Spektar broj 18 by magazin Spektar

NEČISTI RAČUNI: POLITIČARI KRIJU IMOVINU

Broj 18

Sedmični internet magazin l Izlazi petkom l Sarajevo, 10. 10. 2014.

N G JE DVI

R ZO O IJI ŽN VA A OR

ZB ST DI VLA

E LAV

I SNAGA UMA: LJEKOVITA MOĆ IMAGINACIJE

Škoda Chevrolet Renault Citroen Kia Toyota Mercedes

Sarajevo H. Kreševljakovića 18 Tel./fax: 033 481 088 Mobitel: 063 393 180 063 399 648 063 393 181

www.kapitals.ba

Dnevni najam već od 50 KM!

SPOSOBNOSTI LJUDSKOG UMA

LJEKOVITA MO] IMAGINACIJE

Jedna anketa nedavno je otkrila da je imaginacija četvrti najčešće korišten oblik alternativnog liječenja raka, u kojem zadivljujuće rezultate postiže dr. Carl O. Simonton, radioonkolog iz američkog Dalasa Str. 35

NADZOR VAŽNIJI OD IZBORA

DVIJE GLAVE VLASTI Predizborno vrijeme je vrijeme iz bajke. Kasnije na scenu stupa surova realnost, kada se lijepi prinčevi pretvaraju u ohole vladare koje samo stalni pritisak i aktivni nadzor mogu da podsjete na data obećanja Str. 6

NAŠI (NE) ZABORAVLJENI VELIKANI

SVOJ, PA ONDA SVA^IJI

Meša Selimović, o koga su se vječito otimali Srbi i Bošnjaci, uvijek je bio svoje misli gospodar, a potom veliki evropski, svjetski, univerzalni književnik Str. 38

POLITIČARI KRIJU IMOVINU

ZAŠTO SE NE KAŽNJAVA DAVANJE LAŽNIH PODATAKA?

Bakir Izetbegović, Nikola Špirić, Zlatko Lagumdžija, Fahrudin Radončić, Ivo Komšić i Esed Radeljaš nisu prijavili vrijedne nekretnine u svojim imovinskim kartonima, ali zbog toga neće snositi nikakve sankcije Str.8

Nedjeljni internet magazin l Izlazi svakog petka l Izdavač: Poenta d.o.o. Sarajevo Glavni urednik: Vlastimir Mijović l Urednici: Amra Zimić, Arnisa Gagula Novinari i saradnici: Šefik Avdagić, Radomir Lazić, Aida Hrnjić, Sanja Ljubičić, Nermana Begagić, Džana Zimić Medijski servisi: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN), Deutsche Welle (DW), Radio Slobodna Evropa (RSE)l DTP: Bekir Tvrtković l magazinspektar@gmail.com

BRAVO! Ovo se nije desilo kod nas, ali aplauzom pokušavamo da to prizovemo i u BiH. Policija u Prištini i Peći uhapsila je devet osoba, među kojima su i zvaničnici Ministarstva zdravlja i ljekari. Ispitana su još tri lica, među kojima i ministar zdravlja Kosova, Ferid Agani. On je samo je bio na ispitivanju. Za devetoro privedenih postoji sumnja da su zloupotrijebili službeni položaj, potpisivanjem sporazuma o saradnji za pružanje zdravstvenih usluga, koje ne pružaju javne zdravstvene ustanove, sa privatnim bolnicama: Internacional Medicine Hospital, sa sjedištem u Prištini, i sa INTERMED-om, takođe u Prištini, a sve to bez zakonom obaveznog javnog tendera. Time se osumnjičeni terete da su omogućili privatnim bolnicama materijalnu zaradu, na teret budžeta Ministarstva zdravlja. Takođe su, umjesto 70% sume za tretiranje van zdravstvenih institucija, plaćali troškove i do 100 posto za zdravstvene usluge, uključujući koronografiju, iako se to već obavlja na Univerzitetskoj klinici Kosova. Za nekoliko osumnjičenih se sumnja da su primali i mito od navedenih klinika, dok su zvaničnici klinika davali njima mito kako bi se pacijenti slali kod njih. Jedna od ovih bolnica nije ni imala dozvolu za rad, kao što ni ljekari koji su radili u toj bolnici nisu imali dozvolu za obavljanje zdravstvenih intervencija na srcu, koje su radili. Tako se mlada kosovska država uhvatila ukoštac sa onim što kod nas buja još i više, ali zdravstvenoj mafiji nikako da se, bar malo, stane na rep. 4 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

GORE OD NAJGOREG

NEKO U NAMA

Zekerijah Smajić, dugogodišnji novinar i ekspert za evropska pitanja, trenutno boravi u Briselu, gdje je imao uvid u izvještaj Evropske komisije o napretku zemalja Zapadnog Balkana za njeno članstvo. Smajić kaže da definitivno najgori izvještaj do sada ima Bosna i Hercegovina. Radi se o gorem od najgoreg izvještaja do sada, a najgori objavljen na današnji dan prije godinu dana, kaže Smajić. Ovakvi izvještaji sistematiziraju obaveze i urađene poslove u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju koga je Bosna i Hercegovina potpisala 2008. sa Evropskom unijom. Međutim, zbog stanja u zemlji i neodgovornosti vlasti, taj sporazum, kao što je poznato, nikada nije stupio na snagu. Ono što je osnovno jeste da se izražava zabrinutost Evropske komisije zbog nečinjenja prema onome što je trebalo da se uradi u ovoj godini. Doslovno mi je, kaže Smajić, nezvanično rečeno u Evropskoj komisiji da ništa nije urađeno što je trebalo, što se nije desilo ni u jednom izvještaju do sada. Ono što u izvještaju stoji kao karakteristika jeste da postoji, ipak, nada da će ovi opšti izbori iznjedriti vlast koja će biti sposobna i biti u stanju vratiti zemlju sa puta ponora na tračnice evropskih integracija. Ta nada se posljednjih dana stalno pominje.

Oni su visoko zato što mi klečimo, natpis je na ulazu u jednu staru atinsku kafanu. Kolijevka demokratije ovih dana muku muči sa dugovima i kreditima, teškom finansijskom krizom. Sve ove promjene prate burne reakcije građana. Protesti su tako svakodnevnica Grčke. I pored vrlo teške situacije u zemlji protesti u BiH su tek incidentni. Građani se ustručavaju iskazati svoje mišljenje u bilo kom obliku, nadajući se valjda spasenju od nebeskih ili vanjskih sila. A njih nema. Kaže mi prije neki dan frizerka, vrijedna žena, razočarana predizbornim tlapnjama, kaže: E, da barem hoće doći neko ko će da pokrene ovu zemlju! Morao sam je razočarati. Rekao sam joj da se to neće desiti. Taj neko je u svima nama. Treba prethodno da pokrenemo tog “nekog” u nama. Većina, koja je sada niko i ništa, treba da se natjera da postane neko i nešto. Da vrati sebi dostojanstvo. Da počne da se cijeni. Tek tada će se i oni koji na izborima postanu neko i nešto bojati nas, i ustručavati se, neće nas tretirati kao što sami sebe tretiramo, kao da smo niko i ništa. Postanimo neko i nešto. To je tako lako. Biti neko. To je tako ljudski i veličanstveno. Onda neće trebati da dolazi niko. Jer svi ćemo biti nešto. I taj potrebni Neko... Dobro me ošišala....

STOP ZA IMAMA IZ KA]UNA

Kabinet reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, povodom kandidature na Općim izborima 2014. godine Enijada Mekića, imama u džematu Kaćuni, oglasio se saopćenjem za javnost, u kojem se navodi da je imam suspendovan. "Nakon dobijenih saznanja da je Enijad Mekić, imam u džematu Kaćuni, Medžlis Islamske zajednice Busovača, kandidat na Općim izborima 2014. godine jedne političke stranke, Islamska zajednice je pokrenula diciplinski postupak protiv navedenog imama zato što je prekršio Odluku Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini iz 2002. godine, kojom je precizirano da Islamska zajednica ne promovira ni jednu političku stranku, a nosioci vjerskog autoriteta u Islamskoj zajednici ne mogu obnašati nikakvu političku funkciju", navodi se u saopćenju. Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović pismeno je zatražio od Medžlisa Islamske zajednice Busovača da do okončanja disciplinskog postupka izvrši suspenziju Enijada Mekića s dužnosti imama u džematu Kaćuni, kaže se u saopćenju Kabineta Reisu-l-uleme.

NOBEL ZA MODIANA

Patrick Modiano dobitnik je Nobelove nagrade za književnost, što je malo ko očekivao. On je drugi Francuz koji je ponio ovu prestižnu medalju, vrijednu oko milion eura. Mada je u većem dijelu svijeta skoro pa nepoznanica, u svojoj domovini važi za jednog od najvećih živih pisaca današnjice. Rodjen je 1945. godine u Boulogne-Billancourt, kao Patrizio Modiano, u židovskoj porodici.

Roditelji su mu se razveli šezdesetih godina prošloga stoljeća, zbog čega često zna reći da je odrastao u “haotičnom djetinjstvu i adolescenciji”. Prema vlastitim riječima, ne osjeća nikakvu posebnu vezu s vjerom svojih roditelja. Smatra ga se skeptičnim romantičarem, koji jasnim i “ekonomičnim” jezikom piše male romane. Najpoznatiji među njima su "Place de l'Etoile" , “Kafić izgubljene mladosti”, te “Horizont”. Patrick Modiano dobitnik je brojnih nagrada u domovini, među kojima je i ona Francuske akademije, te Prix Goncourt. U Austriji mu je, 2012. Godine, dodijeljena državna nagrada za evropsku literaturu. Od 1967. Modiano radi kao slobodni književnik u Parizu, a njegovi su romani smješteni, uglavnom, u četrdesete i šezdesete godine XX stoljeća. Naročito ga zanima period njemačke okupacije Francuske.

KRVAVI MJESEC SLIKA MJESEC

Žitelji Severne i Južne Amerike i većih delova Istočne Azije u srijedu su imali priliku da vide rijetki prizor potpunog pomračenja Mjeseca poznat pod nazivom “krvavi Mjesec”. Mesečev pejsaž sijao je bakrenocrvenom bojom, dok je Zemlja prolazila između Sunca i Meseca, neposredno pred svitanje na američkom kontinentu i u vrijeme sumraka u Aziji. Crvena boja je rezultat prolaska sunčeve svetlosti kroz Zemljinu atmosferu, gdje se rasipa, a zatim reflektuje na Mesecu. Za razliku od pomračenja Sunca, pomračenja Mjeseca traju nekoliko sati i mogu da se vide sa mnogo više dijelova naše planete. NASA kaže da se ovo pomračenje meseca nije moglo vidjeti samo u Africi, Evropi i istočnom Brazilu.

FUJ!!! Tim Istinomjera je pokušao istražiti ispunjenje poznatog SDPovog obećanja da će, umjesto zakupljivanja bilboarda u predizbornoj kampanji za izbore 2014. godine, sva sredstva namijenjena za te svrhe proslijediti kao pomoć ugroženima u poplavama. "Prema podacima, do sada je izdvojeno oko 30.000 KM, što iznosi manje od 10 posto sredstava koja je SDP potrošio u te svrhe za izbore 2010. godine”, zaključuje Istinomjer. Ako treba objašnjenje, ono je jednostavno: Lagumdžijina stranka je k’o fol ispunila obećanje, dala je taj novac za postradala područja. No, da su bili pošteni, kakvim su željeli da se predstave, iznos je trebao da bude preko 350.000 KM. Istinomjer dodaje da je, umjesto velikih plakata, osnažena online kampanja i (sponzorisana) kampanja na društvenim mrežama, u kojoj je reklamirana upravo ta donacija! Ostali politički subjekti pozivani su da učine isto, a "SDP je na činjenici da sredstva od promocije donira poplavljenima gradio svoju izbornu kampanju“. "Jasno je da je SDP ovim potezom želio steći simpatije građana osjetljivih na ljudsku nesreću, ali bilo bi jako lijepo da nam iz ove stranke predoče plan rashoda kampanje koju vodi u elektronskim medijima, ali i troškova oglašavanja na internetu i društvenim mrežama, na kojima se može primijetiti veliki broj plaćenih oglasa i drugih promotivnih sadržaja”, poručuju iz Istonomjera. Ovaj SDP-ov potez se tako pokazao kao proziran trik. Oni nisu željeli da pomognu, nego da na tuđoj nesreći ušićare poneki izborni glas. 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 5

NADZOR VAŽNIJI OD IZBORA

osni i Hercegovini trebaju ozbiljne promjene. Tokom predizborne kampanje svi su o njima govorili. Neki kandidati pokazali su čak i sposobnost da mijenjaju sami sebe. Samim tim postajali su uvjerljiviji u obećanjima da će, ako oni budu izabrani, promjene u društvu biti njihov glavni cilj. Na efektan način su to činila dva kandidata za bošnjačko mjesto u Predsjedništvu BiH, Mustafa Cerić i Emir Suljagić.

jku smisla za vjersku toleranciju. Problem nije bio u njegovom žestokom protivljenju ulasku vjeronauke u školske klupe nego u načinu kojim je, obrazlažući takvo svoje mišljenje, Suljagić postao

Politički salto: Prvi je, tokom

primjer kako čovjek iz vlasti ne smije da govori o jednom jako osjetljivom pitanju. Vjernici su ga, s pravom, doživljavali kao vjerski netrpeljivog čovjeka.

višegodišnjeg vođenja Islamske zajednice u BiH, bio simbol nepomirljivosti vjernika sa onima koji se deklarišu kao ateisti. Stara, predratna vremena, komunističku ideologiju i socijalističku vlast redovito je oslikavao tamnim bojama. Odjednom, tokom svoje predizborne kampanje, našao se za jednom govornicom za kojom je, prije skoro sedam decenija, stajao Tito. Izgovorio je neke mudre, tolerantne i politički odmjerene ocjene, kojim je posvjedočio o promjeni vlastitog pogleda na odnose u ovoj zemlji, prvenstveno na relaciji vjernici - ateisti. Nešto slično učinio je i Emir Suljagić. Tokom kratkog perioda u kojem je, u Sarajevskom kantonu, obavljao dužnost SDP-ovog ministra obrazovanja, istakao se po man6 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

Kad bi im neko to predložio, majkom bi se naši političari, svi odreda, zakleli da više nikad neće biti tako trapavi i rasipni: samo da ih se propusti da još jednom pokažu šta znaju i umiju...

Piše: Vlastimir Mijović Odjednom je i Suljagić, tokom predizborne kampanje, pokazao drugo, ljepše lice. O islamu, drugim religijama i njihovim pripadnicima on je govorio sa puno mjere, mudro i tolerantno. Nije bježao ni od javnog pokazivanja u vjerskom ambijentu. Jer, među Bošnjacima je mnogo muslimana i svi oni imaju pravo glasa. A Suljagiću su upravo sada ti glasovi jako potrebni.

Voštane figure: Ova dva primjera simboliziraju jednu primjetnu osobinu naših političara. To su ljudi sa dvije glave. Jednu nose prije izbora, a drugu poslije. Ona prva puno je ljepša i pametnija. No, ona se, nažalost, u pravilu izobličava čim

onaj koji je nosi dospije u vlast. Tada preostaje samo sjećanje na njegove kratkotrajne svijetle trenutke. Pokazuju to tokom predizborne kampanje i politički najutjecajniji pojedinci i stranke. Puni su smisla za samokritiku, priznaju da nam trebaju korjenite reforme, ozbiljnije i efikasnije vladanje, stvaranje i realizacija vizija političkog, društvenog i ekonomskog napretka. Time, govoreći o budućnosti, oni indirektno kritikuju prošlost, odnosno same sebe. Jer, oni su predvodili državu u vremenu u kojem su svi trendovi bili silazni, u kojem su potonuli i životni standard i duševno zdravlje građana, a država se pretvorila u bankrotiranu kompaniju. Kad bi im neko to predložio, majkom bi se, svi odreda, zakleli da više nikad neće biti tako trapavi i rasipni: samo da ih se propusti da još jednom pokažu šta znaju i umiju. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme iz bajke. Kasnije na scenu stupa surova realnost, kada se lijepi prinčevi pretvaraju u ohole vladare i političke zvijeri kojim je važan samo njihov plijen. Odjednom gube svoj nekako molećivi izraz lica, sa predizbornih skupova, i opet postaju bezosjećajne voštane figure kod kojih se samo kreće ruka: u džep, iz džepa, u džep, iz džepa...

