BUNT

UPUTSTVO ZA UPOTREBU

Prije upotrebe promućkati…

sopstvenu glavu R

at je bio bolji - poruka je jednog demonstranta. Iza te kratke rečenice stala je sva naša bijeda, i tuga. Koliko loše mora biti, da ti rat bude bolji od mira? Sigurno mnogo. A, tako nam je. I to već dugo. Predugo.

Tako dugo, da smo već i zaboravili kako je kada je drugačije.

Akter druge priče je demobilisani borac, demonstrant, koji je prijetio sebi I drugima, da će se jednog petka spaliti. Svoju ozbiljnu najavu pokrijepio je i izjavom iz Opštine. U kojoj stoji da će se spaliti. A na izjavi opštinski pečat. Koji je stavila šalterska službenica , bez razmišljanja da je dužna očajnika zaustaviti u tom naumu. Saslušati, posavjetovati. Dobio je pečat na dokument u kojem kaže da mu je svega dosta pa i života.

Potrošene su, već odavno, sve riječi koje opisuju mizeriju naših stvarnosti. Muke Tantalove nama su default-no stanje. Okruženi blještavilom neona tržnih centara, bogatstvom sluga korumpiranog sistema, na trenutak pomislimo da

2 BUNT

možemo i mi dobiti dio toga. Barem mrvice. Ali kada posegnemo za njima, blještava sreća nam se izmakne. Baš kao i Tantalu, voda i voće.

I nastavimo gledati kako produkti dvodecenijskih laži, licemjerja i bezdušnosti nastavljaju besramo uživati, tu pred našim očima, u onome što im mi svojim radom stvaramo, u onome što su od nas tako bezobrazno oteli. U našoj budućnosti.

I onda dođe februar 2014. Sunčan i vedar.

20 hiljada najhrabrijih i najočajnih , izlaze na ulice. 20 hiljada bh. anonimusa, boraca protiv nepravde. Prvi plamičak pali se u Tuzli.

Gradovi ustaju i staju jedan uz drugi. Plamen pobune širi se nevjerovatnom brzinom. Strah počinje da se penje uz kičmu svih koji u svojim džepovima mogu napipati orahe.

Gore zgrade, padaju vlade, sistem se ljulja, političari bježe iz zemlje, spavaju u sefovima. Ukus pobje-

de i suzavca na usnama . Stiglo je proljeće. Nešto ranije nego što je uobičajeno, ali tu je. Osjetimo ga.

Bunt nezadovoljstva stvorio je energiju koja je našu ustajalu društvenu kuglu, prekrivenu mahovinom poput misterioznih kugli kod Kaknja, pomjerila sa mrtve tačke.

Političari danas sami sebi smanjuju bezobrazno visoke plate. Zabranjuju si zloupotrebu službenih automobila . Takmiče se u jeftinom dodvoravanju narodu. Poslije dvadeset godina počinju da, kao, narod nešto pitaju i mimo izbornog dana.

Zašto? Pa zbog straha. Straha koji se širi iz oraha u njihovim džepovima. Straha koji smo im donijeli kada smo se počeli skupljati na ulicama gradova. Straha koji je i danas tu. Straha od drugog poluvremena.

Da li je trebalo da gore vladine zgrade da oni unutra shvate da je dosta lopovluka? Da li bilo potrebno da stotine policajaca završe u hitnoj nakon što su od naroda po-

kušali da brane pljačkaške vlasti?

Da golobradi, nenaoružani klinci kao nindže skaču u štitove oklopljenih policajaca? Da li je bilo potrebno? Izgleda da jeste.

Ovo je tek prva bitka u pravednom ratu koji nam je nametnut. Jer, ako se kojim slučajem desi da upozorenje nisu shvatili ozbiljno, hiljade bh. anonimusa ponovo će na ulice. Biće ih desetinama puta više nego 7. februara i ovaj put neće tako brzo stati.

BUNT koji držite u rukama govori o tom ranom proljeću kojeg nam nisu najavile laste nego granate sa suzavcem. Sve što ćete čitati u njemu posljedica je tih nekoliko ranih februarskih dana, koji su nam nepovratno promjenili živote. Na bolje.

U ime i za dobro svih nas izdajemo ovu besplatnu novinu, da krasi domove, biblioteke i arhive, da putuje mislima svih naših slobodnih ljudi. Da nas ohrabruje i ne dopusti da stanemo. Sve do pobjede dobra nad zlom.

BUNT 3

SADRŽAJ

SADRŽAJ

42

ELVIR PADALOVIĆ | Poslanici u BiH najplaćeniji u Evropi!

43

Korupcija u javnim nabavkama

44

Skupe gozbe na račun građana

45

200 miliona KM strankama!

46

BiH klizi ka dužničkom ropstvu

20 Lica revolucije

48

Šta je plenum?

23

Zašto po glavi, druže plavi?

DAMIR ARSENIJEVIĆ | Protesti i plenumi - proizvodnja mogućnosti

24

BORO KONTIĆ | Lukač kao babaroga

49

GORAN MARKOVIĆ | O legitimnosti plenuma

25

ZLATAN BEGIĆ | Obračun sa vlastitim građanima

50

ASIM MUJKIĆ | Bh demokratija i njeni neprijatelji: Tri zamjene teza

27

PAULINA JANUSZ | Stranke i mediji ujedinjeni protiv demonstranata

52

VUK BAČANOVIĆ | Šejtan plenuma kruži BiH

31

ADIS HODŽIĆ | Priča iz Arhiva BiH

54

Originalne ljudske priče

32

UGLJEŠA VUKOVIĆ | Javni medijski servis kao okupirano javno dobro

56

MARTINA MLINAREVIĆ SOPTA | Znaš, proći će jednom sve

34

DINO JAHIĆ | U Ukrajini revolucija u BiH vandalizam

60 61

BORIS DEŽULOVIĆ | Bit će grubo kada dođe drugi žuti karton

36

Političari o narodu...

ENVER KAZAZ | Socijalni bijes i društveni potop

41

NERMINA ŠUNJ | Privatizacijske pljačke

62 64

ALEKSANDAR HEMON | Kako izbjeći kijamet

06 Hronologija bunta 12 FARUK ŠEHIĆ | Ko ih jebe, imaju platu od tri i po hiljade maraka 14 TEO GRANČIĆ | Osveta korumpiranoj državi 16

ANA BENAČIĆ | S pravom su se pobunili

18

BORIS BUDEN | Nasilje utemeljno u gnjevu

4 BUNT

BUNT 5

HRONOLOGIJA BUNTA

HRONOLOGIJA BUNTA

Petog februara 2014. u Tuzli, počelo se odmotavati klupko koje će zauvijek promjeniti mentalno stanje u zemlji.

Ovo je hronologija događaja koji su uslijedili.

05.02.

TUZLA: Protesti su počeli u srijedu ujutro kada su predstavnici sindikalnih organizacija nekadašnjih privrednih giganata: “Dite“, “Konjuha“, “Guminga“, “Polihema“ i “Poliolchema“, oni koji su na poziv Facebook grupe “50.000 ljudi na ulice za bolje sutra“, a i predstavnici Udruženja nezaposlenih Tuzlanskog kantona, te brojni penzioneri i građani, blokirali prilaze Sudu i Tužilaštvu TK.

Okupljeni ispred zgrade Vlade Tuzlanskog kantona (TK) gađali su zgradu Vlade kamenicama i jajima, palili gume i kontejnere, nakon čega su intervenisali pripadnici policije rastjerujući demonstrante. Razbijena su i stakla na zgradi vlade.

U Hitnu službu Doma zdravlja Tuzla primljeno je 18 osoba sa lakšim povredama. Također je povrijeđeno i pet policajaca, a dvojici su utvrđene kontuzije. Uhapšene su 22 osobe koje su, prema riječima policije remetile javni red i mir.

Demonstracije su nastavljene ispred Vlade TK da bi izrazili nezadovoljstvo trenutnom situacijom u Kantonu. Okupljeni građani kazali su da glavnim krivcima za stanje u kojem se nalazi Tuzlanski kanton, sa oko 100 hiljada nezaposlenih, smatraju Vladu Tuzlanskog kantona.

Neredi na ulicama Tuzle su se u popodnevnim satima smirili. Oko hiljadu građana Tuzle, nezadovoljnih trenutnom situacijom u kantonu, blokiralo je kompletan donji dio grada.

U trenutku kada je prvi čovjek prozvane Vlade odbio primiti predstavnike radnika i građana, demonstranti su pokušali nasilno ući u zgradu Vlade. Tada je došlo do prvog sukoba policije i demonstranata, u kojem je povrijeđen i, kamerman RTV-a Slon iz Tuzle.

SARAJEVO: Tridesetak građana I građanki okupilo se ispred zgrade kantonalne Vlade u Sarajevu u znak podrške demonstrantima u Tuzli. Protest je protekao bez incidenata I demonstranti su se u večernjim satima razišli.

6 BUNT

Oko 17 sati pred zgradom Vlade TK ostalo je više policajaca nego demonstranata.

06.02.

le podrške Tuzlacima, koji su se prethodnih dana sukobili sa pripadnicima snaga sigurnosti.

TUZLA: Ispred zgrade Vlade Tuzlanskog kantona, gdje se okupilo više od šest hiljada građana, u jednom trenutku je bačen suzavac. RTV Slon objavila je snimak na kojem se vidi kako više hiljada građana Tuzle kreće prema zgradi Vlade TK, te kreću u napad kamenjem, jajima i bakljama.

Policajci su upotrijebili silu nakon što je grupa demonstranata pokušala upasti u zgradu kantonalne Vlade, a jedna osoba je uhapšena.

MOSTAR: Građani su se počeli okupljati na Španjolskom trgu oko 16 sati, noseći transparente s natpisima “Dolje vlada“, “Zajedno za funkcionalniju BiH“, “Revolucija mladih dolazi“

Demonstranti koji su blokirali saobraćajnicu na Skenderiji razišli su se oko 18.20 sati.

Negdje oko 17 sati, uz povike “Lopovi“ i “Hoćemo promjene“, izašli su na prometnicu i blokirali promet. Uskoro su na ulicu gurnuta i dva zapaljena kontejnera.

Nakon sat i pol prosvjednici su se mirno razišli, a zanimljivo je da su prilikom odlaska na svoje mjesto vratili i zapaljene kontejnere.

Za vrijeme blokade raskrižja policija je preusmjeravala promet te mirno promatrala što se događa.

Demonstranti, koji su više od sat vremena blokirali promet na raskrižju kod Španjolskog trga, jednoj od najfrekventnijih mostarskih prometnica, mirno su se razišli oko 18 sati i 30 minuta.

SARAJEVO: Neformalna grupa građana, njih oko 150, izašla je na ulice glavnog grada BiH kako bi iskazala podršku demonstrantima u Tuzli.

Između ostalog, tražili su puštanje na slobodu uhapšenih učesnika demonstracija u Tuzli.

Demonstranti okupljeni ispred zgrade Vlade Kantona Sarajevo gađali su zgradu vlade jajima i kamenjem, te uzvikivali paro-

Nekoliko desetina ka demonstranata zapalili su dva kontejnera na cesti pored Doma sindikata, koja je blokirana od 15.30 sati.

ZENICA: Oko 150 građana Zenice okupilo se poslije 13 sati ispred zgrade institucija Zeničko-dobojskog kantona u znak podrške protestima građana u Tuzli. Protesti su najavljeni i za naredni dan.

KAKANJ: Nekoliko desetina građana okupilo se ispred zgrade Općine Kakanj te se nadaju da će im se pridružiti što veći broj građana koji smatraju da im njihova osnovana prava nisu zagarantovana i koji žive na rubu gladi..

Kakanjci su odlučili dati podršku Tuzlacima, koji već drugi dan protestuju zbog obespravljenih radnika.

BIHAĆ: Više stotina Bišćana okupilo se ispred zgrade kantonalne vlade. Savjetnik premijera USK-a obratio se jednoj grupici demonstranata s prijedlogom da se formira radna grupa, koja bi se uputila kod premijera na sastanak.

Međutim, nezadovoljna masa izgurala ga je nazad prema Vladi, ne želeći uopće da čuju prijedlog, jer ga, kako se čulo, smatraju “praznom pričom”.

Potom je pokušan ulazak u zgradu Vlade, te je došlo do naguravanja sa policijom, nakon čega su demonstranti počeli bacati jaja.

BUNT 7

HRONOLOGIJA BUNTA

HRONOLOGIJA BUNTA

Protesti 7. februara najavljeni su u više od trideset gradova.

Prema policijskim procjenama, u njima je učestvovalo 20.000 ljudi

07.02.

U desetinama gradova, građani i građanke izlaze na ulice.

8 BUNT

13:10 Više od 1000 nezadovoljnih građana Bihaća se trenutno nalazi pred Vladom Unsko-sanskog kantona. Na ulicama se nalaze svi profili građana, od studenata, obespravljenih radnika, boraca do penzionera. Skandiranja koja se najčešće mogu čuti su: “Lopovi, Lopovi” 13:30 Sve je više oštećenih prozora na zgradi Vlade Unsko-sanskog kantona, bačena je jedna baklja.

Zasipanje kamenicama prozora ne prestaje. Na prvom spratu Vlade većina prozora razbijeno.

13.35 Demonstranti ušli i zapalili prizemlje zgrade Vlade TK. Policija se povukla pod kanonadom petardi i kamenica.

13.55 Demonstranti počeli da gađaju kamenjem zgradu kantonalne vlade u Sarajevu. Policija odgovorila suzavcem.

14:05 Povremeno dolazi do naguravanja sa policijom, a kamenovanje zgrade USK u Bihaću ne prestaje, bacaju se svakakvi predmeti.

14.40 Gori i zgrada kantonalnih vlasti u Zenici. Demonstranti zapalili nekoliko prostorija, policajci i obezbeđenje napustili mesto događaja.

14.50 Posle sukoba sa policijom, demonstranti zapalili zgradu kantonalne vlade u Sarajevu

15.20 Demonstranti u Brčkom “zarobili” gradonačelnika Antu Domića, kojem ne dozvoljavaju da uđe u zgradu vlade distrikta niti da ode s protesta.

15.55 Policija se povukla sa ulica Tuzle. Više od 13 hiljada ljudi uputilo se prema kantonalnom i opšinskom sudu, tužilaštvu i zgradi opštine

15:20 U Bihaću je zapaljen još jedan automobil i doguran do Vlade USK.

16:00 Stotinjak učesnika demonstracija je kamenovala i razbila izloge na Hotelu Emporiumu u Bihaću.

15.50 Dvadesetak lakše povređenih u sukobima policije i demonstranata uZenici. Demonstranti pobacali automobile političara u rijeku

16:10 Demonstranti su u Sarajevu zapalili zgradu Predsedništva BiH. Policija je, zbog velikog pri-

tiska, morala da se povuče, a gore i policijski automobili.

17:30 Antiterorističke jedinice na ulicama Sarajeva.

16:30 U Bihaću je smirena situacija ispred hotela Emporium. Završen okršaj između interventne policije i grupe građana.

U sukobima u Zenici je povrijeđeno oko 30 civila i 20 policajaca. Kantonalna vlada podnijela ostavku.

16:57 Vlada i premijer tuzlanskog kantona, pod pritiskom demonstracija, podneli ostavku. Lokalni mediji javljaju da je policija prešla na stranu demonstranata.

17:50 U Mostaru su demonstranti zapalili Gradsku vijećnicu, dok uporedo specijalne policijske jedinice osiguravaju koridor kojim vatrogasci gase ranije zapaljenu zgradu Vlade HNK. BUNT 9

HRONOLOGIJA BUNTA

18:10 Situacija se smiruje u Tuzli.

Ulice oko zgrade opštine i suda su prohodne.

Zapaljeno više zgrada u Mostaru.

Policija ne interveniše.

18:15 Specijalne policijske jedinice potiskuju demonstrante ka centru Tuzle. Bačen suzavac. Ima povrijeđenih. Zapaljena zgrada Kantona. Specijalne snage raspoređene su na gradskim ulicama.

10 BUNT

18:30 Sve više policije na ulicama Sarajeva. Policija je savladala demonstrante u ulici Koševo. Trenutno su u toku privođenja.

19:05 U Mostaru gori zgrade HDZ-a, SDA-a. Zapaljene su i zgrade Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona, gradskog vijeća, kancelarija gradonačelnika i zgrada Gradske uprave u Cernici. Počela je i intervencija policije i prva hapšenja.

19:40 Unutrašnjost zgrade Vlade Kantona Sarajevo gotovo u potpunosti izgorjela 19:45 Policija započela akciju hapšenja u Mostaru. U centru situacija stabilna.

20:45 Premijer Zeničko-dobojskog kantona Munib Husejnagić i kompletna kantonalna vlada podnijeli ostavke poslije masovnih demonstracija u Zenici.

EPILOG Zapaljene zgrade Vlade Kantona Sarajevo, Predsjedništva BiH, Vlade TK, Općine Tuzla, Gradska vijećnica u Mostaru, zgrada Vlade HNK, sjedišta HDZ-a i SDA u Mostaru. Razbijene zgrade Vlade USK u Bihaću i Vlade ZDK u Zenici.

Prema podacima iz medicinskih ustanova, tokom demonstracija povrijeđeno 219 osoba.

BUNT 11

SARAJEVO

di, srednjoškolci, navijači u duksericama, ali i stariji likovi. Činilo se kao da se mnogi od njih lično poznaju, i vidjelo se da su solidno iskusni u fajtu sa policijom. Vidio sam mladića sa velikim drvenim lakiranim topuzom kako ide prema liniji koju su držali policajci.

Vidio sam djevojke kako nose vodu demonstrantima koji su bili najbliži policijskom kordonu.

Postojalo je neko unutrašnje uređenje koje je upravljalo tim haosom. Nagoni koji su se odjednom probudili u ljudima, pokazujući ratničko lice i gestikulaciju karakterističnu za bojno polje.

Ko ih jebe, imaju platu od tri i po hiljade maraka Šta se zapravo desilo tog petka 7. 2., kakva divlja snaga se oslobodila u ljudima i preuzela kontrolu nad ulicama oko zgrade Predsjedništva BiH i Kantona Sarajevo.

D

an prije u Tuzli je počelo pred zgradom vlade Kantona za vrijeme jednog od mnogih radničkih protesta.

Policijska brutalnost, i nespremnost da se nose sa situacijom koja je brzo eskalirala bila je vidljiva na amaterskim snimcima na internetu.

Duh pobune Bilo je za očekivati da će u petak biti mnogo napetije i gore nego prvi dan kada se revolt počeo širiti tuzlanskim ulicama. Onda je u petak nešto oko podneva zapaljena zgrada tuzlanskog Kantona. Nakon što sam to pogledao na državnoj televiziji sišao sam u grad, jer živim nekoliko minuta hoda od zgrade opštine Centar, odnosno Kantona Sarajevo. Već 12 BUNT

na raskrsnici kod Alipašine džamije osjetila se haotična atmosfera. Mnoštvo ljudi koji su se kretali ulicama u različitim pravcima.

Saobraćaj je bio obustavljen. Kraj Koševskog potoka do zgrade Kantona izvijao se lagan svijetli dim. Prošao sam paralelno sa potokom i došao na tramvajsku stanicu na Skenderiji. Kiosk na stanici je bio demoliran, staklo nadstrešnice na tramvajskoj stanici je bilo sasuto u komade bijele kao snijeg. Preko puta Miljacke stajali su ljudi na platou Skenderije i posmatrali šta se dešava. Ispred zgrade Kantona je bila nekoliko hiljada ljudi, i vidio sam kako gore vrata na centralnom ulazu u zgradu. Duh pobune je bio pušten i vidjelo se da ga više niko neće moći kontrolisati.

Policija sa pleksiglasnim štitovima i kacigama se povukla u ulicu Reisa Džemaludina Čauševića koja spaja obalu Kulina bana sa Titovom ulicom. Napravili su kordon ispred pokrajnog ulaza u zgradu Kantona, pored parka koji se nalazi iza zgrade Predsjedništva. U toj ulici se vodio pravi rat. Demonstranti su napadali u talasima gađajući policijski kordon kamenicama od razvaljenih žardinjera i kamenom iz parka pred Domom sindikata. Povremeno bi se dešavalo da policija krene u kontranapad i ljudi bi bježali prema Ajfelovom mostu i obalom Kulina bana pored kina Kriterion. Onda bi se udarne grupe demonstranata pregrupisale i opet krenule na policajce koji bi se povukli do kordona. Dim je sukljao sa svih strana

napadnute zgrade Kantona. Jedan automobil je gurnut i zapaljen u Koševskom potoku. Nije bilo jasno šta i gdje tačno gori sve dok plameni jezičci nisu počeli izlaziti iz prozora zgrade prema Koševskom potoku šireći se unutrašnjošću zgrade. Papiri i dokumentacija iz opštine Centar su letjeli zrakom. Čulo se pucanje stakla i razbijanje namještaja. U ulici Reisa Džemaludina Čauševića trajala je neprekidna ulična borba.

Iskusni u fajtu Vidio sam mladiće sa otetim policijskim štitovima i policijskim kacigama na glavama. Bilo je ranjenih demonstranata. Na njihovim licima se vidio adrenalin od ulične borbe. Bili su to mlađi lju-

Stajao sam i gledao kako gori zgrada Kantona Sarajevo. Nisam bacao kamenje, nisam učestvovao u paljevini, nisam ni psovao policiju, vlast, državu. Bio sam nijem i osjetio sam onu unutrašnju vrelinu, energiju koja me ispunjavala od stomaka prema grudima. Bio bih neiskren ako bih rekao da nisam osjetio zluradost gledajući živopisnu boju vatre koja je lizala zidove. Nisam ništa činio, ali kao da je ono što su drugi činili bilo i posljedica mojih želja da se desi nešto nesvakidašnje.

Znao sam taj osjećaj iz rata, samo što sam se bolje snalazio tada sa puškom u ruci, nego sada kao pasivni posmatrač koji stoji nasred ulice okružen haosom.

Istovremeno se čula buka uličnih borbi oko Predsjedništva BiH. Gorjeli su državni automobili u pokrajnim ulicama. Tramvajska stanica preko puta Predsjedništva je bila razbijena, kiosk provaljen, ali je neko na mjesto gdje je slomljeno staklo naslonio frižider sa sokovima. Stotine ljudi je stajalo na zidiću parka iza tramvajske stanice gledajući napad na ulaz u zgradu Predsjedništva. Niko nije protestvovao, niti je činio bilo šta protiv volje demonstranata. Stajao sam i pričao sa starijim građanima na raskrsnici kod kina Radnik.

Napad na zgradu Predsjedništva u njima je pobudio sjećanja na prve dane rata u Sarajevu kada su niški specijalci zaustavljeni i poraženi na Skenderiji u maju 1992., kada su pokušali da zauzmu Predsjedništvo BiH, simbol tek međunarodno priznate Republike BiH.

Kraj uličnih borbi U jednom momentu dok sam stajao i gledao kako nekolicina demonstranata juriša na drvena vrata Predsjedništva osjetio sam izvjesnu mučninu. Sa druge strane vrata neko je pružao očajniki otpor prskajući vodom demonstrante koji su pokušavali da razbiju vrata frižiderom za sokove od obližnjeg kioska, kojeg su koristili kao bojnog ovna za opsadu srednjovjekovnih kula. To je bila borba na život i smrt, i niko nije popuštao.

Kada sam poslije pričao sa jednim

ovaj dio grada je pretvoren bojno polje. Ulice su bile pune razbacanih stvari, kamenja, papira, slomljenog drveta. Gorjele su i kancelarije lijevo i desno od ulaza u Predsjedništvo. Poslije će se proširiti priča da je zapaljen istorijski Arhiv BiH. Zavijale su sirene auto-alarma i povremeno bi odjekivale eksplozije topovskih udara.

Pošto demonstranti nisu imali lidere, koji bi ih mogli predvoditi, znalo se da će noć značiti kraj uličnih borbi i nemira koji su trajali satima. Oslobođena divlja

Istovremeno se čula buka uličnih borbi oko Predsjedništva BiH. Gorjeli su državni automobili u pokrajnim ulicama. likom rekao sam mu da mi je bilo žao ljudi koju su iznutra pružali otpor, a on je rekao: „Ko ih jebe, imaju platu tri i po hiljade maraka.“ Time bi sva priča bila završena.

Policije nije bilo kod zgrade Predsjedništva i svi su se čudili kako ona nije bolje branjena. Navodno se policija povukla do Odobašine ulice čekajući pojačanje. Jedan poznanik mi je rekao da misli da je Dodik platio da se dese ovakvi neredi, što je bilo u domenu teorije zavjere kojoj nisam sklon. Granica ludila je bila pređena i nije bilo povratka nazad. Počela je padati noć. Semafori i ulična rasvjeta nisu radili. Centar grada je bio osvijetljen samo vatrom iz goruće zgrade Kantona. Za samo nekoliko sati

snaga je kružila sarajevskim ulicama. Bila je to hipnotička anarhija u najčistijem obliku.

Kada smo hodali ulicom iza tržnog centra BBI vidjeli smo desetak blindiranih policijskih kombija kako pristižu. Iz njih su izašli specijalci i počeli pripremati opremu, stavljati zaštitne maske na lica. Vrijeme anarhije i sarajevske „pariške komune“ je bilo prošlo.

Poslije su se pojavili policajci u civilu koji su premlaćivali pasivne posmatrače kraj spomenika ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva.

Brutalne policijske akcije gušenja pobune su se odvijale u mraku.

Tokom nekoliko sati tog petka 7.

2. u centru Sarajeva nije postojao

nikakav oblik državne vlasti. Da su demonstranti imali pet ljudi koji bi im komandovali bilo bi izvjesno da su mogli izvršiti državni udar bez po muke. Što govori o nesposobnosti države koja to nije, jer joj Dejtonski mirovni sporazum to onemogućava. I nesposobnosti vladajućih elita zbog čije socijalne neosjetljivosti, carske arogancija naspram vlastitih građana je i počela buna u Tuzli, potom u drugim gradovima BiH. Upravo mladi ljudi kojima su bogati i zadrigli političari oteli budućnost i pravo na normalan život, upravo su ti ljudi svoj bijes usmjerili prema institucijama u kojima sjede moderni faraoni naših života. Zato su gorjele zgrade.

Zato su paljena auta. Zato su razbijani kiosci i tramvajske stanice.

Nisu to radili nikakvi huligani, radila je to kolektivna svijest generacija mladih ljudi kojima su osione vladajuće elite sjebale život na njegovom početku.

Snaga iz beznađa Iz beznađa se uvijek rađa snaga destrukcije koju niko ne može procijeniti niti predvidjeti. To su ljudi iz rubnih, siromašnih sarajevskih predgrađa, ljudi iz geta koji taj dan nisu imali šta izgubiti, ali i mnogi drugi. Pravi huligani su bahati političari, međedi sa kravatama, lopovi i zlikovci. Oni su demolirali zgrade državnih institucija, palili i uništavali sve pred sobom. I rade to već dvadesetak godina bez da ih iko razuman može zaustaviti. Zato je divljanje jedino što su demonstranti mogli da učine. Ni Čaušesku nije mogao vjerovati kako će završiti na smetljištu istorije, pa je skončao kao pas. Jer ako nemamo hljeba uvijek možemo jesti kolače, za razliku od govana koje nam serviraju svakodnevno dvadesetak godina.

Niko ne može predvidjeti ni znati kada se opet može ponoviti neki petak, kada će opet kumulirani bijes da eksplodira na ulicama Sarajeva i kakve tragične posljedice on može da ostavi iza sebe. Za što će jedini krivci biti bezosjećajne vladajuće političke elite.

FARUK ŠEHIĆ Danas.hr BUNT 13

MOSTAR

MOSTAR

Osveta korumpiranoj državi Šutio je narod ovdje godinama, mirno pozivao na rješenje situacije, no onima s visoka očito to nije dovoljno, a sad im je taj narod kojeg su u tišini nazivali robovima, na glas postali huligani.

S

tudent sam druge godine novinarstva na Filozofskom fakultetu u Mostaru, gdje sam se našao i za vrijeme ovih protesta. Započelo je u Tuzli, gdje je mladom obrazovanom čovjeku jednostavno nešto došlo do grla, hrana i lagodan život sigurno nisu, al’ siguran sam da računi, dugovi, krediti, neimaština, korupcija, besposlica i čitavo kaotično stanje u društvu jest. Napravio čovjek grupu pod nazivom „Udar“ na Facebooku, oni slični njemu mu se priključili i izašli na ulice, po čitavoj BiH se digao narod koji već 20 godina biva prevaren od svih; međunarodnih zajednica, županija, entitetskih vlada, predsjedništva i još na desetke državnih aparata koje su neki tamo preko bare smislili da zadovolje apetite vječnih foteljaša hrvatsko-bošnjačko-srpskih predznaka.

14 BUNT

I što sad?

Prvi dan ovog ustanka bh. naroda, u Mostaru na Španjolskom trgu skupila se šacica ljudi, mediji su se obrušili na Mostarce, da ni glas ne znaju dignuti za ono što ih tišti, protiv onih koji ih gaze, da im se skupi više novinara nego prosvjednika.

No potporu ljudima iz Tuzle, koja se proširila na Sarajevo, Brčko, Zenicu i još niz gradova, uz pomoć medija odlučili su drugi dan masovno iskazati i stanovnici i studenti grada na Neretvi. Prvi dan osobno se nisam priključio prosvjedima, no drugi dan sam odlučio otići. Kažu mi “nije tvoja država, okani se toga”; e pa neću, ovdje studiram, provest ću sigurno tu još koju godinu, mnogi mi dragi ljudi, prijatelji, kolege i poznanici žive ovdje, ovdje svake godine iskeširam dobranu svotu novca za školarinu i mnoštvo papirologije,

ovdje trošim svoj novac, ovdje provodim dane, živim sudbinu s tim ljudima, gušim se u smeću kad ga danima i danima nitko ne odveze s ulica, pa zar da šutim?! Šutio je narod ovdje godinama, mirno pozivao na rješenje situacije, no onima s visoka očito to nije dovoljno, a sad im je taj narod kojeg su u tišini nazivali robovima, na glas postali huligani. Ponajviše iz suosjećanja s ovim narodom, a pomalo i revolucionarnog duha, kako sam već napisao, drugi dan prosvjeda, odlučio sam u 16 sati doći na Španjolski trg gdje je predviđeno okupljanje prosvjednika.

U početku činilo mi se da će to biti jedan mirni tihi znak podrške prosvjednicima u Tuzli, no krenulo je u duhu prave male revolucije protiv sistema i vlasti. Prosvjede je predvodio starac u revolucionarnom stilu, mnoštvom transparenata s kojima

usamljeno već više od godine dana poziva narod na ustanak. I uspio.

Možda čak i previše, jer nikada nasilje nije zagovarao. Skupio se svijet, ujedinio se u ratu razjedinjeni grad, hrle preko mosta, stižu i sa „zapadne “ strane, tijelima prosvjednika, blokirao se Bulevar, počele su se uzvikivati radničke i protuvladine parole.

