Ljudima Prijatelj br3/4 2008 by ljudima prijatelj

GODINA XXXVI BROJ 3i4 (142/143) Božićni dvobroj 2008 Cijena 15 kn

BOŽIĆNI DVOBROJ ISSN 1331-6354

Obilježavanje 400 GODINA kapucina u Hrvatskim krajevima 2008.- 2010.

100 GODINA

kapucina u Splitu 16. studenog 1908.- 2008.

GODINA OD PROGLAŠENJA LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA SVETIM

Godina Sv. Pavla apostola: APOSTOL NARODA

interwiev SANDRA ŠARIĆ: Pobjeđujem uz molitvu Svetom Leopoldu

Ljudima prijatelj GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA Časopis za vjersku informaciju i kulturu God. XXXVI Br. 2/2008. (141)

ISSN 1331-6354

Iz sadržaja izdvajamo: NAŠE TEME 4 Nadjenuše mu ime ISUS 8 Križ i jaslice? 10 U Zoru Božića GODINA SVETOG LEOPOLDA 12 Osobito divan dar Božji našemu vremenu 25. godišnjica proglašenja Leopolda Mandića svetim 16 Otac Leopold i ujedinjenje svih kršćana Uz svjetsku molitvenu osminu za jedinstvo kršćana

20 Leopoldova Godina u Zagrebačkoj dubravi 21 Svecu u pohode 22 Drugo i treće izdanje životopisa sv. Leopolda Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića Uredničko vijeće: Zlatko Josip Safarić, Miljenko Vrabec, Ante Kukavica, Stjepan Novoselec Stalni suradnici: Nikola Bašnec (Zagreb), Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik) Suzana Peran (Zagreb) Juro Šimić (Zagreb) Dubravka Rovičanec (Zagreb) Mira Šincek (Varaždin)

Administraciju vodi: fra Ante Kukavica 31000 OSIJEK Kapucinska 41 Tel/fax 031/20 11 83; 091/766 98 45 E-mail: kukavical@net.hr List svetog Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem: Kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. godine. Cijena pojedinom primjerku 10 kn Godišnja pretplata 40 kn Za države Europe 13 EURA Za Kanadu i USD 15 USD Za Australiju 20 AUD Naziv i broj žiro-računa CENTAR “LEOPOLD MANDIC” 31000 OSIJEK, Kapucinska 41 2340009-1100209229 Devizni račun 703000-1282800-760985 PUTEM PRIVREDNE BANKE ZAGREB P. J. 12 OSIJEK

REPORTAŽE 24 SANDRA ŠARIĆ - osvajačica brončane olimpijske medalje u Pekingu: “Pobjeđujem uz molitvu svetom Leopoldu!” 26 Nova župna crkva u Splitu posvećena Sv. Leopoldu GODINA SV. PAVLA APOSTOLA 28 Sveti Pavao - apostol naroda VIJESTI 34 HRVATSKI KAPUCINI - 400 godina prisutnosti 36 100 godina hrvatskih kapucina u Splitu 37 Otvorena jubilarna godina - 800. godišnjica franjevaštva 42 50.-ta obljetnica svečeništva fra Bone Zvonimira Šagi BRAĆA REDA KOJEM JE PRIPADAO SV. LEOPOLD 38 HRVATSKI MARTIOROLOGIJ XX. STOLJEĆA : fra Anselmo Canjuga i fra Pavao Ivakić 37 MLADI MLADIMA

Grafička priprema i dizajn: Miljenko Vrabec Lektura: Zdenka Šopar Fotografija (suradnici): Alojzije Fitz; Mario Majkić “MITstudio” Osijek Tisak: IBL d. o. o.

Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ fra ZLATKO ŠAFARIĆ e-mail: Kapucinska 1 ljudima.prijatelj@gmail.com 53288 Karlobag

NOVE kontakt adrese:

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ fra Miljenko Vrabec Kapucinska poljana 1 21 000 Split

Ljudima prijatelj OSVRT UREDNIŠTVA

VJERNI i VRIJEDNI čitatelji!

JUDIMA PRIJATELJ, poštovani čitatelji, ovaj put stiže vam u ruke kao dvobroj s velikim zakašnjenjem. Zato sada najprije svim našim čitateljima čestitamo Sretan Božić! Hrvatska kapucinska provincija svetoga Leopolda Bogdana Mandića održala je ove godine svoju izbornu skupštinu. Nakon toga, kao što je to uobičajeno, došlo je do promjena u pojedinim službama. Tako je i naš list LJUDIMA PRIJATELJ dobio novog privremenog glavnog urednika fra Zlatka Josipa Šafarića koji je primio ovu službu nakon dosadašnjeg snalažljivog i uspješnog fra Nikole Bašneca. Fra Nikoli u ime uredništva i svih čitatelja hvala za sav uloženi trud a njegova suradnja u našem časopisu i dalje je dragocjena. Časopis LJUDIMA PRIJATELJ izlazi već trideset i sedam godina. Pojavio se u ožujku 1971. u skromnom obliku a tijekom vremena napredovao i izgledom i sadržajem. Prvi urednik bio je fra Nikola Novak. Treba istaći jednu prelijepu i bitnu činjenicu: osim zanosnog rada svih dosadašnjih urednika i suradnika časopis je na svom putu imao trajnu potporu u dobronamjernoj kritici, sugestivnim opaskama i u korisnim prijedlozima svojih vjernih i vrijednih čitatelja. Dovoljno je samo pročitati pisma što nam ih čitatelji šalju. Tu ja često prepoznajem tihu, iskrenu, blagu ali i odlučnu crtu svetoga Leopolda koju smo od njega naučili. Zato i dalje krenimo svi na posao! Prije dvadeset i pet godina bila je u Rimu na trgu Svetoga Petra 16. listopada 1983. Leopoldova svečana ka-

nonizacija, kada je papa Ivan Pavao II. sitnog kapucina fra Leopolda Mandića proglasio svetim. Na to nas podsjeća sudionik u tom događaju fra Nikola Novak u tekstu Osobito divan dar Božji našem vremenu. Ova godina je proglašena godinom svetoga Pavla apostola pa ne možemo zaobići članak fra Gorana Rukavine koji nas svojim razmišljanjem želi približiti apostolu Pavlu. Kad pročitate članak Sveti Pavao – apostol naroda, s većim ćete razumijevanjem slušati ali i sa zanimanjem čitati Pavlova pisma. Međimurska župa Sv. Jurja na Bregu, koja je dala brojne kapucine, ostala je bez predivne barokne crkve koja se srušila prigodom hidroizolacijskih radova. Iz ove župe su fra Nikola Novak, fra Krešimir Borković i fra Zlatko Šafarić, a mnogi se sjećaju i pokojnoga Alojzija Novaka i Konrada Šprajca, da ne spominjemo one prije njih. O tome čitajte u članku Blagdan Imena Marijina u Sv. Jurju na Bregu.

ostati u kući. List LJUDIMA PRIJATELJ dobro će doći. I još nešto: Pišite nam! Svako vaše pismo nama je dragocjeno. Do sljedećeg broja ali i tijekom cijele 2009. godine neka sve naše drage čitatelje i njihove obitelji prati blagoslov Božji i prijateljska briga svetoga Leopolda. fra Zlatko Josip Šafarić

Mogu li i sportaši dobiti malo prostora u listu LJUDIMA PRIJATELJ? Pročitajte o tome u prilogu Olimpijska medalja i sveti Leopold. Siguran sam da ćete u dobrom raspoloženju pročitati i sve drugo. Počinje zima. Bit će dana kada smo prisiljeni Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj “Nadjenuše mu ime...”

smi dan Božića, u narodu poznatiji kao Nova godina, čitamo u Lukinu evanđelju: «Kad se navrši osam dana, da se Dječak obreže, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća» (2,21). Samo dva dana nakon tog događaja, tj. neko što se u bogoslužju spominje davanje imena Isusu, Franjevački red slavi blagdan Imena Isusova. Istina, taj je blagdan pomalo zasjenjen bučnim slavljenjem i dočekom Nove godine, ali to nipošto ne umanjuje njegovo značenje. Znameniti franjevački svetac Bernardin Sijenski (1380.-1444.) rekao je o imenu Isusovu: «Veliki je temelj vjere Ime Isusovo jer stvara sinove Božje». Naše čitatelje želimo u ovom božićnom broju našega lista upoznati sa značenjem blagdana Imena Isusova, jer on nije značajan samo za franjevce i franjevke u samostanima i svijetu, nego i za sve kršćane diljem svijeta.

Što znači ime? Svakom bi kršćanskom vjerniku trebalo biti poznato podrijetlo i korijen

njegova imena, jer u više kršćanskih imena krije se i njihovo važno značenje. Tako je npr. Lucija Svjetlana, Stjepan je Krunoslav, Nikola znači «pobjeda naroda»… Kad nekoga nazivamo imenom onda ga i osobno susrećemo i znak je da ga poznajemo. Vrijedi znati da smo na krštenju dobili svoje ime na svečan način, jer ono je bilo izgovoreno prije imena Presvetog Trojstva: Oca i Sina i Duha Svetoga! Po krštenju smo postali članovi Crkve i učenici Isusa Krista, te u zboru vjernika smijemo Boga Ocem zvati. Nijedan otac ne zove svoje dijete po službi ili tituli, ma kakve one bile, nego samo po imenu. Tako i Bog svakoga od nas naziva njegovim imenom, a to znači da nas poznaje i voli, te da nas želi susretati kao svoju djecu. Bog koji nas zove imenom nema svog imena. Kad je Mojsije htio da mu Bog objavi svoje ime, kako bi svome narodu mogao reći tko ga šalje da ga izvede iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva, objavio mu je svoje ime tajanstvenom riječi JAHVE, što ima više značenja: Ja sam koji jesam; Ja

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

sam onaj koji jest; Ja sam koji ću biti; Ja ću biti koji ću biti. Svi ti prijevodi mogu značiti: Imajte povjerenja u mene; Ja sam s vama i bit ću trajno s vama; Ja sam sada tu i u budućnosti ćete vidjeti koliko sam uz vas i tko sam za vas. Novi zavjet, osobito Ivanovo evanđelje, sadrži cijelu teologiju imena. Tu Isus čini djela u ime Oca, u njegovo se ime moli Oca, u Isusovu je imenu život itd. Od značenja je i djelovanje u ime Isusovo, jer ono uprisutnjuje njegovu osobu: «Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima» (Mt 18,20). U ime Isusovo nastavlja se i njegovo poslanje: «On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: "Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!" I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: "Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla." Reče mu Ivan: "Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama." A Isus reče: "Ne branite

Ljudima prijatelj naše teme

učenici revno su širili to štovanje. Franjevac Bernardin Bustijski (umro 1500.), sastavio je časoslov za blagdan Imena Isusova. Papa Klement VII. dopustio je god. 1530. najprije Franjevačkom redu da liturgijski iskazuje štovanje Isusovu Imenu, a na poticaj Leonarda Portomauricijskog (+ 1751.), blagdan se 1721. proširio na cijelu Crkvu.

Sv. Franjo je štovao Ime Isusovo

mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je." (Mk 9,36-40). U samom se imenu Isus skriva velika poruka. Hebrejsko ime Jošua ili Jehošua je u stanovitom smislu ime koje donosi Boga, a znači: Bog(Jahve) je spasitelj ili Bog spašava. Stoga Matej u svom evanđelju tumači Josipu: «Nadjenut ćeš mu ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih» (1,21). A kako je od imena Jošua došlo do Isusa? Naš naziv Isus potječe od grčkog Iesous (ou-u), što je na latinskom Jesus a u staroslavenskom Isus. U grčkom su «Ie» čitali kao dugi «i», pa su se dva početna slova stegnula u naš «I», tj. Isus.

Štovanje Imena Isusova Kršćani su od početka Crkve zazivali Ime Isusovo, a kao polazište štovanja najvjerojatnije su uzeli Pavlov hvalospjev, što ga na blagdan molimo kod Večernje: «Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,

nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca» (Fil 2,6-11). Pobožnost prema Imenu Isusovu javlja se u 12. i 13. stoljeću, osobito po svetom Bernardu iz Clairvaux-a koji Isusa otkriva kao čovjeka među ljudima. Ovim pokretom štovanja ustvari se nastavilo sa iskustvima iz prvih stoljeća. Tako je bilo kog egipatskih pustinjaka (npr. kod sv. Antuna pustinjaka) i kasnije kod monaha na brdu Atosu i u Rusiji, a svoj je temelj imalo u Isusovoj molitvi: Sveti se IME tvoje! Budući da su glavni širitelji štovanja Imena Isusova u sljedećim stoljećima bili franjevci, nije čudno da se ono na osobit način slavi u Franjevačkom redu. Sveti Bernard Sijenski i njegovi

Franjo Asiški, veliki zaljubljenik u Isusa Krista, bio je osjetljiv za sve što je bilo u vezi s Gospodinom, u čemu posebno mjesto zauzima Isusovo Ime. O tome svjedoči i njegov životopisac Toma Čelanski: «A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime ISUS, govorio silnim žarom» (1 Čel 86), a braću je opominjao: «Kad njegovo ime čujete, poklonite mu se sa strahom i poštovanjem licem do zemlje» (Neh 8,6). Ime mu je Gospodin Isus Krist, Sin Svevišnjega (Lk 1,32), koji je blagoslovljen u vjekove» (Rim 1,25). Franjo nije Isusa kao bogočovjeka samo štovao i promatrao, nego mu se obraćao u molitvi. Njegovi himni Kristu izmjenjuju se sa jednostavnim molitvama Isusu. Pomisao da je vječni Sin Božji postao čovjekom poput nas, Franju je naprosto fascinirala. To se vidi iz njegova shvaćanja Jaslica i Križa… Samo se tako može shvatiti zašto je Franjo bio gotovo zaljubljen u Ime Isusovo. Toma Čelanski u tom vidu kaže i ovo: «Stalno je bio povezan s Isusom, Isusa je nosio u srcu, Isusa u ustima, Isusa u ušima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa u svim ostalim dijelovima tijela uvijek je nosio» (1 Čel 115). Sveti Bonaventura piše da je Franjo htio da se ime Gospodinovo časti s osobitim poštovanjem. Zato je preporučio braći da se listiće, na kojima je ispisano Njegovo ime, stavi na pristojno mjesto kako se ne bi možda dogodilo da ih netko zgazi. Zatim nastavlja: «A kad bi izgovarao ili čuo ime Isusovo, iznutra bi ga obuzelo neko zanosno raspolo-

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj ženje, a izvana bi se činilo kao da se poigrava, ili kao da je okusio nešto slatko, ili kao da mu uho ispunja milozvučna glazba» (X,VI). Franjo želi štovati Ime Isusovo; nađe li ga zapisanog na papiru, s poštovanjem bi to sačuvao kao Sakrament. U daljnjem širenju pobožnosti Isusu, kroz nekoliko bi stoljeća to Ime postalo u franjevačkom pokretu glavna riječ za razmatranje i simbol meditacije.

Značenje monograma IHS U liturgijskim slavljima Ime Isusovo počelo se štovati u 14. st. Veliki štovatelj i širitelj pobožnosti Imena Isusova bio je već spomenut sveti Bernard Sijenski (umro 1444.). On i njegovi učenici širili su to štovanje po cijeloj Italiji i Europi, a naslijedili su ga od svog ustanovitelja Franje Asiškog. Štovanju Imena Isusova Bernard je prvi dao posebno značenje, izloživši ga javno s monogramom IHS. Od njegova vremena taj se znak nalazi često uklesan u kamenu, na kućnim vratima itd. Mnogi taj monogram tumače kao kraticu latinskog: «Jesus hominum Salvator – Isus Spasitelj ljudi». No to su tri početna slova grčkoga ' US' (IEZUS), jer se veliko dugo «e- » piše kao naše «H». Neki to tumače i kao skraćenicu grčkoga: OUS X S S SOTEP (Jesus Xristos Soter) – ISUS KRIST SPASITELJ. U Bernardinovo je vrijeme štovanje Imena Isusova izazvalo val pobožnosti, jer u njoj se očitovala uzviše-

na kršćanska nakana. Osobu Isusa Krista, simboliziranu gore spomenutim monogramom IHS, Bernardin želi staviti kao važan znak i životnu zastavu nasuprot bujajućoj renesansi starog poganstva i neprekidnim svađama među različitim skupinama, čije su se zastave mogle vidjeti na svakom mjestu. Monogram IHS, koji zrači poput krune, potječe iz religijsko-kulturne situacije njegova doba, iz njegova vlastitog teološkofranjevačkog domišljaja i iz živog pučkog shvaćanja djelotvorne snage koja proizlazi iz ovog izričito svetog znaka. Univerzalno Gospodnje kraljevstvo i njegova manifestacija u grafičkom prikazivanju za njega uvijek idu zajedno. To također ima prizvuk prastarog pučkog shvaćanja da, kad netko ima ime, ima i cijelu osobu. Tako mrtvo slovo postaje živim sadržajem.

ručja. Leonardo slijedi primjer svog subrata Bernardina isto kao i poticaje sa iberskog Zapada: Vinka Ferrarijskog i Ignacija Lojolskog, za kojega znak IHS postade sveprisutnim motivom, svakako s promjenom grčkih u minijaturna latinska slova, pri čemu je na poprečnu crtu slova H stavljen križić. Ovaj redoslijed svakako nije posvema nov, jer već ga u svom biskupskom grbu imao sveti Bonaventura, premda za njegovo vrijeme još nije bilo tako upečatljivo štovanje Imena Isusova. Ovom se monogramu više puta dodaje i motiv sa čavlima za razapinjanje.

Bernardinov monogram Imena Isusova, koji se i danas čuva u mjestu Fiesole, pokazuje na jednoj pločici (mandali) prva tri slova grčkog Imena, i to - prema novoj Bernardinovoj kompoziciji -, s pozlaćenim gotičkim minijaturnim slovima na modroj podlozi, obavijenoj kružnicom iz koje izlazi 12 zlatnih i 144 legiranih zraka, što zajedno oblikuju dvanaesto-kraku zvijezdu. Srednje slovo završava gore u križu. Kvadratna mandala obavijena je latinskim tekstom iz Prve poslanice Filipljanima: «Na ime Isusovo neka se prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika» (2,10).

Znak Imena Isusova je svugdje – uz njegovu funkciju zaštitnog znaka -, postao simbolom meditacije: na kućnim vratima, u crkvama, za vrijeme pučkih misija, kad se mandala sa monogramom IHS na stjegovima pokazivala pod vedrim nebom, te ljubila i štovala. Što je moglo biti bliskije puku, negoli prigodom izlaganja takve mandale u doba baroka prirediti vanjsko slavlje. Tako se npr. pucalo iz mužara, zvonila su zvona, zasvirale su fanfare, udaralo se u bubnjeve i sviralo se u glazbene instrumente… Sve je to bilo jarko osvijetljeno i sav je puk klicao: Živio Isus!

Bernardinov subrat i suvremenik Ivan Kapistran – zaštitnik Iloka (umro 1456.), dao je da se taj monogram stavi na ratne zastave, s kojima se u bitci kod Beograda izvojevala pobjeda. Leonardo Portomauricijski (+1751.) nastavlja štovanje Imena Isusova u franjevačkom duhu, tj. štovanjem bogočovjeka Isusa Krista. Upravo se kod njega, koji rado prihvaća poticaje drugih, susreću strujanja raznodobnih pobožnosti, koje također pristižu iz geografski različitih pod-

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

Ignacije Lojolski uzima Bernardinov monogram kao grb svoje Družbe Isusove s geslom: «In nomine Jesu – U ime Isusovo!» Taj se poklik udomaćio u svagdašnjoj kršćanskoj pobožnosti te se svi poslovi poduzimaju riječima: U ime Isusovo!

Leonardo je molitveni zaziv, koji je već bio živ u pučkoj pobožnosti, preuzeo za časove štovanja Imena Isusova: «Moj Isuse milosrđe» i «Hvaljen budi Isus Krist». U korovima su se sve molitve stalno ponavljale; u južnim zemljama temperamentnim usklikom, a u Njemačkoj nešto suzdržanije, ali ništa manje srdačno.

