Finalisti Nagrade „Fran Galović“ 2016. 1. Goran Ferčec: Priručnik za jučer 2. Zoran Ferić: Na osami blizu mora 3. Zvonko Kovač: Zvon u kiši 4. Stijepo Mijović Kočan: Sin otac sin 5. Miljenko Muršić: Lažni Čakovčanin 6. Božica Pažur: Kulturnoanimalistički aspekti suvremenoga kajkavskoga pjesništva 7. Borivoj Radaković: Što će biti s nama DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA Podravsko-prigorski ogranak
8. Helena Sablić Tomić: Skriveno u oku 9. Bekim Serjanović: Tvoj sin Huckleberry Finn 10. Tomislav Šovagović: Cesta knezova Bribirskih
Goran Ferčec: Priručnik za jučer
Zoran Ferić: Na osami blizu mora
Izdavač: Fraktura, Zaprešić, 2015.
Izdavač: VBZ, Zagreb, 2015.
Današnji intelektualac koji se bavi kulturom i od nje pokušava živjeti više je nego ikad kulturni radnik. Od nje ili njega očekuje se da svakodnevno promišlja stvarnost, da stvara nova djela ili reinterpretira stara, da luta poput Ukletoga Holandeza od gaže do gaže, da svjesno izabere ulogu apatrida nadajući se da će od svoga rada moći zaraditi za kruh svagdašnji. Jednako kao i nekadašnji proletarijat, današnji kulturni radnik strahuje za sutrašnjicu. No dok je proletarijat progovarao buntom, štrajkovima i revolucijama, današnji je kulturni radnik pojedinac u sukobu sa svijetom i o tome može progovoriti samo svojim umjetničkim djelom. A da bi shvatio svoju poziciju, neminovno se mora vratiti u prošlost. Upravo to, na maestralan način, u trinaest eseja čini Goran Ferčec (Koprivnica, 1978.). U Priručniku za jučer on uranja u svijet svojih roditelja i svih predaka, onih stvarnih, ali i intelektualnih, te dolazi do onih koji su isključivo svojim radom osiguravali dostojanstvo sebi i svojoj obitelj. I bez obzira na to govori li o svom djedu težaku, majci radnici u dućanu ili pak Johannu Sebastianu Bachu ili Bertoldu Brechtu, Goran Ferčec u Priručniku za jučer ispisuje najtočniju sliku kulturnog radnika danas. Potpuno razotkriva i sebe i njega, poručujući mu da se ne predaje jer to njegovi preci i prethodnici nikada nisu učinili.
Četiri godine nakon velikog uspjeha Kalendara Maja Zoran Ferić (Zagreb, 1961.) pojavljuje se s romanom koji ponajviše nastoji oko muško-ženskih relacija i peripetija. Ali za razliku od iscrpnog Kalendara, Ferić ovdje ne ispisuje kompletne živote svojih likova, nego ih hvata u ključnim epizodama u kojima se ti životi formiraju ili prelamaju. Slika je fragmentarna, ali roman cjelovit i zaokružen. Ferićev književni dom i ovaj je put otok Rab (ali autor svoje likove slijedi i u Makueniju, Battle Creeku, Krakovu, Grazu, Zagrebu, Rijeci...) na kojem pratimo živote nekoliko lokalnih ‘galebova’ i ‘malomišćanskih’ cura od adolescencije nabrijane hormonima do onih umornih i rezigniranih trenutaka kad već počinjemo sumirati svoje živote. Luka, Boris, Gavran, Škembo, Lena i Alka glavni su protagonisti, s tim da se u njihove živote upleću i brojne ‘strankinje’: Constanze, Gaby, Urlike, Dagmar, Marie... Ljubav, seks, mnoštvo smiješnih i prepoznatljivo ferićevskih grotesknih situacija, ali i tuga, melankolija i vječna borba sa životom koji nas uvijek nekako ‘zajebe’, a sve ispisano majstorskim rukopisom jednog od najuvjerljivijih glasova hrvatske književnosti.
Zvonko Kovač: Zvon u kiši
Stijepo Mijović Kočan: Sin otac sin
Izdavač: Grad Čakovec, Čakovec, 2015.