I što sad? Ide se pred zgradu Vlade Županije. I tako od nekoliko stotina ljudi, formira se kolona do kasnije, prema nekim procjenama, i dvije tisuće ljudi, te uz uzvikivanje parola protiv gradonačelnika i svih koje narod smatra krivim za jad i čemer u kojem se nalaze, stiže se pred zgradu Vlade. Nastavlja se s parolama, al’ počinje kao i u Sarajevu i Tuzli letati kamenje na prozore zgrade, a nakon što nekakav naizgled poslovan čovjek dolazi do vrata i baca kamen, na vrata hrli nekoliko de-

setaka mladih ljudi koji razvaljuju vrata, ulaze u zgradu te u znak nezadovoljstva, kroz prozore bacaju fotelje ministara, papire, računala, pale zgrade, uz gromoglasni pljesak i uzvike potpore mase. Mase koja ovim buntom kao da želi osvetiti uništavanje države prouzrokovane korupcijom i kriminalom na najvišoj razini onih koji su sjedili u onim foteljama. Policije ni na vidiku, samo poneki u pješačkoj patroli, a da ne govorimo o specijalnim jedinicama. Vatrogasno vozilo se tijelima prosvjednika uspijeva spriječiti da dođe do zgrade. Vozilo one institucije, koja je u vlasništvu grada, a u kojoj mjesecima traje agonija vatrogasaca.

Vlada je pala!

Prosvjednici su se uputili dalje, i to prema Gradskoj vijećnici, koja brzinom munje postaje novo zgarište, u koju prosvjednici upadaju i iz nje bacaju papire i stolice. Šteta nije bila tolika kao u zgradi Vlade očito zbog povijesne vrijednosti ove predivne građevine ili ko zna već čeg.

U daljnjem pohodu nezadovoljnika odlazi se preko Neretve te se u potpunosti uništava zgrada Gradske uprave, lete ponovno papiri, fo-

Draga gospodo, to radi narod koji je kruha gladan, to rade oni koji vas godinama mirnim putem upozoravaju na kaotičnost vaših činidbi… telje, računala. Svoj pohod građani nisu ni tu zaustavili uskoro se pali i zgrada HDZ-a BiH, a nakon tog i zgrada bošnjačke stranke SDA. Tu večer grad je uz miris paleža pokazao jedinstvo, mlado i staro s ove i one strane Neretve, u borbi za bolju egzistenciju, svježi kruh svaki dan, punu plaću svaki mjesec…

Tvrde to rade muslimani, to rade huligani, to rade ljevičari, to rade anarhisti, to rade plaćenici. Draga gospodo, to radi narod koji je kruha gladan, to rade oni koji vas godinama mirnim putem upozoravaju na kaotičnost vaših činidbi… Odmah je od tvrdih hrvatskih organizacija i stranke čija se zgrada našla u plamenu, nije vrijedno dva puta pisanja, navedeno da Hrvati ne izlaze na ove prosvjede, al’ zeznuli su se. Uz mene na ovim prosvjedima stajali su moji mostarski susjedi Hrvati, prijatelji Hrvati, kolege Hrvati. Podijeli pa

vladaj, e pa nećeš. Kruha narodu daj i ne sijeci narod po križu ili boji, po zvoniku ili minaretu, zastavi i himni.

No ostaje pitanje što sada, više-manje postavljeni su zahtjevi, hoće li ih foteljaši ispuniti, što s uništenim zgrada, što s pretučenima u Sarajevu i Tuzli, što dalje učiniti?

Neki županijski foteljaši su već odstupili. Kažu uništili su huligani zgrade, e pa bome bit će posla za popravljanje tih ruševina, građevinci, stolari, staklari, valjda nisu svi još pozatvarali svoje firme. “Huligani, huligani, huligani” bruje dužnosnici, no ja osim uništavanja zgrada u kojima se kuje zlo po ovaj narod na prosvjedima u Mostaru ne vidjeh niti jednog razbijenog privatnog objekta, bilo stambenog ili poslovnog. I ustao je napokon narod, gori BiH, gori i Predsjedništvo u Sarajevu (pročula se informacija još za vrijeme marširanja od Vlade do Gradske

vijećnice), u koje ni JNA nije uspjela ući. Zar nije vrijeme da se političari cijele bivše države zapitaju od koga mogu primiti najgori udarac, a koga to trebaju najviše poštivati. Pa zar nije isti odgovor – narod. Narod koji je jači od svake vojske i svakog režima, narod kojemu stežete remen bando, puknut će kad-tad, a eto vam tad bijesnih pasa.

U vjeri i nadi da će narod ostati ujedinjen, da će se proširiti ovaj bunt u svako mjesto, al’ ne samo BiH, već i moje Hrvatske, izići ću i danas u 13 sati na Španjolski trg i dati potporu napaćenom narodu ove zemlje. Vjerujem da u ovakvoj borbi balkanske glave običnog naroda napokon ostati mirne, ukoliko se umiješaju plaćenici s nacionalističkim simbolima koji bi pod patronatom svojih svetih Raguža, Lagumdžija, Bešlića, Izetbegovića i ostalih htjeli uništiti borbu naroda za zajedničko dobro.

Nije ovo huliganstvo, nije ovo anarhizam, nije ovo plaćeništvo, ovo će se dogoditi svakoj državi koja na ovakav način bude postupala s narodom, jer foteljaši ma u kojoj god zemlji bili, vi ste tu zbog naroda, a nije narod zbog vas.

TEO GRANČIĆ novinar.me BUNT 15

REKLI SU O BUNTU...

REKLI SU O BUNTU...

S pravom su se pobunili ”U masi pobunjenih ljudi na sarajevskim ulicama ovog ponedjeljka, razaznali smo i lice mladog matematičkog genija, asistenta na Prirodoslovno matematičkom fakultetu i pokretača odličnog portala prometej.ba, Franje Šarčevića.“

S

Lupiga: Ako sindikata nema na radničkom prosvjedu, tko je onda ovdje?

ljudi različitih motivacija i pobuda.

Najvećim dijelom to su ljudi kojima je dosta ovakvog stanja, a dovoljno su socijalno osviješteni da vide da se nešto mora promijeniti. Čak 75 posto mladih u ovoj zemlji nema priliku za zaposlenje, a da ne govorimo koliko ih ima priliku raditi u struci.

Ogroman broj mladih želi napustiti ovu zemlju, jer ne mogu zamisliti da ovdje žive i da imaju djecu. Imati djecu ovdje je naučna fantastika! S pravom su se pobunili i nadam se da ih kriminalne političke elite neće odvratiti od toga. Bojim se, jer postoji opasnost da im po tko zna koji put na ovim prostorima prodaju staru nacionalističku priču.

Šarćević: Ovdje su pripadnici različitih organizacija civilnog društva,

Lupiga: Je li po tvom mišljenju ukidanje kantonâ, što se među

ovim smo pacifistom i od ovoga tjedna bivšim biračem Zorana Milanovića raspravljali o nasilju koje se u BiH dogodilo prošloga petka. Ono je pomoglo vlastima da podignu optužnice za terorizam protiv bijesnih građana koji su palili zgrade institucijâ, ali i za osujećivanje daljnjih odlučnijih protesta; naricali su kako prosvjednici riskiraju da padnu i mrtve glave.

Zvučna kulisa ovog intervjua bila je masa koja je izvikivala: “Ostavke!

Ostavke! Lopovi! Lopovi!”

16 BUNT

Hrvatima pronosi kao dominantan zahtjev prosvjeda, usmjeren direktno protiv Hrvata u BiH? Šarćević: U Mostaru je već dobar dio ljudi nasjeo na tu priču, da se radi o udaru jedne nacije na drugu. Zlatko Lagumdžija otprilike kaže: “Protestima žele doći do trećeg entiteta”. U jednom islamskom glasilu čitam da su protesti počeli iz njemačkih i prohrvatskih krugova s ciljem da se destabilizira Federacija i da se stvori treći entitet. Onda Milorad Dodik kaže da u Republici Srpskoj sve funkcionira i da nema potrebe da se prosvjeduje, i da se prosvjedima želi destabilizirati RS, ta inače sjajna država, kako on to voli prodavat’.

Dragan Čović, pak, govori da je

cilj destabilizacija Federacije, ali s ciljem ukidanja kantona, koji su posljednji jamac konstitutivnosti naroda. Ja sam siguran da te kompradorske, kriminalne političke elite djeluju jedna uz drugu.

Lupiga: U Bijeljini smo ovih dana vidjeli jedinstvo svih lokalnih stranaka koje su se sastale i onda pozvale članstvo da ne sudjeluju u prosvjedima. Događa li se to i po drugim bosanskim institucijama? Šarćević: Pretpostavljam da ima toga, sto posto. Prateći dešavanja na društvenim mrežama vidim kako se pojedine skupine ljudi odnose prema protestima. Oni koji su bliski partijama protiv su ovoga, zato što ne žele da se za-

mjere svojim moćnicima od kojih nešto očekuju. Ljudi su dobrim dijelom vođeni devizom: “Srbuj, hrvatuj, bošnjakuj, makar slamu jeo”. Dakle, bitno je sačuvati nacionalističke, nacionalne pozicije, a nama kako bude. Vidite li paradoks? Imate političku elitu koja je od ljudi napravila sirotinju, koja ih je ponizila, pogazila, obespravila i uvjerila te iste ljude da je upravo to ono najbolje što su mogli napraviti za njih. I ljudi su zato sretni i oni štite one koji su ih doveli na rub egzistencije, nasjedajući na tvrdnje da je političar druge nacionalnosti kriv. Evo, Željko Komšić i Bakir Izetbegović gostovali su na televiziji u nedjelju i pitali su ih tko je kriv. Izetbegović je odgovorio da su krivi političari, on nije. A nije odgovoran, jer se borio i bori se za ovu državu i krivi su oni koji to ne rade. A što znači boriti se za ovu državu? Država je stvar ugovora između ljudi, to nije apstraktna tvorevina. Što znači boriti se ako činiš sve da građanima bude gore?

bih učestvovao u paleži. Ali mogu razumjeti zašto su to ljudi radili.

Međutim, prevelika se važnost daje tome. Što je jedna zgrada u odnosu na bilo čiji konkretan život? Ovdje je uništeno u zadnjih 20 godina, ma samo zadnjih pet dana, mnoštvo porodica tako što nisu mogli dobiti posao ili su izgubili posao. I nitko ne žali za tim. I onda se uništi neka zgrada, tvorevina koja niti misli, nit’ osjeća, niti ima ljudske karakteristike.

Ljetos smo vidjeli i da su neka djeca umrla zbog njihovog vođenja politike. Dakle, padale su mrtve glave. A koliko djece u ovoj zemlji nema priliku za školovanje, jer im roditelji nemaju para? Procjenjuju štetu na zgradama na 25 milijuna eura, a što je to u odnosu na jedan život? Koliko ih je uništeno?

obnašati javne funkcije. Nino Raspudić i slični prodani intelektualci koji pričaju tako kako pričaju, a za to imaju nekoliko tisuća razloga mjesečno, nastoje ovo prikazati kao da je došlo do bošnjačke pobune, da Srbi i Hrvati u tome ne sudjeluju. Već je jasno da to nije istina, a kad se pobune u većinskim hrvatskim gradovima bit će još jasnije, iako očekujem da će smisliti već neko objašnjenje u skladu s njihovom političkom i ideološkom pozicijom. Žalosno je što je i Zoltan Kabok, izvjestitelj HTV-a iz Sarajeva ponovio te stavove.

Lupiga: Tuzla je pokazala da je osmislila i korak dalje od prosvjeda, organiziranjem plenuma koji su se kasnije počeli organizirati i u drugim gradovima. Kako ti se čini ta ideja?

Jedan od bizarnijih momenata cijele ove gungule sigurno je bio pljesak koji je Zoran Milanović zaradio ispred spaljene zgrade HDZ-a u Mostaru. Kako vi to objašnjavate?

Lupiga: Prosvjednicima se zamjera razaranje koje se dogodilo 7. veljače. Kako ste vi to doživjeli?

Šarćević: To je dobra stvar i to bi trebalo organizirati u svim gradovima gdje dolazi do pobuna, da se sazove plenum građana i da ljudi razmisle o tome kako treba voditi politiku, kakvi profili ljudi trebaju

Šarćević: Volio bih da do nekih razaranja nije došlo i osobno ne

Lupiga: Vi se bunite. Da niste možda Bošnjak? Šarćević: Etnički sam Hrvat, a nacionalno nisam ništa, hvala bogu.

Šarćević: Naježio sam se kad sam to vidio. Najprije zato što sam po političkom uvjerenju socijalista, a u blažem obliku socijaldemokrat.

Kad sam izgubio nadu u SDP u ovoj zemlji, SDP u Hrvatskoj mi se činio kao snaga koja još uvijek

vrijedi i može potaknuti promjene. Sada im se afere vežu jedna na drugu pa mi se čini da ih je HDZ itekako naučio kako se krade. Čisto sumnjam, iako se još uvijek ne zna, mogu li pokrenuti stvari na bolje na unutrašnjem planu.

No, kada je u pitanju vanjska politika, Milanović pokazuje da tu promjena zapravo i nema - vodi je onako kako ju je definirao Franjo Tuđman. Nemojte me preradikalno shvatiti, ne mogu Milanovića izjednačiti sa zločincem poput Tuđmana, ali on je u nekim segmentima otprilike na tragu te politike. Zbog načina kako interpretira događanja u BiH, vidi se da ne razumije kako funkcionira BiH i da ne vidi kako je BiH, kakva je da je, samostalna država. Što on ima dolaziti u Mostar? To je kao da Merkel ide u Švedsku smirivati strasti podignute zbog prosvjeda imigranata ili u Francusku kad su bili protesti sirotinje.

Lupiga: Došao je pružiti podršku, samo nije najjasnije kome točno. Šarćević: Pokazao je solidarnost sa vodećim političkim elitama Hrvata u BiH. Solidarnost sa Draganom Čovićem, Ljubom Bešlićem i Vjekoslavom Bevandom, koji su direktni krivci za to što nama jest ovako kako jest, a pogotovo za to što će BiH ostati bez Hrvata. Solidaran je s takvim ljudima! Ne znam što je time htio postići. Poznajući kako razmišljaju ljudi u našim krajevima - porijeklom sam iz Hercegovačko-neretvanskog kantona - oni Milanoviću neće dati glas ne znam što da uradi. Neće dobiti njihov glas, koliko god da im se uvlači. Mogu mu dati pljesak, mogu ga podržati, ali zato što im to tada odgovara, zato što ga mogu iskoristiti protiv drugih, protiv Bošnjaka i bosanskohercegovačkog SDP-a. Ali ti ljudi neće prestati mrziti socijaldemokraciju i SDP kakav god da jest. Mislio sam glasati za njega, što imam pravo kao hrvatski državljanin, ali sad neću. Izgubio je moj glas i glas ovakvih ljudi, a od onakvih ga nikad neće dobiti.

ANA BENAČIĆ lupiga.com BUNT 17

REKLI SU O BUNTU...

Nasilje utemeljno u gnjevu Buden: „Ja bih ga radije nazvao utemeljiteljskim nasiljem, u čemu i jest njegova kreativnost. Riječ je o trenutku u kome istodobno dolazi do dekonstrukcije jednih i konstrukcije drugih društvenih veza.”

O

snivanje plenuma nakon pobune valja promatrati u kontekstu nasilja, onih paljevina i uništavanja državnih institucija, koje ostaje simbolički isključeno iz samog čina pobune.

Pritom ne mislim na neprijatelje pobune, na one koji se tom pobunom osjećaju ugroženi, ne samo konkretno, materijalno nego i ideološki, i koji su to proglasili huliganizmom, nego i na same aktere koji imaju potrebu moralistički opravdavati to nasilje pa ga opisuju kao element pobune koji je izmakao kontroli, kao trenutak slabosti, izraz doduše opravdanog, ali time ne manje iracionalnog bijesa ljudi.

Ne smijemo nasjesti na logiku suprotstavljanja iracionalnog i racionalnog, barbarskog i civilizacijskog, to je ona ista logika koja je ljude dovela u ovo bezizlaznu situaciju u kojoj su posegnuli za nasiljem, logika kojom su ti isti ljudi u nedavnim ratovima na bivšejugoslavenskom prostoru svi skupa isključeni iz moderne civilizacije, kao da su njihovi politički

18 BUNT

problemi, problemi primitivnih naroda, ljudi zaostalih u civilizacijskom razvoju.

Zato ne smijemo ponavljati tu logiku kad je riječ o današnjem nasilju. Ja, naprotiv, vidim u tom nasilju racionalni čin. Neki komentatori sami su to osjetili i eksplicitno naglasili kreativni karakter te destrukcije. Ja bih ga radije nazvao utemeljiteljskim nasiljem, u čemu i jest njegova kreativnost. Riječ je o trenutku u kome istodobno dolazi do dekonstrukcije jednih i konstrukcije drugih društvenih veza.

Riječ je o činu suverenosti, o simboličkoj destrukciji jednog oblika društvenosti koji je nametnut postojećim državnim sistemom i koji je izgubio svaku legitimaciju, i koji je sam postao oblik društvene samodestrukcije, materijalizirane u državnim institucijama i s druge strane, o uspostavi novih društvenih veza, izvan tih institucija, na njihovim ruševinama.

U onom povratku na scenu nakon rušenja i paljenja, u namjeri

da se pospremi i očisti onaj kaos koji su ostavili za sobom, građani Tuzle nisu se otrijeznili nakon iracionalnog ludovanja prethodnog dana. Naprotiv, njihov čin je akt uvođenja samokontrole, kontrole nad vlastitim nasiljem i njegovim posljedicama, to je moment u kojem ljudi znaju da je država mrtva i da je na njima da počiste i pospreme, ne za sobom, nego ispred nje. Oni su suveren, ne država.

Plenum je sljedeći, logični korak.

Riječ je o početku. Ne o društvu koje hoće bolju, efikasniju, humaniju, socijalniju, pravedniju i ne znam kakvu još savršeniju državu, nije riječ o pužu koji hoće novu veću i ljepšu kućicu, nego o novom socijalnom biću, o stvaranju novog oblika društvenosti koji sam stvara svoj politički i institucionalni izraz.

Zato nije stvar u tome da ti plenumi artikuliraju glasno ono nešto za što je sistem slijep i gluh, recimo socijalno pitanje s onu stranu etničkih odnosno nacionalnih podjela. Sistem je ustrojen tako da on

jezik socijalnog protesta i zahtjev za socijalnom pravdom nužno ne razumije. U tomu i jest njegova legitimacija, i to, da se ne zavaravamo, demokratska, bar prema paradigmi demokracije koja je ljudima u Bosni i Hercegovini nametnuta kao jedina moguća.

Ali oni su to shvatili. Oni znaju da Bosna i Hercegovina nije naprosto failed state, kako se to kaže na jeziku aktualne hegemonije, dakle zakazala država, nego da je ona identitetski kavez u kojem je jedini proces koji svih ovih godina savršeno funkcionira upravo proces društvene samodestrukcije.

Plenumi su početak društvene samokreacije, početak jednog dugog i neizvjesnog procesa za kojeg za sada ne možemo reći ništa drugo nego da je autentično demokratski, između ostaloga i zato što je u stanju racionalno uključiti i vlastito nasilje. Ali ne treba se zavaravati. Snage termidora, kao i uvijek, spremaju opak odgovor.

BORIS BUDEN, FILOZOF lupiga.com BUNT 19

BUNTOVNICI SA RAZLOGOM

BUNTOVNICI SA RAZLOGOM

Lica revolucije

Ovo su ljudi zbog kojih je policija odlučila razriješiti kesu i kupiti 10.000 gumenih metaka

S

tudije pokazuju da ti meci ubijaju jednog od 90 pogođenih, a 17 ih ostavlja s trajnim hendikepima ili deformacijom. Vlasti u BiH kažu da su oni teroristi prerušeni u huligane za potrebe rušenja inače sasvim briljantno osmišljenog ustavnog poretka. Poruka politike kojoj se protive kaže: prije će Dragan Čović skrenuti Dunav u dvorište svoje hacijende, nego što će im se dozvoliti da ova energija, dovoljna da zemlju dovedu na rub državnog udara, promijeni tijek povijesti zadan prije 20-ak godina. Spomenuti je “kraj povijesti” tu visoko industrijaliziranu zemlju pretvorio u prostor gdje 65 posto zaposlenih prima plaće iz državnog budžeta, dok privatna ekonomska sfera pripada privatizacijskim kojotima.

Donosimo vam 15 priča ljudi koje se ovih dana moglo vidjeti na ulicama Sarajeva, u čijem se Domu omladine večeras održava plenum građana, kao i iz Tuzle.

Ondje je, kažu, sve počelo 5. veljače, dok je zapravo krenulo davno, davno prije.

20 BUNT

Nezaposlena sarajka (41) Među nama ima stranačkih ljudi ubačenih da nas razjedine, a ne može da nas razjedini niko! Naš je zahtjev jedinstven. Ovdje nema organizatora, ovdje se narod organizovao sam. Nama je svima do ovde! Moje dijete, koje je bilo stopostotni invalid, umrlo je prije četiri mjeseca. Imao je 403 marke primanja i od toga su nam godinama uzimali i ostali mi dužni 1.500 maraka. Ako vam kažem da su o tog mog djeteta i hiljada takvih uzimali, kako ja da budem zadovoljna? Šta ja imam da izgubim?

Ovo malo života? Ja ga dajem, odmah. Otac mi je za ovu državu izgubio život. Zašto? Da ja patim?

Ja se ne bojim nikog, samo boga.

Nemam šta da izgubim. Ostajem do kraja, dok i posljednji ne da ostavku. Nek puste mlade ljude koji su adekvatno školovani da sjednu na njihova mjesta. Njima je dano i previše vremena, dvadeset godina poslije rata! Dvadeset godina nas prave budalama! Čemu?

Ivan Šarčević, fratar, Sarajevo Radikalna promjena se mora izvršiti u smjeru osjećaja za pravdu.

Ovu krizu prouzročili su najviše ovipoduzetnici nacionalnog, ljudi koji su nacionalno i religijsko koristili da bi vladali drugima i time osiromašili i svoj narod i kompletnu ovu zemlju... Kolika je to patnja kada čovjek kaže da kad se probudi ujutro ne zna kako će nahraniti svoju djecu, hoće li ići cijepati drva ili utovarati ugljen za nekih 5-10 maraka?

Faik Kalajevac iz Živinica (52 ), nezaposlen, radio u rudniku Malo dijete mi je tu na Koševu u bolnici, nitko me ništa ne pita.

Plaćam stanarinu, lomim prste, rovim po kontejnerima. Ako nisi u dva ili tri sata ujutro došao na kontejner, nećeš ništa ni nać’, nema govora. Sada vješaju kese čistog i urednog hljeba pored kontejnera, a kerovi pojedu iz kontejnera ono malo mesa. Dijete mi ide tu u školu. Kad me ujutro pita da mu dam za užinu, kažem mu: “Odakle da ti dam? Ni u kući nemam ništa”. Mjesecima tražim po Sarajevu posla, i kad ga nađeš ostanu ti dužni, ne daju ti plaću.

Ovo je propast živa. Žalim samo one mladosti što su u ratu izginule. Ovi gore su se nakupili, bezbijedni su. A šta će ova sirotinja? Sve što vidite ovdje je božji socijalni slučaj! Intelektualci, državnici koji su trebali biti građanima uzor su se nahapali i uče nas, tjeraju i nas da krademo. Ja samo znam radit’, ne znam ni ukrast’ ni slagat’.

Umirovljenica, radnica tekstilne industrije iz Sarajeva

Enver Kazaz, pjesnik i književni kritičar, Sarajevo

Mensud Grebović, bivši radnik Polihema, Tuzla

Ovo se trebalo dogoditi prije deset, dvadeset godina, kad su nestajale fabrike i mašine iz fabrika, kad su radnici ostajali bez posla. Podržavam ovaj skup, iako sam u penziji, a od nje nemam ništa, ode mi sve na lijekove. Od tristo maraka penzije živim bijedno i nikako. Dolazim, iako ne smijem, slabog sam zdravstvenog stanja. Ali dolazim, jer volim Sarajevo, volim Bosnu. Žao mi je što su (prosvjednici) palili, ali nisu imali drugog izbora. Sindikat je trebao izaći na ulicu, a ne narod, ne naša djeca. A svi šute, jer su se dogovorili. Ne želimo u javne kuhinje, nećemo da budemo sirotinja, hoćemo posao za našu djecu.

U mene ima dvoje visokoobrazovanih u familiji, jedno je dijete veterinar, drugo profesor njemačkog i književnosti, naša omladina treba da radi. Kad će radni staž stjecati? Kada? Užasno je.

Ovdje sam od prvog dana i dolazit ću dok ne prestanu. Tražim socijalnu pravednost, moralnost, kažnjavanje kriminogene političke oligarhije, pravo ovih mladih ljudi na budućnost, prestanak zaduživanja zemlje, formiranje fonda za zapošljavanje stručnjaka, depolitizaciju svih mogućih upravljačkih funkcija u sistemu i, vrlo jasno, vraćanje opljačkane društvene imovine koju su političke oligarhije prisvojile. Nažalost, sindikat je potpuno instrumentaliziran, a kao društveno krajnje neodgovorna i potpuno licemjerna osoba pokazao se predsjednik sindikata Ismet Bajramović. On je postao do kraja instrument vlastodržaca.

U sindikatima se zbivaju sitne pobune, ali očekujem da članstvo smijeni svoje čelnike.

Vi uopšte ne morate da se čudite i da pitate zašto baš u Tuzli.

Tuzlanski kanton je bio možda najjači u bivšoj Jugoslaviji po proizvodnji i industriji, a sada je to sve uništeno. Zamislite koliko nas je na ulici. Ne radim još od rata.

Kako živim? Živim sa svojom majkom od 85 godina, koja ima tri bajpasa i ja joj dajem inzulin.

Preživljavamo od njene penzije koja je 308 maraka. Je li vam sve rečeno? Staž mi nije uvezan, a radio sam 27 godina. Nas koji smo na ulici najbolje može da ispoštuje Tužilaštvo. Predmeti koje nisu takli po 15 godina zbog pljačke, nelegalne privatizacije i tako. Nakon 15 godina su se sjetili oformiti tijelo koje će navodno ubrzano raditi na tim totalno nelegalnim privatizacijama. Zašto? Zato što se narod dig’o. Narod je najjači, njega niko ne može pogazit. Zato se mi ne bojimo nikog.

Umirovljenik, Sarajevo Živim od penzije 310 maraka, invalidninu imam 103 marke. Teško preživljavam, i ja i moja porodica. Imam maloljetno dijete, sedmi razred. Nemam da mu knjige kupim. Odbili su mi dati socijalnu pomoć, tražio sam drva, odbili su me. Molim sve građane da se dignemo, da tražimo smjenu vlade i da se likvidiraju sve ove stranke.

(NASTAVAK NA 34. STRANICI)

BUNT 21

POLICIJSKA DRŽAVA

Zašto po glavi, druže plavi?

Na brutalnost policije nad demonstrantima u Sarajevu i Tuzli upozorila je i organizacija za zaštitu ljudskih prava Humans Rights Watch.

N

edugo nakon demonstracija u BiH, Human Rights Watch (HRW) je upozorio da vlasti u Bosni i Hercegovini trebaju hitno istražiti slučajeve prekomjerne upotrebe sile od strane policije nad demonstrantima na ulicama i u pritvoru u Tuzli i Sarajevu.

Na ovo se upozorenje, makar do sada, niko ni osvrnuo nije.

Tek roditelji djece koji tragaju za pravdom i pitaju se da li je policiji dozvoljeno da tuče, šamara i šikanira bilo koga u trenutku kada ga privede. Protiv komesara policije Kantona Sarajevo zbog svega je podnijeta krivična prijava, ali i o tome se šuti. Među pritvorenima tog 7. i 8. februara našli su se maloljetnici, koji danas, zbog pretrpljenog straha, idu psihologu. Hapšeni su, kako tvrde, i prije nego što je počelo paljenje zgrade Vlade Kantona Sarajevo (KS). Privođeni su i maltretirani i oni koji nisu ni bili na demonstracijama.

Ovo je samo dio njihovih priča.

Sedamnaestogodišnji Alem Muslić pritvoren je 7. februara, nakon demonstracija u Sarajevu. U pritvoru je bez znanja i prisustva roditelja proveo 24 sata. Tvrdi da su ga tokom ispitivanja policajci udarali i vrijeđali: „Odveli su nas u MUP KS. Njih 10 specijalaca je mene udaralo samoga. Govorili su: ’Ako odeš dokoru, reci da si pao niz stepenice. Ako kažeš da smo te mi udarali, neće se dobro završiti. Udaraćemo te gdje god te vidimo.’ Slomljena su mi dva rebra, peto i šesto, donji

22 BUNT

dio kičme mi je poremećena, vratna kičma - tri pršljena su iskočila.

Sada idem na fizikalne terapije, ali se još nisam oporavio.“ Alemova mama, Asima Kopić, cijeli dan nije znala šta joj je sa sinom. Na mobilni telefon se nije javljao. Kasnije će saznati da su mu ga u policijskoj stanici oduzeli i nisu dozvolili da se javi roditeljima. Dan kasnije zvali su je iz sarajevske policije da je obavijeste da joj je tokom demonstracija sin priveden: „Ja sam otrčala bez duše. Mi smo sve istraživali - i bolnice, CUM zvala, da mu se nije šta desilo. Kad smo tamo došli, u mene u djeteta faca iskrenuta. On je samo oborio glavu, crven u licu, faca mu jednostavno iskrenuta - nije više ono dijete.“ Alem je jedan od nekoliko maloljetnika koji su 7. februara, ali i dan kasnije privođeni u MUP Kantona Sarajevo. Svoje priče oni su ispričali organizaciji za zaštitu ljudskih prava HRW. Jednog petnaestogodišnjeg dječaka iz kuće su odveli kasno u noć, takođe bez roditelja, nakon što je na svojoj facebook stranici objavio fotografiju sa demonstracija: „Kada sam jednom prilikom krenuo do wc-a, jedan specijalac u crnoj uniformi me uhvatio za gušu i udario glavom o ormar.“ Hasna Ljubović, koja se godinama bavi zaštitom ljudskih prava, kontaktirala je i sa istražiteljima HRW. Evo šta kaže o izvještaju:

„Dakle, taj dječak je rekao predstavnicima organizacije HRW da je policija usred noći došla u njegovu kuću u Sarajevu i odvela ga nakon što je na facebooku postavio svoju sliku sa pločicama, sa natpisima zgrade Vlade KS, koje je nakon paljevine pokupio sa ulice tokom protesta. On je istraživačima organizacije HRW rekao da su ga šamarali, da je bio primoran gledati kako tuku druge u istoj prostoriji. Bio je u pritvoru skoro 50 sati, a da nije mogao kontaktirati roditelje, iako su vlasti znale koliko mu je godina.“ Glasnogovornik Kantona Sarajevo Irfan Nefić jasno kaže na koji način se mogu u policiji ispitivati maloljetnici: „Kada su maloljetnici izvršioci, odnosno kada postoji osnova sumnje da su izvršioci krivičnih djela i kada se s njima radi u prostorijama MUP-a, odnosno u policijskim protorijama, potrebno je da prilikom ispitivanja bude prisutan ili roditelj ili socijalni radnik.“ Advokat Nedžla Šehić, branilac nekolicine maloljetnika koji su privedeni i zadržani u pritvoru 7. i 8. februara, upozorava koji su sve zakonski propisi prekršeni: „Prekršen je Zakon o krivičnom postupku jer je došlo do zloupotrebe ovlasti i do uzimanja izjava na način kako to zakonom nije dozvoljeno, zatim su prekršena pravila koja poštuju pripadnici MUP-a kada se radi o privođenju i ispitivanju osumnjičenih osoba.“

Policija u Sarajevu upoznata je sa izvještajem HRW. Od ove su organizacije tražili još podataka jer su, kako kaže glasnogovornik MUP-a Irfan Nefić, u izvještaju navedeni pseudonimi: „Mi možemo reći da smo do sada imali prijave od dvije osobe, dvoje građana, koji su prijavili policijske službenike da su prema njima navodno nezakonito upotrijebili silu. Naši policijski službenici su u tom momentu djelovali u skladu sa zakonom, a ove prijave su proslijeđene Jedinici za profesionalne standarde, koja je s istim upoznala Ured za pritužbe javnosti, koji je skupštinsko tijelo, i nakon toga se provodi istraga, što je uobičajeno u ovakvim slučajevima.“ Human Rights Watch je obavio razgovore sa žrtvama i dokumentovao 19 slučajeva prekomjerne upotrebe sile od strane policije nad demonstrantnima, posmatračima i novinarima na ulicama tokom demonstracija, kao i nad demonstrantima u pritvoru. Još jednom Hasna Ljubović: „Izvjšetaj HRW govori o prekomjernoj upotrebi sile, pogotovo zato što se radilo o licima koja su maloljetna, koja su nasumice hvatana po ulici, koja su terorisana i koja su u policijskim stanicama, osim fizički, i psihički zlostavljana i maltretirana. Danas ta lica, pogotovo ova maloljetna, imaju posljedice.“ RADIO SLOBODNA EVROPA slobodnaevropa.org BUNT 23

POLICIJSKA DRŽAVA

POLICIJSKA DRŽAVA

Obračun sa vlastitim građanima „Po mom skromnom mišljenju optužnica je prenapuhana. Sistem u BiH pokazuje se vrlo efikasnim kada se treba obračunati sa vlastitim građanima”

G

Lukač kao babaroga Dugogodišnji novinar i medijski radnik analizira javne nastupe direktora Federalne uprave policije, neposredno nakon nemira u FBiH

K

ad se cijela priča o protestima u BiH u zimu i proljeće 2014 bude analizirala jedno od ključnih pitanja biće: Zašto je direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač pristao da bude batina u ruci političara, zadužen za utjerivanje straha građanima?

