Ne daj da ti slome krila

1

Ne dozvolite da vam slome krila Meriem Chatt Romić

2

'' Brini o tome što drugi misle i zauvijek ćeš biti njihov zatvorenik'' Lao Tzu

3

Hvala <3

4

Priča o šalici za čaj Kupac je ušao u trgovinu: “Smijem li pogledati?” Upitao je.

“Nikada još nisam vidio takvu šalicu. Prekrasna je!”

Odjednom šalica progovori: “Slušaj, nisam ja uvijek bila šalica za čaj”, počela je svoju priču.

Jednom sam bila glina. Moj me gospodar tada uzeo i valjao… mijesio, okretao… ponovno i ponovno… i ponovno.

Vikala sam: “Ostavi me na miru!”

Ali on se samo nasmiješio i odgovorio: “Ne još.”

Zatim me stavio na lončarsko kolo.

“Odjednom sam se vrtjela i vrtjela… i vrtjela… i vrtjela.

“Prestani! Imam vrtoglavicu!” – vrisnula sam.

No, gospodar je samo kimnuo glavom i rekao: “Ne još!”

Nakon toga me stavio u pećnicu.

Nikada nisam osjećala toliku vrućinu.

Pitala sam se zašto me želi spaliti.

Vikala sam i kucala na vrata pećnice.

Mogla sam ga vidjeti kroz otvor i mogla sam čitati s njegovih usana dok je kimao glavom: “Ne još.”

Napokon, vrata su se otvorila.

Odahnula sam!

Stavio me na policu.

Počela sam se hladiti.

“Tako. To je već bolje,” rekla sam.

No odjednom me počeo četkati.

I cijelu me obojio.

Pare su bile strašne.

Mislila sam da ću umrijeti: “Prestani! Prestani!” preklinjala sam ga plačući.

A on je ponovno samo kimnuo, rekavši “Ne još”.

Tada me odjednom vratio u pećnicu. No, ne u onu prvu, već u dvaput topliju.

Bila sam sigurna da ću se ugušiti.

Preklinjala sam, molila, vrištala, plakala.

Cijelo sam ga vrijeme mogla vidjeti kroz otvor kako kima i govori: “Ne još.”

Bila sam uvjerena da nema nikakve nade i da neću uspjeti.

5

Bila sam spremna odustati.

Ali vrata su se otvorila.

On me uzeo i stavio na policu.

Nakon sat vremena dao mi je ogledalo i rekao mi: “Pogledaj se.”

Pogledala sam se…: “Pa to nisam ja! To ne mogu biti ja! Pa ja sam prekrasna!” “Želim da znaš,” rekao je tada, “kako sam znao da te boli dok te mijesim i oblikujem, ali da sam te ostavio onako, osušila bi se.

Znam da sam ti uzrokovao vrtoglavicu dok sam te vrtio na kotaču, ali da sam stao, zdrobila bi se.

Znam da je boljelo i da je bilo vruće i zagušljivo u pećnici, ali da te nisam stavio onamo, slomila bi se.

Znam da su pare bile strašne kad sam te četkao i cijelu te obojio, ali vidiš, da to nisam učinio, nikada ne bi očvrsnula.

Ne bi bilo boje u tvom životu.

I da te nisam vratio u drugu pećnicu, ne bi dugo poživjela, lako bi se razbila.

Sada, ti si završeni proizvod.

Sada si ono što sam imao na umu kad sam s tobom počeo.”

Nepoznati autor ­

6

Mišljenje drugih ljudi - predgovor Ja sam oduvijek bila tiho, mirno, dobro, drago dijete.

Mislim da me nikada nitko ne bi opisao kao ‘’buntovno’’ dijete. Ni danas me ne bi opisali kao buntovnog čovjeka. Ali ja to jesam. Duboko unutar sebe.

Vjerojatno po svojoj definiciji buntovništva :) Pao mi je na pamet izraz ‘’potiho buntovna’’, pa recimo da sam to bila kroz cijelo svoje djetinjstvo. Znala sam da odrasli nisu baš uvijek u pravu.

Znala sam kada mi lažu. Znala sam pročitati njihove namjere. Znala sam što je dobro a što loše za mene.

Ponekad bi se pravila da ih slušam a učinila bi ono što sam osjećala da je ispravno za mene. Nisam slijepo slušala sve što mi se kaže bez da sam dobivene informacije profiltrirala kroz svoj maleni dječji mozak.

Sve sam to radila unutar sebe, potiho. Prema van se nije vidjelo moje buntovništvo. Prema van se vidjelo moje dobro ponašanje, moja pristojnost, dobar odgoj - po nečijoj definiciji.

Imala sam ja dosta svojih mušica. Ali roditelji nisu imali nekih prevelikih briga sa mnom.

Dok nije postalo prekasno.

Ali tu oni nisu mogli ništa. Tako je moralo biti. Sve je moralo biti upravo kako je i bilo.

To mi je jasno danas.

Kroz večinu svog života, imala sam poštapalicu: ''Baš me briga…''

Tu rečenicu sam za sve koristila. Vrlo često. Uglavnom u sebi, ponekad na glas.

Kada sam bila tinejdžerica moje roditelje je to izluđivalo.

Oni su stalno govorili: ''Što će susjedi reći?!'' - mene je pak to izluđivalo…

Ja bi naravno odgovorila: Baš me briga što će reći.

Ne mogu reći da mi je bilo jako stalo do toga što netko misli, ali bilo mi je stalo.

I to je sasvim normalno, ljudi smo, navikli smo gledati sve oko sebe i uspoređivati se.

Naravno da me znalo zaboljeti kada bi čula neki ‘’trač’’ o sebi ili kada bi me netko kritizirao, ali bi sama sebi rekla : Briga me…

To je bio moj način na koji sam se nosila s tom boli, bilo bi mi lakše ne misliti na to i nakon nekog vremena bi bol prestala. Preživjela bi tu sramotu koja mi se dogodila.

Kada si dijete i dogode ti se ‘’dječja posla’’, vrlo često pomisliš da je tvoj život gotov i cijeli svijet ti se sruši , ali sve je lakše kada si kažeš: Ma baš me briga!

7

Kad sam postala ''odrasla'' osoba, bilo je sličnih situacija, ali tu sam stvarno za ozbiljno mislila kada bih rekla svoju mantru: ''Baš me briga!''

Jer sam do onda već naučila da nisu svi ljudi i sve situacije vrijedne mojih suza, straha ili vremena utrošenog na razbijanje glave oko toga.

Danas znam da mi je i dalje bilo bitno što drugi misle o meni a da sam samo jako dobro naučila to skrivati od svih pa i od sebe. Sve sam ja to lijepo podsvjesno taložila, skupljala i slagala unutar sebe u jednu posebnu ladicu. Ladicu koju me život natjerao otvoriti tokom pisanja ove knjige. Da nije ove knjige tko zna bi li ikada i saznala da ta ladica postoji.

Prije par godina, čula sam rečenicu: ''Dokle god vam je bitno što drugi o vama misle, ti drugi vas posjeduju.''

Kada sam počela s radom na sebi, s buđenjem svoje svijesti o tome tko sam JA - bila su to drugačija vremena od ovih danas. Hvala Bogu da jesu, kažem to zbog sebe.

U to vrijeme je bilo ‘’teže’’ doći do nekih informacija, morao si se sam potruditi da dođeš do nekih saznanja i da zaviriš jako duboko u sebe kako bi nešto shvatio. Neke knjige je bilo nemoguće za naći i nisi se mogao tako lako povezati s istomišljenicima.

Danas to sve imamo na pladnju. Mudre izreke su na svakom ćošku, ali samo čitanje i pisanje pozitivnih citata na društvenim mrežama nije dovoljno.

Informacija nije transformacija.

Imamo internet, možemo komunicirati s kim god želimo i dostupne su nam sve knjige koje nam padnu na pamet bez da se ustanemo iz kreveta. Možemo zakazati trening s kim god želimo, kad god poželimo, na koju god temu želimo i niti zbog toga ne moramo ustati iz kreveta.

Navikli smo na instant rješenja, ali to ne ide tako, barem ne ide što se tiče ove naše teme.

U to doba, baš i nije bila popularna duhovnost, nije bilo toliko ‘’popularnih’’ knjiga, nije bilo toliko motivacijskih govornika, životnih trenera... Barem ja nisam znala za njih. Znala sam za njih samo iz filmova jer su se uvijek šalili na njihov račun. Danas razumijem zašto je to tako, ali to ovdje nije tema pa ću preskočiti :) Moja priča započinje knjigom od Louise L. Hay: Kako iscijeliti duh i tijelo.

Cijeli moj svijet se posložio nakon čitanja te knjige. Sve je napokon imalo smisla.

Mislim da svatko od nas ima barem jedan takav trenutak u životu, kada napokon shvatimo i kada se i zadnji komadić puzzle savršeno uklopi u taj neki savršeni mehanizam.

Taj tren kada sve sjedne na svoje mjesto - onaj trenutak prosvjetljenja, kada nam se digne zavjesa s očiju, kada sve dobije drugačije boje, kada pronađemo smisao i svrhu svog postojanja. To je bio trenutak kada se u meni rodila nova nada, da snimaju film o tome, bio bi to onaj filmski trenutak kada zasviraju harfe i anđeli zapjevaju ‘’Aleluja….’’

To je bio prvi od kasnijih mnogih identičnih trenutaka, ali taj prvi je uvijek nekako poseban i pamtiš ga do kraja života.

Oduvijek sam bila jedna od onih ljudi koji jednostavno moraju imati buku oko sebe, ako nije radio TV u pozadini onda bi slušala muziku. Jako volim glazbu, uvijek mi je ona bila prvi izbor.

8

Nije uvijek bilo tako, ali u to doba mi je buka služila da ne čujem svoje misli.

Bilo mi je bitno da mozak okupiram bilo čime samo da ne razmišljam o svojoj nesreći i svojim brigama. Kada sam hodala ulicom uvijek sam slušala muziku i danas imam slušalice stalno u ušima. Neke navike ne želim mijenjati. Imam ponekad slušalice u ušima tek toliko, uopće ne slušam ništa, samo tišina. Ali one su tu. Jer nikada u stvari nije tišina i nikada nisi sam :) Jedan dan sam odlučila umjesto muzike slušati afirmacije.

Danas znam da je to bila inspirativna akcija.

Počela sam tražiti na internetu afirmacije i otkrila da YouTube služi za mnogo više od gledanja smiješnih videa mačaka ( ni to nije loše ) ali otkrila sam da postoji cijeli jedan za mene novi svijet. Između ostalih čuda, saznala sam i da postoji Abraham Hicks. Vrlo brzo je njihovo učenje postalo moja vjera. Lako moguće da mi je to bio najbolji dan u životu, jer ako sada pogledam unazad, ne znam što mi se bitnije moglo dogoditi od toga da upoznam Abrahama. Da saznam sve ovo što znam danas. Da sam sada tu gdje jesam i da znam da je sve u redu.

Za mene je to neprocjenjivo.

Nakon toga, sve je krenulo u nekom za mene nepoznatom smjeru. Život mi se okrenuo za milijun stupnjeva i još uvijek se okreće. Možda sada i više nego ikada.

Za mene više ne postoji vrijeme, ne postoje brige niti problemi...za mene sada postoji samo magija, samo čuda, samo ljubav i samo sreća.

I ono možda najbitnije - znanje da sve to nekom drugom ne znači isto što i meni :) Prioriteti su mi se promijenili i to je najveći blagoslov koji sam mogla dobiti.

Pratila sam i još uvijek pratim mnoge velike, mudre ljude, učim od njih, slušam njihove savjete i upijam njihovo znanje. Ali ključna stavka sam uvijek na kraju ja. Na meni je da donesem odluku što ću napraviti s informacijama koje sam dobila od njih. Hoću li njihovo znanje pretvoriti u svoje vlastito, hoću li im povjerovati ili neću. Hoću li testirati sve što mi kažu ili ću samo odmahnuti rukom i reći da to ne radi ili ću donijeti odluku vjerovati da su to sve gluposti što oni pričaju.

Ne postoji pogrešna odluka. Što god da odlučite to je u tom trenu ispravna odluka za Vas. Jer nije baš lako suočiti se sa samim sobom. Čuti svoje demone. Kopati po ranama…

I nije baš lako promijeniti sebe - tj. da se ispravim, nije baš lako živjeti svoj život kao ono tko Vi zaista jeste.

Lakše je nastaviti živjeti ovako kako ste se fino s godinama napravili. Izgradili. Ovako kako nas svijet poznaje i prihvaća.

Za mene baš i nije bilo opcije, barem se ne sjećam da sam imala opciju.

Jedino što sam mogla i trebala je ići naprijed, putem koji mi je Louisa osvijetlila i pokazala.

Sve mi je bilo spremno. Ja sam samo trebala čitati i slušati. I danas samo to radim.

Potrebno je ono što čujem i naučim primijeniti, a to u većini slučajeva nije lako.

Potrebno je sve osjetiti na svojoj koži da bi se desio taj posljednji klik.

Treba se desiti onaj klik kada informacija postaje znanje na vibraciji znanja a ne na vibraciji informacije. Tada to znanje postaje mudrost.

A ta mudrost će postati naša mudrost kada to počnemo živjeti.

E onda tek možemo reći da nešto Znamo. Sa veliko Z. 9

Znalo mi se dogoditi da jednu te istu stvar čujem po sto puta i ne razumijem onako kako bi trebala razumjeti, ne klikne mi. Čujem nešto od velike važnosti od nekog Učitelja ali kao da mi promakne ona jedna stavka koja mi fali za taj zadnji klik.

Ne shvatim suštinu poruke, ne znam kako da to ‘’nešto’’ postignem.

Onda isto to čujem od nekog drugog Učitelja, ista stvar, ista rečenica - i ja i dalje ne kužim.

Pa pročitam u knjizi od petog Učitelja... - i ponovo ne shvatim.

Jednostavno ne ‘’čujem’’, ne dolazi do mene.

A onda dođe dan kada pogledam video ili pročitam blog/knjigu od Te jedne osobe koja mi je vibracijski i iskustveno bliže i čujem - zaista čujem. Shvatim suštinu i bit poruke.

Napokon mi klikne. To je to. Onaj Ahaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa trenutak.

Prosvijetlim se...to su ti čarobni trenuci, dan danas ih doživljavam i veselim se svaki put, i veselim se svim budućim trenucima jer je to znak da i dalje učim i napredujem.

I ja bih željela vama biti Ta osoba.

Zašto nekoga čujemo a nekoga ne?

Odgovor je u vibraciji. Osobe koje mogu čuti su mi u tim trenucima vibracijski bliže i njih mogu ‘’čuti’’ i razumjeti. One mi mogu to ‘’bolje pojasniti’’ jer govore mojim jezikom u tom trenutku. Njihove primjere razumijem jer se mogu poistovjetiti s njima. One su mi bliže.

Recimo u nekim najtežim životnim situacijama, kada sam bila na dnu, mogla sam se zamisliti u njihovoj poziciji i sebe sam mogla staviti u poziciju ili u situaciju koju sam željela. Sve je lakše primiti kada si na vibraciji onoga što ti u tom trenutku treba - pa tako i poruku koja do tebe pokušava stići.

Kao kada ste vi jako tužni i dođe vam jako sretna osoba i govori vam kako se trebate nasmijati jer je svijet lijep.

Vama je svijet siv u tom trenu i ne možete se razumjeti. Jer ste na različitim vibracijama. A da sam ja došla k vama jednako tužna - mene biste razumjeli.

Vjerovali ili ne vjerovali, postoji nevidljiva sila koja nas vodi kroz život.

Zovite ju kako god želite: Bog, Svemir, Beskonačna inteligencija, Anđeli, Više Ja, Sudbina…

Jedan mali djelić svega onoga u što ja vjerujem su ljudi saželi u naziv ‘’Zakon privlačenja’’.

Mada je prava bit svega razumjeti i živjeti po svih 7 univerzalnih zakona - ali nema veze, ovo je najpopularniji naziv pa eto, zovimo ga tako :) Ljudi kada čuju za Zakon privlačenja uglavnom sve shvate površno.

Misle da mogu sa svojim mislima privući brod parkiran u dvorištu - i to je super, možete, možda baš susjed kupi novi brod pa ga parkira u vaše dvorište… Jeste li dobili brod u dvorištu? Jeste.

Fokus na materijalne stvari je uglavnom onaj prvi poriv koji svi imamo.

Kako privući novac ili broj dva - neku osobu da se zaljubi u nas.

To je sve površno i zato uglavnom nema velikog pomaka u napretku, jer Univerzalni zakoni su mnogo više od toga. Ljudi uglavnom odustanu jer ne idu dovoljno duboko, ili ako i odu, postane preteško. A teško je suočiti se s nekim istinama koje su duboko zakopane u nama.

10

A pogotovo je teško promijeniti naš mentalni sklop, koji je tako dobro naštiman da paše svima oko nas a samo mi patimo zbog njega. Univerzalni zakoni su tu bili i prije nas, bit će tu i poslije nas, ako baš želite ignorirajte njihovo postojanje kao i do sada.

Moja preporuka je da ih iskoristite za svoje dobro. Kada su već tu neka nam služe. Ne kažem da morate proučavati kvantnu fiziku, ali barem se malo bolje informirajte od gledanja filma ‘’Tajna’’. To je mnogima bila prva stepenica.

Ni to nije loše, ali nije ni dovoljno da iskoristite njihov pun potencijal.

Ako ste skeptični, i to je u redu. Moj savjet je da sve testirate. I tek kada se uvjerite da nešto ne funkcionira onda to odbacite. Ali tek kada ćete imati argumente da nešto nije tako - onda to odbacite. Ne prije toga. Jer ako nešto odbacite kao neistinito bez da ste se informirali o tome, onda ne znam što bi vam rekla a da vas ne uvrijedim. Bez uvrede :) U današnje vrijeme, kada nam je internet dostupan na telefonima, doslovno ga imamo na dlanu, u trenu imamo dostupnu informaciju o bilo čemu - vi ste odabrali neznanje.

Jednostavno nema izgovora. Odabrali ste biti tek puka neznalica.

Uvrijedite se ako baš želite, ali duboko u sebi vi znate da je ovo istina.

Ja sam Vam u ovom trenutku ogledalo. Možda ćete kroz knjigu shvatiti kako je sve odraz vas.

Pa i ova sada informacija/situacija. Vi se sada ogledate o mene. Dvije su opcije.

Prva je da u meni prepoznajete svoju mudrost, strast prema učenju, slobodu izražavanja, humor ili upornost to znači da i Vi to sve nosite u sebi i pozdravljate tu istu mudrost ili slobodu u meni.

Druga opcija, koja je vjerojatnija (jer inače tako djelujem na ljude :) ) je da sam sada uznemirila Vaše demone.

Duboko u sebi i Vi želite napredovati, narasti i imati sve ono što imaju sretni i zadovoljni ljudi. Želite se izražavati slobodno, govoriti svoju istinu. Želite biti zadovoljni sobom.

U redu je. Svi to želimo. Samo moramo donijeti odluku koja će nas podržati u tome.

Zakon privlačenja u suštini govori kako sve ono na što se fokusiramo raste.

A to znači da mi postajemo ono što mislimo. Moć vaših misli je mnogo veća od onoga što trenutno mislite.

Svakako sami odabirete u što ćete vjerovati. Možda vam je obitelj nametnula vašu vjeru dok ste bili mali, ali sada kada ste odrastao čovjek i dalje ste sami odabrali biti to što već jeste po svojoj vjeroispovijesti. Ja sam za sebe odabrala vjerovati u ono što meni pomaže i ono što meni čini dobro. Moja vjera mene podržava na mom životnom putu.

Moja vjera meni služi za ostvarivanje mojih snova.

Kada sam počela istraživati Zakon privlačenja tek onda sam počela vjerovati u Boga.

Zaista vjerovati, i to u dobrog Boga. Boga koji me voli bezuvjetno i koji me ne kažnjava.

Ne bojim se pakla jer znam da on postoji samo u mojoj glavi, ako mu to dozvolim naravno.

Odmah da odgovorim i na ono vječno pitanje koje skeptici uvijek prvo pitaju: Ako je to tako, ako mi zamislimo nešto i to dobijemo - zašto onda svi nisu milijunaši?

Zato što ste fokusirani na nedostatke.

Kao što sam par redaka prije rekla, po zakonu privlačenja, ako se na nešto fokusiramo - to raste.

Svoje misli usmjeravate na to nešto što nemate, sva vaša energija odlazi tamo - a tamo je nedostatak milijuna.

I što ste dobili? Još nedostatka milijuna.

11

Kada se fokusiramo na naše brige i one rastu. Fokusiramo se na naš stres i dobivamo samo još više stresa...i samo ostajemo u tom začaranom krugu. Samo stres, brige i nedostatak novca a još uz to i naš vječni pratitelj negativne misli.

Ne možete živjeti pozitivan život ako imate negativne misli. Jednostavno ne možete.

Vi želite biti pozitivni i sretni a fokus vam je na nedostatku sreće, novca, ljubavi itd.

Na žalost ništa od toga dok ne promijenite fokus. Stavite fokus na ono što želite.

Ako je to sreća - fokus na to što sreća znači za vas. Ali pazite, što ‘’biti sretan’’ znači za Vas. Za tebe. Ne za tvoju mamu, muža, djecu, susjeda… hoće li tebe usrećiti nova BMW petica ili je to san tvog prijatelja?

Dali je tvoj san kuća s 20 soba i bazenom ili bi radije putovao svijetom i imao 20 manjih stanova svuda po svijetu jer se gdje god da dođeš želiš osjećati kao doma?

Nadam se da će ti ova knjiga pomoći da malo zagrebeš ispod površine i da ako do sada nisi spoznao sebe, da ćeš krenuti na to čarobno putovanje.

I meni je dugo trebalo da se upoznam, da kristaliziram svoje snove, da shvatim što je moja želja a što mi je društvo nametnulo.

I ja sam na početku žudjela za materijalnim, i ja sam htjela milijune, ali sam shvatila da imam važnijeg posla dovesti sebe kao osobu u normalno stanje.

Počistiti svoj mozak i preispitati sve u što sam do tada vjerovala.

Bilo mi je bitnije dovesti svoj život u red i postati samosvjesna osoba. Biti netko tko živi svoj život i ovisi samo o sebi. Postati netko tko neće nikada morati slušati tuđe zapovjedi i pokoravati se ikome. Netko tko se neće morati opravdavati. Netko tko voli sebe i tko se sviđa sam sebi.

Netko tko se može nositi sa svime što mu stane na put s osmjehom na licu.

Danas još uvijek slavim svaki svoj i najmanji napredak, a najsretnija sam što svakim danom još jasnije vidim širu sliku. Prije ju nisam vidjela. Fokus mi je vječito bio na onome što nemam. Sretna je vijest da se to može promijeniti i za vas. Samo nemojte odustati od sebe.

Poslušajte ljude koji su bili jednom tamo gdje ste vi sada i koji su uspjeli to promijeniti.

Ima jako puno učitelja, pronađite one koji vama pašu.

Ja sam s vremenom mijenjala učitelje, i to je normalno, kako sam se razvijala tako su mi pasala neka druga učenja, drugačiji pristupi, nisam se uvijek slagala sa svima. Sama sam istraživala i preispitivala sama sebe, što mi odgovara a što ne - u suštini, sve uvijek dođe na isto. Jer sve dolazi iz istog izvora. Pitanje je samo - koga ćete slušati ili pratiti i hoćete li na kraju uvijek izabrati sebe ili nekoga drugoga, hoćete li biti lijeni pa ne krenuti sami svojim putem ili ćete zasukati rukave i napraviti sami sebi svoj put.

Zaista se nadam, svom svojom dušom, da će ova knjiga nekome od vas pomoći da čujete ono što možda ne biste čuli od nekoga drugoga, da će vam pomoći kao što su jednom meni pomogle knjige i iskustva mnogih prije mene.

Moja želja je prenijeti vama svoje stečeno znanje i iskustvo i biti ta jedna Meri koja je jednoj duši, istoj onoj kakva sam ja nekad bila - motivacija za taj još jedan, možda zadnji pokušaj da se izvuče i krene još jednom ispočetka. Jer možda je još taj jedan put - zadnji put.

Zadnja stepenica prije vrha.

12

Ovu knjigu sam odavno počela pisati i sretna sam da je napokon došlo vrijeme za nju. Za nas. Ako ju držite u rukama ili čitate na zaslonu svog omiljenog uređaja - došlo je vrijeme za transformaciju svijesti. Svijet se odavno mijenja. Ali od danas se mijenja nabolje.

Danas mogu objaviti ovu knjigu, jer je sve što sam napisala potvrđeno mojim životom koji danas živim. Ovo je moja istina.

Istina koju sam do danas u više navrata potvrdila. Danas 100% s ponosom stojim iza svake napisane rečenice, iza svakog savjeta koji vam mogu dati iz svog vlastitog iskustva i iza svakog mišljenja koje imam i koje dijelim s vama s ljubavlju i ničim drugim osim dobre i iskrene namjere da vam uljepšam život.

Ok, nemam milijone, nemam kuću sa bazenom i nemam BMW peticu, nemam ništa materijalno što bi privuklo mase da bjesomučno kupuju moje knjige kako bi manifestirali luksuzan život - ali, po meni, imam nešto vrijednije od svega toga.

Imam miran san. Imam ljubav. Imam prijatelje. Imam samopouzdanje dovoljno veliko da ovako nešto napišem i pustim u javnost. Imam vjeru u Boga, život i sebe.

Imam život vrijedan življenja jer je po mojim pravilima.

Ja sam osoba koja nije savršena i koja ima svoje probleme i izazove ali sam netko tko vam možda da upravo onaj komadić koji vam nedostaje.

Ova knjiga ima samo jedan cilj. Taj cilj, je barem jednoj divnoj duši pomoći da se oslobodi najtežih okova i da počne živjeti slobodan život.

Svoj život.

Jer to u stvari i je jedini život koji se isplati živjeti.

Osim ako vi nemate neku drugačiju definiciju kako bi vaš život trebao izgledati ;)

Živi svoj život <3 Volim vas, Meri

13

''Dokle god vam je bitno što drugi o vama misle, ti drugi vas posjeduju.''

Ova rečenica me natjerala na ozbiljno razmišljanje o tome kakav ja imam odnos prema tuđem mišljenju.

Natjerala me na razmišljanje zato što je prva reakcija bila: Baš me briga!

Zar je zaista moguće da ja ne marim za tuđe mišljenje?

A večini drugih ljudi je to jedan od največih problema u životu? Kako to?

Moguće da sam jedna od iznimki, ako one postoje.

I tako sam jedan dan sjela sama sa sobom i ozbiljno razmislila o tome postoje li ipak neki ljudi kojima i dalje robujem, a da toga nisam svjesna. Tada sam već znala da moj mozak možda skriva neke stvari od mene da bi me zaštitio.

Pa je postojala šansa i da se zavaravam ‘’za svoje dobro’’.

Dakle, u to vrijeme sam već dosta znala o samopomoći i duhovnosti, imala sam razvijen zdraviji odnos prema sebi, izgrađeno samopoštovanje u tolikoj mjeri u kolikoj je to bilo moguće i počela sam polako voljeti samu sebe jer sam polako gradila sliku o tome tko sam ja zaista.

Imala sam doslovno novi život.

Ili sam samo tako mislila :) Inače nam život često tako servira neke situacije kako bismo se preispitali jesmo li zaista nešto riješili kada mislimo da jesmo. Ili nam pošalje izazov u obliku ljudi, situacija ili samo ovako neku informaciju koja će nas prodrmati kako bismo riješili ili spoznali ono što je potrebno naučiti u ovom životu. Cijeli život mi se ponekad čini kao niz lekcija.

Ovo je bila samo jedna u nizu.

Spoznala sam kako ipak nisam iznimka, ti možda jesi.

Obzirom na to da sam od rane mladosti govorila da mi nije bitno što drugi misle o meni, mojim postupcima ili načinu na koji živim svoj život - nisam do tog trenutka pridavala preveliku pažnju toj temi. Kao što rekoh, život mi je morao pokazati sve što se krije iza zavjese.

Na moju veliku sreću, došlo vrijeme da se zapitam: je li zaista tako?

Mislim li zaista tako ili sam se samo uvjerila u to kako bi lakše preživjela?

Otkrila sam da imam jednu super moć. Ja znam savršeno sakriti svoje osjećaje.

Tako dobro ih sakrivam da ni ja ne znam gdje su. Taj proces se odvija brzinom munje da nisam niti svjesna kako i kada se dešava. To sve radi moj dobri sluga Ego za mene i umjesto mene.

Ja ništa ne moram. Moram samo mirno stajati i smješkati se… on se pobrine za sve ostalo.

Taj kada počisti ne ostane niti mrvica iza njega.

Naravno, nisam to otkrila u tom prvom valu razmišljanja :)

14

Par godina kasnije se dogodilo moje veliko otkriće na ovu temu jer, kako to inače biva, život te prvo malo potapša. Ako ne skužiš iz prve, onda te malo drmne. Ako ni to nisi registrirao, onda te malo pogura nogom u gluteus. Ako ni tada ne skužiš onda te baci s litice…. I tako dok ne reagiraš. Ako ne reagiraš u ovom životu, a pogotovo na bacanje s litice, budeš u idućem :) U tom prvom valu razmišljanja, osvijestila sam činjenicu kako svi mi na neki način živimo kao robovi.

Robujemo tuđem mišljenju. Dakle ne živimo potpuno slobodno.

Slobodni smo ali nismo. Imamo slobodnu volju ali ju nemamo. Prividno je to kako imamo izbor. Jer ga u stvari nemamo. Ja možda želim hodati sa košarom punom voća na glavi po glavnom trgu ali me sram. Svi će gledati u mene...dakle nemam baš onaj stav da me nije briga.

Nije mi to bilo baš revolucionarno otkriće, ali sam došla do dubljih saznanja o tome u kolikoj mjeri smo u stvari robovi. Svi mi. Neki više a neki manje.

Ali svi smo barem jednom u životu bili takva vrsta roba.

Nemojte mi reći da niste.

Barem jednom vas je bilo sram šta je netko pomislio o vama. Ili vas je netko zadirkivao pa vam je bilo neugodno...ili ste poslali poruku za koju ste požalili jer ste mislili da će ona misliti da vi mislite da ona misli…

I dalje mislite da se varam?

Ok, ajmo onda ovako...

Ne morate daleko ići u razmišljanju, samo se sjetite jednog puta kada niste nešto učinili jer ste se brinuli što će netko misliti o tome.

Svi imamo minimalno jednu takvu stavku u životu i grizemo se i dan danas što nismo sebe poslušali i samo to učinili - jer danas bi bili tko zna gdje, radili bi tko zna šta, bili bi u braku sa tom jednom posebnom osobom jer da smo se samo usudili…

Ako imate samo jednu takvu stvar, sretan ste čovjek. Ako nemate niti jednu - čestitam :) No, eto, mi ostali smo sada tu gdje jesmo.

Idemo svi skupa izvući najbolje što možemo iz ovog što imamo.

Jeste li se ikada pitali zašto toliko brinemo o tome što drugi misle o nama?

Meni je bilo nevjerojatno otkriće da ne postoji osoba na ovom svijetu koja se time ne zamara. Oni naj ‘’savršeniji’’ su logično, najviše opterečeni time.

Možda ste vi to znali ali ja se nisam time zamarala i nisam razmišljala o tome. Meni je to bilo nešto novo. Sve one predivne glumice u filmovima su preopterečene time jednako kao i mi obični smrtnici. A zašto?

Zato što želimo biti prihvaćeni, želimo im se svidjeti i želimo dobiti njihovo odobrenje ili pohvalu.

A zašto to želimo?

Zato što se želimo dobro osjećati.

To je jedino što svaka osoba na ovome svijetu želi - osjećati se dobro. Biti sretan.

Ispravite me ako griješim.

Dugo sam tragala za smislom svog života.

Cijeli život sam govorila da ne znam što želim raditi, ne znam čime se želim baviti, ne znam što mislim sama sa sobom u budućnosti, ne znam što želim općenito u životu...jedino što sam znala je da želim biti sretna - i 15

nakon 30 godina života i traganja za tim što ‘’želim’’ - shvatila sam da je to u stvari jedini smisao života - biti sretan.

E pa da mi je barem to netko prije rekao :) Postoji jedna super vježba koja vam može pomoći odgovoriti na pitanja za koje mislite da ne znate odgovor.

Meni je puno pomogla i nadam se da će i vama dobro doći.

Kad idući put pomislite da nešto ne znate, pitajte se: A da znaš što je to, što bi to bilo?

I odgovori sami stižu :) Na kraju tog svog prvog vala razmišljanja došla sam do ovog odgovora: Kako biti sretan? Pusti druge na miru!

Za mene, prvi i najvažniji korak prema sretnom životu bio je: prestati slušati druge ljude.

Kako?

Maknemo fokus sa njih i stavimo fokus na sebe.

U našem životu je bitno samo ono što mi mislimo o sebi i samo ono što mi mislimo da je ispravno. Ispravno za nas, naravno.

Vaše mišljenje meni nije bitno, jer vi niste mjerilo za ono što je ispravno za mene - i obrnuto.

Ne kažem da ne moramo ničije mišljenje slušati ili prihvatiti.

Ne kažem da su sva ta tuđa mišljenja nebitna, neispravna, "loša" ili zlonamjerna.

Kažem samo da moramo odabrati čije mišljenje ćemo uvažiti.

Moramo odvagnuti kada je netko, da to tako kažem - dostojan - upućivanja kritike prema nama.

Na primjer, od Richarda Bransona ću poslušati savjet o tome kako zaraditi milijune, kako biti bogat i u isto vrijeme duhovan čovjek, kako biti dobar čovjek i dobar šef, dobar poduzetnik…

Također ću od njega prihvatiti i kritiku ako se ikada upoznamo i čovjek mi uputi kritiku o mom radu, dobronamjernu, jer mi želi ukazati na neki nedostatak i pomoći mi da postanem bolja.

Od svoje mame neću slušati takve savjete - jer ona nije uspješna u tom području svog života. Od nje ću poslušati savjet o vođenju domaćinstva, jer smatram da je uspješna u tome.

Dakle, stalo mi je do mišljenja ljudi koji žive život kakav ja želim.

Koji su uspjeli u onome čemu ja težim.

Do mišljenja ljudi kojima se divim. Ali samo u onome u čemu smatram da su uspjeli. Npr ne divim se svemu što je Steve Jobs napravio. Razumijete?

Također mi je stalo do mišljenja mog životnog suputnika jer putujemo skupa kroz život.

Do mišljenja moje obitelji.

Mog šefa na poslu koji trenutno radim...

Dakle do mišljenja ljudi koji su oko mene i koji su mi bitni.

16

To ne znači da sam ovisna o njihovom mišljenju. To znači da ću ih saslušati i razmisliti o tome što su mi rekli.

Uvijek je na kraju moj izbor što ću učiniti s tom informacijom koju sam dobila.

Danas doslovno na svakom koraku nagazimo na nečije mišljenje. Vjerujem da je i prije bilo tako ali danas imamo i društvene mreže pa je to nekako intenzivnije. Prije si morao slušati samo one kritike od ljudi oko sebe.

Danas se mnogi ljudi koje niti ne poznajemo osjećaju pozvani u naš život putem naših profila na društvenim mrežama gdje komentiraju naše objave ili nas vrijeđaju u komentarima bez da to ima ikakve veze s nama.

Rijetko tko od nas može ostati hladan na ružne komentare. Rijetko tko od nas to neće shvatiti osobno, pogotovo kada je komentar upućen direktno nama. Na naš rad ili neki naš postupak.

Da bi lakše preživjeli moramo te ljude razvrstati u dvije skupine: Ljudi koje treba slušati i oni koje treba ignorirati.

Postoje ljudi koji samo kritiziraju druge i nikada im nitko i ništa ne paše.

A postoje i ljudi koji uz kritiku daju i savjet kako da se poboljšate.

Tu je razlika između ljudi koje treba slušati i onih drugih.

Ljudi koji vam daju konstruktivnu kritiku će vas usmjeriti na pravi put uz obrazloženje zašto nešto ne radite dobro, pokazat će vam gdje griješite i to će potkrijepiti vlastitim primjerima. Oni će vam pokazati kako da ne učinite ponovo istu grešku, pomoći će vam da naučite i narastete. Oni će vas podržati u ostvarenju vaših snova jer su i oni bili jednom na vašem mjestu. Ti ljudi su uspjeli i žele pomoći i vama da uspijete dajući vam savjet kako da postanete bolji. Uz te ljude možete rasti i u redu je da njihovo mišljenje uzmete u obzir.

A ako se radi o ljudima koji samo kritiziraju i nikada ih niste čuli da su ikada rekli išta pozitivno, ako njihovo mišljenje uzimate u obzir, mišljenje koje vam ne čini dobro i nikada vam nije donijelo ništa dobro, pitajte se samo jedno pitanje: Tko me posjeduje?

Svi mi oko sebe imamo ljude koji nisu uspjeli slijediti svoj san, koji ne cijene sebe, koji ne uspijevaju promijeniti svoj život jer misle da im se život događa - ne razumiju da se oni događaju životu. Na žalost, mnogi ljudi ne razumiju da ako im se nešto ne sviđa da to mogu promijeniti.

Nisi stablo, pomakni se.

Ljudi koji nisu ostvarili svoje snove, to nisu učinili iz dva razloga: ili nemaju hrabrosti ili ih netko sputava.