Važnost slike i simbola U takvim litanijskim zazivima, u pogledu na ovakvu meditaciju nad slikama, ujedinilo se osjetno-vidljivo sa duhovno-nadosjetnim, a sadržaji

Ljudima prijatelj naše teme

su se doživljavali u pretresanju starih događaja: gledanjem, slušanjem i pripovijedanjem, a prigodice i pljeskanjem ili podizanjem ruku. Bernardin je vjerojatno djelovao na temelju nekog prvotnog poticaja, kad je stvorio mandalu za meditaciju ili ju je dalje razvijao iz već postojećih uzoraka. Radi se o slici osnovne kulture jedne «mandale», čiji je pojam švicarski dubinski psiholog C. G. Jung preuzeo iz indijskog kulturnog kruga. Takve bi se mandale, tj. prijevojne pločice, mogle nazvati i «slike sredine». One u jednoj slici sažimlju put i cilj, a put i cilj našega života je Isus. Preko kružnica i zraka koncentriraju se, skupljaju i vode prema sredini te pokazuju cilj. Kao kod najpoznatije mandale za meditaciju Srednjeg vijeka, one od brata Klausa von Flüe, kvadrat i kružnica igraju u tome važnu ulogu. Kad bismo danas željeli razmatrati nad slikom, onda se možemo pitati, treba li pločica Imena Isusova neki produžetak ili neku izmjenu. Osjećaj za snagu simbola je, nakon stanovitog doba otrežnjenja, u posljednje doba ponovno porastao. U povezanosti sa slikom Krista znak Imena Isusova mogao bi, protumačen i jednostavno komentiran, ponovno voditi razmišljanju doživljenog povijesnog, sadašnjeg i budućeg Krista ovdje i sada.

Molitve Imenu Isusovu Za razmatranje nam mogu u privatnoj pobožnosti poslužiti i Litanije Imena Isusova iz franjevačkog molitvenika «Serafsko cvijeće», koje završavaju ovim molitvama: «Gospodine Isuse Kriste koji si kazao: Ištite i primit ćete; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se; daj nam, molimo te, božansku svoju ljubav da te svim srcem, ustima i djelom ljubimo i nikad te hvaliti ne prestanemo.

utvrđuješ. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen. Bože, koji si preslavno ime Isusa Krista, Sina Svojega, Gospodina našega, svojim vjernima učinio preslatkim i preljubaznim, a zlim duhovima strašnim, daj, molimo te, da svi koji to Ime Isusovo na zemlji pobožno štuju svetu i slatku utjehu ovdje osjete, a ondje u nebu zadobiju vječnu radost i beskrajno blaženstvo. Po istom Kristu Gospodinu našem. Amen».

Franjo Saleški i Ime Isusovo Biskup u Ženevi i učitelj duhovnog života sveti Franjo Saleški (1567.1622.), kojega Crkva slavi 24. siječnja, započinjao je i završavao svoja pisma i mnoge propovijedi sa: «Vivat + Jesus!» (Živio Isus!). Isusovo se Ime za njega nije smjelo bilo kako izgovarati. Nije dosta znati da se ime Isus sastoji od dva sloga; niti je dostatno da se ime izgovara samo jezikom i ustima. «To čine i papige ali time nisu spašene! smatra Franjo Saleški. Zauzvrat ustima pristoji se utisnuti ga u srce. «Nije sve u tome da se nazivamo biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, štoviše vrijedi se zamisliti, je li naš život što ga provodimo u skladu s imenom koje nosimo!» U sebi i na sebi nosimo jedno veliko ime. To je ime «Bog s nama». Ime je program i postaje nam imenom kojim nas se zove.: Isus. U njemu nas susreće spasenje Božje. Ime je riječ otkupljenja i spasenja. «Živio Isus» znači i «Živjela Istina!», da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno (Fil 2,9), jer nema pod nebom dru-

goga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti (Dj 4,12). Prema Franji Saleškom spasenjska snaga imena je otkupiteljska riječ po kojoj ćemo ući u nebo. Vrata nebeska su ime koje nam je dano pod nebom. «Tako je započeo naš Gospodin, kad je postao Otkupitelj i Spasitelj, pošto primi ovo ime, da namiri naše dugove nikojom drugom cijenom negoli svojom dragocjenom krvlju. Na Gabrielov pozdrav bio je nazvan Isusom, što znači Spasiteljem». Franjo Saleški naziva blaženim one, koji izgovaraju Ime pobožno i sa osjećajem duboke zahvalnosti što nas je Spasitelj otkupio svojom krvlju i trpljenjem. Ime Isus valja često u životu ponavljati i to promišljeno i brižljivo. Ime je postalo kao ime nad svakim imenom, kao miris najboljih mirodija, kao ulje razlito (Pj 1,3) koje je vječni Otac dao svome Sinu. Ime je poput balzama prikladno da liječi sve rane duše. Čudo Božića se imenom «Isus» duboko upisuje u ljudska srca. U Isusu kuca Božje srce za nas, a Isusovo srce otkucava u našem srcu. Ako mi Boga nazivamo Imenom i ako on nas naziva imenom, počevši od našeg krštenja, onda to prema biblijskom shvaćanju znači da se uzajamno poznajemo. On nam se otada obraća svim svojim bićem i svojim Duhom želi prožimati naš život, a na nama je da mu se obraćamo u skromnosti i da ime Boga svoga ne izustimo uzalud, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo (Izl 20,7). To bi uz krivo svjedočanstvo i bogopsovku moglo uključivati i magijsku uporabu Božjeg imena, a to je Ime sveto.

Daj nam, Gospodine, da se tvoga svetoga Imena bojimo i ujedno ga uvijek ljubimo, jer nikada ne prestaješ one ravnati, koje u svojoj ljubavi Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj KRIŽ i jaslice?

800-obljetnica franjevaštva

Križ iz crkve svetog Damjana u Asizu Ovogodišnji Božić slavimo u 800. obljetnici utemeljenja Franjevačkog reda, u kojoj cijela franjevačka obitelj, tj. franjevci i franjevke prvog, drugog i trećeg Reda, zahvaljuje Bogu za sve milosti kroz protekla stoljeća.

U tom su vidu na razini Vijeća franjevačkih zajednica organizirana razna događanja do konačnog slavlja u rujnu 2009. godine. Naime, franjevci i franjevke u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini žele taj Jubilej obilježiti tako, da kroz sve njima povjerene kapelice i crkve prođe «Križ svetog Damjana iz Asiza», pred kojim je Franjo u molitvi čuo Kristove riječi: «Idi, Franjo, i popravi moju kuću…». Vrijedi napomenuti da će Križ iz Asiza boraviti samo u franjevačkim zajednicama u Zagrebu i okolici. On je već prije Božića bio izložen kod franjevaca u crkvi Gospe Lurdske, kod trećoredaca na Ksaveru, kod hercegovačkih franjevaca u zagrebačkoj Dubravi, kod franjevki od Bezgrješnog začeća na Barutani, kod splitskih franjevki na Jordanovcu i kod cetinjskih franjevki u Kustošiji. Završetak «hodočašća» ovog Križa,

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

za koje vjerujemo da će do tada za njim hodočastiti mnogi hodočasnici, bit će na svetkovinu Našašća svetog križa 14. rujna 2009. godine u franjevačkoj crkvi svetog Franje u Sigetu – Zagreb. Križ će u toj crkvi biti izložen do 18. rujna. U svakoj se crkvi križ unosi u crkvu u procesiji, gdje je najprije on, zatim svijeće, vatra, ministranti, svećenici, članovi Franjevačkog svjetovnog reda, Franjevačke mladeži i narod Božji. Vrijedi se spomenuti razgovora što ga je raspeti Isus s križa svetog Damjana vodio s mladim Franjom, kako bi nas rasvijetlila njegova ljepota i dodirnula njegova poruka. Dok je Franjo klečao, čuo je glas Raspetoga: «Idi i popravi moju Crkvu koja se ruši!» Pred istim je Raspelom molio: Gospodine, slavni Bože, prosvijetli tamu moga srca i podaj mi ispravnu vjeru, sigur-

Ljudima prijatelj naše teme

no ufanje i savršenu ljubav; smisao i spoznaju, Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinsku volju. I mi u molitvi zahvaljujemo Ocu milosrđa na daru života, na prijateljstvu i pozivu da «popravimo Crkvu». Zato se nadamo da će o Križu iz Asiza još biti riječi u našim glasilima i da će nas on približiti svetom Franji, koji je pred njim doživio svoje obraćenje i poziv.

Jaslice svetog Franje Asiškog u Greciu Franjo Asiški je u 13. stoljeću inscenirao jedan igrokaz koji i dandanas ima svoj odjek «u svim crkvama koje su po cijelome svijetu», a to su jaslice. Pred kraj svoga života Franjo doživljava da mu život po Evanđelju postaje sve stvarniji i otvoreniji. Kristove ga riječi sve više prožimaju i njegov životni put sve više očarava. Onim što je od Krista primio, Franjo u svojoj osobi postiže sklad između ljudskog i nadljudskog, između stege i razumne popustljivosti i između sveca i prijatelja, koji je snagom Krista najdublje prožet ovozemaljskim osjećajima; on vjeruje u nevidljivo a traži mogućnost da to pokaže vidljivim.

a ljudi su o ponoći pristizali sa svijećama i bakljama. Sve je bilo osvijetljeno, kako nam govori prvi Franjin životopisac Toma Čelanski: «Iz mnogih naseobina pozvana su braća. Muškarci i žene onoga kraja prirediše prema svojim mogućnostima svijeće i baklje da bi rasvijetlili noć, koja je blistavom zvijezdom rasvijetlila sve dane i godine. Napokon je došao Svetac Božji. Kad je vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama» (1 Cel 85).

Ukoliko pred očima imamo ove misli, moći ćemo shvatiti činjenicu božićnih jaslica i slavlja božićne noći, kako je to pred kraj svoga života učinio Franjo a mi činimo danas.

Nakon toga slijedilo je liturgijsko slavlje, misa, na kojoj je Franjo u liturgijskom odijelu čitao Evanđelje i propovijedao. Da bismo lakše mogli zamisliti Franjin način propovijedanja i njegove ushićenosti, dovoljno je od istog pisca navesti sljedeće: «Zatim propovijeda okupljenom narodu o rođenju siromašnog kralja u malom gradu Betlehemu. A često je, kad je Krista htio nazvati 'ISUSOM', silnim žarom govorio samo 'Betlehemsko Djetešce', a ime 'Betlehem' je izgovarao poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena riječima, ali još više slatkom ljupkošću».

Prije negoli je dobio rane na svom tijelu (17. 09. 1224.), Franjo pomalo gubi vid i odlazi na pregled očiju. Često mijenja svoj boravak, a još češće traži tišinu i samoću. Pred kraj godine 1223. bio je u mjesto Greccio kod jednoga gospodara imenom Ivan. Franjo mu reče da želi svečano proslaviti Božić, no za nešto takva potrebna mu je njegova pomoć. Htio bi, reče Franjo, inscenirati Isusovo rođenje i mnoštvo ljudi koje stoji iza ovog značajnog događaja. Franjo sve dobiva na raspolaganje i priredi jednu štalu s jaslama i slamom, jednim volom i magarcem. Na to mjesto dovodi jedan bračni par s malenim djetetom,

Nakon izvješća o nekom kreposnom čovjeku koji je imao viđenje da se Franjo približava jednom Djetešcu u jaslicama i budi ga iz najdubljeg sna, Toma Čelasnki zgodno zapaža: «To viđenje nije bilo neumjesno; ta, Dijete Isus bilo je zaboravljeno u srcima mnogih. Ovdje je ono djelovanjem svoje milosti po svojem svetom sluzi Franji bilo opet probuđeno i duboko utisnuto u trajni spomen»! (1 Cel 86). Ovo pronalaženje i otkriće prikaza Kristova rođenja, koje je kasnije na Zapadu dobilo veliko značenje u kršćanskoj liturgiji, uključuje i ponovno otkriće Kristova utjelovljenja, osobito s obzirom na njegovo trpl-

jenje na križu i život među ljudima. Do takvog otkrića Franjo ne dolazi nekim umovanjem nad pojedinim tekstovima Svetoga pisma, nego svojim dubokim vjerničkim osjećajem i razumnošću. On ponovno pronalazi Kristovu ljudsku narav u njezinu doslovnom smislu. Raspeti Krist za Franju nije više neko biće koje bi bilo neosjetljivo na svaku bol, nego je istinsko tijelo koje malakše u grčevima. Isus, koji kao čovjek ne bi trpio na križu, mogao bi biti predmet pobožnog štovanja, ali ne i zahvalne ljubavi. Isto je tako i s njegovim rođenjem. Gleda li netko na rođenje samo pjevanjem anđela i poklonom pastira i mudraca, taj zaboravlja da je Svetoj obitelji bilo u svratištu uskraćeno gostoprimstvo, te je potražila utočište u jednoj štali i tako je za svoga Sina umjesto kolijevke imala bijedne jasle. U božićnim jaslicama Franji se ispunila velika želja: da pripadne onima kojima je u prvom redu htio pripadati sam Krist. Krist je svojim rođenjem uspostavio jednu novu ljestvicu vrednota, koja se neće moći niti mijenjati niti postavljati u pitanje. Po njoj je Bog ponizan, ili kako to kaže Franjin životopisac: «Bog je uvijek manji, u nemoći još uvijek moćan, u smrti još uvijek živ, u malome velik, u Djetetu neshvatljivi Bog» (1 Cel 84-87). Središte ovakvog iskustva Krista bila je, osobito u posljednjim godinama Franjina života, uvijek jasna i uvjerljiva vrijednost Kristova primjera. Krist nas više negoli riječima uči svojim primjerom! Između Greccia, mjesto prvih jaslica, i La Verne, brda gdje dobiva rane, Franjo je u samome sebi duboko proživio iskustvo Krista u svoj njegovoj milini i strahoti, a da ljubav u svojoj biti uopće nije bila podijeljena, nego naprotiv u potpunosti izjednačena. Naime, Franjo istom ljubavlju ljubi i Djetešce i Raspetog, jer i u jednom i drugom otkriva i ljubi jedno te istog bogočovjeka Isusa Krista. Nikola Bašnec

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj U ZORU Božića

eđu odraslima je gotovo samo po sebi razumljivo: »jaslice su za djecu, baš za onu sitnu djecu«. To je područje njihova čudesnog svijeta. Tu oni mogu u punoj slobodi letjeti na orijentalnim tepisima, ići na devama u pratnji kraljeva i mudraca, vući za kape uspavane pastire, svirati s anđelima u zlatne trube ili se smjestiti uz Mariju i Josipa i gledati Dijete u toj tamnoj noći.

tu u jaslama na pravom sijenu koje tako dobro miriše. Pozivam vas na sastanak pred jaslicama. Htio bih vas tamo vidjeti s malima, jer se s njima bolje približavamo Djetetu.

Jaslice su mjesto s kojeg svatko može poći na hodočašće u svoje djetinjstvo... Tu se svatko može vratiti onom djetetu koje jest. Ovdje se može napojiti kao na prvom izvoru. Ovdje pije mladost svijeta koji se još rađa. „Folklor i osjećaji'' Dok to gleda- Ovdje kuša svježinu čovječanstva mo, mi kao „veliki“, ostajemo malo koje i dalje nešto želi. podalje. Međutim, među tisućama jaslica po crkvama i kućama vode Maske što ih odrasli stavljaju kad se ugodni i puni čara razgovo¬ri iz- se pojavljuju u uredu, u školi ili u među roditelja i djece. Volim gledati tvornici padaju pred jednostavnošću jer je nemoguće čuti sve te tajne dok jaslica. A čovjek se otkriva čovjemajke govore svojoj djeci pred jasli- kom, većim i dubljim negoli kad je cama naših živopisnih crkvi: Isus je daktilograf, profesor ili tehničar. On

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

„postaje“, neprestano, zajedno s djetetom koje je u njemu. „Budite kao djeca!“ U krhkom tijelu Isusovu, Čovjek i Bog su jedno. Tako cvate život, skrivena moć onoga koji stvara. Bog se nije prestao rađati u čovjeku. On u njemu nastavlja svoje neprestano rađanje koje ga čini više njim od njega samoga: »Ima toliko zora kaje još nisu zasjale« (Rig-Veda). Dijete u jaslicama ponavlja svakom čovjeku koji ga prihvaća: »Vi ste djeca Božja ... Budite kao djeca čije se mogućnosti pred njima neprestano otvaraju«. U mrklini božićne noći čovjek, postaje i rađa se kao dijete Božje i toliko će zora još zasjati prvim svjetlom. Fra Stjepan Novoselec

Ljudima Ljudimaprijatelj prijatelj BOŽIĆ Padaju bijele pahulje Bliži se Isusov dan Njegov rođendan Otvorimo naša srdašca Raširimo široko ruke Primimo djetešce malo Bez imalo muke

Božić je i naš dan Kad slavimo naš rođendan. Jer svakoga se Božića i mi rađamo zajedno s Bogom pjevamo njegove pjesme gasimo žeđ s njegove česme. Njegove riječi naša su hrana U jaslicama dijete se rodi. Budući kralj u slobodu sve nas vodi. Radenka Skorup Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj 25 godina...

Osobito divan dar Bo vremenu

Ljudima prijatelj - Sv. Leopold Bogdan Mandić

Navršilo se 16. listopada 2008. punih 25 godina od svečanog proglašenja Leopolda Bogdana Mandića svetim. Spominjemo se ovog srebrnog jubileja želeći obnoviti uspomene duboko urezane u naše pamćenje. One su postale povijest Crkve i još posebno poticaj za naš hrvatski narod. Naime, tim događajem obilježena je naša katolička baština vjere, neizbrisivim pečatom vjernosti Kristu i Crkvi. Unatoč svemu što je hrvatski narod proživljavao u svojoj povijesti, potvrđujući svoju postojanost u privrženosti Bogu, nagrađen je divnim darom neba u liku svetog Leopolda Mandića.

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

Ljudima prijatelj

ožji našem O

tkada su Hrvati masovnije upoznali njegov lik, 1946. godine, zaslugom tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa, a sada blaženog Alojzija Stepinca i hrvatskih kapucina, obuzelo ih je oduševljenje i radosna nada da bi im uskoro mogla zasjati zvijezda neba po svetosti skromnog i tihog kapucina. Imajući u vidu crkveni postupak za uzdizanje nekoga na čast oltara, nije se dugo čekalo. Časni Sluga Božji Leopold Bogdan Mandić bio je proglašen blaženim 2. svibnja 1976. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu po papi Pavlu VI. Još su živi mnogobrojni ne samo svjedoci nego i sudionici tog događaja. Kada je nakon izrečenih riječi pape Pavla VI. kojima je Leopolda proglasio blaženim, otkrivena velika slika novog Blaženika Crkve, prolomio se pljesak i čujan, glasan, uzdah sreće sudionika tog svečanog čina. Možete li zamisliti kolika je tek bila radost i ponos za nas Hrvate u tom času? A bilo nas je mnogo na Trgu svetoga Petra u Rimu! Još nam odzvanja u ušima zanosna riječ pape Pavla VI: „Svaka čast i vama, sinovi Hrvatske, što ste dali našem vremenu tako uzvišen i tako čovječan lik svoje katoličke povijesne baštine!“ A odjek ovog događaja bio je veći nego što smo možda očekivali ili zaslužili. Samo sedam godina kasnije, našli smo se ponovno na istom trgu uz još mnogo veće mnoštvo okupljenih

25. obljetnica proglašenja Leopolda Mandića svetim sudionika iz cijeloga svijeta za konačno i najviše ustoličenje blaženog Leopolda Bogdana Mandića proglašenjem svetim. Doista, već proglašenjem blaženim, govorim o nama Hrvatima, vjera u Boga je oživjela, što se očitovalo u duhovnom preporodu iako to nije mjerljivo ljudskim mjerilima, ali se pokazalo privrženošću prema svetom Leopoldu u našem narodu. U njemu su našli uzor kojemu su mogli pokloniti svoje srce i povjerenje, zagovornika i posrednika kod Boga. A u materijalnom obliku se očitovao odjek u gradnji crkava, kapelica, oltara po kojima se ovjekovječuje spomen na svetog Leopolda. Postao nam je bliži i draži svojim duhom, zagovorom i svetošću. Nije se dugo čekalo i Crkva je osjetila taj živi odjek štovanja blaženog Leopolda. U kratkom vremenskom razmaku određuje promaknuće i uzdignuće Leopolda na čast svetosti, što je i učinjeno, 16. listopada 1983. godine. Sada, nakon 25 godina, želim vas, dragi čitatelji, pobliže podsjetiti i dozvati vam u pamet taj nezaboravni i ovjekovječeni dan. Trg svetog Petra u Rimu ponovno je okupio hodočasnike iz Italije, cijele Europe i čitava svijeta. Uz mnoge narodnosti poseb-

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

no je bio zapažen velik broj Hrvata iz domovine i svih krajeva svijeta. Dolazeći na trg svetog Petra, na mjesto proglašenja svetim, hodočasnike je dočekivala velika slika Leopolda Bogdana Mandića na pročelju bazilike svetoga Petra, iznad središnje lože „blagoslova“. Za dan proglašenja Leopolda svetim odabrana je nedjelja, 16. listopada 1983. Za to je bilo više razloga. Ponajprije da se istakne sadržaj i značenje cijelog Leopoldova života i njegova poruka za život Crkve u našem i budućem vremenu.

ilo je to u jubilarnoj godini Otkupljenja. Naime, onih je dana završio rad Sinode u Rimu o Pomirenju, sakramentu Pokore. Papa je htio da završetak Sinode bude obilježen proglašenjem Leopolda svetim, kao uzora ispovjednika. Htio je da tako pastiri duša u obavljanju svoje službe ispovijedanja u Leopoldu nađu njegov zov i svoj uzor, a vjernici da otkriju čudesnost potrebe ovog sakramenta kao sredstvo duhovnog uskrsnuća. Osim toga, Papa je, s ovim trenutkom Leopoldova proglašenja svetim htio povezati i svoje jubileje u službi Crkve: petu obljetnicu svoga Pontifikata i 25. obljetnicu biskupskog posvećenja. Nema sumnje da je i sve to doprinijelo okupljanju tolikog mnoštva ljudi.