U trenutku kada nijedan od političara, pogotovo lideri stranaka, nisu smjeli da se ukažu javnosti Dragan Lukač je preuzeo ulogu portparola gotovo kompletne političke scene Federacije.

Njegovo pojavljivanje u medijima u prvim danima protesta, poruke koje je poslao, teške ocjene koje je iznio i sankcije koje je obećao umnogome su uticale na zamah

24 BUNT

protesta posebno za većinu onih koje zbirno nazivamo „običan svijet“. Kad se u ovdašnjem društvu, gdje se još uvijek salutira i poštarima, pojaviš u policijskoj uniformi, efekat je zagarantovan. A Dragan Lukač je u TV studio stizao u sjaju generalske odore. Oni koji više pamte sjetiće se Miroslava Šolevića koji je krajem 1988. godine kao vođa srpskog nacionalnog pokreta na Kosovu uspjeh demonstracija u Novom Sadu i kasnije rušenje političkog vođstva Vojvodine objašnjavao svojom idejom da uvodni govor održi Kosovar Mićo Šparavalo, pukovnik policije u penziji: „Oni su prvi put u svom životu vidjeli pukovnika milicije – To je strašan psihološki efekat. Da li veruješ da su one palice što su ih imali samo spustili dole“.

A kod nas se pojavio, ni manje ni više nego, cijeli general policije. Šta je ovog profesora filozofije i sociologije, kako se navodi u biografiji na zvaničnom sajtu FUP, natjeralo da pravno formuliše proteste u Sarajevu i da odmah zapuca na najviše od terorizma do napada na ustavni poredak iako to nije uradio nijedan od lokalnih pravnih stručnjaka niti bilo koji zvanični predstavnik tužilaštva? Šta se to promijenilo u životu generala policije Lukača koji je na web stranici FUP-a kao svoju direktorsku poruku napisao, između ostalog:“ Borba protiv organiziranog kriminala i korupcije jedna je od temeljnih smjernica i pravaca djelovanja Federalne uprave policije. Nevladine organizacije

objavile su egzaktne pokazatelje da je BiH na samom dnu svjetske ljestvice kada je riječ o korupciji i uvjeren sam da su te procjene dosta realne, što znači da su te pojave destabilizirajući faktor. U najmanju ruku, određene tokove čine nesigurnim, a samim tim i pravnu državu u cjelini”. Dakle, šta se desilo sa građaninom Lukačem koji je istu poruku, o borbi protiv korupcije precizno zaključio:” U partnerskom odnosu s građanima, uvjeren sam da smo na dobrom putu da zajedničke ciljeve u stvaranju povoljnijeg sigurnosnog ambijenta i realiziramo” da se pretvori u zaštitnika, glasnogovornika i štit vjerovatno najgoreg političkog vođstva u historiji ove zemlje.

BORO KONTIĆ

ost Dnevnika 3 BHRT-a, 10. marta, bio je Zlatan Begić profesor sa Pravnog fakulteta u Tuzli. Govoreći o slučajevima privođenja povodom paljenja Predsjedništva i Arhiva BiH, optužbama za terorističke aktivnosti, profesor Begić ističe da se prvo treba procesuirati ono od čega je sve krenulo, od pretvaranja društvene imovine u državnu, koja je predstavljala osnov za buduću pljačkašku privatizaciju, zatim sva neprovođenja odluka Ustavnih sudova države i entiteta, a tek onda da odgovaraju ljudi koji su na demonstracijama izrazili svoje neslaganje sa takvim načinom funkcionisanja institucija vlasti.

Znate kako, sistem u BiH pokazuje se vrlo efikasnim kada se treba obračunati sa vlastitim građanima.

Događaje od 07.02.2014. godine ne bi se smjelo posmatrati izolovano iz kontesta ukupnih dešavanja u posljednjih dvadeset godina. Dakle, događaji od 7. februara su posljedica, a ne uzrok, i po mom mišljenju trabaju predstavljati početak rješavanja nekih stvari u Bosni i Hercegovini. Po mom skromnom mišljenju, optužnica je prenapuhana i ja bih volio da znam da li je državno Tužilaštvo ili Tužilaštva na drugim nivoima vlasti pokrenulo ijedan postupak radi neprovođenja odluka sudova, naročito Ustavnih sudova u BiH, pa čak imamo i predstavnike međunarodne zajednice koji potiču domaće političke lidere (pazite dobro, da se dogovaraju da li će, hoće li i kako će provoditi odluke Ustavnog suda).

Dakle, treba se vratiti malo unazad, još u ‘94. godinu, pa vidjeti od čega je sve krenulo, od pretvaranja društvene imovine u državnu, koja je predstavljala osnov za buduću pljačkašku privatizaciju, pa

kada se sve to lijepo procesuira, sva neprovođenja odluka Ustavnih sudova države i entiteta, tek onda da odgovaraju ljudi koji su na demonstracijama izrazili svoje neslaganje sa takvim načinom funkcionisanja institucija vlasti. I molim vas, još jedna bitna stvar,

iraju tajkuni, kojih je u ovoj zemlji mali milion” - te dodaje: “Po meni je rušenje državnog poretka je to što je neko prije 20 godina, još ‘94. godine, kada se nije znalo da li će išta od Republike BiH ostati, institucije te Re-

Zlatan Begić, profesor na Pravnom fakultetu u Tuzli, o optužbama za terorizam i državni udar, govorio je u programu Javnog servisa mi u posljednje vrijeme u javnom prostoru imamo visokopozicionirane policijske dužnosnike, koji paradirajući u svojim, kako kažu, generalskim uniformama javno prijete građanima optužnicama za terorizam, državni udar, itd., pri tom zaboravljajući da su i sami dio sistema za čijeg mandata je korupcija narasla, gdje se vrše brojne zloupotrebe položaja, gdje nije proceuiran nijedan ozbiljniji kriminalac u ovoj zemlji, ali vidimo da su svi jako saglasni kada se treba obračunati sa onima koji su izrazili svoje negodovanje spram sistema ovakvog kakav je.

Protesti u BiH okarakterisani su kao “pokušaj rušenja ustavnog poretka”, na šta Begić reagira - “Pa znate kako, po meni je više rušenje ustavnog poretka to što policija ne radi svoj posao. Po meni je više rušenje ustavnog poretka to kada visoki predstavnik podgovara i upućuje političke lidere ne da provode, nego da se dogovaraju oko provođenja odluka Ustavnih sudova. Po meni je tihi, i mnogo ozbiljniji državni udar, to kada se ne procesu-

publike su donijele odluku da se društvena imovina, imovina svih nas, pretvara u državnu imovinu, dakle, smisleno stvarajući preduvjete za predstojeću privatizaciju i rastakanje, da ne kažem pljačku, i svi mi znamo da se te stvari ne procesuiraju, a onda se odjednom pojave zaštitnici sistema, pri tome se predstavljajući kao junaci koji su spasili zemlju od državnog udara i potpuno prenapuhano, potpuno diletantski, po mom mišljenju, optužujući građane ove zemlje za državni udar.

Na pitanje da li su političke elite opet pobjednici, Begić odgovara: “Onaj ko nije naučio lekciju on je osuđen na to da obnovi tu lekciju. Ja bih volio da je politika i svi ti visokopozicionirani tužioci i dužnosnici policijskih snaga da su shvatili tu poruku i da počnu da rade svoj posao. I kada dođe na red neko ko je razbio neki prozor i zapalio zgradu neka i oni odgovaraju, ali da to ide po redu. Bojim se da poruka nije shvaćena, bojim se da vlast nije izgubila ništa od svoje bahatosti

i ja se iskreno bojim da će vlast imati priliku da obnovi lekciju, koju očigledno nije naučila.”

Problem društva je gubitak komunikacije građana sa vlastima, a plenum je pokušaj organiziranja nezavisne institucije civilnog društva. Ključnu grešku Begić vidi u tome što je politika pod kontrolu stavila ono što je morala čuvati kao nezavisno, a to je većina institucija civilnog društva, uključujući i sindikate.

“Plenum je pokušaj organiziranja nezavisne institucije civilnog društva, kako građani svoje zahtjeve ne bi morali iznositi na ulici, nego da im se stvori jedan prostor gdje će iznositi svoje zahtjeve. To je pokušaj da se uspostavi komunikacija sa bahatim institucijama vlasti. Ta komunikacija je nestala, jer je politika pod kontrolu stavila ono što je morala čuvati kao nezavisno, a to je većina institucija civilnog društva, uključujući i sindikate, Dakle, došlo je do prekida komunikacije, zahtjevi umjesto da se rješavaju za zelenim stolom, počeli su da se rješavaju na ulici, a plenum je pokušaj da se svi vratimo za zeleni sto i da očuvamo, stvorimo, kreiramo jedan svenarodni skup kao garant nezavisnosti djelovanja. Naime, kod nas je opštepoznato da svaka jača politička partija ima svoje nevladine organizacije, koje direktno i finansira. Takođe, tačno se zna koji sindikat pripada kojoj političkoj partiji, mislim da je to ključna greška - jer je tu došlo do prekida komunikacije između građana i vlasti. Upravo to nezavisno civilno društvo treba i vlasti i građanima, jer je ono katalizator zahtijeva koji dolaze od samih građana.”

PROF. ZLATAN BEGIĆ abrasmedia.info BUNT 25

MEDIJSKA DRŽAVA

Stranke i mediji ujedinjeni

protiv demonstranata

Takvog jedinstva Bosna i Hercegovina nije vidjela odavno. Zajednički front medija i federalnih stranaka stvoren prilikom poslednjih događaja u bh. gradovima pokazao se toliko čvrst da su samo društvene mreže spasile građane od potonuća u kompletnom informativnom mraku.

C

ilj ove (para)novinarske djelatnosti usmjerene u revoltirane Bosance i Hercegovce, koji su po prvi put u istoriji svoje nezadovoljstvo ekonomskim kolapsom države odlučili izraziti na ulicama, je prije svega smirivanje situacije, okretanje javnosti protiv demonstranata, usmjeravanje priče na probleme lakše za upotrebu u predizbornij kampanji, te u konačnici, održavanje političkog status quo.

Tako je prosječni televizijski dnevnik ovih dana je sveden na histerične priloge o „vandalizamu“, portali na zbirku dramatičnih fotografija, a svi skupa na prostor za autopromociju malo uplašenih, ali još uvijek u svoju nadmoć uvjerenih „elita“.

Razularena rulja Najveći medijski gubitnik ovih protesta je nesumnjivo portal radiosarajevo.ba. U subotu ujutru je na sajtu osvanuo autorski tekst njegove glavne urednice Lane Ramljak, „Dan kad smo zajedno poraženi“, koji je pokrenuo nekoliko lajtmotiva medijske kampanje uperene u proteste. Autorica lansira, naime, tezu da je jedini ispravan način borbe glasački listić, dok bi demonstracije trebale ličiti na one za JMBG. Ni riječi komentara ne posvećuje dosadašnjim neuspjesima ovih metoda, odnosno da niti je Zakon o JMBG na kraju usvojen 26 BUNT

niti izborna ponuda bh. stranaka može građanima pružiti nadu u bolje sutra.

Ne radi se dakle o očaju do kojeg su narod dovele sve dosadašnje garniture vlasti, nego je na djelu „razularena adrenalinska rulja“, koja „nakon što je otjerala stvarne, obespravljene demonstrante, odlučila je popaliti i ono malo historije što smo je kroz burne godine uspjeli sačuvati. Stoljetne zgrade koje guta plamen, nezaštićeni vatrogasci i policajci, povrijeđeni očevi, majke, braća, sestre, komšije, prizori opljačkanih trafika i srušenih tramvajskih stajališta.“ Ramljak navodi nekoliko „potresnih svjedočanstva“, opet bez ikakvog pokušaja da se osvrne na društvo i položaj građana u njemu, pa na kraju zaključuje: „Glasajmo, ne palimo. Uključimo se istinski u procese, nije dovoljan samo lajk, i djelujmo preventivno, a ne onda kada je, za neke, možda već kasno.“ Da je prevencija privilegija uređenih i zdravih društava iz navedenog teksta nećemo saznati, njegov cilj nije uostalom da nam išta objasni – treba da povjerujemo u to da su demonstranti mahom vandali žedni krvi, koji napadaju nedužne žene i kradu cigarete iz razbijenih trafika.

Slučaj Arhiva Radiosarajevo.ba je odmah krenulo putem koji je odredila urednica.

Krenulo je takmičenje između tog i portala klix.ba čije će slike spaljenih zgrada, razbacanog namještaja

i kancelarijske opreme biti drastičnije, sve uz dramatične komentare: „Nije lako tim mladim ljudima, nikom u zemlji nije lako, nije ni nama. Ali ovim ništa ne možemo pomoći“, „Šteta je neprocenjiva...“, „Paljevina koja nam nije trebala“, „Ovo je zločin“ (radiosarajevo.ba), „Protesti da, ali nasilje i uništavanje ne!“, „Kad arhivi gore to je kulturna sramota jednog društva“ (klix.ba). Sve je natpise nadmašio ipak klix.ba koji u je jednom trenutku na svoj fanpejdž na Facebooku izabrao sliku zgrade Predsjedništva BiH iz vremena rata.

Naravno, bez komentara.

Navedeni naslovi velikim se djelom odnose na Arhiv BiH, smješten u zgradi Predsjedništva, koji je nastradao tokom požara. Njegov je direkor, Šaban Zahirović, ubrzo postao medijska zvijezda i najtraženiji čovjek u državi, jer je uništenje djela Arhiva pružilo vlastodršcima najbolji dokaz da su demonstranti u stvari zvjeri bez ikakvog poštovanja prema kulturi. Šta su isti ti zabrinuti političari za kulturu uradili tokom svog vladanja, a o čemu najbolje valjda svjedoči prizor zaključanih vrata Zemaljskog muzeja, niko se od novinara nije upitao.

Mediji su osudili paljenje Arhiva, počeli su pri tom navoditi podatke o tome koliko je tačno građe uništeno. Svjedoka koji govore da je spašena velika većina (čak 99,9%) niko nije citirao i informacija vjerovatno ne bi dospijela u javnost

da nema društvenih mreža i rediteljke Jasmile Žbanić, koja je kao prva počela upozoravati na ovu manipulaciju. Koliko je političarima važan ovaj spin vidi se najbolje na primjeru Stranke demokratske akcije (SDA) koja je na svom sajtu prenijela članak na tu temu objavljen u „Oslobođenju!. Bio je to inače jedini, osim izjava članova SDA, članak o protestima koji je završio na zvaničnom sajtu stranke.

Nasljednici četnika Osim teksta Lane Ramljak najviše je kontroverza izazvao gubitnik broj dva izvještavanja o protestima - Al Jazeera. O njenoj ulozi u zaštiti vlasti i huškanju javnosti protiv demonstranata najbolje svjedoči tekst „pun dobrih namjera“ sarajevskog imama Muhameda Velića, „Plakao sam u tišini“, koji se već u četvrtak uveče našao na sajtu televizije. Slično Lani Ramljak, Velić govori o vandalizmu, pljački i nedostatku dostojanstva.

No, imam uvodi u diskurs novi trenutak - rat. „U maju 1992. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je odbranjeno. Gorjeli su tramvaji i tenkovi na Skenderiji, ali do Predsjedništva, kao simbola države, ne, to je mnogo više od simbola i mnogo više od države, to je i povijest, narod u trajanju, rušitelji nisu mogli doći. Nažalost, večeras je Predsjedništvo palo”, piše u svom „svjedočanstvu”.

Kasnije će se slika zgrada „koje nisu ni četnici uspjeli zapaliti” naći BUNT 27

MEDIJSKA DRŽAVA u gotovo svim medijskim izvještajima. Od ovih „četnika” samo nas malo dijeli od još jedne popularne konstrukcije koja je neko vrijeme okupirala medije - „huligana koji nisu iz Sarajeva” - i, na kraju, do tako bh. političarima bliskih nacionalnih podjela. Ovdje je partijska sloga bila najveća. Gotovo su iste riječi Zlatka Lagumdžije na konferenciji za medije održanoj u petak uveče i saopštenja Kolegija SDA održanog u subotu prije podne. Prema zvanično sukobljenim strankama, dakle, bitna je činjenica da su protesti održani na prostoru „s bošnjačkom većinom”, ne njihov razlog.

Parada podilaženja No, još prije nego što su se oglasile dvije vladajuće u Federaciji, u medjima je briljao ministar sigurnosti, Fahrudin Radončić. Šef SBB-a je kao prvi u petak prije podne došao u studio TV1, gdje je izjavio da već mjesecima upozorava bh. političare (kao da se sam bavi nekim drugim poslom) na tešku situaciju i da niko ne bi trebao biti iznenađen neredima. Isto je veče Radončić došao kodSenada Hadžifejzovića, koji nije ni pokušavao da dobije od ministra neke konkretne informacije, nego je svom sagovorniku dao prostor da se predstavi kao kritičar privatizacione pljačke i branitelj obespravljenih. Izostala je, naprimjer, tema „Avazovog tornja”, zgrade koja u Sarajevu slovi za primjer kriminalne privatizacije.

Dan nakon toga je kod Hadžifejzovića gostovao federalni premjer Nermin Nikšić, i on pošteđen neugodnih pitanja. Stiče se čak i utisak da mu je voditelj „pomagao”, pa je nekoliko puta sam aludirao da protesti ne mogu biti spontani. Između ostalog, Hadžifejzović je rekao da „hoću da vjerujem da se radi o građanima”, o lecima s postulatima demonstranata rekao je da su „vrlo pismeni” i „uređeni”, pohvalio je čak njihov stil, a između redova smo mogli pročitati da radnici ovako pismeni nisu. Tezu je rado prihvatio Nikšić koji je izjavio da se „zna ko je dijelio letke u Mostaru”.

28 BUNT

MEDIJSKA DRŽAVA Obzira, koji je Hadžifejzović (a i voditelji Federalne i BHTV) imao prema svojim gostima, niko sigurno ne bi imao prema predstavnicima demonstranta. Ali, da ih pita za mišljenje sjetilo se samo nekoliko medija van mainstreama.

Avazovo smeće No, da se vratimo na ministra sigurnosti. Radončić je vjerovatno najvještije iskoristio proteste u svrhu lične promocije. Budući da odavno već pokušava da se na političkoj sceni plasira kao „novo lice” dobro mu je došla mogućnost ograđivanja od federalnih i kantonalnih vlasti.

U promocji „gazde” prednjačio je naravno Dnevni Avaz, koji je nastavio svoje djelovanje kao stranačko glasilo. Prenošena su saopštenja SBB-a, nastupi Radončića, Avazovih novinara kao komentatora za BBC i, naravno, vođeni su ministrovi lični ratovi. Radončić je okarakteriasao pobunu kao opravdanu. Ipak, o tome koliko mu je zaista stalo do demonstranata vidi se na primjeru nastavka sukoba između njega i bivšeg ministra sigurnosti, Sadika Ahmetovića, koji je već u četvrtak pozvao Radončića da da ostavku i taj apel ponovio dan kasnije, za šta ga je Radončić „kaznio” iskopavanjem priče o navodnim odnosima Ahmetovića s maloljetnicom, a koja nije imala ama baš nikakve veze s aktuelnim događajima.

Dužna nije ostala ni SDA iz čije kuhinje potiče informacija da iza protesta, pa i vandalizma, stoji SBB. Spin je pokušaj stranke da ubije dvije muhe jednim udarcem: s jedne strane omogućava da se protest predstavi kao politička manipulacija jedne stranke i tako dezavuišu zahtjevi demonstranata, s druge - oružje je u raspravi s političkim protivnikom.

Tema „ko stoji iza demonstracija” postala je tako lajtmotiv gotovo svih intervjua s političarima koje smo imali priliku gledati na televiziji. Na primjer, čak 15 minuta razgovora Nikšić-Hadžifejzović u Centralnom dnevniku posvećeno je navodima o Radončićevoj ulozi u organizaciji nereda.

Najniži udarac Ipak, kao najniži udarac medijske kampanje protiv demonstranata ostaće upamćena tema droge. Vijest o tome da je „policija tokom protesta zaplijenila 12 kg droge” prvo se pojavila u subotu iza 13 časova na klix.ba, da bi je kasnije preuzeli svi portali. Informacija se „usput” našla u saopštenju portparola MUP-a Kantona Sarajevo koji je predstavio statistiku hapšenja. Doduše, već uveče je demantovana, ali do tada je šteta bila nanesena. Do tada je Mirsad Kebo, potpredsjednik Federacije BiH, u izjavi novinarima rekao: „Nisam vidio borce, nisam vidio ozbiljne ljude, nisam vidio invalide. Vidio sam neke ljude koji su drogirani“, dok su se tokom ulične ankete na TV1 (u cijelosti posvećene osuđivanju vandalizma) javili prolaznici koji ničim izazvani govore o „djeci koja se drogiraju“.

Nermin Nikšić, pak, tokom pomenutog gostovanja na Face TV rekao je da je „neko dijelio tablete među demonstrantima.“ Ako ne drogeraši, onda, sudeći po medijskim izvještajima, demonstranti su barem lopovi. U subotu radiosarajevo.ba plasira, pa tokom dana ponavlja, članak pod naslovom „Pljačkali i palili, slikali se, pa objavili na Facebooku“. Članak je u stvari velika riječ za dvije fotografije sa Facebooka, od kojih jedna predstavlja nekoliko kutija cigareta ukradenih tokom protesta, druga dječaka koji se slika s plaketama ukradenim iz zgrade Kantona Sarajevo. Poruka je jasna: huligani nisu manjina, nego jezgro demonstracija.

Vjerovatno ovih nekoliko detalja treba pružiti izgovor zašto se medije nisu ni na margini izvještaja osvrnuli na katastrofalan položaj radnika, te ekonomski i socijalni krah države. Novinari dobro znaju ko su gazde i čije interese moraju braniti. Čak i po cijenu sopstvenog profesionalnog integriteta.

PAULINA JANUSZ kontrapress.com BUNT 29

MEDIJSKA DRŽAVA

Priča iz Arhiva BiH

Ova priča bila je više puta medijski zloupotrebljavana nakon demonstracija u BiH. Pročitajte je iz ugla arhivara koji je učestvovao u demonstracijama, a nakon toga spašavao arhivsku građu

U

februaru 1984. godine olimpijska baklja Zeusa gromovnika stigla je u Sarajevo. Plamen mira nošen od strane sportista i humanista zadržao se u Sarajevu petnaestak dana.

Trideset godina kasnije 06/07. februara 2014. godine plamen opomene i opravdanog nemira ponovo je posjetio Sarajevo. Da li je trebalo pustiti da ovaj novi plamen takožđer gori petnaest dana kao nekada Zeusov?

Odgovor na ovo pitanje nema direktne veze sa izgorjelom arhivskom građom koja, realno, nije odgovorna za katastrofalnu situaciju u kojem se naše društvo nalazi. Nakon paljevine javile su se razne špekulacije na tu temu, ali ja odgovorno tvrdim da je arhiv „planuo sam od sebe“ kao „sui generis“. Kao građanin sam učestvovao u protestima, a profesionalno angažovan na spašavanju zapaljene arhivske građe. Jedan od mojih kolega je čak paljevinu Arhiva ovako doživio:“Imali smo strašnu sreću da je zapaljen Arhiv, jer vatra koja kulja iz zgrade Predsjedništva kao da je opome-

30 BUNT

nula i tajkune i bezgaćnike da se ovako više ne može. Nakon paljevine strasti su se smirile, jer to je trebala biti zadnja zgrada koja treba da gori. Zamislite da je planula zgrada koje nije simbol države, nakon nje još jedna, pa nečija privatna radnja, pa komšijin automobil, pa bi se desilo drumsko razbojništvo – Da nije planuo Arhiv BiH plamen opomene i opravdanog nemira možda ni danas ne bi bio ugašen (ako me razumijete šta želim reći).

U takvim „uslovima“ bezgaćnici ne prave razliku između tajkuna sa pronevjerenim milionima maraka i poštenog građanina koji je jedva skupio za Golfa od 8000KM. Možda bi upravo taj „pošteni golf “ stradao dok se tajkun kupa na Bahamima. Poruka ovog teksta ima za cilj ne plakati nad arhivskom građom, već objasniti ljudima da je građa njihovo privatno vlasništvo. Kao čovjek sam ateista, anacionalan i atradicionalan – ne pizdim za historijom, kulturom i baštinom koja se zloupotrebljava i stvarno me „zabole“ za stećcima, vakufna-

mama, franjevačkim rukopisima i sličnim sredstvima nacionalista (sekundarna arhivska građa).

Primarna svrha arhiva je čuvanje akata pravnog dejstva na osnovu kojih osoba može ostvariti svoja prava za koja se upravo borimo na protestima.

Ono što je izgorilo 100% je izgorilo, nezahvalno je iznositi procente nastradale arhivske građe (prvo pitanje koje su mi svi postavili nakon požara). Grubo rečeno, arhivsko naslijeđe BiH se procijenjuje na oko 50 kilometara arhivske građe od kojih je nepovratno izgubljeno cca 500 metara. Arhivska služba u BiH je decentralizovana i pomenutih 50 kilometara je podijeljeno na državni, federalni, kantonalne i Arhiv RS-a. Većina građe se čuva u Depoima koji i nisu u sastavu upravnih arhivskih zgrada tako „i da se htjelo nije se moglo“ zapaliti komplet arhivsko naslijeđe BiH. Danas, nakon dvomjesečnih protesta i težnjom za promjenama ipak kao bezgaćnici nismo ostvarili svoje interese, a protestima smo dali značaj kakv nije bilo

moguće zanemariti. Govorilo se otvoreno, bučno su zahtijevane promjene, ukazivalo se na nepravilnosi i nepravdu, predlagana su poboljšanja, zapaljen je arhiv... nakon toga smo pobudili idealizam i zahtjeve, koje evidentno nismo (još uvijek) uspjeli da ispunimo. Kao da smo još više uvećali nezadovoljstvo. Ako i nismo uspjeli na praktičnom planu, za sobom smo ostavili jedno stanje javnog mnijenja koje je uzburkano, kritički raspoloženo, uznemireno, nestrpljivo, koje zahtijeva promjene u teoriji a nije svjesno praktičnih posljedica. Može se reći da nijedna tema nakon Daytona nije bila ovako prisutna u razgovorima kao protesti i paljevina Arhiva BiH. Mislim da je vrijeme da zaboravimo Arhiv (on nam dođe kao bacanje prašine u oči) i pustiti struku da sakuplja, štiti i liječi arhivsku građu a široko rasprostranjeni, popularni i neispunjeni zahtjevi za reformom konačno na kraju postanu revolucionarni u najpozitivnijem humanističkom smislu.

ADIS HODŽIĆ BUNT 31

MEDIJSKA DRŽAVA

MEDIJSKA DRŽAVA

Javni medijski servis kao

okupirano javno dobro

U

ovom tekstu prikazaću način izvještavanja Radio televizije Republike Srpske o socijalnim demonstracijama u Federaciji Bosne i Hercegovine postavljajući posredstvom tog prikaza pitanja koja su smatram od suštinskog značaja za razumijevanje trenutnog rada i položaja javnog medijskog servisa. Izabrani medij je dio javnog medijskog servisa Bosne i Hercegovine i namjerno je u fokusu prikaza jer društvena odgovornost javne televizije zakonom je definisana te svako odstupanje od zakonski propisanog ponašanja zaslužuje osvrt, upozorenje i, prevashodno, odgovarajuće reagovanje nadležnih institucija u okviru postavljenog sustava. U slučaju socijalnih demonstracija koji još traju potresajući prilike u zemlji naporima da se oblikuje kvalitativno novo i drugačije političko kao odgovor na rastuću socijalnu nejednakost, RTRS, kao javni emiter, istakao se kao reprezentativni primjerak beščasnog rada koji se pogrešno imenuje novinarstvom umjesto poslušničkim izvršavanjem dnevnih zadataka po diktatu vladajuće političke elite. Ovakvo ponašanje ne samo što je protivno novinarskom kodeksu i osnovnim moralnim načelima, već je protivzakonito s obzirom na zakonski definisanu obavezu o plasmanu raznovrsnih i vjerodostojnih informacija, odnosno istinitog informisanja i suočava nas sa pitanjem koliko je neophodno dramatično promisliti javni servis kao okupirano javno dobro.

(Zakon o RTRS, član 7.)

Tekst se posebno osvrće na vrednosne kvalifaktive koji (ni)su upotrebljeni pri prikazivanju događaja, ali i na korištenu metodologiju

32 BUNT

koja nam otkriva način poimanja medijske moći u trenutačnoj eliti, karakter i suštinu sredstava manipulacije koji su obilato korišteni za vrijeme socijalnih demonstracija u BiH i, prije svega, načina rada javnog emitera sa zakonskom obavezom nepristrasnosti i inkluzivnosti za vrijeme pojave značajnih protesta koji se odnose na stvarne političke razloge pokušavajući da svojom istinitošću i inovativnošču usmjere zahtjeve obespravljenih radnika i građana na socijalna pitanja.

