RUSI – RUSIJA nih kina. Razvoju nac. produkcije pogodovao je I. svj. rat jer je bio onemogućen uvoz filmova. Od redatelja u carskoj su se Rusiji najviše isticali Jevgenij F. Bauer, Vladimir Rostislavovič Gardin, V. E. Mejerholjd, J. A. Protazanov, a prevladavale su adaptacije klasičnih rus. romana, salonske melodrame i pustolovni filmovi, dok je režiju karakterizirao statični kaz. stil. Nakon Listopadske revolucije mnogi su film. djelatnici emigrirali u Zapadnu Europu. Snažan poticaj razvoju filma dala je izjava V. I. Lenjina o iznimnoj važnosti film. umjetnosti; kinematografija je bila nacionalizirana, 1918. bili su osnovani komiteti za upravu nad filmom, potom različite film. škole (najglasovitija je VGIK u Moskvi). Premda je film. proizvodnja bila decentralizirana po republikama, Moskva je postala središte film. života u SSSR-u. Zbog teških ekon. uvjeta (građanski rat, ekon. izoliranost SSSR-a) proizvodnja se razvijala sporo, ali ipak neprekidno. Afirmirale su se avangardne ideje o filmu, začete u radionici L. V. Kulješova. Slijedili su ga D. Ver tov, S. M. Ejzenštejn i V. I. Pudovkin, koji su montažu smatrali osnovnim konstrukcijskim elementom film. umjetnosti, a i revoluc. filma, pojma koji se razvio pod utjecajem tendencija prakticiranih u kazalištu Proletkulta, koje su proklamirale optimalni prekid s tradicijama buržoaske umjetnosti. Od redatelja još su se isticali F. M. Er mler, dokumentaristica Esfir Šub te skupina FEKS, koja se suprotstavljala futurističkim tendencijama (G. M. Kozincev, L. Z. Trauberg, S. J. Jutkjevič). Potkraj 1920-ih debitirali su B. V. Bar net i M. S. Donskoj. To je bilo »zlatno doba« sovj. kinematografije; tada su nastala neka remek-djela svj. nijemoga filma, pretežito zaokupljena poviješću radničkoga pokreta, ratom, revolucijom i poratnim društv. promjenama, a također i temeljni radovi iz područja teorije filma (Ejzenštejna i Pudovkina). Zbog materijalnih problema prijelaz na zvučni film bio je spor; prvi zvučni filmovi bili su snimljeni 1931. U staljinističkom su razdoblju avangardističke tendencije bile kritizirane kao formalističke te je od 1934. do sredine 1950-ih apsolutno prevladavala poetika socijalist. realizma (npr. redatelj S. A. Gerasimov). U procesu djelomične liberalizacije nakon Staljinove smrti (1953) bio je smanjen drž. nadzor nad filmom, pa su se od sred. 1950-ih javljali filmovi (M. K. Kalatozova, G. N. Čuhraja, S. F. Bondarčuka, M. I. Roma) koji su nešto kritičkije te režijski inventivnije tematizirali revolucionarna i ratna zbivanja. Vrhunac takvih inovativnih tendencija modernistički su filmovi A. A. Tarkovskog i, u crtanom filmu, J. B. Norštejna; u crtanom su se filmu još isticali F. S. Hitruk i Ivan Petrovič Ivanov-Vano. Tijekom 1960-ih i 1970-ih raširene su bile i ekranizacije knjiž. djela (Kozincev, J. J. Hejfic, A. S. Mihalkov-Končalovski, Nikita S. Mihalkov). U tranzicijskom se razdoblju smanjio posjet kinima i oslabilo je zanimanje za rus. filmove; sve se više proizvode filmovi koji imitiraju zap. komercijalne žanrove, od kojih neki postižu iznimne komercijalne uspjehe. Od novih redatelja osobito se ističu Aleksandr Nikolajevič Sokurov i Andrej Zvjagincev. Rusić (Rosa), Stijepo, hrv. književnik (Dubrovnik, 1687 – Dubrovnik, 6. VIII. 1770). Svećeničku službu te poslove čuvara stolne crkve i opata obavljao u Dubrovniku. Podučavao je aritmetiku i pisanje. U Dubrovniku, Kotoru i drugim gradovima u Dalmaciji, Istri i Italiji držao je propovijedi na tal. jeziku. Bio je član dubrovačke Akademije ispraznih. Od njegovih lat. djela spominju se priručnici iz logike i teologije, pozdravni govor dubrovačkomu nadbiskupu i dva pisma. Od hrv. djela najpoznatija mu je pohvalna pjesma rus. caru Petru Velikomu (Petar Aleksiović, aliti 15 zlamenja dijela i česti Petra Par voga, cara i samodršca rusinskoga, 1717). Navodno je pisao i djela nabožne tematike (molitve, katekizme, životopise svetaca), prepjevavao psalme i pjesme G. Marina, ali ništa od toga nije sačuvano. Na hrv. jezik preveo je Novi zavjet (Novi uvjet), koji je ostao u rukopisu. Za života mu je tiskan samo Život gospodina Jezusa Krista (1764), prozni sinoptički prikaz Isusova života prema četirima evanđeljima, podijeljen u 61 poglavlje. Rusija (Rossijskaja Federacija – RUSIJA, grb Rossija; Российская Федерация – Россия), država u ist. dijelu Europe i sjev. dijelu Azije; obuhvaća 17 075 400 km2 (površinom najveća na svijetu). U smjeru istok–zapad proteže se u duljini od 9000 km, a sjever–jug 4000 km. Pruža se između Sjevernoga ledenog mora na sjeveru, Tihog oceana na istoku, Kine (3645 km) i DNR Koreje (19 km) na jugoistoku, Mongolije (3543 km) i Kazah-
stana (6846 km) na jugu, Gruzije (723 km) i Azerbajdžana (284 km) na jugozapadu, Ukrajine (1576 km), Bjelorusije (959 km), Letonije (217 km) i Estonije (294 km) na zapadu, Finske (1313 km) i Norveške (196 km) na sjeverozapadu. Na zapadu izlazi i na Baltičko more, a na jugozapadu na Crno i Azovsko more te na Kaspijsko jezero. Obuhvaća i Kalinjingradsku oblast, eksklavu između Poljske (206 km) i Litve (227 km). R. se proteže kroz 11 vremenskih zona. Prirodna obilježja. Rusija se sastoji od zap. nizinskog (70% teritorija) i ist. gorovitog dijela. Nizinski dio zauzima golema ravnica koja je Uralom (Narodna gora, 1895 m) razdijeljena na Istočnoeuropsku (Rusku) i Zapadnosibirsku nizinu. Najniži dio Ruske nizine, Prikaspijska nizina, leži mjestimično 28 m niže od morske razine. Jednoličnu Rusku ravnicu prekida nekoliko uzvisina, od kojih su najpoznatije Valdajska (347 m), Srednjoruska (290 m), Privolška (332 m) i Timanska uzvisina (463 m), Sjeverni Uvali (294 m) i Obščij Sirt (404 m). Između rijeke Jenisej na istoku i Urala na zapadu pruža se prostrana, najvećim dijelom gotovo potpuno ravna, Zapadnosibirska nizina. Goroviti dio Rusije sastoji se od prostranih visokih ravnjaka Srednjosibirskoga visočja između rijeka Jenisej i Lena te od južnih i ist. sibirskih planina, među kojima se ističu Altaj (4506 m), Kuznjecki Alatau, Zapadni i Istočni Sajan, Stanovojsko, Verhojansko, Kolimsko, Anjujsko i Anadirsko gorje, gorje Čerskoga i Kamčatke (Ključevska Sopka, 4750 m), Džugdžur i Sihote Alin. Na jugu eur. dijela Rusije nalazi se Veliki Kavkaz s Elbrusom (5642 m), najvišim vrhom Rusije. Veći dio Rusije građen je od kristaličnih pretkambrijskih stijena, koje su pokrivene paleozojskim i mezozojskim naslagama. Za kaledonskoga nabiranja nastalo je Sajansko gorje i Kuznjecki Alatau, za hercinskog Ural, Altaj, a za alpinskoga nabiranja – gorja Dalekog istoka i Kavkaz. Glavna su područja aktivnih vulkana poluotok Kamčatka i otočje Kurili. Klima je kontinentalna, izuzevši juž. polovicu Dalekog istoka s monsunskom klimom. Prosječne siječanjske temperature iznose u ist. Sibiru od –35 do –50 °C (apsolutni minimum –72,2 °C), na području Sjevernoga Kavkaza od 0 do –5 °C, a srpanjske u stepskim krajevima 24 do 35 °C, na krajnjem sjeveru (sjev. obala Sibira) 1 do 2 °C. Razdoblje bez smrzavanja iznosi 60 do 75 dana na juž. granici tundre, 110 do 120 dana u stepama zap. Sibira i 180 do 200 dana u podnožju sjev. Kavkaza. Godišnja količina oborina smanjuje se od zapada prema istoku; u eur. dijelu iznosi 700 do 600 mm, u ist. dijelu 150 do 100 mm; na krajnjem istoku i u planinskim krajevima godišnje padne 700 do 1000 mm. Najviše oborina ima područje Kavkaza (do 3200 mm godišnje). Riječna mreža sastoji se ugl. od velikih rijeka, koje većinom utječu u Sjeverno ledeno more (Sjeverna Dvina, Pečora, Ob, Jenisej, Lena, Indigirka, Kolima). U Tihi ocean ulijevaju se Amur, Anadir i dr., u Atlantski ocean Don (Azovsko more), Dnjepar (Crno more), u Kaspijsko jezero Volga i Ural. Najdulje su rijeke Lena (4400 km), Irtiš (4248 km), Ob (3650 km), Volga (3531 km), Jenisej (3487 km) i Amur (2824 km). Rijeke se hrane vodom koja nastaje otapanjem snijega i ljetnim, odn. jesenskim kišama, a na Dalekom istoku monsunskim kišama. Zaleđene su na jugu eur. dijela do mjesec dana, a u sjev. Sibiru 8 do 9 mjeseci. Osim prirodnih (Kaspijsko i Bajkalsko jezero, Ladoga, Onega) ima