Kate elliott f(4) hladna magija

Bosnaunited

1 Crowarez

Bosnaunited

HLADNA MAGIJA KATE ELLIOTT

Preveo Marko Fančović

2 Crowarez

Bosnaunited

1

Povijest svijeta počinje u ledu, i završit će u ledu.

Bar je tako djelovala ranojutarnja hladnoća u spavaćoj sobi kad sam se izvukla ispod ugodnog perjanog popluna pod kojim smo spavale ja i moja rođakinja. Namrštila sam se kad sam spustila stopala na okrutno hladan drveni pod. Sva toplina od jučerašnje vatre davno je isparila.

Ovako rano, kuharica će tek paliti kuhinjsku peć, dva kata niže. Ali sinoć sam potajno uzela knjigu iz ujakove dnevne sobe i ponijela je sa sobom da je mogu čitati u spavaćoj sobi uz svjetlo svijeće, premda nam je to bilo izričito zabranjeno. Čak nas je natjerao da potpišemo ugovor u kojem piše da smijemo čitati dnevnike moga oca i druge knjige iz dnevne sobe pod uvjetom da pri tome ostanemo u dnevnoj sobi i tratimo skupe svijeće. Morala sam vratiti knjigu prije nego što on primijeti da je nema, ili će mi hladnoća biti najmanji problem.

Nakon svih tih godina dijeljenja postelje s rođakom Beatrice, znala sam da Bee spava tako čvrsto da bih mogla skakati po krevetu i ne probuditi je. Isprobala sam to više puta. Zato sam je ostavila i odabrala odgovarajuću odjeću iz ormara: svježe gaće, dva sloja čarapa, potkošulja do koljena preko koje sam svezala uski vuneni korzet. Nespretno sam svezala dvije podsuknje i suknju s prorezom, pušući na prste da ih zagrijem, pa preko njih zakopčala pripijenu jaknu do kukova po lanjskoj modi.

Noseći svoje čizme i prokrijumčarenu knjigu u ruci, otškrinula sam vrata i gurnula glavu van da osluhnem. Iz sobe ujaka i ujne nije se čulo ništa, a djevojčice u dječjoj sobi na katu iznad nas su skoro sigurno još spavale. Ali dadilja koja spava gore zajedno s njima će se uskoro probuditi, a moj ujak i njegov pomoćnik obično su na nogama prije zore. Njih sam apsolutno morala izbjeći.

Odšuljala sam se do prvog kata i zastala, vireći preko ograde da provjerim prazno predvorje u prizemlju. Pokraj mene, stalak s mačevima, znak obiteljske tradicije Hassi Barahala, ukrašavao je zid. Pored stalka stajalo je naše kućno zrcalo, u čijem sam odrazu vidjela i sebe i niti magije protkane kroz kuću. Ujak i ujna bili su na svoj način važni ljudi. Kao lokalni predstavnici raštrkanog klana Hassi Barahal, diskretno su trgovali informacijama, a zauzvrat bi dobivali luksuzne stvari kao što je cawl, zaštitna čarolija koju je na kuću bacila drua, ili brave na vratima i prozorima koje sprečavaju ulazak neželjenih posjetitelja.

Sklopila sam oči i osluhnula niz niti magije da otkrijem početke aktivnosti u kući: naš sluga Pompey koji pokreće pumpu u dvorištu; kuharica i ujna Tilly u kuhinji kako razbijaju jaja i mašu žlicama započinjući dnevno kuhanje. Tračak dima zaškakljao mi je nos. Zvuk koraka označio je dolazak sobarice Callie. Kod ulaznih vrata, počela je mesti predvorje. Stajala sam savršeno mirno, kao da sam se stopila s ogradom, a ona nije podigla pogled dok je metući išla svojim putem sve dok mi nije nestala iz vida.

Naglo, iza mene se nakašljao moj ujak.

Brzo sam se okrenula, ali tamo nije bio nikoga, samo prazan hodnik i stube koje vode gore, do spavaćih soba i tavana. S prvog kata vodila su dvoja vrata: jedna u dnevnu sobu, i jedna u radnu sobu moga ujaka, kamo mi djevojke nismo smjele ni nogom kročiti. Pritisnula sam uho o vrata te sobe da provjerim je li tamo ili u dnevnoj sobi. Šaka me već počela boljeti od toga koliko sam stezala čizme i knjigu. „Nemate dogovoren sastanak”, govorio je svojim grubim glasom, tiho jer je još bilo tako rano. „Moj pomoćnik kaže da vas nije pustio kroz stražnja vrata.”

3

Crowarez

Bosnaunited „Ušao sam kroz prozor, maester.” Glas je bio promukao, kao da ga je izgrebla neka bolest. „Ispričavam se zbog upada, ali pitanje je delikatno. Dolazim preko mora. Zapravo, tek sam stigao, zračnim brodom iz Ekspedicije.” „Zračni brod! Ekspedicija!” „Siguran sam da vama to zvuči nevjerojatno. To je bio tek drugi uspješan prekooceanski let.” „Nevjerojatno”, promrmlja ujak. Nevjerojatno? pomislila sam. Zapanjujuće. Pomakla sam se da bolje čujem dok je ujak nastavljao. „Ali ovdje u Adurnamu takvi izumi neće biti posve dobrodošli.” „Znamo rizike. Ali nisam zato došao. Dobio sam vaše ime prije nego što sam otišao iz Ekspedicije. Rekli su mi da imamo zajednički interes za stanovitu ibersku robu.”

Ujakov glas postao je oštriji, premda nimalo glasniji. „Rat je završio.” „Rat nikad ne završava.” „Jeste li vi iza nemira koji se šire gradom? Pjesnici koji na ulicama izvikuju radikalne misli, a knez ih se ne usuđuje ušutkati. Priprosti ljudi su kao ustrašene ose, zuje i rado bi uboli.” „Ja s tim nemam nikakve veze”, ustrajao je tajanstveni posjetitelj. Šteta! pomislila sam. „Čuo sam da biste mi mogli pomoći napisati šifrirano pismo.”

Srce mi je ubrzano tuklo, zadržala sam dah da ne propustim ni riječ. Jesam li ja to naletjela na obiteljsku tajnu za koju smo Bee i ja još bile premlade? Ali ujakov je glas bio odsječan i pun neodobravanja, a njegov odgovor nažalost prizeman. „Ja ne pišem šifrirana pisma. Vaši su izvori zastarjeli. Osim toga, zakon me obvezuje da se držim podalje od iberske robe one vrste o kojoj želite razgovarati.” „Zar ćete skrenuti pogled dok dizanje svjetla priziva zoru novog svijeta?”

Ujakovo nezadovoljstvo bilo je oštro poput vatre koju gasi nalet vlažnog vjetra, ali moja znatiželja se rasplamsala. „Zar nisu to riječi koje izgovara pjesnik radikala, onaj koji svake večeri govori kod Northgatea? Ako mene pitate, trebali bismo se plašiti kraja urednog svijeta koji poznajemo. Trebali bismo se plašiti da nas ne progutaju oluja i poplava dok se ne utopimo u vodenom bezdanu koji smo sami stvorili.” „Govorite kao pravi Feničanin”, rekao je posjetitelj uz tihi smijeh zbog kojeg sam ljutito stisnula usne. „Mi smo Kena'ani, a ne Feničani”, odvratio je moj ujak ukočeno. „Zvat ću vas kako god želite ako mi samo pomognete s onim što trebam, jer sam čuo da to možete.” „Ne mogu. I to je to.”

Posjetitelj je uzdahnuo. „Ako nam nećete pomoći iz odanosti cilju, možda vam mogu ponuditi novac. Vidim kako vam je otrcan namještaj, a nemate ni vatre na ognjištu premda je zora opako hladna. Čovjek vašeg položaja trebao bi koristiti fini pčelinji vosak a ne jeftine lojanice. Još bolje, trebali biste imati bolje uljanice, a možda čak i ona nova plinska svjetla da rastjeraju noćne sjene. Ja imam zlata. Slutim da biste ga mogli upotrijebiti da si olakšate svakodnevni život, u zamjenu za informacije koje mi trebaju.”

Očekivala sam da će ujak pobjesniti – često mu se to događalo – ali nije podigao glas. „Ja i moja rodbina vezani smo rukama snažnijim od mojih, neraskidivim ugovorom. Ne mogu vam pomoći. Molim vas, idite prije nego što donesete nevolje ovoj kući, koja ih ne želi.” „Neka bude. Idem.”

4 Crowarez

Bosnaunited Zastrugala je kvaka na stražnjem prozoru s pogledom na uski vrt iza kuće. Šarke su zašrkripale, jer u ovo doba godine nismo ih podmazivali ni otvarali. Spretna bi se osoba mogla s prozora spustiti na čvrstu granu pa do zida; Bee i ja smo to često činile. Čula sam zatvaranje prozora.

Ujak je rekao: „Morat ćemo pozvati kovača da pogleda te brave. Ne mogu zamisliti kako bi itko mogao otvoriti prozor kad su nam obećali da bi samo mag mogao probiti pečat. Oj! Još jedan trošak, a imamo tako malo novca za toplinu i svjetlo, sa zimom koja dolazi! Istinu je rekao.” Nisam čula pomoćnika Evveda dok se nije oglasio iz radne sobe, negdje kraj ujaka. „Žalite li što mu niste mogli pomoći, Jonatane?” „Kakva korist od žaljenja? Činimo što moramo.” „Istina”, složio se Evved. „Najbolje da provjerim je li doista otišao, ili se negdje skriva da poslije provali u kuću i nešto ukrade.”

Njegovi koraci približavali su se vratima na koja sam bila oslonjena. Skočila sam do vrata dnevne sobe, otvorila ih i uvukla se unutra tiho zatvarajući vrata baš kad sam čula da se ona druga otvaraju. Nastavio je hodati. Nije me čuo ni vidio.

Jedan od mojih najvećih užitaka bio je razmišljati o tajanstvenim posjetiteljima u našoj kući, i izmišljati priče o njima. Ujak se bavio poslom klana Hassi Barahal; kako smo još bile maloljetne, Bee i ja nismo znale ništa o njihovim tajnama, premda su svi odrasli Hassi Barahali, zdravi duhom i tijelom, bili dužni služiti obitelji. Svi su ljudi vezani raznim obvezama, a najjače su veze unutar obitelji. Zato sam stalno krala knjige iz dnevne sobe i vraćala ih. Jer sam uzimala samo dnevnike svoga oca. Zar nemam pravo na njih, kad su oni, i ja, jedino što je od njega preostalo?

Pipajući da si pronađem put, spustila sam čizme kraj stolca i dnevnik na veliki stol. Zatim sam se prišuljala prozoru da razgrnem teške zimske zastore i dobijem svjetla. Svih osam košara za krpanje bilo je uredno poredano na uskom stolu uza zid, jer bi sve žene u kući – ujna Tilly, ja, Beatrice, njene mlađe sestre, naša dadilja, kuharica i Callie – uvečer sjedile u dnevnoj sobi i šivale dok bi ujak ili Evved naglas čitali iz neke knjige, a Pompey bi skraćivao fitilje na svijećama. Ali moj je užasnut pogled privukao uvezan snop pločica za pisanje položen pod moju košaru. Kako sam to zaboravila? Danas sam morala predati esej za seminar iz povijesti, a još ga nisam dovršila.

Sinoć sam rukavice bez prstiju i olovku ostavila na svojoj košari. Navukla sam rukavice i izvukla pločice ispod košare. S uzdahom, sjela sam za veliki stol s olovkom u lijevoj ruci. Ali dok sam čitala bilješke i tražila gdje sam stala, misli su mi se vraćale na razgovor koji sam maloprije čula.

Dizanje svjetla priziva zoru novog svijeta, rekao je posjetitelj; ili kraj urednog svijeta kakav poznajemo, uzvratio je moj ujak.

Zadrhtala sam u hladnoj sobi. „Rat nikad ne završava.” To je zvučalo zlokobno, ali takve mi riječi nisu bile iznenađenje: kad se 1000. godine raspalo Rimsko carstvo, Europa se skrhala u brojne kneževine, teritorije, grofovije i gradove-države, i tako je ostala posljednjih 800 godina i više; uvijek se negdje odvijao neki mali rat ili pogranični incident. Ali svjetovi ne počinju i ne završavaju u mirnom kalu svakodnevnog života, čak ni kad taj kal uključuje toliko sitnih ratova, krađe stoke, dvoboja, feuda, tužbi i nepouzdanih savezništava da ih čak ni učenjaci ne mogu popamtiti. Kako god okrenula, činilo mi se da je i razgovor sam po sebi bio šifriran, zavijen u tajne. Negdje tamo vani skrivala se, bila sam uvjerena, priča o nečemu što ne bismo trebali znati.

Povijest svijeta počinje u ledu, i završit će u ledu. Tako pjevaju keltski bardovi i mandelski djeliw sa sjevera, čije nam pjesme govore odakle dolazimo i koje nas obveze vežu. Rimski povjesničari su pak tvrdili da nas je stvorila vatra koja je posukljala iz kostiju zemlje, i da će nas vatra na kraju progutati, ali tko može vjerovati onome što govore Rimljani? Sve što su govorili služilo je opravdanju njihove želje da ratuju i podjarmljuju druge narode koji su samo gledali svoje posle. Pisari moga naroda, Kena'anija, koje su lažljivi Rimljani nazvali Feničanima, zapisali su da je

5

Crowarez

Bosnaunited na početku postojala voda bez granica, beskrajna i mirna; kad su struje pokrenule vodu, ona je izrodila sukob, a iz sukoba je nastao svijet; što će biti na kraju, dodali su drevni mudraci, ni bogovi ne mogu znati.

Dizanje svjetla priziva zoru novog svijeta. Već sam prije čula te riječi. Pjesnik s Northgatea koristio je taj izraz u svojim svakodnevnim govorima kad bi bjesnio protiv kneževa i velikaša i bogataša koji sebično zlorabe svoj položaj i bogatstvo. Ali nedavno sam sličan izraz pročitala u dnevnicima svoga oca. Ne u onom koji sam sinoć uzela. Taj sam prošvercala gore jer sam htjela ponovno pročitati zabavnu priču o tome kako je u trgovini šeširima susreo sabljozubu mačku.

Negdje u svojim dnevnicima, moj je otac prepričao priču o početku svijeta, ili o nečemu što se dogodilo „u zoru svijeta”. I spominjalo se svjetlo. Ili možda munje?

Ustala sam i prišla policama koje su ispunjavale jedan zid sobe: dragocjena zbirka moga ujaka. Očevi dnevnici bili su s ponosom istaknuti u sredini. Prelazila sam prstom po brojevima označenim tomovima dok nisam stigla do onog koji sam tražila. Veliki izbočeni prozor imao je sjedalo s dugačkim plišanim jastukom, pa sam se smjestila tamo, podmetnuvši pod leđa debeli zimski zastor koji sam raskrilila. Iako je u ognjištu stajala pećica koja nas je grijala uvečer dok bismo šivale, sad u njoj nije bilo vatre. Hladan zrak provlačio se kroz okna prozora. Ogrnula sam se zastorima da se zagrijem i okrenula knjigu tako da otvorene stranice uhvate ono malo svjetla što se probije kroz oblake tog oktombrumskog jutra koje je obećavalo još jedan ledeni dan.

Na kraju bih se uvijek vraćala očevim dnevnicima. Osim medaljona koji sam nosila oko vrata, oni su bili sve što mi je ostalo od njega i majke. Kad bih čitala riječi napisane tako davno, činilo mi se kao da mi se on obraća, svojim vedrim glasom koji je sad bio samo blijeda uspomena iz najranijih godina.

Evo, mačkice, pronašao sam ti priču, rekao bi kad bih mu se uvukla u krilo vrpoljeći se od iščekivanja. Zatvori usta. Otvori uši. Budi jako mirna da te nitko ne vidi. Bit će kao da nisi ovdje, već na jednom drugom mjestu, jako udaljenom mjestu koje je tajna za tebe, mene i tvoju mamu. Idemo!

6 Crowarez

Bosnaunited

2

Jednom davno, jedna mlada žena žurila je kamenitim obalnim puteljkom u kasno popodne.

Njena ju je majka poslala da bolesnoj teti odnese vjedro kozjeg mlijeka. Ali približavala se zimska plima. Kraj tog dana označit će Dušnu noć, a svi znaju da je najgora stvar na svijetu biti na otvorenom nakon zalaska sunca na Dušnu noć, kad se za žetvu skupljaju duše onih osuđenih da umru u godini koja dolazi.

Ali kad se popela na Rt prolaska, dug bljesak sunca na ledenom moru natjerao ju je da stane.

Kut pod kojim je hladna vatra baklje padala na površinu pretvarala je vode sjevernih mora u staklo, i djevojka je ugledala neobičan prizor. Utopljena zemlja pružala se ispod valova: cijela šuma drveća, cesta popločena kamenim pločama, i okrugla građevina zidova izrađenih od bijelog kamena koji je blistao u dubini, sa četverima masivnim vratima isklesanim od slonovače, bisera, žada i kosti.

Vijugave vrpce koje su lelujale oko obrisa zgrade nisu bile vodene struje, već barjaci prošiveni srebrom i zlatom.

Tako svijet duhova začara neoprezne, i povede ih svojim opasnim putovima.

Prekasno za djevojku, zemlja predaka je oživjela čim je sunce zamrlo iza zapadnih ravnica, oštrica svjetlosti koja je bljesnula pa nestala. Pala je noć.

Dok se puni Mjesec dizao nad obzor, zov roga ispunio je zrak zvukom nalik grmljavini.

Djevojka se osvrnula: Sjene su jurile zemljom, obrisi koji su hitali i padali i dizali se i grabili dalje u očajnoj žurbi. Iza njih, goneći ih, jahala su tri jahača s ogrtačima koji su se dizali poput dima.

Bila su to tri gospodara lova, glava skrivenih pod krupnim kapucama. Prvi je držao luk od ljudske kosti a drugi koplje od plavog leda a treći mač od čelika tako sjajnog i oštrog da ga je bilo bolno i pogledati. Premda su sjene što su jurile pred njima pokušavale pobjeći i vratiti se putem kojim su i došle, nitko nije mogao pobjeći lovu, kao što nitko ne može pobjeći smrti.

Prva je sjena stigla do rta i prelila se preko litice, trčeći zrakom kao da je puteljak, sve do utopljene zemlje. Ali jedna sjena, u obličju djeve, odvojila se od ostalih i pala kraj djevojke. „Gospo, imaj milosti. Daj da popijem tvoga mlijeka.”

Djeva je bila mršava i drhtava, više sjena no tvar, i njenu je bijednu molbu bilo nemoguće odbiti. Djevojka je pružila vjedro mlijeka. Djeva je umočila ruku u njega i pohlepno posrkala bijelo mlijeko iz dlana.

I promijenila se.

Postala je čvrsta i cijela i zdrava, i zaplakala je i šaptom zahvalila, a onda se okrenula i otrčala natrag u mračne zemlje, a jahači je nisu vidjeli ili su je pustili da prođe. Stiglo ih je još, boreći se protiv plime sjena: nasmijano dijete, jedan starac, čvrst mladić, djetešce nadutog trbuha na tankim nogama. Oni koji bi stigli do djevojke, pili bi i ne bi prošli u svijetlu zemlju predaka. Vratili bi se u noć koja je zakrilila zemlju živih.

Pa čak i tako, premda se opirala zavijanju vjetra i predodređenih smrti, malo tko bi stigao do nje. Strah je šibao sjene i, kako su se jahači približavali, struja progonjenih zgusnula se u uskipjelu žurbu koja ju je zaglušila prije nego što ju je naglo prekinula užasna tišina. Neka žena s licem kakvo je njena ujna mogla imati prije mnogo godina posljednja se dovukla i uhvatila za rub vjedra, preslaba da bi ustala. „Gospo”, šapnula je, i nije više mogla govoriti.

7

Crowarez

Bosnaunited „Pij.” Nagnula je vjedro da posljednje kapi izlije na usne paloj sjeni. Žena s licem njene ujne okrenula je glavu i podigla ruke, a onda kao da je samo utonula u stijenu i nestala. Neka oštra, vrela prisutnost bučno se približavala. Kopljanik i strijelac odjahali su dalje kraj djevojke, ali jahač s blistavim mačem zaustavio je svoga konja i sjahao prije nego što je ona stigla pobjeći.

Oštrica je sjajila tako hladno i smrtonosno da je znala kako može odvojiti duh od tijela jednim potezom. On je stao pred njom i spustio kapucu ogrtača. Lice mu je bilo crno, i oči su mu bile crne, i crna mu se kosa spuštala niz ramena u mnoštvu sitnih pletenica, poput brojnih užeta sudbine koja vežu niti ljudskih života.

Pripremila se. Usprotivila se lovu i sad će zacijelo umrijeti pod njegovom oštricom. „Zar me ne prepoznaješ?” upitao je iznenađeno.

Njegove su je riječi zapanjile dovoljno da progovori. „Nikad te prije nisam susrela.” „Jesi, jesi”, rekao je, „na početku svijeta, kad je naš duh rasporen iz jedne cjeline na dvije polovice. Možda te ovo podsjeti.”

Njegov je poljubac bio munja, oluja koja ju je progutala.

Onda ju je pustio.

Ono što je smatrala vunenim ogrtačem sad je vidjela kao proziran plašt moći, aure prošivene bljeskom leda. Bio je prelijep, a ona je bila mlada i nije bila imuna na moć ljepote. „Tko si ti?” upitala je smiono, a on se nasmiješio i rekao: „Cat!” Moja rođakinja Beatrice uletjela je u sobu u oluji kaputa, kapa i kišobrana, od kojih joj je jedan pao i stuštio se na pod, pa ga je nestrpljivo nogom gurnula prema meni. „Vadi nos iz te knjige! Moramo smjesta krenuti ili ćeš zakasniti!”

Otela sam zaljubljeni pogled od urednog rukopisa i podigla pogled što sam ljuće mogla. „Cat! Pa sva si se zarumenjela! Što to čitaš?” Bacila je stvari na stol, ravno preko mojih pločica. „Ah! To mi je esej...!”

S otmjenošću i brzinom mačevaoca, Bee mi je otela dnevnik iz ruku. Pogledom je prešla preko ispisanih redaka, lijepog rukopisa čija su dosljedna i brižljiva slova olakšavala čitanje iz bilo kojeg kuta. Pročitala je, uz strastveni naglasak: „Njegov je poljubac bio munja, oluja koja ju je progutala...! Da sam znala da u dnevnicima ujaka Daniela ima ljubavnih scena, već bih i pročitala!” „Da znaš čitati!” „Slabo, slabo! Nije na tvojoj uobičajenoj razini. Bojim se da ti je čitanje takve vruće melodrame otopilo mozak.” „Nije to melodrama. To je stara, tradicionalna priča –” „Čuj ovo!” Stavila je dlan na svoje bujne grudi i patetično razvlačila riječi. „A on se nasmiješio, i... rekao...” „Daj mi to!” Skočila sam da ugrabim dnevnik.

Ona je odskočila unatrag, držeći ga izvan moga dohvata. „Nema vremena za poljupce! Oblači kaput! Osim toga, mislila sam da ti je esej...” Izvukla je pločice, zatvorila ih, i zaškiljila da promotri uredno ispisan naslov. „Blažena Tanit, zaštiti nas!” promrmljala je mršteći se. Izgovarala je riječi kao da ne može povjerovati što čita. „O narodima Mande iz zapadne Afrike koji su iz nužde morali

8

Crowarez

Bosnaunited napustiti svoju domovinu i naseliti se u Europi odmah južno ispod Ledenog grebena. Nisi mogla smisliti malo dulji naslov? U svakom slučaju, kakve veze imaju poljupci sa zapadnoafričkom dijasporom?” „Nikakve. Naravno!” Sjela sam i počela vezati čizmice. „Razmišljala sam o nečem drugom.

Početku i kraju svijeta, ako baš moraš znati.” Nabrala je nos kao da joj nešto smrdi. „Kraj svijeta zvuči tako turobno. I tako konačno.” „I sjetila sam se da je moj otac spomenuo početak svijeta u jednom od svojih dnevnika. Ali ovo je pogrešna priča, premda spominje početak svijeta.” „To je čak i meni jasno!” Bacila je pogled na stranicu. „Kad je naš duh rasporen iz jedne cjeline na dvije polovice. To zvuči bolno!” „Bee! Cijela kuća te čuje. Ne bismo trebale biti ovdje.” „Nisam baš tako glasna. Uostalom, naravno da sam prvo provjerila kako stoje stvari. Majka i Shiffa su gore u dječjoj sobi jer Astraea izvodi cirkuse. Hanan je na stubištu i drži stražu. Otac i Evved su otišli otraga. Zato smo sigurne, samo ako požuriš!”

Uzela sam joj dnevnik iz ruke i stavila ga na stol. „Ti kreni na akademiju. Ja još moram napisati zaključak. To je ravnateljev seminar, i ne bih ga htjela razočarati. On nikad ne prigovara.

Samo me pogleda.” Iskopala sam svoje pločice i pisaljku ispod kaputa i kapa.

Bee je gurnula moj kaput na stolac tražeći svoju kapu. Kad ju je svezala pod bradom i navukla kaput, preko svega je prebacila mnogo puta pokrpan ogrtač. „Nemoj zakasniti ili će nam otac zabraniti da idemo na Kolodvor.” „A s kojim zgodnim studentom tamo misliš očijukati?”

Dobacila mi je pogled poput pucnja iz muškete i dostojanstveno izašla iz sobe ne trudeći se odgovoriti. Pisala sam. Beina mlađa sestra Hanan sišla je da se pozdravi s njom kod ulaznih vrata.

Gore u dječjoj sobi, Astraea je počela s jednim od svojih bandoglavih napadaja i vikala „ne ne ne ne ne ne”, a naša dadilja Shiffa prešla je na svoj naumilniji glas da je umiri. Laki koraci ujne Tilly prošli su stubama do prizemlja i onda u kuhinju, zacijelo da zatraži od kuharice nešto slatko čime bi prekinula koncentraciju malom derištu. Ja sam pisala užurbano, ne najljepšim rukopisom i ne baš najpromišljenije.

Tako su drue s tajnim moćima u lokalnim keltskim plemenima i mandski izbjeglice sa zlatom i tajnim znanjem sklopili sporazum i stvorili Kuće magova. Moć Kuća omogućila im je da se suprotstave kneževskoj vlasti dok – Čula sam korake na stubištu, i okretanje ključa u vratima radne sobe. Zastala sam držeći ruku iznad eseja. Netko je ušao u radnu sobu; vrata su se zatvorila.

Ujak je progovorio tihim glasom koji sam samo ja mogla čuti kroza zid. „Trebali ste doći u ponoć.”

Muški je glas odgovorio: „Imao sam zastoja. Je li tu sve što sam platio?” „Evo papira.” „Gdje je knjiga?” „Melqart ga prokleo! Evved, imaš li knjigu?” „Sigurno je još u dnevnoj sobi. Samo čas.”

Izbrisala sam ono „dok” s pločice i završila rečenicu užurbanom, razmrljanom točkom. To će morati biti dovoljno. Pokupila sam pločicu i školsku torbu, jurnula do vrata, i izašla taman dok su se vrata između radne i dnevne sobe otključavala.

Na odmorištu sam zastala da oslušnem. Ujna Tilly se vratila gore i razgovarala sa Shiffom o

9

Crowarez

Bosnaunited današnjim podukama dok je Astraea cvilila: „Ali htjela sam puding od jama a ne ovo!” U međuvremenu, Hanan se vratila u kuhinju i čavrljala s kuharicom i Callie svojim slatkim, veselim glasom dok su sve tri gulile repu. Pompeyev prepoznatljiv, neujednačen korak čuo se iz podruma.

Pohitala sam glavnim stubištem i kroz ulazna vrata, i tek kad sam odmakla od kuće shvatila sam da sam zaboravila kaput, kapu i kišobran. Nisam se usudila vratiti po njih.

Uostalom, što je hladnoća doli temperatura na koju smo najnaviknutiji. Ovdje na sjeveru, pola godine je hladno. Koliko god se ljeto činilo ugodnim, led se nikad doista ne odmara; samo zadrijema u dugim danima maija, junija, julija i augustusa, napola zatvorenih očiju. Ugurala sam pločice u torbu, između nove bilježnice i učeničke halje, i produžila dalje. Da se zagrijem, trčala sam cijelim putem kroz naše skromno susjedstvo pa uz dugačak brijeg sve do starog hramskog kraja gdje su prije dvadeset godina izgradili novu akademiju. Na svu sreću, nova je moda ostavljala dovoljno prostora za noge i pluća.

Kad sam prošla kroz dveri i ušla u glavno dvorište, jedna fina kočija se zaustavila, dovezavši brata i dvije sestre umotane u krznom podstavljene ogrtače. Zakasnili su kao i ja, ali bili su dovoljno bogati i imali dovoljno veza da samo ušetaju kroz veličanstveno predvorje ne bojeći se prijekora, dok sam ja smrznutim rukama otvarala ulaz za poslugu odmah kraj latrina. Prokleta brava se zakočila. „Salve, maestressa Barahal. Mogu li vam pomoći s time?”

Progutala sam iznenađen povik i podigla pogled do privlačnog lica maestera Amadoua Barryja, koji me očito slijedio do pokrajnjih vrata. Njegovih sestara nije bilo na vidiku. „Salve, maester”, rekla sam uljudno. „Vidjela sam da ste stigli zajedno sa sestrama.” „Niste odjeveni kako zahtijeva ovo vrijeme”, primijetio je, gurajući bravu dok nije kliknula i otvorila se. „Stvari su mi unutra”, slagala sam. „Ne smijem zakasniti jer proktorica zaključa vrata balkona kad počne predavanje.” „Ispričavam se. Samo sam se pitao namjerava li vaša rođakinja Beatrice...”

Zastao je tako nespretno da sam se nasmiješila. Nedvojbeno se zarumenio. „... i vi, naravno, i cijela vaša obitelj, namjeravate li posjetiti Kolodvor kad ga sljedećeg tjedna otvore posjetiteljima.” „Ujak i ujna će povesti Beatrice i mene, da”, odgovorila sam grizući usne da spriječim još jedan osmijeh. „Oprostite mi, maester.” „Ispričavam se. Nisam vas htio zadržavati”, rekao je izmičući se, jer bi mladić njegova položaja ulazio kroz glavna vrata koliko god zakasnio.

Unutra, dok sam jurila stražnjim hodnikom, sve je bilo tih osim zujanja razgovora iz dvorane za predavanja. Možda uspijem stići do svoga mjesta dok ne bude prekasno. U ledenoj tami, požurila sam uskim stubištem koje je vodilo do balkona dvorane za predavanja. Proktorica je već ugasila jedinu plinsku svjetiljku koja je osvjetljavala stubište i ušla unutra, ali ja sam te stube znala napamet.

S drškom torbe među zubima, povukla sam halju preko jakne i podsuknja. Potegla sam saten halje preko oba ramena i poravnala je baš kad sam osjetila promjenu temperature, od ledeno hladne do tek bolno mrzle, što je značilo da su preda mnom vrata.

Koja je proktorica već zaključala?

Blažena Tanit! Čuvaj svoju vjernu kćer! Ne daj da zakasnim i upadnem u nevolje. Opet.

10 Crowarez

Bosnaunited

3

Ruka mi se stegnula na željeznoj kvaki, a metal je bio tako hladan da mi je palio dlan i kroz rukavice za pisanje. Pritisnula sam, a kvaka je blaženo kliknula. Hvatajući dah, oslušnula sam ženske glasove kako ogovaraju i hihoću; stranice udžbenika kako se okreću; olovke kako škripe po papiru.

Približavali su se teški koraci praćeni zveketom ključeva. Uspravivši se, otvorila sam vrata i prešla prag u proktoričin pogled meduze.

Spustila je ključ koji je baš namjeravala staviti u bravu i pokušala me uništiti sarkastičnim smiješkom. „Maestressa Catherine Hassi Barahal. Baš lijepo što ste odlučili nazočiti današnjem obveznom predavanju.”

Otvorila sam usta da nešto pametno odgovorim, ali sam zaboravila da u zubima držim torbu i morala je pograbiti da ne padne. To mi je hvatanje omogućilo da nastavim u naklon. „Maestra Madrahat. Oprostite mi. Higijenske potrebe.”

Neke stvari se ne može u javnosti prigovoriti pristojnoj mladoj ženi čak ni kad dvojite govori li istinu. Podarila mi je podignutu obrvu koja je govorila o sumnji, ali se izmakla da se mogu provući kraj nje kroz stražnji prolaz do svoga mjesta. „Zakopčajte halju, maestressa”, dodala je za oproštaj.

Dok sam hitala prolazom, drhteći od olakšanja i hladnoće, čula sam je kako okreće ključ u bravi. Opet sam se – jedva – dočekala na noge.

Nekoliko drugih učenica dobacilo mi je pogled, ali nisam bila dovoljno važna da zaslužim više od hihota, gurkanja laktom ili zijevanja. Na stražnjem dijelu balkona, uvukla sam se u klupu kraj Beatrice. Njena je bilježnica bila otvorena na stranici napola ispunjenoj kompliciranim crtežom, i istresala je slomljenu minu iz olovke dok sam ja sjedala. „Stigla si!” šapnula je ne gledajući me, usredotočena na olovku. „Znala sam da ćeš doći na vrijeme.” „Tvoje povjerenje me hrabri.” „Sinoć sam to sanjala.” Dobacila mi je pogled iskosa. „Znaš da uvijek vjerujem svojim snovima.”

Ispod nas, na podestu na prednjem dijelu dvorane, dvojica slugu iznijela su ploču i na njen rub objesila mrežicu punu krede.

Prignula sam se bliže. „Mislila sam da sanjaš samo o nekim studentima –” Udarila me u gležanj. „Au!” Ravnatelj je išepao na podest, a mi smo zašutjele, kao i svi drugi učenici, muški dolje u glavnom dijelu dvorane i ženski gore, na balkonu. Stari učenjak nije volio razvlačiti s uvodom. Ime; popis spektakularnih uspješnih eksperimenata i revolucionarnih objavljenih radova; naslov predavanja koje ćemo danas imati zadovoljstvo poslušati: Aerostatika, principi plinova u ravnoteži i ravnoteža balona i dirižabla u promjenjivim atmosferskim uvjetima. I to je bilo to, premda je dvoranom prošao iznenađen mrmor kad su studenti shvatili da predavanje drži žena. „I, jesi li dovršila esej?” upitala je Bee jedva čujnim glasom ali rječitog izraza lica. „Znam da obožavaš ravnateljev seminar. Bilo bi grozno da ne možeš ići.”

Dok je ravnatelj teško izlazio a gošća odmjereno ulazila, izvukla sam bilježnicu iz torbe i

11 Crowarez

Bosnaunited uredno je otvorila pred sobom na otrcanoj staroj klupi, s novom srebrnom olovkom ukoso preko prazne stranice. Usput sam hitro i tiho govorila Bee, koja je još uvijek petljala sa slomljenom minom. „Dovršila sam ga, ali ne onako kako sam htjela. Nešto jako čudno se dogodilo. Neki čovjek je ušao kroz prozor i čekao u radnoj sobi.” „Kako mu je to uspjelo?” „Ne znam. I ujak se to pitao. Zato su bili u vrtu kad si ti sišla. Onda je nakon toga došao još jedan čovjek. Ujak mu je morao donijeti neku knjigu iz dnevne sobe, pa sam morala pobjeći da me Evved ne vidi. Blažena Tanit! Ostavila sam dnevnik koji sam čitala na stolu. Pitat će se zašto je tamo!” „U zadnje vrijeme je još rastreseniji i plane brže nego obično. Mislim da ga nešto brine. Nešto što nam on i mama ne govore. Možda ne primijeti, ili te zaboravi pitati.” „Nadam se. Što sam drugo mogla? Dohvatila sam torbu i esej i trčala cijelim putem do akademije, ali zaboravila sam kaput, pa mi je bilo jako jako hladno.” Još mi je bilo hladno, jer je trećina dugačkih krovnih prozora bila otvorena i poduprta štapovima kako bi zrak kružio inače zagušljivim i naguranim prostorom balkona. „Ali dogodilo se i nešto uzbudljivo”, dodala sam prepredeno. „Dok sam trčala kroz dvorište, došla je jako lijepa kočija, i zamisli, izašao je Maester Amadou i njegove sestre blizankinje.”

Bee se umirila. Njene ružičaste usne su se stisnule. Nije zagrizla mamac. Ne još, ali hoće.

Rekla je, najnehajnijim mogućim glasom: „Vidjela sam kad su blizankinje ušle.” Pokazala je na dvije djevojke koje su sjedile u prvom redu balkona, otmjene u finom zlatno-plavom tkanju i kose prekrivene svilenim šalovima čiji je sjaj davao više svjetla od slabe plinske rasvjete. Marljivo su pravile bilješke, pišući usklađenim pokretima dok je cijenjena profesorica na ploči skicirala obrise zračnog broda. „Kako su stigle gore prije tebe?”

Nasmiješila sam se, mameći je bliže. „Maester Amadou me zaustavio. Da me nešto pita.” „Oh. Pitanje.” Iscrpljeno je uzdahnula, kao da su joj njegova pitanja najdosadnija stvar na svijetu. „Pitao je za tebe?”

I to je to! Nasmiješila sam se s iščekivanjem, ali ona mi je okrenula leđa, usredotočivši se na vrtlog kretanja u dvorani ispod nas. Neki studenti stigli su s mondenim zakašnjenjem i sad su se tek smještali na svoja mjesta. Činilo se da će još sto godina zuriti u privlačan obris i izvrsnu odjeću maestera Amadoua samo da mi uskrati priliku da je izazovem, ili će možda zuriti u njega jer je to činila od prvog dana kad su on i njegove sestre stigli na akademiju, odmah nakon Beltaneovog slavlja, prije skoro šest mjeseci, početkom mjeseca maija.

Tu igru mogu igrati i dvije osobe.

Popravila sam svoje skute, pazeći da nadsuknja razrezane prednjice bude zavrnuta prema natrag da se vide slojevi podsuknji, i povukla jaknu da mi bolje legne uz bokove. Onda sam zakopčala halju da to sve sakrijem i sklopila ruke u krilu.

Trudila sam se slušati dok je cijenjena gostujuća predavačica prelazila s uvodnih primjedbi na glavni dio predavanja o principima aerostatskih letjelica, popularno znanih kao zračni brodovi i baloni. Zanimljiva tema, osobito u vrijeme kad tehnološke inovacije izazivaju toliko kontroverzi, a posebno je zanimljivo bilo to što je predavačica žensko i s juga, sa slavne Akademije prirodnih znanosti i povijesti u Massiliji, na Sredozemlju, gdje, pričalo se, studentice smiju sjediti u istim klupama kao i studenti.

Ali trčala sam cijelim putem od kuće do akademije, dobrana udaljenost i to uglavnom uzbrdo, a zbog kašnjenja s esejem nisam stigla ni doručkovati. I zato sam sada, iako mi se netapecirana klupa neudobno urezivala u leđa a prohladan povjetarac omatao mi ramena, počela

12

Crowarez

Bosnaunited zaspivati.

Tijelo uronjeno u tekućinu podiže se silom jednakom težini istisnute tekućine. Slično tome, na istom principu, letjelica lakša od zraka podizat će se... plinovima raste volumen s dizanjem temperature... stvaranjem šupljine pune zapaljivog zraka... kad bi svinje mogle letjeti, kamo bi otišle?... hoćemo li za ručak imati puding od batata?...

Jedrim zasljepljujućim prostranstvom leda u škuni koja klizi površinom masivne ledene ploče, a kraj mene stoji netko za koga znam da mi je otac iako, kao što to biva u snovima, nimalo ne sliči čovjeku čiji portret nosim u medaljonu oko vrata – Udarac u rebra vratio me k svijesti. S trzajem sam se probudila, grabeći po olovku, ali nije ležala na otvorenoj bilježnici gdje sam je ostavila. Bee mi je desnom rukom zgrabila desno zapešće i pritisnula mi ruku na klupu koju smo dijelile. Usput sam zamijetila razmrljano sivilo olovke na vrhovima njenih tankih bijelih vunenih rukavica. „Što je pitao za mene?” šapnula je. Pod tmurnim siktanjem plinskog svjetla – mi studentice gore na balkonu dobivale smo pola manje svjetla nego studenti dolje u glavnoj dvorani – vidjela sam da trepće trepavicama na onaj svoj odvratan način koji bi uvijek razorio sve prigovore i zamjerke svih odraslih osoba u dometu tih tamnih krila. „Cat”, dodala je toplijim glasom, „moraš mi reći.”

Zijevnula sam da je iživciram. „Ugovorom sam obvezana na šutnju.”

Pustila mi je zapešće i udarila me u rame. „Au!” Glave su se okrenule. Premda djeluje sitno i nježno, Bee ostavlja modrice i doista je nemilosrdna kad se rasrdi. Bacila sam pogled prema zavjesama zastrtom ulazu gdje je proktorica čuvala stražu, ukočena kao kip i smrknuta kao zima, zureći ravno pred sebe. Marljive učenice opet su počele slušati predavanje, a one koje su se dosađivale vratile su se drijemanju. „Zaslužila si!” Bee je točno znala kako spustiti glas da je samo ja čujem. „Oduvijek sam zaljubljena u njega –” „Tri tjedna!” Trljala sam si rame. „Tri mjeseca! Otkako sam ga sanjala kako stoji isukanog mača na zemljanim zidinama i bori se s vojnicima u odori Kuće maga.” Pritisnula je ruku na grudi koje su se nadimale pod visokim ovratnikom haljine prilagođene uštogljenim hodnicima akademije. „Šutjela sam o svojim očajnim osjećajima jer sam se bojala –” „Bojala si se da ćemo se pitati kako si tako naglo odustala od ljubavi i sudbinske predodređenosti za maestera Lewisa ljupke zlatnocrvene kose, i okrenula svoje odano srce ljepoti maestera Amadoua prodornih crnih očiju.” „Za koje i sama priznaješ da su privlačne.”

Nagnula se naprijed da pogleda preko redova klupa i studentica koje su sjedile u parovima, sve do ukrašene ograde koja je obrubljivala balkon. Kako smo sjedile u natrpanom zadnjem redu klupa, s drugim studenticama na stipendiji, vidjele smo samo prednju trećinu prostrane dvorane ispod nas. Maester Amadou razvalio se u drugom redu, u stolcu za ulaštenom klupom blizu podija.

Bio nam je okrenut leđima, ali vidjele smo da baca kocke sa svojim kolegom iz klupe, isto tako uvaženim maesterom Lewisom, mladićem visokog roda koji je odrastao na dvoru vladajućeg kneza Tarranta, čiji je teritorij uključivao i naš grad, Adurnam. Obojica mladića bila su tako upadljivo privlačna da sam se zapitala sjede li zajedno kako bi bolje istaknuli svoje kontrastne pojave, jedan mliječno blijed i zlatokos a drugi taman kao kava i crnokos. Na podestu, koračajući naprijed-natrag pred pločom i mašući rukom u oduševljenom ritmu, cijenjena znanstvenica bacila se u eksplozivnu digresiju o prirodnim zakonima koji se odnose na ponašanje plinova, a riječi su se rasipale posvuda.

13

Crowarez

Bosnaunited „Da, zgodan je skoro koliko i ti”, uzvratila sam, „i dobro zna da mu bogatstvo dopušta da zakasni i još k tome se kocka nasred dvorane, sve bez posljedica. On je najtaštiji mladić kojeg sam ikad upoznala.” „Kako to možeš reći? Priča o tome kako su on i njegove tri sestre i teta pobjegli kad su Eko napali ubojiti, okuženi zlostvori, kako su se morali oprostiti s roditeljima i starijom braćom koji su ostali na obali dok su se čudovišta približavala. Da ti srce pukne, kakva priča!” „Ako je istinita. Naselje i utvrda su nastali na Eku baš zato što je to otok, a zlostvori ne mogu prelaziti vodu. Pa kako su onda došli do njih? Svatko može pričati što god želi kad nema svjedoka.” „A ti nemaš srca, Cat. Baš si bešćutna.” Namrštila se s namjerom da me dirne u srce, ako ga slučajno imam; uz ljutit trzaj ramenima, okrenula se i bijesno počela crtati po praznoj stranici bilježnice, koristeći moju finu srebrnu olovku s novom minom. „Ako pod time misliš da se ne zaljubim do ušiju u svako lijepo lice koje sretnem, onda ću blaženoj Tanit zahvaliti na tome! Netko mora biti i bešćutan. Njegova je obitelj bogata i ima dobre veze, to je sigurno. Starija mu je sestra udana za mlađeg brata rođaka kneza Tarranta. Njegova je teta poznata po dobrim poslovima i kontaktima u svim bankovnim kućama juga. Sve ide njemu u korist. Osobito kad se ima na umu jadno financijsko stanje obitelji Barahal. A sad mi vrati olovku.” „Reći ćeš mi što je pitao za mene”, promrmljala je ne dižući pogled i crtajući i dalje. „Jer ću ti inače sipati sol u kašu svakog jutra sljedećih mjesec dana –” „Catherine! Beatrice! Rođake Hassi Barahal opet pokazuju kako su marljive, vidim.”

Zanesena zvukom vlastitog glasa, nisam primijetila kako se proktorica šulja po stražnjem prolazu. Zaustavila se točno iza nas, dovoljno blizu da joj dah pomakne kosu na mome vratu.

Pogledom je prelazila po balkonu. Druge učenice sve su pozorno zapisivale formulu V(l)T(2)=V(2)T(1) koja je bila ispisana na ploči dok je cijenjena profesorica ponavljala Aleksandrov zakon: Pri stalnom pritisku, volumen određene mase idealnog plina povećava se ili smanjuje za isti faktor kao što se njegova temperatura povećava ili smanjuje.

Maestra je dograbila moju bilježnicu s klupe i prelistala prazne stranice. „Je li ovo nova bilježnica, maestressa? Ili ukupan zbroj vašeg znanja?”

Mačke se uvijek dočekaju na noge! „Zapaljivi zrak je četrnaest puta lakši od živorodnog zraka. Može se proizvesti otapanjem metala u kiselini. Plin se širi kako mu se temperatura diže. Nije ni čudo što Kuće magova mrze balone! Ako je istina da blizina hladnog maga uvijek smanjuje ambijentalnu temperaturu bilo kojeg predmeta, ne bi li hladni mag ispuhao svaki balon samo stojeći kraj njega?”

Njen je pogled mogao oboriti i slona. Ali bogovi su mi se smilovali, jer me nije poslala u ravnateljev ured zbog drskosti, već se okrenula Bee. Moja najdraža i voljena rođakinja užurbano je pustila moju olovku i pokušala zatvoriti svoju bilježnicu. Proktorica je lupila rukom, držeći bilježnicu otvorenom na stranici gdje je Bee upravo skicirala dojmljiv portret osobe koja sam očito trebala biti ja. S iskeženom grimasom mrtvačkog smijeha i denariima umjesto očiju, karikatura je zurila u predmet koji je pred njom držala koščata ruka. „Vidim da bar pazite na satovima anatomije”, primijetila je maestra ledeno kao vjetar koji je hujao preko nas kroz visoke prozore. „Ovo je neobično dobar prikaz četverokomornog srca, no, ne bi li srce trebalo biti u prsnoj šupljini?”

Bee je zatreptala a medeni smiješak ozario joj je lice. „Ma, to je samo izmišljotina. Alegorija u grčkom stilu, ako hoćete. Ako pogledate druge stranice, vidjet ćete da sam vrlo brižljivo pratila seriju predavanja o principima konstrukcije balona i zračnih brodova.” Nastavila je govoriti dok je listala po stranicama. Blebetanje koje joj se slatko prosipalo sa savršenih usana počelo je topiti ukočen

14 Crowarez

Bosnaunited izraz maestre Madrahat. Podiže ga sila jednaka... plinovi se šire volumenski...

I svinje će poletjeti. „Takvo fino crtanje”, promrmljala je proktorica zaneseno dok je Bee pokazivala stranu za stranom zračnih jastuka napuhanih, ispuhanih i okruženih raznoraznim matematičkim formulama i bilješkama o proporcijama, balonima koji se dižu i spuštaju u skladu s temperaturom i pritiskom, bespomoćnih putnika koje bacaju iz košara s visine i padaju uz pretjerane vriskove i ispružene ruke...

Maestra se ukočila i oštro udahnula.

Bee je hitro okrenula na prihvatljiviji povijesni crtež Rimljana koji poraženo kleče kod Zame pred novookrunjenom kraljicom, dido našeg naroda, i njenim pobjedničkim generalom Hanniba'alom. I dalje je govorila. „Toliko se veselim odlasku na Kolodvor sljedećeg tjedna, kad ćemo i sami moći vidjeti zračni brod. Kako je nevjerojatno da je sam od sebe prešao cijeli put preko Atlantskog oceana, od Ekspedicije do našega lijepog grada Adurnama! Ni jedan čovjek ni trol nisu izgubljeni pri letu!” „Zamislite”, dodala sam, nesposobna pregristi jezik, „kako će hladni magovi slaviti njegov dolazak s obzirom na to da Kuće magova zračne brodove i puške nazivaju nesmotrenim petljanjem radikala koji namjeravaju uništiti društvo. Mislite li da će se i magovi pridružiti proslavi sljedećeg tjedna? Kažu da pola grada namjerava otići pogledati zračni brod, ako ništa drugo ono zato da spriječe Kuće od nekog nepromišljenog pokušaja.”

Sve studentice dovoljno blizu da čuju moje riječi su zinule. Mrzite Kuće ako želite, ili klečite pred njima u nadi da ćete dobiti neku mrvicu s njihove obilne trpeze moći i bogatstva i utjecaja, ali svi su znali da je glupo otvoreno ih kritizirati. Čak ni velikaši i kneževi koji vladaju kneževinama i teritorijima rastrzane Europe ne izazivaju Kuće i njihove magistre.

Proktorica je dohvatila Beeinu bilježnicu s klupe i stavila je pod ruku. „Ravnatelj će vas obje primiti u svom uredu nakon predavanja.”

Pola djevojaka na balkonu je podrugljivo zahihotalo. Druga je polovica zadrhtala. Blizankinje su i dalje hvatale bilješke, premda ih nisam poznavala dovoljno dobro da procijenim jesu li toliko rastresene ili toliko usredotočene. Maestra Madharat vratila se na svoje stražarsko mjesto na ulazu, a ključevi koji su joj otvoreno visjeli o pojasu podsjećali su nas da se nitko ne može iskrasti van i niza stepenice, a ni jedan pustolovan mladić ne može se prikrasti gore i unutra. To se ovdje, u ozbiljnim hodnicima akademije, neće dogoditi.

Ravnatelj će vas obje primiti. „O, Cat, što smo sad učinile?” Uhvatile smo se za ruke drhteći na naglom hladnom vjetru nalik najavi propasti koji se spustio kroz visoke prozore.

Bee i Cat, zauvijek zajedno. U kakvu se god nevolju uvalimo, uvijek ćemo se s njome suočiti kao jedno.

15 Crowarez

Bosnaunited

4

Kad je predavanje završilo, svi smo pristojno zapucketali prstima da iskažemo odobravanje.

Nakon toga, neki su studenti i ustali u znak pohvale, a jedan je učenik zapjevao dok je zbor, raštrkan po dvorani i balkonu, pljeskao u ritmu i pjevao pratnju: Maestro od učenja, puna mudrosti.

Danas te pozdravljamo.

Uši nam k’o klipovi zriju od znanja.

Danas te pozdravljamo.

Bee je mumljala i pljeskala, u pogrešnom ritmu i melodiji. Dekan prirodoslovlja održao je blaženo kratak govor u kojem je zahvalio eminentnoj gošći što nas je počastila svojim prisustvom i prosvijetlila svojim uvidima, a onda podsjetio okupljene učenike da akademija sljedećeg tjedna sponzorira posjet Kolodvoru i razgled zračnog broda, te da će uvažena stručnjakinja već večeras održati javno predavanje baš o toj temi.

Bee je uzdahnula dok mi je vraćala olovku. „Otac će nas natjerati da odemo. Beznadno je.

Osuđene smo na tmurno sivilo Sheola i morat ćemo večeras opet poslušati isto ovo predavanje.” „Mislila sam da si prestala vjerovati u zagrobni život nakon lanjske serije predavanja o prirodoslovlju.” „Razum je mjera svih stvari. Savršeno je razumno pretpostaviti da ću umrijeti od dosade ako budem morala opet odslušati isto ovo predavanje.” „Pa to si sad rekla.” „Tako i mislim. Neću čak smjeti ni crtati.” „Reci da te boli glava.” „Tako sam se izvukla prošli tjedan, kad je uvaženi učenjak iz akademije u Haveryju govorio o podrijetlu, prirodi, rasponu, funkciji i opstojnosti ledenih ploča.” „To je zapravo bilo baš zanimljivo. Jesi li znala da ledeni pokrov prekriva sve kopno sjeverno od 55. stupnja, a nekad je prekrivao zemlju na jugu sve do Adurnama –” „Tišina!” Spustila je glavu u ruke, s crnim pramenovima koji su joj se kovrčali oko prstiju.

Otmjena srebrna narukvica blagoslova, koju je dobila od majke prije skoro sedam godina, kad je napunila dvanaestu, svjetlucala je u žutoj svjetlosti kao prava dragocjenost. „Smišljam očajnički plan.”

Stavila sam školsku bilježnicu u torbu, kraj eseja, i zakopčala džepić za olovku, tako da je Bee ne može lako ukrasti. Čekale smo da se balkon isprazni: studenti iz zadnjih redova uvijek su silazili posljednji. Kad je došao red na nas, uredno smo ustale i prošle kraj maestre Madrahat. Proktorica je još držala Beeinu bilježnicu, i zapitala sam se hoće li je Bee pokušati oteti, ali napeti je trenutak prošao dok smo se proguravale u usko stubište i slijedile šapat drugih djevojaka niz stepenice, s posljednjima iz reda za petama. Plamen plinskih svjetiljki je mrmorio.

Djevojka pred nama okrenula se prema Bee, ispred mene. „Je li to bila ona bilježnica sa zločestim crtežima?” upitala je. „Da!” Beein šapat pronio se stubištem, i druge su djevojke utihnule da je čuju. „Deset stranica crteža nastalih nakon predavanja o pokvarenim obredima svete prostitucije koji su održavani u

16

Crowarez

Bosnaunited drevnom feničkom gradu Tiru u sklopu kulta božice Astarte.”

Još hihota. Prevrnula sam očima. „To su samo laži koje su Rimljani proširili”, rekla je naša sugovornica, koja je, kao i mi, bila kći stare i osiromašene obitelji Kena'anija. Za razliku od nas, maestressa Asilita svoje je mjestu na školi dobila zbog stvarnih akademskih dosega. Osim toga, imala je izniman dar da namami Bee u opasno područje. „Kao i ono sa žrtvovanjem djece. Jesi li i to crtala?” „Bee!” upozorila sam. „Ojađenji roditelji koji si grebu lica i ruke do krvi? Svećenici koji sijeku grla bespomoćnih beba i režu im glavice? A zatim bacaju bucmasta tjelešca u vatru koja gori u naručju gospodara Ba'ala Hammona? Naravno!”

Neke su djevojke zavrištale, dok su se druge, nažalost, još jače zahihotale. „Što ste to rekli, maestressa Hassi Barahal?” upitao je proktoričin glas s visina. „Ništa nisam rekla, maestra”, odazvala sam se udarajući Bee u leđa. „Samo sam izgovorila ime svoje rođakinje jer sam se spotakla na njezin skut i htjela bih da se kreće brže.”

Svjetlo na kraju stubišta nas je dozivalo. Požurile smo niz široki hodnik u zaćeretanoj gomili mladih žena kojoj se ubrzo pridružila isto tako bučna masa mladića. Pravu djecu, učenike mlađe od šesnaest godina, vodili su u školsku zgradu na stražnjoj strani akademije, ali mi odrasli prošli smo kroz visoki ulaz da pričekamo poziv na ručak.

Akademija je izgrađena prije samo dva desetljeća, novcem prikupljenim od dobrostojećih obitelji koje su živjele u bogatom gradu Adurnamu i okolici, sve pod vladavinom kneza od Tarranta i njegova klana. Te su obitelji potjecale s raznih strana, od kojih su se neke borile u ružnim ratovima ili pamtile povijest krvne osvete. Arhitekt je očito od kneza dobio uputu da se umili svima i ne uvrijedi nikoga. Zato je unutarnja kamena fasada ulaza imala isklesane reljefe koji su prikazivali biljke: prinčevski bijeli jam, otporni kale, brkate žitarice, siromaški kesteni, veseli hmelj, pošteni pir, ponizna zob, zimska raž, krupni grah, sjevernjački grašak, slatke kruške i jabuke, pouzdana repa, hitra rotkvica, pa čak pridošlice koje su došle preko oceana, kukuruz i krumpir. Po nešto za svakoga! „Ručak miriše tako fino!” prošaptala je Bee oblizujući se.

Puding od jama! Moj omiljeni! Zazvonilo je zvono.

Povukla me s vanjske strane razmiljele gomile čija je moderna odjeća oživljavala dvoranu smionim bojama, uključujući intenzivne crvene crte koje su se slagale s mojim sve jačim bijesom što me vuče za sobom kao prtljagu. „Bee!” „Moram vratiti bilježnicu. Gledaj! Eno stare baziliske. Blažena Tanit, spasi me! Dat će je ravnatelju! Cat, imaš li pojma – ?” „Imam pojma samo da sam gladna. Za razliku od tebe, ja sam propustila jutarnju kašu.” „Vidio nas je!”

Vidjela nas je i maestra Madrahat, i pozvala nas poput ljutite Astarte, božice rata, kad priziva nevoljke vojnike u bitku. Bee me povukla. Ja sam se vukla. Zašto nikad ne mogu šutjeti kad treba?

Ravnatelj je bio visok postariji crnac kušitskog podrijetla i akademske podloge u nedavno otkrivenim hijeroglifima drevnog Kemeta, koji se Rimljanima prohtjelo zvati Egiptom. Ravnatelj je bio jedina osoba za koju su se razne financijske skupine u kneževini Tarrant složile da, poput biljaka, neće nikoga uvrijediti zahvaljujući besprijekornom i plemenitom kušitskom podrijetlu. Premda su se veliki ratovi između Rima i Qart Hadasta – koji su prokleti Rimljani zvali Kartagom – vodili prije dvije tisuće godina, koja bi kena'anska majka htjela da joj kćeri podučava sin Rima? Naš drevni

17

Crowarez

Bosnaunited sukob nije bio jedini koji je bjesnio u privatnim salonima i trgovačkim četvrtima Adurnama, s brojnim podrijetlima, klanovima, narodnostima, plemenima, bankarima, trgovcima, obrtnicima, plebejcima i plemenitašima koji su živjeli stisnuti jedni uz druge u veličanstvenim avenijama, uskim uličicama, zaposlenim sudovima i stisnutim parkovima gdje su tvrdoglavi mladići održavali dvoboje.

Adurnam! Grad vječne svađe!

Veliki lučki grad izgrađen je uz obale rijeke Solent, uzvodno od prostranog močvarnog ušća koje mi u Adurnamu nazivamo Cjedilo. U Cjedilo se slijeva isto toliko rijeka i pritoka i potoka koliko se u grad slijeva naroda, podrijetla, jezika, bogova, ritmova i kuhinja. Zato nije bilo nikakvo čudo što je akademija za ravnatelja odabrala čovjeka rodom povezanog s kušitskom dinastijom čiji izdanci vladaju poštovanim ali umirućim Kemet-Egiptom već dvije i pol tisuće godina. Čak je i rimsko carstvo potrajalo samo tisuću. „Nije dobar trenutak, maestra”, promrmljao je ravnatelj tihim glasom koji sam čula premda očito nisam trebala. „Je li to doista nešto što zahtijeva moju pozornost?” „Kad biste samo porazgovarali s njima, maester.”

Pogledao je prema meni, kao da mi pogledom želi reći da zna kako dobro čujem, premda smo još bile na knjigomet daleko a oni su šaputali.

Bee me povukla cijelom težinom, i prešle smo razmak zadihane, pa se teturavo zaustavile pred njim. Bee je skinula papuče, i taj instinktivni iskaz poštovanja – skidanje cipela pred starijim – natjerao ga je na osmijeh. Skrušeno smo spustile poglede. „Rođakinje Barahal mogu sa mnom”, rekao je stavljajući Beeinu bilježnicu pod mišku.

Naklonio se maestri i, teško se oslanjajući na svoj štap, krenuo preko predvorja.

Bee je opet navukla papuče i dobacila mi onakav pogled. „Hoćeš li mi pomoći ili odmoći?” promrmljala je.

Uzdahnula sam, znajući da nemam izbora. Kao poslušne sluškinje iz starih priča, slijedile smo ga kroz mramorni portal u hladnoću unutarnjeg dvorišta, središnji vrt pokriven staklenim krovom. Dvorište je s tri strane okruživala kamena dvokatnica u kojoj su se smjestili razredi, radionice i uredi učitelja. Danas sunce nije prodiralo kroz staklo; pahulje snijega posipale su kosi krov. Galama iz predvorja iza nas utišala se kad je sluga koji je tamo čekao otvorio vrata prema knjižnici i ušli smo u nešto malo manje hladan mramorni hodnik. Ravnatelj je širokim stepenicama krenuo na gornji kat, krećući se polako zbog svoje noge. Beein pogled bio je prikovan za bilježnicu pod njegovom miškom, kao hermelin koji vreba pravi trenutak da ukrade jaje.

Njegov se ured nalazio iza prvih vrata na gornjem hodniku. Sluga koji nas je pratio stubištem zaobišao nas je i otvorio vrata tako da ravnatelj može ući ne mijenjajući svoj ravnomjeran korak.

Ured je bio prostran, jedan zid pun prozora gledao je na ružičnjak, druga su vrata vodila u pokrajnju prostoriju, a ostatak zidova prekrivale su police. Na jednim i drugim vratima visjela su zrcala, stvarajući hodnike odraženih prizora koji su otkrivali veći dio prostorije ispred i iza mene.

Prostorija nije bila ni opsjednuto uredna ni neugodno neuredna, već otmjeno uravnotežena između tog dvoga. Pred jednu skupinu polica postavljena je ploča s kredom, okrenuta prema četiri stolca. U veliki kamin postavljena je cirkularna peć čija se toplina prostirala sobom. Na uglačanoj površini njegova stola nije bilo ni jednog papirića, a veliki stol postavljen pod prozore tvorio je topografsko remek-djelo naslaganih knjiga, otvorenih knjiga, dva globusa na stalcima, i nekoliko napola razmotanih mapa uglova opterećenih skarabejima izrezbarenim od zelenog bazalta. Visoki sat stajao je nasuprot stolu, staklenim vratima otkrivajući ravnomjerno kretanje klatna i utega u svojoj utrobi. Police zatvorene staklom skrivale su brižno obilježene svitke papirusa u svojim odjeljcima, razvrstane po kronologiji i tematici.

18 Crowarez

Bosnaunited Na postolju u jednom kutu stajala je odsječena glava slavnog pjesnika i pravnika Brana Cofa.

Jedan pogled na sobu odraženu u zrcalima pokazao mi je blistaj magije poput pokrova oko pjesnikove usnule glave, ali nije bilo drugih znakova prisutnosti magije. No, uhvatila sam ravnatelja kako me promatra u zrcalu. Može li i on vidjeti lance magije u zrcalima kao i ja? Govorilo se da zrcala odražavaju niti moći koje povezuju ovaj svijet s nevidljivim svijetom duhova, ali istina o tome je tajna koju čuvaju čarobnjaci sposobni upravljati takvim lancima moći, ljudi poput hladnih magova, vatrenih magova, drua, majstora pjesnika, bardova i djeliwa. Ja nisam bila među njima. Nisam mogla upravljati ni baratati lancima magije osim na posve osobnoj razini: mogla sam ih upotrijebiti da se sakrijem, da bolje čujem, i da vidim u mraku. I, naravno, mogla sam ih ugledati u zrcalima.

Sjećala sam se samo jedne stvari koju mi je majka rekla, jako, jako davno, kad mi je bilo pet godina: „Nemoj nikome reći što možeš učiniti ili vidjeti, Cat. Nikome nemoj reći. Nikada.”

Poslušala sam je. Nikad nisam rekla, nikome, osim Bee, jer Bee zna sve o meni baš kao što i ja znam sve o njoj.

Ravnatelj mi se blago nasmiješio u normalnom odrazu zrcala. Skrenula sam pogled, jer se tako pristoji, budući da sam ja učenica a on stariji. „Rođakinje Hassi Barahal”, primijetio je svojim suhim glasom, „sigurno znaju za moje divljenje prema braći Hassi Barahal.”

Naravno da smo znale za njega, jer je njegovo divljenje plaćalo naše školovanje. „Tvoj otac, Beatrice, učinio je vijeću akademije neke usluge zbog kojih ti upravno vijeće ne naplaćuje školarinu.”

Jer su usluge prihvatljivija riječ za ne baš prihvatljive aktivnosti. „Naravno, Catherine, dnevnici tvoga oca, kojima zahvaljujući tvom ujaku imamo puni pristup, bili su od neprocjenjive vrijednosti u nastojanjima da se produbi naše shvaćanje prirode.

Daniel Hassi Barahal shvaćao je da učenjaci nastoje razriješiti, objasniti i rastumačiti funkcioniranje prirodnog svijeta po znanstvenim principima iz posve altruističkih razloga. To uključuje i misterije magije i njenih veza sa svijetom duhova, koji navodno leži paralelno s našim. On je i sam bio neka vrst učenjaka, premda nije imao akademskog obrazovanja. S obzirom na zloglasnu i zloćudnu tajnovitost magijskih Kuća, koju mogu poduprijeti stvarnim posljedicama, takvi pokušaji da se razotkrije funkcioniranje svijeta čine se osuđenima na propast.” Zastao je da baci pogled na zrcala.

Ja nisam ništa vidjela. Nije ni Bee. „Ali mi učenjaci smo tvrdoglava vrsta. U tim okolnostima – informacije koje su nam vaši očevi pribavili, svaki na svoj način – navele su me da zažmirim na neke pritužbe na vaše ponašanje, koje nije onakvo kakvo bismo voljeli vidjeti kod studentica. Kontroverzno je već to što pripuštamo djevojke na akademiju, i zato se mlade žene koje ovdje studiraju moraju u svakom trenutku ophoditi s punom pažnjom –” Zazvonilo je zvonce.

Moj želudac je uzvratio tihim kruljenjem, no nije se radilo o zvonu za ručak, već o lakšem, ručnom zvonu koje je zazvonilo iz susjedne sobe. Ozbiljno i izborano ravnateljevo lice načas je djelovalo zapanjeno, a zatim zabrinuto; hitro kao spuštanje zastora, sakrio je osjećaje besmisleno uljudnim osmijehom. „Pričekajte ovdje, maestresse.”

Još noseći Beeinu bilježnicu pod miškom, odšepao je do vrata i, kad ih je sluga otvorio, nestao u susjednoj sobi. Načas smo vidjele nagurane police s knjigama, a onda je sluga zatvorio vrata za obojicom. Bee i ja stajale smo same u ravnateljevom uredu, naravno, ako se ne računa usnula glava Brana Cofa. Romor glasova dopirao je iz druge prostorije, ali nisam bila dovoljno blizu

19

Crowarez

Bosnaunited unutarnjim vratima da razaznam riječi. „Misliš da je zaboravio da je ima? Što će se sad dogoditi?” rekla je Bee tihim, odlučnim glasom. „Prolistat će je i vidjeti sedam stotina manjih i većih portreta ljupkih očiju i savršene čeljusti i upletene kose maestera Amadoua. A prije njega, maestera Lewisa crveno-zlatne kose i visokog čela i uske brade. Ispunila si cijele arke papira i desetak bilježnica skicama najzgodnijih mladića s akademije.”

Jednom za promjenu nije počela rigati vatru. „Baš me briga ako mi se ljudi zbog toga smiju.

Nikad me nije bilo briga što drugi misle!”

Istina. „Pa zašto ti je onda to tako važno?”

Njen zdušni uzdah zadrhtao je sobom, i načas sam uhvatila odjek drhtavog pokreta, oči koje se pomiču kao u snu, ispod spuštenih kapaka pjesnikove glave. Stegla me napetost, drhtaj hladnoće spustio mi se niz leđa, prišla sam bliže Beei i stisnula joj ruku. Što ako otvori oči? „Ne znam kako bih to objasnila”, promrmljala je uzvraćajući mi stisak. Nije gledala glavu.

Možda mi se samo učinilo i nisam ono stvarno vidjela. Začarana glava Brana Cofa zadnji je put, koliko se znalo, progovorila prije više od stotinu godina, o nekom opskurnom pravnom problemu. „Bee, obećale smo da ćemo uvijek sve govoriti jedna drugoj. Što te toliko brine oko onoga u bilježnici?”

Vrata u susjednu sobu su se otvorila. Obje smo poskočile kao djeca koju je kuhar uhvatio s medenjakom ukradenim ravno s pladnja. Kad je ravnateljev pomoćnik ušao u sobu, brže-bolje smo mu se poklonile da prikrijemo nelagodu. Obrazi su mu se zažarili – to se lako vidjelo jer je bio albino – dok nam je uzvraćao još kompliciranijim naklonom. „Maestresse, nisam znao da ste ovdje.” Zvale smo ga ravnateljevim psom, i to ne u pozitivnom smislu. Potjecao je iz udaljenog istočnog carstva iza Palea, i njegovo se avarsko porijeklo vidjelo u širokim jagodicama i spuštenim kapcima. Šaputalo se da ga je ravnatelj kao dijete spasio od smrti pod kopljima Divljeg lova koji jaše u Noći svetoj. Ako je to istina, ta bi priča objasnila njegovu potpunu odanost starom učenjaku.

Uljudno smo sklopile ruke pred sobom i nasmiješile mu se.

Načas je djelovao kao da će se onesvijestiti, sigurno zato što smo izgledale kao dva lešinara koji čekaju da umirući prestane s tim nezgodnim bacakanjem. Onda je pogledao Bee, a lice mu se ukuhalo u tako neprikladnu nijansu crvene da sam s užasom shvatila kako je jadni mladić uvjeren da je zaljubljen u nju. Naravno, svaka takva zaljubljenost bila je potpuno zabranjena između bilo kojeg učitelja ili pomoćnika i neke od pozornih i vrlih učenica akademije, čak i ako će učenica za manje od dva mjeseca napuniti dvadeset godina i postati punoljetna. Čak i ako ima opak lijevi kroše. Čak i da je iskazala bilo kakvo zanimanje za njega, što nije. „Oprostite”, rekla je Bee tako slatkasto da su riječi bole. „Ravnatelj nam je rekao da ga pričekamo ovdje. Hoće li se uskoro vratiti?”

Njen osmijeh bio je previše za njega. Izgraktao je nešto nerazumljivo i odjurio natrag otkuda je i došao, s treskom zatvorivši vrata za sobom. „Bee! Baš si morala?”

Zurila je u vrata kao da bi ih samo pogledom mogla rasturiti u tisuću komada. „Znaš da oduvijek imam jako živopisne snove. Počela sam ih crtati da ih lakše zapamtim.” „Kako možeš nacrtati san?”

20 Crowarez

Bosnaunited Bila je zarumenjena, i stiskala je šake. „Morala sam im nekako pokušati dati smisla, jer me detalji progone! Ne znam čak ni zašto, a nije ni važno, ali ne mogu podnijeti da ljudi gledaju – ne mogu to objasniti – nisam ih pokazala čak ni tebi!” Suze su navrle u njene lijepe oči. Znala sam kad Bee blefira, ali ovo je bilo iskreno.

Uhvatila sam je za ruke. „Kad se vrati, ti se pobrini za neku diverziju, bilo što što će ga natjerati da spusti bilježnicu i obrati pažnju na nešto drugo. Ja ću je staviti u svoju torbu.”

Kimnuvši, pustila mi je ruke i obrisala si obraze. Klatno sata je otkucavalo. Otkucavalo.

Otkucavalo. Otkucavalo. Bee je zurila u pjesnikovu glavu kao da izaziva Brana Cofa neka otvori oči. Ja se nisam usuđivala gledati, za slučaj da ih stvarno otvori, pa sam pogledom odlutala do ploče. Netko ju je nedavno obrisao, ali još sam mogla raščitati tragove brojki i slova, kao što geolog može čitati slojeve sedimenta i stijene. Ekspedicija na Hibernijski ledeni pokrov: Izgubljena, nisu pronađena tijela ni ostaci. Ekspedicija na Alspku ledenu kapu: vratila se zbog ledenih oluja. Prva ekspedicija na Baltičko ledeno more: ostaci pronađeni nakon godinu dana potrage. Druga ekspedicija na Baltičko ledeno more: izgubljena, nisu pronađena tijela ni ostaci. „Pitam se za koga je to bilo predavanje”, reče Bee. „Čudno je gledati u to i sjećati se da su tebi i otac i majka bili u prvoj ekspediciji na Baltičko ledeno more. Da su oni bili ostaci pronađeni nakon godinu dana potrage. Oni i, koliko ono? Desetero drugih?” „Troje drugih. Samo ih je petero preživjelo od dvadeset i osam, koliko ih je krenulo. Mislim da sam sto puta pročitala očev opis prvih mjeseci te ekspedicije. Nijedan muškarac još nije prešao burno Baltičko ledeno more, ni stupio nogom na visoku i negostoljubivu Skandijsku ledenu istaku. A ni jedna žena. Pedeset i četiri dnevnika je napisao i označio. To je jedini put što spominje moju majku.”

Ona se namršti. „Vjerojatno zato što sljedeća dva toma nedostaju.” „Da”, rekla sam zlovoljno, „baš oni koji se odnose na ostatak ekspedicije, kad svaki idiot koji zna računati –” „To bi bila ti.” „– može zaključiti da sam začeta u kasnijim mjesecima te ekspedicije.” „To je čudno”, složila se. „Pomislila bi da će čovjek koji se zaljubljuje pisati hvalospjeve lijepim očima svoje voljene. Ali možda su tek poslije, usred krize na ledu, zapravo –” Upozorilo me podrhtavanje poda. Podigla sam ruku da je upozorim. Čula sam, a ona još nije, sporo šepesanje ravnatelja kako se približava vratima. Smirile smo izraze lica i pretvarale se da gledamo kroz prozore, u gole grane jesenskog drveća u ružičnjaku. Vrata su se otvorila. Sluga je ušao prvi i pridržao vrata za ravnatelja koji je ušepao zabrinuto se mršteći. Kao da se iznenadio kad nas je ugledao. „Zar ste još tu?” upitao je. „Oprostite. Htio sam vas pustiti. Jesam li vam spomenuo kako je mudro ne naljutiti Kuće magova, maestresse? Čak ni takvom sitnicom kao što su nepromišljene izjave?”

Beeine oči postale su ogromne, kao tanjuri, a brada joj je zadrhtala. Ravnatelj više nije nosio njenu bilježnicu. „Jeste, maester”, odgovorila sam smjesta, jer Bee očito nije bila u stanju progovoriti. „Bit ću obazrivija. Nisam razmišljala. Ispričavam se.” „Ah, onda dobro. Najbolje da odete na ručak.” Preko njegovog izbrazdanog lica preletio je osmijeh. „Mislim da je puding od jama. To najviše volim!”

Sluga je već prešao preko sobe i otvorio ravnatelju vanjska vrata. Morale smo ga slijediti istim putem.

21 Crowarez

Bosnaunited

5

Ali to nije značilo da se na hodniku nisam mogla pretvarati da mi je popustila vrpca na papuči, odglumiti da sam izgubila ravnotežu, te stoga morala kleknuti i pobrinuti se da popravim stvari. Odmah uhvativši moj ritam, Bee je zamolila ravnatelja da samo nastavi, a mi ćemo ga sustići čim popravimo poderanu vrpcu.

On i njegov sluga su nastavili, ostavivši nas same kako smo se i nadale. „Moramo se vratiti i pronaći je.” Bee je govorila onim tonom koji bi me uvijek prikovao uza zid, kao kolac. „I ravnateljev ured i formalna knjižnica su izričito zabranjeni za učenike bez pratnje. Već znamo da ravnateljev pas luta negdje među knjigama.” Ustala sam. Bila sam puno viša od nje. „Možeš li zamisliti što će se dogoditi ako nas uhvate na jednom od tih mjesta?” „Idem sama.” Pritisnula je lijevu ruku na grudi, a desnom uhvatila kvaku na vratima i pogrešno citirala slavne riječi velikog generala Hanniba'ala. „Ili ću pronaći put, ili ću ga stvoriti.” „Baš lijepo”, promrmljala sam. „Šteta što još ljepši maester Amadou nije ovdje da se divi tvojoj ljupkoj pozi. Samo što si desnu ruku trebala podići u zrak, kao govornik kad deklamira.”

Pogledala me slatko kao med. „Nije zaključano.”

Njušila sam udaljeno obećanje ručka. Bila sam tako gladna. Ali na hodniku nije bilo nikoga. Ili pronađi put, ili ga stvori. „Tebi na dušu”, promrmljala sam.

Popravila sam remen da mi školska torba ne padne. Zatim sam se sagnula da oslušnem kroz ključanicu, ali iz prostorije iza vrata nisam čula ništa osim otkucavanja sata, poput njihanja fortune: trijumf, katastrofa, trijumf, katastrofa. Podigla sam ruku; Bee je pritisnula kvaku; uvukle smo se unutra. Zatvorila je vrata i pustila da se kvaka podigne uz tiho klik. Prostorija je bila jezovito prazna.

Pjesnikova glava izgledala je kao samo vrlo životan kip. Čak i tako, stalno mi se činilo da će se oči svakog časa otvoriti i ugledati nas kako se šuljamo gdje ne bismo smjele. Tiho smo kliznule preko uglačanog poda – godine mačevalačkog treninga izoštrile su nam sposobnost glatkog kretanja – a kod suprotnih vrata, opet sam oslušnula kroz ključanicu.

Isprva: ništa.

Sklopila sam oči i oslušnula bolje, puštajući da mi se mačji sluh provuče kroz neviđenu sobu na drugoj strani vrata, do pomaka zraka i temperature koji su odavali veću prostoriju još dalje, u kojoj je jedan muški glas postavio kratko pitanje a drugi odgovorio stisnutim monotonom koji je, bila sam sigurna, pripadao ravnateljevom psu. Nisam mogla do kraja razlučiti riječi: Mapa Adurnama? Kolodvor? Plin?

Zar svi na akademiji raspravljaju o novopristiglom zračnom brodu?

Nije imalo smisla čekati. Moramo biti smione poput dida iz našeg naroda, kraljica koje su osnivale gradove, natjerale Rimljane na primirje, i vodile istraživačka putovanja preko Atlantskog oceana i oko Roga Afrike. Gurnula sam Beeinu nogu svojom. Ona je odškrinula vrata, gurnula nogu unutra, virnula. Poput munje, bljesnula je kroz otvor i nestala. Ja sam se uvukla za njom, a ona je zatvorila vrata iza nas.

Vatrena Šemeš!

Stajale smo u prohladnoj komori punoj prolaza, uličica od polica koje su išle od poda do stropa, sve pretrpane knjigama svih visina, širina i debljina, neke stare a neke nove, više knjiga nego

22

Crowarez

Bosnaunited što sam ikad u životu vidjela na jednom mjestu: to je bilo skladište knjižnice. Uglačani drveni pod hvatao je zrake svjetla kroz prozore prema dvorištu koji su se uzdizali s naše lijeve strane, ali svjetlo se većinom zaustavljalo na visokim policama. Zurile smo ravno kroz središnji prolaz omeđen stupovima, a svaki od njih označavao je pokrajnji odvojak, s policama okomitim na zasjenjene rubove sobe. Na suprotnom kraju, jedna strana dvokrilnih vrata bila je otvorena i podbočena hrpom knjiga tako novih da su im kožni omoti blistali. Prostrana službena knjižnica iza toga imala je krov s lukovima i obilje svjetla.

Neki je čovjek izgovorio oštar zahtjev za „onaj spis koji ste spomenuli.” Premda ga nismo vidjeli, čula sam, i gotovo osjetila kako mu se noge kreću po podu. Drugi par nogu otapkao je prema otvorenim vratima.

Povukla sam Bee u sjene s naše desne strane. Drhtale smo kao miševi dok je ravnateljev pas žustro hodao niz središnji prolaz i dalje u ravnateljev ured. Vrata su se zatvorila za njim. Jurnule smo uzduž stražnjeg prolaza na drugi kraj prostorije. Šuljajući se, pošle smo tim odvojkom, dok su nam se knjige cerile sa svih strana, prema vratima koja su vodila na hodnik knjižnice. Iz ovog kuta, vidjele smo samo lijevu stranu ogromne prostorije.

Pet visokih prozora zauzimalo je veći dio vanjskog zida, okrenutog prema ružičnjaku, uzdižući se od jastuka na prozorskim sjedalima sve do ukrasa koji su spajali zid s visokim stropom.

Teške, dugačke zavjese od uredne zlatne tkanine spuštale su se s obje strane svakog prozora, svezane upletenim zlatnim užetima. Gurnula sam Bee laktom i pokazala na draperije. Ona kimne. Šuljale smo se ulijevo sve dok nismo vidjele i ostatak sobe. Tri unutarnja zida bila su od poda do stropa pokrivena policama; ljestve na kotačima bile su oslonjene kraj suprotnih vrata. U bližoj polovici prostorije, sjedala i stolići bili su raspoređeni u lijepe skupine s grijalicama, kako bi učenjaci mogli čitati i razgovarati u udobnosti. U drugoj polovici sobe, tri dugačka stola bila su postavljena poprečno tako da iskoriste maksimum prirodnog svjetla koje se spuštalo kroz visoke prozore. Kraj stolova i naslonjača stajale su uljanice koje su osvjetljavale večeri. Trenutačno ni jedna nije gorjela. Čak je i masivni kamin ležao prazan usprkos hladnoći.

Neki je čovjek stajao okrenut leđima, sagnut nad jednim stolom, proučavajući papire raširene pred sobom. Bio je odjeven u zlatno-crvenu jaknu koja mu je dosezala do koljena, poprilično starinskog kroja, ali po mišićavim ramenima, živahnom držanju, vrlo kratkoj crnoj kosi i nemirnim rukama djelovao je mlado, a ne staro.

Iza nas, vrata ravnateljevog ureda su se odškrinula.

Odklizale smo po uglačanom podu i stale iza najbližih zastora baš kad je ravnateljev pas ušao u prostoriju. Posjetitelj se nije čak ni okrenuo; nestrpljivo je tupkao rukom po stolu, u ritmu koji mi je bio poznat jer se radilo o jednom od bubnjarskih plesova, popularnih za proslave. Bee je bila nagurana iza mene; popravila sam rub zastora.

Pomoćnik je požurio do stola, spustio dugački tubus i otvorio ga. Razmotali su shemu punu crta i vijuga i pričvrstili joj uglove i rubove željeznim držačima papira u oblicima bogova i božica Kemeta.

Dok se to odvijalo, moj je pogled lutao sobom.

Na stoliću kraj jednog kauča, Beeina bilježnica ležala je ispod tanke knjige uvezane u kožu i nehajno spuštene preko nje. Mogla bih je dohvatiti ako se ni jedan od one dvojice ne okrene.

Svi kažu da su afričke Mande obitelji i europska keltska plemena uspjeli zajedno uspostaviti Kuće magije jer imaju više pristupa svijetu duhova nego bilo koji drugi narodi poznati filozofima prirode, ali to ne znači da drugi narodi nemaju svoje trikove.

Mi koji se nazivamo Kena'ani stekli smo bogatstva i učvrstili trgovačke pomorske puteve jer

23 Crowarez

Bosnaunited je još u vrijeme kad je naš narod vjerovao u bogove bilo nekih stvari u kojima smo s božjom pomoći bili osobito dobri, a danas ih izvodimo u suradnji s prirodnim svijetom, kojeg se mora razumjeti i manipulirati kako bi se ukrotila njegova moć. Neki kažu da su Kena'ani bezbožni, bezdušni, bezmagijski narod koji za novac prodaje mačeve i duše i trgovat će bilo čime, pa čak i čašću, samo ako na tome može zaraditi. Mogu pričati što god žele. Mi znamo čuvati svoje tajne. Znamo koje informacije smo voljni podijeliti, koje smo voljni prodati, a koje nikad nećemo razotkriti.

Bee i ja smo još vrlo mlade naučile tu lekciju: lakše se izvući sa stvarima koje ne bi trebao raditi ako nitko ni ne sumnja da ih uopće možeš učiniti. Ne reci nikome. Nikad.

Bee je okrenula svoju zlatnu narukvicu dok je duboko udisala da ispuni lažni glas koji je mogla baciti bilo kamo da odvuče pažnju: drevna ženska vještina koju je naučila od majke svoje majke a ja je nikad nisam savladala. Ja sam pak skrenula pogled, ne prema unutra i ne prema van već između unutra i van, u prostor gdje stvari postoje ali ih ne primjećuju oni među nama koji prolaze kraj njih ne vidjevši ono što nam nije važno. Povukla sam veo iz krhkih niti magije koje žive u tom prostoru i omotala se u njega.

Glasna riječ, ili kucanje – bilo je teško odrediti što – odjeknulo je kod najudaljenijih dvokrilnih vrata. Kad su obojica muškaraca pogledala u tom smjeru, iskoračila sam iza zastora i glatko kliznula preko sjajnog poda prema stolu gdje je ležala bilježnica. Nisam pogledala izravno u njih dvojicu – pogled jedne osobe može drugu opeći kao vatra – već sam im pratila kretnje krajičkom oka. Ravnateljev pomoćnik požurio je prema vratima i otvorio ih dok se posjetitelj vratio svome proučavanju papira raširenih pred njim na stolu. Koljenom sam udarila u niski stolić baš kad je pomoćnik promrmljao „Spaljen bio”, i okrenuo se.

Ukočila sam se, mirna kao stol, tiha kao kauč obična kao pod na kojem stoji i ne primjećuje ga jer ga ne mora primjećivati. Pogled mu je prešao ravno preko mene ni ne trepnuvši. Slegnuo je ramenima, zatvorio vrata i vratio se do stola, i opet okrećući leđa kad se smjestio kraj posjetitelja. „Nemam puno vremena, već kasnim”, rekao je posjetitelj nestrpljivim tonom čovjeka visokog statusa koji očekuje poniznost. „Rekli ste da imate nedavno objavljen rad o aerostatici.”

Nisam se usudila pomaknuti knjigu na vrhu da dohvatim bilježnicu. Umjesto toga, pokupila sam obje knjige i projurila ravno kroz otvorena vrata knjižnice, leđima okrenuta muškarcima, dok mi se koža ježila kao da mi je tijelo puno strelica koje pokazuju na mene. Ali ni jedan od njih nije zazvao. Ni jedan nije pogledao. Ni jedan me nije primijetio, jer nisam bila ništa važnija od namještaja u sobi.

Iza vrata sam se uvukla u polumračne prolaze među policama. Bee je uklizila odmah poslije mene. Odjurile smo do stražnjeg prolaza i stale kao okamenjene kad je ravnateljev pas prošao ravno središnjim prolazom i ušao u ravnateljev ured. Vidjele smo kako prolazi kraj nas, ali nije ni pogledao prema pokrajnjim prolazima ni vidio kako smo se stisnule u sjenama. Bee mi je dotaknula zapešće da zatraži svoju bilježnicu. Pružila sam joj je. Onu drugu knjigu, koju sam morala pokupiti, mogla sam samo ostaviti na polici i nadati se da će ravnatelj i njegov pas misliti da je slučajno završila tamo.

Podignula sam je i ugledala debelo otisnut naslov: Laži koje su govorili Rimljani.

Zar je doista netko napisao knjigu o časnoj temi lažljivih Rimljana? A ja sam čitavo vrijeme mislila da je to samo izraz, kao što se kaže tvrdoglavi Kelti, oštroumni bankari Fule, ratoborni Iberijci, moderno bezobrazni Parisi, ili plemeniti Kušiti. Očito, samo bi se netko kena'anskog podrijetla uopće trudio napisati esej o lažljivim Rimljanima, jer su od svih svojih drevnih neprijatelja Rimljani baš nas najviše mrzili i opanjkavali. Sjećanje na Rimsko carstvo štovalo se danas u povijesti čak i među potomcima brojnih keltskih naroda i nacija koje su se tako opako borile protiv carskih legija prije više stoljeća. Konačno, kakva bi Europa bila bez rimskih cesta i javne kanalizacije i

24

Crowarez

Bosnaunited obimnih akvedukta? Ovdje u Adurnamu, kao i u većem dijelu Europe, govorili smo miješanim jezikom čiji su korijeni ležali u starom latinskome. Pogonjena znatiželjom – što biste drugo očekivali od mačke? – otvorila sam knjigu na naslovnu stranu, debeli crni tisak na bijelom papiru koji je ponovio naslov i bilježio autorovo ime.

Daniel Hassi Barahal.

Ime mog oca.

Bee me uštipnula da me vrati na zemlju.

Ravnateljev pomoćnik žustro je klomparao središnjim prolazom, opet nas nije vidio i ušao je u glavnu knjižnicu. Zatvorio je za sobom vrata hodnika.

Znala sam da bih trebala ostaviti knjigu, ali nisam to mogla. Stavila sam je u školsku torbu, i dograbila Beeinu bilježnicu da je gurnem kraj nje. Požurile smo stražnjim prolazom i ušuljale se u ravnateljev ured. Sat je vjerno kucao dalje. Kod vrata koja vode u hodniku, sagnula sam se da oslušnem kroz ključanicu.

U hodniku vani nitko se nije micao.

Promukli glas iza nas je prošaptao: Rei vindicatio.

Izjurile smo iz ureda, zatvorivši vrata za sobom, i stale u praznom hodniku, zadihane i drhteći. „To sigurno nije bila pjesnikova glava!” Bee je dotaknula vrata kao da se želi uvjeriti da nas razdvajaju od onog što je unutra progovorilo.

Kroz tijelo mi je prostrujala navala poput tekuće vode, osjećaj vrtoglavice i utapanja tako snažan da nisam mogla ni progovoriti. Bee je lice sjajilo od napora i trijumfa i straha, i odjednom sam shvatila da ću se početi histerično smijati. Otrčala sam prema mramornim stepenicama, a Bee me u korak slijedila. Morale smo se držati drvene ograde dok smo silazile odmjerenim koracima, samo da se ne bismo skvrčile od hihota koji smo morale suzdržati. Nisam je mogla ni pogledati.

Susret pogleda bio bi fatalan. Od stepenica smo pojurile preko zastakljenog unutarnjeg dvorišta i utrčale u visoke lukove ulaznog predvorja s izrezbarenim biljkama. „Tu ste! Kasnite na ručak. Jurite uokolo bez pratnje! Što vam je ravnatelj rekao?”

Maestra Madrahat ustala je s proktorske klupe smještene tako da ima na oku cijelo predvorje; jedan učitelj ili asistent uvijek je bio na klupi kad bi škola radila da se učenici ne bi zavlačili tamo gdje ne smiju.

Uskočila sam u njenu stanku, a nisam morala glumiti zadihanost posramljene pokajnice koja je jedva izbjegla bičevanje jer mi je srce toliko lupalo da sam jedva mogla udahnuti dovoljno zraka da progovorim, a njegovi su mi otkucaji zujali u ušima kao glas koji šapuće: Je li to progovorila glava Brana Cofa? Je li moj otac napisao onu knjigu?

Mogla sam blebetati kao profesionalac. „Razgovarao je s nama, maestra! Vidite kako jadna Beatrice plače! Rekao je da idemo s njim na ručak. Ali vrpca na papuči mi je pukla i morala sam stati da vidim mogu li je popraviti. Zato je on krenuo naprijed, a mi smo zaostale. I sad smo ovdje.”

Rijeka riječi natjerala ju je da se namršti, ali ono što sam rekla bilo je toliko uvjerljivo da se nije pobunila. Zurila sam u ravnodušnu repu koja je krasila zidni reljef, izbjegavajući Beein pogled da ne izgubim kontrolu do kraja i ne prasnem u nekontrolirani smijeh od uzbuđenja, olakšanja, i zastrašujućeg sjećanja na ono uznemirujuće mrmljanje.

Glasan prasak, tanjuri koji padaju i razbijaju se na podu, prolomio se zrakom, a uslijedili su vriskovi iznenađenja i povici iznenađenog smijeha iz blagovaonice. Čak se i maestra trgnula od silne buke. Bee je sakrila lice u ruke, drhtavih ramena. Meni su potekle vrele suze kad sam se ugrizla za donju usnu. Jako.

25

Crowarez

Bosnaunited U blagovaonici su svi počeli govoriti istovremeno.

Nisam ni triput udahnula kad su se dva obrisa pojavila na ulazu u blagovaonicu.

Maestra je promrmljala: „Nespretna krava! Kako im dugo već govorim da moraju uzeti bolju poslugu, a ne te istrošene, ružne udovice obogaljenih vojnika!”

Bee je udahnula naglo kao da ju je netko ubo nožem pod rebra. Pobojala sam se da će sve upropastiti i pljunuti u maestrino ogorčeno lice, ali umjesto toga pogledala je prema lukovima ulaza.

Izraz joj se promijenio, odobrovoljio; upravo je zasjala, kao proljetno sunce na izlasku.

Maester Amadou izašao je iz blagovaonice hodajući polako i podupirući postariju sluškinju.

Stara gospođa bila je očito uznemirena i jedva se držala na nogama; jedna joj je ruka bila okrvavljena od velike porezotine.

Poveo ju je prema nama. Bee je sva blistala. Ni jedan kapetan trgovačkog broda ne bi bio tako ekstatično presretan kad ugleda kopno nakon oluje u kojoj je izgubio jarbol.

Ali on nije gledao Bee. „Vi ćete sigurno znati što treba učiniti, maestra Madrahat”, rekao je blago zapjevajući, s uspavljujućim naglaskom. „Ova ancilla treba medicinsku pomoć. Porezala se na posuđu.”

Starica mu je uputila staklasti pogled. Nisam bila sigurna je li zaljubljena ili u šoku od gubitka krvi. Ali ipak, izgledala je staro i iscrpljeno i blijedo, a da je Bee znala što sam upravo pomislila udarila bi me, i to potpuno zasluženo. „Da nije nespretno ispustila pladanj, ne bi se porezala”, reče maestra neuljudno.

Maester Amadou je smiješkom izbrisao taj komentar. „Istina je da je njoj ispao pladanj, ali nije njena krivnja, maestra. Ja sam se neuljudno ispružio. Ancilla se spotaknula preko moje nepristojne noge.”

Starica mu je uputila zaprepašten pogled koji sam primijetila samo ja, jer ni Bee ni maestra nisu mogle skrenuti pogleda s njegova smiješka. Nije bio osobito visok mladić – jedva viši od mene, premda sam ja doista visoka za jednu ženu – i izgledao je iznimno dobro u svojoj pomodnoj odjeći, fino krojenom kaputiću od indigo tkanine i šarenoj kravati vezanoj oko vrata u neformalnom stilu zvanom „Pirat”. „Ako bismo mogli pozvati ranara, maestra? Možda da netko sjedi s ancillom dok ranar ne stigne, tako da se ne onesvijesti? Ja bih to učinio, ali mislim da muškarcima nije dopušten ulazak u žensku kuhinju, zar ne?” „Doista ne!” reče maestra. „Tako se miješati! Dobro, odvest ću je tamo pa neka jedna od kuharica sjedi s njom dok ne dovedemo ranarku iz ženske bolnice.” „Kao naknadu za moj nemar”, dodao je, „moja će obitelj platiti trošak ranara, kao i trošak zamjene slomljenog posuđa. Siguran sam da će se ancilla vratiti na posao čim bude mogla, i da će je mjesto čekati, jer sam samo ja kriv.”

Bee je čujno uzdahnula.

Sluškinja je porumenjela do korijena sijede kose. Čak se i mene donekle dojmila ova zadivljujuća predstava koja je potpuno preplavila maestru Madrahat. Povukla se kao na neumoljivoj oseki, vodeći povrijeđenu ancillu sa sobom.

Mester Amadou se uljudno obratio nama objema. „Idete li unutra?” upitao je, bez imalo nelagode pred Beeinim osmijehom od kojeg bi se svaki drugi mladić onesvijestio. „Za stolom mojih sestara ima mjesta, ako biste bile tako ljubazne da s nama podijelite klupu.”

Po Beeinom rumenilu, vidjela sam da ćemo prihvatiti i bit će nam drago i ručat ćemo sjedeći

26

Crowarez

Bosnaunited za stolom maestera Amadoua a onda ću još bar tjedan dana slušati kako ga hvali naglas po cijeli dan i šapatom do kasno u noć, sve dok mi se ne bude činilo da bi bilo manje bolno da si odsječem uši.

No, kako sam ja bila starija maestressa Hassi Barahal, premda sam starija samo dva mjeseca, na meni je bilo da prihvatim ili odbijem poziv u svoje ime, i u ime moje najdraže rođakinje. „Baš ljubazno”, rekla sam kad mi je Bee stala na nogu i počela mi ozbiljno gnječiti mali prst, „ali – ah! – naravno da ćemo vam se rado pridružiti.” Popustila je pritisak. Natjerala sam se na osmijeh dok mi je nožni prst bridio. „Ima li još pudinga od jama? To mi je najdraže jelo.”

27 Crowarez

Bosnaunited

6

Bee je lebdjela zrakom a ja sam bila namrgođena kad smo nakon nastave toga popodneva otišle s akademije. Rame me boljelo pod emocionalnim teretom ukradene knjige u torbi. Stranice su joj šutjele jer su još bile zatvorene, ali u umu su mi zavijala pitanja.

Je li moj otac napisao monografiju o lažljivim Rimljanima? I, ako je tako, zašto mi nitko nikad nije rekao za to? Zašto kod kuće nemamo ni jedan primjerak? Ali to je bio tek prilaz litici na kojoj se uzdizala konstrukcija na kojoj je moj život drhtao kao na rubu oštrice. Jedno se pitanje dizalo kad god bih se dovoljno uznemirila da se zamislim nad čovjekom čiji se minijaturni portret skrivao u medaljonu koji sam nosila oko vrata i čiji su dnevnici resili dnevnu sobu njegova brata, ili nad ženom koja za sobom nije ostavila portreta, nego samo šačicu riječi upisanih u mom srcu.

Moji su se roditelji utopili tijekom prelaska rijeke zajedno sa stotinu drugih ljudi, ali kad je moj ujak govorio o mučnoj zadaći identifikacije njihovih promočenih leševa, spomenuo je samo da su ih zvijeri toliko izjele da ih nije prepoznao po licima, već preko drugih stvari: medaljona i kaputa koji je nosio moj otac, gustoj crvenoj kosi moje majke još spletenoj u debelu pletenicu i srebrnom brošu kasnije prodanom da se pokriju troškovi pogreba.

Ali ako je to istina, kako je mogao biti siguran da su to njihova tijela? Medaljone i broševe može se pokloniti ili ukrasti. I drugi ljudi imaju crvenu kosu i nose kapute. Pa kako onda možemo biti sigurni da su doista mrtvi, a nisu samo pobjegli, ili oteti, ili nekako izgubljeni?

Požurile smo širokom ulicom koja prolazi kraj Akademije i pokrajnjeg hrama. Dveri kena'anskog hrama nikad se ne zatvaraju, bila noć ili dan, zima ili ljeto, oluja ili sunce, premda u ovo prosvijećeno doba unutra ne ulazi baš mnogo ljudi, osim da razgledaju. Svaki vodič za Adurnam bilježi da je ovaj hram, posvećen božici Tanit, bio drevno središte feničkog trgovačkog naselja osnovanog prije dvije tisuće godina na obalama rijeke Solent.

Bacila sam pogled unutra, kao i uvijek kad prolazim onuda, pitajući se hoće li me božica pozvati na dvor istine, gdje ću dobiti odgovore na sva pitanja o svojim roditeljima. Naši su preci posvećeno tlo označavali lustralnim bazenom za pranje na ulazu, arkadom stupova, i mramornim oltarom čiji su strop bila blažena nebesa. Znak Tanit, zaštitnice žena, lice Mjeseca, svijetlo i tamno ovisno od aspekta, bilo je isklesano na dverima, na svakom stupu, i na oltarnom kamenu.

U jednom uglu hramskog sklopa, par postarijih svećenika u otrcanim haljama drhtao je na uzdignutom trijemu zimske kuće, gdje bi se sklanjali u hladnim mjesecima u društvu s peći. Žena pod velom stajala je u podnožju stepenica. U jednoj je ruci držala ptičji kavez, a u drugoj košaru pokrivenu komadom tkanine.

Bee je nastavila hodati, ali ženino napeto držanje privuklo je moj pogled, pa sam zastala. Žena je spustila tešku košaru na trijem. Svećenici su je otpratili do oltarskog kamena. Koraci su im škripali na popodnevnom svježem snijegu. Njihove obrijane glave i izložene uši sjajili su od hladnoće. Ženina široka odjeća skrivala je identitet ptice, ali kad su došli do oltara i nježno iz kaveza izvadili grlicu, znala sam da je došla moliti blagoslov djeteta.

Tijela su im zaklonila kratak obred. Jedan od svećenika slomio je ptici vrat; ruka mu se hitro pomakla kad je nakon toga odsjekao glavu. Krv se razlila po kamenu, ali vjetar je i miris i zvuk otpuhivao od mene. Hladan zrak je vjerojatno već počeo zgrušnjavati krv. Pera, kosti i meso nestat će u vatri, a svećenici će danas večerati ono što je žena donijela u košari. „Cat!” Bee je stala malo dalje.

28

Crowarez

Bosnaunited Četvorica čistača ulica radila su na raskrižju iza nje. Dok sam žurila prema njoj, ruke su mi se počele kočiti, a usne vjerojatno poplavile. „Što ti se dogodilo?” upitala je, pridružujući se mojim hitrim koracima. „Neka žena u hramu je prinjela žrtvu paljenicu. Vjerojatno se nada djetetu.” „Bolje bi joj bilo da kaže svom liječniku neka provjeri ima li joj muž sifilis.” „Tko je sad bešćutan? Moj otac je napisao... da vidim...” Prisjetila sam se riječi. „Dok učenjaci ne budu mogli u potpunosti objasniti kako naši čini u ovom svijetu odjekuju u svijetu duhova, trebali bismo pretpostaviti da svaki čin može imati nepredvidive posljedice.”

Dobacila mi je pogled a onda skrenula prema čistačima – mršavoj djeci mlađoj od Hanan i, poput mene, preslabo odjevenoj za hladnoću – i svakom zapanjenom djetetu u rukavicu utisnula po jedan brončani novčić.

Kad me sustigla, progovorila je tihim, odlučnim glasom. „Priznajem da na svijetu ima sila koje ne razumijemo. Ali svećenici našeg naroda su ostaci drugih vremena. No, i ostaci moraju jesti.

Valjda nema ničeg lošeg u prinošenju žrtve ako to nju utješi a njih nahrani. A što misliš, sviđam li se maesteru Amadouu?” „Zašto uopće pitaš?” uzvratila sam smijući se.

Dobacila mi je trijumfalan osmijeh i provukla ruku kroz moju. Obrazi su joj blistali od hladnoće; skinula je kapu da je dade meni, a kosa joj se prosula na ramena u neukrotivim crnim kovrčama. Popodnevni snijeg učinio nam je put nizbrdo lakšim, ali bez kaputa i ogrtača, i ja sam, kao i siromašni svećenici, stalno drhtala.

Kad smo prošle ostatke drevnih gradskih zidina, tlo se izravnalo u širokoj dolini, sad punoj zgrada iako je u stara vremena tu bila luka i početak močvare. Istočni bregovi ležali su obojani u sivkasto bljedilo u dimu ugljena i slabom popodnevnom svjetlu, ali svejedno sam vidjela tri tornja na zapadu, u kojima su se skrivala tri zvona po čijem je zvuku grad bio slavan. Jedan jedini visoki stup, vidljiv i iz daljine, označavao je mjesto gdje su adurnski Kelti osnovali selo kad su došli poslovati sa stranim trgovcima na močvarnim obalama rijeke Solent. „Gle!” rekla je Bee pokazujući rukom.

Drugi učenici koji su išli u istom smjeru stali su i zurili, a onda počeli pljeskati i vikati da dozovu i ostale. Jer iznad istočnog dijela grada plovio je zračni brod, vidljiv odavde zbog obrisa tla.

Poput ptice, kretao se zrakom i nije padao, ali bio je nevjerojatnog oblika, nimalo nalik na balon već prije kao balon izdužen u jajoliki obris. Napola oblak, a napola blistava riba, lebdio je na nebu kao neko lijeno, naduto stvorenje koje se toliko najelo da ne mora tražiti večeru. Ogromna košarasta gondola visjela je pod njim i, na naše iznenađeno oduševljenje, bacala je konope, jedva vidljive s ove udaljenosti, ljudima ispod sebe. Promatrali smo kako, jednom zakačen, brod zateže konope i počinje proces spuštanja na Kolodvor. „Bolje da požurimo”, reče Bee. „Hladno ti je.”

Pozdravile smo se s drugim učenicima i skrenule lijevo kod visokih zidina davno napuštenog tofeta čija su vrata uvijek bila zaključena. Kola s ugljenom bučno su prošla kraj nas. Sluškinje su hodale noseći teške košare. „To je bilo nešto najfantastičnije što sam ikad vidjela!” poviče Bee. „Jedva čekam da ga nacrtam! Ali dat ću mu riblje oči i usta i rep. Kao da je stvarno živ!”

S glavne prometnice pune trgovina skrenule smo u stambeni kraj koji su prije stotinu godina naselile samo obitelji kena'anskog podrijetla, i gradile po svome ukusu: balustrade uz prozore na katu, i ulazna vrata sa stupovima. U današnje doba, u kvartu je živjela raznorodna skupina obitelji sa zajedničkim trgovačkim interesima. Bilo je to čisto, dobrostojeće susjedstvo, sigurno čak i uvečer jer

29

Crowarez

Bosnaunited je nedavno na važnijim ulicama uvedena plinska rasvjeta. Ograđeni parkovi s lijepim drvećem i grmljem ukrašavali su male trgove, svaki oko svoga kamenog spomenika. Nakon žustre petnaestominutne šetnje tijekom koje je Bee bila čudno tiha, vjerojatno zaokupljena sjećanjem na tamne oči maestera Amadoua i veličanstveni zračni brod, stigle smo do Trga Falle i kuće.

Kad smo došle do dvorišta nekad otmjene gradske trokatnice, zatvorile smo željeznu ogradu za sobom i popele se stepenicama do trijema. Vrata su se otvorila prije nego što smo stigle do njih.

Ujna Tilly nas je dočekala s poljupcima i, otresavši brašno s ruku, pomogla nam da skinemo čizme, a Bee i kaput. „Obrazi su ti ledeni! Cat, kako si mogla biti tako glupa i istrčati bez kaputa?” Ozbiljno me pogledala. „Našla sam ga jutros u dnevnoj sobi, prije nego što ga je itko drugi vidio. Imaš sreće što se nikad ne razboliš.”

Provela nas je kraj soba za posjetitelje, koje su se rijetko koristile kad bi zahladilo, do malog salona u stražnjem dijelu kuće, odmah kraj kuhinje. Peć je grijala i kroza zid. Od nagle promjene temperature počela sam se znojiti. Prošavši kroz kuhinju da zamoli kuharicu neka nam zagrije mlijeka za čokoladu, ujna se vratila i sjela među nas na otrcani kauč. Trljala je naše ukočene ruke svojim toplim dlanovima. „Ti djeluješ veselo, Beatrice”, rekla je svojoj kćeri. „Vidjeli smo zračni brod, mama!” „Stvarno? A ti, Catherine? Djeluješ mračno i prijeteći, kao da ti se oštro kamenje kotrlja kroz taj tvoj zaposleni um. Tebi se zračni brod nije svidio?” „Ne, bilo je spektakularno. Bee će ga nacrtati, ali nazvat će ga zračni kit, mitsko biće s nebesa.” „Ali se još mrštiš. O čemu toliko razmišljaš?”

Stisnula sam školsku torbu uz noge, očajnički pokušavajući opet prizvati uzbuđenje koje sam osjetila kad smo vidjele zračni brod, ali misli su mi, umjesto zrakom, letjele prema prošlosti. „Laži koje su govorili Rimljani”, izvalila sam.

Bee mi dobaci zapanjen pogled.

Ujna nije ni trepnula. „Upravitelji akademije deset su se godina svađali oko ispravnog programa za predstavljanje povijesti ratova između rimskih konzula i dida Qart Hadasta. Načeti tako osjetljivu temu! Ne bih to očekivala sad kad je kontroverza zamrla.” „Postoji knjiga o tome.” „Stvarno?” Njen prepredeni osmijeh bio je puno profinjeniji od Beeinih slatkih smiješaka. „Moram priznati, to bi tražilo bar tri podeblja toma, zar ne misliš tako?” „Što je rei vindicatio?” upitala sam, i shvatila da sam napeta, kao da će se glava Brana Cofa materijalizirati u sobi i izgrditi me što sam je uznemirila. „Ajme meni, zar sad proučavate i zakon? To je složen rimski zakonski proces koji se odnosi na razliku između vlasništva i prava vlasništva –” „Tilly!” Ujakov je urlao s kata ispod. „Ne mogu pronaći –!”

Ustala je. „Kuharica i Callie imaju posla, djevojke, zato idite i same uzmite zdjelu i šalice.

Možete večerati s djevojčicama u dječjoj sobi kad se upale svjetla, ili pričekati i podijeliti obrok s nama kad se vratimo s akademije. Za večerašnje predavanje morat ćete se presvući u nešto –” Namrštila se na moju jaknu i podsuknje, stil koji sam brižljivo kopirala sa slika vrlo novog modnog časopisa koji smo Bee i ja prošle godine vidjele u izlogu kitničarke u Glavnoj ulici. „– odmjerenije.” „Tilly!”

30

Crowarez

Bosnaunited Požurila je kroz vrata. „Misliš da je to rekla pjesnikova glava?” šapne Bee. „Nikad nećemo nikome smjeti reći da smo čule kako govori slavna glava Brana Cofa! Pa makar i samo dvije riječi. Sad ću donijeti čokoladu, a ti odnesi torbu u našu sobu prije nego što tata odluči da mu za večerom moramo pokazati što smo danas radile. To bi bila katastrofa! Vidio bi moje crteže. A ti bi morala priznati da si ukrala knjigu iz akademije.” „Knjigu koju je napisao moj otac!” „Knjigu čiji se autor zove isto kao tvoj otac. To ništa ne dokazuje.” Imala je pravo, pa sam se vratila do ulaza. Naša je dadilja još bila u dječjoj sobi s Hanan i Astraeom; kuharica i Callie bile su zaposlene večerom; naš radnik Pompey priprema večernje vatre ili pladanj koji će odnijeti u dječju sobu, za ranu večeru. Popela sam se stubištem na kat stišćući torbu uza sebe. Na vrhu stubišta, veliko zrcalo pokazalo mi je sliku mene – da, to sam ja, kao i uvijek, moje lice, moje tijelo, moje ruke dugih prstiju, moja skoro pa moderna jakna i podsuknje sašivene kao vrhunac Beeine i moje vještine. U zrcalu me okruživala i nepravilna izmaglica nalik olujnom oblaku; ona se u odrazu u ogledalu pojavljivala samo kad bih bila izrazito ljuta ili uznemirena, i znala sam je obuzdati, kao kad si povežem kosu.

Dok sam se vukla hodnikom na katu, kraj zatvorenih vrata dnevne sobe i ujakovog ureda, glasovi ujaka i ujne ritmično su se izmjenjivali iza uredskih vrata. Znali su razgovarati vrlo brzo, ali nikad si ne upadati u riječ, podsjećajući me na festivalske bubnjeve. Neočekivani prekid ritma stigao je kroz bas sluge, i uslijedila je tišina.

Požurila sam kraj stalka s mačevima, uza sljedeće stepenice. Prošla sam kroz četvrta vrata, na samom kraju hodnika, u sobu koju smo Bee i ja dijelile ovih četrnaest godina koliko sam živjela kod ujaka i ujne.

Zastori su bili rašireni, a peć nedavno upaljena. Bacila sam se na široki krevet i izvukla knjigu. Omotavši se poplunom, pomakla sam se da uhvatim ono malo svjetla što je još prodiralo kroz prozor s pogledom na stražnje dvorište, smrznutu zemlju i golo drveće. Jedna je grančica zagrebla po prozorskom staklu kad ju je vjetar zanjihao; Bee je tu grančicu zvala „rukom kostura”. Bila nam je kao stara prijateljica, s drveta koje je raslo kraj prozora ujakovog ureda, i njena prisutnost me umirila.

Otvorila sam knjigu i pronašla datum objavljivanja: većina ljudi u Europi koristila je augustovske godine, počevši od uspostave prvog rimskog cara.

1818. je bila godina mog rođenja. Čovjek s imenom moga oca objavio je monografiju godine kad sam rođena.

Prolistala sam knjigu u sve slabijem svjetlu, ali smisao za dramatiku i specifičan humor koji je moj otac iskazivao u svojim dnevnicima ovdje se nisu vidjeli. Bila je to nezgrapno napisana knjiga puna suhog nabrajanja drevnih rimskih optužbi, po citatima dosadnih drevnih rimskih pisaca, i zanijekanih uobičajenim nedvojbenim istinama.

Prva laž: da se nazivamo Feničanima, kad se zapravo nazivamo Kena'ani.

Druga laž: da vladari „Kartage” provode barbarski običaj žrtvovanja djece kako bi se umilili krvožednim bogovima.

Treća laž: da su „feničke” žene sve kurve. Četvrta laž: da će „fenički” trgovci lagati, varati i krasti da bolje prođu.

Peta, sedma, jedanaesta... ovdje nije bilo ničeg novog. Ima li u toj knjizi ičega što bi mi moglo otkriti nešto novo o mome ocu?

Trgnulo me kucanje na vratima. Zagurala sam knjigu pod jastuk, ali bila je to samo Bee s

31

Crowarez

Bosnaunited čokoladom. Pustila sam je da uđe i, zatvorivši vrata za njom, otkopčala jaknu, skinula nadsuknju i podsuknje, i zamolila Bee da me zakopča u vrlo konzervativnu, vrlo odmjerenu večernju haljinu boje borovih iglica. „Zašto se žuriš?” upitala je Bee srčući čokoladu. „Ti idi na večeru”, rekla sam. „Reci ujni da ću ja jesti kasnije. Siđi u sobu i upozori me kad bude blizu vrijeme polaska.”

Spustila je šalicu. „Na tvoju savjest. Mogu li dobiti tvoju čokoladu?” „Da. Pomogneš mi s haljinom?”

Prvo je sakrila svoju bilježnicu na dno ormara. Onda je dovršila moju čokoladu. Nakon toga, spretnim prstima, zakopčala mi je leđa haljine i uredila mi kosu kopčama i češljevima. S vlastitim je odijevanjem bila nehajnija, jer je imala onaj dar da svaka odjeća izgleda moderno samo zato što je ona ima na sebi.

Dok je zazvonilo zvono za večeru, i ona je, u svojoj najozbiljnijoj večernjoj toaleti, bila spremna otići u dječju sobu i prenijeti moje isprike. Callie i Pompey popeli su se stražnjim stubištem noseći pladnjeve, a ujna i ujak prednjim, zajedno s Bee. Ja sam sklopila oči i osluhnula niz niti magije: kuharica i Evved tiho su razgovarali u kuhinji. Nešto o knjigama sa šiframa? Naša dadilja, Shiffa, bila je u dječjoj sobi i točila vodu da djevojčice operu ruke prije nego što izgovore blagoslov.

Ujak i ujna provest će neko vrijeme s djevojčicama dok večeraju u dječjoj sobi, a zatim otići u svoje sobe da se odjenu. U našem položaju neophodno je paziti na oblačenje. Ako bismo djelovali previše siromašno, ljudi bi nas izbjegavali. Morali smo održati fasadu da bismo privukli poslove od kojih živimo.

Imala sam vremena za lov. Dograbila sam knjigu o lažljivim Rimljanima i tiho sišla u praznu dnevnu sobu u kojoj sam u zoru napisala užurbani esej. U našoj je kući bio običaj večerati rano a nakon toga sjediti uz šivanje i krpanje i čitanje na glas. Išli smo u krevet ubrzo nakon zalaska sunca.

Ujna je često govorila da slijedi drevnu kena'ansku tradiciju ustajanja i lijeganja sa sunce, ali ja sam pretpostavljala da nije toliko u pitanju tradicija koliko štednja, jer su ulje i svijeće i ugljen i drvo skupi. Drhteći, upalila sam samo jednu svjetiljku, sve što mi je trebalo, i prešla rukom preko očevih dnevnika, složenih na policama po brojčanom redu. Same su knjige bile raznih veličina i širina, neke jeftine, grubo šivane i na lošem papiru, druge uvezane u teleću kožu tako meku da bi mi prsti uvijek zastali na njima. Neke su na svojim putovanjima postale otrcane i zamrljane, druge su ostale nedirnute.

Daniel Hassi Barahal počeo je svoja putovanja i dnevnike kad je napunio dvadeset godina, kao što ću i ja za samo osam dana. Od tog trenutka pa sve do mog rođenja, stalno je putovao, i stalno je pisao. Kad bi ispunio jednu knjigu, započeo bi drugu a ispisanu bilježnicu ostavio u nekoj kena'anskoj trgovačkoj kući da je pošalju matičnoj kući Hassi Barahala u Gadiru. Nakon smrti mojih roditelja, dnevnici su došli u ruke moga ujaka.

Izvukla sam dnevnik označen brojem 46, opis prvih tjedana ekspedicije na Baltičko ledeno more, i otvorila posljednji unos. Prvi je bio živopisan i podugačak opis aurore borealis. Zatim podrobno prepričavanje političke debate između moga oca i poručnice Tare Bell, iz amazonskog odreda vojske ozloglašenog iberskog generala Camjiate, poznatog još i kao ibersko čudovište. Prije dvadeset godina, Camjiata je pokušao osvojiti Europu, tvrdeći da samo nastoji obnoviti slavne dane ranog rimskog carstva. On, ili njegovi savjetnici, financirali su ekspediciju. Poručnica Bell držala je stražu s Danielom Hassi Barahalom tijekom onog kratkog razdoblja polutame koje je glumilo noć.