6. februar - dan kada se ništa nije desilo 6. februara javni servis svih građana Bosne i Hercegovine RTRS u centralnom dnevniku uredno plasira uobičajeni sadržaj sastavljen od tema koji se odnose na sudbinu generala i navodne skupštinske nesuglasice u oba doma bh parlamenta, naravno po navodnoj etničkoj liniji, izbjegavajući teme od ekonomskog i stvarnog značaja, kao i aktuelne događaje smještene u sadašnjosti, što je očigledno zacrtani cilj programske politike. Tako je bilo moguće da se na taj dan vijest o demonstracijama obespravljenih radnika i nezaposlenih građana u Tuzli, i ostatku Federacije BiH koja se priključuje demonstracijama, smjesti u 23. minut (slovima: dvadesetitreći minut) centralnog polučasovnog informativnog sadržaja. Na ovaj način javni servis anulira značaj događanja u gradovima širom Federacije BiH, gdje se ljudi u značajnom broju okupljaju kako bi izrazili socijalni bunt ukazajući na vlastiti položaj, te na planu same pojavnosti obrađuje ovaj

događaj kao beznačajni kuriozitet pred vijesti iz rubrike svijet. Sam događaj se imenuje odrednicama neredi/ talasi nemira u Federaciji BiH/ Tuzla na ivici vanrednog stanja, a da gledaoci pri tome uopšte ne mogu pojmiti cjelovitu sliku događaja koji se u crticama opisuje kao dramatičan dok se u isti mah ne objašnjavaju osnovne okolnosti.

Ko prosvjeduje? Zašto? Koji su osnovni izrečeni razlozi?

Stvorena medijska slika korespondira sa željenom projekcijom političke elite o neredima i nemirima u Federaciji kao izdvojenoj neuralgičnoj tački bez korijena i razloga jer je drugi entitet u toj projekciji sam po sebi nered, nemir i posljednično - prijetnja. Projekcija susjednog entiteta kao onog ne-redovnog, nemirnog i nepredvidivoga Drugog služi eliti kao sredstvo legitimacije u tzv.naporima da se RS održi bezbjednosno stabilnim, odnosno da se „neredi ne preliju“, najčešće spominjana formulacija zvaničnika RS-a. Niti jednog trenutka u prvoj obradi demonstracija, RTRS ne upotrebljava izraz socijalni protesti imenujući neki od mogućih razloga koje su ljudi saopštavali kao razlog izlaska na ulice.

Nezaposlenost, niske penzije, pljačkaške privatizacije, visoka primanja javnih funkcionara, korupcija...

7. februar - dan kada su se desili huligani 7. februara vijest o socijalnim demonstracijama novim razvojem događaja poprimila je regionalne i šire razmjere, pa je i RTRS u centralnom dnevniku vijest stavio kao naslovnu, dan nakon što

je vijest o istom događaju (istina, sa manje dramatičnosti) bila izmještena na sam kraj dnevnika.

Obrada događaja je na istom fonu izvještavanja o neredu i nemirima, ali s obzirom da napadi demonstranata na zgrade Predsjedništva i kantonalnih vlada, kao na simbole moći i vlasti, povećavaju dramatičnost i značaj, RTRS radikalizuje rječnik nemira i nereda i dalje ne objašnjavajući zašto su se demonstranti okupili i šta imenuju kao razlog/e.

Umjesto prikazivanja mogućih stvarnih razloga okupljanja građana i radnika, skrojenim prilogom izvjestilačkim se tonom prenosi tok nemirnih događaja koji se imenuju kao haos u federaciji/ esaklirali neredi, zatim spominje se broj povrijeđenih, zarobljeni vatrogasci u zgradi Predsjedništva, detaljni izvještaj o zgradama koje gore, kao i podatak o pljačkama prodavnica i trafika, iako nikad nije potvrđena informacija o masovnim pljačkama.

Demonstranti se u kontekstu takvog izvještavanja po prvi put u momentu kulminacije opisivanja anatomije haosa imenuju huliganima i na taj se način nakon prvotnog ignorisanja događaja, pa njegovog prikazivanja u pojavnosti kao činu nejasnog i samopodrazumijevaćujeg federacijskog nereda prelazi u konačnu fazu eksplicitne vrijednosne oznake samog događaja. Učesnici protesta, o kojima nam javni servis ništa ranije nije izvjestio, ne spominjući razloge njihovog okupljanja, ne dajući im pravo glasa, imenovani su u ključnom momentu kao huligani te medijska slika dobija svoj ishod: dešavaju

se neredi, huligani (nepoznatih dubljih motiva, ali rušilačkih namjera) uništavaju javnu imovinu i napadaju institucije vlasti.

Na samom kraju priloga RTRS sastavlja još jednu vrijednosnu aluziju kao dato rješenje dubljih huliganskih motiva. Ističe se kako protesti jesu počeli mirno, ali da nije izostala navijačka scenografija i ratne zastave. Plasira se laž nepoznatom metodom mjerenja kojom je procjenjeno da su najaktivniji demonstranti oni okupljeni oko grupe čiji je cilj ukidanje Dejtona (sic!). Dakle, neobavješteni gledalac iz ovako stvorenog prizora dobio bi u konačnici informaciju da izvjesni huligani napadaju predstavnike vlasti terorizirajući običan svijet i normalan život sa stanovitom antidejtonskom političkom idejom u pozadini. Obavješteniji gledalac, zamišljeni konzument vladajuće ideologije RTRS-a, dobio bi informaciju o neredima i nemirima na „protivničkom terenu“ jer su oni ne-redovni i nemirni sa epilogom da su krajnje namjere destabilizacija Dejtona i RS-a što je za sada skrivani cilj rasplamsanog nereda i haosa.

Kako osloboditi javno dobro?

Opisanom medijskom obradom, RTRS je demonstrirala vladajuću propagandu, umjesto zakonske obaveze o plasiranju istinitih, nepristrasnih i cjelovotih informacija sa poštovanjem različitih interesa i skupina (pogledati Zakon o RTRS, član 14.). Izlazeći iz domena zakonskog i društveno odgovornog ponašanja javni mediji su nam poslužili tek kao uvid u paradigmu postupanja elite u vrijeme socijalnih nemira i demonstracija što plediraju za opravdanu promjenu poimanja političkog prikazujući vlastito stanje socijalne obespravljenosti i samog siromštva kao jedino stvarno političko pitanje koje treba učiniti vidiljivim formirajući zahtjeve koji se referiraju i na pravne posljedice po pripadnike elite i osvojene pozicije moći.

Na planu medijskog prikaza u javnim medijima, događaj se dakle prvo ignorisao uslijed nemale zatečenosti i straha pred buntom obespravljenih i poniženih jer je elita bahato vjerovala da je začepila sve moguće kanale objavljivanja bunta (između ostalog tako što su uzurpirana javna dobra kao što je javni servis), a potom su započela dirigovana (in)direktna tumačenja o huliganstvu, vandalizmu, skrivenim razlozima, stvarnim i neobjelodanjenim namjerama

vlači ne samo pitanje društvene odgovornosti, već i pravne odgovornosti zbog čega bi trebalo aktuelizovati raspravu o tijelima koja trebaju nadgledati rad javnog servisa, postupku utrđivanja medijske odgovornosti i eventualnim zakonskim promjenama u cilju stvaranja istinskog javnog medija, koji je u vlasništvu svih građana i putem ostvarenog programa, kao i o uspostavljanja efikasnog mehanizma kontrole i postupka utvrđivanja odgovornosti.

kao i pothvati da se socijalne demonstracije prikažu kao dio zamišljenih etničkih/entitetskih suprotstvljenosti. Javni medijski servis (RTRS) tu se našao kao prvo mjesto sa kojeg smo mogli saznati stanje u redovima elite. Od zatečenosti i nevjerice završilo se u otvorenim pokušajima da se znaci nove političke realnosti, oživotvoreni kroz ulične proteste, socijalne nerede i plenume, interpretiraju medijskom propagandom o huliganstvu koje se pojavilo huliganstva radi i/ili kao izraz napada na dejtonsko uređenje i Republiku Srpsku.

Javni servis kao dio problema

Opisani način ponašanja medijskih poslenika javnog servisa kao udarnika propagande vladajuće elite, osim što je iskaz neprihvatljive društvene neodgovornosti, u koliziji je sa pozitivnim zakonodavstvom kojim je propisana obaveza nepristrasnog i cjelovitog informisanja i sa sobom po-

U vrijeme zasigurno najznačajnijeg političkog događaja u postratnoj istoriji BiH, javni medij se pokazao kao poligon vladajućih interpretacija i propagandno glasilo nekolicine protiv koje su protesti i usmjereni što aktuelni način funkcionisanja javnih medija i važeća zakonska rješenja stavlja pod opravdanu sumnju smještajući aktuelni koncept javnog servisa (hvaljen kao ostvareni standard demokratskog i otvorenog društva) u dio problema zajedno sa nedostatnošću drugih osporenih demokratskih ustanova kao što su institucije trenutačne predstavničke demokratije. Oblikovanjem i iznalaženjem novog političkog rječnika i mogućih rješenja u kontekstu aktuelnih socijalnih protesta trebalo bi se promisliti i pitanje povrata i očuvanja javnih dobara u dome-

nu medija jer skorašnji događaji ocrtavaju nam stvarnu upotrebnu svrhu tzv. našeg javnog servisa i njegovih zakonski definisanih demokratskih standarda.

RTRS, ne samo što nije u stvarnom svijetlu prikazala događaje (braneći opisanim radom interes privilegovane elite) već nije ni ponudila u prvim danima izvještvanja, kao uopšte moguću pretpostavku, socijalni karatker prosvjeda ne dajući tako prava glasa i objave svim društvenime grupama i različitim mišljenjima što su obavezni činiti promovišući pluralitet, pa da je u pitanju i manjinsko i krajnje nezastupljeno mišljenje. Trenutni odnos prema nastavljenim socijalnim demonstracijama i plenumima, kao mjestima oblikovanja novog političkog, potpao je pod uporno ignorisanje i nepokrivanje događaja, zajedno sa redovnim pokušajima da se ovi događaju usputno interpretiraju kao napadi na ustavni poredak RS-a čime se i dalje krši obaveza istinitog informisanja i poštovanja pluraliteta. Sistematski propagandni rad javnog/ih servisa, koji je u lagodnoj suprotnosti sa odnosnim zakonom, što opet nikoga ne uzrujava u predviđenom sistemu provjera i kontrola predstavničkih i izvršnih organa nad javnim servisom (pogledati Zakona o RTRS, član 4. i član11.), suočava nas sa pitanjima o neophodnim zakonskim i stvarnim promjenama i potrebi da se reafirmiše naizgled opšte poznati stav da je javni medijski servis javno dobro koje pripada svima. Javno dobro koje je otuđeno i koje treba zauzeti i osvojiti aktivno promišljajući kako odgovoriti na trenutno stanje nepodnošljive okupiranosti i koliko je za isto to stanje odgovorno trenutno „demokratsko“ zakonsko rješenje koje je u odviše očiglednom raskoraku sa dometima stvarnosti da zaslužuje preispitivanje proklamovanih demokratskih standarda, njihove ostvarivosti i kvaliteta.

UGLJEŠA VUKOVIĆ media.ba BUNT 33

MEDIJSKA DRŽAVA

MEDIJSKA DRŽAVA loše vlasti, pa je i smijeniti. Ali je krajnje neprincipijelno u jednoj zemlji pozivati na mirne proteste a u drugoj podržavati opoziciju koja nema ni u dijelu teritorije kojim načelno upravlja nema kontrolu nad pod kontrolom radikalnim i naoružanim grupama na ulicama a i koja se po nasilnom preuzimanju vlasti se nije mnoge razlikovala od svojih prethodnika: (raspuštanje specijalne policijske jedinice, zastrašivanje političkih protivnika, nabrzinu izglasani zakoni, odluke o smjenama...).

Opšta histerija

U Ukrajini revolucija

u BiH vandalizam

“Osim visokog nivoa korupcije i vlasti koje je svrha sama sebi, obje države imaju duboko podijeljena društva i rastrgnute su između Istoka i Zapada.“

P

rije nekoliko dana bh. mediji prenijeli su riječi zastupnice u Evropskom Parlamentu Doris Pack kako je nemire u BiH i Ukrajini odavno očekivala. Iako je izjava netačno prenesena jer se njen odgovor odnosio samo na BiH a ne i na Ukrajinu, zanimljivo je povući paralelu o aktuelnim događajima u dvije države.

Osim visokog nivoa korupcije i vlasti koje je svrha sama sebi, obje države imaju duboko podijeljena društva i rastrgnute su između Istoka i Zapada. Dok se u probleme u BiH češće miješaju najbliže kom-

34 BUNT

šije, pretendujući da zadovolje i vlastite i interese velikih sila, Ukrajina je Rusiji, odnosno Evropskoj Uniji (EU) i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), mnogo bitnija zvog svog strateškog položaja. Ipak, u oba slučaja računica je jasna – što je država nestabilnija lakše je ostvariti uticaj nad njom, zaduživati je, osiromašivati i u konačnici dovesti u zavisno ropstvo. Najmanje su tu bitni demokratija/ komunizam/ kapitalizam/ diktatura/ korupcija/ reforme... Važnije je gdje će biti izgrađene vojne baze, ko će i kako kontrolisati prirodne resurse i čije će banke više profitirati.

Nakon nereda u nekoliko bh. gradova međunarodni predstavnici pozivali su na smirivanje strasti i mirne proteste. Visoka predstavnica EU za vanjske poslove Catherine Ashton osudila je nasilje u BiH, ali je posjetu našoj zemlji odgodila radi posjete Ukrajini, a onda odgodila najavljenu posjetu i odlučila otići u Ukrajinu gdje protesti traju nekoliko mjeseci, sa mnogo više nasilja. (Kasnije, zbog zaoštravanja odnosa između Ukrajine i Rusije nije ni tamo otputovala.) EU diplomate daju otvorenu podršku demonstrantima u Ukrajini i sastaju se

sa vođama opozicije, kritikujući uglavnom poteze policijskih snaga i sada već bivšeg predsjednika u izgnanstvu Viktora Janukoviča.

“Važno je da ponudimo jasnu evropsku perspektivu ukrajinskom narodu, koji je pokazao predanost evropskim vrijednostima”, rekao je Oli Rehn, potpredsjednik Evropske Komisije, dok je George Osborne, ministar finansija Velike Britanije izjavio kako je „narod Ukrajine odlučio povesti svoju zemlju prema budućnosti”. Nije sporno da građani imaju pravo izaći na ulice i protestovati protiv

Protesti u BiH počeli su 5. februara a neredi su trajali su 3-4 dana nakon čega se okupljanja manjih grupa ljudi uglavnom svodi na blokiranje saobraćajnica. U Ukrajini protesti traju od kraja novembra, kada je predsjednik Janukovič odbio potpisati sporazum sa EU i prihvatio finansijsku pomoć Rusije. Kulminaciju su doživjeli polovinom februara kada je u sukobima policije i demonstranata blizu 100 ljudi smrtno stradalo. Razlozi zbog kojih su ljudi izašli na ulice u obje zemlje dosta su slični i mogu se svesti na represiju vlasti, raširenu korupciju i siromašenje društva.

Ipak, intenzitet i obim nereda ne može se ni porediti - iako, kada se gleda omjer broja stanovnika (Ukrajina oko 45 miliona – BiH nešto više od 3,5 miliona) i demonstranata koji su aktivno učestvovali u sukobima (nekoliko hiljada naspram nekoliko stotina), procenti se i ne razlikuju toliko mnogo. Demonstranti u BiH zapalili su desetak zgrada i imali sukob s policijom u nekoliko gradova. U Ukrajini, ovo je često bio bilans samo jednog dana a prosvjednici su osim kamenja, šipki i bejzbol palica koristili molotovljeve koktele, pirotehniku i katapulte, dok je u posljednjim danima upotrebljavano i vatreno oružje.

Oni protiv kojih su protesti bili usmjereni govorili su o huliganizmu, plaćenicima i državnom udaru, pokušavajući stvari okrenuti

u svoju korist i riješiti se vlastite odgovornosti. Gotovo je nevjerovatno koliko su slične bile izjave zvaničnika iz dvije udaljene zemlje. „Ovo što se danas događa je vandalizam, banditizam, državni udar“, izjavio je donedavni predsjednik Ukrajine Janukovič, odbijajući podnijeti ostavku. Desetak dana ranije, podnoseći ostavku, bivši premijer Kantona Sarajevo Suad Zeljković govorio je da „na ulicama nema gladnih već huligana, bandita i kriminalaca.“ Potpuna histerija tokom protesta u BiH zavladala je na društvenim mrežama – među onima koji proteste podržavaju i među onima koji im se protive. Veoma malo argumenata, razuma i informisanosti, a puno ega, ideološke obojenosti i nespremnosti na drugačije mišljenje, čak i među novinarima. Bosanci i Hercegovci redovno pokazuju visok stepen saosjećajnosti prema obespravljenim građanima svijeta pa su tako postovima, lajkovima i šerovima podržali i borbu Ukrajinaca. Ali je neobjašnjiv fenomen da mnogi takvi istovremeno osuđuju nerede dešavanja na ulicama Tuzle, Mostara, Zenice, Sarajeva – kao da građani BiH nemaju razlog za proteste... Nije jasno licemjerstvo po kome neko ko u Ukrajini na nasilan način pokušava promijeniti vlast, napada policiju i koristi zavidan arsenal naoružanja može biti „demonstrant“ a neko ko ima sličan cilj ali ni blizu takve metode - „huligan, pljačkaš, plaćenik i vandal.“

Demonstranti u Kijevu, rulja u Sarajevu Kritika o neprincipijelnosti može se uputiti i na medijsko izvještavanje o protestima. Nepotrebno je napominjati u kako teškim uslovima rade i sa kakvim se sve pritiscima suočavaju novinari iz BiH. Oni koji pokušavaju savjesno raditi svoj posao nailaze na toliko prepreka da je često lakše odustati nego voditi borbu protiv vjetrenjača. Međutim, ni to a ni

ubrzana dinamika događaja ne mogu biti opravdanje za različit tretman protesta u danima najvećih nereda. Bez ulaženja u analize cjelokupnog izvještavanja ili uređivačku politiku medija, nekoliko primjera sa online portala pokazuju kako određene riječi sličnom događaju mogu dati potpuno različitu konotaciju i uticati na formiranje javnog mnijenja.

Jedan od najčitanijih bh. portala Klix.ba uglavnom je tokom 7. i 8. februara kritikovao nerede u BiH pa su tako objavljeni tekstovi u kojima se spominju „rušilački pohod huligana koji su palili, lomili, pljačkali“ i „rulja koja je krenula u rušilački pohod“.

Izvještavajući o događajima u Ukrajini tokom kulminacije sukoba, Klix prikazuje fotografije na kojima se vidi da nije nasilna samo policija već i demonstranti.

Ovaj portal izvještava o zgradama koje ukrajinski građani zauzimaju i pale, o tome da koriste zapaljive bombe i pirotehnička sredstva ali im ne daje etikete huligana i pljačkaša, niti ih kritikuje zbog paljenja i lomljenja.

Odgovornost Klixa je značajna uzimajući u obzir da su brojni drugi mediji događaje iz BiH pratili koristeći njihove informacije, pa tako portal Nezavisnih novina piše: „rulja uništava trafike, radnje, iščupan je i bankomat”.

Portal Radiosarajevo.ba u praćenju događaja od 7. februara u Sarajevu prenosi „da rulja (slobodno ih sad tako možemo nazvati) demolira kioske ispred predsjedništva, gađa se i dalje zapaljivim projektilima“ dok urednica u komentaru idućeg dana govori o „razularenoj adrenalinskoj rulji koja, nakon što je otjerala stvarne, obespravljene demonstrante, odlučila je popaliti i ono malo historije što smo je kroz burne godine uspjeli sačuvati.“ Isti portal pri izvještavanju o sukobima u Kijevu ne spominje rulju već navodi da je riječ o sukobu građana/demonstranata i policije - čak i kada je policija ta koja je napadnuta.

Osim o zvaničnim predstavnicima ukrajinske opozicije, na bh. portalima se ne može naći mnogo informacija o ključnim akterima na terenu, npr. o naoružanoj desničarskoj grupi Pravi (ili Desni) Sektor koja je naoružana predvodila napade demonstranata i koju opozicija uopšte ne kontroliše. Pretragom ovog pojma može se saznati eventualno da je riječ o ultra-radikalnoj grupi za koju se vjeruje da kontroliše demonstrante, ali bez mnogo dodatnih informacija. Portali Nezavisnih novina i Glasa Srpske prenose dosta opširan tekst agencije Tanjugu kome detaljnije opisuju ključne uloge u dešavanjima u Ukrajini.

Portal Source.ba takođe donosi nešto više podataka o Sektoru, a prenosi i šestominutni video koji pokazuje brutalnost obje strane prilikom sukoba u Kijevu. Tokom bh. protesta Source je bio među rijetkima koji su objavili snimke policijskog nasilja i brutalnosti u Sarajevu, ali ni oni nisu uspjeli izbjeći kolektivnu paniku koja je tih dana zavladala u medijskom prostoru pa su izvještavali o pljačkama, huliganima i divljaštvu.

(Naslovi: Sveopća katastrofa Sarajevu / Počele pljačke u Sarajevu, velika divljašta demonstranata / Huligani palili, lomili i pljačkali šta god su stigli) Građani imaju pravo na proteste u BiH, Ukrajini ili bilo gdje na svijetu a da li će oni biti nasilni ili ne zavisi od hiljadu faktora. Pitanje je da li bi se događaji odvijali kako su se odvijali da je premijer Tuzlanskog Kantona prvog dana izašao pred radnike ili da policija u Sarajevu nije gurala ljude u Miljacku, da ukrajinske snage sigurnosti nekoliko puta nisu brutalno napale građane ili da je Janukovič odstupio na vrijeme. Pri izvještavanju, mediji imaju potpuno pravo da određenom događaju posvete manje ili više pažnje. Ali ako se već prati određena tema, onda malo više odmjerenosti i korektnosti ne bi bilo na odmet - i kod medija i kod građana.

DINO JAHIĆ media.ba BUNT 35

IZJAVILI SU...

IZJAVILI SU...

Političari o narodu...

“U prilici sam da se solidarišem s raznim građanima na planeti, čak i kada treba i s građanima FBiH.”

“Vlada radi u punom kapacitetu.

Mi vlast možemo prepustiti samo ozbiljnim ljudima.”

ŽELJKA CVIJANOVIĆ Premijerka Republike Srpske

HAMDIJA LIPOVAČA Premijer Unsko-sanskog kantona

“Uvjereni smo kako će nam današnji događaji još više otvoriti oči i kako ćemo na krilima svehrvatskog zajedništva i poslije nemilih mostarskih zbivanja izići još jači i ostvariti svoje svete ciljeve.”

“Lično se uopće ne osjećam odgovornim za posljednje događaje”

HERCEGOVAČKO-NERATVANSKI KANTONALNI ODBOR HDZ-A BIH

BAKIR IZETBEGOVIĆ Član Predsjedništva BiH

“Nema nijedne neisplaćene plaće, nema nijednog segmenta u kome je jedan dio društva bio u prilici da zbog tih razloga izrazi svoje nezadovoljstvo.”

“Oni koji su izmanipulisali mlade ljude na protestima, možda paljenjem zgrada pokušali da prikriju dokaze o pljačkama koje su počinili tokom privatizacije.”

SUAD ZELJKOVIĆ dosadašnji premijer KS

NERMIN NIKŠIĆ Predsjednik vlade Federacije BiH “Ovdje nema gladne djece na ulici, nema onih koje trebamo sažalijevati, ali ima huligana, bandita, kriminalaca. Ovo su vrlo dobro organizovane grupe, nafilovane sa puno droge ‘’Spid’’ i političkih instrukcija’’ SUAD ZELJKOVIĆ dosadašnji premijer KS

36 BUNT

“Gospodin Zeljković je zaista se potrudio. Ja mislim da je za ove dvije godine ili već koliko je bio na vlasti, što kažu, ostario 10 godina.

Težak je imao zadatak, i na kraju su mu popustili i nervi.”

BAKIR IZETBEGOVIĆ Član Predsjedništva BiH , o stranačkom kolegi Suadu Zeljkoviću, dosadašnjem premijeru Kantona Sarajevo “Uhvaćeno je 12kg droge, skank.”

BAKIR IZETBEGOVIĆ Član Predsjedništva BiH

“Dakle te je tablete neko među demonstrantima dijelio.”

NERMIN NIKŠIĆ Predsjednik vlade Federacije BiH “Ovaj problem se dešava samo tamo gdje faktički Bošnjaci predominantno žive…ovaj dio Federacije gdje su u većini Bošnjaci, i mi se bojimo da to ima nekih veza sa nekim planovima sa nekim centrima moći koji žele da imaju problem, da oslabe poziciju onih koji brane suverenitet, koji brane od daljih podjela Bosnu i Hercegovinu.”

“Pozivamo sve da ustanu u odbranu demokratskih institucija zemlje.”

ZLATKO LAGUMDŽIJA Doživotni predsjednik SDP-a “Uzvicima demonstranata u centru Mostara “Ovo je Bosna” poslana je vrlo jasna poruka Hrvatima u Mostaru i BiH.”

“Ama, ne otvara Evropska Unija Vijećnicu, mi je otvaramo. Hvala zemljama Evropske Unije, i IPA fondovima, ali ona je naša.”

IVO KOMŠIĆ Gradonačelnik Sarajeva o otvorenju Vijećnice

HERCEGOVAČKO-NERATVANSKI KANTONALNI ODBOR HDZ-A BIH

BAKIR IZETBEGOVIĆ Član Predsjedništva BiH BUNT 37

BUNTOVNICI SA RAZLOGOM

BUNTOVNICI SA RAZLOGOM

Lica revolucije (2)

(NASTAVAK SA 21. STRANE)

Sakib Kopić, radnik konjuha, tuzla Zamislite kako su sudovi ekspeditivni, kad su radnici Konjuha dobili prekršajne prijave i kaznu od 300 KM pojedinačno, a sindikati moraju platiti dva puta po 3.000 maraka zbog blokade prometnice u Živinicama. Sedmog februara su blokirali cestu, a 12. su dobili odluku - znači za pet dana su optuženi, okrivljeni, osuđeni. A kad se treba procesuirati privredni kriminal, čeka se decenijama.

38 BUNT

Amel Sejranić, student, Tuzla

Dejan Bojić , profesor u Tehničkoj školi u Tuzli

Narod čuva bijes već 20 godina.

Mi smo došli na mirne proteste, ali nas nitko nije slušao, nisu htjeli dati ostavke. Zato se to sve i desilo. Znam da sam samo student, ali znam kakva je situacija kod mojih roditelja i prijatelja i kako nema niko dobru platu, život kako treba, za razliku od političara koji imaju i plaće i tople obroke i još kradu. Uzimaju od koga stignu, od profesora, od penzija, kako bi oni i njihove familije imali. Dobivaju mjesta i onda zapošljavaju samo svoje familije, dok je sve više ljudi na birou, među kojima ima i onih sa srednjim školama i fakultetima, ljudi koji se razumiju u sve ovo, a nemaju posla. To uopšte nije pošteno. Ljudi misle da pretjerano reagiramo, ali ja ne. Trebalo se ovo desiti da političari shvate neke stvari.

Mi smo ovdje bili u žiži dešavanja, ali na školu nije bačena ni jedna kamenica. Dolazim da podržim sugrađane, sadašnje i bivše učenike.

Prisustvovao sam na plenumima i mislim da nam treba adekvatniji ambijent za ozbiljan rad. Krenulo je iz kuće Plamena mira, u kojoj se ne može skupiti više svijeta. Sinoć je bilo u narodnom pozorištu i opet nisu stali svi, ja nisam mogao ući, iako je tristotinjak mjesta. Čekao sam da se svijet malo raziđe, ali nije bilo šanse. Iskreno se nadam i volio bih da se preko plenuma pojave nestranački ljudi koji će nešto napraviti. Nada umire zadnja. Desilo se ono što se desilo, možda je trebalo, možda nije, ali ovo je prilika za narod da izađe, jer se dešava po prvi put u 20 godina. A narod je sve inertniji i sve je manje svijeta ovdje. Plenum je dobar početak, pa ako i drugi gradovi to počnu raditi mogla bi početi prava organizacija naroda kojeg sada nema ko da vodi. Ima profesora s fakulteta.

Frenki, tuzlanski reper

Fikret Joldić, Tuzla

Optimističan sam. Prvo, protesti su se već izrodili u bitnu stvar; političari se više nikad neće osjećati isto, a dosad su se osjećali nedodirljivo. Druga stvar je da je sad narod vidio da možemo, lako. Skupi nas se par hiljada i možemo napraviti bitnu stvar. Nadam se da će se formirati ta ekspertna vlada i da će funkcionirati ozbiljnije i bolje. Plenum nije još došao do imenâ, ali dobri i pametni ljudi Tuzli se mogu lako naći, ozbiljno.

Javno priznajem da sam komunist. Ne komunjara, komunist. Đe su vam, radnici, zastave? Ove ratne što sad nosate i njima se ogrćete, pod tim zastavama su vas pokrali. Da ste ovu crvenu ponijeli pa da vas čitava Kugla vidi!

Muriz Hasić, umirovljenik iz Tuzle

Šaha Hamidović, umirovljenica, Tuzla

Emina Babović Gojačić, Tuzla

Ja sam penzioner, radio sam u Polihemu. Penzija mi je 300 maraka. Imam dva sina, jedan je policajac. Njega su udarili kamenom u glavu, sad je na bolovanju. Mi smo svi bili u pravu, a policija ništa nije kriva. Onaj koji im je naredio da tuku narod, on treba odgovarat’.

Radila sam u Trans-turistu, to je kupio Nijemac. Penzija mi je, s povećanjem, 320 maraka. Djecu sam iškolovala. Ovom narodu treba da se skine vlada i da se oduzme imovina svima koji su od 1995. na vlasti. Njih na Goli otok. Omladina da nam radi, da nam djeca rade. Mi vjeru i naciju ne gledamo.

Moja mama je radila u ovoj zgradi (Sodaso, Vlada Tuzlanskog kantona, op.a.) 30 godina, ja sam u njoj odrasla, na petom spratu. Tu sam naučila tipkati na mašini za vrijeme rata;‘92 je bila, ona je tu radila, ja sam imala 15 godina. Nije me smjela samu ostaviti kući, imala je radnu obavezu. Povede me na posao i da mi papira i ja na mašinu i kucam s dva prsta... Kažem joj: “Mama, pa tu si radila sve te godine!” Ona mi kaže: “Ma jebeš zgradu, nek’ gori. Sve zapali!” Nema emocija nikakvih, nek’ je izgorila, to je samo zgrada. Ovi radnici su je napravili, oni su je i zapalili. Napravit će je opet. Oni nemaju šta da jedu. Trebali su doć’ prije 15 godina i zapalit je, upast unutra i sve ih pohvatat’ za vratove k’o mačiće ANA BENAČIĆ lupiga.com

BUNT 39

ODAKLE BUNT?

Privatizacijske pljačke Birač Zvornik Tvornicu glinice je 2001. godine za 10 miliona KM kupila Ukio investiciona grupa. Obvezali su se investirati 50 miliona i zadržati sve radnike. Međutim, novca više nema a gubici su davno premašili 730 miliona KM. U aprilu je u Biraču proglašen stečaj. Upitna su radna mjesta za oko 1.000 ljudi!

Naftna industrija RS Akcije preduzeća Rafinerija nafte AD Bosanski Brod, Petrol AD Banja Luka i Rafinerija ulja Modriča, prodate su 2007. godine ruskom Njeftgazinkoru za 220 miliona KM. Vlasti RS-a hvale se ovim poslom, mada je riječ o jednoj o najnetransparentnijih privatizacija u BiH. Ugovorom je kupac predvidio i otpuštanje radnika.

Hidrogradnja Sarajevo Od 2002. godine federalna Agencija za privatizaciju tri puta bezuspješno pokušava prodati 67 posto državnog kapitala Hidrogradnje. Riječ je o 70 miliona KM nominirane vrijednosti. Bezuspješan je i posljednji pokušaj prodaje neposrednom poogodbom, u decembru 2012., 40 BUNT

odnosno u martu 2013. godine. U Hidrogradnji je u veoma teškoj i neizvjesnoj poziciji 811 radnika.

