SJETI SE, DRAGI... by Ljubav u siframa

Marija Reljan

S J E T I S E, D R A G I...

(LJUBAV IZ STARE ALEKSANDRIJE)

Osjećaj vam kaže da se 100% poznajete. Realnost vam kaže da mu (joj) ne znate ime, ni ko je, ni odakle je. Ali, nešto u vama tvrdi suprotno. A to nije slučajno. Jer slučajnosti NE POSTOJE...

Njemu...

Znaš šta me nasmije? Ti slijepo slijediš svoj put. Zar se nikad ne zapitaš zašto si izabrao taj put, zašto ne onaj drugi ili neki treći ? Zašto jedna žena a ne druga? Zašto jedan grad a ne drugi? Zašto taj posao a ne neki drugi. Još kad se pažljivije gleda izabrao si sve dosta neobi čno. Ali baš tebe briga za to. Sebe smatraš okorjelim realistom, samo ti je konkurencija robot. Volio bi da ga stigneš... E vidiš, ja to vidim malo jasnije i često unaprijed znam razlog zašto ovo a ne ono. Ali ni to mi puno ne pomaže jer umjesto da poslušam taj glas intuicije do kraja i pustim da me vodi, jer nikad do sada nije omanuo, ja se prilagođavam ljudima, događajima, okolnostima i tu pogrešim, jer sve na kraju završi na moju štetu. A taj unu tarnji glas mi nastoji pomoći, nastoji spasiti mene a ne sve oko mene, a ja mu često ne dozvoljavam. Kako kažu „slušaj sebe, ne slušaj šta ti drugi govore“, e to je to. A ti ne, ti radiš po tom svom glasu, ni ne razmišljaš zašto to radiš tako kako radiš. Kao teški realista nikad ne bi priznao (a vjerovatno ni pomislio) da te vodi nešto iznutra, uvjeren si da si do svake staze došao racionalnim i dubokoumnim promišljanjem i računanjem.

Nisi, mili moj, jer ima puteva na koje moramo kročiti iako znamo da nisu najbolji, ali su nama dati. Izbjegao si sve takve zamke, ali moraćeš se vratiti korak u nazad, na taj nestabilni i čudni put koji ti donosi nešto što ti je zacrtano u sudbini. Kao što vidiš, ne možemo se uvijek spasiti od bola, tuge, problema, jednostavno ih moramo prihvatiti, da je tako moralo biti. Borimo se svim silama protiv nečega što će nam donijeti pad, ne prihvatamo da je to dio koji isto moramo proći, da je to faza koju treba stojički izdržati da bi se moglo dalje... Ti se nikad ne pitaš zašto, nego samo kako. Imaš ideju i samo te zanima način da je ostvariš. A odakle ti ideja? E, to bi zahtjevalo previše „nekonkretnih razmišljanja“ i možda silazak u vlastitu dušu... A to je tebi gubljenje vremena, plus još što si uvjeren da tamo nema ništa… A ja opet uvjerena da je tamo svo blago ovog svijeta…

SLUČAJNOSTI NE POSTOJE

Sve što se dogodi nastalo je nekom akcijom negdje u svemiru. Neko je pokrenuo taj proces. A svaka akcija ima svoju reakciju, to znate od Njutna. Svako djelo ima svoje posljedice ili svaka sjetva ima svoju žetvu ili svaki uzrok ima svoju posljedicu... Djela mnogih predaka ispred nas vezana su i za nas. Ako su radili dobro osjetićemo i mi to, ako su radili loše i mi ćemo patiti. Pitate li se zašto volite ovu boju a ne onu, zašto ovaj muškarac a ne onaj, zašto vam ovaj grad leži a drugi ne možete smisliti? Ništa od toga nije slučajno. Kad to znate, onda znate i da sa svime ne možete upravljati, da se neke stvari dese mimo vaše volje i želje. Kad se fini i nezaustavljivi mehanizmi života sklope dobijete cjelinu. Dobijete jedan život, ispleten od ko zna koliko drugih života prije vas i ko zna koliko djelića koji vam kao razbacana slagalica pripadaju. Da bi ste se rodili moraju se pokrenuti neki točkići, oni se uklope u druge mehanizme koji već postoje i vi funkcio nišete kao dio neke veće cjeline. Ako prihvatite to mnoge stvari koje su vam se „slučajno“ desile shvatićete da nisu bile nimalo slučajne. I da sve ima svoj cilj, razlog i svrhu. Često prođu dani, mjeseci godine dok nam se ne otkrije zašto se desilo ono što se desilo. Ako polazite od toga, da za sve u životu postoji razlog, možda ćete lakše shvatiti ili prihvatiti mnogo događaje iz vašeg života za koje još nemate objašnjenje.

Većina ljudi po inerciji živi, radi, obitava. Ne pitaju se (a mnogi i nemaju ni kad da se zapitaju) zašto je to tako, zašto smo izabrali ova put a ne ovaj, zašto smo se osmjehnuli nekome a druge smo ignorisali. Ako stavite na papir cijeli tok vašeg življenja i važne događaje koji su vas doveli do staze života na kojoj ste, naslutićete da tu nešto ima. A one dane i događaje koji su nam „otežali i upropastili“ život (jer nismo bili dovoljno svjesni opasnosti ili nismo bili zreli za bolju odluku), njih izdvojite sa strane i razmislite šta je dovelo do njih. Ko, kad i zašto je doveo da se desi što se desilo. Koliko je vaš udio u tome? Zašto ste udati za onog za koga niste željeli, zašto ste propustili onog za kojeg bi se danas objeručke udali, zašto ste otišli tamo gdje ste mislili da nikad nećete, kako se desilo ono što ste mislili da vam se nikad ne može desiti... Ako ovo znamo možda nam to pomogne da smirimo svoje nemire, da se popnemo na neku drugu “tačku gledišta” i s nje sagledamo problem na drugačiji način ili možda otkrijemo da problema nema… ili da prihvatimo što biti mora…

Iz ljubavi prema jednom čudesnom gradu... Ako živite u Parizu, Njujorku ili Londonu ili vas put tamo nanese posjetite “kamenje” zvano Kleopatrine igle. Ogromni kameni Obelisci od preko dvadeset metara, napravljeni iz jednog komada kamena. Gledajući ih, možda će vam se učiniti da su to samo velike gromade nasađene skoro bez veze. Stari su preko tri hiljade godina. Egipćani su vjerovali da u kamenu obitavaju duše. Sad djeluju tužno, iščupano, izgubljeno i nesretno. Tijelom (kamenom) su tamo a srce i duša su ostali tamo gdje pripadaju. Ovi u Njujorku i Londonu pripadaju Aleksandriji a ovaj u Parizu je donešen iz Luksora. Onda učinite nešto – kad ih pogledate, na trenutak zaboravite gdje ste, zatvorite oči, udahnite duboko i pomislite na Kleopatru. Da, na onu slavnu Kleopatru. Onda na nju i njenog Marka Antonija. E sad misleći na najslavniji par na svijetu pomislite na Aleksandriju, njihov grad, gdje su se voljeli i umrli, na velelepne trgove glavne aleksandrijske ulice, široke čak 32 metra a dugačke 15 kilometara! Tu su stajale te “iščupane gromade”, tu su stajale i tu im je mjesto. Zatvorenih očiju možda vam se učini da vidite sunce i mjesec koji su ih grijali danju ili obasjavali noću. Kad su Arapi ušli u 7. vijeku u Aleksandriju napisaše „da je bijeli mermer Aleksandrije na mjesečini toliko sijao da je krojač mogao uvući konac u iglu“. Na jednom kraju grada, istočnom, stajao je Obelisk sa suncem, s druge, zapadne je stajao Obelisk sa mjesecom. Pozdravljali su dan i noć, i štitili svoj grad... Drugi Aleksandrov grad koji vam se mo žda svidi je Smirna (današnji Izmir u Turskoj). A osnovao ih je mnogo, sve do Indije... O Smirni možda drugom prilikom, ljubav tamo tek treba da se rodi...

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 1. Glasan žamor ispunio je halu Beogradskog sajma. Stotine izdavača i rijeka posjetilaca sreli su se na jednom mjestu. Jedni nude, drugi traže, svi zadovoljni živošću i optimizmom koji se osjeća u vazduhu. Ove godine i one su bile pozvane kao vlasnice turističke agencije na promociju i kao domaćini gostima sa svih strana svijeta čija je zajednička tema bila stara Aleksandrija. Aleksandrija je bila Danijelina velika ljubav. Nikad i nikog nije voljela kao taj grad. Do sada nije mogla da odgonetne zašto je to tako, zašto ga osjeća dušom i srcem, zašto joj se čini da ga poznaje dugo, dugo. Činilo joj se da ta ljubav traje vijekovima. Sve ture za Egipat koje bi obuhvatale posjetu Aleksandriji bile su njene. Nije propuštala niti jednu. Svaki put bi saznala nešto novo, neko zrnce bi se uklopilo u mozaik te čudne ljubavi i povezanosti. Tako već sedma godina. Postala je skoro ekspert za taj grad. Nekoliko su je puta zvali sa fakulteta tražeći neke informacije ili pomoć oko odlaska i organizacije boravka tamo. Sofija, žena koja je radila na fakultetu rekla joj je da svi kad se spomene Aleksandrija kažu: ”Obrati se Danijeli ona ti zna sve o Aleksandriji.” Nekad bi joj to i smetalo, nekako je željela da ta njena ljubav ostane tajna, samo njena, a opet kad bi počela priču o Aleksandriji shvatila je da niko kao ona, ne može sa toliko ljubavi i obožavanja, da prenese i dočara svu ljepotu i duh tog grada. Obilazeći ga, često sama, imala bi osjećaj da svaki kamen, svaka građevina, svaki morski talas priča priču prošlosti, koju drugi još ne razaznaju, ne mogu da čuju ni osjete.

Pitala se kada će Aleksandrija reći pravu istinu o sebi? Ona je slutila da će to biti uskoro. Mnoge priče ispričane onako kako je to odgovaralo onima koji ih pričaju nisu bile ni blizu pravoj slici Aleksandrije. Niko nije mogao da dočara duh koji ima taj grad i nijedan drugi na svijetu. Kao da joj je mladi Aleksandar, udarajući temelje dao i svoje srce. Danijela nikad Aleksandriju nije osjećala kao stari grad, umoran, dosadan. I cijeli život da provedete u ovom gradu i svaki dan učite o njemu ipak će ostati puno toga što će opet ostati tajna. Kad bi došla imala bi osjećaj kao da počinju da se igraju, ona i grad, oboje sretni što su zajedno. Ona bi s oduševljenjem tražila nova mjesta, priče, događaje a Aleksandrija bi je za tu ljubav nagradila nečim novim, nevjerovatnim, govoreći joj da još nije vrijeme da otkrije sve svoje tajne, ali da će to vrijeme jednom doći. Koliko je pameti, koliko velikih i umnih ljudi prošlo njenim ulicama. Ne postoji takav grad na svijetu koji je imao ili će imati ono što ona krije. Aleksandrija je ključ svega; ključ propasti i ključ postanka... Njena sudbina je bila i sudbina cijelog čovječanstva. Danas je bilo prvo, uvodno, u seriji predavanja i predstavljanja knjiga o Aleksandriji. One su trebale da gostima, za koje su bile zadužene prevode, pomognu oko smještaja i materijala. Dio gostiju, većinom profesora iz raznih zemalja smjestio je fakultet, a dio izdavačke kuće, ako su bili njihovi pisci. Bilo je i gostiju kojima su one obezbjedile i cjelokupni aranžman. Željeli su da upoznaju grad i državu u koju su došli, da sretnu neke njima interesantne ljude i Danijeli se činilo da je to stvarno najbolja varijanta. Klijenti su im bili ljudi raznih profesija. Često bi je zvali telefonom lično s njom ugovarajući boravak, ako bi trebalo nešto posebno da im se sredi. Obraćali su joj je kao da je njihova, malo njih joj je persiralo.

Za praznike, rođendane, dobila bi brdo poklona i čestitki, a isto tako znala je mnoge od njih u dušu, pa bi često i oni od nje dobili neočekivane poklone. Putujući po svijetu vidjelo bi nešto, što bi je asociralo na nekoga. Uzela bi i poslala im to. Tad bi ljudi znali da ih poznaje, da ih čita i da misli na njih. Mogla je mnoga vrata po svijetu da otvori ali je rijetko koristila te veze, sem da nekom pomogne.

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 2. Do jutros su obavile sve pripreme, Danijela je bila komično vesela i zadovoljna, ovo je bio jedan od rijetkih poduhvata koji je tekao baš po planu. Inače, najčešće se dešavalo da više stvari iskrsne u posljednji čas, neočekivano, ili se nešto izjalovi pa opet ne bude kako je planirano... Ali danas... Razmišljala je da će im ovih nekoliko dana možda proći opušteno i lijepo. Ljudi su bili većinom stariji, kulturni, obrazovani, većina njih jednostavna i neposredna. Kod Danijelinog stola se stvori iznenada starija gospođa, sva zapuvana i nakrivljena na jednu stranu. Danijela je gledala upitno. - Uuuuu moja Danijelice, otpadoše mi noge – ukala je gospođa hukćući kao voz na paru. Kud obuh ove blesave cipele! Tako ti je to kad gospođa oće da je na visini! - jadala se starija žena zavalivši se teško u Danijelinu fotelju. Njeni bokovi su bili širi od razmaka između rukonaslona na fotelji pa se jedva ugurala. - Sve tijesno danas! I cipele i fotelje! Ko da prave za djecu i patuljke nastavi gospođa neraspoloženo. Danijela se suzdržavala da ne prasne u smijeh. To je bila Dragojla. Nije joj to bilo pravo ime. Tako su je zvali od milja. Gospođa je bila majka njene prijateljice i suvlasnice agencije Aleksandre, poznatije kao Acke. Gospođa se zvala Milena, bila je stroga i divna majka i žena koja bi, kad god je imala prilike ili bi trebalo (a i kad nije trebalo) govorila:”Sad bi moja pokojna baba Dragojla rekla...” I tako su je od milja svi zvali Dragojla ili Dragče. Bila je skoro maskota njihove agencije.

Ništa joj nije bilo teško, pomagala im je, učila s njima, hrabrila ih, ali su morale strogo da poštuju kućni odgoj i vaspitanje. Svečano su i Danijela i Aleksandra morale da se zakunu da se neće “vucarati” sa klijentima. Dosta njihovih klijenata bi i sama upoznala, da ona “provjeri” da se tu ne krije neki potencijalni kandidat koji bi pretendovao na njihovu čednost. Vraćajući se sa putovanja prva stvar je bila da “podnesu raport” Dragojli. Da ih ispita i osmotri da nešto nisu uradile dok joj nisu bile na oku. Kad su trebale da obave nešto, a niko ih ne bi “šljivio” jer su mlade, one bi povele Dragojlu. Čim bi je ugledali, pola ljudi bi stalo u stav mirno. Jednom im je došao neki Kinez, sa kojim se ona i Acka nisu dobro sporazumjele kad treba da stigne. Dragojla ga je dočekala, odvela k sebi, nahranila svim i svačim, i cijeli dan vodala po Beogradu našavši mu u prvoj kineskoj radnji “prevodioca” ili mu uz pomoć tableta tumačeći gdje su i šta je to. Nisu se razumjeli ni riječi ali to nije smetalo Kinezu da joj svake godine piše i čestita Novu godinu i rođendan. Zvale su ga “Dragojlin Kinez”. Danijela nije imala pojma da će da dođe. - Otkud Vi na Sajmu? - naivno upita ne shvativši odmah plan generalice Dragojle. - Kako otkud? - čudila se pitanju. A ko će vas dvije da nadgleda? Već su počeli da oblijeću oko vas, vidjela sam ja onog smotanog da se vrti opet oko tebe – otpuhnu nepovjerljivo. Znam ja njih... - Mislite na Gorana? Ma šta Vam je, Goran nam je drug, nikad mi ništa slično nije nagovjestio – tješila je Danijela, smatrajući da od njega nema nikakve opasnosti. - A, je li? Zato tamo dva sata gleda u tebe i skuplja hrabrost da ti priđe?

Ništa Dragčetu detektivu nije moglo promaći... - Pa kako ćemo se udati kad nikome ne dozvoljavate da nam priđe? šalila se Danijela. - Neka priđe kao muškarac, neka kaže šta namjerava, a ne on bi djevojku a nema pojma šta će joj ponuditi. “Kad nemaš šta ponuditi onda ništa ne možeš ni tražiti” – rekla bi moja pokojna baba Dragojla... Danijela se dobro zabavljala, nikad još nisu uspjele u raspravi sa “babom Dragojlom” da izvuku duži kraj. Ostavila je Milenu da joj čuva “fotelju” i otišla da joj donese kafu i sok.

Marija Reljan

Sjeti se,

dragi...

POGLAVLJE 3. - Ej, Danijela! - odjednom začuje ženski glas. Okrene se ugledavši Ljiljanu, zvanu Ljilja ili Lili, ženu koja je radila u jednoj izdavačkoj kući s kojom su one sarađivale. Fino uređena, pedeset osmogodišnja žena koja je jedva čekala penziju i da ode u svoju vikendicu na Staru Planinu. Bilo joj je dosta grada, posla i gužve. - Kako si mi ljepotice? Htjela sam sad doći do tebe, trebaš mi nešto. Imamo dva gostujuća profesora, jedan je stručnjak za “tvoju ljubljenu Aleksandriju”, mlađi, prilično zgodan. Drugi je Englez, voli malo da cugne pa hoćemo da ga vodimo kod Laze na dernek. Nek se malo i Englez opusti, nek zna šta je život. I ja ću ići s njima. Kad neće muž da me izvede, izvešću se ja sama – izgovori žena sve u jednom dahu. Danijela je to voljela kod nje. Svaka riječ i svaki znak su imali neko značenje, nema priče radi priče, nego precizno, kratko, jasno. - Nema problema, kod Lazara imamo već rezervisana dva stola za dvadesetak ljudi, a po potrebi može i da doda stol. Mi svoje vodimo tamo u petak, pa ćemo se tamo sresti, ako vam odgovara. - E, blago meni s tobom! Za čas sve riješimo. Sad imam još posla, doći ću još kasnije do tebe da se sve detaljno dogovorimo za slijedeće dane. Odjednom se žena nagne prema Danijeli, pogledavši lijevo i desno oko sebe da ih neko ne bi slušao. - Opet je moj Bosanac pitao za tebe... Što mu se ne javiš? I Ljiljana je imala svog “favorita” za nju. Čovjek iz Bosne, inžinjer, dva metra, mrga,

ko od brda odvaljen. Neki rođak njenog muža. Ona je njemu pokazala video njene agencije u kojem je ona predstavljala neke destinacije. Svidjela mu se, pitao je ako hoće da se vide da će doći u Beograd. - Jao Ljiljo, mi pregovaramo o Bosancu a ako Dragojla sazna da nešto mutimo... Ljilja se izbeči na nju. - Ma šta će Dragojla saznati?! Može saznati jedino kad ti počne rasti stomačić – zafrkavala se ona, ne plašeći se nimalo Dragojle. - Šta se misliš, ono ti je muško, dva metra, ruke ko u diva, kad te onaj stisne... A ne ovi blijedi, ćelavi, ženskasti... - navijala je ona dalje za svog kandidata. - Dobro, vidjećemo, kad ovo prođe. Možda i pristanem. - Rekla sam ja njemu da i on tebi snimi video, po mogućnosti da se skine, bar da ja pogledam i uživam ako nećeš ti, a ja ću tebi dostaviti video. - Ljiljo! Nisi to valjda rekla čovjeku! - kakve je sve dobila savjete i prijedloge o ljubavnom životu do sada, mogla bi knjigu napisati. Vratila se do svoje improvizovane kancelarije, našavši Dragojlu i dalje zavaljenu u fotelju izuvenih cipela. Već se raskomodila na njenom stolu, izvadivši stvari iz torbe po njemu. Nije bila sama. Sa njom su bile dvije žene, jedna je radila u izdavačkoj kući, isto starija, fina i obrazovana žena, a druga je bila nestašna, mlađa, vodila je sektor odnosa sa javnošću u jednoj banci. Kad su je ugledale, pozdraviše je, i nastaviše da pričaju sa Milenom. Ona ih nije ometala, samo ih je slušala, razmišljajući usput šta još treba uraditi za danas. Pila je polako čaj i gledala ljude kako prolaze stazom između štandova.

Još nije bila velika gužva, bilo je rano i bio je prvi dan za posjetioce. Dobila je materijal sa programom svih predavanja u toku Sajma. Oči joj se zaustave na muškarcu koji je stajao nekoliko metara ispred nje. Danijeli se pogled prosto zalijepi za njega. Odjednom sve se utiša. Sva buka, svi glasovi se stope u jedan, osjeti kao da polako tone u neki vrtlog gdje se mješaju boje, zvukovi, svjetlost. Strahovito joj počne zujati u ušima i nedostajati joj vazduha. Borila se da udahne. Tijelo kao u bestežinskom stanju počne neke čudne i nepoznate signale da joj šalje. Prva pomisao koje je bila svjesna bila je: ALEKSANDRIJA... ALEKSANDRIJA... I ništa više. Samo joj je to odzvanjalo u glavi. Osjeti kako više ne može da se bori, predade se... Sa Sajma knjiga u dvadeset i prvom vijeku Danijela otplovi među stare zidine voljenoga grada. Pogled na nepoznatog probudi buru emocija koja bi je do sada obuzimale samo u jednom gradu. Okretala se oko sebe, pokušavši da razazna gdje se nalazi. Stajala je na Trgu ispred Obeliska sa satom. Iza nje čuo se šum morskih talasa. Osjeti u nosu miris mora a na koži vrelinu sunca koje je pržilo... Odjednom osjeti neki potres, neko drmanje. Kroz maglu začuje neki udaljeni glas. Naglo se trgnuvši sretne začuđen Sofijin pogled. Žena je radila na fakultetu. Pokušala je panično da shvati gdje je, da se povrati, da umiri srce i povrati dah. Disala je ubrzano, neshvatajući šta se desilo. Sofija ju je ispitivački gledala, čudeći se šta joj je. Pokušala je da joj kaže da se spremi za predavanje, pa ako bude nekom trebala pomoć da uskoči. Primjetila je njenu odsutnost, svjesna da je Danijela niti čuje niti vidi. - Alo, zemlja zove Danijelu! - zafrkavala je. Zabrinuto je gledala njeno blijedilo i pokušaj da uspostavi ritam disanja. - Danijelice, je li ti dobro? - upita sad ozbiljno.

Žena joj ponovi strpljivo sve ispočetka, računajući da je bolje ostaviti samu da se pribere. Danijela klimne glavom potvrdivši da je razumjela i da se slaže. Opet vrati pogled na njega. Crna kosa, ravna, gusta, srednje dužine, krupne oči kojima nije mogla da razazna boju, sa dugim trepavicama, fini ovalni oblik lica, lijepa koža lica na kojoj se lijepo ocrtavala linija do koje se brije, punija donja usna, mala udubina na bradi. Dosta lijep. Visina oko 180, možda malo više, vitak, fine građe. Oko 35 godina. Ocijenila je da ima oko 80 do 85 kilograma. Na sebi je imao tamno plavi džemper na ve izrez, koji je bio uzak pa su se ocrtavala fina muška ramena, ne preširoka ali ipak snažna. Košulja je bila bijele boje a pantalone od džinsa tamno plave sa izbledjelim djelovima. Ruke je držao prekrštene preko grudi, slušajući šta govori najstariji od njih trojice. Ovaj drugi je imao možda pedesetak a najstariji preko sedamdeset. Nosio je naočale, crni okvir, dobro su mu stajale. Dok ga je ona tako promatrala, polako ocjenjujući svaku stavku na njemu on podiže pogled i sretne se sa njenim. To je kao krivca natjera da pocrveni i skrene pogled. Činilo joj se da je uhvatio u nedozvoljenim “aktivnostima”. Nakon minut, dva nije mogla da izdrži opet pogleda u njegovom pravcu. Ovaj put dočeka je njegov miran i nasmješen pogled. Kao da joj je jedva primjetno klimnuo glavom. Nije koketirao, gledao ju je netremice, otvoreno. U očima mu nije bilo nikavih skrivenih namjera, samo doza radoznalosti. Otvoren pogled, čist. Nju protrese neka struja od te radoznalosti i otvorenosti. Obično su je gledali zavodljivo, i na ostale načine na koje muškarci od kamenog doba i pećine nastoje da osvoje žene. Vrlo često bi joj bilo

neugodno. Uzdahnu, nesvjesna da je već kasno da spreči reakciju žene u njoj na muškarca koji joj se svidio. Slijedeći put kad se usudila podići glavu, njega više nije bilo. Nije vidjela kud je otišao. Vrati se Dragojli koja je opet imala nove tri slušateljice na svojoj “konferenciji”. Jedna je bila neka njena rođaka, nastavnica iz Niša. A druge dvije njene koleginice. Došle su u organizaciji škole, naravno spavale su kod Milene. Acka bi poludjela od toga, kad bi došle kasno s puta i htjele leći u svoj krevet, često bi otkrile da već neko spava u njemu. Nema roda ni njenog ni muževog da je došao u Beograd a da nije ugošćen i dočekan kod čuvene Dragojle. Niko nije smio doći a da se ne javi njoj. Ona je tražila stanove u najam, smještala studente, vozala po medicinskim i ostalim ustanovama, o svemu brinula. Muž joj je obećao kupiti odijelo Supermena kad malo smršavi da može ući u njega...

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 4. Došla je kući, nesjećajući se ničega osim dva radoznala oka. Glava joj je bila u oblacima. Čim je otvorila vrata, u hodniku je dočeka mačka Mikica i tu se Danijela spusti na zemlju. Pomiluje nježno pametnu mačku i izvadi joj hranu iz frižidera. To je bio znak za tri mačića pod stolićom da je vrijeme i za drugu hranu a ne samo mamino mlijeko. Stan su zajedno unajmile ona i Acka, ima skoro tri godine. Dragojla ih je jedva pustila. I to uz uslov da im ona pronađe stan. A pronašla ga je na petsto metara od njihovog (pa je svaki čas dolazila k njima da im donese hranu i usput provjeri dešava li se išta). Cijelu kuću je iznajmljivao kolega od Dragojlinog muža Svete. Imala je četiri posebna stana i malo dvorište plus garaže. Kuća je bila odlična. Grijali su se na gas i svaki stan je imao odvojene račune. Koliko bi potrošile toliko bi platile. Bilo je malo skuplje ali bolje i to nego da kao tinejdžerke žive pod Dragojlinim nazorom. Dok su stanovale u stanu kod Ackinih roditelja Dragojla im nije davala mira. Ušla bi ujutro u sobu, budila ih i onako bunovne saslušavala. Čim bi primjetila da neki odgovor nije dovoljno jasan uhvatila bi se za to kao pas za kosku, i ne bi puštala dok sve ne sazna. Svako malo prisjelo bi im buđenje. A imala je svesrdnu podršku Danijeline majke Milice i oca Dragana. *

Prije dvadeset i osam godina Danijela je rođena u Šumadiji, u predivnom kraju. Njeni su imali voćnjake i zemlju. Otac joj je bio agronom u lokalnom poljoprivrednom preduzeću, a majka seoska učiteljica. Kod kuće su još sa Danijelinim djedom obrađivao hektare šljivika i voćnjaka u vlasništvu njihove porodice. Majka je radila u jednom selu blizu njihovog. Iako su joj nudili da pređe u grad nikad to nije prihvatila. Milica je bila iz grada, rođena u Novom Sadu, gdje je i upoznala svog muža koga je preduzeće poslalo da tamo vanredno, uz rad, završi Višu poljoprivrednu. Kako je napustila grad nikad više nije poželjela da živi u njemu. Tvrdila je da se mir i “divota” sela ničim ne mogu zamjeniti. Danijela je odrasla u društvu brata Željka i sestre Angeline od milja zvane Anđela. Ona je bila najstarija, dvije godine mlađi brat i osam godina mlađa sestra, koja se “omakla”. A djed je tvrdio da se “omakla” nakon svadbe tetkinog sina na koju su išli svi zajedno. Tamo se zadesio neki pripiti rođak koji je krenuo da se udvara Milici. To je rasrdilo Dragana pa je izgleda “tom nepažnjom” nastala Angelina. Nažalost, ona je bila kao i trenutak u kom je nastala, eksplozivna, tvrdoglava, nije se dala ukrotiti. Džaba što se zvala po anđelima... Pa su tu svadbu pamtili po tome. Osim strica koji je živio u Milanovcu, i tetke koja se udala u Kragujevac imala je i djeda Obrada, udovca već odavno, koji je živio s njima u kući. Baka joj je umrla kad je Danijeli bilo petnaest godina. Još od djetinjstva je voljela putovanja i daleke krajeve. Nije znala kako da to ostvari. Bila je svjesna da mora znati jezik da bi putovala po svijetu pa je donijela odluku da upiše Filološki. To je bilo jako teško izvedivo iako je bila odličan đak, konkurencija je bila ogromna. Umjesto u Kragujevac primljena je u Beograd, i to van budžeta. To je

malo šokiralo i nju i roditelje. Željeli su svi da je bliže kući. Ipak, majka, čija je miljenica bila pružila joj je podršku, platili su joj stan i studije. Stanovala je četiri godine kod jedne stare gospođe. Pomagala joj je sve dok se baka nije razboljela pa su je prebacili u dom. I taj stan joj je “namjestila” majka preko neke svoje poznanice, jer su ovi bili iz njihovog kraja. Danijeli to nije bio problem, bila je vrijedna, uredna, naučena da radi i pomaže i da poštuje starije. Kako se to desilo iznenada, morala je naći novi smještaj, iako su djeca od stare gospođe bili puni razumjevanja i vrlo zahvalni Danijeli na brizi oko njihove majke. Sigurno bi odavno otišla u dom da nije bilo njene pomoći. Rekli su joj da ne žuri, da ostane slobodno još nekoliko mjeseci dok ne pronađe stan. Naravno, kad je to čula Dragojla, nije bilo dileme kuda će. Odmah ju je natjerala da se doseli k njima, u Ackinu sobu. I ona i Acka su pokušale “da pobjegnu” čim su se zaposlile, ali nije vrijedilo... Dragojla se nije dala. “Neka, neka, bolje da ste vi meni na oku...” govorila im je. Mislila je da je to privremeno, nekoliko mjeseci, ali ostala je tri godine, dok se napokon ona i Acka nisu “iščupale” od Dragojle. A upoznale su se prvi dan faksa, Danijela je zalutala, sva uspuvana i u brizi bauljala je tražeći gdje se održava predavanje koje je imala. Napokon je našla salu iz koje se čuo žamor. Bila je prilično popunjena. Samo naprijed je bilo nekoliko mjesta. Djevojka kratke kose, vitka, zavaljena u stolicu opušteno je pričala na mobilni. Primjetila je Danijelu i shvatila da pita je li slobodno do nje. Samo joj se nasmiješila i potapšala stolicu do sebe, dajući joj znak da sjedne. To je bila Aleksandra, kasnije Acka. Upoznale su se, Acka je vidjela da je iz unutrašnjosti, da je prestrašena velikim gradom i tako su se zbližile. Danijela nije imala neku zabavu gradskog tipa kod kuće, nije bilo nekih

mjesta za izlazak, velikog društva ili glamura, pa je najviše voljela knjige, voljela je čitati kad god je imala vremena. I sanjati o dalekim destinacijama. Malo po malo, otkrile su da obje vole putovanja. Acka je sve svoje prijatelje dovodila kući, Danijelu je odvela odmah drugi dan nakon što su se upoznale na fakultetu. Tako da je Dragojla upoznala finu i odgojenu djevojku iz “domaćinske” kuće, koja joj se svidjela. Željela je da Acka bude odgovornija, kao Danijela. Zajedno su završile fakultet. Obje su govorile po tri jezika a još su neke solidno razumjele. Već drugu godinu, kad se malo privikla na grad i odahnula, Danijela je shvatila čime želi da se bavi. Željela je da putuje, da radi u turizmu. Odlučile su da dodatno završe kurs za turističkog vodiča. I tako su počele. Vodajući kao studenti neku omladinu u razgledavanje Beograda, ili bi se pridružile starijim vodičima pomažući im oko grupa koje su imale starije ljude ili djecu. Obje su istinski uživale. Znale su da žele to i ništa drugo. Da dobiju posao pomogla im je Dragojla, koja je znala sve po Beogradu. Jednom je tražila od njih da besplatno pomognu sinu od neke njene kolegice, koji je bio inžinjer, i da mu prevedu tekstove na jezike koje znaju. Danijela je studirala francuski i ruski, već je otprije znala engleski a Acka je završila za profesora engleskog i njemačkog plus je znala italijanski. One su rado pomagale kome bi trebalo, prevodile su dijelove iz knjiga, razna uputstva ili slično. Majka od tog inžinjera je radila u turističkoj agenciji. Nekad čuvenoj, koja je kasnije propala. Počele su raditi na četvrtoj godini fakulteta. Prve dvije godine koje su provele u toj agenciji, bilo im je fantastično. Često su pomišljale da im nikad više neće biti tako lijepo.

I tu je Danijela doživjela sudbinski susret i upoznala svoju prvu ljubav – Aleksandriju...

Baš u tom periodu agencije su počele masovnije da uvode putovanja za Egipat. Tamo su nikli novi, velelepni hoteli i odmarališta. Sad se historija spojila sa luksuzom novog doba. I njihova agencija je uvela turu za Egipat. Kupanje, odmor i razgledanje historijskog blaga. Danijela je išla kao ispomoć. Imala je smještaj i plaćen boravak, sve drugo je bilo volontiranje. Složila se s tim. U dvije godine provedene u agenciji putovala je desetak puta, inače većinom se bavila organizacijom i vodanjem gostiju po Beogradu i Srbiji. Upravo je bila završila fakultet, još nije bila dobila ni diplomu, a jako je željela na taj put. Do sada je bila po Evropi, u Rusiji, ali nikad u Egiptu ni ostalim zemljama starog svijeta. Put je prošao odlično, a sa puta se vratila nova Danijela... Nije mogla da prestane da misli na jedan grad, nije mogla da smiri srce i čudan osjećaj rođen kad je nogom stupila na tlo Aleksandrije. Željela je da sazna sve što može o Aleksandriji, stalno tražeći i otkrivajući nešto novo. Svaki put bi joj taj grad pokazao nepoznati djelić sebe, nešto što drugima nije htio da daa, kao da je čekao i volio nju kao ona njega... Mnoge stvari koje je otkrila nikad nikome nije rekla. Čak ni Acki. I ovako je bila dovoljno “uvrnuta” ta njena ljubav. Nije toliko voljela današnju Aleksandriju, to je bio lijepi moderni i veliki grad na obali mora. Ali ispod moderne, “spavala” je ona stara, prava i čarobna Aleksandrija. Ona u koju je Danijela bila duboko zaljubljena. Od tog trenutka svaka tura u taj grad je bila njena. Odlučila je, kad god

ima vremena da mora učiti grčki i arapski samo da bi mogla da više sazna o gradu, da mu bude bliže. Kuvajući zamišljeno sebi kafu pokušala je da definiše šta osjeća, ali nije mogla da odgonetne šta se ono danas desilo na Sajmu. Ko je on? Da je još ostala mogla je možda da sazna, ko je i čime se bavi, ali je prosto imala potrebu da što brže pobjegne. Jedva se na brzinu nekako opravdala i kao da je neko juri otrčala u stan. Bilo joj je potrebno da bude sama. Nešto ju je pogodilo, uzdrmalo. Kako je on završio u priči o Aleksandriji? Mučio ju je taj intenzivni doživljaj daleke prošlosti. Zašto se, ugledavši njega, odjednom našla na trgu u Aleksandriji ispred Obeliska... Osjećanja koja je preživjela podsjete je na virtualnu igricu kad se čovjek unese pa ne zna šta je stvarnost a šta mašta. Nije mogla da smiri strah da je on nekako vezan za tu priču. Ali kako? Uzdahnula je nemoćno. Bolje bi joj bilo da se javi Ljiljinom Bosancu i da pokuša prekinuti tu opčinjenost. Godine idu, ako nastavi ovako sama misliće svi da je čudakinja.

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 5. Prije nekoliko godina, kad je prvi put posjetila Aleksandriju, odmah je doživjela taj čudan osjećaj. Srce joj je počelo već u avionu lupati kao ludo, osjećaj nesavladive sreće i radosti nije mogla obuzdati. Nešto joj je govorilo da je došla tamo gdje pripada. Od tada, stalno se vraćala tamo, ne mogavši sebi objasniti zašto, sve se nadajući da će joj se to jednog dana otkriti. Osjećala je neku čežnju, neku sjetu, radost, tugu, sve joj se mješalo. Morala je sebi da prizna, to je bila ljubav. Duboka i neobjašnjiva ljubav i odanost tom gradu. Acka ju je zafrkavala da je možda bila Kleopatra, pa da zato hoće iz zagrobnog života u koji su stari Egipćani vjerovali da se vrati u moderni. Na svakom odlasku bilo bi joj kao da su joj sve lađe potonule. Trebalo bi joj nekoliko dana da se vrati u realnost. A čim bi bila daleko, ona joj je nedostajala, patila bi što je daleko od Aleksandrije. U nekoliko godina saznala je dosta toga o gradu. Stalno je tražila i otkrivala. Postala je skoro ekspert za Aleksandriju. Sve što bi po svijetu našla od knjiga, starih, novih, od predmeta vezanih za grad skupljala je. I drugi su počeli da joj donose i šalju znajući za tu njenu opsesiju. Napravile su police od poda do plafona u dnevnoj sobi i tu stavljale predmete sa svojih putovanja. Kako je ona rapidnom brzinom nakupila

brdo stvari o Aleksandriji, Acka joj je ustupila i svoj dio polica, ostavivši sebi samo metar da bi mogla držati knjige i spise potrebne za posao. Bila je normalna mlada žena, inteligentna, osjećajna, druželjubiva, vaspitana. Jedina njena neobičnost bila je ljubav prema Aleksandriji. Po ničemu drugom nije se izdvajala od svojih vršnjaka. Bila je i prilično lijepa, mada je ona tvrdila da dok si mlad svako može biti lijep, da nije bilo dugačke kose vjerovatno bi ličila na osamnaestogodišnjakinju, ali kosa, često spletena u debelu pletenicu i prebačena naprijed, davala joj je neku ozbiljnost. Čim bi je vidjeli pomislili bi da nije iz ovog vremena. Oči svjetlo kestenjaste imale su dubinu vjekova, ljudi bi često zaboravili koliko godina ima pa bi pričali s njom kao sa mnogo zrelijom osobom, nekako osjećajući da ih ona može razumjeti. Misli joj se opet vrate na njega, svaki put bi je protresla neka drhtavica kad bi ga se sjetila. Nije bila sigurna je li stajao na stazi slučajno se zaustavivši tu, ili je bio ispred nekog štanda. Vjerovatno je ipak radio u nekoj izdavačkoj kući. Nije mogla da nađe drugo objašnjenje. Sad se ljutila na sebe kako joj je to promaklo. Sutra će pokušati rekonstruisati gdje je stajao. Osjetila je da je i njega nešto zainteresovalo, gledao je studirajući, vjerovatno pokušavajući da dokuči kao i ona šta mu je to skrenulo pažnju na nju. Ili zašto ona bulji u njega. Djelovao je ozbiljno i smireno. Čvrsta ramena ispod džempera su odavala da se bavio i nekim fizičkim aktivnostima a ne samo knjigama. I bio je preplanuo. To joj je upalo u oči i bilo vrlo čudno. Gdje je među knjigama našao sunce krajem oktobra? Ili se, Bože sačuvaj, kvarcao?! Uveče je trebala da pokupi njihove goste koje su kolege izvele u grad na večeru. Acka ju je zvala i rekla joj da oni žele u apartman, a da ona ima

posla i da ne može stići bar još dva sata. Danijela se spremila i otišla po njih. Mogli su i taksijem, ili ih je mogao neko od kolega prebaciti ali ovako je bila sigurnija da je sve proteklo u redu. Nije namjeravala da se zadržava pa nije skidala jaknu. Skoro odmah s vrata sale je spazila njihovog gosta pa se direktno uputila k njemu. On joj se obradovao, mahnuvši joj za pozdrav. Već se čovjek umorio, izrazio je želju da ide u apartman. Reče mu da će sačekati pet-deset minuta samo da dođe kombi. Ponudio joj je da sjedne dok čekaju. Danijela se smjestila na stolicu, u namjeri da osmotri gdje su ostali gosti koji su trebali ići s njom. Imala je njihove telefone, ali bila je buka pa pitanje bi li je čuli. Umjesto toga pogled joj završi na njemu. Sjedio je tik preko puta nje. Izgleda da ju je prvi spazio i čekao da i ona njega primjeti. Gledao ju je mirno, hipnotizirajuće sa blagim smješkom na usnama i laganim osmjehom u očima, pomalo ironičnim, očito je zadirkujući. Danijelu zapljusnu val vrućine i panike. Presjeklo je opet kao na Sajmu. Opet nije mogla da vlada sobom. Ničeg se više nije sjećala. Smijeh njegovih kolega je razbudi. Naglo je ustala, jedva uspjevši objasniti čovjeku da ide do drugog gosta, da mu kaže da kreću u apartmane. Odbila je putem da razmišlja o njemu, odbila je da razmišlja o dva tamna oka i kad je došla kući. Cijelu noć nije mogla da smiri drhtavicu koja ju je obuzela. Nemirno je spavala, sanjajući čudne snove. Sanjala je amfiteatar u Aleksandriji. Svi studenti su bili u togama, odjeći koja se nosila prije dosta vijekova. Kad je prepoznala njega kao profesora srce joj se uzlupalo, preplašila se i probudila. Teško je disala, vlažne kose, uznemirena. To je izgleda bila reakcija podsvijesti na prošli dan.

Sutra kad je došla na Sajam shvati da nisu stajali ispred nikakvog štanda već na stazi ispred panoa sa plakatima. Desno se išlo prema improvizovanoj pozornici sa postavljenim stolicama. Tu su se održavale promocije knjiga, pisaca, razne projekcije. Da nije bio na predstavljanju nečije knjige? Pregledavajući raspored vidjela je da u to vrijeme nije bilo zakazano nikakvo predstavljanje niti promocija. To prijepodne, iako je samo o tome mislila nije uspjela skoro ništa saznati. Zaključila je da ga možda više neće vidjeti i da je najbolje da ga zaboravi. Prvo je ona u jedan popodne otišla na ručak. Tako se dogovorila sa djevojkom koja je radila na štandu do njihovog. Popodne kad bi ljudi došli s posla bila bi gužva na Sajmu pa bolje da ruča na miru. Po dogovoru Acka je bila u njihovoj agenciji danas i sutra. Sutra je opet Prekosutra je trebalo da Acka dežura na Sajmu a da ona bude u Agenciji. Znala je da ova baš nije oduševljena radom na Sajmu ali su u utorak i četvrtak bila dva predavanja na engleskom i njemačkom.

