Ljudima prijatelj br 4/2007 by ljudima prijatelj

GODINA XXXVI

BROJ 3 (138)

Božić 2007

Cijena 10 kuna

Ljudima prijatelj GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA ISSN 1331-6354

TEMA BROJA

Bog, Otac, objavio nam se u svome Sinu

Sretan i blagoslovljen Božić!

Ljudima prijatelj GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA Časopis za vjersku informaciju i kulturu God. XXXVI Br. 3/2007. (138)

ISSN 1331-6354

Iz sadržaja izdvajamo: 4 NAŠE TEME 8 12 14

- Bog, Otac, objavio nam se u svome Sinu! - Kako je sv. Franjo želio slaviti Božić? - Iskustvo utjelovljenog Boga i zamke New Agea - POMIRENJE (3) - Sakramenat pomirenja prema novom Redu pokore

16 GODINA SV. LEOPOLDA Započelo obilježavanje dvadeset i pete obljetnice proglašenja Leopolda Mandića svetim. Leopold Mandić - Svetac koji pripada svima

Nakladnik: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda B. Mandića Uredničko vijeće: Nikola Bašnec, Miljenko Vrabec, Zlatko Josip Safarić, Ante Kukavica, Stjepan Novoselec Stalni suradnici: Bono Zvonimir Šagi (Varaždin) Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik) Suzana Peran (Zagreb) Juro Šimić (Zagreb) Dubravka Rovičanec (Zagreb) Mira Šincek (Varaždin) Administraciju vodi: fra Ante Kukavica 31000 OSIJEK Kapucinska 41 Tel/fax 031/20 11 83; 091/766 98 45 E-mail: kukavical@net.hr List svetog Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem: Kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. godine. Cijena pojedinom primjerku 10 kn Godišnja pretplata 40 kn Za države Europe 13 EURA Za Kanadu i USD 15 USD Za Australiju 20 AUD Naziv i broj žiro-računa CENTAR “LEOPOLD MANDIC” 31000 OSIJEK, Kapucinska 41 2340009-1100209229 Devizni račun703000-1282800-760985 PUTEM PRIVREDNE BANKE ZAGREB P. J. 12 OSIJEK Grafička priprema i dizajn: Miljenko Vrabec Lektura: Mirjana Uzelac Fotografija (suradnici): Alojzije Fitz; Mario Majkić “MITstudio” Osijek Tisak: IBL d. o. o. Kolodvorska 132, Osijek

17 18 Godina Svetog Leopolda u Zagrebačkoj Dubravi 19 Leopold Mandić - ekumenski svetac 22 Sveti Leopold - petnaesto dijete u obitelji 24 LEOPOLDOVA PRISUTNOST - Sveti Leopold u župi Prud 26 VIJESTI Čudo sv. Oca Pija u Rumunjskoj

U spomen - fra Serafin Turčin

29 GODINA SV. ELIZABETE Jalžabet proslavio 800. obljetnicu rođenja svete Elizabete Ugarske

30 Život sv. Elizabete (4): - Prva čudesa i proglašenje Elizabete Ugarske svetom

36 REDOVNIČKA SUBRAĆA SV. LEOPOLDA Brat Andrej Božić

39 GLAZBENI KUTAK Barokna lutnja

40 PISMA ČITATELJA 43 GLAS USLIŠANIH kontakt adrese: e-mail: ljudima.prijatelj@gmail.com

Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ fra Nikola Bašnec Kapucinska 47 10040 Zagreb

Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ fra Miljenko Vrabec Kapucinski trg 7 42 000 Varaždin

Čudesno, (ne)savršeno otajstvo utjelovljenja...

oštovani čitatelji! Svake godine razveseljuje nas čudesno otajstvo Božića. Bog je toliko ljubio čovjeka da je On sam postao čovjekom, On sam koji je beskonačan zaželio je postati konačan. Želio je tog čovjeka, krunu svojih stvorenja, stvorenog na svoju sliku i priliku, ali ipak opet nesavršenog, na taj način spasiti i otkupiti, dati mu tako priliku da doista postane savršenim! Ali... Ovih dana svjedoci smo ljudskog savršenstva oko nas, posebno možda u većim gradovima ulice krase savršeno okićeni stupovi, zgrade savršeno okićena pročelja, izloge mnoštvo savršene tehnike i proizvoda koji se svojom reklamom nude kupcima kao savršeno stvoreni baš za njih da bi im, ako ih kupe, život učinili savršenim... A prolaznici? Svi pak žudimo za nekim savršenstvom, uspjehom, karijerom, veličinom... Kao i društvo, ni Crkva nije, na žalost, toga pošteđena! Rekli bismo, danas drugaćije ne možemo uspjeti? No, ako se pored svega (lažnog?) savršenstva koje nas okružuje ovih dana, ipak malo zamislimo o samom otajstvu i značenju Božića, prožeti vjerom, vjerujem da ćemo ipak doći do zaključka da je i savršeni Bog zapravo želio postati NEsavršenim,

OSVRT UREDNIŠTVA

uzevši obličje nesavršenog čovjeka, ali rodivši se u savršenom siromaštvu - u štali! Za takvog pak “nesavršenog” Boga, ipak nije bilo mjesta u “normalnom” ljudskom društvu, ljudi su očekivali valjda nekakvog drugaćijeg... Svojim utjelovljenjem Bog nam zapravo možda želi reći da svako savršenstvo, uspjeh, velićina proizlazi zapravo iz malenosti, jednostavnosti, skromnosti. Želimo li svoj život ostvariti, budimo u njemu skromni! Jer pusta jurnjava za veličinom zapravo još više ponizuje čovjeka i ne dozvoljava mu da se susretne sa vlastitom istinom. Božić je zato prije svega blagdan susreta Boga i čovjeka, potom čovjeka i čovjeka, Bog susreće čovjeka u skromnosti Betlehemske štalice, u kojoj čovjek iskrena srca može, ako želi, prepoznati Božju veličinu. Isus nas poziva na taj Božićni susret! Na tome tragu u ovom broju nalaze se naše teme i tekstovi Bog, Otac, objavio nam se u svome Sinu; Kako je sv. Franjo želio slaviti Božić?; Životni put brata Andreja Božića. U listopadu ove, još stare 2007. godine, u svim krajevima gdje se štuje sv. Leopold započelo je obilježavanje “Leopoldove godine”, tj. godinu dana priprema za proslavu 25. obljetnice

proglašenja Leopolda Mandića svetim, koje će se obilježiti 16. listopada ove Nove 2008. godine. Kroz to vrijeme, počevši od ovog broja “Ljudima prijatelj” željeli bismo vam u svakom broju različitim prilozima što više približiti lik našeg dragog Sveca i zagovornika, sv. Leopolda Mandića. O veličini ovog malog i jednostavnog Sveca, koji je bio velik u životu za Božju malenost, govore i Pisma čitatelja i Glas uslišanih koje donosimo i u ovome broju. Uz svjetsku molitvenu osminu za jedinstvo kršćana donosimo prilog Leopold Bogdan Mandić - ekumenski Svetac. Donosimo i nekoliko zanimljivosti vezano uz rodoslovlje sv. Leopolda u rubrici Vijesti. Tu je i novi nastavak našeg feljtona o svetoj Elizabeti Ugarskoj, također jednom svetom uzoru siromaštva i bogatog djelovanja za braću ljude u poniznosti. U ovom broju riječ je o prvim čudesima nakon smrti sv. Elizabete i postupku za proglašenje Elizabete Ugarske svetom. Božić je blagdan obitelji, stoga Vam želimo sretne blagdanske dane i provedite ih koliko je god moguće u svojoj obitelji, jer obitelj je svakom čovjeku najveći božićni, Božji dar! M.V.

Sretan i blagoslovljen Božić i Novu 2008. godinu,

želi Vam uredništvo

BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

NAŠE TEME

Bog, Otac, objavio u svome Sinu! U svakoj Božićnoj misi u središtu je Kristovo rođenje, a na polnoćki se taj događaj opisuje riječima anđela: “Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno Emanuel, s nama Bog, gdje leži u jaslama” svjetlost je svijeta (Lk 2,10-12). U djetetu, mina, koju ljudi doživljavaju na različite načine, nije ono kojega je Marija posljednje, to nam svjedoći i donijela na svijet, samo otajstvo utjelovljenja koje slavimo na blagdan Božića. Božićna dolazi u svijet sâm liturgijska služba riječi započinje motivom svjetla kod proroka Izaije: Bog kao svjetlost «Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku: onima što mrkli svijeta. kraj smrti obitavahu svjetlost jarka

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

osvanu» (Iz 9,1). Nakon što je narod iz Galileje bio protjeran u Asiriju (732. g.), prorok vidi narod i zemlju u dubokoj tami. Tama i mrak označuju stanje čovjeka koji je posumnjao, ali za proroka je to samo stanje izlaženja. Za razliku od proročanstva o Emanuelu (Iz 7,14), gdje je Mesijin lik još zamračen, ovdje je svjetlost, pobjeda, kraj patnjama te vlada vječni mir. Emanuel (s nama Bog) je bilo samo znakovito ime, a sada prorok započinje iznova te s nizom novih imena pokušava opisati lik idealnog vladara: «Savjetnik čudesni, Bog sil-

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

nam se

Božji sin – Knez mira, radost je malenih

z anđeosko javljanje velike radosti, evanđelje stavlja rođenje Spasitelja u povijesno-politički kontekst, ali u tome sudjeluje i samo nebo sa svojim anđelima. Mesijanska nadanja Starog zavjeta djelomice su usmjerena na kraljevstvo u kojem vlada sâm Bog kao kralj, djelomice na kralja iz roda Davidova. U Djetešcu rođenom u Betlehemu ostvarilo se oboje: Sin Davidov je istodobno Sin Božji, koji je nazvan Spasiteljem, Kristom (Mesijom, Pomazanikom) i Gospodinom, kojega slave nebo i zemlja, tj. anđeli i pastiri; on otkriva Božju veličinu i donosi svijetu mir, jer on je Knez mira.

ni, Otac vječni, Knez mira – da poraste vlast i mir bez kraja… Privržena ljubav Gospodina nad Vojskama to će učiniti!» (9,6). Ta se ljubav pojavila kao spasiteljica svih ljudi, jer je u Isusu Kristu postala čovjekom, o čemu gotovo pjeva Pavao (Tit 2,11-14). Ta je ljubav po Isusu Kristu darovala ljudima spasenje po vjeri i krštenju. Ono što je po krštenju u nama utemeljeno, to ljubav Božja dalje odgaja, pošto nam udjeljuje snagu za novi kršćanski život u odnosu prema Bogu, bližnjemu i samima sebi.

Na božićnoj misi zornici, koja se ujedno naziva Pastirska misa, u središtu čudesnog događaja je reakcija pastira: “Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin” (Lk 2,15). Ljudi koje Bog poziva, polaze na put da vide, tj. da očima vjere uče gledati ono, što ostaje skriveno onima koji gledaju samo površno. Kao ‘maleni’ ljudi, bez ugleda, oni ne pripadaju ni bogatima ni obrazovanima, a niti ‘pobožnima’ u narodu. Došli su samo pogledati, i upravo su oni bili prvi koji slušaju radosnu vijest. Oni vjeruju Riječi i u siromašnom djetetu prepoznaše Gospodina, Spasitelja. Pavao nastavlja svoju misao od polnoćke, te ljubav Božju naziva dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, i Boga. Ovo veliko djelo Božje pojavilo se rođenjem, a dovršilo u smrti Isusa Krista na križu. U čitanju su naglašene dvije osobitosti Boga: - nedokučiva ‘dobrostivost’ Boga, koji ususret grešnom čovjeku ne ide kao sudac ili osvetnik, nego kao dobrostiv i milosrdni Bog; - veliko ‘čovjekoljublje’ Boga koji se, usprkos svojoj apsolutnoj distanci

prema ljudima, udostojao doći svom stvorenju u ljubavi. U nastavku Apostol govori o kupelji novoga rođenja i o obnavljanju Duhom Svetim, tj. o krštenju koje čini čovjeka ‘novim stvorom’. Izaija svojom pjesmom poziva Izraelce koji borave u tuđini, jer i oni su Božja svojina, njegova naplata i nagrada. Time se ispunja proročanstvo, da će na kraju dana Božji narod koji boravi u Jeruzalemu biti svet, a Jeruzalem grad tražen od Boga, grad kojega više neće napuštati, jer je Bog ponovno prihvatio svoj narod s kojim sklapa vječni Savez.

Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama

središtu Službe riječi danje božićne mise je Proslov iz Ivanova evanđelja, koji jednostavnim ali dubokim riječima naviješta božićno otajstvo: «I Riječ tijelom postade i nastani se među nama» (Iv 1,14). Na tu Riječ treba na Božić sav narod kleknuti, jer u njoj nam se Bog posvema približio i prebiva među nama, budući da postaje čovjekom. U prvom čitanju Izaija kaže da Bog ne ostavlja svoj narod kao što su to činili kraljevi: on ga oslobađa i vraća kući te ponovno gradi i podiže razoreni Jeruzalem. Poruka je očita: Bog je kralj; on nije samo kralj malog naroda, nego svih naroda na zemlji. On im daje slobodu i mir – ukoliko su spremni spoznati i prihvatiti spasenje koje od njega dolazi. Poruka slobode se zatočenom narodu unaprijed naviješta i to od jednog zatočenika. To je divno svjedočanstvo što je posjeduju vjera i nada. Vraćanje Gospodina bit će za sve jedno dragocjeno iskustvo. Njegov će se dolazak gledati oči u oči. Izaijina poruka baca svjetlo ne samo

BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

ječ u kojoj je predstojeća budućnost svijeta već sadašnjost. Ovu presudnu Božju riječ o životu i smrti nisu nam posredovali pojedini poznati ili nepoznati proroci, nego jedan i jedincat Sin Božji kojemu imamo zahvaliti za svoj život. Podrijetlo i cilj, prošlost i budućnost kao i sva životna zbilja određeni su Isusom, Sinom Božjim, što nam nije teško vjerovati.

na njegovo naviještanje nego i na cjelokupni Stari zavjet. Povijesni događaji, koje prorok još iščekuje, bit će jedno iskustvo Boga koji je prisutan među onima koji se vraćaju. Kakvo to značenje može imati za povratnike? U poimanju vjere u Izraelu biti čovjek od početka označuje život s Bogom. Povijest zemaljskog raja Izrael ne shvaća samo u smislu nekog idealnog pra-doba, nego u smislu stanja u kojem su ljudi živjeli u zajedništvu s Bogom. Za takvo zajedništvo nije određen samo pojedinac nego i ljudsko društvo. Jer neki daleki Bog, koji bi nadilazio svijet, koji bi kao stvoritelj, zakonodavac i sudac samo iziskivao poslušnost i štovanje, nije nikakav Bog Izraela, Bog Isusa Krista. On je Bog nazočan, Bog koji ljubi i djeluje i koji želi prebivati među ljudima. Ako Bog nije u našoj sredini, onda je svaki naš ljudski napor uzaludan. On nam ne želi samo darovati život i blaženstvo, nego želi biti naš život i naše blaženstvo, naše uzvišenje. Sve je to povezano sa slikom Jeruzalema koji se pojavljuje na obzorju povijesti. U tom gradu svi doživljavaju Božju nazočnost. Zato Izaijina velika vizija budućnosti mora završiti usklikom: «Radujte se, kličite, razvaline jeruzalemske, jer je Jahve utješio narod svoj i otkupio Jeruzalem. Ogo-

lio je Jahve svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega « (9-10). Jeruzalem je, istina, još u razvalinama, ali one se trebaju veseliti. Na tim razvalinama leži ljubav i nada izagnanog naroda. Razvaljeni Jeruzalem ostaje Božji grad koji zauvijek ostaje svet, a dovršen će biti na kraju vremena u konačnom spasenju. Iščekivano objavljivanje Božje moći događa se pred očima sviju naroda silnim djelima, u kojima On neposredno i osobno ostvaruje spasenje svih naroda, pred kojima je «ogolio svoju svetu mišicu» za borbu. No njegova moć nije u nekom brutalnom nasilju. To je sveta moć koja čini slobodu i pravdu. Ona nikada ne može čovjeka učiniti objektom. U toj se moći s čovjekom uvijek postupa kao s osobom, kao s partnerom. Bog ga poziva slobodi, ljubavi i zajedništvu, da bude u jedinstvu kako sa svojim Stvoriteljem tako i sa svim ljudima dobre volje. Poslanica Hebrejima (1,1-6) počinje s kratkim osvrtom na povijest Božje riječi u Starom zavjetu, a zatim se slavi Sin koji nam je donio posljednju i konačnu poruku spasenja. Riječ Božja, koja je upravljena kršćanskoj zajednici, posljednja je i konačna ri-

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

U završnom retku 2. čitanja: «A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: «Nek pred njim ničice padnu svi anđeli Božji» (1,6), Crkva otkriva stanovito potvrđivanje Isusova povijesnog rođenja kao i anđeoskog hvalospjeva u Betlehemu (Lk 2,13-14). No valja ovdje prvotno imati u vidu proslavu Krista i njegov ponovni dolazak. Vjerom u njegovo djelo spasenja i u njegovo uzdignuće s desne Očeve, imamo nadu u vlastito dovršenje, jer vjera je nada u ljubav.

Bog, Otac, objavljuje se u svome Sinu, ne priča nam - nego govori!

udući da je u središtu danje mise Riječ tijelom postala, po kojoj nam danas Bog progovori u Sinu, želimo se približiti tom središnjem božićnom otajstvu. Bog, koji je nekoć više puta i na više načina govorio ocima u prorocima i konačno nam u ove dane progovorio u Sinu, priopćio nam se po tom jasnom i nedvosmislenom govoru. Njegov način govora je značajan po tome što je posvema ozbiljan i pouzdan. To su

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

riječi koje se na povlače. Ako kažemo da Bog govori, onda to znači da on ima nakanu s nama uspostaviti vezu. On nam donosi svoju unutarnjost i svojim nam saopćenjem daje udioništvo u njegovu vlastitom planu i njegovoj nakani. Njegov bi govor trebao čovjeka uzdići, dati mu neki životni smjer da u svom traganju za dobrim i istinskim životom ne bi zalutao. Zato je Božji govor čovjeku usmjeren na to, da čovjek dade na njega odgovor, tj. da se odazove na Božji poziv. Možda nam je sada malo jasnije, zašto Bog govori a ne priča. Ako koristimo riječi »pričati», onda to može biti i nešto sporedno, pa čak može imati i negativni prizvuk, kao na primjer: pričam ti priču, raspričati se, isprazno govoriti, netko samo puno priča, a ništa ne čini itd. Istina, riječi imaju mnogostruka značenja, jer njima nazivamo stvari kojima raspolažemo, s riječimaimenujemo stvarnosti da možemo ophoditi, ali o tome se ovdje ne radi. Ako ljudi uzajamno razgovaraju, onda taj razgovor dobiva to više na dubini, što se u njemu više iznosi unutarnjost; ako se drugome dade uvid i pristup onome što nekoga pokreće i što mu je na srcu. Povrh toga riječi nemaju samo neku vrijednost izraza, nego također proširuju jednu djelotvornost. Stoga i za ljudski način govora vrijedi: riječi ljubavi i ohrabrenja izgrađuju, a riječi mržnje i kritike bez ljubavi mogu razoriti. Kada je Bog govorio ocima u proro-

cima, htio je s njima uspostaviti vezu koju trebaju podržavati kako bi u njoj nalazili put u život. No iskustvo proroka bilo je, da su ljudi stalno odbijali ovu Božju inicijativu, jer Božju riječ nisu ozbiljno shvaćali ili je naprosto nisu htjeli čuti. Bog se htio s ljudima povezati zato, da bi po proročkim riječima imali udioništvo na planu koje je imao s njima, ali te riječi kao da nisu stigle na odaziv. No i u ovakvom iskustvu možemo promatrati božićno otajstvo, jer slavimo otajstvo u kojemu nam je Bog progovorio na nenadmašiv način: u svome Sinu. Njegova Riječ postaje tijelo, tj. postaje čovjekom. Isus, Sin Božji – jeste ta riječ Božja ljudima. Sav dotadašnji Božji govor nadmašuje se u govoru koji se sada događa: Bog se izriče u svome Sinu, a u njemu se obraća i nama.