i golemih umjetnih akumulacijskih jezera (Ribinsko, Kujbiševsko, Kamsko, Cimljansko, Novosibirsko, Bratsko). Vegetacija se izmjenjuje zonalno od sjevera prema jugu; počinje s arktičkim pustinjama, koje se prema jugu nastavljaju u tundre, šumo-tundre, šume, šumo-stepe, stepe, polupustinje i pustinje. Šumski pojas mjestimično je širok 1500 do 2000 km. U planinskim krajevima, osobito na Kavkazu i Altaju, vegetacija je raspoređena u visinskim zonama. Obrađeno je 13% površine, pod šumama je 51%, a vode prekrivaju 13% teritorija. Stanovništvo. U Rusiji živi 142 753 551 st. (2006; prema popisu 145 166 731 st., 2002), od toga 2/3 u eur. dijelu. S prosječnom gustoćom naseljenosti od 8,4 st./km2 ubraja se u najrjeđe naseljene države svijeta. Naseljenost se unutar države jako razlikuje; najveća je u središnjem (Moskva, 141 st./km2) i juž. dijelu (Pretkavkazje; Ingušetija, Čečenija, Sjeverna Osetija; 70 do 90 st./km2) eur. Rusije, u industrijski razvijenim područjima Urala i juž. dijelova zap. Sibira, dok je az. dio (Sibir i Daleki istok) vrlo rijetko naseljen (0,02 do 3 st./km2). Uz Ruse, koji čine 79,8% (2006) stanovništva, živi još više od stotinu naroda i narodnosti; najviše je Tatara (5,6 mil. ili 3,8%), Ukrajinaca (2,9 mil. ili 2,0%, a 2,9% prema popisu 1989), Baškiraca (1,1%), Čuvaša (1,1%), Čečena (0,9%), Armenaca (0,8%), Mordvinaca (0,6%), Avara (0,6%), Bjelorusa (0,6%) i Kazaha (0,5%). Pretežiti dio stanov-
491
RUSIJA, administrativna podjela
RUSIJA
492
RUSIJA
7
1
2
3
4
5
6
8
9
RUSIJA – 1. Ključevska Sopka na Kamčatki; 2. delta rijeke Lene, Sibir; 3. rijeka Ob na jugozapadu Sibira; 4. jezero Ladoga; 5. kremlj u Rostovu; 6. zamrznuta rijeka Volga kraj Volgograda; 7. Veliki Kavkaz s vrhom Elbrus; 8. unutrašnjost trgovačkog centra GUM u Moskvi, sagrađenoga 1890–93; 9. spomenici ruskoj znanosti u izložbenom centru VVC u Moskvi
493
RUSIJA 1
2
3
4
5
6
7
8
RUSIJA – 1. Kremlj u Moskvi; 2. muzej Ermitaž i toranj zgrade Admiraliteta, Sankt Peterburg; 3. Lenjinov trg u Novosibirsku; 4. postaja podzemne željeznice u Moskvi; 5. unutrašnjost Ruskoga muzeja, Sankt Peterburg; 6. crkva sv. Lazara, 1667., Suzdalj; 7. Lenjinov mauzolej na Crvenom trgu u Moskvi; 8. zgrada Moskovskoga državnog sveučilišta M. V. Lomonosova
494
RUSIJA ništva pravoslavne je vjeroispovijesti, a znatan je i broj muslimana (Čečeni, Tatari, Inguši, Baškirci i dr.), a ima i židova, protestanata i dr. Službeni je jezik ruski, uz koji je u većini republika službenim proglašen i drugi jezik raširen u toj republici. Rusija je brojem stanovnika sedma u svijetu. Stanovništvo se povećavalo sve do 1993. god. (148,6 mil. st.), a od tada se zbog velikoga negativnoga prirodnog priraštaja (–5,9‰ u razdoblju 1995–2004) smanjuje. U razdoblju 1995–2004. R. je imala pozitivnu migracijsku bilancu od 2,2‰ (doseljavanje Rusa iz bivših sovj. država), ali ne dovoljno visoku kako bi nadoknadila velik prirodni gubitak. Najviše ljudi, pretežito Rusa, doseljava se iz Kazahstana (51 945 st., 2005), Ukrajine (30 760) i Uzbekistana (30 436 st.), a iseljava se u Njemačku (21 458 st.), Ukrajinu (12 640 st.) i Kazahstan (12 437 st.). Natalitet iznosi 10,2‰ (2005), mortalitet 16,1‰, a prirodni priraštaj – 5,9‰ (u Ingušetiji i Dagestanu prirodni je priraštaj vrlo visok, oko 10‰). Smrtnost dojenčadi smanjila se sa 18,1‰ (1992) na 11,0‰ (2005). Zbog negativnoga prirodnog priraštaja populacija ubrzano stari; u dobi je do 14 god. 15,3% (2005; 22,3% u 1993), od 15 do 59 god. 67,4%, a starije je od 60 god. 17,3%. Sveučilišta se nalaze u svim većim gradovima; najpoznatija su i najveća u Moskvi (osn. 1755) i Sankt Peterburgu (osn. 1819). U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu radi 10,8%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 26,2%, a u uslužnim djelatnostima 63,0% zaposlenoga stanovništva (2005). Glavni je i najveći grad Moskva s 10 425 100 st. (2006). Ostali su milijunski gradovi Sankt Peterburg (pr. Lenjingrad; 4 580 600 st.), Novosibirsk (1 397 000 st.), Jekaterinburg (pr. Sverdlovsk; 1 308 400 st.), Nižni Novgorod (pr. Gorki; 1 283 600 st.), Samara (pr. Kujbišev; 1 143 300 st.), Omsk (1 138 800 st.), Kazanj (1 112 700 st.), Čeljabinsk (1 093 000 st.), Rostov na Donu (1 054 900 st.) i Ufa (1 029 600 st.); veći su gradovi još Perm (993 300 st.), Volgograd (991 600 st.), Krasnojarsk (920 900 st.), Saratov (850 100 st.), Voronež (846 300 st.), Krasnodar (710 400 st.) i Toljati (704 900 st.). U gradovima živi 73,0% stanovništva (2006). Gospodarstvo. Potkraj 1992. u Rusiji je započela masovna privatizacija drž. imovine, u okviru prijelaza sa socijalističkoga na kapitalističko (tržišno) gospodarstvo. Privatizacija je bila obilježena stvaranjem užih bogatih skupina bliskih drž. vrhu, a rezultirala je porastom kriminala, društv. krizom i drastičnim soc. raslojavanjem. U razdoblju 1991–98. BDP bio je smanjen za približno 35%, a stopa nezaposlenosti dosegnula je 24% (prema procjeni Svjetske banke 1998. siromašno je bilo 21% stanovništva). Privatizacijom je promijenjen i sastav BDP-a, u kojem je u razdoblju 1994–2006. smanjen udjel industrije i rudarstva (s 59% na 34%) te udjel poljoprivrede, šumarstva i ribarstva (s 23% na 6%), a povećan je udjel uslužnoga sektora (s 18% na 60%). God. 2005. vrijednost BDP-a izračunana prema tržišnomu tečaju i tekućim cijenama bila je 783 mlrd. USD (BDP po stanovniku bio je 5400 USD); vrijednost BDP-a izračunana prema paritetu kupovne moći bila je 1600 mlrd. USD (BDP po stanovniku bio je 11 100 USD). Zabilježene su i stope rasta BDP-a od 6,5% (2004. i 2005) te 7,4% (2006). U privatizaciji je došlo do okrupnjavanja kompanija, pa tako 20 vodećih privr. konglomerata stvara oko 65% BDP-a (najveća rus. kompanija Gazprom, proizvođač i distributer plina, 2006. bila je po tržišnoj kapitalizaciji treća kompanija u svijetu). God. 2006. stopa nezaposlenosti iznosila je 18%, a siromašno je bilo oko 10% stanovništva. R. posjeduje raznolika prirodna bogatstva, a prema udjelu u svj. zalihama značajna je po prirodnom plinu (45%), ugljenu (23%), uraniju (14%), nafti (6%) i dr. God. 2003. rus. udjel u svj. proizvodnji nafte iznosio je 11,4% (421,4 mil. t), što je drugo mjesto, iza Saudijske Arabije (s 12,8% tj. 474,8 mil. t). Početkom 2000-ih prodajom nafte i plina R. je ostvarivala oko 65% drž. proračuna (izvoz nafte i plina čini oko 75% ukupnoga izvoza). Znatne prihode R. ostvaruje prodajom različitih vrsta oružja; 2001–05. rus. udjel u ukupnom izvozu konvencionalnoga naoružanja u svijetu bio je oko 31% (prvo mjesto, ispred SAD-a s 30%). Oko 80% uvoza čine industr. roba, tehnologija i oprema, a 8% uvoza otpada na žitarice (R. je među vodećim uvoznicima hrane u svijetu). Žitarice su vodeće i u ruskoj poljoprivr. ponudi, uz drvo, šećer, čaj, voće, povrće, divljač i ribu. U industr. ponudi prevladavaju rudarstvo, nafta, plin i energetika, kemikalije, strojogradnja, brodogradnja, proizvodnja vozila, poljoprivr. strojeva i med. opreme, te roba široke potrošnje. Tijekom 2006. oko 46% vanj. trgovine R. je ostvarivala sa zemljama EU-a, a oko 35% s bivšim sovjetskim i eur. socijalističkim državama; značajni vanjskotrgovinski partneri postaju Kina, Japan, SAD i Indija (puna konvertibilnost rublja uspostavljena je 1. VII. 2006). Od kraja 1999. vanjski dug smanjen je za trećinu i potkraj 2006. iznosio je 105 mlrd. USD. Devizne zalihe povećane su s 4,5 mlrd. USD
