ljudi, rekao je don Anto naglašavajući svečev žar prema ekumenizmu.

Svečanoj proslavi blagdana prethodila je trodnevnica posvećena sv. Leopoldu, a predvodili su je don Pavao Medač, don Tomo Petrović i don Ante Dragobratović. Na sam blagdan Svetu Misu u 8 sati u kapeli Sv. Leopolda je predvodio župnik Herceg Novog, don Benjamin Petrović, a u 10 sati u crkvi Sv. Jeronima Svetu Misu predvodio je don Marko Vuković. U 18 sati je bila svečana Sveta Misa koju je predvodio don Anto Perić, ravnatelj Pastoralnog centra Salvator iz Dubrovnika. Ovogodišnjoj proslavi blagdana Sv. Leopolda nazočni su bili: gradonačelnik Herceg Novog gospodin Dejan Mandić, hodočasnici iz Križevaca predvođeni don Jakovom Golomeićem i don Milanom Keršom, društvo dragovoljnih davaoca krvi župe Sv.

Nakon Sv. Mise uslijedio je ophod sa moćima i kipom Sv. Leopolda oko crkve, a završilo se cjelivanjem moći našeg sveca.

Sveti Leopold se rodio, prema novom revidiranju matice rođenih, kao 15-o dijete 12. 05. 1866. u Herceg Novom, od oca Petra i majke Dragice, rod. Carević. Umro je na glasu svetosti u Padovi 30. 07. 1942. Proglašen je blaženim 02. 05. 1976. godine, 34 godine nakon smrti što je vrlo brzo. Svetim ga je proglasio Ivan Pavao II, 16. 10. 1983. Cijeli svoj život posvetio je Sakramentu Pomirenja i neumornom radu za sjedinjenje kršćanskog Zapada i Istoka. Preteča je ekumenske misli

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj GODINA SVETE ELIZABETE

Piše: Fra Nikola Bašnec, kapucin, Zagreb

Život sv. Elizabete od smrti njezina muža do oblačenja sivog odijela

Povodom 800-te obljetnice rođenja svete Elizabete Ugarske, u Franje- Ponižavana vačkoj je obitelji 2007. sa svih strana godina proglašena Go- Nakon muževljeve smrti Elizabeta je bila izložena raznim ponižavanjima. dinom svete Elizabete, Od pojedinih vazala bila je protjerana iz dvorca i sa svih posjeda na koje je zaštitnice Franjevačkog imala udovička prava. Brat njezina Heinrich bio je još mlad. Posvjetovnog reda. U na- muža jedini službenici preminulog kneza, su umjesto njega trebali upravlšem listu pokušava- koji jati posjedom, ubrzo su zaboravili na mo čitatelje upoznati strah Božji, pravednost i razboritost. Kada su je protjerali iz dvorca, čime su s ovom znamenitom joj nanijeli veliku bol i patnju, ona je puna briga i suznih očiju otišla odanSveticom, uz napomenu de i sa svojom se služinčadi sa visobrežuljka spustila u grad podno da u njezinu životopisu kog dvorca. Smjestila se u kućicu koja se u dvorištu jednog krčmara, u ima i legendarnih ele- nalazila kojoj je bilo njegovo posuđe i namještaj, a kao poklon dobila je nešto menata. Legenda je književna vrsta koja tumači događaje sa stanovišta vjere i tako Božje djelovanje želi učiniti očevidnijim. Već u ranom kršćanstvu legenda je proizišla iz štovanja svetaca, u želji da na maštovit način govori o njihovu životu i djelovanju i tako potakne ljude na nasljedovanje Krista i jačanje osobne vjere. Tako je i Elizabetin život isprepleten legendama, što je plod štovanja, divljenja i mašte koje ističu važne vidike njezine osobnosti. U ovom broju riječ o Elizabetinoj strpljivosti i ponižavanju sa strane mnogih ljudi, kad je nakon muževljeve smrti bila protjerana iz dvorca.

vina. Tu je u dobrom raspoloženju provela prvu noć. O ponoći je ustala i pošla na ponoćku manjoj braći, tj. sinovima svetog Franje, i zamolila ih je da na slavu Božju i kao zahvalu za njezine patnje zapjevaju hvalospjev «Tebe Boga hvalimo». Tome se je obradovala i u svojoj potištenosti zahvaljivala Bogu.

Budući da joj se nitko od dobro stojećih građana nije usudio dati svratište, ona je sljedećeg dana sa svojim služavkama pošla u crkvu gdje je dugo sjedila i utjecala se Gospodinu

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

Isusu Kristu. Kada su joj iz dvorca po ciči zimi doveli njezinu malenu djecu, nije znala kamo ih smjestiti i položiti njihove glave, premda im je kao nasljednicima njihova oca pripadala vlast nad ovim gradom. Silom prilika povukla se u kuću nekog svećenika, moleći ga da se smiluje njoj i njezinoj djeci. Ovaj ju je odveo do neke kuće, u kojoj je za sebe, djecu i služavke dobila na raspolaganje samo jednu malu i hladnu sobu. U tom je gradu, u stanu s više malenih prostorija, živio jedan od njezinih bivših službenika. Na preporuku njezina domaćina povukla se tamo, i sa svom svojom služinčadi stanovala je u tijesnom prostoru, premda je okolo bilo puno zgrada. Budući da su im domaćin i njegova žena otežavali život, vrijeđali ih i susretali bez ikakvog traga ljubavi prema bližnjemu, svi su se povukli iz kuće. Elizabeta je

Ljudima prijatelj GODINA SVETE ELIZABETE

Elizabetina strpljivost Strpljivost je krepost koja se doživljava kao dar Duha Svetoga, te je možemo smatrati i velikodušnošću. Velikodušan čovjek je dobroćudan i postojan u vjernosti; on uvažava i podnosi drugoga u strpljivosti, pa makar dotični bio ispunjen srdžbom. Isus je strpljivo podnosio uvrede, osude, poniženja i ismijavanja. On i nas poziva da odvažno, strpljivo i postojano nosimo svoje boli, poniženja, razočaranja i neuspjehe. Strpljivost za kršćanina proizlazi iz slike Božje, koji se od svoje, više puta opravdane srdžbe, milostivo odvraća. Tako je strpljivost stajalište koje je drago Bogu i ujedno čovjekovo ponašanje koje je djelo milosti Božje.

rekla «zbogom» zidovima koji su je štitili od kiše i hladnoće, a domaćinu i njegovoj ženi zahvalila plačući za njih rekla: «Rado bih im zahvalila, ali ne znam na čemu. Htjela bih ih blagosloviti kad bih za to imala priliku». Budući da nije mogla naći nikakav krov nad glavom, vratila se u nečistu kućicu u kojoj je bila na početku. Tako je od svih ljudi svoga muža bila progonjena i lišena svih svojih dobara. Prisiljena takvom nedaćom, svoju je djecu zbog toga poslala na razna mjesta, da tamo dozrijevaju i odrastu. Možemo samo zamisliti kako se Elizabeta osjećala u takvom stanju. Žena, koja je prije toga živjela na kneževskom dvoru i druge mogla materijalno pomagati, sada je morala prositi za svratište a nije ga mogla naći. Morala je podnositi siromaštvo, a i ono malo što je dobivala, otrgla bi od svojih usta i davala siromasima.

U Elizabetinu životu nije bilo dosta što su je ponižavali samo službenici njezina pokojnog muža, nego su to činili i oni kojima je iskazivala djela milosrđa. No ona je i u tome posvjedočila svoju strpljivost, o čemu svjedoči sljedeći primjer. U neposrednoj blizini kućice u kojoj se smjestila Elizabeta, živjela je jedna siromašna starica i bolesnica. Elizabeta joj je kao siroti davala hranu, kao bolesnici potrebne joj lijekove, a kao starici utjehu i pomoć. Jednog su se dana Elizabeta i ova starica susrele na putu do crkve u jednoj uskoj ulici. U tu je ulicu, na mjestima gdje je tekla voda i bilo veliko blato, bilo nabacano kamenje, kako bi ljudi mogli lakše prolaziti. Kamenje je k tome bilo vrlo sklisko. Na tom je mjestu ova starica susrela svoju dobročiniteljicu i nije joj se na tom puteljku htjela maknuti s mjesta. Zaboravivši na njezino dobročinstvo, ova je opaka starica odgurnula plemenitu Elizabetu, tako da je pala u prljavu vodu i posvema uprljala svoju odjeću odozgo do dolje. Sve je to podnijela s velikom strpljivošću. Kada su je podigli, nasmiješila se i nakon toga je na jednom potoku s veseljem počela prati svoju odjeću. Odakle Elizabeti takva strpljivost? Imamo li u vidu da je strpljivost dar

Duha Svetoga i djelo milosti Božje, onda vrijedi znati da je ona svoju bezazlenu dušu neprestano prala i ubijelila ju u krvi Jaganjčevoj (Otk 7,14). Sve je to morala doživjeti, a pritom nije zaboravljala na Boga niti je ikome činila nepravdu. Naprotiv. Što je doživljavala veće nepravde, to je božanskim nadahnućem primala veću snagu, koju joj je Gospodin Isus Krist danomice darivao, jer ona se danonoćno posvećivala molitvi.

Jedno Elizabetino viđenje Elizabeta se jednog korizmenog dana klečeći naslonila na zid i jako dugo gledala prema oltaru. Kada se konačno vratila u skromno boravište, a zbog velike slabosti sa sobom je uzela samo malo hrane, izbio joj je znoj na lice. Htjela se nasloniti na zid, ali je pala u naručaj služavke Izentrude. Nakon što su svi, osim spomenute služavke, izišli van, Elizabeta je otvorila oči, pogledala prema prozorima i počela se blaženo smijati radosnim izrazom lica. Nakon sat vremena ponovno je otvorila oči, prolila puno suza te nakon toga još jednom otvorila oči, ljubazno se smiješeći kao i prije. U takvom je stanju ostala do molitve Povečerja. Više je puta plakala zatvorenih očiju, a onda bi ih ponovno otvorila smiješeći se i ostajući nešto dulje u svom veselju. Konačno je nakon duge šutnje zazvala: Tako dakle, Gospodine. Ti želiš biti sa mnom a ja želim biti s tobom i nikada se ne želim odijeliti od tebe». Spomenuta Izentruda, koja joj je bila bliskija od ostalih služavki, stalno ju je molila da joj otkrije s kim je to razgovarala. Elizabeta se tome najprije protivila, ali je na njezinu upornost popustila te rekla: «Vidjela sam otvoreno nebo i njega, moga dragog Gospodina Isusa, kako se sagnuo i tješio me u raznim strahovima i potištenostima što su me pritisli. I dokle god sam ga gledala, bila sam radosna i smiješila se; a kada je svoje lice okrenuo, kao da želi otići, zaplakala sam.

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj GODINA SVETE ELIZABETE Zatim mi se smilovao, ponovno me blago pogledao te rekao: Ako želiš biti sa mnom, ja želim biti s tobom». Izentruda je još tražila da joj ipak nešto ispriča o gore spomenutom viđenju koje je imala u crkvi kod prinošenja žrtve. Elizabeta joj je odvratila: «Ono što sam tamo vidjela ne dade se ispričati, ali znaj: Doživjela sam veliku radost i vidjela čudesne božanske tajne». Kada se danju i noću molila, češće je imala viđenja i božansku utjehu, što je na sve moguće načine ipak pritajivala i prešućivala. Rekla je k tome da kod takvih stvari treba biti jako oprezan, kako se u nju ne bi uvukao duh oholosti – prema onoj Apostolovoj: «Da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara, te se ne uzoholim» (2 Kor 12,7).