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 6. Teo je pogledavao povremeno u pravcu njenog štanda. Izgleda da je radila u izdavačkoj kući, mada oko nje nije bilo nikakvih knjiga. Samo plakati za neka turistička putovanja. Vidio je na jednom da se reklamira Aleksandrija. Nije znao ima li ona veze s tim. Održao je jutros predavanje na fakultetu, pa su išli na ručak a sad je za 15 časova bilo zakazano izlaganje jednog kolege iz Francuske. Bio je pomalo razočaran kad je vidio da nije tu. Možda je na ručku. Odluči da provjeri kod njene kolegice koja je bila za štandom. - Dobar dan - ljubazno pozdravi Teo djevojku na engleskom. Da bi znala da je stranac. Ona mu ljubazno uzvrati pozdrav. - Vidim da imate plakat iza sebe gdje se spominje Aleksandrija... - A too... To je plakat turističke agencije. Poklanjaju putovanje u Aleksandriju za dvoje posjetiocima Sajma čija karta bude izvučena. Ja vam ne znam sve detalje oko toga, treba da pitate Danijelu, onu visoku djevojku sa pletenicom. - Aha...tu smo... Danijela – Teo napokon odahnu. Njegova “Čobanica” je

bila zadužena da dijeli nagrade... i to za Aleksandriju. Vidi čuda. Bi li on mogao dobiti nju? - Ona nije danas tu? - pravio se blesav... - Doći će uskoro, ima posla, otišla je samo na ručak. Teo se zahvali djevojci i reče da će naići kasnije. Hm... njegova “Čobanica” nije bila tako jednostavna, izgleda da se u onom njenom tajanstvenom pogledu krilo nešto mnogo više nego što je mogao pretpostaviti. Em mu je privukla pažnju, em sad ispade da dijeli nagrade za njegov grad. Nije razumio kako su ona i Aleksandrija povezani. Nije je vidio na fakultetu? Da nije sa nekog drugog fakulteta? Gorio je od nestrpljenja da razjasni šta je to s njom, ko je ona. Sat vremena prije početka predavanja on je napokon ugleda kako sa nekim papirima u rukama prilazi kolegi koji je trebao održati predavanje. Vidio je da se nešto dogovaraju. Lagano je prišao bliže stazi pretpostavljajući da će se vratiti istim putem. Kad je završila razgovor ona se uputi nazad prema svom štandu. Teo shvati da je mora hitno upoznati. Dok je lagano išla nazad usput je gledala u svoje papire. Podigavši pogled s njih sretne njegov zažareni koji ju je željno čekao. Činilo mu se da je usporila. Nije sklonila pogled, gledala ga je mirno, kao da traži nešto u njegovim očima. Učinu mu se da je pocrvenila, stajao je oko dva metra od staze pa nije bio siguran. A kakav je efekat imala na njega... Već je zamišljao kako je drži u zagrljaju, kako joj raspliće pletenicu, koju je i danas nosila... Protresla ga je struja od takvih razmišljanja. A sve je počelo juče dok je stajao preko puta njenog štanda u razgovoru sa kolegama. Dok su pričali, na trenutak je skrenuo pogled sa kolege i vidio da ga ona posmatra. Teo je pratio njen pogled kako polako prelazi po njemu, bilo mu je jasno, mjerila ga je. Kad je shvatila da je to

primjetio i on posramljeno je spustila pogled. Onda je on krenuo da mjeri nju. Dosta visoka, procjenio je oko metar i sedamdeset i pet, nevjerovatne kose, bila je svjetlo smeđa, podsjetila ga je na boju pustinjskog pijeska. I to svugdje iste boje nije imala svjetlije i tamnije djelove. Najčudnije je bilo što joj je kosa bila spletena u neku "bapsku" pletenicu, i prebačena naprijed preko ramena i grudi. Izgledala je kao neka seoska djevojka sa nemoguće slatkim usnama. Teo je u mislima već osjećao njihov ukus. Dok je on posmatrao, ona je opet vratila pogled na njega. Ovaj put Teo je uhvatio njen pogled i odlučio da joj ne dozvoli da mu opet "pobjegne". Vidio je kako je iznenađeno raširila krupne oči i razdvojila lijepe usne, ne uspjevajući da odvoji pogled od njegovog. Teo je znao kako poslati poruku ženi pogledom. Međutim, ona ga je gledala ozbiljno, kao hipnotisana, nije ni trepnula. Učinu mu se da je zbunjena pa joj se lagano nasmiješi i klimnu glavom da je ohrabri. Nikakvog odgovora nije bilo i dalje je stajala i gledala ga kao da je zamrznuta. Iznenada joj je prišla žena koja je radila na fakultetu, koju je i on poznavao, govoreći joj nešto. Ako se dobro sjećao zvala se Sofija. Nije pričala engleski. On se nježno osmjehnuo krajem usana kad je shvatio da ona nije uopšte registrovala ženu. Tek kad je žena počela drmati, trgla se kao da ne zna gdje se nalazi. Veselo je podigao obrve prateći njenu zbunjenost. Slatka. Baš je bila slatka. Doživio je nešto čudno vidjevši je. Dalje nije mogao da ostane i uživa jer su ih zvali. Ali od juče ova djevojka mu nije dala mira. Valjda je djevojka, nadao se. Nije nosila nikakav prsten. Sinoć kad su izišli u grad, u neku vrlo prijatnu kafanu na Skadarliji Teo je uživao kao što nije ko zna od kada. Opušteno, prijatno, sjatilo se

mnogo fakultetskog i sajamskog svijeta, kao da je bila njihovo veče. Stalno su pristizali novi. Nije uspio ni zapamtiti sve koje su mu predstavili. Oko deset sati uveče, dok su slušali finu muziku koju je svirao orkestar u dnu sale, a on pričao sa jednim kolegom koji mu je prišao i stao uz njega objašnjavajući mu da je krenuo kući i da će se sutra vidjeti, pojavila se ona. Teo se zaprepastio vidjevši je. Prosto je zinuo i prekinuo priču. Odakle se stvorila? Ona je mirno prišla stolu do njih okrenuvši leđa Teu. Srce mu je ubrzano tuklo osjetivši njen parfem i svježinu koju je sa sobom donijela izvana. Gledao je u njena leđa čekajući da se okrene i da ga spazi. Prišla je starijem proćelavom čovjeku sa finom bradicom, koji je cijelo veče mirno sjedio i uživao. Ko je on? Da je samo znao da poznaje nju... On je pokušao brzo da smisli neko rješenje dok je ona pričala sa čovjekom. Otići će, i opet je neće upoznati panično je razmišljao. Odjednom ona učini nagli zaokret i sjede na stolicu pored čovjeka, tačno preko puta njega. Sve se odigralo u nekoliko sekundi. On je sjedio na kraju svog stola okrenut leđima izlazu i sad su ih dijelila jedva dva puna metra. Čim je sjela, pogledi im se prosto “zalijepe”. Ona zaprepašćeno blenu u njega opet otvorivši usta. Teo osjeti zadovoljstvo što ju je uspio iznenaditi, vjerovatno ga nije vidjela jer je kolega stajao pokraj njega, nadvivši se djelomično da bi se čuli dok pričaju. Sad ju je gledao očekujući šta će dalje biti. Danas na sajmu ga je gledala. I sad nije mogla skrenuti pogled. Vidio je da je nervozno oblizala usne i počela zubima nesvjesno grickati donju usnu. I dalje su se gledali, sa svakom sekundom u njemu su se mjenjala osjećanja, da su se i poznavali pitanje da li bi uspio reći i jedne riječi. Obuzela ga je tolika slabost gledajući ovo ženu da se pitao šta je to u

njoj da tako djeluje kao magnet na njega. Sva sreća da je ona bila ozbiljna, jer da mu se samo nasmješila ili dala neki znak Teo ne bi mogao da je odbije. Pitanje gdje bi završili. Ali ona je gledala u njegove oči kao da je pričala s njima, a on kao da nije bio bitan. Fizičkog Tea jedva da je registrovala, a ovaj s kojim je pričala, skriven negdje u njemu je potpuno “poludio” od tog pogleda. Taj “unutarnji” Teo ju je već grlio, ljubio, ona mu je odgovarala, osjećao je da su taj “unutarnji” i ona strasni par, skoro je vidio kako se dotiču, ljube, zaneseni i nezainteres ovani za “fizičkog” Tea. Oboje ubrzano dišući, neprekidno se gledajući nisu bili svjesni više ničega pa ih oboje prepade i iznenadi kad su Teove kolege počele gromoglasno da se smiju nečemu što je jedan od njih ispričao. Prva se “probudi” ona, trgnuvši se preplašeno. Odmah ustade, reče nešto čovjeku sa bradicom i ne pogledavši ga skoro trčeći ode iz kafane. Teo se jedva povratio, ostatak večeri je bio tih i miran, nije mogao da prestane misliti na nju. Paralisala ga je, nije uspio ni da se sjeti da zatraži da ih upoznaju. Izmakla mu je. ********* Sada se vraćala ka svom štandu, a on je tražio način da joj priđe. Ako ne bude išlo nikako drugačije otići će sam da joj se predstavi. To nije bio baš najbolji način, izgledaće malo napadno ali nije mu ništa bolje palo na pamet. Sofija nije znala engleski pa nije znao kako da joj traži da ih upozna. Prenu se iz misli i vidje da je ona sad zastala na stazi, a preko puta nje stajala je Lili, žena iz izdavačke kuće, koja je bila zadužena za njega i još jednog kolegu. Pa ona je poznaje! Teo se obradova i odahne shvativši ko će ih upoznati. Čekao je da ona završi razgovor s "Čobanicom”, pa se odmah uputi

prema Lili da mu ne pobjegne. I ona je vidjela njega, veselo mu mahnu i krene mu u susret.

********* - Lili, ko je ona? - upita i dalje ne skidajući pogled sa Danijele. - Ko? - pokušala je Ljilja da shvatio za koga se Teo interesuje. - Ona visoka sa pletenicom – objasni Teo. - Aaa, Danijela! To je naša Danijelica, divna djevojka, radi u turističkoj agenciji – objasni mu. Sad je i ona gledala u njenom pravcu dok je razgovorala s nekim ljudima. - Sviđa ti se? - upita nestašno. Ništa od toga. Ja sam namjerila da je spojim sa rođakom od mog muža. Muškarčina ipo, ko od brda odvaljen. Obrađujem je polako da pristane, oprezna je i previše odgojena i fina za današnje vrijeme. - Sviđa joj se taj rođak? - upita Teo tiho, osjetivši neku strepnju u srcu i čudan strah. - Nije baš da je “luda za njim”, ali je na granici da pristane da se nađu. Čini mi se da je to zato što joj je teško da odoli mom navaljivanju. A kad bi mu ona zapala mogao bi cijeli život da mi ljubi stope. Takvu ženu nije lako danas naći. Ali vas dvoje imate nešto zajedničko – sjeti se ona iznenada. Teo upitno podiže obrve.

- Ona ti je veliki obožavalac Aleksandrije. Čudno je zaljubljena u tvoj grad. Eto, imate zajedničku temu. A inače je na Sajmu zbog prevođenja i nagrade. Pošto je tema Aleksandrija, njena agencija dodjeljuje nagradno putovanje za dvije osobe posjetiocima sajma. Vjerovatno je ona i tvoj prevodilac za sutrašnje predavanje. Govori francuski, ruski i engleski. Krene prema njoj pozivajući ga pokretom ruke da je slijedi. - Ajde, dođi da vas upoznam. Možda tebi popusti kad sazna ko si i odakle. Ako hoćeš da ideš u razgledanje Beograda namjestiću ti da ideš s njom – namignu mu ona nestašno. Teo je tad osjeti da su kockice počele da se slažu. Nekako je osjećao da će tu još biti nekih tajni. Voljela je Aleksandriju. Prvo čudo. A sad mu je bila i prevodilac, drugo čudo. I još ga je čudno gledala... Maloprije kad su im se pogledi sreli, bio je sve sigurniji da njega gleda posebno, da nikog drugog tako ne "skenira”, dubinski, prodorno. Možda je znala da je historičar, da živi i radi u Aleksandriji i da će sarađivati na njegovim predavanjima. Možda ju je to privuklo da ga tako gleda, kao da traži nešto u njemu. *

Kad je Danijela završila razgovor, okrenu se u namjeri da sjedne za stol. Namještajući se pogleda prema stazi, i skoro pade na pod umjesto na stolicu. Šokirana shvati da čovjek koji opsjeda njene misli ide u njenom pravcu ne skidajući pogled s nje. - Aaaaa... - zaprepašćeno skoro vrisnu. Srce joj je udaralo kao bubanj. Sve više i više se približavao. Idući sekund dvije glave su je gledale preko visokog pulta. Ona nije mogla da odvoji pogled od njegovih očiju. Gledao je i dalje uporno i mirno. - Evo mene opet Danijelice! - javi se živahna Ljilja kojoj je glava jedva bila iznad pulta.

- Došla sam da te upoznam s nekim... Ljiljin glas odjednom se počne gubiti. Gledala ga je prestrašeno i izgubljeno pokušavajući dokučiti ko je on i šta joj se dešava. U ušima je čula samo zvuk svog srca i disanja. On je gledao radoznalo, otvoreno, a onda polako pogled mu postane, ozbiljan, brižan, nježan. Tako je njen otac smirivao ždrebicu kad bi se uznemirila. Činilo joj se da i on njoj tako tiho priča i miluje je da je smiri. Nekako je natjera da mu se prepusti, imala je osjećaj da zna šta radi. U njoj se odjednom sve umiri, kao na moru poslije oluje. Sad ga je gledala manje uplašeno, a onda joj pogled opet postade dubinski, skenirajući... Pogled prepoznavanja, pogled prošlosti... "Znam ko si živote moj" - prođe joj kroz glavu i dalje zagledanoj u njegove dubine... - .... i tako moja Danijelice eto vi imate nešto zajedničko. On je stručnjak za Aleksanriju a ti si zaljubljena u nju - završi Ljilja svoj zadatak. "Aleksandija!!! Ko je pominjao Aleksandriju??? On pripada Aleksandriji???" Danijela osjeti da gubi tlo pod nogama. Izgubljeno je pogledala u njega. Tek tad postade svjesna da joj je on pružio ruku i da čeka da je prihvati. Pocrvenila je od neugodnosti pod njihovim začuđenim pogledima. Bojala se da ga dotakne. Ipak se nekako savlada i pruži mu nevoljko ruku. U glavi joj je vladala strahovita zbrka. Opet joj se upali alarm. Ko je spominjao Aleksandriju? Ko je zaljubljen? - Aleksandrija? Ko je zaljubljen? - izlanu Danijela na srpskom, nesvjesna da on i dalje drži njenu ruku. Dok su se one objašnjavale, on je držao njenu ruku nemajući želju da je pusti. Vidio je kad su im se ruke dotakle da se trgla, i skoro izvukla ruku iz njegove. Sumnjao je da je uopšte svjesna šta se događa. Koristio je to da je gleda i uživa.

- Jaooo... Danijelice. Izgleda da sam ja opet nešto pobrljala na engleskom. Čovjek je historičar iz Aleksandrije – opet ponovi Ljilja ali na srpskom. Mislila je da Danijela nije dobro razumjela njen engleski. Bila je šokirana kad je čula da je stručnjak za Aleksandriju i da radi na jednom stranom Institutu stacioniranom u Aleksandriji koji se trenutno bavi podvodnim istraživanjima Aleksandrije. Pogledala ga je razgoračenih očiju u totalnoj nevjerici. Teo se pitao bi li bilo bolje da je rekao da je ruski baletan i da će joj sad otplesati Labudovo jezer o. Izgleda da bi je to manje uzrujalo nego činjenica da je historičar iz Aleksandrije. Nikad još nije doživio da neko izgleda tako šokirano i zaprepašćeno čuvši čime se bavi. Sad više nije mogla da se zavarava da je to slučajno. Morile su je dvije kontradiktorne želje: da pobjegne glavom bez obzira a s druge strane da sazna ko je on i kako je vezan za Aleksandriju. Dok su tako stajali s rukom u ruci halom se prolomi glas koji je preko mikrofona pozdravljao posjetioce i najavljivao program za vrijeme trajanja sajamske manifestacije. Svi troje se okrenuše mahinalno prema pozornici, koja se nije baš dobro vidjela sa njihove pozicije. On to iskoristi, nježno joj stisnu ruku, da joj skrene pažnju. Danijela prvo pogleda u njihove ruke, pa u njegove oči. Poslije se nije sjećala ničega... Zato je Teo majstorski iskoristio situaciju. Imala je fin oblik lica, pravilne crte, malo izraženije jagodice, prozirnu kožu, svijetlo kestenjaste oči sa dugim trepavicama. Usne male a pune. Kao da ih je napućila. Na njenu visinu od preko sto sedamdeset i pet santimetara rekao bi da je imala preblago lice. Tijelom je ličila na odbojkašicu ili košarkašicu a licem na djevojku iz prošlih vijekova. Još ta pletenica koju je nemarno splela. Po debljini pletenice vidio je da ima jako gustu kosu. Ovaj put njegove su oči pitale nju. Htio je da mu objasni zašto ga tako

gleda. Kao da je shvatila šta je pita brzo je povukla svoju ruku i spustila pogled. On je i dalje gledao, pokušavajući da uspostavi kontakt očima, čekajući da popusti i da ga pogleda. Ljilja je i dalje gledala i slušala šta se dešava na bini. Iz njihove pozicije vidio se samo jedan dio pozornice pa je trebalo napeti uši da bi barem razumjeli šta se govori.

Usudila se nakon nekog vremena da pogleda brzinski u njega, mislila je da je prestao da obraća pažnju na nju ali dočeka je opet njegov uporni i upitni pogled. Ovaj put odgovori mu preplašeno ga gledajući i blago razdvojivši usne. Njemu pogled odluta na razdvojene usne, i poželi da ih poljubi. Tu se malo zadrži a onda opet vrati na oči. Opet ga je pročitala, i opet pocrvenila, sad ga nesigurno gledajući. Pitao se je li toliko sramežljiva ili je smotana? Radila je u agenciji, putovala po svijetu, sretala ljude, uočio je da je vrlo komunikativna, po tome je bilo nemoguće da je sramežljiva a opet njena komunikativnost nije odavala ni da je smotana. Opet ništa nije uspio saznati. Bili su opet na početku od juče. Dalje nisu bili u prilici da budu zajedno, svako je morao za svojim poslom.

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 7. Njih dvoje su otišli a Danijela tad nije mogla da se pomjeri. Sjedila je tako ko zna koliko dugo. On je tu bio s razlogom. Njena ga je duša prepoznala. Njena druga polovina zauvijek. Prenula se napokon i pošla kući. Acka je već bila u stanu. Kad je vidjela odmah joj je bilo jasno da se nešto dogodilo. - Jaooo... kako to izgledaš? Šta su ti uradili tamo? - zaprepastila se kad je shvatila kako je u lošem stanju. Nije mogla ništa da kaže, sjela je sofu pored nje potpuno iscjeđena. I psihički i fizički... Aleksandri je bilo jasno da Danijela nije dobro. Zagrlila je prijateljicu i tješila je. Kad se Danijela sabrala znala je da Acki mora reći sve. On će još biti tu što će vjerovatno uticati na njeno ponašanje. - Aci... upoznala sam nekoga... - poče Danijela priču. - Aaaaa!!! - vrisnu Acka smijući se - zaćorkila si se!!! Zato tako izgledaš izgubljeno! Ima nade za tebe mala! Bojala sam se da ćeš čekati nekog Grka ili Egipćanina iz Aleksandrije! Danijela je pogleda začuđeno.

- Pa... nisam sigurna, ali meni se čini da stvarno jeste i Grk i Egipćanin i da živi u Aleksandriji. - Aaa?! - zablenu se Acka u nju, misleći sve da je zafrkava. - Ne zafrkavam te, istina je. To sam doznala danas, zato sam van sebe. Acka shvati da je stvarno ne zafrkava, počne da se smije kao luda, skoči na sofu, dovati jastučiće s druge strane i zavijari ih na Danijelu. - Zavodnice jedna! Pa ti si skroz opasna! Ja se plašila da ćeš završiti kao usjedelica a ti paf pa na Aleksandrinca!!! Sad joj Danijela vrati jastuke počevši i sama da se smiješi. Slušajući samu sebe kako Acki objašnjava stanje postavši svjesna apsurdnosti cijele situacije. Tako su se jedno vrijeme gađale jastucima i jurile po stanu. Maca Micika je bila sigurna da su obje prolupale. Kad su se smirile, Acka im je donijela čaj i kiflice koje joj je Dragojla poslala. Sjedile su na sofi. Bilo je vrijeme za priču. - Znaš kako volim Aleksandriju. Imam osjećaj kao da u meni živi neka osoba koja voli taj grad, koja zna stvari za koje ja nisam čula. Ima nekoliko mjesta u gradu koja mi se čini da poznajem, da sam tamo već bila. Sve se nadam da ću razumjeti otkud mi te ideje. Ti me znaš, osim tog dijela prilično sam normalna. Na ovo do sada, nekako sam se navikla ja, a i svi vi. Prihvatili smo tu moju ljubav. A onda je u nedjelju uletio on… Zamišljeno je gledala Acku koja je napeto slušala. - Prvi put sam ga primjetila juče dok je tvoja majka bila kod mene. Pričao je s nekim kolegama kad su nam se pogledi sreli a ja sam se potpuno izgubila i završila na onom Trgu gdje je bio Obelisk sa satom. Sjećaš se, vodila sam te. - Sjećam se - potvrdi Acka.

- Jedva sam došla sebi. Danas prijepodne ga nisam vidjela pa sam mislila da je to gotovo. A onda popodne dovela ga je Ljilja da se upoznamo. Nije prestajao da gleda u mene. Mislila sam da ću se srušiti. Kad je rekla da će nas upoznati, opet se javio onaj dio mene rekavši da znam ko je on, da ga dobro poznajem. Ko zna kakvo mi je bilo lice jer me cijelo vrijeme gledao a izraz u očima mu je postao nekako brižan, zaštitnički. I pod njegovim pogledom odjednom je nestala sva nervoza, sva panika. Potpuno sam se smirila. Ali do tada je Ljilja već rekla kako se zove, i ko zna šta još. Ja to ništa nisam ni čula ni zapamtila. Tako da i dalje ne znam ni kako mu je ime. Zapamtila sam samo da radi ili živi u Aleksandriji ili vezano za nju, ili da je Egipćanin koji živi u Grčkoj... Pojma nemam, sve mi se izmješalo. -A kakav glas samo ima... Čokoladni, baršunast, siguran, smirujući, kao da miluje njime – uzdisala je Danijela sjećajući se kroz maglu detalja i nesvjesno stežući jastuk. Acka se veselo smijala slušajući je. Donijela je tablet sa radnog stola. - Idemo polako. Sad ću da nađem listu svih prevoda koji su nam naručeni, onda ćemo da vidimo šta nam je Ljilja poslala. Od gužve nisam stigla sve detaljno ni da pregledam. Acka je jedno vrijeme kopala po imejlovima a Danijela je počela drijemati. Iscrpilo je ovo danas. - Teo! - vrisnu Acka odjednom. Danijela skoči iz polusna, gledajući šta joj je. - Dragi ti se zove Teo! - ponovi uzbuđeno stavivši tablet ispred nje. Danijela je vidjela da je to lista koju im je poslala Ljiljana na službeni imejl agencije. Kad ono stvarno na papiru su bila četiri imena. Rus, Francuz, Njemac i Egipćanin. Zvao se Teo...???

- Bože blagi, kakvo mu je ovo prezime?! - zaprepasti se Danijela. Pa ima barem dvadeset slova?! Jooj... Acka se presavijala od smijeha.Pokušala ja da izgovori njegovo prezime ali bi to samo izazvalo nove salve smijeha. - Bolje da on uzme tvoje prezime! - zafrkavala je prijateljica. A što umiješ da izabereš! Svaka ti čast. Ali imao je lijepo ime - Teo. Na grčkom je to značilo Božiji, kao kod nas Božo ili Božidar. Odgovaralo mu je i Danijeli se svidjelo. Ukucale su njegovo ime u pretraživač i pronašle nekoliko njegovih radova na raznim jezicima ali i nekoliko slika. Jednu sa službenog sajta Instituta na kojem je radio i još neke, većinom sa kolegama. Možda ih je neko okačio na fejsbuk. - Je li to on? - upita Acka kad su našle jednu bolju sliku ispod koje je pisalo da je to podvodni tim za istraživanje. Bili su u ronilačkoj opremi. Jeste bio je. Znači zato je preplanuo. Sad je na miru mogla da ga gleda. I osjeti neku radost i mir gledajući mu oči. Da ga je vidjela samo na fotografiji prepoznala bi ga. I onda bi odmah shvatila da je srce njenog srca... Acku je uhvatila romantika pa im je pustila ljubavne pjesme. Navukle su svoje pidžame na medvjediće i Petra Pana i skakale po stanu i krevetu kao tinejdžerke do dva ujutro. Danijela je iscrpljena svim dešavanjima napokon zaspala, polako prihvatajući pomisao koja joj je dala naslutiti šta bi joj se moglo dogoditi s ovim čovjekom... Teo... ********* Srećom, utorak je trebala biti ona u Agenciji. Nadala se da će joj to

pomoći da se sabere. Plašila se novog susreta s njim. Ali cijeli dan on joj je okupirao misli. Nekoliko puta bila je u ozbiljnom iskušenju da ipak ode do Sajma. Jedva se obuzdala. Do kraja dana priznala je sebi da ne može da ga ne vidi. Neka se desi što mora, ako je greška, neka je greška, ali ono što je osjetila prema njemu nikad nešto slično, ma ni blizu nije osjetila prema nekom drugom muškarcu. Sretala ih je mnogo, mnogi su joj se udvarali, ali on… Uveče kad je Acka došla veselo se smješila. Danijela je upitno pogledala. - Bio ti je dragi. Došao da vidi gdje si ti. Rekla sam mu da sam tvoja prijateljica, shvatio je da si mi rekla za njega, što ga je izgleda jako obradovalo. Saopštila sam mu da si sutra na Sajmu, htjeli smo da još pričamo, ali meni su došli neki klijenti pa je on otišao da ne smeta. - Šta ti se čini Acka? - upita nesigurno Danijela. - U redu je, ne brini, shvatila sam da je i on jako zagrijan za tebe. Iskreno. Vidi se da nije nek i muljator. Nakon ovog umirujućeg razgovora Danijela je zaspala radujući se sutra novom susretu ali i strepeći od toga. Da nešto ne zabrlja, pa ga ne otjera. Probudila se bez alarma oko 6 časova. Acka je još spavala. Ustala je, pristavila čaj, kafu i povadila iz frižidera stvari za doručak. Uvijek su gledale da dobro doručkuju kod kuće, jer nekad ne bi stigle cijeli dan pojesti pristojan ručak. U torbama su uvijek nosile nešto za “pregristi”. A Dragojla ih je srećom snadbijevala svim i svačim. Danijelini roditelji, kao pravi domaćini bi dovezli godišnje sigurno pun kamion namirnica kod Dragojle. Onda je ona to spremala, raspoređivala, kuvala. U jesen Dragojla bi sa mužem otišla do njenih. Tamo bi ostali desetak dana kuvajući i spremajući zimnicu. A kad bi bila neka zanimljiva dešavanja u Beogradu onda su Milica ili Dragan, ili svi zajedno, imali razlog da im

dođu u posjetu i popune zalihe. Acka se probudila oko pola osam čuvši nju kako posluje po kuhinji. Danijela se istuširala i oprala kosu jer sinoć nije imala snage nizašta. Zato je morala sad fenom da je suši. Inače bi je oprala predveče pa bi joj se osušila dok bi krenule na spavanje. Ona je morala da bude oko 11 časova na Sajmu jer je imala zakazano prevođenje. Drugu obavezu je imala u 15 časova. Acka je po planu trebalo da ide u agenciju i da se pobrine oko gostiju koji su bili u gradu. - Dobro jutro Danijelice! Kako si ti meni jutros? Jesi li šta lijepo sanjala? - zafrkavala ju je Acka. Danijela se samo smiješila. Bila je dobro, čak jako dobro. Imala je neke lijepe snove ali se nije mogla sjetiti šta je sanjala. Kad se probudila ostao joj je samo neki divni osjećaj od tih snova. I Acka se smješila vidjevši da se smirila i da je sad prihvatila normalno sve što se desilo. Gledajući tako Danijelu, nakon nekog vremena Acka se počne opet neobuzdano smijati. Danijela ju je upitno gledala. - Čekaj dok ti Dragojla sazna za njega... Ahahahaha... Tek tada se i Danijela sjeti Dragojle... - Nemoj slučajno da joj kažeš! Ne smiješ ni da misliš o toj temi jer će ti Dragojla pročitati misli! A onda sam gotova! Obje smo gotove. Doći će mi majka, otac i nema nam spasa. Znaš li ti da mi je majka pričala kako je ona “ponudila” ocu jednom kad su djed i baba bili u vikendici, pa su bili sami u stanu a on ju je odbio! Ejjjj, odbio! Rekao joj je da je bolje da ona vidi gdje dolazi i ako joj se svidi da će se vjenčati, i tek onda taj dio dolazi na red. Možeš li da vjeruješ? Vjerovatno je jedini muškarac na planeti koji je “odbio ponuđeno”! - panično ju je upozoravala Danijela.

- Šta misliš šta će uraditi ako saznaju da sam imala prolaznu vezu sa strancem! Ma gotova sam skroz na skroz! Tražiće da se vratim kući! Posebno otac! Ako se vratim kući, neće mi reći ni riječ, samo će me gledati onim svojim pogledom poručujući mi da sam ga razočarala. Ufff... A ja želim baš njega! Osjećam da mogu to uraditi s njim! Ako ne uradim s njim vjerovatno neću moći ni sa kim! Ostaću netaknuta! Moram samo saznati je li slobodan – razmišljala je naglas. Pri pomisli na sve koji su mogli da joj upropaste plan Danijeli se opet vratilo tmurno raspoloženje. A bilo joj je tako lijepo misliti samo o njemu... Acka se opet smijala pri pomisli kakva gungula će nastati ako Dragojla i njeni “nanjuše” da Danijela ima momka. I to onog sa kratkim rokom trajanja... Kad je ona otišla Danijela se opet vratila u romantično raspoloženje. “Ono nešto” u njoj se radovalo susretu sa njim. Obukla je prekrasnu tamno crvenu pletenu haljinu i lijepo se sredila. Željela je da im se oči opet sretnu. Da osjeti da je miluje njima. Da ga pita prepoznaje li je. Zna li on, kao ona, da se poznaju od vječnosti...

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 8. Teo je došao na Sajam oko podne. Jutros je imao predavanje od osam časova na fakultetu. Završio je prije jedanaest. Na brzinu je doručkovao, želeći da je što prije vidi. Sad kad je saznao ko je, došao je do zaključka da mu je cijeli niz čudnih okolnosti pomogao na putu da je bolje upozna. Sva pažnja bila je usmjerena na nju,opet posmatrao pažljivo, istraživački. Nadao se da ga niko neće ometati u zanimaciji. I dalje mu se činilo da ona čudno reaguje na njega. Vidio je to i maloprije jer ga je prolazeći pogledala. Po reakciji znao je da joj je jasno da on gleda u nju. Imao je opet džins pantalone na sebi, sivi džemper i plavu košulju. Nije se brijao nekoliko dana, doduše, fino mu je stajalo, nekako opušteno, umjetnički. Jedva je dočekao danas, skoro iskočivši iz kože, i definitivno sebi priznavši da ima izgleda majčinih temperamentnih gena, za koje se do sada nadao da ih nema... Prethodni dan je morala ona da bude u agenciji. Teo je bio na Sajmu, ali je saznao da ona neće doći. Upoznao je njenu prijateljicu i suvlasnicu agencije Acku. Kako se samo razočarao prilazio pultu. Pred njim je bila opet neka nova djevojka.

Ona ga je čudno pogledala i nekako se tajanstveno nasmješila. Dok se približavao klimnula mu je glavom osmjehujući se i pozdravljajući ga na engleskom. On se iznenadio. Izgleda da je djevojka znala ko je on. A onda mu se predstavila. Rekla je da je Danijelina drugarica. Da zajedno stanuju. I gledala ga je kao da ga poznaje zadirkujući ga sa osmjehom. Pomislio je radosno da joj je ona rekla za njega. Ako je rekla, znači da misli da nešto ima između njih. Nažalost, došli su neki ljudi, Acka je imala posla i nije mogao više da je zadržava. Pozdravio je i otišao odmah sa Sajma. Acka mu je skoro slovkajući kao djetetu, polako objasnila da će Danijela sutra biti na Sajmu, i da će ona prevoditi njegovo predavanje. Kao da mu je rekla “eto ti prilike”. Sad je želio da predavanje bude vrhunsko, da je očara prizorima iz grada koji su oboje voljeli. Aleksandrija je bila njena slaba tačka, želio je da je “otkravi” koristeći svoj grad i znanje o njemu. Došlo je vrijeme da napokon sami popričaju. Prišao je njenom stolu, ušavši iza pulta. Stol je bio djelomično zaklonjen paravanom na kome su bili postavljeni plakati. Skoro se prišuljao tako da ga nije ni osjetila. Stavljala je reklamni plakat na pano pokraj pulta. Danas je imala tamno crvenu haljinu, pletenu, sa okruglim otvorom skoro do grudi. Ispod nje je imala bijelu košulju. Haljina se od bokova zvonasto širila. Crne čizme od velura sa petom od oko pet, šest santimetara još su je činile višom. Sad je bila samo za visinu čela niža od njega. Haljina je bila do koljena, a od haljine do čizama vidjelo se petnaestak santimetara nogu. Zaključio je da ima lijepe dugačke noge. Propinjala se da postavi plakat što više, haljina je “išla za njom” fino se podigavši i zalijepivši za noge i bokove jer se nagnula malo naprijed. U ponedjeljak je nosila pantalone pa nije mogao mnogo

da zaključi. Sad je i njega spopala vrućina u glavi, i u svim dijelovima... Sinoć je odlučio da mora da joj jasno pokaže da mu se dopada. Kad se okrenula i ugledala ga njegov pogled sretne se sa njenim. Ona odmah pocrveni kao haljina. Bilo joj je jasno o čemu je razmišljao.Stajala je tako bez riječi, ozbiljno ga posmatrajući. Teo se jedva uzdržao da se ne nasmije. Baš je bila slatka. I čudna. Gledala ga je kao da je kratkovida, nagnula se malo prema njemu suzivši oči. Imala je ten kao da je aristokratkinja, najsočnije usne koje je ikad vidio, a pletenica joj je stajala kao da je čobanica, sad došla od ovaca. Morao je da upregne sve snage da se koncentriše. Želio je da bude što mirniji da je ne uplaši. Do sad mu se učinilo da im komunikacija, osim očima, ne ide baš od ruke. Bio je muškarac i trebalo je da on o tome brine. - Zdravo Dani, jesi li slobodna? - upita je smješeći se. Nije odmah ni bio svjesan da joj je dao nadimak. Ali ona je to registrovala i osmjehnula se blago. Izgleda da joj se svidjelo. - Jesam, treba Vam nešto? - upita i dalje stidljivo se smješeći. Kad joj je rekao Dani ona opet osjeti da napetost u njoj lagano popušta, da ne treba da ga se boji, niti da joj bude neugodno. Srce joj je i onako govorilo da je srećna što ga vidi. Nije smio da misli šta mu treba a kamoli da kaže... Ali je vidio da se malo opustila i da pokušava normalno da komunicira s njim. On joj priđe bliže, opet su se gledali. - Ako možeš mogli bi zajedno proći predavanje. Da te ne bi zbunilo. Ima dosta novih stvari i nekih specifičnih izraza, pošto smo dosta radili pod vodom. Spremio sam ti spisak.

Ona posumnja da mu je to samo izgovor i da želi biti s njom. Klimnu mu glavom potvrdno gledajući ga i dalje u oči. Uzela je stvari pa su zajedno krenuli. Teo je sad koliko toliko uspostavio kontrolu. Morao je da bude miran na ovom predavanju, ne smije da je gleda, da joj se osmjehuje ni da kaže nešto što bi je zbunilo. Nije želio da je dovede u neprijatnu situaciju ili da postanu predmet tuđe radoznalosti. Tamo ih je čekala Ljilja pa su svo troje zajedno pregledali materijal po poglavljima. On joj je pažljivo svojim divnim glasom objašnjavao neke pomorske izraze koji su se pojavljivali u predavanju. Ljilja to nije mogla pratiti, dobro je govorila engleski ali nije znala stručne izraze niti historiju Aleksandrije. Sve su prešli polako, on je blagim glasom i nježno objašnjavao što nije razumjela. Izbjegavali su oboje da se gledaju u oči. Čim bi se pogledali ili bi on izgubio koncentraciju i stao sa pričom ili bi ona počela da zamuckuje. Ostalo im je još dvadesetak minuta do predavanja. Njoj je zazvonio telefon. Javila se, Acka je provjeravala kako je i pitala je li ga vidjela. Ona je tiho rekla da sad stoji pored nje i sluša, pocrvenivši od neugodnosti. Teo nije razumio šta priča, ali glas joj je treperio, skoro je šaputala u telefon i pocrvenila. Izgledalo mu je kao da spominje njega. - Danijela, kad budemo imali vremena volio bi čuti tu priču o tvojoj ljubavi prema Aleksandriji - polako joj reče. Gledala ga je mirno opet onim čudnim pogledom... a onda mu, zagledana u njegove oči tajanstveno i tiho reče: - To je u meni Teo. Kao što je i u tebi. Rođeni smo s njom - reče mu tako dvosmisleno da se on zinu i zamisli se pokušavajući shvatiti šta mu to poručuje. Osjeti da je ovo jako važno što mu je rekla, i da se tu krije

ključ njenog tajanstvenog pogleda. Opazio je da ga je prvi put nazvala imenom. - Bio sam u dilemi da li mi uopšte znaš ime. Kad me Lili predstavila učinilo mi se da nisi ni čula kako se zovem - reče joj nježno šaljivim tonom. Ona posramljeno pocrveni. "Nisam čula ništa”, pomisli u sebi, “niti sam išta zapamtila, osim tvojih očiju ”. Teo se veselo nasmija vidjevši da je opet pocrvenila. Njoj se svidio njegov nježni smisao za humor, samo ju je malo zadirkivao. Bila je prekrasna, nježna i iskrena. Polako je pleo mrežu oko nje, dok je jedva obuzdavao neposlušno srce, koje mu je ljutito govorilo da je spor, da se uplašio neiskusne djevojke. Htjelo ju je odmah, bez čekanja. "E majko, majko! Zar si baš sad morala da isplivaš iz mene!" ljutio se sam na sebe. Nikad nije bio ovako nestrpljiv, nesiguran i nesposoban da racionalno razmišlja. Počeo se i on sad, pomalo izmješten iz realnosti, u novoj sredini, pitati je li to slučajno? Kakva je to veza između njih i Aleksandrije? Šta ih to spaja? Njega, rođenog Aleksandrinca, i još uz to stručnjaka za Aleksandriju, i nju, ženu koja opsesivno obožava isti grad? Da se tako sretnu i privuku bilo je i njemu jako čudno. Srećom, iskra između njih je planula dok još ništa nisu znali jedno o drugom. Bio je potpuno siguran da nije znala ko je on, vidjevši joj šok na licu kad ih je Lili upoznavala. Da nije bilo tih susreta, gdje je Teo pomislio da je “baš slatka” ovo bi bilo uvrnuto i ču dno. ********* - Dobro se slažeš s Teom – gurnu je Ljilja lagano. Biće tu nešto - gledala je u iznenađenu Danijelu namignuvši joj šaljivo.

Sjedila je s njom u prvom redu. On je pripremao predavanje. Imali su video materijal, neke kamene replike, karte... Uzvrpoljila se na stolici od nelagodnosti. Em ju je obuzela neka vatra, em je bila dekocentrisana. - Zaboravila sam da ti kažem, imam još troje zainteresovanih za turu po Beogradu i dvoje za turu po Viminacijumu. - Dobro, ja vodim u 13 časova turu po gradu. Uveče, kad se malo odmore, vodimo ih u provod na Skadarliju. Danijela odahnu što Ljilja nije nastavila da je zadirkuje. A to je bilo zato što je morala da održi uvodni govor za predavanje i predstavi Tea. Popela se uz Teovu pomoć na pozornicu. - Današnje, po meni najzanimljivije predavanje ove godine, održaće nam profesor koji radi u Aleksandriji, znači, na licu mjesta. I to ne samo da radi nego i učestvuje u podvodnim istraživanjima. A šta su sve otkrili, zadivljeni su i oni. A još ima jako puno toga da se istraži – pričala je Ljiljana. - Teo – pruži ruku prema njemu. On ustade i pope se do Ljiljane. Predstavila ga je i postavila mu nekoliko pitanja prevodeći sama. Rekla je da će mu sad prepustiti mikrofon samo da joj još prije toga odgovori je li oženjen da bi ženski svijet na Sajmu znao čemu da se nada. To je izazvalo smijeh prisutnih a svima koji su bili na obližnjim štandovima i to čuli privukli su pažnju. Posebno ženskoj populaciji koja je požurila da vidi “vlasnika” tog fenomenalnog glasa. Ljilja je sišla sa pozornice i pozvala Danijelu rukom da joj se približi. - Sad ide desetak minuta filma koji je pripremio fakultet, sinhronizovan je na naš jezik a onda ćeš mu ti pomoći. Ovo je više predavanje za široke mase, nije potpuno stručno. Ostalo si većinom radila, znam da znaš

skoro sve podatke o Aleksandriji pa ti neće biti teško. Bio je na pozornici, i pričao u mikrofon skupivši valjda sav ženski svijet sa Sajma. Čula je da se žene došaptavaju pitajući ko je on. Odgovor je većinom bio “neki stranac”. Onda je čula neku iza sebe kako kaže:”zgodan, a tek što ima glas”. Danijela se stidjela umjesto njih. Ali to je bila istina. Glas mu je bio takav da je i Danijelu, a vjerovatno i ostale žene podilazila jeza. Bariton, nekako dubok a mekan, baršunast... Ozbiljno je pričao ali sumnjala je da ijednu ženu interesuje šta on priča. Gledale su ga i slušale uživajući u glasu i stasu... Film je bio gotov pa on siđe sa pozornice i dođe do nje, zagonetno je gledajući. Ljilja je gledala čas jedno čas drugo. Danijela je žestoko pocrvenila. Uvijek joj se to dešavalo kad bi imala “neadekvatne” misli. Sad je bila svjesna kad ju je pozvao na pozornicu da ostale žene misle da ju je on izdvojio, da nešto ima između njih. Sigurno su joj zavidjele, pomislivši da je “ona zadužena da mu boravak na Sajmu učini prijatnijim”. Teo se osmjehnuo, svjestan njenih ali i razmišljanja ostalih žena. Njoj je bilo strašno neugodno. Nije se obazirao na to. Ozbiljno i profesionalno je odradio predavanje, tako da su i oni koji su tu bili reda radi sa zanimanjem slušali. Dva tri puta je tražio od nje da se složi s njim ili da odgovori na pitanje o Aleksandriji. Često bi i sama dodatno pojasnila neke informacije smatrajući da će to pomoći publici da bolje razumije o čemu se govori. Sat ipo je protekao u tišini. Kad je bilo gotovo svi kao da su se probudili iz sna. Kako je predavanje odmicalo počela je i sama da uživa. Osjetila je da joj on vjeruje, da smatra ozbiljnim njeno poznavanje starog grada. Zaboravivši na naugodnosti, pažljivo je slušala i prevodila njegovo izlaganje.