Korak po korak: Građani bi, za svoje dobro, prije izbora trebali laserski da prodiru u psihu političara. No, za reagovanje nije kasno ni poslije, kad njihovi izabranici postanu dio vlasti. Zatvaranje glasačkih mjesta, na dan izbora, nije i kraj građanskog angažmana. Nakon izborne, građanima ostaje kontrolna funkcija, po mom mišljenju - i važnija od izborne. Mala je šansa da BiH nakon ovih izbora dobije dobru vlast. U

političkoj košari koja se sada nudi nema čudotvornih voćki. No, ima tu ponešto materijala za gradnju ozbiljnije državne zgrade, pogotovo ako oni koji uđu u vlast

Ukoliko od vlasti budemo tražili da ovaj haos uljudi u jednom mandatu, ništa od toga neće biti. Izgubiće se i oni i mi... pokušaju da ostvare barem dio svojih obećanja. A pokušaće to samo u slučaju da građani nastave svoj politički angažman, da vrše pritiske na vlast i da za to ne čekaju posljednju mandatnu godinu kada su, kao u februaru, vlast gađali čak i upaljenim bakljama. Stalnim nadzorom nad radom vlasti, sve do bučnog otpora na ulici i drugdje, građani mogu prinuđavati izborne pobjednike da

se više prisjećaju svojih predizbornih obećanja. Samo u tom slučaju, BiH bi se mogla naći na putu političkog, društvenog i ekonomskog oporavka. Pri tome, međutim, moramo imati smisla za rokove. Ukoliko od vlasti budemo tražili da ovaj haos uljudi u jednom mandatu, ništa od toga neće biti. Izgubiće se i oni i mi. Jednostavno, mi treba da budemo sretni da se naša kola konačno pomjere iz gliba u koji su odavno zapala. A kad se pokrenu, sve dok i centimetar idu prema naprijed, taj bi ritam trebao da nas ohrabruje. Sva veličina našeg problema, naime, nije oličena u groznom stanju: glavna nevolja je što se ono iz godine u godinu pogoršavalo. Ako se taj trend promijeni, makar da i za mrven krenemo naprijed, i ovi bi izbori mogli da budu od koristi. 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 7

POLITIČARI KRIJU IMOVINU

ZAŠTO SE NE KAŽNJAVA DAVANJE LAŽNIH PODATAKA? Bakir Izetbegović, Nikola Špirić, Zlatko Lagumdžija, Fahrudin Radončić, Ivo Komšić i Esed Radeljaš nisu prijavili vrijedne nekretnine u svojim imovinskim kartonima, ali zbog toga neće snositi nikakve sankcije

emljište u sarajevskom elitnom naselju Poljine plaćeno je četvrtinu miliona maraka. Kupili su ga član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović, njegova supruga Sebija i direktor Sarajevske regionalne razvojne agencije SERDA Ševkija Okerić prije dvije godine. Riječ je o uređenom zemljištu od skoro pet duluma koje uključuje pristupni put, doznaje Centar za istraživačko novinarstvo (CIN). Izetbegović, koji se na predstojećim općim izborima u BiH kandidovao za istu funkciju, to zemljište nije prijavio u imovinskom kartonu, iako je bio dužan to učiniti.

Kunić iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), predsjednik

Neprijavljeni plac Izetbegovići su kupili u septembru 2012. godine za 243.250 KM, a nakon toga je Izetbegović sa Okerićem kupio i pristupni put za cijenu od 7.922 KM... Saveza za bolju budućnost (SBB) Fahrudin Radončić, predsjednik Socijaldemokratske partije (SDP)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) Sarajevo Zlatko Lagumdžija, potpredsjednik Unije socijaldemokrata (USD) Ivo Komšić i Esed Radeljaš, član Bosanske stranke (BOSS). Međutim, za to neće biti kažnjeni, jer za nepotpuno ili lažno prijavljivanje imovine u imovinskim kartonima nije predviđena sankcija. Izetbegović je u ovogodišnjem imovinskom kartonu, koji je predao Centralnoj izbornoj komisiji (CIK), napisao da on i supruga Sebija dijele vlasništvo nad kućom i zemljištem, ne navodeći gdje se te nekretnine nalaze. Također je za suprugu naveo da je vlasnica

Bakirov plac: Međutim, prema istraživanju CIN-a, on nije jedini kandidat na oktobarskim izborima koji nije bio iskren prilikom popunjavanja imovinskih obrazaca. Na uzorku od stotinu političara iz vladajućih i opozicionih stranaka novinari su ustanovili da je najmanje još šestero prešutjelo svoju imovinu. Poređenjem imovinskih kartona iz 2010. i 2014. godine sa podacima iz zemljišnoknjižnih ureda u BiH evidentno je da svu imovinu nisu prijavili ni: Nikola Špirić i Velimir 8 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

Zemljište koje je bračni par Izetbegović kupio sa Okerićem

Lagumdžijino imanje na Poljinama

apartmana i automobila. Izetbegović je svu imovinu procijenio na 520.000 KM. Prema dokumentima, kuća i zemljište se nalaze na Poljinama. Zemljište od dulum i po je kupljeno 2003. godine za 75.000 KM, a kuća je izgrađena naknadno. Iste godine je Sebija Izetbegović kupila apartman i garažu na Bjelašnici za 100.000 KM. Novinari su otkrili da Izetbegovići, pored ovoga, imaju još zemljišta na Poljinama u suvlasništvu sa Okerićem. Neprijavljeni plac su kupili u septembru 2012. godine za 243.250 KM, a nakon toga je Izetbegović sa Okerićem kupio i pristupni put za cijenu od 7.922 KM. Prema zemljišnoknjižnim dokumentima, Okeriću pripada pola od skoro pet duluma zemljišta, a bračnom paru Izetbegović druga polovina.

Uvid

kartone: Bakir

Izetbegović, ni nakon dvomjesečnog čekanja, novinarima nije dao komentar na ove podatke. A prema Izbornom zakonu BiH, svaki kandidat je dužan prijaviti ukupan iznos i izvor prihoda iz prethodne godine te vrijednost

imovine koja je skuplja od 5.000 KM: kuće, stanove, zemljišta, preduzeća, poslovne prostore i automobile. Dužni su prijaviti i ušteđevinu, iznos na bankovnim računima, vrijednost dionica, obveznica, kao i dugovanja. Osim svoju, političari su dužni da u kartonima koje predaju CIK-u prijave

U imovinskim kartonima imanje u sarajevskom naselju Poljine Lagumdžija prikazuje kao nasljedstvo, iako ga je kupio zajedno sa puncem. Nije prikazao ni tačan iznos ulaganja u izgradnju vikendice na Poljinama i uređenja zemljišta.... i imovinu članova najuže porodice. U ovoj instituciji kažu da je ostavljeno na savjest političarima da li će prikazati sve što posjeduju, ali da ih ne mogu kazniti ako to ne urade. Ranije su njihove imovinske kartone objavljivali na internetskoj stranici pa su građani mogli vidjeti imovinu političara, ali su ih odlukom Apelacionog vijeća Suda BiH morali skloniti sa stranice. Za

sada je ostavljena samo mogućnost uvida u kartone u prostorijama CIK-a u Sarajevu.

Zlatkovi stanovi: Nikola Špirić je u izjavi o imovinskom stanju 2012. godine, koju je popunio uoči imenovanja na funkciju ministra finansija i trezora BiH, pored ostalog naveo da je vlasnik stana u Novom Sadu, da je sin Aleksandar vlasnik stana u Beogradu, a kćerka Jovana stana u Beču. Dvije godine poslije, u kartonu za ovogodišnje izbore, izostavio je navesti ova tri stana, navodeći da mu djeca sad žive u odvojenim domaćinstvima. On se kandidovao za Predstavnički dom Parlamenta BiH. Špirić se nije javljao na pozive. Novinari su pozivali i broj u novosadskom stanu koji se u telefonskom imeniku Srbije vodi na ime državnog ministra. Još jedan kandidat za državni parlament Zlatko Lagumdžija je u kartonima koje je popunjavao od 2002. godine navodio detaljne podatke o svojoj imovini i prihodima, ali je 2010. godine propustio prijaviti dio nekretnina ili njihovu 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 9

knjige evidentno je da su u ranije dostavljenim imovinskim kartonima prešutjeli određenu imovinu – poslovne prostore i zemljišta.

Radončić tvrdi da je zemlju u Crnoj Gori poklonio bratu

stvarnu vrijednost i porijeklo. Tako nije prijavio stan u centru Sarajeva koji je njegova supruga Amina kupila u septembru 2006. godine za 145.000 KM. Lagumdžija je u ranijem razgovoru sa novinarima CIN-a rekao da stan nije prijavio zato što je to stan firme njegove supruge. Međutim, u zemljišnim knjigama se stan tada vodio na ime supruge Amine. U ovogodišnjem kartonu Lagumdžija je potvrdio da je njegova supruga vlasnica stana te objasnio da stan koristi njena firma kao poslovni prostor. Također, u imovinskim kartonima imanje u sarajevskom naselju Poljine prikazuje kao nasljedstvo, iako ga je kupio zajedno sa puncem. Lagumdžija nije prikazao ni tačan iznos ulaganja u izgradnju vikendice na Poljinama i uređenja zemljišta.

Bratska zemlja: Kandidat za člana Predsjedništva BiH Fahrudin Radončić je propustio u imovinskom kartonu navesti da je suvlasnik, sa braćom Šemsudinom i Mersudinom, 5.400 metara 10 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

kvadratnih zemljišta u Plavu u Crnoj Gori. Radončić je za CIN rekao da se radi o nasljedstvu koje je prepustio bratu Šemsudinu. Međutim, prema zemljišnoknjižnim dokumentima iz Crne Gore,

Radeljaš nije htio odgovoriti novinarima na pitanja u vezi sa imovinom, već je upitao: „Otkud vama pravo da provjeravate moju imovinu“... Radončić je i dalje suvlasnik nad ovom nekretninom. U Upravi za nekretnine ove zemlje su novinarima CIN-a kazali da se status vlasništva nad ovom nekretninom nije mijenjao od 1996. godine. Ovogodišnji kandidati za Skupštinu Kantona Sarajevo Ivo Komšić i Esed Radeljaš još nisu predali imovinske kartone za ovu godinu, jer prema Izbornom zakonu BiH kandidati za ovaj nivo obrasce predaju CIK-u tek mjesec dana nakon održavanja izbora. Međutim, uvidom u zemljišne

Ljutiti Radeljaš: Komšić je trenutno gradonačelnik Grada Sarajeva. On je u imovinskom kartonu iz 2010. godine izostavio prijaviti tri poslovna prostora u Sarajevu od 17, 28 i 70 kvadrata. Prema dokumentima Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu, Komšić je vlasnik ovih prostora od decembra 2005. godine. Novinarima CIN-a rekao je da je poslovne prostore kupio za djecu, odnosno za njihovu firmu. „To je bilo moje kad se kupovalo. Prebacili su, ja mislim, ove godine. (…) Oni nisu mogli pa sam ja morao dignuti kredite, pa je to na mene, a onda prebačeno na njih“, kazao je Komšić. U imovinskom kartonu iz 2010. godine Komšić je napisao da posjeduje kuću u Kiseljaku i stan u Sarajevu koje je procijenio na 750.000 KM. Zastupnik Bosanske stranke (BOSS) u Skupštini Kantona Sarajevo Esed Radeljaš je 2010. godine prijavio vlasništvo nad kućom od 400 metara kvadratnih, vikendicom od 100 i zemljištem od 2.300 metara kvadratnih, vrijednih ukupno 720.000 KM. Međutim, podaci do kojih su došli novinari CIN-a pokazuju drugačije. Prema posjedovnim listovima i zemljišnoknjižnim izvacima, Radeljaš je tada imao i zemljišta u sarajevskom naselju Butmir te u Foči, ukupno 19 i po duluma. Iako je naveo da je vlasnik kuće i vikendice, Radeljaš posjeduje još jedan stambeni objekat. On nije htio odgovoriti novinarima na pitanja u vezi sa imovinom, već je upitao: „Otkud vama pravo da provjeravate moju imovinu?“

NAROD PLAĆA GALA KAMPANJE

RAČUN BEZ KRČMARA

Građani nemaju osjećaj da se za predizborne kampanje troši njihov novac niti imaju uvida kako se to radi

rganizacija Transparency International BiH predstavila je preliminarne nalaze monitoringa izborne kampanje 2014., što uključuje oglašavanje političkih stranaka, predizborne skupove, budžetska izdvajanja za stranke i korištenje javnih resursa za izbornu promociju. Prema nalazima ovog istraživanja samo u 2014. strankama je raspodijeljeno oko 24 miliona KM sa različitih nivoa vlasti. "Ova sredstva se dodjeljuju iz budžeta zaa funkcioniranje stranaka i za poslaničke i odborničke klubove. I ranijih godina su se iznosi kretali oko 20 miliona godišnje, prema CIK-ovoj evidenciji, koja opet ne obuhvaća izdvajanja za klubove, pa je taj iznos onda ipak veći, i izađe na kraju u prosjeku oko 23 do 24 miliona maraka godišnje", kazala je na konferenciji za medije

portparol TI BiH Ivana Korajlić. Kako bi se što slikovitije prikazala ova sredstva, kaže Korajlić, i kako bi građani konačno shvatili da se ovdje radi o njihovom novcu, koji se izdvaja za stranke, podaci su predstavljeni kroz prosječnu penziju u BiH. "Takav podatak govori da 24 miliona zapravo predstavljaju 71.428 prosječnih penzija, tj. 6.000 penzionera je za isti novac moglo dobivati penziju godinu dana", naglasila je Korajlić. Ona kaže kako nije sporno da je zakonom predviđeno financiranje stranaka iz budžeta, već činjenica da nema kontrole nad utroškom ovih sredstava i nema pritiska javnosti da se troškovi stranaka učine transparentnijim. "Zbog toga i želimo na ovaj način približiti te podatke građanima, poredivši sa nečim sa čim se mogu

poistovijetiti", ističe Korajlić. Na drugu stranu, kaže Korajlić, građani u BiH nekako i nemaju osjećaj da zapravo oni većinski finansiraju partije u BiH, pa se postavlja pitanje zašto je to tako? "Građani su ti koji financiraju izbore, financiraju kampanje, financiraju rad političkih stranaka, jer je neka osnovna pretpostavka demokratije da isti ti onda politički subjekti su tu da rade u interesu građana. Kod nas se to sve poremetilo, partije smatraju institucije, javna preduzeća ii javna sredstva kao svoj izborni plijen i nagradu za osvojene izbore, pa onda sa tim istim javnim sredstvima raspolažu kako žele. A građani to nijemo posmatraju", kaže Korajlić. Ona zaključuje kako institucijama, tj. elitama, odgovara ovakav stav građana te ih se time dodatno nastoji držati poslušnima i u neznanju. 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 11

IZBORNE KRA\E I PREVARE

KO GLASA, KO BROJI... Gubitnici će, čim se saopšte izborni rezultati, početi da govore o krađi glasova. No, nikad nećemo saznati koliko je te vrste (neizbježnog) izbornog nepoštenja zaista i bilo

red nedjeljne izbore u BiH, neke stranke već su se proglasile pobjedničkim, a neke druge unaprijed traže alibi u takozvanim izbornim prevarama. A njih ima raznih vrsta i koriste se ovisno o visini “crnog fonda” pojedinih stranaka. Takozvani “Bugarski voz” je jedan od sedam najčešćih tipova izbornih prevara. Birač, jednostavno, prodaje svoj glas nekoj političkoj partiji. Kod “glasanja“ osoba koje su preminule (2) izbornu prevaru vrše članovi biračkog odbora koji u dogovoru, na kraju izbornog dana, „glasaju“ u ime tih osoba. Glasanje u ime birača koji nisu glasali na dan izbora (3) slično je prethodnom „glasanju“. Uništavanje listića (4) je takođe vrlo često. Na taj način se važeći izborni listić pretvara u nevažeći. Zamjenu popunjenog glasačkog listića praznim (5) takođe vrše članovi biračkog odbora. Oni su u centru pažnje i one vrste krađe

12 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

glasova koju vrše tzv. mobilni timovi (6), koji posjećuju domaćinstva osoba spriječenih da dođu na regularna biračka mjesta. Tu je, na kraju, i olovka” sa nevidljivom tintom (7), koja je korište-

Dodik je već napravio uvod u mogući postizborni puč, jer je sve oko sebe optužio za zavjeru i pokušaj da mu se svim sredstvima oduzme izborna pobjeda... na na prošlim izborima u Srbiji i Hrvatskoj. Očekuje se i njena upotreba u BiH. Od izbornih krađa strahuju svi. Male stranke znaju da oni jaki imaju puno više novca, koji je za svaku prevaru presudan. No, plaše se i jake, vladajuće stranke. Njihov “neprijatelj” su moćni stranci koji otvoreno izražavaju svoj animozitet spram SDA, SDP, HDZ, SNSD... a nisu nimalo nevješti u izbornim začkoljicama.

