BIJESNA ARHIVARKA Odlomak 1.dio by Ljubav u siframa

Marija Reljan

BIJESNA ARHIVARKA (Odlomak, 1. dio)

Ljubav u šiframa

POGLAVLJE Sjedile su u restoranu pijuckajući piće, pričajući i planirajući zabavu za sedam dana. Bilo je oko sedam časova, nije bilo mnogo gostiju.. Prekosutra je trebala da dobije diplomu. Nakon odrađenog pripravničkog staža, koji joj je obećao otac srediti, namjeravala je glavom bez obzira i ne birajući sredstva, pobjeći iz zaostale palanačke žabokrečine. Dok su ona i drugarica pravile planove, primjeti kako ih mlađi crnokosi muškarac posmatra. Sjedio je preko puta njih dviju. Imao je prijatno dječačko lice obraslo finom bradom i krupne oči. Bio je sam. Osmjehnuo im se kad su ga pogledale. - Ovaj te gleda već neko vrijeme - shvati Danira. Idem ja do toaleta da vidimo hoće li ti prići. - Nemoj ići, sjedi. Možda gleda tebe... ako hoće da priđe, nek priđe. Nakon nekoliko minuta, dok su one dalje pričale, momak ustane i priđe im.

Fino i pristojno se predstavi, upita da li smeta. Kad su mu potvrdile da je u redu, sjeo je za sto. - Čekam prijatelja, dogovorili smo se da izađemo... ali on stalno ima obaveze pa mu je teško sve organizovati. Djevojke, jeste li za piće ili večeru? - A drug? Nećemo čekati njega? - Doći će za dvadesetak minuta, na putu je. Ja tražim djevojku, on mi pravi društvo. - Aaa... on je zauzet - zaključi Danira. - On ti ima neku udovicu, pa se tamo snadbjeva da ne troši pare. Štedi za krave - nisu bile sigurne šali li se. - Krave? - začudi se Danira. - Aha. Ima mu majka krave pa mu malo, još bi da kupi. - Bavi se poljoprivredom? - Radi u opštini. Usput muze kravice i pomaže mamici. - Uuu... al' će taj lako da nađe snajku! - Do pedesete naći će neku jadnicu. Udaće se barem zbog krava, al' prvo da mu mamica pandrkne. - Pa možda uzme udovicu...

- Hahaha... teško! Sumnjam da je i njoj do krava. Udovica sad ima 40 banki, a ako se oženi za 10-15 godina, imaće babu a ne ženu. Mislim da će on tražiti neku mlađu s ovcama ili kravama da se udruže. Još bude li mu izrodila desetoro djece da ima ko raditi na farmi... Šta ćeš, bio sirotinja pa uvijek ostao gladan. - Bolje bi mu bilo da je otišao u inostranstvo. - A kome da ostavi mamicu? Osim toga, mamica je kao mlada bila lijepa, pa je njega zaposlio čovjek koji je nju volio dok je bila mlada. Al' naravno, da on to ne zna. - Stvarno? Ne zna? A šta bi da sazna? - E to je već pitanje... koliko je lud. Možda bi tražio od mamice da mu polaže račune s kim je bila u vezi, i koje je momke zavela. Hahaha... - A ti? - oglasi se Asja, koja je do sada ćutala i slušala zafrkanciju između Borka i Danire. Usput su mu se predstavile lažnim imenima. - Ja sam slobodan kao ptica i ako naiđe kakva slatka curica oženi se ja brzo. - A ti nemaš majku i krave?

- Majku hvala Bogu imam, al' ne živim sa roditeljima. A krave nemam, ali ih mogu nabaviti... ako jedna od vas to želi - smijao se. Evo posudiću od njega... Prošlo je skoro cio čas dok u lokal nije ušao plavokos muškarac. Zastao je malo prelazeći pogledom po prostoriji. Danira ga je prva opazila. Ne govoreći ništa, pratila je njegovo kretanje od vrata do stola. Oči su im se srele dok se približavao. Kao da se trgnuo, dok su se tako gledali. Nekako je odmah znala da je to on. Da njega čekaju. Bio je vrlo elegantno obučen, nikad ne bi rekla da je sad došao od krava. Lijepe visine i građe, i... plave kose - to ju je najviše iznenadilo. Na blago četvrtastom licu isticale su se krupne oči, otkrivajući da je smiren, inteligentan i nekako tajanstven. Borko ih je upoznao. - Miroslav - pružio je plavokosi ruku Daniri. - Slobodanka - mrtvo ladno mu je slagala. Nije bila sigurna kakve njih dvojica imaju dogovore. Možda je pomislio da se Asja sviđa Borku, a da ona onda "pripada" njemu.