Ništa od nove udaje U rano proljeće 1228. godine Elizabeta je dobila poziv od svoje tetke Matilde, opatice benediktinskog samostana u Kitzingenu u biskupiji Würzburg, da dođe k njoj. Rado je prihvatila taj poziv, pa i zbog male kćerkice Gertrude, nadajući se da će tamo nesmetano služiti Gospodinu u potpunom siromaštvu, kojega se nije htjela nipošto odreći. Budući da nije htjela postati benediktinkom, opatica Matilda je počela pomišljati na njezinu ponovnu udaju. Iz samilosti prema njezinoj nevolji dovela ju je svome bratu Eckbertu, tj. njezinom ujku, koji je bio biskup u Bambergu. Ovaj ju je časno primio i pomislio, kako joj je kasnije priznao, da je ponovno zaruči i pripremi za udaju. Biskup je pomislio da bi se Elizabeta mogla udati za cara Fridrika II., kojemu je umrla žena Izabela za vrijeme njegova boravka u Palestini. Neki kažu da je i sam Fridrik bacio na nju oko. Pozivajući se na svoj zavjet čistoće, Elizabeta se tome najodlučnije oduprla. Budući da su se s njom zavjetovale i služavke te se zbog biskupove se vlasti prestrašile, Elizabeta ih je stalno tješila: «Toliko se pouzdajem

u Gospodina, koji već znade da sam još za života svoga muža čistim i iskrenim srcem položila zavjet čistoće, da s pouzdanjem u njegovo božansko milosrđe to držim nemogućim, tj. da će sačuvati moju čistoću usprkos svim spletkama i ljudskoj sili. Čistoću ipak nisam zavjetovala pod nekim uvjetom kao na primjer: ako se to svidi mojim prijateljima ili: ako Bog ne bi objavio nešto drugo, nego bezuvjetno: potpuna uzdržljivost nakon smrti moga muža. Pa ako bi moj stric protiv moje volje i dalje uporno navaljivao da se udam, ja bih se tome odupirala srcem i ustima. Ako ne bih imala drugog izlaza, onda bih si potajice odrezala nos, tako da više nitko ne bi pogledao takvu nakazu u lice i nagovarao ju na udaju». Biskup ju je zatim poslao u dvorac Pottenstein da tamo razmišlja o njegovu prijedlogu za udaju. Kako je doznala, tu je trebala biti zatočena sve dok se ne uda. Kada je Gospodinu, kojemu je poklonila svoje srce, sa suzama povjerila svoju čistoću, iznenada je Njegovim posredstvom došao jedan biskupov izaslanik sa nalogom da se vrati u Bamberg i da bude prisutna prigodom povratka kostiju svoga muža, koje su iz daleke zemlje u kojoj je umro bile na putu u domovinu. Doček žalobne povorke bio je veličanstven, a biskup ju je s mnoštvom plemstva, klera i naroda predveo u katedralu, gdje je otpjevao misu zadušnicu i pokojniku podijelio uobičajeno odrješenje. Nakon toga Elizabeta je rekla plačući: «Gospodine, hvala ti što u svom milosrđu iskazuješ utjehu s posmrtnim ostacima moga muža, za kojima sam vruče čeznula. Ti znadeš – koliko god sam ga i ja voljela, ne želim ti zavidjeti. On se po svojoj i mojoj želji žrtvovao za obranu Svete zemlje. Ako bih ga mogla ponovno imati, onda ga ne bih mijenjala za cijeli svijet, pa makar s njim morala ići i prosjačit. Ali protiv Tvoje volje ne bih ga uskrisila – ti si za to svjedok – pa stajalo me to samo jedne jedincate vlasi. Preporučam njega i sebe Tvojoj

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

milosti. Neka se u nama ispuni volja Tvoja». Kada su kosti njezinog muža vazali prenijeli u samostan Reinhardsbrun da ih sahrane, ona se s njima vratila u Thüringen. Budući da ju je biskup želio povjeriti ovim plemenitim muževima da joj samo osiguraju njezino životno uzdržavanje, oni su obećali da će joj pomoći u povratku njezine udovičke imovine. Ali nakon sahrane njezina muža nitko se nije pobrinuo za njezino dobro. Tako je ponovno bila izložena prijašnjim nevoljama i prosjačenju, sve dok na poziv magistra Konrada nije pošla u Marburg.

Život u Marburgu Kada je ovaj grad od svoga muža dobila i kao jutarnji dar, njezinu su joj rođaci svojim nepravednim i mrzovoljnim ponašanjem tamo ipak onemogućili prikladan način života. Pritisnuta nevoljama, preselila se zbog toga na neko malo imanje na kojemu je – kako nikome ne bi bila na teret – dobila jednu narušenu kuću. Tu je, u pomanjkanju prikladnijeg mjesta za obitavanje, uzela jedan prostor ispod stubišta. Da bi se zaštitila od sunčevih zraka, štitila se s granjem punim lišća koje je naslonila na zid. Hranu, koju je mogla nabaviti, pripremala je samo sa svojom služinčadi. Pod pritiskom sunca, olujnog vjetra i svugdje gustog dima za njezine oči, jako je trpjela u skučenom prostoru, ali je to podnosila s radošću i zahvalom Bogu, sve dok joj u Marburgu nije bila podignuta prizemnica od drveta i gline. Tu se povukla, tu je obukla sivo redovničko odijelo, jednostavnu i istrošenu odjeću. Tu je razdavala gotovo dvije tisuće maraka koje je primila kao udovica. Oko te su se kuće okupljali bezbrojni siromasi, te je jednom razdijelila pet stotina maraka u jednom jedinom danu. Ono što joj je ostalo od njezinih nakita, koje je kod preseljenja iz kuće očeve, kralja Mađarske, donijelasobom,podijelilajepotrebitima. Tu je bilo puno zlatnog i srebrnog posuđa, dragocjene pozlaćene svile,

Ljudima prijatelj GODINA SVETE ELIZABETE

te nakit kraljevske raskoši od bogatog zlata i sjajnih plemenitih kamena. Tu je također dala sagraditi bolnicu, u kojoj je, sama posvema siromašna, ponizno njegovala bolesnike i posluživala ih poput služavke. U svojoj neprestanoj odanosti prema siromasima i ublažavanju njihovih nevolja, posvetila je takoreći sav svoj posjed, tj. samu sebe. Ali sa strane zemaljskih moćnika doživljavala je izrugivanja, klevete i veliko omalovažavanje, tako da su joj njezini rođaci više puta zadavali boli, ogovarali je, te s njom nisu htjeli niti razgovarati niti je vidjeti, jer im se zbog odreknuća zemaljskih bogatstava činila ludom. Sve je to ona strpljivo i radosno podnosila, ali upravo zbog toga su joj predbacivali da je prebrzo zaboravila na smrt svoga muža, budući da je vesela umjesto da žaluje. U svojoj je žalosti najprije našla Boga kao očinskog tješitelja u papi Grguru IX. Svojim uslugama i pismima dobrostivo ju je jačao i hrabrio da sačuva čistoću i da ustraje u strpljivosti. Obrazložio joj je razne svetačke primjere i predočio joj sigurno vječno blaženstvo, a nju samu i njezina dobra uzeo je pod duhovnu zaštitu Apostolske stolice, preporučio joj je češće spomenutog magistra Konrada kojemu je povjerio zaštitu njezinih prava. Njegovim je posredstvom kod procjene njezina udovištva dobila prije spomenuti novčani iznos, kojega je na njegov savjet sasvim razdijelila kao milostinju. A kod svih spomenutih bolesti i poteškoća, ona je s radošću zahvaljivala Bogu što je smatra dostojnom tolikih iskušenja. «Jer koga Gospodin ljubi, onoga i kori, kao otac sina koga voli» (Izreke 3,12). «Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli» (Hebrejima 12,6). Iz ljubavi prema Gospodinu držala je zavjet čistoće i sve je primala u poniznosti. Jer da se htjela ponovno vjenčati, onda bi joj stvarno pripala sva slava svijeta sa svom svojom čašću i bogatstvom. Budući da joj je magister Konrad govorio da sve prezre, usrdno

je molila Gospodina da joj pomogne kako da sva zemaljska dobra manje cijeni, zatim da joj umanji pretjeranu ljubav prema njezinoj djeci i da joj konačno udijeli spremnost za podnošenje pogrda. Poslije razmatranja rekla je svojim služavkama: Gospodin je uslišao moju molitvu, jer vidite, sve svjetsko blago koje mi je nekoć bilo milo, sada smatram gubitkom (Fil 3,8). Isto se tako skrbim za svoju djecu – Bog mi je za to svjedok – kao i za svakoga drugog bližnjega: Preporučila sam ih Bogu; neka On učini s njima prema svojoj dobrohotnosti! Radujem se i ogovaranjima, uvredama i omalovažavanju moje osobe. Ništa drugo ne ljubim kao samoga Boga.

Velike kušnje Magister Konrad je njezinu postojanost često stavljao na kušnju, pošto ju je u svemu odvraćao od vlastite volje i zapovijedao da čini ono što joj je bilo mrsko. A da bi je još više iskušao, udaljavao je od nje jednog po jednog od dragih joj ljudi iz kućnog zajedništva, kako bi svaki rastanak pojedinačno bolno doživjela. Tako je konačno protjerao i njoj jako dragu Izentrudu, što je Elizabetu jako zabrinulo i dovelo ju do gorkih suza. Na kraju mu je još preostalo samo da udalji od nje Izentrudinu rođakinju Gudu, koje su od djetinjstva bile zajedno i dobro se u svemu slagale. Elizabeta se morala i s njom oprostiti, i to s gorkim suzama i uzdisajima. Ovakve je odredbe magister Konrad donio dobronamjerno, jer se bojao da ne bi govorili o njezinom prijašnjem sjaju, a to bi je moglo dovesti u iskušenje da se u to ponovno pouzda. A da bi je priveo sličnosti samome Bogu, uskratio joj je svaku ljudsku utjehu koju je mogla crpsti iz neposredne blizine. Zato je odredio da joj sa strane budu stroge žene, od kojih bi trebala trpjeti razne nevolje. One su joj postavljale zamke i govorile magistru Konradu da nije prakticirala poslušnost, kad je nešto davala siromasima ili im to slala po nekom

drugom. Naime, magister Konrad joj je zabranio da bilo što daruje, jer ona je sasvim dijelila onima koji su bili pogođeni bijedom. Ali uvijek kad je bila spriječena u darivanju ili da očisti gubavce ili druge nečiste bolesnike, iz nutarnjeg poriva prema njima i prevelikog milosrđa bila je izvan sebe i oboljela. Magister Konrad joj je to dobronamjerno zabranio, premda se radilo općenito o vježbi milosrđa i dobrih djela. On se naime bojao, da bi se njezina plemenita nježnost mogla zaraziti od gubavaca ili bi bila osuđena na propast. Zbog toga joj je priječio da prima k sebi takve bolesnike, da dodiruje njih i njihove čireve i da ih ljubi. Lakoumna trošenja i odviše darežljive milostinje nije dopuštao, jer ona nije ništa zadržavala niti za vlastitu potrebu. Kao zavjetovana ona ne bi trebala imati nikakvo vlasništvo za razdavanje i sve je dala u njegove ruke. Također joj je zabranio da odviše ne otkida za druge od svojih usta, da time ne oslabi i ne istroši svoje snage. Na takve bi tužbe od magistra Konrada često dobila udarce ili pljuske, za kojima je jednoć čeznula u vidu sjećanja na pljuske Gospodinu. Bila je toliko poslušna, da se bez dopuštenja nije nikome usudila ponuditi neku hranu, pa ni pričati sa svoje dvije služavke koje su je jednom posjetile. Elizabeta je od svog djetinjstva pa do kraja života često bila sa strane opakih ljudi izložena zlim jezicima, pogrdama, ljubomori i ogovaranjima. Kao što je sama prezirala vremenita dobra i svijet, izgleda da je i svijet prezirao nju – prema onoj Kristovoj: «Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao od svijeta, zato vas svijet mrzi» (Iv 15,19). Ali sve nedaće, podcjenjivanja i brojne udarce, koje joj je magister Konrad revno zadavao da je zadrži u njezinoj čvrstoj nakani, podnosila je s velikom strpljivošću i radošću. fra Nikola Bašnec (Nastavak u sljedećem broju)

