Spektar broj 32

HRVATSKA: KOLINDA NA TUĐMANOVOM PUTU

Broj 32

Sedmični internet magazin l Izlazi petkom l Sarajevo, 16. 1. 2015.

ZAČARANI KRUG TERORIZMA

JEDAN EKSTREMIZAM DRUGIM SE HRANI DŽEMAL BIJEDIĆ: LEGENDA KOJA NE TAMNI

Sarajevo H. KreĹĄevljakovi}a 18 Tel./fax: 033 481 088 Mobitel: 063 393 180 063 399 648 063 393 181

Ĺ koda Chevrolet Renault Citroen Kia Toyota Mercedes

Dnevni najam ve} od 50 KM! www.kapitals.ba

BOSANSKI MUSLIMANI U NJEMAČKOJ

PROTIV PEGIDE I TERORA

Sve veći broj Nijemaca, među njima i muslimana iz Bosne i Hercegovine, podiže svoj glas protiv pokreta koji se bori protiv navodne islamizacije Zapada.

Bošnjaci se, kako kažu, bore i za svoju zemlju – Str. 26 Njemačku

VLADO AZINOVIĆ, EKSPERT ZA TERORIZAM

JEDAN EKSTREM HRANI DRUGI

Događaji u Francuskoj ništa nisu promijenili, jer s njima ništa ne počinje, a s njima se ništa i ne završava, ocjenjuje profesor na Odsjeku za sigurnosne studije Str. 12 FPN u Sarajevu

LEGENDA KOJA NE TAMNI

KAPA DOLJE, NAŠ DŽEMALE!

18. januara navršava se 38 godina od tragične smrti Džemala Bijedića, čovjeka kojeg su svi voljeli i koji je sigurno bio jedan od najomiljenijih političara iz komunističkog vremena, pogotovo u njegovoj BiH Str. 36

ŠTA TO DUVA IZ HRVATSKE?

KOLINDA ŽELI DA NASTAVI TAMO GDJE JE TU\MAN STAO

Hoće li, nakon što je desničarka Kolinda Grabar Kitarović pobijedila na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, doći do promjene vanjske politike te zemlje Str. 8 prema Bosni i Hercegovini

Nedjeljni internet magazin l Izlazi svakog petka l Izdavač: Poenta d.o.o. Sarajevo Glavni urednik: Vlastimir Mijović l Urednici: Amra Zimić, Arnisa Gagula Novinari i saradnici: Šefik Avdagić, Radomir Lazić, Aida Hrnjić, Sanja Ljubičić, Nermana Begagić, Džana Zimić Medijski servisi: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN), Deutsche Welle (DW), Radio Slobodna Evropa (RSE)l DTP: Bekir Tvrtković l magazinspektar@gmail.com

BRAVO!

Bugarijev glas razuma Hafiz Sulejman Bugari, pred 700 mladih Sarajlija, održao je predavanje tokom kojeg je komentarisao i ismijavanje lika poslanika Muhameda, koje je dovelo do tragičnih događaja u Francuskoj.

Uvaženi hadži-hafiz kaže da je, da bismo ponudili lijek, jako bitno da pronađemo dijagnozu.

“Koji su uzroci toga da mi sami sebe dovedemo u ovakvu situaciju?

Po meni, glavni uzrok ovoga jeste neznanje i nedostatak želje za upoznavanjem i dijalogom", komentariše situaciju u Francuskoj Bugari i dodaje kako imamo jedan zadatak - da pronađemo metod upoznavanja kako bismo se oslobodili straha koji kod ljudi dominira upravo zbog neznanja.

"Gospodar kaže – 'Stvorili smo vas od jednog čovjeka i jedne žene i podijelili vas u plemena i različite narode da biste se upoznali'. Svi mi imamo ljudsku zadaću da se upoznamo, no nažalost, kad su vjera i običaji u pitanju, živimo u naslijeđenom mentalnom sklopu. Smatramo da je to što mi jesmo jedini ispravan način, a sve drugo je niže, nevaljalo i pokvareno. To je pogrešno učenje, to je pogrešno odgajanje, pogrešan metod prenošenja znanja djeci", poručuje Bugari.

Na upit o tome da li su njega lično uvrijedile Charlie Hebdo karikature, hafiz Bugari odgovara: "Božijeg poslanika Muhameda s.a.v.s. nisu vrijeđale kojekakve etikete dok je bio živ. Govorili su mu da je luđak, da je osihren... on je svojom dobrotom to odbijao od ljudi. Razumijevao je srž i odakle ljudima takav odnos prema njemu. Shvatao je da je to iz neznanja i to je taj mentalni sklop o kojem sam govorio", pojasnio je hafiz.

4 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

INCIDENTI U SLOVENIJI

U slovenskim Jesenicama u srijedu su na više mjesta zapaženi grafiti protumuslimanskog sadržaja, što je oštro osudio tamošnji gradonačelnik, upozorivši na potrebu suživota u gradu.

"Jesenice su multietnički grad s velikim postotkom muslimana, zato smo ovim činom ogorčeni i oštro ga osuđujemo", rekao je gradonačelnik Tomaž Mencinger, rekavši da je naredio brisanje grafita, odmah nakon što su ga o tome obavijestili građani, ali da smatra da je riječ o pojedinačnom ispadu koji neće utjecati na odnose u toj sredini.

U gradu je oko 17 do 20 posto muslimana, uglavnom Bošnjaka iz BiH koji su tu doselili 1970-ih i 1980-ih godina, zapošljavajući se u tamošnjoj željezari i drugim industrijskim pogonima, te njihovih potomaka.

Muslimanska vjerska zajednica u tom gradu djeluje već gotovo 30 godina u mirnom suživotu s ostalima, unatoč tome što je ove jeseni bilo napisa i o jačanju malobrojne selafitske zajednice među tamošnjim muslimanima.

Vjeruje se da su grafiti reakcija na nedavni teroristički napad u Parizu.

Sličan je ispad zabilježen proteklih dana i u Ljubljani. Na nekoliko lokala u ljubljanskom kvartu Vič bili su nalijepljeni tiskani plakati protuislamskog sadržaja. Plakat pod naslovom "Euroarabija - ne, hvala", s keltskim križem koji se smatra neonacističkim simbolom upozoravao je na ugroženost Europe od islamizacije i muslimana općenito.

OPTUŽNICA PROTIV BUDIMIRA

Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu podiglo je u četvrtak optužnicu protiv Živka Budimira i još pet osoba, a zbog sumnje da su počinili krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlasti, ali i krivična djela primanja odnosno davanja dara ili drugih oblika koristi te protivzakonito posredovanje.

Osim protiv predsjednika Federacije BiH, optužnica je podignuta i protiv Petra Barišića, Sauda Kulosmana, Hidajeta Halilovića, Armina Kulovca i Željka Asića.

Optužnicom, koja je proslijeđena na potvrđivanje Općinskom sudu u Sarajevu, predviđeno je saslušanje 58 svjedoka u ovom slučaju, tri vještaka kao i prezentiranje oko 400 materijalnih dokaza putem kojih će se dokazati krivnja optuženih. U ovom slučaju se radi o predmetu koji je prvobitno vodilo Tužilaštvo BiH, nakon čega je on prebačen na kantonalni nivo, a pošto se Sud BiH proglasio nenadležnim u ovom predmetu. Tada je Sud BiH ocijenio da iz optužnice ne proizlazi da su krivičnim djelima za koja se optuženi terete nastupile štetne posljedice po BiH, odnosno njen međunarodni ugled i pravni poredak.

Podsjećamo, Tužilaštvo BiH je u novembru 2013. godine podiglo optužnicu krajem novembra protiv predsjednika Federacije BiH Živka Budimira, federalnog ministra pravde Zorana Mikulića, federalnog poslanika Željka Asića, Budimirovog savjetnika Petra Barišića, predsjednika

Komisije za pomilovanje Federacije BiH Hidajeta Halilovića, predsjednika Jedinstvene organizacije boraca Sauda Kulosmana, te Armina Kulovca, kojeg se tereti da je tražio vezu da bi njegov brat Admir Kulovac, osuđen zbog silovanja i posjedovanja droge, bio pomilovan.

Inače, Budimir se tereti da je, djelujući sa drugim optuženima, samoinicijativno ili nakon intervencija različitih osoba, među kojima i osoba iz političkog života kao i osoba iz kriminalnog miljea, zloupotrijebio položaj i ovlasti predsjednika FBiH, na nezakonit način izvršio pomilovanja, oslobađanja od kazni zatvora, te brisanja iz kaznene evidencije za osobe osuđene na različite zatvorske kazne.

Među pomilovanim osuđenicima bile su i osobe koje su višestruki povratnici u izvršenju krivičnih djela, osobe koje nisu imale pozitivno mišljenje nadležnih institucija za pomilovanje, te osobe čije je puštanje na slobodu, u velikoj mjeri izazvalo ugrožavanje sigurnosti građana.

KLIMATSKI RIZICI BIH

Londonska kompanija "The Eco Experts" otkrila je koje su svjetske zemlje najbolje pripremljene za probleme sa klimatskim promjenama.

Skandinavske zemlje i Velika Britanija predvode grupu zemalja koje borbu s klimatskim promjenama već sad mogu dobiti, ali situacija u ostatku Evrope i svijeta nije tako dobra.

Bosna i Hercegovina se, prema tim podacima, nalazi u grupi zemalja koje bi nastradale usljed klimatskih promjena.

Kada su u pitanju zemlje u regionu, jedino je Hrvatska u zelenoj zoni, prema podacima koji su prikupili naučnici Univerziteta Notre Dame u Indiani.

Sve je uzeto u obzir, od položaja, terena, stepena zagađenosti i

nacionalnih resursa. U slučaju prirodnih katastrofa, Afrika bi se jako loše provela, jer 90 posto afričkih zemalja nema adekvatne mjere za borbu protiv klimatskih promjena, prenosi Daily Mail.

DUGE PROCEDURE

Internacionalna finansijska korporacija (IFC), koja djeluje u okviru Svjetske banke, tokom proteklih nekoliko godina radi na poboljšanju poslovnog okruženja na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini, prvenstveno na skraćenju rokova za realizaciju poslovnih procedura sa 30 na 15 dana. Time su bh. firme na godišnjem nivou uštedile oko 17 miliona maraka u taksama i drugim nametima. Istovremeno, IFC je radio i na privlačenju stranih investicija, a rezultat toga je ulaganje od 15 miliona maraka u bh. privredu.

No, Lisa Kaestner, regionalna menadžerica Grupacije Svjetske za Evropu i Centralnu Aziju, ocjenjuje kako još mnogo toga treba uraditi kako bi se poboljšalo poslovno okruženje: Mislim da Bosna i Hercegovina ima mnogo ekonomskih potencijala koji nisu iskorišteni i koji bi se mogli iskoristiti ako se uklone prepreke.

BiH je rangirana jako nisko u nekoliko međunarodnih izvještaja, uključujući i onaj kojeg radi Svjetska banka. Poseban izazov ovdje je raditi na više nivoa vlasti što je put kojeg smo izabrali i koji radimo, ali je to i komplikovano. Ono što je neophodno za stvarne rezultate je postizanje političkog konsenzusa.

FUJ!!!

Ceste smrti

Godišnja stopa smrtnosti na putevima u Bosna i Hercegovina je skoro četiri puta veća od godišnje stope, na primjer, u Njemačkoj. Ovo su podaci Svjetske zadravstvene organizacije, prema kojima najsmrtonosnije ceste na Balkanu ima BiH. Razloga je mnogo, poput loših puteva, nekulture u saobraćaju, a osnovni je, prema mišljenju analitičara, što država ne ulaže ništa, niti jednu konvertibilnu marku za sigurnost u saobraćaju.

Saobraćajne nesreće postale su svjetski ubica broj 1. BiH prednjači među zemljama Balkana, pa i Evrope po broju poginulih u saobraćaju.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, BiH je u vrhu te crne statistike. Godišnja stopa smrtnosti u Bosni i Hercegovini je 15 osoba na 100 hiljada stanovnika. U Crnoj Gori stopa smrtnosti je 11 osoba, a Hrvatskoj godišnje na putevima pogine 10 osoba na 100 hiljada stanovnika.

Loši putevi u BiH često su razlog zbog kojeg ljudi stradaju u saobraćaju.

Sead Smajić, vozač redovne linije Dortmund - Sarajevo, kaže da se ni ceste, a ni saobraćajna kultura u zemljama Evropske unije ne mogu uporediti sa cestama u BiH. Osim loših puteva, tu je i ljudska nepažnja, nepoštivanje saobraćajnih pravila, vožnja u alkoholiziranom stanju. U udesima sve češće živote gube pješaci.

Nekada za udes nisu odgovorni ni vozači, ni pješaci, često je to neadekvatna saobraćajna signalizacija, ali i niz drugih faktora, objašnjava profesor na Fakultetu za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu Osman Lindov.

"Ako nemama izgrađenu saobraćajnu kulturu, imaćemo više mrtvih glava na putevima", kaže profesor Lindov.

16. januar 2015. Spektar, broj 32 5

U VRTLOGU SVJETSKE KRIZE

BOSNI SE OPET NIŠTA DOBRO NE PIŠE Danas se nosimo s toliko problema da pod kožu ne može više da stane nijedan. A moraće! Svijet će u bliskoj budućnosti biti obuzet „islamskom prijetnjom“, u kojoj će i Bosna biti jedno od „sumnjivih lica“

B

urno je vrijeme u kojem ni najjačima nije lako. Žarišta krize meteorskom brzinom se pale, dok stara nastavljaju da odgorijevaju. Teško da iko zna na kom broju će se ovaj veliki rulet zaustaviti, čak i onaj ko njim upravlja.

Kako je tek malim, nemoćnim, to mi dobro znamo. Jedino što nam preostaje je da naćulimo uši i da procjenjujemo koliko je huk jak, bez moći da na njega utječemo.

Prijeki pogledi: Zamorčići u velikom političkom eksperimentu, to smo odavno. Nijedan dobar svjetski trend, a i takvih ima, nije nas zahvatio. Svaki loš, a njih je puno više, poklopio nas je povrh glave. Stoga i sasvim opravdan strah da nam se (a kud će više?) loše piše i u novoj svjetskoj krizi, koja je definitivno i, izgleda, nepovratno započeta terorističkim napadima u Parizu.

Islama u tom gnusnom aktu nije bilo ni od korova. Najveću štetu zbog neljudske likvidacije grupe novinara i karikaturista pretrpjeli su oni u čije je ime sve navodno počinjeno – muslimani. I tek će da je pretrpe.

Zaista je dirljivo koliko je ovih dana diljem Evrope bilo skupova i gestova koji se mogu ocijeniti kao soli6 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

darisanje sa muslimanima i islamom. Ne, niste vi ono za šta teroristi žele da vas predstave, niste vi ubice i vjerski fanatici, niste remetilački

Muslimani u Evropi nikad nisu prigrljeni kao jednakopravni građani, pravi zemljaci, poželjne komšije i kolege na poslu.

Predrasude su to stare stoljećima... faktor Evrope i savremenog svijeta, čulo se sa mnogih strana.

No, geste su jedno, a stvarnost drugo. Nažalost, stvarnost Evrope, pa i dobrog dijela svijeta, ne mora biti rastuća islamofobija, ali pojačani oprez – to svakako. Ne reče bez razloga jedan pariški

Piše: Vlastimir Mijović musliman da osjeća kako ga bijeli sugrađani, čistokrvni Francuzi, gledaju nekako ispod oka, sa podozrenjem. Koliko li je tek muslimana u drugim krajevima Evrope ovih dana imalo taj osjećaj, ali nije bilo prilike da to kažu medijima?

Svima njima jasno je da dolaze teški dani. Muslimani u Evropi nikad nisu prigrljeni kao jednakopravni građani, pravi zemljaci, poželjne komšije i kolege na poslu.

Predrasude su to stare stoljećima. A malo-malo njima u prilog dogodi se nešto što islam i muslimane, bez njihove zasluge i krivice, opet gurne u prvi, ružni plan.

Sukob civilizacija: Kakav je odnos Evrope prema muslimanima

jako vjerno oslikao je i naš, bosanski slučaj. Da su se sa Srbima i Hrvatima prije 25 godina ovdje za vratove pohvatali pripadnici neke treće kršćanske skupine, ništa ne bi bilo onako tragično kako se zbilo.

Jednostavno, ključna „mana“ onih koji su najviše željeli nezavisnu Bosnu i Hercegovinu bila je njihova vjerska pripadnost.

Neće to priznati nijedna velika svjetska glava, koja se miješala u naše poslove, uglavnom podmećući Bosnu pod sječivo noža. No, islamska pripadnost Bošnjaka igrala je ogromnu ulogu u raspoloženju ne samo svjetskih centara moći nego i svjetskog javnog mnjenja.

A bilo je to prije četvrt stoljeća, i prije no što je Hantington obnarodovao dolazeći „Sukob civilizacija“, koji će potom povući niz smrtonosnih demarkacionih linija između kršćana i muslimana, Zapada i Istoka.