Kad je moj otac tvrdio da je carstvo nasilan i nepravedan oblik vladavine, ona je odgovorila da su Rimljani stvorili mir među zaraćenim plemenima. Kad je moj otac istakao da bi svatko mogao stvoriti pustinju i to zvati mirom, ona je odgovorila da među mnoštvom kneževina i vojvodstava i

32

Crowarez

Bosnaunited neovisnih gradova-država koji su se pojavili u Europi nakon što se carstvo konačno raspalo 1000. godine ima isto toliko ako ne i više nepravde. Keltski su narodi doista voljeli svoje sitničave sukobe i ratove oko stoke; i njen vlastiti narod, Belgae, bio je takav, a oni su Kelti, zar ne?

Kad se moj otac pobunio da carstvo ne može biti prirodno jer nitko nakon Rimljana nije uspio izgraditi tako nešto, ona se nasmijala i rekla mu da su Kelti naprosto previše zaljubljeni u svađanje da se u nečem ujedine. Osim toga, nastavila je, Camjiata je po očevoj strani potomak mandeške obitelji Keita, koja je vladala carstvom Mali. Svaka budala, dodala je, zna da su vojske Malija nekad pokrivale cijelu zapadnu Afriku. To je bilo prije nego što je kuga soli oslobodila zlostvore koji su istjerali veći dio stanovništva. Samo zato što u Europi nije nastalo još jedno carstvo, to ne znači da ga se ne može stvoriti negdje drugdje, ni da to ne bi trebalo pokušati s obzirom na prednosti koje nudi. A koje su to prednosti? upitao je moj otac ironično. Sigurnost i napredak, odgovorila je ona sa, kako je napisao, „dirljivo slijepom uvjerenošću odane vojnikinje.”

Je li se moj otac svađao s njom zbog svojih vlastitih dubokih uvjerenja, ili samo zato da odigra svoju ulogu u prijateljskoj debati koja smanjuje dosadu? Možda je raspravljanje bio njegova inačica flerta.

Ta je svađa bila posljednja u bilježnici.

Vrata sobe su se otvorila.

33 Crowarez

Bosnaunited

7

Poskočila sam, ali to je bila samo Bee. „Toliko o radu u tajnosti. Da nema mene, uhvatili bi te.” Podigla je sa stola Laži koje su govorili Rimljani, nehajno je listajući. „Nema ilustracija. Bah!” „Datumi nemaju smisla”, rekla sam.

Podigla je pogled do mene i spustila knjigu. „Hladno mi je. Idemo sjesti pod deku na sjedalu kod prozora.”

Na sjedalu kod prozora s pogledom na trg, uvukle smo se pod vunenu deku da zaustavimo hladnoću, i povukle teške zastore iza svojih leđa da nas sakriju od svakoga tko bi ušao u sobu. Nismo brinule da će netko izvana podići pogled i vidjeti nas zbog magijske zaštite na staklu.

Naš je dah stvarao cvjetove od pare na prozorima. Zimska hladnoća doista je došla, premda nas je još osam dana dijelilo od kraja godine u skladu s tradicijom: Noć duhova, onako kako ovdje na sjeveru mjere te stvari. Vani, snijeg je blistao na trgu i u krošnjama drveća; ulice su bile očišćene. „Reci”, promrmljala je Bee oslanjajući se na mene.

Namrštila sam se. „Pitala sam se, ako je moj otac napisao tu knjigu o rimskim lažima, mogu li pronaći neki trag o tome u njegovim dnevnicima. Razgovori, priče, slučajni susreti, bilješke. Ali posljednji unos s ekspedicije na ledeno more je iz ljeta 1816. Sljedeća dva dnevnika nedostaju.” „To je zapis o ostatku ekspedicije.” „To je logična pretpostavka. Moj otac stoji na nekom zabitom, golom otoku u Baltičkom ledenom moru u ljeto 1816. godine i raspravlja s mojom majkom o legalnosti Camjiatinog rata promatrajući auroru borealis. Dnevnik 49 počinje osamnaest mjeseci kasnije, u posljednjim mjesecima 1817. Pije i večera u gradu Lutetiji.” „Grad svjetlosti, kako ga zove tamošnje pleme Parisi. Rado bih ga posjetila.” „Da. I tamo je kao tajnik zakonske skupštine kojom predsjeda Camjiata prije nego što se proglasio stalnim prvim konzulom obnovljenog Rimskog carstva. Kako je moj otac dobio mjesto na Camjiatinom dvoru se nigdje ne objašnjava. Sigurna sam da bi to bilo zanimljivije čitati nego pet tomova koji opisuju pedeset osam dana debate i rasprave oko zakona i propisa.” „Reci mi potpunu istinu. Jesi li doista pročitala svaku pojedinu riječ u tih pet tomova?” „Jesam! Jednom. Ali samo da vidim spominje li negdje ledenu ekspediciju, njeno spašavanje, i ono što se dogodilo između njega i poručnice Tare Bell. Ali ne kaže ništa.”

Bee je uzdahnula s nepojmljivom tugom, pritišćući čelo na staklo i sklapajući oči, pa sam se zapitala boli li je možda stvarno glava. Kameni spomenik na trgu bio je vidljiv u svjetlu uličnih lampi: ponosni ženski obris stoji među stupovima okrenutim prema promatraču, desne ruke podignute u stilu oratora, lijevom rukom stežući znak Tanit, zaštitnice žena. Kad bi bio pun mjesec, Bee i ja bismo ostavljale cvijeće ili malo meda, ili čašicu vina u podnožju kipa, u čast onih koje su došle prije nas, kena'anske žene koje su živjele i umre u Adrunamu, daleko od doma predaka, a ipak uvijek ostale povezane sa svojim drevnim korijenima. Možda su nas pazile, jer majke uvijek paze na svoju dragocjenu djecu, kad su djeca tako sretna da imaju žive majke. „Nastavi”, rekla je u staklo. „Osam dana prije kraja godine, pozvan je. To je posljednji zapis, samo te dvije riječi: Pozvan

34

Crowarez

Bosnaunited sam.” „Pozvan kamo?” „To ne piše. To je posljednji dnevnik. Zar ti to nije čudno?”

Bee se ispravila i otresla melankoliju koja ju je bila načas preuzela. „Cat, slušaj. Najlogičnije objašnjenje je da se užurbano vraća svojoj ženi, koja rađa dijete, to jest tebe. S mladom ženom i tek rođenim djetetom, uopće ne bi bilo čudno da je prestao pisati dnevnike. Pisao ih je dok je putovao.

Zar nije moguće da je to jedini put u životu što je ostao na jednom mjestu? Kraj ognjišta, s voljenom ženom i novorođenim djetetom?” „Ali to ne objašnjava –” „Cat. Previše umišljaš oko ovoga. Znam da bi htjela da priča bude romantičnija nego što jest, premda je već i ovako dovoljno romantična. Svi znaju da se amazonske vojnikinje nisu smjele udavati, pod prijetnjom smrti. A ona se udala, i ostavila je Camjiatinu vojsku, i došla je s tvojim ocem u Adurnam živjeti s njegovom obitelji. To znači da je živjela u strahu da će je Camjiatini agenti uhititi kao dezerterku. Osim toga, sigurno se bojala i da će je agenti kneza Tarranta, koji je ipak bio jedan od najvećih Camjiatinih neprijatelja, uhititi kao špijunku.” „Ujak i ujna se toliko srame toga što je bila da su nam zabranili čak i razgovarati o njoj. Ne mogu čak ni postavljati pitanja o njenom životu. Je li to fer?” „Ne mislim da je to fer. Ali ako mi Barahali na bilo koji način budemo povezani s iberskim čudovištem, izgubit ćemo sve poslove.” „Zvučiš kao tvoj otac.” „Ljudi moraju jesti. Zato su tvoji roditelji došli živjeti s obitelji u Adrunamu, zar ne? Što su drugo mogli? Tvoj otac je morao opet početi raditi za obitelj. Ali nije mu to bilo milo. Svađao se sa svima. Njegova su izvješća bila beskorisna. Nije htio ostaviti tebe i majku, a tvoja majka nije mogla ići s njim u područja pod Camjiatinom vlašću, iako je zbog obitelji morao otići tamo.” „Da bi špijunirao za njih.” „Ni tvoja majka nije voljela živjeti u ovoj kući, u Adurnamu, gdje se osjećala izloženom, a možda i omraženom. Nakon nekoliko godina, braća su se posvađala. Tvoji roditelji su otišli i odveli te sa sobom. Onda se dogodila ona užasna nesreća kad se prevrnula skela koja prelazi rijeku Rhenus, i utopili su se kao i stotinu drugih, a ti si preživjela i tako si stigla k nama. Nemoj tu priču pretvarati u nešto više, draga Cat. Ovo nije klopka. Ne moraš si odgristi šapu da se izvučeš. Tužno je što su umrli, što se braća nisu pomirila, i što si sa šest godina ostala siroče. Ali bar si došla natrag k nama –” „Ššš”, prošaptala sam kroz suze.

Bee se ukočila, s desnom rukom na prsima i podignute glave, nepomična kao jedan od onih živih kipova koji časte pretke na Gozbi i festivalu žrtve Suncu, koji ovdje na sjeveru zovu zimski suncostaj.

Da ste joj stavili sablju u podignutu ruku, bila bi me probola samo da mi prekine bijedu. Jer imala je pravo. Sve što je rekla bilo je ispravno. Samo što ja nisam htjela da priča tako završi. „Beatriz? Catarina?” Naša dadilja Shiffa stigla je čak iz matične kuće Barahal u Gadiru da nas nauči pravilnom držanju, mačevanju, plesanju, šivanju i pamćenju velikih ulomaka teksta tako da ih poslije možemo zapisati ili ponoviti. Sve je to i činila, i to uvijek i osmijehom. Njen živahan, veseo glas pojačao se kad je ušla u sobu. „Djevojke! Vrijeme je da krenemo na predavanje.”

Nismo se pomakle. Vani na trgu, tri su čovjeka hitro izjurila iz Ramvise Closea. Bankara Pisilca prepoznala sam po pogrbljenosti. Stigao je do vrata parka preko puta našeg prozora, mahnuo u pozdrav svojim prijateljima, i otvorio vrata parka. Druga dvojica nastavila su, udubljeni u razgovor, ali bankar je krenuo preko osvijetljenog puteljka, kraj spomenika i preko parka, prema

35

Crowarez

Bosnaunited kućama na suprotnoj strani Trga Falle. Bilo je čudno promatrati njegov zasjenjen obris kako iz sjene ulazi u auru plinskog svjetla pa natrag u sjenu, iz svjetla u sjenu, svjetla u sjenu, a cijelo vrijeme, na svjetlu ili sjeni, šešir mu je blistao kao da je posipan sićušnim zvijezdama. „Djevojke?” Shiffa se spotaknula među kaučevima i zatresla dnevnike koje sam otvorene ostavila na stolu. „Jao, meni”, promrmljala je tonom blaženog očaja. „Zašto je ovo opet vani? To dijete!”

Naglo, disanje joj se promijenilo. Prsti su joj poletjeli po stranicama, naglo je udahnula i samoj sebi prošaptala, tonom tako čeličnim kao da govori neka sasvim druga osoba. „Melqart ga prokleo! Rekli su nam da su svi primjerci knjige šifara spaljeni.”

Bee je spustila ruku da mi zgrabi zapešće, stežući me dok mi se nije učinilo da će mi smrviti kosti. Ostavile smo Laži koje su govorili Rimljani na stolu. Knjiga šifara? „Jesi li pronašla djevojke, Shiffa?” Glas moje ujne stizao je sa stubišta. Zvučalo je kao da se trudi ne smijati se. „Ne, maestra, nisu ovdje”, odviknula je Shiffa svojim ushićenim glasom, koji mi je sad zvučao potpuno lažno. „Nisu ni u dječjoj sobi, ni u svojoj, nestašnice jedne!” Izašla je kroz vrata, a Bee mi je pustila zapešće dok sam se ja mrštila. „Rekao sam ti, Tilly!” Glas moga ujaka zagrmio je odozdo. „Skrivaju se na tavanu.”

Ujna je krenula stubištem prema prizemlju, još uvijek govoreći. „Sam si kriv što ih tjeraš da idu na predavanje koje su danas već jednom čule!” „Ne idemo tamo da čujemo predavanje, nego da nas vide. Djevojke stvaraju sjajne veze na akademiji. Večerašnje predavanje ima više veze s politikom nego s aerostatikom. Smiono je od kneza Tarranta i njegovog dvora što pristaju ukotviti zračni brod, a kamo li održati javnu izložbu koju svi mogu vidjeti. On i njegov klan time izjavljuju da ne podupiru otpor magijskih kuća prema tehnološkim inovacijama.” „Svjesna sam toga, dragi. Ali moramo paziti da ne pokažemo pretjeranu sklonost ni jednoj strani. Znaš da ne smijemo privući pažnju magijskih kuća.” „Da, da”, rekao je nestrpljivo. „Zaboravili su na nas. To je bilo davno. Camjiata je dobro zaključan u otočkom zatvoru već više od trinaest godina. U svakom slučaju, oni bogati bankari iz Fule bit će na predavanju.”

Bee se ukočila, ali ne zato što je spomenuta obitelj maestera Amadoua. Gledala je van. „Ja samo zato i idem”, reče moja ujna. „Znaš da će biti i trolova.” „Trolovi su na svoj način pametna stvorenja, Tilly. Ta nerazumna predrasuda ti ne koristi –” Bee je uhvatila moj rukav i povukla ga da mi privuče pažnju. Pokretom brade pokazala je na sumračne ulice iza ledom obrubljenog stakla. Neoznačena crna kočija klopotala je zapadnom stranom trga, a vukla su je četiri konja bijela kao mlijeko. Kako je prolazila ulicom, svaka svjetiljka kraj koje bi prošla bi zatreptala i izblijedjela a onda, kad bi kočija prošla, opet bljesnula punim sjajem. Kočija je skrenula lijevo, na našu ulicu, putanje iscrtane umiranjem i jačanjem svjetla.

Svjetiljka koja je stajala kraj ulaza u park svela se na tmurni tračak narančasto-crvene. Kočija je stala pred našom kućom. Kočijaš se spustio da uhvati uzde dvaju prednjih konja. Dah im je izlazio iz nosnica poput dima. Sluga u dugačkom teškom crnom kaputu sišao je s klupe između stražnjih kotača, izvukao ispod kočije dvije stepenice i otvorio vrata.

Bee mi je stisnula prste tako snažno da sam zaječala od bola. U širokoj, modernoj jakni, tako žarko crvenoj da joj se boja vidjela čak i u polumraku, netko je izašao iz kočije, oslanjajući se na pozlaćen štap, i popeo se prednjim stepenicama. Sa svoga mjesta nismo ga mogle vidjeti kako stiže

36 Crowarez

Bosnaunited do ulaznih vrata, jer ga je skrivala nadstrešnica i stupovi. Triput je oštro pokucao štapom na vrata.

Cijela kuća je zadrhtala kao životinja u klopci. „Ne sviđa mi se ovo”, promrmljala je Bee svojim ozbiljnim glasom, nimalo nalik brbljavoj praznoglavici kakvu je često glumila. „Podsjeća me na nešto što sam sanjala prošlog mjeseca.

Sumrak donosi loše vijesti...” Pustila mi je ruku.

Rastresla sam prste. „Ah! To je zbilja zaboljelo!” „Moramo se sakriti”, rekla je promijenjenim tonom. Odgurnula je deku i izašla ispod zastora. „Požuri, Cat!” Od pogleda na nju – cijelo joj se tijelo napelo, a s nje se dizala prestrašena vrućina – preplavio me ledeni strah. Skliznula sam sa sjedala. Stopala su mi dotakla hladan pod baš kad su se ulazna vrata otvorila, kao da je izdah hladnoće povezan s otvaranjem vrata.

Evved je mogao biti prezriv prema svakome. „Žao mi je, maester, obitelj je večeras vani.”

Osoba se progurala kraj našeg majordoma bez ijedne riječi. Naravno da ga nisam vidjela, ali osjećala sam kako njegova prisutnost ulazi u kuću, isto kao što ti se koža naježi prije oluje. Osjećala sam to u zglobovima i pregibima kuće, koja nas se trudila zaštititi od prisutnosti dovoljno snažne da uđe bez poziva. „Ako budemo brze...” Bee je zazujala kroza zube, i požurila kroz otvorena vrata, kraj otvorenih dnevnika. Shiffa je uzela knjigu o rimskim lažima.

Odozdo su stizali glasovi. „Kakav je to upad koji nam remeti večer?” pitao je ujak glasom kojim je obično rasipao pretenzije pretjerano ambicioznih trolova. „Nismo vam dopustili ulazak. Nismo kod kuće.”

Odgovorio mu je muški glas prepun napuhanosti magijskih kuća. „To je čudna laž, jer ste ovdje.” „Kao što. zacijelo vidite po našoj odjeći, upravo odlazimo iz kuće. Budite tako ljubazni pa nas posjetite sutra.”

Išuljale smo se kroz otvorena vrata u hodnik koji se pružao iza širokog odmorišta na katu.

Vrata ujakovog ureda bila su zatvorena, ali kvaka se spustila. Gurnula sam Bee iza sebe i posegnula duboko u sebe za iluzijom skrivanja dok je Shiffa izlazila iz ureda. Prošla je ravno pokraj nas, kraj velikog zrcala u kojem sam ja jasno vidjela naše odraze, i zastala kod ograde, kraj minijaturnog narančinog drveta u tegli na kraju veličanstvenih stepenica. Nagnula se da bolje vidi što se događa dolje kod ulaza.

Glas je nastavio. „Nadam se da vas ne moram podsjećati s kim razgovarate. Ovdje sam sada, pa ćete mi se sada i posvetiti. Dovršit ću posao i otići za sat vremena.” „Vatre Shemeshina!” opsovao je ujak, glasa koji je drhtao od prigušenog bijesa – i straha. „Vi ste iz kuće Četiri mjeseca. Magister iz obitelji Diarisso.”

Hladni mag u našoj kući! Iza Shiffinih leđa, nečujno smo kliznule do početka gornjeg stubišta. „Zar niste dobili poruku da stižem danas?” Riječ i naglasak bili su mu kulturni, otmjeni, ali zvučali su kiselo od ljutnje. To je bilo skoro dovoljno da mi se ravna kosa skovrča. „Nismo dobili nikakvu poruku ni upozorenje.” Napeto, stisnuto grlo ujne Tilly doista me prestrašilo. Kuća je vibrirala od sućutnog bijesa. „Ne tvrdite valjda još uvijek da imate pravo.” „Tvrdimo, i imamo. Ugovor jasno kaže da se vlasništvo kuće Diarisso proteže do dvadesetog rođendana. Vlasništvo se vraća obitelji Hassi Barahal tek u sumrak večeri kojom počinje rodni dan, kad subjekt postiže zakonsku punoljetnost.”

Bee me povukla za ruku, pribranija od mene. Krenule smo stubama, šuljajući se na sljedeći

37

Crowarez

Bosnaunited kat.

„Mislim da je službeni pravni izraz rei vindicatio”, nastavio je. „Ovdje sam da ponovno preuzmem vlasništvo nad onim što vam je dosad bilo velikodušno dopušteno zadržati u svome posjedu.”

Tom bi čovjeku trebalo malo podrezati krila! Nisam mogla razumjeti kako uopće može tako prezrivo izgovarati te riječi. Penjale smo se i dalje, zaobilazeći stube koje su škripale. „Morat ćete se vratiti sutra”, rekla je ujna još odsječnije, „jer nje nema.”

Bee i ja smo stale. Naprosto smo stale, kao da nam se neka nevidljiva ruka ledenih prstiju spustila na ramena i zaustavila nas. „Shvaćam da možda niste oduševljeni uvjetima sporazuma koje ste morali prihvatiti prije trinaest godina, ali, molim vas, ne pokušavajte s još jednom bezočnom laži. Znam da je u kući.

Zapravo –” Čula sam kako se ravnomjerni koraci penju velikim stubištem. Hladna izmaglica dahnula je s površine zrcala. Bee je bila ispred mene, više na stepenicama, pa sam se pripremila, nadajući se da će moje tijelo sakriti njeno. Jer prvog dana kad sam došla živjeti s ujakom i ujnom, ujna mi je ozbiljno rekla da moram paziti na svoju malu rođaku Beatrice, premda je Bee bila samo dva mjeseca mlađa od mene i, u šestoj godini, prava mala divljakuša, temperamentna kao i ujak i s opakim jezikom koji je skrivala iza medenog lica.

Znaš da te volimo zbog tebe, Cat. Nemoj nikad ni pomisliti nešto drugo. Ovo je sad tvoj dom. Ali dajem ti dužnost da zaštitiš Bee ako ikad dođe vrijeme kad joj zatreba tvoja zaštita.

Ovog časa, s tim likom iz Četiri mjeseca i njegovom moćnom magijom koja se penjala stubama, dok se magla dizala, bila sam uvjerena da su se te riječi odnosile baš na današnji dan.

Shiffa se odmaknula od ograde i teatralno podigla ruke, kao dido koja na pozornici ugleda svog ratničkog junaka. „Blažena Tanit! Tako lijep muškarac!”

Konačno smo ga ugledale, uokvirenog izblijedjelim zlatnim tapetama s jedne strane i uglačanom crnom balustradom s druge.

Nije bio onoliko zgodan koliko je očito bio uvjeren da jest. Bio je samo dobro uređen, kao što bi se i očekivalo od razmaženog sina kuće Četiri mjeseca. A bio je i mnogo mlađi nego što sam bila mislila po glasu.

Kad me ugledao, oči su mu se raširile kao da se začudio, vjerojatno zbog žalosne skromnosti moje pristojne, nimalo moderne haljine. Gurnula sam Bee još jednu stubu gore, nadajući se da će pojuriti do vrata tavana, i svaki sam korak prema dolje napravila usporenim tempom kakvog se, sigurna sam, ne bi postidjele ni velike principesse kazališta. „Da, ujno! Dolazim”, rekla sam vedro. „Ispričavam se što mi je tako dugo trebalo da se odjenem. Znaš koliko se veselim tako zanimljivom predavanju o principima aerostaze! Osobito zato što smo jutros imali sreću čuti dugačko predavanje o aerostatskim zrakoplovima, od iste cijenjene profesorice koji ćemo i večeras slušati. Možda će to biti potpuno isto predavanje, doslovce! Ne mogu vjerovati da je konačno vrijeme za polazak. Oh! Oprostite, magister. Nismo se upoznali.”

Stigli smo na odmorište istovremeno, on idući prema gore a ja prema dolje. Rekao je: „Ne razmišljajte o karijeri u kazalištu, maestressa. Imate izgled za to, ali vještina vam nedostaje.”

Imao je bradu i brkove, podrezane tik uz liniju čeljusti, a kosa mu je bila kratka, u stilu profesionalnih boksača. Bio je to stil kakav se vidio na slikama od prije pedeset godina, dok su izdanci Kuća vladali modom. Bilo je nečeg vrlo lošeg u mladom čovjeku koji se oblačio tako starinski i pretjerano, i pritom tako izrazito prezrivo gledao dobro odgojenu djevojku čije je podrijetlo bilo prihvatljivo u uljudnom društvu iako joj se obitelj nije kretala elitnim krugovima zbog sitnih

38

Crowarez

Bosnaunited problema s novcem.

Zaustila sam da mu uzvratim oštrim riječima koje bi ga pogodile u srce, bar figurativno, kad je Bee, budala, udarila o mene. Bijes se dizao s nje poput vrućine. Stavila sam ruke na bokove, raširivši laktove, kako Bee ne bi dohvatila mač sa stalka i probola ga.

Rumenog lica, ujna je stigla na odmorište iza njega. Kad je stala kraj maga, nasmiješila se potpuno lažno. Jezik me zapekao kao da sam liznula blok leda. „Siđite, djevojke”, rekla je, i tog sam trena shvatila da je cijelo vrijeme znala da se skrivamo kod prozora. Kuća je ipak bila njena; malo što bi joj pobjeglo. „Jesu li Hanan i Astraea s vama?”

Bee je prošla kraj mene, a ja sam je uhvatila za mišicu kao da je situacija opasna, što je i bila.

Dobacila mi je ljutiti pogled, ali ostala je kraj mene i pjenila se. „Sigurna sam da malene već spavaju”, rekla sam. „Iscrpilo ih je učenje, jer mi smo vrlo učena obitelj, zar ne? Hoćemo li uskoro krenuti na akademiju, ujno?” „Nemam puno vremena, već kasnim”, rekao je mag istim onim arogantnim glasom koji sam danas već čula u ravnateljevoj knjižnici.

Bila sam sigurna da je to isti glas – teško je ugurati baš toliko gorkog ponosa u inače sasvim obične riječi – ali odjeća mu je bila drugačija, a u knjižnici mu nisam vidjela lice. Sumnjičavo sam ga promotrila. Činilo mi se vrlo nevjerojatnim da bi jedan magister, izdanak poznate magijske kuće, ušao u akademiju prirodoslovaca i učenih filozofa koju hladni magovi javno preziru i od koje zaziru.

Moj izraz lica, iako prezriv, kao da ga je zadivio, iako ne nužno u dobrom smislu. „Ona je najstarija djevojka Hassi Barahala?” upitao je pokazujući na mene. Kako je zurio! „Ona je najstarija djevojka”, složila se ujna pokazujući na mene.

Ujak je puhao kraj nje, djelujući isto toliko bijesno kao i Bee, a na te je riječi ujni dobacio pogled po kojem sam odmah znala da se nešto događa. Nešto loše. Nešto vrlo, vrlo pogrešno.

39 Crowarez

Bosnaunited

8

„Ti si najstarija djevojka Hassi Barahala?” upitao me mag, čudno pitanje s obzirom da je isto to upravo pitao i ujnu. „Tako mi oduvijek govore!” uzvratila sam. „Cat”, promrmljala je ujna s upozorenjem. „Tišina je bolja od nepoštovanja.”

Ignorirao ju je, i dobacio Bee skoro prezrivi pogled. Bee je bila niža, nježna i punašna pa je djelovala godinu-dvije mlađe od svoje prave dobi, a, naravno, bila je prelijepa. Pogled mu se vratio na mene. „Mora se pitati i odgovoriti tri puta. Ti si najstarija djevojka Hassi Barahala?”

Ujna je oštro udahnula. „Catherine!” rekla je s upozorenjem.

Ujak je zažmirio.

Meni je hladni mag samo išao na živce. „Kao što smo već dvaput rekli. Ja sam najstarija.” „Neka bude. Ugovor je zapečaćen magijom. Ne možeš mi lagati.”

Zurio je u mene još trenutak, naglo stresao glavom s puno prezira, i okrenuo se ujni. „Odjeća koju ima je naprosto neprihvatljiva. Spakirajte joj samo mali kovčeg za putovanje. Kuća će joj dati sve što treba kad stignemo.” „Kad stignemo kamo? Pogledala sam prema ujni u potrazi za objašnjenjem, ali ona mi je namjerno izbjegavala pogled, pa sam umjesto toga pogledala ujaka, ali i on me nije gledao; već je vodio Bee prema stepenicama. „Draga, idi gore. Davno je prošlo vrijeme za spavanje.”

Bee mi je uhvatila pogled, ali nismo ništa rekle. To je bio kod Bee i Cat: šuti i ne govori ništa dok ne otkriješ što se događa i koliko je velika nevolja u koju ti je upala rođaka koja ti je ujedno i najbolja prijateljica na svijetu.

Ujna je prošla kraj mene i poljubila Bee u obraz. „Da, draga, samo poljubi Catherine za laku noć i idi.” Drhteći, Bee me poljubila u oba obraza dok je ujna i dalje razgovarala s magom. „Draga djevojka možda želi sama odabrati dio svoje odjeće, ono što najviše voli, znate kakve su djevojke, vole imati sa sobom svoje najdraže stvari, vrlo su sentimentalne –” Magister je oštro zazviždao, prodoran zvuk od kojeg smo se svi trznuli. Dok je ujak odvlačio Bee, ona je skinula svoju narukvicu i gurnula mi je u ruku. Ujak ju je odvukao stubama, s očajem čovjeka izgubljenog u bolu ili stravi, dok se ona spoticala unatrag i gledala me. Nisam se pomakla.

Bila sam previše zapanjena, njena je narukvica bila jedina čvrsta stvar koja me držala na zemlji. Mag je spustio ruku na ogradu. Tračak magle digao se iz uglačanog drva kad se naslonio na njega, nagnuvši glavu i ramena da pogleda dolje.

Pitala sam se što bi se dogodilo kad bih ga gurnula preko ograde. „Uvedite ga”, doviknuo je nekom nevidljivom sluzi, možda onom koji je stigao kraj kočijaša.

Ujna je opet pokušala. „Sigurna sam da bi rado ponijela nekoliko odabranih stvari, kad biste joj dopustili da ode u svoju sobu i odabere –” Okrenuo se natrag. „Ne odlazi mi s vida. Vi ćete nadgledati pakiranje malog kovčega, kao što sam rekao, a ona će ostati na odmorištu sa mnom dok to ne bude gotovo. Tako ne može nestati.”

Nisam slučajno Cat. Mogu biti vrlo prijateljski raspoložena, ali dođe trenutak kad ljudi prijeđu granicu i mora ih se vratiti na zemlju.

40

Crowarez

Bosnaunited „Nepristojni ste, magister. Odakle vam pravo da se tako obraćate mojoj –” „Catherine! Bilo bi dosta.”

Trgnula sam se. Ujnin ton bio je isto toliko ponosit i odrešit kao i njegov, ali od nje je to boljelo jer mi se inače nikad nije tako obraćala. „Catherine, bit ćeš pristojna i šutjeti dok me nema. Shiffa, dođi sa mnom.”

Spuštene glave, Shiffa je slijedila ujnu po stepenicama. Stegnula sam šake i disala i ništa nisam govorila, jer je ujna tako zapovijedila. Šutjela bih i da mi netko zapali nožne prste. Sad me ništa neće natjerati da progovorim. „Catherine”, rekao je. „Catherine Hassi Barahal.”

Uputila sam mu ubitačan pogled, ali nije me gledao niti mi se obraćao. Samo je isprobavao ime, kao što učitelj na početku godine ponavlja imena novih učenika kako bi upamtio tko mu je u razredu. Da sam znala što se događa, bilo bi mi puno lakše šutjeti, ali morala sam vjerovati ujni i ujaku i učiniti kako su mi rekli. Nikad me nisu tretirali ništa drugačije od svoje vlastite tri kćeri, bez obzira na to što su se moj ujak i otac posvađali prije prerane smrti mojih roditelja. Znala sam što mi je dužnost. Znala sam da me vole.

On je odmjerio otrcane tapete, tankonogu sofu galatskog stila postavljenu uza zid, pozlaćene ukrase na nadvratcima, parket s mozaikom koji je trebao ponavljati kameni mozaik iz prizemlja, gdje bi posjetitelji trebali ostati, jer bi ih motiv u kamenu trebao spriječiti da se popnu na katove gdje boravi obitelj. Dotaknuo je patuljastu naranču, a zeleni list se smjesta prekrio injem, kao da je uhvaćen u zimi. Krckavo se raspao na njegovoj koži. Zamumljavši gađenje, otro si je prste i puhnuo na njih. Bijele čestice popadale su na pod. Uzdahnuo je kao da želi reći kako je svaki dah u ovoj plebejskoj kući više nego što može podnijeti.

Proučavala sam ga u treperavim dubinama ogromnog zrcala na odmorištu. Visina, tamno lice i simetrične crte, ruke i onaj dio grla koji se vidio iznad izvezenog ovratnika njegove jakne: sve je to u zrcalu odgovaralo tome kako je izgledao na odmorištu. Bilo mi je teško vidjeti njegovu magiju, premda su se iz njega pružali blijedi tračci. Ili je tako moćan da magija iz njega izlazi kao gust dah kroz usne u zimski dan, ili koristi svoju magiju da bi pretražio kuću, kao da želi razotkriti naše tajne.

Kako je mogao samo tako ući u kuću, kao da je njegova? Željela sam izgrepsti taj prezrivi izraz s njegova lica. Ali nisam. Jer je pogledao u zrcalo i vidio da ga gledam. „Što vidiš unutra?” upitao je. „Čizme su ti ogrebane.”

Ljudi koji stoje tako arogantno, ravnih leđa i zapetih ramena, brada podignutih da bolje mogu one ispod sebe gledati svisoka nisu ni sretni ni zadovoljni. Ali to ne znači da oni to znaju. Bacio je pogled na svoje uglačane, savršene čizme, pa opet gore.

Rekao je: „Nemaš pojma kakvu si danas počast i privilegiju doživjela. Nisi pripremljena, ni odgojena, ni prikladna. Ali ugovor je ugovor, zapečaćen, potpisan i neosporan. Ja ću izvršiti svoju dužnost, a ti svoju.”

Dvaput je lupnuo štapom po podu. Izvana je provalio hladan vjetar. Još jedna prisutnost ušla je u kuću, netko tko je hripao penjući se po velikom stepeništu napornim koracima, sve dok nismo ugledali sijedog starca oslonjenog na ogradu. Nosio je zlatne naušnice, što je značilo da je bard ili djeli, premda se u današnje doba te dvije profesije rijetko razlikuju. Osim toga, bio je odjeven u starinski, otrcan dashiki, širok i dugačak do gležnjeva; preko toga je prebacio dugačak vuneni kaput skromnog činovnika. Nikakvi modni dodaci nisu mu davali otmjenost ni tajnovitost, a bio je i zakrpan na laktovima. Snijeg mu je prekrivao ramena i srebrne uvojke. Kad li je opet počelo sniježiti?

41

Crowarez

Bosnaunited Starac je pogledao mene, pogledao maga, i bolno uzdahnuo. Odmah je ugledao zrcalo, naravno, ali zrcalo nije vidjelo njega. Bardi i djeliw imali su sposobnost upravljati suštinom koja teče kroz svijet duhova. Njima su, smatraju učenjaci, zrcala put do svijeta duhova koji je isprepleten s našim svijetom. Zapanjio me njegov nedostatak životnosti i siromašna odjeća. Bardovi i djeliw često izazivaju strah i ponekad ih podnose vrlo nevoljko, ali nikad se ne isplati štedjeti na darovima osobi koja bi te mogla javno ismijati zbog škrtosti i neodgojenosti. „Možete upotrijebiti ovo zrcalo”, reče mag. „Poslužit će, magister”, rekao je starac, „jer, ne brinite, mogu upotrijebiti bilo koje zrcalo.

Naravno, čovjek vašeg uzvišenog podrijetla – dijete kuće Četiri mjeseca, potomak vještaca i njihovih ratnika koji su prešli pustinju u oluji, oni kojima je Maa Ngala, Vladar svega, oteo sav strah da mogu voditi i štititi slabe i bespomoćne – naravno da takav čovjek zna što radi i već je odlučio što kani učiniti. Je li to ta?” „Jeste li čuli laž u onome što su rekli?” upitao je mag s nečim u glasu od čega smo mi ostali zadrhtali.

Starac je samo slegnuo ramenima, dobacivši mi kratak pogled. „Nisam čuo laž.” „Onda učinite ono za što ste unajmljeni. Plaćeni ste sasvim dovoljno.” „Istina, magister.” Posegnuo je u svoj džep i izvukao klupko vune.

Jednom ili dvaput u životu, željezni kame loših vijesti premjesti vam se iz izgnanstva u Sheolu na ono mjesto tik ispod rebara pa vam bude teško disati. Tada pomislite da ćete umrijeti, ili da ste već mrtvi, ili da je ona loša stvar koje ste se bojali zapravo puno gora nego što ste ikad sanjali i čak i ako se probudite, neće nestati.

Ujak se spustio stubama pognutih ramena. Izbjegavao je moj pogled. Ujna je sišla iza njega, podignute glave i izraza tako ukočenog da sam znala kako se trudi ne zaplakati. Shiffa je zastala na vrhu stuba, kraj kovčega.

U zrcalu, skromno klupko vune nije izgledalo kao vuna već kao blistav, podatan zlatni lanac.

Sad sam počela drhtati. Ujna mi je prišla i čvrsto me zagrlila, pritisnuvši usne uz moje uho i izgovarajući riječi glasom koji sam samo ja čula. „Zasad moraš ovo otrpjeti. Ne govori ništa o obitelji. Reci samo da si najstarija. Nemoj odati ništa što bi im dalo oružje protiv nas.” Povukla se, poljubila me u oba obraza, i naglas rekla, drhtavim glasom: „Draga moja djevojko.” „Vi ćete joj biti svjedoci”, rekao je ujaku i ujni. „Zakonski i vi morate imati dva svjedoka”, rekla je ujna, a lice joj se napelo od nade za odgodom. Ujak je šutio. Nije htio čak ni podići glavu da me pogleda. „Budući da nemate svjedoka, obred se ne može održati večeras. Dobro, slobodno se vratite sutra –” Triput je lupio štapom o pod. Odjeknulo je, kuća mu je uzvratila čarolijom, ali uzalud. Čuli smo teške korake kad su se vrata otvorila i tresnula o zid. „Blaženi nas Melqart štitio!” zaškripi Evved odozdo.

Stupali su prema gore, a meni je srce lupalo dok mi se nije zavrtjelo od strepnje. Pa zatim zacrnilo od bijesa, jer je prizvao slugu i kočijaša da mu budu svjedoci. Kočijaš je bio krupan tip bijele kože i oštre bijele kose, a sluga koji se vozio straga i otvarao svome gospodaru vrata bio je posve običan čovjek afričkog podrijetla.

Onda sam pogledala u zrcalo, i sav mi je bijes nestao, pa čak i strepnja. Bila sam naprosto previše zapanjena da bilo što osjetim.

Kočijaš je i tamo bio posve isti. Ali sluga uopće nije bio čovjek, ne kad biste vidjeli ono što

42 Crowarez

Bosnaunited sam ja vidjela u zrcalu. Kao prvo, bio je žena, tako visoka i širokih ramena i snažno građena da su čini koje su je prerušile u muškarca bile jednostavne. U zrcalu je bila obrubljena fosforescentnim sjajem, sjajno narančastim i blistavo plavim, a usred čela imala je treće oko, mistično oko svjetla, koje joj omogućava da iz našeg svijeta gleda u svijet duhova.

Bila je eru, jer po onome što sam vidjela u zrcalu nije mogla biti ništa drugo.

Moj je otac u svojim dnevnicima zapisao priče koje je čuo od staraca po selima. Bilježio je riječi učenjaka koji su raspravljali o onome što znaju i što ne znaju. Promatrao je; opisivao; spekulirao. Erui su bili sluge davno iščezlih Predaka. Erui su bili moćni duhovi koji mogu prelaziti iz svijeta duhova u naš svijet i natrag. Erui se rađaju iz leda i, poput zime, previše su magijski moćni da bi ih obično ljudsko biće kontroliralo; erui su gospodari oluje i vjetra; erui se ne moraju klanjati ni jednom zemaljskom stvoru.

Pa kako onda jedna eru ponizno služi hladnome magu? „Ima li još prigovora?” upitao je mag nekako iscrpljenim, sarkastičnim tonom. „Tu je još pitanje dokumenata koje smo morali ostaviti kući Četiri mjeseca kao jamstvo”, reče ujak promuklo. „Imam ih.” Pozvao je starca. „Učini što moraš. Požuri! Već kasnim!”

Učenjaci razlikuju tri vrste ugovora: cvjetni ugovor, koji se sastoji od stiska ruke i nekoliko riječi, koji cvate i umire prema volji onih koji ga sklope; ugovor tintom i velumom, zapisan i zapečaćen, sa snagom zakonskog suda iza sebe; i ugovor lanca, zapečaćen magijom i nikad prihvaćen olako jer ga se ne može prekršiti ni izmijeniti osim smrću. Bardovi i djeliw, gospodari govora, mogu utkati moćne riječi u mreže viđenja koja su suštinska priroda zrcala, i time mogu neke ugovore zakovati za sam svijet duhova, pretvarajući ih u čini koje vezuju, neizbježnu obvezu, nepovredivi ugovor.

Ujak je tiho plakao. Ujna je bila okamenjenog lica, hladna i odsutna dok je zurila u maga snagom koja bi zaledila nekog slabijeg.

Starac je zapijevao u pola glasa, ali od moći prošaptanih riječi sam je zrak zatitrao. Povikavši bez glasa, bacio je klupko vune u zrcalo, držeći jedan kraj. Uz zvuk nalik otvaranju vrata, nit koja se razmatala ušla je u zrcalo i vidjela se kao blistave karike lanca koji se odmata. Dok se kotrljala, počela sam razaznavati sjene drugog prizora, brežuljke i šume i rijeke svijeta duhova. Sva četiri naša slabašna lika izblijedjela su u ništavilo dok se zrcalo ispunjavalo dimom moći dok je bard izgovarao riječi na jeziku koji nisam poznavala.

Iskrice nalik duhovima koje su odskakale od eru još se moglo naslutiti, ali čak su se i te iskre zamutile dok se lanac vezivanja učvršćivao a zrcalo je postalo neprozirno. Što mi to rade? „U ovom svijetu, jedna ruka daje se drugoj, jedna kuća otvara vrata strancu koji će ući i više neće biti stranac. U ovom svijetu jedna ruka daje se drugoj, i druga kuća otvara vrata strancu koji će ući i više neće biti stranac. Ovo je lanac obveze za obitelj Hassi Barahal kao plaća za ono što su dugovali kući Četiri mjeseca. Kao što je dogovoreno godine..., najstarija kći je plaća ponuđena u zamjenu za...”

Riječi su sad tekle prebrzo da bih ih razumjela. Sva mi je energija trebala da se ne bacim na pod i ne započnem vrištati u napadaju pred kojim bi se sva Beeina bjesnila posramila. Sva mi je energija trebala da se ne bacim na pod i ne počnem jecati od straha.

U ovom svijetu jedna ruka daje se drugoj.

Sjever zakonski priznaje tri vrste braka: cvjetni brak, koji traje dok je njegovo vrijeme a zatim povene, i koji ni jedna pristojna žena sa sjevera u ovo doba ne bi čak ni razmatrala; brak

43

Crowarez

Bosnaunited tintom i velumom, određen odredbama i obvezama i međusobnim sporazumima i zakonskim i ekonomskim zaštitama; i brak lancem, nekad češći a danas, bar tako kažu moji učitelji s akademije, preživio skoro isključivo među magijskim kućama, zbog gomile zakonskih i magijskih komplikacija do kojih može doći kad se zaruči dvoje djece različitih magijskih kuća.

Mi Barahali sasvim sigurno nismo članovi ni jedne od trideset i šest magijskih kuća, niti smo pod njihovom zaštitom, niti išta dugujemo ijednoj kući. Ili sam bar tako vjerovala sve do sada. „Dua! Dua! Duas!” Starac je povukao nit, i odjednom se začuo zvuk nalik zatvaranju vrata.

Klupko sasvim obične vune ležalo mu je u ruci, a zrcalo je odražavalo samo odmorište i ljude koji su na njemu stajali, izražavajući nestrpljenje, bol, dosadu i šok. Sva magija utkana u zrcalo iscrpla se kroz čaroliju, pa je čak i eru izgledala kao potpuno običan čovjek crne kože, crne kose svezane u gust konjski rep, i odsutnog smiješka nekoga tko se izgubio u mislima.

Ili sam možda sanjala viziju u ogledalu. Možda uopće nisam vidjela eru. Možda Bee ima pravo, i vidim samo ono što želim da bude istina jer je to lakše nego prihvatiti ono što ne želim i ne mogu razumjeti: da je svijet okrutan i oteo mi je roditelje samo zato što se ponekad tako dogodi.

Mag je dvaput lupio štapom po podu. Kuća kao da je zastenjala, a s gornjeg kata se čuo povik, kao djevojka koja se budi iz košmara. „Catherine, kuća Četiri mjeseca te sad posjeduje”, rekao mi je mag. Iz jakne je izvukao veliku omotnicu i ispružio je.

Ujna mu je otela omotnicu iz ruke. „To zvuči kao da vam je robinja, a zapravo vam je žena.

Takav je bio dogovor.”

Pogledao ju je s nečim vrlo nalik preziru. „Kakve veze takve sitne razlike imaju s pravim stanjem stvari, zaista mi nije jasno.”

Ujak je bolno zajecao. „Molim te, oprosti nam, Cat” „Dosta! Znali smo da bi ovaj dan mogao doći!” odrezala je ujna tako ljutito da se čak i mag trznuo i ustuknuo i udario u ogradu. Kad bi samo ograda popustila, a on pao... ali izdržala je.

Kočijaš i sluga skočili su uza stepenice da uzmu kovčeg dok se Shiffa povlačila. Proklamparali su kraj nas i spustili se do ulaznih vrata. „Ujna Tilly?” Glas mi je drhtao. „Da, draga moja.”

Ujak me zagrlio još uvijek jecajući. „Idemo!” reče mag.

Kako se zove? Nisam mu čula ni ime.

Ujna me izvukla iz ujakovog očajnog zagrljaja i, držeći me za ruku, poljubila me u čelo, pa u oba obraza. Još uvijek nije plakala, ali – vidjela sam – samo zato što je odbijala proliti dragocjene suze. Nemoj odati ništa što bi im dalo oružje protiv nas. „Što bih trebala učiniti?” upitala sam, a glas mi je bio bliži zavijanju povrijeđenog djeteta nego mladoj ženi koja se zna uvijek dočekati na noge. Ali svijet mi se izmicao pod nogama, a tla nisam mogla naći.

Pustila mi je ruku, kao što ljudi na umoru ispuštaju dušu kad stigne smrt. Pustila me, a mag me uhvatio za zapešće, nepopustljivim stiskom. „Idi sa svojim mužem”, rekla je.

44 Crowarez

Bosnaunited

9

Pahulje uskovitlanog snijega gorjele su mi na obrazima dok sam teturala niza stube, konačno se sjetivši da stavim Beeinu narukvicu na desno zapešće, kao da sam joj kći, u zagrljaju njenog srca i zaštite. Svoje narukvice nisam imala.

Kod kočije, hladni mag ponudio mi je lakat kao oslonac da se mogu stubama uspeti unutra kao pristojna osoba, ali ja sam dograbila ručke i uspela se nezgrapno ne dodirujući ga. Mi mačke smo izbirljive, znate? Htjela sam zasiktati na njega, ali znala sam da ne smijem. Ne smijem obeščastiti ime Barahal. Ne smijem mu dati još neko oružje protiv sebe, osim činjenice da sam sad vlasništvo njegove kuće.

Kao što bi Bee rekla, „Ne udaraj ako ih ne možeš zbilja povrijediti.”

Sjela sam kraj suprotnih vrata, okrenuta prema natrag. Kočija se nagnula pod njegovom težinom kad se smjestio na suprotno sjedalo, kraj otvorenih vrata, okrenut prema naprijed. Sluga je zatvorio vrata kočije. Bacila sam pogled kroz prozor, još otvoren kraj njega, ali vrata kuće već su se zatvorila a zastori su bili navučeni. Prignula sam se da vidim prozore dječje sobe na katu, i bila sam sigurna da vidim lice kako zuri kroz zamagljena stakla. Hladni mag otresito je zatvorio prozor. Oči su mi se ispunile suzama. Nekoliko sam puta zatreptala da ih otjeram.

Kočija se zanjihala kad su kočijaš i sluga natovarili moj kovčeg i smjestili se. Čula sam zveckanje novčića ili tako nečeg kako prelazi iz ruke u ruku dok je starac dobivao zadnju plaću i pozdrav da se sam vrati kući kroz gorku noć. Kočijaš je pljesnuo bičem po drvetu i zazviždao.

Glatkije nego što je djelovalo moguće, kočijaš je ušao u dvorište i okrenuo krupno vozilo. Onda smo izašli na ulicu, kotači su klopotali po kamenu, vraćajući se putem kojim su i došli.

On je otvorio prozor na svojoj strani. Pogledala sam na trg. Ulične su svjetiljke blistale, blijedeći kad bismo prošli kraj njih i onda se naglo vraćajući u život. Snijeg se kovitlao nad travom i poznatim drvećem parka: hrast koji smo zvale Slomljena ruka jer je Bee jednom pala s njega penjući se; pet podrezanih čempresa u redu, kao djeca u uniformama poredana pred školom; sanjiva trešnja koja je sanjala o plodovima sljedeće godine. Stela mi je bila okrenuta leđima, prazan kamen. Možda više nikad neću vidjeti ozbiljno lice kipa. Zadrhtala sam. „Ta plinska svjetla će uskoro biti zabranjena”, promrmljao je, trznuvši ramenom kao da ga nešto boli dok smo prolazili kraj još jedne treperave lampe. Zatvorio je prozor, ostavivši nas u mraku.

Ili bar njega, u svakom slučaju. Ja sam mogla iskoristiti blijede tračke magije protkane kroz svijet da si poboljšam vid u mraku, kao što sam mogla i osluškivati kako se iza nas ulične svjetiljke vraćaju u život.

Popravio si je lijevu manžetu i izvukao iz oštrih preklopa neki predmet, možda ključ ili pisarski nož, nešto napravljeno od nekog plemenitog metala i dovoljno maleno da mu stane u dlan ruke. Poigrao se s predmetom, pa počeo tupkati njime po jednom bedru dok je drugom rukom tupkao po drugom bedru, u drukčijem ritmu, tri prema dva.

Kočija se kotrljala kroz neviđene ulice. Putovanje se toliko oteglo da su mi se bijes i strah počeli zgušnjavati u neko iscrpljeno nezadovoljstvo. Ali koliko god se mučila, nisam mogla smisliti nikakav razlog zašto bi me ujak i ujna prodali kući Četiri mjeseca. Misli su mi se okretale zajedno s kotačima; zamisli i napadaji ljutnje i straha kloparali su u ritmu kopita na kamenu, nasuprot blagom tapkanju njegovih ruku. Kakva ih je katastrofa na to natjerala? Kakav su ugovor potpisali? Koji su

45

Crowarez

Bosnaunited spisi u omotnici? Zašto su to učinili, i zašto me nisu upozorili? Je li me glava Brana Cofa pokušala upozoriti? Ili možda ujak i ujna nisu odgovorni. Jesu li moji roditelji upali u nevolju i iskoristili mene kao jamstvo da se izvuku iz nje? Ima li to ikakve veze s njihovom smrću?

Vatrena Shemesh! Zar sam doista vidjela eru?

Mag je sjedio tamo u mraku, šuteći i bubnjajući sve dok se nisam zapitala je li uopće svjestan da to radi.

Stotinu oštroumnih opaski i opakih primjedbi zadrhtalo mi je na jeziku, ali progutala sam ih.

Neka vjeruje da sam tako zapanjena, ili zahvalna, ili počašćena, da ću moliti za bilo kakvu mrvicu milosti ili ljubaznosti ili, kad smo već pri tome, neku predodžbu o tome što se događa i što bi mi se sad moglo dogoditi.

Neću progovoriti dok mi se ne obrati.

Otišli smo iz stambenih ulica i ušli u trgovački kvart gdje se čulo pucketavo ćeretanje goblina i razgovori na desetak varijanti latinskog. Ruke su mu se umirile, i činilo se da sluša. Neki Grk je tražio upute svojim odsječnim govorom. S druge strane ulice, neki je čovjek teatralno govorio: „Moramo se ujediniti. Moramo podići glas. Moramo zahtijevati mjesto u vijeću grada. Svoje vlastite vjećnike, koje mi izaberemo, a ne koje postavi knez.” Pjesnik s Northgatea! Sad sam bar znala gdje smo.

Nanjušila sam bogatu aromu kave, i čula grmljavinu muškog razgovora iz kafeterije gdje se moglo uživati u piću i društvu istomišljenika, mjesta na koje se žena ne bi usudila ni nogom stupiti.

Nešto dalje, ručna zvona zazvonila su u ritmu pa naglo stala. U blizini, ulični je prodavač dovikivao: „što vam fali? Što vam fali?”

Odgovori, pomislila sam. Pitanja.

Zakašljao se u šareni rupčić.

Sjela sam uspravnije, čekajući riječi koje će, bila sam sigurna, sad stići.

Spustio je rupčić i vratio se bubnjanju.

Kočija se kotrljala kroz ceste koje bi ostale žive i nakon što bi pala noć. Prosjaci su molili novčiće. Zvona su razgovarala: prvo otvaranje oštrog tenora zvona koje je čuvalo hram posvećen Komo Vulcanusu, pa natmureni odgovor basa iz Ma Bellone-Hrabre-kod-Gaza, i visoki uzbuđeni odgovor sestrinskih hramskih tornjeva, Brigantije i Fare kraj rijeke.

Opet je podigao rupčić do svoga lica, ali ovog puta, pretpostavila sam, da priguši zadah urina i bljuvotine s ulica. Ja sam bila otpornija. Plima buke pratila nam je prolazak ulicom punom živahnog večernjeg društva, uz miris prolivenog piva i loše pjevanje pijanaca. „Dosta terora magova! Zašto bi nam uništili plinska svjetla samo zato što im se ne sviđaju?” „Ne, kneževi i njihova pohlepna krv nas gaze!” „Biraj: porezi ili okovi!”

Ne! Ne! Vičimo, kao što kaže pjesnik s Northgatea: sloboda ili okovi!” „Ej! Eno kočije iz jedne od onih prokletih kuća, gledajte, dečki, baš ih briga! Baš ih briga” Nas je puno, a njih je malo.”

Nešto teško udarilo je u bok kočije. Uhvatila sam se za sjedalo da se zadržim na mjestu dok je grmljavina glasova oko nas rasla a gomila je počela ljuljati naše vozilo naprijed-natrag težinom svojih tijela. Srce mi je divlje zakucalo, u ritmu koji će, nadala sam se, poslušati i konji: da odjurimo odavde. „Mičite se! Mičite se!” povikao je naš kočijaš, premda ne znam kako sam znala da je to njegov glas. Tako je odzvanjao.

46

Crowarez

Bosnaunited Njegovom poviku odgovorile su psovke i poruga. „A kako vam se sviđa blato kad vam se to blijedo dupe smrzne u njemu!” „Prevrnite ih! Prevrnite ih!”

Ruke su mu se umirile. Zatvorio je oči! Čak ni mačke ne vide kroz drvo. Ne vidim ni ja. Ali vidjela sam iskrice, poput hanskog vatrometa koji se veličanstveno rasipa u pet boja. Plavi bljesak sletio mi je na rukavicu kao da je ispreden ravno kroz zidove kočije, i gorio je, ne vrelo već smrtonosno hladno, pekući mi kožu. Ljudi vani su vrištali, više od straha nego od bola, a gomila se raspršila dok je vozilo teturalo naprijed, bacivši me u stranu tako da sam se udarila u rame i progutala cvilež. Nisam htjela plakati pred njim.

Moj je suprug rekao, posve jasno, svojim preciznim, kulturnim glasom: „Kuga odnijela taj prokleti duh!”

Kotrljali smo se dalje. Plavi bljesak ispustio je pop i nestao. „Nisi povrijeđena?” upitao je ukočeno. Jedna je iskrica prošla kroz tamu i proširila se u blijedo, hladno svjetlo pod kojim me namršteno pogledao.

Drhtala sam, i rame me boljelo, i držala sam se za ručku kraj sjedala, želeći da je Bee kraj mene da mu se suprotstavi i želeći da je ujna tu da mi pogladi kosu i ponudi mi šalicu vruće čokolade, ali...

Ali. Ali. Ali istina je bila da sam drhtala prejako da bih išta izustila. Čula sam kako se iza nas diže vika, poput gnijezda stršljenova izludjelih od dima: „Bolje stradati od mača nego od gladi!”

Neka kneževi i vlastela trunu u svojim dvorcima kad ih nitko ne služi!” „U močvaru s magistrima i njihovom prljavom hladnom magijom!” „Nadam se da nisi previše uznemirena”, rekao je odsječno. „Kad jednom izađemo iz grada, vjerojatno se više nećemo morati suočavati s takvim nesretnim situacijama.”

Smislila sam stotinjak silno pametnih i opakih odgovora koje bih mogla dati čovjeku koji može tako sjediti i misliti samo na svoju udobnost. Umjesto toga, zadržala sam izraz što neutralnijim, poput glumice koja vraća cvijeće koje joj je poslao neodgovarajući udvarač. „Da”, rekla sam, postigavši nehajni ton. Mogu i ja govoriti isto tako sitničavo kao i on! „Neki kažu da su trolovi zatrovali nemirne gradske radnike svojim neobičnim idejama. Pretpostavljam da se tamo među slikovitim poljima i selima kojima vladaju kuće ne moramo bojati neugodnosti.” „To misliš?”

Kako nisam to mislila, šutjela sam; već sam ionako rekla previše. „Nikad nisam upoznao ni jednog trola”, primijetio je, „čak nisam ni jednog ni vidio izbliza.”

Izgledao je zamišljeno, a kad mu se lice opustilo, kao da sam ugledala nekog sasvim drugog čovjeka.

Onda je shvatio da zurim u njega, a izraz mu se zatvorio i svjetlo se ugasilo. „Jesi li još nešto htjela reći?” upitao je u zaklonu tame. „Ne.” Kloparali smo dalje, oštro skrenuli za jedan ugao, i nastavili kroz tiho susjedstvo gdje sam čula pljuskanje vode o kamen, možda neka kuharska pomoćnica koja izbacuje vodu od pranja.

Klopotavo smo zastali usred blaženo mirnih glasova. Vrata s njegove strane otvorila su se izvana, i iskrcao se. Uzdrhtala i bolna, izašla sam trepćući i našla se u ugodnom dvorištu nekog sklopa zgrada,

47

Crowarez

Bosnaunited osvijetljenom ne plinskim svjetiljkama već prepoznatljivo oštrim bijelim bljeskom hladne vatre koja se prelijevala iz keramičkih zdjela obješenih s vješalica postavljenih pod nadvratke i iz dvije otmjene kamene lampe postavljene kraj vrata i dveri.

Dva čovjeka naoružana samostrelima i mačevima zatvorila su vrata za nama. Dvije vrlo lijepo odjevene i ponosite osobe – jedna muška i jedna ženska – dočekale su nas s čašama vode, koju smo ispili pa prazne čaše predali slugama. „Očekivali smo vas ranije, magister”, rekao je čovjek bez uvoda, držeći se kao da su ravnopravni.

Moj suprug djelovao je začuđen drskošću toga pozdrava. „Zadržao sam se.” „Rekli su nam da čekamo sina mansine sestre”, rekla je žena nepristojno ga odmjeravajući, „ali vi mu nimalo ne nalikujete, pa ste vi sigurno onaj drugi za kojeg smo čuli.” „Sigurno jesam”, rekao je ledeno.

Zadrhtala sam kao da je doista zahladilo, a možda i jest. „To valjda objašnjava kašnjenje”, dodala je. „Jeste li ikad prije bili u gradu? Nekom poput vas to sigurno djeluje vrlo čudno.” „Siguran sam da ta neugodnost nije poremetila glatko funkcioniranje ovog mjesta.” Njegov uvijek arogantan izraz sad je naginjao bijesu. „Naravno da nije!” uzvratila je indignirano i ponosito. „Mi znamo svoju dužnost, i izvršavamo je i zadržavamo najvišu razinu kvalitete kako se pristoji za kuću Četiri mjeseca, a to oni koji su odrasli u obitelji očekuju i razumiju.”

Ovim smrtonosnim strujama nisam mogla ni ploviti ni razumjeti ih, pa sam bila zahvalna kad je muškarac pokazao prema ancilli koja je čekala da nas povede hodnikom, kraj jednog stubišta.

Uveli su me u sobu s pogledom na vrt kroz skupe ostakljene prozore, i pokazali mi dobro izrađen stolac smješten kraj stolića uglačanog do zastrašujućeg blistanja. Žena nas je slijedila, noseći ugrijanu vodu u posudi i ugrijan ručnik da si operem lice i ruke. Otvorena vrata na suprotnoj strani sobe otkrivala su spavaću sobu opremljenu širokim krevetom iza zastora.

Znala sam što brak podrazumijeva ali toga časa, stežući ručnik tako čvrsto da su mi kapi vode padale na suknju, shvatila sam da zapravo ne znam ništa važno. Što je obitelj Hassi Barahal dugovala kući Četiri mjeseca da ujak i ujna moraju platiti mojim tijelom?

Moj suprug nije ušao za mnom.

Usprkos vanjskoj hladnoći, soba je odisala toplinom, ali naravno da nisam vidjela ognjišta, ni vatre, ni peći na ugljen. „Htjet ćeš se presvući za večeru”, rekla je žena. „Hoću?”

Njeno glatko držanje je posustalo, i pogledala me kao da sam se pretvorila u žabu. Onda se nasmiješila bez i tračka iskrenosti i s istom ledenom ljubaznošću pokazala na spavaću sobu. Ustala sam, drhteći, i slijedila je kraj kreveta do ugrađenog ormara velikog skoro kao cijela soba koju sam dijelila s Bee. Tamo je ležao moj kovčeg. Neka nepoznata ruka je otvorila poklopac i otkrila užurbano spakiranu odjeću u kovčegu. Dvije večernje haljine bile su prebačene preko leđa jednog stolca.

Proučavala je moju savršeno pristojnu odjeću kao da se radi o zmijama. „Morat ćeš odabrati jednu od tih haljina. I nemamo vremena za glačanje. Ali s takvom odjećom, izgužvanost je najmanji problem. Poslat ću djevojku da ti pomogne pri odijevanju.”

Otišla je prije nego što sam je stigla udariti snažnim ljevorukim udarcem koji smo Bee i ja

48

Crowarez

Bosnaunited naučile od plemenitog mladog maestera Lewisa zlatno-crvene kose. Suze su pekle i gorjele, pa sam pomislila na led i nisam plakala. Čekajući, skinula sam čizme i stala bosonoga na drveni pod, očekujući da će mi ugriz hladnoće otjerati posljednje suze. Ali iz poda je izbijala toplina. Ah! Bilo je predivno.

Vrata su se otvorila, a ja sam se prestrašeno okrenula.

Djevojka je imala blijedocrvenu kosu i plave oči, nezamjetno ljupko lice isto toliko nezanimljivo kao i nezamjetno ukusno uređena soba a, najvažnije od svega, imala je spretne ruke oko dugmadi i čipke. Pokušala sam je uvući u razgovor, jer se činilo da je mojih godina, ali ponašala se kao da je nijema. Ili je možda doista bila nijema. Koliko smo Bee i ja čula o okrutnosti i mušicama kuća, ne bi me začudilo da su joj odsjekli jezik. Odabrala sam celadonski krep, najbolju večernju haljinu koju sam imala. Možda nije bila najmodernija, ali imala je dobru liniju, kako bi rekla moja ujna.

Ujna, koja me predala ne trepnuvši. Žena je ušla i otjerala djevojku. Kritički me promotrila. „To je valjda najbolje što imaš. Jasno mi je zašto te mansa nije htio natovariti svome nećaku.”

Bolje da ne odgovaram! Zurila sam u nju, nadajući se da će pomisliti kako sam glupa. „Sad ćemo večerati”, dodala je.

I dalje sam šutjela dok sam hodala za njom kroz spavaću sobu pa onda u dnevnu, pa hodnik i preko njega u fino namještenu sobu čiji su prozori gledali na osvijetljeno dvorište. Poslala me unutra pred sobom, samu.

Stol postavljen za četvero, s porculanom, srebrninom i staklom krasio je središte sobe. Dvije zdjele koje su visjele s brončanih tronožaca posipale su prizor hladnim svjetlom, a dva para svjećnjaka ispuštala su tračke hladnog svjetla s kredenca. Mali stolić postavljen kraj prozora držao je pladanj na kojem je ležao neobično velik venama prošaran kamen i glazirana glinena posuda ukrašena geometrijskim motivom, u kojoj se raširio buket bijelog cvijeća.

Okrenula sam se kad je ušao moj suprug. Sad je nosio dugačak večernji kaput načinjen od zapanjujuće skupog „kraljevog platna”, boje tako bogato zlatne da se oko topilo od oduševljenja od samo jednog pogleda. Prema dnevnicima moga oca, mistična simbolika utkana je u sam dezen toga platna, ali kako kuće svoje tajne dobro čuvaju, nitko izvana ne zna o čemu je riječ. Imao je oko vrata i kravatu vezanu u stilu poznatom kao „dijaspora”, tako kompliciranom i veličanstvenom da sam zatreptala od divljenja.

Njegove tamne oči se stisnu. „Mislio sam da si ponijela odgovarajuću odjeću.” „I jesam!” „Pa zašto onda nosiš ovo? Tako se pojaviti, a već misle da sam –” Prekinuo se prije nego što sam se pokolebala i progovorila, jer je dvoje ponositih domaćina – ovdje sam znala samo svoje ime! – ušlo u blagovaonicu djelujući, kao i on, zadovoljno kao da im je netko ponudio slanu vodu za piće. Prišao je kredencu, i svi smo oprali ruke u brončanom lavoru.

Sipao je iz otvorene boce u pet čaša, pa odnio žrtvenu čašu do prozora, izlio nekoliko kapi na kamen, i spustio čašu na stol kraj vaze. Vrativši se do kredenca, razdijelio je preostale čaše, prvo meni pa zatim ostalima.

Popili smo. Medovina je bila slatka i bogata, pekla mi je grlo i prazan želudac. „Nije baš obećavajuće. Očekivao sam bolje.” Spustio je čašu i, prije nego što sam shvatila što namjerava, oteo mi čašu iz ruke. „Nećeš to htjeti, Catherine.”

Zaustila sam, sjetila se ujninih riječi, i zatvorila usta. Naši domaćini su također izražajno šutjeli, ali ni oni nisu više pili.

49

Crowarez

Bosnaunited Jedan mladi sluga izvukao je stolce. Sjeli smo. Prvi slijed iznjelo je četvero tihih slugu: bistra juha od ribe, nekoliko jela od janjetine i piletine prelivenih svijetlim umacima, pladnjevi graha u đumbiru, zečja jetra, pečeni slatki krumpiri i dva povrtna gulaša ojačana prosom. Silno sam željela iskazati uvrijeđen ponos gladovanjem, ali bila sam tako strašno gladna, a mirisalo je tako strašno dobro.

Spustili su tanjure, a žena je grabila janjetinu u crvenom umaku na njegov tanjur, čekajući odobrenje. Kušao je i namrštio se. „Ni slučajno.”

Piletina s umakom od naranče. „Ne možete od mene očekivati da ovo jedem.” „Ja bih rado kušala”, rekla sam tiho ali, premda mi je žena dobacila pogled, moj suprug se nije obazirao.

Janjetina u umaku, zečja jetra u đumbiru, grah i povrće dočekani su s istim prezirom. „Zar je to sve što vaša kuhinja može? To nije ono na što smo navikli na imanju, ali možda ste tako dugo odsutni i brinete se za ovu kuću u gradu da ste zaboravili.”

Trznula sam se, pokušavajući zamisliti što bi ujna rekla da me ikad čuje govoriti tako drsko.

Posluga je odnjela prezrena jela. Došlo mi je da zaplačem. Bila bih pokupila ostatke umaka s njegovog tanjura, samo da mi neki okus dođe na suh jezik. Prezrivo je promatrao bistru juhu i bezukusne narančaste krumpire. „Ovo je tako jednostavno da se moram nadati kako neće uvrijediti istanačan apetit. U redu.

Smijem li se nadati da ima i nekog odgovarajućeg vina, kakva berba bolja od one kisele medovine?

Neki sir, možda, i narezano voće?” Ženin izraz lica bio je isto toliko suho korektan koliko je njegov bio prezriv. „Osobno ću se raspitati u kuhinji, magister.”

Izašla je iz sobe. „Trebaju mi neke stvari”, rekao je moj muž. „Sve zatraženo je već spremno”, rekao je muškarac stegnutim grlom. „Stvarno?” odvratio je moj suprug tonom koji je odisao sumnjom. „Nakon ove večere, drago mi je što to čujem.”

Soba je zapala u groznu tišinu. Jako dugo vremena, on je samo sjedio, gledajući kroz mrazom išarane prozore u mračno dvorište. Toplina koja se dizala s poda grijala mi je stopala i noge, ali ramena su mi bila hladna dok sam buljila u blistave kriške krumpira i juhu koja se hladila, čista i mirisna, s vlažnim, bijelim komadima ribe koji su plutali među komadićima profinjenog korijandera.

Pomislila sam da bih stvarno mogla zaplakati kad mi je želudac zakrulio. „Ali ipak”, reče muškarac naglo, kao da mu je lanac pukao, „otići ću do radionice da provjerim.” Ustao je i otišao.

Ne skrećući pogled s prozora, moj suprug je dohvatio zvono i pozvonio.

Mladić koji nam je primakao stolce ušao je u sobu, sav rumen, i prste desne ruke stavio nad srce. „Magister?”

Glas mu se malo smekšao. „Molim vas, poslužite maestri juhu i krumpire.” „Da, magister.” Slugi je vidljivo laknulo.

I tako sam večerala krumpire i juhu koja je bila spektakularna čak i tako mlačna, glatka i profinjena i savršeno začinjena, premda se moj suprug nije udostojio ni dotaknuti je. Nakon toga,

50 Crowarez

Bosnaunited žena se vratila s tvrdoglavim izrazom lica, noseći pladanj sa šest boca, osam vrsta sira, i voćem.

Kušao je vina – točeći nekoliko kapi u žrtvenu čašu prije svakog kušanja – kao i sireve, i sve ih odbacio, konačno prihvativši samo jednu jabuku, razrezanu za stolom i podijeljenu na sve nas, i jedan dragocjeni mango iz staklenika, pripremljen na isti način.

Ali kad je ustao, objavivši time da je večera gotova, ja sam još umirala od gladi. „Ako biste mi pokazali radionicu”, rekao je ženi. „Naravno, magister.”

Izašli su iz blagovaonice kao da su zaboravili da uopće postojim. Sjedila sam, preumorna za bijes, i taman kad sam počela razmišljati bih li ukrala nešto hrane koja je kao žrtva ostavljena na pladnju kraj kamena, pojavila se djevojka i spasila me od čina takvog nepoštovanja da sam se posramila što mi je uopće pao na pamet. Odvela me do moje spavaće sobe, gdje mi je pomogla da skinem celadonsku večernju haljinu i odjenem spavaćicu. „Maestra”, rekla je konačno, riječ koja nije nudila ni pitanja ni odgovora, samo me gorko podsjetila da sam udana žena, sa svime što to podrazumijeva.

Ostavila me da sjedim na rubu kreveta, sa zdjelom svjetla kao jedinim društvom. Toplina se dizala s poda. Nožni prsti bili su mi topli, a srce hladno. U svim godinama kojih sam se sjećala, ni jednom nisam zaspala bez Bee pored sebe, bez šaptanja dok nas san ne bi savladao. Sad sam bila sama.

Svjetlo je oslabjelo, a kad je blistava kugla potamnjela i svela se žižak, zavukla sam se pod pokrivače.

Satima sam tamo ležala, prestravljena, slušajući kako klopotanje kočija postupno blijedi dok grad zapada u kasni san, uz povremene povike noćne straže u obilasku: „Sve je mirno! Sve je mirno!”

Prepoznala sam zabavni bas Esusa-na-Prijelazu i smijeh Slatke Sissy dok su pjevali mijenu, smrt starog dana i rođenje novog. Ritam festivalskih bubnjeva polako se zakotrljao i hitro utihnuo, ili je to bilo kad sam zaspala i sanjala o sretnijim vremenima i plesanju kukua.

Probudila sam se iz nemirnog dremeža, čela mokrog od znoja. Prostorija je nekako postala užasno topla. Izvukla sam se ispod teških pokrivača, spustila stopala na pod i otapkala do škura.

Pronašla sam kvaku, okrenula je i odmaknula škure, a zatim otvorila skupocjeni stakleni prozor, da udahnem blaženo hladan zrak. Onda sam se zakašljala, uvukavši pun dah drvenog dima, ugljene prašine i zadaha kanalizacije. Oči su mi zasuzile kad sam osjetila trag amonijaka.

Vrata iza mene su se otvorila.

Udahnula sam, okrećući se, još uvijek stežući kvaku prozora. Neki obrid ušao mi je u sobu, s blistavom kuglom svjetla iza lijeve ruke. Nakon trenutka potpunog nerazumijevanja, shvatila sam da zurim u svoga muža.

Moj suprug! Koji konačno, vrlo kasno dolazi u bračni krevet. Možda i pijan. Vjerojatno zgađen što se mora družiti s neželjenom suprugom koja nema pojma o modi. Poželjela sam se baciti kroz prozor, ali sam se sjetila ujninih riječi na oproštaju: Idi sa svojim mužem.

Moja je dužnost bila jasna.

Neobično, bio je potpuno odjeven u praktičnu putnu odjeću, prljavu i razderanu. Nešto vlažno ostavilo mu je trag na obrazu. Izgledao je kao da je bio u nekoj tučnjavi. „Catherine, zatvori taj prozor”, rekao je ljutitim glasom, kao da sam ga otvaranjem prozora nekako osobno uvrijedila. Ja! Odvedena iz doma, vučena po cijelom gradu, izgladnjela i ostavljena da se grčim kao prebijen pas u klopci!

Vjetar je donio neki zvuk, ili možda samo drhtaj zraka, gorak poljubac na mojim usnama.

Moji mačji instinkti su planuli. Okrenula sam se prema prozoru, pitajući se hoću li se doista morati

51

Crowarez

Bosnaunited baciti dolje i otrčati kroz vrt da pobjegnem od njegovog ledenog bijesa koji je iskrio. „Dolje!” povikao je.

Silna eksplozija bljesnula je samo nekoliko ulica dalje, i cijelo svratište zadrhtalo je kad je bomba udarila. Staklo je zakrckalo; prozori su popucali; mene je bacilo unatrag i ostala sam ošamućena na podu dok su se, vidjela sam kroz prozor, plamenovi dizali u noćno nebo nad kakofonijom ljudi koji vrište i laveža pasa.

52 Crowarez

Bosnaunited

10

„Ustaj! Oblači se! U jahaću odjeću ako je imaš.”

Nije mi ni pokušao pomoći. Umjesto toga, vratio se do vrata i nestrpljivo doviknuo: „Ne! Svi morate otići. Već ste trebali otići, jer su vas gospodari očito napustili. Požurite!”

Zateturala sam do ormara. Njegovo magijsko svjetlo me slijedilo ali on nije, pa sam imala i svjetla i privatnosti dok sam svlačila spavaćicu i petljala po čistom rublju i uzimala potkošulju i meku vunenu tuniku krojenu uz tijelo, pa suknja-hlače za jahanje i bluzu. Požurila sam natrag u spavaću sobu, zakopčavajući jaknu tako brzo da mi je na vrhu preostao gumb viška a jakna ostala ukrivo.

Požar je grmio kao grom koji ne jenjava. Odsjaj plamenova treperio je u krhotinama slomljenog stakla rasutim po podu. Prodoran dim dražio mi je oči. Na ruci sam imala krvi, ali nisam osjećala porezotinu. Obrisala sam oči i počela otkopčavati dugmad. „Pusti to!”

U dvorištu svratišta zavijala je kakofonija glasova. Bučni tresak podigao je povike trijumfa.

Onda je neka žena zavrištala, ali zvuk je brutalno prekinut. „Kroz prozor.” Glas mu je bio odsječan. „Ako te uhvate, ubit će te.” „Neće li prvo ubiti tebe?” uzvratila sam.

Nešto teško zatreslo je zatvorena vrata sobe, gušeći mi bijes i pretvarajući ga u strah.

Pojurila sam do kreveta, strgnula pokrivač i prebacila ga preko ruba prozora da se zaštitim od stakla. Prebacila sam noge kroz prozor. Svratište je bilo podignuto, pa sam morala skočiti, ali mačke doskakuju uredno, svinutih koljena. „Kreni!”

Pojurila sam u vrt, osvrnuvši se na vrijeme da ga vidim kako skače na zemlju. Povukao je pokrivač za sobom. Tkanina se razderala gdje je zapela na krhotinama, ali on ju je oslobodio. Gazeći preko mrtvih gredica s cvijećem, pojurila sam prema suprotnom zidu, pogledom mu odmjeravajući visinu. Bio je previsok da se popnem pa sam potražila potpornje ili bilo što za što bih se mogla uhvatiti. Jedno je drvo raslo kraj zida, s klupom ispod krošnje. Skočila sam na klupu, pripremajući se da skočim prema višim granama. „Nemoj”, rekao je, grabeći mi ruku da me zaustavi. Nije gledao u mene; pratila sam mu pogled.

Draga Tanit u sjenici!

Neki je čovjek s puškom stajao uokviren slomljenim prozorom i nišanio.

Ispustila sam neki zvuk; isprva nisam mogla stvoriti riječi. Onda su nahrupile. „To je puška!

To je zabranjeno!”

Moj muž podigao je drugu ruku kao da odmahuje muhu.

Povukla sam, ali nije me pustio. Samo je stajao tamo, kao da smo zastali u parku neke mirne noći da se nadišemo mirisnog zraka. „Puške su puno preciznije od mušketa, ili to nisi znao?” istaknula sam. „Čudi me što ti to znaš, jer su zabranjene.”

Ja dobro vidim čak i u mraku. Čovjek na prozoru napeo se pa pustio. Pucanj!

53

Crowarez

Bosnaunited Nije bilo nikakvog zvuka. Ni bljeska. Ni udara. Čovjek se okrenuo i povikao prema unutra: „Imamo maga! Donesite samostrele!” „Gore”, reče moj muž.

Popela sam se na veliku granu kao da ću zajahati konja. On mi je u lice gurnuo pokrivač koji je sad bljuvao perje. „Što –?” „Uzmi ga! Moraš sve propitivati? Puška doduše neće opaliti, ali vjerojatno neću preživjeti pogodak samostrela.”

Uzela sam pokrivač. On se popeo za mnom. Dva su se čovjeka pojavila na prozoru podižući samostrele i ciljajući. Na grani, sad na istoj visini kao i prozor, oteo mi je pokrivač iz ruku i, taman kad su ljudi pustili strijele, bacio ga prema naprijed kao da bi bogata tkanina i perje izgužvanog i sad već prljavog pokrivača, koliko god fini, mogli zaustaviti dvije željezne strelice.

Pokrivač se napuhnuo i počeo parati po poderotini. Zurila sam dok se tkanina parala, postajući oblak niti od kojih su neke jurile naprijed a druge zaostajale u masi perja, i sve je zajedno polako lebdjelo prema prozoru kao na nekim nevidljivim krilima. Kad su dvije strijele prodrle u oblak, neobjašnjivo su usporile i počele podrhtavati.

Okružene oblakom perja, samo su teško pale na tlo, izgubivši sav potisak. Niti i perje pak, kao da su se nahranili brzinom strijela i pretvorili je u vlastitu energiju, ubrzali su prema muškarcima koji su užurbano namiještali nove strelice.

Netko mi je potegnuo pletenicu i natjerao me da okrenem glavu. „Kreni!” Pošao je gore.

Pentrala sam se za njim dok je izlazio na debelu granu povrh zida. Kad je prebacio noge, grana na kojoj je bio je puknula i – zajedno s njim – pala u uličicu iza zida uz bučan udar. Zajahavši zid, osvrnula sam se i vidjela kako se muškarci na prozoru pokušavaju osloboditi oluje perja. „Catherine!” Ustajao je, jednom rukom si prašeći odjeću dok je drugom stvarao hladan mjehur svjetla.

Spustila sam se i objesila se na ruke, pa pustila. Naravno, sletjela sam savršeno i odmah se ispravila, prezrevši ruku koju je pružio očekujući da se stuštim na tlo nespretno kao i on. „Tko su oni?” upitala sam. „Zašto te žele ubiti?” „Zašto misliš da mene žele ubiti?”

Srce mi je lupalo, a misli su mi se uzburkale i usta su izgubila kontrolu kojom ih je vezala ujna Tilly. „Koliko dugo smijem odgovarati na to pitanje?”

Koraknuo je dalje od mene. „Upozorili su me da Barahali vjerojatno ne znaju razgovarati i još manje se ponašati, jer je to klan špijuna i plaćenika. Možemo li sad ići? Ili se moramo po keltski još boriti besmislenim uvredama?”

S druge strane zida, ljudi su vikali naredbe. Sigurno su slali ljude naokolo da presijeku odstupnicu s obje strane ulice. „Kojim putem?” upitala sam.

Odmjerio je nebo. Lako sam vidjela svjetlo od vatre, mutno i crveno i pomiješano s dimom, ali on kao da je tražio nešto drugo. Zvona hramova su oživjela, prvo jedna pa onda i druga, zvoneći uzbunu za vatru: Probudite se! Probudite se! Probudite se! Njihova je ritmična grmljavina zaglušila njegov odgovor. Nezadovoljno se namrštivši, pokazao je oštrije nego što je bilo potrebno, kao da smatra moj vid slabim kao kod većine ljudi: ovuda. Kad se okrenuo da potrči spotakao se preko slomljene grane koja je ležala na uskoj uličici. Zahihotala sam. Zar magovi nemaju duhovni vid kao

54

Crowarez

Bosnaunited ja? Povukao je jedan korak, stresao se, uspravio i potrčao prema istočnom kraju uličice, onom na suprotnoj strani od ulaznih vrata svratišta. Ja sam potrčala za njim. Možda Barahali sad i jesu špijuni i plaćenici, ako se baš mora koristiti te riječi, ali to je značilo da su i djeca Barahala, muška i ženska, izučena u obiteljskom poslu. Dok smo stigli do kraja dugačke ulice, on se zadihao a ja nisam.

Dok nisam virnula iza ugla. Gomila baklji napredovala je ulicom, krećući se prema nama iz oba smjera. Ljudi su nosili lopate i batine i mačeve; iza prvog reda, dizali su se samostreli. Glasovi su vikali, ali, na svu sreću, zvona su bila tako glasna da nisam mogla razaznati što masa vrišti osim „ubij!” i „spali!” i „osveta!” – uobičajeni bijesni povici koji stižu tik prije nego što žrtve gomile budu uhvaćene i brutalno raščerečene.

Strah me preplavio tako snažno da na časak nisam čula ništa osim neodređenog režanja. Činilo mi se da ću se ugušiti od strave.

Neko zavijanje zapucketalo je nad gomilom, prigušujući odjek zvona. Svaka zapaljena baklja je zadrhtala i ugasila se. Samo tako. Ledeni vjetar je zapuhao, smrskavajući grane i rušeći ljude kao da ih je netko udario. Kroz gomilu se zakotrljala kočija, stravična tamo gdje bi joj nesigurno svjetlo požara, još snažnog, palo na obrise. Konji više nisu izgledali kao životinje od krvi i mesa; galopirali su oko dužinu ruke iznad zemlje, bjelokosi kočijaš pucketao je bičem iznad griva prozirnih poput siga. Drugi stvor držao se za klupicu na stražnjem dijelu, sad više nimalo ne nalikujući na ljudsko biće već prije na oluju hladne magije, tako moćnu da je počela bacati led na ulicu.

Stali su kraj nas dok su ljudi zavijali od straha, lica pritisnutih o tlo. Eru je skočila s kočije, izvukla stube i otvorila vrata, precizno kao svaki ponizni sluga koji radi u zahtjevnom domu. Moj muž se uspeo ne osvrćući se, ali ja sam se zabuljila u eru, koja je zastala usred kaosa i pogledala ravno u mene. „Pozdrav, rođako”, rekla je glasom koji je zvučao tako potpuno normalno da ga nisam trebala čuti usred zvonjave i zavijanja olujnih vjetrova i povika gomile. „Dala bih ti dar, ako ga želiš prihvatiti. Jer mislim da bi ti to moglo zatrebati.”

Skinula je nešto s prtljažnika na krovu, gdje su bili svezani kovčezi. Dobacila mi ga balčakom prema naprijed. Uhvatila sam ga instinktivno, osjetila njegovu težinu i balans kako se prilagođava mome stisku. Ako se Barahali u nešto razumiju, to su mačevi. Jer, istina je da se rađamo u obitelji odavno prezrenoj, iako neophodnoj za vladavinu moćnika: obitelji mačeva za najam i špijuna koji su stoljećima obavljali prljave poslove prinčeva, bankara, cehova i magijskih kuća. Djeliw i bardovi nikad nam nisu pjevali pohvale, premda smo mi Barahali oduvijek služili časno, plaćali gorku cijenu, i obavljali posao.

Moj suprug doviknuo je iz kočije: „Čemu zastoj? Moramo krenuti.”

Konji su nemirno trupkali. Hladnoća me presjekla do kosti, zubi su mi zacvokotali. Eru se okrenula, i tek sam tada mogla od hladnoće otežale noge odvući u kočiju. Bacila sam se u sjedalo preko puta njega. On zalupi vrata. Stube su zaštropotale na mjesto ispod kočije. Kola su trzavo krenula naprijed jednom, dvaput i treći put, svaki put me bacajući o zid.

Kočijaš je povikao: „Ha-ruuu! Ha-ruuuu!”

Zatreptale su plave iskrice, a onda smo se kotrljali uz škripavu grmljavinu po popločanoj ulici, a mene je glava zaboljela do sljepila. „Nisam vidio da imaš štap”, rekao je tako iznenađeno da nije zvučao ni iritirano ni oholo.

Zinula sam, jer sam još uvijek osjećala balčak mača kao napravljen za moju ruku, ali kad sam pogledala, bilo je kao da vidim dvostruko: duh mača, vitkog i ravnog i blistavog, obložen modernim štapom od ebanovine, sličnim onome koji je nosio moj muž, afektacija kod savršeno zdravih, bogatih mladića kojoj smo se Bee i ja često rugale. Gdje je Bee sada? Misli li na mene, u nesanici, u sobi koju

55 Crowarez

Bosnaunited smo dijelile više od trinaest godina? Je li primijetila udaljenu vatru u dalekom dijelu grada, i zapitala se što znači? Hoće li se proširiti? Hoće li cijeli grad nestati u plamenu?

Užurbano i nespretno promijenila sam temu. „Blažena Tanit! To je sigurno bila magova oluja.

Nisam ni znala da si tako moćan.” Ali drhtala sam pred silnom moći koja je bjesnjela oko nas, jer ili je on podigao tu oluju, bez pomoći i jedva zadihan, ili je zapovijedao eru, stvorenju strašnog leda, koja je podigla oluju za njega.

Taština čak i moćnike može zaslijepiti pred bezočnim skretanjem s teme.

Povukao je ovratnik svoje jakne, ispravljajući ga tamo gdje se izgužvao. „Moje sposobnosti su neočekivane, to je istina. Toliko neočekivane da gospodari kuće Četiri mjeseca nisu ni shvaćali što imaju dok nisu uhvatili vračeve pet suparničkih kuća kako se raspituju po selima. Bio sam najjači duh generacije, tako su rekli, premda vračevi često pretjeruju da bi naglasili vlastitu važnost.”

Slava razvezuje jezik! Nastavio je na onaj svoj odsječan, arogantan način. „Zato sam dobio čast i privilegij ove zadaće.”

A ja, čast i privilegij, samo sam tupo sjedila. Ugovor zapečaćen magijom. Zašto je, za ime svijeta, kuća Četiri mjeseca željela kćer klana Barahal?

Okrenuo se u sjedalu, okrenuo kvaku i otvorio prozor postavljen na stražnjoj strani kočije.

Iza nas, bljesak svjetla osvijetlio je nebo, obrubivši krovove kao slikarskim nožem, dok su se plamenovi izvijali prema nebu u nepravilnim razmacima, kako bi uhvatili koju mješinu goriva. U zraku se osjećao zadah amonijaka od kojeg su mi zasuzile oči, i neki još čudniji okus koji mi nije bio poznat.

Plamenovi su osvijetlili njegov zadovoljan osmijeh. „Dobro napravljeno, iako sam to govorim. Potpuno uništen! Bili su sigurni da sam previše neiskusan da bih uspio!”

Govorio je o požaru! Nisam ja bila čast i privilegij! Njemu sam bila samo dodatak, obična zadaća.

Skrenuli smo za ugao i zakloparali niz napuštenu ulicu u kojoj su vrata i dvorišta bila zatvorena za noć. On je zatvorio prozor i opet potonuo u jastuke sjedala. Vjetrovi su zamrli. Zavijanje i povici požara i bijesne gomile u lovu su izblijedjeli. Jedno po jedno, zvona su prestala zvoniti dok su se u daljini probudile sirene za uzbunu, pozivajući ljude u vatrogasne odrede. „Što si učinio?” upitala sam. „Zračni brod, naravno. Nisi pazila?” „Zračni brod?” „Uništio sam zračni brod! Naravno.” „Uništio si zračni brod?” „Moraš ponavljati sve što kažem?”

Naravno da magijske kuće mrze zrakoplove. Mrze užurbanu tehnologiju izgaranja, opaku silu pare, sheme i uređaje koje preko oceana uvoze prokleto pametni trolovi i njihovi izdajnički ljudski saveznici u dalekoj Ekspediciji. Dok su strani inženjeri držali predavanje o principima dizajna u dvoranama akademije, jedna je kuća poslala svog agenta na Kolodvor gdje se ukotvio ogroman zračni brod iz Ekspedicije.

Blagoslovljeni Melqarte! Taj je čovjek oholo ušetao u knjižnicu akademije i iskoristio njihove učene materijale da osmisli kako i gdje i kad to učiniti! „To si učinio sam?” Jer, pitala sam se gdje je bila eru, i kakav bi stvor kočijaš mogao zapravo biti. Možda je bio ljudsko biće, kako je meni izgledao, ali možda i ne. Za razliku od muškarca za kojeg sam se morala udati, ja nisam bila toliko arogantna da mislim kako sve razumijem. „Misliš da to ne

56

Crowarez

Bosnaunited bih mogao?” uzvratio je opasno. „Budući da ne znam ništa o tebi ni o kući Četiri mjeseca, teško da mogu imati neko mišljenje o tome, zar ne?” „Prigovaraš! Trebala bi priznati počast koju ti je iskazala kuća Četiri mjeseca, koju je osnovala obitelj Diarisso, koja je svojim činima tolike obitelji i kućanstva sigurno prevela preko pustinje.”

Jedan trenutak, udah, treptaj oka, ponizan ton zapanjenog poštovanja za te pretke zablistao mu je u glasu kao bljesak sunca na vodi. Onda ton nestane. „Ja doista nisam očekivao da ću završiti tako vezan s – osobom –” Prekinuo se. „Meni nikad nisu ništa rekli ni o kakvom ugovoru.” „O ugovoru ti treba govoriti mansa. Zasad bi bilo bolje da šutimo.” „Ne znam ti čak ni ime!” „Moje ime?” „Moraš ponavljati sve što kažem?” Ali moj nelagodan, patetičan protuudar prošao je kraj njega i potpuno promašio cilj. „Izgovoren je u ugovoru da se dovrši vezanje. Zar nisi slušala?”

Ljutnja je bolja od suza. „Je li ti palo na pamet da sam možda bila previše zapanjena da bih slušala? Da nisam očekivala, nisam imala upozorenja – jesi li uopće pomislio –?” Progutala sam suze.

Nisam mogla nastaviti. Ponizila sam se pred njim, a to je bila posljednja stvar koju sam željela.

Izdahnuo je naglo, kao od neke snažne emocije. Svjetlo je oslabjelo sve dok unutrašnjost kočije nije nestala u sjeni. Smjestio se u jastucima i sklopio oči. Kotrljali smo se dalje. Tu i tamo, kočijašev bi bič zapucketao, zvukom poput pucketanja vatre, premda je paljenje bilo čega anatema za hladnu magiju, koju magijske kuće tako predano uzgajaju, njeguju i proučavaju već generacijama, i tkaju svoju moć iz prostranog daha leda koji je duša skrivenih Predaka.

Konačno se pomaknuo i progovorio skoro šaptom, kao da se boji da bi ga sluge na kočiji mogli čuti i tako zadobiti moć nad njim po pravilu imenovanja. „Andevai Diarisso Haranwy.”

Još uvijek puna nelagode, morala sam ga podbosti. „Nazivaš se po rimskom običaju. Ali očito nisi rimskog podrijetla.”

Oči su mu se otvorile. „Kako možeš biti sigurna da nitko u kući Četiri mjeseca nije rimskog podrijetla? Čak i dijete najvišeg patricija ili derište najbjednije robinje mogu privući pozornost magistera ako su bogovi takvo dijete obdarili dušom koju je dotakla hladna magija. Osim toga, možemo birati što želimo kad se radi o braku, što si danas sigurno shvatila. U svakom slučaju, zašto bi te iznenadilo što se imenujemo po rimskom običaju? Zar nije i Catherine izvedeno iz rimskog oblika starogrčkog porijekla?” „Pokušavaš li me ti to uvrijediti?” „Kako te vrijeđam? Pogrešno me razumiješ. Samo ti objašnjavam zašto je normalno da ljudi koji nisu izravno rimskog podrijetla koriste imenovanje kakvo je bilo uobičajeno u vrijeme rimske vlasti. Možda vi Feničani imate drukčiji pogled na stvari.” „Naravno da imamo, jer se po svojoj prirodi uvijek i svemu protivimo, što je jedna od laži koje su govorili Rimljani. Kao prvo, mi smo Kena'ani, a ne Feničani. Mogli smo posuđivati od drevnih Grka isto kao i Rimljani, pa je potpuno normalno da kena'anska djeca imaju imena izvedena iz grčkog. Nismo ograničeni na imena generala i kraljica iz naše slavne povijesti, premda ljudi često misle da bi trebalo tako biti!” „Pokušavaš li ti to mene uvjeriti u suprotno? U svakom slučaju, nikad nisam čuo da ljudi

57

Crowarez

Bosnaunited imaju neko posebno mišljenje o Feničanima, osim –” Naglo je zatvorio usta preko neizgovorenih riječi. „Osim što?”

Nije odgovorio. „Ne bojim se čuti što god se ti bojiš reći.”

To ga je podbolo. „U redu. Sigurno znaš što ljudi govore puno bolje od mene. Tijekom opsade Kartage, kraljica tvoga naroda žrtvovala je vlastito prvorođeno dijete i provorođenca iz svake kuće bogu grada. Koji je zatim donio munje i olujne vjetrove koji su uništili opsadu rimske vojske.” „I tako je pokušaj Rima da osvoji moć preko mora prekinuo bešćutan narod koji ne mari ni za što osim za profit i trgovinu, te je stoga voljan čak i vlastitu dječicu žrtvovati bijesnom Molohu”, dovršila sam drhtavim glasom. Šuti! Rekla je moja ujna. Ali nisam mogla biti tako pasivna i podložna, pognuti glavu i pustiti ljude da tako lažu. Moji preci nisu zaustavili opsadu Rimljana prije dvije tisuće godina pognuvši glave i pruživši grla. „Jesi li gotov s opanjkavanjem moga naroda? Lako je dobacivati komentare i opise kad ne padaju na tebe već govore o drugima – čiju odjeću nikad nećeš morati nositi – u ružnom svjetlu, pa se ti možeš osjećati bolje.”

To su bile riječi moga oca. Osjećala sam da istina u njima odzvanja kao sila u zatvorenom prostoru.

Blažena Tanit! Kako sam glupa! Pripremila sam se za bijesan odgovor, ali šutio je tako dugo da sam već počela misliti kako je zaspao.

Konačno je pročistio grlo i rekao, bezizražajnim glasom: „Možda bi si mogla prekopčati jaknu, jer ovako izgleda jako neuredno. Imaš li mi potrebu reći još nešto?”

Osjećala sam okus pepela, ostatak te sićušne pobjede. „Ne”, rekla sam, tankim, stisnutim glasom, zahvalna pa čak i pomalo iznenađena njegovom suzdržanošću. Nisam mogla ni zamisliti kakve mu misli prolaze umom. Pomakao se, okrenuo glavu i sklopio oči. Zatim je stvarno zaspao, kao da ga je iscrpljenost cijelog progutala. Glava mu se tresla na podstavljenom naslonu u ritmu kočije, disao je lako i plitko kao da u snu bježi od plamenova i blještavih strijela.

Balčak mača prikaze hladno je gorio uz moj dlan. Vidjela sam njegovu dvostruku prirodu, a on je vidio samo moderan štap. To je značilo da nije onoliko pametan ni moćan koliko misli da jest, zar ne? Još sam bila vezana, ali više nisam bila do kraja bespomoćna.

Pa ipak, nova pitanja dizala su se kao ribe koje se mrijeste. Zašto vidim niti magije koje vežu prikazu mača i štap od ebanovine u jedan predmet? Zašto mi ga je eru dala?

Jer, dok sam stezala balčak, u sjećanju sam čula suzdržan šapat eruina glasa koji je zvučao tako čisto usprkos buci koja je bjesnila oko nas.

Pozdrav, rođako. Ovo bi ti moglo zatrebati.

58 Crowarez

Bosnaunited

11

Kotrljali smo se dugo u noć i konačno sam zadrijemala. Kad sam se drhturavo probudila u smrknutom svjetlu zore, on je otvorio prozor na svojim vratima. Grad smo ostavili iza sebe i klopotali kroz mrežu urednih gradića, vrtova, pašnjaka i farmi, sve napola skriveno ledenom kišom.

Poželjela sam da imam težak vuneni šal ili zimski kaput zbog hladnoće, ali nisam imala ništa. U onom sumanutom bijegu izgubila sam rukavice, pa su mi bolni prsti petljali dok sam raskopčavala i uredno zakopčavala jaknu.

Pašnjaci su se zeleno širili sve do udaljenih bregova. Jedan je zec skakutao uz cestu, krenuvši u smjeru iz kojeg smo mi došli. Stoka je krotko pasla pod budnim okom dječaka koji su se osvrtali i promatrali nas kako prolazimo. Zacijelo smo bili neobičan prizor. Ceste za koje se plaća cestarina put su samo onima koji si mogu priuštiti kočije, a u ovo doba godine, dok zima već dahće s leda, ljudi ne vole putovati. Odjednom sam čeznula za Bee, da izvučem snagu iz njezinog prisustva, ali bila sam sama. Crni štap udario mi je o čizmu. Zabuljila sam se u njega, ali na danjem svjetlu bio je to samo običan štap. Čudno što sve um može smisliti kad je prestravljen. Kad previše zamišljaš, kao što bi Bee rekla, zabost ćeš nos u mirisavi cvijet i završiti s ubodom.

Neko smo vrijeme išli usporedo sa željezničkom prugom. Nagnula sam se naprijed da bolje vidim dok smo prolazili kraj sićušne postaje gdje je dugački vagon sjedio sa strane dok su mijenjali konje, a putnici su koračali postajom. Jedan je čovjek, odjeven u vuneni kaput do gležanja, kao radikal, zatresao je šakom prema nama.

Na postaji je stajao znak: Naborana Jama. Prepoznala sam ime sela na rubu okolice grada Novopolja. Ako prolazimo Novopolje, to je značilo da putujemo prema sjeveroistoku, na ruti od Adurnama do Camluna. Posegnula sam da otvorim prozor, ali zaustavio me oštar pokret moga muža. „Taj prozor ne možeš otvoriti.” „Samo sam htjela vidjeti vidi li se novopoljski toranj”, pobunila sam se. „Slavan je.” „Taj prozor ne možeš otvoriti”, ponovio je kao da sam glupa.

Nisam se htjela svađati oko sitnice – nisam se uopće htjela svađati, iako mi se pomisao da ga zviznem šakom u lice činila primamljivom – pa sam ispreplela prste kako ne bi ni pokušali nešto što bih poslije požalila. Umjesto toga, zurila sam kroz otvoren prozor na njegovoj strani: četvrtaste seljačke kuće obrubljene ambarima i štalama; hrpe komposta na rubu pašnjaka; tu i tamo, neko selo prepoznatljivih okruglih kuća koje je moj otac zabilježio kao pojavu među sjeverozapadnim keltskim plemenima i nekim Mande plemenima koja su pobjegla iz zapadne Afrike prije više od tristo godina. Čovjek koga sam morala zvati suprugom sjedio je preko puta mene prekriženih ruku i zurio kroz prozor. Činilo se da je zagledan u sebe, i kuha duboke misli kao začinjeno vino. Još je bio prljav od noćašnjih pustolovina: poderani rukav, trag nalik blatu na lijevom obrazu, slama koja mu je zapela u brižljivo podšišanoj bradi. Imao je ponosno lice, više afričko nego keltsko, i vrlo lijepe oči, od one vrste nad kojom je Bee voljela uzdisati, tako smeđe da su bile skoro crne, gustih trepavica i jasnog oblika. Hvalisao se da je uništio zračni brod. Rado je to učinio, koliko god to druge koštalo u materijalu i radu. Možda i u životima.

Pomaknuo se prema naprijed pa sam užurbano skrenula pogled, ali nisam ga zanimala. Cesta se počela uzdizati u krečnjačke bregove. Negdje tamo gore stajala je slavna vjetrenjača, ali kako je ležala na zapadnoj strani ceste a moj je prozor ostao zatvoren, nisam je mogla vidjeti. Uvezli smo se u šumu crnog bora, i ubrzo sam vidjela samo borove iza nasipa koji je izdizao cestu.

59

Crowarez

Bosnaunited On je dograbio svoj štap – uglačana ebanovina ukrašena zlatom – i, pruživši ga kroz prozor, udario po boku kočije. „Znak!” doviknuo je.

Kočijaš je zapucketao bičem, a konji i kočija skrenuli su s ceste. Pripremila sam se za nagli pad ali, umjesto da tresnemo u jarak, zakotrljali smo se po tragu kotača koji je presijecao kroz borovu šumu. Odjednom je zahladnjelo. Pod tamnom pokrivkom grana, kiša je prestala tupkati po krovu. Vukli smo se po suhom tlu koje danas nije vidjelo kiše i ubrzo nakon toga s trzajem stali.

Otvorio je vrata ne čekajući slugu, iskočio i odšetao. Sjedila sam i drhtala. Kad se ništa nije dogodilo osim što su konji toptali u mjestu, skliznula sam do sjedala kraj vrata i skočila na tlo. Gusta borova šuma ležala je iza i malo ispod nas. Promatrala sam pejzaž bez ikakve ljudske prisutnosti, uzbiban otvoreni prizor mekanih bregova i samo jedan istaknuti brijeg – Lopovski znak, najvjerojatnije – koji se uzdizao s blijedim puteljkom ucrtanim na travnatoj padini. On je išao padinom prema vrhu brijega.

Kočija je stajala u blizini kamenog ognjišta, urednog kruga kamenja u kojem su ležali ostaci grana i, kraj njih, mala brvnara koja je štitila naslagano drvo za potpalu. Kočijaš je hodao među konjima, nudeći im kantu, a premda je tekućina bila prozirna poput vode i pljuskala je poput vode, nisam se mogla ne začuditi tome kako mutno svjetlo bljeska u kapima koje bi im se rasule s njuške kad bi otpili.

Morala sam hodati jer mi je bilo strašno hladno, i tako sam u hodu promatrala kako mi suprug nestaje preko ruba brijega. Kao da ga je nebo progutalo. Ne baš neugodna pomisao, kad sam bolje promislila. Ali što bi se onda dogodilo sa mnom? Do koje me mjere brak lancem doista vezao?

Kočijaš je istrljao konje i prišao ognjištu, naslagao drvo i zapalio vatru kremenom i čelikom.

Plamenovi su liznuli. Drvo je gorjelo.

To dakle nije hladni mag! Ni stvor koji diše led, poput eru. Vatra se u njihovim rukama nije stvarala, a sama njihova prisutnost mogla ju je ubiti.

Približila sam se blaženoj toplini. „Vrućina je divna stvar, zar ne?” rekla sam. „Kad su zime duge i hladne, po svome običaju, vatra je najbolja od svega.” „Maestra”, rekao je, bez osmijeha ali nimalo neprijateljski, trljajući ruke nad vatrom.

Kratku je kosu nosio u vapneno bijelim klinovima tradicionalnim za drevne keltske ratnike, bar po zapisima kena'anskih trgovaca i rimskih generala. Takva je frizura opet došla u modu u prošloj generaciji, među vojnicima koji su se borili za Camjiatu i njegovu arvernsko-libersku vojsku tijekom pokušaja ujedinjenja – ili, kako su drugi to zvali, osvajanja – Europe. Posljednjih se godina moda proširila sjeverom među radnicima i siromasima, sve do teritorija zapadnih Kelta, koji su se najviše trudili zaustaviti napredovanje iberskog čudovišta. Konačno, sad kad je ratna prijetnja prošla, skromni radnici koji su se mučili pod okrutnim gospodarima možda su se sjetili da je Camjiatin revolucionarni zakon nudio nadu u bar djelomično oslobođenje.

Trenutak kasnije, kočijaš se vratio do našeg vozila i otvorio spremišni prostor pod vozačkim sjedalom. Iz ovog kuta, pod sedefastim svjetlom oblačnog dana, šteta koju je kočija noćas pretrpjela jasno se vidjela: tijelo je bilo išarano ogrebotinama i pukotinama, isprskano blatom i smećem koje su bacale ljutite ruke. Nisam mogla biti sigurna koga je gomila najviše mrzila: kneževske klanove koji su vladali i ratovali, i ratovali i vladali u onih tisuću osamsto godina od pada Rimskog carstva, ili moćne magijske kuće koje su oborile ibersko čudovište i izgnale ga na otočni zatvor prije trinaest godina.

Kočijaš se vratio do mene noseći preko ruke težak vuneni kaput. „Možda ćete htjeti ovo, maestra”, rekao je, uljudno nudeći. „Njemu se neće svidjeti, ali bit će vam toplo.”

60 Crowarez

Bosnaunited Da kočijaš nije već na sebi imao debeo kaput, ne bih prihvatila, ali imao ga je, pa sam uzela drugi i zahvalila se navlačeći ga preko jahaće odjeće. Zakopčala sam se do brade.

On skine rukavice. „I ovo, maestra. Ruke vam izgledaju kao da će se pretvoriti u led.” „Ne mogu to uzeti!”

Zastao je, a ja sam se posramila, shvativši da sam uvrijedila osobu koja mi je pokušavala nešto darovati. „Mislim, ne mogu vam uzeti rukavice s ruku kad sjedite vani i vozi ta a ja sad, zahvaljujući vašoj ljubaznosti, bar mogu sakriti ruke u rukave.” Nije bio sklon osmijehu, ali koža oko očiju mu se naborala. „Najbolje da ih ipak uzmete, maestra. Vrijeme se mijenja. Ja sam navikao na hladnoću.”

Morala sam ih uzeti ili bih još pogoršala uvredu. Rukavice su mi poprilično pristajale. Isprva su mi prsti bridjeli, a onda su ih prošli trnci, a onda sam počela osjećati da ću možda na kraju putovanja ipak još imati prste. „Možda biste htjeli protegnuti noge”, dodao je. „Do sljedećeg svratišta nećemo stići prije noći.” „Zar nećete morati mijenjati konje?”

Pogledao je prema njima. „Ne. Izdržat će oni.”

Jer to nisu bili smrtni konji, možda, ali to nisam rekla naglas. ,A zašto smo uopće stali ovdje ako je tako daleko do sljedećeg svratišta?” Pogledao je prema vrhu brijega. „Magister mora odati poštovanje.” „Odati poštovanje, ovaj, čemu?” „Svojim precima.” Pokretom četvrtaste brade pokazao je na vatru. „Skuhat ću čaj.” „Ja ću onda prošetati.”

Kočijaš je bio čovjek koji je mogao stajati nevjerojatno mirno pa ipak biti svjestan svega oko sebe. Pogled mu je uhvatio moj. Imao je plave oči na sjeveru poznate kao trag leda. „Moram vas obavijestiti da na vrhu brijega živi moćan duh.”

Pogledala sam ga, a on je pogledao mene. Tada sam shvatila da slugu nisam vidjela otkako sam izašla iz kočije. „Tko si ti?” upitala sam.

Izraz lica nije mu se promijenio. „Ja sam samo sluga pokorni.” Kimnuvši glavom, vratio se svome poslu.

Moramo biti kakvi jesmo. A ovog časa, ja sam bila silno znatiželjna. Krenula sam kredastom stazom, udarajući vlati trave svojim štapom. Pogled s vrha bio je zapanjujuć. Na oštrom jesenskom zraku, raspršeni bregovi činili su se isto tako oštro ocrtanima kao i vrhovi od hladnoće uvenule trave koja mi je dodirivala suknju. Na nizinskoj ravnici prema jugu uzdizao se tek naslutivi toranj, vjerojatno slavni Okrugli toranj u Novopolju, a iza njega se nizinska ravnica uporno spuštala prema močvarnoj rijeci Sieve. Odmah pred nama, strma zidina označavala je liniju istok-zapad na hrptu brijega; daleko na sjeveru, puno milja dalje, uzdizao se još jedan visoki brijeg-znak. Crta ceste pružala se između mojih nogu i tog udaljenog, prepoznatljivog obrisa. Tek tamo gdje se gusta borova šuma pružala poda mnom, magla koja se dizala s grana zastirala je pogled.

Nigdje nije bilo ni traga mome suprugu. Prsten oborenih stijena prekrivenih mahovinom bio je, osim trave, jedina stvar na širokom hrptu brijega. Na donjem rubu kamenog kruga, na pola strmije, sjeverne padine, stajao je ponosan hrast koji nije bio vidljiv kod ognjišta. U zraku je drhtalo nešto nalik zujanju pčela, kao da tamo doista obitava nešto nevidljivo. „Tu je nekad stajao hram Kernunu Lovcu. Posljednjih godina, služio je i kao oltar

61

Crowarez

Bosnaunited Esusu-na-Prijelazu, Poštovanom, i još nekome čije ti ime ne mogu reći. Ali sad stoji zapostavljen.”

Eru mi je prišla. Na dnevnom svjetlu, izgledala je kao sasvim obična – premda visoka – žena afričkog podrijetla, pa sam se zapitala kako sam je ikad mogla zamijeniti za muškarca. Zapitala sam se i jesam li umislila ono treće oko koje sam vidjela u zrcalu; ili iskre njene magije; ili oluju koju je podigla. Ali nije bilo vjerojatno da bi kuće, sa svojim strogim tradicijama, ženi dopustile obavljati posao koji smatraju muškim. „Vidim samo jedan put. Kako ovo može biti križanje?” „Zar doista samo to vidiš ovdje?” S prisnošću obitelji spustila je ruku na moju podlakticu.

Nož vida presjekao je kroz maglovite velove koji su skrivali borovu šumu pod nama. Iza nje je ležala druga zemlja, mutna usred izmaglice, ljetna šuma razlistalog dostojanstvenog hrasta i ponosnog jasena. Drveće je raslo uz plitku dolinu označenu jezercem okruženim trskom na obali, s travnatim brežuljkom koji se izdizao iz blistave vode. Andevai, ili neki oblačni lik vrlo nalik njemu, stajao je na obali jezera. Desna mu se ruka kretala kao da nešto ispušta. Neki sjajan predmet bljesnuo je na suncu – odakle sunce? – i pljusnuo kad je udario u površinu vode. Onda ga je progutala.

Eru je spustila ruku s mog rukava, i vidjela sam samo kako se magla diže u sve gušćim nitima između crnih borova. „Kakvo je to mjesto bilo?” upitala sam zadihana, dok mi je srce u grudima glasno kucalo a vrelina mi prelijevala obraze. „Što ti misliš?” „Je li to svijet duhova? Jesi li ti stvarno eru? Kako bi inače mogla vidjeti iz našeg svijeta u svijet duhova?” „To misliš?” upitala je s osmijehom koji me nervirao. „Zašto si me nazvala rođakom?” upitala sam. „Zašto misliš?” „Narod moje majke su Belgae. Oni žive daleko na sjeveru, u Pustoši. Moj otac je zapisao da se iz njihovih sela vidi Led. Rimljani su se borili s njima. Magijske kuće su ih civilizirale. Možda su njeni preci imali dodira s onima koji žive na Ledu.” Moja je majka nedvojbeno znala da u meni ima nečeg drugačijeg. Upozorila me da šutim o tome, kao da je smatrala da to treba skrivati. „Premda je, koliko znam, moja majka bila u potpunosti ljudsko biće.” „To se čini vjerojatno kad te se pogleda.”

Nasmijala sam se, oduševljena jer sam osjećala da se borim sa silama koje ne razumijem.

Nisam to razumjela, ali nisam je se ni bojala, nimalo. „A ja sam najstarija kći obitelji Hassi Barahal.

Obitelj moga oca došla je iz Qart Hadast, u sjevernoj Africi. Njegov narod su kena'anski pomorski trgovci, koji su u drevna vremena zaustavili Rimljane. Dakle, to ništa ne objašnjava. Kako smo mi to rođakinje?” „Kako nismo?” „To nije odgovor! Zar se ne kaže da sluge noćnog dvora na pitanja odgovaraju pitanjima?” „Vjeruješ li da dvorovi postoje?” „Odakle bih znala? Znam puno seoskih priča o dnevnom dvoru i noćnom dvoru koji vladaju u svijetu duhova. Jednom sam čula slavnog predavača koji je tvrdio da su dvorovi metafora, po grčkom običaju. Da je to samo način da si ljudi razjasne ciklus zime i ljeta. Ili da je to priča o prirodnim promjenama sreće koje ljudi iskuse tijekom svog života.” „To jest priča”, složila se.

62

Crowarez

Bosnaunited „Vjeruješ li da bi dnevni i noćni dvor mogli postojati?” „Misliš da mogu odgovoriti na to pitanje?” „Mislim da možeš, ali mislim i da nećeš. Učenjaci kažu da je razlog što nisu uspjeli magiju objasniti znanstvenim principima to što su oni koji se bave magijom tako tajnoviti.” „Na što bih ja odgovorila: vjeruj onome što vidiš vlastitim očima.” Nije imala kaputa, samo široku jaknu preko hlača, sva čista i uredna i očito posve neosjetljiva na hladan zrak koji je meni sad već počeo prodirati u kosti čak i kroz vuneni kaput jer sam stajala na mjestu. „Svi znaju da magisteri kuća koriste čini da stvore iluzije koje se čine stvarnima. A ti si mi se sad pojavila kao muškarac, kao žena, i kao eru. Kako mogu vjerovati onome što vidim vlastitim očima? Čak ni ti nisi ono što si se činila.” „Moramo biti kakvi jesmo”, rekla je kroz smijeh. „Ja nikad nisam ništa osim onog kako se činim. To je glavni dar moga naroda.” Nagnula je glavu unatrag i sklopila oči kao da osluškuje. „Što čuješ?” upitala sam. „Zar ne čuješ djelija?”

Ogledala sam se oko sebe ali nikog nisam vidjela, niti sam naslutila obris koji je dolje na maglovitom rubu borove šume prolazio s klupkom vune ili korom ili zvonom ili violinom u ruci.

Ostavila me i približila se uništenom hramu. Nisam je slijedila. To me mjesto ispunjavalo nelagodom, i nisam htjela ulaziti na posvećeno tlo. To nisu bili moji bogovi. Odvezavši kožnu čuturu s pojasa, prolila je prozirnu tekućinu preko kamenja. Možda je nešto i rekla; vjetar koji je jurio visine odnio je njene riječi. Onda se vratila, lakog, opuštenog i snažnog koraka. Trava se uzbibala dok je hladan vjetar češljao čistinu. Grane su se njihale u tihom plesu. U kostima sam osjetila neugodan dojam da je neki bard ili djeli možda zarobljen u hrastu kao posljednjem počivalištu.

Prošla je kraj mene. „Vrijeme za povratak. Magister je dosad već završio.” Opet se nasmijala, zabavivši sama sebe.

Premda sam hodala što sam brže mogla, a da ipak ne potrčim i ne djelujem očajna u potrazi za odgovorima i simpatičnim društvom, naprosto je nisam mogla sustići dok je silazila niz brijeg.

Kad sam zadihano prišla rasplamsanoj utjesi vatre, dočekale su me dvije mjedene šalice na kamenu.

Uhvatila me takva čežnja za pićem da mi nikakve misli o zamagljenim pejzažima i blistavim jezerima nisu bila važne koliko prilika da si do usana podignem šalicu vrućeg čaja. Bio je to aromatičan napitak koji je mirisao na udaljene obale i snažne boje. Bilo je i kruha i sira, uredno izrezanog i položenog na mjedeni tanjur, i malo sam plakala jedući jer sam bila tako strašno gladna. Dok sam pila i jela, kočijaš i sluga pregledavali su kočiju i provjeravali kopita konjima, spremajući se za polazak.

Još sam lizala mrvice s prstiju kad se on pojavio na putu, spuštajući se s vrha brijega prema ognjištu i kočiji. Rasplamsana snaga plamenova oslabila je do treptaja uz cjepanice, kao što se razigrani pas skrije pod stol kad njegov oštar gospodar uđe u sobu. „Taj kaput je užasan”, rekao je prilazeći. Namrštio se prema preostaloj šalici i s očitim je oklijevanjem podigao da kuša čaj s trzajem gađenja.

Hrana i piće su me osnažili. „Možda je užasan, ako čovjek pristojno odjevene sluge smatra užasnima, ali je topao. Zaboravio si da mi je cijela zaliha putne odjeće i modernijih toplih kaputa – koliko god bili nezadovoljavajući u tvojim očima – ostala u svratištu u Adurnamu. Ili sam se trebala na smrt smrznuti prije nego što stignem do kuće Četiri mjeseca?”

Prestao je piti, podigavši pogled do mene s usnama još na rubu šalice. Nekoliko je puta zatreptao, kao pred svjetlom koje se naglo probilo u mračnu sobu, i spustio šalicu. „Ne znam što je moglo dovesti do ovog ispada.”

63

Crowarez

Bosnaunited Nitko mi nikad nije rekao da sam mudra. Bila sam namjeravala šutjeti, biti krotka, ne pružati pandže. „Oteta od obitelji bez objašnjenja. Obitelj i odjeća izvrijeđani. Ostavljena gladna jer savršeno dobra hrana i vino ne odgovaraju tvojim smiješnim standardima. Skoro poginula zbog sabotaže koja je možda oštetila brojne zgrade i kvartove i, koliko ja znam, poubijala nevine ljude, kao i dovela do pobune u kojoj me razjarena gomila skoro rastrgala, kao i tebe, uostalom. Kaput i rukavice mi je morao dati tvoj kočijaš! Da nastavim?”

Dok je pratio moje silovite riječi, usne su mu se stisnule a izraz lica ukočio. Vatra se svela na žar koji je drhtao u pepelu. „Ne. Mislim da je to dovoljno.”