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

TEMATSKI SUSRET ČLANOVA FSR-a ZAGREBAČKOG PODRUČJA BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA U VUKOVARU

I ove je godine održan tematski susret članova FSR-a Zagrebačkog područja blaženog Alojzija Stepinca, i to na temu: Identitet FSR-a. Susret je održan u Pastoralnom centru svetog Bone u Vukovaru. Pedesetak članova FSR-a iz sjeverozapadne Hrvatske krenulo je u petak 20. travnja u popodnevnim satima autobusom ispred zagrebačke katedrale, a u večernjim satima svi su sretno stigli na odredište, tj. u franjevački samostan, gdje ih je zajedno sa svojom braćom ljubazno dočekao poglavar fra Zlatko Špehar. Izrazivši svima dobrodošlicu, ispričao se što neće cijelo vrijeme moći biti s nama, jer očekuje oko šest stotina hodočasnika, naglasivši da je Vukovar, koji iz Domovinskog rata (1991.-1995.) nije izašao kao grad heroj nego kao grad mučenik, postao hodočasničko mjesto, u što smo se mogli svi osvjedočiti. 26

Živjeti u društvu i obitelji uvijek vjerni Evanđelju! Zavjetovanje u FSR-u Glavni dio ovog susreta bio je u subotu 21. travnja, a započeo je jutarnjom molitvom iz Časoslova Božjeg naroda. Nakon pozdrava i najave programa, prvo predavanje održao je fra Ljudevit Maračić na temu: Zavjetovanje u FSR-u. U prvom dijelu predavač je govorio o zavjetovanju kao liturgijskom činu. Ono je najprije milost i dar Duha Svetoga, što od kandidata traži odluku za evanđeoskim životom. Zavjetovanje je isto tako čin Crkve u kojoj Krist djeluje, tj. čin cjelokupnog Tijela Kristova, glave i udova. U nastavku je predavač govorio o zavjetovanju i bratstvu, koje «postaje osnovnom stanicom cijeloga Reda i vidljivim znakom Crkve koja je zajednica ljubavi» (Pravilo, 22). Svojim liturgijskim utemeljenjem

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

zavjetovanje određuje uključenje u određeno mjesno bratstvo i preko njega cjelokupnom Franjevačkom svjetovnom redu. Ono stoga naznačuje ucjepljenje u život tijelo i uključenje u proces koji postupno apsorbira i asimilira (postaje jedno). Službenici u slavlju zavjetovanja su kandidati koji, između ostaloga, moraju biti krizmani, mjesni ministar koji prima zavjetovanje i svećenik koji predsjedava obredu. Svećenik je ujedno svjedok i jamac da je kandidat prikladan, te u ime Crkve odobrava obećanja. U drugom dijelu svog izlaganja fra Ljudevit je iznio teološki vid zavjeta, te je iz Obrednika pročitao obrazac zavjetovanja u FSR-u, a zatim je istaknuo njegovu vrijednost. Zavjetovanje se, naime, odnosi na zauzetost potvrđenu svečanim i javnim ugovorom

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

s Bogom i Crkvom, zauzetost da će se kršćanski poziv živjeti na evanđeoski način, po primjeru svetoga Franje.

Bitna obilježja identiteta FSR-a Drugo predavanje tog lijepog jutra održao je fra Zvonimir Brusač na gornju temu. Pravilo utvrđuje narav, svrhu i duh FSR-a, naglasio je na početku. Što bi to trebalo značiti? Predavač je naglasio da je narav FSR-a kao zajednice vjernika u prvom redu aktivno sudjelovanje u bogoslužju, životu i djelatnosti Crkve. U njegovu narav pripada i svjetovnost, a to znači da svi članovi FSR-a trebaju živjeti u društvu i obitelji, uvijek vjerni Evanđelju. Zato se od njih traži otvorenost i franjevački način života. U odnosu na svrhu FSR-a, naglašena je njegova samostalnost. Kao pripadnici Reda na temelju posebnog Božjeg poziva, članovi daju obećanje evanđeoskog života, da će težiti savršenstvu ljubavi opslužujući Pravilo. Glavna svrha je svjedočenje Krista u svijetu u duhu svetog Franje Asiškog. Treće obilježje identiteta FSR-a je njegov duh. Svjetovni franjevci su pozvani da u svijetu unazočuju karizmu, tj. milosni dar, svetog Franje Asiškog, ostvarujući bratsko zajedništvo. Jer FSR je javno vjerničko društvo s oznakama crkvenosti.

Posjet Ovčari U pauzama nakon predavanja i prije zajedničkog objeda, sudionici Susreta su se zaista mogli uvjeriti u riječi koje im je na početku uputio gvardijan fra Zlatko, naime da je Vukovar kao grad mučenik postao hodočasničko mjesto. Hodočasnici su dolazili sa svih strana Lijepe naše, a nakon objeda i mi smo pod vodstvom branitelja Zorana Zornjaka prošli ulicama Vukovara, posjetili muzej u kojemu su bili ranjenici i na kraju pošli na Ovčaru. Vodič Zoran, i sam član FSR-a u Vukovaru, govorio nam je putem o svojim ratnim godinama, ali bez ikakvog traga mržnje ili ljutnje na agresora. Naša je snaga u vjeri, naglasio je više puta, bodrivši nas da se ne trebamo ničega bojati, pa ni same smrti ne. Kad smo stigli na Ovčaru, gdje je agresor pokopao i tako htio sakriti preko dvije stotine poubijanih ranjenika iz vukovarske bolnice, branitelj Zoran nam je rekao da je tu trebao biti i njegov grob. Potreseni njegovim izlaganjem, pomolili smo se za sve žrtve koje su tu bile «sakrivene», ali su nakon identifikacije časno pokopane na gradskom groblju, koje smo nakon povratka u Vukovar također posjetili i ponovno se pomolili za njihove duše.

Poziv, karizma i poslanje FSR-a Nakon obilaska grada i spomenika Domovinskog rata te posjeta Ovčari, u kasnijim popodnevnim satima nastavili smo s radom. Predavanje na gornju temu održao je fra Nikola Bašnec. Poziv je zov koji od Boga dolazi čovjeku i izravno ga stavlja u novi odnos spram Boga i drugih ljudi. Temeljni poziv u Starom zavjetu bio je Abrahamov, a posljednji Božji poziv ljudima je Isus Krist, u kojemu se Bog u potpunosti objavio. Isus je za vrijeme svoga zemaljskog života pozivao svoje učenike na različite načine, a kao uskrsnuli Gospodin pozvao je Pavla, i to na najuzbudljiviji način. Pavao je uvijek bio svjestan svoga poziva, a svjetlo, koje ga je obasjalo pred Damaskom, nikada se u njemu nije utrnulo, U nastavku je predavač govorio o pozivu Franje Asiškog i Leopolda Mandića koje je Gospodin, svakoga na jedinstven način, pozvao nakon njihova poniženja; Franjo je bio ponižen u zatvoru a Leopold od rođene sestre i strogog župnika. No i jedan i drugi imali su i ostavili svijetu svoju karizmu. U drugom dijelu predavač je govorio o karizmi kao djelotvornom daru i

Vrijedi naglasiti da je ovo predavanje bilo radno, te su sudionici mogli iznositi vlastita iskustva u odnosu na identitet FSR-a. Premda svi koristimo naziv identitet, vrijedi ipak naglasiti da on znači istovjetnost, podudaranje, priznanje da netko zaista jest ono čime se očituje, da je netko zaista osoba o kojoj je riječ. U odnosu na narav, svrhu i duh FSR-a, to bi ujedno značilo da su njegovi članovi oni, u koje se netko može pouzdati, jer vjerodostojno žive vjeru svoga krštenja i, kako je već rečeno, u svijetu unazočuju karizmu svetog Franje.

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

šuje sve čovjekove snage, jer samo je ljubav život. Sve ostalo premalo je za čovjekovo i Božje dostojanstvo, za njihov susret. Franjo je kroz sve godine svog života mukotrpno nastojao otkriti svoj identitet, steći ga u susretu s Bogom i ljudima.

sudjelovanju na izobilju Božjeg dara, koji je život vječni u Kristu Isusu (usp. Rim 6,23). U tom vidu i doprinos FSR-a mora biti plodniji za franjevačku karizmu. On je kao svjetovni red pozvan na zauzimanje za pravednost, mir i zaštitu stvorenoga i za svjedočenje Evanđelja u svijetu zajedno s drugom braćom i sestrama». U tome trebaju članovi FSR-a tržiti i proživljavati svoje poslanje, koje označava nalog nekomu da prenese poruku ili neku zadaću. Isus je bio ispunjen snažnom sviješću poslanja, jer je poslanik Božji po uzoru na starozavjetne proroke… I Pracrkva shvaća Isusa kao Božjega poslanika, koji šalje apostole i učenike da bi svoje poslanje u svijetu uprisutnio i u budućnosti. Vjerodostojnošću kršćana i danas se posvjedočuje Isusovo poslanje. Na kraju je rečeno da su franjevci poslani u najtežu misijsku zemlju, a to je Europa u koju toliko želimo ući, a premalo zapažamo da ona po materijalizmu i sekulariziranosti pomalo ulazi u nas. Nalazimo se pred pitanjem na koje još nitko nije odgovorio: Kako evangelizirati one koji su nekoć bili kršćani a danas to više nisu i ne žele biti?

kao što su npr. poštivanje kultura, neprestano obraćenje, vjerodostojno bratstvo, molitva i mistika i međufranjevačka suradnja. Ovaj je subotnji dan završio svetom misom, koju je predvodio fra Zvonimir, zajedničkom večerom i klanjanjem pred Presvetim, koje je vodio fra Ljudevit.

