ŽENA PO MJERI Odlomak 1.dio by Ljubav u siframa

Marija Reljan

Å½ENA PO MJERI (Odlomak, 1. dio)

Instagram ljubavusiframa

POGLAVLJE Vozio se polako kroz grad lijepo ukrašen novogodišnjim svjetlećim ukrasima. Nije bilo skoro nikoga, vikend, tek šest uveče, još je bilo rano za izlaske. Snijeg i svijetla su stvarali prizore iz bajke. Na polovini okićenog mosta, auto odjednom poče da usporava. “Šta je sad?” pomisli iznervirano. Uspije da se dokotrlja do proširenja iza mosta. Cijela tabla odjednom bljesnu ko disko kugla i onda se sve ugasi. Pokušao je ponovo da ga startuje ali ništa. Ni makac. Nečuveno! Novo luksuzno auto a već dva puta za godinu dana stalo. Gdje sad u ovoj nedođiji da nađe šlep službu i mehaničara? Još je bila i subota. Znao je gdje je motel barem. Možda mu oni mogu pomoći. - Postoji dobar servis u gradu, vrlo kvalitetno rade. Imaju i svoj kamion za šlepanje. Hoćete da ih ja pozovem? - ponudio se konobar kad mu je objasnio situaciju. - Ajte molim Vas. Ja sam nasuprot onog vašeg muzeja. Nije prošlo ni 15 minuta, pojavi se kamion vučne službe i stade uz njegov. Izađe sitniji momak i odmah poče razgledavati kola. - Dobro veče. Problem? - dobaci mu s druge strane. - Dobro veče momak. Da, blokada. - Već vam se to događalo? - obiđe auto i priđe k njemu. On ne uspije ništa odgovoriti kad shvati da je glas ženski, i da žensko stoji ispred njega.

Crnooka djevojka krupnih očiju sa kačketom na glavi i lijepim punim usnama gledala ga je upitno, sa blagim osmjehom, svjesna da je iznenađen. - Pa ti si žensko! - Niste do sad primjetili - upita šaljivo. - Nisam, mislio sam da si samo sitnije građe. Otišla si do kola, pa te nisam dobro ni vidio. - I sad kad sam žensko, hoćete li da Vas šlepujem? - A što ne bi? Ne smeta mi što si žensko, čak naprotiv. - Čak naprotiv? Radujete se što će vam žena prčkati oko auta? Ako ga loše zakačim pa mi ispadne? Šta ćemo tada? - Ma nek ti ispadne, meni je došlo da ga pustim negdje s litice. Ovo mi nije prvi put da mi blokira. Je li servis daleko od hotela? - Nije, oko 700 metara. - Onda me povezi da vidim gdje ste, pa ću ujutro doći sam do vas. Može li majstor odmah da mi to pogleda? Mada već pretpostavljam da tu nema pomoći. - Zašto nema? Sve može da se sredi – mirno ga je pogledala. - Auto je službeno i pod garancijom je. Ovo je drugi put da mi blokira od kada sam ga dobio. Možda će mi trebati prevoz do Podgorice. - Otac će vam se ujutro javiti. - Aaa, tako znači! Otac ti je majstor. - Jeste, ali večeras je otišao kod nekih drugara, ne znam kad će se vratiti. - A ti voziš kamion?

- Imam dozvolu za to. - Nisam sumnjao u to, vidim da si sposobna, samo me zanima baviš li se ovim poslom svaki dan... ili? - Ne radim u radionici ako to mislite, samo ponekad pomognem ocu. - Tatina curica, pretpostavljam nemaš brata - zadirkivao je još uvijek pod utiskom. - Pogrešno pretpostavljate – smješila se mangupski. - Radi i on s vama? - Slabo. Ne zanima ga ovo. - Auu... mora da ti otac šizi. - Pomirio se do sada s tim. Možda dobije zeta da radi s njim. - I to ćeš da mu udovoljiš?! Naći ćeš muža koji se razumije u aute? A da on nije već pokušao sam da ti uvali nekog svog kandidata? - Otkud vam to? – malo se namršti. - Logika. To ja samo onako u prolazu pitam – smijao se zadirkujući je. - I ona se na to veselo osmjehnu pogledavši ga krupnim toplim očima. - Više bi ti odgovaralo da budeš medicinska sestra. - Po čemu? - Izgledaš pažljiva i odgovorna. - Hmm... zamišljeno ga pogleda. Lakše mi je sa autima nego s ljudima. Ja dam srce i sve od sebe i on mi tako vrati. - Daješ im srce? Autima?!