Piše: Amra Zimić Potpuno poštenih izbora nikad i nigdje u svijetu nije bilo. Gubitnici se uvijek ljute i govore o krađi glasova. Tako će biti i kod nas, a da nikad nećemo saznati koliko je te vrste (neizbježnog) izbornog nepoštenja zaista i bilo. No, šta ako gubitnici, pokradeni ili ne, odluče da svoju pravdu istjeruju do kraja. Šta ako Milorad Dodik, koji je rekao da će već od ponedjeljka početi da sastavlja novu vladu, odluči da se suprotstavi izvještajima Centralne izborne komisije? On je već napravio uvod u mogući postizborni puč, jer je sve oko sebe optužio za zavjeru i pokušaj da mu se svim sredstvima oduzme izborna pobjeda. Pobjednički o sebi, u Federaciji, govore i SBB i SDA, u Predsjedništvu BiH sebe već vide i Radončić i Lagumdžija. Za “bugarskim” i drugim vozovima neko će, ipak, da zakasni i politički izvisi. Znajući kakav je ovdje politički ambijent, teško se nadati da će bilo ko pošteno priznati poraz. Razlozi će, uvjerićemo se vrlo brzo, biti traženi u izbornim krađama, bilo da su ih, za Radončića, odradili stranci, ili SDAovska halka, za Izetbegovića, kojoj štimanje izbornih rezultata takođe nije nimalo strana struka. Birači će u nedjelju reći svoje. No, otkad je izbora, svoje govori i ona čuvena: Nije važno ko glasa, nego ko broji!

GLASATI ILI BIRATI

CIJENA VLASTITE ŠTETE Ko god da dođe na vlast moraće odmah odgovoriti na tri pitanja: Šta, kako i kada? Budite sigurni da te odgovore niko nema

Nemam nikakvih dilema o rezultatima skorašnjeg glasanja i, kao nekonstitutivnom primjerku, sasvim mi je svejedno ko me u tom kupleraju neće predstavljati. Matrica po kojoj se glasa, a ne bira, ostaje u trulom sistemu potpuno ista, a zasnovana je na krupnim i sitnim familijarnim interesima. Ili, tačnije, po nesmotreno izgovorenoj rečenici jednog od sudionika predizborne utrke, na obračunu nekolicine bogatih pojedinaca. Strah od „onih“ neće imati presudnu ulogu na rezultate jer, sudeći po količini oružja i mina koje je, poslije poplava, voda izbacila i nekom čudnom simbolikom vratila tamo odakle je došlo, ostalo je zakopano dovoljno da bi odnos snaga bio malo drugačiji nego početkom devedesetih, a strah od „onih“ prešao na drugu stranu entitetske granice. Ne vjerujem da će otvoreno navijanje dvije velike svjetske sile za jednu od politički zaraćenih strana, a najteži verbalni projektili ispaljeni su proteklih dana, uticati na rezultate glasanja. Jer, silan je inat bosanski, da bude po njegovom, a po cijenu vlastite štete. Doduše, vlastita šteta je i jedino što se nudi. Onog koji sebe i kojega neki vide

kao novog lidera, s obzirom na kratak staž u izvodu o državljanstvu, očigledno slabo poznaju mentalitet čaršije u kojoj možeš biti prvi, ali za vladanje to ipak nije dovoljno. Sumnjam da bi se, osim zbog lične koristi, iko normalan prihvatio posla koji slijedi poslije

Ne vjerujem da će otvoreno navijanje dvije velike svjetske sile za jednu od politički zaraćenih strana uticati na rezultate glasanja. Jer, silan je inat bosanski, da bude po njegovom, a po cijenu vlastite štete... izbora, jer dubina jame u koju smo zgurani traži ili dobro velike merdevine (čitaj, više para za izvlačenje nego što je pokradeno za upadanje) ili ekonomski program po kojem jednima može biti bolje samo ako drugima bude malo, ili malo više, gore. U onome što, po prvi put, i ne liči na predizbornu kampanju nego više na ulice Čikaga tridesetih godina, odigrao se najprljaviji politički rat do sada. Znamo skoro sve o njima i prljavštinama kojima su se bavili kao i da nisu svjesni ekonomske, socijalne, političke, kulturne i svake druge katastofe u BiH. O

Piše: R adomir Lazić stvarnim, suštinskim potrebama građana niko i ne govori, niti se nude bilo kakva rješenja. Ukoliko ih je neko i ponudio, bila je to ili svjesno izgovorena notorna laž ili spisak lijepih želja za čije ostvarenje je vjerovatnoća manja nego dobitak u igri BINGO koju organizuje lutrija koja ima srce, a desi se ponekad i dva. Svejedno, ko god da dođe na vlast moraće odmah odgovoriti na tri pitanja. Šta, kako i kada. Armiju nezaposlenih i gladnih manje interesuje NATO, EU i svi drugi globalni problemi, koje je vlast „spremna“ da rješava, iako spadaju u kategoriju lakših pitanja. Ljude interesuje posao i hljeb. Budite sigurni da oni na ta tri pitanja nemaju odgovore kao i da su sigurni da oni koji će za njih glasati nisu ni gladni ni nezaposleni. Jer da jesu, ovi što se kiselo smješkaju sa plakata, poslije dvadeset godina lopovluka, sigurno ne bi dobili priliku ponovo to raditi. Trajaće ova bespotrebna i skupa predstava još mjesec, dva poslije izbora, sve dok siromah, onaj pravi, ne postane sudija. Kad se to desi, onda bogati bježe iz sela. Cunami će oduvati i onoga ko ga priziva. I badava će im biti prizivati Boga u pomoć, jer nad praznom zdjelom molitva se ne čita. 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 13

UPOREDNA TE-VE ANALIZA

BILO KUDA, DODIK SVUDA I pored nekih tendencioznih priloga, FTV se trudi održati profesionalne standarde, dok Dnevnik RTRS-a vrvi od propagandističkog isticanja i pojavljivanja Milorada Dodika

redišnji dnevnik Federalne televizije otvoren je, u četvrtak 2. 10. 2014., serijom najava glavnih tema iz sadržaja. Na prvom mjestu dramatičnom viješću o ruskim specijalcima koji su, pod krinkom umjetničkog ansambla, došli u zemlju zbog predstojećih izbora. Potom izvještajem sa suđenja Radovanu Karadžiću, na kojem je optuženi naglasio svoju nevinost i uvjerenje u oslobađajuću presudu. Treća istaknuta vijest odnosi se na inače najsporniji prilog u ovom dnevniku, onaj vezan uz obnovu dijela Arhiva BiH uništenog u demonstracijama iz veljače/februara.

Na FTV uravnotežen prilog o Radovanu Karadžiću, napravljen s hladnim odmakom i bez viška riječi... U konačnici, četvrta i posljednja vijest iz najave tematizirala je eksploziju u jednoj bugarskoj tvornici.

Paušalna priča: Problem prvog priloga u Dnevniku, vezanog uz dolazak 144 ruska državljanina, tiče se izostanka prave kontekstualizacije takve vijesti. Uzmemo li u obzir realnu činjenicu kako bosanskohercegovačko društvo već četvrt stoljeća njeguje suprotstavljene narative o gotovo svim

Federalna TV suzdržava se od otvorene političke propagande 14 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

Piše: Dragan Markovina ključnim temama države i društva, kako se ujedno bliže izbori, te kako je vijest o dolasku, kako novinari tvrde, ruskih specijalaca u zemlju, doista na svaki način zabrinjavajuća, posebno ako bi se ta pretpostavka da je riječ o specijalcima pokazala točna, važnost takve informacije nije adekvatno obrađena. S jedne strane, doista je profesionalno urađen razgovor s carinskim službenicima, egzaktno su navedeni podaci o tome da su u zemlju ušla 144 ruska državljana, ispravno su kontaktirane i vlasti u RS-u, pa i ministar kulture, na čiji su poziv ti ljudi navodno došli. Naglašena je i kontradiktornost u

izjavama iz organa vlasti RS-a, koja se prvenstveno ogledala u očitoj disproporciji između izjave da su oni pozvali osam ljudi koji tek trebaju doći i činjenice da je njih 144 već ušlo u Bosnu i Hercegovinu. Novinari su čak otišli i u Banju Luku te izravno razgovarali s ruskim državljanima, ujedno kontaktiravši i hotele koji su ih ugostili. Ukratko, čitav prilog napravljen je sukladno pravilima struke, osim jedne, no nažalost, ključne stvari. Gledateljima, naime, nije objašnjeno što njihov dolazak konkretno znači u izbornom procesu. Na taj način, neupućeni gledatelj nije dobio odgovor na pitanje zašto?

Dobra mjera: Drugi prilog, sa suđenja Radovanu Karadžiću, u punom je opsegu, pak, pokazao da su novinari i urednici Dnevnika 2 FTV-a, kad to žele, sposobni napraviti kvalitetan prilog po svim standardima struke, bez slabih mjesta. Trudeći se izbjeći bilo kakvo ideologiziranje ili iznošenje moralnih ocjena o optuženom, urednici su prenijeli sve ključne naglaske iz Karadžićeve završne riječi, pa i one da ne osjeća nikakvu odgovornost, osim moralne, zbog poginulih na svim stranama, te da će istina pobijediti. Ostavivši gledateljima da sami donesu sud o Karadžićevim tvrdnjama, novinari su postigli snažan efekt priloga, svakako najboljeg iz dnevnika. Nakon ove vijesti slijedio je blok crne kronike, pa smo tako pratili izvještaje sa suđenja Zijadu Turkoviću, izvjesnom Sedinetu Kariću te ravnatelju SIPA-e Goranu Zubcu. Dok kod prve dvojice, unatoč evidentnim nepravilnostima u pravosudnom sustavu, na koje su novinari ukazali, nikako nismo upoznati s razlogom zbog kojeg su njihovi slučajevi završili u

RTRS sav u Dodikovoj službi

Dnevniku, uvrštavanje suđenja Goranu Zubcu posve je opravdano, ali tu smo već na terenu konfuznosti priloga, u kojem se neupućeni gledatelj teško snalazi i ne razumije genezu problema. Urednici su tako i ovaj prilog uredili podrazumijevajući da svaki gledatelj raspolaže svim informacijama o slučaju.

Nekritičke pohvale: Prilog koji se tematski logično nadovezao na ovo suđenje je onaj o obnovi uništenog Arhiva BiH. Riječ je o najdubioznijem prilogu u dnevniku, u kojem se nekritički hvale turski investitori iz agencije TIKA i njihove plemenite namjere. Pretjeran je i zaključak zamjenika ravnatelja te agencije kako su mnogo uložili u obnovu arhiva, jer je Pamfletistički prilog o obnovi Arhiva BiH, oličen u nekritičkom glorificiranju turskih investitora... to njihova baština, ali je ta investicija ujedno važna i za buduće odnose. Novinar je propustio upitati zašto država sama nije mogla obnoviti dio uništenog arhiva i što konkretno znače ti budući odnosi Turske i BiH. Ali u tom slučaju ton priloga ne bi mogao biti ovako prigodničarski.

Završnica dnevnika iznova je obilježena prigodničarskim prilogom o obnovi 12 kuća stradalim u poplavama u Željeznom Polju, koja je plaćena sredstvima Federalnog ministarstva raseljenih te sredstvima Islamske zajednice. Prilog je opet urađen bez kontekstualizacije i pitanja motiva suradnje ministarstva i IZ-a.

Bosna ustaje: Sljedeći prilog problematizirao je izvještaj Transparency Internationala o nenamjenskom trošenju sredstava za obnovu poplavljenih područja. Reakcijom njemačkog ambasadora na taj izvještaj, u kojem on poziva građane da izađu na izbore, prilog je politiziran. Dnevnik je završen odličnim prilogom o dokumentarnom filmu Carla Nera, pod naslovom “Bosna ustaje”, koji je posvećen privatizaciji tuzlanske Dite i borbi radnika za svoja prava. U prilogu se problematizira proces privatizacije, ali i uloga plenuma. Izbori i predizborne aktivnosti su u dnevniku našli prostor kroz slučaj ruskih specijalaca i kroz poziv njemačkog ambasadora građanima da izađu na izbore. 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 15

Skrivene pohvale SDA i Turskoj

Karadžićevi advokati: Dnevnik 2 RTRS-a, iste večeri, počeo je najavama ključnih vijesti, i to u izrazito tabloidnom tonu. Taksativno navodimo: Odbrana traži slobodu za Karadžića, Ne može bez predizborne manipulacije (kako su ruski Kozaci koji su u zemlju došli kao kulturni radnici, proglašeni specijalcima), Konfuzija na suđenju za nerede u februaru: tužioci pretpostavljali i nagađali, U termoelektranu uloženo 300 miliona eura, Sahranjen Gavrilo Bobar. Kao što je već iz najava vidljivo, dvije ključne vijesti, o suđenju Karadžiću i dolasku ruskih državljana, i na ovom su Dnevniku dobile najviše prostora, no s posve suprotnom porukom. U prilogu o suđenju Karadžiću osjetio se snažan upliv tabloidnog pristupa, kojim su ocjene samog optuženog i njegove obrane de facto prezentirane kao neupitne i konačne. Kad tome pridodamo i potrebu da se naglasi kako, neovisno o presudi, to neće biti pre16 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

U moru loših, otvoreno propagandističkih i neprofesionalno urađenih priloga u Dnevniku RTRS, valja izdvojiti prilog sa suđenja Karadžiću... suda srpskom narodu, niti RS-u, što je izrečeno u formi razgovora s advokatom Krstanom Simićem, koji je Karadžiću zamjerio što nastupa u obrani, u ime naroda, a ne osobno, dobijamo pamfletistički prilog koji emitira neupitne istine.

Predizborni Rusi: Prilog o dolasku ruskih državljana protekao je u ismijavanju pojedinih medija koji su u umjetnicima vidjeli specijalce, ali je vrlo vješto urađen. Pri čemu je također zaključeno kako se hajka stvara u predizborne svrhe, no gledatelj je, kao i slučaju FTV-a, ostao uskraćen za odgovor na koji način ta afera utječe na izbore i kome konkretno odgovara, kad se već takav zaključak navodi? Sljedeći prilog, koji je otvoreno

propagandistički napravljen, bavi se manipulacijama SDS-a, koji, po autoru priloga, putem nekoliko fiktivnih kandidata za članove Predsjedništva želi utjecati na sastav biračkih odbora i rezultate izbora. Iako je taj stav izrekao jedan od dužnosnika RS-a, nedvojbeno ga dijeli i uredništvo dnevnika. Prilog koji je uslijedio bio je još prizemnije predizborno angažiran, kroz najavu da će se “predsjednik Dodik” uskoro u Beogradu sastati s ruskim predsjednikom Putinom. Najbolji prilog u Dnevniku tiče se suđenja Goranu Zubcu, koje je ovdje sustavno i uzročno-posljedično predstavljeno, na način da neupućeni gledatelj stekne širu sliku o kontekstu suđenja. Ovaj prilog je stoga najbolji u ovom Dnevniku.