Željezara Zenica Neprivatizirani dio zeničke Željezare koji 1998. godine nije zanimao kuvajtskog investitora, vlasnika kompanije koja će danas prerasti u Arcelor Mittal, grca u dugovima. Riječ je o više od 23 miliona KM. Kapital Željezare od 1999. do 2005., umanjen je za 515 miliona KM. Od 700 radnika navodno je 300 prekobrojnih.

Polihem Tuzla Poljska firma Organic Trade je 2004. godine za 10,7 miliona KM kupila nekadašnjeg lidera hemijske industrije u BiH. Obećali su otvaranje radnih mjesta i 70 miliona KM investicija. Međutim, Polihem je u stečaju, oko 614 nekadašnjih radnika “na ulici”, imovina fabrike prodaje se kao “staro željezo”.

Krivaja Zavidovići Stečaj je proglašen u julu 2011. godine jer su gubici premašili vrijednost kapitala (procjenjena vrijednost 2005-te 317,8 miliona KM).

Zbog milionskih potraživanja povjerilaca, Krivaji prijeti i likvidacija. Godine 2005-te je neposrednom pogodbom Krivaju kupio Ferimpex iz Zavidovića za 5 miliona KM. Nikada, međutim, nisu ispoštovali obveze iz ugovora. Otpušteno je oko 160 radnika, a posao je upitan i za preostalih oko hiljadu ljudi.

Aluminij Mostar Agencija za privatizaciju FBiH planira ponovo ponuditi na prodaju 88 posto kapitala Aluminija.

Vjeruje se kako bi mogla biti postignuta cijena i viša od 460 miliona KM koliko je svojevremeno ponudio konzorcij Glenkor, Feal Široki Brijeg i Dalekovodi Hrvatska. Struktura vlasništva utemeljena na poslijeratnom “nacionalnom konceptu” podjele, u Aluminiju je bez posla ostavila 900 Srba i Bošnjaka.

Soko Mostar Od uzdanice vojne industrije bivše Jugoslavije ostali su samo “tragovi”, a umjesto nekadašnjih 6.000 radnika, njih oko 400 bori se za prava iz radnog odnosa. Nikad nije formalno dokazano kakva je uloga konsultanskih agencija koje su 1999. godine

posredovale u prodaji dijelova Sokola, odnosno, imaju li veze sa Draganom Čovićem, koji će do početka privatizacije biti direktor Sokola.

Kladušnica Velika Kladuša Iako je 61 posto ugostiteljsko-turističkog preduzeća sa nekretninama na atraktivnim lokacijama, 90-tih godina “Markovićevom privatizacijom” pripalo radnicima i penzionerima (20,4 miliona tadašnjih jugoslovenskih dinara), Agencija za privatizaciju USK 1998. godine prodaje kompletnu imovinu Kladušnice, a većina dionica dospijeva u ruke ljudi bliskih tadašnjoj upravi preduzeća!

Bosnaplod Brčko Dugovanja nekadašnje perspektivne brčanske fabrike za preradu voća su 20 miliona KM i premašila su vrijednost preduzeća.

Bosnaplod je 2003. godine kupio Nedžad Lević za 56.000 KM, a preduzeće je dobio “jeftino” jer je obećao investicije i brigu za 80 radnika. U martu je u Bosnaplodu pokrenut stečajni postupak.

NERMINA ŠUNJ zurnal.info BUNT 41

ODAKLE BUNT?

ODAKLE BUNT? nistrativnom opterećenju Republike Srpske ili Federacije BiH” napominje se u njihovom saopštenju

Poslanici u BiH najplaćeniji u Evropi!

Poslanici u PS BiH primaju više od 6 prosječnih plata u BiH i po ovom mjerilu zauzimaju ubjedljivo prvu poziciju u poređenju sa preostalih 30 evropskih zemalja iz analize...

P

ovodom pokrenute inicijative za smanjenje plata poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH, kao i naknadne inicijative za smanjenje plata zaposlenih u institucijama BiH, želimo ukazati na značaj reforme dosadašnjih praksi formiranja plata u svim institucijama na BiH nivou - navedeno je u saopštenju Centra za istraživanja i studije GEA. Ovaj Centar od 2010. godine ukazuje na problem enormnih primanja BiH parlamentaraca, a posljednja analiza koja je rađena po tom pitanju je objavljena u aprilu 2013. godine.

Podsjećamo da je analizom utvrđeno da su poslanici i delegati u PS BiH najplaćeniji parlamentarci u Evropi kada njihovu platu poredimo sa prosječnom platom u zemlji.

sto prelaze 6.000 KM, a dostižu i 7.000 KM” ističe se u saopštenju.

„Poslanici u PS BiH primaju više od 6 prosječnih plata u BiH i po ovom mjerilu zauzimaju ubjedljivo prvu poziciju u poređenju sa preostalih 30 evropskih zemalja iz analize. U ovim zemljama, poslanik u prosjeku zaradi 2,3 prosječne plate u svojoj zemlji.

BiH poslanici, kao što znamo, pored plate i paušala imaju pravo na dodatne naknade, tako da njihova mjesečna primanja če-

GEA je ponudila veoma jednostavne preporuke, za koje smatraju da su u potpunosti provodive, a koje su djelimično izražene u pokrenutoj inicijativi unutar PS BiH.

Visina plate u odnosu na prosječnu platu u BiH - izvor Gea.ba

Te preporuke su slijedeće : „Plate poslanika i delegata u PSBiH sistemski uskladiti sa platama u ostalim BiH institucijama, nadalje treba osigurati usklađenost visine plate poslanika i delegata sa visinom pro-

sječne plate u BiH u maksimalnom odnosu 3:1. , ukinuti skrivene oblike plate, kao što je mjesečni paušal, i uvesti uskraćivanje naknade troškova poslanicima i delegatima koji odsustvuju sa sjednica Predstavničkog doma i Doma naroda” kaže se u saopštenju Kada je riječ o o platama u svim ostalim institucijama na bh nivou, očigledno je da i tu postoji velika potreba za usklađivanjem. „Kako smo naveli u ranijoj analizi, bh institucije imaju oko 22 hiljade zaposlenih, a njihove plate se moraju uzeti u obzir kada se govori o admi-

Podsjećamo, u budžetu institucija BiH za 2014. godinu rashodi za bruto plate i troškove zaposlenih iznose cijelih 644 miliona KM i zauzimaju 68% ukupnog budžeta.

Indikativno je da su ovi rashodi gotovo na istom nivou sa istim rashodima u Budžetu RS za 2014. godinu (657 miliona KM), iako je broj zaposlenih u državnoj upravi RS veći (oko 34 hiljade zaposlenih). ”To nam sugeriše da je prosječna plata u BiH institucijama značajno viša. Ovdje želimo naglasiti važnost usklađivanja plata između različitih nivoa javnog sektora koji ne bi trebali jedni drugima predstavljati konkurenciju u zapošljavanju kvalitetnih kadrova. Mnogi se sjećaju kada je u Banjaluci uspostavljena Uprava za indirektno

Ali još važnije od toga potrebno je ponoviti osnovni princip koji bi trebao da važi za sve nivoe javnog sektora: svako radno mjesto u javnom sektoru ne treba biti plaćeno više od uporedivog radnog mjesta u privatnom sektoru. Poruka je jasna: javni sektor ne smije biti nelojalna konkurencija privatnom sektoru na tržištu rada. „O raznim negativnim posljedicama ovakvog stanja smo pisali u nedavnoj analizi Dakle, potrebno je mnogo usklađivanja” zaključuje se u saopštenju Centra za istraživanje i studije GEA Podsjećamo da je početkom mjeseca Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupšti-

ne BiH Milorad Živković uputio u parlamentarnu proceduru Prijedlog zakona o utvrđivanju visine plate zaposlenih u institucijama BiH, kojim se predviđa smanjenja plata izabranih i imenovanih zvaničnika na nivou BiH. Predloženim zakonom uređivaće se način obračuna i visina plata izabranih i imenovanih zvaničnika u najvišim organima izvršne i zakonodavne vlasti u BiH u mandatnom periodu, te će se regulisati proces donošenja zakona o platama i naknadama ostalih zaposlenih u institucijama BiH i način njihovog finansiranja u prelaznom periodu.

Najviši koeficijent, prema ovom prijedlogu, imali bi članovi Predsjedništva BiH - 3,3, a slijede članovi kolegijuma oba doma Parlamentarne skupštine, te predsjedavajući i zamjenici predsjeda-

vajućeg Savjeta ministara BiH sa koeficijentom 3,2.

Za poslanike i delegate u Parlamentarnoj skupštini je predviđen koeficijent 3,1, a za ministre i zamjenike ministara u Savjetu ministara BiH bi se primjenjivao koeficijent tri.

Visina osnovice neto plate u institucijama BiH, prema Živkovićevom prijedlogu, određivala bi se množenjem koeficijenta sa iznosom prosječne neto plate zaposlenih u BiH, koji utvrdi Agencija za statistiku BiH za prethodnu godinu.

Na osnovu ovog prijedloga, plata člana Predsjedništva BiH sa sadašnjih 4.750 bila bi smanjena na 2.750 KM, dok bi poslanici, odnosno delegati, umjesto nepune 4.000 KM primali platu od 2.600 KM. ELVIR PADALOVIĆ 6yka.com

Korupcija u javnim nabavkama svake godine “pojede” 700 miliona KM K orupcija je svake godine veća u javnim nabavkama vrijednim oko četiri milijarde maraka u Bosni i Hercegovini, pokazuje anketa koju je napravila Antikorupcijska mreža u BiH.

Transparentnost javnih nabavki u cijeloj državi svake se godine smanjuje. Dok je 91 posto nabavki u 2008. godini vođeno takozvanim otvorenim postupkom sa javnim objavljivanjem tendera, otvaranjem ponuda i biranjem najboljeg ponuđača, u 2012. go42 BUNT

oporezivanje BiH i kada su, zbog većih plata, mnogi službenici Poreske uprave RS prešli u tu instituciju” navodi se u saopštenju GEA.

dini je samo jedan od tri tendera vođen na ovaj način.

O cijeni tenderske dokumentacije raspravljalo se na gotovo svakom okruglom stolu ili raspravi koji su imali bilo kakve veze sa javnim nabavkama u proteklih pet godina.

Zbog toga je sve manje institucija koje pokušavaju zaraditi na dokumentaciji ili na taj način odbiti neželjene ponuđače.

Od svih javnih nabavki tek je svaka šesta dokumentacija besplatna a i

dalje je značajan broj takozvanih ugovornih organa koji dokumentaciju naplaćuju više od 200 maraka. Najskuplja dokumentacija u 2012. godini je bila nabavka od 23 lota po 150 maraka Ministarstva prometa i veza Hercegovačko-neretvanskog kantona što je ukupno koštalo 3.450 maraka.

Istraživanja udruženja Tender i sve veći broj žalbi pokazuju da je u BiH korupcija sve veća iz godine u godinu.

Anketa koju je uradila Antikorupcijska mreža pokazuje da niko od ispi-

tanika ne smatra da je danas manje korupcije nego prije pet godina dok 46 posto smatra da je ima više. Ipak, većina ispitanika smatra da je nivo korupcije ostao isti što nije nikakva utjeha jer tri od pet ispitanika smatra da korupcija ima važan utjecaj na javne nabavke u našoj zemlji. Ovi su podaci posebno zanimljivi jer su dobijeni upitnikom za naručioce tendera odnosno u razgovoru sa ljudima iz institucija i ministarstava te firmi u većinskom državnom vlasništvu. zurnal.info BUNT 43

ODAKLE BUNT?

ODAKLE BUNT?

Skupe gozbe na račun građana D

kojim su povodom nastali i ko je korisnik reprezentacije.

ržavne i entitetske institucije su za tri godine potrošile najmanje 19 miliona maraka za reprezentaciju. Tim novcem plaćala se ishrana zaposlenika, kupovale knjige stranačkih kolega, pio alkohol i ostavljao bakšiš u lokalima.

Revizori kažu da ne postoje posebna pravila koja se odnose na alkohol. Oni kažu da u praksi tolerišu konzumiranje alkohola kada je riječ o sastancima sa stranim delegacijama, ali da bi se gosti iz zemlje trebali častiti kafom i vodom.

Podatke o potrošnji objavili su uredi za reviziju kroz izvještaje o izvršenju budžeta.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva zatražili su od 51 institucije uvide u račune za reprezentaciju i pravilnike o korištenju tog novca. To je skoro polovina državnih i entitetskih institucija čije su troškove prekontrolisali revizori. Zahtjevu je potpuno udovoljila 21 institucija, deset je odgovorilo djelimično, dok su ostale odbile pristup informacijama ili nisu odgovorile na zahtjev.

Istraživanje je pokazalo da se novcem namijenjenim za reprezentaciju plaćala i ishrana zaposlenika u institucijama, kupovale knjige stranačkih kolega te da se državni novac ostavljao i kao bakšiš u lokalima. Na računima često nema obrazloženja kojim povodom su nastali i ko je reprezentaciju koristio.

Jutarnja kafa na račun budžeta U Državnoj regulatornoj agenciji za radijacijsku i nuklearnu sigurnost (DARNS) za tri godine je potrošeno nešto više od 33.000 KM za reprezentaciju. Među računima koje su novinari CIN-a pogledali bilo je i 26 računa za jutarnje kafe, u pojedinačnoj vrijednosti od 1,5 KM. Novinari CIN-a su otkrili da je i inspektor svoje kafe knjižio kao reprezentaciju.

Revizori su pronašli da se i u drugim institucijama novcem od re44 BUNT

“Prilično je to pobjeglo od reprezentacije“, kaže Duško Šnjegota, glavni republički revizor.

prezentacije plaćala ishrana zaposlenika. Riječ je o: Parlamentarnoj skupštini BiH koja je u tri godine potrošila oko 360.000 KM, Generalnom sekretarijatu Vijeća ministara BiH koji je u spomenutom periodu potrošio skoro 250.000 KM i Uredu Predsjednika Federacije BiH koji je tokom 2011. i 2012. godine potrošio nešto više od 130.000 KM za reprezentaciju.

Ove institucije su odbile novinarima dati uvid u račune.

Reprezentacija nije definisana zakonom već pravilnicima unutar svake institucije. Pravilnici nisu ujednačeni u pogledu prava na korištenje reprezentacije, novčanog iznosa i ostalog. Reprezentacija može biti interna, za sastanke unutar institucija, i eksterna, za restorane izvan institucija.

Mjesečni iznos za reprezentaciju često zavisi od funkcije. Primjerice, šefovi odsjeka u Ministarstvu komunikacija i prometa BiH imaju pravo na 40 KM, a direktor Granične policije BiH na 5.000 KM mjesečno za reprezentaciju. Direktor Državne agencije za istra-

ge i zaštitu (SIPA) reprezentaciju može koristiti bez ograničenja.

Pravo na reprezentaciju u nekim institucijama imaju samo rukovodioci, poput direktora u Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, u nekima uz rukovodioce i još jedna osoba, kao što je slučaj sa šefovima kabineta dvaju potpredsjednika Federacije BiH, dok u Službi predsjednika Republike Srpske pravo na reprezentaciju imaju svi uposlenici.

Novinari su pronašli da su u nekim institucijama novcem od reprezentacije kupljene knjige stranačkih kolega ili knjige koje nikome nisu poklonjene.

Revizori Glavne službe za reviziju javnog sektora RS-a su u izvještaju naveli da se ne mogu uvjeriti da se radi o stručnoj literaturi koja koristi poslovanju Uprave.

Zakuske, večere i alkohol Novinari CIN-a su uočili da uz račune često nema obrazloženje

U Federalnom ministarstvu finansija nalazi se račun iz 2010. godine za ručak u sarajevskom restoranu „Fellini“ za koji se ne zna ko mu je prisustvovao i kojim povodom.

Na računu koji je iznosio 302,5 KM dodato je i 27,5 KM bakšiša te je sve zaokruženo na 330 KM. Na čelu Ministarstva je tada bio Vjekoslav Bevanda koji danas predsjedava Vijećem ministara BiH. Te godine potrošeno je 40.511 KM na reprezentaciju izvan Ureda, a prema Pravilniku to pravo je imao samo ministar ili osoba koju on ovlasti.

Damir Mehmedbašić iz Centra za zastupanje građanskih interesa (CPI), nevladine organizacije koja se bavi analizom javne administracije i finansija, kaže da treba postojati opravdanje za svaki trošak javnog novca, jer je to novac građana BiH. „Mi svaki dan skupljamo marku-dvije za ovoga, za onoga, dok oni koje smo birali žive raskalašeno na naš račun“, dodaje on.

Novcem namijenjenim za reprezentaciju pojedini zvaničnici su podržavali humanitarne akcije.

CENTAR ZA ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO cin.ba

200 miliona KM strankama!

U posljednjih deset godina strankama u BiH iz budžeta različitih nivoa vlasti isplaćeno skoro 200 miliona KM.

Sve to dolazi u vremenu kada članovi istih tih političkih stranaka, koji su trenutno na vlasti, zadužuju bh. entitete kod Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), a brojni građani svakodnevno životare na rubu egzistencije.

Nedavno je italijanski parlament donio zakon kojim je ukinuto državno finansiranje stranaka u ovoj zemlji. U BiH se, ipak, iz državnih budžeta BiH strankama i dalje usmjeravaju veliki iznosi.

Apsolutno rekordan iznos strankama je uplaćen tokom 2008. godine, čak 23,6 miliona KM. Od 2004. godine kada im je isplaćeno 13,1 milion KM, stranke su, posredstvom svojih izvršitelja na vlasti, povećavale iznos uplata iz budžeta, pa tako od 2006. godine

uzimaju preko 19 miliona KM.

U periodu od 2004. do 2012. godine strankama je iz budžeta isplaćeno 173,8 miliona KM, a prema svim očekivanjima, nakon što stranke CIK-u podnesu svoje finansijske izvještaje za 2013. godinu, što su dužne uraditi do 1. aprila ove godine, taj broj će zaključno sa 2013. godinom, iznositi skoro 200 miliona KM.

Bh. stranke spadaju u najprofitabilnije organizacije U Centru civilnih inicijativa (CCI) napominju da zvanični podaci CIK-a ne daju stvarnu sliku finansiranja političkih stranaka iz budžeta.

“Jako je teško utvrditi sva izdvajanja novca za stranke. Prema podacima CIK-a to se uvijek kreće u rangu od 20 miliona KM godišnje.

Međutim, prema našim procjena-

ma da cifra seže i do 30 miliona KM godišnje, jer stranke ne prijavljuju sve načine na koji iz budžeta dobivaju novac“, upozorava Adis Arapović, project manager CCI-ja.

Da stranke u BiH spadaju u najprofitabilnije organizacije u BiH svjedoče i drugi izvori prihoda koje imaju. Tako stranke dobivaju finansijsku podršku od svojih sestrinskih stranaka iz regije, te od privrednika, kako iz BiH tako i inostranstva.

Stranke neće same odustati od budžetskog novca “Prema brojnim istraživanjima provedenim među građanima BiH stranke su zapravo organizacije koje najviše generiraju korupciju. Paradoks je taj što se od državnog novca, odnosno novca poreskih obveznika, finansiraju ove organizacije, koje onda generiraju korupciju u toj istoj državi.

Ako su političke stranke nezdrave,

onda one to prenose na cjelokupni državi aparat. Problem je dakle, što upravo članovi stranaka rade na zakonima i propisima koji reguliraju ovu oblast. Kako da onda očekujemo od njih da sami ukinu finansiranje svojih organizacija iz budžeta, kada njima to uopće ne odgovora“, ističe Arapović.

Naglašava da je potrebno hitno donošenje moratorija na finansiranje stranaka iz budžeta, što je potrebno uraditi prije izbora u BiH u oktobru 2014. godine.

“Stranke neće same, svojom dobrom voljom, odustati od tog novca niti promijeniti zakone. Ali ni kantonalne vlade ne bi podnijele ostavku da ih na to nisu nedavno natjerali građani. Dakle, jedino rješenje jeste da javnost izvrši pritisak na političke stranke, te da ih se natjera da odustanu od tog novca ili da se barem smanje ti iznosi“, rekao je Arapović. klix.ba BUNT 45

ODAKLE BUNT?

BiH klizi ka dužničkom ropstvu Solucije za ekonomsku budućnost Bosne i Hercegovine morale bi se tražiti u promjeni primijenjenog i u zemlji nametnutog neoliberalnog ekonomskog modela razvoja.

S

a ovom političkom garniturom i ekonomskim prostorom rascjepkanim na entitete, kantone, opštine, a bez adekvatne koordinacije, Bosna i Hercegovina ne može izaći iz duboke ekonomske krize, ocjena je ekonomiste Kadrije Hodžića, profesora na tuzlanskom Ekonomskom fakultetu.

ovi negativni trendovi i dovedu do daška nekog boljeg sutra i oporavka u Bosni i Hercegovini?

Hodžić: U kratkom i srednjem roku prva unutrašnja pretpostavka oporavka je radikalna promjena ekonomskog i socijalnog mehanizma koordinacije na međuentitet-

krajem prošle godine koštalo nekih 47 miliona eura iz IPA fondova, koji su joj bili namijenjeni, a koji su preusmjereni u druge zemlje.

U dugom roku, solucije za ekonomsku budućnost Bosne i Hercegovine morale bi se tražiti u promjeni primijenjenog i u zemlji namet-

RSE: Možete li dati procjenu u kakvom je ekonomskom stanju Bosna i Hercegovina?

RSE: S obzirom da politički predstavnici u Bosni i Hercegovini, čini se, nisu voljni baviti se ekonomijom, tj. tražiti model oporavka Bosne i Hercegovine, može li se u takvim uvjetima naći način ekonomskog oporavka BiH, odnosno, tko to treba učiniti?

Hodžić: Iako se po formalnim kriterijumima radi o srednjem nivou zaduženosti, ubrzan trend zaduživanja kojim se pokriva javna potrošnja, a ne investicije, bez ekonomskog rasta je krajnje rizično. Na ovaj način zemlja klizi onome što se kolokvijalno naziva dužničko ropstvo.

RSE: Koje su po Vašem mišljenju najbolnije točke zbog čega je Bosna i Hercegovina na samom dnu u tim nekim europskim okvirima?

Hodžić: Bolne tačke postojeće i najveće socijalne i ekonomske krize jesu dvojake. Radi se o potpuno zaustavljenom ekonomskom rastu, koji se u prosjeku za ovih pet godina iskazuje kao nulti. Podsjećam da je stopa rasta do 2008. godine iznosila na godišnjem prosjeku oko šest posto, što je bilo dovoljno da BiH konvergira do 75 posto od prosjeka GDP per capita Evropske unije za nekih 35 godina. Sada je to samo mislena imenica jer BiH potpuno zaostaje. Vanjski dug se udvostručio, on sada iznosi oko sedam milijardi KM, što uz porast unutrašnjeg duga daje ukupnu zaduženost od blizu 45 posto GDP-a.

RSE: Što bi, po Vama, trebalo prioritetno napraviti da se zaustave 46 BUNT

banaka, poticanje rasta primarnom emisijom i devalvacijom poticanog izvoza, što do sada naprosto nismo mogli provoditi, a što je znatno umanjivalo konkurentnost realnog sektora. I na kraju, što je jako bitno, rješivost ovih prijedloga zahtijeva uspostavljanje međunacionalnog povjerenja koje počiva na kulturnim temeljima, i pored brojnih razlika u suprotstavljenosti ideologiziranih bošnjačkih, srpskih i hrvatskih zasebnosti.

skom nivou i uspostavljanje većeg nivoa koordinacije između različitih nivoa vlasti, ne samo između entiteta nego i unutar entiteta. Između ostalog, posljedice ove nekoordinacije su prvo protivrječni, po mnogo čemu konfederalni fiskalni odnosi entiteta, koji često proizvode poresku konkurenciju na međuentitetskom nivou. Drugo, to su provedene etničke privatizacije, podložne korupciji i prevarama, označene i kao antiprivatizacije.

I treće je odsustvo koordinacije između entiteta, što rezultira zastojem u pridruživanju EU, što je u konačnici Bosnu i Hercegovinu

nutog neoliberalnog ekonomskog modela razvoja. To podrazumijeva, prvo, pristup ekonomskom rastu i razvoju koji se zasniva na ekonomici proizvodnje, i promjeni odnosa prema do sada slobodnom i nezaštićenom domaćem tržištu.

I drugo, redefinisanje koncepta monetarne politike, što će biti moguće nakon 2016. godine, kada ističe vijek trajanja monetarističkog recepta vođenja Centralne banke u režimu valutnog odbora, što bi moglo otvoriti mogućnost uticaja na kamatne stope na tržištu novca, kreditiranje komercijalnih

Hodžić: Od postojećih političkih snaga, zbog njihove međusobne isključivosti, koje se u posljednjem periodu stvaraju ne samo između nacionalnih političkih elita, bošnjačkih, srpskih i hrvatskih, već i unutar političkih konstituenata unutar srpskog ili unutar bošnjačkog, nije realno očekivati da dogledno osvane neko bolje sutra.

Bez iskrenog i potpunog političkog konsenzusa i pravne države naprosto nije moguće obezbijediti ekonomski oporavak BiH, čak ni uz značajniju ekonomsku pomoć. Potrebna nadilaženja granica odvojivosti i sukobljavanja tek se pokazuju u izrastanju nove bh intelektualne jezgre. Bh. cjelovitost ima smisao i budućnost ako je u zbiljskom životu mogu posvjedočiti graditeljski opredijeljeni pojedinci, čvrsto povezani sa korijenima bosanskohercegovačkog jedinstva u razlikama.

RADIO SLOBODNA EVROPA slobodnaevropa.org BUNT 47

PLENUMI

PLENUMI

Protesti i plenumi proizvodnja mogućnosti Šta je plenum?

P lenum je skupština svih članova neke grupe. To je javni prostor za raspravu.

Tu nema vođa ni zabrana. Odluke se donose javno.

Plenum građana donosi odluke o svojoj budućnosti, za dobro svih nas. Plenum je javni prostor za raspravu. Plenum nema vođa ni zabrana. Odluke se donose javnim glasanjem. Plenum nije politička stranka, nije NGO, nije društvo jednog lica. Plenum je prava i jedina demokratija. Zahtjeve prema svim institucijama vlasti usvaja i donosi Plenum svojim proglasom.

Iza proglasa stoje svi jer su to riječi svih nas i zahtijevi svih nas.

Svi drugi načini djelovanja prema institucijama vlasti su nastavak korupcije, stranačkog lopovluka, ostvarivanja lične koristi i bogaćenja na račun pokradenog naroda.

Zašto plenum?

Zašto plenum? Zato što je otvoren za sve. Svako ima pravo glasa, svako ima pravo da učestvuje. Plenum je otvoren, u njemu ne sjede samo predstavnici vlasti i organizacija.

Svako ima jedan glas, to je prostor bez zabrane i pripada svima.

Protesti se nastavljaju. Poruka je jasna: vrijeme etno-nacionalnih elita, onih koji su okrali narod, vrijeme kapitala iz krvi i genocida je svršeno vrijeme

plenumu donose svi učesnici po principu većinske odluke, učesnici glasaju za ili protiv. Opcija suzdržano se ne primjenjuje na plenumu, pošto samo otežava proces donošenja odluka.

izjavu, intervju ili slično, osobe mogu da predlože sami sebe uz pristanak ostalih učesnika, ili da plenum predloži nekog. Moderatori za narednu sjednicu se biraju na kraju svake sjednice.

Ko predvodi plenum?

Kako se donose odluke na plenumu?

Ko može učestvovati u plenumu i ko može donositi odluke?

Plenum nema vođa, na sjednicama se biraju moderatori koji upravljaju diskusijom i određuju koliko se vremena daje govornicima, koji je redoslijed tačaka dnevnog reda. Moderatori imaju pravo da upozore učesnike o tome da je rasprava skrenula sa glavne teme i da se vrate na prvobitnu temu.

Ovo se vrši radi uštede vremena.

Svi koji žele da učestvuju odlučuju. Poštuju se pravila ponašanja koja učesnici uspostave na početku plenumske sjednice. Odluke na

U plenumu ne postoje funkcije poput potparola, zastupnika i delegacija. Ukoliko bude potrebe da neko istupi u javnost da da neku

Kako radi plenum?

Svi koji to žele učestvuju. Jedna osoba ima jedan glas. Poštuje se redoslijed dijaloga.

Glasa se za ili protiv. Odluka se donosi većinskom osnovom. Ukoliko ne dođe do konsenzusa, tj. ukoliko je broj glasova za i broj glasova protiv jednak, učesnici iznalaze kompromis koji neće zadovoljiti svakog u potpunosti, ali će donijeti najbolje moguće riješenje u datoj situaciji za datu problematiku. Ovo jeste ogromna prednost glasanja bez suzdržanih glasova, jer će odluka uvijek postojati, a ne nestati samo u diskusiji kako je to često slučaj u parlamentarnom obliku donošenja odluka.

Pravila plenuma Početak plenuma: Plenum počinje čitanjem pravila i tačaka dnevnog reda.

Moderiranje plenuma: Plenum nema vođe, samo moderatore i moderatorice koji/e upravljaju diskusijom. Moderatori/ce su volonteri i volonterke, mijenjaju se sa svakim novim plenumom. Oni/one nisu predstavnici/e plenuma. Moderatori/ce su odgovorni za dava48 BUNT

nje riječi prijavljenima i moderiranje diskusije. Moderatori/ce imaju pravo da upozore učesnike da je rasprava skrenula sa glavne teme i da se vrate na prvobitnu temu.

Prijava za izlaganje: Za iskazivanje mišljenja se prijavljuje na za to određeno mjesto.

Javno izlaganje učesnika i učesnica: Svaka osoba koja se javi za

riječ govori sa bine i ima 2 minute za izlaganje. Prije izlaganja se svaka osoba treba predstaviti imenom i prezimenom.

Mjerenje vremena: Za upravljanje vremenom izlaganja imenovana je posebna osoba.

Zapisnik: Dvije osobe vode zapisnik, koji će biti objavljen u javnosti nakon plenuma.

Rasprava: Raspravlja se jedna po jedna tačka ili podtačka dnevnog reda. Svi komentari moraju biti na pitanje koje se u tom momentu raspravlja.

Glasanje: Počinje 30 minuta nakon početka rasprave o tom pitanju.

Sve odluke plenuma se donose po principu proste većine: 50% plus jedna osoba.