- Aha – polušaljivo poluozbiljno ga pogleda pa prasnu u smijeh. Evo nas stigli smo do servisa. Neću ga skidati sa kamiona u slučaju da se ne može ništa uraditi. Ujutro će ga otac pogledati. Gdje ćete biti, u motelu? Da, već sam odsjedao tamo. Doći ću ja do vas oko devet može? Znam da je vikend ali mi se žuri. Ponijeću torbu da se presvučem i kompjuter. Radiću kad sam već dokon. - Nisam sigurna kad će otac stići pogledati. Ostavite broj telefona. Samo se spustite niže do kraja ulice. Krenite lijevo i stići ćete brzo do hotela. - Laku noć – ispratila ga je do kapije. Već je krenuo niz ulicu i ona prema kući kad je pozove. - Majstorice... - Da? - Ovaj put nisam ljut što mi je auto zablokirao. Nije mi žao. - A je li? - pocrvenila je u mraku. On je bio daleko i nije to mogao vidjeti. - Možda ćete zavoljeti svoj baksuzno auto. Vjerovatno ga ne volite srcem, kao ja svoje, pa vam ne uzvraća ljubav. - Znači u pitanju je ljubav? - Sve je u životu stvar ljubavi – mudro je zaključila. Laku noć. - Laku noć majstorice. “Šta ovo bi večeras?” čudila se. Odmah je ostavio utisak na nju. Mirno je stajao oslonjen na auto, sa cigaretom u ruci. Nekoliko santimetara snijega je napadalo jutros pa je pod svjetlima uličnih lampi okolina izgledala idilično. Možda je ta atmosfera novogodišnjih praznika, usamljenost i umor dovela do ovakvih misli.

Osjetila je da joj je srce postalo odjednom nemirno dok je parkirala uz njegova kola. Ličio joj je na usamljenog princa. Visok, tamne kose, vitak. Djelovao je smireno iako je očekivala da bude iznerviran. Zapeo je u pustom gradu tri dana prije nove godine. Izgleda da joj fali ljubav... Ovih nekoliko mjeseci, koje je provela u Podgovrici, je to još više osjećala. Popela se na kamion i otvorila vrata džipa. Oklijevala je kao da ulazi u njegov intimni prostor. Nije mu rekla da joj je već poznato, proizvođač je imao puno problema sa elektronikom u ovom modelu. Dosta se ljudi žalilo i u inostranstvu na otkazivanje i blokade. Auto je izgledao dosta uredan, nije bilo razbacane prazne ambalaže, odjeće. Svašta je do sada vidjela. Nekima je služio za švaleraciju, drugi su krili od žene da tajno jedu. U pepeljari je vidjela dva opuška. Izgleda da je pušio. Oklijevala je da otvori kasetu. Možda su mu tu dokumenti. Valjda od zbunjenosti što je žensko, zaboravio je da joj kaže ime. Dok je neodlučno klečala na sjedištu zazvoni fiksni telefon u servisu i prestraši je pošteno. Možda opet neko zove za šlepanje. - Alo? - javi se. - Alo majstorice, ja sam. - A Vi ste? Zaboravili ste nešto? - Jesam, najbitnije. - Pa, ako hoćete doći ću po Vas. - Ne trebaš dolaziti, samo mi moraš reći kako se zoveš. Toliki sam šok preživio da se nisam sjetio predstaviti ni tebe pitati za ime. Vidio sam prezime na tabli servisa i nisam uopšte ukapirao da ti ne znam ime. - Samo to Vas muči?