Ustuknula sam pred tim hladnim čekićem bijesa koji sam osjetila kao udarac. Spustio je šalicu tako snažno da se rasprsnula. Kao staklo. Tekućina se razlila. Zurio je u ostatke s nekim čudnim izrazom lica, kao da je samog sebe iznenadio. A onda, bez i jedne riječi, otišao je i ostavio me da drhtim. Znala sam da sam se ponijela glupo, prisjećala sam se ujninih prošaptanih riječi: Zasad ovo moraš otrpjeti. Nemoj odati ništa što bi mu poslužilo kao oružje protiv obitelji.

Iako je istina da su prije trinaest godina Camjiatu pred gradom Haveryjem zaustavile vojske Drugog saveza, Camjiatino carstvo u nastanku zapravo je uništila kuća Četiri mjeseca i sedamnaest magijskih kuća povezanih s njima. Kuća Četiri mjeseca mogla bi uništiti obitelj Barahal lako kao div koji petom gazi gnijezdo miševa.

Umirila sam disanje. Obrisala sam si čelo, pa navukla rukavice, pretvarajući se da navlačim oklop, školjku kontrole iza koje ću se sakriti. „Maestra?” Kočijaš je pokazao na kruh i sir. „Ako želite, možete dovršiti.” „Zar ti i – ovaj – sluga – ne trebate jesti?” „Mi smo već nahranjeni, maestra.”

Strah mi je se pretvorio u tupu bol u želucu, kako se to kaže u pričama, ali ja sam bila Barahal, izdanak duge loze profesionalnih vojnika. Spavaš kad možeš. Jedeš kad možeš. Pojela sam hitro, jer je kruh bio izvrstan a sir još izvrsniji, toliko oštar da su mi oči zasuzile. Kočijaš je maknuo tanjur i moju šalicu i ostavio skrhanu šalicu kraj vatre na umoru. Ručka joj je ležala na zemlji, iskrivljena silinom njegovog bijesa.

Teška srca odvukla sam se do kočije, popela se i sjela preko puta njega, kraj debelog krznenog pokrivača koji je netko iskopao i bacio na moje sjedalo. Toplina za putovanje! Nisam htjela govoriti, ali znala sam da moram. „Dovoljno je velik da pokrije dvoje”, rekla sam, a riječi su mi zvučale tanko i usiljeno.

Nakon oklijevanja, rekao je jasno, „Zahvaljujem, ali meni ne treba.”

Nije me pogledao dok sam omatala pokrivač preko krila i prevlačila ga preko ramena.

Povratak na cestu činio se još neravnijim nego kad smo dolazili, ali možda je to bilo samo od udaranja moga srca dok sam čekala da on još nešto kaže. Što nije učinio.

Cesta se strmo, ukošeno spuštala niz sjeveroistočnu padinu. Ukotrljali smo se u Anderidu, šumovitu zemlju raštrkanih sela. U drevna vremena, premda uglavnom dalje prema istoku, Rimljani su ovdje pravili ugljen za kovačnice u kojima su kovali oružje svoga carstva. Prošli smo uzvisinu Tabora Zelenpijesak, sa starom rimskom postajom i znakovima za križanje. Ono malo ljudi na seoskoj ulici stalo je da nas promotri u prolazu. Iza sela, prošli smo ljude koji su vodili mule natrpane drvetom.

Spustili smo se niže, i čekali skelu koja prevozi preko rijeke Tarrant, čije su ime kneževi adurnskih Kelta preuzeli kao svoju titulu, zapisao je moj otac, u počast božici za koju se nekad

64

Crowarez

Bosnaunited vjerovalo da živi u rijeci. Bogato selo izraslo je oko gaza – nisam znala kako se zove – ali u ovo doba godine, ljudi su bili zaposleni u usnulim voćnjacima i poljima, prikupljajući posljednje sjeme, slažući drva, prazneći septičke jame, čisteći dimnjake, i pripremajući se za zimu koja predstoji. Sve je te aktivnosti promatrao kao da ga seoska jednostavnost fascinira, ali zapravo nisam mogla ni naslutiti što misli.

Na naplatnoj rampi sa sjeverne strane gaza, pečat naše kuće bio je dovoljna plaća da prođemo. Nije progovorio ni jedne riječi ostatak dana, dok smo se vozili u tišini tako napetoj da sam je skoro mogla okusiti. Nije progovorio ni kad smo, pred sumrak, dok je mraz porubljivao drveće i krovove nekog urednog sela, ušli u prostrano dvorište svratišta toliko praznog da sam shvatila kako služi samo kućama i njihovim ljudima. Nisam ništa rekla kad me majordomo iz kuće došao odvesti do lijepo namještene sobe na katu, s pogledom na vrt i, iza njega, rijeku Tarrant, čiji ćemo široki zavoj opet prijeći u zoru.

Skinula sam rukavice i kaput i položila ih na naslon stolca o koji sam oslonila crni štap, pa si oprala ruke i lice. Tri ognjišta puna zažarenog ugljena grijala su sobu, a četiri svijeće zatvorene staklom davale su svjetlo. Jela sam sama, s pladnja postavljenog na otmjeni stolić: hrana je bila izvrsnu, i bila je obilna, više nego što sam mogla pojesti. Zdjelu za pranje, spavaćicu i haljetak i čisto rublje donijela mi je iznimno uljudna postarija žena koja je moju odjeću odnijela da je uredi. Kad su se vrata zatvorila za njom, jasno sam čula klik. Prišla sam prozoru i otvorila škure. Tlo je bilo daleko dolje, a pred staklenim oknima rešetke su sprečavale svaki pokušaj užurbanog izlaska. Odnekud dolje čula sam muškarce koji se smiju kao nekoj zajedničkoj šali. Zatvorila sam prozor i isprobala vata, ali bila su zaključana izvana.

Bila sam njegova zatočenica.

Bacila sam se na krevet i zaplakala.

Kad su najgori jecaji prošli i obrisala sam oči i nos rupčićem, natjerala sam se da sjednem za toaletni stolić i promotrim svoje iscrpljeno lice u istočkanom zrcalu. Izgledala sam već i gore, nema dvojbe. Jednom ili dvaput. Oslobodila sam si kosu i pustila je da padne, i dok sam je češljala obaveznih stotinu poteza, osluškivala sam obične zvukove koji su stizali iz prizemlja, gdje se magistri moraju zadržavati ako žele biti na toplom. Možda je u sobi ispod mene, i priprema se doći gore, kao što mu je dužnost. I meni.

Namršteno sam otapkala do stolca da uzmem štap. Čim sam mu uhvatila ručku, mač-prikaza kao da se rascvjetao u stvarnost. Zamalo sam se nasmijala. Magija se skriva! Štap po danu, noću, kad opasnost najviše prijeti, postaje mač. Izvela sam vježbu: potez, uzvrat, potez, obrana, a onda rad nogu, iako sam pazila da ne budem preglasna. Na kraju, zadihana, okrenula sam se i presjekla fitilj jedne svijeće. Plamen se ugasio kao magijom. To se zove oštrica!

Veseli plamen drugih svijeća ispunio me nadom. Ognjišta su odisala toplinom. Kakva ugodna, vatrom ispunjena soba! Baš mjesto u kakvo nijedan hladni mag ne bi htio ući. Ugasila sam dvije svijeće, a četvrtu odnijela do noćnog stolića, uvukla se pod pokrivače pa ugasila posljednju svijeću. S mačem kraj sebe, zaspala sam.

65 Crowarez

Bosnaunited

12

U udobnosti toplih pokrivača, sanjive misli u zoru ugodno su lutale. Naša će proslava rođendana ovog puta sigurno biti za pamćenje. Kako si je obitelj mogla priuštiti samo jednu rođendansku gozbu, pristala sam čekati do solsticija da je podijelim s Bee. Ona je zatražila, i obećali su nam pravu vožnju balonom. Kako će to biti, kad se dignemo iznad usnulog Adurnama u zoru!

Možda ugledamo prostrane močvarne ravnice Sievea koje se šire iza rubova grada, udaljenu izbočinu Downsa i, ako bude sreće, možda sve do rijeke Rhenusa prema jugozapadu, gdje se izlijeva u Bretonski zaljev... „Maestra?”

Istina me zalila poput ledene vode. Naglo sam se uspravila dok je djevojka kratke, jako skovrčane crne kose ulazila u sobu noseći moju odjeću preko ruke.

I ona se trznula. „Oprostite, maestra. Nisam znala da ste još u krevetu. Ako smijem reći, maestra, imate prekrasnu kosu.”

Njen veseo smiješak i mene je natjerao na osmijeh dok sam micala crne vlasi s lica. „To je lijepo od tebe”, rekla sam izvlačeći se ispod pokrivača. „Zar je već jako kasno? Ovaj krevet je baš udoban. Miriše na trave.” „Tako je”, složila se vedro. „Ja sam sašila kesice i vezala ih amuletima da se riješimo stjenica i drugih takvih neugodnosti.”

Ali ne i svih neugodnosti.

Ušao je kao da je soba njegova, ali je zastao kao pas kojem su potegnuli uzicu. Vrućina zažarenog ugljena u ognjištima nestala je u jednom oštrom dahu. Zurio je u mene kao da mu je netko oteo dar govora.

Dohvatila sam mač koji mi je ležao na krevetu, ali našla sam samo svoj štap.

Trznuo se kao od udarca i udario svojim štapom o pod. „Još nisi spremna?”

Sluškinja ga je pogledala razrogačenih očiju. Imao je na sebi vrlo finu jaknu koja je, uska uz prsa, od bokova padala u širokim naborima sve do koljena. Ova je bila u zlatnom brokatu na zelenoj podlozi, tako otmjena da sam čak i ja zapanjeno uzdahnula, jer je tkanina bila tako impresivna, a ne zato što je meki sjaj ukrašenog zlatnog ovratnika visoko oko njegovog vrata tako dobro izgledao naspram bogate smeđe boje njegove kože.

Povukla sam štap preko spavaćice kao štit. „Zar se žurimo?”

Zatreptao je. „Ah. Da. Da, žurimo se. A postoji i mogućnost da će kneževi stražari slijediti svakoga koga smatraju povezanim s incidentom... Možda baš nije bilo mudro što sam otišao na akademiju da otkrijem koje bih osobine zračnog broda najbolje mogao iskoristiti, premda priznajem da sam doznao točno ono što mi je trebalo.” „Zar ne bi hladni mag mogao ispuhati svaki balon samo stojeći kraj njega?” upitala sam, pa se ugrizla za jezik. „To je dio priče”, rekao je oduševljeno, onda stane i baci pogled na mladu ženu koja je hitro pognula glavu. „Najbolje je poći od pretpostavke da nas slijede.”

Sjetila sam se gomile, dima koji mi štipa nosnice, udara plamenova naspram neba. Zavijanje bijesa. Možda sam i problijedila.

66 Crowarez

Bosnaunited Kimnuo je kao da sam nešto rekla. „Baš tako. Kočija čeka.” Izašao je.

Djevojka se sestrinski nasmiješila. „Nije vam rođak, je li?” „Ne! Uopće ne. Nije mi rođak u smislu krvnog srodstva. Upoznali smo se tek prije dva dana.”

Nije se uvrijedila na moj ton. Očito je, kao Bee, znala protumačiti moje raspoloženje i sama izvući zaključke. „Ima prekrasnu odjeću, ako smijem to reći.” „Kuće su bogate, to svi znaju.” Nisam namjeravala zvučati tako sarkastično.

Ona zahihoće. „To dobro znamo i mi koji im služimo. Ali, oprostite, maestra. Rekao je da kočija čeka, da je hitno, a ja blebetam. Kako vam mogu pomoći? Mogu vas počešljati, ako želite.”

Nasmiješila sam se. „Voljela bih to. Samo nekoliko poteza, jer moram brzo završiti.”

Bila je ugodno društvo toga tjeskobnog jutra jer su joj riječi tekle u umirujućoj rijeci. „Moj brat je šegrt u krojačkoj radionici u Adurnamu, a vi ste sigurno odande došli. Kad on dolazi za festival, donosi nam krojačke i modne knjige da ih pogledamo. Znam što bi on rekao o onome. Ako smijem reći.”

Prignuvši se bliže, promrmljala sam: „Što bi tvoj brat rekao?” „Među nama, naravno”, rekla je glasom osobe koja je konačno dobila priliku reći što misli umjesto da bude nijema pred arogantnim hladnim magovima. „Među nama, rekao bi da se najfiniju odjeću mora nositi s hladnoćom koja ne privlači pažnju. Čovjek koji privlači pažnju se previše trudi.”

Odozdo se začulo grubo lupanje, kao da netko udara po vratima. Prestrašena, trgnula sam se od četke. „Oprostite”, promrmljala je ona, uredno mi svijajući kosu i pričvršćujući je. „Nadam se da me nitko nije čuo. Nisam htjela uvrijediti –” „I u ovoj sobi se nitko nije uvrijedio.” Nisam htjela ostati bez njenog živahnog društva, ali znala sam što mi treba da proguram još jedan dan. „Bi li mogla otići dolje u kuhinju i spakirati mi košaru kruha i sira i jabuka, ili neke druge hrane? Bila bih zahvalna i tebi i onima u kuhinji.” Podarila mi je pogled pun nagle samilosti. „Blagoslovi vama.” Ogledala se po sobi, koja je na danjem svjetlu najviše od svega nalikovala luksuznom zatvoru, s rešetkama na prozoru i željezom okovanim vratima. „Vjerojatno će vam trebati.”

Bio je to silno dug, neudoban i dosadno tih dan. Nakon incidenta sa skrhanom šalicom, nisam željela zapodjenuti razgovor da ga slučajno ne naljutim, a usprkos kratkoj raspravi o zrakoplovima u mojoj sobi, sad nije pokazivao nikakvog zanimanja za mene. Čak je odbio moju ponudu da s njim podijelim sadržaj košare: jabuku, orahe, dva svježa kruha i komad mirisnog sira, kao i dvije polovice pileta uredno umotane u masni papir. Uglavnom sam razmišljala o svojoj obitelji. Nisam znala zašto me ovo zapalo, ali ispunit ću svoju dužnost jer volim svoju obitelj, a oni vole mene. Ispunit ću svoju dužnost u počast sjećanju na svoje roditelje.

U sumrak smo izašli iz Velike sjeverne šume, kraj vrbika koji su zatvarali vrtove a zatim i skupina okruglih koliba okupljenih u naselja, a iza njih krupnijih četvrtastih kuća povučenih od ceste. Stigli smo do Southbridgea, onog dijela nekadašnjeg rimskog Londuna južno od drevnog mosta.

Kočija je usporila dok smo skretali na glavnu cestu. Cesta se širila i pretvarala u trg oko starog rimskog hrama. Glavna cesta spuštala se na sjever, prema mostu, nevidljiva u polumraku osim udaljenog svjetlucanja stražarskih svjetala, dok smo mi krenuli desnim krakom. Prošli smo kraj svratišta čije su dvorište osvjetljavale dvije lampe, reda dućana zatvorenih i zakrivenih škurama, širokog popločanog dvorišta kovačnice u kojoj je peć još žarila, a vrata su bila otvorena da toplina izađe. Krupan čovjek s kovačkom pregačom došetao je i oslonio se na dveri, prekriživši snažne ruke dok je zurio u našu kočiju. Iz kovačnice je odzvanjao nepravilan ritam čekića koji su prekidali drugi

67

Crowarez

Bosnaunited udarci: čavrljanje nekog lakšeg čekića, višeg tona; drski kontrapunkt žena koje su u susjednom dvorištu mljele zrnevlje. Kovač nas je samo gledao, okrećući se dok smo prolazili kao da nas silina njegova pogleda tjera dalje od vatrene peći kojom on vlada.

Iza kovačnice, cesta se opet račvala, jedan zemljani put koji se odvajao u polja i drugo popločana cesta koja se pružala prema istoku, Cantiacorumu i Haveryju, udaljenim nekoliko dana puta. Prošli smo još bijelih kuća a zatim ograđeno područje koje je ljeti zacijelo veličanstven vrt. Iza zida i vrta ležala je spaljena, pocrnjela ruševina nekad plemenite građevine s dvorištem i još zgrada iza sebe, sve spaljeno, urušenih krovova i prekriveno čađi. Stali smo pred razrušenim dverima.

Eru je otvorila vrata kočije i spustila stepenice, a moj muž je izašao. Požurila sam za njim dok je prolazio dveri i ulazio u dvorište, pa stao na uništenom pragu glavne zgrade. Iz zraka je izvukao iskru svjetla i pustio je da naraste do lopte; to je zavitlao preko ruševina, kao psa puštenog na dugačkoj uzici. Po izgledu oprljenog i slomljenog namještaja naguranog na hrpe i smrskanog palim gredama, kuća je izgorjela brzo, i nedavno. Na nekim mjestima, pod se urušio i razotkrio smrskane ostatke mreže keramičkih cijevi kojima su kuće grijale svoja boravišta, poput Rimljana, stalnim protokom tople vode ispod poda. Andevai je vrhom štapa zagrebao po garu, privlačeći nešto bliže. Čučnuo je da iskopa predmet i, podigavši se, zaljuljao s jednog prsta uže s komadima morskih puževa i razmrvljenim ostacima spaljene biljne tvari. „Palež”, rekao je.

Smrskao je ostatke amuleta u ruci, otresao prašinu na tlo mrmljajući riječi koje nisam poznavala. U rukavu je nosio malu srebrnu burmuticu, ali u njoj je bila sol umjesto burmuta, a sad je uhvatio nekoliko kristala između palca i kažiprsta pa ih raspršio preko praga.

Hladan vjetar digao se sa sjevera. Blaga kiša isprugana peckavom susnježicom zarosila je s neba. „Slijedi nas nakon što obiđeš krug”, rekao je kočijašu.

Ja sam kraj njega krenula pješke u grad. Svaka kuća kraj koje smo prošli već je zatvorila škure pred spuštanjem noći. Balčak mača prikaze oživio mi je u ruci, ali on ga po svemu sudeći još uvijek nije vidio.

Stigli smo do ruba trga i otišli do drugog svratišta. Kovač je čekao na vratima, još uvijek prekriženih ruku, ne govoreći ni riječi dobrodošlice. Moj muž pravio se da ga ne vidi; nije se ni približavao kovačnici, mjestu moći suprotstavljene njegovoj hladnoj magiji čak i ako nitko tko čačka po žaru vatrene magije ne može podići odgovarajuću količinu moći a da ga ne sažeže nekontroliran prasak elementalne vatre.

Na ulazu u svratište nisu čekale sluge u livreji da pozdrave otmjene goste. Kad smo se približili otvorenim vratima, svjetiljke su zadrhtale i ugasile se. Jedva sam mogla razaznati znak grifona naslikan na cimeru. Ušli smo u dvorište okruženo zgradama s dva reda balkona. Na vratima zajedničke kuće, zbunio se jer nije bilo sluge koji bi otvorio teška vrata, ali ja nisam bila preponosna da rukom uhvatim kvaku i otvorim ih. „Catherine!” Pobunio se pokretom.

Nisam se obazirala na njega. Prešla sam prag i ušla u prostranu, toplu i zadimljenu prostoriju opremljenu dugim stolovima i klupama. U ovo doba, bila je prazna ako se ne računa zamamni miris pileće juhe i pečene tikve. Kroz druga vrata, otvorena i pričvršćena ciglom, vidjela sam susjednu blagovaonicu, u kojoj su ljudi večerali i razgovarali. Andevai je ušao namršten. Rasplamsala vatra u ognjištu potonula je kao stidljivo dijete koje skriva lice pred strancima.

Neki je čovjek izašao iz blagovaonice noseći pladanj prepun posuđa i stao kao ukopan da se zabulji u nas, poput glumca koji glumi šok u rimskoj komediji. S nelagodom si je pročistio grlo. „Kako

68 Crowarez

Bosnaunited vam mogu pomoći, maester? Maestra?” „Što se dogodilo sa svratištem kuće?” upitao je Andevai. „Kad sam zadnji put prošao kroz Londun prije deset dana, tamo sam odsjeo.” „Izgorjelo je, maester.” „Vidim da je izgorjelo. Vatra je podmetnuta.” „To ne bih znao, maester.” „Ne, sigurno ne. Nitko nikad ne zna. Kad se to dogodilo?” „Prije devet dana, maester. Veliki požar.”

Vatra je zatreptala boreći se da preživi. „Tako i djeluje. Sad je prekasno da krenemo dalje cestom i tražimo sljedeći smještaj kuće.”

Gostioničarev pogled skočio je do vatre, a disanje mu se ubrzalo. „Ispričavam se što vas nisam prepoznao, magister. U mome svratištu nikad ne viđamo magistre kao što ste vi, oprostite mi.

Zaista, Grifonovo svratište nije mjesto na kakvo ste navikli, magister. Mi nemamo posebno zagrijanih soba za hladne magove kao što ste vi, kao što imaju svratišta kuće.” Čovjek je pladnjem pokazao prema vatri. „Mi se grijemo ognjištima i grijalicama. U svakom slučaju, za noćas nam je preostala još samo jedna soba, na tavanu, s nekoliko ležaja. Nema čak ni pravog kreveta.” „Možete nam raščistiti neku sobu.” Čovjek ljutito udahne. „Ne mogu, magister. Ne mogu izbaciti goste koji su već sve organizirali i platili unaprijed. Ne mogu skupljati desetinu od susjeda kao što je radilo svratište kuće, s prijetnjom osvete magova ako itko ne plati porez. U svakom slučaju, magister, čak i bez obzira na tavansku sobu, imamo samo četiri sobe, i nijedna vam se ne bi svidjela, siguran sam.” „Namjerno me vrijeđate.” „Govorim vam hladnu istinu, magister. Možda vama djeluje kao uvreda ako niste navikli čuti istinu.” Članci su mu poblijedili oko pladnja. Za ovakvu iskrenost s hladnim magom trebalo je puno hrabrosti.

Vatra je izdahnula do žara. Balčak mača prikaze postao je hladan u mome dlanu. „Uzet ćemo sobu na tavanu”, rekla sam preglasno, jer nisam htjela vidjeti kako se gostioničareve čaše krše u napadu bijesa. „Trebat će nam dodatne deke, koliko god ih imate, ako može, mester. Ali princip konvekcije govori da se topao zrak diže, pa bi nam gore na tavanu trebalo biti dovoljno toplo čak i bez ognjišta koje bi grijalo sobu.” Čovjek je imao izražajne obrve; jedna se sad trznula i podigla dok me proučavao, pa opet bacao pogled na Andevaija da odredi u kakvom bismo odnosu mogli biti, i konačno kimnuo. „Večera se služi u blagovaonici, maestra. Ili se i vama trebam obraćati s magister?” „Ne. Hvala vam.”

Obrve su mu se opet podignule prije nego što se umirio. „Poslat ću nećakinju da vam pokaže put kad poslužimo večeru, ali morat ćete pozvati svoje ljude da vam ponesu kovčege ili što već imate jer smo večeras kratki s osobljem zbog svadbe nećaka rođakinje moje žene u Londunu. I ja bih zatvorio svratište i prešao rijeku da nema –” Iz blagovaonice se podigao trepet smijeha – nalik ljudskom, ali ne ljudski. Čovjek mi je kimnuo, namjerno ne gledajući Andevaija. „Posao je posao, maestra. Služimo svakoga tko plaća gotovinom i pristojno se ponaša. Ako se želite oprati, kod štale je korito na kojem možete napuniti vrč. U sobi ćete imati zdjelu da se operete.” „Dobit ćemo pladanj s hranom u sobi”, reče Andevai naglo.

69 Crowarez

Bosnaunited Čovjekove usne se stisnu. „Kao što sam rekao, magister, večeras nemamo mogućnosti privatnog služenja što god ja želio, jer osim dečka u štali, tu smo samo ja i kći moga brata. Ona je u kuhinji a ja nosim hranu u blagovaonicu, a uskoro ću imati mušterije i ovdje i morat ću točiti piće lokalnim gostima koji će pjevati i razgovarati.” „Čak i kad bih jeo ovdje, ne želite me u blagovaonici jer ću vam ugasiti vatru pa će svim vašim drugim gostima biti hladno.” „Čak i ako sjednete za stol najdalji od ognjišta, magister? Samo želim da bude jasno: nemam se čega sramiti u svome svratištu. Mi smo pristojno mjesto, poznato po ukusnim večerama, izvrsnom pivu i čistim krevetima. Ali, iskreno ću vam reći, nikad nam još hladni mag nije kročio unutra, ne iz kuće, nijednom, samo lutajući magovi i bardovi i đele i takvi.” „To iskrivljenje je apsurdno”, rekao je Andevai dobacivši mi pogled, a prezir mu je drhtao na usnama kao neizgovorene riječi. Ali morao je nastaviti govoriti. „Đele je postoje. Djeli –” izgovorio je to s vrlo mekim đ – „ima sposobnost kanaliziranja, tkanja suštine koja povezuje i podržava svijet.

Volio bih da vi ljudi to ispravno izgovarate.”

Grleni, pomalo monoton glas iz blagovaonice doviknuo je zahtjev za još vina.

Gostioničareva usta su se stisnula u crtu. „Reći ću vam nešto”, počeo je tihim, strastvenim glasom, „vi u kućama se možda pravite važni i s visoka gledate na nas koji puzimo pod vama, ali diže se plima –” Vidjela sam kako mi iz ruku klizi i večera i noćni san. „Maester”, prekinula sam, „a da ja sama donesem pladanj iz kuhinje i odnesem ga na tavan?”

Iznenađen, gostioničar se ukočio, možda nesiguran jesam li ozbiljna ili se podsmjehujem.

Andevai se umiješao. „Ne dolazi u obzir, Catherine. Ti nisi sluga da nosiš ono što bi drugi trebali donositi.” „Želim jesti. Jako sam gladna. Ako ja odem po pladanj, znam da ćemo jesti.” „Osim toga”, nastavio je moj muž neumoljivo, „kuće donose obilje a ne oskudicu. Ljudi bi nam trebali biti zahvalni jer smo ih mnogo puta poštedjeli tiranije kneževa, spasili smo ih od ratova čudovišta kao što je Camjiata, koji je sve htio porobiti pod svojom čizmom.” „Van iz moje kuće”, rekao je gostioničar tako tiho da Andevai nije reagirao a ja sam već počela misliti da ga nije ni čuo jer nije bilo nikakvog zvuka, čak je i razgovor u blagovaonici utihnuo.

Na trenutak.

Onda je balčak mača u mome dlanu postao leden.

Vatra se ugasila u prasku pepela kao da se zakašljala. Osjećala sam se kao da se nad mene nadnio glečer koji će me pokopati. „Catherine”, rekao je Andevai tiho, „izađi. Smjesta.”

Koža mi se ljuštila od hladnoće, a u želucu mi je krulilo, a juha je mirisala tako dobro, a vani je padala susnježica, a za samo tri dana stići će kraj godine i s njime, na prelasku između smrti stare godine i rođenja nove, svanut će moj vlastiti rodni dan, moj rođendan, kad ću ispuniti cijeli krug devetnaest godina i postati odrasla osoba. Ali sad me magija odsjekla od voljene obitelji i stajala sam tu smrznuta i iscrpljena i gladna i daleko od doma u koji se nikad neću vratiti a u međuvremenu će me izbaciti u noć. A najgore od svega bilo je što će on vjerojatno učiniti nešto glupo i užasno jer je naduto dijete moćne kuće i nije navikao da mu se obraća običan gostioničar, daleko ispod njega po rođenju i bogatstvu i bez ikakve hladne magije kojom bi se zaštitio, a ja sam mogla razmišljati samo o toplom krevetu u koji bih se zavukla i vrućoj juhi koju bih srkutala jer sam najsebičnija i najjadnija osoba na svijetu.

70 Crowarez

Bosnaunited Na moj užas, počela sam plakati vrelim, nečujnim suzama. „Oprostite, maester”, rekao je onaj grleni glas; netko se nadnio nad gostioničara s vrata blagovaonice, sjajnih prsa zapanjujućih u tmurnom okruženju.

Andevai se osvrnuo, sigurno iznenađen što mu se neki stranac opet neispravno obraća, a onda još više iznenađen kad je ugledao trola koji se ipak nije obraćao njemu nego gostioničaru.

Zaustavila sam suze kad se bockavi predosjećaj uništenja naglo povukao: bio je previše zapanjen da bi se ljutio. „Vidimo da imate puno posla, maester, ali nažalost nestalo nam je vina, a to se dogodilo samo zato što ste nam ponudili tako izvrsnu berbu.” Iz daljine, njihova glatka, sitna pera lako je zamijeniti za neku čudnu kožu, ali iz ove blizine, tmurno smeđe perje njegovog lica bilo je u kontrastu prema krijesti žutih pera koja mu se dizala iznad glave i spuštala niz vrat. „Ako bismo mogli dobiti još kad stignete donijeti. Zahvaljujemo.” „Smjesta ću donijeti.” Gostioničar je odjurio iza vrata zaklonjenih zastorom. „I tanjure za nove goste”, doviknuo je trol dok se zastor spuštao za gostioničarem. Stvor me pogledao jednim okom. Naborao je njušku da pokaže zube, što je možda trebalo biti nalik ljudskom prijateljskom osmijehu, ali ukupan dojam bio je samo mesožder koji prijeteći pokazuje sjekutiće. „Bili bismo počašćeni da nam budete gosti. Ako želite sjesti s nama, naravno. Moje društvo je dobro, ili mi bar tako kažu. Duhoviti, načitani, i trpe mene, a to im svakako ide u prilog. Ili možda ne. To ćete morati sami odrediti. Ja sam Chartji. Neću vas gnjaviti svojim punim imenom, koje ionako ne biste razumjeli. Ja sam odvjetnica, trenutno u službi u firmi Godwik i Clutch, koja ima urede u Haveryju i Camlunu, iako sam iz Ekspedicije. Zadnje četiri godine radila sam u Haveryju, ali otvaramo novi ured u Adurnamu.”

Pružila je ruku, ako se rukom može zvati nešto što ima blistave pandže na krajevima, i ponudila mi rukovanje kao radikali i radnička klasa. Andevai je ustuknuo, a ona je nagnula glavu u stranu. „Znači, istina je ono što kažu o trolovima”, rekao je.

Vatrena Shemesh! Zar ne može prestati vrijeđati ljude? „Istina je”, rekla je trolica zubato se smiješeći, „ali samo mi ženke.”

Ispružila sam ruku malo previše nesigurno. „Drago mi je, Chartji. Ja se zovem Catherine Hassi Barahal.” Ime mi je samo kliznulo s jezika; prekasno sam se sjetila da sam sad netko drugi, premda nisam znala tko.

Gola koža njegovog – njezinog! – dlana bila je malo zrnata, kao da dodirujem suncem ugrijan kamen. Na trenutak sam u nosu osjetila miris ljeta, šapat nalik vodopadu, aromu posječene trave i sok zdrobljenog voća. Onda me pustila. „Zanimljivo”, rekla je odmjeravajući me od glave do pete kao da vidi nešto neočekivano u mojoj visini, kosi, očima ili licu. „Je li moguće da si dijete kuće Hassi Barahal, izvorno uspostavljene u Gadiru? Stare povijesti tvoj narod zovu glasnicima, jer hitro prenose poruke na velike udaljenosti.

Jedna grana živi u Haveryju, a osnovao ju je Anatta Hassi Barahal. Ljevoruki Barahali, tako ih zovu.

Vidim da i ti držiš svoj – ah –” Činilo se da će reći jednu riječi, ali se predomislila, „– svoj štap u lijevoj ruci.” „Pa da!” Nasmijala sam se od čistog iznenađenja. Čak i u hladnoj prednjoj prostoriji bez vatre, zrak je odjednom postao ugodniji. „Skoro nitko ne zna drevno podrijetlo naše kuće. Ja sam iz Adurnama. Barahali iz Haveryja su mi rođaci. Potomci prabake moje ujne, zapravo.” „Njih svi mi poznajemo. Dođite sjesti, pridružite se našem leglu.” Slijedila sam je u blagovaonicu želeći ostati blizu nekoga tko me makar i udaljeno povezuje s obitelji. Bila je visoka,

71

Crowarez

Bosnaunited kao svi trolovi, dobar dlan viša od Andevaija, otmjena u kretnjama premda čudno nepravilnog hoda.

Kretala se naizgled ne primjećujući poglede koji su joj stizali s dva druga stola za kojima su večerali dobrostojeći trgovci ili zanatlije, ako je suditi po njihovoj modernoj odjeći, zlatnim i srebrnim ogrlicama i narukvicama, i sićušnim kožnim kesicama čari zašivenim na rukave. Pošteni ljudi koji nisu sretni što dijele blagovaonicu s parom trolova, pa čak i ako trolovi jedu s ljudima. „Nadam se da te nije uvrijedio”, promrmljala sam, osjećajući kako mi se rumenilo penje po obrazima. „Nimalo. To je česta reakcija kod ljudi koji su rođeni s osobinom koju vi štakori zovete hladna magija. A ovdje je moje društvo. Catherine Hassi Barahal od adurnamskih Hassi Barahala pridružit će nam se na večeri. I...” Nije okrenula tijelo ali je glavu izvrnula tako daleko unatrag da baci pogled iza sebe da sam dahnula. Bljesnuo je zubati osmijeh. „Ispričavam se”, rekla je opet okrećući glavu prema naprijed, dok su dva ljudska bića za stolom skrivala osmijeh. „Zaboravljam kako to iznenadi tvoju vrstu.”

Nisam se morala osvrnuti da znam da Andevai nije ušao u prostoriju, jer su vatre koje su grijale blagovaonicu i svijeće koje su je osvjetljavale i dalje veselo gorjele. „Ovo je maester Godwik. Štakori, pozor.”

Dvoje ljudskih bića za stolom ustalo je da ponude rukovanje na isti radikalan način. „Ja sam Kehinde Nayo Kuti”, rekla je mlada žena vrlo čistim naglaskom koji je značio da dolazi iz nekog mediteranskog grada. Bila je sitne građe i crne kože, s kosom u više pletenica i debelim naočalama na nosu. Nosila je haljinu od komada šarene tkanine, tamno narančaste i žute i smeđe boje posve nepoznate u ovim sjevernim krajevima ali u kojima je upravo blistala.

Mladić je bio bitno viši, jedan od blijedih Kelta kratke plave kose i bogatog starinskog brka, lokalac, sudeći po nehajnom držanju i radničkoj odjeći, tunici s pojasom i hlačama. „Samo me zovi Brennan Touré Du.” „Du? To znači crnokos.” „Duga priča, koju treba pričati uz puno viskija i nekoliko tučnjava”, rekao je Brennan sa šarmantnim osmijehom, po čemu sam zaključila da priču čuti neću.

Kehinde se nasmijala, a dvoje trolova zakašljalo. „Ispričavam se što ne ustajem.” Maester Godwik izgledao je sitnije i niže od Chartji, ali umjesto tmurne smeđe imao je perje živahno plave boje, s lijepim kontrastom crnog i zelenog na krijesti. Podigao je štap kao u pozdrav. „Povreda, nažalost. Nespretnost dolazi s godinama. Kao što mudraci kažu, konačno dosegnuta mudrost, ali sad sam previše prokleto slab da se popnem na stup trijumfa gdje se šepure mladići. Ja sam Godwik. Odvjetnik kod firme Godiwk i Clutch, s uredima u Haveryju i Camlunu a uskoro i Adurnamu. Premda, ako ste dobrodušni, nećete me prezreti samo zato što se bavim odvjetništvom. Zar vaš suputnik neće ući?” „Sjedni, molim te”, rekla mi je Chartji s ljubaznom namjerom.

Odjednom, koljena su mi zadrhtala a prsa ostala bez zraka jer je Andevai namjeravao svojom magijom kazniti gostioničara zbog manjka poštovanja, ali na kraju to ipak nije učinio. Spustila sam se u stolac na kraju stola, s Kehinde i Brennanom s desne strane i Godwikom preko puta. Chartji mi je ljubazno donijela vrč i zdjelu da se mogu oprati. Spustivši ih kraj mene, trolica je podigla bocu, natočila ostatak tamne tekućine u jednu praznu čašu, i gurnula je prema meni. „Drhtiš”, rekla je. „Ovo bi te trebalo okrijepiti.”

Iskapila sam polupunu čašu jednim gutljajem. Dok mi je sherry palio grlo, tako jak da da mi se u glavi zavrtjelo, Brennan se nasmijao, trolovi su se iskezili, a Kehinde mi je pružila zadnji komad kruha. Bio je to dobar kruh, s hrskavom koricom i vlažan iznutra, još topao.

72

Crowarez

Bosnaunited Gostioničar je ušao s pladnjem tako natrpanim bocama, čašama, tanjurima i pokrivenim posuđem da me čudilo što mu cijela konstrukcija ne tresne na tlo. Vješto je spustio zdjelu juhe, dvije zdjelice, čaše i žlice, i dvije boce vina na naš stol prije no što je odjurio ispuniti zahtjeve drugih stolova. Ljudi su nas poprijeko gledali kad sam navalila na juhu otprilike kao najezda skakavaca u jednom tijelu. „To me”, reče Godwik, „podsjeća na vrijeme kad sam se tek izlegao, a moji pjetlići i ja –” Kimnuo je Kehinde. „– znate, oni moje dobi, skupina rođaka i susjeda koja se izlegla otprilike u isto vrijeme, udružuju se za razne potrebe –” „Da, i moj narod ima slične običaje”, odvratila je kimajući. „– odlučili smo preveslati cijelom dužinom jezera Duga Voda, kako ću ga zvati na ovom jeziku premda mi za njega imamo kompliciranije ime. Planirali smo otići na sjever, do samih ralja katabatskog vjetra. Nadali smo se i namjeravali stići do prostranih litica Leda, koji u našem dijelu svijeta nazivamo, pojednostavljeno rečeno, Veliki led koji je uteg sjevera.” „Uzmi još juhe”, rekla je Chartji sipajući mi iz zdjele posve nehajno, vrlo spretna usprkos pandžama, „jer bi ovo moglo malo potrajati.” „Jesam li skrenuo s puta?” upitao je Godwik dok mu se krijesta dizala. „Samo malčice, ujače”, rekao je Brennan s osmijehom od kojeg ste mu poželjeli vjerovati. „Ekspedicija koja bi izmjerila pružanje Leda bila bi vrlo vrijedna”, reče Kehinde. „Kad bismo mogli potvrditi da se led neprekinuto pruža preko pola, i istražiti južni dio Leda na sjevernim kontinentima, mogli bismo izračunati površinu Leda. Usporedivši to s dokazima dostupnim iz drevnih zapisa, mogli bismo procijeniti je li Led stabilan, ili se smanjuje, ili raste, i koliko.” „Ovog časa jedno udruženje legla trenutno se priprema za to na obalama jezera Duga Voda”, rekao je Godwik i, premda je bilo teško iščitati osjećaje u njegovom pomalo monotonom, blago grgljavom glasu, nešto se promijenilo, i bila sam poprilično sigurna da zbunjeni pripovjedač ispod ćeretanja skriva opako oštar um.

Kehinde se nagnula prema naprijed. „Vi trolovi ćete možda imati više sreće. Grofove i kneževe Europe takva ekspedicija ne zanima još od Camjiatinog poraza. Oni se samo međusobno koškaju, beskorisni paraziti. A, naravno, magijske kuće stalno postavljaju prepreke na putu učenjacima. Tuže naše udruge i akademije kako bi nam oteli sredstva, vrše pritisak na vijeća i lokalne sudove da prihvate zakone koji zabranjuju uvoz ili proizvodnju novih strojeva koji bi omogućili takve pothvate. Tako se veselim što ćemo u Adurnamu moći vidjeti zračni brod. To je brod koji može prijeći led!”

Vrućina mi je zapahnula lice. Nagnula sam se nad juhu, pretvarajući se da me večera zanima više nego razgovor, a juha je doista bila jako ukusna, s okusom poriluka, pastrnjaka, soli i daškom dragocjenog papra. „Nitko ne može prijeći led”, rekao je Brennan smrknuto. „Mog djeda je ubio Divlji Lov jer je pokušao istražiti Hibernijsku ledenu ploču na sjeverozapadu.” „Hibernijsku ledenu ekspediciju su napali divlji vukovi”, reče Kehinde. „Tako piše u izvješćima ljudi koji su pronašli ostatke ekspedicije.” „U mome selu, sjeverno od Ebore, gdje u vedre zimske dane vidimo površinu Leda, znamo da nije tako.”

Kehinde je tresla glavom. „Svima je jasno da na svijetu postoje sile koje ne razumijemo, ali to ne znači da se s odgovarajućim istraživanjem i mjerenjima sve to ne može razumno objasniti.” „Hassi Barahali su poznati kao obitelj koja skuplja informacije”, obratila mi se Chartji. „Što oni kažu o svemu ovome?”

73

Crowarez

Bosnaunited „Istina je da je moj otac putovao u sklopu obiteljskog posla i zapisao svoja opažanja, kao i priče koje je čuo od ljudi koje je upoznao”, rekla sam želeći razgovor skrenuti što dalje od zračnih brodova. „Na primjer, mnoga sela, osobito na sjeveru, imaju priče o Divljem Lovu. Ponekad je Lov samo glasnik prirodne smrti, označava duše onih koji će umrijeti u godini što dolazi. Ali druge priče tvrde da Divlji Lov lovi i ubija ili odnosi ljude koji su privukli pažnju ili bijes dnevnog ili noćnog dvora, koji navodno vladaju svijetom duhova.” „Njihove moći su tako ogromne da su nama nevidljive”, reče Brennan. Na lijevoj je ruci nosio krupan i poprilično ružan brončani prsten koji je sad dotaknuo kao da je to amulet koji će ga zaštititi od pogleda nevidljivih dvorova.

Kehinde je prekrižila ruke i dobacila mu skeptičan pogled. „Ono što je nama nevidljivo su naprosto stvari koje ne razumijemo. Niti i plime magije koje magovi i bardi i njima slični mogu koristiti ne dokazuju postojanje dvorova koje ni ljudi ni trolovi nikad nisu vidjeli.” „A što je s eruima?” rekla sam oprezno. „U pričama ih često zovu slugama dvorova. Premda se obično kaže da našim očima izgledaju kao ljudska bića.”

Godwik mi je naglo dobacio znalački pogled, premda nisam bila sigurna kako s te njuške od lica mogu raščitati tako nešto. Onda mi je namignuo, kao da dijelimo šalu. „Štakori i trolovi vole pričati priče o štakorima i trolovima”, reče Chartji, „i obično posvuda vide štakore i trolove. A u planinama Kataja postoje zmajevi, kao i uz rub Tihog oceana. Na Levantu, goblini spavaju pod vlašću Turanaca. Kad se slana kuga raširila iz dubina rudnika soli u Saharskoj pustinji, zlostvori su prekrili zapadnu Afriku.” „Moj narod i toliko drugih doista nisu morali pobjeći iz domovine zbog priča”, složi se Kehinde. „Pohlepni ljudi koji su trebali biti pametniji prisilili su rudare da kopaju tamo gdje su im svi govorili da ne bi trebalo kopati. Kad se oslobodila prva košnica zlostvora, nitko nije mogao zaustaviti da ih se ne izlegne još.” „To i govorim.” Chartji je zamahnula kao na sudu. „Postojanje stvorenja koja nisu ni ljudi ni trolovi također ne dokazuje postojanje dvorova.” „Ja sam jednom vidio pune sanjke erua, a svaki je nosio krila duha kao pokrov oko tijela.”

Godwik je podigao čašu i zubato mi se nasmiješio dok su Brennan i Kehinde zapanjeno zurili u njega.

Zagrcnula sam se na žlicu juhe. Htjela sam pitati jesu li svi imali treće oko, ali nisam se usudila. On je otpio vina prije nego što je spustio čašu tako teatralno da su nas drugi stolovi pogledali. „Doista, to je bilo baš na onoj veslačkoj ekspediciji po jezeru Duga Voda o kojoj sam vam pričao. Moji pjetlići i ja, naš šest u svakom čamcu i ukupno šest čamaca, godišnjaci iz sedam sela – nazivam ih sela premda to nisu onakva sela kakva gradite i organizirate vi štakori. Krenuli smo opremljeni suhim voćem i orasima da dopunimo ribu koju smo namjeravali uhvatiti putem. Možda se pitate kako je to započelo! Što se dogodilo u selima da toliko želimo otići!” „Mene zanima što ste primijetili na Ledu”, rekla je Kehinde, „jer sam sigurna da je vaše istraživanje imalo smisla i nije bilo samo pustolovina za trideset šest mladih mužjaka s viškom energije.” „Pretvorio sam se u uši”, reče Brennan. „Štakorske, naravno.” Namignuo je Chartji, koja se još jače iscerila.

Godwik je značajno udahnuo, kao netko tko se sprema započeti predavanje ili pjesmu.

U drugoj sobi začuli su se glasovi i ljudi su počeli ulaziti u svratište.

Godwik se zagledao u mene na onaj čudan trolovski način, glave nagnute u stranu kao da me promatra samo jednim okom. „Možda bi, prije nego što počnem, Barahal htjela provjeriti svoga suputnika? Prije mi se činilo da je bilo malo neugode, zar ne?”

74

Crowarez

Bosnaunited Bio je star. Sad sam to vidjela po nedostatku sjaja u njegovom šarenom perju. Star, i mudar, i pametan. Kako je, u ime Tanit, osjetio hladni val Andevaijevog bijesa kroz zatvorena vrata, u drugoj sobi? Je li Andevai toliko jak, ili Godwik može osjetiti što mi drugi ne možemo? „Vrlo je tih, tamo unutra”, doda Godwik s jednim od onih zubatih osmijeha koji su nekako postajali bljesak u njegovim mudrim očima.

Odjednom me neobjašnjivo preplavila simpatija prema starom trolu. „Hvala vam”, rekla sam ustajući. „Ako smijem. Nemojte ispričati priču bez mene, molim vas.

Jer stvarno bih željela doznati jeste li uopće dospjeli do Leda ili ste samo veslali po okolici.”

Zahihotao je. Brennan se nasmijao. Kehinde je mahnula kao kad se kolegi u mačevanju sa strane daje do znanja da je udarac bio dobar. Chartji se podignula krijesta, a tu reakciju nisam znala protumačiti.

Otvorila sam vrata u drugu prostoriju taman u trenutku kad je neki stari svirač podigao violinu pod bradu i dotakao strune da je ugodi. Drugi starac spustio je svoju koru na jastuk, jednom se rukom oslonio na klupu, a drugom na štap i spustio se prekriženih ruku na jastuk, pa si stavio koru u krilo. Dva mlađa starca – malo manje sjedokosa i škripava – tapkala su po bubnjevima glava sagnutih da čuju ton. Oko njih, još desetak ljudi, uglavnom dovoljno starih da im trebaju štapovi, smjestilo se na klupe dok je gostioničar točio pivo i nosio krigle, po četiri u svakoj ruci, do stolova.

Djelovali su kao tipični ljudi toga kraja: blijedi kao mlijeko, pjegavi, plavokosi, smeđokosi, smeđi, crni i sve druge varijacije miješanje krvi: jedan je čovjek imao čvrsto skovrčanu crvenkastu kosu i pjegice na tamnom licu, drugi je imao grubu crnu kosu u pletenici, dok su drugi kosu šišali kratko ili podizali u šiljke učvršćene vapnom. Nekolicina ih je bila plava od tetovaža; neki su nosili tradicionalne brkove. Bilo je među njima čak i nekoliko upadljivo rimskih nosova koji su stigli iz davnih vremena.

Kod ognjišta, čovjek sa zlatnim naušnicama djelija opet je palio vatru, jer djeliw to mogu čak i u prisutnosti hladnog maga. Andevai je stajao na pola puta između vrata i najbližeg stola. „Eto, magister, sjednite kraj mene.” Najstariji čovjek, seljak u jednostavnoj odjeći i izboranih ruku, obratio se izravno Andevaiju.

Zapanjujuće, Andevai ga je poslušao. Možda je bio ukočen i tih i ohol, ali sasvim je skrušeno sjeo kraj sjedokosog starca i prihvatio običnu kriglu piva, a kad je starac prosuo nekoliko kapi piva po malom oltaru i on je tako učinio, a kad su svi otpili i on je otpio. Onda podigne pogled i ugleda me na vratima.

Starac je slijedio Andevaijev pogled. „Eh, maestra. Ovo nije prostorija za žene. Vratite se u blagovaonicu. Mi moramo pjevati muške pjesme.”

Ustuknula sam, potjerana njihovim srdačnim smijehom i Andevaijevim mrštenjem, premda nisam znala kako ga protumačiti. Je li ljut na mene? Bijesan na njih? Frustriran što je zapeo u običnom svratištu? Ili je ta iritirana arogancija samo prirođen dio njega?

Bilo je teško procijeniti, a nisam namjeravala ignorirati riječi štovanog starca. Dok je violinist izvlačio melodiju iz struna a bubnjevi su mu odgovarali proturitmom, odgurnula sam ciglu i zatvorila vrata prema blagovaonici. Za stolom, sipala sam si još juhe. „Onda, maester Godwik”, rekla sam kad se iza vrata prolomila pjesma. „Što se dogodilo u selima da vi pjetlići poželite otići?”

75 Crowarez

Bosnaunited

13

Godwikova priča vrludala je mnogim rukavcima. On i njegovih trideset i pet sunarodnjaka spali su na dvadeset sedmoricu nakon borbi s opakim sabljozubim mačkama, zapjenjenim brzacima, pljačkaškim trogloditom, snažnim vjetrovima i skupinom ratobornih pjetlića s drugog teritorija čije su granice prešli. Ali konačno su stigli do velikog zida leda koji je označavao najjužniji dio glečera na kontinentu trolova. Tu ga je Kebinde nažalost napala s toliko podrobnih pitanja o boji, teksturi, težini, visini, volumenu i čvrstoći leda da nije ni stigao do sanjki s eruima. Brennan i ja smo u prešutnom dogovoru ustali i prošetali sobom. Drugi gosti već su prije nekog vremena napustili stolove, vjerojatno da se odmore u spavaćim sobama na katu. Zastali smo kraj vrata druge prostorije, gdje je promukao smijeh dočekao kraj živahne pjesme. „Idemo tamo”, reče Brennan. „Rekli su da pjevaju muške pjesme.”

Imao je ono što bi moj otac nazvao srdačnim smijehom. „Poznajem taj tip staraca. Samo su htjeli vidjeti mogu li te prestrašiti.” „Kako znaš da su stari? Nisi ih vidio.” „Sviraju pjesme kakve sviraju starci.”

Njemu se bilo lako povjeriti. „Daj da te nešto pitam. Jedan od tih staraca – sigurna sam da je samo običan seljak – naredio je mom – ovaj – suputniku da sjedne na klupu i pije s njim. I on je to učinio!” „Pa naravno da ga je poslušao. Starac je.” „On je magister.”

Brennan slegne ramenima. „On je Mande isto koliko i ja. Ako ti starac kaže da sjedneš, onda sjedneš.” „Ti si Mande? Nisi Kelt? Mande dolaze iz zapadne Afrike.” Promatrala sam njegovu blijedu kožu i crvenkasto-plavu kosu.

Bljesnuo je smiješak. „Da, neki od mojih predaka su došli odatle. Inače sam još i trinobantički Kelt. Zato tako izgledam. Vjerojatno imam i neke rimske legionarske krvi. Većina ljudi na ovom području je miješana, zar ne? U mome selu, kažemo da smo Mande jer smo klijenti magijskoj kući čiji su osnivači došli iz carstva Mali.” „Kuća Četiri mjeseca?” „Iz razloga koje ne mogu objasniti, stvarno ti ne smijem reći. Isprike.” „Sve je u redu. Ali ti si otišao iz sela. Onog sjeverno od Ebore.” „Poslan sam na akademiju u Camlunu jer je magijska kuća smatrala da obećavam.” „Kao hladni mag?” „Ma ne! Kao inteligentan dečko koji bi mogao služiti interesima kuće kao majordomo ili službenik. Kuće djecu čije je duše dotaknula hladna magija ne puštaju iz ruku. Nikada.” „A tebe su obrazovali? Dječaka iz sela? Mislila sam da su sela podložna magijskim kućama jedva nešto bolje od robova. Zakonski gledano. Vezana starim ugovorima ili ustaljenim običajima da zauvijek služe svojim gospodarima.” Pomislila sam na svoj brak i zarumenjela se. „Ispričavam se. To zapravo zvuči uvredljivo, zar ne? Tako su me učili na akademiji u Adurnamu.”

76

Crowarez

Bosnaunited Imao je baš ljubazan osmijeh, umirujući, i osjetila sam kako mi se lice blago zažarilo iako samouvjerenog muškarca kao što je on sigurno nije zanimala neiskusna i neobrazovana djevojka poput mene. „Zakonski to nije netočno, samo nepotpuno, kao što bi ti Godwik i Chartji sigurno rekli.

Prava koja imaš kao osoba podložna gospodaru ili magijskoj kući razlikuju se od osobe do osobe. Ali uvijek si ovisan, i nižeg statusa od njih.”

Kao i ja sada, vezana za kuću Četiri mjeseca.

Nastavio je: „Ali opet, nikad to nije baš tako jednostavno. Moćna magijska kuća ostaje moćna baš zato što njeni vođe znaju kako upravljati poljima. Jedna moja baka, koja je jednu sezonu radila u kući magistera nije kući donijela samo plaću. To se stalno događa, naravno. Dijete koje je rodila nije bilo hladni mag, pa je smjelo ostati u selu. Ali nakon toga su nas držali na oku, premda na našim poljima nikad nije nikao ni jedan hladni mag. Tako su mene ubrali i poslali na akademiju u Camlunu.

Zahvalan sam što je to bilo sve, jer sam već ionako selu donio dovoljno nevolja. Da sam hladni mag, nikad ne bih pobjegao. Opaki su, osobito prema svojima.” „Stvarno?” „Njihovi privilegirani sinovi i kćeri su vjerojatno zadovoljni. Zašto ne bi bili? Jedino čega se moraju bojati, kažu priče, jest da ne postanu previše moćni i ne privuku pažnju Divljeg Lova.” „Znači, vjeruješ da Divlji Lov služi nevidljivim dvorovima?” „Divlji Lov i dvorovi su činjenice kojima za postojanje ne treba moja vjera. Znam što mi je ubilo djeda.” „Žao mi je što je umro tako neugodnom smrću.” „Hvala. Ljubazna si.”

Iz mrmora razgovora iza vrata podigao se novi ritam, koji je slijedila tužna nota kore poduprta rastegnutim zvukom violine. Publika je zviždala od iščekivanja. „Dođi”, rekao je Brennan načas mi dodirnuvši ruku. „Ovo bi trebalo biti dobro.”

Otvorio je vrata. Ja sam se ušuljala iza njega. Žene su se natrpale u cijelu sobu, sjedeći na klupama kraj bara, dok su mladići stajali uz suprotni zid. Starci su ostali u središtu, najbliži ognjištu.

Samo je Andevai sjedio izvan reda, još uvijek kraj ljevice najstarijeg koji je pokretom pozvao djelija iz zakutka kraj vatre.

Brennan je oslonio široka ramena o zid kraj vrata blagovaonice. Ja sam zatvorila vrata i stala kraj njega, pitajući se hoće li Andevai pogledati prema meni, vidjeti me i naljutiti se, ali sjedio je s laktovima na stolu, pognute glave, slušajući kako mu starac nešto govori u uho baš kao što je djeli osluškivao glazbala. Neka seljakova primjedba izazvala mu je osmijeh. Nisam ni pomislila da se može smiješiti. Načas mi se učinilo da se u ovom okolišu moj oholi suprug osjeća ugodno.

Djeli je pružio ruke, a njegovi su široki rukavi zalelujali kao kad lešinar raširi krila. Izvikivao je riječi na jeziku koji nisam znala ali sam mogla pretpostaviti da se radi o jednom od maned jezika koji su, kao i keltski jezici, u najčišćem obliku preživjeli među bardovima i djeliw. Razgovor u prostoriji je zamro. Stari seljak se zavalio, a Andevai je podigao pogled. Ugledao me taman kad se Brennan sagnuo da mi prišapne na uho: „Djeli nas podsjeća da njegova vrsta, gospodari govora, čuva tradicije predaka. Sad pita ima li ovdje nekoga iz obitelji Soso. To je zato da ne bi nenamjerno uvrijedio nekoga kad bude pričao priču u kojoj kralj Sosoa ima ulogu zločinca. On je Keita djeli, pa će vjerojatno pričati nešto iz ciklusa Sundiata, u kojem je kralj Sosoa neprijatelj i zao. Zato će, ako je ovdje netko iz plemena Soso, pričati drugačiju verziju, i možda preskočiti epizode u kojima kralj Sosoa igra osvetoljubivu ulogu.”

Svi pogledi u sobi okrenuli su se prema Andevaiju, kao da su znali da će kimnuti i odgovoriti u nekoliko riječi. Što je i učinio, kao da su njihove oči to zatražile. Nekolicina je pogledala prema

77

Crowarez

Bosnaunited meni pa hitro skrenula poglede kad je djeli opet progovorio. Glazba je promijenila ritam, tako lako kao da leti po savršeno glatkoj cesti. Pogledavši prema meni, Andevai je počeo ustajati kao da će mi prići i izgrditi me. Stari seljak stavio mu je ruku na lakat i zaustavio ga.

Andevai je sjeo kao poslušno dijete. Djeli je započeo pjesmu, a riječi su mu svako toliko naglašavali odgovori koje je gomila izvikivala, reagirajući na pitanja koja ja nisam znala prepoznati.

Brennanova pažnja sad se posve posvetila djelijevoj pjesmi, priči dovoljno poznatoj da ga omota svojim nitima. Zaboravio je na mene. Čak se i Andevaijev pogled okrenuo prema djelilju čije su zlatne naušnice blistale u svjetlu vatre dok su riječi sukljale iz njega. Pjevač je privukao pozornost svake duše u prostoriji osim moje, jer sam ja pljuskala nošena nepoznatom rijekom.

Osim toga, neki tihi ritam koji nije bio u skladu s pjesmom povlačio mi je sluh. Odmaknula sam se od Brennana i otvorila vrata blagovaonice samo toliko da se provučem kroz njih, i zatvorila ih za sobom. Kehinde i Godwik bili su zadubljeni u tehničku raspravu o katabatskim vjetrovima.

Chartji je podigla pogled kad sam zastala kraj stola. „Dođi me spasiti od ovo dvoje i njihovog beskrajnog prirodoslovlja! Moram priznati da ne volim štakorsku glazbu, a nisam još dovoljno umorna da zaspim.”

Podigla sam ruku da zamolim trenutak tišine. Trolica je podigla njušku i okrenula jedno oko prema meni dok sam prilazila glavnom prozoru, otvarala škure pri dnu i gurala ih u stranu.

Hladnoća se odigla od mjehurićastog stakla, ali nije mi trebala jasnoća skupog stakla da ugledam udaljen prizor mutnih kugla svjetla, zapravo falangu baklji nošenih uz cestu iz smjera juga.

Naslonila sam se na staklo, noćna hladnoća grizla mi je kožu. Usredotočila sam se i oslušnula iza kapanja susnježice s krova, i škripavog otvaranja vrata štale, i mrmora dvaju glasova koji, u zatvorenoj kući, nisu imali pojma što se događa vani. Eto ga! Topot nogu i kopita usporio je u oklijevanju kad im se obratio neki mladi muški glas. Na ovoj udaljenosti, nitko u svratištu osim mene ne bi čuo njegove riječi. „Stigli smo iz Adurnama. Je li netko došao ovamo prije nas?” „Jedan jahač došao je iz Adurnama prije sumraka. Upropastio si je konja da tako brzo dođe dovde. Je li istina što je rekao? Brod koji plovi zrakom stigao je u Adurnam? I prokleti magisteri su ga uništili?” „Istina je”, odvratio je neki drugi čovjek smrknutim glasom. „Jeste li vi straža kneza Tarranta?” „Ne. Knez se obratio sudu da pokuša dobiti presudu u svoju korist. Bez presude, ne usudi se ništa poduzeti protiv magijske kuće. Ali neki od nas nisu kukavice. Ovog će puta magovi osjetiti ubod našeg bijesa. Imamo među sobom svjedoke koji su ga vidjeli i mogu prepoznati prokletog hladnog maga koji je to učinio. Skoro smo ga uhvatili u Adurnamu, ali prizvao je oluju i pobjegao.” „Neki mladi magister sklonio se u Grifonovo svratište. Ono nema zaštite koja bi vas zadržala vani. Ali morat ćete biti brzi da ga uhvatite na prepad.”

Obraz mi je gorio uza staklo.

Dašak ljetne topline stvorio se kraj mene. „Nevolje?” upitala je Chartji tiho.

Trznula sam se, udarila glavom o škure, pa ih odgurnula još malo dalje da trolica može ispružiti glavu van i vidjeti udaljeno svjetlo baklji. Iz njene njuške potekla je serija kliktaja i zvižduka, a Godwikovo čavrljanje istog je časa prestalo. I Kehinde je ušutjela; gurnula si je naočale više na nos. Zatvorila sam škure, osjećajući kako mi se kosti lede.

Chartji je nagnula glavu prema meni, proučavajući me prvo jednim okom pa zatim drugim.

Sam pokret predstavljao je pitanje.

78

Crowarez

Bosnaunited „Nevolje”, rekla sam razgovjetno. „Zakonske?” upitala je, nagnuvši glavu onako trolski. „Tu smo stručnjaci.” „Ne. Ne baš.”

Ali pomislila sam: što ako ništa ne učinim? Što ako ih pustim da stignu do svratišta i što ako je to doista nelegalna gomila radikala koji su krenuli za Andevaijem Diarissom Haranwyjem koji je, na kraju krajeva, napravio silnu štetu u Adurnamu samo zato što magijske kuće mrze novu tehnologiju, i koji je možda odgovoran za smrti ljudi uhvaćenih u uništenju zrakoplova? Što ako ništa ne učinim i pustim ih da ga ubiju?

Ili da samo pokušaju. Dojahali su ovako daleko u potjeri znajući da je on magister. Poslali su glasnika naprijed; već su imali saveznike u gradu, neke možda i u prostoriji gdje se pjevalo, spremne na udar.

Ali Andevai neće samo stajati. Branit će se, a hladni magovi nisu u stanju razlikovati nevine od krivaca u krugu svoje moći, kao što ni ledena oluja ne može uništiti samo neko drveće na svome putu a drugo ostaviti nedirnuto.

Ako ništa ne učinim, nastradat će nevini ljudi koji su se okupili slušati djelijevu priču.

Vjerojatno i ja. Ali prvenstveno oni. „Mir s tobom i u svim tvojim pothvatima”, rekla sam Chartji po starom kena'anskom običaju.

Oponašajući me, ona je rekla „Mir s tobom.”

Ispružila sam ruku i stegnula joj pandže u pozdrav. „Zahvaljujem vam na gostoprimstvu.

Neću ga zaboraviti. Sad moram ići.”

Pritrčala sam vratima i otvorila ih i, hvaljena bila Tanit, Andevai je podigao pogled i, premda ja nisam vidjela svoj izraz lica, on ga je vidio. Nismo se uopće poznavali. Bili smo stranci. Ali pogledala sam ga, a on je ustao i rekao par riječi starcu i prekoračio klupu. „Maestressa Barahal?” rekao je Brennan iznenađeno dok sam prolazila kraj njega kao da nije ni primijetio kad sam otišla u blagovaonicu. „Sretan put”, rekla sam mu preko ramena. Sastala sam se s Andevaijem dok su svi postrance zurili u nas, jer nitko nije bio toliko drzak da zuri izravno u hladnog maga.

On je poluglasno rekao: „Što je?” a ja sam promrmljala: „Baklje, velika skupina”, a on je rekao: „Ovuda.”

Otišli smo u stražnji dio svratišta dok je djeli nastavljao svoju priču. Gostioničar je za barom spustio dvije krigle kao da nam ih je mislio ponuditi pa se predomislio. Andevai je otvorio vrata kuhinje, gdje je djevojka otprilike mojih godina podigla rumeno lice iz pare velikog lonca nečeg silno slatkastog. Obrve su joj se podigle dok je zurila u nas ali mi smo već prošli kroz stražnja vrata u kuhinjsko dvorište prekriveno mrazom. Stezala sam svoj mač prikazu, ali zaboravila sam kaput i rukavice, a sad je već bilo prekasno da se vratim jer smo već krenuli, a ovdje pod hladnim nebom ionako sam već jasno čula topot kopita premda Andevai još izgleda nije bio svjestan zvuka. Bacio je pogled prvo prema zidu štale a onda prema pletenoj ogradi od pruća koja je zatvarala ostatak kuhinjskog dvorišta.

Promrmljao si je u bradu, kao za sebe: „Gdje su ti dosadni duhovi?” Zazviždao je četri tiha tona.

Ja sam okrenula balčak mača i, na moje potpuno zaprepaštenje, mač je glatko izašao iz toka.

Gola je oštrica blistala, savršeno balansirana za moju ruku.

Njeno je svjetlo bacalo čudno svjetlo na Andevaijev profil, pa je na trenutak djelovao nesigurno umjesto nadmeno. Dok je zurio u oštricu, pogled mu je bljesnuo a brada se ratoborno

79

Crowarez

Bosnaunited podigla. „Odakle ti to? To je hladni čelik. Samo magijske kuće kuju i imaju hladni čelik.” Bilo je puno stvari koje sam mogla i trebala reći, ali umjesto toga sam se zadovoljno iskezila. Možda do ponoćnog zvona već budem mrtva. Ovo mi je možda jedina prilika za likovanje. „To je moj crni štap. Uopće nisi vidio što je zapravo posrijedi.”

Uhvatio me za desno zapešće, a ja sam se ustobočila jer sam pomislila da će mi pokušati istrgnuti mač iz lijeve ruke, ali umjesto toga samo me povukao za sobom do vrata kuhinjskog dvorišta. „Znaš li ga koristiti?” upitao je. „Ja sam Barahal.”

Odvezao je uže i otvorio pletena vrata. Isteturali smo na blatnjavi puteljak koji je krckao od mraza gdje su kotači ostavili tragove. Puteljak je vodio iza reda kuća. Pogledao je prema nebu, i sad jasno čuo približavanje kopita, zveckanje hamova, nečiji povik: „Ono je Grifonovo svratište!” „Možda je to skupina nevinih putnika koju je noć uhvatila na putu”, rekao je dok smo žustro hodali niz puteljak prema otvorenom terenu. Nebo je bilo oblačno osim na sjeveru, gdje su blistale zvijezde. „Ne. Traže tebe. Žele te ubiti jer si uništio zračni brod.” „Nismo smjeli zastati ovdje. Koliko dobro stvarno znaš koristiti mač?”

Blaženi Melqarte, kako taj čovjek zna biti neugodan u najnezgodnijim trenucima! „Barahali počinju učiti sa sedam godina. To nam je obiteljska crta, ako hoćeš, kao što se hladna magija prenosi kroz obitelji kuća.” Ali poštenje me natjeralo da dodam, kao da mi je hladni čelik mača začarao jezik: „Ali nikad se nisam borila u pravom sukobu.” „Ovdje.” Skrenuo je oštro lijevo u usku uličicu omeđenu kućama s obje strane. „Gdje je kočija?” upitala sam njegova leđa. Zapravo sam htjela pitati, ali nisam se usuđivala to izreći naglas: Gdje je eru sa svojim ledenim zapusima? „Prema cesti. Tiho.” Sagnuvši glavu kao čovjek kojeg muče crne misli, zurio je u tlo, a usne su mu se pokretale ali bez ikakvog zvuka koji bih ja čula.

A čula sam svašta. Glazba je stizala iz svratišta, sve dalje iza nas; pjesma je žurila kako se priča razvijala, bubnjevi su mi pomagali da brojim korake. S nekog kata, jedan je glas doviknuo: „Tamo! Tamo!” Povici su se dizali kako su naši progonitelji stizali na trg pred hramom. Ovako pješice, nismo im nikako mogli pobjeći.

Prodoran zvuk trube podigao se zajedno sa snažnim povikom koji kao da je stizao od skupine vojnika na cesti pred nama. Konji su njištali, kopita lupala, a zviždanje je paralo zrak. „Brže”, rekao je Andevai promuklim šapatom. „Ne mogu ovo dugo držati.”

Zateturao je po neravnom puteljku nezgrapnim koracima, kao da nema potpunu kontrolu nad svojim udovima. Slijedila sam ga korak iza, a jednom sam ga morala uhvatiti za lakat da se ne bi stropoštao kad se spotakao na neki korijen. Dok sam ga pridržavala, vidjela sam na cesti pred nama skupinu smrknutih vojnika naoružanih u stilu magijskih kuća: vojnici su imali samostrele i koplja i nosili su debele kapute; konji su im nosili žarke prekrivke kakve vole magijske kuće, grive su im bile upletene, noge ukrašene narukvicama ispletenim od sjajnih niti koje su blistale dok su konji išli prema naprijed odmjerenim koracima. Zastava neke kuće, ukrašena amuletima, vijorila je iznad prvih redova.

Andevai se opet spotaknuo, a kad sam ga uhvatila, trznuo se. „Kovač... vatreni mag.... moćan.

Bori se protiv mene.”

Vojnici su povikali u glas i krenuli naprijed.

80

Crowarez

Bosnaunited „Zar ono nisu vojnici kuće?” upitala sam. „Zar ih ne bismo trebali pozvati?” „Iluzija”, siknuo je. „Moramo se pokrenuti, stići do ruševina svratišta. Zadržati ih dok kočija ne stigne.”

Dva obrisa jurnula su na puteljak iza nas. Po tome kako su se kretali odmah sam znala da su naoružani. Ali činilo se da nas još nisu ugledali kroz tamu; možda su gledali iza nas, prema cesti, gdje su vojnici kuće još uvijek prolazili u savršenoj iluziji. „Ostani ovdje”, rekla sam Andevaiju. Potrčala sam, zahvalna za savršen kroj svoje jahaće odjeće koja mi nije ograničavala korake ni dohvat.

Prekasno su me uočili. Uzvratila sam nezgrapan napad onog bližeg, izmakla se u stranu da ga udarim balčakom u glavu i oborim na koljena. Okrenula sam se i na oštrici mača zaustavila zamah štapa koji je drugi čovjek usmjerio prema mojoj glavi. Pograbivši štap, udarila sam ga u koljeno što sam jače mogla. Zaječao je i pao unatrag. Jurnula sam natrag putem kojim sam i došla. Andevai je zastao; prokleta budala je iz jakne vadila nož. „Pokreni se!” Jedva sam istisnula te riječi. Cijelo mi se tijelo osulo znojem; htjela sam bljuvati ali ništa nije izašlo iz mene.

Andevai se pokrenuo. Pojurio je niz puteljak a ja za njim, osvrnuvši se samo jednom, ali dobro sam ih sredila; očito nisu bili u pitanju vojnici već grubi, ljutiti ljudi čije se iskustvo svodilo na šakanje nakon previše piva u svratištu. Stigli smo do križanja puteljka i široke ceste. S naše lijeve strane, crvena je vatra gorjela na trgu na koji su gledala vrata kovačnice, bijele su iskre blistale sukljajući kroz vrata i na prve vojnike kuće, ali, zapanjujuće, iluzija se održala i pod kišom iskrica.

Potrčala sam za Andevaijem prema ruševinama.

Ljudi su zbunjeno vikali, raštrkani povici nereda i straha kao protuteža bubnjanju koje mi je drhtalo na rubu sluha. Zar djeli još pjeva? Glazba je također čarolija. Tko zna kakvu moć ima?

Pojurili smo puteljkom, ostavljajući sukob za sobom. Andevai je pao na koljena u garu i pepelu spaljenog svratišta, kašljući i pljujući. Ja sam stala između dva kamena stupa koji su nekad označavali ulazak u dvorište svratišta. Nadvratak je bio crna crta iznad moje glave. Same vratnice bile su smrskane i odvučene u dvorište. Oštro svjetlo blistalo je nad trgom kod hrama; imala sam užasan dojam da se kovačnica zapalila.

Daleko, preko rijeke, čula sam zvonjavu zvona.

Kiša je prestala, ali drhtala sam dok mi se mraz uvlačio u kosti. Zvuk koraka natjerao me da se naglo okrenem, a ruka mi je bila tako smrznuta da je bilo teško držati balčak. Zastenjala sam.

Stizali su moji napadači, jedan šepajući a drugi trčeći. Nisam mogla udahnuti dovoljno zraka. Nisam vjerovala da mogu ubiti. A ako ne mogu, što će nam učiniti?

Andevai se pojavio kraj mene. „Daj mi mač”, rekao je.

Dva muškarca neumoljivo su nam se približavala, krupni, veliki, nezaustavljivi ljudi koji su držali oružje kao da znaju kako njime ubiti. Još šest koraka i sasjeći će nas.

Sjetila sam se riječi naškrabanih u jednom od dnevnika moga oca: Zahvaljujem bogovima što me fortuna poštedjela najstrašnijeg čina, pa nikad nisam nikome oteo život – „Tvoj je samo za ovo.” Utisnula sam mač u Andevaijevu desnu ruku.

Hladni čelik u rukama hladnog maga opaka je stvar.

Dva poteza i pali su mrtvi.

Obrisao si je čelo lijevom rukom, s izrazom čistog bijesa nimalo usmjerenog na mene. Hladni čelik u rukama hladnog maga odvaja dušu od tijela, govori se: dovoljno je da povuku krv, samo

81

Crowarez

Bosnaunited ogrebotina će vas ubiti.

U daljini sam čula zvukove neuredne skupine, povike, zbunjenost, dva zvižduka koji su pozivali raštrkane ljude da se okupe. Zurila sam u leševe koji su ležali kod vratnica, korak od mene.

Vjetar je podizao pepeo. Andevai pogleda istočno niz cestu. „Kasno!” povikao je s krajnjim prezirom. Namrštio se promatrajući mač u svojoj ruci. Onda je pogledao prema meni, a obrve su mu se podigle i ponudio mi je mač s balčakom prema naprijed. „Ako misliš da ću ga pokušati zadržati, ne razumiješ osobine hladnog čelika.” „Hvala”, rekla sam promuklo i izvukla mu ga iz ruke.

Iz noći je izronila kočija s konjima koji su blistali slično maču, kao da su i oni iskovani od hladnog čelika. Blažena Tanit! Je li to moguće? Ili je možda izmaglica koja im se poput daha diže iz nosnica blizu izdisanju pare, opasnom i moćnom ako pritisak postane prevelik. Kočijaš je zaustavio vozilo ravno pred nama, a sluga je skočio otvoriti vrata i postaviti stepenice. „Gdje ste dosad?” upitao je Andevai. „Ovdje ima više problema nego ono što ste vidjeli”, odgovori kočijaš. „Otkrili smo skladište pušaka, nekoliko stotina, u sanducima –” „Puške! Na dva dana puta od kuće Četiri mjeseca? Catherine, ulazi unutra!”

Uspela sam se i bacila se na sjedalo. Vratila sam mač u korice dok je Andevai ulazio i spuštao se u sjedalo nasuprot meni. „Puške!” rekao je, zraku, precima, nikome posebno.

Sluga je zatvorio vrata i sklopio stepenice; kočija je zaškripala i pomakla se kad je on – ona?

– skočila na stražnju klupu. Andevai je otvorio prozor i pružio glavu van. „Što ste učinili s puškama?” doviknuo je. „Stiže nevolja!” odvrati kočijaš smijući se. „Iluzija vam se rastopila, magister!” „Nestala je čim sam dotaknuo mač”, uzvratio je Andevai. „Ne zato što sam izgubio kontrolu!

Niti zato što sam bio preslab da je održim. Hladni čelik sječe duše i magiju podjednako. Znaš to.” „Mislim da nije sumnjao u tebe”, promrmljala sam u pola glasa. „Samo te obavještavao.” „Puške su sad samo staro željezo”, reče sluga odostraga.

Andevai mi je dobacio pogled, pa zatvorio prozor tako naglo da je kočija odjeknula. Okrenula sam prikazu balčaka svoga mača, a oštrica je skliznula na mjesto u svome neopipljivom toku, premda sam ga ja još uvijek vidjela dvostruko. Dok se kočija okretala, izvukao je iz zraka tračak svjetla nalik bestjelesnom plamenu i namršteno zurio u mač. „Izgleda kao crni štap”, reče nezadovoljno. „Ne mogu smisliti kako bi obitelj Barahal došla do hladnog čelika. Odakle vam to?” Čvrsto sam stiskala usta dok se iz grada iza nas podizao prasak frustriranih, bijesnih glasova.

Kočija je jurila sve brže po cesti, i išla je tako glatko da sam se počela pitati vozimo li se po površini ceste ili smo se izdigli iznad nje na plimi magije. U glavi mi se zavrtjelo. Zubi su mi počeli cvokotati.

Dohvatio je krzneni pokrivač sa sjedala kraj sebe i gurnuo ga meni u krilo. „Izgleda da ti ovo treba. Možeš se baš i odmoriti, jer po tom tvrdoglavom izrazu vidim da mi nećeš ništa reći.” Zurio je u svoje ruke kao da zuri u smrt, namrštenih, skupljenih obrva, dok mu se izraz polako vraćao u uobičajeni prezrivi bijes.

Zavukla sam se u kut što sam dalje mogla od njega i umotala se u pokrivač, privukavši ga čvrsto jer sam se sva tresla, a možda je najveći dio tog nezaustavljivog drhtanja dolazio od opake hladnoće, a možda mi je samo iscrpljenost otela svu toplinu. Oslonila sam glavu na tapecirani rub sjedala i sklopila oči.

82

Crowarez

Bosnaunited Možda sam zadrijemala.

U nekom neodređenom trenutku otvorila sam oči i vidjela ga oslonjenog u suprotnom kutu, u zamrljanoj i neurednoj putnoj odjeći, bez kaputa ili pokrivača, kako zuri u svoje ruke dok prede svjetlo u šljemove i konje, pušta ih da se raspu i stvara nove minijaturne iluzije. „Svjetlo i sjena moraju se odražavati i tamniti u skladu sa svjetlosnim uvjetima u trenutku iluzije”, promrmljao je samome sebi dok je baratao tragovima svjetla koje se podiže i sjena koje padaju.

Sićušni vojnici su izblijedjeli i pojavilo se lice: usne, nos, oči i tamni trag duge crne kose. Moje lice. Ispredao je moje lice od svjetla.

Prije nego što je podigao pogled da me prouči i uhvati kako ga gledam, zatvorila sam oči.

Kočija se zaljuljala, uzdrmavši me, pa se smirila.

Zatvorenih očiju nisam se mogla boriti protiv iscrpljenosti. Misli su mi izblijedjele.

Kad sam se opet probudila, on je spavao, neudobno uspravan u svom kutu kao i ja u svome.

Bilo je to prvi put što ga vidim kako spava, opuštenog lica. Bee bi ga proglasila privlačnim: vitko lice isticalo se pod vrlo kratkom bradom na jasno oblikovanoj čeljusti, duge crne trepavice, koža boje sirove umbre kakva se vidi u slikarskim studijima.

Ali ona se nije morala udati za njega. Lako se diviti onome što ne moraš trpjeti, kako je moj otac zapisao tijekom iberskog rata.

Moj je muž ubio dvojicu ljudi meni pred očima, a tko zna koliko još na Kolodvoru u Adurnamu za koje vjerojatno nikad neću ni doznati. Postavila sam mač prikazu u toku između svoga tijela i kočije, zatvorila oči, ali nisam mogla pronaći odmora.

83 Crowarez

Bosnaunited

14

Ali na kraju sam ipak zaspala dok smo putovali prema istoku tijekom noći i do zore i jutra, pa stigli do grada na čijem se rubu uzdizalo još jedno svratište kuće. Sad sam shvatila da su ta svratišta sigurno okružena zaštitama da se mogu oduprijeti neprijateljima koje su pripadnici kuća skupili u stoljećima od osnivanja. Bar bi tako trebalo biti, premda im u Adurnamu i Southbridge Londunu to nije uspjelo.

Zaustavili smo se u dvorištu dok su konjušari žurno prilazili. Oteturala sam za Andevaijem u prostoriju opremljenu kredencom, s dva kauča i uglačanim stolom sa četiri stolca. Dok se Andevai formalno pozdravljao s domaćinom zaduženim za svratište, ja sam se bacila na blaženo udoban i nepokretan kauč, s mačem uza sebe. Smjesta sam zaspala, probudivši se kad su se vrata otvorila i sluge su unijele hranu na pladnjevima pa po kredencu postavili pokrivene posude, a stol otmjeno postavili tanjurima, srebrninom i čašama. „Sami ćemo se poslužiti”, rekao je Andevai. Stajao je kraj prozora, što je dalje mogao od mene a da ostane u prostoriji. Sluge su mu dobacile nekoliko nervoznih pogleda i žurno izašle zatvorivši vrata za sobom.

Ustala sam na nesigurne noge i odvukla se do kredenca, uvjerena da bih mogla umrijeti samo od veličanstvenog mirisa. Kad sam se oprala, otklopila sam svaku posudu i natrpala si tanjur s toliko hrane da su me oči zaboljele iako mi je slina krenula na usta. Sjela sam i počela jesti.

Nakon nekog vremena, kad sam proždrla oko pola plijena, zastala sam.

On je još zurio kroz prozor, u prozračno svjetlo oblačnog dana koje je suptilno najavljivalo dolazak jednog od četiri dana koji dijele godinu. Praznik Samhain slavio se u većem dijelu sjevera kao kraj svijetle polovice godine i početak tamne. Kao što dan slijedi noć, tako i svjetlo slijedi mrak, te je stoga Samhain, koji se još zove i Noć duša ili Dušni dan, nekima označavao kraj stare godine i početak nove. „Zašto nikad ne jedeš?” upitala sam.

Ne gledajući me, progovorio je tiho. „Kad god se bavim magijom, nahranjen sam.”

Spustila sam nož i žlicu, a put uništenja koji sam ostavila na tanjuru odjednom mi je djelovao zlokobno. „Kako to misliš?”

Dobacio mi je kratak pogled prije nego što se opet okrenuo gledati van. „Tajna pripada onima koji znaju šutjeti.” „Magijske kuće moraju to govoriti, zar ne? Tajnovitost je ključ za moć.”

Odmaknuo se od prozora i prišao stolu, oslonivši se rukom na naslon jednog stolca. „Kako to misliš?”

Je li ga to bijes natjerao da se namršti? Oboje smo bili iscrpljeni, a on je djelovao kao da su ga nevolje podosta izmoždile: desni mu je rukav bio poderan, jakna izgužvana, a hlače crno zamrljane na koljenima, od toga što je kleknuo u pepeo. „Tako je moj otac uvijek govorio.” „Zašto bi to rekao?” „To bi trebalo biti očito ako znaš priču o mom podrijetlu.”

Povukao je stolac unatrag i sjeo preko puta mene. „Barahali su klan plaćenika, kena'anskog

84

Crowarez

Bosnaunited roda, koji drugi zovu Feničanima. Matična im se kuća nalazi u gradu Gadir, na obali južnog Ibera, blizu Herkulovih stupova. Jedne večeri sam doznao da moram otići u Adurnam i oženiti se najstarijom kćeri kuće Hassi Barahal u Adurnamu. Bilo je žurno, pa sam krenuo već sljedećeg jutra.

Osim toga, nisam doznao ništa, a nisam imao vremena ni naučiti ništa drugo.” „Upozorili su te da Barahali ne znaju razgovarati, a još manje se ponašati.”

Prekrižio je ruke i naslonio se.

Znala sam da ga ne bih trebala izazivati, pa sam krenula dalje jesti. No kad sam prožvakala i progutala, svi moji jadi naprosto su eksplodirali. Otvorila sam usta da ih opet napunim hranom, ali umjesto toga, riječi su posukljale van. „Istina je da Barahali već stotinama godina služe kao plaćenici.

Ali počeli smo kao glasnici. Nismo uvijek bili neodgojeni vojnici, grubijani plaćeni za ubijanje.”

Nije se ni trznuo. Sigurno je već zaboravio na onu dvojicu koju je tako nedavno ubio.

Svejedno sam zastala, da ne pomisli da ga kritiziram. „Sigurno znaš da su Kena'ani prije tri tisuće godina izgradili pomorsko trgovačko carstvo.” „Da, da, čak i ja to sigurno znam. Svatko iole obrazovan zna da su se Rimljani i Feničani sukobili u Meidteranskim ratovima prije dvije tisuće godina.” „Pa, nakon toga smo održavali luke i trgovišta i brodove i odupirali se moći njihova kopnenog carstva. U Europi su u međuvremenu keltska plemena i narodi mijenjali strane i svađali se i gradili gradove i vojske žitom i metalom koji su im donosili Kena'ani.” „Nisam iz ove priče siguran kako su pomorski trgovci postali plaćenici i špijuni.” „Valjda znaš za slanu kugu u zapadnoj Africi koja je iz dubina rudnika soli otpustila zlostvore.” „Naravno. Koumbi Mande – moji preci – bili su prvi napadnuti.” „To se dogodilo otprilike u isto vrijeme kao i dijaspora, kad je nacija zvana Perzija izjahala iz istočnog Levanta i osvojila veliki kena'anski grad Qart Hadast, koji ti možda znaš kao Kartagu. Zato je i moj narod morao pobjeći iz svoga doma. Neki su otišli rođacima u Gadiru i iberskim kolonijama.

Mnogi su otišli još dalje na sjever, u Adurnam, Havery i Luteciju, na primjer. Mnogi su se našli odsječeni od nekadašnjih pomorskih trgovačkih putova, pa su morali pronaći novi način da zarade za život. Tako je nastao rod Hassi Barahal. Prvo smo postali glasnici. Glasnici se često moraju boriti da se zaštite, pa su neki postali vojnici. A to je dovelo do izviđanja, špijuniranja, i učenjačkog rada.” „Zar bi špijuniranje trebalo biti otmjenije od ratovanja?”

Bijes mi je zaiskrio. „Mnogi osuđuju plaćenike zbog njihova zanata, ne razmišljajući o krivnji onih koji ih unajme. Na to sam mislila. Ljudi koji imaju moć ne žele dijeliti tajne koje im omogućuju da tu moć zadrže. Ili je bar moj otac uvijek tako govorio.”

Ništa nije rekao, i dalje zureći u mene. „Znači, Barahali su odlučili živjeti od toga što kradu tajne jednim moćnicima i prodaju ih drugima.”

Bila sam dovoljno mudra da svaku reakciju zatočim u svome grlu, prolazeći kroz pola hrpe pečene tikve prelivene maslacem. Potapkala sam si usta platnenim ubrusom i s vrhunskom samokontrolom zagledala se u tri ružičasta komada pečene govedine i lepezu narezanih jabuka oprezno zaguranih na rub tanjura. Šuti. „Osjećam da bi htjela reći još nešto”, rekao je. „Mislim da nije sigurno više govoriti. Moj otac je cijelog života putovao. Nazivao se prirodoslovcem. Bilježio je svoja opažanja i, kad god je imao razloga posjetiti neki grad u kojem se nalazi neka grana obitelji Hassi Barahal, ostavio bi svoje ispisane dnevnike kod njih. S vremenom su se dnevnici našli pod krovom mojih ujaka i ujne.”

85 Crowarez

Bosnaunited „I tako si dokazala moju tvrdnju.” Posegnuo je preko stola, uzeo komad jabuke s mog tanjura i pojeo ga. „Onima koji šute ne može se ukrasti tajne pa ih zatim prodati na otvorenom tržištu ili njihovim neprijateljima.”

Osjetila sam kako mi se obrazi rumene od bijesa. „Moj otac se nije time bavio. Prirodoslovci nastoje razumjeti svijet. Neki učenjaci čuvaju ono što su otkrili kao što zmajevi navodno čuvaju zlato i dragulje. Drugi dijele kako bi mnogi od njih naučili.” „S kojom svrhom?” „S kojom svrhom se kuće bave hladnom magijom?”

Dohvatio je još jedan komad jabuke i zastao, držeći jabuku kao učiteljski štapić da naglasi svoje riječi. „Prije dizanja kuća, seljaci i obrtnici bili su izloženi mušicama kneževa i grofova koji su se neprestano međusobno borili.” „To kuće i moraju govoriti, zar ne? Ne vidim po čemu su toliko različite od kneževa. Samo se služe drugačijim oružjem da zadrže moć.” „Tako govore radikali koji žele srušiti skladan poredak stvari.” Pojeo je komad jabuke, uzeo žlicu i bacio se na moje ostatke pečene tikve. „Ali radikali su opasni i stvaraju nevolje.” „Kao što je uništavanje zrakoplova?”

Nije ni trepnuo. „Mi na sjeveru već generacijama živimo u miru zbog stabilnosti koju pružaju magijske kuće. Što trolovi koji su dovezli taj brod znaju o našoj zemlji? Nazivaju nas štakorima! Žive daleko preko zapadnog oceana. Miješaju se u nešto što ne razumiju.”

Narezala sam govedinu na komadiće i gurnula tanjur za širinu dlana prema sredini stola. Kao i moj otac, zanimalo me ljudsko ponašanje. „Što to trolovi ne razumiju? Da se kuće protive inovaciji i industriji?” „Zar misle da tehnologija sagorijevanja neće privući pažnju nevidljivih dvora ako se njeno korištenje raširi? Da zračni brodovi neće izgledati kao prijetnja ako se pokuša pokrenuti ekspedicija preko leda?” Dvokrakom vilicom nabio je komad mesa i pojeo ga, pa još jedan, i još jedan. Toliko sam se zanijela promatrajući ga kako jede s mog tanjura, očito posve nesvjestan da to radi, da su njegove sljedeće riječi proletjele kraj mene kao oblaci izvan dohvata. „Zar su takve naivne neznalice da vjeruju kako nevidljivi dvorovi neće uzvratiti, kao što su i nekad znali, i to tako da će mnogo više ljudi patiti? To će biti mnogo gore nego bilo kakva dobrobit od tih njihovih lukavih igračaka.” „Ti vjeruješ da nevidljivi dvorovi postoje”, dahnula sam dok je on nabadao još mesa. Sjedila sam zapanjena dok je on pojeo skoro sve meso prije nego što sam skupila dah da progovorim. „Kako možemo biti sigurni kad ni jedan čovjek ni trol nikad nije vidio dvorove?” Spustio je vilicu. „Ja ne vjerujem u nevidljive dvorove, Catherine, kao što ne vjerujem u sunce. Kao i svijet duhova, dvorovi postoje vjerovao ja u njih ili ne vjerovao. Zar nije čudno kako nova moda ignorira istinu ili tvrdi da je nešto drugo? Kako možeš ne vjerovati u dvorove kad se voziš u kočiji u koju su upregnuti stvorovi u obliku konja koji nisu zamijenjeni od Adurnama. Da su to obični konji, već bi odavno posustali i izdahnuli. Tebi možda moji kočijaš i sluga izgledaju kao ljudi, ali nisu.” „Oh”, rekla sam i uhvatila posljednji komad mesa. I ja znam čuvati tajne! „Ne vjeruješ mi!” rekao je trijumfalno. Snishodljivo. Dograbio je posljednju krišku jabuke. „Ali ipak je istina. Zašto je tvoj otac prirodoslovac odbio prihvatiti postojanje nevidljivih dvorova?” „Nije ih osporavao. Samo nije imao dokaza. Konačno, oni su nevidljivi. U svojim je dnevnicima zapisao stotine seoskih priča o svijetu duhova i dvorovima. Ali priče same po sebi nisu dokaz.” „Divlji Lov nije priča. One s previše moći, ili previše znatiželje, ulove i istrijebe. Kao što mi lovimo i trijebimo štetočine i miševe i kukce u svojim kućama. Gdje je sad tvoj otac, Catherine?”

Spustila sam pribor za jelo i ugrizla se za usnicu. Oči su me pekle.

86

Crowarez

Bosnaunited Pogledao je svoju vilicu. Moj tanjur. Mene. Kao da se zarumenio. Spustio, je vilicu, odgurnuo stolac i skočio na noge. „Predugo smo ostali.” Prišao je kredencu i pozvonio.

Vrata su se otvorila i u prostoriju je ušao neki postariji čovjek savršeno uredne odjeće, zapanjujuće blistavih cipela, kovrčave crne kose u pletenicama, kravate vezane u profinjen čvor. „Magister, kako vam možemo poslužiti?” Glas mu je bio skladan kao i pojava.

Andevai se opustio i pozdravio ga kimanjem glave. „Čista odjeća za mene i moju ženu, maester. Nešto pristojnije za nju, molim vas.” „Ovo je krojeno po mjeri”, ubacila sam se. „Druga odjeća možda ne bude tako udobna za putovanje.” „Ah. Da. Pa, onda, dajte joj krznom podstavljene čizme, i ogrtač i rukavice, i vunenu podjaknu. I trebat će joj krzna za kočiju. Grijane cigle.” „Rado bih se oprala”, rekla sam pomalo očajno, osjećajući prljavštinu na sebi. „Donijet će vam zdjelu zagrijane vode i ručnike, maestra”, reče čovjek. „Da možete bar oprati lice i ruke.” „Za drugo neće biti vremena”, reče Andevai. „Požurite.” „I košaru hrane da je ponesemo u kočiju”, doviknula sam dok su se vrata zatvarala.

Natrpala sam si još hrane na tanjur. Bilo je lakše jesti nego razmišljati o mojim roditeljima. Ili o Divljem Lovu. Je li Divlji Lov ubio moje roditelje jer su doznali nešto što nisu smjeli? Ali ne: to je nemoguće. Nisu umrli u Noći duša.

Andevai je stao kraj prozora, hladan i ohol kao da nikad nismo ni riječ progovorili, kao da nije jeo s mog tanjura, nehajno kao što sam ja znala krasti s Beeinog. Slutila sam da nije bio ni svjestan da jede, da je to učinio ne razmišljajući.

Da mu je neugodno.

Nemoguće.

Navalila sam na hranu, svjesna da nemam puno vremena da se natrpam koliko ide. On više nije progovorio ni riječi. Starac se vratio, a Andevai je otišao s njime a pošto sam ja otišla do toaleta, neka mlada žena plameno crvene kose i vrlo blijede kože ušla je sa četkom i krpom da očisti moju odjeću koliko se može dok sam ja prala lice, ruke i konačno noge u blaženo toploj vodi. Čizme, ogrtač, rukavice: sve je stiglo, vrhunske kvalitete, sjajnog kroja, u stilu kakav se vidi u izlozima krojača koje si Barahali nikad nisu mogli priuštiti. U svratištima kuća očito su takvu skupu odjeću držali na zalihi, da se mijenja kao konji, jer se Andevai vratio u veličanstvenoj, narančasto-smeđoj prugastoj jakni, hlačama boje okre i s kravatom vezanom u tako skroman čvor da sam smjesta znala da se nalazim pred iznimnim ukusom i bogatstvom, kakvima smo se Bee i ja i djevojčice mogle samo diviti na stranicama Almanaha dok si kod kuće šijemo haljine po lanjskim krojevima ili prepravljamo odbačenu odjeću koju smo kupile na tržnici. Jedini komad odjeće koji smo mi djevojke imale a koji nam je krojačica sašila po mjeri bila je jahaća odjeća: široke hlače pod rasječenom suknjom za jahanje, košulja i jakna krojene za lako kretanje za slučaj da neka članica obitelji Barahal mora istovremeno jahati i mačevati se. S nelagodom sam si zagladila odjeću.

Namrštio se – ili prije trznuo – i pokazao prema vratima.

Kočija nas je čekala u dvorištu. Pahulje snijega kovitlale su se zrakom; svjetlo je postalo staklasto, kao da su neki bestjelesni sluge užurbano uglačali donju stranu oblaka kako bi bolje istaknuli veličanstvenu pojavu moga supruga. „Što je?” upitao je s tragom nelagode kad je shvatio da ga promatram. Usne su mu bile vrlo

87 Crowarez

Bosnaunited lijepog oblika.

Uhvatila me nagla, neugodna i skoro nesavladiva potreba da ga poljubim. Samo kratak dodir, ništa više, samo da vidim kakvog su mu usne okusa.

Skoro. Onda sam se sjetila kako sam dospjela dovde. „Samo razmišljam o tome kako je tikva bila ukusna”, rekla sam napetim glasom, osjećajući kako rumenim sve do korijena kose dok sam skretala pogled.

Opet muškog izgleda, sluga je spustio stepenice i otvorio vrata a onda se odmaknuo. Njen tamni pogled načas se susreo s mojim. Kod konja, kočijaš mi je uhvatio pogled i upitno podigao obrvu ali ništa nije rekao.

Drhtavom rukom stežući štap popela sam se u kočiju, očišćenu i pometenu, s gomilom krzna na jednoj klupi i prekrivenom košarom postavljenom uz druga vrata, ona koja nismo otvarali. U napadaju pobune, ispružila sam ruku da probam okrenuti kvaku. Povukla sam ruku kad se kočija zaljuljala od Andevaijeve težine dok se penjao unutra.

Vrata su zatvorena. Kočijaš je povikao upozorenje. Iskotrljali smo se iz dvorišta i skrenuli na cestu prema istoku. Na gradskim zidinama lepršali su barjaci s tri konjske glave u obliku zvijezde, znak kneževa Cantiaci koji su vladali ovim krajem.

Nisam ga gledala. Samo sam to mogla.

Kotrljali smo se prema istoku ostatak dana, zastajući samo kod rampi za cestarinu. Prošli smo kraj raširenog grada Cantiacoruma i mnogo poslije kraj čvrstih zidova Rutupiae. Spustili smo se u veliku dolinu rijeke Rhenus, prelazeći vodu mostovima ili skelama. Dok nas je noć okruživala, nastavili smo dalje, prolazeći kraj sela osvijetljenih stražarskim lampama kraj drhtavih noćnih čuvara. Andevai nije govorio; nisam ni ja. Ne pretjerano kasno, iako je bilo teško procijeniti zbog oblaka, stigli smo do još jednog svratišta kuća, a dočekala nas je, kao i uvijek, savršena posluga usprkos kasnom satu. Uveli su me u sobu s krevetom i, skinuvši čizme, bacila sam se preko njega s mačem utvarom kraj sebe i spavala do zore.

Doista, iznenadilo me što je svjetlo kad me neka postarija žena probudila i pokazala mi gdje se mogu oprati. Objasnila je da nema vremena za kupanje dok mi je ljubazno pomagala da popravim i iščetkam odjeću; zatim se divila mojoj kosi dok ju je četkala i pomagala mi da je opet pričvrstim.

Sramežljiva djevojka donijela je pladanj pun prženih jaja, slanine, svježe pečenog kruha i ukusnih krušaka.

Kad sam pojela, izašla sam u dvorište gdje je Andevai nestrpljivo koračao kraj kočije i opustio se kad me ugledao. Sluga kimne. Kočijaš je dodirnuo obod svog šešira, nasmiješivši se očima iako mu se usne nisu ni pomakle. U zrcalu kuće Barahal izgledao je kao čovjek, isto kao i sada. Možda je i bio samo čovjek. Ili je možda bio tako moćno stvorenje prerušeno u čovjeka da ga čak ni zrcalo nije moglo razotkriti. Andevai ih je nazvao slugama dvorova. Što je značilo da su Andevai ili magisteri koji vladaju njegovom kućom toliko moćni da mogu upravljati stvorenjima čija je magija nedvojbeno jednako snažna kao i njihova.

Osjećajući svaki ugriz hladnoće, popela sam se u kočiju s udovima poput promočenih cjepanica, osim tamo gdje ih je probadalo bezbroj iglica bola nalik ubodima noževa.

Andevai se smjestio na uobičajeno mjesto u suprotnom kutu. „Zašto si me pustio spavati?” upitala sam kad je sluga zatvorio vrata.

Djelovao je iznenađen kao da sam se stvarno nagnula i poljubila ga. „Zar nisi bila umorna?

Uostalom, imao sam neke – neophodne obveze – koje sam morao razriješiti.”

Stepenice su podignute; kočija se pomaknula kad je sluga skočio straga. Pridržala sam se dok su kotači prelazili po šljunku i drndali uz rampu; onda smo stigli na cestu, upornu cestu, i krenuli

88

Crowarez

Bosnaunited prema istoku u rađanje dana. „Još malo pa smo kod kuće”, dodao je, premda je bilo teško reći jesu li riječi izgovorene s radošću ili nemirom.

U maglovitom svjetlu zore, ostavio je prozor otvoren. Skutrila sam se u toplim krznima i zurila van, u pejzaž pun smreka ili borova i povremeno gajem breza ili drva za ogrjev, hrasta i bukve na zaštićenim južnim obroncima. Šuma se otvorila u pašnjake a u daljini se vidjelo selo okruglih kuća postavljenih u preciznom krugu. Tu i tamo, stada koza ili ovaca tražila su ostatke ljetne trave.

Izmaglica je isparila; nebo je bilo čisto, zimski plavo, boje Brennanovih očiju. Što se dogodilo s Chartji i Godwikom i Brennanom i Kehinde? Kad stignu u Adurnam, hoće li pogoditi istinu o tome tko je uništio zračni brod?

Prošli smo kraj još sela. Svako je polje bilo preorano protiv zimskog mraza. U voćnjacima, debla omotana slamom dizala su koščate ruke.

On je promatrao pejzaž, a ja sam postrance promatrala njega. Podšišao si je bradu i brkove.

Bilo je to remek-djelo suptilnosti, naglašavajući snažnu liniju njegove vilice. Zar nije imao slugu koji bi mu pomagao oko odjeće i toalete? Pokušala sam zamisliti kočijaša kako vitla brijačem i škarama i nisam uspjela, pa sam zaključila da među osobljem svratišta sigurno ima ljudi specijaliziranih za uslugu uređivanja mladića kao što je Andevai. Ali zašto ne bi putovao s vlastitim slugom? Za kuću bi to bio beznačajan trošak; imali su cijele obitelji, klanove i sela na raspolaganju, ono što je Brennan po zakonu nazivao obvezom koja se mogla neprekinuto nastavljati kroz generacije i generacije, bez ikakve nade za promjenom. Ja sam zapravo imala sreće. Kad su mi otac i majka umrli, po zakonu, klan Hassi Barahal mogao je sa mnom učiniti što god je htio, ali Kena'ani previše cijene svoju djecu da ih prodaju drugima.

Ujak i ujna nisu imali izbora. Njihov jad bio je stvaran. Zato sam se morala zapitati: zašto? Što su to dugovali kući Četiri mjeseca, i zašto bi jedna magijska kuća htjela kćer klana Hassi Barahal?

Znaju li Hassi Barahali neku tajnu koja bi mogla naškoditi magovima, pa su me uzeli kako bi moju obitelj natjerali na šutnju, kao nesvjesnu taokinju?

To naprosto nije imalo smisla.

Andevai se uhvatio za rub prozora i napeo se zureći van. Što on to vidi što je meni skriveno?

Požnjevena polja koja se pružaju u bjelinu. Dvostruka ograda, vanjska palisada koja ograđuje vrtove i štale i šupe, i unutarnja ograda visine čovjeka koja okružuje okruglo selo kružnih kuća. Padina ograđena za ispašu s potokom koji blista na jednoj strani. Jezerce prekriveno ranim, tankim ledom, krhkim kao rastopljeni šećer. Gaj crnog bora s jednim visokim stablom u sredini.

Neki čovjek, ukočen i spor od starosti, vodio je vola prema selu. Andevai je dugo promatrao, nagnuvši se van da mu kuće ostanu na vidiku dok smo se koturali prema istoku. Kad se konačno vratio na sjedalo, pokrio si je oči rukom.

Jesam li ja to vidjela suzu? Ili je to samo bio bljesak svjetla?

89 Crowarez

Bosnaunited

15

Nakon nekog vremena spustio je ruku i zatvorio prozor ostavljajući nas u polumraku koji je nakon toliko dana odisao našim znojem.

Počela sam drhtati usprkos krznima. „Htjela – htjela sam te pitati trebam li nešto znati.

Odgovarajuće pozdrave? Riječi ili pokrete koje ne smijem koristiti?” „Čini što ti kažem, i ne govori. Moraš naučiti puno previše toga da bi sad počela. Bit će vremena poslije.” „Poslije čega?” „Moramo se pročistiti da uđemo na imanje. Onda će te odvesti pred glavu kuće Četiri mjeseca, i prihvatiti u kuću.” „Je li to neki vrlo moćan magister?”

Ton mu je postao oštriji. „Naravno da jest. I još nešto, Catherine, nastoj ne zvučati budalasto.

Samo šuti. Nemoj me osramotiti –” Prekinuo se. Nakon stanke, dovršio je: „Nemoj osramotiti svoj narod.”

Kočija je usporila dok smo skretali s glavne ceste na šljunčani puteljak koji je krčkao pod kopitima i kotačima. Moj je puls prestigao lagani korak konja. Pitala sam se je li moguće onesvijestiti se od straha kao što tvrde priče iz almanaha i na pozornici. Moram to izdržati, kao što je moj otac izdržao ratove i pisao o svojoj mržnji za sve što je običnim ljudima život pretvaralo u muku. Moram izdržati jer moram. To je sve. Mora se. Već je gotovo.

Kočija je stala. Andevai je duboko udahnuo. Vrata su se otvorila, stepenica spustila. Izašao je.

Dok sam se spremala krenuti za njim, mahnuo je rukom kao sjekirom. „Zabranjeno je unositi hladni čelik u stražarnicu. Ostavi ga u kočiji.”

Mač mi se već činio kao dio mene. Nisam ga htjela ostaviti, ali kad se Andevai namrštio, znala sam da nemam izbora. Bez mača sam ga slijedila na široki prilaz od izgrabljanog šljunka pred masivnim bijelim kamenim vratnicama s četiri luka. Svaki je prolaz ispod luka imao isto tako masivna željezom okovana vrata, a iznad svakog luka bila je isklesana jedna mjesečeva mijena.

Zidovi su se pružali na obje strane dokle je oko sezalo, toliko visoki da na drugoj strani nisam vidjela ništa osim vrhova drveća. S naše desne strane, ugrađena u zid, stajala je prostrana zgrada stražarnice. Njezini su zidovi bili ukrašeni sjajnim geometrijskim crtama i motivima. Bila je od ceste odvojena niskim vrtnim zidom iza kojeg je ležao osušeni vrt ovalnog oblika s obrezanim zimzelenim grmljem, usamljenim kamenim stupom visine čovjeka, i otmjenom višekatnom fontanom. Voda se spuštala niz tu kamenu izraslinu i pljuskala u dva bazenčića u obliku polovica dinje. Na rubu vodoskoka ležalo je nekoliko zdjela.

Andevai je stao kod vrata, ispruženih ruku s dlanovima prema gore. Kopirala sam njegove kretnje dok su mi suze mutile pogled.

Dva čovjeka u livrejama sluge dotrčala su s puteljka kraj kuće da zauzmu položaje u vrtu.

Vrata stražarnice su se otvorila. Četiri žene u papučama požurile su niz stepenice i stale s obje strane ciglenog puta koji je zaobilaznim putem vodio do četvrtastog predvorja. Dva mladića odjevena u modernu odjeću su izašla, hihoćući i gurkajući se. Nisam vidjela Andevaijevo lice, ali držanje mu je postalo ukočenije i činilo se da mu se disanje ubrzalo. Dok su ljudi zauzimali položaje s obje strane stepenica, počeli su se ritmički dozivati. Drugi su prihvatili to zapijevanje i počeli

90

Crowarez

Bosnaunited pljeskati i pjevati. Uši su mi gorjele.

Kao da ju je pjesma prizvala, neka je žena izašla iz unutrašnjosti i stala na pragu. Bila je visoka i čvrsta, starija od moje ujne ali ne starica, odjevena u dugu halju od crne tkanine s bijelim šarama. Ten joj je bio svjetliji od njegovog, smeđa koža posipana pjegicama, a kosa svezana u šal koji se povukao unatrag taman toliko da se vidi čvrsto skovrčana tamnocrvena kosa. Podigla je obje ruke kao da daje dopuštenje.

Krotko sam ga slijedila kroz vratnice. Stali smo kod fontane gdje je Andevai uzeo zdjelicu, umočio je u vodu i prišao zakržljalom, olistalom drvetu ukrašenom amuletima, vrpcama i hamajlijama. Izlio je vodu u podnožju stabla. Ja sam posegnula za zdjelom, a netko se nasmijao.

Okrenuo se, vidio me, a oči su mu se raširile dok je užurbano, panično pokazivao jednom rukom.

Tupo sam zurila u njega dok je među okupljenima strujalo šaptanje od kojeg je ritam pjesme posrnuo. Pokazao je rukom.

Oh! Nogom sam pokazala prema drugom bazenčiću da vidim trebam li umjesto toga koristiti njega, a nekoliko glasova prigušilo je povike, a Andevai je problijedio jer sam očito počinila neku užasnu, nenamjernu uvredu. Zažmirila sam, želeći da mogu samo nestati kao junaci i junakinje iz priča.

Zar ne mogu? Ne baš nestati, ali sakriti se, čak i pred hladnim magovima. To me shvaćanje pogodilo tako snažno da sam zinula i udahnula dovoljno hrabrosti da otvorim oči i pogledom zatražim da nekako smisli kako će mi reći što da radim. Bradom je pokazao drugi bazenčić, pa sam kleknula kraj njegova ruba, stalno gledajući Andevaija i njegove napore da riješi moje neznanje ne otvarajući usta i ne pokazujući stvari tako da izgleda smiješno koliko se dosad već sigurno i osjeća.

Svi su buljili, ali ja sam znala da im ne smijem uzvratiti pogled. Čistom snagom volje natjerala sam se da zagrabim zdjelicom iz drugog bazenčića, napunim je i odlučno odem do drveta. Ispraznila sam zdjelicu nešto nespretnije nego što sam se nadala na tlo. Na hladnom tlu, voda se smrznula u čipku mraza.

Pokretom mi je pokazao da ga slijedim dok je išao prema ulazu u stražarnicu. Kleknuo je na najnižu kamenu stepenicu. Pjesma je prestala. Ljudi su nas promatrali sa strpljenjem lešinara. Sad ih je bilo još više, jer su stigli s polja ili iz kuće ili krila za sluge. „Magister”, rekao je. „Vraćam se tebi.” „Pozdravljen na povratku kući.” Žena je napravila pokret, a jedan od slugu ponudio mu je zdjelu vode. Ispio je i vratio zdjelu.

Nezgrapno sam kleknula kraj njega. Kad sam zaustila da izgovorim pozdrav, ništa se nije čulo, čak ni škripanje. Proučavala me bez pokreta i riječi, pogleda neshvatljivog kao led. Ruke su mi se ohladile a lice zažarilo. Samo da ova agonija brzo prođe!

Iza mene, netko je zahihotao.

Ljutnja joj je natmurila lice, a zvuk je prestao. Sluga mi je ponudio zdjelu vode, ali ja sam toliko drhtala da su se kapi prelijevale preko ruba. Jedva sam uspjela srknuti gutljaj i vratiti zdjelu prije nego što sve prolijem. Premda nitko nije govorio, i znatiželju i prezir osjećala sam kao da su izgovoreni. Andevai me nije gledao. Činilo mi se da se zarumenio, zacijelo ponižen mojom nespretnošću.

Okrenula nam je leđa. Andevai je ustao. I ja sam ustala, napola se spotaknuvši na stepenicu.

Za njom smo ušli u prostrano predvorje, gdje je Andevai skinuo čizme a ja sam slijedila njegov primjer. Ušli smo u dugačku prostoriju čiji su zidovi bili oslikani prizorima nepoznatog pejzaža sa širokom rijekom, mnoštvom egzotičnih ptica i neobičnog drveća. Klupe su bile poredane uza zidove.

Stolac izrezbaren od samo jednog komada drveta stajao je na podignutom podu s druge strane prostorije. Sluge su uzele moj ogrtač, kaput i rukavice. Žena je sjela na stolac okrenuvši se prema

91

Crowarez

Bosnaunited nama. Andevai je sjeo na platneni prostirač a ja sam se nezgrapno spustila na drugi prostirač pokraj njega. Nije mi ponudio ni ohrabrujući osmijeh ni pogled razumijevanja. Pognuo je glavu i zurio u svoje sklopljene ruke. Čim se prostorija ispraznila, a vrata zatvorila, žena je progovorila. „Nisam je htjela osramotiti pred strancima, pa nisam ništa rekla. Zbog nje, ako ne već zbog sebe, mogao si je bolje pripremiti, Andevai.” „Imali smo neočekivanih nevolja na cesti”, rekao je svojim rukama, ukočenog izraza lica. „Ah to ništa ne znači, magister. Imaš pravo. Nisam razmišljao.” „Sad mora isto tako izaći pred mansu. Neka bude.” „Vidio sam kako Suma i Curthi čekaju kao ose koje me žele ubosti.” „Ružno ponašanje hijene nije isprika za čovjeka.” „Imaš pravo. Njihovo ponašanje ne opravdava moje.” „Preživi današnji dan, a ja ću poslati svoje žene da joj služe i pomognu joj.” „Zahvaljujem ti na tome, magister.”

Zagunđala je. „Andevai, ne zaboravi da ne odgovaraš meni nego mansi. A on je očekivao da ćeš se vratiti prije dva dana. Ne smijemo više razgovarati.” Pljesnula je rukama.

Vrata su se otvorila i ušli su sluge s pladnjevima. Na jednom su bili zdjela i vrč za pranje. Na drugom je bila posuda bijele kaše prelivene medom i nekoliko zdjelica i žličica. Usta su mi se ispunila slinom. Čula sam neko mrmljanje i okrenula se; ljudi su se nagurali na vrata i virkali unutra: ona dva moderno odjevena mladića gurkala su se kao da očekuju dobru zabavu. Neka ljupka mlada žena u vrlo bogatoj odjeći zurila je u Andevaija, ali nisam mogla prosuditi divi li mu se ili ga prezire: pogled ljubavi može nalikovati na snagu prezira, kao što kaže pjesnik. U svakom slučaju, on nije ni jednom pogledao prema njoj.

Nakon što smo oprali ruke, žena je desnom rukom sipala kašu i ponudila mu zdjelicu, a drugu meni. Naravno da sam posegnula rukom kojom mačujem. Odjeknuo je muški smijeh. Andevai je stisnuo usne. U očima mu je zaiskrila neka emocija. Povukla sam lijevu ruku kao da me netko pljesnuo po njoj.

Usnica stisnutih od ljutnje, glavom je pokazala na vrata. Smjesta su se zatvorila i opet smo ostali sami. Sa znakovitim pogledom, ponudila mi je zdjelicu desnom rukom i sad sam je prihvatila svojom desnicom, premda sam se pitala usudim li se jesti pod njenim pogledom. Ali kad je i ona uzela zdjelicu, znala sam da se neću usuditi odbiti jesti, ne kad i ona jede.

Magister je položila zdjelicu na desno bedro i počela jesti, kao i Andevai. Naravno, htjela sam jesti lijevom rukom, ali umjesto toga položila sam zdjelicu na pregib desnog koljena i, moleći se svim bogovima poznatim u drevno doba Kena'ana, zagrabila sam i počela jesti a zdjelica mi nije pala s noge. Tako mi je laknulo kad sam završila da sam osjetila suze u očima i zatreptala da ih prigušim.

Kad smo završili, ženini sluge sve su očistili i odnijeli. Vrata su opet otvorena da pripuste cijelu gomilu otmjeno odjevenih muškaraca i žena. Mladići su šaputali dok su pogledavali Andevaija s osmjesima oštrim poput čelika. „ A sad”, reče magister, „morate se okupati brže nego što bih voljela da sve bude kako treba.” „To je uobičajeno za Vaija”, rekao je jedan od mladića, „on je naviknut na prljavštinu.” Ostali su zahihotali.

Podigla je glas. „Nova godina nam je blizu. Moramo zatvoriti škure pred svetom plimom.” Taj je komentar prekinuo hihotanje.

Kad je Andevai ustao, i ja sam ustala, a pod ruke su me uhvatile dvije zdravo punašne žene slične kao da su u rodu. Povele su me kroz zbunjujući labirint hodnika – u ovoj kući ništa nije u

92

Crowarez

Bosnaunited ravnoj crti! – u prostoriju kojoj je polovicu zauzimao popločani bazen iz kojeg se pušila toplina. Sa stropa je visio zastor. Bazen se pružao i iza njega. Čula sam s druge strane razgovor muškaraca. „Oduvijek ga je voljela, kao što voli i one svoje pse. Vjerni ljubimci, ha?”

Nasmijali su se, ali ušutjeli kad je netko drugi ušao, možda Andevai. „Maestra”, rekla je jedna od mojih pratilja tiho. „Vaša odjeća?” „Ja – ja – trebam se okupati? Ne znam –?” „Zar vam mladi magister nije rekao –?” odvratila je mršteći se.

Druga je odgovorila: „Vjerojatno nije znao da to treba reći, je li tako? On jedva i sebe poznaje.

Duh ima čudne navade, je li tako? Tako snažno piće u tako neodgovarajućoj posudi.” „Samo je neizobražen, Brigida. Evo, maestra. Da biste prošli kroz čuvane vratnice morate se pročistiti. Za vas je dovoljno da se uronite. Kad vas mansa i formalno prihvati bit će drugih obreda i poduke o odgovarajućim ritualima.”

Moji preci imali su sličan obred. Skidanje i uranjanje u zagrijanu kupku sam mogla podnijeti.

Raskopčala sam jaknu dok su mi one skidale jahaću suknju. „Možemo vam donijeti novu odjeću, nešto... pristojnije, maestra.” „Radije bih zadržala –” „Da”, složile su se kao da ništa drugo nisu ni očekivale od strankinje poput mene. Kad sam se skinula do kraja, premjerile su me kao što bi premjerile kobilu za parenje. „I kosa, maestra.”

Raspustila sam je. „Ah! Ah!” povikale su kad mi je kosa pala oko ramena, a s druge strane zastora nastala je tišina, glasovi su stali, uši se naćulile. „Kakva divna kosa, maestra! Prava divota!” Njihovi glasovi odjekivali su među kamenjem. Zapitala sam se govore li tako glasno da bi muškarci s druge strane sigurno čuli njihove pohvale.

Samo je zastor razdvajao ovu i onu stranu. Osjećala sam se ranjivo. Kako bi lako bilo nekome probiti se kroz zastor i pogurati se na ovu stranu. Dotaknula sam vodu nožnim prstom, razmišljajući da bih se mogla sakriti u bazenu. Bio je blaženo topao! „Ne, maestra! Ovdje su vam četka i sapun. Prvo se očistite.”

Uronila sam četku u vjedro vruće vode i trljala dok nisu bile zadovoljne. „Maestra! Narukvica! I medaljon. Morate ući bez ičega.”