(1995) na 260 mlrd. USD (2006) i najveće su u Europi (ubrajaju se među pet najvećih u svijetu). Promet. U povezivanju golema prostora ove zemlje veliku ulogu ima želj. mreža, kojom se odvijalo 41,4% ukupnoga robnog prometa 2005. R. ima 85 000 km želj. prugâ (2005), a od toga je 50,6% elektrificirano. Njezinim područjem vodi Transsibirska želj. pruga, najveća u svijetu. Gustoća želj. mreže razrjeđuje se od zapada prema istoku. Duljina unutrašnjih vodenih putova iznosi 102 000 km (2005). Uz plovne kanale (Volgo-baltički vodeni put, Bjelomorsko-baltički kanal, kanal Volga–Don–Cimljansko jezero–Don–Azovsko more) u krajevima bez cesta i željeznica veliku prometnu ulogu imaju rijeke. Za pomor. promet važan je Sjeverni morski put, koji spaja eur. dio Rusije s Dalekim istokom. Cestovna je mreža duga 871 000 km, od toga je 84,7% asfaltirano (2004). Glavno i najveće čvorište željezničkoga, cestovnog i vrlo razvijenoga zračnog prometa jest Moskva. Za transport nafte i plina koristi se 64 000 km naftovoda i čak 160 000 km plinovoda (2005). Najgušća je mreža u središnjem i juž. dijelu Rusije; oni vode iz bogatih ležišta (juž. Sibir i dr.) prema lukama Kaspijskoga jezera, Crnoga i Baltičkoga mora te državama sr. Europe. Zračni promet ima veliku važnost u prijevozu putnika zbog velikih udaljenosti. Za pomor. promet važan je Sjeverni morski put, koji spaja eur. dio Rusije s Dalekim istokom. Glavne su morske luke Novorosijsk (izvoz nafte), Sankt Peterburg, Tuapse, Arhangeljsk, Murmansk, Kalinjingrad, Viborg, Visock, Vostočni, Vladivostok, Nahodka, Petropavlovsk-Kamčatski. Novac. Novčana je jedinica rubalj (R; RUB); 1 rubalj = 100 kopjejki. Povijest. Prvi tragovi naseljenosti Rusije mogu se pratiti već od paleolitika na prostoru srednjega toka Volge, a postupnim se povlačenjem leda tijekom mezolitika i neolitika ona proširila i prema sjev. dijelovima Rusije. Na razvoj neolitičkih kultura uvelike je utjecao reljef, zahvaljujući kojemu su se one razvijale pod utjecajem podunavskih neolitičkih kultura u nekoliko prilično izdvojenih kulturno-zemljopisnih cjelina (dnjeparska kultura, kultura Volga-Oka, dnjeparsko-donjecka kultura, zapadnosibirska kultura, kultura Kama itd.). Posljedica prodora indoeur. naroda potkraj III. ili poč. II. tisućljeća pr. Kr. bilo je uništenje nositelja neolitičkih i eneolitičkih kultura (srednjodnjeparska kultura, fatjanovska kultura, poltavska kultura, desno-dnjeparska kultura, kultura katakombnih grobova itd.) te početak brončanoga doba. Od II. tisućljeća pr. Kr. na njezinu području obitavali su narodi koji su govorili indoeuropskim i uraloaltajskim jezicima te upotrebljavali brončane predmete, da bi već od VIII. st. pr. Kr. ovladali tehnologijom obradbe željezne rude. Tijekom I. tisućljeća pr. Kr. u porječju srednje i gornje Visle, gornjega toka rijeke Prut, Dnjestra, Južnoga Buga, srednjeg i gornjega Dnjepra, Pripjata i Zapadnoga Buga došlo je do postupnog oblikovanja Slavena kao skupine indoeur. plemena. Usporedno s njima na stepama uz Volgu i Dnjestar živjelo je iransko nomadsko pleme Sarmata, a na području juž. Rusije i uz sjev. obalu Crnoga mora tračko pleme Kimerijaca, koje su oko VIII. st. pr. Kr. s toga prostora potisnuli Skiti. Pod vlašću skitskih plemena taj je prostor bio približno sve do III. st. pr. Kr., kada su ga osvojili Sarmati. Pod utjecajem helenizma iz grč. kolonija oni su u II. st. pr. Kr. uspostavili plemenski savez na Crnome moru. U Sibiru su tijekom III. st. pr. Kr. živjela sajansko-altajska plemena, koja su u II. st. pr. Kr. pokorili Huni. Budući da je tijekom starog i poč. srednjega vijeka prostor današnje Rusije bio veliko tranzitno područje, preko slavenskih i sarmatskih područja prelazili su mnogobrojni az. nomadski narodi na putu iz sr. Azije prema Zapadu, odn. prema Rimskomu Carstvu. Najpoznatiji među njima bili su Huni, koji su oko 370. prešli Volgu i Don, a za vladavine Atile u V. st. velike dijelove današnjega rus. teritorija uključili u sastav svojega golemog euroazijskoga kraljevstva. Već za Atiline vladavine u južnu su Rusiju prodirali mongolski narodi i narodi turkijske jezične skupine – Hazari, altajski Turci, Avari, Pečenezi i dr. Nakon sloma hunskoga kraljevstva, juž. dijelovima eur. Rusije zagospodarili su altajski Turci, a nakon raspada Turskoga Kaganata Hazari, koji su u VII. st. na području omeđenu Kaspijskim i Crnim morem na jugu, rijekom Uralom na istoku, srednjom Volgom i Okom na sjeveru te Bugom i Dnjeprom na zapadu osnovali Hazarski Kaganat. Istočno od njih naselili su se tijekom VIII. st. Pečenezi te zaposjeli krajeve sjeverno od Kaspijskoga jezera, između Volge i Urala. Na području današnje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine oblikovala su se potkraj staroga vijeka (III–V. st.) mnogobrojna istočnoslav. plemena. Među njima su najpoznatiji Poljani i Rusi na sr. toku Dnjep-
495
RUSIJA ra, Volinjani, Uliči i Tiverci na gornjem toku Dnjestra i Južnoga Buga, Drevljani i Dregoviči na srednjem i donjem toku Pripjata, Radmiči na srednjem i donjem toku Soža, Severjani na prostoru između gornjega toka Sule, srednjega toka Desne te donjega toka Sejma, Vjatiči na gornjem i donjem toku Oke, Kriviči na gornjem toku Dnjepra, Volge i Zapadne Dvine te Iljmenski (Novgorodski) Slaveni na prostoru uz Iljmensko jezero. Njihova plemenska središta razvila su se tijekom VII. i VIII. st. na normanskim trg. putovima između sjev. Europe i Bizanta uz tokove velikih rijeka. Među njima se posebno ističu Černigov, Smolensk, Polock, Rostov, Novgorod, Ladoga i Kijev. Nakon propasti hunskoga kraljevstva, istočnoslavenska su plemena stvorila, na širokome području istočno od Dnjestra i sjeverno od Azovskoga mora, plemenski savez Anta (do poč. VII. st. pod Antima su se podrazumijevali Slaveni), koji su 560. razbili Avari, a njegove posljednje ostatke uklonili poč. VII. st. Nakon avarske seobe na Balkanski poluotok potkraj VI. st., na srednjem je toku Dnjepra bio uspostavljen tijekom istoga stoljeća niz novih plemenskih saveza, među kojima je najvažniji bio savez Rusa, Poljana i Severjana sa središtem u Kijevu. Područje toga saveza nazivalo se u zapadnjačkim i biz. izvorima »unutrašnjom Rusijom« prema imenu jednog od tih triju plemena. Istodobno se na sjeveru današnje Rusije oblikovao drugi značajan savez pod vodstvom Iljmenskih Slavena sa središtem u Novgorodu. Iz tih dvaju saveza razvile su se tijekom druge pol. VIII. i prve pol. IX. st. Kijevska i Novgorodska Kneževina. Uz ta dva saveza razvili su se i mnogobrojni drugi plemenski savezi nepoznata imena, kojih postojanje potvrđuju arheol. nalazi (kultura tzv. »paljčatih fibula«), a na jugu su se, između Kijevske Kneževine na sjeveru, donjega toka Dnjestra na zapadu, Crnoga mora na jugu te donjeg i srednjega toka Dnjepra, odn. Hazarskoga Kaganata na istoku, potkraj IX. st. doselili Pečenezi. Najkasnije do pol. IX. st. Kijevska Kneževina proširila se na područja susjednih sjev. plemena Drevljana, Dregoviča i privremeno Iljmenskih Slavena. Istodobno sa širenjem Kijevske Kneževine prema sjeveru, na područje današnje Rusije prodrli su Varjazi (Normani), koji su pod vodstvom Rjurika osvojili Staru Ladogu (862), potom Novgorod (870), a samo tri godine poslije gradove Polock, Rostov i Beloozero (873). Širenjem prema jugu sukobili su se s kijevskim knezom Askoldom, koji im je 875. preoteo Polock i zemlju Kriviča. Nakon kratkotrajne vladavine Rjurikova sina Igora (879) vlast u Novgorodu preuzeo je Oleg Mudri (?–912/913). Za njegove je vladavine započelo širenje varjaške vlasti prema jugu. Postupno je preuzeo nadzor nad gradovima uz Dnjepar, a 882. pobijedio je Askolda, osvojio Kijev te prenio onamo kneževsko sjedište. Rusija u doba Kijevske (Velike) Kneževine (882–1240). Nakon ujedinjenja Novgoroda i Kijeva, Oleg Mudri nametnuo je vlast Drevljanima, Severjanima i Radmičima (883–885), a 907. pripojio je Kijevskoj Kneževini područje Hrvata, Duljeba, Tiveraca i dio područja Vjatiča. Ta je kneževina sve do poč. XI. st. bila tek labav savez različitih kneževina predvođenih kijevskim velikim knezom (primus inter pares). Za vladavine Olegova nasljednika Igora (912/913– 945) Kijevska Kneževina pokorila je Uliče, a potom se u drugom ratu protiv Hazara proširila na Krim (913–914. i 944–945), na kojem je Igor osnovao o Kijevu ovisnu Tmutarakansku Kneževinu. Širenje Kijevske Kneževine prema Crnomu moru zaustavilo je Bizantsko Carstvo dvama ratovima (941., 944), a Igor je poginuo prilikom gušenja ustanka Drevljana. Vlast u kneževini potom je preuzela njegova supruga kneginja Olga (945–964) u ime njihova maloljetnoga sina Svjatoslava Igoreviča. Premda je 946. pokorila Drevljane, pokušaj širenja kneževine prema Crnomu moru zaustavili su Pečenezi. Unatoč tomu, učvrstila je središnju vlast uvođenjem upravno-poreznih okruga (pogosti), kristijanizacijom zemlje te naposljetku uspostavom prvih političkih, trgovačkih i misijskih veza s Bizantskim Carstvom (najkasnije 957) i Svetim Rimskim Carstvom Njemačke Narodnosti (959). Njezin sin Svjatoslav Igorevič (964– 972) porazio je Hazare (965), potom dovršio pokoravanje Vjatiča (966) započeto već za vladavine Olega Mudroga te privremeno osvojio Bugarsko Carstvo (968/969–971). Budući da je potkraj života podijelio kneževinu među sinovima Jaropolkom (Kijev), Olegom (Drevljani) i Vladimirom Svjatoslavičem (Novgorod), nakon njegove smrti izbio je prijestolni rat u kojem je pobijedio Vladimir (978– 1015). Ratovima protiv Poljaka (981), pobunjenih Vjatiča (981–982), litavskih Jatvjaga (983), Radimiča, povolških Bugara (985) i Bijelih Hrvata (992) bilo je završeno terit. oblikovanje Kijevske Kneževine, koja je u to doba obuhvaćala sve zemlje od ist. obala Baltičkoga