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

25 godina ...

Ljudima prijatelj - Sv. Leopold Bogdan Mandić

nadalje ostaje nadahnitelj i uzor, za sada, i za budućnost. Na poseban se način to odrazilo i prepoznalo u Papinim riječima kad je povišenim tonom rekao: „Što preostade svetom Leopoldu? Kome je i čemu služio njegov život? Ostadoše mu braća i sestre što bijahu izgubili Boga, ljubav i nadu. Siromašna ljudska bića koja su trebala Boga i koja su ga zazivala moleći njegovo oproštenje, njegovu utjehu, njegov mir, njegovu vedrinu!“ Papin je govor bio često prekidan snažnim odobravanjem i oduševljenjem.

Zaa p Z početak slavlja proglašenja bblaženog laž Leopolda svetim, papa IIvan van Pavao II. izašao je na Trg ssvetoga vet Petra s preko 400 nadbiskupa b i sk i biskupa koji su bili naa S n Sinodi, a sada su se i kao predstavnici Crkava cijeloga p red kršćanskog svijeta pridružili k r šć okupljenom o k up mnoštvu ljudi. U ttom om trenutku se doživio istinski oosjećaj sje Sveopće Crkve. Teško je ggovoriti ovo o preciznom broju sudioonika nik na proglašenju Leopolda Bogdana B og Mandića svetim. Je li ttoo bbilo i samo beskrajno mnoštvo lljudi ju ud dokle je oko dopiralo, ili ččitav itaav Rim? Poznat nam je broj pprema rem podijeljenim ulaznicama zzaa h hodočasnike iz tadašnje Juggoslavije, osl 4.500 Hrvata i drugih nnacionalnih a ci manjina, kao i broj uuglavnom g la Hrvata iz inozemstva - 4.840. 4.8 Dakle, ukupan je broj hodočasnika h o do koji su predstavlljali jaali našu domovinu, odnosno, hhrvatski r va narod bio 9.340. U svakom sv slučaju, prema izvješštajima taj aji novina i časopisa bilo je iiznenađujuće zne mnogo sudionika. Novine N ov „La difesa del popolo“ sspominju p om više od 150.000. A i ssam am Papa je bio iznenađen tollikim i k im mnoštvom hodočasnika

te je izjavio da do tada još nikada na proglašenju nekoga svetim ili blaženim nije sudjelovalo toliko ljudi. Valja spomenuti i da je papa Pavao VI. proglašujući Leopolda blaženim, prvi puta primijenio novi papinski obred za proglašenje blaženim te ga sam obavio, iako je to ranije činio neki od kardinala. Također, prvi puta se to činilo izvan bazilike, na Trgu svetoga Petra. Jednako je tako i papa Ivan Pavao II., po novom obredu obavio proglašenje Leopolda svetim. Od tada se papinski obred proglašenja svetim obavlja unutar svečanog euharistijskog slavlja. Nakon izrijeka formule proglašenja oca Leopolda Bogdana Mandića svetim, dugo je odjekivao pljesak u znak zahvalnosti i oduševljenja za dar neba što ga je primila od Boga cijela Crkva i posebno naš hrvatski narod. U prigodnoj homiliji Papa je povezao godinu Otkupljenja sa sadržajem Sinode čija je bila glavna tema razmišljanje o pomirenju i Pokori u poslanju Crkve. U tom svjetlu je predstavio i lik samoga novoga sveca Leopolda Bogdana Mandića. Istaknuo je koliko je novi Svetac u toj službi bio cijeloga života pomiritelj i sluga sakramenta Ispovijedi, Pokore, ali da on u tome i

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

Na kraju mise, Sveti je Otac uputio zanosne pozdrave i zahvalnost svim sudionicima proglašenja svetim oca Leopolda, ponajprije Hrvatima, Talijanima, a onda hodočasnicima iz Njemačke, Austrije, Poljske, Kanade, Amerike i Australije, uz podjelu Apostolskog blagoslova. Nakon dugotrajne pozornosti, molitve, sabranosti i tišine, odjednom je Trg svetog Petra postao kao košnica. Hodočasnici su se razilazili noseći u srcu nezaboravan doživljaj za cijeli život koji ne izbljeđuje niti sada poslije 25 godina. Posebnu gordost i opravdan ponos osjetio je naš mali hrvatski narod koji je proglašenjem Leopolda svetim, doživio veliku slavu. Ne svjedočili li to i svakodnevna molitva mlade Sandre, rođene u Senju, dobitnice

Obljetnica proglašenja Leopolda Mandića svetim olimpijske medalje na ovogodišnjoj Olimpijadi u Pekingu? Naime, s ponosom je izjavila da se „prije svakog natjecanja obavezno molila svetom Leopoldu“. Hrvatski narod je predao Sveopćoj Crkvi plod svoje katoličke baštine i povjerio ga je ljubavi i vjeri cijelog svijeta. Sveti Leopolde, moli za narod svoj!

Mnošt vo vjernika okupljeno na Trgu Sv. Petra prilikom beatifikacije

Nikola Stanislav Novak

Papa Ivan Pavao II podjeljuje blagoslov

U ime Hrvata kod prinošenja darova Fra Nikola Stanislav Novak, kapucin, predstavlja Papi sve prisutne iz Hrvatske prilikom audijencije

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

25 godina ...

Komentiraj članke na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Ljudima prijatelj - Sv. Leopold Bogdan Mandić

Uz svjetsku molitvenu osminu za jedinstvo kršćana 2009. donosimo propovijed koju je 30. srpnja 1959. u župnoj crkvi sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi održao dr. Tomislav Šagi-Bunić prigodom 17. obljetnice smrti oca Leopolda

zemlji za života, nekako kao da se stostruko umnožilo poslije smrti. Večeras kad smo se sabrali mi koji se osjećamo dužnicima oca Leopolda da spomenemo tu godišnjicu, htio bih da nas sve podsjetim na jednu od karakterističnih crta njegova lika: to je njegova zauzetost za ujedinjenje »pravoslavnih« kršćana s Katoličkom crkvom.

Naši su oci molili, mi molimo, drugi će moliti poslije nas, i nadam se da nije daleko dan, kad će se ispuniti Božja obećanja i bit će jedno stado i jedan Pastir. Riječi o. Leopolda

ragi štovatelji oca Leopolda, danas je sedamnaesta godišnjica smrti velikog našeg zaštitnika i nebeskog prijatelja, sunarodnjaka našega, oca Leopolda Mandića. Sedamnaesta godišnjica smrti, koju zaista možemo nazvati plodnom jer ako je dobro činio na

ovom povijesnom trenutku naročito je važno da baš to dozovemo u svijest, i to zato što je slavno vladajući papa Ivan XXIII. 25. siječnja ove godine u svečanom govoru kardinalima objavio svoju odluku da sazove opći sabor cijele Crkve i da pozove na ujedinjenje sve odijeljene kršćane. Koliko je sjedinjenje svih kršćana velika i zamašna stvar i koliko je dalekosežna i koliko vrijedi pred očima Božjim ta inicijativa Ivana XXIII., o tome vam nije potrebno govoriti. Vi dobro shvaćate da Ivan XXIII., kad poziva sve kršćane na Kristovo jedinstvo, nema pred očima nikakve potajne političke ili bilo kakve ovozemaljske zle i sebične ciljeve, nikakve prikrite namjere ili želje za ekspanzijom papinske svjetovne moći, nikakve imperijalističke i eksploatatorske težnje prema kršćanskim narodima koji se sada ne nalaze u jedinstvu Katoličke crkve. Vi znate da se ne radi o tome da se nekome bilo što oduzme

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

i da se odijeljeni kršćani liše svojih narodnih i povijesno ukorijenjenih običaja da bi se uništila njihova kulturna samobitnost i samosvojnost u općem okviru kršćanske kulture. Vi znate da nije cilj da bi se njima oduzeo njihov obred ili bilo što, na što su tijekom stoljeća opravdano vezani. Vi znate da se, naprotiv, radi o tome da se svi sinovi Božji, koji sada lutaju izvan Očeva doma sjedine oko Očeva stola. Vi znate da se radi o tome da bude uklonjeno ono bolno međuljudsko nerazumijevanje, onaj razdor i razbijenost koji danas vladaju među kršćanima. Svi hoće biti smatrani Kristovima, a ipak je toliko unutrašnje razdijeljenosti, često sektašenja, nadmetanja, međusobnog optuživanja, a da i ne govorimo o tome kako su često mnogi kršćani udaljeni po sadržaju onoga što vjeruju. Kršćanstvo, gledano u cjelini, tako je daleko od one Kristove zapovijedi: »Novu vam zapovijed dajem, da se ljubite među sobom! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po tom će svi spoznati da ste moji učenici, ako se ljubite među sobom!« (Iv 13,34-35). I tko ne vidi kako je to strašna sablazan za sve one koji još ne primiše križ Kristov, za još tako mnogobrojan svijet?! I kako to ne bi boljelo Oca svega kršćanstva, njega koji je 28. listopada 1958. na svoja staračka leđa primio dvijetisućgo-

Obljetnica proglašenja Leopolda Mandića svetim

dišnju baštinu Kristove Crkve i dužnost da u ovom povijesnom trenutku maksimalno provede Kristovu zapovijed, da svim stvorenjima navijesti evanđeosku blagu vijest, kad se kao strašna zapreka evangelizaciji nekršćanskog svijeta neprekidno isprečuje sablazan razdora i pocijepanosti među kršćanima? Kako on to ne bi još bolnije ćutio u ova vremena kad svijet neminovno mora postići pravo duhovno jedinstvo, ili će sâm sebe u narasloj razdirućoj mržnji uništiti?! Vi razumijete da je nekako najnužnije sve pokušati kako bi došlo do pravog jedinstva, slaganja i ljubavi među kršćanima, pa da bi onda – u skladu sa samom Kristovom riječi – nekršćanski svijet bolje uvidio prsutnost Krista na svijetu u kršćanstvu, da bi lakše prihvatio blagotvoran utjecaj Kristova Evanđelja, a s druge bi strane radi povećane, ojačane i snažnije svoje Crkve, Bog prosuo veće obilje svoga milosnoga rasvjetljenja i ojačanja u srcima svega čovječanstva, Tako bi se konačno moglo postići toliko nužno duhovno jedinstvo i suradničko međusobno razumijevanje svega svijeta, ili bi se

tome neophodnom cilju mogli barem osjetljivo približiti. Dakako da kršćanskog jedinstva ne može biti bez jedinstva vjere, jedinstva sakramentalnoga i jedinstva vidljive vlasti. I zato Ivan XXIII. ne može uza svu svoju poniznost zatajiti svoju vrhovnu papinsku vlast. No on u duhu Kristovu ne želi biti silnik u stilu knezova ovoga svijeta (Mk 10,42), nego Pastir koji pozna svoje ovce (Iv 10,14), koji poštuje opravdanu slobodu djece Božje. Nema sumnje da bi se ujedinjenje svih kršćana itekako odrazilo i u ovozemaljskim okvirima, a to nikome ne bi bilo na štetu, nego samo na izvanredno blagotvorno umanjenje postojećih zategnutosti i prijetećih opasnosti, te bi ono zaista odigralo nepredvidivu veliku pozitivnu ulogu za daljnju budućnost čovječanstva. Uostalom, braćo i sestre, u ovom času vama ne treba mnogo govoriti o vrijednosti ujedinjenja jer svako kršćansko srce koje se samo malo zamisli u pitanje što bi uslijedilo iz ujedinjenja, dobro razumije kako je velik cilj i kako je bogougodno djelo

sve što radi za taj cilj. U toj inicijativi za ujedinjenje osobito smo važni mi Slaveni, i to zato što je velik dio Slavena izvan jedinstva Kristove Crkve. I eto, braćo i sestre, naš dragi nebeski prijatelj otac Leopold Mandić oduševio se odmalena i u svome srcu osjetio božanski poziv da postane apostolom ujedinjenja naše odijeljene slavenske braće u jednoj Crkvi Kristovoj. On je rođen u Herceg Novom gdje ima mnogo pravoslavaca. Tamo je njegova duša, uronjena u Božju milost, u najranijoj mladosti shvatila potrebu da svi mi Slaveni budemo u jedinstvu Kristovu pa da bismo, oplemenjeni jedinstvom vjere u Krista, mogli i te kako mnogo učiniti za duhovno dobro svega čovječanstva. Zato je on odmalena odlučio da će nešto učiniti. Ni sam nije otpočetka znao što bi to bilo, ali je živo želio, i zato je otišao u samostan te postao redovnik i svećenik. Pred njim je neprekidno gorjela ideja da on svega sebe, sav svoj intelekt, sve svoje sile, svu svoju moguću aktivnost posvetio tome da dovede odijeljenu braću Slavene u jedinstvo Kristovo.

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

25 godina ...

Svakako S vakako da je njegova želja išla i dallje, lje je, ttee jjee m mislio i o ruskom narodu. To zznam nam iz iz iizjava onih koji su od njega osobno o sobno čuli č da se već na početku Drugoga D r ugoga svjetskog rata osobito lijeppoo iizražavao z ra ža o ruskom narodu i oko nnjega jega pprevrtao re u sebi neke ideje. Koliko K olik ko je vidljivo iz izjava koje je ttijekom ijekom vremena v davao, imao je nakanu k anu ddaa ovdje unutar svoga naroda zzapočne apočne neku akciju za ujedinjenje, da da ssee dade dad na tisak i da posebno širi štovanje štovanje Blažene Djevice, ili – kako jjuu jjee nnazivao aziv – Nebeske Gospodarice. To T o jjee bbilo illo samo tako koncipirano, ali jjee ssvakako vakak značajno. On je odmalena zznao nao d daa su pravoslavci, bez obzira ššto to se se nalaze n al izvan prave Crkve, ipak vveliki eliki i ččesto e nježni štovatelji nebeske Kraljice, K raljjicce, Blažene Djevice. Mislio je ddaa bbii ppreko reek njezinog štovanja mogao ppridobiti ridobitti mnoga srca za ujedinjenje. Daa bi vidjeti kako je o. LeD bi se se moglo m oopold pold uravnavao u ra svoj život nakon što ssu u mu mu ppropale r sve nade da će moći rraditi a d it i n naa ujedinjenju i kad se sve pretvorilo p ret voriil samo u snove, značajne ssu u njegove njegov dvije bilješke zapisane vvlastitom lastiitoom rukom. Jednoć je napisao: Poo milosti P milost koja mi je dana, obnavljam ssvoj voj oj zavjet zavj i u isto se vrijeme prinossim im kkao ao žžrtva za spasenje moje istočnnee bbraće, raće, zajedno s nekrvnom žrtvom IIsusa su sa K Krista ri koju svaki dan prinosim Bogu B og u O Ocu c na svetom oltaru. Ag godine odin ne 1941. – to je godina prije nnjegove jegove ssmrti – napisao je ovo: Pred Bogom: za mene tu nema nikaP re d B og kkve ve ddvojbe. vojb Ja sam po svom serafskom ssvećeničkom ve ć e n i č zvanju izabran da se

trsim oko spasenja odijeljenih istočnjaka. Zato se moram odazvati dobroti Gospodina našega Isusa Krista, koji me je izabrao da se mojom pomoći obistine božanska obećanja: Bit će jedno stado i jedan Pastir. Kažem: mojom pomoći, ukoliko se po mom vršenju božanskih tajna prinosi božanska ljubav za odijeljene i tako se dovršuje njegovo otkupljenje… Prijatelji, to je godina prije njegove smrti! Makar već u dubokoj starosti, on ipak još uvijek smatra da je Bog njega na to pozvao… On do kraja života ostaje uvjeren da ga je Bog izabrao da učini nešto veliko za ujedinjenje pravoslavnih. Kad je vidio da ne može aktivno doseći te ciljeve, shvatio je da sav svoj život, sve svoje trpljenje, sve svoje žrtve neprekidno sjedinjene sa svetom oltarskom žrtvom može prikazivati za taj veliki cilj: da Bog s jedne strane pošalje prave apostole i nadahne prave ideje, a s druge strane da takne srca nesjedinjenih. Draga braćo i sestre, taknut Božjim rasvjetljenjem, Sveti Otac Ivan XXIII. odvažio se svima uputiti poziv na ujedinjenje. Tko zna, nije li ipak istina ono što je do kraja života smatrao otac Leopold? Tko zna, nije li ipak istina da je Bog baš njega, njegov skroman, ponizan, ljubazan i tihi lik izabrao da se u svjetlu toga lika provede ujedinjenje? Da se u svjetlu toga našega priprostoga zemljaka izvrše velike želje, čežnje i nade naših umnih narodnih velikana Strossmayera, Račkoga, velikog ruskog umnika Solovjeva i tolikih drugih? Možda Bog nije izabrao filozofe, učenjake, velike crkvene knezove; možda On hoće baš ovakav lik, skriveni lik redovnika molitelja, požrtvovnog i samozatajnog podnositelja svih životnih patnji! On je gorio velikom neiscrpivom i nesagorivom ljubavlju

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

prema Bogu i prema svakom stvorenju, naročito prema svima slabašnima i krhkima, a ipak je bio otvoren prema svakoj životnoj zauzetosti i ljudskoj kreativnosti. Nije li možda Bog u ovome čovjeku otkrio svijetu, naročito slavenskom svijetu, onoga što ga je grčevito tražio Dostojevski u svom literarnom i životno oronulom starcu Zosimi? No pustimo literaturu! Recite, braćo, nije li Svemogući nakanio da baš u svjetlu ovog lika – ne za njegova života nego sada poslije smrti – prospe obilato i nezaustavljivo bogatstvo svojih milosti da doživimo taj veliki i lijepi dan kad ćemo se svi u pravoj bratskoj ljubavi naći ujedinjeni?! Pa i sami možete lako shvatiti da ujedinjenje neće nastati samo učenim raspravama jer pravo se ujedinjenje ne može oslanjati ni na kakav zemaljski sjaj ili općenito na nešto što frapira izvana: sjedinjenje i nesjedinjenje, to je pitanje poniznosti, milosti Božje, pitanje ljubavi, naše poniznosti da ih znamo primiti kao što se primaju braća: njihove poniznosti da se znadu vratiti u kuću očinsku! Kad je Ivan XXIII. pred Božić prošle godine na prvom svom javnom konzistoriju dozvolio da se čita svečana molba kako bi se požurilo s postupkom za proglašenje blaženim oca Leopolda, možda nije mislio na to da bi otac Leopold mogao biti figura koja bi pospješila neku drugu njegovu ideju, za koju i ne znamo je li se već tada pojavila u njegovoj svijesti. Ali je svakako činjenica da je sadašnji papa (Ivan XXIII.) svoje stupanje na papinski prijestol nekako usko povezao s likom oca Leopolda. I ja se usuđujem večeras – uvjeren da govorim iz srca svih vas – izraziti nadu koja je zapravo više čežnja i molba nebeskom Ocu da se ispuni želja Ivana XXIII. za ujedinjenjem i da o. Leopold bude onaj koji će u tom djelu puno učiniti svojim zagovorom te koji će na to djelo svojim privlačljivim likom okupiti najprije svoje štovatelje, kojih je ogroman broj, a

