17 minute read
Suzana Damiani
Advertisement
Suzana Damiani Trg žrtava fašizma 2 10290 Zaprešić gsm: ++385 98 9550 938 suzanadamianai65@gmail.com UDK: 7.025.3/.4:7.021.333](497.6 Gorica Livno) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 20. VII. 2016. Prihvaćeno: 22. XII. 2016.
Konzervatorsko-restauratorski radovi na zidnome osliku u samostanskoj crkvi sv. Petra i Pavla na Gorici izvodili su se tijekom ljetnih mjeseci od 2002. do 2013. godine. Radovima je obuhvaćena zidna površina oslika gotovo čitave crkve izuzevši neke dijelove donjih zona zidova do vijenca i donjega dijela zida pjevališta.
Nepovoljni uvjeti u kojima je crkva godinama bila izložena ratovima, potresima, utjecaju vlage i atmosferilija te nekim neadekvatnim tretmanima, uzroci su oštećenja kao što su pukotine, ljuskanje, osipanje žbuke i slikanoga sloja, naslage soli, prljavštine i preslika te neadekvatne rekonstrukcije.
Radovi koji su se izvodili metodologijom utvrđenom tijekom proba, uglavnom su se sastojali od nekoliko osnovnih postupaka kao što su čišćenje i desalinizacija, konsolidacija žbuke i slikanoga sloja, injektiranje delaminacija i kaverni, odstranjivanje propale i trusne žbuke, reintegracija u svim slojevima žbuke, rekonstrukcija dekorativnoga oslika te retuš i reintegracija slikanoga sloja. Tijekom istraživanja vezanih uz oslik crkve otkriveno je da je nekoliko većih kompozicija rađeno po uzoru na grafike Gustavea Doréa.
Ključne riječi: crkva sv. Petra i Pavla na Gorici, zidne slike, Marko Antonini, oštećenja, konzervatorsko-restauratorski radovi
Samostanska crkva sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu kroz svoju je stogodišnju burnu povijest prošla razne nedaće koje su na njezinoj strukturi i izgledu ostavile zamjetljive tragove. Ratovi, potresi, izloženost vlazi, snijegu i ledu, suncu i vjetru, unatoč vjernoj brizi fratara, prouzročili su na crkvi oštećenja koja je trebalo sustavno sanirati. Dio radova na sanaciji, onaj na osliku unutrašnjosti crkve, izvođen tijekom niza godina, ukratko je opisan u ovome tekstu.1
Zidni oslik crkve
Kako je to vidljivo na nacrtu za obnovu samostanske crkve na Gorici, crtežu arhitekta
1 U radovima su, osim autorice, sudjelovali i suradnici:
Kristina Matković, Sara Riđički, Siniša Čular, Tomislav
Sikinger, Miroslav Jelenčić, Tomica Paradi, Ana Božičević,
Nives Jakovina, Goran Koprek i Ivan Damiani.
Sl. 1. Natpis na plohi prozorske niše na sjevernome zidu crkve, potpis Otta Antoninija (foto: S. Damiani)
Josipa Vancaša,2 izgled unutrašnjosti crkve i njezine dekoracije osmislio je ovaj ugledni arhitekt.3 Prema njegovim, nešto izmijenjenim projektima, crkvu su 1906. oslikali Marko Antonini i njegov sin Otto4, slikari iz Zagreba, podrijetlom Talijani (sl. 1).
Osim dekorativnoga oslika u vidu bordura, imitacije arhitektonske dekoracije (profilacije, istaci, okviri, kameni elementi, vijenci), koji naglašava strukturu unutrašnjosti te ornamentalnih geometrijskih i vegetabilnih motiva bliskih narodnim ukrasima i motivima tkanina (draperije), ikonografski program obuhvaća niz medaljona s prikazima svetaca i nekoliko većih figuralnih kompozicija. Svetci prikazani u medaljonima većinom su vezani za franjevački red, a nekoliko medaljona prikazuje domaće svetce i blaženike.5 U svetištu se u medaljonima nalaze i prikazi Srca Isusova i Srca Marijina te likovi četiriju evanđelista, a u manjim medaljonima prikazani su kerubini. Na koru su dva medaljona, jedan s likom sv. Cecilije, a
2 J. Vancaš, Projekt za dogradnju unutrašnjosti i dekorativni oslik franjevačke crkve na Gorici u
Livnu, 1903. (AFSG) 3 Damjanović, Zadro, 2014, 219–229. 4 Osim u podatcima iz Kronike samostana Gorica, o autorstvu svjedoči natpis na zidu kora: Slikao Marko
Antonini, 1906. te, za vrijeme restauratorskih radova pronađen, reljfno izrađen grb i natpis: A. Otto na jednoj od prozorskih ploha sjevernog zida. 5 Opis ikonografskog programa daje Ignacije Gavran (Gavran, 1994, 199-213.) Sl. 2. Unutrašnjost crkve, pogled prema svetištu (foto: S. Damiani)
drugi s likom kralja Davida. Pandantivi, koji se spuštaju sa središnjih svodnih polja na stupove, ukrašeni su likovima lebdećih anđela koji nose svete simbole (njih dvanaest) (sl. 2).