B

orba je jasna: sastoji se u tome da prostor za direktno demokratsko učešće ostane otvoren. Plenum, kao način samoorganizacije i metod rada u kojem se građani i građanke sastaju kako bi artikulirali zahtjeve izvan zabrana, da odlučuju i djeluju izvan garancija vođstva, pod konstantnim je napadima. Napadi dolaze sa svih strana: od korumpi-

vali su građane i građanke Bosne i Hercegovine skoro 22 godine. Iz bijesa i očaja, građani i građanke, prisiljeni na kopanje po kontejnerima kako bi preživjeli, prisiljeni na davanje mita za osnovne usluge, konačno ustaju da zaustave svakodnevni teror etničkog kapitalističkog ropstva. Evo slika ropstva: radnik, kojeg ne plaćaju skoro 4 godine prisiljen je da ide na posao

ko izvuku“, da „izduraju“, da budu zahvalni ako im se ponudi da rade u američkim bazama u Iraku ili Afganistanu, da služe tuđim ratovima. Više od 22 godine, etno-kapitalističke elite silovale su i ubijale, mentalno i fizički se iživljavale nad ženama, muškarcima i djecom bez razlike, u krvoproliću koje je slavljeno kao „tranzicija u demokratiju“. Od kraja rata, 1995, umjesto

gurno umiranje od samoće i gladi – to je naš život, život koji moramo sabrati da stvorimo iznova humanije društvene veze. To je taj život, onaj koji se u agoniji i boli odriče nepovjerenja i radi neumoljivo da proizvede i oproba drugačiju mogućnost. To je jedini i pravi nepotkupljivi život. Kako to znam? Ja sam dio tog života. Svakoga dana kažem sebi: ustani iz kreveta i idi

ranih i uhljebljenih etničkih elita, kojima smeta otvorenost, transparentnost i nekorumpiranost plenuma, ali i od sumnjičavih internacionalaca koji nisu spremni riskirati, jer su zapravo zapanjeni nevjerovatnom klasnom solidarnošću koju pokazuju plenumi.

svakoga dana, nema zdravstvenog osiguranja – on gleda kako mu žena umire u agoniji jer ne može priuštiti zdravstvenu uslugu; studentica, prisiljena na plaćanje ogromnog mita ili prodaju vlastitog tijela kako bi položila ispit, diplomira samo zato da bi bila nazaposlena i bez budućnosti; žena čijeg je sina pretukla policija jer je izašao na ulicu da se buni protiv gladi – dovela je sina da pokaže masnice plenumu u Tuzli na kojem je bilo više od 700 ljudi.

da ožale užasne gubitke, građani i građanke Bosne i Hercegovine prisiljavani su, čas od lokalnih, čas od internacionalnih faktora, da prihvate kako mogu govoriti jedino kao žrtve na čijim tijelima etničke elite zidaju perverzna bogatstva.

na protest. Svakoga dana pokrećem vlastito tijelo u javnom prostoru. To naše je jedina šansa da ostanemo u životu.

Plenum je nerazumljiv bezmalo svima, zato što ga baš svi pokušavaju uklopiti u model predstavničke demokratije. Plenum je, međutim, sve ono što predstavnička demokratija nije.

Lokalni i međunarodni političari, koji su zajedničkim snagama održavali i parazitizirali na nezgrapnim i nepotističkim etničkim birokratskim strukturama, iscrplji-

Više od 22 godine građani i građanke Bosne i Hercegovine smatrani su za „socijalne slučajeve“, rečeno im je da žive u „crnoj rupi“, da nemaju budućnosti i da je najbolje čemu se mogu nadati da se „neka-

Protesti su napravili, po prvi put, šansu za Bosnu i Hercegovinu – da se makne od melanholije ka žalovanju; to jest: da se suoči sa gubicima i počne prebrojavati ratne dobitke. Život koji je nadživio rat i genocid, život koji osjeća duboko nepovjerenje dok istovremeno očekuje spas, život koji je bio brutaliziran korumpiranom privatizacijom javnih preduzeća, život koji sanja jedino o napuštanju ove zemlje, život koji zna da je jedino si-

A vama – koji ste se u ratu na krvi i suzama naroda obogatili; koji ste od Bosne i Hercegovine napravili masovnu grobnicu i danas od toga živite; koji narod za sve ucjenjujete mitom i korupcijom; koji naše majke i očeve primoravate da nemaju svojoj djeci dati šta da jedu, a naše penzionere da kopaju po kontejnerima; koji kreditima bacate u ropstvo našu djecu i unuke; vama sa kukastim krstom u duši i džepovima punim para poručujemo: ovaj život će vam suditi!

DAMIR ARSENIJEVIĆ BUNT 49

PLENUMI

PLENUMI

O legitimnosti plenuma Da biste imali priliku da vaša ideja bude prihvaćena na plenumu, ne treba vam ni novac za skupu izbornu kampanju niti podrška medija. Dovoljno je da budete aktivni na plenumu.

O

ni koji tvrde da plenumi nisu legitimni, koriste igru brojevima. Pozivaju se na to da se na plenumima okuplja mali broj građana, po nekoliko stotina ili, kao u Sarajevu, najviše do 1.000. Kad bi plenumi bili legitimni, na njima bi se okupljalo znatno više građana. Dakle, pitanje je zašto na plenumima nema više građana. Razloga za to je više. Međutim, prije nego što ih analiziramo, treba da naglasimo nekoliko važnih činjenica. Svaki građanin može doći na plenum.

Ne postoje nikakvi uslovi niti formalnosti. Svako može da govori i iznosi prijedloge. Naravno, ako neko dođe jednom i kaže šta ima, ne može očekivati da njegovi prijedlozi budu odmah usvojeni, mada ni to nije isključeno. Da bi se neko izborio za svoje prijedlo-

50 BUNT

ge, mora da bude aktivan. Za to služe radne grupe, u koje se može uključiti svaki građanin, prema svojim afinitetima ili znanjima.

Dakle, opet je prostor otvoren svakome. Da biste imali priliku da vaša ideja bude prihvaćena na plenumu, ne treba vam ni novac za skupu izbornu kampanju niti podrška medija. Dovoljno je da budete aktivni na plenumu.

Pređimo sad na brojeve. To što na plenumima ne učestvuje više građana, ne znači da građani ne podržavaju zahtjeve koje plenumi usvajaju. Da li su ti zahtjevi legitimni, može se zaključiti na više načina. Prije svega, da na plenumima učestvuje i 50 puta više građana nego sada, protivnici plenuma bi ih i dalje smatrali nelegitimnim.

Oni bi rekli: „Šta je to 50.000

građana na plenumima prema 700.000 stanovnika Kantona Sarajevo!“ Uopšte, niko ne može reći koliko bi građana moralo učestvovati na plenumima da bi ih svi smatrali legitimnim. To sigurno ne može biti većina građana, što bi i tehnički bilo neizvodivo, jer gdje da se okupi 350.000 građana Kantona Sarajevo, na primjer?

Prvi način da se provjeri legitimnost plenuma jeste onaj koji su pokazali građani Mostara. Oni su potpisivali peticiju, kojom su podržavali zahtjeve koje je mostarski plenum uputio Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona.

Za samo nekoliko dana prikupljeno je nekoliko puta više potpisa nego što se građana okuplja na plenumima. To znači da je podrška građana zahtjevima plenu-

ma višestruko veća nego što bi se moglo zaključiti samo na osnovu broja učesnika plenuma. Opet, ni taj broj potpisa ne mora odražavati stvarno raspoloženje građana.

Peticija podrazumijeva da građani koji je potpisuju daju svoje podatke, a mnogi se plaše da će razni moćnici saznati da su oni podržali plenum. Toga se posebno plaše zaposleni, koji strahuju za svoju egzistenciju. Potpisivanje peticije, koje je u „normalnim“ državama sasvim obična stvar, kod nas predstavlja čin građanskih hrabrosti.

Mnogi kod nas nisu hrabri, a neki sebi ne smiju dopustiti da budu hrabri, inače ostadoše bez komada hljeba. Takva je naša demokratija!

Drugi način da se provjeri legitimnost plenuma jeste ponašanje političkih elita. Neke kantonalne

i opštinske skupštinske prihvatile su u cjelini ili djelimično zahtjeve plenuma. One su to učinile iz samo jednog razloga - straha da se protesti ne razbuktaju ako budu ignorisali građanske zahtjeve. Već to ukazuje na legitimnost plenuma. Politička elita je osjetila opasnost za svoje poljuljane pozicije moći. Zato je, videći da plenumi nisu nešto prolazno, bila prinuđena da na svojim skupštinama raspravlja o zahtjevima plenuma i da ih u većoj ili manjoj mjeri usvoji. Može neko reći da je ovo taktika političke elite. Vjerovatno i jeste. Zahtjevi plenuma su minimalni i suštinski ne ugrožavaju moć političke elite. Osim toga, ne možemo biti ni najmanje sigurni da će zahtjevi biti sprovedeni. Bez obzira na to, očigledno je da je politička elita bila primorana da reaguje na način koji znači priznavanje plenuma kao sile koja se ne može ignorisati.

Time je politička elita priznala legitimitet plenuma. Mogu njeni članovi govoriti sve najgore o plenumu, ali odlučujući korak je učinjen. Plenumski zahtjevi su ušli u skupštine.

Plenumima sad preostaju dvije stvari. Jedna je da bdiju nad ispunjavanjem zahtjeva, a druga je da te zahtjeve proširuju i uozbiljuju.

Kad je u pitanju prva stvar, ona će predstavljati prvi test snage i ozbiljnosti plenuma. Ako zahtjevi ostanu mrtvo slovo na papiru, to će značiti pobjedu političke elite.

Da to ne bi bilo tako, plenumi i protesti se moraju nastaviti. Kako reče jedan učesnik plenuma u Sarajevu, plenumi i protesti su glava i noge. Protesti su rodili plenume, pa plenumi ne mogu bez protesta.

Bilo bi korisno kad bi plenumi formirali svoje grupe za pregovore i pritisak. Njihova uloga bi bila da prate rad nadležnih organa na izvršavanju zahtjeva plenuma, stupaju u kontakte sa tim organima i vrše pritisak na njih da zahtjeve ispune. Te grupe bi bile birane demokratski, od strane plenuma, i njima bi podnosile izvještaj o radu. U tim grupama bi se nužno morali naći i stručnjaci

za pojedine oblasti, koji bi mogli na ravnoj nozi pregovarati sa kantonalnim vladama i skupštinama ili opštinskim vijećima.

Drugo, plenumi treba da što hitnije prošire svoju socijalnu bazu.

Iako su vrata plenuma svakome otvorena, pa svako može učestvovati u njegovom radu, to nije dovoljno. Ljudi ponekad ne žele da se nameću, jer nisu sigurni da li su i koliko su poželjni. Ima i onih koji nisu navikli na direktnodemokratski metod rada, koji su dosta vremena proveli u svojim organizacijama koje funkcionišu na potpuno drugačiji način, kao što su sindikati, na primjer. Takve ljude treba privlačiti na saradnju sa plenumima, dogovarati s njima zajedničke aktivnosti. Na primjer, bilo bi dobro kad bi plenumi formirali grupu za radničke probleme, pa u nju uveli i neke sindikalce, upravo ih pozvali i ponudili im saradnju. To bi značilo da se proširuje socijalna baza plenuma i da oni dobijaju novu snagu. Jer, u ovom trenutku, pored svih dobrih osobina i, za naše prilike, epohalnog značaja, plenumi imaju i neke nedostatke. Jedan od njih je socijalna amorfnost. Plenumi su forma direktnodemokratskog učešća građana u javnom životu. Ali, ko su građani? Svi. Građani pripadaju različitim društvenim grupama i imaju različite interese. Neophodno je fokusirati se na najveće i najznačajnije društvene grupe. Prva među njima je radnička klasa. Pošto su plenumi dosada sasvim pravilno insistirali na ekonomskim i socijalnim problemima društva, prirodno je da svoju socijalnu bazu prvenstveno šire tako što će pokušati da aktiviraju radnike, jer su oni najveća društvena grupa koja je zainteresovana za rješavanje ekonomsko-socijalne krize.

Na kraju, uporedimo legitimnost plenuma i organa vlasti u Bosni i Hercegovini. Ako se već igramo brojevima, ne smijemo zaboraviti da mnogi nosioci vlasti koji donose ključne odluke imaju vrlo malu podršku ukupnog broja birača. Na primjer, ima poslanika koji su dobili svega par hiljada glasova bira-

ča. S druge strane, članovi domova naroda na nivou države i Federacije odnosno Vijeća naroda Republike Srpske uopšte nisu birani neposredno. Njih su izabrale njihove kolege poslanici odnosno delegati u odgovarajućim skupštinama ili skupštinskim domovima. Niko ne može tvrditi da bi ti posredno izabrani delegati bili izabrani da je narod imao pravo da ih bira. Prema tome, njihova legitimnost je u najboljem slučaju pod velikim znakon pitanja. Isto se može reći za predsjednika i potpredsjednike Federacije, koje bira Parlament Federacije. Njihov izbor, dakle, nije izraz narodne volje, nego je rezultat zakulisnih igara i dogovora političkih stranaka. Na koncu, pogledajmo kako su birani članovi Predsjedništva, predsjednik Republike Srpske i načelnici opština. Njih biraju građani, ali je za izbor dovoljna relativna većina. Ako je izlaznost na izbore mala, to znači da na ove funkcije može biti izabran kandidat koga podržava manjina građana. Kakva je to legitimnost ako na izbore izađe 40 ili 50 % građana, a bude izabran kandidat za koga je glasalo 40 % onih koji su izašli.

Odgovornu funkciju, dakle, može vršiti neko koga podržava manje od 20 % od ukupnog broja građana sa biračkim pravom. Volio bih vidjeti onoga ko to može smatrati demokratskim i legitimnim.

Još nekoliko riječi o legitimnosti zahtjeva Jedno od osnovnih pitanja jeste za šta se plenumi bore. Dosad su njihovi zahtjevi bili minimalni. Njima se nisu zahtijevale bilo kakve značajnije promjene u društvu. Insistiralo se na ukidanju nekih očiglednih privilegija pripadnika političke elite. Radi se o zahtjevima koji su sasvim razumljivi velikoj masi građana i koji predstavljaju najočiglednije oblike izopačenosti političke elite. Zato su ti zahtjevi mogli biti prihvaćeni tako brzo.

Međutim, nipošto se ne smije ostati na njima, jer bi onda izgledalo da su građani mjesec dana protestovali samo zato da bi bio

ukinut „bijeli hljeb“ i još poneka privilegija. Ne treba misliti da je to beznačajno, pogotovo ako se zna da do ovih protesta i plenuma građani nisu imali nikakvu mogućnost uticaja na donošenje bilo koje odluke. Prema tome, svaki zahtjev, pa i onaj najsitniji, ima određeni značaj.

Samo, na tome se ne smije ostati, pogotovo kada se pripremaju zajednički zahtjevi plenuma koji će biti predati Vladi Federacije. Pošto različiti nivoi vlasti imaju različite nadležnosti, jasno je da plenumi ne mogu zahtijevati iste stvari od opštinskih vijeća, kantonalnih vlasti i federalne vlade. Ali, kad se već došlo do federalnog nivoa, treba dobro osmisliti zahtjeve. Dobro je što su u prethodnom periodu isticani zahtjevi kojima su plenumi testirali spremnost kantonalnih vlasti da poštuju volju građana, pri čemu se radilo o takvim zahtjevima koji su mogli biti ostvareni u kratkom roku. To je ojačalo legitimitet plenuma i pokazalo da vlast nije nepobjediva.

Sada treba krenuti dalje i isticati zahtjeve koji znače dublje reforme. Stanje u društvu je tako teško, da se ne mogu očekivati bilo kakve brze promjene. Osim toga, stvari se ne mogu promijeniti tako što će biti ukinuti pojedine privilegije pripadnika političke elite.

Plenumi će pokazati svoju ozbiljnost i učvrstiti svoj legitimitet tako što će pokazati da znaju šta hoće. Promjena u društvu nema bez zahvatanja u najkrupnije probleme. Ne treba se plašiti toga što bi plenumi istakli zahtjeve koji ne mogu biti ispunjeni odmah.

Nakon više od dvije decenije propadanja, nije moguće brzo riješiti krizu, pogotovo u društvu koje je tako dugo bilo uspavano i nije pružalo nikakav otpor kapitalističkoj restauraciji.

Suština je u tome da plenumi budu sposobni da identifikuju stvarne probleme i da predlože njihova rješenja.

GORAN MARKOVIĆ AbrašMEDIA BUNT 51

PLENUMI

PLENUMI 1. Da li je bunt i tijela neposredne demokratije koja su proizišla iz njega legitiman? To je pitanje koje se često provlači po medijima, koje ističu političari, a i građani često imaju dileme. Ono je smišljeno da se diskreditira svaki vid političke subjektivacije građana izvan onog dopuštenog (na predizbornim skupovima političkih stranaka) koji se može kontrolirati. Međutim, to je obična zamjena teza. Danas je pravo pitanje ne da li su protesti i plenumi legitimni već da li je vlast legitimna!

Bh demokratija i njeni neprijatelji: Tri zamjene teza Građanski otpor polako sazrijeva za svoju novu fazu koja se sabire oko stava: “ako mi ne interesujemo vas, onda ni vi ne interesujete nas”!

F

ebruarski bunt i kratka iskustva s direktnom demokratijom predstavljaju pokušaj sasvim drugačije, istinski demokratske političke artikulacije u BiH. Do sada građanka ili građanin mogli su biti politički relevantni samo kao pripadnici jednog, drugog ili trećeg konstitutivnog naroda. Izvan tog okvira građani nisu mogli ni na koji drugi način biti predstavljeni u institucijama države.

Kakva je priroda tog predstavljanja? Tu nema mjesta za predstavljanje egzistencijalnih problema s kojim se suočavaju građani, već se isključivo predstavlja takozvani vitalni nacionalni interes koji štiti etničke oligarhije. Nacija koju oni predstavljaju je apstraktna kategorija koju oni pune sadržajem po svom nahođenju, odnosno svojim individualnim sadržajem koji se sastoji od vrlo ličnih njihovih briga, problema, interesa i frustracija. Nacija koju oni predstavljaju je sve ono što oni trenutno tvrde da jeste. S tim u vezi, naciju 52 BUNT

ne čine konkretni ljudi od krvi i mesa, nego u konkretni materijaliziranim individualnim dobicima ‘narodnih predstavnika’ koji su prikriveni ideologijom etnonacionalnog opstanka i ugroženosti.

To je dakle etnonacionalna vlast koja zahvaljujući demokratskom pravu glasa građana BiH tako svaki put iznova stječe legitimitet da bi u naredne četiri godine mandata zaštite takozvanog vitalnog nacionalnog interesa nastavila sa svojim samootuđenjem od građanstva, u svom svijetu za sebe i po sebi materijalno realizirajući svoju predstavničku volju nacionlanog interesa u nesagledivom materijalnom obilju i ispletenim mrežama moći. Naivno je, mada u ovoj ranoj fazi bunta razumljivo, očekivanje demonstranata i 2013. i 2014. da će pod pritiskom građanskog protesta ti zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa postati odjednom predusretljivi i izaći u susret njihovim više nego opravdanim, krajnje egzistencijalnim zahtjevima. Otuđenje vlada-

juće oligarhije je toliko veliko da već govorimo o nepremostivom jazu. Nezainteresiranost za svoje građane demonstriraju već preko dvadeset godina.

Građanski otpor polako sazrijeva za svoju novu fazu koja se sabire oko stava: “ako mi ne interesujemo vas, onda ni vi ne interesujete nas”! Zato kroz proteste i institucije direktne demokratije građani pristupaju svom samoodređenju.

Na JMBG protestima građani su vladajućoj oligarhiji jasno poručili da ih ona više ne može predstavljati. Na februarskim protestima građani su otišli korak dalje: pristupili su formiranju institucija direktne demokratije s ciljem da postojeći sistem predstavničke demokratije vrate u okvire njegovog legitimiteta koji se isključivo osniva na tome da je jedini posao institucija vlasti da budu u službi građanima, njihovim potrebama i interesima.

Uplašeni zbog slijeda događaja, a ponajviše zbog buđenja svijesti ši-

rokog građanstva koje više ne prihvaća priču o vitalnim nacionalnim interesima i ugroženosti, vlastodržačka oligarhija se, uz pomoć medija koje ili kontrolira ili koji žive u blaženom konzumerističkom neznanju, uprla svim silama da proteste i tijela neposredne demokratije diskreditira opisujući ih kao zavjere narkomana, terorista, vandala i huligana. Političke oligarhije sva tri konstitutivna naroda su istu grupu pobunjenih građana smatrali uperenom baš protiv njihovog naroda, tako da su protesti bili u isto vrijeme i antibošnjački i antihrvatski i antisrpski. Iz takve nesuvisle interpretacije građanin ili građanka može izvući samo jedan zaključak: kada vas u jednoj troetnički konstruiranoj zemlji kakva je BiH podjednako mrze politički oligarsi sva tri konstitutivna naroda onda znajte da ste u pravu!

Ipak, postoji nekoliko pitanja koja putem upornog spinovanja vlastodržaca unose nemir i sumnje među akterima nove bosanskohercegovačke demokratije koje objedinjujem u formi tri velike zamjene teza.

To pitanje se vješto sakriva iza odjednom pronađene vlastodržačke zaljubljenosti u zakonitost i legitimnost. Engleski mislilac John Locke, čija je politička filozofija u samim temeljima moderne europske političke zajednice kojoj navodno naši vlastodršci teže, jasno kaže da vlast u jednoj zemlji treba biti ograničena i osnovana na pristanku onih nad kojima vlada.

U riječi ‘pristanak’ počiva sav legitimitet vlasti. Kada se desi, piše Locke, da osoba ili osobe na vlasti koriste političku moć koja im je povjerena u cilju vlastite dobrobiti, kada njegovo privatno dobro istisne dobro zajednice, on samim tim prestaje biti član zajednice i društva i objavljuje rat tom društvu. U tom slučaju narod ima pravo na pobunu protiv tiranske vlasti. Tu se završava priča o legitimitetu. Jasno je da su vlasti na svim nivoima u BiH odavno izgubile legitimitet jer se obični građani i građanke ne mogu prepoznati u zakonima koje ovi donose. Šta je s legitimnošću zahtjeva demonstratora? Osim što egzistencijalni zahtjevi ne trebaju nikakvo opravdanje (što znači da su legitimni po sebi) ogromna većina zahtjeva, koje su građani istakli na ulicama ili u tijelima neposredne demokratije, legitimna je već po svom karakteru općeg dobra: obrazovanje, socijalna pravda, kultura, upravljanje resursima i dobrima itd. U tome je legitimitet bunta. Osim toga, dodatni legitimitet građanskih tijela obezbjeđuje i to da su ona sastavnim dijelom

onog što se danas naziva civilnim društvom. Osporavati danas rad civilnog društva predstavlja civilizacijski sunovrat.

2. Drugo ‘podmetnuto’ pitanje otprilike glasi ovako: ‘s obzirom da se protesti i plenumi dešavaju uglavnom na teritorijama gdje su Bošnjaci u većini nisu li to ipak samo bošnjački protesti?’ i to pitanje, kao i prethodno, krije prepoznatljivu zamjenu teza. Najprije, teritoriji gdje se dešavaju protesti su bosanskohercegovački predratni urbani industrijski centri sa ogromnom koncentracijom radnika na ‘čekanju’ ili koji su otpušteni, mjesta gdje su posljedice privatizacije najrazornije. Međutim, ovdje je daleko važnije da vidimo šta se kroz ovo lažno pitanje pokušava sakriti. Pokušava se sakriti možda najvažnija tekovina

uvjerljiva priča o ugroženosti jednog od strane drugog naroda, sve dotle dok strah bude uspješno usađivan i održavan u srcima i mislima građanstva za što u BiH služe izbori. Govor o socijalnoj pravdi i insistiranje da vlasti poštuju zakone koje su sami donijeli najefikasniji je lijek protiv nacionalističke priče. Održati taj govor i širiti ga znači osigurati da se namjesto etnosa u BiH dogodi demos.

3. Treće podmetnuto pitanje koje unosi zabunu u razumijevanju protesta i građanskog artikuliranja tiče se dalje artikulacije i organizacije neposredne demokratije, a ono otprilike glasi: ‘kako dalje, da li plenumi treba da prerastu u političku partiju pa da iziđu na izbore i u institucijama predstavničke demokratije kao jedna od partija nastave svoju borbu?’

Otuđenje vladajuće oligarhije je toliko veliko da već govorimo o nepremostivom jazu. Nezainteresiranost za svoje građane demonstriraju već preko dvadeset godina. ovog bunta: delegitimiranje (nadajmo se trajno) nacionalističkog vokabulara koji već dvije decenije građanke i građane i narode ove zemlje drži u pokornosti i koji istovremeno osigurava suverenu vladavinu nacionalističkih oligarhija. Taj vokabular je, iako je postojala združena ofanziva svih političkih oligarhija, preko noći postao neuvjerljiv, nije se nikako mogao nalijepiti egzistencijalnim zahtjevima građana.

Nacionalistička priča, kao i svaka ideološka priča koja služi da porobi i lakše vlada građanstvom, očito ima svoj ograničeni rok trajanja mada se do jučer predstavljala kao vječna priča. Građani su zauzeli i demontirali tu vrlo važnu polugu proizvodnje moći. Građani i građanke znaju da će nacionalistička vlast trajati sve dotle dok bude

Gnijev demonstranata u februaru 2014. pretočen je postupno u instituciju neposredne demokratije – plenum. Plenum je institucija koja ne samo da otvara vrata najširem pluralitetu građanstva najrazličitijih interesa što institucije predstavničke demokratije ne samo u BiH nego i šire u svijetu nisu u stanju učiniti, već je to institucija koja oblikuje građanstvo i predstavlja genuino civilno društvo u zametku.

On, barem za sada, ima tri funkcije: korekcije – kroz stalno slanje zahtjeva izvršnim i zakonodavnim organima vlasti da rade svoj posao i to u skladu s postojećim zakonima; pritiska – uz pomoć demonstracija i zasijedanja plenuma i funkciju monitoringa – nadgledanja u kojoj mjeri su zahtjevi ispunjeni. Naravno, ovaj model građanskog djelovanja,

pogotovo stoga što se razvija u hodu, nosi sobom niz nedoumica. Ali, svako udaljavanje od neposrednog građanskog okruženja unutar kojeg se pojavljuju i pokušavaju riješiti problem ove institucije neposredne demokratije, što bi se desilo ako bi se pristupilo formiranju političke partije, usmjerilo bi plenumski tip djelovanja ka elitizaciji i potrebi za hijerarhijskim djelovanjem koje je potpuno suprotno horizontalnom djelovanju kakvo na djelu imamo sada. To bi dovelo do kooptiranja plenuma kao političke partije u već razgranatu hijerarhiziranu mrežu moći predstavničke demokratije protiv koje su se građani i građanke već pobunili.

U političkom životu BiH pojavila bi se još jedna, osamdesetišesta politička stranka koja funkcionira po gvozdenom zakonu oligarhije, odnosno, postala bi dijelom a ne moguće rješenje svih problema zbog kojih se građanstvo pobunilo. Osim toga, kakvi su izgledi da plenumska politička partija koja se temelji na anti-nacionalizmu išta postigne u duboko nacionalističkom sistemu?

Suprotno tome, ako ostanemo vjerni ideji neposredne demokratije, pravac daljeg njenog razvoja trebao bi da se odvija na dva nivoa – kroz već postojeću međuplenumsku saradnju, po principu delegatskog sistema (delegati s ograničenim mandatom) treba pristupiti formiranju plenuma na višim nivoima vlasti, ali još važnije treba djelovati prema nižim nivoima: općine, institucije, firme, dakle pristupiti osnivanju plenuma svuda tamo gdje građanke i građani smatraju da je izuzetno važno da utječu na procese odlučivanja i raspodjele.

Bliskost građanki ili građaninu i njegovim ili njenim egzistencijalnim problemima je nit legitimiteta plenuma koja se ne smije prekinuti. Demokratija postoji jedino ako je način življenja u lokalnoj zajednici: u porodici, u školi, na radnom mjestu.

ASIM MUJKIĆ BUNT 53

PLENUMI

PLENUMI sačekati pa vidjeti kako će to dalje izgledati i hoće li njihova konkretna akcija do beskonačnosti biti razvučena unutar birokratskog aparata. Vlasti KS-a u tehničkom mandatu povlađivanjem Plenumu ne žele ništa drugo do populistički priskrbiti simpatije u, uveliko započetoj, izbornoj kampanji. A kakve su “neljubazne“ metode vlasti prema Plenumu najbolje je svjedočio Džafer Alić, radnik uništene sarajevske “Hidrogradnje”, koji je otkrio da su radnici ovog preduzeća upozoreni da će, ukoliko se organizirano pojave na protestu ili na plenumu, ostati bez jedinog posla na vijaduktu Briješće?!

Šejtan plenuma kruži BiH

Pacifikovanje susretljivošću

Situacija je unekoliko drugačija u Tuzli, gdje Plenum i dalje ima podršku ulice, odnosno radničkog kvarta Slatina. Nakon (samo) diskreditacije samozvanog vođe Aldina Širanovića, Plenum i dalje ima podršku lidera organizacije Velika Djeca, Almira Arnauta Belog (na zasjedanju Plenuma drži inspirativne govore, a na beretci ima ušivenu petokraku), koji je također povezan sa navijačkim skupinama u kojima uživa veliko poštovanje (kako nam je saopšteno na tuzlanskom plenumu, na dan demonstracija je policiji pobjegao iz marice). “Definitvno su međutim, ti Slatinaši, jedan kroz jedan u protestima stali uz ljude kad su vidjeli da se Beli i ljudi oko njega, pretežno navijači, hapse...

Pa se to proširilo, pogotovo kad je deklarativno proradnička partija SDP poslala pendreke na radnike!

Fukare su prirodno ljevičari, jer su to radnička djeca i nose svoje ime s ponosom.

Čak se “ljubazno” nudi premještanje demonstracija sa ulice u obližnji park preko puta spaljene Kantonalne skupštine u Sarajevu, ne bi li se stvorila atmosfera saradnje vlasti i građana. Naravno, radi se o klasičnom “razvlačenju pameti” u pokušaju što ranije eliminacije Plenuma i bilo kakvog pritiska sa ulice, budući da je starim političarima više no jasno da je najvažnije da pritisak prestane. U Sarajevu je, istina, Skupština Kantona usvojila sve zahtjeve Plenuma, no valja

Odmah da se zna, Širanović je doveo šaku jada na originalne proteste, ogromnom većinom je to bio Beli. Koliko god je on trebao Plenumu kao demonstracijski legitimitet i, da se razumijemo, kao svojevrsna zaštita od provokatora, toliko je i Plenum trebao njemu! Mada su i radnici odmah stali uz plenum, sad ih se pokušava odvojiti, mislim dakako na sindikate, ne individualne radnike”, kaže za Dane naš izvor sa Plenuma u Tuzli, čiji je identitet

Plenumima, unatoč svim podmetanjima, poteškoćama, nedostatku finansiranja i činjenici da se organizuju i, u potpunosti, zasnivaju na volonterskom radu, ide sasvim dobro.

Š

ejtan plenuma kruži Bosnom i Hercegovinom i sve su se, navodno, zaraćene sile dejtonskog sistema potrudile da nad njim izvrše egzorcizam. I kadrovi Islamske zajednice i vrhuška HDZ-a i, za brutalni obračun sa narodom spremna, Dodikova policija. Teorije zavjere i dalje se nižu jedna za drugom, kao i pokušaji diskreditacije, omalovažavanja pa čak i fizičkih napada. Ali plenumima, unatoč svim podmetanjima, poteškoćama, nedostatku finansiranja i činjenici da se organizuju i, u potpunosti, zasnivaju na volonterskom radu, ide sasvim dobro. U Sarajevu radne grupe rade punom parom, tako da zahtjevi prema Skupštini Kantona Sarajevo preboljevaju dječje bolesti (pregledavaju ih i zatim vrše njihovu preformulaciju pravni i ekonomski eksperti - volonteri), dok se u Tuzli u žučnim i gotovo incidentnim raspravama već izvikuju imena potencijalnih mandatara ekspertne vlade Tuzlanskog Kantona. U Zenici su zahtjevi formulisani, a Skupština ZDK-a će se o njihovom prihvatanju izjasniti nakon odlaska ovog broja Dana u štampu.