Oni žive u uvjerenju da tu ne mogu ništa učiniti, da je to tako kako je i da je život takav kako ga oni vide tj kako se njima dešava.

Oni će misliti da to niti vi ne možete jer oni nisu mogli. Nemojte ih slušati, molim vas.

Ne obazirite se na njihove riječi, to je njihova priča a na vama je da pišete svoju.

I još jedna stvar, kada uspijete, nemojte se osjećati krivima zbog njih.

17

Nemojte se osjećati krivima jer ste se uspjeli promijeniti na bolje. To je sve vašom zaslugom. Zaslužujete uspjeh koji ste doživjeli zato što znate koliko vrijedite i zato što ste ostali vjerni sebi, svojim snovima i svojoj viziji kako bi vaš život trebao izgledati i kako on danas izgleda.

Nikada vas neće kritizirati netko tko radi više od vas, uvijek je to netko tko radi ili manje od vas ili ne radi uopće. Kritika zahtjeva manje napora od rada na sebi i uzdizanja na nivo osobe koja je na meti kritike.

Pokušajte shvatiti te ljude. Njih kritiziraju od malena. Drugačije ne znaju.

Ako govore loše o vama, to nema nikakve veze s tim tko vi jeste - to ima veze samo s njima.

Njihovo mišljenje o vama - nije o vama, već o onome tko oni misle da vi jeste.

To što pričaju loše o vama, ne pričaju o vama već o onome što oni misle o vama.

A moraju pričati loše o vama jer tako sebi opravdavaju svoje loše mišljenje koje imaju o vama.

To su uglavnom nesigurni i ljubomorni ljudi koji žive u svom svijetu na koji utječu okolnosti kao što su njihovo raspoloženje ili odluke koje donose u svom životu.

A odluke donose na osnovu vanjskih utjecaja.

Vanjski utjecaji su ti koji dirigiraju njihovim životima a nad njima nemaju kontrolu.

Kada kritiziraju druge, tu se osjećaju kao da imaju kontrolu i to im trenutno pomaže da se osjećaju bolje. Ego im se na trenutak uzdigne iznad drugih i tu imaju trenutnu zadovoljštinu jer su oni ti koji su u tom trenu bolji od vas.

Svi mi oko sebe želimo imati suprotnost od tih ljudi, a to su oni koji su samosvjesni, samouvjereni i koji se čine kao da su shvatili kako uspjeti na svakom području života.

Samouvjerena osoba ima fokus na sebe i na ono što ona radi, ne gleda druge i ne uspoređuje se s nikim osim sa sobom. Ima fokus na svojim ciljevima i na svojoj viziji za svoj život.

Takva osoba je autentična. Ostala je vjerna sebi. Nije se dala smesti kritikama društva.

Takva osoba zna da je svatko od nas imao izbor - slijediti sebe i svoju strast ili slijediti masu.

Ona zna kakva je radost kada uspiješ usprkos svima oko sebe.

Sreća je osjećaj koji dijelimo s drugima, ona je zarazna.

Kada smo sretni mi zračimo i oko sebe širimo tu radost. Zato samouvjerena osoba slavi tuđi uspjeh, jer i ona se tako osjeća i želi se tako osjećati. Želi se tako osjećati i kada ona uspije u svojim ciljevima. Takvi ljudi znaju da ono što daješ svijetu izvan sebe, to ti se vraća umnogostručeno. Kada ste sretni - dobit ćete još više razloga za sreću. Jer sve drugo nestaje.

Ako je ikako moguće, imajte suosjećanja prema nesigurnim ljudima i pokušajte im pružiti ljubav jer je ona njima najviše potrebna, a sebe okružite samo pozitivnim i samouvjerenim ljudima kako biste se međusobno podržavali i učili jedni od drugih.

Zapamtite, jedino na što možemo utjecati i jedino što možemo kontrolirati smo mi sami - naše misli i naši postupci. Ne možemo kontrolirati druge ljude. Zaboravite na to i fokusirajte se na sebe. To je mnogo produktivniji način na koji možete potrošiti svu tu silnu energiju.

Ovo čak nije new age, s ovim se čak i psiholozi slažu : kada jednom naučite da budete sretni, nećete više nikada tolerirati da budete okruženi ljudima zbog kojih se tako ne osjećate.

18

Istina je… Ako ne vjerujte, izazivam vas da provjerite.

Izazivam vas da od svog života napravite spektakl sreće :) Neka vaš život bude vaše remek djelo.

Budite ono što želite biti - sretni.

Kada ste sretni, sada, u ovom trenutku, točno tu gdje jeste, sve ostalo se samo od sebe posloži.

Cijeli svemir se pokrene kako biste imali još više razloga za sreću.

Kada testirate, ljubazno molim da se javite i recite mi da ova izjava nije točna :)

Najviše smo potrebni sami sebi, pogotovo jer se nalazimo u ovom svijetu koji nas odvlači na sve strane grabeći našu pažnju.

Svi traže našu pažnju i svemu pridajemo pažnju, a koliko pažnje pridajemo sebi?

Marijana May

19

Sviđati se svima... ....je nemoguće.

Odmah na početku da Vam kažem, ako ste jedni od onih ljudi koji misle da se mogu svidjeti svima ili žele biti netko tko će se svidjeti svima - NEMA ŠANSE. Ali nikakve. Šanse da se uspijete svidjeti baš svakoj osobi koju sretnete kroz život su ravne nuli.

To se jednostavno nikada neće dogoditi.

Ne postoji ljudsko biće koje se svidjelo svima.

Ne postoji.

Nikada nije postojalo niti će postojati.

Možda se varam, ako je tako, Vi, savršena osobo - primite moje iskrene isprike :) Ako ste stvarno sada u ovom trenutku VI ta jedna jedina osoba koja je to uspjela, da vas pitam, sviđate li se sebi?

Jer, što mislite kome se u stvari želite sviđati?

Odgovor je: želite se svidjeti sebi.

Naš dobri sluga Ego nas drži na tronu. Mi smo njemu najbolji i najljepši i najpametniji.

On je jako dobar sluga. Ali i najgori gospodar.

Da, svi mi se želimo svidjeti sebi, mislimo da ako nas cijeli svijet voli da ćemo i mi voljeti sebe.

Ono što se u stvari dešava tim putem je da gubimo sebe. Malo po malo, izgubimo sebe. I kada nas cijeli svijet voli - mi se i dalje ne volimo - jer to više nismo mi.

Desi se to da ne znamo više tko smo.

Ne vjerujete mi da se želite sviđati sebi? Ovo Vam nema smisla?

Ni meni nije imalo smisla.

Onda sam se pitala: zašto želim biti savršena?

Odakle mi ta potreba za perfekcijom?

Kada i kako sam postala kontrolfrik i takva cjepidlaka?

Tko je to napravio od mene?

Kome se dokazujem sad kad sam odrasla osoba?

Odgovorite i Vi sebi na ta ili slična pitanja koja vam se pojave u kontemplaciji oko ove teme. Dobit ćete pitanja koja su više vezana za Vas i Vaše putovanje.

A jedno pitanje nam je svima zajedničko: Zašto mučimo sami sebe?

Dajte si malo nježnosti. Dajte si malo oduška. Dajte si malo prostora. U redu je biti nesavršen.

20

Znam da je to lako reći a teško sprovesti u djelo jer sam i sama cjepidlačila i bila perfekcionista. Nije u redu od mene da kažem kako više ne primjećujem sitne nedostatke, jer ih još uvijek zapazim, ali mogu reći da se uspijevam sve više i više opustiti.

Dopuštam si više.

Mislim da je jako bitno za sve nas naučiti kako si dopuštati i kako biti nježan prema sebi.

Možete posuditi moju mantru: u redu je, samo nježno prema sebi. Danas si dopuštam nesavršenost.

Postoje ljudi koji su prema nečijim kriterijima savršeni, ali se i dalje ne vole. I dalje se ne sviđaju svima a ono najvažnije je to da se ne sviđaju niti sebi samima. Sve više slavnih ljudi izlazi u javnost sa svojim pričama i svi na kraju potvrđuju teoriju da oni ljudi koji su najomiljeniji i okruženi s mnogo ljudi u svakom trenutku su u stvari najosamljeniji.

Zašto? Kako to da što si više okružen s ljudima to se više osjećaš samim…

Pa tako što je taj osjećaj samoće duboko ukorijenjen u nama. Nosimo ga svuda sa sobom.

Nije bitno jesmo li u Čakovcu ili New Yorku. Sebe nosimo svuda sa sobom, pa tako i našu tugu i našu depresiju i našu osamljenost.

Mislim da to nije teško razumjeti.

Ali, koliko je teško priznati da problem dolazi iz vlastitog samopouzdanja? Tj iz nedostatka istog? I zašto je toliko teško shvatiti da svi oni lijepi ispolirani ljudi na TV-u imaju problem sa samopouzdanjem ili povjerenjem u ljude ili usamljenošću? Možda je netko od njih i zaglibio u paklu droge radi mentalnog stanja u kojem se nalazi a nama nije jasno zašto kad ima sve što može poželjeti… osim ljubavi prema sebi naravno.

Jer, da bismo se osjećali manje usamljeno na ovoj planeti, prvo bi nam trebalo biti ugodno sa samim sobom.

Ako nam nije ugodno s nama samima, izbjegavamo provoditi vrijeme sami i okružujemo se s ljudima kako bismo što manje vremena bili sami sa sobom.

Razumijete?

Zaboravite na to da se morate sviđati svima jer ne morate. Dovoljno je da ste Vi sebi super i da se volite takvi kakvi jeste. Kada se osjećate ugodno s tim tko vi jeste, doći će do vas i oni drugi ljudi koji se osjećaju tako kako se i vi osjećate jer ste na istoj valnoj dužini ilitiga Vibraciji.

Mnogi ljudi koji su većini savršeni se ne sviđaju svima.

Kao na primjer Ja. Ja se ne sviđam svima a ni Isus se nije sviđao svima…

Vidi me kako se stavljam u istu rečenicu s Njim! Što je to manjak samopouzdanja? Neka hrana? XD On je moj frendić, neće se naljutiti :) Bi li itko danas znao za tog čovjeka da se pokušavao svidjeti drugima?

Da je rekao: ma nema veze što mogu pomoći ljudima da se izliječe od ‘’neizlječivih’’ bolesti ili da ih nahranim s dvije ribe. Mislim, mogu ja pomoći čovječanstvu čineći sva ta čuda i pobuditi u njima vjeru s kojom će lakše preživjeti sve nedaće... Ali, Poncije Pilat me ne voli - bu hu - idem radije tražiti njegovo odobrenje, pohvalu, lajk na instagramu… Što bi se dogodilo da je itko od onih ljudi koji su nešto postigli, da su tražili odobrenje od drugih? Bi li ostvarili svoje snove? Gdje bi bili danas? Mislite li da bi danas bili tu gdje jesu?

21

Bi li Ed Sheeran bio inspiriran Eminemom da je Eminem slušao druge i da nikada nije ostvario svoje snove, i bi li danas imali pjesme od Eda Sheerana?

I sada netko od vas pomisli - ah, taj dosadnjaković!

Ne sviđa vam se? Zanimljivo. Što mislite bi li danas imali iPhone da je Steve Jobs slušao druge?

I sada zagovornici Androida kažu ______________- Jelda? Baš zanimljivo.

Biste li danas čitali ovu knjigu da sam ja slušala druge?

One koji su me kočili, govorili da sam nesposobna, da sam nepismena (možda i jesam, ovu priliku iskorištavam da se ispričam na gramatičkim greškama :) ) Bitna je poruka koju prenosim, time ću se pokušati iskupiti za svoje gramatičko neznanje :) Oprostit ćete, gramatička policijo :) Razumijete što želim reći?

Dakle, jednostavno nema šanse.

Jednako kao što se vama ne sviđaju neki ljudi tako se i vi ne sviđate nekome.

To je sasvim normalno.

Na kraju krajeva, ni ne moraju vam se sviđati. Niti se Vi njima morate sviđati.

Zašto biste?

Zašto bi se neki Punker morao sviđati nekoj Balerini? Ne mora. On radi svoje ona radi svoje. A možda se i u toj različitosti krije ono nešto i na kraju stvore savršenu harmoniju balansa ako je on potreban njihovoj duši za rast.

Da ste vi Balerina, biste li se odrekli svoje strasti i postali Punkerica? Da se svidite Punkeru i njegovim prijateljima?

Da? Odrekli bi se sebe?

Stvarno to želite?

Zašto to želite?

Za koga živite? Za sebe ili za druge?

Za koga svaki dan donosite odluku o tome da ćete uspjeti u svom životu ili da nećete? Što za Vas znači uspjeti u SVOM životu? Živimo li ako stalno gledamo oko sebe i prilagođavamo se kalupima umjesto da budemo ono tko jesmo? Ako stalno pričamo samo ono što drugi žele čuti? Ako kopiramo ono što se masi sviđa i samo tako izlazimo u javnost?

Kada pobijedimo, za koga smo pobijedili i u čemu smo točno pobijedili?

Zbog sebe budi pobjednik u svom životu jer su svi drugi nebitni.

Nebitni su za naš život ako nas ne motiviraju za napredak.

Ako i dalje vjerujete da postoje iznimke i da postoji ta jedna osoba - žao mi je.

Evo što se može dogoditi kako bi se stvorila takva iluzija.

Nazovimo tu imaginarnu super osobu ‘’Martin’’.

22

Martin je fakat super. On se ne može ne svidjeti nekome. Uvijek je super volje, spreman pomoći, nikad mu ništa nije teško i za svakoga ima riječ utjehe ili rame za plakanje. Njemu nikada ne treba to rame jer on nema problema. On ne plače. A i da plače vjerojatno bi mu iz očiju ispadali dijamanti koliko je savršen. Na ulici ga čak i nepoznati ljudi pozdravljaju jer ga svi znaju, ptičice mu slijeću na ramena i kako prolazi parkom tako se svo cvijeće okreće u njegovom smjeru jer je jednostavno sjajniji od sunca.

Dakle naš Martin je savršen i on je netko za koga mislite da se sviđa svima.

Jer svi oko vas tvrde da im se Martin sviđa. Kako nešto reći protiv takvog čovjeka?

Ja sam recimo poprilično čudna, pa bi odmah pomislila kako tu nešto nije u redu.

Da se ne lažemo, i mene su znali obmanuti takvi ljudi.

Ono što bi u pravilu prvo otkrila je da netko od Martinovih obožavatelja laže.

Ljudi su takvi da ih povuče masa i slijepo slijede krdo i ako svi u krdu vole Martina, misle si: tko sam ja da ću reći kako se meni On ne sviđa? Tko sam ja da kažem kako meni nešto tu ne štima? Tko sam ja da kažem kako osjećam čudnu vibru od tog čovjeka?

I šta ćemo onda? Ići protiv svih? Naravno da nećemo.

Lakše je glumiti da je i nama Martin vrh.

Vjerujte znam iz vlastitog iskustva, ja sam često znala glumiti da mi se netko sviđa.

Pogotovo u poslovnom okruženju.

Druga situacija je da Martin nije osoba kakvom se predstavlja.

To je u većini slučajeva tako, na žalost. Na Martinovu žalost.

Martin tijekom čitavog dana glumi da je netko tko nije i pokušava svidjeti se svima, a nije u skladu sam sa sobom. Što mislite kako je njemu na večer kada legne u krevet i ostane sam sa sobom? Ili kako mu je kada se pogleda u ogledalo i vidi stranca?

Martin nije iskren prvo prema sebi a onda i prema drugima.

Nije autentičan, a mi smo stvoreni da bismo bili takvi kakvi jesmo.

Jedinstveni. I što je on ovime učinio? Odbacio je sebe.

Martin, jednako kao i Vi - robuje.

Robuje tuđem mišljenju, jednako kao i svi mi koji ne želimo prihvatiti i prigrliti svoju autentičnost.

Kada bismo svi bili autentični i jedinstveni ne bi nam se dešavalo ovo što nam se dešava.

Martin brine o tome što vi mislite o njemu, dok vi razbijate glavu o tome što Martin misli o vama.

Vidite li kakav je ovo začarani krug?

Zar je to stvarno vizija vašeg savršenog života - robovanje "lajku"? Želite li živjeti u konstantnom strahu da će vas prokužiti da ste fejk?

Smatrate li da je vrijedno provesti život u konstantnom pokušaju da zadovoljite uvjete svih ljudi koji vas okružuju osim onih svojih?

Zapamtite: uvijek će se naći netko tko će vas osuđivati.

Ali baš uvijek.

Jednako kao što i vi osuđujete.

23

I vi ponekad mislite da biste nešto bolje napravili, da biste drugačije reagirali ili da biste donijeli bolju odluku od one koju je netko drugi donio.

I vi ponekad pomislite: ajme kako ima ružne cipele... ajme kako je debela ili ajme kako je mršava...

I to je normalno.

Normalno je zato što svi imamo Ego. Svi smo mi samo ljudi. Istina je da smo svi mi jedno, svi smo iz istog izvora, svi smo jednaki… ALI, ono što stvara tu iluziju odvojenosti je Ego. Naša duša je jedno - tu smo svi isti, a naš ego je onaj koji nam govori da smo jedinka za sebe. Da smo nešto više, bolje, drugačije od drugih.

Ego je sastavni dio nas. Sastojimo se od Uma, Duha i Tijela. Ego je Um. Duša gleda dušu.

Ego gleda ego.

On je taj koji je primijetio ružne cipele i nečiji višak/manjak kilograma.

Duša ne može biti ružna, loša, debela....

Dakle svi imamo Ego,što će reći da svi ponekad osuđujemo druge, i ti isti ponekad osuđuju nas.

Koja je razlika između malo sretnijih ljudi na ovom svijetu i onih malo nesretnijih? Što se tiče Ega, razlika je u tome kontroliramo li mi naš Ego ili on kontrolira nas.

Tu se razlikujemo od pojedinih osoba.

Srećom, sve se da naučiti, pa čak i to kako kontrolirati vlastiti Ego. Ego nije loš, ne trebate ga se riješiti kako neki misle… samo se trebate upoznati s njim.

Odlomak iz knjige: OSHO- Knjiga o Egu ''Što je ego?

Ego je samo suprotnost vašega pravog sebstva. Ego niste vi. Ego je varka koju je stvorilo društvo, kako biste se nastavili igrati s igračkom, a da nikad ne pitate za pravu stvar. Zato vam uporno govorim: ako ne odbacite ego, nikad nećete upoznati sebe.

Kad ste se rodili, imali ste svoje autentično sebstvo. Tada su vam počeli stvarati lažno sebstvo: vi ste kršćanin, katolik, vi ste odabrana rasa od Boga, pretpostavlja se da ćete vladati svijetom i tako dalje. Stvorili su lažnu sliku o vama. Dali su vam ime, a oko imena stvorili su ambicije i usmjerenosti.

Malo po malo, jer za to je potrebna jedna trećina vašeg života, oni rade na vašem egu preko škole, crkve, koledža, sveučilišta. Kad se vratite kući sa sveučilišta, potpuno ste zaboravili svoje nevino biće. Sada ste veliki ego sa zlatnom medaljom, prvorazredni ste sveučilištarac. Spremni ste ući u svijet.

Taj ego ima sve želje, ambicije i potrebe da bude uvijek na vrhu svega. Taj vas ego iskorištava. On vam nikad ne dopušta da bar na tren ugledate vlastito autentično sebstvo, a vaš život je ondje, u vašoj autentičnosti.

Stoga taj ego proizvodi samo nevolju, patnju, sukobe, razočaranja, ludosti, samoubojstva i ubojstva - sve vrste kriminala.

Tražitelj istine treba početi upravo s te točke: odbacite sve što vam je društvo reklo da jeste. Vi to sigurno niste, jer nitko ne zna tko ste vi zapravo, osim vas samih. Ne znaju to ni vaši roditelji ni učitelji, ni svećenici. Osim vas 24

samih, nitko ne može ući u privatnost vašeg bića. Zato vas nitko niti ne poznaje. Sve što su drugi rekli o vama, pogrešno je.

Odbacite to, napustite ego potpuno. Uništavajući ego, otkrit ćete svoje biće. A to otkriće bit će najveće moguće otkriće, jer ono je početak posve novog hodočašća prema krajnjem blaženstvu, prema vječnom životu.

Možete odabrati: ili razočaranje, patnju i nevolju - tada zadržite ego, hranite ga. Ili želite mir, tišinu, blaženstvo ali tada morate vratiti svoju prostodušnost.''

Osho

Slažem se sa svime, osim s djelom u kojem kaže da odbacimo ego potpuno.

Ja to ne mogu jer ne živim na način na koji on živi, meni je moj Ego potreban.

Također smatram da ga ne mogu odbaciti jer je dio mene, kao i moj um i moje tijelo.

Ja nisam svoj um, nisam svoje tijelo i nisam svoj ego, ali da bi funkcionirala u okruženju u kojem se nalazim, moram biti u skladu sa svo troje koji me čine.

Plus, kao što sam već rekla, duboko vjerujem da je ego taj koji stvara iluziju odvojenosti jer smo svi mi jedno.

Vi sami donesite zaključak za sebe u što ćete povjerovati.

Kroz meditaciju i Mindfulness ilitiga Život u sadašnjem trenutku, sam uspjela podvući crtu između Mene i mog Ega. Općenito kroz meditaciju i Mindfulness lakše uočavate koje obrasce imate i lakše ih mijenjate.

Trenutno sam došla do točke kada u većini situacija mogu razaznati kada na nešto reagiram JA a kada moj Ego. Priznajem da ponekad i dalje na neke okidače reagiram iz Ega, iz obrazaca, ali je napredak taj da odmah prepoznam što se dogodilo te naučim iz te situacije. To mi pokazuje da postoji neki obrazac na kojem moram poraditi. Osvijestiti ga.

Npr. ako počnem kukati oko toga zašto nešto ne dobivam što želim, zašto mi to nešto ne dolazi kad radim na tome već toliko dugo i slično. Osvijestit ću što se počelo dešavati u mom umu i taj obrazac razmišljanja ću pretvoriti u onaj koji mi služi. Počet ću razmišljati na način kako mi to nešto ne dolazi jer me čeka nešto mnogo bolje. Jer trenutno moj um ne može niti zamisliti što je to spremno za mene. Moj um ima ograničenje koje moja duša ne poznaje… dakle pretvorit ću svoj ne služeći obrazac u služeći.

Također, prije donošenja bitne odluke, osvijestim tko je tu odluku donio - Ja ili moj Ego. Želim li nešto učiniti da bi moj ego bio nahranjen ili je to žudnja moje duše. Bitno da sam na kraju u skladu sa sobom. Da se nisam iznevjerila.

Dugo sam vježbala osvještavanje sadašnjeg trenutka jer nije tako jednostavno kako se možda u početku čini.

Mi smo navikli živjeti automatski. Imamo navike koje smo stekli kroz život i većina stvari koje radimo kroz dan odrađujemo ih nesvjesno.

Cijeli naš život je navika, realno.

Zato je teško biti svjestan/prisutan cijelo vrijeme.

Jednom kada osvijestite sve što ste radili nesvjesno - život će vam se promijeniti.

Biti mindful je zaista jako, jako moćno.

25

Na početku sam se morala podsjećati da stavim fokus na ono što radim u tom trenutku, da postanem svjesna sadašnjeg trenutka i da ga potpuno osvijestim i proživim u potpunosti. Doslovno sam se ''prisiljavala'' da budem prisutna sada i da osjećam, čujem, vidim, uživam u ovome SADA. Bitno je što više kroz dan biti svjestan trenutka u kojem se nalazite.

Biti zaista prisutan i svjesno proživjeti dan.

Biti potpuno svjestan svega što vas okružuje i svega što vam se dešava. Izvana i iznutra.

S vremenom to postane lakše i sve više počnete ''živjeti u sadašnjem trenutku''. Što god radite, postanete svjesni toga što radite, postanete prisutni potpuno u tom trenutku. Osvijestite sebe i primjećujete svoje misli, primijetite o čemu razmišljate, da li je to razmišljanje o tome što radite ili o nečem što nema veze s ovim sadašnjim trenutkom, da li ste izašli iz njega i otišli u prošlost ili budućnost. Postanete potpuno svjesni svojih osjećaja prema tome što radite u tom trenutku. Osjetite temperaturu u prostoriji ili lagani povjetarac, osjetite zraku sunca na licu, osjetite materijal pod prstima… Svjesni ste svega. Mindful.

I s vremenom potpuno shvatite kako ne postoji niti prošlost, niti budućnost, imamo samo ovo sada. Ovaj sada trenutak je jedino što je stvarno… i ovaj sada… i sada…

Tom vježbom, Ego postane poprilično po strani.

Jedno povlači drugo - savršeno funkcionira ovaj svijet.

Samo ga treba postati svjestan.

Kroz ovo putovanje zvano Život, za većinu nas ljudi, glavni kormilari su naš Um i naš Ego. Koliko puta vam se desilo da vodite neki razgovor a vi ste kao po strani i slušate sami sebe što pričate i ne vjerujete što govorite?

Koliko puta ste istresli bujicu uvreda na nekoga i isti tren požalili? Što mislite, tko je to bio, VI ili vaš ego?

Vjerojatno Ego. Postoje neke jednostavne vježbe pomoću kojih možete smanjiti utjecaj svog ‘’nesvjesnog’’.

Pokušajte već danas, kada ćete voditi razgovor s nekim biti Mindful.

Obratite pažnju na to kako vaš sugovornik izgleda, bez osude naravno :) Obratite pažnju na to koje geste radi i kako se osjeća. Da, možete vidjeti kako se netko zaista osjeća bez da vam on to kaže. Sve se vidi i čuje kada se obrati pozornost na sugovornika.

Pokušajte ga zaista čuti. Pokušajte zaista razumjeti što vam govori. Nemojte ga samo slušati da biste mu odgovorili. Slušajte ga tako da ga potpuno razumijete što vam govori.

Prije nego odgovorite, zastanite na tren i razmislite.

Poslušajte što vam je Ego ponudio kao odgovor i što Vi mislite da biste trebali odgovoriti.

Potpuna prisutnost je zlata vrijedna. Vjerujte mi.

Vježbajte ju iz dana u dan i ubrzo ćete vidjeti koliki je ona blagoslov.

Donijet će vam neopisiv mir i uvidjet ćete koliko u stvari imate mnogo razloga za zahvalnost. Život je predivan kada niste fokusirani na nedostatke već na ono što imate. A imate mnogo. Život u sadašnjem trenutku vam pokazuje koliko ste blagoslovljeni obiljem nematerijalnog.

Ne materijalnog?!?!

26

Da. Imate obilje kojeg uglavnom niste svjesni: Obilje osjetila opipa, obilje ljubavi, obilje mirisa, obilje boja…

A ograničili smo se samo na materijalno, vidite li u kakvoj zabludi živimo?

Ali nismo mi krivi, ipak živimo u materijalnom svijetu :) Kada nabrajate sve blagoslove koje imate, zahvalite i svom Egu što misli na vas. Jer on vas jako voli i misli da vi zaslužujete najbolje.

On je cijelo vrijeme uz nas.

Ja stvarno ne vidim način na koji bi život bez njega mogao biti moguć.

Možda sam u krivu. Ostavljam prostora i za to.

Trenutno, ovo kako ja živim, ego mi treba. Služi mi.

Evo, recimo, jedan od životnih segmenata gdje smatram da mi je potreban moj Ego je posao.

Radim posao koji je po shvaćanju mojih kolega (muških kolega) posao koji rijetko koja žena može dobro raditi.

Samim time moram se izboriti za svoju poziciju.

I tu mi treba moj Ego pod kontrolom. Zdravi ego.

Treba mi jako puno samopouzdanja i samokontrole. Treba mi mogućnost prepoznavanja kada je pravi trenutak kada ću pustiti svoj Ego s uzice i dozvoliti mu da preuzme kormilo.

Potreban mi je kada se moram izboriti za ono što želim, bez da oštetim nekoga drugoga naravno. Kada nas Ego vodi bitni smo samo mi, bitan je JA s kojim se Ego poistovjećuje. U tom slučaju nam se može dogoditi da svoju sreću izgradimo na uštrb drugoga.

To naravno nikako ne želimo.

A ne želimo niti da nas netko iskorištava ili ne daj Bože gazi ili zlostavlja.

Dakle potreban nam je kada se moramo zauzeti za sebe, obraniti se ili kada moramo reći NE. Reći ‘’ne’’ je odraz ljubavi prema sebi, a tko nas voli više nego naš Ego? Tako da nije taj Ego tako loš :) Samo ga treba ponekad i malo obuzdati...a s time nam svima sretno :)

27

Nije bitno što govori, nego tko govori Ovo je nešto što ste, sigurna sam, čuli bezbroj puta, ali je i jedna od najboljih rečenica koje možete čuti tokom cijelog života.

Kada potpuno razumijete značenje ove rečenice i kada počnete živjeti to što ona znači - tada i samo tek tada živite istinsku slobodu.

Samo slobodan život je život.

Ako niste slobodni, meni je žao, ali vi ne živite.

Prisutni ste duhom i tijelom na ovoj planeti ali niste živi.

Ako robujete drugim ljudima ili njihovom mišljenju vi nemate svoj život.

To je jednostavno tako.

Onaj koji vas želi kontrolirati vođen je svojim Egom.

Kao što smo se u prethodnom poglavlju dotakli malo ove teme, naš Ego upravlja večinom nas. Kada on ima kormilo našeg života u svojim rukama, on radi sve kako bi mi bili na tronu.

Kada imamo u životu osobu koja ima takav dominantan Ego, može se desiti da nas ta osoba osuđuje ili vrijeđa. A što mislite tko je taj koji nas osuđuje? Ta osoba? Njena duša? Ne. Onaj koji vas osuđuje ili vrijeđa je Ego. Kada smo mi svjesni da onaj koji nas želi uvrijediti je u stvari Ego - tada ta uvreda gubi moć.

Kada smo svjesni da je ego taj koji u stvari kontrolira tu drugu osobu i da ona nije svjesna što joj se dešava ne može nam ništa.

Kada smo svjesni da je netko vođen svojim egom i nesvjestan sebe - shvaćamo koliko je ta osoba u stvari malena i tužna.

Ego mora poniziti drugoga da bi uzdigao sebe, da bi se on osjetio vrijednim, nadmoćnim itd.

Kada shvatimo zašto nam ta osoba to govori, zašto ta osoba mora kritizirati nas, sve poprima drugačiji oblik.

Onda u stvari shvatimo da njena uvreda ili kritika, nemaju veze s nama.

Ima isključivo veze s time da se ta osoba osjeća manje vrijedna uz vas. Tj, njen Ego. Kada nemate samopouzdanja i kada ne znate vlastitu vrijednost, onda tražite od drugih da vam daju potvrdu da vrijedite. To je jedini razlog zašto Ego spušta drugoga i umanjuje njegovu vrijednost - da bi sebe uzdigao.

Tako su nas isprogramirali od malih nogu.

Dok još nismo niti znali pričati, žudjeli smo za time da nas priznaju.

Bilo nam je potrebno čuti koliko smo sjajni. Znali smo mi da smo predivni i savršeni onih prvih par trenutaka na planeti, ali smo to vrlo brzo zaboravili.

Nismo mi krivi, a nisu ni naši roditelji.

Svatko od nas radi najbolje što zna.

Kada smo bili mali, roditelji su od nas tražili da nešto učinimo kako bismo dobili nagradu.

Možda niste do sada na ovaj način gledali na odgoj, ali to zaista jest tako.

28

Na primjer, roditelji imaju društvo na večeri ili smo u gostima kod nekoga i moramo se pristojno ponašati. Ako se pristojno ponašamo dobijemo nagradu ili pohvalu, a ako se ne ponašamo baš najbolje - dobijemo kaznu.

Dakle, ako smo učinili ono što su tražili od nas, dobili smo nagradu. Što su nam time programirali u podsvijest?

Kada smo dobra djeca, mama i tata su sretni i mi se osjećamo dobro jer ih nismo naljutili, plus, dobili smo nagradu/pohvalu i ne slijedi nam nikakva kazna za naš neposluh.

Tu smo naučili da kada radimo što drugi žele, kada smo dobri i poslušni prema njima, tada dobivamo nagradu ili pohvalu.

Kada dobijemo pohvalu - osjećamo se dobro. Malo hrane za naš Ego. Mi vrijedimo, tako su nam rekli.

A onda smo krenuli u školu.

Uz roditelje i obitelj, dobili smo još i učitelje.

Ako nam do sada nisu usadili sve štetne obrasce, bez brige, bit će ispravljen propust. Školski sustav je savršen organizam za instalaciju svega onoga što ćemo rješavati na psihoterapiji idućih 40 godina. One obiteljske instalacije prenosimo u iduću inkarnaciju tako da nema žurbe :) Kada bismo bili poslušni na nastavi i dobro učili, dobili smo pohvale...pa i kod kuće bismo dobivali pohvale i nagrade ako smo imali dobar uspjeh u školi.

Ako smo prošli sa 4 ili 5 kupili bi nam bicikl, ili u današnje vrijeme Ajfon 15.

I onda smo se osjećali dobro.

Osjećali smo se kao da vrijedimo jer smo uspjeli zadovoljiti njihove kriterije.

Ako smo sve naštrebali na pamet i nakon ispita i dalje ništa ne znamo, nema veze. Bitno da smo mi sada u ovom trenutku najbolji.

Veseli trčimo doma pokazati mami i tati da smo dobili peticu.

Bravo mi. Kako su to bili dobri dani kad bi dobili dobru ocjenu.

A oni loši? Što malo dijete stvarno mora biti tužno jer je dobilo lošu ocjenu? Što se malo dijete stvarno mora kažnjavati za to što je živahno, zaigrano, veselo dijete koje se smije na glas?

Sjećate se kako smo bili kažnjavani kad smo se smijali?

Niste o tome na takav način razmišljali?

I eto ti par tema za psihoterapiju ovaj mjesec…

Dakle, tako smo naučili da moramo dobiti odobravanje, pohvale i nagrade od drugih ljudi kako bismo se osjećali dobro. Od rođenja nas društvo programira na takav način da mislimo kako su drugi ljudi ti koji odlučuju vrijedimo li mi, i ako vrijedimo, koliko.

Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.

Kako za koga ja bi rekla. No dobro.

Kako bilo, neki od nas su narasli i našli dobar posao, kupili lijepi automobil, izgradili predivnu kuću i dobivamo pohvale od svih ljudi koji nas okružuju i lajkove na društvenim mrežama.

Naravno da je nuspojava svega toga da se osjećamo dobro.

Ali, duboko u sebi, osjećamo li se zaista tako dobro?

Sviđamo li se sami sebi? To je pravo pitanje.

29

Ovaj posao, auto i kuća, želim li ja to zaista?

Ako je odgovor na sva tri pitanja DA, onda čestitam.

Bravo.

Svaka čast.

I ja to sve želim za sebe jedan dan. Želim se sviđati sebi, osjećati se dobro, raditi posao koji volim i imati divan dom pun ljubavi.

Ali ako je odgovor NE, onda vam od srca želim da upoznate sebe i zavolite se.

Ja vjerujem da ste predivni upravo ovakvi kakvi jeste.

Vjerujem i to da ste sposobni i dovoljno dobri u svemu što radite.

Možda samo ne radite posao koji je vaša strast i u skladu sa svrhom koju ste došli živjeti.

A ako u svoju vrijednost i sposobnost sami ne vjerujete, onda vjerojatno samo morate promijeniti ljude kojima ste okruženi.

Svatko od nas uvijek sam za sebe govori o sebi. Uvijek samo o sebi.

Ako se nekome sviđate ili ne sviđate, taj netko ne govori o vama već o sebi.

Ako netko priča ružno o vama, ne priča o vama već o sebi.

Ako Vi pričate ružno o nekome - ne govorite ništa o toj osobi već pričate o sebi.

Samo i uvijek o sebi. Ne o drugome. O sebi.

Nije bitno što govori, nego tko govori. Pokušajte razumjeti tu rečenicu.

Tko govori loše o osobi koja čini dobra djela?

Evo npr ja vjerujem da je Oprah jako dobra osoba. Postoje ljudi koji se ne slažu sa mnom. Čak postoje i ljudi koji misle da je Majka Tereza bila suprotno od onoga što se predstavljalo u medijima. Ne poznajem osobno niti jednu od te dvije duše, ali stvarno? Majka Tereza da je bila sestra iz pakla? To mi je nepojmljivo.

Tko može vidjeti išta zlo u Majci Terezi? Što vi mislite kakva je ta osoba?

Dobra osoba ne može vidjeti zlo u dobrom djelu ili u dobroj i čistoj osobi.

Svatko vidi samo ono što je i on sam. Ono što nosi u sebi.

Dobra osoba ne priča loše o drugim ljudima jer ne vidi ništa loše u drugima. Ne može to prepoznati.

Vidi samo dobro jer sama u sebi nosi samo dobro.

Svatko od nas ima svoju percepciju.

Koliko ima ljudi toliko ima i različitih pogleda na jednu te istu stvar ili situaciju.

Svi mi gledamo svijet kroz svoje oči koje gledaju kroz naša iskustva.

Zato je bitno razumjeti zašto vam netko nešto govori. Zašto priča loše o nekim ljudima, iskustvima ili o nekim događajima. Zašto ima takav pogled na svijet kakav ima. Zašto vas kritizira ili misli da vi nešto ne možete postići.