O smjernosti i izrazitosti evanđeoskog života (ili: Ususret savršenom veselju) Sljedećeg jutra nakon zajedničke molitve i doručka bila je koncelebrirana misa s početkom u 9 sati, a predvodio ju je i propovijedao fra Nikola. Poslije mise i kratkog predaha bilo je predavanje na gornju temu, a održao ga je brat Stjepan Lice. Počeo je s Mojsijevim pitanjem Bogu: Tko sam ja?, a zatim s Franjinim pitanjem: Tko si ti, preslatki Gospodine, Bože moj, a tko sam ja crvić, sluga tvoj? Za Franju Bog je dostojan ljubavi koja prema-

Pred tim pitanjem treba imati u svijesti da je svaki franjevački brat misionar i svaka sestra misionarka, i da stoga treba imati povjerenje u život. Mi trebamo u Crkvi biti jedna živa zajednica braće i sestara, koji su zajedno na putu i koji tako predstavljaju Božju dobrotu prema svim ljudima. Stoga trebamo imati pred očima zahtjeve,

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

I za Svetu Klaru Asišku ljubav, vjernost i postojanost, oblikuje identitet sestara, čovjekov identitet, kojega treba svednevice obnavljati i potvrđivati. Ona u svom Blagoslovu zapisuje divne riječi: ‘Ljubite uvijek svoje duše i duše svih svojih sestara i vodite uvijek brigu da održite što ste Gospodinu obećale.’ Čovjek svoj identitet ne može steći tek tako. On je nužno plod milosti, ali i rada ruku čovjekovih, srca čovjekovog. Zahtjevni Božji putovi suočavaju čovjeka s njegovim identitetom, s Božjim naumom s njim. Franjo je u više navrata čuo Božji glas i nije oklijevao da mu se odazove, da ga posluša. On je želio Evanđelje tumačiti životom i shvatio je da ga se može živjeti samo doslovno. Otkriće Evanđelja dovodi ga do otkrića braće, jer ono upućuje na život s drugima. Nije čudo što je broj braće (i sestara) rastao i što su im se duhovno pridruživali i toliki koji su zbog svog bračnog i obiteljskog života ostali živjeti u svijetu. Kao što je Franju otkriće Evanđelja uvelo u otkriće braće, tako Evanđelje – koje želi biti sveto pravilo našeg života, naše slobode i sreće – i nama želi otkriti Božji svijet kao bratski svijet. Za kršćanina, za franjevca, ne postoji

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED franjevačkog identiteta. Nakon toga je bio zajednički ručak s braćom u samostanskoj blagovaonici, u kojoj smo se nakon dva dana svi osjećali kao kod kuće.

život za sebe. Biti kršćanin, biti Božji čovjek, znači biti čovjek za drugoga i s drugim. Biti brat, biti sestra!

se, ucijepljeni u Kristovo uskrsnuće smireno pripremamo na konačni susret s Ocem.

Toga je Franjo uvijek itekako bio svjestan. No, unatoč tome, nije Franji bilo lako biti brat svojoj braći. Bit će da ni njegovoj braći nije bilo lako imati njega za brata. Ta bio je toliko zahtjevan! Bio je sklon tolikim pretjerivanjima! Nikad nije bio zadovoljan s mogućim, nego je uvijek smjerao na nemoguće! I naposljetku je još rekao da gotovo ništa nije učinio.

I konačno, Evanđelje i franjevačka duhovnost nas uče da se nastojanjem oko življenja Evanđelja, nastojanjem oko franjevačkog i evanđeoskog identiteta ne trudimo steći ni Božje ni ljudsko priznanje, ni Božju ni ljudsku naklonost. Evanđelje nas uči da vjerno slijedimo glas svoga srca, glas srca svog života – Božjeg srca. I da nam to bude dovoljno tj. što nam je srce ondje gdje nam je i blago, što nam je srce ondje gdje je Evanđelje. Bude li tako, dozrijevat ćemo za savršeno veselje, za puninu Evanđelja i za život punim srcem, završio je predavač.

Evanđelje nas uvodi u svijet u kojem živimo s braćom i sestrama ovog vremena, ali i s braćom i sestrama koja su otišla pred nama. Franjevačku svjetovnu duhovnost nije moguće živjeti mimo svijeta. Mimo obitelji. Svijet, obitelj – prirodno je mjesto franjevačke svjetovne duhovnosti. Onamo postojano unositi radosnu vijest, ondje se istrošiti za Evanđelje – to je naše poslanje. To smo obećali kad smo dali obećanja evanđeoskog života. Svijet, obitelj – mjesto je gdje nam valja činiti prepoznatljivom franjevačku svjetovnu duhovnost. Živjeti svoj evanđeoski, svoj franjevački identitet. Pritom nam nije moguće zaštititi se od zahtjevnosti povjerenog nam franjevačkog poziva i poslanja u svijetu.

Peto predavanje na temu: Suvremeno društvo i franjevački identitet; Radosna vijest pod pritiskom rituala i ideologije, održao je brat Renato Matić. Predavanje je bilo popraćeno sa slikama iz suvremenog života, a sudionici su bili pozvani da snagom svoga franjevačkog identiteta, koji proizlazi iz proživljenog Evanđelja, stanovitim pojavama u suvremenom društvu pružaju otpor i da prate znakove vremena. Tu je bilo riječi o iskorištavanju siromašnih zemalja, o očuvanju svega stvorenoga, jer zemlja nam je svima dana.

Pravilo Franjevačkog svjetovnog reda potiče nas da, kao vjesnici savršena veselja, nastojimo u svakoj prigodi drugima donositi radost i nadu, te da

Tako je službeno završio ovaj Tematski susret FSR-a i sve je sudionike stavio na novi početak u vidu proživljenog i uvijek iznova traženog

U povratku smo posjetili Borovo naselje, gdje nas je kroz crkvu Gospe Fatimske proveo župnik fra Ante Perković. Zatim smo pošli u Aljmaš i posjetili novo Gospino svetište, u koje preko ljeta, kako nam je rekao župnik vlč. Ante Markić, dolazi puno hodočasnika. Na kraju smo došli u Osijek, gdje smo u Tvrđi razgledali franjevačku crkvu i samostan. O prošlosti crkve i njezinom značenju za grad Osijek govorio nam je samostanski poglavar fra Željko Paurić. Izlazeći iz ovog grada na Dravi, htjeli smo još posjetiti svetište svetog Leopolda Mandića u istoimenoj ulici u smjeru Dakova, ali smo krivo skrenuli, te sa suprotne strane, tj. sa obilaznice, nismo mogli doći na odredište zbog preuređenja ulice. Tako smo se okrenuli i pošli prema Zagrebu. Naš povratak bio je popraćen molitvom i pjesmom. Nikola Bašnec

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

Prvi Nacionalni kongres FSR-a i Frame U organizaciji Nacionalnog vijeća Franjevačkog svjetovnog reda (FSR) i Franjevačke mladeži (Frama), u subotu 19. svibnja 2007. godine održan je u samostanu Hrvatske provincije svetog Jeronima franjevaca konventualaca u Zagrebu na Svetom Duhu prvi Nacionalni kongres FSR-a i Frame. Kongres je upriličen povodom 800-te obljetnice rođenja svete Elizabete Ugarske, zaštitnice FSR-a, te je ova godina u Franjevačkoj obitelji proglašena Godinom svete Elizabete. Budući da je Elizabeta, premda kneginja, svoj život posvetila siromasima i bolesnicima, tema Kongresa bila je: “Milosrdno djelovanje FSR-a i Frame u hrvatskom društvu danas”. Vrijedi znati da su se kongresi FSR-a održavali i prije, ali ovaj kongres svjetovnih franjevaca kod nas, bio je prvi nakon Drugog svjetskog rata. Na Kongresu se okupilo oko osam stotina članova FSR-a i Frame, kao da je i brojem htio pobuditi osjećaje na 800-tu obljetnicu rođenja svete Elizabete, svoje zaštitnice.

Milosrdno djelovanje FSR-a i Frame u hrvatskom društvu danas Lijepo je bilo u jutarnjim satima na prostoru ispred crkve svetog Antuna Padovanskog promatrati, kako članovi FSR-a i Frame iz svih naših krajeva neposredno pristupaju jedni drugima i srdačno se pozdravljaju, te svi očekuju da će se dogoditi nešto velika.

Otvaranje Kongresa U 9,30 sati sudionici Kongresa našli su se u crkvi i Kongres je započeo molitvom i pozdravnim govorima. Dobrodošlicu sudionicima Kongresa, među kojima je bio i varaždinski biskup Josip Mrzljak i sam član FSR-a, dobrodošlicu je izrekao domaćin i predsjedatelj Konferencije nacionalnih duhovnih asistenata FSR-a fra Ljudevit Maračić, OFMConv. Poslije njega sudionike su pozdravili predsjedatelj Konferencije nacionalnih asistenata Frame fra Milan Krišto, OFM, ministra Zagrebačkog područnog bratstva sestra Ana

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

Melnjak, nacionalni ministar FSR-a brat Vid Mato Batorović i nacionalni ministar Frame Lovro Sučić. Sestra Ana je biskupu predala buket crvenih ruža, a brat Lovro keramički krušćić s ružom i životopis svete Elizabete. U ime nacionalnog ministra FSR-a Slovenije Mirka Potočnika, Kongres je pozdravila sestra Doroteja Emeršič iz Ptuja. Zahvalila je na pozivu za sudjelovanje, te sve pozvala na veliko okupljanje koje slovenski svjetovni franjevci organiziraju 25. kolovoza u Slovengradcu u povodu godine svete Elizabete. Nakon ovih pozdravnih govora, predsjedatelj Konferencije generalnih duhovnih asistenata fra Ivan Matić pozdravio je nazočnost varaždinskog biskupa mons. Mrzljaka, te istaknuo kako je ovo okupljanje i poruka biskupima, da “smo tu u Crkvi, te želimo pronositi Evanđelje Isusa Krista

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

u Crkvi i društvu, što je na poseban način poziv cijele franjevačke obitelji, a na poseban način FSR-a i Frame”. Fra Ivan je također prenio pozdrave svih generalnih ministara Franjevačkih redova, svih generalnih asistenata, a osobito generalne ministre FSR-a sestre Encarnacion del Pozo.