Veće figurativne kompozicije motivski su složenije. U konhi svetišta prikazano je Krunjenje Bogorodice s likovima Oca i Sina i prikazom Duha Svetoga kao golubice u medaljonu. Na bočnim zidovima svetišta dvije su slike – Predavanje ključeva sv. Petru i Obraćenje sv. Pavla. S obiju strana svetišta, na istočnim zidovima bočnih brodova te na zapadnim zidovima s obiju strana pjevališta, nalazi se po jedna kvadratna kompozicija – lijevo od svetišta prikaz Branitelja bezgrješnog začeća, a desno Isusovo rođenje. Na zapadnim zidovima kompozicije prikazuju Početak gradnje crkve na Gorici i Kamenovanje sv. Stjepana. Najveće kompozicije nalaze se na koru: prikazi Posljednje večere na sjevernome i Molitve na Maslinskoj gori na južnome zidu
Sl. 3. Gustave Doré − Isusovo rođenje, grafika (Biblija − ilustracije G. Doré, 1984.)
Sl. 4. Gustave Doré − Molitva na Maslinskoj gori, grafika (Biblija − ilustracije G. Doré, 1984.) polukružnoga su formata i uokvireni imitacijom profilnih kamenih okvira.
U potrazi za predloškom ovih slika, posebno značajno oštećene slike Molitva na Maslinskoj gori, otkriveno je da su četiri slike rađene po uzoru na grafike – ilustracije za Bibliju Gustavea Doréa.6 Predlošci za slike Obraćenje sv. Pavla, Isusovo rođenje (sl. 3) i Kamenovanje sv. Stjepana gotovo su doslovno interpretirane, a boje koje su korištene skladno su uklopljene u okolnu dekoraciju. Slika Molitva na Maslinskoj gori donekle je modificiran prikaz originalne kompozicije zbog prilagodbe posve različitom, polukružnom formatu (sl. 4). Likovi su nešto udaljeniji jedan od drugoga, a lik Krista prikazan je nešto veći nego na originalu. Drveće s desne strane slike djelomice je prilagođeno formatu tako da je dodano nekoliko stabala kojih na originalnoj grafici nema. Lijeva polovica slike gotovo je u potpunosti oštećena i u tijeku je rekonstrukcija toga dijela slike po uzoru na grafiku predloška. Predlošci za ostale kompozicije nisu pronađeni, a vjerojatno je jedina autorova originalna slika ona s prikazom gradnje crkve.
Na slikama se nalaze i dekorativni elementi kao što su zvjezdice aplicirane na površinu svoda metalnim listićima ili „zlatnom“ pastom te „trodimenzionalne“ zvjezdice odlivene u gipsu i „pozlaćene“ (na mjestima gdje je slikana draperija „pričvršćena“ na zid na donjem dijelu zida svetišta i oko aureole Bogorodice na sceni Branitelji bezgrješnog začeća).
Posebno je zanimljiv dekorativni element medaljona − okrugle limene ploče, perforirane i dekorirane oslikom četverolisnog ornamenta kojim je zatvoren otvor na središnjem svodnom traveju (sl. 5). Taj otvor služio je za ozračivanje i ventilaciju, odnosno predstavljao je put za prolaz vodene pare koja je u slučajevima skupljanja većega broja ljudi, naročito u zimskim i kišnim razdobljima, povećavala relativnu vlagu unutar prostora. Ta bi se vlaga kondenzirala na hladnim površinama zidova, podova, svoda i prozora i tako uzrokovala oštećenja. Otvor u svodu koji
6 Biblija, 1984.
je pokriven perforiranom pločom, omogućavao je da topao i vlažan zrak u opisanim uvjetima prođe u područje potkrovlja gdje je hladan zimski ili jesenski zrak privlačio vlagu te se tako spriječi ili smanji kondenzacija na plohama unutar crkve.