496
mora do sjev. obala Crnoga mora te od gornjega toka Pripjata na zapadu pa sve do područja gornjega toka Volge na istoku. Završetkom širenja Kijevske Kneževine iz svoje jezgre (»unutrašnja Rusija«) na područja susjednih slav. plemena ime Rus nametnulo se kao narodno ime za sve Istočne Slavene okupljene u toj kneževini kojom je vladao Vladimir kao knez »cijele Rusije«. Tada je bilo završeno oblikovanje profesionalnih vojnika (družiniki) velikoga kneza i manjih kneževa te velikih zemljoposjednika (boljari) i upravitelja gradova u vladajuću društv. skupinu te pretvaranje slobodnih seljaka (smerde) u kmetove, čiji se društv. položaj gotovo približio položaju dotad malobrojnoga sloja robova (holopa). Nakon krštenja i ženidbe Anom (988), sestrom biz. cara Bazilija II., Vladimir je 989. proglasio kršćanstvo službenom vjerom te pozvao biz. svećenike da organiziraju rus. Crkvu. Nakon njegove smrti izbio je prijestolni rat u kojem se Kijevska Kneževina raspala na dva dijela. Njezinim juž. dijelovima vladao je kao veliki knez Svjatopolk I. Prokleti (1015–19) pošto je pobio braću Borisa, Gleba i Svjatoslava, a u sjevernom je dijelu zemlje kao novgorodski knez vladao još od 1015. Jaroslav Mudri. Prijestolni rat završio je pobjedom Jaroslava Mudroga (1019–54). Premda je nizom ratova protiv Poljske, Litve, Pečenega i Bizanta osigurao Kijevskoj Kneževini status istočnoeur. velesile, teritorijalno ju proširio na dotad neovisnu Tmutarakansku Kneževinu (1036), čvrstom vladavinom osigurao kult. napredak, porast pismenosti, kodifikaciju običajnoga prava (→ RUSKA PRAVDA) te osigurao neovisnost rus. Crkve o carigradskom patrijarhu (bez njegove privole postavio je 1051. rus. svećenika Ilariona na položaj kijevskoga metropolita), nije uspio zaustaviti raspadanje Kijevske Kneževine na samostalne teritorije (kneževine) pod vlašću sporednih grana dinastije Rjurikovića (votčina) niti spriječiti doseljenje neprijateljski i pljačkaški raspoloženih Kumana na područje donjih tokova Dnjestra i Dnjepra, odakle će sve do pol. XIII. st. ugrožavati juž. dijelove Kijevske Kneževine, a povremeno prijetiti i samoj prijestolnici. Premda je Jaroslav podijelio kneževinu među sinovima, ubrzo je među njima i njihovim potomcima, uključujući i članove sporednih ogranaka vladajuće dinastije, izbio dugogodišnji prijestolni rat, koji je bio praćen mnogobrojnim sukobima za stjecanje što većega broja oblasti (udjela). Raspadanje države pospješio je prodor Kumana (Polovaca), koji su od 1068. pustošili juž. krajeve i kidali prometne i trg. veze Kijeva s Crnim morem. Tijekom tih ratova Kijevskom su Kneževinom kao veliki knezovi vladali Izjaslav Jaroslavič (1054–73., 1077–78), Svjatoslav (1073–76), Vsevolod (1078–93) te Svjatopolk (1093–1113). Premda su se za Svjatopolka na općem saboru rus. knezova u gradu Ljubeču 1097. izmirile glave obitelji međusobno zaraćenih ogranaka dinastije Rjurikovića, raspad Kijevske Kneževine privremeno su zaustavili tek njegovi nasljednici na prijestolju, pereRUSIJA od XI. do XIII. st.
RUSIJA jaslavski knez Vladimir Vsevolodovič Monomah (1113–25) i njegov sin Mstislav (1125–32). Jedinstvo zemlje nominalno se zadržalo i za njihovih nasljednika Jaropolka (1132–39), Vsevoloda (1139–46), Igora (1146), Izjaslava II. Mstislaviča (1146–65), Jurija Vladimiroviča Dolgorukoga (1155–57), Izjaslava (1157–58) i Rastislava (1159–68), a nakon njegove smrti Kijevska se Kneževina raspala na feud. republiku Novogorod (od 1136. samostalna) te desetak kneževina – Poločku, Vladimirsko-Volinjsku (od 1199. Galičko-Volinjska), Turovo-Pinsku, Kijevsku, Smolensku, Rostovsko-Suzdaljsku (od 1157. Vladimirsko-Suzdaljska), Černigovsku, Rjazanjsku, Novgorodseversku i Perejaslavsku. Među njima najsnažnija je bila Vladimirsko-Suzdaljska Kneževina, čiji je knez Andrej Bogoljupski (1157–74) iz vladimirske grane Rjurikovića osvojio Kijev (1169) te premjestio sjedište velikoga kneza u Vladimir. Njegovi nasljednici izgradili su u toj kneževini jaku osobnu središnju vlast oslanjajući se na građanstvo i sitno voj. plemstvo. Dok su ostalim bivšim kijevskim kneževinama vladali članovi sporednih grana izumrle gl. linije dinastije Rjurikovića, u Kijevskoj je Kneževini bila uspostavljena aristokratska vlast kneževa, boljara i crkv. velikodostojnika. Rusija u doba vladavine Mongola (1240–1480). Prekretnica u društveno-polit. razvoju rus. zemalja bio je prodor Mongola. Iako su Mongoli u bitki na rijeci Kalki 1223. razbili združenu vojsku rus. knezova i Kumanaca, pokoravanje njihovih zemalja započeo je tek 1237. Batu-kan koji je, nakon pokoravanja Povolške Bugarske (1236), osvojio Rjazanjsku i Vladimirsko-Suzdaljsku Kneževinu (1237) te prisilio Novgorodsku republiku da prizna mongolsku vlast, na povratku je pokorio Smolensku Kneževinu, ist. dijelove Černigovske te Novgorodseversku Kneževinu (1238). U drugome pohodu (1239 –40) osvojio je Perejaslavsku, Kijevsku i Galičko-Volinjsku Kneževinu te razrušio Kijev. Osvojene rus. kneževine Mongoli nisu pripojili svojemu carstvu, koje se u to doba velikim dijelom prostiralo na području današnje juž. Rusije, već su ih prisilili na vazalni odnos; on je podrazumijevao mongolsko pravo na danak rus. knezova te pravo na imenovanje pojedinaca na vladajuće položaje u rus. kneževinama (jarlik). Taj odnos zadržao se i u doba Zlatne Horde, mongolske države sa središtem u Saraju na donjem toku Volge, nastale potkraj XIII. st. raspadom Mongolskoga Carstva. Razoreno i opustošeno područje današnje Rusije otada je naglo zaostajalo prema tadašnjim eur. zemljama. Propadanje međusobno razjedinjenih i često zaraćenih rus. kneževina za mongolske vladavine iskoristila je susjedna Litva, koja je nakon smrti galičko-volinjskoga kneza Danila Galicijskoga 1264. započela pokoravanje rus. kneževinâ. Do druge pol. XIV. st. osvojila je Poločku, Turovo-Pinsku, Smolensku, Černigovsku, Novgorodseversku, Perejaslavsku, Kijevsku i Galičko-Volinjsku Kneževinu. Gotovo istodobno s Litavcima na područje Novgorodske republike prodrli su Šveđani (1240) i Njemački viteški red (1242), koje je zaustavio Aleksandar Nevski, potomak vladimirskoga velikoga kneza Andreja Bogoljupskoga. Zahvaljujući potpori Mongola on je s prijestolja 1252. zbacio brata Andreja te kao vladimirski veliki knez zavladao Vladimirsko-Suzdaljskom Kneževinom. Naslijedio ga je brat Jaroslav (1264–71), nakon čije je smrti izbio prijestolni rat između tverske i moskovske grane vladimirskih Rjurikovića za naslov vladimirskoga velikoga kneza, kojega su Mongoli ovlastili da za njih ubire danak od svih Rusa. Tijekom rata Danilo Aleksandrovič, sin Aleksandra Nevskog i rodonačelnik moskovske grane vladimirskih Rjurikovića (poslije nazvane po njem Daniloviči), osnovao je 1276. Moskovsku Kneževinu, iz koje će se s vremenom razviti Rusija. Za vladavine njegova sina Jurija Daniloviča, moskovskoga (1303–25) i vladimirskoga velikoga kneza (1317–25), iz Vladimira je u Moskvu bilo preseljeno sjedište rus. mitropolita. Rat moskovskih i tverskih knezova završio je pobjedom moskovskoga kneza Ivana Daniloviča Kalite (1328–41), za čije je vladavine Moskva postala istaknuto rus. političko i crkv. središte. Za njegova nasljednika i unuka Dmitrija Ivanoviča Donskoga (1359–89), prvoga vladara Moskve koji je nosio naslov moskovsko-vladimirskoga velikoga kneza, započela je borba za oslobođenje Rusa od mongolske vrhovne vlasti. Odbivši 1368. i 1370. lit. napadaje na Moskvu, kao i napade njihova saveznika Tvera, te osiguravši zap. granice Moskovske Kneževine, sukobio se s Mongolima te ih u dvije bitke teško porazio (1368., 1370). Premda su Mongoli 1382. spalili Moskvu, nisu uspjeli za njegovih nasljednika spriječiti širenje Moskovske Kneževine na susjedne rus. zemlje te afirmaciju njezine prijestolnice u vjersko središte Rusa. Tako su za vladavine Vasilija I. Dmitrijeviča (1389–1425), koji je spretno iskoristio sukobe Zlatne Horde s perz. vladarom Timurom (1389., 1391., 1395), bili priključeni Moskvi teriHE, IX, 32