Skinula sam oboje. „Je li narukvica dar od majke?” „Ne.” Nisam im namjeravala reći da su mi od majke ostale samo dvije stvari: jedno, upozorenje koje mi je dala i koje mi je ostalo zauvijek u glavi; i drugo, sjećanje ne na njeno lice već na snažnu ruku koja me nosi, a tijelo joj miriše na znoj i čelik. Ušla sam u vodu po stepenicama, do koljena, do bokova, do grudi. Voda je pljuskala oko mene, potaknuta sličnim silaskom s druge strane zastora, i pomislila sam, to on ulazi u bazen gol kao i ja, i uronila sam da me voda proguta jer je to bilo lakše nego razmišljati o njegovom tijelu.

Kao svi čisti elementi i kao zrcala, voda je vodič do svijeta duhova koji leži isprepleten s našim. Ono što je u svijetu duhova ne možemo vidjeti; nemamo takvu sposobnost vida. Neki mogu posegnuti u svijet duhova i iz njega izvući niti njegove suštine. Na taj način kovači barataju vatrom, lončari zemljom, bardovi i djeliw zrakom koji daje dah za pjesme i priče. Što se tiče hladnih magova, nitko izvan kuća ne razumije izvor njihove moći. On postoji kao što postoje i velike plohe leda koje pokrivaju sjeverni kraj Hibernije; prekrivaju zemlje sjeverno od Baltičkog ledenog mora; prekrivaju

93 Crowarez

Bosnaunited Helvitske Alpe. Pružaju se, kako je pretpostavila Kehinde u svratištu, preko sjevernog pola svijeta i spajaju se s drugom prostranom ledenom površinom sjeverno od kontinenta iza zapadnog oceana, kontinenta koji je izrodio trolove umjesto ljudi. Kako bi moj otac rado razgovarao s Godwikom, koji je također vidio lice Leda!

Blistavo lice, maskirano i neljubazno. Hladno sunce koje blješti na ledu, zasljepljuje. Oštar smrtonosni glas govori: Trebamo novo oružje za rat. Dvorjana koji može hodati između zemalja.

Izronila sam hvatajući dah, a srce mi je udaralo kao da sam se probudila iz noćne more ispletene od sjećanja i strahova. „I opet”, doviknule su žene.

Iza zastora čula sam pljusak kad je Andevai izronio, a njegovi su mu pratitelji doviknuli kao i meni: „I opet.”

Udahnuvši, spustila sam se pod površinu otvorenih očiju.

Vračevi lijevaju vodu na ravnu površinu i u njoj vide istinu.

Vidjela sam Bee kako na svojim kratkim nogama hoda nekom nepoznatom ulicom u žurbi, bijesna i uplakana, dok joj se usne kreću i izgovaraju ljutite riječi. Vikala je na nekoga, ali zapravo se nije radilo o ulici, radilo se o kanalu užurbanog svjetla a ona je nesvjesno krenula prema raljama zlatnog zmaja čija vatra je potekla poput vode da je uništi.

Ispljuskala sam na površinu ali zrak se činio mirnim i ljepljivim kao da i nije zrak. Kao kroz dugačak tunel koji odjekuje, čula sam ženske glasove kako govore, jako daleko: „Jadna Esi se jako razočarala. Samo je o tome govorila ove godine, kako će se zaručiti s Andevaijem. Nikad ne bi prihvatila da bude druga žena uz strankinju kao što je ova, pa se pitam zašto mansa nije ovu uzeo kao treću ženu i pustio Esi da se uda za svog mladića? To bi riješilo problem.” „Zabranjeno je ugovorom, bar sam tako čula. Da djevojka ne može biti druga žena. Mislim da se po Kena'anskom običaju jedan muškarac može oženiti samo jednom ženom.” „To ne može biti istina!” „Govori se da se kena'anske žene mogu vjenčati s više od jednog muškarca ako tako žele.

Kako bi ti se to svidjelo, ha?”

Njihov smijeh zalio me kao val. „Možda kad sam bila mlada! Ali za Esi je dobro što joj nisu dopustili da se uda za Andevaija.

Mladost je lijepa, ali mladost blijedi. Njegovo porijeklo, njegovo pleme, to će ga uvijek povlačiti dolje.

Sss! Što misliš, zašto su njega poslali da ispuni ugovor? Ako iz vezanja ispadne nešto loše, bolje da to padne na njega nego na nekog vrijednog.” „Možda. Možda i ne. Visoki magisteri ne govore puno, ali znaš da se šapuće da Andevai ima hladniji domet nego što se vidjelo već tri generacije. Možda su mislili da je on jedini dovoljno jak. Zar je ona još pod vodom?”

Još sam bila pod vodom, mašući rukama prema gore, ali nisam uspjela proći kroz blještavu površinu. Pluća su mi se ispraznila. Nije bilo poda o koji bih se mogla oduprijeti, ničeg pod nogama, samo ponor crne vode kao budućnost u koju tonem.

Utapanje. Šest mi je godina i voda se sklapa nad mojom glavom a snažna ruka moje majke klizi iz moje dok je otima bijesna struja. Koliko god grebem po nahrupjeloj tekućini, ništa mi ne pomaže. Moram otvoriti usta da udahnem zrak, ali udišem samo vodu koja mi puni pluća i povlači me u dubine.

Duhovi koji su čuvali kuću nisu me htjeli. Odvlačili su me u najgoru uspomenu, onu koju sam

94

Crowarez

Bosnaunited se toliko trudila blokirati.

Utapamo se u rijeci Rhenus, a ja sam izgubila i tatu i mamu. „Kćeri”, govori neki muški glas užurbano. Njegove snažne ruke guraju me gore.

Probila sam površinu, dahćući i kašljući, i stajala sam u popločanom bazenu, voda mi je dosizala samo do ramena i drhtala sam se u raljama sjećanja, zaslijepljena suzama. „Još jednom”, rekle su.

Bojala sam se.

Nakon toga sam se uvijek bojala duboke vode, što je sramotno za Kane'anku.

Ali nisam imala izbora.

Pretvarala sam se da mi je majčina narukvica na zapešću i daje mi hrabrost moje majke.

Pretvarala sam se da me tata čeka s pričama i veselim osmijehom. On nikad nikome ne bi dopustio da me povrijedi. Snažno sam, silno udahnula i spustila se pod vodu.

I opet izašla dok mi je voda curila niz lice. Ogledala sam se oko sebe, bojeći se da je bilo prejednostavno, da sam se doista utopila i vratila se kao refaim u kamenom grobu.

Nije baš vjerojatno da san mrtvih prekidaju muškarci pjevajući proste pjesme o muškoj anatomiji i seksualnim sposobnostima odnosno njihovom nedostatku kakve sam čula iza zastora koji razdvaja život i smrti ili, bar ovog časa, ženu i muškarca. Topla me voda zagrijala ali srce mi je drhtalo dok sam kapala po kamenu. Ali na kraju krajeva, sjećanja te ne mogu ubiti. Moje pratilje grubo su me osušile ručnicima, ali moja gusta kosa ostala je vlažna. Mora ju se raščešljati mokru, što nije nimalo lako, premda su one izgleda rado petljale po mojoj kosi dok su me zatrpavale pitanjima. „Sigurno nije ni prišao bračnom krevetu dok te mansa nije prihvatio u kuću.”

Stanka prepuna značenja. Pročistila sam grlo. Kad su shvatila da ne mislim odgovoriti na taj drski komentar, nastavile su. „Je li istina da kena'anske žene smiju imati dva muža?”

Bila sam sretna što se mogu uzrujavati oko nečeg drugog, jer sam sad mogla govoriti. „Nije često, ali nije ni nepoznato. Ako je neka važna žena glava trgovačke kuće u stranom gradu, naravno, udat će se za Kena'anca koji će veći dio godine putovati zbog trgovine. Onda može odabrati i drugog muža iz lokalne obitelji, nekoga čije će veze koristiti njenoj kući.” „Kako muškarci prihvaćaju takve stvari?” „Zašto neki ljudi to očekuju od žena ali ne i od muškaraca? To je samo još jedan način kako ljudi žive. Kao što bi moj otac rekao, ljudi stvaraju običaje u skladu sa svojom prirodom i okolišem.” „Hrabro govoriš, mladice. Savjetovala bih ti da zatvoriš usta kad upoznaš mansu.”

Ali ponašale su se prijateljski dok su mi podizale kosu i umatale je u šal u skladu s običajem kuće. Nisam čula ništa neprijateljskog u njihovim riječima, ne kao ono što je, činilo mi se, Andevai trpio s druge strane, pod udarom pjesama, smijeha i izazivačkih šala. Njegov glas uopće nisam čula. „Je li običaj da mu se pratitelji obraćaju tako okrutno?” upitala sam. „Mladići se izazivaju”, rekla je žena žutosmeđe kose. „Takvi su.”

Druga je nastavila: „Nije to ništa čudno, Fama. Nije tamo gdje mu je mjesto.” „Stvarno, Brigida, i ti i ja znamo da mu zamjeraju zato što je on dobio puno gdje oni imaju tako malo. Svejedno, ne bi mu to trebali tako zamjerati. To nam svima donosi sukobe i nevolje.” „Sss! O takvim stvarima je bolje govoriti kasnije.” Izmijenile su pogled koji je govorio o nekom zajedničkom znanju. Kuća je bila poput mora virova i skrivenih struja spremnih da me povuku na dno.

95

Crowarez

Bosnaunited Namršteno su proučavale moju putovanjem uništenu odjeću. „Trebat će ti odgovarajuća odjeća. S vremenom. S vremenom. Hodaj polako. Iskazi poštovanje. I ne govori.”

Izbacile su me na hodnik čiji su zidovi bili ispleteni motivi; kratak pogled na prostoriju s prostranim ognjištem i mnogo sjedala; u grudima me previše stiskalo da bih dobro vidjela. Jedva sam bila u stanju koračati, uzeti kaput i ogrtač i rukavice, vidjeti vrata koja su mi pokazali i izaći na oblačni dan gdje sam hodala ukočeno kao suncem uhvaćen zlostvor po vijugavom vrtnom puteljku pa preko šljunka do lake, otvorene kočije koja me čekala.

Zastala sam, zureći u nepoznate konje.

Bila su to četiri lijepa konja, odabrana po građi a ne po boji, praktični detalj koji me ohrabrio da prihvatim ruku sluge dok sam se po stepenici penjala u kola. Magister, čuvarica stražarnice, već je sjedila u sjedalu okrenutom prema četiri ulazna luka. Što se dogodilo s našom kočijom? Mojim mačem? Eruom i kočijašem koji su nas dopratili sve dovde i činilo mi se da su mi jedini saveznici. Kao i ja, bili su vezani za kuću Četiri mjeseca. Sluge će me možda žaliti, ali nemaju moći promijeniti ono što se sad događa.

Uspela sam se u kočiju i sjela nasuprot magisteru, leđima prema vratima, nastojeći disati normalno a ne dahtati. Andevai je izašao iz kuće izgledajući kao da želi što prije otići ili što prije stići ili se što prije riješiti svega ovoga, a pretpostavila sam da kasni jer je i opet bio odjeven u prekrasnu jaknu krojenu po njemu i ukrašenu tankom zlatnom ogrlicom. Skrenula sam pogled. „Magister”, rekao je iz podnožja kola – Pokretom mu je dopustila da uđe.

Ja nisam ni pitala! Još jedna ponižavajuća pogreška! Trebala bih se ponašati kao što bi se ponašao moj otac, promatrati, pamtiti tako da to sve mogu zapisati i pokušati shvatiti taj zapanjujući ritam pravila, nimalo nalik pragmatičnim običajima moga naroda. To ću zatražiti prije svega kad se usudim nešto zatražiti: bilježnice, tintu, pera. Ako budem u srcu zadržala očev duh i zamislila kako me vodi njegova ruka, moći ću se ponašati kao što se on ponašao, mirno hodati uzburkanim, olujnim putovima.

Tri sluge popela su se na stražnju klupu, bezizražajnih lica.

Izgovorena je zapovijed. Pjesma za naš prolazak. Dok smo prolazili pod jednim od lukova, nevidljive niti su se hvatale za mene, vežući mi usne i prste i koljena. Onda smo prošli kroz sjenu i pritisak je popustio. Stali smo. Čuvarica dveri je sišla, Andevai se premjestio na sjedalo preko puta mene, i sami smo nastavili dalje. Konji su prešli u laki kas širokom avenijom koja se svijala prvo oko padine a zatim oko gaja crnog bora pa oko širokog jezera punog trske. Stigli smo do kruga gdje je avenija kružila oko grubog kamenog stupa i dijelila se u pet puteva. Andevai je sišao i izlio vode iz čuture na bazu stupa. Okrenuo se i pogledao mene, i načas mi je bilo neugodno kao kad su me Fama i Brighid odmjeravale dok sam bila gola, kao da me pregledava i odlučuje hoće li ono što vidi poslužiti svrsi. Uopće nisam razumjela njegove izraze lica; bio je tako daleko od mene, a opet, zar ne mora čovjek zadržati dio sebe u tami ako želi naučiti kako ubiti?

Nestrpljivo je mahnuo rukom. Ajoj! Naravno, i ja trebam prinijeti žrtvu. Moram kopirati njega. Zar sam već zaboravila?

Lica slugu nisu se ni trznula dok sam silazila, škripala po šljunku, uzimala čuturu od njega i lijevala vodu na bazu stupa. Sigurno im izgledam kao budala!

Krenuli smo drugom cesticom i neko se vrijeme vozili kroz prostrani voćnjak. Ugledala sam radnike kako hodaju u skupinama, noseći velike snopove slame koje su slagali u podnožju mladih drveta posađenih među starijima. Nagnuo se naprijed, proučavajući radnike u skromnim šalovima i jednostavnim vunenim tunikama.

96

Crowarez

Bosnaunited „Stop!” rekao je. Smiješak je izbrisao njegovu uobičajenu masku oholosti.

Otvorio je vrata kočije i iskočio još prije nego što smo se do kraja zaustavili. Dosad su radnici već ugledali kočiju. Grabio je među drveće, a neka mlada žena požurila ga je pozdraviti. Bila je visoka i valjda lijepa, premda je to bilo teško procijeniti s ove udaljenosti. Ten joj je bio nalik njegovom, kosa omotana šalom boje gline. Zagrlili su se pa razdvojili, ali stajali su blizu jedno drugome dok su razgovarali u bujici riječi koja govori o bliskosti, mnogo vijesti koje valja razmijeniti. Drugi radnici nastavili su dalje među drveće.

Zažmirila sam.

Naravno, to nije bila Esi, tko god bila, jer su o Esi govorili kao o ženi iz najviših redova kuće, potomku onih koji su nekada davno osnovali kuću Četiri mjeseca, ili onih koji su udajom donijeli bogatstvo ili vrijedne veze, ili onih koji su rađali magistere i tako zadobili položaj.

Obična radnica kojoj mag iz kuće posveti pažnju može se nadati samo da će postati konkubina, ako žena čiji je status jedva iznad roba može dobiti makar i takvu uzvišenu titulu. Što sam očekivala? Privlačni muškarci obično nalaze ljubavnice, a koliko im je to tek lakše kad su istovremeno i moćni i bogati! Najbolje se suočiti s istinom.

Otvorila sam oči.

Odmaknula se od njega i napravila tri koraka prema meni dok je nije uhvatio za zapešće i natjerao da stane. Razmijenili su žustre riječi. Ona ga je grdila; on je osorno uzvratio; pa ipak, rastali su se s još jednim zagrljajem. Vratio se do kočije a ona je otrčala za drugim poljodjelcima.

Uspeo se jednim velikim korakom i teško se spustio nasuprot meni.

Nisam si mogla pomoći. „Tko je ona?”

Njegov me pogled pogodio s takvim bijesom da sam se trznula.

Ali nisam se dala zastrašiti. Već sam se utopila, zar ne? Već sam mrtva u svome prošlom životu. „Ako postoji neki dogovor za koji bih trebala znati, najbolje da mi odmah kažeš.”

Zurio je u voćnjak kroz koji su radnici odlazili, a pjesma se podigla dok su hodali među drvećem. Progovorio je tako tiho da se sigurno nadao kako sluge iza njega neće čuti što mora priznati. „To mi je sestra. Prije sedam godina, i ja bih hodao među tim radnicima.”

97 Crowarez

Bosnaunited

16

Doista je čudno suosjećati s nekim prema kome ne želite osjećati nikakvu simpatiju. Čudna stvar. Stali smo kod još jednog kamenog stupa i prinijeli još jednu žrtvu. Onda smo se povezli blagom padinom u ravnoj crti, ostavivši voćnjak za sobom; velika kuća, s centralnim okruglim tornjem i glavnom zgradom i dvokatnim krilom izbačenim u desno nadnijela se nad nas kao zvijer koja me želi proždrijeti. Kakve god mi riječi bile u glavi, nestale su.

Ili sam tako barem mislila. Jer onda mi je naglo izletjelo: „Bio si običan radnik? Rob zemlje?

Rob kuće Četiri mjeseca?” „Samo šuti, Catherine”, rekao je bezizražajnim glasom. „Možeš li to učiniti?”

Stisnula sam usta u tišini s okusom pepela.

Glavna zgrada kuće Četiri mjeseca bila je na svoj način palača, s okruglim prostorijama na oba kraja i glavnim dijelom koji se pružao unatrag. Kočija je stala pred velikim vanjskim stepeništem. Iz unutrašnjosti je pojurila gomila ljudi koji su se užurbano poredali za formalni pozdrav.

Postariji čovjek odjeven u bijelu halju, sa zlatnim naušnicama djelija šepavo je izašao, oslonjen na štap, govoreći nekakvim čudnim zapjevanjem. „Vratio se! Vratio se! Sa svojom je moći poslan. Sa svojom se moći vraća. Sigurno je postigao što se od njega tražilo.” Sad je pogledao mene i naravno ustuknuo kao da ga je iznenadilo ono što vidi. Šal koji je izgledao tako otmjeno na ženama iz kuće na meni je vjerojatno bio smiješan.

Krenula sam uza stepenice, ne gledajući ni lijevo ni desno, držeći glavu visoko; to je bilo sve što sam mogla. Nisam mogla gledati ljude u oči; to ovdje možda nije običaj; bojala sam se onoga što bih mogla vidjeti na njihovim licima. Do dana kad su me odveli iz obiteljske kuće, mislila sam da se ničega ne bojim.

Rukovanje kao kod radikala ili poljubac među jednakima kao što je običaj moga naroda; ovdje nije bilo ni jednog ni drugog. Mora postojati popuštanje, niži i viši, i ja u Andevaijevoj prtini ili bar u valovima nastalim njegovim prolaskom. Na vrhu stuba, prinijeli smo žrtvu ljevanicu na pragu, prošli kroz vrata i našli se pod krovom tako visokim da su među gredama letjele ptice. Desno i lijevo, kroz hodnike dovoljno široke da posluže kao sobe, sve s toplinom koja se diže iz cijevi ispod poda.

Opet lijevo, pa desno, i našla sam se u velikoj sobi kraj cijelog reda visokih lučnih prozora iznad ostakljenih vrata. Staklo je pružalo pogled na dvorište koje je završavalo željeznom ogradom, vrt zatvoren u staklo, a iza toga drveće. „Catherine”, rekao je, uhvativši mi lijevi lakat desnom rukom.

Poželjela sam da imam svoj mač dok me vodio prema zatvorenim dvostrukim vratima ojačanim vrpcama mrkog željeza. Moj otac je napisao: snaga najmoćnijih hladnih magova može se mjeriti magisterovom sposobnošću gašenja vatre i slamanja željeza.

Jedan sluga otvorio je vrata s desne strane. Andevai se odmaknuo da propusti postarijeg djelija. Onda je došao red na mene kraj njega. Grlo mi se napunilo suzama. Puls mi je čekićao u ušima kao odbjegli konj.

Mansa je stajao za stolom ispod drugog reda prozora, proučavajući papire rasute po nekakvom arhitektonskom crtežu razmotanom i opterećenom na uglovima. Nije se moglo raditi ni o kome drugome. Bio je visok i krupne građe. Nije djelovao ni staro ni mlado. Lice mu je bilo crno a oči

98 Crowarez

Bosnaunited još crnje premda mu je kratko podšišana kosa bila jako skovrčana i crvena. Možda nalikuje čuvarici dveri. Možda su rođaci, a možda uopće nisu u rodu nego samo oboje potječu od kovača i vještaca, preci su im miješana djeca afričkog juga i keltskog sjevera koja su se odavno udružila. Zajedno su se suprotstavili moći poglavica i knezova, ali nisu i sami postali velikaši, bar ne po imenu. Jer, konačno, jedini sin kneza može vladati nakon svoga oca bio dobar ili nesposoban knez, ali ako jedini sin magistera nije mag, ništa ga ne može uzdignuti na taj položaj.

Mansa je pogledao Andevaija, pa mene, a ja sam se ukočila jer mi je srce odbijalo kucati a noge kretati se. Možda su izgovorili neki formalni pozdrav, njih trojica. Nisam bila sigurna jer sam bila posve prazna.

Zatim se mansa obratio izravno meni. Glas mu je bio sasvim običan, ništa posebno i ništa čudno, osim što mi je zapovijedao. „Jesi li ti najstarija kći Hassi Barahala?” „Ja sam najstarija”, prošaptala sam, spuštenih očiju, sjećajući se ujninih riječi. „Ti si najstarija kći Hassi Barahala iz Adurnama?” ponovio je. „Ja sam najstarija.” „Ti si najstarija kći Hassi Barahala?” „Ja sam najstarija.” „Ako smijem, mansa”, rekao je djeli. „Ona ne laže, ali mene nešto muči. Ako smijem?”

Mansa kimne. „Ponavljaj ove riječi kako ih ja izgovaram”, rekao je djeli svojim zvonkim glasom. „Ja sam najstarija kći rođena u kući Hassi Barahala iz Adurnama.” „Ja sam najstarija –” kći. Htjela sam izgovoriti tu riječ ali nikakav mi zvuk nije izlazio iz usta. „Ja sam najstarija –” Hassi Barahal. Još uvijek ni glasa. „Ali ja jesam starija od Bee!” rekla sam promuklo. „Bila je još jedna?” upita djeli. „Još jedna kći obitelji Hassi Barahal u kući kad si ti odvedena?”

Lice mi se zažarilo a ruke zaledile. Jezik za zube, rekao je moj otac. Ne reci nikome, rekla je moja majka. Nemoj odati ništa što bi im dalo oružje protiv nas. „U kući je bila još jedna djevojka prave dobi?” upitao je mansa.

Andevai je zatreptao, pa opet zatreptao. „Da, mansa.” „Pitao si tri puta?”

Mucajući, Andevai je istisnuo riječi. „T-tri puta. Rekli su mi točno ono što je ona rekla vama.

Ona je najstarija. Pa sam se oženio njome, brakom lancem koji je zapečatio bard, kao što si mi zapovijedio, mansa.” ,A jesi li prvo izričito pitao je li to prava djevojka, ili je ona druga prava djevojka? Djevojka zbog koje smo napisali ugovor?”

Nakon kratke šutnje, rekao je pokunjenim glasom: „Ne, mansa. Nisam izričito pitao za onu drugu djevojku.”

U dubini zemlje, ovjenčana vatrom, sklupčana u snu leži Mati Svih Zmajeva. U snu se pomiče, a zemlja se trese, vulkani bljuju pepeo i vatru, i svijet se mijenja.

U dubinama oceana, duboko u crnom bezdanu, u vodenoj omami plutaju Taninim, znani još i kao levijatani. Ali mogu se probuditi, a ako se to dogodi, trzaji njihovih repova smrskaju brodove u iverje i njihove uništene olupine prekrivaju valovima dok se obale čiste bijesnom navalom plime.

U dubinama leda, ovjenčan ledom, spava Divlji Lov, a kad se probudi, svi drhte od straha.

99

Crowarez

Bosnaunited Tako nam kažu.

Ali kad se magister dovoljno moćan da bude glava magijske kuće ukoči od bijesa, a stoji ni deset koraka daleko, poželjet ćete da se suočite s jednom od one druge tri stvari.

Kuća je bila izgrađena od kamena, ali zadrhtala je. Staklena okna prozora su popucala. Željezni okovi na vratima su zastenjali kao da se smanjuju od straha. Ispod poda, keramika se smrskala. „Kakva si ti budala!” reče mansa. „Mansa”, reče djeli, „možeš mladu osobu poslati po svome poslu da odmoriš noge, ali to ti neće odmoriti srce. Daj da otkrijem što se dogodilo.” Okrenuo se prema meni, pružio ruku s dlanom prema gore pokretom koji bi djelovao umirujuće kad se ne bi radilo o činima od kojih će moj glas govoriti istinu. „Je li tvoja krv klana Hassi Barahal?”

Zaustila sam da progovorim pa zatvorila usta jer riječ koju sam mislila reći nije htjela izaći.

Mogla sam reći samo: „Tako su mi oduvijek govorili.”

Bolesna jeza uvukla mi se u trbuh. Zaljuljala sam se, uvjerena da ću se onesvijestiti. Andevai je zurio u mene kao da sam zmija koja se podigla da ga napadne. Da ga ospori.

Da ga prevari. „Rekli su –!” povikao je. „Rekli su da je ona najstarija kći Barahala.” „Tako su rekli?” upita djeli. „Sigurno su pažljivo birali riječi znajući da je ugovor zapečaćen magijom.” „Što to govorite?” šapnuo je Andevai, problijedivši, propalog uspjeha. „Izgleda da u njoj nema nimalo krvi Barahala”, rekao je mansa glasom tako tihim da nisam od njega trebala zadrhtati kao list bačen u nalet vjetra, ali mogao je isto tako i režati. „A ti, Andevai, ti si prevelika budala da vidiš klopku čak i kad uletiš u nju. Kako li se sad smiju. Pitam se što smo zgriješili da dijete rođeno u selu priprostih poljodjelaca, potomaka robova, bude tako prepuno hladne magije? A ipak, na kraju krajeva, kao da smo psa učili plesati.” „Ali uništio sam zračni brod –” „To je bio manje važan zadatak. Brak je bio ono ključno. Toliko toga je na kocki! A ti si nam doveo ovu beskorisnu ženu!” „Mansa”, rekao je Andevai očajno. „Riješi je se.”

Andevai me zgrabio za ruku i odvukao me do vrata, otvorio ih i gurnuo me van. Zateturala sam prije nego što sam se zaustavila i okrenula, svjesna da se moram vratiti unutra i postaviti pitanje ili tražiti objašnjenje.

Andevai mi je zalupio vrata u lice. Pala sam na koljena, oslonila se o vrata i trgnula se od dodira željeznih okova tako hladnih da su me opekli.

U njoj nema nimalo krvi Barahala. Ostala sam potpuno bez snage i pala na pod. Nimalo krvi Barahala.

I ovo ti nalažem, rekla mi je ujna kad mi je bilo samo pet godina, kad sam tek došla živjeti u njihovoj kući, moraš štititi Bee, jer će doći dan kad će joj tvoja zaštita biti potrebna.

Kuća Četiri mjeseca je cijelo vrijeme htjela Bee. Ako je tako, što sam onda ja? Žrtvovana.

100 Crowarez

Bosnaunited

17

Ležeći uz vrata, preslaba da ustanem, savršeno sam ih čula. „Kako je moguće da ti – čak i ti – nakon svega što smo poduzeli da te obrazujemo kako treba – napraviš takvu fundamentalnu, katastrofalnu pogrešku?” „Mansa”, ubacio se djeli. „Nema kanua prevelikog da bi potonuo. A i mlad je.”

Magister puhne. „Oduvijek si mu sklon. Jesi li ti uzgojio kobilu koja ga je rodila?”

Zrak se mijenja kad se temperatura naglo spusti, kao što se dogodi možda jednom godišnje kad se rijetke ledene mećave spuste niz ledene ravnice. Usne su mi se ukočile i načas mi se učinilo da bih mogla polizati led iz zraka. „Andevai!” Djei je zvučao odlučno. „Kontroliraj se!” „Moja majka nije –” „Ne poteži bijes na mansu. To je zabranjeno.” „Moja majka nije –” „Tvoja majka”, složi se djeli, „po svemu je žena snažna kao željezo, vrijedna, velikodušna, mirna i odana. Mansa, nema svrhe vrijeđati ženu koja nije ovdje da se obrani. Mladić zna tko su mu roditelji. To je sve što ću reći o tome. Sad sam s time završio.” „Čujem ja tebe, Bakary”, reče mansa. „Ali, je li moguće da je od oholosti zaboravio da mu je majka živa samo zahvaljujući našoj velikodušnosti? Mi smo ti koji uz mnoge poteškoće i troškove nabavljamo lijek koji joj usporava bolest. Je li zaboravio što njegovo selo duguje kući Četiri mjeseca?

Podsjeti ga!”

Djeli je uzdahnuo i progovorio tonom na pola puta između pjesme i poezije.

Rod Diarissa drži moć, suštinu duha koju smo u staroj domaji zvali nyama. „Diarisso su otjerali užas koji je izašao iz grmlja, ono što je napadalo veliko carstvo, gradove i sela, polja i kuće.

Diarisso su svojim lancima magije vodili ljude, proveli ih sigurno preko skrivenih putova bezvodne pustinje, i sve do mora, da pobjegnu zlostvorima koji žderu meso, slanoj kugi koja je obuzela kraljevstvo.

Dvadeset tisuća ih je izašlo iz grada; majke su nosile djecu; sinovi su nosili starce.

Samo ih je deset tisuća stiglo do obala središnjega mora.

Pronašli su kena'anske brodove, predali su zlato, a brodovi su naš narod odnijeli do ovih obala, tako daleko, što smo dalje mogli od kuge.

Prije tristo i dvadeset devet godina je to bilo.

U to doba, kad su stigli na sjever, rod Diarissa osnovao je prvu magijsku kuću. Poslije su među njihovom djecom bili osnivači kuće Četiri mjeseca.

Mansa je progovorio. „Sjećaš li se što tvoji ljudi duguju kući Četiri mjeseca, mali?” „Sjećam se”, promrmllja Andevai. „Tvoji preci nisu imali čini, ni oružja, ni opreme, ni vode, ni snage. Umrli bi u pustinji da vas mi nismo hranili i nosili. U zamjenu, prihvatili smo vaš rad i rad vaših potomaka kao jamaca za taj dug.”

101

Crowarez

Bosnaunited „Iznevjerio sam te, mansa.” „Naravno! Kako sam mogao očekivati da ćeš ti takav uspjeti, nije mi jasno. A zadaća je bila tako jednostavna.” „Mansa”, prekine ga djeli, „ako mladić nije bio svjestan da ga se Barahali nadaju prevariti, nije pazio ni na odgovore smišljene da ga zavaraju. Otvorene laži bi gorjele. Očito je da su dugo godina spletkarili da nas prevare. Čak su imali i djevojku spremnu da zauzme njeno mjesto. Moram reći, bili su jako lukavi.” „Da, Feničani su poznati po lukavosti, zar ne? Oni su zerdavi u našem kokošinjcu.” Njegov ton, još uvijek ljut ali pun poštovanja dok je odgovarao djeliju, ispunio se prezirom. „Što je? Smiješ govoriti.”

Andevai je progovorio tako poniznim tonom da je zvučalo kao da struže po podu. „Nema isprike za moju pogrešku, mansa. To je samo moja odgovornost.” „Da, da, to je valjda bilo neizbježno.” Puzanje je očito umirilo mansu, jer je opet krenuo ružiti moj narod. „Naročito kad se suočiš s prepredenim i samoživim plaćenicima kao što su Barahali. Oni su svojim tajnim mrežama i doveli do Camjiatinog uspona. Pretvarali su se da nemaju nikakve veze s ranim uspjesima čudovišta i njegovih kasnijih ratova. Stvarno su bili spretni kad je trebalo dići prazne ruke i praviti se nevin kad je Camjiata uhvaćen. Čistom slučajnošću smo pronašli dokaze o njihovoj umiješanosti kojima smo ih mogli kontrolirati. Ali Hassi Barahali još gmižu po cijelom kontinentu kao žohari.”

U srcu mačke, uvreda je kao hrana. Moje jadno srce počelo je jačati i dizati se. Još uvijek slušajući, oprezno sam okrenula samo glavu da pogledam dvoranu.

Dvojica slugu stajala su s obje strane dvokrilnih vrata koja su vodila u hodnik. Činilo mi se da se trude ne zuriti u mene dok ležim kao zaklana junica pred mansinim zatvorenim vratima. Inače, prostrana i otmjena prostorija imala je u sebi četiri niske, široke klupe s jastucima za razgovor i zrcalo postavljeno uza zid na suprotnoj strani od mene. Mural na zidovima predstavljao je, valjda, prelazak pustinje: moćni, lijepi muškarci i snažne žene u zlatnoj i narančastoj odjeći hodaju po uskovitlanom pijesku ovjenčani lancima moći kao lozom, vračevi otkrivaju put a lanci čarolija odbijaju slanu kugu i njene stvorove. Slijedila ih je kolona znatno manjih ljudi, djeca i sluge, pa još manje figure robova. „Mnogo toga ne razumiješ”, govorio je mansa iza vrata, očito Andevaiju. „Mlad si i neiskusan i neznalica.” Očito nije očekivao odgovor na taj opis jer je odmah nastavio. „Sad me dobro slušaj.

Vračevi su nas u labirintu pijeska i školjki upozorili da će se pojaviti general koji će svojim planovima uznemiriti Europu. Ali tek smo prekasno shvatili kakva je ibersko čudovište zapravo prijetnja. Nismo shvatili da je privukao jednu magijsku kuću kao saveznika. Tek smo prekasno doznali da koristi vizije žene koja može hodati snovima zmajeva u planiranju osvajačke kampanje.

Prekasno smo shvatili da je sanjačica privukla pažnju gospodara Divljeg Lova. Prekasno. Shvaćaš li?” „Da, mansa”, promrmlja Andevai. „Divlji Lov je uništio kuću Mladog mjeseca, ali ne da bi nama pomogao. Nije njih briga za nas.

Mi u njihovim očima nismo čak ni gamad. Ali, ironično, Lov nas je spasio. Jer tek nakon smrti kuće Mladog mjeseca i žene koja je hodala snovima zmajeva – žene kojom se Camjiata oženio – Drugi savez je uspio uhvatiti Camjiatu i poraziti njegovu vojsku. Ali odmah ti kažem: ovaj mir neće potrajati, jer kneževi će se svađati a radnici će i dalje biti nezahvalni za ono što im koristi. Rat i patnja čekaju pred vratima i rado bi ušli. Zato smo dobro slušali kad su nam vračevi rekli da školjke i pijesak tvrde da će najstarija kći obitelji Hassi Barahal iz Adurnama hodati snovima zmajeva.”

Hodati snovima zmajeva?

102 Crowarez

Bosnaunited Što to znači?

Tonom čovjeka kojeg znatiželja tjera na neoprez, Andevai je progovorio. „Zar takvi ljudi stvarno postoje?”

Mansa je rekao, kao da Andevai nije ni progovorio. „Imam li pravo, Bakary? Dovesti ženu koja hoda snovima zmajeva u magijsku kuću, to će nas sve izložiti strašnom riziku. Znamo što je Divlji Lov učinio s kućom Mladog mjeseca. Vidjeli smo ruševine.” „Istina je, mansa. Tako me otac naučio, a njega njegov otac. Mi to znamo, ali ne govorimo o tome. Dovesti nekoga tko je naučio hodati stazama snova u magijsku kuću je kao donijeti vatru u polje suhe slame. Jedna iskra, i sve nestane.” „Ali ona je previše vrijedna da je izgubimo. Mislio sam da će biti dovoljno da je vežemo za sebe ugovorom i ostavimo je nedirnutu i neobrazovanu u krilu obitelji. Ako je vežemo i sakrijemo svima pred nosom kod obitelji, nitko drugi je ne može uzeti, a mi ništa ne riskiramo. Tako smo je držali u rezervi. Za slučaj oluje.” „Planovi su prašina bačena u vjetar”, reče djeli. „A oluja sad dolazi, kako smo se i bojali. Moramo prihvatiti rizik.” Mansine riječi bile su teške kao željezo.

Pomaknula sam se da bolje vidim stakleni zid s pogledom na vrt: visoki lučni prozori, staklena vrata, plišani zastori koji vise uza zid svezani crvenim konopcem. Toplina se dizala s podignutog poda, grleći mi trbuh. Ovdje, u zaštićenim zidovima kuće Četiri mjeseca, bilo je teško zamisliti s kakvim se rizikom suočavaju. „Nisam znao zamucao je Andevai, a u glasu mu se pojavio neki stariji, jednostavniji naglasak, hitro prigušen. „Nisam pojma imao – pojma. Samo priča koju sam kao dječak čuo o ženi rođenoj s darom koji je prokletstvo. Naučila je hodati snovima zmajeva, pa ju je Divlji Lov ubio. Ako je tako, mansa, ako je Divlji Lov uništio cijelu jednu magijsku kuću zbog samo jedne sanjačice, što bi moglo biti tako strašno da riskirate i dovedete takvu osobu u kuću Četiri mjeseca?”

Njegovo pitanje dočekala je dugačka, napeta tišina.

Kad je djeli progovorio, činilo se da mu glas prodire do samih temelja kuće. „Camjiata je pobjegao sa svoga otočkog zatvora.”

Da je strop pao i zatrpao me, manje bih se zapanjila. Možda sam se i oglasila. Sluge su mi dobacili pogled a onda hitro pogledali u stranu. Ovakvo poniženje je već dovoljno, ne treba mi još i njihov podsmijeh. Posegnula sam duboko za prividom skrivanja, puštajući da me obuhvati kao posteljica.

Mansin bijes pekao je kao led. „Kuće će čuvati tajnu o Camjiatinom bijegu što dulje budu mogle, ali vijest će se pročuti i prebrzo. A kad se to dogodi, Barahali bi ga mogli potražiti i dobiti njegovu zaštitu. Oni ne znaju što je djevojka, ali budite sigurni da će Camjiata smjesta prepoznati njenu važnost. Uzet će je ako je pronađe prije nas.” „Druga djevojka”, promrmlja Andevai. „Kad sam vidio Catherine, bio sam siguran da me ona čeka... a onda su mi rekli da je najstarija... rekla je da je dva mjeseca starija od one druge.” „Znači, još ima vremena prije nego što najstarija kći Hassi Barahala postane punoljetna a ugovor istekne”, reče mansa.

U srcu mi se podigla nova nelagoda. Dignula sam glavu da vidim mogu li se kretati i opet se spustila. Sluge uopće nisu obraćale pažnju na mene. „Što mogu učiniti da povratim povjerenje, mansa?” upitao je Andevai tihim glasom. „Smjesta se vrati u Adurnam i oženi se pravom djevojkom Barahala, kao što sam ti

103 Crowarez

Bosnaunited zapovijedio.”

Djeli je rekao: „Već sklopljeni brak zapečaćen je nepovratnim lancem, mansa. „Onda se mora razvrgnuti.” „Ne može ga se razvrgnuti”, odvrati djeli strpljivo. „Znaš to isto tako dobro kao i ja. A osim toga, ugovor određuje da djevojka mora biti jedina žena magistera koji je oženi.” „To će i biti”, rekao je mansa, svaka riječ ledena, svrhovita, odmjerena. „Ona koju si pogreškom oženio nama je beskorisna, Andevai. A i sudjelovala je u prevari. Brak će se razvrgnuti a druga djevojka bit će pod našom kontrolom prije zimskog suncostaja. Andevai će izvršiti svoju dužnost da nam pokaže poslušnost i dokaže vrijednost.”

U prostoriji s druge strane vrata spustila se tišina. Sluge kraj drugih vrata su zijevali, nesvjesni napetosti koja me uhvatila. U vrtu, povjetarac je zaljuljao vrhove krošnji. Čula sam kako se drugdje u zgradi dižu dječji glasovi, smijeh i zabava i priče i izazovi. „Ajao!” Djelijev uzdah prošao je zrakom kao olujni vjetar. Zadrhtala sam. „Ali, mansa”, reče Andevai, „ne shvaćam. Vezani brak... ugovor lancem...” „Zar ne vidiš rješenje?” upita mansa. „Ni to ne možeš shvatiti?” „Ali, mansa”, reče moj muž, „jedini način da se raskine takav ugovor je smrt jedne od strana.” „Da. Ubij je.”

104 Crowarez

Bosnaunited

18

Riječi su bile jednostavne, tišina koja ih je slijedila komplicirana, ružna, zaglušna. Bilo je tako tiho da sam čula kako moj muž trepće. „Ispričavam se, mansa. Nisam razumio.” „Čuo si što sam rekao.”

Polako sam se podigla na ruke i koljena, bojeći se da će mi se zavrtjeti u glavi, ali nisam bila nimalo ošamućena. Srce mi je bilo hladan čelik. Ustala sam i krenula prema kutu, rukom prateći zid jer sam bila dio zida i ništa osim zida, a nakon toga sam bila prozor, samo to, a onda sam bila vrata koja se prokleto nisu otvorila ali sljedeća vrata jesu i kliznula sam kroz njih i zatvorila ih za sobom i bila sam vani u vrtu, sve to prije nego što sam uopće shvatila da sam razvila pomisao da moram.

Pobjeći. Smjesta.

Vrt je bio pravokutnik čija se duža strana pružala do zida iza kojeg je raslo zimzeleno drveće.

Nekoliko puteljaka vijugalo je pod visokim živicama tisa, savršenim za šuljanje, pa sam se zavukla iza zaklona gustog lišća i kao štakor se od živice do živice počela šuljati prema suprotnom zidu.

Oglasilo se zvono, a ja sam se trznula kao na užetu, ali to je bilo samo zvono koje je dozivalo djecu, jer sam čula njihove povike i smijeh dok su trčali unutarnjim hodnicima krila koje mi se pružalo s desna. Stigla sam do visokog zida koji je opasivao vrt samo da otkrijem da nema nikakvih vrata i da je previsok da se popnem na njega.

Morat ću ići kroz kuću.

Ugledala sam čvrsta dvokrilna vrata postavljena kraj ugla gdje se krilo spajalo sa zidom vrta.

Tu sam stala, zadihana, s rukom na kvaki. „Catherine!” Andevaijev glas prodro je do moga zatvora.

Ubij je.

Nisam imala mača, samo pamet i odlučnost. Ruka mi se stegnula na kvaki, a ona se blaženo otvorila. Bezglasno mrmljajući molitvu Tanit, kliznula sam u polumračan hodnik. Na pola puta niz njega, djeca su se gurala kroz otvorena vrata u gužvi ćeretanja i hihotanja koje je utihnulo kad su nestali u prostorije iza njih. Nitko me nije vidio u sjenama. Na suprotnom kraju, tamo gdje se svjetlo prosipalo kroz prozore, vrata u glavnu zgradu stajala su odškrinuta. Nisam se mogla vratiti u vrt ni otići naprijed u glavnu kuću.

Slijedila sam trag djece i našla se u uskom hodniku punom teških kaputa na vješalicama s jedne strane, i cijelom serijom vrata s druge. Iza zatvorenih vrata čula sam djecu – od veselih i bučnih mladaca do intenzivnog šaputanja starijih – kako se smiruju i pripremaju za rad. Našla sam se u školskom krilu.

Još jedno zvono oglasilo se na uzbunu, a u daljini su se začuli duboki muški glasovi puni zloćudnosti. Pomakao se dašak silno hladnog zraka, kao da neka nevidljiva ledena ruka traži iza namještaja i po neviđenim hodnicima.

Ubij je.

Glas učiteljice oštro je rekao: „Na mjesta! To je zvono upozorenja. Na mjesta! Tišina!”

Jedna noga tiho je zastrugala po drvenom podu. Prekasno sam se zavukla iza obješenih kaputa. Jedna ruka povukla je krznom podstavljen rukav u stranu i neko malo lice zabuljilo se u

105 Crowarez

Bosnaunited mene.

„Tko si ti?” šapnulo je dijete zbunjeno. Neki dječak smeđeg lica i kratko pošišane kose. Nije bio ni prestrašen ni ljut. Djelovao je kao da je jako drag ako mu se sviđate. „Ja sam Cat”, rekla sam nastojeći se nasmiješiti prijateljski ali ne patetično ni lažno. „Za skrivanje”, nastavio je, „moraš se pomaknuti četiri kaputa dalje i stati tamo gdje je nit. To je točka skrivanja koju su napravile.” „Tko ju je napravio?” „To je nepokretna iluzija”, rekao je s osmijehom. „Učiteljice kažu da su one premlade za tkanje magije, ali nisu, i obećale su da će me naučiti ako sačuvam njihovu tajnu. Idi tamo. To će te sakriti. Nitko to ne zna osim mene i seke i rođake.”

Drugdje su se začuli koraci. Pod je zadrhtao od pokreta. Ubrzo će doći ovamo. „Maester Kendall!” pozvao je neki ženski glas, a dječak je otrčao, otvorio vrata posljednjeg razreda i ušao unutra uz uzbuđeni smijeh prijatelja.

Ljudi su stizali ovamo. Skliznula sam četiri kaputa dalje i stala kad me nit poškakljala po nosu. Stala sam tamo, i sama samo kaput, s udobnom krznenom podstavom i teškom vunom izvana, baš za izlazak na zimski zrak... pa zašto bi kaputi visjeli tako praktično i pri ruci u ovom hodniku ako ih djeca ne koriste na odmorima? Što znači da se igraju u vrtu, gdje bi njihovi povici i smijeh mogli zabavljati – ili smetati – mansu, ili možda postoji drugi izlaz prema van iz ovog krila. „Pretražite razrede!” zalajao je muški glas.

Nisam se pomakla, kao ni ostali kaputi.

Išli su redom, koraci su im odzvanjali, vrata lupala, dječji glasovi dizali su se u pitanjima, učiteljice zahtijevale isprike. Dva mladića u vojničkim odorama prošla su kraj kaputa, premećući ih snažnim rukama, ali ipak – ipak – prošli su kraj mene i konačno su svi bili uvjereni da se u razredima ne skriva nitko. Bez ikakvog objašnjenja učiteljicama – a one ga nisu ni tražile – zalupili su dvokrilna ulazna vrata i zaključali ih izvana.

Stajala sam među kaputima i kroz vrata slušala današnju lekciju, koja je izgleda bila ista za sve uzraste, pojednostavljenja za one mlađe i opširnija za najstarije.

Povijest.

Slušaj, rekao bi moj otac. Slušaj da čuješ govore li istinu ili samo dio istine, jer to je lekcija povijesti: pobjednici pričaju priče o svojoj pobjedi tako da uveličaju sebe i okrive svoje protivnike.

Zapitaj se koji dio priče je izostavljen, namjerno ili iz neznanja.

Samo što on nije bio moj otac. To je bila laž.

Suze su mi potekle niz obraze dok se glas jedne učiteljice nadnosio nad ostale. „Mi u kućama smo drvo koje raste iz dva korijena. Blizanci smo, jedni rođeni na sjeveru, a drugi na jugu. Naši preci na jugu pobjegli su od slane kuge i na kraju puta susreli naše pretke na sjeveru. Mi smo Kelti i Mande, bogati duhom. Oni među nama koji mogu baratati nyamom svijeta duhova udružili su se i osnovali kuće. Tako smo izrasli u ono što smo sada, mi koji možemo držati žezlo moći. Svi to znate, jer je to priča vaših predaka. Ali u svijetu koji poznajemo postoje i drugi narodi, svaki sa svojim osobinama i prednostima...”

Oprezno sam pružila glavu i virnula niz hodnik prema lijevo. U polumraku na suprotnom kraju razaznala sam obris vrata, izlazak.

Vrata jednog razreda tiho su se otvorila, ojačavši glas učiteljice koja je nabrajala poznate narode i njihove poznate osobine: plemeniti Kušiti su nadareni za vladanje, mudri i tolerantni; Grci su filozofi i ljubitelji umjetnosti; Rimljani su majstori rata i inžinjerstva; lukavi Feničani već

106

Crowarez

Bosnaunited generacijama plove i trguju. Vrata su se zatvorila a nabrajanje se prigušeno nastavilo dok su dvije djevojke išle hodnikom i stale preda mnom. Jedna je imala dugu kosu u čvrstoj pletenici i inteligentan pogled na licu koje me podsjetilo na dečka s kojim sam prije razgovarala, dok je druga imala blijedo lice i plavu kosu. Svejedno, oči su im bile slične.

Promotrile su me pa pogledale jedna drugu, razgovarajući bez riječi. Bile su mlade, možda dvanaest zima, svježih lica, zdravih i ljupkih. A onda su male živine pružile dlanove tražeći plaću. „Ti si sigurno ona koju traže”, rekla je tamnija s nevinim smiješkom djeteta koje pozna umjetnost ucjene. „Plati nam”, reče ona svjetlija, „i pretvarat ćemo se da te nismo vidjele.” „Kamo vode ona vrata?” promrmljala sam. „Ti se to pogađaš s nama?” upitala je ona tamnija razrogačivši oči. „A znaš kako bismo glasno mogle vrištati?” doda ona svjetlija razumno.

Znala sam kako izaći na kraj s takvim djevojkama. Ne dopusti im da pomisle kako te imaju u šaci, ili je sve gotovo. „Naravno da se pogađam”, odvratila sam tihim ali odgovarajuće snažnim glasom. „Ja sam Feničanka. Mi se moramo pogađati. To nam je u krvi.”

Iscerile su se, sjajeći kao bljesak svjetla u mutnoj noći. Ja sam se trznula, očekujući hihot, ali znale su se kontrolirati. Očito su navikle šuljati se tamo gdje ne bi trebale biti. „Ja znam otključati vrata”, reče tamnija. „Možeš izaći i proći kroz park”, doda svjetlija, „ali kad jednom izađeš, više ti ne možemo pomoći.” „A zašto mi uopće hoćete pomoći?”

Ona svjetlija je uzdahnula i dramatično prevrnula očima. „Ja sam proročica”, rekla je s iscrpljenošću nekoga tko je već puno puta morao tumačiti istu stvar. „Odnosno, bit ću kad porastem.

Naravno da znam te stvari.” „Razgovarale smo o tome”, doda ona tamnija. „Ti nam nisi nikakva opasnost, pa te možemo pustiti. Ali moraš nam nešto dati zauzvrat.”

Nisam im mogla dati Beeinu narukvicu. Osim odjeće na sebi, imala sam još samo jednu stvar: medaljon u kojem je stajao sićušan portret moga oca. Ali Daniel Hassi Barahal nije mi bio otac. Pa što ću onda izgubiti ako im ga dam? Samo nade i snove.

Skinula sam lančić preko glave i svjetlijoj dala srebrni medaljon. Otvorila ga je i zaškiljila u portret, prstima prateći fini filigran koji je ukrašavao stražnju stranu medaljona.

Namrštila se u sjeni, i načas je izgledala puno starije od svoje prave dobi. „Nisam to očekivala.”

Od njenih sam riječi zadrhtala, kao pri sjećanju na eruin pozdrav, ali umjesto da objasni, djevojčica je pružila medaljon drugoj, koja ga je promotrila pogledom draguljara. „Može”, rekla je i kimnula. Spustila je lančić oko svoga vrata i sakrila medaljon pod laganu vunenu jaknu koja se zakopčavala do vrata.

Bez daljnjih riječi, krenule su preko poda, nečujne u mekim papučama. Ja sam duboko udahnula i požurila za njima. Tamnoputa djevojka dugih nogu bila je brža od svjetlokose, i stala je pred teškim vratima. Prignula se kompliciranoj bravi s osmijehom koji me podsjetio na Bee. Činilo se da šapuće na uho šišmišu koji je ukrašavao gornji dio brave. Ona svjetlija stala je kraj zida i držala stražu.

107 Crowarez

Bosnaunited Je li to neka čarolija zadrhtala u zraku, načas vidljiva kao mreža svjetla i sjene? Onda je nestala. Djevojčica je otvorila vrata a ja sam kliznula u predvorje pa zatim kroz druga vrata – ova nezaključana – na hladnoću tako silnu da su mi usne otupjele. Oprezno sam virnula prema dostojanstvenoj, podšišanoj šumi borova i smreka koja se pružala prema nebu pod sivim oblacima.

U raznobojnim kaputima ukrašenim šarenim pojasevima, vojnici su trčali među drvećem; nosili su kape zbog hladnoće. Samo su se oči vidjele pod crveno obrubljenim kapama, kao jato zeba.

U šumu nisam mogla. Ni natrag u kuću. Prislonila sam se o zid, postala zid, uredan i gladak, i potrčala u suprotnom smjeru. Morala sam učiniti ono što neće očekivati: pojurila sam prema ulaznom stepeništu. Ako budem drska, mogla bih se sakriti i odšetati istim putem kojim sam i došla.

Mogla bih postati blijedi šljunak koji je prekrivao cestu. Ili me nitko neće vidjeti, ili će mansa i njegov djeli odmah razaznati moj patetični veo a onda sam mrtva.

Na uglu gdje se krilo zgrade spajalo s fasadom, stopala su mi zaškripala na šljunku. Stala sam da dođem do daha i posegnem duboko u sebe, dohvatim iluziju. Sve je sad ovisilo o mojoj sposobnosti skrivanja.

Komplicirani osjećaji zahuktali su u meni. Tko sam ja, ako nisam najstarija kći kuće Hassi Barahala iz Adurnama? Zašto se mogu sakriti, osluškivati i vidjeti niz lance magije? Zašto mi je majka rekla da to tajim? Zašto me eru nazvala rođakinjom? Jesu li ujak i ujna smislili plan da me žrtvuju umjesto Bee? Jesu li Daniel Hassi Barahal i Tara Bell od početka znali za to? Je li priča da su oni moji voljeni roditelji izmišljotina koju sam nepromišljeno progutala? Jesam li zapravo neko neželjeno, beskorisno i potrošno siroče uzeto s ulice?

Ne bi li bilo lakše biti mrtva nego sama? Ali srce mi je kucalo presnažno da odustanem.

Nisam baš bila bijesna, niti se radio o zasljepljujućem bolu. Bilo je to nešto dublje, i drevnije, odlučno kao stijena i ukorijenjeno kao veliko drveće čiji duhovi oživljavaju šumu.

Neću umrijeti da njima bude lakše.

Bjelilo se zakovitlalo zrakom. Počelo je sniježiti. Mogu biti snijeg. Lebdjela sam s pahuljama po pošljunčanom dvorištu koje se poput bazena širilo po granitnom prilazu. Nitko neće očekivati takvu drskost. Pred očima napetih vojnika, hodala sam ritmom lijenog snijega, i nisu me vidjeli.

Ali netko drugi jest.

Kopita su zaglušno zaklopotala kad se kočija pojavila iza zavoja na prilazu. Kočijaš je zaustavio konje nedaleko od mene. Sluga skoči sa stražnjeg sjedišta i otvori vrata ne spuštajući stepenicu.

Daleko iza kuhinjskog krila, psi su počeli cviliti pa lajati, pušteni u lov. Ono što ne vide mogli bi pronaći svojim osjetljivim njuhom. Protiv pasa nemam šanse.

Eru me pogledala ravno u oči. „Rođačke veze traže da ti pomognem ako mogu.”

Kočijaš me nije pogledao – njegov je pogled obuhvatio vojnike i sluge koji su se s iščekivanjem okupili na prilazu, neki znatiželjno zureći u kočiju a drugi podižući poglede i tražeći pse – ali poziv je bio jasan. „Morate ih poslušati ako vam zapovijede da me predate”, rekla sam promuklo, „jer vi služite kuću Četiri mjeseca.”

Kočijaš se nasmije. „Jesi li sigurna da je to onako kako ti se čini?” upita eru.

Vojnici su se pokrenuli i razmaknuli da propuste djelija. Nikakva iluzija neće me zaštiti od pogleda djelija, jer lanci njegove moći dosežu do svijeta duhova.

Uskočila sam u kočiju. Eru je zatvorila vrata iza mene baš kad su se sa stepenica prolomili povici, a kočija se pokrenula. Moj štap ležao je na sjedalu. Uhvatila sam mu balčak, osjećajući moć

108

Crowarez

Bosnaunited mača u dlanu. „Stanite!” odjeknula je zapovjed, a kočija se zaustavila kao da je naletjela na željezni zid.

Je li to moć manse?

Kočija se zaljuljala poda mnom kad ju je nešto gurnulo, a šaputavi zvuk poškakljao mi je uši nevidljivim perima. Kočija je imala dvoja vrata: ona kroz koja smo Andevai i ja uvijek ulazili i izlazili, i druga, ona čiji prozor nisam mogla otvoriti.

Nisam mogla, ili nisam smjela?

Kvaka na neotvorenim vratima sad se pomaknula prema dolje, baš u trenutku kad je neka ruka zadrmala kvaku na vratima kroz koja sam ušla. „Vidio sam sjenu kako ulazi u kočiju”, povikao je neki muški glas koji nisam prepoznala. „Odmah nakon što je sluga otvorio vrata.” „Otvorite!” zapovijedi djeli.

Strah boli iza očiju kao sjaj blistavog sunca. Obliznula sam usne dok su se druga vrata, ona koja mi je Andevai zabranio, odškrinula i propustila navalu vjetra ledenog poput noža. Osjećala sam kako mi koža puca, oštrice ostavljaju plitke posjekotine a krv curi kao suze, ali kad sam si dodirnula obraze, bili su suhi. „Požuri”, rekao je glas na tome vjetru, eruin glas, dubok i snažan. „Dok mansinu ruku snažniji lanci ne prisile da otpusti kočiju, ne možemo se pomaknuti.”

Dok su se jedna vrata otvarala iza mene, projurila sam kroz ona druga. Nalet vjetra zalupio je vrata za mnom.

Kočija i ja stajali smo na uzvisini u nekoj drevnoj smrekovoj šumi, kotača savršeno postavljenih u udubljen trag koji se provlačio među drvećem. Daleko dolje u smjeru iz kojeg smo Andevai i ja stigli ranije toga dana, ugledala sam usamljen kameni stup, zacijelo isti onaj kod kojeg smo prinijeli žrtvu ljevanicu. Urednih voćnjaka i listopadnog drveća s imanja nije bilo. U ruci sam na dnevnom svjetlu držala mač čija je oštrica blistala tvrdim sjajem čelika. Ovdje je djelovao savršeno obično, iako se u svijetu koji sam poznavala pojavljivao samo noću.

Koliko god se činilo nemogućim, prešla sam na drugu stranu.

U pričama i pjesmama u svijetu duhova uvijek je ljeto. Ne i ovdje.

Ovdje sam stajala usred pejzaža tako oštro izrezanog zimom da je drveće izgledalo kao bakrorez naspram blijedog sivo-bijelog neba iz kojeg plavetnilo kao da je iscurilo, kao kad se isprazni kabao. Disk sunca nije se vidio na nebu koje mi je djelovalo vedro. Dok su mi se oči prilagođavale bljesku, shvatila sam da sam puteljak blješti tako profinjeno kao da je srebrna nit utkana u zemlju, drhtavi trag magije koji teče cijelom dužinom. „Rođako, trči do stupa. Tamo izgovori ove riječi. Kao što sam ja vezana, neka mi oni koje sa mnom veže rod dođu u pomoć. Brzo. Pokupit ćemo te tamo gore. Što god činila, ne silazi s puta.”

Eru je bljesnula, oblak sjajne narančaste i blještavo plave koji joj je zagrmio s kože. Lice joj je još bilo ljudskog oblika, ali tako je sjajila da ju je bilo teško gledati. Treće oko joj je još bilo najmanje upadljiva osobina. „Trči”, reče kočijaš. Nije djelovao ništa drugačije nego prije, čvrst i miran. Konji su se pušili kao što se puši čajnik u kojem zakipi voda. Čvršće stežući mač, oprezno sam izašla iz umirujuće mase kočije. Samoj ogromnoj zgradi nije bilo ni traga. Prema pričama koje je zabilježio moj otac, život – duh – jedini može prodrijeti u oba svijeta. Prozirni tračci krhki kao krila leptirskih duhova bljeskali su zrakom, duše ljudskih bića živih u tjelesnom svijetu, vojnici i sluge koji žure prema prilazu što postoji samo u svijetu koji sam

109

Crowarez

Bosnaunited maloprije napustila. Malo dalje, tamo gdje bi u tjelesnom svijetu bila soba za primanja, mansin je duh blistao sjajno kao i eru. On sam nije me slijedio. Zašto i bi, kad ima druge koji će loviti za njega?

Plameni duhovi drugih hladnih magova kretali su se prema prednjem dijelu kuće, privučeni trubama i psima. Nisam mogla prepoznati duh svoga muža među okupljenim magovima. Samo sam mogla razaznati niti moći koje su se provlačile kroz njih, čvornovate i zapetljane, kroz nevidljivu barijeru koja razdvaja dva svijeta.

Niti su pulsirale dok se moć izvlačila iz svijeta duhova u njihova tijela: Svijet duhova ih je hranio.

Nije ni čudo što su tako moćni.

Ali svejedno su bili slijepi. Hladni magovi ne mogu vidjeti kroz veo između svjetova.

Ali djeliw mogu.

Djeli je stajao kod drugih vrata, držeći ih otvorenim dok je promatrao praznu unutrašnjost kočije. Kao i kočijaš, u mojim je očima izgledao savršeno obično, isto kao i u mansinoj sobi, bez iluzija, samo postariji čovjek u blijedoj halji i sa zlatnim naušnicama. Pogledao je dalje. Nekako je vidio kroz zatvorena vrata, i ugledao me. Obratio se nekome iza sebe, ali nisam čula ni zvuka.

Sigurno je upozoravao vojnike i slabije magove, tražio da pozovu mansu.

Neće me dobiti.

Potrčala sam.

Koraci su mi krckali po onome što mi se učinilo kao sjaj magije, a zapravo je bila pokost mraza na tlu. Ali sa svakim korakom kojim sam se udaljavala od kuće, što je mraz jače sjajio, to je svjetlo u svijetu duhova postajalo oštrije. Kliktaj sokola prolomio se s neba kao koplje meni u srce.

Neko tijelo bljesnulo je među drvećem, pa još jedno. Hladnoća nije samo temperatura; to je i strah. Čopor vukova jurio je kraj mene, paralelno s puteljkom, isplaženih jezika, a njihov je dah bio jedina toplina koju sam osjećala. Bili su to ogromni, čupavi stvorovi prilagođeni opakoj zimi, stvoreni da obaraju zvijeri što lutaju pustom zemljom. Moj je otac u svojim dnevnicima opisao kako su divlji vukovi odvojili i do smrti jurili dlakavog nosoroga.

Prate li me vukovi da pomognu mansi? Jurit će me do smrti? Ili su to samo stanovnici svijeta duhova koji žele pojesti slabašno stvorenje poput mene, zalutalo u njihovo područje? Da se nahrane njome kao što se hladni magovi hrane svijetom duhova.

Jedan se bacio prema meni, a ja sam ciknula i spotaknula se u stranu. Moj me zamah bacio o zavjesu zraka, skoro dovoljnu da me zaustavi. Ali lijeva mi se noga spustila izvan puteljka, i istog časa, nemoguće, tamo se pojavio vuk koji je krenuo prema mojoj isturenoj čizmi. Imam dobre reflekse, i dobro sam izučena. Povukla sam nogu natrag na put i istovremeno isukala mač pa zamahnula prema vukovoj njušci, vrškom mača ogrebavši mu laloke.

Vuk je zaskvičao i izmakao se. Krv mu je posukljala preko krzna. Napeo se, spreman skočiti i ubiti. Teško sam disala, u izmaglici nalik drhtanju moga duha sa svakim zadihanim izdahom. Podigla sam mač između nas. Vuk nije skočio za mnom na put. Čekali su, naguravši se u blizini, svaki okrutan pogled prikovan za mene. Nisu mogli prijeći na puteljak.

Trgnuo me prodoran zvižduk. Bacila sam pogled preko ramena i ugledala ogromnu sjenu kako se kotrlja niz put kao približavanje oluje. Više nisam vidjela ni traga mjestu s kojeg sam počela trčati, tamo gdje su se mansa i njegovi ljudi nagurali slično kao vukovi, čekajući da mi iščupaju srce i prožderu utrobu. Samo provala oluje koja mi se približava.

Potrčala sam. Toliko sam se bojala da mi se zamalo učinilo da sam poletjela.

Oluja je jurila za mnom, gromoviti vjetar koji je zvečao od zavijanja, pomiješan s vriskovima kao da neki izmučen duh pod bičevima žuri naprijed. Tlo pod mojim nogama ispuštalo je komade

110

Crowarez

Bosnaunited leda oštre poput opsidijana koji su mi zasijecali čizme. Kameni stup dizao se preda mnom, obelisk kao kameni čavao uperen prema nebesima i tako visok da mu nisam vidjela vrh.

Skočila sam na četvrtastu bazu i vratila mač u tok pa ga zataknula u pojas jahaće suknje.

Ovila sam ruke oko stupa, okrenula lice prema isklesanom kamenu, i držala se svom snagom kad je vjetar udario.

Da sam gola pala u mračnu jamu i našla se prelivena bačvama smrskanog leda i užarenih britvica, to bi bilo lakše podnijeti. Je li me to mansina moć pokušavala otrgnuti? Odgurnuti me s puta, da me njegovi stvorovi mogu proždrijeti i tako udahnuti moj duh pa me usmrtiti u tjelesnom svijetu?

Hladnoća je bila tako duboka, zimski vjetar iz pustoši koji može čovjeka zamrznuti na mjestu, i održala sam se samo zato što sam umom pala u kamen, postala kamen, spojila se s reljefima uklesanim u granitnu površinu. Neosjetljiva na hladnoću.

Stupovi označavaju križanje, razdvajanje putova, odabir smjera.

Iza mene je ležala smrt. Nisam mogla dokučiti što leži s bilo koje druge strane. Ali odbijala sam umrijeti i nisam namjeravala kući Četiri mjeseca dopustiti da se dočepa Bee. Što god drugo znala – a to nije bilo bogzna što – bila sam apsolutno sigurna da Bee nikad nije bila uvučena u ovaj plan, osim kao žrtva, kao i ja.

Nikad neću kući Četiri mjeseca dopustiti da je se dočepa.

Nikad. Dok imam daha u tijelu.

Privila sam se uz reljef, jedno zrnce među mnogima koji se kovitlaju u stupu poput uhvaćenih iskrica. Rođena u vatri i zgnječena neumoljivom težinom zemlje, bila sam kamen, nepomična, nedodirljiva. Ali imala sam glas. „Kao što sam ja vezana”, rekla sam u kamen, „neka mi oni koje sa mnom veže rod dođu u pomoć.”

Između dva daha, kočija se dokotrljala do mene. „Rođakinjo.” Usred vrištanja oluje, čula sam eruin glas jasno kao što sam u Adurnamu čula noćne razgovore zvona. „Tu smo kraj tebe.”

Cijelog sam svoga mladog života vjerovala sjećanju na oca, hrabrog pustolova. Vjerovala sam brizi i njezi svoje ujne i ujaka, velikodušnosti klana prema jednoj od svojih kćeri. Što nam omogućava vjerovanje? Srodstvo bi trebalo, ali nije uvijek tako.

Pa kako onda povjerenje može procvasti? Zbog smiješka, možda. Zbog čaja i kruha ponuđenih gladnoj, smrznutoj i zbunjenoj mladoj ženi, bez ikakvih uzvratnih očekivanja.

Stupovi označavaju križanje, razdvajanje putova, odabir smjera.

Skočila sam ispruženih ruku. Čvrsti prsti pronašli su moje i sklopili se oko njih, povlačeći.

Udarila sam u bok kočije, pronašla kvaku, otvorila vrata i, dok je ruka puštala moju, uvukla sam se unutra, suknje zapetljane oko mača. Pala sam na klupu.

Preko puta mene, miran i tih, sjedio je djeli.

Iščupala sam si mač iz suknje i spustila ruku na balčak.

Djeli podigne ruku. „Slušaj”, rekao je, a njegov je glas očekivao da ću stati i poslušati ga. „Ja ti nisam prijetnja.”

Potegnula sam mač ali, poštujući tako starog čovjeka, spustila sam oštricu preko bedara i oprezno ga gledala, ne izravno u oči. „Krenuo si prijeko po mene.” „Ne. Ušao sam u kočiju da razgovaram s tobom. Za razliku od tebe i tvoje krinke duha, ja ne

111 Crowarez

Bosnaunited mogu prijeći u divljinu. Kao što ni mansa ne može prijeći.” „Kako to misliš, krinka duha?” „U svijetu duhova nosiš čudnu krinku. Ne znam što bih mislio o tome, priznajem. A ti?” „Kako si me vidio kroz vrata kočije? Vidio si u svijet duhova!” „Vidim jer ne bih bio djeli da ne vidim. Ali ne mogu kročiti njime.” „Je li mansa poslao one vukove da me požderu? Oluju da me smrzne?” „Nije moje da znam kakve čini bacaju magisteri ni koja su im ograničenja. Moja sudbina spojena je s kućom Četiri mjeseca jer ja pričam povijest njihova roda, roda Diarissa, i staroga rata.

Poslije to postaje priča o bijegu preko pustinje, od slane kuge. Nakon toga, postaje priča o onima koji su spojili ruke i tajne i postali prvi hladni magovi.” „Ali i vidiš u svijet duhova. Pratiš me. Što očekuješ od mene? Da se predam na klanje?

Dopustim da moju rođaku otmete kao i mene? Ne bih rekla.”

Kotrljali smo se dalje dok je vjetar zavijao oko kočije ali nije smetao nama dvoma, zaklonjenima u kolima.

Nasmiješio se onako kako to starci znaju, u kompliciranoj mješavini zabavljenosti, tuge, mudrosti, proračunatosti, s borama oko očiju i simpatijom na usnama zbog kojih mi se skoro sviđao.

Ali nisam si mogla priuštiti taj luksuz. Pomaknula sam mač preko suknje. „Ti nisi Barahal. Pa što si onda, ti koja možeš prijeći u svijet duhova, i zašto ti ovi sluge pomažu i ne slušaju gospodara kuće Četiri mjeseca?” „Sam si odgovaraj na pitanja. Ja ti ništa ne dugujem.”

Uzdahnuo je. „Istina je da smo u pat-poziciji. Izaći ću kod stražarnice jer moram. Ali ti si svejedno označena za smrt.” „Je li to prijetnja, obećanje ili upozorenje?” „To je samo fraza. Precima ćemo svi doći ovako ili onako. Dio smo njih kao što su i oni dio nas. Tako se pjeva.”

Podigao je štap a ja sam se napela i podigla mač, ali nije me napao. Pokucao je po krovu kočije, u pjevnom ritmu. Kočija je usporila kao dobro bačena lopta, smirila se i stala.

Djeli je otvorio vrata koja vode u smrtni svijet; ja sam spustila ruku na kvaku vrata svijeta duhova, spremna skočiti, ali on je samo izašao u hladno popodne i rekao mi, riječima jezika koji smo govorili u kena'anskim klanovima tamo gdje sam odrasla: „Mir s tobom i u svim tvojim pothvatima.”

Riječi su čudno odzvanjale; nisam ih očekivala čuti ovdje, i sad sam doista bila previše iznenađena da odgovorim. Iza njega sam vidjela zid koji okružuje imanje kako se proteže izvan vidokruga. Zar ću zaista pobjeći?

Zatvorio je vrata i zakotrljali smo se dalje. Kad smo prošli kroz dveri kuće, osjetila sam vibraciju u sebi kao što struna osjeća zapovjed luka. Čula sam povik iznenađenja i odškrinula prozor.

Stražarnica je bila iza nas, a mladići u crvenim vojničkim odorama jurili su za nama kao da, poput vukova u svijetu duhova, namjeravaju trčati za nama dok ih noge ili čini budu nosile.

Slijede li nas duhovi vukova još uvijek? Mansa ne bi tako lako odustao od lova. Htio je Bee, a čovjek poput njega neće samo odustati od stvari koje želi.

Nije bilo Andevaija koji bi mi zapovijedio da ne otvaram drugi prozor. Sad kad sam pobjegla iz kuće i zida magije koji je opasivao imanje, osjetila sam nalet zadovoljstva shvativši da više nikad neću morati slušati Andevaijeve arogantne, snishodljive riječi. To je zbilja vrijedno proslave!

Jednom sam se nasmijala, pa obrisala suze. Nakon toga, zatvorila sam prozor i, zaštitnički

112 Crowarez

Bosnaunited podigavši mač, odškrinula onaj na strani koja je gledala prema svijetu duhova, spremna na nalet zimskog vjetra. Dah vjetra koji mi je udario u lice činio se blagim u usporedbi s onim što me prije dočekalo. Otvorila sam prozor dokraja.

Vozili smo se kroz jesenski pejzaž. Usred tame smreke, osobito na nižim padinama, uzdizale su se pahuljaste breze, johe, oskoruše i nekoliko muževnih jasenova zlatastih listova. Vjetar je nosio suho lišće. Duboko među drvećem, krdo dlakave stoke išlo je svojim putem jedva razaznatljivo u sjeni. Da smo ovim putem prošli mjesec dana ranije, očekivala bih vidjeti baš taj prizor. Krdo crvenih jelena paslo je na čistini kraj puta i podiglo glave. Isprva sam pomislila da gledaju kočiju, ali zanimanje im je privuklo nešto iza nas. Prvo je odjurio jedan, pa još četiri i na kraju svi ostali; nagnula sam se van i u daljini vidjela čopor vukova kako trči. Činilo se da usporavaju i skreću.

Neka zvijer izašla je iz drveća: ogromna sabljozuba mačka dlake sive i crne kao donja strana olujnog oblaka. Iza nje su se pojavile još dvije, u bojama tundre da se sakriju u snijegu i stijenama.

Moćno su skočile i nestale mi s vida. Naslonila sam se jedva dišući. Srce mi je lupalo u ritmu odjeka konjskih kopita. „Kamo ćemo? Možemo li prestići vukove i mačke?” povikala sam kroz prozor u svijetu duhova. „Tko ste vi? Tko sam ja?”

Odgovorio mi je samo eruin smijeh.

Ali nije to bilo izrugivanje, nego smijeh onih koji te vole, a zabavlja ih što ćeš shvatiti nešto što te zbunilo. Sigurno sam se i ja baš tako smijala čekajući da Bee poveže nešto što se meni činilo jasnim samo po sebi. Često se i ona tako smijala meni, smijeh pun bliskosti, a ne prezira.

Sjedila sam neko vrijeme promatrajući svijet duhova, njegovo sivobijelo nebo i odsutno sunce, sve ocrtano tako oštro da su me oči zapekle. Zato sam ih zaklopila. Možda sam i zadrijemala kako je užurbanost bijega postupno zamrla.

I probudila sam se s trzajem, sjećajući se svega što se dogodilo. Kad sam se nagnula kroz prozor i pogledala iza nas, nisam vidjela ni traga vukovima ni mačkama. Stravičan strah i napetost su popustili. Vratila sam mač u tok i s uzdahom se naslonila na tapecirano sjedalo.

Zvuk se digao iz zemlje kao magla i probio se kroz nebo kao kiša. Zov trube, moglo bi se to tako nazvati u nedostatku bolje riječi, isto toliko i dugo, hihotavo smijanje kao i poziv na okupljanje, isto toliko jezovito zavijanje školjke kao i razvučeni krik očaja. Nikad nisam čula ništa ni nalik tome, u cijelom svom prekratkom životu.

Zov je liznuo zrak kao vatra i dahnuo mi sve do kosti. Znala sam da moram bježati. Bježati.

Bježati.

Kočija je usporila, zaškripala, i stala. Eru je skočila s nje, ozbiljnog, namrštenog lica. Njeno treće oko nije me plašilo jer me gledala samo s dva. Treće oko gledalo je nekamo drugamo, u stranu, u nešto što ja nisam mogla ni htjela vidjeti. „Isprike, rođakinjo. Ne možemo te odvesti onako daleko kao što bismo željeli.” „Je li to mansina zapovjed koja vas doziva kući?”

Od eruinog sam smijeha zadrhtala. „To misliš?”

Pokušala sam opet. „Vi ste sluge kuće Četiri mjeseca, i zovu vas kući.” „Nismo sluge kuće Četiri mjeseca. Iako ćeš ovakav par pronaći u svakoj magijskoj kući. Oni vjeruju, ili su odlučili vjerovati da smo im sluge, ali nismo. Mi smo više promatrači u službi više sile koja u svakom trenutku tračak pažnje poklanja onima u ljudskom rodu koji bi mogli postati previše moćni.”

Truba je opet zatulila, sve snažnija.

113 Crowarez

Bosnaunited Stezala sam rub prozora toliko da su mi članci pobijelili. „Napustit ćete me ovdje!” „Nažalost, gospodari nas zovu. Moramo se odazvati.” Bilo mi je teško raščitati njen izraz lica, sastavljen jednim dijelom od ljudske sućuti, no još više od nečeg nalik preziru što je možda bila samo određena odmaknutost od sitnih problema smrtnog bića kao što sam ja. Ili je možda bila ljuta.

Nisam mogla odlučiti. „A ti moraš otići u smrtni svijet, jer bez vodiča nisi sigurna u svijetu duhova.

Osobito ne noćas, kad lov jaše. Moraš pronaći lukavost i snagu da se sama snađeš u svijetu koji poznaješ. Jedna stvar: hladni magovi ne mogu te slijediti u Noći duša i na Dušni dan. Ne usude se hodati dok lov jaše. Ali noćas je najgora noć za svako smrtno stvorenje. Pronađi zaklon kad sunce zađe, i kreni u zoru da stekneš bar malu prednost.” „Djeli je rekao da imam krinku duha. Reci mi što to znači.” „To znači da smo u rodu. Sad idi.”

Posegnula je unutra i čvrsto zatvorila prozor. Trenutak poslije, puno prebrzo da stigne obići kočiju, druga vrata su se otvorila. Izašla sam ne u jesensku ljepotu svijeta duša, već u drhtavu hladnoću zimskog sumraka u mome svijetu. Oblaci su iznad nas bili teški i tamni; posljednje svjetlo istjecalo je kao nada s pustog pejzaža mraza i polja. Nije bilo vjetra.

Na svome sjedalu, kočijaš je podigao bič u pozdrav.

Truba se oglasila i treći put, zvukom koji se kotrljao poput grmljavine preko bregova.

Bič se spustio na leđa konja čija kopita više nisu dodirivala zemlju. Eru je skočila na kočiju, a iza njenih leđa, zrak je zadrhtao. Širila je krila.

Nad nama je zaurlao sjeverni vjetar i umalo me prevrnuo. Kočija i eru i kočijaš i konji rastočili su se u tisuću tisuća krhotina leda, a mene je zaljuljalo kao da sam u kovitlacu oštrica pa sam sklopila oči.

Kad je vjetar zamro i otvorila sam oči, eru i kočijaš i kočija i četveropreg su nestali. Stajala sam sama usred ničega, samo s mačem i narukvicom i odjećom koju sam imala na sebi, dok je snijeg počinjao padati a sumračni suton Noći duhova progutao je sad utihnuli svijet.

114 Crowarez

Bosnaunited

19

Okruživala me šuma. Na čistini na kojoj sam stajala, snijeg je pokrio travu. Bila sam mislila da smo na cesti, tako smo glatko putovali, ali sad moj očajni pogled nije mogao pronaći nikakav put.

Možda je u svijetu duhova ovo bila linija moći, nevidljiva smrtnim očima u tjelesnom svijetu, jer sam vidjela samo posljednje sjene drveća pod sve tamnijim nebom.

Lov jaše.

Tamo! Neko je svjetalce zadrhtalo u polumraku sjeverno od mene, pa nestalo. Romor glasova podigao se pa izblijedio, pa opet podigao kad su se muški glasovi složili u pjesmi pojačanoj pljeskanjem dlanova i bubnjanjem.

Istočno je ležala kuća. Sa sjevera su dolazili pjevači. Između juga i zapada nije bilo neke razlike, osim treptaja blijedog kao nit paučje svile uhvaćena između dva drveta. To je – možda – puteljak. Čak i ako nije, mogu se sakriti među drvećem. S mačem u toku, krenula sam što hitrijim koracima, ali nisam htjela potrčati da se ne spotaknem. Neki zvuk nalik životinjskom trku kroz krhku travu zazvrndao je oko mene pa utihnuo, ali nisam se usudila zastati, znajući da bi duhovi vukova – ili obitelj sabljozubih mačaka u lovu – mogli slijediti moj miris iz svijeta duhova. Mogu li životinje iz svijeta duhova prelaziti u naš svijet kao što sam ja prešla u njihov?

Ispred mene su se dizale krošnje i zemljasti miris smreka. Pod drvećem, puteljak je nastavljao ravno kao da su ga postavili rimski graditelji, blistajući tako blagom magijom da se činilo kako izdiše. Netko s mojim vidom to je lako mogao pratiti.

Grane su se ljuljale nada mnom. Težina iz krošnje pala je tako brzo da sam zalomatala rukama dok se mreža zapetljavala preko moje glave i ruku. Dopustila sam si jedan dah da ugušim paniku, a onda čučnula i potegnula mač na zemlji između konopca i tla. Gurnuvši balčak mača pred sebe da podignem mrežu, zapuzala sam prema naprijed. Kad sam pronašla rub mreže, odmaknula sam je s glave taman kad su dva muškarca stupila na put ispred mene. Dograbila sam mrežu, povukla je gore i u stranu i svom je snagom bacila na njih skačući u suprotnom smjeru.

Udarila sam u još jedno tijelo. Snažan stisak ruke uhvatio mi je ruku s mačem. Čovjek koji me zarobio bio je visok i umotan u zimsku odjeću. Samo sam toliko vidjela, a mirisao je na znoj i vlažnu vunu. Spustila sam se na koljena da promijenim kut, s oštricom mača koja je blistala dok sam je okretala prema njegovom licu.

Zastenjao je kroz stisnute zube, na rubu smijeha. Podigao je koljeno i udario me tako snažno da sam zateturala u mrežu i zamahnula po zraku. Ali ipak sam ja mačka. Nisam pala kao što su očekivali. Prsa su me boljela, ali još sam mogla disati.

Svjetlo je stiglo do mene. U bljesku svijeće, vidjela sam da me okružuje sedam muškaraca u vunenim kaputima opremljenim amuletima, naoružanih lukovima i kopljima lovaca. Najstariji je imao izborano lice; brojne prosijede pletenice, svaka s hamajlijom na vrhu, virile su mu pod vunenom kapom navučenom preko ušiju. Najmlađi je bio dječarac, mlađi od mene, očiju razrogačenih od zapanjenosti što su u šimi pronašli nekog kao što sam ja, baš ove noći, i još s mačem. „Ah!” rekao je čovjek u kojeg sam udarila polizao si je krv s palca. „Porezala me tvoja oštrica.

Grebe li mačka namjerno ili se samo prestrašila?” „Znam koristiti mač”, rekla sam mu. „Vi ste na mene bacili mrežu.”

115 Crowarez

Bosnaunited „Svašta znaš”, složio se. „Ali nas je sedmorica, a ti si jedna.”

Sad je progovorio najstariji, s tako jakim naglaskom da mi ga je bilo teško razumjeti. „Ni jedan mudar lovac neće ubiti nakon zalaska sunca na Noć duša”, primijetio je. „Naročito ne hladnim čelikom.”

Kako je prepoznao hladni čelik?

Dva muškarca složila su mrežu u uredan svežanj koji je mladac podigao na ramena. Oko vrata mu je s kožne uzice visio ručni bubanj. Njih trojica su krenula, a slijedila su ih još dvojica koja su na ramenima nosila debeo štap s kojeg je visjela neka mrtva životinja. Prvo sam pomislila da je to antilopa iz tundre, jer rub Pustoši leži samo nekoliko dana hoda sjeverno odavde. Onda sam vidjela da ima tri roga, dva tik iznad blijedih ušiju i treći, u središtu nepokretnog čela, prepleten srebrnim činima.

Onaj visoki i onaj najstariji su čekali. „Jesi li ti žena od ovoga svijeta, ili duhostvor koji nas je slijedio iz divljine u obliku žene?” upitao je onaj visoki, ne baš ljubazno, ali ne ni ljutito. Samo je pitao.

Kad mi je postalo tako teško disati? Nisam trčala, ali mi se zavrtjelo u glavi od silnih šokova koje sam sretala jedan za drugim. Tamo naprijed, mladac je počeo bubnjati. „Mir s vama”, rekla sam koristeći seljački pozdrav koji sam pročitala u dnevnicima Daniela Hassi Barahala. „Imate li mira, prijatelji?”

Starac se nasmijao. „Imamo mira. A ti?” „I ja, dobro sam, hvala. A ljudi u vašem kućanstvu?” „Nema nevolja. A tvoji?”

Ovo bi moglo potrajati, ali noć je padala, a ja sam stajala na mjestu umjesto da povećam udaljenost od onih koji me žele ubiti. Iako sam znala da treba poštivati formu, nisam se mogla natjerati da lažem o „svojima”, čak ni u ime ljubaznosti, pa sam riskirala drskost. „Oprostite mi na užurbanim riječima, ali vani smo kasno u zloslutnoj noći. Ja sam Catherine. Imaš li ti ime koje bi podijelio?” „U mojoj kući zovu me Otac”, odvratio je starac s osmijehom kojem sam morala odgovoriti. „A stranci koji me sretnu na cesti mogu me zvati Mamadi.”

Onaj visoki je progovorio s više nestrpljenja. „U mojoj kući zovu me Duvai. Mi smo lovci, i vraćamo se kući puno kasnije nego što smo namjeravali. Noć duha nije noć za lutanje šumom.”

Bar ne odgovaraju na pitanja pitanjima!

Začulo se zavijanje, ali ni jedan od njih nije reagirao; nisam bila sigurna da su ga čuli. Možda je zvuk do mojih ušiju stigao na vjetru koji puše između svjetova, premda se ovdje grane nisu ni pomakle. „Najbolje se kretati”, rekao je starac krećući odlučnim tempom, i ubrzo nestajući među drvećem. Onaj visoki mi je uljudno kimnuo i slijedio ga.

Kakva je truba prizvala eru i kočijaša? Tko su im gospodari? Hladnoća je bivala sve jača, a noć sve mračnija. U zraku se osjećao okus koji me doista plašio; dah vukova grijao mi je vrat. Stavila sam mač u korice i krenula za njima. Kad bi bar moj ogrtač stvarno bio čarobna krinka duha, bilo bi mi toplije. Nisu usporili ni govorili dok smo žustrim tempom prolazili kroz šumu sustižući ostale.

Amuleti na njihovoj odjeći tiho su zveckali kao utkani štit.

I opet se na vjetru začulo zavijanje, a ovog puta lovci su reagirali. Razmijenjivali su vedre riječi, šaleći se, izgleda, na račun prestrašenog mladca. Govorili su nekom vrstom miješanog jezika koji je dijelom dolazio od zajedničkog iskrivljenog latinskog poznatog na cijelom sjeveru, ali inače je

116

Crowarez

Bosnaunited bio mješavina keltskog i mandea. Nisam ih mogla do kraja razumjeti, i definitivno nisam mogla govoriti kao oni, ali mogla sam slijediti neke dijelove jer su sličnim dijalektima govorili i neki učenici na mojoj akademiji. Koliko sam shvatila, mladiću je ovo bilo prvo putovanje u divljinu, u pratnji iskusnih ljudi, a zafrkavali su ga jer je preživio pod njihovim vodstvom.

Leđima onog visokog rekla sam: „Kad kažete da ste lovili u divljini, mislite li pod time da ste stvarno prešli u svijet duhova, otišli u lov i vratili se? Mislila sam da nijedan smrtnik to ne može.” „Nehajno ubrani cvijet brzo povene”, rekao je, uobičajenijim jezikom. „Ispričavam se ako mi riječi djeluju nehajno kao nepromišljeno ubrano cvijeće”, odgovorila sam, „ali u ovakvoj noći, i u ovim okolnostima, sigurno razumijete zašto to pitam.” „Ti si iz grada, vidi se po odjeći i ponašanju. Lovci su hodali divljinom davno prije ostalih. Čak i prije djeliw ili kovača. Davno prije nego što su uopće postojali hladni magovi. Ono što ne zna netko tko nije učio povijest može se oprostiti.”

Na spomen hladnih magova, učinilo mi se da mu je ton postao hladniji. „Ako ste iz ovog kraja”, nastavila sam još uvijek tražeći informacije, „onda ste sigurno vezani za neku magijsku kuću, jer u blizini postoji jedna takva kuća, zar ne?”

Moje ne baš nevino pitanje ga je očito uvrijedilo, jer je produžio korak i, iako sam visoka, morala sam požuriti da ga sustignem. Bilo koje druge noći bila bih nastavila svojim putem, ali nitko tko odraste na sjeveru neće napustiti dom poslije sumraka u Noći duša. Nitko. Čak ni učenjaci koji svojim intelektualnim skalpelima sjeku primitivna narodska vjerovanja neobrazovanih seljaka. Šuma se povukla pred pašnjakom, a voćnjake su zamijenila polja sijena i oranice s kojih je žetva pobrana prije više tjedana. Uronili smo u gaj crnog bora i stali u podnožju drveta po čijem se opsegu vidjelo da je u pitanju poštovani div. Cijelo deblo bilo je ukrašeno životinjskim rogovima.

Onaj visoki mahnuo mi je da se odmaknem dok su pri svjetlu svjećice stajali u polukrug i izgovarali riječi zapijevanjem. Starac je izvadio nož i zarezao rame mrtve životinje. Krv je tromo potekla prema podnožju. Glava me zaboljela od pritiska, kao od neke nevidljive ruke, ili prejakog okusa i mirisa.

Kad je prošlo, i vjetar je dahnuo kroz drveće, zadrhtala sam i bilo mi je drago što krećemo dalje, jer ovdje je ležala moć koju nisam razumjela i nisam joj htjela biti preblizu.

Opet se začulo zavijanje i sad sam po prvi put shvatila da to nisu vukovi već neki sasvim drugi lovci, nešto znatno opasnije. Ubrzala sam korake sve dok se nisam našla skoro zalijepljena za onog visokog, ali on me se nije udostojao ni pogledati.

Izašli smo iz gaja i dok smo hodali uz obalu ledom prekrivenog jezerca, mladac je zaostao i pričekao me. „Duvai misli da si ti žena-duh koja nas je slijedila iz divljine”, povjerio mi je, „ali, da je tako, bila bi lijepa i ne bi drhtala ni izgledala tako umorno.” „Hvala”, rekla sam s onoliko sarkazma koliko sam mogla prizvati u svome umornom i nelijepom stanju, ali onda sam se nasmijala jer sam u akademiji viđala mladiće te dobi, i premda su se samo najhrabriji usuđivali ovako obraćati starijim učenicima, bila sam prilično uvjerena da svi misle iste dosadne stvari. „Ispričavam se”, promrmljao je spustivši glavu; najvjerojatnije se zarumenio. „Ali Mamadi kaže da imaš ljudsku krv kao i mi.”

Znam mačevati. Usudila sam se pokušati protunapad. „Onda, ovo ti je bio prvi put u divljinu?

Idu li lovci iz tvoga sela često u svijet duhova?” „O, ne!” Mladi mužjaci nikad ne mogu odoljeti a da ne pokažu svoje znanje, vjerojatno zato što ga imaju tako malo. „Veo između svjetova se stanji u danima prije Noći duhova. Jako moćan i pametan lovac znat će gdje pronaći križanje koje leži između svjetova. Čak i za njega, prelazak će biti

117

Crowarez

Bosnaunited jako opasan –” Shvatio je da je rekao previše. Uz gunđanje koje je možda trebalo zvučati kao isprika požurio je opet prema čelu kolone, što je dalje mogao od mene. Starac se nasmijao iako sam mislila da je predaleko da bi nas čuo.

Jezero je završavalo plićakom punim trske premrežene ledom. Dok smo se spuštali ograđenom padinom kraj tihog potoka, shvatila sam da sam već vidjela ovo mjesto. Prstenasto selo okruglih kuća rašireno u dolini, svaka kuća označena upaljenom svijećom. Dvije ograde okruživale su selo, vanjska koja je dijelila selo od polja, i unutarnja koja je dijelila kuće od prstena vrtova, šupa i drugih gospodarskih zgrada. Baklje su označavale dveri svake ograde. Vidjela sam ovo selo iz kočije; to je bilo jedino mjesto na cijelom tom dugom putu koje je imalo zanimalo Andevaija. Bili smo blizu ceste, premda je u tami nisam vidjela. Možda sam trebala pobjeći, ali bila je noć i bilo je užasno hladno a, povrh svega toga, zrak je odisao upozorenjem o opasnosti. Sama u Noći duša, bez vatre ili ičega osim odjeće i mača, kako bih mogla preživjeti? Lov jaše.

Ispred ograde, našu je skupinu dočekala grupa mladih ljudi koji su dovršavali gomilu otpadaka – drvo, suho lišće i granje – natrpanih tik iza ulaznih dveri. Ušli smo unutar vanjske ograde. Tamo, na puteljku koji je vodio između vrtova, muškarci su se nešto tiho dogovorili, a onda se naša skupina razdijelila. Starac i ostala četvorica odraslih otišli su s ulovom do šupe u kojoj se žario ugljen na ognjištu. Duvai me pozvao rukom i, zajedno s mladcem koji je od uzbuđenja skoro poskakivao, krenuli smo prema unutarnjim vratima. Dva mladića naoružana kopljima i dugim lukovima – bez mušketa, naravno, na teritoriju pod vlašću kuće – stajala su na unutarnjim dverima. „Mir s vama. Kako ste?” upitala sam kad smo prišli stražarima. „Dobro. Dobro smo”, promrmljali su bacajući pogled prema visokome kao da traže uputu, ali on je samo podigao jednu obrvu. „A drugi u selu?” „Dobro. Dobro su.” Nisu me htjeli pogledati u oči – naravno, jer bih mogla biti duh koji je izišao iz svijeta duhova baš zato da njima naudi. Ali nisam mogla pitati za članove njihovih obitelji, jer ih nisam poznavala. Oni su prizvali visokoga i, glasom koji je očito trebao biti tih jer su se bojali da me ne uvrijede ako sam ono čega se boje, upitali su: „Duvai, što je to? Jesi li ti to poveo sa sobom ili te samo slijedilo?”

Poznajem običaje sela. Daniel Hassi Barahal pisao je o njima u svojim dnevnicima. „Tražim gostinska prava.” Ako sam iznenadila stražare, a jesam, još sam više iznenadila visokoga. Možda je stvarno mislio da sam duh i sad je tek shvatio da je pogriješio. Pri svjetlu baklje na vratima vidjela sam da je stariji od mene, punog rasta i dobrog izgleda, dovoljno star da ga se nazove muškarcem ali ne još srednjih godina. Nešto u njemu činilo mi se poznatim. Samo zato što sam razmišljala o Andevaiju – koliko god nesretno bilo što mi je uopće pao na pamet – zapitala sam se vidim li neku sličnost između njih dvojice, iako je Duvai imao svjetliju kosu i ten.

Ljudi na vratima rekli su što moraju. „Uđi i nahrani se. Uđi i spavaj bez zlih snova.”

Odahnuvši od olakšanja, prošla sam između baklji u ograđen prostor u kojem su se skutrile kuće. Psi su zalajali ali i brzo utihnuli kad su prepoznali visokoga i prihvatili mene kao njegovu pratnju.

U polumraku je bilo teško prebrojati zgrade, ali ograda je obuhvaćala lijep komad zemlje, a procijenila sam bar dva tuceta svjećica, dakle bar dva tuceta domaćinstava sa svjetlom pred vratima. Čak i u sofisticiranom Adurnamu, svako kućanstvo zapalilo bi svijeću ili lampu pred vratima u Noći duša. Na suprotnom kraju sela uzdizala se veća okrugla zgrada, slamnatog krova nalik šeširu koji je štiti od nebesa. Iz tog se smjera začulo bubnjeve u laganom ritmu, na što se mladac nasmijao i

118 Crowarez

Bosnaunited napravio nekoliko plesnih koraka dok ga visoki nije zaustavio s nekoliko riječi. Bubanj je ušutio kao da ga je visoki ušutkao, ali zatim je uslijedio smijeh, kratka pjesma, pa drugi, dublji bubanj. Iz ovog nepovezanog uvoda podigao se ženski alt u melodiji čija me snaga zaustavila u mjestu. „Stope žure gdje ne treba donijeti vijesti”, rekao je visoki mladcu, a mladić je požurio u mrak. „Toplo ognjište dobrodošlo je u hladnoj noći”, rekao je meni, a ja sam to shvatila kao poziv.

Ušli smo u sklop malih zgrada skutrenih blizu kao prijateljska obitelj. Svaka zgrada, koliko god skromna, bila je ukrašena upaljenim svjećicama. Ljudi su hodali i razgovarali i šalili se, jedno je dijete trčkaralo kroz uski prolaz između kuća, a dvije žene su se smijale prolazeći otvorenim prostorom u sredini s košarama na glavama. Nanjušila sam nešto predivno kako se kuha; to cvrči meso!

Dok smo se približavali kući skoro točno nasuprot vratima, neka žena Duvaijeve dobi izašla je da ga pozdravi. Kad je vidjela mene, namrštila se. Bila je niska, ljupka, odjevena u prugastu vunenu halju. Unutra je grijala peć od kovanog željeza, znak blagostanja u ovakvom skromnom selu. „Mir s vama ove večeri”, počela sam dok se dvoje djece, neki visoki dječak i sredovječna žena okupljalo s druge strane praga i zurilo u mene. Žena me nije pozvala da uđem; umjesto toga, izašla je i povukla visokog u stranu i poluglasno razgovarala s njim dok su drugi izlazili da vide što se događa. Osjećala sam se kao izložak na nekom predavanju na akademiji. Staro i mlado, žensko i muško, odjeveni u seosku odjeću, nisu baš bili siromašni jer nitko nije izgledao izgladnjelo kao prosjaci koje sam viđala na ulicama Adurnama, ali sasvim sigurno nisu imali ni sitne luksuze kakve bi očekivali ljudi iz grada. Samostalno ognjište od cigle štitilo je plamen koji je tjerao noćnu tamu.

Kroz gomilu se progurala mlada žena koja je djelovala nekoliko godina mlađe od mene. Žurno je prišla visokome i njegovoj pratilji. Kad su je pokretom pozvali da se približi, progovorila je glasom tako tihim da čak ni ja nisam mogla razaznati njene riječi kroz mrmor ljudi koji su me promatrali. Ali dobacivala mi je poglede obraćajući se lovcu i ženi koja je vjerojatno bila Duvaijeva supruga, i već sam počela misliti da i ona izgleda poznato jer je ovo noć u kojoj će mi sve izgledati sumnjivo. „Neću!” rekla je supruga s očitim bijesom koji je iznenadio drugo dvoje.

Duvai je rekao: „Već je zatražila i dobila gostinska prava. Sad je izbaciti uvrijedilo bi pretke – ” I opet su mi riječi postale nerazumljive.

Djevojka me pozvala, prišla sam joj a ona me povela prema niskim vratima smještenim podalje od glavnog kruga; ovo je bila jedina kuća s dvije svjećice sa svake strane ulaza. Prije nego što smo došle do praga, vrata su se otvorila a neka postarija žena premjerila me pogledom i, prije nego što sam započela novu seriju pozdrava, jače je otvorila vrata i pozvala me da uđem.

Zemljani zidovi bili su tako masivni i debeli da je prostorija unutra bila manja nego što se izvana činilo, samo jedna soba većinom u sjeni, s mirisom svježih borovih vijenaca koji je prekrivao aromu kiselog mlijeka i nedavno oguljenog luka. Četiri klupe bile su poredane kraj vrata. Nasuprot njima stajao je krevet. Neka stara škrinja bila je postavljena u podnožje kreveta, a s greda je visjelo pet svežnjeva bilja. Kraj ognjišta ugrađenog u zid stajala je preslica, i to je bilo sve.

Starija žena ponudila mi je zdjelu vode. Bila sam tako žedna da sam cijelu iskapila ali, prije nego što sam mogla progovoriti da joj zahvalim, s kreveta se javio drhtavi glas. „Neka Andevaijeva nevjesta priđe majci ovog naselja ako želi govoriti.” Željela sam, trebala sam pobjeći, ali riječi su mi okovale srce i noge. Možda samo zbog znatiželje neodoljive mački, ili je možda ona koja je ležala na bolesničkom krevetu imala dovoljno moći da me zadrži iako se činilo da mi nudi izbor. Prekasno sam prepoznala djevojku: to je bila ona

119 Crowarez

Bosnaunited djevojka koju smo vidjeli u voćnjaku s drugim radnicima. Znači, Duvai je sigurno Andevaijev stariji brat. Nemoguće – ili možda ne – pobjegla sam točno na pogrešno mjesto. Je li moguće da su me eru i kočijaš izdali? Ali zašto bi onda glumili tako kompliciran bijeg? Prije će biti da mansa ili djeli imaju dovoljno moći da mi korake usmjere ovamo.

Obris na krevetu je opet progovorio, a djevojka je ponovila tako da razumijem. „Samo zato što ti se učini da vidiš vuka, ne znači da je on stvarno tu.” Dodala je: „Majka je vidjelica.”

Dihala sam teško i brzo. „To je tvoja majka? Andevaijeva majka?” „Majka našeg oca, dakle naša majka. Idi k njoj. Neće te ugristi, Catherine. Zoveš se Catherine, je li tako? Već sam pitala, u voćnjaku – žena mog brata bit će mi sestra! – ali on mi nije dao da te upoznam.”

Starica je progovorila, a djevojka se namrštila i slegnula ramenima. „Srami nas se. To su ga tamo naučili, da se srami svoga naroda.” Dobacila mi je pogled postrance, a sljedeće riječi nisu bile baš neprijateljske, ali imale su oštrinu koju nisam čula u bakinom tonu. „I ti nas gledaš s visoka, Catherine?” „Ne, ni slučajno.” Sad sam morala prići baki da ne bih djelovala oholo. Što mogu izgubiti ljubaznošću sad kad znam da ih je on odbacio? Kleknula sam kraj kreveta, na jastuk za posjetitelje. „Bako, pozdravljam te ove večeri. Imaš li mira?”

Tako smo nastavile neko vrijeme, i što smo dulje izgovarale obredne riječi koje sam najlakše razumjela, to sam bolje uspijevala razaznati njen seljački naglasak i popunjavati praznine kad bi koristila riječi koje naprosto nisam znala. Andevaijeva sestra dopunila bi što bi mi promaklo. Nisam bila ni svjesna kad se dugački obred pozdravljanja pretvorio u sasvim drugačiji razgovor, jer stare bake obično smatraju da mogu ispitivati svakoga tko im uđe u dohvat, a ja sam ipak bila žena njezinog unuka, pa tako sada i njezina kći. „Duvaijeva žena naravno vjeruje da je njen suprug iz divljine doveo ženu-duha da mu bude druga žena”, rekla mi je uz pomoć svoje unuke. „Zato je bila toliko protiv tebe. Da te pustila preko praga, to bi ti dalo dopuštenje da ostaneš. Ona nije škrta, ali ljubomorna je na njega, jer smatra da je muškarac kojeg sve žene – a naročito žene-duhovi koje ga vide u divljini – sigurno žele za muža.

Osim toga, jednog dana, uskoro, on će postati glava obitelji.” „Zašto bi mislila da sam žena-duh iz – ovaj – iz divljine?” „Nosiš zadah svijeta duhova u kostima. Ali ja sam vidjela žene-duhove, i muškarce-duhove, i djecu zamjence, i znam da ti nisi ništa od toga nego nešto drugo.” „Znaš li što sam ja?” upitala sam.

Djevojka je siknula upozorenje zbog moga tona, ali staramajka se nasmijala. „Osjećam da si zbunjena. Zašto si došla u naše selo? Priznajem, vjenčanje proslavljeno u Noći duša bilo bi zlosretno, zato bolje da pričekate s krevetom. Ali svejedno mislim da bi ti bilo bolje u velikoj kući, s puno bogate hrane i fine odjeće da pričekaš dok dušno doba ne prođe.” Šutjela sam, grozničavo razmišljajući. Što bih mogla reći što me neće osuditi?” „Ali tu si”, nastavila je. Nisam vjerovala da mi može vidjeti misli; nije trebala neka velika vještina da se iz moje iscrpljenosti i uništene odjeće zaključi kako je moj odlazak iz moćne magijske kuće na najopasniju noć u godini moralo uzrokovati nešto drastično. Osim toga, Andevaijeva sestra je znala da sam stigla u kuću Četiri mjeseca u društvu njenog brata, samo nekoliko sati ranije. „A sad si naša gošća, što god drugo bila. Sigurno si gladna. Kayleigh, donesi mesa i kaše. Stopala se jako umore od puno hodanja!” Podigla je ruku malo iznad deke.

To je, shvatila sam, značilo da mogu sjesti a ne klečati. Pomoćnica mi je donijela tronožac,

120

Crowarez

Bosnaunited ljubazno sam joj zahvalila i promotrila bakino lice tražeći Andevaijeve crte. Kao svi seljaci u ovom kraju, bila je ono što je Brennan nazvao „tartanom”, miješanog porijekla, svjetlija od Andevaija i Kayieigh, ali bez Duvaijeve smeđe-zlatne kose. Bila je vrlo slaba, ali pogled joj je bio budan; krhka ruka pomaknula se na deki a ja sam je, potaknuta tko zna kakvim impulsom, uzela u svoju i neko smo vrijeme tako sjedile u tišini, dok je moja ruka grijala njenu hladnu kožu. Osjećala sam se čudno udobno, skoro mirno, dok su nedaleko od nas razgovarali bubnjevi, a njeno disanje bilo je ravnomjerno kao otkucaji srca. „Kako se zove ovo selo?” upitala sam konačno. „Haranwy. Mi nismo gladno selo, jer marljivo radimo. Uzgajamo žito.” „I lovite”, dodala sam, oštrije nego što sam namjeravala. „Čujem da vaši lovci hodaju svijetom duhova.” „Što bi gradska djevojka kao ti mogla znati o lovcima? Ili o svijetu duhova? Sigurno si rođena u bogatoj ili moćnoj obitelji, ili nekoj koja je sa svojih polja požnjela puno hladnih magova, kad si privukla pažnju kuće Četiri mjeseca.”

Ne znam kakav mi se izraz pojavio na licu, ali ona se opet nasmijala. „Sudbina je mladih da vjeruju kako starci znaju sve, ili ne znaju ništa. Samo me zanima sudbina moga unuka. Rijetko nam dopuste da ga vidimo.”

Ušla je Kayleigh, noseći pladanj s vodom i ručnikom za pranje i zdjelom kaše s komadom mesa na vrhu. Već od mirisa mi je krenula slina na usta. Spustila je pladanj meni u krilo, s ugodnim osmijehom koji sam morala uzvratiti. Ali smjesta sam znala – kao što koza sigurno zna časak prije nego što joj prerezu grlo – što će Andevaijeva sestra reći. „Na vratima je, na vrlo lijepom konju! Uvijek kažu da će ga pustiti u posjetu za proslave, ali nikad ne dođe. Nisi nam rekla da dolazi za tobom, Catherine. Jeste li se razdvojili putem? Sigurno te tražio. Mislim da nema pojma da si tu. Zar to nije čudno?” „Kayleigh.” „Da, majko.” „Kako vjetar govori u naselju?” „Duvai je smjesta rekao da nitko ne govori dok ti ne dopustiš, majko.” „Neka hladni mag dođe do mene. A što se ostalog tiče, zatvoreni cvijet čeka do dana da procvate. Čak i stoka više voli tihu štalu dok jede.”

Djevojka mi je dobacila pogled i prevrnula očima skoro potpuno isto kao što bi Bee to učinila. Ali izašla je, s osmijehom – sretnim i suučesničkim, jer je pretpostavila da su meni vijesti o Andevaijevom dolasku isto tako dobrodošle kao i njoj – prije nego što je zatvorila vrata.

Ruke su mi drhtale. Ogledala sam se po kućici, tražeći prozore, ali nije ih bilo, samo ognjište ugrađeno u jedan zid s dimnjakom koji je provodio dim i pomoćnicom koja je stajala kraj vrata. Bila sam u klopci.

121 Crowarez

Bosnaunited

20

„Što sam skrivila”, promrmljala sam, „da zaslužim ovakvu sudbinu?”

Oštro je udahnula. „Oglasila sam da nitko ne spominje tvoju prisutnost dok ja ne kažem da su za to dobri predznaci. Lovci su išli duboko u divljinu. Kad si ti stigla, s tom kosom i svime, baš na ovu večer, ljudi su se naravno pitali jesi li duh žene ili prava žena. Zato su te doveli k meni. Moj sin je previše bolestan da prima posjetitelje.” „Andevaijev otac je bolestan?” „Andevai ga zove ocem, ali ti bi rekla da mu je ujak. To je moj stariji sin, koji nažalost nije imao vlastitih sinova. Moj mlađi sin, koji je začeo oba moja unuka, je mrtav. Duvai je previše nestrpljiv da domaćinstvo prijeđe u njegove ruke. Nekim je ljudima suđeno da u smrti onih koje love vide mogućnost za svoj boljitak.”

Usprkos svemu, usprkos svim nastojanjima da ostanem jaka, počela sam cmizdriti, pokušavajući progutati jecaje. „Ako sjedneš u kut, neće te vidjeti. Ne ako ja ne želim da te vidi, a ja to ne želim jer znam što ti je u srcu.”

Obrisala sam nos nadlanicom. „Š-što mi je u srcu?” „Bojiš se Andevaija jer se bojiš manse. Što mansa hoće od tebe da te doveo u svoju kuću?”

Imala je moći koliko i mansa, ali toliko drugačije da ih se nije moglo imenovati. „Moju smrt”, rekla sam prije nego što sam shvatila što ću reći. Čak je ni to nije iznenadilo. „Ah. Žrtva. Onaj kut –” pokazala je prema podnožju kreveta – „je najtamniji.”

Odnijela sam pladanj u kut i sjedila u tami s mačem u lijevoj ruci i ogrtačem oko sebe, s kapuljačom na glavi. Još sam drhtala, i odjednom sam osjetila silnu glad. Ako već moram umrijeti, bar ću umrijeti punog želuca! Hitro sam se oprala pa, držeći zdjelu lijevom rukom, prinijela meso usnama desnom.

Vrata su se otvorila.

Duvai je ušao prvi, a Andevai za njim, na valu hladnoće od koje je vatra u ognjištu zadrhtala.

Nisu stajali blizu. Zbog Andevaijeve fine, skupe odjeće, skromna soba sad je djelovala otrcano i tužno, a on se držao podalje, kao da se boji da će si uništiti odjeću dotakne li bilo što u sobi. Gledao bi s visoka i na starijeg brata, samo što je Duvai bio pola glave viši. Kontrast je bio izražen: Duvai je bio viši i krupniji, i možda punih deset godina stariji od Andevaija, bio je lovac i impresivan čovjek, samouvjeren i ponosan kao netko koga oni među kojima živi poštuju. „Evo ga, majko”, rekao je Duvai odsječnim tonom koji me tako iznenadio da sam progutala zadnji zalogaj mesa prije nego što sam ga prožvakala. Taj su zvuk na sreću prekrile njegove prezrive riječi. „Moj brat je došao kući za festival, zahvaljujući velikodušnosti manse koji ga je uzdigao na uzvišen položaj i zato nas sve štiti kao zahvalu za plemenitog sina kojeg smo podarili kući punoj tajni.” „Ovdje sam, majko.” Andevai nije gledao Duvaija, i bilo je teško procijeniti je li provaliju među njima stvorio ponos, taština ili zavist. „Žalim što nisam ovdje onako često kao što bih želio, ali sad sam ovdje. Išao sam cestom, a noć je pala baš kad sam stigao do Haranwyja.”

122 Crowarez

Bosnaunited Duvai je mahnuo rukom. Glas mu je bio dubok, riječi uobičajene, ali ton je bio opak. „Poželimo mu dobrodošlicu za festival noći, kao što moramo, sad kad je postao moćnik. Možda će njegova prisutnost ovdje zadržati Divlji Lov podalje u ovoj noći. Ili će ih možda privući, kao što med privlači medvjeda a lešine vuka, i dođu nam oni čije strijele i koplja ne može odbiti nikakva ljudska sila, pamet ni snaga. Pa čak ni njegova.”

Lijevu sam ruku spustila na balčak mača, ali Andevai je imao više samokontrole nego što sam očekivala. Čeljust mu se stegnula. Vatra na ognjištu se prigušila, ali nije se ugasila.

Njegova ga se baka nije nimalo bojala. „U Noći duša, gospodari smrti odsjeku duše onih koji će umrijeti u sljedećoj godini. Moj sin, kojem je tijelo zaraženo groznicom, neće poživjeti dulje od zime. Neću ni ja. Toliko sam vidjela. Preostalo mi je malo dana na ovom svijetu, i zato ću vidjeti kako se vi, sinovi različitih majki, noćas zagrlite. Ne morate se voljeti, ali obećajte mi zbog sela da se nikad nećete sukobiti.”

Duvai je zagunđao jedva čujno. „Bit će kako želiš, majko”, rekao je.

Nisam mislila da se Andevai može držati još ukočenije, ali uspjelo mu je. „Bit će kako želiš”, ponovio je blago.

Njih dvojica su se zagrlila, ali vidjela sam više prijateljstva i među psima koji reže. Razdvojili su se hitro i nelagodno.

Andevai je prišao i kleknuo na jastuk. Uzeo je bakine mršave ruke i prignuo se da joj poljubi upali obraz. „Nedostajala si mi, majko.”

Duvai puhne.

Ovog puta vatra se ipak ugasila i podigao se prasak pepela. Začudo, svijeće koje su osvjetljavale sobu i dalje su mirno gorjele. „Neka se festival pleše”, rekla je Duvaiju. „Ja ću vas čuti i plesati s vama. U ovakvoj noći, na vrata bi nam mogla stići nevolja ako ne učinimo sve kako treba.” „Naravno, majko”, rekao je toplije nego prije. Nije se pozdravio s Andevaijem, samo je hitro otišao. Pomoćnica se pojavila iz sjena s druge strane i kleknula kraj vatre da je opet zapali. „Ne trudi se”, reče Andevai. „Neće planuti dok ja ne odem.”

Nastavila je raditi kao da ga nije ni čula. „Kasno si došao, Vai. Ti koji proučavaš magiju zime najviše riskiraš. Ne smiješ hodati po otvorenom na dan kad je veo najtanji i lov jaše. Jer priče o drevnima što vladaju u drugom svijetu kažu da oni magisterima vjeruju najmanje od svih.” „Love one koji postanu previše moćni i privuku im pažnju, tako kažu, ali možeš biti sigurna da ja ne znam dovoljno da postanem stvarno moćan. Neće to učiti mene, sina robova.” „Je li to gorka jabuka, sine?”

Namrštio se. „Ja ništa nisam tražio. Htio sam biti lovac, a ne hladni mag.” „Ali si ono što jesi.” „Točno. Sad sam odgovoran za sve vas, na što me podsjećaju svakog dana tamo u kući.

Nevolje me prate kao čopor vukova. Mansa mi je naredio da ubijem nekoga.” „To je teška zadaća. Koga trebaš ubiti?” „Moram to učiniti. Nemam izbora. Nisam zato došao, majko. Ove noći i dana ne mogu putovati – ni jedan magister ne može, premda naši sluge očito mogu što žele.” Kako je zvučao bijesno! Kako mi je bilo drago što eru i kočijaš imaju moć isplaziti jezik ponosnim kućnim magovima! „Zato sam svratio da te vidim”, nastavio je krotko kao milo dijete. „Sjećam se da si jednom rekla kako će ti posljednja zima biti hladna.”

123

Crowarez

Bosnaunited „Sjećaš se toga?” „Naravno da se sjećam! Sjećam se svakog posjeta. To je jedino što me održava ostatak godine. Ova će zima biti hladnija od mnogih –” Zastao je, stegnutog grla, a čas kasnije nastavio. „– još hladnija zbog gubitka onih koje volimo. Najbolje da sad odem do tate, da ga pozdravim, a onda i do mame. Ima li vijesti o mami, majko?” Glas mu je zadrhtao na tim riječima. Iza zidova kuće, bubnjevi su postali glasni a mladi glasovi prolomili su se u pjesmi. „Pale vatru duša”, primijeti starica. „Za mene nema mjesta kod paljenja vatre”, odgovori on kratko.

Bubnjevi su poprimili zajednički ritam od kojeg su mi se ramena trzala. Prepoznala sam mjeru, po imenu „kuku” – to sam naučila od prijatelja u gradu. Zvuk je došao bliže, kao da procesija prolazi među kućama. „Najbolje da pričekaš do zore da pozdraviš mamu. Neće joj koristiti ako je se probudi sad kad lijek već djeluje, a dobila ga je prije mraka. Možeš baš otići i na proslavu. Neka se stari i bolesni odmore dok mladi plešu.” Buka procesije se stišala kako su nastavili kroz selo. „Ako odeš do Kayleigh, ona će ti dati odgovarajuću odjeću.”

Podigao je ruku da dotakne svoju otmjenu jaknu, s nelagodom podigavši bradu. „Je li Kayleigh dobro, majko? Ima li nevolja?” „Otkako si ti prije sedam godina otišao u kuću, ni jedan vojnik nije pregazio polja našeg sela.”

Spustio je glavu kao da su ga te riječi ubole. „Ali hoće. Ima i gore, majko. Mansa mi je danas osobno rekao da namjerava uzeti Kayleigh u svoj krevet, da vidi može li se iz naše krvi uzgojiti još magistera. Što da radim?” „Što možeš učiniti, Andevai? Magister koji je meni napravio tvog oca nije tražio dopuštenje.

Magisterov dar – ako je uopće došao od njega – bio je tih u tvome ocu, ali u tebi se probudio.” „Prije kletva nego dar.” „Stvarno, Andevai, kad bi ga se mogao riješiti, bi li to učinio?” „Ne.” Stavio je ruku preko očiju da si prikrije lice. „Čak i sa svim što moram otrpjeti u kući, izdržat ću da bih naučio.” Kad je spustio ruku, izraz mu je bio čisti čelik. „Nije važno što ja želim.

Pripadam kući Četiri mjeseca, kao i ovo selo. Moram ih slušati, ili ćete svi patiti.” „Je li ti mansa prijetio?” „Baš mi danas govori svoje planove s mojom sestrom? Podsjeća me na to da bi bez lijekova koje nabavlja kuća moja majka umrla? Spominje obveze koje selo ima prema kući? Zar to nisu prijetnje? Jer nisam uspio ispravno ispuniti ono što mi je naložio? Možda ne mogu učiniti ništa da to ispravim, što god se dogodilo. Ali jedina mi je poluga – kako Grci kažu – da im se dovoljno umilim izvršavajući što se traži od mene. Onda će mi mansa možda jednom dopustiti da poštedim Kayleigh od njegove pažnje.” „Sumnjam u to.”