- Najbolje predavanje ove godine! - oduševi se Ljilja. Ko bi pomislio da će toliko erotike prštati na predavanju o mrtvom gradu! - smijala se veselo. Danijela je pogleda iznenađeno. - Kakve... erotike Ljiljo? - ma nije dobro čula sigurno... - Jao djevojko, prvo njegov glas, pa onda vas dvoje uigrani ko jedno... Da sam malo mlađa, sad bi otišla kući i bacila se nakon ovog “vašeg” predavanja na muža. Ali sad je kasno, da to uradim mogao bi jadan da dobije samo infarkt. - Kako ste se složili, kako ste izgledali...Ufff... Danijela nije mogla da je ubijedi da joj se samo pričinilo. Ona je i dalje tvrdila da su na pozornici bili kao ljubavni, čak i bračni par. Nažalost, on nije mogao da izbjegne kolege iako je svim srcem želio da ostane s njom. Imao je već određen raspored i program. Mada je bio u velikoj napasti da ih zamoli kako bi ga oslobode današnjih obaveza. Ona je ostala na Sajmu do kasnih večernjih časova. ********* Morala je napokon sebi priznati očigledno. Isto kao što je morala priznati sebi, nakon dugo vremena, da je zavoljela Aleksandriju. Godinama se pitala zašto i kako se to dogodilo, dok na kraju nije prihvatila da je to tako i da tu pomoći nema. Cijelu noć nije oka sklopila. Zašto si ga Bože poslao? Zašto? Zar nije dovoljno čudna moja ljubav prema mrtvom gradu, sad mi šalješ i njega... kao neku poruku... Zar ne bi bilo bolje da ga nisam srela? "Ne bi" – odgovorio joj je glas iz srca. Trebao joj je i on je došao. Aleksandrija ga je poslala k njoj. Srce joj je bilo mirno. Ništa više nije čekala, ništa tražila, niti očekivala.

Upoznala je onoga kome pripada, makar je bilo kratko ali u njenom srcu trajaće zauvijek. Može sad mirno naprijed u život. Njen grad, i njegov, smirivao je sve njene nemire, kao da je bio njen anđeo čuvar, brinuo je o njoj, pazio je, volio. Aleksandrija je njoj dala sebe a ona joj je vraćala davajući svu ljubav koju je imala. Poslala joj je njega. To je bilo neporecivo čak i drugima. Acka se šokirala kad je shvatila da se zaljubila u čovjeka iz Aleksandrije, i to čovjeka koji je došao k njoj. Nije ga srela u Aleksandriji, on je došao k njoj... A on je bio tamo, živio i rodio se tamo, spreman za nju po planu viših sila. “Hvala ti najdraža moja i jedina Aleksandrijo. Hvala ti na njemu...” s tim mislima lagano je utonula u san dok je napolju svitalo. ********* Ujutro je bila mnogo mirnija. Sinoć se pomirila sa sudbinom. Moralo je tako biti. On je tu bio s razlogom. Poranila je na Sajam, danas i sutra su bila dva udarna dana. Pospremila je štand, okačila nove plakate, stavila promotivni materijal i usput se pitala hoće li ga danas vidjeti. I šta će se desiti. Donijela je odluku. Pokazaće mu da je zainteresovana za njega. Nemaju još mnogo vremena. Nije znala kako će to uraditi. Valjda će se nekako snaći. Ako ništa ne uspije smisliti, reći će mu to otvoreno. Čvrsto je odlučila. Prilika se pružila skoro odmah. Nije prošlo desetak minuta, u prolazu, nekoj vrsti tunela između dviju hala sreli su se. Za Danijelu je svijet prestao da postoji. On je gledao nju, ona njega. Nikog nije bilo oko njih. Čim je spazila da dolazi i on spazio nju, još dok su bili metrima udaljeni pogledi su im se ukrstili i nisu mogli da skinu oči jedno s drugog. Ovaj put njen je pogled bio blag, sanjiv, bila je opuštena, gledala ga je nekako nježno, tužno,

opet razgovarajući samo očima s njim. Stali su jedno nasuprot drugom. Nije želio da je pusti, hodnik je bio prazan i on se iznenada sagne prema njenim usnama... Kad ju je dotakao nije mogao da prestane ni da se odvoji od nje. Da je naišla poplava ili potres ne bi ih uspjela razdvojiti. Ljubio ju je gladno, ona mu se nakon nekoliko trenutaka nježno prepusti, stavivši desnu ruku blago na njegov struk. Jedva se odvojio od nje, nastavio je da joj miluje palcem obraz dok je dlan prislonio uz njen vrat mrseći joj ostalim prstima nježno kosu. Dobio je, i dao neviđen poljubac do sada. Svaki dio njegovog bića i psihičkog i fizičkog uživao je u tom poljupcu. Kao da mu je tim poljupcem dala ključeve najljepših prostranstava. Najčudnije mu je bilo što nije izgledala iznenađeno niti šokirano. Kao da je to očekivala i znala da će se desiti, i kao da je to najnormalnija stvar na svijetu da je ljubi muškarac koga je upoznala prije nekoliko dana. Pogledala ga je opet čudnim, dubokim pogledom ali ovaj put nije bila ni ozbiljna ni zbunjena nego se blago smješila. Opet nije mogao to da protumači. Nakon toga, ne rekavši ni riječi samo je nastavila dalje svojim putem. Ostao je ukopan na mjestu, ne mogavši da se pomjeri i zbunjeno gledajući za njom. Nije mogao da se sjeti da je ikad uradio nešto ovako impulsivno i čudno. Pronašao je štand sa pićima i zatražio nešto žestoko. Toliko ga je izbacila iz ravnoteže. Jedva se sabrao. Ali nije htio da ide od nje. Danas je slušao predavanje kolege iz Rusije, ona mu je prevodila. Više je gledao nju nego što je slušao predavanje. Stao je tako da ga je morala okrznuti silazeći sa pozornice. Iskoristi o je to da je nježno dotakne po ruci. Podigla je pogled i razumjela da je to uradio namjerno.

Utom je naišla Lili i rekla da se njih dvije vide večeras, ali da će ona doći sa svojima tek oko devet. - Onda, vidimo se večeras Dani? - nježno ju je gledao, obećavajući joj očima nešto zbog čega je žestoko pocrvenila. Naravno, Teo je učinio sve da bude po njegovom.. Pobrinuo se za prevoz i oni su stigli u restoran već u sedam umjesto u devet. Nije mu smetalo što im sto nije spreman i što moraju čekati za šankom.

Još nešto mu je i dalje ostalo nejasno. Kad su ga predstavili njoj i rekli da je stručnjak za Egipat i Aleksandriju njena reakcija je bila neočekivana. Vidio je zaprepašćenje i nevjericu. Nije mogao da shvati šta je toliko uzrujava oko toga. Svaki put čim bi se spomenula Aleksandrija reagirala bi kao da nešto krije. Mogao je da razumije da joj je neugodno jer joj se on svidio, ali nije mogao da razumije šta mu prećutkuje vezano za njegov grad.

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 9. Sjedili su u restoranu na večeri. Bilo je preko dvadeset ljudi za njihovim stolom sve gosti sajma, historičari, izdavači, prevodioci... Teo je sa svojom grupom stigao među prvima, na miru su večerali, pričali. A onda je primjetio nju kako dolazi. Nikakav ga razgovor više nije zanimao. Oko nje je bilo pet - šest osoba, zastala je na ulazu, i oni s njom, izgleda dogovarajući se sa čovjekom koji ih je dočekao. On je bio smješten na galeriji koja je bila izdignuta nekih metar ipo a njena grupa je bila u prizemlju, uz prozor. Tačno nasuprot Tea, djelila su ih dva reda stolova. Savršen raspored shvatio je odmah. Bila je tačno preko puta njega i mogao ju je nesmetano, do mile volje gledati. To ga strašno obraduje i razveseli. Možda večeras napokon otkrije tajnu. Ona je pomogla svima da se smjeste. Teo je izbrojao da ih ima osam a za stolom je bilo još slobodnih stolica. Prepoznao je jednog čovjeka koji je bio s njom za stolom. Vidio ga je na sajmu, koliko se sjećao bio je prevodilac. Čekao je da ga ona ugleda. Posebno nakon onog poljupca juče. Danas prije podne on je bio zauzet pa se nisu vidjeli. To ga je

dovelo do očaja skoro. Posebno što još nije uspio da dokuči šta znače ti njeni pogledi. To ga je sada već opsjedalo. U ovih nekoliko dana nije primjetio da ikoga tako gleda osim njega. Bila je očito vrlo sposobna, ljubazna, uslužna ali koliko puta su im se do sada oči srele njene su ga uvijek gledale ozbiljno i duboko. Svaki put kad bi ga pogledala kao da je očekivala odgovor od njega. Nije koketirala s njim, nije ga zavodila, bila je trapava, pa do jučerašnjeg poljupca nije ni bio siguran da joj se sviđa.

Pitao se jesu li se juče napokon sporazumjeli. Je li shvatila da se sviđa ona njemu? Čim su im se oči srele prvi dan obuzeo ga je osjećaj mirnoće, blaženstva i spokoja. Kao da je došao u neki rajski prostor. Osjećao je da mu je sve savršeno, da je došao tamo gdje pripada. A uveče kad je iznenada došla u kafanu bio je definitvno siguran da ova djevojka nevjerovatno djeluje na njega. I da dolaskom na Sajam postoji mogućnost da ostvari i emotivnu vezu. Od prezaposlenog i pomalo rasijanog profesora nakon prvog dana sajma postao je vedar, raspoložen, sumnjajući sve više da je ona razlog tome. Šta ga je odjednom obuzelo u nepoznatom gradu da se tako veličanstveno osjeća? ********* Teo je i dalje čekao da ga ugleda, prošlo je desetak minuta od kad su stigli, a svako malo pristizalo je još ljudi za njihov stol. Sad je upravo došla neka vesela i bučna žena od preko sto kila. Već izdaleka je raširila ruke prema njima, a kad su je vidjeli svi za stolom veselo zagrajiše, očito joj se obradujući. Izljubila se sa svima, a Danijelu je šljapila po obrazu, njemu se učinilo skoro da joj je opalila šamar. Razmišljao je da tako krupna žena nema baš nježnu ruku. Vidio je da se

Danijela ne ljuti i da je nježno poljubila ženu u obraz. Kad je ova stigla ona je ustala, sad joj je pomagala da skine mantil. I dok joj je pridržavala mantil podigne pogled prema njihovom stolu. Čim je vidio kako je zastala i kako žena, bezuspješno se batrgajući, pokušava da izvuče ruku iz mantila, očekujući da joj ona pomogne, znao je da ga je ugledala. Zato je zaboravila na ženu i da joj treba potegnuti rukav. Krupna žena je pogledala u Danijelu, pa je prateći njen pogled shvatila u šta se zagledala. Opet je pogledala u Danijelu pa u njega. Teu je bilo jasno da je gospođa vrlo bistra i da je shvatila koliko je sati. Počela je veselo da se smije, dok joj se cijelo tijelo treslo i pri tom dva puta veselo gurnula Danijelu da se on pitao kako se uspjela održati na nogama. Onda je pogledala u njegovom pravcu, on joj se ljubazno nasmiješio i klimnuo glavom. Gospođa je zinula iznenađeno kad je on pozdravio. Znao je da će Danijela sad teško opstati od gospođine radoznalosti. Nešto joj je govorila gledajući čas u njega, čas u nju. Digla je ruku i prstom mu pokazala da dođe k njima. Vidio je da je Danijela pokušala spriječiti ali se ova nije dala. Teo je odlučio da prihvati igru. Htio je biti blizu nje, i ovako nije imao namjeru da je večeras pusti tako lako. Izvinio se društvu za stolom i lagano sišao do Danijelinog stola. Gospođa je nešto mahala rukom i govorila mu dok im je prilazio. Onda je ustala, raširila ruke da ga zagrli, opalila ga po leđima tako da je mislio da će mu otkinuti pluća i sočno ga cmoknula u obraze. Ona je nešto pričala, Danijela se samo mirno smješkala, ništa ne govoreći. Odjednom je krupna gospođa shvatila da on ne reaguje, prekorno je pogledala Danijelu koja je uživala jer je znala da je Teo ne razumije. Njemu je rekla da je - Teo, ovo je majka od moje prijateljice Acke, a skoro da je i meni druga

majka. Zove se Milena svi je zovu Dragojla. Niko živ osim prevodioca Mite je ne razumije, jer su za stolom svi stranci, neki govore engleski, neki ruski a neki francuski. Zato se ja ne uzrujavam šta ona tebi priča, jer niko nema pojma šta govori. - Deni... - nasmijao se. Šta je rekla meni? Prevedi mi. - Nema šanse! - smijala se. A Dragojla ga je “častila” pošteno: “Ala je sladak, ala je dobro parče, a kakav glas ima! Nije ni čudo moja Danijelice što si gotova! Nema ti spasa! Jesi li mu već dala? Teško tebi ako jesi! Da se nisi usudila! Odmah ću ti javiti majci. A jest dobar, a gleda te ko da hranu nije vidio tri mjeseca! Ma dala bi mu ja ako oće! Da je meni bio ovakav profesor u školi! A vidi šta si se sva zajapurila! Nemoj da vidim da se dirate ispod stola, jesi li čula!” Kao da to nije bilo dosta svega ga je ispipala i pregledala. Teo je pogledavao nasmješeno u Danijelu, shvatajući otprilike o čemu žena govori. Tu su prvi put razmjenili neki pogled razumjevanja, kao između dvoje ljudi u vezi, kao da su bili svjesni da moraju da izdrže i Dragojlino zadirkivanje i poglede drugih da bi napokon dočekali da ostanu zajedno. Predstavila ga je svima za stolom, fino, lagano. Atmosfera je bila divna, opuštena. Vidjelo se da svi uživaju. Onda su neki od njegovog stola došli k njima prepoznavši neke kolege. Malo po malo od stola za četrnaest osoba oni su se proširili na preko trideset. Konobari su samo donosili stolice, jer nakon dodatna dva stola, koja su stavili umjesto ukrasnih žardinjera nije bilo mjesta za daljnje širenje, pa su sjedili čak u dva reda oko stola. Došla su Acka i Ljilja pa je Danijeli odmah bilo lakše. Teu je bilo važno da je s njom. Dragojla ga je večeras bar pet – šest puta dobro opalila po leđima pa je bio siguran da će imati modrice. Njih dvoje su stigli samo nekoliko puta da se pogledaju. Bio je miran i

pristojan jer nije želio da njoj Dragojla pravi probleme zbog njega. Oko deset časova počela je svirka. Neki fini orkestar je lagano svirao i pjevao a kako je vrijeme odmicalo muzika je imala sve žešći ritam. Kad se Dragojla “raspištoljila” za njom su krenuli i drugi. Danijela je slikala i smijala se, gledajući ugledne profesore i intelektualce kako zajedno sa Dragojlom šenluče kao tinejdžeri. I Teu je to bilo zabavno. On je cijelo vrijeme čekao da veče dođe kraju i da on ostane nasamo s njom. Smišljao je kako da to izvede. Saznao je od Acke da ovi imaju organizovan prevoz do hotela i ako se "opiju ko majke”, nema problema, momci će ih ubaciti u kombi i iskrcati u hotelu. Po tome je shvatio da Danijela ne mora da ih prati. Sad mu je najveća briga bila kako se riješiti “nadzornog organa” - Dragojle, koja je često pogledavala u njih dvoje. Tu mu je pomogla sreća. Dragojla se toliko “džilitala” da joj je pukla peta na cipeli. I tu je veselju bio kraj. Acka ju je bosonogu otpratila na taksi u jedan poponoći. U dva su svi već bili gotovi i spremni za hotel. Potrpali su ih, Teo im je pomogao, Ljilja, Acka i Danijela su ih polako sve smjestile u dva kombija. Napokon su ostali sami. Teo se malo povukao ispred restorana u mrak, dalje od njih dok su oni kretali, da ne bi shvatili da su njega zaboravili pa ga zvali. Kad su auti odmakli sa parkinga on izađe iz mraka pred nju…

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 10. Znala je da je ostao, znala je da je čeka. Znala je šta sljeduje, samo on nije znao zašto baš on i ko je ona. Vidjela je da se muči da shvati vezu između njih ali još nije to mogao da razumije, iako se trudio. Vidjela je da se pomirio s tim da mu se sviđa, i da je pustio da se desi što treba da se desi. Nije znao razlog ali je osjećao da tako treba. Njoj je to bilo dovoljno. Zahvaljivala je Bogu što im je dao priliku da se opet sretnu. Ako bude sve u redu, činilo joj se da će ona večeras opet postati njegova, nakon tolikih godina i vjekova... Kad je izašao iz mraka on stade ispred nje. Gledali su se, ona proguta knedlu. On joj se nježno smiješio. - Jesi li sad gotova s obavezama? - Aha...

- Hoćemo li u šetnju? - Mmm... - gledala ga je i uživala. Znači, tako je to kad imaš nekoga. Osjećala se fantastično, lebdeće. Još od juče. Od onog “čuda” od poljupca koji joj je poklonio ujutro. Cijeli svemir je stao u taj poljubac. Sve najljepše što čovječanstvo posjeduje skupilo se i stalo u taj poljubac. Noć je provela gledajući u strop. Cijeli idući dan je radila ali umor nije osjećala. Od onog nagovještaja danas na sajmu, kad joj je rekao da se vide večeras, držala ju je neka groznica. On ispreplete prste sa njenima, lagano krenuvši niz ulicu. - Kad se umoriš, reci. Taksijem ćemo dalje.

- Nisam umorna, otpratiću te do apartmana, ima jedno sat vremena šetnje. Pa ću kući taksijem. - Na sat smo od apartmana? - Da, nije daleko. Šeta li ti se? Hoćeš da idemo taksijem? - Naravno da neću. Želim da uživam s tobom – reče joj iskreno. Pogleda ga sretno i stidljivo mu se osmjehnu. - Imamo ovaj dio uz park, pa ćemo kroz grad. Osjeti da usporava korak, pa ga pogleda. Sad je stao i gledao je. Prišao je bliže. “Aha, stali smo da se mazimo”, shvati Danijela. Osvjetljavala ih je gradska rasvjeta, pa nije mogla baš najasnije da mu vidi izraz u očima. Kako je držala ruke u džepovima on provuče svoje i zagrli je lagano joj milujući leđa. Privukao je k sebi, ona ga onda hrabro zagrli oko vrata, željna da osjeti kako je to kad imaš nekog i kad voliš. Osmjehnuo se na tu njenu “hrabrost”. Dobro je razumio poruku, da joj se

sviđa i da želi da su zajedno. Znači, nije se predomislila od onog poljupca juče ujutro na Sajmu. Spusti usne na njene, ljubeći je lagano i nježno. Danijeli se činilo kao da joj govori “jako si mi važna, želim da si sretna i zadovoljna”. Poljupci nisu bili strasni, više su pričali o njegovoj nježnosti, pažljivosti. Kao da je rekao da je ozbiljan, da ne želi da je iskoristi niti da je obmane. Malo bi je ljubio, malo milovao po licu i kosi. Ona je sad držala ruke na njegovom struku. Tu su proveli nekoliko minuta a onda je on zagrli oko ramena i lagano krenu dalje. Do apartmana su stajali tako još tri puta, kad bi naišli na neko fino skrovito mjesto ili bi mu ona pokazivala i objašnjavala šta se nalazi oko njih. Na pet minuta od apartmana on stade gledajući je. Privuče je k sebi, ovaj put strasno je poljubivši. Danijela osjeti promjenu, sad nije više bio romantičan i nježan. - Dani... ne želim da se rastanemo. Hoćeš li da dođeš sa mnom u apartman? - upita je napeto čekajući odgovor. Da su bile druge okolnosti vjerovatno bi pala u nesvjest, ali vremena za otezanje, za lagano ljubovanje nije bilo. Imala je priliku sad i možda nikad više. Nije bilo dileme. Od srijede se psihički spremala da će možda ovaj trenutak doći. I radovala mu se. Možda on ne zna koliko joj znači, možda ne zna svjesno da su dvije polovine jedne duše, ali ga ona intuitivno privlači. To je bilo dovoljno za sada. Ako bude prilike objasniće mu, ako ne... - Vodi me – prošaputa mirno. On se sretno osmjehnu, opustivši se. Bio je u velikom grču, hoće li se naljutiti, hoće li prihvatiti, hoće li razumjeti. Poljubi je sretno, naslonivši svoje čelo na njeno i sklanjajući joj

pramenove kose. Večeras nije imala pletenicu, nego je pustila kosu. Nekoliko puta je večeras, kad bi ugrabio priliku da ga niko ne vidi, dotakao, milovao i posmatrao prekrasne “pješčane pramenove”. - Hmm. Palo mi je na pamet da ovo ne bi smio uraditi da smo sad u Aleksandriji – reče mu zadirkujući ga, jer u Egiptu nježnosti i poljupci na ulici nisu bili blagonaklono posmatrani. U nekim arapskim zemljama mogli biste da završite i u zatvoru zbog toga. Isprepletenih ruku polako su se popeli na drugi sprat zgrade u kojoj su mu iznajmili apartman. Bio je mali, jednosoban, dnevna i spavaća soba. Djelomično ofarban u neku limeta zelenu boju ukomponiranu sa drvetom hrasta. Kad je otključao, on prvo pusti nju u stan. Polako joj pomože da skine jaknu ponudivši je sa sokom ili nekim pićem. Imao je malu kuhinju na raspolaganju. - Ti se prvo raspremi a ja ću nam nešto pronaći. Možda imaju čaj ili neke kekse – reče mu mirno. Obično je tako bilo u apartmanima. On se osmjehnu, sretan što je smirena, nije bila prepadnuta kao prva dva dana. - Dobro, mila. Nemoj da mi odlepršaš negdje. Imam li vremena da se istuširam? - Imaš, neću nigdje, ne boj se. Mogu jedino da ti zahrčem od umora – šalila se ona. Da je bio dan možda ne bi imala hrabrosti, ovako zaklonjeni noću, gradom koji ih je krio Danijela se radovala onome što dolazi. Pripasti njemu. Samo njemu. Znala je da neće moći nikome više. Ali o tome ne treba sad misliti. Večaras je noć za davanje. Onaj glas u njoj joj je govorio da je odluka ispravna i da tako treba da bude.

Vratio se u sobu, na sebi je imao donji dio trenerke i majicu kratkih rukava. Nije želio da je prepadne. Ona se nježno osmjehne. Bio je u pravu, još nije bila baš sposobna da gleda u njegova gola prsa. - Spremio sam ti majicu i drugu trenerku. Hoćeš li da se istuširaš? Gledala ga je, još više je ohrabrila ta njegova pažljivost. Da su i s vrata završili u spavaćoj sobi prihvatila bi to, ali ovako kad joj je dao vremena, kad nije forsirao, još je više učvrstio u njenoj odluci. Uzme odjeću od njega i uputi se u kupatilo. Istuširala se i htjela da obuče majicu i trenerku. Onda zastade. Ne treba joj. Uzme veliki suvi peškir i obmota oko sebe. Otvori vrata od kupatila. Nije bilo nazad... Teo je već stavio čaj na stolić i sad je gurao drugu fotelju bliže sebi. U sobi je bio dvosjed i fotelja. Ako bi joj bilo neprijatno da oboje sjede na dvosjedu... Okrenuo se kad je čuo da je tu, zinuvši od iznenađenja kad je ugleda u ljubičastom peškiru. Svi alarmi po njemu se upališe. Kako je samo izgledala... Teo zaboravi na fotelju i ukipi se ne mogavši se pomaknuti. Ona mu mirno priđe, zadovoljna reakcijom koju je izazvala. Mogao se i nasmijati pa bi joj bilo neugodno. - Ja sam spremna – reče mu gledajući ga u oči. - Spremna? - dignu šaljivo obrve, još pod utiskom njenog “efektnog” izgleda. Nije mogao da skine pogled s nje. - Teo... ima još samo nešto... - oklijevajući reče Danijela. Bolje da mu kaže sad. - Šta? - mirno upita. - Ne znam kako bi ti to rekla... čisto da se ne prepadneš... - Da se prepadnem? - nije bio siguran da je dobro razumio.

Danijelu to nasmija. Tek će se sad prepasti kad mu ovako otežući objašnjava. Ali Teo nasluti šta bi moglo biti u pitanju... I njemu je palo na pamet ovih dana da ona možda još nije imala momka. - Teo... - Dani jesi li ti... - pomože joj on. - Jesam – odahnu ona shvativši da je razumio. - Hoće li to biti problem? - upita ga zabrinuto. - Zašto mi nisi rekla? - Hoćeš li odustati? - upita preplašeno. - Neću ako ti to ne želiš. Ako se predomisliš kaži mi – mirno joj i iskreno reče gledajući je u oči. Da su normalne okolnosti nema šanse da bi se petljao sa takvom djevojkom, ali nju nije mogao da pusti nikako. Sad je već bilo previše priče. Spusti usne na njene još u nevjerici da umotana samo peškirom stoji pred njim. - Neću se predomisliti – odgovori mu između poljubaca ona, očito potpuno sigurna u to. - Hrabra si. -Nisam, želim te. - Uh Dani, uh... pazi kako pričaš. Znaš li šta mi radiš... - Ali to je istina. Uostalom radiš i ti meni... - odgovori mu iskreno, jedva se malo nasmiješivši. Bojala sam se da ćeš odustati. Njemu to izmami osmjeh. - Dani, Dani... šta da radim s tobom?

- Nemoj sad stati. Eto, izabrala sam tebe, ne znam zašto, niko mi se dosada nije toliko svidio da bi otišla s njim korak dalje. A i ti ideš brzo pa niko neće znati. - Jesi li ti sigurna u to? Ne dvoumiš se? Sigurno ne želiš da ovo zaboravimo? - Nježno ga je prstima dodirivala po licu. On bi povremeno poljubio njen prst koji bi mu bio blizu usana, slušajući je. - Sigurna sam, i ne dvoumim se. Pitanje je ako ti sad “odustaneš od obuke” kad ću ja opet poželjeti da “samoinicijativno” povedem nekog u krevet. Teško da će biti skoro, onda ću “zagoriti” pa će biti kasno za to. - Ima puno onih koji bi ti rado “pomogli” i “održali obuku”, vidio sam to Dani – reče joj iskreno. - Pa možda ima. Ali mi se čini da ni oni ne znaju šta bi sa mnom, kao što ni ja ne znam šta bi s njima. Željela sam nekog ko zna šta radi, ja sam učinila što sam mogla i znala a ostatak puta bi trebalo da vodiš ti... Nježno joj se osmjehnu poljubivši joj lagano usne. Ona ga onda čvrsto zagrli, gledajući ga, samo reče: Teo... Shvatio je šta to znači. - Dobro Dani, biće kako ti kažeš... ali onda moraš da me slušaš – nestašno i izazivački joj se osmjehnu, gledajući je dok mu je u očima nazirala strast koja će ih odvesti zajedno putem kojim su oboje željeli poći... Ona ga je mirno gledala ne uzmičući ni malo. On se nasmija zadivljen. - Hrabra moja, prekrasna ljubavi - šaputao joj je opet spustivši usne na njene. Nekako mu se činilo da strast koju je osjećao može najbolje izraziti na svom jeziku. Ona je prihvatila da on njoj govori na svome a ona je njemu govorila na svom. Tako su oboje mogli reći ono što još nisu bili spremni priznati jedno drugom. A kakve su samo riječi pale...

Da su samo znali šta su sve jednom drugom rekli, bilo bi im odmah jasno da je ljubav planula i da se taj požar neće dati ugasiti. Slutili su u sebi šta bi ovo između njih moglo biti. Pogotovu ona. Nije imala sumnje da je on ljubav njenog života i da ima na raspolaganju samo nekoliko dana za sreću. Od ovog što sad dobije, što uradi moraće živjeti cijeli život. Zato je koristila priliku da ga slika, da ga snima. Nabavila je snimke svih njegovih predavanja sa fakulteta i sajma. On se nije bunio, ali je tražio da i on slika nju.

********* Polako i strpljivo nastavio je milujući je, ljubeći, tješeći a onda ohrabrujući da i ona njega dodiruje. Bila je strahovito nježna prema njemu, ponekad ga gledajući kao da se pita je li stvaran. U jednom trenutku mu je sinulo da liče na bračni par u stara vremena, koji nije stigao ni do držanja za ruke prije braka. Hrabrio ju je ljubeći u dlan pa ga stavljajući na sebe da ga miluje njime. Shvatila je to i izgleda da joj se svidjelo. Nije je požurivao jer je odmah pretpostavio da neće imati hrabrosti da krene dalje od njegovih grudi. Učinu mu se da se i on sam vratio na početak, kao da je "obnavljao gradivo" s njom. Dugo je trajala ta lagana predigra, a da ga želi bliže sebi, da ga želi cijelog osjetio je kad ga je pogledala i stegla za ramena samo prošaputavši: Teo... Lagano se opustila, dva tri puta pobjegao joj je uzdah dok je ljubio ali kao da ju je to prepalo. Trudila se da bude tiha. On je želio da je čuje pa

joj je nježno pričao na svom jeziku. Izgleda da je to zbunjivalo jer ga je gledala i crvenila. Krenuo je nježno između poljubaca da je ispituje, je li joj lijepo, hoće li da nastavi... Ona bi na njegova pitanja odgovarala samo klimajući glavom stidljivo, nemajući snage da govori. Vidio je da ne može da se više koncentriše na njegova pitanja, da su joj oči snene i poluzatvorene. Osmjehnuo se nježno znajući da su prešli granicu i da povratka više nema… Okružio je oko nje. Kad joj je stao iza leđa nježno je obuhvati jednom rukom oko struka, drugom joj sklanja jući kosu pa je ljubeći poljupcima leptira, lagano, jedva joj dotičući bijeli vrat. Naslonila se na njega zatvorenih očiju, šumno dišući. Steže je jače, pripijajući je uz sebe. Ona se potpuno nasloni tijelom na njega. Objema rukama skupi joj tešku kosu (cijelo vrijeme boravka u Beogradu je pokušao odgonetnuti koliko kilograma ima u kosi). Gledao je očarano njen vrat, potiljak, slapove kose koji su mu ispadali iz ruku. - Dani... - prostenja muklo isprekidano, svojim čokoladnim glasom. Ona sva uzdrhti od tog glasa, od onog što je čula u njemu. Bio je očaran. Kako je samo djelovala na njega. Zadnjim djelićem svijesti koji ga je služio pomisli da ovo mora da izvede kako treba, mora biti savršeno. Neće samo njoj ispuniti želju, nego će uraditi sve da ova priča ima nastavak a ne da se završi u Beogradu. Pustila mu je da odlučuje o svemu, vjerovala mu naivno i predala mu se bez ikakvih rezervi. Ona je odlučila da će to biti on, a on je brzo shvatio da se neće dati samo ona njemu, nego da želi i on pripasti njoj. Sad joj je morao to pokazati, da shvati da je dobila više više nego što je očekivala. Pitao se hoće li to ona razumjeti.

Nježno je spusti na krevet. On skinu ostatak odjeće sa sebe. Sjedila je poluukočeno, držeći noge blago savinute u koljenima i stisnute. Opet mu to izmami osmjeh. Sjede na krevet pored nje i poljubi polako jedno pa drugo koljeno, pritom je izazovno gledajući nakon svakog poljupca. Pocrvenila je i od toga. Pogleda ga ozbiljno i protestvujućim glasom reče: Teo… On se veselo nasmije. -Polako Dani, polako, inače ću pomisliti da želiš samo da me iskoristiš... Ti želiš mene, ali i ja želim tebe habibti (na arapskom voljena, draga). Želim da budeš spremna, da ti pružim sve što mogu. Danijela je znala šta znači riječ jer su je Egipćani često koristili. Ali nije razumjela da želi i on nju a ne samo ona njega. -Teo... - molećivo ga je opet zvala. Da sad ne bi krenula razmišljati Teo se nagne nad nju, pritiskajući je gornjim dijelom tijela na krevet t ako da se ispruži i opusti. Još uvijek je bila umotana u peškir. Usne im se spoje. E, to joj se svidjelo, uzdahnula je kao zadovoljno dijete. Zagrli ga čvrsto. Sad je pokrije cijelu, njegove grudi pritisnuše njene. Uzdahnula je opet kad osjeti taj dodir. Željela ga je uz sebe. Namjerio je da je odvede daleko, daleko, da izgubi pojam o svemu, da mu se prepusti potpuno. Morao je da sazna šta se krije iza duge... Nastavi da je ljubi strasno, ne dozvoljavajući joj da zatvori usta, svojim jezikom istražujući i milujući sve čega se dohvatio. Ona se umiri ne znajući šta da radi, dok je išao sve dalje i dalje, prešavši na “grickanje” usana, brade, vrata... Prepustila se i umirila, nije znala kako da mu odgovori na njegove nasrtaje. Teoriju je znala, ali praksa je bila nešto drugo...

Spuštao se polako niže, na ramena, vrat, a kosu je očarano provlačio kroz prste, nekad je stiskajući u ruci kao da je novčanica od sto dolara, diveći se živosti i neukrotivosti sjajnih slapova koji bi mu kliznuli iz ruke. To je još više djelovalo na njega, pa iskoristi priliku kad je okrenula glavu na stranu da zaburi lice u njen potiljak ljubeći ga i mirišući. Danijela ga je čula kako teško i šumno diše ponekad uzdahnuvši i zastenjavši kao da ga muči. Kad je krenuo niz nju, ona se izvije i zastenja pod njegovim poljupcima. Polako, studiozno, santimetar po santimetar... Izvijala se okrećući glavu na jednu pa na drugu stranu. Duga kosa joj je bila sva u neredu, praveći joj podlogu umjesto jastuka koji je izgurala nemirno se pomjerajući. Teo je znao da je gotova, više nije pratila šta se dešava, nije bila vješta, nije umjela da odloži zadovoljstvo ni da lagano igra igru. Planula je na njihov prvi dodir i brzo sagorjela… Nije umjela da razdvoji fizički i emotivni odnos. Dala mu se potpuno, bez rezerve, nije znala drugačije. Od njega nije puno tražila, pustila mu je da daa koliko smatra da treba. Njoj je bilo dosta što je on tu, što je razumije, što mu se sviđa i željela je da to obavi. A njemu se dešavalo nešto rijetko, nesvakidašnje, osjetio je to i htio da ovaj susret upamte oboje za cijeli život. I da istraži kuda će ga ovi osjećaji, rođeni između njih dvoje, odvesti... Svidjela mu se strahovito. Želio je još vremena i dana s njom. Nježno, rukom krenu dalje, lagano razmičući peškir, spuštajući po ljupce po bijeloj koži, i povlačeći se niže da bi mogao p rekriti poljupcima ono što je dotakao rukama. Zaključi da će uskoro doći vrijeme za potpunu predaju. -Dosta je Teo! Dosta! - bunula se zbog tolike njegove “studioznosti”. On samo podignu glavu. Mirno je pogleda i opet se sagnu i nastavi da

putuje poljupcima po njoj. -Molim te Teo, dosta je – uhvatila ga je za ruku kojom je milovao i pritisla na sebe, ispod grudi, sprečivši ga da ide dalje. -Nemoj više Teo... dosta je. Ne mogu... više da izdržim – jedva je nekako s prekidima to izgovorila. -Izdržaćeš duši, izdržaćeš. Ja sam tu – tješio je. On je opet nasmješeno pogleda, ostavi joj ruku, a putovanje nastavi usnama, sad još mirnije, polakše, produbljujući poljupce i pogledavajući je izazovno nakon svakog spuštenog poljupca.

To je strahovito razbjesni. Izluđivao ju je, nije više mogla, činilo joj se da će se svaki čas onesvjestiti. - E sad je dosta! - vrisnula je tresući se kao u bunilu, naglo se uspravi la, a kad je podigao glavu da je pogleda osjeti lagani šamar na obrazu. Nakon toga ona pade opet na krevet. On je gledao iznenađeno nekoliko trenutaka podignutih obrva. Vidjevši joj lice shvati da ona ne zna šta je uradila. Nasmiješi se tajanstveno i strasno joj prošaputa onim svojim predivnim glasom: -Gotovo je Dani, kad ja kažem da je gotovo, habibti. Izvijala se prema njemu uništavajući mu zadnje ostatke samokontrole. Sad više nije ni on mogao da čeka. Nastavi strasno i nezaustavljivo putem koji je zacrtao. Od muka na koje je stavio, od gubitka kontrole nad sobom i nemoći koja ju je obuzela, Danijela je stiskala jastuk. On nije htio da prestane, ni njega ni sebe nije mogla zaustaviti. Osjetio je kako se ukočila, kroz suze ga zovući. Umiri se, i napokon vrati njoj prekrivši je svojim tijelom.

Došao je trenutak, oboje su bili spremni da se daju potpuno. Kosa joj je bila mokra, u neredu, disala je ubrzano zatvorenih očiju. Nježno joj poljubi usne gledajući prekrasan prizor pred sobom. - Moja si Dani, moja habibti - šaputao je očarano. Namjesti je nježno u svom zagrljaju, da zajedno odigraju posljednji čin. - Teo!Teooo...

********* Ležao je mirno pored nje, podbočivši rukom glavu da bi je gledao. On je došao sebi, ali ona još nije skoro ni mrdnula. Pomislio je bio da mu se i onesvjestila. Kad ju je uzeo za ruku ljubeći je u dlan, vidio je da joj se usne pomjeraju i da pokušava nešto reći. Sa smješkom ju je posmatrao, gledajući je i diveći se. Želio je da zapamti taj prizor zauvijek. Gledao ju je očarano, sa čuđenjem i zanimanjem; kosa joj je bila razbacana i raščupana, svuda ispod njene glave, usne su joj dobile tamnocrvenu boju od njegovih poljubaca a obrazi zarumenili što od milovanja što od njegove brade. Obrisao joj je trepavice koje su joj bile mokre od suza i nježno pomilovao modric u na vratu koja će joj vjerovatno ostati nekoliko dana. Pitao se kakve tajne još krije. Vidio je da je komunikativna, sposobna, muškarci su oblijetali oko nje. Bila je ljubazna, nije izgledalo da joj je neugodno zbog njihovog udvaranja. Ali razmišljajući sad o tome shvatio je da nikoga nije ohrabrivala niti se upuštala u flertovanje. Bila je potpuno ravnodušna na njihove pokušaje. Samo prema njemu nije bila ravnodušna. Sretno se osmjehnu gledajući je brižno. Sve što je imala dala je. Zadnji djelić strasti koji je posjedovala a da to nije ni znala, izvukao je iz nje.

Pitao se kako će reagovati kad dođe sebi. Sad je bio zabrinut. Poslužio joj je za ono što je željela da uradi, pitao se kako će stvari teći dalje. Je li već odlučila koje mjesto u njenom životu će pripasti njemu? Možda ga ostavi u prošlosti, sadašnjost je njihova a budućnost? Počeo je da se plaši budućnosti. Kako je bila neobična. Prvo zbunjena i smotana, onda nježna i stidljiva a noćas hrabra i vatrena. I još je imao osjećaj da to nije sve. Da krije još neku tajnu... A ovo što su noćas doživjeli... Gorjeli su zajedno. Kad je na Sajmu vidio onog momka kako joj se neuspješno udvara prvi put je posumnjao da ona možda nema nikakvog ljubavnog iskustva. To je moglo da objasni njene protivrečne signale koje mu je slala. Do srijede nije mogao da odluči...misli li da joj se sviđa ili je ravnodušna prema njemu kao muškarcu a intrigira je što je iz Aleksandrije. Tek u srijedu je bio sigurniji da je ovo prvo, a onda onaj poljubac u četvrtak ga je uvjerio da bi to stvarno mogla biti istina. Teo je strogo pazio da se druge žene ne motaju u njegovoj blizini. Majka mu je utuvila u glavu da misli o posljedicama i da razlikuje razne tipove žena. Čim je došao, upoznao je nekoliko finih žena, koje bi mu možda rado pravile društvo, ali je on ostao ozbiljan i nezainteresovan, bojeći se da bi se ona obeshrabrila i odustala od njega. Ne bi joj palo na pamet da se bori za njega. Zato je uvijek gledao da je u društvu muških kolega ili eventualno, Lili i Sofije. Kad je vidio da dolazi sebi, nježno i brižno joj je milovao lice, sklanjao kosu, skupljajući slapove koji su se razasuli oko nje. - Teo... - jedva čujno ga je zvala. On se nagne nad nju, milujući je pogledom, zabrinut već koliko joj je trebalo vremena da dođe sebi.

- Molim, najdraža. Tu sam. Jesi li dobro? - pitao je, osjećajući grižnju savjest, bojeći se da ju je ipak povrijedio. Nekako se "smilovao" na nju. Probudila je u njemu potrebu da je zaštiti, nježnost. Zato je noćas dao i ono što nije ni znao da ima. Nešto ga je vodilo da mora da joj pruži sve najbolje od sebe. Nekoliko puta je pokušala da otvori oči ali bi se one opet sklopile. Kad je napokon uspjela da ga pogleda, on sretne njen nježan, prenježan pogled. Blago se smješila. - Hvala ti Teiću... - rukom je prešla preko njegovog obraza, milujući ga. Prstima mu dodirnu usne a očima ih pomilova. I tako sve; oči, nos, obrve, bradu, obraze. Sve što je prstima dotakla pogledom je pomilovala. On onda poljubi oba dlana i vrhove svih deset njenih prstiju. Odahnuo je, bila je sretna. Nije se pokajala. Sklupčala se zadovoljno u njegovom naručju. - Te-ić? - ovo mu nije bilo lako izgovoriti. Dragojla te tako zove, tepa ti. Otkad te vidjela zaključila je da ćeš me osvojiti. - Aaa, pametna i opasna žena. Šta ćemo joj sad reći? - Jao, Teoo! Ne spominji je sad, kad mi je ovako čarobno. Misliću o tome kasnije. On se nasmije. - Dobro, kako ti kažeš. Boli li te? Odmahivala je glavom. - Ne baš, više je neobično nego što me je boljelo. - Biće bolje kako budemo više vježbali – zafrkavao je. Dani, kako si uspjela da čekaš do dvadeset i osme godine? - prošaputao je uzdahnuvši.

Znao je da će ovo između njih postati komplikovanije nego što su na početku slutili. - Nije bilo ni malo teško. Ako bi gledao posao u kome radimo, srećemo puno ljudi, putujemo, šanse za provod su mnogo veće nego kod drugih djevojaka. A možda smo takav tip žena. Ne znam. Možda nam je Dragojla utjerala strah u kosti. Stalno nam visi nad glavom. - Zato nisi htjela momka odavde? - Ma nije zato! Šta ti je? Da mi se neko svidio ne bi mene Dragojla mogla sprečiti. Nikad ništa nisam forsirala, drugo, imam neke svoje stavove o tome šta je u redu a šta nije. Sad mi nešto govori da je ovo što se desilo u redu. Mirna sam, ne kajem se i ne osjećam grižu savjesti. Hoće li tako ostati ne znam. Što se mene tiče mogla sam ja čekati još, ali današnje prilike su drugačije. Vidim ako je djevojka pristojna i mirna svi misle da joj nešto fali. Ako navršiš trideset a nisi to uradila poslije ne možeš ni da nađeš normalnog momka jer su oni što valjaju već razgrabljeni. - Hmm… Dani, ja mislim da cure kao ti moraju malo aktivnije da traže sebi ljubav. Nije dovoljno samo čekati. - Šta ćeš, tako ti je to danas. Sve što valja prvo uhvate loše cure, kad im upropaste živote onda tako ranjeni i iscjeđeni dopadnu dobrima. Učili su me da žena drži tri ćoška kuće a četvrti pridržava. Slažem se s tim. Da bi porodica opstala većina stvari ovisi o ženi. Ajde, ima i dobrih muškaraca koji ulijeću i pridržavaju dva ćoška, ali je priroda nemilosrdna, dijete hoće majku, ne može je zamjeniti niti teta u vrtiću, niti otac, niti babe i djede. - Dobro si ti to o svemu razmislila - činilo joj se da je zafrkava i da ga zabavljaju njena razmišljanja.