- Osvijestio sam se stigavši u motel. Mozgam ja na recepciji "kako je ono rekla da se zove?" I onda ustanovim nije mi rekla kako se zove! Pa ja ne znam kako se zove! A još gore, ustanovim da se ni ja nisam predstavio. - Ahaha... - slatko se nasmijala. Dobro da bi mogli spavati, zovem se Svjetlana. - Ceca? - Jok, Lana. Moj je otac poseban u svemu pa i u tome. - Ja sam Nikša. - Hoćete li sad moći spavati? - U ovakvoj noći da gubim vrijeme spavajući? Sad ću večerati ako mi nešto pronađu. Eto da sam bio pri sebi, mogli smo zajedno na večeru. Grad izgleda kao da sam ušetao u neku zimsku bajku. - Ja ću zvati oca da provjerim kad bi Vam mogao pogledati kola – rekla mu je ne komentarišući njegov predlog za večeru. Nije znala šta bi rekla ali joj je nekako bilo normalna ideja da večeras s njim prošeta gradom, večera i razgovara. “Možda je bolje da idem u krevet. Jutro je pametnije od večeri” uzdahnula je nakon razgovora s njim. Došla je na nekoliko dana iz Podgorice kući, trebala joj je zimska garderoba i neke sitnice. - Prošetajte do centra, tamo radi jedan kiosk sa odličnom hranom – predložio mu je recepcioner. Zanimljiva situacija, razmišljao je sa osmjehom dok je sjedio ispred laptopa. Barem je mogao da radi kad je već neplanirano završio u motelu, ali mu razmišljanja o mladoj automehaničarki nisu dozvoljavala da se koncentriše.

Motel je bio poluprazan, sa slabim grijanjem. Iako umoran, zaspao je tek pred jutro. Naravno, sanjao je nju. U osam je već bio budan, kad mu stiže poziv iz servisa. - Gospodine, ja Vam mogu otkloniti problem, ali onda gubite garanciju. Isključio bi dio elektronike koji je problematičan. Vi bi kola mogli normalno da vozite, samo ne bi imali sve podatke na komandnoj tabli kao sada. Morate u ovlašteni servis ako želite da garancija ostane pošto Vam je to službeni auto. - Dobro, doći ja do vas da vidimo koliko bi me koštao prevoz do Podgorice – već mu je unaprijed bilo jasno kako će se situacija razrješiti. Velika vrata od kapije su bila otvorena. Servis nije radio, pa on pokuca na manja vrata. Pisalo je kancelarija i prostor za osoblje. Sinoć u mraku nije dobro vidio, iznad servisa je bio i sprat za stanovanje. Čuo je da neko dolazi. - Dobro jutro - otvorila mu je ona. - Dobro jutro i tebi. Već si ustala? Bila je obučena u dugački šareni džemper i džins pantalone. Kosu je pustila pa je vidio da joj je skoro do pola leđa. Bila je još ljepša nego sinoć. Gledali su se nekoliko trenutaka netremice. Nije znao da su joj oči ovoliko krupne i blage. Samo pogled u te oči mu je bio dovoljan da bude siguran da je divna i pametna djevojka... sa neobičnim zanimanjem. - Moram na put popodne, pa se pakujem. Otac nije ovdje, zvali su ga pa je otišao. Ali mi je ostavio poruku da zovem našeg radnika ako želiš da te šlepa za Podgoricu. - Nećeš ti da me voziš?

- Neću, ja samo uskočim ako treba na kratke relacije – smješila se blago. - Šta ti je tata rekao? - Ništa, da ne smije dirati, jer će mi onda prestati važiti garancija. - Hmm. Mogu li ja da pogledam? - Šta da pogledaš? - Valjda auto, u automehaničarskoj smo radionici – zafrkavala ga je. Sinoć je nekoliko časova provela na internetu. Zvala je i drugove koji su se razumjeli u elektroniku. - Popravljaš aute? - Više ti je to stvar kako znaš igrati igrice na kompjuteru. Možda mu mogu resetovati sistem. Ali vjerovatno će se vidjeti da je rađeno i ostaćeš bez garancije. - Nisu mi garantovali ni da će mi se svaki čas kvariti, a vidi šta mi radi? Sve u redu, sve ispravno, ali on crkne na sred puta. Znači ti bi mogla da ga osposobiš? - Teško, ali mogu pokušati. - Ako treba da izgubim garanciju neće mi barem biti žao jer si je ti upropastila. Kako ćeš to izvesti? - Automehaničarska tajna. - Meni se čini da je to obijačka tajna. Jesi li ti obijala sefove? - Nisam al' mogla bi koliko ove lupeške banke pljačkaju narod. Nije ih šteta orobiti. - Hahaha... Znači mi smo pljačkaši? - Šta si ti, bankar?! Da sam to ranije znala...