Tri predavanja na Kongresu Nakon toga je održao prvo izlaganje na Kongresu na temu “Milosrdno djelovanje FSR-a i Frame, primjeri i iskustva iz drugih zemalja”. Predavač je naglasio kako svako djelovanje, bilo ono pojedinačno ili pak organizirano, od lokalne do međunarodne djelatnosti, mora biti podržano od cijelog bratstva. Svaki član bratstva mora se osjećati uključen bilo svojim aktivnimsudjelovanjem,molitvom,financijskom podrškom, ili na koji drugi način. To znači kada djelujemo, da djelujemo kao članovi jednoga bratstva, jer smo primili poslanstvo, istaknuo je Matić. Nadalje, napomenuo je kako je zajedničko svim bratstvima FSR-a i Frame da dišu jednim te istim duhom i žive istu karizmu bez obzira na to u kojoj zemlji djeluju. Svi su pozvani djelovati u duhu koji je jednak za sve članove franjevačke obitelji, a to je širenje i naviještanje Evanđelja Isusa Krista, kroz neprestano traženje novih kreativnih načina služenja, kojima treba odgovoriti izazovima današnjeg vremena. Potom je naveo

konkretne primjere djelovanja svjetovnih franjevaca u nekim zemljama. Tako je istaknuo, kako su u Brazilu angažirani na pomoći najugroženijim slojevima stanovništva. U Kongu svjetovni franjevci posebno osjećaju pripadnost bratstvu, a aktivnost im je usmjerena na djelovanje na lokalnoj i regionalnoj razini. Premda sami siromašni, spremni su pomoći onima koji su još siromašniji od njih. Na kraju je spomenuo primjer iz Italije, gdje je osnovan misijski centar koji formira mlade obitelji svjetovnih franjevaca, koje su spremne otići na tri godine u misije. Osim ovog vida, formiraju se i volonteri koji odlaze u Kamerun tijekom ljetnih mjeseci. Talijanski svjetovni franjevci angažirani su i na potpori imigrantima. Drugo i treće predavanje na temu: “Milosno djelovanje FSR-a i Frame u hrvatskom društvu danas” održali

su brat Stjepan Lice i Renato Matić. Predavač drugog izlaganja je na početku zapitao sudionike: «Što bi sveti Franjo da danas dođe među nas, po čemu bi zaključio da smo se okupili u njegovo ime, da smo spremni opsluživati Evanđelje, živjeti franjevačku duhovnost u svojim obiteljima, na radnom mjestu, u javnom djelovanju»? Zatim je istaknuo kako smo svi pozvani da budemo glasnici velikoga Kralja. No prepoznajemo li se mi sami kao takvi? Imamo li povjerenje jedni u druge, upitao je Stjepan Lice, te podsjetio da se ne zadovoljavamo samo živjeti od Božje ljubavi, nego živimo tu ljubav. To znači da na nikakav način ne pristanemo na materijalnu i duhovnu bijedu. Nemojmo pristati na oskudicu smisla življenja, nemojmo pristati na oskudicu radosti, na oskudicu nade, jer Božja je zauzetost bliža što je potrebnija. Budimo ljudi

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

milosrđa, ispravimo ono što je krivo koliko je do nas. Biti milosrdan znači rastereti se od zlopamćenja i svega što nas dijeli. Na kraju je istaknuo kako bi volio da milosno djelovanje potakne na zauzetije djelovanje u svijetu u kojem živimo, da budemo oruđe Božjeg mira i ljubavi. Brat Renato Matić je u svom izlaganju istaknuo kako milosrđe ne nosimo sebi, jer ga ničim ga nismo zavrijedili, nego ga trebamo dijeliti onima oko nas. U nastavku je sudionike podsjetio na prošla vremena, u kojima se od vjernika samo tražilo da bude lojalan građanin i da se ne miješa u politiku. Vjera je bila privatna stvar. Danas, međutim, trebamo «izaći iz sakristije» i pojavljivati se u javnosti sa svojim vrednotama koje živimo kao svjetovni franjevci… Nakon ovih izlaganja, u svetištu svetog Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu počelo je u 11,30 sati svečano euharistijsko slavlje. Svečanu koncelebriranu misu s tridesetak asistenata FSR-a i Frame, te ministrom provincijalom Hrvatske franjevačke provincije svetog Ćirila i Metoda fra Željkom Železnjakom, ministrom provincijalom Hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića fra Ivicom Petanjkom, vikarom Hrvatske provincije svetog Jeronima franjevaca konventualaca fra Ljudevitom Maračićem, predvodio je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak. U svojoj je propovijedi biskup najpri-

je pozvao nazočne da promotre svece, koji su primjer djelotvorne ljubavi. Ukratko je ocrtao životni lik svete Elizabete Ugarske, uzorne supruge i majke, a potom podsjetio kako papa Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici spominje poimence svece, među kojima i svetog Franju. Za svece Papa kaže da su trajni izvori socijalne ljubavi za sve ljude dobre volje. Nadalje, istaknuo je kako Papa govori o ljubavi kojom nas Bog ispunja i koju smo pozvani drugima nositi i s drugima dijeliti. To su činili sveci svaki na svoj način u svome životu i svojem vremenu. Svoju je propovijed biskup završio riječima: “Braćo i sestre, članovi Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži, što nam je činiti? Uprijeti svoj pogled u nebo onima koji su proslavljeni na nebu u zajedništvu s Uskrslim i ojačani snagom Onoga za kojeg je zapisano u Pismu: prošao je zemljom čineći dobro. To je činila Elizabeta, to je činio Franjo, Majka Terezija, to su činili mnogi znani i neznani tijekom dvadeset stoljeća života Crkve. Oni nas zagovaraju u nebu, a mi pokušajmo nasljedovati putujući ovim zemaljskim životom do konačnog susreta u vječnosti”. Nakon nicejsko-carigradskog Vjerovanja uslijedile su molitve vjernika koje su na ambonu molili članovi FSRa iz svih naših područja. Za vrijeme prinošenja žrtvenih darova, sudionici su davali svoje novčane priloge koji

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

su u jednoj košari kao dar prinijeti pred oltar, a namijenjeni su obitelji članova FSR-a sa šestero djece, koja živi u Novom Marofu u teškom materijalnom stanju. Prije i za vrijeme mise bila je prilika za svetu ispovijed, a na misi su svi sudionici pristupili svetoj pričesti. Misno slavlje i pjevanje animirali su članovi Franjevačke mladeži koja djeluje pri samostanu franjevaca konventualaca i u župi svetog Antuna Padovanskog na Svetom Duhu. Na kraju mise domaćin slavlja fra Ljudevit zahvalio je biskupu i subratu mons. Josipu Mrzljaku što se odazvao pozivu i predslavio ovo euharistijsko slavlje. Tako je svečanim blagoslovom na kraju mise i zajedničkim pjevanjem svih prisutnih bio završen prvi dio ovog Kongresa.

Ručak «iz torbe» i rad u skupinama Nakon mise, koja je završila u 13,15 sati, sudionici su se razišli po raznim prostorijama, a neki su bili u dvorištu ispred crkve. Teško je za toliki skup prirediti zajednički ručak ili barem domjenak, a za franjevce bi za takve zgode bio pravi luksuz odlaziti u hotele. Zato se u franjevačkom svijetu za takve i slične događaje već tradicionalno najavljuje da će ručak biti «iz torbe». No u već spomenutom dvorištu ipak je cijeli dan bilo na raspolaganju nešto za okrepu. Odmor je bio

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

do 14,30 sati, a to je ujedno bila prilika za osobne susrete i međusobno upoznavanje sudionika, koji su došli iz svih krajeva Lijepe naše. Poslije ručka sudionici su se podijelili u skupine, gdje se nastavilo s radom na temu Kongresa, tj. milosrdnog djelovanja. U skupinama se razgovaralo kako prepoznati bližnjega u potrebi i iskazati mu svoju milosrdnost. Kao primjer istaknut je sveti Franjo čije je djelovanje bilo bez podjele, razlika, sumnji, već samo usmjereno prema čovjeku u potrebi. Istaknuto je i da se unutar samih franjevačkih svjetovnjaka treba još više razvijati otvorenost prema mladima i osluškivati njihov glas. Naglašena je potreba suradnje i otvorenijeg djelovanja s drugim zajednicama i udrugama, te prema osobama u potrebi kojih je mnogo. U jednoj radnoj skupini bili su i duhovni asistenti i asistentice, njih dvadeset i osam. Oni su se osvrnuli na samu pripremu i tijek Kongresa, te su ponudili prijedloge kako bi sljedeća slična okupljanja bila što djelotvornija. Tako su istaknuli da bi bilo dobro da se Kongres održava više dana, te da se odmah donesu i smjernice kako za nacionalno, tako i mjesno djelovanje. Potom su istaknuli i potrebu većeg uključivanja u djelovanje samih svjetovnih franjevaca, te da se organizira molitveni program koji će pripremiti i voditi članovi FSR-a. Što se tiče odabira i obrade tema, pohvalili su ovogodišnju temu, no i istaknuli da bi ubuduće trebalo temi pristupiti iz različitih vidova; npr. biblijskih, povijesnih, pastoralnih... Posebno su istaknuli radost zbog nazočnosti biskupa, što daje dodatno ohrabrenje za djelovanje unutar Crkve. Isto su tako na kraju izrazili želju da ih se ubuduće u radnim skupinama ne odjeljuje od radnih skupina članova FSR-a, kao i zadovoljstvo što su ih svjetovni franjevci međusobno povezali.

uz temu kongresa: prihvatilište za beskućnike u Rijeci, akcija “Veronikin rubac” u Osijeku, organiziranje uskrsnih doručaka, obilazak bolnica i domova za starije, pomoć siromašnima i drugo. Cjelodnevno događanje bilo je obogaćeno glazbenim točkama u izvedbi članova Frame Svetoga Duha iz Zagreba. Na kraju Kongresa, članovi Franjevačke mladeži s Kaptola 9 izveli su, na opće zadovoljstvo i radost svih prisutnih, dramsku predstavu «Život svete Elizabete Ugarske». To potvrđuje činjenica što su akteri drame, radi silnog pljeska publike, morali nekoliko puta izlaziti iza «kulisa» i nakloniti se prisutnima. Po završetku Kongresa, fra Ivan Matić je za Informativnu katoličku agenciju

izjavio kako svi dijele veliku radost da se nacionalni susret ovakvog karaktera održao. Velik odaziv na Kongres je znak povezanosti, karizme i zajedničkog poslanja. Pohvalio je organizaciju i odabir teme, te rad u skupinama. To će sve zasigurno biti od velike koristi za djelovanje FSR-a i Frame u društvu, kako bi uistinu bili kvasac u tom društvu, te da pronose evanđeosku poruku i kršćanske vrednote i da na taj način svjedoče franjevačku karizmu, a to je biti na službu Crkvi i na službu drugima, rekao je. Nacionalni ministar FSR-a brat Vid Mato Batorović je pohvalio Organizacijski odbor, te istaknuo kako će se iz izvješća radnih skupina izvući smjernice za djelovanje u narednom razdoblju. U Organizacijskom odboru bilo je sedamnaest članova, a pred-

Zaključujući radni dio Kongresa, nacionalni ministar FSR-a brat Vid Mato Batorović je istaknuo i neke konkretne aktivnosti koje provode mjesna bratstva FSR-a i Frame, a vezana su

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED sjedala mu je sestra Hilda Švarcmajer. Brat Mato je podsjetio da je posljednjih 5 - 6 godina FSR promijenio način rada, te je sve više prisutan u društvu uopće. Jedan od predavača na Kongresu brat Stjepan Lice pak je istaknuo da je ovaj susret bio prilika za bolje upoznavanje, povezivanje i razmišljanje o jednoj bitnoj temi koja određuje djelovanje, a to je milosrdno djelovanje u smislu zauzimanja za dostojanstvo čovjeka u našem društvu i za opće promicanje smisla života. Kao što je bilo lijepo u jutarnjim satima ispred crkve, kada su se članovi FSR-a i Frame iz svih naših krajeva srdačno susretali, tako je i sada bilo lijepo promatrati kako se rastaju. Tu nije bilo nikakvih suza ni žalosti. Možemo se pitati, zašto? Odgovor je vjerojatno u Lukinu evanđelju koje smo slušali na svetkovinu Uzašašća, a proslavili smo ga svega dva dana prije Kongresa. Naime, kad je Isus blagoslovio učenike, rastao se od njih i «bi uznesen na nebo, oni mu se ničice poklone pa se s velikom radošću vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga» (Lk 24,53). Učenici su se radosni vratili u Jeruzalem, a sudionici Kongresa su se isto tako radosni vratili u «svoj Jeruzalem», u svoje zajednice, u kojima će slaviti i blagoslivljati Boga, prolaziti svijetom otvorenih očiju i iskazivati milosrđe, tj. milosrdno djelovati u svojoj sredini i hrvatskom društvu, i tako drugima biti na radost. fra Nikola Bašnec

Kongres je završio prigodnom molitvom svetoj Elizabeti Ugarskoj i svečanim blagoslovom. Tu je molitvu sastavio fra Fernardo Scocca, TOR, a zajedno sa svim sudionicima, koji su je imali na poleđini kongresnog programa, predvodio ju je generalni asistent fra Ivan Matić. Ovdje je donosimo u cijelosti.

