11 minute read
KAKO ĆEMO ŽIVJETI ZAJEDNO?
u okruženje, već zahvaljujući svojoj kontrolisano izraženoj ekspresivnosti ima specifičnu poetiku - autentičan i izgleda da već ima snažnu privlačnu i uticajnu silu.
Da li je situacija sa Covidom uticala ili da li će uticati na način projektovanja
Advertisement
Na našem lokalnom nivou uticala je samo na činjenicu da su teraase postale stvarna upotrebna vrijednost stambenog prostora, suprotno dosadašnjem trendu da se ona posmatra kao prostor koji oduzima od kvadrature stana i jos mora da se plati. Na globalnom nivou pokrenute su rasprave uticaja Covida na arhitekturu i to su sve od reda urbanističke teorijske analize, čiji će se zaključci eventualno početi primenjivati u narednim decenijama. U Crnoj Gori je u zadnje vrijeme primjetan ozbiljan rast izgradnje stambenih objekata, mada se slabo prave iskoraci kada je u pitanju kvalitet življenja. Šta Vi mislite da je ključ dobre stambene arhitekture i kako ubijediti investitora da nije sve u kvadraturi? Šta investitori od Vas najčešće traže kada je projektovanje stambenih objekata?
Prvenstveno, ključ dobre stambene arhitekture je dobar urbanizam. Samo dobar urbanizam daje okvir, potencijal, za proizvodnju zdravog, dobro dimenzionisanog, dobro prosvjetljenog i provjetrenog, funkcionalnog stana, koji je svojom prostornom organizacijom uspio postići niz različitih ambijenata, prije svega u dnevim zonama stana. Uzročno-posljedično ključ je i zdrav i funkcionalan stambeni sklop odnosno to su zajedničke površine kako spoljne tako i unutrašnje. To su i prirodno provjetreni hodnici i stepeništa, što sve zajedno gradi kvalitet stanovanja. U konačnici, to je pojavnost objekta koja unapređuje okruženje kome pripada i koja proizvodi osjećaj razumijevanja i svojevrsne internalizacije objekta, osjećaj pripadnosti i lakog povezivanja sa objektom. Investitori od nas traže stan koji se sigurno i lako prodaje. Treba biti iskren i pogledati pažljivo u suštinu problema, urbanizam je taj koji investitoru odredi broj kvadrata, a tržiste je to koje mu odredi broj stanova, njihovu veličinu i strukturu. Odnosno, kreditna politika, ekonomska politika, kreditna sposobnost građana je ta koja određuje najpoželjniju strukturu i kvadraturu stana. Kada se urbanizam bude bazirao na principima dokazivanja dobrobiti svakog većeg projekta za cijelu zajednicu, kada kreditna moć građana bude jača i kada bude postojala ekonomska politika koja upravlja razvojem grada i ne prepušta ga diktatu trenutnog biznisa koji za najkraće vreme donosi najviše para, moći ćemo možda ponovo da pričamo o procvatu stambene arhitekture u kvalitativnom smislu. Ipak i u takvim okolnostima, postoji prostor za uspješno djelovanje kome je preduslov povjerenje između klijenata, investitora i nas arhitekata. I samo izgradnjom međusobnog povjerenja, koje često podrazumijeva namjernu transpa-
renciju procesa projektovanja, moguće je izvršiti kvalitativni uticaj na odluke investitora. Moram reći da je sve češći slučaj da nam se obraćaju investitori koji razumiju prave kvalitete stambene arhitekture kao i činjenicu da ona donosi dodatnu vrijednost, često bolje naplativu od samog broja kvadrata.
Stambeni projekat Merin Hill je prošle godine dobio nagradu Veluxa Bring Light to Ligh. U kojoj je fazi i da li ste zadovoljni kako je izgradnja tekla, kao i reakcijama na ovaj projekat
Objekat je u potpunosti realizovan, izgradnja je, bez obzira na Covid, tekla bez većih problema, izuzetan tim stručnjaka je pratio i nadzirao realizaciju ovog objekta i veoma smo zadovoljni kvalitetom izvođenja i poštovanjem i najsitnijeg detalja. Reakcije građana su veoma dobre, još važnije to su i reakcije stanara. A pošto je objekat završen prije nekih 15 do 20 dana, tek očekujemo u godini ispred nas da se formiraju i slegnu utisci.
Raduje me što vidim da u Vašem timu ozbiljno preovladavaju žene jer i pored velikog napora da se omogući ravnopravnost moramo priznati da je ženama mnogo teže u svijetu arhitekture.