Daniru je nešto kod njega zaintrigiralo. Nije mogla definisati šta je tačno probudilo njeno interesovanje. Ustvari, još dok ga je prijatelj spominjao, postala je radoznala da upozna tipa koji ima neobične sklonosti za jednog momka. Za stolom su više pričali Asja i Borko. On je pokušavao da sazna o njoj što više, a da o sebi kaže što manje. Iznervirana njegovom zatvorenošću, imala je želju da ga "presliša" desetak minuta "jedan na jedan". Borko je opet ponudio da večeraju. Mada nisu namjeravale da prihvate ponudu, Danira je naprasno odlučila da će ovaj put učiniti izuzetak. Inače, imale su pravilo. Prvo veče kad upoznaju momka, ako im se sviđa razmjene brojeve. Onda nekoliko puta zajedno izađu s njim, pa tek kad procjene da je OK, idu sastanci ozbiljniji. Imale su slučajeva gdje su dva momka pokušavala da se riješe "pratilja", da bi nasamo ostali sa izabranicama. Čekala je da i on potvrdi ponudu za večeru. Ništa se nije dogodilo. To ju je izbacilo iz takta totalno. Od kada je stigao skoro cijele vrijeme je buljio u nju.

Navikla je da je skoro mole na koljenima, sačekuju kolima, glupiraju se... Isto je bilo i sa udvaračima njene sestre dok se nije udala. Ovaj "ljubitelj krava" joj je bio prvi ovakav slučaj. Dok su njih dvoje tiho pričali da ne ometaju druga i drugaricu, rekao joj je da ide na put i zatražio broj njenog telefona. Sumnjala je da ide na put. I u ovakvim prilikama su imale šemu. Dala mu je tačne brojke, ali ispremješane. Pa ako ga interesuje, nek proba da nađe pravu kombinaciju. Mjeseci su prošli, od njega ni glasa...

POGLAVLJE - Uđite, slobodno je - ljubazno joj se osmjehnula gospođa na izlasku, ostavljajući joj vrata otvorena. Upita se kakvo li je grijanje u zgradi kad gospođa ima, po slobodnoj procjeni, 6 ručno pletenih, što džempera, što prsluka. Bila bi sigurno dvadesetak kilograma lakša da to skine sa sebe. U kancelariji je sjedio omanji proćelav čovjek sa brčićima, suvonjav, šezdesetak kila s krevetom. Upitno ju je gledao. - Dobar dan predsjedniče... Ja sam Miralemova ćerka... treba kod Vas da odslužim pripravnički staž. - A to si ti! - pomalo iznenađeno je gledao u zgodnu, vrlo lijepu djevojku duge kose i zelenih očiju. - Pa ja sam predsjedniče... - šaljivo je uzvratila Danira. Čemu toliko iznenađenje kad mu je otac rekao da će doći, nije joj bilo jasno. A Ozren, gledajući u nju iskusnim očima, shvati odmah kakvu će "vrstu problema" imati zbog njenog stažiranja.

Već je u glavi zamislio sliku "navale na Opštinu" koja će zbog nje nastati. Nagrnuće i neoženjeni i oženjeni. Vidio ju je davno, dok je još bila djevojčica. Nije znao da je izrasla u tako lijepu djevojku. - Da, da... dobro. Danira, je li tako? - Dobro ste upamtili... - Dogovorili smo se ja i tvoj otac. Hmm... hmm… sad nema šefa pravne službe, otišao je na neko školovanje... šta ti ga ja znam, za ove fondove, tako nešto. Nema ko da te uvede u posao. Staka nam je prije dva mjeseca otišla u penziju. - Pa dobro, sad ste dobili mene, nije valjda toliko strašno. Snaći ću se. - Da... ne možemo sad ništa drugo. Dobro, ja ću ti pokazati gdje ćeš raditi, pa se pokušaj sama snaći. Spustili su se sa drugog sprata do prizemlja, i dalje kroz dugački hodnik zatrpan papirima. Ozren je išao ispred nje, jer je bilo uzano i nisu mogli odati jedno pored drugog. Na kraju hodnika su bile stepenice za suteren. Čkiljava plafonjera jedva je osvjetljavala tunel kroz koji su prolazili.

