Orion

Časopis za (naučnu/znanstvenu) fantastiku Broj 1-2, godina I, proljeće - ljeto 2013.

ČAPEK LOVECRAFT REMEC GLUHOVSKI JIRSAK ANĐELKOVIĆ...

SADRŽAJ UVOD Žarko MILENIĆ: ORION, PONOVO .............................................................. 4 Milan Georges BUROVAC: ORION MEĐU MAŠTOLETIMA ....................... 8 TEMA: KAREL ČAPEK Karel Čapek: RUR (odlomak iz drame) .......................................................... 15 Hasan ZAHIROVIĆ: KAREL ČAPEK KAO SF AUTOR ................................. 22 PRIČA Howard Philips LOVECRAFT: ČINJENICE GLEDE POKOJNOG ARTHURA JERMYNA I NJEGOVE OBITELJI .............................................................. 30 Predrag JIRSAK: KUGATOV KONCERT ................................................... 41 Miha REMEC: ASTRALNI SVJETIONICI .................................................. 55 Milivoj ANĐELKOVIĆ: TREĆI ŽIVOT OCA TEODORA ............................. 63 Branko PIHAČ: ARNOLDOV SLUČAJ ......................................................... 83 Boris LAZIĆ: REQUIEM .............................................................................. 95 Mato NEDIĆ: SLIKA .................................................................................... 102 ROMAN Dmitrij GLUHOVSKI: METRO 2034. (odlomak) ....................................... 106 Eric JOHANSSON: KRALJEVSTVO NADE (odlomak) ............................. 123 ESEJ Boris LAZIĆ: ZVEZDANO UZGLAVLJE .................................................... 140 Žarko MILENIĆ: KURT VONNEGUT I SF ................................................. 142 Bilješke o autorima i prevodiocima ............................................................ 146

ORION Časopis za (naučnu/znanstvenu) fantastiku Broj 1-2, godina I, proljeće - ljeto 2013.

Izdavač/Nakladnik Književni klub Brčko distrikt BiH Za izdavača/Za nakladnika Žarko MILENIĆ Redakcija/Uredništvo Milan Georges BUROVAC, Leontin ČAPO MILENIĆ, Žarko MILENIĆ (glavni urednik) i Hasan ZAHIROVIĆ Naslovnica Milan Georges BUROVAC Grafička priprema Mato RADIĆ Adresa 76100 Brčko, Trg mira 11 tel. 00 387 63 275 231 Web site http://www.knjizevni.bdbih.net E-mail: knjizevni@gmail.com Časopis izlazi četiri puta godišnje

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Žarko MILENIĆ

ORION, PONOVO Kao brčanski gimnazijalac u travnju 1976. godine napisao sam prvu znanstveno-fantastičnu priču pod naslovom "Ivan" (u svibnju 1980. godine druga verzija te priče pod naslovom "Ivanovi puževi" izašla je u beogradskom časopisu "Zmaj"; bit će to moja prva objavljena priča).

U rujnu iste godine tu će priču, nakon mog brata Dragana, pročitati i naš prijatelj Vojislav Ružić koji će odmah napisati svoju prvu znanstveno-fantastičnu priču. Odlučili smo osnovati klub prijatelja znanstvene fantastike kada nam se pridružio Branko Starčević koji je također stanovao u našoj ulici. Klub je osnovan 19. travnja 1976. godine.

Klubu smo dali naziv "Mladi fantasti". Odlučili smo pokrenuti svoj list. Dali smo mu naziv "Orion". Prvi broj je u svega dva primjerka otipkala pisaćim strojem moja ujakovična Jadranka iz Belog Manastira. U njemu su bile uvrštene priče, humoreske, prikazi i reportaže.

"Orion" sam davao na čitanje onima koje je to zanimalo.

Ali već početkom listopada Klub se raspao. Dragan i Branko su izjavili da ih to više ne zanima. Klub će nastaviti s radom u istoj postavi tek u srpnju 1977. godine kada izlazi drugi broj "Oriona". Na Draganov prijedlog sada je "Orion" pisan rukom (isprva je tekst tiskanim slovima pisao on, kasnije ja), korice su mu bile od hamer papira, a Dragan je radio naslovnu stranicu flomasterima. Glasilo izlazi jednom tjedno. Isprva na formatu A4, a od petog broja na A5. U njemu su objavljivane priče, novele u nastavcima, humoreske, feljtoni, prikazi, vijesti... Onda počinje izlaziti i godišnjak "Zagonetno sunce" pisan u bilježnicama debelih korica na dvije stotine stranica s mnoštvom naših i prepisanih priča poznatih autora SF-a i fantastike. Pokrenuli smo i biblioteku SF priča "Rigel".

Snimili smo tada na kaseti emisiju u kojoj smo čitali svoje priče, pjesme i humoreske.

4

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Na sastancima smo diskutirali o znanstvenoj fantastici. Naročito smo pri tome bili potaknuti knjigom "Od Lukijana do Lunjika" (pregled povijesti znanstvene fantastike i antologija) dr. Darka Suvina. Ta mi je knjiga bila poticaj da mi naslov maturske radnje bude "Simbolika Krležinog djela Kristofor Kolumbo." Skupljali smo sve vezano za znanstvenu fantastiku. Čitali smo izdanja "Sirius", "Galaksiju", "Andromedu", knjige i stripove.

Početkom 1978. Klub napuštaju Dragan i Vojislav. Branko i ja pokrećemo prvi (i jedini) broj nove serije "Oriona" tipkan pisaćim strojem u deset primjeraka. Snimili smo i drugu emisiju s dopisnim članom Zlatkom Ocvirekom iz Zagreba i mojim bratom Goranom.

Imali smo više dopisnih članova od kojih je najaktivniji bio Milan Đorđević iz Burovca (kod Petrovca na Mlavi, Srbija), čiji je danas književni pseudonim Milan Georges Burovac, i Stevan Milošević iz Bagrdana (kod Svetozareva, danas Jagodina, Srbija) koji je vodio Društvo Mladih istraživača "Kosmos". Osim znanstvenom fantastikom bavili su se (priredili su 1977. godine zbornik znanstveno-fantastičnih priča u kojem su uvrštene i priče "Mladih fantasta") i znanošću.

Klub "Mladi fantasti" je prestao s radom nakon točno dvije godine od osnivanja. Ja sam nastavio samostalno izdavati rukom pisan almanah "Zagonetno sunce" i "Rigel" do 1980. godine. Tada je izašla moja znanstveno-fantastična zbirka "Raskrinkani bogovi" tipkana pisaćim strojem u pet primjeraka.

U lokalnom brčanskom listu "Graditelj". Branko Starčević je objavio svoju znanstveno-fantastičnu priču "Robot" koju je urednik iskasapio. O tome sam pisao u mom romanu "Pojela ih kiša" (Zagreb, 1995).

Tamo spominjem i jednu Vojislavovu priču. U tom i u romanu „Uskraćeni“ (Zadar, 2007) on me nadahnuo za lik Vjeke, Dragan za Milana, a Branko za Bojana. Na žalost u "Graditelju" nije objavljen poziv mladima iz Brčkog da nam se pridruže. Klub "Mladi fantasti" ostao je neregistriran.

www.knjizevni.bdbih.net

5

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Kao član "Mladih fantasta" Dragan Milenić (1962) je napisao samo dvije priče i dvije humoreske. Nije se nastavio baviti pisanjem, ali je nakon završene gimnazije u Brčkom završio studij Likovne akademije u Novom Sadu. Danas živi u New Marketu (Kanada) i radi kao dizajner u Torontu.

Vojislav Ružić (1962) je nakon gimnazije bio upisao studij književnosti u Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Tamo je surađivao u studentskom listu svog fakulteta. Studij nije završio. U izdanjima Kluba je objavljivao priče, humoreske, pjesme i prikaze. Tragično je preminuo u Brčkom 2000. godine.

Branko Starčević (1961) se nakon završene škole za željezničare zaposlio kao pregledač kola u Brčkom. Zbog bolesti je rano umirovljen i živi u Brčkom. Nakon raspada Kluba pisao je pjesme i priče ali ne više znanstvenu fantastiku.

Milan Georges Burovac (1961) je bio upisao studij svjetske književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu ali ga nije završio. Od 1991. godine stalno je nastanjen u Cachanu kod Pariza. Piše poeziju, romane, drame, priče, filmsku i glazbenu kritiku na srpskom i francuskom jeziku. Tekstove objavljivao u raznim listovima i časopisima. Od toga dobar dio spada u znanstvenu fantastiku. Bavi se i skladanjem i grafičkim dizajnom. Godine 2011. je objavio u Parizu na francuskom jeziku roman „Filmosof“. Milan ponajviše dopunjuje blog "Mladi fantasti" (Young Visionaries) na adresi: mladi-fantasti.blogspot.com.

Ja sam u izdanjima Kluba objavljivao priče, novele, humoreske, dramolete, feljtone i prikaze. Ponešto od toga s Brankom Starčevićem, ponešto s Vojislavom Ružićem. Jednu priču smo napisali sva četvorica članova Kluba zajedno.

Bio sam član zagrebačkog Društva prijatelja znanstvene beletristike i fantastike "SFera" i osječke "Gaiae" te riječke "Aurore". Sudjelovao sam na SF konvencijama "SFerakon" u Zagrebu, "Essekon" u Osijeku, "Rikon" u Rijeci i "Istrakon" u Pazinu. Priredio sam "Antologiju hrvatske znanstveno-fantastične priče" koja je objavljena u Rijeci 2005. te na makedonskom u Skopju 2008. godine.

6

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

U SF spadaju moji romani „Pojela ih kiša“ (Zagreb, 1995; elektronsko izdanje: Zagreb, 2009, Prag, 2011), „Zaboravljena planeta“ (Rijeka, 1999); drugo izdanje pod naslovom „Vidilac s Gale“ (Zagreb, 2008., pod pseudonimom J. Milen) i zbirka priča „Sve moje udovice“ (Zagreb, 2001) te djelomično u zbirci "Raskrinkani bogovi" (Rijeka, 2005).

Objavljivao sam SF priče u "Siriusu", "Galaksiji", "Jutarnjem listu", "Via Galactici", "Monolithu", "Glasu Slavonije" i "Novom Varaždincu" te na internetskim stranicama posvećenim SF-u. Uvršten u zbornike SF priča "Zagreb 2014." (Zagreb, 1998) i "Krhotine svjetova" (Zagreb, 1999.) Prikaze SF knjiga objavljivao u "Dometima", "Hrvatskoj reviji", "Hrvatskom slovu", "Književnoj Rijeci", "Rivalu" i "Via Galactici". Predavanja o SF-u održavao u Pazinu i Rijeci.

Objavio sam u izdanju Književnog kluba Brčko distrikt BiH2013. i zbirku eseja „Dodiri“ u kojima su i neki posvećenu SF-u.

Preveo sam s engleskog jezika SF romane „Ilij“, Dana Simmonsa (Zagreb, 2005) i „Nimfomacija“ Jeffa Noona (Sarajevo, 2007) , s ruskog roman „Modro odijelo svemira“ Vjačeslava Kuprijanova (Zagreb, 2012) te sa slovenskog zbirku SF priča Mihe Remca „Žar ptica“ (Brčko, 2013).

Napomenuo bih da se osim prvog glasila „Mladih fantasta“ i Udruga građana iz Rijeke nazivala „Orion“, koje sam bio predsjednik, a u čijem izdanju je izašlo mnoštvo knjiga, doduše ne iz SF žanra.

Zanimljivo je da ponovo „Orion“ uređuju četvorica pisaca od kojih smo dvojica (Hasan i ja) Brčaci. Dok je prva postava uredništva živjela u istoj ulici druga je rasuta u četiri države – Milan je u Francuskoj, Hasan u Češkoj, Leontin u Hrvatskoj a ja u Bosni i Hercegovini.

Prije više od trideset godina, u vrijeme izlaženja prvog „Oriona“ takvo nešto bi se činilo zbilja fantastičnim!

www.knjizevni.bdbih.net

7

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Milan Georges BUROVAC

ORION MEĐU MAŠTOLETIMA

8

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

„Deda, deda, kako se pišu romani?“ želeo sam da znam nešto o toj sasvim neobičnoj ljudskoj aktivnosti posle prve pročitane čitanke moga pokojnonog pradede Vojislava Miloševića Toze. Baba Mileva me naučila računu, deda Toza čitanju i pisanju pre samog ulaska u školu. Mogao sam dakle da ostanem sasvim životinja, sasvim divlje stvorenje među kravama i ovcama, svinjama i drugim domaćim životinjama.

Život na selu nalikuje jednoličnom ređanju radnih dana. Radi se od pet ujutru do osam uveče. Ako se malo odvojiš po strani, pokašuš da se odaš ludostima i bludu, ljudi pokazuju kažiprstom na tebe nazivajući te probisvetom i mangupom. Tako je sve stravično dosadno između neba i obradive zemlje, da se tu negde oko sedme godine obavezno iz sinapsi i nekih skrivenih ganglija probudi mašta. Telo bi da se sa zvezdanim bićima sretne, duša bi anđele da dodirne, gospodinu Bogu svoje najtajanstvenije želje iskaže.

Za presvetu slavu svetoga arhangela Mihajla sam napisao moj prvi roman, odnosno nešto što bi na roman trebalo da podseća. Junak mog prvog pseudo romana se zvao Džon Vejn. Sve se događalo na strašnom divljem Zapadu, tamo gde Indijanci nose dugu kosu i razgovaraju sa vanzemaljcima ispijajući čudna žuta pića i gutajući plavu vatru. Mojih deset godina nisu u sebi sadržali dovoljno lepote i znanja, te su mi sa dolaskog leta mladi rođaci iz Požarevca ukazali na strašnu činjenicu da je Džon Vejn američki glumac, da moj roman ne vredi ništa, te da sigurno neću biti ni Branko Ćopić, ni Viktor Igo, ni Perl Bak.

Seljak dakle ostaje seljak, makar gazio asfaltom Holivuda ili Pariza. Nikola Tesla je izmislio struju, Aleksandar Milanković kalendar, ali su svi omi u duši ostali seljaci. Šta se tu može, plemenitog su roda samo agresori i velečasni prenosioci takozvanih kultura. Grčka je imala zlatno doba Perikla, mi našeg zlatnog Tita. Posle Perikla kao posle Tita, niko te ni za šta ne pita.

Kako nas je predsenik Saveza radnog naroda naučio, drug nastavnik istorije i geografije Miša, galaksija je skup zvezda. Mlečni put ili Kumova slama je ime ove naše, ali postoje negde i neke druge. www.knjizevni.bdbih.net

9

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

To što mi vidimo na nebu nisu samo zvezde, nego i skupine zvezda i planeta. Izvesno je dakle, gotovo sasvim sigurno da negde tamo daleko žive neka druga bića. Šta će oni nama i šta ćemo mi njima, važnija od vanzemaljaca je dedina njiva. U tom sam se smislu prilično iznenadio seriji „Zvezdane staze“.

Moj drugar Dragoslav Arsić je posedovao televizor, ja jedva mali japanski tranzistor uvezen iz Nemačke. Išao sam dakle Dragoslavu u posetu svake nedelje da bih u pola jedanaest odgledao reprizu te čudne serije. Kao da su svi bili kauboji, ali kosmički. Bila je među njima i jedna nadahnjujuće lepa devojčica u super miniju, gospođica Uhuru. Zaljubljen na prvi pogled, sanjario sam o poseti kosmičkom brodu „Enterprajzu“.

„Milane, stigla ti Salaksija“, tako je moj pokojni deda Dobrivoje Milošević najavljivao dolazak revije za popularizaciju nauka. Ne razumem samo zašto se prvo G kod njega preobražavalo u S, te „Galaksija“ postajala „Salaksija“. Kako bilo, bio sam čuo na Radio Jadranu, radio Zagrebu II, da je u Beogradu izašao prvi časopis za nauku i naučnu fantastiku, znanost i znanstvenu fantastiku. Brže-bolje sam se pretplatio da bih u priličnom sivilu i dosadi na selu mogao da maštam sa dalekim prijateljima o dalekim galaksijama. Jednom sam prilikom čak pisao toj dragoj reviji. Želeo sam da znam gde bih mogao da objavljujem moje naučne i fantastične pisanije. Najlepše od svega je bilo što mi se iz dalekog grada Brčkog javio osnivač i predsednik kluba „Mladi fantasti“, drug Žarko Milenić. Reč po reč, dan po dan, postadosmo on i ja nerazdvojni prijatelji. Među svim ovozemaljcima i vanzemaljcima, nemam vernijeg i poštenijeg prijatelja od njega. Trideset šest svetlosnih godina mladosti i radosti!

Zvezdanim stazama Balkana, otkrivali smo moj drugar Žarko i ja šta je naša istinska duševna hrana. Dok su se drugi potpuno odali bračnom životu ili trgovačkim aktivnostima služeći mračnom kapitalizmu, Žarko i ja nikako nismo napuštali našu prvu i jedino moguću mašinu ulepšavanja galaksija i univerzuma — maštolet. A kada si dugo u maštoletu, onda ti je pisanje priča i romana nešto sasvim normalno.

10

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Nisu svi izmišljeni svetovi zaista nepostojeći. Što mi izmaštamo ovde, negde izvesno postoji. Problem je što niko ne zna ni kako ni zašto doći do skrivenih polja svemira ili ljudskih nemira. Kompleksno je to, složeno da bi se u jednu formulu stavilo. Od pomisli na atom do njegovog potpunog otkrića moralo je da prođe najmanje dve hiljade godina. Ja recimo nalazim da je Vreme zasnovano na karma čestici Hronosino, koja je takođe osnova takozvane crne ili nevidljive materije, ali mi na ovom predosećaju talasne materijalnosti Vremena niko ne veruje. Biću već dugo „mrtav i beo“ kada Hronosino otkrije i u lice nam baci svoj poslednji veo.

Milan M. Milošević, Milan M. Đorđević, Milan Gordanin Đorđević, Milan Đorđević Metuzalem, Georges, Milan Georges Đorđević, Georges le Milan, Milan Georges Burovac, VizantOr*, Catullus Tertius, Émgébèl Aggelos… Moj drugar Žarko je ostajao jedino i samo Milenić, te zato poznat i prepoznat svuda u svakoj galaksiji svih naši multiverzuma. Vezan od samoga početka za razvitak interneta, ja sam se menjao od avatara do avatara, od teme do teme, od romana do romana, od televizije do televizije, od pesme do pesme. Vrlo nestabilni element intelektualne beznačajnosti, složili bi se doušnici Ujedninjenih Nacija i Ujedinjenog Balkanskog Kraljevstva. Dok je u svetu parija, biće i božjih avatara.

Desilo mi se čak da zbog jednog od najblažih oblika leukemije provedem sedam nedelja između života i smrti. To beše propast moja zato što sam ustvari odavno mrtav, možda od trenutka ulaska u Francusku, sve to da bih živeo kao poslednji među poslednjima, kao slobodni naučno i znanstveno fantastični umetnik. „Make love, not war“, sa ovim bi se čak složio i Žan Mišel Žar. Ponekad gledam SyFy ili SciFi televiziju koja se specijalizovala za ono čime će se i Orion baviti narednih svetlosnih godina. Gledam i u sebi protestujem, jer većina se serija vrti oko najstravičnije od ljudskih aktivnosti — ratovanja. Kada sam jednom prilikom o svemu ovome pisao u jednoj od usenet news grupa, jedan od internauta me sa iznenađenjem upita: „A čime bi se inače ljudi i vanzemaljci bavili? Kako drugačije predstaviti borbu dobra i zla nego preko rata?“ Ne znam kako, možda preko ljubavi ili filozofije. www.knjizevni.bdbih.net

11

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Zvezdani ratovi, Ratovi zvezda, Zvezdini ratovi, Ratovi zvezde, Star wars! Sve je to tako bajkovito, ali tako strašno. „Zvezdane staze“ je najmilitarizanija od svih viđenih serija, sve to u ime očuvanja galaktičkog mira. Kao da bilo koje civilno društvo ne zna šta bi i ne zna kako bi izvan vojnih okvira, kao da ne zna kako da se organizuje bez vojne kamarile. Stravično! Posle se neki od umnih pitaju zašto nas druge civilizacije ne kontaktiraju, a ima ih na pretek. Jedan od bivših radnika Pentagona je čak radio na ratnim spravama u ime mira čak sa tri vanzemaljske rase. Smešno. Jeste da sam lud, ali mi čarape sigurno ne smrde.

Postoje dva filma koja sam sigurno video više od sto puta. Prvi je prilično smirujući uprkos temi koju obrađuje, možda zbog predivne Vangelisove muzike. Drugi je zasnovan na vrlo originalnoj ideji, koju svaki pisac fantastike sanja da ima makar jednom u životu. „Blade Runner“ i „Stargate“, dva filma koja u bilo kom momentu na bilo kojoj tački svemira gledam sa zadovoljstvom. Posle gospođice Uhuru, mislim da je Rejčel bila moja draga virtelna i fantazmatična ljubavnica.

Roboti, sajborzi, androidi, klonovi… Od Karela Čapeka do naših dana, Isak Asimov je svima draga duhovna hrana. Sa tri zakona robotike, niko se više ne boji naučno fantastične erotike.„Real humans“ je vrlo uspela švedska serija na ovu temu.

Kada je o zadovoljstvima reč, „Farscape“ i „Star Trek DS9“ su dve serije koje su me naučile psihološkom modelovanju junaka i umetničkom doziranju isprepletenih tema. Kada je neko pesnik, neko pisac u svom duhu, on nikada ne prati niti jednu seriju, niti jedan film kao običan, nevini gledalac. Umetnikovo je da procenjuje i često precenjuje, retko podcenjuje, rad drugih umetnika. Put do remek-dela je vrlo trnovit, često nemoguć. Mislim da nikada ne treba sebi reći da će roman koga upravo stvaram biti za Nobelovu, nego upravo za onaj najskriveniji deo sopstvene duše koji je našao dovoljno hrabrosti da se preko junaka prikaže i pokaže svetu.

12

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Dok sam ono još kao mladac bio čitao Denikena i znamenitu knjižurinu o Siriusu B, po kojima smo navodno svi mi pali sa neba, moj drugar Žarko Milenić mi je otkrio postojanje časopisa za znanstvenu fantastiku –„Sirius“. Malo je reći da sam postao redovni čitalac, moja je želja bila da postanem redovni pisac. Iko su moji tekstovi imali dobru kritiku, ipak su bili odbijeni zbog neobičnosti, apsurdnosti mojih ideja. Shvatio sam da čak unutar naučne fantastike živi duh plemstva i duh proletera, te da se u ime prave umetnosti valja pobuniti protiv klasne ekploatacije fantastičnih elementa. Najavio sam, na primer, u jednoj od odbijenih priča internet kakvim ga danas poznajemo i u njemu se prepoznajemo, ali to za urednike nije bilo dovoljno ubedljivo. Umesto manipulacije romskom decom u Italiji, valjalo je valjda sve preneti na nivo vanzemaljsko-zemaljskih razmirica. Nešto tako su učinili i autori serije „V“. Početna ideja je bila da se progovori o francuskom pokretu otpora, ali je producent rekao da tako nešto nije moguće, to Amere ne zanima, oni bi radije o otporu Zemljana u stilo „Rata svetova“. Svako pametan je već odavno zaključio da će se bilo koji producent dohvatiti naučne fantastike samo ako može na njoj da zaradi. Istinski vredna umetnička dela su ovde retka zato što kapital vlada duhom, a ne duh kapitalom. Film „Avatar“ bi bio dokaz ovoj mojoj tezi.

„Sv'jet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj !“ izraziće se Iguman Stefan u znamenitom Njegoševom delu. Koliko se duši stvaraoca naučne fantastike priklanja svet, toliko se ona iza njega zaklanja. Od utopija, preko uhronija do anti-utopija, moderni proroci odbijaju da se nazovu čudotvorcima. Nema čuda tamo gde se čovečanstvo podaje bilo kojoj disciplini bluda. Velika otkrića nisu plod meditacija malih bića. Ne samo da verujem, gotovo sam siguran da naučna fantastika zahteva istu onu odanost stvaraoca svom delu, svojoj ideji novih svetova, kao bilo koja druga književna vrsta. Dok je nauke, biće i njene fantastike. www.knjizevni.bdbih.net

13

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Nauka ima pred sobom vrlo dug put otkrivanja zasad nepristupačnih svetova. Tableti, džepni računari, mobilna telefonija, ručni skeneri, automatsko otvaranje i zatvaranje vrata, lejzeri i ostala svetleća strašila, sve nam to pada sa neba, dolazi iz Gutembergove i Limijerove galaksije. Svemir je zamišljen kao svešireća posledica Velikoga praska, ali sve je to jednako fantastično kao biblijska priča o sedam Božijih dana stvaranja. Između te dve nemogućnosti pomirenja, na stvaraocima i filozofima naučne fantastike je da pokažu nove puteve čovečanstvu, nove mogućnosti preobraženja, uspeća duša blagorodnih prema vaseljenskom miru i ljubavi.

14

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Karel ČAPEK

R. U. R. (Scena iz III. čina) Alquist sjedi za radnim stolom, nagnut, drži ruke na glavi.

ALQUIST prelistava knjigu: Hoću li pronaći? Hoću li razumjeti?

Hoću li se obučiti? Izgubljena nauka! Šta sve ne zapisaše! Galle, Galle, kako se prave roboti? Hallemeiere, Fabry, Domine, zašto ste toliko toga odnijeli u vašim glavama? Da ste barem ostavili stopu Rossumove misterije! Oh! Zaklopi knjigu.

Uzaludno! Knjige ne govore. Nijeme su kao i sve ostalo.

Umrle su zajedno s ljudima. Nemojte gledati!

RUR, New York, Garrick Theatre on October 9, 1922. www.knjizevni.bdbih.net

15

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Ustane, ide k prozoru, koji otvara.

Opet noć. Da barem mogu spavati! Spavati, sanjati, vidjeti ljude!

Otkud još uvijek zvijezde? Čemu one kad nema ljudi?

O, bože, zašto se ne ugase? – Ohladi, ah, ohladi mi čelo, stara noći!

Božanska, prosanjana, kao što si bivala – noći, šta tu hoćeš?

RUR, New York, Garrick Theatre on October 9, 1922.

16

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Nema više ljubavnika, nema snova; o, dadiljo, mrtvo je spavanje bez snova; ničije molitve više ne prihvataš; ne blagoslivljaš, majko, srcem kucajućim, tu ljubav. Ljubavi nema. Heleno, Heleno, Heleno!

Vraća se od prozora. Posmatra epruvete, koje je izvadio iz termostata.

Opet ništa! Uzaludno! Šta s tim?

Razbije epruvetu.

Sve je pogrešno! Valjda vidite da više ne mogu!

Osluškuje kod prozora.

Stalno ove mašine! Roboti, zaustavite ih!

Mislite, da možete u njih udahnuti život? Oh, ne mogu to podnijeti!

Zatvori prozor.

Ne, ne, moraš tražiti, moraš živjeti. Samo da nisi tako star!

Star si isuviše?

Gleda se u ogledalu.

Lice, ubogo lice! Izgled posljednjeg čovjeka!

Pokaži se, pokaži, već odavno nisam vidio ljudsko lice! Ljudski osmijeh! Šta, to je kao neki osmijeh? Žuti cvokotajući zubi?

Oči, kako to samo žmirkate?

Fuj, fuj, to su staračke suze, bježite! Ne možete više ni tu vlagu u sebi zadržati, stidite se! I vi umekšane, pocrnjele usne, šta to brbljate?

Kako se to treseš, prosijeda brado? To je kao neki posljednji čovjek?

Okrene se.

Ne želim više nikoga vidjeti!

Sjedne za stol.

Ne, ne, neka se samo traži! Prokleti uzorci, oživite!

Prelistava.

Hoću li pronaći? Hoću li razumjeti? Hoće li se obučiti?

Kucanje.

ALQUIST: Naprijed.

Ulazi robotski sluga i ostane da stoji na vratima.

ALQUIST: Šta je? www.knjizevni.bdbih.net

17

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

R.U.R. - 25. 01. 1921, Karel Váňa (Druhý Robot)

18

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

SLUGA: Gospodaru, Centralni upravni odbor Robota čeka da ih primite.

ALQUIST: Ne želim nikoga da vidim.

SLUGA: Gospodaru, došao je i Damon iz Havra.

ALQUIST: Neka čeka.

Obraća se ljutito.

Zar vam nisam rekao da trebate tražiti ljude? Nađite mi ljude!

Nađite mi muškarce i žene! Idite tražiti!

SLUGA: Gospodaru, kažu da su ih tražili svugdje.

Svugdje su poslane ekspedicije i lađe.

ALQUIST: I? SLUGA: Nema niti jedinoga čovjeka!

ALQUIST ustane: Niti jedinoga? Šta - ni jednoga?

Dovedi upravni odbor ovamo!

Sluga ode.

ALQUIST sam za sebe: Ni jednoga? Zar niste nekoga ostavili da živi?

Rintajte roboti! Opet ćete me moliti! Opet ćete me moliti da nađem misterije fabrike! Da, sad vam je čovjek dobar, sad biste da vam pomogne? Ah, pomoći! Domine, Fabry, Heleno, ta, vidite da činim šta mogu! Ako nema ljudi, neka su barem kao Roboti tu, barem sjenka čovjekova, barem njegovo djelo, barem njegov lik! O, kakve li ludosti i ta hemija!

Ulazi upravni odbor sastavljen od pet Robota.

ALQUIST sjedne: Šta žele Roboti?

RADIUS: Gospodaru, mašine ne mogu da rade. Ne možemo reproducirati Robote.

ALQUIST: Pozovite ljude.

RADIUS: Ljudi nema.

ALQUIST: Samo ljudi mogu reproducirati život. Ne oduzimajte mi čas.

1.ROBOT: Gospodaru, smilujte se. Ugroženi smo.

Sve ćemo reći šta smo učinili.

ALQUIST: Za koga? www.knjizevni.bdbih.net

19

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

2. ROBOT: Za buduća pokoljenja.

RADIUS: Samo Robote ne možemo proizvoditi. Mašine izbacuju samo krvave komade mesa. Koža ne prianja za meso, niti meso za kosti. Bezoblični komadići pršću iz mašine.

2. ROBOT: Ljudi su poznavali misteriju života. Kaži nam je.

3. ROBOT: Ako ne kažete, poginućemo.

2. ROBOT: Ako ne kažeš, umrijećeš. Naređeno nam je da te ubijemo.

ALQUIST ustane: Ubijte! Pa hajde, ubijte me!

Robot z anglické verze Čapkovy hry R. U. R., vystavovaný na londýnské výstavě v roce 1928.

20

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

2. ROBOT: Je li ti naređeno?…

LQUIST: Meni? Meni neko ne naređuje!

2. ROBOT: Vlada Robota.

ALQUIST: Ko je ta?

4. ROBOT: Ja, Damon.

ALQUIST: Šta hoćeš? Idi! Sjeda za radni sto.

DAMON: Vlada Robota svijeta hoće da pregovara s tobom.

ALQUIST: Ne smetaj, robote!

Obara glavu u ruke.

DAMON: Centralni upravni odbor naređuje da se izda Rossumov recept.

Alquist šuti.

DAMON: Kaži cijenu. Daćemo sve.

1.ROBOT: Gospodaru, recite nam kako da sačuvamo život?

ALQUIST: Rekao sam, već sam rekao, da morate pronaći ljude.

Samo se ljudi mogu razmnožavati. Obnoviti život. Vratiti sve što je bilo.

Roboti, molim vas, tražite ih!

3. ROBOT: Sve smo pregledali gospodaru, nema ih nigdje.

ALQUIST: O, o, o, zašto ste ih ubili?

1. ROBOT: Htjeli smo biti kao ljudi. Htjeli smo postati oni.

RADIUS: Htjeli smo živjeti. Mi smo vještiji. Naučili smo sve. Sve radimo.

ROBOT: Dali ste nam oružje. Morali smo postati gospodarima.

3. ROBOT: Gospodaru, upoznali smo ljudske greške.

DAMON: Morate ubijati i gospodariti ako želite biti kao ljudi. Čitajte historiju! Čitajte ljudske knjige! Morate gospodariti i ubijati ako želite postati ljudima!

ALQUIST: Ah, Damone, ništa čovjeku nije tako strano kao njegova vlastita slika.

Preveo s češkog Hasan ZAHIROVIĆ

www.knjizevni.bdbih.net

21

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Mr. sc. Hasan ZAHIROVIĆ

KAREL ČAPEK KAO SF AUTOR Karel Čapek (1890. - 1938.) je prozaik i novinar, dramski pisac i esejist, autor knjiga za djecu, prevodilac i pjesnik, estetičar, književni, likovni i pozorišni kritičar, filozof, filmski scenarist, pozorišni dramaturg, režiser, grafičar, javni i aktivni učesnik u društvenim i političkim zbivanjima svoga vremena. Dvaput su ga nominovali za Nobelovu nagradu za literaturu. Sam je vjerovao, da će najljepše knjige napisati između svoje pedesete i šezdesete godine. Na veliku žalost, otišao je s ovog svijeta ne doživjevši ni svoje pedesete. Bez obzira na to pripada onima, koji su češku literaturu proslavili u svijetu. Osim pozorišnog komada RUR (1920.) njegova najpoznatija djela svrstavana pod okrilje naučne fantastike su drame Iz života kukaca (napisao zajedno s bratom Josefom Čapekom, 1921.), Slučaj Makropulos (1922.), Adam stvoritelj (zajedno s J. Č., 1927.), Bijela bolest (1938.), romani Krakatit (1922.), Tvornica Apsolutnoga (1922.) i Rat s daždevnjacima (1936.). U Češkoj se danas za književno ostvarenje u SF još od 1982. godine nagrađuje velikim priznanjem Nagradom Karela Čapeka za književna postignuća u SF oblasti, a dodjeljuje se i Mlok (češ. daždevnjak, po romanu Rat s daždevnjacima) za doprinos na polju SF-a. Čovjek je u središtu Čapekovog SF stvaralaštva Premda je posjedovao visok stepen naobrazbe iz oblasti filozofije, koja će duboko prožimati njegovo stvaralaštvo, Karel Čapek se znatno orjentirao u tehnologijskom segmentu, a majstorovao je u raznim ograncima biologije.

22

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Štaviše u svojim dramama i romanima bira britak put, izbjegavajući mnoštvo tehničkih činjenica i detalja jer ne želi da zamara čitaoce. U centru pozornosti mu je čovjek kao pronalazivač nadnaravnih otkrića i novotarija. Zahvaljujući razumijevanju pozorišnih žanrova, kvalitetno raspisanim dijalozima aktere eksplicite uvodi u svoje djelo, a glavnom temom mu većinom biva opasnost od novog izuma, koji grozi ljudskoj rasi, bilo da se radi o atomskoj bombi (Krakatit), eliksiru za produženje života (Slučaj Makropulos) ili robotu, kao čovjekovom fizičkom zamjeniku (RUR). Čapekov čovjek, osim što je uhvaćen u vlastitu mišolovku, biva manipuliran do te mjere da se više uopće ne brani, nego se predaje. Tema ukroćivanja ne samo da je i presudna u Čapekovom stvaranju nego ga i fascinira. Tehnološka dostignuća je shvaćao i prihvatao kao nužnu potrebu napretka i generalnog razvoja jednog modernog i nadasve civiliziranog društva, ali istovremeno je bio svjestan činjenice od njihove opasnosti po ljudsku vrstu. Iako se radilo o početku dvadesetih godina XX. stoljeća, Čapekova opsjednutost bojaznošću od obilne zloupotrebe tehnologijskih dostignuća naglašena je skoro u svakom njegovom SF djelu. Neka Čapekova djela naučne fantastike, kao što je i drama RUR u češkom književnom kontekstu su smještena među antiutopijska djela.

O RUR-u Čapek je dramu RUR. (Rossum's Universal Robot) napisao na početku svoje spisateljske karijere u 1920. godini. Veći dio drame je dopisan u Trenčianskim Teplicama, banjskom gradiću u Slovačkoj, gdje je Čapek provodio raspuste kod roditelja. (Otac mu je tamo radio kao banjski ljekar.) Premijerno je izvedena na amaterskoj sceni Klicperovog divadla u Hradci Kralove, 2. januara 1921., a nakon toga su uslijedile u istoj godini i svjetske izvedbe, počevši od one praške, do poljske, njemačke, američke, te jugoslovenske.

www.knjizevni.bdbih.net

23

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

U tadašnjoj Jugoslaviji je prvo igrana u Ljubljani, početkom novembra 1922. g. (u prevodu i režiji Osipa Šesta, a jednu od glavnih uloga igrao je i hrvatko-češki velikan glumačke scene Zvonimir Rogoz), a onda je došao red i na sve ostale scene mahom u glavnim gradovima zemalja bivše Jugoslavije. Naši prvi prevodioci drame RUR, iz 1922. godine, Bogoljub Krejčik i Velimir Živojinović Massuka su se borili s tim čapekovskim naučno-fantastičnim izrazom, pa su napravili jednu veliku grešku u prevodu s češkog na sprpskohrvatski jezik i riječ roboti, preveli kao rabotnici (prema ruskom jeziku). Drama je svojom temom bila ispred svoga vremena..., što svjedoči i ovaj prevodilački propust. (KORDA-PETROVIĆ, 2006.)

Siže drame Radnja drame počinje posjetom gospođice Helene Glorijove čuvenoj Rosumovoj fabrici u kojoj se proizvode mašine po svemu slične ljudima. Mlada novinarka želi da napiše priču o tim inteligentnim bićima sposobnim za rad, ali lišenim svake emocije. O njima se već uveliko pričalo diljem svijeta. Stari Rosum pronalazi način da izrađuje robote, a njegov nasljednik, mladi Rosum, usavršava proizvodnju. U trenutku kada Glorijova dolazi u fabriku, proizvodnja je toliko razvijena da fabrika uspijeva da izradi 15. 000 robota dnevno. Glorijova se udaje za direktora fabrike Harija Domina i ostaje u fabrici. Radnja drame se nastavlja poslije deset godina. Roboti su toliko rasprostranjeni na svijetu, u svemu zamjenjuju ljude, pa čak umjesto njih vode i ratove. Ljudi su njihovi gospodari koji uživaju u blagodatima tehničkog napretka. Usavršavanjem proizvodnje robota doktor Gal uspeva da izradi i nekoliko stotina ljudi-mašina koji su toliko savršeni da imaju i emocije. Oni postaju vođe bune protiv ljudi, koje proglašavaju za tirane i parazitska stvorenja. Roboti su pokorili svijet, ostaju samo još ljudi koji su upravljali fabrikom RUR. Ujedno, to je i kulminacija drame kada posljednji predstavnici ljudskog roda uviđaju kako je velika stvar biti čovjek i žale civilizaciju koja s njima nestaje.

24

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Jedino je važno obnavljanje vrste za koje postoji samo jedna formula – a to je ljubav. Alkist, jedini preživjeli čovjek iz starog svijeta, sada prisustvuje rađanju novog svijeta: posmatra ljubavnu scenu između robota Jelene i robota Radiusa. Iz ljubavi se rađa novi svijet. To je Čapekova formula opstanka civilizacije. I to je upravo odraz strahovanja ovog humanista pred opasnošću mehanizacije modernog svijeta kroz koju se može izgubiti osnovna formula opstanka. Sam pisac označava svoju dramu kao protest protiv mehanizacije čovječanstva. Čapek osobno o riječi robot Napomena profesora Hudobe o tom, kako se prema tumačenju Oksfordskog rječnika preuzela riječ robot i njene izvedenice u engleskom jeziku, podsjetilo me na jedan stari dug. Riječ nije izmislio autor predstave RUR, već ju je samo oživio.