Ljudima prijatelj Obljetnica proglašenja Leopolda Mandića svetim

onda i sve druge koji ga sada još ne poznaju, ali koji će ga sigurno uzljubiti čim ga upoznaju. Dragi prijatelji, ako mi, kao štovatelji oca Leopolda koji se uzdamo u njegov zagovor – ne doduše po pravorijeku Crkve koja još nije izrekla svoj sud o njemu, nego po našem duhovnom iskustvu i ljudskom uvjerenju – barem malo uzmemo k srcu činjenicu da je on do kraja svoga života smatrao ujedinjenje nečim svojim esencijalnim, svojim bitnim pozivom, zar nećemo shvatiti njegovu želju koju nam sada upravlja s veličajnoga svoga mjesta koje mu je – vjerujemo – Gospodin u nebesima odredio? Hoćemo li shvatiti da ćemo mu biti najmiliji ako nastavimo njegovo poslanje, ako pitanje ujedinjenja uzmemo kao nešto svoje, osobito sada kad nas na to poziva Kristov namjesnik, pa da kao što je o. Leopold žrtvovao svoj život za ujedinjenje i mi nešto slično činimo? Kao što je on u žarkoj molitvi neprekidno podizao svoje ruke prema Ocu nebeskome da tako i mi, udruživši se s njim u samo jedan vapaj, žarko zaklinjemo Presveto

Trojstvo, da jedinstvo koje postoji među božanskim osobama učini da u što većoj punini vlada u njegovoj Crkvi na zemlji i da obuhvati sve kršćane koji su sada vani, a naročito našu slavensku braću! Vi znate, braćo, da je životopis o. Leopolda danas već poznat na četrnaest jezika i da gotovo nema mjesta na zemlji gdje o. Leopold ne bi bio ljubljen i zazivan. Svakako možemo reći da će o. Leopold, čim bude proglašen svetim, ući u broj onih svetaca koje štuje najviše ljudi. Ako ne bude baš prvi, svakako da će biti negdje na vrhu, pokraj svetog Antuna Padovanskog. Zamislite i sami, ako sve te duše koje štuju o. Leopolda shvate ovu njegovu poruku, ovu želju za ujedinjenjem, pa ozbiljno s ljubavlju i sa žarom preuzmu na sebe životno poslanje dragoga oca, kakav li će to biti snažan molitveni vapaj prema prijestolju Božjem? Braćo i sestre, bilo je više pokušaja ujedinjenja tijekom stoljeća, nikada to nije u Crkvi zamrlo. Ali to su goto-

vo uvijek bili više manje samo veliki pojedinci koji su dosta dobro shvaćali stvari: mnogi su u ujedinjenju gledali svakakve vanjske i zemaljske ciljeve, donekle političke i druge, a nikada do sada nije bilo u pravom smislu tako da bi, takoreći, sva Crkva, svi obični vjernici sa žarom srca duhovno uzeli pitanje ujedinjenja kao nešto svoje kako bi se osjetio jedan duhovni val, jedan snažan pokret i jedan sveobuhvatan i prodoran životni zamah. To je do sada uvijek bilo odviše samo na površini. Bude li tako sa sadašnjom inicijativom za ujedinjenje, onda neće biti ništa, onda nema ujedinjenja. Naime, kršćanskog ujedinjenja nema bez unutarnjeg žara koji zaziva Božju milost kako bi dotaknuo srca onih koji su vani, a onima koji su vani u zemaljskim okvirima da bi im pokazao kako ih očekujemo, kako ih želimo, kako će od nas biti dobro primljeni. Braćo i sestre, imamo li barem malo pouzdanja u o. Leopolda, odlučimo večeras da ćemo svim srcem prihvatiti njegovo životno poslanje i da ćemo, kao da smo nekako on sâm, nastaviti to djelo i angažirati se na njemu, tj. na djelu ujedinjenja. Amen.

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

25 godina... Leopoldova godina u Zagrebačkoj Dubravi PROSLAVA 25. OBLJETNICE OD LEOPOLDOVA PROGLAŠENJA SVETIM

Ljudima prijatelj - Sv. Leopold Bogdan Mandić

elio bih iznijeti dvije Leopoldove značajke koje su karakteristične za toga sveca, po čemu je on veoma suvremen i nama i svim ljudima danas. Leopold je gajio iskreno prijateljstvo s ljudima, doista je nastojao biti 'ljudima prijatelj', kako se zove i njegovo glasilo. Često je završavao svoja pisma vjernicima koji su mu se obraćali: 'Sačuvajte mi svoje vjerno prijateljstvo»' Sv. je Leopold, usprkos velikim problemima s kojima su mu sa svih strana Italije a i Europe dolazili penitenti, uvijek čuvao nadu u pobjedu dobra. Znao je tako često govoriti: 'Sve će biti dobro, samo vjeruj – samo vjerujte!'» - istaknuo je pomoćni zagrebački biskup Vlado Košić u prigodnoj propovijedi povodom proslave 25. obljetnice kanonizacije sv. Leopolda Bogdana Mandića u kapucinskoj crkvi u Zagrebu posvećenoj njemu u čast u četvrtak 16. listopada.

bliže i dalje zagrebačke okolice. U nastavku propovijedi biskup Košić je također opisao najvažniju odliku Leopoldova svećeništva: «Sv. Leopold se svega svog svećeničkog života, a to je bilo kroz 52 godine, žrtvovao, darivao, dan za danom, u skromnosti jedne ispovjedaonice kao 'dobri pastir koji život svoj daje za svoje ovce'. Fra Leopold je ondje uvijek bio spreman i nasmiješen, razborit i blag, diskretni pouzdanik, vjerni otac duša, poštovani učitelj i duhovni savjetnik, pun razumijevanja i strpljivosti.» Biskup je podsjetio i na riječi pape Ivana Pavla II: «Što nam govore ruke sv. Leopolda, poniznog službenika ispovijedi? One nam govore da se Crkve ne smije nikada umoriti u svjedočansvu da je Bog ljubav» zaključivši: «Dakle, ruke koje je podizao Leopold nad pokornike i odrješivao ih bile su ruke Mojsijeve, ruke koje su darivale pobjedu dobra nad zlom, ruke koje predstavljaju i našu molitvu i svjedočanstvo o Bogu ljubavi i milosrđa.»

U koncelebriranom euharistijskom slavlju, kojim je svečano završena "Leopoldova godina", sudjelovali su, uz domaćeg provincijala fra Ivice Petanjka, još i provincijal trećoredaca fra Ivan Paponja, provincijal Hrvatske franjevačke provincije s Kaptola fra Željko Železnjak, i petnaestak drugih redovničkih i dijecezanskih svećenika i mnoštvo štovatelja sv. Leopolda iz

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

Duhovna priprema za proslavu «Leopoldove godine» sastojala se od različitih susreta, predavanja i pobožnosti tijekom cijele godine, a sve u cilju ponovnog otkrivanja i što boljeg upoznavanja lika i djela sv. Leopolda, a na samu obljetnicu od cjelodnevnog euharistijskog klanjanja, ispovijedi, moljenja krunice i blagoslova s Presvetim.

Ljudima prijatelj Obljetnica proglašenja Leopolda Mandića svetim

Svecu u pohode...

eć nekoliko godina vjernici novogradiške župe Kraljice svete krunice hodočaste u Padovu. Jedan od ciljeva padovanskih hodočašća svakako je svetište Sv. Leopolda Bogdana Mandića. Ove godine vjernici su bili još radosniji, a boravak u svetištu našeg skromnog sveca, malog rastom, velikog duhom, bio je još svečaniji, zbog 25. obljetnice njegovog proglašenja svetim. Sa svojim župnikom, vlč Jozom Jurićem, Novogradiščani su se pridružili grupi hodočasnika iz Zagreba, a ulogu vodiča izvrsno je ostvario fra Ivan Bradarić, glavni urednik „Veritasa“, Glasnika Sv. Antuna Padovanskog. Moram priznati da sam išla s vjernicima spomenute novogradiške župe u Padovu, najviše zbog svetišta Sv. Leopolda, zaštitnika moje obitelji, čije ime nosi i moj stariji sin. Željela sam doživjeti ozračje male sobice, gdje je nebo preko Sv. Leopolda izlijevalo obilje milosti opraštanja i obraćenja. Kleknuvši na izlizano

d rveno klecalo, kao da sam čula Leopoldove riječi: “Vjeru! Imajte vjeru! Bog je liječnik i lijek“. Koliko je pokornika iz visokog društva, ali i priprostog svijeta, kroz četrdeset godina klečalo na ovom klecalu, koliko se suza po njemu razlilo, koliko ruku sklopilo na zahvalu svecu i milosrdnom Ocu? Kad bi ta mala sobica-ispovjedaonica mogla pričati, čuli bismo najdirljivija svjedočenja, čak i najokorjelijih grješnika, čije je grijehe svetac jednostavno „čitao“. Relikvija Leopoldove ruke čuva uspomenu na gotovo četiri desetljeća blagoslova i odrješenja, sitnom i mršavom, ali vjerom snažnom desnicom. Ova ispovjedaonica odoljela je zubu vremena pa čak, kao što je Leopold prorekao - i bombardiranju samostana. Ostao je tada čitav i lijepi kip Bezgrješne, pred koji je naš svetac godinama donosio cvijeće. Zadržala sam se kod sveče-

vog g roba i opet vratila, kleknula na klecalo u sobici, koja toliko privlači jednostavnošću. Ovdje se baš osjećam kao kod kuće, kao kod dragog domaćina, tog skromnog zaštitnika ispovjednika i pokornika, uzora poniznosti i strpljivosti. Moralo se poći dalje, prema bazilikama Sv. Justine i Sv. Antuna Padovanskog, a u srcu su mi dugo brujale tako drage riječi pjesme „Tebi slavu pjevamo“: „…Leopolde Sveti naš, štiti nas Hrvate, neka tvoje molitve sve nas redom prate“. Hvala ti, dragi sveče, za ozračje topline i mira, molitve i zahvale, u tvom svetištu u Padovi, u tvojoj drugoj domovini, iako ti je srce zauvijek ostalo kod kuće, preko mora. Višnja Mikić

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Drugo i treće izdanje životopisa sv. Leopolda i o. Alojzije Novak, kapucin. Predgovor trećem hrvatskom izdanju također su napisali hrvatski kapucini i to s nadnevkom dvadesete obljetnice smrti Sluge Božjega o. Leopolda, 30. srpnja 1962. godine. Značajno je da su u svakom novom izdanju životopisa stavljeni Predgovori prethodnih izdanja. Tako su u trećem izdanju, nakon uvodne riječi nadbiskupa Šepera stavljeni Predgovori prvom i drugom hrvatskom izdanju.

U prošlom smo broju naše čitatelje upoznali s prva dva izdanja životopisa patra Leopolda Mandića na hrvatskom jeziku. Da podsjetimo; prvo je izdanje izašlo ljeti 1946. godine, a inicijator toga kao i promicatelj štovanja našega Sveca bio je tadašnji zagrebački nadbiskup i danas blaženi mučenik Alojzije Stepinac, koji je ujedno napisao i predgovor. Drugo prošireno izdanje pod naslovom »Pater Leopold - životopis Sluge Božjega P. Leopolda Mandića, kapucina iz Herceg Novog« pripremio je o. Alojzije Novak, kapucin. Oba ova izdanja bila su tiskana jednostavnom, tj. ručnom tehnikom.

Treće hrvatsko izdanje Svega četiri godine nakon drugog hrvatskog izdanja životopisa Sluge Božjega, oca Leopolda Mandića pojavilo se i treće izdanje koje su također priredili hrvatski kapucini. Ovo je izdanje tiskano u tiskari Ivo Čubelić u Dubrovniku. Naslov izdanja je: OTAC LEOPOLD ŽIVOTOPIS SLUGE BOŽJEGA O. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA, KAPUCINA IZ HERCEG NOVOG Za ovo izdanje odgovarao je pred tadašnjim crkvenim vlastima izdavač o. Alojzije Novak, provincijal. Uvodnu riječ napisao je tadašnji zagrebački nadbiskup u Hrvatskoj metropolit Franjo Šeper. Nakon uvodne riječi stavljeni su u knjigu Predgovori prvom i drugom hrvatskom izdanju koje su priredili hrvatski kapucini

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

Treće izdanje izdano je u tvrdom i broširanom uvezu, a ima 270 stranica. Nakon opisa života i smrti oca Leopolda, nalaze se čudesna uslišanja na zagovor oca Leopolda pod naslovom Glas uslišanih. Na kraju knjige nalazi se prilog pod naslovom: Redovnička zajednica kojoj je pripadao sluga Božji o. Leopold Bogdan Mandić. Nakon kratkog opisa Kapucinskog reda, dolasku kapucina u Hrvatsku, slijedi o hrvatskoj kustodiji, te o hrvatskoj i ilirskoj provinciji. Na kraju su kratki životopisi značajnih hrvatskih kapucina: o. Stjepan Zagrebec, Pater Gregur, Angelik Bedenik, Augustin Dujmušić, Bernardin Škrivanić i Anzelmo Canjuga.

Četvrto izdanje Četvrto i prošireno izdanje također je tiskano u broširanom i tvrdom uvezu, a ima 415 stranica. Taj je životopis tiskan u godini beatifikacije, tj. proglašenja blaženim o. Leopolda Bogdana Mandića. Predgovor za ovo izdanje napisao je 30. prosinca 1975. godine tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić. Nakon životopisa i glasa uslišanih, prikazana je redovnička zajednica kojoj je pripadao o. Leopold, kao i neki značajni hrvatski kapucini. Novost ovog izdanja je u ilustraciji s fotografijama kako slijede: Leopoldov zavičaj, njegovo školovanje u Italiji, sobica u kojoj je ispovijedao, njegova fotografija nekoliko dana prije smrti, kapelica u Padovi u kojoj je provodio duge noćne sate u bdijenju i molitvi, dvije fotografije s njegovog sprovoda, kapelica u kojoj se sada nalazi njegovo tijelo, crkve Gospe od milosrđa u Dubrovniku kamo je svraćao kada je posjetio svoje u Herceg Novom, crkva Gospe Lurdske u Rijeci gdje je boravio svega 28 dana, zagrebačka katedrala u kojoj je već 1946. godine tadašnji nadbiskup i danas blaženi mučenik Alojzije Stepinac potaknuo vjernike na poznavanje i štovanje o. Leopolda, te na kraju tri umjetničke slike našega Sveca. Nikola Bašnec

Ljudima prijatelj svetom Leopoldu

ZA TO NJEGA MOLE I MLADI I STARI (sv. Leopoldu Mandiću)

U Herceg Novome – malome gradiću Što pripada dijelu naše lijepe Boke Pročula se priča o jednom mladiću Koji bješe vjere, ko more duboke. Petnaesto čedo bio je po redu I Leopold ime na krštenju dobi Krhak i malen bješe po svojem izgledu, Po naravi miran, nikada sklon zlobi. Stog ga roditelji u franjevce daše, Gledajuć u njemu osobito dijete Koje će proslaviti pokoljenje naše, Te postati velikan Crkve – majke svete! U Italiju na rad on je poslan bio, Gdje je proveo skoro život cijeli, Te svakom postade on prijatelj mio, Koji tuđe boli kao svoje dijeli! Ispovjednik bješe poznat na daleko,

Pa sva je Europa za njega već znala, Glas sveca je jošte za življenja stek´o. Proširilo se to do naših obala I kad su Talijani posvojiti ga htjeli, Da pripravnik bude njihovoga roda, U naumu svojem nisu tada uspjeli, Jer rekao je gordo da „krv nije voda“! Zato njega mole i mladi i stari Svjesni da naš svetac odbiti ih neće I on sve im želje svesrdno ostvari, Postao je on uzrok nadanja i sreće! Sedamdeset i šest živio je ljeta I postao članom nebeskoga raja, A njegovo ime slave diljem svijeta, Ko sina hrvatskog – dičnog zavičaja! (pjesmu 2. srpnja 2008. posvetio devedesetogodišnji njegov prijatelj, samac u svom domu, Milivoj Andrić, Split)

O, SVETI LEOPOLDE O, Sveti Leopolde,

Utjehu i nadu daš.

Koga god si dotakao,

Leopolde Bogdane,

Napustio si nas , Leopolde,

Blaženom svjetlošću bi zablistao.

Koliko Te malih ljudi poznaje,

Ali nikada umro nisi,

Hvala Ti Blaženi Leopolde,

Koliko li Te slave,

Godine duge prolaze,

Što nas nikada nisi zaboravio,

Koliko ih veličaju TEBE,

Neki umiru,

Hvala Ti za sve zagovore Tvoje,

Koliko ih svakodnevno

Drugi se rađaju,

Srcem si Boga ljubio

Mole pomoć za sebe?

Svijet se svakodnevno mijenja,

I zato si mogao milost izmoliti

A Ti svima pomažeš,

Ali uvijek među nama Ti si.

Za sve štovatelje svoje.

Za sve se zauzimaš,

Bog, Te Leopolde odabrao,

Kod Gospodina zagovor tražiš,

Posebnu snagu Ti je dao,

A svima koji se mole,

Kud god si hodio,

Marko Krnjić

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj razgovarali smo...

Razgovor sa Sandrom Šarić, osvajačicom brončane olimpijske medalje u Pekingu

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Pobjeđujem uz molitvu Svetom Leopoldu

unčano jesensko jutro. Senj je već pomalo okupan svjetlom sunca što se sporo probija na trgove i uske ulice. Bura koja se u Senju osjeća kao kod kuće, također ne popušta. Nije olujna, ali je uporna. Bila je srijeda, 24. rujna 2008. Točno prema dogovoru u deset sati, hrvatska sportašica koja je na Olimpijskim igrama ove godine u Pekingu u tekvandou, u kategoriji do 67 kolograma osvojila brončanu medalju, Sandra Šarić, stigla je zajedno s majkom u župnu kuću, gdje joj majka i radi kao domaćica. Župnik preč. Mile ČanČar zbog posla je bio izvan kuće, a tu se zatekao župni vikar vlč. Mario Vazgeč. Uz šalicu kave razgovor je odmah spontano započeo. Budi dobra i čitateljima časopisa Ljudima prijatelj predstavi sebe i svoju obitelj. Ja sam Sandra Šarić, rođena sam ovdje u. Senju 1984. godine, tu sam završila osnovnu školu i krenula u srednju. Ovdje sam završila i tri razreda gimnazije, Tekvando sam počela trenirati kad mi je bilo devet godina ovdje u Senju u Tekvando klubu Senj s trenerom Tomislavom Dujmovićem Belim, a nakon trećeg razreda gimnazije, otišla sam u Zagreb i prešla u zagrebački klub Metalac.Tu sam počela trenirati s trenerom Ivicom Klaićem. Moji roditelji su Nada i Zlatko, imam pet godina starijeg brata Silvija. On je pomorac i plovi.