Siktavo je izdahnuo. „U klopci sam. Što je jedan život u usporedbi s tim?” „Na to pitanje ti moraš odgovoriti.” „Preziru me, majko. Što god ja pričao mami da se ne brine, ti znaš što je istina. Ja im ne značim ništa, samo me ne mogu odbaciti jer sam previše moćan.” „Zar ne možeš otići u neku drugu kuću?” „Ne usuđuju me se izbaciti jer znaju da bi me druga kuća primila, a neće me prodati jer sam im previše vrijedan. Kad bih pobjegao, ni jedna druga kuća me ne bi primila. Ne bi se izložili mansinom neprijateljstvu kad otkrije gdje sam. Uostalom, ako jednog učitelja ostavim bez

124

Crowarez

Bosnaunited dopuštenja, koji bi me drugi učitelj primio?” „Zar nemaš života izvan magijske kuće?” „Zar moraš to pitati?” povikao je ogorčeno. „Misliš da bi mi bilo bolje da sam odmetnik koji gladuje po brdima? Nijedna kneževska kuća neće me primiti jer bi se magijske kuće okrenule protiv nje i uništile je kao što su već učinile s Camjiatinim dvorom. Nijedan ceh me neće primiti iz istog razloga. A i koji bi ceh primio siromaha iz sela koji nema cehovskih veza, imanja ni zanata? Možda bih mogao otići u neki grad i potražiti posao. Ali nijedan hladni mag ne može dugo preživjeti izvan zaštite kuće. Ljudi nas se boje i mrze nas. Sin moga vlastitog oca me se boji i prezire me! Čak i magister mora spavati. Znaš kako se kaže: sabljozube mačke, vukove i magove može se ubiti na spavanju. Ali pretpostavimo da uspijem. Možda im nekako pobjegnem. Recimo da otputujem u Qart Hadast, ili u Pustoš, ili preko oceana u Ekspediciju. Imam vještine, imam moć – i što onda? Mogao bih loviti, možda. Sjećam se lovačke magije koju sam naučio od tate prije nego što mi je hladna magija procvjetala i kuća me odvela. Ali ne misliš valjda da bih napustio tebe i svoju majku i sestre i rođake i cijelo selo pred mansinim gnjevom? Jer on bi vaš sve kaznio da mi se osveti. Pa čak i kad bih se ja mogao osloboditi, vi ne možete.” Čak i umotana u krznom podstavljen ogrtač, sad sam već drhtala u svome kutku. Kristali leda prekrili su površinu moje nepojedene kaše kako su se čini zime širile od njega, potaknute osjećajima. Vatra je bila spremna ali nezapaljena, a pomoćnice nije bilo na vidiku. „Teški su to lanci”, rekla je njegova baka istim blagim tonom kojim je stalno govorila, „iako čak ni ti ne možeš sigurno znati što će mansa učiniti.” „Molim te, nemoj govoriti Kayleigh o onome što sam doznao! Neka ima mira što duže može.” „Hajde, Andevai. Imaš prijatelje kojima si nedostajao.”

Otišao je.

Tek pošto su se vrata zatvorila za njim a vatra se razgorjela i zapalucala po drvu punom snagom usudila sam se ispuzati iz kuta. Pojela sam ostatak hladne kaše pa spustila zdjelu na škrinju u podnožju kreveta i pokazala joj mač, premda sam ga iz pristojnosti zadržala u toku. „Hvala vam na hrani, bako, i na ljubaznim riječima, ali moram ići. Žao mi je zbog njegovih nevolja, i vaših, i uvjerena sam da nije pravo da cijelo selo bude talac i tako dugo zarobljeno bez nade u slobodu, ali neću se predati samo zato što –” „Zašto te mansa želi mrtvu?”

Njeno me pitanje obvezalo. Kao da mi je začarala jezik. „Andevai se oženio pogrešnom ženom. Poslali su ga Barahalima da oženi Bee, ali njeni roditelji su ga na prevaru naveli da oženi mene da spase Bee.” „A ti si sudjelovala u toj prevari?” „Nisam ni znala za nju! Barahali su i mene prevarili. Lagali su mi, baš kao i njemu! Ja sam potrošna roba, i za Barahale i za mansu.” „Znači, bježat ćeš cijelog života, bez imalo predaha?”

Užasavajuća, tegobna vizija budućnosti otvorila se preda mnom kao put zarastao u opako trnje. Bježat ću i bježati i patiti sve dok konačno ne padnem a vuci mi skoče za grlo i dahnu mi smrt u lice. Ali čak i tako, nisam mogla prihvatiti poraz. „Ako uspijem preživjeti do zimskog sucnostaja, možda će me još uvijek htjeti ubiti iz čiste osvete. Ali čim Bee postane punoljetna, ugovor istječe. Tako da bar ona ima šansu, ako je uspijem pronaći prije njih. Nikad im neću dopustiti da je se dočepaju. Nikad.”

Vrata su se otvorila. Okrenula sam se potežući mač napola iz korica. Ušle su tri postarije

125 Crowarez

Bosnaunited žene, a dok sam ja shvatila da nisu mansini vojnici, ušlo je i nekoliko postarijih muškaraca, uključujući i Mamadija. Povukla sam se do podnožja kreveta, leđima okrenuta zidu, dok su muškarci raspoređivali klupe. Osam muškaraca i sedam žena lijepih godina zauzelo je svoja mjesta, muškarci na jednoj strani, žene na drugoj. Konačno je ušao Duvai, pridržavajući pognutog, krhkog čovjeka koji je jedva hodao. Djelovao je star kao i sićušna žena u krevetu, ali pretpostavila sam da joj je to sin.

Imao je mnoštvo amuleta oko vrata i na odjeći, a u njegovim mutnim očima vidjela sam sljepilo.

Duvai ga je doveo do mene. Prepipao je zrak oko mene ne dodirujući me, a drhtaj moći zapuzao mi je po koži. Duvai mu je pomogao da sjedne na prvu klupu. Još se držeći za nećaka, starac se obratio skupu glasom promuklim kao proljetni kreket žaba. „Svijet duhova upleten joj je u kosti.

Ali nije žena duh. Njeno je meso ljudsko. Dakle, nije nas prevarila tražeći gostinsko pravo. Ozbiljno je pitanje predati nekoga kome smo obećali zaklon.” „Mansa će nas kazniti ako je ne predamo”, reče jedna od žena. „Dajte ju Andevaiju”, reče jedan muškarac, „pa neka učini što mora.” „Ubiti u selu u Noći duša”, rekao je Mamadi, „bi bilo jako opasno. Duhovi bi se okupili oko njene krvi. Ušli bi u selo, a to bi za nas bilo jako loše.” „Onda je zarobimo”, reče prvi čovjek, „i držimo dok ne prođe Dušni dan. Onda je odvedimo natrag u kuću, ili joj prerežimo grlo iza ograde. Dobit ćemo nagradu.” „Nagradu smo već dobili”, reče jedna druga žena, „kad nam je mansa oteo plemenitog sina!” „Hoćemo li dobiti nagradu što smo putnici dali gostinska prava kad ih je uredno zatražila pa onda prekršili riječ?” upitala je treća žena. „Kakve će se nevolje spustiti na nas u budućnosti ako učinimo takvu stvar. Moramo je pustiti da ode svojim putem. Ako je mansini lovci poslije ulove, neće biti naša krivnja što je mrtva.” „Ako ne kažemo Andevaiju”, reče još jedan čovjek, „kako će uopće znati da je bila ovdje? A ako on ne zna, ni mansa neće znati.”

Raspravljali su o tome dok sam ja stajala stisnuta uza zid, zapanjena što toliko ljudi govori meni u korist. Odnosno, ne baš meni u korist – ni u jednom trenutku nisam osjetila da im je stalo do mene – nego u korist koda koji štiti goste. Nije se radilo o meni, nego o integritetu sela.

Kad su svi iznijeli svoje argumente, stari je lovac opet progovorio svojim žabljim šaptom. „Ako je dobila gostinska prava, riskiramo nešto još gore ako je predamo mansi. Ako druga sela to čuju, a možete biti sigurni da hoće, kako možemo očekivati da pozdrave naše lovce ili žene koje uhvati noć i zatrebaju sklonište? Mansa će nas možda globiti, više opteretiti, možda čak i ubije neke od nas, ali njegova moć ograničena je na ovaj svijet. Ako krenemo protiv onog što su nam preci i bogovi rekli da je ispravno, vrijeđamo veću silu. I snaći će nas puno gore nevolje, i nas i našu djecu i njihovu djecu.”

Na samom kraju progovorila je Andevaijeva baka. „Ako možemo postići boljitak samo kroz patnju ili smrt nekog drugog, to nije boljitak.” To je pozdravilo kimanje glava, nekih rezigniranih, nekih nevoljkih, ali na kraju se nitko nije protivio.

Duvai je rekao, žustro kao da je samo čekao tu priliku. „Andevai ne može otići iz sela sve do sutrašnjeg sumraka. Ako je ja u zoru povedeni na put, može se pošteno reći da smo joj pružili sklonište i nismo je ostavili na cjedilu niti smo je prevarili da je on poslije uhvati. A nakon toga više nije do nas.”

Njegove riječi dočekala je tišina.

Rastrgana između srama, zahvalnosti i sumnje, prošaptala sam: „Zahvaljujem vam.”

Nisam znala kakvu će reakciju izazvati te bijedne riječi, ali, na moje iznenađenje, nakon što je Duvai otišao da se pripremi, pozvali su me da sjednem s njima. Zanimalo ih je tko sam i odakle sam.

126

Crowarez

Bosnaunited Nisu pitali ništa o Andevaiju ni kako sam upala u nevolje koje su me trenutačno mučile. Kao kopneno selo, nisu nikad čuli za Kena'anije, čak ni pod imenom Feničani, ali zanimalo ih je čuti da sam rođena i odrasla u gradu, i postavljali su pitanja o tome odakle sam i kakav je život u gradu.

Duvaijev ujak, koji je najviše putovao od svih njih, jednom je bio u gradu Haveryju, kad je bio mlad, i nije nikad više želio ponoviti to iskustvo. Možda bi me i cijelu noć zadržali u zadimljenoj kućici da se nije umiješala Andevaijeva baka. „Nahranite našu gošću i pozovite je na proslavu”, rekla je.

Starci su se oprostili.

Ona mi je rekla: „Povjerenje se može nuditi samo tamo gdje ga se i dobije.” „Ispričavam se, maestra. Ali odgojili su me ljudi koje sam smatrala rođacima, i vjerovala sam da im je stalo do mene. Bacili su me vukovima onog časa kad se pojavila opasnost za njihovu kćer.

Zašto bih ikome vjerovala?”

Ali vjerovala sam eru i kočijašu. Zašto?

Ona je ispustila tihi zvuk, više stenjanje nego smijeh. „Kao što si čula, nitko nije smatrao da treba spasiti tebe, nego čast sela.” „Možda ste sve to rekli preda mnom baš zato da vam poklonim povjerenje.” „Ne čujem dobro. Nisam čula što si sad rekla.” Po tonu sam sve shvatila. Uvrijedila sam i nju i cijelo selo. „Možeš ići kamo god želiš, otiđi ako misliš da moraš. Nitko te neće zaustaviti. Duvai će te u zoru čekati kod dveri.”

Tako sam otpuštena, i zaustila sam da nešto kažem, žaleći zbog svojih riječi, a onda sam stisnula usne prije nego što izgovorim nešto što možda i ne mislim ozbiljno. Iznositi besmislena uvjeravanja u poštovanje bilo bi uvredljivo. Možda sam trebala imati više povjerenja, ali nisam se usuđivala. Jedino sam bila sigurna da će Duvai rado život svog mlađeg brata učiniti još težim. Koliko je daleko spreman ići protiv manse, nisam mogla znati. Seljani se nisu imali kome obratiti ako se mansa okrene protiv njih. Selo je pripadalo kući.

Kao i ja. Ali ja nisam morala živjeti ovdje, ni ostati ovdje.

Postarija pomoćnica pokretom mi je pokazala da mi je vrijeme za odlazak, pa sam sebe i svoj mač i svoje iscrpljeno srce odvukla na hladnoću dok je ona zatvarala vrata za mnom. Vani, selo kao da je bilo napušteno. Snijeg se lijeno kovitlao. Stala sam uza zid, zureći prema građevini u središtu sela, s okruglim slamnatim krovom i ogradom podignutom pod nadstrešnicom. Dim se polako dizao iz kamenih dimnjaka, toplina je zračila kroz otvorena vrata. Unutra je bljeskao pokret; bubnjevi su bubnjali, praćeni topotom nogu i povicima ohrabrenja. Bubnjevi su posebna magija. Nožni prsti su mi se trzali, noge se pokretale dok su mi se ramena ljuljala amo-tamo. „Catherine?” Kayleigh je stajala na vratima kuće, ogledavajući se. Nije me vidjela iako sam stajala ni deset koraka od nje. Šutjela sam, a kad je otišla, požurila sam u suprotnom smjeru. Bilo je lako ostati nevidljiva kad se izgleda cijelo selo naguralo u kuću za proslavu. Noć je prijateljica mačaka. Kod unutarnjih dveri, postala sam zrak i prošla ravno kraj dva mlada stražara; to ni inače ne bi bilo teško, jer su njih više zanimali zvukovi proslave koju propuštaju. „Jesi čuo Vaija? Kaže da će nas svejedno noćas spremiti pod stol.” „Očekivao bi da će postati skromniji ako ga u kući tretiraju tako loše, ali nije se nimalo promijenio.”

Nasmijali su se dok sam ja prolazila dalje. Tri postarija čovjeka držala su stražu na vratima vanjske ograde. Ispred ograde, krijes je isijavao toplinu u hladnu noć. U najdaljem dometu njegova svjetla, tik izvan ruba vidnog polja, parovi očiju su blistali, a četveronožni obrisi se napeto kretali po

127

Crowarez

Bosnaunited rubu dosega. Čekajući.

Zastala sam. Nekoliko puta sam udahnula da si umirim bilo dok se zvuk bubnjeva poput štita prosipao oko sela. Onda sam se okrenula i odšuljala natrag kroz unutarnje dveri, uzduž zida.

Iznenadio me gromoglasan smijeh. Andevai je zajedno s prijateljima prilazio unutarnjim dverima da ih odvede sa straže; nekoliko starijih muškaraca došlo ih je zamijeniti. Mladići su se gurkali i razgovarali uz hitru izmjenu uvreda i šala dok su žurili natrag prema proslavi. Andevai je među njima hodao lakim koracima dok su mu, to sam tek sad shvatila, u kući koraci bili nelagodni.

Izgledao je znatno prirodnije u domaćem platnu. On i njegovi prijatelji izgledali su kao mladići s kojima bi se svaka mlada žena rado zabavljala. Smijući se, ušli su u kuću za proslavu, a ja sam ostala sama u mraku. Protrljala sam ruke u rukavicama, ali to ih nije zagrijalo. „Tu si, Catherine!” Kayleigh me pronašla. „Baka me poslala.”

Bilo bi fatalno kad bih zaboravila da me Andevai mora ubiti. Nisam smjela opet zalutati u svijet beskorisnih snova o ocu kojeg nisam ni i imala i majci koje sam se jedva sjećala i životu koji bih rado živjela umjesto onog koji zapravo imam. „Tražila si nešto?” upitala je. „Moram se – olakšati. Možda imate – ovaj – kenjaru?”

Kayleigh zahihoće. „Oprosti. Mi ne koristimo tu riječ. Imamo takvo mjesto, ali u ovo doba, bit će hladno. Ako ti ne smeta, moja majka u svojoj kući ima noćnu posudu.”

Opet me povela do kuća Andevaijeve obitelji, u kuću ništa veću od ostalih. Unutra, iza malog četvrtastog ulaza, bila je posve drugačija prostorija. Ukrašena čipkastim zastorima, opremljena pećicom ugrađenom uz ognjište, finim velikim krevetom, malim otmjenim stolićem na kojem je stajala pletena košara za šivanje, i prekrasno izrezbarenim ormarom koji je blistao sjajem ružinog drveta, mogla je to biti i spavaonica nekog dobrostojećeg trgovca. Glavna je prostorija imala pod od dasaka umjesto nabijene zemlje na ulazu. To je djelovalo tako neočekivano da sam zaboravila na lijepo ponašanje i zurila sve dok me Kayleigh nije podsjetila da skinem čizme i uđem unutra.

Dvije djevojčice spavale su sklupčane na jednom ležaju. Na krevetu je ležala žena čije je lice bilo tako upalo, put tako pepeljasto, nezdravo siva, da je bilo nemoguće razaznati ikakvu sličnost.

Zapahnula me toplina. Skinula sam ogrtač i prebacila ga preko ruke, pa si obrisala čelo. „Ovdje”, šapnula je Kayleigh vodeći me u stranu iza paravana.

Pokazala mi je pokrivenu noćnu posudu i ostavila me samu iza paravana. Kraj posude je stajala klupa i jedan manji ormar čija su vrata bila otvorena. Skupa muška jakna bila je uredno složena na jednoj polici; bila je to ona jakna koju je Andevai prije nosio. Neki bljesak privukao mi je pogled. Gurnula sam u stranu par uglačanih čizama i vidjela mač u koricama, dugačak i vitak poput mojega, oslonjen u kut ormara. U zagušljivom zraku, osjetila sam oštar okus metala. Andevai je nosio hladni čelik, da me bolje ubije.

Ali ne večeras. Večeras će se smijati i plesati sa svojim društvom. Opekao me bijes. Ali stvarno sam trebala i noćnu posudu. Obavila sam svoje, a nakon toga, Kayleigh mi je donijela tople vode za pranje i češalj. „Nikad još nisam vidjela kosu kao što je tvoja”, rekla je izvlačeći crnu vlas iz češlja i povlačeći po njoj prstom. Dotaknula je svoju glavu, kose skrivene pod čvrsto smotanim šalom. „Tako je gusta i ravna, i crna kao noć. I oči su ti tako lijepe boje, kao jantar.”

Nisam znala što bih na to rekla, pa sam se bavila pletenicom. „Imate puno lijepih stvari. Jesu li ti ormari izrađeni u selu?”

Ponosno je pogledala onaj veći. „Ružino drvo je stiglo čak iz Haveryja. Andevai ga je donio za mamu. Ne štedi ni na čemu kad se radi o njoj.” Ugrizla se za usnicu bacivši pogled na mač koji je

128

Crowarez

Bosnaunited stajao kraj mene. „Još si nešto htjela reći?” upitala sam, oštrije nego što sam namjeravala. „Ne.” Nisam bila sigurna da mogu zapodjenuti razgovor s djevojkom čiji me brat treba ubiti, a čija su baka i ujak uvjerili selo da mi poštedi život bar dok ne odem odande. „Hoćeš li odspavati?” upitala me. „Ovamo nitko neće dolaziti sve do zore.” „Ne”, promrmljala sam, ali usput nisam mogla suzdržati zijevanje. „Ali možda bih se mogla malo odmoriti.”

Iscrpljenost je odabrala umjesto mene. Zaspala sam.

Probudila sam se s okusom dima na jeziku i šaptom plamenova koji umiru u zatvorenoj peći.

Kayleigh je otišla. Djevojčice su mirno spavale, a bolesnica je očito bila u umjetnom snu: pljuvačka joj je zapela na uglu usana, a oči su joj se pod sklopljenim vjeđama kotrljale kao da u snovima vidi užasne prizore koje mi ostali ne primjećujemo. Sjela sam sva u panici, dok mi je u ušima bubnjalo.

Ali moj mač je ležao na krevetu kraj mene, čizme su mi bile kraj vrata, i bila sam pokrivena svojim ogrtačem. Bila sam malo izgužvana od spavanja u odjeći, ali inače nedirnuta. Virnula sam iza paravana; manji ormar još je stajao kako sam ga ostavila. Dodirnula sam drugi mač, ali siktavi prasak srebrnastih iskrica oprljio mi je prste. Polizala sam bolnu kožu. Očito neću moći ukrasti mač.

Ni jedna od spavačica nije se pomaknula. Prišuljala sam se vratima, navukla čizme i prebacila ogrtač preko ramena. Za sreću sam poljubila narukvicu koju sam dobila od Bee. Izašla sam u šokantno hladnu noć. Proslava je i dalje bubnjala, sve snažnijim i bržim ritmom.

Oblaci su prekrivali nebo. Nisam imala pojma je li kasno ni koliko sam dugo spavala.

Duvaijeva kuća ležala je utihla i mračna, ispuštajući toplinu fine peći. Promatrajući kuće slamnatih krovova, uočila sam da mnoge imaju dimnjake od cigle i izdišu dim. Zar ih toliko ima udobnost peći? Za jedno skromno selo, to je bilo više nego što bih očekivala.

Prišuljala sam se kući za proslave i stala kraj jednih vrata. Kad me nitko od seljana nije opazio, uvukla sam se sasvim otraga, ramenom se oslonivši o drveni stup. Propela sam se na prste da provirim preko ljudi koji su pljeskali i ljuljali se uz bubnjeve. Stariji su sjedili naprijed na klupama. Bubnjari su sjedili ili stajali, neki namršteni u koncentraciji, ili s ludim osmijehom na licu dok su promatrali i odgovarali plesačima. Da je ritam nalik lancu magije, a možda i jest, vidjela bih niti koje ih povezuju s drugima, jer iako se radilo o pojedincima, zajedno su stvarali razgovor, u stalnom pokretu. Na slobodnom prostoru plesali su mladići, samo u hlačama i laganim platnenim košuljama tako promočenim znojem da su im se lijepile za prsa.

Prirodoslovci tvrde da su, iako se govori da žene vole detalje mode i odjeće, muškarci ti s porivom da se pokazuju. Blažena Tanit! Ovdje je baš bilo vruće! U svakoj skupini koja se natječe za pozornost, uvijek postoje dvojica-trojica mladića koji žele biti najbolji. Ili koji jesu najbolji, s onim skrivenim plamenom koji stiže do same suštine, sve dok spoj onog što rade i onog što bubnjari rade ne postane potpun.

Andevai je plesao jako dobro, a pri tome je besramno koketirao s pažnjom skupa, istovremeno se natječući za tu pažnju s još nekoliko iznimno spektakularnih mladića koje je također bilo lijepo vidjeti. Tko bi ga zamislio kao poniznog mladića koji je s toliko krotkosti pred bakom sakrio glavu rukama? Plesači su se međusobno izazivali, dok su žene pljeskale i fućkale i dovikivale ohrabrenja, a starci su se smiješili i tresli glavama kao da se sjećaju vlastitih nekadašnjih uspjeha i žale za izgubljenom mladošću.

Kakva žena ne uživa u takvom prizoru muške snage i otmjenosti?

Mrtva.

129 Crowarez

Bosnaunited Bubnjevi su tušem poslali mladiće u stranu, uz brojne povike pohvale, i započeli novi ritam koji je u krug pozivao djevojke. Mladići su se nagurali oko dugačkog stola. Andevai je odlomio komad tamnog seljačkog kruha koji bi sigurno prezreo da mu ga ponude u blagovaonici nekog urednog svratišta. Jeo je zajedno s ostalima, očito uživajući u brbljanju i gurkanju dok su praznili tanjure prepune festivalske hrane.

Jedna ruka dodirnula mi je lakat pa ga čvrsto stisnula, a muški glas rekao mi je u uho: „Onaj tko pokušava nositi dva šešira otkrit će da nema dvije glave.” Duvai pokaže prema vratima. „Zora sviće, a s njom i otvorena vrata.

130 Crowarez

Bosnaunited

21

Izašla sam za njegovim tragom, kako se to kaže na moru. Hodao je krupnim koracima čovjeka naviknutog na prolazak zemljom bez puteva. Pružio mi je vuneni ogrtač grubog tkanja. „Stavi ga preko onog drugog. Po finoj odjeći te lako prepoznati.”

S grubim ogrtačem oko sebe, prošla sam kroz unutarnje dveri slijedeći Duvaija. Mladac je čekao u sjeni dugačkog, slamom natkrivenog zaklona gdje su s greda visjeli komadi smrznutog mesa.

Pružio je Duvaiju svežanj s opremom, a jedan manji dao meni. „Mogao bih otići do –” počeo je vedro. „Poslušan sin donosi drva na ognjište svoje majke”, primijetio je Duvai, a mladić je shvatio mig i rezignirano nas gledao kako odlazimo.

Duvai je poznavao i kraj i doba. Tek natruha sivila osvjetljavala je zasniježeni pejzaž dok smo prolazili kroz vanjske dveri, a ako je u sjenama doista i bilo vukova, izblijedjeli su kako se dan šuljao iz zaklona noći. Snijeg nam je krčkao pod nogama. „Svatko bi mogao slijediti naš trag”, rekla sam bacajući pogled prema otiscima stopa.

Nije ništa rekao, samo je nastavio hodati prema jugoistoku, u smjeru koji nas je vodio dalje od kuće i ceste. Išao je oštrim korakom, ali ja sam imala duge noge i dovoljno snage da ga pratim, a možda me i testirao, jer kad smo stigli do ruba zemlje koju je obrađivalo selo, ugrijala sam se usprkos hladnoći. Zastali smo pod snijegom prekrivenim granama smreke. Kleknuo je, uhvatio pun dlan snijega, i otpuhnuo ga unatrag, putem odakle smo došli, mješavina vidljivog daha i blještavila.

Vjetar se podigao preko tla, tresući travu, drmajući kosturske ruke voćnjaka, i konačno preko naših stopa. Izbrisao ih je kao potez metle. „Jesi li i ti hladni mag?” upitala sam zapanjeno.

Ustao je. „Nisam hladni mag. Dobar lovac mora razumjeti ono što leži oko njega. To je sve.

Bolje da budemo brzi.”

Hodali smo, Duvai naprijed i ja tri koraka iza njega. „Zašto imaš dva šešira?” upitala sam njegova leđa. „Mislim, što si time htio reći?” „Govorio sam o Andevaiju. On pokušava nositi dva šešira, a to nitko ne može. Mora biti magister iz kuće, ili sin svoga sela. Ne može biti oboje.” „Zašto ne? Zar se može biti samo jedna stvar?” „Moraš znati što si.” „Budi što jesi”, promrmljala sam, ponavljajući eruine riječi. „Biti što jesi je srž u dubini svakog bića”, složio se. Hodao je korakom koji će meni s vremenom postati pretežak, ali bila sam odlučna da mu ne pokažem slabost. Kayleigh mi je učinila uslugu kad me pustila da odspavam u toplini majčine kuće. „Kakva bolest muči tvoju majku?” upitala sam. „Ona mi nije majka”, reče Duvai. „Moja majka nije htjela biti druga kora kad je njen suprug uzeo drugu, mlađu nevjestu, pa se vratila u svoje selo i ponijela svoj miraz sa sobom.” „Ali ne i sina.” „Sin ostaje s ocem. Moje sestre su odrasle s njom, pod vladavinom trinobantskog velikaša

131

Crowarez

Bosnaunited umjesto magijske kuće.” „Tko je bolji gospodar, knez ili magister?” „Zašto bi mi jedan gospodar bio draži od drugog? A tebi?” Njegova me otvorenost iznenadila. „Nije ni meni, priznajem.” Oklijevala sam, ali nikad nisam bila šutljiva. „Što se dogodilo s Andevaijevom i Kayleighinom majkom?” „Lijek iz grada je drži na životu. Možda joj je vrijeme za smrt već prošlo, a patnja proizlazi iz ljubavi.” „To je grubo gledanje. Zašto je kuća uzela Andevaija?” „Hladna magija prepoznaje svoje. Njihovi tragači su ga pronašli kad mu je moć procvjetala, i odveli su ga. To gospodari rade, uzimaju što žele.” „Ali još uvijek živiš u selu." „Misliš da je tako lako otići? Možda vas to uče u gradu. Ali pitam se jesu li ljudi u gradu išta slobodniji od nas. Tako dugo dok plaćamo trećinu usjevom i radom, uglavnom nas puštaju na miru.

Drugi imaju puno manje od nas.” „Selo će kazniti kad mansa dozna da si mi pomogao pobjeći.”

Nasmijao se. „Zašto je to smiješno?” upitala sam.

Na tvrdoj pokosti snijega, svaki krckavi korak odzvanjao je među drvećem. Nije bilo nimalo vjetra, i mrtvačka tišina počela mi je donositi nelagodu. „Ti se to brineš za nas? Čak i ako je tako, nisi otišla mom bratu i predala mu se u ruke. Dakle, briga za moje selo zvuči lijepo, ali nisam siguran koliko je stvarna.” „Ne mislim umrijeti mansi za volju. Samo mi je žao što sam naišla na vaše selo i dovela vas u ovu, ovaj, nevolju.” „Ali ne bi preživjela noć da ti nismo pružili zaklon.”

Slegnula sam ramenima i hodala dalje. „Imaš pravo. Ali ne bih promijenila ono što sam učinila. I svejedno mi je žao ako vam to donese probleme.”

Zagunđao je u odgovor i ubrzao. Počeli smo se uspinjati među bregove. „Uhvatili ste nešto u svijetu duhova”, rekla sam njegovim leđima, žureći da ga sustignem. „To nije bila antilopa iz naših tundri, s onim trećim rogom.”

Dobacio mi je pogled postrance. „Malo tko vidi treći rog. Stvarno bih pomislio da si žena duh kad to možeš vidjeti. Ali tata zna više od mene. Ako on kaže da si od ljudskog mesa i tijela, onda si od ljudskog mesa i tijela, kao što sam i ja.” „Nisam žena duh”, rekla sam, jer je nešto u načinu kako je to rekao natjeralo rumenilo u moje obraze i vrat. Nije koketirao sa mnom; ovo je više bilo nalik lovu. „Sigurno je opasno loviti u svijetu duhova”, dodala sam, uvjerena da zvučim odsječno. Možda je i bolje tako. „Jest. Ali takav ulov selu donosi sreću. Njegovo meso će nahraniti gladne, a komadi kostiju ojačat će amulete, a kopita će se istopiti za ljepilo koje će nam ojačati lukove. Smrvljeni rogovi će liječiti bolesne. Sve te stvari dobivene od životinje koju smo našli u divljini zaštitit će nas od zla u sljedećoj godini.” „Ako mansa ne kazni selo jer ste mi pomogli.” „Nitko mu neće reći, a moj brat ne zna.” „Voliš li svoga brata, Duvai?” „To je pitanje.”

132

Crowarez

Bosnaunited „Ispričavam se. Bila sam nepristojna.” „Govoriš otvoreno, ali ne oklijevaš priznati pogrešku.”

Pogledala sam ga, a on mi se nasmiješio. Sigurnog koraka i širokih ramena, bio je privlačan, naročito kad bi se nasmiješio. Nosio je koplje i dugi luk i nož, i morala sam vjerovati da mi ne misli nauditi ovdje usred šume gdje me nitko ne bi čuo kako vrištim. Dodirnula sam balčak svog mača, očekujući da je s danjim svjetlom opet postao štap, ali iz nekog razloga je danas – na dan godišnje mijene – na mome boku ležao smrtonosni mač. Danas nije bio prikaza. To me ohrabrilo. „Kamo idemo?” upitala sam da mu prekinem smiješak. „Jugozapad. Prema moru i Adurnamu.” „Zar neće pretpostaviti da bježim u Adurnam?” „Vjerojatno, ali magisteri razmišljaju kao ljudi iz grada. Nikad ne hodaju na duge staze. Mislit će da namjeravaš pobjeći nekom cestom, ili uhvatiti brod na rijeci Rhenus.”

Zadrhtala sam. „Radije ne bih išla brodom po Rhenusu. Radije bih hodala.”

Opet se nasmiješio. Možda me samo htio umiriti, ali taj osmijeh bljesnuo je šarmom od kojeg sam se zapitala zašto mu je žena tako sumnjičava prema putnici namjernici koju je doveo na vrata.

On je nedvojbeno znao tko je i zato je bio snažan, a vjerojatno i privlačan. „Pričaj mi o gradu. Koja magijska kuća tamo vlada?” „Adurnamom vlada knez od Tarranta. On ne voli magijske kuće. Postoji i gradsko vijeće, kao neki skup staraca. Donosi propise i određuje straže i carine i takve stvari. Ali budući da knez postavlja sve članove vijeća, mnogi smatraju da zapravo ne vlada vijeće nego kneževi rođaci, prijatelji i pobornici.” „A griješe li?” „Oduvijek je bilo tako. Ali ljudi sad počinju govoriti protiv vijeća, kneza, pa čak i protiv magijskih kuća.” Taj politički razgovor nije mi bio uhodan. „Možda bi mi mogao reći nešto više o ovom kraju. Koje su prepoznatljive stvari. Ima li zaklona na ovom hrptu, jer sumnjam da ću preživjeti noć na otvorenom.”

Tako smo proveli jutro, on je govorio o kraju, a ja sam slušala. Išlo mi je postavljanje pitanja.

Uostalom, uvijek je bilo nečega što sam morala doznati. To me naučio čovjek koji nije bio moj otac, ostavivši mi kao jedino nasljedstvo svoje dnevnike, premda ni oni sada više nisu bili moji.

Našli smo se više u brdima, slijedeći urušene tragove negdašnjih hrptova, odakle bi se povremeno pružao pogled na široku nizinu kojom je tekla sveta i kraljevska rijeka Rhenus. Nad vodom je lebdjela izmaglica od koje je izgledala kao razmotana satenska vrpca. Gdje su poginuli moji roditelji? I jesu li to uopće bili moji roditelji? Dvoje ljudi, među mnoštvom, utopilo se u rijeci, a ja sam dospjela u ruke obitelji Hassi Barahal. Jesu li ujna i ujak znali da nisam Barahal, i jesu li me odgojili samo zato da me žrtvuju umjesto Bee? Ili su vjerovali da sam najstarija kći obitelji Hassi Barahal? Prisjetila sam se prizora svoga užurbanog vjenčanja, ponavljala ga u umu. Ali jasno sam se sjećala samo Beeinog zapanjenog izraza lica i ujaka kako u zamjenu za mene zahtijeva „spise”.

Vjetar je rastrgao oblake, a lijeni dah snijega posustao, ali s izlaskom sunca iza oblaka zrak je postao hladniji. Oko podneva, kad se sunce krenulo spuštati na svom niskom putu preko obzora, zastali smo na križanju da izlijemo vode na kameni žrtvenik. Ljevanica je prekrila kamen krhkom korom leda kad se skupila. Dao mi je kruha i slanog sira, koji smo pojeli stojeći jer je bilo prehladno da sjednemo.

Kad smo završili s hranom, pokazao je na put koji se odvajao preko valovitih brda, lako vidljiv s križanja. „Onuda”, rekao je.

Srce mi se steglo kao da ga je neka šaka stisnula. „Zar ćeš me tu ostaviti?”

133

Crowarez

Bosnaunited „Moram se sad okrenuti da bih do sumraka stigao u Haranwy. To je tvoj put. Ako ga budeš slijedila, odvest će te preko bregova do Lemanisa, ako znaš gdje je to. „U ravnici Romney.” Moj je ujak imao puno mapa. Odatle se isušeno ušće na jugu otvaralo močvarnoj rijeci Sieve, kraj koji je teško proći. Ali od Lemanisa se prema zapadu pružala pristojna skupina cesta, preko viših dijelova, od Anderide do Adurnama. To je bio sporiji put nego kamena cesta, ali jedini je trošak bio vrijeme da ga se prijeđe pješice. „Koliko je daleko do Lemanisa?” upitala sam. „Dva dana dobrog hoda.”

Pokazala sam prema otvorenom pejzažu. „Tko god stane ovdje gdje smo sad vidjet će me kako hodam. Je li to najsigurniji put?” „Ne postoji siguran put. Zar si mislila da postoji?” Promatrao me smionim pogledom od kojeg sam se namrštila, a moja ljutnja njega je nasmijala. „Andevai nije jedini čovjek na svijetu –” „Nisam to ni mislila!” „– koji ti možda želi nauditi. Mlada si, žensko, i sama.”

Bljesak izazova u njegovom pogledu me opekao. „Zašto si mi pomogao?” „Moramo raditi ono što je ispravno.”

Dah mi se pušio na zimskom zraku, ali odgovora na to nisam imala. „Zahvaljujem tebi i tvojima.”

Kimnula sam i okrenula se i pošla svojim putem u usamljeno poslijepodne. Čula sam iza sebe korake, dok se on vraćao putem kojim smo i došli i ubrzo ga više nisam čula, a malo poslije nisam ga više ni vidjela.

Hodala sam, hodala, i hodala. Navikla sam na hodanje. Bee i ja hodale smo po cijelom Adurnamu. Put je bilo lako slijediti, pokrajnji odvojci nikad nisu bili tako široki da ih pobrkam s glavnim smjerom prema Lemanisu. Sunce je sjalo bez topline. Drveće se pružalo u divljem kovitlacu pod najvišim hrptovima, ali ovdje gore, bila sam potpuno izložena. Tko god bi stao na odgovarajuću točku vidio bi me miljama daleko. Ali što sam mogla osim hodati? Ne postoji siguran put.

Dobro sam napredovala. Od živih stvorova vidjela sam samo jednog sokola, dvije jarebice, i jednog zeca kako skakuće preko kamenjara. Čak su i sela i farme koje bih ugledala u daljini djelovali napušteno. Kao da se cijeli svijet sakrio pred Divljim Lovom.

Od njihova stravičnog prolaska nisam naslutila ni daška.

Lako je razmišljati u hodu.

Povijest svijeta počinje u ledu, i završit će u ledu. Ovdje na sjeveru živimo u sjeni Leda, ledenih ploča i masivnih glečera kojima ni jedno ljudsko biće ne može hodati i preživjeti. Daniel Hassi Barahal je zapisao da, navodno, narod Han koji vlada dalekim Katajem na dalekom istoku nema straha od Leda, a ljudi koji žive blizu pojasa svijeta, znanog kao ekvator, rijetko osjete dah Leda zbog stalne vrućine. Ali zapisao je isto tako i da o tim zemljama može prenijeti samo ono što je čuo ili pročitao jer sam nikad nije putovao tamo pa da zajamči istinu. „Tko može tvrditi da naši učitelji znaju o čemu govore ili govore o onome što znaju?”

Evo što sam mislila da znam: Prije dvije tisuće godina, Rimljani i Feničani stigli su do primirja, i na kraju su Rimljani zadržali svoje kopneno carstvo a Feničani su zadržali svoje luke i mirno trgovali preko mora. S vremenom, kako je Rimsko carstvo slabjelo, keltski poglavice odvojili su se jedan po jedan i obnovili svoje drevne kneževine i grofovije, ponekad boreći se sa svojim susjedima a ponekad se udružujući protiv nekog omrznutijeg kneza. Ali premda su razni keltski narodi odbacili rimske gospodare, zadržali su mnoge rimske novotarije: ceste, mostove, akvedukte,

134 Crowarez

Bosnaunited kalendar, zakone, pismenost, i gradske navade i gradski jezik Rimljana.

A onda, prije oko četiristo godina, Perzijanci su prešli sjeverom Afrike i osvojili trgovački grad Qart Hadast, a mnoge kena'anske trgovačke obitelji morale su pobjeći u druge luke i gradove.

Po cijeloj Europi, keltski kneževi rado su ih prihvatili u zamjenu za porez na njihovu zaradu.

Oko stotinu godina poslije perzijskog osvajanja, slana kuga izbila je južno od saharske pustinje, i zlostvori su ispuzali iz dubina rudnika soli, a njihove su horde razorile carstvo Mali. Velika dijaspora, koja je u valovima potrajala više od stotinu godina, nagrnula je prema sjeveru, dovodeći zapadnoafričke izbjeglice sa zlatom, konjima i magijom. Izbjeglice rođene u južnjačkim plemenitaškim kućama spojile su bogatstvo i čast s kneževskim obiteljima sjevera. Drugi, koje su svi poštovali i bojali ih se ali ih nitko nije volio jer su se bavili čaranjem, otkrili su braću među keltskim druima, a njihova tajna društva procvala su blizu Leda: iz tog su spoja izrasle moćne magijske kuće.

Ali izbjeglice nisu bježale samo na sjever. Flota iz urušenog carstva Mali preplovila je Atlantski ocean vođena feničkim navigatorima. Oni su stigli do udaljenog zapadnog kontinenta, poslije nazvanog Amerike u čast keltskog istraživača Rhisiarta ap Meuriga. Tamo, u Južnoj Ameriki, otkrili su prethodno nepoznate ljudske narode, a na sjeveru poduzetne trolove. Zainteresirani ovim pridošlicama, trolovi su na vlastitim istraživačkim brodovima zaplovili prema istoku i pristali na obali Iberije, i tako je počela trgovina preko olujnog i nepredvidivog Atlantskog oceana.

Trolovi i ljudi koji su se slagali osnovali su grad Ekspediciju na Antilskom moru, zemljom okruženom moru koje razdvaja sjeverna gnijezda trolova i južni kontinent s ljudskim kraljevstvima.

Ali stanovnici Ekspedicije imaju radikalne zamisli i nezajažljivu želju za novim tehnologijama, koje su magijske kuće u Europi prezirale a kneževske kuće prihvaćale ili odbacivale ovisno o tome kako im odgovaraju. U takvim burnim vremenima, stari poredak postaje ukočen i krhak dok nastoji održati stanje stvari.

Prije dvadeset i pet godina, mladi iberijski kapetan koji se nazivao Camjiata pojavio se niotkuda tijekom jednog od čestih ratova između Iberije i Rima, i zaključio da bi Europi bilo bolje kad bi on vladao njome. Neki su mu kneževi pomogli; neki, u savezništvu s Rimom, borili su se protiv njega. Na kraju, magijske kuće udružile su se s Drugim savezom da ga zbace. Ali čak ni tada ga se nisu usudili ubiti, pa su ga zatočili na jednom otoku i ostavili ga tamo. Ali mira nije bilo. Obični su ljudi postajali sve nemirniji, mrmljajući radikalne riječi kao što su prava i zahtijevajući radikalne korake kao što je izabrana skupština, ali kakve moći imaju obični ljudi? Iste kakve ima i kći osiromašene obitelji, koliko god se njeno svijetlo kena'ansko podrijetlo pružalo unatrag. A to znači, nikakve. Čak ni moć da dozna tko zapravo jest.

A tko sam ja? Dok sam hodala, nisam se osjećala ništa drugačije od svoga tjelesnog oblika, iako mi je djeli rekao da „nosim” krinku duha. Moja kosa, ruke, jake noge, visina: ništa od toga nije se promijenilo. Još sam se sjećala dnevnika koje sam pročitala toliko puta da sam neke dijelove znala napamet. Poznavala sam svaki zid i kutak kuće u kojoj sam odrasla, i mnoge skrivene uličice Adurnama. Imala sam prijatelje i neprijatelje, premda ni jednih ni drugih toliko koliko Bee. Šivala sam vlastitu odjeću jer smo bili presiromašni da je naručimo od krojačice. Voljela sam puding od jama. Te su stvari činile Catherine.

Ali bilo je stvari o Catherine koje više nisam znala.

Ponekad se toliko zamislite da bude kao da govorite naglas. Ili možda jesam naglas govorila samoj sebi, jer sam bila uvjerena da čujem svoje ime. „Catherine! Molim te! Čekaj!”

Okrenula sam se i potegnula mač. Neki obris u ogrtaču žurio je putem prema meni, s krupnim zavežljajem na ramenima. Kad sam pogledala iza njega, nisam vidjela nikog drugog tko bi slijedio, niti sam na obzoru mogla razaznati kamen na križanju gdje me Duvai ostavio. Daleko sam

135

Crowarez

Bosnaunited stigla. Popodne je spustilo krila na moja ramena. „Catherine!” Odgurnula je kapuljaču da razotkrije Kayleigh, kose i ušiju pokrivenih vunenim šalom. „Molim te, Catherine. Povedi me sa sobom!” Zadihana, stala je preda mnom. „Andevai mi je rekao... mansa me misli uzeti za... rasplod. Molim te.” Obrisala si je čelo kao da želi obrisati tugu i strahove. „Nemoj me tjerati da idem k njemu. Daj da pobjegnem s tobom.”

136 Crowarez

Bosnaunited

22

Spustila sam mač ali ga nisam vratila u korice. „Odakle ti ovdje?” „Slijedila sam Duvaija. Sinoć sam čula kad je tati rekao kojim te putem misli povesti. Molim te, daj da idem s tobom.” „Ali ja ne –” „Imam zalihe, dvije deke, lopatu, platna i užeta.” „Ja nemam doma ni novca”, rekla sam, ali već sam znala kako će taj razgovor završiti. Nisam je mogla poslati natrag da doživi ono od čega sam ja pobjegla. „Ne znam čak ni kako ću se ja snaći.” „Znaš kamo ćeš otići, daleko odavde. Ja ne poznajem ništa osim sela i imanja. Dobra sam radnica. Neću ti biti teret, samo mi dopusti da hodam s tobom i pokaži mi kako da nađem posao i krevet tamo kamo ti misliš ići. Čak i ako to znači prijelaz preko vode, kao što u pričama tvoj narod čini na brodovima. A dvije su bolje nego jedna, zar ne?” Nasmiješila se s nadom.

Vratila sam mač u korice i krenula dalje. „Znaš li ti išta o mom narodu?” Bila je visoka kao i ja, i držala je korak. „Tvoj narod je nosio ljubičastu, je li tako? I borili ste se s Rimljanima. Imate kraljice umjesto kneževa. Djevojka se ne može udati dok ne provede noć u hramu, spavajući s bilo kim tko naiđe –” „To nije istina!” „Ugrizlo te”, rekla je skrušeno. „Nisam znala.” „Ne, razumijem da nisi znala. Ne moraš se ispričavati. To je jedna od laži koje su govorili Rimljani.” „A koje su tvoje priče?”

Koje priče pripadaju nekome čiji je cijeli život bio laž? „Imaš suze u očima”, reče Kayleigh. „Je li tužna priča o tome kako si se udala za moga brata?

Sigurno nije bio grub prema tebi, jer nikad u životu nije naudio ženi. Zašto su tvoji sklopili takav ugovor s magijskim kućama? Imaju li i oni magijskih rodova, samo skrivenih?” „To je samo od vjetra”, slagala sam, jer očito nije znala da me Andevai treba ubiti. „Nema se što ispričati.” Ali hodanje u tišini je djelovalo nelagodno. Nisam htjela zatražiti da mi priča svoje priče, jer bi onda mogla spomenuti svoga brata, a tu sam temu očajnički htjela izbjeći. „Daj da ti ispričam priču o velikom generalu Hanniba'alu. On je prešao planine sa svojom vojskom i svojim slonovima i iznenadio Rimljane.” Kayleigh je poznavala umjetnost slušanja, a ja sam uživala pričajući priču. Iz jedne u drugu priču, kao što kaže poslovica. Put nam se koturao pod koracima i popodne je postalo sumrak ranije nego što sam željela. Noć duhova i Dušni dan su završavali, a sa zalaskom sunca Divlji Lov mora izblijediti natrag u svijet duhova. Ostavljajući magistere da slobodno jašu i započnu lov na mene.

Stigle smo do uspravnog kamena koji je označavao križanje, gdje je dobrano izgaženi put skretao na istok među bregove. Nekoliko udaljenih mrljica označavalo je sela na čistinama. Rijeka se sakrila.

Kayleigh je prišla kamenu i spustila nekoliko dragocjenih kapi piva iz kožne čuturice na postolje kamena. Ogledala se oko sebe. „Skoro je noć. Na zaklonjenoj strani brijega bit će sklonište.

Uvijek je tako kod kamenova na križanju. Da se odmorimo dok je mrak?”

137 Crowarez

Bosnaunited „Ne. Stat ćemo i pojesti nešto. Mjesec će uskoro izaći. Bit će dovoljno svjetla za hodanje.

Najbolje da odemo što dalje možemo dok nas vrijeme služi.” Pogledala sam u smjeru iz kojeg smo došle, a i ona, ali nismo vidjele ni traga potjeri.

Uspele smo se pokrajnjim puteljkom do kolibe od pletenog šiblja i zemlje. Kad smo se olakšale u latrini dograđenoj s jedne strane, povukle smo se u kolibu da pojedemo oskudan obrok kruha i sira, zahvalne za krov i zidove. Nismo zapalile vatru premda se smračilo. Čim je Mjesec izašao, opet smo krenule.

Kayleigh izgleda nije bila tako mirna kao ja. Često se osvrtala. Kredasti trag puta pružao se ispred i iza nas kao zraka mjesečine, dio nebeskih skela iscrtan tu na zemlji. „Jesi li srela Duvaija? Je li te vidio?” upitala sam.

Okrenula je glavu i pljunula na put. Naši su koraci odzvanjali ujednačenim ritmom, njeni između mojih. „Dok je tata živ, Duvai nije glava kuće, ali bit će. Njegova majka nije moja majka, iako dijelimo oca. Zato – još – nema pravo govoriti mi što da radim. Kao što nema pravo zapovijedati ni Vaiju sad kad pripada magisterima.” „Znači, Duvai te vidio i pustio te da prođeš?”

Bilo je teško razaznati joj lice na mjesečini, ali stisnula je usnice. „Nije me pustio. Učinila sam što moram. Nije me ni vidio.” „Što će se dogoditi kad se vrati i vidi da si pobjegla?” ustrajala sam. „Hoće li ga netko okriviti za to?” „Što me briga ako ga i okrive? Neću se vratiti zbog Duvaija!” „Ne očekujem da se vratiš. Ali ako ljudi iz tvoga sela krenu za tobom i pronađu te, pronaći će i mene. A ako Andevai dođe za mnom i pronađe me, pronaći će i tebe.” „Neće ići za mnom. Ali, zar nisi mislila da će Vai tražiti po cesti? Zar te nije Duvai baš zato odveo na ovaj put?” „Nadam se. Duvai je rekao da će magisteri očekivati da pobjegnem po cesti ili rijekom.

Izgleda mi”, dodala sam oprezno, „da se Duvai i Andevai baš ne slažu.”

Nisam bila sigurna da će mi odgovoriti. Neko smo vrijeme hodale u tišini, dok je vjetar šuštao u drveću ispod nas, svijao travu i grmlje koje je raslo na padinama još vidljivim po mjesečini.

Zrak je imao okus zime i pekao za oči. Prsti su me boljeli od hladnoće čak i u rukavicama. „Oni ne dijele majčinu utrobu kao Vai i ja. Zato među njima nema mira. To je često tako među ljudima, zar ne?” „Ja bih svojoj sestrični uvjek vjerovala.” „Stvarno?”

Dodirnula sam narukvicu koju mi je dala Bee. „Da. Uvijek.” „A i ona tebi?” „Da.” „Onda me razumiješ. Osim toga, znaš kako se kaže: dva bika neće mirno pasti na istom polju.

I Duvai i Andevai su ambiciozni. To svima donosi nevolje.” „A ti nisi? Čemu si se ti nadala? Mislim, prije nego što si čula što mansa želi. Ima li netko za koga te stariji žele udati?” „Uvijek ima govorkanja. Nitko u našem selu, ali možda neki muškarci iz nedalekih sela, ako to bude odgovaralo mojoj i njihovoj obitelji. Ako dobijemo dopuštenje od manse.”

138

Crowarez

Bosnaunited „Trebate mansino dopuštenje za ženidbu?” „Naravno. Mansini predstavnici nadgledaju sela. Mora biti posla za sinove i kćeri magistera čija je magija preslaba. Senešalka i njeni predstavnici mjere koliko iznosi naša trećina, u radu i plodovima. Svake godine, novorođenčad se donosi i prihvaća u kuću. A djevojke –” Bacila je pogled preko ramena, kao da se boji da bi mansini vojnici mogli biti iza nas na putu i odvesti je. „Reci mi kad se umoriš”, rekla sam tiho. „Nikako!”

Obje smo se nasmijale. Ta djevojka ipak nije bila tako čudna. Razmjenjivale smo priče o mladićima koji su nam se svidjeli. Ona je jednom razgovarala s vojnikom iz konjice kuće, privlačnim čovjekom crnoplave kože i zavodljivog naglaska, nenadarenim sinom magijske kuće iz Massilije. „Gdje je to, Catherine? Ti znaš takve stvari.”

Rekla sam joj da je to lučki grad na sjevernoj obali Sredozemnog mora, koje dijeli Europu od Afrike. Rekla sam joj kako su Kena'ani stoljećima obilazili te obale bez obzira na dosadne Rimljane. „Ali Rimljani su izgradili ceste i donijeli civilizaciju sjeveru”, reče Kayleigh. „Barbarskim Keltima. Izbjeglice iz carstva Mali su već bili civilizirani. Što se dogodilo s vojnikom?”

Slegnula je ramenima. Seoska djevojka morala je paziti kad razgovara s vojnicima. Loše su se stvari mogle dogoditi. Bio je tu i jedan mladić iz istog sela kao Duvaijeva majka, dan hoda prema istoku, koji je bio vrlo šarmantan, jedan od riđih trinobantskih Kelta, dobar svirač iz lovačkog roda. „Za njega bih se mogla udati”, rekla je, „jer mladi vojnici iz kuće obično ne smiju imati ženu, samo ljubavnicu. Ali Duvaijeva majka mrzi naše selo zbog onog što se dogodilo, pa će govoriti protiv vjenčanja.” „Što se dogodilo?” „Otišla je jer se moj otac oženio mojom majkom, a imao je puno pravo na to!” „Razumijem da je ženi bilo neugodno kad je došla duga žena –” „I ona je bila druga žena! Svi kažu da je bila ponosna na svoju mladost i ljepotu, i nije nimalo poštovala stariju ženu, pa je jadnica na kraju izgubila razum od toliko plača i umrla. I najslađi maslac će se ukiseliti kad ga tuče gorka ruka. Kad je mom ocu dojadilo njeno hvalisanje i pritužbe, odabrao je ljubazniju ženu. Ona je uzela svoj miraz i vratila se kući. Čak i da ju je on ili netko drugi mogao zaustaviti, nitko to nije želio učiniti jer je cijelo selo bilo sretno što će je se riješiti.” „A Duvaija je ostavila.” „Sinovi pripadaju očevima. Ali u svom selu nas je ogovarala i sad smo omrznuti.” „Ali to ionako više nije važno ako si sve to ostavila za sobom.” Djelovala je zapanjeno i skoro se spotaknula. Kao da je tek sad shvatila kako je ogromnu odluku donijela. „Riješila sam se tih nevolja.” Opet je pljunula na put iza sebe, pa uhvatila vlas kose koja joj se izvukla iz šala i pustila je u vjetar kao da je to njena prošlost, koja ostaje iza nas. Obliznula sam od hladnoće ispucale usne i osjetila kako mi napor dugog hodanja opterećuje noge. Mjesec je stigao do zenita. Hodale smo bar četiri noćna sata. Sve u svemu, od zore sam hodala valjda četrnaest sati, ili više, premda su sati dnevnog svjetla zimi bili kraći, a noćni dulji. Od umora sam postala nespretna i tupa. „Misliš da bismo se mogle odmoriti?” upita Kayleigh. „Ne još.”

Vjetar se dizao uporno, kao zvijer koja se polako budi iz sna, a mi smo hodale još barem sat vremena. Prošavši jedan zavoj i uspentravši se na vrh blage uzvisine, stigle smo do kamena na križanju, zdepastog stupa više oštećenog nego oblikovanog, ne višeg od moje glave.

139

Crowarez

Bosnaunited Vjetar je promijenio ton i miris. Puhao nam je u lica s juga – skoro bi se reklo iz kamena – a moglo bi se čak reći i da je nosio uspomenu na toplinu, nešto što je nekad poznavao i najvećim dijelom zaboravio. Ta me promjena ispunila nekim čudnim osjećajem, kao što, valjda, majčin dah u hladnoj zastrašujućoj noći umiruje nemirno dijete. Pričekala sam da Kayleigh kapne žrtvu ljevanicu na podnožje kamena, a onda sam mu i sama prišla i iscijedila posljednje kapi iz prve od dvije čuturice koje mi je Duvai dao. Piće je bilo kiselkasto, jako i gorko, ali u trenutku kad sam prinijela žrtvu, učinilo mi se kao da iz samog kamena izlazi slađi, ljetni miris nalik cvijeću. Zatreptala sam, pitajući se jesu li se sjene u pejzažu iza kamena promijenile, ali ipak nisu. Na mjesečini, vidjela sam put pred sobom, i pusta brda, a vrlo, vrlo daleko, niže od nas, čak i sićušni svjetlac vatre koji je označavao gradsku stražu. Je li moguće da već sutra stignemo u Lemanis, prvu postaju našeg puta?

Brže nego što sam se usudila nadati?

Zvijezde su ležale napola skrivene pod velom mjesečine. Oči su mi se ispunile suzama, premda nisam znala zašto bi mi se plakalo. „Ah!” reče Kayleigh.

Okrenula sam se na njen povik.

Putem su nam se približavali jahači na konjima umotanih kopita. Uhvatila me za ruku i povukla u stranu. U prvi čas sam pomislila da nas želi maknuti s vidika pa sam se prepustila. Onda me udarila u nogu. Nisam očekivala napad i stropoštala sam se, a jahači su se približavali. Bacila se na mene dok sam se ja otimala i uspjela osloboditi lijevu ruku. Udarila sam je dovoljno jako da zastenje, i u napadu bijesnog užasa odgurnula sam je sa sebe i uspentrala se na noge dok je prvi jahač prilazio bliže i to je bio Andevai.

Smrknutog lica, potegnuo je mač. Oštrica od hladnog čelika zablistala je pod poljupcem mjeseca. Usta su mu bila stisnuta. Vjetar je zamro, a zrak se ohladio tako brzo da sam zadrhtala.

Petljala sam po svojoj odjeći i pojasu odgurujući zavežljaj u potrazi za balčakom svog mača. „Jesi li dobro, Kayleigh?” upitao je.

Ustala je i odšepala do njega. „Naravno. Je li ti bilo teško slijediti me?” „Nimalo.” Uhvatio ju je za ruku, pa pustio, još uvijek me gledajući kao da očekuje da nestanem. „Ostavila si jasan trag.”

Njegov pratitelj, u livreji sluge, stao je iza njega, u sedlu i vodeći još jednog konja. Nije bio seljak. „Izdala si me”, rekla sam promuklo dograbivši balčak.

Kayleigh me pogledala preko razdaljine među nama. „Nemam ništa protiv tebe. Ali on mi je brat, sin iste majke, i za njega bih učinila sve.” „Otišla bi i u mansin krevet?” povikala sam s prezirom. „Da rađaš mansi kopilad koju ti svakog časa mogu oduzeti i odgojiti u kući?” „Ako moram, i ako će to pomoći Vaiju, i to ću učiniti”, rekla je čistim, jasnim glasom.

Nisam je mogla kriviti zbog odanosti.

Mogla sam samo potegnuti mač.

Očekivala sam da će krenuti na mene u sedlu, iskoristiti težinu i visinu protiv mene, pa sam pogledala u stranu, pokušavajući procijeniti gdje je teren najneravniji i gdje ću imati najbolju priliku da pobjegnem a konj će me teško pratiti. Kao da je pogodio moju namjeru, sjahao je i krenuo naprijed tako hitro da sam jedva stigla skinuti zavežljaj s leđa i baciti ga na njega. Izmaknuo se u stranu dok je zavežljaj pao kraj njega na tlo. Skočila sam unatrag da postavim kamen između nas dvoje.

140 Crowarez

Bosnaunited Napao je.

Krenuo je udarom. Uzvratila sam. Zamahnuo je; uhvatila sam mu oštricu svojom, a čelik je zapjevao u susretu. Izvivši se, uzvratila sam zamahom; on se sagnuo ulijevo ispod oštrice koja mu je zahvatila desno rame dovoljno da zapne u tkanini, prodre u meso, i oslobodi se.

Sa psovkom je ustuknuo da povrati ravnotežu. Iscerila sam se, sigurno pretjerano, jer kad se boriš za goli život, svaki predah je dragocjen, pa i svaki dah. Uspravni kamen čuvao mi je leđa, ali istovremeno i ograničavao kretanje. Skočila sam u stranu, na puteljak, a on za mnom.

Bila sam lakša i brža i tehnika mi je bila bolja zahvaljujući djetinjstvu provedenom u treniranju, ali on je bio krupniji i snažniji, duljeg dohvata. Samo mu je dohvat trebao. Hladni čelik u rukama hladnog maga mora samo okrvaviti smrtno tijelo da odsječe duh od tijela. Kako me lako mogao ubiti!

Kako sam bila ljevoruka, pazila sam da mi kamen ostane slijeva. To mi je ograničavalo domet, ali smetalo je i njemu, a premda je imao otmjenost čovjeka koji zna plesati, nije imao moju kontrolu niti, po svemu sudeći, moju sposobnost pročitati sljedeći potez iz držanja protivnika.

Pobrinula sam se da kamen više smeta njemu nego meni. Ali već sam bila umorna, a on je i jahao dok sam ja hodala pa je bio svježiji. Ako pokušam pobjeći, uhvatit će me. Mogla sam se samo boriti da preživim.

Zastao je i opipao rame gdje sam ga zasjekla. Krv se probila kroz tkaninu. Ja sam ga prva okrvavila, premda mi to nije koristilo: hladni čelik u mojoj ruci nije mogao razdvojiti duh i tijelo. Ali bio je desnoruk, pa mi je povreda davala prednost. „Pazi!” poviče Kayleigh.

Blažena Tanit, brzo sam se umorila. Stari trik me prevario: pogledala sam prema njoj. Oštrica mu bljesne prema naprijed. Instinkt me ponio; trznula sam se u lijevo, ramenom naletjela na kamen, našla se u klopci. Oštrica mi je drhtala pod njegovom, nisam bila dovoljno snažna da ga zadržim dok je napredovao. Zastao je kad su nam se balčaci dotakli, toliko blizu da sam ga mogla poljubiti. Usne su mu se razdvojile dok je zurio u mene s intenzivnom koncentracijom. Drhtave ruke i iscrpljeno tijelo tek što me nisu izdali. „Blažena Tanit”, promrmljala sam, „prihvati kćerin duh s ljubavlju.”

Izraz lica mu se promijenio, preplavljen nekom emocijom koju nisam mogla odrediti. „Ne”, rekao je, ne meni. Povukao se unatrag, izvlačeći mač iz gužve među nama. Popuštajući.

Odustajući.

Nekako, u tom povlačenju, rub njegova hladnog čelika zapeo mi je pod bradu i razderao kožu nježno kao što ljetni lahor razdvaja latice procvale ruže dok prolazi.

Preplavila me takva slabost tijela i srca da sam polegla uz kamen.

Zinuo je, a oči su mu se raširile s izrazom koji nisam ni razumjela ni shvatila i skočio izvan mog dometa.

Polako sam podigla desnu ruku i prošla nadlanicom uz svoju čeljust. Kad sam spustila rukavicu, na glatkoj koži blistala je vlažna crta. „Catherine”, povikao je. „Tvoja krv!” „Ne umirem ti dovoljno brzo?” odvratila sam, a bijes me tako ponio da sam ga htjela progoniti dok ga ne uhvatim i ne probodem to sebično, nadmeno srce.

Krv mi je kapala sa čeljusti na rukavicu. Nenamjerno sam se trznula, i sljedeće kapi presjekle su zrak toplinom i životom koji prebivaju u krvi svih živih bića. Pale su poput kiše na podnožje kamena o koji sam se još oslanjala, a kad su kapi pljusnule, presitne da bi se vidjele ali bučne kao

141 Crowarez

Bosnaunited grmljavina oluje na visovima, kamen se pretvorio u maglu kraj mojih ramena i propala sam kroz njega.

142 Crowarez

Bosnaunited

23

U ljeto.

Počela sam se znojiti. Ptice su ćijukale i pjevale i ćeretale oko mene u melodičnoj galami, a ogromna vrana sletjela je na zemlju za dužinu mača od mene. Nagnula je glavu da me promotri prvo jednim a onda drugim okom, podsjetivši me na trolicu i odvjetnicu Chartji u Grifonovom svratištu.

Dok sam ustajala, ona je glasno zagraktala i odletjela. Napravila sam krug oko uspravnog kamena da proučim okoliš.

Nije bilo nimalo sumnje da sam sletjela u svijet duhova. Brežuljci su se na sve strane spuštali u zelenu ljetnu šumu zgusnutog drveća koje nisam mogla identificirati, premda sam prepoznala bukvu i jasen. Je li bljesak rijeke daleko s moje lijeve strane? Pretpostavljala sam da je u tom smjeru istok, ali nisam bila sigurna jer, iako nebo nije bilo baš oblačno, kao da je neka čudna izmaglica skrivala sunce. Ali zrak je bio topao kao da sjaji. Ptice su lepršale preko rascvjetalih grmova i uzbibane trave koja je prekrivala tlo između vrha brijega na kojem sam stajala i početka šume pedesetak koraka niže. Leptiri u sjajnim plavim, žutim i crvenim bojama oživljavali su zrak, i sve je tako neodoljivo mirisalo na život da me zamalo gušilo.

Stajala sam na puteljku popločenom zrncima finim i sitnim kao sol koju je netko samljeo u pijesak. Škripala su pod mojim čizmama kad sam se premjestila s noge na nogu. Brada me pekla.

Skinula sam rukavice i oprezno s dva prsta dotaknula ranu, sitnu i beznačajnu porezotinu koja je još pomalo krvarila. Trebala bih biti mrtva. Možda i jesam mrtva. Zar ne prelaze duše mrtvih u svijet duhova? Uštipnula sam se, i to je zaboljelo, pa sam zaključila da sam sigurno živa, ili i mrtvaci osjećaju bol.

Pažnju mi je privukao pokret koji sam uočila krajičkom oka. Neki neodređeni obris kretao se rubom šume, u mrmoru sjena. Ruka mi se stegnula na balčaku mača, ali kad su dvije sabljozube mačke izašle ispod drveća, postalo mi je hladno kao da je zimski vjetar zapuhao sa sjevera. Hladni čelik ne daje zaštitu protiv takvih masivnih zvjeri. Pogledala sam uz i niz put. U smjeru u kojem sam krenula, bila sam u to prilično sigurna, promjena boje zraka označavala je mjesto gdje su brda prestajala a maglovita tamnozelena i blatnjavo plava pokazivale su početak nizinske močvare. Sieve je samo prostrana močvarna divljina kojoj je dio zatvoren i pretvoren u terase na kojima se može uzgajati usjeve. Sinoć – stvarno, kad se toliko razdanilo – sam vidjela bljesak vatre koji je zacijelo dolazio iz starog rimskog trgovišta Lemanisa.

Iza uspravnog kamena, u svijetu smrtnika, čekao me Andevai sa svojim mačem i odanom sestrom i slugom. Dvije mačke koje su otmjeno hodale uz drveće u dolini nisu se približavale. Treća, ona čiju sam sjenu prvu vidjela, išla je za njima.

Ostani na putu, rekla mi je eru.

Još uvijek sam morala upozoriti Bee. Zataknuvši rukavice za pojas i olabavivši lanac teškog zimskog ogrtača da mi zrak dođe do vrata, krenula sam hodati. Išla sam korakom koji nije bio tako brz da djeluje poput bijega, što je izazov čak i za lijene grabežljivce, a opet ni tako spor da djelujem slabo ili povrijeđeno, jer svaki prirodoslovac zna da zvijeri koje love najviše privlače oni koji zaostaju za krdom. Lov tako uklanja bolesne, pa je uvijek pametno djelovati snažno, koliko god ti noge bile iscrpljene i koliko god ti bijeg teško leži na srcu.

Blažena Tanit mogla bi me zaštititi ako tako poželi, ali prirodoslovci smatraju da su bogovi

143

Crowarez

Bosnaunited samo priča koju je ljudski rod izmislio da si objasni misterije nebesa i zemlje. Čak i ako to nije istina, vatreni Shemash, čiji veličanstveni blistavi disk nisam vidjela u srebrnastoj izmaglici ovog neba, vjerojatno na ovom svijetu nije bog. Mačke su bile stvorovi ovog svijeta, prelijepe, smrtonosne i ravnodušne. Nisu me gledale, ali znala sam da znaju da hodam putem. Nisam imala hrane, ni vode, samo zimsku odjeću pod kojom mi se tijelo znojilo. Samo svoju odlučnost, Beeinu narukvicu, i mač koji sam dobila od eru.

Najveća mačka odjednom je podigla glavu i s upravo nepojmljivom otmjenošću pojurila padinom prema meni, spuštene glave i odlučnog pogleda. Grlo mi se steglo tako da sam jedva disala, a srce mi je zateturalo, tu-dum tu-dum tu-dum, samo što ti teški udari nisu bili puls koji mi bubnja u ušima već pravi zvukovi.

Osvrnula sam se.

Tada jesam zavrištala, ili možda ispustila ljutiti povik. Suze se ne prolijevaju samo od tuge. Čisti prokleti bijes može vas natjerati u plač.

Djeli Bakary rekao mi je da vidi svijet duhova ali ne može njime hodati, a hladni magovi ne mogu ga ni vidjeti ni ući u njega. A triput prokleti Andevai jahao je za mnom na svome konju kao da je u triput prokleti svijet duhova prešao samo pucnuvši prstima.

Kakvog sam izbora imala? Okrenula sam se, čvrsto stala, i pripremila. Imat ću jednu priliku da ga ubijem prije nego što me sasiječe.

Režanje mačke raspršilo je pjev ptica. Konj je skrenuo; Andevai ga je povukao natrag na puteljak, ali još dvije mačke – zar ih je sad pet? – dojurile su sa suprotne strane, cvileći i režeći u trku, dok su im se mišići napinjali i pružali u tako zapanjujućoj ljepoti da bi se čovjek mogao i nasmiješiti užasu ljepote prije nego što ga zaskoči smrt.

Nisu dodirivale put i Andevai je očito znao da to ne mogu, ali konj to nije mogao znati.

Andevai se natezao s njim dok se propinjao i, konačno, zbacio ga u stranu, na travnjak pokraj puta.

Ostavši bez opterećenja, pojurio je prema meni. „Blažena Tanit, ne naškodi!” zaškripala sam dok je velika mačka prolazila kroz travu i skakala Andevaiju na prsa dok je pokušavao ustati. Njena težina bacila ga je natrag.

Podigla sam ruku s mačem da si sakrijem užasnu smrt. Konj je skrenuo vidjevši bljesak čelika i stao, obješenih uzda, razrogačenih očiju, ni tri koraka od mene. Mačke ga nisu slijedile.

Okružile su hladnog maga.

Nije bio mrtav. Nije bio čak ni izgrizen, ni izgreban. Sabljozuba mačka samo je stajala na njemu, pritisnuvši mu ruku s mačem i prsa. Okrenula je svoju ljupku glavu i zabuljila se u mene.

Odlučuje li koji joj zalogajčić djeluje ukusnije? Ili traži moje dopuštenje da ga pojede? „O, ne”, rekla sam, a glas mi je drhtao kao i srce. „Ne gledaj mene! Ne želim da me pojedeš. I ne mogu... ne mogu...” Čak ni nakon svega, nisam mogla reći: ubij ga.

Spustila sam mača i tiho zazviždala žaleći što nemam jabuke dok sam polako, vrlo polako, posezala i hvatala uzde. Konj je radosno prišao mirnoj ruci.

Ujak i ujna nisu mogli držati konje jer je to prevelik trošak, ali izdanci plaćeničke kuće moraju naučiti jahati, za slučaj da moraju putovati u službi obitelji. Znala sam kako staviti nogu u stremen i podići se u sedlo, kako prikupiti uzde i podbočiti se, nespretno jer su stremeni bili prilagođeni dužim nogama od mojih. Koljenom i pritiskom i coktanjem jezika predložila sam konju da se pokrene. Dobro dresiran konj krenut će bez puno poticaja, naročito kad je blizu velikih grabežljivaca i smatra da će ga kretanje odvesti dalje od njih.

Krenuli smo putem, ali ja sam se osvrnula u sedlu da vidim što se događa iza mene.

Podigao je glavu. Glas mu je imao snagu kojoj sam se divila, s obzirom na položaj u kojem se

144

Crowarez

Bosnaunited trenutačno nalazio. „Ne možeš mi ukrasti konja!”

Druga mačka mu je prišla i nježno spustila šape na njegova prsa, a prva je spustila ogromnu glavu i liznula mu lice. Počeo je psovati.

Nasmijala sam se i odjahala. Možda sam i plakala, ili mi se to samo znoj cijedio niz obraze.

Neki prodoran krik presjekao je zrak, i osjetila sam kako mi se srce stisnulo kao u groznici, ali onda sam ugledala sokola u letu, a sigurno je on kliknuo. To sigurno nije bio povik ljudske agonije.

Kad se konj smirio, krenuli smo korakom koji mi je tresao kosti, ali nije bio pretjerano zamoran za konja, a povremeno bismo i usporili. Nakon nekog vremena, ugledala sam potok nedaleko od puta, zaustavila svog hrabrog konja i pustila ga da se napije i najede dok sam ja pregledavala što sve imam.

Jedan izvrstan konj. Bisage, jedan par. U prvoj torbi bilo je vrlo Fino i moderno odijelo umotano u teško platno, kao i razne potrepštine kao što je jako oštra britvica, žlica i nož od vrhunskog uglačanog srebra jer zacijelo ništa dostupno u seoskim svratištima na zabačenom putu ne bi smjelo dotaknuti usne ponosnog magistera, i zalihu novca. U drugoj torbi bila je hrana: sušeno meso, pola koluta sira, kožna torba puna oraha, i jabuke, možda za konja.

Skinula sam oba ogrtača i smotala ih kao deke, pazeći da mi rukavice budu na sigurnom.

Nisam uopće razmišljala o svome suprugu. Nije to kao da mi je stalo do njega, jer nije i ne može biti.

Pozlilo bi mi od pomisli na svakoga koga razderu i požderu divlje životinje. Bih li trebala željeti okrutnije srce, koje uživa u smrti i opakoj osveti? Nisam to mogla, premda je dobio zapovijed da me ubije.

Hladni čelik u rukama hladnog maga došao je do krvi: to je trebalo razdvojiti moju dušu od tijela i ubiti me. Umjesto toga, moja krv na kamenu otvorila je prolaz u svijet duhova. Moja krv. Eru me nazvala rođakinjom. Djeli mi je rekao da nosim krinku duha. Stari lovac na samrti rekao je da mi je svijet duhova utkan u kosti.

Možda i jesam mrtva. Nestrpljivo sam otrla suze i namrštila se. Je li ovo Sheol, pa me on slijedi? To bi imalo još manje smisla.

Udahnula sam topao zrak, vlažan i mirisan u mojim plućima, pun zelenila i rasta, i prisilila se da dobro promislim, da se pretvaram da pišem dnevnik kako bih iz kaosa stvorila red. Zar nije i Daniel Hassi Barahal tako radio? Zapisivao je sve što je vidio za obitelj, kako mu je bila i dužnost. Ali iza riječi koje bi Barahali mogli dobro prodati ležao je drugi sloj njegovog razmišljanja. Pokušavao je shvatiti svijet koji je vidio oko sebe postavljajući ga u rečenice; ne da bi ga uhvatio, jer se svijet ne može uhvatiti i staviti u kavez, nego da vidi može li razaznati neki uzorak ispod zbunjujuće raznolikosti, kontradikcija, ljepote i ružnoće.

Od krvi sam i mesa; u to nisam sumnjala. Premda nisam imala dokaza da je amazonka kojom se Daniel Hassi Barahal oženio doista moja majka, nisam imala ni dokaza koji bi govorili da nije. Pa, ako mi je Tara Bell majka, tko mi je otac? Što ako je moj otac stanovnik svijeta duhova? Žena koju sam smatrala majkom je rekla: „Ne reci nikome što možeš ili što vidiš, Cat. Ne reci nikome. Nikada.” Ako mi je svijet duhova utkan u kosti, bilo bi logično da tu tajnu treba skrivati.

Eto. To nije bilo teško, koliko god apsurdno i nemoguće djelovalo, i koliko god me ta pomisao uzdrmala, i koliko god mi sad ruke drhtale.

Je li Daniel Hassi Barahal doista vjerovao da mi je otac? Jesu li ujak i ujna znali? Jesu li mislili da kući Četiri mjeseca predaju pravu djevojku protiv svoje volje? Je li im Tara Bell svima lagala? Zar nikad neću zaustaviti pitanja koja mi jure kroz glavu? Da se rastreseni, ponudila sam konju jednu jabuku, a on ju je zadovoljno uzeo iz moje ruke.

145

Crowarez

Bosnaunited „Ti sigurno već imaš ime”, primijetila sam.

Ona je trznula uhom i podigla glavu. Bila je krupna kobila, a morala je biti mirne naravi i smionog srca da tako prihvati prelazak u svijet duhova sa svojim gospodarom. Kojeg su pojeli, ili je pobjegao natrag u svijet smrtnika da smisli svoj sljedeći korak. Morala sam pronaći neko mjesto s kojeg ću se vratiti. Promotrila sam stremene i skratila jedan kad se kobila propela. Uhvatila sam joj uzde i umirila se, razrogačivši oči i spustivši uši.

Okrenula sam se.

Jedna nas je mačka slijedila. Krupne mačke imale su ljetno krzno, bliže sjeni nego suncu, a ovoj je krzno bilo tamno kao samurovina. Hodala je dugim, lakim koracima, šetuckajući, ali je zastala na razumnoj udaljenosti kao da može procijeniti koliko se kobila uspaničila. Prokletinja je sjela i počela si lizati šapu, ali znala sam da me promatra. „Već si večerala!” povikala sam, a onda zašutjela pitajući se liže li ona to Andevaijevu krv sa svojih pandži.

Hladan drhtaj prošao mi je tijelom. „Kobilo”, rekla sam mirnim glasom svojoj novoj najboljoj prijateljici, „vrijeme je da krenemo, polako i tiho, bez gužve.” Povela sam je do puta, a kad smo se našle na njemu skratila sam i drugi stremen i uzjahala. Čitavo vrijeme, sabljozuba mačka si je prala šapu i promatrala me kao da sam krupan, bucmast i ukusan jelen kojeg će uskoro uloviti. Kobila i ja krenule smo ravnomjernim korakom, ni prebrzim ni presporim i, prokleto mu bilo, mačka je otmjeno ustala i zatapkala za nama, ne približavajući se ali stalno nas držeći na oku.

Smrt u svijetu duhova. Što to znači za Andevaijev duh? Kako to moraju biti užasni posljednji trenuci. Ako je on mrtav, ja sam slobodna, ali nisam se mogla baš veseliti. Lako se diviti onome što ne moraš trpjeti, napisao je Daniel Hassi Barahal. Ako je gotovo, gotovo je. Samo sam branila sebe i Bee. Ali kako je, za ime svijeta, uspio, kako je uopće pomislio vikati za mnom zbog prokletog konja?

Jahala sam ostatak dana, čuvajući svoju i kobilinu snagu. Jednom smo prošle graničnik, ali zaobišla sam ga nastavila. Ljetni se dan činio miran, a pomisao na prelazak natrag u zimu nije mi se milila. Mačka nas je još uvijek slijedila, a dvaput kad sam se osvrnula ugledala sam još jednu, ali ta je poslije nestala i ostala je samo jedna. Kako se lako naviknuti na strah koji ti samo okrzne ramena, ali ne sleti. Ona je samo znatiželjna; znatiželjna mačka.

I tako sam, u dugačkom ljetnom sumraku, napola spavajući u sedlu dok me ljuljao miran korak kobile, sišla u nizinu ravnu kao da ju je netko izglačao. Kredasti put završio je u zamršenom grmlju na početku guste šume. Kako sam ostala bez pogleda, osjećala sam se maleno. Dok sam pokušavala odlučiti što dalje, promukao povik koji kao da je stizao od nekog tjeskobnog čudovišta odjeknuo je duboko u šumi. Sumrak je već počeo prevlačiti svoj pokrov preko svijeta, a iz nekog nevidljivog jezerca podiglo se zborsko pjevanje žaba. Tamna mačka nas je zaobišla i lijenim kretnjama stala pred divlje razrastao grm pun cvjetova koji su poput sićušnih zvonaca visjeli s njegovih obješenih grana. Kad ih je vjetar zaljuljao, jesu li zazvonili?

Mačka je zijevnula na onaj mačji način, koji usput izrazito pokazuje impresivne sabljolike zube dugačke kao moje podlaktice. Učinilo mi se da se stvor – bio je mužjak i vjerojatno mlad – pravi važan. Nestao je u gustišu uz trzaj repa. Potakla sam kobilu da krene još malo, dovoljno da ugledam zarasli puteljak koji je vodio u gustiš pa zatim i kroz drveće.

Mogla bih ga slijediti. Ali, tren poslije, ugledala sam tračak dima sa svoje desne strane, jedva vidljiv naspram maglovitog neba. Dim znači vatru. Vatra, zaključila sam, govori o stvorenju koje nema veze sa hladnim magom. Okrenula sam se od gustiša i jahala ravnicom paralelno s njime, ispod

146 Crowarez

Bosnaunited crte nepravilnih litica koje kao da su na okupu držali busenovi trave.

Ubrzo sam shvatila da sam pogrešno procijenila položaj vatre: iz kakvog god ognjišta dolazio dim, nalazilo se na liticama sjeverno od mene, a ne u ravnici. Sumrak kao da je posustao, i još se nije smračilo kad sam ugledala okrugli kameni toranj vrlo nalik nekoj drevnoj utvrdi, ali čvrst kao da je jučer izgrađen. Sjahala sam i povela konja puteljkom ugrebanim u zemlju sve do vapnenca. Kad sam se približila, penjući se strmom padinom, čula sam sviranje. Na uzvisini sam zastala pod krošnjom velikog hrasta.

Neka pogrbljena starica sjedila je na kamenoj klupi s violinom pod bradom. Svirala je žalobnu melodiju dok je vatra veselo gorjela u okruglom ognjištu izgrađenom od istog kamena kao i utvrda. Utvrda je imala vrata, zatvorena, i tri visoka prozora zaklonjena škurama, pa je djelovala posve napušteno, kao leš čiji je duh pobjegao. Iza vatre, skoro izgubljeno u tami, stajalo je kameno korito, a pokraj njega zdenac ograđen zidom od bijelog kamena i poklopljen slamnatim krovom s čijih su stupova visjeli konopac i mjedeno vjedro. Kobila je zarzala nanjušivši vodu, a sviračica se prekinula usred pjesme i spustila svoje glazbalo.

Ne osvrnuvši se, glasom koji je zvučao znatno mlađe nego što bi se očekivalo po pognutom tijelu, rekla je: „Mir s tobom ove lijepe večeri, putnice.”

Iznenadila sam se što čujem seoski govor ovdje u svijetu duhova, ali uspjela sam odgovoriti: „Mir s tobom. Nadam se da nema nevolja.” „Doista nema. Bilo je lijepo popodne, i lijep dan.” Još se nije okrenula. „A kako je s tobom?”

Prošle smo razmjenu pozdrava sve dok na kraju nisam upitala: „Oprostite, ali postoji li neki razlog što mi okrećete leđa, maestra?” „Postoji li neki razlog što ti ne znaš da je glupo bilo koga u svijetu duhova pogledati u lice dok ne znaš kakvo je stvorenje u pitanju?” „Stvarno?” provalila sam.

Nasmijala se. „Na! Dođi. Na svjetlo”, dodala je, i tek sam tada shvatila da je pala noć i svijet duhova disao je u tami dok je njena vesela vatra jedina osvjetljivala svijet. Nije bilo mjeseca, nije bilo zvijezda, ali izmaglica koja je zaklanjala nebesa i dalje nije djelovala kao oblaci. Ovdje, iza aure svjetla, učinilo mi se da je šuma ispod litica počela disati i kretati se. Jedna je grančica krenula.

Izvela sam kobilu ispod hrasta i, držeći se podalje, zaobišla ognjište sve dok se nisam našla iza još jedne kamene klupe. Pogledala sam je preko vatre.

Bila je stara, pognutih leđa, i mršava kao da već mjesecima nije pošteno jela. Ali uhvatila mi je pogled sa samouvjerenošću nekoga tko vlada svojim svijetom. Njena udobna široka halja sašivena od zlatne, crvene i crne tkanine djelovala je praktično za putovanje i ugodno za nošenje. Koža joj je bila posve crna, neobično za ovaj kraj, a oko glave je zamotala maramu koja je skliznula unatrag i otkrivala sijedu kosu. Nosila je zlatne naušnice. „Ti si djeli”, rekla sam.

Otvorila je kutiju, smjestila violinu i luk u nju, pa je zatvorila i pogledala me. „Što si ti?” „Ja sam Catherine”, odgovorila sam. Kobila se uznemirila i frknula. Potegnula sam uzde baš kad je par sabljozubih mačaka izašao iz noći i legao kraj zdenca. „Jesu li i oni tvoje društvo?” upitala je djeli neobično mirno. Kad je pomaknula glavu da pogleda ravno u velike mačke, naušnice su joj uhvatile svjetlo vatre i odbljesnule ga u noć kao strijele, a ja sam zatreptala i naušnice su samo blago sjajile kao i svaka uglačana površina. „Nisu mi društvo, ali izgleda da me slijede.” Nisam vidjela tamnog mačora; možda su to one dvije koje su ostale čuvati... ili pojesti...

147 Crowarez

Bosnaunited „Andevai!”

Kako itko može izgledati tako oholo i uvrijeđeno dok šepa, nije mi bilo jasno. A ipak, iritantno, iz noći se doista pojavio Andevai, poprilično otrcan, izgužvane i zamrljane odjeće. Osim toga, djelovao je i silno bijesno. Iza njega su išle još tri velike mačke, čije je držanje odavalo samozadovoljni ponos kućne mačke koja je pred svoga zapanjenog čovjeka upravo spustila miša. A ja sam se doista zapanjila.

Bez ikakvog pristojnog pitanja, ne obazirući se na ogromne mačke, prišao je razgorjeloj vatri.

Djeli ustane. „Mir, putniče. Nadam se da te noć nalazi u miru.”

Podigao je glavu tako oštro da sam se nasmijala, jer je izgledao kao da mu je netko trznuo uzde. „Nemam nevolja”, rekao je ljubazno. „Neka te noć pronađe u miru.”

Iskreno, nastavili su s time dulje nego što bih ja sa svojim slabašnim poznavanjem seoskih običaja ikad bila u stanju rastegnuti pozdrave. Činilo mi se da su preko zdravlja neimenovanih očeva i ujaka i majki i rođaka prešli na zdravlje stoke, pasa, pilića, ječma i hmelja, pa na nevolje koje je povrtnjak doživio otkako su se posljednji put vidjeli što bi, budući da se očito nikad prije nisu vidjeli, trajalo otprilike jedno stoljeće. „Jeste li gotovi?” upitala sam kad je nastala stanka. Nisam htjela biti nepristojna, ali sad sam već stvarno drhtala. Strah mi je bio koristan ako ga pretvorim u bijes. „Oprostite, maestra.” Isukala sam mač, a mačke su ustale kao u odgovor, zijevajući da pokažu svoje opake zube, ali ostale su kraj zdenca. „Mislila sam da si mrtav.”

Okrenuo se da pogleda mačke, pa onda natrag prema meni. Njegov je mač ostao u toku. „Točnije bi bilo reći da si se nadala da sam mrtav.” „Nisam se nadala ničem takvo. Ne zamjeram ti ama baš ništa osim te jedne sitnice. Ti si mene pokušao ubiti. Uostalom, koliko ja znam, možda si me i stvarno ubio, i ja sad ovdje lutam kao po Sheolu, sa sabljozubim mačkama koje me prate, a ti me gnjaviš. Vjerojatno me misliš opet napasti, možda u svjetlu ove lijepe –” Prekinula sam se.

Vatra je gorjela bez drhtaja.

Njegova prisutnost nije djelovala na vatru. „Hoću svog konja”, rekao je umorno, ne obraćajući pažnju na to čudo. „Zašto ne gasiš vatru?” upitala sam. „Jer”, reče djeli, „iako magisteri dobivaju moć kroz svijet duhova, u njemu nemaju nikakvih moći.”

Pogled koji joj je dobacio trebao je biti koplje ubitačnog leda, ali vatra je gorjela i dalje i ništa joj se nije dogodilo iako je odala takvu dragocjenu tajnu.

Vatreni Shemesh! On ovdje nema hladne magije!

Puhnula sam kroz nos, a njegov pogled bljesnuo je prema meni uz mrštenje koje mi je već bilo poznato. Ali primijetila sam i kako ukočeno drži desno rame; osušena krv zamrljala mu je rasječeni kaput. „Brz si i snažan, ali tehnika ti je traljava”, rekla sam dok sam spremala mač u korice teatralno, kao izazov. Počela sam uviđati da postaje to arogantniji što se više razbjesni, ali bez hladne magije kojom bi se razbacivao, ako me ne odluči napasti mačem s povrijeđenom rukom i to kraj vatre i pred djeli, mogao me samo slušati. A ja sam mu htjela puno toga reći, riječi koje sam gutala i previše dugo. „Ali pitam se zašto nisi iskoristio težinu i visinu konja kao prednost, nego si umjesto toga sjahao da me napadneš. Ni jedan Barahal ne bi tako pogriješio.”

148

Crowarez

Bosnaunited „Nisam znao”, rekao je odsječno, „da si ti Barahal.” „Slab odgovor! Možeš ti i bolje. Još ćeš me optužiti i da sam znala za prevaru.” „Nisi dovoljno dobra glumica da bi ti to uspjelo. Očito nisi znala za zavjeru.”

Izgubila sam ritam na taj neočekivan odgovor. Ništa opako mi nije palo na pamet. „U svakom slučaju”, dodao je, prigušeno kao da mu je teško istisnuti riječi, „mislio sam, kad te već moram ubiti, kad mi je tako zapovjeđeno, da bih ti trebao iskazati bar toliko poštovanja da to učinim licem u lice.” „Ma kako lijepo od tebe! Kako si ljubazan prema meni! Prvo me protiv volje odvučeš iz doma, ne dopuštaš mi jesti savršeno pristojnu hranu, bezobrazan si prema potpuno pristojnim gostioničarima, a onda, kad ti kažu da me ubiješ zbog tvoje pogreške, a bez ikakve moje krivice, pokušaš me ubiti.” „Nisam se baš jako trudio!” „Trudio si se dovoljno! Došao si do krvi!” Dodirnula sam porezotinu na svojoj bradi.

Trznuo se, pa ispravio. „Trebala bi biti mrtva”, složio se hladno, sav zarumenjen i ukočen. „Ali nisam!” povikala sam. „A ne zahvaljujući tebi!”

Stresao je glavom. „Da su mi Barahali dali drugu djevojku, ništa od ovoga se ne bi dogodilo, zar ne? Ona bi bila udana u skladu s ugovorom, i živjela bi bolje nego što ste vi mogli živjeti u onoj otrcanoj i loše namještenoj kući, a ti bi ostala sigurna i mirna u krilu svoje takozvane obitelji. Djeluje mi da su i oni bar jednako toliko krivi jer su te predali znajući da će mansa otkriti prevaru i iskaliti bijes na tebi. Pa zašto onda ne bjesniš na njih zbog svega ovoga?”

Suze su me zapekle u očima. „A zašto misliš da ne bjesnim?”

Bio je bar toliko pošten da se trzne. U glavu mi se uvukla maglovita pomisao da se možda srami, i da taj sram pogoni njegov bijes. Ne, to je ludilo. Ljut je na sebe jer još nije ispunio mansinu zapovjed. Možda čak brine i za svoje selo, za svoju vjernu sestru. To me gorko podsjetilo da je on poveo pratnju i konja za Kayleigh, puno više nego što su ujna i ujak pripremili za mene. Oni koji su me bacili vukovima. Opet sam ih zamrzila. Mrzila ih. Voljela ih. Zagušila se očajem i bijesom i čistom iscrpljenošću.

Djeli nas je promatrala s blagim osmijehom. „Ispričavam se zbog nepristojnosti”, rekla sam joj promuklo. „Imala sam nevolja na putu.” „Vidi se”, reče ona. „Smijem li se odmoriti kraj tvoje vatre?”

Ispružila je ruku, ne baš kao poziv da sjednem nego više kao da zahtijeva plaćanje. „Tako to ide sa djelijima i bardovima”, promrmlja Andevai. „Moraš im platiti da te ne ismiju.” „Neobičan prigovor od hladnog maga”, odgovorila je mirno, „jer tvoji magisteri su, moglo bi se reći, neka vrst rođaka nama djeliw i bardima.” „Magisteri možda jesu, jer dolaze iz roda vještaca koji su se povezali sa sjevernjačkim druima”, odvratio je, „ali ja nisam rođak nikome od vas. Rođen sam u selu lovaca i poljodjelaca.” „Tvoje selo služi mansi i kući”, povikala sam. „Vi ste sluge i robovi.”

On podigne bradu. „U staroj zemlji nismo bili. Moji su oduvijek bili poljodjelci i lovci.

Ponosimo se time, kako je i pravo.”

Djeli je mahnula ispruženom rukom kao da želi naglasiti neku frazu u pjevanju. Naše joj se društvo sviđalo; od smiješka joj je lice postalo oblije, a obrazi dobili boju. „Ali seljački sin ušao je u kuću kovača i naučio njegove tajne. To je priča.”

149

Crowarez

Bosnaunited „Koju ja ne mogu ispričati.” Prevukao je lijevom rukom preko svoje kratke kose, pronašao slamu, i otresao je pa onda s gadljivom grimasom pogledao svoju seljačku odjeću. Kako ga sigurno smeta što stoji tako neuredan, i tako skromno odjeven! Dobacio mi je pogled postrance. Iz nekog razloga, od toga kako me pogledao zapitala sam se kako bi bilo prevući prstima po liniji njegove čeljusti.

Blažena Tanit, pokušao me ubiti! „Ja bih ti mogla ispričati ružnu priču o tome kako smo se upoznali, putovali zajedno, i rastali se kao neprijatelji”, rekla sam tonom koji će, nadala sam se, njega povrijediti a mene pročistiti, iako sam se obraćala djeli. „Ali, nažalost, priča nije završena, nema uredan kraj, pa mi je previše bolno razmišljati o njoj.” „Onda mi”, rekla je oblizujući usnice, „pričaj priče koje ti je otac pričao.” „On mi nije bio otac!” „Nije?” „Nije mi bio otac! Lagali su mi! Nije me on začeo.” „Dao ti je svoje priče.” „Zapisao ih je za obitelj, a meni su dopustili da čitam njegove dnevnike i vjerujem da mi je otac.” „Što je otac?” upita djeli. „Znaš li odgovor na to?”

Znatiželja i mačka: znate kako to ide.

Odvela sam kobilu iza ognjišta i svezala je za nisku granu hrasta. Onda sam prišla zdencu, ne prebrzo da ne uplašim velike mačke. Najveća ženka pritisnula mi je bok ramenom. Zateturala sam i uhvatila se za njenu ogromnu glavu. Dlaka joj je bila gruba ali nekako čudno utješna. Tijelom joj je prošao neki zvuk nalik predenju. Nesigurno sam je počeškala po glavi, a ona je zaprela glasnije. „Catherine”, rekao je Andevai promuklo, s rukom na balčaku mača, „ako se polako odmakneš –” „Da su me htjeli pojesti, to su već odavno mogli. Mene i čuvaju.” Izbačene kao izazov, riječi su mi već na usnama imale okus istine. Obratila sam se mački, češkajući je iza ušiju. „Pusti me do vode pa ću vam napuniti korito.”

Zvijer je povukla svoju težinu. Prošla sam kraj nje i zakvačila vjedro na kuku, spustila ga i zatim podigla. Prvo sam napunila kameno korito vodom za mačke. Onda sam odnijela puno vjedro kobili koja je bila žedna. Rasedlala sam je, skinula joj uzde, dala joj jednu jabuku i ostavila joj dovoljno konopca da može pasti. Vratila sam se s vjedrom i bisagama i spustila bisage na jednu od kamenih klupa, pa se spustila kraj njih. Andevai se namrštio kad sam izvukla kožnu čuturu i ponudila je djeli. „Zahvaljujem”, rekla je s pokretom odbijanja, „ali kao što kamenje ne ublažava glad, tvoja medovina mene ne može napojiti. Samo me priče hrane.”

Dobacila sam čuturu Andevaiju, koji ju je uhvatio jednom rukom. Zatim sam sebi uzela drugu i ispila slatku medovinu do kraja. Djeli je izvadila violinu iz kutije i postavila instrument preko bedara.

Rekla sam joj: „Nisam ti ni spomenula oca, ni da je imao priča.” „Svatko ima priča”, odvrati ona, „i svatko ima oca.” „Istina je da ja ne znam tko mi je otac. Znaš li ti?”

Promotrila me stisnutim očima, a ja sam joj hrabro uzvratila pogled. „Svijet duhova utkan ti je u kosti, i nosiš ogrtač duha pripijen uz smrtno tijelo”, rekla je. „Toliko vidim. Tvoja ti je krv

150

Crowarez

Bosnaunited omogućila da iz smrtnog svijeta prijeđeš u ovaj.”

Andevai je zastenjao i teško se spustio na treću kamenu klupu. Čvrsto stisnutih usnica, skinuo je svoj teški kaput i razotkrio vunenu tuniku rasječenu na ramenu i, među razdvojenim stranama prorezanog tkanja, okrvavljeno platno košulje. „Krv otvara put između svjetova”, rekao je mršteći se dok je isprobavao pokretljivost ruke. „Svaki lovac to zna.” Zarumenila sam se. „Samo sam se branila! Je li... teška rana?” „Ne toliko da ne bih mogao jahati.” „Kako možeš tako lako prelaziti iz onog svijeta u ovaj i natrag?” Prevrnuo je očima, a od toga je djelovao mnogo mlađe i mnogo manje profinjeno. „Provela si noć u mom selu – u okrilju moje obitelji – i ne znaš odgovoriti na to pitanje?”

Naravno. Obrazi su mi se zažarili. Ne volim djelovati glupo. „Ti si kao onaj mladac kojeg sam upoznala u lovačkoj skupini tvoga brata. Učio si za lovca. A onda ti je magija procvjetala i odveli su te u kuću Četiri mjeseca da postaneš magister.” „Ako znam kako pronaći dveri koje se otvaraju u dane prijelaza, ako znam kako hodati i čuvati se svijetom duhova i vratiti se u smrtni svijet, to je zbog moga naroda, a ne zbog magistera.” „Pa zašto onda ne ostaneš u selu? Kao lovac?”

Povukao je dugačak gutljaj medovine pa, spustivši čuturu, podigao noge da ih prekriži na širokoj kamenoj klupi. „To pitanje te nije dostojno, Catherine. Ja sam magister rijetkih i neočekivanih moći.”

Njegova hladna oholost me ljutila. „U našem svijetu, ali očito ne i ovdje.” Pokazala sam na djeli, čiji su prsti letjeli po strunama violine kao da traže oslabjelu točku gdje bi struna mogla puknuti. „Je li to istina? Da vi magisteri dobivate moć kroz svijet duhova, ali u njemu nemate moći?” „To nije moja tajna da je podijelim. Isto tako, što je s tobom, Catherine? Kad sam te posjekao, trebala si...” Zastao je i pogledao iza djeli, prema hrastu čija je prostrana krošnja zaklonila dio neba.

Izraz mu je bio zatvoren kao napuštena utvrda. „Ali nisi.” „Trebala sam umrijeti.” Dodirnula sam svoju bolnu bradu.

Opet je spustio noge na zemlju i pogledao me pogledom koji me presjekao ledenim bijesom.

Ali nije mi mogao zamrznuti riječi na jeziku. Znala sam da ga ne bih smjela izazivati, jer sam morala preživjeti još tjednima, do zimskog suncostaja koji će osloboditi Bee od ugovora, ali sva ta potisnuta ljutina morala je eksplodirati. „Baš grozno što ti to nije uspjelo! Valjda si navikao da ti sve ide od ruke, s tim svojim rijetkim i neočekivanim magisterskim moćima i potporom kuće Četiri mjeseca. S tim svojim –” privlačnim licem sa sestrom koja se voljna za tebe baciti u mansin krevet i –” Naglo je ustao. Otišla sam predaleko, čak iako sam ja zapravo bila žrtva. Otišao je stati pod grane hrasta. Čak i moje mačje oči jedva su ga vidjele u gustoj sjeni. Pogledala sam djeli da vidim što ona misli o svemu ovome, ali njen izraz i dalje je bio nasmiješen i zainteresiran, ne kao da nam se ruga nego kao da je jako veselimo. Isprva mi se činila pognutom staricom, ali možda je to bilo samo dok je svirala violinu. Sad je sjedila uspravno kao žena koja je sigurna u svoj položaj, a svjetlo vatre – je li sad jače nego prije, ili posve isto? – zagladilo je duboke bore koje sam prije zamijetila. „Ispričavam se”, promrmljala sam, odjednom posramljena svojim ispadom. „Umorna sam i gladna i bježala sam da sačuvam goli život.” „Ispričaj mi”, reče ona.

Andevai je povikao upozorenje. Kobila je panično zanjištala. Neki tamni obris proletio je kraj njih, a ja sam skočila na noge dok je crna sabljozuba mačka koja me slijedila jurila pod drvo s drugom, manjom mačkom kraj sebe. Obje su žurile prema mačkama ispruženim kraj zdenca, ne

151

Crowarez

Bosnaunited obazirući se na konja, ali kobila se jako trgnula i razlabavila konopac koji nisam dovoljno stegnula.

Nisam htjela pomoći Andevaiju, ali kobila nije bila ništa kriva, a ako se oslobodi i pobjegne, bila sam sigurna, mačke će je progoniti i oboriti jer neće moći odoljeti lovu. Pojurila sam do drveta i držala konopac dok je on vezao čvršći čvor.

Topao vjetar digao se s istoka i natjerao me da kihnem. „Čuvaj se”, dovikne djeli. „Zmaj se okreće u snu.”

Istok je raštrkalo svjetlo. Zar konačno izlazi sunce? Tako brzo nakon što je pala noć? Svezao je konja, pa sam se izmakla od grana i kroz ljetnu travu visoku do pasa krenula prema neravnom rubu litice, gdje se zemlja strmo spuštala u nizinu i zaraslu šumu. Vatreni obruč obrubio je horizont bljeskom vatrenozlatne. U smrtnom svijetu, prema mapama koje sam poznavala i onome koliko sam se ovdje mogla orijentirati, ta se vatra uzdizala na jugoistoku. Ali nije bila vatra i nije bilo sunce.

Vjetar koji je ljuljao krošnje nije se kretao kao vjetar već kao neka nevidljiva ruka koja briše ispisanu ploču. Ono što je uslijedilo bilo je vruće i oštro i bolno i uništavalo – Ruka mu je stegnula moje zapešće skoro željeznom snagom. Tako sam se zanijela, znala sam, da sam glupavo zaboravila paziti i sad ga ništa neće spriječiti da mi zarije mač u srce i riješi me se.

Oprosti, Bee. Čelik me još nije probo. Pokušala sam se osloboditi ali ruka mi je samo malo skliznula prije nego što su mu se prsti prepleli s mojim i stisnuli me kao luđak koji se drži svojih zabluda. Povukao me unatrag. Nespretno sam se spotaknula kroz travu koja je siktala oko nas, i pali smo pod ispružene grane hrasta na zemlju i na stražnjice. Zazvonilo je drhtavo, jedva čujno zvono. Zrak kao da je vibrirao, kao struna pod bardovom rukom.

Moje srce, tijelo, kosti, duh; sve je to podrhtavalo kao uhvaćeno u vibraciji strune, u skoro nečujnoj grmljavini udaljenog bubnja koji se kotrljao.

A onda je zrak utihnuo i svijet se smirio. Zadihano sam sjedila, lijeve ruke stegnute u šaku uz tlo, a Andevai mi je držao desnu ruku, intimno isprepletenih prstiju.

Smjesta me pustio otresavši se kao da ga je dodir moje kože povrijedio i uspravio se. Da pogleda kobilu. Kojoj nije bilo ama baš ništa, pasla je nisku travu s druge strane lijepog starog hrasta. Nisam mogla doći do daha. „Još ste ovdje?” dovikne djeli. „Ili vas je uhvatila plima zmajevog sna?”

Iz krošnje se podigla galama. Ptice.

Kao četiri puta starija žena, škripavo sam ustala i napravila jedan usporeni korak, pa drugi.

Uhvatila sam se za jednu nisku granu da se poduprem gledajući ono što je nekad bila šumovita ljetna ravnica uglavnom prepoznatljivog lišća. Kao u transu, progurala sam se kroz hrast da imam bolji pogled.

Svijet se promijenio. Širok ravni pejzaž širio se do obzora. Ovo mjesto nikad prije nisam vidjela. Lijena rijeka pružala se tako široko da je mogla biti i plitko more, a brojnim kanalićima koji su preli mrežu između usamljenih otočića i zelenih pokrova trske. Raštrkano po višem tlu dizalo se drveće vitkih debala i okrunjeno mačevima umjesto lišća, i drveće blistavo od plameno crvenog cvijeća. Posvuda je bilo ptica, u tolikom broju i toliko žarkih boja da sam od čuda zanijemila. „Vrati se na zaštićeno tlo”, reče Andevai. Nisam ni primijetila kad mi je prišao. Kad sam se osvrnula, drvo koje sam bila smatrala hrastom izgledalo je potpuno drugačije, s ogromnim deblom i zdepastim granama više nalik korijenju pokrivenim bijelim cvjetovima. „To je isto drvo”, rekao je primijetivši moj začuđen pogled. „Ako ostaneš vani, može te uhvatiti još jedna plima. Sad se valjda više ne pitaš zašto je opasno loviti u svijetu duhova. Osim zvjeri i čudovišta, mislim.”

152

Crowarez

Bosnaunited „Što se dogodi s onima koje uhvati plima?” upitala sam dok sam zurila u lepetavi, pokretni pejzaž ptica i rijeke i jutarnjeg neba natopljenog ružičastim zlatom ali bez sunca. „Nikad se ne vrate.” „Pa zašto me onda nisi ostavio vani?”

Ledeno prezrivi pogled bio mi je jedini odgovor. Okrenuo se i ušao pod sjenu drveta.

153 Crowarez

Bosnaunited

24

Ošamućeno sam ga slijedila pod krošnju. Nastavila sam dalje do otvorenog ciglenog ognjišta, i sjela na kamenu klupu teško kao da me nešto udarilo. Drvo, utvrda i zdenac – da ne spominjem sedam krupnih mačaka – izgledali su isto kao i prije, nedirnuti plimom koja je promijenila ostatak svijeta. Vatra je gorjela ravnomjerno i, dok sam zurila u nju, svjesna da se Andevai kreće ispod hrasta radeći nešto što me nije zanimalo, zakašnjelo mi je palo na pamet da vatra ne guta drvo po kojem palucaju plamenovi.

Ništa nisam shvaćala. Ni ovo mjesto, ni ljude oko sebe, ni svoj život.

Mrzim suze.

Suze nisu vratile moje roditelje, ni one koje sam isplakala sa šest godina, ni one koje bih povremeno prolila dok sam odrastala čitajući dnevnike svoga oca i očajno želeći da se vrati i pruži mi ono što bi mi mogao dati kad bi bio prisutan, on i moja bezglasna majka, amazonska ratnica o kojoj nitko nikad nije govorio.

Suze su mi i sad potekle nepozvane, i pritisnula sam si šaku o želudac tik ispod rebara da ne bih zajecala naglas. Djeli je stavila violinu pod bradu i ugodila žice. Zato što je ne dira moj plač ili je naprosto pristojna i želi mi dati privatnosti pretvarajući se da ne vidi? „Catherine? Ti to plačeš?” Izašao je ispod drveta.

Tamna mačka skočila je na kamen kraj mene i sjela i široko zijevnula. Prizor zastrašujućih zuba i mišićave mase zaustavio je Andevaija. Promrmljao je oštru, opaku psovku.

Meqarta mu! Potrudio se presvući iz praktične ali jednostavne seljačke odjeće koju je prije nosio u modernu odjeću kakvu nose muškarci rođeni u bogatstvu. Nije više bila savršena jer se izgužvala, a čizme su mu bile obrisane ali još uvijek mutne. Kad sam ga ugledala tako, u obliku u kojem sam ga prvi put vidjela, to mi je zaustavilo suze bolje nego bilo kakve prijazne riječi. Kako se uopće uspio presvući s tom povrijeđenom rukom? Očito je lud za svojim mondenim izgledom.

Mačka se naslonila na mene. Otprilike iste veličine kao ja, imala je toplinu žive duše. Njena prisutnost pružala mi je utjehu, između ostalog i zato što sam, kao i Andevai, znala da bi ga mogla razderati u tren oka. Počešala sam je po vratu, a ona je zaprela. „To je divlja zvijer, a ne pitoma”, rekao je prigušenim glasom. „Mogla bi te napasti svakog časa, koliko god ovog časa djeluje prijateljski.” „Onda je slična tebi”, uzvratila sam ne brišući si suze. „Ljubazno je od tebe što me sad maloprije nisi ubio, u trenutku kad se nisam bila spremna braniti. Cijenim to. Ali ne mogu biti sigurna da se nećeš predomisliti. Da nećeš u glavi opet čuti mansinu naredbu. Da se nećeš sjetiti svoga sela, iako te ne krivim što ih želiš poštedjeti kazne koliko god možeš. I ja bih to učinila da imam obitelj koja me voli kao što tvoja očito voli tebe.” „Rugaš mi se.” „Stvarno? Tako misliš?” Suze su mi se sušile. Spustila sam ruku s vrata velike mačke. „Ili samo očekuješ ruganje jer si se na to navikao u kući Četiri mjeseca, gdje te, kako sam shvatila, preziru jer si sin robova i zavide ti zbog rijetke i neočekivane moći koju imaš. Mislim da se sitničavi ljudi rugaju kad zavide i preziru jer misle da im je to jedino oružje. Ja, nadam se, nisam sitničava.

Neću ti se rugati. Reći ću ti u lice da ti ne vjerujem i ne mogu ti vjerovati i da, koliko god me brinuli velikodušni i pravedni ljudi iz sela koji su odlučili pomoći mi i ostati čisti pred precima umjesto da

154

Crowarez

Bosnaunited me izdaju i umile se mansi, namjeravam ostati živa. Nikad vam neću dopustiti da se dokopate –” Zar nije bolje ne spominjati njeno ime, naročito u svijetu duhova? „– one druge. Kad prođe zimski suncostaj, ona druga će biti punoljetna i više je ne možete natjerati na brak. Možda tada i meni dopuste živjeti jer neće biti nikakve koristi od moje smrti. Misliš li da je to uopće moguće?” Njegov pogled kao da me htio zamrznuti na mjestu, samo što ovdje nije imao magijskih moći. Imao je samo mač koji je u svijetu duhova izgledao kao sasvim običan mač. Ali i ja sam imala mač, i prijateljski nastrojen čopor sabljozubih mačaka da me čuva. A imala sam i njegovo povrijeđeno desno rame. „Mislim da nije vjerojatno”, rekao je polako, kao da svaku riječ izvlače tupi zubi, „da ćeš pobjeći mansinom bijesu kad si ga jednom izazvala.”

Ušutkala sam ga ustajući. „Učinit ću što moram da preživim. Možeš li uopće očekivati nešto drugo?”

Prišao je trećoj kamenoj klupi i nespretno navukao kaput. „Mansa će baciti široku mrežu u potrazi za tobom. Iskoristit će usluge koje mu duguju lokalni kneževi i vojvode. Bit će teško pobjeći njegovoj mreži.” „Navikla sam bježati onima koji me traže.” Čovjek s tako prokleto upadljivim očima ne bi smio tako izazivački zuriti u žene. Činilo se da će progovoriti, pa se predomislio. „Što znači”, upitala sam, „hodati snovima zmajeva?”

Nasmiješio se s natruhom trijumfa, kao što rade mladići kad znaju da će nadvladati suparnika. „Pitaj učenjake u Adurnamu, ja ti ne mogu reći.” „Ne možeš ili nećeš?” „U ovom slučaju nema razlike.” „Odlaziš.” „Moram djelovati kao da lovim.” „Djelovati? Je li to neki novi plan da me uhvatiš?” „Mogao bih ti reći da sam se predomislio. Da te neću ubiti. Ali bilo bi glupo da povjeruješ što god ti kažem.”

Nasmijala sam se, a njegovi su obrazi potamnjeli. „Čemu lijepe riječi, Andevai?”

Izraz pun nadmenosti i dosade preobrazio mu je lice, podsjećajući me i protiv volje na naš prvi susret kad je djelovao prezrivo i udaljeno. Ali i drugi osjećaji mogu se skrivati iza takve maske, jer očito se trudio sakriti što mu je u srcu.

Progovorio je stisnuta grla, tako da sam ga jedva čula. „Svojim postupcima, time što su te sakrili i pomogli ti iako su znali u kakvom sam položaju, starci u mom selu su me posramili i natjerali da promislim o ispravnom ponašanju. Odlučili su se izložiti riziku radije nego da uvrijede pretke. Predati gosta znači pljunuti u lice drevnima. Ubiti nekoga nevinog, samo zato što je prepreka na putu do blaga je pogrešno. Moram slijediti ono što mi je moj narod pokazao kao ispravan put.” „Onaj tko pokuša nositi dva šešira otkrit će da nema dvije glave. Jesi li magister ili seljak?” „I Duvai me uvijek time izazivao. Možda je to i istina, ali čak ni Duvai ne može vidjeti pticu u zraku i znati ima li ona jaje u gnijezdu.” „Što god to značilo! Čudno što s takvim poštovanjem govoriš o starcima u svome selu, ali tek pošto si mačem došao do moje krvi, a ja ti se nisam mrtva srušila pred noge. Da sam umrla, tvoje dirljive i iskrene izjave ne bi mi tako slatko zvučale u ušima, zar ne? Jer u tom slučaju ih uopće ne bih mogla čuti!”

Ako je moguće da netko izgleda još prezrivije i bahatije nego on u tom trenutku, to bi me

155

Crowarez

Bosnaunited iskreno iznenadilo. „Možda nisam shvaćao za što sam sposoban. Možda sam poslije požalio što sam to otkrio!”

Drhtala sam, stisnutih šaka i peckavih očiju. „Hoćeš reći da ti je žao što si me pokušao ubiti?”

Skrenuo je pogled. „Neću se ispričavati. Što je bilo, bilo je.” Mužjak mačke gurnuo me u leđa glavom, a glatka, čvrsta površina jednog zuba kliznula mi je preko ramena. Naslonila sam se na njega osjećajući se neobično sigurno.

Andevai je pogledao mene, krupnog mačka, i ostatak sabljozubih kraj zdenca. Blago se nakašljao, pročistivši si grlo kao da priprema govor. „Ako mogu odvući lov na ceste i rijeke, to ću i učiniti. Ako mogu odvući mrežu od Anderide, to ću i učiniti. U tom slučaju, osoba koja bježi prema Adurnamu bila bi pametna da se kreće starim cesticama Anderide. Kad najstarija kći obitelji Barahal postane punoljetna, više po ugovoru nemamo prava na nju.”

Djeli je na violini zasvirala dugačku, čistu melodiju, ali zastala je prije nego što je došla do kraja, dižući luk sa struna kao da nije sigurna kako ide dalje.

Vidljivo iznenađen, Andevai se okrenuo prema njoj. „Što je to?” upitao je. „To je plaća koju si mi dao”, rekla je zamišljeno gledajući prvo violinu, kao da joj ova nešto skriva, a onda i njega. „Kad si mi ispričao svoju priču. Nije još do kraja spremna, ali ta će pjesma biti tvoja kad je zaslužiš.” Jedan ton zastao je na lahoru, više kao osjećaj nego kao zvuk.

Oklijevao je kao pas kad odjednom shvati da se nalazi pred vukom. „Znači da si pošteno plaćena za sklonište koje sam ovdje dobio?” „Dobila sam poštenu cijenu”, složila se. „Kamo ideš?” „Natrag u smrtni svijet. A ti?” „Ja ostajem gdje sam vezana, kao što moram. Možda se poslije sastanemo.” „Možda ćemo se još vidjeti jednog dana. Dotad, neka ti dani lako teku.” „I tvoji isto tako.”

Opraštanje može potrajati koliko i pozdravi, ali na kraju je prišao hrastu, otišao pod krošnju i vratio se vodeći kobilu. Tog sam trenutka shvatila da neću potjerati mačke na njega.

Prolazeći kraj mene, progovorio je. „Tvoje stvari ostavio sam pod hrastom. Učini što moraš, Catherine. Ja ću učiniti što ja moram.” „Čekaj”, rekla sam. „Ne znam kako da se vratim –” Ali krenuo je prašnjavim puteljkom koji je vodio prema uzvisinama ne okrećući se. Tamni mužjak pošao je za njim i stao na putu, šibajući repom. Promatrao ga je sve dok nije nestao iza gaja drveća širokih krošnji, punog bezbojnog trnja i bijelog cvijeća.

Kakva sam glupača što tu stojim dok on odlazi! Nisam imala pojma kako bih se vratila u smrtni svijet. Odjurila sam do hrasta i na tlu pronašla svoj zavežljaj. Kad sam ga dograbila, platno se rastvorilo i teška kožna kesa pala je na tlo kraj mojih rukavica. U njoj je bilo srebrnih denarija i pet zlatnih aurea. Ali teško su mi ležali u rukama. Kakvu mi poruku šalje ostavivši to s mojim stvarima?

Da mu je žao? Da me želi živu? Je li taj novac plaća za porezotinu? Je li se u onom posljednjem trenutku borbe doista predomislio i porezao me sasvim slučajno dok se odmicao? Jer sad kad sam o tome razmišljala, tako mi se činilo.

Ili je možda lukaviji nego što izgleda. Možda me namjerno ostavio ovdje u klopci; možda sam zaista mrtva i nikad se neću vratiti.

Prišla sam vatri i okrenula se djeli, koja je spustila violinu. Kako sam je isprva vidjela kao staru, krhku, izgladnjelu ženu? Nije bila mlada – dovoljno stara da mi bude majka, kad bih imala majku – ali zdravog, sjajnog lica i čvrste, zdrave građe.

156

Crowarez

Bosnaunited „Kako se mogu vratiti u smrtni svijet? Trebam li trčati za njim i nadati se da ću ga sustići da mi pokaže put?” „Mačka i konj ne jedu iz iste posude.” Podigla je violinu. „Suha usta ne mogu pjevati.”