Sve to što se znalo, a o čemu se „mudro ćutalo“, kršćanski akteri velike bosanske krize i te kako su koristili. Izdejstvovali su čak i to da se bosanskim muslimanima, kad su surovo napadnuti, embargom na naoružavanje još više oteža ionako gotovo nemoguća odbrana.

Nije tu bilo mnogo riječi, ali jeste puno namigivanja. Jer, zna se kakvi su ti muslimani, bez obzira da li su sa istoka ili sa Balkana! U tome je, nažalost, uvijek funkcionisala prećutna saglasnost razbijača Bosne i sila moćnih da na taj sukob utječu. I koje li ironije: za

Ko zna kod koga će novog teroriste biti pronađena municija iz Konjica, preprodata preko ko zna koliko tuđih prljavih ruku, a koju će neprijatelji Bosne pokušati da fakturišu upravo nama... terorističke sklonosti optuživani su oni koji su bili upravo žrtve terorizma – miloševićevskog, arkanovskog, tuđmanovskog...

Nametnuto pravdanje: Danas se nosimo s toliko problema da pod kožu ne može više da stane nijedan. A moraće! Svijet će u bliskoj budućnosti biti obuzet „islamskom prijetnjom“, u kojoj ćemo i mi ovdje biti jedno od „sumnjivih lica“.

Ko zna kakve će sve kaznene ekspedicije biti preduzete diljem

svijeta, a koje će direktno utjecati i na rejting Bosne i Hercegovine, u kojoj gotovo polovinu stanovništva čine muslimani? Ko zna šta će nimalo slabašne terorističke organizacije, koje se pokrivaju islamskom maramom, preduzeti tamo gdje ih najmanje očekuju? Ko zna kod koga od njih će biti pronađena municija iz Konjica, preprodata preko ko zna koliko tuđih prljavih ruku, a koju će neprijatelji Bosne pokušati da fakturišu upravo nama?

Svjedoci smo koliko su energično i iskreno bosanski muslimani i njihove vjerske vođe ovih dana žigosali ubilački teroristički čin koji se dogodio u Parizu. Sve se to negdje prati i zapisuje, politički i na druge načine vrednuje. No, sve to nekako nalikuje na dokazivanje nevinosti za nešto za šta objektivno i ne možete biti osumnjičeni. Pa ipak se takvo pravdanje očekuje, zar ne?

Svijet je upao u novi veliki vrtlog.

Bez svoje krivice i mi smo u njega uvučeni. Nažalost, sreću ćemo u tome mjeriti samo manjom ili većom količinom štete koju ćemo pretrpjeti. Dobroga nas ni trunka neće zapasti.

16. januar 2015. Spektar, broj 32 7

ŠTA TO DUVA IZ HRVATSKE?

KOLINDA ŽELI DA NASTAVI TAMO GDJE JE TUĐMAN STAO Hoće li, nakon što je desničarka Kolinda Grabar Kitarović pobijedila na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, doći do promjene vanjske politike te zemlje prema Bosni i Hercegovini

O

vakvo pitanje nameće se nakon što je Kolinda Grabar Kitarović u svom prvom, pobjedničkom obraćanju javnosti najavila podršku zahtjevima bh. hrvata za jednakopravnošću.

Hrvati iz Bosne i Hercegovine, u oba kruga predsjedničkih izbora u susjednoj Hrvatskoj, a posebno u drugom, u kojem je registrovan masovniji izlazak na birališta, podržali su kandidatkinju desnog centra Kolindu Grabar Kitarović, jer očekuju da se riješi pitanje – kako to definišu u najjačoj hrvatskoj stranci u BiH – njihove jednakopravnosti.

Znakovita poruka: To su očekivanja od nove predsjednice Hrvatske i zvanične hrvatske politike u BiH, koja je izrazio član Predsjedništva države i lider HDZa BiH, Dragan Čović. „Ja očekujem da Republika Hrvatska i njeni zvaničnici, pa i predsjednik države, žele da stvori ambijent u BiH tri jednakopravna naroda. I ovo zalaganje da legitimni i legalni predstavnici hrvatskog naroda budu na svim razinama vlasti, osiguraće sigurno da mi se ovdje osjećamo jednakopravni kao narod“.

Analitičar i nekada dugogodišnji dopisnik Hine iz Mostara, Pejo Gašparević smatra da je vrlo 8 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

znakovita poruka nove predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović o podršci Hrvatima u BiH u zahtjevima za jednakopravnošću.

Gašparević podsjeća:

Ona vjerojatno ima uvide u globalna politička gibanja, pa se njeno zauzimanje za ravnopravnost Hrvata u BiH može iščitavati kao nagovještaj ambicioznijeg pristupa službenog Zagreba ovom pitanju... „To je vrlo znakovita poruka i nju treba iščitavati sa vrlo velikom ozbiljnošću, jer gospođa Kolinda Grabar Kitarović uopće nije niti

Žena koja donosi nemir!?

politički niti diplomatski autsajder.

To je žena koja je bila ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske, veleposlanica Hrvatske u najmoćnijoj zemlji svijeta – Sjedinjenim Američkim Državama – i bila zamjenica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju“.

Zbog toga, smatra Gašparević, riječi Kolinde Grabar Kitarović imaju težinu: „To su reference koje nju stavljaju u poziciju da ona vjerojatno ima uvide u globalna diplomatska i politička gibanja na najvišim svjetskim razinama i njeno zauzimanje za ravnopravnost Hrvata u BiH može se iščitavati i kao nagovještaj ambicioznijeg pristupa službenog Zagreba, da se ukloni institucionalna neravnopravnost Hrvata u BiH“.

Dva scenarija: Zato sociolog sa Sveučilišta u Mostaru, Slavo Kukić, smatra da su, nakon pobjede Grabar

Kitarović na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj i najave pomoći bh. Hrvatima, sada moguća dva scenarija. „Prvi scenarij je da podrži zahtjeve za trećim entitetom. Ja ne vjerujem u takvu vrstu podrške Grabar Kitarović, jer se radi u tom slučaju o jednom konfliktu sa ostatkom Evrope u odnosu na Bosnu i Hercegovinu“. Što se tiče drugog scenarija, prof. dr. Slavo Kukić, navodi: „Da se istrajava na sistemskim rješenjima u Bosni i Hercegovini, koja će omogućiti da se Hrvati osjećaju kod kuće u svakom dijelu BiH, bez obzira gdje žive“.

I ne samo to, kaže komentator i urednik portala Starmo.ba, Faruk Kajtaz i podsjeća: „Vrlo je zanimljivo i to da gospođa Grabar Kitarović prilikom boravka u Mostaru i njenog govora niti jednom nije dala niti naslutiti da bi ona mogla podržati eventualno politiku nekakvog trećeg entiteta.

Ona jeste govorila o jednakopravnosti Hrvata u BiH, ali nikakav treći entitet ili uniju republika ili bilo čega drugog ona nije pomenula. Ni ovdje niti na drugim lokacijama u Bosni i Hercegovini“.

Bilo kako bilo, Slavo Kukić smatra da su predsjednički izbori pokazali svu – kako se izrazio – tragikomediju hrvatskog izbornog sistema, jer se dogodilo... „Da su građanima Hrvatske, njihovog predsjednika izabrali građani druge države. To je po sebi jedna farsična situacija, ali siguran sam i signal susjednoj državi da mora napraviti izmjene, koje takvu mogućnost naprosto isključuju“, zaključuje Kukić u izjavi za radio Slobodna Evropa.

Zloguke

najave:

Ovim izjavama i zaključcima iznesenim

Kolinda i njen idol

u tekstu Mirsada Behrama (RSE), moramo dodati još neke opaske.

Jer, novoizabrana predsjednica je odmah krenula sa izjavama zbog

Nekoliko je spornih tačaka u kojim se očituju nedostaci u položaju Hrvata u BiH. No, o nekoj izrazitoj neravnopravnosti, o kakvoj govori nova predsjednica Hrvatske, nema ni govora... kojih je kod nas stekla nadimak “Opasna Kolinda”. Njene prve izjave nagovještavaju tmurne dane na prostoru bivše Jugoslavije.

Niz je Kolindinih ocjena koje izazivaju zabrinutost, a posebno ova: “Idemo završiti put koji smo započeli pod prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i odvesti Hrvatsku u blagostanje", rekla je Grabar Kitarović.

Istorija je, što se tiče Franje Tuđmana, već rekla svoje. Bio je to lider hrvatskog nacionalizma i šovinizma, ratni vođa i osvajač bez skrupula, bolesni zagovornik “velike Hrvatske”.

Takvog Tuđmana BiH naročito pamti po zlu. Stoga Kolindina izjava i izaziva ogromnu zabrinutost.

Uostalom, ona je odmah po izboru najavila da će podržati nastojanja bosanskih Hrvata, ukoliko do njih

dođe, da se u BiH stvori i treći entitet.

“Hrvatski narod u BiH konačno treba da postane ravnopravan konstitutivno i u svakom drugom pogledu na cijeloj teritoriji BiH”, naglasila je Grabar Kitarović. Ona je dodala i da britansko-njemačka inicijativa o ubrzavanju evropskog puta BiH ima prednosti, ali i veliki nedostatak - ne pruža ravnopravnost hrvatskom narodu!

Nekoliko je spornih tačaka u kojim se očituju nedostaci u položaju Hrvata u BiH. No, o nekoj izrazitoj neravnopravnosti, o kakvoj govori nova predsjednica Hrvatske, nema ni govora. Štaviše, u nekim elementima Hrvati su u znatno boljoj poziciji i od Srba i od Bošnjaka. Prije svega, oni su “svoje” teritorije pretvorili u ekskluzivno hrvatske i katoličke.

Vođstvo bosanskih Hrvata pri tome ne pokazuje da je drugima spremno pružiti ono što traži za svoj narod.

A to nije bitka za ravnopravnost već bitka za dominaciju i privilegovani položaj. Pokuša li da ojača podršku Zagreba takvoj politici Čovića i HDZ-a, koje u Josipovićevo vrijeme nije bilo, Tuđmanova sljedbenica brzo bi mogla postati glavni politički problem na prostoru bivše Jugoslavije.

M. Behram/A. Zimić 16. januar 2015. Spektar, broj 32 9

KUD PLOVI OVAJ BROD

PRAVAC KOMUNIZAM! I resursi i moć i prava i obaveze u budućem čovječanstvu moraju biti pravednije raspoređeni.

Inače će sve da puca, šav po šav

S

ve što je bilo, jednom može da se vrati. Da li i komunizam, poredak koji je više od šest decenija bio gotovo rame uz rame sa kapitalizmom, da bi potom neslavno propao na najvećem dijelu teritorije koju je bio osvojio?

Ovo pitanje nije suvišno, kako se nekome čini. Prije svega, sa propašću evropskog socijalizma-komunizma, kineski model je preživio, čak i ojačao. Neke varijante u Latinskoj Americi takođe su pokazale žilavost, a u trenucima kad svijet, htio ne htio, ipak shvata da se ovakav svjetski poredak ne može dugo održati, razmišlja se o raznim alternativama.

Raspodjela svjetskog bogatstva, u kojoj 10 odsto stanovništva planete posjeduje 86 odsto raspoloživih resursa, na duži rok je, jednostavno, neodrživa. Neravnopravnost je u savremenom svijetu postala monstruozna.

Ovu ocjenu izgovorio je ovih dana, na svom predavanju u Beogradu, možda i najpopularniji filozof današnjice, francuski ljevičar Alen Badju (Alain Badiou). I ponudio rješenje – komunizam!

“Treba se vratiti prvobitnom smislu riječi komunizam. Pojam komunizma znači afirmaciju četiri mogućnosti. Po mom mišljenju, to je strateška riječ, koja ukazuje na određene mogućnosti i mislim da tih mogućnosti ima četiri”, kazao je Badju.

Prvo što, po njemu, treba učiniti, to je organizovati društvo drugačije od poretka privatnog vlasništva.

Rješenje je u sistemu velike, 10 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

masovne proizvodnje.

Druga mogućnost jeste da rad može da bude organizovan na potpuno drugačiji način. Moramo biti u stanju, kaže Badju, da prevaziđemo podjelu između manuelnog i intelektualnog rada, podjelu između sela i grada, podjelu između zadataka upravljanja i zadataka izvršavanja. Komunizam

Čovječanstvo mora da bude u stanju da direktno organizuje sebe, odnosno kolektivni život, bez potrebe za posebnim vladajućim aparatom, smatra Alen Badju… je revolucija organizacije rada. To uopšte nije ono što je nekada bilo realizovano, kaže Francuz.

Treća mogućnost je ukidanje podjele čovječanstva po nacionalnostima, kulturama, vjeroispovestima ili jezicima. Jezici mogu da postoje.

Kolektivne grupe mogu da postoje.

Ali ideja da će zauvijek biti nacija koje se međusobno suprotstavljaju komunizam kaže da to nije neophodno. Komunizam je zbog toga internacionalizam u najsnažnijem značenju te riječi.

I na kraju, četvrta Badjuova ideja je da država kao posebna sila, kao policijska i vojna organizacija, može i mora jednog dana da nestane. Čovječanstvo mora da bude u stanju da direktno organizuje sebe, odnosno kolektivni život, bez potrebe za posebnim vladajućim aparatom.

Piše: Amra Zimić Badjuov nastup u Beogradu podigao je na noge mnoge komunističke nostalgičare. Skrenuo je pažnju javnosti, takođe, na činjenicu da se o svijetu i o njegovoj budućnosti i dalje razmišlja i iz radikalno lijevog uklona, bez obzira što je on danas neuporedivo manje primamljiv masama nego prije nekoliko decenija.

Badjuov koncept nije naročito razrađen, ne zvuči dovoljno uvjerljivo, više je filozofske nego političkosociološke naravi. No, jedno je sigurno – ovaj brod ne mora završiti u komunističkoj luci, ali u nekoj drugačijoj od ove u koju se sada zaglavio, svakako će morati.

Današnji svijet je svijet problema, pokazuju i najnovija dramatična zbivanja potaknuta terorističkim napadima u Francuskoj. Oni su samo vrh ledenog brijega, pokazatelj dubokih podjela i postojećih konflikata koji mogu, već u doglednoj budućnosti, da poprime mnogo dramatičnije posljedice.

Jednostavno, svijet ne može biti dugoročno stabilan sa uzdama smještenim u ruke deset posto stanovništva. I resursi i moć i prava i obaveze u budućem čovječanstvu moraju biti pravednije raspoređeni.

Inače će sve da puca, šav po šav.

Kako će se taj novi svjetski poredak zvati, najmanje je bitno. Ali ga je neophodno osmisliti. Jer, kad svi budemo u lancima, a tome se ubrzano ide, bez utjehe će ostati i oni čiji su okovi od - zlata!

TOLERANCIJA NA DJELU

ISLAM JE DIO NJEMAČKE Međureligijski skup solidarnosti u Berlinu bio je dirljiv i pokazao je da ova država jeste dominantno kršćanska, ali da su njen temeljni dio i islam i judaizam

Piše: Marcel Fürstenau

evolja spaja ljude. Ovo drevno životno iskustvo se ovih dana širom svijeta potvrđuje na veoma impresivan način. U nedjelju su slike sa marša na kojem je milion ljudi odalo počast žrtvama isla mističkih fanatika iz Pariza obišle cijeli svijet.

U Berlinu se, ispred Brandenburške kapije, na demonstracijama protiv terora okupilo više hiljada ljudi.

Demonstracije su organizovali Centralno vijeće muslimana i turska udruženja u Njemačkoj.

Njima se više ne može predbaciti da premalo poduzimaju protiv vjerske radikalizacije i terora uopšte. Takve optužbe su se u posljednje vrijeme u Njemačkoj često mogle čuti. „Svi smo mi Njemačka“, rekao je predsjednik Centralnog vijeća muslimana Njemačke, Aiman Mazyek. Ovu riječ je ponovio i njemački predsjednik Joachim Gauck. Skoro da nije ni bilo ljepšeg retoričkog simbola.

Svim onim koji su bili pred Brandenburškom kapijom ili ispred televizora, u glavi će ostati slika na kojoj se ruku pod ruku drže muslimani, hrišćani i Jevreji. Pokretač toga bio je musliman Mazyek. Kao da je reagovao na riječi Abrahamovog

je to rekao još 2010. godine kao predsjednik Njemačke i zbog njih se našao na meti kritika, prije svega konzervativnog tabora. Pet godina kasnije je ova rečenica još uvijek sporna.

Međutim, spor oko nje je danas daleko manji neko tada. Činjenica je da u useljeničkoj zemlji, Njemačkoj, živi više miliona muslimana. Društvom u Njemačkoj je vijekovima dominiralo kršćanstvo i to niko ne spori. Također svi znaju da hrišćanstvo dominira njemačkim društvom i da je uticajnije od drugih religija. Ipak, islam je dio Njemačke, a judaizam, na sreću, također.