30

Ako razumijete obrasce ponašanja koje ta osoba nosi u sebi mnogo lakše ćete podnijeti tu kritiku jer znate što stoji iza tih riječi. Razumjet ćete da to nema veze s vama, već samo s tom osobom i njenim prijašnjim iskustvima. Sve što je doživjela do sada je dovelo do toga da ona danas ima takav pogled na život kakav ima.

Ako različito od vas gleda na život, to samo znači da ste imali različita iskustva.

Nema potrebe da se opravdavate, napadate tu osobu, da se branite ili upuštate u bilo kakve rasprave.

Pogotovo ako se radi o nekome vama ne toliko bliskom, kada ne znate što je ta osoba sve prošla u životu pa sad na ovakav način vidi svijet.

Danas, kada se nađem u situaciji da me netko kritizira, shvatim što je iza toga i ne uvjeravam ga da nije u pravu. Jer on misli da je on u pravu, a ja znam da u svom svijetu on zaista i je u pravu.

Jednako tako sam ja u pravu u svom svijetu.

Nikada nećemo vidjeti život istim očima jer nemamo ista uvjerenja. Svi mi.

Možemo se slagati oko nekih stvari ali se ne moramo slagati baš oko svih.

Zamislite da su vas od rođenja učili da je crno bijelo ili da ste odrasli u obitelji gdje su stolicu zvali stol - što biste vi vjerovali da je stolica?

Ono na čemu se jede ili ono na čemu se sjedi?

Kakve boje je za vas tradicionalna vjenčanica? Bijele?

A kako vama izgleda bijela boja?

Drugačije nego meni.

Razumijete li koliko bi vam teško bilo meni povjerovati kada bi vas ja pokušala uvjeriti u suprotno? Cijeli život vam je netko govorio da je stolica ono ZA čime obitelj sjedi a ja vas pokušavam uvjeriti da NA stolici sjedite ZA stolom...

Svi mi živimo na istoj planeti ali svi mi isto tako različito provodimo vrijeme na njoj.

Način na koji ćemo provesti svoj život ovisi o razini naše svijesti, o usađenim programima i vjerovanjima koja su nam nametnuli.

Ljudima se oduvijek manipulira putem vjere, odgoja, medija, pa čak i službenog obrazovanja.

Dobra je vijest da se to sve može promijeniti ako tako odlučite.

Tvoje uvjerenje je jedino bitno za tebe. Ako je za tebe crno bijelo i obrnuto, ako tebi to služi, ako je tebi to tako super - samo ti nastavi peglati po svom.

Ako odlučiš da ti ne služi - promjeni. Transmutiraj.

Sve što je instalirano, može se i deinstalirati.

Ne dozvoli da tuđa uvjerenja postanu tvoja idući put kada se nađeš u situaciji gdje te netko pokuša uvjeriti u nešto za što osjećaš da nije istina za tebe. Sad kada si odrastao čovjek, ako primijetiš da su neka uvjerenja koja nisu tvoja, pomalo ograničavajuća - zašto ih se i dalje držiš?

Ako je u vašem svijetu sve ružičasto i niste svjesni da je ovaj svijet jako ružno mjesto - zašto biste mijenjali ta uvjerenja?

Možete li utjecati na to da svijet postane ljepše mjesto s tim svojim uvjerenjem?

Naravno da možete, uveseljavajte ljude oko sebe.

Tako se rade promjene.

Promijenite jedan po jedan život ako mislite da je to Vaša uloga.

31

No, isplati li se uvjeravati nekoga tko je negativan i misli da će pisanjem ružnih komentara na internetu promijeniti nešto u svijetu?

Onaj koji nije svjestan da negativnim mislima nikada neće stvoriti pozitivan život?

Ako vi smatrate da se isplati potrošiti svu tu energiju na tu jednu dušu - onda je to u redu.

Ja sam odustala od takvih. Čekam da se sami osvijeste.

Svatko od nas neka sam donese odluku na kakav način će ovaj svijet učiniti dobrim mjestom.

Ono što ja imam na umu kod biranja bitki u koje se odlučim upustiti je to da ne možeš nikoga natjerati da razumije poruku koju nije spreman primiti.

Mnogo energije sam uložila u osvještavanje ljudi koji se nisu bili spremni osvijestiti.

Ja sam smatrala da se moraju osvijestiti. Imala sam želju pomoći im.

Nisam bila ni sama još dovoljno osviještena da znam kako su oni ti koji takvu odluku moraju donijeti sami za sebe, kao što sam ju ja jednom donijela za sebe.

Svatko od nas ima takve faze u životu. Svi vi koji ste uzeli ovu knjigu u svoje ruke - ili ste takvu fazu prošli pa znate o čemu govorim, ili ćete ju tek proći, a onda ćete me razumjeti :) Bilo je tu mnogo razgovora koji nisu vodili nikamo. Mnogo zalijetanja glavom kroz zid.

Mnogo truda da se uvjeri nevjernog Tomu kako je on u krivu i mnogo uvjeravanja da sam ja u pravu. Borbe s vjetrenjačama.

Osuđivali su me i ja sam osuđivala njih. Oni ne razumiju mene a ja ne razumijem njih.

Znalo me jako boljeti kada bi mi govorili da sam luda zbog uvjerenja koja imam o tome tko smo mi i na koji način bi trebali živjeti na ovoj planeti.

Neću reći da je bilo bespotrebno jer sam naučila da to nema smisla raditi jer samo sebe iscrpljujem s tim razgovorima. Naučila sam birati društvo. Naučila sam zaštititi svoju energiju. I naučila sam što znači živjeti i pustiti druge da žive.

Ponosna sam na sebe jer niti u jednom trenutku nisam posustala.

Nisam se odrekla svoje istine. Samo sam ojačala.

Govorila sam si: to je tvoje mišljenje, neću dozvoliti da ono dopre do mene, da postane moje.

Ono što ja vjerujem briše sve ostalo.

To sam naučila od Marise Peer. Hvala joj <3 Svakome od nas, specijalaca, koji smo odlučili ustrajati na putu transformacije, dođe trenutak kada shvatimo da moramo isprogramirati vlastiti mozak programima koji su naši.

To je taj svečani trenutak kada radimo deinstalaciju programa/obrazaca koji su nam usađeni od strane društva za koje smo do sada skupili dokaze da nam ne donose dobro.

Dokazi su svuda oko nas, to je život kojim nismo zadovoljni.

Svaka misao koju pomislimo i svaka riječ koju izgovorimo stvaraju određene obrasce.

Naš mozak vjeruje sve što mu kažete. Jer svjesno ili nesvjesno vi afirmirate.

Afirmacijama programiramo i reprogramiramo naš mozak.

Ako nam određeni obrazac ne služi za dobro, onda ga je najbolje ukloniti i zamijeniti onim koji će nam služiti.

32

Npr. Imate uvjerenje da se lako debljate, ne volite vježbati ili imate neku bolest koju imaju ''svi'' u vašoj obitelji i očekujete kako će i vas to zapasti - jer ''svi'' su u vašoj obitelji od toga umrli.

Pa morate i vi...po kojoj ili čijoj logici? Tko vas je u to uvjerio? Čije je to uvjerenje, vaše ili od vaše majke? Čak ako i je vaše, a ne služi Vam - mijenjajte ga. Nije zapisano u kamenu. Želite smršaviti a ne volite povrće i mrzite vježbati plus imate uvjerenje da samo tako možete smršaviti. Pa valjda ćete to uvjerenje promijeniti u ono koje vam služi.

Ili da možete smršaviti bez vježbanja i jedući sve što nije mrkva ili ćete istrenirati mozak da zavolite zdravu hranu i vježbanje.

Mozak reagira na slike. Afirmirajte samo s ugodnim slikama.

Izgovarajte slikovite rečenice i stvarajte lijepe i sretne filmove u svojoj glavi.

Očekujte uspjeh i uvijek samo najbolji ishod, jer tako stvarate svoj novi život.

Recite svom mozgu zašto volite vježbati : zato što sam zdrava, tijelo mi se isteže, mogu ići u duge šetnje koje obožavam, uživam u lakim pokretima koje moje tijelo s lakoćom obavlja, vitalna sam… Samo pozitivni ishodi.

Stvaramo nove obrasce po kojima će naš mozak raditi.

Instaliramo programe koji će nama donositi samo dobro.

Ista je situacija i s debljanjem, zašto mislite da se lako debljate ili da se ne možete udebljati?

Ja sam bila jako mršava do svoje 25-te godine života.

Cijelo djetinjstvo sam slušala o tome kako sam jako mršava.

Moji prijatelji su me stalno zezali radi toga. Ne samo prijatelji već i obitelj.

Očuh mi je govorio da imam noge kao ptica trkačica.

Bratići su me zvali Žgoljavica.

Ismijavali su me pred društvom. Nosili su mi cigle da si stavim u džep kako me vjetar ne bi otpuhao i svakakve druge stvari. I mršavi ljudi pate ne samo debeli.

Nisam voljela to što sam mršava, mada nisam bila suha i koščata, u stvari sam jako dobro izgledala, ali nisam bila svjesna toga, imala sam savršene mjere u svojoj 18-toj godini po tadašnjim standardima ( 90-60-90 ) i bila sam visoka 173 cm, ali eto što ti napravi okolina.

Bila sam tužna što imam dugačke mršave noge i čula sam samo one koji su me zvali ''krakata'', nisam čula one koji su mi govorili: blago tebi, imaš tako lijepe noge.

Imala sam tanak struk, nisam čula komplimente, čula sam samo: kakav ti je to strukić, daj se malo udebljaj.

Pojedi nešto.

Vidite li možda poveznicu s nekim vašim iskustvima?

Imate li ideju čija uvjerenja vi možda preslikavate i živite?

S jedne strane moja okolina, s druge strane ja, koja je stalno ponavljala: ja se ne mogu udebljati, što god da pojedem meni se ništa ne prima.

I kako sam mogla imati drugačiju realnost?

Onda nisam bila svjesna moći afirmacija, riječi koje sami sebi govorimo, niti uvjerenja koje imamo. To što sam govorila je za moj mozak bilo nešto poznato i on je rekao: ok, ništa se ne prima, ne možemo se udebljati.

33

Mozak vjeruje sve što mu vi kažete. On radi za vas.

U jednom trenutku se nešto promijenilo.

Počela sam živjeti s dečkom. Ja sam oduvijek jako puno jela, pa tako i tada.

Jela sam puno jer volim hranu. Volim jesti, a do tada se nije ništa primalo.

Mogla sam slobodno pojesti cijelu tortu bez straha od sala ili celulita.

On je stalno ponavljao: puno jedeš, malo se krećeš, bit ćeš debela.

Ne znam točno kada, ali počela sam vjerovati da sve to što ja jedem ima jako puno kalorija koje se pretvaraju u salo. Jer me on stručnjak o tome informirao.

Uskoro sam imala trbuh kao trudnica i ljudi su počeli ispitivati kada će beba…

Samo tako. Promijenila se moja okolina, promijenio se glas koji ponavlja u mojoj glavi afirmacije.

Reprogramiranje.

Samo se zamijenila riječ ‘’mršava’’ sa riječi ‘’debela’’.

I ja sam potpuno nesvjesno promijenila svoje uvjerenje o tome da se ne mogu udebljati.

Udebljala sam se, poprilično.

Do danas pokušavam svoje tijelo dovesti u red.

Pokušavala sam sa svime, ali nije davalo rezultate zbog ovoga što sam navela gore - uvjerenja.

Sada polako mijenjam ta uvjerenja. Jedno po jedno.

Polako napredujem, nije još moja idealna težina ali ja sam zadovoljna.

Razumijem da ne ide preko noći. Ne borim se protiv toga, prihvatila sam tu debljinu.

Tek kada sam prihvatila stanje u kojem se nalazim - sada krećem s micanjem uvjerenja koja mi ne služe i stavljam novo, ono koje mi služi.

Prihvatila sam pomoć od cure koja poznaje zdravu prehranu i trudim se usvojiti što više njenih savjeta. Jer ona zna kako zdravo smršaviti, ja ne znam.

Kada jedem slatko, umjesto da mislim kako ću dobiti pet kila i još malo sala oko trbuha, umjesto da jedem s krivnjom i proklinjem sebe - kažem si OK, nema veze, rijetko jedem slatko, moje tijelo je sada zdravo, imam zdrav metabolizam i brzo ću ovo razgraditi.

To nisam mogla afirmirati dok nisam poduzela barem jedan korak prema zdravom životu. Jer nema šanse da bi povjerovala u to da imam zdrav metabolizam ako i dalje jedem samo hamburgere i pizze. Ovako, imam zdrav doručak i pijem puno vode uz vitamine i vlakna, pa mi je realnije povjerovati kako ću jako brzo razgraditi taj komad čokoladne torte. Ako ga i ne razgradim odmah, kreiram budućnost kada ću imati zdrav metabolizam jer već sada radim na tome i moj uspjeh je neizbježan.

Mozak ne može imati kontradiktorna uvjerenja. Ili je nešto uvjerenje ili nije.

Ako mu puno puta ponovite ono što vi želite da on vjeruje - ubrzo će odbaciti ono staro i zamijeniti ga novim, zato nemojte odustati. Jer što je uvjerenje nego samo puno puta ponovljena nečija istina?

Pružite si priliku. Nije baš da imate puno za izgubiti.

Uporno ponavljajte ono što želite da vaš mozak radi za vas.

Programirajte ga da služi vama. To mu je posao. Kad već mora nešto raditi, neka radi ono što će nam donijeti sreću, mir, ljubav, samopouzdanje.

34

Sve ono što nam nedostaje da bismo živjeli kako želimo živjeti.

Od srca svakome preporučujem da posluša savjete Marisse Peer, žena stvarno ima veliko pokriće za sve što govori, a ono najvažnije, njene terapije imaju učinak.

Ovdje ću samo navesti njenih par savjeta za ovu temu koja je trenutno nama bitna.

Nadam se da će vam služiti kao što je i meni.

Savjeti od Marisse Peer kako reagirati na kritiku: 1. Na kritiku odgovorite samo : Hvala što si to podijelio sa mnom 2. Umjesto odgovora, postavite pitanje: Oprosti dali to možeš ponoviti?

3. Možete reći na glas ili u sebi: Ne, neću dozvoliti da to dođe do mene, imaš pravo podijeliti sa mnom ali ja imam pravo odbiti da dođe do mene 4. Pitajte osobu koja vas kritizira: Dali me pokušavaš povrijediti?

5. Nonšalantno se nadovežite na razgovor koji vodite s osobom koja vas kritizira sa : Evo kad već razmjenjujemo informacije, dali znaš da kritični ljudi najviše kritike čuvaju za sebe? Ovime što si sada rekao, ustvari si svima pokazao koliko kritike imaš sam za sebe...

Ako na kritiku izreagirate : Ti si debela, gle tko mi govori …- ili bilo kako drugačije, puštate tu kritiku unutra, u sebe - ali ako kažete: Neću dozvoliti da me tvoja uvreda dotakne, ti si taj koji je tužan, ja to ne želim biti - onda vam ta kritika ne može ništa.

Ako odaberete drugi savjet, i pitate osobu da ponovi ono što je rekla, mnogo puta se može dogoditi da ne ponovi - jer shvati što je rekla ili iz nekog drugog razloga koji nije bitan za vas.

Ako ponovi svoju rečenicu, pitajte ju dali vas želi povrijediti? Zašto to kaže?

Možda dobijete jasnu sliku o tome što i zašto govori o vašim postupcima.

Na kraju razgovora naravno sami odaberite da li ćete uzeti u obzir njene riječi.

Vježbate, i ubrzo će vam se sve promijeniti, a najviše vaš odnos koji imate sami sa sobom.

Ovakav pristup prema kritici je izraz samopoštovanja i ljubavi prema sebi.

Prije nego što nečije riječi primite k srcu, pogledajte živote ljudi koji vam daju savjete ili kritiku.

Ako vam netko daje savjet o ljubavi - pogledajte kako izgleda njegov ljubavni život.

Ako je u sretnoj vezi, ako je divan, brižan i dobar partner, ako ima partnera koji ga voli, ako živi onakvu ljubav kakvu biste vi željeli imati, ako ima na tom segmentu života pokriće - onda poslušajte njegov savjet.

A ako ima brak ili vezu koja je katastrofa, gdje postoji ljubomora, svađe ili nešto još gore… pa kakav savjet vam ta osoba može dati?

Može vam reći kako su svi muškarci ili žene isti, kako su ovakvi ili onakvi… ili kako su meni cijeli život davali savjet da se nikada ne udajem - jer su svi oko mene imali loše brakove… i pogodite koje uvjerenje imam?

Da se nikada neću udavati.

Kao izgovor govorim da mogu živjeti izvanbračnu zajednicu i bez potpisivanja papira.

Sada znam da mogu imati i sretnu bračnu zajednicu. S potpisanim papirima.

Nije baš da sam cijeli život provela u sretnoj vezi. Odradila sam ja svoj dio kako bih naučila što znači ‘’loša veza’’ ili brak. Moje obrazovanje je trajalo sedam godina.

35

Bila je to ‘’loša veza’’ za mene. Druga osoba se osjećala dobro u našoj zajednici jer je to bila njegova zona komfora i nipošto nije želio izaći iz nje. Bila je i moja, ali ja sam se osjećala loše u njoj jer sam željela više. Ne samo više, nego i sve drugačije od onoga što sam imala u tom trenu. Nisam se usudila izaći iz te zone komfora jer sam mislila jako loše o sebi.

Ta veza mi je donijela jako nisko samopouzdanje. Imala sam ga prije ulaska u vezu ali sam ga negdje po putu izgubila. Izgubila sam ga na istom mjestu gdje sam izgubila i sebe.

Nisam vjerovala da bi me itko drugi želio jer sam se fizički promijenila.

Nisam vjerovala da bi me itko drugi volio u tolikoj mjeri u kojoj sam bila voljena tu gdje jesam.

Nisam vjerovala da sam dovoljno sposobna da živim sama.

Nisam vjerovala da ću uspjeti naći posao s kojim bi mogla uzdržavati sama sebe.

Nisam vjerovala da postoji bolji svijet za mene, samo malo bolji život od ovoga koji sam imala tada. Ali sam sanjala o tome. Po skrivećki.

Znam kako je kada se niti ne usudite sanjati o tome da za vas postoji ljepša budućnost.

Skrivala sam se kroz knjige. Čitala bi o drugačijim životima.

Pisala sam o svom životu iz snova i živjela sam kroz svoje likove. Ja sam živjela kroz njih. Kada bi se vratila u stvarnost dočekala me depresija.

Mnogo godina mi je trebalo da se oslobodim svih negativnih uvjerenja o tome kakvu vezu ili brak mogu imati.

Jer sam pristala na sve ono što nisam željela i jer sam slušala svoju okolinu. Dugo mi je trebalo, ali sam naučila što sve ne želim.

Danas sam zahvalna na svakoj godini provedenoj u toj vezi. Bio je dug proces do zahvalnosti, da se razumijemo. Nije se dogodio preko noći. Trebalo je isplakati mnogo suza i otkajati mnoge odluke. Izgovoriti mnogo riječi i opravdati mnoge postupke.

Zbog svega što sam proživjela sam ovo tko ja jesam danas. I danas to ne bih mijenjala.

Ali da me netko pitao bi li pristala ići kraćim putem - to bih tada prihvatila. Jer dok traje proces ti ne znaš što se dešava. Tek kada prođe i pogledaš iza sebe vidiš što si sve postigao.

Ta iskustva su me oblikovala i naučila da sam ja dovoljno dobra i sposobna za sve što poželim.

A to je bio samo početak.

U ovom trenu, dok pišem ove redove, prošlo je 6 i pol godina.

U tih narednih 6 i pol godina sam enormno ekspandirala. Pretvorila sam se ne u drugu osobu već u šesnaestu.

Jedino što mi je zajedničko s tom osobom je ime i neka sjećanja. A zahvaljujem joj svaki dan što je imala hrabrosti odabrati sebe.

Uporno uvijek slušajte samo sebe. Razlikujte svoja mišljenja i uvjerenja od onih koja su vam drugi nametnuli.

Drugi ljudi nisu mjerilo za vas. Vi ste mjerilo za vas.

Moj partner je meni nametnuo mnoga svoja uvjerenja. Jer je bio dominantniji od mene.

Kada bi propitkivala njegova uvjerenja imao je jače argumente i ponekad bi me zaista uvjerio da je to njegovo ispravno. Za neka uvjerenja sam ostajala pri svome. Sretna sam jer nisam nikada u potpunosti utišala svoj unutarnji glasić.

Znao je ponekad doći skroz do izdisaja ali je ipak nekako uspijevao preživjeti.

Ja znam da je naša veza morala biti takva kakva je bila jer oboje nismo imali izbora.

Oboje smo tako odrasli da smo pomiješali pojmove Ljubav na prvi pogled i Ljubav na prvu traumu. Znate one leptiriće u trbuhu?

To nije ljubav, to je trauma. To je znak kojim vas sustav upozorava na opasnost.

Ovo sam baš danas čula od jedne psihologinje i apsolutno se slažem sa svime.

36

Osoba u koju se na takav način zaljubite je tu jer vam je njezina energija poznata. To je vaš otac zlostavljač.

Majka kontrolfrik. Ili netko drugi s kime imate traumatično iskustvo.

Ako se nalazite u takvom odnosu, provjerite malo obrasce koji vam se ponavljaju i koje kritike čujete od te osobe. Ako su vam poznate razmislite malo bolje o tome gdje ste ih već čuli.

Kada završite s tim karmičkim vračanjem dugova, ja sam vjerojatno bila Hitler pa sam eto sada sve otplatila, za vas ne znam :) Idući korak nam je definirati sretan brak.

Ako uopće želite brak. Možda netko želi ostati sam, i to je u redu. Ali bitno je sam za sebe odrediti kako želite da vam život izgleda. Što vi mislite kako bi vaš brak ili veza trebali izgledati? Što mislite da zaslužujete?

Mislite li da žena mora pokorno slušati svoga muža jer vas je majka tako odgojila? Osjećate li se kao da ne smijete prigovoriti svom mužu kada mislite da nije u pravu?

Ili mislite da je brak obostrano uvažavanje i razumijevanje, jer je to ono što su vas roditelji naučili. Samo ono za što vi mislite da je dobro za vas - na to pristanite.

Ako i malo skrenete s puta nema veze. Bitno je da se vratite uvijek k sebi.

Vi ćete si dati najbolji savjet.

Jer samo Vi znate što ste sve prošli da biste danas bili tu gdje jeste.

Ista stvar je i kada se radi o poslu ili prijateljstvu ili bilo čemu za što vam treba savjet ili za što vam nude savjet.

Samo pogledajte tko vam govori.

Pogledajte put koji je prošla do ovoga gdje je sada, možda je ta osoba imala ista iskustva kao i vi? Mislite li da je kompetentna davati vam savjet ili vas kritizirati? Zna li ona kako je vama?

Ako ta osoba ima posao na kojem vene, dali je kompetentna za to da vama govori išta o poslu? Može vam samo poslužiti kao primjer kako se NE odlučiti za posao na kojem ćete venuti.

Ja ljude koji žive ono što ne želim, uzimam kao primjer za baš to - što NE želim.

Kako NE želim živjeti. Što NE želim trpjeti, itd.

Neke stvari ipak možemo naučiti iz tuđih primjera, ne moramo prolaziti isti put kao oni da bismo shavtili, ponekad je bolje ići prečicom.

Ono što moramo shvatiti iz vlastitih iskustava, to će život staviti na naš put. Bez brige ;)

37

Mnogima bi se dopao da se nisi trudio dopasti se svima Momo Kapor

I sami znate da živimo u doba kada je sve javno.

Naši životi su javni jer sve dijelimo preko društvenih mreža i imamo osjećaj da privatnost gotovo da i ne postoji.

Prisluškuju nas preko telefona da nam mogu izbaciti reklamu za neku stvar koja nam najvjerojatnije ne treba.

Ali to nije najgora stvar koju nam je donio internet.

S obzirom na to da nam je život javan i dostupan svima na svijetu u svakom trenutku - jako je teško izbjeći kritiku. Ljudi, nepoznati ljudi, se osjećaju pozvanima ulaziti u našu intimu.

Uvijek će se naći minimalno taj jedan kojem se nešto neće svidjeti kod vas.

Danas je puno lakše biti kao svi ostali nego biti drugačiji. Drugačiji je jednako kao i biti svoj.

Kada bi svi bili autentični svi bi bili drugačiji. To i je smisao. Da učimo jedni od drugih i skupa rastemo a ne da kopiramo jedni druge. Ako je sve isto, gdje je zabava?

U današnje vrijeme najveći izazov je upravo to - biti svoj.

Do nedavno mi se činilo da svi očekuju da budemo kao drugi. Da smo svi isti.

Da se isto oblačimo, da se isto šminkamo, da gledamo iste filmove…

A danas, u doba ‘’pandemije’’ znam sa sigurnošću da je to tako. Žele da smo svi klonovi, poluroboti koji slijede masu i ne razmišljaju svojom glavom.

TV program ima super naziv, jer radi upravo to - programira nas.

Sada ću biti malo blaga prema ovome što želim reći, jer za potrebe ove knjige ne moram ulaziti u dubinu, dok ćemo u idućim djelima i te kako zaroniti.

Pričajmo za početak o manipulaciji koju svjesno dozvoljavamo.

Mediji su odavno otkrili ovo što pomalo kolektivno osvještavamo - podsvijest je ono što upravlja nama. Eto, godina je 2020, još malo pa je i na izmaku, a još uvijek postoji enormno velik broj ljudi koji ovo ne prihvaćaju kao istinito.

Vjerujte što želite, imate slobodnu volju.

Ja vjerujem da svaki put kada sjednete pred TV Vi nesvjesno upijate informacije o tome da će djevojka vaših snova poludjeti za vama ako vas vidi da pijete neko određeno pivo. Mislite da ako koristite određeni šampon da će vaša kosa izgledati bajno ili da samo ako koristite baš taj određeni prašak za rublje, boja s odjeće neće nikada izblijedjeti.

Prije smo imali samo TV i novine.

Danas je tu i internet. Zahvaljujući internetu imamo pristup svim informacijama.

Nismo više ograničeni samo na ono što nam prikažu na TV-u ili napišu u novinama.

Možemo sami istraživati i odabrati u što ćemo povjerovati.

Dakle sami ste krivi ako vjerujete da je svijet takav kakav vjerujete da je.

38

Internet je predivan dar. Kao i sve ostalo, zavisi za što ga koristite.

Osim pristupa svim mogućim informacijama na svijetu, dobili smo i društvene mreže.

Koje su blagoslov ako ih koristite u tu svrhu - da vam budu blagoslov. Činjenica je da se većini ljudi život sveo na društvene mreže.

Ponekad se dogodi da neke ljude možemo vidjeti samo preko njih. Da nema društvenih mreža rijetko bi se vidjeli. Ponekad se ljudi pronađu preko njih. Ponekad se zaljube. Ponekad nađemo prijatelje preko njih jer se pridružimo nekoj grupi s kojom dijelimo strast.

I još mnogo drugih lijepih stvari su nam donijele. Pogotovo u ovo ‘’doba Panedmije 2020’’.

Ali postoji i druga strana medalje. Šoka li.

Problem s društvenim mrežama nastaje kada stvorimo iluziju o drugim ljudima.

Zastanite na tren i razmislite o ovoj izjavi.

Na toliko nivoa je istinita.

Razmislite u kojim sve smjerovima vas vodi, ja ću se sada u ovom trenu zadržati samo smjera koji je bitan za glavnu temu ove knjige, ali vi dozvolite da vas odvede dublje i dalje, to će vam donijeti mnoge benefite i možda maknuti pokoju zavjesu više s očiju.

Dakle, problem s društvenim mrežama nastaje kada stvorimo iluziju o drugim ljudima.

Kada donosimo zaključke o nekome samo na temelju njihovih objava na XY društvenoj mreži.

Kada povjerujemo da imaju savršene živote. Kada nismo svjesni da oni, jednako kao i mi, objavljuju samo lijepe i dobre stvari koje im se dešavaju.

Naravno ima i onih drugih ali nećemo sada o njima.

Dakle, kada ljudi stave status ili sliku na društvenu mrežu - stave ono što žele da vidite ili znate o njima.

Jednako kao i VI. Ovo je tako jednostavno i jasno kao dan...ali opet se desi da netko upadne u zamku.

Opet se desi da gledate nečiji sjajan, uglancan život na XY društvenoj mreži, pa pogledate svoj jadan, bijedan, tužan život i očajavate do besvijesti, dok na kraju ne padnete u depresiju jer je svima sve savršeno u životu a vi samo patite. Svima sve ide od ruke i u željenom smjeru a vi ste tako nesposobni. Gledate anoreksične cure pa krivite sebe jer ste vi debeli, a ona je tako divna i lijepa i ima tako tanak struk i tanašne ručice i nožice kao dečkić od 7 godina.

Možda uopće nije lijepa, možda se samo zna našminkati i jako je fotogenična, možda uopće nema tanak struk već se zna dobro namjestiti kako bi izgledao tanko.

Ali to nećete vidjeti. Nećete vidjeti tisuće i tisuće neuspjelih slika, vidjet ćete samo onu jednu, savršenu. Idući put kada vidite tu jednu savršenu, isfiltriranu i do neba obrađenu sliku, pokušajte na tren zastati i zamisliti kako je ona nastala. Zamislite sate i sate šminkanja, uređivanja, poziranja. Zamislite sve pokušaje koji nisu uspjeli.

Imam prijateljicu koja je slična ovoj gore opisanoj. Tj imam ih dvije kada malo bolje razmislim :) Ali držat ćemo se ove, nazovimo ju Tena.

Ona se zna našminkati i satima naslikavati da bi izvukla jednu dobru sliku. Kada imamo neko druženje i slikamo se, to mora biti barem 50 slika da bi ona odabrala jednu ili dvije. Mi se ostale pokočimo od namještanja i naslikavanja i to može trajati danima da se ne bunimo. Nama naravno brzo dosadi pa mora nastaviti sama.

39

Jadna. I da stvar bude bolja, ona nama pošalje samo one slike gdje je ona sebi lijepa, za nas ostale nije bitno kako izgledamo.

I to je realnost. Tako radi većina ljudi.

Ovaj svijet, a pogotovo Instagram je pun Tena.

Svi smo mi Tena.

Jednako tako, ako se radi o slici nečijeg doma, njegovog savršenog kutka, ista stvar - zamislite uređivanje tog kutka, preslagivanje stvarčica i ukrašavanje kako bi slika uspjela savršeno, kako bi se stvorila iluzija. Ovo i ja radim. Naravno da neću staviti sliku punog sudopera suđa.

Tko bi to i želio gledati?

Osvijestite taj dio.

Objavljuje se samo ono što je savršeno, ne objavljuju se neuspjeli pokušaji.

Zapamtite to. Kada napokon toga postanete svjesni bit će vam mnogo lakše surfati društvenim mrežama i uživati u tuđim uspjesima. Jednom kada shvatite da im nije sve savršeno u životu, već da ste samo usporedili svoj jutarnji - tek sam se probudila i nemojte mi se obraćati dok ne popijem kavu - izgled, s nečijim svečanim, glamuroznim - spremna sam za bal - izgledom.

Ne odnosi se samo na fizički izgled, naravno. Odnosi se na sve.

Sigurna sam da poznajete barem jedan ‘’savršen’’ par za koji znate da imaju sasvim drugačiju vezu od one koju plasiraju u javnost. Ili ‘’najbolje frendice zauvijek’’ ...razumijemo se :) Ne osuđujemo, samo razumijemo i sebi olakšavamo da se osjećamo bolje sami sa sobom.

Moj savjet je da uvijek krenemo od sebe. Što god da je to što želite osvijestiti ili razumjeti, krenite od sebe.

Kada sebe razumijete razumjet ćete i druge jer nam je svima isto. Niste ništa posebno drugačiji od mene ili od Tene. Istina je da nismo svi isti ali zaista se radi o nijansama.

Dakle, krenite od sebe.

Razmislite malo o tome što VI objavljujete?

Svoje duboke mračne tajne? Prljavu kuhinju?

Snimite sebe dok imate živčani slom pa objavite snimku?

Svoje dijete dok plače i viče kako ste najgora majka na svijetu? Ili sliku sebe dok sa svojim djetetom uživate u parku ili na kolačima u fensi slastičarni ili u zoološkom vrtu?

Velika je mogućnost da je barem jedna osoba pogledala vaš profil i pomislila kako ste vi uspješna osoba u svim sferama života. Znate tko je uspješan u svim sferama života?

Nitko. Neki od nas se činimo takvima, ali nismo. Nema šanse da smo pokrili sva polja i da znamo sve. Barem u jednom polju kiksamo. Samo se neki od nas malo bolje pretvaramo da imamo pojma što radimo sa svojim životom. Ali vjerujte mi, nitko od nas nema pojma što radi ovdje, svi se pokušavamo snaći i prokužiti kako preživjeti najbolje što možemo.

Svi imamo svoje probleme i muku mučimo sami sa sobom jer koliko god bili uspješni u nečijim očima, svi mi i dalje imamo i dobre i loše dane.

Kada ste malo uspješniji, na malo većem nivou, i dalje imate probleme ali na tom malo većem nivou. Kao što ste nekada imali Jugića pa vam je netko slomio retrovizor i to vam je bilo koma, a danas imate Audija - i netko 40

vam je slomio retrovizor, ista stvar, isti problem, samo malo skuplji. Jer ste sada na višem nivou ili društvenoj ljestvici, kako god želite - ali imate i dalje ovozemaljske stvari koje morate prolaziti.

Savršenstvo je iluzija. Nikada nećete imati život bez izazova. Nikada.

Dakle, ne postoji osoba koja je prokužila sistem i vodi savršen život na svim poljima.

Ako naša Tena ima ‘’savršenu ljubavnu vezu’’ možda ima grozan posao ili nema prijatelje?

Ako ima ‘’savršeno tijelo’’, ‘’savršene prijatelje’’ , ‘’savršena je majka’’ - možda je bolesna?

I kad smo kod toga, što je Savršenstvo? Tko diktira što je savršeno?

Tko je mjerilo? Tena?

Tenu financiraju Oni za koje se pravimo da ne postoje, znate koji, oni što dirigiraju ovcama tako da nećemo još razgovarati o tome. Ali eto, ako želite znati malo više, slobodno istražite.

Za potrebe nastavka ove priče recimo da živimo u slobodnom svijetu.

To je svijet u kojem donosimo slobodni odluke svatko za sebe.

Je li za mene savršenstvo isto što i za vas? Vjerojatno nije.

I ne mora biti. Ali na mom profilu nećete vidjeti da sam depresivna - jer ću taj dan preležati na kauču, možda objavim kako čilam uz neku seriju i šalicu kave - ali neću napisati da sam depresivna jer ne znam što bi sa svojim životom i da mrzim posao koji radim.

Nećemo sada o ekstremima :) recimo da pratite ‘’normalne’’ ‘’savršene’’ ljude.

Ako ste taj jedan dan i vi možda lošije nego inače i skrolate po internetu i gledate sve te savršene živote i naletite i na moj ‘’savršen’’ život, Vi ćete upasti u iluziju.

Mislit ćete kako ja odmaram jer mi je život lak kao pero. A ja na rubu samoubojstva.

I što ste dobili? Samo još više lošeg osjećaja kada usporedite sebe Jadnu s Tenom.

Osjećate se dovoljno loše i bez toga da vam ja trljam sol na ranu sa svojim iluzijama.

Taj dan bi vam bio možda malo bolji da ste barem pokušali ne osjećati se loše još i zbog toga.

Osvijestite da su i Tene samo ljudi od krvi i mesa kao i vi. I one su ponekad tužne i na vašem mjestu - gledaju tuđe živote i osjećaju se manje uspješnima.

I Tene imaju kontraste.

Izazove i probleme. Sve nas to dočeka kad tad. Jer kako bismo drugačije rasli?

Ako u životu ne doživite nešto "loše", kako ćete znati što je dobro? Kako ćete znati što želite? Ako ne padnete kako ćete znati da se možete dignuti? Imate li snage za to?

Kako biste znali u kojem smjeru ćete se razvijati?

Na kraju krajeva, moramo napredovati, ako stojimo na mjestu - tu nema napretka.

U životu moramo imati i dobre i loše dane. Lijepe i malo manje lijepe.

To je sastavni dio ‘’normalnog života’’.

Suludo je očekivati od života samo med i mlijeko.

Slažem se da je lakše živjeti kada je sve divno i grozni su trenuci u kojima smo tužni i nesretni, ali ne možemo bez njih, ne možemo bez tih ‘’loših’’ emocija.

One imaju svoju svrhu. Emocije su nam putokazi.

Sve emocije koje imamo moramo i osjetiti.

41

Pomoću njih shvaćamo što želimo a što ne želimo, samo moramo naučiti slušati, moramo naučiti čemu služe i moramo promijeniti percepciju prema njima. Čim prije se pomirite s činjenicom da ćete do kraja života imati i loše dane, da ne postoji život u savršenoj harmoniji, da ima uspona i padova i da će ih uvijek biti - bit će vam ljepše u životu.

Kada shvatite što znače ti znakovi koje dobivate u obliku tih ‘’loših’’ dana, onda ih možete početi iskorištavati u svoju korist. Da. Znam da zvuči malo nategnuto, ali - loš dan možete pretvoriti u savršen dan.

I možda još nategnutije - loše dane možete početi doživljavati kao blagoslove.