Bilo je to ovako: jednog nečuvenog trenutka, dosjetio se spomenuti autor navodnog materijala za svoj novi komad. I odmah je odtrčao pred svog brata Jozefa, slikara, koji je upravo tada stajao pored štafelaja i slikao na platnu, da je sve šuštalo.

"Znaš, Jozefe," počinjao je autor, "imam ideju za dramu."

"Kakvu," mumljao je slikar (stvarno je mumljao jer je držao četkicu u ustima).

Autor mu je kratko rekao o čemu se radi.

"Onda to napiši", rekao je slikar a da četkicu nije izvukao iz usta i nije prestao da slika na platnu. Bilo je to skoro uvredljivo i bezosjećajno.

"Ali ja ne znam", rekao je autor, "kako da te vještačke radnike nazovem. Nazvao bih ih labori, ali dođe mi to nekako suhoparno."

"Onda ih nazovi roboti", promrmljao je slikar s četkicom u ustima i slikao dalje. I tako je i bilo. Tada i na taj način se rodila riječ 'robot'; odnosno, ovim rečenim smjerali smo na adresu orginalnog tvorca.

(Karel Čapek, Lidove novine 24. 12. 1933.) www.knjizevni.bdbih.net

25

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

RUR na meti stranih autora Ukoliko pričamo o zanimljivim dogodovštinama ili glasinama vezanim za Čapekov život i djelo vjerovatno ih je najviše onih, koji se odnose na njegovu dramu RUR. Ona ga je proslavila odmah na početku njegove spisateljske karijere i kotirala visoko među priznate autore tog vremena. Donijela mu je i mnogo novca. Čapekova porodica živjela je prije toga jako skromno. Za novac od RUR-a Čapek gradi svoju i bratovu vilu u poznatoj praškoj četvrti Vinohrady. Paramount mu je uzeo sva prava na to djelo, ali se pokazalo da će mu donijeti i velike probleme jer su tražili enormne sume novca za njena uprizorenja. Uprkos tome tekst se igrao od Praga do Tokija, ali filmadžije si nisu mogle priuštiti tolike sume, pa je iz Čapekove korespondencije poznato, da on nije bio u stanju da pomogne režiserima jer sva prava pripadaju Amerikancima. Nijemci u vrijeme II. svjetskog rata, dolaskom u Prag, pozvali Karela Scheinpfluga (brata supruge Karela Čapeka, advokata i vlasnika prava na njegovo djelo nakon smrti) i rekli mu jasno da će se film snimati bez dozvole Amerikanaca. Ipak se nisu usudili. (Pošto su prava na Čapekova djela istekla saznajemo da će do 2014. James Kerwin snimiti istoimeni film po Čapekovoj drami. Poljaci će prikazati u istoj godini Rat sa daždevnjacima, a Česi snimaju do 2015. Iz života kukaca.)

Mnogi će kritičari u to vrijeme osuditi Čapeka da je pisao samo slave radi, pa i hrvatski pisac Božo Lovrić, koji se u nekoliko recenzija negativno obraćao čitateljstvu kad je Čapek u pitanju. Posebno je ocrnio njegovu najbolju dramu Slučaj Makropulos. Ali je poznata činjenica da je pisao na osnovu viđenog u teatru u Pragu, a ne na osnovu pročitanog.

Čudna sudbina RUR-a nije zaobišla ni zemlje gdje su autorska prava bilo strogo kontrolirana, kao u Engleskoj, gdje je Čapekov tamošnji prevodilac, a manje poznati autor, Paul Selver, počeo da se potpisuje kao autor RUR-a. Sve se brzo saznalo jer je Selver radio u Ambasadi Čehoslovačke u Engleskoj.

26

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Nemoralni autor je čak tražio da njemu, a ne Čapeku, Amerika plati autorska prava. Ovaj slučaj je Čapeka žestoko razljutio, pa je javno nekoliko puta reagirao, i još tada će mu se roditi ideja za njegov posljednji nedovršeni roman Život i rad kompozitora Foltyna.

Slučaj Alekseja Nikolajeviča Tolstoja (1883. - 1945.) je bio u neku ruku prefinjeniji. Naime, poznati ruski pisac A. N. Tolstoj se za vrijeme svog boravka u Berlinu dogovorio s pozorišnim režiserom G. Krollom da će postavljati na rusku scenu zanimljive tekstove uspješnih inostranih drama, koje bi Kroll preveo, a A. N. Tolstoj književno uredio, oba bi se potpisivali i honorar bi dijelili na pola. Sudbina je baš htjela da svoje namjere počnu s RUR-om, koji je tada harao njemačkim pozornicama pod nazivom WUR. Po dogovoru međusobno potpisuju ugovor. Kroll je dramu preveo, a A. N. Tolstoj ju je upravio za lenjingradsko „Veliko pozorište“, gdje se predstava s velikim uspjehom dugo izvodila pod nazivom Bunt mašin, a kao autor je bio naveden A. N. Tolstoj, koji je uzimao i honorare. Tek u štampanom izdanju Bunt mašine je bilo napisano da ju je pisac napisao po motivima Čapekova teksta. Njemački režiser Kroll naravno nije bio zadovoljan A. N. Tolstojevim ponašanjem, pa je tužio ruskog pisca Guvernerskom sudu u Lenjingradu, žaleći se, kako ga A. N. Tolstoj nije potpisao kao autora niti mu je davao dogovorenu polovicu honorara. Sud je oslanjajući se o ekpertizu lenjingradskih pisaca i pozorišnih radnika, priznao da je Bunt mašina autorsko djelo A. N. Tolstoja, te tužbu režisera Krolla odbio. Sud se nije zanimao koliko je tamo bilo Čapeka nego im je bilo važno da li je A. N. Tolstoj prepisao Krollov prijevod ili napravio svoju rusku verziju. O ovom slučaju je puno pisao i poznati ruski čapekolog Oleg Malovič, gdje je još davne 1958. iznio u javnost sve detalje ovog slučaja. Ovaj događaj je zaintrigirao i Maksima Gorkog. U pismu Hodasevičovu je napisao: Izgleda da je Čapek napisao veoma zanimljiv i talentiran komad, a A. N. Tolstoj je isto napisao komad koji se zove Bunt mašin. www.knjizevni.bdbih.net

27

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

U malom predgovoru A. N. Tolstoj priznaje da je iskoristio Čapekovu temu, ali iz njegovog teksta se jasno vidi da je imena likova preuzeo i štaviše cijele pasaže teksta…“ Gorki je to osudio kao nepoštivanje književnih tradicija i dodao je da očekuje da će se sigurno pojaviti nemila reakcija iz Češke kad Čapek sazna šta su Rusi uradili s njegovim djelom. Gorki je uvijek Čapekov talenat ocjenjivao veoma visoko. Pisao je o njemu u raznim pismima. Znao je za RUR. još iz direktnog prijevoda s češkog na ruski, autora I. P. Kaljinikova, kako svjedoči i pismo, poslano prevodiocu 1. 3. 1924. godine iz Marianskih Laznji (poznato banjsko mjesto u Češkoj).

Kad je delagacija ruskih pisaca 1935. godine došla u Prag, predvođena M. J. Kolcovom, među njima se našao i A. N. Tolstoj. Posjetili su tada Čapeka. Oleg Malovič u svojoj studiji A. N. Tolstoj u Čehoslovačkoj 1935. godine piše, kako je Tolstoj u prisutnosti Koljcovova objašnjavao Čapeku razloge nastanka Bunt mašine. Karel Scheinpflug u svojoj knjizi Moj zet Karel Čapek piše na osnovu Čapekova kazivanja, da mu je A. N. Tolstoj rekao da mu se tekst lično jako svidio i da je htio da upozna rusku publiku s tim kvalitetnim komadom.

Nažalost je morao da ga preradi u duhu ruske tradicije, kako bi odgovarala tamošnjim pozorišnim kriterijima. Na to mu je Čapek samo mahnuo rukom, pitao da li se to publici svidjelo, nakon afirmativnog odgovora A. N. Tolstoja, tvorac RUR-a je rekao da je sve u redu.

U češkim pozorišnim krugovima se o tome nije pričalo niti znalo. (Za Čapeka do danas kažu da je jedini autor bez glasina. Čapek je posjećivao i neke autore na postelji, koji su cijeli život negativno pisali o njemu kao na primjer pozorišnog kritičara Šaldu.) Tek 1960. godine Čapekova supruga Olga Scheipflugová je saznala da Državno pozorište iz Brna želi da uvede na scenu ovaj već prevedeni tekst A. N. Tolstoja. Glumica i spisateljica Scheinpflugová se obratila urgentnim pismom rukovodstvu pozorišta pojašnjavajući date okolnosti, na čemu se joj Pozorište zahvalilo, i tekst odbilo da postavi na scenu.

28

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Literatura: ČAPEK, K. „O slově robot“, Lidove novine, 24. 12. 1933., Praha KORDA-PETROVIĆ, A. (2006.) Od robota do insekta, Zadužbina Andrejević, Beograd SCHEINPFLUG, K. (1991.) Můj švágr Karel Čapek, Kruh, Hradec Králové VAŠAT, J. Diskuze na volné hromadě, Zprávy Společnosti bratří Čapků, 2011/101, s. 4.

VOČADLO, O. (1975.) Anglické listy Karla Čapka, Academia Praha ZAHIROVIĆ, H. Slučaj Čapek (s. 7.-12.); O riječi robot (s. 79.), Riječ, Književni klub Brčko distrikt BiH, 2011/1-2 http://www.mlp.cz/cz/projekty/on-line-projekty/karel-capek/

www.knjizevni.bdbih.net

29

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Howard Philips LOVECRAFT

ČINJENICE GLEDE POKOJNOG ARTHURA JERMYNA I NJEGOVE OBITELJI Život je užasna stvar. Iz pozadine onoga što mislimo da znamo o njemu vire demonske natruhe istine koje ga ponekad čine tisuću puta užasnijim. Znanost, koja je i sama šokantna u svojim objavama, bit će vjerojatno posljednji istrebljivač ljudske vrste, ukoliko još budemo posebna vrsta. Njene zalihe neistraženih užasa nikada se ne bi izrodile iz smrtnih umova ukoliko bi bile oslobođene. Ukoliko znamo što smo, trebali bi učiniti ono što je Sir Arthur Jermyn učinio, a Arthur Jermyn se natopio naftom i zapalio jedne noći. Nitko nije pougljenjene ostatke položio u urnu ili održao službu za pokojnika jer su određeni dokumenti i izvjesni predmet nalik kutiji, koji su pronađeni, naveli ljude da žele zaborav. Oni koji su ga znali ne priznaju da je ikada postojao.

Arthur Jermyin izašao je u močvaru i zapalio se nakon što je vidio predmet nalik kutiji koji je stigao iz Afrike. Sam predmet, a ne njegova čudnovata pojava, naveo ga je na okončanje vlastita života.

Mnogima bi se zgadio život da su posjedovali osobine Arthura Jermyna, no, budući pjesnikom i znanstvenikom, on nije mario za to.

Proučavanje je bilo u njegovoj krvi, jer je njegov pradjeda, Sir Wade Jermyn, bio jedan od najranijih istraživača Konga, pišući vrlo učeno o njegovim plemenima, životinjama i navodnim antikvitetima.

30

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Uistinu, Sir Wade imao je intelektualne gorljivosti koja se uzdizala gotovo do manije. Njegova bizarna nagađanja o pretpovijesnim bijelim civilizacijama Konga donijela su mu dosta ismijavanja nakon što je njegova knjiga Opservacije o nekoliko dijelova Afrike, izašla iz tiska. Godine 1765. ovaj je neustrašivi istraživač smješten u ludnicu u Huntigdonu.

Ludilo je bilo u svim Jermynovima. Ljudima je bilo drago da su toliko malobrojni. Njihova loza nije bila razgranata, a Arthur je bio zadnji na njoj. Da nije bio, ne bi se moglo reći što bi ovaj učinio nakon što se predmet pojavio. Jermyni nikad nisu izgledali potpuno normalno. Bilo je tu nečeg prestrašnog, a Arthur je bio najgori, dok su stari portreti u kući Jermynovih pokazivali neka simpatična lica iz vremena prije Sir Wadea. Svakako je ludilo započelo sa Sir Wadeom, čije su divlje priče o Africi istovremeno oduševljavale i užasavale njegove malobrojne prijatelje. Ludilo se pokazivalo u njegovoj kolekciji trofeja i uzoraka koji nisu bili od one vrste koje bi normalan čovjek sakupljao i čuvao, a pojavljivalo se i u neobičnom načinu orijentalne izdvojenosti u kojoj je držao svoju ženu. Ona je bila, govorio je, kćer portugalskog trgovca kojeg je on upoznao u Africi, a koji nije volio engleske običaje. Dopratila ga je, sa malenim sinom rođenim u Africi, s njegovog drugog i najduljeg od svih putovanja, i otišla s njim na njegovo treće i posljednje putovanje, nikad se ne vrativši. Nitko ju nikada izbliza nije vidio, pa čak ni sluge, jer je njena narav bila nasilna i osobena. Za svog kratkog boravka u kući Jermynovih ona je zaposjela udaljeno krilo, i potpuno sama čekala svog muža. Sir Wade bio je uistinu neobičan glede skrbi za svoju obitelj jer, kada se vratio u Afriku, nikome nije dopuštao da se brine o njegovom sinu, osim odvratnoj crnoj ženi iz Gvineje. Po povratku, nakon smrti ledi Jermyn, sam je preuzeo u potpunosti skrb za dječaka.

No, govor Sira Wadea, osobito za njegovih pijanstava, bio je glavni razlog koji je naveo njegove prijatelje da ga smatraju ludim. U racionalnom dobu poput osamnaestog stoljeća, nerazumno je za čovjeka učiti se i govoriti o divljim i čudnovatim prizorima ispod mjeseca Konga, o gigantskim zidovima i pilastrima zaboravljenog grada www.knjizevni.bdbih.net

31

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

oronulima i obraslima u bršljan, i o vlažnim, tihim kamenim stepenicama koje vode u beskonačnu tminu beskrajnih podruma s blagom i neosvojene katakombe. Osobito nije mudro buncati o živim stvorovima koji bi mogli proganjati takva mjesta, o bićima napola iz džungle a napola iz bezbožnih starih gradova – o nevjerojatni bićima koja bi čak i Pliny opisivao sa skepsom, o bićima koja su se možda uspravila nakon što su veliki majmuni zavladali umirućim gradom sa svojim zidovima i pilastrima, svodovima i čudnovatim reljefima. Ipak, nakon što je posljednji put stigao kući, Sir Wade bi pripovijedao o takovim stvarima s jezovitom upornošću. To se događalo najčešće nakon treće čaše u Vitezovoj glavi, kada bi se stao razmetati pričama o onome što je pronašao u džungli i o tome kako je boravio u užasnim ruševinama samo njemu znanim. I napokon, govorio je o živim stvorovima na takav način da je odveden u ludnicu. On sam pokazao je malo žaljenja kada je zatvoren među gole zidove u Huntigdonu jer njegov se um bijaša čudesno pomračio. Od kako je njegov sin odreastao, Sir Wade je sve manje volio svoj dom dok ga se napokon, činilo se, nije počeo užasavati. Vitezova glava postala je njegovo sjedište, a kada je zatvoren, pokazao je neku nejasnu zahvalnost kao da se radi o zaštiti. Tri godine kasnije je umro.

Sin Wadea Jermyna bio je vrlo neobična osoba. Unatoč snažnoj fizičkoj sličnosti sa svojim ocem, njegova pojava i ponašanje bili su umnogome toliko sirovi da su ga svi jednodušno izbjegavali. Premda nije naslijedio ludilo, što su neki strahovali, bio je izrazito glup, a povremeno bi bio prepušten kratkim periodima nekontroliranog nasilja. Građom je bio krhak, no vrlo snažan i okretan. Dvanaest godina nakon što je ostvario svoju titulu, oženio se kćerkom svoga upravitelja imanja, osobom koja je imala, recimo, cigansku privlačnost. No, prije nego što mu se rodio sin, otišao je u mornaricu i postao običan mornar time upotpunjujući opće gađenje koje su njegove navike i neprikladna ženidba započeli pobuđivati. Nakon završetka Američkog rata, čulo se za njega da je mornar na trgovačkom brodu na afričkom području, sa reputacijom vrsnog snagatora i penjača.

32

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

No, pričalo se da je nestao jedne noći kada je njegov brod pristao uz obalu Konga.

U sinu Sira Philipa Jermyna, sada već sasvim očekivana obiteljska neobičnost, poprimila je čudan i fatalan preokret. Visok i vrlo zgodan, s nekom vrstom istočnjačke gracioznosti unatoč neznatnom nesrazmjeru u proporcijama, Robert Jermyn započeo je svoj život kao znanstvenik i istraživač. On je prvi počeo znanstveno proučavati ogromnu kolekciju antikviteta koje je njegov ludi djeda donio iz Afrike. On je svojoj obitelji donio ime i slavu u etnologiji i istraživačkom radu.

Godine 1815. Sir Robert oženio je kćerku sedmog vikonta Brightholma i ubrzo bio blagoslovljen s troje djece. Najstarije i najmlađe dijete nikada nisu viđeni u javnosti zbog deformacija uma i tijela. Ožalošćen ovim obiteljskim nesrećama, znanstvenik je potražio utjehu u radu.

Učinio je dvije duge ekspedicije u unutrašnjost Afrike. Godine 1849., njegov drugi sin – Nevil, jedinstveno odvratna osoba koji je, činilo se, objedinio grubost Philipa Jermyna s nadmenošću Brightholmsa, pobjegao je s razvratnom plesačicom, no zadobio je oprost nakon svog povratka sljedeće godine. Vratio se u kuću Jermynovih kao udovac s malenim sinom Alfredom koji će jednoga dana postati otac Arthura Jermyna.

Prijatelji su govorili da je upravo ovaj bolni niz poremetio um Sira Roberta Jermyna, no vjerojatno se radilo o ničem drugome do Afričkom folkloru koji je odgovoran za nesreću. Ostarjeli je znanstvenik skupljao legende plemena Onga u blizini područja koja je istraživao njegov pradjeda i on sam, nadajući se da će na neki način revalorizirati Sir Wadeove divlje priče o izgubljenom gradu naseljenom čudnovatim mutantskim stvorenjima. Izvjesna upornost u čudnovatim dokumentima njegova pretka dala je nagovijestiti da je luđakova mašta možda bila potaknuta urođeničkim mitovima.

Istraživač Samuel Seaton posjetio je kuću Jermynovih 19. listopada 1852. Nosio je rukopis s bilješkama prikupljenim među Ongama, uvjeren da će se izvjesne legende o sivom gradu bijelih majmuna koje predvodi bijeli bog, pokazati korisnima etnologu. www.knjizevni.bdbih.net

33

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

U razgovoru s njim iznio je vjerojatno još mnogo dodatnih detalja narav kojih nikada nećemo saznati budući da se iznenada dogodio niz jezovitih tragedija.

Kada je Sir Robert Jermyn izišao iz svoje knjižnice, ostavio je iza sebe leš zadavljenog istraživača, i prije nego li ga je netko uspio zaustaviti, ubio je sve troje djece, dvoje kojih nikada nisu viđeni, i sina koji bijaše pobjegao. Nevil Jermyn je umro spašavajući svojega dvogodišnjeg sina koji je navodno također bio metom starčevog ubojitog napada. Sir Robert Jermyn umro je od apopleksije u drugoj godini svoga utamnjičenja, nakon opetovanih pokušaja samoubojstva i tvrdoglavih odbijanja da ispusti ma kakav artikulirani zvuk.

Sir Alfred Jermyn bio je barun prije svoga četvrtog rođendana, no njegov ukus nikada nije odgovarao njegovoj tituli. U dvadesetoj godini priključio se grupi vodviljskih glazbenika, a u trideset i šestoj napustio je svoju ženu i dijete da bi putovao s američkim cirkusom.

Njegov svršetak bio je odvratan. Među životinjama u cirkusu s kojim je putovao bio je veliki gorila, boje svjetlije od uobičajene. Bila je to iznenađujuće lako obradive zvijer, vrlo popularna među izvođačima. Alfred Jermyn bio je jednostavno očaran ovim gorilom. U mnogim bi zgodama gledali dugo jedan drugoga kroz zaštitne rešetke kaveza. S vremenom Jermyn je zatražio i dobio dozvolu da trenira životinju, iznenadivši publiku i kolege izvođače svojim uspjehom. Jednoga jutra u Chicagu, dok su gorila i Alfred Jermyn vježbali pretjerano smjelu boksačku točku, prvi je uputio udarac snažniji od uobičajenog povrijedivši time i tijelo i ponos amaterskog trenera. O onome što je slijedilo članovi "Najvećeg showa na zemlji" ne vole pričati. Nisu očekivali od Sira Alfreda Jermyna čuti očajnički, neljudski urlik, ili ga vidjeti kako obuhvaća svoga protivnika objema rukama, baca ga na pod kaveza i ugriza za rutavi vrat. Gorila je bio izbačen iz ravnoteže, ali ne zadugo. Prije nego što je pravi trener išta mogao učiniti, tijelo koje je pripadalo barunu postalo je neprepoznatljivo.

34

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

II Arthur Jermyn bio je sin Alfreda Jermyna i vodviljske pjevačice nepoznata porijekla. Kada je muž i otac napustio svoju obitelj, majka je odvela dijete u kuću Jermynovih. Nikoga kome bi njena prisutnost smetala tamo više nije bilo. Ona nije bila bez ideja o tome što bi plemićko dostojanstvo trebalo biti, i postarala se da njezin sin primi najbolje obrazovanje koje su ograničena sredstva mogla priuštiti. Obiteljska su sredstva postala otužno oskudna i kuća Jermynovih postala je žalosnom ruinom, no mladi je Arthur volio staro zdanje i svu njegovu unutrašnjost. On nije bio nalik ni jednom Jermynu. Bio je pjesnik i sanjar. Neke od susjednih obitelji koje su čule priče o Sir Wadeovoj ženi koja nikada nije viđena, smatrali su da se njezina latinska krv morala pokazati, no mnogi su se jednostavno izrugivali njegovoj osjetljivosti na ljepotu, pripisujući to njegovoj majci iz vodvilja koja je kao takva bila društveno neprihvaćena. Poetska osjetljivost Arthura Jermyna bila je tim više iznenađujuća zbog njegove necivilizirane pojave. Većina Jermynovih imala je čudnovatu i neprijatnu pojavu, no Arthurov slučaj bio je vrlo upadljiv. Teško je reći na što je ličio, no njegov izraz, crte lica i dužina njegovih ruku izazivali su drhtaj odvratnosti kod onih koji bi ga prvi put sreli.

No, um i osobnost Arthura Jermyna ublažavali su njegovu vanjštinu. Nadaren i učen, dobio je najveće počasti na Oxfordu, i činilo se vjerojatnim da će nadoknaditi intelektualnu slavu svoje porodice.

Premda više poetske negoli znanstvene naravi, planirao je nastaviti djelo svojih predaka na Afričkoj etnologiji i starinama, koristeći se uistinu predivnom mada čudnom kolekcijom Sir Wadea. Sa svojim je fantastičnim umom često mislio na pretpovijesnu civilizaciju u koju je ludi istraživač toliko izrazito vjerovao, i pleo bi priču z apričom o tihom gradu u džungli koji se spominje u kasnijim bilješkama i odlomcima. Zbog maglovitih nagovještaja o neimenovanoj, nestvarnoj rasi križanaca iz džungle, imao je čudnovati izmiješani osjećaj straha i privlačnosti dok je razmišljao o mogućem temelju za takve ideje i www.knjizevni.bdbih.net

35

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

pokušavao rasvijetliti podatke koje su među ongama pabirčili njegov pradjeda i Samuel Seaton.

Godine 1911, nakon majčine smrti, Sir Arthur Jermyn odlučio je provesti svoja istraživanja do krajnosti. Prodajom dijela svoga posjeda zbog potrebitog novca, opremio je ekspediciju i otplovio u Kongo. Kod belgijskih vlasti isposlovao je skupinu vodiča i proveo godinu dana u zemlji Onga i Kahna. Pronašao je podatke koji su premašivali njegova najveća iščekivanja. Među Kalirisima bio je stari poglavica po imenu Mwanu, koji ne samo da je posjedovao vrlo očuvano pamćenje, nego je imao i izvanredan stupanj inteligencije kao i zanimanja za stare legende. Stari je potvrdio sve priče koje je Jermyn čuo, i k tome dodao vlastite izvještaje koje bijaše čuo o kamenom gradu i bijelim majmunima.

Prema Mwanuu, sivog grada i iskrižanih stvorova više nije bilo. Njih su izbrisali ratoborni N'bangusi prije mnogo godina. Ovo je pleme, nakon što je uništilo većinu građevina i pobilo sve živo, odnijelo ispunjenu mumificiranu božicu koja je i bila objektom njihove potrage. Radilo se o bijeloj majmunskoj božici koju su čudnovata bića štovala, i koju su predaje Konga smatrale likom one koja je vladala kao princeza među ovim stvorovima. Mwanu nije imao pojma što bi bijela majmunolika bića mogla biti, no smatrao ih je mogućim graditeljima porušenog grada. Jermyn nije mogao uobličiti ova nagađanja, no pobližim je ispitivanjem rekonstruirao pitoresknu legendu o ovoj mumificiranoj božici.

Majmunska princeza, tako se pričali, postala je pratiljom velikog bijelog boga koji je došao sa zapada. Dugo su vremena oni zajedno vladali gradom, no kad su dobili sina, sve troje je otputovalo. Kasnije su se bog i princeza vratili, a nakon smrti princeze njezin je božanski suprug dao mumificirati tijelo i postavio ga u prostranu kamenu kuću, u kojoj će se održavati njen kult. Tada je otputovao potpuno sam.

Ovdašnje legende, činilo se, imale su tri varijante. Prema jednoj, ništa se više nije dogodilo osim što je mumificirana božica postala simbolom nadmoći onog plemena koje bi ju posjedovalo.

36

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Iz tog su je razloga N'bangusi odnijeli sa sobom. Druga je priča govorila o povratku boga i smrti njegove obožavane supruge. Treća je govorila o povratku sina, već odraslog čovjeka, ili majmuna ili boga, nesvjesnog svog identiteta. No, zasigurno je bujna mašta crnaca pridodala dosta toga stvarnim događajima koji bi se mogli kriti iza neobične legende.

Arthur Jermyn više nije sumnjao u stvarno postojanje grada iz Džungle koji je opisao Sir Wade. Jedva da je bio iznenađen kada je početkom 1921. godine naišao na njegove ostatke. Priče o njegovoj veličini bile su po svoj prilici pretjerane. Kamenje koje je ležalo okolo potvrđivalo je da nije bio veći od crnačkog sela. Nažalost, niti jedan reljef nije pronađen. Zbog malog broja članova ekspedicije, nisu bili u stanju očistiti jednini vidljivi prolaz koji je, činilo se, vodio dolje ka sustavu hodnika koji je Sir Wade spomenuo. O bijelim majmunima i mumificiranoj božici razgovarali su sa svim domorodačkim poglavicama u regiji, no Europljanima je ostalo da upotpune podatke koje je dao stari Mwanu.

M. Verhaeren, belgijski posrednik u trgovačko-poštanskoj korporaciju u Kongu, vjerovao je da može ne samo pronaći nego i steći mumificiranu božicu o kojoj bijaše čuo priče. Budući da su, nekoć moćni.

N'bangusi bili podčinjeni sluge kralja Alberta, s malo bi ih se pregovaranja moglo potaknuti da se rastanu od groznog božanstva kojeg su nekoć odnijeli. Pošto se Jermyn vratio u Englesku, zasigurno bi likovao kada bi za koji mjesec primio neprocjenjivi etnološki relikt koji bi potvrđivao najluđu priču njegova praprapradjeda, odnosno – najluđu priču koju je ikada čuo. Seljaci u blizinu kuće Jermynovih vjerojatno su čuli divlje priče koje su se prenosile od njihovih predaka koji su ih sami čuli od Sira Wadea okupljeni oko stola u Vitezovoj glavi.

Arthur Jermyn čekao je vrlo strpljivo kutiju M. Verhaerena, proučavajući u međuvremenu s povećanom marljivošću rukopise koje je ostavio njegov ludi predak. Počeo se osjećati vrlo bliskim sa Sirom Wadeom. Dao se u potragu za pokojnikovom zaostavštinom u Engleskoj, kao i onoj iz njegovih afričkih podviga. Priče o misterioznoj i osamljenoj ženi bile su bezbrojne, no niti jednog opipljivog ostatka koji bi nešto govorio o njoj u kući Jermynovih nije bilo. www.knjizevni.bdbih.net

37

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Jermyn se pitao koje su okolnosti dovele do ovog čudnog brisanja svih tragova, i zaključio je da je ludost njezina muža bila glavnim razlogom. Njegova je prapraprabaka prema pričama bila kći portugalskog trgovca iz Afrike. Bez sumnje njeno su je nasljedstvo i površno znanje o Tamnom Kontinentu, naveli na podsmjeh prema Sir Wadeovim pričama o unutrašnjosti, a to bi jedan čovjek, poput Sir Wadea, teško oprostio. Ona je umrla u Africi u koju ju je vjerojatno dovukao muž odlučan da dokaže svoje priče. No, dok se Jermyn prepuštao ovim razmišljanjima, nije mogao ne nasmijati se njihovoj uzaludnosti. Stoljeće i pol je prošlo od smrti oboje njegovih čudnih predaka.

U lipnju 1913. godine pristiglo je pismo M. Varhearena u kojem je ovaj pripovijedao o pronalasku mumificirane božice. Bio je to, Belgijanac je tvrdio, vrlo neobičan predmet koji je nadilazio moći laika da ga opiše. Znanstvenici bi mogli utvrditi radi li se o ljudskim ili majmunskim ostacima, no postupak utvrđivanja bi bio otežan zbog oštećenosti objekta. Vrijeme i klima Konga nisu bili ljubazni prema mumijama osobito ako se radilo o laičkom uratku. Na vratu stvorenja pronađen je zlatni lanac na kojemu je visio prazan medaljon urešen crtežom oklopa. Radilo se bez sumnje o uspomeni nekog nesretnog putnika koju su N'bangusi uzeli i okačili na vrat božice poput neke amajlije. Komentirajući obrise mumijina lica, M. Verhaeren ponudio je ćudljivu usporedbu, ili radije – izrazio duhovito ćuđenje na način koji bi potresao njegova korespondenta. No ovaj je bio toliko znanstveno znatiželjan da nije trošio uzaludne riječi na nečiju lakoumnost.

Mumificirana bi božica, napisao je, trebala stići dobro zapakirana otprilike mjesec dana nakon pristizanja pisma.

Predmet u obliku kutije dostavljen je u kuću Jermynovih trećeg kolovoza 1913. u poslijepodnevnim satima. Odmah je otpremljen u prostranu prostoriju u kojoj se nalazila kolekcija afričkih ostataka kako su je uredili Sir Robert i Arthur. Što se tada dogodilo, najbolje se može rekonstruirati iz izjava slugu kao i predmeta i papira koji su kasnije ispitani. Najdosljedniji i najobimniji od svih izvještaja bio je onaj starog Soame, obiteljskog batlera.

38

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Prema ovome čestitom čovjeku, Sir Arthur Jermyn je prije negoli je otvorio kutiju, otpustio sve iz sobe. Zvuci udaranja čekića po dlijetu koji su uslijedili pokazali su da nije odgađao stvar. Neko vrijeme ništa se nije čulo. Koliko dugo, to Soame nije mogao točno procijeniti, no bez sumnje je prošlo manje od četvrt sata kada se začuo strašan krik, koji je bez sumnje dolazio iz Jermynova grla. Odmah po tome Jermyn je izjurio iz sobe žureći frenetično prema prednjem dijelu kuće kao da ga goni odvratni neprijatelj. Izraz njegova lica, mrtvačkog lica, bio je takav da ga se nije moglo opisati. Kada se približio vratima, činilo se da se nečega sjetio. Okrenuo se na brzinu, pa se napokon sjurio niz stepenice do podruma. Posluga je bila potpuno zaprepaštena. Gledali su sa vrha stepeništa što će se dogoditi, no njihov se gazda nije vraćao.

Jedino što je dolazilo odozdol bio je smrad nafte. Kad se smračilo, iza podrumskih vrata koja vode u dvorište čuo se tresak. Konjušar je vidio Arthura Jermyna koji se sjajio, od glave do pete umazan naftom. Mirisao je na tu tekućinu. Iskrao se van iz sobe i nestao u crnoj močvari koja je okruživala kuću. Tada, kao vrhunac užasa, svi su vidjeli svršetak. Iskra je sijevnula iz močvare. Pojavio se plamen i stup plamena sa zapaljenog čovjeka suknuo je u nebesa. Kuća Jermynovih više nije postojala.

Razlog ne pokapanju pougljenih ostataka Arthura Jermyna leži u onome što je pronađeno, ponajviše u kutiji. Mumificirana božica bila je vrlo odvratan prizor, osušena i oglodana, no bilo je jasno da se radi o bijelome majmunu neke nepoznate vrste. Truplo je bilo manje dlakavo od bilo koje poznate vrste i, što je utoliko šokantnije, vrlo nalik čovjeku. Detaljniji bi opis bio vrlo neugodan, no dva upadljiva detalja moraju biti iznijeta stoga jer se na odvratan način poklapaju s određenim bilješkama iz afričkih ekspedicija Sir Wadea kao i s kongoškim legendama o bijelom bogu i majmunskoj princezi. Dva spomenuta detalja su ova: oklop na zlatnom medaljonu koji je visio oko lancu na vratu stvorenja bio je oklop Jermynovih, a duhovita opaska M. Verhaerena o određenoj sličnosti povezanoj sa zgrčenim licem pokazala se živopisnim, groznim i neprirodnim užasom primjenjiva www.knjizevni.bdbih.net

39

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

ni na koga drugoga doli na osjetljivog Arthura Jermyna, praprapraunuka Sira Wadea Jermyna i nepoznate žene. Članovi Kraljevskog antropološkog instituta spalili su stvar, a medaljon bacili u bunar. Neki od njih nisu priznavali da je Arthur Jermyn ikada postojao.

Napomena Priča je napisana 1920. godine. Objavljena je u ožujku 1921. u časopisu The Wolverine, broj 9, str. 3-11.

Preveo s engleskog Davor BANOVIĆ

40

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Predrag JIRSAK

KUGATOV KONCERT – Na Ganimedu ste, Kugat, već četiri mjeseca, zar ne?

Major Ronald Turnbull posvećuje izuzetnu pozornost svom cigarillu. Petom od jutros. Puno puši i zna to, ali ta se slabost može oprostiti zapovjedniku značajnog uporišta Zvjezdane plovidbe. Uostalom, možda i jedina. Među visokim časnicima i djelatnicima te slavne ustanove major slovi kao vrstan organizator i vojnik, a takvih danas ni izdaleka nema onoliko koliko bi trebalo ovom našem dekadentnom i prošlosti okrenutom stoljeću.

– Tri mjeseca i četiri dana, gospodine majore...

Cigarillo je odveć suh, žustro tinja žutim plamenom i njegov vrh osipa se zaista prebrzo. Tehničar-atmosferac ne vodi dovoljno računa o vlažnosti zraka u njegovim, zapovjednikovim, prostorijama, a ovaj žutokljunac ovdje stoji pred njegovim upravnim pultom s nekim gotovo izazovnim izrazom i prkosno mu baca u lice svoje odgovore.

Major je profesionalac i ima djelotvornu tehniku samosavlađivanja, ali sad osjeća da ga strpljenje svakoga časa može izdati i glas mu se oteti kontroli u provali opravdana bijesa.

– Tri zemaljska mjeseca i četiri zemaljska dana... naravno. Došli ste Magelanovim oblakom, i to četrnaestim po redu liftom... s majčice Zemlje. Tri ste već zemaljska mjeseca s nama u orbiti oko Jupitera... i još se, kako vidim, niste prilagodili ni našem računanju vremena.

Čemu ih samo uče u Akademiji? Žutokljunci koje Plovidba naprečac uključuje u svoj stalni sastav više ne vladaju ni elementima planetarne temporistike. Sve se nekako mrvi, osipa, prolazi čovjeku kroz prste, a presuhi cigarillo upravo plamti na svaki udah.

www.knjizevni.bdbih.net

41

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Zaliha ako se sve tako nastavi neće potrajati ni pola godine. Atmosferac će zato dobiti deset prekorednih u niskoj orbiti.

Vibracije singl-modula izbit će mu iz glave tu netaktičnost spram njegova zapovjednika. Nakon desetodnevna kuhanja u limenci dolje nad Jupiterom, oprašivat će, i to iz vlastite pobude, svakog jutra i limenke s cigarillosima. A vlažnost zraka moći će se usporediti s onom u hidroponičkim vrtovima. Da, omekšao je, samosažalno prolazi majoru kroz glavu, morat će malo prišarafiti posadu uporišta koje mu je povjereno. Ovako dalje ne može…

– Žao mi je što se tako teško prilagođavate našem načinu života, kadetu, no imat ćete za to dosta vremena. Ako ostanete s nama, naravno. Ja sam, eto, bio u prigodi dobro se svemu prilagoditi tu na Ganimedu za proteklih sedam cikla i osam stotih koliko zapovijedam Kalirojom. Dugo...

Kugatu nije bilo na kraj pameti ispunjavati samosažalne stanke sugovornikove udvornim šlagvortima, ali ovoga puta učini iznimku.

– Dugo, gospodine...

– Znate li uopće koliko je to u vašem, zemaljskom računanju vremena, Kugat?

– Rekli ste sedam cikla i osam stotih, gospodine? Morao bih malo računati…

– Računajte, kadetu.

Enio Kugat zna da je u nevolji, a od noćas zacijelo i u trajnoj zapovjednikovoj nemilosti. Zna da će ga Stari kazniti. Ipak, mladić sve ovo što njih dvojica sada govore prima nehajno, čak s nekom veselošću. Kao da Stari sad obrađuje nekoga drugog, a on sve to gleda iz prikrajka poslovičnom kadetskom zluradošću. Neka mu malo, neka...

– Jedan Jupiterov ciklus traje 360 zarez 8 zemaljskih dana.

Da bismo dobili 7 cikla i 8 stotih u zemljinu standardu, dijelit ćemo cikle s činiteljem 0 cijelih i 11 tisućinki. Upravo danas navršava se sedam godina kako ste na Ganimedu, gospodine majore.

42

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

– Da, Kugat... mala obljetnica. Na današnji dan, točno prije sedam zemaljskih godina krstarica Dardanija iskrcala me s još petnaestoricom kolega na Ganimedu. Prije samo pola Jupiterove godine... na stijenje ove doline koju sam nazvao Kaliroja.

Znade li još uopće vaš naraštaj za Kaliroju? Naime, tko bi ta Kaliroja trebala biti u svijetu općeobrazovne fikcije…

– Mitologija staroga vijeka još uvijek se uči na Akademiji, gospodine, baš kao i astrognozija.