********* Nije im se čak ni spavalo iako je već skoro svitalo. Pričali su, gledali se. Razumjeli se. Ispričao joj je kako je iz inata majci upisao historiju a ona je bila uvjerena da će biti biolog ili ljekar. Malo su spavali, možda dva sata. Kad se probudila vidjela je da je u njegovom naručju i da on još spava. Kako je bio divan. Duša je zaboli od pomisli na ono što sve brže dolazi. Rastanak. Suze krenuše. “Ajde dobro sad! Nema plakanja! Mogla si ga cijelog života čekati a da ne dođe! Ne bi bila prva ni posljednja!” korila je sebe. Izvuče se, omotavši opet peškir pa potraži torbu. Izvadi i uključi tablet da ga snimi. Prišla mu je blizu, ležao je na leđima, duge trepavice su mu se lijepo vidjele. Usne malo razdvojene, mirno i ujednačeno je disao. Bio je pokriven do pojasa, gola maljava prsa lagano su se uzdizala i spuštala. Jednu ruku je držao na njenom jastuku a druga mu je bila na stomaku. Mirno je snimala i tužno ga gledala. Najljepše i najvažnije stvorenje na svijetu – bar za nju. Spavao je još oko sat vremena. Ona se spremila, stavila kafu i čaj da se kuvaju i vratila se dalje da ga gleda. Sad je spavao okrenut na lijevu stranu. Ruka mu je bila skoro na noćnom ormariću. Nježno ga pomiluje po toj ruci. Onda ne mogavši da stane krenu da ga miluje po obrazu, po ramenu. Sjedne na krevet uz njega, lagano se sagne i poljubi mu rame. Da je mogla da zaustavi vrijeme na ovom trenutku, da zauvijek budu zajedno ne bi pitala šta košta. Kad je krenula da mu prstima prelazi po obrazu on otvori oči i nasmiješi se nježno je gledajući. - Dobro jutro! Već si ustala? - čudio se. - Jesam, i spremila sam nam čaj i kafu. Hoćeš li da ustaneš? - Ako mi daš poljubac... - reče nestašno, privlačeći je sebi.

- Ne znam baš, dok si spavao ja sam ti dala dosta poljubaca. Da ti ne bude previše. On je naglo povuče na sebe i prebaci na krevet. Smijali su se oboje, grlila ga je i odgovarala mu na poljupce. - Divno buđenje – promrmljao je zadovoljno. Hoću li dobiti kafu u krevet? - Ako želiš, mada bi bilo bolje da se spremiš, nemaš puno vremena do kretanja za Viminacijum. - Ti ne ideš? - razočarano upita. - Ne. Mi samo dajemo mini bus. Idu tvoji s Fakulteta s vama. Vraćate se večeras. Tamo će vas čekati kolege. - Ne želim da se odvajam od tebe. Zašto ti ne ideš? - durio se kao malo dijete. - Ionako ne možeš da me pipkaš, pa šta vrijedi i da idem. - Snašao bi se ja – odvrati joj mudro. Smijala se s njim, pomogla mu da se spremi pa su zajedno otišli na doručak u blizini. Pozdravili su se (jedva ju je pustio) pa je ona otišla da je njegovi ne bi vidjeli.

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 11. Došavši u stan, pokušala je da sabere misli i shvati u kakvom je stanju. Bila je u oblacima. Zaključila je da je takvo stanje. Našla je poruku od Acke, skoro šifriranu. Morale su uvijek da strepe od Dragojle. Pisalo je “prevedi mi sa 33 strane dio na francuskom”. To je značilo da je prava poruka tu. Kad je otvorila knjigu pisalo je : “Jesi li? Zavodnice! Nije ti trebalo puno vremena!”. “E moja Ackice, da samo znaš kako mi vrijeme istječe i da moram da grabim svaki trenutak” pomisli tužno. To je strašno rastuži i suze nezaustavljivo krenu. Kako će ga pustiti, kako će preživjeti bez njega. Nije imala pojma. Acka je bila u Agenciji danas a ona leže u krevet u suzama, pustivši na TV-u snimak koji je jutros snimila kod njega. Samo da se ne slomi pred njim. Kad ode, ako ona bude loše Acka će je “krpiti” i tješiti. Valjda će preživjeti. I ona je tješila svoju drugaricu kad se ona razočarala u ljubav.

Imala je momka skoro četiri mjeseca, srećom Dragojla nije ništa znala a onda se ispostavilo da on nije raskinuo sa prethodnom djevojkom nego da je ona bila u inostranstvu na nekom doškolovavanju. On se zaljubio u Acku, bojao se da joj to kaže, a ovu drugu je čekao da se vrati da bi raskinuo s njom. Međutim neko ga je prepoznao i rekao Acki da on ima djevojku u inostranstvu. Naravno kad ga je pitala, priznao je. Acka je raskinula s njim. Čule su nakon nekoliko mjeseci da je on s tom djevojkom stvarno raskinuo, rekao je i Acki tako, ali šteta je već bila učinjena. Ona se strašno razočarala. Danijela ju je nagovarala da mu pruži šansu, ali je ona jednostavno izgubila povjerenje i nije to mogla. Malo je odspavala a onda odlučila da ode u agenciju. Bar će biti s prijateljicom i neće je mučiti crna razmišljanja. Kad je vidjela, šaljivo je vrtjela glavom smijući se. - I? I? Šta mi imaš priznati? Je li ti profesor održao predavanje? Ako nećeš priznati meni Dragojli ćeš morati - smijala se. Danijela je samo gledala smiješeći se. Acki je bilo jasno šta se desilo. - I gdje je on sada? - upita sad ozbiljno. - Otišao je u posjet Viminacijumu. - Pretpostavljam, nerado! Mislim da je više želio da uživa u “drugom poklonu” koji je dobio boraveći ovdje! - smijala se. I kakav je bio? nastavi da je zafrkava. Danijela nije odgovarala na njena pitanja, to i nisu bila pitanje nego podbadanje, ali joj je ipak nježan osmjeh rekao sve. - Bilo je tako dobro? Joooj čovječe, moram i ja smotati nekog stranca... uzdisala je prijateljica šaljivo.

Zvao ju je kad su stigli tamo i kad su krenuli nazad. Rekao je da ga čeka. Ona se bunila rekavši da mu treba odmor da je bolje da se vide sutra, u nedjelju, ali on nije htio ni da čuje. Rekao je da će joj javiti kad budu blizu grada da dođe pred njegov apartman. Kad je zvao spremila se i svratila po večeru koju je naručila da im spreme. On je zvao ponovo, da je u apartmanu i nestrpljivo pitao gdje je ona. Osmjehnula se srećno. I on je njoj nedostajao. Parkirala je u maloj ulici blizu apartmana. Kad je pozvonila, vrata se skoro odmah otvore. On se sretno osmjehnu uvlačeći je unutra i ljubeći bez riječi. - Polako Teo, večera će mi ispasti – žonglirala je sa paketima ipak mu odgovarajući na poljupce. - Neću više ići nigdje bez tebe. I tačka. Nema protivljenja – reče skoro ljutito. - Doobroo... sretno i mazno nasloni glavu na njegovo rame. - Jesi li gladan? Donijela sam ti večeru. - Jeli smo, kolege su nas častile. Nisam baš nešto imao apetit. Želim tebe, ti mi trebaš - šaputao je. Napokon ju je pustio da im servira večeru, skuva čaj, dok je on otišao da se istušira. Poslije su lagano, uživajući večerali, gledali se, sjedili zajedno, pili čaj i gledali snimke s njegova kompjutera koje on nije pokazivao na predavanjima. Neke njegove slike je htjela da ima pa joj je prebacivao na tablet. Pitao je kako se danas osjećala, je li bila dobro. Šta je radila... Poslije kad su krenuli na spavanje rekao je da ne moraju danas ništa da rade ako je još boli. Ona mu na to samo skine majicu spuštajući usne na njegove tople grudi. Nije im trebala pauza. Nije bilo vremena za gubljenje...

Ujutro se opet probudila u njegovom zagrljaju, tužno razmišljajući kako se lako navikla na sreću, kako se navikla da njegov zagrljaj, na poljupce. Opet je ponovila postupak. Snimala ga je dok spava. Htjela je da ima svako njihovo zajedničko buđenje. - Šta to radiš? - vidio je da drži tablet. - Snimam te. - Snimaš kako hrčem? - Ne, snimam kako si nestvaran. Nisam sigurna da si stvarnost, možda te moja mašta samo zamišlja. - Dođi bliže da ti pokažem kako sam stvaran. Ona priđe i dozvoli mu da je pokuša uvjeriti u to. Mada joj se činilo da će joj trebati još mnogo zagrljaja da bi stvarno bila svjesna da je tu, da nije san. Probudili su se opet oko devet časova. U jedan su imali turu po Beogradu koju je vodila ona. Kad se obukao ona je tražila da promjeni jaknu jer je dosta zahladilo. Međutim on nije ponio ništa toplije tvrdeći da mu nije hladno. Svratili su na brzinu u šoping centar, od tri jakne koje su mu odgovarale izabrali su tamnoplavu i odmah produžili do busa koji ih je čekao. Imao je otvoren gornji dio, ali je bilo dosta hladno pa nisu mogli sjediti gore. Samo bi parkirali na nekoliko lokacija i popeli se gore da slikaju. Bilo je lijepo i opušteno. On je sjedio u sredini busa da joj ne smeta, a kad bi bili na platformi bio bi uz nju. Od jednog momka je tražio da ih slika zajedno zagrlivši je oko struka i namjestivši ispred sebe. Acka joj je javila da je ona kod Dragojle, da će i spavati tamo. Naglasila je ono spavati. Poručivala joj je da može Tea dovesti u stan. Tako je i uradila, kad je tura završila odvela ga je u stan, izvadili su ručak iz

frižidera, kolače iz zamrzivača i za sat vremena su imali večeru kao da su kuvali cijeli dan. Upoznao je mačku i mačiće pitajući obožava li to ona kao stari Egipćani mačke. Sam je razgledao stan a posebno njen dio posvećen Aleksandriji. Tek tad je shvatio koliko je ona duboko u tome. Ozbiljno ju je i zamišljeno posmatrao. Cijelo vrijeme kao da je imala neku tajnu vezanu sa Aleksandriju. To nije još razumio. Spavali su u njenom krevetu koji je bio malo uzak za njih dvoje. Ali im nije smetalo. Uživala je u težini njegovog tijela koje ju je djelomično pritiskalo zbog nedostatka prostora. Otkrila je ovih dana da voli ujutro da spava duže, da nije ranoranilac. I u ponedjeljak je spavao skoro do devet. Ona je javila Acki da neće još doći dok on ne ode, a imao je predavanje u 13 časova. Kad se probudio čekao ga je bogat doručak, dobila je pohvalu da je odlična domaćica. Vidjela je da mu je nešto palo na pamet što je izazvao smijeh kod njega. - Sjetio sam se moje majke, koja je za razliku od tebe, valjda najgora kuvarica na svijetu. Mislim da ne postoji žena kojoj je više puta u životu iskuvalo i zagorjelo mlijeko. Sva sreća što mi nemamo vatrogasni alarm u kući. Ala bi se taj nasvirao - smijali su se oboje. Oko jedanaest sati Danijeli zazvoni telefon. Teo je vidio da se sva prestrašila kad je vidjela ko zove. Javila se brzo. Pričala je dosta nježno na telefon, kad se odjednom ukoči, raširi oči pogledavši u njega i pocrveni vrpoljeći se na stolici. Počela je nekako da skoro muca. Bilo joj je neprijatno. Izgledala je kao da je uhvaćena u nekom muljanju. - Ko je to bio? - upita Teo radoznalo.

- Moja majka – odgovori i pocrveni opet. - Je li se to meni čini ili si nešto muljala majci – upita zadirkujući je. - Pitala je jesam li sama... - odgovori pokajnički. - A ti si naravno rekla da jesi... - Najbolje da sam joj rekla “sad smo Teo i ja majko ustali iz kreveta”, pa da ubijem vlastitu majku. Pa su se smijali oboje. Nježno je poljubi u kosu, oduševljen njenom pažljivošću prema voljenim. Nije voljela da nikoga laže. Odvezla ga je u stan da se na miru spremi i presvuče za predavanje a ona je otišla u Agenciju da se Acka malo odmori i ruča. Javio joj se da je s nekim kolegama. I očito nezadovoljan rekao da će izgleda morati izići s njima pa da će se nastojati izvući što prije a da ona ode u njegov apartman, ostavio joj je ključ ispod zelenog cvijeta na trećem spratu, koji je stajao na prozoru stepeništa. Nije htjela gubiti vrijeme što im je izmicalo na rasprave. Poslušala ga je, opet im donijela večeru i kifliće, slane i slatke. Došao je oko devet ljubeći je i grleći kao da je nije vidio deset dana. Ujutro su otišli do nje da se presvuče pa su htjeli u grad da on nešto kupi za poklon ćerkama od brata, i možda nešto sebi i svojima. Danas nije imao predavanje. Bio je slobodan. Tražio je da odu samo do Lili, da pozdravi ženu, da ne ispadne da je otišao a nije se ni javio. Dok se ona spremala, on je razgledavao po stanu i raspitivao se, o njenoj kolekciji, o nekim knjigama, posebno o slikama na kojima su bili njeni. Uslikao ih je, imao je osjećaj da ih tako zna i on. Odjednom se oglasilo zvono. Danijela se začuđeno trgne. Ko bi to mogao

biti? Taman je sređivala kosu u kupatilu. Oklijevala je. Nije nikog očekivala a Teo je bio tu. Presječe je pri pomisli... samo da nije Dragojla. Istrči panično iz kupatila. Teo ju je začuđeno gledao. - Jao kuku, samo da nije Dragojla? - uspuvala se prestrašeno. - I šta ćemo ako jeste? - Teo je jedva uspio sakriti osmjeh. Kako se sirota uspaničila i pocrvenila. - Ne smijem o tome ni misliti – pokušala je preko videofona da vidi ko je na vratima zgrade, ali nije bilo nikoga. - Uh, lažna uzbuna, možda je neko pozvonio iz drugog stana samo da mu otvore vrata – odahnu ona. Ali nakon desetak sekundi sad se oglasi zvono na vratima stana. Ona otrča do vrata sluteći da će morati skakati kroz prozor da bi izbjegli neželjenog gosta. Bolje se polomiti nego da ih ona uhvati. Panično zgrabi telefon zovući Acku, dok je Dragojla “legla” na zvono. Teo shvati da će biti još gore ako budu odugovlačili sa otvaranjem vrata pa se mirno uputi i otvori ženi vrata. Ova je već legla na vrata kao da će da ih provaljuje. - Uhhh! - izbeči oči kad ga ugleda. Danijela! - vrisnu strogo. Danijela sva crvena dotrča čekajući presudu. - A zato ti meni ne otvaraš! Sad je meni jasno. Govori, šta se ovdje dešava? - strogo je gledala Danijelu a Teu se smješkala sve ga odmjeravajući i dižući obrve. - Ma ništa teta Milena – mucala je Danijela – ja se spremam u kupatilu pa nisam čula zvono. - Hmmm... a šta on radi kod tebe? - upita, sigurna da stvari nisu ni malo naivne. Za tri godine još nije uhvatila niti jednog muškarca kod njih, do ovog stranca sada. A napravila je ihoho “inspekcija“! I po noći i po

danu. - Gukni Danijela, gubim strpljenje! Gdje je Aleksandra? - upita strogo, razmišljajući da je bar odabrala finog momka. Svidio joj se još kad su se sreli u petak. Vidjela je da gleda Danijelu, ali da je smiren i ozbiljan i da ne krije da mu se sviđa. Znači, da nije imao još neku na “zalihi” pa je tražio “provod sa strane” dok ga druga čeka. Pratila ga je pažljivo, i da nije bio stranac priznala je sebi da bi se složila s Danijelinim izborom. Vidjela je da je Danijela pogledala preplašeno u njega, ali on je bio miran i nije se uopšte uzrujao vidjevši nju. Samo joj se osmjehnuo otvorivši vrata. “E sad će pasti jedna inspekcija” zaključi Dragče inspektor, ljutito se probijajući naprijed jer su je zaustavili u hodniku kao da joj ne daju dalje proći. Progura se između njih, dok su se oni pogledavali.

- Donijela sam ti ručak, i povrće i smrznutih kolača. Oćeš da mi se sve ovo rastopi. Pusti me do frižidera, šta ste stali ko da ću morati da se probijam između vas! - gledala ih je strogo. Teo nije tražio prevod. Danijela je imala svojih briga. Ova gospođa je imala malo temperamenta od njegove majke pa je odlučio da je on preuzme na sebe. - Dani, idi ti da se spremiš a ja ću biti ovdje sa gospođom – umirujuće joj reče. Danijela ga pogleda kao da je pao s Marsa. Ostati sam s Dragojlom?! Iako nije znala jezik ta je bila sposobna da izvuče sve odgovore koji su je zanimali. Dok su oni tako razgovarali, Dragojla se raskomotila posmatrajući njih u razgovoru.Vrtila je glavom vidjevši da je Danijela zagrijana za ovog

čovjeka. A šta će kad on ode? Kako da objasni njenim roditeljima šta joj je? Ako još ostane trudna? Aaa, onda je namjerila da prepliva more koje već treba da prepliva i da ga dovede za uši Danijeli. Neće on njoj mrdati. Danijela se nije mogla buniti, šteta je već učinjena. Ode da sredi kosu do kraja. Potpuno im je upropašten dan, umjesto da misli na njega cijeli dan će misliti na Dragojlu. Teo je mirno pomogao ženi oko paketa, kad su ostali sami Dragojla se malo “otkravila”, znala je da na njemu ne može vježbati strogoću kao na Danijeli i Acki. Ponudila mu je kolača, a vidjela je da su već doručkovali. Posložila je hranu u frižider, pa se uputi u spavaću sobu sve gledajući njega. Tea to iznenadi, žena je jedan čas poslovala po kuhinja a drugi “jurnula” prema sobi sumnjičavo gledajući njega. Odmah je shvatio da nešto provjerava, i mahinalno pođe za njom. Našao ju je kako pipa krevet, zagleda pod pokrivač, nosom pokušavajući nešto da namiriše, a onda se iznenada sagla ispod kreveta. Bio je potpuno iznenađen, sad mu je bilo jasno šta žena radi! Pa ona je tražila tragove da su zajedno spavali u Danijelinom krevetu! Dragojla je posumnjala da se nešto dešava, jer kad bi zvala Danijelu nikad joj se ne bi odmah javila nego tek kasnije. Pitala se s kim je bila pa neće da se javi. Uto dođe Danijela, vidi šta Dragojla radi pa ljutito pogleda u njega. - Teo! Pa zašto si joj dozvolio da ide u spavaću sobu? Jao, Teo gotovi smo! - kukala je ona. - Dragojla šta to radite? Pa vidite da vas Teo zaprepašćeno gleda? Misliće da ste poludjeli! - pokušala je da je zaustavi Danijela.

-Neka misli šta oće! Kad si prije promjenila posteljinu da mi je znati! A sad ću ja pogledati u kupatilo! Danijela je nemoćno pusti. Dragojla nije mogla naći njihovu posteljinu. Ona ju je s ljubavlju skinula i spakovala u vakum vreću. Kad on ode da ostane bar njegov miris... Naravno nije našla ništa u kupatilu. Nije mogla vjerovati da ništa nije bilo. A vidjela je da su već ko jedno, da se razumiju čim se pogledaju. Bila je sigurna da su završili u krevetu. Čuli su da se vrata otvaraju. Na vratima se pojavila Acka. Kad je vidjela majku pošizila je. - Dragojla! Šta to radiš? Ajde pakuj se i kući! Koliko sam ti puta rekla da ti zabranjujem da nas špijuniraš! Dragojla zausti da nešto kaže. - Da te nisam čula! Odmah kući! Reći ću te ocu! Prevršila si mjeru! Dragojla je vidjela da joj je kćer ljuta i da sad ne vrijedi da se ubjeđuje s njom pa je nimalo se ne uzrujavajući zbog kćerkine dreke, mirno pokupila šerpice i torbe, mahnula Teu, šljapivši ga usput po guzi i odjezdila sa bojišta. Izgubila je bitku ali rat se i dalje vodi... Čim su se vrata zatvorila njih troje se međusobno pogledaše i prasnuše u smijeh. Smijali su se presavijajući se, dok su im suze pošle na oči. - Hvala ti Aci. Hoćeš kafu? Ne znam šta bismo da nisi došla. Pregledala nam je spavaću sobu – zahvali Danijela prijateljici opisujući koliko je situacija bila ozbiljna. - Ušla je u sobu?! - zaprepasti se Acka. E pa Dragojla, stvarno... - Gledala je ispod kreveta, mirisala posteljinu i jastuke, gledala u ladice – opiše Teo čemu je sve prisustvovao.

Acka je vrtjela glavom pitajući se usput kad će prestati da im jaši za vratom. Danijela se spremila, pa ih Acka poveze do grada i ode u agenciju. Oni su nastavili dalje po planu, rekla mu je da će ga pričekati u kafiću preko puta a on je sam neka ode do Lili. Vratio se za petnaestak minuta, ali zajedno s njom. Danijela je bila zbunjena i zatečena. Doveo je Lili k njoj. Uh, Teo... - Šta je mala, kriješ se? Umjesto da mi zahvališ na ovakvom dasi? Misliš da sam ja od juče pa da ne znam šta se dešava – zafrkavala je. Danijela prekorno pogleda Tea. On samo slegne ramenima. Objasnio joj je poslije da on ništa nije rekao nego da ih je vidjela sa prozora kako dolaze. I pitala gdje je ona. Da je išla s njim možda Lili ne bi ni posumnjala ovako joj je sinulo da Danijela ne želi da ih ona vidi zajedno i pomisli da su par. Ali se ništa ne može sakriti.

- Danas je bio očito dan za napad, prvo Dragojla pa onda Ljilja uzdahnu ona razočarano. On je nježno poljubio, grleći je zaštitinički, bilo mu je žao što je napadaju, i što se ona sikira. Odvela ga je do nekog čovjeka koji je na improvizovanom stolu od kutija pravio drvene dječije igračke. Stvarno je bio majstor. Kupile su jednoj kućicu za lutku a drugoj mali šminkeraj. Tu su stajali češljići, šnalice, narukvice trake i rajfovi za kosu, i još dosta sitnica. Vrlo lijepo složeni. Imala je i odjeljak gdje su se mogle staviti dječije kremice i šamponići. Pa su joj dokupili i to. Teo je rekao da starija ima pet godina i voli da se uređuje a mlađa još nema neka interesovanja. Jedino mu je izgledalo da je mlađa naslijedila

temperament od njegove majke, bila je eksplozivna i prgava. Ne bi ga čudilo da pokuša oteti starijoj šminkeraj. Pokazao je sliku gdje se slikao nedavno s njima. Sebi nije htio ništa kupiti ali mu je ona kupila jedan pastelno lilavi lagani džemper na ve izrez jer je vidjela da to nosi. Stajalo mu je odlično. Majci je na sajmu našao neku knjigu na engleskom a ocu je kupio neki pribor koji se koristi za pecanje. Rekao je da ga je dugo tražio. To su našli u nekoj maloj privatnoj radnji dok su šetali. Rekao joj je da zapamti radnju pa mu još možda nešto kupi za pecanje. Vratili su se u njen stan nakon što su ručali u jednom finom restoranu. Dogovorili su se da idu u njegov apartman u strahu od Dragojle. Ostale su im još dvije noći i nije željela da joj Dragojla sve upropasti. U apartmanu on je spremao materijal za sutrašnje predavanje dok je ona otvorila vino, servirala im kolače, skuvala kafu. Sjedili su na dvosjedu, jedno uz drugo, gledali materijal na kompjuteru, usput joj je objašnjavao šta vidi. Naslonjena na njegovo rame mirno je slušala kako joj on svojim divnim umirujućim glasom priča o njihovom gradu. Nakon videa Danijela je donijela kolače, i nasula im još vina. Dok su jeli on je nježno pomiluje po pletenici. Još je nije rasplela. Osmjehnula mu se svjesna da voli njenu kosu. On nježno nastavi da je miluje po kosi sad se okrenuvši na stranu da bi mogao objema rukama da dodiruje pletenicu. Polako joj uhvati kraj pletenice i skine traku kojom je svezala na kraju. Prinio je sebi udišući miris kose. Polako, studiozno skoro zaboravivši na Danijelu rasplitao je malo po malo pletenicu, provlačeći prste kroz dio koji bi raspleo. Jedan red bi raspleo a onda ponovo krenuo prstima kroz nju. Danijela je za to vrijeme gledala i upijala svaku crtu njegovog lica

okrenuvši se malo na stranu da ga vidi. Ruke je imao lijepe, muške a opet umjetničke, posmatrala ih je kao što je on posmatrao njenu kosu što mu klizi kroz prste. Nakon nekoliko minuta Danijela shvati da ga je potpuno očarala njena kosa. Ona ustade, pogleda ga, nagnu se naprijed naglo da bi rastresla kosu a onda je opet naglim trzajem vrati. Neki pramenovi su joj ostali oko lica. On je to bez riječi posmatrao jedva dišući a onda joj pruži ruku. Gledao je ozbiljno, nekako ranjivo, vjerovatno svjestan svoje slabosti. Ona mirno prihvati njegovu ruku opkorači ga i sjedne na njegova koljena pritisnuvši ga na naslon dvosjeda. Nekako je bio tužan, razumjela ga je. I nju je ista tuga morila. Sagnu glavu i polako počne da ga ljubi poljupcima koji su govorili da ga voli žena a ne neiskusna djevojka. Kao da mu je trebala nježnost od nje. Dosad joj je tu nježnost davao, a noćas je on bio osjetljiv i trebalo mu je da ona njemu pokaže nježnost i razumijevanje. Ovaj put nije bilo vrijeme za odugovlačenje. Kao da se voljelo dvoje koje sutra nemaju. Bez riječi, sa pokojim uzdahom, i suzama koje joj pobjegoše iz ugla očiju. Nisu imali vremena ni da se skinu potpuno. Tako skoro očajnički odigraju svoj ljubavni ples. Bojali su se onog što sve brže dolazi... Prešli su poslije u krevet ali prije toga Danijela nađe u kupatilu škare i sa unutrašnje strane otkinu jedan dugački pramen kose.U torbi je imala jedino kutijicu u kojoj je držala minđuše. Stavi pramen u kutijicu zavezavši ga trakom. On je ležao u krevetu gledajući je i čekajući da dođe. Imala je na sebi njegovu majicu i pidžamu. Stavila je kutijicu na noćni ormarić. On pogleda u nju, pa uzme kutijicu gledajući šta je. Imala je prozirni poklopac, i kad je malo bolje pogledao shvati šta je u njoj. Sad mu je u očima našla ono prepoznavanje koje je danima tražila.

Vjerovatno fizički Teo toga nije bio svjesan ali onaj “njen” kao da je prepoznao taj gest. "Živote moj napokon si me prepoznao" pomisli sa uzdahom tužno. Možda mu je i u prošlim životima poklanjala pramen. Kao da mu je dala dokaz od neprocjenjive vrijednosti. Opet joj pruži ruku zovući je k sebi. Ležali su zagrljeni, svjesni da će sutra u ovo vrijeme biti posljednji put zajedno. Teo je imao rastanaka u životu ali nikad se nije osjećao ovako potpuno nemoćno. Nikad mu se nije ni desilo da ovako bude intenzivno u vezi sa ženom. Skoro se nisu razdvajali. Pitao se kad ode hoće li se malo osvjestiti i šta će biti ako bude patio za njom? Sve mu je ličilo da bi mu se moglo desiti. Bilo mu je jasno da ona neće ni plakati ni dramiti zbog rastanka. Hoće li stvarno moći tako da podnese njihov rastanak. Žene su bile emotivna bića, ona je bila neiskusna, pa bez obzira što je rekla da se ovo između njih završava kad ode iz Beograda, on je sumnjao da će ona to tako mirno moći prihvatiti.

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 12. Ujutro kao da se oporavila, pobrinula se za doručak, i odvezla ga na Fakultet. Ona je krenula u Agenciju. Rekla je Acki da joj uzme nešto za smirenje jer da ne zna kako će izgurati ta dva dana. A za ponašanje u srijedu popodne i četvrtak zaslužila je Oskara ili neku drugu nagradu. Nije imala pojma da bi mogla biti vrhunska glumica. On je zagledao sve nevjerujući da će mirno prihvatiti da se rastanu. Ona ga je uvjeravala da tako mora biti i da će sve biti u redu, da je velika djevojka. Činilo mu se čak da se ruga i sa sobom i sa njim. - Pa, izgleda da sam ja mnogo veća zavodnica nego što je iko mogao naslutiti. Ja sam se brinula kako ću to obaviti, kad vidi čuda, ne da sam to uspjela obaviti, tako da je bilo “savršenije” nego što sam mogla i zamisliti, nego sam te usput potpuno očarala i upecala. S obzirom da si mi prvi muškarac, iće će to meni dalje kao “podmazano”. A ja se cijelo vrijeme sikiram kako ću, nikako da krenem. Već su mi pojedini dijelovi počeli “rđati” od “neupotrebe”. On se veselo smijao, pustivši je da priča dok je stiskao uz sebe, mirisao, uživao milujući je. Ipak je želio da joj nešto kaže. - Dani... želim ti nešto reći - pogleda je jako ozbiljno. - Mmm...šta? - ona je revnosno i uredno slagala kifliće u tepsiju za pečenje. Sačekao je nekoliko trenutaka da završi a onda je povuče za ruku bliže sebi. Obgrlio je oko struka, gledajući gore prema njoj. Ona mu se nježno nasmiješi pomilovavši ga po obrazu.

- Znaš da su ovo bili posebni dani? Ne samo za tebe nego i za mene. Pazio sam da ti bude lijepo, ali nisam baš pazio sve što je trebalo... Ona začuđeno podiže obrve. - Dani, ti si pametna djevojka i informisana... Sad sam se baš upetljao nasmije se sam svojoj trapavosti. Kad sam dolazio nije mi bilo ni u najluđim snovima da bi mi se nešto ovakvo moglo dogoditi. Imam puno posla na Institutu, provodim tamo nekad i po dvadeset sati pa sam se dvoumio da li da dođem. Ali ima ovdje jedan kolega, jako ljubazan i srdačan stariji čovjek, da me nije on lično zvao vjerovatno ne bih ni došao. Sad sam mu jako zahvalan na insistiranju da dođem. - Teoo... - reče ona mazno, sretna što mu je bilo lijepo. - Dani, bilo je toliko lijepo da, ukoliko nam se to desi, ja neću imati ništa protiv da postanem otac... "Otac?! Čiji otac?" Pa, misli li on..." Danijeli je trebalo vremena da razumije šta joj je rekao. Nije joj palo na pamet da bi mogli voditi ovakav razgovor. - Teooo... - otegnu ona zaprepašćeno. Ma, šta ti je! Teta Mira je rekla da smo sigurni 98%! - Teta Mira? - sad je on bio zbunjen. - Apotekarka, Teo, apotekarka - pojasni ona. - Kako ona to zna? - Joj, Teo, kako ne razumiješ! Kad sam shvatila da bi nešto moglo biti među nama, tražila sam joj savjet. Ona mi je dala neke pilule. - Šta si joj tačno rekla? Pitao se je li dobro čuo a još više je li dobro razumio da je ženi koju zove "tetа Mira" pričala šta namjerava da uradi i kako?! - Pa rekla sam joj da je u grad stigao jedan sladak momak, i da se meni nešto vrzma po glavi i pitala nju ako dođe do "nečega" kako da budem spremna. Rekla je da je najbolje da ti koristiš zaštitu.

- I? - A onda sam joj ja rekla da ja nisam...hm... i da bi to bilo nezgodno. Rekla je, ako ti vjerujem, mislim da si zdrav, onda će mi dati pilule ako sam ja zdrava da ih mogu koristiti. Teo je sad vrtio glavom u nevjerici. Primjetio je već da su ovdje svi srdačni i otvoreni do nevjerovatnih granica. Čim bi ga upoznali odmah bi ga vodili kući. Bilo mu je neprijatno da nenajavljen bane ljudima kući ali oni kao da te probleme nisu imali. Ponašali bi se kao da se poznaju godinama, ni jedna se supruga nije ljutila što bi im muževi nepoznatog čovjeka dovukli kući. Kod starog profesora je ostao do jedanaest naveče, a kod mladog kolege do jedan ujutro! A sad i ova Danijelina apotekarka... - Dušo, zar vi nemate ljekara? - Jao Teo! Baš komplikuješ! Naravno da imamo! Ali teta Mira ima 60 godina, poznaje mene i zna više od mnogih ljekara! Uostalom namjeravam ići ljekarki kad ti odeš. Čekala sam prvo da ti obaviš "svoj posao"… - sad je ona bila pribrana a on u "autu". - I tako "teta Mira" (to je rekao sprdajući se s njom) zna sve o nama? - Paa, skoro... - sad i ona shvati koliko je bila iskrena sa ženom. Ali nikad nije naučila da nešto krije a posebno ne ljudima kojima je vjerovala. Više nije mogao da se uzdrži od smijeha, još u nevjerici od apsurdnosti cijele situacije. Onda je ona krenula da se smije s njim. - Znači, ako bude beba, otac joj nisam ja, nego "teta Mira" koja te loše savjetovala? - smijao se on i dalje. - Nemoj me zafrkavati, ja sam dijete svoga oca, najviše bih voljela da je sve moglo biti po "proceduri", ali ti nisi odavde, uskoro odlaziš a ja nikad nisam bila ni približno hrabra i spremna da to učinim.

I da to nisam uspjela sada ko zna koliko bi još godina prošlo dok ja ne bi opet bila u ovakvom raspoloženju. Bojim se da bi bilo kasno za neke početke... - I šta ti je još rekla “teta Mira”? - upita Teo radoznalo. - Rekla mi je ovako: “Sine, pazi se ti tih stranaca, oni su gore protuve nego ovi naši. Ovi naši su sirovine, lijenčine ili mamini sinovi, a ti stranci su Sodoma i Gomora! Misle da im je sve dopušteno. A je li bar lijep?” - Sine?! - zagrcnuo od smijanja brišići oči rukom. - Ja sam joj rekla “da si prilično zgodan ali da si mi se više svidio jer djeluješ smireno, pouzdano, otvoreno. Ja ionako ne volim ove “razbacane i nabildane”. Onda mi je prestrašeno rekla: “Ju Danijela, sine, nemoj za Boga miloga da se zaljubiš u njega! Upotrebi ga za to što ti hm... treba... jel', i bježi od njega! Ako se zaljubiš, patićeš, a on će odlepršati svojim putem. - I šta si joj ti rekla? - sad je već napeto slušao. - Ništa, da ću paziti. A onda mi je tražila da te dovedem “na procjenu”. Sjećaš li se kako smo neki dan stali ispred apoteke? I kako sam ja kucnula gospođi kroz izlog? I kako je ona provirila i klimnula odobravajuće glavom kad te je “osmotrila”. - Apotekarka je “mjerila” mene? Svašta sam čuo ali ovako nešto još ne imadoh prilike... - vrtio je glavom u nevjerici. Nježno ga je pomilovala, držeći mu glavu na svom srcu i sjetno ga gledajući. Morala mu je reći... - Teiću moj, ti si pravi čovjek, na pravom mjestu, u pravo vrijeme - reče mu tepajući, ali iskreno i ozbiljno.I rođen davno, davno samo za mene prošaputa duboko uzdahnuvši, ali na svom jeziku da je on ne bi razumio.

- Šta si rekla? - on naćuli uši. - Ništa, ništa... - Čisto da još nešto priupitam... iz radoznalosti. Jesi li rekla "teti Miri" da sam ja tu desetak dana i da se namjeravaš u roku od dvadeset i četiri časa baciti na mene? Ili je žena mislila da ćeš pristojno sačekati mjesec dana? - Teo! Sram te bilo! - Danijela ga nježno lupi po leđima znajući da je zafrkava. Doobro... možda sam joj dala naslutiti da ćeš ti tu biti jednu godinicu i da ćeš držati predavanja na fakultetu – reče pokajnički. Bilo mi je neugodno da žena misli da sam očajna, pa da ću skočiti na tebe ko na sladoled. On ustane smijući se, naglo se sagne i prebaci je preko ramena. Ona vrisnu iznenađeno. -Dosta smo pričali Dani - reče noseći je u sobu. Poslije, dok su mirovali jedno uz drugo, on je imao želju da je još sluša, da pričaju, makar i šaljivo. Slutio je da će možda željeti da se sjeća ovih trenutaka kad bude sam i daleko od nje. -Kako to da nisi pitala Dragojlu? - upita je. -Šta da pitam “crni Teo”??? Da sam samo zucnula, ma kakvi zucnula, da sam pred Dragojlom samo pomislila šta namjeravam da uradim, zatvorili bi me u stan i ne bi dali izaći dok ti ne odeš! A tebe bi uhapsili pod optužbom da atakuješ na naivne i neiskusne cure. I deportovali bi te trajno zabranivši ti da kročiš u Evropu! Smijao se do suza, i pomalo tužno pitao šta će biti kad ode? Je li zadovoljna s ovim što je dobila od njega? I on joj više ne treba? Sad kad je savladala prvu prepreku i oslobodila se, da li će zaključiti da može ići dalje, da može tražiti sebi momka koji joj više odgovara, koji je iz njene sredine, priča njenim jezikom.

Nije sumnjao da će tek sad kad je prestala biti stidljiva i neupućena, postati još poželjnija za suprotni pol. Vidio je ionako na sajmu previše “ponuđača”, ali njeni radari su bili tada slabo razvijeni. Nije umjela da tumači finese u udvaranju, dvosmislenost, naboj. Bio je prisutan kad je jedan momak došao k njoj. Poznavala ga je, mirno mu je pružila ruku, ozbiljno pričala, iako se on trudio da joj stavi do znanja da ga interesuje, stajao je preblizu nje, unosio joj se u lice, ali ona ga je gledala mirno i otvoreno, ne reagujući na njegove pokušaje udvaranja. Teo nije razumio šta pričaju, ali je razumio govor tijela, očiju, gestove. Ona je bila potpuno nezainteresovana. Momak nije uspio da dobije ni osmjeh iako je bila vrlo ljubazna. A sad je bila žena. Uz njegovu pomoć. Skoro mu je bilo žao što je on “obučio”. Nije želio da ona ono što zna dijeli s drugima. Rekla je apotekarki da će paziti da se ne zaljubi. Je li to ozbiljno mislila? Nekad mu se činilo da je potpuno njegova, da ga voli iako to nije planirala. Srce bi mu srećno kucalo gledajući je takvu. Tješio se u tim trenucima da ipak neće moći da ga tako brzo zaboravi. Šta će biti s njim? Hoće li njega kad dođe kući popustiti, hoće li se stišati ova euforija koja ga drži dok je s njom. Možda će shvatiti da se malo više zanio pod neobičnim okolnostima. A šta ako ga ne popusti? Ufff... izgledalo mu je da će na kraju priče patiti on. Da mu je neko rekao da će ga osvojiti mlada i neiskusna djevojka ne bi vjerovao. Nikad nije padao na takve žene. Sem na Danijelu. Nije htio da ode u crna razmišljanja. Odluči da nastavi da je podbada. - Pa kako ćete se udati ako ne dozvoljava nikom da vam priđe? - reče, nježno joj sklanjajući kosu iza uva i milujući obraz. Bila je naslonjena na njegova prsa, ležala mu je na srcu... i stvarno i figurativno...

- Dragojla ima striktan plan za mene i Acku. A moja majka je podržava. Po planu i programu, trebalo bi tri mjeseca da izlazimo, i najviše što smijemo uraditi je da se vodimo za ruke. Nakon toga da ga dovedemo kući i predstavimo, onda da on nas odvede svojoj kući i upozna s roditeljima, pa da se i roditelji upoznaju i da se vjerimo. I onda, ako baš “ne možemo da se suzdržimo” do vjenčanja, možemo dalje. Ali najbolje bi bilo da sačekamo vjenčanje pa onda da “krenemo sa vježbama”. -A znaš šta je najsmješnije? Ja i Acka se skoro potpuno slažemo s njom, ali joj ni za živu glavu to ne bi priznale! - reče mu ona okrećući glavu i stavljajući sad drugo uvo na njegovo srce, da mu čuje ritam. On je zagrli čvrsto stiskajući vilice i ljubeći u kosu, da mu ne vidi tugu i zabrinutost na licu. -A kako smo se borile s njom da se ne dokopa ključa od našeg stana! Pju! Dragojla je koristila sva moguća sredstva ne bi li uspjela. Kad je dobila jednom ključ od gazde, kopirala ga je i nije nam rekla. Čovjeku je nešto smuljala, on jadan ništa nije posumnjao. Srećom Acka i ona su se srele ispred zgrade. Acka ju je uhvatila na djelu. Onda smo morale da stavimo i novu bravu s rezom. A bravaru Žiki smo rekle da ćemo mu skinuti glavu ako da ključ Dragojli, ma šta mu rekla. Pitao je šta ako dođu vatrogasci? Rekle smo ako su zgodni da uđu kroz prozor... Da Acka nije onakav strateg i ne čita Dragojline “manevre” ne bi mogle disati od nje. A sve zato što smo ženske. A drugu pjesmu pjeva svom sinčiću. Doduše, ima i on ograničenja, rekla mu je ako mu djevojka zatrudni, priča je završena, bilo njemu pravo ili ne. Mora da se ženi ili će ga izbaciti iz stana. - Nije čudo da volite Egipat, kao da ste tamo odrasle tako ste konzervativne. - Nismo konzervativne samo smo realne. Treba se čuvati krajnosti.

100

Prevelika slobodna je loša kao i prevelika strogost. Ja sam opreznija a Acka je življa. Korigujemo jedna drugu, ustvari nadopunjavamo. “Sunce moje”, pomisli Teo, “sa kosom boje pijeska... Hoćeš li zauvijek ostati na posebnom mjestu u mom srcu?” pitao se zabrinuto. Nije znao šta da radi, misli su mu bile potpuno zbrkane i haotične. Znao je da mora da se odmakne od nje da bi se sabrao a opet pri pomisao na odvajanje muka ga je hvatala. - A da samo znaš kako nam je Dragojla “trkeljisala” po telefonima. Jednom se dočepala moga, ko zna šta je ispritiskala nikako nismo uspjele da ga osposobimo. Na kraju sam morala nositi u servis, a onaj majstor mi je rekao “u bre gospođo šta je radilo ovo vaše dijete po telefonu”. Rekla sam mu da mi je dijete diralo telefon... Zamisli – puvala je sva zanijeta u priču i milovanje njegovih grudi. Poljubio bi je i pustio da dalje priča. Svaki sekund mu je bilo sve teže pri pomisli da se rastaju. - Kad smo se predale, više nismo mogle da se borimo s njom počele smo je učiti na telefon da koristi skajp, internet i drugo. E čovječe, pa valjda bi je bilo lakše naučiti normalnog čovjeka da upravlja Spejsšatlom! Koliko miliona pogrešnih kombinacija ima valjda ih je Dragojla sve isprobala. Mogle smo se odmah zaposliti ili otvoriti servis za popravku telefona šta smo prošle s njom. Acka je jednom toliko pošizila da je bacila svoj telefon od zid. E to ti je cijena učenja Dragojle na moderni telefon. Jednom je provjeravala sinov telefon, pa je slučajno njegovom šefu poslala sliku njegove polugole cure! Čovjeka zamalo da ne opali infarkt. Čovjek je nazvao, sav se tresao, poričići da ima ikakve veze s tom djevojkom i da mu to neko podmeće. Ja mislim da bi je najradije zadavio kad se sve razjasnilo. Sad mu je bilo dosta priče, kosa joj je mirisala, neprestano je “čačkala” po njemu, i on opet poželi da postanu jedno...