Bog postaje ljudsko dijete, da bi ljudi mogli postati djeca Božja!

dith Stein (1891.-1942.), - kao karmelićanka sestra Terezija Benedikta od Križa koju je 1998. godine papa Ivan Pavao II. proglasio svetom -, je božićno otajstvo sažela sljedećim riječima: «Bog postaje ljudsko dijete, da bi ljudi mogli postati djeca Božja». Po Isusu Kristu, utjelovljenoj riječi Božjoj, ponovno se uspostavlja veza koja je bila raskinuta. Postati dijete Božje znači, po utjelovljenoj riječi Božjoj ponovno uspostaviti vezu i biti prihvaćen u zajedništvo, u kojemu možemo živjeti i umrijeti. Edith Stein ukazuje na to, kako nikada ne možemo biti sasvim sigurni da ostajemo na Božjim putovima. Isto tako ne stoji, da bismo u svom životu stalno osjećali vodstvo ruke Božje. To se na osobit način događa kada doživljavamo tamnu noć duše, te dobivamo dojam da nam božansko

svjetlo više ne svijetli i da nam Božji glas više ne govori. Svetkovina Božića nam posreduje pouzdanu ljubav Božju, da nam je on u svome Sinu blizak i da blizak ostaje, pa i u tamnoj noći duše kad nam se čini da je skriven i da šuti. Ova tamna noć nastane onda kad to On odredi, dovrši, pošto daje da zasvijetli blago svjetlo. Možda tek tada shvatimo, zašto nas je Bog vodio tamnim putem. Na Božić slavimo svjetlo koje u tami svijetli i tama ga ne obuze. To istinsko svjetlo, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, došlo je na svijet i želi da ga prihvatimo, kako bismo postali djeca Božja. Za naš je život stoga presudno, primamo li to svjetlo ili ga odbijamo. Svoj život oblikujemo onim što smo primili i što neprestano primamo. Ukoliko ga primamo, onda postajemo sinovi Božji, nošeni ljubavlju koja nadilazi svaki razum. To se svjetlo razlikuje od raskošne božićne rasvjete diljem svijeta, a za nas treba smisao Božića biti u svjetlu istinskom, koje je po Isusu Kristu došlo na svijet. Nikola Bašnec

BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Kako je sv. Franjo želio slaviti Božić? SV. FRANJO I PRVE JASLICE

Rođenje Sina Božjega u Betlehemu na više se načina danas scenski prikazuje. Najpopularniji „prikaz“ rođenja Isusa Krista su jaslice. Prikazi Isusova rođenja, ponajprije jaslice mogu, osobito djeci, poslužiti kao dobra kateheza. Svake su izrađene prema Evanđelju, osobito po Luki, pa kao takvi imaju i svoju poruku. Važno je da ih vjernici ne doživljavaju samo kao ugođaj ili kao stanovitu religioznu razonodu. No kako su nastale prve jaslice? 8

ije previše potrebno posebno naglašavati i ponavljati, kakvo značenje za Franju ima utjelovljenje Sina Božjega. Ono je najznačajniji aspekt njegove pobožnosti, jer iz utjelovljenja izvlači veliko značenje božićnog slavlja. Božić je za Franju dan u kojem je Krist, Bog i čovjek, ugledao svjetlo svijeta i došao k ljudima da im donese svoju poruku. Krist započinje ovozemaljski hod svojim primjerom poniznosti i siromaštva. U 13. stoljeću Franjo Asiški je inscenirao jedan scenski prikaz koji i dandanas ima svoj odjek «u svim crkvama koje su po cijelome svijetu», a to su jaslice. Pred kraj svoga života Franjo doživljava da mu život po Evanđelju postaje sve stvarniji i otvoreniji. Kristove riječi ga sve više prožimaju i Kristov životni put sve više očarava. Ono što je od Krista primio i kako se sada odnosi prema njemu, za Franju je življe i stvarnije od zemlje po kojoj još uvijek hoda. Kroz njega naprosto struji jedno veliko nutarnje bogatstvo koje otkriva u Kristovoj krajnjoj čovječnosti. U svojoj osobi postiže sklad između ljudskog i nadljudskog, između stege i razumne popustljivosti, između sveca pred vječnošću te prijatelja i brata koji je snagom Krista najdublje prožet ovozemaljskim osjećajima. Franjo vjeruje u nevidljivo i traži mogućnost da to pokaže vidljivim. Samo ukoliko imamo pred očima ove misli, moći ćemo shvatiti činjenicu božićnih jaslica i slavlja božićne noći, kako je to pred kraj svoga života uči-

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

nio Franjo, a mi činimo danas.

Božićni „igrokaz“ sv. Franje

rije negoli je dobio rane na svom tijelu (17. 09. 1224.), Franjo pomalo gubi vid i odlazi na pregled očiju. Često mijenja svoje boravište, a još češće traži tišinu i samoću. Pred kraj godine 1223. svratio je u mjesto Greccio vlasniku imenom Ivan. Franjo mu reče da želi svečano proslaviti Božić, no za nešto takva potrebna mu je njegova pomoć. Htio bi, reče Franjo, inscenirati Isusovo rođenje i mnoštvo ljudi koje stoji iza ovog značajnog događaja. Franjo sve dobiva na raspolaganje i priredi jednu štalu s jaslama i slamom, jednim volom i magarcem. Na to mjesto dovodi jedan bračni par s malenim djetetom, a ljudi su o ponoći pristizali sa svijećama i bakljama. Sve je bilo

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Jaslice – simbol Boga utjelovljenoga i Boga raspetoga

vo pronalaženje i otkriće prikaza Kristova rođenja, koje je kasnije na Zapadu dobilo veliko značenje u kršćanskoj liturgiji, uključuje i ponovno otkriće Kristova utjelovljenja, osobito s obzirom na njegovo trpljenje na križu i život među ljudima. Do takvog otkrića Franjo ne dolazi nekim umovanjem nad pojedinim tekstovima Svetoga pisma, nego svojim dubokim vjerničkim osjećajem i razumnošću. On ponovno pronalazi Kristovu ljudsku narav u njezinu doslovnom smislu. osvijetljeno. Osvijetljena je tamna noć čovjeka. O tome nam govori prvi Franjin životopisac Toma Čelanski: «Iz mnogih naseobina pozvana su braća. Muškarci i žene onoga kraja prirediše prema svojim mogućnostima svijeće i baklje da bi rasvijetlili noć, koja je blistavom zvijezdom rasvijetlila sve dane i godine. Napokon je došao Svetac Božji. Kad je vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iska-

Nakon toga slijedilo je liturgijsko slavlje, misa, na kojoj je Franjo u liturgijskom odijelu čitao Evanđelje i propovijedao. Da bismo lakše mogli zamisliti Franjin način propovijedanja i njegove ushićenosti, dovoljno je od istog pisca navesti sljedeće: «Zatim propovijeda okupljenom narodu o rođenju siromašnog kralja u malom gradu Betlehemu. A često je, kad je Krista htio nazvati ‘ISUSOM’, silnim žarom govorio samo ‘Betlehemsko Djetešce’, a ime ‘Betlehem’ je izgovarao poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena riječima, ali još više slatkom ljupkošću».

Raspeti Krist za Franju nije više neko biće koje bi bilo neosjetljivo na svaku bol, nego je istinsko tijelo koje malakše u grčevima. Isus, koji kao čovjek ne bi trpio na križu, mogao bi biti predmet pobožnog štovanja, ali ne i zahvalne ljubavi. Isto je tako i s njegovim rođenjem. Gleda li netko u Kristovu rođenju u jaslama u Betlehemu samo pjevanje anđela te poklon pastira i mudraca, taj zaboravlja da je Svetoj obitelji bilo u svratištu uskraćeno gostoprimstvo, te je potražila utočište u jednoj štali i tako je umjesto pristojne kolijevke za Sina imala samo bijedne jasle.Bez ikakve povrede pravovjernosti, Isusova zbilja doživljava pravi preokret na temelju vjerničkih osjećaja, pobožnosti i štovanja. Isus Krist je oduvijek bio pravi Bog, ali pravi čovjek tek od svog rođenja i to ne samo u teološkom smislu.

Toma Čelanski još opisuje da je neki kreposni čovjek imao viđenje da se Franjo približava jednom Djetešcu u jaslicama i budi ga iz najdubljeg sna, te zatim zgodno zapaža: «To viđenje nije bilo neumjesno; ta, Dijete Isus bilo je zaboravljeno u srcima mnogih. Ovdje je ono djelovanjem svoje milosti po svojem svetom sluzi Franji bilo opet probuđeno i duboko utisnuto u trajni spomen»! (1 Cel 86).

U Franjinim jaslicama postoji još jedna važna poruka. Franjo za vrijeme svoga zemaljskog života promatra i prati siromašnog Isusa u njegovu javnom životu s učenicima, o njemu razmatra i pred njegovim raspetim likom plače te slijedi njegov primjer. Na kraju svoga života Svetac želi svima predočiti i učiniti zornom činjenicu da je Krist već u trenutku svoga dolaska na ovaj svijet započeo

zivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama» (1 Cel 85).

BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

s primjerom poniznosti i siromaštva. Njegova poniznost nije samo u tome što se rodio kao čovjek, nego i u tome što je u samom trenutku svoga rođenja bio ponižen rodivši se u štali, budući da su ga svi odbacili.

Poniznost i siromaštvo

božićnim jaslicama Franji se ispunila velika želja: da pripadne onima kojima je u prvom redu htio pripadati sam Krist. Krist je svojim rođenjem uspostavio jednu novu ljestvicu vrednota, koja se neće moći niti mijenjati niti stavljati u pitanje. Po njoj je Bog ponizan, ili kako to kaže Franjin životopisac Toma Celano: «Bog je uvijek manji, u nemoći još uvijek moćan, u smrti još uvijek živ, u malome velik, u Djetetu neshvatljivi Bog» (1 Cel 84-87). Jaslice iz spilje Greccio očito nisu neka idila iz pučke predaje, nego najizravnije očitovanje počovječenja, ako se tako može reći, bogočovjeka Isusa Krista. U jaslicama je izražena istinska i duboko vjernička vrijednost približavanja Krista čovjeku, kako bi se ovaj mogao u njega ugledati i slijediti ga. Nepunih devet mjeseci kasnije Franjo prima na svoje tijelo rane, stigme: između jaslica i trpljenja stoji jedan život što ga Franjo postavlja u ova dva doživljaja. Oba su doživljaja – i jaslice i stigme, tj. Greccio i brdo La Verna -, na svoj način nadnaravna. U tome treba imati u vidu da se Svečevo iskustvo Krista posvema ispunilo u njegovoj nutrini. Ono što je između jaslica i rana na Franji bilo vidljivo – svi nebrojeni primjeri boli, poniženja i siromaštva – samo su vanjski znakovi njegova iskustva. Središte ovakvog iskustva Krista bila je, osobito u posljednjim godinama Franjina zemaljskog života, uvijek jasna i uvjerljiva vrijednost Kristova primjera. Krist nas više negoli riječima uči svojim primjerom!Između Greccija, mjesto prvih jaslica, i La Verne, brdo gdje dobiva rane, Franjo je u samome sebi duboko proživio

iskustvo Krista u svoj njegovoj milini i strahoti, a da ljubav u svojoj biti uopće nije bila podijeljena, nego naprotiv u potpunosti izjednačena. Naime, Franjo Asiški istom ljubavlju ljubi i Djetešce i Raspetog, jer i u jednom i drugom otkriva i ljubi jednog te istog bogočovjeka Isusa Krista.

Kako slaviti Božić sa svetim Franjom? «Kad bih mogao razgovarati s carem», rekao je jednom Franjo, «onda bih ga molio da izda novu naredbu: Svi ljudi moraju na Božić rasijati ispred svojih kuća zrnje žita i orahove jezgre, kako bi ptice na rođendan našega Gospodina imale dovoljno hrane!» Kod toga je osobito mislio na ševe, svoje ptice ljubimice. Franjo je tako simbolično htio reći da se na Božić imaju pravo radovati sva Božja stvorenja.

oslije Franjonog prvog scenskog prikaza jaslica, a prije osamsto godina, još nije u crkvama bilo bogato okićenog i urešenog božićnog drvca – bora, bile su postavljene samo jaslice. Obićaj Božićnog drvca stigao je u novije vrijeme ljudske povijesti iz Njemačke. Franjo je pred jaslicama znao klečati sate i sate. «One nam pokazuju što se dogodilo u Betlehemu», rekao je svojim drugovima, «ali one nas podsjećaju i na to, kako je Krist siromašan i bez ičega došao na svijet, a ipak je bio Kralj». Da božićni «igrokaz» u Grecciju nije za Franju bio samo scenski prikaz,

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

nego da je imao i jednu poruku za njega samog, govori događaj o jednom slavlju Božića sv. Franje i njegove braće, koji više sliči legendi, ali je vrijedan spomena, zbog poruke koju nam prenosi: Jednom je Franjo boravio kod braće u Rietiju da s njima proslavi Božić. Redovnici su se radovali. Pokrili su stol bijelim stolnjakom, lijepim tanjurima i čašama. Kad je Franjo došao iz svoje sobice i vidio bogato ukrašen stol, počeo je razmišljati. Potajice se povukao van i potražio jedan prosjački štap i šešir. Budući da je braći dao upute da ga nikad ne čekaju za obrok, ona su sjela za stol i počela jesti. Kad odjednom netko pokuca na vrata. Jedan brat, kojeg je Franjo svrstao u svoj prvi plan, otvori vrata. Šeširom povućenim na čelo i s prosjačkim štapom u ruci, prerušeni Franjo prijeđe prag i poput siromašnog hodočasnika kaže: «Iz ljubavi prema Gospodinu Bogu, dajte mi milostinju!» Braća su ga prepoznala. Jedan mu od njih kaže: Brate, i mi smo siromašni, a budući da nas je puno, i mi trebamo milostinju. No uđi! Gospodina radi, u čije si ime molio, želimo je podijeliti s tobom». On pruži Franji njegov vlastiti tanjur i komad kruha. Franjo je to uzeo. «Dođi, sjedni s nama za stol!» kaže taj brat. Franjo kimne glavom i čučne na pod ispred vatre. Zatim im progovori, ali kao da je rekao samome sebi: «Ah, ovaj zgodan stol sigurno nije stol moje braće koja bi dnevno trebala prositi i drugima biti primjer Kristova siromaštva». Redovnici su postiđeno slušali njegove riječi. Kad su vidjeli kako Franjo ponizno i skromno sjedi na zemlji, neki od njih počeše plakati. «Nikada više», rekoše oni, «naš stol ne bi smio biti pokriven tako da se jedan siromah ne usuđuje od srama sjesti za nj’ s nama kao ravnopravan». Na to se Franjo obradovao. »To je ono što smo obećali Bogu i ljudima!», uskliknuo je na kraju. Prema knjizi N. Bašneca: „Od Martina do Valentina“ priredio M. Vrabec

U približavanju božićnih blagdana dopustite da vas podsjetim na onu milost koju vam daje naš Gospodin: moralnu obavezu da se predstavljate kršćaninom, praktičnim katolikom u svakom razdoblju života i usred građanskog društva. Sin Božji postade čovjekom, ne samo s ciljem da umre za nas, nego ujedno i zato što je trebao biti učitelj i naučitelj istine i pravednosti. Među svim porukama upućenima svijetu koje spominje povijest, dvije na osobit način zavrjeđuju da budu nazvane sretnima. Prva – kada je bio naviješten Popravitelj nakon bijednog pada naših praroditelja. Druga – kada je u punini vremena Popravitelj došao među nas i kada je ta vijest objavljena ljudskom rodu. I ova blažena punina vremena doista je – kako je pozdravlja Crkva – bila novo otkupljenje koje iscjeljuje staru propast i otvara put vječnoj sreći. Sv. Leopold Mandić (Lt 117)

Ljudima prijatelj Sv. Leopold Mandić

Lucija sveta O svetoj Luciji postoji legenda više, u jednoj od njih, baš ovako piše. U plemenitoj i bogatoj obitelji živjela djevojka jedna puna ljubavi, dobrote i nadasve nježna i čedna. Da bogatstvo bi isprosila za svoju majku zdravlje sve je siromasima podijelila, ali time je poganskoga mladića duboko uvrijedila. Zbog njene plemenitosti, mladić se silno naljutio i djevojku voljenu svoju kao kršćanku vlastima prijavio. Osuda njena bješe okrutna, lomača je pod njom skroz izgorjela, ali vezana se djevojka nije čak ni opržila. I na kraju krajeva ni goruće joj ulje ne naudi i zato joj oštrim mačem pogansko momče presudi. U drugoj legendi kažu da je bezbožniku rekla “NE” a on nije mogao nikako da prijeđe preko uvrede te. Osudiše je da u javnu kuću ide, ona se odupirala do bola. Sa mjesta je nisu mogla pomaknuti čak ni četiri upregnuta vola.

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

I na kraju ona odlučila, oba oka svoja je izvadila i na pladnju ih bezbožniku onako krvava isporučila. Predobra Majka Božja zbog toga što je Lucija učinila još ljepšim očima Luciju je nagradila. Dan kada je ova djevojka očuvala čistoću i postala svetica, u katoličkom svijetu se slavi trinaestog prosinca.