toriji kneževina Murom i Nižni Novgorod, a za vladavine Vasilija II. Vasiljeviča (1425–62) bila izborena samostalnost Ruske pravoslavne crkve 1448 (pravo da patrijarha bira rus. sinod bez potvrde carigradskoga patrijarha), a već 1458. osamostaljenje Moskovske mitropolije od Kijevske (mitropolit Moskve i cijele Rusije). Uspon Moskovske Kneževine nastavio se i za vladavine Ivana III. Vasiljeviča (1462–1505). Osvojivši Jaroslavljsku (1463) i Rostovsku Kneževinu (1474) te feud. republiku Novgorod (1478) sukobio se sa Zlatnom Hordom i 1480. odbacio mongolsko vrhovništvo. Potom se okrenuo širenju Moskovske Kneževine prema zapadu. Prvo je osvojio Tversku Veliku Kneževinu (1485), a zatim se zaratio s Njemačkim viteškim redom i poljsko-lit. državom, kojoj je 1503. preoteo bivšu Černigovsku Kneževinu te Novgorodseversku Kneževinu i grad Gomelj (vraćen 1537). Istodobno je nastojao podići međunarodni ugled svoje kneževine pa se zbog toga, na poticaj iz Rima, oženio nakon 1469. nećakinjom posljednjega biz. cara, Zoe (Sofijom) Paleolog, te uveo na dvoru biz. dvorsku etiketu. Rusija u doba Moskovske (Velike) Kneževine (1480–1598). Podvrgavajući rus. zemlje Moskvi, njezini veliki knezovi postali su predstavnici velikorus. državnosti. Oni su prevladali feud. anarhiju, koja je slabila obrambenu snagu zemlje i usporavala gosp. razvoj, i udarili temelje centraliziranoj monarhiji. Glavni su im oslon bili razvijeni gradovi, Crkva sa svojom centraliziranom organizacijom te plemstvo, koje je kao naknadu za voj. službu od države stjecalo zemlju sa seljacima. Za razliku od srednjovj. votčine, takav posjed (pomestje) nije bio nasljedan i nije se mogao otuđiti. Taj se sustav širio na štetu dotad mnogobrojnih seljaka podvrgnutih izravno državi (čer nosošnije) i boljara, kojima su veliki knezovi otimali dio posjeda i seljaka. Usporedno s okupljanjem zemalja nastanjenih Rusima moskovski su knezovi počeli podvrgavati svojoj vlasti i neruske narodnosti. Moskovska Velika Kneževina, a poslije Rusko Carstvo, postala je mnogonacionalna država, u kojoj je vodeću ulogu imao vladajući sloj Velikorusa. Moskvi su bili priključeni i golemi posjedi od Bijeloga mora do Urala, naseljeni ugro-finskim i mongolskim narodima. Uspostavljale su se veze sa zapadnoeur. monarhijama (posebno s carem u Beču), a renesansni majstori sudjelovali su u izgradnji moskovskoga Kremlja. Terit. širenje Moskovske Kneževine nastavilo se i za Vasilija III. Ivanoviča (1505–33) koji je osvojio Pskov (1510), Verhovsku i Severinsku Kneževinu (1514), Smolensku Zemlju (1514) te Rjazanj (1521). Porast snage i teritorija Moskovske Kneževine potaknuo je njezina velikoga kneza Ivana IV. Vasiljeviča Groznoga (1533–84) da se okruni za prvoga rus. cara 1547. Carski je status preuzeo umjesto propaloga Bizanta, što je ideološki učvrstio teorijom o Moskvi kao Trećem Rimu, odn. teorijom o zakonitom nasljedniku carske drž. ideje. On je spretno iskoristio raspad mongolske Zlatne Horde te pokorio Kazanjski (1552) i Astrahanski Kanat (1556), a Sibirski je Kanat u međuvremenu prisilio na vazalni odnos prema Rusiji (1555). Time je cijeli tok Volge bio uključen u teritorij Moskovske Kneževine, odnosno novoutemeljenoga Ruskoga Carstva. Napor Ivana IV. da stekne širok izlaz na Baltik nije bio uspješan zbog otpora Poljske i Švedske (Livonski rat, 1558–83), no pohodom kozačkog atamana T. Jermaka (oko 1580) započelo je pokoravanje Sibira nastanjenoga tatarsko-mongolskim i dr. narodima. Ivanovu vladavinu obilježili su i pokušaji modernizacije zastarjele srednjovj. uprave. Radi ostvarenja toga cilja vladao je autokratski, svim sredstvima nastojao je slomiti boljare (os. krvavo u Novgorodu 1570), stvarao je sebi izravno podređenu vojsku (→ OPRIČNICI) i jačao niže plemstvo, a istodobno je kmetove sve čvršće vezivao uz zemlju. Proveo je reforme u zakonodavstvu (Sudebnik) i upravi te ustrojio prvu redovitu vojsku (→ STRELCI). U zemlji se učvrstio feud. sustav, u kojem su kmetovi mogli napustiti svojega gospodara i prijeći drugomu samo jednom godišnje ako su ispunili svoje obveze. Oni su snosili i drž. terete, jednako kao i grad. stanovništvo (posadskije) i mnogobrojni drž. seljaci. Unatoč nekim pozitivnim reformama, teror i ratovi doveli su zemlju u gosp. krizu, koja se nastavila tijekom cijele vladavine njegova sina Fjodora I. Ivanoviča (1584–98) s kojim je izumrla dinastija Rjurikovića. Budući da je bio nesposoban vladar, Rusijom je kao najmoćniji dvorjanin vladao njegov šurjak Boris Godunov, potonji rus. car (1598–1605). Boris je nastavio provoditi centralizatorsku politiku Ivana IV. te se u borbi protiv boljara također oslanjao na dvorsko plemstvo. Nastavio je politiku terit. širenja Rusije tako da je u ratu protiv Švedske 1595. vratio za Livonskoga rata izgubljena područja u Finskom zaljevu i na Karelijskoj prevlaci, proširio rus. posjede u Sibiru te utvrdio juž. granice zemlje. Na njegov poticaj bila je
497
RUSIJA osnovana 1589. u Moskvi patrijaršija, čime je osigurao neovisnost rus. Crkve. Unatoč tim uspjesima, njegova bezobzirna politika prema seljacima, koju je ponajviše obilježila zabrana napuštanja vlastelinstva iz 1597., te glad 1601–03. izazvali su u zemlji mnogobrojne ustanke. Rusija u »doba velike smutnje« (1605–1613). Za vladavine Borisa Godunova javio se na poljsko-rus. granici protucar Dmitrij II. Samozvanac (1605–06), koji je uz pomoć poljsko-lit. plemstva napao Moskvu te se, nakon ubojstva Borisova sina cara Fjodora (1605) i njegove majke, proglasio carem. S obzirom na to da boljari i Pravoslavna crkva nisu bili zadovoljni potpadanjem Rusije pod snažan polj. utjecaj, Dmitrij je stradao u uroti na čelu koje se nalazio car Vasilij Šujski (1606–10). Budući da se za prijestolnih ratova raspala središnja carska vlast, tu su činjenicu ponajbolje iskoristili boljari koji su samovoljno nametali nova davanja podložnomu seljaštvu. Novi nameti izazvali su nemire na jugu koji su ubrzo prerasli u seljački rat (1606–07) pod vodstvom I. I. Bolotnjikova, čije su snage ugrozile i samu prijestolnicu. Unatoč tomu, nakon ugušenja ustanka polit. stanje u zemlji nije se smirilo s obzirom na to da su Rusiju već 1609. napali Poljaci te, nakon osvojenja Moskve (1610), postavili za novoga rus. cara Vladislava Vasu (poslije polj. kralj Vladislav IV.). U poljsko-rus. sukob umiješala se i Švedska, koja je 1611. osvojila Novgorod. Do preokreta je došlo 1611., kada je pod vodstvom poglavara Nižnjega Novgoroda K. M. Minjina i kneza Dmitrija Mihajloviča Požarskoga bila organizirana nova vojska koja je u bitki kraj Moskve dokrajčila 1612. polj. vladavinu u Rusiji. Budući da je carsko prijestolje bilo ispražnjeno, Zemaljski sabor (Zemski sobor: predstavnici boljara, dvorjana, Crkve, gradova i slobodnih seljaka) izabrao je za novoga rus. cara Mihaila Fjodoroviča Romanova (1613–45). Rusija za vladavine dinastije Romanov (1613–1917). Premda je već za Mihailove vladavine bio pokrenut rat protiv Švedske i Poljske, on je, unatoč rus. pobjedama (bitka kraj Pskova 1615; oslobođenje Velikoga Novgoroda 1617), morao sa Šveđanima (1617) i Poljacima (1618) sklopiti nepovoljan mir kojim je Rusija u korist Švedske RUSIJA, širenje od XVI. do XX. st.