Svetoj Elizabeti Ugarskoj Poslušaj nas, Elizabeto, plemenita po rođenju i još plemenitija po kršćanskom preporođenju, poslušaj nas, hodočasnike trećeg tisućljeća. Bila si među prvim učenicama Franje Asiškog. Od prve si male braće učila ljubav prema Kristu prisutnom u siromasima, oni su te uveli u poniznost, čistoću, poslušnost. Izmoli i nama sigurnost Kristove nazočnosti u braći raspetoj tjelesnim i duhovnim bolima. U potpunom zajedništvu s mužem Ljudevitom bila si brižljiva supruga i majka: isprosi i nama plemenitu i srdačnu ljubav. S teškim životnim kušnjama suočila si se savršenom radošću: izmoli nam darove radosti i mira kad nam se drugi protive i ne razumiju nas.

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

Kada si ostala udovicom, potpuno si se predala služenju Bogu i siromasima. Učini da kršćanski vjernici laici i osobe posvećena života u Crkvi svijetle evanđeoskim svjedočenjem i osobnim zajedništvom s Bogom. Poslušnošću koju si svjesno prihvatila, naučila si svoju volju usklađivati s voljom Božjom. Uputi i nas prema tom cilju. Bogata, postala si siromašnom da mnoge pridigneš svojom ljubavlju. Kao kneginja i plemkinja ostala si slobodna pred napastima raskoši i taštine: pomozi nam da rastemo u toj nutarnjoj slobodi da možemo biti pažljivi na Božju riječ i osjetljivi za potrebe svoje braće. I za naporna služenja u svojoj bolnici svetog Franje, uvijek si, predajući se svima, očuvala zajedništvo s Bogom i dar da usrećuješ druge. Učini da i mi primimo tu milost blagoslivljanja i hvale, zahvalni za velike darove koje bez prestanka primamo od Božje velikodušnosti. Amen.

Ljudima prijatelj FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED

HODOČAŠĆE MJESNOG BRATSTVA FSR-a SV. MIHAEL U SLAVONIJU NA BLAGDAN SV. LEOPOLDA

Susret koji ćemo trajno nositi u srcima

Na blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića, dvadeset članova mjesnog bratsva FSR-a župe sv. Mihaela iz Zagrebačke Dubrave, zajedno sa mladim suradnicima naše župe, pod vodstvom našeg duhovnog asistenta fra Ivana Markanovića, hodočastilo je u Slavoniju. Cijeli put protekao je u molitvi, pjesmi i radosnom bratskom druženju. U Osijek, koji je bio prva naša postaja,krenuli smo iz Zagreba u 4,00 sata ujutro i stigli smo oko 8.30 sati i odmah pošli u kapucinsku crkvu sv. Jakova gdje je fra Ivan predvodio misno slavlje u čast sv. Leopolda. Fra Ivan je u svojoj propovijedi istaknuo mnoge milosti i darove koje je sv. Leopold od Boga primio unatoč svojih ljudskih ograničenja, i time u sakramentu pomirenja postao živim posrednikom Božje milosti i praštanja mnogim pokornicima. On je živi sv-

jedok da čovjek nije određen u sebi nego da ima mogućnost s Bogom i u Bogu nadići se, premašiti, postati sredstvom Božje milosti i osloboditeljskog, spasiteljskog djelovanja. Pjevanje su predvodili, zajedno sa časnom sestrom iz osječkog samostana, mladi naše župe sv. Mihaela. Nakon svete mise molili smo pred moćima sv. Leopolda i pošli prema

velikoj dvorani na doručak koji su nam pripremili naši ljubazni domaćini, braća kapucini iz samostana, dobrotom gvardijana fra Branka Lipše. Nakon doručka razgledali smo samostan, a osobito nam se dojmio vrt uređen s puno ljubavi i vještine brata fra Mate koji brine o njemu, te sunčani sat na zidu Crkve. Oprostivši se od braće kapucina kratko vrijeme proveli smo u obilasku središta grada Osijeka, zimske luke i na kraju velebne osječke „katedrale“. Nakon slikanja pred katedralom krenuli smo prema autobusu. Naša druga postaja bio je grad heroj domovinskog rata Vukovar. Posjetili smo spomen groblje, a pred križem smo izmolili jednu desetku slavne krunice za sve stradale u domovinskom ratu. Zatim smo pošli u razgledavanje grada u kojem se još vide tragovi razaranja, a odmorili smo se u parku na ušću Vuke u Dunav i na obali Dunava. Nakon odmora, krenuli smo prema

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED Aljmašu u posjet Gospi od Utočišta. Tu nas je dočekao župnik i čuvar svetišta vlč. Ante Markić, koji nam je veoma nadahnuto i živo govorio o povijesti svetišta s osobitim naglaskom na domoviski rat u kojemu je on sam predvodio izbjeglice Dunavom prema Dravi i Osijeku, ali i veličanstveni povratak u procesiji 1. kolovoza 1998. sa slikom Gospe natrag u svetište u novosagrađenu crkvu u obliku labuda. Nakon Aljmaša, uslijedio je povratak u Osijek na objed koji je pripremila obitelj fra Ivana. Dobro okrijepljeni, odmoreni, oprostivši se s domaćinima, zahvalni na njihovu trudu i ljubavi, krenuli smo u župu i svetište sv. Leopolda, gdje se sv. Leopold najsvečanije proslavljuje za cijelo područje istočne Slavonije. U svetištu nas je dočekao fra Krešimir Borković, župnik i upravitelj svetišta i fra Miljenko Vrabec, rodom iz naše župe sv. Leopolda iz Dubrave, koji je iz Varaždina, gdje je na službi odgojitelja sjemeništaraca, došao na ispomoć. Pomolili smo se pred moćima i kipom sv. Leopolda u crkvi te razgledali spomen prostoriju u kojoj se nalaze slike i fotografije života i kanonizacije sv. Leopolda. Oprostivši se od Osijeka i svetišta sv. Leopolda krenuli smo prema Dakovu. U Dakovu smo razgledali jednu od najljepših katedrala na ovim prostorima, sa prekrasnim freskama kojih se ne možeš nagledati, te se odmorili u gradu koji subotom uvečer vrvi od ljudi. Kasno uvečer krenuli smo natrag prema Zagrebu. U autobusu smo pjesmom i molitvama zahvale, zahvaljivali Bogu na svim milostima koje smo primili, osobito na prelijepom danu i ljepotama koje smo doživjeli. Ovo iskustvo vjerujem da ćemo nositi trajno u našim srcima. Magdalena Berc, tajnica mjesnog bratstva FSR-a, Sv. Mihael

Iz knjige Sirahove 6, 5 – 17

Umilna riječ umnožava prijatelje, i jezik uljudan izaziva prijazne odgovore. Neka su ti mnogi poznanici, ali pouzdanik samo jedan od tisuću. Ako želiš imati prijatelja, steci ga kušanjem i nemoj se prebrzo u nj pouzdati. Jer netko je prijatelj samo kad to njemu odgovara i taj ne ostaje vjeran u dan nevolje. A neki će se prijatelj prometnuti u neprijatelja i tvoju sramotu iznijeti na vidjelo. Gdjekoji je opet prijatelj za stolom, ali ga nema u času nevolje. Dok si sretan, on će ti biti kao ti sam sebi: s ukućanima tvojim povjerljiv će biti; a stigne li te zlo, okrenut će se protiv tebe i bježat će od tvog pogleda. Odvoji se od svojih neprijatelja i čuvaj se svojih prijatelja. Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita; i tko ga je stekao našao je blago. Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi je prijatelj balzam života, nalazi ga onaj tko se Gospoda boji. Tko se Gospoda boji, nalazi prave prijatelje, jer kakav čovjek, takav mu i prijatelj.

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

Budi

Ljudima prijatelj SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana MandiÄ&#x2021;a - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj UPOZNAJMO SVETOST REDOVNIĆKE BRAĆE SV. LEOPOLDA

Blaženi Bernard iz Offide brat laik - ne svećenik

Bernard Peroni iz Offide (Ascoli Piceno), rodio se u mjestu Villa d’Appigniano, u okolici Offide u Italiji, 7. studenoga 1604. godine. Dominik, kako su ga roditelji nazvali na krštenju, rastao je i napredovao u zdravlju i tjelesnoj čvrstoći te je postao pastir stada i poljodjelac koji je svoju vjeru hranio knjigom križa i pobožnošću prema Djevici Mariji. Lijep i strog život braće kapucina koji su se nastanili u Offidi 1614. g. bili su za njega privlačni «mamac», ali pričekat će još koju godinu prije nego što će konačno obući kapucinsko redovničko odijelo u mjestu Corinaldo 15. veljače 1626. g. i položiti redovničke zavjete u mjestu Camerino godinu dana nakon toga. Bernardo iz Lama, tako se točno zvalo njegovo rodno mjesto blizu poznatije Offide, po odluci redovničkih poglavara prihvaća samostan u Fermu kao svoje prvo redovničko odredište. U tom samostanu ostao je, u gotovo potpunoj tišini, kroz dvadeset godina. Nakon toga uslijedio je kraći boravak u samostanu u Ascoliu koji mu je omogućio da se «obogati» svetošću Serafina iz Montegranara, a nakon toga još je nekoliko puta kratko boravio u drugim samostanima dok konačno 1650. godine nije stigao u Offidu. Ovdje će kroz 45 godina hvaliti Oca milosrđa, klanjati se Kristu u euharistiji i služiti Tijelu Gospodnjem u siromašnoj i bolesnoj braći. Bio je to jednostavan život, skriven i ponizan, život koji se sastojao od redovitog služenja kapucinskog redovničkog brata: bio je kuhar, vrtlar, bolničar, sakupljač milodara, vratar

– sav u nesebičnoj ljubavi, sav u molitvi, sav u hvaljenju Gospodina. Zaljubljen u euharistiju nije ni primjećivao kako vrijeme brzo prolazi. Blagdani i svetkovine bili su za njega dani još veće radosti, jer se tada mogao čitav dan posvetiti služenju kod svetih misa, sav zapaljen žarom ljubavi od podizanja do pričesti. Njegovo se je srce toliko priviklo upućivati izraze žarkih osjećaja ljubavi Bogu, da bi mu se to često omaklo i pred ljudima, a da on toga ne bi niti primijetio. Ljubav koja je zračila iz njegova lica poticala je na molitvu. Ljubav koja mu je bila darovana u Euharistiji on je uzvraćao tako da je nosio teška bremena umornih ljudi koje je susretao na ulici, pomirujući one koji se više nisu međusobno smatrali braćom, olakšavajući teškoće i boli onih koji su ležali bolesni u postelji. Nitko nije mogao odoljeti njegovoj nevinosti, dobroti, njegovom samilosnom vapaju: „Budite s Bogom! Boga se bojte! Ljubite Boga! Bježite od grijeha! Budite dobri!“. Nakon napornog i iscrpljujućeg dana povlačio bi se na zaslužen odmor, te bi dugačke sate provodio u molitvi pred svetohraništem ili slikom Majke Božje ili pred oltarom sv. Feliksa Kantalicijskog. Tu je nalazio snagu kako bi mogao dalje služiti uvećavajući ljubav svojim rukama. Nitko tko bi došao na samostanska vrata nije otišao praznih ruku; nitko tko bi tražio njegovu utjehu zbog bolesti nije ostao razočaran; oni koji su tražili da za njih moli zadobivali bi milost od Gospodina. Niti u posljednjim danima svoga života, kada je bio sav jadan, zgrčen i nepokretan, nije se odrekao svoje navike da dulje vrijeme proboravi pred svetohraništem.