M. Krnjić

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Iskustvo utjelovljenog Boga i zamke New Agea Možda nismo ni svjesni koliko su danas društveni utjecaji u svim porama društva, modi, obićajima koji se žele nametnuti, globalizaciji sustava informiranja i glazbe obilježeni fragmentima jednog pokreta koji želi uspostaviti „New Age“ (Novo doba.) New age se danas ponajviše širi zbog toga što se ljudi i široke mase imaju potrebu osjećati dobro, fizički i psihički, te je povlašteni kanal za njegovo širenje ponuda proizvodâ i tehnikâ terapeutske naravi. On obećava početak nove ere, doba sreće i naklonjenosti zvijezda, ali uz uvjet da se potpuno prekine s tradicionalnim oblicima vjerovanja. (Pa tako i s tradicionalnim slavljenjem Božića, kao rođenja Boga i čovjeka). Riječ je o religioznom pokretu bez Boga, jer što čovjek putem raznih tehnika više razvija svoju svijest i unutarnje moći, to se više on sâm razvija u božanstvo.

no možda i u ove dane. Na susretu, koji je organiziran u okviru pripreme za Svjetski dan mladeži u Sydneyju 2008. godine, okupilo se mnoštvo mladih iz toga australskog grada. Podsjetimo kako je u lipnju 2004. godine, u Vatikanu održan važan međubiskupijski susret, na kojemu se raspravljalo upravo o izazovima koje ta slojevita pojava postavlja pred Crkvu. Govoreći o New Ageu u razgovoru za Radio Vatikan, prof. Giuseppe Ferrari, glavni tajnik Skupine za istraživanje i informiranje o sektama, prije svega je pojasnio kako izraz new age znači „novo razdoblje“ ili „razdoblje vodenjaka“, i to bi razdoblje – kako kažu – trebalo zamijeniti dvotisućljetno „razdoblje ribâ“, koje je bilo obilježeno kršćanstvom. Riječ je o nejasnoj, neodređenoj religioznosti – kazao je prof. Ferrari te napomenuo kako je pravi problematični vidik New Agea to, što se Isusa Krista smatra jednim od brojnih likova u kojima se utjelovljuje univerzalni Krist. On je utjelovljenje kozmičke energije. To bi na neki način moglo

privući neke katolike, ako tu tvrdnju počnu smatrati spojivom s kristološkim naukom Katoličke crkve, ili drugih kršćanskih Crkvi. Što se pak tiče viđenja smrti i Kristove muke, prof. Ferrari je kazao da se, za razliku od kršćanina za kojega su trpljenje i smrt povezani s otkupljenjem, u New Ageu oni vide na negativan način. Čovjek treba nastojati osloboditi se patnje. Postoji i jedna agnostička težnja u New Ageu, koja u tijelu vidi samo jednu vrstu kaveza u kojemu je zatočen duh – kazao je prof. Ferrari. Na kraju je primijetio kako se New Age danas širi ponajviše zbog toga što ljudi imaju potrebu osjećati se dobro fizički i duševno. Zbog toga je povlašteni kanal za širenje New Agea ponuda proizvodâ i tehnikâ terapeutske naravi. Ono što nedostaje zacijelo je priprava kršćana u poznavanju vlastite vjere i istinâ koje poučava Katolička crkva. Ono što može pomoći kršćaninu u odnosima s pripadnicima New Agea, jest zrela i svjesno življena vjera – istaknuo je na koncu prof. Ferrari. Stjepan Novoselec

skustvo Boga i zamke New Agea – bila je tema susreta održanoga u Svetištu božanskoga milosrđa u Melbournu, u Australiji, možda već dalekog 5. kolovoza ove godine, ali ova tema uvijek je aktualna, poseb-

BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Pomirenje (3) Sveti Leopold Bogdan Mandić proveo je svoju svećeničku djelatnost i poziv pretežito u službi sakramenta pomirenja, pokore ili ispovijedi. Čitatelje našeg lista Sakrament pomirenja želimo i u ovom broju pobliže upoznati sa sa- prema novom Redu kramentom pomirenja. pokore Taj je sakrament, u čijoj bnovljeni obred pomirenja ponovno je vrednovao bitnu se službi otac Leopold strukturu svakog liturgijskog čina. Naime, svaki zajednički posvetio, zadnjih deliturgijski čin ima, između ostalog, setljeća doživio i staove bitne elemente: novite promjene, time 1.) skupljanje zajednice 2.) slušanje Božje riječi da je osobna ispovijed 3.) slavljenje vazmenog otajstva i ostala. U ovom broju 4.) aktivno sudjelovanje u tom otajstvu riječ je o pozivu na Obnovljeni obred se prvim naslovom neprestano obraćenje i naziva Pokora, ali se upotrebljavaju i nazivi: pomirenje, oproštenje ili pomirenje kao duhov- otpuštenje grijeha, obraćenje i ispogrijeha. Time se želi dati potne stvarnosti, te o moći vijed puniju sliku sakramenta pokore. Bilo je riječ o pomirenju ili obraćenju, obreda, kojega stolje- da u svetopisamskom se smislu misli na promjenu mišljenja i priznavanćima nije bilo jedino ja grješnosti, ali i na odlučan korak u ispovijedi, jer sve se prema Ocu, i na stvarnu promjenu života. Iznad svega je naglašen poodvijalo «u ormaru». vratak Bogu Ocu, i to na sam njegov

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

poticaj, poziv i želju: «Obrati me da se obratim» kazao je prorok Jeremija (Jr 31,18). Ta Očeva želja nadasve je izražena u prispodobi o Izgubljenom sinu (Lk 15,11.35).

omirenje i obraćenje Red pokore vidi u slušanju Božje riječi i u odazivu kršćanina na Božji glas. Obrednik nudi puno čitanja Starog i Novog zavjeta, a isto tako donosi i izabrane psalme u kojima se izražava pouzdanje u Božju dobrotu. U takvoj Božjoj riječi Crkva prepoznaje Božji glas, za kojega je u pokorničkom bogoslužju potrebno vrednovati stav slušanja i dati prikladno vrijeme šutnji. Želja je Crkve da Riječ dopre do čovjeka, da uđe u njegovu dušu. Tako je Božji glas prodro u dušu svetog Augustina koji ovako opisuje svoje obraćenje: «Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio (…). Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa izdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me i ja gorim za mirom tvojim». Osjećaj za slušanje i za odgovor na

Ljudima prijatelj NAŠE TEME

Božji glas vrijedi razvijati napose homilijom, koja vjernicima dozivlje u pamet neizmjerno Božje milosrđe, veće od naših opačina, potrebu nutarnjeg obraćenja i kajanja, te društveni značaj milosti i grijeha. Tako se uslijed toga čini pojedinog kršćanina nekako odražavaju u cijelom tijelu Crkve, isto kao i zadovoljština koja prima snagu iz zadovoljštine Kristove.

valja nadilaziti tragičnost grijeha i više unositi veličinu Božje dobrote, te obraćeničku radost. Susret s Bogom i priprava za taj susret svakako bi trebao biti razlogom radosti.

Obnovljeni Red pokore takvo raspoloženje duha na više mjesta izražava i euhologijom, tj. molitvenim jezikom kojim se učinkovito izražava sadržaj. Tako se npr. nakon odrješenja grijeha i iskazivanja hvale za Božje milosrđe (Hvalite Gospodina, jer je dobar: vječna je ljubav njegova!), u jednoj od takvih molitava neposredno prije blagoslova i otpusta vjernika kaže:

Iz te vazmene činjenice nastaje potreba da se u ovaj sakrament unese više radosti. Kršćanstvo nije vjera koja se zaustavlja na patnji i križu, nego vjera koja smrt promatra u logici uskrsnuća. Zato nakon obraćenja, pomirenja i pokore, valja očitovati osjećaj radosti. Za tu radost molio je i kralj David u Psalmu 51 (50), koji se nalazi i u Redu pokore, a pripjevni zaziv glasi: Vrati mi radost svoga spasenja! Kitica u cijelosti glasi:

«Svemogući i milosrdni Bože, Ti si čovjeka divno sazdao i još divnije obnovio; ti ne napuštaš grješnika, već ga pratiš očinskom ljubavlju. Poslao si na svijet svoga Sina da svojom mukom uništi grijeh i smrt i uskrsnućem vrati život u radost. Izlio si nam u srce Duha Svetoga da ti budemo sinovi i baštinici. Bez prestanka nas obnavljaš otajstvima spasenja da se oslobodimo robovanja grijehu te se iz dana u dan sve savršenije preobražavamo u sliku tvoga ljubljenoga Sina. Zahvaljujemo ti na čudesnim djelima tvoga milosrđa, slavimo te sa cijelom Crkvom i pjevamo novu pjesmu glasom, srcem i životom. Tebi slava po Kristu u Duhu Svetome sada i uvijeke. Amen».

ovi Red pokore stavlja veliki naglasak na vazmeno otajstvo, koje se najprije očituje u krštenju, po kojem je stari čovjek s Kristom raspet, ali ista dinamika tog otajstva zbiva se i u sakramentu pomirenja. Oni, koji nakon prve kupelji krsta padnu u grijeh, pomirenjem nanovo uskršavaju s Kristom, jer pozvani su da više ne robuju grijehu nego da žive Bogu.

Čisto srce stvori mi, Bože,

i učvrsti me duhom spremnim!

Tako završni obred postaje trenutak davanja hvale i zahvalnosti, jer cilj ispovijedi nije u prvom redu dobivanje odrješenja, nego proslava obraćenja koje može zaživjeti u zajedništvu Crkve. Obraćenička radost spada na cjelovitost očitovanja Kristova vazmenog otajstva, tj. njegova uskrsnog događaja.

Ta je radost osobito izražena u prispodobi o Izgubljenom sinu, kada otac prigodom njegova povratka nalaže slugama: «Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo, jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!» I stadoše se veseliti” (Lk 15,22-24). U duhu Evanđelja

z odaziv na Božji glas i događaj vazmenog otajstva, koji je neminovno popraćen radošću, novi Red pokore sakramentom pomirenja pretpostavlja obnovu poimanja kršćanskog zajedništva. Po Kristovoj želji, sav je Božji narod instrument otkupljenja ljudi. U Konstituciji o Crkvi kaže se da «taj mesijanski narod, iako ne obuhvaća sve ljude i često izgleda kao malo

i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! Vrati mi radost svoga spasenja

stado, ipak je za sav ljudski rod klica jedinstva, ufanja i spasenja. Krist ga je ustanovio da bude zajednica života, ljubavi i istine. On ga uzima i kao oruđe otkupljenja svih i šalje ga svijetu kao svjetlo svijeta i sol zemlje» (LG.br. 9). Službu pomirenja Crkva vrši propovijedanjem Božje riječi, molitvama i prošnjama naroda Božjega, čime se zajednica vjernika postavlja kao posrednik između Boga i grješnika, i podjeljivanjem oproštenja preko službenika koji su od Krista dobili to poslanje. Uz bogatu ponudu Božje riječi, Red pokore u dodatku nudi modele pokorničkog slavlja za korizmu i došašće, za zajednička pokornička slavlja, za djecu i mladež i na kraju za bolesnike. Sasvim na kraju nalazi se nacrt ispita savjesti, uz napomenu da ga treba nadopuniti ili prilagoditi prema prilikama mjesta i osoba. Obveza je na duhovnim asistentima u FSR-u i ravnateljima franjevačkih crkava, da obnovljeni Red pokore provode u djelo. Obrednik se, nažalost, premalo koristi u pastoralnoj praksi, a mogao bi biti od velike koristi. On nije puka priprema za ispovijed, nego je bogoslužje Crkve po kojemu je i sakrament pomirenja konačno dobio svoje bogoslužno i slavljeničko značenje, koje bi, vjerujemo, i sveti Leopold kao apostol ispovjednika sigurno s oduševljenjem prihvatio. Nikola Bašnec

BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Godina Sv. Leopolda Započelo obilježavanje dvadeset i pete obljetnice proglašenja Leopolda Mandića svetim. Svake godine 16. listopada spominjemo se dana kada je Leopold Mandić proglašen svetim. Toga dana, godine 1983., papa Ivan Pavao II. našega je zemljaka Leopolda uvrstio u zbor svetih.

Ljudima prijatelj - Sv. Leopold Bogdan Mandić

Iduće godine, 2008., navršit će se točno 25 godina od toga događaja. Idući ususret proslavi toga srebrnog jubileja, ove godine je na taj isti dan svečanim euharistijskim slavljima u Leopoldovu svetištu u Padovi, i u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi, gdje djeluju braća kapucini i gdje se gradi crkva posvećena sv Leopoldu, otvorena ta jubilarna godina koja će se nastojati obilježiti raznim duhovnim i kulturnim sadržajima povezanima sa sv. Leopoldom. Kroz ovu godinu Sv. Leopolda Mandića željeli bi smo Vam i u našem listu još više približiti lik Sv. Leopolda, u svakom broju kroz nekoliko članaka, iznoseći tako iz bogate škrinjice njegova života staro i novo.

Padova

rošle su 24 godine od svečanosti proglašenja svetim Leopolda Mandića na Trgu sv. Petra, kojemu je 16. listopada 1983. godine predsjedao papa Ivan Pavao II. Na sam dan obljetnice, ove je godine u 19 sati na trgu Svetog Križa pred svetištem sv. Leopolda Mandića u Padovi, svečanim euharistijskim slavljem, koje je predvodio kardinal Séan Patrick O’Malley, kapucin i nadbiskup Bostona, otvorena jubilarna godina 2007.-2008., kojom će se obilježavati ovaj važan događaj. Na tom misnom slavlju sudjelovali su svi kapucini Venetske provincije koji su ove godine slavili svoje obljetnice redovničkih zavjeta i svećeničkog ređenja. Slavlju je prisustvovao i fra Flavio Roberto Carraro, biskup Verone u miru. Pjesme su na bogoslužju predvodili članovi FRAM-e iz Ledinare kraj Roviga, a poslužnici kod oltara bili su kapucinski studenti teologije iz Venecije. «Proglašenje svetim oca Leopolda

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

imalo je velikog odjeka u ovom gradu ali i široj okolici – pojasnio je kapucin p. Flaviano Gusella – zato jer se proces odvijao u vrlo kratkim rokovima, jer je jedva prošla 41 godina od smrti oca Leopolda Mandića, kao i zbog činjenice da su još na životu mnoge osobe – laici, svećenici i redovnici – koji su poznavali njegovu dobrotu i osjetili blagodati njegova pastoralnog služenja. U ovih posljednjih 25 godina ti se osjećaji privrženosti i pobožnosti prema malenom kapucinu nisu umanjili, štoviše sve se više produbljivala originalnost njegove karizme kao apostola sakramenta pomirenja i proroka ekumenizma».

rojna hodočašća dolaze ovih posljednjih godina iz Hrvatske – domovine ovog svetog kapucina – kako to redovito izvješćuje glasilo svetišta «Glasnik Sv. Leopolda Mandića», kao i vjernici iz drugih krajeva koji dolaze moliti na njegov grob i posjetiti mjesto u kojem je svetac živio.

pripreme za 25. obljetnicu proglašenja Leopolda Mandića svetim

Leopold Bogdan Mandić Svetac koji pripada svima Kako je to bilo 16. listopada 1983....

nedjelju, 16. listopada 1983. ispunio se Trg svetoga Petra u Rimu hodočasnicima iz Italije, mnogih država Europe i cijeloga svijeta. Papa je svečano proglašavao Leopolda Bogdana Mandića SVETIM. Uz druge narodnosti posebno su bili zapaženi Hrvati iz domovine i iz drugih krajeva svijeta te vjernici iz Padove i padovanske biskupije. Brzo se popunjavao trg svetoga Petra mnoštvom ljudi. Na središnjoj loži bazilike, takozvanoj loži »blagoslova«, visjela je slika blaženog Leopolda. Oko 9,15 sati Trg svetog Petra bio je pun. Teško je bilo ocijeniti koliko je bilo sudionika, ali svi su izvještaji govorili o mnoštvu između 150 i 170 tisuća ljudi. I sam Papa je bio iznenađen velikim mnoštvom sudionika te je rekao da još nikada, prilikom proglašenja nekoga blaženim ili svetim, nije sudjelovalo toliko ljudi. Za početak obreda proglašenja Leopolda Bogdana Mandića svetim, izašlo je iz bazilike na Trg svetoga Petra s Papom Ivanom Pavlom II. oko 400 kardinala, nadbiskupa i biskupa, te veliko mnoštvo svećenika i redovnika.

Prvi puta primjenjen novi obrednik beatifikacije

načajno je da je, prigodom proglašenja Leopoldablaženim prvi puta primijenjen

novi papinski obred beatifi kacije, a tako se i prigodom proglašenja svetim ponovilo iznenađenje. Ivan Pavao II., kanonizirajući Leopolda Mandića, po prvi puta je primijenio novi papinski obred. On je sada uvršten unutar svečanog Euharistijskog slavlja. Nakon pokorničkog čina, kardinal prefekt Kongregacije za procese svetaca uz pratnju konzistorijalnog advokata i generalnog postulatora kapucinskog Reda, zamolio je svetog Oca, papu Ivana Pavla II., da blaženog oca Leopolda Bogdana Mandića proglasi svetim. Učinio je to ovim riječima: »Sveti Oče, sveta majka Crkva moli Vašu svetost da upiše blaženog Leopolda iz HercegNovog u popis svetaca i odredi, da ga u buduće moraju nazivati SVETIM svi kršćani«. Pošto se završilo moljenje litanija Svih Svetih, Papa je ustao, dok su svi ostali klečali, i završio je molitvom: »Gospodine, molimo te, u svojoj dobroti primi molitve svoga

naroda i prosvijetli naše pameti svjetlom svoga Duha da Ti bude milo naše služenje i pridonese napretku Tvoje Crkve. Po Kristu Gospodinu našem. Amen«. Poslije toga je bezbrojno mnoštvo stojeći pratilo najsvečaniji trenutak proglašenja. Dok su vjernici bez daha i u tišini slušali, Papa je izgovarao riječi: »Na čast Presvetog Trojstva, na uzvišenje katoličke vjere i na pobudni porast života kršćana, vlašću našega Gospodina Isusa Krista, svetih apostola Petra i Pavla i našom, pošto smo, sazvavši Božju pomoć, zrelo o tom porazmislili i saslušali savjete mnoge naše braće u biskupstvu, odlučujemo i proglašujemo da mu se u cijeloj Crkvi među svecima mora iskazivati štovanje«. Nakon ove izjave Vrhovnog Učiteljstva, dugo je odjekivao gromoglasan pljesak odobravanja i radosti kao izraz neizrecivog oduševljenja za taj dar neba, što smo ga primili od Boga u Crkvi proglašenjem svetim oca Leopolda.

BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Godina Sv. Leopolda Nakon toga je nastavljeno redovno misno slavlje. Poslije misnih čitanja, Papa je izgovorio homiliju. Za prikazanje, stupilo je pred Papu 13 osoba u karakterističnim narodnim nošnjama, koje su prinijele prikazne darove kao plodove rada čovječjih ruku. Među njma su bila i šestorica predstavnika hrvatskog naroda iz domovine i inozemstva. A, za vrijeme pričesti, četerdesetorici naših predstavnika Papa je osobno podijelio svetu pričest.

Sveti Leopold - hrvatski iseljenik

N Ljudima prijatelj - Sv. Leopold Bogdan Mandić

a kraju mise, Papa se spomenuo u kratkom nagovoru prije anđeoskog pozdravljenja svojih jubileja. Potom je progovorio na hrvatskom jeziku. Vidjevši veliko mnoštvo Hrvata iz raznih zemalja svijeta, gdje se nalaze kao privremeni ili stalni iseljenici, Papa je smatrao prikladnim spomenuti, da je i naš novi svetac bio hrvatski iseljenik, jer je gotovo cijeli život proboravio u tuđini u kojoj je i umro. Ipak, ostao je vjeran Bogu, svojoj domovini i svome narodu što je izrazio i oporučno: »Kad dovršim svoje poslanje u Padovi, neka moje jadne kosti odnesu među pripadnike mojega naroda za dobro njihovih duša«. Jednom, sa šesnaest godina iseljen iz svoga zavičaja, Leopold je sada, pošto ga Crkva priznaje svetim, pribavio najveću slavu svojoj domovini. Odjeci te slave sežu do na kraj zemlje, a Leopold čeka ostvarenje useljenja svojih jadnih kostiju među svoj narod. Dok je govorio na hrvatskom jeziku, Papa je uz ostalo rekao: »Dragi Hrvati! Radostan sam da vas mogu pozdraviti na čelu s uzoritim gospodinom kardina-

lom Franjom Kuharićem i ostalom braćom u episkopatu. Došli ste u tako velikom broju ne samo iz Jugoslavije nego također hodočasnici iz Njemačke, Austrije, Kanade i Amerike. Svojom prisutnošću pokazujete koliko cijenite svetog Leopolda Mandića. Obraćam se na poseban način vama, dragi Hrvati, koji živite raspršeni po cijelom svijetu. Neka vam sveti Leopold, isto tako emigrant kao i vi, bude uvijek svijetao primjer kako treba živjeti i umirati izvan domovine, vjeran Bogu, Majci Božjoj i svetoj Crkvi. Vama i svima vašim dragima u domovini i izvan nje od srca podjeljujem svoj apostolski blagoslov«. Poslije pozdrava na mnogim jezicima, Sveti Otac je podijelio sveča-

ni blagoslov Urbi et Orbi. Tada se iznova prolomio dugotrajan pljesak zahvalnosti, radosti i oduševljenja jer je na nebu Crkve zasjala još jedna zvijezda sjajem prvog reda i obogativši Crkvu novim svecem i zagovornikom u Bogu. Nakon dugotrajne pažnje, sabranosti, tišine i molitve, odjednom je Trg svetoga Petra postao kao košnica. Hodočasnici su se razilazili izmjenjujući dojmove. Svi sudionici kanonizacije osjetili su gordost i opravdan ponos, posebno mi zemljaci novoga Sveca, jer je mali hrvatski narod stekao veliku slavu. Predao je zauvijek sveopćoj Crkvi svetog Leopolda Bogdana Mandića i povjerio ga ljubavi i vjeri svih koji se u Boga uzdaju i mole zagovor svetaca.