Nažalost, atentati iz Pariza neće biti posljednji koji su izvršeni u božije ime. Zato je važnije da u svakodnevnom suživotu što bolje u djelo sprovodimo solidarnost među religijama. Njemački predsjednik Gauck je za to pronašao odgovarajuće riječi: Razlike između useljenika i domicilnog stanovništva, ali i razlike unutar samih useljenika se rijetko mogu prevazići. „Za pluralizam je potrebno da se ljudi susreću i kontaktiraju“, rečenica je njemačkoj predsjednika u kojoj se svi moraju osjećati prozvanim i koji u skladu s njom trebaju djelovati.

N

učitelja. Ali, potpredsjednik Centralnog vijeća je u takvim trenucima kritikovao "sve veću radikalizaciju islama".

Mazyek, na sreću, nije podlegao pokušajima da o tome razgovara. Umjesto toga je teroristički čin u Parizu označio

„Za pluralizam je potrebno da se ljudi susreću i kontaktiraju“, rečenica je njemačkoj predsjednika u kojoj se svi moraju osjećati prozvanim i koji u skladu s njom trebaju djelovati... kao „najveće bogohuljenje“, kao izdaju islama čiji su principi ukaljani. Jedan visoko pozicionirani predstavnik vjerske zajednice se jasnije nije mogao distancirati. Gotovo molećivo je zvučala njegova najava da će se muslimani u Njemačkoj i ubuduće još više „potruditi i angažovati na tome da budu kritičari društvenih pojava“.

Ostaje da vidimo da li će se držati ovih riječi.

Slično važi i za političare. Dobar i ohrabrujući je znak to što je njemačka kancelarka Angela Merkel ponovila riječi bivšeg njemačkog predsjednika Christiana Wulffa da je „islam dio Njemačke“. Christian Wulff

16. januar 2015. Spektar, broj 32 11

VLADO AZINOVIĆ, EKSPERT ZA TERORIZAM

JEDAN EKSTREM HRANI DRUGI Događaji u Francuskoj ništa nisu promijenili, jer s njima ništa ne počinje, a s njima se ništa i ne završava, ocjenjuje profesor na Odsjeku za sigurnosne studije FPN u Sarajevu

Š

ta je pokazao napad na redakciju lista Šarli Ebdo, da li je svijet ozbiljno shvatio prijetnju od militanata IS, te kako se u BiH boriti sa radikalnim elementima koji prijete njenoj sigurnosti?

O ovim temama novinarka radija Slobodna Evropa razgovarala je sa Vladom Azinovićem, profesorom na Odsjeku za sigurnosne studije FPN u Sarajevu.

karakterom terorizma. Znači, više ne postoje jako strukturirane, čvrste političke organizacije, odnosno terorističke organizacije poput, recimo, ranije ETA-e, Crvenih brigada, Tamilskih tigrova.

Znalo se ko su ljudi koji ih podržavaju logistički i finansijski.

Jako je teško pratiti sve ljude koji predstavljaju neku vrstu potenci-

Dodatne tenzije

Islamofobija je prisutna u evropskom društvu odranije, ali vidimo, isto tako, da su napadi u Parizu poslužili i nekim normalnijim pogledimai dobronamjernijim tumačenjima islama...

RSE: Gospodine Azinoviću, nakon napada na redakciju Šarli Ebdo, terorizam je ponovo zakucao na vrata Evrope. Braća Kuaši od ranije su poznata kao osobe koje su bile na sirijskom ratištu. Je li se, na neki način, mogao preduprijediti ovaj napad?

Azinović: To je zbilja teško reći. Mi se danas suočavamo s tzv. disperznim

jalnog rizika. Događaji u Francuskoj ništa nisu promijenili, jer s njima ništa ne počinje, a s njima se ništa i ne završava. Evropa je bila izložena

Azinović, jedan od najboljih analitičara terorizma 12 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

međunarodnom terorizmu i za vrijeme Hladnog rata, u jednom potpuno drugačijem kontekstu.

RSE: Imamo situaciju da u svijetu, i prije ovog napada, a pogotovo nakon njega, raste islamofobija.

Hoće li jedan radikalizam stvoriti drugi? Možemo li očekivati neki drugačiji odnos prema islamu, prema muslimanima u Evropi, tim prije što se pojavljuju informacije o mogućim novim napadima?

Azinović: Mi, nažalost, živimo u jednom kontekstu u kojem jedan ekstremizam hrani drugi.

Poistovjetiti islam i muslimane s terorizmom i s ovim što se dogodilo u Francuskoj, zapravo hrani ove koji ih šalju da to rade, dodatno uvodi antagonizam u inače prilično antagonizirana društva na Zapadu, društva s velikim brojem imigranata koji se suočavaju s marginalizacijom, društvenom, ekonomskom, političkom, i koji su zbog te marginalizacije frustrirani.

Evropski odgovor Naravno, islamofobija je prisutna u evropskom društvu odranije i ovi napadi nisu praktično ništa novo doveli u tu vrstu pogleda na svijet, ali vidimo, isto tako, da su napadi poslužili nekim normalnijim pogledima, nekim dobronamjernijim tumačenjima svega ovoga što se događa, da imate jedan vrlo jak pokret u Zapadnoj Evropi koji se suprotstavlja islamofobiji.

Postoji još uvijek svijest o tome da islam zapravo nema nikakve veze sa terorizmom, i to što neko tvrdi da to

radi u ime islama, naravno, nema utemeljenja ni u čemu stvarnom.

RSE: I Bosna i Hercegovina ima svoje povratnike sa stranih ratišta.

Zemlja je označena i kao izvoznik terorista. Hoće li to u Bosni i Hercegovini staviti bliže vrhu prioriteta borbu protiv terorizma, odnosno, šta bi unutrašnje snage trebale da urade?

Azinović: Činjenica da se neko vratio iz Sirije ili Iraka ne znači nužno da je ta osoba opasna. Dobar dio ljudi koji su odlazili u Siriju odlazili su zbog toga što su željeli pomoći. Mi ponekad zaboravljamo da smo prije tri i po godine, kad je počeo taj rat, svi osjetili želju da na neki način pomognemo, da smo se solidarizirali s onim što se događalo u Siriji, na način da smo željeli pomoći narodu Sirije u obračunu s represivnim režimom. Međutim, ono što jeste problem jeste to da smo u, recimo, posljednjih tri mjeseca imali desetak napada u Francuskoj, u Kanadi, u Australiji, u Belgiji, koji su izvedeni u kontekstu onoga što se događa i vezano za tzv. Islamsku državu, i čiji su počinitelji bili ljudi koji su boravili u tim ratovima kao dobrovoljci.

Znači, mi smo sada na ovom slučaju u Parizu prvi put vidjeli šta znači kad imate obučene, dodatno radikalizirane i motivirane ljude da izvrše akt terorizma u ime ideje, ili za novac, nije ni važno.

Za nas je najvažnije da na neki način naši odgovori na tu vrstu sigurnosnog rizika budu izbalansirani. Ti ljudi jesu rukovali oružjima, ti ljudi su vjerovatno vični eksplozivima, ti ljudi su vični ratnoj taktici, ali to ne znači nužno da će se angažirati u neki teroristički akt u Bosni i Hercegovini.

Organizaciona mreža RSE: Da li se hapšenjima stavlja tačka na mobilizaciju ljudi iz Bosne

Islamska država biće vojno slomljena

i Hercegovine za odlazak na ratišta u Siriju, Irak? Može li se sve pripisati samo jednom čovjeku, jer iz iskustva znamo da onog momenta kad jedan ode, uvijek dođe drugi?

Azinović: Mi ćemo vjerodostojno o tome moći govoriti tek kada sravnimo brojeve ljudi koji su otišli od trenutka kad se to dogodilo. Mislim da jedan čovjek, isključivo, i sam, ne može biti glavni organizator svega toga. Ne možete ni vi ni ja danas

Društva s velikim brojem imigranata suočavaju se s njihovom marginalizacijom, društvenom, ekonomskom, političkom, zbog koje su imigranti frustrirani... odlučiti da idete u Siriju da ratujete, i sutra se pojaviti tamo na granici i ući u ISIL. Tamo se ide s preporukom, tu preporuku neko piše, taj koji je piše je uvažen u krugovima koji podržavaju tu vrstu ideologije, koji podržavaju tu vrstu tenzije u tom dijelu svijeta.

Očito je da je tu povezano dosta stvari sa logističkim aspektom, znači, neko treba da finansira, neko da vam pokaže put, neko da vas instruira kako, kome se obratiti, kako doći

tamo. Osim toga, sticajem okolnosti znam da neke ljude koji su otišli u Siriju niko nije plaćao. Imate slučajeve da su ljudi mjesecima sakupljali staro željezo, plastiku i staklo, i to prodavali kao sekundarne sirovine, i od novca koji su zaradili sebi finansirali put u Siriju, jer su to osjećali kao svoj poziv.

Umišljeni razlozi RSE: Ali, šta su motivi da, naročito mladi, ljudi iz Bosne i Hercegovine, ali i iz regiona, odlaze u ratove?

Azinović: Većina tih ljudi najiskrenije vjeruje da odlazi tamo u ispunjenje neke svoje misije, ali, zapravo, u podsvijesti tu ima čitav niz drugih motiva kojih ti ljudi nisu ni sasvim svjesni. Kada radite analizu socijalnog i ekonomskog profila osoba koje su otišle do sada u Siriju, vidite da se radi o ljudima sa potpunih margina. To je jedan socijalno-ekonomski milje iz kog ljudi odlaze, možda stvarno vjerujući da bi ispunili neku svoju dužnost, ali je tu zapravo cijeli set drugih motiva koji ih pokreću.

Ono što je tu ključni problem, po meni, jeste što ti ljudi ne nalaze nikakvu opipljivu i vidljivu alternativu u Bosni i Hercegovini za koju 16. januar 2015. Spektar, broj 32 13

bi se mogli vezati, nego, umjesto toga, odabiru nešto o čemu nemaju pojma, jedan sukob koji ne razumiju, odlaze u dio svijeta koji ne znaju možda ni sada pokazati na mapi, i vjeruju da tamo odlaze u ispunjenje nečega što doživljavaju kao svoju misiju. Mislim da je to za Bosnu i Hercegovinu kao društvo jedan poražavajući trend.

RSE: Kolika je uloga Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini?

Reisu l ulema IZ u BiH danas govori kako odlazak u tuđe ratove nije akt vjere već akt mraka u vjeri.

Je li kasno tako razgovarati sada? Je li tako trebalo razgovarati i malo ranije?

Azinović: Ja mislim da je način na koji reis Kavazović artikulira poruke vezane za ovo što se događa u Siriji i Iraku, pa i ovo što se dogodilo u Francuskoj, jedan državnički akt, mnogo državničkiji nego što smo to čuli ili nismo čuli od onih koji bi trebalo da predstavljaju državu, i da to što reis govori jeste glas razuma i jedna jako dobrodošla poruka, za koju mislim da dolazi do ušiju onih do kojih treba doći.

Islamska zajednica je u cijelom ovom procesu partner. Članovi IZ, imami, najčešće su prvi ljudi koji bivaju konfrontirani u mjestima u kojima rade s tom vrstom radikalizacije, pa ako hoćete i nasilničkog ekstremizma. S druge strane, IZ ima jedan drugi problem: ljudi o kojima govorim, ti radikalni pokreti, ne priznaju Islamsku zajednicu, ne žele ući u dijalog s njom, vrlo često. Mi, u principu, živimo u jednom zapuštenom društvu, u društvu koje je zapušteno od svojih elementarnih ćelija, od porodice, pa onda dalje, preko škola i tako dalje.

Teško je očekivati od Islamske zajednice da bude jedini korektiv u 14 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

Ubilački terorizam u Parizu

društvu, a država ima svoje odgovore na ove izazove. To su zakoni, to su sigurnosne službe, ali se bojim da mi, kao društvo, tu ne ostvarujemo svoju funkciju.

Šta nakon poraza?

RSE: Bosna i Hercegovina je donijela zakon kojim se zabranjuje odlazak na strana ratišta...

Azinović: Puno je bolje imati zakon nego ga nemati. To je reakcija države. Znači, država ima zakon, država ima policiju, tajne

Činjenica da se neko vratio iz Sirije ili Iraka ne znači nužno da je ta osoba opasna. Dobar dio ljudi koji su odlazili u Siriju odlazili su zbog toga što su željeli pomoći... službe, ali će se taj trend, vjerovatno, i dalje nastaviti, sve do trenutka dok mi, kao društvo, sa svim kapacitetima kojim raspolažemo, a mogu biti iskorišteni u ovu svrhu, ne razvijemo neku vrstu kontranaracije koja će odvraćati ljude na način da sami promisle o

nečemu i da sami donose odluku da to nije put koji žele slijediti. Što se odlazaka tiče, mislim da su trenutno u Siriji ljudi koji se, zapravo, ne žele vratiti. Vi to vidite i po gestama ulaska u ISIL, pale se i cijepaju pasoši. Međutim, Islamska država će završiti vojnim porazom. Taj će vojni poraz uslijediti vrlo brzo.

Tamo postoji najmanje 13.00014.000 stranih boraca. Kad se ta formacija vojno uništi, pitanje je šta će biti s tih trinaest, četrnaest hiljada ljudi, gdje će oni završiti.

Kuda će krenuti? Ko će ih primiti?

Hoćemo li ih amnestirati?

Postoji cijeli niz sigurnosnih problema o kojima, čini mi se, trenutno ne razmišljamo, a koji će nam vrlo brzo doći na dnevni red i moraćemo se na neki način postaviti prema cijelom nisu sigurnosnih izazova koji će s time u vezi nastati.

Jedan od tih izazova je i pojačanje terorističkih napada svugdje, jer nestanak Islamske države u Siriji i Iraku neće proći bez akcija odmazde, poput ovih kakve smo vidjeli u Parizu.

Dženana Halimović

ISLAM (NI)JE SAMO JEDAN

KOJU VARIJANTU IZABRATI? Nakon atentata u Parizu, na Zapadu se povela diskusija o navodnoj "sklonosti islama ka nasilju", a traži se i odgovor na pitanje koji islam Evropa zapravo želimo imati

R

azumljivo je da se nakon perfidnih napada u Parizu postavljaju dobro nam poznata, načelna pitanja: je li islam u svojoj srži religija koja prezire ljude i veliča nasilje? Može li se u Kur’anu pročitati formula koja legitimira nasilje razularenih džihadista? I još važnije: je li propala integracija muslimana u Njemačkoj?

Ta su pitanja svakako opravdana. Pa ipak, ona zaobilaze srž problematike, a to je pitanje konsenzusa islamske religije s dostignućima modernog vremena i vrijednostima slobodarskidemokratsko uređenog društva.

Da ne postoji jedan "islam" kao statična, nepromjenjiva cjelina, to je u međuvremenu valjda postalo općepoznato. Ni muslimani nisu monolitni blok - nigdje na svijetu.

U svakoj islamski prožetoj zemlji faktički se propagira i prakticira neki drugi islam. Strogo vahabijski islam u Saudijskoj Arabiji svjetovi dijele od vladajućeg, šiitskog državnog islamizma u današnjem Iranu. A u mnogim

gospodarski uspješnim islamskim zemljama, poput Malezije i Turske, već odavno se etablirao pragmatičnokonzervativni islamski "centar".

Ta specifičnost islama jasno otkriva da muslimani na koncu sami odlučuju o tome što će definirati kao "islamski", potpuno neovisno o tome gdje i kada

Ni muslimani nisu jedan monolitni blok - nigdje na svijetu. U svakoj islamski prožetoj zemlji faktički se propagira i prakticira neki drugi islam... žive. Sunitski islam nije obilježen hijerarhijama i on ne poznaje vrhovni autoritet kao što je to Papa u Katoličkoj crkvi. I to nas bezuvjetno vodi do važnijeg temeljnog pitanja koje bi trebali postaviti nakon napada u Parizu: koji islam u Evropi mi, zapravo, želimo imati?

Zbog emocionalno i kontroverzno vođene debate prijeti nam opasnost da iz vida izgubimo važne uspjehe

Piše: Loay Mudhoon posljednjih godina. Konstituiranjem Njemačke islamske konferencije (DIK) 2005. godine i time potaknutim procesom naturalizacije islama u naše slobodarski-demokratsko temeljno uređenje počela je nova era njemačkog shvaćanja države.

Unatoč svim suprotnostima i prepirkama, taj proces otvorenog dijaloga između države i njezinih muslimana u Njemačkoj je do temelja promijenio međusobnu percepciju i poglede na islam. Iako populističke snage koriste "islam" kao projekciju za teško opipljive strahove i sve češće ga zloupotrebljavaju, ne mogu se nijekati uspjesi aktivne integracijske politike.

U međuvremenu smo na pokrajinskoj razini napredovali s uvođenjem konfesionalne islamske nastave u državnim školama. I relativno uspješno etabliranje katedri za islamsku teologiju na ovdašnjim sveučilištima mnogo obećava i sigurno će dati važan doprinos u tome da se u Njemačkoj i Evropi razvije autentični, demokratski, kompatibilni islam i "uvezena" tumačenja islama učini zastarjelim.

Zbog toga što je islam uvijek bio dijete svog vremena, a islamska teologija proizvod političke moći, država i društvo bi trebali učiniti sve kako bi se ubrzala evropeizacija islama.