Kako je tvoja obitelj uključena u župnu zajednicu ? I mog brata i mene roditelji su odgajali u vjeri. Od malih nogu idemo u crkvu. Sjećam se da sam još kao dijete sudjelovala u euharistijskim slavljima, pjevala sam u dječjem crkvenom zboru. a za blagdan Svetog Nikole glumila bih krampusa, pa su

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

me uvijek zadirkivali da sam mali vražićak. Sada sam već sedam godina u Zagrebu, ali kad dođem vikendom u Senj, idem na Svetu misu. Sada, na žalost, ne mogu toliko zbog sportskih obveza i fakulteta. Studiram upravno pravo u Gospiću. Mama već niz godina pomaže ovdje, a kao damaćica službeno radi dvije godine

Ljudima prijatelj jer sada ovdje više nema časnih sestara kao nekada. Koji događaji iz života vjere su ti posebno ostali u sjećanju? Rado se sjećam kako sam pjevala u dječjem zboru, i sudjelovala u dramskoj skupini. Osim toga tu su Krizma i Prva pričest. To su mi posebno dragi trenutci. Naravno o tome imam sačuvane uspomene i fotografije. Mnogi vjernici su putem medija primijetili da ti štuješ stotoga Leopolda. O čemu je riječ? Još sam bila dijete. Mama je ovdje pomagala i ja sam jednog dana došla s njom. Pomogla sam joj malo u crkvi i župnom uredu. U jednom trenutku zapeo mi je za oko onaj mali molitvenik sa slikom i relikvijom svetoga Leopolda. To mi se svidjelo, pročitala sam ga. Iako tada kao dijete možda još nisam mogla razumjeti, jednostavno osjetila sam nešto i zamolila sam tadašnjeg župnog vikara mogu li to dobiti. Rekao mi je da to slobodno uzmem i eto od tada ja se zapravo ne odvajam od tog malog molitvenika. Gdje god idem, nosim ga sa sobom. Tvoji sportski uspjesi pa i olimpijska medalja u Pekingu i sv. Leopold? Na svakom natjecanju moj mali molitvenik sv. Leoplda je uza me, pomolim se sv. Leopoldu, poljubim ga, kao da bez njega ne mogu. Postoji tu neka povezanost. Ima jedna zanimljiva zgoda. Možda tu nešto ima, možda nema. Na jedno natjecanje, ne znam kako, uglavnom zaboravila sam ponijeti mali molitvenik. Bilo je to prvenstvo Hrvatske prošle godine. Inače, ja sam obično bez poteškoća bila prvakinja Hrvatske, ali te godine bila sam druga, izgubila sam u finalu, a nisam kod sebe imala molitvenik. Ne znam, ali ja jednostavno osjećam neku povezanost, osjećam se sigurnije. Tako isto na Olimpijadi, jednostavno prije svake borbe ja sam to imala u rukama, to mi je bilo u džepu trenirke dok sam bila u bo-

rilištu, osjećala sam da me čuva i da mi daje snage, a na tu nakanu sam se i molila. Što bi ti poručila mladim čitateljima Ljudima prijatelja? Zapravo bih rekla svima koji se bave nečim, bio to sport, učenje, neko drugo obrazovanje, glazbena škola, čime god se bave, neka u tome ustraju, neka budu uporni i da sve što rade, rade s vjerom u Boga. Isto tako što se tiče molitve, neka budu ustrajni u svojoj molitvi i sigurna sam da Božja pomoć neće izostati. Što se tiče svetog Leopolda, možda je netko posebno privržen njemu, netko opet možda nekom drugom svecu, bilo kako bilo, neka svatko sve radi s vjerom i sve će biti kako treba, sigurna sam. Nikad ne treba gledati crno, što god da se dogodi. Kad netko ima neki problem, neka vjeruje da je na kraju svakog tunela svjetlo. Sveti Leopold je tu jedan veliki primjer. On je svoje nedostatke pretvorio u prednosti. Svaki problem koji postoji, nije neriješiv, ali treba biti ustrajan, odraditi najbolje što se može i mnogo toga može izaći na dobro. Senjska bura bila je sve slabija, more manje uzburkano, a toplina sunca mamila je na trgove sve više ljudi koji su živahno razgovarali o svakodnevnom životu u svojim obiteljima, gradu i državi. Svojim duhovitim dosjetkama ponekad bi izazvali smijeh te nove dosjetke i vedrinu duše kao što je i nebo nad Senjom poslije bure

vedro i modro. A more sve mirnije u svoj svojoj ljepoti kao da je šaptalo riječi svetog Leopoda: Imajte vjere, sve dobro će biti! Zlatko Šafarić Nigdi nema takve žene, kada naša Sandra krene! Kao što bura sve pred sobom nosi. tako nam ti sve s tatamija pokosi! Samo nogom u glavu i pokaži nam borbu pravu! Ni Filipini,ni Koreja, ni Grčka,ni Njemačka... ni jedna zemlja svijeta, nema takvog cvijeta! Ti si naše sunce žarko i svi te volimo jako! Ti si naša jedina i prava, a protivnice tvoje neka od tebe boli glava!! U nogama neka ti bude struja, kad ih pogodiš, neka im pukne munja! Uz tebe smo svi: obitelj,vjera i Bog! I zaštitnik tvoj,Sveti Leopold!!! Volimo te,PUSAAAAAAAAAAA... komentar na web www.sportske.hr

stranici

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj REPORTAŽA

NOVA ŽUPNA CRKVA U SPLITU POSVEĆENA SVETOM LEOPOLDU U jubilarnoj godini sv. Leopolda B. Mandića, 25. obljetnica od proglašenja svetim, župa sv. Leopolda Bogdana Mandića na splitskoj Sirobuji napokon je dobila svoju crkvu, posvećenu upravo hrvatskom kapucinu, a koju je 28. rujna 2008. g. pod euharistijskih slavljem u 10 sati posvetio mons. dr. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup

zgradnja župne crkve sv. Leopolda Bogdana Mandića s pastoralnim centrom, stanom za župnika i drugim pastoralnim sadržajima, započela je još 1996. godine. No, zbog nedostatka materijalnih sredstava, crkva je tek ove godine dovršena, a od 1998. g. za župnu crkvu služila je kripta ispod crkve. Župnik don Josip Delaš cijelo je to vrijeme stanovao u nabavljenom metalnom kontejneru. Građevina impozantno djeluje i vjerujemo da će zaokupiti pozornost

Život posvećen Svetom Leopoldu svih prolaznika koji s istočne strane ulaze u Split ili iz njega izlaze. Ovakvi događaji kao što je posveta crkve, pokazuju nam da je sv. Leopold B. Mandić dobro duhovno zaživio u našoj domovini i da ga vjerni puk Božji u našem narodu izuzetno časti.

Diskretni osmjeh prijatelja ljudi

eško će namjernik ući u najveći dalmatinski grad koji se ponosi drevnom Dioklecijanovom palačom, katedralom sv. Duje, središnjim trgom Peristilom, spomenikom Grgura Ninskog, književnikom Markom Marulićem, brojnim muzejima, rivom i još mnoštvom kulturnih spomenika i povijesnih ve-

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

likana, s njegove istočne strane, a da mu za oko ne "zapne" impozantna nova građevina, za koju je po dvama tornjevima s križevima lako zaključiti da je crkva. Plijeni ljepotom i skladnošću i teško se oteti dojmu kako oplemenuje cijeli taj kraj, tj. splitsku četvrt Sirobuju. Nedavno je u nedjelju 28. rujna posvećena pa tamošnja župna zajednica nakon dugih i požrtvovnih dvadeset godina, napokon slavi Gospodina u

Ljudima prijatelj Umjetnik Ivan Jukić iz Muća izvanredno je približio redovničku jednostavnost i skromnost hrvatskog kapucina, koji kao da se diskretno i smireno smiješi. A kako i ne bi kada na mjestu nekadašnjeg vojnog skladišta baruta ljudi mole za mir, pjevaju Stvoritelju, slave život, kada se čuje dječja vriska iz sestarskoga vrtića, kada mu se kao "ljudima prijatelju" molitvama utječe i mlado i staro.

primjerenom, prostranom, svijetlom i urednom prostoru. Do tada je za liturgijska okupljanja služila najprije malena kapela u obližnjem samostanu karmelićanki Božanskog Srca Isusova ili, u slučaju ljepšega vremena, prostor ispred samostankoga ulaza, a kasnije kripta ispod crkve. Tlocrt ima oblik križa, a u crkvenome prostoru od 600 četvornih metara nalaze se četiri male "kapelice" koje se ujedinjuju u znaku križa. U jednoj je smještena krstionica, u drugoj svetohranište, trećoj ispovjedaonica, a u četvrtoj mali kameni kip velikog sveca sv. Leopolda Bogdana Mandića, kojemu je posvećena i crkva i župa.

losrđe u ovome svijetu i svagdašnjem životu. U tom će im, svakako, velika pomoć i inspiracija biti četiri duhovna vrela u četiri "kapelice". Tomislav Vuković

Zadovoljan je sv. Leopold što mu je od prvoga trenutka kada je na poseban način stigao u to splitsko predgrađe g. 1988., tj. kada je osnovana župa, vrlo blizak po načinu života bio novoimenovani župnik don Josip Delaš. Rođen je g.1950. u Zelovu kod Sinja, a nakon školovanja,za svećenika je zaređen g. 1977. Bio je odmah imenovan za župnika u župama Bisko i Kotlenice, a otkada je imenovan za župnika na Sirobuji, već punih dvaedeset godina živi u župnome "dvoru" - kontejneru dužine 8 a širine 3 metra! Župa broji oko 4000 vjernika, koji su uz nekoliko starosjedilačkih obitelji u najvećem broju doseljenici iz drugih dalmatinskih mjesta, s otoka, iz Imotskoga, Sinja, susjedne Hercegovine, pa i Bosne i dr. U duhu sveca kojemu je posvećena crkva i župa, kako im je to na posveti crkve splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić im je poželio, župljani nastoje u ljubavi i zajedništvu širiti Božje mi-

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

GODINA SV. PAVLA APOSTOLA

SVETI PAVAO apostol naroda Obilježavamo dvije tisuće godina od rođenja Apostola naroda, povodom čega je Papa Benedikt XVI., 29. lipnja 2008. godine proglasio i Godinu svetoga Pavla – apostola naroda. Tada je istaknuo da, iako će jubilej 2000 godina rođenja Apostola naroda kao težište imati Rim, osobito baziliku svetoga Pavla izvan zidina i mjesto mučeništva kod Tri fontane – obzorje Godine sv. Pavla ne može ne biti univerzalno, jer je sveti Pavao na najizvrsniji način način bio apostol onih koji su u odnosu na Židove bili 'daleko' i koji su po „Krvi Kristovoj“postali 'blizu'.

ko je dakle, taj orijaš i tvorac kršćanskog Zapada čiju godinu upravo obilježavamo? Židov sam iz Tarza u Ciliciji odgovorio je sam sveti Pavao rimskom zapovjedniku kada su ga uhitili. Pavao se rodio u Tarzu Cilicijskom (današnja Turska) u vrijeme dok je Isus bio dijete od nekoliko godina. Rodio se u slobodnom trgovačkom gradu velike kulture, gradu koji je bio pod helenističkim utjecajem, iako većinski s grčkim stanovništvom, i Židovi su u njemu bili brojni, okupljeni u zajednicu oko svoje sinagoge. Nisu živjeli u getu, već su bili uključeni u sve pore društva te bili žestoki propagatori svoje religije. Prema sv. Jeronimu, roditelji su mu bili podrijetlom iz Giskale u Galileji, iz Benjaminova potomstva koje je bilo slavno jer je iz njega potekao kralj naroda Božjeg Saul. Tako su i svoga sina nazvali te mu dali i drugo ime prema grčkom

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

izgovoru – Pavao. Pripadavši skupini uglednih Židova u Tarzu, dobili su rimsko građansko pravo. Pavao je, dakle, također bio rimski građanin čime se i često poslužio kada se htio osloboditi od Zakona vlastitog naroda. Obitelj mu je pripadala farizejskoj sljedbi. U svojim pismima jasno ističe svoje židovsko podrijetlo kao i strogost židovskih običaja (Dj 26, 5). Pavao, odrastao u gradu gdje su vladali grčki duh i jezik, rimski zakon i židovska strogost, i sam je imao otvoren duh, grčki način mišljenja i života te je stoga veoma dobro poznavao pučki i književni jezik, što je posebno važno imati u vidu ako što bolje želimo razumjeti njegove poslanice. Iz činjenice da nije odrastao u getu, mogao je razumijeti pogane i uvidjeti da u poganstvu i nije sve trulo.

Ljudima prijatelj Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

ao dječak školovao se u židovskoj školi, u sjeni sinagoge. Kako mu je otac bio farizej, uveo ga je u starohebrejski jezik, dok je u školi učio iz grčkog prijevoda Biblije pod nazivom „Septuaginta“ koji se u vrijeme Pavlova života već dva stoljeća čitao i tumačio u svim židovskim sinagogama sredozemnog svijeta. Bijaše to zato jer Židovi u Tarzu nisu govorili hebrejski koji je tada bio samo liturgijski jezik, kao kod nas latinski do II. vatikanskog sabora. Do pete godine Pavao je naučio glavni sadržaj Zakona petog i šestog poglavlja knjige Ponovljenog zakona te značenje najvažnijih dana svete godine. U šestoj godini Pavao je pohađao tzv. vinograd, odnosno ono što danas nazivamo dječji vrtić, koji se uvijek nalazio pokraj sinagoge. Sva naobrazba poslije šeste godine života bila je posvećena Bibliji u kojoj je Pavao saznao za iznimni položaj svojega naroda. Učitelji su mu govorili i o budućnosti židovskog naroda te o dolasku kralja Mesije koji će svojim čudotvornim mačem obilaziti svijet u pobjedničkom pohodu. S deset godina uvođen je u tzv. usmeni zakon gdje je svaki dan upoznavao gomilu novih grijeha. Svaki dan morao je učiti velik broj zakona i propisa te slušati na svakom koraku Nemoj!, To ne smiješ!, To ne valja, To je zlo!. Uz sve to, Pavao je, kao i svaki Židov,

bio čovjek molitve što nam otkrivaju i njegovi molitveni obrasci. Molitva je Pavlu davala životni ritam i stavljala ga u prisutnost Božju. Drugim riječima, Pavao je odgajan i odgojen kao autentični farizej, onaj koji je u petoj godini počeo čitati Toru (Zakon), u desetoj Mišnu (usmenu predaju), u petnaestoj započeo proučavati Talmud (nauk). S petnaest godina Pavao se kao gojenac preselio u Jeruzalem gdje je pohađao slavno Hramsko sveučilište. Tu se susreo s upraviteljem škole Gamalielom (Dj 5, 33 - 34) gdje je do nogu njegovih točno poučen u otačkom Zakonu. (Dj 22, 3) Tu je Pavao prodro u svijet Biblije te je s lakoćom mogao interpretirati i tumačiti pojedine svetopisamske tekstove. Do svoje 25 godine Pavao je završio studij te se obogaćen velikim znanjem i talentima, vratio natrag u rodni Tarz te morao naučiti neki zanat nakon čega izabire šatoraštvo.

navješćuje i Stjepan, dobar poznavatelj Biblije. Znao je pokazati iz Proroka da je Mesija morao trpjeti i umrijeti, i da je propeti Isus bio Sluga Božji, što je za Pavla tada bila neprihvatljiva misao. Zakon i hram samo su prolazna postaja u ekonomiji Božjega spasenja - riječi su zbog kojih su Stjepana kamenovali, a Pavao je – iako je bio suviše mlad da bi u tom činu sudjelovao – odobravao sam čin svojom prisutnošću i još držao odjeću krvnika. Ubrzo nakon toga ustaje u otvorenu borbu i postaje strah i trepet za kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Počinje pustošiti Crkvu idući iz kuće u kuću i na silu odvlačeći muškarce i žene predavajući ih u tamnice (Gal 1, 13).

avao vjerojatno nije bio u Palestini u vrijeme kada je Isus javno djelovao. Odlazi povremeno u Jeruzalem, vjerojatno po nalogu Velikog vijeća, i nikada se tamo nije dugo zadržavao te tako nije imao prigodu doći u osobnu vezu s Isusom. U Jeruzalem ponovno dolazi nakon drame na Golgoti. Pavao se u početku nije zanimao za galilejske nerede i nije ga toliko zanimao neki galilejski tesar jer je bio uvjeren kako će doživjeti istu sudbinu kao i ostali zanesenjaci, ali kada je čuo o potresnim događajima na Veliki petak, o tome kako je mrtvi Isus još opasniji od živoga i da broj njegovih sljedbenika neprestano raste te da mu se bivši školski kolega opredijelio za Krista, započinje borbu protiv nove sekte. Mladi doktor brzo ispituje cijelu stvar te kao gorljivi farizej. Isusa smatra velikim bogohulnikom i bezakonikom. Odlučio je kako će se bez oklijevanja dati u posao da bi rastjerao taj prevratnički pokret primitivnih Galilejaca. Pretpostavlja se da se Pavao u Jeruzalem vratio oko 33. godine te prvo posjetio svoga učitelja Gamaliela. U to vrijeme po Jeruzalemu Kristovu radosnu vijest

o, uskoro se dogodilo čudo. Pavao svoj život dijeli u dva dijela: vrijeme bez Krista i vrijeme u Kristu, koje će uskoro započeti. Nakon što je Jeruzalem bio očišćen od helenističkih kršćana, Pavao se uputio u Damask, mjesto gdje je bila jedna od najbrojnijih židovskih kolonija te mjesto gdje se sklonila većina kršćana. Isus, koji je za Savla bio krivi Mesija jer je tako sramotno umro na križu, a njegovi učenici varalice, najednom mu se usred bijela dana obratio riječima: Savle, Savle, zašto me progoniš? (Dj 26, 14). Da toga događaja nije bilo, sam od sebe nikada ne bi postao kršćanin (Dj 9, 1 – 23). Isus iz Nazareta očituje se Savlu te mu se ukazuje u svjetlu božanske prisutnosti. Tada Pavlu postaje sve jasno. Put Božji koji je od djetinjstva naučio slijediti nije

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj GODINA SVETOG PAVLA

vodio onome čemu je on strastveno težio, već je išao izvan farizejskog ideala. Taj Božji put jest put Isusa Krista. Upoznao je i smisao Kristova poslanja. Isus je Spasitelj, Sluga Božji te skandal križa više ne postoji. Kristova smrt na križu je žrtva koja daje zadovoljštinu za grijehe. Poslije će Pavao reći: Bože, sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu (Gal 6, 14).

od Petra i Jakova da Kristov nauk učini univerzalnom religijom. Na drugo misijsko putovanje odlazi 49. g., najprije u svoj zavičaj, ali zatim dobiva nadahnuće Duha da preko Azije krene u Europu. Stiže u Makedoniju u Neapolis, zatim u Filipe, Solun, Korint i Atenu. Osniva zajednice i počinje im pisati. Ovdje nastaje prva Pavlova poslanica Solunjanima. Vraća se 52. godine morem preko Efeza u Jeruzalem kako bi obnovio zajedništvo s matičnom Crkvom. Već sljedeće godine kreće na treće misijsko putovanje. Polazi iz Antiohije i ne zadržava se sve do Efeza, tu piše poslanicu Galaćanima. Dalje putuje prema Korintu gdje se dulje vrijeme zadržava i piše poslanicu Rimljanima kako bi ih pripremio za svoj dolazak. Vraća se u Jeruzalem 58. godine gdje biva optužen da je u Hram uveo suradnika iz Efeza. Od smrti ga spašava vojni tribun te pod vojnom pratnjom odlazi u Cezareju u zatvor u kojem ostaje nekoliko godina.

Ovaj židovski pismoznanac i učitelj vjere od tada postaje gorljivim svjedokom Krista uskrsloga i njegovim apostolom čije je misli slijedio do kraja. Postaje prorokom Uskrsloga. Sam Isus ga je u Damasku pozvao na to poslanje (Dj 26, 16). Nije oklijevao, već se kao sluga Božji daje na poslanje. Idi, jer ću te poslati daleko, k poganima (Dj 22, 21). Pavao, Sluga Isusa Krista, pozvan za apostola i određen da navijesti Veselu vijest Božju (Rim 1, 1). Tri godine nakon obraćenja. dolazi u kolijevku kršćanstva, Jeruzalem i uz Petra ostaje 15 dana.

Pod prijetnom smrti u Cezareji, Pavao se poziva na svoj status civisa romanusa, te u okovima 60. godine kreće na put u Rim. Preživljuje brodolom nasukavši se na Malti.

U Antiohiji mu Duh Sveti zapovijeda da zajedno s Barnabom pođe na svoje prvo apostolsko putovanje na koje kreće oko 46. godine u Malu Aziju te prvi puta Radosna vijest stiže i do neobrezanih. . Godine 48. vraća se u Jeruzalem te na prvom kršćanskom koncilu dobiva dozvolu

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

61. godine stiže u Rim i tamo sljedećih godina i dalje navješćuje Riječ Božju. Pavao je prije svega misionar i Kristov prorok, a pisat će tek iz nužde i to veoma rijetko. Ali ipak kanon Biblije zahvaljuje ovom svetom mučeniku na 14 poslanica kroz koje nam Pavao govori svake nedjelje. Za poslanice Rimljanima, 1. i 2. Korinćanima, Galaćanima, Filipljanima, Filemonu i 1. Solunjanima tekstualna kritika je uvjerena da ih je osobno napisao sveti Pavao. Za preostalih 7 drži se da su ih napisali Pavlovi suradnici. Tu spadaju poslanice Kološanima, Efežanima, 2. Solunjanima, 1. i 2. Timoteju, Titu i Hebrejima. Ovaj veliki apostol svoj životni put završava u Rimu mučeničkom smrću 67. godine i to najvjerojatnije glavosijekom. Tvorac Zapadnog kršćanstva i nakon dvije tisuće godina, jednako je istinit i aktualan. On, koji je shvatio veliko otajstvo življenja po Duhu uzor je u nasljedovanju samoga Isusa Krista te je stoga vrijedno da ga slušamo i ovaj veliki jubilej pokušamo obilježiti na što dostojniji način. fra Goran Rukavina

Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj

Komentiraj članke na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Crkve se (ne)mogu srušiti, zar ne? Sveti Jurjaj na Bregu Misa kraj srušene crkve

vodnevnim vjerskim programom u subotu 13. i nedjelju 14. rujna u Svetom Jurju na Bregu obilježen i proslavljen je blagdan Ime Marijino, svetkovina koja u ovoj župi ima dugu tradiciju i hodočasnička obilježja.