- Izvinite predsjedniče... - pokušala je da ga prati - ne vidim skoro ništa... - pružila je ruku pipajući po zidu. - Polako, polako, još malo pa smo stigli. - Pa jel' Vi mene vodite u Tutankamonovu grobnicu ili arhivu? Treba li ja da iskopam zlato, ili da izdajem spise? - Hahaha... duhovita si, duhovita... Nije mi to rekao Mire. - Rijetko ima priliku da čuje moj humor predsjedniče. Kod nas pričaju samo muški. - Hahaha... ne moraš da brineš, mi smo ti ovdje ravnopravni. Možda su dame čak u prednosti. - Koliko "dama" imate? - Dvije, a ti ćeš im baš popraviti prosjek! Dođoše napokon do prostorije pregrađene PVC profilima i staklom. - Draga djevojko, otkako je Staka otišla u penziju samo dva puta nedjeljno moja sekretarica izdaje spise. Nema ko da to poslije vrati na policu. Staka je imala jako dobru organizaciju, uspjećeš ti to srediti. Zadnjih petnaest godina dokumentacije je na kompjuteru. Ali sad krenulo ovo sa legalizacijom, pa traže papire od Cara Trajana.

- Dobro ste to rekli, Trajan je sigurno sakriven u ovoj Vašoj arhivi... - Eto, ja sam ti pokazao... - Tu je Arhiva, a gdje je kancelarija? - Kancelarija? - Pa gdje ću sjediti, gdje ću raditi?! - Ovdje je bio sto... ko ga pomjerio - provukao se između "nebodera" od papira tražeći sto. Evo ga! Na njemu su spisi... - provirio je iza gomile gledajući u nju. Progutala je knedlu. "A, ne, ne, nema šanse da se zakopam ovdje!" pomisli isprepadano. - Ne znam hoće li se moj otac složiti da radim ovdje... vrdala je. - Pa složio se... bio je ovdje, pokazao sam mu. - Vidio je ovo? - Aha. I rekao da ćeš izdržati godinu dana. - Znači tako... dobro kad se on složio... ja ću ovo rasulo da dovedem u red! - nije mogla da sakrije ljutnju u glasu. Čovjek je zbunjeno pogledao.

- Rasulo? Pa sve je uredno... - Ništa Vi ne brinite predsjedniče... biće to sve "cakumpakum" kad se ja latim posla. - Ma bravo djevojko, svaka čast! - zadovoljno je pohvali predsjednik ne registrujući njen sarkazam. - Ja ću još malo da razgledam i vidim šta mi treba, pa ću od sutra početi da radim. Čim je Ozren otišao, obišla je veliku prostoriju. Uz tri zida bile su police do plafona, naslagane papirima. Dodatna tri reda ugurali su još između, tako da je jedva mogla pomjerati merdevine između polica. Ko da je u biblioteci. Dva mala prozora na vanjskom zidu su služila da vidi nečije cipele u prolazu. Mada ispod prozora nije bilo staze nego gola livanda. Pola neonki je pregorjelo, svjetlost je bila prigušena. A memla i prašina su se osjećale u vazduhu.

********* - Dobro jutro... ja sam nova arhivarka - pozdravila je starijeg čovjeka koji je jurio neku leteću "živinu" po kancelariji. Izgledalo je da ima 85 godina. - Bogme si nova, svaka čast! - gledao je u nju preko debelih naočala. Sad ćemo mi da te "zaposlimo" zvanično - sjedne za sto smješkajući se. Nisam odavno zaposlio nešto mlađe i ljepše - priznade joj. I na njemu ugleda ručno pleteni prsluk. Kao da je došla u pećinu, tako su se svi oblačili. Izgleda da je u Opštini vuna bila dio službene uniforme. Možda grijanje ni ne postoji. U hodnicima nije bilo radijatora. Kod ovog čiče sve je bilo toliko zatrpano papirima i ormarima, da nije bila sigurna postoji li u kancelariji radijator. - Treba mi električar ili majstor... - Nemamo mi to, draga djevojko. Moraš sama mjenjati sijalice. "To vi samo mislite!" Čim je došla u svoj "brlog", uzme telefon i naruči majstora. Kad je sve osposobio, uzme račun i ode do predsjednika.

- Dobar dan! - zacvrkuta s vrata smješkajući se slatko. - Zdravo živo Danira! Kako ide? - Odlično predsjedniče, samo mi treba Vaš mali autogramčić... da mogu dalje sređivati stanje. - Svakako, svakako - potpiše predsjednik galantno ni ne gledajući. Pažnja mu je bila na njoj, uređenoj i dotjeranoj. - Hvaala! - zacvrkuta i manekenskim hodom odjezdi u svoj podrum.