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

Stigavši na kraj svoga zemaljskog životnog putovanja, već kao devedesetogodišnjak, pod teškim bremenom godina i onemoćao, zračio je više nego ikada svojim duhom, tako da su oni koji su ga susretali izjavljivali da je posjedovao „toliku radost u licu i u riječima da se uopće nije činilo da je bolestan, nego kao da uživa“. Želio se odreći i svega što je imao, tražeći od gvardijana „ljubav“ da smije imati samo svoje redovničko odijelo. Kada je primio sakramente umirućih, činilo se kao da je sav u ekstazi, te je braći preporučio da vjerno opslužuju Pravilo, mir, ljubav – međusobnu i prema bližnjemu i da mole za dobročinitelje. Umro je 22. kolovoza 1694. godine u osvit zore. Milost i čudesa bila su brojna, ali je unatoč tome put koji će ga dovesti do slave oltara bio dug i težak, te je završen tek 19. svibnja 1795. Godine, kada ga je papa Pio VII. ubrojio među blaženike.

Liturgijski se slavi 23. kolovoza.

Ljudima prijatelj PRIČA ZA NAŠE NAJMLAĐE

Vjera i svjetlo

- Teta Lina, zašto tata i mama ne idu s nama? – pita mali Tomo svoju mršavu, postariju tetu sjedeći u polupraznom tramvaju. Teta drži Tominu sestru Ančicu na krilu, a Tomo sjedi na sjedalu postrance, licem okrenut prema njima. Kao i uvijek kad je nećak Tomo nešto važno upita,teta Lina digne obrve, zakoluta očima tako da joj šarenice prošetaju čitavim staklom naočala, pokaže sve zube, i nakon kratka razmišljanja važno odgovara:

Ti znaš da tata i mama vode vašu malu trgovinu. Ima zaboravnih susjeda koje skoknu u dućan iako je nedjelja.A neke čak vele da nemaju vremena ići u kupovinu druge dane... No, svakako, ako tata i mama žele održati vaš mali dućan usprkos velikim prodajnim kućama, moraju raditi i danas... Mama, tata... – zamišljeno zuji mala Ančica bradice naslonjene na ručice što drže rukohvat sjedala ispred nje. Tomo je poškaklja po ruci, a ona je brzo makne. Poškaklja je po drugoj, a ona ih brzo skupi u krilu. Tramvaj zakoči i Ančica se opasno nagne naprijed. Udarila bi zubićima u hladnu ručku iznad sjedala da teta Lina nije već unaprijed procijenila opasnost i raširenim dlanom pridržala mala prsa u crvenom kaputiću. Moraš se držati, Anči...- naginje se teta Lina i nježno joj šapće na uho. Ančica uvlači vrat kao kornjačica i smije se dodiru tetina lica, a i teta jednako uživa u toplini mekanog dječjeg obraza. Škakljaju je plavi uvojčići što vire ispod „telefončića“, koji su tu da zamijene kapu. Zima je, ali veljača već dopušta suncu da raste, pa je mama dozvolila da krenu bez kapice.

Mama je rekla da ju baš zanima kamo mi to idemo...- veli Tomo. U jaj – veli Ančica kojoj „r“ još uvijek zadaje muke. He, he, raj, Anči, raj...- smješka se teta Lina, pa se uozbilji i veli više sebi negoli djeci: Idemo u raj na zemlji, kraljevstvo božje među ljudima...- a zatim mijenja ton : Idemo dolje na sljedećoj stanici... Pripremi se...Tomo, daj ruku....Anči, drži me oko vrata... Tramvaj se zaljuljao, prikočio i stao, a teta Lina, okićena svojim dragim nećacima, odljuljala se do stuba praznog tramvaja. Tomo je spretno skočio na nogostup ritajući se kao jarčić, a teta je uz ohoho! i uf! sretno pristala na pustu tramvajsku stanicu, pa spustila Ančicu na noge. Hodaju polupraznom ulicom. Zaobiđu poneku bakicu koja se ljulja u hodu. Pred njima se, u daljini, nazire bijelo zdanje čiji se krov stepenasto penje, a betonski stupovi kraj njega zatvaraju prozračan, vitak križ. - A, mi to idemo samo u crkvu...- shvatio je Toma pomalo razočaran.

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

Ljudima prijatelj PRIČA ZA NAŠE NAJMLAĐE

neobičnih kostima. Grlili su se radosno zbog uspješnog nastupa i pjevali njišući se cijelim tijelom. Poslije mise zaista je bilo kolača i sokova u dvorani za susrete. Tomo i Ančica isprva su nepovjerljivo sjeli na klupicu kraj zida i čekali da im teta Lina donese kolačiće i sok. Kraj njih je prošao neobičan čovuljak izdužene gole glave. Razroke plave oči, neobično velike uške i neravnomjeran hod činili su ga sličnim nekoj velikoj močvarnoj ptici.

- Pa, idemo, ali na ovakvoj misi još niste bili...- zagonetno se smješka teta Lina, pa nastavlja: - A poslije je i zabava...Bit će kolačića i sokova... - Mmm, sok! – veseli se Ančica, a Toma, udobrovoljen, skakuće dok se penje širokim bijelim stubištem prema vratima crkve. Stvarno, misa je počela vrlo neobično. Djeca su istezala vratiće ne bi li vidjela tko to sjedi u prvim klupama s njihove lijeve strane. Odjeveni kao za neki maskenbal, sjedili su u prvom redu klupa muškarci i žene u dugim haljinama židovskih pastira. Rupci kojima su pokrili glave neposlušno su im bježali, pa su oni te marame vukli naprijed, mašući njima kao neki veliki, nespretni anđeli. Njihova pjesma bila je tako vesela da je svima izmamila osmijeh na lica, a Tomo i Ančica brzo su naučili pokrete kojima su su ti ljudi pratili svoje pjevanje. Kad bi spominjali Isusa, dotaknuli bi rukom svoj dlan, sjećajući se rana od ljubavi. Kad su mu klicali „volim te“, prekrižili bi dlanove na prsima i ljuljali se u ritmu glazbe.

kakva velika vjetrenjača. Dok se čitala riječ Božja, pastire su pred oltar dopratili mladi mršavi ljudi koji su ljubazno usmjeravali njihov hod. Širokim i sporim pokretima glumci su se obraćali publici, pa su i djeca shvatila da pastiri prikazuju Josipa, Mariju i Isusa u hramu. Bila je tu i proročica Ana i starac Šimun. Josip, ovijen tamnoplavom haljom, držao je dvije uboge golubice izrezane od papira, prinos pri prikazanju Dječačića u hramu. Nakon glume pastiri su se veselo vratili na svoje mjesto i nestrpljivo se oslobodili od

I teta Lina je, kao uostalom mnogi koji su sjedili iza šaroliko odjevenih pastira, širila ruke i mahala njima kao

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

No najljepše na tome licu bio je topao smijeh. Kad je teta Lina stigla sa sokom i kolačićima i predala ih nećacima, čovuljak ju je zagrlio cijelim tijelom. I on i teta Lina bijahu obasjani kao nekim toplim svjetlom, koje je govorilo: Volim te. Prihvaćam te. Radujem ti se. Na isti način pozdravljali su se mnogi u tome društvu prijatelja. Bilo je tu starijih, majki i očeva onih pastira iz crkve, a bio je i jedan mladić u kolicima. Čitavo tijelo mirovalo mu je vezano uz kolica, ali glava i lice – plesali su i pjevali Bogu umjesto njih! Ančica i Tomo dobili su nekoliko toplih pusa i zagrljaja od tih ljudi koje su prvi put vidjeli, pa su stali u njihov krug. Zapjevali su opet Isusu, dotičući svoje dlanove i šireći ruke. Tomo je primijetio da neki vrište, pa je i on urlikao, od čega je pjesma bivala

Ljudima prijatelj PRIČA ZA NAŠE NAJMLAĐE

samo još veselija. Kad su sjeli da se malo odmore, primijetili su dva debeljuškasta momka kako se pozdravljaju i grle. Jesu ono braća? – pitao je Tomo pokazujući ih teti Lini. Zašto misliš? – upitala je teta Lina, šireći nosnice kao deva koja njuši vodu. Pa, slični su...-rekao je Toma. Slični su zato što...- zapela je teta Lina, osjećajući pogled starijeg gospodina, vjerojatno oca, koji je mladiće dopratio u dvoranu. On je djelovao umorno i tužno, ali oči su mu odano pratile nasmiješena široka lica ove dvojice. Dok je teta Lina oklijevala i razmišljala što da kaže djeci o bolesti koja je obilježila lica i tijela tih ljudi koji su se srdačno grlili, jedan od mladića prišao je djeci i „dao im peticu“, nježno dodirujući njihov raširen dlan. Ana i Tomo su mu se nasmijali i uzvratili mu pozdrav nekoliko puta. To je dalo teti Lini vremena da domisli i završi rečenicu. Slični su zato što tako možda izgledaju anđeli...- počela je. S naočalama? – iznenadio se Toma, a teta Lina je nastavila: Da, anđeli koji ne znaju ništa drugo no – voljeti svim srcem. A njihove mame? – pitao je Toma dok je pogledom pratio žene koje su ispražnjene košarice punile novim kolačićima. One su bile dostojne da tog anđela prime – odgovorila je teta Lina,pa se nasmijala, kao da je i sama tek toga dana, na susretu zajednice „Vjera i svjetlo“, povjerovala da baš po takvima, bolesnima i malenima, i po njihovim žalosnim roditeljima, dolazi na ovaj svijet kraljevstvo Božje. Dubravka Rovičanac