Jeste istina da preovladavaju žene, međutim, to nije politika firme. Diverzitet i dobar balans smatramo važnim u svakom smislu pa i u tom, i njemu težimo. Treba razmišljati zašto je još uvek tačna činjenica da je veliki broj žena koje nose našu struku, a mali broj je onih koje vode svoje firme. Doživljajno arhitektura je još uvijek u „muškim“ rukama, a enterijer u „ženskim“, iako je realnost i u jednom i u drugom slučaju drugačija. Mislim da će naprosto razvojem arhitektonskih firmi, rasti i broj žena vlasnica i sigurna sam da će se u skorijoj budućnosti postići dobar balans koji će odslikavati realnost.
Na kojim projektima trenutno radite i u kojem smjeru će se razvijati studio
Trenutno razvijamo više veoma uzbudljivih projekata - prije svega dva velika projekta poslovnih objekata. Jedan je veoma zanimljiva i zahtjevna rekonstrukcija industrijskog objekta, a drugi je ništa manje zanimljiv poslovni objekat A klase u samom centru Beograda. Radimo i na projektu stambeno-poslovnog kompleksa od oko 15000m2 u Beogradu, jedan objekat ekskluzivnog višeporodičnog stanovanja, po karakteru blizak gradskoj vili i aprrtmanski
VRLO SMO SVJESNI DA JE POSAO KOJIM SE BAVIMO JAVNI POSAO I UVIJEK NASTOJIMO DA KROZ NAŠE PROJEKTE I REALIZACIJE PORUČIMO DA JE POMJERANJE GRANICA MOGUĆE, DA ARHITEKTURA ZAISTA DONOSI DODATNU VRIJEDNOST NAJPRIJE KROZ SVOJ USPJEŠAN ŽIVOT. DA OBJEKAT USPJEŠNO ŽIVI, SMATRAMO KADA VIDIMO DA NJEGOVI KORISNICI BRZO I LAKO RAZUMIJU ZAŠTO JE NEŠTO ISPROJEKTOVANO BAŠ TAKO KAKO JESTE.
objekat na Kopaoniku. U zadnje vrijeme radimo sve više poslovnih objekata, a nadamo se da će u našim zemljama na red doći i objekti kulture, obrazovanja i zdravstva. Što se tiče pravca u kome planiramo razvoj, naša početna ideja je bila da rješenja koja mi proizvodimo budu rezultat integralnog pristupa: od početnih konsultacija u pogledu isplativosti, izvodljivosti i mogućnosti, preko ideja i rješenja koja nude vrijednost i kvalitet više, do inženjerski i menadžerski uspješno sprovedenih projekata. Poslednjih par godina smo taj princip zaokružili, testirali više puta i usavršili i sada idemo stepenik dalje u pravcu razvoja ekspertize za svaki od ova tri sastavna dijela procesa. Težnja je da nas takav pravac u bliskoj budućnosti pozicionira i u regionu.
Takođe puno radimo i na osnaživanju pozicije struke od primanja studenata na praksu, preko međusobnog povezivanja firmi i razmjene iskustava, konstantne edukacije, do osmišljavanja modusa saradnje i građenja povjerenja između investitora i nas arhitekata.
Konkurs I nagrada Nacionalni ansambl igre KOLO
17. BIJENALE ARHITEKTURE U VENECIJI
KAKO ĆEMO
ŽIVJETI PRIREDILA: MARTA JOVIĆEVIĆ
ZAJEDNO?
BIJENALE ARHITEKTURE U VENECIJI JE ZBOG PANDEMIJE POMJERENO ZA 2021. GODINU I TRAJAĆE 6 MJESECI KAO ŠTO JE PRVOBITNO PLANIRANO. POD POKROVITELJSTVOM PREDSJEDNIKA CRNE GORE, UZ PODRŠKU GLAVNOG GRADA, A U ORGANIZACIJI APSS INSTITUTA I KOMPANIJE STRATEGIST, NA BIJENALU ARHITEKTURE U VENECIJI, 22. MAJA ZVANIČNO JE OTVORENA IZLOŽBA POSVEĆENA LIKU I DJELU SVETLANE KANE RADEVIĆ JEDNE OD NAJZNAČAJNIJIH ARHITEKTICA DRUGE POLOVINE 20. VIJEKA U OVOM DIJELU EVROPE.