Da tome nema alternative, na brutalan način pokazuju stravični teroristički napadi u Francuskoj.

16. januar 2015. Spektar, broj 32 15

NOVI BROJ NA KIOSCIMA

SUZE NA NASLOVNICI

Novi broj satiričnog lista „Šarli Ebdo“ je u Parizu razgrabljen. Samo sedam dana nakon što su islamistički teroristi poubijali skoro cijelu redakciju, list na naslovnici donosi crtež uplakanog poslanika Muhameda

D

esetak minuta poslije otvaranja kioska na Sjevernoj željezničkoj stanici u Parizu, razočarenje na licima kupaca u redu bilo je vidljivo. Novi broj satiričnog magazina „Šarli Ebdo“, prvi koji je štampan nakon napada na redakciju, bio je već rasprodat.

Vlasnica kioska samo je nemoćno slegala ramenima: „Dobila sam 200 primjeraka i sve je otišlo. Sutra će isporučiti još“.

“Nova provokacija”: Tiraž je bio tri miliona primjeraka, 50 puta više nego prije napada. No, distribucija nije tako jednostavna. „Bila sam naprosto radoznala pošto se digla tolika prašina poslije onog podlog napada“, kaže jedna gospođa, koja je prije odlaska na posao htjela da kupi svoj primjerak. „Inače, nisam čitala 'Šarli Ebdo', ali 16 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

smo sada na neki način svi čitaoci“.

Muslimanska udruženja u Francuskoj osudila su pojavljivanje lika proroka Muhameda na naslovnoj strani, ali su pozvala one muslimane koji se osjećaju uvrijeđenim da ostanu mirni i pri-

Ako su teroristi masakrom htjeli da ućutkaju „Šarli Ebdo“, onda im to nije pošlo za rukom. Postigli su potpuno suprotni efekat.

Ovaj put je izdanje prevedeno na čak šest jezika, a među njima i na arapski... brani. Poslije velikih demonstracija za slobodu govora, održanih prošle nedjelje u Parizu, malo ko otvoreno kritikuje „Šarli Ebdo“. Jedan francuski musliman je ipak u televiz-

ijskoj emisiji izjavio da je novi broj „provokacija“.

Na naslovnoj strani novog broja je Muhamed koji plače, noseći transparent „Ja sam Šarli“, koji je poslednjih dana širom svijeta postao simbol otpora terorizmu.

Iznad Muhameda je napisano: „Sve je oprošteno“ (Tout est pardonné).

Autor naslovnice Lis objašnjava da čak i prorok Muhamed plače zbog terorista. „Bila je prvo ta ideja sa 'ja sam Šarli'. Potom sam nacrtao uplakanog Muhameda. Onda sam napisao 'sve je oprošteno'. Onda sam i ja zaplakao. I naslovna strana je bila gotova“. Lis kaže da je bio težak posao da se obezbijedi redovno izlaženje broja. Nije bilo vremena za tugovanje. On kao da je osjećao da su ubijeni prijatelji još

uvijek tu. Čak su i materijal, kao i ideje ubijenih, upotrijebljeni, navodi glavni urednik Žerar Bjar: „U ovom izdanju niko nije umro.

Oni su još tu. Oni će biti u broju, jer su stalno bili tu“.

Teror i humor: Glavni urednik Bjar se u uvodniku zahvalio na podršci. On se, međutim, i požalio da je izgleda tek teroristički napad natjerao politiku da stane iza laicizma i razdvajanja države i vjere. „Svi oni anonimni ljudi, političari, mediji, vjerski dostojanstvenici koji su rekli 'Ja sam Šarli', moraju znati da su time rekli 'Ja sam Laicista'.“ Nakon terora protiv humora ne može više niko da kaže „Da, ali…“, smatra Bjar.

On je 13. januara na konferenciji za novinare najavio da njegov list ni ubuduće neće štedjeti religije.

Pravo na blasfemiju se mora braniti: „Sekularnost nije neodređen koncept. To je sistem vrijednosti. Mora nam biti jasno da je razdvajanje države i crkve najvažniji princip naše Republike.

Bez njega nisu mogući sloboda, jednakost i bratstvo“.

Na 16 stranica aktuelnog izdanja preživjeli karikaturisti i autori „Šarli Ebdoa“ ironično se osvrću na teroristički napad, kritikujući omladinu koja želi da ode u džihad. „Gdje je 70 djevica“, pita jedan džihadista stigavši u raj. Odgovor iz božijeg oblaka: „One se već zabavljaju sa članovima redakcije „Šarli Ebdo“. Međutim, i papa kao i biznis sa zapadnim taocima u Africi, nisu pošteđeni.

“Dobra” reklama: Redakcija je privremeno smještena u zgradi dnevnog lista „Liberasion“. Drugi mediji su stavili na raspolaganje računare i opremu. „Nisu imali više ništa. Policija je zabranila pristup redakciji u kojoj su olovke i

Parižani u redu za čekanje da bi kupili novi broj lista "Charlie Hebdo"

računari ulijepljeni krvlju“, kaže Pjer Fradidenrajh, član rukovodstva lista „Liberasion“.

Zgrada i štamparija ovog lista su pod strogim policijskim nadzorom, jer se svi boje novih napada. Prije sedam dana dvojica islamističkih terorista ubila su deset članova

Redakcija satiričkog lista privremeno je smještena u zgradi dnevnog lista „Liberasion“. Drugi mediji su stavili na raspolaganje računare i opremu... redakcije satiričnog lista „Šarli Ebdo“, kao i dva policajca, nanijevši ozbiljne povrede još desetorici ljudi.

Treći terorista je u jevrejskoj samoposluzi ubio četvoro ljudi i jednu policajku.

Francuska vlada odlučila je da listu pomogne sa milion eura. Ukoliko se rasproda cijeli tiraž novog broja, koji je širom svijeta privukao pažnju javnosti, onda će redakcija zaraditi toliko koliko inače zaradi prodajom lista tokom čitave godine.

Autor Lis komentariše sarkastično: „Ako je išta dobro u napadu na nas, onda je to dobra reklama za 'Šarli Ebdo'“. Tokom konferencije za

novinare on se više puta borio sa suzama dok ga je glavni urednik tješio.

Lis nema razumijevanja za oštre reakcije na naslovnu stranu koje dijelom već stižu iz Egipta i Pakistana. „To nije naslovna strana sa teroristima. Nisam predstavio teroristu. To je čovjek koji plače.

Dobar čovjek, koji plače. Žao mi je ako je neko očekivao nešto drugo.

Ovo je naš izbor“.

Premijerova posjeta: „Želimo, naravno, da to bude humoristički list. Nasmijaćemo vas, ne možemo drugačije. To je dokaz da nisu ubili Šarlija“, kaže glavni urednik Bjar, poslije sastanka redakcije, na kojoj je demonstrativno učestvovao i francuski premijer Vals. Njegove karikature je list takođe objavljivao, pa je koštalo napora rukovati se s tim čovjekom – ta scena je takođe karikaturalno prikazana u listu.

Ako su teroristi masakrom u redakciji htjeli da ućutkaju „Šarli Ebdo“ onda im to ni izdaleka nije pošlo za rukom. Postigli su potpuno suprotni efekat. Ovaj put je izdanje prevedeno na čak šest jezika, a među njima i na arapski.

Bernd Riegert/DW 16. januar 2015. Spektar, broj 32 17

NA VRH JEZIKA

TERORISTA U MOJOJ KUĆI Da li terorizam obitava s one strane dobra ili zla ili uvijek u sebi nosi konotaciju zla? Kako danas u sveopćom ludilu odrediti granicu dobrog i zlog?

P

očela nova 2015 godina.

Vijesti iz naše zemlje i svijeta optimistične, toliko da se normalan čovjek prestravi. Klizišta, stradali, ubijeni ljudi i djeca, eksplozije, pljačke, razbojništva, atentati, teroristi?!

A došao i meni jedan terorista.

Sjedi pored mene i mog kompjutera i viri o čemu pišem za kolumnu u Spektru. Gledam ga, a pravim se da ga ne vidim. Sav u crnom, sa maskom na glavi, samo mu oči vire. Naoružan pištoljem, automatskom puškom, bombama i još nekim za mene nepoznatim oružanim čudima oko pojasa. Šuti. Dekoncentriše me prilično tako obuzet buljenjem u moj ekran.

Napišem ja slovo A, a on se približi još više. Dodam slovo L, a on se nakašlja zbog dva slova. Koliko još slova smijem napisati da ne bude nekih nepredviđenih, tegobnih okolnosti pomislih? Dodam još jedno L, pa još jedno A i čitam polako ALLA. On odmah repetira oružje, a ja od straha izgovorih: Allah je najveći, Bog je najveći!

Moj terorista se umiri. Čak mu se oči nasmiješiše. Znači, o religiji nema pisanja. Moglo bi se i stradati zbog toga i biti ne daj Bože upucan.

A ne treba ići ni u Pariz i čitati satirični časopis Charlie Hebdo.

Odmah si pokojni ili rahmetli, svejedno je. A željeli u tom časopisu ispitivati granice ljudskih prava i slobode govora i mišljenja usred Pariza i Europe. I izabrali 18 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

religiju da na njoj isprobavaju sveopću toleranciju?

Pojedinim se nije svidjelo njihovo satirično poimanje religije i još nekih za njih vrlo važnih i neprikosnovenih Božjih zbivanja, te ih brutalno i drsko, usred redakcije, pubijaše sve redom.

Ovaj moj terorista kao da mi čita

U ime Boga i ljubavi se ne ubija i ne vode ratovi!

Ali, na žalost, povijest i današnjica pokazuju drukčije. A teroristi su za neke zločinci, a za neke heroji... misli, ponovo se namršti. Dobro, neću ni misliti o tome, ali ne mogu da ne mislim. Zašto su od toliko tema, zbivanja i stvari o kojima se može pisati, imali potrebu čačkati baš one Božije? Pa onda provokativno, satirički prikazivati i

Piše: Sanja Ljubičić ekstremističke islamske vođe uzdajući se u „slobodu štampe“?

Da li su bili hrabri, ludi, lucidni ili nešto drugo? Da li ih je ekstremna provokacija činila značajnim i poznatim i sada potpuno neočekivano vrlo ubijenim i mrtvim? Zašto su uistinu ubijeni?

U ime koga i čije ideologije?

Zašto je ranjeni policajac ispred redakcije primio metak u glavu? Je li mu Bog poslao taj metak da ga približi sebi?

U ime Boga i ljubavi se ne ubija i ne vode ratovi! Ali, na žalost, povijest i današnjica pokazuju drukčije. A teroristi su za neke zločinci, a za neke heroji. Da li terorizam obitava s one strane dobra ili zla ili uvijek u sebi nosi konotaciju zla? Kako danas u sveopćom ludilu i izgubljenim vrijednostima dobrog i moralnog u društvu odrediti

granicu tog dobrog i zlog? Može li terorizam nekada biti jedini preostali način da se dođe do „dobrog“, pravednog?

Pisana riječ, karikatura, mijenja li ona svijet i čini ga drukčijim, boljim, pravednijim? Traganje za istinom, njeno objavljivanje, koliko hrabrosti u sebi nosi, koliko ludosti i koliko je uopće svrhovito i učinkovito? Često je ta istinoljubivost naručena od nekih „poslodavaca“ u ime budućih, strogo predviđenih i strateški osmišljenjih zbivanja, koja će proicirati određene događaje, a oni na kraju uvijek imaju za cilj profit, dobit nekomu i korist nečemu.

I smrću se danas trguje. U ime globalnog cilja, rasta kapitala pojedinih trustova, kompanija, pojedinaca, vladara. A oni stvarni, skriveni vladari svijeta, šalju svoje glasnike odjevene u skupa odijela koja nekad promijene u ova zapojasana oružjem i raznim maskama na licu.

Gleda mene moj terorista kako sjedim i samo mislim. Uhvati ga nervoza zbog toga. Klimnu mi glavom da nastavim pisati kolumnu. Inače je bez razloga došao da me teroriše. Ništa ne

radim, samo mislim, razmišljam, a on ne zna o čemu.

Evidentno je da ne pišem o religiji.

Ovaj put ni o politici. Ni o novinarima koje terorišu, kontrolišu, broje im slova. Ne pišem ni o premijerki Željki Cvijanović i portalu Klix, o zajedničkom upadu pripadnika Federalne uprave policije i MUP-a RS u prostorije redakcije, zbog traganja za nepoznatim izvorom koji je omogućio objavljivanje snimke

Traganje za istinom, njeno objavljivanje, koliko hrabrosti u sebi nosi, koliko ludosti i koliko je uopće svrhovito i učinkovito... razgovora premijerke kako potvrđuje da su kupili dva poslanika u Skupštini RS da bi Dodik imao većinu i formirao vlast. Naše novinare bar nisu upucali, samo ih malo izmaltretirali i isprepadali i natjerali ih da misle o „slobodi“.

Ne pišem ni o Amerima i traču da su oni prisluškivali premijerku Željku i još neku raju, jer ih je Dodik prestao slušati i oteo se kon-

troli. Ni o tome da država BiH zapravo postoji i nema razlike između RS i Federacije kada su „glavonje ugrožene“.

Danas samo mislim. Cogito ergo sum! I ne bih da me zbog dva napisana slova upuca ovaj moj terorista. Ljubomorno čuvam misli samo za sebe. Čak ih i od sebe same kasnije sakrijem, za svaki slučaj.

Ipak su ove tehnologije prisluškivanja napredovale (zna to Željka).

Možda nam već mogu čitati misli.

E, onda sam gotova. I ja i svi moji prijatelji koji MISLE. Svakom od nas će poslati po jednog teroristu, onim pametnijim možda i dva, tri za svaki slučaj, da ih „ovjere“ direktno u srž njihovih misli. I nema veze što neki uopće nisu religiozni.

Teroru to uopće nije bitno. Bitne su ideje i misli!

Moj terorista shvati da ja neću ništa pisati, da nisam čak ni novinar, pa posumnja da je poslan na pravu adresu. Bez pozdrava, tako strašan, sa svim svojim oružjem, najednom nekud ode. A ja sretna što ga se riješih, nastavih slobodno misliti! A ni ne znam koje on bio? Možda je bila i teroristkinja? Ko zna?

16. januar 2015. Spektar, broj 32 19

RE^ENO

UPAM]ENO

Čovjek se samo stradanjem penje na visinu. n Fjodor Dostojevski Morate živjeti s ljudima da biste poznavali njihove probleme, i živjeti s Bogom da bi ih mogli riješiti. n Peter Forsyth Nasilje se može pokriti samo laži, a laž se može samo nasiljem održati. n Aleksandar Solženjicin U trenucima kada su prilike posljedica dugotrajne krize, njezin je kratkoročni učinak na ugled organizacije uvijek negativan. n Graham Dowling Šarm je spoj osobnosti i odličnog smisla za humor. n Kevin Spacey Razmišljanje je zanimljivije od znanja, ali je znanje zanimljivije od promatranja. n Johann Goethe Umjetnost je uvijek bila neovisna o životu i na njezinoj se boji nikad nije odražavala boja zastave nad gradskom tvrđavom. n Viktor Šklovskij Nadgrobni spomenici, kako stare, sve više tonu u zemlju i nestaju baš kao i uspomene na mrtve, koje za našega života polako odlaze u zaborav. n Orhan Pamuk Putnik bez znanja, isto je što ptica bez krila. n Gulitan Saadi Sve što je javno štampano, treba biti i javno kritizirano. n Miroslav Krleža 20 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

AMERI^KA UROTA U PARIZU!?

Ruska televizijska kuća emitirala je emisiju u kojoj redoviti gost i "stručni politički analitičar" tvrdi da su napad na satirički tjednik Charlie Hebdo izvele američke obavještajne agencije. Aleksej Martinov je u razgovoru za LifeNews sugerirao da su obavještajci SAD-a izveli napad kako bi sabotirali globalne napore usmjerene protiv islamističkog terorizma, koje prema njegovim riječima predvodi Rusija.

Martinov je također ustvrdio da je napad izveden kako bi se Francuska prisilila na zadržavanje sankcija protiv Rusije.

Portal Vox, koji javlja o neobičnom prilogu, iako nevoljko ulazi na "teritorij teorija urota" piše da je razgovor potrajao 10 minuta u kojima su gledišta analitičara predstavljena kao činjenice i bez osporavanja.

Televizijska mreža je prilog najavila i na Twitteru: "Politički analitičar Aleksej Martinov: Teroristički napad u Parizu namješten od obavještajnih agencija SAD-a".

Martinov u prilogu između ostalog tvrdi da Sjedinjene Države žele pojačati strah od terorizma kod Evropljana, kako bi evropske vođe učinile ovisnima o protuterorizmu i zacementirale američku hegemoniju u Europi.

LifeNews je privatna TV mreža koja ne skriva naklonost prema predsjedniku Putinu, a u Rusiji gledanošću nadmašuje dio velikih državnih televizija. Portal Vox u komentaru priloga ističe da se privatni mediji u Rusiji nakon 2012. godine sve češće i bez ustezanja dodvoravaju predsjedniku Putinu i dobrim dijelom

kopiraju, pa čak i nadmašuju državne medije u promoviranju političkih smjernica Kremlja.