Morbidna promocija: Prilog sa sprovoda bijeljinskog poduzetnika Gavrila Bobara dosegnuo je vrhunac neprofesionalizma i pada svih kriterija. Gledatelji nisu ni na koji način upoznati s tim tko je taj

Jedan događaj - dva aršina

čovjek bio i čime je zaslužio mjesto u centralnom dnevniku, ali su zato odslušali komemorativni govor Milorada Dodika. Zatim je uslijedio još jedan propagandni blok o obnovi centra za dijalizu u Doboju, koji je praćen pričom o stambeno nezbrinutim ljudima iz istog grada. Ovaj dio dnevnika rascjepkan je nizom kratkih vijesti iz svakodnevnice RS-a u kojima se veličaju potezi središnjih vlasti entiteta i neizravno kritiziraju gradona čelnici iz redova opozicije, poput onog u Bijeljini. U Dnevniku je, u korektnom prilogu o sumnjama u nenamjensko trošenje sredstava za obnovu poplavom uništenih područja, puštena i izjava ministra vanjskih poslova Zlatka Lagumdžije. U završnom dijelu Dnevnika dobili smo par kratkih agencijskih vijesti iz svijeta, dobar prilog o dokumentarnom filmu “Dan života”, te očajan prilog o otvaranju “Spomenparka ravnogorskom pokretu i

spomenika Draži Mihailoviću” u Bileći. U spomenutom prilogu, novinar ni na jedan način nije problematizirao naslijeđe tog pokre-

U prilogu sa sprovoda Gavrila Bobara gledatelji nisu ni na koji način upoznati s tim ko je taj čovjek, ali su zato odslušali Dodikov komemorativni govor... ta, niti doveo u pitanje smislenost njegovog podizanja u Bileći, a nije propitivao ni razloge tog komemoriranja baš tog dana. Čitav Dnevnik protkan je predizbornom propagandom u ime vodeće partije. Gotovo u svakom prilogu se bavio unutrašnjom politikom.

Navijački RTRS: Iako su se ključne teme kojima su se bavila ova dva dnevnika u potpunosti preklapale, što je umnogome olakšalo usporedbu ovih informativnih emisija, te unatoč tome što im je struktura vijesti

slična, teško je ne primijetiti da se, i pored određenih tendencioznih priloga, poput onoga o obnovi Arhiva BiH, Federalna televizija trudi održati profesionalne novinarske standarde. S druge strane, dnevnik RTRS-a podsjeća na ružne tradicije istočnonjemačkih dnevnika (iz socijalističkih vremena), s nizom nerelevantnih vijesti i čestim pojavljivanjima predsjednika RS-a Milorada Dodika u kadru ili u pozadini vijesti. Platforma analiziraj.ba, koja je financirala izradu ove analize, prati, analizira i procjenjuje najutjecajnije medijske sadržaje u BiH. Posebna pažnja se posvećuje medijskom izvještavanju o izborima. Nositelj projekta je portal tačno.net iz Mostara, a realizira ga u saradnji s portalima žurnal.ba iz Sarajeva i eTrafika.net iz Banje Luke te uz potporu USAID-ovog projekta podrške nezavisnim medijima (SIM). 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 17

NA VRH JEZIKA

MILE BEZ IJEDNE “TROJKE”

Narod u RS mora shvatiti da je nacionalno najbitnije i da se od toga sasvim dobro može živjeti. Ja, Dodik, sam živi primjer toga. Šta sam sve stvorio od te nacionalističke priče? Neka me slijede i biće bogati...

Sarajevu održana revijalna košarkaška utakmica veterana i veteranki reprezentacija Hrvatske, Srbije i BiH. Za Srbiju igrao i Milorad Dodik, bivši košarkaš „KK Potkozarje“ iz Aleksandrovca kraj Laktaša u BiH, tada, davne 1973. godine, člana Općinske košarkaške lige. Pozvali Dodika u repezentaciju i dodijelili mu titulu počasnog reprezentativca Srbije. Dobio je to za svo njegovo (za)laganje i promidžbu kulturnih i političkih srpskih vrijednosti diljem domovine. A njemu se učinilo da se njegova domovina prostire sve do Rusije, pa se on pobuni što na dresu nema i grb Ruske federacije? Nekako bi sa tim grbom lakše ubacivao „trice“ (on voli reći “trojke”) i dobio snagu, jer je nešto onemoćao u posljednje vrijeme. Kao veteranka reprezantacije BiH i stara Dodikova kolegica sa košarke, sažalih se na njega i pozvah ga na piće nakon utakmica. Mi dobili, a Dodik izgubio, pa da ga malo oraspoložim. Pitam ga, šta je bilo Mile moj, ni koša nisi dao? Odgovara da mu beogradski nafurani šminkeri ne daju loptu, jer u njegovoj, općinskoj ligi, vladaju drukčija pravila, a zvijezde srpske reprezentacije još i ne vole „počasne“ članove. Pitam ga, jesi li dao lovu da igraš za Srbiju?

18 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

Sve sam ovo ja i organizirao, cijeli turnir, samo nisam planirao pobjede BiH reprezentacija.To su mi smjestili stranci. Hoće da me se riješe. Ko god igra za BiH pobjeđuje, ne mogu to podnijeti! Kažem mu da je najbolje da i on zaigra za BiH. On reče, mogu jedino za reprezentaciju Republike

Napravio sam strategiju da narod slučajno ne zaboravi rat, patnju, bijedu i da pomisli da može biti moguć suživot među Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i svim ostalim, veli Dodik... Srpske. Ali ta reprezentacija ne postoji? E radim na tome, reče Dodik. Samo moram i ove izbore dobiti. Napravio sam strategiju da

Piše: Sanja Ljubičić narod slučajno ne zaboravi rat, patnju, bijedu i da pomisli da može biti moguć suživot među Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i svim ostalim. Moram ih suptilno ubjeđivati da je najvažnije da se odvojimo od BiH i priključimo majci Srbiji i majčici Rusiji, a oni drugi Hrvatskoj. a volim svoje separatističke namjere. Ovdje u Sarajevu me baš nerviraju i Federacija mi opasno ide na živce. Ne mogu na sijelima od stresa više ni pjevati Cecine pjesme. Izgubio sam dobar glas, počeo sam iz čista mira falširati. Kažem mu da ne smije prestati pjevati, da to narod voli, kruha i igara, pjesme i veselja. Šta da pjevam i gdje, pita? Poveo sam nedavno i „režisera“ sa sobom u Trebinje na promotivni skup. On

počeo da priča o slobodi i ne-slobodi, previše ofirno me hvalio. Jedino lijepo je rekao da sam ja ekonomski buldožer, a mogao je reći da sam i jednu od najljepših glumica svijeta Moniku Beluči doveo u RS i platio sve što je trebalo da ona malo zatrepće i za mene, da glasači znaju da sam moćna „faca“. Smislio sam i onaj križ na Zlatištu na Trebeviću, sa svojom ekipom. Zamantao sam Savez logoraša RS da ga postave, da shvate koliko im ja dobroga činim. Želim hraniti njihove traume i potpirivati nacionalističke težnje. Da se sjete kako im je bilo lijepo uživati, pucati i gađati narod u Sarajevu baš sa tog mjesta, a ne kao sada, ne daj Bože, graditi planinske domove i pozivati na međusobno druženje na izletištima. e želim da se opet ovi iz Federacije penju na Trebević i uživaju u srpskoj prirodi! Narod u RS mora shvatiti da je nacionalno najbitnije i da se od toga sasvim dobro može živjeti. Ja, Dodik, sam živi primjer toga. Šta sam sve stvorio od te nacionalističke priče? Neka me slijede i biće bogati. Zbog tog križa su se trebali buniti iz Federacije, pa da se izazovu nemiri, da opet pričaju ko je koga ubio, da se prebrojavaju mrtvi. Ali to nije bio baš uspješan politički potez. Zatim sam otišao kod Putina i bio njegova podrepna muha, a on se, bezobraznik, naljutio što sam doveo Kozake iz Rusije da malo zaigraju u Banja Luci. Lijepo kulturno umjetničko društvo, kao znak podrške majčice Rusije RS-u, tačnije meni. Pustim priču da su Kozaci uz to i specijalci sa Krima, pa postavim i spomenik Ruskom caru Nikolaju II u sred Banja Luke, a njihova ambasada se ogradi od toga? Ali, bitna mi je frka, jer je to dobro za izbore i za mene. Iskreno,

umorio sam se od smišljanja kako da opet zadržim vlast, a malo me i panika hvata. Počeo narod prebrojavati moju lovu, a stranci mi udaraju čvoke. Zatim sam otišao na Pale i otvorio studenski dom i nazvao ga po jaranu Radovanu Karadžiću. Da narod ne zaboravi njegove zasluge i da ih malo probudim i zadobijem sve njegove pristalice. Ma kakav

Zbog tog križa su se trebali buniti iz Federacije, kaže Dodik, pa da se izazovu nemiri, da opet pričaju ko je koga ubio, da se prebrojavaju mrtvi. Ali to nije bio baš uspješan politički potez... genocid, koga to više interesuje. Najgore mi je bilo obećavati Hrvatima Herceg-Bosnu i treći entitet. Ali moram im pod rep. To je vrlo važno, bolje se i s njima udružiti, ipak su hrišćani, nego

izgubiti izbore. A volim ići u Dubrovnik. A ako ne pobijedim, smislio sam da moje pristalice izađu na ulice, da naprave nemire i kažu da sam pokraden. Malo bi i zapucao ako zatreba, onako da skrenem pažnju na neregularnost. Pa zakuham između Hrvata i Bošnjaka, a ja na konju pobjedničkom. eče mi Mile da ima još mnogo ideja u razradi, za dobijanje izbora, samo ga malo glava boli. Osjetih njegovu paniku dok priča. Shvatih sav njegov očaj. Križ, Kozake, Putina, Hrvate, Karadžića i sve drugo što on logoreično izgovori. Bi mi jasno zašto koša na utakmici ne dade. Nema Dodik snage više za dobaciti ni do reketa, a ne do koša! A ne zna ni voditi loptu. Ispada mu iz ruku, onako baš, uplašeno, amaterski. Na kraju, amater uvijek ostaje amater, bez obzira u kojoj ligi i koliko dugo igrao!

10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 19

RE^ENO

UPAM]ENO

BOGA NEMA!?

Dobar menadžer ne donosi mnogo odluka, već one bitne. n Peter Drucker Ne čekajte. Ionako nikada neće doći pravi trenutak. n Napoleon Hill Put djelovanja je put biranja. n Lao Tse Uvijek prelijep odgovor onome koji još ljepše pitanje postavi. n Edward Cummings Vaši će potomci ubirati vaše plodove. n Vergilije Zlato provjeravamo vatrom, ženu zlatom, a muškarca ženom. n Pitagora Strašne su mase ako ih vode loše vođe. n Euripid Kada čovjek doista nešto želi, cijeli svijet se uroti da mu se to ostvari. n Paulo Coelho Nije slobodan onaj ko služi tijelu. n Seneca Dajte mi ljepotu unutarnje duše, i neka vanjski i unutarnji čovjek bude u jednome. n Platon Zahvalnost je najprolaznija ljudska emocija. n Har vey Mackay Ničega preko mjere. n Publius Terentius Povijest nam nije korisna zato što bismo u njoj čitali prošlost – nego zato što čitamo budućnost. n Jean Baptiste Say 20 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

Stephen Hawking tvrdi da je ateista jer smatra da nauka nudi puno uvjerljivije objašnjenje nastanka svemira i da religijska uvjerenja nisu u skladu sa naučnim činjenicama. "Prije nego što smo razumjeli nauku bilo je prirodno da vjerujemo kako je Bog stvorio svemir, ali nauka danas nudi puno uvjerljivije objašnjenje", rekao je poznati fizičar za španski El Mundo. "Ono šta sam mislio pod 'znat ćemo um Boga' jeste to da ćemo mi, ljudi, znati sve što bi Bog trebao da zna kada bi postojao. Ali ne postoji, ja sam ateista", objasnio je Hawking. Hawkingov odgovor došao je nakon novinarskog pitanja o njegovom odnosu prema religiji. Referenca na "um Boga" je Hawkingov način da razjasni svoj citat iz knjige "Kratka historija vremena" u kojoj je napisao da bi "spoznao um Boga kada bi objedinjeni set naučnih principa, kolokvijalno nazvan Teorija svega, bio otkriven". Ovo nije prvi put da Hawkin izražava svoje religijski (ne)uvjerenje. U intervjuu iz 2011. Hawking je za Guardian rekao da ne vjeruje u život poslije smrti nazvavši ga „bajkom za ljude koji se boje mraka“. U intervjuu iz 2007. Hawking je za BBC rekao da „nije religiozan na normalan način“, dodavši da vjeruje da je svemir vođen setom naučnih zakona. "Bog je možda stvorio zakone, ali ih on definitivno ne krši", zaključio je Hawking.

LUKAVIJE LOZINKE

Ako spadate u grupu ljudi koji za lozinku koriste riječi poput "password" onda vjerovatno trebate pročitati savjete koji se tiču učvršćivanja vaših lozinki i zaštite od mogućih provala. Vjerovatno ne treba objašnjavati da koristeći najjednostavnije riječi ili kombinaciju brojeva kao što je "1234567", svoje račune na internetu izlažete velikoj opasnosti. U narednih pet stavki pročitajte pravila kojih se treba držati svaki korisnik interneta. Vjerovali ili ne, lozinke kao što su "54321" ili "lozinka" se još uvijek koriste. Nemojte to raditi! Provalnici mogu upotrijebiti jednostavni napad preko jednostavnog riječnika ili čestih kombinacija brojeva. Dobar način da stvorite i zapamtite dobru lozinku jeste konverzija fraze o vama u oblik akronima. Naprimjer, uzmete rečenicu "Ja volim izlaziti petkom i nedjeljom sa prijateljima" i pretvorite je u "vjipinsp". Web stranice često savjetuju ili čak naređuju da koristite lozinke sačinjene od brojeva i slova. Ali i tada će vam one dopustiti da koristite sulude primjere kao što je "lozinka12345". Umjesto toga pretvorite slova u brojeve ili dodajte brojeve u sredinu slova koja su rezultat akronima. Sve lozinke se mogu provaliti, ali jedne je teže razbiti od drugih. Postoji 645 triliona (?!) mogućih kombinacija za lozinke od osam simbola. Ali svaki dodatni simbol uzrokuje da broj kombinacija raste eksponencijalno. Prema istraživanjima Georgia Techa, hakeru

će trebati 17.134 godina da nagađanjem provali lozinku od 12 simbola. Ukoliko imate lošu memoriju sigurno koristite jednu te istu lozinku za sve moguće račune. To je pogrešan i opasan pristup. Ukoliko se sazna, svaki vaš račun bi mogao biti provaljen i zloupotrijebljen. U tom slučaju pribjegnite varijaciji na temu - na svoju lozinku dodajte simbole u zavisnosti kojoj stranici pristupate. Na taj način ćete imati jedinstvenu lozinku uz dodatke koje ćete nažalost morati upamtiti, ali to je minimalna cijena za ono šta dobijate, npr: "jedinalozinka32" ili "jedinalozinka8bc1".

