Nogomet u srcu

sezonu u Slogi iz Slokovca, a zatim sam igračku karijeru završio tamo gdje sam i počeo u Poletu. Od suigrača iz Poleta istaknuo bih Darka Skupnjaka, koji mi je kasnije postao i studiozni trener, Bergovca, Macana, Sačera, Lotara te stare vukove iz Podravine poput Mikulića, Sačera, Lotara, Špikića. Završetkom seniorske karijere odmah je počela i ona veteranska , vezana uz NK Podravinu gdje sam nastupa sedamnaest godina do ozljede križnih ligamenata. Nije me mogao 'spasiti' ni sjajni dr. Mraz u Koprivnici, također bivši nogometaš.Vitomir Namjesnik, čovjek koji sve zna o nogometu rekao nam je, 'Ćiro' je odličan sudac kad hoće. Pa kako je tekla sudačka karijera?

-Vladimir Vugrinec imao je prste u tome. Rekao mi je da sam često prigovarao sucima pa mi je rekao da probam taj sudački kruh. Dodao je da je kroz suđenje stekao dosta neprijatelja, ali i mnogo veći broj prijatelja. Kad sve sagledam žao mi je da nisam počeo suditi sa sedamnaest godina. Mislim da bih napravio lijepu karijeru. Sudio sam do 1. Županijske, na što je utjecalo i da sam relativno kasno krenuo u sudačke vode. Nisam sudac od kartona, znam kako teško klubovi dolaze do novaca. Možda još jedna anegdota iz Slanja. Tamo je predsjednik kluba rekao mom pomoćniku zašto nije nešto dosudio. Ovaj mu je rekao da kakva su oni klub kad nemaju stolnjaka. Da ga imaju, bi pogledali kaj je ispod, pa onda i odsudili, našalivši se.Najdraži zgoditak u igračkoj karijeri bio mu je onaj Solumunu iz prvoligaša Varteksa kad se obilježavalo 25 godina Poleta.

- Najdraža sudačka utakmi- ca bila mi je kad sam u Kapeli sudio Poljoprivredniku i Razvitku pred više od 1000 gledatelja, bila je to utakmica za ulazak u viši rang.- ističe Mladen. Mogli bi unedogled s 'Ćirijem', zahvalan sugovornik koji je ostvario odličnu karijeru, naravno, uz potporu svoje obitelji. Piše: Neven Jerbić

Željko Roščić jedno je od najpoznatijih sportskih imena u ludbreškom kraju. Njegove su dvije velike ljubavi nogomet i radioamaterizam. U 65 godina ostvario je mnoštvo uspjeha u ovim resorima. O radioamaterizmu neki drugi put. Na početku smo ovog 'friškog' umirovljenika zapitali o tome kako je uopće krenuo sa sportom.

- Bilo je to s četrnaest godina. U Sigecu sam igrao mali nogomet, a na teren su izašli juniori Mladosti i Podravine. Nije bilo dosta Sigečana pa su me pozvali da popunim broj. Sjećam se da sam pazio na Đuru Korotaja, morao sam dosta trčati u čemu sam bio dobar. Naime, izmjereno mi je svojedobno 11,8 sec na 100 metara. Iz tih dana rado se prisjetim Zvonka Makara, Jože

Havaića, Draša Gerića. U Hrastovskom nam je Šimek, pošto smo bili tad dosta loši, zabio devet pogodaka. Uslijedio je odlazak u Podravinu gdje sam nakon juniorskog staža uspio odigrati i nekoliko seniorskih utakmica. No, vrlo brzo dogodila mi se teža ozljeda koljena, otišao mi je meniskus, odigrao sam još nešto u Mladosti iz Sigeca i već s 23 godine zaključio igračku karijeru.Odmah je okrenuo list i prihvatio se trenerskog posla.

- Taj dio nogometnog puta započeo sam kao trener juniora u NK Mladost Sigetec. Puno sam čitao nogometne knjige i priručnike, educirao se. Iz tih dana kao jedan od najdražih uspomena mi je plasman Mladosti među 32 ekipe u Jugokupu. Igrao je tad sjajni Antun Havaić i ekipa. Početkom devedesetih tadašnji predsjednik Podravine, nažalost pokojni, Stanko Žnidarić pozvao me u Podravinu da budem trener prve ekipe. Prihvatio sam to, igrala se Liga mira s najboljim ekipama Sjeverne Hrvatske. Pitali su me želim li da mi nađu pomoćnika. Rekao sam da može i doveden mi je 'Franta', Mladen Frančić. Na prvom treningu mi je rekao da bi htio odraditi trening što sam mu i omogućio. I tako došla je utakmica protiv čakovečkog MTČ-a, tadašnji voditelj zapisnika Franjo Vrtulek upitao me 'Žec, koga da stavim u zapisnik?' Otišao sam pogledati u svlačionicu, a tamo vrata zatvorena. Lupam, ne otvaraju se. Vidim, idu dečki s nekom pločom prema svlačionicu i kažu da im je trener rekao da donesu. Ustvari 'Franta' se naslonio na vrata i nije me pustio unutra. Pitam upravu 'Kaj ste me smijenili', kažu nisu. Tu sam na neko vrijeme raskrstio s nogometom u Ludbregu.-

Otišao je iz Slavena u mirovinu. -U mirovini sam, ali ne mirujem. Vodio sam seniore Mladosti iz Sigeca, a sad bih i Vama zahvalio jer onda kad ste organizirali 'Sportsku večer' u Hrastovskom prišao mi je dopredsjednik Podravine Ervin Horvat s kojim sam dogovorio da preuzmem jednu od klupskih selekcija, juniore. Mislim da postoji perspektiva, iako se često koristi mantra da Podravci nisu za nogomet. Brojni su primjeri da tako nije, i neki moj cilj je da se domaćim igračima uspijemo domoći čak i višeg ranga . Ništa nije nemoguće, pa čak i da stvorimo nekog igrača za prvoligaško društvo.-

Potvrda Vrijednosti

Put ga je odveo u koprivnički Slaven Belupo gdje je bio uz Školu nogometa.

- Tamo sam bio uz mnoge trenere. Jednom je bio seminar u Medulinu gdje je predavao Frančić. Digao sam se i rekao da ga ne mogu slušati. Poslije u Slaven Belupu također s njima kao trenerom nisam imao komunikaciju. Kao najbolje trenere koje sam tamo u dugogodišnjem radu upoznao istakao bih trenerski dvojac Kopić i Bašić. Savršeno studiozni i temeljiti. Šteta što nisu, zasad, napravili veću karijeru.-

O tome koji je nogometni događaj u njemu probudio najviše emocija Roščić nam je rekao 'Nogometne reprezentacije Hrvatske i Švicarske do 21 godine igrale su, čini mi se, u Gorici. Gledao sam na TV-u, bilo je izuzetno emotivno. Naime, četvorica igrača na terenu; Bogojević, Bistrović, Balek i Domgjoni prošli su kroz moju Školu nogometa, mislim da je jasno koliko sam bio ponosan.' Nije se Željko libio ni reći koja su mu tri najbolja igrača u povijesti nogometa našeg kraja. - Bez dvojbe kao prvi Antun Havaić. Drugi Bojan Vručina, treći Goran Borović. Svi su napravili velike karijere. Mnogi su mogli dosegnuti te visine, ali su si recimo kao neprežaljeni Sudec postavili plafone. A, mogli su ih probiti.Željko Roščić, sportska vrijednost Grada Ludbrega.

Piše: Neven Jerbić