Prema pisanju Vox-a, teorije urote koje ocrnjuju Zapad i slave pravednost Rusije su postale sastavni dio "medijskog folklora", što se pogotovo moglo vidjeti nakon rušenja malezijskog zrakoplova u Ukrajini.

Kako to opisuje književnik Peter Pomerantsev u svojoj novoj knjizi o životu u Putinovoj Rusiji s nazivom "Ništa nije istinito i sve je moguće", građani vjeruju u ono što im se isporučuje putem televizijskih ekrana.

"TV je jedina snaga koja može ujediniti i vladati i vezati ovu zemlju. To je središnji mehanizam novog tipa autoritarnosti koji je puno suptilniji od soja kojeg smo imali u dvadesetom stoljeću," kaže književnik.

RUPE NA SUNCU

Tamnu rupu na Suncu, stotine puta veću od Zemlje, opazila je na Novu godinu NASA-ina letjelica Solar Dynamics Observatory. Tamna oblast nepravilnog oblika prostire se na dužini od oko 400.000 km i ukupna površina joj je 410 puta veća od površine Zemlje.

"Koronalne rupe su oblasti u Sunčevoj koroni, gdje se magnetsko polje pruža u vanjski prostor, a ne spušta se poput petlji ka Suncu, kao što je to uobičajeno", rekao je Muhamed Muminović iz Astronomskog društva Orion Sarajevo.

Naelektrisane čestice koje se kreću duž silnica magnetskog polja u tim zonama najvećim dijelom napuštaju vanjske slojeve Sunca. Čestice koje napuštaju Sunce imaju slabiji sjaj od onih koje se vraćaju na njegovu površinu i zbog toga koronalne rupe izgledaju tamnije.

SEKUNDA VIŠKA

U mjesecu junu, tačnije 30. juna ove godine, imat ćemo jednu sekundu više u danu, tako da će sat prije ponoći trajati ukupno 3.601 sekundu. Kao i prestupne godine, prestupne sekunde događaju se kako bi se naše vremenske mašine uskladile sa prirodom.

Prestupne godine imamo zato što Zemlji ne treba tačno 365 dana da se okrene oko Sunca. No, kako Zemljina rotacija postepeno usporava, periodično se umeće "zaostala" sekunda, piše IFL Science.

Taj posao obavljaju stručnjaci iz svjetskih opservatorija kako bi se uskladili naši satovi sa usporenim okretom Zemlje oko svoje osi.

SEKS IDE SA RA^UNARA

2015. godina donijela je i promjenu ustaljenih trendova. Barem je tako u slučaju jedne od najpopularnijih internetskih porno stranica Pornhub, čiji godišnji pregled iznosi 78,9 milijardi pogledanih uradaka, što u prijevodu znači 11 njih na svakog čovjeka na svijetu.

Ono što je posebno zanimljivo jest podatak da je značajno porastao udio korisnika koji sadržaje za

odrasle gledaju preko svojim mobitela i tableta i to za 12, odnosno 20 posto. Paralelno s tim, smanjuje se broj korisnika koji porno sadržajima pristupaju sa svojih računara i to za čak 13 posto na globalnoj razini. Inače, popularna stranica najviše korisnika bilježi u SAD-u, Kanadi, Velikoj Britaniji, Irskoj i Norveškoj, prema pisanju The Independenta.

No, ti se podaci mijenjaju od zemlje do zemlje. Tako npr. u Njemačkoj većina korisnika i dalje takve filmove gleda sa svojih računara, dok Amerikanci za to više koriste svoje pametne telefone.

Zaključak? Seks se i dalje odlično prodaje, samo se trendovi mijenjaju.

NOVI KINESKI NAPAD NA S.A.D.

Kinezi uskoro napadaju američko tržište automobila. Odabrani model za proboj je crossover GS4 koji će ondje predstaviti kineski Guangzhou Automobile Group Co., Ltd.. Naime, ova kompanija već godinama za domaće tržište proizvodi modele Fiata, Honde, Isuzua, Mitsubishija i Toyote, a sada kreće u ofenzivu na strana tržišta i to novim crossoverom.

Ovaj sportski crossover pod nazivom GS4, kao i ostali dugoiščekivani modeli, bit će otkriven na ovogodišnjem salonu automobila u Detroitu. Podsjetimo, za pokretanje cross overa brinut će se 1.3-litreni i 1.5-litreni turbo motori još uvijek nepoznate snage.

RE^ENO

UPAM]ENO

Najjednostavnije su istine do kojih se najkasnije dolazi. n Ludwig Feuerbach Bez umjetnosti nemoguće je shvatiti psihičku strukturu čovjeka. n Josef Beuys Milostinja jednako ponižava onoga koji je prima i onoga koji je daje. n Anatole France Kad je nešto dobro rečeno, nemaj skrupula: uzmi i prepiši. n Anatole Feance Štedljivo hvali, a još štedljivije kudi. n Lucius Annaeus Seneca Rat nije ništa drugo do državna politika nastavljena drugim sredstvima. n Karl Clausewitz Ciljajte visoko, ciljajte prema nečemu što će donijeti promjenu, a ne prema onome što je sigurno i što je lako napraviti. n Peter Drucker Sto je jedino mjesto uz koje se ne dosađujemo već tokom prvog sata. n Jean Brillat Savarin Radije bih da ljudi nešto nauče dok ih zabavljam, nego da se zabavljaju dok ih pokušavam nečemu podučiti. n Walt Disney Snagu, iskustvo i samopouzdanje skupljaš svaki put kad zastaneš i pogledaš strahu u lice. Moraš učiniti ono što ne možeš. n Eleanor Roosevelt Teže je razbiti predrasudu nego atom. n Albert Einstein 16. januar 2015. Spektar, broj 32 21

DNEVNIK OSTARJELE FRAJLE

NEČIJI DEMONSKI SNOVI

Nije li u Kur’anu izričito naređeno da musliman, samo ako je napadnut, može da digne oružje na drugoga?

7. januar: Skupljajući građu o porastu nacionalizma u Francuskoj, nailazim na članak o Dominique Venneru (1935.), esejisti i piscu koji se ubio u maju 2013. ispred oltara katedrale Notre Dame u Parizu. U oproštajnom pismu je saopštio da se ubija “ispred ogromne opasnosti koja prijeti otadžbini i Evropi ».

Poručio je da se odriče ostatka svog života da bi se reagovalo protiv «otrova duše i protiv individualnih ljudskih želja u invaziji koja uništava naš ukorijenjeni identitet, posebno familiju». Potcrtao je da se ne može više ignorisati «stvarnost afričkom-agrebanske imigracije» koja unosi promjene u sastav evropske i francuske populacije »od čega Evropu treba zaštititi”.

Vennerovo samoubistvo su nacionalistički Front Nacional (FN), ekstremna desnica Francuske i nacionalisti Evrope ocijenili kao veliku žrtvu, a njega

22 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

nazvali « modernim samurajem»!

Zrno straha i sumnje klija u meni.

Kakva je to intelektualnost koja u drugima nalazi uzrok problema i manifestuje nezadovoljstvo, čak do nasilja nad sobom, a radi nespremnosti da se prihvate neminovne promjene u svijetu uzrokovane globalizacijom, uznapredovanom

Kakva je to intelektualnost koja u drugima nalazi uzrok problema i manifestuje nezadovoljstvo, čak do nasilja nad sobom, a radi nespremnosti da se prihvate neminovne promjene... tehnikom komunikacija i saobraćaja? Zar toj inteligenciji nije jasno da se radi o nezaustavljivim tokovima razvoja čovječanstva i da je postalo nemoguće zatvaranje u nacionalne

Piše: Nermana Begagić države? Zar nisu mnoge velike kulture i narodi, razvojem čovječanstva, već nestale i taj tok promjena postao nezaustavljiv.

Pišem nagnuta nad papir dok Emir ulazi u biro da mi saopšti da se desilo nešto užasno: Dvije maskirane osobe su upale u redakciju satiričnog lista «Charlie Hebdo» i ubile 12 članova redakcije. Inače, list tavori na ivici egzstencije, jer već godinama ima sve manji broj čitalaca. Na snimku bijega terorista čuje se kako viču "Alahu ekber" i "Osvetili smo Muhameda"!

Sleđeni smo, jer ako je ovo kazna za karikature, ona nije, ubijeđeni smo - islamska.

Posljednji Božiji poslanik je izričito tražio da se njega smatra čovjekom sa dobrim osobinama i manama, kao i svakog drugog, a zabrana crtanja njegovog lika je uvedena da bi se spriječila idolatrija.

Nije li u Kur’anu izričito naređeno da musliman, samo ako je napadnut, može da digne oružje na drugoga?

U Francuskoj živi preko tri miliona muslimana. Kakve posljedice po njih može imati ovakav akt? Strah i anksioznost su u svima nama, kao da smo svi odjednom postali mete!

Neko je na Twitteru napisao, u tim prvim satima nakon ubistva - "Je suis Charlie", i to je preuzeto kao moto, parola prkosa u cijeloj Francuskoj, koja se širi nevjerovat-

nom brzinom, prelazi granice, ujedinjuje nas, ali strah ostaje.

8. januar: Vijesti u 12,39h. Dva brata, Francuzi, pod sumnjom da su izvršili zločin u policijskom su okruženju. Misli se da se živi neće predati i da će sve učiniti da umru kao mučenici. Kome treba njihova smrt, a kome prenos njihove opsade direktno preko televizije?

Treba nam da izađu živi i da čujemo ko i zbog čega je naručio ovaj strašni zločin kojemu smo svjedoci ovih dana? Treba nam istina.

Samo što se smirila jedna svijetu proklamovana opasnost, od komunizma, u što su ubijedili ljude na Zapadu, proizvedena je druga islamisti. Spašavajući nas, ubijaju nas i pomažu da se ubijamo međusobno.

Otrovan je zrak i otrovan čovjek.

Postali smo roba. Nasuprot masi, neki žele bar na trenutak osjećaj moći nad ljudima, umjesto nad samim sobom! Tužni su čovjekoliki jutros i teško je jutro! I što je najgore, znam da sam i ja među njima i da smo svi zarobljenici nečijih demonskih snova.

11. januar i dalje: Javljaju, pokazuju snimke, intervjuišu svjedoke… dugi lanac terora i smrti je prekinut smrću onih koji su bili izvršioci zločina u “Charlie Hebdo”. I oni su bili nečija djeca i oni su odnijeli u smrt svoju mladost, i za njima će

U Francuskoj živi preko tri miliona muslimana.

Kakve posljedice po njih može imati teroristički akt u Parizu? Strah i anksioznost su u svima nama, kao da smo svi odjednom postali mete... bliski plakati. Čemu sav ovaj strašni besmisao? Zašto se postaje antisemit, zašto i odakle ovaj bešćutni islamski fundamentalizam, čemu nasilno uvođenje demokratije kod drugih, zašto organizovani teror od organizacija, nekada i država? Zašto čovjeku više od sreće znači moć?

U 12 palim televizor i gledamo prenos skupa sa Trga Republike u Parizu gdje su došle stotine hiljada ljudi da zajedno izraze svoju solidarnost protiv mržnje, za slobodu riječi, da pokažu da nas nije strah

od terorista. Ali kojih sve i čijih?

Koloni su se priključili, ruku pod ruku, François Hollande, Angela Merkel, Mariano Rajoy, David Cameron, Matteo Renzi, Juncker (predsjednik Evropske Komisije), Obamin ministar pravde i čak generalni sekretar NATO-a! Imena koja smo čitali kada je počinjao rat i raspad drugih zemalja. Znamo mi svi za Siriju, Irak, Libiju, Mali, centralnu Afriku, dodala bih i našu Jugoslaviju.

Marina Le Pen, današnji predsjednik FN, nije pozvana na skup da stoji u blizini predsjednika. Kamera je prikazuje u masi kako pjeva Marseljezu. Uz globalno tržište, idu i želje za globalno osvajanje svijeta.

Nacionalizmi, svi fanatizmi, ali i humanizmi su osuđeni da propadnu.

Prosječan građanin svijeta traži intelektualnu nirvanu i ne želi da ga se u njoj ometa. A ipak, ostaje odgovornost na svakom od nas za svaki postupak i svaku riječ. Nismo li, svako od nas, po jedan fitilj ili jedan cvijet na zemlji koja je tek usputna stanica naše probuđene duše u neraskidivom društvenom biću Planete?

Totalna propast ili okretanje ljudskoj sreći, pitanje je sad?

16. januar 2015. Spektar, broj 32 23

TRAGIČNE ISTORIJSKE PARALELE

ŠTA POVEZUJE ARKANOVCE I TERORISTE IZ PARIZA Kroz svoje pismo upućenoj našoj javnosti, bivša portparolka Carla del Ponte i poznata francuska novinarka povezuje masakr u Parizu sa bestijalnim orgijanjem Arkanovih i drugih krvožednih grupa po Bosni i Hercegovini

O

naglom kraju bezbrižnosti nakon šokantnog smaknuća novinara i karkaturista u Parizu ne treba da vam pričam.

Vama je to sve poznato. Čim je Evropa odustala od odbrane Sarajeva, protiv nedemokratske sile, zajedno smo uvidjeli opasnost koja se nadvila nad Starim kontinentom.

Istina, mnogo sam mislila o vama ovih dana u Parizu, uz gorki osjećaj déjà vua (već viđenoga).

Savez ekstremista: Čak su oni u crno odjeveni napadači, koji su u redakciji lista Charlie Hebdo (Šarli Ebdo) prozivali imenom svoje mete i pucali u jednog po jednog u glavu ili u srce, ličili po svemu na Arkanovce.

I način na koji se Francuska digla na noge protiv svake vrste fanatizma me podsjetio na predratne mirovne proteste na sarajevskim ulicama. Bolje od mene znate da, ma koliko važan, građanski otpor nije dovoljan da se razbija dinamika prirodnog savezništva između ekstremističkih manjina.

Bili crni ili zeleni, fašisti dijele svakako zajednički cilj, a to je uništavanje svake slobode i svake vrste multikultularnosti u oduvijek multikulturalnoj Evropi A nista čudno da je Francuska na udaru kad od svih evropskih država 24 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

U crno odjeveni napadači na redakciju lista Charlie Hebdo prozivali su imenom svoje mete i pucali u jednog po jednog u glavu ili u srce, ličili su po svemu na Arkanovce. I način na koji se Francuska digla na noge protiv svake vrste fanatizma, podsjetio me na predratne mirovne proteste na sarajevskim ulicama... ima najveći broj i Jevreja – 600.000, i muslimana - oko 5 miliona, te je prva sekularna republika temeljena na «liberté-égalité-fraternité» /«slo-

Teroristička Arkanova horda

Piše: Florence Hartmann boda-jednakost-bratstvo».

Za razliku od Vas u BiH, malo ko je razumio da Charlie Hebdo nije ciljan zbog jedne karikature kao što nije Oslobođenje sravnjeno sa zemljom zbog jedne naslovne stranice nego zbog simbola slobode i pluralizma koji je u ratu predstavljalo.

Voljen od idiota: Antiklerikalni, u duhu francuske revolucije i njene svjetle strane koja je izrodila prvu deklaraciju o ljudskim pravima u svijetu, Charlie Hebdo je oduvijek bio na prvoj borbenoj liniji protiv jednoumlja, nasilje i mržnje. Kad su hladnokrvne ubice upale u redakciju 7. januara, prvi nedjeljni sastanak

u novoj godini bio je posvećen borbi protiv ksenofobija, uključujući i islamofobiju. Denuncirali su svaku instrumentalizaciju religije, braneći Muhameda u jednoj karikaturi gdje kaže na račun fanatika: «Teško je meni biti voljen od idiota.»

Mnoge sličnosti vidim između erdutskih mladića, besposlenih i lakog plijena za manipulaciju, koji su bili u redovima Škorpiona 1995. i ovih mladića iz Francuske koji su ubili četvoricu karikaturista, koji su bili moderna inkarnacija Montesquieua, Voltairea, Rousseaua i Diderota.

Pozivali se i jedni i drugi na naciju, vjeru i odbranu samoproklamovane bespravne države krojene krvlju da bi legitimisali nelegitimno i uključili se u specijalne jedinice, te postali ubitačne pesnice ludila svojih fanatičnih poglavara. Jedni i drugi su blagoslovljeni za zločine koje su počinili od strane svojih vjerskih predstavnika.

Kompromis sa ovim prvima je doveo do novog genocida u srcu Evrope. Takva zaslijepljenost se ne smije ponoviti.

Uspon desnice: Sami znate, dragi prijatelji, da nema tu nikakvog sudara civilizacija, jer univerzalne vrijednosti pripadaju

Hladnokrvne ubice iz Pariza

cijelom svijetu, a fanatizam nikad neće biti jedna civilizacija. Fašizam nema boje ni vjere, iako su, kroz

Naravno da se zbog djela jedne šake fanatika iz njihovih redova, muslimani Evrope plaše antimuslimanske reakcije i još bržeg uspona ekstremne desnice, kao što se Bosna i Hercegovina plaši dalje izolacije i guranja izvan evropske porodice kojoj pripada... historiju, sve religije u određenom trenutku proizvele opskurantizam i neki oblik fašizma.