498
izgubila izlaz na Baltičko more, a u korist Poljske Smolensku i Černigovsku zemlju. U novom ratu na zapadu protiv Poljske Mihail nije uspio povratiti izgubljene dijelove Rusije (1632–34), a na istoku je R. duboko prodrla u Sibir te ga na jugu zauzela približno do Bajkalskoga jezera, a na istoku približno do rijeke Kolime. Za vladavine Alekseja I. Mihajloviča (1645–76) bilo je dovršeno osvojenje Sibira (izuzev područja što ga je zauzimao narod Čukča i područja Kamčatke) te pokrenut dugi rat s Poljskom (1654–67) tijekom kojega je R. iskoristila ustanak ukr. hetemana B. Hmeljnickoga i 1654. ujedinila Ukrajinu s Rusijom. Unatoč početnim rus. uspjesima rat je završio rus. pripajanjem tek dijela Ukrajine (lijeva obala Dnjepra i Kijev). Istodobno je Aleksej I. ratovao protiv Šveđana (1656–58), no bez većih terit. uspjeha. Na vanjskopolit. planu R. je za njegove vladavine pristupila protuosman. Svetoj ligi te započela voditi aktivnu eur. politiku, na unutrašnjopolit. polju provođena je centralizacija uprave na štetu boljara radi stvaranja apsolutne monarhije, pri čem je car uživao potporu dvorskoga plemstva, građanstva i Crkve. God. 1649. Zemaljski sabor donio je novi zakonik (Uloženie) kojim je bila učvršćena središnja vlast, poboljšan položaj plemstva, a pogoršan seljaštva. Takvo pogoršanje seljačkoga položaja te pritisak rus. plemstva i uprave na neruske narode Povolžja i slobodne Kozake na Donu izazvali su veliki ustanak S. Razina (1670–71) na području između Dona i Urala. Ustanici su privremeno osvojili Caricin, Astrahan, Samaru i Saratov, no nakon poraza pod Simbirskom u listopadu 1670. ustanak je bio ugušen. Politika širenja Rusije na susjedne teritorije nastavila se za Fjodora III. Aleksejeviča (1676–82), Ivana V. Aleksejeviča (1682–96) i Petra I. Aleksejeviča (1696–1725). U sukobu s Osmanskim Carstvom i Krimskim Kanatom (1695–96) Petar I. osvojio je privremeno Azov (do 1711), a u Sjevernom ratu sa Švedskom (1700–21) pobijedio je u odlučnim bitkama kraj Poltave (1709) i pokraj poluotoka Hanko (1714), tako da je mirom u Nystadu (1721) Rusiji pripojio Estoniju, Livoniju, Kareliju i Ingriju. Tijekom rata osnovao je Sankt Peterburg (1703) kao novu rus. prijestolnicu. U ratu s Perzijom (1722–23) zauzeo je zap. obalu Kaspijskoga jezera. Us-
RUSIJA
RUSIJA, Bitka kraj Poltave 1709., djelo P. D. Martina, Sankt Peterburg, Ermitaž
poredno s pretvaranjem Rusije u novu eur. velesilu Petar je radio na pretvorbi monarhije feud. tipa, na čelu s carem i boljarskom dumom, u apsolutističku državu s jakim dvorskim plemstvom, pa je 1711. zamijenio boljarsku dumu sa sebi podložnim Državnim senatom i potpuno preustrojio upravu i sudstvo. Stvorio je modernu regularnu vojsku te reformirao unutrašnjopolitički i terit. sustav uvođenjem gubernija. Druge su reforme zahvatile Crkvu (osnutak Sv. sinoda), gradove (znatna samouprava) i plemstvo (tabela o rangovima). Svi su plemići bez razlike bili obvezni na vojnu i upravnu službu, pristupačnu i darovitim pojedincima iz drugih slojeva, koji su s uspjehom u službi stjecali nasljedno plemstvo. Veliku je pozornost Petar I. obratio gospodarstvu i prosvjeti. Poticao je trgovinu, razvijao promet i forsirao manufakturu, koju je pomagao kreditima, protekcionističkim carinama i osiguranjem radne snage (pripisivanje drž. seljaka poduzećima te dozvolama poduzetnicima da kupuju seljake od veleposjednika). Osnivale su se prve laičke i voj. škole, prevodila tehn. djela i izradio projekt za rus. Akademiju znanosti (osn. 1725). Nakon Petrove smrti protivnici reformi uzalud su za vladavine Katarine I. (1725–27), Petra II. Aleksejeviča (1727–30), Ane Ivanovne (1730 –40), Ivana VI. Antonoviča (1740–41), Jelisavete (Elizabete) Petrovne (1741–61) i Petra III. Fjodoroviča (1761–62) pokušavali ponovno uspostaviti aristokratsku oligarhiju. Njihova nastojanja definitivno su dokrajčena za carice Katarine II. Velike (1762–96) koja je nastavila provoditi politiku Petra I. Aleksejeviča. Sudjelovala je u tri podjele Poljske (1772., 1793., 1795) i stekla Bjelorusiju, velik dio Ukrajine i Litve. Uspješnim ratovima s Osmanskim Carstvom (1768–74., 1787–92) proširila je Rusiju na crnomorsku obalu od Dnjepra do Dnjestra, Crnoga mora i Kubana. God. 1783. stekla je i područja oko Azovskoga mora s Krimom i Kerčkim vratima, gdje je G. Potemkin proveo kolonizaciju. Usporedno sa širenjem rus. teritorija nastojala je poput svojih velikih prethodnika modernizirati upravu, ali je dopustila da se pojačaju društv. suprotnosti. Nakon sloma seljačkog ustanka pod vodstvom donskoga kozaka J. I. Pugačova RUSIJA, jedrenjaci na Nevi u Sankt Peterburgu, XVIII. st.
(1773–75), položaj seljaštva još se više pogoršao, a privilegiji povlaštenih učvršćivali su se i legalizirali (1785. privilegiji dvorskomu plemstvu i gradovima). Za kratkotrajne vladavine Pavla I. (1796–1801) R. se na vanjskopolit. planu priklonila Napoleonu I. Bonaparteu, a za Aleksandra I. (1801–25) pridružila se 1805. trećoj a zatim i četvrtoj koaliciji protiv Napoleona, s kojim je poslije Aleksandar I. sklopio 1807. mir u Tilsitu, i podredila se kontinentalnoj blokadi. Unatoč sklopljenomu miru, nakon samo pet godina došlo je u ljeto 1812. do obnove neprijateljstva te Napoleonova pohoda na Rusiju. Nakon krvavih bitaka kraj Smolenska i Borodina Francuzi su uspjeli zaposjesti Moskvu, ali se nisu zadržali dugo u njoj jer je ona, po zapovijedi Aleksandra I., bila evakuirana i spaljena. Franc. vojska, izložena razornomu djelovanju rus. zime, oskudici i gladi, te iznenadnim napadima rus. postrojbâ predvođenih vrhovnim zapovjednikom M. I. G. Kutuzovom, doživjela je pri povlačenju iz Rusije katastrofu. Poraz franc. vojske u Rusiji iskoristio je Aleksandar I., koji je preuzeo vodeću ulogu u antifranc. koaliciji eur. sila i na čelu savezničkih postrojba ušao u Pariz 1814. Osim što je imao veliku ulogu u slamanju Napoleonove Francuske, Aleksandar I. nastavio je ekspanzionističku politiku svojih prethodnika te Rusiji priključio Istočnogruzijsko Kraljevstvo (1801), potom zapadnogruzijsko kraljevstvo Imereti te kneževine Megrelsku, Gurijsku, Svahetsku i Abhasku (1804–10), Finsku (1809), Besarabiju (1812), Dagestan (1813), Azerbajdžan (1813) te tzv. Kongresnu Poljsku (1815). Naslijedio ga je sin Nikola I. (1825 –55) pošto je ugušio pobunu dekabrista koji su podupirali njegova liberalnijega brata Konstantina. Za njegove vladavine R. je nastavila borbu s Osmanskim Carstvom očekujući da će njegovim raspadom steći gospodstvo nad Bosporom i Dardanelima te prevlast na Balkanu (→ ISTOČNO PITANJE); zbog toga je Nikola I. pomagao sve protuosman. ustanke balkanskih naroda (srpski, grčki). Istodobno je ugušio polj. ustanak (1830–31) te intervenirao protiv madž. revolucije (1848–49). U pokušaju da slomi Osmansko Carstvo (Krimski rat, 1853–56) sukobio se s njegovim zaštitnicima (Velika Britanija, Francuska, Pijemont), koji nisu željeli izlaz Rusije na Sredozemlje. Unatoč autokraciji, u njegovo su doba nastali novi pokreti (slavenofili i »zapadnjaci«) i došlo je do kult. napretka koji su obilježili rus. pisci A. S. Puškin, M. J. Ljermontov i N. V. Gogolj. Kriza privredno-soc. sustava i s tim povezan porast seljačkih nemira, potom poraz u Krimskom ratu i gubljenje prijašnjega međunar. položaja natjerali su Aleksandra II. (1855–81) na provedbu dugo očekivane reforme: 1861. ukinuo je kmetstvo. Seljaci su stekli osobnu slobodu, ali su zemlju dobile seoske općine. Provedene su i ostale građ. reforme (izborna uprava, moderno pravosuđe, voj. reforma, demokratizacija sveučilišta). Nastavljeno je širenje na istok. God. 1860. bio je utemeljen Vladivostok te utvrđena granica s Kinom, potom je bila utvrđena u sr. Aziji granica s Perzijom (i potonjim Afganistanom), zbog čega se R. sukobila s Velikom Britanijom, a naposljetku je 1867. SAD-u bila prodana Aljaska s Aleutima (koja je u sastavu Rusije bila od 1741). Nakon dugih borbi bio je pacificiran 1859. Kavkaz, a 1863. ugušen je polj. ustanak. Osim toga, R. se aktivno uključila u balkanski protuosman. ustanak (1875–78). Usporedno s provođenjem reformi te terit. širenjem carstva, na području Rusije javilo se nekoliko oporbenih skupina: revoluc. demokrati (A. I. Gercen, N. G. Černiševski i N. A. Dobroljubov) i narodnjaci, od kojih su neki, razočaraRUSIJA, prizor povlačenja Napoleonove vojske iz Rusije 1812., Pariz, Musée de l’Armée
499
RUSIJA
RUSIJA, napad na Zimski dvorac u Petrogradu, veljača 1917.