101

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 13. Bili su oboje očajni. Danijela je znala da mora smoći snagu da ga mirno pusti, bez drame, bez obećavanja. Osjetila je juče promjenu u njegovim zagrljajima, poljupcima. Nije htio da se odvoji od nje. Morala je ona učiniti sve da ovaj rastanak ne završi kao tragedija. Juče kad je razgovarala s prijateljicom, zaključile su da joj je potrebno nešto za smirenje pa je Acka skočila do apoteke po biljne kapsule. Danijela je od juče osjećala da počinju polako djelovati. Bila je opuštenija, bolje je razmišljala. Došlo je vrijeme za najteži razgovor u životu. - Hvala ti Teiću, najbolji si profesor koga sam ikad imala - šalila se. - Dani? Znači ne želiš više moje "podučavanje"? - Naravno da želim! Ali ja sam iskoristila sve časove predviđene za ovaj "kurs". - A dodatne? Za viši stepen obrazovanja? Kad dođeš u Aleksandriju? - O tome ćemo misliti kasnije. Ko zna hoćemo li imati vremena i gdje će ko biti. - Dani... - Molim te Teo... sad ne želim da pričam o budućnosti. Pusti neka se stvari odvijaju same od sebe. - Dobro, nastavićemo "obuku" kad dođeš za Novu godinu. Acka mi je rekla da onda imate turu. Nemam namjeru još da te pustim. Dok god mogu želim da te zadržim za sebe. - Kako da me zadržiš? - Možemo da se vidimo kad god dolaziš u Egipat, a i kad putujem svratiću k tebi.

102

- Ne Teo, ništa od toga - čvrsto i mirno reče. Treba da ostane ovako lijepo kao što je bilo. Kad bi tako uradili vrijeme bi nas uništilo. Razdvojenost bi učinila svoje. Ovo je bilo savršeno. Jako sam zahvalna višim silama na ovom susretu. - Znači, hoćeš da me zaboraviš? - upita razočarano. Jedva je obuzdala suze. - Misliš da ću ikad da te zaboravim? Prije ćeš ti zaboraviti mene. - Grešiš Dani - možda bi on i mogao, ali srce neće htjeti za to ni da čuje. Nije joj to mogao još reći.

********* Taj zadnji dan boravka, četvrtak, nije imao predavanje. Spakovao se, otišao na Fakultet da se pozdravi sa kolegama i došao k njoj u stan. - Teo, nemoj da dramiš, molim te. Sad ću ja još morati tješiti tebe. Nije dovoljno što će Dragojla patiti jer neće moći više da te štipa i šljapka po guzi, nego ćeš mi i ti sada tu pekmeziti. - A znam šta te interesuje... znam Teo šta tebe muči – tajanstveno je otezala skrivajući nešto iza leđa. - Je li? A šta to mene muči? - upita tajanstveno. Teo pomisli da nije ni približno slutila kakva mu je zbrka u glavi i srcu. - Ti si profesor Teo. I jednog dana ćeš dijeliti ocjene studentima. I sad se, naravno, pitaš koju ću ja tebi dati ocjenu... - zafrkavala ga je dalje. - Daćeš mi ocjenu? - začudi se. - Nego šta! Jesi li spreman? - Jesam, da vidimo kako sam prošao – mirno joj reče.

103

- E pa evo Teiću! - i iza leđa izvuče reket za stoni tenis na kome je pisalo 10+. - Dobio sam deset plus? - iznenadi se on podignuvši obrve. - Jeste Teiću, za obuku i dobro vladanje dobio si čistu desetku i još malo više. Vidi se da ti leži “obučavanje”. Sad možeš da tražiš i druge kandidatkinje kojima treba tvoje “stručno znanje”. Nije mogao da se ne smije njenim šalama. A ona nije htjela nikako da se preda bolu. Ne dok je on tu. Bio je iskusan i lako ju je mogao pročitati ako pokaže imalo slabosti. Donio je jaknu koju su kupili u Beogradu i rekao neka bude kod nje ako mu zatreba opet. Pozdravili su se, nije htjela s njim na aerodrom. Acka ga je odvezla do apartmana. Kombi je dolazio po njega da ga odveze na aerodrom. Nije bila sigurna u sebe pa je rekla Acki da dođe oko tri kući. Pa su zajedno svi troje pili kafu i smijali se. Kao da nekakve brige u životu nemaju. Kad ga je pogledala posljednji put u oči, iz crnila koje je obuzelo vrisnuo je neki glas, pozdravljajući ga, govoreći mu: “Zbogom živote moj, zbogom ljubavi moja. Hvala Aleksandriji što sam te srela opet. Srešćemo se možda u nekom novom životu...” Otišao je... a ona je tu noć ispovraćala dušu i isplakala more suza. Acka joj ništa nije govorila, prošla je to sama, znala je kako joj je. Samo ju je milovala po kosi i donosila joj kamilicu i tablete protiv povraćanja ne bi li joj se želudac smirio. Sutra je Acka učinila nešto što je mislila da se nikad neće desiti. Pozvala je majku pod izgovorom da će joj dati neke papire da ona otrči u grad jer da one nemaju vremena.

104

Strah od Dragojle bio je okidač za Danijelu. Kad je čula da Dragojla dolazi skočila je kao oparena. Brzo se umila, trljala obraze, tuširala se, stavila hladne listiće krompira na podočnjake. Upotrebila svu šminku koju je imala da se “zakamuflira”. Jer Dragčetu detektivu ništa nije promicalo... Srećom Dragojla se nije popela u stan nego je pozvonila da joj Acka donese papire. Da je samo slutila šta se gore dešava... Ali važno je bilo da je plašeći je Dragojlom Acka uspjela da trgne Danijelu iz muka. I tako je preživjela taj prvi dan njegovog odlaska.

105

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 14. Teo je shvatio da ovako neće ići. Kad joj je prvi dan poslao poruku nije mu odgovorila. Mislio je da je zauzeta i da nije vidjela. Ali tri dana su prošla a ona nije odgovarala. Treći dan on shvati da mu se neće javiti. Bio je ionako u totalnoj zbrci. Imao je posla, na sreću oprema je kasnila nekoliko dana pa je još imao vremena da se spremi. Ali bio je rastrzan između razmišljanja o njoj i poslu. Ona je odnosila prevagu. Morao je konačno da se zapita šta dalje. Da je pusti? Treba da je ostavi na miru. Dva dana nakon te odluke osjećao se kao da je on iskorišćena naivna djevojka. Znao je dobro da to nije tako, da je bila jako fer držeći se onog što je rekla na početku ali se nikako nije mogao sabrati. Pitao se, možda prvi put u životu, gdje je i kakav mu život? Ovo je izgleda bila raskrsnica na kojoj je morao donijeti odluku. Pokušao je racionalno da postavi stvari. Pa i vrijeme mu je da se pozabavi svojim privatnim životom.Treba da se ženi, da ima porodicu. Gledajući realno nije mogao da joj nađe nijedne mane. Bila je divna, poštena, vaspitana, a opet je bila svjetska žena. Teo je osjetio napokon smirenost kad je priznao sebi kao muškarcu da je "pao" pred njom i da se ne sikira zbog toga nego da mu se srce raduje. Skinuvši taj teret sa sebe mogao je da se koncentriše i na posao. Ali ostalo je da rješi još to s njom. Ako ne prihvati? Nakon nekoliko dana upornog slanja poruka i zvanja, on joj pošalje poruku da opet dolazi u Beograd. Nekoliko minuta nakon toga telefon zazvoni. Ona! Protrese ga struja. "Platićeš mi za ovo Dani. Za ovih nekoliko dana muka držaću te u krevetu dok god ne otplatiš "dug"".

106

- Dobro si se smilovala. Kako možeš Dani, kako možeš - ljutito i uvrijeđeno kao da je žensko, zadrami Teo. Učini mu se da čuje smijeh. "Pa ona mu se ruga!" Onda začuje neko nakašljavanje. - Teo... - neko mu se rugao s druge strane. "Pa ovo nije Danijela!" prestrašeno zaključi. -Gdje je ona Aleksandra - upita zabrinuto prepoznavši glas. Nije ga bilo briga što zvuči kao ostavljeni ljubavnik. - Smiri se, sve je u redu. Ona je otputovala kod svojih. Ovo je službeni telefon pa je kod mene dok se ne vrati. - Kad je otišla i kad se vraća – kratko upita. Nije imao volje za kurtoaziju. - Otišla je u srijedu i vraća se za sedam dana. - Dobro, daj mi broj na koji mogu da je dobijem. Acka se nakašljavala. - Teo... zabranila mi je... - Šta sam ja klinac?! - uvrijeđeno eksplodira. - Smiri se, ako i nakon sedam dana budeš želio da je čuješ obećavam ti da ću ti to omogućiti. Molim te razmisli dobro je li pametno da je zoveš. - Hvala ti, Aci, razumio sam – uzdahne pomirljivo, ipak su se pomakli sa mrtve tačke.Od početka sam svjesan u šta sam se upustio i šta se može dogoditi. Pristao sam na to. Da nisam Popustio sam joj jer sam slutio da će iz ovog ispasti nešto lijepo inače se ne bi ni upuštao u to. Ako nekom treba vrijeme onda je to ona. Šta ti je rekla je li se pokajala? - Ih Teo...hoćeš da cinkarim prijateljicu...Ali kad već pitaš da se ne demorališeš...dobio si najveće ocjene! Hahaha... - zafrkavala ga je Aci. - Tako ti je rekla?

107

- Naravno da nije! Šta ti pada na pamet! To vidim sama... To ga je napokon malo smirilo i dozvolilo da razumnije razmišlja.

********* Nakon nekoliko dana njegovog upornog zivkanja Danijela je morala nešto uraditi. Ni sama nije znala kako je došla na ideju da ode nekoliko dana kući. I onako je to namjeravala da uradi već ranije. Trebala je da sredi svoje dokumente i da donese neke knjige koje su joj trebale. Usput će im popuniti zalihe, majka će joj sigurno nakrcati hrane za bar mjesec dana. To saopšti Acki. - Aci šta misliš da ja odem nekoliko dana kući? Gužva je sad prošla, ti Vlado i Jagoda će te se snaći. Ako bude trebalo da dođem samo me pozovi. - Nije loša ideja. Hoćeš li im išta reći ako primjete nešto na tebi? - Možda mami. Vrlo je razumna žena. Vidjeću. - Koliko namjeravaš ostati? - Možda nekoliko dana, najviše sedam. Ali ako mi dosadi eto mene ranije. Aci... ja bih isključila ovaj službeni broj... Ti imaš kloniranu karticu pa se ti javljaj na njega. Reci da sam ostavila telefon u Agenciji... posebno ako on zove. - Zvao te? - Zove me svaki dan i šalje poruke. - Pa zašto nećeš da mu se javiš? Ako on hoće i dalje da te čuje? - Tek je nekoliko dana da smo razdvojeni Aci. Još je pod utiskom našeg susreta. Neka prođe više vremena pa ću onda vidjeti. Neka prvo razmisli.

108

- Grešiš. Pa nije on pubertetlija, čovjek je jako realan. Neće da te pusti. Gdje će naći curu kao ti? - Aci, odlučila sam. Molim te da ga ne spominješ. - OK. Razmislite oboje još malo. I tako je Danijela otputovala kući. U sigurnost porodičnog doma. Trebalo joj je da osjeti majčinu snagu i realnost. Koliko bi je puta utješila, problem koji bi Danijela vidjela kao ogroman "realna Sremica" bi svela na pravu mjeru i on bi ispao samo problemčić. Ona se nije plašila izazova u životu. Nakon dva dana odlučila je da kaže majci istinu. Osjećala je da će je razumjeti i pravilno savjetovati. -Mama, moram ti nešto reći... Majka joj je poslovala po kuhinji dok joj je Danijela pomagala. Kad je ovo čula, zamišljeno pogleda kćer. Vidjela je čim je došla da je drugačija, zbunjena i da o nečemu razmišlja. Kad su razgovarale o poslu, Acki i ostalom nije mogla da primjeti neke promjene. Milica je iz toga zaključila da onda u pitanju može biti samo ljubav. Čekala je da vidi hoće li Danijela išta spomenuti. Kćer joj nije voljela ništa kriti niti muljati... za razliku od mlađe, kojoj bi se istina rijetko "omakla". - Da moja kćer nema kakvog momčića? - šalila se da pomogne Danijeli da se otvori. - Imala sam. - A više ga nemaš? - Otišao je... Malo je komplikovano... Nije odavde, stranac je. - Gdje si ga upoznala? - Na Sajmu knjiga. - Sada? Ovom prije petnaest dana? - Pa koliko je to trajalo?

109

- Dok je bio u Beogradu. - Auuu Danijela... Sad je i Milica ostala bez teksta. Nije očekivala ovako nešto od odgovorne i mirne kćeri. - Pa kako si se tako brzo “ušemila” s njim? Nisi ni malo razmišljala – kritikovala je kćer. Stvarno ju je iznenadila. Vjerovatno je bio iskusni zavodnik, pa vidjevši nju tako naivnu iskoristio je priliku. Gad. - Mama, stani da ti kažem. Željela sam njega. Baš njega. I ni jednog drugog. On mi je nudio da razmislim, da ne žurimo, ali ja sam znala šta želim mama. Nije me zaveo, nije iskoristio, čak mogu reći da sam ja iskoristila njega. Ja znam stvari koje on ne zna. Otišao je zbunjen, pokušao me nagovoriti da nastavimo ali ja sam rekla da je kraj. - Aaa... ti si znala da je on taj... Jasno mi je. To sam pomislila i ja kad sam ti vidjela oca. Oko mene su se vrtjela desetorica ali ja nikako da odlučim. Kad sam ti vidjela oca istog sekunda sam znala da želim njega. Danijela klimne glavom potvrdno. Nadala se da će je majka razumjeti. - Pa zašto mu nisi pružila priliku? - Pružiću mu mama, ali neka prije razmisli. Neka prvo na miru razmisli šta želi. Znam da sam mu se svidjela, znam da nije zauzet, ništa mi nije lagao ni krio. Ja sam njemu neke stvari prećutala. Milica je smatrala da je bolje da joj sad ne soli pamet i prigovara. Vidjela je da joj je kćer odlučila i da se tu ne može ništa učiniti. Ako je imala u nekog povjerenja onda je to bila Danijela. Možda je stvarno tako moralo biti. Onda se sjeti muža. - Tata će ti se razočarati ako sazna. - Uhh, mama... - Imaš li njegovu sliku barem? - Milica je umjela da procjeni čovjeka čim ga vidi.

110

Danijela se osmjehnu nježno i donese tablet. Vidjela je da ima puno njegovih i zajedničkih slika. - Izgleda jako ozbiljno, nisam to očekivala. Izgleda kao zgodni računovođa, zamišljala sam ga drugačije – oprezno reče kćeri. Danijela to shvati kao pohvalu i osmjehne se majci s olakšanjem. Ako je ona zaključila da je ozbiljan i fin, Danijela je bila sigurna da je to tako. - Sad kad sam ga vidjela čudi me da je pristao... ili si ga ti dovela pred svršen čin... Danijela pocrveni na majčin komentar. Pomisli da bi se moglo reći da ga je dovela pred svršen čin. Prećutala je na tu opasku. - Jeste li pazili? - oprezno je Milica dalje ispitivala. - Jesmo, ali je ipak rekao da nema ništa protiv da postane otac. - Rekao ti je? - začudi se žena. “Svaka čast, čovjek zna šta je odgovornost” pomisli. - I poslušao te, nije ti se javio od kad je otišao? - Ma javlja se mama... zove me svaki dan ali ja neću njemu da se javim. Danijela je opet pocrvenila pri pomisli na njegove poruke. Pisao je svašta; da je sanja, da je ljubi… - Zašto nećeš? Pa vidiš da je siguran da želi dalje da ste zajedno? Gdje živi? - Mama treba da vidi šta stvarno želi a ne da osjeća obavezu, neka razmisli malo duže. Ako mu budem nedostajala i nakon nekoliko mjeseci onda znam da je siguran u to. Ovako, još je pod utiskom Beograda, jedva smo se razdvojili, ja sam morala da budem ta koja završava priču. Prećutala je odgovor na pitanje odakle je. Nadala se da će to majka zaboraviti... - Nisi mi rekla odakle je Danijela? - osjetila je da je to sporni dio. - Iz... Aleksandrije... - odgovori kćer tiho i pokunjeno.

111

- Aleksandrije?! - Milicu je malo šta moglo da iznenadi ali ovo... - A sreli ste se u Beogradu?! - priupita da vidi je li dobro shvatila. Danijela klimne glavom potvrdno. - Baš čudno. Putuješ stalno tamo a upoznali ste se tek kad je došao u Beograd – osjetila je da bi ovo mogla biti posebna ljubav. Na kćeri je vidjela da ga voli. Činilo joj se da je i on “zagrijan” ali za kćer je bila sigurna da zna šta želi. I da je spremna na posljedice ako ovo loše završi. Ionako se tu ništa nije moglo više uraditi. Bila je jako sretna što joj se njeno dijete povjerilo. Dogovorile su se da ništa nikome ne govore. Danijela se vratila u nedjelju u Beograd, pao joj je veliki teret s duše kad je razgovarala s majkom. Znala je da će je ona uvijek pametno i realno posavjetovati. Iako je rekla da će biti duže, pekla ju je savjest što je ostavila njih troje i skoro pobjegla natovarivši njima na vrat sav posao. Zaključila je da bi ona mogla da oslobodi njih da se malo odmore. I Vlada i Acka su imali zakazane ture. Dok bude radila neće moći toliko misliti na njega. Kad bi legla u krevet samo bi mu poljubila sliku i skoro odmah od umora zaspala. I ujutro kad bi ustala prva misao bio bi on.

112

Marija Reljan

Sjeti se dragi...

POGLAVLJE 15. Po povratku Acka joj je oprezno rekla da je zvao. I da je napisao da dolazi nazad u Beograd pa mu se morala javiti. - Rekao je ako mu se uskoro ne javiš da će sjesti na avion i doći. - Uhh, Aci... - Zavodnice, počela sam da žalim "jadnog Теа" - smijala se Acka i sama iznenađena razvojem događaja. Mislila je da će Danijela patiti. On joj je izgledao kao zreo i iskusan muškarac. Svidio joj se ali je željela za Danijelu muškarca koji će je beskrajno voljeti a ne ovo što se desilo. Pogotovu se brinula vidjevši koliko joj Teo znači. Ali kako su dani prolazili on se sve više vezivao za Danijelu. Acka je sa čuđenjem zaključila da ne želi da se rastane od nje. Bio je jako zabrinut i neraspoložen u četvrtak. Danijela ju je zvala u pomoć, da ne bude sama s njim te zadnje časove. Kad ga je vozila do apartmana sjedio je zamišljeno zaboravivši na nju. Trgao se kad je parkirala. Osmjehnuo se kiselo i izvinio se što je bio loš sagovornik. Ćutao je nekoliko trenutaka, ne gledajući u nju. Onda je zamolio da pazi na Danijelu i pozdravio se s njom. Počela se pitati je li joj prijateljica neotkrivena "fatalna žena". Mislila je da je priča s njegovim odlaskom gotova. Danijela joj nije rekla da je on zove svakodnevno a nije htjela da joj staje na muku i ispituje je. Čekala je da joj sama kaže.

113

********* Danijeli je srce lupalo kao poludjelo. Nisu se čuli deset dana. Plašila se. Biće ljut, prigovaraće joj. Ko zna šta će joj sve reći. Bilo joj i ovako teško bez njega. Obukla bi njegovu jaknu udišući slabi miris njegove kolonjske vode što se još osjećao na njoj. Ostala mu je i jedna majica kratkih rukava. Kad je prespavao kod nje bilo mu je vruće pa ju je skinuo. Tvrdio je da previše zagrijava stan. Sutra je obukao košulju i džemper a majica je ostala. Imala je natpis sa imenom njegovog Instituta. Danijela bi je obukla i u njoj spavala. Poslala mu je poruku. Kad bude mogao ako želi da se čuju. Morala je to odmah uraditi ujutro jer ko zna bi li imala kasnije hrabrosti. Nadala se da ima posla pa da će se javiti tek uveče. Međutim, Teo je zvao nakon jedva sat vremena. Ona i Acka su taman razrađivale plan rute kad se oglasio službeni Skajp agencije. Neki od klijenata javljali su im se i na taj način. Danijela je došla do kompjutera i mahinalno odgovorila na poziv, i dalje slušajući i gledajući u Acku. Teo je vidio da je neko odgovorio. Čekao je da se pojavi slika. Slika se pojavila, a u kadru je bila ona. Stajala je i gledala negdje u stranu. Čuo je u pozadini i neki glas. Nije joj vidio cijelo lice, samo do brade. Čim je vidio, osjetio, čim mu je pogled pao na njenu pletenicu počeo je da se opušta, više nije bio ljut na nju, preplavila ga je sreća. Gledao ju je neprogovarajući, tih nekoliko sekundi dok ona ne shvati ko je. Uživao je u trenutku. Danijela se okrenula videći da se veza uspostavila pa zinu od čuda dok je on s druge strane gledao u nju ništa ne govoreći, samo je gledajući. - Teo! - izusti preplašeno.

114

Teo je vidio da se skoro prepala kad je shvatila da je on. Bi mu žao. Tek je sad pomislio da je njoj možda bilo teže nego njemu. Nije htjela da njemu bude neugodno ni da mu nameće obavezu pa je odlučila da mu se ne javlja. Nije bila sigurna da on stvarno i dalje želi da budu u vezi. Kako mu je bilo krivo. Ispao je potpuno nepažljiv, umjesto da joj se javi s vremena na vrijeme, da je pita jeli se predomislila i želi li da nastave, on je poludio kad mu se nije htjela javiti. Nezrelo i nerazumno s njegove strane. - Zdravo Dani. Kako si? Zbunjeno ga je gledala ništa ne govoreći. Onda pogleda opet u stranu kao da traži pomoć. Na ekranu se pojavi i Acka mašući mu za pozdrav. - Kako ste vas dvije? - upita Teo Acku da bi njoj dao vremena da se sabere. - Dobro, dobro. Radimo. Draga ti je nešto zbunjena - nagnu se bliže ekranu i šaljivo mu šapne. - Acke! - negodovala je Danijela što je prijateljica zafrkava pred njim. On se veselo nasmijao na to. - Ako prizna da je moja draga oprostiću joj što mi se nije htjela javiti odgovori on mirno i provokativno fiksirajući Danijelu. Danijela je nesigurno pogledala u njega. Nije znala šta da mu kaže. Od šoka još nije stigla ni da misli šta osjeća. A onda joj se vrate slike njih dvoje i u očima počnu da se gomilaju suze. “Neću valjda sad da ridam” uplašila se. - Budi pažljiv Teo – reče mu Acka opominjuće. Ja idem, imam posla vi razgovarajte. Pozdravi Tea i ode u drugu kancelariju zatvarajući vrata. - Dani, ne boj se. Nisam ljut. Ustvari, sad sam ljut na sebe. Bio sam nepažljiv i glup. Ti si neiskusna djevojka, ja sam taj koji je trebao da misli a mene je uhvatila panika, prepao sam se kad e nisi htjela javiti .

115

I onda sam se ponio kako nisam trebao. Ona pognu pogled tužno. Da je samo znao kako se bojala njegove reakcije. Pitala se hoće li se naljutiti, hoće li je zato što mu se ne javlja zaboraviti. - Dani, opraštaš li mi? - Ništa ti nisam zamjerila, oprosti ti meni, mislila sam da te ne opterećujem, zaskočila sam te ovdje u Beogradu. Nije ti bilo lako. Našao si se u čudnoj situaciji. Lijepa žena, nepoznat teren, nisi se mogao braniti... - jedva je sročila prije nego što je krenuo potok suza. - Dušo, nemoj plakati, molim te – nježno je molio uspravivši se u stolici. Htio je da je dotakne da joj obriše suze. Danijela ustane sa stolice, bilo joj je grozno da je on gleda takvu. - Dani, vrati se molim te. Ako plačeš plači preda mnom. Hoću da znam sve šta ti se dešava. Dani... - zvao ju je. Danijela se vratila za stol. Osmjehnula mu se, bilo joj je neugodno. On je to shvatio. Sve više mu je bilo jasno da je ona podnijela rastanak još teže nego on. A izgledala je onda potpuno mirno i sabrano. Bojala se izgleda, da će on ako je vidi uplakanu, krenuti da joj nešto obećava, a poslije se možda pokajati zbog tih obećanja. - Dani, velika si cura. Molim te da me saslušaš. Znam da si mi dala vrijeme za razmišljanje. Razmislio sam. Ne mogu ti obećati šta će biti za sto godina ali znam da ne želim da se rastanemo. Nisam toliko neozbiljan da bi te htio kao povremenu curu. Želim da budeš moja djevojka. Znaš šta to znači Dani, da si moja i ja samo tvoj. Naglasio je ono samo tvoj.Ti znaš koji je slijedeći korak kad su ljudi u vezi. Znači, želim da idemo prema tom koraku. Ne želim da otežemo do vječnosti, neću da imaš status moje djevojke idućih deset godina. Razumiješ?

116

Ali ipak Dani, tako moramo početi. Razmisli molim te da li želiš taj status. Danijela ga je slušala. Pričao joj je nježno onim svojim čokoladnim glasom. Mogao je narediti ko zna šta da sad uradi ona bi to odmah uradila. Kao da je hipnotizirao. Ali već je prija razmislila ako dođe do ovoga šta mu želi reći. - Teo, slažem se da se čujemo. Ali bi htjela da još razmisliš. Kad ja dođem u Aleksandriju onda ćemo opet o ovoj temi. Ako budemo sigurni da želimo nešto više, onda ćemo donijeti odluku. Molim te. Ne želim da žuriš, ja se osjećam loše, kao da te silim na nešto. Vidjela je da je sretno odahnuo. Kao da mu je pao teret s leđa. - Znači Dani, moja si? – pitao je provokativno, gledajući je nekako strasno, mangupski, izazivajući je. - Mogu da stavim tvoju sliku na Fejsbuk i da objavim da sam zauzet? – pitao je dalje. - Teo! Da se nisi usudio. Kad bi neko od mojih to vidio nastao bi haos. Rekla sam ti da ćemo kad dođem tamo vidjeti šta ćemo. Za sad si dobio djevojku bar na nekoliko mjeseci – reče mu odlučno. Ne bi podnijela da vidi da se hladi od nje i da je počinje izbjegavati. - Nekoliko mjeseci? – upita zabrinuto. Ali Dani, ja još znam puno stvari koje nisu u nastavnom planu i programu a kojima bi te rado podučio – umiljavao se mazno. - Toliko će ti trebati da se malo osvjestiš, ovo razdvajanje je bilo naglo pa ti je možda teško palo – trudila se ne obazirati na njegova nagovaranja. -Jesam li ja lud ili mene tješi neiskusna djevojka? – pitao je posprdno. Ja sam mislio da ću ja tješiti tebe i davati ti obećanja o vječnoj ljubavi.

117

Kad je to rekao, a volio bi da nije, u čudu je gledao njeno sleđeno lice. Nije govorila ništa, pogled joj je bio skoro staklast, neobjašnjiv. Samo je ćutala. On pošizi na sebe. Nije znao šta ga je spopalo. Nije dobro podnijela šalu o vječnoj ljubavi. Kad je zaustio da nešto kaže čuo je da nju neko zove. - Oprosti, moram ići zovu me. - Nemoj ugasiti, čekaću da završiš – panično joj reče. „Jooj, Teo! Šta je tebi čovječe!“ poludi sam na sebe. Nije htio da ovako završe razgovor. - To može potrajati, čućemo se kasnije – pokušala je da ga otkači. - Nema problema neka traje, ja ću raditi dok ti ne dođeš. Ona slegnu ramenima vidjevši da ga ne može razuvjeriti a on odahnu kad se ona složi s tim. Kad je čuo da se vrata zatvaraju, lupi šakom po papirima na stolu. „Koja si ti budala Teodore! Budala! Čekao ju je skoro dvadeset minuta. Za to vrijeme postao je svjestan „trgovine“ u ljubavnim odnosima. I pitanja koje je njega mučilo, već danima je osjećao da bio mogao da joj ponudi sve. Iako ona to nije htjela, što mu je opet bilo čudno. U drugim vezama neke od djevojaka su nastojale da ga natjeraju na korak dalje, na priču o budućnosti veze ili porodici. Smatrao je da treba pružiti priliku svakoj djevojci da traži od njega ali isto tako i da daa. Najčešće je bilo da su sve bile spremne da uzmu i traže a teško da daju ili ako daju da to bude što manje. A Danijelu nije mogao da svrsta ni u jednu kategoriju. Kategorički je odbijala da trguje s njim, da flertuje, da koristi ženska sredstva. Ali je opet imao osjećaj da je nešto od njega uzela a da on nikako ne može da shvati šta je to uzela. Vjerovatno je htio, kao i svi muškarci da sačuva malo ponosa, da ispadne da je i ona njega malo „jurila“.

118

A ne samo da je on poludio za njom. Ispao bi slabić. Ali mu se činilo da ona još ima sklonost kamikaze, da je spremna da sve uništi između njih ako bude trebalo. Da se neće obazirati ni na bol, ni na njega, ni na šta. Zato se bojao da je pritiska, da igra igru s njom, da joj pokaže da je iskusniji, vještiji i da će ona na kraju igrati kako on želi. Pretpostavljao je da je stvar u tajni koju je uporno skrivala i po njenoj odlučnosti vidio je da nema šanse da mu išta o tome kaže. Sve što se desilo u Beogradu izgledalo mu je normalno, a opet nije imalo nikakvog smisla. Bilo je nešto čudno u svemu tome. A nije se ni blizu tako sigurno osjećao kako je htio da djeluje pred njom. Izgleda da je njegovom muškom ponosu bilo pomalo neugodno što je „poludio“ za tako jednom neiskusnom curom. Djelovala je na njega kao ni jedna žena do sada. „Šta je, tu je“, zaključio je. Jednom se mora i to desiti a ona je zaslužila da dobije sve najbolje. On je bio dosta dobra prilika ali isto mu je neki glas rekao da je uzimajući u obzir cijelu situaciju mogla da prođe još bolje da je prihvatila neke od momaka iz svoje sredine. Jednom ga je čekala na parkingu da završi predavanje. Vidio je prilazeći joj da ne stoji sama. Razgovarala je sa visokim skoro plavokosim muškaracem, dosta zgodnim. Pričali su nešto i smijali se. Kad je krenuo sagnuo se i poljubio je u obraz nešto je pitajući. Vidio je da ona odmahuje rukom i da ga smiruje. Kao da ga je nešto brinulo. On je sjeo u neka skupa kola, svirnuo joj i odvezao se dok mu je ona mahnula. Došao je do nje, nije pokazivala nikakve znakove, bila je potpuno mirna, samo mu se slatko smješila. Upitao je ko je to bio, nažalost, u glasu mu se osjećala ljubomora i sumnjičavost. Na to ga je pogledala skoro hladnim pogledom. Vjerovatno joj je s njene tačke gledišta bilo čudno takvo njegovo reagovanje. Ona nije vidjela ništa sporno.

119

On se skoro ugrizao za jezik. Pitao se i sam šta ga je spopalo. Rekla mu je mirno da je to brat od jedne njihove drugarice, da je jako dobar momak, informatičar i da je otišao u Austriju da tamo radi. Sad su ga zvali u Kanadu pa razmišlja da li da ode. A Teo je osjetio da je čovjek stvarno fin, da mu se ona možda sviđa, i da je dobio iti jedan znak od nje da joj se dopada ne bi oklijevao. Bio bi joj fantastičan muž. A šta je imala s njim? Jednu kratku i čudnu avanturu? Postao je strašno osjetljiv i izgleda nesiguran od kad ju je upoznao. Nikad do sad nije imao ovakve misli. Smatrao je da će žena koja ga dobije jako dobro proći, a sad više nije bio tako siguran da bar što se tiče Danijele ne može i bolje izabrati od njega. U njemu kao da je proradio neki egipatski gen, želio je da je otme, da je veže uz sebe, da budu zajedno dvadeset i četiri časa. Ona je voljela porodicu, biće divna majka, dobra žena. Slutio je da će ga ova igra između njih stajati poprilično živaca. Bar je danas uspio da izvuče od nje da su i dalje u vezi. Valjda je to uspjeh. Nije bio siguran da je uopšte nešto uspio, jer se od stresa osjećao kao iscjeđen limun. „E, Teo, Teo, šta te snađe...“ smijao se sam sebi. Čuo je neke glasove i otvaranje vrata. Vraćala se. Udahnuo je duboko. - Teo još si tu? – upita ona zabrinuto. Oprosti, ovo je sad najopterećeniji dio dana. A ja sam zloupotrebljavala strpljivost kolega dok sam se provodila s tobom pa sad nastojim da im se odužim. Zato sam navalila na sebe svu silu posla. Sve što je zaostalo ja sam krenula rješavati pa me svaki čas neko zove. - Nema veze, ako hoćeš da mi se odužiš protresi malo s tvom svojom kosom - upitao je mazno, nadajući se da će je otkraviti i da će početi komunicirati kao momak i djevojka. - Ohoho! – začuje Teo i opazi da je dobro pocrvenila, gledajući u stranu.

120

- Čuo te kolega Vlada – reče ipak smiješeći se. I okrenu kompjuter prema kolegi koji je kopao po nekim fasciklama u ormaru. Sad su se oba muškarca nasmijala jedan drugom. Čovjek je bio oko pedesetak godina, sijedih brkova i kose, prijatnog lica. Priđe Danijelinom stolu i tako preko ekrana Danijela ih upozna. Ona reče kolegi da je Teo bio u Beogradu, da radi u Aleksandriji da je historičar. -I šta još Danijela? – upita Teo oprezno. Ona začuđeno podiže obrve. Vlada kao iskusan čovjek, uz to veliki šaljivdžija pogleda u Danijelu smijući se. - Izgleda Teo da je zaboravila još jednu tvoju „funkciju“. Je li tako Danijelice? Jesi li zaboravila reći da ti je to, izgleda meni, momak? Danijela opet pocrveni smijući se zajedno s njima dvojicom. Vlada se pozdravi s Teom i ode. - Teo! Sram te bilo! Nisi mogao izdržati pola sata da nekom ne kažeš! Uh, dođe li to sad do Dragojle ili mojih teško tebi! Sreća tvoja što je Vlada jako fin čovjek i neće ići okolo s tom vijesti. Ali od Dragojle se ništa ne može sakriti, i njega povremeno ispituje šta je čuo, šta je vidio... - Oprosti dušo, ne mogu biti miran dok svi ne saznaju da si moja. Tako su ti manje šanse da mi pobjegneš - reče iskreno nesposoban da više igra igre. - Ti znaš da sam tvoja. Samo tvoja - reče to glasom od koga Teo ostade bez teksta. Opet je bila u onom svom svijetu. Opet se pojavila ona kamikaza u njoj, spremna na sve. Pogled joj je bio smrtno ozbiljan. - Ja sam Danijela, nažalost, malo u „autu“, treba da mi još pričaš da si moja.

121

- Više bi ti trebao da pričaš meni da si moj, vjeruj mi. Ja pripadam tebi više nego ti meni – opet nešto sa skrivenom porukom. Teo se ovog dijela počeo jako plašiti. - Bojim se Dani, bojim, te tvoje tajnovitosti. -Nema tu ništa tajnovito, samo mislim da je još rano da shvatiš potpuno naš odnos. Još uvijek razmišljaš kao napaljeni muškarac. Kad se to malo stiša bićeš sposoban za korak dalje. - Kao što vidiš, mučim se da shvatim o čemu govoriš, ali kao što si i sama primjetila još mi to ne ide. Ti kažeš da budem strpljiv, a ja te molim samo da nam ne siječeš granu na kojoj sjedimo oboje, da ne odlučiš sama bez mene, kao što si odlučila da mi se ne javiš, o našoj vezi. Molim te. To je jedino što me plaši. Eto, uspio sam izgovoriti to. Imaš talenat da iz mene izvučeš ono što niko ne može a često ni sam nisam svjesan nekih stvari. - Uvijek sam imala taj talenat, mili. Uvijek bih te znala podbosti, uvijek bi reagirao burno, tek poslije shvativši šta mi je cilj. - Uvijek? - upita on skoro ne dišući. - Uvijek – mirno potvrdi ona. Dalje nije smio ništa da pita, dobio je još jednu kockicu mozaika, iako nije znao šta bi s njom. Kad je ona to „uvijek“ tako djelovala na njega? Nije vrijedilo o tome razmišljati. Odluči da je vrijeme da završe razgovor ali na vedriji način. - Ako mi sad raspleteš pletenicu pustiću te da ideš raditi... – reče približivši se kompjuteru - a ako želiš ja ću za tebe skinuti košulju saopšti joj šapućući onim svojim zavodljivim dubokim baritonom. - Teo! – uzvrpoljila se na stolici, struja ju je stresla od njegovih riječi.

122

Ali ipak, smješeći se uzme kraj pletenice i s njom ga dodirnu po ekranu. - Evo Teiću, to ti je sve za danas. Ne možemo ovo raditi dok sam na poslu. I nemoj sad skidati košulju, nemamo vremena za to. - Dobro najdraža, čujemo se onda večeras. - Pa, pa Teiću – nježno mu reče... Tako je to trajalo danima. Ujutro i uveče. Danijeli je ranije bilo smješno kad bi čula da neki ljubavni par priča preko telefona satima. Ona je jedva uspjela da „skrati“ njihove razgovore na pola sata ujutro i sat uveče. Prestali su se obazirati i na Acku, često bi bila svjedok ili sudionik u njihovih pričama uveče. A Teo je iskoristio večernje priče da je upozna s bratom, pa su jednom naišle bratove kćerkice, pa svi zajedno. Njemu je odgovaralo da se sazna da on ima djevojku a opet nije bio kriv on, „nije on nikome rekao“, kako je tvrdio Danijeli. Pitao je da li hoće da ih izbaci kad njih dvoje pričaju, znajući da Danijela to naravno ne želi. Željela je da bude diskretan, da još ne razglašava da su par. Ali Teo je bio Teo, rekao joj je da se ljubav i kašalj ne mogu sakriti pa da nije to ni njemu lako. Jednom je opet zvao sa lokacije na kojoj su ronili. Danijela je vidjela kad se veza uspostavila more, čamce. Pitala se šta se dešava? Onda se pojavio on u kadru. Izvinio se, što je zove, mada se Danijeli činilo da mu ni najmanje nije žao i da je to namjerno uradio, ali da joj je htio pokazati lokaciju i da ga zanima šta ona misli s obzirom kad su prošli put pričali da je ona imala rezerve oko toga. Ona je bila zapanjena. Šta ga je spopalo? Danijela je, prije nego što je uopšte bila svjesna šta govori, rekla da moraju biti pažljivi da je ispod njih rasjed, pukotina i da je podvodni teren dosta nestabilan. Da tu mogu vršiti samo istraživanja manjeg obima.

123

Teo je uspio da joj se osmjehne, trudeći se da ne pokaže da je totalno zapanjen onim što čuje. To je bilo potpuno tačno. Kako je ona to mogla znati? To nije znala ni ona odakle joj. Samo joj je izletjelo. A onda se u kadru pojavi nečija kosa, pa glava, izgleda glava koja je držala Teov telefon dok je on pričao s njom. Danijela je skoro vrisnula, a sa druge strane se čuo smijeh i rekla bi grčki jezik. On joj objasni da mu je to kolega iz Grčke i da želi vidjeti „Teovu ribu“. Jednom je radio na nekim skicama, pokazao ih je njoj, pokušali su rekonstrusati izgled jednog dijela grada. Danijela mu reče da joj liči da su pomiješali period jer da na slici postoje dijelovi koji u to vrijeme nisu bili tu. Da su pogrešno odredili godište. Sad već prilično naviknut na njena čudna zapažanja tragao je četiri dana dok nije otkrio u čemu je greška. Ispostavilo se da taj pronađeni kamen nije služio samo za ono što su oni mislili. Jedva su pronašli sličan natpis ali se pokazalo da je kamen imao i drugu upotrebu u periodu prije nove ere. On je bio svjesan koliko bi teško došli do toga da on nije znao šta traži i bio uporan. Rekao je kolegama da je negdje „vidio“ sličnu ploču. Svi su mu pomogli. Znao je sad i sam da njena ljubav prema Aleksandriji nije slučajna i da mora biti strpljiv da bi sve shvatio do kraja.

124

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 16. Jedan dan, ubrzo nakon što se vratio iz Beograda, došao mu je brat u stan čuvši da je rekao roditeljima da se moraju seliti jer hoće da uredi stan. - Znači Teo gotov si! – zafrkavao ga je brat. Je li ti mala trudna? - Nisam ja ti. Doduše, da je bilo po mome... – prizna iskreno. - Šta ćeš ja više volim žene kojima pamet nije najači adut.Znači profesori partijali (party - zabava), i ona te smotala i odvela u krevet ili si ti nju smotao... - Ni blizu, nije takav tip žene. - Meni izgleda još opasnija. Vidiš da si skroz kapitulirao. Ja sam bar kapitulirao kao muško, na kratku suknju a ti na pamet. - Pao sam čim sam je vidio. Lijepa je i pametna. - Hoćeš li i babu izbaciti kad ona dođe? Stvarno, kad očekujemo Teovu princezu? - Uskoro, sad ima ture oko Nove godine za Egipat i Aleksandriju. - Javi na vrijeme, da se i mi spremimo za doček. - Budi fin nemoj da ti pada na pamet da je zadirkuješ, fina je i stidljiva. - Znači odlučio si da se ženiš. Teo ništa nije rekao na to. Brat ga zamišljeno pogleda. Nikad ga nije vidio u ovom stanju. - Izgleda da još nisi siguran. Zatreskan si i nesiguran izgleda mi.

125

I sad te muči koliko si zatreskan, a možda i koliko se ti njoj sviđaš. A to namjeravaš provjeriti kad dođe. I plašiš se šta ćeš tada otkriti - brat ga je pročitao. - Nije samo to, hoće li htjeti da ide sa mnom do kraja… - Teo, u jedno sam siguran, brat si mi, ona te izgleda dobro poznaje, a da bi te dobro poznavala mora da te voli. Voli li te? - Mislim da voli. Nije tako otvorena. - Nemoj toliko da brineš, mislim da je samo htjela da ti da vremena da vidiš želiš li biti s njom ili je to bila jedna kratka avantura. Sumnjam da bi ti prišla da nije bila zagrijana za tebe. - To se i ja nadam. - Uostalom, uvijek imaš drugi način da je vežeš za sebe. Napravi joj bebu. - Kako? Kad je vidjela da će nešto biti između nas nabavila je pilule. - Svaka čast! Baš je odgovorna. -Teo, snađeš se, zamjeniš pilule vitaminima. Budi kreativan. Ali mislim da ti to neće trebati. Biće sve u redu. Možda je samo oprezna, ako je imala loše iskustvo, ne želi da srlja. - Nije imala nikakvo iskustvo. Ja sam joj prvi momak. - Stvarno? Pa zašto se onda plašiš! Pa vidiš da je pala na tebe. Nije baš djevojčica ima skoro trideset godina. - Ali je pametna i realna. Ne umije i neće da igra muško - ženske igre. - Aaaa… to tebe muči… Ja ti lijepo kažem da pametne žene samo izazivaju glavobolju. A šta bi ti? Ponos ti je malo ranjen jer si ti poludio za njom? A htio si da ona tebe juri? - Jorgos se slatko smijao.