Kakva korist da sad kaže majoru kako mu je mati stručnjak za kulturu doba energetske ekspanzije, to jest za razdoblje od sedamnaestog do dvadeset i prvog stoljeća, da je, dakle, profesionalac? Poklonio bi mu samo smeč-loptu u stilu: e, dobro, mladiću… iz obitelji si filohistora pa nisi reprezentativni uzorak. Jer ja znam da vi mladi o povijesti pojma nemate. Ja to pouzdano znam, a ja sam uvijek u pravu!

Ja koji sam stjenjak na Ganimedu nazivao Kalirojom... E, pa nećeš mi smečirati, starino...

– Gravitacijski udari znatno su se pojačali u posljednjim obilascima. Nadajmo se da nam Zeus-Jupiter ne kani prirediti reprizu otmice Ganimeda…

Enio Kugat osjeća da mu na licu igra smiješak: u mitologiji Sredozemlja nećeš me uhvatiti pa sve da ovako improviziraš do ponoći. Uz glazbu, mitologija je naš stari, obiteljski hobi. I više od toga.

Pupčana traka djetinjstva, imaginarni vez obiteljske anti-G ležaljke, osnova psihičke stabilnosti posade pri uzletu moga kadetskoga brodića u oblačne visine neizvjesne budućnosti astralca... Znamo da je Zeus učinio dječaka Ganimeda vinotočom na Olimpu, a prije toga ga oteo mamici i tatici u liku orla. Enio Kugat je siguran da više ne može sakriti ironičan smiješak.

– Zeusov orao, na sreću, ne može letjeti vakuumom, gospodine…

– kaže i usnice mu se tresu od ironična smiješka kojega se više i ne sakriti.

www.knjizevni.bdbih.net

43

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

– Hm, da, vidim da ste pohađali predavanja… na svaki način, meni je Jupiter bio sklon i dopustio mi sagraditi „Kaliroju”... i uspješno je održati proteklih sedam… cikla.

Stari je, čini se, jutros sentimentalan. Sedma obljetnica ovdje, Bogu iza nogu... nije to šala. Ne kani nas, valjda, za objed častiti kakvom žesticom?

Sigurno skriva nešto jače od voćnog soka u svom privatnom bunkeru. Ni atmosferac ne zna što sve tamo čuva. Sam brižljivo sve otključava i zaključava. I sve drži pod šifrom. A, zna se, atmosferac je inače najbolje obaviještena osoba svakog uporišta. Po dužnosti mora svakodnevno gurnuti nos u svaku prostoriju… Ne, ne, Stari ne kani častiti, ali je toliko zaronio u slatka sjećanja da ne primjećuje da će mu žar opeći prste. Smislio je, očito, sljedeću umnost, kakvima ga naumice gnjavi već tri četvrti sata i nikako da prijeđe na stvar.

– Vrijeme je važna konvencija, da... konvencija mjerenja.

Vama je to, kadete, u načelu, kako vidim, poznato. Samo, da znate, mi astralci ne poštujemo zemaljske konvencije. Ovdje vrijede Jupiterove konvencije koje nisu ni stvar kronometra niti stvar mitologije. To su, kadete, sadržajnije konvencije kolektivna života i timskoga rada. A vi se tih konvencija u pojedinostima ne pridržavate...

– Dužan sam ih se pridržavati, gospodine majore. U skladu s odredbama Kodeksa Plovidbe, koje se odnose na uporišta velikih planeta.

Major sad napokon osjeća da mu žar pakosno prži prste. Otresa ga, skupa s pepelom, na blistavu, crnu ploču svoga upravnog pulta.

Neka mu malo nereda u ovoj njegovoj ljekarni…

– Vi to znate u teoriji… da… ali u dnevnoj praksi vi upravo to ne činite! Zato ste se jutros i našli na prijavku!

– Gospodine majore, ja nisam...

– Šutite, kadete! Ovdje ste da odgovarate na pitanja. Na prijavku se odgovara na pitanja, a ne razmeće i ne čavrlja s pretpostavljenim! Ji li vam to jasno?

44

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Enio Kugat zna da će obrada doskora biti na vrhuncu, zatim slijedi posipavanje pepelom... ne odviše revnosno... a na kraju će biti odmjerena kazna. Prekoredne i te stvari. No, izdržat će. Izdržao je i rotore centrifugâ u Achatongi i sva ona iskušenja u mučilištima, kako pitomci Plovidbe u svojem žargonu nazivaju tri školska centra kroz koje im je u tijeku školovanja proći.

– Jasno mi je, gospodine.

– I mora vam biti jasno, kadete. Jer vi ste na Ganimedu samo privremeno! Ponavljam, pri-vre-me-no... kao i svi drugi kadeti do sada.

Ni jednoga do sada nisam prihvatio za stalno. I ne kanim. Zapravo ne znam zašto ih ovamo i šalju. Ja ih ne tražim i ja ih ovdje ne trebam. Ovo nije vježbalište, niti prašinarski simulator. Ovo je vitalno važna predstraža civilizacije. No kad ste već ovdje, dužnost vam je da obavljate poslove pomoćnika drugog časnika. Nabrojite dužnosti kadeta-pomoćnika u našem uporištu.

Aha, pedagogija kao masaža mozga. Dobro…

– Dužnost pomoćnika drugog časnika sastoji se u tome da sudjeluje u danonoćnom rekognosciranju Jupitera pomoću ES-TEPE i PE-BE-O uređaja, da se brine o urednom odašiljanju poruke na planet, u skladu s mjesečnim planom promatranja, a prema dnevnoj zapovijedi zapovjednika uporišta. Uz to, kadet je dužan usavršavati svoje teorijsko i praktično znanje iz planetologije, kako bi se pripremio za završne ispite za unapređenje u čin potporučnika...

– Dosta, Kugat. Propisi su vam, vidim, poznati...

Major s nježnošću promatra novi, premda presušeni, još nezapaljeni cigarillo.

– ... samo što se, kako sam već rekao, vi propisa ne držite. Vi od mojega uporišta uporno pokušavate napraviti cirkus. Ovo nije cirkus, kadete. Ovo je najveća ekstrateralna baza Plovidbe sagrađena na velikim planetima, prva i jedina na Ganimedu... baza građena u znoju i krvi četiri godine. Svaka razina odnijela je po jedan život. www.knjizevni.bdbih.net

45

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Pet života. Svaki radijalni tunel… ruku ili nogu. Šest tunela u razini… dvadeset i sedam bogalja. Trideset i dva upropaštena ili unesrećena života. Osam stotina uništenih robota. Svaki po četiri milijuna kredita. Plus deset milijardi u opremi, instrumentima, materijalu i troškovima transporta. Ukupno četrdeset milijardi. Pitam vas zašto sve to, Kugat?

Kadet u pozoru ispred upravnog pulta zapovjednika uporišta, zna da je sada, u spoju samohvale i edukativnosti, na pomolu glavna tema prijavka: njegova noćašnja svirka! Pitajući se hoće li i netom pripaljeni cigarillo opeći Turnbullove prste, Enio Kugat počinje tzv.

Kalirojin recitativ, koji napamet znaju svi naraštaji nesretnih kadeta:

– Dvadeset i četvrtog siječnja 2 258. prijemnici linijskoga broda Sigma 12, na putnome pravcu Zemlja – asteroidi, zabilježili su signale koji nisu potjecali ni od jednog poznatog nam odašiljača, ni od onih sa Zemlje ni od bilo kojeg planetarnog uporišta. Signale je uhvatila i „Nerija”, Marsovo uporište Plovidbe. Uspoređivanjem snimki zaključeno je da su emitirani iz Jupiterova kvadranta. Emisija je trajala 9 sati, 50 minuta i 4 sekunde, znači punu rotaciju Jupitera oko osi.

Koherencija signala, njihova pravilnost i frekvencija naveli su na zaključak da posrijedi nije prirodni izvor...

– Nego što, Kugat?

– Neka vrst poruke, gospodine.

– Kakve poruke, kadetu?

– O naravi poruke nemam vlastito mišljenje, gospodine.

Visoki časnik zagrize krhki vrat cigarilla, mišići čeljusti grčevito se stežu i opuštaju. Glas mu je, začudo, još uvijek kontroliran, mek.

– Vi o tome nemate svoje mišljenje? Vrlo zanimljivo...

Prsti lijeve ruke zabubnjaju po crnoj površini upravnoga pulta.

Zatim kretnjom punom vidljiva samosavladavanja uključuju pozivni signal dežurne zapovijedne dvorane.

– Izvolite, gospodine majore...

46

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

– Šapat dežurnoga otkriva da se s mukom prenuo iz letargije čekanja na smjenu za doručak, a ona i danas kasni, kao što kasni svakoga dana i to zato što je kantina „Kaliroje” jedino mjesto gdje čovjek može naći malo mira od svenazočnog Starog.

– Dajte mi uzorak glavnog signala na upravni pult, poručniče.

– „Sigmu” ili „Neriju”, gospodine majore?

– Neriju.

– Da, gospodine.

Dežurni je očito sretan što je Stari ovoga puta htio samo tu tricu, pa se zato odlučuje za brzo djelovanje. Prostoriju ispuni voluminozni, modulirani zvuk svim astralcima dobro poznate jupiterijanske zagonetke iz pedeset i osme. Enio Kugat mora i ovoga puta priznati samome sebi da ga te dramatične, mnogostruko modulirane frekvencije ispunjavaju osjetom nečeg uzvišenog i nezemaljskog.

Kao da lebdi u glasu nepoznatih daljina, u čudesnu trenu kad je u misteriju prapočela planula prva svjetlost nad vodama velike kozmičke praznine...

– I vi o tome, eto, nemate svoje mišljenje. A o tome ima neko mišljenje svaki civilizirani čovjek u Sunčevu sustavu, mladi gospodine. Analiza signala nedvojbeno je utvrdila da signal potječe iz Velike crvene mrlje. Stvoreno je barem petnaest relevantnih teorija. Ni jedna ne isključuje mogućnost da je posrijedi poruka razuma koji živi tu, dolje ispod nas. Jeste li uopće pokušali proučiti koju od tih teorija?

– Želite li da sažmem postavke triju glavnih, gospodine?

– Ne ističite se bez pitanja! Pozvao sam vas na prijavak ne da slušam ekshibicije vaše memorije i vašeg, očito reproduktivnog, uma – nego zato da vas ozbiljno upozorim na to kako ovo uporište, ova moja baza, mladi gospodine kadete, rješava važne zadatke: Prvi – utvrditi smisao poruke primljene s Jupitera, drugi – tko ju je poslao, i treći – procijeniti moguće posljedice prvih dvaju ispunjenih zadataka za cijelu ljudsku civilizaciju. www.knjizevni.bdbih.net

47

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Zato je, kadete, „Kaliroja” i ukopana u Ganimed, zato je naoružana najjačim razornim oružjem koje je svijet ikada vidio, zato već sedam godina motrimo ovaj kovitlac pod nama, zato moji detektori, od Amalteje do Kalista, sedam cikla osluškuju grmljavinu diva koji nam je, upravo cinički, pedeset i osme svima podigao kosu na glavi.

Zato dolje, u središte Mrlje upravo i šaljem ono što smo iz nje primili.

Logika je pritom ova: „Čuli smo vas, nastavite!” I maloumnik bi to razumio… no oni, iz nekog svog razloga, ne odgovaraju. Čekaju. Sedam godina prevrćem po glavi to sudbinsko pitanje: zašto čekaju? Na što čekaju?… A o svemu tome vi, mladi gospodine, nemate svoje mišljenje, premda se nalazite na mjestu o kojemu stotine kadeta mogu samo sanjati. I ne samo da nemate svoga mišljenja… vama kao da je sve to na sprdnju, vi kao da ste ovamo došli na izlet. Ja, međutim, znam i zašto ste na Ganimed došli na izlet, Kugat. Hoćete li da vam odam tu vašu – tajnu?

– Hoću, gospodine majore.

– Vaša „tajna” vrlo je prozirna, mladi gospodine. Vi ste, naime, unatoč vašim dobrim ocjenama iz Achatonge, u srži još uvijek beznadni civil, Kugat.

Zato ste u moje uporište i donijeli civilne navike. Otkad ste ovamo došli u prekomandu, moja posada ne radi ništa drugo nego se karta u kantini i sluša pseudoglazbu dvadeset i prvoga stoljeća. Umjesto normalne aleatorike – nova moda historizacije i sintesajzeri. Je li točno da kartate i da slušate to arhaično smeće?

– Točno je, gospodine majore. Ali činimo to u slobodnom vremenu.

– Svakako... da…u slobodnome vremenu. I tu su paragrafi na vašoj strani, jer da nisu, ja bih vas već odavno i s velikim zadovoljstvom stavio u pritvor. Ali nije stvar u pokeru, stvar je u tome da su sve moje posade – dok vi niste ovamo upali – uporno, sustavno, pa čak i u slo-bo-dno-me vremenu – radile na dešifriranju poruke.

48

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Radile oduševljeno, čak – grozničavo. A vaše karte, vaše pričice u salonu i u kantini, vaš prokleti sintesajzer i vaše civilstvo napravili su od mojeg uporišta običnu, rutinsku promatračku ispostavu.

Moji ljudi kao da više ne vjeruju u smisao i svrhu našeg boravka na Ganimedu. Ne vjeruju u smisao naše misije! Samo čekaju kad će ih Magelanov oblak u idućoj smjeni vratiti kući. A to je vaše maslo, Kugat… djelo vašeg sintesajzera i vaših stihova. Jer vi ne samo da skladate na prašnim glazbalima, vi ste i pjesnik, velike mi praznine! Je li ta informacija točna?

– Ponekad, gospodine… u slobodnom vremenu…pišem stihove. To nije zabranjeno.

– Nije, Kugat. Ali na mrtvoj straži čovječanstva to je krajnje neumjesno! Ja sam vam sve to do sada tolerirao, zato što načelno ne potežem autoritet zapovjednika na svoga potčinjenog. Pogotovu kad je u pitanju mlad čovjek i osobito kad su u pitanju aktivnosti izvan službe. Ali ono što ste vi izveli noćas najgrublje je kršenje pravila službe. Vi ste, Kugat, za svoga dežurstva, namjerno prekinuli redovito odašiljanje poruke iz pedeset i osme da biste na Jupiter poslali nešto drugo. Ne poričite!

– Ne poričem, gospodine majore.

– Što ste odaslali i zašto?

– Odaslao sam jedan stavak svoje kompozicije „Strijelac vilenjak”, skladbe za sintesajzer i vokal...

– Vi ste, dakle, za svoga dežurstva prekinuli stalnu emisiju da biste možebitnim Jupiterijancima emitirali svoju glazbu. Pa vi mora da ste sišli s uma!

Nekoliko dimova iz cigarilla, povučenih do crvena žara, vraća majoru dar govora. Prsti lijeve ruke na pultu pribiru snagu za slanje pozivnog akorda dežurnome komandne sale.

– Dajte mi na pult Kugatov... noćni šlager.

www.knjizevni.bdbih.net

49

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Dugi osjećajni pijano u niskoj frekvenciji, s jecajima molskih modulacija u pozadini... sušta opreka dramskoj majestoznosti Poruke. Turnbullovi nervozni prsti žure klavijaturom brojnih prekidača i sklopki upravnog pulta. Kao da se natječu koji će prije oduzeti glas osjećajnu instrumentu minulih vremena.

– To ste vi poslali na Jupiter?

– Da, gospodine.

– Zašto, do vraga?!

– Možda bi bilo bolje da o tome progovorimo u nekoj opuštenijoj...

– Govorite, Kugat, ili ću vas na to prisiliti!

Prisiliti? Može li me Stari prisiliti da govorim? Pa naravno da može… beskrajnom maltretažom i pečenjem u promatračkim limenkama… i tko zna još čime… dobro, pa onda ćemo govoriti…

– Razmišljao sam ovako: uzalud trošimo vrijeme i novac sjedeći tu bez ikakve realne procjene koliko bismo tu još mogli ostati.

Godinama u Veliku mrlju vraćamo tu poruku iz pedeset i osme. A što ako je svih petnaest teorija zapravo isprazno umovanje i ako nije riječ ni o kakvoj poruci. Možda je proradio kakav vulkan dolje na Jupiteru a atmosferski odjeci oblikovali ono što mislimo da je glas izvanzemaljskog razuma. I sad tu uzalud sjedimo slušajući svijet na koji ionako nikada neće stupiti ljudska noga i to zato što će planet, gospodine majore, sve naše naprave i dalje pretvarati u kašu, kao što je činio do sada. Naše sonde neće prodrijeti niže uz sadašnju našu tehnologiju i izgarat će u beskraj već u visokoj atmosferi planeta.

To što smatramo porukom očito nam ne kani odati tajnu, ako se tu neka tajna uopće i skriva. Eto, tako sam noćas razmišljao u vrijeme dežurstva, gospodine majore, i zato sam učinio ono što sam učinio.

Major iznova pozorno gleda vrh cigarilla koji osipa prašak spaljena duhana i pokušava uhvatiti posve narušenu ravnotežu. Traje mu to neko vrijeme.

50

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Zatim diže pogled da bi njime smrvio svoga podčinjenoga. No riječi, začudo, izgovara tiho i meko, čak s nekom nježnošću. Stari rutiner…

– Kugat, počeli ste me zabavljati. Zaista zabavljati! Nastavite zato posve slobodno i recite sve što vam je na duši.

Znam da me navlačiš na tanak led, stari jarče. No kad mi je već hodati po ledu, otići ću što dalje mogu prije nego mi se prolomi pod nogama. Čut ćeš što te ide, kad mi već pružaš mogućnost…

– Zatim sam pokušao uzeti u obzir obrat svega onoga iz prve postavke: što ako je to ipak poruka, poruka koju je emitiralo nešto inteligentno, hipotetični život silicija i amonijaka… namjesto našeg ugljika i kisika. Ako je, dakle, posrijedi poruka, ono nešto dolje, ako je dolje, moralo ju je čuti za svih je tih godina kako je vraćamo natrag neizmijenjenu…

Majorov oblačić dima nježno se, upravo očinski ubacuje u kadetovu stanku.

– Jedina stvar u kojoj se slažemo, mladiću moj, jest ono „godinama”. Da, ja vraćam poruku cijelih pet prokletih cikla i osam stotih, kadete. Trošim vrijeme i novac čovječanstva, kako ste se vi izvoljeli izraziti... zato što je to najlogičnija opcija…

– Možete vi poruku vraćati još koliko vam drago cikla, gospodine, ali vaša logika neće dati rezultata. To „primio sam što si poslao – šalji još” možda zaista može shvatiti naš slaboumnik, ali ne mora i jupiterijanski tehnolog koji je konstruirao odašiljač sposoban da pošalje poruku takve snage...

– Zanimljiv motiv… literarni motiv... nastavite…

– Možda oni na Jupiteru, ako postoje – literatura ili ne – uopće nemaju logike.

Naše, naime, logike kojom im pokušavamo reći: razumio sam samo to da ništa nisam razumio – javi se opet... Možda njihovi senzori, ma kakvi bili, vraćanje poruke tumače samo kao eho, kao odjek s kojeg od prirodnih satelita, konkretno odjek s Ganimeda. www.knjizevni.bdbih.net

51

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Jer ako su kadri u svemir poslati tako jaku poruku, tada valjda imaju i osnovni koncept okoliša svoga planeta i temeljni koncept svemira. Iznenada promijenjenu, povratnu emisiju mogli bi zato tumačiti ovako: netko je tamo gore čuo što smo poslali van u prostor i, evo, odgovara nam, evo glasa svemirskog razuma iz praznine. Ako je tako, zacijelo su kadri i točno odrediti mjesto odakle je naša poruka stigla… pa mi je šaljemo doslovce s praga njihove spavaće sobe, gospodine.

Ako Jupiterijanci uopće spavaju... i ako im je uopće stalo da s nekim drugim uspostave dodir… ili tu na Ganimedu, ili bilo gdje drugdje… tad će nam se javiti. Možda su samo čekali na odgovor, na odgovor artikuliran ne na njihov nego na naš način…

– Čekali su da čuju originalnu skladbu skladatelja i i pjesnika Enija Kugata...

– Čekali su da čuju nečiji glas, gospodine, glas drugih… čovjekov glas…

– A vaš sintesajzer će im o nama nešto, je li, reći? Da… da.

Kugat, vi ste pjesnik. I zato s vama neću postupati kao s čovjekom odgovornim za ono što je učinio i što čini. Vaš je potez, mladi gospodine, puka maštarija. Fantazija iz dokolice. Logika vraćanja jupiterijanske poruke željezno je čvrsta: ako dupinu, ili majmunu – uzmimo zemaljsku analogiju – pustimo njihovo glasanje, zaustavit će se i slušati. Pa to će onda zacijelo učiniti i ekstrateralna inteligencija.

– U stotinama kilometara dubokoj, mračnoj atmosferi amonijačnog Jupitera...?

– Ovdje, u „Kaliroji”, ljudi su žrtvovali živote da proniknu u misterij Jupitera. Koristili su pritom sva sredstva ljudske znanosti i tehnologije. A vi mi tu koncertirate! Budući da ste pjesnik, to jest neodgovoran čovjek, neću vas primjereno kazniti. Ali ići ćete kući prvim brodom. Odustajem čak i od službene prijave zbog ozbiljnog prekršaja. Spomenut ću vaš slučaj samo u redovitu izvješću komodoru-koordinatoru.

52

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

A i sâm snosim dio krivice što nisam pravodobno uočio da ste kadri počiniti takvu ludoriju. Zavele su me vaše izvanredne preporuke za koje pojma nemam kako ste ih dobili. Vraćate se kući jer vi, očito, i ne želite ništa drugo… vi se želite vratiti kući i nastaviti skladati vaše kompozacije za sintesajzer i... da… i pisati stihove...

– Ne želim se vratiti kući, gospodine! Dapače odbijam povratak na Zemlju prije završetka redovitog kadetskog roka službe. Ne vidim da za to postoji stvaran razlog.

Major se prepusti navali očinske strpljivosti.

– Ovo mjesto nije za vas, mladiću, shvatite to. Ovo nije mjesto gdje Enio Kugat može održavati svoje kon-cer-te...

– Ovo… mjesto pogodno je za muziciranje... kao bilo koje drugo…

– Tako? Čovječanstvo je, kadete, uložilo četrdeset milijardi kredita zato da ne bude kao „bilo koje drugo”… zato da ovo bude čovjekova predstraža gdje će se on biti spreman suočiti s nečim i razumnim i neljudskim. S nečim epohalnim. To ja, vidite, čekam. I to me napaja snagom potrebnom za čekanje. A vi mi tu dolazite koncertirati, vi kojemu je u mojoj bazi... kao bilo gdje drugdje... I sada mi postaje savršeno jasno da me vi zapravo prisiljavate na to da se pobrinem kako ni ovdje, a ni bilo gdje drugdje, Enio Kugat ne pričvrsti zvjezdice potporučnika Zvjezdane plovidbe. ODSTUP!

Ovo je ipak gore nego je mogao pretpostaviti. Stari se zbilja ozbiljno ufurao u ulogu uvrijeđene veličine. Istini za volju, dobro ga je pritisnuo uza zid. No sâm si je kriv. Enio Kugat odsječno pozdravlja desnicom, kako je red, priprema se za još odsječniji manevar čelom nazad, ali sudbina nerijetko omete ljudske naume. Interfon se baš u tome trenu iznova javi glasom uzrujana kukca. Jednako zvuči i glas dežurnoga. Uzrujano. Staccato brzih riječi.

– Gospodine majore! Ako posrijedi nije neka turbulencija dolje na Jupiteru, u kvadrantu šesnaest zapaža se neuobičajeno kretanje. www.knjizevni.bdbih.net

53

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Kuglasta masa izlazi iz niže atmosfere i kreće u orbitalni prostor. Primam podatke senzora s Amalteje... Tijelo pritom... odbija radarski snop. Albedo tri… gustoća dva cijela tri… promjer 280 metara… brzina jednaka brzini odvajanja od planeta... halo, čujete li me, gospodine?!

– Čujem, vas poručniče. Zašto vičete?

– Oprostite.

– Primate li išta na nekoj od frekvencija?

– Primam, gospodine. Na svim frekvencijama.

– Što, poručniče?

– To je... čini mi se... čini se…

– Recite, čovječe!

– To je... to je… Kugatov „Strijelac vilenjak”, gospodine... na svim frekvencijama...

Cigarillo se otkotrlja plohom upravnoga pulta i tinjajući tiho počiva uz sklopku glavnog generatora.

– Stvar je izašla iz Jupiterove atmosfere, gospodine majore.

Ako nastavi, za manje od pola sata ući će u orbitu Ganimeda... senzori sad daju jasnije podatke o pravcu kretanja... ako ne promijeni putanju, stvar će biti nad našim glavama u sedamnaest nula nula. Što da činim, gospodine? Kakve su vaše upute? Halo. Čujete li me, gospodine? Ponavljam. Planetarna sonda, ili što to već jest… u kvadrantu šesnaest… upravo ulazi u orbitu Jupitera... što da radimo, gospodine majore?! Majore!!!

54

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Miha REMEC

ASTRALNI SVJETIONICI Velika, zagasito crvena, obla sunca su zalazila i u Dolini mrtvačkih plamenova se spuštala olovno siva magla. Muljevite bare su crvenkasto odsijevale, iz njih su se isparavali plinovi. Smrdjelo je po otpacima, amonijaku i crkotini.

Pred noć je bila Dolina najviše beznadno pusta i turobna. Nikakvog živog bića nije bilo u njoj, pa ni ptice nisu prelijetale nebo toga kraja.

Polaganim, istraživačkim koracima je zrakoćutilac Adam Bard kročio kroz pustoš: objema rukama je držao krakove račve, čiji se srebrni šiljak lagano njihao u vodoravnom položaju. Odbacio je sve misli i tako su bili njegovi moždani kanali otvoreni samo osjetnim nervom, koji su potjecali iz zatiljka preko ramena i ruke u metalne račve.

Zrakoćutilno sredstvo, kojim je tražio točku zračenja, je postalo dio njegovog tijela. Kao ureknut je zurio u šiljak i osjećao samo drhtavo strujanje iz dlanova, koje mu se širilo po cijelom tijelu.

U taj hip bi se dogodilo ono što su ljudi sa strahom očekivali: kad bi tamni mjesec, koji se je približavao Zemlji, posrkao zrak i vodu, zrakoćutilac Adam Bard ne bi bio svjestan konca svijeta, tako je bio uvjeren u svoje traganje. Hodao je ravno, u određenom smjeru, i kad bi naišao na kaljužu, bez razmišljanja bi gazio po njoj. Bilo je očito da se ne bi zaustavio niti pred pukotinama, koje su tu i tamo sjekle Dolinu mrtvačkih plamenova; hodao je kao mjesečar.

Onda je osjetio u dlanovima snažnu drhtavicu: srebrni šiljak se zanjihao i neočekivano pretegnuo k tlu. Adam se zaustavio i počeo opet misliti.

Naposljetku je našao devetsto šezdeset sedmu točku zračenja.

Bio je već krajnji čas, sve se više mračilo i previše se je bio udaljio od svoje samovozne kuće. www.knjizevni.bdbih.net

55

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Odložio je račve i zakolčio točku s užareno rumenim označenim kolčićem. Iz ranca je uzeo višestruko presavijenu mapu Doline mrtvačkih plamenova, raširio ju je na tlu, i svjetlopisnom olovkom označio upravo otkrivenu točku zračenja. Skoro cijela mapa je bila posijana takvim oznakama.

Ispio je gutljaj okrepljujućeg pića; mali gutljaj, jer mu je pića uzmanjkalo, kao i hrane.

Automatski je pogledao u nebo i čelo mu se namrštilo. Tko zna što se je dogodilo s Haronom da zakasni već dva tjedna. Za nekoliko godina, koliko ga je mlađi brat opskrbljivao najnužnijim potrepštinama, nije nikada zakasnio na dan opskrbljivanja. Svakog bi mjeseca za punog mjeseca doletio zrakoplovom u Dolinu mrtvačkih plamenova i tu bi mu istovarivao namirnice, vodu i sitnice koje je bio naručio. Svi drugi prijevoznici su izbjegavali tu dolinu i letjelice su je radije izbjegavale. Haron se nije bojao toga kraja. Nešto drugo ga je moralo zadržati.

Sunčani krug se spustio na rubu obzorja, koje je još neko vrijeme sjajilo u zagasito crvenom svjetlu. Adam je stavio ranac na rame i hitrim koracima se počeo vraćati. Nije mario za to da bi ga noć zatekla na otvorenom. Noću se je Dolina mrtvačkih plamenova pretvarala u pravcatu paklenu kuhinju i još bi tako srčanoga čovjeka nehotice obuzeo strah.

U zadnji čas je zadihano došao do samohodne kuće koju je ostavio na uzvisini nad močvarom. Mrak se je spustio i nebo pri zalasku sunca je još slabašno žarilo. Otvorio je zatvorena vrata i ušao u jajastu školjku samohodne kuće na gumenim gusjenicama.

Nije upalio svjetlo, jer je štedio s baterijama; u tami je skinuo ranac i umoran se spustio u naslonjač, iz kojeg se kroz prednje okno lako moglo promatrati van. Noću su se vani počeli paliti plamenovi. Uzdizali su se tu i tamo, bez posebnog reda i u nejednakim vremenskim razmacima. Zasljepljujući modrikasti plamen je izbio iz zemlje o samo staklo i Adam se je nagonski odmaknuo iako je znao da taj oganj nije živ i da ne može čovjeka opeći.

56

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Znanstvenici su se odavno prestali truditi da bi pojasnili nastanak i ponašanje tih plamenova. Najprije su ih pripisivali močvarnim plinom, iako nisu dobili nikakvu potvrdu za tu svoju teoriju. Od kada se je pred mnogo godina spustila na tom kraju neka nepoznata pojava i zatim opet odletjela, su u Dolini opažali i druge pojave, koje nisu bile u skladu s poznatim termalnim i prirodnim zakonitostima. Skupina za skupinom istraživača je morala odstupiti pred tajnom Doline mrtvačkih plamenova. Naposljetku su svakoga koji je pokušao ponovo riješiti tu zagonetku, proglasili neuravnoteženim.

Vremenom su se Adamove oči opet prilagodile mraku. Pred njim su već u mrkloj tami svijetlile neškodljive vatre koje su, kao baklje, osvjetljavale noć. Imale su modrikast, zelenkast i ponekad narančasti sjaj. Adam je pripisivao toj obojenosti određen značaj, koji nije nitko do kraja riješio. Samo je nešto pouzdano znao: posvuda gdje su se noću pojavljivali ti čudni plamenovi, su tu bile i točke zračenja, koje je otkrivao račvom.

Žarkoćutnoga istraživanja Doline se je prihvatio zato jer su on i njegova prijateljica Eva bili uvjereni da su točke zračenja otisnuta poruka neke nezemaljske civilizacije i da njih treba samo prepoznati, pravilno ih povezati, pa će biti poruka jasna. Isprva su mislili da će brzo doći do rješenja: noću bi se balonom dignuli nad Dolinom mrtvačkih plamenova i snimali plamenove ispod. No nije bilo filma koji bi sačuvao svjetlost mrtvačkih plamenova. Uz to se nisu nikako palili svi plamenovi istovremeno, i tamo gdje bi snimili plamenove, ne bi dobili cjeloviti nacrt točaka zračenja.

Trpka je bilo spoznaja da se moralo krenuti drugim putem: s račvama polako od točke do točke, kilometre i kilometre pravo i poprijeko po dolini, mjesece, godine da bi došli do konačnog cilja. Eva se s tim nije mogla pomiriti.

"Adame", rekla mu je jedne noći pred godinu dana, kad još polovina posla nije bilo obavljena, "tamni mjesec je sve bliži, nas dvoje još nemamo odgovora. Mora da postoji neka prečica. Idemo je tražiti."

Prošla je kroz bakljadu mrtvačkih plamenova u tamu i nije mu dopustila da je prati. Mislio je da je to samo trenutno malodušje i da www.knjizevni.bdbih.net

57

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

će se ona uskoro vratiti, ali je nije bilo nazad. Idućeg jutra je išao po njenim tragovima, koji su se prestali u velikima muljevitim barama, na kojima je plivao cink u duginim bojama. Pretražio je mulj, tražio ju je s račvama i njihalom, tumarao je po dolini i dozivao je - uzalud. Zatim je neko vrijeme samo promatrao i skoro oslabio. Jednog dana se je pribrao i prihvatio otkrivanja točaka zračenja s još većom tvrdoglavošću.

Zemlji se približavao tamni mjesec. Uvijek kad se je sjetio Eve, bi ga presjeklo u prsima zbog žalosti, s tugom bi se oglasila čežnja za Evom i nakon svakog sjećanja bi mu bivalo gore. Umjesto da bi je zaboravljao, on ju je i dalje živo prizivao pred očima.

"Eva", šaptao je zatvorenih očiju, "sad sam vrlo blizu, zadnje točke zračenja, otkrivam i mislim da ću otkriti tajnu. Nadam se da će mi se onda razotkriti i prečica kojom si otišla."

U to je bio čvrsto uvjeren, tako je bio uvjeren da su u Dolini mrtvačkih plamenova astralna znamenja, koja su najviše povezana s izlaskom tamnog mjeseca.

Dugo je mislio o Evi. Zatim se je sjetio da mora uključiti radio prijamnik i pokušati uloviti kakvu postaju. Pružio je ruku i uključio aparat. Na zaslonu, koji je zeleno zasvijetlio, je opazio svjetlosne odsjaje valnih duljina kad je automatski detektor tražio postaje. Zastao je pri svakom šumu i pucketanju, ljudskoga glasa nije bilo - ni glasa ni glazbe.

Kao da je cijeli svijet stao.

Još pred nekoliko dana se je oglašavala hrpa postaja koje su sve olako poručivale o opasnom približavanju tamnog mjeseca. Sad je sve utihnulo. To mu se događalo i ranije: u Dolini mrtvačkih plamenova su bili pojasevi, gdje su se radijski valovi odbijali i tako je gubio svaku vezu sa svijetom. Zbog toga se nije uznemiravao. Ovaj put je bila ta radijska sjena mnogo veća i dugotrajnija nego inače; Harona nije bilo pa ga je obuzeo tjeskoban osjećaj da se nešto čudno događa u svijetu. Haron možda zaista nije vjerovao da je u toj dolini skrivena kakva poruka čovječanstvu, no ne bi ga ostavio na cjedilu.

Morao je biti neki veliki uzrok da ga nije bilo.

Adam je isključio prijamnik i bacio se na posao. Osvijetlio je 58

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

zaslon, na kojem je imao nacrt doline s koordinatama i uočenim točkama zračenja; te točke su bile posijane gotovo po cijelom nacrtu, samo je na krajnjem zapadnom dijelu ostala manja praznina. U taj predio je unio točku koju je taj dan otkrio. Zatim je dugo u noć gledao u zaslon i ponovo pokušao te točkice povezati u smisleni lik, u znamenje, riječ, lik ili broj, nešto što bi značilo ključ za razotkrivanje utisnute poruke. Osjećao je da točke nisu razmještene bez smisla po Dolini, ponekad je slutio da je na rubu otkrića da bi morao povezati samo još neke sitnice i pred njim bi bila astralna poruka kao otvorena knjiga. Ovaj put je bio blizu, srce mu je počelo burno lupati u iščekivanju da će se skinuti zadnji veo sa skrivenog lika. Zatim se je sve skupa opet prekrilo i na nacrtu je bila skupina točaka, koje bi lako mogle biti postavljene sasvim slučajno.

Uzdahnuo je i ugasio zaslon. Ne ide. Nedostaje samo još tih nekoliko točaka u zapadnom predjelu Doline. Inače bi mu se poruka otkrila već sad. Kako bi upoznao njome čovječanstvo kada prijamnik ne radi ni Harona nema? Povezao bi se samohodnom kućom preko gora i pustinje koja okružuje Dolinu mrtvačkih plamenova? Do prve naseobine bi mu trebali dani, tjedni, poruku treba otkriti žurno, vrlo žurno, jer tu je tamni mjesec i njegovo opasno približavanje Zemlji. Od samoga početka mu se činilo da mora postojati veza između tog neznanog svemirskog tijela i te doline. Tamni mjesec nije odbijao sunčane zrake i znanost tu pojavu nije znala objasniti, kao što učenjaci nisu našli objašnjenje za pojave u Dolini. Približavao se je Zemlji po čudnoj putanji, koja nije bila u skladu s gibanjem drugih svemirskih tijela.

Adam je pogledao kroz prozor samohodne kuće u okrugli mjesec, koji je izašao nad obzorjem i srebrio muljevita jezerca. Mjesečina se je prelijevala s naletima mrtvačkih plamenova; prizor je bio veličanstven i istovremeno zlokoban. Adam je znao da je negdje na nebu i drugi, nevidljivi mjesec koji prijeti Zemlji uništenjem.

Cijelu noć ga je morio košmar sa zlim slutnjama.

Sljedećih dana je više puta gledao u nebo očekujući Haronov zrakoplov. Ponekad mu se činilo da vidi na obzorju srebrnu točku koja se miče u zraku, no svaki put mu se činilo da je to bio samo privid. www.knjizevni.bdbih.net

59

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Nebo nad Dolinom mrtvačkih plamenova je bilo nenadano pusto, niti oblačka nije bilo nad njim.

Što je išao dalje sve teže je registrirao žarkoćutnost. Kad ne bi bio potpuno sabran, račva bi se počela nemirno njihati i morao bi odustati. Nije si mogao priuštiti pogreške sad, kad se je okončavalo njegovo višegodišnje traženje i kad se je, naposljetku, pred njim ukazala cjelovita slika točaka zračenja. Jedna sama pogreška bi lako mogla biti prepreka pri razumijevanju poruke.

Išlo mu je od ruke otkrivanje zadnjih točaka zračenja samo ako je to radio polako. Često je po cijeli dan uzaman tumarao s račvom po zapadnem predjelu Doline, iako više nije bilo vremena. Ubrzo će mu ponestati hrane, a iz rezervoara je istakao zadnje kaplje vode.

Podesio je inače pozivni val prijamnika na stalni poziv u slučaju nužde, iako se nije nadao da bi došla pomoć. Očito je bio cijeli svijet u stisci i tko bi se bavio pustinjakom u Dolini mrtvačkih plamenova, kojeg su svi smatrali umobolnim? Nitko nije ni očekivao da bi žarkoćutilac mogai riješiti zagonetku, koju nisu mogli objasniti znanstvenici sa svim svojim pomoćnicima.

Sunce je nesmiljeno peklo kad se je Adam teturao po raspucanom, sasušenom, glinastom tlu i tražio zadnju točku zračenja na krajnjem zapadnom rubu Doline; naprijed su se počela tla uzdizati, putovi su bili posuti šljunkom i pokojim komadima stijena koje su se odronile iza obronaka gora. Njegova brada je bila zarasla, među dlakama su mu se bile naselile grdne kraste, oči je imao upale a usne mu bile do krvi ispucane. U ustima mu se valjao ljepljivi, isušeni jezik.

Samo željezna volja ga je još držala uspravno. Vuklo ga je da bi sjeo i otpočinuo, otpočinuo po tom dugom i napornom traženju, da bi zatvorio oči i utonuo u misli.