Godina Svetog Leopolda u Zagrebačkoj Dubravi

zagrebačkoj Gornjoj Dubravi, gdje djeluju Leopoldova subraća kapucini, cjelodnevnim euharistijskim klanjanjem i svečanim euharistijskim slavljem u 19,00 sati, kojega je predovodio naš ovogodišnji mladomisnik fra Ljubomir Maljur, a na kojem je propovijedao fra Stanko Dodig, također je otvorena Leopoldova godina. Od jutarnje mise u 7, 30 kada je Presveti Oltarski Sakrament bio izložen, pa sve do večernje sv. mise u 19,00 sati dolazili su župljani te mlade zagrebačke župe i štovatelji sv. Leopolda pokloniti se pred presvetim i zahvaliti Bogu na svim milosnim djelima. Posebno su bili brojni učenici iz susjedne osnovne škole koji su na klanjanje došli sa svojim vjeroučiteljima. Euharistijsko klanjanje završilo je blagoslovom s Presvetim i euharistijskim slavljem. Na kraju misnog slavlja gvardijan i

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

župnik samostana sv. Leopolda, fra Ivo Brković, u kratkim crtama iznio je program obilježavanja Leopoldove godine. “Želimo od danas pa do 16. listopada sljedeće godine više upoznati i sv. Leopolda i druge svece i blaženike i malo dublje zaroniti u njihovu duhovnost. Želimo upoznati još više i svetost samog sluge božjeg Ivana Pavla II. U sklopu naših priprema za Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije želimo obnoviti i osvježiti svoju vjeru promatrajući svjetionike duhovnosti i poučeni njihovim životom i primjerom želimo i mi sami biti sveti i dobri ljudi”, istaknuo je fra Ivo. Tajnica Župnog pastoralnog vijeća, Marija Falčević, pročitala je odluku o proglašenju Leopoldove godine kojom u našoj župnoj zajednici želimo obilježiti ovaj znameniti događaj i za njega se duhovno pripremiti”. Juro Šimić

pripreme za 25. obljetnicu proglašenja Leopolda Mandića svetim

Leopold Bogdan Mandić Ekumenski svetac Uz svjetsku molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, 18. – 25. siječnja 2008.

ani od 18. do 25. siječnja su u Katoličkoj crkvi posvećeni molitvi za jedinstvo svih kršćana. Ova se osmina slavi i u nekim drugim kršćanskim Crkvama. Začetnik ovog molitvenog pokreta je američki anglikanski svećenik Pavao Wattson sa svojim suradnikom, anglikanskim svećenikom Spencerom Jonesom. - Pavao Wattson je pripadao takozvanom oksfordskom pokretu u Anglikanskoj crkvi, koji je bio sklon zbližavanju s Rimom. Na njegov su poticaj godine 1908., u okviru američke Anglikanske crkve, po prvi puta organizirali ovu osmodnevnu molitvu za jedinstvo kršćana. Ubrzo nakon toga Pavao Wattson je, zajedno s muškom i ženskom redovničkom zajednicom, koje je već prije bio osnovao, pristupio Katoličkoj crkvi. Otada se ova osmina počela širi ponajviše u Katoličkoj crkvi. Papa Pio X. službeno ju je odobrio i preporučio svim katolicima. Pavao Wattson je nastojanje oko jedinstva shvaćao u predkoncilskom duhu. Tada se jedinstvo kršćana shvaćalo kao povratak svih odijeljenih kršćana u krilo Katoličke crkve. Zato se molitvena osmina u početku širila samo među katolicima i anglikancima koji su bili skloni Rimu. Novi poticaj cjelokupnom ekumenskom gibanju i napose molitvi za jedinstvo svih kršćana dao je Drugi Vatikanski sabor (održan 1962.-

1965.), koji je iznio nova katolička načela suvremenog ekumenskog gibanja. Između ostalog posebno je naglašen duhovni ekumenizam, to jest obraćenje srca i svetost života te javna, zajednička, i svaka osobna molitva za jedinstvo. Molitva je od sada duša svega ekumenskog gibanja. Novi papinski dokumenti o ekumenizmu posebno preporučuju upravo održavanje molitvene osmine od 18. do 25. siječnja kao zajedničke molitve s drugim kršćanima i prilika za prijateljske susrete. U Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji molitvena se osmina tradicionalno i svečano slavi u kapucinskoj crkvi u Osijeku već nekoliko desetaka godina. U njoj sudjeluju vjernici različitih kršćanskih zajednica i najviši predstavnici kršćanskih zajednica iz Osijeka, Đakova i drugih mjesta. U većini župa kroz tih se osam dana moli za jedinstvo u okviru svete mise.

Preteča i djelatnik duhovnog ekumenizma

vi vjernici među Hrvatima zahvaljuju danas Bogu za svetog Leopolda Bogdana Mandića, »dragog sina našega naroda, kojega je Bog tako čudesno blagoslovio i koji je na herojski način odgovorio poticajima i vodstvu Božje milosti«, kako je 1962. napisao kardinal Franjo Šeper. Duhom Svetim vođena, Crkva svečanom kanonizacijom na neki način potvrđuje duhovno iskustvo vjernika

Budući da smo zapoćeli godinu sv. Leopolda Mandića, kojom želimo obilježiti 25. godišnjicu proglašenja Leopolda Mandića svetim, željeli bi smo i molitvenu osminu ove 2008. godine posvetiti upravo njemu, koji je toliko molio i gorio za jedinstvo kršćanskog istoka i zapada. BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Godina Sv. Leopolda

Ljudima prijatelj - Sv. Leopold Bogdan Mandić

bratskom slovenskom narodu sluga Božji Anton Martin Slomšek, biskup mariborski. Sveti Leopold

širom svijeta koji su se likom svetog Leopolda Bogdana osjetili potaknuti da »slave Boga koji je nedokučiv u svojim osnovama, silan u njihovu izvođenju, svet u djelima svojim, beskrajno dobar stvorenjima svojim« (kard. Stepinac). Crkva tom kanonizacijom stavlja svetog Leopolda Bogdana pred oči svima kao uzor življenja i kao zagovornika u današnjim krizama i tjeskobama: to je osobito divan dar Božje Providnosti Kristovim vjernicima u hrvatskom narodu. Mi smo osim toga sa zahvalnošću svijesni da je sveti Leopold Bogdan solidnu duhovnu i redovničku formaciju primio u Italiji od dubokih vjernika katoličke Italije. Ipak mislimo da ima nekih bitnih crta njegova svetačkog lika koje se smiju smatrati osobitim plodom katoličke vjernosti među Hrvatima i odjekom događaja u našoj Crkvi u njegovu djetinstvu.

gova djetinstva, svakako je njegova misao vodilja da svoj život posveti misli kršćanskog jedinstva, posebno između Zapadne i Istočne Crkve. Istina, on je sasvim jasnu odluku o tome formulirao 1887.g. kad je već pet godina bio u Italiji, ali ne može biti sumnje da su sjemenke te misli pale u njegovo srce već u djetinstvu, u domovini, iz onih misaonih kretanja koja su se tada zbivala u Katoličkoj Crkvi među Hrvatima, kojima je vodeće ime bio Josip Juraj Strossmayer, biskup đakovački, graditelj đakovačke katedrale koju je posvetio »slavi Božjoj, jedinstvu Crkava, slogi i ljubavi naroda svoga«. To je bila takozvana »Ćirilo-metodska ideja« koju je u isto vrijeme promicao i u

No najvažnija crta života svetog Leopolda Bogdana, koja se bez sumnje u njemu rodila kao plod duhovnog iskustva i zbivanja u Katoličkoj Crkvi među Hrvatima u vrijeme njeGlasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

Bogdan bio je, kako je poznato, cio život osobit štovatelj svete braće slavenskih apostola Ćirila i Metodija, i njegova je misao o kršćanskom jedinstvu posebno bila okrenuta prema slavenskim narodima, što je bez sumnje rezultat onovremenog gibanja među katolicima u Crkvi kod Hrvata. On je, dakako, unio nove duhovne dubine u svoj tihi rad molitve i žrtve za sveti cilj jedinstva po čemu je jedan od preteča tzv. »duhovnog ekumenizma«, ali je osnovnu odluku sigurno stvorio potaknut onovremenim duhovnim događajima u Crkvi kod Hrvata, utvrđen povrh toga prijateljskim gestama prema slavenskom svijetu pape Leona XIII, posebno enciklikom »Grande munus« (1880). Franjo kardinal Kuharić, pokojni zagrebački nadbiskup, objavljeno u „L’Osservatore Romano“, Vatikan; 16. Listopada 1983. (na dan kanonizacije sv. Leopolda)

Svakodnevno je sebe darivao drugima

obri pastir daje život za svoje ovce. Ljudskom oku, život našega Sveca izgleda kao stablo kojemu je neka nevidljiva i kruta ruka odrezala jednu za drugom sve grane. Otac Leopold bijaše svećenik koji nije mogao propovijedati zbog teškoća u govoru. Bijaše svećenik koji se žarko želio posvetiti misijama i sve do kraja iščekivaše dan polaska, ali nije otputovao nikada jer njegovo zdravstveno stanje bijaše vrlo krhko. Bijaše svećenik tako velikog ekumenskog duha da se prinosio Gospodinu kao žrtva svakodnevnim darivanjem kako bi se uspostavilo potpuno jedinstvo između Latinske Crkve i onih još odijeljenih Crkava Istoka da opet bude »jedno stado i jedan pastir« (usp. Iv 10,16); ali je svoj ekumenski poziv živio na sasvim skriven način. Kroz suze se povjeravao: »Bit ću misionar ovdje,

pripreme za 25. obljetnicu proglašenja Leopolda Mandića svetim u poslušnosti i u obavljanju svojega služenja«. I još: »Svaka duša koja zatraži moje služenje bit će međutim moj Istok«. Što preostade svetom Leopoldu? Kome je i čemu služio njegov život? Ostadoše mu braća i sestre što bijahu izgubili Boga, ljubav, nadu. Siromašna ljudska bića koja su trebala Boga i koja su ga zazivala moleći njegovo oproštenje, njegovu utjehu, njegov mir, njegovu vedrinu. Tim je »siromasima« sveti Leopold darovao život, za njih je prinosio svoje boli i svoju molitvu; ali je iznad svega s njima slavio sakramenat pomirenja. Tu je on proživljavao svoju karizmu. Tu su se u junačkom stupnju izrazile njegove kreposti. On je slavio sakrament pomirenja vršeći svoje služiteljstvo kao u sjeni Raspetoga Krista. Njegov je pogled bio uprt u Raspelo koje je visjelo nad pokornikovim klecalom. Raspeti je bio uvijek onaj glavni. »On je taj koji odrješuje!« On, Pastir stada... Sveti je Leopold svoje služenje uronjavao u molitvu i u kontemplaciju. Bio je ispovjednik koji je stalno molio, ispovjednik koji je živio redovito uronjen u Boga, u nadnaravnom ozračju. (iz govora Pape Ivana Pavla II. na proglašenju svetim Leopolda Mandića, Rim, Trg Sv. Petra, 16. listopada 1983.)

Ekumenist prije ekumenizma

pak ne možemo mimoići jednu njegovu posebnu oznaku: rodio se na istočnoj obali Jadranskog mora, u Herceg-Novom, podrijetlom Hrvat, čiji su se preci doselili iz Bosne i Hercegovine u Boku Kotorsku, koja se sada nalazi u Crnoj Gori. Uvijek je sačuvao ljubav prema svojoj domovini, iako poslije, živeći u Padovi, nije bio manje privržen novoj domovini koja mu je pružila gostoprimstvo, a na posve osobit način bio je privržen narodu među kojim je vršio svoju tihu i neumornu službu. Zato osoba oca Leopolda sažimlje u sebi vrijednosti obaju naroda, kao da ih stapa u znaku prijateljstva i bratstva, što bi trebao životom ostvarivati svaki njegov štovatelj.

vima Isusove posljednje želje: »da svi budu jedno«; neka budu jedno svi oni koje ista vjera, jedan isti krst, jedan isti Gospodin povezuje u jednom istom Duhu, povezani mirom (usp. Ef 4,3 si; Iv 17,11-12). O, neka blaženi Leopold bude prorok i posredovatelj tolike milosti za Crkvu Božju! (iz govora Pape Pavla VI. Na proglašenju Leopolda Mandića blaženim, Rim, Trg Sv. Petra, 2. svibnja 1976.) Priredio Miljenko Vrabec

Da svi budu jedno...

Ovo je naročiti podatak iz života blaženog Leopolda i prvo ispunjenje one misli koja je postala odrednicom njegova života. Kao što svi znamo, otac je Leopold bio »ekumenist« prije ekumenizma. On je, naime, stvarao planove, nagoviještao, proricao - iako nije na njem radio da se uspostavi ponovno savršeno jedinstvo Crkve koja, iako ljubomorno čuva svoje, potpuno poštiva mnogovrsnost svoga etničkog sastava: promicao je jedinstvo Crkve, ono jedinstvo, koje traže njezini povijesni počeci, a još više sveta i tajanstvena volja Isusa Krista koji je osnovao jednu Crkvu, koja je sva prožeta osnovnim zahtje-

BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Godina Sv. Leopolda Sveti Leopold bio je petnaesto, a ne dvanaesto dijete u obitelji Mandić!

Sveti Leopold petnaesto dijete u obitelji

Ljudima prijatelj - Sv. Leopold Bogdan Mandić

upnik župe svetog Jeronima iz Herceg Novog vlč. Benjamin Petrović poslao nam je pod brojem 45/2007 još 4. lipnja nove prijepise iz nekoliko svezaka Matice krštenih, u kojima su popisani svi članovi obitelji Petra i Dragice Mandić. Ovom prilikom zahvaljujemo župniku Petroviću na njegovu velikom trudu, jer nam je na kraju navedenih podataka napisao: ”Matice krštenih pomno su pregledane nekoliko desetaka puta da bi se utvrdila podudarnost. Na nekim mjestima naveo sam i djecu koja su rođena iz pojedinih veza, ali u dublje istraživanje nisam se upuštao”. Iako smo u srpanjskom broju našega lista na str. 21 donijeli o tome samo kratku vijest, smatramo da ovi podaci i Župnikov trud zaslužuju više prostora, te se ispričavamo što ih nismo tada objelodanili u cijelosti. Stoga to činimo sada u božićnom broju Ljudima prijatelj, u nadi da će se čitatelji zadiviti ovoj brojnoj obitelji, prema novom revidiranju matica, iz koje je potekao naš Svetac. Petar Mandić i Dragica r. Carević imali su šesnaestero djece, čija su imena zapisana u talijanskoj verziji. Naime, Herceg Novi je tada pripadao Veneciji, pa i sam Leopold bio je član Venecijanske kapucinske provincije.

Matica rođenih (krštenih) – knjiga III (1832-1847) 1.IVAN ANTON (GIOVANNI ANTONIO), str. 57. br. 10. rođ. 15. VII. 1846, kršten 06.VIII.1846, umro – 24. VII. 1847. Matica umrlih VI, str. 39. br. 3

Leopoldovi roditelji, Petar 27. VI. 1814. i Carlotte (Carolina) Zarevich (rođ. 24. VII. 1824) sklopili su brak 27. IV. 1845. Iz prijepisa matica, do kojih se sada moglo doći, vidljivo je da im je kao plod njihove braćne ljubavi Bog darovao šesnaestoro djece. Leopold je bio petnaesto dijete po redu rođenja. Skrećemo pozornost da im je nekoliko djece, većinom ženske, ubrzo umrlo dok su još bili sasvim maleni, u prvim danima ili prvim godinama života. Životne prilike su tada bile vrlo teške, te je malenoj djeci, zbog neimaštine i bolesti kojima tada još nije bilo djelotvornijeg lijeka, u prvim danima i godinama života tada bilo najteže. Morali su se vlastitim snagama boriti za život, a ako su bili slabiji tu bitku uglavnom nisu izvojevali.

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

Matica rođenih (krštenih) – knjiga IV (1847-1858) 2.ELEONORA ANTONIA MARIA 1848, str. 5, br. 1, rođ. 30. I. 1848., krštena 6. II.1848. – udana za Domenica Depolli 1869. godine – umrla 1890 godine – maria izabella kćerka 1876 rođena ---kćerka Elena udana 1890. godine za Antonio Kaplanek iz Padove. 3.ANTUN CARLO GIOVANNI 1849, str. 11. br. 20, rođ. 25. X. 1849., kršten 04. XI. 1849. Umro 29. VI. 1850 MUM (Matica umrlih) str. 49, br.21 4.ANDREA GIOVANNI GIUSSEPPA NICOLO 1851. str. 18. br. 12. rođen 18. VI. 1851., kršten 29. VI. 1851, umro u Splitu 14. X. 1924. 5.ANGELICA EUGENIA rođ. 28. 1. 1853, kršt. 31. 1. 1853. str. 25, br. 2 – 1943. u Trstu Giovanni Gončević 1884. prvo vjenčanje, 1893. mr. Carlo Swindt drugo vjenčanje 6.EUGENIA ISABELA CAROLINA rođ. 25. VI. 1854. str. 33, br. 19

pripreme za 25. obljetnicu proglašenja Leopolda Mandića svetim – umrla 26. IX 1855. MUM VII, str. 15, br. 17. 7. NICOLO GIOVANNI MAURO rođ. 10. 08. 1855.. kršten 25. VIII. 1855. str. 40., br. 23. – umro 1927 – oženjen s Anom Radović 8. EUGENIA rođ. 01. 01. 1857. str. 47. br. / -umrla 22. IV. 1857. MUM IX, str. 38, br. 5. 9. MARIA rođ. 23. XII. 1857, kršt. 24. XII. 1857. str. 53, br. 4 (42) umrla 28. XII. 1857. MUM VII str. 29, br. 18. Matica rođenih (krštenih) br. V – 1858 – 1864 10. ANNA ANTONIETTA TEREZA rođ. 13. II. 1859., kršt. 16. II. 1859. str. 2, br. 4 11. MARIA AMALIA SUZANNA rođ. 26. VII. 1850., kršt. 11. VIII. 1860. str. 11. br. 25., udana za Cosmo Ostoja 1882. iz Blata na Korčuli Djeca: kćerka Genoveva Giusepina rođena 1893. godine, vjenčana 1913. a 1993. prešla u starokatolike ---- VIII (58/3), Maria Canceta Clementina 1894. godine, vjenčana u Cavtatu 1920. sa Leopoldom Drviš 29. 06. 1920., Carla Ostoja 1886. godine rođena, udala se za Marka Katalinića iz Senja (Melnice – Vratnik) – 1906. godine MV (Matica vjenčanih) str. 22. br. 1, Ana Maria – MK (Matica krštenih) VIII 49/12 12. PIETRO TOMASSO MARIA rođ. 18. X. 1861, kršt. 11. 11. 1861.. str. 18, br. 32. vjenčan s Angelicom Spalatin 1888. Godine. Djeca: Maria Carolina (1889), Pietro Giusseppe 1891 (VIII 49/9) vjenčan u Trstu 1922. godine, Giuseppe Agostino Urbano 1892.. godine MK VIII/56/22 a vjenčan u Zagrebu 1919 s Anom Terihanj, a drugi put vjenčan 1926. s Vujčić… 13. LUIGIAA rođ. 05. III. 1863,

kršt. 04. 04. 1863. str. 24. br. 9 umrla 20. V. 1864 – MUM VIII str. 16. br. 21. Matica rođenih (krštenih) br. VI 14. ANTONIA rođ. 15. XI. 1864, kršt. 21. 11. 1864. str. 5, br. 34 umrla 22. XI. 1864. MUM VIII, str. 18. br. 34 15. DIODATO GIOVANNI (krsno ime Sv. Leopolda - Bogdan Ivan) rođ. 12. o5. 1866. str. 12. br. 10. – umro 30. VII. 1942. u Padovi. Matica rođenih (krštenih) br. VII 16. ANNA GIROLAMA NENADA rođ. 06. 12. 1873, kršt. u smrt. opas. 10.XII. 1873. str. 20, br. 23, umrla 19. XII. 1873, MUM IX str.

Sine dragi! Dragi sine, Otkad te nisam vidjela Ni tvoju glavu Na svoja njedra stavila. Bolest me teška slomila A nagla smrt od tebe odvojila. Koliko puta sam ti htjela reći Volim te sine! I ne želim stajati na putu tvojoj sreći. Ti si odlučio, a ja ću ko’ majka svaka Stisnuti srce, sakriti suze i bit ću jaka… Tvoja sam podrška u svakom trenutku I tvoja snaga Iako nisam fizički s tobom Još uvijek te osjećam i hvalim pred Bogom! Samo ću reći Moj si ponos oduvijek bio, Bog dragi nek te čuva i pazi. Nek bude izvor tvojoj snazi Moja ljubav te oduvijek prati Sine dragi

Voli te tvoja MATI! BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Godina Sv. Leopolda Leopoldova prisutnost

Sveti Leopold u župi Prud godinu napraviti i punionica, kao što je to na izvoru rijeke Cetine, Jane i drugih izvorišta.