54 BUNT

Plenum nije igra Verbalni okršaji na plenumima su vrlo žestoki, ali svjedoče o tome da su plenumi daleko od mjesta “igranja demokratije”. U Sarajevu je blizu 1.300 okupljenih građana ovacijama ispratilo obraćanje mladog matematičkog genija i asistenta na sarajevskom PMF-u Franje Šarčevića, kao i asistenta na Pravnom fakultetu u Istočnom Sarajevu Gorana Markovića. Šarčević, inače rodom iz Prozor-Rame je kritikovao medijske spinove o pobuni od 7. 2. kao “bošnjačkoj ujdurmi”, dok je Marković predložio postepeno kreiranje plenuma na državnom nivou koji bi predstavljao svojevrsnu alternativnu narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine. Šarčević je također rekao da je jedini rat koji je u BiH trenutno moguć onaj između naroda i vladajućih struktura, dok je Marković pozvao na formulaciju zahtjeva koji bi radnicima omogućavali veću participaciju u donošenju odluka u javnim preduzećima, odnosno dioničarstvo u privatnim firmama.

S druge strane, pokušaji dezavuisanja protivnika kakav je bio Nihada Aličkovića (neformalni lider opskurantske formacije “Antidejton grupa”) su u potpunosti propali.

Aličković je prvo rekao da će se povući “ako ga narod ne želi”, potom se pohvalio kako se prvi fotografisao pored masovne grobnice Tomašice i drugih stratišta te poručio da “onima koji loše pričaju o njemu jebe mater” što je izazvalo zgražavanje cjelokupne dvorane Doma mladih (ako izuzmemo nekolicinu pristalica). Aličković je i ranije, na Drugom zasjedanju Plenuma građanki i građana Sarajeva, pokušao izigravati heroja, “zahvaljujući se narodu koji ga je izbavio iz zatvora” no kako je na svom Facebook statusu napisao da se sam predao, čini se da je doživio trajnu diskreditaciju, kada je u pitanju bilo kakvo ozbiljno političko djelovanje. Tako je okončan sarajevski pokušaj privatiziranja Plenuma, koji je u Tuzli na sličan način pokušan od strane “jedinog organizatora” protesta, Aldina Širanovića.

Pa ipak, napadi na Plenume se nastavljaju nesmanjenom žestinom.

Najprije su tu javni i prikriveni medijski istupi. Tako je intelektualac Dževad Hodžić sarajevskom plenumu pokušao prišiti epitet “Lijeve Al-Qaide”, dok je Dnevni avaz plasirao informacije o tome kako se radnici “odvajaju” od “neradničkog” plenuma u Tuzli, što se pokazalo kao čista dezinformacija. U pacifikaciju se uključila i vlast na svim nivoima, pa se posljednjih dana glavni odbori političkih partija koje obnašaju vlast utrkuju ko će prije objasniti građanima da su u pravu?!

poznat redakciji i koji dodaje da situacija na Plenumu postaje sve napetija, prvenstveno zbog ubačenih elemenata koji prozivaju, ali i ne imenuju stranačke ljude, čime šire atmosferu nepovjerenja. Naš izvor također kaže da je neko pokušao dodatno doliti ulje na vatru šaljući prijeteće poruke tuzlanskom načelniku Jasminu Imamoviću (SDP), tvrdeći da one dolaze od Belog. Naš izvor smatra

Plenum građanki i građana Sarajeva se po peti put sastaje nakon što ovaj broj Dana već bude u štampariji, ali je sigurno da vlast neće mirovati dok ga ne pacifikuje. Radi se, svakako o prirodnom ponašanju vladajućih struktura, koje po svaku cijenu i na svaki način žele amortizirati nastalu štetu, kako u Tuzli i Sarajevu tako i u ostalim gradovima. Plenumi su, u postojećem trenutku izlet u demokratsko

Hrabrost je zarazna, pa će budući talasi ovakvih zahtjeva biti sve masovniji i radikalniji, a dječije bolesti direktne demokratije će uskoro biti savladane i pristup uozbiljen. da se radi o pokušaju kompromitacije vođe tuzlanske “ulične armije”, kako bi plenum ostao bez “mišića” na svojoj strani.

Tu je problem i sa kandidatima, jer svako, za sada, izvikuje svoga. Facebook grupa organizacije Udar (koju je osnovao Aldin Širanović) je za sada izašla sa tri “kandidata”, a to su Mirsad Merdić (inižinjer elektrotehnike zaposlen u Termoelektrani Tuzla), Salih Delić (inžinjer rudarstva u rudniku Mramor) i Edin Osmanbegović (profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Tuzli).

Predstavnik Sindikata “Polihema”, Sakib Kopić, koji na Plenumu neprestano proziva neimenovane “čegevare” tvrdi da se stalno sastaje s “akademskom zajednicom” kako bi se došlo do rješenja za privredni preporod TK-a. Međutim, naš izvor blizak Plenumu kaže da “oformljavanje nekakvih komisija od strane akademske zajednice, građana, zastupnika itd. koja bi, kao, dala prijedlog mandatara”, nije ništa drugo nego pokušaj da se taj izbor “opet ukrade od naroda”. Dakle, da bude nametnut od strane raznih formalnih i neformalnih skupina.

nebo i tek im sljeduju iskušenja kojima će odoljeti ili pred kojima će pokleknuti. U svakom slučaju, radne grupe za interplenumsku saradnju će imati preča posla.

Plenum u Mostaru čine i Bošnjaci i Hrvati O tome kakvu atmosferu oko građanskih plenuma diljem BiH stvaraju neobjektivni mediji najbolje svjedoče dobronamjerna upozorenja nekolicine neupućenih i u rad plenuma neuključenih poznanika prije mog polaska u posjetu mostarskom plenumu: “Čuvaj se, dolje je opasno!” Slična upozorenja sam, sa jednako malo uvažavanja, slušao i prije polaska u Tuzlu, kamo sam se sa još nekoliko učesnika sarajevskog plenuma zaputio dva dana ranije. Kako sam i očekivao, obje posjete su protekle u najboljem redu i bez naznake ikakvog incidenta, a u Sarajevo sam se oba puta vratio sa izuzetno pozitivnim i ohrabrujućim utiscima.

U oba grada sam svjedočio ogromnom entuzijazmu i procvatu solidarnosti među do jučer ozlojađenim i poraženim, a

danas hrabrim i odvažnim ljudima, odlučnim i ujedinjenim u nakani da preuzmu odgovornost i uključe se u društveno-politički život kao svojevrstan korektiv svim paralitičnim nivoima bh. vlasti. Tuzla, koju bih se usudio nazvati glavnim plenumskim gradom BiH, pokazala je da zna artikulirati svoja politička, socijalna i ekonomska stremljenja i natjerati vlast na suradnju sa građanima.

Tamošnjem plenumu je prisustvovalo i desetak građana Banjaluke koji žele biti u toku sa procesima sa ove strane entitetske linije, pa vjerovatno slične pokrenuti i kod kuće. Južnije, Mostar ustrajava u težnji da prestane biti grad slučaj, i zaista, među šestotinjak ljudi na tamošnjem plenumu nisam sreo ni istočni ni zapadni, već samo ujedinjeni Mostar čijim je građanima dosadilo biti taocima propalih nacionalističkih politika.

A te politike, s druge strane, nastavljaju sa bahatim guranjem nezadovoljnika između čekića i nakovnja, kao u slučaju predsjednika Unije nezavisnih sindikata Federacije BiH Josipa Milića, koga je policija u Mostaru zatrašivala i hapsila, a mafijaški batinaši mu nedugo potom slomili kosti bejzbol palicama naočigled desetak policajaca. Pa čak i pored ovakve represije, Mostarci i dalje izlaze za govornicu, predstavljaju se punim imenom i prezimenom i zahtijevaju svoja prava, pravdu i dostojanstvo.

A hrabrost je zarazna, pa će budući talasi ovakvih zahtjeva biti sve masovniji i radikalniji, a dječije bolesti direktne demokratije će uskoro biti savladane i pristup uozbiljen. Iz Tuzle, Mostara i Sarajeva se širi snažna poruka prema drugim dijelovima zemlje. Mislim da nije pretjerano zaključiti da se u BiH etnos konačno počeo transformisati u demos. Taj proces političkog buđenja može potrajati, ali je nezaustavljivo otpočeo.

VUK BAČANOVIĆ bhdani.ba BUNT 55

BUNTOVNICI SA RAZLOGOM

BUNTOVNICI SA RAZLOGOM

Originalne ljudske priče D

omoljub bez doma, Ajet Mamuti (45), je naturalizirani Makedonac i pripadnik Armije BiH koji danas nema adresu. Prije tri decenije je došao iz rodne Makedonije, u BiH, kako kaže, „trbuhom za kruhom“. Nije ni slutio da će država za čiji se integritet borio na kraju pojesti njegov. Mamutija je supruga napustila nakon dvadeset godina braka i od tada on živi „pasjim životom“. Spava u napuštenim objektima, haustorima, jer je svoj imetak prodao i podijelio sa suprugom. Ovaj pripadnik 109. brdske brigade u Hadžićima, gdje je nekada živio, tražio je pomoć od načelnika i općinskih vijećnika, ali niko ne mari za gladna usta ovoga čovjeka. Kaže da od pohvalnica i priznanja nema ništa, te da bi radije imao zdravstvenu knjižicu.

Srećem Mamutija u tramvaju, s radničkim rukavicama u cekeru. Kaže da ide na proteste, ali je umoran, jer je cijelo jutro istovarao

56 BUNT

drva nekom čovjeku. Par dana poslije toga, po završetku građanske dužnosti, hvatamo tramvaj. Ajet mi tom prilikom kazuje kako je čovjek za kojega je radio posao, zbrisao, bez da mu je platio. Koja gladna usta će braniti nova pokoljenja?

Zemlja gdje sve kasni, samo se umire prije vremena, tek je jedan od mnogobrojnih transparenata pedesetpetogodišnjeg Hajrudina Osmančevića, koji je sveprisutan na sarajevskim protestima. Uspijeva čika Hajro svaki dan donijeti novu parolu, te razdragati ili rastužiti prisutne. Njegovu tužnu, ali nažalost ne jedinu bosanskohercegovačku dramu, odigranu iza bolničkog kulisa, odlučio je podijeliti s nama. Hajrudinova supruga je uslijed pogrešne dijagnoze i sveprisutne ignorancije bosanskohercegovačkih ljekara izgubila bitku za život.

O pitanjima šta ga muči, on odgovara: “Dobio platu, nakon tri

godine Vrhovni sud poništava i tjera me da vratim, bez prava žalbe. Ne znam koji problem prije da vam ispričam, da sam se uvalio (u kredit) radi liječenja supruge, ne znam više gdje glavom udaram a 200 maraka primam. Šta da vam kažem? Ne znam koji problem da izložim, da li ovaj suprugin...

Ja bih da ih tužim, ali, znam da nemam šanse da dobijem, jer je kod nas Sud toliko korumpiran, da političari samo „Halo“ i za sekundu je predmet riješen. Nemam koristi... Sudstvo je toliko korumpirano da ih ne gledam više kao ustanovu. To je leglo zla. Sve se nalazi tamo... Sve, sve! Da vidite!

Sve te pljačke stoje godinama. Ja sam prošao 50 institucija, jedan papir čekam 10 dana, tamo svi samo sjede. Da mi trinaestu godinu ne daju rješenje za garsonjeru, ležaj jedan, i kupatilo... Nemam ni razlog da ovdje živim više, pokušao sam se ubiti, za Novu godinu, jer sam spao na tri krompirčića.

Nikad prije u životu to nisam do-

čekao... Ne znam koja mi je strašnija priča od strašnije. I sada me proganjaju, sa svake strane, prijete mi da će me izbaciti iz stana, prijete mi da ću biti prebijen. Neka me izbace pred kontejner, barem ću Javnoj kuhinji biti bliži.“

O protestima „Vidite, mjesec dana ovdje niko nikoga dirnuo nije, a ne nešto drugo, međutim, namjerno nam stvaraju nemoguće uslove, gospodin general Lukač, ne trebam vam ja govoriti, možete sami vidjeti...On sam, iako nije pravnik, kazuje da je to državni udar, ne može on to presuditi, a jeste već, djeca tamo leže, suci nam i ne trebaju. Sedmog marta on očekuje masovne demonstracije, prepada narod da ne izlazi. Sedmog marta se ništa nije desilo, vidjeli ste sami... Pojavio se u uniformi na svim medijima prijeteći kako će tući narod... Ovdje je narod alergičan na uniforme, ovdje je rat krvav bio... Toliko su nam

prava ugrožena, ja bih volio pobjeći u najsiromašniju zemlju, ali da se borim i da imam neka prava. Ovdje nemam nikakvo pravo, a ovdje sam jer je većina ovih ljudi doživljavala moju sudbinu. Prepoznao sam među ovim ljudima, među braćom i sestrama, svoje probleme.

Jer mene moji problemi bole i prije i poslije paljenja ovih zgrada.“

O vlasti „Oni su u povoju i neće biti nikada kao što su bili. Oni će gledati sada da perfidnije to rade, ali mi ćemo biti tu da ih udarimo po ruci, da kažemo ‘Halo, stani’. Očekujem da će vrlo brzo biti na stotine hiljada ljudi, jer ovi neće imati vječno mogućnost kreditiranja.“ Jedna familija, tri biroa, životna je priča Aldijane Budiše (33), njenog supruga i njihovih troje djece.

Ako podijelimo 66 KM dječijeg doplatka, koji prima ova porodica, dobit ćemo mjesečnu užinu za dvoje mlađih školaraca. O knjigama da i ne govorimo, jer, kako Aldijana kazuje: „Tražim preko škole, jer im ne mogu omogućiti drugačije.“ Druge majčinske brige – odjeća, obuća, hrana za djeca

– brinu i ovu učesnicu protesta i Plenuma, koja svaki dan putuje iz Semizovca da utjehu nađe među ljudima koji protestuju ispred zgrade Predsjedništva. „Svakodnevni dolazak na mirne proteste je moja dužnost i dolazim da podržim ove ljude, jer ni suprug ni ja ne radimo, a ovom narodu je dogorilo više, ne možemo ovako vjekovima,“ kazuje nam njegovateljica i domaćica, čija je knjižica s biroa (14) starija od njezine dvoje mlađe djece (10 i 7).

Invalid, mrtvo slovo na papiru, kazuje za sebe Zorica Hasković (47). Napominje da je sedamdesetpostotni (70%) invalid s primanjima od 120 KM. Njezin prvi zahtjev je izrada socijalne karte kako bi se u ovoj državi naglasili slučajevi poput njezinog; za režije izdvaja 100 KM. „Evo, šta ću ja, po deveti put trebam da operišem ruku, šta da radim s tih preostalih 20 KM?“ Uporna, ali i skeptična, poznata kao redarka na svakodnevnim protestima u Sarajevu, Zorica izražava želju da se „makar pola Sarajeva pojavi“, naglašavajući ugrožene kategorije studenata i studentica (aludirajući na njihove standarde života u studentskim

domovima), te na penzionersku populaciju. Zadovoljna je, kazuje, „drugovima i drugaricama na protestima i Plenumu, koji me paze, pošto hodam sa štakom, radi šarafa u koljenu, te me napominju da se ne umaram.“

vi, ali možemo od prvog do prvog imati šta da jedemo.“ Kamo sreće da smo svi nesebični, te da dijelimo stav čovjeka koji je nezaposlen četiri godine i spreman je stajati na ulici „kako njegovo dijete ne bi za 20 godina moralo“.

Partijski dezerteri, prazni džepovi

„Ko kosi, a ko vodu nosi, ko je diplomirao na Filozofskom fakultetu, a zaposlen je u Elektroprivredi?“ Stručni kadrovi, izlazak na izbore u oktobru, monitoring cjelokupnog procesa glasanja (nevažeći listići), samo su neka od rješenja koje nudi ovaj Sarajlija.

Navodi i da od Plenuma očekuje „apolitičnu organizaciju“, te poziva mlade ljude da se pridruže, jer su ideje potrebne „nakon 25 godina udaranja čekićem u glavu“.

Sarajlija Mirsad Pozder (37) nam počinje priču od dijela: „Objašnjavam im da to ne vodi nigdje, vraćam člansku te pismo u kojem navodim zašto izlazim iz partije.“ Kazuje da se pridružio protestima jer je prepoznao socio-ekonomsku prirodu pokreta. Slikovito navodi primjer čovjeka koji ima 40 godina, a 20 je na birou, aludirajući na poznatu ‘Nomina sunt odiosa’, ili ‘Imena nisu bitna’. Pozder je spreman za maraton koji će, kaže, trajati do oktobra, te navodi organizacije koje bi mogle početi pratiti rad dotičnih političara koji su uspjeli „...u tri mjeseca mandata, izgraditi vilu na Poljinama... Dok neki žive s mamom i tatom s 40 godina.“ On smatra da je vitalni interes slučaj Sejdić-Finci, te prestanak sistematske pljačke, što nije problem jer: “Ne trebamo svi živjeti kao bego-

„Na kraju, puno je bitnije šta jedemo, nego kojem se bogu molimo.“

Mojoj djeci, idoli kriminalci „Muž mi je organizator ‘Otpora’, komandir Jurišnog odreda, izgubio je činove radi malverzacija, što mi je otvoreno rečeno u Općini Stari Grad. Moj suprug i ja imamo 36 godina radnog staža, zajedno. Ne živimo, već preBUNT 57

BUNTOVNICI SA RAZLOGOM življavamo. Curica mi je dobila stipendiju od „Ikre“, koju nikada nije dobila, jer Skuština od septembra nije usvojila fond. Primamo 33 KM po djetetu, a imamo ih troje. Ne bih željela imenovati privatnika koji je moga muža bio zaposlio, ali to je bio robovlasnički sistem: 12 sati rada, 40 minuta pauze, i sva nastala šteta na autu (iz bilo kojeg razloga) plaća se iz džepa radnika. Suprug mi je ranjen dvaput, i imam ratne papire. Ja nisam žena koja želi na Javnu kuhinju, ne želim živjeti od socijalne pomoći, jer smo moj suprug i ja spremni i voljni da radimo. Moje dvoje djece za 2 godine završavaju srednju školu, i znam da ih čeka 10 godina biroa... Moj mlađi sin gine da trenira, ali nam kažu ‘Vi nemate pare za to’. Moj muž ne može biti idol svom djetetu...

Dobili smo papir da možemo raditi na Principovom mostu, da prodajemo kukuruz. Imamo odobrenje za jedno mjesto, ali muž zna od 20 do 22 časa preći na drugo mjesto, kako bi uspio prodati 100 kukuruza. Pisali su nam dvije kazne od 500 KM, i jednu od 300. Oborili smo jednu kaznu od 500 i sada smo spremni da za ovih 800 KM muž ili ja odležimo u zatvoru, jer ih nemamo od čega platiti. Mi, koliko god se trudili, ne možemo biti idoli svojoj djeci.

Nikako. Kada recimo moji dječaci od 16 i 8 godina znaju ko krade i dila i vide da se kriminal isplati, a da njihovog oca zatvore radi 150 KM kazne (kao taksistu). Dolazim svaki dan, jer ako jedan od ovih lopova završi iza rešetaka, ja neću žaliti minutu provedenu ovdje na cesti. Borba koja nam predstoji je duga i teška.“

O dešavanjima 7. februara „Sindrom mase je čudo. Možda, da sam se i ja zatekla tu, sedmog februara, bih isto pomislila da zapalim. I odgovarala bih za to, nemam problem s time. Imam problem s time da imam 42 godine, i iskustvo, a momak koji je optužen (Nihad Trnka) ima 22 godine, i nije dobio platu 5 mjeseci. Ne 58 BUNT

poznajem ga lično, ali suosjećam s njim. Nije on te zgrade doživio kao jednu normalnu ustanovu.

On je to doživio kao predmet i zgradu korupcije, zgradu lopovluka i nepotizma. To nisu naše zgrade, kada ja dođem da izvadim matični broj, koja sam se rodila u Sarajevu, pa mi ne mogu naći broj, a imam 42 godine, do koga je? Banalan primjer navodim. Ili moja komšinica koja ima 53 godine i rođena je u Sarajevu, šta se radi, šta se dešava i krije? I onda se čudimo što omladine nema na ulicama.

Omladina ne zna za bolji život. Ja sam bila Titov pionir, i živjela sam u neka bolja vremena. I znam da je normalan život da idemo na godišnji, da mi otac i majka imaju normalno radno vrijeme, da imamo zajednički ručak, da imamo goste navečer. To omladina danas ne zna, jer njihovi roditelji rade po 15 sati na crno, jer ne živimo od zraka. On ne zna da postoji bolje.

Mi od ‘96. ne živimo, građani Bosne i Hercegovine preživljavaju.

Sem lopova, normalno.“ „Vjerujem i nadam se, ali ne dozvoljavam da me drugi vode. Zato upadam na grupe i javno kazujem šta mi ne ogovara. Ne dozvoljavam da neko to zloupotrijebi, zato se trudim, podržavam Plenum i insistiram da ljudi dođu na ulicu, jer se svi moramo boriti za sebe i za svoju djecu, jer ljudi ne shvataju – naša praunučad su zadužena. Mi jesmo naučili da se dovijavamo, ali moramo pregrmiti to“, kazuje Arijana Efendić (42).

Šta je nama naša borba dala?

Radnica „Borca“ iz Banovića, Huskić Fatima, je tek jedna od mnogo radnica ove, nekada uspješne Tvornice konfekcije. Huskić kazuje: “Radili su do 2010. Nije nam radni staž povezan, nemamo socijalno osiguranje, evo već četvrta godina, samo smo jednom dobili stotinu KM od „Borca“. Kako se snalazimo?

Neko nema ni majku, ni muža, ni djece, kako možemo, tako se i snalazimo. Vlastima bih poručila

samo da nam se uveže radni staž, da imamo zdravstveno osiguranje, a mi ćemo se nastaviti dalje boriti. Evo već četvrta godina nije nam staž povezan, i što se kaže „Na ulici smo“.

Njezina priča nije autentična, već se, nažalost ponavlja, što potvrđuje i iskaz jedne od radnica, koju smo zatekli na protestima u Tuzli, a koja je željela ostati anonimna. „Tri godine i tri mjeseca mi ne radimo, nemamo zdravstveno osiguranje, i imamo 15 godina neuvezanog staža. Nemamo od čega da živimo. Mi smo privatizovani 2003. godine i u toj privatizaciji je uglavnom sva imovina opljačkana. Tu su bile tri Fabrike konfekcija „Borac“ Banovići, Zenica i Travnik. Od 2012, kada je poništena provatizacija, mi ništa nismo uradili - niko nije prihvatio da riješi te radnike koje ne rade i koji su ostali bez svega. Žene imaju po 30 godina radnog staža, ostale su bez ičega, nemaju od čega da žive. Ja bih rekla svim građanima: većina – nama nije dobro, vrlo je mali broj bogatih ljudi, a mi smo ostali svi siromašni, ili male penzije, ili male plate, da izađemo svi na proteste i da se riješava ovo. Ja se iskreno nadam da ovi mladi ljudi, koji sada dolaze na pozicije, da će oni bolje raditi, i da će se problemi početi riješavati. Ovo dosad nije išlo, država je opljačkana, a radnici su na ulicama.“

Ujedinjeni u patnji i zahtjevima Goran Marković, docent Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu je nemalo oduševio sarajevsku publiku svojim obraćanjem: „Da bi Plenumi bili shvaćeni još ozbiljnije, a oni su naravno ozbiljna stvar, i vrlo nova stvar kod nas, mislim da je potrebno da se i novi zahtjevi istaknu. Dobro je da su dosad bili socijalni i ekonomski zahtjevi, jer takav karakter zahtjeva pokazuje, da ovi protesti i plenumi nisu nikakva ujdurma nacionalista, kao što se kod nas vrlo često govori... Osnovna istina je da ljudi koji pripadaju razli-

čitim nacijama, ili možda ne pripadaju nijednoj naciji, jesu zajedno i jesu jedno, prvenstveno ako zajedno pate.“ Neki od prijedloga koje je Marković iznio, prilikom obraćanja sarajevskom Plenumu su bili: ukidanje bijelog hljeba, prekidanje finansiranja stranaka iz budžeta, ukidanje privilegija poslanicima i ostalim funkcionerima, te ukidanje PDV-a na hljeb, mlijeko i knjige, te diferencirano oporezivanje (u odnosu na dohodak), mijenjanje radnog zakonodavstva „kako bi radnici mogli da štrajkuju bez straha“, ističući kako radnici u privatnom ili javnom sektoru moraju dobiti pravo na samoupravljanje tim preduzećima (predstavnici radnika), te posljednji ali ne manje bitan: uspostavljanje „Narodnog plenuma“ kao alternativne „Narodne skupštine“. „Ovo je moj grad, i ja želim ostati ovdje,“ kazao je u obraćanju sarajevskom Plenumu, Franjo Šarčević (23), magistrant na Prirodno-matematičkom fakultetu, porijeklom iz Prozora-Rame.

Napomenuo je kako „dešavanja u glavnom gradu BiH“ vidi isključivo kao „ nužno potrebnu pobunu obespravljenih ljudi protiv sistema koji ih je doveo do te razine da smo jedna od najgorih država na Sjevernoj hemisferi.“ Osvrnuo se ovaj Hercegovac i na atmosferu u južnim krajevima BiH, kazavši kako: „Ljudi dolje shvataju da stvari ne stoje dobro, nigdje stvari ne stoje dobro, ni u HNK, ni u ZHŽ. Ljudi su izmanipulirani s više strana, najviše od onih koji su ih uspjeli, nažalost, uvjeriti da se ovdje radi o kakvoj bošnjačkog ujdurmi, a ne o socijalnoj pobuni obespravljenih ljudi. A možda mi odavdje iz Sarajeva ne činimo dovoljno dobro da uvjerimo te ljude da to jeste socijalna pobuna. I želim poručiti svima nama da prestanemo pričati o bilo kakvim prošlim ratovima i da svi skupa povedemo pobunu protiv zajedničkih neprijatelja, a to je vladajuća klasa.“ (NASTAVAK NA 66. STRANI) BUNT 59

A SUTRA?

A SUTRA?

Znaš, proći će jednom sve J

esi li ikad doveo svog oca, majku, baku ili brata u bolnicu na Bijeli Brijeg u Mostaru, ili bilo koju drugu bolnicu u ovoj zemlji, dok su ti na prijemu recitirali šta moraš kupiti - zavoje, braunile, andole, injekcije, tariguz, a ti pamtio i zbrajao automatski imaš li toliko u novčaniku? Jesu li ti raširili svoje bijele mantile pokazujući džep u kojeg trebaš ubaciti bogati milodar, dok si čekao u strahu kako će proći zajebana operacija osobe koju voliš više od života?

Jesu li ti ikad izrecitirali pretešku dijagnozu za vlastito dijete, poručujući ti da se obratiš za pomoć stranim klinikama, a ti imao novca za dobaciti tek do graničnog prijelaza na Crvenom Grmu? Je li ti dijete ikad bilo ime i prezime neke humanitarne akcije, jer je to bila jedina šansa da preživi? Jesi li imao dijete s nekoliko teških oboljenja, kojem po zakonu pripadaju lijekovi i sva moguća pomagala, a ti ništa od toga nemaš, kao ni status njegovatelja iako si 24 sata bez prekida s njim, i kad se pobuniš, iz nadležnog ministarstva ti kažu da ga daš u dom ako ne možeš skrbiti o njemu?

Jesi li ikada prokrvarila usred noći u trudnoći, a doktor ti je poslao muža na istočnu obalu u Mostaru u ljekarnu koja je jedino tada radila, da kupi injekcije od dvjesto i nešto maraka, a ti si ležala u krvi s rukom u kojoj je bila zdravstvena iskaznica sa markicom osiguranja i svi doprinosi koji su godinama uplaćivani, a sve to ti je vrijedilo zakurac i veliko ništa? Nadam se da nisi i nećeš. Čovićeva hacienda je u tom trenu mirno snila tik ispod bolnice, Lagumdžija je hladio guzicu u stanu u Dubrovniku, Bakir birao novo auto, a Dodik i Fahrica su se nekud odveli vlastitim avionom.

A gdje si bio ti, podaniče?

60 BUNT

Jesi li ikada plakao u mraku jer sinu nisi mogao skucati pare za ekskurziju, ali si obećao da će vidjeti taj Prag makar ti to zadnje u životu bilo, i po prvi put u životu si od nekog posudio par stoja, koje su te grizle noćima kao najgore pčele, dok ih nisi uredno vratio radeći duplu smjenu? Jesi li ikad imao djecu diplomce, magistre i buduće doktore koji su raznosali pive

gdje su kriminalci razjebali firme i ostavili ljude na ulici?

Jesi li gledao svoju majku kako čisti tuđa stubišta? Jesi li ikad u samoći bio utučen zbog svog vazda poštenog ćaće i matere i ovakvog života koji im se sručio na leđa?

Jesu li ti diplomirani prijatelji išli ratovati u Afganistan samo da prežive u Bosni i Hercegovini?

rek u toplim uredima nadzornih odbora državnih firmi, kao da im je ćaćevina. Kao da nije.

A gdje si bio ti, podaniče?

Strašnije od svega ostalog što se događalo posljednjih dana u ovoj sjebadi od zemlje, bilo mi je gledati količinu onih koji su bez srama i obraza, svih ovih dana revno i mazohistično prodavali sebe.

Kao nekome tko je godinama bio u medijskom svijetu, pogotovo stravično bilo mi je za gledati svu huškačku mašineriju, laži, podmetanja, debilne izjave, kretenizam megalomanskih razmjera, nikad luđi diletantizam, ukazanje nacionalizma i u saksiji od cvijeća, ubacivanja kosti mržnje, ovu kurvanjsku prodaju brojnih medija, sebe i svog čojstva, u prve stranačke ruke koje naiđu.

Bit će grubo kada dođe drugi žuti karton P roteklih mjesec u BiH, a i vrijeme poslije, obilježili su masovni protesti koji su kulminirali nasiljem. Kako vidite BiH nakon vala protesta koji su krenuli iz dubokih socijalnih pobuda, a završili raspravama o budućnosti zemlje i zloupotrebama protesta?

To nije neočekivano. Jednako kao što nije neočekivano da će najprije nezadovoljstvo buknuti u Bosni. Ne najprije u kronološkom smislu, bilo je nekih protesta u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, ali na lokalan način. To nije ne-

očekivano, jer Bosna je šampion u dizfunkcionalnosti, kao država, kao sustav. Nije to neočekivano. Kao što nije bilo neočekivano kako će to ‘’završiti’’. Jer ovo, naravno, nije gotovo.

Ovi protesti su buknuli u BiH, kao što su buknuli, pa se pretvorili, s jedne strane, u forume ljudi koji bi htjeli nekako artikulirati sav taj bunt i nekako ga usmjeriti, do, naravno, političke zloupotrebe tih demonstracija, svojatanja i sukoba unutar demonstranata i tih poluuličnih pokreta. Dakle, ništa nije neočekivano.

Ali ja ih ne doživljavam kao demonstracije iz bunta koji se sada rasplinuo i da je to sada gotovo. To nije propalo vrijeme. To je prvih pet minuta utakmice. Nekako ih doživljavam kao žuti karton političkim i društvenim elitama u BiH, a bogami i šire.

Bit će grubo kad dođe drugi žuti karton i isključenje, tako mislim da bi svi oni koji se sada negdje sladostrasno raduju rasplinjavanju demonstracija nekako morali biti zabrinutiji nego oni koji demonstracije organiziraju, koji

jesu pomalo razočarani, malodušni odazivom itd.