- Šta bi bilo? - Ništa, možda bi pustila da te zavlače mjesec dana. Da bi kao dobili dio i izvršili popravku. Vidim da si već dva puta tako čekao i ništa nisi shvatio. - Šta sam trebao da shvatim? Pa valjda je to propis. - E pa poštujući strane propise kod nas nećeš daleko stići. - Onda radiš? Razbijaš ga? - zadirkivao je. - Kad si baš navalio mogla bi – stidljivo se osmjehnula. Sjedni ti tamo, pokazala je na stolicu za radnim stolom. Ja ću se prikačiti kompjuterom na auto. - Hmm... zanimljivo. Obično djevojke sijaju kad vide trgovački centar a ti bljesneš kad dotakneš auto. - Da, ima neka čarolija kad radim. - Kao kad vodiš ljubav? - bezobrazno upita. - Niti su svi auti isti, niti su sva vođenja ljubavi ista. - Bravo majstorice... - A kad se ti osjećaš tako? Kad opelješiš nekog jadnika? - Hahaha... možda kad vodim ljubav. Još nisam sličan odnos uspostavio sa bankarskim sefom. Koji model auta ti je najdraži? - Svaki majstor ima model koji voli, model koji poštuje, model koji ga nervira... Imam i ja, al' ti neću reći. - To je takva tajna? Oteću ti auto? - smijao se. - Nee... samo o ljubavi se ne priča pred nepoznatima - tajanstveno mu je saopštila.

- Uuuu... zavrtao je očima smijući se i uživajući da je gleda. Ozbiljno je radila na kompjuteru iako se šalila s njim. - Imaš program za moja kola? - Imam skoro za svaka – opet je bila tajanstvena. - Legalan? - Posudio mi drug – diplomatski je odgovorila. Evo, trebalo bi da je u redu. Ko će da proba? Ja ili ti? - Dame imaju prednost, nadam se da će te slušati. Ako bude bezobrazan kao prema meni gurnuću ga niz liticu. Sjela je s osmjehom za upravljač. - 1..2..3 hop! - začuo se zvuk motora. - Svaka čast! - zinuo je i prišao kolima. Izašla je i pustila njega za upravljač. - E sad kad sam ti rješila to, ako ti kažu da garancija više ne vrijedi, ti ih priupitaj šta si ti to čekao dva puta po mjesec dana. To bi ih trebalo uvjeriti da ti ne prave problem. Ako kažeš da sam ti rješila problem mogu me tužiti da im olakšavam život klijentima. - Dobro neću reći ko je radio. Vidim da nosiš rukavice. Ne ostavljaš tragove. Pitaću se poslije jesam li te stvarno sreo ili je sve bila fatamorgana. - Čuvam nokte - skinu rukavicu i pred njim se ukaže ručica princeze sa namazanim noktima. Kao da je upravo došla od pedikira. - Jesi li ti sigurna da nisi neka sajber klinka? - Sigurna. Pedikirka sam. - Š..šta si? - zinu iskolačivši oči.

- Pedikirka, ali sam i pomoćni mehaničar. - Ne znam, meni liči da po noći obijaš sefove. Baš si vješta s turpijama. - Znači, pedikirka-automehaničarka koja razbija kodove ko od šale. Ona je slatko smješila gledajući ga. - A jesi li ti siguran da nisi maneken... ili nečija djevojka? - odvrati mu drsko. - Meni se čini da si sad rekla da sam lijep, zgodan i vrlo poželjan... bankar. - Učinilo ti se. Bistar nisi čim te ovi s autom vozaju. - Bar sam po tebi zgodan. Mogu naći neku bogatu gospođu kojoj ću voditi račun u banci ako me firma izbaci s posla i naplati kaznu jer je auto ostao bez garancije. Al' vrijedilo bi. Imao sam čast da mi jedina pedikirka-automehaničarka demolira auto. - Evo mog oca – pokaza mu glavom prema vratima. On izađe iz auta čekajući da im majstor priđe. - Dobar dan. Zdravo medena! Šta je to reći da si se spustila u radionicu? Rijetko svraćaš da ne oštetiš nokte - ozbiljno ju je zafrkavao otac. Šta ste odlučili? - obrati se njemu. Ako vam je auto pod garancijom bolje da ga ne diram. Možda bi Vas i kaznili što ste izgubili garanciju. - Tata, ja sam ga već “razbila”- umješa se ona. - Šta si? - zinuo je. Svjetluška! Pa upropasti čovjeku garanciju! - Svjetluška?! - Nikša se skoro zagrcnu. - Šta će mu garancija, treba mu auto – mirno je ona obrazlagala. Ovo mu je treći put za godinu dana. - Vi ste se složili s tim?