Služene su četiri svete mise, a sve ih je predvodio prečasni Blaž Horvat, rektor u Varaždinskoj biskupiji, a donedavno župnik u Koprivnici i Kotoribi. Tri mise služene su u dvorani doma "Jurica Murai" u Pleškovcu, dok je nedjeljna poldanica služena pored ruševine župne crkve urušene u katastrofi 4. lipnja ove godine, prilikom izvođenja sanacijskih radova. Unatoč prohladnom i kišnom vremenu, na misi se okupio lijep broj vjernika, posebice onih iz drugih župa koji su došli vidjeti "strahotu srušene crkve" i svojim prisustvom ohrabriti župnika i domaće ljude da ustraju u obnovi "briježne ljepotice" koja je ljudskim nemarom postala hrpa građevnog materijala.

Jesu li i naše duše razvalina? U uvodu misnog slavlja i pozdravljajući vjernike i hodočasnike na proštenju i na svetoj misi, domaći župnik prečasni Ivan Kozjak osvrnuo se na tragičan događaj od 4. lipnja i sve što je uslijedilo, te je rekao:

» Ovu svetu Euharistiju slavimo kod ruševine naše župne crkve. Zapitajmo se, braćo i sestre, nisu li i naše duše razvalina - ruševina! Jesu li naše obitelji i naše društvo razvaline? Je li sve što nas danas okružuje jedna razvalina? Koliko smo i mi svojim slabostima doprinijeli da nam ova crkva ovako izgleda!? Molimo danas dragog Boga i Blaženu Djevicu Mariju, čiji imendan slavimo da nam pomogne prvo da se riješimo svojih ruševina, a potom i dadne snagu da uzmognemo ovu ruševnu crkvu obnoviti«, naglasio je župnik Kozjak. Prečasni Blaž Horvat u svojoj je propovijedi govorio o Majci Božjoj, o njezinom putu od trenutka kad je začela Isusa, preko njegovog rođenja, naučavanja, do smrti na križu:

»Blažena Djevica Marija, Isusova i naša Majka, može i mora biti naše svjetlo i nada kroz ovozemaljski život koji je često puta težak. Poput teškog križa. I u ovim teškim trenucima za župu budite sigurni da je Marija s vama i da ćete uz njezinu pomoć i zagovor obnoviti crkvu«, naglasio je prečasni Horvat. Za oltarom su bili i gornjomeđimurski dekan monsinjor Leonard Logožar, te župnici u Gornjem Mihaljevcu i Nedelišću, velečasni Ivan Vugrinčić i Nikola Samodol. Pod Svetom misom pjevao je župni pjevački zbor pod ravnanjem Milovana Horvata. Kod oltara bila je i slika Majke Božje Loretske, koja je kod urušavanja crkve ostala neoštećena. (Stjepan Mesarić)

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj Profesor Josip Bajuk, član Općinskog poglavarstva i osoba koja je lobirala za novac, ostao je zapanjen viđenim:» Pa Ministarstvo kulture angažiralo je najbolje stručnjake, a sada se ovo dogodilo. Nemam riječi, i meni je čudno ovo otkopavanje oko crkve ali, Bože sveti, moramo nekome vjerovati«, rekao nam je također šokirani Bajuk. Član župnoga pjevačkog zbora Dragutin Čurin iz Lopatinca, vidno utučen, samo je prokomentirao:» Tako vam je to kad ljudi s plesnim tečajem rade ovakve poslove. Grozno i sramotno za sve koji su u ovo upleteni«, oštar je Čurin.

Nekoliko podataka o urušavanju crkve

godina, kada se zbog sličnih poslova zamalo srušila. Do danas javnost ništa ne zna o rezultatima istrage.

Veliku nevjericu izazvala je vijest da se srušio dio župne crkve te toranj sa zvonikom na župnoj crkvi u Svetom Jurju na Bregu nešto iza 14 sati, 4. lipnja. Riječ je o jednoj od najljepših crkvi u Međimurju i crkvi kojom su se ponosili i vjernici i svi građani.

Do trenutka urušavanja crkve i tornja, nije bilo nikakvih naznaka da će doći do katastrofe u kojoj je, na svetu sreću, počinjena samo materijalna i kulturološka šteta bez ljudskih žrtava. Samo se može nagađati što bi bilo da se crkva srušila za vrijeme svete mise, ili kod obilaska sve većeg broja turista te da se u njoj nalazilo više radnika.

Iako se još nagađaju pravi razlozi urušavanja crkve, činjenica je da je u tijeku bila rekonstrukcija hidroizolacije temelja crkve i zvonika. Cijela je crkva bila opkopana jarkom dubine oko dva metra i širokim četiri metra. Taj je tjedan bio i izuzetno kišovit, pa postoje pretpostavke da je to narušilo statiku građevine. No o tome će posljednju riječ reći stručnjaci. Na mjesto tragedije, kako ju je nazvao župnik prečasni Ivan Kozjak, pohitalo je mnogo ljudi koji su, uvjerivši se u istinitost vijesti, s tugom promatrali ruševinu dotadašnje arhitektonske ljepotice.

Štrigovski obrazac Malo je župljana koji vjeruju da će pravi krivac biti označen i kažnjen. Razloga nevjerici je više, a mnoge ovaj slučaj podsjeća na urušavanje stare škole u Štrigovi prije nekoliko

Pri urušavanju zvonika i crkve lakše su stradala dva radnika koji su obavljali radove na hidroizolaciji crkve i oni su prevezeni u Županijsku bolnicu u Čakovcu. Na sreću, riječ je o lakšim tjelesnim ozljedama te o šoku.

Svima je bilo čudno to otkapanje Na licu se mjesta u srijedu našao velik broj ljudi koji su na neki način povezani s radovima na crkvi. Općinska načelnica Dragica Vugrinec rekla je da je dan ranije prolazila uz crkvu i bilo joj je kao građevinarcu čudno što je zemlja oko crkve otklonjena, no rečeno joj je da tako mora biti. (Njezino službeno priopćenje u ime Općine možete pročitati na 16. stranici.)

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

Zvonar crkve i sakristijan Zlatko Novak s nevjericom je pratio otkopavanje zidova, ali njega se, naravno, nije slušalo. Ljudi okupljeni na mjestu tragedije komentirali su i osuđivali na svoj način, ali nisu voljni govoriti za medije, iz razloga što ne znaju pravu istinu. Mjesto događaja i župnika prvo je posjetio velečasni Stjepan Markušić iz Macinca, zatim gornjomeđimurski dekan monsinjor Leonard Logožar, tajnik Varaždinske biskupije monsinjor Antun Perčić, te monsinjor Josip Mrzljak, varaždinski biskup.

Ljudima prijatelj Mise u Domu kulture Radove na hidroizolaciji crkve izvodile su tvrtke "Euro line" iz Ludbrega i "Jakšić" d.o.o. iz Poljanca, a sve pod nadzorom Ministarstva kulture Republike Hrvatske koje je za ovu namjenu osiguralo 300 tisuća kuna. Od srijede je do daljnjega zatvoren dio županijske ceste Čakovec - Štrigov, te je određena zaobilaznica, a promet je reguliran prometnom signalizacijom. Djelatnici PU međimurske danonoćno nadziru područje oko crkve, jer se u njezinoj unutrašnjosti nalaze vrijedne kulturne i povijesne vrednote. Radovi na hidroizolaciji obustavljeni su, a svete mise služe se u Domu kulture "Jurica Murai" u Pleškovcui, nedjeljom i blagdanima, a u radne dane u vjeronaučnoj dvorani. Župnik Kozjak je još uvijek utučen, no nije previše govorio o tragediji koja je zadesila njega i župljane. Pozvao je na strpljenje, molitvu i vjeru da će župna crkva biti popravljena. (Stjepan Mesarić)

Radovi na raščišćavanju ruševina i obnovi župne crkve Radi se oprezno i savjesno, Nakon studioznih priprema i postavljanja mehanizacije u krug župne crkve u Svetom Jurju na Bregu, intenzivirani su radovi na raščišćavanju ruševine te deponiranju cigle, građe, kipova, raspela i drugih vrijednih predmeta. Radove obavlja poduzeće Čakovecstan d.o.o., a voditelj gradilišta Stjepan Zorčec u ponedjeljak ujutro rekao nam je: » Svi koji smo ovdje na gradilištu, posao smo shvatili vrlo ozbiljno, te unatoč ne baš sjajnom okruženju, gdje još uvijek sa stropa i zidova vise razni predmeti, radovi se odvijaju prema planu. Ovdje treba fizički raditi, a umno biti spreman na eventualnu opasnost od padanja dijelova građevine među radnike. Zadovoljan

sam odnosom radnika i još sretniji što činimo nešto u što su uprte oči čitave hrvatske javnosti«, kaže Zorčec, uvjeren kako će radovi biti gotovi na vrijeme i kvalitetno.

Dragutin Barlek iz Čakovestana vrlo je zadovoljan što je prikupljena sva "papirologija" i da se radovi mogu obavljati prema planu.

Započela je i demontaža orgulja s kora, uklanjanja neoštećenih predmeta, a kada unutrašnjost bude očišćena, na scenu će stupiti istražni sudac koji će pokušati odgonetnuti kako i zbog čega je došlo do urušavanja crkve i zvonika. Gradilište je obišao varaždinski biskup monsinjor Josip Mrzljak koji je svojim riječima radnike motivirao na još predaniji rad. Župnik prečasni Ivan Kozjak pak svakodnevno po nekoliko puta dolazi vidjeti kako se radi.

»Tek sada kad smo ušli u unutrašnjost građevine, vidimo kolika je to "avantura" jer unatoč mjerama osiguranja, opasnost od pada nekog dijela građevine postoji. Stoga smo svi mi iz poduzeća prisutni na gradilištu, a fizički radnici vrlo disciplinirano i savjesno rade što im se odredi.

Podsjećamo, crkva je srušena 4. lipnja iza 13 sati u trenutku kad su bili obavljani radovi za hidroizolaciju građevine. Kulturološka šteta teško će se utvrditi, dok materijalna, prema procjenama građevinara, iznosi preko 22 milijuna kuna. (Stjepan Mesarić)

Vlaga je počela stvarati štete

Po izgledu kipova, dijelova oltara i drugih predmeta vidimo da je bio posljednji čas da se krene u raščišćavanje, jer vlaga se počela uvlačiti u sve pore. Svaki dijelić deponiramo na određeno mjesto, a vani odlažemo nekorisni otpad. Na svaki predmet pazimo kao da je naš vlastiti, jer ovo nije obična građevina, nego sakralni i kulturni objekt iznimne vrijednosti i mi smo svi ponosni što su nam povjereni ovi poslovi«, zadovoljno ističe Barlek, koji razmišlja i o tome što i kako dalje. Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj VIJESTI

U SUSRET VELIKOME JUBILEJU PRISUTNOSTI MANJE BRAĆE KAPUCINA U HRVATSKIM KRAJEVIMA Kapucini su 1610. godine iz Austrije stigli u Rijeku, kao svoje prvo mjesto u kojem su svoj pastoralni i duhovni život započeli franjevcikapucini u našim krajevima. Godine 2010. slavit će se stoga 400 godina nazočnosti kapucina u Hrvatskoj. Ove godine, 29. kolovoza u Rijeci je započela proslava tog velikog jubileja, koja će se obilježavati tijekom dvije godine, obuhvativši tako također obilježavanje 100. godišnjice dolaska kapucina u Split, na Pojišan, (1908.1909.g.) i 300-te godišnjice dolaska kapucina u Karlobag (1710.g.)

isom u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske u Rijeci u četvrtak, 28. kolovoza obilježen je početak proslave 400. obljetnice dolaska kapucina u Rijeku. Euharistijsko slavlje predvodio je gvardijan riječkog kapucinskog samostana, fra Anto Pervan. Red Manje braće kapucina nastao je reformom franjevačkog svjetovnog Reda 1525. godine kao treći samostalni ogranak prvog Reda sv.

HRVATSKI KAPUCINI: 400 godina prisutnosti

Franje Asiškoga. Tri godine kasnije, reformu Reda odobrio je papa Klement VII., dok vlastitog generalnog ministra Red dobiva 1619. godine za vrijeme pape Pavla V. Od tada im je dopušteno provoditi isposnički život, nositi habit kestenjastosmeđe boje s dugom kukuljicom na leđima te primati u Red klerike i braću pomoćnike. Do 1574. red se razvijao samo unutar granica Italije, a nakon toga kao misionari odlaze u druge europske zemlje, među njima i Hrvatsku. Na taj način kapucini su 1610. godine iz Austrije stigli u Rijeku. Na mjestu gdje je danas samostan stajala je kapelica posvećena sv. Augustinu , a početkom 20. stoljeća riječki samostan pod vodstvom fra Bernardina Škrivanića postaje sre-

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

dišnjim samostanom hrvatskih kapucina i žarištem vjerske i kulturne obnove u Hrvatskoj. U tijeku povijesti kapucini su obnašali različite zadaće, no osobito su se istaknuli radeći na katoličkoj obnovi poslije Tridentskog sabora. Njihovu apostolsko-pastoralnu djelatnost od samih početaka krasi propovijedanje te su 1743. vršili službu papinskih propovjednika unutar rimske kurije. U prvim godinama njihova boravka u Rijeci apostolat im se temeljio na brizi o ljudima na rubu društva dok su danas najpopularniji ispovjednici u gradu na Rječini ali i duhovni voditelji molitvenih skupina mladih. Briga o bolesnicima, zatvorenicima bila je prvotna zadaća kapucina, no i danas se uz taj pastoral dodaje i angažman u radu s mladima

Ljudima prijatelj VIJESTI

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

1610. g.

1710. g.

1908 g. koji se u župi okupljaju u molitvenim zajednicama. Jedan od najpoznatijih ispovjednika u riječkom kapucinskom samostanu bio je i sv. Leopold Bogdan Mandić, a među širiteljima tiska i marijanske pobožnosti spominje se ime fra Bernardina Škrivanića, graditelja kapucinske crkve Gospe Lurdske na Žabici, impozantnog zdanja nastalog po uzoru na ono u Lurdu. Temelji crkve postavljeni su prije 100 godina na inicijativu fra Škrivanića čija je želja bila sagraditi crkvu po uzoru na onu u Lurdu. Uz sv. Leopolda Bogdana Mandića, u tijeku je proces za proglašenjem blaženim još jednog riječkog kapucina, fra Ante Tomičića. Danas pet kapucina stoji na raspolaganju brojnim vjernicima koji dolaze u crkvu ili su članovi neke od molitvenih zajednica. Kapucini su usko povezani s pukom te se u samostanskim prostorima

održavaju molitveni susreti za sve profile vjernika. U okviru proslave visokog jubileja koja će biti svečano zaključena za dvije godine, tiskat će se poštanske marke s likom sv. Leopolda Bogdana Mandića koji je svojedobno boravio u riječkom kapucinskom samostanu, a ovim bi se povodom jedan od riječkih trgova u blizini crkve Gospe Lurdske trebao preimenovati u ime fra Bernardina Škrivanića. Želja riječkih kapucina je obnova crkve Gospe Lurdske, prije svega derutnog krova, ali i opremanje knjižnice i Muzeja posvećenog sv. Leopoldu i fra Anti Tomičiću. Nedavno je kapucinima vraćen i dio imovine izgubljen u prijašnjem komunističkom sistemu. Kino "Croatia" prenamijenit će se za potrebe održavanja različitih kulturnih događanja, a među njima i duhovnih seminara kao bitne sastavnice u pripravi za proslavu visokog jubileja. Helena Anušić

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj VIJESTI

U crkvi Gospe od Pojišana u Splitu u nedjelju 16. studenoga započelo je obilježavanje 100. obljetnice dolaska kapucina u grad Split.

Tom prigodom u svetištu Gospe od Pojišana svečano euharistijsko slavlje predvodio je provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića dr. fra Ivica Petanjak koji je u svojoj homiliji naglasio dva pojma: obraćenje i početak,

“Prvih” 100 godina u Splitu... pozivajući i j ći vjernike j ik na svakodnevno k d obraćenje i svakodnevnu spremnost na novi početak da bismo mogli biti dar Božji svojim bližnjima, Crkvi i Domovini. Dana 16. studenoga 1908. prvi kapucini su se u Splitu uselili u malu kuću – prvi samostan uz staro Gospino svetište na splitskom Pojišanu, zalaganjem prvog provincijala fra Bernardina Škrivanića, rodom iz Omiša. Prvi spomen te crkve potječe iz 1260. godine. Početkom 17. st. (1607. godine) crkva je uzdignuta na čast i slavu Blažene Djevice Marije. Između 1761. i 1772. godine nevelika je crkva proširena i dograđena u velebno svetište 1908. Tu na poziv splitskog biskupa mons. Filipa Franje Nakića dolaze prva braća kapucini, god. 1909. povjerava im upravu Svetišta, a 1910. kapucini su počeli graditi samostan. Brigom braće kapucina hrvatske kapucinske provincije na čelu s tadašnjim provincijalom fra Bernardinom Škrivanićem iz Omiša u listopadu godine 1911. dovršen je i blagoslovljen sadašnji samostan, koji je 1938. proširen i dograđen. Godine 1944. tadašnji splitski biskup Klement Kvirin Bonefačić ustanovio je i povjerio kapucinima na upravljanje i novu župu Blažene Djevice Marije na Pojišanu, koju su splitski

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

pomorci uzeli za svoju nebesku zaštitnicu. Njezin prvi župnik bio je fra Pavao Ivakić, koji je od strane tadašnje „OZNE" 12. ožujka 1945. uhapšen, odveden i prema kasnijem svjedočenju očevidaca smaknut na rubu splitskog groblja Lovrinac. Kroz ovu jubilarnu godinu sljedeće godine obilježit će se nekoliko važnih obljetnica: 27. siječnja - 100 godina od rođenja fra Pavla Ivakića, prvog župnika Gospe od Pojišana; potom 6. ožujka - 100 godina od povjeravanja Svetišta Gospe od Pojišana na upravu braći kapucinima, te 40 godina dolaska sestara Svetoga Križa koje djeluju pri samostanu i Svetištu; u mjesecu ožujku održat će se simpozij o povijesti svetišta i dolasku kapucina. Središnja proslava i završetak Jubilarne godine bit će, najvjerojatnije, na blagdan Velike Gospe, kada će se spomenuti početka izgradnje Kapucinskog samostana u Splitu 15. 11. 1909, te će završnom euharistijskom slavlju koncelebrirati sva još živuća braća kapucini koji su djelovali i živjeli u ovom samostanu i Svetištu kroz ovo vrijeme. Ovom prigodom u samostanu je otvorena i izložba gvardijana fra Drage Vrhovca pod nazivom Plakati kroz crkvenu godinu a sastoje se od tri dijela crkvene godine: Božićni dio, Uskrsni dio te Vrijeme kroz godinu.

Ljudima prijatelj OTVORENA JUBILARNA GODINA - 800 godina franjevaštva U HRVATSKOJ... Na prvu nedjelju došašća, 30. studenoga, pod geslom "Idi, Franjo, i popravi moju kuću!" započelo je obilježavanje 800. obljetnice franjevačke karizme. Proslava jubilarne godine započela je u Zagrebu u crkvi Majke Božje Lurdske svečanim dočekom Križa iz crkve Sv. Damjana u Asizu. Križ su u crkvu unijeli provincijali franjevačkih zajednica sa sjedištem u Zagrebu: Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Đuro Hontić, Provincije trećoredaca glagoljaša fra Ivan Paponja, Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Petanjak i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Željko Železnjak. Svečanost dočeka Križa i molitvenomeditativno slavlje predvodio je predsjednik Vijeća franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine dr. fra Željko Tolić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.Na početku slavlja okupljenim redovnicima i redovnicama, kandidaticama, bogoslovima i sjemeništarcima, te članovima Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži obratio se predsjednik Odbora za proslavu 800. obljetnice utemeljenja Franjevačkog reda u Zagrebačkoj nadbiskupiji fra Đuro Hontić. Istaknuo je kako je ovo okupljanje prigoda posvijestiti da je svakome potrebna duhovna obnova, snažnije i iskrenije otvaranje Bogu.