Zidne slike rađene su nakon što je crkva već bila u funkciji od 1860. godine i nakon što je, prema nekim izvorima, već bila ožbukana 1875., a nakon toga i posvećena 1891. godine.7 O tom razdoblju svjedoče slojevi žbuke koji se nalaze ispod sloja na kojem su izvedene zidne slike. Na njima se, na sloju bijeloga vapnenoga naličja, mjestimično uočavaju jednostavne dekoracije u vidu crvenih linija. Ta je žbuka naknadno natučena, a na nju je nanesen nov sloj žbuke, na mjestima jednoslojan, a na mjestima dvoslojan (sl. 6). Takva stratigrafija vidljiva je na kamenim zidovima dok je naknadno izveden svod armirano-betonske konstrukcije8 pokriven samo slojem žbuke na kojoj je oslikan sloj.
Oštećenja koja su nastala tijekom godinâ na samom objektu i zidnim slikama mogu se podijeliti na dvije osnovne skupine: oštećenja nastala djelovanjem mehaničkih sila i vibracija (pukotine) i oštećenja nastala vlagom. Pukotine na svodu između stropne ploče i vanjskoga zida (sl. 7) nastale su skupljanjem betona, a na tjemenima armirano-betonskih lučnih nosača pukotine su posljedica vlaka izazvanog savijanjem.9 Na kamenim dijelovima nosača pukotine su još uočljive na luku zabatnoga zida i svodnoj konstrukciji svetišta. Duge i duboke pukotine veće su i značajnije izražene s unutrašnje strane zida svoda svetišta i prostiru se gotovo čitavom debljinom zida. Pukotine u sloju žbuke također su rezultat mehaničkih sila te skupljanja žbuke sušenjem, što je značajno na
7 Gavran, 1994, 200 – 204. 8 Gavran, 1994, 202; Glibić, Čolak, 2012, 69, 75. 9 Glibić, Čolak, 2012, 79. Sl. 5. Medaljon na svodu koji zatvara otvor za ventilaciju (foto: S. Damiani)
Sl. 6. Donji sloj žbuke u svetištu − vidljiva jednostavna dekoracija i natučenja (foto: S. Damiani)
Sl. 7. Pukotina na spoju zida i svoda unutar prozorske niše (foto: S. Damiani)
plohama na kojima je korišten portland cement. Vjerojatno je da je velik dio pukotina nastao i uslijed vibracija prouzročenih potresima i detonacijama za vrijeme rata. Jedan manji dio pukotina nastao je uz delaminacije žbuke koja se zbog djelovanja vlage osipala i pritiskala površinu te izazvala puknuća.
Vlaga nije razorno djelovala samo na žbuku nego i na slikani sloj. Naime, govorimo o različitim izvorima vlage. Na donjim dijelovima zidova vlaga se kapilarno penjala na visine i više od dva metra te je na mjestima isparavanja taložila soli koje su svojom kristalizacijom razarale koheziju žbuke.10 Drugi važan izvor vlage je likvidna vlaga koja je prouzročila oštećenja krova te stvorila niz pukotina i oštećenja na zidovima. Soli koje je vlaga transportirala kroz zidove kristalizirale su se na površini (eflorescencija) i pod površinom (subflorescencija) te su uzrokovale oštećenja žbuke i oslikanog sloja. Subflorescencija se manifestira oslabljenom kohezijom žbuke koja se ljušti, osipa i otpada sa zida, a s njom i slikani sloj (sl. 8). Ta oštećenja nastala su djelovanjem kristalizacijskih i hidratacijskih tlakova unutar strukture žbuke.11 Površinska kristalizacija manifestira se pojavom igličastih i pahuljastih nakupina soli ili pojavom teško uklonjivih tvrdih bjeličastih inkrustacija (sl. 9).