Ljudima prijatelj - Sv. Leopold Bogdan Mandić

a samom izvoru rijeke Norin između dva brda smješteno je naše selo Prud. Iako smo mi župa Vid, selo je manje poznato negoli Vid i njegova drevna Narona. U Prud ne dolaze autobusi puni stranih turista. Mi smo tu tako blizu i nismo zanimljivi po iskopinama, ali ovdje se krije pravo bogatstvo. Tu je izvorište zdrave i hladne vode, a voda je izvor života. Po pričama naših djedova, kada je život bio znatno drugačiji od današnjega, mnogo se pješačilo. Ljudi, najviše Hercegovci, prolazili bi u Metković i obrnuto. Zastajali bi na vrilu u Prudu, napili se i osvježili hladnom vodom, napojili stoku i krenuli bi dalje svojim putem. Danas tu nema vrila kao nekada. Sve je ograđeno željeznom ogradom, a pumpe neumorno crpe vodu koja cijevima odlazi na naše otoke Pelješac i Korčulu. Izvorište je svakako neprocjenjivo bogatstvo, dar prirode gdje će se sigurno za koju

Kada dođu neki strani gosti, onda u našim trgovinama kupuju baš vodu, a ne nekakve gazirane napitke. Naša rijeka Norin polako vijuga dolinom i ulijeva se u Neretvu. Sve češće vidimo našu tradicionalnu lađu, koja je nekada bila glavno prijevozno sredstvo naših mještana. Ne vozi ona sada pržinu (pijesak), travu i grožđe. Lađe našeg Đuđe i Mate vozaju turiste. Sada je lađa turistička atrakcija na bistrom Norilju, a lopoč, kojega naši stari zovu kapurica, simbol je netaknute prirode, čega je danas malo u svijetu. Usred sela je naša crkvica sa velikim zvonikom. Selo štuje svetog Ivana Krstitelja 24. lipnja. To je slavlje za sve mještane, a mise i procesija kroz selo budu svečane.

aš tihi, a moglo bi se reći i duhovni zaštitnik, je sveti Leopold Bogdan Mandić kojeg slavimo 12. svibnja. Kip toga sveca dobili smo početkom rata iz Italije. Prva sveta misa na spomen

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

ovoga Sveca, koji je svoj život proveo ispovijedajući u Italiji, održana je u samom jeku Domovinskog rata 12. svibnja 1992. godine. Ja sam tada bio malo dijete koje još ni u školu nije pošlo, ali uvijek ću se sjećati da je baš toga dana iz aviona bio najjače raketiran Metković. Zato je od te godine na blagdan svetog Leopolda sve više ljudi na svečanoj misi. Možda je to zato, što se taj Svetac rodom iz Boke, štuje jedino kod nas u Prudu i crkvi koja je u gradu Dubrovniku. Naš je župnik stoga odlučio proširiti crkveno dvorište. Kamionima je dovezen materijal, a uz pomoć mještana i dobročinitelja uredit će se malo svetište u čast svetog Leopolda. Naime, već je prve godine na slavlju bilo dosta svećenika i hodočasnika, pa je crkva postala mala i većina je bila vani.

očetkom 1996. godine skupština Dubrovačko- neretvanske županije je uzela sv. Leopolda za zaštitnika županije. Županijska komisija je izradila idejno rješenje za barjak županije. Ove godine 20. siječnja je barjak bio svečano blagoslovljen u kapucinskoj crkvi u Dubrovniku. Barjak je sa obje strane isti, a prikazuje ovo: na lijevoj strani je lik sv. Leopolda iz kojeg isijavaju svijetle zrake. U platno je utisnut županijski grb. Sa desne strane je natpis: SVETI LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ ZAŠTITNIK DUBROVAČKO- NERETVANSKE ŽUPANIJE. S gornjeg kraja spuštaju se niz barjak dvije trake na kojima piše: ŽUPANIJA DUBROVAČKONERETVANSKA na jednoj traci, a na drugoj piše: SVETI LEOPOLDE MOLI ZA NAS!

pripreme za 25. obljetnicu proglašenja Leopolda Mandića svetim Nadam se da će sljedećih godina zaista biti još ljepše i svečanije, što zavisi i o svima nama. Jer doći u Prud i prolaziti kroz njega, šteta je ne znati za njegove duhovne i materijalne vrijednosti. Marin Volarević, www.vid.hr/zupni-list/7-prud.htm

Litanije Sv. Leopolda Mandića Gospodine, smiluj se! Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se! Kriste, čuj nas! Kriste, usliši nas! Oče nebeski, Bože, smiluj nam se! Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se! Duše Sveti, Bože, smiluj nam se! Sveta Marijo, moli za nas (iza svakog zaziva) Sveti Leopolde, štovatelju Majke Božje, Sveti Leopolde, Ljubitelju Euharistije, Sveti Leopolde, skromni slugo slugu Božjih, Sveti Leopolde, junački slugo pomirenja, Sveti Leopolde, pregaoče ekumenizma, Sveti Leopolde, činitelju mnogih čuda, Sveti Leopolde, uzore svećenika, Sveti leopolde, uzore ispovjednika Sveti Leopolde, uzore redovnika, Sveti Leopolde, uzore molitelja, Sveti Leopolde, uzore pokornika, Sveti Leopolde, uzore poslušnosti, Sveti Leopolde, uzore poniznosti, Sveti Leopolde, uzore strpljivosti Sveti Leopolde, uzore pobožnosti,

Sveti Leopolde, poznavatelju ljudskih srdaca, Sveti Leopolde, poznavatelju budućnosti, Sveti leopolde, voditelju mnogih duša, Sveti Leopolde, razboriti savjetniče, Sveti Leopolde, prijatelju svih ljudi, Sveti Leopolde, tješitelju patnika, Sveti Leopolde, tješitelju očajnih Sveti Leopolde, tješitelju bolesnih, Sveti Leopolde, dobrotvore siromašnih, Sveti Leopolde, branitelju nevinih, Sveti Leopolde, miritelju zavađanih, Sveti Leopolde, ljubitelju svoga roda, Sveti Leopolde, naš nebeski zaštitniče, Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam,Gospodine! Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas,Gospodine! Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se,Gospodine! Moli za nas, sveti Leopolde! Da dostojni postanemo obećanja Kristovih! Pomolimo se! Bože, zaštitniče i prijatelju poniznih, koji si uzvisio slugu svoga Leopolda Bogdana, učinivši ga oruđem svoga milosrđa u sakramentu pomirenja, daj, ponizno te molimo, da zavrijedimo jednostavnim putem vjere doći do gledanja tvoga lica u nebu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj VIJESTI

Ovih dana, u vrijeme kada se u Italiji vodila žestoka diskusija o čudesnim ranama kapucina sv. Pija, u selu Pesceana u okrugu Valcea u Rumunjskoj, položen je kamen temeljac za crkvu posvećenu Svecu iz Pietrelcine. To se dogodilo zahvaljujući ocu Victoru Tudoru, rumunjskom svećeniku koji je do prije koju godinu bio pravoslavac, koji je, nakon čuda Božjega po zagovoru kapucinskog Sveca, zaželio postati članom Katoličke crkve zajedno sa svim svojim župljanima.

Čudo sv. oca Pija u Rumunjskoj

ogađaj je započeo 2002. godine. Viktorovoj majci Lucreciji Tudor, koja je tada imala 71 godinu, dijagnosticiran je zloćudni tumor na desnome plućnom krilu. Nakon što su je podvrgli različitim kliničkim ispitivanjima, rumunjski su joj liječnici obznanili da joj preostaje još nekoliko mjeseci života. Nije bilo moguće izvesti niti operacijski zahvat, jer je tumor već metastazirao i zahvatio okolne organe. Otac Victor obratio se za pomoć svome bratu Marianu Tudor, mladom rumunjskom slikaru, specijalistu za ikonografiju, koji živi i radi u Rimu, u nadi da će pronaći nekog talijanskog stručnjaka koji bi mogao nešto učiniti za spas majke. Tada je Mariano stupio u vezu s jednim od najpoznatijih svjetskih kirurga, koji je između ostalih operirao Bila Gatesa. «Neka dođe u Rim i pokušat ćemo sve što je moguće da bismo je spasili» rekao je profesor. Radeći prema uputama kirurga, Mariano je

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

doveo svoju majku u Rim. Unatoč svemu, nakon što je proučio rezultate pregleda rumunjskih kolega liječnika te izvršio detaljan pregled majke, zaključio je da je za bilo kakav operativni zahvat prekasno. Kazao je da se može pomoći sa lijekovima koji će ublažiti bolove koji će biti osobito intenzivni u završnoj fazi. Tada je Mariano odlučio da majka ostane zajedno s njime u Rimu, dok ju je on vodio u razne bolnice na preglede. U to je vrijeme on radio mozaik u jednoj crkvi, a budući da majka nije znala talijanski jezik, on ju je vodio sa sobom na posao. U jednom kutu crkve u kojoj je radio, nalazio se veliki kip oca Pija, koji se veoma dojmio gospođe Lukrecije te je od sina zatražila objašnjenje o kome se radi. Mariano joj je ukratko opisao njegov život. Sljedećih dana majka je sve više vremena provodila sjedeći pred kipom oca Pija, i s njime razgovarala kao sa živom osobom. Nakon 15 dana Mariano je odveo majku u jednu bolnicu na kontrolni

Ljudima prijatelj VIJESTI

pregled, gdje su začuđeni liječnici zaključili da je tumor nestao. Ova pravoslavna žena zatražila je pomoć od oca Pija i bila je uslišana. «Čudesno izlječenje moje majke, po zagovoru oca Pija, u korist jedne pravoslavke, tako me je pogodilo – svjedočio je otac Victor. Počeo sam čitati životopis ovog talijanskog Sveca. Svojim sam župljanima ispričao što nam se dogodilo». «Moju su majku poznavali svi u župi i dobro su znali da je otišla u Italiju da bi se podvrgnula kirurškom zahvatu, a onda se zdrava vratila kući bez ikakvog medicinskog zahvata. Tako su i moji župljani počeli upoznavati oca Pija i zavoljeli ga» nastavio je otac Victor. «Pročitali smo sve što smo našli o njemu. Njegova svetost nas je sve više osvajala. U međuvremenu, još su neki bolesnici iz moje župe zadobili neobične milosti po zagovoru oca Pija. Među mojim ljudima proširilo se veliko oduševljenje i tako smo svi, malo po malo, odlučili da prijeđemo među katolike, kako bismo bili još bliži ocu Piju. Prijelaz iz Pravoslavne crkve u Katoličku iziskivao je dugi pravni put kao i svakovrsne poteškoće, ali se otac Victor i njegovi župljani nisu zaustavljali pred poteškoćama. Uz pomoć oca Pija ostvarili su svoje planove. Odmah nakon toga započeli su sakupljati materijalna sredstva potrebna za podizanje crkve posvećene ocu Piju, tako da su u svibnju 2007. godine mogli postaviti njezine temelje.Sabrana sredstva sastoje se od uštede ovih siromašnih ljudi kao i od pomoći nekih katolika iz Njemačke, koji su upoznati s ovim događajem, svjedoči otac Victor. Prigodom postavljanja kamena temeljca, njegova svetost Lucian Muresan, nadbiskup metropolita biskupije Fagaras i Rumunjske Albe Julie, a to znači najviši autoritet Grkokatoličke crkve u Rumunjskoj, odlučio je da će osobno obaviti taj obred. Izvor: Renzo Allegri, Zenit br. 1126, 26. XI. 2007. Preveo fra Mirko Kemiveš

U povodu 170. obljetnice rođenja znamenitog hrvatskog kapucina, nadbiskupa u Bugarskoj, izašla je nova knjiga:

SPLIĆANIN FRA ROBERT ANTUN MENINI HRVAT - KAPUCIN - MISIONAR - NADBISKUP U IZDANJU PROVINCIJALATA HRVATSKE KAPUCINSKE PROVINCIJE Ul. Sv. Leopolda Mandića 41, Zagreb - Dubrava

Pripremajući se za ulazak u Treće tisućljeće, papa Ivan Pavao II. pozvao je čitavu Crkvu da ne zaboravi svoje znamenite ljude koji su „živjeli u punini Kristove istine“ (NMA, 37). Skroman odgovor na taj, uvijek aktualan poziv, jest i objava ove knjižice o znamenitom hrvatskom kapucinu Robertu Antunu Meniniju, misionaru i nadbiskupu Plovdiva u Bugarskoj. Sto sedamdeseta obljetnica od rođenja Roberta Meninija (1837. – 2007.) dobra je prigoda za upoznavanje ovog velikog sina naše Domovine, Kapucinskog reda i apostola Bugarske. Knjižica izlazi inicijativom i zalaganjem fra Jure Šimića, tajnika Hrvatske kapucinske provincije. Grafički ju je oblikovao fra Miljenko Vrabec, a izdali Provincijalat Hrvatske kapucinske provincije i Kapucinski samostan u Splitu. Riječ je zapravo o dva priloga koji čine dva dijela knjige. Prvi je napisao i objavio pokojni fra Hadrijan Borak u zborniku Kačić 1982. g., a drugi prilog jest vlastita živopisna i vrlo zanimljiva autobiografija samoga Meninija Knjigu možete naručiti na adresi Provincijalata ili na tel 01/2982 520 BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj VIJESTI

U SPOMEN

fra Seraﬁn Turčin Donja Batina 23. 08. 1928. - Rijeka 17. 10. 2007. Sluge Božjega fra Ante Tomičića, kapucina. Fra Serafin Turčin također je bio traženi ispovjednik i duhovnik.

samostanu u Rijeci 17. 10. 2007. preminuo je fra Serafin Turčin, član Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića. Tri dana prije smrti fra Serafin je doživio snažan moždani udar od kojega se nije uspio oporaviti. Fra Serafin, koji je na krštenju dobio ime Milan, rođen je 23. kolovoza 1928. u Donjoj Batini kod Zlatara od roditelja Stjepana i Amalije, rođ. Lugarić. Prve redovničke zavjete položio je 11. listopada 1946. u Varaždinu, a doživotne 25. ožujka 1952. u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1953. godine također u Zagrebu. Za vrijeme svoga života fra Serafin je kao redovnik i svećenik vršio razne službe. U svome svećeničkome i redovničkom životu djelovao je u splitskome, zagrebačkom, osječkom i riječkom kapucinskom samostanu. Bio je magister klerika u Zagrebu, a 1967. godine, do koje su hrvatski i slovenski kapucini tvorili jednu, tj. Ilirsku provinciju, imenovan je prvim provincijalom Hrvatske kapucinske provincije. Fra Serafin je zaslužan za prvi tiskani životopis sv. Leopolda Bogdana Mandića u ciklostilu, te za gradnju crkve i svetišta sv. Leopolda u Osijeku, a deset godina je vodio i Centar za promicanje štovanja sv. Leopolda Mandića. Bio je i promotor pokretanja kauze za proglašenje blaženim

Sprovod fra Serafi na bio je u ponedjeljak 22. listopada na riječkom groblju Kozala, a sprovodne obrede, uz mnoštvo svećenika, redovnika, redovnica i vjernika, vodio je riječi nadbiskup mons. Ivan Devčić. O životnom putu fra Serafina Turčina na sprovodu je govorio gvardijan kapucinskog samostana u Rijeci, fra Anto Pervan.

Promicatelj štovanja sv. Leopolda

io je uvijek spreman prihvatiti svaku službu koja mu je bila povjerena i obavljao ju je savjesno i odgovorno. Svoj je život posvetio duhovnosti i graditeljstvu koje mu je bilo povjereno. Kao odgojitelj mlađeg naraštaja svim se marom dao na gradnju klerikata (dijela samostana za smještaj bogoslova) u zagrebačkoj Dubravi. Osim odgoja fra Serafi n se zauzeto angažirao za širenje štovanja sv. Leopolda B. Mandića u hrvatskom narodu. Silno se radovao brzom napretku procesa njegova proglašenje blaženim i svetim. Bio je uvjeren da će Bog, po ovom skromnom čovjeku malena tijela i krhka zdravlja ali velika duha, Crkvi u našem narodu udijeliti brojne milosti i zato nije štedio trud i novac da se štoviše proširi njegovo štovanje. Proučavajući život sv. Leopolda Bogdana Mandića izdaje njegov prvi životopis na ciklostilu, tadašnjoj dostupnoj tehnici za privatno izdavaštvo. Također preuzima ulogu povjerenika

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

gradnje crkve i svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića u Osijeku, koja je inače prva u svijetu posvećena tom svecu. U isto vrijeme imenovan je promotorom i voditeljem centra «Leopold Mandić» koji je imao za cilj širenje štovanja sv. Leopolda Mandića u Hrvatskom narodu. Fra Serafin je također među prvima započeo širenje pobožnosti i štovanja sluge Božjega fra Ante Tomičića. Njemu u čast napisao je pjesmu pod naslovom “Časni naš Ante Tomičiću“ koju je uglazbio njegov subrat fra Zvonko Pšag. Uz razne službe fra Serafi n je u svojoj redovničkoj zajednici nalazio vremena i za druge redovnike, osobito za ženske redovničke zajednice. U zadnje vrijeme svojega života, po uzoru na sv. Leopolda, fra Serafin se posvetio ispovijedanju. Uvijek je bio na raspolaganju vjernicima koji su tražili ispovijed ili barem da ih sasluša i utješi. I kad nije bilo vjernika za ispovijed, on je vrijeme provodio u crkvi s krunicom u ruci. Osim što se predao vjernicima na raspolaganje za sv. ispovijed, fra Serafin je također bio duhovnik i ispovjednik časnih sestara i svećenika, koji su mu također rado dolazili. N. B. / A. Pervan

Ljudima prijatelj

GODINA SVETE ELIZABETE

Jalžabet proslavio 800. obljetnicu rođenja svete Elizabete Ugarske ko Kemiveš, gvardijan varaždinskog samostana. Svečanom misnom slavlju prethodila je procesija sa slikom sv. Elizabete Ugarske, koju su nosile Jalžabetovčanke obučene u poznate šlingane jalžabetske narodne nošnje. Usprkos obilatom snijegu koji je tog dana zasipao Jalžabet, u procesiji je sudjelovalo mnoštvo vjernika, pripadnici svih jalžabetskih udruga, djeca, mladi, te općinsko čelništvo i brojni uzvanici.

roslava blagdana i 800. obljetnice rođenja sv. Elizabete Ugarske, održana u Jalžabetu u subotu, 17. studenog 2007, bila je jedinstvena ponajprije zato što je ta župa jedina u Hrvatskoj posvećena toj svetici, a Jalžabet je jedino mjesto koje je po njoj dobilo ime. Središnje obilježavanje tog velikog jalžabetskog jubileja bilo je u znaku euharistijskog slavlja koje je u župnoj crkvi predvodio varaždinski biskup msgr. Josip Mrzljak u zajedništvu s banjalučkim biskupom msgr. dr. Franjom Komaricom, brojnim svećenicima iz varaždinskih i okolnih župa te svećenicima rođenim u toj župi, među kojima je bio i msgr. dr. Vjekoslav Huzjak, tajnik Hrvatske biskupske konferencije. Kapucine je na tom slavlju predstavljao fra Mir-

Sve nazočne, a posebice biskupe, u crkvi koja je bila pretijesna za vjerničko mnoštvo uoči misnog slavlja pozdravio je domaći župnik vlč. Dominik Vukalović, naglasivši da su obilježavanju velikog jalžabetskog jubileja prethodili duhovni sadržaji u sklopu Međunarodne godine sv. Elizabete Ugarske, te sedmodnevne duhovne obnove putem svetih misija koje su predvodili misionari isusovci o. Zvonko Vlah i o. Miroslav Čadek.

to i rođendan njihove župe koja je jedina u Hrvatskoj posvećena toj znamenitoj europskoj svetici, o čijem je primjeru ljubavi i pomaganju najsiromašnijima nadahnuto govorio u propovijedi. Uz vjerničke sadržaje veliki jalžabetski jubilej obilježen je sadržajima Dana općine u sklopu kojih je biskup Mrzljak blagoslovio prostorije dograđene općinske zgrade. Treba reći da se čelništvo Općine Jalžabet aktivno uključilo u organizaciju cjelokupne proslave te je, između ostalog, sufinanciralo i prigodno tiskano izdanje o sv. Elizabeti Ugarskoj s prikazom povijesti župe i spomeničke baštine jalžabetskog kraja. Mirko Kemiveš