Možete izvući mnogo koristi iz tog dana koji vam se ne sviđa, samo morate promijeniti percepciju. Gledajte to ovako: Svaki put kada se osjećate iscrpljeno, umorno, ne da vam se razgovarati niskim, samo biste ležali i gledali serije - pitajte se što vam vaše tijelo poručuje?

Kada ste zadnji put imali vrijeme za sebe? Možda ste samo iscrpljeni i tijelo vam poručuje da je vrijeme da napunite baterije. Uzmite taj dan slobodno i zavalite se na kauč i gledajte serije cijeli dan. Morate si dati malo vremena za sebe. Zaslužili ste.

Ako ste tužni jer nešto nemate - iskoristite te osjećaje za vježbanje zahvalnosti.

Taj osjećaj nedostatka zamijenite osjećajem zahvalnosti. Ispunite svoje srce ljubavlju i zahvalnošću prema svemu što imate. Promijenite percepciju. Stavite fokus na svo obilje koje vas okružuje. Ako mislite da nemate ništa, krenite od toga da živite u zemlji koja ima pitku vodu i čist zrak. Imate krov nad glavom? Imate internet?

Nemate dovoljno novca za nove cipele - netko nema noge.

Nemate najnoviju fensi torbicu - netko preživljava s manje od 10 kn dnevno a netko niti nema 10 kn mjesečno.

Netko se ne sjeća kada je pojeo zadnji obrok.

Netko je upravo na kemoterapiji. Netko upravo sada u ovom trenutku gubi svoju slobodu.

Netko se razilazi sa svojim životnim suputnikom.

Netko je upravo sada izgubio bitku za svoje dijete. Ili je izgubio dijete.

Muči te to što moraš razgovarati s mamom svaki dan, tako je naporna i zove te po dva puta dnevno - netko bi sve dao samo da ga njegova mama može nazvati, samo da joj na tren čuje glas, da ju zagrli, jer vidiš, netko nema roditelje, netko ih nikada nije upoznao a netko je možda upravo ostao bez svojih roditelja.

Cijenite ono što imate, a imate mnogo, samo niste svjesni toga.

Nezahvalni ste.

Netko upravo sada u ovom trenutku moli za ono što ti imaš. Za ovo što je tebi malo ili ništa.

Jedna tvoja mrvica bi nekome bila cijeli svijet.

Da, nezahvalni smo. Jako smo nezahvalni.

Sve, ali baš sve što vam se događa - događa se s razlogom.

Razlog je taj da morate nešto naučiti.

Za početak, loš dan ne znači loš život.

Iskoristite te dane za učenje. Nije neka nauka, samo se pitajte zašto se ovo dešava.

Ne u negativnom kontekstu - zašto baš meni - već za koje dobro mi se ovo dešava.

Koju lekciju ću ovime savladati. Što mi je potrebno?

Ako se loše osjećate jer ste se posvađali s nekim tko vam je drag i tužni ste jer vas ne razumije, pitajte se koja je ovo lekcija? Što moram naučiti iz ovoga?

42

Možda to da malo bolje slušam što mi govori? Možda moram naučiti biti blaži prema svojim bližnjima? Možda moram naučiti da se ne vrti svačiji svijet samo oko mene?

Oko nas su samo prikriveni blagoslovi i Bog nam uvijek šalje samo Anđele - vjerujete li u to?

Kada to shvatite, prihvatite i počnete živjeti na ovakav način, kada promijenite taj sklop u glavi, prvom prilikom kada vam se desi taj još jedan u nizu loših dana, reći ćete: OK, danas je ovako kako je, preživjet ću i ovo, preživjela/preživio sam i gore, znam da je za moje najveće dobro. Možda se ne sjetite ovoga baš svaki put, možda koji put i promakne na početku, ali s vremenom, s upornim radom na sebi i svojoj percepciji života - dogodit će se promjena. Mora se dogoditi. Jer jedini način na koji se može dogoditi je primjenom.

S vremenom, s upornom primjenom naučenih lekcija, kada se dogodi loš dan, više ga nećete smatrati lošim danom. Kada se nešto dogodi, reći ćete samo: jedva čekam vidjeti zašto se ovo dogodilo. Jer u toj fazi ono što ćete sigurno znati je kako se sve uvijek događa s razlogom i za naše najveće dobro, jer Bog nam uvijek šalje samo Anđele.

A onaj zadnji stadij, to je kada samo kažete: Hvala.

To je nešto što se ponekad čini kao nemoguća misija i nešto što rijetko tko može.

Sve ovo što sam napisala je moj način na koji lakše preživljavam ‘’loše dane’’.

Ne kažem svaki put hvala, ali se svaki put pitam Zašto i čekam da vidim što mi situacija donosi.

Potrebna je vježba. Dajte si vremena i nemojte biti strogi prema sebi.

Dozvolite si ‘’loše’’ dane. Sve je u redu s vama.

Ako se ponekad osjećate loše, to je samo znak da ste normalno ljudsko biće.

Promjena percepcije ne pomaže samo kod loših dana, pomaže kod svega, pa i problema koje imamo. Samo promijenite način na koji doživljavate svoj problem.

Znam da postoje savjeti koji kažu da se ne opterećujemo lošim mislima, da mislimo samo i uvijek pozitivno. Ja se ne slažem s time. Nemoguće je ne imati negativnu misao.

Tu ljudi upadaju u zamku. Jer ne shvaćaju na što se misli pod: pozitivno razmišljanje.

To nije guranje problema pod tepih. To je promjena percepcije. Život je mnogo složeniji nego što se ponekad čini, i nije svaki problem isti, kao što nije svaka situacija ista i nije svaki čovjek isti.

Svakoj situaciji treba pristupiti individualno, ali i s pozitivnim stavom ako je to moguće.

Nemojte generalizirati. Molim vas. Pomozite sebi.

Svoje probleme shvatite na svoj način i riješite ih na svoj način.

Svakako obratite pozornost na njih.

Jer oni su tu. Događaju se s razlogom. Svi ih imaju i život bez njih nije moguć.

Također znam i da se savjetuje da probleme ne nazivamo problemima već izazovima. Ni s tim se ne slažem.

Jer je razlika u definiciji izazova i problema.

Problem je rješiv.

43

Izazov je - Izazov.

Za mene je izazov popeti se na planinu ili 30 dana pisati zahvalnosti ili skinuti 10kg.

Nije mi problem popeti se na planinu. Nije mi niti problem 30 dana pisati zahvalnosti. Ali mi je problem kada ostanem beskućnik i nemam krov nad glavom niti imam što jesti.

Tu imam problem s egzistencijom koji se može riješiti.

Nekako mi nije taj problem s egzistencijom za nazvati ‘’izazovom’’ jer se osjećam kao da niječem težinu problema.

Dakle, ja sam za suočavanje i nazivanje pravim imenom.

Razumijem da je nekim ljudima možda psihički lakše nazvati problem izazovom jer tako imaju manji pritisak ili im je lakše za suočiti se s njim ili ga umanjiti jer će lakše povjerovati u njegovo rješenje. Jasno mi je ali nije za mene.

Ja svoj problem mogu nazvati problemom, nemam problem s tim :) Kada se nešto počne dešavati, više me ne hvata panika i ne razbijam glavu pitanjima : što ću sad? Ajme meni, zašto se ovo dešava?!? Pa kako se ovo dogodilo? Zašto baš meni? Itd. Srećom, za mene je to završilo.

Naučila sam da je s razlogom i da sada slijedi ekspanzija.

Napredak u onom smjeru u kojem moram ići. To je znak da napuštam staro i da dolazi nešto novo i puno bolje za mene od ovoga što moram ostaviti.

Nebitno o čemu se radi, bio to posao, brak ili veza, možda je način razmišljanja, što god da je to, ja znam da dolazi nešto bolje. Znam da ću nakon određenog perioda ‘’patnje’’ i kaosa izaći jača, bolja, mudrija i na kraju krajeva - sretnija.

To su iskustva koja su mi potrebna da bi bila ono tko moram biti.

Nemojte me krivo shvatiti, nije baš da se veselim teškim situacijama koje mi se događaju, nego želim reći da sam pronašla način kako se nositi s njima i kako izvući ono najbolje iz njih - a to je shvaćanje zašto se dešavaju. Prihvaćanje situacije u kojoj se nalazimo.

Preuzimanje odgovornosti.

Tu ste gdje jeste, dešava se to što se dešava.

Imate izbor - očajavati ili izvući nešto iz toga.

Ako sam preuzela odgovornost - više nisam žrtva. Ne dešava mi se nešto jer mi netko nešto radi. Dešava mi se to nešto zbog mene. Za mene.

Gledanje pozitivno na problem je gledanje na njega iz drugog kuta. Razumijete?

Kada na problem gledate kao na priliku za učenje - onda gubi na težini. Kada gledate pozitivno na njega onda se ne čini kao nešto najgore što vam se moglo desiti, nego na nešto najbolje.

Nemojte bježati od problema - suočite se s njima. Napad je najbolja obrana :) Nemojte bježati od loših dana - čemu?

Zašto bježati od prilike da naučite nešto, odmorite se ili napunite baterije.

Evo recimo sad ste naučili da bi bilo lijepo kada bi svaki problem gledali kao priliku za učenje, sazrijevanje i napredak - jer on to zaista i je. Možda vam je danas bio jedan od lošijih dana pa ste uzeli ovu knjigu u ruke i eto, naučili ste nešto od životne važnosti.

Jesam li baš sigurna da je od životne važnosti?

44

Pa i jesam, jer, s druge strane, ako ignorirate probleme - dolazit će vam konstantno novi, još veći i još teži.

Problem ili izazov, svejedno kako ga nazivali, vratit će se.

Zašto? Zato što niste naučili to što ste trebali naučiti.

I dolazit će vam dokle god ne naučite lekciju koju morate naučiti.

A ne možete pobjeći od toga. Sigurna sam da ste do sada mnogo puta ‘’pobjegli’’.

Ja znam da ja jesam. Više ne bježim jer mi je odavno dojadila konstantna vrtnja u krug.

Lakše mi je i zanimljivije učiti lekcije po redu kako mi ih život stavlja na put.

Za to vrijeme, dok savladavamo lekcije koje nismo savladali prvi, drugi ili peti put, bilo bi lijepo da smo malo blaži prema sebi. Po meni, ta lekcija, ljubav prema sebi, je jedna od najvećih.

Mogla bi reći da sam skoro pa uvjerena u to da ju svi moramo naučiti.

Imam osjećaj kako nam je to kolektivni zadatak u ovom životu. Nisam 100 posto sigurna ali sam skoro pa 100 posto sigurna, ostavljam prostor za pogrešku :) Nekako mi se čini kako ne postoji osoba koja nikada sama sebi nije rekla: kako sam glup.

Ili bilo što slično tome. Često smo jako strogi prema sebi.

Ja sam oduvijek bila jako kritična prema sebi bez da sam imala pojma da to jesam.

Nisam to uopće primjećivala. Čak i kada sam počela s radom na sebi, tek nakon sedam godina sam postala svjesna koliko u stvari užasno puno očekujem od sebe.

S jedne strane od sebe očekujem mnogo i stroga sam prema sebi a prema drugima sam poprilično popustljiva.

Za druge često imam i previše razumijevanja i uvijek ću naći neko opravdanje zašto je netko takav kakav je.

Za sebe rijetko kad pronalazim opravdanje - pronalazim izgovore, ali ne i opravdanje u smislu da nešto nisam napravila jer sam umorna i zaslužujem odmor, reći ću si da sam lijena.

Samokritika je navika. Kao i većina stvari koje radimo.

Ona nije uvijek loša, kao i sve ostalo.

Ima loših strana ali i onih malo manje loših mada je jako tanka ta granica.

Dobra je dok ju koristimo za svoje dobro.

Kada se počnemo sabotirati tu nastaje problem.

Uglavnom je dvosjekli mač.

Za svoje dobro ju koristimo kada zbog nje napredujemo.

Kada učimo i rastemo i kada se njome motiviramo. To su npr situacije kod učenja za ispit ili skidanja kilograma ili dok želimo usvojiti neku dobru naviku pa se ‘’zlostavljamo’’.

Ako si kažem da moram dignut svoju lijenu guzicu i otići u knjižnicu i učiti za ispit ili ići vježbati jer gledanje TV-a mi neće donijeti benefit kao trčanje na traci ili ako si kažem da je dizanje u 5 ujutro dobro za mene i ako se kritiziram što sam prespavala jer sam dan prije gledala Netflix do 3 ujutro ili bilo što takvo, onda je u redu.

Jer sam sama sebi uputila kritiku koja me motivirala na napredak. Čak i to da sam neorganizirana, kako sebe sama konstantno kritiziram, mogu iskoristiti za svoj napredak jer ću se potruditi naučiti organizirati vrijeme i samim time postići puno više nego što postižem bez organizacije.

Dakle iskoristila sam samokritiku za svoj napredak.

I sada tu samo treba ne pretjerati u toj samokritici.

45

Tanka je granica. Rekla bih, nevidljiva.

Postoji još jedna stvar za što sam ju koristila potpuno nesvjesno.

A donijelo mi je mnogo ‘’dobiti’’.

Javno sam se kritizirala kako bi izbjegla da me drugi kritiziraju.

To je za mene dobrobit jer sam izbjegla mnoge za mene katastrofalne situacije i momente neugode, nelagode i sigurne smrti jer bi sigurna sam - umrla.

Da, umrla bi odmah tada te sekunde kada bi me netko direktno u lice kritizirao.

Pogotovo moj rad. Da mi netko kaže da nisam nešto dobro napravila. Ja?!?

Pa ja sam perfekcionista :D Što to onda znači javno sam se kritizirala kako bi izbjegla tuđu kritiku?

To vam je ono kad netko priča kako nije nešto dobro napravio pa da bi mu drugi pričali kako je baš super. Ja to nisam radila radi skupljanja komplimenata, već da ih preduhitrim u kritiziranju.

To mi je bio automatizam.

Nisam to radila namjerno kao sad ću reći da ne valja pa će mi oni svi pumpati ego.

Ne. To je bilo nesvjesno.

Npr. nacrtam sliku i naravno da postoje detalji kojima ja nisam zadovoljna. Te detalje vidi samo moja luda glava. I pokažem sliku nekome i odmah krenem sa sipanjem kritika sama prema sebi kako sam ovdje fulala, pa sam ovo krivo povukla prema dolje, pa sam išla ispraviti ovaj milimetar, pa tralalala. I onda ta osoba krene mene uvjeravati da je baš super i da se ne kuži i tako u krug. Razumijete što želim reći.

Dakle izbjegla sam da mi kaže kako je super sve osim tih malih detalja.

Ili primjer s možda većim šansama da se i vi prepoznate je da idemo s tim da odmah sami sebe predstavimo ljudima kao netko tko nije sposoban skuhati ni juhu od kamena ( time smanjujemo mogućnost kritike od te osobe naše umijeće kuhanja ili toga kakva si domaćica ) ili ja ne znam pričati viceve, ne znam plesati, ne znam pričati književno ili nisam gramatički pismena…. Sjećate se kako sam odmah na početku knjige napisala kako znam da nisam gramatički pismena :) ? Eto, to je to. Odmah sam se zaštitila od vaše osude time što sam sama rekla da sam nepismena. Napisala sam to i ne moram strepiti od toga da će mi netko od vas reći kako nemam pojma o pisanju. Ili našem jeziku.

Razumijete?

E sad. Taj uspjeh koji uspijemo postići tim samokritiziranjem ima svoju cijenu.

Mi ako sami sebe kritiziramo u jednoj stvari, kritiziramo se i u većini drugih stvari ako ne i na svim poljima svog života. I problem nastaje kada ta samokritika upravlja našim životom.

Rijetki su ljudi koji uspijevaju upravljati samokritikom.

Ponekad je to zamaskirano pa se nazivamo Perfekcionistima.

Ne znam tko je ovo rekao, ali mi je rečenica odlična: Ne kritiziraj biće, kritiziraj ponašanje.

Ja ako sam nešto krivo napravila, nisam loša osoba. Pogriješila sam. Moje ponašanje nije bilo dobro ako sam uvrijedila nekoga, ali to ne znači da sam loša osoba. Moje biće je i dalje dobro. Samo sam u tom trenu reagirala možda neprimjereno.

Ali to je meni tako teško bilo za shvatiti.

46

Ubijala bi sama sebe u pojam.

A zašto to radimo?

Zato što dok smo bili mali smo imali jako kritične roditelje ili nekoga u obitelji tko je imao ulogu odgajatelja. Ili brat, sestra, baka… A možda i netko od učitelja kroz naše školovanje.

To su ljudi koji su nas kroz naše odrastanje uvjerili da nikada nismo dovoljno dobri. Za njih.

Koliko god se borili i trudili da dobijemo njihovo odobravanje nikada nismo uspjeli u tome.

Ja imam borbu s time da i kada napravim nešto perfektno, i dalje mislim da mogu bolje, da mogu drugačije, i nikada nije dovoljno dobro - za mene.

Primjer je ova knjiga.

Mogu ju prepravljati dovijeka i nikada neću biti do kraja zadovoljna s njom. A dan kada ju napokon izdam, onda ću se vjerojatno tući po glavi jer sam to mogla napraviti i prije dvije godine. Razumijete kako je to beskonačan krug?

A zašto?

Pa zato što ona Mala Meri u meni i dalje se pokušava dokazati svojim roditeljima da je dovoljno dobra.

Ali nije sve tako crno, barem kod mene, jer sam uspjela to osvijestiti.

To više ne radim toliko nesvjesno. Sada znam da to radim i sada to mogu kontrolirati.

I neizmjerno mnogo mi je lakše živjeti sama sa sobom kada ja kontroliram većinu svojih samokritičnih procesa nego dok su oni mene kontrolirali.

Sada sam u stanju primijetiti da to radim. Brže detektiram što se dogodilo i zašto se dogodilo. Osvijestim svoju grešku ako je greška zaista do mene.

Umjesto da se ubijam u pojam danima, sada to rješavam odmah. Ako se moram ispričati nekome jer sam reagirala neprimjereno ili pretjerano na nešto - ispričam se i nastavim sa životom. Ne vrtim to po glavi u beskonačnost. I sama sebe pohvalim. Jer bravo ja. Napredujem.

Ako cjepidlačim oko nečega što sam ‘’mogla bolje’’ oprostim si, kažem si da ću drugi put napraviti bolje, da sam sada naučila kako se to ne radi. Blaža sam prema sebi.

Ako su vam se probudili programi i uzburkala sam vam sistem, pa sada razmišljate o tome jesam li malo pomiješala lončiće i zamijenila Vašu Samosvijest sa svojom samokritikom - nisam.

Samosvijest je iznad samokritike.

Samosvijest je: svjesna sam svojih postupaka i riječi. Neka moja djela su dobra, neka manje dobra, kako to mogu promijeniti, što mogu naučiti i slično.

Ona nije to da smo svjesni kako smo mi loši, kako smo promašaj, kada primijetimo da smo nešto fulali i slično.

To je nezdrava forma samokritičnosti, takozvano samoobezvređivanje.

Dakle postoji razlika.

A razlika je i u glasu koji vas kritizira.

47

To niste vi, to nije vaš glas. To je glas nekoga iz vašeg djetinjstva od koga ste izgubili bitku i koju dan danas pokušavate dobiti. Taj glas nazivamo Unutarnjim kritičarem.

Tko je vaš unutarnji kritičar?

Tko vas je od malih nogu uspoređivao i usadio vam obrazac da ne vrijedite dovoljno?

Poslušajte riječi koje si govorite dok se kritizirate.

Jesu li to Vaše riječi? Upotrebljavate li Vi i inače takve riječi?

Tko vam je govorio takve riječi?

Tko je govorio na takav način?

Tko je upotrebljavao taj ton?

Nakon što smo osvijestili tko je naš Unutarnji kritičar možemo ga odvojiti od svog uma.

Netko drugi me kritizira cijelo ovo vrijeme i sada znam tko je on. Sada je izgubio moć nada mnom. Dobila sam ovu bitku. Još malo pa ću dobiti i rat :) Idući korak je prestati sama sa sobom i dalje razgovarati na ovakav ne služeći način.

Nastojim se što više pitati bi li se na ovaj način obratila nekome koga volim.

Ako je odgovor ne, zašto se onda sebi ovako obračam?

Govorite li Vi i svojim prijateljima da ne vrijede i da su nesposobni?

Da vam se prijatelj požalio kako se ne osjeća dobro jer misli da je beskoristan i da njegov život nema smisla, rekli biste mu da je u pravu?

Vjerojatno ne, svoje prijatelje volite i podržavate. Želite im sve najbolje i učinit ćete sve što je u vašoj moći da ih ohrabrite. Njihov ste najveći i najvjerniji navijač. Blago njima jer imaju vas koji ćete ih uvijek potaknuti da hrabro krenu naprijed jer znate da oni to mogu.

Kada kritičara uspijemo promijeniti u samosvijest, e onda smo uspjeli dobiti i rat. Recimo.

Tek nakon ovog procesa možete reći da ste samosvjesni :) Nemojte upasti u zamku programa koji se neće dati tako lako iskorijeniti. Jer on je tu kako bi mi mogli funkcionirati. Doslovno je naš mozak shvatio da nas ovaj program drži na životu jer smo mu mi sami tako rekli kad smo imali 2, 3 ili 7 godina. Kada smo izgubili prvu bitku.

A kako to promijeniti?

Tako što ćemo umjesto da se pitamo: jesam li dovoljno dobar za…..?

Pitat ćemo se: je li ovo dovoljno dobro za mene?

To je samosvijest.

Kada smo svjesni svojih mogućnosti.

Ne mora uvijek odgovor biti DA, logično. Jer nije sve dobro za nas.

Ali ne na način - nije dovoljno dobro za tebe jer si nesposobna i svi će prokužiti da nemaš pojma!

Ispravan način na koji ćete dobiti odgovor da nije dovoljno dobar - npr. neki posao - za Vas je: ...jer nemam dovoljno vještine za taj posao, morala bi se još malo usavršiti. Ili nemam dovoljno iskustva.

48

Dakle na zdrav način razmisliš o tome zašto nešto je ili nije dovoljno dobro za tebe.

I to je svijest o sebi :) Kao što imate svijest o svojim prijateljima.

Malo po malo naučite zavoljeti sebe kao prijatelja, jer vi ste sebi najbolji prijatelj.

Ako još uvijek to niste - postanite.

Sa sobom provodite 24 sata na dan, i sa sobom ćete biti zauvijek. Naučite si davati komplimente. I naučite primati komplimente. Kada vam netko da kompliment onda ga prihvatite cijelog sa srcem i dušom. Osjetite da je istina to što su vam rekli.

Znam da ovo može biti jako teško. I ja sam to morala naučiti.

I ja sam na kompliment reagirala s odbijanjem.

Kad mi netko kaže da imam nešto lijepo, ja uzvratim sa sedam razloga zašto to nije istina. To nije lijepo ni ugodno ni vama ni osobi koja vam je dala kompliment. Dala vam je nešto. Poklonila. Barem se zahvali. To je bio moj početak, naučiti reći hvala na kompliment.

Samo reći hvala i šutjeti dalje. Možete i uzvratiti kompliment.

Ali prvi korak je prihvatiti ga.

Drugi je već malo napredniji. Osjetiti ga.

Ako vam je netko rekao da imate lijepu frizuru ili da ste nešto dobro napravili, umjesto da samo kažete: hvala.

Osjetite u cijelom tijelu energiju tog komplimenta. Upijte tu ljepotu koju osjećate jer ste nešto dobro napravili.

Idući put kada primite kompliment zastanite na tren i pokušajte napraviti ovo što vam savjetujem, kada osjetite tu razliku onda ćete shvatiti u potpunosti što sam vam željela reći :) Kao što ste malo po malo naučili napraviti savršenu sliku za svoju XY društvenu mrežu, tako ćete malo po malo naučiti stvoriti i savršenu sliku sebe o sebi, u sebi za sebe. Onaj dan kada osjetite da zaista jeste savršeni, upravo takvi kakvi jeste, taj dan će započeti vaš novi život.

I tako, pomalo sam do sada možda nekima od vas razbistrila činjenicu kako se ne sviđamo sami sebi, a htjeli bi se svidjeti susjedima, kolegama, nepoznatim ljudima u pošti...

To nekako ne ide jedno s drugim. Barem meni ne ide.

Ja sam nekada davno na svojim počecima influencerstava (skoro pa sam sigurna da ta riječ ne postoji) bila ona osoba koja je imala ‘’koma’’ slike na svojoj društvenoj mreži. Nije me to brinulo.

Kada bi mi se nešto lijepo desilo ja bi to podijelila sa svojim prijateljima.

Nisam ništa izrezivala i nisam koristila filtere niti okvire niti pozadine niti bilo kakva druga čuda.

A onda je jedan dan moja mlađa sestra vidjela moj profil.

Ona danas tvrdi da se toga ne sjeća, ali se to dogodilo. Bitno je da se ja sjećam ;) Frapiralo ju je. To je prava riječ koja opisuje njeno tadašnje stanje. Frapiralo.

Nije mogla sebi doći od šoka koji ju je snašao kada je vidjela kakve slike ja stavljam u javnost.

Pokušala sam joj objasniti svoje viđenje te situacije ali nije me razumjela.

Samo je ponavljala: ovo drugi ljudi vide kada odu na tvoj profil?!?

Bila su to tada drugačija vremena :) Pokušala sam joj objasniti da nema potrebe za uljepšavanjem kada me ti isti ljudi poznaju i u stvarnosti i jako dobro znaju kako izgledam.

49

Danas me prati više nepoznatih ljudi od poznatih, i prije sam imala 20 prijatelja, koji su mi i u stvarnosti bili prijatelji, dok danas ih imam 120, većinu ne znam, pa ajde...recimo da se nešto promijenilo :) Nismo uspjele doći na zelenu granu tada, danas već imamo isti ili sličan pogled na to. Žao mi je da se toga ne sjeća, meni je to bio super momenat u životu :) Zašto sada pričam o tome?

Zanimljivo mi je razmišljati o tome i željela bih i vas potaknuti na to, ako do sada nisam uspjela u naumu.

Možda se prepoznate.

Dakle, neobrađena ilitiga nesavršena slika savršenog trenutka u nečijem životu objavljena na xz profilu dostupna javnosti u svakom trenutku. Podložna komentarima. Ranjiva.

Da ili ne? Čak i mogu razumjeti donekle taj dio s poznatim ljudima, jer ih znamo, komuniciramo s njima i želimo da nam budu prijatelji, socijalna smo bića, recimo da oni imaju pravo komentirati kako nam je velik ispao nos na selfiju - ne podržavam takvo ponašanje, ali recimo da moj prijatelj koji me i inače poznaje i zna da imam lijep mali nosićak , on ima mrvicu više prava komentirati taj moj selfi od nepoznate osobe koja bi me samo vrijeđala bez neke osnove.

Također ne znam zašto ljudi koji me ne poznaju ostavljaju komentare o tome kako je moj selfi lijep, kako sam ja lijepa ili bilo što drugo nevezano za moj rad. Ako sam stavila sliku svog crteža, ok je da mi nepoznata osoba napiše da jako lijepo crtam, ali moj izgled, stvarno ne mora komentirati. Komentira li to samo zato da mi se svidi? Što je s onima koje niti ne poznajemo a želimo im se svidjeti? Kao što su ljudi u tramvaju? Ili rendom stranci na internetu koji niti nemaju svoju sliku na profilu već neki lik iz crtića? Ta osoba može biti bilo tko, a mi tražimo od nje da nas voli?

Na kraju krajeva, pitanje je: čije odobrenje i čiji lajk ja trebam? Kome se ja to moram svidjeti?

Onima koji i sami glume da su to što jesu? Martinu?

Kopijama kopija? Teni?

Onima koji se možda ne sviđaju sami sebi? Ne znam što bi rekla ili mislila o ljudima koji na svom profilu nemaju sliku sebe već neke životinje iz crtića, eto ja to ne razumijem.

Ja se sviđam sama sebi, drugima ću se svidjeti ili im se neću svidjeti, na to ne mogu utjecati. Svjesna sam da mogu utjecati samo na sebe i svoje misli.

Ako se nekome ne sviđam, što god ja učinila - i dalje mu se neću svidjeti, i to je u redu.

Ima pravo na to da mu se ne sviđam, ja neću gubiti vrijeme na takvu osobu.

Svoje vrijeme ću pokloniti ljudima koji me vole zbog mene.

Ako vas brinu komentari na društvenim mrežama, lajkovi ili hejteri, dobro razmislite o tome kome se želite svidjeti. A možda još važnije pitanje je - zašto to želite?

Budite iskreni prema sebi, lažite cijelom svijetu, ali prema sebi uvijek budite iskreni.

Možda je razlog taj što se osjećate dobro kada skupite puno lajkova?

Koliko onda ta sreća ili dobar osjećaj traju? Nekako mislim da je kratkotrajno. Ja evo ne znam jer moje slike ne dobivaju lajkove. Ne znam zašto XD Zašto sami sebi ne date lajk i osjećate se dobro jer se sviđate sami sebi?

Ja stvarno nekad sama sebi lajkam sliku XD Zašto sami sebe ne pohvalite i osjećate se dobro radi toga?

50

Zašto se prvo ne osjećate dobro pa to podijelite na društvenoj mreži?

Zašto se osjećate dobro samo kada vam drugi daju pohvalu?

Zašto ne volite sebe takve unikatne kakvi jeste?

Zašto želite biti netko drugi?

Zašto želite biti netko tko je možda nesretan upravo radi onoga na čemu mu vi zavidite?

Zašto se uspoređujete s drugima?

Zašto se bojite biti autentični?

Tko je ta osoba koja će vam dati dislajk? Što vama to znači?

Ako postoji osoba koja vas voli zbog vas, zašto obraćate pažnju na tu jednu koja vas ne voli?

Ako mislite da ne postoji niti jedna osoba koja vas voli - opet ste u krivu.

Postoji.

Vi ste ta osoba.

Vi se volite.

Možda ste se tokom godina uvjerili da se ne volite - ali to nije istina, vi se volite, vaša duša vas voli, a svoj um i svoje tijelo samo morate podsjetiti na tu ljubav koju ste zaboravili pokazivati sami sebi. Krenite odmah sada ako već niste. Zavolite se ponovo.

I kada se ponovo zaljubite u sebe, ostatak svijeta neće imati drugog izbora nego zaljubiti se u vas. Možda sam u krivu, možda sam u pravu...pokušajte pa ćete vidjeti :) Davno sam čula da se moram uspoređivati samo sa sobom od prije pet minuta. I rekla sam OK. Ja tako živim.

Uspoređujem se sa sobom od prije pet minuta ili sa sobom od jučer.

To mi je možda bila najbolja odluka u životu. Ako nije na prvom mjestu, onda je barem u top tri ‘’Najbolje odluke u mom životu’’.

Jedina konkurencija koju imam je ona koju vidim u ogledalu.

Nitko drugi ne postoji.

Jedina osoba koju morate impresionirati ste vi.

Kada sljedeći put opalite selfi, kada ćete stavljati filtere i sve te druge sitnice, pitajte se koja mi je namjera s objavom ove slike. Koja mi je namjera?

Ovo je izvrsno pitanje i za komentare koje ostavljate i za bilo što drugo što radite, uvijek se pitajte s kojom namjerom to radite.

Po tom odgovoru koji dobijete, po njemu postupite.

Moja namjera je zadiviti samu sebe. Uvijek.

Trenutno imam samo Instagram od društvenih mreža, @meriinthevortex (ako vas zanima slobodno zavirite :) ) naučila sam uređivati slike,ne zbog komentara već zato što stvarno može slika izgledati puno ljepše i magičnije sa malo dorade :) Naravno da još uvijek objavljujem i slike bez filtera, jer ponekad uhvatim predivan trenutak, savršen i bez ikakvih drugih dodataka i moram iskoristiti taj savršen trenutak i proslaviti ga takvim kakav je - sam po sebi savršen.

Tu je prava ljepota, ona istinska i čista magija ovog života.

Nju ne mogu ignorirati, kada dobijem takav predivan trenutak na dar, moram ga iskoristiti.

51

Volim slikati, volim umjetnost svih vrsta.

Moj profil je različit od profila mojih prijatelja. Često mi govore da ne razumiju zašto objavljujem to što objavljujem - ja im odgovorim: Ni ne moraš razumjeti, ti slobodno prestati pratiti moje objave, ja se neću naljutiti.

I to ozbiljno mislim.

Ako se nekome ne sviđaju moje slike, ne mora ih gledati.

Ako se nekome ne sviđam ja - ne mora se družiti sa mnom.

Ja se sebi sviđam i sviđaju mi se moje slike.

Postoje mnogi ljudi kojima se moje slike sviđaju.

Nije mi fokus na onima kojima se ne sviđaju.

Nisam ovdje zbog njih.

Ovdje sam zbog sebe i ljudi kojima se sviđam.

Ovakva bez filtera. Ne pada mi na pamet mijenjati se samo zato da se uklopim u nečije kalupe.

Nisam puzzla da se uklapam :) Ja sa sobom provodim 24 sata na dan, i moram biti uklopljena samo u svoj kalup.

Shvaćate li vi da sa sobom provodite 24 sata na dan?

Valjda to vrijeme želite provesti s totalno fenomenalnom, iskrenom i zabavnom osobom.

Ja znam da ja želim.

I znam da još nisam upoznala nekoga tko mi je rekao da želi suprotno.

Zamislite da ste savršeni 24h na dan. Zamislite da si ne smijete dozvoliti da imate lošu frizuru, da vam dom mora stalno biti besprijekorno čist, da morate imati savršenu figuru, da morate govoriti savršeno gramatički točno u svakom trenutku i da se morate besprijekorno pristojno ponašati u svakom trenutku…da ste Djevica po horoskopu???!!!?? Gdje je tu život?

Gdje je tu zabava?

Opustimo se malo… pa nije život tako ozbiljan, život je igra.

Meni je to bio oslobađajući trenutak, kada sam shvatila da se mogu opustiti i da mogu pogriješiti. Toliko je zabavnije kada ne shvaćate život tako ozbiljno.

I ja sam živjela u toj zabludi da se moram uozbiljiti. Odrasti.

Zbog toga sam bila konstantno u nekom grču i stalno u nekim problemima, bila sam jako nesretna jer sam pokušavala živjeti kao i svi ostali - ‘’normalno’’. Koja zabluda.

Bila sam toliko umorna od takvog života.

To nisam bila ja. To nisu bile moje želje, to nisu bile moje vizije, to nisu bili moji ciljevi… to su bili duboko usađeni obrasci društva u kojem sam živjela i mojih roditelja (majka je Djevica), koji su na koncu, također oblikovani po obrascima društva u kojem oni žive.

Nisu oni krivi, samo žele bolji život za nas.

Mi moramo imati svoje živote, po svojim kriterijima.

Ako vas umara da glumite nekoga tko niste - prestanite s time, budite tko jeste. Onoga trenutka kada osjetite da se nekome morate dokazivati, da mu morate pokazati koliko vrijedite - to je trenutak kada se trebate okrenuti i zauvijek nestati iz života te osobe.

52

Nije uvijek lako ili jednostavno, ali morate odabrati sebe. Uvijek odaberite sebe.

Tako radite mjesto za osobu koja će vidjeti koliko vrijedite.

Ako vas umaraju razgovori s ljudima o stvarima koje vas ne zanimaju - nemojte razgovarati o njima. Pokušajte promijeniti temu, ako ne ide, ako ne možete nikako s njima voditi razgovore u kojima ćete i vi uživati - onda je vrijeme da izađete i iz njihovih života.

Tako radite mjesto za osobe s kojima ćete voditi inspirirajuće razgovore i uživati u svakoj kavi na kojoj se nađete, i to vrijeme provedeno u ugodnom društvu neće biti izgubljeno u nepovrat, već ćete imati mnogo novih ideja i osjećat ćete se ispunjeni pozitivnom energijom - a ne kao da je netko izvukao sav život iz vas.

Ako želite ostati kod kuće sa svojim psom i gledati serije, umjesto izaći van s prijateljima s kojima vam se ne da izaći van - za vas je bolje da ostanete kod kuće, jer ste tako učinili mnogo za sebe. Ne biste vjerovali kakve sve divne stvari vam se mogu dogoditi samo zato jer ste ostali kod kuće i napunili baterije. Znam da se čini glupo - ali istina je.

Ako vam se ne ide van - nemojte.

Ako vam se ne razgovara sa prijateljicama samo o šminki i dečkima - nemojte.

Ako vam se ne izlazi na muziku koju ne slušate - nemojte.

Ako vam se ne priča o tuđim problemima - nemojte.

Naučite reći ne.

I meni je dugo trebalo da to naučim.

Voljeti sebe znači reći NE kada nam nešto ne odgovara.

Kada nešto ne želite učiniti, recite NE radi sebe.

Radi ljubavi prema sebi, stavite sebe na prvo mjesto.

Zapamtite, niste dužni nikome ništa objašnjavati.

Slušajte sebe i svoju intuiciju, ona će vas dovesti tamo gdje morate biti.

Ona će vam dovesti ljude s kojima morate biti.

Ona će vas uvijek nepogrešivo dovesti na pravi put.

I molim vas, nikako, ali nikako - nemojte trčati za nekim.

Sve što je na silu - ne vrijedi.

Budite primjer onoga što želite biti i privući ćete ljude slične vama.

Budite ono tko jeste i ljudi koji pripadaju u vaš život će vas pronaći.

I ono najljepše, oni će ostati kraj vas. Bez obzira na sve.