Naravno da se zbog djela jedne šake

Masovni protesti u glavnom gradu Francuske

fanatika iz njihovih redova, muslimani Evrope plaše antimuslimanske reakcije i još bržeg uspona ekstremne desnice, kao što se Bosna i Hercegovina plaši dalje izolacije i guranja izvan evropske porodice kojoj pripada. Vijekovima, Bosna i Hercegovina je dokazivala da islam nije nekompatibilan sa Zapadom, iako sada jedna radikalizirana manjina pokušava izmisliti novi anti-zapadni i ratni islam.

Svjesna sam da se poneki tajno raduju što nam se ovo dešava jer je prije dvadesetak godine Evropa izdala svoje vrijednosti u Bosni.

No passaran: Dragi prijatelji, računam na vas kao što ste mogli na mene tada računati, da ih ubijedite da, umjesto toga, Bosna i Hercegovina može dići svoj glas i upozoriti i Francusku i cijelu Evropu na zamke u koje smo vas gurali i koje treba izbjegavati da bi se spriječila dalja radikalizacija i sektaštvo sa različitih strana.

U 21. vijeku, na Starom kontinentu, nastavlja se umirati zbog slobode izražavanja, zbog etničke ili vjerske pripadnosti, zbog političkog opredjeljenja, kao u Norveškoj nakon Breivikovog ubilačkog pohoda 2011. Čak se ratuje i u Ukrajini.

Nemojte ostati po strani. Svi zajedno moramo sve učiniti da zaustavimo fašiste svih boja: No passaran!

16. januar 2015. Spektar, broj 32 25

BOSANSKI MUSLIMANI U NJEMAČKOJ

PROTIV PEGIDE I TERORA Sve veći broj Nijemaca, među njima i muslimana iz Bosne i Hercegovine, podiže svoj glas protiv pokreta koji se bori protiv navodne islamizacije Zapada.

Bošnjaci se, kako kažu, bore i za svoju zemlju – Njemačku

O

no što su rekli bivši njemački predsjednik Christian Wulff i kancelarka Angela Merkel „da je islam dio Njemačke“, Mustafa Burnić odavno zna. „Ja sam njemački musliman. Imam bh. pasoš, govorim bosanski, u Bosnu rado idem, ali sam ovdje rođen, ovdje sam odrastao. Ovdje su mi prijatelji. Ovo je moja zemlja“, kaže Mustafa iz Hamma koji se nalazi u njemačkoj saveznoj zemlji Nordrhein-Westfalen.

Odgovorna sloboda: Mustafa kaže da mu je drago što je sve veći broj ljudi protiv pokreta koji se bori protiv navodne islamizacije Zapada (Pegida). „To je dokaz funkcionisanja društva koje želi pokazati da je njegov svijet drugačiji i da će se za njega boriti. To najbolje vidim u razgovoru s radnim kolegama“, kaže Burnić.

Ovaj pokret je nedavno podnio zahtjev da bude priznat kao 26 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

„društveno korisno udruženje“. To znači da će donatori tog pokreta kroz porez moći vratiti dio doniranih sredstava.

Edin Atlagić, predsjednik Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj, kaže da se ne smije potcijeniti

Čak 40 odsto anketiranih osjeća se zbog muslimana u Njemačkoj kao „stranac u sopstvenoj zemlji“.

Svaki četvrti bi čak zabranio muslimanima doseljavanje u Njemačku... činjenica da veliki broj, kako kaže, „naših sugrađana nemuslimana, usljed sveopće prisutne slike o islamu i muslimanima u javnom mnijenju, gaji određene simpatije i razumijevanje prema tom pokretu“. „Smatram da se i Bošnjaci moraju otrgnuti iz svog, manje više, konformističkog odnosa prema tim i sličnim pojavama. Nema slobode bez

odgovornosti“, kaže Atlagić. On smatra da društvena i građanska odgovornost zahtijevaju da se i Bošnjaci u Njemačkoj svim raspoloživim demokratskim sredstvima intenzivnije uključe u obračun sa ovom pojavom.

Procenti za brigu: „Najprije ćemo kroz isticanje vlastitih primjera uspješne integracije razbijati predrasude o islamu i muslimanima. Na taj način jačat ćemo i poziciju njemačkih političkih predstavnika, ali i sve većeg broja naših sugrađana nemuslimana, koji ovih dana staju u odbranu islama i muslimana. Muslimani su najviše bili na gubitku kada su se zatvarali.

Potrebno je da se mnogo šire otvorimo prema ovom društvu i našim sugrađanima“, ističe predsjednik Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj, Edin Atlagić.

Prema rezultatima istraživanja javnog mnijenja fondacije Bertelsman, 57 odsto nemuslimanskih građana Njemačke doživljavaju islam kao

opasnost. 2012. godine bilo ih je 53 odsto. Osim toga, 62 odsto ispitanika smatra da se „islam ne uklapa u zapadni svijet“, a prije dvije godine je to mišljenje zastupalo svega 53 procenta. Čak 40 odsto anketiranih osjeća se zbog muslimana u Njemačkoj kao „stranac u sopstvenoj zemlji“. Svaki četvrti bi čak zabranio muslimanima doseljavanje u Njemačku. „Jačanje Pegide također pothranjuje stereotipe upravo u onim sredinama gdje nije zastupljena multikulturalnost. Nespremnost za nošenjem sa postojećim socijalnim problemima upravo dovodi do političkih stavova, gdje se paušalno problemi u društvu artikulišu ka jednoj grupi, u ovom slučaju muslimanima“, kaže Meho Travljanin predsjednik Islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Berlinu.

kao musliman sam obavezan da poštujem zakone zemlje u kojoj se nalazim. Stvaranje paralelnog društva mi ne pada na pamet“, kaže Burnić.

Bošnjaci u Njemačkoj tome i ne teže. Saradnja sa lokalnim vlastima, policijom i drugim vjerskim zajednicama se ubraja u svakodnevne poslove kako vjerskih tako i kulturnih i sportskih udruženja.

Predsjednik Islamskog kulturnog

Ja kao musliman sam obavezan da poštujem zakone zemlje u kojoj se nalazim.

Stvaranje paralelnog društva mi ne pada na pamet, kaže Burnić... centra Bošnjaka u Berlinu kaže da

Suživot i saradnja: Predrasude je taj centar član Islamforuma pri su najveći problem, smatra i Mustafa Burnić, koji sebe ne smatra „manjim Nijemcom od nekog ko se na ovaj način `navodno` bori za Njemačku“. „To je grupa neonacista. Možda sam više ja sa bh. pasošom u džepu platio poreza u Njemačkoj nego oni. Svojim dobrovoljnim radom u vjerskim i drugim udruženjima doprinosim jačanju demokratije i slobode u ovom društvu. Često se diskutuje o tome da li islam paše uz demokratiju. Naravno da paše. Ja

Berlinskom senatu i da redovno organizuje tribine, dijaloge, okrugle stolove i konferencije o postojećim socijološkim izazova u pogledu muslimanskog života u Njemačkoj. „Tačno je da, kada se upoznamo, bolje se razumijemo. Najbolji primjer je nedavna posjeta generalnog sekretara Kršćansko-demokratske unije CDU (op. a. stranke na čijem je čelu Angela Merkel), Petera Taubera, koji je bio zadivljen da mi u našim džamijama ne problematiziramo samo društvene probleme,

Edin Atlagić, predsjednik Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj

nego da smo i integrativini dio Berlina. Imamo generaciju mladih uspješnih ljudi, koji smjelo propagiraju svoju kosmopolitsku berlinskomuslimansku zbilju. Samo prošle godine je bilo preko 50 susreta na polju interkulturalne saradnje“, ističe Travljanin.

Nedolične teme: Edin Atlagić, predsjednik Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj (IZBNJ) za Deutsche Welle je također podsjetio da u Njemačkoj živi nekoliko miliona muslimana i da su oni, prije svega „lojalni i vrijedni građani, uposlenici, porezni obaveznici, privrednici, studenti, učenici. Zatim brižni roditelji koji vode brigu o odgoju i obrazovanju svoje djece.

Na taj način oni svojoj djeci osiguravaju perspektivu i doprinose prosperitetu ovog društva. Ta činjenica se nažalost često potiskuje“, kaže Atlagić. „Takve i činjenice da nisu svi muslimani teroristi najviše zaboravljaju mediji“, kritičan je Burnić: „Pogledajte biografiju atentatora u Parizu. To su kriminalci, koji nemaju nikakve veze sa islamom.

Mediji nažalost jure za senzacionalističkim temama, ali nikako da obrate više pažnje na pozitivne primjere. Temelji za moje razmišljanje su udareni u porodici, ali i ovdje u Njemačkoj. Potpuno se slažem s onim što se od nas muslimana traži, a to je da se prilagodimo zakonima zemlje u kojoj živimo“. „U većim gradovima smo kao muslimani integrisani u društvu.

Nažalost, situacija je drugačija u manjim sredinama. I dalje se susrećemo sa nekoliko problema od kojih izdvajam potrebu za islamskim grobljima, dušebrižništvom u bolnicama i zatvorima kao i vjeronauku u školama“, podsjeća Travljanin.

Mehmed Smajić/DW 16. januar 2015. Spektar, broj 32 27

JEDAN “PROROČANSKI” ROMAN

MUSLIMAN ĆE 2022. GODINE POSTATI PREDSJEDNIK FRANCUSKE!

K

Prognozira se to u romanu „Pokoravanje“, novoj knjizi najčitanijeg francuskog pisca Mišela Uelbeka, koja je objavljena na dan kada je izvršen atentat na redakciju lista Šarli Ebdo

njigu „Pokoravanje“ trebalo bi čitati "hladne glave", preporučuje recenzentkinja jednog velikog njemačkog lista. Iako će knjiga poznatog francuskog autora Mišela Uelbeka (Michel Houellebecq) u Njemačkoj biti objavljena 16. januara, o njoj se znatno ranije počelo naveliko da diskutuje. Pritom je većina sigruno još nije pročitala.

Ostati "hladne glave" prilikom čitanja, za mnoge neće biti lako, posebno nakon dramatičnog događaja u Parizu.

Radikalni fanatici: I u Njemačkoj je malo "hladnih glava", 28 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

čak i među urednicima feljtona.

Tako su neki ugledni mediji govorili

Kako bi spriječili da Le Penova postane predsjednica, građanske partije i socijalisti u ovoj izmišljenoj, futurističkoj priči odlučuju da podrže umjerenog muslimanskog kandidata Mohameda Ben Abija... o romanu u kome jedan „radikalni musliman“ postaje predsjednik Francuske. To je totalno pogrešno i još jednom pokazuje da u atmosferi

žučnih rasprava, umjetnost lako može da završi pod točkovima.

Fenomen je poznat. Kada je Salman Rušdi 1988/89. objavio roman „Satanski stihovi“ i kada mu je Iran izrekao fetvu (smrtnu presudu), malo koga je zanimalo šta zaista piše u knjizi. Slučaj Rušdi, a sada i nova knjiga Mišela Uelbeka, potvrđuju jedno: radikalnim fanaticima nije do umjetnosti i literature, već samo do sprovođenja njihovih ciljeva. Ali barem bi prosvijećeni svijet trebalo da zadrži diferenciran pogled na stvari.

Uelbek je najuspješniji savremeni francuski autor. Njegove knjige

prevedene su na više od četrdeset jezika. Njegov šesti roman „Pokoravanje“ u prvom redu je književni događaj. U njemu autor razvija jednu društveno-političku viziju svoje domovine u budućnosti.

Zaista je na kraju na čelu La Grande Nation muslimanski predsjednik. Ali on nije radikalni musliman, već harizmatičan i pametan čovjek sa vizijom, koji sanja o velikoj i snažnoj Evropi.

Može biti da je Uelbek svom romanu time htio da da više vjerodostojnosti i da je htio da se suoči sa optužbama da piše protiv jedne svjetske religije. Ali najprije je potrebno konstatovati: „Pokoravanje“ predstavlja viziju francuskog društva, bogatu nijansama, sa mnogo međutonova.

Mišel Uelbek je i ranije kritički pisao o islamu

Predizborni košmar: Knjiga ne građanska desnica se smanjila. Poslije velika industrija. nudi polemiku, već razvija literarnu panoramu u kojoj akteri iz različitih društvenih slojeva – najčešće u razgovoru sa glavnim junakom – izražavaju svoje mišljenje. Ta glavna figura je Fransoa, profesor književnosti, koji se u intelektualnim krugovima ranije proslavio radom o francuskom predstavniku „dekadentne literature“ Jorisu-Karlu Hojsmansu.

Uelbek predstavlja Fransoaa kao usamljenog čovjeka, nesposobnog za uspostavljanje dubljih veza sa ljudima. On strahuje od fizičkog propadanja i opsjedaju ga suicidne misli. Prijatelja u suštini nema. U slobodno vrijeme sastaje se sa još nekoliko preostalih poznanika ili pije, okružen knjigama. Ponekad se sastaje sa prostitutkama. Tipična Uelbekova figura, kakva se susreće i u njegovim ranijim romanima.

Sve se to dešava uoči predsjedničkih izbora u Francuskoj u godini 2022.

Nacionalni front Marin Le Pen je dominantna politička snaga u zemlji, socijalisti i jedno muslimansko bratstvo približno su jednake snage,

drugog predsjedničkog mandata Fransoa Olanda, zemlja nije u u stanju da se izvuče iz ekonomske i društvene krize.

Uoči izbora se prolivala krv u obračunima sličnim građanskom ratu.

Poslije izbora vraća se mir.

Smanjuje se nezaposlenost, kao i stopa kriminala...

Kako bi spriječili da Le Pen postane predsjednica, građanske partije i socijalisti odlučuju da podrže umjerenog muslimanskog kandidata Mohameda Ben Abija.

Islamska pravila: To što slijedi je polagano i iznenađujuće mirno preuređenja francuske države. Uoči izbora se prolivala krv u obračunima sličnim građanskom ratu. Poslije izbora vraća se mir.

Smanjuje se nezaposlenost, kao i stopa kriminala. Podstiču se poljoprivreda i zanati, koji doživljavaju procvat. Ceh mora da plati

Naravno, i to ima svoju cijenu, ne prećutkuje Uelbek. Žene nestaju sa tržišta rada. Mijenja se školski i obrazovni sistem, podstiču se muslimanske institucije, ali vjerska sloboda postoji.

Svaki čitalac mora sam da se zapita, koliko ironije Uelbek unosi na pojedinom mjestima. Naravno da želja autora nije islamska država u Francuskoj.

Uelbek nije štedljiv u kritici islama, ali on ne polemiše. Ono što u najvećoj mjeri iritira u ovom literarnom djelu je što Uelbek svoj scenario budućnosti predstavlja naizgled trezveno i bez velikih emocija. Ali to je za njega tipično.

Tako se i u ranijim djelima odnosio prema drugim spornim temama kao što su kloniranje ili globalizacija. Uelbek opisuje trezveno i lakonski, često i veoma duhovito, ali on ne vrednuje. A to je iskušenje za čitaoca. Na tom iskušenju su već Francuzi, gdje je knjiga došla u knjižare upravo na dan gnusnog terorističkog napada, 7. januara.

Jochen Kürten/DW 16. januar 2015. Spektar, broj 32 29

TERORIZAM NAŠ SVAGDAŠNJI

KO VIDI ČITAVU ŠUMU, A KO SAMO GRANČICU? I ekstremno nastrojeni kršćanima, muslimani, hindusi ili jevreji ponašaju se na isti način: oni ne žele prihvatiti da neko, ko s njima ne dijeli isti sistem vjerovanja, uopšte ima nešto za reći. Svojom arogantnom kratkovidošću oni terorišu druge

K

ada se nešto krupno u svijetu desi i kada se po ko zna koji put svi zapitamo u kolikim postocima kod drugih, ali i kod sebe, primjećujemo naznake takozvanog „devijantnog ponašanja“, najednom postanemo svjesniji činjenice koliko svakodnevno na bezbroj načina (prikriveno ili otvoreno, suptilno ili grubo), doslovno terorišemo jedni druge, doprinoseći tako umnožavanju i gomilanju terorizma u svijetu.

Nekome može izgledati van svake pameti poređenje sa nekom zamaskiranom osobom koja do zuba naoružana prijeti drugima na

Planeta u procesu “liječenja” 30 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

javnom mjestu, ali dozvolit ćete nekoliko usputnih digresija iz našeg svakodnevnog života...