Osim razaranja uslijed kristalizacije soli, likvidna vlaga koja je prodirala kroz strukturu zida djelovala je na eroziju žbuke unutar sljubnica kamenih elemenata na kojima žbuka nije u potpunosti karbonatizirala te nije bila dovoljno vezana. Takva oštećenja uzrokovala su pojavu kaverni unutar strukture zida djelujući dalje i na površinu zida. Na mjestima je uočljiva potpuna delaminacija slojeva žbuke od zida.12
Većina oštećenja slikanoga sloja posljedica su djelovanja već opisanih oštećenja (pukotine
10 Prije konzervatorsko-restauratorskih radova na zidnom osliku, oko crkve izvedena je drenaža te je tako izvor kapilarne vlage prekinut, a zidovi osušeni. 11 Malinar, 2003, 22. 12 Ta je delaminacija bila najizraženija na donjoj polovini slike Obraćenje sv. Pavla. Sl. 8. Ljuskanje i osipanje oslikanog sloja i žbuke − oštećenja nastala zbog vlage i soli (foto: S. Damiani)
i soli) koja su ga oslabila. Ta se oštećenja uglavnom manifestiraju nabreknućima i ljuštenjem, praškastim osipanjem pigmenta te pojavom sloja bjeličastog vela i inkrustacije soli na površini. Na pojedinim mjestima došlo je i do diskoloracije pigmenta te do ispiranja slikanoga sloja uslijed djelovanja erozije tekućom vodom. Neki dijelovi zidnih slika naknadno su
Sl. 9. Kristalizirane soli na slici Obraćenje sv. Pavla (foto: S. Damiani)
„popravljani“ ili rekonstruirani pa se na njima nalaze slojevi pigmenata bez veziva koji su se lako uklanjali vodom. Na većini slika, iz nekog razloga, tamnosmeđi pigment (pečena umbra) nije vezan te se praškasto osipao (vidljivo na habitima franjevačkih svetaca). Razlog te pojave nije sasvim jasan, ali vjerojatno je riječ o naknadnim intervencijama samoga autora pri čemu nije korišteno vezivo.
Konzervatorsko-restauratorski radovi
Ponukani brojnim oštećenjima zidnoga oslika, nastalih tijekom gotovo stogodišnje povijesti, fratri samostana obratili su nam se 2002. godine s molbom da se oslik pregleda i predloži plan restauriranja. Tijekom sljedećih godina oslik crkve restauriran je u fazama tako da je svake godine restauriranju podvrgnut određen dio zidne površine. Pritom se uglavnom vodila briga o hitnosti, tj. o značaju i težini pojedinih oštećenja.
Radovima je prethodio opis i priprema dokumentacije o zatečenu stanju te analiza uzroka nastalih promjena. Problemi prodora vlage uglavnom su već bili riješeni (drenaža i popravak krovišta), no neki postupci preventivne konzervacije morali su se izvesti na dijelovima zidnih slika kojima je prijetilo otpadanje. Strukturalne pukotine pregledali su i pratili arhitekti statičari koji su utvrdili da one nisu aktivne.
Oslik je tijekom radova bio podvrgnut postupcima koji se mogu podijeliti u nekoliko osnovnih grupa. Površine slika prvo su očišćene od slojeva paučine, prašine i prljavštine, a potom od naknadnih preslika i intervencija. Posebna je pozornost posvećena odstranjivanju soli nakupljenih na površini i pod površinom slikanoga sloja zbog prodora vlage. Odsoljavanje se izvodilo mehanički površinskim četkanjem, ispiranjem vodom te kemijski, smjesom AB 57 (sl. 10).13
13 Mora, Mora, Philipot, 1984, 342. Sl. 10. Odstranjivanje soli s površine slike (foto: S. Damiani)
Delaminacije i šupljine unutar zida i između slojeva žbuke sanirane su injektiranjem smjese na bazi vapna dok su dijelovi izrazito propale žbuke na mjestima šablonske dekoracije odstranjeni. Sva oštećenja u žbukanom sloju reintegrirana su vapnenom žbukom i punilom koje sastavom odgovara originalnim slojevima žbuke. Pritom se koristilo vapno i pjesak lokalne provenijencije. Najdublja oštećenja i pukotine ispunjene su vapnenom žbukom krupnoga granulata koja se koristila i za reintegraciju vezne žbuke kamenih elemenata. Takva oštećenja slojevito su reintegrirana žbukom sve sitnijega granulata prema površini slike. Dijelovi dekorativnoga oslika u originalu rađeni su nešto grubljom žbukom koja je ostavljala površinu djelomično hrapavom i zrnatom te je za reintegraciju tih dijelova korištena nešto krupnija granulacija pijeska, a žbuka je obrađena drvenim gladilicama. Sloj intonaca na slikama i medaljonima finije je granulacije, a površina je zaglađena te je na tim mjestima korištena žbuka s punilom kamenoga praha, naročito na mjestima plitkih i sitnijih oštećenja.