ni miroljubivim i najčešće neuspjelim nastojanjima popravljanja društv. problema, pribjegavali ideji revoluc. terora. Jedna od tih skupina (Narodna volja) izvela je atentat u kojem je 1881. bio ubijen Aleksandar II. Naslijedio ga je Aleksandar III. (1881–94), koji je obnovio represivni režim. U drugoj pol. XIX. st. R. je podredila srednjoaz. kanate i tako se približila Indiji, što je pojačalo rusko-brit. neprijateljstvo, započeto već za izbijanja Rusije na sjev. granice Perzije i Afganistana. Unatoč suparništvu s Austro-Ugarskom Monarhijom oko Balkana, R. je ostala u savezu triju carstava (Trocarski savez Rusije, Njemačke i Austro-Ugarske) sve do pada O. E. L. Bismarcka 1890. Potom se R. približila Francuskoj, te je 1893. bio uspostavljen rusko-franc. savez. Aleksandra III. naslijedio je posljednji rus. car Nikola II. (1894–1917). Za njegove se vladavine gradila transsibirska željeznica zahvaljujući kojoj je R. trajno integrirala Sibir. Na Dalekom istoku sukobila se s Japanom (Rusko-japanski rat 1904–05), koji je pokazao njezinu voj. slabost. Probleme u sr. Aziji uspjela je riješiti sporazumom s Velikom Britanijom (1907), što je i otvorilo put polit. savezništvu uoči I. svj. rata. Nakon neuspjelih intervencija na Balkanu (aneksijska kriza 1907–08. zbog BiH, Balkanski ratovi 1912–13), uključila se u I. svj. rat na strani Antante. Tijekom 1890-ih R. je doživjela jak gosp. razvoj (posebice teška industrija i promet), ponajviše zahvaljujući novoj politici ministra financija S. Wittea, koji je omogućio ulaz inoz. kapitala. Gosp. razvoj potaknuo je razvoj društveno-polit. života, što se ponajbolje očitovalo u stvaranju prvih modernih polit. stranaka (socijaldemokrati 1898., socijal-revolucionari ili »eseri« 1902). U prvoj ruskoj revoluciji (1905), koja je izbila nakon poraza u ratu s Japanom, organizirali su se i liberalni »kadeti« (konstitucionalni, tj. ustavni demokrati). Uplašen revolucijom, car je izdao Listopadski manifest (30. X. 1905) kojim je zajamčio osnovna građ. prava i najavio saziv skupštine (Dume). Međutim, donošenjem Temeljnih zakona (6. V. 1906), odn. oktroiranog ustava, ograničio je ovlasti Dume i prenio ih na svoje Carsko vijeće (tzv. prividni parlamentarizam). Unatoč društveno-polit. sukobima, nastavio se gosp. razvoj Rusije. God. 1906. rus. premijer P. A. Stolipin proveo je potpunu privatizaciju zemljišnih posjeda, odn. općinskih posjeda, što je dalo nov zamah razvoju poljoprivrede, a samim time i cjelokupnoga rus. gospodarstva. Unatoč tomu, u I. svj. ratu izbile su na vidjelo sve tehnološke i gosp. slabosti Rusije, tako da je R. nezaustavljivo doživljavala poraze i trpjela velike ljudske te terit. gubitke. To je dovelo do sloma države i pada monarhije u Veljačkoj revoluciji 1917. Dana 15. III. 1917. Nikola II. je abdicirao, a vlast u zemlji preuzela je privremena vlada A. F. Kerenskoga. Nemoć nove vlade da gospodarski, socijalno i politički stabilizira Rusiju te da ju poštedi od daljnjega sudjelovanja u I. svj. ratu dovela je do novoga polit. prevrata u Rusiji. Dana 7. studenoga 1917 (25. listopada po starome julijanskom kalendaru) boljševici su oružano svrgnuli rus. privremenu vladu A. F. Kerenskoga u Petrogradu (→ LISTOPADSKA REVOLUCIJA). Nakon stupanja na vlast boljševička je partija ukinula građansko-demokr. ustanove nastale u Veljačkoj revoluciji i proglasila uspostavu sovj. vlasti, ukinuće kapitalističkoga i uvođenje socijalističkoga, odn. komunističkoga društvenoga poretka. Već tijekom provedbe revolucije 7. i 8. X. započelo je zasjedanje Drugoga sveruskoga kongresa sovjeta radničkih i vojničkih deputata, na kojem su
500
boljševici uz potporu esera (članovi polit. stranke koja se zauzimala za federativnu demokr. republiku) objavili svrgavanje privremene vlade, proglasili tri dekreta (o miru, o zemlji i o uspostavi sovj. vlasti) i sastavili novu vladu (Sovjet narodnih komesara) na čelu s V. I. Lenjinom. Pošto su skršili protivnike vjerne privremenoj vladi u Petrogradu i Moskvi, boljševici su uspostavili svoju vlast i u drugim većim gradovima Rusije te zabranili svaku oporbenu djelatnost (glavnoga polit. protivnika, partiju kadeta, stavili su izvan zakona, a njezine dužnosnike uhitili). Unatoč uspjesima u revoluciji, boljševici su na izborima za Ustavotvornu skupštinu 25. XI. dobili samo oko 25% glasova i zastupničkih mjesta. Ustavotvorna skupština u Petrogradu 18. I. 1918. odbila je prihvatiti niz ultimativnih zahtjeva boljševika, što je produbilo polit. raskol, uzrokovalo vojno raspuštanje skupštine 19. I. 1918. i izbijanje građ. rata (1918–22). Dana 31. I. 1918. Treći sveruski kongres sovjeta radničkih i vojničkih deputata proglasio je Rusku Sovjetsku Federativnu Socijalističku Republiku (Ruska SFSR; od 30. XII. 1922. Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika – SSSR). Do ožujka 1918. sovjetska je vlada uspostavila vlast na velikom teritoriju Rusije, zaključila primirje s Njemačkom te provela nacionalizaciju banaka i poduzeća. Sovj. vlast proizišla iz Listopadske revolucije našla se u međunar. izolaciji, a veliki dijelovi drž. teritorija bili su pod okupacijom sila Antante i njezinih saveznika ili pod nadzorom carističkih i drugih snaga koje su se borile protiv revolucije (bjelogardijci). Zahvaljujući uvođenju tzv. sustava ratnoga komunizma (1918–22), potom novoosnovanoj Crvenoj armiji, koju su vodili iskusni bivši carski časnici, i uspostavi kaznenih tijela za progon polit. neistomišljenika (ČEKA) boljševici su tijekom 1919. i 1920. postupno osvajali dijelove bivšega Ruskog Carstva. Rusija je kao federalna jedinica u sastavu SSSR-a bila sve do njegova raspada u prosincu 1991. (→ SAVEZ SOVJETSKIH SOCIJALISTIČKIH REPUBLIKA) Neovisnost Rusije ostvarena je raspadom SSSR-a (21. XII. 1991) i ostavkom sovj. predsjednika M. S. Gorbačova (25. XII. 1991), te je u međunar. odnosima R. postala sljednica SSSR-a. Geopolitički je R. proizišla iz Ruske SFSR, koja je u Sovjetskom Savezu obuhvaćala 76% teritorija i oko 50% stanovništva (1991). Od svibnja 1990. B. Jeljcin bio je na čelu Ruske SFSR (12. VI. 1990. proglasio je njezinu suverenost); pobijedio je na prvim izravnim predsjedničkim izborima u lipnju 1991. Ruskom je inicijativom 21. XII. 1991. osnovana Zajednica neovisnih država, nastalih raspadom SSSR-a. Za Jeljcinove vladavine (do 1999), R. je započela prijelaz na tržišno gospodarstvo; bila je u društv. krizi, obilježenoj porastom siromaštva, korupcije i kriminala, te polit. napetosti zbog suparništva predsjedničke vlasti i parlamenta. Poč. listopada 1993. vojska je suzbila pokušaje oporbe da prosvjedima i zauzimanjem parlamenta iznudi Jeljcinovu ostavku (prema službenim izvorima poginulo je oko 200 ljudi), a 12. XII. 1993. bio je donesen ustav kojim su osnažene predsjedničke ovlasti. Državnu sigurnost posebno je ugrožavalo jačanje pojedinih autonomističkih i separatističkih težnji (u Baškortostanu, Tatarstanu i dr.); najizraženije su one bile u Čečeniji, u kojoj je 1994–96. i od 1999. rus. vojska ratovala protiv separatističkih snaga, pri čem je stradao i velik broj civila. U 1990-ima R. je nastojala održati vojno-polit. utjecaj tijekom sukoba na Balkanu (u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu), te na Kavkazu (pomoć Armeniji u sukobu s Azerbajdžanom); vojno se angažirala u ratu u Tadžikistanu, te u mirovnim operacijama u Moldaviji (Transdnjestarsko područje) i Gruziji (Abhazija, Južna Osetija). S većinom je bivših sovj. republika R. zaključila sigurnosne sporazume, a u pojedinima je zadržala voj. baze (Armenija, Kirgistan, Ukrajina i dr.). Poč. 1990-ih R. je sa SAD-om nastavila pregovore o smanjenju nuklearnog oružja, a od 1997. ostvaruje sigurnosnu suradnju sa Sjevernoatlantskim savezom. S Kinom je zaključila sporazume o granici i pograničnoj sigurnosti (1991., 1997). Jeljcin, reizabran 1996., potkraj 1999. odstupio je s vlasti, a zamijenio ga je V. Putin (izabran je 2000. i 2004). Poč. 2000-ih R. je održala polit. utjecaj izvozom nafte i plina u Zapadnu Europu (također u Ukrajinu, Gruziju i dr.), a ostala je svjetski značajan izvoznik oružja (posebno u Indiju i Kinu). U suparništvu je sa SAD-om zbog širenja Sjevernoatlantskoga saveza na postsovjetske zemlje, te zbog porasta amer. utjecaja u Kaspijskoj regiji i sr. Aziji. Pogranični i terit. sporovi s Kinom okončani su sporazumima iz 2001. i 2005., dok je Japan nastavio potraživati juž. Kurilske otoke. Politički sustav. Prema Ustavu od 12. XII. 1993. R. je federacija s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsj. federacije državni je poglavar i vrhovni zapovjednik oružanih snaga; biran je na mandat od 4 god. na općim, tajnim i izravnim izborima, a može biti biran dva puta uzastopno. Kandidat za predsjednika mora biti rus. državlja-
RUSIJA – RUSJAN nin stariji od 35 god., koji je u zemlji boravio najmanje 10 godina. Predsj. zastupa državu u zemlji i inozemstvu, štiti njezino jedinstvo i neovisnost, osigurava djelovanje tijela vlasti na svim razinama i definira ciljeve vanjske i unutar. politike. Predlaže parlamentu kandidate za suce Vrhovnoga i Ustavnoga suda te drž. odvjetnika. Predsj. ima pravo zakonodavne inicijative, može raspustiti Dumu i raspisati referendum. Izvršnu vlast obavlja Vlada, koja se sastoji od predsjednika vlade, kojega imenuje predsjednik države, uz suglasnost Dume, te zamjenika predsjednika i saveznih ministara, koje imenuje predsj. države, na prijedlog predsjednika vlade. Predsj. države ima pravo predsjedanja radom vlade te odlučuje o njezinu raspuštanju. Najvažnije su ovlasti savezne vlade izradba i upravljanje drž. proračunom te osiguranje provođenja odluka na cjelokupnome teritoriju savezne države. Zakonodavnu vlast ima Savezna skupština (Federal’noe sobranie), koju čine dva doma: Državna duma (Gosudarstvennaja duma) i Vijeće federacije (Sovet federacii). Duma ima 450 zastupnika, koje biraju građani izravno na općim izborima, na mandat od 4 godine. Kandidirati se mogu svi rus. državljani s navršenom 21 god. života. Vijeće federacije ima 178 zastupnika, koje biraju zakonodavna i izvršna tijela saveznih jedinica, za razdoblje od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 god. života. Najvišu sudbenu vlast imaju Vrhovni sud (Verhovnyj sud), kao najviše redovno sudbeno tijelo, te Ustavni sud (Konstitucionyj sud), koji čini 19 sudaca, a brine se za usklađenost pravnih akata s Ustavom federacije. Suce Vrhovnoga i Ustavnoga suda imenuje Vijeće federacije na prijedlog predsjednika države, a kandidati moraju biti pravnici s navršenih 35 god. života (za suce Vrhovnoga suda), odn. 45 god. života (za suce Ustavnoga suda). R. je administrativno podijeljena na 88 saveznih jedinica: 21 republiku (respublika), 7 pokrajina (kraj), 48 područja (oblast’), 2 savezna grada (Moskva i Sankt Peterburg), 1 autonomno područje (avtonomnaja oblast’) i 9 autonomnih okruga (avtonomnyj okrug). Sve su savezne jedinice svrstane u sedam saveznih okruga, koji su subjekti federacije, na čelu su im izaslanici što ih imenuje predsj. federalne države. Primarna im je zadaća nadzor primjene saveznoga zakonodavstva u saveznim jedinicama. Nacionalni blagdan: Dan Rusije, 12. lipnja (1990). RUSIJA, table XXXIV–XXXV. i XXXVI.