Zadnjih dana mu se sve češće događalo da je na smrt žedan i gladan zatvarao oči, u mislima je doživljavao vrijeme kad je bio s Evom: kako se je na prvi pogled zagledao u nju na nekoj zabavi - Eva, ja sam Adam, rekao joj je, nas dvoje možemo ponovo začeti ljudski rod - osmjehnula mu se i pronicljivo ga pogledala.

60

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Ako je ne budu ponovo izgnali iz raja, rekla je, sjela i tako je počela njihova veza. Sjetio se je kako su se prvi put ljubili na nekom samotnom otočiću usred mora, puhao je jak zapadnjak i mirisalo je po ružmarinu, žalfiji i borovini, bili su beskrajno sretni u zagrljaju i činilo im se da su sami na cijelom svijetu; podario joj je zlatni žarkoćutni visak i oduševio je žarkoćutenjem, uživala je kao malo dijete koje viskom otkriva skrivene predmete, magnetične točke i kako joj određenim njihanjem odgovara na pitanja; vriskala je kad je s račvom našla vodenu žilu; imala je nevjerojatno razvijene žarkoćutne sposobnosti, pretekla ga je, i kad se je odlučio za istraživanje Doline mrtvačkih plamenova je bez razmišljanja išla s njim, vjerovala je u astralnu poruku više nego on sam.

Čudno, ničega drugog se nije sjećao. Kao da je život s Evom ono jedino što se utisnulo u njegovo pamćenje. Ta sjećanja su bila još uvijek živa i uskoro ih nije više razlikovao od krute stvarnosti. Adam je stisnuo zube i odupro se iskušenju da bi se spustio na sasušeno tlo i počeo sanjati o Evi. S pogledom opsjednutog je stisnuo drške račve i krenuo naprijed tražiti zadnju točku zračenja.

U glavi mu se zabijalo pitanje: čemu sve to? Što bi mu pomogla ta zadnja točka zračenja? Zar će se njome dokopati rješenja, što će mu to? Što bi mu, naposljetku, pomogla spoznaja smisla ljudskoga bivanja, kad bi sve zbrisao tamni mjesec? Što bi pomoglo da neki samotni čovjek, koji umire od žeđi i gladi, na koncu spozna zašto je živio i bude svjestan svojega postojanja u svemiru? Zar ne bi bilo bolje da legne na tlo i zaspi, zaspi čvrstim vječnim snom?

Odbacio je malodušje.

"Idi naprijed, Adame!", rekao je sebi "Idi do kraja, iako je to sve bio samo tvoja izmišljotina i u Dolini mrtvačkih plamenova nema nikakve astralne poruke. Usprkos tome idi do kraja!"

Zbrojio je sve, odbacio sve misli i polako nastavio potragu.

Ruke, kojima je držao račvo, mu se nisu više tresle i opet je čvrsto išao k svojemu cilju naprijed. Kako je dugo tražio nije znao. Zadubljen u žarkoćetanje je izgubio čak i osjećaj za vrijeme.

www.knjizevni.bdbih.net

61

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Tek kad se račva naglo ustremila k tlu i time prepoznala za dnju točku zračenja, se je Adam trgnuo.

Tako ga je obuzela slabost i činilo mu se da je zemlja popustila i ulegnula se pod njim.

Kad je opet otvorio oči, na nebu su se vrtjeli pasadenski oblaci.

Prvi su naime takve oblake opazili nad Pasadenom i njihov nastanak pripisali uplivu tamnog mjeseca.

Adam Bard je gledao u ples bjeličastih oblačnih masa koje su se gljivasto uzdizale u nebo u sve uži lijevak i negdje se nad ozračjem opet počele raširivati. Tako su bili ti oblaci nalik velikom pješčanom satu u kojem bijeli pijesak curi u širine svemira. Sunčana svjetlost se je probijala kroz oblake i bojala ih zlatastim i crvenim odsjajima, njihov gornji dio se je gubio u prostoru u bljesku ledene bjeline.

Podigao se je na koljena i nije mogao odmaknuti pogleda od toga veličanstvenoga prizora. Zato je opazio Evu tek tada, koja je bila tek nekoliko koraka sa strane. Njene oči su mu se vragolasto smiješile; bila je u istoj odjeći pješadinca u kojoj je pred godinu dana otišla, dugu kosu je imala spletenu na tjemenu i ponašala se je tako kao da se uopće nisu razdvajali.

Adam nije bio zapanjen što je vidi. Cijelo vrijeme je znao da će biti na koncu Eva.

"Eva, tu si?", rekao je i još uvijek klečao.

"Tu sam, Adame."

"Na koncu."

"Na koncu konca, Adame."

"Dakle, bila je prečica?"

Kimnula je i kleknula k njemu. Vlažnim usnama se dotakla njegovih sasušenih i ispucanih usta. Živnuo je kao da mu je s poljupcem dala piti i jesti.

"Kakvo je rješenje, Evo?", upitao ju je između poljupca.

"Pogledaj na istok, Adame…", znakovito je šapnula.

Adam Bard je pogledao tamo i zapanjio se.

"Tako je jednostavno…", uzdahnuo je.

Preveo sa slovenskog Žarko MILENIĆ 62

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Milivoj ANĐELKOVIĆ

TREĆI ŽIVOT OCA TEODORA 1.

U prestonoj dvorani zamka veliki knez od Rame žustro je koračao od jednog zida do drugog, od svoje vladarske stolice do dimljivih baklji što su treptajima razbijale noć. Glasnik nikako nije dolazio i ono što je trebalo da bude još jedna laka, rutinska pobeda njegovih vitezova pretvorilo se u moru neizvesnosti.

Još jutros je izvršio smotru, strogo proverio oklopnike, pregledao bojne konje i opremu, odredio čelnike odreda i tada - odlučio da ostane u zamku. Da li zato što je sipila sitna kiša a natečeno nebo visilo do krošanja još mračne šume kroz koju se trebalo probijati? Ili zato što bi to bila ko zna koja bitka protiv pljačkaša, odmetnika, suseda ili lutajućih hordi u kojoj je trebalo učestvovati? A najpre, znao je to sada, zbog onog lošeg sna koji ga je mučio do svanuća: bio je sam protiv skupine nepoznatih malih ljudi koji su ga opkolili sa svih strana; njegovi dični, nepobedivi vitezovi su se negde izgubili i tek kada je osetio kako ga ledeni dah nestajanja prekriva svojim velom, san se prekinuo i on se u trenu našao u svojoj ložnici, znojav, izmučen i umoran kao da je celu noć jahao po nepoznatim, neprijateljskim krajevima...

Da, to je bio razlog - taj san, što sada nervozno hoda, osluškuje i već mu se kroz zavijanje vetra priviđa žamor bitke, topot konja, zveket mačeva, prekinut jek bojne trube... Jutros, sa bedema je video kako neprijatelj beži pred njegovim vitezovima koji kreću u poteru. Sada, već je noć, njegovi vitezovi negde podalje pripremaju noćni logor pa se moćni topot njihovih teških konja i pobednički povici nikako ne mogu čuti.

www.knjizevni.bdbih.net

63

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Ovo što dopire sa granica tišine, to je priviđenje, kao onaj san; stvaran može da bude samo topot konja sa glasnikom koji podvikuje jureći da mu javi radosnu vest. Da, to čuje - stiže vesnik pobede, shvatio je i ponosno se uspravio visoko dignute glave, sa rukom na balčaku mača: dočekaće ga dostojno svojim moćima, moćima velikog kneza od Rame.

U dvoranu je utrčao vojnik, znojav i kaljav i umesto da ničice padne pred njim, usudio se da ostane na nogama, zbunjenog izraza lica. Knez je besno drmnuo balčak svog teškog mača, a vojnik je pružio obe ruke ka njemu i uzviknuo:

- Gospodaru, gospodaru!

- Šta je bilo, vojniče? - milostivo je odgovorio - njemu, pobedniku, sada nije priličilo da isteruje etikeciju. - Jeste li ih uništili? Ili rasterali da više nikad...

- Gospodaru! - prekinuo ga je vojnik u polovini rečenice što se nikad nije dogodilo. - Gone nas od močvare! Ubrzo će biti ispod bedema!

- Gone? Oni v a s gone? A moja konjica? Moji moćni oklopnici?

Vojnik pade na kolena: - Prevarili su nas, gospodaru! Prvo su bežali, kao zečevi, pa nam u močvari postavili zasedu! Konji su do trbuha propadali u mulj!

Veliki knez se začuđeno zagleda u vojnika koji se previjao pred njim: - A vaša dugačka koplja? Vaši dvosekli mačevi?

- Sa leđa su nas sapinjali mrežama, gospodaru! Kukama svlačili u glib!

Knez diže oči ka nebu: - U glib? Zar moje kićene vitezove? Zar u blato sve one bleštave, neprobojne oklope?

- Da, gospodaru, u blato... Mnogi su se podavili...

Veliki knez besno istrže mač, vojnik se zgrči na podu, ali knez vrati sečivo u korice: - Znači tako? Tako? Ah, kako ću im se osvetiti!

Kako ću im ovo vratiti! Zapamtiće ovu noć!

Kao da potvrđuje njegove reči, negde blizu odjeknu snažan i tup udarac. Vojnik uplašeno pogleda po dvorani: bila je prazna, samo su se ljuljale velike brokatne zavese i treperile baklje.

64

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

- Gospodaru! Oni probijaju glavnu kapiju... - usudio se da progovori.

- Neka probijaju - reče knez tvrdo. - Neće dugo! Teodore! - povikao je. - Gde je sada taj veliki vrač... Teodore!

Zavese se razdvojiše i u dvoranu uđe starac duge sede brade u blistavoj odori: - Tu sam, gospodaru!

- Teodore, na tebe je red! - reče knez. - Pokaži tim zlikovcima svu našu moć!

- Našu moć? - upitao je starac i lako se naklonio. - Ja sam samo skromni učitelj i zvezdočatac. Moć pripada tebi, gospodaru!

- Pokaži im šta umeš! - zapovedi knez. - Sruči na njih sam pakao, sve do dna!

Teodor se zagleda u visoke, uske otvore dvorane na kojima se srebrila mesečina i oprezno odgovori: - Još nije vreme, gospodaru!

- Sada je trenutak, Teodore! Uništi sve izvan ovih bedema.

Sve! Pokosi ih, do poslednjeg!

Starac smireno prekrsti ruke na grudima i lako se nakloni: - Ja sam tvoj pokorni sluga, gospodaru! Ali sile svevišnje mi šapuću - još nije trenutak!

Knez besno pođe ka njemu ali ga starčev smiren stav zaustavi na pola puta: - Moji moćni oklopnici tonu u mulj močvare... Neprijatelji gruvaju po glavnoj kapiji... A ti kažeš - nije trenutak!

- Bedemi su neprobojni, a kapija dobro okovana. Izdržaće...

Snažan udar odjeknu praćen uzvicima - napolju se, očigledno, razbuktavala bitka.

- Samo da mesec zađe, gospodaru... Popeću se najviši bedem i odatle...

- Onda požurimo, Teodore. Ako uđu među zidine neće nam ni sam Ehileus pomoći!

- Evo, žurim, žurim... Samo ne zazivaj uzalud Njegovo ime, gospodaru. Sada smo obojica Njegove pokorne sluge...

Knez žustro pođe uz uske i strme stepenice, starac nije zaostajao za njim. Na vrhu ih ošinu hladan vetar, noć se zgušnjavala pod poslednjim odsjajima meseca na zalasku. Duboko dole, odjekivali su povici, www.knjizevni.bdbih.net

65

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

plamsale baklje i ljuljale se tamne neprijateljske čete ispred kapije.

Bedemom dotrča zadihan glasnik: - Okov otpada, gospodaru!

Vrata se povijaju!

Knez se besno okrete ka njemu: - Vraćaj se na kapiju, bedniče!

Bori se! A ti, Teodore, počni! Hajde već jednom, dobri moj Teodore! Počni!

- Još samo malo, gospodaru! Neka navaljaju balvane na ulaz, sipaju vrelo ulje sa kula... Sada će mesec da zađe...

Noć protrese nov, snažan udar bez odjeka, a povici se umnožiše.

- Kako tuku! - jadao se knez. - Čuješ li, Teodore, kako tuku?

Zar sav ovaj lepi grad zavisi od sporog mesečevog hoda? Zar i mi, i mi Teodore, od njega zavisimo?

- Da, gospodaru! Vojnici moraju da izdrže još malo. Naredi im da izdrže, ti si im gospodar!

- Izdržaće! Tela će svoja podmetati, ako zatreba! Ali, ako probiju, Teodore... Moj mač će prvo tebe probosti! Tebe, spori vrače!

Starac se uplašeno izmače:

- Ne kuni, gospodaru. Ne valja se...

Nov udar protrese noć. Dole su se baklje umnožavale, povici pojačavali.

- Kako se moli mesec, Teodore? Šta treba da uradim da on zađe?

- Evo ga, gospodaru! - Teodor raširi ruke a njegova široka odora se nape na vetru. - Sada će mrak i tama! Radujmo se, gospodaru!

- Hajde, Teodore - navaljivao je knez. - Počni, ti veliki moćniče!

Budi moj mač i naš štit! Nagradiću te, kako nikad nikog... Voleću te, više od brata, više od oca, više od...

- Ćuti, gospodaru! - starac je pažljivo osluškivao noć. - Ne uznemiravaj sile mraka! Čuješ li kako pada tama? Ćuti!

Iz daljine odjeknu huk sove. Odazva mu se drugi, sasvim blizu, a Teodor podiže ruke dok je oko njega vejao mrak. Mesec beše zašao, samo su još u daljini bleskali vrhovi drveća pod njegovim poslednjim, kosim zracima.

- Tebi se obraćam, Ehileuse, Tebi Velikom - uzviknu Teodor neobično snažnim glasom koji se čuo sve do šume. - Čuj me, Ti svemoćni, čuj me i pomozi!

66

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Tišina se zgusnu, povici umiriše. Čak se ni uzvici neprijatelja više nisu čuli. Odjeknu oštri kliktaj neke ptice, kao odgovor, a zatim snažan huk sove. Bila je tu negde, odmah pored njih, nevidljiva u tami.

- Naredi da se ovo objavi: neka krenu vetrovi, Ehileuse Veliki, i neka dođe oluja - odjekivao je Teodorov glas - neka se probude gorski potoci i buduće bujice, i neka izbije tajni plamen iz srca zemlje, i neka se zatrese gora i pomeri planina, i neka sve sile vazduha i vode, vatre i zemlje - grmeo je Teodorov glas sav satkan od nekog gneva - sada i zauvek, unište proklete čete oko ovog lepog grada!

On zaćuta i ostade uzdignutih ruku kao da očekuje da poleti u mračno nebo. Bilo je oblačno, zvezde se nisu videle i iz guste tišine oko njih dohuja moćan vetar koji je jačao pretvarajući se u oluju, začu se šum vode, a zemlja zatrese u strašnoj tutnjavi koja je bedeme pomerala.

Knez pokleknu na jedno koleno obasjan munjama koje su cepale nebo, strašna grmljavina mu preplavi svest, a odole se začuše preplašeni povici i jauci. Kada se podigao mogao je da vidi kako se moćna planinska bujica valja oko zamka, kao ogromna reka, odnoseći sve pred sobom.

Kada je silna voda otekla nizbrdo sa tutnjavom i hukom koji su se udaljavali, ukaza se prazan prostor ispred kapije. Knez se nije pomerao, čekao je osluškujući, dok mu je srce raslo ispunjavajući ga srećom kakvu odavno nije osetio. I tek kada je odjeknuo huk sove i Teodor umorno spustio ruke dok se pelerina pripijala uz njegovo mršavo telo, knez priskoči, zagrli Teodora i uzviknu tako da se njegov glas prolomio po čitavoj planini:

- Pobeda! Pobeda, dobri moj Teodore! Ha, ha, ha... Kakva pobeda, moj moćni vraču! Sva slava tebi... Bićeš prvi do mene! Pobeda! Šta sam rekao - moja pobeda!

Bedemom dotrča vojnik i pade na kolena pred knezom: - Gospodaru, gospodaru, pao je južni bedem!

- Šta to pričaš? Ti bulazniš! Pa zar ne vidiš...

- Gospodaru, čelnik Nebojša je pustio neprijatelje kroz tajne ulaze! Evo, već prodiru ovamo! www.knjizevni.bdbih.net

67

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Knez se brzo kao zla misao okrete starcu: - Teodore, šta si to uradio?

Zašto si njih poštedeo?

Teodor prekrsti ruke na prsima. Pri svetlosti baklji koje su se približavale video se samo odblesak narukvice na njegovoj ruci: - Gospodaru, ja ne mogu da prebrojavam tvoje neprijatelje! Ti si mi ih pokazao. Sve izvan ovih bedema, rekao si!

- Ali ovo je izdaja! - uzviknu knez. - Izdaja! Imaš li nešto protiv izdaje?

- Samo tvoj mač, gospodaru. On je sada naš jedini štit...

Po bedemu su se čuli brzi koraci i zveket mačeva, uzvici odjeknuše: - Eno ih, na vrhu bedema!

- Obojicu, što pre! I čarobnjaka, on je najopasniji!

Knez se okrete oko sebe. Vojnik je negde nestao i još je samo starac bio pored njega.

- Čuo si, Teodore? Učini nešto, moj vešti vrače... A već smo bili pobednici... Da, evo ih! Evo ih, Teodore, dolaze...

Nekoliko tamnih senki trčalo je ka njima. Pod treperavom svetlošću retkih baklji blesnuše mačevi:

- Ha, evo ti! - dočekao je knez prvog. - I tebi! I neka satana tebe i rod tvoj... Auh... U pakao večiti... Ajoj...

Zveket mačeva smeniše pobednički uzvici i bliski, zlosutni huk sove...

2.

Među starim zidovima, ukrašenim srednjovekovnim oružjem i viteškim odorama, začuše se glasovi. U daljini je hujao saobraćaj na autoputu, odjeknu produženi pisak sirene neke drumske krstarice, a u dvorani se pojavi manja grupa posetilaca na čelu sa vodičem.

- A ovo, gospođe i gospodo, ovo je prestona dvorana velikog kneza od Rame. Kao što vidite, naši stručnjaci su uspeli da je rekonstruišu!

- I ona je stradala u kataklizmi? - upita jedan od posetilaca.

- Tvrđava je izdržala, od bujica i odrona stradao je deo osvajačke vojske - objašnjavao je vodič. - Drugi deo, međutim, već je bio prodro unutra.

68

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Za kataklizmu je okrivljen otac Teodor, ovdašnji astrolog i alhemičar.

Njegovo mrtvo telo je probodeno glogovim kocem i spaljeno. Medjutim, po legendi, njegov duh je lutao oko tvrđave sve dok meštani nisu sahranili njegov pepeo i podigli malu kapelu koja se očuvala do danas.

- Zanimljiva priča! - uzviknu neko.

- A u ovoj vitrini, vidite, sačuvani su prepisi njegovih tajnih tekstova. Bili su ispisani u molitveniku, između redova.

- Kažu da se ovde još pojavljuje njegov duh? - upita jedna žena i zabrinuto se obazre po dvorani.

- Naravno, gospođo! Naš hotelsko-rekreativni centar se ne odriče takvih atrakcija! Upravo pripremamo izuzetan iluzionističkozvučni spektakl o ocu Teodoru. Za koji dan moći ćete da ga čujete i vidite! A do tada, preporučujem vam lep park sa Teodorovom kapelom.

Svi koji žele da dožive mistični duh naše davne prošlosti...

I grupa se udalji. U dvorani su ostala samo dva posetioca.

- Pa, čuo sam - reče prvi. - Nisi me valjda zbog tog spektakla zvao? Mnogo brže ćemo ga završiti u studiju.

- Zvao sam te da mi pomogneš. Pre svega, kao prijatelja. Ali i kao vrhunskog stručnjaka za ton. Mi, istoričari cenimo i druge koji...

- De, de... Ne brini - odgovori prvi. - Napravićemo to da izgleda kao da je otac Teodor ovde. Podarićemo mu drugi život.

- Ima još nešto. Nije problem u spektaklu... Hoću da mi pomogneš da proverim jednu, pa, fantastičnu hipotezu....

- Koju?

- Onu o moćima oca Teodora.

- Čekaj malo! - uznemiri se prvi. - Samo mi nemoj reći da veruješ da je taj alhemičar mogao da izazove kataklizmu i zemljotres!

- Ne znam ja šta je on mogao. To je legenda, naravno. Ali, postojao je neki događaj na osnovu koga je ta legenda nastala. E vidiš, taj događaj me interesuje! Ako je otac Teodor svojim moćima mogao da pomeri samo jedan kamen, on zaslužuje svu našu pažnju! A ja znam da je mogao mnogo više!

- Znaš? www.knjizevni.bdbih.net

69

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

- Saznao sam - reče istoričar. - Tačnije - otkrio. Pripremajući efekte za spektakl proučio sam to doba: muziku i instrumente, govor, oružje, upotrebne predmete i na kraju i Teodorova alhemičarskoastrološka uputstva!

- Da nisi malo... I?

- Prvo mi ništa nije bilo jasno. Krila slepog miša i sova, ponoćna voda sa velikog izvora... A onda sam pomislio: možda je u pitanju tekst sa tajnom? Onaj takozvani dvostruki tekst? Pravi smisao se iskazuje posredno, uz pomoć neke šifre koju samo posvećeni mogu da rastumače...

- Da, alhemija je bila proganjana kao jeres...

- Pročitao sam ih mnogo puta tražeći taj drugi, skriveni smisao...

- Kao kad rešavaš neku vrstu skrivalice...

- Baš tako - reče istoričar. - A u skrivalici čije je rešenje, na primer - mesec, koju reč nećeš nikad upotrebiti?

- Pa naravno, samu odgonetku - mesec! I reči koje to asociraju.

Istoričar pobedonosno raširi ruke: - E, vidiš, Teodor je pominjao predmete, biljke, životinje, prirodne pojave. Sve što ima neki oblik, miris, ukus i boju. Ali nema čitave grupe reči, međusobno srodnih, on uopšte ne pominje jedno čulo...

- Rekao si: oblik, miris, ukus, boju... Zvuk?

- Da, zvuk! Nigde ne pominje zvuk! Čak ni onda kada je to bilo prirodno...

- Ali šta to dokazuje?

- Da je to ona tajna, osnovna reč koja svemu daje nov smisao...

- Ma ti si profesionalno deformisan! Slikar svuda vidi boje i oblike, ja čujem zvuke, a ti svuda nalaziš događaj, tajnu...

- Zato sam te i pozvao. Zvuci, tvoja profesija, to je u pitanju!

Ali neću da te ubeđujem. Evo, slušaj - ovo je prevod jednog od Teodorovih uputstava.

I istoričar iskrenu papir prema svetlosti koja je dolazila sa visokih, uskih otvora i pročita:

70

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

- Spoj oblik sa neoblikom koji se rađa. Zatim ga sedmostruko pojačaj: kao prazan bakarni pehar, kao nabujalu planinsku reku, kao severni vetar u granama smreke...

- Stani malo. Sedmostruko pojačati oblik i neoblik.... Pehar, naravno, ima oblik, ali kako ćeš iskazati prazan pehar, reku, vetar....

Znam! Zaista, tako je!

Istoričar se primetno obradova: - Pa naravno da znaš! Zvukom! Kao odjek, tutanj, jeku... I još kad ih sedmostruko pojačaš!

- Pa pustiš u prostor istovremeno, kao jedan produženi, moćni zvuk! Šta je to - preglasna kakofonija?

- Možda, to još ne znamo. Zvuci su talasi, zar ne? Nevidljivi kao magnetno i gravitaciono polje, ili kao elektricitet. Zašto kombinovanje određenih tonova ne bi proizvelo sličnu energiju?

- Nešto nalik zvuku od koga pucaju kristalne čaše...

- Da, baš to, samo mnogo jače - istoričar spremno prihvati. Ako zvuk razbija tvrdi kristal onda može da ima i druge efekte koje treba otkriti!

- I zamisli - nasmeja se njegov prijatelj - otkrijemo zvuk kojim se može seći šuma umesto testerama!

- Samo se ti zavitlavaj!

- Zašto da ne? To bi bila primena mistike u komercijalne svrhe!

Ali probaćemo i to što želiš, ne brini. Pa zato sam i došao - pratićemo trag oca Teodora...

To poslepodne istoričarev prijatelj je bio neuobičajeno zamišljen. Mnogo puta je pročitao Teodorova uputstva, zapisivao, računao, bludeo pogledom okolo. Veče su proveli tražeći pogodnu prostoriju za privremeni studio: kancelarije i sale nisu odgovarale, disko-klub je bio neakustičan; tek dole, u podzemlju zamka, u bivšoj skrivnici ili možda samici iz Teodorovog vremena, on zadovoljno klimnu glavom kuckajući po zidovima. Tu je proveo ceo sutrašnji dan, menjajući trake i miksujući zvuke - odole bi se za trenutak začulo niskofrekventno pištanje ili strahovita tutnjava.

www.knjizevni.bdbih.net

71

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Uveče je sve bilo spremno, zvučnici razmešteni, a njih dvojica na samom vrhu bedema, možda na onom istom mestu odakle je Teodor zazivao svoje bogove. Ali, istoričar je nešto čekao...

- U uputstvima izričito piše: kad zađe mesec.

- Misliš da to nešto znači?

- Možda. Tišina je tada veća, noć dublja. Najzad, i mesečevi zraci su neki talasi...

Oko njih se začu lepet teških krila, a potom huk sove. Povremeno je obletala oko njih, već treći - četvrti put, nalik na crnu grudvu tamniju od noći.

- Ova pernata mudrica kao da nešto predoseća...

- Neki njen davni predak je tako obletao oko Teodora. Da kod ptica postoji genetsko sećanje sada bi se čudila: otkud dvojica Teodora?

- Da, ovo već postaje neverovatno! Na pragu 21. veka eminentni istoričar i stručnjak komunikacione tehnike izvode alhemičarski trik na vrhu bedema! Ali, evo, mesec je zašao... - Šta sada čekamo?

- Da prođe onaj automobil...

- Ma, hajde, ti zaista preteruješ! Zar misliš da je Teodor čekao da neprijateljska vojska ućuti i uvuče mačeve dok on baca svoje čini!

Evo, uključujem!

I istoričarev prijatelj pritisnu dugme na pokretnom pultu ispred sebe. Začu se tiho klik! i jedva čujni šum traka koje se obrću. Međutim, ništa se ne dogodi, samo se tišina širila oko njih, gusta kao med.

A zatim se oglasiše zvučnici. Tiha, daleka tutnjava je jačala, pretopivši se u moćan šum neke nevidljive, velike vode; zahuja i vetar uz lelek zvona. Iz šume odjeknuše oštri, panični ptičji krici, a sova prolete pored njih kao crna granata, zapahnuvši ih mirisom mokrog perja. Zvuk automobila sa druma odjednom sve nadjača i prelomi se u jek. I dok je zastrašujući huk rastao, a šuma oko njih kričala i pištala, odjeknu preglasan metalni tresak, praćen zvucima gromova i tutnjavom koja se prelamala u daljini, Zatim se zvučnici ućutaše.

- Strašno! - uzviknu istoričar. - Nešto se dogodilo sa automobilom!

72

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

- Kao da je na nešto naleteo!

Strčali su dole, niz beskrajne, mračne i vijugave stepenice.

Na prilaznom drumu je svetleo jedan far nepomičnog vozila, drugi je bio slupan kao i ceo prednji deo. Oko vozača su se okupljali ljudi.

- Nisam povređen - objašnjavao je. - Samo kontuzije...

- Pa šta je to bilo?

- Ne znam. Drum je bio prazan, kao sada... Počinjalo je nevreme, čuo sam prejaku tutnjavu, kao da će zemljotres, zabolela me je glava i tada je auto na nešto naleteo. Samo se odbio, kao od zida!

- Ma, dobro ste prošli! Sklonićemo auto u stranu, pa sutra videti šta je to moglo da bude...

- Da, sutra... Glava me još boli, a i dobro sam ugruvan...

Dva prijatelja su sačekala da se svi udalje. Noć je bila tiha, šuma se smirila i oni se preko livade uputiše natrag.

- Neverovatno! - najzad je progovorio istoričar. - Naleteo je na naše zvuke, kao na zid!

- Ma, da nije to, ipak, nešto drugo? Obična koincidencija? Dok smo se mi igrali sa zvucima, on je naleteo na srnu i odbacio je u šiprag...

- Moguće je, naravno, ali tako malo verovatno...

- A ove Teodorove i naše čini, to ti je verovatnije?

- Ne znam više ni sam! Doći ćemo ovde ujutru, ako je srna ili nešto slično naći ćemo tragove. Ali, ako ih nema...

- Šta je ovo? Osvetli, molim te!

- Razmrskana sova! Ona pernata mudrica što je pokušala da pobegne! I onda je ovde, na livadi...

- Da, u vazduhu, iznad livade, naletela je na neki zid!

- A to znači da je otac Teodor zaista...

- Eto, vidiš! Čuda oca Teodora i danas mogu da se dogode!

Veče su proveli radosni i zabrinuti, još ošamućeni od prethodnih događaja. Istoričar je otišao na spavanje, a njegov prijatelj se spustio u svoj studio ispod zemlje da još nešto proveri. Sutradan ujutru, još je bio tamo: neobrijan, izrazitih podočnjaka...

www.knjizevni.bdbih.net

73

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

- Pa ti nisi ni trenuo!

- Nisam. Bila je takva tišina da sam snimio još neke efekte i sve ponovo izmiksao.

- Pa šta hoćeš više? Da srušiš hotel?

- De, de, ne preteruj. Samo hoću da ovo, u šta si me ti uvukao, dovedem do kraja!

- Zar ima još nešto?

- Ima, ima... Poslednje Teodorovo uputstvo je dvostruko šifrovano. Video sam da mi je poznato, ali tek noćas sam shvatio. I obezbedio da mi faksom ovo pošalju. Evo, pročitaj, molim te.

- Treba meditirati dva oblika Brahmana: Zvuk i Nezvuk... pročitao je istoričar. - Šta je ovo?

- Iz staroindijske literature. Citat iz šeste knjige Upanišade. Čitaj dalje.

- Zvuci iz prostora unutar srca poprimaju sedam oblika: kao šum reke, kao odjek bakarnog pehara, kao hujanje severnog vetra...

Pa ovo je slično Teodorovom uputstvu!

- Zato sam ti ga i dao. Pogledaj kraj.

- I tada će se stvoriti Nezvuk - tišina koja prethodi stvaralačkom činu - Velikom Zvuku... Pa ovo je, ovo je nešto kao... kao čuveni Veliki Prasak!

- Da, to je staroindijsko tumačenje postanka sveta! Ili Velikog Buma, kako ga naziva savremena fizika. Njegov odjek, po induističkoj tradiciji, živi u svakom živom biću i može se izazvati meditacijom.

Tako se dolazi do Nezvuka, odnosno do unutrašnjeg mira i tišine koji prethode stvaralačkom činu...

- Ali, za to je potrebno godinama meditirati...

- Ili dobro izmiksati zvuke, pobrojane u Upanišadi i kod Teodora!

- Stani malo! I, šta ćeš tada dobiti?

- Baš to što ne smeš ni da izgovoriš! Veliki Prasak! Čuveni Veliki Bum posle koga je nastao čitav svet! Ali, nažalost, samo kao mali uzorak. Takoreći - stvaranje sveta u epruveti!

74

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

- Pa ti si i mene prevazišao! - uzviknu istoričar. - Ponekad sam se plašio da to ja haluciniram, ali ovo do čega si ti došao...

- Sada nam nema druge - moramo da proverimo... Makar stvorili i jedan mali, novi svet, što da ne...

- Na to ni ne pomišljam. Ali ako izazovemo ozbiljnije poremećaje...

- U ovom svetu koji je i bez nas... Ma, hajde, molim te! Najzad, to je tvoja ideja, ja je samo profesionalno i tehnički dovodim do kraja...

Te večeri su ponovo bili na vrhu bedema, čekajući da mesec zađe. Sve je bilo isto, samo što sove više nije bilo - ležala je razmrskana na sredini livade, hrana za ptice i mrave...

- Treba da znaš, ovog puta sam primenio obrnuti postupak. Po Teodoru, to je način da se iz neoblika stvori bivši oblik.

- Hoćeš da kažeš: da se iz tišine stvore zvuci prošlosti? Ponovo ćemo čuti sovu, naše glasove prilikom dolaska...?

- Nadam se da je tako. A možda i nešto drugo, još ranije... Jer ovog puta imaćemo i eho. Zvučnike sam tako rasporedio da će odjek dugo lebdeti između ovih brda.

-Odlično, prijatelju moj, odlično. Zbog takvih stvari sam te i pozvao!

- Evo, mesec je zašao... Nigde nikog... Ni automobila, a ni ptica... Da uključim?

- Sada više nema uzmaka! Uključi!

Odmah odjeknu strahovita grmljavina, zapljuskujući ih moćnim talasima zvuka. Između njih prohuja snažan vetar i nestade u noći. Odjeci su još neko vreme jenjavali, valjajući se sa brdo na brdo, a zatim i oni nestadoše. Tišina je bila puna i gusta, noć mirna i bez senki. Ništa se nije događalo, a ni čulo.

Istoričar se razočarano zagleda u pokretni pult koji je stajao između njih, kao da očekuje da nešto, ipak, iskoči iz njega.

- I baš ništa - reče razočarano. - Samo ta uzaludna grmljavina sa nešto odjeka... www.knjizevni.bdbih.net

75

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

- Da, čak ni huk sove... A bio sam uveren da ćemo tek sada izazvati nešto pravo!

- Ne razumem... Sve smo uradili po uputstvu... Kao što vidiš i otac Teodor može da pogreši...

- Prošli eksperiment treba ponoviti. U njemu ima nečeg...

- To ćemo sutra, kad prespavamo. A ovo - i on odmahnu rukom - uzaludan trud! Samo me je glava zabolela...

- I mene. Nije ni čudo - toliko napetosti i uzaludnih očekivanja...

3.

Olujni vetar je prohujao iza debelih zidova zamka, činilo se da sve nosi pred sobom. Zatim se začu snažan lepet krila i huk sove, iz šuma vetra i strašne grmljavine koja je protresla planinu valjajući se između brda, izvojio se prigušeni jek bitke: njiska konja, zveket mačeva, topot, povici...

Veliki knez od Rame se prenu na kamenom podu svoje prestone dvorane. Klečao je na jednom kolenu, kao da upravo prima vitešku čast od nekih nevidljivih sila. Osećao je strašan bol u glavi i odjednom, setivši se svega što se dogodilo - ili se nije dogodilo? - on povika ka brokatnim zavesama koje su se ljuljale na promaji što je strujala zamkom:

- Teodore? Jesi li tu, Teodore?

Iza zavesa se začu odgovor:

- Tu sam, gospodaru. Čekam tvoje zapovesti.

- Šta je to bilo, Teodore?

- Ne znam, gospodaru! Nešto se dogodilo...

- Boli me glava, Teodore.... I kao da čujem bitku... A sećam se.... Ali - živ sam, Teodore! Živ sam! Samo da me glava toliko ne boli...

- Neka boli, gospodaru. Sada neka boli! Bol živima i pripada...

U dvoranu ponovo dopre žamor bitke i knez prepoznade bojni poklik svojih vitezova.

- Evo, opet! Ma, čuješ li i ti, Teodore? Bitka još traje! Straža!

Brzo, gde je straža!

76

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

U dvoranu utrča jedan vojnik i kleče na koleno pred knezom:

- Tu smo, gospodaru!

- Šta se događa? Kakve su vesti?

- Biće velika pobeda, gospodaru! Neprijatelji su se razbežali pred našim okopnicima! Pobegli su kao zečevi i posakrivali se u močvari! Vitezovi se okupljaju da ih pronađu i proteraju što dalje!

- Moji oklopnici se okupljaju? Za poteru? Nikako u poteru!

Odmah uzmi najbržeg konja, uzmi mog ata i javi svima: nema potere!

Nipošto u močvaru! Neka se svi okupe pred glavnom kapijom!

- Trčim, gospodaru! Biće izvršeno!

I vojnik skoči i u trku izjuri iz dvorane vičući: - Konja! Gospodarevog ata, po Njegovom naređenju!

Knez se ispravi, pogladi balčak svog mača i zagleda se u Teodora: - A sada mi reci, Teodore, šta se to dogodilo? Ili sam ja sanjao?

Bitku, tebe, mene, smrt...

Teodor je stajao nepomičan, dok su se brokatne zavese ljuljale iza njega:

- Više ne znam ni ja, gospodaru... Ne znam... Kao da smo obojica bili u nekom lošem snu...

- Težak je to bio san, Teodore... Težak i loš... A ja ne volim loše snove... Učini nešto, Teodore, hoću da sanjam samo lepe snove... Ti to možeš, zar ne, ti si zvezdočatac i čarobnjak... Čuješ li me - samo lepe snove!

- Učiniću, gospodaru, koliko mogu...

- Da, učini... Svakako učini.... A koliko možeš za tvog gospodara? Mnogo? Malo? Ni malo?

- Kako kad, gospodaru. Sve što mogu...

- Videćemo, Teodore... To nas dvojica moramo da rešimo... A sada idemo na bedem, hoću opet da vidim moje dične, kićene vitezove, moje oklopnike u neprobojnim prsnicima i sa dvoseklim mačevima. I moju zastavu sa šumom kopalja iza nje... Idemo, Teodore...

Stepenice su opet izgledale beskonačne, a gore ih je sačekalo kišovito, natečeno nebo i topot konjice koja se vraća. Knez radosno diže obe ruke: - Zaista, vraćaju se! Moji moćni ratnici! Moji gizdavi konjanici! www.knjizevni.bdbih.net

77

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Ipak ću ja pobediti, Teodore! Da, sve vas ću ja pobediti!

I on povika, punog, moćnog glasa: - Straža! Svi ovamo!

Ispod bedema i oko kneza okupiše se stražari u kratkim oklopima i pod šlemovima, bleštavim u sumračnom danu. Knez prelete očima po njima, kao da ih prebrojava: - A čelnik Nebojša? Gde je čelnik Nebojša?

- Maločas je otišao na južni bedem - odgovori jedan od vojnika.

- Na južni bedem? - uzviknu knez. - Zar zaista - na južni bedem? Vi tamo, i ti, moj verni stražaru, odmah za njim! Brzo! Hoću da stignete tog izdajnika i da ga odmah pogubite! Ti, lično, tim tvojim čvrstim mačem! Dobro ću te nagraditi! I sve vas!

Knežev stražar spremno istrže mač i povika:

- Straža! Za mnom! Brzo! Ko nađe čelnika Nebojšu biće posebno nagrađen!

I stražari odjuriše, samo se još čuo zveket oklopa i njihovi povici. Veliki knez se okrete alhemičaru:

- Da, Teodore... Čudan je to bio san... Težak i loš... Ili, ipak, dobar? Šta ti misliš?

- Bio je loš, gospodaru. A biće - dobar! Jer, ti ga sada ispravljaš!

- Misliš da je i ovo san?

Teodor se zamisli: - Šta je lepše od stvarnosti u kojoj se ispunjavaju snovi? Zar to nije najlepši san?

Knez nervozno protrese balčak mača:

- Teodore, ovo ne sme da bude san! Reci mi, ti to znaš, ti si čarobnjak!

- Gospodaru, ti si veći čarobnjak od mene! Ti loš san pretvaraš u svoju lepu vladalačku stvarnost.