Uz blagdan sv. Elizabete Ugarske i proslavu 800. obljetnice njezina rođenja, čestitke župljanima uputio je varaždinski biskup Mrzljak, naglasivši da je BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

GODINA SVETE ELIZABETE - ŽIVOT SV. ELIZABETE UGARSKE (4)

Prva čudesa i proglašenje Elizabete Ugarske svetom U povodu 800-te obljetni- Neprilike i nakon smrti ce rođenja svete Elizabete aše smo čitatelje u prošlom broju upoznali s neprilikama Ugarske, u Franjevačkoj koje je Elizabeta imala nakon je obitelji 2007. godina muževljeve smrti i kako je bila izloraznim ponižavanjima. Naravno proglašena Godinom sve- žena da joj se poslije smrti nešto takva više te Elizabete, zaštitnice nije moglo dogoditi, ali je od samog bilo neprilika oko postupka Franjevačkog svjetovnog početka za njezino proglašenje svetom. Kad reda. U našem smo listu je ona umrla, Konrad iz Marburga i ljudi iz njezine okolice bili su uvjereni upoznali čitatelje s ovom da je umrla Svetica, što je bilo potčudesnim ozdravljenjima znamenitom Sveticom, uz krijepljeno na njezinu grobu, na kojega su ubrzo napomenu da je u njezinu počeli dolaziti hodočasnici iz bliže i okolice. Konrad se prvi poživotopisu bilo i legendar- daljnje trudio oko njezine kanonizacije, tj. nih elemenata, u što su se postupka za proglašenje svetom, te je počeo intenzivno raditi na širenju čitatelji mogli uvjeriti. njezina štovanja. čudesa na njezinu grobu Budući da se poslije njezine Elizabetina počela su se navodno događati već smrti više nisu o njoj pisale prvog dana nakon sahrane u bolničkoj osobito čudesna ozdravljenja. nikakve legende nego su crkvi, Kratko vrijeme nakon njezine smrti je vjernici počeli spontano Konrad je morao Rimskoj kuriji podastrijeti prijedlog za otvaranje kritičke štovati, u ovom broju riječ istrage njezina života i molbu za njeproglašenje svetom. Navodno je je o Elizabetinim prvim ču- zino u tome priložio i izvješće o njezinim desima i postupku za nje- prvim čudesnim ozdravljenjima. Tako gotovo sigurno da je nositelj prvog zinu kanonizaciju, tj. za jeprijedloga bio upravo magister Konrad, a onaj koji nije u tome sudjelovao proglašenje svetom.

od početka, mogao je biti nadležni cr-

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

kveni autoritet nadbiskup iz Mainza Siegfried III. Njegovi teritorijalno-politički sporovi s landgrofovima oko gornjeg Hessena, išli su u to vrijeme svome vrhuncu, tako da zbog toga nije ni kasnije pokazao puno interesa za surađivanje oko Elizabetine kanonizacije. Najvjerojatnije je Konrad sâm podastro taj prijedlog, jer u Rimu on nije bio poznat samo kao od Pape određen prokurator, tj. zastupnik landgrofice, nego i po tome što je kao propovjednik za vrijeme Križarskih ratova, te istražitelj i član crkvenog suda, obnašao visoke crkvene službe. Kasnije će Konrad u Buli, tj. svečanom papinskom dokumentu koji je ovjeren olovnim pečatom, utemeljiti svoju želju i molbu za Elizabetinu kanonizaciju sljedećim riječima:

Ljudima prijatelj stvenika daju izjave o svom ozdravljenju pred svjedocima koje su sami doveli. Na to se odazvao ne mali broj ljudi, koji su tvrdili da su ozdravili po zagovoru svete Elizabete. Nadbiskup je, iako nevoljko, dao da se vjerodostojna čudesa pribilježe, a izvješća da se ovjere njegovim pečatom kao i pečatima prisutnih prelata, ukoliko su pečate donijeli sa sobom.

Grob sv. Elizabete Ugarske

«Svetačkim životom jedne žene, koja je bila tijesno povezana s naukom i propisima Crkve, iskusio sam istinu i potvrdu ove nauke. Papa Grgur IX. preuzeo je u Buli argumentaciju i tri put je ukazao na jačanje prave vjere po primjeru Elizabete. Ona je izabrala pravu vjeru i velikom ju je revnošću čuvala; po čudesima su se vjernici jačali u katoličkoj vjeri. Nevjernicima treba pokazivati put istine, a krivovjercima mjeru njihove zablude! Veliki dijelovi Njemačke, koji su bili zaraženi heretičkim zabludama, opet su se s radošću našli u pravoj vjeri». Ovakav stav, tj. da Bog djeluje u svojim svetima i da se to može javno naviještati za svjedočanstvo protiv heretika, bio je u Srednjem vijeku uobičajen. (Jakob Vitry Konrad je svoju molbu za kanonizaciju i izvješće o čudesima predao Rajmundu iz Penaforte, Papinom kapelanu i pokorničaru, tj. svećeniku koji je imao ovlast da daje odrješenje od svih grijeha. On je, uostalom, 1234. godine dao konačno obličje javno oglašenim odlukama u sklopu Papinih dekreta, što mu je bio povod da se obrati Konradu za pobliže informacije o čudesima koja su se dotada dogodila po zagovoru svete Elizabete. No Konrad nije odmah reagirao, te su ga u tom vidu morali i opominjati. Razlog je bio u tome,

što je želio da nadbiskup iz Mainza, kao prvi nadležni crkveni autoritet, sudjeluje u svim okolnostima u postupku za proglašenje Elizabete svetom, kako s te strane, tj. zbog mimoilaženja autoriteta, ne bi kasnije imao nikakve zapreke.

Posveta oltara u marburškoj kapelici

rijedi znati da su 10. kolovoza 1232. godine bila posvećena dva oltara u novoj bolničkoj kapelici svetog Franje u Marburgu, koju je Elizabeta ustanovila i gdje je bila sahranjena. Ova je posveta bila prilika, da se nadbiskupa Siegfrieda III. iz Mainza pridobije za postupak Elizabetine kanonizacije. Kapelicu, koja je bila lijepa građevina od 34 metara dužine i 10 metara širine, počeli su graditi početkom 1232. godine, pa je tek u kolovozu iste godine bila samo skromno dovršena. Ali za Konrada je posveta oltara, u jednom tako skromno dovršenom dijelu crkve, bila jedina mogućnost da primora Nadbiskupa da dođe u Marburg. Na posveti je propovijedao sâm Konrad i pritom zahtijevao da svi oni, koji su po zagovoru Elizabete ozdravili, sljedećeg dana u Nadbiskupovoj nazočnosti i ostalih prisutnih dostojan-

Budući da je Nadbiskup, koji se očito osjetio zatečenim, radi drugih hitnih poslova imao malo vremena, čudesa su bila pribilježena jako kratko i sažeto. Čak nisu bili saslušani ni svjedoci, jer je to zbog mnoštva naroda i velike gužve bilo nemoguće. Usprkos svoj manjkavosti, Konrad je postigao svoj cilj. Izvješće Papi, koje je zahvaćalo 60 stranica i prelilo se u molbu da preminulu landgroficu pribroji zboru svetih, nije nosilo samo njegovo ime kao pošiljatelja, nego i Nadbiskupa, te ostalih prisutnih prelata. Konrad, koji se iste godine pobrinuo da izvješće pošalje Rimskoj kuriji, zajedno s njim poslao je i kratak životopis svete Elizabete, kojega je sâm sastavio, kako bi Papa bio točno informiran ne samo o čudesima koja su se dogodila, nego i o njezinu životu. Napisao je kratak životopis koji je zahvaćao samo ono vrijeme, u koje-

Kapelica Sv. Elizabete u Marburgu

BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

GODINA SVETE ELIZABETE - ŽIVOT SV. ELIZABETE UGARSKE (4) mu je on bio Elizabetin ispovjednik, tj. od oko 1226. do 1231. godine. Taj kratak životopis su kasnije koristili i drugi.

Papa je zatražio da se sve odvija po propisu

ad je papa Grgur IX. 13. listopada 1232. godine primio Konradovo izvješće o čudesima i životopis svete Elizabete, ovlastio je nadbiskupa Siegfrieda iz Mainza, opata Rajmunda iz Eberbacha i magistra Konrada, da o navedenim čudesima izvrše novo saslušanje svjedoka. Drugačije se nije moglo ni očekivati, jer izvješće od 11. kolovoza 1232. godine za Papu nije bilo sasvim točno i ispravno, pogotovo što je i sâm Konrad priznao da se sve odvijalo na brzinu. Za novo saslušanje svjedoka Papa je svojemu dopisu dodao jedan formular, u kojemu je točno odredio kako se ono treba odvijati. Od svjedoka su tražili točne podatke o tome, kako su čudesa doživjeli, te kako, gdje i u čijoj su se nazočnosti ona dogodila. K tome su trebali posvjedočiti, koga su u tim časovima zazivali i s kojim riječima, te kako se to odvijalo. Trebali su navesti ime i rodno mjesto svakoga koji je čudesno ozdravio. U slučaju da je neki svjedok već otprije poznavao dotičnog ozdravljenog,

trebao je navesti koliko ga je dana prije čuda vidio i kako je dugo bio bolestan. Dok papinski dopis od 13. listopada 1233. sadrži samo kratki propis da se postupi prema priloženom formularu, papinski dopis od sljedećeg dana navodi da je potrebna i vlastita komisija. Tu Papa određuje da svjedoci trebaju one koji su čudesno ozdravili saslušati o njihovu životu, ponašanju i čudesima, a čije izjave treba pribilježiti. Te izjave svjedoka treba tako dugo čuvati zapečaćene, dok jedan novi papinski dopis ne zatraži od njih, da se preko jednog poslanstva prilože Papi. Uostalom, papa Grgur IX. je poznavao Elizabetu iz Thüringena. Čak postoji i jedno pismo koje joj je napisao. Kronološki vrijedi navesti da su iste 1233. godine njemački vitezovi otvorili jednu kuću u Marburgu na spomen Elizabete i početkom 1233. godine papinski su povjerenici došli izvršiti svoj zadatak, te su u tom vidu saslušali preko šesto (600) svjedoka. Saslušanje su najprije izvršila trojica povjerenika ovlaštenih od Pape. Kada su kasnije Nadbiskup i Opat bili zauzeti drugim poslovima, s radom je, uz pomoć svjetovnih svećenika i redovnika nastavio magister Konrad, sve dok nije bio saslušan i posljednji svjedok. Svaki pojedini izvještaj o čudesima bio je pribilježen na vlastitoj pergameni, a ovjerili su ga ispitanici koji su saslušali dotične svjedoke. Od iza-

Unutrašnjost crkve sv. Elizabete u Altenbergu

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

Vitraj u Huenfeldu slanika, koliko se moglo razbrati, bio je kod izjava o nekom čudu prisutan samo jedan. No stalno je pridolazio jedan daljnji svjetovni ili redovnički svećenik. Izaslanici su, dakle, podijelili svoj posao i vjerojatno su svjedoke saslušali u isto vrijeme. Najbolje razjašnjenje daju protokoli, premda nepotpuni, o radu opata Rajmunda iz Eberbacha. Njemu je sa strane kao bilježnik stajao redovnik Wilhem, konventualac iz istog samostana. Opat Rajmund je odavna trpio od žestokih bolova u leđima i otputovao je u Marburg, razmišljajući kako da preda svoju službu, ali je na grobu svete Elizabete i sâm ozdravio. Uz redovnika Wilhelma još je za pojedina saslušanja pozvao svećenika Dietricha iz Elsoffa, svećenika Hermanna i zapisničara Helwicha. Čini se da je opat Rajmund bio najrevniji od svih izaslanika, jer od sto i pet (105) zabilježenih čudesa, čak četrdeset i tri (43) potječu od njega, tj. koja je on saslušao. Krajem veljače i početkom ožujka 1233. godine protokole bi, prema Papinoj želji, trebali najprije pohraniti njegovi izaslanici, sve dok se od njih nekim novim mandatom ne zatraži da ih prenesu u Kuriju. Ali magister Konrad je smatrao da se na papinsku uputu ne mora osvrtati, te je odmah nakon saslušanja svjedoka jedan prijepis cjelokupnih protokola poslao Rimskoj kuriji. U obliku ovog prije-

Ljudima prijatelj pisa i redoslijedom kojim se navode čudesa, Kurija je primila protokole koje su izjavili svjedoci. Prijepisu nije nedostajao nikakav sistematski poredak. Štoviše, Konrad je protokole prepisivao onako kako su mu dolazili u ruke.

Kratak životopis kao službeni izvještaj i novi postupak

ajedno s prijepisom protokola, u kojemu su bile izjave svjedoka, i po drugi put je dospio kratak životopis svete Elizabete iz Konradova pera, ali ovaj put i kao službeni izvještaj jedne papinske komisije. Papa Grgur IX. je, kako je gore spomenuto, dao komisiji zadatak da o životu i životnom ponašanju preminule landgrofice sasluša svjedoke. Komisija je taj zadatak riješila tako, da je saslušala samo služavke u marburškoj bolnici koju je osnovala Elizabeta. U tome je kao osnova unaprijed služio kratak životopis kojega je sastavio Konrad. Budući da se kod saslušanja nije našlo ništa što bi u životopisu trebalo ispraviti ili nadopuniti, izaslanici su sve to, zajedno s prijašnjim Konradovim pismom, gotovo doslovno stavili u svoj izvještaj Papi. Nakon slanja izvještaja, kojega je komisija preko Konrada iz Marburga poslala papi Grguru IX., postupak za kanonizaciju je odjednom prestao. Razlozi za to mogli su biti različiti. To što se Konrad na papinsku odredbu i zahtjev nije osvrtao i sa slanjem izvještaja nije čekao, ne bi smjelo biti presudno. Ono najvažnije bilo je vjerojatno u tome, što je u Rim stigla vijest da je plemstvo 30. srpnja 1233. godine nasilno ubilo Konrada iz Marburga, te je time nedostajao pravi začetnik Elizabetinog proglašenja svetom. Nakon Konradova nasilnog ubojstva u srpnju 1233. godine postupak je zastao, sve dok papa Grgur IX., nakon pregovaranja s landgrofom Konra-

dom iz Thüringena u listopadu iste godine, nije preuzeo stvar u svoje ruke. No ni Papin položaj u to doba nije bio lagan, jer je na kraju sâm bio prisiljen napustiti grad i rezidirati, tj. stolovati i stalno prebivati u drugim gradovima. Godinu dana kasnije (1234.) stanje se promijenilo, jer čuvar groba preminule landgrofice postao je Elizabetin šogor Konrad iz Thüringena. Naime, on je jako simpatizirao Njemački red, koji je kao Duhovno-viteški red 1190. godine proizišao iz Križarskih ratova i ustanovljen je kao bolnička bratovština, koju je 1191. potvrdio papa Klement III. Svestrani veliki interes, kojega je u daljnjem tijeku kanonizacije pokazao upravo Konrad i s njime Njemački red, doveo je do opravdanog zaključka, da s njihove strane postupak mora iznova započeti. Ljeti 1234. Konrad iz Thüringena osobno je boravio u Rimskoj kuriji i dopustio da se Franjevačka bolnica u Marburgu i tamošnja župna crkva preko Pape predaju Njemačkom redu. Bula, koja je o tome bila izdana 1. srpnja 1234. godine, slikovito spominje da je predaja u vlasništvo uslijedila i gledom na landgroficu Elizabetu, koja je počivala u bolničkoj kapelici i koju su vjernici upravo počeli štovati kao sveticu. Konrad je, izgleda, boravio u Rimu sve do jeseni 1234.

Posljednja faza postupka

apinskom Bulom, objelodanjenom 11. listopada 1234. godine, konačno dolazi do posljednje faze postupka za kanonizaciju. U toj Buli Papa je ovlastio biskupa Konrada iz Hildesheima, kojemu je nakon nasilnog ubojstva Konrada iz Marburga prenio skrbništvo za bolnicu u Marburgu. Osim Konrada zadužio je opata Hermana iz Georgenthala i opata Ljudevita iz Herfelda, da se pobrinu da unutar pet mjeseci jedno poslanstvo prenese na

Kuriju protokole prijašnje komisije. U slučaju da protokoli više ne postoje, dao je uputu da iste i po mogućnosti daljnje svjedoke, još jednom saslušaju dodatnim ispitivanjem oni ljudi, koji su upućeni u crkveno pravo, te da protokole o izjavama također zapečate i pošalju ih na vrijeme. Tri dana kasnije, tj. 14. listopada 1234. godine, nije moglo biti sumnje da je Konrad bio upoznat i s ovom okružnicom. Tog je, naime, dana papa Grgur IX. samostanu u Reinhardsbrunnu, u kojemu se nalazio grob Elizabetinog muža Ljudevita IV., dodijelio jedan oprost, a na Konradovu molbu tri dana kasnije dao je samostanskom Opatu pravo na pontifi kalije, tj. da slavi bogoslužje kao vrhovni svećenik. U studenu iste godine je Konrad iz Thüringena i Elizabetin šogor pristupio Njemačkom redu. Protokoli ranije komisije još su doduše predstojali, ali izaslanici nisu s njima bili zadovoljni te su izvršili novo saslušanje. Nekako u isto vrijeme Papa je novoj komisiji dao protokole prijašnje komisije, koje je po velikom učitelju Njemačkog reda Hermanu iz Solaza poslao magister Konrad. Osim toga odredio je – jer dotični se dopis izgubio – da bi se kratak landgrofičin životopis iz Konradova pera nadomjestio stvarnim izjavama svjedoka. Izaslanici su Novu 1235. godinu odredili kao termin za novo saslušanje svjedoka. Tog su se dana svi, koji su ozdravili po zagovoru svete Elizabete, trebali s osvjedočenjem svojih prelata i župnika naći u Marburgu. Biskup Konrad odmah je snagom papinske punomoći u više biskupija i većih gradova obznanio taj događaj. Nakon toga u ovoj je točki bez ikakve sumnje bio malo pretjeran traktat iz Kurije o proglašenju Elizabete svetom, o čemu će biti govora kasnije, a izgleda da je njezinu kanonizaciju zahtijevalo na tisuće ljudi. Od izaslanika su se pojavili samo Konrad

BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

GODINA SVETE ELIZABETE - ŽIVOT SV. ELIZABETE UGARSKE (4) II. iz Hildesheima i opat Herman iz Georgenthala, dok je opat Ljudevit iz Hersfelda izostao iz nepoznatih razloga. Uostalom, nakon papinskog mandata, dostajalo je samo ako je biskup proveo slušanje samo s jednim od dva opata. Saslušanje je vjerojatno bilo najprije s onima, koji su nešto mogli reći o životu landgrofice. A za to su u prvom redu opet došle do izražaja služavke iz bolnice svetoga Franje u Marburgu, Irmgarda, Elizabeta i Hildegunda, te dvije žene koje su pratile Elizabetu: Izentruda i Guda. Vrlo iscrpno saslušanje su, izgleda, zapisivala dva bilježnika, što je ujedno iziskivalo raspodjelu rada. Dok je prvi bilježio izjave Gude i Izentrude kao i dio izjava Elizabete, drugi je pisao izjave Irmgarde, ostale izjave Elizabete, izjave Hildegunde, župnika iz Marburga i ostalih svjedoka. Svjedoci su svoje izjave davali utoliko otvoreno, koliko su ih pamtili i kakav su imali stupanj obrazovanja, uglavnom bez reda, zbog čega izaslanici nisu Papi poslali sve izjave, nego samo izabrane odlomke iz protokola. Protokoli izjava o životu svete Elizabete primljeni su u dva stavka: prvotnog kraćeg oblika i drugoga nastalog nekoliko godina kasnije koji je bio dulje obrađen. Saslušanje o čudesima vjerojatno se vodilo kao ono godine 1233., tj. pod suradnjom bilježnika i istinski osposobljenih prisjednika. Kako onda tako su i sada bili na to pozvani osobito redovnički svećenici, među kojima su sada uz cistercite, premonstratenze, dominikance i franjevce bili zastupljeni također nedavno u Marburgu nastanjeni članovi Njemačkog reda. Od novih čudesa bilo ih je zabilježeno dvadeset i četiri (24). Kod čudesa, koje je već zabilježila prijašnja komisija, bilo je dostatno da se ovjerene izrade protokola na pergameni usporede s prijepisom Konrada iz Marburga. Tada su izjave razdijelili u tri skupine i poslali ih nadbiskupu Siegfriedu iz Mainza, opatu iz Eberbacha i Kon-

ki red pridošlog landgrofa Konrada iz Thüringena i nekoliko drugih redovnika. Poslanstvo se susrelo s Papom u Perugi, gdje je on stolovao od jeseni 1234. godine.