Rusinek [ruśinek], Michał, polj. književnik (Krakov, 29. IX.
1904 – Varšava, 6. I. 2001). Studirao polonistiku i ekonomiju u Krakovu. Nakon II. svj. rata obavljao različite dužnosti u književnim i kult. institucijama. Premda je debitirao kao pjesnik, bavio se ugl. prozom i dramom. Najuspjeliji mu je roman Admiralovo proljeće (Wiosna admirała, 1953), posvećen Krzysztofu Arciszewskom, vojniku i pustolovu iz XVII. st.
Rusini (također Ruteni, /za/karpatski Rusi/ni/, Rusnaci), istočnoslav. narod bez matične države; nešto više od milijun pripadnika nastanjeno je najviše u Ukrajini (transkarpatska pokrajina s gl. gradom Užgorodom), zatim u Slovačkoj (područje Prešova), Poljskoj, sjeveroist. Rumunjskoj, ist. Madžarskoj, Srbiji (pokrajina Vojvodina), te u manjem broju u Češkoj, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Veće rusinske zajednice žive i u SAD-u, Kanadi, Australiji te u zapadnoeur. zemljama. R. sami sebe najčešće nazivaju Rusnacima, dok je naziv Rusin kao nac. ime najuvrježeniji, osobito u Europi. Dijele se na nekoliko zasebnih regionalnih skupina: na Istočnim Karpatima, u Ukrajini i Rumunjskoj žive Huculi, koji za sebe tvrde da su potomci nepokorenih polj. plemića iz kasnoga sr. vijeka. Zapadno od Hucula, u središnjem i juž. dijelu rusinskih Karpata, živi bojkovska zajednica koja je onamo stigla vjerojatno migrirajući iz Galicije i Bukovine. Još zapadnije, u Poljskoj, živi lemkovska zajednica. Lemkovski su R. 1930-ih bili izloženi agresivnoj politici asimilacije s polj. Ukrajincima, kojoj su se, kao i u kasnijim pokušajima, snažno odupirali. Pojedine se regionalne skupine odlikuju etnografskim i dijalektalnim posebnostima. Rusinski etnonacionalni i kult. identitet u vezi je s vjerskom pripadnošću grkokatoličanstvu i pravoslavlju. Rusinski jezik pripada skupini istočnih (prema drugim tumačenjima zapadnih) slav. jezika i ima više dijalekata na koje su znatno utjecali susjedni slavenski i neslav. jezici. U sklopu rusinskoga nac. preporoda u XIX. i XX. st. nastojalo se riješiti pitanje stvaranja jedinstvenoga standardnoga jezika za sve Rusine. Rusinski su intelektualci u Potkarpatju tada započeli proces jezične kodifikacije, koji još uvijek traje. Danas postoji više inačica standardnoga jezika, kojima se služe pripadnici rusinske manjine u različitim državama. U Ukrajini rusinski nije priznat. U Slovačkoj je jezik tamošnje rusin-
ske manjine kodificiran 1920-ih, dok lemkovski jezik u Poljskoj još uvijek nije kodificiran. Rusinski dijalekt u Vojvodini i Hrvatskoj bio je standardiziran već u prvoj pol. XX. st. (Gramatika bačko-rusinskoga jezika – Gramatika bačvansko-ruskej bešedi, 1923., Gavriila Kosteljnika, početak je standardizacije) i na njem se razvila znatna književnost. Na rusinskom jeziku od 1922. izlaze časopisi, a od 1921. izlazi Narodni kalendar. Emitira se radijski i televizijski program (u Novom Sadu i Vukovaru), odvija se nastava u školama, gimnaziji i na Katedri za rusinski jezik i književnost Novosadskoga sveučilišta. Ukrajina, u kojoj živi najveći broj Rusina, još uvijek ne priznaje postojanje rusinske nacije, a službena vlast smatra ih Ukrajincima. Poč. 1990-ih okolne države u kojima žive Rusini priznale su im manjinska prava, a 1995. u Prešovu je prihvaćena deklaracija o rusinskom jeziku. Izvan rusinskih matičnih prostora (Ukrajina, Poljska, Slovačka) postoji organizirana rusinska dijaspora u Madžarskoj, Srbiji (Vojvodina), Hrvatskoj, Rumunjskoj, Češkoj i Sjevernoj Americi. rusinski jezik, slav. jezik čija je klasifikacija sporna. Neki ga smatraju ukrajiniziranim istočnoslovačkim narječjem, dok je prema drugima to prijelazni ukr. govor koji je pretrpio jak istočnoslovački utjecaj. Karakteristične su osobine: refleks *or, *ol, *er, *el u ra, la, re, le (brazda, glava, breg, vlječic »vući«), ro, lo (kročaj, mloda), oro, olo, ere (čereva »crijevo«); *dj, *tj, *kt’ u dz, c (pomoc »pomoć«) ili u dž/ž, č (medža »međa«, mačoha »maćeha«); * u ar (barz »brz«), or (gordi »grdi«), er (verh »vrh«); * ima refleks ov/ol (vovk »vuk«, kolbasa »kobasica«) i lu, lo (dlobac »dubac«) itd. Jezik ima stalni naglasak (na pretposljednjem slogu). U leksiku su primjetni utjecaji susjednih jezika. Rusinyol i Prats [rusińɔl ], Santiago, španj. slikar i književnik španj. i katalonskoga jezičnoga izraza (Barcelona, 25. II. 1861 – Aranjuez, 13. VI. 1931). Počeo kao slikar krajolika. U Sitgesu kraj Barcelone zasnovao je godišnji umj. festival, a u Barceloni, u kavani Els Quatre Gats, krug umjetnika, kojemu je pripadao i P. Picasso. Kao pjesnik počeo je pod Baudelaireovim utjecajem (zbirke pjesama Molitve – Oracions, 1897; Napušteni vrt – El jardí abandonat, 1900; Cvrčci i mravi – Cigales y for migues, 1901). Dio bogate književnokritičke proze objavio je u knjizi Dojmovi o umjetnosti (Impresiones del ar te, 1897), u kojoj su objavljena i njegova poznata pariška Pisma iz mlina 1890–1892 (Car tas desde el molino 1890–1892). Dramska su mu se djela za života često izvodila na katalonskome i u prijevodima na španjolski (npr. Cvjetne ig re u Canprosi – Els Jocs Florals de Canprosa, 1903) i dr. rusizam (rus. русизм), riječ ili sintagma u nekom jeziku preuzeta iz ruskoga, djelomično ili potpuno prilagođena na fonološkoj, ortografskoj, morfološkoj i semantičkoj razini u jeziku primatelju. Hrvatski je jezik preuzimao riječi iz ruskoga kao jezika davatelja iz triju izvora. Prvi su izvor bili rječnici iz kojih su u XIX. st. hrv. leksikografi preuzimali rus. riječi prilagođavajući ih hrv. jeziku (npr. riješiti). Drugi je izvor bila rus. književnost XIX. st. U prijevodima su se preuzimale rus. riječi, prilagođene na svim četirima razinama, za koje u hrvatskome nema ekvivalenta (npr. balalajka, boršč, kazačok, stepa, trojka, votka). U XX. st. u hrvatski su ušle i rus. riječi iz politike (sovjetizmi i riječi iz postsovj. doba), riječi vezane uz oružje, svemirska istraživanja itd. (npr. boljševik, glasnost, gulag, kolhoz, komsomolac, kalašnjikov, kozmonaut, perestrojka). Rusjan, Edvard, slov. konstruktor zrakoplova i letač (Trst, 6. VI. 1886 – Beograd, 9. I. 1911). U Gorici je završio srednju školu, a kod svojeg oca izučio Edvard RUSJAN bačvarski zanat. Od mladosti se zanimao za zrakoplovstvo; 1909. sagradio je uz pomoć brata Joška njihov prvi zrakoplov, koji nije uspio uzletjeti. Taj su zrakoplov pregradili u dvokrilac zvan Eda I, te je njime E. Rusjan poletio 25. XI. 1909. Bio je to prvi uspješan let jednoga zrakoplova sagrađenog u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Potom su braća u Gorici sagradila još nekoliko zrako-
501