Nasmijala sam se. „Djeliw imaju običaj govoriti u zagonetkama, zar ne: „Ne, to su Kelti. Ja, Lucia Kante, u srcu nosim znanje. Čekam one koji će naučiti od mene, ali ti nisi među njima.”

Veliki mužjak došetao je do nas i gurnuo glavu o moj bok da ga pomazim. Kad sam mu protrljala uši i vrat, izvukla sam još jedno vjedro vode, donijela ga i sjela kraj djeli, a onda se vratila sjesti kraj svog ogrtača i novca. Možda nisam Barahal, ali odrasla sam među ljudima kojima je pogađanje prirodno kao disanje. „Je li ta voda ono što nudiš?” upitala je. „Suha usta ne mogu pjevati”, odgovorila sam, „ali možda voda tebi ne gasi žeđ. Jesi li smrtnica ili stvor svijeta duhova?” „Ja sam tko jesam, mnoštvo u jednom tijelu.” „Većina priča kaže da vrijeme drukčije teče u svijetu duhova nego u svijetu smrtnika. Ne bih htjela predugo ostati ovdje. Hoćeš li mi pokazati put natrag?”

Ispružila je ruku s dlanom prema gore. „Za plaću. Kao što je i on platio.” „Daj da ti ispričam priču”, rekla sam. „Jer je izgleda to plaća koju tražiš. Na početku, narod koji sebe naziva Kena'ani osnovao je grad Tir. Tamo su stolovali bogovi i božice, kraljevi i vođe hramova, kraljice i svećenice. Njihovi brodovi istraživali su veliko more. S vremenom, djeca Tira osnovala su trgovačke gradove i luke kao što je Gadir po cijeloj obali Sredozemnog mora, i još dalje na jug, uz obalu Afrike, i na sjeveru uz obalu Europe. S vremenom, kralju Tira rodila se kći po imenu Elissa. Kad je odrasla i postala žena, shvatila je da je njen vlastiti otac, kralj, mrzi i želi je žrtvovati.

Zato je sa svojim ljudima pobjegla iz Tira. Blažena Tanit podigla je vjetrove, i na tim krilima stigli su do daleke obale. Elissa se pogodila s plemenom koje je živjelo u tom kraju. Rekla je, za moje mi ljude dajte samo onoliko zemlje koliko mogu okružiti jednom volovskom kožom, tu ćemo se smjestiti i biti zadovoljni. Smatrajući je budalastom, pleme je pristalo, ali ona je izrezala volovsku kožu u vrpcu i razvukla tu vrpcu da okruži dobar komad zemlje. Njeni ljudi nazvali su tamo osnovan grad Qart Hadast, novi grad, a ona je postala njegova dido, to jest kraljica.”

Možda je zrak svijeta duhova pun nekog opojnog mirisa. Kako sam drugačije mogla gledati Andevaija i ne prezirati ga, samo zato što me onako postrance promatrao i zato što mu je ruka stezala moju? Opijenost skače s uma na jezik. Obuzela me vrtoglava opsjednutost dok sam govorila, govorila, i govorila. Bila sam posuda puna vina, a ona je pila. Dokle god me slušala, nisam mogla stati. Ispričala sam joj priče koje Kena'ani pričaju svojoj djeci, o nevoljama i borbama bogova u drevno doba, o dugom ratu s Rimljanima, o perzijskoj invaziji i dolasku izbjeglica s carskog juga. O plaćenicima i trgovcima, uhodama i povjesničarima. Kako je Daniel Hassi Barahal odjahao u svijet kad je bio istih godina kao ja sada, i kako je putovao po cijeloj Europi i sjeveru Afrike u službi svoje obitelji, tražeći tajne koje se može prodati, i u službi svoje vlastite želje da shvati kako svijet funkcionira.

Nije bio mačka, ali poznavao je znatiželju. Pomogao je djeci da se rode, bježao razbojnicima, penjao se na planine i sjedio kroz beskrajne sastanke na kojima se oblikovao Camjiatin zakonik.

Putovao je na jug do Rima i Qart Hadasta, na istok do Galatije i same granice Palea; uputio se na sjever do Leda sa skupinom odlučnih istraživača, i na zapad do Kraja Svijeta, gdje se ocean razbija o puste obale. Čovjek kojeg sam bila smatrala ocem.

157

Crowarez

Bosnaunited Dok sam govorila, djeli bi sad zasvirala melodiju lukom, sad prstima. Noge su joj udarale ritam po tlu. Ponekad bi progovorila kao odgovor, ili otpjevala nešto da naglasi moju priču.

Kada ili kako me san obuzeo, ne znam. Znala sam da sam zaspala samo zato što sam se probudila između dva daha, kao da me neka melodija pozvala iz očaravajućeg sna u kojem je bilo i nešto Andevaijevo, proklet bio. Violina je svirala odmjerenu melodiju, vijugavu i ponosnu kao mačja šetnja. Dodirnula sam si usne jezikom i promeškoljila nožne prste; da, probudila sam se. Toplina mi je grijala leđa.

Pogledala sam preko ramena. Mladi mužjak mačke raširio se po drugoj polovici moje kamene klupe, a uši su mu se trzale od mačjih snova. Sve su mačke drijemale osim one velike ženke koja je sa zanimanjem pratila moje buđenje. Nebo se smračilo kao da je noć; vatra je gorjela kao i uvijek; djeli je svirala.

Sjela sam oprezno, ne želeći prestrašiti sabljozubu mačku. Glazba je prestala, djeli je spustila luk i violinu. Vatra i sjene laskaju ženama, kaže se, ali njena ružičasta mladost nije bila laska vatre.

Prepoznala sam istu onu djeli koja je od početka sjedila ovdje, ali sad je bila samo desetak godina starija od mene.

Mačak se protegao, preokrenuo, i svojom težinom gurnuo me s kamena. Vrisnula sam i ne razmišljajući mu uzvratila guranje, a on me pljesnuo uvučenih pandži. Nije znao koliko je snažan.

Njegova šapa udarila me u rame i odbacila, ali nasmijala sam se i oslonila na cigleni zid koji je okruživao vatru. Ognjište je bilo središnja točka, podjednako udaljena od tri vanjske točke: hrasta, utvrde i zdenca. Trokuta, dakle. Bee bi to odmah uočila svojim matematičkim umom. Andevai je to očito shvatio kad me odvukao natrag u zaklon hrasta da me spasi plime. Ovo mjesto je sigurno. Iza straže hrasta, utvrde i zdenca ležao je svijet duhova, pun ljepota i opasnosti; ovdje se moglo odmoriti bez straha. „Zašto ga mačke nisu ubile?” upitala sam. „Kad smo tek prešli, skočile su na njega. Sad shvaćam da su štitile mene. Ali zašto ga nisu ubile i pojele?”

Namrštila se. „Brak nisu samo dvoje. Žena i muškarac se vjenčaju, ali nisu sami, samo ona i on. Njegova i njena obitelj također su vezane obvezama i pravima. Da su ga samo tako proždrle ne bi baš bio znak poštovanja za taj odnos, zar ne?” „Hoćeš reći da su mi mačke rod.”

Mladi mužjak je zjevnuo pokazujući zube, ali bez imalo prijetnje. Samo se polako budio.

Skočio je – više kao da se izlio – niz kamen. ,A kako si”, nastavila sam, jer su mi pitanja padala na pamet kao kiša, uz snažno pljuskanje – „ti uopće znala da smo Andevai i ja – bili – vjenčani?” „Kako bih mogla ne znati? To diše u zraku među vama.”

Ugrizla sam se za usnicu. Možda nije mislila na požudu. Andevai i ja vezani smo jedno za drugo magijskim ugovorom, lancem koji je usidren u svijetu duhova. Stanovnici ovog mjesta vjerojatno mogu prepoznati takve veze čak i ako su meni nevidljive. „Što znači hodati snovima zmajeva?” upitala sam. „I ja sam znatiželjna kao i ti.”

Nasmijala sam se. „Istina. Kako si ti dospjela ovamo?” „Ja sam tamo gdje me moji lanci vežu.” „Kako to misliš?” „Svatko ima svoje nevolje.”

Kimnula sam, poštujući njene granice. Bilo je vrijeme da krenem. „Kako ću se vratiti natrag u

158

Crowarez

Bosnaunited smrtni svijet, maestra?” „Postoje vrata, zar ne?”

Vrata! Pogledala sam utvrdu sa zatvorenim vratima i zaškurenim prozorima. Odbojno mjesto, jer djeluje prazno. Ali možda nije prazno. Možda je puno. Možda cijeli jedan svijet leži u utvrdi.

Gorko sam se nasmijala dok sam se spremala za polazak, navlačeći ogrtače tako da onaj skromni prekrije onaj finiji. Skrivena pred očima, kao mač koji danju izgleda poput štapa. Svezala sam čuturicu i kesu s novcem za pojas, pričvrstila mač tako da ga lako mogu potegnuti, i navukla rukavice. „Neka ti dani lijepo prolaze, maestra”, rekla sam djeli. „I tvoji. Neka ti put krene dobrim.” „A tvoja vatra neka gori snažno.”

Tako se moglo nastaviti dosta dugo, i u polasku i u dolasku, ali otpustila me. „Nadam se da ćemo se opet sresti kad bude vrijeme za to”, rekla je i stavila violinu pod vrat i zasvirala tako živahnu melodiju da su mi noge poželjele hodati. Požurila sam prema utvrdi. Izvukla sam mač iz toka samo toliko da si blago zasječem mali prst. Znoj mi se počeo skupljati na leđima i vratu dok je kap krvi kretala iz kože Dodirnula sam njome kvaku, pa gurnula. Pokrenula se s odjekom dubokim kao zvuk zvona i odjekivala dugo i duboko kroz kamen. Vrata su se lako otvorila.

Udahnula sam odjednom hladan zrak i pripremila se za promjenu temperature. Baš kad sam prošla kroz vrata, neka sjena skočila je straga i oborila me, prema naprijed, na ruke i koljena. Osjetila sam vreli drhtaj čudovišnog daha na vratu i u panici se provukla naprijed kroz ruševine sve dok nisam koljenom udarila o hrpu kamenih kocki i stala od bola. Trag snijega prekrivao je ruševine drevne utvrde čiji su zidovi još stajali samo do visine čovjeka, a propali zidovi izgledali su kao zubi s rupama. Sunce je blistavo sjalo ali nikakva toplina nije dosizala smrznutu zemlju. Nos mi se sledio.

Zrak koji sam udahnula bio je tako hladan da mi je probo prsa. Prsti su mi se već počeli kočiti. Nakon ošamućenog trenutka paralize, ispentrala sam se iz ruševina na mrazom prekrivenu travu.

Ispred mene je stajao hrast tako drevan da mu je deblo bilo kao kuća, i nabubrelo, skoro kao da su dva drveta srasla i postala jedno. Na jeziku mi je titralo neko zujanje; zamalo da sam mogla okusiti zvuk. „Oprostite, maestra! Odakle ste stigli?”

Okrenula sam se.

Neka mlada žena stajala je kraj skromnog zdenca okruženog kamenjem i prekrivenog slamnatim krovom. Ubundana u tešku zimsku odjeću i težak muški ogrtač, djelovala je kao da poznaje i naporan posao i smijeh. Kraj nogu su joj stajala dva prazna vjedra; u desnoj ruci držala je batinu i bila me spremna tresnuti. „Ah”, rekla sam mudro. Zateturala sam jedan korak u stranu i podbočila se na štap. U danjem svjetlu, i svijetu smrtnika, moj mač opet je bio običan crni štap. „Bila sam u... ruševinama. Putujem, a morala sam stati i... ovaj... olakšati se.” „Ne želite ovdje zastati.” Nije spustila batinu. „Jednu đelu su prije sto godina pokopali u onom hrastu. Još uvijek opsijeda ovo mjesto. Kažu da je bila moćna i zla žena, ta Lucia Kante, i da je jela djecu. To mi je rekla mama kad sam bila mala i znala sam odlutati. Sigurna sam da to nije istina jer samo divljaci koji žive u Pustoši jedu djecu, a oni nisu dovoljno civilizirani za đele. Ali svejedno se bolje držite podalje Znate kako će vam se đele i bardovi rugati ako im ne date što hoće.” „Oh”, rekla sam, iskazujući svoj dar mudrog govora. Zujanje pčela se pojačalo dok mi u glavi nije sve zazvonilo, a onda je naglo prestalo kao da su se zatvorila neka vrata.

159

Crowarez

Bosnaunited Odjednom, kao da sam se orijentirala i mogla vidjeti dalje od utvrde i hrasta i zdenca.

Nekoliko koraka dalje od zdenca prolazila je cesta. Dvoja kola, jedna u jednom a druga u drugom smjeru, kloparala su po njoj ne obraćajući pažnju na nas. Cesta je vodila prema gradu prostrtom po blagoj padini koja je vodila do ravnice pod nama. Jako star kameni zid okruživao je grad, i čak sam odavde mogla vidjeti luk nad gradskim dverima i ime Lemanis isklesano na nadstrešnici. „Ja sam Emilia”, dodala je spuštajući batinu. „Hladno je vrijeme za putovanje.” „Drago mi je”, rekla sam, „i bogovi te blagoslovili. Ja sam –” Vrisnula je.

Upadljivi mladić išetao je iz ruševina. Imao je crvenkasto-smeđu kožu; ugljeno crna kosa, ravna i ljupka, padala mu je nevezana do pola leđa. Lako je bilo vidjeti da je vitak i dugačak, mišićav i lijepih proporcija, jer je bio potpuno gol.

Zurila je jedan dugačak dah, onda dograbi vjedra i odjuri prema dverima. „Tko si ti?” upitala sam. „Cat”, rekao je uvrijeđeno, „kako možeš tako nešto reći? Pa znaš me.” „Nikad te u životu nisam vidjela. Odakle mi znaš ime?” „Nikad me nisi vidjela? I nije važno što smo došli kad si nas pozvala? Otišli tako daleko sa svoga područja da te zaštitimo od onog napetog ljepotana koji skakuće uokolo sav gizdav i upadljiv?

To ti ništa ne znači?”

Zapipala sam rukom i pronašla čvrst kamen. I sjela. „Trenutno i ti izgledaš prilično upadljivo”, protisnula sam. „Gol si.”

Nije se čak ni udostojio pogledati svoje izloženo tijelo. „Nisam gol. U svojoj sam koži.”

Odvezala sam svoj gornji ogrtač i dobacila mu ga, a on ga je uhvatio i prebacio ga preko svojih ramena s osmijehom, kao da mu se svidjelo kad je tkanina lepršavo poletjela. „Tko si ti?” upitala sam ponovno, a srce mi je tonulo kao kamen bačen u more. Prokleto stvorenje me slijedilo iz svijeta duhova. To nije moglo biti dobro.

Kad bi napućio usne, kosa bi vam se digla na glavi. Taj bi vas pogled optužio da ne činite točno ono što biste morali znati učiniti da njemu ugodite. „Cat”, rekao je s uzdahom koji je zadrhtao cijelim njegovim tijelom i izrazio sve duboko razočaranje mojom tvrdoglavom sljepoćom, „ja sam tvoj brat.”

160 Crowarez

Bosnaunited

25

„Ja nemam brata.”

Mladić je prešao rukom preko svoje sjajne kose točno kao mačka kad se uređuje. Pomislila sam da će si obliznuti ruku, ali nije. „Istina da nas nije rodila ista utroba, ali začeo nas je isti mužjak.

Kako ti onda nisam brat?” „Ili si lud ili u zabludi.” „Zamorno je kad si tvrodglava. A moram priznati da mi je malo hladno. Je li u Smrtozemlji uvijek tako hladno? Kako to rješavate?” „Nosimo odjeću, za početak. U kakvom si sad stanju, uhitit će te lokalni stražari.” „Kako je ovo sve komplicirano!” rekao je s osmijehom kojem sam i usprkos šoka morala odgovoriti. „Kako je to uzbudljivo! Hoću li i ja nositi nešto kao ti? Mislio sam da ti je to možda koža, dosta izgužvana i smrdljiva, ali s ovdašnjim stvorenjima se nikad ne zna, zar ne?” „Ja nosim žensku odjeću. Ti ćeš nositi mušku odjeću.” „Postoji razlika?” „Da. Sad šuti i daj da razmislim. Dođi ovamo do hrasta da ne budemo na vidiku znatiželjnim očima.” Poslušno me slijedio i povukao rukom po kori drveta. Ja sam stavila obje ruke na deblo i sklopila oči, ali čula sam samo neko zujanje, kao da mi je u glavi tisuću pčela. Od tog zvuka, tijelo mi je zatitralo a um se ispunio suludim mislima.

Došli smo kad si nas pozvala. Kako me eru uputila? Da dozovem svoj rod kraj kamenog stupa.

Mislila sam da je moj poziv nekako prekinuo mansinu vlast nad kočijom, možda i jest, ali što ako mi je glas dosegao još puno dalje u neznana prostranstva svijeta duhova? Što ja znam o lancima koji vežu rod u svijetu duhova, ili koliko mogu dosegnuti?

Lice mu je bilo slično mojem, premda su mu oči bile bliže žuto-narančastom, dok su moje obično opisivali kao jantarne. Kosa mu je bila gusta i svilenkasta, crna kao da ju je noć progutala, i već samo to bilo bi dovoljno da privuče pozornost, kao što se i meni često događalo. Koža mu je bila tamnija od moje, ali to nije bila rijetkost ovdje na sjeveru, gdje su se djedovi i pradjedovi mogli protezati od najbljeđih Kelta do najtamnijih Mande, a obitelji su imale pretke rimskog, kena'anskog i drugog podrijetla.

Ali izgled nije sve. Tog sam časa bila prilično ljuta na njega, na način koji me podsjetio na trenutke kad bih se ljutila na Bee. Da sam mačka, možda bih rekla da je imao ispravan miris, kad bi se pod time obuhvatio širi koncept povezan s mirisom, okusom, srcem, vezom, osjećajem i dojmom pripadanja.

Odmaknula sam se od hrasta. „Recimo onda da vjerujem da si mi brat. Kako da te zovem?” „Brate?” „Zar nemaš imena?”

Provukao je svoju dugu kosu kroz prste kao da ga nova igračka iznenađuje i zabavlja. „Znam tko sam, ali ne mogu to imenovati. Drugi me znaju, ali taj odnos ne da se svesti na jednu riječ.”

Spustio je glavu do moga uha i udahnuo duboko, čujno, kao da udiše mene i to tko sam. Trznuo se i ustuknuo. „Fuj! Moraš se očistiti.” „Zašto si me nazvao Cat? Nisi mogao znati da je to nadimak kojim me zvala moja –” Obitelj.

161

Crowarez

Bosnaunited kojim me zovu drugi.” „Ali ti jesi Cat.” Očito je očekivao da ću ga tretirati kao davno izgubljenog rođaka, a zapravo je bio samo još jedan stranac kojeg sam susrela na putu. „Ne vjeruješ mi”, dodao je. „Zašto bismo ti inače došli u pomoć, i kako bismo te pronašli da nas nisi ti pozvala?” „Mi?” „Moja majka i ujna i sestra i sestrične i nećaka.” „Već sam ti upoznala majku? „Naravno da jesi.” „Ona je djeli?”

Nasmijao se. „Cat, nisi glupa. Zato se nemoj pretvarati da jesi.”

Bacila sam pogled na nebo. Oblaci su umekšali obzor; sunce je tonulo i uskoro će pasti noć i smrtonosna hladnoća, čak i za stanovnika svijeta duhova koji u ljudskom obličju šeće smrtnim svijetom. Hladan zrak zamrznuo mi je riječi, ili ih možda nisam htjela izreći, jer će tako postati istina.

Ili me uvjeriti da bi mogle biti istina. „Hoćeš reći da si ti jedna od sabljozubih mačaka koje su mi došle pomoći?”

Uzdahnuo je kao da, nakon što je stoput ponovio da prozor postoji, mora to potvrditi još i otvarajući ga. „Hoćeš reći da mi je otac sabljozuba mačka?”

Prezrivo je mahnuo rukom. Kretao se nevjerojatno opčinjavajuće, kao otjelovljenje ljepote. „Oh... on. Što itko zna o njemu? Moja majka ga je jednom nazvala... kako se to kaže?” Lupkao se po bradi. „Uspaljeni mačor?” „Ako time misliš da ide uokolo, zadovoljava svoje niske želje, bori se s drugim mužjacima i sije djecu, da, reklo bi se da je uspaljeni mačor.” „Da. To je to.” „To baš nije laskavo za čovjeka – stvora – mužjaka koji me začeo!” „Ne”, složio se mirno. Njega nisu mučile dvojbe ni snovi o ocu! „Zar ti majka nije pričala o njemu?” „Ona je mrtva.” „Oh”, rekao je. „To se događa ovdje u Smrtozemlji, zar ne?” Bacio je pogled prema nebu i blago se namrštio. „Dan nam više neće dugo sjati, zar ne? Hoće li noć biti toplija?”

Pogledala sam prema cesti. Polja su bila prekrivena snijegom, onim stvrdnutim od dana izloženosti suncu i vjetru i opakoj hladnoći. Prometa je bilo malo; na takve dane ljudi baš nisu željeli biti vani. Jedan čovjek prolazio je s magarcem i pogledao nas; skupina naoružanih ljudi u odorama plemenitaške kuće prokloparala je kraj nas. „Ne, bit će još hladnije, a mi ćemo se smrznuti i umrijeti. Zato prvo moramo putovati ne privlačeći pažnju.” Kako sam brzo s „ja” prešla na „mi”. Razmislila sam. Moram stići do Adurnama i upozoriti Bee. Sama sam, mlada, i žensko. On je muško, vrlo nedvojbeno, i po svemu sudeći smatra da me mora štititi. A već sam počela i drhtati. „Otići ćemo u Lemanis. Ti ćeš šutjeti. Pronaći ću nam skromnu sobu u skromnom svratištu. Tamo ćeš ostati dok ti ne ulovim neku odjeću.” „Mami bi se to svidjelo. Već loviš za mene!” „Budi ozbiljan! Ne smiješ ništa reći dok ne smislim neku priču kojoj ljudi možda neće vjerovati, ali će je prihvatiti.”

Krenula sam i laknulo mi je što je, hodajući kraj mene, ipak jednom rukom pridržavao ogrtač

162

Crowarez

Bosnaunited da se bar malo sakrije. Bose noge bljeskale su mu ispod ruba ogrtača i to je već bilo dovoljno zastrašujuće tako na snijegu. Stigli smo do ceste i popeli se na kaldrmu, ostatak starog carstva. „Kao prvo, moraš imati ime.” Namrštila sam se. Stvarno mi je bio sličan; nitko se neće začuditi ako kažem da mi je brat. Najveća je razlika bila u tenu, moj je bio svjetliji i pomalo zlatast, što je uobičajeno među Kena'anima, a njegov crvenkasto-smeđ. „Roderic”, rekla sam. „Zbog kože.

Zvat ću te Rory od milja.” „Volim milovanje.” Njegov je osmijeh iznenadio dvije žene koje su prale rublje pred gradskim zidinama. Zahihotale su kad je usporio da ih premjeri, posve nalik mačoru koji razmišlja o noćnoj šetnji.

Munula sam ga u rebra. „Kreći se, budalo. Ni na koji način ne smijemo privući pažnju.” S njegovim lagodnim koracima, za to je već bilo prekasno.

Okolni vrtovi i polja i grmovi ogolili su prsti zime. Pogled je pucao na zapad, preko ravnica, do mjesta gdje je Sunce tonulo među bregove Anderide.

Prošli smo kroz dveri bez straže. Zašto bi i stražarili? Kneževi i magijske kuće držali su ceste i gradove pod svojom vlašću u miru, a premda koja kohorta nemirnih mladića možda i pojaše pretvarajući se da kradu stoku ili se koju sezonu stavi u službu nekog plemića ili magijske kuće, većina takvih skupina već je odavno postala dijelom velikih kućanstava plemenitih i bogatih.

Lemanis je očito vidio i boljih dana. Ulice mu nisu bile prepune. Neke kamene kuće su propale, vrtovi su zapušteno ležali u prostranim dvorištima gdje su, sudeći po nakupinama zemlje i otpada, nekad stajale i druge građevine. Dva suparnička svratišta uvijek se smjeste blizu gradskih dveri. Oba su djelovala skromno i razumno čisto. Odgojena među trgovcima, nisam oklijevala tražiti da vidim sobe koje je nudilo i jedno i drugo, pa ih zatim natjeram na natjecanje, jer u ovo hladno doba malo će putnika zagrijati njihove napola prazne blagajne. A onako mladi i smrznuti, možda smo čak pobudili i sažaljenje u krupnim gostioničarima. Koliko god se činilo čudnim da se usred zime pojavi bosonog i gol čovjek, priča o tome kako su ga opljačkali i oteli mu sve što ima, uključujući prtljagu, kočiju i konje, dok se njegova voljena sestra skrivala iza tisove ograde dobro će poslužiti da namami lokalno stanovništvo na piće i nakon što mi odemo.

Dok sam odlučila da ćemo prenoćiti u svratištu Članstvo, s otmjenim ognjištem i malom ali pristojnom sobom na katu u kojoj sam rezervirala sva četiri kreveta, shvatila sam da je Rory bar u jednome sin svoga oca. U tihom gradiću gdje usred zime nema nekih uzbuđenja, privukao je publiku zainteresiranih žena. Prokleti čovjek! Još se smješkao ženama koje su ga slijedile u svratište. Očito će s njim biti gnjavaže. One su hihotale i šaputale ali, na svu sreću, nisu nas slijedile uskim stubištem.

Gurnula sam Roryja u našu sobu, razvezala ogrtač, skinula rukavice i tutnula mu ih u ruke. Onda sam mu zatvorila vrata u lice, pa se okrenula i susrela gostioničarku.

Ona se nasmijala, a ružičasto joj se lice naboralo. „S njim ima posla. Znam takve tipove. Tko je od vas stariji?”

Pitanje me iznenadilo, ali dobro se snalazim u letu. „On, naravno, ali uvijek sam se ja morala ponašati odgovorno, sve otkako su nam roditelji...” Tu sam se prekinula, ne znajući hoćemo li roditelje proglasiti živima ili mrtvima. Najbolje se držati što bliže istini. „Imamo istog oca, ali različite majke. Bilo je nevolja.” „Ah. Ljudi kažu da je bolje svađati se nego ostati sam, ali dvije žene u istoj kući su kao papar i med u istoj posudi.” „Doista. Pitala sam se znate li gdje bih mu mogla pronaći neku odjeću.” „Moja rođakinja izgubila je sina prije godinu dana. Sačuvala je njegove stvari. Pristojna odjeća, i mogla bi mu pristajati. Iako neće biti otmjena kao što ste sigurno navikli”, dodala je

163 Crowarez

Bosnaunited odmjeravajući moj fini ogrtač. „Bili bismo zahvalni za bilo što, i platit ću punu vrijednost”, potvrdila sam joj. „Možete li sići da vas upišem u knjigu gostiju?”

Bacila sam pogled prema vratima, čvrstom komadu drva otrcanom od godina; bilo je tragova popravka oko kvake, kao da je u nekom trenutku kvaka bila slomljena. Kao i sve ostalo, i vrata su bila posve čista. Dok je gostioničarka silazila stubama, zastala sam i osluhnula, ali čula sam samo Roryja kako šeta po svome kavezu.

Kad sam sišla, gostioničarka je poslala jednu od svojih kćeri do rođakinje po odjeću. „Sigurno i za tebe možemo nešto pronaći, draga”, rekla je sjedajući za stol i otvarajući knjigu gostiju. „Možda čisto rublje. Vanjsku odjeću će se moći očistiti i četkom tako da ujutro možete krenuti dalje, premda ne znam kako ćete kad ste ostali bez prijevoza. Gradski stražar nije ovdje, pozvali su ga u jedno selo. Krađa ovaca, zamisli! To se već godinama nije dogodilo! Vratit će se za dan-dva, pa mu onda možete sve ispričati.”

Zarumenila sam se kad mi je zakašnjelo, i prekasno, palo na pamet da će naša priča privući pozornost. Sve zbog Roderica i njegove proklete nagosti! „Ne možemo tako dugo čekati. Moramo ujutro krenuti. Ali čisto rublje i kupanje –” Uzdahnula sam bez imalo glume. „To bi bilo predivno.” „Jadnica”, rekla je ljubaznim tonom od kojeg bi mi se stisnulo srce da nisam doista bila jadna i bježala u pokušaju da spasim goli život, premda je priča o pljački bila laž. Ili nije? Zar nisu ujak i ujna i kuća Četiri mjeseca ukrali moj život? „Ne bi bio problem ugrijati ti vodu, maestra. A i za mladića, iako te moram upozoriti da ću kćeri držati podalje od njega.” „Tako i treba! Neću braniti njegovo očijukanje!”

Nasmijale smo se s razumijevanjem dok je ona listala knjigu gostiju. Krupna bilježnica koristila se očito dulje vrijeme, prve su stranice već požutjele i bile pune imena. Stigla je do napola popunjene stranice; posljednji datum, 4. novembrum 1838., imao je samo jedan unos: satnik Diarissa, i četiri naoružana čovjeka. Rod Diarissa osnovao je kuću Četiri mjeseca. To nije bilo često ime. „Zar ovdje ima vojnika?” upitala sam što sam nehaj nije mogla ogledavajući se da ih vidim prije nego oni mene.

Dobacila mi je zapanjen pogled i također pogledala prema vratima, pa opet mene. „Draga moja, ne. Oni su već otišli, naravno. Lord Owen ne voli da konjanici iz kuća jašu po njegovim cestama, znaš? Ali čak ni on ne može odbiti magistere da ne bi prizvali hladno razdoblje taman kad voće propupa i žito proklija. Tako dugo dok hladni magovi mogu prijetiti glađu, kneževi ih moraju slušati, zar ne? A sad, maestra, da zapišem imena.”

Srce mi je zalupalo, ali smirila sam se. Moram biti oprezna. „Catriona”, rekla sam, odabravši lokalnu verziju moga imena. „i Roderic Bara –” Ugrizla sam se za jezik. „Barr?” upitala je držeći pero nad knjigom. „Barr”, potvrdila sam dok je ona upisivala ime dva reda ispod, pa se vratila i upisala novi datum.

10. dekembruma 1838. „Ne mogu se žaliti kad imam gostiju, pa makar bili i vojnici kuće”, nastavila je, „jer vidiš kako malo prometa ima u ovo doba godine. Rudnici su zimi zatvoreni, iako ognjišta gore, ali nitko od njih neće putovati do proljeća. Urod i stoka su već odavno otrženi. Ljudi u ovo doba godine ne putuju.

164

Crowarez

Bosnaunited Imali ste sreće što niste putovali u onoj strašnoj oluji. Vojnici su dogalopirali zajedno s njom i morali su ovdje ostati puna četiri dana, iako su bili pristojni. Kao da je neki hladan mag podigao takvu oluju, zar ne?”

10. dekembruma.

Prošlo je pet tjedana dok sam se ja svađala s Andevaijem, pričala priče djeli i spavala u svijetu duhova. Kuća Četiri mjeseca lako je mogla stići do Adurnama i uzeti Bee. Ali mogu li je natjerati da se uda za Andevaija bez sudske presude da sam mrtva, ili za nekog drugog magistera bez presude da moj brak nije ispravan? Ujak bi se borio na sudu, premda su, najvjerojatnije, on i obitelj pobjegli iz grada iste noći kad su mene odveli.

Dvije djevojke prošle su kraj nas pognutih glava i krenule prema stubištu. Jedna je u rukama držala hrpu odjeće, a druga si je ugrizla usnicu da ne zahihoće. „Kamo ste vas dvije krenule?” upitala je gostioničarka ne ustajući.

Djevojke su stale i zarumenjele se. „To je za –” „Znam za koga je to. A ti, mlada damo, ne ideš gore.” „Ja ću odnijeti”, rekla sam, jer sve je bilo bolje od pokušaja da nastavim razgovarati s gostioničarkom dok mi u glavi odzvanja datum. „Ako bi kada –” „Morat ćeš se okupati u stražnjoj kuhinji”, reče gostioničarka, „jer nam je kada tamo, ali imamo paravan za privatnost. Ništa otmjeno.” Nasmiješila sam se djevojkama koliko sam mogla i pokupila odjeću. „Zahvaljujem, maestra. Samo mi javite kad sve bude spremno.” „A ako nešto ne pristaje”, doviknula je gostioničarka za mnom, „mogu to prepraviti po mjeri.”

Djevojke zahihoću.

Grabila sam stepenicama po dvije, pokucala jednom da ga upozorim i otvorila vrata. Soba je bila jako uska, više kao dugačak hodnik od vrata do prozora, s po jednim krevetom, stolićem i još jednim krevetom uz svaki zid. Pristojno umotan u ogrtače, izvalio se na krevetu s desne strane vrata.

Toplina se dizala od ognjišta i peći ispod nas. Bacila sam odjeću na susjedni krevet i počela je pregledavati. Bila je sasvim pristojna, iako nimalo moderna: široke hlače keltskog stila, gradska jakna s natruhom otmjenosti ali dovoljno dobro izrađena da potraje mnogo godina. Ovo nije bila odjeća za selo, već za gradski posao; možda je pokojnik pomagao služiti pića u svratištu.

Prišla sam prozoru. „Imamo jedanaest dana da stignemo do Adurnama prije suncostaja”, rekla sam prilazeći mu. „Ako se dobro sjećam ujakovih zemljovida, od Lemanisa do Adurnama je u ravnoj crti oko stotinu milja.” Vratila sam se prozoru da pogledam u dvorište. „Ne možemo si priuštiti da unajmimo konje. A nisam sigurna da u deset dana možemo prepješačiti toliku udaljenost.” „Šetkaš”, rekao je i opet zjevnuo. „Što ćemo učiniti?” „Predlažem da nešto pojedemo, jer ja sam opako gladan.” Dohvatio je komad odjeće i ispružio gole noge da navuče – „Ne možeš to nositi! To su ženske gaće!” „Mekane su. Udobne.” Bez ikakve predodžbe o pristojnosti, izvukao se posve gol ispod ogrtača i navukao gaće preko vitkih bokova. „Sviđaju mi se.” „Ne možeš nositi žensku odjeću.” „Zašto ne?” „Nemoguć si!” Odvojila sam mušku odjeću: gaće, čarape, hlače, košulju, prsluk i jaknu mutno smeđe boje i grubog tkanja kakvo Andevai ni mrtav ne bi navukao. „Čini se nemoguće da je prošlo cijelih pet tjedana dok sam ja pričala par priča!”

165

Crowarez

Bosnaunited Dotaknuo je muške gaće. „Ove mi se ne sviđaju. Nisu tako mekane.” „Ove koje si navukao su za mene, zvijeri jedna. Okrenut ću leđa, a ti ćeš skinuti moje gaće i pristojno se obući. Pet tjedana! Kako je to moguće?” Opet sam prišla prozoru. Kroz otvorena vrata dvorišta vidjela sam djelić glavne ulice i gradskih dveri, bez ikakva prometa sad kad je suton prigušio zimski dan.

Kako bi on znao zašto vrijeme tamo teče drukčije nego ovdje? On je sabljozuba mačka, za ime svijeta! Čovjek duh, rekli bi seljani, koji je iz svoga životinjskog tijela ušao u ovo ljudsko. Majka mu je bila mačka, a i otac mu je po svemu sudeći bio mačak.

Pokušala sam zamisliti da mi je sabljozubi mačak otac, životinja duha koja je ušetala u ovaj svijet kao muškarac i sparila se s mojom majkom. Vjerujem li zaista u to, bez ikakvih dokaza osim Roryjeve riječi i mačaka koje su me došle zaštititi?

Drhteći, oslonila sam glavu na čvrsto staklo osjećajući kako kroz njega prodire hladnoća. Eru me nazvala rođakinjom. Ona je vidjela da mi je svijet duhova utkan u kosti, što čak ni mansa, usprkos svojim silnim moćima, nije naslutio. Ali djeliw su znali. Što je znao Daniel Hassi Barahal? Je li moje podrijetlo razlog što me predao Barahalima da me žrtvuju umjesto Bee? Promislila sam o priči koju smo Bee i ja čule. Zaljubio se u amazonku iz Camjiatine vojske, pobjegli su zajedno da stvore novi život, ali su se tragično utopili u rijeci Rhenus, ostavivši za sobom samo kćer.

Je li ista od toga istina? „Zašto plačeš?” Rodericov blagi glas, pomalo grub kao dodir mačjeg jezika, otvorio je vene mom bolu. Zaridala sam. Prišao mi je, konačno pristojno odjeven, spustio mi ruke na ramena i tiho stajao dok rijeka nije presušila. „Još uvijek smrdiš”, rekao je dok sam brisala suze. „Idemo dolje”, rekla sam okrećući se prema njemu. „I... hvala ti.”

Dodirnuo mi je obraz nosom, ne baš poljubac, ali to me ohrabrilo. Imam rod. Nisam sama. A, osim toga, mansini vojnici i tragači tražit će samu ženu, ne ženu koja putuje s muškarcem.

Dobra vruća juha i gusto pivo, pa zatim topla kupka, koliko god skromna bila kada, i zadovoljstvo čistog rublja – sve mi je to ojačalo odlučnost. Kad sam se vratila u glavnu prostoriju, pronašla sam Roderica kako sjedi na klupi, ispruženih dugih nogu, s vrčem piva u jednoj ruci dok je uljepšavao priču o našem susretu s razbojnicima s užitkom rođenog lašca. Više nije bilo u pitanju pet-šest razbojnika, nego trinaest, ili dvadeset, bilo ih je teško prebrojati u mutnom svjetlu oblačne zore. I njegova je publika narasla i sad se pretvorila u cijelu gomilu, u kojoj je bila i ona Emilia koju smo upoznali kraj zdenca, rumena djevojka zlatnocrvene kose.

Dok je priča tekla, shvatila sam da u ponešto izmijenjenom obliku prepričava jednu epizodu iz dnevnika Daniela Hassi Barahala koju sam prepričala djeli. „Posljednje dvije godine ima nevolja s lutajućim grupama mladića”, ubacila se gostioničarkina rođakinja. Nosila je šal prigušenih boja preko sijede kose. Pitala sam se je li došla ovamo da vidi kako Rodericu stoji odjeća njenog mrtvog sina. Žali li i ona za onim što je izgubila? „Vijeće Lemanisa i lord Owen poslali su više molbi knezu Cantiacoruma, ali on u svojoj proklamaciji krivi radikale koji ih potiču. Kaže da ništa ne može učiniti dok mi ne obuzdamo svoje. Prošle godine, kuća Zvijezda padalica poslala je vojnike da pročešljaju ravnicu i okupe odmetnike i zločince. Neki naši dečki pridružili su im se, samo za to ljeto. Mislili smo da će nam se sin vratiti kući nakon Dušnog dana, ali nije se vratio.” „Moja sućut, maestra”, rekla sam pristojno.

Netko straga promrmljao je psovku, a ljudi su namršteno stresli glavama.

166

Crowarez

Bosnaunited „Ah, ne, mala”, odvratila je dodirujući amulet koji joj je visio oko vrata. „Nije on mrtav.

Satniku kuće svidjelo se njegovo držanje na konju pa su ga primili u jedinicu. Nadamo se da će iz toga izaći neko dobro. Još mu nije dopušteno da posjeti dom, ali poslao nam je novca i dva junca za sestrino vjenčanje. „Rekao je da će poslati po mene”, reče Emilia ogorčeno, „ali nisam čula ni riječi otkako je odjahao, sav ponosan. Vjerojatno je sad predobar za nas.” „Učinit će mladac sve kako treba”, reče gostioničarka oštro. „Sve dok vojnici kuće ne nalete na radikale i on se ne nađe pred mušketom koju drži neki njegov rođak!” „Bilo bi dosta, Emilia!” rekao je neki postariji čovjek koji je stajao straga. S izrazom koji je jasno govorio koliko se osjeća povrijeđenom, ustuknula je, a Čovjek je nastavio. „Mladići djevojkama svašta obećaju. Znaš kako je to. Piće, dvoboji i djevojke. I malo krađe stoke kad im je dosadno. Vi niste izgubili nikakvu stoku, je li, maester Barr?”

Ta je slabašna šala izvukla pokoji hihot. „Samo konja”, odvrati Roderic. Kad se iskezio, znala sam da će reći nešto što će me razljutiti. „I to jako finog i lijepog konja, da se zna. Sjajno stvorenje, više onako smeđe, vrhunski dotjerano i ukrašeno.”

Smijao mi se svojim prokletim očima kad su mi se obrazi zažarili iako nisam imala pojma zašto. „To me podsjeća na jednu pjesmu”, reče Emilia. Žene su se nasmijale; muškarci zastenjali. Ali vatra je plamtjela i noć je bila duga, pa su ljudi bili željni zabave nakon cijelog dana rada. Emilijina pjesma pripovijedala je o ljubavnim pustolovinama vodenkonja koji se zaljubio – ako se to može tako zvati – u cijelu seriju mladih žena koje bi prošle kraj jezera u kojem je živio, i iz kojeg bi izlazio u obliku privlačnog mladića, baš onakvog kakav bi zavrtio glavu mladoj ženi. Imala je jasan glas ugodnog tona, a svi lokalci su znali refren, čiji su stihovi o jahanju i galopu meni izazivali neugodu. Mi u kući Barahal nismo pjevali takve pjesme. Rory se odmah uključio, i pjevao je refren kao da ga oduvijek zna.

Usred smijeha i udaranja po stolovima koji su uslijedili, rekla sam, nikome posebno: „Mislila sam da kelpiji utapaju i proždiru svoje žrtve!” Nevino izrečene riječi samo su još jače nasmijale okupljene, a sigurna sam da mi je lice bilo crveno kao vatra.

Povukla sam se do šanka dok je Emilia – kao i Bee, voljela je biti u centru pažnje – počinjala još jednu pjesmu, ovu žalobnu i tmurnu, s brojnim spomenima ljetne kiše, mokrog cvijeća i mrtvih ljubavnika. Za šankom je bio mladić koji mi se sućutno nasmiješio kad sam mu prišla. Dodao mi je kriglu piva pa sam pijuckala. Dva muškarca izrazito strane pojave približila su se šanku i zatražila piće. Govorili su s oklijevanjem i služili se formalnim latinskim iz udžbenika koji su ovdje na sjeveru, gdje su tri jezika ubačena u lonac i promiješana, teško razumjeli. Očito se nije radilo o južnjacima kao što je bila Kehinde, koju sam upoznala s Chartji. Ona je bila iz Massilije i, koje god druge jezike govorila, latinskim se služila s besprijekornim nehajem izvornog govornika. Kao i trolovi, kad bolje promislim. Samo je Brennan koristio lokalno narječje. „Salvete”, rekla sam im i spustila kriglu. Pozdravljeni. „Salve”, odvrati stariji. Mlađi me pozdravio pokretom, dodir ruke na prsima, ali ništa nije rekao i držao je glavu spuštenom. „Na dalekom ste putu”, rekla sam uljudno, jer su obojica imala ravnu crnu kosu nalik mojoj i ten nalik Roryjevom, ali tako izrazitih crta lica da sam se zapitala odakle uopće dolaze. Iz ovih krajeva nisu bili.”

167

Crowarez

Bosnaunited „Doista dalekom”, složi se stariji. Činilo se kao da će reći još nešto, ali stao je. Po izrazu njegovog lica učinilo mi se da mu je jezik problem. „Iz Afrike ste”, rekla sam da ga ohrabrim.

On strese glavom. „Iz Afrike, ne. Iz Afrike nismo.” „Od iza Palea? S istoka?” „To ne poznajem, što je palo. Ispričavam se, maestra.”

Mlađi se obratio starijem na jeziku koji nisam prepoznala. Neke su mi riječi zvučale poznato, ali ritam i ton bili su mi posve novi.

Stariji je opet stresao glavom, pa se okrenuo da preuzme dvije krigle piva. Osmijehom i kimanjem glave označio je kraj našeg razgovora, pa otišao vodeći svoga mlađeg suputnika sa sobom.

Okrenula sam se za njima i kroz gomilu ugledala stol napola skriven velikim ognjištem u uglu prostorije, najbliži rasplamsanoj vatri. Tamo je sjedio neki obrijan mladić prilično svijetle puti, s rukama na stolu i kapom u vitkim prstima; imao je avarske oči, iskošene, i ovalno lice širokih jagodica. Tren poslije iznenađeno sam shvatila da je to žena, starija nego što sam isprva pomislila, crne kratke kose i sa starim ožiljkom na lijevom obrazu, po svemu odjevena kao muškarac.

Mladić za šankom nagnuo se i slijedio mi pogled. „Stranci”, rekao je. „Petero. Odsjeli su u Janjetu, preko puta. Stigli su jučer, s deset mula i dvadeset bala vune iz Camluna. Ali gradski stražar je siguran da švercaju puške. Htio ih je odvesti pred lorda Owena, ali onda je jutros stigao dječak s viješću o krađi ovaca pa je morao otići. Rekao je ovima da ostanu gdje su dok se ne vrati ili će od lorda Owena zatražiti da pošalje miliciju za njima.” „Puške!” Pomislila sam na puške koje su eru i kočijaš navodno uništili u Southbridgeu. Ljudi koji su jurili Andevaija: Vrijeme je da magovi osjete ubod našeg bijesa. „Čula si za to? To je kao neka nova vrsta mušketa.”

Emilia je dovršila pjesmu uz buran pljesak i zahtjeve za novom. Netko je rekao da ide po violinu, a drugo dvoje otišli su po bubnjeve i lutnju. Emilia se prislonila uz Roderica, koketirajući dok je on pijuckao pivo i upijao njenu pažnju.

Mladić za šankom ogledao se po prostoriji kao da se boji prisluškivanja, a onda se prignuo bliže, pa sam i ja to učinila. Dah mu je bio blizu moga uha i bazdio na pivo kad je prošaptao: „Magovi mrze puške i bilo što takvo. A stranci su obično radikali, zar ne? Svejedno.” Ruka mu je dotaknula moju. „Ako nema ilegalne robe, nema ni dokaza, zar ne?” „Odakle bi stigle puške?” upitala sam. Zanimalo me hoće li odgovoriti. „To ne bih znao”, rekao je s osmijehom. „Ali ona baš izgleda opako, ha? Šteta je kad si žena skrati kosu kao muškarac, ipak. Evo recimo ti. Imaš kosu crnu i ljupku kao gavranovo krilo.”

Vatreni Shemesh! Pa on to koketira sa mnom. „Ovaj, hvala.” Povukla sam ruku što sam neprimjetnije mogla i oprezno se vratila natrag na temu. „Ta žena izgleda kao Avarka, ili nešto slično Avarima, čini mi se. Vidjela sam u životu samo jednog. U Adurnamu.” A i on je bio albino, ali nisam namjeravala ovdje spominjati ravnateljevog pomoćnika ni svoje veze s akademijom. „Gradska cura, ha? I činilo mi se da čujem, po govoru. Stvarno izgledaju čudno, to priznajem.

Ali nisu izazivali nevolje iako im je stražar rekao da ne idu nikamo. Vrlo su tihi. A jedan je i bolestan, neka trčkalica. Kaže da je prebolestan za putovanje, da će umrijeti. Stavili su ga samog u sobu i njeguju ga naizmjence.” „Tko bi bježao od zakona usred zime? Čak i radikali se mogu smrznuti. Ili razboljeti i umrijeti.”

Ponudio je da mi dopuni kriglu. „Vama u gradu se sviđaju radikali?”

168 Crowarez

Bosnaunited „Meni se nitko ne sviđa”, rekla sam što sam odsječnije mogla. „Ja sam –” Tko bi pomislio da će mi ikad biti drago što to mogu reći! „– udana. Ali imamo hitan slučaj kod kuće, pa je brat došao po mene. Onda smo imali onaj problem s razbojnicima tako da, iako si ti lijep mladić, nisam raspoložena za flert, čak ni da nemam muža.”

Slegnuo je ramenima i dobroćudno se nasmiješio. „Čovjek mora pokušati kad ga oboriš s nogu. Te zlatne oči su blago neviđeno. I dvaput tvrđe od zlata kad me odbijaš tako okrutnim riječima.”

Nasmijala sam se. „Yannic! Daj ta pića!” povikala je gostioničarka s druge strane prostorije preko opće galame.

Jedna od njenih kćeri prišla nam je i na šank pred čovjeka gurnula pladanj. „Možeš koketirati kad nema mušterija.” „A kako, molim te, jer to znači da nemam s kime flertovati? Ne očekuješ valjda da ću se vratiti Em, ha? Nakon što me odbacila zbog Daithija, uvjerena da će dobiti lijep položaj kao konjanik u kući Zvijezda padalica? On se snašao, i neka mu je sa srećom. A ja svoju tugu rješavam kako znam. Što mogu učiniti kad mi lijepa djevojka dođe za šank i razgovara sa mnom, sva ljupka i zlatooka?” „Ma daaj” rekla mu je. A onda mi namignula.

Nastala je gužva i ljudi su tražili piće. Otišla sam na kraj šanka i pronašla stolac na koji sam mogla sjesti. Gostioničarka je zaboravila knjigu gostiju na jednom kraju šanka, žureći među stolovima dok je dolazilo još ljudi, vjerojatno jer su čuli da će biti glazbe. Violinist je počeo ugađati instrument, premda mi nije bilo jasno kako išta čuje u općoj galami. Nehajno sam prolistala stranice knjige gostiju, jer ne mogu odoljeti ni jednoj knjizi koju ugledam pred sobom. Pisani tekst privlači mi oko; kao da me neka čarolija nagoni da čitam, pa makar se radilo o popisu knjigovođe ili uputama odvjetnika ili, kao sad, samo o zapisu putnika koji su prošli kroz ovo svratište. Prvi je unos bio iz mjeseca maija 1824., zapisan kosijim i oštrijim rukopisom no što je bio onaj trenutne gostioničarke – vrlo staromodnim, kao da ga je pisao netko tko je pisati naučio u prethodnom stoljeću.

1824. je bila godina Camjiatine propasti. Početak kraja zbio se u Noći duša, na samom početku nove godine, s uništenjem jedine magijske kuće koja ga je podupirala; njegova supruga Helena stradala je u tajnovitom požaru koji je progutao i cijelo imanje te kuće. Uslijedili su mjeseci bitaka, svaka sve očajnija i očajnija, sve dok se naposljetku nije predao na Lughnasad, u mjesecu agustusu. Primijetila sam kako je malo putnika prošlo kroz svratište u maiju, iuniju i iuliju. Zacijelo su se ljudi bojali kretati se cestama kad ne znaju na kakvu nevolju mogu naići. Ali polovicom agustusa, kad su se vijesti o njegovom zarobljavanju proširile, brana je pukla. Protok putnika se ubrzao, svi su žurili obaviti posao prije nego što naiđe hladnoća. Trgovci posuđem, ugljenom i željezom, ljudi koji si nisu mogli priuštiti ceste s plaćanjem, lokalni promet: sve je to prolazilo kroz Lemanis. Kamo su išli? Odakle dolazili? Vidjela sam ptice u letu, ali nakon toliko godina i samo s imenom i datumom na stranici, nisam mogla ni zamisliti imaju li u gnijezdu kakva jaja.

Bubnjari su žurno ušli, praćeni pozdravima i porugom; kovitlac ledenog zraka poljubio mi je nos i nestao kad su se vrata zatvorila pred zimskom noći. Veselje, pivo i glazba otjerat će sve neželjene duhove i kobne stvorove. Rory je još sjedio na klupi, po jedna mlada žena hihotala mu je s lijeva i s desna. Shvatio je da ga gledam, podigao kriglu, otpio i napravio grimasu. Iskezila sam se.

Pivo mu se nije sviđalo, premda je meni bilo savršeno pristojno za selo.

Pogled mi je opet pao na knjigu gostiju, stupci datuma i imena.

Uočila sam jedno ime među mnogima, ispisano posve jednako kao i druga, osim u mom srcu.

3. septembruma 1824. Daniel Hassi Barahal, Tara Bell, i dijete.

169 Crowarez

Bosnaunited

26

Iako je glazba još svirala, otišla sam gore u praznu sobu i svukla se u donje rublje. Bacala sam se i prevrtala po uskom krevetu, ali nisam mogla zaspati. 9. septembruma 1824. godine, sredinom jutra, skela s više od stotinu putnika isplovila je na rijeku Rhenus u rutinskom prelasku po lijepom jesenskom vremenu. Nije stigla do suprotne obale. Svi živi na skeli su se utopili osim jednog djeteta koje je neki ribar iščupao iz smrtonosne struje.

Daniel Hassi Barahal i Tara Bell odsjeli su u ovom svratištu na svome posljednjem, sudbonosnom putovanju, zajedno s djetetom. Sa mnom. U ovom svratištu. Možda i u ovom krevetu.

Pretražila sam svoja sjećanja, ali nalazila sam samo prazne stranice. Ne, bio je tu smijeh muškarca i to kako me majka čvrsto držala uza se u kloparanju kočije. Ako mi je to bila majka.

Blažena Tanit! Što ako se prava Catherine zapravo utopila, a ujak i ujna su naprosto pronašli neko nahoče da se pretvara da je ona? Ne bi li to imalo više smisla?

Zavukavši se pod vunene deke kao da pod njima mogu pronaći sigurnost ili odgovore, nemirno sam zadrijemala i u tkanju sna i snova našla sam se kako u škuni plovim preko zasljepljujuće površine leda. Iza mene, čopor sabljozubih mačaka crnih kao ugljen progonio je brod.

Netko je stajao kraj mene. Svjetlo mu je blistalo na čelu, kao da tamo ima uraštenu krhotinu leda.

Znala sam da mi je to otac i, naravno, nije nimalo nalikovao na Daniela Hassi Barahala, čiji sam portret nosila u medaljonu oko vrata. Taj sam medaljon poklonila dvjema djevojkama u kući Četiri mjeseca u zamjenu za otvorena vrata.

Otvorena vrata sigurno nešto znače, ali u snu nisam mogla shvatiti vezu.

Blago škripanje, šuškanje, otvaranje vrata, hihot: to me probudilo. Podvukla sam glavu pod deke, osjećajući prisutnost previše ljudi u sobi i to zaposlenih gužvanjem posteljine. „Rory”, rekla sam dekama, „pokušavam spavati.”

Glasovi su mrmljali, njegov i njezin, zadihani od želje; vrata su se zatvorila, uslijedili su koraci koji su otišli na neko drugo, mirnije mjesto. Opet sam bila sama. Progutala me sanjiva klonulost. Kako bi bilo poljubiti Andevaija? Sigurno njeguje onu kratku bradicu jer zna da mu naglašava lijepu liniju čeljusti. Neki ljudi, poput Bee, lijepi su jer su tako puni života da privlače poglede kad god su u blizini; neki su se naviknuli da im hvale ljepotu i očekuju da će svi oko njih biti zahvali što su u njihovoj sjeni. Andevai je očito bio dovoljno sujetan da brine o svome izgledu, ali ono što mi je u prvi čas djelovalo kao ohola nadmenost, posumnjala sam, zapravo ima više veze s nesigurnošću. Nije podcjenjivao svoju hladnu magiju, ali imao je drugih tereta. Ni on izgleda nije bio siguran tko je, uhvaćen između svoga sela i svoje kuće.

Povukao me na zaštićeno tlo, a mogao me ostaviti da me odnese plima. Sjećanje na njegove prste prepletene s mojim ostavilo je otisak na mojoj koži.

Nije me namjerno porezao. Zaustavio se. Rekao je „Ne.” To je bilo slučajno. Sramio se. Zato se tako ponašao, zatvorenih vrata pod punom stražom.

Kakva sam ja glupača! Zaspivam izmišljajući priče o čovjeku kojeg ne poznajem, kojem je zapovijeđeno, prvo, da me oženi iako me nije niti poznavao, a onda, kad je tu zabrljao, da me ubije.

Uništio je zračni brod, a možda i živote. Vidjela sam kako je ubio dvojicu ljudi; znala sam za što je sposoban. Posjekotina njegove oštrice bi me ubila da me – to je bio jedini mogući zaključak – krv moga pravog oca, utkana u moje kosti, nije zaštitila od dodira hladnog čelika.

170 Crowarez

Bosnaunited Njegovo lice ništa ne znači. To je samo lice. On je hladni mag, premda nije pravi sin kuće Četiri mjeseca, iako ga magisteri preziru jer je rođen u selu naseljenom ljudima koje smatraju tek nešto boljim od robova. Vezan je za kuću starim znakovima: na njima je da ga uzmu, odgoje i obrazuju, i nahuckaju na svijet kad im zatreba njegova magija kako bi proveli svoju volju. Ili, da budemo pošteni, da obuzdaju pretjerivanja kneževa i grofova, kao što su, po pričama, magisteri činili u prvim danima magijskih kuća. Kao što kaže stara poslovica: „Boji se magistera, ali ako mu platiš što traži, dat će ti što trebaš. Kad bi se bar i glad kneževa moglo tako lako zadovoljiti.” Ali u današnje doba, mnogi su mrzili hladne magove koliko i prinčeve i stara nasljedna vijeća. Radikali su govorili da oni koji imaju malo jer im je više od toga oteto moraju s vremenom ustati i zahtijevati veći dio.

Nekad sam bila zadovoljna s onim što sam imala. Sad se činilo da me uhvatila struja nabujale rijeke i otela me od svega što sam nekad smatrala svojim. Barahali su me žrtvovali. Kuća Četiri mjeseca me htjela ubiti. Bar me mačke nisu pojele.

Kvaka je kliknula. Mumljajući tiho i pomalo pogrešno, Rory se uvukao u sobu. Krevet je zaškripao kad mu se užad napela pod njegovom težinom. „Rory?” šapnula sam. „Trudio sam se da te ne probudim.” Zvučao je veselo i nimalo umorno. „Što si radio?” Počeo je govoriti, ali prekinula sam ga. „Ne, zaboravi, nemoj mi odgovoriti.”

Znala sam što je radio. Moglo se nanjušiti. „Zar si mjesečar? A time mislim, lud? Ljudi ne vole kad im se dođe u grad, koliko god bio skroman i izoliran, i – ovaj – zabavljaju se s njihovim djevojkama.” „To nije uključeno uz hranu i krevet?”

Možda sam samo bila umorna. Ali nešto u njegovom iskrenom iznenađenju i mom raspoloženju natjeralo me na hihot. „Grozan si. Znaš, imam samo tvoju riječ da imamo istog oca.”

Osjetila sam promjenu i prije nego što je progovorio, mačka koja se nakostriješila od prezira. „Misliš da bih ti lagao o tako nečemu?”

Provirila sam ispod deka. Mjesec u posljednjoj četvrti se uzdizao, vidljiv kao mutan komadić bisera kroz debelo staklo. Vidjela sam da sjedi uspravno, ukočenih ramena, kao da odlučuje bi li me razderao zbog uvrede.” „Ne. Ali jednog sam se jutra probudila sigurna da znam sve o svom životu i svijetu, a sad ne znam ništa.” Držanje mu se malčice ublažilo, ali vidjela sam da je još uvrijeđen. „Oprosti ako sam te povrijedila, molim te. Užasno mi je. Ne znam što bih mislila o bilo čemu.” Grlo mi se stisnulo.

Rekao je, još blaže: „Spavaj, sestrice. Sredio sam da krenemo u zoru.”

A tako je i bilo. Tko bi pomislio da je Rory u stanju osigurati prijevoz! Nasmijao se kad se Emilia u zoru pojavila s torbom putne hrane i predala nas dvojici postarijih ljudi koji su vozili kola natovarena bačvama usoljene ribe. „Dobio je dva obroka, ha?” rekao je vozač smijući se dok je Emilija Roryju dodavala torbu u zamjenu za kratak poljubac. „Meni nitko ne naređuje, ujače”, rekla je. „Punoljetna sam i mogu raditi što hoću.” „Tako kažeš, i tako ćeš i raditi dok ne uvališ sebe i grad u nevolje.” Vozač je bio čvrsto građen čovjek napola sijede smeđe kose. Prijateljski mi je kimnuo. „Penji se, curo. Ja sam Leon. Sjedni kraj mene. Moj rođak – on se isto zove Leon, ali možete ga zvati Veliki Leon – i tvoj brat mogu naizmjence hodati kraj kola.”

Sjela sam kraj vozača. Veliki Leon imao je široka ramena, tamnu put, i bio je dobru glavu viši od svoga svjetlijeg rođaka, a dobacio mi je tako sumnjičav pogled, mračan i prodoran, da sam se malo naljutila. Onda je stresao ramenima i trznuo ustima skoro kao ispriku, pa se popeo kraj mene na klupu. Oslonio je mušketu na nogu a preko leđa prebacio samostrel i strijele. Krenuli smo i kola

171

Crowarez

Bosnaunited su se zakotrljala odmjerenim korakom iza para lijepih volova. „Očekujete nevolje?” upitala sam primijetivši kako je rođak naviknut na oružje. „Uvijek je lijepo putovati u društvu”, reče Mali Leon. „Ljudi vole usoljenu ribu. Uvijek ima onih koji bi uzeli što žele bez plaćanja. Recimo ovce. Ili kako ste ti i brat ostali bez stvari i kočije i konja zbog razbojnika.” „Blizanci?” upitao je Veliki Leon naglo, gledajući prvo mene pa onda Roderica, a činilo se da se priklanja seoskom vjerovanju da blizanci znače nesreću na putovanju. „Držala sam se priče koju sam ispričala gostioničarki. „Ne, on je stariji. I živa je nevolja, ako mene pitate.”

Mali Leon se nasmijao. „To smo vidjeli, ha? On i Em si baš odgovaraju.” Za razliku od svoga šutljivog rođaka, bio je pričljiv i ispričao nam više nego što smo uopće željeli znati o Emiliji i njenom ozloglašenom ponašanju. Ali uz ogovaranje je putovanje brže prolazilo. Zatim nas je zabavljao napetom dramom svoga bijega iz Velike dušne oluje, kako su je ljudi sad već zvali. Oluja je zaurlala sa sjevera drugog dana novembruma, i nije popuštala pet nesmiljenih dana. On je bio na cesti, isporučivao je puna kola sirovog željeza iz talionice Ždralova močvara u Anderidi kovačima u Lemanisu, i tek što je izašao iz sela Rhydcerdin, snijeg se spustio i zaslijepio ga. „Čuo sam lajanje pasa i zvonjavu hramova. To me dovelo kući.” Pokazala sam na tlo, jedva prekriveno bjelinom. „Sad se snijeg jedva vidi. Kako se mogao otopiti u ovo doba godine?” „Nije to bila prirodna oluja, curo. Neki su mislili da je to posljednji galop Divljeg Lova, ali ja sam uvjeren da se to samo neki mansa jako razbjesnio. Snijeg je bio tako dubok da se tjednima nitko nije kretao osim od kuće do zahoda i od zahoda do štale, možda do gostionice na piće kad smo raščistili par prolaza. A onda, prije niti sedam dana, naišli su vjetrovi koji sigurno nisu bili prirodni.

Puhalo je cijelu noć. Mislio sam da će otpuhati i tlo s kosti zemlje. Sljedećeg dana kad smo se probudili, otkrili smo da je snijeg otpuhan, a kamo, to nitko ne zna. Ne bih znao koji je duh podigao taj vjetar, ili je to posljedica nekakve zajedničke akcije hladnih magova. Je li i vas uhvatila oluja?” „Prošli smo je na sigurnom mjestu.” Ali želudac mi se stisnuo, jer sam se pitala jesu li oluju poslali magovi iz Kuće četiri mjeseca da ubiju mene. „Je li tko stradao?”

Bacio je pogled na Velikog Leona, koji je promatrao okoliš s izrazom čovjeka koji iza svakog grma vidi razbojnike. Dok je sunce izlazilo, oblaci su se počeli razilaziti i otkrivati plavo nebo. Sad smo išli kraj rijeke koja je tekla prema zapadu. „Ne da sam čuo. Koliko ti brat misli hodati?”

Rory je imao krznenu kapu i široki osmijeh i hodao lakim koracima čovjeka koji uživa u novom pejzažu. Nije djelovao umorno, kao da ga je probdjevena noć s pijankom i drugim aktivnostima osvježila. „Koliko bude htio”, rekoh. „Dokle vi vozite ribu?” „Do talionice Ždralova močvara. To im je isplata za sirovo željezo. Dio zimske prehrane za one koji rade na peći. Trebao sam je donijeti već odavno, ali tek smo sada mogli krenuti.”

U mislima sam prolistala ujakovu zbirku zemljopisnih karata. Zapadno preko ravnice po pristojnoj cesti, a onda gore u istočnu Anderidu, dom rudnika i željezarija još od dana rimske invazije. Rimljani su ostavili puno cesta i putova za transport dragocjenog metala. Mansa bi sigurno poslao vojnike i ovim putem u potrazi za mnom. Nakon šest tjedana, nadala sam se, moj se trag ohladio. Očito su i Tara Bell i Daniel Hassi Barahal odabrali ovu cestu, u suprotnom smjeru, a njihov trag nije više bio samo hladan, već i mrtav ovih trinaest godina. „Brat vam je platio transport sve do talionice”, dodao je vozač dobacujući mi začuđen pogled, kao da se pita zašto to ne znam. „Sinoć.” „Ja sam rano legla”, rekla sam. „Iscrpio me susret s razbojnicima.”

172

Crowarez

Bosnaunited „Koliko ih je bilo?” upita Veliki Leon. „Žmirila sam”, rekla sam, možda prebrzo, jer sam na to dobila oštar, procjenjivački pogled.

Veliki Leon skočio je s kola u pokretu i zaostao, hvatajući korak s Roryjem. Stavio je mušketu pod ruku i počeo puniti lulu. „Ne obaziri se”, reče Mali Leon. „Znaš kakvi su neki ljudi.” „Hoda kao vojnik.” „On? Pa i ja sam u mladosti bio vojnik a to nisi uočila, zar ne?” „Što, u Iberskim ratovima? I on?” „I on, ali o tome ne govorimo. Mi ovdje ne razmišljamo puno o starim nevoljama, curo, jer znaš kako su se obitelji našle na suprotnim stranama u tom ratu. Ja sam sin atrebatske majke i trinobatskog oca, a to ti je pravi miješani brak, jer znaš da su atrebatski Kelti bili na strani rimskih zavojevača, dok su trinobatski Kelti ratovali protiv njih.” „Rimska invazija?” nasmijala sam se. „To je završilo prije dvije tisuće godina, Iberski rat prije trinaest.” „Ali ljudi ih se sjećaju jednako živo, bio to Cezar ili Camjiata. Nikad se ne zna tko se borio na kojoj strani, ha? Ali, pričaj mi o Adurnamu. Čuo sam da tamo ima hram posvećen Ma Belloni, Majci ratova, Njoj od krvave ruke, koji je tako velik da tisuću ljudi može stajati u dvorištu a da im se ramena ne dodiruju. Je li to istina?”

Iza nas, netko je snažno zakašljalo, a ja sam se osvrnula i ugledala Roryja presavijenog na pola kako kašlje s lulom u ruci. Veliki Leon je mirno izvukao lulu iz Roryjevih prstiju i počeo pušiti u hodu; nakon nekog vremena, brišući si oči i smijući se, Rory je potrčao za njim. „Da, istina je”, rekla sam opet se okrenuvši prema naprijed. „Vlastitim sam očima vidjela takav skup.”

Putovanje kolima nije bilo brzo ali bilo je ravnomjerno, a Mali Leon i ja voljeli smo pričati i slušati priče. Do popodneva drugog dana vidjeli smo znakove da se približavamo talionici i rudniku.

Zemlja se počela uzdizati; šuma se sastojala uglavnom od brijesta, hrasta, lipe i johe i bila je često sječena. Karbunice i pocrnjeli ostaci vidjeli su se posvuda. Dim je zamrljao plavo nebo, a konačno se začuo i zvuk, isprva tih, sve dok nije postao prava larma, praćena isparenjima od kojih su mi oči zasuzile i nosnice me zapekle. Jezerce na ograđenom potoku širilo je srebrno-plavu vodu uz hrpe zemlje i šljake. Ogromno kameno zdanje peći bij uvalo je dim koji je dok smo prilazili prekrio pola neba. Pokrila sam usta i nos maramom dok su mi oči suzile. Rory je počeo kašljati. Oba Leona svezala su si marame preko lica.

Dojurila su dva mladića. „Stigao si, Leon! Kad je ona oluja otpuhala snijeg, kladili smo se kad ćeš stići. Stari Jo je pobijedio! Tko su ovi s tobom?”

Tamo gdje je peć grijala zemlju i zrak nije bilo ni traga snijegu ni ledu. Ljudi su gurali tačke sirove rude preko daščanog mosta i bacali je u plameno ždrijelo peći. Nisam vidjela što se još događa jer je ostatak prostora bio natkrovljen deblima. Neki mijeh je hripao. Voda je pljuskala s kotača i padala niz drveni kanal.

Otišli smo malo dalje i našli se u zaselku koji se sastojao od vojarne, štale i hrama Komu Vulcanusu, Onome Čije Je Znanje Skriveno. Dveri hrama bile su ukrašene vijencima zimzelena i mirte od proslave kraja godine. Veliki Leon ostavio nas je bez riječi i ušao u hram, a nekoliko ljudi stajalo je na pragu da ga uvede.

Odvojena od drugih zgrada stajala je ljupka kućica leđima okrenuta nesječenom gaju tise.

Podignuta na cigle i ograđena trijemom sa strane okrenute peći, glavna zgrada uopće nije imala

173

Crowarez

Bosnaunited dimnjaka, ali je zatvorenim prolazom bila povezana s ciglenom zgradom čiji je dimnjak ispuštao bogato pero bijelog dima. Neki je čovjek stajao na trijemu s pogledom na dolinu. „Tko je ono tamo?” Upitala sam neznajući zašto mi se puls ubrzao. „Pa hladni mag”, rekao je vozač, iznenađen što uopće pitam. „Kuća Zvijezda padalica svake zime kad se peć upali pošalje jednog mladog magistera. Da drži stražu.” „Drži stražu? To zvuči zlokobno.”

Zastenjao je. „Oh, nisam tako mislio. I kuće trebaju željezo.” „Zar oni ne kuju hladno željezo?”

Postrance me pogledao. „Odakle cura kao što si ti zna takve priče? U svakom slučaju, mansa kuće Zvijezde padalice je odgovoran čovjek. Onaj tamo mladac će stražariti nad dolinom i ako dođe do vatre – a vatra je stvarno najveća opasnost za one koji rade na peći – on je može ugasiti. Možda možete prespavati u magisterovoj kuhinji. Mogu nekoga poslati da pita.” „Zahvaljujem”, rekla sam gledajući u nebo. Oči su me greble; treptajem sam odstranila suze. „Ostalo nam je još oko sat vremena svjetla. Hodat ćemo dalje.”

Poželio nam je svako dobro i nije se bunio. Čak i ovdje, u divljini Anderide, nema puno mjesta gdje u sat vremena hoda nećete naići na zaselak ili selo gdje možete izmoliti krevet i platiti večeru bakrenjacima. Mladići su nas ponudili pivom prije polaska. Rory ih je nagovorio da odmah otvore jednu bačvu, a ja sam upotrijebila svoj najpristojniji osorni osmijeh, i vrlo brzo našli smo se na putu prema jugu, na rimskoj cesti koja vodi do Peći Hawkwood. Rory je nosio kožnu posudu punu usoljene ribe zajedno s hranom koju mu je dala Emilia. U zamjenu za pružene usluge, pretpostavila sam. „Možemo ih i sad pojesti”, rekao je, „jer ja sam gladan a jutros sam pojeo samo malo smrdljivog sira i suhog kruha.”

Ribe su bile jako začinjene, a sićušne kosti su lijepo krckale. Vidjela sam kako liže prste jedan po jedan nakon uživanja u slanoj hrani, pa sam i ja to učinila. „Dovijeka ćemo bazditi na ribu”, rekla sam. „To bi bilo lijepo.”

Opušteno smo hodali kroz ostatak poslijepodneva. Povremeno bismo se raspričali o nevažnim stvarima; povremeno bismo šutjeli ne osjećajući potrebu za razgovorom.

Kao da nam se smiješi sama Fortuna – iako nikad ne bih tražila uslugu od rimske božice – naišli smo na neku farmu baš kad je suton spuštao svoj ogrtač. Ljudi koji su živjeli na farmi bili su stare atrebatske loze, crne kose, blijede kože i niskog rasta. Dočekali su nas ljubazno i nisu komentirali našu visinu više od pet-šest puta tijekom seljačkog obroka, kaše od prosa i kuhane ovčetine. Nisu htjeli prihvatiti novac jer se to protivi običaju gostoprimstva, pa sam im umjesto toga ponudila priče. Velike pripovijesti od kojih je istkana povijest nisu njihovim ušima bile ništa čudnije od običnih događaja u Adurnamu, koji je bio udaljen samo nekoliko dana hoda, ali za koji nisu nikad čuli. Sjedili smo dugo oko zadimljene vatre u ognjištu ojačanom željezom a oni su, na svoj način, slušali s isto toliko pozornosti kao i djeli Lucia Kante, što god bila.

U hladnoj izmaglici zimske zore, poslali su nas dalje na put sa četvrtinom dragocjenog sira i posljednjim hljebom jučerašnjeg kruha.

Nekoliko sati poslije, kod velike peći kraj sela Hawkwood, skrenuli smo na zapad, u južni dio Anderide. Puteljke je bilo lako slijediti. Često bismo svoj cilj mogli odrediti po stupovima hrama na vrhu udaljenog brijega. Svako više brdo imalo je svoj hram ili kameni stup, pa makar i skroman.

Hodanje mi nije smetalo. Kočije i ceste je bilo lako nadgledati. Vrijeme je ostalo lijepo dok smo išli od jedne do druge peći, kraj ožiljaka koje su ostavili napušteni rudnici i uz prazne pašnjake koji će u

174

Crowarez

Bosnaunited proljeće pozdraviti izgladnjelu stoku svježim pupoljcima. Ovdje nije bilo oluje; doznali smo da već šest tjedana nije bilo ni snijega; vrijeme je bilo blago.

Sljedeće noći dočekale su nas vile i neprijateljstvo i preko volje su nam dopustili da prespavamo u nekoj štali, s njuškanjem i frktanjem stoke kao uspavankom. Ali noć poslije toga, mi – gosti! Potpuni stranci! Kako uzbudljivo – bili smo zabava za seoce tako puno društvenosti da su izvukli bubnjeve i violinu i plesali cijelu večer. Morala sam Roryja upozoriti da ne dira curu od jedva petnaest godina čije je oduševljenje bilo nevino i stoga opasno, za nju, a pogotovo za nas, ako mu njena zaljubljenost bude izgledala kao iskustvo. Više piva poslije, kad je jedan čovjek stavio ruku na mene na mjesto gdje nije bila dobrodošla, Rory je skočio na njega s izrazom tako nalik režanju da sam zamalo kroz čovjeka vidjela životinju iz svijeta duhova. I premda je moj neželjeni udvarač odslužio deset godina u vojnoj službi rođaka kneza od Tarranta koji je živio u blizini, nekadašnji vojnik ustuknuo je tako brzo da se spotaknuo preko klupe i pao na stražnjicu na opće oduševljenje skupa. „Mogla sam izaći na kraj s njim”, pobunila sam se sljedećeg jutra kad smo opet krenuli dalje.

Premda je vrijeme i dalje bilo lijepo, želudac mi je bio pun kiseline a koža oko očiju se napela od glavobolje. „Ne sumnjam u to.” Zažmirkao je prema suncu na izlasku i protrljao si lice nadlanicom. „Ali naljutio me. Kao da me zveknuo.” „Da, tako bi se i naši velikodušni domaćini osjećali prema tebi da si otišao samo korak dalje s onom slatkom djevojkom.”

Namrštio se. Krenuli smo polako, još uvijek iscrpljeni od sinoćnje proslave, ali ubrzala sam korak i dugo smo hodali u tišini. Vrijeme je ostalo lijepo, premda hladno, ali tako dugo dok nas nije napadala susnježnica ili snijeg, po hladnoći je zapravo bilo lakše hodati jer je tlo bilo čvrsto. To što mi je nos bio stalno crven od hladnoće nije bilo prevelika cijena za solidnu podlogu.

Prilično rano u daljini smo ugledali ljude koji sijeku drveće; osim toga, mogli smo biti i sami na svijetu. Prolazili smo kraj utihlih zaselaka i farmi čiji su dimnjaci ispuštali dim. Ljudi su u ovo doba godine puno vremena provodili u kućama, jer su dani bili kratki. Čak ni psi nisu dugo lajali na nas; čim bismo im prišli dovoljno blizu da jasno nanjuše Roryja, obično bi se povukli podvučenih repova.

Zastali smo da nešto pojedemo kad je sunce stiglo do najviše točke. „Do noći bismo trebali stići u Mutatonis.” Sjedila sam na kamenom poljskom zidu, a noge mi nisu dosizale do zemlje.

On se oslonio na zid kraj mene. Dugu tamnu kosu nosio je u pletenici, kao žena, jer u današnje doba muškarci su kosu šišali kratko. Možda je na drugim mjestima i u druga vremena bilo drugačije, ali nikad još nisam vidjela muškarca čija je kosa bila duga kao moja. No ni jedna od njegovih obožavateljica nije mu to zamjerala, izgleda. „Vidiš li onu izbočinu, tamo?” Pokazala sam prema jugozapadu, prema brdu koje se izdizalo iznad okolnih bregova. „To bi trebala biti Hladna Utvrda, ako se dobro sjećam. Kad dođemo malo bliže, bit ćemo sigurni. Na njenom vrhu stoji hram unutar starih zemljanih zidova. U drevna vremena je to bila utvrda, ali možda kraljevsko sjedište nekog barbarskog kneza.”

Nije gledao prema udaljenom brdu. „Kakvo je to mjesto?” Pokazao je na gospodsku kuću južno od nas napola skrivenu iza reda topola. „Njušim kuhano meso.” „Gospodsko imanje. Nije magijska kuća, to vidiš po dimnjacima.” „Pa valjda sve zgrade moraju imati vatru da se zaštite od zimske hladnoće?” „Hladni magovi uništavaju vatru. Oni svoje domove griju kao Rimljani. Peći izvan kuće griju

175

Crowarez

Bosnaunited vodu koja unutra teče kroz keramičke cijevi ispod podignutog poda.” „Tko živi u onoj lijepoj kući?” Namreškao je nos. „Možemo li tamo izmoliti večeru?”

Bili smo predaleko da ja išta nanjušim. „To je valjda neki rođak kneza od Tarranta. Ne bi imao razloga da iskaže gostoprimstvo nekome poput nas. Postaje mi hladno.”

Skočila sam dolje i pošli smo dalje. „Iz Mutatonisa možemo birati, slijediti staru rimsku cestu na zapad do mjesta gdje se spaja s glavnom cestom. Onda možemo skrenuti na jug i proći kroz Noviomagus prije nego stignemo do Adurnama. Ali ako kuća Četiri mjeseca još ima vojnike koji nas traže, na glavnoj cesti će nas lakše naći. Ili možemo presjeći kroz krečnjačke bregove i ostati dalje od gradova.” „Očekuju da ćeš se vratiti u Adurnam?” „Sigurno pretpostavljaju da ću pokušati stići do Barahala. Premda, zašto bih ih ikad više htjela vidjeti nakon što su me izdali...” Činilo se da mi se život pretvorio u beskrajni niz izdaja.

Shvaćala sam zašto je Kayleigh učinila ono što je učinila, ali bilo mi je jako teško pronaći oproštaj za one koji su me tako rado žrtvovali. „Ali zašto bi išla u Adurnam? Mogli bismo otići iz Smrtozemlje. Vratiti se kući.” „Tebi je to možda dom. Ali meni nije. Uopće ne razumijem zemlju duhova. Što bi mi se dogodilo da me Andevai nije povukao unutar zaštite kad je prošla ona – plima? Bih li umrla?” „To nije smrt. Promijenila bi se. Ali možda je to kao ono što vi ovdje zovete smrt. Postala bi nešto drugo nego što si sad.” „A što sam?” promrmljala sam. Od samih riječi zavrtjelo mi se u glavi. „Rory, poznaš li ti našeg oca?” „Nisam ga upoznao. On nije osoba koju upoznaš.” „Ali morao je upoznati tvoju majku, i moju. Da bi začeo djecu. Ako je istina da nas je oboje začeo, morao bi u jednom slučaju biti mačka... u drugom čovjek... Sigurno znaš nešto više o njemu.” „Ne. Osim one jedne stvari koju je rekla moja majka.” „Da je mačak.” „Da je mačak. I da nije netko koga ćeš loviti. Ako te želi upoznati, on će doći k tebi.” „I to je stvarno sve što znaš? Nisi znatiželjan?” „Ne. Trebao bih biti?” „Nosim li ja krinku duha?”

Zagledao se u mene stisnutih očiju, onda zatvorio jedno oko i zapiljio se, pa ga otvorio i zatvorio drugo, pa otvorio i drugo i poraženo mahnuo rukom. „Mogu ga nanjušiti, ali vidim samo tvoje ljudsko, tijelo.”

Prije nego što sam stigla odgovoriti, podigao je bradu, nagnuo glavu, zatreptao i zaustavio me rukom na mišici. „Slušaj.” Trenutak prije bio je opušten i dobroćudan; sad je postao grabežljivac koji njuši opasnost. „Konji i ljudi, iza nas. Njušim željezo i hladni čelik.”

Ni časka nisam sumnjala u njega premda nisam osjećala ništa. Nebo je bilo bez oblačka, plavetnilo sjajno u čistom zimskom zraku. Neki povjetarac cijelo je jutro puhao s juga, samo toliko da zaljulja vrhove grmova i zaleprša pokret preko polja nepokošene trave. Iza travnjaka uzdizala se šuma tise, na rubu zaklonjena ogoljelim granama breze i otrcanim grmljem. Ni milju daleko uzdizao se brijeg gdje su drevni Kelti izgradili Hladnu Utvrdu, a Rimljani poslije podigli hram kako bi tvrđavu preuzeli njihovi bogovi. „Najbolje da se maknemo s puteljka”, rekla sam promuklo.

176

Crowarez

Bosnaunited Vjetar je zamro čim su mi te riječi prešle s usana. Zamro nije dobra riječ. Kao da se nekakav divovski mijeh izokrenuo i usisao vjetar natrag u uzvišene spilje gdje se rađa oluja. Temperatura je pala s hladne u ledenu; usnama sam osjetila promjenu kao da sam stavila led u usta. „S njima je i hladni mag”, rekla sam, jedva sposobna izgovoriti riječi jer mi u plućima nije bilo dovoljno topline. „Prate nas.”

Nisam vidjela traga potjere. Možda još nisu bili na vidiku. Ali, neobično, iako je vjetar posve stao, neko čudno kretanje uzbibalo je čistinu pred nama.

Nešto nije bilo u redu sa svjetlom na travi.

U Southbridgeu, Andevai je ispreo iluziju. „U polju su”, dahnula sam, a srce mi je pojurilo tako snažno da sam mu lupanje čula kao topot kopita. „Skriva ih magija.”

Krenula sam naslijepo jurnuti puteljkom, ali Rory me zaustavio. „Ima li tu križanje?” „Ne znam.” Ludjela sam. Ako me uhvate, ubit će me. Grabežljivac i želi natjerati plijen da se uspaniči. Morala sam misliti. „Drevne utvrde su građene tamo gdje se križaju linije moći. Hladna Utvrda leži na najvišoj točki najjugozapadnijeg dijela grebena.”

Možda su nam se progonitelji ohrabrili jer smo bili tako mirni. Ili možda magister koji je jahao s njima nije bio jako snažan, ili se naprosto umorio od održavanja iluzije sad kad smo bili tako blizu. S polja iza nas preko glava nam je preletjela strijela. Odjednom sam ugledala kako sedam konjanika juri prema nama, šest u vojničkim odorama i sa samostrelima, dok su im konjanički mačevi klopotali na bokovima.

Rory je rekao: „Među drveće. Odmah.” Gurnuo me.

Strava mi je dala krila i pojurila sam, želeći da sam eru s krilima koja bi me odnijela u sigurnost svijeta duhova, ako se to može smatrati sigurnim mjestom. Čula sam kako netko viče: „Znao sam da jo-ba laže. On je u talu s njom.” Čula sam udarac kokota, pjevanje strijele.

Nagli prodoran vrisak upozorenja.

Kad sam stigla do ruba grmlja, osvrnula sam se i ugledala sabljozubu mačku kako juri među konjanike, napinjući mišiće kad je skočila oboriti vodećeg konjanika sa sedla. Zavladao je kaos dok su se konji propinjali i trzali u stranu nastojeći izvući glave iz uzda da pobjegnu masivnim pandžama smrtonosne zvijeri. Dva konjanika izvukla su se iz gužve i jurnula prema meni.

Grane su mi greble ruke dok sam se probijala kroz zapetljano grmlje. Ogrtač mi je negdje zapeo i zaustavio me, a ja sam se okrenula i potegnula tkaninu da se oslobodim. Grane su pukle dok je jedan jahač krenuo na konju prema grmlju. Zaronila sam dublje, ali kad sam prošla kroz ogoljeni obruč listopadnog raslinja, našla sam se u tisovoj šumi čiji gusti pokrov nije skrivao nikakvog nižeg bilja.

Naglo sam se okrenula kad se vojnik probio kroz grmlje, podigao samostrel i naciljao kroz polumrak. Strijela je zasiktala kraj mene; spustio je samostrel dok sam ja razvezivala ogrtač.

Približivši se, potegao je mač. Raširila sam ogrtač i bacila ga preko glave njegovog konja. Sagnuvši se u desno, bacila sam se iza debla jednog drveta. Vojnik se natezao s ogrtačem, psujući kad mu se konj zaustavio pod jednim niskim drvetom. Glavom je udario u granu, ali ja sam već trčala. Moja jahaća odjeća bila je krojena praktično, a ne moderno: Barahali jahanje shvaćaju ozbiljno. Tkanina me nije ograničavala dok sam žurila dublje u šumu. Drveće je bilo natmureno i veličanstveno, ali ja sam vidjela samo kakve mogućnosti čvornovata debla pružaju za izbjegavanje naoružanih jahača. Još jedan me sustizao. Ovaj je čovjek imao mladoliko lice i moderan kaput umjesto vojne opreme. Imao je mač i dobro je jahao, a po tome kako je povikao zapovjed preko ramena i vojnik ga je požurio

177

Crowarez

Bosnaunited sustići pogodila sam da je to magister koji je ispreo iluziju.

Preverala sam se preko mahovinom prekrivenih ostataka palog drveta, požurila uz deblo do otkrivenog korijena i skočila dolje oslanjajući se na štap dok sam se spuštala u čučanj. Onda sam nastavila trčati, dodavši još dva daha udaljenosti jer su konjanici morali zaobići drvo a smetale su im mladice i grmlje koje je iskoristilo otvor u pokrovu od lišća. Druge nisam ni vidjela ni čula. Nisam se ni usudila pitati se što mi se dogodilo s bratom.

Odjednom su se iz šume pojavila tri vojnika, jureći prema meni podignutih mačeva. Nosili su jarke odore označene s četiri mjeseca njihove kuće: pun, polumjesec, četvrt, i mlađak. Ali svjetlo je blistalo na njihovim željeznim šljemovima; sunce nije moglo tako odsijavati pod pokrovom pregustim za grmlje. „Svjetlo i sjena moraju odsijavati i tamniti u skladu sa svjetlosnim uvjetima u trenutku iluzije.”

To je Andevai mrmljao u kočiji dok je mislio da spavam.

Pojurila sam ravno prema njima mašući štapom i, tamo gdje sam prošla kroz iluziju, zasjao je oštar bljesak hladnog čelika. Hladni čelik siječe hladnu magiju.

Bijesan povik me pratio dok sam trčala dalje. Spustila sam se u vododerinu i zapljuskala preko potoka čiji je uskovitlani plićak bio obrubljen prstima leda. Probila sam se do puta prekrivenog nepodrezanim grmljem i usnulim bukvama i jasenom, i prokrčila si put kroz njih da se nađem na dugačkoj, uskoj čistini. Dočekali su me ostaci nekog starog pravokutnog znanja čiji je ulaz bio okrunjen rimskim lukom. Oko srušenih zidova bilo je iskopanih rupa, kao da su lopovi tražili skriveno blago. Načas sam bila sama. Zbog rupa je prilaz luku i ruševinama bio smrtonosan labirint za svakoga u trku.

Blažena Tanit me čuvala, jer se ravno pred lukom nalazila velika rupa, skoro trokutasta kao njezin znak. Prostrla sam drugi ogrtač preko rupe i opteretila krajeve ciglama pa nabacala lišće preko njega. Čula sam frktanje konja prokletog magistera dok se gurao kroz gustiš i izlazio na čistinu. Ustuknula sam pod luk.

Imao je oholost po kojoj su magisteri poznati, prezrive usnice, bljesak hladne vatre u oku.

Nosio je finu odjeću čije su se tkanje i kroj vidjeli i na trideset koraka, i nosio je mač iskovan od hladnog čelika u desnoj ruci. Vidjevši me, osvrnuo se i pogledom potražio svoju pratnju. „Tako je”, povikala sam mu. „Izigrali smo te. Misliš da je tvoja hladna magija moćna, ali slijep si. Običan rob ima više moći nego što ćeš ti ikad imati ili upoznati. Kako to peče!”

Mladići mogu biti jako predvidljivi. Ako je Andevai tako loše prolazio u kući Četiri mjeseca usprkos sposobnostima i očitoj koristi za magijsku kuću, njegovi vršnjaci unutar kuće, rođeni da postanu magisteri, sigurno mu zavide i preziru ga zbog onog što on ima a oni nemaju.

Namrštivši se, potjerao je konja ravno prema meni. Čak sam se počela i smijati, a to ga je još jače zaslijepilo bijesom. Životinja mu je stala na moj ogrtač, koji je popustio, konj je pao na koljena u rupu. Mag je skliznuo sa sedla u stranu. Ja sam se pomolila: blažena Tanit, ne naudi nevinoj životinji. A onda sam se bacila naprijed. Zveknula sam magistera po glavi, a njegovo se tijelo opustilo. Povukla sam ga u stranu, iščupala mu nogu iz stremena. Zgrabivši uzde, izvukla sam konja iz rupe i povela ga nekoliko koraka, ali hod mu je bio gladak. Prestrašen, ali ne i povrijeđen. Uzjahala sam baš kad je stigao jedan pravi vojnik. Magister je zastenjao i povikao, a ja sam potjerala konja kraj ruševina u šumu, po zaraslom puteljku. Konj je bio prokleto dobar, snažan i voljan. „Za njom! Bit će nagrade ako donesete njeno triput prokleto tijelo.”

Zaorio se zvižduk, a po cijeloj šumi odgovarali su mu drugi.

Mogla sam birati put. Povela sam konja lijevim tragom, koji se ubrzo pretvorio u pristojan

178

Crowarez

Bosnaunited puteljak. Jurili smo kraj farme i nedugo poslije naselja od pet-šest okruglih kuća okruženih drvenom ogradom. Dvoje djece kraj ograde zavrištalo je i povikalo za mnom; lica su im bila tamna, glave umotane zbog hladnoće. Znatno svjetliji muškarac pojavio se na niskim vratima jedne kuće. Podigao je ruku kao u pozdrav, a onda mu se pogled zaustavio iza mene. Dok sam prolazila, pojurio je dograbiti djecu.

Kolni put nudio je širi prolaz. Skrenula sam desno, prema Hladnoj Utvrdi. Šuma se raštrkala i pretvorila u polja, s moje desne strane uzdiglo se još jedno velikaško zdanje, nalik kući za lutke. Iza polja dizao se hrbat brijega s bar dva svijetla traga puteljaka gdje se pod travom vidjelo bijelo tlo.

Dalje desno, cesta se križala s mojim puteljkom. Po njoj su prema meni galopirala četiri jahača. Taj mi je prizor presjekao dah grubo kao mač. Tepala sam konju, tražeći više brzine, više srca. On je produžio korak kao pravi ratnik, stigli smo do križanja prije jahača i krenuli uz padinu.

Naravno, usporili smo, i netko je poslao strijelu prema meni, ali nije se dovoljno trudio ili nije dobro ciljao jer se strelica drhtavo zabila u padinu brijega. Tri daha poslije, neki ubod nalik ugrizu kukca opekao mi je desnu nogu. Spustila sam pogled i ugledala strijelu zapetljanu u suknju. S psovkom sam je dograbila i odbacila, ali nešto toplo kliznulo mi je niz nogu. „Gore! Gore!” rekla sam tjerajući skopča da se penje. Pogledala sam dolje i vidjela kako se četvorica sastaju s usamljenim vojnikom. Porazgovarali su, a onda su trojica pošla puteljkom iza mene a druga dvojica nekamo dalje. Misle li se zaobilazno popeti do Hladne Utvrde i presjeći mi put?

Ali ja sam se odlučila i odabrala put. Izgubila sam Roryja, možda zauvijek. Moram stići do hrama i nadati se da mogu prijeći u svijet duhova, gdje me neće moći slijediti. Noga mi je pulsirala.

Bar već imam spremnu krv da otvorim dveri prema drugoj strani.

Moj je konj, kao što se i pristoji za sina kuće, bio je bolji od njihovih, i po hrabrosti i po građi.

Bio je veličanstven, kneževski konj koji je jedva čekao da mi pokaže svoje sposobnosti. Stigli smo do hrpta daleko ispred potjere. Vjetar je šibao nad nama. Zemlja se pružala pod nama: tisova šuma; velikaška kuća s vrtovima i oborima u kojoj se naguralo neočekivano mnogo stoke, malene kao rezbarene igračke, i nagurane usprkos tome što bi u ovo doba godine većina već trebala biti poklana.

Okrenula sam konja prema masivnim zemljanim zidinama stare utvrde na brijegu. Stupovi i krov označavali su hram u drevnim zidovima. Dok sam jahala po neravnoj padini ugledala sam obrise na vrhu zidina kako mašu. Zar svećenici cijele godine žive u tome hramu?

Iza mene, trojka se približavala a na cesti, dvojka je sjahala, ostavila konje i penjala se pješice. Nešto dalje, vidjela sam desetak jahača kako se okupljaju u području odakle sam stigla, možda u onom zaselku gdje je muškarac pokupio djecu. Kao prizvani činima, šest konjanika pojavilo se ispred zemljanih zidova.

Vatreni Shemesh! Stigil su do Hladne Utvrde prije mene. Nigdje ni traga Roryju.

Preostao mi je samo jedan smjer, divlji spust prema zapadu gdje se grad Mutuatonis pružao kraj rijeke Ouse pod maglovitom kapom dima iz njegovih ognjišta. „Catherine Hassi Barahal!” Muški glas dozivao je među vojnicima koji su čekali pred zidinama. Žele me namamiti dobroćudnim glasovima i lažnim obećanjima prije nego što mi prerežu grlo! „Catherine!” ponovio je čovjek mašući da mi privuče pažnju.

Prije nego što sam pojurila niz padinu u posljednjem, sudbonosnom trku, zastala sam.

Poznavala sam taj glas. „Brigidina srećo!” umiješao se prodoran tenor. „Nisam ti vjerovao, brate. Ali stigla je, baš kao što je rekla njena rođakinja!”

179

Crowarez

Bosnaunited Ljudi kod zidina nisu nosili livreje kuće Četiri mjeseca. Imali su zelene odore milicije Tarranta. Zapovjednik je bio visok, vitak Kelt debelih brkova, izbrijane brade i kratke kose ukočene u vapnom slijepljenim klinovima. Kraj njega su bila četiri vojnika, dvojica isto tako urešene kose i dvojica crnokosa i kratko podšišana. Šesti muškarac djelovao je sitnije od ostalih, premda isto tako vojnički jer je nosio odoru. On me dozivao mašući rukom. „Maestressa Barahal! To si ipak ti! Dođi! Dođi! Beatrice nam je rekla da te dočekamo ovdje i odvedemo na sigurno.”

Blažena Tanit.

Vojnik koji me dozivao bio je glavom i bradom Amadou Barry, student u kojeg je Bee trenutačno bila zaljubljena.

180 Crowarez

Bosnaunited

27

Časnik je bio rođak kneza od Tarranta. Pruživši mi vojnički ogrtač da ga prebacim preko ramena, posjeo me na klupu kraj ciglenog ognjišta zaštićenog krovom. Tamo, grijući ruke na vatri, predstavio se kao Marius. „Marius”, objasnio je smijući se, „jer mi je od rođenja predstoji da postanem časnik u miliciji Tarranta. To je sudbina nas mlađih sinova: učimo se ratovanju, odlazimo u rat, umiremo u ratu, ili odšepamo kući da na svome ognjištu dočekamo sljedeći pohod. Doduše, u ovo doba pohoda baš i nema. Premda moji susjedi imaju prilično bucmaste stoke kojoj bi dobro došlo malo vježbe.”

Bucmasta stoka sjetila me na Roryja. Je li mrtav ili je uspio pobjeći? Usprkos pucketanju vatre i vrču kuhanog vina koji mi je donio jedan od svećenika, nisam se mogla zagrijati. Na zidinama su počeli pregovori. Amadou Barry stajao je i žustro razgovarao s bijesnim hladnim magom čije je lice, a to me obradovalo, bilo umrljano osušenom krvlju. Na zidinama iznad naša stajala su dvanestorica samostrelaca s oružjem uperenim u maga. Kut zidina i njihov vanjski zid zaklonili su mi vojnike kuće s pogleda. „Amadou će mu sve objasniti”, rekao je grof Marius slijedeći moj pogled. „U ovakvim okolnostima, magister baš ne može mnogo učiniti, premda bi možda mogao pokušati. Ali nas ima više. Moji dečki su bolje uvježbani i iskusniji.” „Nosi hladni čelik. Mogao bi ubiti maestera Amadoua ili bilo koga od vas ako samo dođe do krvi.” Kao što je možda već ubio Roryja. „Vjerojatno bi mogao. Ali bi li to učinio? To je pravo pitanje. Odbjegla nevjesta – ako si doista tako nešto – ne vrijedi bijesa kneza od Tarranta, a kamoli – no, dobro, nije važno. Kneževi i kuće naučili su surađivati kad moraju i ostatak vremena puštati jedni druge na miru. Je li to suprug od kojeg bježiš?” „Ne!” Obrazi su mi se zažarili; ali zašto bih se rumenila? „To ti je sreća. Ne djeluje nimalo privlačno.”

Pregovori su se prekinuli kad je hladni mag napravio tako opsceni pokret rukom da sam zinula i pokrila usta rukom. Grof Marius zahihoće. Maester Amadou slegnuo je ramenima tako nehajno da sam mu se morala diviti, pa okrenuo leđa magisteru i njegovoj oštrici od hladnog čelika.

Dok nam se približavao, rekla sam tiho: „Mislila sam da je maester Amadou student na akademiji.”

Grof Marius često se smijao. Sve mu se činilo kao šala. ,Amadou Barry je stariji nego što izgleda. Čisto sumnjam da je ono što si možda mislila o njemu.” „A što je onda?” „Oh, curo, nije do mene da to ispričam, je li?”

Ustao je, a ja sam ga slijedila istresajući svoju izgužvanu, prljavu suknju. Svećenik je donio još jedan vrč ugrijanog vina, a Amadou je kapnuo malo na oltar prije nego što nam se pridružio. Sjeo je. I mi smo sjeli. Zurila sam u njega postrance, tražeći znakove starosti na njegovom licu. Mislila sam da je godinu-dvije stariji od Bee i mene, uljudan, naivan, razmažen i privilegiran sin bankara koji su nedavno stigli iz ponovno naseljenog Ekoa na obali zapadne Afrike; mislila sam da su on i njegove mlađe sestre blizankinje na akademiji jer je za bogate i dobrostojeće obitelji moderno da tamo obrazuju svoju djecu.

181

Crowarez

Bosnaunited „Je li ta priča uopće bila istinita?” ispalila sam prije nego što sam uopće shvatila da ću progovoriti. „Kako je tvoja obitelj pobjegla od zlostvora u Ekou, i kako ste ti i tvoje sestre završili u vodi na čamcu dok su vam roditelji i starija braća –” Preplavi me sram kad mu se izraz promijenio.

Naravno da je istina. Nitko ne bi mogao odglumiti taj izraz skrhane boli.

Onda je prešao preko toga s izvježbanom lakoćom. „Da, to je istina, ali dogodilo se prije trinaest godina. Meni je bilo jedva četrnaest.

Moje tri sestre i ja, i sestra naše majke, jedini smo pobjegli toga strašnog dana. Preživjeli smo dugo putovanje s feničkim zapovjednikom i posadom, moram reći, sve sjajni mornari, i stigli do obitelji na sjeveru. Jadna stidljiva Fadia je poslana da se uda za ovu zvijer –” Marius se nasmijao kao da se radi o staroj obiteljskoj šali. „– a mene i djevojčice su ostavili s rodom moga oca.” „Ispričavam se. Progovorila sam kao što aligator grize.” Progovorila sam iz vlastitog bola i straha, pomislila sam, ali to nisam rekla naglas.

Nasmiješio se pomirljivo, što mi je išlo na živce. „Ali ako nisi student na akademiji, zašto ste bili tamo?” odsjekla sam. „Ako sam i imao neki drugi motiv, oprostit ćeš mi, maestressa, što taj motiv ne otkrivam jer nema nikakve veze s našom trenutačnom situacijom. Mogu reći samo da mi je tvoja rođakinja Beatrice rekla da si u opasnosti i da ćeš dojahati do hrama Taranisa Jupitera, Maa Ngale” – gospodara svega – petnaestog dekembruma.” „Kako je to mogla znati? Nisam bila u dodiru s njom.” „Nisi? Činila se tako sigurnom, pretpostavio sam da si joj poslala poruku. Kad je opisala hram, prepoznao sam da se radi o Hladnoj Utvrdi. Zato smo tu.” Popio je svoje vino, a jedan od svećenika požurio mu je dopuniti vrč. „Hoćeš reći da joj nisi poslala nikakvu poruku?”

Izgledao je kao čovjek uvježban u pecanju tajni kroz stručno dobacivanje nehajnih pitanja. „Gdje je ona?” upitala sam da ga skrenem. Možda je i ovo samo još jedna klopka. Nisam mogla povjerovati da bi ujak i ujna bili tako glupi i ostali u Adurnamu znajući da će kuća Četiri mjeseca otkriti prevaru. Čak su pokušali Andevaija nagovoriti da se vrati sutradan; i Andevai je shvatio da se nadaju pobjeći sa mnom. A ako su namjeravali pobjeći sa mnom, zacijelo su zažalili zbog onoga što su morali učiniti.

Sunce je tonulo prema obzoru zamrljavši zapadno nebo ružičastim sjajem. Vojnici su postavljali šatore. U blizini, u kuhinjskoj zgradi otvorenih škura kroz koje je prolazilo svjetlo, svećenici su pripremali obrok uz pomoć nekolicine vojnika. Meso je cvrčalo. Kako bi se Roryju svidio taj miris! Obrisala sam suzu iz oka. „Sigurno znaš”, rekao je Amadou Barry izrazito blagim tonom, „da je tvoj ujak – cijeli tvoj klan – već godinama u špijunskoj službi.” „Gdje su mi ujak i ujna?” upitala sam i čula kako mi je grlo stisnuto. Ali nisam kanila otkriti sve što znam. Moram nešto zadržati za slučaj da se moram pogađati. „Otišli su iz Adurnama dan nakon što si ti otišla u kuću Četiri mjeseca.” ,A kako je onda Bee došla do tebe?”

Grof Marius se opet nasmijao. Taj mi je smijeh počeo ići na živce jer je bilo očito da se radi o čovjeku koji nikad nije doživio poraz ni oskudicu pa čak ni razočaranje u ljubavi. Rođak kneza od Tarranta zacijelo je navikao da mu je sve pred nogama, a Fortuna ga ljubi. Ako se oženio Amadouovom starijom sestrom, ima i dodatno bogatstvo, osim onoga što je dobio od vlastitog klana. „Ona nije otišla iz Adurnama s roditeljima i sestrama i kućanstvom. Ostala je.” Maester

182

Crowarez

Bosnaunited Amadou bio je vrlo privlačan mladić kad bi spustio oči da ostavi dojam nevine nelagode, ali zapravo je bio previše privlačan. Upravo je ta privlačnost skrivala njegove godine, i zato su ga naivne mlade žene – a i drugi, sigurna sam – podcjenjivah pretpostavljali da je nešto drugo a ne ono što jest. A ja nisam čak ni znala što jest; sva su mi očekivanja iščezla.

A onda je dodao, zarumenjevši se: „Kad sam otkrio njen položaj, ponudio sam joj svoju zaštitu.”

Pogled mi se pooštrio. Možda su mi i pandže iskočile. „A što to znači? Ne valjda –” Nije me htio pogledati. „Ne bih se poigravao s njom. A ono drugo je nemoguće.” „Hoće reći”, ubaci se Marius, „da je njegova teta djevojci ponudila sklonište. Tamo ćeš je pronaći, sigurnu i nedirnutu u kući njegove tete u Adurnamu. A što se tiče onog drugog, čovjek se može zaljubiti, draga moja, ali svejedno se mora oženiti u skladu s potrebama i željama svoje obitelji.” „Ne morate to meni govoriti! Izbliza sam se upoznala s takvim lancima obaveza.” „Ali si pobjegla od svoga muža i magijske kuće.” „Mansa je naredio da me ubiju!”

Marius zadivljeno zazviždi. „To zbilja ne bih predvidio.” Čak je i Amadou djelovao iznenađeno. Činilo mi se da im dugujem objašnjenje u zahvalu što su mi spasili život. Nikad nije mudro imati neplaćenih dugova. „Kuća Četiri mjeseca htjela je Beatrice, a ne mene. Moji ujak i ujna dali su me magisterima umjesto nje, a onda kad je mansa otkrio da je...” „Prevaren?” upitao je Marius s nadobudnim hihotom. „Zavrnut?” „Dobio pogrešnu ženu”, dovršila sam s tako opakim pogledom da je čak i odrešiti vojnik iznenađeno zakašljao i pomirljivo digao ruku. „Razljutio se.” „Ubojstvo se ipak čini kao malo pretjerana reakcija”, promrmljao je Marius gladeći crveno-zlatni brk prstima. „Bio je jako ljut”, rekla sam tupo. „A kamo ćeš sada?” „Pronaći i upozoriti svoju rođakinju. Kuća Četiri mjeseca je još uvijek želi.”

Amadou je zamišljeno pijuckao, pa spustio svoj vrč na klupu. „Zašto bi kuća Četiri mjeseca tako očajno željela kćer osiromašenog feničkog klana, kakve god tajne Barahali mogli prodati, i kakve god poslove nekad obavljali za Camjiatu?”

Osjetila sam ugriz zatiželje, pitajući se dokle se zapravo pružaju prevare Barahala. Ali nisam htjela otkriti više nego što sam već rekla. „Ne mogu vam ništa više reći dok ne porazgovaram s Beatrice. Valjda to razumijete.” „Tu ima pravo”, rekao je Marius smijući se. „Otpratit ćemo te do Adurnama i tvoje rođakinje”, reče maester Amadou. „Zahvaljujem.” Navrle su mi suze; zatreptala sam da ih zaustavim. Tiho sam rekla: „Jeste li među vojnicima kuće vidjeli nekog zarobljenika?” „Ne. Jesi li očekivala da će ih biti?” „Ne”, šapnula sam. „Nisam.” Čekao je trenutak da vidi hoću li reći još nešto. Kad sam šutjela, odlučno je mahnuo. „Krenut ćemo u zoru. Stižemo za dva dana.”

183 Crowarez

Bosnaunited Marius je kimnuo glavom i rasprava je završila, samo tako.

Na znak jednog od svećenika, Marius je ustao da prinese žrtvu prvog komada mesa na oltaru i izlije cijelu čašu vina preko njega. Nakon toga smo se povukli u najveći šator, oskudno namješten s dva vojnička kreveta u stražnjem dijelu, oba uredno pokrivena dekama. Sluga nam je uzeo ogrtače i objesio ih na željezne kuke. Sjedili smo u prednjem dijelu na preklopnim vojničkim stolcima, za malim stolom. Dva žeravnika grijala su unutrašnjost, a tri svjetiljke osvijetlile su obrok od pečene govedine, repe i jabuka. Usprkos svemu, umirala sam od gladi i bilo je lako jesti dok je oko mene žustro letio njihov razgovor. Njih su se dvojica dobro poznavala, i zadirkivali su se kao braća. Marius je bio oko pet godina stariji, a to je, ispostavilo se, baš bila starost Amadouove starije sestre. „Kako se mlada žena koja je tek stigla iz Massilije udala za tarrantskog plemića daleko na sjeveru?” upitala sam Mariusa.

Dobacio je pogled Amadouu, koji strese glavom. Grof slegne ramenima i nasmiješi mi se. „Volite li vi Feničani glazbu? Bio bih jadan sin Tarranta kad ne bih mogao gošću zabaviti kojom pjesmom.” „Nakon svega što sam prošla posljednjih tjedana”, rekla sam, sigurno jako nepristojno, „oprostit ćete mi što me opterećuje nedostatak povjerenja. Što ako ste u dogovoru s kućom Četiri mjeseca i mislite me iskoristiti da namamite Bee u svoje pandže?” „Onda smo u pat-poziciji, maestressa Barahal”, rekao je maester Amadou istim onim uljudnim glasom koji je koristio da zadivi našu proktoricu maestru Madrahat, pristojniji i blaži nego što itko drugi može biti. „Otkrio sam koliko sam mogao. Ti si otkrila koliko si bila spremna. Ili ćemo si međusobno vjerovati, ili ćemo se rastati.” „Svima nam je jasno da nemam izbora i moram prihvatiti vašu pomoć.” Nisam namjeravala zvučati tako nevoljko, ali jesam. „Ako se čini da to ne cijenim, to je samo zato što bježim kako bih spasila goli život, u teškim uvjetima, a to sigurno vidite i po tome kako sam neuredna i prljava. Ako me možete živu dovesti do Adurnama, bit ću vam zahvalna, a i moja rođakinja Beatrice.”

Amadouove usne stisnule su se preko neizgovorenih misli i osjećaja. Grof Marius se nasmije. „Što je, brate? Zar si stvarno pao pred velikim očima i lijepim tijelom žene?” „Oprostite, grofe Marius, ali ne sviđa mi se kad se o mojoj rođakinji govori tako nehajno.” „Oh, prilično sam siguran da Amadou nije nehajan.”

Marius je ustao i ispod ležaja s lijeve strane izvukao kutiju. Izvadio je malu harfu, postavio je na svoje koljeno i počeo je ugađati. Lice mu se opustilo u ozbiljan izraz dok je osluškivao vibracije svake strune. Odjednom se činilo da je jako daleko od nas, prateći harmonike, i načas mi se učinilo da bi se mogla otvoriti vrata u svijet duhova kroz koja ćemo propasti.

Provala muškog smijeha izvana zalupila je vrata stvarnosti preko mog sanjarenja. Na Amadouov znak, vojnik kraj vrata je izašao. Dah poslije vratio se vodeći još jednog vojnika. „Kakve su vijesti?” upitao je grof Marius ne dižući glavu od harfe. Vojnik se nasmijao, dvaput se lupio po grudima i zakašljao se da se smiri prije nego što se obrati njima dvojici. „Grofe Marius.

Legatu.” Legati Zurila sam u Amadoua Barryja, ali on me nije gledao. Samo su Rimljani u svojoj smanjenoj carskoj republici koristili izraz „legat” za visoke zapovjednike i veleposlanike. „Neki... gol... čovjek je kod zidova. I besramno zahtijeva –” Ustala sam tako brzo da sam udarila koljenom o stol i morala ga uhvatiti da se ne prevrne.

Srce mi je već galopiralo. Jedva sam mogla složiti suvislu rečenicu. „Pustite ga ući. Brzo! Možete li mu naći odjeću?”

Grof Marius sad se počeo iskreno smijati. Kad se obuzdao i obrisao oči, uspio je progovoriti. „Goli čovjek u mom taboru? Je li to tvoj napušteni suprug, Catherine Hassi Barahal? Koji se pokazuje

184

Crowarez

Bosnaunited da ga ti vidiš?” Porumenjela sam do ušiju jer su me njegove riječi navele da zamislim kako bi bilo susresti Andevaija Diarissa Haranwyja u posve drukčijim okolnostima od svega što smo dosad podijelili. Dva vojnika i grof Marius i dalje su se smijali, a legat Amadou Barry, kakav god inače bio, imao je dovoljno sućuti da mi se smiluje. „Ako ti jamčiš za njega, sigurno mu možemo dopustiti da se pridruži našem društvu.

Naredniče, pustite ga u tabor.”

Drugi vojnik požurio se van. „Svakako!” povikao je grof Marius vraćajući harfu brižljivo natrag u kutiju i zatvarajući je. „A sad da i ja vidim to čudo. Mogu li se nadati –” Prekinuo se i pogledao me. Amadou mu je spustio ruku na mišicu kao kad čovjek prekida pseće lajanje. Marius zahihoće i izađe iz šatora, ostavljajući Amadoua da naredi neka donesu odjeće.

Dograbila sam ogrtač s kuke i požurila za grofom Mariusom, a Amadou nas je slijedio. Vijesti su se širile taborom. Vojnici su dovikivali šale, premda nisu nimalo smanjili oprez. „Bolje da ostaneš podalje, maestressa”, doviknuo je grof Marius preko ramena. „Vojnici kuće utaborili su se iza zidina. Imaju samostrele.”

I tako sam stajala premještajući se s noge na nogu dok su časnik i pet vojnika krenuli naprijed. Amadou je ostao kraj mene. „Tko je to?” upitao je. „Mislim da je to vjerojatno moj brat.”

Podigao je jednu obrvu. „Nisam znao da imaš brata, maestressa.” „Ne. Vjerojatno nisi.”

Neki vojnik je projurio kraj nas noseći zavežljaj odjeće. I on je nestao iza ugla gdje su se zidine širile. „Danas mi je spasio život”, dodala sam. „Nisam bila sigurna je li još živ –” Pritisnula sam si šaku na usta, nesposobna nastaviti. Amadou je mudro šutio. Da je toga časa izgovorio samo jednu prokletu sućutnu riječ, mislim da bih mu iskopala oči. Čula sam kako ljudi govore i govore, smiju se i šale. Trajalo je cijelu vječnost, baš kao da imaju vlastitu zabavu i posve su zaboravili na mene, i bila bih istrčala da otkrijem što to toliko traje ali sam se sjetila samostrela i ostala na mjestu. Konačno nam se na vidiku pojavilo pet-šest ljudi, a među njima i Rory, koji je malo šepao – noge su mu još bile bose ali inače je bio pristojno odjeven – i zabacio glavu smijući se nekoj vojničkoj dosjetki.

Možda sam prvo zastenjala, dok mi je očaj napuštao srce. A onda sam vrisnula. „Rory!”

Pojurila sam i bacila mu se u naručje tako snažno da je zateturao od udarca i obgrlio me jednom rukom dok sam ja skrivala lice u njegov kaput. „Dobro si”, povikala sam kao da smo u kazalištu. „Mislila sam da si mrtav.” „Previše su se iznenadili da smisle neki protunapad. A konji su im podivljali. Svi osim jednog su pobjegli.”

Podigla sam pogled dok se on oblizivao, djelujući sumnjivo zadovoljan samim sobom. „Nisam znala da to možeš”, rekla sam bacajući poglede prema vojnicima koji su nas sad promatrali sa sentimentalnim izrazima muškaraca koji se pretvaraju da su krupni i opaki ali zapravo ljuljaju dječicu na koljenu s puno nježnosti i pažnje. „Nisam ni ja!” odvratio je kezeći se. „Samo mi je... došlo.”

Oboje smo se počeli smijati, a ja sam se odvojila od njega i obrisala suze. „Jesi li povrijeđen?”

185 Crowarez

Bosnaunited „Krhotina kosti mi je porezala šapu. Ništa važno. A tko su ovi dragi ljudi koji su mi dali finu odjeću? I je li to miris govedine?”

Predstavila sam ga kao svoga brata Roderica, ne nudeći ni jedan dodatni detalj, a naši domaćini su ljubazno naručili još jedan tanjur hrane i četvrti stolac. Rory je brbljao i smijao se s Mariusom i Amadouom, uvijek šarmantan, zastajući tu i tamo da isproba čizme koje su donosili vojnici, ali ni jedne mu nisu pristajale.

Zurila sam u njega jedva vjerujući da je preživio. Njegovo lice, pokreti, duga crna pletenica: sve mi je to bilo poznato kao da ih gledam cijelog života, a susrela sam ga tek prije nekoliko dana.

Nisam to razumjela. Je li to srodstvo? Neki osjećaj duboko u kostima da je osoba kraj tebe dio tebe?

Neodvojiv od onog što si ti? Da ne bi bila ono što jesi da ne postoje i oni, kao dio zajedničke arhitekture?

Nitko od nas nije samo jedno, sam i nepromjenjiv. Nismo nepokretni. Kao što grad ili knežev dvor ili rod znači mnogo ljudi u jednom, tako je i svaka osoba mnogo ljudi u jednome, uvijek nedovršeni i uvijek kao rijeka koja teče stalno naprijed, stalno se mijenjajući, prema oceanu koji je veći od svega toga zajedno. Ne može se dvaput ući u istu rijeku. „Filozofiraš nešto?” upitao je Rory kao da mi čuje misli. „Obično ne šutiš ovako dugo, Cat. Osim kad me namjerno ignoriraš.”

Otresla sam sanjarenje. „Samo se brinem”, rekla sam.

Grof Marius ustane. „Bit će ovo duga noć. Pretpostavljam da bi oni koji vas slijede mogli pomisliti na noćni napad, pa će polovica mojih ljudi ostati budna, a druga polovica spavati u čizmama.” „Ja ću preuzeti drugu smjenu , reče Amadou. „Zahvaljujem, legatu”, rekla sam s, nadam se, opakim osmijehom.

Bio je toliko pristojan da djeluje posramljeno. On i grof Marius ostavili su nam šator. „Što je to legat?” upita Rory. „Vrlo važan čovjek u Rimu. Ne mogu to shvatiti. Izgleda da je istina da su on i njegove sestre pobjegli iz Ekoa –” „Eko?” „Ti baš ništa ne znaš, je li?” „Ne”, složio se veselo. „Ništa! Ali konjsko meso je ukusno.”