- Jesam. Kćer vam je maherica. - Jeste, sve ispalo naopako. Ona žensko al' ima dušu za aute. Diše s njima. A sin mi nažalost nije naslijedio taj talenat. - Ona bolja? - Daleko bolja. Genijalna. Po zvuku, po duši osjeti auto, a on vjeruje samo tehnici. Šta ćete sad? Poništila Vam je garanciju. Doduše mnogo Vam je olakšala život, ali sad će to vrlo vjerovatno biti problem zbog garancije. - Pa vidjećemo. Ako nemam pravo na ovlašćeni servis zvati nju bude li se i dalje kvario. Čujem da je u Podgorici. - Hahaha... snalažljiv si. - Je li stvarno pedikirka? - Jeste Bože me sačuvaj... ja sam malo za to kriv. Oboje smo tvrdoglavi pa je otišla. Nagovarao sam je da se uda za sina jednog mog prijatelja... - Da se uda? Zato je otišla? - Ima tu još moje krivice... ne voli alkohol ni noćna druženja a ja znam prekardašiti ponekad. - Izvešću Vam kola – dođe ona do njih. - A u kojem salonu radi? - Salonu? - Mislim gdje radi kao pedikir - pojasnio je. Kako joj se zove salon? - E to ne znam momak. Znam joj šeficu, Gordana, Goca, al ne znam kako se zove firma. Neko blekasto žensko ime. Znate kako one daju imena Cica, Maca, Fifi... tako nešto.

Parkirala je kola ispred servisa. On se pozdravio s njenim ocem i dođe do nje. Stajala je pored vrata. - Pa majstorice... ne znam kako da se rastanem s tobom. Ne ide mi se, sad se već nadam da će auto opet stati. Budi blizu da te mogu zvati. - Ne brini, neće stati, premostila sam ono što je bio problem. - A kako da ti zahvalim za sve? Stvarno si... nevjerovatna. - Možda sam poklon od Djeda Mraza za Novu godinu. - Onda moram još nešto da pitam Djeda Mraza. - Šta bi još? - E to ne mogu da ti kažem... - Samo ti pronađi Djeda Mraza. Obično je u robnoj kući, djeli djeci poklone. Sjedneš mu u krilo i šapneš šta ti treba... biće to sve u redu – zafrkavala ga je. Smijao se dok je nježno gledao. - Idem još u hotel, kada ti krećeš za Podgoricu? - Popodne... Ajde kreni, stari mi je postao sumnjičav. Krenuo je lagano i dalje je gledajući u oči. Mahnula mu je i uputila se k ocu. - Jesi li se i ovom svidjela Svjetluška? - Tata, ovaj je bankar. Koliko si mu naplatio? - Naplatio? Nisam ništa, pa ti si majstorisala. Što mu ti nisi naplatila? - Trebao si da ga odereš... - Svjetluška... nemoj tako. Drag je momak.

********* Htio je da joj kupi poklon, ali nije imao gdje. Em je bila nedjelja, em je malo mjesto. Izbor nikakav. Barem je našao cvjećaru u centru. Kroz staklo je vidio divan buket. - Dobar dan, htio bih jedan lijepi buket. - Za sahranu? - Molim? Ma kakvu sahranu, šta pričate! - Pa ovdje većinom pravimo bukete za sahrane, svadbe i slično. - Gospođo, treba mi jedan fantastičan buket za jednu posebnu djevojku. Ovo cvjeće - pokazao je rukom u lijepi buket. Ovo želim. - Nazdravlje.To je gospodine svadbeni buket – uzdahnu cvjećarka zavrćući očima. - E j..i ga! Ili je za sahranu ili za ženidbu! - iznervira se. - I već je nažalost rezervisan! Inače bi ga dala Vama kad vam se toliko dopada. Al' ću danas prenijeti mladi da se jednoj mušteriji strašno svidio. I... da ste se jako otimali za njega. - A možete li da mi nešto slično napravite? - Probaću kad je tako posebna. Je li odavde? Pa koja je to tako posebna kod nas? Imamo onu što je učestvovala u Farmi ili Big braderu. Da nije za nju? - Ne poznajem takvu. I neću vam reći koja je. - Vi niste odavde, registracija vam je iz Crne Gore. Imamo još i vulkanizerovu kćer Svjetlanu. Da vam nije popravila kola?