Koliko god je potrebno, ako je to za cijeli život - ostat će kraj vas cijeli život.

Samo nastavite biti to tko jeste, bez straha, s ljubavlju i recite NE svemu što to nije.

Je li vam sad možda malo jasnije zašto mi se čini da je kolektivna misija naučiti voljeti sebe?

53

Nemoj reći možda, ako želiš reći NE Paulo Coelho

54

Uzmite svoj život u svoje ruke Jer ako to vi ne napravite, netko drugi će ga uzeti u svoje.

Kao što sam već rekla, ljudi gledaju svijet kroz svoja iskustva, kroz svoje uspjehe ili neuspjehe.

Ako dozvolite nekome tko je možda jednom pokušao nešto ostvariti i nije uspio, da upravlja vašim životom, što mislite kako će to završiti?

Mislite li da će vas ohrabrivati i govoriti vam da vi to možete? Vjerojatno ne.

Vjerojatno će vam reći da se niti ne trudite jer zna on jako dobro kako to ide.

Zna on da se poslovi dobivaju samo preko veze, zna on da je to samo za one rođene pod sretnom zvijezdom, zna on da je ona širila noge za to, lako njima kad su to sve rođaci, da ja imam toliko para mogla bi i ja...mislim da ste shvatili kamo vodi ova priča.

Ako niste, ostanite u ulozi žrtve i dozvolite da drugi dirigiraju vašim životom pa se sjetite ovoga što sam napisala idući put kada optužite državu ili društvo za svoju nesreću.

Imate slobodnu volju. Na vama je da izaberete.

Pogledajte malo oko sebe i ako samo malo bolje pogledate, vidjet ćete kako je svačiji život u stvari odraz izbora koje je donio.

I vaš je život odraz vaših izbora. Što će reći, da ste samo vi odgovorni za ovo gdje se sada nalazite.

I za ovo kako sada živite… na sreću !

Ne na žalost, već na sreću - samo ste vi odgovorni za svoj život...i to je najbolja vijest koju možete čuti, jer to znači da ga od ovoga trena možete početi mijenjati...i to tako da prestanete donositi izbore kontra sebe, donosite izbore ZA sebe. Što mislite koja je razlika između nekoga tko je uspješan u nečemu u čemu i vi želite uspjeti ali do sada niste baš briljirali na tom području?

U izborima koje je taj netko donio.

On je donio izbor koji ga je doveo do uspjeha.

Vi niste donijeli takav izbor, donijeli ste drugačiji izbor u nekom trenutku svog života.

Možda je to bio izbor da svaki dan ustaje u 5 ujutro dok ste vi odlučili spavati do 7… možda je to bio izbor da ne jede slatko, dok se vi ne možete odreći svog najdražeg kolača… možda je to bio izbor ne odustati? Možda je to bio izbor vjerovati u sebe?

A možda je to bio izbor ne slušati nikoga drugoga osim samog sebe i slijediti svoju strast.

Molim vas, zastanite na trenutak i pokušate se prisjetiti čim više stvari koje ste željeli učiniti, a niste, jer ste se bojali osude. Pokušajte se sjetiti svega za čim danas žalite jer to niste učinili.

Sjetite se koliko jako ste to željeli, kako ste bili uzbuđeni na pomisao da se to jednog dana ostvari, da imate to u svojim rukama, da živite takav život…

Proživite ponovo i ponovo te snove u svojoj glavi.

Osjetite tu emociju koju u vama izaziva pomisao na ostvarenje vaših snova.

55

A sada se pokušajte sjetiti radi koga to niste učinili.

Gdje su danas ti ljudi?

Mislite li da su bili vrijedni toga da zbog njih odustanete od svojih snova?

Vjerojatno ste čuli da ljudi bez obzira na to gdje su rođeni ili odrasli, bez obzira na rasu, bez obzira na vjeru, na samrti žale za uglavnom istim stvarima. Žale za time što nešto nisu učinili. Žale za time što su živjeli prema tuđim pravilima, što nisu živjeli život vjerni sebi. Želite li biti jedan od njih?

Ili želite biti starac koji ima jako puno priča i uspomena jer je živio ispunjen život, jedan od onih koji kažu: sada sam spreman umrijeti jer sam sve doživio…

Pitajte se ovo pitanje: da znam da mi je ovo zadnji dan na ovoj planeti, bi li me bilo briga o tome što netko misli o meni?

Bi li vas stvarno bilo briga?

Ja se stvarno nadam da ne bi.

Možda vam je ovo zaista zadnji dan na ovoj planeti.

Nadam se da nije.

Ali, što ako je?

Jeste li imali život vrijedan življenja? Žalite li za nečim?

Jeste li zadovoljni izborima koje ste donosili? Ako niste, nema veze, krenite sada.

Od ovog trenutka, počnite donositi drugačije izbore.

Samo vi znate što je dobro za vas.

Samo vi živite svoj život.

Ostali imaju svoj. Pustite njih na miru. Neka vode svoje bitke. Neka stvaraju svoja iskustva.

Vi stvarajte svoja. I pokažite im kako se to radi :) Slikajte puno slika za Instagram sa i bez filtera, koga briga XD Nikada nije bolji trenutak za preuzeti svoj život u svoje ruke od ovog sada trenutka - jer ovaj sadašnji trenutak je u stvari jedini trenutak koji imate.

Uvijek imate samo SADA. I kada napokon dočekate taj trenutak koji ste čekali - ponovo će to biti SADA. Kada taj trenutak prođe, bit će prošlost, kada dođe novi SADA - to je onaj koji smo zvali ‘’budućnost’’ - i ponovo smo u SADA. Dakle, nemamo ništa osim ovog trenutnog sada.

Ako u ovom SADA donesemo ispravnu odluku, uljepšat ćemo sami sebi ono buduće sada…

Prošlost je prošla, budućnost je iluzija, imate samo ovaj trenutak i zato nešto poduzmite jer sebi to dugujete.

Donesite odluku da od SADA živite svoj život onako kako vi želite, i da vas nije briga za druge.

Meni je puno pomoglo kada sam shvatila da nikoga u stvari nije briga za mene.

Najlakše sam to uspjela prihvatiti kada sam osvijestila činjenicu da mene nije briga za druge.

56

Jer ako samo malo bolje razmislite o tome shvatit ćete da sam u pravu.

Opet se tu javlja naš Ego. On želi da svi razmišljaju o nama, da smo toliko važni da kada uđemo u prostoriju svi gledaju u nas. Da svi stalno pričaju o nama i da smo uvijek samo mi glavni.

Primjera radi, recimo da idemo na neku zabavu i jako smo nervozni zbog te zabave.

Nervozni smo jer je bitna iz nekog razloga ili nam je samo ogroman stres s obzirom na to da i ne idemo baš često na zabave. Možda rijetko kad izlazimo iz kuće.

Možda i nismo tako komunikativna ili društvena osoba za razliku od ostatka svijeta, kako volimo misliti za druge - jer drugi su savršeni a s nama nešto nije u redu.

Kako bilo, brinemo se oko toga kako izgledamo, o čemu ćemo razgovarati s drugim ljudima, tko će sve biti tamo i kako će to sve skupa ispasti.

Brinemo o svemu i svačemu. Klasika. Nismo ni stigli a već smo proživjeli čuda u svojoj glavi.

Napokon, došli smo na mjesto događaja. Preznojili smo se najmanje tri puta.

Ulazimo u prostoriju gdje već ima ljudi i naravno da znamo kako će na ulazu svi gledati u nas.

Ali što se ustvari događa?

Oni samo pogledaju u nas jer smo ušli u prostoriju, čisto da provjere tko je to došao - kad malo bolje razmislite o tome, to i vi radite. U redu, postoje iznimke.

Ako ste totalno prezgodna žena ili prezgodan muškarac, možda će sve oči ostati malo duže uprte u vas, ali ako ste prosječna osoba, kao što sam i ja, onda znate na što mislim.

Nakon što bacite pogled na pridošlicu i u tih par trenutaka procijenite dali vas zanima ili ne zanima - vraćate se svojim problemima.

Kako me žuljaju cipele, zašto ona osoba cijelo vrijeme zuri u mene, kakva mi je frizura, koliko mi je novaca ostalo u novčaniku, ovdje je tako vruće, možda bi mogla pojest nešto prije nego počnem piti alkohol… I tako dalje, i tako dalje u nedogled se borite sa svojim mislima.

Tako je svima. Svi misle samo na sebe. I to je u redu.

Kada to shvatite, skinuli ste ogroman teret s leđa.

Osvještavanje ove činjenice, osim što vam pomaže u tome da se opustite i prestanete zamarati nebitnim stvarima - jer to zaista i jesu nebitne stvari, bez obzira na to što se vama čine kao najveći problem na svijetu pomaže vam da izgradite samopouzdanje ali i da izgradite bolje odnose s ljudima, pa čak i da vas zavole odmah na prvu.

Znate zašto? Zato što i oni imaju Ego. Da, zamislite, isti su kao i vi i ja, nema nikakve razlike među nama. Svi imamo Um, Dušu, Tijelo i Ego. Taj divan Ego koji voli pričati o sebi.

Ako ne znate o čemu biste pričali s nekim, postavite mu/joj osobna pitanja.

Ljudi vole pričati o sebi i većina njih nema nikoga tko bi ih zaista slušao.

A kada nekome pokažete interes za njegov život, za njegov posao ili hobi - taj vas odmah u startu zavoli.

Automatizmom mu postanete dragi i simpatični.

Na kraju vašeg razgovora osjećat će se zadovoljno. Ostavit ćete dojam pristupačne osobe koja nije pričala samo o sebi, već ste se baš lijepo napričali. S vama je razgovarao kao da se znate sto godina i bilo mu je ugodno u vašem društvu. Ostavili ste dobar dojam na njega i uvijek će rado popričati s vama kada se ponovno sretnete.

57

Naravno, bilo bi lijepo da zaista pratite razgovor i da postavljate prava pitanja.

Potrudite se zapamtiti njegovo/njezino ime ako ste se tek upoznali kako biste izbjegli neugodne situacije u budućnosti i naravno zapamtite sve što su vam rekli o sebi.

Postavite se u situaciju o kojoj pričam i shvatit ćete što želim reći. Jer, i vama je tako.

Volite kada netko obrati pažnju na vas i kada vam kaže: Reci mi nešto o sebi, ti mi se oduvijek činiš kao zanimljiva osoba.

Zamislite da vam netko kaže takvu rečenicu.

Kako se osjećate?

Kako se ponaša Ego? Razumijete što želim reći.

Nadam se da ste do sada shvatili kako je nemoguće zadovoljiti sve i da na kraju razočaramo samo sebe ako proživimo život pokušavajući.

Ljudi se prave da im je stalo jer misle da to tako treba.

Da si pravi prijatelj ako brineš prijateljeve brige.

Naši problemi su samo naši. Odraz su odluka koje smo donijeli. Dio su našeg životnog puta.

Problemi naših prijatelja su samo njihovi problemi. Nemaju veze s nama. Odraz su odluka koje su oni donijeli.

Dio su njihovog životnog puta. To su lekcije koje oni sami moraju naučiti.

Mi imamo svoje lekcije.

U redu je saslušati i reći što bi mi učinili u toj situaciji, ali shvatite da na kraju svatko ima svoj život, svoja iskustva i svoje viđenje te situacije o kojoj je riječ. Tako da odmah možete računati na to da vas ta osoba neće poslušati i da će učiniti po svom - ne shvaćajte to osobno.

Ja osobno nikada ne dajem savjete, jer smatram da se vrlo često davanje savjeta na kraju obije o glavu onome tko ga je dao.

Prije sam dijelila savjete šakom i kapom, ali sam napokon i ja naučila.

Sada samo mogu zamisliti da sam i ja u toj situaciji i procijeniti što bi učinila. Što bih JA učinila. Ja s ovim iskustvima i uvjerenjima koje ja imam.

Zašto?

Ljudi kao ljudi, pogrešno protumače vaše dobre namjere jer se često tu uplete Ego - pa vaš savjet shvate onako kako njihov Ego to protumači.

Jedini savjet koji mogu dati je - slušaj sebe i svoju intuiciju.

Pogotovo kada su u pitanju osobe koje za svaku sitnicu ispituju: što da radim?

Sigurno ste kroz život upoznali barem jednu takvu osobu.

Ili onu koja vas stalno vuče po kavama i zamara sa svojim problemima i traži savjete, ali uvijek na kraju učini po svom - za takve osobe je najbolji savjet - slušaj svoju intuiciju.

Provjereno.

Kada te idući put pita: što da učinim sa svime ovime što sam te već 300 puta pitala?

58

Pitaj ju: kakav ti je osjećaj vezano za tu situaciju? Što osjećaš da bi trebala učiniti? Poslušaj svoju intuiciju…

Vjerujte mi, takvi ljudi vam samo crpe energiju i uvlače vas u situacije koje nemaju veze s vama. To su njihove drame, neka uživaju u njima, sami su ih izrežirali.

Vi imate svoj život, po mogućnosti bez drame, a što se mene tiče, i bez takvih osoba. Same su se maknule od mene jer im moji razgovori više nisu odgovarali.

Ja evo ne znam zašto :) Možda ste do sada već prihvatili da je ta situacija u kojoj ste se našli vi ili ta druga osoba, samo prilika za rast, učenje i ostvarivanje punog potencijala.

Ako niste, počnite se otvarati za spoznaju kako je to put koji morate proći da biste postali ono tko zaista jeste.

Gledajte na tu situaciju kao na put koji vas vodi do ostvarenja vaših ciljeva.

Taj put je potrebno prijeći kako biste stekli potrebna iskustva.

Vi za sebe, ja za sebe, naši prijatelji za sebe.

Ja ne mogu stjecati iskustvo za vas, vi ne možete umjesto mene naučiti lekciju, možemo samo jedni drugima služiti kao primjeri.

Jednog dana kada pogledate iza sebe, znat ćete razlog zašto ste to trebali proći.

I bit ćete zahvalni. Vjerujte mi da hoćete.

Ja danas, hvala Bogu, kad god mi se dešava neka situacija od koje bi prije par godina napravila dramu, a vjerujte mi - ako je netko znao napraviti dramu, to sam bila ja :) (Ipak sam ja Vaga po horoskopu) Danas, jedva čekam da se sve odigra i da vidim do čega me to dovelo. Samo mirno promatram (koliko god je to moguće), zahvaljujem na situaciji (koliko god bilo teško ponekad) i uzbuđeno čekam da vidim razlog.

Kada se napokon sve kockice poslože i kada vidim cijelu sliku, to je uvijek spektakl.

Jer, ništa nije slučajno, ništa nije bez razloga i sve je uvijek za vaše najveće dobro.

Ovo nije moj cirkus , ovo nisu moji majmuni.

Poljska poslovica

59

Vi ste prosjek pet ljudi s kojima provodite najviše vremena Jim Rohn Da baš moram izdvojiti samo jednu lekciju koju sam naučila, koja mi je drastično promijenila život i koja je bila najteža - definitivno ova. Vi ste pet ljudi koji vas okružuju.

Kada sam prvi put čula ovu izjavu, bilo mi je malo teško to za shvatiti.

Onda sam naravno počela malo više razmišljati o tome, jer, želim li promijeniti svoj život ili ne?

Meni je bilo dosta teško prihvatiti to da sam ja oni - jer sam ja toliko drugačija od ‘’njih’’.

Nikada nisam imala dovoljno bliske odnose s nekim da bi se mogla pronaći u toj teoriji.

Oduvijek sam bila na neki način sama, barem sam se ja tako osjećala.

Istraživala sam ovu teoriju do besvijesti i došla do zaključka kako je to u stvari istina od koje ne mogu pobjeći.

To što je meni bilo teško suočiti se s time i priznati sebi - to je drugi par cipela.

Ali je istina.

Ja sam odraz pet ljudi s kojima provodim najviše vremena.

Jedino što me je utješilo je to da nisu to samo ljudi koji su mi obitelj ili prijatelji.

To su i ljudi koje pratite na društvenim mrežama. To su i učitelji koje slušate. To me izvlačilo.

Nekako mi je bilo mnogo lakše kada sam pomislila da sam odraz Oprah ili Esther Hicks, a ne samo svoje okoline, koja nije bila baš najugodnija ili ljudi koji nisu bili pretjerano uspješni.

Priznajem, mislila sam da sam bolja od njih i da sam sposobnija za veće stvari. Željela sam drugačije prijatelje od onih koje sam imala u njima i željela sam drugačije odnose. Istina, u to doba se nisam previše zamarala time kakav sam ja prijatelj, kasnije sam i to naučila. Nisam željela živjeti onako kako oni žive. Željela sam sve obrnuto od onoga tko su oni i kako žive. Željela sam više. Danas znam koji su bili moji propusti u našim odnosima, isto tako znam da je to proces učenja. Ja sam svoju lekciju naučila.

Naj naj naj naj naj bitnije je shvatiti energiju i emocije. Što zračiš to privlačiš.

Koliko puta ste ovo čuli?

A koliko dobro to razumijete?

Vjerovali ili ne, naše misli koje izazivaju naše emocije - vibriraju.

Naše stanje svijesti ima određenu frekvenciju.

Dakle, bilo gdje da se nalazite na skali emocija - vi kreirate.

Privlačite u život iskustva o kojima najviše mislite. Što zračiš ( kako vibriraš ) - to privlačiš. Ako zračiš bijesom - privlačiš još bijesa.

Ako zračiš ljubavlju - privlačiš još ljubavi.

Ako vas zanima detaljnije o emocionalnim skalama preporučujem knjige dr Davida Hawkinsa "Moć protiv sile" i Abraham Hicks "Traži i bit će ti dano" ili pogledajte predavanje Srđana Roje "Manifestiranje obilja".

60

Kao što vidite na ovoj ljestvici, naša stanja svijesti su poredana po frekvencijama.

Brojevi u tablici su frekvencija na kojoj vibrirate kada se osjećate tako kako se osjećate.

Ljudima je ponekad teško shvatiti da mi nismo samo naše tijelo i naš mozak.

Teško im je prihvatiti da smo mi kreatori naših života. Naših realnosti. Da smo mi energija.

Sve je energija.

Ali energija nije ravna linija, ona se neprestalno kreće.

Amplituda svih ovih stanja svijesti je u stalnoj kretnji.

Nemojte upasti u zabludu pa pomisliti da onaj koji je potpuno prosvjetljen nikada nije ljut ili da nikada ne osjeti strah. Osjeti i te emocije, samo što će taj strah ili ljutnja ili ponos kod njega trajati kratko. Brzo će osvijestiti svoje emocije i vratiti se u prosvjetljenost. U svoju normalu.

Dakle, stvar je u brzini trajanja određenog stanja svijesti.

Naše misli su energija, misli izazivaju osjećaje a osjećaji izazivaju vibraciju iz koje kreiramo našu realnost. Mi smo kreatori naših života. Bili svjesni ili nesvjesni. Vi kreirate svoj život.

61

Što se tiče kreiranja naše realnosti, nije bitno na kojoj ste vibraciji jer privlačimo na svakoj od njih. Razlika je samo u tome što privlačimo. Ali mi smo jednako moćni kreatori na svakoj od njih. Isto vrijedimo i vi i ja ili naši susjedi. Tu nema nikakve razlike.

Bili mi u strahu ili na vibraciji ljubavi - privlačimo ono što vibriramo tj ono što osjećamo.

Ono što osjećamo najviše, na čemu nam je fokus, ono prema čemu usmjeravamo najviše naših misli - to privlačimo. To kreiramo - to su iskustva koja dolaze u naš život.

Tome svjedočimo. Dobivamo ogromne količine tih iskustava koja nam samo potvrđuju da smo u pravu. U pravu smo kada kažemo da nam je država koma, da nemamo novaca, u pravu smo i kada kažemo da u današnje vrijeme nema povezanosti među ljudima, da smo svi iskvareni i da se ne poštuju prave vrijednosti, u pravu smo kada kažemo da su danas djeca razmažena i da su svi muškarci prevaranti a sve žene... U pravu smo.

Svemir nas uvijek samo podržava. Što zračiš to privlačiš.

Gledajte na to ovako, svako od ovih stanja svijesti - samog sebe hrani. Podržava.

Ono na što se fokusiramo to raste. Mi mu dajemo ogromne količine energije i ono iz trenutak u trenutak samo buja. Kao da ste u ogromnom balonu u koji dodajete sve više i više zraka.

Kada se nečega bojimo, i svu svoju energiju usmjeravamo prema tom strahu - on samo sve više raste i raste i raste... Time samo privlačimo sve više i više iskustava da proživljavamo strah.

Ta iskustva su nama ništa više nego samo dokazi da i trebamo biti u strahu.

Primjer: Bojimo se da ako se popnemo na krov kuće da ćemo pasti. I netko vas uvjerava da nećete.

Ali vi se toliko bojite jer vi znate da ćete pasti. I onda vas netko natjera da se popnete i uvjerite da nećete pasti.

I što se desilo? Naravno da ste pali.

Jer ogromna količina energije koju ste proizveli svojim mislima o padu je upravo to iskustvo i privukla - potvrdili ste svoju realnost. Potvrdili ste svoje stanje straha, svoju vibraciju u kojoj se nalazite. Potvrdili ste da ćete pasti ako se popnete na krov.

Nema veze što ona druga osoba ima drugačija iskustva. Ta osoba nije pala.

Ona ima drugačiju vibraciju. Ona zna da je moguće i da se ne padne.

Jer njeno iskustvo je kreirano njenom vibracijom. Nema veze s nama.

Dakle naše iskustvo samo potvrđuje našu realnost.

To smo mi napravili. To je naša kreacija.

Na vibraciji ljubavi, privlačimo samo iskustva koja potvrđuju ljubav.

Teško ćete nekoga tko doživljava samo ljubav, sreću i razumijevanje uvjeriti da je ovaj svijet ružno mjesto i da treba živjeti u strahu. Jer taj netko nema ista iskustva kao vi. Njegova vibracija je potpuno drugačija od vaše.

Njegov fokus je na drugu stranu.

Njegova realnost je potvrđena njegovim iskustvima - ne vašim.

Vi ste iskreirali svoju realnost punu straha, on svoju - punu ljubavi.

Ako vas ja sada naljutim, vi ćete vibrirati na frekvenciji 150, i to nije tako loše, jer odmah nakon toga će se upaliti vaš ponos (175) i dobit ćete hrabrost (200) da istražite ovo što vam govorim, kada marljivo radite (310) i naučite a potom prihvatite (350) da je ovo sve istina postat ćete optimistični i samim time imati pozitivno razmišljanje.

62

Pozitivne misli, stvaraju pozitivan život.

Sada vibrirate na frekvenciji 400 Na toj frekvenciji baš i nemate puno od onog starog života koji ste imali na frekvenciji 150.

Sada kada ste na 400, jako ste blizu onoj kojoj svi težimo , a to je magična frekvencija 500.

I tako kreirate svoju realnost. Iz trenutka u trenutak. Iz dana u dan.

Kakve emocije imate u određenom trenutku, to vam je savršen pokazatelj kakav život živite.

Promotrite kako se osjećate, promotrite svoje misli, pogledajte svoj život - i onda mi recite da niste kreator svog vlastitog života.

Svi težimo visokim i ugodnim vibracijama, jer to znači da smo sretni, zadovoljni i u miru sa sobom i svijetom oko sebe. Ne možemo protiv tog zakona Svemira.

Tako život funkcionira, htjeli mi ili ne htjeli.

Emocije su nam putokazi.

Ljestvica nam služi kako bismo slušajući svoje emocije mogli definirati u kojem emocionalnom trenutku se nalazimo trenutno, nakon toga korak po korak, jednu po jednu emociju više se dižemo na ljestvici. Naravno što si više, vibriraš na višim frekvencijama i s vremenom se prestaneš spuštati na one najniže emocije.

Jednom kada osjetite kakav je život na višim vibracijama, ne želite se više spuštati na one niže. S vremenom kako razvijate ljubav prema sebi, prestanete dozvoljavati i drugima da vas povlače na svoje niže frekvencije.

Jednostavno to više ne želite raditi sami sebi.

I bitna stvar koju morate shvatiti, ne možete preskakati stepenice.

Ne možete doći od srama do zadovoljstva u trenu, ponekad mislimo da možemo, ali kada dulje radimo na sebi , s vremenom se pomirimo s činjenicom da ne možemo.

Kada to riješimo, onda slijedi onaj pravi rad, pravo razumijevanje i pravo napredovanje.

Ovo je nešto što stvarno svako za sebe mora dobro razumjeti.

Meni je trebalo dosta dugo jer sam pokušavala ići prečicama ali sam na kraju ipak morala zasukati rukave i prionuti na posao koji i danas traje jer je svaki dan izazov za sebe.

Znate one situacije kada ste depresivni i dođe vam prijatelj s monologom o tome kako se samo moraš oraspoložiti i misliti pozitivno, a vi u tom trenu jedino što želite je eksplodirati na svog prijatelja? Jer, kako da se nasmijete kad se sve oko vas raspada?

To je upravo pravi primjer kako se ne možete ekspresno popeti na višu vibraciju.

Idite korak po korak. Vježbajte.

Osvijestite svoje emocije.

Sram je najniža vibracija. Uz nju bih stavila rame uz rame i depresiju koja je na 50 uz apatiju.

Smatram kako prva 3 stanja: sram, krivnja i apatija - skupa čine depresiju.

Sva tri su jako teška jer mislimo da ih zaslužujemo.

Dok ste u stanju depresije, idete od jednog do drugog do trećeg i samo se vrtite u tom začaranom krugu. Čini se kao da nema izlaza. Srećom, ima izlaza. Samo polako.

Vjerujte mi, bila sam tamo skoro 30 godina. I kada odlučite izaći od tamo, prvi korak je osvještavanje situacije u kojoj se nalazite. Promotrite svoje misli i pogledajte način na koji gledate svijet, svoj život i situaciju u kojoj se nalazite.

63

Znam da vam je jako teško, mučno je i čini se da ništa nema smisla.

A najmanje smisla od svega, ima vaš život. Čemu ovakav život, jadan sam, ništa me ne veseli i na kraju krajeva zašto uopće trošim kisik kada je moj život besmislen. Bravo. Sada napredujemo. Idemo polako.

Osvijestili smo gdje se nalazimo u ovom trenutku i krećemo jedan korak naprijed.

Jedna stepenica više - krivnja.

Tu sada počinjemo kriviti sve oko sebe ali i sebe.

Dokle god krivimo druge krivimo i sebe - zapamtite to.

Ja sam jadan i bijedan, niti ne zaslužujem bolje. Pogle samo gdje živim, nije ni čudo da sam ovako jadan.

Pogle moju obitelj, što sam se morala roditi u ovakvoj obitelji, sigurno sam to i zaslužila, to mi je karma koju vučem iz prijašnjeg života.

Država je koma, moj posao je koma, pogledaj samo kakvog partnera imam - nisam ni zaslužila bolje kad sam tako jadna. Što bi netko bolji i vidio u meni, nema šanse da onaj predivan čovjek i primijeti mene ovakvu pored svih onih divnih manekenki. Da sam se ja rodila u njenoj obitelji i ja bi bila princeza. Lako njoj.

I eto nas još jedan korak prema gore, došli smo do 50. Apatija. Depresija.

Sada smo u stanju bezvoljnosti. Potišteni smo.

Promotrite svoje misli, ako su bez nade za bolju budućnost, onda je to to.

Ako ste sada tužni zbog svog stanja, plačite. Plačite danima ako treba. Ja sam na ovom svom putu plakala skoro dva tjedna. Plakala sam dok sam hodala ulicom, dok sam jela, dok sam se tuširala, dok sam se spremala za krevet i čim bi se ujutro probudila. Plakala sam dok sam god bila sama. Jedina pauza koju sam imala bi bila kada sam bila s nekim. Onda sam kao ‘’normalno’’ funkcionirala, ali svo ostalo vrijeme sam plakala. I to je super. Izbacujete sve van. Dok ste u stanju tuge, nalazite se na frekvenciji 75.

I tu probijate.

Nakon nje, kada prestanete plakati, slijedi strah.

On je na 100. I ako osjećate strah, čestitajte sami sebi. Puno ste napredovali. Sada se samo usudite izraziti svoj stav. Riješite se svojih strahova.

Ako živite u strahu da ćete izgubiti posao, razvesti se, da će vas okolina odbaciti iz nekog samo vama znanog razloga ili bilo koji drugi strah u kojem živite - riješite ga se.

Za svoje dobro, nastavite gore po ljestvici, nemojte se vračati ponovo dolje. Ne sada kada ste ovako puno napredovali. Pogledajte do kud ste došli.

Kada ste svjesni, sad iz ovog stanja, kada ponovo osjetite sram, jako kratko ćete se tamo zadržati. Bit ćete na trenutak na toj razini, osvijestit ćete ga, izbaciti iz sebe i odmah sebi oprostiti. Izvući ćete lekciju iz te situacije i krenuti dalje. Što ste dulje na određenoj vibraciji ta vibracija postaje vaša dominantna vibracija.

Vaša nova ‘’polazna točka’’.

Ako ste najčešće na vibraciji Ljubavi, sve radite iz te polazne točke.

Pa i manifestiranje :) Ljudi kojima smo okruženi, situacije u kojima se nalazimo, životna iskustva koja prolazimo, pa čak i nesreće koje nam se dešavaju - su naše ogledalo.

To su također i obrasci koje nosimo u sebi, naša duboka uvjerenja i stavovi koje imamo prema životu… Sve oko nas je odraz nas samih, odraz naše vibracije.

U svakoj osobi ili situaciji je nešto što mi nosimo u sebi i ta osoba ili situacija to reflektira na nas.

64

Ono što nas najviše smeta ili živcira kod nekoga ili nečega - mi nosimo u sebi.

Mi to moramo promijeniti kod sebe ili riješiti sa sobom kako bi to nestalo iz našeg života.

Kada jednom to riješimo, više to ne primjećujemo, jer to više ne privlačimo u svoj život, nema potrebe da nam Svemir ili Bog ( kako kome paše ) šalje lekcije koje smo uspješno položili.

Kada prođemo tu lekciju, doživljavamo ekspanziju.

To znači da se mičemo sa vibracije na kojoj smo do sada bili i dižemo se dalje, na više vibracije ili frekvencije, gdje dobivamo nove lekcije.

I nakon toga ponovo - više, dalje...pa opet ponovo…

Kada vas netko s nekim svojim postupkom iživcira, zapitajte se reflektira li ta osoba vaše stanje ili raspoloženje u tom trenutku - ako je odgovor ne, onda se radi o nekom dubljem uvjerenju koje vas koči u napretku kroz život i zato je bitno da nastavite kopati i osvijestite to uvjerenje koje ova osoba reflektira na vas, jer vjerujete mi, njeno ponašanje je zaista odraz vas samih, ona vam pokazuje koje su to stvari koje osuđujete.

Kako postati svjestan što je to u nama? Meditacijom.

Dubokim propitkivanjem sebe.

Upoznajte sebe. Osjetite tko ste.

Dođite do odgovora zašto ste takvi kakvi jeste. Shvatite tko to reagira iz vas.

Prakticirajte Mindfulness.

Osvijestite sadašnji trenutak.

Budite prisutni u svom životu. Što ste više svjesni sadašnjeg trenutka, to kvalitetnije kreirate onaj budući.

Ja sam postepeno dolazila do odgovora, i naravno, još uvijek dolazim do njih. Ima toga jako puno što nosimo u sebi, svi mi, i ponekad se čini da nikad kraja tom poslu.

Kao i sve, samo pomalo.

Jedan po jedan obrazac, jedna po jedna trauma.

Vježbala sam ovako: više puta u danu bi se pitala određena pitanja ovisno o situaciji: Zašto mi se sada javlja ovaj osjećaj? Što ovo znači?

Zašto me ovo povrijedilo?

Kada se ja ovako ponašam? Što mi točno sada smeta?

Koja je ovo emocija koju sada osjećam?

Zašto mi se pojavila ova emocija?

Ne brinite, nećete morati do kraja života stalno postavljati ova pitanja :) To je samo na početku tako.

Kada naučite i savladate ovu lekciju, život će vam se potpuno promijeniti.

Više se nećete morati stalno propitkivati jer ćete to raditi nesvjesno - odmah kada se nešto dogodi, isti tren ćete znati zašto se to dogodilo i kako se osjećate vezano za to.

65

Meditacija, upoznavanje sebe, suočavanje sa strahovima i traumama, micanje energetskih blokada iz tijela, hipnoterapija, rekonekcija - pronađite nešto što vama odgovara, nešto s čime se osjećate ugodno i riješite to što trebate riješiti kako biste mogli dalje, jer se u suprotnom, nećete micati s mjesta. Možda će vam se činiti tako, ali nećete. Samo će lica ljudi biti drugačija. Ali lekcija će ostati ista. Trauma koju nosite u sebi će i dalje reagirati. Negativna energija koja je ostala zatočena negdje duboko u vama će i dalje stvarati probleme u odnosima koje imate.

Blokada postoji. Samo ju moramo maknuti. Što god da je, to što vas koči - kada to osvijestite - to nestane.

Tako je jednostavno, a opet tako komplicirano.

Meni je bilo jako teško prihvatiti da je moj život odraz mene. Da su svi ljudi oko mene, koje sam smatrala ‘’neuspješnima’’ i svime onime što ja ne želim biti - da su oni u stvari JA. I to je u stvari s većinom ljudi tako.

Najteže se pomiriti s onim obrascem ponašanja s kojim se najviše identificiramo.

Ono za što mislimo da smo to mi.

Naravno da to nismo mi, to je naš Ego. Ego treba nešto čime će se identificirati. Ego treba ulogu. Duša zna svoju ulogu.

Ego se bori rukama i nogama da mu ne oduzmemo njegovu ulogu. Njegovu definiciju.

I zato nam je najteže osvijestiti one obrasce koji su najdublje usađeni.

Jednom kada ih osvijestite i izmijenite se iz temelja, svi ‘’negativni ljudi’’ i okolnosti oko vas će nestati. Možda ljudi ostanu, ali nećete više imati isti odnos.

Zato što će se izmijeniti vaša vibracija.

Na višoj vibraciji, dešavaju se stvari koje su na višoj vibraciji.

Ne može vam se desiti ništa ‘’loše’’. Ono što se i desi ‘’loše’’, desilo se samo da se ne bi dogodilo nešto ‘’još i gore’’.

Ne možete upoznati depresivnu osobu - jer je ona na nižoj vibraciji.

Ne možete se zaposliti u firmi u kojoj ćete doživljavati mobing - jer je ta firma na niskoj vibraciji, takav oglas za posao nećete niti vidjeti, jer ne postoji u vašem vibracijskom svijetu. Životni partner koji vas fizički ili psihički zlostavlja - što mislite na kojoj je on vibraciji?

I tako dalje…

Pogledajte pet osoba oko vas.

Tih pet osoba je odraz vaše vibracije.

Vi ste odraz njihove.

Međusobno si odgovarate vibracijski.

Da nije tako, nikada se ova situacija ne bi dogodila. Jednostavno ne može.

Uzmite magnet u ruke i pokušajte spojiti dvije strane koje se odbijaju… sada pokušajte spojiti dvije strane koje se privlače…

Dakle, da niste na istoj vibraciji, nikada se ne biste sreli.

66

Ovu lekciju sam naučila kada sam po ne znam koji put bila na dnu.

Naravno, kako nisam prije naučila lekciju, život je posložio kockice na takav način da ponovo prolazim iste situacije kako bi možda ovaj put naučila.

U život su mi se vratili određeni ljudi iz prošlosti i ušli su neki novi.

Kada sam pogledala tih pet ljudi oko sebe, oni s kojima najviše provodim vremena, oni koji me najviše osuđuju i kritiziraju ili koji mi najviše smetaju - zaista sam u svakome vidjela dio sebe ili dio svog života. Vidjela sam uvjerenja koja imaju i zbog kojih im je život takav kakav je - i onda sam osvijestila da i ja imam takva identična uvjerenja.

Vidjela sam kako kopiram neka njihova ponašanja koja mi se ne sviđaju.

Vidjela sam koje ‘’krive’’ odluke donose u svom životu, a onda sam osvijestila i bitan dio - to su krive odluke za mene, ne za njih. Jer svatko od nas ima svoj put.

Niti jedna osoba nije u našem životu slučajno. Svatko tko je ušao u naš život - ušao je s razlogom, pa makar tu bio i samo pola minute…

Neki ostanu duže, neki su samo u prolazu, ali svi, baš svi su tu s razlogom.

Isto tako ste vi s razlogom u tuđim životima, pa makar i na samo pola minute.

Konačno je došlo vrijeme da donesem odluku za sebe i odlučim što ću poduzeti po pitanju svog okruženja, jer morala sam se pomaknuti, nije više imalo smisla.

Pisanje je za mene oslobađajuće. Pisanjem najlakše dolazim do odgovora.

Kada pišem, otvaram jedan kanal iz kojeg poteku sve one riječi koje su negdje duboko unutar mene, misli koje zatomljujem i osjećaji koje ponekad skrivam sama od sebe.

Učinilo mi se kako je najbolje tako postupiti u ovoj situaciji.

Sjesti za stol i na jedan papir priznati sama sebi što ja mislim o ljudima koji me okružuju.

Stavila sam na jedan papir sve o njima.

Porazgovarala sam sama sa sobom o tome što ću učiniti.

S kim se želim nastaviti družiti i iz kojih razloga, a sa druge strane, s kim se ne želim više družiti, tko me sputava i iz kojeg razloga - jer razlog nosim i ja u sebi te ga se moram riješiti.