POGLAVLJE - Dobro jutro ljepotice! - Ako Vi kažete da je dobro... - Meni je super kad vidim takvu ljepotu. - Hmm... a vidite, mene to malo ljuti... - Ljuti ste jutros? - Vi me ljutite. - Ja?! - Rekoste mi ljepotice... Ajd' da Vam povjerujem. Ali se onda sjetim da pod ovakvom kukavnom rasvjetom možete jedva razlikovati jesam li muško ili žensko. Znači, pričate napamet da bi ja što brže iskopala Vaše papire! - Al' Vašu sliku imam u glavi od prvog dana! Meni ste predivni... - Hmm... ako nagovorite predsjednika opštine da mi modernizira ovu pećinu možda ću Vam sve dalje vjerovati... - Šta treba da učinim?

- Da mu kažete da mi treba normalna rasvjeta, isušivanje ove memle, police za silne papire, a najbolje bi bilo nova zgrada. - Hahaha! Pokušaću sve za Vas. - Pazite samo da to ne dođe do Vaše žene! Onda se može desiti da ostanem i bez rasvjete i bez frizure... - Slijedeći! - dreknula je prema dnu uskog mračnog hodnika. Nadala se da nema nikoga i da može otići na pauzu i vidjeti svjetlost. Nažalost nade joj nisu uslišene. "Uh... prepariraće se u ovom podrumu" nemoćno je uzdisala. Dok je nova stranka prilazila šalteru, vidjela je u hodniku bar još troje koji čekaju red. Otkada se pročulo da ona radi, podrum je bio najposjećenije mjesto u opštini. Bila je prepuštena sama sebi. Iz dana u dan ljutnja joj je rasla. Nije bilo ni šefa od koga je barem mogla da iskamči nešto od potrebne opreme i materijala. Na njegovom stolu naslagala je dvadesetak urgentnih zahtjeva i malo brdašce računa. Koji su tako stajali i čekali. Idući kući imala je osjećaj da se svi okreću za njom. Ponižavali su je takvi pogledi, i stav njenog oca, koji se trudio da joj oteža "osamostaljivanje".

Sto puta joj je došlo da sjedne na bus i ode što dalje. ********* Jedva da je ujutro otključala vrata, telefon se oglasio. - Već su nagrnuli... - ljutito je podigla slušalicu. - Dobro jutro koleginice... - Vidjećemo oće li danas išta biti dobro... - Molim? - Ništa... Kažem dobro jutro i Vama. Vi ste? - Ja sam Dragan, Vaš kolega. Trebali bi mi spisi o čestici za gradnju vodovoda... - Dobro, podnesite zahtjev... - Hitno su mi potrebni. Molim Vas da ih odmah pronađete i donesete, moram se pripremiti za sastanak. Možda dobijemo dio bespovratnih sredstava. - Postoji procedura kolega... - nije popuštala. - Oprostite koleginice... Vi ste novi... Nismo se upoznali... Rekli su mi da odrađujete pripravnički... ja Vam dođem kao šef. - Paa? Šta bi trebalo, da se uplašim? Čekajte, Vi ste ovaj "Evropljanin" koga čekamo?

- Taj sam - nasmijao se prijatno. - Pa na vratima Vaše kancelarije je drugo ime... -Aaa to... kolega je prije nekoliko mjeseci otišao u penziju, pa nismo još to promjenili. - Ma da, čemu žurba, do penzije ćete stići... - Biće to uskoro - ljubazno je "umiri". - Blago vama, imate vremena. A ja imam samo godinu dana da iskopam Cara Trajana. - Sad znam da Vam je Ozren pričao o starosti naše arhive, čim spominjete Trajana - nasmije se veselo. Zamolio bih Vas da mi pronađete spise... - umiljavao se slatko. Hitno su mi potrebni. - Dobro, potražiću, recite mi broj spisa - popusti na njegovo slatko nagovaranje. - Donesite ih odmah, moram se pripremiti za sastanak. Možda dobijemo dio bespovratnih sredstava. Da mu ih donese! Kao da je ona kurirska služba! Ovo je opet iznervira. - Postoji procedura kolega. Šta ja imam s tim što ste Vi sponzoruša? Ja sam podrumarka, mene neće vidjeti. Spise izdajem isključivo od 10 - 12 časova!