Ugroženi prostor: Ako ste vozač, koliko puta vam se desilo da niste mogli krenuti sa mjesta na kome ste

Različitim oblicima psihičkog i fizičkog terora svakodnevno smo izloženi na ulici, u javnom prevozu, na radnom mjestu, čak i u vlastitom domu... parkirali vaš automobil, zato što je tik iza vas, svog „ljubimca“ parkirao

Piše: Šefik Avdagić njegov gazda koji je sebi najpreči na svijetu? Da li su vam ikada susjedi (komšije) koji stanuju iznad vas i po cijeli dan slušaju glasnu „turbulenciju“ koju oni nazivaju muzikom, bez obzira na vaše stalne žalbe, uzvratili još jačom bukom? Ili ste jedan od bezbroj pokradenih, koga su nakon pronalaska lopova (na osnovu uzetih otisaka u vašoj provaljenoj kući) pozvali na suočavanje sa kriminalcem koji vam je u prisustvu policije, u lice skresao: „Ajde, šta cmizdriš za svojim parama i zlatom, još vam nismo počeli otimat' djecu?!“ Mogli bi nabrajati unedogled slične primjere bahatog ponašanja, manifestacije moći jačeg nad slabijim, bezosjećajnosti, očigledne nepravde počinjene pred onima čiji je posao da štite žrtvu i postupaju po zakonu. Sve su ovo različiti oblici psihičkog i fizičkog terora kojem smo na ulici, u javnom prevozu, radnom mjestu i u vlastitom domu svakodnevno izloženi.

Da od jednog oblika terora prema „nevinim“ građanima nisu imuni i državni organi gonjenja (policija), to je nedavno u jednom svom osvrtu pripomenuo i naš književnik Abdulah Sidran, navodeći slučaj jednog penzionera koji je zbog prelaska ulice nedaleko od označene „zebre“ morao platiti kaznu (40

KM). Pitajući se zašto policije, niti ikoga iz njihove službe i struke, nikad nema „na licu mjesta“ kad neko premlaćuje starca, kad neko djetetu otima mobitel, kad trojica jakih gaze jednog, slaboga(?), pjesnik se u nastojanju da imenuje ovu „pojavu koja se zbiva tu, pred našim očima, u prostoru između ljudskog merhameta i državnoga pendreka“, prisjetio jednog pametnog čovjeka koji je našu državu nazvao „fiskalnim teroristom“.

Grančica ili šuma: Kako vidimo, gdje god je na djelu ugroženo vaših „metar sa metar“ prostora (ili barem još onoliko koliko „baca“ vaša sjena) - gdje god je ugroženo vaše pravo na miran, normalan, pristojan, civiliziran i ljudskim zakonom uređen životni prostor - tu se ispoljava neki od oblika svakodnevnog terorizma. Pa iako sam pojam terorizam vuče korijen iz latinske riječi terror-terrere, što znači plašiti, zastrašivati, jeste li primijetili da po zvuku on podsjeća na našu riječ „teritorija“, kao da sama jezična struktura ukazuje na ono što je u vezi sa terorizmom najbitnije?!

A sada, nakon kratkog osvrta na ugroženost životnog prostora, red je da se kroz analizu latentnog terora pozabavimo suštinom, tj. ugrožavanjem nečijeg unutarnjeg (duhovnog) prostora.

Prema pisanju Davida Ickea, autora brojnih bestsellera što se bave raskrinkavanjem svjetskih moćnika koji sustavno rade na uvođenju Novog svjetskog poretka, svi stanovnici planete ovih godina burnog razdoblja buđenja trebaju se zapitati: „Šta ustvari iz svega mogu iščitati, šta u svemu vidim grančicu ili šumu?“ Golema većina ljudi, prema njegovim tvrdnjama, trenutno su „oni koji vide grančicu“ i zbog toga smo se i uvalili u ovaj haos. Šačica njih,

premda im broj stalno raste, su „ljudi koji vide šumu“. Pritom Icke misli sljedeće: ljudi koji vide grančicu su žrtve vlastite kratkovidnosti i ne vide dalje od svoje rase, kulture, religije, profesije, političke preferencije, seksualne orijentacije i društvenog programiranja.

Ljudima koji vide šumu je sve navedeno tek nebitno odvraćanje od šireg problema globalne kontrole i izrabljivanja svih rasa, kultura, religija, profesija, političkih preferencija, seksualnih orijentacija i društvenih programa.

Poznato i nepoznato: „Šuma je opasnost svim vladajućima jer po definiciji znači da ljudi povezuju dijelove (grančice) i vide šta one daju kad ih se posloži skupa.

Jednom kada se dobije potpuna slika, svi dijelovi vlasti i sistema vjerovanja na kojima ona počiva Iako sam pojam terorizam vuče korijen iz latinske riječi terror-terrere, što znači plašiti, zastrašivati, jeste li primijetili da po zvuku on podsjeća na našu riječ „teritorija“... urušavaju se usljed naleta novih uvida koji mijenjaju čitav život. Ako ste dio većega stroja, ali sebe i druge sebi slične vidite kao pojedince koji

djeluju individualno, tada nikada nećete uvidjeti što se uistinu događa. Međutim, jednom kada ugledate stroj, vaša će se percepcija istoga trena promijeniti, a stvarna priroda vašega postojanja postati više nego očita“, ističe David Icke.

Bez obzira o kome je riječ, da li o ekstremno nastrojenim kršćanima, muslimanima, hinduisima ili jevrejima, svi se oni, prema Ickeu, ponašaju na isti način: oni ne žele prihvatiti da neko ko s njima ne dijeli isti sistem vjerovanja ima nešto za reći, jer od svoje grančice ne vide šumu. Njihova arogantna kratkovidnost priječi put otvaranju uma!

Politika i vlast koja proizvodi terorizam širokih razmjera zasnivaju na vjerovanju isključivo u ono što vidimo kao poznato.

U odgovoru na pitanje - šta je zapravo to „poznato“(?), Icke navodi da je to ono za što „vjerujemo da je poznato”, a usprkos tome ugrađeno je u same temelje ljudskog društva. Voditelji vijesti na televiziji govore: „Ono što znamo je…” prije nego što ponove neku službenu priču zakulisno smišljenu kako bi se manipuliralo percepcijom javnosti. Možda je „poznato“ ekipi u studiju, ali to ne mijenja činjenicu da se radi o hrpetini laži.

Znalo se i da je Zemlja ravna ploča, i to je znanje nametano brojnim generacijama u velikim središtima 16. januar 2015. Spektar, broj 32 31

tobožnjeg „obrazovanja“, pa ipak je bila riječ o gomili gluposti. Poznato je samo ono čemu nas podučavaju brojni „priznati“ univerziteti širom svijeta, ali na njima se još uvijek uči samo „ono za što se vjeruje da je poznato“, a istinski se može učiti isključivo razotkrivanjem nepoznatoga! Sve ostalo je puko ponavljanje.

Smisao života: „Kada vaš posao, status, pa čak i osjećaj osobnosti i sigurnosti proizlaze iz poznatoga, tada je prirodan poriv za ignoriranjem i odbacivanjem nepoznatoga. Poznato strahuje od nepoznatoga, kao što se i grančice boje šume, jer što se više razotkriva ono nepoznato, poznato tim više gubi svoju svemoć i prevlast u percepciji. U politici je također vidljiva opreka između grančica i šume. Grančica u politici je vlast, a ne ono što donosi najviše dobrobiti narodu (šuma). To dovodi do toga da je borba za vlast i pobjedu na izborima fokus gotovo svega onoga što se u politici zbiva.

Daleko od toga da se nastoji iznaći najbolje rješenje za narod kojeg političari predstavljaju, cilj je ustvari potkopati političke protivnike na sve moguće načine ne bi li se osvojila ili zadržala ‘vlast’. To se događa širom svijeta oni se prepiru ko će se dokopati grančice, dok šuma za to vrijeme gori i nestaje. Ukratko, ljudi koji vide grančicu vladaju svijetom“, tvrdi David Icke.

Kraj tunela: Pa, ako se nakon svega pitate šta je alternativa stalno rastućoj destrukciji i teroru, gdje je rješnje, u kojem pravcu se moramo kretati da bi, eventualno, jednog dana ugledali svjetlo na kraju tunela? Pošto je svijet u ne tako davnoj prošlosti prošao faze ropstva i iskorištavanja, zatim doba 32 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

procvata ekonomije i industrije koje je praćeno razvojem tehnologije, šta je sljedeće?

Mogući odgovor na ovo pitanje pruža i jedan živući indijski guru Sri Sri Ravi Shankar, utemeljitelj fondacije Umijeće življenja (The Art of Living) koji kaže da, uprkos svemu, čovječanstvo na početku novog milenija postepeno ulazi u

Ljudi koji vide samo grančicu, žrtve su vlastite kratkovidnosti i ne vide dalje od svoje rase, kulture, religije, profesije, političke preferencije, seksualne orijentacije i društvenog programiranja... fazu spiritualnosti. Po njemu, ljudi su se zasitili različitim iskustvima, čak i različitim oblicima udobnosti u životu, zato se javila potraga za nečim drugim, nečim mnogo dubljim što nalaze u sebi. Čini se kako sve više ljudi traga za unutarnjim mirom i smislom života.

Tinjajući vulkan: Ovaj guru ističe da mir nikako nije fenomen koji se dešava kao rezultat krhkih

političkih dogovora. Mir je ono što se rađa kada se osjetiš neustrašivim iznutra i mir se javlja na onom nivou društvene svjesnosti koja pokazuje osjećaj pripadnosti, brižnosti i uključivosti svih. Ovo znanje je potrebno kako bi se uspostavio mir, a samo oni koji su u miru sa samim sobom mogu donijeti mir u svijetu.

Pošto su sa pričom o terorizmu u svijetu ponovo aktivirane „pristalice tolerancije“, veoma je zanimljivo to što o ovom pojmu Sri Sri Ravi Shankar kaže: „Mnogi misle da je tolerancija vrlina, ali je to u stvari negativan pojam. Prema nečemu što ti se sviđa ne moraš biti tolerantan.

Tolerancija ukazuje da ti se nešto iz dubine ne sviđa i u bilo kojem trenutku se može pretvoriti u mržnju. Ona izražava osjećaj odvojenosti, uski um, ograničenost svijesti. Tolerancija je privremeno stanje, to je vulkan koji stalno tinja. To samo znači da zadržavaš u sebi. Prihvaćanje je također negativno. Prihvaćaš ono što nisi u stanju voljeti.

Tolerancija i prihvaćanje idu ruku pod ruku s prosuđivanjem i razdvajanjem. Ne prihvaćaj već voli ljude takve kakvi jesu!

PROROČANSTVA SE (NE) ISPUNJAVAJU

JOŠ JEDNA “LUDA” GODINA Baba Vanga, braća Tarabići i Nostradamus u svojim su predviđanjima za 2015. godinu vidjeli nove ratove, turbulencije, bolesti i opasnosti za svijet

P

redviđanja budućnosti oduvijek su zabavljala svijet. Brojna su proročanstva i brojni su proroci. Od poznate slijepe bugarske proročice koja je prema nekima, zapravo, bila opsjednuta demonima, slavnog Nostradamusa pa sve do srpskih seljaka i pastira braće Tarabića... Poneka od njihovih proročanstava su se navodno ostvarila, a neka se još očekuju... Hm... Živi bili pa vidjeli, iako, ako je suditi prema njihovim proročanstvima za 2015., rijetki će preživjeti...

Od ovog trojca, za ovo naše područje svakako su zanimljiva braća Tarabići koji su navodno već predvidjeli neka velika događanja, poput dolaska Tita na vlast, neovisnu Hrvatsku i raspad Jugoslavije.

"Kad miris izađe iz poljskog cveća, kad milost izađe iz čoveka, kada rijeke izgube svoje zdravlje, nastupit će najveći opći rat. Kad izbije ovaj ljuti rat, teško onijem vojskama koje budnu uzletjele u

Michel de Nostredame - Nostradamus

nebo, a blago onijem vojnicima koji budnu vojevali po zemlji i po vodi", govorio je Mitar Tarabić.

Stručnjaci koji su se bavili "dekodiranjem" Kremanskih proročanstava dvojice pastira objasnili su kako se radi o ratu Rusije i Zapada...

Ako je suditi prema nedavnim događanjima i napetostima između te dvije svjetske vojne sile, sukob nije daleko, a 2015. godina mogla bi biti godina eskalacije sukoba, zasada pismenog i verbalnog.

Baba Vanga nikad nije izričito spomenula 2015. godinu. Iako je dala hronološki pregled događanja na planetu Zemlji, za 2015. nije ništa predvidjela, no za 2014. godinu je najavila veliku patnju čovječanstva. Evropa će početi pustiti zbog bolesti koje su nastale kao posljedica hemijskog ratovanja. "Čovječanstvo će patiti od gnojnih čireva, raka kože...", kazivala je baba Vanga.

Jedan od najpoznatijih proroka,

Nostradamus, protumačili su neki, davno je najavio kako će doći do krvavog sukoba između Ukrajine i Rusije.

"Iza Crnog mora i Tartarije doći će kralj koji će gledati Galiju, preći će preko Alanije i Armenije i u Vizantiji će ostaviti svoj krvavi štap", pisao je Nostradamus.

Povjesničari su utvrdili kako je preko pola Nostradamusovih proročanstava tačno. Godine 1555.

Nostradamus je u Lyonu tiskao svoja Proročanstva. Posebno popularna postaju nakon nesretne smrti kralja Henrika II. Možda njegovo najpoznatije proročanstvo je o tri "antikrista", koji će imati velik utjecaj na društvo. Za prvog se smatra da je Napoleon, grozni vladar kojeg su čak i njegovi saradnici zvali krvnikom.

Sljedeći antikrist, kojeg je Nostradamus nazvao "čovjekom umazanim ubojstvom, neprijatelj ljudske rase... gorim od svih prije njega, prokletim i nečovječnim", smatra se Adolf Hitler. Nostradamus je predvidio da će Hitler umrijeti sam te, također, da će "veliki dio borbenog polja biti protiv njega".

Neki misle da je treći antikrist Sadam Hussein ili Osama bin Laden, jer je Nostradamus predvidio da će doći s Bliskog Istoka. Nostradamus je čak napisao nešto slično terorističkim napadima 11. 9. 2001: "Nebo će gorjeti na četrdeset i pet stupnjeva, vatra će novom velikom gradu prići."

U ovom citatu, Nostradamus govori o velikom gradu Novog svijeta, blizu 45 stupnjeva geografske širine. Stručnjaci se slažu da ovo može biti samo Njujork.

16. januar 2015. Spektar, broj 32 33

LIBIJA - NI NA NEBU NI NA ZEMLJI

PAD U PRAVCU ANARHIJE

U

U Libiji država sve više gubi moć i uticaj. Islamisti otvoreno izazivaju i provociraju legitimno izabranu vladu. Džihadisti šire teror.

Recepti međunarodne zajednice nemaju učinka

Libiju se više ne može doputovati. Barem ne vazdušnim putem.

Početkom prošle sedmice je aviokompanija "Turkish Airlines" objavila da je obustavila letove za tu zemlju.

Sada je Libija sa ostatkom svijeta povezana samo svojom avio-kompanijom pod nazivom "Afrikija".

Uporište islamista: Odluka "Turkish Airlinesa" je još jedan pokazatelj koliko ubrzano se Libija raspada. U ponedjeljak (5. 1.) je jedan libijski bombarder napao grčki tanker koji je plovio u pravcu luke Derna. Tom prilikom su poginula dva člana posade.

Portparol libijske vlade je saopštio 34 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

da on preuzima odgovornost za napad. Na brodu su, kako je glasilo obrazloženje, bili islamistički borci

Izabrana i međunarodno priznata vlada je pobjegla od islamističkih grupa u gradić na samom jugu zemlje pod nazivom Tobruk i od tamo pokušava da upravlja zemljom... koji su trebali biti iskrcani u luci Derna. Grčka je osudila ovaj napad.

Ko god da je bio ili nije bio na palubi broda, taj napad pokazuje u kako napetoj situaciji se nalazi Libija. Grad Derna je uporište islamista. Oni

okupljaju različite grupe, pojašnjava politolog Hasni Abidi za DW. "To su grupe koje su uvijek bile prisutne u Libiji, ali i grupe čiji su se članovi borili u inostranstvu i sada vratili u Libiju. Upravo ti potonji imaju veze sa terorističkom organizacijom "Islamska država (IS)".

Radikalne grupe koriste slabost libijske države koja nije u stanju da ispunjava klasične državne zadatke, niti više ima monopol moći. U Libiji ne postoji više ni normalna vlada. Izabrana i međunarodno priznata vlada je pobjegla od islamističkih grupa u gradić na samom jugu zemlje pod nazivom Tobruk i od tamo pokušava da upravlja zemljom.

Istovremeno se u Tripoliju formirala islamistička vlada koja pokušava ustrojiti zemlju u skladu sa svojim zamislima.

Vlada ne vlada: Vakuum vlasti u kojem se zemlja našla prijeti da je odvede u potpuni haos. U subotu, 3. januara, radikalni islamisti su oteli 15 egipatskih Kopta. Kopti su bili zaposleni u egipatskoj luci Sirte. Još tokom prve sedmice u januaru je oteto sedam kopta, a prije toga je ubijen jedan koptski liječnički par i njihova kćerka.

Vlada je, doduše, uspostavila kontakt sa vođama najvećih plemenskih grupa. No, njen portparol je priznao da je vlada izgubila kontrolu nad teritorijama koje su zauzeli ekstremisti. .