NOVI VOZOVI

Japanci su još 1964. godine napravili brzi voz Shinkansen, a sada su obavili prvi javni test nove generacije Maglev voza koji pomoću magnetne levitacije lebdi nad šinom, a kreće se vučen magnetnom silom brzinom do 500 km/h. Novi Maglev voz koristi "L-Zero" tehnologiju, a putnike iz Tokija do Nagoye može prevesti za samo 40 minuta. U upotrebi bi se trebao naći 2027. godine. Kompanija Central Japan Railway je izvela javnu demonstraciju u kojoj je voz dostigao brzinu od 160 km/h, a potom je ubrzao na čak 500 km/h. Tehnologija "L-Zero" koristi magnete umjesto točkova, tako da voz lebdi iznad šina i tako se kreće. Vožnja ovim vozom je mnogo brža i ugodnija. Testovi u kojima će se prevoziti putnici će početi u novembru. Kada bude otvorena željeznička pruga duga 286 kilometara, postojat će šest stanica,

Shinagawa, Sagamihara, Kofu, Nagano, Nakatsugawa i Nagoya. Japanci puno ulažu u novu generaciju vozova, koje žele i izvoziti. Japanska vlada je ponudila pet milijardi dolara za izgradnju Maglev voza, koji bi prevozio putnike od Washingtona do Baltimorea za 15 minuta, a razmišlja se i o proširenju na New York. Jedini Maglev voz koji je trenutno operativan nalazi se u Kini. Taj voz prelazi udaljenost od 30,5 km od aerodroma do grada za sedam ili osam minuta, a njegova maksimalna brzina iznosi 431 km/h.

ODUMIRANJE ŽIVOTINJA

Globalan gubitak životinjskih vrsta je gori nego što se ranije mislilo, saopštilo je Londonsko zoološko društvo /ZSL/ u svom novom Indeksu života na planeti. U izvještaju se navodi da su se populacije životinjskih vrsta prepolovile za posljednjih 40 godina jer je nova metodologija prikazala alarmantnije rezultate nego što je to bio slučaj u izvještaju od prije dvije godine. U izvještaju se navodi da je populacija sisara, ptica, reptila, amfibijskih životinja i riba pala u prosjeku za 52 odsto. Populacija slatkovodnih vrsta opala je za 76 odsto, prenosi Bi-Bi-Si. Indeksom života na planeti praćeno je više od 10.000 kičmenjaka od 1970. do 2010. godine. U izvještaju koji je rađen zajedno sa Svjetskim fondom za prirodu, navodi se da ljudi obaraju drveće mnogo brže nego što mogu da obnove šumu, izlovljavaju ribu ne nadoknađujući taj broj, izvlače vodu iz rijeka brže nego što kiša može da popuni taj nedostatak i emituju više ugljenika nego što okeani i šume mogu da apsorbuju. Posebno je pogođena Gana, gdje je populacija lavova u jednom rezervatu umanjena za 90 odsto za posljednjih 40 godina.

RE^ENO

UPAM]ENO

Imat ćemo onoliko čovjeka dostojnu budućnost koliko budemo imali hrabrosti boriti se za nju. n Franjo Komarica U opasnosti odvažnost.

najviše n

vrijedi

Publilije

Ko je bez grijeha neka prvi baci kamen. n Biblija Ljubav prema novcu naraste koliko sam novac. n Ducimus Juvenal Sreća ne postoji. n Charles de Gaulle Meni ljepota zamjenjuje religiju. n Antun Gustav Matoš Izgubljena domovina nalik je na posmrtne ostatke voljene osobe: pokopajte je s poštovanjem i smatrajte vječno živom. n Amin Maalouf Ali tko će biti gospodar? Pisac ili čitatelj? n Denis Diderot Potpunim sam istraživanjem utvrdio da se utopija nalazi izvan granica poznatog svijeta. n Guillaume Bude Ljudi često odbijaju poslovne šanse, jer se plaše kritike ako ne uspiju. n Napoleon Hill Što više volimo svoje prijatelje, manje im laskamo. n Moliere Prvorazredni menadžeri zapošljavaju prvorazredne suradnike, a drugorazredni trećerazredne. n Peter Drucker 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 21

KAKO ODGOJITI SVOJE POTOMKE

DJECA U KOŠMARU RODITELJSKOG ŽIVOTA

Ekonomsko-socijalne i političke prilike u BiH bitno utiču i na razvoj djece koja, prema tvrdnjama stručnjaka, danas više nego ikada trebaju podršku roditelja, ali i sistema. Kako odgajati djecu u sumornim bh. prilikama?

jetinjstvo je rani nivo u procesu ljudskog razvoja kojeg se mnogi rado sjećaju. U tom se, naizgled bezbrižnom, ali izuzetno važnom dobu razvija naša osobnost. „Dječja sedmica“, manifestacija koja je u povodu 3. Oktobra, Međunarodnog dana djeteta, bila organizirana i u BiH, bila je prilika da se pažnja javnosti usmjeri na potrebu ostvarivanja prava djeteta i probleme sa kojima se porodica i društvo u ovoj zemlji suočavaju pri odgoju djece.

Faktor vremena: Stručnjaci poručuju da je ljubav prema djeci važnija od svega i da bi to trebala 22 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

biti osnovna poruka i ovogodišnje manifestacije. Također, upozoravaju da su mnoga djeca u BiH zapostavljena u odgoju. Razloge, kako tvrde anketirani građani Sarajeva, ne treba tražiti samo u neadekvatnom educiranju. Većina vjeruje da je loša ekonomsko-socijalna situacija jedan od glavnih uzroka zapostavljanja djece u BiH. „Općenito, mislim da su naša djeca prilično zapostavljena te da na to

Djecu odgajaju roditelji, ali i sistem, okruženje, a ponekad i ulica. Naša djeca su u školama previše opterećena...

utiče i teška ekonomska situacija. Čula sam da predlažu i smanjenje naknade za porodiljsko odsustvo na 6 mjeseci umjesto godinu dana. Naknade su mizerne, život sve skuplji i mladi su sve manje motivirani, ne samo za zasnivanje porodica, nego i za adekvatnu brigu o djeci“, kaže jedna Sarajka. „Političari su za sve krivi“, kratko odgovara mladi Sarajlija. „Djecu odgajaju roditelji, ali i sistem, okruženje, a ponekad i ulica. Naša djeca su u školama previše opterećena. Gradiva je veoma mnogo. \ačke torbe za prvačiće teške su i za odrasle, a kamoli za naše mališane. Sa djecom treba

puno više raditi, a čini se da mnogi današnji roditelji za to, ili zaista nemaju dovoljno vremena, ili imaju pogrešne prioritete. Mnogo toga diktira i teška finansijska situacija“, kaže građanka Sarajeva. „Roditelji koji rade od jutra do mraka nemaju vremena za djecu, a mala primanja ne omogućavaju adekvatnu zamjenu“, kaže Sarajlija. Povjerenje i razgovor: Jasmina Hašan je majka dvoje djece, kćerke i sina. Oboje su srednjoškolci i „pretrpani su školskim obavezama“. Jasmina kaže da su njena djeca po povratku iz škole često preumorna i za razgovor. „Ponekad nam ne mogu prenijeti ni svoje utiske, ne mogu nam reći ni da li je bilo problema u školi, iako su u razgovoru sa mnom veoma otvoreni. Lejla mi se jednom povjerila kako se 'izdvaja' od svojih kolegica koje se, posebno na Facebooku, eksponiraju kao odrasle žene, kako žele izgledati starije nego što jesu. Nije joj bilo neugodno pitati me kako da se ponaša u takvoj situaciji i zato sam ponosna na nju. Suprug i ja iskoristili smo priliku da je podstaknemo u pozitivnom razmišljanju, da se ne odriče svog pravog karaktera radi statusa na nekoj internet mreži. Međusobno povjerenje i razgovor su veoma bitni“, kaže Jasmina Hašan. Kako sumorna bh. svakodnevnica utiče na razvoj djece i šta prosječna porodica može učiniti da bi se izborila sa današnjim izazovima bh. društva? Odgovore na ova pitanja potražili smo kod uglednog sarajevskog psihologa dr. Ismeta Dizdarevića. „Odgoj djece u našim bh. uslovima je krupno pitanje i zahtijeva višestruko i višeznačno angažiranje, ne samo porodice kao centralne institucije, već društva u cjelini. Vrijeme u kojem živimo je bremenito i stresno. Dijete uvijek očekuje idealne uslove, radost i igru, ali oko sebe vidi i teškoće. Ponekad o

Porodica Hašan na okupu

Prof. dr. Ismet Dizdarević

takvim problemima, teškoj ekonomskoj situaciji, neizvjesnoj budućnosti i složenim političkim prilikama roditelji razgovaraju i pred djecom, što svakako ostavlja traga. Tako se preko roditelja formira i dječja slika o društvu“, kaže Dizdarević.

Političke svrhe: „Djeca u svom razvoju moraju steći osobine koje su važne za socijalnu prilagođenost i emocionalno zdravlje, osobine koje će im omogućiti intelektualnu osposobljenost za životnu utakmicu. Mi danas težimo kapitalizmu, ali mnogi od nas ne odgajaju djecu u tom duhu, ne pripremamo ih adekvatno za svijet u kojem i u borbi za opstanak vlada žestoka konkurencija. Djeca, naravno, ne bi trebala trpjeti šta i odrasli u savladavanju raznih problema, ali bi morala spoznati

njihova značenja. Kako roditelji mogu pomoći djeci u tom procesu? Između roditelja i djece mora biti razumijevanja i ljubavi. Ako dijete osjeti da je voljeno, lakše će podnijeti teškoće sa kojima se porodica suočava, a imat će i odgovarajući uzor u vremenu u kojem će se i samo uhvatiti u koštac sa izazovima današnjice“, kaže dr. Dizdarević. Koliko će se dječja prava poštivati i kako će društvo uticati na njihov odgoj zavisi od odraslih, a najviše od onih koji donose odluke i primjenjuju propise. Naravno, riječ je o političarima koji danas imaju puno „važnijih pitanja“ od odgoja djece i koji i dječja prava zloupotrebljevaju u političke svrhe. Zabrana školovanja djece na maternjem jeziku, na žalost, nije jedini primjer. Samir Huseinović/DW 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 23

DNEVNIK OSTARJELE FRAJLE

LJILJINA GRUPNA TERAPIJA

Slučaj doktorice Karadžić potiče me na pitanje u kojem času se zakletva i obaveza na odanost mužu prekidaju, a počinje lična odgovornost čovjeka?

akon moga razvoda, 1989. godine, kada sam zatražila ljekarsku pomoć zbog znakova reaktivne depresije upućena sam u Bolnicu na Koševo i tamo po prvi puta imala za terapeuta doktoricu Ljilju Zelen Karadžić. Pri prvom susretu mi je bila simpatična ta malena, kočoperna, ravna trupa, dobro natapirane kose i ružnih plastičnih šnala, ženica koja je imala ambiciju da u Bolnici primijeni grupnu terapiju za koju se navodno specijalizirala negdje u inostranstvu. Skupila je nas 12 pacijenata raznih socijalnih miljea i nacionalnosti pa smo se svakog četvrtka, više od dvije godine, redovno nalazili po sat vremena sjedeći u krugu i analizirajući naše snove i naša vjerovanja. Ljilja je učestvovala u grupi kao član: u razgovore tokom terapije uvela je priču o svome sinu Saši, kćerki Sonji, mužu Radovanu, koji voli meso, koji se ljuti, brine, a onda počinje politički angažovati u okviru SDS. Kako je Radovan napredovao, tako je i Ljilja sve češće bila odsutna sa naših skupova, počela je mijenjati garderobu, na prstima i u ušima su zasvjetlucali kamenčići, negdje se tu pojavila i bunda i sve je više ličila na prvu damu države umjesto na doktoricu koju željno čekamo da bismo jačali sopstvene psihe. U to vrijeme, u toku grupne terapije, Ljilja dozvoljava razgovore o politici, čak ih i proširuje, podučava 24 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

nas, objašnjava, ja provociram razgovore ne bih li razumjela. Kad je napadnut Dubrovnik, jedan od najljepših i najočuvanijih srednjevjekovnih gradova u svijetu, pominjem Stradun i nezaboravni koncert Tereze Kesovije na tvrđavi Revelin, kome sam sretna prisustvovala nekoliko godina prije. Ljilja se ne sjeća srcem Dubrovnika, sav odgovor je «Hrvati su napali prvi Plitvice, gdje žive Srbi, tako im u Dubrovniku i treba.». Sve zapisujem duboko u srcu.

Četvrtkom je doktorica Ljilja sa nama, a već subotom uz Radovana na nekom skupu na kojem se uzvikuju parole koje sve više odvajaju te ljude od svih drugih, kao da su svi zahvaćeni istom bolešću masovnog sljepila u kome se samo jedna boja vidi... Iznenađena tolikom bezosjećajnošću, ne nalazim riječi. Kada pokrećem priču o Jugoslaviji, kaže: Mi volimo i želimo Jugoslaviju. Ali ako drugi, Slovenci i Hrvati, ne vole i neće Jugoslaviju, Ljiljo, šta onda? A ona odgovara: Ako ne žele sa nama, široko im polje! oristi iste fraze koje je njen muž lansirao na SDS skupovima i očigledno zdušno u svemu učestvuje. Sačekam nekoliko sastanaka da bih se ponovo vratila na istu temu.

Piše: Nermana Begagić Može se svašta željeti, i Jugoslavija i Hrvatska, ali kako to tehnički izvesti, Ljiljo? Ne odgovara, ali sutra njen muž na zasjedanju Skupštine BiH ponavlja tu istu rečenicu i delegati su zašutjeli. ako sam saznala da je Ljilja dio Karadžićeva svijeta i da negdje iza kućnih vrata sve diskutuju i pripremaju zajedno. Četvrtkom je sa nama, a već subotom uz Radovana na nekom skupu na kojem se uzvikuju parole koje sve više odvajaju te ljude od svih drugih, kao da su svi zahvaćeni istom bolešću masovnog sljepila u kome se samo jedna boja vidi: Ona koju oni nazivaju «Srbi Bosne i Hercegovine». A što je groteskno, to je da taj njen Radovan i nije rodom Bosanac. Na tu primjedbu Ljilja nema odgovora. Onda je prvo je proglašena Republika Srpska u januaru 1992. baš kada sam se vjenčala sa mojom velikom ljubavi. Zajedno smo izašli na referendum o samostalnosti BiH, u martu je svijet pristao na nju, u aprilu je počeo je rat i naš pakao, milion ljudi u zbjegovima, smrt, rušenja, raseljavanja, etnička čišćenja. Negdje sam pročitala da je Ljilja otišla iz svoga Sarajeva na, do tada malu varošicu, Pale, odakle se rat vodio i njen rodni grad tukao svakodnevno, držao u opsadi, izgladnjivao, ubijao... Dok je Ljilja djecu povela na Pale i

nastavila spavati uz svoga čovjeka, mene je rat odveo iz Sarajeva, do izbjeglištva, sa dva dječaka, daleko od njihova oca, daleko od moga ljubljenog, od svih dragih. Pitala sam se je li u njoj jača zaljubljena žena od ljekara, je li sebe zbog toga kao čovjeka anestezirala i postala samo monstrum projekta koji se zvao podjela Bosne i Hercegovine po svaku cijenu, projekta koji je koristio kao metodu istjerivanje ljudi sa ognjišta terorom, masovnim ubistvima civila, urbocidom, genocidom, nasilnim preseljavanjem, čišćenjem teritorija od drugih da bi se na njih naselili «Srbi» i tako stvorila samo njihova Bosna. itala sam se da li je ona, Ljilja, zaljubljena žena, krenula u krvave okršaje stojeći uz svoga čovjeka, ma što on bio i radio? Ja sam svoga voljenog ostavila u ratu da bi sinove izvela na sunce, ona je svoju djecu, kao i sebe, naučila da budu Radovanovi «Srbi» kojima su život, sreća i bol drugih nevažni, jer «tako im treba,

ne slažu sa nama»! Može li intelektualac, ljekar, voljeti tako slijepo nekoga da zaboravi svoje zakletve pomoći za očuvanje života drugoga, ma ko on bio? U kojem času se zakletva i obaveza na odanost mužu prekidaju, a počinje lična odgovornost čovjeka? Ne postaje li majka zločinac ako djecu ne odvoji od zločinca, makar im bio i otac? Nije li majci moralni zakon da život daje, a ne uništava, najviši

Doktorica Karadžić sjeda i čas terapije počinje. A ja se dižem i kažem joj, sa 20-tak godina zakašnjenja: Đubre! nalog, i od ljudi i od Boga? Nije li moralni zakon nedjeljiva i neprenosiva obaveza svakoga pojedinca, jednako kao što je i krivica ? Sa Karadžićevim bijegom od pravde 1995. kada je dignuta optužnica u Hagu za zločin, njegovim uhićenjem 2008. do ovih dana, ja sam Ljilju izgubila iz misli vjerujući da je, ipak, srce oslobodila.