- Sponzoruša?! Dobro, izvinite - uzdahnuo je. Doći ću ja sam po to! - Eto tako! Mogli ste to odmah. Spise izdajem od 10 - 12 časova, zahtjeve zaprimam od 7 - 8. Imate još 50 minuta da dođete. Ili mi pošaljite imejl. - Dobro... poslaću vam imejl. Koji je? - "bijesnaarhivarka" - Molim?! - Imejl mi je "bijesna arhivarka", bez razmaka. Šta nije jasno? - odbrusi mu i tresne slušalicom prastarog telefona. Glas mu je zvučao nekako poznato. "Ma samo mi se učinilo" odmahne glavom. - Barem se napokon dovukao... - mrmljala je naglas sebi u bradu paleći grijalicu i pristavljajući kafu.

POGLAVLJE - Predsjedniče... - Ooo dobro jutro Dragi! Ti već došao da radiš? Pa dobro nam došao! Kako je bilo u Evropi? - Dobro, dobro, predsjedniče. Sve je bilo u redu, pričaću Vam. Morao sam danas odmah doći da pogledam papire zbog rekonstrukcije vodovoda. Mogli bi dobiti neke bespovratne pare vrlo brzo. - Stvarno?! Odlično, pogledaj ti to dolje u arhivi... - Našao sam gomilu računa i zahtjeva od ove pripravnice. Zašto ste joj ovo sve potpisali? Pa nemamo para da plaćamo za svaku sitnicu! - Šta sam potpisao? Nemam pojma o tome. - Potpisali ste dvadesetak računa, za električara, za nove registratore, za grijalicu - i ovako imamo velike račune za struju! I ko mi je onako isprevrtao kancelariju? Ne mogu ništa da pronađem. - Da nije ona? - Ona?

- "Bijesna arhivarka" - skoro mu šapnu predsjednik kao da ona stoji pred vratima. - Molim?! Ona to stvarno? Mislio sam da se šali! - To joj je imejl... piši joj na to ako nešto "iskaš" od nje. - Pa šta se to dešava? Zašto mi ništa niste rekli... - Što da te opterećujem dok si na putu... Najbolje da se sam uvjeriš. Ti si joj ionako šef... pa ti to sad preuzmi i rješavaj. - Šta to znači Ozrene? Šta treba da očekujem? - Ma sve je u redu, ne brini... samo ima "zahtjeve" koji nisu u mojoj nadležnosti. Ti ćeš, kao njen šef to sigurno srediti. - Kakve zahtjeve može da ima pripravnica?! Dobro, nemam sad vremena, moram obaviti jedan razgovor pa ću otići vidjeti novu koleginicu. - Možda se napokon zaljubiš... Ja bi, da sam malo mlađi. - Molim? - skoro se nasmijao iznenađeno. - Ništa... ništa. Ajde ti gledaj da dobijemo te pare...

********* - Vid' njega! Otkuda si se ti sad stvorio?! - razgoračenih očiju gledala je u muškarca koji je "tunelom" išao prema njoj. - Pa zdravo i tebi - osmjehnuo se široko od uva do uva ugledavši je. Vidjela je da se i on iznenadio. - Šta ti treba? - upita namršteno i skoro neljubazno. Šta radiš u mom podrumu? - sumnjičavo je posmatrala plavokosog momka tajanstvenih očiju kad se približio njenoj "zoni". Gledali su se nekoliko sekundi bez riječi dok je stajao ispred šaltera. - O blago meni, šta ja neću navatati u svoju podzemnu piramidu! - I meni je drago da te opet vidim... - uzvratio je s osmjehom na njeno neljubazno ispitivanje. Nakrivio je glavu začuđeno čitajući ime i prezime napisano na listu papira A4 i prilijepljeno na staklo. - Danira? Zar nisi rekla da se zoveš Slobodanka? - Pa? Rekla sam što mi se reklo...

- Pričali smo jutros telefonom... o vodovodu... - polako joj saopšti čekajući reakciju. - Ti si "Evropljanin?!" - zinula je. Zar ti ne reče da se zoveš Miroslav? - Pa? Rekao sam što mi se reklo... - imitirao je nju dobro se zabavljajući. Nije skidao oči s nje. - Znam da žene muljaju, al' ovo mi je prvi slučaj da me muško slagalo. Da ne smeta tvojoj udovici što gledaš druge djevojke okolo? - Udovici?! Šta... - osmjeh mu momentalno nestade s lica. - Ajde, ne prenemaži se... rekao nam je tvoj drugar da si prijavljen na redovnu ishranu i krevet kod jedne udovice. - Bezobrazna si - rekao je to nimalo je ne koreći, ton mu je više bio kao da se dobro zabavlja. - Zašto? Što spominjem tvoju djevojku? A ti nisi bezobrazan što si mi slagao ime. Mada nisam srela tipa koji je manje obećavao od tebe. Inače se hvališu i nude kule i gradove. I većina ih se ne predstavlja lažno. - Jesi li ti Miralemova ćerka? Čuo sam da mu jedna kćer studira pravo. - Ta sam - ladno klimne.