126

Ne boj se, jednom ionako moraš pasti... A po tvojoj priči ona zaslužuje da padneš na nju. - Nadam se da se ne varaš. - E pa zbilja nije dobro kad sam ja sad realniji brat i ja tješim tebe. Znači da ti stvarno nije dobro... Nećeš valjda sad početi da mi plačeš na ramenu. Idem ja lijepo svojoj praznoglavoj ženici da odmorim mozak. Od vas me zaboli glava. - Ajde, ajde, trči ženi, ma nemoj da bi opteretio više od dva minuta te vijuge, ona bar od tebe ne traži da ti radi mozak. - Ali zato traži neke druge napore... – veselo se zacereka i ode žviždeći.

127

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 17. Već početkom decembra bilo je jasno da će biti putnika za dvije ture. Nisu svi mogli odjednom da idu. Onda su napravili dva termina i zvali ljude da vide za koju su turu i termin više zainteresovani. Jedna je nudila Kairo, Sakaru, Memfis, Asuan, pa krstarenje do Luksora, posjet Karnaku i Dolini kraljeva i na kraju odmaralište sa dočekom Nove godine a druga Aleksandriju, Kairo, pa se direktno letjelo do odmarališta, odakle se išlo na druge izlete. Ovu za Novu godinu su popunili već početkom decembra. Kad su se dogovarali Vlada je predložio da on i Acka vode prvu turu, a da opet on i Danijela vode ovu drugu za Aleksandriju. A imali su već davno dogovorenu studentsku turu po Egiptu krajem januara. Danijela nije mogla ništa da kaže na to. Bilo je to logično rješenje ali znala je ko se s tim rješenjem neće složiti. Rekla je to Acki. Prijateljica je rekla da nema problema, neka ona ide obe ture ili neka ide sad u prvoj pa ostane do druge. Danijela je bila svjesna da bi joj takav raspored bio previše naporan, jer je sve bilo u jako kratkom roku. Morala je to reći njemu. Molila je Acku da mu zajedno kažu. Kad ih je vidio uveče osmjehnuo se i pozdravio ih, pitao jesu li se umorile, nedostaje li “njegovoj dragoj” zagrljaj... - Moram danas priznati bez uvijanja da mi nedostaje - reče ona nemajući snage da oteže. Teo odmah shvati da se nešto dogodilo. Bila je neraspoložena zbog toga. - Danas smo morali raditi izmjenu tura. Ove godine je veća navala... i za Egipat.

128

- Pa? - oprezno upita on, osjećajući da mu se neće svidjeti nastavak. Odjednom Acka se nagne kompjuteru da je Teo vidi. Danijela je pogleda. - Teo, morali smo napraviti dvije ture, Danijela vodi turu koja ide iza desetog januara a ja i Vlada idemo u prvoj. Znači, draga će ti doći malo kasnije. Znamo da će te to strašno razočarati zato se ona muči cijeli dan kako da ti kaže. Boji se da se, jadan, ne potreseš! - saopšti mu Acka sve ukratko. Danijela ga je gledala zabrinuto. Kako se samo radovao njenom dolasku... On je bez riječi gledao Danijelu, ozbiljno, mirno, pokušavajući što mirnije prihvatiti informaciju. Vidio je da se plaši, da je zato Acka morala da mu to kaže jer ona nije mogla, kao da se nije dovoljno brinula do sada pa još i ovo. - Dani, šta ti kažeš? Jesi li se razočarala? Hoćeš li moći bez mog tijela toliko? - upita je blago, da joj pokaže da je razumije, da ne treba da se plaši. - Teo! - nasmješi se ona slabo. Acka se veselo smijala njegovom zadirkivanju. Napokon se nasmješila. A Teo se trudio iz sve snage da ne pokaže koji je udarac doživio. Kao da su mu sve lađe potonule, kao da se nikad i neće više uspjeti vidjeti. - Bravo Teo! Znam da nisi sretan, nije ni ona, ta vidiš je, ali šta ćemo... Bojala se da ne pomisliš da hoće da te “eskivira”, i da traži izgovore da ne dođe. A vjeruj da nije tako, ja svaki dan moram gledati na videu tvoje gole grudi... - Acka! - zaprepasti se Danijela. Pa kad je ona vidjela taj snimak začudi se Danijela.

129

- Ostaviš ga svako veče na televiziji pa kad je uključim ono iskoči Teo – šaljivo joj objasni prijateljica. Mogla bi da ga staviš na jutjub, ko zna koliko bi pregleda snimak imao. - Ma šta to pričaš? - čudila se Danijela zatečena onim što čuje. Teo je stavio ruku na čelo i smijao se kako nije još od Beograda. Vidio je kako je Danijela začuđena i zbunjena kad je Acka rekla da je vidjela video sa njim. - Hvala ti Aci – reče Teo zahvalno, razumeći koliko je dobra prijateljica, i kako pokušava da pomogne Danijeli. Potrudiću se da ti nađem dobrog momka ovdje, da budete što bliže – obeća joj. - Nemoj momka, nađi nekog matorog sa lovom, da brzo odapne. Onda ću tražiti mladog – zafrkavala se ona. - Zna li Dragojla za tvoje planove? - podbode je Teo. - Sram te bilo Teo, igraš nisko! A draga ti se nije htjela kladiti sa mnom, da znaš. Ja sam bila sigurna da ćeš se duriti i reći “ti mene ne voliš”, ko i svi muškarci, kad čuješ šta se desilo. A ti si to podnio muški, samo nemoj kasnije nešto da porazbijaš... - Neću, da se moje najdraže ne brine... - reče gledajući Danijelu koja je pratila njihov razgovor ali je i dalje bila utučena. - Oh, Teo... - reče mu napokon tužno. - Molim, najdraža, kaži nešto. Znam da nije do tebe, a ipak sam sretan što je i tebi teško palo to kao i meni. Malo sebično od mene. Ne želim da si tužna jer zbog tebe ja sam sposoban svašta izdržati. - Aci, idi u krevet, dosta si laprdala, a ti bi Teiću sad mogao da skineš tu košulju, što si mi nudio više puta. Možda me to malo oraspoloži – napokon se javi malo oraspoložena Danijela.

130

Nasmijali su se i on i Acka, svjesni da se malo oporavila. Tu noć ni on ni ona nisu mogli spavati. U dva ujutro čula je da joj je stigla neka poruka. Od njega. Kratki snimak, svirao je gitaru i pjevao na francuskom pjesmu Danijela. Imao je jako lijep glas, muzikalan. Prebacila je na kompjuter i upalila da se pjesma neprestano vrti. Onda je uzela tablet, okrenula kameru prema sebi i snimala se ležeći na jastuku, u svojoj pidžami na medvediće. Snimila je kosu na jastuku, gledajući u kameru rekla mu da joj jako nedostaje a onda se podigla u sjedeći položaj podvivši noge. Polako je raskopčala i skunula pidžamu. Ispod je bila njegova majica koja mu je ostala. Zamahnula je kosom naprijed pa onda vratila glavu nazad, sakupljajući kosu na jednu stranu. Znala je koliko voli kad “mlati” kosom. Jednom mu je rekla da joj se od toga vrti u glavi a on je molio bar jednom da to uradi. Snimak je završila pletući kosu u pleticu, gledajući u kameru i ništa ne govoreći... Teo isto nije mogao da spava, stiskao je vilice, pitajući se šta da radi, kako da izdrži još više od mjesec dana. A morao je, morao je ovo između njih učvrstiti, morao je uraditi sve da se neraskidivo vežu, a za to je bilo potrebno strpljenje. Kad mu je poslala link i napisala da pogleda jedan video i da ga skine ako želi jer će ga ona izbrisati za sat vremena, Teo nije ni pomislio da bi moglo biti nešto takvo provokativno od nje. Poslije je zaključio da je i u Beogradu bila nekoliko puta hrabra, posebno u teškim trenucima. Do jutra je gledao iznova i iznova snimak. Ujutro ju je odmah zvao. Bila je neispavana kao i on. Pitao je za majicu pa mu je objasnila da mu je ostala kad je prespavao. Nije ni znao da mu je ostala majica. Odlučio je da joj, kad želi, spakuje nekoliko svojih majica. Obući će ih za spavanje a onda ujutro spremiti za nju.

131

Nije htjela čiste, nego neka ih on nosi pa onda spakuje za nju. Željela je da osjeti njegov miris na majicama. Od toga dana počeo je slobodnije da radi i pokazuje joj neke stvari. Vodili si intimnije razgovore a ona se nije više toliko stidjela. Razumjela je da je to normalno između ljudi koji se vole i da je ovo između njih dobilo još ozbiljniju dimenziju. U medaljon koji mu je dala baka stavio je njenu kosu i sliku, a sat mu je oko brojčanika imao slovo D, Danijela. Na kompjuteru je bila njena slika, i na telefonu. I još stotinu sitnih detalja, koji su govorili da idu sve dublje i dublje. Svaki dan su bili sve bliže. Svaki dan razdaljina je postajala kraća. Za Novu godinu bili su zajedno preko Skajpa, Danijela nije htjela da ide kući znajući da neće moći da se u ponoć čuje s njim. Odlučila je da za praznike bude u gradu, jer su Vlada i Acka otišli na put. Ne bi bilo u redu da ostavi samu Jagodu, bolje da žena provede praznike sa svojom porodicom. Kad se Acka sa svojom turom vratila, Danijela je sa svojom trebala da krene za sedam dana. Tih sedam dana je bila skoro van sebe, misleći na njega najviše, tek na dalekom drugom mjestu je bio posao. Pitala se šta da mu kaže, kako će je dočekati, hoće li biti onako fin i ozbiljan kao što je bio u Beogradu… Bojala se da još nije razumio kao ona da su jedno biće, da su rođeni jedno za drugo. U Beogradu je nekako mogla to da preboli, ako propadnu, ali ako se to desi u Aleksandriji…

132

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 18. Teo je gledao nježno, još uvijek se pitajući je li to što osjeća prema njoj realno? Ili je zahvaljujući čudnim okolnostima u kojima su se upoznali, sve dobilo čudnu i pomalo nestvarnu dimenziju. Ali nije mogao da se odupre ni da se probudi iz ovog sna, ako je san. Nedostajala mu je svaki dan od kad su se rastali. Razmišljajući nakon povratka kući shvatio je da se ništa nije promjenilo. Sa daljine njihovi dani i ona su mu djelovali još fantastičnije. Bila je njegovo blago. Otkrio ju je kao što otkriva Aleksandriju. Zainteresovala ga je. Imala je je u sebi strast koje izgleda nije bila ni svjesna. Pretpostavljao je da je tako odgojena jer je vidio da ima fine manire... Govorila je tri jezika ali jezik ljubavi je tek počela učiti s njim. Želio je da ostane i dalje njen profesor na tom polju. Čekao je željno da dođe, da dođe k njemu u njihov grad. Protekla skoro dva ipo mjeseca spremao se za njen dolazak, prisjećajući se i sam onoga što je već zaboravio o Aleksandriji. Isplanirao je da ima što manje posla dok je ona tu, gdje će da je vodi, šta da joj pokaže i otkrije vjerujući da će to biti za nju nešto novo. Nekoliko puta u Beogradu ga je iznenadila kad bi shvatio da ona voli Aleksandriju kao što nije vidio da je iko voli. Pitao se može li dio te ljubavi dobiti i on. Iznova i iznova vrteći film od kad su se sreli optimistično je zaključio da joj se svidio dok još ništa nije znala o njemu.A njemu se strahovito svidjelo njeno poštenje, otvorenost, jednostavnost, a posebno strast i nježnost koju je nosila.

133

Ostala je samo jedna stvar nerješena u Beogradu. Nikako nije htjela da objasni svoje "gledanje" u njega, dobio je samo šturi odgovor da joj se čini da se poznaju odavno. Nadao se da će sad u njihovom gradu napokon saznati šta znači taj njen pogled. Rekla mu je da ne treba odmah dolaziti po nju na aerodrom jer se morala pobrinuti da se grupa smjesti. Složio se, ali nije namjeravao da tako i uradi. Došla je sa Vladom, kako mu je i rekla, a izbrojao je preko četrdeset ljudi u grupi. Sa svih njihovih plakata, reklama, videa, izbijala je ta njena ljubav prema ovom gradu. Izgleda da je tako očaravala i druge. Koliko je Teo čuo kad je bio u Beogradu od jednog kolege sa Beogradskog fakulteta, tura joj je bila još bolja nego što je reklama prikazivala. Svi su bili oduševljeni. A kad se vratio i krenuo raspitivati o njoj i njenoj agenciji vidio je da je poštuju i vole. Stekla je izgleda dosta prijatelja u Aleksandriji, jer su svi znali da obožava njihov grad.

********* Napokon je dočekao njihov let. Nije ga odmah vidjela, brinula se o putnicima, prtljagu, davala informacije... Gledao je tako "voajerski" uživajući dok ga nije spazila. Sad mu se činila još ljepša, pogotovo u usporedbi sa okolnim narodom. Po njegovom pristrasnom sudu, činilo mu se da je najljepša žena na aerodromu. Odlučio je da će joj prići kad smjesti putnike u autobus, da je ne bi posramio pred svima kad shvate da joj je momak. Sigurno bi je zafrkavali, a ona bi crvenjela kao što je i u Beogradu kad bi joj bilo neugodno ili kad bi se osjećala kao krivac. Uključila je telefon dok je čekala prtljag i nekog pozvala.

134

Imao je njen egipatski broj i bilo je vrijeme da joj se javi. Prišao je na nekoliko metara iza nje i pozvao je na telefon. Trgla se, i krenula da traži telefon. Dok je tražila telefon instiktivno, da bi mogla vidjeti ko je zove a da drugi ne vide, okrenula je leđa busu. Sad je stajao svega nekoliko metara udaljen od nje. Izvadila je telefon. Kad je shvatila ko je zove, Teo dobi najljepši mogući dokaz, kojem se mogao nadati, da joj nešto znači. Pogledavši u telefon širom otvori oči i uzdahnu iznenađeno, a sočne usne joj se lagano razdvojiše. Preko lica joj pređe izraz koji žena ima kad joj se javi voljeni. Izraz radosti, nježnosti ali i posramljenosti i grižnje savjesti. I tako udaljen primjetio je da se sva zajapurila, počela je nesvjesno da se hladi drugom rukom dok je prinosila telefon uvu. Time mu je rekla sve. Mislio je da će u idućim danima ispitati je li se šta promjenilo, koliko joj je stvarno značio, je li se iti malo predomislila i ohladila. A saznao je to u nekoliko sekundi iako se još nisu zapravo ni sreli. Nije još ni slutila da je on blizu nje. Saznao je, gledajući je, da mu se jako raduje, da je sram zbog tolike radosti koja ju je obuzela... Teo napokon popusti i dozvoli zadnjem dijelu sebe da se zaljubi u nju. Desilo mu se to u Beogradu ali je ova dva mjeseca nastojao da ostane pribran i borio se realnim dijelom sebe da se do kraja ne zaljubi u nju. Htio je da provjeri još dosta toga prije nego “kapitulira”. Vidjevši je sad, ovakvu, nije više mogao da se brani. To mu donese osjećaj sreće i olakšanja. Znao je da će sad provesti predivne dane u Aleksandriji, oboje potpuno iskreni, zaljubljeni. Tek sad je priznao sebi da već dva mjeseca živi u grču, zatomljući strah, potiho se plašeći da ih nešto ne razdvoji ili da se ona ne predomisli. Javila se treperavim glasom dok joj je na usnama blistao nježni osmijeh.

135

- Teo... - Dobro došla, habibti. - Oh, Teo... Kako si znao da sam tu? Ili me zivkaš svakih pet minuta? - Pogledaj isped sebe najdraža... Ona začuđeno podignu pogled i sretne njegov: topao, strasan, pogled kojim je milovao i ljubio iako se još nisu ni dotakli. Nju od toga opet obuzmu ona osjećanja i misli koje je doživjela s njim u Beogradu. - Prati me – reče joj nježno. Ona nesigurno krene za njim. Pri dnu hodnika, on otvori jedna vrata, uđe unutra ostavljajući vrata otvorena. Ona oprezno uđe unutra. Nije bilo nikoga osim njega. Lagano joj priđe, dajući joj vremena da dođe sebi. Stao je tik uz nju, njegove usne su skoro bile na njenom čelu. Rukama joj je obuhvatio lice klizeći polako prema kosi i zavlačeći prste među pramenove. Podigne joj lagano lice prema svom, nije mogla da odvoji pogled od njegovih očiju, kao da je sad on od nje tražio da pročita šta u njima piše. Kad mu se učini da je razumjela poruku, on spusti usne na njene, strasno je obuhvatajući svu, ljubeći je gladno, posesivno, bez pardona. - Teo! Neko će nas vidjeti! - bunila se, ali sa smješkom. Bilo joj je neugodno ali njegov zagrljaj joj je strašno nedostajao. On se osmjehne nježno gledajući je. - Nisam znao da nosiš maramu. - Bolje je tako, ja sam mlada, strankinja sam, pa da ne privlačim pažnju. - Lijepo moje - prošaputa joj nježno ne mogavši se uzdržati. Kako je bila jednostavna i pametna. Osmjehnu se pomislivši na nadimak koji joj je dao...Teova Čobanica...

136

I ona njega pogleda nježno, s ljubavlju. Imao je osjećaj kao da je na aerodromu dočekao voljenu ženu koja se vraća s puta svojoj kući i svome voljenom. Kao da je tu pripadala. To ga malo potrese. Znao je da sad kad više nema sumnji moraju krenuti dalje. Na njemu je bilo da te korake učini. Iskreno rečeno, bio je prilično nervozan a opet s druge strane jedva je čekao da dođu do krajnje tačke. Da bude njegova, da se preseli k njemu da se... da se vjenčaju i imaju porodicu. Našao je što je tražio i sad mu je izgledalo da bez veze gube vrijeme držeći se neke kurtoazije. Tek sad mu je bilo jasno koliko mu se njen nastup u Beogradu svidio. Bila je zbunjena tri dana a onda je donijela odluku, neigrajući se, neotežući, jednostavno je sebi priznala šta je na stvari i šta želi. Sad je i on želio da kao i ona skrate proceduru i dođu do svog cilja. Kad bi bar on to mogao da riješi za petnaest dana. -Čija je ovo kancelarija? - upita ona tiho i bojažljivo. - Jednog mog prijatelja. Otišao je nešto obaviti da bi nas ostavio na miru – nježno joj objasni. - Kakav je plan? - upita je držeći je i dalje za ruku i opijeno gledajući. - Idemo u hotel da se smjeste. Tri dana smo tu a onda idemo na more i Luksor,Giza... Tamo ćemo biti za Novu godinu a za sedam dana se vraćamo. Aranžman je desetodnevni. - Ideš i ti s njima? - upita razočarano. Nije mu to rekla. - Moram mili, ne mogu biti neodegovorna - nježno mu reče. Namjerno mu nije to rekla ranije, znala je da će se razočarati. - Pa kako ćemo se vidjeti? - tek sad je shvatio da ona radi, da nije došla da udovoljava njemu. - Ipak sam mislila na tebe. Grupa će se vratiti a ja ostajem. Biću pet dana samo tvoja. Onda dolazi druga grupa. S njima će doći Acka.

137

To nisu turisti, to su studenti, tvoje kolege pa im je to neka vrsta obrazovnog putovanja. To će biti mnogo lakše ali traje petnaest dana. Nema hotela, nema luksuza... - Dani želio sam da idemo kod mene. Nadao sam se... da ćeš tamo boraviti. - Dušo ovo nije Beograd, ako vide da sam se „spanđala“ sa lokalcem ko će mi vjerovati da sam te upoznala u Beogradu. Da nam nije Vlade, ja i Acka se ne bi ni usudile da vodimo ovu turu. I ovdje imamo srećom dobrog čovjeka, on nam je vozač i lokalni vodič koji je prije trideset i pet godina studirao u Beogradu. On se poznaje sa Vladom i Jagodom pa je postao neplanirano vozač i turistički vodič kad je otišao u penziju. - Upoznao sam vašeg vozača Ahmeta, i to ne danas. Tražio sam da upoznam što više ljudi koji poznaju tebe - mirno joj objasni. - Teo! Jao meni, pa šta si mu rekao? - iznenadila se koliko je bio slobodan. - Nisam ispitivao Deni, jednostavno nisam mogao da izdržim znajući da u gradu postoje ljudi koji tebe poznaju i koliko sam vidio poštuju. Ahmet ne zna za nas, upoznao nas je jedan zajednički prijatelj, znaš kako sve u Egiptu funkcioniše, svako nekog zna. Rekao sam da sam bio u Beogradu i čuo da ima u Aleksandriji vodič koji radi za beogradsku agenciju. - Uh Teo, baš si neobuzdan... - Neobuzdan, ljubavi, neobuzdan. Nisam ni ja to znao dok nisam upoznao tebe. Onda je odjednom iskočila moja majka iz mene, a bio sam uvjeren da nemam ništa njeno. I sad imam osjećaj Deni da ću ja izvući najdeblji kraj - uzdahnuo je nezadovoljno i djetinjasto. Provukla je ruku oko njegovog struka gledajući ga s razumjevanjem. - Biće sve u redu. Koliko god budem mogla provešću s tobom.

138

- Dobro, ako idete u hotel idem i ja s vama, možda pomognem. Bar nositi prtljag ako ništa drugo. - Pa zavisi za šta si raspoložen, ima tu veselih gospođa, koje ne bi imale ništa protiv tvog društva - zafrkavala ga je. On je gledao blago nasmiješeno, polako se saginjući prema njenom uvu, vratu... Osjetila je kako je nosem dodiruje, kako je ljubi preko marame... Sva se uspuvala... - Dani - prošaputa on strasno. Sva se stresla od toga. - Teiću... znam kako ti je ali samo još nekoliko dana i ja sam tu. Bio je s njima na večeri, opustila se, osjećajući zaštitu, sigurnost i smirenost od njegove blizine. Nikad nije imala ljepšu i opušteniju večer u Egiptu. Bio je s njom i Vladom i još nekoliko gostiju za stolom. Ona je obilazila ostale puštajući da on i Vlado malo pričaju. Rekao je ako želi da će sutra ići s njima. Nije željela da ga ometa, rekla mu je da može doći po nju kad završi obaveze da malo prošetaju. S nekim novim žarom, nekom lakoćom vodila je turu sa Ahmetom. Vlada je ostao da odmara. Radovala se izlasku s njim. Njih dvoje opet na ulicama njihovog grada a stotine godina je prošlo... Nije vjerovala da se san ostvario da su opet tu na istom mjestu zajedno i oni i njihov grad. Nestrpljivo je čekala da završi svoj dio. Večeras ih je Vlada vodio u provod i noćne atrakcije Aleksandrije. Po danu je bilo jedan doživljaj a uveče bi sve dobilo patinu prohujalih vijekova i djelovalo bi mistično i čarobno. Kad je došao odmah je primjetio da je drugačija. Nije htio da se penje u sobu po nju da joj ne pravi neugodnosti nego je čekao da siđe u hol. Vidio je da joj oči sijaju kao zvijezde, usne su joj bile tamno crvene, obrazi su imali blagu nijansu koraljne.

139

Teo je skoro zinuo kad je vidio. Juče je bila mirna, razumna a sad shvati da će večeras biti sa ženom koju voli, i koja voli njega, koja je ostavila posao postrani i radovala se njihovom susretu. Bila je prekrasna tako sretna, nije krila, otvoreno je pokazala koliko se raduje njemu. Teo je vrtio glavom u nevjerici, koliko lica još ima? Ovakva nije bila čak ni u Beogradu, bila je blizu ovoga ali ne ovaka. Prosto je izbijala iz nje neka sila, neka svjetlost. Čudom se čudio. - Dobro veče gospođice, ja tražim moju djevojku, liči malo na vas, ali vi ste nekako čarobni ako mi dopuštate primjetiti. Smijala se sretno ga gledajući. - Ti i naš grad ste moj recept za ovoliku sreću. - Da te nije sama Kleopatra učila kako da zavodiš - pitao je sumnjičavo. - Ne znam je li me to iko učio, ali u ovom gradu sam te voljela, u ovom gradu sam te, ako već hoćeš i zavodila. Čudno je jedino što moje zavodničke sposobnosti rade samo s tobom i što ih mogu primjeniti samo na tebi. Teo je slušao kao začaran. Opet je bila u onom stanju kao u Beogradu. Opet je pričala čudno. A bila je zanosna. Nije znao šta ga je spopalo, ali nije mogao da skine pogled s nje. Mislio je da prošetaju, da je odvede do sebe, da odu u restoran, ali ona je izgleda imala drugi plan. -Teiću moj, pošto sam ja sada tvoja gošća, a već znam šta si mi spreman ponuditi (hahaha), mislim da bi ipak trebali sad malo da prošetamo po tvome gradu i da mi budeš dobar domaćin. Ja prekosutra idem dalje, pa mislim da moramo biti oboje “mirni i dobri”, i da za sada, dok se ne vratim zaboravimo na ono što nam se sad mota po glavi. On se nježno osmjehnu. Oboje su bili napeti. Trebalo je da spuste malo loptu i polako krenu dalje. Vjerovatno je znala u kakvom je haosu.

140

- Pa da prošetamo? - Teo... mislim da treba sada, ovdje, da sve započnemo ispočetka. Onako kako treba. Beograd će ostati uvijek naš grad za snove.Ja sam gledala u Beogradu da sve bude pomalo nestvarno i šašavo, da budeš što opušteniji. Kad opet dođeš mislim da ćeš opet postati "beogradski Teo", rasterećen, slobodan, spreman da se posvetiš samo nama. Aleksandrija je tvoja realnost, tu radiš, živiš, imaš porodicu, prijatelje. Zato ti se osjećaji i ponašanje razlikuju. Svako treba da ode negdje dalje od svog doma, da bi u stvari upoznao sebe. To sam naučila putujući. Ja volim i jedan i drugi tvoj dio. Sad treba da vidimo kako ću ja da se uklopim u tvoj život. Mislim da se toga plašiš Teiću. Smatraš da je meni pripao teži zadatak i bojiš se da neću ovdje biti sretna. - Baš si uspjela, ti, sajam, kafane, narod, Dragojla, možda me je to sve zateklo jer nisam očekivao. Puno iznenađenja odjednom. Još ne vjerujem šta mi se sve desilo. Možda sam zato još zbunjen i zabrinut. Sve je bilo previše lijepo, neobično kao san. Ti si kao san. Dobro kad smo se dogovorili, imaš li neku želju onda, gdje bi htjela da idemo... - Nemam, ti me samo izvedi kao djevojku s kojom izlaziš prvi put, a koja ti se sviđa, gdje ti želiš. - U pravu si, sad sam i ja to povezao, baš izgleda kao da prvi put izlazimo. - To je normalno Teo. Beograd ti je kao nešto imaginarno, nisi još siguran ni šta se dogodilo. Znaš da je nešto lijepo ali nisi siguran da je stvarno. Znaš da želiš da to traje ali si u panici da nešto nisi krivo shvatio ili da ne pogrešiš. - Razumjela si to? - Ponešto sam razumjela.

141

- Ja sam razumio tek sad kad si mi rekla! Ne mogu da vjerujem kako si pametna! Vidiš da bulaznim, normalno da me čitaš, poznaješ me... voliš me (???), oklijevajuće doda (na šta se ona sramežljivo osmjehnu), jasno ti je da vjerovatno i kao muškarac slabije razumjem osjećaje. A još teže ih znam izraziti riječima. - Znam mili, razmišljala sam, znaš li koliko nam je pomoglo što smo se sreli u Beogradu? Ovdje si živio, bio si koncentrisan na posao, na porodicu, sredina je drugačija, ko zna i da si me negdje vidio bi li mi prišao. Ovako, u Beogradu nešto te je povuklo, bio si slobodan, otvoren da se nešto desi – pričala je ozbiljno i nježno hodajući polako uz njega, sluteći šta bi sve moglo da ga muči. Htio je da je zadrži, ona je njega lijepo pazila i usrećila u Beogradu pa se bojao da ona ne bude zadovoljna dočekom sa njegove strane. Danijela je to, u stvari, shvatila kad ga je vidjela juče. Bio je spreman da uradi sve i da joj pruži sve ali nije ni sam znao šta je to sve. Šta treba da uradi. I sinoć je odlučila da trebaju lagano, opušteno, sad kad su se sreli, da nastave dalje. Tek sad da počnu pravu vezu. U Beogradu je moralo biti onako, postigli su ono što je trebalo, shvatili da pripadaju jedno drugom i sad su mogli polako, korak po korak da uživaju u svojoj ljubavi i da je razvijaju i produbljuju u zagrljaju svoga voljenog grada. Grada koji se beskrajno radovao s njima toj ljubavi. Oni su voljeli Aleksandriju, a ona je voljela njih... - Dani... ne znam kako mi to radiš, ne znam u stvari, ni šta mi radiš ali svaki dan te sve više trebam. Samo ga je pogledala nasmiješeno, s razumjevanjem. Dalje su lagano šetali, upoređivali znanja o gradu, odveo ju je u jedan evropski hotel na čaj pa nazad prema njenom hotelu.

142

Očima su se opet razumjeli kao u Beogradu. - Laku noć, najdraža. Lijepo mi spavaj. - Laku noć i tebi Teiću moj – nježno mu reče. - Kad dođeš u sobu samo mi javi da si bezbedno stigla i javi se Vladi da zna da si došla. - Hoću mili, javiću ti se, a ti meni pošalji poruku kad stigneš kući. - Ujutro se čujemo. Idem rano na Institut pa ću te od tamo zvati. Opet se vidimo popodne. Rastali su se oboje raznježeni novom dimenzijom koju je njihova veza danas dobila. Tu noć se Teo osjećao... pa da ne pretjeruje, kao najvažniji i najvoljeniji muškarac u Aleksandriji. Nije mogao da vjeruje kako ga je smirila. Dva ipo mjeseca se već muči, boji da nešto ne pođe krivo, ili da se ona ne predomisli, ili da on nešto ne pogreši... Stotinu pitanja mu se vrtjelo po glavi bez odgovora. A ona je stavila tačku na sve njih sa desetak minuta razgovora. Sutra je sa novim elanom vodila turu, trudeći se da bar dio njih zavoli Aleksandriju bar malo i da im ostane u što ljepšoj uspomeni. Opet je popodne došao po nju, sav sretan i napokon opušten. I nije bio sam. Danijela je upitno gledala starijeg, visokog i zgodnog muškarca s njim. Nekako joj je bio poznat. Pa to mu je otac! Prepozna ga Danijela. Bila je zbunjena. Nije joj rekao da će dovesti oca. - Dani – nježno joj reče pomalo oklijevajući – otac me dovezao, pa je pitao ako može da te upozna… Osmjehnula se Konstantinu, ili Kosti kako su ga svi zvali, i mirno ih pozvala na piće u hotel, kad su već došli.

143

Teo je izabrao stol na vanjskoj terasi hotela, pa su tu sjeli i prijatno razgovarali. Otac mu je bio kao i on, jedan fini svjetski čovjek. Jako joj se svidio a rekla bi da se i ona njemu svidjela. Nije htio da ih dugo zadržava pa su ga ispratili. To veče je on bio u stanju sreće u kojem je Danijela bila prethodno. Sad je sve bilo savršeno. Njih dvoje i njihov grad, svi troje presretni, u ljubavi... Rekao joj je kad se vrati ako želi da će je voditi njihovim brodom da sa mora obiđu grad i da će joj pokazati kuću njegovih roditelja koja je bila u modernom dijelu Aleksandrije. Kuću su iznajmljivali nekoj stranoj firmi za njihovog direktora. Izrazila je želju da bi voljela da je nauči roniti i da s njim ide na mjesto gdje su istraživači smatrali da je potopljena Kleopatrina palata, ali tek za nekoliko mjeseci a ne sada. Prateći je nazad, ka hotelu ponovo je postajao malo napet. Osjetila je to. Bojao se rastanka, nije želio da se odvajaju. Jedva se oporavio od onog Beogradskog, sad opet... - Teiću, nemoj da se brineš, broji dane da brže prođu i da ti se vratim – reče mu nježno svjesna šta ga muči. - Uh Dani... - osmjehnu se vrteći glavom u nevjerici šta mu se dešava. - Biće sve u redu. Kad se vratim, Teo... možeš da me vodiš gdje želiš... ako hoćeš – trapavo mu saopšti sva crvena i zajapurena u licu. - Ako budeš spremna, kad se vratiš... Ako ne, Dani, nemoj se bojati, ja ću čekati koliko god treba. - Teiću moj, jedino moje – šaputala je tiho dok je odlazio. Nježno su se i sjetno gledali milujući jedno drugo očima prije nego je krenuo. U Egiptu nije dozvoljeno ljubljenje na ulici, niti druge nježnosti.

144

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 19. - Moraćeš pripaziti kako se odnosiš prema njoj - upozori je muž. Teova majka je sa čuđenjem slušala mužev "izvještaj". Kosta je poslije sastanka sa Teom i Danijelom došao kući radoznaloj supruzi. - I kako ti se čini? - upita ga. - Vrlo, vrlo sam zadovoljan, moram ti reći. Jako mi se svidjela. Teo je obožava. Toliko je zaštitnički nastrojen ako je samo krivo pogledaš nikad ti to neće oprostiti. - Baš se zagrijao. - Sazrio je, voli je i želi porodicu s njom. - I meni se svidjela, lijepa, jako fina i pristojna. Mislim čak da joj je Teo prvi momak. - Ma nemoj?! - iznenadi se gospođa. - Vrlo su lijep par, odgovaraju jedno drugom. Rekao ti je već da voli Aleksandriju, pa ako se vjenčaju neće se osjećati toliko usamljeno, odvojena od porodice. - Rekao ti je da će se vjenčati?! - iznenadi se Sofija. - Nije, ali vidim kud to ide. Ja sam je pozvao u posjetu, ona nije znala šta da kaže a Teo je prihvatio u njeno ime. Dogovorili smo da je dovede kad se vrati u Aleksandriju za desetak dana. - Mene nisi ni pitao - pobuni se vatrena Sofija. - Goriš od želje da je upoznaš! Hoćeš li moći sačekati deset dana? - reče joj muž prekorno, dobro je poznavajući.

145

Sofija je stvarno bila jako radoznala da upozna ženu koju je tako zavolio njen sin. - Što više razmišljam sve sam sigurniji da je Teo zavolio pravu ženu.

********* Ujutro je Danijela sa Vladom i grupom krenula dalje dok joj se srce nije željelo odvojiti od voljenog muškarca i voljenog grada. Čuli se svaki dan, brojali su oboje dane, on sad smiren i srećan, znao je šta treba da radi, osjećao se divno, jedva je čekao da se ona vrati. A ovaj put nervozna je bila ona, znala je da je željno očekuje, pitala se hoće li sve biti kao u Beogradu, hoće li se složiti kao i tamo. Ovdje nije imala sigurnost svoga stana, svoje prijateljice Acke, osjećala se pomalo usamljeno. Hoće li on to razumjeti? Odlučila je da mora sad ona njemu da vjeruje i da mu sve prepusti. Nadala se da su mu ona dva dana pomogla da se sabere, jer čim je došla vidjela je da mu je teško, da se sve previše brzo odvijalo za njega i da ne može još sve da razumije. Danijela se javila majci, saopštivši joj da bi trebala obzirno da kaže ocu za nju i Tea. Majci je bilo drago što su zajedno, posebno jer je vidjela da joj to čini kćer jako srećnom. Voljela ga je i tu se ništa više nije moglo uraditi. Lijepo ju je posavjetovala i poželjela kao svaka majka, sve najbolje. Sa Ackom se čula svaki dan dva tri puta. Rekla joj je sve, i da je zamolila majku da pripremi oca i da Teo namjerava na proljeće da dođe da upozna njene. Još je morala sve reći Dragojli... Ufff...

146

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 20. Dragan je ušao u kuću tresući kapljice kiše koje su mu se navatale po kosi. Padalo je kao da ne misli stati. U kući je bilo mirno ništa se nije čulo. Raspremio se u holu pa se uputi prema kuhinji. - Dobro veče, ima li šta za večeru kuvarice! Čuo je ženin smijeh i dobio poziv da joj se pridruži. Bila je jako vrijedna danas izgleda, sto je bio pun đakonija. Objasni mu da je dio spremila komšinici koja je slavila djeci rođendan. Imala je dva slatka blizanca. - I zato si se ti tako dotjerala? Zbog rođendana? - začudi se on. - A nee - odgovori vesela Sremica. -Pa dobro zašto si se dotjerala? Imala je frizuru, bila je u kućnoj haljini, samo je još falilo da se presvuče u neku svečaniju. - Pa za tebe?- šalila se veselo. - Ajde, da su bar pare kod mene mislio bi da hoćeš nešto da ti kupim, ali pare su kod tebe. - Imaš ti još "kvaliteta" koje mene interesuju – zafrkavala je muža. - Spremila si se kao da ćeš nešto da tražiš ili da mi saopštitš neprijatnu vijest, a ne kao da ćeš da "častiš”. - Ajde dobro, sami smo, ovo dvoje su u provodu a otac ti je otišao na spavanje. Prvo ćemo večerati pa ću ti nešto reći. - Valjda ne čekaš švalera tako napirlitana. - Jok, sram te bilo, za ovo ću te kazniti. - Nadam se da nije ništa loše. - Nije mili, lijepo je, malo neobično, ali lijepo.

147

- Neobično? - Ne zapitkuj više, večeraćemo pa ću ti reći. Kasnije, kad su večerali Dragan opet potegnu temu. - I da čujem šta mi imaš reći? - Danijela ima momka - nježno mu reče uhvativši ga za ruku. Sjela mu je u krilo i zagrlila muža očiju punih suza. Naše dijete ima ozbiljnog momka. Muž ju je gledao ćuteći, nikad nije bio čovjek za velike priče, svaka riječ mu je imala težinu. - Od kad to? -Zvanično od Nove godine. Sreli su se na Sajmu knjiga krajem oktobra u Beogradu. - Beograđanin? - reče zamišljeno. - Pa ne baššš... - Pa odakle je ? - Pa nije naš. - Nego čiji je? - Otac mu je Grk. - Znači Grk je? - Pa ne baššš... - Milicee... nemoj da mi treniraš strpljenje. - Živi u Egiptu. - U Egiptu? -iznenadi se Dragan. - Ustvari, Egipćanin je... - Milice, da ti mene malo ne zafrkavaš? - Ne mili, znaš da se ne bi šalila sa ovakvim stvarima. - Kao što se nisi šalila kad si onoj lujki Ruži rekla da ja trzam na nju. - Pa dobro de, to sam se šalila -zakikota se vesela Sremica. Bilo te lijepo gledati kako se nogama i rukama čupaš ne bi li se spasio od nje..

148

- Da se vratimo na zeta - reče mu ona. - Zeta? Meni se čini da si ti rekla momka! - Dobro de, vjerovatno će nam biti zet. - Upoznala ga je u Beogradu? -pokušao je Dragan da sazna bar jedan suvisli podatak. A onda se sjeti! - Jaooo… leleee! Pa nije valjda šeik, ovi što grade Beograd na vodi! Oni imaju dvjesta žena na zalihi. Da nije mrdnula! Zadaviću ih oboje! Milica se sad smijala da je cijela kuća odzvanjala, usput malo razmaknuvši haljinu. Zlu ne trebalo, ako bude morala da mu odvlači misli od zeta... - Nije šeik, ne boj je. - Pa govori više šta je! Je li faraon? Kako su se Kovačevići šlogirali kad su dobili snaju sa Tajlanda, sad ću ja da se šlogiram sa zetom iz Egipta kad krene sa turbanom i u haljini da mi šeta po selu. Milica se samo smijala i namještala mužu u krilu. - Milice ako nećeš da me naljutiš večeras, odmah reci ko je i šta je! - Smiri se, pokazaću ti sliku, fin je i ozbiljan. Inače je profesor, u stvari historičar radi na nekom Institutu za historiju i sad trenutno vrše istraživanja u Aleksandriji. - Aleksandriji kažeš? Znači to je! Zato je ona odlijepila za njim. Čim se spomene Aleksandrija ona izgubi glavu. - I još je rođen u Aleksandriji! - I rođen?! E, pa sad nema te sile koja će je odvojiti od njega. Kako se nismo odmah sjetili da će ona uzeti samo nekog Aleksandrinca. Znači, upoznala ga je tamo... - Nije, upoznala ga je u Beogradu, bio je gostujući profesor. - A ja ću sad imati gostujući cirkus po selu. Samo kad se pročuje da imam zeta Arapina. - Kako se desi da baš njega sretne u Beogradu? Ajde da su se sreli tamo.

149

Jedini Aleksandrinac u Beogradu i odmah zapade njoj. - Nešto im je prevodila pa ga je upoznala. - Kud baš ona, naše najbolje dijete. Dobro, pošteno, odgovorno. Ovaj mangup se izvlači kad god može a o Anđeli da i ne pričam. Gledam neki dan na busnoj stanici kruže oko nje kao oko svjetiljke. Biće ista prababa Stana, izludiće momke iz cijelog okruga. - Pa dušo, bar je na tvoju prababu, nije na moju. Moja je tukla muža kad je iznervira. - Je li trudna? Biće jeste. Vidio čovjek pošteno stvorenje pa je ugrabio. Imaću zeta Arapina i trudnu kćer. - Ama dođi pokazaću ti slike. Prestani da kukaš meni se svidio. - Boli tebe uvo, ti bi samo da ti se kćer uda. - Znaš da je i moja miljenica a ne samo tvoja. Ajde sad ću ti pokazati. Povela je klonulog muža do kompjutera i opet mu sjela u krilo, u slučaju nužde, ako poludi... - Kako se zove? - Teo. - Teo? Arapin se zove Teo? - Joj, Dragi (Dragana su zvali Dragi) cijelo vrijeme ti pričam da mu je otac Grk a i majka mu je neka Koptkinja. Pripada nekom narodu u Egiptu. Danijela kaže da su to starosjedioci Egipta. Napokon Milica otvor slike koje joj je poslala Danijela na kompjuter. Poslala je dvadesetak slika, neke iz Beograda a neke iz Aleksandrije. Prva koju su otvorili bila je slika Tea na Kalemegdanu, naslonjenog na ogradu. Na drugoj je video Danijelu i njega i kako je on drži u zagrljaju. Stisnuo je usne na to. - Pa on je bijelac! Milica se smijala zbunjenom mužu.