Proglašenje svetom

Bula pape Grgura IX. o proglašenju Elizabete Ugarske svetom radu. Svaka je skupina oblikovala jedan red za sebe, i to u redoslijedu kako ih je upućivao Konradov prijepis. Većina tamo navedenih svjedoka nije bilo prisutno kod drugog saslušanja. Ukoliko su se oni ipak pojavili, onda su ih opet saslušali i ponovno potvrdili njihove izjave. Cjelokupni protokol o čudesima bio je podijeljen na četiri točke: -prvi je imao izjave o 24 novih čudesa, -drugi izjave o 43 čudesa pred opatom iz Eberbacha, -treći izjave pred nadbiskupom iz Mainza -četvrti izjave pred Konradom iz Marburga. Ni ovdje protokoli nisu bili primljeni u potpunosti. Jedva da bi jedan potpuni primjerak na važnim novim vijestima nudio više od točnog broja ostalih 62 čudesa, koja su bila izjavljena pred Nadbiskupom, odnosno pred Konradom iz Marburga. Osim toga opat Rajmund iz Eberbacha se pred ovom drugom komisijom sâm pojavio kao svjedok. Ubrzo nakon saslušanja poslanstvo je krenulo na put da protokole preda Papinskoj kuriji. Ono se sastojalo od opata Bernarda iz cistercitskog samostana Buch, križarskog propovjednika Salomoa, netom u Njemač-

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

zvještaj druge papinske komisije od ožujka 1235. godine vodio je proglašenju Elizabete svetom. Drugom polovicom svibnja 1235. godine, papa Grgur IX. dao je da se cjelokupna građa (akti) donesu pred jedan konzistorij, tj. savjetno vijeće kardinala i biskupa. To je značilo da je još uvijek bio na snazi stari zakon, tj. da kanonizacija potpada u nadleštvo jedne sinode ili nekog sličnog skupa. Sve se to dogodilo u nazočnosti latinskih patrijarha iz Antiohije i Jeruzalema, kardinala, brojnih nadbiskupa, biskupa i ostalih prelata, vjerojatno u drugoj polovici svibnja. Nakon čitanja protokola svi su se prisutni izjasnili da se preminula landgrofica primi u listu svetaca. Time je konačno završio postupak za kanonizaciju. Elizabetino proglašenje svetom bilo je na svetkovinu Duhova 27. svibnja 1235. godine. Tog je dana Papa zajedno s patrijarsima, kardinalima i prelatima, koji su također sudjelovali na konzistoriju, prošao svečanom procesijom k dominikanskoj crkvi u Peruđi. Tu je Konrad, Elizabetin šogor, predao Papi i ostalim prisutnim dostojanstvenicima velike, a običnom puku male svijeće, koje su kasnije pripale dominikanskom samostanu. Kardinalski je đakon po propisu glasno pročitao kratko sastavljen životopis nove Svetice i jedan izvještaj o čudesima koja su se po njoj dogodila. Prisutno je mnoštvo na to odgovorilo s oduševljenjem i napjevom «Tebe Boga hvalimo». Bulom o proglašenju svetom, koja je bila poslana svećenstvu Crkve i koje je prije svega širio Njemački red, papa Grgur IX. odredio je godišnje slavlje njezinog dana smrti za cijelu

Ljudima prijatelj Tri dana poslije proglašenja svetom (30. svibnja 1235.), Papa podjeljuje crkvi, koju je Njemački red u Marburgu netom počeo graditi kao buduću crkvu u kojoj će se nalaziti grob nove Svetice, jedan oprost, a dva dana kasnije (1. lipnja) izložena je Bula o Elizabetinoj kanonizaciji.

Prijenos Elizabetina tijela

Crkva sv. Elizabete u Marburgu u kojoj se nalazi njezino tijelo Crkvu, koji se slavi 17. studenog. Za taj je dan propisao misni časoslov kojega je sam sastavio. Isto su se tako u Katoličkoj crkvi na blagdan svete Elizabete stalno skupljali prilozi u dobrotvorne svrhe, sve do liturgijske reforme koju je proveo Drugi vatikanski sabor. Traktat iz Kurije, kojemu treba biti zahvalan za točno poznavanje posljednje faze postupka za proglašenje svetom i za svečanosti kod proglašenja svetom, na dan kanonizacije spominje još daljnje aktivnosti Konrada. Najprije je oko 3000 redovnika pozvao na domjenak i mnogobrojnim je samostanima u okolici, osobito samostanima manje braće, dao da im pridođu kruh, vino, riba i u velikoj mjeri mliječna hrana. Osim toga dao je da se u ime Njemačkog reda mnogim siromasima podijeli kruh, meso, vino i novac. On je sâm na dan proglašenja Elizabete svetom bio Papin gost, što traktat zapaža kao rijetku iznimku.

Marburgu se 1. svibnja 1236. godine svečano slavio prijenos Elizabetinog tijela u novu crkvu. Bili su prisutni njezina svekrva Sofija, njezini šogori Heinrich Raspe i Konrad iz Thüringena a vjerojatno i njezina djeca, mnogi pripadnici njemačkog visokog plemstva i nekoliko biskupa, među kojima i Ekbert iz Bamberga. Također je bio nazočan car Friedrich II. sa svojim osmogodišnjim sinom Konradom i tako se sa svojim javno posvjedočenim štovanjem svete Elizabete predstavio kao pravovjeran i odan sin Crkve. Nadbiskupi iz Mainza i Triera te biskup Konrad iz Hildesheima trebali su izvršiti prijenos tijela. Elizabetino je tijelo bilo položeno u jedan sarkofag, njezina glava urešena jednom carskom krunom i pohranjena u jedan relikvijar. Prema izvještaju kroničara, na slavlje se okupilo 12.000 vjernika iz Njemačke, Češke, Mađarske i Francuske. Tako je štovanje Elizabete postalo poznato u cijeloj Njemačkoj. Godine 1249. njezine su kosti bile stavljene u jedan zlatni kovčeg, koji je stajao na glavnom oltaru i 1280. dobio svoje konačno mjesto u sakristiji crkve svete Elizabete.

vaj opširan prilog koji je, priznajemo, na mjestima i malo zamršen, završit ćemo jednim himnom i molitvom koje Crkva moli iz Časoslova Božjeg naroda na blagdan svete Elizabete 17. studenog.

Himan sv. Elizabeti Ugarskoj Zarudje dan od zasluga ti blistav Kad, pribrojena građanima neba, Junačka ženo, kao pobjednica Postignu cilj svoj. Kraljevsko žezlo štono svijet ti dade Prezre i sama odloži s veseljem Te, izagnana, ostavljaš domaju Smirene duše. Plemenita, nepostojane brige Prolaznom vijeka prezireš, u težnji za vječnim blagom. Daj da hrabra srca Prezremo zemlju. Povorke bijednih samilosno hraniš Pohađaš bolne, zaodijevaš gole, Uvijek u hitnji da razriješiš uze Robova grijeha. Nek slava bude i Ocu i Sinu, Slava i Duhu jednakomu njima; Tri puta sveti Bože, vječna slava Jedinom tebi. Amen! Molitva Bože, tvojom milošću blažena je Elizabeta u siromasima gledala i častila Krista. Daj nam po njezinu zagovoru da neumornom ljubavlju služimo potrebnima i nevoljnima. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj redovnička subraća sv. Leopolda

Brat Andrej Božić (1928. - 2007.) Rođenje i djetinjstvo

B U subotu 23. lipnja ove godine u kapucinskom samostanu u Vipavskom Križu umro je dugogodišnji misionar u Brazilu brat Andrej Božič. Tom je prigodom Slovenska kapucinska provincija sa sjedištem u Ljubljani izdala prigodnu knjižicu o životu i misijskoj djelatnosti ovog znamenitog kapucina. Brat Andrej je rođen u Sloveniji, školovanje je završio u Venecijskoj kapucinskoj provinciji kojoj je pripadao i sveti Leopold Mandić, a najveći dio svoga života proveo je u južnom Brazilu u Amazoniji, kao misionar. 36

rat Andrej se rodio na spomendan Gospe Snježne 5. kolovoza 1928. godine u Dolgi Poljani, župa Budanje u Slovenskom primorju, kao deveto dijete od oca Jožefa i majke Terezije r. Kattejeva. Umorna je majka svoje dijete odmah preporučila Gospi Snježnoj: Marijo Snježna, danas je Tvoj spomendan. Tebi ga darujem. Ti ga primi! Ja mu ne mogu puno dati, ne mogu ga pratiti kroz život. Ti pođi s njime! Predajem ga u Tvoje ruke i u Tvoje srce!... Na krštenju je dobio ime Janez (Ivan), a u ime obiteljske tradicije Pušnarjevih, u kojoj je gotovo 500 godina uvijek netko nosio ime Andrej, pridodali su mu i to ime, da bi kasnije kao redovnik dobio i ime Mansvet. Nedugo nakon njegova rođenja umro je njegov otac, te je svu brigu oko njega morala preuzeti majka. Kako Andrej sâm tvrdi, ona je bila žena duboke vjere, te je majčinim mlijekom upijao iz nje vjeru i svaku molitvu, te ga je svaki njezin dah vodio k Bogu. Tada je bilo lako biti blizu Boga, kaže on, jer nam je sva priroda govorila o njemu. Za Božić i blagdan Gospe anđeoske (Porcijunkula – 2. kolovoza) majka je djecu vodila u Sveti Križ, gdje su oce kapucine doživjeli kao nešto posebno. Osobito su dobro poznavali brata Andreja Reja, koji je po okolnim selima hodao u prošnju. Jedne se večeri nakon povratka s prošnje neposredno obratio majci mladog Andreja i rekao joj da mu se dječak dopada, te ju je zapitao: «Biste li ga dali nama

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

u samostan?» Majka je na to rekla: «Devetero mi ih je Bog dao. Naravno da vam ga dajem». I sve je time bilo dogovoreno. Kasnije je rekla svome sinu: «Ideš li na taj put, gledaj da budeš dobar svećenik! Inače radije ostani doma! Ima dovoljno mjesta i za tebe! Ponavljam, ako se odlučiš, budi dobar!»

Odlazak u samostan i školovanje

rajem rujna 1940. Andrej je kao dvanaesto godišnji dječak pošao u Sveti Križ, gdje je bilo malo sjemenište s gimnazijom. Pošao je s veseljem, jer je put do samostana poznavao, kao i kapucine u njemu. Slovenske su kapucine nakon okupacije toga kraja preselili u tadašnju Jugoslaviju, što je braći teško palo. Nije im bilo lako ostaviti lijep samostan, za kojega su posumnjali da će ikada ponovno prijeći u njihovo vlasništvo. Sjemeništarci su međusobno morali govoriti talijanski, doma nisu odlazili, a Andrej je svoju rodnu kuću promatrao samo izdaleka. Sljedeće 1941. godine sjemenište se preselilo u Rovigo i kasnije u Veronu, gdje su završili gimnaziju. Nakon gimnazije Andrej se odlučio za kapucine, te je 16. studenog 1944. pošao u novicijat u Bassano del Grappa, gdje je 18. studenog sljedeće godine položio prve privremene redovničke zavjete. Poslije novicijata uslijedile su godine školovanja. Andrej je najprije do 1948. nastavio srednjoškolsku izo-

Ljudima prijatelj redovnička subraća sv. Leopolda

Jedne se večeri nakon povratka s prošnje brat Andrej Reja neposredno obratio majci mladog Andreja Božića i rekao joj da mu se dječak dopada, te ju je zapitao: «Biste li ga dali nama u samostan?» Majka je na to rekla: «Devetero mi ih je Bog dao. Naravno da vam ga dajem». I sve je time bilo dogovoreno. Kasnije je rekla svome sinu: «Ideš li na taj put, gledaj da budeš dobar svećenik! Inače radije ostani doma! Ima dovoljno mjesta i za tebe! Ponavljam, ako se odlučiš, budi dobar!»

Mama Terezija sa sinom Andrejem

brazbu u Udinama, a zatim do 1953. godine studij filozofije u Padovi i teologije u Veneciji. Krajem studenog 1952. bio je u crkvi svetog Marka u Veneciji zaređen za đakona, a 21. ožujka 1953. godine ga je u istoj crkvi zaredio za svećenika Angelo Giuseppe kardinal Roncalli - venecijski patrijarh, danas svijetu poznat kao blaženi papa Ivan XXIII.

Majčin i mladomisnikov blagoslov kroz žičanu mrežu na državnoj granici

Andrej Božić mladomisnik

ko se ne raduje mladoj misi u domaćoj župi? Ali po čudesnim putevima neprijateljstva i nasilja, što ga je od prapovijesti činio narod nad narodom, mladom svećeniku Andreju ta je radost bila uskraćena. U njegovu mladom srcu, koje je slijedilo Boga i prihvatilo samostanski način života te htjelo velikodušno slijediti primjer svetog Franje Asiškog, nije bilo mjesta za politiku. U njemu je bila samo radost i želja da ga podijeli s drugima, ali Andrejeva mlada misa ipak je bila drukčija negoli ju je on zamišljao u svojim snovima.

na i tiha suputnica Terezija u pratnji dvojice jugoslavenskih milicajaca. Majka i pratiteljica, moliteljica i darivateljica. Na drugoj strani mreže, u pratnji dvojice talijanskih karabinjera, mladomisnik. Imali su točno deset minuta da se susretnu. Bio je to snažan zagrljaj bez zagrljaja. Izrekli su si na tisuće riječi, koje će neizrečene rasti u njihovim srcima. Zazivali su sve nebeske blagoslove da siđu na zemlju koja trpi. Dogodila se vječita četvrta postaja, na kojoj sin susreće svoju majku. To je postaja onih koji se ljube i klanjaju velikoj Ljubavi, a nije im suđeno da žive zajedno.

Kako li je samo za mladu misu želio kući! Koliko li je samo želio da svojoj majci i svima svojima podijeli mladomisnički blagoslov! Na granici između Italije i tadašnje Jugoslavije, u Rožnoj dolini, neko su se vrijeme dogovarali s jugoslavenskim vlastima, ali mladomisnik Andrej ubrzo je doznao da neće dobiti dozvolu za prijelaz preko granice. Bilo mu je dopušteno da se samo nakratko vidi s majkom, i to kroz čeličnu mrežu na državnoj granici koja je dijelila dva naroda. Kad je to doznao, Andrej je u predvečerje tog dana zaspao u velikoj radosti, a svoju prvu misu imao je kod kapucina u Gorici (Gorizia – Italija).

Pogledajmo stoga, kako je protekao njihov kratki susret: «Klekni sine, da te blagoslovim!» I blagoslovila ga je u ime svih majki svijeta u ime Onoga, kojemu ga je darovala već od rođenja. Iznova ga je položila u naručje Jedinoj, koju nije iza rešetaka mogla potisnuti nikakva ideologija ni politika. I još iskrena molitva: «Majko, ne mogu ga pratiti, ti pođi s njim!» I snažan završetak: «Budi miran, čekat ću te!» Nakon ovih riječi slijedile su riječi prigušene od ganuća: «Mama, blagoslovili ste me (uobičajeni način oslovljavanja roditelja), ali ne zaboravite da sam sada svećenik! Sada ću Vam još ja dati svoj prvi blagoslov!»

Postojala je samo mreža koju je isplelo neprijateljstvo i nerazumijevanje. Na jednoj strani svečarica: pouzda-

To je bio blagoslov dvaju srdaca na granici između dviju država, koju je stvorila čovjekova ludost. Izljev dviju

BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj redovnička subraća sv. Leopolda ljubavi na rubu posude, u kojoj je još sve vrijalo od neprijateljstva prošlog, tj. Drugoga svjetskog rata. Kroz koprenu suza gledala je njegovo smeđe redovničko odijelo (habit) kako se sve više udaljava, a sinovljev lik, sa svježom tonzurom na glavi, sve više nestaje u magli, u kojoj se sve jasnije mogao čuti glas srca: Moj maleni, najmlađi, ne mogu za tobom. Samoga te puštam među vukove i zvijeri, u zagrljaj mraka i neizvjesnih noći. Ali ne boj se! Preporučila sam te velikoj Majci. Ona će biti Zvijezda na tvojim putevima da ne griješiš, i da nikada, zaista nikada ne budeš sâm!

San o istočnoj braći završio u Brazilu

rat Andrej je svojim odazivom na Božji poziv da živi u Kapucinskom redu, prihvatio na sebe i spremnost na pokoru i služenje braći ljudima. Želja ga je vukla istočnoj braći u Rusiju. Kao i sveti Leopold Mandić govorio je da krv nije voda. U svojim je snovima uvijek računao na Rusiju: učio je ruski jezik i odlično ga svladao. Konačno je na Badnjak 1954. godine dobio dekret za misije, ali ne za Rusiju, nego za drugi kraj svijeta – da ide u Brazil. Rekli su mu da ide samo na neko vrijeme, a ostao je 44 godine. Istog je dana, tj. 24. prosinca 1954. primio misijski križ iz ruku već spomenutog venecijskog patrijarha Roncallija. Prva misijska postaja bila mu je 1955. godine u Curitibi na južnom dijelu Brazila, gdje je poučavao u školi i sâm puno učio, osobito portugalski jezik.

Nakon sedam godina misijske djelatnosti pružila mu se prilika, te je u listopadu 1962. prvi put kao svećenik posjetio svoj zavičaj i u župnoj crkvi u Budanjama imao obnovu mlade mise. Bio je radostan što mu je majka još bila živa. Čekala ga je i on je došao dan prije njezinog imendana. Bilo mu je istodobno i čudno i lijepo. Andrejeva najjača misijska djelatnost bila je između 1966. i 1990. godine. Ustanovio je državno sveučilište u Cornelio Procopio, Parana; ustanovitelj je katoličkog sveučilišta u Arapongasu, Parana, suodgovoran u organiziranju katoličkog sveučilišta u Palmasu, a 1987. je organizirao državno sveučilište u Cruzeiro dol Sul, Acre u Amazoniji, gdje je bio i profesor na institutu filozofije i teologije. Iste je godine sudjelovao na uspostavljanju i osamostaljivanju biskupije Cruzeiro del Sul, što se i ostvarilo. Naravno da bi o njegovoj misijskoj djelatnosti trebalo puno toga reći, ali ovdje navodimo samo jedan događaj koji je obilježio njegovu dušu. 5. kolovoza 1994. u popodnevnim satima imao je zajedno s biskupom posjet gubavcima. Grlili su ga u znak zahvale što ih je organizirao u sindikat, te su tako postali civilne osobe sa svojim pravima i dužnostima. Sjećajući se svetog Franje, koji je tražio gubavce i na njihovim iznakaženim licima otkrio Kristovo lice, Andrej se zapitao: Hoću li im znati, hoću li im pomoći otkriti Krista? Hoće li ga preko mene lako spoznati i istinski prihvatiti? Početkom 1998. godine brat Andrej Kao misionar u Brazilu

Obnova mlade mise u rodnom mjestu 21. 10. 1962. nakon sedam godina provedenih u Brazilu je dobio dopuštenje za povratak u Sloveniju i postao je član Slovenske kapucinske provincije. Prije odlaska iz Brazila u travnju iste godine, od njega se oprostio mjesni biskup i tom mu prilikom, između ostalog, rekao: «Brate, Andrej, bio si među nama 44 godine. Dokraja vjeran i neustrašiv… Sada te Tvoji poglavari pozivaju drugamo. U duhu će te pratiti 7026 tvojih duhovnih sinova i kćeri koje si krstio. U svojoj će te duši nositi 265 mladomisnika koje si vodio do oltara, među kojima je i sedam biskupa koji su bili tvoji učenici. Pratit će te tvoja dobra djela… S tobom idemo svi mi, koji te nikada nećemo zaboraviti. Dio tebe vječno će ostati u Brazilu».