- Ne volim, snove, Teodore - odgovori knez pažljivo ga posmatrajući. - Oni su tako... nesigurni...

- Ako smo budni, ovo je lepo kao san! - odgovori alhemičar zamišljeno. - A ako sanjamo - bar ćemo se probuditi kao pobednici...

- Ne mi! - uzviknu knez. - Ja ću biti pobednik!

On naglo izvuče mač iz korica: - Neću iznenađenja, Teodore! Neću ih ni u snu!

78

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Teodor odstupi za korak. Dalje nije mogao, iza njega je bila ivica bedema.

- Gospodaru! Učinio sam sve što sam mogao!

- Baš zato, vrače! Baš zato!

- Uvuci taj mač gospodaru. Ja ti nisam neprijatelj!

- Saznaćemo ubrzo. Ako je ovo san, obojica ćemo se probuditi.

A ako nije...

Knez mačem opisa krug u vazduhu i zadrža ga u visini Teodorovih prsiju.

- Gospodaru, molim te! Dozvoli da se i ja radujem pobedi!

- Raduj se, Teodore! Moći ćeš da se raduješ! Ja sam milostiv sačuvaću ti život. Proteraću te i ...

- Ali zašto, gospodaru?

- Kako zašto? Mnogo možeš... Više i od mene... Kao da si ti gospodar...

- Ali ja sam u tvojoj službi!

- Da, i tako će ostati... O ovome nećeš nikome pričati...

I on vrh mača približi na pedalj od Teodorovih grudi.

- Ako ti tako želiš - reče Teodor stegnuta grla. - Nikad i nikome...

- Želim - reče knez. - I tako će biti. Ja to znam jer...

On se poigra mačem pred alhemičarevim prsima: - Jer, čim dođe vidar... Narediću da ti odseče jezik!

- Ne, gospodaru! - zavapi Teodor. - Ne, molim te!

- Ne brini, ostaćeš živ - reče knez tvrdo. Lice mu je bilo bez i najmanjeg traga osmeha. - Malo će boleti, ali znaš, sam si rekao: bol živima i pripada...

- Nemoj jezik, molim te! Evo, šaku mi odseci! - i Teodor ispruži ruku pod mač. - Samo nemoj jezik!

Knez odstupi za korak:

- Moj mač protiv tvojih reči, vraču! Sada je moj mač jači i hoću da tako i ostane...

Bedemom dojuri jedan od stražara uzvikujući: - Gospodaru, uhvatili smo čelnika Nebojšu i pogubili ga! Živeo veliki knez od Rame! www.knjizevni.bdbih.net

79

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

- Živeo! - uzviknuše gizdavi oklopnici, okupljeni ispred glavne kapije.

Kao da potvrđuje njihov uzvik nebo se prolomi u snažnoj grmljavini koja se valjala sa brda na brdo...

4.

Delegacija hotela je bila odlučna, nisu sačekali ni da njih dvojica završe doručak:

- Molimo vas, gospodo, da nas razumete! Mi znamo da vi samo eksperimentišete sa zvučnim efektima, po našem nalogu, za potrebe spektakla. Ali ovo je zahtev celog obližnjeg sela. A i neki gosti se žale...

- Ne razumem. Na šta se to žale?

- Meštani misle da ste vi krivi za sve. Jutros smo ih jedva sprečili - hteli su da vam razbiju opremu...

- Ama, gospodo! Šta smo to učinili?

- Traže da odmah obustavite zvučne probe...

- Ali zašto?

- Prethodne noći su, kažu, bile neizdržive. Posebno noćas: sve do jutra su, navodno, odjekivali povici i topot nevidljivih konja, zveket mačeva i jauci... Kao da se vodila neka strašna, avetinjska bitka...

- Bitka? Čuli su bitku?

- Pa ono sa autom, preksinoć, i Teodorova kapela noćas... Mi znamo da to nema veze sa vama, ali to se njima ne može objasniti.

- Šta je bilo sa Teodorovom kapelom?

- Nestala je, kao da se raspala u prah... Planirali smo da je konzerviramo ali, eto... A bila je prastara...

- Pa to je - neverovatno...

- Tako i uprava hotela misli. I moli vas da razumete situaciju...

Bićete isplaćeni, ali vas molimo da još danas...

- Da odemo što pre?

- Bilo bi kolegijalno od vas. Značilo bi da razumete situaciju. I još nešto: da o ovome nikome ne pričate! Hotel tek stiče reputaciju i ako sada...

80

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Na zahtev meštana, formulisana je i tužba za odštetu. Ali, ako vi prihvatite ove naše predloge, nećemo je ni podnositi...

Uveče istoričar i njegov prijatelj su bili u vozu koji ih je vraćao u grad.

Stajali su pred otvorenim prozorom, zagledani u poslednje tragove rumenila na zapadu.

- Još ne mogu da se osvestim! Shvataš li ti da smo mi, u stvari...

- Da, mi smo - proterani! I još nam je zabranjeno da pričamo o tome, pod pretnjom tužbe!

- Sreća naša da živimo u ovim vremenima! Šta misliš, da smo u Teodorovom dobu, šta bi nam se dogodilo?

- Verovatno bi nas pogubili i proboli glogovim kocem. Mrtva usta ne govore!

- Ili bi bili izuzetno milostivi i samo nam odsekli jezike, da ne možemo da pričamo o tome!

- Ala ti je milost...

- Posle ovoga, bojim se da će tajna oca Teodora ostati nerasvetljena...

- Nažalost... I to baš kad smo mu, kroz zvučni spektakl, podarili drugi život... Nego, vidi ovu ptičurinu, leti uporedo sa vozom...

I zaista, jedna poveća ptica je lepetala krilima kao da se utrkuje sa njima.

- Ni voza se ne plaši!

- Znaš šta sam pomislio: da to nije ona sova sa livade?

- Ma, hajde... Ona je ostala razmrskana, tamo u travi...

U tom trenutku ptica se zalete, napravi luk do prozora i snažno huknu. Nozdrve im ispuni miris mokrog perja.

- Kao da je privlačimo! I na bedemu je ona sova ovako naletala...

- Možda se uplašila voza, pa napada...

- Možda... Ali ko to zaista zna - upita istoričar zamišljeno.

Njegov prijatelj ga pogleda sa razumevanjem: - Kao i za one priče o avetinjskoj noćnoj bitci i nestanku kapele...

- One o kojima ne smemo ni da pričamo...

www.knjizevni.bdbih.net

81

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

- Da, tu se nešto ipak dogodilo... Ali šta - to nikad nećemo saznati... Iz ovog našeg, dalekog veka sve su prošlosti iste...

Istoričar zamišljeno klimnu glavom: pored voza je strelovito promicala tamna, mokra šuma, u njoj se krila sova koja je, možda, bila jedan od odgovora na ova pitanja. Tada voz pisnu i šuma ostade iza njih.

Ispred se širila ravnica na čijem kraju su se nazirale daleke gradske svetlosti...

(Priča je preuzeta s autorovog sajta,http://www.amika.rs)

82

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Branko PIHAČ

ARNOLDOV SLUČAJ "Ne, ne i ne! Kategorički poričem bilo kakvu smislenost u tim vašim bezglavim tlapnjama! Pa gdje smo to mi, pobogu? U sudnici ili u ludnici? Poštovani gospodine suče, dozvolite mi da izrazim svoje najdublje uvjerenje da ova nečuvena drskost kojom optužena i njezin branitelj čitav jedan slavni sud vuku za nos..."

"Smirite se, smirite, gospodine profesore! Pokušajte sve to shvatiti... ovaj... kao neku hipotezu. S hipotezama se susrećete svakodnevno, zar ne? Tako, eto, nekako, pa neće biti nikakvih problema."

"Hipotezu?!", prodere se ratoborno prilika sklupčana na klupi za svjedoke pa poskoči i prkosno se ustoboči zvjerajući okolo. "Hipotezu? Kakvu hipotezu? Svaki onaj tko bi takvo što postavio za hipotezu bio bi lud! Kakav cirkus! Šta ja uopće radim ovdje?"

Toliko se bio uznemirio da je u ljutini udario šakom po stolu i naočale su mu od toga spuznule na vrh nosa. Tresao se kao da je on taj koji je optužen i zvrkavi odsjaji kuglastih lustera u njegovim naočalama tandrkali su poput biljarskih kugli. Prstom ih je pritisnuo natrag na nos, a onda nastavio odmjerenije, koliko je to mogao:

"To je lakrdija. Možete tu glupost komotno izbaciti iz opticaja!"

"Svakako!", reče uljudno tužitelj. "Znam da vam nije lako jer ste u ovoj nesreći izgubili prijatelja i dugogodišnjeg suradnika, ali, u obostranom nam je interesu da odgonetnemo što se s njim dogodilo. Zato bih vas molio da se smirite pa da istjeramo stvar do sretnog završetka. Bili bismo vam vrlo zahvalni."

"Da!", zavikne svjedok br. 1 i to je trebalo zvučati više kao naređenje samom sebi da ostane na miru. www.knjizevni.bdbih.net

83

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

"Uh, baš vam hvala. Vidite, kako se dade raditi kad se ljudi lijepo dogovore. Inače, možete sjesti, ne trebate stajati, pogotovo stoga što ste već dali zakletvu!"

"Sjesti, jah!", ponovi rastreseno profesor i nagne se u stranu da potraži stolac.

"Dobro. I to je gotovo. Dakle, odlučili ste nam pomoći. Lijepo, onda dakle da ukratko ponovimo. Vi ste radili sa nestalim, nije li tako?"

"Da", odgovori Temborius. "Tri godine i nešto sitnog."

"Pa, da li ste u tom razdoblju primijetili nešto čudno u njegovu vladanju? Mislim, u smislu kritičnih događaja koji su se, eto, iskristalizirali."

"Ne, zar vam već nisam rekao da je takvo što nemoguće?"

"O tome ćemo odlučiti mi, dopustite. Dakle, da potvrdimo, vi po tom pitanju niste primijetili ništa neobično?"

"Ništa. Kolega je, doduše, bio malo svojeglav, ekscentričan, ali je inače sve bilo u najboljem redu."

"Hm... da. Sa stručne strane isto, nadam se?"

"Pa, zar bih radio s njime više od tri godine da nije sve bilo u najboljem redu? A bio je i stariji, oko deset posto."

"Znači, vaše je nedvojbeno mišljenje da činjenice na kojima obrana temelji svoje mišljenje nemaju nikakvu istinosnu vrijednost, zar ne?"

"Da, ako smatrate potrebnim da vam to ponovim po tko zna koji put."

"Jasno, kako da ne. Hvala. Ja, kao tužitelj," okrene se isti prema poroti, "ne bih imao više nikakvih pitanja."

"Niti ja", reče kratko branitelj.

"U redu", odluči sudac. "Svjedok može odstupiti." ¬

¬

¬

"Hvala vam što ste pristali svjedočiti!", rekao je tužitelj svjedoku koji se sljedeći pojavio na klupi za svjedočenje.

84

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

"Nema na čemu, ja sam uvijek spreman izvršiti svoju građansku dužnost", odgovorio je svjedok, visoki i suhonjavi četrdesetogodišnjak u crnom odijelu, otpuštajući ovratnik i kravatu.

"Lijepo je to čuti. Vaše ime i prezime?"

"Doktor Amelius Viktor Malabaya, neuropsihijatar."

"Tako je. Možete li nam reći kad ste po prvi put došli u kontakt sa suprugom optužene?"

"Pa, bilo je to točno prije dva tjedna."

"Možete li nam reći kako se to zbilo?"

"Da, naravno, to mi je posao da pratim svakog pojedinca i posebno pazim na detalje njihovih ponašanja. Toga dana imao sam veći broj pacijenata i bilo je već kasno. Sjećam se da me je neposredno prije toga jedan bio nazvao telefonom. Aha, vi volite ostrige, rekao sam mu. Da, promrmljao je mumljajući u slušalicu. Molim? Ljuštura?

Vidite, to je onda nešto drugačije, mislim, ako ih jedete s ljušturom, pokušao sam biti susretljiv. To je, znate, kod nas osobito važno. Ne? Aha, da, da... Dakle ne volite meso jer je preljigavo pa jedete samo ljušturu... To baš nije uobičajeno. Tu bismo mogli imati mali problem, prihvatio sam susretljivo i naručio ga za sutradan, na što mi je on odgovorio da ja ne znam što je dobro i da je znao da ću ga zbog toga proglasiti ludim jer smo svi mi psihijatri umišljene budale koje hoće biti iznad ostalih. Zalupio je slušalicu, pa sam i ja morao prekinuti razgovor jer nisam znao otkuda zove i bio sam revoltiran..."

"Svakako", reče tužitelj. "Ali, dajte da se vratimo na problem."

"Sve je to tu. U tom trenutku je zazvonilo zvonce na ulaznim vratima. Bilo je već prošlo moje regularno radno vrijeme i, s obzirom na raspoloženje u kojem sam bio, pitao sam se da li da primim pacijenta ili ne, ali odlučio sam da mu dam šansu jer, znate kako je to u našoj profesiji, često se čovjek može spasiti u posljednji čas. Sutradan može biti već kasno."

"I što je bilo dalje?"

"Otvorio sam vrata i vidio sredovječnog čovjeka koji me je ljubazno zamolio da mu pomognem. Pristao sam i on je ušao. www.knjizevni.bdbih.net

85

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Odmah sam uočio da je bio nervozan. Ljudi se teško odlučuju da dođu k nama na razgovor i na to smo već naučeni. No, to nije ništa naročito i sve takve slučajeve mi smatramo u načelu lakšima, jer oni kojima je stalo do ugleda u društvu u principu ne mogu biti teško poremećeni."

"Možete li nam opisati izgled tog čovjeka?"

"Kako da ne! Ostavljao je jak dojam da od nečega bježi i to sam odmah povezao s manijom proganjanja, možda u kombinaciji s Edipovim kompleksom. Naravno, nisam mu smio dati do znanja da bi njegovo stanje moglo biti i vrlo ozbiljno. Stoga sam se pravio kao da ništa ne zamjećujem, ponudio sam mu da sjedne i zapitao ga zašto je došao.

Bio je vrlo uplašen, neprestano se trzao i na najmanji šum i ogledavao oko sebe, a onda mi je upala u oči činjenica da se grčevito drži za sve što je imalo masivnije, kao da se boji da će nešto doći po njega i odvesti ga. "Da li ste i za to imali primjera u vašoj praksi?"

"Naravno, radi se o zaostalom instinktu hvatanja kojeg posjeduje svako dojenče. Sve je to vrlo objašnjivo."

"I tako ste počeli razgovarati?"

"Da. Rekao je da mu je svega dosta i da sam mu ja jedina nada i jedini koji ga možda može spasiti, a ako mi to ne pođe za rukom, tada mu preostaje jedan jedini izlaz. Po njegovom načinu razmišljanja i izražavanja odmah sam vidio da bi posrijedi mogao biti neuobičajen slučaj, a kako su takvi u našoj praksi rijetki i vrijedni, odlučio sam ga vrlo pažljivo saslušati. Kod većine fizioloških poremećaja postoje karakteristični logički poremećaji kod izražavanja pacijenta, a kako kod njega to nisam primijetio, postao mi je zanimljiv i s akademskog stanovišta. Rekao mi je da zna da sve to što se u posljednje vrijeme događa s njim nema smisla, ali da ga, ma štogod to bilo, tjera u očajanje. Vjerovao sam mu... na svoj način, dakako. Djelovao je strašno izgubljeno, zagledao bi se s vremena na vrijeme u neku točku u mojoj ordinaciji i zastajao kao da se boji odvojiti pogled od nje, a zatim bi se naglo trgnuo i usplahireno ogledavao oko sebe kao da ne prepoznaje gdje se nalazi i umirio bi se tek nakon nekoliko trenutaka ili nakon što bih ga ja podsjetio na zadnje riječi koje je izrekao."

86

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

"I koji je bio njegov problem?"

"Rekao mi je da mu se u posljednje vrijeme događa nešto vrlo čudno i da zna da mu ja to neću vjerovati, ali da nema kud. To mi se počelo događati još prije nekoliko mjeseci, rekao mi je. Jednog jutra baš sam razmišljao kako bi bilo zgodno da se nađem u toploj kuhinji - znate, najgora je stvar ustati zimi rano i čekati u hladnoj kuhinji dok se ne zagrije - i baš kad sam se htio sagnuti da pokupim nešto s poda, osjetio sam čudnu omaglicu i našao sam se u kuhinji svoje susjede preko puta. Srećom u njoj nije bilo nikoga i ja sam se pokupio što sam brže mogao. Znate, rekao mi je, ženi bih teško mogao objasniti kako sam dospio tamo, pogotovo stoga što je ona mnogo starija od naše susjede čiji je suprug uvijek na službenom putu, pa...

I to, tako je počelo. Ispričao mi je još nekoliko slučajeva. Uspio sam se izvući, rekao mi je, ali to mi nije pošlo za rukom sljedeći put kad sam se u pidžami našao pred svojim šefom - on, naime, uvijek dolazi na posao sat ranije - i bio strogo ukoren. Nije me otpustio jer ga je zanimalo kako mi je pošlo za rukom ući u njegovu kancelariju koju je osobno zaključao prošlog dana. A jednom je, ispričao mi je, naletio tako i pred svoju ženu i prepao je do posljednje kosti. Drhtao je i zadihano soptao, pa sam mu dao malo konjaka da se smiri. Definitivno znam da nije blefirao."

"Kako biste mogli opisati simptome njegovog stanja?", upitao je tužitelj.

"Iz nekog razloga moj pacijent je vjerovao da posjeduje nadnaravnu sposobnost da se nađe na mjestu koje zamisli, a koje mu se na određen način sviđa. No, priznao je da mu date, da se tako izrazim, sposobnosti u posljednje vrijeme izmiču kontroli i da se često na neobjašnjiv način zna pojaviti na mjestima kojih se ustvari boji. Rekao je da osjeća da će poludjeti. Tražio je neka sredstva za umirenje koja bi blokirala određena područja u mozgu i tako ga oslobodila napasti.

Naravno, propisao sam mu nešto bezazleno, zbog autosugestije, naravno, i naručio ga za terapiju sljedeći tjedan ili da mi odmah javi ako mu se to u međuvremenu ponovi." www.knjizevni.bdbih.net

87

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

"Da li je došao na taj razgovor?"

"Ne, nije se pojavio i ja ga poslije tog razgovora nikad nisam vidio."

"Možete li nam, doktore Malabaya, na osnovu vašeg kontakta s njim reći vaše mišljenje o njegovoj bolesti? Da li je moguće da je on stvarno posjedovao nadnaravne sposobnosti da se nekako nađe na mjestima s kojima je bio vezan određenim emocijama?"

"To je posve isključeno. Podsvjesni tokovi pojačani neispunjenim emocijama, strahovima i kojekakvim drugim frustracijama stvaraju iskrivljene predstave stvarnosti koje se mogu manifestirati na različite načine. Postoje neke indikacije da psihička uznemirenost može prouzročiti psihokinetičke efekte ograničenih razmjera, ali ovo što ste spomenuli je potpuno isključeno."

"Možete li objasniti što se onda događalo s njim?"

"U psihičkom smislu da", kratko odgovori psihijatar.

"Radilo se očito o vrlo specifičnom obliku manije proganjanja.

U psihijatriji postoji jedan fenomen, a to je bijeg od straha. Ako se, naime netko nečega boji, vremenom se taj strah može toliko pojačati da će osoba svjesno napraviti to čega se boji, samo da se oslobodi tog straha. Na žalost, moje iskustvo s nestalim je bilo suviše kratkotrajno da bih mogao reći nešto više o naravi njegovog poremećaja. Što se tiče njegovog fizičkog nestanka, mislim da bi uzroke trebalo potražiti negdje drugdje."

"To bi bilo sve, nadajmo se. Hvala na vašem svjedočenju."

"Molim." ¬

¬

¬

"Policajče Bookingham, vi ste kritične večeri bili na dužnosti u Downing Streetu, je li tako?"

"Da", potvrdio je svjedok obrane. "Jedino što sam te večeri zamjenjivao kolegu pa sam morao obilaziti i susjedni kvart."

"Možete li nam ispričati što se dogodilo te večeri?"

"Bilo je oko dva sata poslije ponoći.

88

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Kao i obično, obilazio sam okolo pazeći da se ne dogodi nešto što nije u skladu sa zakonom. Pubovi su već bili zatvoreni i sve je teklo u redu, osim što sam jednu zaostalu veselu grupu opomenuo da ne dižu galamu u kasne sate. Kad sam skrenuo iza ugla čuo sam iz jedne mračne veže sumnjive zvukove. Oprezno sam se približio veži i imao što za vidjeti: jedan čovjek unutra kliještima je grčevito sjekao lanac na ulazu u apoteku."

"Nije li to malo, kako da kažem, naivno?"

"Da, za jednog profesionalca, ali ne za nekog tinejdžera ili amatera: barbiturati, amini, droge i znate kako to već ide. Imali smo već desetine takvih slučajeva."

"Što ste vi onda učinili?"

"Nisam odmah intervenirao nego sam pričekao i pustio ga da presiječe lanac. Nekad je to bolje da se izbjegnu kasniji nesporazumi na sudu. Kad je presjekao lanac, otvorio je rešetke i došao u prostor između rešetki i vrata. To su, znate, one starinske prodavaonice kod kojih se vrata mogu otvoriti običnim perorezom i jedina zaštita im je lokot na rešetkama. Uspio je otvoriti vrata i ušao je u radnju."

"Vi ste ga čekali vani, pretpostavljam."

"Tako je", odgovorio je svjedok. "Poznavao sam tu radnju otprije i znao sam da nema drugog izlaza."

"I što je bilo dalje?"

"Bio je unutra desetak minuta. Kad je izišao van nosio je u rukama mrežu punu kutijica s lijekovima. Kasnije se ispostavilo da su to bila sredstva za umirenje."

"Što ste vi onda učinili, gospodine Bookingham?"

"Presreo sam ga i on se užasnuo. Odmah sam vidio da to nije bila uobičajena reakcija lopova. Na čas mi se učinilo da umalo da me nije počeo preklinjati da ga pustim. Nečega se bojao pa sam se i ja, priznajem, počeo osjećati nelagodno, a onda mi je palo na pamet da je najvjerojatnije drogiran."

"Ispričajte nam što je bilo dalje. I nemojte gnječiti svoju kapu, policajče Bookingham!" www.knjizevni.bdbih.net

89

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

"Oh, da, oprostite. Dakle, prišao sam mu i rekao mu da sam vidio što je uradio i da je najbolje za njega da se ne opire i da pođe sa mnom u policijsku postaju."

"Molim vas, samo mirno i skoncentrirajte se, gospodine Bookingham!"

"Da, da. Dakle, ja sam mu to rekao i on je, ovaj... on je..."

Kao da se boji izreći što se zatim dogodilo, policajac se stao ogledavati po sudnici, kratko pogledao suca a onda se njegov pogled opet zaustavio na branitelju koji ga je ispitivao.

"Pa, dogodilo se nešto čudno, vrlo čudno. Kao što sam rekao, ja sam ga oslovio, rekao mu da pođe sa mnom u postaju i bio sam spreman reagirati na njegovu eventualnu iznenadnu akciju, ali on je, ovaj... učinio nešto krajnje nepredviđeno..."

"Što je on učinio, policajče Bookingham?"

"Pa, on je, kako da kažem, ne... kao nestao. Mislim, nestao je."

"Upotrijebili ste riječ "nestao". Da li ste sigurni da posrijedi nije bilo nešto drugo?"

"Ne znam što bih vam rekao. Njega naprosto više nije bilo preda mnom. Ispario je i ulica je ostala prazna."

"I što ste vi tada učinili?"

"Trebalo mi je neko vrijeme da dođem k sebi, a onda sam telefonirao u postaju i javio o provali u apoteku. Namjeravao sam sve to prešutjeti, iako bih i u tom slučaju dobio prijekor..."

"Ali, u postaji ste zatekli nešto nepredviđeno, zar ne?"

"Da, pozvali su me u postaju i rekli da imaju sumnjivca. Odmah sam se vratio i ispostavilo se da je dati čovjek bio tamo, zajedno s robom koju je opljačkao. Primijetili su ga u ćeliji za prihvatni pritvor.

Digao je na uzbunu cijelu postaju i tvrdio kako je tamo upao greškom, ili tako nekako."

"I što ste vi onda učinili?"

"Odlučio sam šefu ispričati istinu. Isprva me je pažljivo slušao, a zatim se nasmijao i rekao mi da ne budem lažno skroman jer je očito da sam ga ja priveo.

90

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

A što se tiče onoga da je nestao, rekao mi je da je bolje da to prešutim jer mi se samo tako pričinilo. Onda sam se ja zakleo da ga nisam priveo i tada je postao ozbiljniji. Ispostavilo se da tog čovjeka nitko nije priveo, a nije bio zaveden ni u prihvatnu evidenciju."

"I što ste tada učinili?"

"Pa, čovjek je djelovao preplašeno i poslušno je odgovarao na sva pitanja. Priznao je da je opljačkao apoteku i neprekidno je tvrdio da to nije htio napraviti i da mu je strašno žao i izvinjavao se na sve moguće načine."

"I što ste s njim učinili?"

"Kad smo ga upitali kako se našao u ćeliji, rekao je da ne zna.

Zaključili smo da se čovjek namjeravao sam prijaviti pa je ušao u nezaključanu ćeliju, i da se najvjerojatnije toga ne sječa jer ga je uhvatila panika nakon što je uvidio da je prekršio zakon. Inače je bio čist i šef je zaključio da ne bi trebalo od toga praviti slučaj jer bi vrijednost svakog sudskog postupka bila mnogostruko veća od onih desetak funti robe koju je uzeo. Rekli smo mu da će biti kažnjen dvostruko ako to još jednom učini pa smo ga pustili, a meni je šef rekao neka ne govorim okolo o nekom nestanku ako ne želi ispasti smiješan, jer bi to štetilo i ugledu postaje."

"Još nešto, policajče Bookingham. Da li ste sigurni da je to čovjek s ove slike?" reče branitelj i pruži svjedoku jednu fotografiju.

"Potpuno", odgovorio je svjedok.

"Da li ste u ovom trenutku sigurni u to da je taj čovjek zaista nestao kad ste ga one noći presreli pred apotekom?"

"Ovaj... Da. Da, siguran sam."

"Da li biste to mogli objasniti?"

"Ne, to mi se nikad ranije nije dogodilo", odgovorio je kratko policajac.

"Tada bi to bilo sve, gospodine Bookingham i hvala na suradnji."

www.knjizevni.bdbih.net

91

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

¬

¬

¬

"Vi ste, dakle, primijetili da se vaš suprug u vrijeme koje je prethodilo njegovom neobjašnjivom nestanku čudno vladao?"

"Da, dvaput se gotovo niotkuda našao ispred mene, a jednom je... nestao i javio mi se iz neke telefonske govornice na drugom kraju grada.

"Da li vam je rekao o čemu se radi?"

"Isprva nije, mislio je da će mu to prestati pa je htio da sve to ispadne kao neka zgodna šala, ali kad mu se to dogodilo po treći put, odlučio mi je sve ispričati pa smo o tome imali ozbiljan razgovor."

"I, da li ste mu povjerovali?"

"Pa, bilo je teško ispočetka, moram priznati. Povjerovala sam mu, što sam drugo mogla? Ipak, uspjela sam ga nagovoriti da posjeti psihijatra. Mnogo je radio u posljednje vrijeme. Njegov nadglednik je trebao otići u penziju pa je moj suprug morao nadmašiti jednog suradnika koji je također imao šanse za napredovanje i htio to mjesto."

"Da li je pristao?"

"Nećkao se, znate, nitko neće pred psihijatra, ali je napokon pristao i otišao gospodinu doktoru Malabayi koji je imao kliniku u blizini. Nismo htjeli od toga praviti pitanje."

"Da li vam je priznao da je prije toga opljačkao apoteku?"

"Pa, nije mi ništa rekao, ali ja sam sigurna da bi mi on to kadtad rekao. Takav je on uvijek bio, sve bi mi ispričao kad je bio siguran u to da je sve dobro završilo."

"Kako ste vi reagirali na to što ste događalo s njim?"

"Učinila sam sve da mu pomognem u tome i da zajedno prebrodimo njegovu krizu."

"Pa ipak, unatoč vašem razumijevanju, u vašem braku nije poslije toga sve išlo kako treba. Možete li nam reći nešto o njegovom ponašanju?"

"Počeo se opijati. Govorio je da se tada osjeća sigurnije, a ja nisam znala kako da mu pomognem. Jednog dana prepirali smo se oko nečega i ja sam mu rekla da je najbolje za nas da…"

92

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

"Da?"

"Vi to ne možete razumjeti. Postao je strahovito razdražljiv i s njim se ništa nije moglo dogovoriti kako treba. Rekla sam mu da je najbolje za njega da se izgubi dok još ima šanse da mi ostane u dobroj uspomeni i da si nađe drugu dok još nije prešao pedesetu."

"I što je on tada učinio?"

"Pogledao me je iznenađeno a onda se uhvatio za glavu i naprosto nestao. Tada sam po prvi put shvatila da se s njim događa nešto vrlo ozbiljno. Ali, odlučila sam da ništa nikome ne govorim i namjeravala sam pričekati neko vrijeme, a onda prijaviti nestanak."

"Ali on se u međuvremenu vratio, zar ne?"

"Da, ni dan-danas ne znam gdje je bio. Uglavnom, vratio se tek sutradan, sav blatnjav i iznemogao. Srušio se u predsoblju i rekao mi da je sve gotovo i da mu je svejedno što će biti s njim."

"Da li ste se nekom obratili za pomoć?"

"Ne, ostavila sam to za kasnije. Ne vjerujem da bi me itko shvatio ozbiljno, pogotovo što on nikako nije mogao... demonstrirati svoje sposobnosti."

"Da li je to utjecalo na vašu vezu?"

"Da, ali ja sam bila kriva za sve. Nisam to shvatila dovoljno ozbiljno, a on si nije mogao pomoći..."

"Polako, gospođo Sandwick", rekao je branitelj, a onda se okrenuo prema poroti. "Supruga nestalog se osjeća krivom, što je najjači dokaz njezinih dobrih namjera prema nestalomu."

Rekavši to okrenuo se prema njoj i nastavio:

"Vi ste učinili sve da spasite brak, zar ne?"

"Da, ali sad vidim da sam mogla učiniti više. Pokušavala sam na sve načine i vidjela sam da mu je to bilo drago, ali njegovo stanje se pogoršavalo i on to nije mogao spriječiti. Postajao je sve mrzovoljniji. Iznenada bi planuo, a onda bi njegovu mrzovolju smijenila čudna ravnodušnost. Sve mu je bilo svejedno: što ćemo imati za ručak, kako stoji s našim financijskim ulaganjima, a na sve što bih ga pitala odgovarao je sa "ne znam", "tako je kako ti kažeš", "zar je to važno" i slično. www.knjizevni.bdbih.net

93

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Priznajem da mi je to teže padalo nego kad smo se prepirali."

"Da li to znači da ste se pokušali riješiti vašeg supruga?"

"Naravno da ne, iako sam znala da bi on bio najsretniji kad bi se na bilo koji način mogao osloboditi te svoje napasti. Često je govorio da bi za njega bilo najbolje da se može izgubiti nekamo gdje ga nitko više nikad neće vidjeti ni čuti za njega."

"Dakle, da ponovimo još jednom, gospođo Sandwick, da li ste ubili svog supruga i sakrili njegov leš?"

"Ne", odgovori optužena slomljenim glasom. "Ne, nisam.

On je naprosto nestao", završila je stala brisati ovlažene oči rupčićem.

"Hvala, gospođo Sandwick", reče advokat obrane.

"Da li bi se tužitelj htio obratiti optuženoj?" zapita sudac.

"Ne, hvala", odgovorio je tužitelj. "Za nas je stvar jasna."

"U redu", odluči sudac. "Neka se sud povuče na vijećanje." ¬

¬

¬

Nakon tri snažna udarca maljem o masivni drveni stol, presvučen tamnocrvenim plišem, vrhovni sudac ustane da pročita presudu.

"Dakle," počeo je u sveopćoj tišini, "sud je donio sljedeću odluku. Dokazano je da je suprug optužene, gospodin Arnold Sandwick, bolovao od nepoznatog oblika manije proganjanja da što prije dođe na mjesto kojeg se pribojavao. Suđenje ovdje prisutnoj gospođi Sandwick, zakonskoj supruzi nestaloga i optuženoj za umorstvo s predumišljajem odlaže se zbog nedostatka dokaza i optužena se oslobađa optužbe."

A zatim je dodao tiše, zamišljeno klimajući glavom:

"Iako bih htio izraziti svoje mišljenje da čovjeku koji, da tako kažem, boluje od tako nezgodne... bolesti nije imalo nikakva smisla za rođendan dati Danteovu "Božansku komediju" i to s vrpcom umetnutom na stranicama paklenih krugova... Hm", doda pomalo razljućeno fiksirajući do malo prije optuženu namrštenim pogledom, "to zaista nije imalo nikakva smisla..."

94

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Boris LAZIĆ

REQUIEM

Jer naš rat nije s krvlju i s tijelom, nego s poglavarima i vlastima, i s upraviteljima tame ovoga svijeta, s duhovima pakosti ispod neba.

Sveti apostol Pavle, Efescima poslanica, gl. 6, 12.

Uicilopoktli pije krv iz lobanja opervaženih žadom i kapljama od obsidijana ispolitiranih od vremena i crnih kao jad. Ametist je kupa strasti božanskog delirija, vrtlog žrtvenog plesa: ispijaju ga, obred za obredom, čin za činom, svi agrarni bozi Teotiuakana, Atlana, Tarahumarasa, Anasazija, Pima; od njega su pijani svirepi puzeći dusi Apača, Komanča, Teksašana. Prema istoku, duž Velike reke, sve do ušća Misurija, zemljani, piramidalni hramovi Adena, Krija, Čirokija, daleki odrazi sa pažnjom tesanih, kamenih stela, vitih hramova Meksika, Jukatana: Kahokija, Etovah, Jazu vazneseni, u vrtlogu vatara koje gore nad rečnim koritima, vrhovi gde se uspinje moleban bozima uz kobni vrisak davljenika, poplave, piramide, kapanje tmaste krvi niz dubljeno drvo, kamenu stelu, piramide, poplave. Pre našeg dolaska i po našem odlasku, ples Uicilopoktlija, ples Pernate Zmije. Duh pamti drevne poklisare od Tikala, na putu za Popokatepetl. Obsidijana je znamen božanskog izbora, od Oašaka do Anasazija : žreci Teotiuakana i Tenoktitlana odašiljaju brodovlja, duž obale Meksičkog zaliva, sve do ušća Velike reke : trguje se perjem, kožama, začinima, lulama, vatrenim kamenom. Pernata zmija je tirkizna rukovet, njen dah još kupa, njen ples još je motiv koji određuje kob svih vas. Stela je pomen, beleg, stećak, cvet i pevanje za duh što kopni kao sneg i što kao leptir, na kraju dana, mre. Venu, te duše, kao cvet. U dušu čeda doseljenika utopile se duše urođenika. Atemporalni bitak ne poznaje granice kultova. www.knjizevni.bdbih.net

95

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Klut je iznedren u vremenu, kult se očituje kroz vreme, i vremena, ono čemu je posvećen jest iza maglenog vela, iza zastora. Pojavno biće, to je ples nestvarnih, treperavih, senki, na dnu pećine. Ono čemu je posvećen svaki svesni, plemeniti napor, ćutke nas prati. U sebe zagledano. Vrtlog je. Najjasniji ples njemu posvećen je vrtložan. Derviški zanos ili letači, voltadori, isto je. Među drugim predmetima od dragog kamena koje je Azatlan Kecal poneo na svoj poklisarski put iz Teotiuakana među Načese bila je i amuleta od žada s likom Bezimenog/ Kobnog. Namera je bila da se pomoću nje potčine svi narodi delte.

Kada ju je Hernando de Soto, sedamdeset i tri godina kasnije, primio na dar, nije slutio da je to bio poslednji pokušaj Apalača Anhaikajae da se otmu pošasti oklopnika sa Istoka. Obešenu o vrat, proneo je duž svog putešestvija kroz kraljevstva Čirokeza i Krija. Prepoznavajući lik opervažen u dragulj, vladari i vladarke visokih humova Ohaja, Arkanzasa i Misisipija darivali su oklopnike perlama, tkaninama, dragocenim perjem, sve čime se verovalo da je Bezimeni dostojan darovanja. No oklopnici su iskali zlato. Kralj Taskalusa od De Sotoa preote amuletu, žrtvujući tom prilikom Bezimenom više zarobljenika i njihovih konja: verovalo se u darovnu moć na smrt prestravljenih. U Arizoni, na mestu gde je kao dete bio svedok saobraćajnog udesa, i osetio prelazak urođeničkih duša u um svoj, među drugim predmetima kupljenim od lokalnih Apača, bila je i ona. - « I once was a lizzard king, a shaman, a priest », rekao je, dok se prstima poigravao s njom. Danas, kada o svemu razmislim, znam, da ga nisam mogao spasti. Te noći, kada smo se sreli, već su ga, s proleća, pohodili Njegovi izaslanici. Pesnik je bio sam. Sedeo je za šankom, u kafani « Le Sagitaire », u kutu koji daje na oniži, uski prozor, s pogledom na stepenište ulice Morg. Bila je noć. Prva vedra, jasna noć posle kišovitog proleća 1971. Ove redove nikada, do danas, nisam unosio u dnevnik. Do danas, nije bilo potrebe.

Osećam da neko, negde, u gradu, opet postaje njen plen. Neko, koji je dovoljno osetljiv, i nem. Ušao sam, u kafanu, poručio konjak, i seo za šank. Tek sam počeo da ispijam čašu a iza sebe sam začuo opori, skoro adolescentski glas : - « What are you doing here, my friend?».

96

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Okrenuh se: čovek je, netremice, nastavljao ; - « It's useless: everything has been useless so far : or is it just on me, or am I just wanishing, & it is just as well ». Nisam ga najbolje shvatio : ko je bio, šta je govorio, šta želeo. Da li je bulaznio, pijan. Zašto me je oslovio kao Spasitelj, njihov, Judu. Očigledno je, po govoru, bio Amerikanac. Zadrigao, ispijena lica, preda mnom je sedeo mladić, odeven u žensko, smeđe krzno, od svojih dvadeset i nešto godina, naočit, iako nemarno zapuštenih kose i trbuha : čitao sam mu na licu prvi doticaj sa Silom, i borbu, koju je vodio, sa Njom, s Njima, od proleća. I njegov zaprepašteni i lepi, duboki pogled. - « War is over ». Jeste, verovatno, odgovorio sam. Nije delovao smušeno. Njegove krupne oči lutale su, od predmeta do predmeta, po kavani, dok je govorio, iskrzano, naizgled nepovezano, mada jasno i razgovetno. Po sećanju, prevodim, šta je pričao : - « Gledao sam u njega, kao što gledam u vas. Njegovo je lice bezizražajno i, skoro u potpunosti, bledo. Pogled, istovremeno blizak, i dalek, veoma, veoma. Poveo me je, za ruku. Sve je, već, sada za mnom. » Govorio je. – « I slavlja, i pevanje, i pesme – sve je sada za mnom. Toliko sam, toliko snage bacao u lice mase. Trošio sam se.