- E niste pogodili! - skoro je zinuo kad ga je otkrila, ali nije htio da se oda. - I čime Vas je dojmila ta dama? - sastavljala je buket i bacala povremeno ljubopitljive poglede prema njemu. - Teško meni! Plaćaju li Vas barem da izvlačite informacije iz klijenata koji vam kupuju cvjeće. - Pa što ste takvi? Šta smeta, možda ste spremni za ženidbu, nemojte se sramiti. - Može biti i to. Mali je korak između uništene garancije i braka. - Garancije? - čudila se cjećarka njegovom mrmljanju. Napokon sa osmjehom i aranžmanom u ruci sjede u kola. 40 minuta naganjao se oko buketa sa cvjećarkom! Ispao je polusvadbeni buket. Natjerao je gospođu da oslobodi divnu korpicu koja je stajala kao dio ukrasa u izlogu, i u njoj složi neobičan i lijep buket. Nazvao je. Srce mu je nemirno tuklo na pomisao da će je opet vidjeti. Osjećao se opet živ. Ovaj nestvaran dan je učinio da zaboravi na sve, i da misli samo na nju. - Alo? - javila se srećom ona na telefon servisa. - Svjetlana, ja sam. Možeš li da izađeš ispred kapije? - Auto stao? - Nije, auto je u redu, ne brini. - Ok, evo me. Izašla je razmišljajući šta bi moglo biti. Stajao je pored kapije malo zaklonjen sa lijepim aranžmanom u ruci. Možda je cvijeće za mene. Od njega se to moglo očekivati. Osmjehnula se na to.

- Zdravo, nisam mogao da odem samo tako. Ovo je za tebe. - Hvala, vrlo je lijep. Gdje si to našao? - Pazi, ispitivala me cvjećarka. Čak je pogodila da je možda za tebe ali ja nisam htio priznati. Ako ti ga ko vidi, saznaće ko ti ga je poklonio, a ti ako imaš ljubomornog momka pazi. - Znači cvjećarka te preslišala. Hoće ona to, vrlo je radoznala. - A momak? Imaš li ljubomornog momka? - Nije strašan, OK je – bila je tajanstvena. - Znači imaš? - Nađe se nešto... Uzdahnuo je nezadovoljno. Suzdržavala se od smijeha vedro ga gledajući. Svidio joj se gest, nekako joj je bilo prirodno da od njega dobije neobičan buket. Njoj je ličio na svadbeni bidermajer. Radila je samo jedna cvjećarnica u mjestu ili se na pijeci moglo kupiti nešto iz domaćih bašti. - Pomislio sam da te povezem za Podgoricu, em idem u tvom smjeru, em bi tako bio siguran ako mi auto stane... - neodlučno ju je gledao. - Već sam se dogovorila, hvala na ponudi – odbila ga je ali vrlo nerado. Inače je to s drugima radila skoro automatski, kurtoazno. Ovaj put, kad je trebalo odbiti njega, jedva je to prevalila preko usta. Time je izgubila priliku da ga upozna zaključila je s velikim željenjem. Htjela mu je reći da se javi kad stigne kući. Njegov je odlazak rastužio, opet je obuzeo osjećaj usamljenosti. Nije htjela da ga ispituje, možda ima djevojku...

Ipak, na putu za Podgoricu dobila je poruku, "Stigao sam kući sa mojim preporođenim i odblokiranim kolima. Hvala majstorice. Ako se pitaš odakle mi broj, zvao sam te na fiksni, ali mi je tvoj otac rekao da si već krenula. Dao mi je ovaj. Rekao sam da mi treba radi konsultacija, i da ti mogu poslati račun kad me firma kazni." Sutra i prekosutra je imala ogromnu gužvu na poslu, ali ne toliku da zaboravi na njega... Praznična čarolija je još trajala i nije joj dala da ga zaboravi. Nije imala hrabrosti da ga sama nazove. Mogla je da pita kako mu služe kola. Strah od onoga što bi mogla saznati bio je jači. Na internetu je našla banku u kojoj radi. Dala je obećanje sebi. Ako je opet pozove, neće ga ovaj put odbiti.