A onda je ponovo ugledah, ovaj puta na ekranu, snimljenu kako, vidno ostarjela, reže vrpcu za otvaranje Studentskog doma na Palama kojemu se daje ime po «njenom» Radovanu! Onome istom kome je, na 50.000 stranica i već šest godina prikupljanom materijalu, dokazan masovan zločin i teror. Ljilji nije trebala niti jedna stranica da ovo zna. Pa stajala je uz njega dok je komandovao. Zašutila sam. Odgovornost je nedjeljiva. odižem tešku glavu i u mislima se vraćam u salu bolnice na Koševu. Sjedimo u krugu nas 12 i ulazi kočoperna ženica natapirane kose i zategnuta bijela mantila na ravnu trupu. Ona sjeda i čas terapije počinje. A ja se dižem i kažem joj, sa 20-tak godina zakašnjenja: \ubre! Ja za nju više ne nalazim drugu riječ ni drugog imena. Jer, onda, jučer, danas, sutra, nastavlja se trovanje, koje je odavno u njenom zatrovanom srcu…

10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 25

U POTRAZI ZA IDENTITETOM

MOJA LIČNA KARTA Na koncu, pronađoh mog sopstvenog Boga, onog što u mome srcu prebiva, koji se ljubav zove, a na ljubav odaziva. Njega sada slijedim i Njemu se jedinom klanjam

tisnuo sam se vani još prije četvrt stoljeća, u jesen 1989. Pošao sam u Holandiju, kasnije još dalje, u Irsku No, za svaki praznik sam dolazio u Sarajevo, redovno, jednako često prije i poslije rata. To je moj rodni grad, grad u kojem je donedavna živjela moja majka. Išao sam mu dva, tri, ponekada i više puta godišnje. To je grad kojeg volim. Zbog njega sam godinama patio u tuđini sve dok tuđina nije postala moj dom. I sada ga volim. Volim prijatelje koji u njemu žive, volim ulice po kojima sam kao dječak šetao, kao mladić ljubio. Zato mu se i danas vraćam. Doduše rjeđe, otkako mame više nema. Tokom mojih posjeta gradu obišao bih i rođaka Petra. Istina, počeo sam ga viđati tek odnedavno, za mojih skorašnjih dolazaka u Sarajevu, ovih poratnih. Bio je nešto stariji od mene, ali meni nekako preozbiljan, pa se zbog te njegove ozbiljnosti, više negoli zbog razlike u godinama, nismo družili dok smo bili momci, pa ni kasnije kao zreli ljudi. Osim toga, njega je oduvijek zanimala politika, mene nikada. Ukratko, nismo bili naročito bliski, ali pošto je većinu srodnika i sa majčine i sa očeve strane rat rasuo po svijetu – onom ili ovom – počeli smo se sretati kada god bih došao u 26 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

rodni grad. Za jedne moje posjete njemu i supruzi mu Azri, dok smo nakon večere opušteno ćaskali uz izvrsno čitlučko vino, on reče nešto što ne mogu ni danas zaboraviti. Unesen u priču o ratu u Bosni, dvostrukom ratu kojeg je on proživio u Sarajevu (“Izvana - srpska vojska granatira grad, snajperisti odstreljuju nevine

Srce mora biti čisto. Tu se nema šta više dodati. (Yogaswami, cejlonski mislilac 1872-1964.) po ulicama, a iznutra – kriminalci i svakojak probisvijet unosi anarhiju u ono malo reda što su ga zvanične

Jezička baština iz djetinjstva

Piše: Branislav Antov Mikulić vlasti nastojale uspostaviti…”) on, onako odjedanput, nevezano za tekuću priču, sav ozbiljen izusti: “Čovjekov identitet čine ništa drugo negoli njegova zemlja i nacija, njegov jezik i njegova vjera - bez toga je on ništa. Baš ništa! Zapamti Brano, i tebe određuju te tri stvari tvoja rodna zemlja i zemlja tvojih očeva, tvoje hrvatsko porijeklo i jezik, tvoja katolička crkva i vjera. To je suština tebe, tvoj identitet, tvoja lična karta (“osobna”, to je izraz kojeg je, čini mi se, upotrijebio). Tvoja ID card. Ostalo su tek sitnice, manje važni detalji.” Azra pogleda Petra, pa mene, istovremeno klimajući potvrdno

glavom, dajući nam na znanje da odobrava suprugove riječi. Ja zastadoh za tren, zanijemih zbunjen Petrovom iznenadnom i meni čudnom konstatacijom. A onda se polagano vratih u njegovu priču koja je već bila nastavila nekim drugim pravcem, o aktuelnoj političkoj situaciji u zemlji ili o predratnim danima, ne sjećam se više. No, vratih se tek jednim uhom. Moj um je još uvijek prerađivao njegovu izjavu o mom identitetu i mojoj ID. Možda bih je ja bio zaboravio da je nije ponovio dva puta, jednom onako uopšteno, kao, to je apsolutna i svima znana istina, a drugi put koristeći dedukciju: u smislu, svi ljudi su definisani tim trima odrednicama – ti Brano si čovjek – dakle, i ti si njima određen. Večer sa Petrom je nekako tekla dalje, ja sam mehanički klimao glavom potvrđujući njegove riječi koje, uistinu, nisu dopirale do moga uma. Samo su se te dvije rečenice vrtile u mojoj glavi. Sve do rastanka na njegovu pragu. A kada sam mu rekao zbogom, te dvije rečenice su počele da se uvrću u moj mozak još jače, nekako bolno, baš kao da mu dva svrdla probijaju koru i ulaze u dubinu njegove sive mase. Duboko, do samog jezgra. Da bih se odbranio od te boli, počeh grozničavo analizirati svaku riječ koju je Petar izgovorio. I odmah mi se nametnu ona najčešće ponovljena riječ “tvoja”, riječ koju je nekako posebno naglašavao prije nego bi izustio riječi “zemlja”, “hrvatsko porijeklo i jezik”, “katolička crkva i vjera”. Kako moja, šta moja - pitao sam se naglas, hodajući besciljno ulicama već odavno usnula grada. Pa ja niti jednu od te tri stvari nisam osjećao

Identitet se ne naslijeđuje, on se stiče

kao nešto posebno važno, nešto bez čega ne mogu ili nešto što bi me izdvojilo od drugih i dalo mi poseban identitet i značenje. Možda su one, jedna, dvije ili sve tri računale da sam ja njihov, ali za mene one nisu bile ni posebno bitne, niti posebno moje. U svakom slučaju, ne toliko bitne i ne toliko moje da bi se mene njima odredilo, da bih se ja na njih sveo, na njih reducirao. Šetajući, nastavih odgonetati značenje ostalih rođakovih riječi – “zemlja” je ona što je prvu pomenu. Svijet sam ugledao u Sarajevu, a Jugoslavija je bila upisana kao zemlja moga rođenja. Tako su me i odgajali. Sada mi kažu da je to Bosna. Bilo

Sarajevo je moj rodni grad, grad grad kojeg volim. Zbog njega sam godinama patio u tuđini sve dok tuđina nije postala moj dom... kako, to sve se desilo mimo mene. Drugi su odabrali moju rodnu grudu, bez moga znanja i pristanka. No, i pored toga, ne žalim se na nju, to nikako. Ali da sam mogao birati zemlju sopstvena rođenja,

nije sigurno da bih baš nju izabrao za moju nastambu – nju pored toliko drugih za koje se bogati ovog svijeta otimaju i u koje se tiskaju ne pitajući za cijenu. To sam spoznao šetajući kejom duž ženevskog jezera, vozeći se uz kalifornijske obale Pacifika, između prelijepih mjesta nazvanih po sveticama Moniki i Barbari, pohodeći taverne u marini blještavo bijele Marbelje. Imam jezik maternji, ni njega nisam birao. Drugi su me njemu učili, naivno misleći da je to najbolje što su za me odabrali. A ispade drugačije. U zrelim godinama sam morao učiti dva druga jezika, utrošiti mnogostruko više energije da bih tečno vladao tim oruđem u ustima kako bih si otvorio velika vrata života. Povrh svega, moj maternji jezik nije bio hrvatski, bar ne onaj kojim se služi moj rođak Petar, kojim je govorila spikerica Helga Vlahović i na kojem je pisao zagrebački Vjesnik. U mojoj kući se govorilo na način kako su čitane vijesti Radio Sarajeva, a pisalo slično kao što je stajalo u Oslobođenju i Malim novinama, koje bi nam ned10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 27

Ja sam tražio moju vjeru, onu koja će odgovarati mome biću, koja će ući u moje srce. Nekako prirodno, prvo sam probao da slijedim onu mojih djedova, ali nije išlo. Neću da je krivim, ne volim krivicu bacati na druge – recimo, meni nije “legla”. Mom djedu jeste. Tragajući za vlastitom vjerom, pročitah tomove knjiga o većini postojećih – razasutih od Indije do Pacifika i od Perzije do Haitija. Pa počeh slijediti jednu, probati drugu, okušati treću. I vidjeh da je i to dobro - baš kao tri domovine, tri jezika isprobati. I evo, na koncu, pronađoh vjeru svoju; djedovu i Petrovu zaboravih. Pronađoh mog sopstvenog Boga, jedinog, unikatnog, onog što u mome srcu prebiva. Boga koji se ljubav zove, a na ljubav odaziva. Njega sada slijedim i Njemu se jedinom klanjam.

Svako pronalazi svoju vjeru

jeljom ujutro neka sjenka gurnula ispod ulaznih vrata da bih ih ja onda otišao uzeti, a potom se uvući u očev krevet, smjestiti glavu na njegovo toplo rame i čitati zajedno s njim sve dok mati ne bi rekla da je doručak na stolu. Taj jezik kojeg sam učio na ramenu moga oca smo svi u školi zvali srpsko-hrvatskim, popularno ‘es-ha’. Ja i danas govorim tim jezikom, moja djeca također. Za rođaka Petra i sve one sa ličnom kartom što sliči njegovoj, tog jezika sada nema, za njih on više ne postoji. Vjeru, koju bih trebao navoditi kao moju samo zato jer je to bila vjera mojih djedova (nikako vjera moga oca, on je vjerovao u socijalizam, bio sarajevski ilegalac, partizan i ateista), drugi su izabrali za mene. Ne ja, moji preci su to učinili umjesto 28 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

mene. Možda iz straha da ih okolina kao inovjerce neće prihvatiti, da će ih osuditi i izopštiti. Možda iz pukog interesa, iz šićardžijskih razloga, jer je uvijek bilo da su oni koji su se priklanjali vjeri vladara imali manje namete i daće.

Drugi su odabrali moju rodnu grudu, bez moga znanja i pristanka. No, i pored toga, ne žalim se na nju, to nikako... Najvjerovatnije iz neznanja – izabrali su onu koja im je pod nos bila poturena jer nisu znali da postoje druge. Onako nepismeni, nisi bili kadri čitati ni svoje, a kamo li tuđe svete knjige. Gutali su ono što im je poluučeno svećenstvo predstavljalo kao vjeru i spasenje. Gutali i bez pogovora prihvatali. Ja tako nisam mogao, nisam htio, i neću.

Jutro je već svitalo nad Sarajevom, ono najljepše, majsko. I onda mi namah prostruji kroz glavu da su sve tri stvari što, po Petru i sličnima, čine moj identitet, drugi odabrali za mene. Odlučivali su o tome kada ja nisam imao izbora - dok sam bio dijete, ili čak prije toga. Na moju sreću, ja im se nisam pokorio. Radoznao kakav jesam, ne pristadoh na to. Oduvijek sam želio da vidim jesu li mogli šta bolje da mi podare, ostave u miraz kakvu srećniju zemlju, moćniji jezik, topliju mi religiju. Decenijama lutajući po svijetu, često se mučeći s drugima ili protiv sama sebe, otkrih da u božjoj bašti, koja se svijet zove, ima mirisnijeg cvijeća nego u djedovoj. I ja se ne vratih djedovu ognjištu, niti djedovini. Ostadoh da udišem te zanosne mirise velike bašte našeg Stvoritelja. Šetajući godinama po tom perivoju, ja zaboravih identitet, onaj kojeg mi sinoć za stolom htjede poturiti rođak Pero, onako zdušno i

žustro nabrajajući: tvoja zemlja tvoj jezik - tvoja vjera! I odjednom se sav naježih jer me eho ovih rođakovih riječi, što je još odzvanjao u mojim ušima, podsjeti na kukaste i krištave govore što u transu završavahu istim ritmom, sa “Ein Volk, ein Reich, ein Führer!” Šetajući u to prelijepo majsko praskozorje shvatih da sam već davno raskrstio sa svakim identitetom koji sliči onom čiju mi definiciju Petar prethodne večeri gordo izdeklamova. Ja takav identitet nikada nisam imao, niti sam ga takvog želio imati. Ja sam osjećao nešto drugo. I po tom osjećaju sam tragao. U sebi i u ljudima sam tražio stvari po kojima ćemo se prepoznati i privlačiti. Pri svakom susretu s novim ljudskim bićem, tragao sam za odrednicama koje će mi govoriti o njemu kao unikatnoj božanskoj kreaciji, o njegovim talentima i vrlinama, o njegovim posebnostima, onima koje će nas istovremeno spajati i kazivati nam da smo jedan rod. Da smo svi jedno. U početku sam gledao na pogrešne znakove. Pazio sam na koji način ljudi hodaju, kako govore, koje cipele biraju, kako se češljaju. Posmatrao sam i sebe kroz to ogledalo, upoređivao se s drugima. Pitao ih gdje su zaposleni, šta rade, gdje stanuju i s kim, odakle dolaze. Odgovarao im na ista pitanja. No, trud bijaše uzalud. Pored svih mojih nastojanja, nisam mogao doseći šta su ti ljudi, po čemu se razlikuju od mene, u čemu sam im sličan. Nisam mogao odgonetnuti ko su, nisam im mogao pokazati ko sam ja. Pitajući ih, saznavao sam o njihovim poslodavcima, o prodavnicama u koje zaviruju, o ulicama i kvartovima gdje stanuju, a o njima ništa, ili skoro ništa, nisam doznavao. Ni oni o meni. I pored svih tih ispitivačkih napora

Ne biramo grad ni zemlju svoga rođenja

ostajali smo anonimni jedni za druge, naš identitet je ostajao tajnom. Bivao skriven iza fasade naše pojave - nejasan, tek nagovješten, nešto kao silueta nas samih. A onda sam počeo gledati u oči ljudi, ta vrata ljudske duše. Dozvolio sam da i oni gledaju u moje. I šta sam najčešće vidio? Osmijeh, blag i topao osmijeh. Osmijeh kao poziv na zbližavanje, na otvaranje srca, na ispovijedanje i

Ja zaboravih identitet, onaj kojeg mi htjede poturiti rođak Pero, onako zdušno i žustro nabrajajući: tvoja zemlja - tvoj jezik tvoja vjera... intimnu priču. Poziv da saslušamo priču sagovornika o njegovim snovima, radostima i bolima. Poziv da mu mi kažemo našu priču. To je obostrani poziv na legitimisanje, na razmjenu naših osobnih isprava, na pokazivanje najin-

timnijih tajni duše, na otkrivanje našeg srca. Vježbajući ovu igru zbližavanja očiju i duše upoznao sam ljude, otkrio ko su, šta nose u srcu. Otkrio sam njihov pravi i jedini identitet. Istovremeno sam im otkrivao ko sam ja, koliko sam drugačiji od njih i kako to drugačije, što je u meni, mogu podijeliti s njima. Spoznao sam da je SRCE jedina odrednica mog i njihova identiteta. Spoznao sam da je moje srce osobni dokumenat na osnovu kojeg me ljudi prepoznaju - ako je zlo, oni će brzo saznati ko sam i kloniće me se, ako je pak toplo, puno ljubavi i razumijevanja, poželiće biti u mojoj blizini, upoznati me i dijeliti moje darove s njihovim. Ako im otvorim srce, sve će im se o meni kazati - neće im trebati moja lična karta, moj ID sa podacima o zemlji rođenja, maternjem jeziku i religiji mojih djedova. A ni Petrova im neće trebati, kada ga sretnu. Dakako, ukoliko im ponudi otvoreno srce. Čitavo. 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 29

ISLAMSKA DRŽAVA, SRBIJANSKO ORUŽJE

OBILATI RATNI PLIJEN T

IS koristi oružje i municiju iz SAD, Kine, Srbije i još 18 zemalja, koje je uglavnom oteto od regularnih snaga Iraka i Sirije, koje su ga svojedobno kupovale za vlastite potrebe

o što je Srbija među vodećim zemljama po porijeklu municije koju koriste ekstremisti Islamske države u Iraku i Siriji, kako je pokazalo istraživanje grupe Konflict Armament Research, za poznavaoce nije iznenađenje jer je municija proizvedena u Srbiji prodavana širom Bliskog istoka. No, to ne bi trebalo, prema sagovornicima Radija Slobodna Evropa, da utiče na ugled Srbije, pošto proizvođač ne može biti odgovoran za zloupotrebe na terenu. Srbija je, kažu nadležni, prodavala oružje isključivo državama, a ne pokretima niti militantima.