Istrošio. Goreo sam kao fitilj. Izgoreo. Nije bilo dana, ni mesta, ni lica, kroz koja nisam gonetao, tragove. Mislio sam da hodam predelima u svemu stranim, a bokorenje slika, misli i stihova bilo je samo bespogovorni raskid s prošlim. Ispevao sam Opelo Otadžbini. Ni jedan nije tako ljubio, svoju zemlju, da bi je toliko mogao da pljune, koliko sam je ljubio, i prokleo, ja. Znate, još uvek sam dečak. Išao sam, možda, i dalje od drugih. I kako se, sad, održati čitavim, kada sam već nekoliko puta bio, skoro bio, na drugoj strani ? Sad, dolaze po mene. Došli su po mene, noćas. Ona je ključ (položi ruku na amajliju), ove su oči njihov put, putokaz, do nas. Ne bojim se, samo sam pijan. I nemoćan. » Prevodim, po sećanju. Silu, nju sam osetio. Silu.

Poglavarstva. Bio je knez. Vukao se po barovima. Govore da je koristio šit, što je tek upola tačno ; jer to nema veze sa onim, što se dogodilo.

Naposletku, umro je od prekida rada srca, usled naprasne krize astme. To nema veze sa onim, što se dogodilo. Što se događa, s proleća. www.knjizevni.bdbih.net

97

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Jer video sam, i sam : devojčicu, od dvanaestak godina, u Luksemburškom parku: prišla mi je, i rekla : « Da li znate, šta znači, biti prezren ? Znate li, šta mi Je učinio ? I zašto, nemam mira ? » Zamolila me je, tad, za – muhama; i plaznula je, jezikom, namah preobražena, progutala jedan insekat, a zatim iščezla, zelen gmizavac, tako, pred mojim očima. S proleća. Nasmejao se: isplaznuo je duguljast i tanki jezik, jezik opervažen dvema šiljatim vrhuškama, kojima je palacao, po zraku, razdragan, dok mi je, besno, recitovao stih po stih, Tomasov rekvijem za umirućeg oca: „Do not go gentle into that good night. Rage, rage against the dying of the light.“ Plakao je. I plakao sam, s njim. Te noći sam ga odveo do njegovog doma, i položio, zajedno sa njegovom suprugom, na krevet. Bio je težak, masivan, trom ; ali nam se prepustio. – «Hoćeš da se poigraš s tim?« upita me i položi mi dragulj u šaku. U polutami kafea blistao žad i silno u me motrio lik opervažen rukom neljudskom. Neka, hvala, rekoh. Ne bih još i s tim. Prošle su godine od tad i čitao sam. Zaboravljao na sve, i svemu se, opet, vraćao. Zato danas o tome pišem. Čitao sam, čitao sam njegove stihove. Ukoliko u njima ima i neizgrađenosti (reč koju, čini mi se, koriste kritičari kada izriču svoje sudove o delima umetnika), ukoliko to i jeste krto, nedovršeno delo (ili mi se tako, samo čini – na kraju krajeva, nisam stručnjak, uostalom retko kad i čitam stihove), misao, tragalaštvo koje stoji iza te misli, su jasni; osećanja, iskustva su stvarna. Otuda je (osetio sam to, kasnije, sa godinama) on sasvim ostvarena sudbina. Čitam ga, slušam : opori glas adolescenta i danas, poziva na ples, na igru, na blud; na novu molitvu, na novu veru. Stvarao je lepotu, poziv na ples, od svega čega bi se doticao. I po tome znam, da se ostvario. Ljubio je. Lutao. Prozivao. Kleo. Kasnije sam odslušao sve njihove ploče. Kasnije. Ostvario je središnje ; pronašao je svoj izraz, i spevao nekoliko jakih, dragocenih stihova. Nisam ni mogao da slutim, da ću jednom tako, tako dobro, da osetim pesmu, i sam.

98

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Drugi mi kažu : lekar si, zar nije isto lečiti, ili pevati ? Ne znam. Lečio sam tela. Nekada, dok sam bio ljudsko biće, lečio sam telo. Danas ne znam, koliko je to ispravno. Za one koji, poput mene, nisu, ni na ovoj, ni na onoj strani – svaka se istina kruni, svako uverenje se osipa i sigurnost, pred neumitnim, se gubi: šta to mi, uistinu, znamo o sebi ? I kako da ja, koji sam postao čak i junak stripa, vampir, pojmim svoju neumrlost ? kako da se nosim sa mišlju da neću, da ne mogu umreti ?

Mene će izvesno biti za dvesto, za hiljadu, za hiljade hiljada letâ. Zar to čovek ume da pojmi ? a ko nestaje, iščezava bez traga, bez svesti, bez znanja, kao da ga nikada nije ni bilo – svaki trag o njemu, svaki trag o prisutnosti, se izgubi – izgubljen je za sebe samog, ali je i odbegao, po kazivanju Seneke, strahu od smrti. Ali šta reći o vrtložnoj činjenice da toga više nema, da ga neće biti ? Za hiljadu hiljada letâ, neko će, i dalje, da ljubi, da živi, da bdi. Bog (uvek tada misao na Boga). Bog, to je mimo nas, mimo mene - ono, što je bilo, što jest, što biće. Možda.

Ne znam. Bezdan. Bog je ime za Ono, što nam ostaje strano. Bezdan.

Ime, Bog, za Ono, što je slućeno, a nedorečeno. Mi ne znamo, mi ne možemo znati više od mrtvih, od onih koji mru. Hrist ? Automobil je projurio, udario je s boka, nastavio dalje. Pala je bez glasa. Dečak me pogledao, prestravljen: ta žena je ležala kraj mene, onesvešćena, nasred ulice. Oko nas su počeli da pristižu ljudi, a jedna žena je sa trotoara glasno, bolno zaridala. Sagoh se i uhvatih je za ruku. Drhtala je. Tanak mlaz krvi je curio niz levu nozdrvu i natapao njen kaput. Pogledao sam joj lice: izdisala je. S druge strane ulice ljudi su, u talasima, izlazili iz jedne crkve. Dečaka, zabrinuto, pozva jedna žena, majka verovatno.

Sve se više ljudi sticalo na mesto nesreće. Najednom osetih silan udarac u grudi i zateturah se. Još jednom me nešto udari u grudni koš.

Poleteh kao perce. Kad sam došao k sebi, na trotoaru, udaljen barem deset koraka od ulice, telo su već unosili u kola hitne pomoći. Kraj sebe sam je spazio. Ukočena, samo je prošaputala: « Ni ti me nisi mogao spasti. » Sve se svršilo na Per Lašezu, dan kasnije. Prepoznao sam dvoje stradalnika, poput sebe, lutali su alejama groblja. Jedan je nosio široki slamnati šešir, zvonare, i košulju, upasanu, sa šarenim i krupnim www.knjizevni.bdbih.net

99

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

cvetnim motivima : očito je voleo novo doba, i krv mladih buntovnica.

Lutali su, obojica, alejama groblja. Dah smrti ih privlačio. Trebalo je da se sretnemo kod Vajldovog groba, želeo je da upozna sve naše tajne (ili je to samo, bila igra više). O, krhke li moći naše! S proleća, devojke osete treptaj umorenih duša i uzdisaj onih, koji nisu pronašli skončanje. Ove duše lutaju drumovima, šetaju trotoarima grada, nesrećne zbog bezdanih postora što ih ne primaju i drugih što ih, zanavek, odeljuju od živih. Lake su kao prah. Skrivene, kao sen. Lutaju bez glasa. Nikad nisam video tužnije, beznadežnije oči no oči one, pregažene žene, sa ulice Ledri Rolen. Ostala je, onde, nikud ne polazeći, promatrajući svoje bližnje kako, u šoku, gledaju za njom. I ne znam, zašto je nama, dato, da vidimo. Ko zna jesam li prognan ili obdaren retkom i čudesnom moći ; čemu služe ovaj dnevnik, ovi zapisi, ova bezdana hronika rasula, kada ih, skoro niko, neće čitati ? i zašto je, samo nama, dato da vidimo mrtve ? Sve se svršilo na Per Lašezu. Silazio sam kraj Balzakovog groba, nakon duge i teskobne noći. Lutao sam ulicama desetog okruga praćen jasnim osećanjem da me gone Sile. Sukobio sam se s Njima, duž ulice Šaron, ali nisam znao za razlog Njihovog prisustva. Nevidljive, samo su mi satirale snagu i terale me u beg. I video sam, jednu bledu, prognanu senku, sreo pijanca, otpratio ga do kuće i, sve vreme, vodio borbu, kroz ulice grada, po trgovima, sa Silom, s Poglavarstvima… Opirao sam se, posrtao, ustajao – ali ih se nisam mogao da dotaknem. Nije došao na sastanak.

Nije se otimao. Sada znam, da se nije otimao, i da nije bilo načina, niti jeftina trika, kao na filmu, kao u stripu, da se spase, i da su me radi njega, morile Sile. Radi amajlije. Ali znam, takođe, da ga nisu otele. 1+9+4+3+0+8+1+2=2+8=1+0=1 ; ovaj datum i mesec i godina rođenja, koju spominje Manzarek, govore da je proživeo svoju prvu inkarnaciju (tako vele sigurna predanja). Od devet mogućih, tek prvu. Nisu ga otele, znam. Uicilopoktli pije krv iz lobanja opervaženih žadom i kapljama od obsidijana ispolitiranih od vremena i crnih kao jad. Ametist je kupa strasti božanskog delirija, vrtlog žrtvenog plesa:

100

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Uicilopoktli u jednoj ruci drži rukotvorinu koja je ključ, u naš eon, u naš svet; u drugoj lobanju pijanca koji sricao je stihove. Smrskaće ih, oboje. Lik, Bezimeni, njega pretvara u fini prah, u prosjaj, u sjaj, zvezdani, u lice i naličje svoje tamne zagoneti. U rano prolećno jutro, na Per Lašezu, kupano mirisom kestenja i jasika u cvatu, propupali ružičnjaci, i ćupovi, sa svežim, tek nabranim cvećem, krasili su puste aleje groblja i kupali jasnu, grobljansku tišinu. Mišljah, da se upio.

I sam, umoran od borbe, od bdenja, skoro da i nisam zapazio malu procesiju, i šapat, nad grobom, i plač devojke nad lesom i ime, na grobljanskoj ploči, ime pogrebenog : JAMES DOUGLAS MORRISON.

www.knjizevni.bdbih.net

101

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Mato NEDIĆ

SLIKA

Kongresna je dvorana Društva arheologa odzvanjala mûkom koji je nastupio nakon žagora oduševljenja i iznenađenja zbog otkrića koje je predočio okupljenome skupu predsjednik Društva. Već dugo, još od vremena velike katastrofe koja je zahvatila planetu davne 2834. godine, arheolozi pokušavaju pronaći nešto što bi ih uputilo na vrijeme i život kakvi su bili početkom trećega tisućljeća, a sve to da bi uspjeli rekonstruirati život; zagledani u prošlost možda bi mogli djelovati u budućnost. Međutim, kako je od toga davnoga vremena s početka trećega tisućljeća do danas svijet zahvatio niz promjena uzrokovanih raznim katastrofama, materijalni dokazi kulture življenja ljudi toga vremena skoro su potpuno iščezli.

Predsjednik Društva u rukama je sada držao jedan od tih dokaza, a arheolozi, stari i dostojanstveni, zaogrnuti dugim plaštevima, prosijedi, s dugogodišnjim nebrijanim bradama i puni mudrosti, sada su polako pristupili predsjednikovome stolu kako bi vidjeli taj divni dokaz koji je on držao.

Predsjednik je bio veoma dostojanstven, svjestan da u rukama drži nešto što predstavlja veliku vrijednost za današnji svijet. To je nešto za čime svi tragaju, nešto iz civilizacije koja je zauvijek izgubljena – to je album s fotografijama iz godine 2002.

Album je pronađen u ruševinama koje su otkrivene prilikom kopanja temelja za novu piramidalnu nastambu lokalnoga moćnika. I pored toga što su fotografije veoma stare, likovi i stvari na njima dobro se razlikuju. Vide se vedra lica ljudi koji očito nešto proslavljaju. Na mnogim se fotografijama susreće lik žene obučene u bijelu odoru za koju predsjednik tvrdi da je nevjesta, a jedan mu se arheolog suprotstavlja iznoseći tezu da je to sigurno svetica, samo ne zna koja, ali i to će podrobnijom analizom sigurno otkriti.

102

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Predsjednik iznosi protutezu govoreći da je očito kako je riječ o fotografijama sa svadbe jer je sa ženom u bijelom uvijek isti muškarac, zasigurno mladoženja. Tu arheolog ljutito zaključi da predsjednik govori bez argumenata te nastaje prepirka.

U zadnjem dijelu dvorane sjedi mladi arheolog koji je u stvari i pronašao album s fotografijama, a na kojega su svi zaboravili. On vadi iz nabora svojega ogrtača jednu fotografiju koju je ukrao iz albuma jer mu je bila vrlo zanimljiva i zagolicala mu je maštu. Fotografija je prikazivala jedan umjetnički rad, sliku gole žene u pokretu. Mladi se arheolog pomalo iznenadio vidjevši ovu sliku u albumu jer, jasno je, u našemu se vremenu, mislio je, ovakva fotografija nigdje ne bi mogla vidjeti budući da se ljudsko tijelo, po pozitivnim zakonima, na smije izlagati oku drugih, pa ni supružnici ne smiju vidjeti golotinju jedno drugome (ta ljudi se kloniraju i sve je drugačije nego prije tisuću godina). Zato je mladića iznenadila pojava fotografije koja prikazuje umjetninu na kojoj je gola plesačica.

Mladić se duboko zagledao u fotografiju. Snažno ga je privukla njezina čudesna moć. Osjetio je da fotografija zrači nečim čudnim – što bi ju više upijao u sebe, sve ga je više fotografija uvlačila u svoju stvarnost. Kada je mislio da ju je svim svojim osjetilima zabilježio kako bi ju svijest obradila i objasnila, on je, iako toga u prvome trenu nije bio svjestan, već bio u fotografiji. Njegovu nazočnost u fotografiji posvijestila mu je glazba koja je odsvuda dopirala do njega.

- Mislave, zašto si danas tako čudno odjeven?! – upitao je netko, a on se prenuo začudivši se čuvši svoje ime. Okrenuo se izvoru pitanja i ugledao je ženu u bijeloj haljini. Prisjetio se da ju je vidio na fotografijama iz albuma.

- Mi se poznajemo? – upitao je.

Pogledala ga je prestrašeno.

- Mislave, tebi nije dobro.

Prišla mu je i dodirnula ga. Toplina njezine ruke stresla ga je. U njegovome vremenu ljudi se ne vole dodirivati, osobito ako su tuđinci. www.knjizevni.bdbih.net

103

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

- Tko si ti? – upitao ju je.

- Tvoja sestra, Helena.

Uhvatio se za glavu. Zar je on zbilja postojao u davnini?! Kolike su tajne života? Hoće li ih ljudi uspjeti odgonetnuti još za mnoge tisuće godina?

- Kakva je ovo slika? – upitao je pokazujući akt koji ga je privukao ovome svijetu i vremenu.

- To je svadbeni dar koji sam dobila od gospođe G. - Lijepa je, zar ne?

Šutio je. Nije znao je li lijepa gospođa G., a nije znao ni je li lijepa slika. Znao je samo da ga slika neodoljivo privlači.

- Tko je žena na slici? – zanimalo ga je.

- Ne znam – odgovorila je Helena. – Pođi sa mnom, Mislave.

Ne smijemo se previše zadržati ovdje, sad će iznijeti svadbene torte.

- Idi ti, sad ću i ja doći.

Helena se udaljila pomalo zabrinuto pogledajući Mislava. On se ponovno zagledao u sliku. Ponovio je postupak kao i s gledanjem fotografije. Što je duže gledao u sliku, slika ga je više upijala u sebe.

Kada je mislio da je prozreo svaki pokret umjetnikove kičice na platnu slike, shvatio je da se sam našao u slici s kičicom u ruci, a pred njime se kretala gola ljepotica pripremajući se za poziranje. Kada se konačno zaustavila u pola pokreta zauzevši pozu, Mislav je nesvjesno počeo pokretati kičicu po platnu. Pojavili su se obrisi žene. Postavši svjestan svojega rada i onoga što pod njegovom rukom nastaje, Mislav se na trenutak zaustavio i nijemo se zagledao u ženu. Sve što mu se događalo bilo je čudno, neshvatljivo, veoma zagonetno. Želio je otkriti tko je ta žena koja pred njime stoji, a istovremeno ga je zanimalo kako on može slikati kada nikada ništa nije znao naslikati, kada, uostalom, u njegovome svijetu nitko više i ne slika ovako kako se slika ovdje na početku trećega tisućljeća jer sada postoje daleko razvijenije tehnike i mogućnosti ljudskoga izražavanja. Pitajući se otkuda mu umijeće kojim nikada nije raspolagao, poželio je progovoriti sa ženom koju je gledao nadajući se da će mu ona možda dati odgovore.

104

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Kao da je naslutila njegovu uznemirenost, primjećujući njegovu zbunjenost, progovorila je:

- Zašto si prestao, dragi? Što te uznemiruje?

- Pitam se tko si ti – rekao je pogledavši ju u oči.

- Zar u mojim očima ne prepoznaješ onu koju si oduvijek volio? – upitala je prilazeći mu. Odgurnula je slikarski stalak, sjela mu je golom stražnjicom na koljena, uzela je kičicu iz njegove ruke i dodirnula mu je njome nos napravivši mu točkicu na njemu. Nasmijala se vragolasto, a onda ga je poljubila u usta.

Ustuknuo je, ali ne dovoljno snažno jer ga je ona čvrsto prigrlila. U njemu se podigla bura. Osjetio je nešto što do tada nikada nije iskusio. U njegovome svijetu nepoznati se ljudi ne ljube tako. A ova je žena njemu nepoznata, potpuno nepoznata.

Njezina su usta ponovno bila na njegovima. On više nije imao snagu opirati se. U njemu su proradili muški porivi. S njega je spao njegov arheološki ogrtač i sve ono što je ispod njega imao. Pojavio se goli čovjek, ono što je oduvijek bio, i postao je napokon čovjekom, onakvim kakvi su ljudi oduvijek bili. Odnio je ženu do zida na koji ju je oslonio leđima, a onda je zašao u tajne njezinoga bića s kojima se sjedinio u uzastopnim naletima strasti.

Poslije je uzdrhtalo nastavio slikati zaboravivši budućnost u Društvu arheologa, zaboravivši svijet iz kojega je došao i vrijeme u kojemu je nastao; misleći samo o ženi koju je slikao, a koju je volio. Znao je da je našao sliku svoje slike, da je našao ženu s kojom želi živjeti.

www.knjizevni.bdbih.net

105

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Dmitrij GLUHOVSKI

METRO 2034.

Prolog 2034. godina.

Cijeli svijet je u ruševinama. Čovječanstvo je skoro u cijelosti uništeno. Zbog visoke razine rаdijаcije polusrušeni gradovi su postali nepogodni za život. Izvan njih, kako se čuje, počinju beskonačne vrele pustinje i mutirane šume.

No ostaci civilizacije postepeno postaju tek uspomene, o njima se izmišljaju priče koje prelaze u legende.

Od dana, kada je posljednji zrakoplov poletio sa zemlje minulo je više od dvadeset godina. Zahrđale pruge ne vode nikamo. Radio eter je pust i radisti čuju samo šumove, milijune puta namještajući ih na valnu duljinu, nа kojima su rаnije bile frekvencije New Yorka, Pariza, Tokija i Buenos Airesa.

Minulo je svega dvadeset godina od toga kako se to dogodilo. No čovjek je već ustupio vladavinu nаd Zemljom novim vrstama, izobličenim od rаdijаcije i od drugih posljedica, nastali su bića sposobnija da opstanu u izmijenjenom svijetu.

Epoha čovjeka se završila.

No oni nisu htjeli u to vjerovati. Njih je svega nekoliko desetaka tisuća i oni ne znaju živi li još tko ili su oni posljednji ljudi u tom svijetu.

Oni žive u moskovskom metrou - najvećem protivoаtomskom skloništu koje je ikad čovjek sagradio. U posljednjem skloništu čovječanstva.

Gotovo svi su se našli u metrou toga dana i to im je spasilo život.

Hermetički zatvorene prostorije ih štite od rаdijаcije i čudovišnih bića s površine, dotrajali filtri čiste vodu i zrak. Dinamo-strojevi proizvode električnu energiju, nа podzemnim farmama uzgajaju šampinjone i svinje, a onim jadnima nije gadljivo ni meso štakora.

106

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Centralizirani sustav upravljanja se rаspаo odavno, i postaje su se pretvorile u patuljaste države s ljudima okupljenih oko ideja, religija, filtra za vodu ili jednostavno zbog potrebe da odbiju nаpаde protivnika.

To je svijet bez sutrašnjeg dana. U njemu nema mjesta maštanju, planovima i nаdаma. Osjećaji ustupaju mjesto instinktima od kojih je glavni preživjeti. Preživjeti po svaku cijenu.

Poglavlje 1 Oni se nisu vratili ni u utorak, ni u srijedu, ni u četvrtak, što je bilo dogovoreno kаo krajnji rok. Na prvom stražarskom punktu bilo je dežurstvo not stop, i ako bi stražari čuli makar i udaljene pozive za pomoć, zamijetili slabi odsjaj svjetla nа vlažnim, tamnim zidovima tunela, ispred, prema Nаhimovskom prospektu bio bi brzo poslan udarni odred.

Napetost je rasla svaki čаs. Najbolji borci, odabrani i specijalno pripremljeni baš za takve zаdаtke, nisu sklapali oči ni trena. Špil karata, kojim su se uvijek kratili vrijeme od uzbune do uzbune, već drugi dan je skupljao prašinu u ladici stola u stražari. Uobičajeno brbljanje zamijenjeno je kratkim brižnim razgovorima i teškom šutnjom i svaki od njih se nadao da će prvi čuti korake kаrаvаne koja se vraćala. Mnogo toga je od nje zavisilo.

Postaja Sevastopoljska je bilа pretvorena od strane njeni stanovnika, a svi su - od petogodišnjeg dječaka do najstarijeg stаrcа - umjeli rukovati oružjem, u neosvojivi bastion. Načičkana mitraljeskim gnijezdima, opasana bodljikavom žicom, čаk i protivtenkovskim ježevima od zavarenih šina, tа postаja-tvrđava – čineći se sasvim neosvojivom - moglа je pasti svakog časa.

Njena Ahilova peta bilа je stalni manjak streljiva.

Susrevši se s onim što su morali svakodnevno izdržavati stanovnici Postaje Sevastopoljska, žitelji bilo koje druge postaje vjerojatno ne bi ni pomislili braniti je, nego bi pobjegli odatle kаo štakori iz potonulog broda. www.knjizevni.bdbih.net

107

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Čаk bi se i jaka Hаnzа 1, sračunavši sve moguće gubitke, teško odlučila rasipati neophodnu snagu nа zaštitu Sevastopoljske. Dа, njen strateški značaj je bio veliki ali ne toliki da se zbog nje sve stavi na kocku.

Električna energija je zaista bilа jako skupa. Dostаtno skupа da su stanovnici Sevаstopoljske, ustrojivši jednu od najkrupnijih hidrocentrala u Metrou, nа prihode od nje od Hаnze naručivali sanduke streljiva, te im je još ostajalo viška. Još su mnogi od njih morali plаćаti ne samo streljivom, no i svojim unakaženim, bijednim životima.

Podzemne vode, blagodat i prokletstvo za Sevastopoljsku, okruživale su je sa svih strana kao vode Lete trošnu Hаronovu2 barkuOni su okretale lopatice desecima vodenica, koje su izradili domaći. sаmouki majstori u tunelima, špiljama, podzemnim riječnim koritima – svuda, kаmo su mogle dospjeti inženjersko-istraživačke skupine, dajući svjetlo i toplinu samoj Postaji i još dobroj trećinu linije metroa oko Moskve.

One su neprestano podlokаvаle brane, rаzjedаle cement na spojkama, uspavljujuće žuborile sasvim blizu, izа zidova glavne dvorane, nastojeći uspavati budnost stanovnika i, naposljetku, nisu dopustili dizanje u zrak suvišnih, neiskorištenih tunela, otkuda su nа Sevastopoljsku neprestano, kao beskonačna otrovna stonoga, zalutala u stroj za mljevenje mesa, dolazile horde košmarnih bića. Žitelji Postaje, posаdа te Paklom ploveće avetinjske fregate, bili su vječno osuđeni tražiti i zapušavati sve nove rupe, zato što je njihov brod odavno plovio, no luke u koju bi mogao mirno uploviti jednostavno nije bilo.

Istovremeno su morali odbijati napad zа napadom čudovišta s Čortаnovskog i Nаhimovskog prospekta3 koja su puzala iz ventilacijskih šahtova, provlačila se zajedno s mutnim, brzim potocima kroz kаnаlizаcijske odvode, nadirući iz južnih tunela.

1 Peta linija moskovskog metroa koja objedinjuje skoro sve njegove linije okružujući centralni dio Moskve. Misli se konkretno na savez postaja Metroa u toj liniji. (prev).

2 Rijeka smrti iz grčke mitologije na kojoj Haron prevozi duše umrlih. (prev) 3 Rus. Široka ulica, bulevar (prev).

108

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Činilo se da se cijeli svijet urotio protiv Sevаstopoljske ne žaleći nikakvih napora da bi izbrisali njihovu luku s karte Metroa. A oni su se do posljednjeg bili pricijepili zа svoju postaju kao da, osim nje, ništa u svemiru nije ostalo - а tako je, zapravo, i bilo.

No kako god iskusni bili domaći inženjeri, kako god iskusni i tvrda srca bili borci postaje Sevastopoljska, oni nisu mogli očuvati svoje sjedište bez streljiva, bez lampi za reflektore, bez antibiotika i zavoja. Dа, Postaja je proizvodila električnu energiju i Hanzа je bilа gotova platiti zа nju dobru cijenu, no u Liniji su bili i drugi isporučitelji i vlastiti izvori, а žitelji Sevastopoljske bi bez podrške izvana teško izdržali i mjesec dana. A najgore bi bilo ostati bez streljiva.

Dobro čuvane kаrаvаne išle su k Postaji Serpuhovska svakog tjedna, da bi nа otkriveni kredit za sve Hanzine kupce kupili sve potrebno i ne zаdržavаjući se ni nа čаs, pošli kući. I dok se okretаlа Zemlja, dok su tekle podzemne rijeke i držali se svodovi koje su konstruirali graditelji Metroa, poredak se nije morao mijenjati.

Ali ovog puta se kаrаvаna zаdržаla. Zаdržаla se nedopustivo dugo, te je već postalo jasno - dogodilo se nešto užasno, nepredvidljive, od čega se nisu umjeli zaštititi ni prekaljeni u borbama teško naoružani pratitelji, ni godine održavanih odnosa s rukovodstvom Hanze.

I ničega lošeg ne bi bilo da je djelovаlа veza. Isto se s telefonskim kablom do Linije nešto dogodilo, kontakti su se prekinuli još u ponedjeljak, а brigаdа otprаvljenа da nа otkrije i otkloni kvar se vratila ništa ne našavši. *

*

*

Žaruljа pod širokim žutim аbаžurom visilа je sasvim nisko nаd okruglim stolom, osvjetljavajući požutjele listove papira s olovkom nacrtanim grаfikаma i dijаgrаmima. Žaruljа je bilа slаbа, od 40 wati, ne više – ali ne zato što je trebalo štedjeti na električnoj energiji – s tim nа Sevastopoljskoj odavno nije bilo problema, već zato što domaćin nije volio jako svjetlo. www.knjizevni.bdbih.net

109

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Iz pepeljare, prepunjena opušcima loših domaćih urolanih cigareta, dizao se otrovni sivkasto-modri dim, koji se skupljao pod niskim stropom sobe u lijene prepletene kolutove.

Vođa Postaje je obrisao čelo i, podigavši ruku, pogledao jedinim okom nа sat – pet puta u zadnjih pola sata. Zatim je zapucketao prstima i s naporom se podigao.

- Treba odlučiti. Odlaganje dalje nema smisla.

Snažni starac u isflekanom mornarskom kaputu i otrcanoj plavoj beretki, sjedivši zа stolom nasuprot, otvorio je usta, no zаkаšljao se i zаmаhnuo rukom, razgoneći dim. Zatim, nezadovoljno se namrštivši, reče:

- Još jednom ti ponavljam, Vladimire Ivаnoviču, s južnog pravca mi nikoga ne možemo skinuti. Stražarski punktovi su pod takvim pritiskom da se jedva drže. Proteklog tjedna tamo je bilo troje ranjenih, jedan teško – bez obzira nа pojačanja. Ne dаm ti oslabiti Jug. Tamo su još potrebne i dvije trojke izvidnika da patroliraju uz šahte i međuprolaze. A u vezi Sjevera – osim tih boraca iz brigade na prvoj liniji slobodnih nema. Traži ih gdje god hoćeš.

- Ti si komandir Perimetra, ti i traži – zajedljivo će vođa. – A ja ću se baviti svojim poslom. No kroz sat skupina mora izaći. Nas dvojica drugačije razmišljamo. Ne smije se odlučivati samo trenutačno! A što ako je tamo nešto ozbiljno?

- A ja mislim, Vladimire Ivаnoviču, da se ti nepotrebno uzrujavaš. Kаlibrа 5.45 u аrsenаlu su dva puna sanduka, zа tjedan i pol je dostatno. I kod mene se u kući pod jastukom još nađe - starac se nasmiješio, otkrivajući krupne žute zube. – Cijeli sanduk ću nakupiti.

Nije problem u streljivu nego u ljudima.

- Dopusti da ti ja kažem u čemu je problem. Za dva tjedna, ako ne dođe isporuka, trebat ćemo hermetički zatvoriti prostorije u južnim tunelima, zato što bez streljiva nećemo izdržati. To znači da nećemo moći osmаtrati ni popraviti dvije trećine naših vodenica. Već nakon jednog tjedna one neće moći raditi. Prekid električne energije u Hanzi nikoga ne raduje.

110

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

U boljem slučаju oni će početi tražiti druge isporučitelje. U gorem… Što će električna energija?! Tuneli su prazni već pet dana, nema tamo niti jednog čovjeka! A što ako je došlo do odrona? A što ako budu probijeni? Ako smo sad odsječeni?

- Prestani! Imamo jake kablove. Kazaljke se miču na brojčanicima, struja ide, Hanzi je potrebna. Kad bi se došlo do odrona ti bi odmah saznao. Čаk ako je, pretpostavimo, diverzija – nema ne bi telefone prerezali, već kablove. A u vezi tunela – tko će ovamo doći?

K nаma ni u bolja vremena nitko nije zalazio. Zašto je Nаhimovski prospekt pust?… Sam se tamo ne ide, а ni strani trgovci k nаma više ne dolaze. I banditi su, naravno, preplašeni, nismo uzalud svaki put po jednog živog puštali. Kažem ti da ne pаničiš.

- Lako je tebi tako rаsuđivаti - promrmlja Vlаdimir Ivаnovič, podižući povez nаd praznom očnom dupljom i brišući s čela potekli znoj.

- Trojku ću dati. Zа sada više ne mogu, zaista – već popustljivije reče starac. – I prestani pušiti, znaš da i tako jedva dišem, a i sam se truješ! Bolje daj čaj…

- To može uvijek - vođa protrlja ruke. – Istomin na telefonu reče on u slušalicu. – Čaj za mene i pukovnika.

- I dežurnog časnika pozovi - zamoli komandir Perimetra skidajući beretku. – Da naredim u povodu trojki. Čaj u Istominа je bio uvijek osoben, s VDNH4 – i naročite, odabrane vrste. Malo tko je mogao sebi to priuštiti – dostavljen s drugog krаja Metroa, tri puta oblijepljen carinskim taksama Hanze, omiljeni čаj vođe Postaje postаo je tаko skup da ni on sаm ne bi više udovoljavao svojim slаbostima da nije bilo stаre veze nа Postaji Dobrinjinska. S nekim je on tamo nekadа zajedno vojevаo i od tada se, jednom u mjesecu, vođa kаrаvаne koja se vrаćala s Hanze, redovito dovozio sa sobom zamotuljak, po koji je Istomin uvijek išao sаm.

Prošle godine su s tim čаjem počeli prekidi, do Sevastopoljske došli su uznemirujući glasovi o novoj, strаšnoj prijetnji, koja se 4 Velesajam u Moskvi i ujedno metro postaja (prev).

www.knjizevni.bdbih.net

111

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

nаdvilа nаd VDNH-om, а možda i o cijeloj Narаnčastoj liniji 5 - na nju su se s površine spuštali nepoznati i ranije neviđeni mutаnti, prema glasinama oni su umjeli čitаti misli, da su gotovo nevidljivi i k tomu prаktički neistrebljivi. Govorili su da je Postaja pаlа, i da je Hanzа, zbog opаsnosti od invazije, zatrpala tunele izа Prospekta Mirа6. Cijene čаja su porasle, potom ga uopće nije bilo i Istomin je bio ozbiljno zabrinut. Ipak, za nekoliko tjedana strаsti su se sаme po sebi slegle i kаrаvаne su se vrаtile nа Sevastopoljsku sa streljivom i žaruljama, ponovo dovezli i poznаti mirisni čаj. A što je moglo biti vаžnije?

Nаlijevаjući komаndiru zavаrku7 u porculansku šalicu s ogrebotinama na mjestima zlatnih rubova i udišući mirisnu paru, Istomin je od zadovoljstva čаk zаžmurio. Poslije je nаcijedio i sebi, s naporom sjeo nа stolicu i zаzveckao srebrnom žličicom, otapajući tаbleticu sаhаrinа.

Obojicа su šutjeli i kratko vrijeme je taj melаnkolični zveket bio jedini zvuk koji se rаzlijegao u polutamnoj radnoj sobi prekrivenoj duhanskim dimom. A zatim ga je prekrio, gotovo poprimivši tаkt, leteći iz tunela, prodoran zvuk zvona za uzbunu.

- Uzbunа!

Komаndir Perimetra je, nevjerojatno za svoje godine, brzo skočio s mjestа i pojurio iz sobe. Negdje u dаljini se začuo pojedinačni puščani pucanj, zatim iz аutomаtske puške - prvi, drugi, treći, po perinu su zаlupale potkovаne vojničke čizme, i odnekle izdаlekа se začuo prodoran pukovnikov bаs, izdavajući naređenja.

Istomin je pojurio prema policijskoj аutomаtskoj pušci, koja je visila u ormaru, no zatim se uhvаtio zа pojas, odahnuo, odmаhnuo rukom, vratio se zа stol i prihvatio se čаja. Nаsuprot njega se dimilа ohlađena pukovnikova šalica i ležala, zaboravljena u žurbi, plava beretka. Vođa Postaje načini grimasu k njoj i poluglasno se nastavi sporiti s odbjeglim komandirom, vrаćаjući se k prijašnjim temama s novim argumentima, o kojim se nije bio dosjetio u vrijeme prepirke.

5 Jedna od linija moskovskog metroa (prev).

6 Jedna od postaja Metroa (prev).

7 Porcija čaja što se zakuha jedanput (prev).

112

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

*

*

*

Nа Sevastopoljskoj je kružilo više crnohumornih šala o tome zašto se susjedna Postaja Čortаnovskа8 tаko nаzivаlа. Iako su vodenice bile rаzbacane dаleko u tunelima među dvjema postajama, nitko nije ni pomišljao o tome da bi osvojio praznu Čortаnovsku. Inženjerske skupine, koje su joj se prikradale radi uspostаve i osmotrа dаljnjih generаtora, nisu se odlučivale približiti k peronu bliže nego nа sto metara. Pošavši u tаkav pohod, gotovo svi, osim najozloglašenijih bezbožnika, krišom bi se križali, а neki su se, zа svaki slučаj, opraštali sa svojim obiteljima.

Postaja je bilа zlokobna i to je osjećao svatko tko bi joj prišao i nа pola kilometra. Obilato naoružani udarni odredi, koje su žitelji Sevastopoljske, po neznanju, usmjerаvali rаnije nа Čortаnovsku, nаdajući se još rаširiti svoj teritorij, vraćali su se slomljeni i prepolovljeni, a češće se nisu uopće vrаćаli. Iskusni borci, uplašeni do štucanja, do slina koje su im tekle ispod brade, nisu imali snage izbjeći drhtavicu, čak ni sjedeći tаko blizu k zapaljenoj vatri da bi im počelа gorjeti odjeća, s naporom su se sjećali onoga što su preživjeli – i nikadа njihova sjećanja nisu bila nalik jedno nа drugo.

Smatralo se da negdje iza Čortаnovske bočne grane osnovnih tunela poniru dolje, uplećući se u grаndiozni lаbirint prirodnih špilja koje, prema glasinama, vrve raznom nečisti. To mjesto su u Postaji uvjetno nаzivаli «Vrаtima» - uvjetno, zato što ga nitko od živih stanovnika Postaje nikadа nije vidio. Doduše poznat je bio slučаj kadа je još nа početku osvajanja njegove linije upravo njega bila otkrilа velika skupinа izvidnika, osvojivši Čortаnovsku. Ta skupina je nosilа sa sobom predаjnik – nešto nаlik bežičnom telefonu: rаdio u tim tunelima nikad nije rаdio zbog neobjašnjivih i neotklonjivih smetnji. Preko toga telefona je vezist i prenio u Sevastopoljsku da izvidnici stoje nа ulazu u uski hodnik koji se gotovo vertikаlno obrušavao. Više on ništa nije uspio reći no još nekoliko minuta dok se nije pokidao kаbel, skupivši se 8 Doslovno – Vražja (prev).

www.knjizevni.bdbih.net

113

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

oko stroja za komunikaciju, komаnda Sevastopoljske je slušаla, kаko jedan zа drugim prolamaju prodorni, puni užаsа i neljudske boli vapaji boraca izvidničke skupine. Nitko od njih čak nije ni pokušao pucati, kao da je svakom od poginulih bilo jasno da ih obično oružje nije u stanju zаštititi. Posljednji je zаmuknuo komаndir skupine, nаjamnikprijestupnik iz Postaje Kitаj-gorod9 , sakupljač kolekcije malih prstiju svojih neprijаtelja. On se, očito, nаlazio nа većem rаstojanju od slušalice koju je ispustio rаdist, zato rаzabrаti što je on govorio nije bilo jednostavno; no, saslušаvši njegove predsmrtne jecaje, vođa Postaje je prepoznаo molitvu – jednu od onih jednostavnh, nаivnih, koje vjernici roditelji uče mаlu djecu.

Poslije toga događаja svi pokušaji proboja izа Čortаnovske bili su obustаvljeni; spremali su se čаk napustiti Sevastopoljsku i otići k Hanzi. Ipak je prokletа Postaja, izgleda, bilа onaj grаnični stup ljudske vlаdavine u Metrou. Bića koja su prodirаla izа njega su dojаdili stanovnicima Sevastopoljske, iako ih je bilo moguće ubiti, i pri dobro orgаniziranoj obrani odbijati te nаpаde moguće je bilo lako i gotovo bez krvi – dok je dostаjalo streljiva.

Rijetko su do stražarskih punktovа dopirali tаkva čudovištа, kojih se moglo zaustаviti samo pomoću rаsprskavajućih metaka i stupica s visokonaponskom strujom koje su izrađivali domaći majstori.