Karol Voytila U državi Poljskoj rođen je Voytila Sretna majka koja ga rodila Rodno mjesto Karolovo jesu Vadovice Gdje je proveo djetinjstvo uz dječje igrice U ranomu djetinjstvu umire mu mati Otac će se za nj’ brinuti i u škole slati Završio gimnaziju i osnovnu školu A fakultet teološki u gradu Krakovu U Rimu je nastavio teologiju studirati I tamo će magistrirati i doktorirati Vraća se u Poljsku kao nadbiskup krakovski Poslije toga postaje kardinal poljski 1978. izabran je Voytila za rimskoga papu Uzima ime Ivan Pavao II. i papinsku kapu Postao je nasljednik sv. Petra A stalno je putovao poput sv. Pavla Domovinu našu triput posjetio U najtežim trenucima podršku pružio Svjetski putnik Voytila je bio Gdje god je došao mir je donosio Turčin Ali Agca Papu je ranio Na njega je atentat izvršio Teško ranjen Papa u bolnicu dospio Za Turčina je anđeosko pozdravljenje molio Molim za brata koji me pogodio Kojemu sam iskreno oprostio Majci Božjoj Fatimskoj posebno se molio Što mu spasi život iskreno zahvalio Svaku zemlju koju je pohodio Kleknuo je i tlo zemlje poljubio Za jedinstvo kršćana Papa se borio Ekumenizam i međuvjerski dijalog provodio Prvi Papa koji je džamiju i sinagogu posjetio Čovjek milenija Voytila je bio Za mir među narodima i religijama se zalagao Potlačenom narodu stalno je pomagao Mir je «dar Božji» stalno je ponavljao

Za mir u svijetu i Svetoj zemlji se zalagao Bol, patnju i staračku nemoć hrabro podnosio Više puta u bolnici Gemelli operiran bio Papa Ivan Pavao II. patnik je bio Kao Isus Krist na križu je trpio Svoje boli i patnje nije tajio Bolesne i nemoćne u srcu je gajio Za slobodu naroda i dostojanstvo čovjeka se borio Hvala tebi Ivane što si učinio Svoju misiju dokraja ispunio Onako kako je to Krist želio Osvajao srca cijelog svijeta je Voytila Stari čovjek s križem popularan bio Čovjek radnik više vrijedi od kapitala Stalno ugnjetavan od moćničkih zala Bez pravoga čovjekoljublja Nema istinskog domoljublja Najdraža mu pjesma bila iz područja Tatra «Moj maleni, maleni Isuse rođeni» Sveta zemlja, zemlja triju religija Židovstva, kršćanstva i islama Sukob Palestine i Izraela Papina je briga bila Kako bi se krvoprolića zaustavila U svetištu na Trsatu spomenik mu dižu Za sadašnjost i budućnost onih koji stižu Svoga slugu Ivana pozvao je vječni Bog U svoj dom, a Benedikt će nastaviti djelo brata svog U Duhu i molitvi vjernici širom svijeta Ispratiše nasljednika sv. Petra Na trgu se okupilo sto tisuća ljudi Da odaju počast Papi kojeg narod ljubi

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

DUHOVNE MISLI SV. OCA LEOPOLDA

Imajte vjere i sve dobro će biti... Sv. Leopold Bogdan Mandić U društvenom redu Gospodin daje bogatstvo nekom pojedincu sa svrhom da on u njemu časno uživa i da ga također s drugima dijeli. 07.

Kolovoz 01. Po Franji Asiškom Bog nam je progovorio na poseban način o svome Sinu Isusu, tražeći da budemo najvjerniji preslik osobe Sveca, koliko je u smrtnom čovjeku moguće odraziti Otkupitelja svijeta. 02. Gdje postoji franjevačka ustanova, slavi se Asiški Oprost. Na dan njegove proslave pomiruju se s Bogom: stari, mladi, bogati i siromašni, zanatlije, kao i predstavnici znanosti i društvene vlasti. 03. Gospodin je također prije trinaestog stoljeća govorio Crkvi po svojim Svecima dajući im da zasjaje među ljudima kao savršeni uzori svetosti. Ipak, Otac nebeski u svakoj od tih osoba nije otkrio svoga Sina kao što ga je htio otkriti u svetom Franji. 04. Nastojim se staviti u vašu kožu, dakle, trudim se da se molim za vas kao što se molim za sebe kad osjećam čas kušnje koja kuca na vrata. 05. Ponovimo to Mariji dušom i srcem; ponavljajmo danju i noću sve dok ne budemo uslišani: Pokaži nam da si Majka. Da, Kraljice mira, poslije tvoga Božanskoga Sina, jedino se od tebe nadamo miru. 06.

Naš Gospodin nam je čvrsto obećao da će biti širokogrudan svojoj providnosti kada se budemo trudili s njegovom milošću vršiti svoje dužnosti. Potrudimo se, dakle, da budemo djelotvorni vjernici; potom će nadoći Providnost. 08. U svom dragom pismu podsjećate me na činjenicu koja je za dominikance i franjevce uvijek važna: tj. privrženost, međusobno najdublje poštovanje koje je sjedinjavalo dvojicu velikih utemeljitelja Dominika i Franju. Za nas, njihove sinove, uvijek je bila važna ova činjenica. 09. Prema načelima svetog Franje, imam drugu utjehu; to je, da u ljubavi Kristovoj mogu još uvijek molitvom biti na korist svojim dragim prijateljima. 10. Kada ljudska osoba koja ima vjeru živi prema Evanđelju i, usprkos krhkosti, nastoji se pokoravati Gospodnjim zakonima, poput Krista jeca i pati u brigama i bolovima ljudskog života. Tada se prikazuje i žrtvuje Bogu Ocu kao prihvaćena i draga žrtva.

izliječiti svaku bolest. Svjetlo je misli; snaga u slabostima, utjeha i ublaženje u svim mukama; zalog je buduće slave. 13. Tko traži na sve moguće načine izbjegavanje patnja i neizbježnih kušnja života, nema kršćanskog duha; to ne znači prihvaćanje vlastitog križa i ići za Isusom, nego izbjegavati ga; zato, ono što se trpi jer se nije moglo izbjeći, neće imati zasluga. 14. Presveta Djevica, kako znamo po vjeri, velika je Gospodarica kojoj svi trebaju služiti. 15. U ovaj dan sveta vjera slavi Uznesenje presvete Djevice na nebo. Ona bî uzeta na nebo, to nas uči vjera, sa svrhom da nastavlja vršiti svoje poslanje Posrednice i Izmiriteljice. 16. Viđenje svetog Ivana u Otkrivenju koje se odnosi na Djevicu pokazuje da je tolika njezina majčinska briga i njezina brižljivost za nas da je to čini žrtvom trajnog žrtvovanja. Ali se ne trebamo zbog toga bojati da je ona manje blažena. 17. Uvijek se trudi da budeš vjernik, također kada budeš u društvu svojih kolega i usred svih zbivanja u životu. 18.

11. Maloj devetnici na čast Uznesenja Marijina nadodajte tri Zdravo Marije, moleći Presvetu Djevicu da vam udijeli potpuno zdravlje. 12. Pođite na pričest. Idite na pričest s vjerom… Nije otrov, nego lijek koji može

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.

Sve neka bude na čast istinskog, najvećeg, vječnog Gospodina našega Isusa Krista, čiji smo mi svećenici po udioništvu; ali po tijelu i kostima, dakle, kao sjene iščeznimo. 19. Zaruke i ženidba neka budu izvorom časnih običaja; tako se izražava sveti Pavao po Božjem nadahnuću.

CENTAR LEOPOLD MANDIĆ a ne na Kalvariji, umjesto tvojim utjehama prednost daju svjetskima; od ljudi očekuju nagradu za svoju pravednost. Ne tako, ne tako. Tuđince ti nagrađuješ ovdje; naprotiv, tvoja djeca ne čine tako. 25. Ono čega se najviše bojim kod mladih jest posebno oduševljenje. Istina je, da je oduševljenje bitno; ali predstavljajući ga kao pretjerano, lako se prometne u preveliko, što će reći u pogrešku; jer pretjerivanje je uvijek mana. 26. U pedeset godina apostolske službe, i pedeset šest godina nošenja redovničkog odijela, u mnogim stvarima savjest mi predbacuje i upozorava; i pred sudom Božjim koji me očekuje zbog mnogih se stvari bojim i strašim. 27. 20. Uvijek ostaje istina da se ni list ne miče bez Božje volje. Koliko su veća njegova iskušenja, toliko je bliže Božje obodrenje. Dakle, blizu je utjeha koju želi vaše srce. 21. Po mojoj bijednoj osobi ne govori vam samo srce prijatelja, nego u potpunoj istini udostoji se govoriti Krist Gospodin, kojega ja, po njegovoj milosti, kao svećenik i kao ispovjednik zastupam. 22. Majka i Kraljica neka se udostoji učiniti da životno iskusimo s kolikom je istinom Crkva Božja zaziva neizrecivim nazivom Kraljice Mira. 23. Težnja koju vi osjećate nasljedovanjem božanskog Otkupitelja u njegovim mukama doista je jedinstveni dar Božji; ali ta težnja mora biti podložna poslušnosti. Dakle, držite se moga savjeta: obzirom na mrtvenje dovoljno je da se izvan obroka, ako vam okolnosti ne nalažu drukčije, uzdržite od svake hrane i pića. 24. Tebi, o moj Bože i moj Gospodaru, tako želiš, premnoga tvoja djeca, također i najdraža, nastoje biti što bliže na Taboru

Dobro sam razumio vašu vrlo tešku tjeskobu. Sve do sada vi ste kao dobra kršćanka imali pouzdanje. Ista Božja blagonaklonost vodit će vas i dalje. 28. Svi koji su primili dar svete vjere osjećaju potrebu oproštenja, pomirenja, da ublaže kajanjem uvrijeđenog Gospodina Boga. 29. Jednog dana Krist, naš Otkupitelj, uputio je svoju riječ apostolima i rekao im je: Vi ste svjetlo svijeta i sol zemlje. Tako je nagovijestio njihovo buduće poslanje. Isus je htio da budu dosljedni, tj. da ono što propovijedaju i što govore da to i čine; zato odmah nadodaje: Vi trebate biti svjetlost i istina i sol mudrosti također i sa svojim djelima, da bi ljudi gledajući ih slavili Boga. 30. Što više radimo u životu na ovoj zemlji, više zasluga stječemo za nebo i više doprinosimo za spasenje duša. Mjesto na nebu netko nam neće oduzeti. 31. Gospodine, nastavite u velikodušnosti srca; Bog vas hoće za svoga apostola; dakle, ukoliko se slažete, Božja mudrost i milost treba usmjeravati sve vaše korake.

SRPANJ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića - Ljudima prijatelj

„Jednog dana Krist, naš Otkupitelj, uputio je svoju riječ apostolima i rekao im je: Vi ste svjetlo svijeta i sol zemlje. Tako je nagovijestio njihovo buduće poslanje. Isus je htio da budu dosljedni, tj. da ono što propovijedaju i što govore da to i čine; zato odmah nadodaje: Vi trebate biti svjetlost i istina i sol mudrosti također i sa svojim djelima, da bi ljudi gledajući ih slavili Boga.“ Iz spisa Sv. Leopolda Bogdana Mandića

Postani

Ljudima prijatelj 44

Ljudima prijatelj - Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | SRPANJ 2007.