Kako ćemo živjeti zajedno? / How
will we live together? je tema ovogodišnjeg bijenala koji je postavio umjetnički direktor – kustos trenutno aktuelnog Bijenala arhitekture u Veneciji, američko-libanski arhitekta Hashim Sarkis. Ovo je najznačajnija svjetska smotra arhitekture koja je idejno koncipirana oko zajedničke teme koja je uvijek globalna i aktuelna i koja treba da uspostavi dijalog. Ovogodišnja tema se bavi pitanjem šta je budućnost našeg zajedničkog života i odgovornosti arhitekture prema svijetu i odnosu sa okruženjem. Na temu odgovaraju zemlje učesnice iskazujući svoje stavove, razmišljanja i tendencije kroz projekte, izložbe, instalacije. U vremenu širenja političkih podjela i rastućih ekonomskih nejednakosti, ova tema istražuje arhitekturu kao materijalno, prostorno i kulturno polje, upućuje arhitekte ka angažovanju drugih stručnjaka u svojim istraživanjima – umjetnike, investitore, političare, naučnike, ali i građane. S obzirom da dolazi do tektonskih poremećaja u svim slojevima društva, ova tema u periodu korona pandemije dobila je dodatni značaj, samim tim što potencira jedan kolektivni način življenja koji je u ovoj pandemiji zapravo bio onemogućen. Pitanje koje se nameće je kako reorganizovati prostor tako da možemo da živimo sigurno u vrijeme pandemije. Izložba pod nazivom „Svetlana Kana
Radević – poslijeratna arhitektura između centra i periferije“ (Skirting the Centre: Svetlana Kana Radević on the Periphery of Postwar
IZLOŽBA ĆE TRAJATI DO 22. NOVEMBRA, NAKON ČEGA JE PLANIRANO DA SE PRIKAŽE DOMAĆOJ JAVNOSTI U PODGORICI, A POTOM I NA UNIVERZITETU U PENSILVANIJI I DRUGIM ZNAČAJNIM ADRESAMA.
Photo: Luka Bošković
Architecture) trajaće do 21. novembra za međunarodnu javnost. Izložba ima za cilj da predoči javnosti važnost Kaninog stvaralačkog opusa kroz prikazivanje fotografija, originalnih crteža i skica, kao i korespodencije iz njene lične arhive. Svetlana Kana Radević (1937-2000) koja je sarađivala sa Luisom Kanom i Kišom Kurokavom, projektovala je antifašističke spomenike, stambene objekte ali i hotele. Naime, njen rad je ušao u centar pažnje nakon što je pobijedila na konkursu za dizajn Hotela Podgorica (19641967) u glavnom gradu Crne Gore a kasnije i Hotela Zlatibor (1979-1981). Od radova se posebno izdvajaju i stambena zgrada u Petrovcu (1967), Autobuska stanica u Podgorici (1968) kao i Spomenik palim borcima na Barutani(1980). Svetlana Kana Radević bila je najmlađi (29) laureat prestižne Borbine nagrade za arhitekturu, 1969. godine. Ona je jedini arhitekta iz Crne Gore i jedina žena arhitekta dobitnik ovog najvećeg arhitektonskog priznanja u tadašnjoj Jugoslaviji. Kako kažu iz organizacionog tima, uložili su velike napore da na pravi način i u pravom svijetlu predstave njen rad, i posebno su zahvalni Kaninoj porodici i svima onima koji su pomogli, i stavili im svoju arhivu i materijale na raspolaganje. Njihovo povjerenje za njih je bila velika obaveza, odgovornost i zadovoljstvo. Iako su realizacija cijelog projekta, a time i njihov zadatak, bili otežani u uslovima pandemije, to ne znači da on gubi na svom značaju, već naprotiv. Upravo iz ovog razloga, kao i zbog smjernica Vlade Italije za suzbijanje širenja COVID-19, bili su primorani da događaj povodom otvaranja koji će biti upriličen za visoke zvanice i stručnjake iz oblasti odlože za avgust ili septembar, kada epidemiološke mjere budu to dozvolile.
Među 63 nacionalna učesnika 17. Bijenala arhitekture, koji će se predstaviti u paviljonima u Đardinima, Arsenalu i u centru grada, najavljene su i četiri zemlje koje prvi put učestvuju – Grenada, Irak, Uzbekistan i Azerbejdžan. Iz regiona bivše Jugoslavije u nacionalnim paviljonima predstavile su se Srbija, Crna Gora, Hrvatska, Sjeverna Makedonija i Kosovo.