Stoga ovaj hod Križa koji započinjemo na početku jubilarne godine neka donese obilat rod.U vremenu kada nas svakodnevno zasipaju crne kronike i loše vijesti, unatoč tome što se ponosimo kršćanstvom, čini se da ga ipak ne prepoznajemo kroz životne križeve. Crkva i kršćanstvo nisu veletrgovina vjerskih vrednota u koju čovjek uđe i uzme što mu se sviđa. Kršćanstvo je Božji poziv, ne može se uzeti samo ono što nam se dopada, jer bi to bilo omalovažavanje Kristova križa, rekao je provincijal Hontić te pozvao sve da se na početku jubileja zaustave pred Križem, i to ovim s kojega je sveti otac Franjo od Gospodina čuo poziv "Franjo idi, popravi mi Crkvu". Dopustimo i mi, da i nama Gospodin progovori, te da se po nama, po našim djelima i životima širi kraljevstvo Božje, zaključio je poziv Hontić.....

U BOSNI I HERCEGOVINI... U Srebrenici je 1. listopada otvorena jubilarna franjevačka godina i započelo obilježavanje 800 obljetnice Franjevačkog reda. U programu obilježavanja su sudjelovali svećenici-franjevci Franjevačke provincije Bosne Srebrene (koja je po Srebrenici i dobila naziv) na čelu s provincijalom fra Mijom Džolanom i članovima uprave te svećenici-franjevci Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice

Marije na čelu s provincijalom dr. fra Ivanom Sesarom i članovima uprave i bratstvom. Nazočni su bili također i franjevci iz Republike Hrvatske te SAD-a. Pozdrav i uvod u slavlje 800. obljetnice Franjevačkog reda održao je provincijal fra Mijo Džolan koji je kazao da je za početak ovog obilježavanja izabrana Srebrenica iz razloga što ona za sve franjevce ima posebno značenje. . “ Ako smo igdje na svojim korijenima, onda smo to ovdje na ovim svetim temeljima crkve sv. Marije. Ovi temelji su kolijevka svim provincijama izraslim iz panja Bosne Srebrene, na osobit način uz Bosnu Srebrenu i Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji koja se zadnja odcijepila od tog panja 1844. godine i započela svoje samostalno djelovanje», O početku Franjevačkog reda u BiH i Srebrenici govorio je povjesničar prof. dr. fra Marko Karamatić. U okviru programa otvaranja jubilarne godine i početka obilježavanja 800. obljetnice Franjevačkog pokreta, bila je i posjeta memorijalnom centru u Potočarima gdje je upriličen vjernički i molitveni izraz solidarnosti s današnjim i povijesnim patnicima Srebrenice i cijele BiH. Zatvaranje jubilarne godine najavljeno je za 7. listopada naredne godine na Širokom Brijegu. Ankica S.Ć.

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj BRAĆA REDA KOJEM JE PRIPADAO SV. LEOPOLD

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Hrvatski martirologij XX. stoljeća

izdanju «Martyrium Croatiae d.o.o. iz Zagreba, pod gornjim je naslovom izišla knjiga, na kojoj je punih sedamnaest godina radio svećenik don Anto Baković. U prvom dijelu naveden je broj mučenika-svećenika po nadbiskupijama i biskupijama, a u dodatku je navedeno i sedam slovenskih svećenika. U drugom dijelu su redovnici i u trećem redovnice. Ukupan broj mučenika Crkve u Hrvata iznosi 663.

sestrama Crkve u Hrvata.

Crkva u Hrvata po broju mučenika – žrtava komunističkog terora – dolazi na prvo mjesto. Na drugom su mjestu Nijemci (330), a zatim slijede Slovenci (220), Poljaci (187), Albanci (67), Česi (oko 20), Slovaci (14) i Mađari (10). Autor se pita: «Kakav je to bio komunizam kod nas Hrvata da na pet milijuna stradaju 663 crkvene osobe, a npr. u Slovačkoj, koja također ima pet milijuna katolika, strada samo 14 osoba»? Naši bi povjesničari trebali odgovoriti na to pitanje.

pisu mučenika, navedena su i dva hrvatska kapucina - mučenika. To su veliki glazbenik fra Anzelmo Canjuga, i ravnatelj Svetišta te prvi župnik župe Gospe od Pojišana u Splitu fra Pavao Ivakić. O Canjugi je izvještaj, uz dvije fotografije, na str. 128 -129, a o Ivakiću na str. 261 – 262.

Rodio se 27. studenoga 1894. godine u Budislavcu, župa Vidovec kod Varaždina, od oca Jakova i majke Marije r. Cafuk. Osnovnu je školu završio u Vidovcu a gimnaziju u Varaždinu. U Kapucinski red stupio je 1911. godine, a za svećenika je zaređen 1917. u Senju.

Naše čitatelje želimo u ovom broju upoznati s ova dva kapucinska mučenika, te o njima navodimo samo izvatke iz knjige.

Tako je u godinama bezbožnog komunizma Crkva u Hrvata, osim velikog i neponovljivog blaženog mučenika kardinala Stepinca, imala na stotine «malih Stepinaca», koji su po njegovu uzoru znali prije strijeljanja uskliknuti: «Živio Krist Kralj!». Neki su godine svoje robije provodili svetačkom strpljivošću na teškom fizičkom radu, gladni i žedni, na zbunjenost svojih progonitelja.

FRA ANZELMO CANJUGA (UZ OBLJETNICU ROĐENJA 27. TUDENOG)

Nakon svećeničkog ređenja bio je u Rijeci do 1920. godine, kada su došli Talijani da «očiste» Rijeku od Hrvata. U toj čistki bio je premješten u Varaždin, gdje je više godina bio odgojitelj kapucinskih đaka u konviktu svetog Josipa i vjeroučitelj na nekim školama u gradu. Bio je izuztno nadaren za glazbu, pa je pod utjecajem fra Augustina (Dragana) Dujmušića, koji je bio školovani glazbenik i studirao na konzervatoriju u Regensburgu, primio prve pouke u glazbenoj umjetnosti. Dao je veliki doprinos izdavanju Hrvatskog crkvenog kantuala i bio je aktivan u Cecilijanskom pokretu.

Iza ove zamašne knjige, koja ima 1020 stranica, stoji preko šest tisuća dokumenata: arhivske građe diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine i Beograda, iskaza vjerodostojnih svjedoka, izjava očevidaca, novinskih izvješća i starih fotografija. U ovom martirologiju, tj. po-

Ovo je knjiga koja mijenja službenu povijest ratnih zbivanja u Drugom svjetskom ratu na prostorima povijesne Hrvatske. Ona ujedno otkriva dosad nepoznate zločine partizana i četnika nad biskupima, svećenicima, redovnicima, bogoslovima, sjemeništarcima (gimnazijalcima) i časnim

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

Za vrijeme svog boravka u Varaždinu vodio je polifonijski crkveni zbor varaždinske gimnazije, a u Osijeku je kasnije predavao glazbu na gimnaziji. Odgojio je veliki broj župnih orguljaša, te je u tu svrhu izradio

Ljudima prijatelj «Obrednik za orguljaše». Bio je jedan od najaktivnijih pobornika ideje hrvatskih cecilijanaca za obnovu crkvene glazbe.

te noći 19. prosinca 1952. godine Anzelmo je umro u zatvorskoj bolnici. Umro je u teškim bolovima jer mu je u utrobi pukao čir. Svi su zatvorenici bili mršavi, a na njemu je to bilo posebno vidljivo. Datum njegove smrti 19. prosinca 1952. službeno je, kao i presuda, upisan u Upisnik K Okružnog suda Osijek.

Dobro je poznavao naše stare crkvene pjesme u kojima je znao pogoditi narodni duh, pa su neke prihvaćene i kao pučke pjesme. Njegov stvaralački opus značajan je za povijest hrvatske duhovne glazbe, jer je u malim glazbenim oblicima dao ono najljepše: pobožne, melodiozne i zanosne pučke popijevke. U njima je znao otkriti narodnu dušu, te su one postale nerazdjeljiva svojina hrvatskog naroda. Canjuga se ogledao i na svjetovnom polju: kantatama «Pozdrav Zagrebu» i «Matija Gubec», te obradbama i izvornim narodnim zborovima. Njegov izuzetan glazbeni talent prisutan je u cjelokupnom njegovom glazbenom djelovanju kao skladatelja, orguljaša, voditelja crkvenih zborova i glazbeno-pedagoškog radnika. Radi njegovog glazbenog talenta, poštenja i čistog karaktera cijenili su ga redovnički poglavari, hrvatski cecilijanski glazbenici, a posebno vjernici i građani Varaždina i Osijeka, kojima je posvetio najveći dio svoga života.

Anzelmovo uhićenje, zatvor i smrt Poslije Drugog svjetskog rata komunističke su ga vlasti nastojale pridobiti za suradnju, tražeći od njega da se kao glazbenik angažira na raznim društvenim proslavama, što je on odbio. Znajući da je veliki Hrvat i zanesen za hrvatsku državu a protivnik komunizma, htjeli su ga se riješiti. Komunisti su mu poslali špijuna koji se pravio da je simpatizer križara, te ga je zamolio da mu pomogne nabaviti lijekove za njih. Tako prevaren od špijuna, zbog tih je lijekova bio optužen i osuđen kao neprijatelj države na 16 godina strogog zatvora s prinudnim radom i na 5 godina gubitka građanskih prava i prava na mirovinu i pomoć socijalnog osiguranja. Presuda je bila donijeta 30. svibnja 1947.

godine, a kazna je morala biti službeno upisana u «Upisnik K» Okružnog suda u Osijeku. Kada su ga nakon presude pitali, ima li kakvu primjedbu, on se okrenuo prema publici i ponosno rekao: «Nisam znao da sam toliko vrijedan. Kao i naš preuzvišeni nadbiskup Alojzije Stepinac i ja sam zaslužio istu kaznu. Ja se time ponosim». Kaznu je Canjuga izdržavao u Staroj Gradiški, gdje je i umro 1952. godine. Franjevac Mladen Majnarić, koji je bio s Anzelmom u istoj zatvorskoj sobi, posvjedočio je o njemu sljedeće: «Bio je tih, skroman i povučen robijaš. Po glazbenoj liniji najviše se družio s Brankom Birtom. Jedne mu je večeri pozlilo, povraćao je čistu žuč. Drugi dan je u obilazak naišao pomoćnik upravnika g. Cimeša. Kad mu je ukazano na bolesnika, odmah ga je dao prenijeti u bolnicu. Mi smo bili na radu, te se gotovo nitko nije ni oprostio od njega. Nedugo poslije toga saznali smo da je umro i pokopan». Kapucin Ilija Borak sjeća se da mu je kasnije franjevac Ćiril Vrcan iz Visovca pripovijedao, kako ga je Anzelmo, kad su se prali, zamolio: «Padre, meni nije dobro, molim Vas da me ispovjedite». Pater ga je ispovjedio i

Po isteku njegovog kaznenog roka od 16 godina i još pet godina gubitka političkih prava, njegovi su posmrtni ostaci iz Stare Gradiške preneseni u Zagreb na Mirogoj. Ekshumacija Anzelmovih zemnih ostataka u Staroj Gradiški bila je 27. svibnja 1969. godine, a sljedećeg je dana bio zakazan sprovod. Tadašnji provincijal fra Serafin Turčin zamolio je zagrebačkog pomoćnog biskupa mons. Franju Kuharića da predvodi obred, na što mu je ovaj rekao: «Ako odemo u zatvor ići ćemo zajedno». Nad otvorenim grobom govorio je fra Serafin, spomenuvši na kraju Anzelmovu posljednju skladbu Misu u As duru, koju je započeo skladati još u Osijeku 1947. a završavao ju je nekoliko dana prije smrti. Na kraju obreda zbor župe svetog Mihaela Arkanđela otpjevao je njegovu skladbu Svjetlost vječna, koju je skladao u spomen svojim roditeljima Jakovu i Mari. Iste je večeri bila misa zadušnica u župi svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi, gdje je na kraju o Anzelmu kao skladatelju govorio njego učenik pater Zvonko Pšag. Na kraju kratkog prikaza života ovog velikog hrvatskog skladatelja, vrijedi spomenuti barem tri njegove skladbe koje su poznate najširem krugu vjernika u Hrvatskoj. To su dvije euharistijske pjesme: Uzmi, jedite i Sakramentu veličajnom, te marijanska pjesma Ljiljane bijeli, za koju je tekst napisao hrvatski pjesnik Dragutin Domjanić. Pod potonjim naslovom, tj. Ljiljane bijeli, izišla je u Rijeci 1994. godine, prigodom stote obljetnica njegova rođenja, zbirka od stotinu Anzelmovih skladbi, po čemu su postale znatno bliže našim crkvenim glazbenicima.

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj BRAĆA REDA KOJEMU JE PRIPADAO SV. LEOPOLD

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

sastanke. Isto je tako razvio karitativnu djelatnost, pa su u samostan dolazili mnogi siromasi. Njegove su propovijedi bile poznate i veoma tražene. Bio je svećenik koji je privlačio ljude u crkvu i kojega su rado slušali.

FRA PAVAO IVAKIĆ (uz 100 godišnjicu njegova rođenja – 27. sijećnja 1909.) Rodio se 27. siječnja 1909. godine u Drenovcima kod Županje od oca Ilije i majke Marije r. Đermanović. Osnovnu školu završio je u Drenovcima a gimnaziju u Travniku. U Kapucinski red stupio je 1927. u Varaždinu. Bogosloviju je završio u Splitu, gdje je 1933. godine i zaređen za svećenika. Službu samostanskog poglavara obnašao je u Splitu i Osijeku, a kad je na Duhove 1944. godine osnovana župa Gospe od Pojišana u Splitu, imenovan je župnikom. Fra Pavao je uspješno djelovao kao propovjednik, organizator, pučki misionar i nadahnitelj mladeži, te iskren rodoljub. U svoje je vrijeme radi sposobnosti bio među najperspektivnijim hrvatskim kapucinima. Zahvaljujući njegovu naporu, zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac dodijelio je kapucinima župu svetog Mihaela Arkanđela u zagrebačkoj Dubravi. Fra Alojzije Novak o njemu svjedoči da se fra Pavao u Splitu pokazao kao marljivi pastoralni djelatnik. Oživio je Treći red svetog Franje (danas Franjevački svjetovni red), u kojega je uspio učlaniti veliki broj mladih ljudi, s kojima je održavao redovite

Kada se dograđivao drugi kat kapucinskog samostana u Splitu, fra Pavao se sav dao na taj posao. Premda je kapucinska zajednica u Splitu živjela skromno i nije baš imala novce za taj pothvat, on se uspio povezati s uglednim ljudima u gradu i dobio je kredit za dogradnju, a pomogao mu je i biskup dr. Kvirin Klement Bonefačić. Bio je smion i dalekovidan.

Uhićenje, optužba i strijeljanje fra Pavla Kad su partizani zauzeli Split i naveliko ubijali Hrvate – naročito intelektualce -, onda je sastavio i razmnožio kratku peticiju kojom se obratio nekim splitskim komunistima, moleći ih da ne ubijaju Hrvate jer ni Srbi ne ubijaju svoje bivše četnike, bio je uhapšen i nekoliko dana držan u zatvoru. Srbi se stvarno nisu osvećivali svojim četnicima, nego su ih uzimali u svoje redove, dok hrvatski komunisti tada nisu ustali u obranu niti jednog hrvatskog domoljuba. Slobodna Dalmacija je tih dana pripremala javnost za likvidaciju fra Pavla. Pisali su o njemu da je sjeo za pisaći stroj i napisao letak uperen protiv narodnooslobodilačkog pokreta, kojim poziva Hrvate da obustave borbu protiv ustaša. No on nije pozivao Hrvate da obustave borbu protiv ustaša, nego da prestanu ubijati Hrvate, a to nije isto. Taj letak nije nikakva optužba protiv njega, nego dokaz njegove plemenite osobe, jer je u jednom teškom razdoblju hrvatske povijesti pokazao hrabrost i ustao u obranu progonjenih i obespravljenih. Dokaz tome je i to, što je taj letak uništila OZNA (Odjel za zaštitu naroda – zloglasna komunistička politička policija). Mnogi su tragali za tim letkom i nitko nije mogao doći

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

do njegove kopije. Nakon nekoliko dana provedenih u zatvoru, fra Pavao je s ovećom grupom sličnih – bez javnog suđenja – u policijskim zatvorenim kolima bio odvezen na splitsko groblje Lovrinac i tamo strijeljan pred otvorenim grobom. Ovaj podatak splitski kapucini su dobili od jednog, njima poznatog, grobljanskog radnika. Ono što je vidio, povjerio im je pod najstrožom tajnom. Kapucine, pa ni Pavlovu rodbinu, nije o tome nitko obavijestio. Pogubljen je 26. svibnja 1945. godine. Fra Alojzije Novak je o njegovoj mučeničkoj smrti doznao od fra Špire Jerkunice, koji mu je sve kazivao u strahu da to netko drugi ne sazna. «Drhteći me je molio da to nikome ne kažem i dodao da se boji za svoju glavu. Njemu je to sve ispričao jedan radnik s groblja Lovrinac. On je rano ujutro 26. svibnja 1945. godine vidio da je u 'crnoj marici' ma groblje Lovrinac dopremljena skupina ljudi, a među njima je bio i fra Pavao Ivakić. Spomenuti radnik je upravo radio na groblju pa je vidio i smaknuće fra Pavla Ivakića. On kaže da je otac Pavao, kada se našao nad iskopanom grobnom jamom i vidio da će biti ubijen, zavapio: 'O, nemojte me ubiti!' Na to je dobio metak u glavu i pao u grob. Bilo je to u neposrednoj blizini zajedničke grobnice svih splitskih franjevaca. Sada nitko ne zna gdje je taj grob. To se onda nije smjelo ni znati. Nitko nam nije ni javio da je suđen niti da je osuđen, a niti da je strijeljan. Kada smo dobili vijest da je smaknut na Lovrincu, više nismo nikoga ništa pitali o njegovoj sudbini. Osim toga, bili smo svjesni da je opasno bilo što dalje o njemu pitati», svjedoči fra Alojzije prema kazivanju fra Špire. Ovaj prikaz dvojice kapucina iz knjige don Ante Bakovića dovoljno kazuje, kako je Crkva u Hrvata bogata mučenicima, svecima, neustrašivim Kristovim apostolima, svećenicima, solidnim klerom i žarištima crkvenog života.

VIJESTI

Ljudima prijatelj

Papa će 2009. pohoditi svetište Padra Pia

najbolnijim trenutcima nije branio, umirući sebi uronjen u tišinu mučne, ali plodne poslušnosti – kazao je kardinal.