Dokle god ne riješim taj dio sa sobom ili u sebi - doći će nova osoba s istom stavkom, s istom osobinom. Sve će biti isto, samo će osoba biti drugačija.

Imat će drugačije ime, drugačije će izgledati - ali će izazov biti isti.

I tako u krug dokle god ne naučim lekciju koju moram naučiti. Dokle god ne steknem iskustvo koje moram steći. Dokle god ne postanem osoba koja moram postati.

Dakle, samo iskreno sami sa sobom. Drugačije ne ide.

Priznajem, nije mi bilo lako. Malo što je lako kod rješavanja starih obrazaca.

Suočavanje sa najdubljim strahovima nije baš piknik, ali mora se.

Bilo mi je najteže zauzeti se za sebe kod jedne snažne ličnosti s kojom sam odrasla.

Koja me podcjenjivala tijekom cijele naše mladosti i najviše kritizirala.

To je osoba, pored koje se i nakon što ste postigli najveće uspjehe unazad 10 godina, u trenu vratite u onu nesigurnu sebe, malu sebe koja ste prestali biti davno - ali kada sretnete tu osobu, i nakon 10, 15 ili 20 godina, izbriše se cijeli vaš život i opet imate 12 godina.

Znate na što mislim.

67

Ono kada sve potiskujete, gurate pod tepih, godinama gutate uvrede i čuvate ih unutar sebe, sami sebe trujete i ne suočavate se sa svojim traumama, pa vam život fino servira situacije gdje vam se u milisekundi preokrene utroba, i mislite da ćete se sada odmah i ovdje raspasti na tisuću komadića jer ste ugledali tu osobu i sve vam se vratilo.

To su trenuci koji vam govore da ste još uvijek rob.

Niste slobodni. Još uvijek niste slobodni.

Danas sam zahvalna na tom iskustvu jer sam napokon oslobodila sebe.

Nema više straha. Očistila sam tu energiju koja se nagomilala unutar mene tijekom djetinjstva.

Kako znam da sam taj dio riješila?

Tako što nas je život ponovo spojio i ja sam reagirala drugačije. Nisam imala stari osjećaj. Nisam osjetila strah.

Reagirala sam na istu situaciju na drugačiji način. Na način na koji ova verzija mene reagira. Imala sam samopouzdanje koje sam gradila godinama, nije nestalo, dakle sada je tu, dio je mene u svim situacijama.

Reagirala sam iz ljubavi prema sebi.

Danas kada se sjetim te osobe gledam ju drugačije. Gledam ju srcem. Želim joj slobodu koju ja imam. Ja znam da ona nije loša.

Meni nikada nije željela ništa loše i nikada mi niti nije nanijela nikakvo zlo.

Danas razumijem da svi mi imamo svoje ‘’traume’’, vodimo svoje ‘’bitke’’ i zaista svaki od nas nosi svoj ‘’križ’’.

Vjerujem da svaka osoba koja ima nisko samopouzdanje ima takvu osobu u svom okruženju.

Ja sam imala tri takve osobe. Pobijedila sam ih u svojim očima za sebe i zbog sebe.

To je u određenom periodu mog života bio moj cilj, moja misija.

Morala sam to proći da bi bila ovo tko sam danas.

Slobodna. Živjeti punim plućima bez straha od osuđivanja.

I ako ovu knjigu pročita samo jedna duša koja će postupiti kao i ja u datom trenutku jer je pročitala ovo što sam napisala - moja misija je ostvarena. Život slobodan od takvih ljudi koji vas sputavaju je život bez straha.

Ali nemojte ih kriviti, ti ljudi zaista nisu ništa krivi.

Oni vam ništa nisu napravili, osim što su vam pomogli da spoznate vlastitu vrijednost.

Da nema njih, vi ne biste znali kolika je vaša snaga.

Zapamtite ovo: Najglasniji ljudi su najnesigurniji.

Ako ste pored tih ljudi, koji su samo jako glasni, stanite i pogledajte tu osobu.

Pogledajte ju svojim srcem ili dušom. Razmislite o toj osobi kao o nekome nepoznatome. Pogledajte njegov ili njezin život kao da gledate film.

Pogledajte situaciju s odmakom.

Bez uplitanja svojih emocija.

Ako osjećate strah, shvatite da je strah iluzija.

On je samo proizvod vaših misli.

On nije stvaran.

68

Vjerujte mi, ja sam preživjela mnogo godina u strahu. Cijelo svoje djetinjstvo, a i dio odraslog života. Znam jako dobro koliko paralizirajuć on može biti. Srećom, uspjela sam se izvući iz njegovog pakla. Iz pakla svoje glave.

Kada se dovedete u tu situaciju da vam je dosta, onda shvatite da zapravo niti nemate što izgubiti. Jer realno, što imate za izgubiti ako probate? Što je najgore što vam se može desiti?

Odgovorite si sa najgorim mogučim scenarijima. Dajte svojoj mašti na volju. Stvorite horor filmove u svojoj glavi. Najbrutalnije scene koje možete zamisliti - vi ih zamislite.

To je baš grozno, sve to što ste zamislili.

Grozno je. Strašno. Ne daj Bože nikome…

A sada da vas pitam: što se točno od toga svega zaista i dogodilo?

Ništa. To se nije dogodilo u stvarnosti, dogodilo se samo u vašoj glavi. Ali vi se svejedno osjećate kao da se dogodilo. Tresete se od straha, dlanovi vam se znoje, imate ogroman grč u želucu…

Shvaćate li da ste to samo umislili?

To ste sve vi sada, u ovom trenu, proizveli u svom umu.

Dakle to nije stvarnost.

Kako znate da će se to dogoditi?

Ne znate. To vaš mozak pretpostavlja da će se dogoditi na temelju prijašnjih iskustava.

On vas želi zaštititi.

Znate koja misao je mene održala na životu?

Odgovor na pitanje: Što je najbolje što vam se može desiti?

Da. To vam se može desiti. Upravo to.

Proživite emocije koje vam dolaze, osjetite tu sreću, osjetite kako dišete punim plućima... Što nije takav život ljepši? Što nije bolje i ljepše imati ovakve pretpostavke?

Ako i pretpostavite da će se ovako stvari odigrati, pa se dogodi nešto drugačije, barem znate da ste pokušali i osjećate se bolje jer ste se zauzeli za sebe. Pokušali ste promijeniti nešto.

Izašli ste na trenutak iz uloge žrtve. Sjetite se tablice - žrtva je najniža emocija.

Samo hrabro nastavite pokušavati izaći iz te uloge, ako i ne uspijete 2 ili 3 ili 5 puta - imajte nadu i vjeru da ćete uspjeti onaj 6-ti ili 10-ti ili 25-ti put. Jer hoćete. Morate. Ja sam uspjela.

Uspjelo je više milijuna ljudi - uspjet ćete i vi.

Ali samo ako zamišljate ove druge scenarije… ako zamišljate samo one prve - ništa od toga.

Cijena koju morate platiti je prava sitnica, to je ništa naspram onoga što dobivate u zamjenu, a dobivate ostatak života proveden bez straha, život u kojem imate prave prijatelje, život u kojem radite posao na kojem uživate…

Sve je drugačije kada se uspijete popeti na više vibracije. Sve je drugačije kada imate oko sebe pet ljudi koji su odraz najbolje verzije vas koja je na višoj vibraciji.

U moj život su došli prijatelji uz koje mogu rasti i biti ono tko jesam.

69

Vole me radi mene, ne zato što nešto žele od mene ili zato što misle da sam netko tko nisam jer ih zastrašuje moja prava osobnost.

Da bismo imali prava prijateljstva, moramo se riješiti onih lažnih i napraviti mjesta za nova.

U mom slučaju, prvo sam morala naučiti kako biti pravi prijatelj, jer nisam imala prava prijateljstva dotad.

Nisam znala kako je to biti prijatelj, i priznajem, još uvijek učim.

Kada sam se odlučila riješiti onih lažnih - u život su mi došli ljudi koji su me naučili kako da budem prijatelj.

Sjećam se trenutka kada sam prvi put u svom životu upoznala osobu koja je istinski bila čista duša. Bila je i još uvijek je, dobra. Jednostavno dobra osoba.

Upoznala sam do tada dobre ljude, ali ne na ovakav način.

Ona nije nikada pričala ništa negativno a bila je svjesna negativnosti oko sebe i život joj nije bilo savršen.

Njena percepcija je ta koja me oduševljavala. Usprkos svemu, životu, poslu koji smo radile a posao je bio ‘’težak’’, tu lako stekneš potpuno drugačiju viziju o ljudima, ali ona to nije dozvolila. Nije dozvolila da vanjske situacije i okolina utječu na nju, odabrala je gledati samo dobro u ljudima jer samo dobro nosi u sebi.

Danas znam da sam nju manifestirala u svom životu. Ona mi je bila putokaz.

Nju sam odabrala kao svoj uzor. Očarala me svojom ljepotom i rekla sam sama sebi: takve ljude želim oko sebe i takav čovjek želim biti.

Tako je i bilo. Upoznala sam još ljudi sličnih njoj.

Trenutno se ne mogu sjetiti niti jedne osobe u svojoj okolini koja nije takva.

Odrasla sam na takav način da sam imala pogrešnu definiciju prijateljstva.

Prijatelji se moraju podržavati, ako želite prijatelje koji će vama biti podrška - vi podržavajte svoje prijatelje i sve ljude oko sebe, budite im podrška, budite ono što želite da drugi budu vama. Idite na događanja koja su njima bitna i budite im iskrena podrška. Živim sa uvjerenjem da ne moram ići nigdje gdje mi se ne da, da ne moram biti prisutna na koncertu ili utakmici na koju mi se ne ide jer ne volim taj sport ili tu muziku - ali danas želim ići jer želim podržati svog prijatelja.

Volim ga i želim uživati u njegovoj vještini sviranja. Želim navijati za njega. U tom trenu ne idem kontra sebe, jer mi je emocija drugačija. Idem jer želim. Želim slaviti njihove pobjede. Ako vaši prijatelji dožive neuspjeh vi budite uz nih da ih podsjetite koliko su važni, i ona najmanja podrška može biti najveća stvar u njihovom životu.

Podržite ih jer ste možda vi jedina osoba koja će to učiniti.

Slušajte ideje svojih prijatelja bez predrasuda, ako želite da oni slušaju i podržavaju vaše.

Ali ne radi se tu samo o prijateljima.

Tu se radi i o članovima obitelji, životnim partnerima, o šefovima ili bilo kome s kim imate nekakav odnos. A život se svodi na međuljudske odnose.

Kada zauzmete svoj stav u životu, često se dešava da ‘’izgubite’’ neke ljude, ali zapamtite: ako ga ne zauzmete, izgubit ćete sebe. Žrtvujte sve loše što imate u životu, pa čak i ljude koji vam ne služe za nešto dobro i lijepo.

Ako u ovim trenucima mislite da niste sposobni za tako drastičan korak, ne brinite, dajte si vremena, pustite da vrijeme i životno iskustvo učine svoje.

Možda ste još uvijek premladi, ako je to slučaj, ne brinite, uskoro ćete odrasti.

Cijeli život je učenje.

70

Sazrijevanje je učenje kako se maknuti ili kako otići od onih ljudi i situacija koji prijete vašem duševnom miru, samopoštovanju, vašim vrijednostima, moralima i vašim pogledima na to koliko vi vrijedite.

Okružite se s ljudima koji imaju integritet.

Takvi ljudi su u skladu sa svojim vrijednostima i od njih možete učiti. Oni govore i rade ono što i misle, ispunjavaju svoja obećanja, uvijek će se ispričati i zahvalit će vam na svemu što činite za njih. Takvi ljudi su vrijedni vašeg vremena i vrijedni su svakog truda uloženog u vaš odnos.

S njima ne morate forsirati druženje ako ste i vi takvi.

Jedna od najvećih lekcija koju sam naučila kroz život je ta da ništa ne treba forsirati.

Ali baš ništa. Razgovore, odnose ili ljubav, bilo u smislu veze s nekim ili da se trudimo nekoga voljeti, to nema nikakvog smisla, kao niti forsiranje prijateljstava kojima je istekao rok trajanja.

Forsirati pažnju prema nekome ili nečemu, forsirati da se nešto mora dogoditi na točno određeni način na koji smo mi to zamislili… jednostavno - Ne. Nema smisla. Sve što moramo forsirati nije vrijedno toga da je u našoj blizini, nije vrijedno naše borbe. Ako ide glatko, lagano, samo od sebe...onda ide kako treba, onda mora ići.

Ako se srušilo, srušilo se, istekao mu je rok, nije mu mjesto kraj nas.

Onako je kako je, onako je kako mora biti. Pustite...

I ponovo, sve se dešava s razlogom. Taj razlog izaziva promjenu.

Promjena se mora dogoditi, neizbježna je. Ponekad boli, ponekad je teška... ali na kraju, uvijek je za vaše najveće dobro. Ne samo vaše, već i svih uključenih u tu situaciju.

Kada isključite neke ljude iz svog života, to ne znači da ih ne volite ili mrzite.

Kada nekoga isključite iz svog života, to znači da volite i poštujete sebe.

Ako se dogodi da ste vi ti koje su isključili - možda zvuči okrutno ali je istina - život ide dalje.

Pokušajte razumjeti.

Kako je moja sestra rekla dok je bila još jako malo dijete: ljude možeš voljeti i preko ceste.

Ne forsirajte taj odnos, nema smisla.

Ljudi ponekad odu sami od sebe. Bez da ste išta vi sami poduzeli - svjesno.

Ako radite na sebi, htjeli ne htjeli - mijenjate se.

Ta vaša promjena se neće svidjeti svima.

I to je u redu.

To je normalno.

Zapamtite - kako se vi mijenjate tako se mijenja i vaša vibracija.

To se jednostavno mora dogoditi. Vaš uspjeh je neizbježan ako uporno primjenjujete rad na sebi. Ako primjenjujete sve što naučite. Ne možete ne uspjeti promijeniti se na bolje.

Penjete se na emocionalnoj ljestvici i vibrirate na višim frekvencijama. Samim time, više niste na istoj vibraciji s osobama s kojima ste do tada bili okruženi.

Na primjer, razilazite se s nekim tko vam je do sada bio najbolji prijatelj.

Vi radite na sebi uporno dan za danom, meditirate, afirmirate, pišete u svoj dnevnik zahvalnosti, vodite dnevnik u koji zapisujete viziju svog ljepšeg života itd.

71

A vaš prijatelj ne vjeruje da je to moguće, misli da ste vi ludi. Nakon nekog vremena stvari se počnu mijenjati.

Vama se život počne mijenjati. Svaki dan ste sve sretniji i sretniji. Počinjete vidjeti plodove svog rada, manifestacije onoga o čemu ste sanjali.

Poprilično ste se popeli na emotivnoj ljestvici.

Ali vaš prijatelj nije. Vaš prijatelj ostaje na nižoj vibraciji. Tamo gdje je i bio. Gdje ste ga ostavili.

Vi njemu sada izgledate kao vanzemaljac. Možda ste se po putu i sjetili da ste vanzemaljac.

On vas više ne prepoznaje, a vi ne razumijete njega kako može i dalje biti tako nezadovoljan svime oko sebe i zašto ništa ne poduzima po tom pitanju kada vidi vas, živući primjer da se može. Zašto i on ne slijedi vaš primjer kada je vidio kako ste vi uspjeli sa svojom promjenom percepcije ostvariti sve svoje snove.

Jednostavno, vi ste njemu odgovarali takvi kakvi ste bili, i zato ste bili najbolji prijatelji, jer ste se razumjeli, bili ste na istim frekvencijama. Ovo danas, to niste više VI. Sada ste drugačiji. Vi sada niste druga osoba nego petnaesta. Kompletno ste se izmijenjali sa svih strana. On s vama više nema o čemu razgovarati. Više nemate zajedničke teme i ne razumijete se. Dva ste različita svijeta.

A ono najbitnije - više niste njegov odraz. Više se ne prepoznaje u vama.

Niti se vi prepoznajete u njemu. Budite iskreni prema sebi i pustite ga.

Pustite neka jednostavno nestane iz vašeg života.

Vaše duše su završile jedna s drugom. Možda se ponovno sretnete, pustite neka se dogodi što se mora dogoditi kako biste oboje ekspandirali. Pamtite lijepe stvari koje ste proživjeli skupa i okrenite se budućnosti jer ovdje više nema te veze koja vas je vezala u prošlosti.

U onom trenu kada ste se vi popeli na vibracijskoj ljestvici ta veza je pukla, samo ste se vi pokušavali i dalje držati za nju jer se vaš ego boji nepoznatoga i želio bi da sve ostane po starom, što je u ovom trenu nemoguće. Jer kada jednom pukne - nema više sastavljanja.

Vi ste otišli i živite novi život na višim vibracijama, upoznajete nove ljude koji su na tim vibracijama s vama.

Ovo ste sada vi. Ovo je sada vaš novi život. Vaš novi svijet.

Vaš prijatelj je ostao u vašem starom svijetu.

I najbolje je pustiti ga.

Ono što je sto posto sigurno, je da ljudi uvijek primijete promjenu u našem stavu.

Razmislite na trenutak o tome.

I vi za neke osobe točno znate kako će na nešto reagirati.

Jer ste navikli na takvo ponašanje ili takve reakcije od njih.

Jednako tako i drugi ljudi gledaju na vas, i zato kada promijenite stav prema nečemu ili nekome, to će se odmah primjetiti.

Ako promijenite svoj stav prema nekoj osobi, naravno da će to ona isti tren primijetiti, kao što biste i vi primijetili da je obrnuta situacija, ali znate što neće primjetiti?

Svoje ponašanje koje je dovelo do te vaše promjene.

Kada sam bila u situaciji da nisam imala prijatelje koji bi me podržali na mom putu prema gore, pronašla sam ih na internetu. Na platformama za učenje. Moji učitelji su bili mojih pet ljudi oko mene. Knjige koje sam čitala.

Ljudi koje sam pratila. Dizala sam vibraciju i živjela za dan kada ću u fizičkoj realnosti živjeti prijateljstva o kojima sanjam.

72

Okružite se pozitivnim ljudima koji vas potiču na ekspanziju.

Koji podržavaju vaše snove. Koji će vam dati i rješenje uz kritiku.

Koji vam se neće smijati ma koliko ludi vaši snovi bili.

Okružite se ljudima koji neće isisati svu energiju iz vas, već će napuniti vaše baterije pozitivom, koji će vas dići na veću vibraciju umjesto da vas prisiljavaju da se vi spustite na njihovu.

Normalno je da se nećete uvijek oko svega slagati i imati isti pogled na neku situaciju, ali s takvim ljudima ćete uvijek naći zajednički jezik, podršku i razumijevanje. Ako ćete i voditi ponekad raspravu, to neće biti svađa, to će biti konstruktivna rasprava.

Užitak je razgovarati s nekim tko ima otvoren um na isti način kao i vi, to su razgovori kojima se ne nazire kraj, jer ima bezbroj tema o kojima možete razgovarati i bezbroj stvari koje možete naučiti jedan od drugoga.

Za kraj ovog poglavlja ću podjeliti sa vama još jedan divan citat od Jima, koji se savršeno nadovezuje na sljedeće poglavlje ove knjige, a nadam se i vašeg života :

Tvoj um je vrt. Tvoje misli su sjeme. Možeš uzgajati cvijeće ili korov.

73

Donesite odluku da budete sretni.

Sreća je stvar izbora.

Zaista je.

Blažen bio trenutak kada sam ovo shvatila.

Svaki put kada bih se osjećala loše, svjesno bi donijela odluku da ću biti sretna bez obzira na sve. Samo tako.

Rekla sam da mi je dosta ove tuge koja me obavija 28 godina.

Od sada sam sretna i vesela osoba. Koja se stalno smije.

I stvarno sam se svaki dan natjeravala da budem sretna i nasmijana.

Ponekad mi se srce stezalo i gušilo od boli, ali sam ja i dalje uporno gurala po svome.

Nije baš bilo lako, ali s vremenom sam uspjela.

Samo je trebalo reprogramirati cijeli sustav navođenja.

Nikada neću moći dovoljno naglasiti moć afirmacija.

Spasile su mi život. Doslovno.

Koliko puta ste čuli: sve je u glavi. Milijun puta. I ja sam to čula milijun puta.

No, koliko dobro to razumijemo?

Ja nisam razumjela onako kako treba veliku većinu svog života.

Razumjela sam tek nedavno. Sreća pa nikada nije prekasno.

Naše misli su uzrok naše nesreće ili naše sreće.

Svaki put kada bi primijetila da mi dolaze loše misli - mijenjala bi ih sretnijim mislima, ljepšima i opuštenijima.

Sama sebe bi tjerala da budem sretna bez obzira na situaciju u kojoj se nalazim.

Objašnjavala bih sebi zašto se nešto dešava, zašto se tako osjećam, podsjećala bi se na to koji su mi ciljevi, zašto to moram preživjeti i tome slično.

Na početku mi je pomagalo da odmah u startu prekinem negativnu misao.

Na engleskom postoji fraza ‘’Kill the ANTs’’ - Automatic Negative Thoughts.

To mi je bio cjelodnevni posao. Nisam za sebe mislila da sam baš toliko negativna osoba dok nisam počela pridavati toliku pažnju svojim automatskim mislima.

Kada bi krenula s negativom, odmah bi se prekinula i skrenula misli na nešto pozitivno, na nešto lijepo, na cvijet ili zraku sunca koja pada preko lista...bilo što. To mi je dizalo vibraciju i osjećala bi se bolje. Danas znam da je normalno imati negativnu misao, jer danas znam što su misli i zašto ih imamo. Ako odbijate negativne misli, ne dozvoljavate si da budete autentični, one su dio nas. Mozak se brine za nas, to mu je posao.

Tako da, danas kada primijetim negativne misli, zahvalim svom mozgu što se brine za mene i pojasnim mu zašto ćemo nastaviti s pozitivom. Objasnim mu da je sve to za moje najveće dobro i da smo sasvim sigurni van zone komfora.

U početku sam radila i jednu jako veliku grešku - osuđivala sam se svaki put kada bi imala negativnu misao.

Bila sam jako stroga prema sebi. Molim vas, nemojte si to raditi, volite sebe.

Kada se volite, onda se i razumijete.

74

Više štete će vam donijeti osuđivanje što imate sada lošu misao od toga da tu misao - imate.

Došla je, tu je, primijeti ju, zahvali sebi što brineš za sebe i svoje dobro, otpusti neka otplovi dalje... Samo ju promotri, kao oblak što plovi nebom.

Bitno je da se ne uhvatite za nju. Jer na nju dolazi druga, pa treća, pa četvrta… i hop, evo vas u stanju gdje satima brinete o nečemu što se davno dogodilo ili o nečemu što se nije dogodilo - ali moglo bi, jer vrag nikada ne spava… Ozbiljno?

Ovakve misli i ovakav način dozvoljavanja vašem mozgu da upravlja vašom realnosti vas je doveo tu gdje jeste. Ako ste zadovoljni - OK, samo nastavite.

Ako niste, shvatite da je svaka misao izlazak iz sadašnjeg trenutka.

Ona može biti vaš raj ili vaš pakao - vi birate.

Isto tako birate da li ćete tu misao shvatiti kao prokletstvo ili kao blagoslov.

Na vama je što ćete s njom učiniti.

Jer u ovom svijetu u kojem smo slobodni - jedino što stvarno možemo kontrolirati su naše misli.

ALI Pogrešno sam mislila da mogu i da moram kontrolirati svoje misli ali sada znam da ih moram prihvatiti, promotriti i promijeniti uvjerenje koje sam njima godinama gradila. ??!!??

Uvjerenje je mnogo puta ponovljena misao, koja i ne mora biti vaša.

Vi ako i promijenite u trenutku tu negativnu misao, vaše duboko uvjerenje i dalje tu ostaje, a da biste napredovali u životu, da biste nešto postigli, da biste iskreirali život kakav želite - morate ipak malo dublje kopati u sebi i mijenjati uvjerenja koja imate. Šta sad?! Kontroliram misli ili ne?!

Možda vam je netko puno puta rekao da se možete zaposliti samo ako imate dobru vezu, vi ste to čuli i povjerovali mu, nakon toga ste sami sebi to nastavili ponavljati - i to je postalo vaše uvjerenje. Sada, ne možete naći posao jer mislite da nemate vezu koja bi vas povukla i zaposlila. Tražite posao i ne nalazite ga. Vi pokušavate razmišljati pozitivno i uvjeravate sami sebe da ćete naći posao i šaljete prijave, ali on ne dolazi. I dalje ste nezaposleni i ne razumijete zašto. Problem je u tome što niste svjesni tog uvjerenja koje vas sputava, koje vas koći u pronalaženju posla. Ta misao, da se posao dobiva samo preko veze, je vaše duboko uvjerenje na koji način se možete zaposliti. ?!?!?!

Tu misao treba zamijeniti pozitivnom. To uvjerenje treba mijenjati.

Dakle, treba obraćati pažnju na negativne misli, treba ih promotriti, pitati se zašto sada imam ovu misao?

Kakve obrasce u sebi nosim da sada mislim na ovakav način?

I zamijeniti ju pozitivnom misli i instalirati pozitivan obrazac na mjesto ovog negativnog.

Tu misao - posao mogu dobiti samo preko veze, zamijenite nekom afirmacijom u koju možete povjerovati.

Nemojte pretjerivati.

Uvijek afirmirajte ono što vam zvuči kao istina i idite malim koracima.

Pronađite nešto što vam paše, prema čemu ne sjećate otpor. Malo po malo.

Pokušajte nešto općenito. Ne mora to odmah biti nešto veliko. Idite okolo na okolo oko te teme dok se ne počnete osjećati dobro kada pričate o tome.

Kada osjetite sreću ili uzbuđenje oko te misli onda je to to. Na dobrom ste putu.

Npr. možete krenuti sa afirmacijama u stilu: posla ima, ja volim raditi. Firma koja mene zaposli će dobiti super radnika i znat će to cijeniti...

75

Isto tako, shvatite da briga (negativna misao) nema smisla ako vam ne donosi dobro…

Ne kažem vam da potiskujete svoje osjećaje, ali ako doma sjedite i brinete o nečem što se nije još dogodilo onda radije mislite na cvijet. Briga o budućnosti, stvaranje fikcije u glavi - to su nepotrebne negativne misli i takve misli svakako u trenu zaustavite i mislite na nešto pozitivno. Dižite svoju vibraciju i na visokim vibracijama se te fikcije neće ostvariti u lošem kontekstu.

Negativne misli možete iskoristiti za okidać prema pozitvnima ili prema zahvalnosti.

Svaki put kada pomisliš na nešto negativno ili kada sam sebi kažeš nešto negativno - prebaci na pozitivno ili na zahvalnost.

Npr: nešto pokušavaš postići ili napredovati u nečemu, nisi uspio, umjesto da si kažeš : Kako sam nesposobna/nesposoban... kaži si - barem sam pokušala/pokušao...

Kada se napokon odvažiš održati govor pred publikom u javnosti i izleti ti kriva rečenica ili neuspjela šala umjesto okrivljavanja sebe i osuđivanja, umjesto vrištanja u sebi: Joooj, zašto sam to sada rekla?!! Zemljo otvori se...

Reci : Hvala ti što si imala hrabrosti pokušati…. …..Hvala ti što radiš na sebi i imaš dovoljno samopouzdanja da se zauzmeš za sebe...ili bravo, napreduješ...

Uvijek se podržite, nije lako, na jako teškom ste putu...i malo je ljudi koji imaju takvu hrabrost kao vi...vi ste superheroj…. Svaka vam čast.

Nije lako donijeti odluku da ćeš biti sretan kada si na dnu.

Kada nemaš nigdje nikoga. Kada nemaš ništa osim sebe i svoje odluke.

Ali i to je prvi korak. Onaj najvažniji korak. Možda ne uspiješ danas, sutra, prekosutra ili za godinu dana. Nema veze. Ta godina dana bi prošla ovako ili onako. Ali, ovako si barem nešto pokušavao učiniti u tih godinu dana.

Nisi samo plakao nad svojom sudbinom i pokušavao zadiviti druge ljude koje možda nije niti briga za tebe.

Pokušavao si zadiviti sebe i preuzeo si odgovornost nad svojim životom. A to mora donjeti pomake. Makar drugim očima bili nevidljivi. Bitno da tvoja duša zna da je pomak tu.

Ja sam usprkos svima i svemu oko sebe u svoj mozak urezala afirmaciju: Izabirem biti sretna.

Shvatila sam ono što je nekome možda smiješno, jer je to logično - nema smisla biti nesretan ako želiš biti sretan. Tako jednostavno. No, dali to zaista svi razumiju?

Meni je bilo dosta vlastite mizerije, depresije, konstantne namrgođenosti...

Nisam imala što izgubiti, osim vlastite nesreće.

Zašto trošiti dragocjeno vrijeme na brigu oko stvari na koje ne možemo utjecati?

Stvari će biti onakve kakve moraju biti. Ako brinemo oko toga što će netko misliti - to je nepotrebno gubljenje vremena jer ta osoba će misliti ono što će misliti, vi na to ne možete utjecati svojom brigom. Tako je i za sve ostale situacije u životu. Vi možete utjecati samo na sebe, svoje misli i svoju vibraciju.

Sreća je stvar izbora.

76

Sjećam se kada sam prije par godina tu rečenicu rekla jednoj jako dragoj i meni bliskoj osobi, na što je ona umrla od smijeha i rekla mi kako nikada nije čula veću glupost.

Do tada sam već polako navikla da ljudi tako reagiraju na moje rečenice, skoro nitko nije razumio o čemu pričam i uglavnom su mislili da sam luda.

Kao i svima, tako sam i njoj na njen smijeh odgovorila: Ok, ti samo nastavi po svom, budi nesretna i dalje, a ja ću po svom.

Nastavila se smijati mojoj ludosti, odabrala je i dalje živjeti svoj nesretan život.

Nastavila je biti u nesretnom braku jer što će ljudi reći ako se rastane.

Nastavila je raditi posao na kojem vene, nastavila je po svom.

Ja sam nastavila svaki dan donositi odluku da budem sretna. Donosila sam odluku da ću rađe biti sama do kraja života nego u braku u kojem sam nesretna ili biti u braku u kojem sam samo zbog djece, a to je najgori mogući razlog za biti u braku jer djeca jako dobro znaju kada su im roditelji nesretni. Donijela sam odluku da me nije briga što će ljudi reći ili misliti o meni ako promijenim tri posla u mjesec dana. Jer sam davala otkaz kada sam se osjećala loše na poslu, nije mi padalo na pamet stavljati svoje zdravlje iza svog posla i tome slično.

Dakle, izbori koje smo donjele, ona i ja - to je ono što čini razliku između naših života.

Ona je donijela izbor ostati u ulozi žrtve, ja sam donijela izbor nešto promijeniti.

Ja sam nastavila svaki dan donositi izbor za sebe koji podržava moju odluku da budem sretna.

Donosila sam odluku svaki dan da ću pročitati knjigu i nešto naučiti umjesto da gledam vijesti na televiziji ili da tračam sa kolegicom s posla onu treću koja trenutno nije prisutna.

Donosila sam odluku da ću pogledati motivacijski ili edukativni video na Youtube umjesto sapunice na TV ili beskonačnog skrolanja po društvenim mrežama.

Svaki dan sam odabirala kako ću provesti svaki slobodan trenutak u svom životu.

Dali će to biti uzaludno trošenje vremena ili ću nešto naučiti.

Nisam odustala do današnjeg dana, a sada znam da ću to raditi do kraja života i nije mi teško. Teže mi je bilo kada sam bila u istom stanju u kakvom je bila i ona.

Svaki dan, svaki sat, iznova smo donosile izbor i još uvijek ga donosimo.

I vi svaki trenutak donosite izbor, nadam se da ćete od ovog trena to raditi pažljivije.

Ne donijeti odluku je također odluka, jer donijeli ste odluku da ništa nećete poduzeti.

Izbori koje donosimo su ogledalo naše realnosti koju živimo.

Pogledajte svoj život i recite mi da to nije istina.

Ovo gdje se sada nalazite je odraz vaših odluka koje ste donosili do sada.

Moji izbori su me doveli do života koji danas živim. Moja trenutna realnost nije identična onoj koju sam onda priželjkivala, jer nisam mogla niti zamisliti da bi se meni mogle dogoditi neke situacije koje su mi se dogodile.

Ne odigra se sve onako kako smo planirali, nekada ispadne mnogo bolje.

Svi izbori koje sam donosila su od mene napravili i drugačiju osobu koja sam tada bila. Promijenili su način na koji gledam svijet.

77

Kada postanete osoba koja želite biti nađete se u takvom okruženju u kojem ta vaša najbolja verzija vas živi, a to često nije okruženje u kojem se sada nalazite.

Moje okruženje danas je takvo da u to doba nisam niti pomišljala da bi jedan dan JA mogla živjeti takav život.

Da bi ja mogla biti TA osoba.

Stan u kojem živim danas - ne bi ga mogla priuštiti u to vrijeme, sanjala sam samo o tome da ne živim s roditeljima pa makar morala dijeliti stan sa cimericom, mada sam željela živjeti sama jer mi je potreban vlastiti mir. Također nisam imala dovoljno novca za lijep stan, danas imam lijep stan, uredan i prozračan. Kada sam živjela u prvom stanu, koji je bio ‘’nužni smještaj’’ zapisala sam u svoju bilježnicu kakav stan želim, nakon godinu dana kada sam već živjela u drugom, jednako lijepom stanu kao i ovaj gdje sam sada, pronašla sam tu bilježnicu i dobila sam 99% sa tog popisa, ovaj 1% je bila perilica suđa.

Nju sam dobila u ovom sadašnjem stanu u kojem imam i bonus - a to je sušilica rublja i čistačica. Ja sam jedina osoba koju poznajem da ima čistačicu. Životni suputnik kojeg imam - u to doba ne bi primijetila takvog muškarca. Bilo je potrebno da ja postanem osoba koja može biti s takvim čovjekom. Tadašnja verzija mene ne bi mogla prihvatiti niti pružiti toliku količinu ljubavi koja je između nas.

Ono što mi je najfascinantnije kod moje transformacije je to da ja danas imam psa - u to doba nisam niti pomišljala da bi imala kućnog ljubimca, a pogotovo psa. Nekako sam uvijek za sebe mislila da sam više osoba za mačke nego za pse.

Jer pas iziskuje mnogo ‘’žrtve’’. Mnogo zalaganja i brige.

Mačke su samostalne. Ne moraš ih izvoditi van. Jednostavnije su.

Moj pas je mene učinio boljom osobom na mnogo načina. Naučila me mnogo toga, pa čak i to što je bezuvjetna ljubav. Taj pas je bio moja terapija i još uvijek je. Kada sam nervozna ili mi je samo potrebno da razbistrim glavu odem s njom u šetnju. Zbog nje sam počela provoditi puno vremena u prirodi. Kada se igram s njom potpuno sam prisutna u tom trenutku, psi (vjerojatno i ostale životinje) su uvijek prisutni samo u ovom sada trenutku i to je jedna velika lekcija koju možemo naučiti od njih. Mislim da je nepotrebno spominjati i to da uz njih nikada niste sami, uvijek su tu za vas. Ako ste u depresiji i volite životinje, mislite da bi mogli brinuti se o drugom biću, svakako razmislite o tome da nabavite psa, to je najbolji antidepresiv. Imat ćete nekoga tko će uvijek biti uz vas. I imat ćete nekoga tko ovisi o vama.

Dakle, sve odluke koje sam donosila i svi ciljevi koje sam sama sebi postavila su me učinili osobom koja sam danas. Stvorila sam samu sebe. Jedini način na koji možete živjeti to što želite je da postanete osoba koja tako živi ili koja ima to nešto što vi želite.

Ne kažem da kopirate nekoga ili da poželite biti kao netko drugi, već da postanete najbolja verzija sebe.

Ostanite autentični. Uvijek budite vjerni sebi ali isto tako se zapitajte što želite postići u životu i kakva osoba morate biti da biste to postigli.

Ako želite imati partnera koji ima kvalitete koje tražite u partneru - morate postati osoba s kojom bi takav partner mogao biti. Ako želite psa - morate postati osoba koja ima psa.

To nije lako, ponekad iziskuje promjene iz temelja. Čak ima i mnogo frustracija. Niti jedna promjena se ne događa preko noći.

Jedino što vam preostaje je odbaciti sve stare obrasce koji vam ne služe.

78

Kada ne znate što biste učinili u određenoj situaciji upitajte se: kako bi postupila osoba kakva želim postati? Što bi učinila osoba koja ima takvog partnera ili koja ima takvu karijeru ili bilo što drugo što želite ostvariti.

Dugo sam bila bez životnog partnera u to doba kada sam pronalazila sebe i pokušavala sama izgraditi svoj život. Sjećam se jednog našeg razgovora, pokušavala sam joj objasniti da meni ne treba partner da bi bila sretna, nije mi vjerovala da mogu biti sretna bez druge osobe koja bi me usrećila. Većina ljudi tako razmišlja i to je možda najveći problem u ljubavnim odnosima - kada očekujemo od druge osobe da nam da ono što sami sebi moramo dati - ljubav i razumijevanje.

Ja sam bila sretna i zadovoljna sama. Da, bila sam sama ali nisam bila usamljena.

To većina ljudi nije mogla razumjeti.

Do tada sam već naučila da nema smisla tražiti sreću u drugima.