Izdavač: Alfa, Zagreb, 2015.
U zbirci pjesama Zvon u kiši Zvonko Kovač (Donja Dubrava, 1951.) iz pozicije privatne, građanske osobe koja postaje lirski subjekt, progovara o odnosu doma i svijeta, sjevera i juga, o ljubavi i čežnji. (…) Knjiga je podijeljena na dva dijela. Pjesme koje su nastajale dok je pjesnik boravio na stipendiji u Göttingenu i zapisi koji su nastali u Zagrebu. Crni trag melankolije osjeća se u čitavoj zbirci, no nije to isključivi modus. Nalazimo i pjesme pune erosa i žudnje, povezivanja tijela i strasti, nagovor na ljubav. Premda mu se sviđa bivanje u gradovima u kojima su „smjerovi jasni, javnost/ otvorena“, ipak se rado sjeća doma gdje postoje i rezignacija i nedorečenost, započimanje i odustajanje, jer to je imanentno pjesniku: ipak ga ponajviše oblikuju podneblje u kojem živi i stvara i jezik na kojem piše. Zato u zagrebačkim zapisima, koji su nalik pjesmama u prozi, govori introspektivno o sebi, samoći kao sabiranju, o djetinjstvu, vlastitim dvojbama, strahovima, o gradu i čovjeku koji se mimoilaze, o proljeću koje donosi ružnu sliku grada, nakon kopnjenja snijega. Promišljanje o besmislu svijeta, razgovori s drvećem, usamljenost u dvoje, opraštanje od ljubavi, samozaborav, sjećanja.
Roman Stijepe Mijovića Kočana (Đurinići u Konavlima, 1940.) Sin otac sin nije u žanrovskom smislu ni klasična obiteljska saga, ni uobičajena autobiografska proza, ni memoarsko štivo; roman je svakako uzbudljiva retrospekcija vlastita života, ispripovijedana u vrlo osobitom i osobno prepoznatljivom proznom diskursu. Kočanova proza jasno ukazuje na to kako su mnogobrojni faktografski elementi, osobe i događaji koji su dramatično obilježili piščev životopis, ujedno i čvrsta narativno-fabularna okosnica cijeloga romana. Plodovi piščeve mašte ili tzv. stilske posebnosti ove vrlo životne proze, i to najčešće u onim dijelovima priče kada dvojica pripovjedača - ostarjeli pjesnik, tj. autor i njegov alter ego, u stalnoj međusobnoj raspravi iz neposredne zbilje „uranjaju“ u prošlost glavnih aktera romana. A glavni akteri su četiri naraštaja očeva i sinova iz obitelji Ajelića Velina, „obitelji s kraja svijeta“, tj. iz ruralnoga područja, čiji članovi u urbanom okružju ostaju trajno neprilagođeni i frustrirani, kako zbog stalne materijalne oskudice, tako zbog zbiljskih društvenih, političkih i ideoloških okolnosti.
Miljenko Muršić: Lažni Čakovčanin Izdavač: Grad Čakovec, Čakovec, 2015. Roman Miljenka Muršića (Čakovec, 1954.) govori o jednom liku koji je čuo Božji glas koji mu je naredio da opiše svoj život. On se pita: 'Zbog čega baš ja?' Na kraju ipak odluči da napiše primljenu zapovijed. Pomalo sumnja da mu se sve to samo prividjelo, no ipak posluša glas te počinje pisati o svom životu. Međutim, sramežljiv je, boji se. Onda se dosjeti da svoj život opiše kao život nekoga drugog, da ga opisuje kroz neki drugi lik. Bira gdje bi živio, što bio po zanimanju, gdje bi radio, između ostalog ide po hrvatskim gradovima, od Dubrovnika, Šibenika, do Osijeka itd., pa čak odlazi i u Austriju, Sloveniju i Srbiju, u potrazi za tim kamo bi se smjestio i sebe prikazao da tamo živi. Taj glavni lik u kafićima prisluškuje razgovore sa susjednih stolova, razmišlja o tekstovima popularnih pjesama, smišlja aforizme, petlja istovremeno s nekoliko žena. Brblja znancima o svemu što čita, o čemu razmišlja, što mu se događa. Razmišlja da se prikaže i kao Čakovčanin. A tu zapravo počinje zavrzlama koju je teško ispripovijedati. Jer, kad bi se mogla, onda ne bi trebalo biti romana.