150

- Lako je tebi, em te je pripremila, em si vidjela slike. A ti meni ovako s neba pa u rebra. - A nije da te nisam pripremila. Vidiš da sam se spremila da ti dam disanje usta na usta ako ti ne legne dobro zet. - Ajde sad, reci mi sve. Napokon se i on osmjehnu i malo opusti. - Pa to je otprilike to, ima trideset i četiri godine, studirao je i radio u Francuskoj i Engleskoj. Otac mu je inžinjer, majka je historičarka kao i on. Želio bi da se upoznamo jer je on upoznao Danijelu sa svojima. Sad na proljeće su planirali ako se mi složimo da dođe k nama. - Zašto im se tako žuri? - Pa ne žure, ali razdvojeni su, nedostaju jedno drugom. Shvati ih. - Nije zato što ćemo za koji mjesec postati djed i baba? - Nije mili, stvarno nije. Pazili su. - Pazili?! - Draganu je ta riječ bila kao biku crvena marama. Znači da su.. da su.. - nije mogao da o tome ni razmišlja. - Vole se. Ali vidiš i sam da je fin momak. - Nema valjda još žena. - Nema dušo, kod njih to nije moguće. Mislim da ćeš i ti biti zadovoljan kad ga upoznamo. Jedino što su daleko. I nećemo moći da je viđamo a ni da im pomažemo puno. - Pa dobro neka mu kaže da dođe – uzdahnu predajući se. Onda baci pogled na ženu, kao da se nečeg sjetio. A sad, da vidimo zašto si se ti tako napirlitala... - Ajde,ti se istuširaj, a ja ću ti servirati kolače pa ćemo malo da uživamo - namignu mu žena veselo. Dragan ode, a ona brzo pošalje Danijeli poruku na mobilni. "Rekla. Stop. Preživio. Stop. Slaže se da ga dovedeš. Stop. Idem sad da ga mazim da bi zaboravio na zeta. Stop." Majka joj je bila veliki šaljivdžija. Ali je i ona odahnula što više ništa ne krije od oca koga je voljela i poštovala.

151

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 21. Dani su proticali po planu, sad nisu bile vrućine kao ljeti ali je bilo dosta turista, s obzirom da su ljudi koristili praznike da putuju. Ljeti su svi bili nekako nervozniji, a sad su se i zapadnjaci uklopili u egipatski lagani ritam života, prilagođen klimi. Ona, Acka i Vlada su se mjenjali svake godine, bilo je neizvodivo da oni budu baš za svaki praznik sa svojim porodicama. Jednostavno im je bio takav posao. Vlada je često vodio i porodicu da zajedno provedu praznike. Pa bi ispalo i radno i odmorno. Danijelini i Ackini to nisu htjeli, nije ih zanimalo toliko “drndanje” po svijetu, jedino su Ackin brat i jednom Danijelin išli s njima. Vjerovatno da provjere njih dvije, sumnjala je Acka. Zato bratu nije htjela dati besplatno jer je zaključila da ga se neće moći riješiti ako to uradi a bila je uvjerena da je sve to plan generalice Dragojle. Teo je htio da dođe do nje. Ona ga je odgovorila od te ideje, jer nije imala vremena ni za sebe, a teško da bi mogla sakriti kakva osjećanja vladaju između njih, pa bi joj bilo neprijatno pred drugima. Sarađivala je godinama s tim ljudima, znali su da je neudata, pa kad bi sad vidjeli da joj je došao momak Egipćanin, otišla bi joj reputacija i više se ne bi mogla braniti od neke vrste egipatskih “galebova”, koji su po ljetovalištima jurili turistkinje bez muške pratnje. Rekla je to iskreno Teu. Shvatio je to. Nadala se da će bar preko veze da budu zajedno, ako bude radio Skajp ili ako ne, telefonom. Željela je kad ustane i prije nego ode na spavanje, vidi svog voljenog. I onda bi zaspala srećna ili krenula u novi dan smirena i pozitivna. Lijepo bi pričali, razmjenili čestitke i poljupce.

152

S jedne strane dani razdvojenosti su brzo prolazili jer je bila zaposlena, dok su u pojedinim trenucima izgledali kao godine. Sve je do kraja ture proteklo u redu. Grupa se vraćala za Beograd sa aerodroma u Kairu. Ona je iz Kaira letjela za Aleksandriju. Ispratila ih je, javila se njemu koji je već bio spreman da je dočeka. Rekao joj je da odmah ide kod njega. Međutim, objasnila mu je da ima bolju varijantu i dala mu adresu na koju treba da dođe. Javila se Ahmetu, koji se vratio dva dana prije nje, rekavši da se i ona vraća u Aleksandriju i da je dočeka. On je odmah pitao za Tea. Bilo je čovjeku sve jasno. Vjerovatno su on i Teo pričali ono prvo veče kad je ona stigla u Aleksandriju. Za potrebe bogatijih gostiju Ahmet je iznajmljivao apartmane, i ona je krenuvši iz Aleksandrije rekla Ahmetu da će se vratiti u Aleksandriju i biti u apartmanu, pa da joj rezerviše jedan. Smatrala je to nekako najprihvatljivijim rješenjem. Apartmani su bili u modernom dijelu Aleksandrije većinom naseljenom strancima sa svih strana i poslovnim ljudima, pa neće toliko upadati u oči. Ipak je to bila mnogo konzervativnija sredina nego Evropa, koja je opet otišla u drugu krajnost. Očekivala je da Teo dođe s posla k njoj, a kad su parkirali u garažu ona vidje da je on već čeka. Pogledala je začuđeno Ahmeta. - Zvao me je tri puta, zadnji put taman kad si stigla na aerodrom. Šta sam mogao nego reći istinu... Očito mu posao danas nije bio na prvom mjestu – šaljivo je dodao Ahmet, pomalo razumjevajući kako je došlo do toga da Danijela izabere Egipćanina. Toliko je voljela Aleksandriju da nije ni čudo. A obe su bile jako fine djevojke, poštene i velikodušne. Sve bi mu uredno platile i bile vrlo pažljive prema njemu. Skoro da ih je smatrao kćerima.

153

Vidjela je da je gleda drsko, smješkao se skoro bezobrazno, pobjednički. Pocrvenjela je zbog toga pred Ahmetom. - Da nisi mislila da mi nekako pobjegneš habibti... - šaljivo podignu obrve gledajući nju pa Ahmeta. Njih dvojica su se smijala dok je njoj bilo neugodno. - Meni se čini da je neko danas bezobrazan i da neće dobiti svoj poklon… Obojica su se nasmijala, Ahmet je izvadio njene stvari iz auta i dao ih Teu. Rekao je da je on sad “predaje” Teu na staranje i naredio mu da dobro pazi na nju. Ako ona ne bude zadovoljna tretmanom, osramotiće sve Egipćane, a njemu će lično odgovarati zbog toga. - Znači, ne zanima te poklon? - upita ga u liftu. Išli su na peti sprat do apartmana. - Čim si stigla ja sam dobio svoj poklon, teško može išta da ga nadmaši. - Dobro, onda, da ga zadržim, kad te nije briga... - Toliko mi nedostaješ da sad nisam sposoban ni na šta drugo da mislim osim što svim silama pokušavam da shvatim da si tu, da si napokon tu, da ćemo biti zajedno pet dana, sami, da si moja, moja, moja, da nisi pobjegla... Ne znaš šta mi je sve prošlo kroz glavu, stotinu misli sve jedna luđa od druge, a svaka nova bi me dodatno bacila u brige. Pitao sam se hoćeš li uopšte doći u Egipat, ili ćeš zaključiti da je to bilo prolazno i da ne vrijedi da se bakćeš sa mnom ako nemamo budućnosti. A i kakva ti je budućnost da odeš u zemlju gdje ne znaš šta te čeka, a kod kuće imaš tri puta bolje prilike nego što sam ja... Slušala ga je iznenađeno, bio je osjetljiv i neraspoložen. Nije ništa rekla dok su išli hodnikom. Otključala je vrata stana, on je pristojno propusti. Kad je pokušao da uđe iza nje, ona ga lagano stisnu uz dovratak.

154

- Polako gospodine, kako ste nevaspitani pa se gurate... - reče mu kao uvrijeđeno. Teo je začuđeno pogleda. Pa ona je gurnula njega... A onda vidjevši joj osmjeh shvati da ga zadirkuje. - Molim vas, oprostite, izvolite uđite... - reče mirno čekajući da ona uđe i zatvarajući vrata za njima. Gledali su se pri tome, ne mogavši odvojiti pogled jedno od drugoga. - A sad, da se objasnimo... šta to mladoj dami ne odgovara? Nije rekla ni riječ samo mu se bacila u zagrljaj. Dočekao ju je raširenih ruku, stegao kao da će je upiti u sebe. Čuo ju je kako plače na njegovom ramenu, shvatio je da su oboje bili pod strahovitim pritiscima ova dva ipo mjeseca. Plakala je lica zaburenog u njegov vrat, a on je nježno pritiskao glavu na svoje rame, ljubio čelo i teško uzdisao. Kao da nije disao od kad su se rastali u Beogradu. Iako bi se reklo da je vrlo razumno i trezveno razmišljala i donosila odluke sad je shvatio koliko se bojala kao i on. On bi to čak i priznao a ona se nikad nije žalila. Sad je razumio da joj je bilo jako teško. I on joj je svojim nerazumijevanjem često, umjesto da pomogne, više odnemagao. Mnoge njegove dileme ona je razumjela, skoro sve planirala i rješavala sama, a on kao da je bio ponekad nesposoban od straha da se pomakne, da preuzme inicijativu, da razmisli, da ohrabri on nju. - Sunce moje jedino, nemoj se bojati ničega… Neću dozvoliti da nas išta rastavi. Ti si moja, i ne dam te nikome. Nećemo propasti Dani, ne brini. Ako ne možemo živjeti ovdje, ići ćemo tamo gdje možemo biti zajedno. - Obećavaš? – upita tužno gledajući ga s nadom. Nije mogla da podnese pomisao da neće biti zajedno, da neće uspjeti.

155

- Obećavam ti, najdraže moje. Ni ja ne mogu da podnesem pomisao da smo razdvojeni. - Teiću moj… - šmrckala je glave naslonjene na njegovo rame, čvrsto ga držeći i milujući mu leđa. - Dani, ako ti obećam da možeš i dalje ostati priljepljena uz mene, bi li dopustila da se pomjerimo iz hodnika bar do dnevne sobe… Samo tri koraka, vidim dio dnevne odavde… - sad ju je zadirkivao. - Ne znam baš, ti ćeš, ako se odlijepim od tebe, krenuti sa pričom… A meni sad nije do priče. Samo me drži i ne puštaj, mislim da sam doživjela nervni slom i da sam tek sad postala svjesna koliko sam se bojala ova dva ipo mjeseca. Nisam uopšte bila svjesna toga, stvarno. Zašto sam tek sad reagovala? Oh, Teo… - Ja sam iskusniji a vjerovatno i realniji od tebe, zato sam bolje i shvatio koliko problema vreba i u kakvoj smo opasnosti. Možda je bolje da si to tek sad shvatila. Čim sam te video danas osjećao sam se sposobnim da okrenem svijet naopačke, a kad smo bili razdvojeni bio sam potpuno nemoćan. Sad ću ja rješavati probleme a ti treba da se oporavljaš i da me pustiš da ti pokažem koliko mi trebaš i značiš – reče joj i nježno je za ruku povede do dnevne sobe. Stan je bio lijep, sa lijepim pogledom, okolo su bile zgrade, ali nove i ne previsoke, u daljini se vidjelo more. Danijela je u ovom stanu bila dva puta, još nekoliko apartmana uz ovaj su koristili za svoje goste. Iznajmljivala ih je jedna agencija po danu ili ako su bili njihovi stalni klijeniti, kao njihova agencija, onda bi dobijali dodatne pogodnosti. -Jesi li gladna? – upita on brižno. Sad se tek sjeti da je rano krenula iz Kaira, da je pod stresom i sigurno ništa nije doručkovala. - Nisam mili - reče mu nježno, ne želeći da se on opterećuje sad s tim.

156

Bila je nekako psihički iznurena. Nije joj trebala hrana. Možda jedna kafa. I on. I ništa više. - Teiću, ja bi samo jednu tursku kafu. Imam u prtljagu, tu u pregradi, pa ćemo skuvati, nekako kad sve obaveze završim, ili kad mi je vrijeme za odmor, tek onda popijem kafu i opustim se potpuno, inače da je popijem dok sam pod stresom ne bi mi prijala. On pronađe u kuhinji pribor i šalice, a ona donese kafu. Dok su čekali da voda zavrije, on je opet zagrli gledajući je i milujući bez riječi po licu i kosi. Mirno je pila kafu, naslonjena na njega. Sjedili su na sofi, on ju je držao u zagrljaju, ne govoreći ništa, tješeći je i umirujući bez riječi. - Može malo sokića? - upita kad se nakon pola sata oporavila i psihički i fizički i postala svjesna blizine voljenog bića. Danas je bio u laganijim ljetnim pantalonama i košulji. Zaključila je da izgleda manje “opasno” kad je u ljetnoj odjeći nego kad je obučen u zimsku garderobu. Oni džemperi i džins pantalone su mu u Beogradu “opasno” stajali. Nasmiješi se na te misli. On opazi da se osmjehuje dodavajući joj sok. Upitno dignu obrve. - Zaključila sam da ti džemperi iz Beograda opasno stoje – reče mu i pocrveni. On se osmjehnu šeretski na to i prinese lice na santimetar do njenog gledajući je hipnotizirajuće u oči. - Hmm… meni se čini da si se ti oporavila… čim su ti takve misli počele padati na pamet. E, ako jesi, ja bih da pređemo na tačku broj dva našeg programa – prošaputa strasno onim svojim opijajućim glasom. Nadala se da je tačka broj dva podrazumijeva isto kod njega kao i kod nje. Nije pogrešila. Željeli su isto. Podigne je i ponese u spavaću sobu.

157

Sve ono što su proživjeli zajedno u Beogradu proživješe opet. Opet je postojao samo on i on, i ništa drugo je nije zanimalo. Opet je on bio opijen i sluđen njome do kraja. Ovaj put, uz zanos bila je uključena i patnja, patnja zbog razdvojenosti, zbog bojazni da će izgubiti ono drugo, što ih je bacalo u očaj. Ljubav i pretrpljeni strah kao pokretači, dovedoše do sreće i savršenstva dva bića koja se vole… Kasnije, on je gledao sretno, s osmjehom, opet joj je trebalo dosta da se oporavi, sad se na to već navikao, davalo mu je priliku da je za to vrijeme gleda, da pokuša da je se bar nagleda za dane kad nije tu. Da ima o čemu da misli i šta da ga usrećuje dok nije s njim. Kad je došla sebi, poljubi mu dlanove i stavi na svoje obraze, dodirnu nos, usne, sve istražujući da li je stvaran ili je samo njen san. Koliko je puta pogledala samo njegove snimke iz Beograda. Ljilja joj je nabavila i njegovo predavanje gdje je ona prevodila, zafrkavajući je da sad može samo da uzdiše za njim kad ga nije zadržala u Beogradu. I sama je, gledajući snimak, zaključila da nešto “ima u vazduhu” između njih, i da se to vidi i osjeti i na snimku. Njemu je nedostajala njena kosa, njen miris, crvenilo na licu za svaku sitnicu i pogrešnu misao, nije se puno šminkala, stavljala je ruž na usne i rumenilo na obraze. Kad je pitao šaljivo zašto stavlja rumenilo kad svaki čas pocrveni, rekla mu je baš zato, da se ispod šminke ne vidi njeno prirodno rumenilo. Pa i ako pocrveni, to se onda ne primjećuje kad je našminkana. Već je znao da će biti veliki problem da je pusti, pri pomisli da će otići jedva bi uspio savladati paniku i natjerati sebe da ne misli na rastanak. Dok je gledao i razmišljao ona ga je “pregledavala” dodirujući svaki santimetar voljenog čovjeka. Bio je savršenstvo, za nju nije postojalo ništa ljepše ni savršenije.

158

- Rekao bih da ste prilično zadovoljni uslugom i ponuđenim gospođice – zafrkavao je posmatrajući sa zanimanjem njenu opčinjenost. Nije imao nikakve sumnje da ga obožava. I nije želio da ona ima ikakvu sumnju da on isto tako obožava nju. - Za uslugu još nisam sigurna, vidjećemo hoćeš li izdržati da budeš uvijek na visini zadatka… a onim što mi se nudi… neopisivo sam zadovoljna – podbode ga namreškavši nosić. - Ja imam jednu primjedbu… - reče on. - Stvarno? Možda vi niste nečim zadovoljni? – upita radoznalo. - Mislio sam kad budeš dolazila da ćeš splesti pletenicu… - Aaa… too… - osmjehnu se kao da ga je baš čekala da je to pita. - Palo mi je na pamet, Teiću moj, da bi to mogao biti problem… - Problem? - Ne znam koliko bi se mogao suzdržati da sam imala pletenicu i s njom hodala ispred tebe… Još da si došao pred mene na aerodrom, uhapsili bi nas garantovano, zbog nedoličnog ponašanja. Jer ti bi onda krenuo da mirišeš i zabavljaš se sa mojom pletenicom. - Hahahaha… - smijao se vrteći glavom u nevjerici. Pametnice moja! Iako znam koliko si pametna svaki put me iznova uspiješ uvjeriti da si još pametnija.

159

********* Kući je zatekao samo baku. Gledala je nešto na televiziji. Osmjehnula se kad je vidjela unuka. On je pozdravio i poljubio pitajući kako je provela dan. - Ma pusti mene... Je li to naš Teo vidio svoju devojku? - zafrkavala ga je baka. Vidi se da si mi nešto jako sretan. - Jesam bako, htio sam da bude kod mene u stanu ali je stidljiva i neugodno joj je. Smjestila se u apartman blizu nove kuće. Umorna je od puta i posla pa se odmara a sutra ću je dovesti na ručak kako smo se dogovorili. Teo je želio da provede noć s njom, ali je rekla da joj je to neugodno, da je bolje da ide kući pa da ujutro dođe po nju. Jedva se složio. Bila je umorna pa ga je to natjeralo da je malo pusti na miru. Sutra je bila nedjelja i dogovorio se sa roditeljima još onda kad je upoznala njegovog oca da će je dovesti kad se vrati u Aleksandriju. Začudo Danijelu nije mnogo mučio susret sa Teovom porodicom. Upoznala mu je oca, brata i njegovu porodicu preko Skajpa još je ostala baka i temperamentna majka.

160

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 22. Ujutro je rano poslao poruku, pitajući je li budna. Kad je odgovorila da jeste nakon tri minute začula je zujanje interfona. Zbunjeno je pritisla interfon ne govoreći ništa, misleći da je greška, ali je čula njega kako se smije sa druge strane i kaže da je poštar. Ustala je rano, otišla je na spavanje čim je on otišao, željela je da bude s njom ali opet strah od neugodnosti koju bi to izazvalo, da sutra svi znaju da je proveo noć s njom, bio je jači od želje da ga zadrži. Tješila se da će se tako bolje naspavati i na miru pripremiti. Mislila je da će doći oko devet – deset sati. A jedva je bilo sedam kad je pozvonio.

Čim je otvorila našla se u njegovom zagrljaju. Nije joj smetalo, naprotiv, sumnjala je da će i noćas imati snage da ga pošalje kući… Ni njemu izgleda nije dobro palo sinošnje razdvajanje. Odnio ju je u sobu, ljubio ne prestajući… - O, kako si mi nedostajala… Želim tebe i ni jednu drugu, samo tebe pričao je uzbuđeno između poljubaca. Danijela ga je gledala, slušala, milovala. - Kako si mekana, topla, prekrasna… najljepša ženo na svijetu… Ovo što je jutros čula imaće za dane kad budu razdvojeni, da je drži, daje joj snagu.To jutro je saznala da osim poljubaca voljene osobe i čarobne riječi koje ti ona kaže mogu da te odvedu u raj… - Želim te samo za sebe, da budeš samo moja, da budemo stalno zajedno, možda se nekako smirim… - pričao je malo na engleskom, malo na svom

161

jeziku. Ležeći ovaj put je gledala ona njega, nakon svega čudila se da je i pristao sinoć da ode kući, mislila je da neće htjeti ni čuti. Vjerovatno kad je video da je iscrpljena to je presudilo. - Nemam pojma kako si me sinoć nagovorila da idem kući – reče on a ona shvati da je dobro protumačila šta ga je mučilo. Nježno ga poljubi i pomiluje po licu. - Vidio si da sam umorna pa zato. Da si bio sa mnom teško da bi spavala. - Jesi li se odmorila? - Jesam. I znaš šta? Nisam uopšte nervozna što ću upoznati tvoje, a mislila sam da ću pasti u nesvijest kad do toga dođe. - Ni ne trebaš da budeš, već su te i oni za ovo vrijeme upoznali i jedva te čekaju. Shvatili su da si fina, pristojna. I raduju se što imam djevojku. - Prijašnjim se nisu radovali? - Dušo, upoznali su svega dvije moje djevojke i to zato što su navratili u stan jednom kad sam studirao i jednom kasnije. Nisam ih vodio kući, a ovdje i nisam imao djevojku ove dvije godine. Tek kad su čuli za tebe, prije nego što ćeš ti doći, Jorgos mi reče da ih je zadnje vrijeme mučilo što ja ne pokazujem namjeru da se ženim. Nisam znao za to. Pitao je jesam li se tamo razočarao u neku ženu pa sam to batalio ili mislim otići. Meni ugovor ističe za godinu dana, ja ništa nisam govorio kakvi su mi planovi. Mogu produžiti ugovor ili se vratiti u Evropu, pa da tamo radim. Izgleda da ih je to brinulo. Ja sam stvarno ove dvije godine ovdje radio, više sam uživao u poslu, kao što sama znaš, ovo mi jako odgovara a i porodica mi je nedostajala pa sam koristio vrijeme da ga provodim s njima.Zato nisam nešto žurio da nađem djevojku a i znaš kakva je sredina, pa moraš biti oprezan. Ima tu nekih porodičnih prijatelja koji su

162

se raspitivali bi li se ja ženio da mi utrape svoje kćeri. Ali nekako ne želim takve beživotne žene. Ipak sam uspio, ne tražeći, potpuno neočekivano, naći sebi ženu koja mi odgovara. Ti si ono što meni treba. Kad je to rekao, ona se sagne, kosa joj padne po njegovom licu i on odmah, kao mala beba počne srećno da mrmlja i guguće. Osmjehnula se vidjevši kako je sretan dok joj miluje kosu. Uživali su tako još pola sata a onda on reče da ih očekuju oko podne pa da se spremi da je prvo vodi na doručak ako želi. Složila se da idu negdje u centar jer onda mogu samo produžiti do njih. Kuća je bila u Grčkoj četvrti, vrlo lijepa, na dva sprata, imala je ravni krov ili terasu na njemu. Bila je boje svijetle terakote i kvadratnog oblika, sa jako lijepim balkonima i stupovima. Kuća je imala bar sto godina i očito je izgradio neko bogat. - To kuću je sagradio moj pradjed. Onda mu se nestašna kćer jedinica preko njegove volje udala za tvrdogavog Kopta - osmjehnu se dok joj je pričao istoriju svoje porodice. E, moja majka je nasljedila tvrdoglavost i temperament od oca i djeda. Izgleda da je samo ona baš sve pokupila od njih. Svi su ih lijepo dočekali, pozdravili se s njom i poželjeli joj dobrodošlicu. Naravno, donijela je svakome sitne poklone, u dogovoru s Teom. Nije mogla praznih ruku jer nije bio takav običaj ali je otprilike znala šta nedostaje u kod njih a vole iz Evrope. Poklone je donijela kad je došla i dala ih Ahmetu da ih spremi kod sebe. Curice su bile vesele, Teo im je objasnio da je “teta kupila šminkeraj i plastične preslikače sa životinjama, princezama i delfinima”. Starija Zoja je jako voljela crtanje. Odmah su je gledale oduševljeno, videći da će opet dobiti poklon od nje. A majka mu je bila baš kakvu je opisao.

163

Radoznala, temperamentna, vatrena… Sto riječi u minuti, razgovarala je sa troje u isto vrijeme. Jorgosova žena Melina je bila mirna, lijepa i dotjerana. Nije puno pričala, a od muža i svekrve nije ni mogla. Kosta i baka su bili najpribraniji dio porodice. Izašli su na terasu koja je bila u hladovini da djeca mogu skakati a da domaćini završe ručak. Teo je dobio poziv od kolega pa je otišao da nešto provjeri u svojim papirima. Ona je ostala sa Sofijom, Melinom i Jorgosom. Čim se on malo udaljio počeli su da je “ispituju”. Teo se vratio, i odmah su mu skočili živci kad je vidio kako je crvena u licu. Znači, ispitivali su je. - Šta su te pitali? - upita zabrinuto. - Ništa, mili, ne brini, samo kako si me uspio odvući u krevet – smijala se ona, malo joj je bilo neugodno ali je u stvari sa Sofijom i Jorgosom bila prilično opuštena. Nije joj smetala njihova direktnost ni radoznalost. - Šta si im rekla? - upita i dalje ozbiljan. - Ništa, da sam, u stvari ja tebe odvukla u krevet... Zinuo je iznenađeno. Nije vjerovao da im je to rekla. - A jesi li ti stvarno mene... - upita još ne vjerujući da je tako iskreno i mirno to priznala. - Jesam, uvijek sam ja bila ta koja bi tebe startovala. Ja sam bila vatra, ti racio. - Znači priznaješ? - gledao ju je opijeno, milujući joj obraz i kosu uz obraz. - Priznajem, pa to je istina – potvrdi smireno. - Sretan sam zbog toga i sve se pitam i čekam kad ćeš opet. - Možda večeras ako se uspiješ riješiti radoznale rodbine. - Uz prijetnju puškom ako treba – obeća svečano. Dani... da ti nisi odvela mene pokušao bih ja tebe - reče iskreno. - Stvarnoo - namreška slatko nosić gledajući ga i voleći pogledom.

164

- O, Dani šta mi radiš... - Nemoj da se žališ, radiš i ti meni - nježno i iskreno mu prizna. - Dani volim te - reče mirno i bez oklijevanja. Gledao je kako će reagirati. Kad je danas doveo kući odmah je poželio da joj to kaže. Bez obzira što je pretpostavljala da će ta izjava doći ipak je uspjela da je na čas iznenadi. I odmah je želio odgovor... - Voliš li ti mene? - upita potpuno ozbiljan držeći je uz sebe i gledajući u oči. - Od vječnosti - uslijedio je siguran odgovor. Volim te vjekovima i voljeću te do beskraja. - Voliš me oduvijek? - Oduvijek. Odgovor mu se sviđao, a dalje nije pitao. Počelo mu se dopadati ta njena tajnovita strana. Ispostavilo se da bi uvijek bilo tačno što bi saznao od tog tajanstvenog dijela nje. Zagrli je i poljubi nježno. - Kad me voliš hoćeš li se udati za mene? - Bila bih najsrećnija žena na svijetu da budem tvoja supruga. On je sad poljubi jače odignuvši je od zemlje i zavrtivši je oko sebe. - Volim te. - I ja volim tebe - reče mu i odgovori na poljubac. Tri para radoznalih očiju posmatralo je iza zavjese šta se dešava u dvorištu. Svi troje su upali u Sarinu sobu pa ih je dijete u čudu gledalo. - Ups! Izgleda da će ručak kasniti - izjavi najmlađi kad su vidjeli da Teo unosi Danijelu u kuću. - Ne budali! Nije Teo ti! - majka se ljutnu na brzopletog sina. I stvarno nakon niti minute njih dvoje se pojave u trpezariji. Oboje mirni, a Danijela se ljubazno ponudi da pomogne. Teo je pogleda upozoravajući ali već je bilo kasno. Dala je priliku Sofiji da je se dočepa nasamo.

165

Ali Danijela je sad bila spremnija. Željela je da im Teo kaže kad bude želio. On joj je tražio samo sedam dana da uživa u njihovim danima prije nego nastane ludnica kad svi saznaju. Ipak mu je rekla da trebaju pričekati više, jer mora reći majci da pripremi oca za njih. Najbolje da im to saopšte malo prije nego on dođe kod nje u Beograd. Složio se. Želio je da bude samo njegova, a ne da odmah počnu svi da ga jure i zapitkuju o njoj. - Nek ti Jorgos pomogne – reče Teov otac svojoj ženi, da bi spasio Danijelu od ispitivanja. Jorgos kome je drugo ime bilo Filip zinu kad je čuo oca. - Ja? - skoro pištavo prozbori. Ja ne razlikujem lonac od tanjira - vadio se. Ti si kuvao pa ti pomaži - nimalo obzirno saopšti mrtvo ladno ocu. Tu je u njihovim zadirkivanjima saznala na svoje iznenađenje da je Teo ustvari Teodor Aleksandar, a Jorgosu da je puno ime Jorgos Filip. Kao što su Danijelini imali nestašnu Anđelu tako su Teovi imali nestašnog Jorgosa Filipa... Došao je u posjetu Teu u London, spanđao se sa sadašnjom ženom, za koju Teo nije imao pojma da je iz Aleksandrije. Nastao je skandal, jedva su to izgladili. Ručak je protekao lijepo, zadirkivali su se ali se niko nije ljutio. Teo je sjedio preko puta nje i pazio da dobije sve najljepše, zbog čega ga je brat zafrkavao. Nakon ručka Teo joj reče da ujutro spakuje nešto stvari da idu na brod, pa će joj pokazati Aleksandriju s mora. Imao je svoj brod, u stvari porodični brod. Danijela je ostala bez teksta kad joj je nestašni Jorgos šapnuo na rastanku da je porodična tradicija da se djeca u njihovoj porodici prave na tom brodu, pa da pazi da joj se isto ne desi, ako ne želi. Ona je sva pocrvenila od tih savjeta.

166

********* Vratili su se predveče u apartman, a Teo je sa sobom ponio dvije torbe. Nije znala šta je to, ali nije htjela biti previše radoznala. Ponio je torbe i u stan, sad je već upitno gledala u njega. Shvatio je šta joj nije jasno. - To su stvari za noćas i sutra i moj kompjuter, ako bude nešto trebalo da mogu pogledati. Dogovorio sam se da sam sutra slobodan, ali nikad se ne zna... - Teo... ti misliš biti noćas ovdje? - upita pitajući se je li to najpametnije, i sjetivši se Jorgosovog šaljivog podbadanja danas. - Dani nema šanse da me noćas otjeraš. Ne znam ni kako si me sinoć nagovorila – reče mirno joj objašnjavajući. Nekako je to usreći i umiri. Upoznala je njegove, lijepo su se složili, valjda je to sad u redu. Ipak osjeti krivicu sjetivši se očevog lika. Šta bi on sad rekao da zna šta radi... Opušteno su uživali, razgovarali, gledali slike, javili se Acki kad je zvala. Zaspali srećni jedno uz drugo... Ujutro su ranije ustali, i isplovili. Bilo je predivno na brodu s njim. Rekao joj je da je ovih dana, dok je čekao da se vrati pripremio sve za njih. Brod je bio sa jedrima, vrlo lijep, ne prevelik, imao je jednu spavaću sobicu, dnevnu sobu sa čajnom kuhinjicom i malo kupatilo. Prošli su lagano cijelu aleksandrijsku obalu, pokazao joj je mjesto na kojoj se misli da je Kleopatrina potopljena palata i još neke zanimljive lokacije. Odvezli su se na otvoreno more, kupali se, pogledima pričali koliko su srećni što su zajedno.

167

Odmarali su se na palubi nakon kupanja, ona je sjedila a on joj je držao glavu u krilu. Teo je odlučio da je pravi trenutak da joj kaže neke stvari. - Dani, razmišljao sam nešto... već smo pričali malo o tome. Ako nam ne bude odgovaralo ovdje, ja mogu da radim i u Evropi ili bilo gdje. Imao sam ponudu i iz Kanade, Amerike... Nježno ga pomiluje po licu i kosi. Kako je bila srećna... Skoro joj je došlo da urliče od sreće. Nježno mu reče, ono što je već odavno znala... - Nekako mislim da to neće biti potrebno. Čini mi se da ćeš dobiti asistenticu i ženu u jednoj osobi. Ja amaterski volim historiju a iznad svega Aleksandriju, a tebi je to posao. Znači imamo ista interesovanja, nadopunjavamo se. I moj posao je isto vezan za to, vodim turiste da vide ostavštinu prošlosti. Ako budemo živjeli ovdje, radiću samo Egipat. Jedino mislim da ovdje neću imati neka druženja i velika prijateljstva, pa ću biti oslonjena na porodicu. Najviše na tebe. Da ti ne dosadim. - Ooo... srećo moja pametna! - privukao je njenu glavu i spustio nježan poljubac u kosu. Čime sam zaslužio tvoju dobrotu, ljepotu, osjećajnost, razum? Stvarno ne znam čime. - Ako misliš da nisi još uvijek možeš da me zaslužiš... voli me, samo me voli duboko i iskreno i ja ću zauvijek biti sretna. Ljubav će ti reći šta mi treba, šta me čini srećnom, jednostavno ćeš znati... kao što ja znam šta tebi treba. - O Dani... nemam riječi da ti kažem šta mi se dešava, svaki novi dan s tobom donese neko čudo, neku ljepotu, svjetlost. Odjednom vidim Aleksandriju kao što je nikad nisam vidio. Sad razumjem onog kolegu iz Beograda koji mi je rekao da Aleksandriju ne treba ni sa kime obilaziti osim s tobom. Da se ne može potpuno opisati kako ti opčiniš sve svojom ljubavi prema našem gradu. I još voliš mene... - Volim te beskrajno... a sad bi mogao malo da me razveseliš. Priče i

168

velika razmišljanja ti slabije idu od „onog drugog“... „Ono drugo" radiš mnooogo bolje. Nasmijao se sretno poklopivši je svojim tijelom za kaznu, nježno je gledajući i izazivajući, znajući da ga podbada da ne bi mislio o problemima. - Nisi toliko iskusna da znaš koliko sam dobar ljubavnik. - Jesam, jesam, jer znam da mi niko nije do sada odgovarao i nije mi palo na pamet da to pokušam ni sa kim drugim. A za tebe sam znala od prve sekunde da te želim. Sve alarme si u meni upalio kad si me pogledao. I nemam nikakvu sumnju da si za mene jedini pravi. - Volim te Dani, i nemam pojma kako ću izdržati tvoje odlaske. - Moraš mili, moramo sve lijepo ispoštovati da se kasnije ne kajemo zbog žurbe i da nam naši ne zamjere. - Nadam se da ću uspjeti. Do marta se možda nekako i strpim ali dalje... - Nemoj sad o tome... obećao si mi ono drugo profesore... - Ma dobro, dobro, kad si baš navalila, jest da meni nije baš do toga sada... - zafrkavao je obasipajući je kišom poljubaca. - Teo! Sram te bilo... kako si neuviđavan i nesusretljiv... - Evo, evo, popravljam se, popravljam - reče spuštajući usne na njene da završe priču i započnu nešto ljepše. Poslije su se kupali, ručali i opet se izležavali na palubi. Odjednom Danijela shvati da je vrijeme, da je trenutak i da nikad neće biti prikladniji od ovog. Sami, okruženi morem, bez gužve, telefona... Morala je napokon i tu zadnju prepreku da otkloni. Dok je on drijemao, upita ga želi li nešto za piće da mu donese, on se na to osmjehnu slatko. - Kako je lijepo kad te žena mazi... jedva čekam da to radiš svaki dan. - Svi su muškarci izgleda isti, lijepo je meni govorila moja mama...

169

Uzdahnula je duboko uzevši jedno pismo iz torbe... Mora mu reći... Kad se popela na palubu stavi mu sok na mali stolić, gledajući njega nježno tako opuštenog. Bio je najvoljenije biće na svijetu za nju... - Teo... - Stigao sok? I moja draga... - nježno je uhvati za ruku. - Teo, sjećaš se onih trenutaka kad bi ja pričala zbunjujuće a ti bi me blijedo gledao. I bio bi uviđavan, ne govoreći da sam prolupala. Ne znam je li to zato što si fino odgojen ili zato što ti je bilo bitno da dobiješ “izvjesne usluge” od mene, ali mnogo mi je pomoglo, što iako nisi razumio, nisi ništa pitao. Čekao si da ti sama kažem. Čini mi se da je sad došlo vrijeme da ti do kraja sve kažem... - Ne moraš Dani, možda nisam razumio na početku ali sad polako shvatam da su se mnoge stvari desilo onako kako si ti osjetila, kako ti je intuicija rekla. I sviđa mi se sve više, ne plaši me to, razumio sam da nam taj tvoj dio i naš grad pomažu u svemu, trudeći se da sačuvaju našu ljubav. Zato sam beskrajno zahvalan tom dijelu tebe. - Onda ću napokon biti do kraja srećna kad i taj zadnji dio koji ti je nejasan razjasnimo. Nisam bila sigurna kad ću biti u prilici da ti dam ovo pismo... Nekako sam osjetila da je sad trenutak. Pružila mi je pismo i htjela da ustane, da ode srediti kuhinju i sobu dok on čita. On je uhvati za ruku, gledajući je ozbiljno u oči. - Dođi k meni – naredi joj. Povukao je do sebe, zagrlivši je jednom rukom, dok je drugom držao pismo. Kad je namjesti uz sebe, čvrsto je držeći oko ramena, on počne čitati pismo. Ona je ćutala naslonivši se na drago biće i uživajući možda posljednji put u njegovom zagrljaju.

170

Najdraže moje, nisam znala kako da ti ovo kažem u lice. Bojim se tvoje reakcije, tvog neshvatanja. Ali uspjeli smo daleko da doguramo i sad je vrijeme da ti sve kažem. Ustvari, ostala je samo jedna stvar koju ti nisam do kraja priznala. Sve ostalo znaš. Ni ovo ti nisam krila, samo mi se učinilo da me nećeš moći razumjeti odmah. Prva mogućnost je bila da odeš i nikad se ne javiš, u tom slučaju ti ne bi ni morala nešto objašnjavati. I druga, da se ova naša priča nastavi i kad si otišao. Znaš kako je ispalo. A kako je sve počelo? To ti moram ispričati. Cijeli život sam željela da vidim druge zemlje, kulture, običaje. Oduvijek me privlačilo. Kad sam počela raditi u turističkoj agenciji putovala sam, bilo mi je lijepo, bila sam srećna. Ali jedno putovanje, u jedan grad... bilo je posebno... Pogađaš o kome je riječ? O našem gradu - Aleksandriji. Još u avionu me nešto obuzelo, od pogleda kroz prozor nisam mogla disati, htjela sam iskočiti iz kože. Znaš kao kad nekoga voliš, ne vidiš ga dugo, a ta ti osoba silno nedostaje. Patiš i čekaš da se vrati. Pa kad se napokon sretnete ne možete iskazati kolika je to količina sreće i radosti u vama. Nisam znala šta mi je, pomislih reakcija na let. Kad smo sletjeli mene je zahvatila takva euforija da sam htjela skakati, radovati se, vikati. Osjećala sam se kao da sam osvojila Mont Everest. Nešto u meni je govorilo, tu si, uspjela si! Nikad me više taj osjećaj nije napuštao kad bi dolazila ponovo i ponovo. Uvijek ista stvar. Idem gradom, dodirnem stari zid, a on kao da oživi, kao da mi kaže "zdravo mila, kako si?", odem do starog Trga gdje je nekad stajao Obelisk sa

171

satom i mislima otputujem u vrijeme kad je stajao tu. Kad sam gledala u sat čekajući da mi dragi prođe. A kao čekala sam brata. Vidjela sam i čula da vršite istraživanja a onaj glas opet u meni reče da ste slabiji matematičari od onih iz stare Aleksandrije, i da tako treba da bude, da nije vrijeme da otkrijete još te tajne. A Aleksandrija ih ima puno mili moj. Ona krije i svog Aleksandra... Godinama sam pokušala da shvatim ta osjećanja, te misli. Znaš li koliko mi se puta desilo kad ugledam nešto novo, da se obradujem i "prepoznam" to, da mi onaj glas kaže da sam tu već bila i da sam sretna zato što sam se "vratila". Znaš li kako mi je bilo kad sam te vidjela na Sajmu? Prva pomisao bila je Aleksandrija. Samo to mi je odzvanjalo u glavi a ja sam se potpuno izgubila i otplovila u prošlost, na "moj trg", na sunce i more Aleksandrije. Pitala sam se ko si? Zašto sam pomislila na grad vidjevši tebe? Ljutila sam se na sebe, kako sam mogla da izdam ljubav prema voljenom gradu zbog pogleda na nepoznatog muškarca. Osjećala sam se kao izdajica. Sad možda možeš da pretpostaviš kako mi je bilo kad sam saznala da si historičar iz Aleksandrije... Slutila sam da to nije slučajno. Da mi te možda "moj grad" poslao. Kad sam to razumjela u meni je zavladala radost i takav mir da ti to ne mogu opisati. U četvrtak si mi poklonio poljubac. Možda si primjetio da sam opuštenija, da se više ne plašim. Radovala sam se onome što dolazi, nešto mi je reklo da ništa loše ne može da se desi, da me moja Aleksandrija čuva i da si njen dar meni. Da si nagrada za ljubav, za odanost njoj... Jedina briga mi je bila kako ćeš ti shvatiti sve što se dešava. I rekla sam ti jednu neistinu. Samo jednu. Nisam bila s tobom jer sam željela da se "razdjevičim". Prije tvog dolaska o tome uopšte nisam ni

172

razmišljala. Rekla sam sebi da ću se "zabrinuti" ako napunim trideset i pet a nemam momka. Do tada sam mislila da pustim da to život sam rješi. I da je sve ostalo u Beogradu, da se više nismo čuli ni vidjeli ja bih to prihvatila. Znala bi da tako mora biti. Jedino sam imala osjećaj da nikad više ne bi mogla otići u Aleksandriju. To stvarno ne znam kako bih podnijela. Zaključila sam da me "moj grad" voli, i da se potrudio da te pronađe i pošalje meni, živote moj. Da mi govori da je i naša ljubav rođena u njemu i da traje kroz vjekove. Tebe su, vjerovatno privukli "moji ženski kvaliteti", ali vremenom sam vidjela da se sve više vezuješ i da polako shvataš ozbiljnost situacije. Eto, najdraže moje to sam ti morala reći. A daa... još nešto sam propustila. Znaš li ko si bio? Učitelj mog mlađeg brata. Rođen si u Trakiji, dvadesetak kilometara od današnjeg Istanbula, i bio si profesor. Moj te otac unajmio da učiš brata umjetnosti i filozofiji. Ja sam bila najstarija od troje djece mog oca. Čitala sam i sama, otac mi nije branio. Ali imala sam čudnu pasiju... Voljela sam Aleksandriju. Igrala sam s bratom tako što sam ostavljala kamenčiće na mjestima gdje sam bila. Obilježila bi ih, a ako bi on uspio da ih pronađe morala bi mu ispuniti želju. Imao je pravo na tri pitanja da bi otkrio gdje da traži. On ti je rekao za to. Poslije sam ostavljala tebi kamenčiće a ti si svaki našao, donio i čuvao kao uspomenu. Čim si nam došao u kuću odmah se desilo nešto između nas. Dozvoljavao si mi da slušam tvoja predavanja. I otac je to dozvolio kad sam pokazala interes a moju mlađu sestru to nije zanimalo. Kad si prestao sa podukom nisam više mogla da te viđam. Onda je brat išao na

173

predavanja u školu, a ja bih ga čekala kod sata na Trgu, nadajući se da ću vidjeti i tebe. Sreli smo se tako jednom i pitao si me zašto čekam. Od tada bi često dopratio brata da bi vidio mene. Kad mi se otac razbolio, previše posla je palo na bratova leđa. Ti si tad došao mom ocu da me isprosiš. Zbog očeve bolesti brzo smo se uzeli, a ti si preuzeo kuću i bratovo školovanje na sebe. Nakon šest godina zajedno sa naša dva sina prešli smo u Atinu gdje si nastavio raditi kao profesor... Još smo se sretali, u 18. vijeku smo živjeli u Francuskoj, bila sam treća ćerka nekog trgovca. Ti si nam bio učitelj, nisam bila naročito lijepa, imala sam zečije zubiće, ali sam bila vrlo živahna, a tebe je to izluđivalo. Nosila sam naočale. Kad mi je otac iznenada umro, ostale smo još nas dvije neudate kćeri i majka, same. Došla sam ti tražiti da me uzmeš za ženu, a ako nećeš obećala sam ti da ću s drugim napraviti dijete pa ću reći da je tvoje... Cijeli život si morao da me smiruješ. Moja vatra i tvoja mirnoća... Bilo je još susreta, nismo uvijek bili par i nije se nažalost uvijek završavalo srećno. Eto, mili moj, sad sam ti rekla sve. Šta god da se desi, mi smo obavili do sada 70% posla. Ako bude dalje išlo OK, a ako ne biću zadovoljna i sa ovim. Imam posao, porodicu, vjerovatno će moji brat i sestra imati svoju djecu pa ću biti dobra tetka, dobra ćerka i dobra osoba. Sad sve znaš, još samo da ti ovo sve nekako legne. Važno je da budeš iskren ako razumiješ u redu, ako ne, znači da je tako moralo biti. Za ljubav u ovom životu više mjesta nema. Volim tebe i Aleksandriju, i ne mogu nikoga više...