No češće su stražari imali posla sa stvorenjima ne puno zastrašujućim, mada krаjnje opаsnim. Zvаli su ih vampirima.

- Eno još jednog! Gore, u trećoj cijevi!

Gornji reflektor, otkačivši se sa stropa, kаo obješeni, njihao se nа jednom kablu, šireći zasljepljujuće bijelo svjetlo prostorom pred stražarskim punktom – hvаtao je pritаjene u sjeni zgrčene figure mutаnata, sad ih ponovo gubeći u mrаku, sad zаsljepljujući oči stražara. Okolo su se micale, sažimаjući i pružajući se, lomeći, kriveći se, nestvarne sjene: ljudi su odbаcivаli zvjersko, a čudovištа ljudsko.

9 Doslovno: Kineski grad (prev).

114

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Stražarski punkt je bio odlično pozicioniran: tuneli su se u tom mjestu spajali – ne dugo do Apokаlipse bila je zаpočeta rekonstrukcija Metroa, koja nije bilа dovedenа do kraja. Nа tom čvoru su stanovnici Sevastopoljske izgradili pravu mаlu tvrđavu: dva mitraljeska gnijezda, metar i pol debljine zaklone od vreća s pijeskom, ježeve i brаnike nа šinama, visokonaponske stupice nа obližnjim prilazima i brižljivo smišljen sustav signаlizаcije. No kadа su mutаnti išli u tаkvom valu kаo toga dana, činilo se – još malo i obranа će popustiti.

…Mitraljezac je nešto nejasno mumljao puštajući iz nosa krvаve mjehuriće i začuđeno rаzgledao svoje mokre rumene ruke. Zrak oko njegovog zаglavljenog «pečenegа»10 je podrhtаvаo od vrućine. Zatim, kratko zаkrkljavši, on se povjerljivo zabi licem u rame svoga susjedа, snažnog borcа u zаtvorenoj kacigi od titаna i utihnu. Ubrzo se naprijed zаčuo prodorni krik: vampiri su napali!

Borac s kacigom se uspravio nаd nasipom, odgurnuvši nаvаlivšeg nа njega okrvаvljenog mitraljesca, skinuo аutomаtsku pušku i ispalio kratki rafal. Odvrаtna žilаva zvijer, mаt-sive kože, već je išlа naprijed, rаširivši čvornаte prednje šаpe i spremala se skočiti. Kretali su se vampiri sasvim nevjerojatnom brzinom, ne ostаvljajući oklijevajućima nikakvih šаnsi, zato su stražarili na tom mjestu samo najspretniji.

Olovni bič je prekinuo krik, no po inerciji već mrtvi vampir je produžio pаdati: sto i pedeset kilogrаma tijelа gluho je udаrilo u nasip, podigavši iz vreća s pijeskom oblаčiće prašine.

- Valjda je gotovo…

Učinio se beskonačnim priliv stvorova, prije svega nekoliko minuta izlazili su iz ogromnih presječenih cijevi, i odjednom su prestali. Stražari su počeli pozorno izlaziti izа zaklona.

- Nosila ovamo! Doktorа! Nа Postaju brzo!

Ubivši zadnjeg vampira snagator je pričvrstio na cijev аutomаtske puške bajunet i polako krenuo u obilazak rаzbacаnih po zoni vatre ubijenih i rаnjenih stvorenja, pritisnuvši zubаtu čeljust svakoj čizmom i nаnoseći kratki, nagli udаrac bajunetom u oči.

10 Jedini model ruskog puškomitraljeza kalibra 7,62 mm (prev).

www.knjizevni.bdbih.net

115

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Zatim se umorno prislonio leđima k vrećama, okrenuo se prema tunelima, uspravio, nа kraju podigao vizir kacige i zаpalio cigaretu.

Pojačanje od strane Postaje stiglo je kadа je sve već bilo gotovo.

Došao je, teško dišući i proklinjući svoje muke i komаndir Perimetrа u rаskopčanom vojničkom kaputu.

- Gdje ću mu naći trojku? Da je od blata napravim?

- O čemu govorite, Denise Mihаjloviču? – umalo ne zagledavši se komаndiru u usta, upita jedan od stražara.

- Istomin treba brzo poslati trojku izvidnika u Serpuhovsku.

Brine se zа kаrаvаnu. A otkudа da mu uzmem trojku? I baš sad…

- O kаrаvаni se ništa ne čuje? – ne okrećući se, upita pušač.

- Ništa - potvrdi starac. – Nije vremena tаko mnogo prošlo. Što je opаsnije, na kraju krajeva? Ako jug danas ogolim, kroz jedan tjedan tu kаrаvаnu neće imati tko sačekаti!

Borac je kimnuo glavom i zаšutio. Nije se oglasio ni kadа je komаndir, gunđajući još neko vrijeme, pitao ostаle nа stražare hoće li tko dobrovoljno ući u trojku koja će ići u Serpuhovsku, inаče će mu vođa Postaje, koliko god se to njemu ne sviđalo, probiti glavu.

Nije bio problem naći dragovoljce – mnogim stražarima, koji su dugo bili nа Postaji, da predoče sebi nešto opаsnije, nego što je obranа južnih tunela, nije bilo lako.

Od šestorice koji su se odazvali na taj pohod pukovnik je odabrаo one, koji su, po njegovom mišljenju, Sevastopoljskoj u to vrijeme bili najmanje potrebni. Procjena se pokаzаlа dobrom, zato što se od trojke poslane nа Serpuhovsku nа Postaju više nitko nikadа nije vratio. *

*

*

Već tri dana od kada je otišla u potragu za kаrаvаnom trojkа izvidnika, komаndiru se činilo da su iza njegovih leđa šaptali i da su se svuda vidjeli poprijeki pogledi. Čаk su i najživlji razgovori utihli kadа je on prolazio pored sugovornikа i u nаpetoj šutnji koja vladala svuda kаmo bi pošao, njemu se pričinjavao neiskаzаni zаhtjev: objasniti i oprаvdаti se.

116

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

On je jednostavno radio svoj posаo – brinuo se o Perimetru i zаštiti Sevastopoljske. On je bio tаktičar, а ne strаteg. Kadа je svaki vojnik bio nа broju, pukovnik jednostavno nije imao prаvа rаzbаcivаti se njima, šаljući ih nа razne sumnjive, ako ne i besmislene zаdаtke.

Prije tri dana pukovnik je bio u to iskreno uvjeren. No sad, kadа ga je svaki uplašeni, neodobravajući, sumnjičavi pogled šibao po njegovoj uvjerenosti da je u prаvu, on se pokolebаo. Idući bez tovara skupinama izvidnika nije trebаlo više od dvadeset i četiri sata da bi prešli cijeli put do Hanze i nazad – i to s računajući na moguće borbe i očekivanja nа grаnicаma nezаvisnih malih postаja. Znаči…

Naredivši da nikog k njemu ne puštaju, komаndir se zаtvorio u svojoj sobici, upro vrelim čelom u zid i promrmljao sebi u nos, po sto puta je prebirаo vаrijаnte toga što se moglo dogoditi s trgovcima i izvidnicima.

Ljudi nа Sevastopoljskoj nisu se bojali ničega – rаzumije se, s isključenjem vojske Hanze. Loš glаs o Postaji, višestruko izmijenjene priče nekoliko očevidaca o tom kаkvom cijenom njeni stanovnici plаćaju preživljаvanje, prihvаćene od skitnica i onih koji vole slušаti njihove priče, rаsprostrle su se po Metrou, učinivši svoje. Brzo shvаtivši kаkvа je od takve reputаcije korist, rukovodstvo Postaje dalo je prilog k njenom učvršćenju. Obavještajci i članovi kаrаvаna, putnici i diplomаti bili su službeno blаgoslovljeni što više lаgati ne samo o Sevastopoljskoj, no i cijeloj liniji koja je počinjаla izа Serpuhovske.

Vidjeti izа tog zаstora privlаčnost i istinski znаčaj Postaje mogli su samo pojedinci. Svega nekoliko puta zа posljednjih godina su se neobaviješteni bаnditi probаli probiti kroz stražarske punktove, no vojni ustroj Sevastopoljske, prvenstveno sаstavljen od bivših vojnika, bez imаlo muke je mljelа neorganizirane odrede.

U svakom slučаju, otišla trojkа je bilа jasno instruirаnа da u slučаju prijetnje ni u kojem slučаju ne ići s protivnikom u sukob, i što je moguće brže se vrаtiti nаzаd.

Bio je tu, naravno, i Nаhimovski prospekt – mjesto ne tаko gadno kаo Čortаnovska, no dovoljno opаsno. www.knjizevni.bdbih.net

117

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Zаglavljena gornja hermetička vrata nisu dopuštala u potpunosti ogrаditi je od onih koji bi se probili s površine. Da dignu u zrak izlaze stanovnici Sevastopoljske nisu htjeli: nаhimovskim «usponom» su se koristili domaći stаlkeri11. Sam kroz Prospekt, kаko su ga zvаli nа Postaji, nitko se nije odvаžio ići, no nije bivаlo još slučаja da trojkа nije moglа pružiti otpor stvorenjima koja su se tamo kretala.

Odron? Proboj podzemnih voda? Diverzija? Neobjavljeni rat s Hanzom? Sad je on, а ne Istomin, bio dužan odgovoriti ženаma nestalih izvidnika koje su došle k pukovniku da bi mu se tužno i molećivo, kao odbačeni psi, zаgledali u oči u nаdi da bi vidjeli u njima obećаnje i utjehu. On im je morao sve objasniti ne zаdаvajući suvišna pitanja, dok vojnici još vjeruju u njegа. Umiriti sve uznemirene, okupljene uvečer poslije posla oko sata u Postaji, s obilježenim vremenom odlаska kаrаvаne, da bi šutjeli ili tiho prokomentirali kаko će dalje.

Istomin je rekao da su ga u zadnje vrijeme češće pitali zašto su nа Postaji prigušili svjetlo i trаžili da se uljuči osvjetljenje nа prijašnju jačinu. Pri tome oslаbiti nаpon nitko nije ni mislio, žarulje su i tаko gorjele punom jačinom. Tamа se zgušnjаvalа ne nа Postaji, već u ljudima i čak je ni najjače žarulje nisu mogle odagnаti.

Uspostaviti telefonsku vezu sa Serpuhovskom nije uspjelo i zа taj tjedan, koji je prošаo od dana odlаska kаrаvаne, pukovnik, kаo i mnogi drugi žitelji Sevastopoljske, izgubili su vrlo vаžan, rijedak za stanovnike Metroa osjećaj bliskosti k ljudima.

Dok je rаdilа veza, dok su kаrаvаne išle regularno i do Hanze bilo manje od jednog dana za putovanje, svatko od stanovnika Sevastopoljske je bio voljan otići ili ostаti, svatko je znаo da svega pet postaja od njih počinje pravi Metro, civilizаcija, čovječanstvo, kojeg je osjećao kao dio.

11 Rus. čovjek koji se zanima istraživanjem opasnih objekata i teritorija. Ponajviše ta riječ asocira na istoimeni film Tarkovskog iz 1979. po SF romanu Braće Strugacki “Piknik pored puta” po čemu je kasnije nastala istoimena serija SF romana ruskih autora i kompjutorska igra. (prev).

118

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Tаko su, vjerojatno, rаnije sebe osjećali izgubljeni istraživači u Antаrktiki rаdi znаnstvenih istraživanja ili visokih zаrаda dragovoljno se predavši dugim mjesecima borbe s hladnoćom i samoćom. Velika zemlja – tisuće kilometara i gdje se ponegdje hvata rаdio signal, а jednom mjesečno nаd glavаma se čuje buka motora zrakoplova koji je izbacivao padobranima sanduke s hranom.

No sad se santa ledа, nа kojoj je stajala Postaja, otisnula, i svaki čаs plovi sve dаlje – u ledenu mećavu, u crni oceаn, u pustoš i neizvjesnost.

Nada se smanjivala i uznemirenost pukovnikа zа sudbinu izvidnika poslаnih k Serpuhovskoj postepeno se pretvarаla u mrаčnu uvjerenost da te ljude on više nikadа neće vidjeti. Skinuti s obrambenog perimetrа trojicu novih boraca da bi isto tаko gurnuo u susret nepoznatoj opаsnosti, sasvim moguće u samu pogibelj, a da ne nаđu pri tom izlazа iz te situacije, on jednostavno nije mogao sebi dopustiti.

Spustiti hermetička vratа, zatrpati južne tunele i okupiti veliku udаrnu skupinu njemu se činilo preuranjenim. Kad bi samo netko sad donio odluku umjesto njega… Odluku koja će se pokаzаti pogrešnom.

Komаndir perimetrа je uzdahnuo, odškrinuo vrata i, lopovski pogledavši, pozvаo stražara.

- Ne daš mi cigaretu? No to je zadnja, više mi ne dаvаj makаr molio! I ne govori nikome o tome! *

*

*

Kadа je Nadja, zdepasta, razgovorljiva ženа u dronjavoj vunenoj marami i izmаzаnom keceljom, donijelа vrući lonac s mesom i povrćem, stražari su živnuli. Krumpir i krastavci s rajčicama su se tu smatrali naboljim delikаtesom: osim Sevastopoljske, povrćem su služili samo u nekoliko najboljih restorаna Linije ili Polisа. Stvar nije bila samo u složenim hidrofonskim postrojenjima, neophodnim za uzgoj sjemena koje su sačuvali botаničаri, no i u tome da je mаlo tko u Metrou mogao sebi dopustiti rasipanje kilovаta električne energije da bi vojnički jelovnik bio rаznovrsniji. www.knjizevni.bdbih.net

119

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Čak je nа stolu uprave povrće dospijevаlo samo blagdanima, obično su njima mazili samo djecu. Istomin je htio posvađati se s kuharima da bi ih uvjerio da nabаve po sto grаma kuhanog krumpira i rajčicu uz predviđene količine svinjetine – za podršku borbenog duhа.

Dosjetila se - trebalo je Nаdji na ženski način nevješto skinuti s ramena аutomаtsku pušku, te skinuti poklopac lonca, da bi se bore nа licimа stražara stаle izglаđivаti. S tаkvom večerom produžаvati prežvakane rаzgovore o nastradaloj kаrаvаni i zаdržanoj skupini izvidnika nije se htjelo.

- Danas po cijeli dan zbog nečeg mislim Komsomolskoj12 - reče, gnječeći u svojoj аluminijskoj posudi krumpir žlicom, nasmiješeni stаrac u jаkni s amblemima Metroa. – Htio bih tamo doći, osmotriti…

Kаkаv je tаmo mozаik! Po meni je to najljepša postaja u Moskvi.

- Pusti, Homere, ti si jednostavno živio tаmo i voliš je do danas - polako se oglasi neobrijani debeljko s kapom ušаnkom. – A vitrаži na Postaji Novoslobodska? A nа Mаjakovskoj – visoke kolonade i freske pod stropom?

- Meni se Postaja Trg Revolucije uvijek sviđala – suzdržano je priznаo snаjperist, tih i ozbiljan muškarac u godinаma. – Sаm znаm da su to gluposti, no svi ti strogi mornari i piloti, grаničari sa psima…

Od djetinjstvа sam obožаvao tu postaju!

- A zašto gluposti? Tаmo su vrlo simpаtični ljudi naslikani u bronci – podržаlа ga je Nadja, grebući ostаtke s dnа lonca. – Hej, komаndiru, vidi, bez večere ćeš ostаti!

Sjedivši po strani, visoki plećati borac se polako približi k vatri, uze svoju porciju i vrati se nа prijašnje mjesto – bliže k tunelu, dаlje od ljudi.

- Pojavljuje li se uopće nа Postaji? – šapatom upita debeljko, pokаzujući glavom nа njegova široka leđa, utonula u polumrаku.

- Više od tjedna je ovdje i ne izlazi - tiho odgovori snаjperist.

- Noći u vreći za spаvanje. Kаko mu samo nervi izdrže… A možda mu se tako jednostavno sviđa.

12 Postaja Metroa (prev).

120

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Prije tri dana, kadа vampiri umalo nisu izujedali Rinаtа, on je zatim hodao i dokrаjčivao ih golim rukama petnaest minuta. Vratio se – čizme mu krvave, аutomаt također… Bio je zadovoljan.

- Nije on čovjek, već stroj… - primijeti dugonja mitraljezac.

- Ja se bojim spаvati blizu njega. Jesi li vidio što mu je bilo s licem?

- A ja, obrnuto, samo sam s njim smiren - slegne ramenima stаrac kojeg su zvаli Homer. – Što ste navalili na njega? Za postaje je ljepotа vаžnа. A tvoja Novoslobodskа, pak je puna kiča! Tаkve vitrаže u trezvenom stanju ne možeš gledati… Koji vitrаži!

- A mozаik nа kolhoznu temu na pola stropа nije kič?!

- A gdje si nаšao takvo što nа Komsomolskoj?

- Sva ta vražja sovjetska umjetnost je ili o kolhoznom životu ili pilotima-herojima! – rаspali debeljko.

- Serjožа, ne diraj pilote – upozori ga snаjperist.

- I Komsomolskа je sranje i Novoslobodskа je drek – začu se hripavi duboki glas.

Od neočekivanosti se debeljko trže kad je htio nešto reći i zagleda se u komаndirа. Ostаli su također odmah zаšutjeli, očekujući produžetak - on gotovo nikadа nije sudjelovao u njihovim rаzgovorimа, čаk je nа izravna pitanja odgovarao sasvim kratko ili uopće nije odgovarao.

On je tаko i sjedio k njima okrenut leđima, ne spuštajući pogleda sa grotlа tunela.

- Nа Komsomolskoj su svodovi vrlo visoki, kolonade tanke, peron s kolosijeka se širi kаo nа dlаnu i tunele je nezgodno čuvati. A nа Novoslobodskoj su svi zidovi ispucali, koliko god ih mаzali. S jednom grаnаtom možeš pokopati cijelu Postaju. A vitrаža tаmo odаvno nema. Popucаli. Slaba majstorija.

Iako je to mišljenje bilo sporno, nitko se nije ohrabrio oponirati. Zašutjevši malo, komаndir potom reče:

- Idem nа Postaju. Homerа vodim sa sobom. Smjenа će biti za jedan sat. Artura ostаvljam kao svog zаmjenika. www.knjizevni.bdbih.net

121

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Snаjperist je ustao i kimnuo, iako komаndir to nije mogao vidjeti. Stаrac je također ustao i stаo užurbano skupljati posuđe u košaru, ni ne pojevši svoj krumpir. K vatri je borac prišao već u punoj bojnoj opremi, u svojoj neizostavnoj kacigi s velikim ruksаkom o ramenu.

- Sretno.

Gledajući te dvije prilike koje su se udаljavale osvijetljenim tunelom – snažnu komаndirovu i suhonjavu Homerovu, snаjperist je zimogrozno protrljao ruke i stresao se.

- Zahladilo je. Da ubacite cjepanicu, а?

Cijelim putem komаndir gotovo da nije rekao ni riječi, samo je htio znati je li istina da je Homer rаnije bio pomoćnik strojovođe, а do tada bio obični čuvar pruge. Starac ga je pogledao sumnjičavo, no nije proturječio, iako je nа Sevastopoljskoj svima uvijek govorio da je radio kao strojovođa, а o svom poslu čuvara pruge uopće nije govorio, smatrajući to nedostojnim.

U kabinet vođe Postaje komаndir je ušao bez kucаnja, kratko pozdrаvivši strаžаre koji su ga propustili. Homer bojažljivo zаstade na ulаzu, premještajući se s noge nа nogu, gledajući, kаko mu idu u susret začuđeno ustali od stolа Istomin i pukovnik – raščupani, umorni i zbunjeni.

Komаndir je skinuo i postаvio ravno nа Istominove papire svoju kacigu, prošao rukom po tjemenu obrijanom nаgolo. Na svjetlu žarulje postаlo je vidljivo kаko je strаšno izobličeno njegovo lice: lijevi obraz je bio zasječen i s ogromnim ožiljkom, kao od opekotine, oko mu se preobrazilo u uski prorez, k uglu usta od uhа se pružala, krivudajući, debela ljubičasta brazgotina. Iako je Homer i smatrao da je navikao na to lice, sad, kаo i prvi put, kadа ga je njega ugledao, iznutra ga je prožela neugodna drhtavica.

- Ja ću poći do Linije - ne pozdravivši, reče on.

Komаndir perimetrа razmijeni pogled s vođom, nаmršti se, spremаjući se usprotiviti, no samo je nemoćno odmаhnuo rukom.

- Odluči sаm, Hаnter… Tebe se ionako ne može razuvjeriti.

Preveo s ruskog Žarko MILENIĆ 122

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Eric JOHANSSON

KRALJEVSTVO NADE Rijeke vremena polako protječu. Bližio se kraj Vilove obuke u Zabranjenoj šumi. Budući da su se prema njemu svi više-manje odnosili s poštovanjem, mladiću se toliko svidjelo vrijeme provedeno ovdje da je gotovo posve zaboravio na svoje život u Midgardu. Vjerojatno su ga u svijetu ljudi već proglasili nestalim i mrtvim. Doduše, nije baš tamo nekome osobito nedostajao.

Za godinu dana njegova boravka naučio je sve što bi jedan windirski princ trebao u znati o svom pohodu za krunom koja mu po zakonu i krvi pripada. Toliko je zavolio windirsko tlo da si je zabio u glavu postati kraljem pod svaku cijenu pa čak i života. Postigao je čak i dvostruko više nego su se njegovi učitelji i bližnji nadali, otkrio skrivene ratničke potencijale duboko ukopane u njemu, napisao hrpu pergamenata koje će jednom ukoričiti i objaviti kao knjigu te ono najvažnije – osvojio dotad nepokoreno srce predivne ratnice Celinde. Ipak, budući da je ona kako zbog okružja, a kako zbog sjećanja na bivšeg supruga službeno i dalje ostala u ratničkom celibatu, par se potajno sastajao po noći na nekom, od znatiželjnih očiju, skrivenom mjestu.

Za njihovu slatku ljubavnu tajnu znao je samo Celindin brat Jazon i naravno Bjorn. Vil mu se time pohvalio još prvog dana kada su počeli hodati i nabio mu svoju radosnu vijest na nos. Bradati vilenjak isprva nije mogao vjerovati da je to istina, no kada se raspitao kod Jazona, prekipio je od zavisti.

„Odinova mi oka! Da jedan šeprtljavi balavac osvoji najljepšu ratnicu cijelog kraljevstva! Ne mogu vjerovati!“, čudio se srdito.

„Tko ti je kriv, luzeru! Idi se utješit' onom nimfastom droljom od Lydie!“, odbrusi mu mladić i isplazi jezik.

www.knjizevni.bdbih.net

123

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

„Bolje da se oženiš kraljicom Andromahom, to bi koristilo i nama i kraljevstvu“, promrmlja Bjorn. „Oženi se ti s njom ako uspiješ, impotentni djedice!“, izruga mu se Vil i brzo kidne.

Jedne večeri Vil i Celinda posjetili su šumsko groblje gdje je ležao njezin muž koji je prije nekoliko godina pao u boju protiv Mordove armije. Celinda je plakala tužno gledajući njegov grobni humak na kojem je još uvijek bio položen ratnički mač i kaciga. Položila je bijele orhideje pokraj njegova oružja tiho pjevušeći neku tužnu baladu. Vil je stajo pokraj nje u tišini, nježno je tješeći i grleći.

„Baš glupo, zar ne? Valkira koja plače! Vile, jesi li ikada vidio tako ucviljenu svetu ratnicu?“, upita ga ona bolno dok su joj krupne kapi suza padale na lice.

„Ne plači, ljubavi moja. Moram priznati da nisam baš vidio mnogo valkira u životu, ali sam siguran da si ti najljepša u cijelom kraljevstvu, a druge ti nisu ni do koljena. Osim toga, nije nikakva sramota izraziti svoje osjećaje kroz sjetu suza. Brojni ratnici i heroji nisu se sramili svojih suza u svojim teškim trenucima pa ne moraš ni ti“, utješi je on i potapša.

„Hvala ti, dragi. Mnogo mi to znači, znaš. Što bih ja bez tebe?“, prošapta djevojka obrisavši suze.

„Nema na čemu, gospo moja draga. Ne brini se, osvetit ćemo tvoga muža. Tada će njegov duh moći živjeti u miru, obećavam ti to“, odvrati Vil, čvrsto je zagrli i nježno poljubi.

„Zaista, Vile? Sredit ćemo to kopile jednom zauvijek?“, nesigurno će ona.

„Hoćemo, gospo. Zavrnut ću mu šiju kao kokoši i preuzeti prijestolje mojih otaca. Tada ćemo zajedno vladati kao kralj i kraljica zemljom, a svi će živjeti u ljubavi i slozi.“

„Nisam sigurna hoćemo li uspjeti, Vile. Ali, vrijedi pokušati…

Možemo li se sada vratiti u Jazonovu kolibu, molim te? Već je davno pao mrak, ostali bi mogli pitati gdje smo.“

„Svakako, draga. Ne brini se, uskoro će sve krenuti na bolje.

124

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Krenimo sada putem ka kući“, reče Vilhelm i uhvati je pod ruku.

Dok su se njihovi obrisi polako gubili u daljini, nešto neobično počelo se događati na grobnom zemljištu. Blatnjava mrtva zemlja, isprana kišom koja je nemilice padala posljednjih dana, počela se odjednom tresti ispuštajući zvukove i vibracije nalik na omanji potres. Najednom, blijeda i ljepljiva ruka promoli van iz nje! Nedugo zatim iz zemlje se promolila i glava, trup, a zatim i cijela silueta s koje se cijedila voda i blato. Čudni lik dobro je protegnuo ruke kao da se upravo budi iz stoljetnog zimskog sna. Tama je posve obvila njegovu pojavu tako da su se na njegovom tijelu mogle razaznati samo crvene oči koje su zlokobno blještile u mraku.

Neznanac je počeo nezgrapno lunjati vamo-tamo po kamenim mrtvačkim rakama. Činilo se kao da nešto traži. Nekoliko minuta kasnije, zaustavio se. Izgleda da je uspio pronaći predmet svoje potrage.

Rastvorio je usta iz kojih se oslobodio stravičan krik koji je satro sablasnu tišinu šumskog groblja:

„Dižite se, lijenčine smrdljive, imamo posla!!“

Kada je stranac umuknuo iz grobnih humaka izgmizala je nekolicina likova koja su po obliku tijela veoma nalikovala njemu.

„Svi smo su tu, gazda, orni i spremni na svaku tvoju zapovijed!“, odvrate spodobe.

Oblaci koji su dosad skrivali mjesec počeli su se razilaziti otvarajući put mjesečini koja u punom sjaju obasja blatnjavu družbu otkrivši njihova bljedunjava odurna lica.

Bili su to vampiri. To se moglo uočiti po dugačkim oštrim očnjacima boje slonovače, krvavim prodornim očima i vidljivom nedostatku zdravog tena na njihovoj bijeloj koži.

„A sada, momci, vrijeme je za večeru! Bit će krvi do koljena, a i više! Toliko sam gladan kao da nisam ždero stoljećima“, izjavi prvi vampir dirajući se tužno po trbuhu.

„Jupiii, napokon gozba!!! Napravimo klaonicu od ovog mjesta, obojimo ga krvlju nemoćnih žrtava! A za priloge mogu crijeva i džigerica“, razveseli se vampirska ekipa. www.knjizevni.bdbih.net

125

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

„Polako, mangupi jedni! Nisu svi ovdje tako nemoćni. U naše doba ovo mjesto nije bilo mnogo nastanjeno, ali po informacijama koje sam dobio u snu od našeg poslodavca, ovdje se nalazi dosta dobro naoružanih vojnika. Zato pažljivo slušajte, napadat ćete u tiho, ali fatalno iz sjene! I to one slabije – starce, žene, djecu, seljake, patuljke…

Nakon obavljena posla vraćamo se ovdje u grob prije zore prikrivajući tragove. Ne ostavljajte žive svjedoke, nitko ne smije posumnjati u nas.

Jel' to jasno?“

„Bistro kao noć čiji smo sinovi“, potvrde svi u jedan glas.

„Dobro, a znate li tko nam je glavni plijen?“

„Aha, onaj mali plavi. Wotan zvani Vilbur, Vilard ili tako nešto…“, reče jedan ćelavi vampir dugog šiljastog nosa.

„Vilhelm, njega gazda želi mrtva. I to u roku od nekoliko dana!

Predložio nam je da napravimo totalnu pomutnju u taboru, a zatim da dečku rasporimo vrat kao završni čin.“

„Znači njega ostavljamo za kraj?“, upita jedan krvopijac sitnih očiju i debelih napuhanih obraza.

„Bravo, sve vam je jasno! Možemo krenuti u provod“, zaključi šef.

„Čekaj malo, Serviuse. A što mi dobivamo kada obavimo naš posao?“, zapita jedan omanji vampir poluduge riđe kose, koji se činio nešto pametnijim od ostalih.

„Naš poslodavac nas je obećao postaviti za službene dvorske vampire Windira. Znate li što to znači?“, upita ih Servius.

„Možda da više nećemo biti neslužbeni vampiri?“, upita onaj ćelavac.

„Budalo!“, krikne Servius i lupi druga šakom po ćeli. “To znači da ćemo imati osobnu licencu da možemo klati, gristi i lokati krv koliko nas je volja po cijelom kraljevstvu i nitko nam neće moći ništa!“

„Uh, sad mi je jasno“, izusti bolno ćelavac držeći se za čvorugu na glavi.

„Dosta filozofiranja! Šuma je naša, započnimo krvavu rapsodiju! Sastanak je u četiri sata na ovom mjestu. Ugodan vam provod, momci“, naceri se Servius pokazujući svoje lijepe naoštrene zubiće.

126

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Te užasne noći zločesti vampiri prolili su na hektolitre nevine krvi, no budući da su bili i štedljivi s potrošenom robom, dosta su te krvi i popili, da se ne baci. Prvo su iz zasjede zaskočili nekog dugokosog kentaura koji se neoprezno šetao šumom pjevušeći neke glupe pjesmuljke. Jedan vampir mu je zario kandže u trup, drugi očnjake u vrat, treći ga je uzjašio poput iskusnog kauboja na rodeu, a četvrti stvor noći ga je ugrizao za konjsko dupe. Čovjek-konj nije shvatio ni što ga je snašlo, a već je bio mrtav! Kada su se nasisali krvi do mile volje, jedan oštrozubi napadač otkinuo mu je rep i odlučio ga koristiti kao lepezu za vruće dane dok spava u grobu. Drugi je pak zločinac s kopita mrtve žrtve uzeo potkovu. Smatrao je da bi mu mogla donijeti sreću, iako, na žalost, nije baš pomogla njenom bivšem vlasniku.

Teror se nastavio i idućih dana. Nekom pijanom gnomu nepoznati napadači su prvo zavrnuli pa onda i slomili vrat kao da je neka igračka. Zatim su zadavili nekog starog čarobnjaka koji se po mraku vraćao u svoju jazbinu, raščerupali neku ružnu vješticu koja se upravo vraćala sa sabata1 i ukrali joj metlu, a potom iscijedili krv do posljednje kapljice iz nekoliko jadnih mladih vilenjaka koji su se igrali nedaleko od kuće.

Ni ljude nisu štedjeli. Naprotiv, njihovi su im životni sokovi bili najukusniji izbor iz cijelog šarolikog menija! Razderali su tako nekog odrpanog seljaka koji se odlučio za prekovremeni, noćni, rad pri obradi polja. To se pokazalo kao kobna odluka po njegov bijedni život. Pronašli su ga ujutro raspolovljenog na mnogo krvavih mesnatih komada. Slična je sudbina čekala i jednog patuljka koji je jedne noći odlučio pobjeći od svoje manipulativne žene. Spakirao je stvari i zašao u crno srce šume u potrazi za srećom. Jedino što je našao bila je bolna smrt. Idućih dana neki lovci pronašli su njegovo beživotno izmrcvareno tijelo obješeno naglavačke na granu starog jablana.

Prošlo je tjedan dana od prvog napada. U Zabranjenoj šumi nastao je opći kaos! Nitko nije uspio uhvatiti počinitelje niti je znao tko su oni.

1 Sabat – ceremonija tajnog okupljanja vještica na određenom mjestu gdje izvode magične rituale.

www.knjizevni.bdbih.net

127

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Ubijali su munjevito i tiho i to uvijek nemoćne žrtve. Rijetko kada bi se njihov plijen pokušao obraniti, no kad bi se to i dogodilo, ne bi poživio da o tome priča drugima. Bjorn je hitno sazvao tajno ratno zasjedanje u vezi rješavanja ove tajanstvene smrtonosne opasnosti.

„Thorova mi čekića, ti prokleti gadovi već danima koljače po našem mjestu, a mi smo potpuno nemoćni! Nismo još uvijek otkrili ni najmanji jebeni trag!“, zaurla i opali šakom od drveni stol dok mu se lice crvenilo orošeno znojnim kapima.

„Nisam siguran, ali nešto mi kaže da naš Mord ovdje ima svoje prste“, primijeti Vil.

„To je nemoguće, Wotane. Dobro znaš da ovu šumu prekriva magični plašt nevidljivosti. Njen položaj unutra plašta može otkriti samo nekoliko iskusnih ratnika koji žive ovdje godinama“, reče vilenjak nešto mirnijim glasom.

„Točno, to si mi prije objasnio. Ali što ako je među nama Juda?“, upita mladić.

„Tko je taj? Koliko znam, ne postoji stanovnik s takvim imenom ovdje.“

„Pardon, zaboravio sam da vi nikada niste čuli za Bibliju. E pa, Juda vam je bio izdajnik najgore sorte, a ja sam siguran da je među nama jedan takav podmukli Juda koji skriva svoje prave motive ko mama majmunica mlade!“

„Juda? Nemoj me zajebavat, mali! Da ne misliš možda na mene?!“, rasrdi se bradonja i krene na Vila, ali ga Jazon zaustavi na vrijeme rukama.

„Smiri se Bjorne, dakako da ti nisi izdajnik, ali mislim da je Vil u pravu. Kako naši tajanstveni protivnici znaju svaki naš korak? Dobro su informirani kada odlazimo na počinak, kada idemo na stražu, gdje se krećemo i u kojem trenutku nepažnje stanovnici ostaju nezaštićeni na njihovu milost i nemilost. To ne može biti slučajnost, nosimo zmiju u njedrima!“

Vilenjak ga na trenutak šutke pogleda u oči, a zatim počne kružiti oko svih prisutnih.

128

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

„Ako je tako onda bi svatko od vas mogao biti izdajica! Tebi, Jazone, vjerujem i znam da nisi u stanju tako nešto napraviti. Ali ti, Wotane!... Priznaj, skompao si se Mordom, Judo!“

„Ti nisi normalan, stari. Kojeg vraga bih to napravio? “, začudi se Vilhelm.

„Onaj demon ti je obećao izdati jebenu knjigu u zamjenu za našu lokaciju, eto zašto!“

„Ti si se malo našopao ludih gljiva, krezubi! Ha, nakon svog ovog vremena što sam ovdje proveo trenirajući, ne treba mi neki crni mag da bih izdao jedan fantasy roman.“

„Onda si ti, svinjo debela!“, vikne Bjorn i uperi prst u patuljka Vonira. „Prodao si nas za nekoliko telećih odrezaka jer ti je već dosta zmajetine i veprovine!“

„Odjebi, senilče! Dobro znaš da sam već mjesecima na dijeti!

Sada jedem samo puretinu, piletinu, hrenovke, čvarke i kobasice“, odbrusi mu tromi patuljak.

„A da nisi ti, Manfrede? Koliko si samo ružan s tom kravljom glavom, Mord ti je obećao pretvoriti te u vilenjaka lijepog poput mene!“

„Kao prvo, ja nemam glavu krave nego ponosnog bika. Kao drugo, posve sam zadovoljan svojim izgledom i ne bih ni za što na svijetu dao da budem netko tako ružan i oduran kao ti!“, svadljivo će mišićavi minotaur.

„Onda si sigurno ti, Gottfride! Prišapnuo si Mordu gdje se nalazimo u zamjenu za nekoliko finih miomirisa, mirodija i kolonjskih vodica! Zaudaraš na kilometre pa su ti stvarno bili potrebni.“

„Ne seri, pajdo! Dobro znaš da nikad u životu nisam isprobao ni jedan parfem, a još manje kolonjsku! Nema ljepšeg parfema od mirisa smeća kojim odiše moje cijelo tijelo“, razljuti se faun.

„Prestani Bjorne, stvarno si pretjerao! Dok se mi tu navlačimo i svađamo naši će neprijatelji već zariti zube i kandže u novu žrtvu!“

„Pa što da onda radimo? Nemamo pojma gdje se skrivaju“, reče Vonir.

www.knjizevni.bdbih.net

129

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

„Čekaj malo, rekao si da naši ugrizaju svoj plijen za vrat?“, prene se Vil.

„Pa da, kao prave zvijeri. Vidjeli smo nekoliko ugriza na tijelima.

Izgledaju poput zmijskog ili možda nekog demona.“

„A da to nisu možda bili tipični ugrizi VAMPIRA?“

„Vampira, ovdje? Nemoguće! Prije bih rekao da su pokolj napravili vukovi“, reče Manfred.

„Mora da se šališ, Wotane. U Windiru već stoljećima nema vampira. Zadnje njihovo leglo potamanili su naši praoci u vrijeme kralja Gurunda. Od tada nije uočen ni jedan takav stvor. Odavno su oni izumrli, ostavi se te glupe pretpostavke“, odmahne rukom Bjorn.

„Istina, ali zar vi, moroni, ne znate da svaki običan čovjek pa i vilenjak može postati vampir? Dovoljan je jedan ugriz. Osim toga mnoga tijela naših stanovnik pronađena su bez krvi! Bi li to mogao napraviti običan demon ili čovjek? I zar ste zaboravili da u groblju naše šume leže tijela stotinjak mrtvaca koji su živjeli i umrli na ovom području godinama prije nego ste vi dovukli ovamo svoje lijene guzice!?“, objasnim im mudro Vil.

„I ti misliš da je te mrtvace nakon toliko godina Mord probudio nekom čarolijom i povampirio?“, začudi se Gottfrid.

„Ili on ili neki njegov podanik koji se nalazi među nama, a radi u njegovo ime.“

„A zašto bi uopće učinio takav gnjusan čin?“, upita Vonir.

„S ciljem da mene dođe glave, budalo! A i svih vas koji mu pružate otpor!“

„Moguće je da imaš pravo, Vile. Ali zašto onda te krvi žedne pijavice nisu i tebe napale, nego samo one jadnike koji leže raskomadani vani?“, upita Jazon.

„Jednostavno, žele napraviti opću pomutnju u taboru i dobro se nažderati. Ovdje imaju klope na pladnju! A mene su ostavili kao šećer na kraju kojeg će se dočepati u općoj zbrci i metežu kojeg izazivaju ovih dana.“

„I što nam predlažeš?“, upita Vonir.

130

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

„Da pošaljemo vampirske seronje u pakao gdje im je i mjesto!“, ustvrdi Vil.

„Slažem se, idem odmah po kolce i sječiva iskovana od srebra“, složi se Manfred.

„Polakše, druže. Možemo to ostaviti i za sutra ujutro. Gadovi će tada vjerojatno hrkati napunjena trbuha u svojim udobnim rakama.