Govoreći o liku svetoga Pija, kardinal Bertone je istaknuo dva bitna oslonca na putu vjere toga kapucina iz Pietrelcine: vjernost Evanđelju i stalno usmjerenje prema nebeskome kraljevstvu. Otac Pio, koji i dalje živi u otajstvu umrloga i uskrsloga Isusa, bio je Kristov učenik koji nije tražio drugo, doli voljeti i trpjeti za Njega. Bio je iskreni sin Crkve koji se i u

Današnje je slavlje još znakovitije i zbog 90. obljetnice prvoga pojavljivanja stigmi koja se obilježava ove godine. I kroz euharistijsku žrtvu, utjelovljenu u njemu zahvaljujući daru stigmi – pojasnio je kardinal – otac Pio je na vidljiv način prikazivao sliku Raspetoga. U ovih 40 godina koje su prošle od njegove smrti, vidjeli smo Božje milosrđe po zagovoru svetoga Pija, a u korist brojnih njegovih vjernika. On je poput bogatoga korita izvorne vode, na čijem vrelu svi mogu piti svježu vodu istine i ljubavi koju Gospodin nudi svima u izobilju. To je otac Pio činio i za života. Koliko mu se ljudi približilo

apa Benedikt XVI. sljedeće će godine pohoditi mjesto San Giovanni Rotondo, kako bi odao počast svetomu Piju iz Pietrelcine. Navijestio je to državni tajnik, kardinal Tarcisio Bertone koji je 23. rujna, na dan liturgijskoga spomena svetoga Pija i u prigodi 40. obljetnice njegova preminuća, u tom mjestu predvodio euharistijsko slavlje.

i obratilo; koliko ih se osjetilo prihvaćenima poput braće i sestara; koliko ih se osjetilo zagrljenima, a ponekad i progonjenima zahtjevnom nježnošću Boga koji djeluje kroz svoje oruđe milosrđa! – naglasio je kardinal. Sažetak života oca Pija sadržan je u Svetoj misi, u svakodnevnome euharistijskom slavlju. Kapucin iz Pietrelcine uvijek je poticao na susret s Isusom, a taj se susret treba održati bez rezerve - kako je isticao i sâm otac Pio. Ljubimo bez ikakvoga ustezanja, pa ni u vidiku nagrade koju je Gospodin pripremio za nas - jer ona je posljedica. Učinimo svojim geslo apostola Pavla koji nam kaže: ne želim znati za drugo, nego samo za Isusa i za raspetoga Isusa – govorio je sveti Pio. Radio Vatican

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj JA sam vrata (prema Iv 10, 1-10) Isus reče: "Ja sam vrata, kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i dato nalaziti...“ Ljubav je teško dokučiti zatvorenog srca. Kad su pitali Isusa u tijeku njegove muke zašto sam sebe ne spasi kad je tolike druge spasio i kad je Božji poslanik na zemlji, on im je odgovorio da je velika ljubav njegova, a veliko milosrđe Očevo, da bi se ijedna osoba koja u njega uzvjeruje po njegovoj muci izgubila! Navedeno nedjeljno čitanje, govori nam da dobrota, oprost i milosrđe koje su manifestirani Isusovim životom, otkupiteljsko su djelo njegove muke. Čovjek nailazeći na prepreke svakodnevnog života, postavljajući sebi različite ciljeve, kročeći ulicama nepoznatih gradova, želeći obronke svojih želja pretvoriti u plodne oranice sigurnosti..., može doći u prilike različitih kušnji. Niti ljudskih puteva nepredvidive su kad čovjek svoju sudbinu veze o samog sebe. Isus jednom reče: "Gdje su dvojica poradi Mene, tu sam i ja". Drugim riječima, nitko nije sam, dok je ljubav njegov predznak... Govoreći o Ljubavi, a koristeći veliko slovo „Lj“, mislim na Božansku ljubav koja danonoćno bdije uz nas. Ta Ljubav manifestirana je u: Praštanju, Dobroti, Nadi i Milosrđu. Ponekad se mi ljudi znamo pouzdati samo u vlastitu sigurnost koja je postavljena na

tankim nogama prolaznosti. Zato kad Isus kaže:" ja sam vrata, kroza me tko uđe spasit će se: i ulazit će i izlaziti i dato nalaziti..." govori nam slikovito o njegovim djelima, njegovoj otkupiteljskoj muci za čovjeka, o njemu kao prilici za naše bolje sutra, o njegovoj borbi za dah ljudske čežnje, a to je, složit ćete se, Ljubav. Isusovo Uskrsnuće je Božji dar. Pristanak čovjeka da bude dionikom takve Ljubavi, a da pred njega nisu postavljeni nikakvi uvjeti, mali je korak za ostvarivanje svih njegovih želja. Zato, kako znamo osjetiti lahor lijepog mirisa, a da ga ne vidimo, kako znamo prepoznati bistar šum nenametljivog izvora..., tako znajmo prihvatiti Ljubav, kao tijelo i djelo vlastite svakodnevice. Nerijetko znamo svojom ljudskom slabosti grijeh stavljati kao balvan na putu urođene nam dobrote. Pogriješiti može svatko... "Slabost je moja prilika,“ kaže Isus. Na to se narod koji je sjedio na travi zagledao jedan u drugog... Potom im Isus objasni: Pastir pošto imaše mnogo ovaca, a jedna se izgubila..., nije rekao imam ih i ovako dovoljno, što će mi ta jedna, već je krenuo po tu jednu, izgubljenu ovcu, našao je, i

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

izbavio iz očite pogibelji... Želim bih vam reći... nije bitna pogreška, bitna je nada. I kad dođu trenuci teški, kad slabost dođe u kušnju, Očeva ruka nad Vama bdije. Ljubite, volite, praštajte... Često se nalazimo u kušnjama. Često i znanje ustukne pred izazovima kušnja i ljubavi. Ako znamo da je trnovita kruna stajala na Isusovoj glavi, krvavi znoj curio niz nju i padao na njegovo tijelo te da je činom svoje muke i patnje na križu, Isus, taj Božiji dar ljubavi, odnio sve grijehe s ovoga svijeta, onda se nemojmo čuditi kad kažu: "Ljubav, ta divna mjera ljudskog znanja". I zato kad Isus reče: "Ja sam vrata, kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će, i izlaziti i dato nalaziti" vjerujmo u te njegove riječi... Jer polja koja nam se nude po velikom Otkupljenju, zalijevana vrijednostima ljubavi, dobrote i praštanja, čisti su dar urođenoj vrijednosti čovjeka. Budemo li voljeli, a ne zamjerali, budemo li praštali, a ne kažnjavali, budemo li pokušavali, a ne odustajali - a sve to pod jednim nazivnikom, „Ljubav“, tada ćemo znati...Vrata nam nikad zatvorena biti neće!!! Maro Jović Prijeko, Dubrovnik

MLADI D MLADIMA D

Ljudima prijatelj Komentiraj Kome K Ko om ment me ent nttir nti iraj ir aj ččlana članak lanaak na lana la na ht http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/ http h ttp tp:/ p:/ ://l :// //l //lju /lj ljju udi udi dima d im ma-p ma prri p riijate rija rij jate ja teljlj..b telj blogs llo ogspo gsspot gs pott..co po pot ccom/ o om m/ m/

Gdje se sakrila ljubav?

vo nije još jedan u nizu tekstova gdje će vam se pokušati objasniti što je to ljubav. Ovaj članak je nešto kao moj mali protest na sve one situacije kad nam se 'smrači' čim čujemo riječ ljubav. Danas se ta riječ prečesto upotrebljava i njome se opisuje previše toga pa je zato izgubila na vrijednosti i sjaju, Kad u razgovoru sa svojim mladim prijateljima spomenem kako je ljubav nešto prcdivno, posebno i plemenito, najčešće ispada da baš i nisam 'pri sebi'. Naime, većina njih ljubav povezuje sa odnosom prema svom dečku, tj. curi. U tim odnosima često bivaju povrijeđeni i nastaju rane na srcu. Tada na ljubav gledaju sa bolom i razočaranošću. No, ako smo nekog iskreno i čisto voljeli, onda tu nema mjesta žaljenju. Kao što u jednoj od duhovnih obnova reče moj dragi prijatelj vlč. Toni: na kraju ćemo biti suđeni po ljubavi. Ona ljubav koju dajemo nipošto nije izgubljena. Uko-

liko nekome poklanjamo svoju ljubav, tada smo nekako mirniji, sretniji jer možemo dati dio sebe. I tu se očituje plemenitost ljubavi. Nije ljubav samo to ako smo sa nekim «u vezi». Predivno je kad se dvoje voli, samo treba biti na oprezu da ne dođe do toga da postanemo ovisni o onom drugom. Mi smo samo ljudi i ne treba u onom drugom vidjeti savršenstvo jer samo je Bog savršen i vrijedan idealizirani a. Ljubav je za mene sve što me okružuje, sve odiše Stvoriteljevorn. ljubavlju prema stvorenjima. Pa, dobro, gdje se to sakrila ljubav? Bog je sjeme svoje ljubavi usadio u svakoga od nas, ta stvorio nas je sa ljubavlju. O nama ovisi hoćemo li dopustiti da sjeme Božje ljubavi u nama raste i donosi plodove ili ćemo ga ugušiti svojom sebičnošću i ohološću. No, unatoč svemu, ljubav se sakriva u svakome od nas. Potražimo je, zalijmo poniznošću i bit ćemo iz-

nenađeni plodovima. Ne treba komplicirati. Zato nam je i često tako teško jer smo si sve zakomplicirali. Ljubav je došla na svijet u obliku malenog a opet velikog Djeteta Isusa, od Njega dolazi svaka vrsta ljubavi. Dopustimo Mu da nam pokaže svu ljepotu ljubavi. A ljubav možete naći svugdje; u osmijehu dragih ljudi, u iskri sreće što sjaji u oku, u igri sa malenima, u razgovoru sa ljudima... Ljubav ima puno oblika i veličina i uvijek odiše jednostavnošću. Da se ne izgubite u mojim «filozoiijama» preporučam vam da pročitate tekst u NZ 1 Kor 13. Tu ćete naći sve detalje o ljubavi. Srdačno vas pozdravljam jednim od opisa kako treba voljeti: «Potpuno voljeti - tako ćeš imati udjela u Božjoj naravi, tako će u tebi opet postati vidljiva Božja siika». P. Bosmans Anika Sačić, Turčin – Varaždin

Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Pisma čitatelja Dragi Ljudima prijatelj...

ŠĆEPO PAVLOVIĆ doživotni prijatelj svetog Leopolda Stjepan Pavlović Ulica Nuncijature 85 20 000 Dubrovnik

Pozdrav uredništvu! ...Zagovornik sam sv. Leopolda Bogdana Mandića već od 1972. godine do danas, a mislim da ću to biti i sve do kraja svoga života. Oženio sam se 1970. godine, a sada mi je 60. godina, koje ću navršiti 15. studenog ove godine. Često molim devetnicu sv. Leopoldu.... Do sada sam u životu proživio različite nedaće, padao sam s moje kuće, s visine oko 5m, pa sam padao u poduzeću gdje radim s visine 3 metra, a prošle godine u mjesecu lipnju pao sam s visine 4 metra i jedino sam tu stradao. Polomio sam četvrti i pet pršljen na kralježnici i pukla mi je kost lijeve ruke. Bio sam u Dubrovniku u bolnici, da bi nakon 8 dana bio premješten u splitsku bolnicu Firule i tu sam bio na operaciji koja je trajala 4 sata. Hvala Bogu, operacija je dobro uspjela i sada se dobro osjećam, mogu voziti automobil i dobro se samostalno kretati. Bio sam u banjama mjesec dana, a nakon toga oslobođen sam svakog teškog rada i podizanja tereta težeg od 5 do 10 kilograma. Duboko se molim i vjerujem u dragog Boga, Blaženu Djevicu Mariju, molim se sv. Vlahu, sv. Antunu Padovanskom i sv. Leopoldu... I vjerujem u njihovu zaštitu.

... U prošlosti stradao sam i kada su se pojavile velike boginje. Bio sam tada 45 dana u bolnici Rebro u Zagrebu i tada sam se zavjetovao da ću, ako ostanem živ, napravit kapelicu na čast Majci Božjoj i sv. Leopoldu Mandiću. Tu sam kapelicu napravio 1988. godine s velikom ljubavlju. Kada je bila dovršena, pozvao sam cijelo selo, napravio pečenku i svi smo se proveselili, kao da sam napravio veliku crkvu! Crkvi posvećenoj Uznesenju BDM u Gracu (u Hercegovini) poklonio sam dvije slike, jednu s likom sv. Leopolda Mandića i drugu s likom Majke Božje. Jedna je veličine 90 -50 centimetara, a druga 70- 50 centimetara. Jedna se slika nalazi i u Gospinom polju u Dubrovniku, u svetištu Gospe od Milosrđa, veličine 120 - 150 centimetara koju sam poklonio mome velikom prijatelju fra Nikoli Stanislavu Novaku, kapucinu.. S tim u vezi moram ovdje spomenuti svog dragog i iskrenog prijatelja, Jovana Lazarevića koji je napravio ove slike koje se sad nalaze u Gospinom Polju u Dubrovniku i Gracu u crkvi Uznesenja BDM. Gosp. Jovan je pravoslavne vjere, ali je iskren i pošten čovjek, bio je vozač i stradala mu je desna ruka u nesreći. Sve ove slike (s likom Majke Božje i sv. Leopolda) naslikao je svojom lijevom rukom, i besplatno poklonio (naplatio je samo jednu)

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

koje sam ja onda poklonio crkvama. Uvijek ga zato preporučujem u molitve, za njegovo dobro djelo..... Radostan sam što će ubrzo 25. obljetnica proglašenja sv. Leopolda svetim i tom se danu iskreno veselim! Iskreno vas, toplo i srdačno pozdravljam od svega srca, Bog vas blagoslovio!

Ljudima prijatelj Dragi čitatelji! Zahvaljujemo na vašim pismima! Željeli bismo povezati međusobno sve čitatelje našega lista i tako ostvariti povratnu komunikaciju našeg lista s vama te iz prve ruke prenositi svjedočanstvo koliko je sv. Leopold prisutan u srcima naših vjernika i koliko jedni drugima možemo po uzoru na ovog sveca postati doista “prijatelji ljudi.” STOGA VAS POZIVAMO DA NAM ŠALJETE : SVOJE LITERARNE RADOVE, RAZMIŠLJANJA, OSVRTE... SVOJA DUHOVNA RAZMATRANJA O SVETOM LEOPOLDU I DRUGIM SVECIMA... SVOJE OSVRTE KOJIM BI STE ŽELJELI SKRENUTI POZORNOST ČITATELJA I POMOĆI NEKOME U NEVOLJI...

Vaša pisma i radove možete slati: Poštom, na jednu od adresa: Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ fra Zlatko Šafarić Kapucinska1, 53288 Karlobag ili Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ Fra Miljenko Vrabec Kapucinska poljana 1 21 000 Split

Nove adrese!!! ili E-mailom na našu novu adresu: ljudima.prijatelj@gmail.com Zahvaljujemo i nadamo se vašem odazivu! Vaši najbolji radovi bit ćeobjavljeni i prigodno nagrađeni!

POGLEDAJTE I IZDANJE NAŠEG LISTA NA INTERNETU NA ADRESI:

Ljudima -prijatelj .blogspot.com Uredništvo. Božić 2008. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

ZAHVALE ZA AHVALE HVALE ČITATELJA ČITATELJA SV. SV. LEOPOLDU LEOPOLDU

Glas uslišanih

vim putem se želim zahvaliti sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću i Majci Božjoj na svim primljenim darovima koje sam zadobila moleći. Molim ih i dalje da nas u svojoj dobroti ne napuste. Neka mi čuvaju i štite moju obitelj. Zahvalna Manda Mikić Spittal AUSTRIJA

ahvaljujem sv. Leopoldu na neizmjernoj ljubavi i dobroti, snazi i podršci u životu moje obitelji. Ujedno želim svim ljudima sreću, zdravlje i ostvarenje životnih ciljeva. Ovom prigodom želim napomenuti svim dragim vjernicima, pa i samoj sebi, skrenuti pozornost za opraštanje. Molimo za mir i ljubav u cijelom svijetu. Kao što molimo za sebe i svoje obitelji, molimo i za druge jer svi smo mi djeca Božja. Želim svima napomenuti da je dragi Bog milosrdan i pun ljubavi, samo imajmo vjeru jer Bogu je sve moguće.

rdačan pozdrav i puno obilje ljubavi prema svim ljudima dobre volje. A tebi dragi sv. Leopolde, još jednom zahvaljujem ne uslišanim molitvama. I dalje se molim tebi, dragi sveče, i čvrsto vjerujem u Božju ljubav u svim životnim iskušenjima. Zahvalna Monika! 31. 07. 2008., Metković

vim putem zahvaljujem sv. Leopoldu za uslišane molitve za dobre pretrage. Molim i dalje za pomoć za mog brata da nađe lijek, i za drugog brata da mu pomogne. Molim ujedno za pomoć u

poslovnim prilikama te da nemamo problema. Iz Podgore

avjetovana sam sv. Leopoldu Mandiću, molim litanije i devetnicu te ovim putem zahvaljujem mojem svecu na velikoj pomoći kad je sačuvao moga sina. Na radnom mjestu je pao sa skele na beton. Nakon snimanja u bolnici, ustanovili su da nema frakture i za mjesec dana se oporavio.

ali nam je doktorica rekla da je to vjerojatno alergija na hranu i neka izbjegavamo određenu hranu i da pripazimo. To je trajalo oko mjesec dana, a njemu nije bilo ništa bolje, samo je dobio još više nekakvih prištića. Doktorica je pratila mjesec dana osip, a onda nam dala kremu i rekla da mažemo samo veće prištiće navečer prije spavanja.Tako sam i činila, ali istodobno sam odlučila zamoliti pomoć sv. Leopolda kojemu sam počela moliti devetnicu iz knjižice s moćima i sličicom, Presveto Trojstvo i Blaženu Djevicu Mariju. Kremom sam mazala samo veće prištiće, male nisam, i molila sam. Nakon tri dana, osip se gotovo skroz povukao, a četvrti dan je nestao. Ja vjerujem da su mu pomogli sv. Leopold, Djevica Marija i Presveto Trojstvo jer nisam još izmolila niti polovicu devetnice, da je od kreme, nestali bi samo veći prištići kojih je bilo samo oko 20 posto.Zato još jednom zahvaljujem Presvetom Trojstvu, Majci Mariji i sv. Leopoldu Mandiću i dalje preporučam svog sina Ivana, koji sada ima godinu i pol, u njihovu zaštitu da ga čuvaju, štite i brane kroz cijeli njegov život.

Zahvalna majka s obitelji Madjar

Marija H., Koprivnica

vim putem želim se javno zahvaliti sv. Leopoldu Mandiću, mojem zaštitniku, što mi je isprosio milost kod Svevišnjega da dođem do ozdravljenja. Imala sam gljivice po tijelu kojih se nisam mogla riješiti četiri godine, kada sam se utekla u zagovor dragom sv. Leopoldu koji mi je pronašao lijek i za par je dana sve prošlo. Sada sam potpuno zdrava i dalje se preporučujem u zagovor sv. Leopoldu da mi pomogne u jednoj teškoj nevolji. Sveti Leopolde, ja se ufam da ćeš mi i dalje biti u pomoći. Od srca ti hvala što si mi mnogo puta pomogao i što ćeš mi i dalje pomagati. Tvoja vjerna štovateljica Marija

Z USA

ahvaljujem sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću, Ocu Nebeskom, Isusu, Duhu Svetom i Majci Mariji za ozdravljenje moga sina Ivana od osipa po tijelu. Ivan se cijepio s godinu dana i za nekoliko dana dobio gusti osip po cijelom tijelu kao da ima ospice, jer je bilo takvo cjepivo. Vodila sam ga kod liječnika,

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

NOVO! INTERNET IZDANJE GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA

Ljudima -prijatelj .blogspot.com Naa navedenoj N navedenoj aadresi dre “Ljudima prijatelj” možete od sada pratiti i u elektronskom obliku. Internet izdanje donosi mnoge novosti: na svaki članak možete ostaviti komentar ili svoje razmišljanje, pogledati i poslušati razne video i glazbene dodatke, uredništvu postavljati pitanja o temema koje vas zanimaju. Putem internet izdanja možete steći i online prijatelje i postati pravi “ljudima prijatelj”!

Cijena e pojedinom primjerku 10 kn

Ljudima prijatelj GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA

Godišnja pojedinačna pretplata 40 kn Za države Europe 13 EURA Za Kanadu i USD 15 USD Za Australiju 20 AUD

PRETPLATITE SE ZA SLIJEDEĆU GODINU!

NARUČUJEM POJEDINAČNU PRETPLATU (4 BR. GODIŠNJE) IME I PREZIME:________________________________ ADRESA:_____________________________________ MJESTO:__________________ TEL: ______________ ZA ŽUPNE UREDE / SAMOSTANE: PRETPLAĆUJEM SE NA ________ KOMADA PO IZDANJU (cijena pojedinog primjerka 10 kn) ŽUPNI URED:___________________________________ ADRESA:______________________________________ MJESTO:___________________ TEL: ______________

PRETPLATITE SE NA BROJEVE ČASOPISA “LJUDIMA PRIJATELJ” ! Primajte redovito svoj primjerak lista na vlastitu kućnu adresu ili pak naručite veću količinu za svoj župni ured ili samostan! Ispunite priloženi obrazac, izrežite i stavite u omotnicu i pošaljite na adresu:

„CENTAR LEOPOLD MANDIĆ“, za list Ljudima prijatelj, Kapucinska 41, 31 000 Osijek Uplatu ćete izvršiti po primitku uplatnice nakon narudžbe. INFORMACIJE NA Tel: 031 / 20 11 83

Ljudima MOLI ZA MENE,prijatelj DOBRI ANĐELE Moli za mene, dobri anđele. Jutra spokojna, dan dugi Satkani ko plašt sudbine Moli za mene, dobri anđele Da ti ruku dotaknem i suze s lica obrišem Poljubim te i na kiši zaplešem. Sanjam da sam u nekom snu. Dani dugi kao godine, Ruke nijeme bez dodira Oči velike i duboke kao more što valja kamenje I pijesku što diže se k'o najfinija svila. Dok sunce grije i topi moje sne, Sanjam da si opet kraj mene, Moj dobri anđele. Dok me bude, bit ćeš kraj mene Od bijede, nevolje i tuge čuvati me, Moj dobri anđele. Još jednom da te dotaknem i lice poljubim Pa da zauvijek s tobom ostanem. Peran Jelica, Pobri,

Svim čitateljima i suradnicima želimo blagoslovljen Božić i sretnu Novu 2009. godinu!

Ljudima prijatelj