Nasmijala sam se, a onda namrštila shvativši da ne govori o našoj večeri. „Stao si da se najedeš ne znajući jesam li živa ili mrtva?” „Najdraža sestro, otkrio sam da nisam baš sasvim svoj kad sam u svom prirodnom obliku ovdje u Smrtozemlji. Trebalo mi je neko vrijeme da dođem k sebi. Kad se to dogodilo, odmah sam krenuo tvojim tragom. I jako mi je drago što sam te pronašao živu i zdravu. Što je Eko?” „To je mjesto jako daleko odavde, na obali zemlje gdje se jednom dizalo bogato carstvo.

Užasna kuga uništila je zemlju. Oni koji su mogli pobjegli su i nastanili se drugdje, ali naravno, njihovi potomci nisu zaboravili odakle dolaze. Posljednjih godina, neki neustrašivi naseljenici ponovno su izgradili staru luku Eko s namjerom da se vrate u izgubljenu domovinu. Ali napali su ih i pregazili. Preživjeli su se vratili u Europu, obiteljima i klanovima iz kojih su došli. Mislila sam da je Amadou Barry samo mladić iz dobrostojeće obitelji bankara koji su slučajno bili među onima što su pokušavali naseljavanje i završili gradeći novi život u Adurnamu nakon katastrofe. Sad čujem da mu se obraćaju kao legatu, što znači da je povezan s Rimom! Kako bi uopće mogao nositi naslov legata, ne mogu biti sigurna, kao ni zašto se pretvara da je student...”

186 Crowarez

Bosnaunited Rory zjevne. „Miriše čisto. On i onaj drugi ne misle nam nauditi, za razliku od onih hijena koje čekaju iza starih zemljanih zidova.” „Hijene? Što je to?” „Nije važno. Gadna stvorenja. Mrzim ih. Hijene, mislim, ne ove što su nas spasili. Umoran sam. Moram odspavati.”

Zauzeo je jedan ležaj i prevukao deke preko glave. Disanje mu se smjesta usporilo; kako itko može tako brzo zaspati?

Prenulo me nakašljavanje; jedan vojnik gurnuo je glavu u šator i mahnuo rukom. „Želite li da utišam svjetiljke, maestressa? Potaknem vatru?” „Zahvaljujem vam.”

Učinio je što je trebalo, stvari koje bih u svojoj kući radila sama. U kući koju sam nekad smatrala svojom. Zbunjenost u srcu nije mi dala mira. Ujak i ujna su me izdali, ali jesu me pokušali spasiti prije nego što su odustali i prepustili me Andevaiju. Što su mislili, što će se dogoditi kad se prevara otkrije?

Jer, koliko god razmišljala o ishodu, bila sam uvjerena da ne znaju da me šalju u smrtnu opasnost. Samo u život služenja. Barahali znaju služiti; tako zarađuju za život. Je li Daniel znao za ugovor? Zašto su on i moja majka otišli iz Adurnama odmah nakon što je Camjiata uhvaćen i zarobljen? Prije trinaest godina. Iste godine, izgleda, kad je izbjeglička obitelj Barry pobjegla pred katastrofom u Ekou. 1824. je bila puna događaja, zar ne?

Ustala sam s namjerom da se prošetam kako bih smirila uskovitlane misli, ali čim sam stala noge su mi zadrhtale i skoro sam se srušila. Oteturala sam do praznog ležaja i drhtavo se spustila na njega. Jedva sam imala snage leći i prevući deke preko sebe dok sam drhtala od iscrpljenosti.

Sklopila sam oči i pala u san.

U mom je snu neki čovjek pjevao a prebiranje po strunama harfe otvaralo je put između ovog svijeta i druge strane, drhtavu vrpcu čistog zvuka koji se pružao kao rijeka srebrne vatre. Rory je hihotao ili preo, a onda su me povici i štropot oružja izvukli iz dubina natrag u noć i šator. Bilo je strašno hladno, osim ostataka topline koji su se dizali iz zadnjeg žara. Crveni sjaj dao mi je tek toliko svjetla da vidim prazan drugi ležaj.

Zar sam samo sanjala Roryjev povratak?

Kao da su ga moje misli prizvale, ušao je u šator. Smijao se tiho, onako slično predenju, i šuljao se, očito ne znajući da sam budna i pratim njegovu šetnju. Kamo je ta prokleta budala išla ovako usred noći? Htjela sam ustati i reći nešto ali, koliko god se trudila, nisam mogla pokrenuti udove ni pomaknuti usne da upitam što se događa. „Spavaj, sestrice”, rekao je pružajući se na drugi ležaj i zavlačeći se u deke. „Magister i njegovi vojnici pokušali su nas napasti preko zidina, ali poslali smo ih natrag s repovima među nogama.”

Probudila sam se naglo u polusvjetlu zore, otvorenih očiju i trzavih nogu, i udahnula puna pluća silno hladnog zraka. Rory je i dalje spavao na drugom ležaju. Drhteći od hladnoće izvukla sam se ispod deka, navukla čizme i rukavice i požurila van dok sam u pola glasa proklinjala vojnike koji ne nose noćne posude za jutarnje potrebe. Sami muškarci, mogli su naprosto pišati gdje im se prohtije. Sinoćno vino pritiskalo mi je mjehur.

Vani sam zastala da se orijentiram. Stražari su bili na zidinama. Svjetiljke su okruživale šator iza moga, i čula sam razgovor tihih, intenzivnih glasova. Proučila sam raštrkane građevine skutrene unutar zidina. Hram je stajao na uzvisini, gdje su mu stupovi hvatali prve zrake sunca, iako ga danas neće biti zbog blistavog pokrova oblaka. Vanjsko ognjište pod krovom, vatra koja još gori; kuhinjska

187

Crowarez

Bosnaunited kućica, čvrsto zatvorena; svećenička koliba kojoj se iz dimnjaka dizao dim; vojnički šatori. Sva u nelagodi u taboru gdje sam bila jedino žensko, posegnula sam za iluzijom i neprimijećena se odšuljala do zahoda. Kad sam obavila svoje, našla sam se u polusvjetlu oblačne zimske zore. „Prokleti hladni mag! On i njegov dvaput prokleti hladan čelik!” Grof Marius pojavio se u punom naponu keltskog bijesa, kao olujni oblak usred pucnja groma. „Odvest ću ih na sud. Poslat ću odvjetnika u kuću Četiri mjeseca, kažem vam, i tražiti cijenu krvi. Jedna posjekotina. Jedna prokleta posjekotina. I duh mu je odsječen. Kako ih mrzim!”

Prošao je ne vidjevši me. Vojnik je vodio dva konja, a jednom je na sedlu bio vezan neki obri umotan u deku: mrtvac. „Marius, je li to mudro?” doviknuo je Amadou u trku. Imao je mrlju na rukavu, a leđa su mu bila pokrivena tragovima trave, kao da ga je netko gurnuo na zemlju. „Jahat ćeš sam. Laka meta.” „Neće usred dana napasti rođaka kneza od Tarranta znajući da će, ako se pojavim kao mrtvac, kuća Četiri mjeseca morati prihvatiti punu krivicu. Ono malo govance od hladnog maga izložilo se glupavom riziku. Ne mogu ni zamisliti kako mu je palo na pamet da bi mogao dopuzati u moj tabor sa svojim vojnicima i oteti osobu kojoj sam ja – ja! – dao zaštitu. Odjahat ću do imanja i poslati pojačanje. Vidjet će što su učinili kad su uvrijedili rođaka Tarrantovih!”

Kao da me uopće ne vidi, uzjahao je i vodeći drugog konja odjahao kroz zidine. „Spremite tabor”, rekao je Amadou glasom naviklim na zapovijedanje.

Ljudi su ga užurbano poslušali. Na akademiji sam ga smatrala šarmantno skromnim; kad sam ga nazvala najoholijim mladićem kojeg sam ikad upoznala, to je bilo samo zato da zadirkujem zaljubljenu Bee. U usporedbi s nekim kao što je recimo Andevai, nedvojbeno, nije u sebi imao ni traga oholosti.

Prišao je šatoru u kojem sam spavala baš kad je Rory izašao. Kratko su razgovarali. Amadou se osvrnuo i pogledao po taboru, prešavši pogledom preko mene prije nego što se okrenuo natrag mom bratu uz zbunjeno slijeganje ramenima. Rory me nije pokazao, premda je očito točno znao gdje sam iako me nitko drugi nije vidio. Zaboravila sam na iluziju.

Sjela sam kraj ognjišta i oprašila si suknju, otresajući skrivenost. „Eno je”, reče Roderic.

Legat Amadou Barry mi je prišao. „Nadam se da si se dobro odmorila, maestressa.” „Što se dogodilo s onim vojnikom?” „Okrvavio ga hladni čelik. Imali smo nekoliko manjih povreda, ali on je nažalost mrtav.

Krenut ćemo čim budemo spremni. Jahat ćeš u središtu formacije za slučaj da njihovi strijelci odluče gađati. Ali izgleda da smo ih otjerali, jer ih jutros nema na vidiku.”

Netko je umro zbog mene.

Blažena Tanit, neka mu prijelaz bude nježan a putovanje lako. Mir njegovoj obitelji.

Niski oblaci bojali su svijet u sivo. Raspoloženje kad smo krenuli bilo je poput neugođenih glazbala čije strune zuje. Onda je počela i kiša.

Sljedećeg dana popodne, bez daljnjih poteškoća, stigli smo u Adurnam.

188 Crowarez

Bosnaunited

28

Nitko nije upozorio Bee. Sluga je otvorio vrata, a ja sam ušla u dnevnu sobu iza Amadoua.

Isprva me njegovo tijelo zaklonilo od njenog pogleda. Ugledala sam prostranu sobu zidova oslikanih ševronima i crtama u crvenoj, crnoj i žutoj boji. Hrastov okvir s izrezbarenim gušterima stajao je nad ciglenim kaminom u koji je umetnuta peć; ona je toliko grijala da sam se počela znojiti i razmišljati o tome koliko sam prljava. Nisam mogla doći do daha.

Na jednom od rimskih naslonjača sjedila je žena ponosita izgleda, godina ujne Tilly, odjevena u halju od svjetlucave narančaste i zelene tkanine. Njenu složenu frizuru od pletenica dopunjavale su zlatne naušnice u obliku obruča koje su joj visjele do ramena. Bila je to otmjena, prelijepa žena afričkog podrijetla; Amadou joj je nalikovao. Sestre blizankinje sjedile su na stolićima na suprotnim stranama stola, nižući perlice i novčiće i druge sitne predmete na lanac. Obje su spustile svoj posao i podigle poglede s blistavim osmjesima. „Amadou!” povikale su, a onda su iza mene ugledale Roderica i skrenule poglede.

Dok je Amadou išao pozdraviti svoju tetku, vidjela sam Bee kako sjedi na drugom naslonjaču s blokom za crtanje u krilu i olovkom u lijevoj ruci; njeno mrštenje na otvorenu stranicu natjeralo me na hihot, dijelom s oduševljenjem ali i zato što sam, nakon toliko vremena, osjetila očajničko olakšanje što je vidim živu i zdravu. Ali što je toliko ljuti? Čula je moj hihot. Podigla je pogled. Uz zaglušujući vrisak odbacila je blok i olovku do pola sobe i skočila. Izraz joj se potpuno promijeni, prešla je prostor između nas i bacila mi se u naručje.

Zaplakala bih, ali Beein zagrljaj bio je tako čvrst da sam jedva mogla disati, kamoli pronaći dah za jecaje.

Neko vrijeme smo tako stajale, stisnute, držeći se, s mojim štapom između nas. Nisam mogla misliti. Opet smo zajedno. Samo je to bilo važno.

Konačno sam otvorila oči. Iznad njene glave vidjela sam kako Roderic pozdravlja tetu, kojoj je očito bi vrlo šarmantan. Amadou je privukao dva drvena stolca s nogama izrezbarenim u antilope, i njih dvojica su sjela pred njegovu tetu. Rory se nasmiješio blizankinjama dok se Amadou naginjao bliže da porazgovara s tetom koja mu je stezala ruku.

Bee je osjetila kako mi se pozornost promijenila. Pustila me iz stiska. Duboko sam udahnula i zateturala prema naprijed, svjesna da nisam pozdravila ženu koja je pomogla Bee. Ali ona se nije ljutila, a njene nećakinje izgledale su kao da im je doista drago što me vide, premda ne znam da sam ikad na akademiji bila nešto posebno ljubazna prema njima. „Sjećaš se mog brata Roderica, Beatrice”, rekla sam, nadajući se da ju neću morati udariti. „Zadnji put smo ga vidjele prije toliko mnogo godina.”

Zapiljila se u mene prodornim pogledom, u potrazi za tajnama. Onda mu priđe. „Kako bih mogla zaboraviti dragog Roryja!” Teatralno ga je poljubila u oba obraza, i to očito toplije nego što je očekivao.

Dobacio mi je pogled kao da treba pomoć u susretu s cvijetom čija ljepota bi mogla skrivati otrovno trnje.

Bee se odmaknula od njega i opet pogledala Roryja, a zatim Amadouu dobacila pogled tako prepun napetosti da bih se nasmijala, samo da nije djelovala kao da će ga ubosti nožem... ili poljubiti.

Bilo je teško odrediti. Pritisnuo je čelo dlanom, shvatio da to čini, i molećivo pogledao svoju tetu.

189

Crowarez

Bosnaunited „Molim vas, sjednite”, reče njegova teta. „Ovo je neočekivano.”

Donijeli su nam vodu, pa kavu i ušećereni đumbir, bobice i višnje. Amadou je ukratko opisao naš susret u Hladnoj Utvrdi. Očito ga je brinulo što nam se grof Marius još nije pridružio, a njegova teta predložila je da njih dvoje odu do majordoma i dogovore se o slanju glasnika na knežev dvor u Adurnamu. Blizankinje su također morale na istu ekspediciju. Sve se odigralo tako glatko da sam jedva shvatila kako nas namjerno ostavlja same kad je Bee napala. „Tko si ti zapravo?” Ustala je sa šakama na bokovima i namrštila se Rodericu. „Dolaziš i šarmom navedeš moju nevinu rođakinju da te zove bratom.”

Glatko se prebacio na najbliži naslonjač, ispružio svoje duge noge i zavalio se prekriženih ruku. „Ne moram braniti istinu.”

Njihovi su se pogledi susreli u prešutnom sukobu. Očito ni jedno ni drugo nije namjeravalo trepnuti prvo. „Stvarno mi je brat”, rekla sam prelazeći rukom po glatkom štapu koji sam dobila od eru kad me nazvala rođakinjom. „Ili bi bar mogao biti. Ako dijelimo oca.” „Kosa vam je slična”, priznala je nevoljko. „I ima neke sličnosti u licu. Možda. Zašto imaš štap, Cat?” „Da se noću štitim. Nećeš povjerovati što mi se sve dogodilo.” „Mogla bih”, rekla je zloslutno, kao da priprema oluju. Bacila se kraj Roryja, ignorirajući ga na isti način kao što je znala ignorirati svoje mlađe sestre. Pratila me pogledom dok sam prelazila sobu da pokupim njen blok i olovku i vratim joj ih. Sjela sam kraj nje na naslonjač prelazeći prstima preko izvezene svile. Nikad u životu nisam još dotaknula tako skupu tkaninu. Jednostavnost kuće odavala je dojam skromnosti, kao i Amadou Barry, ali po kvaliteti se vidjelo da obitelj ne živi u raskošnijoj kući samo zato što to ne žele. „Sad bih mogla povjerovati u bilo što”, nastavila je smrknuto stežući blok uz prsa. „Mogla bih povjerovati da su moji vlastiti roditelji predali moju najdražu rođakinju zlim magisterima kao prevaru, znajući da su se prije mnogo godina vezali ugovorom koji zahtijeva da mene predaju magijskoj kući.” „Jesi li znala?” šapnula sam prateći prstom savršenu ružu od sićušnih crvenih bodova. „Kako možeš i pomisliti da bih stajala sa strane i pustila ih da te žrtvuju umjesto mene da sam znala?”

Suze su gorjele. „Ne”, istisnula sam. „Nikad to nisam povjerovala, ni u jednom trenutku.”

Uhvatila me za ruku; spustila sam narukvicu koju mi je dala sa svoga zapešća na njeno, da označim sporazum. Tako smo se pomirile. „Obje su nas prevarili”, bjesnila je okrećući narukvicu oko svoga zgloba. „Lagali nam.

Iskoristili nas. Tako sam bijesna da bih mogla –” Njeno izražajno lice prošlo je kroz toliko emocija tako hitro da mi se zavrtjelo u glavi.

Rory se nagne naprijed. „Mogla bi što? Slušam.” „To je samo izraz, budalo jedna”, rekla je s istim prezirom kojim se nabacivala na svoje sestre kad bi je živcirale. „Ne mogu učiniti ništa doli sjediti ovdje i biti zahvalna što su ovi vrlo ljubazni, visokorođeni i nevjerojatno bogati ljudi bili tako velikodušni da jadnoj, osiromašenoj i bijednoj kćeri Barahala ponude zaklon, hranu i krevet.”

Porumenjela je kao od srama. „Bee!” rekla sam.

Skočila je na noge i prišla prozoru okrećući mi leđa. „Ne znam ništa o onome što si ti prošla, i

190

Crowarez

Bosnaunited govorim samo o svojim sitnim poteškoćama. Užasno sam sebična.”

Zapanjujuće, briznula je u plač. Pravi, iskreni plač.

Dojurila sam do nje i zagrlila je, a ona me odgurnula i opsovala tako grozno da sam se nasmijala. Obrisala je oči i dobacila ubitačan pogled Roryju, koji je zažmirio i pretvarao se da ga nema. „Bee! Što se dogodilo?” pitala sam. „Ne, prvo ti meni ispričaj”, rekla je. „Reci mi što su ti učinili!” „Sve ću ti ispričati, ali hoću prvo čuti tvoju priču da mogu početi planirati.”

Spustila je dlan na savršeno uglačano staklo prozorskog okna. Vrt je u zimi imao samo jedan svijetao ton, zelenu živicu od tise; voćke bez lišća ograničavale su puteljak prema nekoliko koliba dijelom skrivenih pletenom vrbom postavljenom kao ograda. Iza toga su ležale štale i praonica.

Visoki kameni zidovi ruba imanja bili su zakriveni podrezanima vazdazelenim tisama koje štite od magije. Za kuću u Adurnamu imali su velik posjed. Čekala sam, i napokon je započela. „Možeš zamisliti što se dogodilo nakon što te magister odvukao one noći. Majka i otac nisu ni spavali. Spakiralo se nekoliko kovčega odjeće, potrepština, i očeve privatne korespondencije.” „Što se dogodilo s onim paketom koji je Andevai – magister – dao ujaku?” „Prvo su ga spalili, cijelog. I onu knjigu koju si pronašla su bacili na vatru.” „Laži koje su govorili Rimljani?” „Da. Ali nju sam izvukla dok nisu gledali, i sakrila sam je iza dnevnika ujaka Daniela. Njih su ostavili.” „Ostavili su dnevnike? Kako su mogli?”

Slegnula je ramenima. „Otišli smo iz kuće prije zore, i to ravno u luku. Kena'anski kapetan morao nam je ponuditi prijevoz kad se otac pozvao na stari običaj matične kuće. Dok smo čekali u kabini na brodu, mama i tata su mi rekli istinu. Prije trinaest godina, kuća Četiri mjeseca prisilila je klan Hassi Barahal na ugovor. Magisteri su imali dokaze da su Barahali uhodili za Camjiatu tijekom njegovih pohoda, a istovremeno prodavali informacije kneževima i magijskim kućama u savezu protiv njega. U zamjenu za skrivanje dokaza o toj prevari, magisteri su imali pravo preuzeti najstariju kćer obitelji Barahal u bilo kom trenutku prije nego što postane punoljetna. Mene, Cat. Mene su htjeli, a ne tebe.” „Znam.” „Kako su mama i tata mogli i pomisliti da ću im ikad oprostiti kad jednom to doznam?” „Bee...” „Daj da dovršim. Plima je došla i brod je zaplovio. Ja sam nagovorila lučkog pilota da me prokrijumčari na svoju brodicu kad se vraćao u luku. Brod se nije mogao vratiti, pa su otišli u Gadir bez mene. Nadam se da misle da sam se bacila s broda i utopila!” „Bee!” „Ne mislim ozbiljno! Zbog djevojčica. Ostavila sam poruku. Nisam htjela da Hanan i Astraea brinu. Bile su tako uplašene jer sam ih morala izvući iz kreveta i natjerati ih da se obuku prije zore na silnoj hladnoći. Shiffa i i Evved i kuharica otišli su s njima, ali znala sam da su Pompey i Callie ostali. Otišla sam kući. Ali, da znaš, Cat, u podrumu nije bilo skoro nimalo hrane, i ugljena samo za tjedan dana, i nikakvog novca. Ne mogu ni zamisliti kako bismo preživjeli zimu da nismo bili prisiljeni pobjeći!”

191 Crowarez

Bosnaunited „Ali –” „Pompey se vratio svojoj obitelji na selu. Dala sam mu neke stvari koje može prodati, jer mi se činilo poštenim da dobije otpremninu. Callie nema kamo, znaš. Nema rođaka. Nisam je mogla izbaciti na ulicu, pa smo prodale neke stvari koje su mama i tata ostavili. Kad sam se uvjerila da imamo dovoljno ugljena da grijemo kuhinju, i dovoljno žita da nas održi koji mjesec – jer Callie zna gdje pronaći najjeftiniju hranu na veletržnici – onda sam otišla na akademiju i tražila da razgovaram s ravnateljem. Zamolila sam ga da kontaktira kuću Četiri mjeseca da se mogu zamijeniti s tobom.” „Bee –!” „Ali prvo je tražio da mu opišem obred, onaj koji smo vidjeli, kad su doveli đelu.” „Kaže se djeli”, rekla sam. Pa: „Ali tebe su poslali gore. Ti nisi ništa vidjela.” „Virila sam! Kad sam opisala obred, rekao mi je da zakon glavi kuće dopušta da s maloljetnicima pod svojom skrbi upravlja kako želi, što znači da te ujak imao potpuno pravo udati protiv volje. Još gore, brak vezan magijom ne može se raskinuti ni na koji način osim smrću jednog od bračnih drugova.” Uhvatila mi je zapešće i stisnula do bola. „Pokušali su te ubiti, zar ne, Cat? Zar ne?”

Glas mi je bio promukao šapat. „Da.” „Ali pobjegla si onim groznim magovima! Pobjegla si, Cat, i vratila si se. Znala sam da ćeš to učiniti.”

Bila je sva rumena i veličanstvena, puna bijesa i ponosa. Kao da ga je dozvala čarolija te ljepote, vrata su se otvorila i ušao je Amadou Barry, rimski legat. Ugledavši je, stao je kao da se okamenio. Prostorija se mogla ispuniti olujom gorućih letećih praščića, a on bi vidio samo Beatrice. „Ne trebam te”, rekla je uzvišeno, uz bijesan trzaj ruke.

Otvorio je usta, zatvorio ih, i izašao. Vrata su se za njim bučno zatvorila. „Pa, to je promjena”, rekla sam, misleći kako bi se Andevai pobunio umjesto povlačenja. „Nekad si razmišljala samo o njegovim lijepim očima i finom ponašanju.” „Ne vidim ga. Ne poznajem ga.” „Tako si rumena da ću se ja morati hladiti. Što se dogodilo?” „Voli ga, voli”, rekao je Rory istim tonom kojim je trinaestogodišnja Hanan običavala zadirkivati svoju stariju sestru.

Prekrižila je ruke i namrštila se. „Što misliš, dragi rođače, tko bi pobijedio kad bismo se ti i ja sukobili?”

Nasmijao se bez imalo uzbuđenja, posve otporan na pogled koji bi svakog drugog pretvorio u prašinu. „Preslatka si kad se ljutiš. Mogao bih te pojesti.” „Samo pokušaj”, odvratila je. „Podsjećaš me na onu zvijer Astraeu, razmaženu i nepopravljivu.” „A ti mene podsjećaš na moju mlađu sestru – ne na Cat, nego jednu drugu – onu koja je naporna i samoživa i koja nikad ne začepi nego po cijele dane mijauče i traži pažnju.”

Ubacila sam se prije nego što stvari postanu ružne. „Bee, on se ne šali. Stvarno bi te mogao pojesti. Sad mi ispričaj što je još rekao ravnatelj.” „Rekao mi je da se nikako ne vraćam kući. Da će kuća Četiri mjeseca vjerojatno doći za mnom. Poslao je svog psa –” „Svog psa?” upita Rory oblizujući usne. „Svog pomoćnika, albina s istoka”, rekla je nestrpljivo. „U svakom slučaju, on je otišao

192

Crowarez

Bosnaunited pogledati i izvijestio da su vojnici u livreji kuće Četiri mjeseca u busiji pred našom kućom. Zato mi je ravnatelj ponudio zaštitu. Možeš zamisliti kako sam se iznenadila kad je pozvao Amadoua Barryja.

Koji nije student. On je agent koji radi za Rim.” „On je legat.” „Da, tako mu se obraćao ravnatelj.” Usne su joj se podigle u ironičan, čak i sarkastičan osmijeh. „A kako sam ja jako pametna, otkrila sam da je legat Amadou Barry donio onu knjigu na akademiju.” „Laži koje su govorili Rimljani? Zašto bi rimski legat imao tu knjigu?” Ali sjetila sam se Shiffinih riječi. „Ako to stvarno nije knjiga kodova. Koju je napisao jedan Barahal. Ne misliš –” „Da je došao na akademiju kako bi se zbližio s djevojkama obitelji Barahal? Čiji bi roditelji mogli znati nešto o tome?” Zatreptala je trepavicama, sva medena, pa se nasmiješila okrutnim osmijehom. „Rekla sam im da ju je tata spalio.” „A kako to da si ovdje?” „Nisam imala izbora. Ravnatelj mi je objasnio da čak ni magijska kuća neće napasti obitelj povezanu s rimskim plemstvom. Ali možeš zamisliti, koliko god sam ovdje sigurna, i koliko god me pristojno tretiraju, samo sam lijepa ptica u lijepom kavezu. Otrpjela sam jer sam znala da ne smijem pasti u ruke magijske kuće dok se ti ne vratiš.” Pogledala sam je stisnutih očiju. „To nije jedini razlog.” Zarumenjela se. „Da, i viđala sam Amadoua svakog dana, i prisno razgovarala s njim svakog dana. Zato sam ovdje bila mirna pa čak i sretna dok su tjedni prolazili, znajući da je ravnateljev pas postavio stražu kod naše kuće kako se Callie ništa ne bi dogodilo. I da paze hoćeš li se ti vratiti. A onda –” Zadrhtala je. „A onda me poljubio.”

Rory se iskezi. „Taj tip bazdi od ljubavi prema tebi, draga.” „Ne budi prost, Rory”, presjekla sam ga. „Ovdje se ne događa ništa za što ne zna njegova teta – on je zove majkom”, promrmljala je. „Diskretno je razgovarala sa mnom. Najgora je bila ta ljubaznost. Ja sam jako fina djevojka, rekla je, ali nemoguće je da mladić koji je s majčine strane unuk kneza a s očeve strane unuk obitelji Valerija –” „Patricijskih Valerija?” povikala sam. „Ne samo to, messalskih Valerija.” „Po tome kako vam se puši iz ušiju, te riječi vam očito znače nešto što ja ne znam”, primijetio je Rory lijeno. „Potomci rimskog konzula i zapovjednika koji je postigao jedinu veliku pobjedu Rima nad Qart Hadastom”, rekla sam pritišćući si ruke uz prsa. „Oni su najgori neprijatelji Kena'anija. Osim toga, nikad se ne žene izvan svojih patricijskih klanova.” „Možda ponekad. Amadouova majka rođena je u kneževskoj obitelji roda Fula. Otac njegovog oca je također plemenitog fulanskog podrijetla. On je oženio Rimljanku roda Valerija. Ali meni to zapravo nije važno, Cat. Rat s Rimljanima je bio tako davno. Njegova teta mi je vrlo jasno, i vrlo ljubazno, objasnila da mi Barahali njih nismo vrijedni. Nikakav savez među nama ne dolazi u obzir. A onda me on – on – poslije pronašao i obratio mi se tako žarkim riječima da mi se zavrtjelo u glavi.

Ponudio mi je cvjetni brak, kao da bih i na trenutak razmatrala mogućnost da godinu dana spavam u njegovom krevetu, samo da me poslije odbaci kao običnu prostitutku, a znaš što ljudi misle o nama Feničankama. Rekla sam mu što može napraviti sa svojom uvredljivom ponudom. Onda se silno ispričavao i gorko govorio o tome kako je njegovo ponašanje neoprostivo i kako me nije htio uvrijediti nego su ga nadjačali osjećaji prema meni.” „O, Bee”, šapnula sam.

193

Crowarez

Bosnaunited Roderic tiho zazviždi. „Eto. Ispričala sam, i nisam umrla.” Zagrcnula se na tim riječima, žustro se isplakala, i na kraju se počela smijati onako kako se dogodi kad ljudima vlastito ridanje postane smiješno. „O, Cat. Najgore od svega bilo je to što sam sljedeće noći sanjala tebe i Hladnu Utvrdu. Prije sam legatu Amadouu Barryju rekla da mu više nikad neću reći ni jednu jedinu riječ više od onog što je neophodno za običnu uljudnost pozdrava. Morala sam to progutati i zamoliti ga takvu ogromnu uslugu, da odjaše prateći nešto što mu je sigurno izgledalo kao besmisleni djevojački snovi jedne glupače.” „A on?” „Mrzim muškarce! Smjesta je pristao i pitao može li učiniti još nešto da mi nadoknadi uvredu koju mi je nehotice ponudio. Ali sad si tu, i to je jedino važno. Eto, gotova sam. Imaš li već neki plan? Što se s tobom dogodilo?”

Dala sam Roryju znak glavom. Kao vojnik koji reagira na zapovijed, ustao je i naslonio se na vrata da nitko ne može prekinuti naše vijećanje. „Mansini ljudi me progone, istina je. Mislim da bi bilo najbolje dopustiti obitelji Barry da nas štiti do suncostaja. Kad ti postaneš punoljetna, kuća Četiri mjeseca više nema ugovornog prava na tebe.” „Ako me tako silno žele, pronaći će način da me dohvate, zar ne misliš?” „Da, i za to će nam isto trebati plan. Ali možda nakon solsticija mansa neće htjeti ubiti i mene, a sebično priznajem da mi se ta pomisao jako sviđa. Ako bi obitelj Barry htjela prihvatiti i Roryja i mene, imat ćemo dva dana za odmor –” Roderic je podigao ruku tražeći tišinu. Usnice su mu se podigle, a ramena napela, kao da će zasiktati. „Cat, ovo ne miriši na dobro”, promrmljao je.

Pogledala sam Bee koja je još bila kraj prozora. Namrštila se; ja sam se pridružila Rodericu kraj vrata. Ušli smo u kuću kroz dugačak hodnik sličnog rasporeda kao i kuća u kojoj sam odrasla.

Tamo smo ostavili i kapute i ogrtače. Pritisnula sam obraz uz vrata i čula kako se ulazna vrata zatvaraju a u hodniku razmjenjuju iznenađeni pozdravi. „Očekivao sam te i prije, Marius!” „Prije bih i došao da me rođak nije zadržao. Ne sviđa mi se to, Amadou. Moj rođak kaže da moramo kući Četiri mjeseca dati što traže.”

Krv mi se sledila. „Moramo obje djevojke predati magisterima?” upita maester Amadou. „Ima strašnih vijesti. Camjiata je pobjegao iz svoga otočkog zatvora.”

Loše vijesti mogu vas pogoditi precizno kao nož koji se zabada pod rebra. U predvorju, Amadou Barry je naglas udahnuo. „Priča se da bi djevojka mogla biti ključ za napore da ga se pronađe prije nego što skupi novu vojsku”, nastavi Marius. „Catherine Hassi Barahal?” „Ne. Ona druga.” „Ali kuća Četiri mjeseca nastoji ubiti Catherine Barahal.” „Znaš što mi je rekao moj rođak knez? Jer naravno da sam mu ja rekao istu stvar. Rekao je” – tu se glas grofa Mariusa promijenio kao kad glumac počne igrati drugu ulogu. U ovom slučaju, progovorio je tankim, nazalnim tenorom, kao u satiri. „Jedna smrt ne može biti važna u usporedbi s desecima tisuća koji će nastradati ako se Camjiata opet uzdigne. A znaš što sam ja njemu rekao,

194

Crowarez

Bosnaunited Amadou?” „Rekao si”, prekine ga Amadou, „da bi netko drugi mogao oženiti Beatrice i tako bi bila sigurna.” „Naravno da nisam! Što se prije riješiš te zaljubljenosti, to će ti biti lakše. Rekao sam da, čak i ako prihvatimo potrebu da magijska kuća veže curu za sebe kroz magijske lance, imaju u kući i drugih hladnih magova koji je mogu oženiti i ne moraju ubiti onu prvu.”

Zgrabila sam Roderica za zapešće i odvukla ga do Bee, govoreći: „Pomalo mi se čini da je sve to s brakom silno opasno za mlade žene. Moramo pobjeći odavde.” „Baš fino”, reče Roderic. „Već mi je bilo dosadno. Mogu izvesti diverziju.”

Bee stavi ruku na kvaku. „Kakvu diverziju?” „Nećeš vjerovati”, rekla sam. „Iznenadilo bi te što ću sve povjerovati”, uzvratila je. „Pročitala sam dnevnike tvoga oca, znaš.” „On mi nije otac.” Nisam htjela da mi riječi zvuče tako prkosno.

Pogledala je Roderica. „Budi spektakularan, rođače.” Prozor se lako otvorio. Kao i sve ostalo u ovoj kući, bio je dobro izrađen i pomno održavan. U predvorju, dvojica muškaraca još su se svađala tihim glasovima. Izvana je stizalo šuškanje golih grana na vjetru. Suton i noć će nas sakriti, ali bit će i opako hladno. „Privući ćemo pažnju bez ogrtača ili kaputa”, rekla sam držeći ručku svog štapa koja je već drhtala skrivenim balčakom mača prikaze, zbog približavanja noći. „Ostalo mi je nešto novca, ali što nam to koristi ako se smrznemo?”

Bee je gurnula blok u haljinu. „Znam gdje je noćna tržnica s jeftinom odjećom. A znam i kako prijeći zid vrta.” Prebacila je nogu preko prozorske daske. „Idemo.”

Pogledala sam Roryja. „Pronaći ću te”, rekao je.

Uhvatila sam ga za ruku. „Oni su vojnici.”

Nasmiješio se, i djelovao savršeno samozadovoljno. „I oni drugi su bili vojnici.” „Nemoj ga ubiti”, šapne Bee promuklo. Uhvatila je Roryja za ruke. „Molim te, nemoj...” „Mala rođako”, rekao je, „ako tebi to nije milo, neću ni pomisliti.”

Bee je kimnula, kliznula preko ruba, skočila u vrt i otrčala u zaklon najbliže živice. „Rory”, rekla sam, ali riječi su bile poput uglačanog čelika, preoštre da ih izgovorim. „Zadržat ću ih samo toliko da stignete pobjeći. Onda ću i ja pobjeći. Ali, Cat, kad bi mi odsjekli duh od ovog tijela, nisam siguran bih li stvarno umro ili se samo vratio u svoju zemlju. Nemoj žaliti zbog ovoga. Mi smo rod. Moram ti pomoći. Sad hitro.”

Poljubila sam ga u oba obraza, a onda kliznula preko prozora mačem u ruci, pa skočila na šljunčani puteljak koji je okruživao kuću. Kako se dalekom činila ona noć kad sam se verala preko slomljenog stakla u svratištu. Očito mi je sudbina provoditi puno vremena u bijegu kroz vrtove.

Nisam se osvrnula jureći u sjenu živice gdje me Bee čekala. Kod tisa, preplela sam prste i napravila joj potporanj za nogu; popela se. Kad je bila čvrsto na vrhu, povukla me za sobom.

Grančice su mi povlačile odjeću. Lišće poput poljupca tankih, hladnih usnica pri tiskalo mi se o obraze. Dok smo razmatrale sljedeći korak, iz kuće se prolomila buka.

Popela mi se na rame i prebacila se na vrh zida. Svojom težinom me potegnula gore i uzverala sam se do nje. Na samom vrhu, promatrale smo stražnji vrt, prednji vrt, i zgrade – štale i

195

Crowarez

Bosnaunited nadstrešnice – s pogledom na dvorište.

Ako se ne možeš vratiti, moraš krenuti naprijed.

Uhvatila se za zid a ja sam se preko njenih ruku spustila u susjedni vrt; ona je skliznula; ja sam je uhvatila. U zaklonu drveća, neki je pas dvaput zalajao; dva mastifa dotrčala su iz mutne noći i onjušila nam ruke. „Kojim putem?” upitala sam češući ih iza ušiju dok su oni oduševljeno cvilili. „Van kroz ovu štalu, preko stražnjeg puteljka, pa u štalu i kroz suprotnu kuću. To neće očekivati.” Dodirnula je svoju narukvicu usnama. „Blažena Tanit, zaštitnice žena, budi milosrdna svojim skrušenim i odanim kćerima i otvori nam sva vrata.” „Selah”, dodala sam. Jedan od velikih pasa okrenuo je glavu da mi onjuši ispruženu ruku a onda me zanemario jer je mogao sliniti po Bee. „Sva sreća što te psi vole.”

Odjeknula je mušketa, pa još jedna; od svakog praska sam se trznula, ali sad je bilo prekasno da pomognem Roryju. Divlje lajući, psi su odjurili dalje uz zid. Mi smo pregazile gole gredice i stigle do visoke i neprolazno guste žive ograde. „Pozovi te pse prije nego što gospa naredi da ih pobijemo!” doviknuo je neki muškarac s druge strane živice. „Da, maresciallo”, odvratio je viši, mlađi muški glas.

Ni deset koraka od nas jedna su se vrata otvorila i neki je obris prošao kroz njih, oštro zviždučući prema lajanju pasa koji su već nestali u sjenama vrta blizu kuće. Bee i ja dograbile smo vrata prije nego što su se stigla zatvoriti. Virnula sam prema otvorenom prostoru s druge strane živice, gdje je samo jedna svjetiljka gorjela obješena kraj ulaza u štalu. Nigdje nikoga. Jurnule smo do štale.

Ugodan miris konjskog gnojiva, sijena i topline stigao nam je kroz otvorena vrata; dva muškarca su razgovarala, ali ne u blizini. Kliznula sam u tamni prostor ugrijan dvama ognjištima i ograničen odjeljcima s krupnim konjima. Bee me slijedila. Držale smo se sjena i kretale se brzo.

Muškarci su razgovarali na uskim stubama koje su vodile prema potkrovlju, a vidjele su im se samo hlače. Jedan je dovikivao nekome gore tko je očito pokušavao vidjeti do susjedne kuće i otkriti što je uzrokovalo metež i pucnje muškete. Masivna dvostruka vrata prema stražnjem puteljku bila su zatvorena ali ne i zamandaljena, a ja sam povukla Bee unatrag prije nego što je dograbila kvaku.

Netko je bio s druge strane. Kvaka se pomaknula, a mi smo se stisnule u kut, Bee iza mene, a ja samo sjena i nepometena slama i gips zida kad je mladić u livreji sluge uletio s druge strane, vičući. „Tamo nema ničega, maresciallo. Ali bogme ima galame!” Protrčao je kraj nas do stepenica.

Skliznule smo kroz vrata u mračnu uličicu i ravno prijeko ni ne zastavši, do štala sa suprotne strane. One su bile zaključane, a kad sam pritisnula obraz o kvaku, osjetila sam da je tamo i lanac.

Nije se moglo ući.

Bee je već krenula prema slijepom kraju uličice i, baš kad je stigla do sljedećeg ulaza u štalu, jedna su se vrata otvorila i neki je čovjek izašao i krenuo prema ulazu štale tete Amadoua Barryja.

To je bilo sve što nam je trebalo.

Skliznule smo unutra i požurile kroz zagušljivu štalu u kojoj nismo osjetile prisutnost nikakvog živog bića, čak ni štakora. Baš kad smo izjurile kroz vrata koja su vodila u vrt progovorio je neki glas s tavana, upitno, nekim pjevnim i nazalnim jezikom koji nikad prije nisam čula. Izašavši u vrt čule smo povike, ali nisu nam bili blizu. Još nam nisu na tragu. Nisam više čula muškete.

Ravan puteljak prekriven bijelim šljunkom vodio je od štala do stražnjeg dijela kuće. Na skromnom trijemu ukrašenom četirima vitkim kamenim stupovima, staklena vrata, zaključana, gledala su na vrt. Bee je izvukla ukosnicu iz kose i otvorila vrata. Ušle smo u dnevnu sobu s drvetom

196

Crowarez

Bosnaunited prekrivenim zidovima, prekrivenog namještaja, gdje je zrak bio hladan kao kost a ognjište tako mrtvo da nisam okusila čak ni sjećanje na vatru i pepeo. Soba je imala dvoja vrata. „Ništa ne vidim”, promrmlja Bee. Provela sam je kroz labirint namještaja do vrata nasuprot trijemu i oslonila se na njih. U prostoriji iza vrata nije bilo vatre, ali sam osjetila plitku prisutnost disanja, tako tihog da bi mi promaklo da obje prostorije nisu bile tako tihe.

Potapšala sam je po ramenu, a ona se zašuljala zajedno sa mnom po uskom sagu koji je vodio do sljedećih vrata. Kad sam stavila šaku na kvaku, ona se okrenula. Vrata su se otvorila i našle smo se pred ženom koja je u desnoj ruci držala petostruki svjećnjak s pet zapaljenih svijeća, a u lijevoj otvorenu knjigu. Imala je vrlo zanimljivo lice, avarsko po dužini i građi očiju ali okruglo, nalik mjesecu, šarenica tako tamnih da su djelovale crno. Doista, pomalo je nalikovala na onu strankinju s ožiljcima koju sam vidjela u svratištu u Lemanisu, samo što je ona imala više godina na ramenima, smrknuta usta i nosila naočale s jednom lećom od prozirnog stakla a drugom kao prekrivenom mrazom pregustim da bi vidjela kroz nju. „Oh!” rekla je Bee grabeći vrh svog bloka kao da će si teatralno lupiti šakom o prsa. „Kako ste me uplašili, oj! Došla sam k maesteru. Pozvao me, znate.” Priglupo je zahihotala. „Upoznali smo se u Vrtovima sigurnosti, jer kažu da će čovjek sigurno upoznati ljubaznu ženu –” Žena je sklopila knjigu tako naglo da smo i Bee i ja poskočile. Pokazala je rukom, carski, neumoljivo, i Bee i ja smo je krotko i kao začarano slijedile do sljedećih otvorenih vrata u prostoriju koju sam ja maloprije preskočila.

Zidovi prekriveni policama bili su prepuni knjiga.

Na ognjištu nije bilo vatre, ali prostorija je svejedno bila ugodno topla, odišući veličanstvenim mirom kamena koji se zagrije na suncu. Tri su psa ležala na prostiraču, oprezna ali jezovito tiha dok su nas promatrali. Dvije svjetiljke postavljene na stolovima trošile su mirisno ulje, a njihov je sjaj obasjavao podstavljeni naslonjač u kojem je sjedio vrlo star i vrlo krhak čovjek. Imao je na sebi svijetlcrveno-zlatan svileni kaputić preko širokih hlača i crnih kućnih cipela. Njegova sijeda kosa bila je svezana u pletenicu koja mu je ležala preko ramena. Lice mu je bilo mršavo a ruke koščate kao pandže. Djelovao je preslab da ustane ali kad je ugledao nas dvije kako drhtimo na pragu, njegov nas je pogled prikovao na mjestu.

S oštrim uzdahom, Bee se ukočila stežući mi ruku. „Poznajem te”, rekla je tihim, skoro bolnim tonom. „Vidjela sam tebe i ovu knjižnicu u snu.” „Naravno”, rekao je s napornim siktanjem, kao da mu je rijetka kaša ispunila pluća i otežavala disanje. „Tolike sam godine čekao, kao što svi živi stvorovi čekaju da im smrt priđe.”

Kako je izgovorio te riječi, skrenuo je pogled s Bee na mene. Njegove su plave oči imale plamen vatre, kao odraz svjetiljki ali znatno prodorniji, sposoban probiti se u stigijske dubine. Onda je zatreptao, a ja sam zateturala i uhvatila se da ne padnem.

Rekao je Bee: „Znao sam da ćeš doći.” Riječi su mu bile poput čarolije. Prišla mu je kao u transu, preko saga i do naslonjača. „Bee!” rekla sam, premda se nisam mogla pomaknuti, čak ni podići štap koji mi je odjednom ležao u ruci s težinom olova. Oči su mi zasuzile kao da stojim preblizu lomače.

Pred mojim potpuno zapanjenim očima, kleknula je pred naslonjač. Poljubio joj je čelo blago kao što otac ljubi čelo djeteta kad ga šalje u okrutan svijet znajući da će upoznati gorko razočaranje i oštar bol prije nego što stigne pronaći sreću i mir.

Podigla je pogled lica osvijetljenog lampama, tako lijepa da se činilo kako su te riječi izgovorene naglas – tako lijepa – ali nisam mu čula glasa. Sagnuo se još bliže, i na trenutak sam

197

Crowarez

Bosnaunited ugledala drugačije lice, mlađe lice, tako divlje i snažno i upadljivo, kao da su mu se desetljeća rasprela s kože.

Dotaknuo je njene usne svojima, jedva nešto više od poljupca leptira. Dodir. Dah, od njega do nje. Povukao se. Bee su se oči raširile i pala je na tlo. „Bee!” povikala sam, ali nisam se mogla pomaknuti.

Na podu, Bee je duboko udahnula; uspravila se, zureći u njega, ali nije ništa rekla, kao da joj je ukrao glas. „Sad sam slobodan”, rekao je. „Dao sam ti vatru svoga srca da ti pomogne hodati snovima u ratu koji slijedi. Idi brzo. Krenite Ulicom Montagu do Serpens Closea. Tamo, iza bunara, nad ćeš stepenice koje će te povesti ispod stare cehovske dvorane do puteljka uz potok Duvno. Nakon toga si prepuštena sama sebi, jer dalje od toga ne vidim. Kad vojnici i magovi dođu do mene, što će se uskoro dogoditi, moji sluge će već otići, a ja ću biti mrtav.”

Sluškinjin svijećnjak zaplesao je pred nama kao da se poklonila, pa smo zateturale hodnikom do lijepih prednjih vrata. Žena ih je otvorila a, kad smo prešle prag, zatvorila ih je za nama bez i jedne riječi. Bee i ja stajale smo i drhtale na stepenicama s njegovim riječima kao nožem u srcu.

Topot nogu i kopita zabubnjao je hitrim ritmom kad je iza nas počela ozbiljna potraga. Blažena Tanit. Što se dogodilo s Roryjem?

Uhvatila sam Bee za ruku. „Tko je to bio?” šapnula sam.

Duboko je i drhtavo udahnula i pronašla glas. „Ne znam.”

198 Crowarez

Bosnaunited

29

U skučenom prostoru Serpensa otkrile smo stubište koje je, baš kao što je starac rekao, vodilo do puteljka uzduž potoka Duvno, zidanog kanala čiji je zadah ublažavala samo noćna hladnoća. Zurile smo neko vrijeme tim puteljkom, i napustile ga da se probijemo kroz prazne ulice do skromnijih područja i konačno do veselog pružanja zimske tržnice na obali rijeke Soient. Tamo smo se pogodile za zimske kapute, onakve kakve nose žene koje moraju raditi na otvorenom u opakoj zimi, i ogrtače koji se mogu nositi preko njih ali i poslužiti kao deke. Bee je svoju otmjenu haljinu zamijenila za nešto otpornije, i sad smo stajale na hladnoj ulici i drhtale, prignuvši glave dok sam ja držala ruku na balčaku mača za slučaj da nam netko priđe. „Treba nam pravnička pomoć”, rekla sam. „Što je s onim trolovima koje sam upoznala?”

Pogledala me postrance. „Upoznala si trolove? Razgovarala si s njima?” „Svidjeli su mi se, Bee. I tebi bi se svidjeli. Ali ne znam gdje im je ured. Ne možemo ih tražiti u ovo doba noći. Moramo pronaći neko mjesto gdje ćemo se sakriti dok ne zađe sunce na večer suncostaja. Noćas, sutrašnji dan, sljedeća noć i sljedeći dan. To je sve.” „A onda, što? Odbit ćemo progonitelje tvojim štapom?” „Ne znam, ali prvi nam cilj mora biti da te oslobodimo ugovora.” „Što misliš, što se dogodilo s Rodericom?” šapnula je.

Obrisala sam oči, nesposobna progovoriti.

I konačno smo se smjestile u zadimljenoj blagovaonici jedne taverne, gdje smo podijelile zdjelu gulaša od prosa i jarca, za stolom u kutu, tako povučenom da nam je krupan hrastov stup presijecao pogled na vrata. U tom zaboravljenom kutku bilo je puno dima ali malo topline. Tamo vani, ljudi su jeli i pili i veselo razgovarali, kao što rade ljudi koji nisu u bijegu. Iz nužde smo došle u nešto skuplju blagovaonicu, ali iako je bilo kasno, sve je bilo puno ljudi spremnih na bančenje.

Proždrla sam prvu porciju i načela drugu dok je Bee nabadala žilavu kozetinu i žutu repu tražeći nešto čega tamo nije bilo. „Starac je rekao da me čeka”, rekla je Bee. „Možda. A možda je stari razvratnik koji je mislio da će te takvom pričom namamiti u poljubac.”

Očekivala sam da će ustuknuti od pomisli da ju je poljubio čovjek na umoru kojem je moralo biti bar devedeset godina. Čak sam se nadala da ću je možda i nasmijati. Umjesto toga, pritisnula mi je zapešće na stol. „Ne. Rekao je da sam ja smrt koja mu dolazi u susret.” Zaboravila sam kako je njen pogled dubok. Muškarci su znali mucati i padati pred pogledom njenih očiju. Ali ovog časa, činilo mi se, izgledala je kao da je cijela bijeda ovog svijeta pala na njena remena. „Rekao je da mi daje vatru svoga srca da mi pomogne hodati snovima u predstojećem ratu. Bojim se, Cat. Što je mislio time?” „Ne znam”, rekla sam. „Pojedi nešto.”

Pustila mi je ruku i zagrabila žlicu smeđeg umaka. Namršteno je zurila u komadić povenule metvice koji je plutao u žlici, pa je ispraznila natrag u zdjelu. „Nisam gladna.” „Moramo održati snagu. Ako ne zbog sebe, a pomisli na Roryja, koji je možda dao život za nas.”

199 Crowarez

Bosnaunited Uzdahnula je i, obrisavši oči, počela jesti. „Nisi mi ispričala što ti se dogodilo, Cat. Uz tu priču bi mi gulaš bolje sjeo, sigurno.”

I tako sam joj ispričala. Dok je priča tekla, počela je jesti s više apetita, a pognuta ramena su joj se ispravila, kao da je moja priča hrani. „Je li to moguće? Da je mužjak koji te začeo stvor iz svijeta duhova?” upitala je malo previše oduševljeno. „Možda eru ili sabljozuba mačka?” „A što drugo uopće mogu misliti?” „Zvuči vjerojatno, ali strašno čudno. A kako su uspjeli... to obaviti?” „Na uobičajeni način, pretpostavljam. Ne da ti znaš išta o tome.” „Ništa više nego ti!” Ali nasmiješila se pa zamišljeno zagrizla prst. „Ipak, ako je to istina, misliš da bismo mogle prijeći u svijet duhova i tamo se sakriti?” „Kad bih znala pronaći križanje. I kad bi ti mogla prijeći sa mnom.” „Magister je prešao.” „On je odrastao s lovcima. Zar ti nisam rekla? To je opasno mjesto, Bee.” Namrštila se. „A ovaj svijet nije? Reci, Cat, je li taj novac koji imaš od njega?” „Da.” Promućurno me promatrala, stisnutih očiju. „Sviđala si mu se?” „Sigurno, jer svi mladići tako pokazuju djevojkama da im se sviđaju. Pokušaju ih ubiti.” „Ali rekla si da je poslije rekao da mu je žao.” „Nije to rekao!” „Možda ne baš tim riječima. Ali rekao je –” „Zaboravi! Ne želim više nikad razgovarati ni razmišljati o Andevaiju Diarissu Haranwyju.” „Baš si osjetljiva za nekog tko tvrdi da ga ne smetaju muhe u zraku.” „Nekako se zbog toga osjećam kao hrpa svježeg gnojiva koja se puši na polju.”

Iskezila mi se. „Ispričavamo se.” Prišla su nam dva muškarca, zijevajući kao ribe. Imali su pristojnu odjeću šegrta i činovnika, a mlađi se još ukrasio svijetlonarančasto-smeđom jaknom. Bili su blijedi, pa je bilo lako uočiti rumenilo pijanstva na njihovim obrazima. Prebacila sam mač na desnu stranu da ga mogu hitro potegnuti ako zatreba.

Onaj mlađi si je popravio kaput i obratio nam se. „Vi djevojke izgleda imate prazne čaše, a mi bismo ih rado ispunili.”

Bee ga je probola pogledom. „Je li to pjesnički ili samo prostački? Možete dalje.” „Ne moraš čovjeka probosti zato što pita!” Otišli su nesigurnim koracima i prišli stolu punom mladića koji su ih dočekali smijehom kakav muškarci čuvaju za nesretnike. Nekolicina nam je otpuhnula poljupce. Pomislila sam na to kako smo slične stolu i zidu, nema se što vidjeti, baš ništa, a oni su se vratili svome razgovoru i, nadala sam se, zaboravili na nas.

Bee je crtala po mrljama gulaša koji je preostao na dnu zdjele. „Kako je to mogao učiniti?

Iskoristiti vizije žene koja je hodala snovima zmajeva da bi osmislio vojni pohod?” „Tko? Camjiata? Vidiš li ikada Camjiatu u snovima?” „Odakle bih znala? Vidjela sam ga samo na karikaturama. Neki mu daju stisnuto lice, grbava leđa i rijetke zube, a drugi tvrde da je moćan i crnokos. Kao i ti, sad kad razmišljam o tome, pa si možda ti njegovo tajno dijete –”

200

Crowarez

Bosnaunited „Nisam Riječi su mi zapele u grlu. Stavila sam si punu žlicu gulaša u usta i počela žvakati da ih raspršim. Ta pomisao nije bila ništa čudnija od drugih mogućnosti. „U svakom slučaju, kako bi čovjek u zatvoru doznao za tebe?” „Zar ne bi netko tko hoda snovima zmajeva sanjao o drugima koji hodaju snovima zmajeva?

Ako je imao ženu koja je sanjala, možda mu je ona rekla.” „Ona je bila vračara. Ali vračevi su obično neprecizni. A ja nisam sigurna kakve to veze ima s hodanjem snovima zmajeva.”

Podigla je pogled odlažući žlicu na rub zdjele. „Rekla si da se svijet mjenja kad se zmaj prevrne u snu.”

Zadrhtala sam. „Da, u svijetu duhova. Vidjela sam to.” „A što s našim svijetom? Rekla si da je to plima. Zar ne bi ta plima prolazila i kroz naš svijet na neki način? Ako su stvari povezane kao što kažeš.” „Naprosto ne znam, Bee.” „Što misliš, Cat, o čemu sanjaju zmajevi?” „O bucmastim jelenima koji jako sporo trče.”

Izvukla je svoj blok iz pletene torbe koju smo kupile da u njoj nosimo rezervno rublje i druge stvari. Prolistala je blok: na nekima su bili povijesni događaji, Rimljani koji kleče pred vojskom Qart Hadasta nakon što su izgubili bitku kod Zame. Drugi su bili čista fantazija, kao siromašni ljudi koji padaju iz balona. Ali neki su, shvatila sam, predstavljali prizore iz njenih snova, i činilo se da doista sanja stvari koje se još nisu dogodile: zidine Hladne utvrde; police i hladno ognjište knjižnice gdje smo upoznale starca; moja ruka na kvaki balkonskih vrata u dvorani za predavanja. Neki visok čovjek stajao je uokviren vratnicama; nisam ga poznavala, ali bila sam sigurna da sam nedavno vidjela to lice. „Ako znaju kako Camjiata izgleda, a ja sam ga nacrtala na nekom prepoznatljivom mjestu, iz snova, i možda s nečim po čemu se može razaznati dan ili doba godine, onda bi hladni magovi i kneževi – koji se međusobno mrze, ali Camjiatu mrze još više – imali mogućnost da ga nađu. Zar ne?”

Tiho sam zazviždala. „To mi nije palo na pamet.” „Ali zašto onda agenti kneza Tarranta i manse kuće Četiri mjeseca ne bi došli mojim roditeljima i pristojno predložili da plate moje usluge? Maester Amadou je bio voljan platiti moje poljupce!” Zarumenjela se, bacajući pogled prema stolu sa šegrtima i činovnicima koji su zapjevali pjesmu o članovima vijeća nalik skupim, hladnim kurvama koji podižu suknje bogatstvu, ali nikad strasti ili pravdi. „Pozdrav i mir, maestressa Barahal, mogli su reći, jer vi imate način da uhvatimo zlog Camjiatu, ibersko čudovište čije su vojske tako razorile zemlju. A za vaše usluge ćemo zasuti vašu obitelj zlatom, da može platiti dugove i kupiti nove zastore da zamijene ove zakrpane i otrcane stare zavjese.” „Mogli su”, složila sam se. „Ali imali su dokaze da su Hassi Barahali uhodili za Camjiatu. To ti odgovara na pitanje. Uostalom, upoznala sam mansu, i rekla bih da, kad je jednom zaključio da te želi i treba, ne bi pristao na to da te dijeli.”

Stavila je blok u torbu. „Znači, što god se dogodi, još ćemo biti na milosti ljudi koji nas mogu natjerati da ih poslušamo samo zato što imaju moćne rođake, i novca, i vojnike.” „I to t'je prava istina!” povikala je gostioničarka prilazeći nam dok je Bee dovršavala rečenicu. Natočila je kuhano vino u metalnu čašu koju smo dijelile. „Magovi i kneževi nas uvijek pregaze svojim lijepim cipelama. A cipele im prave naš ljudi, je li? Ali bacaju nam sitniš i kažu da budemo sretni što imamo posla, a oni paradiraju ulicama i spavaju na najfinijem platnu i grakću u gradskom vijeću. A tko nas čuje?”

201

Crowarez

Bosnaunited „Istina!” odvratila je Bee naglašeno, podigavši obrve. „Začepili su nam usta uzdama! I tako nas natjerali na tišinu.” „To su baš riječi pjesnika s Northgatea!” reče gostioničarka. „I mislila sam da ste radikalke.

Jer očito niste prijateljice noći. Ako smijem reći, ne biste smjele ovako kasno biti na ulici. Ne s tim izgledom. I to baš noćas, kad spremaju demonstracije.”

Bee i ja smo se pogledale. „Mislila sam da će već početi”, rekla je Bee trepćući onim svojim nevinim vjeđama.

Gostioničarka je bila čvrsta, zdrava žena, dovoljno stara da nam bude ujna; nasmiješila nam se toplo, onako kako se smiješe postarije žene kad ih podsjetiš na njihove kćeri. „A, ne, curo. Rano danas je stigla vijest da pjesnik s Northgatea sutra ujutro misli otići, sjesti na stepenice vijeća i odbiti jelo dok vijeće ne pristane na biranje članova vijeća iz grada.” „To je radikalna zamisao”, rekla je Bee, a oči su joj se raširile u iskrenom iznenađenju. „Nije to ništa drugačije nego ono što se u drevna vremena radilo u starom Rimu, tako kaže pjesnik. Tko zna čitati može to vidjeti na zidnim novinama. Možda ste ih vidjeli, tamo kraj vrata. U starom Rimu, plebejci su imali svoje tribune i svoj glas. Zato budite sigurni da ćemo i mi iz grada ići na stepenice da podržimo pjesnikov štrajk glađu. Ali knez ne voli gomile i prijeti da će proglasiti ograničenje kretanja. Neće ni dirnuti pjesnika, naravno. Ali mogao bi napasti nas! Zato ljudi skupljaju hrabrost za sutrašnje demonstracije u piću, a muškarcima koji piju lako odlutaju ruke, ako me shvaćate.” „Baš se to i dogodilo, maestra”, složila se Bee s onom nasmiješenom živahnošću zbog koje su je ljudi obožavali. Udarila sam je pod stolom da je upozorim neka ne pretjeruje, a ona mi je stala na nogu tako snažno da su mi zasuzile oči. „Iskrale smo se jer smo htjele vidjeti proteste. Ali sad smo prestrašene, a prekasno je da se vratimo kući pješice.” „Feničanke, je li?” upitala je gostioničarka s rezigniranim uzdahom od kojeg su joj zadrhtale obilne grudi pod umrljanom pregačom koju je nosila preko zimske odjeće. Netko je doviknuo ime, možda i njeno; bacila je pogled prema vratima i mahnula muškarcu koji je tamo stajao, možda suprugu ili bratu. „Tipično za vas, obrazujete djevojke knjigama a zaboravite zdrav razum. Što vam je obitelj mislila kad vas je tako pustila same? Moguće je valjda i da ste se iskrale kroz prozor ne tražeći dopuštenje.”

Progutala sam blago histeričan smijeh sjetivši se našeg bijega kroz vrt. Ali onda sam pomislila na Roryja i pokrila oči. „Hajde, hajde, curo”, rekla je nježno. „Sve će biti dobro. Dođite sa mnom u kuhinju. Djevojke iz kuhinje dijele krevet u praonici. Bit će na nogama cijelu noć, jer ova gomila neće otići prije jutra, ravno na trg vijeća. Možete tamo odspavati.” „To je jako ljubazno.” Bee je posegnula u rukav po novac. „Koliko vam dugujemo?” Žena se namrštila tako jako i neočekivano da je na njenom inače dobroćudnom licu to izgledalo kao da je mraz pao usred ljeta. „Već ste platile piće i obrok. Ovo drugo radim za svoje kćeri, i bilo bi ružno da prihvatim novac. Samo vas molim da ujutro odete ravno kući i odustanete od ove nepromišljene pustolovine. Djevojkama koje su same na ulici mogu se dogoditi ružne stvari. A ni mojoj reputaciji ne koristi ako sjedite ovdje. Nije me jedan pijanac pitao za vas, onako bezobrazno kako muškarci znaju. Kao da ja nudim i djevojke, a ne samo pivo!” „Ispričavamo se ako vam je naša prisutnost ovdje uzrokovala nevolje”, rekla je Bee svojim najumilnijim tonom. „Nismo mislile da ćemo naići na muškarce koji – koji stavljaju ruke gdje nisu dobrodošle!” Njeno nevino rumenilo posramilo bi i najupornijeg udvarača. Prevrnula sam očima, ali žena se istopila kao što se rijeke tope pod toplim proljetnim suncem.

202

Crowarez

Bosnaunited „Bolje dođite odmah. Što muškarci budu pijaniji, to je slabija vjerojatnost da će čuti kad kažete ne.”

Pokupila sam svoju prikazu mača, a Bee je uzela pletenu torbu i, s kaputima i ogrtačima preko ruke i praćene pogledima polovice muškaraca u prostoriji, krotko smo slijedile ženu otraga, iza prostorije gdje je neki dječak pumpao pivo iz bačvi u vrčeve i stavljao ih na stol za poslugu, pa onda u zapušenu galamu kuhinje u punom pogonu.

Dvije djevojke rezale su i mijesile za velikim drvenim stolom dok je kuharica upravljala ognjištem, njegovim ražnjevima i kotlićima. Sve su bile previše zaposlene za išta osim kimanja glavom i usputno znatiželjnih izraza ljudi kojima biste bili pravo čudo da samo nisu toliko umorni.

Mene je posramila njihova radišnost, a još su imale pred sobom više od pola noći. Dječak je dojurio unutra vukući vjedro ugljena, i spustio ga kraj ognjišta. „Možemo li s nečim pomoći?” upitala sam. „O, ne”, rekla je gostioničarka uljudno. „Samo biste smetale. Nastavite do praonice.”

Praonica je imala ognjište s veselom vatrom, i lijepu toplinu koja se širila iz kotla u kojem se grijala voda. Kameni sudoper i veliki drveni bokal za pranje sjedili su osamljeni. Veći dio kredenca zauzimale su gomile posuđa, ali na samom kraju ležalo je šest oslikanih maski skoro spremnih za festival suncostaja. Bee ih je otišla pogledati dok sam ja prilazila zastrtom udubljenju desno od ognjišta i virkala prema krevetu u njemu. Djelovao je nevjerojatno privlačno, s nedavno opranim i izglačanim plahtama, neočekivani luksuz. „Sve je spremno za noć suncostaja osim blagoslova”, reče Bee. Otišla sam pogledati maske. Jedna je predstavljala lisicu, jedna je bila mačka s brkovima koji su virili iz drveta, a ostale četiri bile su okrugla ljudska lica, dva obojana u crno a dva u zlatno, ukrašena zmijastim bijelim i crvenim crtama. Oblici su bili pristojno izrađeni, kupljeni na tržnici, ali ukrasi su pokazivali više volje nego umijeća. „Mogle bismo naslikati srećonoše”, nastavila je. „To bi bila mala zahvala za krevet u ovako hladnoj noći.” „Je li to pristojno? Obično ljudi idu hramskom pisaru da to napravi.” „Zašto ne bi bilo pristojno? Obično to rade jer ne znaju pisati. Mester Lewis mi je rekao da žrtvu može prinijeti svatko tko zna kako se to radi.”

Izvukla je bočicu s tintom i pero koje smo kupile zajedno s praznom bilježnicom i drugim potrepštinama. Imala je lijep, uredan rukopis. Fascinirano sam je promatrala dok je unosila simbole blagoslova među mačje brkove i kod očiju, pa u velike trokutaste uši i bijelu njušku lisice, da bi na kraju provukla blagoslove poput vrpci kroz grublje oslikane motive na licima. „Eto”, rekla je. „Sad ne osjećam da sam nešto uzela a ništa nisam ostavila. To te veže, znaš, kad uzimaš bez davanja.” „Ako nas ne namjeravaju predati stražarima za lijepu nagradu.” „Jesi li čula da se na ulici govori o našem bijegu? Sad kad vidim gomilu, pitam se mogu li uopće toliko riskirati. Ljudi su već uznemireni jer pjesnik s Northgatea namjerava štrajkati glađu, a kako tek misliš da bi reagirali na vijest da su se gradska straža i hladni magovi ujedinili u lovu na dvije djevojke? Da sam ja knez, poslala bih uhode i tragače u vrlo diskretan lov.” „Hoćeš reći, unajmila bi Barahale.”

Nasmijala se čisteći vrh pera. „Baš tako. Barahali da love Barahale. Oni bi nas uhvatili i priveli, a nitko ne bi ni pojma imao da su nas uopće lovili.” „Možda. Ali, priznajem, jako sam umorna. Spremna sam riskirati da se noćas odmorimo.

203 Crowarez

Bosnaunited Stražarit ćemo naizmjence.”

Ali kad smo skinule čizme i zavukle se u krevet i dogovorile za smjene, klepetanje iz kuhinje nas je uspavalo. Ili možda zvuk tinte koja se sušila. Sigurno smo obje čvrsto zaspale, jer sam se probudila u tišini nemajući predodžbu koliko je vremena prošlo. Nisam čula čak ni pucketanje vatre.

Iza zastora, ležale smo u mraku osim crte svjetla tamo gdje rub zastora nije dosizao do zida. Dakle, dan je stigao, ali gostionica je izgleda sad spavala.

Ne. Netko je čekao u praonici, prisutnost primjetna po odmjerenom ali ne baš mirnom disanju. Neki stolac je tiho zaškripao, pomaknut. Bee je ležala između mene i zida; zakačila sam prst za rub zastora i povukla ga unatrag samo toliko da vidim van.

Andevai Diarisso Harnawy sjedio je na stolcu, uspravnih leđa, stopala na kamenom podu, i ruku stegnutih u šake na bedrima. Izgledao je kao ona vrst studenta koji dobro pazi na satu, ne zato što ga stvarno zanima već zato što je odlučan da se dobro iskaže. Nije bilo vatre; nisam čula nikakve zvuke života, ništa. Samo on, kako sjedi, kaputa prebačenog preko naslona stolca, i Beeino mirno disanje iza mene, i upitno mijaukanje mačke negdje vani. „Odrastao sam u lovačkom selu”, primijetio je prašini koja se kovitlala u ledenom zraku, „a osim toga, nakon što sam te slijedio kroz svijet duhova, više sam vezan za tebe, magijski govoreći, naravno, nego što bi to inače bio slučaj.” Dodirnuo je zlatni medaljon koji mu je visio oko vrata. Nije ga imao kad sam ga posljednji put vidjela. „Osim toga, imam uvojak tvoje kose. Ako se slučajno pitaš kako sam te pronašao.”

Zastao je.

Naravno da nisam odgovorila. Iskreno, nisam shvaćala zašto pretpostavlja da ću biti tako glupa i progovoriti. Osim toga, imao na sebi jaknu u narančastoj i smeđoj boji kakve vole radnici, samo što je njegova bila krojena njemu po mjeri na način kakav bi si malo koji radnik ikad mogao priuštiti, a tkanina je bila tako fino tkana da je blještala toliko da bi čovjek poželio pratiti njene obrise na njegovom tijelu. Čizme su mu doduše bile malo zamrljane uličnom prljavštinom, ali sjale su kao najfinija koža i bile su prekrasne, gustog crnog sjaja. U drugim okolnostima, zanijemila bih od divljenja.

Ali ovo nisu bile takve okolnosti. Ostala sam bez riječi samo od bijesa što sam bila toliko nemarna da me uhvatio. „Zapravo”, nastavio je, „love te po cijelom gradu združene snage manse kuće Četiri mjeseca, gradska straža i ljudi kneza Tarranta. Još te nisu pronašli samo zato što se na trgu vijeća jutros okupila neprijavljena gomila. Naravno, knez je morao stražu poslati tamo da spriječi nevolje.

Svejedno, došao sam do nesretnog zaključka da će te uhvatiti ako ti ne pomognem.”

Bee se podigla iza mojih leđa. „Netko stvarno tako govori?” upitala je uzimajući mi zastor iz ruke i otvarajući ga.

Ugledavši Andevaija, rekla je, drugačijim tonom: „Oh.” „A u ovom trenutku”, nastavio je, kao da je nije ni čuo, jer iako ju je okrznuo pogledom, zurio je u mene, „osjećam se obaveznim, zbog prošlih pogrešaka, da ponudim pomoć.”

Kad da se nije nimalo iznenadio vidjevši Bee, odjednom sam s nelagodom zamislila kako je već bio ovdje, pomakao zastor i vidio nas kako spavamo. Nije mi se sviđala pomisao da me promatrao dok sam bila nesvjesna njegove prisutnosti, bez mogućnosti da se obranim. Dograbila sam mač – opet je bio štap – i skočila iz topline kreveta u hladnoću prostorije u kojoj stoji hladni mag. „Pogreška? Tako zoveš pokušaj ubojstva? Ili možda misliš da je pogreška što nisi uspio?”

Ustao je ne trudeći se potegnuti mač. „Ne očekujem da mi oprostiš, Catherine. Nisam zato

204

Crowarez

Bosnaunited ovdje –” „Čak i mom još usnulom mozgu je očito da si tu kao dio lova. Ne očekuješ valjda da ćemo se predati bez borbe.” „Uopće ne očekujem da ćeš se predati. Nisi me slušala? Došao sam pokušati ispraviti stvari –” Prezrivo sam se nasmijala. „Ha! Za to je puno prekasno! Bilo je prekasno onog dana kad si prisilio Barahale da me predaju.” „Nisam prisilio Barahale da te predaju. Poslali su me da se oženim najstarijom kćeri Barahala, bez ikakvih drugih uputa i, ako smijem dodati, nemajući pojma zašto je ili kako potpisan izvorni ugovor. Učinio sam kako su mi rekli –” „Pokušao me ubiti –!” „Cat”, rekla je Bee razumnim tonom. „Da ga ipak saslušamo?” Ustala je, popravljajući i gladeći izgužvanu haljinu. „Sama si rekla da je zažalio zbog toga. Osim toga, očito nas je mogao ubiti dok smo spavale. Ali nije to učinio.” „Zahvaljujem.” Pogledao je Bee. „To je najstarija kći Hassi Barahala, zar ne?” Čak i neuredna, kovrča spljoštenih s one strane na kojoj je ležala i posve zapetljanih, u skromnoj i izgužvanoj haljini i dok joj je san još mutio oči, Bee je bila zapanjujuće i potpuno predivna. Svi su uvijek tako govorili.

On je slegnuo ramenima i namršteno se okrenuo meni. „Je li ti ikad palo na pamet, Catherine, da bih se mogao početi pitati zašto je mansa poslao baš mene da uništim zračni brod?” „Zračni brod!” zaskviči Bee. „Zašto je mansa poslao mene da se oženim kćeri Barahala, kad je toliko toga na kocki? Ako je ona tako vrijedna, zašto je ne uda za nekog od magistera rođenih u kući, a ne nekog seoskog dečka kojeg svi preziru? Zašto bi mi mansa rekao tako malo prije nego što me poslao po nju? Zašto mi nije rekao čak ni ono najvažnije, da vračevi vjeruju kako će ona hodati snovima zmajeva? Mansa mi o tome nije rekao ni riječi. Ja znam za snove zmajeva samo zato što sam učio za lovca, a prva stvar koju lovac nauči o divljini jest da, kad se zmajevi okreću u snu, plima preplavi svijet duhova i promijeni sve na svom putu ako nije zaštićeno. S obzirom na rizike, zašto su mi samo izdali naredbe i poslali me? Zato što su znali da ću poslušati bez pitanja kao i uvijek, jer sam se toliko trudio da ispunim njihova očekivanja i ostvarim obećanja i zaštitim svoje selo?” „Kad to tako kažeš”, reče Bee, „stvarno je čudno.” „Baš se moraš slagati s njim?” povikala sam, jer ja nju sigurno ne bih tako brzo iznevjerila. „Cat, ne sviđa mi se ništa više nego tebi, jer te htio ubiti a to mu ne mogu oprostiti. Ali kad razumno promisliš o svemu, to je čudno.” „Hvala”, rekao je, djelujući jako iritirano i jako privlačno.

Ne, naravno da nije izgledao privlačno. Samo sam ja bila iscrpljena od napora posljednjih dana, i osjetljiva na trivijalnosti jer sam brinula za Roryja. U takvom stanju se može svašta reći. I svašta pomisliti. „Morao sam zaključiti”, nastavio je, „da me mansa smatra potrošnom robom. Onako, valjda, kao što je kuća Hassi Barahal tebe smatrala potrošnom robom, Catherine.” „Je li to neki pokušaj da me navedeš na suosjećanje uspoređujući naše položaje?” „Da.” Onda se trznuo, kao da to nije mislio reći. „Mislim, ne, uopće.”

Nisam ni znala da se Bee može tako keziti. Pogledala me krajnje iritantno, triput zatreptavši kao da mi šalje poruku, a ja sam je ignorirala i namrštila se, nadala sam se, dovoljno da joj zbrišem taj znalački osmijeh s lica.

205

Crowarez

Bosnaunited „Nastavi, magister”, rekla je tonom koji priziva povjerenje. „Bar ja slušam.”

Pokretom koji sam počela prepoznavati, ispravio je ramena i podigao bradu. U tom je položaju djelovao silno oholo, ali koliko god sujetan i ohol doista bio, bilo je tu još nečega. „Nema potrebe, a znam i da ne želiš suosjećati sa mnom, Catherine.” „Istina, ne želim”, složila sam se s okrutnim smiješkom. „Boli li te možda rame?” „Zacijelilo je”, rekao je kratko. „Catherine, samo ti pokušavam objasniti zašto bi mi možda trebala vjerovati.” „Što se dogodilo s gostioničarkom i osobljem?” „Našao sam gostionicu zaključanu i napuštenu. Što znači da si ti bila posve bez zaštite, dodao bih, i u dubokom snu. Pretpostavljam da su otišli na trg vijeća da dopune redove demonstranata.” „Ako je gostionica bila zaključana”, reče Bee, „kako si ti ušao?” „Sigurno je skrhao bravu”, rekla sam prije nego što je stigao odgovoriti. „Stvarno to može?” upita Bee. „Mislim, ljudi pričaju da hladni magovi to mogu, da im možeš mjeriti snagu po tome kako krše željezo i gase vatre, ali –” „Da, stvarno to može.”

Oči su joj se raširile dok je proučavala Andevaija s izrazom koji je mogao biti zapanjenost, tjeskoba ili divljenje. „Oh.” „Misliš još govoriti za mene?” upitao je sarkastično iako to sigurno nisam zaslužila.

U drugoj sobi, sat je zaklokotao.

Kao da je to bio neki znak, negdje vani začuo se tup udarac. Andevai je nagnuo glavu i oslušnuo. Bee me upitno pogledala. Serija praskavih udara zatutnjala je kao udaljena grmljavina. „Jesu li to muškete?” šapne Bee. Nešto je tupo udarilo u prednja vrata gostionice tako snažno da smo i Bee i ja odskočile. Čule smo udarce, muško psovanje, i klopot metalnih lanaca koji padaju na tlo. Vrata su zastenjala. Koraci su zatoptali, i čuli smo glasove iz glavne prostorije. „Ahhh! Zar su se sve vatre ugasile? Nisi ih dobro prigušio, mali?” „Jesam, maestra!” čulo se prkosno. „Ššš!”

Nekoliko ljudi je šmrcalo ili plakalo, jecaja obojenih strahom. „Onda hajde gore na krov. Drži stražu. Ti, curo, prestani plakati. Od toga nikakve koristi.” Koraci su zatopotali po stubama. „Brava je skrhana”, oglasio se muški glas, „ali onda su vrata zatvorena bez ključa, kao da je brava zamrznuta.” „Ne tako glasno. Vas dvojica, zatvorite i zagradite vrata. Julius, ti dođi sa mnom. Ostavili smo one dvije djevojke da spavaju otraga. Požuri!” Gostioničarka i njen muškarac ušli su u praonicu, ona s oklagijom u ruci a on sa sjekirom za drva.

Andevai se okrenuo prema njima ali nije potegnuo mač.

Gostioničarkine oči su se razrogačile kad je ugledala, prvo, hladan pepeo ognjišta bez ikakve topline, a onda Andevaija. Svatko bi ga prepoznao kao sina bogate kuće, ali ton joj je bio više otvoren nego pun poštovanja. „Ne želimo nevolje s hladnim magovima, magister. Bunimo se protiv kneževog pokvarenog vijeća.”

Iz glavne prostorije čula se škripa pomicanja stolova i udarci kako su ih okretali na bok. „Ja vam neću stvarati nevolje”, reče Andevai. Ali nije se pomaknuo kao da si, valjda, zamišlja

206 Crowarez

Bosnaunited da štiti nas od njih, muževno i hrabro.

Udarci su zatresli zrak, i svi smo se trznuli kad su u blizini odjeknuli pucnjevi. Uslijedio je odjek vriskova i povika.

Gostioničarka je spustila oklagiju. „Ovo nije sklonište za nekog visokorođenog kao što ste vi, magister.”

Pojavila su se dva mladića, zadihana i znojna, stežući žarače. „Gradska straža je krenula protiv nas!” Žena smrknuto kimne. „Možemo samo zaključati vrata i pognuti glave.” Još jedna serija pucnjeva odjeknula je isprekidana povicima i vriskovima. „Ako ima krvi na ulicama, bit će još i gore.” „Prokleti kneževi!” opsuje muškarac. „Zvijer se probudila”, povikao je jedan od mladića prkosno. „Tako kaže pjesnik!” Žarač u njegovoj ruci se zatresao jer je mladić zadrhtao gledajući Andevaija, kao da očekuje da će ga kazniti zbog tako radikalnih riječi.

Andevai nije ništa rekao ni pomaknuo se. „Kakva zvijer?” upita Bee. „Što to mislite?” „Mnogi su bijesni”, rekla je gostioničarka, „ali sad smo pronašli glas.”

Kao da naglasi istinitost njene izjave, muškete su opet opalile, sad bliže, odzvanjajući u skučenom prostoru. Za njima se podigla sve jača plima glasova čija me čista snaga podsjetila na zujanje i odzvanjanje zmaja koji se okreće u svijetu duhova.

Bee je iskoračila iza Andevaija. „Maestra”, rekla je uljudno, ne molećivo, „vani je strašna galama. Smijemo li se skloniti u gostionici dok plima ne prođe?” Žena uzdahne gledajući Bee. To se uvijek događalo. „On ne može”, rekla je, kao da misli da smo ga mi pozvale ili da smo njegovo društvo. „Čak i kad bih to htjela, a ne želim, ne bih se usudila skloniti hladnog maga. Kad bi ga ovdje pronašli, spalili bi mi gostionicu.” „Ne dok sam ja unutra”, rekao je Andevai tonom od kojeg sam ga htjela ili udariti ili se nasmijati. Jer je to bila istina. „Možete li se braniti od noževa i lopata i sjekira i kosa i drugog alata koji će donijeti da sruše ovo zdravo drvo dok vi ležite pod njim?” upitala je, ne ratoborno, ali ne ni krotko. Prebacila je valjak za tijesto u drugu ruku i dvojici mladića pokazala da nas zaobiđu i izađu kroz vrata u pokrajnje dvorište. „Koliko ih možete odbiti prije nego što vas nadjačaju? Jeste li voljni, magister, pustiti strance da umru – ja i moji – jer nas prisilite da vas sklonimo iako ste nam ušli u kuću bez poziva i dopuštenja? Što god bili, stvarno nemam ništa protiv vas osobno, osobito ako ostavite mene i moje na miru. Ali neću riskirati obitelj i posao zbog vas. Bez uvrede.”

Zapanjujuće, izdržao je taj govor bez ikakvog znaka emocije, krckanja stakla, krhanja čaša; možda je naviknut na to da ga starije žene smiju grditi. „Otići ću, maestra, ako mi ljubazno kažete kako bih mogao izbjeći gomilu.” „Otraga i kroz dvorište. Tamo su vrata koja vode u pokrajnju uličicu.”

Plima je doista postala grmljavina nekad usnule zvijeri koja se probudila. Osjećala sam njihov bijes u stopalima, vibracije gnjeva u tlu.

Andevai je navukao kaput i krenuo prema vratima. S rukom na kvaki, okrenuo se Bee. „Nešto sam vam htio reći prije nego što su nas prekinuli, maestressa Barahal. Prije pet dana, vaš otac se vratio u kući Hassi Barahala. Mansini agenti su već opkolili kuću očekujući da će uhvatiti vas ili Catherine ako se vratite tamo. Umjesto toga su zarobili vašeg oca. Mislio sam da bih vas trebao

207

Crowarez

Bosnaunited upozoriti: možda će njegovu prisutnost u Adurnamu iskoristiti kako bi vas privukli. Nikako nemojte ići kući da ga pokušate osloboditi prije suncostaja, jer je mansa osobno došao u Adurnam kako bi vas pronašao.”

Pritisnuo je kvaku. „Ispričavam se ako sam vam donio nevolje”, rekao je gostioničarki, i otvorio je vrata pa nestao u dvorištu.

Bee je zastenjala i oslonila se na mene. „Tata se vratio da me pronađe! A sad je u njihovim pandžama? Što ćemo sad?” „Da je Rory s nama, možda bismo ga u troje mogli spasiti.” Ali čim sam izgovorila njegovo ime, morala sam pomisliti da je možda mrtav. Pronaći brata i tako ga hitro izgubiti. Kako nemarno od mene! Duboko sam udahnula, hvatajući Bee za ruku dok sam tražila riječi, premda nisam znala kako bih utješila bilo koju od nas.

Zvuk lomljave stakla zasuo nas je kao krhotine, a slijedilo je praskanje kad je nešto udarilo u ulazna vrata dovoljno snažno da se cijela gostionica zatrese.

Podigao se povik kao kad vukovi nanjuše krv. „Smrt magovima!” „Spalite one koji isisavaju život iz naše djece!”

Bee je izvukla ruku iz moje i projurila kraj gostioničarke i njenog muža. „Bee!” povikala sam za njom. „Neću dopustiti da ljubaznost nagradimo uništenjem!” povikala je i odjurila u kuhinju.

Ba'al nas štitio! Potrčala sam za njom. Gostioničari su me slijedili kroz kuhinju i točionicu i praznu blagovaonicu, sve do glavne prostorije. Bee je stajala iza jednog stola, okrenuta prema ulazu.

Jedna vrata su se rasprsnula, daske su popucale, a dugačak prozor ležao je napola u komadićima na podu i napola u dijelovima još zapelim u ostatak okvira. Vani, smrknuta gomila ljudi gurala se da navali unutra, ali činilo se da ih je Beeino mrštenje zaustavilo usred pokušaja da se preveru preko oštećenog praga. „S kakvim pravom”, govorila je, „upadate u ovu mirnu kuću?” „Dečko kaže da je vidio kako ovamo ulazi hladni mag.” „U ovoj zgradi nema hladnog maga!”

Snaga Beeina glasa natjerala ih je da se osvrnu i počnu razgovarati s ljudima koji su se gurali iza njih. Nemirnu je gomilu pogonilo piće isto toliko koliko i bijes. Prišla sam Bee, želeći da mi je štap opet mač a ne samo štap, jer je dan.

Neki čovjek razderanog kaputa i krvavog lica je doviknuo: „Aulus kaže da je vidio kako prokleti hladni mag krši bravu i ulazi! A kad je prišao provjeriti, vrata su bila zamrznuta!” „Mislimo ući i pogledati, maestressa”, rekao je krupan čovjek s kovačkom pregačom. „Samo se maknite i ništa se neće dogoditi vašem ljupkom licu.”

Dograbila sam Bee za ruku prije nego što stigne učiniti nešto glupo, recimo udariti kovača.

Osvrnuvši se, nisam vidjela gostioničare, ali čula sam korake na stubama. Bee i ja bile smo same pred gomilom. „Neću vam dopustiti –” počela je Bee. Ponovni prasak mušketa prekrio joj je riječi, i obje smo se sagnule. Začuo se topot kopita, vriskanje i povici i glasovi puni panike i bijesa. Gomila se pred nama rastopila kao sol umiješana u vodu kad su dva reda konjičke straže u zelenim odorama Tarronta pojurila ulicom isukanih mačeva i zadimljenih mušketa. Bespomoćno smo promatrale kroz razbijen izlog dok su ljudi padali pred blistavim oštricama. Kovač je udario u prozorski stup i pao preko njega. Neki dječak kojem je krv

208

Crowarez

Bosnaunited sukljala preko kose doteturao je vrišteći do prozora i pao prije nego što je dosegnuo sigurnost unutrašnjosti. Gomila se raštrkala; vojnici su jahali dalje, ostavljajući za sobom zadah straha i uništenja.

A onda je Andevai bio u sobi i prolazio kraj mene do prozora. Dograbio je tijelo i gurnuo ga van. Uhvatio je velike komade stakla s poda i približio ih oštrim rubovima koji su još stajali u okviru.

Temperatura je u sobi pala tako naglo da su me oči zapekle a usta se osušila dok su mi zubi cvokotali. Spojio je stakla, sagnuo se da podigne veće komade, predući ledeni okvir koji će ih držati.

Jurnula sam naprijed da podignem krhotine i dodam mu ih, da bi mu posao brže išao. Na ulici su ležala dva tijela ravno pred izlogom, i još tri na vidiku, dva beživotna dok se treći, muškarac s crveno obrubljenom kapom, vukao po pločniku kao štakor slomljenih kukova. Dvije žene istrčale su iz jedne zgrade i povukle čovjeka unutra, dok je on stenjao tako da sam morala progutati jecaj. „Zašto ovo radiš?” upitala sam pronalazeći mir u tom besmislenom i prilično glupom poslu. „Slomljene stvari se mora popraviti”, rekao je. „Osim toga, ako je prednja strana zatvorena, pljačkaši i lopovi teže će se odlučiti da uđu.” „Mislim, zašto si nas slijedio ovamo?” „Jer nisi došla za mnom kad sam otišao”, rekao je. „A čuo sam vikanje i tresku.” „Mogao si naići na ubojitu gomilu.” „Da.” Kraj njega je bilo hladno kao da stojim u snježnom nanosu, ali nastavila sam se saginjati i dodavati, saginjati i dodavati, a taj mi je napor ipak grijao tijelo. On je bio usredotočen na staklo, šireći ga u pokrpanoj lepezi preko praznine brže nego što bih smatrala mogućim. Nisam mogla vidjeti što radi bez zrcala u kojem bih ga promatrala, ali nekako je uspijevao spojiti komade stakla prelazeći rukom preko pukotina. „Zašto?” upitala sam.

Odgovorio je ne gledajući me. „Obećao sam sebi, ako te ja neću ubiti, neće ni nitko drugi.” „To je baš plemenito.” Pucnji mušketa oglasili su se u drugoj ulici, prestrašivši me toliko da mi je ispao komad stakla i slomio se na pola pred mojim nogama. Ulica pred nama bila je prazna pod sivim nebom. „Pa zašto onda zavlačiš popravljajući prozor? Ako te netko vidi, ili shvati da se je ovo što radiš hladna magija, gostioničarka i njena obitelj će patiti.” „Catherine, gradski stražari su upravo projahali. Ne možemo još izaći. A, uostalom, ljudi za sve krive hladne magove. Hladna magija se tako često koristi da ljudima olakša život da je svi uzimaju zdravo za gotovo.” „Stvarno?”

Nastavio je i ne slušajući me. „Samo malobrojni shvaćaju da ih je hladna magija spasila od života stalnih sitnih ratova i pljačke. Da su ih magijske kuće izvukle iz tiranije kneževa.” „I zamijenile to svojom tiranijom. Ti si sin robova, Andevai! Generacijama vezani da služite magijskoj kući. Jesu li vezani za kneževe ili za magove, kakva je razlika onima koji žele slobodu?” „Što je sloboda?” upitao je ogorčeno, „i tko je doista slobodan? Sve nas veže ono što smo i odakle dolazimo.” „Možda”, rekla sam razmišljajući o tome kako je meni krenuo život, o lažima koje su mi govorili, „zato što ne gledamo dalje od onog koliko su nam rekli. Možda bi nam se sve činilo znatno drugačije kad se ne bismo bojali onoga što smo. Ili što bismo mogli postati.”

Porezao se po ruci, krv mu se razmazala po dlanu dok je zurio u mene. Izgledao je kao da sam ga udarila. I samu sebe sam zapanjila. Riječi su mi izletjele premda nisam ni slutila da mi

209

Crowarez

Bosnaunited vrebaju na jeziku. Čega se ja najviše bojim? Osim toga da me uhvate i ubiju.

Najviše sam se bojala da ću ostati sama i neželjena. „Cat, dođi ovo vidjeti.”

Okrenula sam se. Dok smo se Andevai i ja bavili prozorom, Bee je očito odjurila natrag do praonice da donese naše stvari. Stajala je nagnuta nad stol natrpan našim kaputima. Njen je blok bio otvoren i crtala je hitrim, odmjerenim potezima. „Kad smo se probudile, nisam imala vremena razmišljati o onome što sam sinoć sanjala, ali sad mi se sve vratilo. Pod napetim rebrima kita... ne... pod platnom i iskrivljenim metalom... oprljeno drvo... nešto traže, kopaju po olupini...” Riječi su joj navirale u valovima, kao da trči i ostaje bez daha. „Neki čovjek, visok, žute kose. S brkom? Ja ga ne poznajem, Cat, ali on zna tebe. Stoji s trolom... smije se...” „Brennan?” rekla sam.

Naglo, Beeina je ruka zastala. Oči su joj se izvrnule i drhtaj joj je prošao cijelim tijelom.

Progovorila je dubokim, muškim glasom, hrapavim od starosti. „Zračni brod.”

Već sam čula taj glas, od čovjeka na samrti. Zurila sam u nju, kože naježene kao od leda, ali kroz preostale pukotine u izlogu navaljivao je topao zrak, donoseći odjeke mušketa i grmljavinu pobune koja jača na udaljenim ulicama.

Andevaijeva ruka dotaknula je moju. Topla i vlažna, njegova krv kapala je na moju kožu. „Nešto nije u redu s njom? To nije njen glas.”

Na trenutak, dodir njegove ruke i utjeha njegove prisutnosti naveli su me da mu stisnem prste i pogledam ga. „Mislim da govori o Kolodvoru.”

Stajao je vrlo blizu, a izraz mu nije bio arogantan nego usredotočen, discipliniran i izravan dok je zurio u mene. Samo u mene. „Što hoćeš da učinim, Catherine.”

Poljubi me.

Izvukla sam ruku iz njegove i otišla do središta sobe. Dograbila sam Bee kad je zadrhtala i stresla se a jezik joj je zapalucao iz usta ne baš ljudski. „Cat, zračni brod”, rekla je promuklo vlastitim glasom. Usnice su joj popucale od hladnoće, obliznula je kap krvi. „Gledaj. Snijeg. Trag dima, ovdje. Festivalski vijenac. Možda je to danas.

Pogledaj kako su sjene kratke. Bit će tamo kad sunce bude na vrhuncu. Moramo ići.” „Naravno.” Sklopila sam oči i zamislila mapu grada. Stajali smo u kraju znanom kao Cermvood, pa ako krenemo preko Bittersa i preko Dog Islea, kraj tržnice Eastfair...” „Znam doći do tamo”, rekao je Andevai. „Ti čak ni ne živiš ovdje”, pobunila sam se otvarajući oči. „Ti si sa sela.” „Proučavao sam karte. Lice ti krvari, Catherine.”

Bee mi je gurnula kaput u ruke. „Možete se i poslije svađati.”

Nasmijala sam se. Sigurno sam zvučala kao da sam na rubu ludila i uskoro ću zavijati na mjesec dok sam navlačila kaput i rukavice. Probili smo se kroz krhotine stolova i razorena vrata.

Kad smo zastali na ulici, pustoj osim četiri okrvavljena leša, Andevai je odsutno polizao ranu na svom palcu. Ja sam oprezno prešla rukavicom preko porezotine na bradi. Mislila sam da je već zarasla. Kap krvi ostala mi je na rukavici od ponovno otvorene rane i, premda to nisam namjeravala, podigla sam ruku i dotaknula svoju krv usnama. Krv koju je on pustio. „Jesi li sigurna”, reče Bee, „da mu možemo vjerovati, Cat?” Pogledala sam Andevaija. On je pogledao mene, ne oholo ni ponosno već s nekim izrazom

210 Crowarez

Bosnaunited čiju silinu se nisam usudila razumjeti. Podigao je ruku da mi pokaže kako ja moram baciti kocku i dosuditi mu sudbinu.

Rekla sam: „Valjda ćemo to sad doznati.”

211 Crowarez

Bosnaunited

30

Stanovnici kvarta Cernwood Fields su se posakrivali, zatvorivši prozore i vrata, premda smo tu i tamo vidjeli neke odškrinute dveri ili vrata, kao da nude sklonište onima koji bježe od vojnika.

Išli smo ravnomjernim, oštrim korakom po glavnoj ulici, pa zatim pokrajnjima, zastajući na svakom raskrižju da procijenimo odakle dolaze najgori zvuci. U zimskim kaputima nismo bili upadljivi, pa čak ni Andevai. Na križanjima smo nalazili dućane razbijenih izloga. Iznenadili smo ljude koji su popravljali jedan razbijen izlog daskama, ali kad su nas dobro odmjerili vratili su se svome poslu.

Morali smo prijeći više milja prema sjeveroistoku da bismo došli do Kolodvora, i ubrzo su nemirne glavne ulice ostale za nama dok smo hodali ledenim jutrom. Uhvatila nas je čudna tišina; Bee nije rekla ni riječi, a s Andevaijem u društvu, ja nisam znala što bih rekla. On je šutio, napola odsutan, kao da mu je koncentracija negdje drugdje.

Uobičajene jutarnje gomile koja ide svojim poslom nije bilo nigdje na vidiku, samo nekolicina ljudi koji su, kao i mi, žurili svojim putem, pognutih glava. Grmljavina ljudskih glasova podcrtana odjecima mušketnih pucnjeva je izblijedila kad smo prošli kroz smrknuta skladišta na Dog Isleu i stigli do mosta kraj dugačkih krovova tržnice Eastfair. Oči su me zapekle od oštre arome u zraku.

Ljudi na vratima tržnice su nam dovikivali i pitali što smo vidjeli. Požurili smo do stražnjeg dijela tržnice, gdje su radnici iskrcavali kola s ugljenom a drugi su mijenjali konje i dovodili svježe. Iza tržnice, ravnica se polako počinjala uspinjati prema strmom Downsu i visokoj Anderidi. Prije trideset godina, prema kartama moga ujaka, ovo je bilo selo. Sad su se na tri milje pružale građevine od cigle i drveta, jedna kraj druge, uz seriju pravokutnih bazena i kanal za rijeku Sieve uguran kraj kamenih obala. Kotači vodenica su škripali tamo gdje je voda uhvaćena u mutnim bazenima jurila prema riječnom kanalu. Dimnjaci su kašlj ali dim čija se čađava težina kovitlala preko uličica sirotinjskih kućeraka. Osjetila sam zadah ljudskog izmeta, slatkoću truleži, i vrelog, grebavog pijeska. Premda smo bili bar pola rimske milje daleko od najbliže predionice, zvuk strojeva stvarao je užasnu galamu koja je punila zrak. Usprkos nemirima, tvornice su radile.

Zastavši da dođemo do daha, zabuljili smo se u oštre kutove i zadimljeno bljedilo.

Andevai je progovorio tihim glasom, kao da ga cijeli prizor boli. „Ako hoćete otići na neko mjesto kamo bi vas mansa oklijevao slijediti, to je to.”

Bee ga je iznenađeno pogledala, pa onda mene, podigavši obrve.

Ja sam slegnula ramenima i krenula dalje. Ali misli su mi se kovitlale dok sam razmišljala o zaposlenom sagorijevanju tvornica i vatrosahnom srcu magova.

Kolodvor je bio polje pruga posijanih iz rastućeg željezničkog sustava koji se, zajedno s kanalima, spuštao iz Anderide da doveze ugljen, drvo i željezo u adurnamsku luku. Radionice i štale nagurale su se s jedne strane Kolodvora, ali mi smo prošli kraj njih do visokog ciglenog zida koji je okruživao industrijsko gradilište. Njegove su željezne dveri bile zatvorene lancima a stražarnice napuštene. „Kako ćemo preko?” upitala je Bee promatrajući impresivne zidove i dveri. „Mogu ja slomiti bravu.” Andevai je u teškom vijencu lanaca potražio lokot dok sam ja povlačila Bee unatrag sjećajući se siline skrhane čaše. Trenutak potom nasmijao se i počeo povlačiti lanac kroz željezne rešetke. Grubo izrađen lokot kroz ogradu je pao na pločnik. „Netko je ovdje bio prije nas.”

Otvorio je vrata dovoljno da se provučemo kroz njih, pa ih zatvorio i opet provukao lance.

212

Crowarez

Bosnaunited Paralelno sa zidom pružala se serija dugačkih, niskih radionica s velikim vratima, a sve su bile zatvorene lancima. Neki su krovovi bili napola urušeni, a većina prozora skrhana, kao da je netko prošao uz svaku zgradu i svako pojedino okno razbio batom. Nitko nije pomeo krš koji je eksplodirao.

Pogledala sam Andevaija. „To si ti učinio?” „Kako bi mogao –?” upitala je Bee, pa zatvorila usta.

Zveket metala koji pada na metal jasno se začuo iza radionica, a slijedila ga je psovka muškim glasom.

Podigla sam ruku na tišinu i pokretom im pokazala da ostanu skriveni. Onda sam prošla puteljkom između praznih radionica, prema otvorenom prostoru iza njih. Navukla sam iluziju i postala cigla i zemlja i slomljeno staklo, otrcan okoliš industrijskog gradilišta nastanjenog duhovima projekata napuštenih zbog uništenja. Izobličena olupina pružala se preko čistine. Ogromna su se rebra uzdizala do visine okolnih krovova, listovi razderane kože lelujali na vjetru. Među rebrima se nagomilalo još platna, smotanog i izgužvanog u bregove kao da se radi o utrobi kita. Džepovi čvrstog snijega smjestili su se u pukotine i zakutke pa su ostaci svjetlucali. Premda rastrgan i spaljen, kostur zračnog broda imao je neku otmjenu ljepotu. Štakori su trčkarali kroz ostatke. Tri obrisa skutrila su se oko smrskane drvene košare, ostataka godnole. Neki je čovjek vitlao lopatom; žena je klečala i pregledavala hrpu otpada nastojeći nešto izvući. Treći obris imao je perje trola i, premda mi je bio okrenut leđima, zavrnuo je glavu tako daleko da je gledao ravno u mene. Ni jedna se glava ne bi smjela toliko okretati; zadrhtala sam, a onda ih napokon prepoznala. Vatreni Shemesh! Chartji, Brennan i Kehinde.

Chartji je podigla ruku u vrlo ljudskom pokretnu, premda čudnog ritma, pozivajući me da priđem. A onda je – hvala blaženom Melqartu – okrenula glavu na pravu stranu da pogleda što radi Kehinde. Otrčala sam do ono dvoje. „Dođite brzo! Tu su! Baš kao što si rekla, Bee.” Andevai mi je bio okrenut leđima, s glavom prema naprijed, ali pokazao je prema ulaznim vratima. „Ja ću ostati ovdje.” „Bojiš se vidjeti rezultat svojih djela?” „Znam kako izgleda.” „Kako bi mogao znati kako izgleda? Ti si bio u svratištu kad je eksplozija prasnula.” „Reci što želiš i misli što moraš, Catherine”, rekao je s toliko siline da su me usne zapeckale, kao da se pretvaraju u led. Bee je zadrhtala, opasno se mršteći. „Netko mora ostati ovdje i paziti na vrata. Ako zazviždim, to će vam biti znak da bježite.”

Ako me čas prije dodirnuo led, sad me preplavila vrela uzbuna. „Netko nas je djelo vrijeme slijedio?” „Nije stvar u onome što vidim. Nego što osjećam. Osjećam niti hladne magije i kad nisu sasvim blizu mene. Mansa je u Adurnamu, i kreće se – a to znači da osobno traži tebe i maestressu Barahal.” „Ako osjećaš, ovaj, niti mansinog kretanja, kako on ne može osjetiti tebe? Slijediti nas po tebi ako posumnja da si s nama.” „Moći će osjetiti moju magiju.” Ugrizao se za donju usnicu i potegnuo je bijelim zubima dok me proučavao. Nije mi se sviđao taj pogled. Podsjećao me na naše isprepletene prste, tamo u gostionici Osjetila sam vrelinu na obrazima.

Naglo je skrenuo pogled. „Imaš pravo. Najbolje bi bilo da ostavim trag po gradu, kao mamac,

213 Crowarez

Bosnaunited premda je malo vjerojatno da mansa pomisli da ti pomažem.” Proučavao je vrata kao da želi upamtiti broj i položaj željeznih vrhova ukrašenih orlovima i zmijama. „Neće pomisliti da imam toliko inicijative. Ili da bih se pobunio.” Te su me kisele riječi iznenadile. Prije nego što sam odgovorila, nastavio je zamišljeno, palcem i kažiprstom prateći rub svoje kratke brade na način koji mi je odvlačio pažnju. „Ili bih se mogao pridružiti mansi i pokušati ga odvesti dalje od vas sve dok sutra navečer ne stigne suncostaj, a s njim i sloboda za maestressu Barahal.” „Magijska kuća bi me mogla natjerati na suradnju bez obzira na ugovor”, reče Bee. „Oteti me.

Zarobiti. Nema me tko zaštiti. Moja obitelj to nije uspjela čak ni dok su bili ovdje.” „Istina je”, složio se, „da su ljudi bez potpore i novca na milosti onih koji imaju oružje, magiju, ili sljedbenike koje mogu potjerati. Moje selo to jako dobro zna, jer smo baš tako i postali robovi.

Ono što neće imati je zakonski ugovor kojim bi vas natjerao na poslušnost. Ali ako ne želite postati dio kuće Četiri mjeseca, morate pronaći neku drugu silu s kojom ćete se povezati.”

Bee me pogledala. „Radije bih sjedila u kavezu i umrla od gladi nego podijelila krevet s muškarcem pod onako uvredljivo ponuđenim uvjetima!” „Naravno!” složila sam se. „Pronaći ćemo neki drugi način. S Tanitinim blagoslovom, opet ćemo pronaći Roryja.”

Andevai baci pogled na nju, pa oštro na mene. „Tko je Rory?” „Rođak.” „Oh. Dobro. Time si dokazala moje riječi. Kako itko može preživjeti bez zaštite moćnog pokrovitelja ili potpore rođaka?” „Ali valjda imamo zakone na koje se možemo pozvati”, rekla sam.

Okrenula sam se kad se pojavila Chartji, krckajući po otpadu i blago kimajući glavom.

Krijesta joj se podigla, a perje se neobično blistalo u čistom zraku, u doba kad su sve boje obično tako prigušene. „Ima li netko možda pitanje o zakonu?” Naborala je njušku oponašajući ljudski osmijeh, ali izraz je na njoj bio poprilično prijeteći.

Bee je ustuknula za dva koraka. „To je trol”, izjavila je strastveno. „Bee!” Njena me nepristojnost užasnula. „Ovo je Chartji. Neću te mučiti njenim punim imenom koje, rekli su mi, ionako ne bismo razumjeli.”

Sad smo vidjeli još više impresivnih zubi jer joj se osmijeh zaoštrio a krijesta ukočila.

Hitro sam nastavila. „Ona je odvjetnica u firmi Godwik i Clutch, s uredima u Haveryju, Camlunu i Adurnamu, premda čujem da je izvorno iz Ekspedicije. Ovo je moja – rođakinja – Beatrice Hassi Barahal.”

Bee je bila dovoljno pristojna da joj bude neugodno zbog te nesretne reakcije. „Salve”, rekla je nespretno.

Hitro, da pokrijem ponor nepristojnosti, pokazala sam Andevaija. „A ovo je moj – moj –” Jezik mi se smrznuo. Usne se pretvorile u kamen. „Ja sam Andevai Diarisso Haranwy”, rekao je sasvim mirno. „Vjerujem da smo se već sreli.

Pozdravljena, Chartji. Želim vam mir.” „I ja vama”, reče Chartji. Zatim je počela govoriti nečim što mi je zvučalo kao stariji dijalekt, onaj kojim je govorila njegova baka.

Andevaijeve oči su se raširile, zapanjene. Onda se nasmiješio. Nasmiješio! Jesam li ga ikad vidjela da se smiješi s takvim oduševljenjem? Trol i hladni mag prošli su kroz razgovor čiji je ritam jako podsjećao na uobičajene lokalne pozdrave, ali s tonom i muzikalnošću kakve ne bih mogla

214

Crowarez

Bosnaunited ponoviti. Chartji se držala besprijekorno, a Andevai je izgledao – Blažena Tanit! Osjećala sam se kao odbjegli vagon koji se kotrlja niz brijeg. Njegov šarmatni osmijeh nije nimalo promijenio naš položaj. Dok je dan prolazio a naša sudbina je i dalje bila nesigurna, prekinula sam ih. „Ispričavam se, ali trebali bismo se odmaknuti od vrata.” „Pretpostavljam da ste ovdje ilegalno kao i mi?” reče trolica.

Pošla sam puteljkom između dviju radionica, a ostali su me slijedili. I Andevai i Bee su zastali kad nam se na vidiku našla olupina, napeta rebra, opušteni nabori rastrgane platnene kože, i razmrskani komadići gondole posipani pepelom i smrskanim pločicama i ciglama i tko zna čime sve ne. Možda prašinom ljudskih kostiju.

Bee je u pola glasa izrekla staru kena'ansku kletvu od čijih sam tvrdih zvukova zadrhtala.

Puna bijesa, uperila je na Andevaija punu svoju snagu jer moralo se priznati da je Bee, premda malog rasta, kad bi se uzrujala mogla izgledati kao da dosiže nebesa. „To si ti učinio?” povikala je. „Bio je tako lijep! Kako itko može htjeti uništiti nešto tako prelijepo?”

Načas mi se učinilo da će se prolomiti oluja i zatrpati nas ledom ali, umjesto toga, Andevai je pogledao ravno u mene.

Rekao je, čudnim tonom, „Jer su dobili takvu zapovijed, i mislili da moraju poslušati.”

Da me zemlja tada progutala, bila bih joj zahvalna. Čak su mi se i uši zažarile, a Bee je zanijemila, dok je Chartji taktično šutjela, pa se svijet sveo na njegov napregnut pogled i moj, pun uskovitlanih, kontradiktornih emocija poput onog nezasitnog vrtloga koji povlači brodove u more u prolazu koji je jedini pristup utvrdi Atlantis.

Nastavio je, oštro kao da je i on bijesan. „Konačno, ja sam se predomislio. Najbolje da sad odem. Pronaći ću mansu i potruditi se koliko mogu da ga odvedem daleko od vas nekim lažnim tragom. Učinit ću što mogu da te zaštitim. Sretno, i s mirom.”

Otišao je tako naglo i nestao da nisam stigla čak ni razdvojiti suhe usne. „Cat”, rekla je Bee glasom kojim bi me obično obavijestila da je ugledala pauka kako mi visi ravno iznad glave, „ima li nešto što mi ne govoriš?” „Nema ničeg što ti ne govorim!”

Otišla sam do mjesta gdje su Brennan i Kehinde kopali. Brennan je zastao, podupro nogu na lopatu, i nasmiješio se. „A sretan je dan kad opet susretneš stare prijatelje.” Pružio mi je ruku u pozdravu radikala a ja sam je prihvatila koliko god bila prljava, pa je pustila da pozdravim i njegovu prijateljicu.

Kehinde je ustala s nečim što je nalikovalo na matični ključ u lijevoj ruci, i pocrnjelom gredom dugom kao njena podlaktica u desnoj. „Catherine Hassi Barahal! Salve!” „Salve! Ako smijem pitati, što to radite?”

Pogledala je otpad pod svojim nogama: komad metala i pougljenjelog drva koji su upravo iskopali ispod snijega, smeća i prašine usred olupine, platna i drvene gondole.

S tužnim smiješkom, rekla je: „Prikupljam svoju prešu. Nadam se da, ako iskopamo dovoljno dijelova i uspijemo pronaći planove koji su trebali biti u spremniku otpornom na vodu i vatru možemo ovdje u Adurnamu izraditi kopiju. Već smo kontaktirali nekoliko strojara koji nas simpatiziraju i koji bi rado pokušali.” „Prešu?” Pogledala sam opseg i sadržaj otpada. Nisam mogla zamisliti ni kako bi tiskarska preša uopće mogla stati u prostor koji su iskopavali, a kamoli kako bi je se preko Atlantskog oceana

215

Crowarez

Bosnaunited moglo prevesti na zračnom brodu.

Gurnula je naočale zapešćem na nos i ostavila sloj čađi na svojoj tamnoj koži. „To se naziva nožnom prešom. Novi izum, iz Ekspedicije. Pogoni je nožna pedala –” mahnula je pougljenjelom gredom u ruci i vidjela sam da je zapravo u pitanju nešto nalik kratkoj drvenoj dasci i vrlo je mala, a to je bitna inovacija, jer se s njom može raditi s raznim tajnim društvima –” „Kakvim tajnim društvima?” upitala sam, još uvijek u zbrci koju su ona i Brennan iskopavali pokušavajući vidjeti što i ona. Metalni kotač velik kao za kola ležao je napola otkriven i poduprt metalnim cilindrom i ravnim komadom pocrnjelog metala.

Brennan se nasmije. „Da otvoreno govorimo o njima, ne bi bila tajna, zar ne? Preša je namijenjena tiskanju letaka i novina za obrazovanje ljudi. Na primjer, o drevnom pravu stanovnika da izabiru vlastite tribune, ono što u današnje doba zovemo članovima vijeća. Ili da se umnože primjerci Camjiatinog zakonika, da ljudi vide koja su im prava ponuđena i ponovno oteta nakon generalovog poraza. Ali preša je krupna, teško ju je sakriti, nemoguće brzo premjestiti, i lako oporezovati. Ovo je nešto drugo.”

Bee korakne naprijed. „Smijem?” upitala je Brennana uzimajući lopatu prije nego što joj je stigao uputiti išta više od zapanjenog pogleda na rumeno lice i zapetljane kovrče. Bockala je po tragu metalnog kotača, slijedeći crtu koju je samo ona vidjela za oko četiri koraka. Tamo je lopatom izvukla ulubljenu cijev dužine i debljine otprilike kao moja ruka. „To je sigurno to!” poviče Kehinde. „Ako je unutra plan”, rekla sam, „sigurno nije preživio požar.”

Spustila je polugu i alat. „Obložena je azbestnom tkaninom pod slojevima voštanog platna.

Znali smo da postoji mogućnost da netko napadne zračni brod.” „Je li itko... poginuo?” Riječi su mi s jezika padale šuplje, kao mrtve sjene pravih riječi. „U eksploziji.”

Brenann je pogledao mene, pa put kojim je Andevai nestao. Pogledao je Chartji, a njoj su se prsa izravnala pa podigla. Nagnula je glavu u desno, podigla njušku, i otvoreno bljesnula pandžama jezikom koji koristi tijelo i perje i ruke kao izraz. On je sve to shvatio, ali taj jezik, različiti položaji i pokreti koje je on razumio, meni su bili kao grčki. „Mi nismo bili u Adurnamu kad se to dogodilo, naravno”, rekao je. „Stigli smo tek nekoliko dana poslije, pošto smo tebe upoznali, Catherine. Na ulici se priča da su svi stražari na broju, pa i dvojica koja tvrde da su ih drogirali, premda su ih poslije u istrazi optužili za pijanstvo. Što se tiče posade, oni u to vrijeme nisu bili na gradilištu nego su slavili u obližnjoj gostioni. Stalno se šuška da su vlasti pronašle samo jedno tijelo, ali vijeće je proglasilo da je gradilište zabranjeno područje i od tog je dana zatvoreno ključem.” „Zašto ste ovdje baš danas?” upita Bee. „A ne nekog drugog dana?”

Brennan se ironično osmjehnuo. „Poznajemo ljude koji poznaju ljude. Kad smo došli u Adurnam, neki ljudi koje sam upoznao upoznali su me s pjesnikom s Northgatea.” „Čovjekom koji je danas započeo štrajk glađu?” „To što je on baš jutros sjeo na stube i što smo mi došli ovamo kopati nije sasvim slučajno.

Dok su kneževe snage zaposlene brinući se oko nemira, znali smo da ćemo moći tražiti bez da nas itko vidi.” „Neko vrijeme”, doda Chartji. „Moramo biti brzi.”

Kehinde je uzviknula kad je, razmotavši uništeni vanjski dio, otklopila tubu i izvukla iz nje sam vrh papira toliko smeđih da ih je i dašak mogao pretvoriti u prašinu. Nestrpljivo je gurnula naočale natrag na vrh nosa i proučila komadićak kroz njihove leće.

216

Crowarez

Bosnaunited „Može ih se spasiti!” izrekla je tako dramatičnim tonom da bi joj u kazalištu zapljeskali. „Brennan! To je ono za što smo se molili!”

Njegovo je lice zablistalo. Osmijeh mu je pao na nju poput sunca. Oči su joj se raširile kao da je samu sebe iznenadila. Stisnula je usnice i skrenula pogled. Oprezno gurnuvši krhke planove natrag, zatvorila je tubu. „Chartji”, rekla je odsječno pružajući tubu trolici. „Ti ovo čuvaj.” Dograbila je alat s tla. „Mi moramo iskopati sve dijelove preše koje možemo ponijeti.” „Možemo vam mi pomoći”, rekla sam zanesena njenim oduševljenjem. „Cat”, reče Bee, „zar se ne bismo trebale kretati –?” „Stvarno, što se s vama dogodilo?” upitao je Brennan još uvijek držeći lopatu. „Kad smo vas posljednji put vidjeli, ti i onaj lijepi oholi hladni mag pobjegli ste iz Grifonovog svratišta dok vas je progonila bijesna gomila iz Adurnama. Što je, usput rečeno, nama bila prva vijest o uništenju zračnog broda.” „Ispričat ću vam dok kopamo.”

Dobro su slušali, i postavljali prava pitanja u pravim trenucima. Izostavila sam mnoge pojedinosti koje još nisam bila voljna – možda nikad neću biti voljna – podijeliti, ali glavnu sam priču ispričala točno i osjećajno. Bee je opako kopala po otpadu, ne mareći za krhotine, iverje i čađ. „Nimalo me ne iznenađuje što čujem da se magijska kuća bavi tako nedoličnim poslovima”, uzviknula je Kehinde spuštajući valjak preše u jednu od kožnih vreća koje su donijeli sa sobom.

Ispravila se. „Ali priznajem, zapanjena sam što čujem da je Camjiata pobjegao!”

Brennan tiho zazviždi u znak slaganja. „To je potjeralo lava među stoku.” „Mislim da magijske kuće to kane tajiti”, rekla sam. „Ali morali su reći istinu knezu od Tarranta i njegovim ljudima.”

Brennan je dobacio pogled Kehinde, a onda i Chartji. Kehinde je kimnula glavom, pa i trolica. „Pa ćemo i mi to tajiti dok ne smislimo kako iskoristiti tako dragocjenu informaciju.” „Tko ste vi zapravo?” Bee je procjenjivački gledala Kehinde i Brennana pa nešto kraće i Chartji, ali tu se zarumenila. „Za koga radite? Tko vas je unajmio? Tko vam je gospodar?”

Brennan se nasmije. Kehinde uzdahne i vrati se kopanju.

Chartji je rekla: „Naša je priča jednostavna, maestressa Barahal. Mi radimo bez gospodara i bez najma.” „I više od toga”, doda Kehinde još uvijek kopajući. „Osporavamo nasumičan raspored moći i bogatstva koji nazivaju prirodnim poretkom, a koji zapravo uopće nije prirodan, već umjetno stvoren a podržavaju ga drevne privilegije.” „Mi smo radikali”, rekao je Brennan smijući se Beeinoj grimasi na jednostavan način kako je Kehinde iznijela svoje revolucionarne osjećaje. „A to smo postali pošteno, svatko slijedeći svoj put.” „A sad”, rekla je Chartji poprativši riječi cvrkutom. „Jesmo li ovdje gotovi?” „Gotovi smo”, rekla je Kehinde podižući šest vreća jednu po jednu s iznenađenim uf! „Ne možemo nositi više od ovoga. Moramo se nadati da će to biti dovoljno za kopiju mehanizma.” „Nadam se”, rekao je Brennan, „da su naši strojari jednako pametni kao i vaši u Ekspediciji, Chartji.” „To ćemo vidjeti”, rekla je ona s još jednim zubatim osmijehom. „Nikad ne znam što bih točno očekivala od vas štakora.” Okrenula se k meni. „A ti, Catherine? Što je s tvojim pravnim pitanjem?” „Možete li nas zaštiti od kuće Četiri mjeseca? Mislim, fizički? Možete im li se suprotstaviti? Ili bi to i vas i vaše ciljeve dovelo u opasnost?”