Božica Pažur: Kulturnoanimalistički aspekti suvremenoga kajkavskoga pjesništva Izdavač: Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2015. Knjiga Božice Pažur (Butkovec kod Brezničkog Huma, 1957.) predstavlja prvu književnoanalitičku studiju s područja kulturne zoologije na primjeru suvremene kajkavske književnosti, čime je autorica obavila važan posao u domaćoj književnoj kroatistici. U metodologijskom, interpretacijskom i terminologijskom smislu, knjiga predstavlja temelj daljnjem proučavanju kajkavskog pjesništva sa stajališta književne (kulturne) animalistike, kao i relevantnosti toga pjesništva u korpusu sveukupne hrvatske književnosti. Radi se o monografiji koja na relativno rubnom prostoru hrvatske književnosti preispituje u Hrvatskoj dosta raširena teorijska i analitička zoološka književna istraživanja. Upravo ta kombinacija obrađivanja književnog korpusa koji je neistražen i nedovoljno uključen u cjelokupni korpus tekstova suvremene hrvatske književnosti s recentnim analističko-metodološkim smjerovima istraživanja najbolje ukazuje na znanstvenu relevantnost djela.
Borivoj Radaković: Što će biti s nama
Helena Sablić Tomić: Skriveno u oku
Izdavač: VBZ, Zagreb, 2015.
Izdavač: Naklada Ljevak, Zagreb, 2015.
Što će biti s nama Borivoja Radakovića (Zemun, 1951.) vrhunski je ispisan distopijski roman. Njegova glavna junakinja prebogata Lili, koja stanuje visoko u neboderu na Cvjetnom trgu Petra Preradovića ter bratstva i jedinstva, jednog dana ulazi u Krugama u zagrebačku podzemnu željeznicu da bi upoznala običan život. Pokreće se golemi sudar sa životima ljudi koji se bore za goli opstanak, a nešto kasnije na džamiju, koja je sagrađena u neposrednoj blizini njezinog nebodera, iz kanadera bude spuštena vodena bomba. Silovita promjena zahvaća grad. Lili upoznaje e-Rome, brojne manjince i manjinke, najrazličitije socijalne grupacije i preko njih pokušava spasiti Zagreb. Radaković slamnigovski razigrano vodi priču kroz jezične razlike svih tih grupacija, što romanu daje dodatnu čitljivost na višoj razini. Pred čitateljem je orkestracija stilskih i životnih bogatstava prve vrste. (Alojz Majetić)
Knjiga Helene Sablić Tomić (Osijek, 1968.) Skriveno u oku zbirka je kratkih priča i poetskih eseja koja donosi intimističke zapise, putopisne crtice te intrigantne i britke društvene komentare iz svakodnevlja. Povod za priču su gradovi i prostori Srednje i Jugoistočne Europe. Ovi prozni medaljoni nastajali su godinama, organizirani su kao unutarnja iskustva stečena na putovanju, kroz njih su oblikovana sjećanja, ironične introspekcije, ljubavni govor, impresije pune bajkovite atmosfere nekog krajolika. Kroz tridesetak literarnih veduta o hrvatskim i europskim gradovima čitateljima će se približiti njihova osobna priča koja se ne zbiva samo na njegovim ulicama već koja dolazi i kroz odškrinute prozore, koja se širi njegovim dvorištima, kroz koju se ulazi u njegovu privatnost.