Ako nisam zadovoljna sobom i odnosom mene samnom - neću biti zadovoljna niti odnosom mog budućeg partnera prema meni. Dakle, prije upuštanja u novu vezu, bilo je potrebno da ja postanem osoba s kojom bi moj gospodin savršeni želio biti.

Sve kreče od ljubavi prema samom sebi. Ako ne volite sebe, dali zaista možete voljeti nekoga drugoga? Kako ga volite kada ne znate što je ljubav?

Volite li vi, ili želite nekoga da vas voli?

Ako ste u vezi samo zato da imate nekoga da vas voli...kakva je to veza?

Kako netko može biti zaljubljen u vas, ako vi niste zaljubljeni u sebe?

Kako možete pokazati drugome kako da vas voli ako ne znate kako je to voljeti vas?

Ja sam dugo bila u vezi u kojoj sam bila nesretna.

Prije upuštanja u novu vezu morala sam posložiti neke stvari jer sam dugo vremena imala krivu percepciju prema svemu a ne samo prema ljubavi. Za mnoge stvari, djela i postupke, za koje sam vjerovala da su izraz ljubavi, otkrila sam da u stvari nemaju veze s njom.

Mnogi moji postupci i postupci mog partnera prema meni u tom odnosu nisu imali temelje u ljubavi, a mi smo vjerovali u suprotno.

Na kraju sam morala sebi priznati da ne znam što je za mene ljubav.

Prvo sam morala sama sebi definirati Ljubav, a tek onda započeti novu ljubavnu vezu.

Znala sam da moram prvo saznati kakvu vezu želim, kakvog partnera želim, kakvo ponašanje prema sebi želim i kako se želim osjećati u tom odnosu.

Htjela sam saznati kako je to kada se voliš, kada ne pristaješ na bilo što, kada imaš pravu iskrenu ljubav i kada te nije strah pokazati tko si ti zaista.

Kada si u vezi sa samim sobom, onda si u vezi iz snova.

Zaljubljivala sam se u sebe i bila sam savršeno sretna i zadovoljna takva. Uživala sam u svojoj slobodi i osjećala mir, jer sam znala da će prava osoba za mene doći kada bude vrijeme za to, kada ja budem spremna.

Nije mogla shvatiti. I razumjela sam ju zašto joj je teško čuti to što joj pričam.

Pokušala sam pomoći, ali ne možeš pomoći nekome tko ne želi da mu se pomogne.

To su bili počeci kada mi je počelo sjedati sve na svoje mjesto, kada sam otkrila da postoji nešto više, da zaista možeš kreirati svoj vlastiti život, da ne moraš živjeti nesretne trenutke - i kao svi koji to osvijeste, poželjela sam i ja prodrmati svaku osobu i reći joj da i ona može. Poželjela sam probuditi cijeli svijet i naučiti ga kako da i on bude sretan. Ali na žalost ne ide to tako.

79

I ja sam jednom bila na tom nivou svijesti.

I mene su pokušavali probuditi mnogo puta - ali ih nisam čula.

Nadam se da će doći dan kada će čuti nekoga drugoga.

A gdje je ona sada... u stvari niti ne znam gdje je niti kako je, jer kao što sam joj onda pokušala objasniti, a ona mi se naravno smijala - na različitim vibracijama smo.

Sjećate li se onog primjera o razdvajanju dva prijatelja iz prethodnog poglavlja?

Upravo to nam se dogodilo. Razdvojile smo se jer je ona u to doba bila na mnogo nižoj vibraciji od mene. Ja sam uporno nastavljala iz dana u dan raditi na sebi i dizala sam se na emocionalnoj ljestvici dok se nisam uzdigla sa vibracije na kojoj su ljudi koji žive u ulozi žrtve.

Veza između nas je pukla jer se nismo više mogle razumjeti.

Mnogi ljudi me nisu mogli razumjeti, ja njih danas tek razumijem. U to doba su mi samo bili jedan ogroman upitnik jer nisam razumjela zašto me ne slušaju kada im dajem tako ogromnu priliku da žive drugačije živote.

Da budu sretni kao što sam i ja sretna.

Nisam mogla shvatiti kako netko može i dalje donositi takve odluke - jednako kao što sam ih i ja donosila, ali nisam znala drugačije - a sada znamo drugačije, ali oni i dalje ne žele poslušati.

Na kraju jednostavno popustiš i odeš svojim putem. Putem prema gore.

Samo prema gore. Jednom kada osjetiš kako je tamo gore na ljestvici, ne spuštaš se dolje za nikoga. Jer shvatiš što je to prava ljubav prema sebi.

Da nije tako, i dan danas bismo bile najbolje prijateljice.

Ja danas ‘’privlačim’’ samo sretne i zadovoljne ljude u svoje okruženje.

Ponekad se dogodi iznimka - ali oni mi služe. Svatko od njih ima svoju svrhu.

Pojave se da vidim gdje sam, da vidim jesam li riješila sve svoje stare obrasce, da provjerim jesam li zacijelila stare rane…

Ne dogodi se ništa strašno - jer to ne postoji u mom današnjem svijetu, postoje samo male prepreke. Ako nisam nešto riješila - to primijetim, osvijestim o čemu se radi, riješim sama sa sobom i krenem dalje. Bog nam zaista uvijek šalje samo Anđele.

Na početku mi je bilo teško, ali s vremenom sam shvatila kako te prepreke na putu sve lakše svladavam, jer sam naučila o čemu se radi, shvatila sam zašto se dešavaju i danas sa sigurnošću znam da je sve u redu.

Znam da sam sigurna.

Znam da se sve dešava s razlogom i uvijek jedva čekam vidjeti koji je to razlog, jer znam da nakon rješenja tog problema slijedi ekspanzija.

Nadam se da će jedan dan ponovo ta osoba ušetati u moj život, da će biti predivna i sretna kao što i zaslužuje biti.

Sreća je stvar izbora.

Vjerujte mi isplati se izabrati sreću, a to znate i sami, samo se usudite donijeti tešku odluku svaki dan kako bi bili pobjednici u svom životu.

Nagrada za taj ‘’težak’’ rad je neprocjenjiva.

80

Pokušajte, nemate što izgubiti osim svog starog načina života, a sami procijenite dali ga se isplati zamijeniti za novi.

Jedan čovjek se obrati Budi riječima: ja želim sreću.

Buda mu odgovori: prvo izbaci ‘’ Ja’’ jer to je Ego, potom izbaci ‘’ želim’’ , jer to je želja.

Sve što ti ostane je sreća :)

81

Osuđivanje

Dozvoli im da te osuđuju.

Dozvoli im da te ne shvate.

Dozvoli im da te tračaju.

Njihovo mišljenje nije tvoj problem.

Ti ostani ljubazan, predan ljubavi, slobodan u svojoj autentičnosti.

Bez obzira što oni učine ili kažu, da se nisi usudio posumnjati u svoju vrijednost ili u ljepotu svoje istine.

Samo nastavite sjajiti onako kako to samo vi znate.

Nepoznati autor

82

U ljudskoj je prirodi da želimo biti prihvaćeni od svoje okoline. To je normalno.

Nije normalno da se osjećate loše zbog toga što ste ponekad usamljeni ili tužni jer se osjećate kao da vas nitko ne razumije. S nama svima je sve u najboljem redu.

U našim počecima na ovoj planeti, dok smo još živjeli u plemenima, ako si bio drugačiji i poprilično odskakao od drugih u svom plemenu - ako si bio slabiji ili na bilo koji drugi način se nisi uklapao - izbacili bi te iz zajednice i to je za tebe značilo sigurnu smrt.

Ako te pleme odbaci i živiš sam u nekoj prašumi ili u pustinji, vrlo vjerojatno i relativno brzo bi te pojela neka životinja ili bi umro od gladi/žeđi. Biti dio plemena je bilo nužno za preživljavanje.

Danas nećeš umrijeti radi toga ako te društvo odbaci, ali mi ljudi smo socijalna bića i potrebno nam je društvo.

Potrebni su nam drugi ljudi.

Potrebno je da pripadamo nekoj zajednici.

Ne možemo uvijek biti sami, to nikako nije zdravo za nas.

Kćeri liče na svoje očeve kako ih ne bi odbacili…ne znam jeste li čuli za to, ali meni je to bilo jako zanimljivo.

Koliko li nam je taj strah od odbacivanja samo usađen u svaku poru. Čak i prije rođenja. Kod nekih od nas je taj strah možda malo izraženiji nego kod drugih. I kroz život se manifestira na razne načine. Dakle drugačiji je u svakome od nas, ali je prisutan.

Ako si jedna od osoba koja ne vjeruje drugim ljudima, zapitaj se zašto je to tako.

Jedan od razloga može biti strah od odbacivanja. Strah od izdaje nas drži u grču i nismo u stanju živjeti zadovoljan i ispunjen život. Mi to naravno želimo, ali ne možemo zbog nesvjesne paralize u kojoj nas drži taj strah. Postoji mnogo načina na koji smo mogli biti izdani još kao djeca od strane svojih roditelja, tako da ne morate taj strah razviti tek u odrasloj dobi.

Također, znak da se bojimo odbacivanja može biti i pretjerano analiziranje tuđe reakcije.

Ili ako često trebaš uvjeravanja drugih ljudi da te vole i da te nikada neće ostaviti ili izbjegavaš sve što bi moglo otvoriti tvoju ranjivost i spustiti štit obrane - vrlo je vjerojatno da je u pitanju taj strah. Jer što se desi kada ostaneš sam? Umreš. Nema te.

Ok, možda baš i ne u današnje vrijeme, ali u tvom DNA kodu je tako zapisano.

To je nekada bilo ravno smrti - pleme te odbaci i ti umreš.

A zašto to nebi bio ishod i u današnje vrijeme? Koliko ljudi pati od depresije zbog osamljenosti?

Koliko ljudi razmišlja o samoubojstvu jer nema nikoga s kim može razgovarati ili osjetiti bliskost? Potrebna nam je bliskost za život. Mi smo emocionalna bića.

Možda je to tvoja manifestacija, udovoljavaš drugima i mijenjaš sebe kako bi drugi bili zadovoljni i kako ne bi otišli. Ili pak odguruješ ljude od sebe jer se zapravo bojiš odbacivanja s njihove strane. Tako da, i dalje nema šanse da nisi nešto pokupio/pokupila.

Ovi strahovi su ostali pohranjeni u našem tijelu i mi u stvari reagiramo iz podsvjesnog.

To je čisti impuls preživljavanja. Ono što sada moramo s time je početi čistiti te obrasce i početi živjeti s većim povjerenjem u sebe i sam život.

A kako? Pa u stvari kao i sve ostalo :) Za početak pratiti koji nam se događaji ponavljaju u životu. Imamo misterij kojega moramo riješiti kao pravi Sherlock. Tako to ide kod ‘’rada na sebi’’.

Pa krenimo redom s propitkivanjem sebe: 83

●

Zašto me privlače određeni tipovi ljudi s kojima sam imao odnose u svojem životu?

Bilo ljubavno ili samo prijateljski, pa čak i šefovi ili susjedi... ● Zašto reagiram na određene načine u određenim situacijama?

Bilo kada kad imamo neku snažnu emocionalnu reakciju na nekoga ili nešto – kada netko ili nešto pritisne onaj gumb - pokušajte detektirati o kojem problemu iz prošlosti se radi. Jer kada je prisutno puno energije i intenziteta, to znači da su uključeni problemi iz prošlosti. To su one burne reakcije, naleti bijesa i slično. ● Od kuda dolaze moji obrasci ponašanja? ● Zašto se ponekad osjećam tako: bespomoćno, usamljeno, očajno, uplašeno, ljuto i sl.? ● Što je to što moramo riješiti? Što nam se stalno vraća?

Kada osvijestimo što je to, onda to možemo i mijenjati.

Kada su povrede nastale u međuljudskim odnosima, najčešće s najbližima, tamo gdje je trebalo biti sigurno, za iscijeliti te rane i nastalo nepovjerenje, najbolji put je stvaranje novih odnosa i građenje sigurnosti. Moja preporuka je da potražite pomoć stručnjaka u kojeg imate povjerenja i ako je ikako moguće da radite na tome u grupama kako biste imali podršku grupe ali i svjedoka s druge strane. Ja sam za početak krenula s energetskim iscjeljenjem, vi odaberite svoj put.

Svjedoci su jako bitni kod iscjeljivanja. To imajte na umu.

Kada plačemo neisplakane suze najbolje je to napraviti pred svjedokom kao i kada govorimo neizgovorene riječi. Svjedok je tu kako bismo napokon bili viđeni ili kako bi nas napokon netko čuo. Ovo je bitno kod iscjeljivanja unutarnjeg djeteta. Sada neću o tome jer je to jedna sasvim druga i poprilično opširna tema.

Slobodni ste istražiti više o tome ako do sada već niste.

Izađite iz svojih trauma jer izvan njih vas čeka jako puno ljubavi.

Počet ćeš zacjeljivati kada otpustiš sve što te u prošlosti povrijedilo, kada oprostiš svima koji su te povrijedili ili ti učinili išta nažao i kada naučiš oprostiti sebi za svoje greške. Radimo najbolje što znamo. Kada nešto ne znamo, potražimo pomoć od onoga tko zna to što mi ne znamo i naučimo. Nije sramota ne znati, nitko se nije rodio a da je sve znao. Sve ima svoj proces.

Moj proces iscjeljivanja još nije završio i to je u redu. U redu je jer sam krenula i znam da radim svojim tempom. Nema prečice i nema požurivanja. A najmanje ima osuđivanja.

Svima nam je potrebno da nas okolina prihvaća onakvima kakvi jesmo, da živimo život punim plućima i da ostvarujemo naš puni potencijal, jer nismo ovdje došli samo trošiti zrak i vodu, ili biti hrana komarcima...ili možda jesmo?

Ja volim vjerovati kako postoji nešto više od toga.

Koliko god sam ponekad željela pripadati nekoj zajednici, toliko se s druge strane nisam željela uklopiti u kalupe u koje nisam pristajala. Fizički i psihički to za mene nije nikada bilo moguće. Nikada se nisam mogla pretvarati da sam netko tko nisam. Zbog svog stava: takva sam kakva sam - znala sam biti stvarno sama.

Usamljena. Čak me ni rođena majka nije zvala na telefon.

Ponekad bi pomislila - OK, idem se pokušati uklopiti, ovi ljudi mi se čine dovoljno dobri, možda bi se mogla s njima družiti, možda ovaj put uspijem pronaći s njima zajednički jezik… - svaki put bi relativno brzo odustala kada bi shvatila da se moram odreći svoje osobnosti koja je uvijek bila nekako ‘’previše’’ za njihov ukus.

Za neke ljude sam bila ‘’previše’’ neozbiljna, za druge sam bila ‘’previše’’ iskrena, za treće sam bila ‘’previše’’ pozitivna… to i dalje ne shvaćam, što je previše pozitivno?

84

Kako god da okreneš, na koju god stranu da se okrenem, čak i u koji god grad da sam otišla živjeti - nisam mogla glumiti da sam netko tko nisam i nisam mogla zatomiti svoju pravu osobnost, koliko god ona nekome bila ‘’previše’’.

Jer jednostavno ne možeš se svidjeti svima - NIKADA. NEMA ŠANSE. Kako sam sve više postajala ono tko ja zaista jesam, počela sam zahtijevati od svijeta da me prihvati upravo takvu kakva jesam - ‘’previše’’ autentičnu.

Jer to je ono ‘’previše’’ koje želim biti i koje s ponosom i jesam.

Počela sam bez filtera razgovarati o svojim vizijama, o pozitivnoj psihologiji i svemu u što ja vjerujem za razliku od njih. A to je bio samo početak. Zbog ovoga što danas ne filtriram baš sve svoje misli mi je ponekad nekih ljudi čak i žao…(rijetko kad, ali ipak malo je :) ) Naravno da se 90% moje okoline zabrinulo za moje psihičko zdravlje, kada sam odustala od zatomljivanja sebe. I vama će se vjerojatno to dogoditi. Ako živite u poprilično ‘’negativnom’’ okruženju, smatrat će vas ludim jer na sve negative gledate pozitivno. Ako se od vas očekuje da se brinete jer je to odraz zrelosti - zamislite samo kako će reagirati na to kada im kažete da briga nema smisla? Da ne pričam o tome koliko me smatraju ludom kada im kažem da smo izabrali svoje roditelje (dogovorili smo se s njima da će nas emotivno osakatiti) i da smo došli na planetu skupiti određena iskustva, vratiti neke karmičke dugove, da nam ovo nije svima prvi život a nekima nije ni zadnji - a to tko smo mi zaista, odakle dolazimo i gdje idemo, to ćete morati pričekati drugu knjigu :) Sve u svemu, ja sam jako luda osoba, po nečijim kriterijima.

Po svojim kriterijima sam najnormalnija osoba koju sam u životu upoznala.

Ne bi mijenjala svoju ludost za njihovu normalnost ni za živu glavu.

Ono što Znam - s najvećim Z ikada - je da s vremenom prestaneš doživljavati te ljude koji te ne vide, ne razumiju, ne prihvaćaju i ne priznaju osobom kakva zaista jesi.

Ne biti priznat kao osoba je jako bolno.

Biti odbačen od strane okoline zbog uvjerenja koja imaš o životu, a koja se razlikuju od njihovih uvjerenja je nešto što viđamo često ali okrećemo glavu od toga. To je jedna velika rana u našem kolektivu. Biti odbačen, otpisan, ne priznat kao osoba jer vjeruješ u horoskop, planete, u ljubav među istospolnim partnerima, u bezmesnu dijetu, u vanzemaljce, u energiju, vibraciju, zakon privlačenja, jednog starog dedu na oblaku koji nas je stvorio i sad nas osuđuje jer nedjeljom ne idemo u crkvu i ne klečimo pred njegovom slikom… - nije u redu.

Nije u redu ne priznati mene kao osobu jer imam drugačije uvjerenje od tebe.

I ja sam osoba s osjećajima kao i ti.

I mene boli kada me odbaciš. Boli me kada me ružno ili čak s gađenjem pogledaš jer sam ti rekla nešto s čim se ti ne slažeš.

Boli me kada me vrijeđaš jer misliš da je normalno meni baciti u lice sva svoja uvjerenja o tome kako je vjerovanje u to da planete utječu na čovjeka svojom energijom čisti idiotizam, jer eto, to nije normalno.

Meni nije normalno da u ovom tisućljeću ti i dalje ne razmišljaš svojom glavom, pa eto, neću ti to reći.

Samo ću ti se osmjehnuti i reći da je u redu.

Jer sada stvarno i je, u redu je.

Sada znam da je to tvoja istina i nema veze sa mnom. Ne boli me više tvoja uvreda i tvoje odbacivanje na isti način kao što me boljelo prije. Sada je ova bol više iz srca i ljubavi prema tebi. Nije više osobna. Jer znam da nema veze sa mnom. Ima veze samo s tobom.

85

Naučila sam te razumjeti. Bila sam i ja jednom TI. Znam odakle dolaziš. Znam i odakle dolazi tvoj strah od svega toga ‘’nenormalnog’’. Želim ti da se oslobodiš toga i počneš živjeti slobodno kako i ja živim. Želim ti da se zavoliš i priznaš kao što sam i ja uspjela zavoljeti i priznati sebe.

Jer, tek nakon što sam sama priznala sebe, mogu priznati i tebe.

Ja sam danas u miru. U miru sam sama sa sobom. U miru sam sa svojom istinom.

Bitno mi je samo to da sam ja sama sa sobom na istoj valnoj dužini i širini.

Kada kažem da oni nisu bitni za mene i moju misiju na ovoj planeti - to danas kažem iz jedne sasvim druge točke. Ovdje gdje sam sada, znam da su ti ljudi bili samo moji pokazatelji gdje mi je fokus. Pokazali su mi gdje sam ja, na čemu moram raditi, koji su mi ne služeći obrasci… mi smo se dogovorili draga moja dušo. Ti u to ne moraš vjerovati. Hvala ti.

Hvala ti na svemu, ali sada ti moram reći u svrhu učenja i prenošenja poruke kroz ovu knjigu, ti mi više nisi bitan. Nebitan si za mene. Nebitan si za moju sreću. Nebitan si za moju vibraciju.

Apsolutno si nebitan za mene kao osobu. Nije mi više bitno da me priznaš kao išta. Slobodno možeš zaboraviti da postojim, ako je to ikako moguće :) Danas su za mene kao osobu, ajmo to tako reći, bitniji oni ljudi koji su me jednostavno prihvatili takvu kakva jesam. Prijatelji koje puštam u svoje okruženje su na mojoj vibraciji. Ne dozvoljavam da u moju privatnost uđe netko tko tu ne spada. Ne dozvoljavam sebi provoditi vrijeme s ljudima koji će pljuvati po svemu što je meni sveto. Jednostavno za to više nema prostora u mom svijetu. To ne znači da neću razgovarati o temama koje nam nisu zajedničke ili uči u neku zanimljivu i zdravu raspravu. Svakako da hoću. Volim čuti drugo mišljenje i volim pojasniti svoje stajalište. Ne bježim od učenja i proširivanja svojih vidika.

Pričam o negativnim aspektima, da se razumijemo. Neću trenutno dublje ulaziti u ovaj dio.

Ono što želim reći je da sam ‘’samo’’ naučila postaviti granice. Uz naravno i ovaj dio sa prihvaćanjem sebe. Jer dragi moji, ako želite da vas ne osuđuju, morate vi biti prvi koji su prestali osuđivati. Budi promjena koju želiš vidjeti. Tako to ide. Nema švercanja.

OK, idemo dalje.

Prvo lijep dio: kada sam ja prihvatila samu sebe takvom kakva jesam, to je učinio i ostatak svijeta. Onaj ostatak svijeta koji je bitan za mene, naravno. Ovi drugi se drže podalje od mene, logično.

A sada onaj dio koji se nekome ne čini tako lijepim kao ovaj prvi ali je u stvari najljepši ikada: nakon savladanih mini lekcija sa prihvaćanjem Mene kao individue od strane moje okoline, bilo je vrijeme da i ja uzvratim svijetu istom mjerom. Morala sam prihvatiti druge onakvima kakvi oni jesu: Nesavršeni, svakakvi, bezobrazni, neobzirni, previše ili premalo...

Dakle morala sam prestati ih osuđivati. Vidjeti kada sam i ja takva kao i oni, jer naravno da su mi ogledalo.

Ponekad mi pokazuju moja uvjerenja a ponekad i moje ponašanje.

I na kraju, morala sam ih razumjeti.

Ali stvarno istinski Razumjeti.

Naučila sam da ne mogu od njih tražiti nešto što ja njima ne dajem. To ste do sada možda čuli mali milijun puta. I ja sam to čula mali milijun puta ali mi nije odgovaralo u tim trenucima preuzeti odgovornost.

Bilo mi je lakše svaljivati krivicu na druge i glumiti žrtvu.

Jadna ja oni me ne vide/razumiju/vole/prihvaćaju i tako u nedogled.

Razumijem ja jako dobro kako je lakše kriviti nekoga drugoga. Razumijem i to da je mnogo lakše ostati tu gdje jesi nego se pokrenuti i poduzeti nešto u vezi situacije koja ti ne odgovara. Razumijem i to da netko nikada ne 86

učini ništa po pitanju toga da prestane osuđivati. Jer i ti osuđuješ. I ja osuđujem, nisam savršena, ali sam i mnogo toga do sada učinila kako bi s vremenom potpuno prestala osuđivati druge.

Ne samo osuđivati ih već ih i prihvatiti takvima kakvi jesu. Razumjeti ih potpuno.

Ne samo reći kako ih razumijem ali bez onog stvarnog razumijevanja.

To je meni bilo teško ali ne i nemoguće kako se na kraju ispostavilo.

Jer u stvari je vrlo jednostavno.

Kako mogu inzistirati na tome da drugi prihvaćaju moju autentičnost, ako ja ne prihvaćam njihovu? Kako mogu tražiti da me netko ne trača i ogovara ako ja to radim drugima?

To vam je kao da kukate o tome da vas nitko ne voli i da vas svi samo sabotiraju - a vi s druge strane mrzite sve oko sebe i veselite se tuđoj nesreći…

Stvarno mislite da ćete za zloću i pakost dobiti ljubav zauzvrat? Nećete.

Ovo mi je jedna od zanimljivijih lekcija i promjena kroz koju sam prošla već jednom, a trenutno prolazim i drugi put. Ovaj put je to na malo drugačijem nivou. Polazim s druge točke. Iz druge dimenzije, nazovimo to tako :) I zanimljivo, ovaj put mi je bilo čak i izazovnije za shvatiti i uvidjeti kako osuđujem sve i svašta.

Možda jer ovaj put ne osuđujem toliko iz onog običnog Ega već više iz Duhovnog.

Postoji i taj Ego. Čini mi se da je on malo zeznutiji. Još nisam do kraja to savladala tako da ću tu temu ostaviti za neki drugi put. Ne osjećam se još uvijek adekvatnom za razgovor o tome. U ovom ‘’običnom’’ egu sam provela više vremena pa ipak imam više iskustva, ako me razumijete.

Dakle danas, između ostalog, najviše osuđujem ljude koji su ovce i slijepo slijede svoje vođe u propast. Ne žele se probuditi. Osuđujem ljude koji ne žele učiti, koji ne žele raditi na sebi...

Osuđujem svašta nešto ali na drugačijoj razini. Nije mi više razlog za osudu nečiji modni izričaj ili višak kilograma ili bilo što drugo što danas smatram površnim.

Eto kako napredujem u svim segmentima XD Još uvijek imam sliku papira na koji sam zapisala svoju odluku i plan da više neću osuđivati. Svaki put kada naiđem na tu sliku od srca se nasmijem sama sa sobom.

Uvijek se raznježim kada se sjetim tog razdoblja u svom životu.

Sretna sam što imam te uspomene. Poprilično jasno se sjećam tog dana.

Sjećam se kako sam krenula na posao s ciljem da neću osuđivati.

Kao i sve drugo u ovom životnom procesu - već sam spomenula da mi nije bilo lako, ali jako sam se iznenadila time kako nije bilo niti teško niti dugotrajno kako sam očekivala da će biti. Stvarno sam relativno brzo riješila taj početni stadij. Možda mi je samo malo previše vremena trebalo za napraviti taj prvi korak.

Mali korak za mene, velik za čovječanstvo.

Taj dan sam odlučila samo promatrati sebe i ispravljati misli koje imam kroz cijeli dan. Morala sam stvoriti jasnu sliku o tome koliko u stvari osuđujem i koga. Koliko su moje ''šale'' uvredljive za moje prijatelje. Plus, taj dan sam odlučila u svakome vidjeti nešto lijepo i dati mu kompliment.

Makar to bila samo rečenica: imaš lijepu majicu.

Ne lažan kompliment, jer to onda nije to. Cilj je bio biti bolja osoba.

Kroz cijeli dan sam imala fokus na to što sam željela promijeniti.

Tada sam postala promjena koju sam željela vidjeti u svijetu.

Od tog dana, pa narednih tjedan - dva, svaki dan imala sam zadatak - truditi se da ne osuđujem. Nikoga.

87

Poznate ili nepoznate.

To - do: Neću se rugati nikome, neću govoriti ništa loše, neću misliti ništa loše…

U svakome ću vidjeti nešto lijepo i svakome ću dati kompliment.

Ovako nekom ‘’normalnom’’ čovjeku, vjerojatno se ova priča čini preuveličana ili možda ne razumije zašto bi itko i krenuo raditi ovako nešto, jer ono… normalno je ponekad reći nešto o nekome. Ne treba raditi dramu oko toga. A ponajviše, zašto je toliki problem prestati s time?

E pa to je meni bilo jako bitno.

Prvo sam željela ja sama biti bolja osoba a drugo, željela sam imati oko sebe bolje osobe. Željela sam manje tračati, željela sam imati prijatelje koji ne tračaju i željela sam općenito biti netko tko ne vidi i ne govori samo negativne stvari. I danas mi je postalo normalno kad vidim nešto lijepo na nekome to mu i reći.

To mi je sada normalan refleks. Ne razmišljam više o tome već sam naučila mozak da smo sada to Mi i on to radi automatizmom. Kao što je prije radio suprotno.

Ja sam bila poznata po svom sarkazmu i svom pesimizmu.

Zanimljivo je i to da dugo nisam uopće bila svjesna svog pesimizma.

Pesimizam mi niti ne fali - naravno. On je nestao sam od sebe kada sam počela mijenjati sklop u glavi. S tim nisam imala nikakvih problema.

Ali sarkazam - to je bio moj potpis.

To sam bila ja.

Detaljan opis mene bi bio: čista ironija i sarkazam.

Za jedan rođendan sam na poklon dobila majicu na kojoj je bila samo ispisana riječ: sarkazam.

Toliko o tome, s tim ću završiti, mislim da je sve rečeno :) Malo po malo kako sam svjesno svaki dan pazila na to, zaista sam skoro pa potpuno prestala osuđivati druge ljude. Ponekad mi se dogodi, jer sam samo čovjek, ali sam svjesna svoje osude.

Ono što je najbitnije kada se to dogodi i prepoznam svoj postupak ili mi netko ukaže na njega, ja osudim svoje ponašanje, ne osudim svoje biće.

Nježnija sam prema sebi jer je bitnije na kraju krajeva to da se ne zlostavljam zbog tog jednog krivog koraka.

Ipak sam tu da učim.

A moj dobri stari prijatelj Sarkazam… još je tu :) Ipak ja volim svoj sarkazam, on je moj način komunikacije, ne mogu baš toliko odustati od njega. On može biti i lijep i zabavan, ne mora uvijek služiti samo za uvredu.

A ja sam zaista znala uvrijediti, mene je jako boljelo i željela sam da i drugi osjete kako je to.

Onda to nisam znala, to mi je bio obrambeni mehanizam, prirodna reakcija, a sve zapakirano u humor.

Ljudi su me uvijek doživljavali kao veselu i zabavnu osobu, ali opet s druge strane i nekoga s kim se ne želiš zakačiti - jer ako ti ja kažem ono što mislim o tebi, nećeš biti sretan, jer sam uvijek vidjela ljude onakvima kakvi oni jesu. Znala sam kakvi su iza maske, vidjela sam tugu, vidjela sam strah, vidjela sam obiteljske svađe… sve ono što ne žele da se vidi.

A sada znam da sam vidjela sve ono što sam i ja imala iza svoje maske.

88

Ponovo se vraćamo na ogledalo. Ljudi su nam ništa drugo doli ogledalo.

Hurt people hurt people.

Healed people heal people.

Sve se može naučiti, sve možemo pretvoriti u nešto lijepo, pa i sarkazam, barem se nadam da je tako, ja ću se nastaviti tješiti time, možda čak i zavaravati, nema veze, za sada mi služi i ne dam ga nikome :) Svaka promjena je bitna, pa i ona najmanja. Ako se vama ovo moje čini smiješno, zamislite samo kako bi svijet bio lijep kada bi svi oko vas imali samo lijepe riječi. Meni je to velika stvar.

Svaki mali korak koji učinimo prema naprijed treba pohvaliti i proslaviti. Ja slavim svoj pomak prema vibraciji ljubavi. Jer to sam napravila sa drastičnom promjenom u pogledu osuđivanja, vrijeđanja svojih prijatelja sa sarkastičnim i ironičnim komentarima koji su bili zlobni.

Slavim svoj napredak sa svojom fotografijom papira na koji sam zapisala svoj cilj. Prisjetim se svog napretka.

Pohvalim se i zahvalim sama sebi što sam postala bolja osoba.

Podsjetim se gdje sam bila nekada i tko sam bila nekada.

Pohvalim samu sebe za cijeli put koji sam prošla od tada.

Taj prvi dan kada sam krenula na posao, svjesno sam pratila svoje misli i pazila da nekoga ne bi uvrijedila, svjesno sam smišljala komplimente koje bi dala nekome i kada bi ugledala osobu koja ne izgleda fizički privlačno - morala sam se svjesno truditi mijenjati misli o njoj.

Danas to ne iziskuje toliko napora. Ali tada, na počecima, nije bilo drugog načina.

Ono što je bilo bitno je da se nisam osuđivala kada bi se uhvatila u osuđivanju. Razumijete?

Nemojte se osuđivati ako se uhvatite da osuđujete :) Pohvalite se kada se uhvatite kako kritizirate sebe ili bilo koga drugoga jer to je napredak. Primijetili ste. A kada postanete svjesni - već ste na pola puta ka promjeni.

Postoji i vježba koju možete raditi, za osvještavanje. Ako vam je teško kroz cijeli dan imati fokus nad svojim mislima/riječima/djelima - osvijestite to sve na kraju dana.

Sjednite u miru i dozovite u mislima sve situacije kroz dan kojih se možete sjetiti.

Osvjestite te situacije.

Potpuno osvjestite sebe u tim trenucima.

Pogledaj svoje misli i sjećanja o tome kao da gledaš film.

Shvati zašto to radiš. Što je to uzrokovalo?

Sada kada smo svjesni zašto osuđujemo, sada to možemo početi mijenjati.

Svjesno svaki put kada primijetimo taj stari obrazac - možemo ga mijenjati.

Obrisat ćemo taj stari obrazac i usaditi novi.

Idući put kada vidiš nekoga tko je debeo/mršav/ima jako ružnu odjevnu kombinaciju i krenu misli o tome, osvijesti to da imaš te misli i reci: NE. Odmah prekini tu misao.

Podsjeti se da to više nisu tvoji obrasci. To više nisi ti. Pošalji ljubav prema toj osobi ili ju blagoslovi ili što god da si odabrao kao svoju metodu i kreni dalje.

Bez da se osuđuješ i proklinješ kako si ponovo mogao to pomisliti sada kada si tako duhovan.

89

OK je. Mozak će to raditi dokle god ne prihvati novi program.

To je moć sadašnjeg trenutka. Biti svjestan sebe u svakom trenutku.

Najlakše je nekoga osuditi, to svi znamo.

Sada dolazi teži dio. Pokušajte razumjeti tog nekoga.

Svatko ima svoju životnu priču i razlog zašto je takav kakav je.

Zašto je tako reagirao. Zašto je nešto učinio ili rekao.

Možda samo ima loš dan.

Sjećate se svojih loših dana?

Sjećate se onog puta kada ste vi bili ti koji su presjekli put automobilom nekom drugom, pa su vam trubili a onda ste im vi nonšalantno pokazali srednji prst?

Sjećate se kada ste bili iznervirani jer vam je dečko/cura digao tlak pa ste bili ljuti ili bezobrazni ili otresiti na konobara u kafiću jer dugo čekate svoje piće … ili na bilo koga drugoga… sigurna sam da ste imali takve dane, jer svi ih imamo.

I imat ćete još jako puno takvih dana.

Ti dani ne moraju i nema nikakve potrebe da budu ‘’loši dani’’, lako ih možete ublažiti s razumijevanjem toga što vam se događa. Kada naučite cijeniti druge ljude i njihove kvalitete i raznolikost, onda znate da ste postigli svoj cilj i popeli se visoko na ljestvici svog osobnog rasta i razvoja. Jer tek kada u sebi nešto postignete i kada ste vi takvi kakvi želite biti i to vidite u drugima - tada to i jeste, jer ne možete u drugome vidjeti ono što ne nosite u sebi.

Bilo bi dobro i to da koliko god je moguće, izbjegavate ljude koji ogovaraju i ismijavaju druge.

To nisu ljudi kojima želite biti okruženi. Niti sada niti u buduće. Kada se uspijete promijeniti takvi ljudi će vas početi zaobilaziti. Do tada pažljivo slušajte što ljudi kojima ste okruženi govore, a možda još veću pažnju pridajte njihovim djelima. Ako pogledate sebe ili bilo koga drugoga kroz djela koja činite, vidjet ćete tko mi uistinu jesmo. I ja i vi i svi oko vas.

Rijetko tko danas radi ono što zaista i misli. Integritet većini nas na ovoj planeti baš i nije prioritet, na žalost.

Nemojte biti netko koga će pamtiti po tome da je stalno spuštao druge.

Ja sam bila jako nesretna kada sam saznala da to neki ljudi misle o meni i da me kao takvu vide. Često nisam bila svjesna koliko su moje riječi ponekad povrijedile osobe koje nisam željela povrijediti. Često sam i namjerno povrijedila drage ljude samo zato da ih boli kao što je i mene boljelo a kasnije sam plakala radi toga, time sam i sebi nanosila možda i veću bol nego njima. To nije lijep život.

To je potraćen život. Neću reći da sam potratila 30 godina svog života, jer sam morala naučiti sve što sam naučila, ali da mi je netko rekao koliko je ljepše ovako, prije bi se promijenila.

Govorili su mi naravno, ali nisam slušala ako ćemo iskreno :) I sada ja vama kažem, a vi me nemojte poslušati ako baš ne želite.

Ako ste isti kao što sam ja bila, pitam vas; Gdje je tu ljepota, radost ili ljubav?

Pogledajte iza sebe, što ste time postigli?

Jako malo. Nimalo sreće, puno jada, puno suza, ljubomora, zavist, uspoređivanje, gaženje samog sebe, depresija, anksioznost, ružne misli, zloba, ogorčenost, prezir…

90

Nesigurni i ljubomorni ljudi kritiziraju i osuđuju druge. Ali najviše štete sami sebi.

Zaista želite nastaviti živjeti kao takva osoba?

Zar ne bi bilo ljepše proživjeti život kao samopouzdana i samosvjesna osoba koja slavi tuđi uspjeh? Zar ne bi bilo ljepše navijati za druge?