Socijalni bunt, kako je spontano nastao, tako će se spontano i rasplinuti, ali to nije konačan kraj.

To je početak utakmice! Kako znamo svi iz fizike, energija ne nestaje, energija samo mijenja pravce djelovanja. Energija ne može nestati. Ta energija bunta, energija, nezadovoljstva, očaja... nije nigdje nestala. Ona stoji i vrije. Drugi put kada bukne bit će puno gore.

BORIS DEŽULOVIĆ

Znaš, proći će jednom sve. I ratovi prolaze.

i prali čaše u birtijama po gradu, dok su im pijani, oženjeni levati štipali guzicu na šanku, oni isti što ih sa svakog natječaja pošalju kući jer ima netko podobniji od njih?

Jesu li ti ikad rekli da će tvoje dijete moći dobiti posao u bilo kojoj državnoj ustanovi ili poduzeću samo ako lojalan pristupi stranci, čak iako se radilo tek o zanimanju učiteljice drugog be, jer upasti na radno mjesto u školi danas je ravno provaljivanju u Pentagon? Jesu li ti djeca radila godinama bez dana radnog staža, bila izrabljivana i ponižavana od strane svog privatnog tajkuna i za najmanju pobunu bila poslana kući? Jesi li ikad imao oca koji već osam-devet godina nema ni plaću, ni zdravstveno, ni mirovinu jer je zakočen između ničega u svijetu

Jesi li ikad imao mali obrt i redovno plaćao sva davanja državi koja te slijeduju, pa bi ti inspekcija svejedno napisala kaznu, tek tako eto jer su ti zidovi bijeli umjesto žuti, a postratnom lopovu koji je ukrao milijunske iznose preko puta tvog obrta, nisu smjeli ni prići u okrug tvrtke? Ili ako priđu obično je to zato da zajedno zagrljeni odu na janjetinu? Jesi li šetao od norveške do kanadske ambasade bacajući zadnju kovanicu iz džepa, dok odlučuješ pred koju ćeš se obratiti da probaš zauvijek napustiti ova govna, samo da bi mogao majci jednom poslati sto maraka za rođendan? Nadam se da nisi i nećeš. Čovićeva, Lagumdžijina, Bakirova, Dodikova i Fahrina djeca u tom su trenutku spavala po odredištima svjetskih koledža i jela bu-

Doći će i proći države, ustavi, poretci, političari, uguzbe za poslove.

Samo jedno nikad neće proći. Saznanje da si bio pička, onda kad si mogao biti čovjek. Da si dao svoje najbolje godine za najgore ljude koje je ova zemlja ispljunula iz sebe. Da si se rodio da budeš promjena u svijetu, a sve što si činio bilo je da im držiš gaće dok sustavno pišaju po tebi.

Jer vidi, ne može se desiti ništa puno loše ako budeš svoj. Okej, nije popularno u Svetom Trojstvu Mahnitih Naroda. Može izgledati mazlumski. Sizifovski skroz. O da, i jebat će ti mater stranački potrčci. Puno i često.

Ali sve je to neuporedivo s ponosnim pogledom tvoje majke, koja će znati na kraju svog teškog puta, da si bio i ostao ljudina, a ne stoka, usprkos svemu.

MARTINA MLINAREVIĆ SOPTA BUNT 61

A SUTRA?

A SUTRA? stepen njene deindustrijalizacije ima razmjere samoubilačkog akta.

Drugim riječima, svu svoju lohotnu mentalnu energiju političke oligarhije su koristile za pujdanje nacionalizma i pljačku, dok je zemlja ekonomski tonula da bi danas na svim razinama vlasti praktički bila u bankrotu.

Socijalni bijes i društveni potop Ako su sadašnji protesti bili društveni cunami, onda bi njihov naredni val mogao biti društveni potop bez Nojeve barke.

V

eć osam dana u BiH traju protesti građana, što je dovoljno dugo vremena da se uplašene i zaprepaštene političke oligarhije organiziraju i uzvrate udarac gotovo preko svih medija, a posebno javnih servisa, kako bi učinile nevidljivim prije svega uzrok, zahtjeve i karakter protesta. Režim se, dakle, osovio na svoje vampirske noge i nakon nokdauna hapsi, odlučuje da nabavi gumene metke za policiju, donosi oštre mjere u tužilaštvima i proglašava paljenje zgrade terorističkim aktima i podrivanjem ustavnog poretka. Poruke su sasvim jasne i zastrašujuće: svaki uhapšeni protestant koji je učestvovao u paljenju zgrade Predsjedništva BiH ili neke od kantonalnih vlada može dobiti onoliko godina zatvora koliko ih je dobio vehabija Mevlid Jašarević za polusatno pucanje po zgradi ambasade SAD-a. Takve poruke razotkrivaju karakter režima: on je totalitaran, gramziv, pljačkaški, koruptivan, nepotistički lopovski, vampirski, represivan, dakle – NEODRŽIV. Samo je pitanje vremena kad će mase uvidjeti tu njegovu

62 BUNT

neodrživost i krenuti u treći val protesta koji će biti daleko masovniji i neće se zaustaviti na sadašnjim zahtjevima za socijalno pravednijim sistemom.

Ako su sadašnji protesti, kako je odlično primijetio Žarko Papić, bili društveni cunami, onda bi njihov naredni val mogao biti društveni potop bez Nojeve barke. U ovakvoj Papićevoj konstataciji i leži cijela istina fenomena.

Naime, dugotrajni, desetogodišnji mirni, nemasovni protesti grupa radnika ili manjih skupina građana, bili su prvi val socijalnih protesta, koje je režim uspješno anestezirao, činio nevidljivim i smirivao minimalnim socijalnim davanjima s ciljem korumpiranja građanskog bunta. Drugi val, kojemu upravo svjedočimo, daleko je masovniji i bio je prava eksplozija dugogodišnjeg potiskivanog socijalnog bijesa. Ako se on ne razumije na odgovarajući način, a očigledno je da neće i da će vlastodršci preko medija i režimskih, histeričnih intelektualaca sve učiniti da socijalni bijes proglase za huliganstvo, vandalizam

i rušilačko bezumlje, odnosno za izazivanje međunacionalne napetosti i prijetnju miru koji političke oligarhije poimaju kao nezavršeni rat - onda možemo očekivati treći val koji će biti masovan sa stotinama hiljada ljudi na ulicama koje niko i ni na koji način neće moći kontrolirati i koordinirati.

Svako iole odgovoran i sa zrnom razuma morao bi već ovog trenutka sve učiniti da se to ne dogodi.

Ali, razum i odgovornost su kategorije koje su davno nestale iz vlastodržačkog režima. Tamo namjesto njih caruju lopovluk, kriminal, nemoral, nestručnost, gramzivost, laž, prevara, ucjena, prijetnja, sila, bahatost, korupcija, jednom riječju bezmjerno društveno zlo i glupost slijepa za sve osim za enormno vlastito bogatstvo.

A kako je sve počelo i zbog čega?

Počelo je davno, puno prije Tuzle i protesta radnika uništenih firmi u tom bivšem industrijskom gradu.

Počelo je onog trenutka kada je vlastodržački aparat postavio model nepravedne privatizacije koja se pretvorila u pljačku društvenog

bogatstva. Korijen, dakle, leži u modelu tranzicije iz socijalizma u vampirski (etno)kapitalizam u kojemu su političke oligarhije i njihove familije za samo desetak godina stekle onoliko bogatstvo za koje je u uređenim državama potrebno dva-tri ljudska vijeka.

To nije bio proces prelaska iz socijalizma u kapitalizam, iz državno diktiranog u neoliberalno tržište.

Bio je to po svemu proces refeudalizacije zemlje sa čežnjom da se u nekoliko godina stvore lokalni kapitalisti. Namjesto njih proizvedena je neobegovska lopovska kasta i to ne samo u SDA, u njoj ponajviše, nego i u SDP-u, u Stranci za BiH, pa i u manjim strankama, da bi neobegovski zov odjeknuo i u novoformiranim partijama, prije svega u Radončićevom SBB-u.

Parnjak neobegovatu u partijama sa tzv. hrvatskim i srpskim predznakom je neoplemićka fantazma.

BiH je sa takvim mentalnim sklopom nove kaste enormno bogatih, a po svemu nesposobnih ljudi, zemlja ispala iz svog vremena. Ciljano i planski ona je arhaizirana na svim društvenim planovima, a

I onda se vlastodršci čude otkud nasilje na ulicama i pri tom liju krokodilske suze lažnog patriotizma skupa sa svojim histeričnim intelektualcima koji pozivaju druge patriotske intelektualce da izađu iz zavjetrine i brane zemlju, jer je ona tobože ugrožena, evo samo što Srbi i Hrvati nisu napali napaćene Bošnjake. Kolosalna intelektualna i politička glupost i besramna uvreda za svaki zdravorazumski uvid u društvenu stvaranost.

A kako se manifestirao višedecenijski potiskivani socijalni bijes.

Sve je počelo mirno, gotovo neprimjetno u Tuzli, sa najjednostavnijim zahtjevima radnika da ih jedan bahati vlastodržac primi i da im opet da lažna obećanja. A on, Sead Čaušević, (treba upamtiti to ime iz čitavog niza opće povijesti bešćutnosti i beščašća kreližijanskih skorojevića, bosanskih Glembaja i Domaćinskih) ne samo da je zahtjeve radnika ignorisao, nego je i policiji dao ovlasti za prekomjernu upotrebu sile. I počela je tuča, socijalni bijes je eskalirao, a doslovce niko nije mogao pretpostaviti njegove razmjere. Moć društvenih mreža za jednu noć bila je jača od svih institucija lopovskog sistema: Bihać, Sarajevo, Mostar, Zenica, Tešanj, Bugojno, Travnik, Kalesija, Brčko, Zavidovići, Maglaj itd. itd.

Za samo jednu noć solidarnost sa protestantima u Tuzli rezultirala je socijalnim požarima.

Ima još jedan direktni krivac za izazivanje socijalnih požara. Konjički neuspjeli rukometaš, nešto što glumi predsjednika Vlade Federacije BiH, a odaziva se na ime Nermin Nikšić. To je održalo sastanak sa svim važnijim policajcima u Federaciji BiH i time po-

slalo poruku da će braniti vlast policijskim snagama.

Danas, kad je medijska mašinerija lopovskog režima u punom zamahu i kad Nebojša Radmanović, koji sanja raspad BiH, roni krokodilske suze u djelimično spaljenom Arhivu BiH, slično kao patriotski bošnjački intelektualci koji se kunu u građansku, cjelovitu i selmasku na desničarskom rigidnom portalu Behar te se činjenice zaboravljaju.

aždahe. To što histerični patriotski intelektualci i bahati vlastodršci ne vide trošenje i preokretanje društvenih simbola, posljedica je samo gluposti koja je konstituirala BiH kao mentalni zatvor. Pozivanje na te simbole kao ne presudne povijesne vrijednosti u situaciji provale socijalnog bijesa samo je gesta glupih koji vatru gase benzinom.

Dolje, u neosvijetljenom i nevidljivom podrumu društva, među poniženima, uvrijeđenima, obesprav-

Ali, razum i odgovornost su kategorije koje su davno nestale iz vlastodržačkog režima.

Tamo namjesto njih caruju lopovluk, kriminal, nemoral, nestručnost, gramzivost, laž, prevara, ucjena, prijetnja, sila, bahatost, korupcija, jednom riječju bezmjerno društveno zlo i glupost slijepa za sve osim za enormno vlastito bogatstvo.

Je li lopovski režim morao odgovoriti baš na taj način – prekomjernim nasiljem policije i sastancima koji su trebali zaplašiti protestante.

Je li glupost norma lopovskog režima. Glupost i sila, uz neograničenu sposobnost manipulacije i najprovidnijih laži. I još nešto: neka se konačno dogovore vlastodršci, prije svih Izetbegović, Lagumdžija i Radončić - čiji su ono momci sa fantomkama i maskama bili na ulicama Sarajeva, Tuzle, Mostara, Zenice i Bihaća, koji su srednjoškolce poveli u paljenje zagrada. I još jedna opaska: pa nije za ljude koji nemaju šta jesti i za srednjoškolce bez budućnosti, i za one sa fakultetskim diplomama koje ne vrijede nigdje, ni pišljiva boba, a nemaju šansu za posao po desetak-petnaest godina - zgrada Predsjedništva simbol odbrane BiH. Taj se simbol istrošio i postao socijalnim simbolom troglave političke

ljenima, gladnima, onima kojima je uzeta budućnost i žive u potpunom egzistencijalnom beznađu – rastu godinama drugi simboli. Njih akademska zajednica prezire, jer je iznevjerila znanstveni um, religijske elite ne vide, jer su nacionalizirale i politizirale Boga, a lopovski režim zatire novom represijom i medijskom manipulacijom. Drugim riječima i sasvim direktno - u gladnom stomaku nema patriotizma. On je definitivno postao utočište hulja.

I na koncu podsjetimo zbog čega su izbili protesti, danas vrlo civilizirani, sa čežnjom za socijalnom pravdom; za minimumom egzistencijalne sigurnosti; za pravednim kažnjavanjem bezmjernog kriminala, korupcije, pljačke, metaforički rečeno za nizom bosanskih Sanadera u zatvoru, a ne na funkcijama u vlasti; za modelom direktne demokratije u kojoj

bi građani mogli imati pravo da budu kritički korektiv vlasti; za minimalnim ljudskim licem bezočnog, grabežljivog, lopovskog režima. Pa BiH je zemlja u kojoj oko devetsto hiljada (i brojem 900 000) ljudi živi na granici ili ispod granice siromaštva, zemlja sa oko 70% mladih nezaposlenih ljudi, sa oko petsto i šezdeset hiljada ( i brojem 560 000) ljudi bez posla i šanse da ga dobiju u skorijoj budućnosti, sa najplaćenijim političkim huljama koje za jedan mjesec dobiju na ruke godišnju radničku zaradu, sa osamdeset i pet (i brojem 85) milijardera u najsiromašnijom zemlji u Evropi. Ovim brojkama dodajte ljudska lica, godine bez nade, strah od beskućništva, svakodnevno ponižavanje, dodajte one ljude koji u borbi za preživljavanje odlaze u minska polja sa djecom da kupe staro željezo i tamo ginu, dodajte demoblisane borce koji izvršavaju saomoubistva, jer ne mogu gledati patnju svoje porodice. A iznevjerili su ih, između ostalih, i oni iz Predsjedništva BiH, pardon, iz zgrade u kojoj sjedi troglava aždaha, a Izetbegović se poziva na očeve zasluge i simboličku vrijednost, dok patriotski intelektualci padaju u trans i pjevaju Da te nije Alija. Dodajte tim brojkama parolu u pekarama: hljeb za poslije kojom trgovci pozivaju kupce da ostave novac, kako bi oni podijelili sirotinji hljeb.

Dodajte činjenicu da građani pakuju hljeb u kese i ostavljaju pored kontejnera kako bi ga siromašni mogli pokupiti.

I šta im, ljudima iz lopovskog režima, treba još reći: neće stati, protesti će se nastaviti. SIGURNO. Ako ove svojim manipulacijama potrošite, dolaze drugi, masovniji, ozbiljniji, sa stotinama hiljada ljudi na ulicama i sigurnom transetničkom socijalnom solidarnošću. Dolazi potop, a nema Nojeve barke, ili ti Nuhove lađe. I još nešto, socijalno nasilje se ničim ne može opravdati, ali se mogu razumjeti razlozi za njega.

Zdrav razum bi sve učinio da do njega ne dođe. Šta ste, gospodo na vlasti, pardon, šta ste LOPOVI na vlasti, vi učinili da do njega dođe.

ENVER KAZAZ BUNT 63

A SUTRA?

A SUTRA?

Kako izbjeći kijamet

P

ažljivi zgubidan posvećen cunjanju po internetu sigurno je nedavno naletio na vijest o studiji koja je našla da je kolaps civilizacije gotovo neizbježan. Pod pokroviteljstvom NASA-e, izvjesni Safa Motesharri, stručnjak za primijenjenu matematiku, izučavao je prethodne nesretne civilizacije, uključujući rimsku kao i drevnu kinesku Han imperiju, zaključivši da se proces procvata i propasti ciklično ponavlja kroz čitavu ljudsku historiju.

Njegov naučni tim je posvetio pažnju faktorima kao što su rast stanovništva, klimatske promjene, prirodne katastrofe, dostupnost energije i vode. Kombinacije problema vezanih za bilo koji od tih faktora značajno pogoršavaju civillizacijsku situaciju, pri čemu dolazi do dramatičnog ekonomskog raslojavanja vezanog za manjak dobara i resursa neophodnih za život.

Iako može dugo da izgleda da data civilizacija cvate, u neko doba Elite previše uzimaju sebi i troše, dok osiromašene Mase gladuju. I upravo ta glad dovodi do kolapsa, pošto direktno utiče na količinu, volju i sposobnost radne snage.

Na putu prema kolapsu, interes Elita je da održe i zaštite strukturu društva koja im omogućava da budu tu gdje jesu, na vrhu, uporno odbijajući svaku preraspodjelu, bez obzira na mogući—ili vjerovatni—ishod. Misle, drugim riječima, neće nas, jeb’o fukaru.

Dok neki dijelovi društva (studenti, fukara, plenumi, pisci i mahniti proroci) ukazuju da sistem fura prema kijametu i zahtijevaju strukturalne promjene, Elite i njima srodni i odani, insistiraju a) da je ovo već neko vrijeme ovako, te tako nema razloga da se misli da neće vazda biti ovako; 64 BUNT

b) da bi svaka promjena razgradila ovo što već imamo, na šta smo se navikli i u čemu se dosta dobro snalazimo.

Kroz istoriju čovječanstva, dakle, ponavlja se scenario koji sadrži scenu, negdje blizu potresnog kraja, u kojoj očajna fukara, lišena dotadaš-

Mila nam je Bosna praktično epruveta u kojoj se krčka globalni kijamet. Svi su kijametski sastojci tu: manjak svega, osim pljačke; široko rasprostranjeni, ali ipak slabi, osjećaj da smo se na ovu i ovakvu mečku nekako navikli, pa je ne bi trebalo čačkati; elita koja je spremna na svaku vrstu prevare

“Mila nam je Bosna praktično epruveta u kojoj se krčka globalni kijamet.” njih iluzija (patriotizam, božje spasenje, itd) juriša i gine na zidinama tvrđava-država gdje oni koji imaju brane to što ne žele da dijele. Kraj priče, ako je vjerovati Safi i njegovoj studiji, nije da svi, osim par heroja, izginu, nego da, bez obzira na to šta se desi sa tvrđavom-državom, niko više ništa ne radi i ne pravi. Osnova civilizacije - ljudska produktivnost - biva uništena.

Pošteni Safa upozorava da je u pitanju ipak pojednostavljen kompjuterski model, kao i da bi još uvijek bilo moguće, iako jako teško, izbjeći katastrofu tako što bi se rast ograničio na održive nivoe. Nemoguće je, međutim, ne zaključiti da ovo ovako više nikako ne može, kao što je i nemoguće ne prepoznati elitne iluzije da je recept za preživljavanju u još militantnijoj sebičnosti, bilo na ličnom bilo na nacionalnom nivou.

A jasno je i da politički sistemi diljem svijeta, od najliberalnije demokratije pa sve do Moskve i Krima, vrijedno rade da blokiraju značajne promjene i uglavnom služe elitama.

I dok dosta fukare guta opijatske pilule religije i patriotizma, a neki se već i naoružavaju za juriš na zidine, ima ih koji zahtijevaju promjene, kao što je to, recimo, od nedavno slučaj i u Bosni i Hercegovini.

i nasilja da zaštiti gorespomenutu mečku i sve ono što su (neradom) nakupili; društveno-državni aparat u koji je inertnost ustavno upisana i koji svakim izbornim ciklusom ovjerava vlastitu krtu strukturu; faktičko nepostojanje aktivne radne snage i s tim vezana najobičnija glad koja bi vrlo brzo mogla postati masovna.

I zaista, prethodnice su mase bijesne zbog nepravde i nejednakosti već jurišale na zidine. Sad im sude kao teroristima, ali sljedeći juriš bi lako mogao dovesti do urušavanja države-tvrđave, a onda će materi sudit’. Simptomatično je i potpuno se uklapa u scenario kolapsa to što se bosanska političko-tajkunska elita ponaša kao da je ono što se ove zime dešavalo u Bosni samo izolovani incident i da će slične ispade biti lako kontrolisati uz pomoć policije, televizije, religije i kontinuirane nacionalno-identitetske prevare.

Ali za promjenu nikad nije kasno, kao što za nju nikad nije ni rano.

Zahtijevanje promjene, kao što to čine bosansko-hercegovački plenumi, ne samo da je prvi korak ka sprečavanju opšteg kolapsa, nego i etički neizbježan čin, čin koji ukazuje na društvenu i ljudsku odgovornost građana koji misle izvan uskih okvira vlastite gladne guzice.

To što se ti zahtijevi podnose izvan državanog sistema, mnogo više govori o odsustvu volje i nesposobnosti sistema da se promijeni nego o zakonitosti i vrijednosti plenuma.

Sa stanovišta BiH elite, svaki zahtjev za promjenu je nelegitimno jurišanje na zidine, te tako mora biti ili ignorisan ili odbijen. Ali juriš je, ma kako pravedan, zapravo početak kolapsa, trenutak nakon kojeg put vodi samo u pravcu kijameta. Plenumi, kako ih ja razumijem, rade na tome da do promjene dođe prije nego što bude kasno za sve, prije nego što se krene. Plenumi žele da ljudi rade kako ne bi jurišali, traže preraspodjelu prije nego što svi izgube sve, ukazuju na činjenicu da, iako se čini da se sad smirilo i vratilo na svoje, ovo ovako više ne može, niti će ikada više moći.

Jedan alternativni pristup kijametskoj problematici je, naravno, da se čovjek prihvati vjere i to one sorte koja ne može bez kijameta, u kom slučaju je svaki mogući ishod zapravo isti kurac. Drugi je da se nekako priključi eliti i odano joj služi u nadi da će ga pripustiti na barku kad dođe do potopa. Treći je da se prifati očaja i nakuplja bijes sve dok ne dođe vakat da se gine na zidinama.

Moguće je da svi ovi pristupi po svom uticaju na krajnji ishod jednaki zahtijevanju i radu na promjenama. U tom, slučaju nikom ništa.

Ali mi se čini ne samo da je ljudskije i poštenije i etički ispravno sarađivati sa drugim ljudima, bez obzira na lokalne i privremene razlike, u namjeri da svima bude bolje—ili da, barem, svi zajedno prežive. Situacija je preozbiljna za jeftine parole, ali fakat je: ili ćemo zajedno živjeti i raditi, ili nas više neće biti.

ALEKSANDAR HEMON radiosarajevo.ba BUNT 65

BUNTOVNICI SA RAZLOGOM (NASTAVAK SA 58. STRANE)

O državi i vlasti

Lijek iz Fojnice nam donosi Anes Klisura, u ime neformalne grupa građana, na prvom obraćanju sarajevskom Plenumu: „Zalažemo se za mirne proteste i demokratsku borbu za prava, jer smatramo da svaki građanin ima pravo da se bori za svoja prava, ali je najbolje da se zajedno udružimo i da ispred svojih opština, kantona, pa i na federalni nivo, iznesemo to što nas godinama tišti. Nastavit ćemo raditi i nadamo se da će kontinuirana borba za naša prava imati pozitivan efekat.“

„Kakva država, propala je država, dovela je do ovog jada, do socijalnih slučajeva. Najviše sam da se skine ova vlast, jer je narod dovela do gladi, čemera, jada, nezaposlenosti. Tokom 20 godina ništa nisu uradili sem fabrike opustošili, preduzeća zatvorili, raju ostavili na ulici, socijalne slučajeve od raje napravili... Ljudi su na prosjački štap spali, standard nam je 300–500 KM s kojima se ne može preživjeti.“

17 godina vladavine i pravosnažna presuda je priča Plenuma Konjic, ispred kojega se obratila Ramiza Tavat: „Želim da vam prenesem da je Plenum Konjica uz Plenum Sarajevo, i pomno vas pratimo. Mi u Konjicu imamo aktivnosti svaki dan, sastajemo se svaki dan. Upućujemo naše zahtjeve prema našoj sadašnjoj vlasti. Naravno, očekivano, ignorisani smo. Ono što se mi posebno zalažemo, i gdje imamo poseban problem – mi imamo gradonačelnika koji ovim gradom vlada 17 godina. Vrijeme mu je da ide.

Razlog više što ćemo istrajati, jeste, jer je ovaj put zakon iza nas. Naš načenik je pravosnažno osuđen. Dijelimo iste probleme, stoga, neću puno pričati. Želim samo reći – istrajmo, podržavajmo jedni druge, pomozite nama – mi smo mala sredina, i mi ćemo vama, i samo tako možemo pobijediti u ovoj borbi.“

Zlatne kašike Narodne kuhinje Dragan Šešelija (50), Sarajlija koji je četiri godine proveo u Armiji BiH, a trinaest na birou, kazuje kako je na protestima najviše radi vlasti, jer kao socijalan slučaj u BiH nikada nije dobio ništa. Na pitanje kako preživljava, Dragan odgovara da živi u garsonjeri, te uz bratovu pomoć plaća režije. „Radim na crno (kada mogu) da platim režije, a kada nemam, i ne platim. Hranim se na Javnoj kuhinji, hrana je loša, ali bolje išta, nego ništa.“ 66 BUNT

Edukovan i nezadovoljan je i Sandro Šehović (34) dipl. inžinjer elektrotehnike, živi u Sarajevu sa suprugom i kćerkom. Kaže da je na protestima jer „ova klika koja vodi ovu državu 20 godina, ne umije da radi svoj posao, i mi im želimo staviti do znanja da ne mogu primati plate za nerad, nego za rad. Ja sam radio u struci, ali sam trenutno nezaposlen.

Ovaj Plenum je jako dobar početak, ako ne preraste u nešto politički ozbiljnije, jer je dobro mjesto da se kanališu zahtjevi, koje ovi hajvani mogu čuti, jer dosad nisu. Ja sam sa svojom stručnom spremom uvijek bio prijavljen na minimalni lični dohodak, a kao inžinjer elektrotehnike bi, nakon 30 godina rada, ostvario penziju od 300 KM. Nikako da shvate da je potrebno da se pokrene ta proizvodnja, jer je tu keš.

O sistemu obrazovanja „Previše se ide u širinu, ne rade se ključne stvari. Ti na kraju kao svršeni student elektrotehnike i dalje ne znaš gdje si i šta si. Sam sistem je loš. Jedina praksa je u toku studija, laboratorijske vježbe, ali to nikakva praksa nije. Dobra stvar je recimo da te fakultet u toku studija pošalje u neku firmu, gdje ćeš ti rješavati praktične stvari, da ne idemo sada u neku širinu i dubiozu. Meni recimo nije jasno kada mi traže 3–5 godina radnog iskustva. Gdje ti ljudi stiču praksu? Jer na fakultetu sigurno nisu?“

mentarne demokratije, i tako stvari stoje. To mi malo liči na apelovanje na moral nemoralnog čovjeka. Po tom pitanju – Plenum je mjesto gdje ljudi mogu iskazati svoje nezadovoljstvo i zadovoljstvo, to je pogodna postava, ali se moramo uhvatiti ukoštac s problemom, jer bez ozbiljnog političkog angažmana ne možemo suštinski mijenjati stvari. Vidiš, vrlo je bitan masovni odziv ljudi, jer je u suprotnom doveden u pitanje legitimitet svega ovoga. Jer, kada ovi otvore prozore, i vide 50 ljudi, teško da će se natjerati na rad. Hajvani su to.

Mi želimo od neradnika napraviti radnike. Ali, sa većim brojem ljudi na ulici, možemo im sjesti za vrat.

Nadovezujem se: te zgrade za nas treba da predstavljaju simbole javašluka i nerada.“ Edukuje se i Boro Todorović (20) iz Vlasenice, i to na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na Odsjeku za novinarstvo. Na proteste svrati kada ima vremena, obično između dva predavanja, jer ne može drugačije da zna da li se dešava išta, jer kako mediji prenose „Ništa“. Žao mu je, kazuje, naroda koji gladuje i skeptičan je po pitanju političara koji „Spinuju, prebacuju loptice što međustranačke, ili da se malo prebaci na RS, a ovi na Federaciju, i svaki put je ista fora, i svaki put oni vode 1:0, a mi smo u položaju koji ne možemo poželjeti ni najgorem neprijatelju.“

O radu Plenuma „Nisam bio često, bio sam spriječen, ali mi prijatelji prenose. Mislim da je to jedna odlična stvar, koju mora imati svaka demokratska država, jer nije bitno samo izabrati predstavnika putem stranke, već da se može i utjecati na istoga, putem Plenuma. Sviđa mi se kakvi ljudi posjećuju Plenum, jer ima intelektualaca koji bi mogli doprinijeti nekom razvoju, osim ako to politička scena ne zataška.“

O promjenama

O studentskoj populaciji

„Ako želimo suštinski promijeniti stvari, moramo ući u politiku, jer nažalost, živimo u vremenu parla-

„Zaista ne bih komentirao ostale fakultete, volim pričati jedino o svome. Studenti su, po mome

mišljenju, populacija koja je pala dosta nisko. Najbitnije im je da se posjeti ovaj novi centar Al-Shiddi, da se vidi šta se neće kupovati, jer nećemo imati para. Razmišljaju da im je super ako imaju za cigare, kafu i pivo. Ne razmišljaju na duge staze. Evo, neki dan smo baš imali priliku da pričamo o tome koliko studentima nedostaje praksa. Ili oni bar tako misle. Ja prvi volontiram na par medija, a za neke i honorarno, a sa studentima je problem generalno što traže da ih neko vuče za rukav. Otišao bi na Plenum kada bi ga neko povukao za rukav.“

Iz ugla drugog entiteta „Evo ja dolazim iz drugog entiteta, i kada odem kući imam priliku da gledam RTRS, BN, i gledam kakve gluposti te glave pišu, Press.rs, i slični portali. Frenkie je najbolje to rekao, tokom JMBG protesta: „Rat u Sarajevu samo što nije, srpske glave plutaju Miljackom!“ Tim ljudima uopšte nije dobro, ali valjda doživljavaju te proteste u Sarajevu kao bošnjačke, pa kontaju - mi ćemo kao Srbi protestovati kada mi budemo htjeli, i za šta mi hoćemo. A mediji utječu na to. Ja sam roditeljima u Vlasenici morao objašnjavati šta se dešava, jer su me zvali 3–4 puta dnevno da me pitaju jesam li živ, jesu me zapalili. Samo što nisu rekli...zapravo jesu: „Bošnjaci spremaju oružje za napad na RS.“ Slično je ovo jako onome što je počelo ljetos, protesti za jedinstveni matični broj, jer je ovdje sve samo nastavak, upravo radi nagomilavanja problema. Komšinica je pitala mamu zašto ja protestujem za JMBG, jer nemam djecu. A meni je u interesu da se i ovo riješi, jer ti naraštaji koji dolaze će se morati polomiti za dva hljeba i paštetu.

Ljudi žale zgrade, a ako možemo plaćati silnim političarima za njihovu djecu u inostranstvu, onda možemo platiti i par zgrada. Žao mi je kapetana Armije koji se htio samozapaliti. Taj čovjek bi njima bio aktuelan par dana, jer oni brinu samo za svoje vile na Poljinama. Zato očekujem da će ljudi biti pametni u oktobru.“ BUNT 67