Zvanična trgovina: Srbija je peta zemlja po redu na listi proizvođača čiju municiju koriste borci Islamske države, poslije Kine, 30 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

Sovjetskog Saveza, SAD i Rusije, navodi se u pomenutom istraživanju, na osnovu analizirane municije koja je proizvedena u 21 zemlji, u vremenskom intervalu od 1945. do

Srbija nikada nije isporučivala naoružanje i vojnu opremu nijednom političkom pokretu nego zvaničnim državama koje su se pojavljivale kao kupci na otvorenom tržištu... 2014. godine. Znatan dio je bio u posejdu snaga bezbjednosti u Iraku i Siriji, koji su potom preoteli džihadisti. Predsednik skupštinskog Odbora za kontrolu službi bezbjednosti i bivši direktor Vojno-bezbjednosne

agencije Srbije Momir Stojanović kaže da jedino zlonamjernici mogu sada manipulisati sa time da se „naša municija, naoružanje i vojna oprema nalaze u rukama radikalnih islamista". "Srbija nikada nije isporučivala naoružanje i vojnu opremu nijednom političkom pokretu, niti islamističkom, a pogotovo radikalnom islamističkom, nego zvaničnim državama koje su se pojavljivale kao kupci na našem tržištu“, kaže Stojanović. Od 1.730 vrsta analizirane municije, 142 su proizvedene u Srbiji, 445 u Kini, 338 u Sovjetskom Savezu, 323 u SAD, a 154 u Rusiji. Potrošenu municiju zaplijenili su ljetos kurdski borci a prikupljali su je i istražitelji Conflict Armament Researcha na

borbenim položajima koje su pripadnici Islamske države nedavno napustili.

Provjereni kvalitet: Informacija da je Srbija među zemljama čiju municiju koriste borci Islamske države nije iznenađenje za poznavaoce prilika. Jedan od njih, vojni analitičar Aleksandar Radić, kaže da je sprska municija prodavana širom regiona Bliskog Istoka i da je ona koja je proizvedena u „Prvom partizanu“ u Užicu rasprostranjena širom svijeta zbog svog kvaliteta. "U prošloj dekadi za potrebe naoružavanja, prije svega iračkih snaga bezbjednosti, ogromne količine pješadijskog naoružanja i municije izvezene su sa područja bivše Jugoslavije preko američkih firmi. Najveći dio tog naoružanja potiče iz zaliha oružanih snaga Bosne i Hercegovine, odnosno viškova iz entitetskih vojski. Bilo je tu velikih isporuka iz Srbije, Hrvatske. Različiti su putevi kojima je pješadijsko naoružanje i municija za to naoružanje dospjela do Sirije i Iraka, ali činjenica da se ta sredstva nalaze tamo ničim politički i moralno ne bi trebalo da utiče na ugled Srbije jer ne može proizvođač biti odgovoran za zloupotrebu sredstava na terenu“, kaže Radić. "Jedan primjer kako dolazi do političke zloupotrebe je publikovanje informacija prije par godina u zapadnim medijima kako pobunjenici u Iraku imaju srpske puške. Da, to je tačno, jer su one proizvedene u „Zastavi“, ali one su preko američkih firmi dospjele do ruku iračkih snaga bezbjednosti koje su bile pod striktnom kontrolom američkih instruktora i iz tih snaga su upravo razna tehnička sredstva, automatske puške, puškomitraljezi dospjeli do ruku pobunjenika“, navodi Radić. Legalne isporuke: Šta se dešava na terenu i na koji način naoružan-

Islamisti imaju i najtežu artiljeriju

je koje je svojevemeno proizvedeno u Srbiji može da se pojavi u rukama ekstremista Islamske države u Iraku i Siriji? "Pričamo, recimo, o sredstvima koja su napravljena svojevremeno za potrebe JNA, a postala su imovina Hrvatske u ratu. Ona ih je prodala Jordanu, iz Jordana su dospjela do pobunjeničkih organizacija, a jedna od njihovih frakcija je zapravo Islamska država“, kaže Aleksandar Radić. “To što se naše naoružanje i municija sada prepoznaju u rukama radikalnih islamista govori o tome

Najveći dio tog naoružanja potiče iz zaliha oružanih snaga Bosne i Hercegovine, odnosno viškova iz entitetskih vojski. Bilo je tu velikih isporuka i iz Srbije, Hrvatske... da su tim zemljama, dok je funkcionisao njihov pravni sistem, najprije bivša SFRJ, a potom SRJ, a potom Srbija isporučivale naoružanje i vojnu opremu. Srbija je legalno isporučivala tim zemljama. To što su sada ti magacini zauzeti od strane islamističkih

pokreta, pa se to naoružanje i ta municija našli u njihovim rukama, nije nikako krivica Srbije, već opšteg stanja u tim državama“, kaže Momir Stojanović, bivši direktor Vojno-bezbjednosne agencije.

Treće zemlje: Vojni analitičar Aleksandar Radić kaže da je ideja da je moguće spriječiti doturanje naoružanja na lice mjesta neostvariva. "Ono što je problem u tome je što je upravo Zapad, koji sada nastoji da suzbije Islamsku državu, omogućio njeno naoružavanje i njen razvoj utoliko što je stimulisao snabdijevanje naoružanjem ilegalnim kanalima preko trećih zemalja pobunjenika koji su se borili protiv sirijskog predsjednika Asada“, kaže Radić. Vijest o srpskoj municiji u rukama ekstremista Islamske države stigla je u trenutku kada Skupština Srbije raspravlja o Prijedlogu zakona o izvozu i uvozu naoružanja i vojne opreme. Podsjetimo i da je nevladina organizacija “Žene u crnom” još 2007. godine protestvovala protiv izvoza pješadijskog naoružanja u Irak, smatrajući da to Srbiju čini odgovornom za smrt civila u Iraku. Ljudmila Cvetković 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 31

NEPREGLEDNE MISTERIJE SVEMIRA

KO NAS SADA PROMATRA? Još prije tri decenije čuveni zagrebački astrolog Divjanović iznosio je tezu da u udaljenim galaksijama tek sada dobijaju sliku Zemlje iz vremena kad na njoj još nije bilo ni pračovjeka

Naše Sunce, pa i cijeli Sunčev sustav postoje otprilike pet milijardi godina pa se postavlja pitanje kako netko upravo sada može uživo promatrati ono što se u svemiru dogodilo prije pet milijardi godina. Sjetimo se što su nas u osnovnoj školi učili, kako ćemo izračunati sa koje je udaljenosti dopro zvuk groma: kad munja sijevne, odmah treba početi odmjereno brojati.

Dakle, vrijeme od bljeska munje do pojave grmljavine, izraženo u sekundama i podijeljeno sa tri, daje udaljenost (u kilometrima) do mjesta gdje je udario grom. Kad bi između Zemlje i Mjeseca bio zrak

Tajna brzine: Ako, recimo,

Idući od najdaljih dubina svemira mogli bismo prekrasno opisati burnu povijest života na našem planetu, čak i rađanje Sunca i Zemlje...

nabrojimo do osamnaest pa tek onda začujemo grmljavinu, odmah znamo da je grom udario na daljini šest kilometara. Jer zvuku su potrebne tri sekunde da prevali kilometar udaljenosti.

(koji je potreban za širenje zvučnih valova), pucanj golemog topa na Zemlji čuo bi se na Mjesecu tek nakon dva tjedna (a na Suncu nakon 14 godina!). Kako znamo, zraka svjetlosti, koja je gotovo točno

32 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

milijun puta brža od zvuka, stiže na Mjesec za samo sekundu i četvrt. Nas sada zanima upravo to putovanje svjetlosti kroz svemirska prostranstva: ona će, kako znamo, stići od Sunca do Zemlje za 8 minuta i 20 sekundi, a do zvijezde Vege u zviježđu Lire za 27 godina. Do jedne od najbližih galaksija, do M31 u zviježđu Andromede, zraka svjetlosti stići će za gotovo dva milijuna godina. Zamislimo: juriti brzinom milijun puta većom od brzine rakete danima, mjesecima, stoljećima, tisućljećima, pa čak i milijunima godina, i tek tada stići do najbliže od milijardi svemirskih galaksija – nije li to prava slika veličine svemirskoga prostora?

Čudni vremeplov: Ako u sustavu galaksije M31 postoji neka civilizacija, njezini bi stanovnici upravo sada mogli vidjeti sliku našega planeta iz onoga davnog vremena kada na njemu još nije bilo čovjeka, pa čak ni pračovjeka. Možda je i gledaju. Tko zna! Kad bismo tako išli sve dalje u svemir, nailazili bismo redom na sve davnije slike naše prošlosti. I obratno: idući od najdaljih dubina svemira i usput postupno ispitujući stanovnike sve bližih nam svemirskih civilizacija, mogli bismo prekrasno opisati, pa čak i originalnim slikama dočarati ne samo burnu povijest života na našem planetu, nego i samo rađanje Sunca, Zemlje i cijeloga Sunčeva sustava. Pođimo malko neobičnim putem takvoga svemirskog vremeplova. Možda štogod korisnoga saznamo – ne samo o svemiru i svemircima nego i o sebi samima. Da to naše putovanje ne bi bilo pretjerano dugotrajno, nećemo krenuti od onih najdaljih svjetova što se nalaze tamo negdje na rubovima poznatog nam svemira, nego ćemo poći od radiogalaksije zabilježene pod astronomskog šifrom 3C295. Ta nam je radiogalaksija mnogo bliža, a upravo nju izabrali smo zbog posebice zanimljive okolnosti: ona je od nas udaljena pet milijardi svjetlosnih godina.

Kosmički metež: Tamošnji svemirci, ako ih ima, mogli bi upravo ovoga trenutka gledati nama jedva zamisliv prizor – rađanje Sunca, Zemlje i cijeloga Sunčeva sustava. Gledali bi kako se tamo daleko od njih, u spiralnom kraku neke galaksije, u mješavini međuzvjezdane prašine i plina, rađa sasvim obična zvijezda koju mi od dragosti nazivamo našim Suncem. No iz muteža te pramaglice rodilo se ne samo naše Sunce nego su nastali i planeti, planetoidi i repatice. Dakako, najveći dio materije te pramaglice

Dr. Gabrijel Divjanović, zvjezdani prorok

povuklo je u sebe samo Sunce, a ostalo su pokupili prije svega veliki planeti (Jupiter, Saturn, Uran i Neptun), dok je manji dio otpao na planete kao što su Merkur, Venera, Zemlja i Mars. Stanovit dio materije poslužio je za oblikovanje asteroida, repatica i meteora. Oblikovanje Sunčeva sustava i proces njegove stabilizacije trajao je milijunima godina. Pri toj stabilizaciji bilo je i nasilnog zarobljavanja. Tako se, na primjer, smatra da su neki sateliti velikih planeta zapravo zarobljeni asteroidi koji su se u tome ranome metežu previše približili planetima divovima.

Naš život i sva povijest našeg planeta samo su trenutni treptaj oka u vječnosti svemirskog postojanja... No, dakako, te daljnje događaje još ne mogu vidjeti hipotetski stanovnici civilizacija u području galaksije 3C259, jer su se oni zbili poslije pa slike tih događaja još nisu do njih stigle. O tom bi možda više pričali eventualni stanovnici divovske galaksije poznate pod astronomskom šifrom M87. Crna rupa: Ta je galaksija vrijedna spomena prije svega zato što je jedna od najvećih u poznatom svemiru.

Nalazi se blizu središta golemog jata galaksija u zviježđu Djevice, a računa se da je čak sto puta veća od naše Kumovske slame i da sadrži mnogo bilijuna zvijezda sunaca. Ima znakova da se u središtu te velike galaksije nalazi iznimno snažna crna rupa, što – s obzirom na golemu masu te galaksije giganta – ne bi bilo ništa neočekivano. Velika je vjerojatnost da ta čudovišna crna rupa sadrži u sebi neprispodobivo više mase nego što je ima cijela naša Kumovska slama. A naša galaksija i nije baš za potcijeniti. Ona je veličinom iznad prosjeka galaksija koje se nalaze u njezinoj okolini. Zapravo, jedino je od nje veća već spomenuta spiralna maglica M31 u zviježđu Andromede. Osim toga, naša se galaksija može podičiti i sa dva satelita, što baš nije pravilo u ostalim galaksijama. Ta dva satelita su galaksije Veliki i Mali Magellanov oblak. Imena su dobili po znamenitom pomorcu Magellanu, koji ih je sa svojim mornarima prvi ugledao prilikom putovanja oko svijeta. Naime, Magellanovi se oblaci ne vide iz Europe, nego samo s južne polovice našeg planeta. Kumovska slama s Velikim i Malim Magellanovim oblakom pripada našoj lokalnoj skupini galaksija. Naime, galaksije su često udružene u skupine od kojih su neke izvanredno velike – cijeli svemirski arhipelazi, kao, na primjer, skupina galaksija u zviježđu Djevice ili Berenikine kose. No te skupine galaksija ne treba brkati s pojmom metagalaksije. Kantova vizija: Donedavno se smatralo da se cijeli svemir sastoji od galaksija, pri čemu su se one zamišljale kao „cigle“ od kojih je načinjena golema zgrada cijeloga svemira. U posljednje vrijeme neki astronomi, a među njima navlastito oni iz istočnih zemalja, 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 33

smatraju da najveći dio vidljivih galaksija u nama dostupnom svemiru čini sustav koji bi se mogao nazvati metagalaksijom. Po takvom bi shvaćanju metagalaksija bila viši svemirski sustav sastavljen od pojedinačnih galaksija, kao što su pojedinačne galaksije svojevrsni sustavi sastavljeni od zvijezda. Slijedeći takve zamisli, svemir bi bio sustav golemog broja metagalaksija i ... i onda bismo došli na onu poznatu Kantovu zamisao – da je Zemlja dio, odnosno član Sunčeva sustava, Sunčev je sustav dio galaksije, galaksija je dio metagalaksije, a metagalaksija je opet dio nekog neznanog višeg svemirskog sustava, i tako dalje, u beskonačnost...