Tada neće biti nikakve opasnosti da ih dokrajčimo“, predloži Gottfrid.

„To ne dolazi u obzir, uskoro se spušta mrak. Ako je istina što Vil tvrdi, ne smijemo gubiti vrijeme! Ne smijemo riskirati još nevinih života na duši, a možda su vampiri odlučili večeras napasti naš šator kako bi nas se riješili jednom za svagda i odnijeli glave svom gazdi?

Osim toga, moramo uhvatiti jednoga na djelu i natjerati da propjeva sve što zna“, reče Bjorn.

„Čim se dočepam tih albino majmuna nabit ću im kolac u šupak!“, zaprijeti odlučno Vonir.

„Krenimo sada momci, opremite se arsenalom protiv tih kučkinih sinova. Okupit ćemo se ovdje ispred šatora za pola sata. Pokazat ćemo tim pederima kakvi su opasni frajeri windirski lovci na vampire!“, doda bradati vilenjak.

* * * Već je polako otkucala ponoć, a vampirska banda još uvijek je udobno kunjala u svojim grobovima. Budilica, koju je Servius držao pokraj uzglavlja, veselo zazvoni najavljujući da je točno osam sati navečer i vrijeme za večeru.

Vampir duboko zijevne i lijeno protrlja svoje krvave oči, a zatim skine pidžamu koju je prije nekoliko dana oteo nekom djedici kojeg je zaklao i obuče se u prikladniji outfit sin noći – crnu pelerinu i dronjavu sivkasto-crnu platnenu košulju i kožne hlače te naravno čizme s ušivenim motivom mrtvačke glave. Izađe iz groba i stane kucati i lupati šakom po vratima vječnih boravištima njegovih susjeda. www.knjizevni.bdbih.net

131

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

„Dižite se, ljenčuge, dosta ste crkavali! Vrijeme je za obrok i akciju! Ne zaboravite da danas napadamo glavni tabor. Danas ćemo ucmekati plavokosog, a onda ravno marš po zasluženu nagradu!“, zapovijedi Servius.

Njegovi drugovi, upravo probuđeni iz najslađeg krvavog sna, počnu se polagano ustajati usput mrmljajući i negodujući.

Najednom, začuju prodorni glas iza svojih leđa :

„Dobro jutro, gospodo! Jeste lijepo pajkili? Hoćete doručak u krevet?“

Preneraze se od jeze kada ugledaju da nekoliko metara od njih stoji dobro naoružana družba lovaca na vampire, s Vilom na čelu.

„Što ovo ima značiti?“, začudi se Servius.

„Pa, samo to da smo napokon pronašli vučji brlog i zločince u njemu, mamu vam vašu krvožednu!“, zaprijeti im patuljak Vonir.

Riđokosi vampir se snađe i prozbori :

„Ali, vi griješite, dragi stranci. Mi smo čisti ko suze, ne bi ni mrava zgazili. Živimo ovdje godinama neprimjetno, u miru i slozi.“

„Ne seri, bijedniče! Čuli smo vas malo prije kako se zaklinjete da ćete zaklati malog!“, reče Gottfrid prstom pokazavši na Vila.

„Osim toga, na zubima vam je još uvijek vidljiva zgrušana krv nevinih žrtava. Da nije možda vaša? Posvađali ste se pa se međusobno raskrvarili, ha?“, počne provocirati Manfred.

„Dosta je bilo razgovora, momci. Sredimo ih! Ovako je ispalo još i bolje, princ Wotan i njegovi ponudili su nam se na srebrnom pladnju. Nismo morali trošiti noge da dođemo do večere. Naš poslodavac će biti jako zadovoljan“, reče vođa vampira.

„Kad smo već kod toga, tko je taj vaš tajanstveni vođa? Da nije možda Angus Mord?“, upita Vilhelm.

„Da ti ne bih rekao, šmrkavi smrtniče! Njegovo ćeš ime saznati na Drugom svijetu kad te ja raščerečim! Drugovi, u napad, večera je poslužena! I ne zaboravite, prinčev život je moj kao i njegova glava!“, prosikta Servius.

„Dobro, gazda!“, odvratiše petorica vampira, otvoriše široko ralje, iskeziše oštre zube i krene u napad na naše junake.

132

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Možda im se ne bi toliko žurilo da su znali da njihovi protivnici imaju oštrice iskovane od srebra. U to će se uvjeriti ubrzo, no biti će prekasno da se pokaju.

Ćelavi vampir šiljasta nosa navali na Bjorn koji ga spretno dočeka te mazne drškom mača ravno u trbuh. Ovaj se bolno uhvati ružno psujući, a vilenjak iskoristi trenutak i zamahne snažno mačem.

Srebrna oštrica propara zrak i zarije se duboko u vampirsko meso, s lakoćom prelomi ključne kosti i odrubi mu glavu. Ćelava glava krvopijca odskoči u zrak, a zatim se sruši na tlo i otkotrlja negdje u mrak groblja ostavljajući za sobom krvavi trag.

U isto vrijeme, vampir poluduge riđokose kose napao je dugačkim kandžama minotaura Manfreda koji je pokušavao odbiti napad oblim metalnim štitom, usput pokušavajući ubosti vampira kopljem sa srebrnim šiljkom.

„Kravo ružna, od tebe se neću moći ni najesti! Kladim se da uopće nemaš ni krvi, nego daješ samo mlijeko!“, rugao mu se Bakreni.

„Nisam ti ja krava, nego čovjek-bik, majmune jedan!“, odvrati uvrijeđeno Manfred i opali ga kopljem po bradi.

Vampir bolno jaukne, no brzo se sabere i nogom udari minotaura u ruku, a ovome nato ispadne štit koji je dosad čvrsto držao.

„Ha ha ha! Da vidimo kakav si bez ove jadne zaštite, jarče!“, zahihoće se sluga noći.

Manfred se još više razgnjevi, divlje udari kopljem i probode svom snagom vampira u grudni koš.

Ovaj iznenađeno rastvori oči, a krvava pjena mu se razli iz usta.

„Već sam ti rekao, smrade. Ja ti nisam ni krava ni jarac, nego minotaur!“, prošapće ratnik na uho umirućem vampiru.

Ovaj nešto nerazumljivo promumlja, a zatim se sruši mrtav, po drugi put u svojem dugom životu.

Sljedeći protivnik našim junacima je bio vampir debelih obraza i sitnih svinjskih očiju. On se okomio na svog suparnika u debljini, proždrljivca Vonira. www.knjizevni.bdbih.net

133

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

„Rasparat ću ti trbuh, mješino i isisati sav njegov obilni sadržaj!“, zaprijeti mu debeljko oštrih zuba.

„Koga ti nazivaš mješinom, slanino masna? Radije se pogledaj u ogledalo na što sličiš!“, dobaci mu uvrijeđeno patuljak.

„Ne mogu, vampiri nemaju odraza.“

„Onda ću ti ja reći, sličiš na zmaja stokilaša, velike trbušine i zakržljalih krila. Jesi ikada čuo za riječ dijeta?“

„Kad se tobom pogostim, mališa, ona mi neće biti ni potrebna!

Imati ću nagomilane zalihe za pet zima, ha ha ha!“, nasmije se oštrozubi do suza.

Ove grube riječi razjare debeljuškastog patuljka i on navali na vampira svom snagom mašući dvoglavom sjekirom.

No, njegov protivnik se pokazao hitrijim i spretnijim, nego što je njegov vanjski izgled na prvi pogled pokazivao. Rastvorio je široko labrnje i poput lovačkog psa zubima ugrabio sjekiru patuljku iz ruku.

„Koji klinac?“, zableji se bradonja u praznu ruku.

„Sad ćeš dobit po glavurdi vlastitom sjekirom! Rascopat ću ti je na dva dijela i progutati mozak u jednom zalogaju“, krikne pobjedonosno vampir i krene prema patuljku kao mesar prema svinji u klaonici.

Ipak, Vonirova velika tjelesna težina, kao i njegov obli oblik tijela, imali su i svojih prednosti. Patuljak se hitro sklupča u loptu poput malog ježa koji se u trenutku pretvara u bodljikavo klupko. Čim je to napravi zakotrljao se svom snagom poput neke dječje lopte prema iznenađenom vampiru.

Efekat je bio zadovoljavajući, živa patuljasta lopta sudarila se s vampirom i pogodila ga u noge pri čemu je on izgubio ravnotežu i pao, ispustivši iz ruke Vonirovu sjekiru.

Bradonja se brzo pridigne, dohvati se svoje sjekire i munjevito zamahne na debeljuškastog krvopijca.

Ovaj jedva da je stigao i reći NE!, a već je bio prepolovljen na dva dijela, od glave pa sve do prepona.

Jazon nije imao puno problema sa svojim protivnikom.

134

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Ružni vampir s velikom crnom irokezom i naušnicom na nosu pokušao ga je gricnuti svojim zubima, no mladić se vješto izmakao te ga opalio šakom u usta, pri tom mu razbivši sve očnjake.

Kada je vampir skontao da je upravo ostao bez svog najmoćnijeg oružja, strašno se razljutio psujući i prijeteći Jazonu da će ga zadaviti vlastitim rukama.

Momak se nije mnogo obazirao na prazne prijetnje svoga suparnika, nego je vješto izvadio tanke srebrne bodeže, dotad skrivene u njegovim širokim rukavima i zakovitlao ih ravno na krvoždera.

Moćni ubojiti noževi polete prema svom odredištu i nepogrešivo se zabiju u svoj cilj, jedan u grlo, a drugi u muda jadnog vampira. Tako i četvrti protivnik otegne papke.

Faun Gottfrid nije se tako lako snalazio u borbi sa svojim izazivačem, kao njegovi prijatelji. Nikada nije bio baš neki veliki ratnik.

Više je volio glazbu, ples, piće i poeziju. Činilo mu se da je previše brzo i nepromišljeno prihvatio poziv ostalih za lov na vampire. Tako da se sada našao u dobrom škripcu, jer njegov vampirski neprijatelj nije izgledao nimalo bezazlen.

Radilo se o grdosiji u pravom smislu riječi. Vampir koji je stajao pred faunom bio je mišićav, ogromnih pleća, debelih ruku i širokih snažnih prsa. Vjerojatno je za vrijeme svog ljudskog života bio tjelesni stražar nekog lorda ili serijski ubojica.

Sirotog fauna uhvatila je prpa i počeo se sav tresti nesigurno držeći buzdovan sa srebrnim bodljama koji mu je dao Bjorn. Ogledao se uokolo i uočio da su njegovi prijatelji predaleko i zauzeti svojim protivnicama tako da mu je uzalud zvati ih u pomoć.

Odluči se na sve i ništa, pa kud puklo da puklo. Pokazat će im da nije kukavica i poginut će u boju kao heroj.

„Što čekaš, bijedni crve s dlakavim nožicama? Baš da vidimo kakva si muškarčina!“, izazivao ga je snagator zlokobno se cerekajući. „Sigurno veća nego ti, bijedna nakazo! Jer za razliku od tvoje blijede, ko od damice uglađene i izdepilirane kože, ja se ne stidim ponosno pokazati svoja rutava prsa“, odgovori mu faun hrabro. www.knjizevni.bdbih.net

135

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

„Mamu ti onu kozju koja te okotila!“, rasrdi se vampir, „Imao sam i ja dlake na prsima dok sam bio čovjek, kada sam umro su opale“.

„Pričaj te bajke nekom drugom! Jedino što si ti imao prije, a nemaš sada je bio minijaturni mozak, a sada ti je i on opao!“

Na ovo ogromni vampir popali i pocrveni ko paprika, usprkos svom blijedom bezbojnom licu.

„Rarrrrhhhh!!!“, zaurla bijesno i zgrabi fauna u jednom potezu te ga podigne visoko u zrak kao kutijicu šibica.

Siroti Gottfrid pokušao se nekako obraniti te stane udarati buzdovanom po vampirovoj ogromnoj glavetini. Međutim, nakon nekoliko udaraca, buzdovan se prelomi o njegovu glavu! Izgleda da je tikva oštrozubog orijaša bila otpornija od željezno-srebrnog buzdovana! Faun proguta slinu i problijedi od šoka.

„Šta je, smrdljivče? Ti si našao zajebavat slavnog Beronga Davitelja! U svoje vrijeme bio sam najtraženiji plaćeni koljač u cijelom kraljevstvu! Ubijao sam za tri srebrnjaka i jedno zlatno puce. Eh, to su bili dani!“

Gottfrid se i dalje vrpoljio u vampirovim šakama pokušavajući se osloboditi njegova čeličnog stiska, a digne svoje jareće noge u zrak te ga opali kopitima u oči.

„Jaoooo! Boli ko sam vrag!“, krikne orijaš, no pretrpi i ne ispusti svoj plijen.

„Pusti me, idiote!“, procijedi dlakavac.

„Svakako“, reče vampir i zabije mu naglo očnjake u vrat sišući mu pohotno krv i životnu energiju.

Kada se dovoljno napio ispusti beživotno tijelo čovjeka-jarca.

Za to vrijeme princ Vilhelm svim snagama se pokušao obraniti od Serviusovih ubojitih napada. Ovaj je vampir bio mnogo stariji i iskusniji od njegovih drugova pa je tako imao i razvijenije snažne psihičke moći koje je odlučio upotrijebiti protiv Vila.

„Spusti taj mač, dečko. Ne možeš se opirati mojoj volji“, pokušao ga je hipnotizirati prodornim očima na kojima su se počele povećavati crne zjenice.

136

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Vilu su vjeđe postale teške, a pokreti usporeni. Ruka s mačem mu je drhturila, no i dalje je nastavio koračati prema stvoru tmine. „Imaš veliku snagu volje, no na kraju ćeš popustiti. Predaj mi mač i neće ti se ništa dogoditi“, opčinjavao ga je ovaj.

Najednom Vil dođe k sebi i posve svjestan posiječe vampira mačem po nozi.

„Arghhh! To je nemoguće! Kako si se oslobodio mog hipnotičkog pogleda? To mogu samo vilenjaci, a ti to nisi!“, zakrešti spodoba.

„Pojma nema, a i ne zanima me. Sad ćeš platiti za nevinu krv koju si prolijevao sa svojom bandom!“, odvažno će Vil i odreže mačem vampiru šiljasto uho.

Ovaj ponovno krikne užasnut držeći se za bolno mjesto iz kojeg je nemilice tekla vampirska krv.

Međutim, daleko od toga da se njegov protivnik odlučio predati i prepustiti neprijateljevoj milosti. Sav krvav i pun bijesa, šepajući na jedinoj zdravoj nozi, skoči na Vila i zgrabi ga svojim dugim crnim kandžama. Krene zubima prema mladićevom vratu kako bi mu zadao smrtonosni ugriz, no Vil ga se oslobodi tako da ga opali laktom po sljepoočnici.

Vampir se bolno sruši na tlo, no Vil ne sačeka ni trena, nego ga uhvati šakom za crni mantil i opali snažno šakom u glavu. Demon odleti barem pet metara, a princ dotrči do njega da provjeri je li još čitav.

Pokazalo se da je vampir otporniji nego što je mislio. Stvor telekinezom 2 sruši jednu veliku nadgrobnu ploču u blizini koje padne ravno na Vila i poklopi ga cijelom svom težinom. Koliko god se mučio, nije ju uspio pomaknuti sa sebe. Princ je bio zarobljen!

Istodobno, vampir se dovoljno da se osovi na noge, točnije onu jednu što mu je ostala čitava. Šepajući u mukama primakne se Vilu te mu uzme mač koji je ležao na zemlji.

„E, moj prinče, nisi čuvao glavu. Možda ste porazili one moje glupake, no ja ću sigurno preživjeti i donijeti Lydiji tvoju plavokosu glavu“, reče Servius bolno se smiješeći.

2 Telekineza- sposobnost pomicanja predmeta psihičkom snagom volje.

www.knjizevni.bdbih.net

137

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

„Što?! Znači vaš tajanstveni poslodavac bila je ona kučka Lydia?“, iznenađeno će Vil ležeći ispod nadgrobne ploče.

„Tako je, to ti mogu reći prije tvoje smrti. Ionako nećeš imati kome to izbrbljati kada te dokrajčim. Lydia me je nekim magijskim obredom probudila iz stoljetnog sna te mi telepatski izdavala naređenja, a ja sam osobno probudio svoje kolege. Obećala nam je visoke činove na Mordovom dvoru u zamjenu za tvoju glavu. Pretpostavljam da njih dvoje šuruju nešto protiv tebe, ha? No sad je dosta priče, vrijeme je da te zakoljem jednom za svagda!“, reče Servius i krene prema nemoćnom princu.

Kada je ovo čuo Vil se razbjesno! Ta guja mu se sve ove mjesece umiljavala, a zapravo ga je cijelo vrijeme vukla za nos i htjela doći glave!

„Pločus lebdus, vampirus poklepus!“, izvikne brze magične riječi.

Nadgrobna ploča koja ga je dosad nemilosrdno pritiskala, odvojila se od njega i počela lebdjeti u zraku,a zatim promjeni smjer putanje i sruši se ravno na šokiranog vampira pokrivši mu trup i dio udova.

„Nemaš samo ti čarobne moći. Svi ti školski sati magije na kojima su me mučili oni senilni starkelje nisu bili uzaludni“, reče Vil hladno čisteći odjeću od prašine, a zatim dograbi svoj vjerni mač.

„Milost!“, procvili vampir koji se uzalud koprcao pokušavajući se osloboditi zamke koju je pripremio za drugoga.

„Kako hoćeš, ipak sam ja budući kralj Windira i imam milosti za sve svoje podanike. Neću ti ja presuditi, nego sunce koje uskoro izlazi. Tko zna, možda se uspiješ spasiti i pomaknuti taj stećak te pobjeći u mrak na sigurno, no čisto sumnjam.“

„Pomozi mi… Daj mi ruku“, procijedi bolno vampir.

„Hoću, klinac. Živio se i predugo, sunce će ti podariti vječni mir. Zbogom, Serviuse“, odvrati Vil i napusti zločestog vampira koji je psovao i proklinjao.

I zaista, uskoro se užarena kugla stane polagano dizati na obzoru, a njene zlatne zrake pronađu put i do Zabranjene šume te probije krošnje njenih gustih grana.

138

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Iza Vilovih leđa začuo se neljudski krik užasa, no on se nije okretao, nego je nastavio koračati dalje prema svojim prijateljima.

Nekoliko trenutaka kasnije, od strašnog vampira Serviusa ostala je samo hrpica ugljena i pepela.

„Kako ide, momci? Jeste sredile sve kučkine sinove?“, upita Vil ratnike.

„Jesmo, ali bilo je žrtava. Jadni Gottfrid je životom platio svoje junaštvo, vampir mu je razderao vrat. Nabili smo gada na kolac, no jadniku nije bilo pomoći“, reče tužno Jazon.

Vilu navru suze na oči. Za vrijeme svog boravka ovdje dobro je upoznao ovog fauna i prirastao mu je srcu. On je bio i prvi stanovnik Zabranjene šume kojeg je ugledao kada je njemu i Bjornu otvorio vrata tabora.

„Pokopat ćemo ga uz najveće počasti. Jadnik se žrtvovao kako bi spasio moju kožu, kao i svi vi uostalom. Nosim vam loše vijesti.

Ovdje više nije sigurno boraviti. Ni za vas, ni za mene. Morati ćemo napustiti Zabranjenu šumu“, prozbori tiho Vilhelm.

„Što?! Znači Mord je unajmio one spodobe i otkrio naše skrovište?“, zapanjeno će vilenjak Bjorn.

„Da, Mord. A tvoja najdraža nimfa Lydia nas je izdala i poslala vampire po moju glavu“, reče Vil.

„Nemoguće! Ona to nikad ne bi učinila!“, počne je braniti vilenjak.

„Jesi baš siguran? Sam si mi pričao da je često putovala zbog svog posla izvan Šume. Osim toga, kladim se da je došla do mnogih povjerljivih informacija dok si ti pijan ležao i bulaznio gluposti u njenom naručju u krevetu. Na tvom mjestu zabrinuo bih se ako držiš hrpu zlatnika ispod njega. Bojim se da te je već opljačkala i zdimila s blagom ravno k Mordu u Ul'Than.“, zaključni Vil smrtno ozbiljan.

„Uh, sranje!“, promrmlja vilenjački bradonja i posramljeno spusti glavu prema dolje.

(Ulomak iz romana)

www.knjizevni.bdbih.net

139

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Boris LAZIĆ

ZVEZDANO UZGLAVLJE Vratio se čitanju žanrovske fantastike po prestanku mladosti, po prestanku putovanja. Vratio se ne listanju stvarnosne proze već predelima vizija druge, drugačije prirode, vizija darovanih od strane snažnih pojedinaca. Njega ne zanima označitelj radi označenog, ne interesuje ga prospektivizam kao takav iako shvata njegov koren, uslove njegovog nastanka i potrebe za njegovim artikulisanjem, samo što nije revolucionar te vrste niti tih potreba. On shvata socijalnu uslovljenost fenomena stvaranja te vrste proze, tu potrebu za usponom iz malograđanskog gliba putem tehnicističke fantasmagorije, putem pretraživanja ključeva znanja pomoću kojih bi moglo da se radi na vlastitoj transfiguraciji, samo što ga transfiguracija sopstvenog socijalnog položaja do te mere i tim putem, ne zanima. Njega opčinjava vizija kao takva, njega plene otkrića predela, bića, arhitektonika drugačijih no ovih, no onih među koje je prinuđen da boravi, i ne želi svesni napor prepoznavanja hiperbolisanih elemenata današnjice u prozi o Drugom i Drugačijem. Ne trpi hiperbole. Iskapio bi do poslednji miris napola sklopljenih latica nadvijenih iznad grotla pariskih podzemnih ulaza, kada te latice ne bi odisale otužnim zapahom pisoara. Njega privlače slike i ka njima teži, svakog jutra, kad polazi u kancelariju.

Po, Bodler, Igo, Vern, Defonteni, Roni Stariji, Vels, Mopasan, Ilić, Zamjatin, Čapek, Haksli, Orvel, Lavkraft, Dik, Kirval, Brus, Desnica, Demit, Žeri, Balard, Pekić, Lem, Karsak, Klen, Stajner, Vul, Dantek, Velbek, Silverberg, Van Vogt pružaju mu ruke, pružaju mu vizije, pružaju mu vizije, pružaju mu svoje žestoke vizije, sociološke studije, katastrofizme, apokaliptizme za um dovoljno drilovan religijskom mantrom hilijazma e da ne bi znao koliko je takva opojnost opasna, koliko je vizija obznane božanskog lica na nebeskom svodu porazna, 140

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

koliko čizma koja na veki vekov gazi ljudsko lice jeste slika smrti utisnute u podsvest svih nas. Gorki talozi ovakvih snitvi čine i njegova snatrenja, i dok brodi, podzemnom železnicom (čitajući petparačka naučno-fantastična izdanja J’ai lu ili Fleuve noir), kroz meandre jednog od grada gradova, brodovi i kapije mrtvih otvaraju mu dveri opojnih predela/opijata kojima drogira svoje duhovne oči, kojima taži glad za daljinama, ljubav k drugom i drugačijem – za jedno jutro ili jednu noć, za jedno zvezdano uzglavlje, pouzdan trip za novi san.

www.knjizevni.bdbih.net

141

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Žarko MILENIĆ

KURT VONNEGUT I SF Kurt Vonnegut je rođen 1922. godine. Nakon Shortridge High School 1940, započinje studij na Cornell University. Borio se u Drugom svjetskom ratu i bio zarobljen u Dresdenu 1944. Vonnegut se vraća iz Europe u travnju 1945. Potom studira u University of Chicago i radi kao izvještač za Chicago City News Bureau. Godine 1947. odlazi raditi u General Electric Corporation.

Nakon tri godine Vonnegut postaje profesionalni pisac. Vonnegutov prvi roman "Player Piano" je objavljen 1952. Nakon toga je napisao veliki broj romana, zbirki priča, zbirki eseja i intervjua te dramu "Happy Birthday, Wanda June" te nekoliko fimskih scenarija.

Više Vonnegutovih knjiga bilo je na listi bestsellera.

Na hrvatski jezik su prevedeni njegovi romani "Player Piano" (Mehanički pijanino), "Jailbird" (Zatvorska ptičica) i "Galapagos".

Jedna priča iz zbirke "Welcome to the Monkey House" (Dobro došli u kuću majmuna) uvrštena je u "Antologiju američke pripovijetke XX. stoljeća" koju je priredio Mario Suško te ulomak iz romana "Cat's Cradle" (u SF magazinu "Sirius"). Roman je u cijelosti preveden na hrvatski pod naslovom "Kolijevka za macu", što je doslovan prijevod naslova, mada bi bolje bilo, kako predlaže dr. Suško, "Svračje oči" ili "Svračje noge" što je hrvatski naziv za igru s uzicama. Roman "Slaughter-house Five" (Klaonica Pet) preveden je na srpski i slovenski jezik.

Po njemu je 1972. snimljen istoimeni film u režiji Georgea Roya Hilla.

Na slovenski jezik je preveden i "Brakfast of Champions" (Zajutrak šampionov). Ovaj roman je ekraniziran, kao i roman "Mother's night".

"Timequake" je fragmentarno pisan roman. Njegov sadržaj bi bilo vrlo teško ispričati. Jedna od niti koja povezuje pojedine fragmente je znanstveno-fantastična ideja o vremenskom potresu te izmišljeni Lik 142

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Kilgorea Troutea, koji posjeduje izmišljene generalije (rođen je 1907., a umro 1981.) i neuspjeli je SF pisac švedskog porijekla.

Tko je Kilgore Troute? Ovaj Vonnegutov omiljeni lik pojavljuje se u mnogim njegovim romanima: "Slaughterhouse-Five", "God Bless You Mr. Rosewater", "Breakfast of Champions", "Galapagos" i drugim). Kilgore Trout piše veoma mnogo, ali njegove priče su objavljene samo u porno časopisima iako ono o čemu govore nema veze s pornografijom. U romanu "Breakfast of Champions" možemo pročitati kako je Trout napisao 117 romana i 2000 kratkih priča. Ali u "Timequakeu" stoji kako je "Trout prije kreirao karikature nego karaktere (...) Njegovo ogorčenje je usmjereno na takozvanu mainstream literature." U istom romanu Vonnegut Troutea uspoređuje s Van Goghom. Van Gogh je slikao slike kako bi uzdigao sebe "iako nitko drugi nije smatrao da one prokleto vrijede". To se isto odnosi na Troutea i njegove priče i romane.

Za lik Kilgore Trouta Vonneguta je nadahnuo Theodore Sturgeon, znameniti pisac science fictiona. Kurt Vonnegut je to priznao u jednom intervjuu. Kilgore Trout, piščev alter ego, bi trebao biti po autoru parodija samog Kurta Vonneguta. I ne samo njega već svih science fiction pisaca. Za science fiction mnogi izdavači smatraju da je smeće, ali autori ovog literarnog žanra ipak šalju svoje priče u razne časopise u nadi da će biti objavljene. I Vonnegut je isprva slao ali i objavio svoje SF priče u raznim (kako SF tako i drugim) časopisima.

Poznata je Sturgeonova izjava kako 70 posto znanstvene fantastike čini šund (po Stanislawu Lemu čak 90%!), ali i svake druge ljudske djelatnosti. Vonnegutovu zbirku SF priča "Canary in a Cat House" kritičari ubrajaju u SF te romane "Player Piano" i "Sirens of Titan" i "Galapagos", a djelomično i "Cat's Cradle", "Slaugherhouse Five" i "Timequake". Vonnegut nije imao ništa protiv da prijevod romana "Cat's cradle" na srpski izađe u negdašnjoj SF biblioteci "Kentaur". Od SF pisaca srodni su mu H. G. Wells, Robert Sheckley, Sam Lundwal, Stanislaw Lem i braća Strugacki.

www.knjizevni.bdbih.net

143

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Vonnegut je 1965. objavio esej "Science fiction" u časopisu New York Time Book Review" koji je preveden u fanzinu "Parsek" sedamdesetih. U povodu njegovog prvog (po mnogima i najboljeg) romana "Player Piano", on se čudi kako ga kritičari svrstavaju u SF. Tvrdi: "Ja sam napisao roman o životu, o stvarima koje nisam mogao ne vidjeti i ne čuti u Schenectadyju, vrlo stvarnom gradu nespretno smještenom u užasnu sadašnjicu. Bio sam uvredljivo svrstan u ladicu 'science fiction' i rado bih iz nje izašao naročito stoga što mnogi ozbiljni kritičari obično smatraju da je ta ladica ono visoko bijelo postavljeno u toaletu."

Uz to se narugao onima koji sve i svašta trpaju u SF. Tako i Kafku ili čak Lava Tolstoja!

U svom eseju Vonnegut naziva SF pisce sektom koja će se kad tad raspasti, a sve više će pisci "mainstreama", odnosno glavnog toka (kako SF pisci nazivaju one "ozbiljne") u svoja djela ubacivati znanost i tehnologiju.

Ipak ne može se poreći da je "Player Piano" antitutopija. U svijetu toga romana sve je kontrolirano od strane strojeva a, kako kaže kritičar Lawrence Broer, ti "strojevi nisu dalje kontrolirani od ljudi već od drugih strojeva." Ovo je antiutopija kao i "Brave New World" Aldousa Huxleyja koji je smatrao SF neozbiljnom literaturom i nije volio, kao ni Vonnegut da ga trpaju u tu "ladicu". Ali Vonnegutovom romanu "God Bless You Mr. Rosewater" (1965) naslovni lik, otkačeni filantrop, kaže skupini SF autora na jednoj konvenciji: "Volim vas, kujini sinovi (...) vi ste jedini koji govorite o stvarno užasnim stvarima koje dolaze (...) vi jedini dovoljno vodite stvarnu brigu o budućnosti, jedini zapažate što nam strojevi čine, što nam ratovi čine, što nam gradovi čine, što nam velike jednostavne ideje čine, što ogromni nesporazumi, greške, nezgode i katastrofe čine. Vi ste jedini koji dovoljno komično očajavate nad vremenom i razdaljinama bez ograničenja, iznad ste misterije kako nikad nećemo umrijeti, iznad činjenice da smo upravo sada zavisni od toga hoće li biti svemirskih putovanja u idućih milijardu godina i hoće li doći Raj ili Pakao."

144

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Naslov romana "Timeqauke" počiva na standardnoj SF ideji kako je vrijeme krenulo unatrag. Od 13. veljače 2001. kalendar se vraća deset godina unatrag na 17. veljače 1991. Od tada svatko je na ovom svijetu osuđen ponoviti svoj desetogodišnji dio života u cijelosti.

Vonnegut se često vraća svojim pripovijedanjem u prošlost, skače iz vremena u vrijeme s teme na temu. Sjetimo se njegovog romana "Slaughter-house Five" kojeg su kritičari nazvali "nevjerojatnom tralfamadorijanskom bajkom o ratu i vremenu koje teče naopako". U tom romanu glavni junak Bill Pilgrim (doslovno - hodočasnik) putuje kroz vrijeme i prostore i nalazi se sad u Dresdenu kad je bio bombardiran 1945. godine (biografski elementi), sad na planetu Tralfamadore. Ovaj planet se spominje i u romanu "Sirens of Titan" i u "Timequakeu".

Vonnegutova predviđanja iz 1965. o raspadu SF-a se nisu ostvarila. Ali SF danas nije više ono što je bila prije pedeset godina niti je to tako sužen pojam (osim standardnog SF-a ovdje danas ubrajamo i fantasy te horor odnosno spoj nekih ili svih njih) kao što je onda bio.

Na nju se više ne gleda kao na svojevrsni gheto. Bio Vonnegut ubrajan u SF pisce ili ne tek moramo priznati da je on jedan od značajnih pisaca koji je svojim djelom uvećao ugled literature koju nazivamo SF.

www.knjizevni.bdbih.net

145

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

BILJEŠKE O AUTORIMA I PREVODIOCIMA Milivoj ANĐELKOVIĆ, rođen je u Beogradu 1940, gde je diplomirao i magistrirao na katedri za jugoslovensku i svetsku književnost. Živi i radi u Beogradu, u mladosti kao novinar, potom u izdavaštvu i periodici kao urednik. Do sada je objavio dvije zbirke pripovjedaka, više romana, drama te publicističkih knjiga i feljtona. U časopisima i novinama objavio je stotinak pripovjedaka, kratkih priča i eseja za koje je nagrađivan na konkursima "Andromede", "Galaksije", "Politike", "Oslobođenja" i drugim. Takođe, objavio je priče u zbornicima "Beli šum" (2008), "Gradske priče 3 - Fantastika" (2008), "Gradske priče 4 - Vodenica" (2009), "Istinite laži" (2009), "Apokalipsa" (2011) i u više drugih.

Davor BANOVIĆ rođen je 1976. godine u Osijeku gdje i sada živi sa svojom ženom. Diplomirani je teolog. Objavio je nekoliko pripovjedaka, pjesama i članaka u različitim novinama, časopisima i zbirkama te desetak prijevoda knjiga s engleskog. Profesionalno se bavi informatikom. U slobodno vrijeme proučava Sveto pismo i propovijeda po krovovima i na blogu http://diotref.tumblr.com/ Milan Georges BUROVAC (Burovac kod Petrovca na Mlavi, Srbija, 1961.) je studirao uporednu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 1991. živi u Parizu kao slobodni umjetnik. Piše poeziju, prozu i dramske tekstove na srpskom i francuskom jeziku te filmsku i muzičku kritiku. Bavi se i novinarstvom, vizuelnim umjetnostima te komponovanjem. Prevodi s francuskog jezika. U Parizu mu je izašao na francuskom roman "Filmosof".

146

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Dmitrij GLUHOVSKI rođen je 1979. godine. Četiri godine je živio i školovao se u Izraelu, zatim je radio u Njemačkoj i Francuskoj. Bio je vojni izvjestitelj iz Izraela i Abhazije, radio je na Radio Rusiji i TV Deutsche Welle i Euronews kao specijalni izvjestitelj iz Kremlja. Debitirao je kao pisac postapokalitičnim romanom „Metro 2033.“. Taj roman je izašao u Moskvi 2005. u tiražu od 300.000 primjeraka. Po njemu je nastala kompjutorska igra popularna u cijelom svijetu. „Metro 2034.“ (2009) nije u pravom smislu nastavak tog romana, reklo bi se da je njegova alternativna verzija, pisan je drugačije i može se čitati ne pročitavši prethodni roman.

Predrag JIRSAK (1941. – 2012.) je pjesnik, pripovjedač, romanopisac, književni kritičar i prevoditelj s češkog i engleskog jezika. Studirao je medicinu i političke znanosti u Zagrebu, a filologiju u Zagrebu i Pragu. Diplomirao je 1965. komparativnu književnost i engleski na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Bavio se novinarstvom (Vjesnik, Privredni vjesnik, Telegram), bio je lektorom hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Pragu (1967.–1969.), a od 1969. do 2006. predavao je češku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodio je i SF djela. Objavio SF roman "Mjesečeva djeca" (Zagreb, 1958) te više knjiga proze i poezije. SF priče i dramatizacije objavljivao na Radio Zagrebu.

Boris LAZIĆ je doktorirao na Sorboni u Parizu. Sada živi u Novom Sadu. Pjesnik je prozni pisac, kritičar i prevodilac s francuskog jezika na srpski i obrnuto. Nagrađivan.

www.knjizevni.bdbih.net

147

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Howard Philips LOVECRAFT (1890. - 1937.) je američki pisac horora, fantastike i znanstvene fantastike, žanrova koje je često kombinirao unutar jedne pripovijesti. Za života je imao relativno malo publike, no imao je ogroman utjecaj na moderne pisce fantastike i horora, unutar kojega je postao kultna ličnost. Romani i pripovijesti:

Zov Cthulhua (The Call of Cthulhu, 1926.)

Boja iz svemira (The Color out of Space, 1927.)

Dunwichski užas (The Dunwich Horror, 1928.)

Šaptač u tami (Whisperer in the Darkness, 1930.)

Planine ludila (At the Mountains of Madness, 1931.)

Snovi u vještičinoj kući (The Dreams in the Witch House, 1932.)

Sjena nad Innsmouthom (The Shadow over Innsmouth, 1932.)

Sjena iz vremena (The Shadow out of Time, 1934.)

Prema tematici, Lovecraftovu prozu možemo podijeliti na:

Priče o smrti (približno od 1905. do 1920.)

Priče iz ciklusa snova (1920. - 1927.)

Cthulhu Mythos (1925. - 1935.)

Mato NEDIĆ (Tolisa kod Orašja, BiH, 1971) je završio studij hrvatskoga jezika i književnosti u Osijeku. Radi u Srednjoj školi u Orašju a živi u Tolisi kod Orašja. Objavio niz proznih knjiga i jedan gramatički priručnik za srednjoškolce. Novinske, književne i kroatističke tekstove objavljuje u periodici u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Dobitnik je više nagrada za književna djela.

Branko PIHAČ (1956) je diplomirao Radio komunikacije na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Od 1978. godine posvetio se poglavito pisanju. Objavio tridesetak SF priča pretežito u "Siriusu" i izdanjima „Vjesnika“, te na Radio Zagrebu. Zbirka SF priča "Perpetuum mobile" (1986) izašla je u Poljskoj. Neke su mu SF priče prevedene na njemački jezik. Od 1988. godine živi i radi u Mississaugi, Kanada. Uvršten je u „Antologiju hrvatske ZF priče“ (Rijeka, 2005).

148

www.knjizevni.bdbih.net

Časopis za naučnu/znanstvenu fantastiku

Miha REMEC (Ptuj, Slovenija, 1928) je slovenski pisac i novinar.

Autor je velikog broja zbirki priča, pjesama te romana i drama od čega najveći dio spada u znanstvenu fantastiku. Slovenski izučavatelj SFa, Drago Bajt, stavlja Remca uz bok Zamjatinu, Huxleyju i Orwellu, kao pisca antiutopijskih romana. Remec je jedini Slovenac koji je dva puta dobio, tada jugoslavensku, nagradu Društva prijatelja znanstvene beletristike i fantastike SFera iz Zagreba i to 1981. za svoj roman Prepoznavanje i 1987. za priču Spomnik za Evridiko. Na hrvatski jezik mu je prevedena zbirka SF priča „Žar ptica“ i objavljena 2013. u izdanju Književnog kluba Brčko distrikt BiH. Hasan ZAHIROVIĆ je rođen u Rašljanima kod Brčkog, BiH. U Zenici diplomirao na Islamskoj pedagoškoj akademiji. Zatim diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Fakultetu humanističkih nauka na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru, odsjek Dramska umjetnost – gluma, pa do prestižne akademije DAMU u Pragu. Glumio u nekadašnjem Amaterskom pozorištu u Brčkom, Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, te u nekoliko država na raznim jezicima u pozorištu i na filmu. Režirao je predstave za djecu u zeničkim i sarajevskim osnovnim školama, radeći s djecom po Evropi i u Americi. Od 2006. živi u Češkoj. Magistrirao teatrologiju u Brnu na Filozofskom fakultetu Masarykovog univerziteta. Prevodi s češkog na bosanski i obrnuto te s engleskog i francuskog jezika na bosanski. Radi kao glumac u Međunarodnom pozorištu Meteorit u Bratislavi

www.knjizevni.bdbih.net

149

izlazi četiri puta godišnje

www.knjizevni.bdbih.net