Zlatni lav za životno djelo dodijeljen je španskom arhitekti, predavaču, kritičaru i teoretičaru Rafaelu Moneu, a posthumno brazilsko-italijanskoj arhitekti, dizajnerki, scenografkinji, umjetnici i kritičarki Lini Bo Bardi.
SVETLANA KANA RADEVIĆ BILA JE NAJMLAĐI (29) LAUREAT PRESTIŽNE BORBINE NAGRADE ZA ARHITEKTURU, 1969. GODINE. ONA JE JEDINI ARHITEKTA IZ CRNE GORE I JEDINA ŽENA ARHITEKTA DOBITNIK OVOG NAJVEĆEG ARHITEKTONSKOG PRIZNANJA U TADAŠNJOJ JUGOSLAVIJI.
ORGANIZACIONI TIM ČINE KUSTOSI IZLOŽBE DIJANA VUČINIĆ (APSS INSTITUT) I ANNA KATS I KATARINA MILAČIĆ (STRATEGIST). IZLOŽBU JE PODRŽAO VELIKI BROJ CRNOGORSKIH KOMPANIJA – ARTEMIDE, BEMAKS, CEDIS, CGES, ELEKTROPRIVREDA CRNE GORE, GLOSARIJ, HIPOTEKARNA BANKA, METROPOLIS MEDIA
image by paul andersen and paul preissner
k AMERICAN FRAMING AMERIČKI PAVILJON JE JEDAN OD NAJZAPAŽENIJIH
Monumentalna drvena instalacija predstavljena je na pročelju američkog paviljona. Dizajniran od strane Paul Preissner i Paul Andersen, ko-kustosa paviljona. Struktura je u potpunosti prohodna na četiri sprata i poziva ljude da iskuse oblike i tehnike uokvirivanja drveta iz prve ruke. Instalacija je dio „američkog uokvirivanja“, izložbe koja istražuje sveprisutnost i estetsku snagu konstrukcije u drvenom okviru u američkoj arhitekturi. U Sjedinjenim Državama iz 19. veka, drvene konstrukcije udovoljile su zahtjevima širenja stanovništva na zapad. Izgrađeni dodatak postojećem američkom paviljonu, „American Framing“, ispituje ovaj sistem konstrukcije i odražava se na njegovu propusnu arhitekturu.
PAVILJON AUSTRIJE
Peter Mortenbock i Helge Mooshammer
Austrija je osmislila platformu za raspravu o tome kako zamišljamo arhitekturu budućnosti. Zapravo, austrijski doprinos, nazvan „Platforma Austrija“, čiji su kurirali Peter Mortenbock i Helge Mooshammer, nastoji da artikuliše duboke promjene uspostavljene razvojem digitalnih platformi u našem izgrađenom okruženju. Istražujući fenomen platformnog urbanizma, austrijski doprinos Venecijanskom bijenalu 2021. godine bavi se razvojem naših gradova povezanim sa porastom platformaškog urbanizma, transformišući sam paviljon u platformu za aktivno kritičko bavljenje potencijalima budućnosti i njegove arhitekture .
Photo©MuBGD
OSMI KILOMETAR/SRBIJA IZLOŽBA AUTORSKOG TIMA MODERNI U BEOGRADU
Srpski paviljon arhitekture u Veneciji istražuje vezu između gradske ekonomije i njegove urbane strukture - koju tim kustosa definiše kao odnos života i rada - istražujući budućnost mono-funkcionalnih industrijskih gradova. Predstavljena pod nazivom Osmi kilometar a koju je osmislio MuBGD, izložba koristi rudarski grad Bor, smješten u istočnoj Srbiji, kao studijski slučaj kako ekonomske aktivnosti nisu oblikovale samo urbano okruženje, već i oblike kolektiviteta povezane sa njim. Stanovnici Bora klasifikuju prostore grada kroz postojećih sedam kilometara, računajući od kopa Bor kao početnu tačku - „nulti kilometar“ ili „kraj sveta“. U tom smislu, „osam kilometara“ predstavlja kvalitativno novi sloj grada, koji sugeriše pravce njegovog daljeg razvoja izvan rudarske industrije. Izložba prepoznaje sposobnost arhitekata da izazovu debatu o sadašnjosti i budućnosti Bora, a možda i drugih sličnih gradova.
Photo©MuBGD
Photo©MuBGD Photo©MuBGD