Jedni će reći da je rima zastarjela, drugi da je roman u stihovima mrtav. A kako je onda moguće da je ovaj stilistički britko napisan roman, koji k tome teče, zapliće se i raspliće bitno ispred (našeg) vremena, tako suptilno i spretno izvezen tom vezanom formom, dokazujući svakim retkom da nam je jezik i za tako smione književne eksperimente krajnje upotrebiv, zgodimice nenadjebiv? (Boris Perić)
U ovim mikroesejima o mirisima koji dominiraju u pojedinim gradovima kao što su Osijek, Petrovaradin, Vukovar, Ilok, Tuzla, Banja Luka, Pečuh, Ptuj, Varaždin, Sisak, Delnice, Rijeka, Lun, Hvar, Ston, Graz, Brno, Prag, Požega, Samobor, Sarajevo, Kraljeva Sutjeska, Sombor, Skopje, Bitola, Struga, Zemun, …, zaustavit će se duh njihove spomeničke baštine, kulinarska umijeća kojima su označeni, kao i intrigantne priče o njegovim stanovnicima koje se prenose s koljena na koljeno.
Bekim Serjanović: Tvoj sin Huckleberry Finn
Tomislav Šovagović: Cesta knezova bribirskih
Izdavač: VBZ, Zagreb, 2015.
Izdavač: Mozaik knjiga, Zagreb, 2016. Matori, pripovjedačev otac u Sejranovićevu (Brčko, 1972.) novom romanu, teško je bolestan, prije smrti dolazi iz Australije u Brčko vidjeti sina s kojim je cijeli život u zategnutim i kompliciranim odnosima. Njegov sin je pisac koji se iz Osla vratio u Brčko i živi u brodici na rijeci – plovi, ponekad piše i redovito se drogira. Otac mu kupuje veći, ali stari brod koji zajedno pokušavaju obnoviti, a u tome im pomaže Crnac, piščev prijatelj i riječni krijumčar.
Matori se jednog jutra nije vratio s noćnog ribolova. Sin se boji da se dogodilo najgore, pa krene obilaziti savske ade i ribičke loge, traži Matorog i istovremeno ga je strah onoga što će naći pa se neprestano puca svojim ‘koktelima’. Tijekom potrage pripovijeda nam povijest kompleksnog odnosa s ocem, ali i druge ključne trenutke svog života, kao i svoju najveću riječnu avanturu, plovidbu Savskom bubom, s Norvežaninom Petterom i Japancem Mokuom, od Brčkog do Crnog mora. Bekim Sejranović napisao je fascinantan roman o životu na rijeci, prvi takav na ovim prostorima, pa posveta Marku Twainu nije nimalo slučajna. To je istovremeno i roman o potrazi za vlastitim identitetom, roman o odrastanju odnosno odbijanju da se odraste, roman o odnosu oca i sina, ljubavni roman, i na kraju, roman o drogiranju i borbi s ovisnošću, također prvi takav na ovim prostorima.
Zbirka kratkih priča Cesta knezova bribirskih Tomislava Šovagovića (Šibenik, 1976.) prirodni je nastavak prve, Nagradom Josip i Ivan Kozarac ovjenčane zbirke Rudnik čvaraka. Autor piše o odrastanju u Šibeniku krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća na manganskim ulicama rodne Crnice. Izmjenjuju se intimne obiteljske pripovijesti s vizurama najstarijega hrvatskog grada – katedralom sv. Jakova, Poljanom, Goricom – uz neizbježno tematiziranje društvenih i političkih okolnosti u Jugoslaviji. Djed Iviša u stalnom je verbalnom obračunu s doživotnim predsjednikom Titom, baka Kata jedinstvena je pratiteljica svih sportova, a kada povremeno u šibenske kale pristignu i slavonski gosti, događa se niz komičnih situacija. Na stranicama Šovagovićeve knjige žive mali, najveći ljudi, s cjelodnevnom pjesmom na usnama, blokovima autobusnih karata u džepu i morem svježih pidoća na dvorištu. Djelo je posvećeno Gradu, obitelji i najboljim godinama "Šibenke" s neponovljivim umjetnikom košarke Draženom Petrovićem.
Napomena! Opisi knjiga u cijelosti su ili djelomično preuzeti s njihovih korica ili iz njihovih predgovora/pogovora. Izuzetak je opis knjige Zvon u kiši koji je preuzet iz kritike Darije Žilić, objavljene u časopisu Kolo, 4/2015.