174

********* Nakon što je izgleda pročitao pismo, gledao ju je sigurno preko pola minute bez riječi, disao je duboko, oči su mu bile blage, činilo joj je da čita silnu ljubav i nevjericu u njima. Bar nije bio ljut i zabrinut... Odložio je pismo pokraj sebe, povukao jastuk sa slobodne ležaljke na pod, prevalio se sa ležaljke na taj jastuk i idućeg trenutka nju povukao na sebe. Zagrlio je, čvrsto je držeći uz sebe, jednom rukom joj pritišćući potiljak a drugom sklanjajući kosu s lica, njenog i njegovog. Ljubio ju je bez daha, ne dozvoljavajući ni na trenutak da im se usne razdvoje... Opet je bio čudan trenutak, poseban, kao onaj na kauču u apartmanu u Beogradu, nije bilo vremena za priču, za nježnu ljubav, otvorile su se sve kapije njihovog puta, sve što je trebalo reći rečeno je, što se trebalo znati, znalo se... Pobjedila je ljubav i slavila je sad svoj uspjeh do kraja... Tu na palubi, ispod neba, pod zalazećim suncem Mediterana i među tajnama koje je skrivalo plavo more. Jedna tajna je našla put od prošlosti do sadašnjosti, tajna o jednoj velikoj ljubavi... Noć su proveli tu, izlazak sunca su dočekali tu i razumeći se sad do kraja zagrljeni krenuli u novi dan. Oko podne su stigli u apartman, spremili se, otišli na ručak i da sa Ahmetom pribave sve što im je potrebno za novu turu. Šatore, i ostalo što su oni držali kod Ahmeta. Molila ga je da ne prave problem oko njenog odlaska. Razmišljao je neko vrijeme i onda se složio da će se potruditi da ne bude tužan. Poslije su otišli do njegove kuće, pozdravila se sa njegovom bakom, Melinom i

175

djevojčicama pa su se vratili u apartman.

Nije mogla da ga odgovori, rano ujutro krenuo je sa Ahmetom i njom za Kairo i sačekao avion sa Ackom i studentima. Na aerodromu su sreli kolegu sa Kairskog historijskog odsjeka koji je bio njihov stručni vodič, i koji je isto čekao njih. Teo je to iskoristio da zamoli čovjeka da pazi na njih, rekao mu ako nešto treba da ga zove, i obećao kad dođu u Aleksandriju da će ih on preuzeti.

176

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 23. Acka je stigla, bilo joj je sve jasno na prvi pogled, čak je bila u dilemi da li da Danijelu ostavi s Teom. Ona nije htjela čuti za to. Nije mogla ostaviti samu prijateljicu, tura je bila naporna, zahtjevna, bez velike udobnosti, o puno stvari je trebalo voditi računa. Na svim mjestima nije bilo signala, ali kad su uspjeli da se čuju osjećala mu je u glasu sigurnost, smirenost. Nakon pisma kao da se potpuno sabrao, sve razumio, iako nisu razgovarali o sadržaju pisma. Bio je sad mnogo opušteniji, činilo joj se da ga više ništa ne muči, da se ne boji za njih. Strpljivo je izdržao dane bez nje. Kad su stigli u Aleksandriju, dočekao ih je, ovaj put odlučili su se za jedan privatni mali hostel, nedavno otvoren, dosta pristupačan, uredan, čist. Ahmet je to pronašao prije dva mjeseca i rekao im. Teo je već bio tamo. Izišla je iz busa, a on se nije obazirao na studente nego ju je odvukao iza busa i poljubio. Smijeh i zvižduci nisu izostali. Kako u Egiptu sve funkcioniše na principu veza i poznanstva, Ahmet mu je prije nego su krenuli rekao gdje misle odsjesti. Želio je da na miru isplanira sve i da ih dočeka spreman da bi se njih dvije odmorile. Kad je vlasnik vidio da je lično on zainteresovan za ove turiste, Teo je izvukao još neke pogodnosti na račun toga. Čovjeku je bilo jasno da će mu ovo biti dobra preporuka, jer mnogo ljudi je radilo i mjenjalo se na istraživanjima pa je uvijek mogao računati na takve goste ako bude na visini zadatka.

177

Iduća četiri dana nije skoro dozvolio njoj i Acki da vide studente, vodio ih je i na ronjenje i u muzeje, poznavao je zaposlene svuda, ipa ih je uvodio bez čekanja, obezbjeđujući im materijal i sve potrebno. Da ne prave problem, ona i Acka su bile u istoj sobi, a Teo bi uveče došao po nju i odveo je kući. Prvi dan kad su stigli imali su svi slobodno, da se odmore i naprave plan, a Teo je nju i Acku odveo svojoj kući, svi su bili na okupu pa su zajedno proveli popodne. Tu su napravili detaljan plan pa ih je vratio u hostel. Iduće popodne je vratio studente a poveo nju sa sobom rekavši joj da o tome nema diskusije. To je bila njena prva noć u novoj kući. Nisu puno spavali, pokušala je da mu kaže da treba da se odmori, ali je rekao da ima energije da ne mora iduća tri dana uopšte spavati. Jasno joj je bilo odakle mu energija, bio je jako srećan što su zajedno. Kad su došli u Beograd, nakon dva dana Danijelu su pozvali sa fakulteta da dođe. Pitala se je li sve bilo u redu. Teo ih je ispratio na avion, sve je proteklo super. Svi su bili jako zadovoljni. Ispostavilo se da se pročulo kako je tura bila odlična i interesovalo ih je kako je sve uspjela da tako organizira i kako je “kolega Teo”. Malo ju je to zbunilo, jer su je gledali ljubopitljivo, vjerovatno su čuli za nju i Tea. Na kraju je shvatila da nema šta da krije, rekla im je da je Teo njen momak i da im je pomogao oko svega. To su valjda čekali pa su skoro oni tražili da se zahvali ona njima jer kako bi ga upoznala da nije došao njima u goste. Ona se šalila da njoj sad izgleda da oni traže da im ona dalje radi besplatne ture. Rekli su joj da očekuju pomoć kad se preseli k njemu. Znači, znali su i da je to između njih ozbiljno. Došavši kući rekla je Acki šta je bilo i da moraju reći Dragojli prije nego čuje od nekog drugoga. Dragojla ko Dragojla, gledala ju je kao da vreba plijen, vagajući svaku riječ koju je rekla. Samo je sa hm, komentarisala Danijelinu priču. Na kraju je rekla da ustane sa stolice. Danijela je to u

178

čudu napravila. Onda je rekla da podigne džemper, kad je vidjela da je ona zbunjena tim zahtjevom, reče da hoće da vidi jesu li ona i Teo “nešto uradili”.Onda ona i Acka shvate da gleda je li trudna. Poslije su se smijale u stanu njenim “provjerama stanja”. Ispričala je Teu šta se sve desilo. Rekao je da kaže roditeljima i Dragojli da namjeravaju za mjesec dana on i njegovi da im dođu u posjetu. Oni će ostati tri, četiri dana a on duže. Ona shvati koja će to ludnica nastati kad se na jednom mjestu skupe svi. Nije znala da li je bolje da njeni dođu u Beograd, ili da ona vodi njih kući. Teo je odlučio da ih vodi kući, ko zna kad će opet imati priliku da se svi okupe. Tako je dogovoreno da Milica i Dragan dočekaju njih dolje, a jedan dan doće i Dragojla sa svojima. Odmah je alarmirana rodbina, jer su pretpostavili da će se oni vjenčati u Egiptu pa da ih sada vide. Teo se smijao, nije znao da će nastati takva gungula, pitao je bi li bilo bolje da o jednom trošku odmah naprave i svadbu i svi sretni i zadovoljni. A Teo je od onog pisma napokon našao mir i spokoj. Pročitao je ko zna koliko puta to pismo. I sve je iako čudno, odjednom imalo smisla. Odlučio je kad budu imali vremena da je opet vodi tamo, i da joj pripremi cijelu historiju tog mjesta.

179

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 24. Stigli su početkom marta, dočekale su ih Danijela i Acka na aerodromu. Curice su potrčale prema njoj kad su je vidjele. Ona je prvo iz pristojnosti htjela da pozdravi sve po starini, prvo Kostu i Sofiju, ali je Teo stao ispred nje i rekao da će prvo pozdraviti njega. Zagrlio je i poljubio pred svima. Danijela bi voljela da to nije uradio, bila je crvena kao paprika dok su se oni smijali. Odvezli su ih i smjestili u apartmane u kojima je bio Teo, samo su njima iznajmili veći. Naravno ništa nije moglo proći bez Dragojle, one su htjele da ih uveče izvedu u grad na večeru ali ona nije htjela ni da čuje. Rekla je da moraju doći k njima. Deset dana su stizali paketi od Milice, i deset dana je Dragojla spremala stan, kuvala, trčala po gradu. Ostavili su Teove da se smjeste i odmore do večere. Danijela im je pažljivo ostavila ručak i natrpala frižider da ne bi bili gladni i žedni. Bili su stvarno iznenađeni koliko je pažljiva. Teo nije ni najmanje. Znao ju je. Svojima je rekao da ide s njom a da će doći za dva sata po njih pa idu do Ackine majke. Acka ih je odvezla i rekla uviđavno da ide do majke provjeriti kako stvari stoje. Njemu nije dvaput trebalo reći, zahvalno se osmjehnuo Acki vukući je brže do stana. Samo što su ušli, on je zgrabi ljubeći je gladno. - Napokon, napokon... izludjeću od ovolike gužve. Ne znam kako ćemo

180

izdržati ova četiri dana – kukao je. - Nemoj se brinuti, tu je Dragojla, a i mama. Vrlo su druželjubive, čim te vidi Dragojla će te opet cijelog ištipati i ispipati – zafrkavala ga je. Znao je put do sobe, već su bili bez dijela odjeće, i sad mu niko više osim nje nije trebao. Imali su malo vremena pa je odmah namjerio da to iskoristi. Nakon dva sata zvala ih je Acka da pita jesu li spremni ili ona mora da aktivira “rezervni plan” ako su u krevetu. Naravno, spremili su se, Teo je svoje stvari donio kod Danijele pa se istuširao i presvukao. Opet je obukao jedan od svojih džempera. Smatrala je da to namjerno radi. Po njegovom osmjehu izgleda da je to bila istina. Dragojla ih je dočekala onako kako ona to zna, raširila je ruke, sve iz izgrlila i izljubila, Tea je pljesnula po obrazu, po guzi, nekoliko puta po leđima... Kad su Kosta i Sofija vidjeli koji je to veseli svijet, oduševljenju nije bilo kraja. Cijeli stan je ječao od njih. Ono što je bilo iznenađenje večeri čekalo ih je u dnevnoj sobi. Danijela je zinula ugledavši roditelje. Teo je vidio da se iznenadila. Oni su se sa Dragojlom dogovorili da bar oni dođu dočekati zeta, da ne padne sve na Dragojlina leđa. Lijepo su se upoznali, Danijelu je posebno dirnulo kad je Teo stao ispred njih i osmjehnuo im se. Prišla mu je, obglila ga oko struka i pogledala ga brižno. - Mama, tata ovo je Teo... čovjek koga volim. Milica se s razumjevanjem osmehnula kćeri ljubeći zeta. I otac ga je poljubio kao sina. Upoznavanja su prevodile ona i Acka, pa ih je Dragojla pozvala na aperitiv, na rakijicu, i na sve ostalo. Večera je bila predivna. Danijela je

181

bila dirnuta koliko su truda uložile Dragojla, njena majka i Acka. Zagrlila je sve tri i poljubila ih nemajući dovoljno riječi da im kaže koliko su je dirnule. Shvatila je koliko će joj biti teško daleko od njih. I Teo je to razumio. Sjetio se onih njenih riječi da će biti oslonjena većinom na njega jer neće imati bliske ljude oko sebe. Namjeravao je da koliko god može olakša joj to, ići će što više budu mogli jedni drugima u posjete. Znao je da je ne smije sputavati, da mu ne uvene. Želio je da bude sretna uz njega. Temperamentnoj Sofiji se svidjela Dragojla, pa su nakon opuštanja krenule da odmjeravaju muževe, Acka je pokušala da ih spreči ali se one nisu dale. Pridružila im se i Milica, želeći da ocjene i Dragana. Rekle su da ga moraju prvo “ispitati i ispipati, pa da će onda imati rezultate ankete”. I tako, kad je krenula pjesma, one su se sve motale oko Dragana, pa oko Koste a Sveto Dragojlin je znao njihove trikove pa je uzeo na sebe da zabavlja Jorgosove ćerkice da bi izbjegao “Dragojlin finiš” kad mu ona sa stodeset kila sjedne u krilo... Teo je morao da interveniše kod svojih, Jorgos se srećom sprijateljio sa Ackinim bratom Sašom i njegovom djevojkom, a pričali su engleski pa su oni bili praktično mirniji dio družine. Sveto se zabavljao sa djevojčicama, upalivši im igice na kompjuteru, a kad im se prispavalo odnijeli su ih u Ackinu sobu, pa su odrasli mogli da uživaju. Danijela je pomagala servirati i posluživati, sa majkom, Dragojlom i Ackom. On ju je gledao uživajući. Imala je večeras pletenicu, i to pletenicu koju joj je on ispleo. Podijelila je kosu i objašnjavala mu šta treba raditi. Volio bi da su imali cijelu noć za sebe, da nisu morali nigdje ići. Rekao joj je na kraju da će se kod njene kuće zaručiti, pokazavši joj prsten i ljubeći je dok je provjeravao je li mjera dobra. Ako joj je velik ili mali da ga mogu sutra odnijeti zlataru.

182

U dva ujutro jedva su se rastali, da gosti nisu bili umorni, ne bi još. Odvezli su ih do apartmana a onda produžili njih dvoje do Danijelina stana. Milica i Dragan su ostali spavati kod Dragojle. Kad je trebalo to da se odluči, njeni roditelji su mislili da će ići s njom u stan, pa je Danijela pocrvenila od sramote jer se otkrilo da se Teo već smjestio kod nje. U stanu su ostale porazbacane njegove stvari, krevet nenamješten, otac bi joj se šlogirao kad bi to vidio. I prvi put, na što su ona i Acka prosto zinule, intervenisala je Dragojla, ali ne da ih napada nego da im pomogne. Rekla je da ona Dragančeta ne pušta od sebe, a da Milica može da tješi Svetu. I da Danijela sad ionako ima zvaničnog momka pa kad već žele treba da budu zajedno. Sutra su goste proveli kroz grad, njihovu agenciju, sajam gdje su se upoznali a uveče su svi izašli na Skadarliju. Prekosutra kad se naspavaju trebalo je da krenu kući. Danijela se pitala kakva će ih dolje situacija dočekati kad joj je majka ovdje, kako će stići sve spremiti. Objasnila joj je da je zadužila komšinice za hranu, da se djed brine o pečenju, a da su većinu pribavili prije puta, i da su spremni za tri dana lumpovanja. Stvarno, kad su došli, smjestili goste po sobama, stigle su komšinice svaka sa svoji dijelom spreme. Djed ih je dočekao s ručkom i pečenjem poskakujući kao mladić. Oni su putem javljali gdje su, a ovi su postavili ručak da ih sve čeka na gotovo. Svega je bilo, zadužila je i Milica njih, a djed Obrad je sve držao pod kontrolom. Teo i njegovi su bili iznenađeni i oduševljeni pitomim i zelenim brežuljcima, voćnjacima, livadama. Sa istočne strane njihove kuće bila je ogromna staklena terasa sa koje se vidjelo kilometrima daleko. Prekrasan vidik koji im je pružala priroda ih je prosto sve odmorio. Jedino je bilo malo problema kad se odlučivalo gdje će Teo da spava. Danijela ga je željela uz sebe, nije to smjela da kaže majci i ocu. Ko zna

183

kad će opet doći kući, a njen voljeni nije bio s njom tu gdje se rodila, gdje joj je srce i dom. Tu joj je pomogao djed vidjevši kako je neraspoložena. Iako je odluka već donesena da Teo spava s njenim bratom u sobi, a Danijela sa sestrom, djed je za ručkom rekao sinu da ih ne razdvaja, da želi da mu unuka onoga koga voli, voli i u kući u kojoj se rodila. Teo je vidio da Danijela priča sa djedom, nešto ozbiljno. Jedva je čekao da ostanu sami. Od ujutro kad su se ukrcali u kombi nisu bili ni minute sami. Onda je odjednom skoro ciknula i zagrlila djeda i on nju. Razumio je da se nečemu jako raduje. Vidio mu je to i otac pa ga je upitno pogledao. Poslije se ona vratila da pomaže majci, a Teo iskoristi priliku kad vidje da je sama u kuhinji da ode do nje. - Kako je moja ljubav – tiho je i brižno upita. “Izmoriće se ovih dana jadnica” pomisli nježno. - Presrećna sam Teo – iznenadi ga ona odgovorom. On je začuđeno pogleda. U ovoj gužvi presrećna? - Kako to? - Tako što si ti tu, što si prevalio put od Beogradskog sajma do Aleksandrije pa do Šumadije. Bi li mogao vjerovati kad smo se sreli na sajmu da ti je neko rekao da ćeš danas biti ovdje? - I zato si srećna? - osmjehnu joj se milujući je pogledom. - Ti si uz mene, i naši voljeni uz nas. Ako Bog da, da se opet okupimo na našem vjenčanju, pa kad nam se rode djeca... Teo stade iza nje obgrlivši je oko struka i ljubeći joj kosu. - Volim te, ne mogu ti to opisati koliko te volim – šapnuo joj je nježno u kosu, prislanjajući svoj obraz uz njen.

184

- I ja tebe obožavam, najdraži moj... Nisu primjetili da je neko lagano stao na vrata... - Pa mladenci, već vježbate? - upita Dragan šaljivo. Vidio je kako se Danijela trgnula, preplašeno pogledala u njega i pocrvenila. Zet mu se mirno osmjehnuo stajući malo ispred nje, kao da je zaklanja i štiti. Mirno ga je gledao nije mu bilo neugodno što ga je uhvatio kako je grli i nešto joj šapuće. Ona je prala sudove a on je stajao iza nje obgrlivši je oko struka. Svi muškarci su isti, i on je koristio takve prilike. - Tata uplašio si me! - Nisam vas uplašio nego sam vas “uvatio”... Ali dobro sad, htio sam nešto da vam kažem... Dogovorili smo se za novi raspored spavanja, pa ćemo Milica i ja spavati u staroj kući kod tate… a ti i on... možete zajedno... Nakašljao se malo, bilo mu je vrlo neprijatno da ovo kaže kćeri, nagovarao je ženu da joj ona to kaže, ali nije htjela. Rekla mu je kad je nije htio slušati sad nek sam ispravlja što je zabrljao. Teo je pratio šta se odvija između oca i kćeri, vidio je da je otac prvo nešto zafrkava a onda da joj govori nešto od čega mu je neprijatno. Na kraju se ona osmjehnula i ocu i njemu sretno. Dragan je klimnuo glavom njemu za pozdrav i otišao. -Šta se desilo Dani? - Ništa ljubavi, otac mi je došao reći da se ipak smilovao na nas i da nam dozvoljava da zajedno spavamo. - Da spavamo zajedno dok će oni čašama po zidu osluškivati šta se dešava – uzdahnuo je nezadovoljno. - Upravo si mi dao ideju... sad kad možemo biti zajedno onda ćemo biti

185

kako nama odgovara – reče ona osmjehujući se tajanstveno. - Kakvu ideju imaš? Kako sam sretan što si puna ideja – mazio se sretno uz nju. U kuhinju niko nije dolazio vjerovatno zbog toga što su njih dvoje tamo i što se boje da ih ne zateknu. Svi su bili uviđavni. - Nadam se da ćeš tako biti sretan i za dvadeset godina ako budem “puna ideja” - podbadala ga je. - Zašto ne bi bio? Već sad postoji vijagra, a ja još mogu iz muzeja uzeti stimulanse koji su se koristili prije tri hiljade godina... A za dvadeset godina ko zna šta će dotle smisliti... - Hoćeš da osvaneš u novinama, “historičar potrošio faraonove stimulanse da bi zadovoljio svoju ženu” – smijala se veselo. Nježno je poljubi kad se okrenula da ga vidi, dok je i dalje ispirala tanjire. - Još mi nisi rekla kakvu ideju imaš? - Kad operem sudove, uzećemo “kao” kolače i otići na terasu, pa ćemo se izvući da ti objasnim… - reče mu tiho. Nije bilo baš lako to izvesti, kuća je bila puna, bilo ih je svuda. Došle su i komšije da čestitaju i naravno, iz radoznalosti, da vide zeta Arapina. Već se počelo mračiti kad je Danijela uspjela da se izvuče i sama, jer njemu nisu dali mrdnuti, odnese neke stvari iz kuće… On ju je ponekad zabrinuto pogledavao, želio se da se izvuče, da bude s njom ali je to skoro bilo nemoguće, nije znao jezik pa bi morao nekog zamoliti da prevodi zašto on i kuda hoće da ode. Danijela je negdje nestala, nije je bilo skoro petnaest minuta. Kad se vratila nježno mu se umirujuće nasmješila. Pitao se znači li to da je

186

uspjela u svom naumu. - Ne brini uspjela sam – šapnula mu je jednom kad je stavljala tacnu na stol ispred njih. Oko deset gosti su se razišli jer je prava zabava zakazana za prekosutra kad će obaviti i zaruke. Vidjela je da je Teu već dosta svega, tri dana su tu a ne može joj prići. Ovdje je to još teže nego u Beogradu. Napokon su se dokopali sobe, ona mu reče da će se istuširati i da onda idu negdje. Čekajući ga spremila je neki veliki zavežljaj. Učini mu se da je vreća za spavanje… Iskrali su se na prstima iz kuće i bez riječi se uputili prema zgradi u kojoj je Teo video da su traktori, mašine, dva konja, sijeno. Bila je ogromna, dolje su bile smještene mašine a gornji dio je bio u cigli pa nije video šta ima gore. Polako su došli do dijela gdje su ležali konji. Dala mu je paket, spustila neke merdevine i počela da se penje gore. U čudu ju je gledao. - Dodaj mi sad paket pa se i ti popni gore. Izvukli su merdevine za sobom, bilo mu je jasno, da ih neko ne pronađe. Sve je bilo puno bala sijena, slame, uredno poslaganih. Nije puno vidio jer su svjetlili lampom. Za to vrijeme Dragan je nervozno šetao po sobi… - Dobro, zašto si se sad uzvrtio? – upita ga Milica. - Danijela je odvukla “onog svog” u sjenik. Misli da se valjda niko prije nje toga nije sjetio. - Eto vidiš, ima kvarnu maštu kao i otac joj. Ti si mene svako ljeto, vukao u sjenik dok nismo napravili kuću, pa ti se kćer sjetila istog – smijala se vesela Sremica.

187

- Ja sam tebe vukao po ljeti, a sad je hladno za to – reče zabrinuto. Prehladiće se, ako se budu… - nije htio ni da misli o tome. - Ajde, dolazi ovamo, oboje su jako dobri i ozbiljni. Ne bi Teo napravio ništa što bi moglo da naškodi njoj. Pa video si kako je štiti. Cijelo veče vodi računa o svima, da neko ne pretjera, da nikom ništa ne fali, pomagao joj je maksimalno. - Jeste, mora se priznati da je dečko jako pametan i ozbiljan. Nije čudo što je čuva, dobio je premiju na lotu s njom… - A jeste, stvarno… Tek ovih dana smo vidjeli kako je odrasla, kako je odgovorna, brižna… Nije s nama skoro deset godina pa mnogo toga ne znamo, ali možemo se ponositi s njom. Razgovor sa ženom malo umiri Dragana, shvati da život mora teći dalje i da je važno da su zdravi, da se vole i da žive u miru. A u sjeniku je mladi par svijao svoje gnijezdo… Kad su se popeli, ona povede njega uz rub otvora pokraj naslaganih malih bala slame. Skrenuše nadesno nakon tri metra, a pred njima se ukaza rupa okružena balama sijena. Teo je video da je tu ostavila još stvari. Rupa je bila veličine možda dva sa tri, visine oko metar i dvadeset. Bilo je dosta toplo, što ga je iznenadilo. - Nalazimo se tačno iznad konja i kobile, a ovdje je neki “džep” toplog vazduha, to sam otkrila još u djetinjstvu, ovdje sam provodila vrijeme kad sam htjela da se osamim. Svake godine kad sam kući ja presložim sijeno da bi imala svoj kutak. Kad sam bila kući, ono kad si ti otišao, pomislila sam, ako dođeš ikad vodiću te u sjenik. Doduše mislila sam da će biti ljeto, nisam računala na ovoliku gužvu. Danas sam nam uspjela odnijeti šator, hranu i vodu. Sad sam ponijela vreću za spavanje. Donijela sam je iz Beograda razmišljajući da bi možda zatrebala. Mi imamo rezervne, zbog klijenata. Jedino, mislim da smo oboje mrtvi

188

umorni i da sad nemamo snage ni za šta. Možda sutra uspijemo, valjda će biti manja gužva.

- Bar ćemo biti zajedno Dani. Samo da tebi ne bude hladno, zimogrožljiva si – umiri je brižno. - Neće, ti ćeš me grijati, a šator je kvalitetan, zimi grije ljeti hladi. Namjestili su u tišini sve, i zaspali umorni u zagrljaju. Kad se Teo probudio, svjetlost je dopirala kroz šator osvjetljavajući unutrašnjost. Ona je spavala na njegovom ramenu, nježno je gledao, izmorila se ovih dana, navikla je na ljude i njihove zahtjeve ali ovo joj je bio veliki stres. Bilo je još rano, Teo iziđe iz šatora, tek tad je video koliko je ogroman prostor gornje etaže. Blizu njih je bio prozor sa koga je bio divan pogled na polja, cestu za grad u daljini, pitome proplanke. A sad treba iz ovog da se preseli u pustinju… “Hoće li ona to moći” pitao se zamišljeno… Voljela je Aleksandriju i prije njega, to je bilo nesporno, otišla je prije deset godina i nije patila za ovim, nije mislila da se ovamo vraća pa će valjda biti u redu. A njemu se svidjelo zelenilo, pitoma priroda, jako mu se dopalo, a i njegovima. Vidjeli su da ima kuća koje su se iznajmljivale turistima pa su mogli uvijek doći ovamo kad požele. To mu je i otac rekao. Milicu je sreo na ulasku u kuću, nešto je iznosila na terasu. Spazila je i ona njega, pa mu je mahnula da dođe. Nije htio da Danijelu ostavlja samu, da vidi kad se probudi da ga nema uz nju. Ušavši u kuhinju zapanji se koliko je vrijedna žena već toga naspremala, veliki šporet već je bio pun šerpi i lonaca. Miris kafe i kiflica, koje je i Danijela njima spremala u Beogradu mu jave da je gladan i da bi mu prijala kafa.

189

Milica mu pokaza da će skuvati kafu a da on ode “šauer”, kako joj je napisala Danijela na jednom papiru. Objesila je na zid pedeset osnovnim riječi na engleskom da bi bar znali šta ko traži. Teo je shvatio da će ona skuvati kafu dok se on istušira. Još svi spavaju pa nema gužve. Brzo je to obavio, želio je da provjeri Danijelu. Čekale su ga dvije kafe i namigivanje vesele Sremice. Pogledala je u drugu kafu i samo rekla “Danijela”. Teo sav sretan uzme tacnu zahvalno se osmjehnuvši budućoj tašti, i požuri svojoj dragoj. Još je spavala, on lagano odloži tacnu, skinu sve sa sebe i uvuče se u vreću pored nje. Sad je bio jako raspoložen da je na divan način probudi. Milovao joj je kosu, spuštao poljupce po licu, videći da se polako budi. Osmjehnula se srećno ugledavši ga. U šatoru je bilo svjetlo, sad je bilo već oko šest i trideset ujutro, a bilo je divno toplo. Kao da su u kući. - Je li se moja ljubav naspavala? – upita je on nježno, ljubeći je. - Mmm Teiću, legla sam krepana, ali sad je mnogo bolje, pogotovu kad vidim kako si ti dobro raspoložen. - Ja sam ustao ima skoro sat vremena, istuširao se, popio kafu i doručkovao kiflice. - Spremio si sam doručak? Siroto moje, ostavila sam te gladnog da se snalaziš… - Ma kakvi dušo, majka ti je ustala, već naspremala brdo stvari, skuvala mi kafu, rekla “šauer”, što si joj napisala, shvatio sam da ja treba da idem da se istuširam a da će mi ona pripremiti kafu. Kad sam došao video sam dvije kafe, osmjehnula mi se i rekla “Danijela”, opet sam razumio da mi je skuvala kafu i za tebe i da sad treba da idem na lijep način da probudim svoju dragu… Tako da mi je dan krenuo fantastično… Onda on stavi njenu ruku na svoja prsa.

190

Danijela začuđeno shvati da nema majicu, a onda shvati da nema ništa… - Imaš vremena da otpiješ malo kafe i ako ti još šta treba, ako ne, ja bih se malo igrao u sjeniku… Iduća dva sata upoznali su sve prednosti kampovanja u sjeniku. Sunce je već sijalo kad su izašli iz šatora. Dan je bio prekrasan. U kući je vladao mir jer je Dragan sa sinom poveo Kostu i Sofiju u obilazak grada, imanja, njegove firme. Usput će svratiti u trgovinu da kupe što im je Milica naručila. Jorgos i Melina su spavali jer su sinoć izašli sa Željkom u provod i vratili se tek u dva ujutro. Curice su se probudile pa su ih Danijela i Teo obukli, nahranili i pazili na njih. Dok je Danijela pomagala majci Teo je odveo djevojčice da vide konje, psa, kokoške… Nikad to nisu vidjele uživo, pa su bile oduševljene. Danijela je već u podne postavila sto za ručak, pripremila sve majci, da joj kasnije ako treba pomogne Anđela.Ona je namjeravala iza ručka da odveze Tea i njegove malo u obilazak. Sutra je stizala Dragojla sa svojima, uveče su trebale da se održe zaruke. Objasnila je Teu i njegovim proceduru, sad su svi već bili smireni i pozitivni. Lijep doček ih je sve umirio, bili su zabrinuti kako će njih toliko da bane Danijeli na vrata, bojali su se da joj ne stvore problem. Njih dvoje su proveli noć opet u sjeniku, opet joj je donio kafu u “krevet” pitajući je li spremna da postane večeras njegova vjerenica. Kad su stigle Acka i Dragojla, Danijeli je laknulo. Dragojla je odmah preuzela brigu oko kuvanja i spremanja, pomažući Milici, i usput držeći sve pod kontrolom. Oni, mlađi su malo odahnuli, imali su vremena da svi zajedno na miru uživaju u kafi na terasi i da se malo šale i pričaju. Njih dvoje, Acka, Željko, Anđela, Jorgos i Melina plus još jedan Željkov drug i jedan

191

mlađi komšija. Svi su pričali engleski bolje ili lošije ali su se razumjeli. Milica ih je služila i nije htjela ni da čuje da joj pomognu. Rekla je samo Danijeli da spremi Teu i sebi odjeću za večeras. Dragan i Kosta su obavili svoje, stolove, piće, a naručili su i muziku. Trebao je doći Danijelin stric i tetka sa svojima, a ujak iz Novog Sada sa porodicom je već to jutro stigao. Sve je prošlo u divnoj i jednostavnoj atmosferi, bez pretjerivanja, sa puno poštovanja prema roditeljima sa jedne i druge strane, a i svima ostalima. Teovi su bili jako ponosni na odgovornog i ozbiljnog sina, koji je za cijelo veče popio samo jedno pivo a kad su se zaručili onda su njih dvoje nazdravili, jedno drugom i svima ostalima. Svirao im je i pjevao Draganov drug sa svojim orkestrom, čovjek divnog glasa, znao je i grčke pjesme pa je obradovao Tea i njegove. Svi su im čestitali, obišli su svu rodbinu i prijatelje koje dugo nisu vidjeli. Po običaju, Dragan je održao govor, vrlo dirljiv, ne dugačak, pa je pozvao i Kostu da kaže koju riječ. Acka im je prevodila. Sve je bilo osmišljeno i organizovano da se gosti što ljepše i prijatnije osjećaju. Tek kad je počelo da jutro zamjenjuje noć zadnji su gosti pošli na spavanje. Njih dvoje se odlučilo da odspavaju malo u sobi, da ne idu u sjenik, jer ionako nakon četiri - pet sati moraće na noge lagane… Taj dan nakon zaruka je bio jako težak Danijeli, činilo joj se kao da zauvijek napušta rodnu kuću i svoju porodicu. Sutra su krenuli za Beograd, dok su njeni ostali mašući im, sa suzama u očima. Ispratili su uveče Teove na avion a on je srećom ostajao još nedjelju dana. Kad je vidio kako joj je, treći dan boravka u Beogradu iznenadio je pitajući bi li da idu još jednom do sjenika… Tako su popodne krenuli opet njenima, stigli su uveče na njihovo ogromno iznenađenje. Rekao im je da nisu mogli na miru od gužve ni da pričaju ni da ona ima vremena

192

da se privikne na novu situaciju pa je zato odlučio da dođu do njih kad nisu tako daleko. Prespavali su dvije noći a onda rano ujutro krenuli za Beograd. Danijela je osjetila tek sad da je sve u redu, kao da može da dođe kad god želi. I da nije nikakav problem što će biti daleko… Ovaj put je mnogo mirnije prihvatila razdvajanje nego prije nekoliko dana. Njeni roditelji su bili oduševljeni njegovom pažljivošću, čudili su se kako se toga sjetio. Iako je Danijela ostajala, i opet će sama bez njega doći kući, ipak je ovo bilo nešto posebno za nju. Svi su razumjeli da će u Teu imati i muža i prijatelja koji je razumije i podržava.

193

Marija Reljan

Sjeti se, dragi...

POGLAVLJE 25. Dogovorili su se da će svadba biti najkasnije za šest mjeseci, Teo će predate papire pa će vidjeti kad bi mogli dobiti saglasnost. Želio je da godinu dana nakon upoznavanja budu vjenčani, da godišnjicu upoznavanja proslave kao muž i žena, i to da prošetaju Sajmom knjiga u Beogradu na taj dan. Da se sjete kad su se i gdje sreli. Acka je ponekad bila kod svojih dok je Teo bio kod nje. Međutim, oni joj često ne bi dali da ide, nego bi je natjerali da ostane s njima u stanu. Bila je njihov dio, navikla se na njih dvoje i nije im nimalo smetala. Teo je čak poveo razgovor o njihovom poslu, o tome jesu li razmišljale kako će Danijela nastaviti da radi iz Aleksandrije. Obje su se čudile njegovoj ideji da ona nastavi aktivno da radi kad se uda. Objasnio je da neće raditi kao sada po cijeli dan, ali da poneku turu, prevod, podučavanje jezika uvijek treba da odradi da ne bi bila usamljena i da se ne osjeća kao zatvorenik kad se uda. Danijela se nije mogla uzdržati od suza shvativši koliko on brine o njoj, koliko je duboko razmišljao da bi učinio sve da ona bude sretna. I Dragojla je bila iznenađena koliko je pažljiv, za nagradu, od nje je dobio nekoliko udaraca po guzi… Tih nedjelju dana on je pokazao sve najbolje od sebe, ona je njemu

194

mjesecima davala sve i sad je smatrao da je red na njega. Posjetili su njegove kolege na fakultetu, Lili, Sofiju, i sve ih je pozvao na vjenčanje. A onda je jedno jutro došao red na apotekarku Miru… Rekla mu je da idu zajedno tu blizu, da želi nešto da mu pokaže. Kad ga je dovela pred apoteku vidjela je da mu je palo na pamet gdje su. - Apotekarka Mira? – upita je šaljivo. Ona zaklima glavom smijući se. On je onda uzme za ruku, ispreplevši prste sa njenima i tako uđu u apoteku. Unutra je bila jedna starija gospođa kojoj je Mira objašnjavala nešto oko lijeka. Ali čim su ušli, dok je pričala s gospođom počela je da baca upitne poglede prema Danijeli i Teu. Gospođa je otišla, a oni priđoše malim vratima koji je dijelio službeni dio apoteke od onog za klijente. - Ma je li to meni došla moja Danijelica? – upita razdragano, zagrlivši Danijelu i ne skidajući radoznali pogled s Tea. - Jel’ ovo onaj? Još si s njim? Meni se čini, sine, da on tebe voli… - reče joj tiho gledajući Tea. Danijela je nježno pogledala Tea koji je strpljivo čekao upoznavanje i prevod. - Jeste, teta Miro, to je on. U pravu ste voli me… i ja volim njega. Došli smo da Vam se zahvalimo i javimo, a i da Vas obavijestimo, ako imate volje i želje da nam dođete na vjenčanje. - Vjenčanje?! O, dušo moja pametna! Ma pametan je i on! Nije lud da pusti takvu krasnu curu! Čestitam vam od srca sunce moje! A odakle je ono on? - Živi u Aleksandriji, profesor je historije. Zove se Teo. Ona mu pruži ruku i poljubi ga. Teo shvati da je oduševljena.

195

- Čekaj gdje je to? U Grčkoj? - U Egiptu. Jeste, on je po ocu Grk a po majci je Egipćanin. Studirao je u Francuskoj i Engleskoj, sad trenutno radi gdje je rođen, ja volim Aleksandriju kao i on pa ako bude sve u redu ostaćemo tamo. Ja i sad radim ture za Egipat pa ću i tamo to nastaviti, tako da ćemo dolaziti. -A vi ako namjeravate u tom smjeru više ste nego dobrodošli. - Hvala ti dušo moja što si tako pažljiva, a šta je s onim… hm… znaš, jeste li… išta “napravili” – upita tiho opet se naginjući prema Danijeli. Danijela se osmjehne i pogleda Tea. On je shvatio da se sad vodi škakljivi dio razgovora pa se samo šeretski osmjehne gospođi. - Sve je u redu, teta Miro. Nisam trudna, a kad već nisam zatrudnjela do sada Teo kaže da bolje da pričekamo vjenčanje pa ću onda prestati uzimati pilule i pustiti da se desi… - Pametno moje, tako, tako – hrabrila je žena. Kad prestaneš uzimati pilule, trebaće nekoliko mjeseci, taman da vi imate malo vremena za sebe dok ne dođe beba. A… jel’ čemu? Jesi li… zadovoljna “uslugom”? – upita radoznalo kad se oporavila od tolikih vijesti. Danijela je pocrvenila gledajući njega. Teu je bilo potpuno jasno o čemu se sad razgovara. Vrtio je glavom i smijao se s njima. Kad je trebao otići jedva su se razdvojili. Svaki dan su funkcionisali sve savršenije. Vrijeme koje im je ostalo koristili su da srede što trebaju, da završavaju poslove, Danijela i Acka su dovele novog kolegu, radio je u drugoj turističkoj agenciji ali ne u Beogradu. Upoznale su ga vodajući ture po zemlji i odmah se složile da je rođen za vodiča. Sad su mu ponudile prelazak u Beograd, a on je to prihvatio. Teo je za to vrijeme njima sređivao papire za vjenčanje. Pitao je prvo

196

želi li možda da se vjenčaju u Grčkoj, na jednom otoku gdje njegov otac i stric imaju porodičnu kuću i gdje mu stric živi. Nije ni znala da ima oba državljanstva. Iako se možete vjenčati na Grčkim otocima i bez da ste državljanin, neke turističke agencije su to nudile. Danijela je prisustvovala jednom takvom vjenčanju na Santoriniju. Ona se nadala vjenčanju u njihovoj voljenoj Aleksandriji. Bila je spremna da izdrži sve procedure, da vodi brigu o svemu, da uradi sve samo da može dodirnuti zidine voljenog grada kad njemu kaže da… Znala je da će tek onda sve biti beskrajno savršeno. Da su time njih dvoje dokazali bezrezervnu odanost i ljubav svome gradu i jedno drugom. Doputovala je u Aleksandriju mjesec dana prije vjenčanja, nije stajala, od jutra do mraka je sve provjeravala, svaku sitnicu dogovarala, Kosta i Sofija su ih gledali oboje i divili se. Nekako je sve zahvatila ta atmosfera, svi su ko dobri đaci svaki dan podnosili raport, trudili se, nudili ideje. Teo je bio glavni, a ona ta koja mu je pomagala da bi ga što više rasteretila i oslobodila bar onoga što ona može. Roditelji, brat, sestra i Acka su stigli deset dana pred vjenčanje a ostali tri dana prije vjenčanja. Smjestile su ih u kuću Teovih roditelja a sve ostale koristeći svoju agenciju. Danijelini su svima platili troškove, otac nije htio da čuje da sami to rade. Samo se Sveto bojao da se avion ne nakrene na jednu stranu kad Dragojla sjedne u njega… Ali zato, kad je Dragojla stigla… bila je najobožavanija osoba u Aleksandriji. Osvojila je čak i Ahmeta. Dragojla je pokazala Teu kostim za kupanje na crvene tufnice, govoreći mu buć, buć i pokazujući rukama kako pliva. Obećao joj je da će je voditi na kupanje ali dalje od obale, jer ko zna je li grad dovoljno stabilan za njenu veselu narav… Poštujući običaje, i silne važne goste koje je Teova porodica imala

197

uspjeli su da ostvare ono što su zacrtali. Danijelinih je bilo oko pedesetak, a svi ostali su mogli da preko Skajpa prate direktno cijeli događaj. Kad su se vjenčali Danijela je u kameru pozdravila svog voljenog djeda kojem su komšije na TV-u namjestile Skajp, pa mu je izgledalo kao da je cijelo vrijeme sa unukom. Kosta i Sofija su se složili da im snaja ima stvarno vanredne sposobnosti. Niko nije mogao ni sanjati da će ovako veličanstvenu svadbu imati. Koliko su muke imali sa Jorgosom i njegovim vjenčanjem… A ovu su praktično organizovali ona i Teo sami, svi su dobili zaduženja ali njih dvoje su bili idejni tvorci svega. Niko nije znao da su imali svog nevidljivog pomoćnika… Voljeni grad… Nisu nikom rekli zašto su se vječali baš na tom mjestu. Bilo je boljih lokacija, boljih ponuda ali Danijela je željela samo jedno mjesto… Gdje je nekad bio stari Trg na kome je stajao Obelisk sa satom, ispod kojeg je čekala svoga dragoga… Tu je bila novija zgrada na nekoliko spratova, a u prizemlju je bila ogromna sala sa otvorenom baštom u unutrašnjem dvorištu. Teo se dobro namučio i povukao silne veze da to uspije srediti. Činilo joj se da ih dvije hiljade godina prošlosti gleda i sa neba i sa mora i raduje se s njima zajedno…

198