Treptaj oka: Iako su naši astronomski instrumenti prodrli u

svemir sve do predjela udaljenih gotovo dvadeset milijardi svjetlosnih godina, možda je sve to prema beskonačnosti svemira kao kapljica vode u golemom oceanu, kao što je možda i sam naš život i sva povijest našeg planeta Zemlje samo trenutni treptaj oka u vječnosti svemirskog postojanja. Veliki engleski astronom James Jeans dobro kaže: „Gledajući unatrag gotovo beskrajnim pravcem velikog hodnika vremena uviđamo da je ljudski rod potpuno novi došljak u svemiru; naša je kratka prošlost samo trunka vremena u povijesti svemira. Velika se panorama počinje odvijati. Okrećući leđa ovom dijelu koji je već otkriven, mi vidimo budućnost koja je tisućama, a možda i miliju-

nima puta, duža nego išta što je naš um u stanju zamisliti. Iz tog vidimo da smo mi, po svoj vjerojatnosti, u samom početku života čovječanstva; mi smo još samo u svitanju dana kojega je duljina gotovo neshvatljiva.“ Dr. Gabrijel Divjanović Divjanović (1913. - 1991.), hrvatski je prirodoslovac i popularizator znanosti. 26 godina je bio upravitelj Zvjezdarnice u Zagrebu u kojoj je bezbroj mladih stjecalo spoznaje o svemiru i čovjekovu mjestu u njemu. Uređivao je časopis za popularizaciju astronomije "Čovjek i svemir", koji je izlazio u tiražu od 70 hiljada primjeraka. Primio je nagrade "Fran Tučan", za popularizaciju nauke, i "Ivan Filipović", za životno djelo.

Čovjek je trunka u povijesti svemira 34 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

SPOSOBNOSTI LJUDSKOG UMA

LJEKOVITA MOĆ IMAGINACIJE Jedna anketa nedavno je otkrila da je imaginacija četvrti najčešće korišten oblik alternativnog liječenja raka, u kojem zadivljujuće rezultate postiže dr. Carl O. Simonton, radioonkolog iz američkog Dalasa

olografska priroda svemira je, ukratko, naučna teorija koja sve u svemiru (od nematerijalne do materijalne prirode) prikazuje kao jednu povezanu cjelinu. Svi smo, naime, dijelovi jednog ogromnog mozaika svijesti u kome svaki od najsićušnijih dijelova (holograma) sadrži sve informacije koje posjeduje cjelina! Ovo nova naučna paradigma, koja bi po mnogima mogla predstavljati najtačniju sliku stvarnosti koju smo dosad imali, najviše zapanjuje jer holografski model, odjednom, daje smisao širokom spektru pojava koje su toliko neshvatljive da ih se, u pravilu, svrstavalo izvan područja naučnog razumijevanja.

Moć vizualizacije: Ako se pitate kako je do ovog revolucionarnog iskoraka u razumijevanju života i svemira došlo, kratak odgovor mogao bi glasiti ovako - na osnovu svega što je saznao o hologramima, jednog dana je tvorac naučnog bestselera „Holografski svemir“ Michael Talbot zaključio: „Ako je svemir zaista hologram, sa svim osobinama holograma, oko sebe bismo trebali pronaći brojne pojave koje potvrđuju tu tezu“. On ih je pronašao, a iz njegove briljantne knjige (koliko dozvoljava novinski tekst) navešćemo samo djelić zanimljivosti koje su

uzburkale naučne krugove i izazvale pravu buru u javnosti. Šezdesetjednogodišnjaku, kojeg ćemo zvati Frank, dijagnosticiran je smrtonosan oblik raka grla, te mu je rečeno da ima manje od pet posto

Kako objasniti da slika stvorena u umu može imati učinak na nešto tako strašno i neizlječivo kao što je rak... izgleda za preživljavanje. Njegova težina pala je sa šezdeset na četrdeset i pet kilograma. Bio je krajnje slab, jedva je uspijevao progutati vlastitu slinu i imao je poteškoća s disanjem. Štoviše, njegovi liječnici raspravljali su treba li ga uopće podvrći radijacijskoj terapiji, jer bilo je posve izv-

Revolucionarne metode Carla Simontona

Piše: Šefik Avdagić jesno da bi radijacija samo pogoršala njegovo ionako teško stanje, bez da mu bitno poveća izglede za preživljavanje. Ipak, odlučili su krenuti s terapijom. Tada je, na Frankovu veliku sreću, za sudjelovanje u procesu njegova liječenja zamoljen dr. Carl O. Simonton, radioonkolog i direktor Savjetodavno-istraživačkog centra za rak u Dalasu, Teksas. Simonton je sugerirao da bi sâm Frank mogao utjecati na tok svoje bolesti i poučio ga brojnim tehnikama opuštanja i imaginacije (op. p. – eng. imagery techniques, u upotrebi je i izraz „tehnike vizualizacije“) koje je razvio sa svojim kolegama.

Kao čarolija: Od tada je Frank tri puta dnevno radijaciju koju je primao vizualizirao kao milione male tanadi energije koja bombardira njegove stanice. Osim toga, vizualizirao je da su njegove stanice raka slabije i zbunjenije od njegovih običnih stanica, i stoga nesposobne popraviti štetu koju su pretrpjele. Potom je vizualizirao bijele krvne stanice svoga tijela, vojnike imunološkog sistema, kako ulaze i gomilaju se nad mrtvim i umirućim stanicama raka, odnoseći ih do njegove jetre i bubrega kako bi ih se izbacilo iz tijela. Rezultati su bili dramatični i daleko su nadmašili ono što se uobičajeno događa u takvim 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 35

Zamišljene slike blagotvorno djeluju na psihu i organizam

slučajevima, kada se pacijenti liječe isključivo zračenjem. Radijacijski tretmani bili su djelotvorni kao da je neka čarolija u pitanju. Frank nije imao gotovo nikakvih nuspojava (oštećenja kože i sluznica) koje u pravilu prate radijacijsko liječenje. Vratio je izgubljenu težinu i snagu, a svi znakovi raka povukli su se u svega dva mjeseca. Simonton smatra da je za Frankov izvanredan oporavak uveliko zaslužan njegov dnevni režim vizualizacijskih vježbi.

Zavaravanje mozga: U istraživanju koje je uslijedilo Simonton i njegovi kolege poučili su tehnikama imaginacije 159 pacijenata oboljelih od raka za koje se držalo da su medicinski neizlječivi. Očekivana dužina života takvog bolesnika je 12 mjeseci. Četiri godine kasnije, 63 pacijenta i dalje su bila živa, pri čemu kod njih 14 nisu bili uočljivi nikakvi znakovi bolesti. Kod dvanaestoro pacijenata 36 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

rak je bio u povlačenju, a kod sedamnaestero stabilan. Prosječno vrijeme preživljavanja cijele skupine bilo je 24,4 mjeseca, preko dva puta više od prosjeka. Mnogi naučnici Simontonove rezultate drže dovoljno uvjerljivima da podupru njegov rad, a sâm je Simonton osnovao Centar za rak (Simonton Cancer Center), uspješnu ustanovu za istraživanje i liječenje raka u kalifornijskom Pacific Palisadesu, posvećenu poučavanju pacijenata koji se bore s različitim bolestima tehnikama vizualizacije. Terapeutska primjena imaginacije (stvaranja slika, odnosno mišljenja u predodžbama, predočavanja) počela je plijeniti i

U mozgu koji funkcionira holografski, upamćena slika određene stvari može imati praktički jednako snažan utjecaj na osjete kao i sama stvar...

pažnju javnosti, a jedna anketa nedavno je otkrila da je imaginacija četvrti najčešće korišten oblik alternativnog liječenja raka. Kako objasniti da slika stvorena u umu može imati učinak na nešto tako strašno i neizlječivo kao što je rak? Ne treba nas čuditi da holografska teorija mozga može objasniti i ovaj fenomen. Psihologinja Jeanne Achterberg, voditeljica istraživanja i rehabilitacije u Centru za zdravstvenu nauku (Health Science Center) Univerziteta Texas u Dalasu, koja je pomogla u razvijanju tehnika imaginacije koju koristi Simonton, smatra da je ključ u holografskoj sposobnosti mozga da stvara slike. Kao što smo vidjeli, sva su iskustva u konačnici samo neurofiziološki procesi koji se odvijaju u mozgu. Prema holografskom modelu, razlog zbog čega neke stvari - na primjer, osjećaje - doživljavamo kao unutarnje stvarnosti, a druge na primjer, pjev ptica ili lavež pasa

Mašta djeluje kao stvarnost

- kao vanjske stvarnosti, leži u tome što ih mozak, kada stvara unutarnji hologram koji doživljavamo kao stvarnost, smješta „tamo“. Međutim, kao što smo također vidjeli, mozak ne može uvijek razlikovati između onoga što je „vanjsko“ i onoga za što „misli da je vanjsko“, i stoga ljudi s amputiranim udovima ponekad u njima imaju osjete. Drugim riječima, u mozgu koji funkcionira holografski, upamćena slika određene stvari može imati praktički jednako snažan utjecaj na osjete kao i sama stvar.

Predviđanje smrti: Zbog ovih i sličnih otkrića Achterberg smatra da bolesna osoba, čak i ako ima običnu prehladu, mora angažirati što je više moguće „moždanih holograma“ zdravlja - u obliku vjerovanja, slika blagostanja i harmonije, te slika aktiviranja određenih imunoloških funkcija. Uvjerena je, također, da moramo odbaciti sva vjerovanja i

slike koje imaju negativne posljedice po naše zdravlje i shvatiti da naši tjelesni hologrami nisu samo slike. Oni sadrže svu silu različitih vrsta informacija, uključujući intelektualne stavove i tumačenja, kako svjesne tako i nesvjesne predrasude, strahove, nade, brige i tako dalje. Preporuka Achterbergove da se riješimo negativnih slika zaista je na mjestu, budući da postoje dokazi o tome da imaginacija može

Analizom crteža pacijenata, Achterberg je postigla 95-postotnu tačnost u predviđanju ko će umrijeti unutar nekoliko mjeseci, a ko će pobijediti svoju bolest i ući u remisiju... prouzročiti bolesti jednako kao što ih može i izliječiti. Veza između slike i bolesti toliko je snažna da se tehnika imaginacije može upotrijebiti čak i za predviđanje pacijentovih izgleda

za preživljavanje. U jednom prekretničkom pokusu Simonton, njegova supruga, psihologinja Stephanie MatthewsSimonton, Achterberg i psiholog G. Frank Lawlis proveli su niz krvnih testova kod 126 pacijenata s uznapredovalim rakom koje su podvrgli jednako opsežnom nizu psiholoških testova, uključujući vježbe u kojima su oni zamoljeni da nacrtaju sami sebe, svoje rakove, svoje liječenje i svoje imunološke sisteme. Krvni testovi dali su određene podatke o zdravstvenom stanju pacijenata, međutim oni nisu pružili nikakva značajnija otkrića. Međutim, rezultati psiholoških testova, a naročito crteža, bili su prave enciklopedije podataka o njihovom zdravstvenom stanju. Jednostavnom analizom crteža pacijenata, Achterberg je kasnije postigla 95-postotnu tačnost u predviđanju ko će umrijeti unutar nekoliko mjeseci, a ko će pobijediti svoju bolest i ući u remisiju. 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 37

NAŠI (NE) ZABORAVLJENI VELIKANI

SVOJ, PA ONDA SVAČIJI Meša Selimović, o koga su se vječito otimali Srbi i Bošnjaci, uvijek je bio svoje misli gospodar, a potom veliki evropski, svjetski, univerzalni književnik

olemike oko toga - ko je čiji, ko kojem narodu i državi pripada, vode se danas na prostorima bivše Jugoslavije, jer svi bi htjeli da su oni vlasnici onog najboljeg. Rasprave se vode o ljudima, njihovim djelima, a čak su vođene i za vrijeme njihovog života u nekadašnjoj zajedničkoj državi. Mnogo se raspravljalo i o Meši Selimoviću, a danas ga prisvajaju oni među kojima je rođen, ali i oni s kojima je proveo najveći dio svog života. Međutim, on je svima dao do znanja, još za života, da je prvo svoj, pa tek onda svačiji. "Ja sam srpski pisac muhamedske vjere", rekao je Meša ranih sedamdesetih godina prošlog vijeka na sjednici Upravnog odbora Srpske književne zadruge.

koji me je uvrstio u svoju knjigu o poslijeratnoj srpskoj književnosti. Bilo je to, u stvari, izlišno, jer je 1972. godine u biblioteci "Srpska književnost u sto knjiga" izašao i moj roman "Derviš i smrt"!

Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome također pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom...

“Pravo” mjesto: Trećeg novem-

U Uređivačkom odboru koji je vršio izbor pisaca za tu zajedničku ediciju najstarijih i najuglednijih izdavača Jugoslavije, nalazile su se i najpozvanije ličnosti da određuju ne samo estetsku vrijednost, već i književnu pripadnost jednog pisca. Bio sam veoma srećan što sam se, na taj

bra 1976. godine obratio se i Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, s potrebom da se pitanje njegove pripadnosti zauvijek riješi: "Još u vrijeme kada se počelo javljati pitanje kojoj od jugoslovenskih literatura pripadaju pojedini pisci srpsko-hrvatskog jezika, ja sam u više navrata pokušavao da se oduprem svakom uprošćenom razvrstavanju književnih stvaralaca prema nacionalnom, republičkom ili pokrajinskom osnovu. U jednoj prilici bio sam prinuđen i da lično, napismeno, potvrdim ispravnost postupka istoričara književnosti

Kasno počeo sa književnim radom

38 Spektar, broj 18 10. oktobar 2014.

Piše: Arnisa Gagula način, našao na pravom mjestu. Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome također pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika".

Bosanska duša: Da je njegovo pisanje, ipak, odredila upravo zemlja Bosna, niko ne može poreći. Inače, Meša se uvijek javno deklarisao kao ateista, ali je u jednom razgovoru kazao: "Moja je filozofija iz ovog tla, iz moga muslimanskog korijena". Kao poznavalac ljudske duše i ljudske psihologije, Selimović je dao najbolji opis za, kako je rekao, njemu veoma važnu dušu, Bosnu.

niz dužnosti u oblasti kulture, odnosno, bio je direktor Bosna-filma, zatim direktor Narodnog pozorišta i glavni i odgovorni urednik u izdavačkom preduzeću "Svjetlost" u Sarajevu. Biran je i za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta, te redovni član Akademije nauka i imjetnosti BiH i Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Glavno Mešino djelo

Za nju on kaže: "Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i splet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva, mog i tuđeg, dalekog koje je postalo moje". Meša Selimović je rođen 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a 1930. upisao se na Odsjek srpsko-hrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Nakon završenog studija vraća se u

rodni grad u kojem do početka Drugog svjetskog rata radi kao profesor u tuzlanskoj gimnaziji. Zbog saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom uhapšen je 1942. godine, kada je i pritvoren, ali već

Meša Selimović, o koga su se vječito otimali Srbi i Bošnjaci, uvijek je bio svoje misli gospodar, a potom veliki evropski, svjetski, univerzalni književnik godinu dana kasnije je oslobođen. Tokom rata učestvovao je u borbi protiv njemačkog okupatora, a poslije njega jedno vrijeme je radio kao univerzitetski profesor u Sarajevu. Potom je obavljao

Remek-djelo: Zbog neslaganja sa tadašnjim političkim rukovodstvom u BiH, kojeg je izražavao izjavama i napisima, Selimović napušta Sarajevo i odlazi živjeti u Beograd. Tamo nastavlja sa objavljivanjem svojih djela. Inače, on je počeo sa književnim radom relativno kasno i na početku svog stvaralaštva pisao je prozna djela sa ratnom tematikom, da bi potom tema njegovih djela postao čovjek, odnosno njegova egzistencija i sudbina. Kada je počeo objavljivati svoja djela, Meša Selimović je proglašen pismenim, ali nedarovitim. Ipak, njegov rad je pobio takve tvrdnje. Najveći uspjeh postigao je romanom "Derviš i smrt" kojeg je napisao 1966. godine i s kojim je osvojio sve značajnije tadašnje jugoslovenske književne nagrade. Inače, o toj se knjizi, i prije prvih oficijelnih kritika i čitalačkih reakcija, počelo govoriti kao o remek-djelu. To je činjeno s pravom, a kasnije će se ispostaviti da je to jedan od najboljih romana ikada napisanih na južnoslavenskim jezicima Četiri godine nakon "Derviša" uslijedio je roman, također veoma značajan, "Tvrđava". Inače, ova dva djela prevođena su i objavljivana i u drugim zemljama. Selimović je umro u Beogradu 11. jula 1982. godine u 73. godini, a prije smrti jednom prilikom je napisao: "Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak, već drugo rođenje". 10. oktobar 2014. Spektar, broj 18 39

Spektar