217

Crowarez

Bosnaunited „Bit ću pošten”, reče Brennan. „Ne možemo prkositi magijskoj kući. Ako nas se dočepaju, uništit će nas.” „Ubiti?” rekla je Bee tiho postrance me gledajući. „Magisteri i kneževi nisu dobroćudni prema ljudima koji im prkose”, rekao je. „Pravničku firmu nisu primijetili. Zasad.” „Zašto ste spominjali Camjiatin zakonik?” upitala sam. „On je bio čudovište.” „On je na svoj način također bio radikal”, reče Brennan. „Sebično ambiciozan čovjek, tako nas uče, ali ako pogledate njegov zakonik, vidjet ćete da je shvaćao da može uspjeti samo ako običnim ljudima ponudi prava koja im gospodari odavna odriču. Ne budi sigurna da su priče koje čuješ o ratu uvijek istinite.” „Nisam”, rekla sam, prebrzo, a onda dodala: „Više uopće nisam sigurna što znam.”

Njegovo odobravajuće kimanje izmamilo mi je smiješak.

Zvižduk, visok, snažan i prodoran, presjekao je zrak kao bačeno koplje. „To je moj nećak”, reče Chartji. „Pokrijte uši.”

Učinili smo tako. Chartji i neviđeni nećak hitro su razmjenjivali zvižduke. Nije fućkala kroz usta kao ljudi; zar joj se nosnice šire? Odakle stiže taj zvuk? S posljednjim zvukom, dala nam je znak pa smo spustili ruke. „Stižu snage magova”, rekla je. „Vrijeme za polazak. Idete li s nama?” „Ne još”, rekla sam dok je Bee kimala. „Bit ćete u prevelikoj opasnosti.” Prikupili su vreće i alat i užurbano se oprostili.

Chartji se posljednji put okrenula prema meni. „Adurnamski ured društva Godwik i Clutch pronaći ćeš u Fox Closeu.” Dodala je, na kena'anskom i pokretom uključivši Bee, „Mir s vama i u svim vašim pothvatima.”

A onda su nestali. Bee i ja ostale smo zuriti jedna u drugu u sjeni skrhanih rebara zračnog broda. „Nikad još nisam razgovarala s trolom”, rekla je stisnutog grla. „Ali stvor se nije činio nimalo gadnim.” „Sigurno zato što je ona jedna pametna i ljubazna osoba. Za tebe, priznajem, nisam tako sigurna. Ne bi li bilo bolje da se pokrenemo prije nego što nas pronađe ono na što je zviždanje upozorilo?”

Požurile smo puteljkom zastavši da pogledamo dveri i labavo omotan lanac. Ugledala sam naše drugove kako prelaze prugu pa nestaju iza udaljenog ciglenog skladišta. Gdje je taj nećak?

Koliko daleko seže taj zvižduk?

Bee je ramenom pomaknula vrata. Provukla se kroz pukotinu ispod labavog lanca. Čula sam ravnomjeran topot kopita, i zgrabila Bee za ruku pa je povukla desno uz visoki zid. „Ne možemo se vratiti putem kojim smo došle”, rekla sam. „Ako me uši ne varaju, približava se skupina konjanika.”

Otresla je ruku iz mog stiska, ali samo zato da lakše trči kraj mene. „Misliš da bismo stvarno mogle pronaći neko mjesto da se preko noći sakrijemo u nekoj tvornici?” „U toj gužvi? Iznenadilo bi me da ne uspijemo. Konačno, tko bi se šuljao u tvornicu?” „Radikali koji žele preobratiti radnike.”

Nije me iznenadilo što su joj usta smrknuta; konačno, bile smo u očajnom položaju. „Zar nešto ne valja s radikalima?”

218 Crowarez

Bosnaunited „Ti ne misliš tako?” „S obzirom da su Hassi Barahali optuženi da su uhodili za Camjiatu –” „Stvarno, Cat. Tko Camjiatu smatra radikalom? On je bio general!”

Trkom smo zaobišle jedan ugao baš kad su prvi redovi konjanika u veličanstvenim turbanima i jaknama magijske kuće stigli do gradilišta. Sumnjam da su nas vidjeli, ali strah nam je dao krila. Podigle smo suknje i potrčale u zaraslo polje mrtve trave i otpada. Tamo gdje je nekoliko suhonjavih stabala pružalo zakon, ljudi su ga očito koristili kao zahod, pa se osim pepela i dima i klopota i zujanja dizao i zadah tako snažan da se činilo kako smo zaronile ravno u Sheol, ako Sheol izgleda kao tvornički kraj čiji se dimnjaci poput koplja dižu u oblačno nebo zamrljano pepelom i garom. Klimav drveni most prelazio je struju čija je voda više sličila na mulj. Jedan mrtvi štakor zapeo je u trsci, ukočen, zacijelo, od bijesa što se utopio. Budući da štakori plivaju isto tako dobro kao što hodaju, zapitala sam se je li ga to ubila otrovna voda. Njegov leš podsjetio me na Roryja, i koraci su mi posustali. „Požuri!” Bee je prelazila most. Iza nas se oglasila truba. Nešto dalje, serija prodornih zvižduka jurila je u daljinu, ali dok smo žurile kamenim puteljkom između gomila odbačene cigle i drveta tako sitnog da ga nije vrijedilo skupljati, trolski znakovi nestali su pod pulsirajućim zujanjem triju predionica. „Da nastavimo trčati?” poviče Bee. „Sve do brda?” „Ne! Tamo će nas lakše uhvatiti. Mislim da je Andevai bio u pravu. Najteže će nas pratiti među strojevima.” „Pa onda, kamo?” Čađ joj je isprugala lice; izgubila je kapu, a kosa joj se prosula ramenima u nezaustavljivoj masi crnih kovrča.

Blažena Tanit! Nisam si mogla pomoći. Počela sam se smijati. „Što je?” povikala je. „Sigurno ću morati provesti dosadne sate raščešljavajući te čvorove!” „O, Cat!” Zagrlila me tako snažno da sam zastenjala od bola. „Kako si mi nedostajala!”

Snažno sam šmrknula i odgurnula je. „Pa naravno! Tko drugi ima strpljenja da te raščešlja?”

U ovoj skromnoj odjeći nismo djelovale posebno čudno hodajući uz red otrcanih kuća gdje su sva vrata bila zatvorena a do svakih su vodile po dvije stube. Neka žena s dvoje vrlo male djece kraj suknje prošla je kraj nas opterećena teškom košarom; nekad se možda vidjela slama od koje je ispletena, ali sad je pocrnjela od ugljene prašine. Djeca su bila jako mršava, i sva obuvena u grubo izdjeljane (drvene cipele. Ali i ona je, u toj otrcanoj odjeći, bila uredna koliko je mogla biti, i zastala je načas u napornom poslu da nam prijateljski kimne. „Jeste li vi rođakinje male Bakerove?” upitala je. „Koja živi u Ulici Wellspring? Ona očekuje dvije cure sa sela koje dolaze raditi.” „Nismo”, rekla je Bee vrlo povjerljivo, s osmijehom koji je topio sumnju u slatkiše. „Ima li ovdje ured koji zapošljava?” „Toombs je pun, to dobro znam”, rekla je žena. „To vam je ona prva tvornica. Možete pitati kod drugih, Caldersa i Matarna. Ne znam ništa za njih, osim da do njih treba dugo hodati.”

Zahvalile smo joj i krenule dalje, kraj dva muškarca koji su gurala tačke pune krpa, i još jednog koji je vodio magarca upregnutog u pokrivena kolica čiji je skriveni teret toliko bazdio da smo morale pokriti nosove. Predionica Toombs bila je ogromna zgradurina visoka puna četiri kata, sa staništem na jednoj strani kao dijete koje se drži krupnog oca, a na suprotnoj strani stajalo je dugo, nisko krilo koje je, pretpostavila sam, skrivalo tkaonicu. Klopot strojeva pratio nas je kraj

219 Crowarez

Bosnaunited pristaništa gdje su nas besposličari premjeravali pogledima zbog kojih smo požurile. Ti ljudi izgladnjelih očiju odisali su blijedim očajem prema kojem su seljani u Harawnyju, usprkos vezama koje su ih prikovale za kuću Četiri mjeseca, djelovali sretno. Ali kako bih ja to mogla procijeniti?

Zašto bi radnici morali živjeti u takvim bijednim uvjetima, a cijela sela biti običajima i zakonom vezana za gospodare? Zar nije i jedno i drugo užasno?

Pošle smo dalje, kraj bojadisaonice prodornog zadaha, pa zatim uličicom turobnih prizemnih skladišta. Pratila nas je ravnomjerna grmljavina predionica. „Poludjet ću od te galame!” reče Bee. „Zar nisi već luda?”

Krenula me udariti u rame, ali nije se posebno trudila. Dan pun hodanja i sinoćnji bijeg iscrpili su i njenu otpornost, a stalno odzvanjanje i halabuka sigurno bi poljuljali i najveću odlučnost i uništili svaku suvislu misao. Prošle smo uzduž predionice Calders, pa dalje do paralelnih dimnjaka Matarna, na kraju utrke.

Ljudi su koloturom dizali bale iz teglenice i tovarili ih na kola; bale dovršenog platna bile su naslagane na drugu teglenicu, spremnu za put niz rijeku. Suton je vodu obojio u crno; čak ni posljednje zrake sunca nisu iz te gadne tekućine izvukle neki bljesak. Skupina mršavih dječaka pecala je na obali, drhteći bez kaputa. Dvojica su se oslanjala na štake; jedan nije imao desne noge ispod koljena, a hlačnica mu je bila vezana komadom konopca.

Dugačak urlik zagrebao je zrak kao kad vuk ugleda plijen. Odgovorilo mu je drugo, kraće blejanje i kašljucava truba koja se načas oglasila pa škripavo stala.

Cijelog svog života u Adurnamu slušala sam odjeke tih poziva iz udobnosti kuće Barahal. Tek sam sad vidjela što oglašavaju.

Ritmična buka razboja postupno se stišala. U čudnom odjeku nestanka zvuka, galama predilica je utihnula, klopot je polako prestao, a tlo mi je prestalo brujati pod nogama pa sam na kraju čula samo zujanje u vlastitim ušima. Nakon sve te galame, zagrmjela je lavina. Jedan je čovjek otključao lancima zatvorena vrata prizemlja u predionici Matarno, a radnici su se prosuli iz nje kao kamenje i zemlja koja pada niz liticu u nezaustavljivoj plimi. Imali su na nogama drvene klompe umjesto kožnih cipela kakve smo si mi mogle priuštiti, a buka stopala koja udaraju o kamen, drvo i zemlju zapljusnula je sve pred njima. Najviše me zapanjila njihova tišina. Čovjek bi pomislio da će, nakon cijelog dana provedenog u galami pod kojom se ni jedna riječ ne može izreći normalnim tonom, ljudi biti spremni ćeretati o svojim mislima i nadama i ogovaranjima. Ali kako su iscrpljena lica prolazila kraj nas, vidjela sam da nitko nema snage ni daha za govor.

Tik prije nego što je prvi val stigao do nas, pogledala sam Bee, a ona mene. Nismo trebale riječi da podijelimo ono što smo obje sad shvatile. Nije nam palo na pamet da će se predionice noću zatvarati jer im treba danje svjetlo da bi radnici vidjeli što rade. A onda nas je zapljusnuo val, muškarci i žene i djeca u izblijedjeloj, zakrpanoj odjeći, žene kose pokrivene maramama i lica blijedih ili pepeljastih, ovisno o tenu. Bili su tako mršavi, stisnutih lica, drhtavih ruku; jedna mlada žena trljala si je desno uho, a muškarac pognutih ramena teško se oslanjao na svoga druga, kao da će se onesvijestiti. Dječak Hananinih godina je prošao kraj nas, nezgrapnog koraka zbog očitih bolova u desnoj nozi, mršteći se svaki put kad bi mu stopalo dodirnulo tlo. Vrlo mala djevojčica je prošla držeći krvavu krpu na potiljku i plačući iako joj nitko nije obratio nimalo pažnje.

Bee se otisnula u plimu, i laktom ovdje, ramenom ondje, probijale smo se kroz navalu prema vratima predionice, gdje su dva nadglednika promatrala radnike na odlasku. U takvoj gužvi bilo je lako biti što nisam. Nisam ulazila u predionicu, već sam bila dio protoka koji izlazi; Bee je vrtjela svoju narukvicu kao da brine zbog propuštenog sastanka i nije važna. Skrivene varkom, stigle smo do stubišta; bilo je vrlo mračno, bez ikakvih prozora i sa po samo jednom svjetiljkom na pola puta

220

Crowarez

Bosnaunited između katova. Kloparanje brojnih nogu odzvanjalo je stubištem dok su se ljudi gurali prema dolje.

Stisnute uz zid od cigle, plivale smo kao ptice protiv struje, prema gore, jer su radnici s gornjih katova tek sad silazili. Na prvom odmorištu skliznule smo u prostranu, nisku prostoriju velikih prozora, gdje nam je sumrak ostavljao vrlo malo svjetla. Stalak na zidu držao je četke.

Preslice su stajale u redovima, napetih niti ali mirne. Bee je udarila koljenom o jedan kotač, a ja sam si nabila nožni prst zapevši za dio postavljen tako nisko da ga nisam vidjela. Bijele čestice tkanine su još lebdjele zrakom, i bilo je toplo. Prašina nam je škakljala nosnice. Krvavi pramen ljudske kose ležao je na podu. „Jesi li vidjela kako su to mala djeca?” šapne Bee. Iza nas su zaklopotali koraci. Okrenule smo se.

Noćni čuvar sa svjetiljkom i bičem ušao je u prostoriju. „E, cure, idemo! Nemam vas vremena čekati! Zatvaramo!”

Požurile smo po dugačkoj prostoriji do vrata, sad utonulih u tamu, niz hladne utihle stepenice, pa opet van. Sa stražnje strane, povezana s katnicom, uzdizala se strojna šupa u kojoj je stroj još siktao i hripao. Dva stražara stajala su kraj vrata, razgovarala i smijala se. Bee me uhvatila pod ruku i povukla za sobom krećući prema vratima. Kad su podigli poglede i vidjeli je, kimnula im je glavom i protrljala ruke kao da je nervozna. „Ispričavam se”, rekla je tiho glasom koji nije nimalo nalikovao na nju, „ali mi smo sa sela i čule smo da bismo se ovdje mogle zaposliti.” „Na kakav ste posao mislile?” upita mlađi čuvar.

Stariji se namrštio. Bee brižne u plač.

Ja sam rekla: „Oh, molim vas, mi smo dobre djevojke. Poslali su nas da živimo s rođakinjom na Wellspringu i ovdje se zaposlimo jer kod kuće za nas nema muževa. Ali ona je umrla, a njen muž je mojoj sestri rekao strašne stvari, kao da je misli... maltretirati. Imamo taman toliko novca da stignemo kući, ali noćas nemamo krova nad glavom, a tako je hladno i tako se bojimo.”

Bee je zablejala s još jednim tjeskobnim jecajem. „Trebamo samo još jednu noć. Negdje na sigurnom i toplom, kao što biste dali svojim sestrama i kćerima.” „Sigurno onaj gad Tom Carter”, reče stariji. „Jer njemu je žena umrla prije tri mjeseca. Neki kažu da ju je on gurnuo niz stepenice, i to trudnu! I dijete je umrlo.”

Bee je bučno plakala. „Dobro onda”, nastavio je stariji s uzdahom, „a ti se pristojno ponašaj”, dodao je oštro kimnuvši mlađemu. Nama je rekao: „Reći ću im da vas puste leći na pod odmah kod vrata. Ali koliko ćete se naspavati, ne bih znao, jer galama je opaka.” „Peć gori cijele noći?” upitala sam, nadajući se da će potvrditi. „Da. To je lakše nego da je svako jutro pale.” Otvorio je vrata.

I doista, među kamenim zidovima strojarnice bilo je zadimljeno i bučno i vruće ali gorjelo je, a ako nas je išta moglo sakriti od manse onda je to bila vatra.

Sklupčale smo se uza zid, da ne smetamo, još u kaputima. Radnici zaduženi za peć nisu se obazirali na nas. Bilo je zadimljeno i bučno i vruće, ali svejedno smo zaspale.

221 Crowarez

Bosnaunited

31

Tutanj trube probudio nas je prije zore. Tvrde daske nažuljale su mi desno rame, a vrat me bolio jer sam cijele noći ležala u iskrivljenom položaju. Želudac mi je bio prazan, a što je najgore, dim i vrućina osušili su mi usne toliko da su se počele listati. Stariji stražar pojavio se dok se iz daljine dizala galama nalik grmljavini. „A sad bolje da krenete”, rekao je glasno da ga čujemo preko sve snažnije buke. „I bogovi vas čuvali na putovanju.”

Bee je hitro ustala. „Zahvaljujem vam”, rekla je iskreno, i poljubila ga ravno u usta pa se zarumenio a onda nasmiješio. Požurile smo u ledenu zoru, dok je jutarnju tišinu satirao klopot stotina radnika koji žure ulicama, ulaze u tvornice, i u drvenim cipelama kloparaju stubama.

Pridružile smo se ljudskoj struji i otišle na kat, do dugačke sobe s predilicama. Dohvatila sam dvije četke sa stalka, i Bee i ja bacile smo se na posao čisteći pod nitima dok se još radnika ulijevalo u predionicu. Bili su isto toliko iscrpljeni u sivom bljedilu jutra kao i pod nježnim sjajem sutona. „Hej! Vas dvije!” Obratio nam se neki čovjek izboranog lica s ožiljkom na nosu. „Tko ste vi?” „Maester nam je rekao da počnemo s četkama”, reče Bee. „Jesmo li pogriješile, maester?” „Van”, rekao je. „Vi ne spadate na moj kat.” „Ali maester nam je rekao –” Podigao je ruku u kojoj je nosio kratak bič. „Da vas ne moram ovime istjerati!”

Požurile smo prema vratima. Na svu sreću, okrenuo se kad je, uz siktanje pare, klokotanje vatre i škripanje, započelo okretanje kotača. Duboko brujanje basa i visoki cvilež nalik zvonima spojili su se i stvorili zujavu galamu. Jedva smo stigle do vrata kad smo čule vrisak djeteta i pucketanje biča, ali nismo se usudile okrenuti. Zastale smo na odmorištu, drhteći jer je bilo okrutno hladno, a mi smo bile ukočene i gladne i glasovi su nam hripali zbog suhih grla. „A što sad?” upita Bee. Čak i sa ciglenim zidom koji nas je odvajao od predionice, jedva sam je čula. „Idemo gore! Moramo se moliti da će nas glas predionica i vatre koje pogone strojeve sakriti od manse.”

Popele smo se na sljedeći kat i virnule u još jednu prostranu prostoriju punu preslica.

Galama i stalno kretanje; muškarci i žene koji se brinu za strojeve; djeca koja trče među nitima dok se druga zavlače pod kotače i rukama skupljaju otpad i kapi masti; čista iscrpljenost svih živih duša: sve nas je to štitilo. Nitko nije imao vremena pogledati prema nama, sve dok se predradnik nije došetao do središnjeg prolaza s bičem u ruci, nemirnim pogledom provjeravajući otrcanu djecu da neko od njih ne bi zastalo i časkom se odmorilo. Postajalo je vruće, a izmaglica lanene prašine dizala se na toplini pa sam sa svakim dahom osjećala potrebu da zakašljem.

Bee me gurnula. Predradnik nas je ugledao.

Povukle smo se unatrag pa opet na pusto stubište, sve do posljednjeg kata. Odmah iza odmorišta otkrile smo slijepu točku, krajičak stubišta gdje smo mogle sjesti u tamu, jer na stubištu nije bilo prozora. Trljale smo ruke da ih ugrijemo dok je kraj nas grmjela predionica. Vibracije su nam ulazile u kosti. Iza svega toga, još sam osjećala i čula dvije druge predionice, klopot zaglušujuće oluje tako nesmiljene da me omotala poput snježne oluje. Udisale smo tkaninu i osjećale okus pepela, a Bee je spustila obraze u dlanove i prstima si prekrila uši kao da bi to moglo otjerati buku.

222

Crowarez

Bosnaunited Ništa nije pomagalo, kao što ništa nije moglo zaustaviti moje uskovitlane misli.

Kako smo bile glupe što smo mislile da će nas zalazak sunca osloboditi. Kuća Četiri mjeseca možda nema više ugovornog prava na Bee kad jednom napuni dvadeset godina, ali lako mogu spriječiti sve njene uzaludne pokušaje da ostane neovisna koristeći svoj utjecaj, bogatstvo i magiju da je utjeraju u kavez koji oni odaberu. Kakve neovisnosti uopće imamo? Bez vlastitog novca i bez utjecajnih zaštitnika, ubrzo bismo mogle biti prisiljene da potražimo posao u brutalnim tvornicama ili se nađemo u krpama na vratima neke magijske kuće ili kneževskog dvora i preklinjemo da nas prime kao klijente, predajući život i rad u zamjenu za njihovu zaštitu. Zar smo Roryja žrtvovale ni za što? Zar je kraj već predodređen?

Nisam čula ni vidjela Beeine suze; nanjušila sam ih i osjetila i zato sam je obujmila rukom preko ramena. Satima smo se skrivale, zaklonjene zaposlenim vrtlogom predionice koja je, kao neka ogromna zvijer, živjela ne mareći za naše beznačajno postojanje, dvije sitne iskrice u njenom oceanskom prostranstvu. Nismo se usuđivale razgovarati da nas ne otkriju, a nismo ni mogle razgovarati jer se nismo čule. Smrznute, gladne, žedne, umorne i iscrpljenje, samo smo sjedile i tupo drhtale. Mogle smo samo preživjeti ovaj dan.

A onda sam osjetila promjenu u zujanju, drhtanje u zraku, pomak u usklađenom mrmljanju sve tri tvornice.

Dograbila sam Beeinu ruku i stisnula. Ona proguta suze i uspravi se. Bila sam sigurna da ona ne čuje ono što sam ja čula. Ne uz galamu predionice Matarno.

Zvukovi i ritam udaljene predionice Toombs su posustajali, a kontraritam s kojim se uključivala u cjelinu zamucao je i stao kad je cijela tvornica utihnula. Mrtva.

Ustala sam i povukla Bee za sobom, pojurila na stube, dolje i dolje i stigle smo do velikih vrata, udarile ravno u njih ali bila su zaključana i zatvorena lancem iz vana. Lupala sam šakama po njima dok me Bee nije odvukla. „Što je?” povikala je. „Što se –?”

Predionica Calders je počela umirati. Pritisnuvši glavu uz vrata, čula sam spuštanje promjene onako kako se vidi promjena svjetla prije oluje, spušta se, mrači. Tišina može značiti mir, ili može značiti smrt.

Kopita brojnih konja zatoptala su po tvrdoj zemlji; njihovi glasovi zabubnjali su mi kroz stopala sve do srca. Ljudi su vikali, ali tako daleko da nisam mogla razaznati riječi; mogla sam samo osjećati plimu mansine moći kako nam se približava poput katabatskog vjetra koji brije niz led.

Mora postojati neki drugi izlaz iz tvornice.

Opet smo krenule stubama gore. Svjetiljke su zatreptale i ugasile se. U ledenoj tami, penjale smo se bez riječi, jer nije se imalo što reći. Dah nam je trebao za bijeg.

Ispod nas, lokot na vratima skrhao se uz zaglušnu eksploziju, a strojevi u prizemlju su zadrhtali, zakašljali, i na kraju se zaustavili. Prošle smo kroz vrata u predionicu, strojeva postavljenih okomito prema prozora da se maksimalno iskoristi svjetlo. Začudo, dok smo jurile prema vratima na suprotnoj strani, preskačući niti, dok su radnici zurili u nas a predradnik urlao, sjetila sam se stolova u knjižnici akademije postavljenih okomito prema visokim prozorima. Tamo sam prvi put vidjela Andevaija, premda još nisam znala tko je ni da će nam se putevi tako sudbonosno susresti.

Bee je stigla do vrata prije mene i oštro povukla lokot na vratima. Zujanje koje je prožimalo građevinu počelo je blijedjeti i umirati iza nas dok se mansa penjao stubama. Nekako joj je u kosi zaostala jedna ukosnica. Ne osvrćući se – jer tko se treba osvrnuti kad osjećamo kako strojevi drhte i umiru dok nam se on približava? – izvukla je ukosnicu iz kose i ugurala je u mehanizam, zatvorenih

223

Crowarez

Bosnaunited očiju i usredotočenog izraza na licu.

Dok su strojevi tihnuli a kotači stajali, djeca su se zavlačila pod niti da se sakriju, a odrasli se okretali da se zabulje u vrata na suprotnoj strani. Podigavši bič, predradnik je krenuo prema tim vratima, ne obazirući se na nas. Stao je u mjestu kad je jedan čovjek prešao prag i ušao.

Mansa je stigao.

Njegovu se prisutnost nije moglo zaboraviti kad je jednom susretnete: visok, impozantan, i potpuno kontroliran. Jedna žena pala je na koljena i zajecala. Njegov pogled prešao je preko dvorane i pao na mene pa me uhvatio. Probo. „Jesam ga!” poviče Bee trijumfalno.

Brava je kliknula i otvorila se. Bee otvori vrata. Projurile smo kroz njih, a ja sam ih zalupila pa krenula stubama preskačući po tri, dolje, u tamu, jer sve su se svjetiljke pogasile.

U prizemlju su nas dočekala troja vrata. Potegnula sam ona koja vode prema van, ali i ona su bila zaključana. Mogle smo se vratiti kroz prizemlje predionice, kuda su ušli njegovi vojnici, ili proći kroz tkaonicu koja je bila oslonjena na glavnu zgradu. U tkaonici su stanovi još kloparali, pod nam je zujao pod nogama dok su strojevi vibrirali punom parom.

Vrata nisu bila zaključana; otvorile smo ih i prošle u dugu, široku zgradu drvenog krova opremljenog prozorima. Ljudi su bili sagnuti nad poslom, nesvjesni našeg dolaska, nesvjesni promijenjenog tona tvornice, potlačeni zaglušujućim rezanjem čiji su ritmovi padali oko nas kao u plesu. Beeina usta su se otvarala, ali nisam je čula. Jako, jako daleko, na posve suprotnom kraju, bila su jedna dvokrilna vrata, naša posljednja nada za bijeg.

Strojevi najbliži stubištu su zadrhtali i zakašljali gubeći ritam. Stroj u susjednoj građevini je zatutnjao i zasiktao i zacvilio dok je magisterov silazak stepenicama ubijao vatreno srce stroja.

Radnici su onda počeli dizati glave. Jedna žena odmaknula je kosu s oznojenog čela. Jedan čovjek je stajao, držeći čunak u ruci, zbunjen i izbezumljen. Pretrčale smo cijelu tkaonicu – dugačak put – dok su iza nas strojevi stajali jedan po jedan, kao glasovi koji se guše.

Trčale smo, ali već je bilo prekasno.

Vrata na suprotnom kraju su se otvorila i naoružani ljudi u finoj odjeći, s lukovima i kopljima magijske kuće prošli su kroz njih. Stali su i prepriječili nam bijeg. Na pola puta, stale smo i pogledale zidove. Prozori su bili predaleko. Okrenula sam se, a Bee se okrenula kraj mene dok su mansa i njegova pratnja ulazili u tkaonicu. Posljednji strojevi zagrgljali su i ušutjeli uz nekakvo ugušeno klopotanje dok su hripali posljednji dah.

Nismo više imale kamo pobjeći. Čak i kad bih pokušala sakriti se i iskrasti se kraj njih, ne bih mogla sakriti Bee. A nju ne bih napustila. Nikad. „Bee”, rekla sam tiho, „ako dograbiš ključ i popneš se na tkalački stan, možda možeš dosegnuti prozor i razbiti ga i pobjeći dok ga ja napadam. Možda moj hladni čelik može zadržati njegovu magiju dovoljno dugo –” „Cat, ne mogu dosegnuti.” „Ali ubit će me i natjerati tebe da se udaš za Andevaija. Ili za njega!” „Može pokušati”, reče ona zloslutno. „Ima to pravo. To je u ugovoru.” „Počinjem se pitati što bi ona trolica rekla o legalnosti toga ugovora ako je obitelj natjerana da ga potpiše. A sigurna sam da su ih ucijenili.” „Sad je prekasno da je pitaš. Ako potrčiš dok ja napadam –” „Cat, prestani.” Uhvatila me za ruku. „Suočit ćemo se s ovim zajedno.”

224

Crowarez

Bosnaunited Mansa je bio oluja čijoj se snazi ne može pomoći. Imao je široka ramena i ispunjavao svaki prostor u kojem bi se našao, uz oštro, upadljivo lice čije su crte obilježili i keltski i afrički preci.

Sjedinama prošaranu crnu kosu nosio je u brojnim sitnim pletenicama završenim sitnim srećonošama. Bio je čovjek kojeg se mora poštivati, ali bojati ga se, kao što smo ga se mi morale bojati jer, što god inače bio, koliko god pošteno upravljao svojom kućom, koliko god bio mudar ili mušičav, inteligentan ili nagao u zapovjedima, već je zatražio moju smrt.

Vjerojatno nije naviknut da se njegova volja ne sprovede. Čvršće sam stegnula štap ali nisam vidjela kako bih mogla napasti i napraviti nam prolaz, čak ni da je noć i moj mač oživi u svom obliku prikaze.

Kao što se žito povija pred vjetrom, radnici su odstupili sa svojih mjesta i stiskali se uza zidove. U takvim okolnostima, čemu bi se mogli nadati osim ponašati se kao zečevi kad ih na otvorenom uhvati orao: smrznuti se i moliti se bogovima da ih napadač previdi.

Bee i ja stajale smo same usred tkaonice, gledajući njega i njegovu pratnju: djeli Bakary, koji je djelovao više iscrpljeno nego zadovoljno; dva muškarca u neupadljivoj odjeći koji su možda bili tragači kuće, i dva hladna maga. Starijeg hladnog maga nisam nikad prije vidjela, ali onaj mlađi bio je čovjek koji me napao u Hladnoj Utvrdi. Pratilo ih je šest vojnika.

I još jedan. Andevai se progurao naprijed da stane kraj svog gospodara.

Ipak nas je izdao.

Progutala me tupa praznina. Bee mi je jače stegnula prste, ali bol njenog stiska nije me mogla trgnuti iz krajnjeg očaja. Dopustila sam si tračak nade ali i on me izdao.

Tko sam ja da pomislim kako se mogu suprotstaviti magijskoj kući? A nemam čak ni pravo ime, jer Hassi Barahal nisam; jedva sam se sjećala svoje majke, Tare Bell, a do prije nekoliko dana nisam znala ni za postojanje stvora koji me očito začeo, oca koji me nikad nije priznao niti se zanimao za mene. Bila sam samo dodatak, komad otpada koji se lako odbaci u stranu. Bar kao žrtva nečemu koristim. Otresla sam Beeinu ruku i stala pred nju. „I tu je konačno najstarija kći kuće Barahal”, rekao je mansa više ozbiljno nego ljuto, tonom čovjeka koji žali što je prisiljen napraviti neugodnu scenu ali prihvaća situaciju jer je ne može izbjeći. „Nismo zakasnili. Andevai, ubij onu drugu.” „Ne.” Učinilo mi se da je neki stroj izdahnuo, ili da je parni stroj iza nas konačno izdahnuo do kraja.

Ali u svijetu iza ovih zidova nije bilo ni glasa, ni kretanja kotača, ni smijeha ili plača djece.

Mansa je pogledao Andevaija, a temperatura u tkaonici je opasno pala. „Ne”, rekao je Andevai mirno odgovarajući na zapovjed koju je očito vidio u pogledu svoga gospodara.

Neki glas – nije se moglo razaznati čiji ni gdje među promatračima – tiho je zajecao. „Ne”, reče Andevai po treći put.

Mansa je djelovao zapanjeno. „Andevai”, rekao je djeli tonom učitelja, „promisli što govoriš pred mansom.” „Promislio sam. Ako možemo postići boljitak samo kroz patnju ili smrt nekog drugog, to nije boljitak. Neću to učiniti.”

Mansin bijes zatresao se oko nas. Žice su pucale; jedan se prozor smrskao, ali krhotine nisu popadale. Ne još. Ali više se nisam bojala. „Kakav je to prkos?” upita djeli. „Rob ne zapovijeda gospodaru.”

225 Crowarez

Bosnaunited „Nije pravo da je ubijemo. Neću to učiniti, i neću ti dopustiti da ti to učiniš, mansa.”

Kad je mansa progovorio, nije vikao. To bi mu valjda bilo ispod časti. „Djeca djece robova ne mogu spoznati okus mudrosti. Njegovi ljudi ne poznaju mudrost jer su već odavno izgubili čast.”

Andevai reče: „Više se ne sramim toga odakle potječem, premda se kuća pobrinula da mi stalno ponavlja koliko bih trebao biti zahvalan što smijem ući tamo gdje me ne žele. Nisam se nikad trebao sramiti. Samo što to prije nisam vidio. Trebaš me, mansa.”

Mladi mag je zahihotao, ali je progutao smijeh kad je mansa podigao ruku. „Dijete robova, nemoj ni na trenutak pomisliti da ja tebe trebam više nego ti mene. Prihvatio sam te kad si bio otrcan, bosonog, neobrazovan dječak.”

Odjednom su svi u tome velikom prostoru pali na koljena kao da ih je pokosio udar čekića.

Svi, čak i druga dva hladna maga. Svi osim manse i djelija. I Andevaija. „Snažan”, primijeti mansa. „Ali ne dovoljno snažan.”

Klečala sam na bolnim koljenima, ne znajući kako sam se našla u tom položaju jer je udarac bio tako nagao da ga se nisam ni sjećala. Bee je kraj mene hvatala dah.

Andevai i mansa gledali su se kao da su krenuli na dvoboj časti. Magisteri su upravljali hladnoćom onako kao što kovači upravljaju toplinom; tu tajnu skrivaju već generacijama.

Temperatura u prostoriji već je bila ledena; sad je pala još više, a metal strojeva je zastenjao. Prozori su se skrhali uz nagli prasak, a njihove krhotine popadale su poput opakog leda na utihle tkalačke stanove i zaplakane promatrače, jadne, uhvaćene duše. Bee su zubi cvokotali a usnice pobijeljele.

Pokušala sam ustati, ali tupost mi je prožela sve kosti i nisam se mogla ni pomaknuti.

Plime hladne magije pulsirale su i treptale oko nas. Nevidljive oku, bubnjale su u zraku kao slutnja grmljavine, sve dok se nisam počela nadati da će munja udariti i riješiti me muke.

Ali to se nije dogodilo. Nešto drugo jest. U mojoj lijevoj ruci, balčak mača je procvjetao.

Probudila ga je hladna magija. Hladni čelik sječe hladnu magiju. Okrenula sam balčak i potegnula mač. Blistava oštrica je bljesnula, sjajna kao sunce pod zimskim suncem, skoro zasljepljujuća. Bee je dahnula i zagrgljala kao da ju je netko probo, ali bila je to samo hladnoća koja je udarala tako duboko da će uskoro ubiti.

Ni jedan magister nije se micao. Ukočeno su se borili u prostoru izvan običnog vida.

S hladnim čelikom u ruci, ustala sam i prosjekla si put kroz plime magije. Ledeni zapusi su me udarali, rušili, ispunili mi usta ledom a stopala olovnom težinom, ali moja oštrica prosjekla je put, a ja sam krenula naprijed u njezin vrtlog.

Kako je to njima izgledalo, nisam znala; ja nisam hladni mag. Ali mansa je podigao pogled, osvrnuo se, djelovao zapanjeno. Stisak mu je popustio. Nastalo je nešto nalik tihom mjestu usred divlje oluje dok mu se pozornost načas skretala s Andevaija.

Andevai mi dobaci pogled. Podigao je ruku pokretom nalik mansinom i rekao, istim onim zapovjedničkim tonom koji je upotrijebio one davne noći kad smo se tek upoznali: „Dolje!”

Spustila sam se na koljena i sagnula glavu.

Hladnoća je udarila kao zamah sjekire, oborivši me jednim jedinim potezom. Brada mi je udarila u pod, a sav mi je dah izletio iz pluća.

Nakon časka zapanjenog neshvaćanja, otkrila sam da ležim na hladnom podu, a bol mi struji kroz bradu. Dakle, još sam živa.

Zapanjena tišina prigušila je sve zvukove osim neodređenog zujanja koje se napola čulo iz daljine. Oprezno sam podigla glavu dok se hladnoća povlačila. Samo su dva čovjeka još stajala: djeli, i Andevai.

226

Crowarez

Bosnaunited Mansa je bio na koljenima.

Andevaijev glas bio je hladan, skoro nehajan. „Prihvatio si me kad sam bio otrcan, bosonog, neobrazovan dječak jer nisi mogao ignorirati što sam, mansa. Kuća Četiri mjeseca svakog me dana podsjećala odakle dolazim i tko je moj rod i kako moje selo stoji u odnosu na rod Diarissa. To je sve istina. Ali bolje ću ti služiti ako to želim nego ako to ne želim. Ima i drugih kuća. Jesi li siguran da nisam dovoljno hladan da napustim svoje selo? Jer sad ti je sigurno jasno da me, ako odlučim otići, ne možeš zaustaviti. Želiš ono što je u meni, jer nitko drugi to nema. A ja želim ono što me ti možeš naučiti. Tako obojica imamo nešto što onaj drugi želi.”

Mansa je ustao i, s mirom kojem sam se morala diviti, otresao si odjeću prije nego što se okrenuo djeliju. „Kanu mi se nasukao na pijesku. Ali on je drzak i nepristojan i obraća se starijima bez prava.” „Čelik sječe čelik”, primijeti djeli. „Želiš li mač u svojoj ruci, mansa, ili da ga drži netko drugi?”

Mansina tišina bila je izgleda dovoljan odgovor. Nije se mogao natjerati da izrekne ono što su sigurno svi vidjeli: da je Andevaijeva moć iznenadila čak i njega. Koliko sam znala, iznenadila je i Andevaija samog.

Podigavši se na ruke i koljena, osvrnula sam se. Zapravo sam napravila samo četiri koraka, premda se činilo kao cijela milja. Bee je ležala na tlu, zastrašujuće blijeda, kao da će se onesvijestiti.

Požurila sam do nje, ali ona se podigla s neočekivanom snagom i sjela na pete, oslanjajući si čelo na jednu ruku dok je drugom mahala u znak da je dobro. „Pokaži velikodušnost i darežljivost i pusti Catherine živjeti”, nastavio je Andevai. „Dogovori novi sporazum s obitelji Barahal, s uvjetima koji ćete i ti i oni smatrati poštenima u zamjenu za tvoju zaštitu i ono što najstarija kći može postići. Pokaži da kuća Četiri mjeseca može biti pravi saveznik, ne sila koja svoju volju nameće drugima samo zato što to može.” „Ne razumiješ situaciju”, reče mansa nestrpljivo. „Ta djevojka je opasna, ali njen dar neophodan je u ovim nemirnim vremenima. Mora biti naša, tako da je drugi ne mogu uzeti. Jer budi uvjeren da ima i drugih čiji je agenti traže.”

Zujanje se razvilo u mješavinu glasova koji su vani postajali sve jači. Kraj zidova, radnici su ležali na podu nastojeći ostati neprimijećeni dok je svjetlo slabjelo a sjene postajale sve duže. Kraj vrata, vojnici su otresali prašinu sa sebe žustrinom koja je zasluživala svaku pohvalu, kao da su naviknuli da ih svakog dana udara i zamalo ubije stravična hladnoća. Stariji mag otresao je ruke kao da se želi riješiti nevidljivih kapi vode, a onaj mlađi, koji se hitrije oporavio, imao je izrazito kiseo izraz lica dok je zavidno zurio u Andevaija. Andevai je pak stajao blago pognute glave, iskazujući krotko poštovanje učenika prema učitelju – iako su podignuta ramena govorila o složenijem držanju.

U mojoj ruci, mač se vratio u svoje dnevno stanje. Šapat lahora pokrenuo se kao sjećanje na ljeto. Na koljenima sam pogledala dvoja vrata i smrskane prozore, pitajući se bismo li mogle pobjeći.

Jedna vrana sletjela je na rub razbijenog prozora pandžama hvatajući okvir. Znatiželjnom crnom glavom povirila je unutra i promatrala nas sjajnim crnim očima.

Ustajući, Bee je ugledala vranu. Izraz i boja su joj se promijenili kao da je upravo nešto shvatila. Ustala je ukočeno kao starica, otresla se i stisnula usnice s odlučnim mrštenjem kakvo je uvijek prethodilo najgorim eksplozijama. „Bee!” rekla sam žustro.

Suočila se s mansom onako kao što su se dide nekad suočavale s omrznutim Rimljanima: ponosno i kraljevski. „Nisam nijema.” Njen jasni glas ispunio je prostor. „Ako imaš posla sa mnom, mansa, govori

227

Crowarez

Bosnaunited ili šuti.”

Jače sam stisnula svoj štap, uvjerena da je ovog puta otišla predaleko.

Mansa je pomakao pogled s Andevaijeve pognute glave na Bee i njen izazivački pogled.

Uzvratila mu je ravnopravno, a smrknuti stisak njegovih usta se ublažio. Oči su mu se stisnule i otkrile neočekivane bore od smijeha. Onda je prokleti magister zahihotao onim prezrivim smijehom staraca kojima su mladalačke gluposti zabavne ili mlade djevojke privlačne.

Svjetlo nad nama promijenilo je prirodu, ili se možda samo njen izraz smračio dok joj je poznati bijes mijenjao lice. „Kako možete i zamisliti da bih ja mirno stajala sa strane dok se prijeti životu moje voljene rođakinje? Dok je progonite samo zato što vas ljuti kad ne dobijete ono što želite? Trebam li to shvatiti kao reakciju čovjeka koji želi učiniti ono što je ispravno u očima bogova, ili kao potez čovjeka bijesnog što nije dobio ono želi, onog časa kad to poželi?” „Maestressa”, započne djeli užurbano, „obratiti se mansi bez posrednika –” „Ne, Bakary. Svojim ću ustima razgovarati s njom.” Osmijeh mu je izblijedio kad je, kao i svi mi, začuo režanje gomile koja se približava s povicima koje sam već čula: „Dolje teror kneževa i magova! Sami ćemo vladati!” „Odaberite. Sloboda ili lanci!”

Bee je rekla: „Moja rođakinja i ja sad odlazimo. Ovi radnici idu s nama, bez prepreka.”

Mansa je djelovao kao da ne zna bi li ga trebale zabavljati budalaštine slatkog djeteta ili ljutiti njen prkos. „Ovdje se nitko ne može miješati. Kuća Četiri mjeseca ima zakonski ugovor koji su sklopili tvoji roditelji i koji tebe daje u ruke kuće ako to u bilo kojem trenutku odlučimo. Svaki sud i svaki pravnik presudit će u našu korist.”

Iz daleka, u tom trenutku činilo se još dalje nego što se skrivaju dani djetinjstva čiju sretnu sigurnost ne mogu više uhvatiti čak ni u sjećanju, čula sam adurnamska zvona. Zvono koje čuva hram božice Ma Bellone, postavljeno kod ušća, oglasilo se najavljujući prelazak dana u noć.

Sestrinska zvona kraj rijeke, u hramovima-blizancima Brigantije i Faro, zapjevala su odgovor svojim sopranima.

Beein osmijeh postao je pobjednički. „Ali bogovi su presudili drukčije. Zvona objavljuju zalazak sunca i kraj suncostaja. Sad mi je dvadeset godina, mansa. Vaš ugovor više ne vrijedi.”

228 Crowarez

Bosnaunited

32

U ledenom sumraku, mansa je prizvao hladnu vatru i njezin jezivi bljesak pretvorio je krupne strojeve oko nas u čudovišta. Radnici zarobljeni s nama mrmljali su u strahu.

Bee nije zadrhtala. „Po zakonu sam sada punoljetna. To me razrješava ugovora na koji je kuća Četiri mjeseca natjerala Hassi Barahale. Ali po zakonima moga naroda, i dalje sam štićenica obitelji Hassi Barahal. Ako želite raspravljati o novom ugovoru, možete poslati predstavnike u matičnu kuću u Gadiru da započnemo pregovore o nekom sporazumu između njih, vas i mene.” „Lijepe riječi od lijepe djevojke, ali su budalaste koliko i neupućene.” Njegove riječi teško su padale. „Budi uvjerena, kćeri Barahala, progonit će te ljudi s mnogo manje milosti nego ja. Budi uvjerena da na svijetu ima još ljudi koji znaju za tebe nego što možeš i zamisliti. Drugi će te uskoro otkriti. Barahali te ne mogu zaštititi. Ne možeš se suprotstaviti i kneževom dvoru i magijskoj kući.”

Bee je iz pletene torbe izvukla blok i podigla ga desnom rukom; njegov se pogled zalijepio za blok, a oči su mu se raširile kao da pogađa što je u njemu. Progovorila je: „Niste mi gospodar i ne vladate mnome. Niti znate što sam vidjela. Mislite da me možete prisiliti da progovorim?” „Postoje načini da te se prisili na suradnju.” „Ali lakše bi vam bilo pošteno pregovarati. A zašto i ne biste, kad ta mogućnost postoji?

Stavite me u kavez, mansa, ili me posjednite za stol. Mislim da vam je jasno gdje ću biti spremnija za suradnju. Mogu započeti štrajk glađu, kao pjesnici. Kao što je učinio pjesnik iz Northgatea na trgu vijeća kako bi natjerao kneza od Tarranta da ga posluša, i da posluša žalbe ljudi. Zašto mislite da ja nisam dovoljno hrabra za tako nešto?”

Naša radnička publika na te je riječi podigla glave. Vojnici su se nemirno meškoljili jer je prijetnja javnim štrajkom glađu bila dovoljna da zabrine svakog moćnika. Vani, žamor gomile postao je zlokobniji, a nekoliko je glasova povikalo: „Spalite ih!”

Mansina hladna vatra zablistala je sjajnije, kao da je pogoni njegov bijes. Ali glas mu je ostao mek. „A zašto misliš da te knez od Tarranta i ja ne možemo jednostavno odvesti i zatočiti? Da nećemo to učiniti za dobro svih?” „Čujete gomilu koja se okupila vani. Mislite da će oni tako lako dopustiti da me zarobite?

Ljudi u toj gomili štitit će mene, a ne vas. Sumnjate li u to?” „Gomila će te pregaziti sat nakon što te uzdigne na ramena. Ako te uopće uzdignu, a ne progutaju.”

Podigla je bradu. „A po čemu se to razlikuje od onoga kako me mislite tretirati vi i vaši saveznici?” Okrenuvši se, veličanstvenim pokretom pokazala je na mene. „Catherine, dođi.

Odlazimo.”

Pogledala sam prema Andevaiju, koji je digao glavu i uhvatio moj pogled. Nešto u njegovim očima ubrzalo mi je kucanje srca; ili je to možda bila samo spoznaja da se Bee doista misli suprotstaviti mansi, izazvati ga da je se usudi zaustaviti pred svjedocima koje poslije može lako ubiti. Nitko ne bi morao doznati što se ovdje dogodilo osim njegovih odanih sljedbenika. I Andevaija.

Okrenula mu je leđa i uzdignute glave krenula prema vratima skrivenim u sjeni. Andevai mi je kimnuo kao da želi reći da će nam čuvati leđa. Srce mi je udaralo kao čekić; skoro mi se zavrtjelo u glavi od tih udaraca, od njega; bila sam nesigurna, ali stegnula sam balčak svog štapa, koji je procvjetao u prikazu mača. I slijedila sam Bee. Vojnici su se odmaknuli od vrata kao da im je ona

229

Crowarez

Bosnaunited zapovjedila da joj otvore put. Mansa je šutio.

Sve dok nismo stigle do teških vrata i otvorile ih. „U redu, maestressa.” Nije podigao glas. Bio je toliko moćan da nikad nije morao vikati. „Moji vojnici će vas otpratiti do kuće vaše obitelji, gdje se nalazi vaš otac. Oni i kneževi ljudi čuvat će kuću tako da vas nitko ne uznemirava. Noćas i sutra je vrijeme festivala, a to nije dobar trenutak za početak pregovora. Na dan poslije solsticija, knez od Tarranta i ja posjetit ćemo vas da započnemo razgovor. Smatrate li to razumnim kompromisom? Ah. Slušajte!”

Topot konjskih kopita i dozivanje konjaničke garde najavili su dolazak još vojnika. Rezanje gomile počelo se raspršivati u stotine glasova kako im se odlučnost mrvila a ljudi se počeli razilaziti.

Mansin smiješak rugao se Beeinom kratkom trijumfu. „Kao što sam i očekivao, prinčeva garda stigla je da rastjera gomilu.”

Pokrila sam lice rukom, pripremajući se na zvuk strašnog nereda, ali umjesto toga čula se jurnjava nogu koje žure u svim smjerovima dok su ljudi bježali u zaklon noći. Garda je dojahala i rasporedila se oko tvornice. Otkrila sam lice. Pahuljice snijega padale su kroz slomljene prozore nad nama kao posljednji sanjivi ostaci tkanine. „Promisli o ovome, tvrdoglava djevojko”, rekao je mansa. „Ja sam razuman čovjek. Ti i ona djevojka koju nazivaš rođakom, pa čak i ovaj buntovni mladi mag kojem sam pomogao uvjerili ste me da je možda vrijeme da razmotrim drugačije rješenje. Ali uvijek moram učiniti ono što je potrebno da zaštitim svoj rod i svoju kuću. Što se tebe tiče, maestressa Hassi Barahal, u većoj si opasnosti nego što možeš shvatiti. Ja te mogu zaštititi. Nećeš dobiti bolju ponudu.”

Bee se namrštila zureći u mansu. „Što znači hodati snovima zmajeva?” Na mansinom licu, osvijetljenom hladnom vatrom, vidio se blagi osmijeh, kao da promatra slatkiš kojem se dugo veseli i uskoro će ga pojesti. „To je nešto o čemu ćemo razgovarati nasamo, ti i ja.” Onda pogleda prema Andevaiju, a usne mu se spuste. „Andevai, ti ćeš se pobrinuti da sigurno stignu do kuće, i postaviti stražu pod Donalovim zapovjedništvom.” Pokazao je glavom na starijeg magistera. „Nakon toga ćeš se odmah vratiti k meni.”

Andevai je – sasvim namjerno, sigurna sam – pričekao trenutak prije nego što je odgovorio. „Da, mansa.”

Svjetlo je zatreptalo pa glatko poraslo od iskrice do lebdeće svjetiljke dok je Andevai hodao prostorijom i, okupan svjetlom, zastao pred nama. Bio je to impresivan, pa čak i spektakularan magijski prizor, koliko god se njemu činio trivijalnim. „Dakle, Catherine, moram tebe i Beatrice otpratiti kući.”

Njenoj kući, ali više ne mojoj. Ali nisam to mogla reći Bee. Ne sad. Ne još.

Zapravo, nisam mogla reći ama baš ništa. Tako blizu njemu, zanijemjela sam.

Na svu sreću, Bee se to nije dogodilo. „Hvala”, rekla je otmjeno.

Izašla je iz tkaonice. Vani je preletjela pogledom preko bakljama osvijetljenih redova gardista, kao da se nada – ili se boji – da će među njima ugledati Amadoua Barryja. Ako je i bio tamo, mi ga nismo vidjele. „Kako ćemo stići tamo, magister? Ne mogu jahati u ovoj odjeći.”

Andevai je bio magister iznimne moći, sposoban prizvati hladnu vatru, tkati iluzije, podizati oluje i vitlati hladnim zrakom kao čekićem. Ali bio je i mladić koji se rodio i odrastao na selu, i nije imao pojma kako pronaći kočiju u gradu, u Noći suncostaja kad je kretanje zabranjeno. Ipak smo uspjeli pronaći suznog čovjeka s konjem i kolima kod tržnice Eastfair. Bacio je jedan pogled na vojnike i zlato koje smo mu ponudili i pristao nas prevesti.

Ostavile smo prozore otvorenim. Andevai se vozio kraj kočijaša; vojnici magijske kuće su nas okružili, a drugi magisteri jahali su iza nas kao da nas štite od napada. Grad nije toliko spavao koliko

230

Crowarez

Bosnaunited čekao, držeći dah dok bijesna zvijer ne prođe. Kneževi ljudi bili su posvuda, patrolirajući ulicama na konjima i pješice; zbog toga nije bilo skupina mladića koji bi pjevali i pljeskali ili od iscrpljenih domaćina moljakali još jedan gutljaj medovine. Ove godine će festival suncostaja, znan još i kao Gozba nepokorenog sunca, proći bez veselja.

Iako je zabrana kretanja ispraznila ulice, na svakom uglu bile su vatre, u posudama i grijalicama. Na trgovima su gorjele lomače s po nekoliko skutrenih stražara koji su pazili na njih.

Vatre suncostaja morale su gorjeti da zadrže dugu noć, da daju snagu izmoždenom suncu tako da može slijediti te svjetiljke i ujutro opet ustati. Sićušne poput plamena svijeće, vatre su gorjele na vrhovima udaljenih brda; Lopovski Znak noćas sigurno gori.

Bee je tihim glasom rekla: „Sigurno možemo učiniti nešto drugo, Cat.” „To je bila velikodušna ponuda. Zapanjila me.” „To je bila snishodljiva ponuda. Ne razlikuje se puno od onoga što je ponudio legat Amadou Barry. Mansa nas već ima u mreži.” „Možda”, rekla sam. A onda, čuvši da vojnici vani spominju mačke, šapnula sam: „Šuti.” „Ma ne”, govorio je jedan, s jakim seoskim naglaskom, „rekli su da j' sigurno sabljozuba mačka. Vel'ka, čujem, crna k'o noć i opaka k'o ljetna oluja.” Nasmijao se. „Ušla je knezu u menažeriju, izila pauna i nekoj gospoji pasa pa o'šla, a niko je ni zaustavt mog'o.”

Bee me uhvatila za ruku dok mi je srce teturalo i zastajalo i stezalo se u grudima, pa onda krenulo punim galopom. Nasmijala sam se i pritisnula ruku preko usta. „Jadan pas”, rekla je Bee. „Ali paunove u parku ionako mrzim. No dalo nam je misliti, zar ne?

Nismo sasvim bespomoćne.”

Spustila sam ruku. „Na što misliš?” „Njihovo oružje je vatra”, rekla je. „Čije oružje? Ljudi na ulicama?” „Ne. Radikala. Oni kane spaliti stari poredak. Pomisli kako smo bile daleko od svega, Cat. Kako malo znamo. Koliko smo puta prošle kraj pjesnika od Northgatea nemajući pojma da se namjerava sukobiti s knezom. Još nismo pobijeđene. Kako ćemo početi?” „Mislim da bismo trebale početi s dobrom večerom, kupanjem, i cijelom noći spavanja.”

Nasmijala se, a onda smo malo plakale od čistog olakšanja. Nakon toga, sjedile smo u nijemom prijateljstvu, promatrajući kako kraj nas prolazi utihnuli grad i slušajući topot kopita dok se naš kočijaš bavio uzdama a stroga pratnja vojnika i hladnih magova vodila nas kroz grad i konačno do Trga Falle, mjesta koje mi je nekad bilo dom. Plinska bi svjetla izblijedjela kad bismo im se približili, pa se opet rasplamsala kad bismo prošli. „Gledaj”, reče Bee. „U prozoru tatine radne sobe je svjetlo.”

Kad sam ugledala svijeću, u srcu mi se smračilo. Iskrcali smo se na trijem. Andevai nas je dopratio do vrata. Otvorila su se prije nego što smo stigle pokucati, i otkrile zapanjenu Callie. „Maestressa!” povikala je vidjevši Beatrice. Onda je prepoznala mene, pa ugledala magistera, i ustuknula bez i jedne riječi da nas pusti unutra. „Čekajte ovdje”, rekla je Bee. „Pustite me da se sama popnem k ocu. Callie, možeš li nam spremiti nekakvu večeru? I zagrijati vode za kupanje? Poslužit ćemo se bakrenom kadom u kuhinji.”

Uspela se. Callie je požurila prema kuhinji, ostavljajući me u predvorju s hladnim magom.

Kad sam ga prvi put vidjela, smatrala sam ga oholim, arogantnim i umišljenim, i puno previše svjesnim da je moćan magister iz moćne magijske kuće koji hoda svijetom s lijepim licem, u skupoj, dobro krojenoj i lijepoj odjeći. Ništa od toga nije se promijenilo, osim što je možda zakopao i

231

Crowarez

Bosnaunited negdje duboko pronašao jezgru sebe samoga, i još je bio tašt, i arogantan, i magister. Ali to nije bilo sve. Vidjela sam sličnost s njegovom bakom u tom upornom pogledu. „Još smo vjenčani, Catherine”, rekao je. „Neću te napustiti. Ni žrtvovati kao Barahali. A neću te ni siliti da ideš sa mnom, kao što su toliki sebični magisteri učinili sa ženama iz mog sela.”

Htjela sam se posvađati s njim, objaviti da sam mu jednom već pobjegla i da bih to mogla i opet učiniti, ali na kraju Bee i ja nismo uspjele pobjeći kući Četiri mjeseca. Zato sam šutjela.

Nesigurno je nastavio: „Shvatio sam da ti je moje selo pomoglo da mi pobjegneš ispred nosa u Noći duša. Učinili su to jer su odabrali poštovati prava gosta ne brinući za vlastitu sigurnost. Ne mogu učiniti manje nego što su oni učinili. Zato ti iznosim svoju ponudu. Ako želiš, možeš živjeti s mojim rođacima u selu. Oni će te prihvatiti kao kćer. Ili, ako želiš –” Tu je zastao i odlučno udahnuo prije nego što je nastavio. „– možeš se sa mnom vratiti u kuću Četiri mjeseca.” „Nakon onog što se dogodilo u predionici, vratit ćeš se u kuću Četiri mjeseca?” „Catherine! Naravno da se moram vratiti. Da ti pobrojim sve razloge?” Podigao je ruku da dodirne zlatni medaljon oko svog vrata, shvatio da je to učinio, stegnuo ruku u šaku i spustio je.

Sljedeće su mu riječi bile odsječne. „Ali ti naravno ne želiš ići sa mnom nakon svega što se dogodilo.”

Kad je jako hladno, lako je osjetiti kako ti se vrelina prelijeva obrazima. „Zahvaljujem ti na ljubaznoj ponudi, Andevai Diarisso Haranwy”, rekla sam što sam mogla mirnijim glasom. „Svjesna sam da si sebe i svoje selo izložio velikom riziku kad si mi odlučio pomoći. Zato je ono što se prije dogodilo gotovo, oprošteno, zaboravljeno, i ne moramo se time baviti.” „Znači li to da mi opraštaš što sam makar i na tren pomislio da bih te možda morao ubiti?”

Ako je bilo moguće da se jače zarumenim, to mi se sigurno i dogodilo, jer je zurio u mene pogledom od kojeg je djelovao puno privlačnije čak i nego što je vjerojatno sam sebe vidio, a jako je loše mladiće ohrabrivati u uvjerenju da su vam privlačni. „Da. Ali moj odgovor je svejedno ne. Na tvoju ponudu, mislim. Moram sama pronaći svoj put. Moram otkriti tko mi je zapravo rod. I dalje sam zahvalna na tome kako su me tvoji tretirali. A što se tiče onog drugog, ja ne pripadam u kuću Četiri mjeseca. Ali hvala ti na tome kakav si – častan čovjek koji me poštuje.”

Neću ga više nikad vidjeti, jer moramo krenuti svatko svojim putem. Neće biti posljedica za samo jedan nepromišljen potez. A morala sam priznati istinu, jer istina je suština svega: zanimalo me kakvog su mu okusa usne. Bila sam gladna.

Zato sam koraknula bliže, podignula lice prema njemu, i poljubila ga.

Teško je zamisliti da hladni magovi mogu imati topline. U trenutku kad su mi usne dotakle njegove, bio je leden, i u tom sam trenutku pomislila da je uvrijeđen ili užasnut, a u sljedećem shvatila da se samo iznenadio. Jer mi je lijevu ruku uhvatio desnom, a svojom lijevom obuhvatio me oko leđa i privukao k sebi. I uzvratio mi poljubac.

Poljubac može biti kao okretaj svijeta. Može biti kao plima zmajskog sna koja se prelijeva neviđenim svijetom skrivenim od očiju smrtnika koji svejedno prožima sve naše živote. Može biti vruć i hladan istovremeno, prostran kao nebesa ali precizan u dodiru ruku i razdvajanju usana.

Može podići snažnije osjećaje nego što sam očekivala, kao da me progutala oluja munja. I zato što je bio više, osjetila sam se malenom kad smo se nespretno razdvojili i ustuknuli, oboje zbunjeni. Lice mi je gorjelo. On je izgledao tako ukočeno i bahato da sam znala da je i njega potreslo. „Catherine!” rekao je. „Sigurno vidiš –” „Andevai, ti si hladni mag rijetke i neočekivane moći, kao što si mi često govorio. Razumijem zašto misliš da se moraš vratiti u kuću Četiri mjeseca. Pokazao si mansi koliko vrijediš. Ali ja tamo nikad ne bih bila sretna ni dobrodošla. Mi se ni ne poznajemo, i ne dugujemo jedno drugome ništa osim onog na što su nas okolnosti prisilile. Pa zašto bi se onda opterećivao mnome? Nisi me pokušao

232

Crowarez

Bosnaunited ubiti. Predomislio si se. Učinio si ispravnu stvar.”

Trenutak se neko vrijeme rastezao. Hladna vatra blago je sjajila preko praga kuće koja više nije imala čini za zaštitu od uljeza jer su je Hassi Barahali napustili. Kao što su napustili mene. Onda je stresao glavom, kao da želi otresti neku gnjavažu. „To mora biti dovoljno.” Ton mu je bio služben, čak i oštar. „Mir s tobom, Catherine, i u svim tvojim pothvatima.” „Mir s tobom, i u svim tvojim pothvatima”, ponovila sam tupo.

Krenuo je prema vratima, a ja sam uhvatila ogradu i popela se dvije stepenice prema katu.

Onda sam se okrenula. „Andevai.”

Već je otvorio vrata, ali smjesta je stao i okrenuo se. Poljubiti muškarca i uživati u tome ne znači da ga voliš. Nisam ga voljela. Kako bih i mogla? Jedva sam ga poznavala. Ali zapanjilo me ono što sam mu vidjela na licu: nadu, sram, taj triput prokleti ponos koji je na kraju krajeva ipak bio dio onoga što je privlačilo poglede na njega, povrijeđenost, poniznost, čak i određen mir, vrlo ljudsku i privlačnu mješavinu emocija. Kao da ga vidim prvi put. „Jedno me još uvijek zbunjuje”, rekla sam, ali pomisao da nastavim me prestrašila, i zastala sam. „Nemoj misliti da se nakon svega ovoga bojim čuti što god se ti možda bojiš izreći”, rekao je malo srdito.

Podigla sam bradu. „Onda dobro. Ti si uvijek jako precizan kad se radi o magiji. Uočila sam to. I stvarno jako ne voliš pogriješiti. Pa, kad si vidio da su prisutne dvije mlade žene, zašto nisi čak ni pitao za moju rođakinju?”

Njegov iskrivljen osmijeh stisnuo mi je srce. „Pa dobro. Reći ću ti.” Ali zastao je, kao da skuplja hrabrost, pa odlučno nastavio. „Kad sam te vidio kako silaziš niz stepenice one večeri, kao da sam vidio drugu polovicu svoje duše kako mi dolazi u susret.”

Zurila sam u njega, ali bio je sasvim ozbiljan. Njegove riječi su mi pokrenule lavinu u glavi: sjećanja, bljeskovi stvari koje je učinio i nije učinio, rekao i nije rekao. „To se ne da povući, zar ne?” dodao je, kao samome sebi. Nekako se opustio, prožeo ga je nekakav mir, nalik miru koji uhvati mornara kad se otisne od obale i plima ga nosi što god se dogodilo. „Pa, ako mi sad kažeš, Catherine, ovog časa, da me više nikad ne želiš vidjeti ni na koji način, ni pod kojim okolnostima, više ti nikad neću ni prići.”

Nažalost, nisam mogla progovoriti. Naprosto nisam mogla izreći ni riječ. Nikakvu. „Ah”, rekao je tiho, ne baš riječ već reakcija. I prokleti magister mirno se nasmiješio, na način koji je – rekla bih mu to da sam mogla progovoriti – bio stvarno jako iritantan. „Onda ću se morati vratiti kad se oporaviš dovoljno da mi kažeš što zapravo misliš.”

Okrenuo se i izašao, odnoseći sa sobom svjetlo, i moj glas, i svu moju sposobnost razmišljanja ili kretanja.

Iz sjena na odmorištu prvog kata, iznad mene, Bee je rekla: „Blažena Tanit! Duše razderane na dvije polovice! Hladnom magu se baš sviđaš, Cat, iako nemam pojma zašto kad ga stalno napadaš.

Ipak, baš se romantično držao, zar ne?” Vidjela sam u polumraku kako je pritisnula ruke na srce, onako kao glumice koje poziraju na festivalskim živim slikama. „Zapovjedili su mu da je ubije pa ju je progonio. Progoneći je, zaljubio se u nju! Ili bi bilo bolje, zaljubivši se u nju, počeo ju je progoniti? Ali prkosio je nebesima i svom gospodaru da je osvoji. A onda ga je ona bešćutno odbila.”

Trak mi se više uopće nije činio hladnim. Dapače, negrijano predvorje otvorenih vrata

233 Crowarez

Bosnaunited djelovalo je baš zagušljivo. „Jesam li ti ikad rekla kako si naporna?” „Više puta!”

Ali ovog puta mi je stvarno bilo previše. Stvarno se nisam šalila. Izašla sam iz kuće, zastavši na trijemu da vidim kako polovica pratnje odlazi, i Andevai među njima. Osvrnuo se jednom. To je bilo sve. Pratila sam njegovo kretanje po tome kako su plinske svjetiljke blijedile i bljeskale.

Kad su otišli s Trga Falle, oko kuće je čekalo još vojnika, ali nisam se obazirala na njih. Prešla sam ulicu koracima koji su škripali na snijegu. Otvorila sam dveri parka i prišla kamenoj steli, kipu punih usnica, širokog nosa i upletene kose. Kleknula sam, premda mi je tlo pod koljenima otelo svu toplinu. Podignula sam ruku da dodirnem znak čuvarice koji je držala u desnoj ruci: znak Tanit, zaštitnice žena. Nisam joj imala što ponuditi osim zahvalnosti za spas, ali, noćas, to je bilo dovoljno.

234 Crowarez

Bosnaunited

33

„Cat!” Od ujakovog glasa sam se ukočila. Ne gledajući ga, uspravila sam se i nesigurno odahnula, otkrivajući usput da nagli bijes zasljepljuje lakše nego tama. „Catherine”, rekao je, a glas mu je pukao na mom imenu, „molim te, oprosti nam.”

Nisam ništa rekla. Čula sam kako Bee šuti kraj njega. „Ili, ako nam ne možeš oprostiti, dopusti mi barem da ti kažem što se dogodilo prije trinaest godina. Dopusti da ti kažem što smo svih ovih godina smatrali najbolje čuvanom tajnom.”

Nisam bila sigurna što bih učinila da nije bilo tako užasno hladno, da to nije bilo usred noći na najdužu noć u godini, da nisam bila tako jako, jako gladna i žedna, a još k tome i prljava. Da nisam maloprije poljubila čovjeka koji mi je rekao da sam druga polovica njegove duše. Ali zima i rod vežu vas lancima. Nije tako lako okrenuti leđa svemu što si jednom mislila da poznaješ.

Rekao je: „Imam njegov posljednji dnevnik. Onaj koji smo ti skrivali.”

Takve jednostavne riječi, a toliko bole. Pokrila sam lice rukama.

Bee je rekla: „Dođi unutra, Cat. Bar da pojedeš malo tople juhe i presvučeš se. Ova odjeća već smrdi. Neki bolji kaput, i tvoje dobre rukavice. Kupanje, to ti treba. Vatra i kuhano vino. Topli krevet samo za noćas. Molim te. Oprosti što sam rekla sve one gluposti.”

Sve sam to učinila za nju. Tko još postoji za koga bih mogla činiti stvari?

Ali zar nisu već i te misli laž? Jedna sabljozuba mačka luta gradom.

Jedna eru nazvala me rođakinjom. Još sam imala duhove koji su me pratili: Daniel Hassi Barahal, Tara Bell, i dijete.

Prošla sam kraj svoga ujaka i zajedno s Bee ušla u kuću, u veličanstveno toplu kuhinju gdje me Callie stidljivo pozdravila. Čula sam kako vojnici ulaze i zauzimaju dnevnu sobu u prizemlju i prednja i stražnja vrata. Magister je objavio da će leći na katu tako da u donjim prostorijama mogu zapaliti vatru. Na svu sreću, držali su se podalje od kuhinje. Ostavili su nas na miru.

Sjeli smo za težak drveni stol gdje smo često pomagali pripremiti hranu, i uzela sam žlicu u ruku pa počela jesti juhu koja me tješila, pileće kosti i poriluk, peršin, repa, mrkva i dragocjeni komadići mesa. Moj ujak sjeo je na klupu s druge strane stola. Nisam mogla pogoditi što mi vidi na licu. Bio je siv od tjeskobe. Crna mu je kosa bila nepočešljana i neuređena, neuredna krpa čvrstih kovrča. Ja nikad nisam imala kovrče. Moja duga crna kosa bila je ravna kao da ju je netko izglačao.

Baš kao Roryjeva.

Na kraju, kao s oklijevanjem, počeo je govoriti. „Nikad nismo bili bliski, Daniel i ja. Bio je samo dvije godine mlađi, ali bili smo potpuno različiti. On se stalno sa svima svađao, izazivao, propitivao svaku primjedbu i sve običaje. Bio je nemiran, težak, nimalo nalik meni. Imalo je smisla da on putuje i skuplja informacije. Ja sam samo želio da obitelj opet bude dobrostojeća i sigurna, i da ja budem siguran. Oženio sam Tilly na poticaj obitelj, kako bih ojačao veze između adurnamske i haverske grane Hassi Barahala. Ona i ja smo uvijek marljivo radili. Dobro se slažemo. Ispunio sam svoju dužnost prema Barahalima, i zato sam očekivao da i Daniel ispuni svoju, kao što bismo svi trebali. Onda se on vratio kući s njom.” „Njom?” upita Bee tiho.

235

Crowarez

Bosnaunited „Bila je užasna. Čudovište.”

Nastavila sam jesti jer sam morala jesti kako bih uspjela slušati ne urlajući na njega. „Užasna?” upitala je Bee, istovremeno ljutito i napeto. „Što misliš pod time?” „Bila je vojnikinja, jedna od Camjiatinih amazonki. Strašna mišićava žena, i neotesana. Imala je povrede – užasne povrede. Lijeva joj je noga bila oštećena, pa je uvijek šepala i pridržavala se štapom. To joj je vjerojatno smetalo, jer je nekad bila dovoljno snažna za marš od sredozemnog bazena do Baltičkog ledenog mora. Lijeva joj je ruka završavala kod lakta, batrljkom sa zašivenim komadom kože. Izgubila ju je od udara topa, tako nam je rekla. Šalila se o tome! Ne mogu čak ni ponoviti te šale. Lijeva strana lica joj je bila osakaćena. Nije imala oka, samo ožiljak. Tragovi paljevine i ožiljci na obrazu i čeljusti. A ipak bi stala i zurila u sebe kod svakog zrcala. Uopće nije imala predodžbe o tome što se pristoji.”

Nastavila sam jesti, žlicu po žlicu. Sjećala sam se kako joj je ruka bila snažna, i kako je uvijek mirisala onako kako sam očekivala od vojnika: odlučno, pomalo znojno i vatreno na način koji me oduvijek tješio. To i njene riječi upozorenja. To je bila moja majka. „Jedva sam je mogao i pogledati, a Daniel se ponašao kao da je najljepša žena koju je ikad vidio.” „Možda zato što ju je volio”, reče Bee. „Oh, u to sam siguran. Volio je osjećaje. Najdraže mu je bilo izgledati plemenito.”

Zagrcnula sam se na komadu promočene mrkve. „Je li ona voljela njega?” upita Bee bezizražajno. „Dobro pitanje! Camjiatine amazonke morale su prihvatiti celibat. Apsolutna vjernost generalu. Pa kad se ona pojavila trudna, uhićena je i bačena u zatvor. Kazna je bila da ostane u zatvoru dok se dijete ne rodi. Onda su je mislili pogubiti, a dijete dati u sirotište ili, ako bude zdravo i ljupko, nekoj obitelji.”

Drhteći sam spustila žlicu. „Daniel je bio u Lutetiji tijekom velikog vijeća koje je general sazvao da bi napisao onaj radikalni građanski zakonik koji je htio nametnuti Europi. Ona mu je sigurno nekako poslala poruku i zatražila pomoć. Poznavala ga je s one proklete ledene ekspedicije. I još od prije.” „Kad prije?” upita Bee. „Upoznali su se dok su još bili sasvim mladi, prije nego što je ona otišla u vojsku, prije nego što je Camjiata postao general, kad je još bio samo satnik Leonnorios Aemilius Keita koji se borio u ratu između dva sukobljena kneza.”

Kako to da ja nikad nisam čula ovu priču? „Mislim da je zato zamolila Daniela za pomoć, zbog te zajedničke povijesti. Tilly kaže da je Tara obožavala Daniela. Ja to nikad nisam vidio. Možda će bardovi i đele pjevati o tome i nazvati to ljubavlju, ako je ljubav tragedija.” „Kaže se djeli”, rekla sam. „Voljela bih da ljudi nauče ispravno izgovarati tu riječ.” „Pa rekao si da je nisi mogao ni pogledati, tata”, rekla je Bee, blaže nego prije. Dobacila mi je pogled. „Možda nisi vidio ono što nisi htio vidjeti.” „Ja nisam sentimentalan. I je li to važno, uostalom? Samo Danielu, koji je zamalo uništio obitelj kad joj je pristao pomoći. Odveo ju je prvo u kuću Hassi Barahal u Haveryju, znate, odmah nakon što je rodila Catherine. Oni su mu rekli da je odvede u Adurnam, jer je bio dalje od prvih crta bojišta. Camjiatin rat je dotad već progutao Europu. Bilo je opasno skrivati dezerterku. Ili bi Camjiatini agenti doznali za to i došli po nju da joj sude i pri tome povrijedili nekoga od nas, ili bi

236

Crowarez

Bosnaunited vlasti mogle doznati za nju pa optužiti obitelj za uhođenje.” „Ali mi jesmo uhode”, reče Bee. „Hassi Barahali su oduvijek bili uhode.” „Nismo špijuni. Počeli smo kao putnici. Kao i svi, morali smo nekako zarađivati, pa smo postali trgovci na polju koje smo najbolje poznavali, skupljanju i prenošenju informacija. Kad bi nas optužili da skrivamo špijunku, to bi u očima vlasti bilo sasvim drugačije. Izgledalo bi kao da smo se opredijelili za jednu stranu.”

Podigla sam žlicu drhtavom rukom. Nisam još dovršila juhu. Morala sam dovršiti juhu. „Zar se ne bismo i trebali opredijeliti za neku stranu u takvom slučaju”, upita Bee. „Tako što bez obzira na sve podupiremo obitelj?” „Tara Bell nam nije bila rod! Dijete koje je rodila nije čak bilo ni Danielovo! To je priznala, jer vidiš da Catherine nimalo ne nalikuje nikome od nas!”

Podigla sam oči do njega, a on je skrenuo pogled. Zurila sam u njegovo lice, tako poznato i čak, na svoj način, voljeno; on me naučio čitati. Nije bio osobito nježan, ali uvijek sam ga smatrala dobrim čovjekom: odanim, marljivim, ponekad smiješnim, vjerno odanim Hassi Barahalima.

Nisam u tome pogriješila. Samo što ja nisam bila Hassi Barahal. „I što se onda dogodilo?” upitala sam promuklo. „Onda su se Camjiatini snovi o carstvu srušili. Kuće su uništile magijsku kuću njegove supruge jer su ih izdali. Njegova je vojska poražena. Saveznici su ga zarobili. Nisu ga se usudili ubiti, jer bi to moglo još jače potaknuti nezadovoljstvo ljudi. Zato su ga zatočili na tajnom mjestu, govorka se na nekom otoku u Sredozemlju. Onda je kuća Četiri mjeseca došla k nama s dokazom da smo prodavali informacije Camjiatinoj vojsci.” „A jeste li?” upita Bee. „Nema nikakvog dokaza da smo učinili nešto takvo”, rekao je. „Jer si ih spalio”, šapnula sam. „Andevai je predao dokaze u zamjenu za mene, a ti si ih spalio istog časa, dok me on još odvodio.” „Nismo imali izbora”, rekao je ukočeno, „i morali smo pristati na ugovor na koji nas je kuća Četiri mjeseca silila ili bismo propali. Kao Camjiata. Nikad nam nisu objasnili zašto te žele, Beatrice.

Kad magisteri išta objašnjavaju?”

Andevai je objasnio. Ali on nije bio kao ostali. „Jesi li ikad čuo izraz”, upita Bee, „hodati snovima zmajeva?”

Stresao je glavom. „Ne. Je li to iz neke stare bardske pjesme? Ili đeline priče?”

Ustala sam s klupe. „Zašto su Daniel i Tara otišli iz Adurnama sa mnom?”

Svjetiljke su siktale. Vatra je pucketala. Callie je sjedila kraj ognjišta i nije se više čak ni pretvarala da ne sluša.

Susreo mi je pogled, i valjda sam morala poštovati što je voljan to učiniti. Izgledao je stariji nego što je bio, i djelovao je iscrpljeno, ali više nisam bila sigurna da mu je i zbog čega žao. „Kuća Četiri mjeseca došla nam je i zahtijevala najstariju kći Barahala. Beeina sloboda i život bili su na kocki. Zato sam otišao Danielu. Tara je opet bila trudna, znaš.”

Zimi, uhvaćeno usred hladnoće, tijelo otupi. Smrznula sam se, nesposobna pomaknuti se ili progovoriti ili, zapravo, uopće razmišljati Opet trudna, s djetetom koje bi bilo moj mlađi brat ili sestra. Koje nikad neću upoznati. „Ja sam preuzeo odgovornost. Drugi su se previše bojali. Otišao sam Danielu. Rekao sam mu, imat ćeš drugo dijete, dijete koje možeš voljeti i podići. Daj da uzmemo Catherine – ona je ionako

237

Crowarez

Bosnaunited kopile; nije čak ni tvoja – i da nju damo magijskoj kući umjesto Bee. A sljedeće što znam, spakirali su se i otišli.”

Noge su mi popustile. Sjela sam i, na svu sreću, skromna klupa držala me kao što majka drži dijete, pružajući potporu kad treba. „Ionako kopile?” rekla je Bee tvrdim, hladnim glasom. „Stvarno si tako rekao?” „Netko je morao biti spreman reći istinu! Donijeti teške odluke!” Nastavio je tresući glavom kao da ga muči zujanje pčela ili bijesan šapat govora. „A onda smo dobili vijest o nesreći skele. Tebe su doveli živu, ali oni su poginuli.” „Jesi li uopće vidio tijela?” upita Bee. Zurio je u vatru. „O, da”, promrmljao je, a glas mu je bio hrapav od sjećanja. „Pronađena tijela izložena su u jednom skladištu. Daniel je na ramenu imao stari ožiljak. A Tara – pa – tu se nije moglo pogriješiti.”

Počeo je jecati, kao da je prizor još bio svjež kao onog dana kad se odigrao.

Nakon nekog vremena, obrisao je oči i ispuhao nos u rupčić. Onda je iz kaputa izvadio dnevnik, savršeno običan, uvezan u kožu i zatvoren zelenom vrpcom. Spustio ga je na stol pred mene.

Posegnula sam za njim, ali sam povukla ruku prije nego što sam ga dotaknula. „Što je s drugim dnevnicima koji nedostaju? I njih ste sakrili?” „Ne znamo što se s njima dogodilo. To ni Daniel nije znao. Trudio se poslati ih Barahalima, ali nikad ne znaš što se može dogoditi na nekom putovanju, zar ne? Stvari se izgube.” Ustao je. „Ja odlazim sutra u sumrak. Plima je u ponoć, i idemo na brod za Gadir da se pridružimo Tilly i djevojčicama. Savjetovali su mi da prodam kuću. Već je kupljena.” „Tko ju je kupio?” upita Bee. „Kuća Četiri mjeseca. Ponuda je stigla na zahtjev kneza od Tarranta, a to znači da je u pitanju zapovijed koja se ne može odbiti. Beatrice, ti ćeš, naravno, ići sa mnom. A ti, Cat. Ako ideš s nama, zamolit ćemo te za oprost i bit ćeš jedna od nas.” Šutjela sam.

Bee je rekla: „Tata, ti izgleda nešto ne razumiješ. Mansa i knez ne misle mi dopustiti da odem iz Adurnama.” „Kako je to moguće? Ugovor više ne vrijedi!”

Beein izraz bio je prazan kao neobrađen kamen, glatko lice koje može skrivati bilo koji predmet ili osjećaj, ali samo bi klesar znao odriješiti ono što se skriva pod površinom. „Ti stvarno ne razumiješ, zar ne? Zato su kupili kuću. Da me zadrže ovdje, u poznatom, udobnom kavezu. Zar ne shvaćaš? Kad si žrtvovao Cat, nisi spasio mene. Samo si upropastio sve što je ona mislila o tebi i mami.” „Tražio sam oproštaj. Cat, opraštaš li mi?”

Potražila sam glas, i pronašla ga, premda nisam sigurna da ga prepoznajem kao svoj. „Je li vam ikad rekla tko me začeo?”

Namršteno je stresao glavom. „Ona nikome nikad ništa nije govorila. Kad pomislim na sve te vrijedne informacije koje je sigurno znala, jer, znaš, ona je dobro poznavala Camjiatu. Ali odbila nam je bilo što reći, iako smo mi mogli prodati te informacije i pošteno si olakšati život. Pa ipak.”

Nastavio je kao da su mu riječi bolne. „Valjda je osjećala neku vrst odanosti čak i prema zapovjedniku kojeg je napustila. U tome ima nečeg pohvalnog.”

Nisam ga mogla gledati. Umjesto toga, obratila sam se zidu. „Znam da si učinio što si mislio

238

Crowarez

Bosnaunited da moraš, znam da si to učinio iz brige za Bee, i možda čak žališ bol koju mi je to nanijelo. Ali moji roditelji ne bi se utopili da ih ti nisi otjerao. Još nisam spremna to oprostiti.” „Kako si slična Danielu”, promrmljao je. „Tako tvrdoglava.” „Pa je li slična ujaku Danielu ili nije?” Beein pogled bio je pun kraljevskog prezira koji je iznenadio čak i mene. Djelovala je tako mirno i govorila tako odmjereno da je bilo teško vidjeti koliko je zapravo bijesna. „Ne može biti i jedno i drugo. Nisi izdao samo Cat, ni samo svog brata i moju ujnu Taru, nego i mene. Izdao si kćeri Barahala, sve nas, a i sinove, one koje nisi imao. Izdao si čast naše kuće. Ponio si se onako kako su Rimljani oduvijek tvrdili za Kanea'anije. Stidim se.” „Bili smo stjerani u kut. Učinili smo samo ono što smo smatrali da moramo. Što bi drugo htjela da učinim, Beatrice?”

Stresla je glavom. „Gotovo je. Sad možeš samo otići u Gadir. Bolje se brini za Hanan i Astraeu nego što si se brinuo za Cat. Za ime Tanit, tata, ne daj Astraei da stalno bude takvo malo čudovište. I povedi Callie, ako to želi. Jer ona je ovdje sama.” „Callie?” rekao je, tako zapanjen njenim zahtjevom da je zaboravio na suze. „Želiš li ići?” upitala je Bee Callie. „Znam da nemaš kamo drugamo.”

Raščupane plave kose, oštro zategnute prema otraga ali s bezbroj pramenova koji su se izvlačili, u zakrpanom šalu čvrsto stisnutom oko uskih ramena, Callie je djelovala krhko, ali nije bila slaba ni glupa. „Ne znam što očekivati u Gadiru, istina, ali već sam se smrzavala i gladovala na ulicama Adurnama, i to ne želim ponoviti. Ali ako vi i maestressa Catherine morate ostati, zar vam neću biti potrebna ovdje?” „To će biti drukčije riješeno”, rekla je Bee. „Moraš ići s njim. A sad sam, priznajem, užasno gladna i voljela bih jesti.”

Oklijevajućim koracima, ujak je otišao iz kuhinje.

Callie je uzela zdjele, sipala u njih još juhe, i spustila ih zajedno sa čašom medovine.

Provjerila je svjetiljke i vratila se na svoj stolčić. Nisam zatražila da ode. Ovo je bila njena soba, a ne naša, a bila je i topla i daleko od hladnog maga i vojnika. Čula sam ih kako se kreću u dnevnoj sobi i predvorju razgovarajući tihim glasovima. Bee je uzela žlicu i pojela juhu. Zatim je popila medovinu, prvo svoju čašu a onda, nakon nekog vremena, i moju.

Zurila sam u dnevnik.

Dugo sam zurila. Nada mi je u ustima imala okus pepela.

Stigla sam predaleko da sad odustanem.

Razvezala sam vrpcu i prošla rukom po mekoj koži i, zadržavši dah, otvorila dnevnik.

Poznavala sam njegov rukopis, s dugim repovima i urednim krivuljama. Tako čitljiv. Čitala sam dok je svjetiljka gorjela i dok me Bee gledala, a Callie je čekala, jer sluge moraju naučiti čekati jer im je dužnost da to čine bez obzira na svoje osobne želje.

Tara je mnogo riskirala, i nikad nije posustala u svojoj dužnosti. Vidjela je užasne stvari. Ruke su joj krvave. Ratovi su joj ostavili ožiljke.

Nije mislio samo na tjelesne ožiljke.

Uvijek ću štititi Taru, kako god mogu. Ono što se dogodilo na ledu nije važno. Dijete će biti moje dijete. To sam obećao Tari, a čak i da nisam, ne bi bilo važno, jer moja mala mačkica je moja slatka kći, dragulj mog života. Kako bih volio da sam još puno ranije doznao kako se može izgubiti srce zbog nečeg tako dragocjenog.

Suze su mi padale na odavno suhu tintu. Napisao je to prije toliko godina.

Tara je jednu ruku izgubila zbog topovske paljbe, a druga je toliko oštećena da se zapravo i ne

239 Crowarez

Bosnaunited može brinuti za dijete. Pred drugima se pretvara da to nije važno – vojnički humor – ali ja sam taj koji je grli noću kad vrišti i ponovno proživljava bitke u snovima. Ja sam taj koji je uvjerava da će je dijete voljeti jer je hrabra i prelijepa žena, a ne zbog dvije ruke ili dva oka.

Blažena Tanit, čuvaj mi srce da ne prepukne.

Onaj magarac Jonatan došao mi je s odurnim prijedlogom o kojem neću ni razmišljati. Da predam svoju djevojčicu umjesto njegove, kao da moja ne vrijedi, a on sigurno tako i misli. Bunio sam se. Nudio načine da se pogađamo s magisterima. Čak sam ponudio i da ukradem proklete spise. Prijetio mi je na onaj svoj sladunjavi način. Rekao da bi nas obitelj izbacila ako ne surađujemo. „Zar ti je nečije tuđe kopile toga vrijedno?” pitao me. I zato, usprkos Tarinom stanju, usprkos zdravlju i snazi koji su joj se vratili samo od toga što smo tako dugo bili najednom, stabilnom mjestu, sad moramo ići. Sva je sreća da je Camjiata uhvaćen a njegova vojska rastjerana. Nisam siguran gdje ćemo točno pronaći utočište, ali bar se možemo nadati da ćemo do tamo putovati sigurno.

Samo što nisu putovali sigurno. I on i moja majka su umrli. Samo što to nisu namjeravali.

Bježali su da bi si stvorili život negdje drugdje. Sa mnom.

Koliko ću puta morati ponavljati, pitam se, pokušavajući objasniti ljudima koji ne žele čuti?

Ona je moja kći čak i ako je nisam ja začeo. Dijete se začne u jednom trenutku. Zar nije odgoj važniji?

Meni će moja mala mačkica uvijek biti najvažnija.

Ali srce mi je svejedno prepuklo, a Bee me zagrlila i zaplakala sam.

240 Crowarez

Bosnaunited

34

I tako stiže zora, i gorka je, i slatka. Ipak sam imala oca, iako je mrtav. Imala sam majku čija je hrabrost bila veća nego što sam ikad i pomislila. Voljeli su me dovoljno da mi pokušaju stvoriti život, iako to nije uspjelo, jer je gospa Fortuna moćnija od krhkih ljudskih planova.

Ali to nije značilo da smo se Bee i ja spremne predati.

Dan suncostaja u kući je prošao mirno. Magister je obišao sve katove. Čini koje su štitile kuću izblijedjele su nakon odlaska ujne Tilly, ali magister je ispreo nekakvu hladnu magiju kojom je zapečatio prozore. Vojnici su se držali prizemlja, čuvajući prednja i stražnja vrata. Ujak je pripremio svoju jednu torbu, plačući cijelo vrijeme. Callie smo zamolile za uslugu. U suton, doklopotala je kočija s jednim konjem. „Stigla je”, rekla sam, jer sam je očekivala na prozoru.

Mladi vojnik otvorio je vrata, trudeći se biti ljubazan ili možda zadiviti Bee. Ujak je bio posve ispuhan, balon koji se ne može pomaknuti dok se vjetar diže. „Beatrice”, rekao je očajno. „Pisat ću svakog mjeseca da znate da sam dobro. Samo toliko mogu obećati. Pozdravi Flanan i Astraeu. Bolje da požuriš, da ne propustiš plimu.” „Ujače”, rekla sam gutajući suze, „pozdravi djevojčice. Reci ujni –” Nisam mogla nastaviti.

Toliko sam nekad voljela ujnu Tilly.

Ipak sam ga onda poljubila, nakon svega, ne kao znak oprost već žaleći zbog onog što smo izgubili. Bee je formalno poljubila njegov neobrijan obraz, kao dido koja iskazuje blagu milost nekom nevoljenom ali marljivom dvorjaninu. Pognutih ramena i spuštene glave, ujak je prešao prag sa svojom torbom. Callie ga je slijedila noseći jednu laku platnenu torbu, i dvije teške. Pozdravile smo se s njom, a ona nam je kimnula da pokaže kako razumije svoju ulogu: kad jednom odu iz kuće, zatražit će da stanu u Tanitinom hramu i svećenicima podnesu žrtvu u zrnju, da bi se molili za Tanitin blagoslov i sigurno putovanje. Čak ni ujak Jonatan to ne bi odbio.

Kočija se otkotrljala. Vojnik je zatvorio vrata, pogledao prema Bee, pa u stranu.

Otišli smo gore, u dnevnu sobu na katu, gdje smo rastrošno zapalile peć s posljednjim ostatkom ugljena, i osvijetlile je posljednjim dvjema svijećama od voska. Smjestile smo se na prozorskom sjedalu, ona s rukama ovijenim oko svinutih koljena privučenih do prsa, a ja s očevim dnevnikom broj 46 na krilu. Pletena torba, jedino što smo imale, ležala je na jastuku, čuvajući Beein blok, oprljeni primjerak Laži koje su govorili Rimljani, i dnevnik koji mi je ujak sinoć dao. „Razmišljala sam”, rekla je. „To je uvijek opasno, a može izazvati i bolove kod onih koji nisu navikli na takve stvari”, primijetila sam. Ali onda sam otvorila stranice dnevnika 46 sasvim na kraju, kod razgovora između mladog prirodoslovca i poručnice dok je aurora borealis plesala preko arktičkog neba. Znajući ono što sad znam, riječi su djelovale potpuno drugačije. Kako sam uspjela previdjeti naznake u njihovim komentarima i dobacivanjima? Poznavali su se od prije; to je bilo tako očito iz šala, hitrih odgovora, po tome kako su jedno o drugome znali stvari koje ne bi bilo lako doznati. „Cat! Pratiš li me? Rekla sam, možda bi bilo bolje da odemo na akademiju i predamo se na milost ravnatelja.”

241 Crowarez

Bosnaunited „Onog koji te predao legatu Amadouu Barryju? Ne bih rekla.”

Uzdahnula je. „Ne, vjerojatno ne. Samo sam umorna čim samo pomislim da ćemo morati vući sve dnevnike ujaka Daniela preko cijelog Adurnama.” Naglo, udahnula je tako snažno da sam podignula pogled i slijedila njen kroz prozor pa preko Trga Falle. „Vatreni Shemesh! Što je to?”

Neka crna kočija grmjela je zapadnom stranom trga, a vukla su je četiri konja bijela kao mlijeko. Srce mi je poskočilo u grudima, ili bi to učinilo da imam srca. Ali na kraju ipak nije bilo ono što sam prvo pomislila: ovo je vozilo imalo grb četiri mjeseca – četvrt, polumjesec, pun i mlađak – a kočijaš je bio teško građen čovjek crne kože, dok su oba sluge bili plavokosi Kelti. Konji su bili obični konji sa smeđim mrljama na sivoj dlaci. Kopita su im čvrsto padala na kamen. Zapitala sam se hoću li ikad više vidjeti eru i kočijaša.

Kuća Četiri mjeseca došla je po svoje novo vlasništvo onog časa kad je festival završio. Kočija je stala pred kućom a jedan od slugu otmjeno je skočio otvoriti vrata i izvući dvije stepenice.

Muškarac i žena koji su izašli iz kočije nisu bili hladni magovi, ali nosili su ozbiljnu odjeću i odisali urednošću kao računovođe i domaćice, nadzornici koji su došli preuzeti posjed i napraviti inventuru.

Vidjevši ih kako izlaze, osjetila sam tupu bol u srcu. Je li to tuga jer ću izgubiti jedini dom koji znam?

Sebično razočaranje što Andevai nije došao? Olakšanje što ne moram još smisliti što ću mu reći?

Ustale smo kad su nadzornici ušli u sobu. Bili su suzdržani i uljudni. „Ja sam maestra Fatou”, reče žena, „a ovo je moj rođak, maester Conor. Došli smo po mansinoj naredbi preuzeti upravljanje domaćinstvom. Osim toga, smatrao je neprikladnim da dvije mlade žene žive same, bez društva starije žene.” „Naravno”, reče Bee. „Zahvaljujemo. Priznajem da nas je pomalo strah vojnika.” „Jesu li pokazali ikakav manjak poštovanja?” upitala je oštro. „Ne, ne”, rekla je Bee tonom koji je govorio suprotno. „Noću smo se zaključavale ovdje. I spavamo ovdje jer na drugom katu neće gorjeti vatra, jer gore spava i magister. Ako vam ne smeta, možemo li pričekati do jutra da vam pokažemo kuću? Možete preuzeti kuharičinu sobu u prizemlju, kod kuhinje, gdje ima vatre, ili spavati zajedno s vojnicima u blagovaonici ispod nas.”

Otišli su, a mi smo se spremile. Sjedile smo u tami i tišini i toplini, čekajući ponoćno zvono.

Kad je usamljeni tenor objavio noćnu stražu preko cijelog grada, uzela sam ujakove ključeve i otključala vrata njegova privatnog ureda. Ušle smo unutra, a ja sam isukala mač i presjekla hladnu magiju koja je držala prozor zatvorenim. Zastale smo osluškujući, ali kućom se nije prolomila uzbuna; magister je spavao i neće, nadale smo se, ništa primijetiti dok se ne probudi. Bee je stala kraj prozora gdje se, prije više tjedana, neželjeni posjetitelj uvukao nenajavljen i nepozvan, provukavši se kroz zaštitu. Sišla sam u papučama, noseći svjetiljku osvijetljenu posljednjom voštanom svijećom. Pretvarala sam se da se spotičem dok sam prilazila stražnjim vratima.

Vojnici kuće bili su dobro obučeni. Bili su potpuno budni: dvojica unutra i dvojica vani.

Podigla sam im svjetiljku prema licima da im oslabim vid u mraku. „Zaboravile smo gore ponijeti noćnu posudu”, rekla sam. „Trebam do latrine.”

Otvorili su vrata, a ja sam hitro posvijetlila u lica onoj dvojici vani. Na sav glas sam se zgrozila pred opakom hladnoćom, i svojim tankim papučama, i kako sam zaboravila ogrtač, i trebam li se vratiti po njega, i tako dalje u tome stilu dok sam osluškivala da čujem tiho škripanje prozora ujakovog ureda kad se otvori iznad nas i još tiše škripanje čvrste grane preko koje se Bee penjala na vanjski zid. Već smo išle tim putem. Mi Barahali smo ipak špijuni.

Kad sam bila sigurna da je otišla, svratila sam do latrine pa se vratila natrag u dnevnu sobu na katu. Zaključala sam se unutra, navukla čizme i kaput, pričvrstila si na rame pletenu torbu s knjigama, prigušila vatru i složila kvrgave obrise pod pernatim poplunom koji smo prebacile preko

242

Crowarez

Bosnaunited jastuka na prozorskom sjedalu. Zatim sam otišla u ujakov ured i zaključala vrata između ureda i sobe. Vrata ureda koja su vodila na odmorište već su bila zaključana iznutra. Ako budemo imale sreće, neće se dosjetiti provaliti vrata do jutra.

S mačem oko vrata, izverala sam se i čučnula na širokoj grani da zatvorim prozor iza sebe.

Neki instinkt ili izvježbanost ili zvuk upozorili su stražare na stražnjoj strani kuće pa su pogledali oko sebe i prema gore, ali ja sam bila dio drveta, samo gola zimska grana, malo deblja od ostalih, ali ništa upadljivo. Nema se što vidjeti.

Bee i ja sastale smo se na livadi. Izbjegavale smo plinom osvijetljene ulice i probijale se kroz hladnu zimsku noć, ja naprijed zbog dobrog vida i prikaze mača da odredim put. Bee odmah za petama s običnim štapom kojim je mogla uklanjati prepreke. Stigle smo do hrama blažene Tanit kraj akademije, čije su vrata uvijek bila otključana, u svako doba dana ili godine. Callie je imala upute da im ostavi tri torbe. Jedna je bila puna žita, posljednje iz naše smočnice, što je bio dar za svećenike. U druge dvije bili su dnevnici moga oca i nekoliko drugih stvari zaguranih zajedno s njima: četiri srebrna svjećnjaka, četiri voštane svijeće, nešto čarapa i donjeg rublja koje je ujna Tilly ostavila kad je obitelj pobjegla. Novac koji smo imale ušile smo u odjeću. Svećenici su mirno spavali u svojoj zimskoj kolibi; nije mi bio problem uzeti dvije torbe, ako se ne računa težina.

Bilo je prokleto teško hodati vukući te torbe preko mračnog grada. Zimska hladnoća umrtvila je noć. Na svu sreću, na ulicama nije bilo festivalskog smeća na koje bismo se spoticale.

Vožnje balonom, ledeni sajam s ponudom hrane i zabavnih igara, procesija do hramova, javne gozbe na kojima su prosjaci dovedeni s ulica dobivali jedini pošteni obrok te godine, sve je to zacijelo otkazano zbog nemira. Prinčevo ograničenje kretanja zadržalo je noćas kriminalce i pokvarenjake u zatvorenom. No ophodnje gradske straže bile su brojne. Čule smo kloparanje kopita i vidjele žuto svjetlo baklji kako blješti iza ugla, što nam je dalo vremena da se vratimo u sjenu prljave uličice i sakrijemo se. „Osjećam da nas netko slijedi”, rekla je Bee tiho kad smo se skutrile na stepenicama zaključanog i zatvorenog kramarskog dućana, čekajući da skupina od šest Tarrantovih vojnika zaključi da im je dosadno stajati na križanju pred nama. „Stvarno znaš doći do tamo? Još nikad nismo bile u tom dijelu grada. Jesi li sigurna da će nam pomoći?”

Hladan vjetar jurnuo je ulicom i poljubio mi nos i usne kao kremen. Ili hladni mag. „Nisam sigurna ni u što”, rekla sam drhteći. Bila sam umorna i promrzla, a ruke su me boljele iako smo torbe nosile naizmjence. „Ali znam da radikali ne vole ni hladne magove ni kneževe. Ako nam itko sad može pomoći, to su sigurno odvjetnici.” „Imaš preniske ciljeve”, reče neki muški glas.

Obje smo skočile na noge, a ja sam istog časa isukala mač. Blijedi sjaj oštrice bio je dovoljan da osvijetli mladića koji se nehajno naslonio na zaškuren izlog kraj nas, s ramenima poduprtim o zid i rukama prekriženim preko prsa dok je promatrao konjičku ophodnju koja se raspravljala pod svjetlom vatri. „Rory!” rekla sam i, premda sam mu prošaptala ime, u srcu mi je zvučalo kao povik. „Nemoj me maziti dok to ne spremiš”, rekao je prije nego što sam mu se bacila u slavljenički zagrljaj. „Cat”, promrmlja Bee, „mislila sam da pretjeruješ kad si rekla da ti se štap pretvara u mač. A oštrica i blista.” „To je hladni čelik”, rekla sam, vraćajući mač u korice onim tajnovitim okretom koji je spuštao mač u tok što postoji samo u svijetu duhova. Onda sam ga zagrlila. „O, Rory”, bojala sam se da sam te izgubila. Ali nisam. A našao si čak i odjeću!”

243 Crowarez

Bosnaunited „Ššš”, reče Rory. „Još me love.” Čekali smo u tišini dok ophodnja nije nastavila dalje. Onda smo počeli hodati i, istinu govoreći, sad kad nas je opet bilo troje, osjećala sam se znatno snažnije i manje smrznuto. „Kakav je bio pas?” upita Bee kiselo. „Premastan”, rekao je, „a pauni su imali previše perja. To je bilo gadno. Nije me smetalo prije nego što sam prvi put ušao u ovu kožu. Usput rečeno, rođako Beatrice, kao što sam obećao, nisam napravio nikakvu trajnu štetu na onoj finoj gospodi. Ni na kojem čovjeku, stvarno; samo koliko sam morao.” Desnom si je rukom dotaknuo lijevo rame. „Povrijeđen si”, reče Bee. „Treba ti njega.”

Nisam vidjela kako se iskezio, ali znala sam de jest; okus zraka se promijenio. Noć je postala svjetlija, a torbe lakše. „Hoćeš mi polizati ranu?” upitao je. „Odvratan si!” „Zašto je to odvratno? Zar ne rade svi tako?” Pogledao me. „I nemoj si ni zamišljati da ću nositi te torbe. Što imate u njima? Kamenje?” „Knjige”, reče Bee prezrivo. „Knjige knjige knjige.” „I ni jedne se neću odreći”, odvratila sam. Čak i da smo hodali bez tereta knjiga, Fox Close bio je poprilično daleko na jug i istok, na drugoj strani grada, blizu ureda za trošarine i carine i blizu molova. Bio je to dio grada nastanjen ljudima koji ne bi bili dobrodošli kao stanovnici kuća oko Trga Falle: stranci, radikali, tehnolozi i odvjetnici. Pijetlovi su se već oglasili dok smo doteturali do Ulice Enterprise, premda su sjajne plinske svjetiljke na ulicama – najnovija tehnologija – još gorjele upadljivo veselo. To me ohrabrilo i unijelo mi bljesak nade u srce. Bee je zurila i zurila, jer je bilo puno trolova – i ljudi, i nekoliko goblina koji se još nisu zavukli u svoje dnevne rupe – koji su ulazili i izlazili iz ureda i kavana i dućana, a svi su već bili otvoreni i zaposleni, kao da žele nadoknaditi izgubljeno vrijeme nakon jučerašnjeg festivala i pobune dan prije. „Tamo je Fox Close”, rekla sam pokazujući na skromnu uličicu uguranu između taverne i kavane, ali isto tako zaposlenu, bar sudeći po pješacima koji su ulazili i izlazili iz nje.

Dok smo se spuštali uličicom, plinske svjetiljke počele su siktati i gasiti se, ali to je bilo zbog gašenja plina i danjeg svjetla, a ne hladnog maga. Ispred nas, na desnoj strani uličice, visio je svježe obojen znak vidljiv na dnevnom svjetlu. Pismo na znaku bilo je savršeno uredno, narančasta slova sjajna na perjano smeđoj pozadini: Godivik i Clutch. „Nadam se da će ovo upaliti”, promrmlja Bee. Odvukle smo torbe do ulaza i zaradile nekoliko začuđenih pogleda, ali nitko nije ponudio pomoć. Pokucala sam zvekirom. Čekali smo. Rory je uzdahnuo, djelujući kao da bi najradije malo odspavao. Obliznula sam usnice, a onda sam zažalila što sam to učinila jer su mi usne bile tako suhe i ispucane da sam jezikom povukla krv. Bee je popravila rukavice. Ja sam si raspetljala štap iz suknje.

Vrata su se otvorila i jedan nas je trol pogledao, nagnuvši glavu prvo na jednu, pa onda na drugu stranu, da dobro vidi i jednim i drugim okom. Imao je na sebi taman kaput koji je naglašavao zapanjujuće grimizno plavo i crno perje i krijestu, doista spektakularno.

Pronašla sam svoj glas u rupi u koju se bio zavukao. „Neka vas dan nađe u miru”, rekla sam malo promuklo. „Ja sam Catherine Hassi Barahal. Ovo su moja rođakinja Beatrice i moj brat Roderic.

Došli smo vidjeti Chartji. Odvetnicu.” „Ti si ta”, rekao je tako užasavajuće nenaglašenim riječima da nisu zvučale potpuno

244

Crowarez

Bosnaunited ispravno. „Chartji me upozorila.” „Upozorila?” Nisam mogla udahnuti punim plućima jer su mi prsa otupjela. „Pusti-je-brzo-unutra-ako-dođe-na-vrata.” Trol je skoknuo unatrag i pokazao nam da uđemo, pokazujući oštre zube na način koji je Roryja natjerao na prijeteće zijevanje a Bee naveo da ustukne za korak. I tako razotkrije našu prtljagu. „Oo!” Trol se nagnuo naprijed i zapiljio u dvije prepune torbe s brončanim kopčama. „Stvari!” „Tko je na vratima, Caith?” Brennan je izašao iz neke stražnje prostorije brišući ruke prljavom krpom. Ugledao me i nasmiješio se. „Catherine! I tvoja šarmantna rođakinja Beatrice. I još jedan prijatelj, vidim.” „Moj brat Roderic”, rekla sam. „Lijep susret, stvarno! Jesi li im rekao da uđu, Caith? Dao im čašu vode?” „Stvari!” reče Caith. „Čak i neke sjajne stvari. Dvije kopče i mač.”

Zapanjena, pogledala sam dolje. Dnevno svjetlo sakrilo je mač pa je čak i meni, u prvom slabašnom bljesku zore, izgledao kao običan crni štap.

Brennan je rekao: „Molim vas, uđite, odmah. Caith, zatvori vrata za njima.”

Užurbanost njegova glasa potaknula nas je brzinom metka. Žurno smo ušli i spustili torbe u hodnik dok je Caith zatvarao vrata i zaključavao ih s dva teška lanca.

Brennan je Roryju rekao: „Ja sam Brennan. Caith, jesi li se sjetio predstaviti?” „Oo!” Trol je fasciniran pogled premjestio s brončanih kopči prvo na Brennana, a onda na nas. Krijesta mu se spustila, pa podigla, pa opet spustila. „Ispričavam se! Caith. Nije mi to puno ime, ali je vaše. Ja sam ono što biste vi nazvali dijete rođaka po gnijezdu...” Okrenuo je glavu neugodno unatrag da pogledom pozove Brennana u pomoć. „Nećak”, rekao je. „Ne dijete rođaka po jajetu, već po gnijezdu.” „Ah, shvaćam”, rekla sam, premda nisam imala pojma o čemu govori. Caith je okrenuo glavu natrag prema meni i opet pokazao zube. Očito se radilo o pokušaju osmijeha, koliko god uznemiravajuće izgledalo kao da nas misli pojesti. Zato sam mu uzvratila smiješkom i uljudno mu se obratila. „Neka te mir nađe ovog jutra, Caith.”

Caith nas je odveo u stražnju prostoriju. Tamo gdje je nekad bila dnevna soba, Kehinde je klečala među komadima svoje preše raspoređenim logikom koju nisam mogla pratiti. Toliko se unijela u premještanje dijelova da vidi kamo pristaju da nije čak ni podigla pogled.

Stari Godwik sjedio je za stolom s perom u ruci, ali je odmah digao glavu. „Hassi Barahal sa svojom krinkom! Kakvo iznimno ugodno iznenađenje! Da zakukuriječem na stijenama u zoru! A ovo... to je vjerojatno rođakinja. I...” Uputio je Roryju iznimno prodoran pogled. „Zanimljivo. Nikad još nisam vidio nekog kao što si ti. Lijep susret. Molim vas, uđite u naše gnijezdo.”

Sa zakašnjenjem, iznenađena njegovim riječima, Kehinde je podigla pogled. „Catherine!”

Nasmiješila se.

Brennan je dovukao naše torbe u sobu i postavio ih uza zid. Trenutak kasnije ušla je Chartji, pandži umrljanih tintom i noseći zdjelu vode u jednoj ruci. „Catherine!” rekla je. „I tvoja sestra po gnijezdu Beatrice! I jesam li čula da onog zoveš brat?

Mislila sam da biste mogli doći.” „Imamo prijedlog za vas”, rekla sam bez uvoda. „Naše usluge u zamjenu za vaše. Vjerujemo da ste vi jedini koji nam možda mogu pomoći da se oslobodimo moći magistera i kneževa.” „Prvo pijte”, reče Chartji. „Tako se pristoji. Onda ćemo razgovarati.” Dok smo si dodavali

245 Crowarez

Bosnaunited zdjelu, na vratima se opet začulo kucanje. Zašuškali su Caithovi koraci; lanci su tiho zaštropotali; vratnice su blago zaškripale pri otvaranju vrata.

Nakon kratke stanke, pozvao je svojim neobično čistim glasom: „Brennan! Ovdje je štakor koji kaže da očekuješ glasnika. Kaže da svjetlo koje se diže označava zoru novog svijeta.”

Brennan je oštro rekao: „Brzo ga uvedi i zatvori vrata.” Onda izađe u hodnik. Kehinde je namršteno gurnula naočale na nos i slijedila ga. Bee, koja je upravo otpila, dodala je zdjelu Roryju.

Dograbila mi je zapešće i povukla me za njima. Svi smo se nagurali u hodnik i ugledali Caitha kako se odmiče od vrata dok dva muškarca ulaze. Poznavala sam ih! Teško je bilo zaboraviti ta lica: bila su to ona dva stranca koja sam vidjela u svratištu u Lemanisu. Sad su se držali potpuno drugačije. Više nisu bili nesigurni, već su koračali kao izvidnica, pogledima prelazeći preko naših lica i uza stepenice. Mladić me očito nije prepoznao, premda je predugo i prezadivljeno zurio u Bee. Stariji me dvaput pogledao ne iskazujući prepoznavanje, a onda se namrštio kad je Rory s prijetećom otmjenošću izašao iz stražnje prostorije, a tren kasnije slijedio ga je i šepavi Godwik. Caith je krenuo zatvoriti vrata ali, prije nego što je to stigao učiniti, unutra je utrčao još jedan čovjek, više mlad nego star, plameno crvene kose, blijede kože, i privlačnog lica koje bi čovjek dvaput pogledao. Vidjela sam kako mu oči padaju na Caitha, kojeg je zanemario, prebacuju se na Brennana i Roryja i Chartji i Godwika, pa preskaču s Kehinde na mene, pa konačno na Bee. Nasmiješio se, ali nisam bila sigurna zašto. Tiho je zazviždao; odgovorio mu je zvižduk izvana. Na ulaznoj stubi ugledala sam ženu odjevenu kao muškarac, treću strankinju koju sam vidjela u Lemanisu, ali ona se odmaknula natrag na ulicu.

Jedan se čovjek popeo i ušao u hodnik. Uhvatio je Caithov pogled i pokazao, a mladi je trol zatvorio i zaključao vrata slijedeći prešutnu naredbu. Okvir vrata nadvisio je pridošlicu: bio je to visok, crnokos čovjek širokih ramena i crne kose, otprilike ujakove dobi, odjeven u otrcan vuneni kaput i blijedi trorogi šešir, također poprilično istrošen. Odjeća ne čini čovjeka. Mogao je nositi i krpe, ili zlatne halje, i svejedno bi bio prva osoba koju primijetite u svakoj prostoriji, koliko god bila puna ljudi.

Već sam ga prije vidjela. Samo ne ovakvog. Prije je skrivao pravu munju svoga pogleda i napetu snagu svoje prisutnosti.

Muškarac i Kehinde promatrali su se s izrazom pasa koji nisu sigurni hoće li postati prijatelji ili se napasti. „Očekivala sam glasnika”, rekla je. „Poslanika koji će započeti pregovore između tvog i mog naroda.” „Ja sam svoj poslanik”, rekao je podigavši glavu pokretom koji je imao više snage nego teatralnosti. „Tako mora biti u ova nemirna vremena.” „Istina”, rekao je Brennan malo odsječno, „očekivao bih da ćete stići s većom pratnjom.” „Brojnost privlači pažnju”, reče čovjek. „Shvaćate zašto moram izbjegavati pažnju ovdje na neprijateljskom teritoriju. Ali budite sigurni da već imam mnogo agenata u gradu.

Poznavala sam ga.

Pogledao je Bee i kimnuo kao da su se već upoznali, iako je to bilo nemoguće. „Ti si sigurno najstarija kći Hassi Barahala, kao što mi je Helene rekla. Crne kovrče, rekla je, vrlo mlada, jako lijepa, i suptilna kao sjekira.”

Razjapljenih usta, Bee je izvukla svoj blok iz pletene torbe i otvorila ga na stranici sa crtežom koji je prikazivao istu osobu i isti ovaj okvir vrata. Natjerao ju je da zanijemi.

Ali pogled mu je već krenuo dalje. Do mene. „A ti si na kraju ipak kći Tare Bell. Bilo te tako čudno vidjeti onog dana kad si se u Lemanisu

246

Crowarez

Bosnaunited uspela u kola. Mislio sam da si njena, jer joj jako sličiš, osim po kosi i boji očiju. A taj mladac s tobom me zbunio, i još si ga zvala starijim bratom. A bilo je i prerano. Helene nikad nije griješila u takvim stvarima.”

Zatreptala sam. „Ti si Veliki Leon. Vozačev rođak. Vidjeli smo te kod Ždralove močvare, usred Anderide. I ova dvojica, i ona žena vani... njih petero, s mulama i vunom. Što? Zar si ti bio onaj bolestan i na samrti?” „Vlasti su postale sumnjičave. Razdvojili smo se, a ja sam krenuo naprijed, nošen na krilima onih koji su sve ove godine ostali vjerni cilju.” „Sami ste ušli u Adurnam?” upita Brennan. „A sve magijske kuće i svaki knez u sjeverozapadnoj Europi vas traži? To se čini brzopleto.” „I nerazumno”, reče Kehinde zamišljeno. „Mogli bismo vas predati knezu od Tarranta za dobru nagradu.” „Ali nećete. Jer, vidite, nikad nisam sam. Nade i ambicije previše ljudi leže mi na plećima.” „Ti si Camjiata”, rekla sam.

Imao je običaj tako nakriviti glavu da djeluje kao da će se nasmijati pa se u zadnji čas predomislio. Zbog toga bi čovjek poželio imati priliku smijati se s njime, kad bi samo mogao pronaći način da ga iznenadno natjera na smijeh i zasluži pohvalu što ga je zabavio. „Naravno da sam ja Camjiata. Tko bih drugi bio? Konačno, nakon strpljivog truda, mnogih godina i mnogih ruku, slobodan sam.”

Chartji je stupila naprijed nudeći mu tradicionalnu zdjelu vode. Uljudno je skinuo kapu, sve ispio jednim žednim gutljajem, i rukavom si obrisa usta. „A sad, imamo posla, a nemamo vremena.” „Tražite li mene?” reče Bee bez daha. Nisam bila sigurna je li prestravljena, oduševljena, ili ga se sprema tresnuti posred lica. „Je li vam ona rekla kako da me pronađete? Vaša žena, mislim?

Ona koja je hodala snovima zmajeva?” „Da. To je bila posljednja stvar koju mi je Helene rekla prije nego što su je ubili. Rekla mi je da će najstarija kći klana Hassi Barahala naučiti hodati snovima zmajeva. Pronađi je, rekla je, jer će ti trebati kao što sam ti ja trebala.” Podigao je desnu ruku u klasičnom pokretu govornika, i svi smo se zabuljili čekajući sljedeće riječi jer si nismo mogli pomoći. Zaokupio nam je poglede. „To me zbunjivalo, znaš. Kad sam te vidio na putu. Jer je Helene rekla da će prva i možda najvažnija stvar koju će učiniti najstarija kći Hassi Barahala biti da me odvede do djeteta Tare Bell.” „A-ali ja sam dijete Tare Bell”, rekla sam, a svi su se zagledali u mene. „Naravno da jesi”, reče Camjiata. „Ne možeš biti nitko drugi nego tko jesi. Svi to moramo biti, pa čak i Helene, koja je znala da će dar snova biti i kletva koja joj donosi smrt. Ali čak i tada, čak i na samom kraju, dar ju je tjerao da govori. Jer to su bile Helenine posljednje riječi, posljednje riječi koje mi je u životu rekla. Riječi o tebi.”

Zastao je. A ja sam čekala. Svi smo čekali. Jedna se cjepanica pomakla na nekom ognjištu negdje u kući. Iza zatvorenih vrata, sve jače svjetlo budilo je grad Adurnam u novi dan. „Rekla je, Put koji odabere dijete Tare Bell odredit će ishod rata.”

247 Crowarez