U takvoj situaciji džihadisti pokušavaju da što više teritorija dovedu pod svoju kontrolu.

"Postoji opasnost da oni svojim prisustvom privuku veliki broj simpatizera i istomišljenika. Oni, naravno, predstavljaju i opasnost za Evropu", kaže Hasni Abidi.

Ali ekstremisti nadiru, ne u u pravcu sjevera, već juga, šireći se zonom

sjeverne Afrike koja obuhvata zemlje Sahare. U pustinjskom pojasu sjeverne Afrike nastanjuje se sve više džihadista. Posljedica toga je da države kao što su Mali, Niger i Čad sve više gube kontrolu nad svojim teritorijama. Stoga je Francuska početkom prošle sedmice saopštila

U pustinjskom pojasu sjeverne Afrike nastanjuje se sve više džihadista.

Posljedica toga je da države kao što su Mali, Niger i Čad sve više gube kontrolu nad svojim terida želi da izvrši zračne napade na džihadiste koji su se iz Libije naselili na područje Sahela - pustinjski pojas zemalja Sahare.

Nemogući dijalog: Napori UN-a da posreduje između dva tabora u Libiji su propali. Susret, planiran za početak ove sedmice, neće biti održan. Službeno saopštenje je glasilo da se nije uspjelo naći sigurno mjesto za održavanje konferencije.

Neizvjesno je kakva bi politika Libiju mogla vratiti na konstruktivni put.

List "Libya Herold" u pogledu prijedloga Zapada izvlači suzdržan rezime. Slobodnim izborima, piše ovaj list, bi se možda potisnuli islamisti. Ali oni se s tim ne bi pomirili. Umjesto toga, islamisti bi mogli postati velika prijetnja regularno izabranoj vladi.

Libijski list ne drži mnogo ni do prijedloga međunarodne zajednice o vođenju dijaloga. Jer, dijalog bi u isti položaj doveo legitimno izabranu libijsku vladu i njihove nelegitimne izazivače.

"Stupati u dijalog pod takvim okolnostima minira osnovne postulate demokratije, a time i onaj proces u koji je navodno ušao NATO sa svojim bombama. Dijalog pod takvim uslovima bio bi isto što i poziv pučistima da nastave da igraju na kartu sile i nasilja. Oni bi prijedlog Zapada mogli protumačiti na sasvim drugačiji način. To bi za njih bila poruka da jači pobjeđuje.

Jedino rješenje za Libiju je distancirati se od islamista.

No, islamisti u međuvremenu preuzimaju kontrolu u zemlji.

Stoga je potrebno izraditi nacionalni plan koji bi vodio ka novim izborima”, smatra Hasni Abidi.

On bi trebao biti napravljen bez prevelikog uplitanja i uticaja izvana. Jer, u konačnici, "jedino sami Libijci, svojom voljom i snagom, mogu okončati ovaj konflikt", poručuje Abidi.

Kersten Knipp/DW

16. januar 2015. Spektar, broj 32 35

LEGENDA KOJA NE TAMNI

KAPA DOLJE, NAŠ DŽEMALE! 18. januara navršava se 38 godina od tragične smrti Džemala Bijedića, čovjeka kojeg su svi voljeli i koji je sigurno bio jedan od najomiljenijih političara iz komunističkog vremena, pogotovo u njegovoj BiH

S

koro četiri decenije traje zagonetka oko pogibije nekadašnjeg predsjednika jugoslovenskog Saveznog izvršnog vijeća (SIV) Džemala Bijedića.

Prema službenoj verziji, Bijedić je poginuo u zrakoplovnoj nesreći koja se dogodila krivicom posade letjelice.

Prema neslužbenim varijantama, Džemal Bijedić je poginuo u nesreći koja je izazvana - namjerno. On je, dakle, ubijen.

Mladi komunista: Džemal Bijedić je rođen 12. aprila 1917. godine u Mostaru, gdje je i odrastao kao potomak ugledne trgovačke porodice. Kao gimnazijalac on simpatiše pokret komunista, kome se tokom studija u Beogradu i priključuje. Oktobra 1939. godine u Beogradu biva primljen u SKOJ, a decembra 1939. u mostarskoj organizaciji u KPJ. Četiri puta biva zatvaran, svaki put u Mostaru.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata aktivno, kao član Partije, učestvuje u NOB-i. Nakon rata postaje pomoćnik ministra unutrašnjih poslova vlade Bosne i Hercegovine, potom 1948. godine načelnik Uprave za agitaciju i propagandu Centralnog komiteta KPBiH. Lista njegovih funkcija je duga i vodi ka gore na hijerarhijskoj ljestvici: osim dvije navedene funkcije bio je i sekretar Oblasnog komiteta KPJ za 36 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

Hercegovinu, član Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine, predsjednik Republičkog vijeća, predsjednik Skupštine SRBiH i na kraju predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) 1971. godine.

Potpisnik letaka za borbu za autonomiju Bosne i Hercegovine u

Bijedić je bio i organizator nove bosanske privredne reforme i infrastrukture, posebno izgradnje moderne putne mreže, regionalnih vodovoda, gradskih kanalizacija i telekomunikacija... međuratnom periodu do 1941. godine do svoje pogibije se zalaže za razvitak privrede, primjenu principa samoupravljanja, promociju

Impresivna politička karijera

Jugoslavije u inostranstvu i jačanje Pokreta nesvrstanih. Bijedić je bio i organizator nove bosanske privredne reforme i infrastrukture, posebno izgradnje moderne putne mreže, regionalnih vodovoda, gradskih kanalizacija i telekomunikacija, te 80-tih godina djelimično ostvarenog kulturnog projekta "hiljadu škola".

Za kratko vrijeme susreo je sve važnije svjetske državnike tog vremena, Mao Ce Tunga (Mao TseTung), Džeralda Forda (Gerald Ford), Leonida Brežnjeva (Leonid Brežnjev)...

Pad aviona: U avionskoj nesreći, koja se dogodila na putu prema Sarajevu, 18. januara 1977. godine, tragično je preminuo Džemal Bijedić, na vrhuncu svoje moći.

Supruga Razija je poginula zajedno s njim. Iza sebe su ostavili troje djece: Dragana, Azru i Milenka.

Bijedić je uvijek bio uz Tita, govorilo se kako je on njegov mogući nasljednik, što je otvorilo sumnje u slučajnost avionske nesreće u kojoj je izgubio život.

Priče o umiješanosti Titove supruge Jovanke Broz u ovoj avionskoj nesreći i do dan danas su ostale žive. Naime, Tito je poslije ove avionske nesreće stavio sopstvenu suprugu u kućni pritvor.

Službena verzija ovog udesa glasila je: "Avion je preletio radio-far na Crepoljskom iznad Sarajeva brzinom od 950 kilometara na sat, 300 kilometara brže od predviđene procedure, te je u proceduri slijetanja napravio neočekivano veliku ‘osmicu’ koja ga je odvela na vrh

Bijedić za skupštinskom govornicom

brda Inač gdje se i stropoštao."

Ovu službenu verziju, koja nikada i nigdje i službeno nije objavljena, pratila su objašnjenja da je bila velika magla, da se Džemi zurilo na sjednicu CK, da je pilot suviše rutinski upravljao avionom i da je to bio uzrok ove velike tragedije.

Ali, ovu službenu verziju pratilo je, i još uvijek prati, i više neslužbenih, koje su se, mahom, svodile na to da je Džemal Bijedić sam skrivio nesreću ili da je - ubijen. Najčešće se spominju slijedeći uzroci: U trenutku udesa, avionom je, nestručno, pilotirao sam Džemal.

Zatim, Titova supruga Jovanka Broz nije podnosila veliku popularnost Džemala Bijedića i njegove supruge Razije i stoga je nastojala da ih se oslobodi.

Navodno je upakirala rođendanski poklon za njihovu unuku u kojem je bio eksploziv.

Dalje, oba pilota - i glavni pilot pukovnik Stevan Leka i kopilot pukovnik Murat Hanić - imali su tada po 60 godina i zabranu slijetanja na neke aerodrome u Europi.

Po toj verziji, ni jedan ni drugi nisu bili "ljudi od propisa", pa su zbog toga

upravo njih dvojica i određeni da upravljaju avionom u kojem se nalazio Džemal Bijedić. A radilo se o avionu najmodernijih tehničkih performansi, kojim ne mogu upravljati piloti stariji od 40 godina. Oni su, prema toj verziji,

Bijedić je uvijek bio uz Tita, govorilo se kako je on njegov mogući nasljednik, što je otvorilo sumnje u slučajnost avionske nesreće u kojoj je izgubio život... smišljeno "namijenjeni" upravo Džemalu Bijediću.

Bilo je tu i drugih verzija, koje su upućivale na zaključak da udes aviona nije bio nesretan slučaj, već svojevrsni atentat na Džemala Bijedića.

Omiljeni Mostarac: Evo i verzije, u koju mnogi vjeruju, a koju je iznio, anonimno, jedan inženjer elektronike. U trenutku udesa bio je major JNA i, kako kaže, šef tehnike u bazi JNA u Jasenici kod Mostara. Kad se udes dogodio, on je sa svojom stručnom ekipom

helikopterom prvi stigao na mjesto udesa. Obavili su kompletnu stručnu ekspertizu i, tvrdi, nedvosmisleno ustanovili da je visinomjer aviona prije njegovog polijetanja s Batajničkog aerodroma bio namjerno naštiman tako da je pokazivao 20 metara veću visinu od stvarne.

Bilo je to, kaže, sasvim dovoljno da se udes dogodi. Bez obzira na maglu i brzinu. Jer, avion je zbog toga napravio zaokret iznad radiofara na Crepoljskom na 20 metara nižoj visini od dopuštene i predviđene i to je bio razlog sto je udario u vrh brda Inač.

Džemal Bijedić je, inače, bio čovjek kojeg su svi voljeli i sigurno jedan od najomiljenijih političara iz komunističkog vremena, pogotovo u našoj zemlji za koju se oduvijek borio. Bijedić je bio porodičan čovjek i gdje god da je išao nije se odvajao od svoje supruge Razije, koja je poginula zajedno s njim.

Na sarajevskom groblju Bare svake godine na dan Bijedićeve pogibije okupe se poštovaoci lika i djela Džemala Bijedića, kako bi odali počast ovom velikom čovjeku.

M. S. 16. januar 2015. Spektar, broj 32 37

NAŠI (NE)ZABORAVLJENI VELIKANI

KUM SARAJEVSKE OLIMPIJADE Zajedno sa Džemalom Bijedićem i Hamdijom Pozdercem, Branko Mikulić je skoro dvije decenije davao pečat bosanskohercegovačkom socijalističkom narastanju, da bi pri kraju života nemoćno posmatrao kako se sve to pretvara u prah i pepeo

B

ranka Mikulića (1928 - 1994.), najčešće se pominje kao predsjednika Organizacinog komiteta Sarajevske olimpijade. Prošlo je 30 godina od tog kratkog momenta u našoj povijesti, kada smo bili za trenutak bolji nego što obično jesmo...

Pokojnog Branka se, inače, društvo okupljeno oko Ahmeda Karabegovića, generalnog tajnika XIV ZOI, sjeti svake godine barem osmrtnicom u Oslobođenju. Uskoro će biti 21 godina od Brankove smrti.

Ratna sahrana: Sportska raja okupljena oko Ahmeda Karabegovića, sve bivši važni članovi iz Organizacionog komiteta XIV ZOI, sjetilo i pokojnog Ante Sučića, predsjednika Izvršnog komiteta XIV ZOI, koji je otišao nedugo poslije završetka ZOI, već 1986. godine. Iz najužeg tima koji je organizirao XIV ZOI umrli su u međuvremenu mnogi.

I Uglješa Uzelac, gradonačelnik Sarajeva u vrijeme održavanja Olimpijade, i Emerik Blum, član Organizacionog odbora, i Artur Takač, sportski direktor XIV ZOI, i mnogi drugi, lista je podugačka, ispričavamo se svim drugim nespomenutim i živima i umrlima ...

U blizini pokojnog Mikulića, vjerojatno najznačajnijeg be-ha i hrvatskog političara podrijetlom iz 38 Spektar, broj 32 16. januar 2015.

BiH u cijelom 20. stoljeću, proveo sam od listopada 1983. do ožujka 1989. godine, dakle od predvečerja XIV ZOI u Sarajevu, svojevrsnog uzleta u nebo be-ha društva, do

Branko Mikulić je sahranjen je na sarajevskom groblju Sv. Josipa u nazočnosti oko 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda... početaka bezmilosnih političkih razračuvanja u Beogradu i Sarajevu i nagovještaja raspada SFRJ i rata u

BiH. O tomu sam objavio romansirana sjećanja. U tim redovima je bilo najvrijednije ono što mi je Mikulić kazao smrtno bolestan u hotelskoj sobi u Sheratonu na aerodromu u Frankfurtu am Main, kada se iz Lausanne vraćao da umre u Sarajevu, samo par dana uoči smrti.

Branko Mikulić je umro 12. travnja 1994. godine i sahranjen je na sarajevskom groblju Sv. Josipa u nazočnosti oko 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. U ratnom magazinu “BH Dani”, broj 251 iz 1994. godine, pod naslovom «Odlazak velikog Bosanca» zabilježeno je i sljedeće: «Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča: Branko Mikulić 1928-1994». Autor nježnog zapisa je bio u međuvremenu također umrli, pismen čovjek i političar Hrvoje Ištuk.

Spomen uličica: U Sarajevu i u

Na čelu slavnog olimpijskog tima iz 1984-te

BiH o postojanju Mikulića svjedoči danas samo nekakva uličica na periferiji Sarajeva koju su mu aktualni gradski kvazi-multietičari dali da bi takvima poput ovovremenih podobnih mogli davati trgove i ulice u strogom centru grada.

Svaka čast svakomu, ali bez Branka Mikulića XIV zimske olimpijske igre ne bi bile ono što su bile. A bile su veličanstvena smotra mladosti i ljepote, perfektno organizirana

Branko sa Titom i Džemalom Bijedićem

sportska i medijska manifestacija prvog reda, milenijumski iskorak Bosne i Hercegovine, koji je, na žalost, neće spasiti nesreće samo osam godina poslije.

Međutim, da nije na čelu Igara bio Branko Mikulić, takvi kakvi smo bili i tada, a danas smo još puno gori, nikad ne bismo postigli to što smo tada postigli. Branko Mikulić je, naime, sa svakim u Jugoslaviji, uključivo i protivnike, mogao razgovarati ravnopravno. Na isti način je komunicirao i sa strancima.

Bez takve ličnosti i njegovog danonoćnog angažmana bi na Igrama došao do izražaja naš notorni javašluk, a s njim na čelu Igara je svatko dao najbolje što je mogao.

Bojali su ga se samo oni koji su imali debelog razloga za to. Oni koji su se s njim imali prilike sresti ponijeli su utisak o Brankovom neponovljivom gospodstvu, o uljuđenoj, prirodnoj vrsti bosanske gospodštine…

Stara garda: Ispratio sam ga početkom travnja 1994. godine s frankfurtskog vojnog aerodroma, redovitih linija nije bilo, u Sarajevo, da umre par dana poslije u još uvijek opkoljenom gradu. “Ide da umre u Sarajevu”, rekla mi je tada Planinka, njegova kćerka, koja će i sama ubrzo i iznenadno otići s ovog svijeta.

U isčezlo Brankovo vrijeme, BiH je bila nedjeljiva, povezana i autocestama i školama, novim sveučilištima, industrijskim vezama...

Otišao je američkim vojnim bombarderom da umre u gradu koji nikada nije umio da se ophodi s njegovim najvećim ljudima, zapisao sam tada. Nemam nikakvih dokaza za tvrdnju da je “druga Branka” više ubio osjećaj nemoći da se nešto poduzme u obrani Bosne i Hercegovine nego

opaka bolest kojoj nije bilo lijeka, kako su rekli stručnjaci u švicarskoj Lausanni, gdje je kratko boravio u bolnici.

Stariji čitatelji barem znaju da je Branko Mikulić, zajedno s takvima kakvi su bili Džemal Bijedić ili Hamdija Pozderac, skoro dvije decenije davao pečat bosanskohercegovačkoj samobitnosti da bi pri samom kraju života nemoćno posmatrao kako sve ono za što su se on i njemu slični zalagali odlazi u nepovrat u obliku dima i pepela od granata njegove i naše bivše JNA. U isčezlo Brankovo vrijeme, BiH je bila nedjeljiva. Povezana i autocestama i školama, novim sveučilištima, industrijskim vezama. Sve ostalo je potom tužna i dobro poznata povijest. Povijest zaborava i ljudi i vlastitih civilizacijskih uzleta u nebo, kakva je bila i “sarajevska Olimpijada”, od koje je prošlo samo tri desetljeća, a kao da je bila u antičkom dobu.

Mile Lasić 16. januar 2015. Spektar, broj 32 39

OD ^EGA ŽIVE BESPLATNE NOVINE?

OD REKLAME, NARAVNO!

063 991 643 magazinspektar@gmail.com magazinspektar.blogspot.com