Dekorativni dio oslika koji je otpao ili je zbog lošeg stanja odstranjen, rekonstruiran je korištenjem modela izrađenih tako da su pratili originalan postupak. Rekonstrukcije su prilagođene ostatcima originalnoga oslika koji je očuvan u najvećoj mogućoj mjeri. Dekorativni elementi retuširani su totalnim retušem (oponašanje poteza i načina slikanja originala), a slike su retuširane metodom tratteggio. Na nekim dijelovima slika bila je
Sl. 11. Radovi na slici Obraćenje sv. Pavla, 2002. (foto: S. Čular)
Sl. 12. Posljednja večera, stanje prije konzervatorsko-restauratorskih zahvata (foto: S. Damiani)
Sl. 13. Detalj naknadne rekonstrukcije 40-ih godina XX. stoljeća (foto: S. Damiani)
potrebna rekonstrukcija značajno oštećenih detalja, što je izvedeno na temelju komparativne analize. Pojedine faze radova bile su usmjerene na specifičnu problematiku dok se većina postupaka izvodila kontinuirano tijekom godina.
Radovi su započeli 2002. godine na zidnoj slici u svetištu s prizorom obraćenja sv. Pavla. Zidna slika značajno je oštećena vlagom i solima, a dio zidne slike na sloju intonaca, koji se odvojio od donjega sloja žbuke, prijetio je otpadanjem. Taj dio slike morao je biti podvrgnut injektiranju, što je zahtijevalo prethodno učvršćivanje površine i vezivanje za stabilan dio slike. Pri zaštiti površine slike primijenjena je facing metoda japanskim papirom i slojem pamučne gaze vezanima 25 %-tnim termoplastičnim sintetičkim smolama otopljenima u acetonu (mowilith). Rub slike konsolidiran je obrubljivanjem laganom žbukom, a zatim je izvedeno injektiranje vapnenom smjesom. Soli s površine zidne slike odstranjene su kemijskim putem, odstranjen je facing te su slijedili ostali opisani postupci (sl. 11).
Svetište do zone vijenca originalno je bilo oslikano tek na dijelu zida oko tadašnjeg zidanog oltara.14 Naknadnim mijenjanjem oltara izvedena je nevješta rekonstrukcija dekorativnog oslika na većem dijelu zida oko i iza sadašnjeg drvenog oltara koji prije nije bio vidljiv pa nije ni bio oslikan kao okolni zid. Kako je ta rekonstrukcija bila izvedena pigmentima bez veziva, taj je oslik skinut, zid opran od ostataka pigmenta, a na površini, originalno oslikanoj jednostavnom imitacijom kamenih kocaka, izvedena je rekonstrukcija koja povezuje oslik. Rekonstruirani dio obuhvatio je motiv zastora, ukrašena šablonski izvedenim ornamentima, te dio plohe zida s uokvirenim imitacijama kamenih ploča izvedenih marmorizacijom. Poseban su problem predstavljale naknadno uvedene instalacije struje tik uz kameni zid koje su zatvorene slojem vapnene žbuke na kojoj je također izvedena rekonstrukcija.
Godine 2005. otpočelo se s radovima na zidovima pjevališta crkve. Površina zida očišćena je od prljavštine, starih retuša i debelih naslaga inkrustacija soli na sjevernome zidu pjevališta, na slici Posljednja večera (sl. 12). Isti postupak izvršen je i na slici Molitva na Maslinskoj gori s tom razlikom da je velika površina stare
14 Novi oltar naručen je 1908. g. iz Tirola (Barun, 2009, 146.)
rekonstrukcije slike izvedena na nemarno nabačenu neravnu sloju vrlo tvrde bijele žbuke te oslikana u vodi topljivim vezivom, ili bez veziva, djelomično retuširana i ostavljena in situ jer nije bilo dovoljno informacija za rekonstrukciju (sl. 13).
Prethodne je godine srušen pod pjevališta, originalno građen od drvenih greda, a s
Sl. 14. Medaljon sv. Klare − stanje tijekom početne faze rekonstrukcije (foto: S. Damiani)
Sl. 15. Medaljon sv. Klare − stanje tijekom završne faze rekonstrukcije (foto: S. Damiani) donje strane na stropu narteksa oslikan na sloju trstike na koju je nabačen sloj žbuke, te zamijenjen novom, čvršćom konstrukcijom. Oslik je rekonstruiran prema prethodno izrađenoj dokumentaciji i prema fragmentima originalnoga oslika koji su očuvani tijekom rušenja.