- Kako te je onda pustio u drugu opštinu? - izazivački je gledao smješkajući se. Ili si onaj put pobjegla lažno se predstavljajući. Imala si i drugačiju frizuru. Kosa ti je bila skoro bakarno crvena. - Prošli su ti dani studiranja. Morala sam se vratiti na orginal da me otac prepozna - ironično mu je uzvratila. Kad joj se spomenuo oca morala je "spustiti loptu" dok ne ustanovi šta zna o njoj. Uhvatio se za kvaku i htio valjda da uđe. - Kud si krenuo? Ovo su službene prostorije. Čitaj šta piše! Neovlašćenim licima nije dozvoljen ulazak! Nisi poslao imejl i nisi došao do 8 časova, prema tome ništa od papira! - Otključaj vrata, znam gdje stoje dokumenti koji mi trebaju, uzeću ih sam. Ili me se plašiš? Da te možda neću pritisnuti? - izazivački je gledao. Nerado mu je otključala vrata. Na trenutak su se našli jedno blizu drugog. Sjetila se kako je ono veče skoro dva sata tako fiksirao pogledom. Shvatila je ona dobro "šta joj nudi". Čudila se kako je on ispao takav plavušan, među 99% crnookih i crnokosih u opštini.

Tamno zlatna boja kose i kestenjaste oči, podsjetio ju je na Roberta Redforda iz starih filmova. Kopao je desetak minuta negdje na dnu Arhive, nije namjerno htjela da ide do njega. Neka se sam snalazi. - Da vidim šta si uzeo. Izvoli, potpiši papir - gurnula mu je na kraj stola. Osmjehnuo se i sagnuo da potpiše. Vraćajući joj olovku, smješkao se i dalje. - Biće ovo zanimljiva godina dana... Danira... - izazivao je, namjerno naglašavajući njeno ime. - Ako ne odem na bolovanje zbog radnih uslova... - Nećeš ti nigdje... ako hoćeš da ti dam potvrdu o pripravničkom. Ja sam ti šef... - izazivački je skoro prošaputao i natjerao je da prokuva. - Moje je društvo skupo stipso jedna mljakarska! - ljutito mu se unijela u lice. Ne treba da se družiš s djevojkama, nego s kravama ako ti je skupo da platiš večeru. Šta bi ti da te "snime" sa mnom, pa da se pronese glas kako si veliki zavodnik? A ne da spavaš s kravama. Ako hoćeš reklamu onda to i plati! - Nije mi skupo Danira... nego ti nisi tip djevojke koji me zanima.

- Ajde? Previše trošim? Mrš! Cijeli život to slušam. Koji moj su me rodili kad sam neisplativa! A sinovi su isplativi! Sjede na kanabetu, srču kafu i pametuju. Otišao je uz stepenice slatko se smijući. "Dakle, ovo je zadnja kap u prepunoj čaši!" prokuvala je. Kao da su se svi urotili protiv njene slobode i samostalnosti! Izgleda da će i on koristiti svoj položaj da je nervira. E nećemo tako...

********* Umjesto da se sprema za sastanak gledao je zamišljeno kroz prozor. "Je li ovo prst sudbine?" pitao se. Prošlo je osam mjeseci od njihovog prvog susreta. Nije mogao poreći da je od tada često mislio na nju. Zelenooka, prpošna, nježne građe ali puna energije, privukla ga je i želio je da se upoznaju. Tad nije uspio da je šarmira. To veče je bio umoran, nije mu bilo do izlaska. Bilo mu je jasno da nije ostavio dobar utisak. Čim je nazvao broj koji mu je dala, shvatio je šta misli o njemu. Zato će sad imati prilike da je upozna... ali se mora držati podalje. Poticala je iz poznate i starinske porodice. Nije mu rekla pravo ime i nikako nije mogao da je pronađe.

Pogrešno je zaključio da je iz grada gdje su se sreli. A ona je samo, na sigurnoj udaljenosti od kuće, proslavljala diplomu...