Poslušnost i mir – jedini put ka ostvarivanju nečeg velikog...

akon svog povratka u domovinu, brat Andrej je živio u Vipavskom Križu, gdje je već sljedeće godine bio imenovan samostanskim poglavarom. Isto je tako bio imenovan službenim egzorcistom Koparske biskupije, a vodio je i duhovne vježbe, ispovijedao, propovijedao i bio duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda. U proljeće 2003. proslavio je svoj zlatni jubilej, tj. pedesetu obljetnicu misništva. U jeseni iste godine, sugovornik Jožica Pizzoni zamolio je brata Andreja da kaže nekoliko riječi mladim

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

Ljudima prijatelj GLAZBENI KUTAK

kapucinima. On se najprije ogradio i rekao da im nije odgojitelj. No ukoliko netko želi postići zaista nešto veliko, onda mu kao prvo preporuča poslušnost. Sjetio se svog odlaska u misije i tom mu je prigodom kardinal Roncalli dao sličicu s natpisom: Poslušnost i mir! Te su riječi preuzete sa groba svetog Filipa Nerija, a bile su i životno pravilo Ivana XXIII. Kao drugo preporuča ufanje, jer čovjek mora stalno ponavljati u srcu: Bog me ljubi! Po Kristu će mi pomoći u svakoj situaciji. Izabran sam da živim, dakle želim živjeti u punini. Zatim euharistija, za koju kaže da je naše najveće bogatstvo na svijetu. Isus ima moć da od nas učini velike ljude, u što moramo živo vjerovati. Na kraju kaže da mladi kapucini trebaju svoj život usmjeriti prema Kristovoj Majci i da žive puninu života, te na sve njih zaziva Božji blagoslov. Mir i svako dobro!

rat Andrej je umro 23. lipnja 2007. u Vipavskom Križu i pokopan je 28. lipnja na mjesnom groblju. Nadamo se da je knjižica o njemu dobro odjeknula u Sloveniji, a bilo bi dobro da brata Andreja što više vjernika upozna i na cijelom hrvatskom jezičnom području. Ovaj skromni prilog u našem listu želi biti samo jedan poticaj na to, a knjižicu o njegovu životu vam od srca preporučamo, posebno mladima i onima koji se nalaze na putu posvećena života!

Barokna lutnja fra Antun Mrzlečki, glazbenik

to je to lutnja i zašto barokna? Lutnja je staro žičano glazbalo koji se sviralo od Srednjeg vijeka do 18. stoljeća, a kao jedino žičano glazbalo ima takozvani «prelomljeni vrat» u kutu od 90° sa čivijištem (napinjalom) i drvenim čivijima ili hrvatski napinjačima za napinjanje struna kao kod violine. Dob romantizma ponovno je probudilo zanimanje za stara povijesna glazbala, pa tako i za lutnju ili starohrvatski «leut». Kod nas je najpopularnija bila od 14. do 16. stoljeća u dalmatinskim gradovima, posebno u starom Dubrovniku kao glazbalo građanstva i plemstva, kao uostalom i u ostaloj Europi. Ona nije «nacionalno» glazbalo nekog europskog naroda kao npr. naša tamburica ili, recimo, mandolina koja se povezuje s Italijom, nego je «europsko» glazbalo. A nije ni «narodno» ili «folklorno» glazbalo, dakle glazbalo sela, nego glazbalo umjetničke glazbe, tj. zapisane ili notirane glazbe, i to vrlo velikog repertoara od 15. do 18. stoljeća i nešto malo suvremenog repertoara. Lutnja je samo skupna imenica za različite tipove lutnja kao npr.: srednjovjekovna lutnja, renesansna lutnja, barokna lutnja, arciliuto ili arhilutnja, teorba i kitarone. Od Srednjeg vijeka pa do kraja 18. stoljeća, kada pada u zaborav, lutnja je u području basa dobivala sve više struna, tako da ih je pred kraj 18. stoljeća u razdoblju kasnog ili visokog baroka imala čak 13 do 14 parova. Tipično za to otmjeno glazbalo je da uvijek ima dvostruke strune ili parove struna poput tamburice. U razdoblju baroka (od 1600. do 1750.) lutnja je imala od deset do četrnaest parova struna. Barokna lutnja

se još naziva i d-mol lutnja, jer je prvih (počevši od najtanje strune prema basovima) šest parova ugođeno u d-molu (Aa dd ff aa d f1), a ostale strune dijatonski prema dolje. Ostale velike lutnje s četrnaest parova ili četrnaest pojedinačnih struna jesu: arciliuto (čitaj tal. arčiliuto) veličine od 130–145 cm, koji ima takozvani «labuđi vrat» a ne prelomljeni vrat, teorba, oko 160 cm, i najveća lutnja za sviranje pratnje u ansamblu kitarone (tal. chitarrone) veličine je od 180 do 200 cm. Tipično za lutnju je i to da ima svoju vlastitu, specijalnu notaciju zvanu «tabulatura». Za vrijeme renesanse sviralo se po njemačkoj i talijanskoj tabulaturi, a u vrijeme baroka po francuskoj tabulaturi. Posljednjih se trideset godina lutnje, uz ostala povijesna glazbala koje se koriste za «autentičnu» reprodukciju rane glazbe na originalnim glazbalima dotične epohe, mogu profesionalno studirati na posebnim odjelima muzičkih akademija na zapadu.

BOŽIĆ 2007. | Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića

Ljudima prijatelj PISMA ČITATELJA

Dragi Sveće moga naroda!

tjela sam ti napisati pjesmu. Ali, u nju ne bi stalo ono što ti želim reći. Kao brižan otac bdiješ nada mnom, i u mojim životnim brodolomima svojim si zagovorom snažno djelovao kod Gospodina za spas moje duše i mog cijelog života. Pisat ću ti kao prijatelju, jer znam da me čuješ. U druženju s tobom polako stičem nepokolebljivu vjeru u Gospodina, u njegovu providnost, ljubav i često shvatim kako ljudima u nevolji kažem, baš kao i ti “vjeruj, sve će biti dobro“ i oni odu utješeni, vidim im u očima. Ili, ako nisam uvjerena u dobar ishod, pružam im ruku i šutim, ali ih blagoslivljam u sebi. Ne kažem to tek tako, ja tako osjećam. A kada me ljudi hvale, istinski osjećam da to nije moja zasluga. Samo se uz ljubav i mudrost Božju postaje bližnji čovjeku, ili - ljudima prijatelj. Gospodin mi je podario ono što ovaj svijet ne daje: ljubav, blagost, strpljivost, mir... I to vrlo brzo,

tako da ljudima postadoh čudo. Život mi je, kako kažu “od povoja“ bio težak, bez ljubavi, još od kada su moji vršnjaci bili ljubljeni i paženi, pa sve do unazad nekoliko godina. Činilo se, da život i nije uvijek život. No, uvijek sam računala na Tebe, prijatelju dragi. I ti me nisi iznevjerio. Čak mi je u ovih nekoliko godina nadomještena sva ljubav koju nisam imala. Shvatila sam da Gospodin ne zaboravlja boli koje sam i sama već bila zaboravila. Sve dobro koje se dogodi (ono što mi stvarno mnogo znači) nakako uvijek se pokaže, blago, ali nedvojbeno jasno, da si to ti opet molio Gospodina za me. Znam da svakog 12. svibnja, za tvoj rođendan, svake godine, što te zamolim na taj dan, već mogu to smatrati ostvarenim, kako i kada, po Božjoj volji, nije na meni da određujem, ali svakako u pravo vrijeme. Što ću ti još reći, u ove sitne sate kada grad spava? Ne želim zvučati teatral-

no, pa ću ti reći onako, jednostavno iz srca: dragi oče Leopolde, mili sveče moga roda, sačuvaj me uvijek u svom srcu. I ja ću Tebe, moj dragi prijatelju. TVOJA SANDRA, Osijek, 29.09.2007.

Nekim drugim očima... Kad jednom shvatiš da ti tvoje srce može biti najbolji prijatelj, a ne najljući neprijatelj, i da tvoje misli oblikuju tvoje biće, a tišina sadrži najviše riječi, da samoća nije kazna, već najbolje društvo, kada možeš zaplakati od sreće, živjeti za druge, a ostati svoj, kad osjetiš divljenje prema sebi, a ne postaneš ohol,

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

ako uložiš mnogo, a ne žališ zbog toga, kada te hvale, a time ne hrane tvoj ego, ako zavoliš sebe, ali ne kao svoju zaslugu, kad pogledaš život nekim drugim očima, a u njegovom vrtlogu nađeš svoje mjesto, znat ćeš da imaš kartu za VJEČNOST! Sandra Rajković, Osijek

Ljudima prijatelj PISMA ČITATELJA

Leopoldu VELIKA HVALA!

koliko nekom svecu treba reći hvala, onda ja to moram napisati velikim slovima. VELIKA HVALA svetom Leopoldu, sinu zaljeva hrvatskih svetaca i blaženika. Godine 1985. umire mi dijete. Plač, očaj, strah, bol, izmiješani osjećaji vjere i sumnje, a onda u ruke uzimam knjigu „Naš Bogdan“. Poslije knjige činim zavjet: sljedeće rođeno dijete bit će Leopold ili Leopoldina. 1987. dobivamo sina Leopolda. Primam list „Ljudima prijatelj“, u kući su Svečev kip i velika zidna slika. Naš sin raste pod okriljem i uz zagovor malog, velikog Sveca. Ni jedna molitva Svecu, devetnica niti zagovor, nisu ostali neuslišani. Svi problemi u obitelji, u školovanju djece, na mom radnom mjestu, rješavani su u dijalogu sa sv. Leopoldom, a on je sve drugo povjeravao Nebeskoj Gospodarici i njenom Sinu. I tako godinama. Ove jeseni, pred sinovljev rođendan, dajem služiti misu na čast sv. Leopoldu. Istoga dana, prije mise sin doživljava prometnu nesreću. Auto razbijen, a na sinu samo male ogrebotine na nosu i bradi. Nije li Bog divan u svetima svojim? Sutradan, s pjevačkim zborovima iz tri

župe, hodočastim u Đakovo, Aljmaš i Osijek. Iako je bilo vrijeme poslijepodnevnog odmora, otvaraju nam se vrata osječke Kapucinske crkve i samostana, širokim osmijehom gvardijana, fra Branka Lipše. Dok nas je upoznavao s crkvom, u sebi pjevušim „Tebi slavu pjevamo..“. i eto me pred moćima sv. Leopolda. Djelić ruke koja je tolikima olakšala dušu i tolike vratila u zagrljaj Oca, sada je preda mnom, kao da dodiruje umorne misli i unosi novu zraku svjetla u moju stvarnost. Nakon što sam otpočinula toga dana kraj Gospe od utočišta, novu snagu nalazim sada u višestoljetnoj crkvi, u kojoj, kao da odzvanjaju riječi dragog Sveca: „Imajte vjere“. Hvala ti, prijatelju moj, Sveče malog rasta, ali velikoga duha, za sve što činiš u mom životu i u životu moje obitelji, poglavito moje djece. Prati nas i dalje svojom svijetlom sjenom. Moram spomenuti da se naš drugi sin zove Franjo-Mario i da ga štite Marijin i zagovor siromašnog asiškog poverella. Treba li još što reći? Višnja Mikić, novinarka, Staro Petrovo selo

Dragi čitatelji! Zahvaljujemo na vašim pismima! Željeli bismo povezati međusobno sve čitatelje našega lista i tako ostvariti povratnu komunikaciju našeg lista s vama te iz prve ruke prenositi svjedočanstvo koliko je sv. Leopold prisutan u srcima naših vjernika. POZIVAMO SVE ČITATELJE NAŠEG LISTA IZ HRVATSKE I SVIJETA: •KOJI SU VJERNICI ŽUPA POSVEĆENIH SV. LEOPOLDU, •KATOLIČKIH MISIJA MOŽDA POSVEĆENIH SV. LEOPOLDU •ILI U ČIJOJ SE SREDINI NA NEKI NAĆIN OSOBITO ŠTUJE SV. LEOPOLD, •ČLANOVE UDRUŽENJA, USTANOVA ILI ORGANIZACIJA KOJE NOSE IME SV. LEOPOLDA ILI SE NJIME NADAHNJUJU, da nam se jave, kako bi smo mogli stupiti u kontakt i načiniti reportažu o vašoj župi, djelatnosti ili udruženju, u našoj rubrici „Leopoldova prisutnost“.

Vaša pisma i radove možete slati: Poštom, na jednu od adresa: Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ fra Nikola Bašnec Kapucinska 47 10040 Zagreb ili Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ Fra Miljenko Vrabec Kapucinski trg 7 42 000 Varaždin ili E-mailom na našu novu adresu: ljudima.prijatelj@gmail.com Zahvaljujemo i nadamo se vašem odazivu! Uredništvo.

Ljudima prijatelj ZAHVALE ČITATELJA SV. LEOPOLDU

Glas uslišanih Ž

eljela bih zahvaliti sv. Leopoldu na uslišanim molitvama u mojim nevoljama. Hvala ti sv. Leopolde za sve što si učinio do sada za mene. Ovo mogu reći svima: obratite se sv. Leopoldu i on će pomoći svakome tko mu se utječe. Opet te sv. Leopolde molim, pomozi meni i mojoj obitelji u našim nevoljama. U zajedništvu s našom Majkom Marijom, Isusom, sv. Josipom i svim svecima odlikuješ se dobrotom. Ti i oni znate što ja tražim od vas. Molim vas pomozite mi. Za uzvrat ću neprestano moliti devetnicu. Zato svima kažem, molite „devetnicu sv. Leopoldu“ i molitva će biti uslišana. Uvijek zahvalna Dragica Blažević iz daleke Australije sa svojom obitelji.

avljam se ovim pismom i preporučujem svoju obitelj: supruga Vinka, sebe i svoju djecu Antoniju i Antu, cijelu rodbinu i sve moje drage pokojne. Preporučamo se u zagovor Gospe Međugorske, sv. Leopola Mandića, sv. Ante, sv. Kate, sv. Franje i zagovor svih svetih. U njihov zagovor preporučujemo imovno stanje, blago i sve ono od čega se može živjeti, a posebno naše zdravlje, jer je ono najskupocjenije. Svaki dan molim devetnicu Ocu Leopoldu da nas čuva od svih zala i neprijatelja, te da nam dragi Bog providi puno prijatelja i ljubavi među nama.Preporučujem u zagovor Ocu Leopolda naše đake da ih Bog čuva od nevolja; naše studente da završe fakultet na koji su pošli; sve radnike, sve osiromašene, sve nezaposlene, sve putnike, ožalošćene, roditelje, sve stradale u domovinskom ratu i neka zavlada mir u cijelome svijetu.Neka se svačije srce ispuni onim što Duh želi. Neka dragi Bog i vama dade snage, mira,

sreće i neka Gospa iz Međugorja i sv. Leopold Mandić čuvaju naše fratre, biskupe i časne sestre. Dragi Bože, podari roditeljima dijete koje možda još nemaju, a žele, posebno to molim za jednu moju prijateljicu. Preporučujte nas i vi u zagovor kod svake svete mise u svetištu. Bog vam dao svako dobro. Puno vas pozdravlja štovateljica oca Leopolda JASMINA ĆORLUKA

tjela bih zahvaliti sv. Leopoldu na uslišanim molitvama i zagovoru kod Gospodina. Isto tako zahvaljujem sv. Antunu. Tri sam godine bila jako bolesna i imala osobni gubitak voljene osobe.Sada sam, hvala Bogu, na nogama uz pomoć štapa, ali se ne predajem. Molim se sv. Leopoldu i sv. Antunu, da mi se koliko-toliko vrati moje zdravlje, pa da budem pokretna bez tuđe pomoći i sretna u osobnom životu.Još jednom hvala sv. Leopoldu, sv. Anti i vama. Zahvalna Milena Korač, Dubrovnik

onekad mi se učini, da je čovjek zloća i da želi nanijeti samo zlo jedan drugome. Tako se valjda događa, pa i meni na poslu. Nitko mi drugi ne nanosi zlo nego čovjek ispod moga neba. Svoje volim i cijenim, također ni o drugima ne mislim ništa loše, svakome želim samo dobro, i ako mogu pomoći uvijek sam na raspolaganju za pomoć, ali slabo mi ide u životu, previše radim, čini mi se da je sve uzalud. Bila sam na duhovnim obnovama Zvjezdana Linića, Ive Pavića i oca Đemsa, ali uvijek mi misli lete vama u Osijek.Uzdam se u vašu molitvu! Nadam se da će biti bolje, jedino ustrajem u molitvi. Uvijek kažem Hvala ti Kriste, Majko Božja i Sveti Leopolde.Hvala i vama, dragi svećenici! Zahvalna Cece Mirjana, Stuttgart

Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića | BOŽIĆ 2007.

d srca zahvaljujem sv. Leopoldu i blaženoj Majci Tereziji od Kalkute, što su mi uslišali molitvu za moje zdravlje. Imala sam dosta velikih problema sa štitnjačom, koji su se do sada dosta smanjili. Sada se opet utječem sv. Leopoldu i molim za zdravlje mojeg supruga koji ide na dijalizu. Sv. Leopolde čuvaj mene i cijelu moju obitelj. Zahvalna štovateljica Margareta Bolte, Cerovac, Zagreb

elimo zahvaliti sv. Leopoldu i sv. Mariji na svim njihovim darovima, što su našoj obitelji dali. Molimo ih i u buduće da budu zaštitnici i zagovornici naše obitelji. Zahvalna obitelj Ilije iz Austrije.

ahvaljujem Sv. Leopoldu za osobitu milost koju sam zadobila moleći pred njegovim relikvijama odijela. Zahvalna Marija i obitelj Barna iz Kule (Vojvodina)

OŠTOVANI! Po primitku glasnika „Ljudima prijatel“ puno se zahvaljujem i šaljem mali prilog za pomoć Crkvi i svu dobrotu što mi pomaže sv. Leopold za moju obitelj. Uvijek skrušeno molim i pozdravljam! Nada Hadjan, Knigldale, USA

Cijena pojedinom primjerku 10 kn

Ljudima prijatelj

NARUČUJEM POJEDINAČNU PRETPLATU (4 BR. GODIŠNJE)

GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA

MJESTO:__________________ TEL: ______________

Godišnja pojedinačna pretplata 40 kn Za države Europe 13 EURA Za Kanadu i USD 15 USD Za Australiju 20 AUD

ZA ŽUPNE UREDE / SAMOSTANE:

PRETPLATA ZA 2008. GODINU

ŽUPNI URED:___________________________________

IME I PREZIME:________________________________ ADRESA:_____________________________________

PRETPLAĆUJEM SE NA ________ KOMADA PO IZDANJU (cijena pojedinog primjerka 10 kn)

ADRESA:______________________________________ MJESTO:___________________ TEL: ______________

NOVO ! PRETPLATITE SE NA BROJEVE ČASOPISA “LJUDIMA PRIJATELJ” ZA 2008. GODINU! Primajte redovito svoj primjerak lista na vlastitu kućnu adresu ili pak naručite veću količinu za svoj župni ured ili samostan! Ispunite priloženi obrazac, izrežite i stavite u omotnicu i pošaljite na adresu: „CENTAR LEOPOLD MANDIĆ“, za list Ljudima prijatelj, Kapucinska 41, 31 000 Osijek Uplatu ćete izvršiti po primitku uplatnice nakon narudžbe. INFORMACIJE NA Tel/Fax: 031 / 20 11 83

Centar

Leopold Mandić NOVO ! NARUČITE NA ADRESI CENTRA:

KATOLIČKI KALENDARI ZA 2008. GODINU

Kapucinska 41, 31 000 OSIJEK, Tel./Fax: 031 / 20 11 83

DVANAESTLISNI

ŽUPNIM UREDIMA I POJEDINCIMA KOJI NARUČUJU VEĆU KOLIČINU ODOBRAVAMO POPUST!

JEDNOLISNI

Novorođeni kralj U ponoć je štalicu Nebo je sa sobom Zvijezda obasjala Na zemlju donijela Novorođenoga Kralja Te zemlju na povratku Svijetu pokazala U Nebo uznijela. Novi savez sa čovjekom Sklopio je Bog Poslanjem na zemlju Vinko Đotlo, Švicarska Sina Jedinog.

Ljudima prijatelj