Veće rekonstrukcije rađene su na pojedinim dijelovima oslika s motivom draperije i neba unutar niša bočnih oltara te na najoštećenijem medaljonu s likom sv. Klare. Dijelovi lika sv. Klare rekonstruirani su usporedbom s ostalim likovima, uzimajući u obzir karakter lika, dok je habit u najvećoj mjeri kompariran s onim s lika sv. Janje Asiške (sl. 14 i 15). 219
Zaključak
Od 2002. godine konzervirano je i restaurirano oko dvije tisuće četvornih metara oslika, ispunjenih bogatom ornamentalnom dekoracijom, s više od trideset medaljona s portretima te devet velikih slika. Radovi su opisani u pratećoj dokumentaciji koja uključuje opis tehnološke građe, stanja, oštećenja, postupaka, korištenih metoda i materijala. Ono čega u toj dokumentaciji nema su detalji koji su poznati samo onomu koji je godinama u blisku susretu sa zidovima i svodovima crkve upoznavao svaki potez autorova kista i njegovih suradnika, uočavao svaku njihovu grješku, promatraču odozdo nevidljivu, pokušavajući rekonstruirati taj komadić povijesti nastanka osebujne dokumentacije unutrašnjosti crkve. Nema u njoj ni opisa onoga ugođaja mira i sigurnosti koji, unatoč velikoj visini, naporu i zamoru, daje samostansko okruženje, briga i zanimanje fratara i sestara te njihovo veliko povjerenje i zahvalnost. U nadi da će izvedeni radovi omogućiti da u unutrašnjosti crkve još mnoge generacije dožive specifičnu atmosferu kojom odiše njezin oslik, želimo zahvaliti svima koji su omogućili da svoje profesionalno i životno iskustvo obogatimo radeći na zidnim slikama u samostanskoj crkvi na Gorici u Livnu.
Literatura
Barun 2009
Barun, A. Samostanska crkva sv. Petra i Pavla na Gorici, Franjevački samostan u Livnu, Livno 2009, 139-148.
Biblija 1984
Biblija: s ilustracijama Gustavea Dorëa, Mladinska knjiga, Ljubljana – Zagreb 1984.
Damjanović, Zadro 2014
Damjanović, D., Zadro, S. Arhitekt Josip Vancaš i pregradnja franjevačkih crkava u Gučoj Gorikod Travnika, na Gorici u Livnu i u Tolisi: prilog povijesti arhitekture historicizma u Bosni i Hercegovini, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 38/2014, Zagreb 2014, 219-229.
Gavran 1994
Gavran, I. Samostanska crkva na Gorici kod Livna, Livanjski kraj u povijesti, Split – Livno 1994, 199-213.
Glibić, Čolak 2012
Glibić, M., Čolak, I. Osam konstrukcijskih slika o osam kamenih crkava, Mostar 2012.
Malinar 2003
Malinar, H. Vlaga u povijesnim građevinama; Sistematika; Dijagnostika; Sanacija, Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske, Zagreb 2003.
Mora, Mora, Philipot 1984.
Mora, P., Mora, L., Philipot, P. Conservation of Wall Paintings, Butterwords 1984.
Key words: Church of St. Peter and Paul on Gorica, mural, Marko Antonini, damages, conservation and restoration works
Conservation and restoration works on the mural of the monastery church of St. Peter and Paul on Gorica were carried out during the summer months of the years 2002 until 2013. The works included the surface of the mural of almost the whole church, except some parts of the lower walls to the cornice and the lower part of the wall of the choir.
The unfavourable conditions, in which church stood in over the years, exposed to wars, earthquakes, influenced by humidity and the elements, as well as some inadequate treatments, are the cause for damages such as cracks, flaking, crumbling plaster and paint layer, layers of salt, dirt, replications and inadequate reconstruction.
The works, which were carried out with the methodology established during tests, mainly consisted of several basic procedures such as cleaning and desalination, consolidation of plaster and paint, injection of delaminations and caverns, removal of decayed and unstable plaster, reintegration in all layers of plaster, reconstruction of decorative paint and retouching and reintegration of the painted layer. During the research related to the mural of the church, it was discovered that several larger compositions were modelled after the graphics of Gustave Doré.