Razumijem ako se ne osjećate ugodno kada ovo čitate. U redu je. Želim da znate da je sve u redu. Usudila bih se reći i da je ‘’normalno’’ da se tako osjećate jer je jako mnogo demona uzburkano sada u vama. Pitanje je samo koji od njih će pobijediti.

Vi ne zaslužujete živjeti život lišen ljepote. Topline. Dobrote.

Ako imate oko sebe ljude koji vam to ne daju, krenite od sebe, promijenite sebe a zatim će doći ljudi koji će sve te divne stvari koje imate u sebi reflektirati nazad na vas.

Moj život je neusporedivo ljepši i bolji od kada sam postala jedna od ljudi koji daju komplimente i žele svima samo dobre i lijepe stvari. Znam da nekome ovo zvuči logično, ali ima nas koji smo to trebali naučiti.

Priznajem, ponekad vidim nešto na nekome što bi i ja željela za sebe ali to je na jednoj drugoj razini svijesti i nije ljubomora u pitanju već samo želja. Tako znam što želim za sebe.

Tako znam u kojem smjeru želim ići. To mi je putokaz, kompas i motivacija.

Kada vidim nekoga da ima nešto što mi se svidi - to uvrstim u viziju svoje budućnosti.

Ali nipošto nisam ljubomorna ili zavidna. To za mene više ne postoji.

Danas znam da ono što je moguće za druge je moguće i za mene.

Znam da naša emocija prema tuđem uspjehu, je u stvari naša vibracija prema uspjehu a ne prema toj osobi.

Isto tako je i naša reakcija kada vidimo dvoje zaljubljenih, i boli nas srce jer smo mi sami... ta emocija koju osjećamo prema tuđem predivnom ljubavnom odnosu, je naša vibracija prema ljubavi, ne prema njima.

Dakle, znam da ono kako se JA osjećam (vibriram) to ću i manifestirati. Ako želim predivnu ljubavnu vezu - ne mogu biti zavidna i ljubomorna na svoju prijateljicu jer ju ona ima a ja ne. Ako želim novac ne mogu s gađenjem gledati bogataše kako uživaju u luksuzu.

Ako mi ne vjerujete da je to istina, pogledajte kako se osjećate kada svemu što želite, svjedočite kod drugih.

Veselite li se što je vaš kolega dobio povišicu a vi niste?

Zamislite život u kojem niste ljubomorni ili zavidni?

Ni ja ga nekada nisam mogla zamisliti.

Vjerovala sam da ću zauvijek samo gledati druge ljude kako žive sve ono što i ja želim a meni je to nedostižno.

Imala sam toliko uvjerenja o tome kako za mene jednostavno nije - ništa.

Bogatstvo nije za mene. Luksuz nije za mene. Lijepe stvari nisu za mene. Dobri i pristoji dečki nisu za mene.

Lijepe riječi nisu za mene. Uspjeh nije za mene. Što god da želim - nije za mene.

Pa recite mi onda koja je svrha života? Gdje je tu smisao? Što ćemo stvarno provesti život u takvim mislima?

Gledati ljude koji imaju sve to što mi želimo i trunuti iznutra?

Ja zavist i ljubomoru vidim upravo tako, da nas izjedaju iznutra, kao gangrena. Trunemo i propadamo zbog njih. A ne moramo se osjećati tako. Nema nikakve potrebe za tim.

Nema ni potrebe za osudom ljudi koji žive to što i mi želimo za sebe.

Na ovoj razini svijesti na kojoj sam danas, jasno mi je kako je Ego taj koji osuđuje.

On je taj koji se stalno na nešto žali i on je taj koji vam govori da ste bolji od drugih, jer vi ste za njega najbolji i samo vi zaslužujete sve najbolje.

91

Ne možete se boriti protiv njega i pobijediti ga, ali ga možete shvatiti.

Vježbom ćete uspjeti prepoznati kada i kako iz Ega reagirate na vanjske podražaje, kako reagirate na uvredu, okolinu koja vas okružuje ili etiketiranje vas kao čovjeka.

Svačiji ego je u suštini isti, kao što je i naša duša u suštini ista, ali na površini su različiti.

Površinski se moj ego razlikuje od vašega. To je ta razlika između nas.

Svi smo isti, a opet, potpuno drugačiji.

U svima nama, na sigurnom, duboko ispod površine, nalaze se odgovori na pitanja - zašto nešto osuđujemo.

Ne trudite se tražiti van sebe, tamo nikada ništa nećete pronaći. Odgovori su uvijek u nama. Ono što najviše osuđujemo, prema čemu imamo najveći otpor - to je ono što imamo u sebi, slobodno zavirite duboko u sebe i pronađite što to u vama tako reagira, zašto vam to toliko smeta, iznenadit ćete se što sve s vremenom ispliva na površinu.

Ego može provesti cijeli život u ulozi žrtve, njemu to nije problem ako se identificirao sa tom ulogom. Ako se stalno na nešto žalite, ništa vam ne valja, osuđujete sve i svakoga, u svemu nalazite barem jednu malu sitnicu koja vam ne paše i za to se hvatate - to ste vi. Žrtva.

Uloga žrtve je uloga Ega. Meni je ovo bilo nevjerojatno otkriće. I ja sam netko tko je proveo dobar dio života u ovoj ulozi.

Kad pogledam unazad i uđem u sebe i ponovo se spojim sa sobom iz tog doba, stvarno sam sama sebi na ovakav način opravdavala svoje neuspjehe. Ego je tješio sam sebe. Govorio je sam sebi kako ne može nešto postići jer se mora žrtvovati radi obitelji. Jer o njemu ovisi ovaj ili onaj. Govorio je sam sebi da ne živi parazitski život jer se roditelji moraju brinuti za njega - to je njihov posao. I još mnogo toga.

Imala sam opravdanje za sve.

Za sve sam imala razlog zašto ja nisam kriva. Sve se meni jadnoj dešavalo.

Nitko na ovom svijetu nije bio jadniji i nesretniji od mene. Baš sam bila paćenica.

Ne umanjujem svoje tragedije, jer preživjela sam ja svoj dio i otplatila sam sve što sam morala otplatiti.

Poštujem svoj put i poštujem svoju bol, da se razumijemo. Ovdje ne govorim o teškim traumama. Imam i toga.

To je nešto posebno i odvojeno.

Ovdje pričam o onome što smo izabrali jer je lakši put.

Možda se i vama čini nevjerojatno da je nečiji Ego upravo taj koji tu osobu, nazovimo ju Marica, drži u ulozi žrtve. Kako to? Pogotovo kada stalno govorim da nas naš ego drži na prijestolju i da smo mi njemu najbolji i najpametniji i najljepši i sve naj naj, a sad odgovorno tvrdim da je on taj zbog kojeg naša Marica toliko pati u svom jadnom životu. Gotovo je i nepotrebno spominjati to kako je naša Marica jako dobra. Ona će svakome pomoći u bilo koje doba dana ili noći. Sebe stavlja uvijek na zadnje mjesto. Tako dobra osoba, k'o kruh. A stalno neke nedaće. Bolesti, neimaština...a tako je dobra...

Eno sin joj i s 40 godina i dalje živi na grbači. Ona se jadna žrtvuje za njega jer nema izbor, ona mu je majka. Što će jadna?

Zapije joj cijelu penziju.

Još i viče na nju…

I sad ja vama kažem da njen Ego nju drži u tome?!?

Mora da se šalim?

Ne, ne šalim se.

Evo još jedna bogica, možda vam je ona bliža.

92

Kata je jedna divna žena, ona dobra susjeda koja peče kolače za cijelu zgradu. Na žalost, ona svaki dan ima neku drugu ozbiljnu dijagnozu. I tako evo već 10 godina. Kada ju je susjeda s trećeg kata naručila na pregled preko veze, jer naše zdravstvo je katastrofa čeka se po godinu i pol na pregled, nije otišla. Što mislite zašto?

Ako nema svoje ''bolesti'', tko je ona?

Ego se identificira s tim dijagnozama. Ona je jadna stalno bolesna.

Ako joj oduzmemo ulogu jadne dobre ali teško bolesne susjede, tko je ona?

O čemu će pričati ako nema bolesti?

Kao i naša Marica, ako joj oduzmemo ulogu majke, tko je ona?

Tko je ona ako nije majka koja se žrtvuje za svoje dijete?

Ali nisu to samo stare bake, ima nas svih generacija.

I Instagram zvijezda Tena je žrtva, jer ako Teni uzmeš Instagram tko je ona?

Zamislite osobu koja ima bilijardu pratitelja i svaku sekundu provodi na Insta storyu, jer ono..što ima ako nema svoje folovere, i oduzmemo joj mobitel ili internet. Zamislite tu patnju.

Ne s podsmjehom, zamislite tu osobu koja možda i nema pravog prijatelja i jedina potpora su joj foloveri, i ostane bez njih. Što će sad? Kome će se obraćati? O čemu će pričati i kome će pričati o svojim Birkin torbicama? Baku Katu vjerojatno to ne zanima.

Dakle, kada i Instagram zvijezdi, koja kuka kako nema privatnost i kako ju vrijeđaju u komentarima, oduzmemo Instagram, tko je ona?

Misli da je nitko i ništa i da nema što drugo za ponuditi svijetu, a naravno da to nije tako.

Problem je što se ego mora s nečim identificirati. A to s kojim dijelom vas se identificira ne mora nužno biti i ono tko vi jeste.

Tko kaže da sretna i ispunjena osoba ne može pričati o Birkinicama?

Ego nas drži u ulozi žrtve kako bi se mi osjećali bolje. Što god da radimo, uvijek, radimo iz samo jednog razloga, a to je da bi se osjećali bolje.

Ali zašto Ego, da bi se osjećao dobro izabire biti žrtva?

Jer mu treba neki identitet, pa makar to bio i identitet žrtve.

On mora osjećati neku vrijednost. U bilo čemu, pa ako mora biti žrtva, u redu, bit će Žrtva.

Paris Hilton je snimila dokumentarac o svom životu. Ako ga niste pogledali, svakako preporučujem da ga pogledate, jako poučan film na jako mnogo razina.

Neću ništa drugo reći, želim da sami izvučete iz njega ono što vam je potrebno.

Ako imate nekoga u svom okruženju tko vam stalno kuka ili ''Glumi žrtvu'', sjetite se ovog što sada čitate. Kada mu ponudite rješenje, on nabaci kuknjavu i sto razloga zašto to za njega jadnog nije izlaz jer eto... Vjerujte mi, ako se sjetite ovoga u tim trenucima, primijetit ćete kako se on zapravo tada osjeća bolje.

Tj. Ego koji je u identitetu žrtve.

Imala sam prijateljicu koja je na svakoj kavi samo kukala a ja trošila svoje dragocjeno vrijeme i energiju na nju.

Kada sam to prestala raditi, našla je novu žrtvu. Tako se dogodilo i s mojom majkom. Često me zvala i kukala o apsolutno svemu, kada sam joj pojasnila da me idući put nazove s konkretnim koracima koje je poduzela da riješi taj svoj nerješivi problem - prestala je s time. Sada me zove radi svega osim kukanja.

Dakle ima lijeka :) Nakon što vas je Kata udavila kuknjavom oko svoje neizlječive bolesti, vi ste ju žalili i time nahranili njen Ego. Da se Kata ne osjeća bolje od te jedne te iste priče svaki dan, zbog čega bi to radila?

93

Nema razlog, zar ne?

Dakle zaključak je da to radi kako bi se osjećala bolje i zato ju ne treba žaliti.

Na kraju krajeva, da joj je toliko loše, promijenila bi nešto.

Nemojmo sada generalizirati pa reći da čim se netko nešto požali da ''glumi'' žrtvu. Nije tako. Razlika je velika.

Kada kažemo da netko "glumi" žrtvu, to znači da netko to radi dugo i često bez dobrih razloga.

Zna se sto bi značilo doista biti žrtva, o tome ne govorim trenutno i nikada ne bi na ovakav način pokazala ''nepoštovanje'' prema osobi koja je žrtva nečega ili nekoga.

Svi smo mi žrtve ponekad. A razlika između toga što mi ne ostanemo žrtve narednih 40 godina je ta da kada i dobijemo prijateljsku pomoć mi riješimo situaciju i idemo dalje. Napredujemo i rastemo. Ne ostajemo na niskoj vibraciji hraneći se njihovim sažaljenjem.

I ovo je recimo jedna od situacija koje osuđujem.

Razumijem ljude zašto si to rade, ali jednostavno ne mogu ne osuditi takvo ponašanje. Ne osuđujem njihovo biće. Osuđujem njihov odabir. Odabrali su lakši put. Odabrali su ne preuzeti odgovornost za svoj život. Dali su moć drugim ljudima ili okolnostima. Vjerujte mi da su mnogi Katu i Maricu pokušali saslušati ili inspirirati na rast, ali bezuspješno jer "žrtva" to ne želi. Želi ostati žrtva.

Tako ih se i prepozna.

Dakle, ako ste u ulozi žrtve, zašto ostajete i dalje žrtva?

Jer je to jedina uloga koju imate.

Vaša uloga, vaš identitet, s time se vaš ego poistovjetio, to su misli za koje se vaš ego veže - a vi mislite da su te misli vaše. Možda jesu vaše a možda i nisu. To je tako nebitno.

Sve je to iluzija.

Srećom, kada postanemo svjesni da nismo ni naše misli, ni naš ego već da smo sve ono iznad toga - da smo mi svijest koja je do sada bila nesvjesna - sve se mijenja za nas.

Cijeli život i sve u što smo do sada vjerovali da je istina.

Kada osvijestite da iz vas reagira vaš ego a ne vi, kada postanete svjesni da te uvrede koje izgovarate prema nekome ne izgovarate vi već vaš ego, kada shvatite da većinu rečenica koje izgovarate ne izgovarate vi već vaš ego - tu kreće rad na sebi.

Tu kreće promjena. Tu kreće stvaranje vas - tko vi zaista jeste. Tu postajete svjesni sebe. Osvijestite da vi niste ono tko ste misli da jeste - da ste mnogo više od toga.

Možda vam se učini da ne znate tko ste, jer tko ste ako niste majka, ako niste učiteljica, ako niste direktor banke, ako niste influencer ili Paris Hilton?

Ok, privremeno, u ovom trenutku - vi jeste direktor, to je vaš posao, vi to radite… vi ste majka, odgajate svoje voljeno biće… vi ste utjecajan Twiteraš, imate mnogo pratitelja na društvenim mrežama - ali tko ste vi još?

Majka ste, ali ste i kći, i direktorica u banci, i nečija najbolja prijateljica, sestra, pripadnica zajednice u kojoj živite, ekološki osviještena osoba koja reciklira plastiku….

To ste sve sada, u ovom trenutku.

94

A još ste mnogo, mnogo više od toga.

Kada sjednete ili legnete, možda i šećete šumom ili plažom, smirite se, umirite svoje misli, disanje, uđete duboko u sebe, u meditaciju - onda ste ono tko zaista jeste iznad svih ovih uloga koje imate, koje živite, s kojima se Ego poistovjećuje. Plašte li se?

Ako vam netko oduzme neku od tih uloga - tko ste onda? Što bi se desilo da vas sutra snađe takva sudbina da vam bude oduzeta ta uloga?

Da se probudite kao stanovnik Sjeverne Koreje?

I dalje ste to vi, ali možda nećete biti direktorica u banci već čete morati naći drugi posao, možda postanete teta na šalteru u pošti…a možda se vaš ego toliko vezao za ulogu direktorice da ne može podnijeti da ste vi išta drugo osim toga.

Ponekad Ego ne može podnijeti kada mu se oduzme njegova uloga, jer se toliko vežemo za naše uloge da ne znamo tko smo ako nismo - TO. Ako nismo utjecajan Twitteraš, tko smo mi… ako nismo šef države, tko smo… to nam Ego radi.

Tu se pogubimo, on nas je uvjerio da smo mi TO, da je to jedino što u životu imamo i da ako smo izgubili tu jednu stavku s kojom se ON najviše identificirao - da smo sada ništa.

To naravno nije istina.

Vi ste toliko mnogo više od vašeg posla ili onoga što drugi ljudi misle o vama, o toj slici koju plasirate u javnost.

Ne bojte se biti autentični i pokušajte ne stavljati etiketu niti na sebe niti na druge ljude.

Etiketiranje nas odvaja jedne od drugih. Podiže se ta neka mentalna barijera između nas.

Ako etiketiramo jedni druge na osnovu vjere, političkih uvjerenja, boji kože … odvajamo se, nemamo empatiju jedni prema drugima, ne doživljavamo se onako kako bi se trebali doživljavati - kao da smo svi isti.

I zato je po meni bilo jako bitno da krenem na put oslobađanja sebe od osuđivanja. Dokle god sam osuđivala sve oko sebe a pogotovo samu sebe - bila sam jako odvojena od ljudi. Nisam osjećala povezanost.

Ako na tetu u dućanu stavite etiketu ''prodavačica'' a vi ste kupac, rijetko kada ćete prema njoj imati emocije kao prema ljudskom biću, gledat ćete ju kao ''prodavačicu''. Ako vam nareže salamu na debele šnite, a vi ste željeli tanke - možda čak i uputite koju ružnu riječ prema njoj.

To je zato što je vaš ego stavio na nju etiketu i nama je nanesena velika nepravda… ovdje ste u odnosu prodavačica i kupac - niste u odnosu ljudsko biće i ljudsko biće.

Tako je i kada ste u odnosu šef - djelatnik ili bilo koji drugi odnos kada imate bilo kakvu etiketu i kada reagirate svojim egom.

Znaš li ti tko sam ja?!?

Tko izgovara tu rečenicu?

Sigurno ne naša duša…

Kada napokon osvijestite da iz vas govori vaš Ego, tada svaki idući puta kada kažete tu istu rečenicu ili pomislite tu istu misao - to je sada vaš stari obrazac koji je duboko usađen u vas, osvijestili ste ga i sada ga možete obrisati i usaditi novi, onaj koji će biti dobar za vas i vašu budućnost.

Naravno, ne mora biti baš ta rečenica. To vrijedi za svaku drugu koju izgovarate. Kada počnete raspoznavati sebe i svoj Ego bit će vam mnogo lakše uočiti tko od njih dvoje kako zvuči.

Ako vas je netko kritizirao i svojim riječima povrijedio, ono što vas u stvari boli je Ego. I to je sasvim u redu. To je normalna reakcija na uvredu - kada još uvijek nemate Ego pod kontrolom.

Meni ljudi ne vjeruju kada im kažem kako me ne mogu uvrijediti. Ali zaista ne mogu.

95

O tome sam pisala na početku odlomka.

Ja znam što stoji iza njihovih djela ili riječi. I znam što stoji iza moje reakcije i znam da neću dozvoliti da njihova uvreda dođe do mene. To je ono što sam rekla da sam naučila Razumjeti ih. A prije toga sam Razumjela sebe.

Ako još uvijek niste toliko svjesni sebe i svog ega, u redu je. Vježbajte.

Ni ja nisam uspjela preko noći.

Prvo si recite da je u redu da vas boli njihova uvreda.

Jer stvarno i je u redu. To je normalno. Niste kamen.

Budite svjesni svega što se dešava u vama.

Prihvatite da se sada trenutno tako osjećate - boli vas.

Osjećate bol jer je netko rekao nešto ružno o vama.

Rekao je nešto ružno o ''mentalnoj slici koju imate o sebi''.

Jer mi svi o sebi imamo lijepe slike, mislimo da smo dobri ljudi, dobre majke, dobri kuhari ili vozači itd. i onda se nađe netko tko kaže da nismo dobri u tome… ma tko si je on umislio da je on pa da ima pravo tako govoriti o nama?!? Ona će meni reći kako da ja odgajam svoje dijete!? On će meni reći da ja ne znam …. ?!?

Odmah nam se aktivira Ego i stavi se u obrambeni položaj.

Kao lavica počne braniti tu mentalnu sliku koju imate o sebi - onu s kojom se on identificira.

Ali ako ste više povezani sa svojom dušom, ako ste svjesni tko ste vi zasta, onda znate i tko su drugi ljudi nećete tako reagirati. Jer znate što je posrijedi. Neće vas moći uvrijediti jer ćete znati zašto vas vrijeđa, zašto vam nervozno trubi u prometu, zašto ona misli da je bolja majka od vas i zašto misli da je samo ona u pravu…

Zato što je Ego uvijek u pravu.

On mora biti u pravu. Ego sve shvaća osobno. Sve shvaća napadom na sebe, on brani svoju potrebu da bude u pravu - to je onaj stav: samo moje mišljenje je ispravno, JA sam u pravu.

Takve osobe ulaze u svađe ako netko posumnja u ispravnost njihovog mišljenja jer ako netko nešto krivo radi (po njihovim mjerilima) ili živi onako kako oni smatraju da je pogrešno, one to na neki način smatraju napadom na sebe - jer im pokazujete suprotno od onoga što oni misle da je jedino ispravno. Jedino ispravno za njih.

Takvi, do neba nesvjesni ljudi, u veličini svog ega misle da imaju pravo vama govoriti kako biste vi trebali živjeti. Naravno, trebali biste živjeti kao što oni žive.

Ako ste potpuno nesvjesni sebe, ulazit ćete u konflikte kako biste dokazali da ste VI u pravu, ako ste svjesni sebe - znat ćete da svatko ima svoju istinu, da ono što je istina i ispravno za vas ne mora biti i za drugoga. Živi i pusti druge da žive - Razumijete li?

E sada ponovo dolazimo do onog djela kako sam ja nesvjesna svog Duhovnog ega hodala ovim svijetom i osuđivala ljude jer se ne zamaraju time u kakvu propast nas vodi Elon Musk ili koliko je bitno spaliti 16 puta sve što je dotakla Kabala - a Bože moj pa oni ni ne znaju da Kabala postoji...jao jao. Koja borba s vjetrenjačama. Tako lako je upasti u taj začarani krug. Živi i pusti druge da žive. Živim ja i svako malo me potrese to što nitko osim mene ne živi na isti način kao što ja živim.

Ono što mene potresa i ono čega se ja bojim - ne tiče se nikoga. To su samo moje stvari, moje teme. Kao da ne živimo na istoj planeti. Moj Ego je umislio kako je moja realnost jedina ispravna i da ostatak svijeta živi u iluziji. A u isto vrijeme sam svjesna toga da postoji njihova realnost koja je istina za njih. Zar nije onda istina da u njihovom svijetu zaista ne postoji Kabala?

96

Pitao me nedavno jedan dečko da kako to da ja meditiram i sve to duhovno čime se bavim, a jedem meso.

I još imam psa. A jedem meso. Pa što mi nije svet svaki život?

Jedem meso ponekad kada me organizam traži. Trudim se jesti intuitivno. Ne smatram se pretjeranim mesojedom i mislim da bi lako mogla živjeti bez njega da mi ga netko oduzme.

I tako smo malo razgovarali o tome. Iznijela sam mu svoje stajalište. Nije bilo rasprave niti uvjeravanja mene njega niti obratno. Samo me pitao a ja sam samo odgovorila. To nije ni bitno za priču, ovo je bitno: On je vegan/vegetarijanac. Odmah sam sama sebi iznijela sliku toga kako se njegov ego poistovjećuje s tom ulogom vegetarijanca i kako sad on mene osuđuje jer ja jedem meso i kako on ima svoju sliku toga kako duhovnjak treba izgledati. Jer kao ja sam sada fejk. Koga briga?

Mene je bilo briga na tih par sekundi kod nisam shvatila poruku. Tako ja učim.

Eto ti na koliko sam produhovljena i kako lako zaboravim i izgubim se u trenu...a ne osuđujem i dalje svoje biće. Volim ga još i više.

“Ljudi su imali lošu naviku. Gledali su u mene, a ja sam bila kao neka vrsta ogledala umjesto osobe. Zapravo, nisu vidjeli mene, vidjeli su svoje nepristojne misli, a onda bi se prali nazivajući mene nepristojnom.”

Marilyn Monroe

97

Jedina konstanta je promjena Heraklit Jedino promjena vodi evoluciji.

Mi ljudi se tako jako opiremo promjeni jer se naš Ego jako boji za sebe i svoju egzistenciju. Ako povjerujemo da smo mi u stvari naša duša, on se boji da će umrijeti. I zato je najteže promijeniti ljudska vjerovanja, posebno ako su vezana za racionalni um i ego. Poistovjećivanje pojedinca ili skupine s određenim vjerovanjima zaustavlja promjenu zbog straha od gubljenja lažno stvorenog identiteta. Kada se borimo s nekom situacijom mi se u stvari borimo s cijelim Svemirom.

Zemlja je tisućljećima na razini vibracije okrenutosti prema individualnom "Ja", bez osjećaja zajedništva. Takva "Ja, ja, ja i samo ja" vibracija stvara ovisnost o mišljenju okoline, ali ujedno uništava zajedništvo i prekriva pravu prirodu čovjeka.

To je 3D dimenzija, trenutno smo u tranzicijskom periodu prema 5D. O tome ću pisati u nekoj drugoj knjizi, sada je samo bitno za shvatiti da se radi o kolektivnoj vibraciji. I vi ste došli dobrovoljno u ovo vrijeme prisustvovati tom događaju. Vi ste dio toga. Vi pridonosite. Hvala vam na tome. Dakle, postoje pojedinci (ti i ja) koji su tu za podizanje svijesti i vibracije čovječanstva i naše planete.

Kako bi pojedinac mogao evoluirati potrebno je da se izdigne na vibraciju ljubavi. Da voli i bude voljen, da prvo voli sebe i nauči druge kako voljeti sebe. Da zaliječi sve svoje traume ili koliko god ih je moguće izliječiti u ovom životu.

Na vibraciji ljubavi se naravno ne radi samo o partnerskoj ljubavi.

Govorimo o svim vrstama ljubavi.

Ponekad je ljubav pustiti nekoga. Pustiti naše roditelje da budu odrasli ljudi. Pustiti prijatelja koji želi ići dalje svojim putem. Pustiti ljubavnika da ide dalje prema ljubavi koja je za njega možda bolja od one koju mi imamo za njega. Ne znači da smo mi loši, samo nismo dobri za njega. Ljubav je ponekad razilaženje.

Kada se razilazimo s nekim ego je taj koji želi ostati jer je on mehanizam za preživljavanje. On želi da sve bude normalno i kao prije. Ali to samo usporava proces.

Jer nema nazad. Već ste se diskonektali. Odspojili smo se s te vremenske linije u kojoj smo u zajedništvu i skladu s tom osobom. I to je rast. To je promjena koja je potrebna za nas i tu drugu osobu. To je korak naprijed.

Kada se s nekim zaista povežeš ta povezanost nikada ne nestane. Vi ne morate s tim osobama biti u kontaktu, ali uvijek ćete imati ljubav za njih. Ako se i sretnete mnogo godina kasnije imat ćete osjećaj kao da je prošla tek minuta. Ali nećete moći nastaviti dalje kao da se nije dogodio taj dugogodišnji prekid. Jer niti vi niti ta osoba više niste ono tko ste nekada bili. Može vam se učiniti da možete, ali možete li doista?

Sa svime što ste u međuvremenu prošli i naučili? Sa svim tim uspomenama koje imate?

Ima li zaista smisla odbijati promjenu? Pogledajte oko sebe, priroda se stalno mijenja, to znači da je promjena prirodna. Zar niste tužni kada vidite bolesno dijete/osobu, koja je odrasla ali ima um malog djeteta?

Rastužuje li vas to?

To se na neki način dešava i vama kada ne napredujete, ne idete dalje, odbijate promjenu.

98

Što se dešava kada naše stanice ne žele ići naprijed i ne žele se mijenjati?

Kada sve stanice idu svojim tokom a jedna se pobuni? Dobijemo rak. Razbolimo se.

Moramo ići dalje i moramo se mijenjati. Jasno mi je koliko je teško izaći iz zone komfora pogotovo kada nam je dobro u njoj, ali zar nije strašnije kada smo nezadovoljni sami sa sobom ili možda čak depresivni?

Zar nije strašnije vidjeti kako ne ostvarujemo svoj puni potencijal? Zar nije strašnije vidjeti kako netko tko se usudio uživa i živi život punim plućima a mi smo se uljuljkali u našu sigurnu luku i ne mrdamo? A želimo živjeti kao i on, voziti BMW X5 i ići na luksuzno krstarenje?

Znamo da možemo sve to samo da se usudimo…

Smiješno mi je kako mi ljudi stalno nešto čekamo da bi nešto pokrenuli. Pa čak i promjene.

Ako ništa drugo, čekamo ponedjeljak. Od Ponedjeljka krećemo s dijetom.

Ili Novu Godinu. To mi je najdraže. Postavimo novogodišnje ciljeve kojih se držimo ravno tri dana.

Ne jedem slatko, ne pušim, ne pijem, zdravo se hranim...dok ne prođe mamurluk.

Pa onda nanovo čekamo ponedjeljak da krenemo iznova s dijetom ili Novu Godinu da bismo postavili ciljeve.

A oni uopće ne moraju biti novogodišnji. Mogu biti samo ciljevi.

Može biti 21.07. i možete krenuti nanovo stvarati sebe. Nebitno je koji je dan ili datum uvijek je sada najbolji trenutak za započeti nešto novo. Promjenu.

Kako najbolje započeti promjenu?

Zamisli najbolju verziju sebe. Zamisli sebe koja je ostvarila taj cilj. Sebe na kraju tog puta.

Na kraju ciklusa, pa neka je on i ta Nova Godina. Na kraju godine, tko si ti? Kako izgledaš, kako se osjećaš, što si ostvario, što si postigao, tko si ti koji čeka još jednu Novu godinu?

Tko si kada gledaš iza sebe? Što točno trebaš učiniti da bi postao taj koji želiš biti?

Ta tvoja Nova najbolja verzija, kako je došla do toga gdje je sada, koje navike je imala?

Koje navike će te dovesti do tvog cilja? Koje nove rutine imaš?

Koji je to novi sistem koji si razvio pa si danas to tko si nekada želio biti? Životni stil koji vodi ta tvoja Najbolja verzija je ono što će te i poslije ispunjenja Novogodišnjih ciljeva i dalje držati na nivou na kojem vodiš sretan i ispunjen život. Da nastaviš iz godine u godinu živjeti punim plućima i da ti je svaka Nova Godina najbolja godina ikada. Ako ustrajemo u tome da se ostvarimo, ako ne odustanemo i uspijemo u tome, povratak na staro neće biti opcija.

Naša dužnost je da se brinemo za sebe. Da se volimo, cijenimo i poštujemo.

Mi moramo u ovom životu učiniti sve za sebe i radi sebe.

Ako postižemo uspjeh - moramo ga postići radi sebe i za sebe. Za nikoga drugoga.

Da bi postigli taj uspjeh potrebno je donijeti jako puno teških odluka.

Da bi živjeli poput osobe kojoj zavidimo na vitkoj liniji, Audiju Q800 ili onome koji je završio fakultet koji mi nikako da završimo jer već 6 godina predajemo zadnja dva ispita - moramo samo donijeti drugačiju odluku od ove koju donosimo svaki dan. Mi smo isti kao i ta osoba. Nema nikakve razlike među nama. Možete biti i bolji od te osobe. Samo se pomaknite. Usudite se. Donesite tu tešku odluku. Ustanite u 5 ujutro. Nemojte pojest čokoladu i pomfrit, pojedite nešto hranjivo i zdravo. Ne trunite cijeli dan na kauču pred TV-om već idete u teretanu ili učite za ispit.

99

Tuđe mišljenje nam donosi pogled iz druge perspektive. Možemo saslušati osobe koje su nam bitne. Ali moramo imati svoj stav. Mislite li da jedan uspješan čovjek, koji je završio fakultet nije imao prijatelje koji su ga nagovarali da izađe s njima van jer - mladi smo, ludi smo, što samo učiš po cijele dane, moraš malo i uživati.

Vjerojatno tog čovjeka nije bilo briga za njihovo mišljenje. Imao je svoj cilj.

Ona je donijela možda tešku odluku a možda i jako laku odluku - donijela ju je za sebe.

Kao i vi za sebe. Da izađete van i tulumarite umjesto da učite za ta dva zadnja ispita.

Znate ono kad ste na dijeti i odete na obiteljski ručak i svi vas nagovaraju da jedete kruh/krumpir/ kolače…

Ili kada prestanete piti alkohol pa izađete van i nitko ne razumije kako cuclaš cijelu noć mineralnu vodu s okusom limunske trave?

Možda i pokušate pojasniti da radite na tome da postanete najbolja verzija sebe, ali vas baš i ne čuju. A vi takvi kakvi jeste, sjedite tamo kao kuhana noga i ne znate što biste.

I onda vas nagovaraju naravno dok vi ne popustite…

Pa se samo od sebe nameće pitanje: Zašto niste ostali vjerni sebi?

Koliko puta su vas nagovorili da nešto učinite što niste željeli?

Nešto što vam se nije dalo u tom trenu?

Išli ste protiv sebe i svojih želja i svoje potrebe stavili iza tuđih?

To baš i nije zdravo. To je recept za nesretan život.

Bilo bi lijepo da se svi zauzimamo za sebe. Da se volimo.

Da nam je stalo do toga kako se osjećamo.

Bilo bi predivno kada bismo mogli ljudima reći ono što mislimo i osjećamo bez straha. Iz čiste ljubavi prema sebi. Kada nam se ne sviđa kako se ponašaju prema nama da im to i kažemo. Da prestanemo govoriti samo ono što mislimo da oni žele čuti. Da prestanemo trpati u sebe i patiti. Ne donijeti odluku o tome da ćemo od sada izabirati sebe i govoriti svoju istinu je također odluka. Donijeli ste odluku da ništa nećete promijeniti po tom pitanju. Donijeli ste odluku da ćete sve ostaviti tako kako je.

Donijeli ste odluku da ćete i dalje sve pometati pod tepih.

Da se barem svi prestanemo zlostavljati i da počnemo izabirati sebe.

Kada napokon počnemo izabirati sebe i kada se okrenemo samo sebi - nećemo imati vremena za druge ljude.

One nebitne ljude, naravno.

Kada imate život - vi nemate vremena za tračanje i vođenje tuđih briga.

Nemate vremena za ljubomoru i zavist prema drugim ljudima. To sve oduzima jako mnogo vremena.

O energiji neću niti pričati.

Evo zamislite da živite život svojih snova. Recimo da imate muža i dvoje djece. Družite se s njima i uživate u zajedničkim aktivnostima. Dan vam je ispunjen. Sretni ste. Kada niste s njima, kada imate vrijeme za sebe, onda radite na sebi naravno, imate svoje male rituale. Meditirate, crtate, čitate… Gdje biste našli vremena za praćenje svih mogućih portala i komentara na portalima i društvenim mrežama i možda se još upuštali u rasprave o tome kako je ta neka djevojka sponzoruša ili zašto se rastala Angelina od Brada Pitta.

Onaj tko ima život nema vremena za to.

100

Sjećam se kada sam nabavila psa, učlanila sam se u neku grupu o psima jer sam mislila da ću tamo naći dobre savjete jer sam bila nova u svemu tome. U grupi je bilo par desetaka tisuća ljudi. Najaktivnijih naravno mnogo manje.

Ta grupa je bila kao i sve ostale pretpostavljam. Ljudi koji su aktivniji imaju svoja neka mišljenja i često su jako agresivni i napadaju sve koji ne misle kao i oni. Svakakve rasprave su se vodile u toj grupi koje su znale trajati danima. To ti oduzima toliko vremena. Doslovno možeš cijeli dan samo raspravljati o tome dali da psa vodiš na flexici ili na kratkom povodcu. I naravno o tome je li mali pas zaista pas ili moraš imati velikog psa da bi te se priznalo kao vlasnika psa.

To je beskrajno. Ima ljudi koji su na svakom postu i to svake minute.

Ja evo ne znam odakle im vrijeme i energija. I kada me zanimala neka tema nisam imala vremena za praćenje teme a kamoli za dopisivanje ili raspravu.

Jer imam život.

Nema drugog odgovora za te ljude koji su stalno na mreži i komentiraju svaku objavu.

Nemaju svoj privatan život. Imaju samo taj. U ovom slučaju imaju svog psa ili pse i te grupe na društvenim mrežama.

Ok, možda su stvarno stručnjaci. Razumiju se u pse. Ali ima nas svakakvih.

Mislim na one koji se samo svađaju. Ne na one koji će ti lijepo pojasniti zašto si nešto krivo napravio. Mislim na one koji kad pitaš koju hranu da daš psu te vrijeđaju jer je Barf jedina ispravna prehrana za psa. Na one koji kad staviš neki video ili sliku koja im se ne sviđa te vrijeđaju jer ne žele oni to gledati a ti im kao držiš pištolj na čelu i tjeraš ih da to gledaju.

To su ljudi kojima treba pažnja. Potrebno im je da nahrane sebe vašom patnjom i boli jer su oni puni patnje i boli. Kad kažem sebe mislim na ego.

Bolji su od vas. Jači su od vas. Moralniji su od vas. U negativnijoj su emociji od vas.

To vam oni ne razumiju. Ne možete vi njih prosvijetliti. Oni moraju još mnogo toga shvatiti i naučiti o životu da bi došli na tu razinu svijesti da to shvate. Neki ljudi su tu samo da bi vas vrijeđali. Ne vas kao vas - i mene i bilo koga drugoga. Uvijek će biti takvih ljudi.

Nama ostaje samo naše pravo da ih ne slušamo.

Kada smo mi povezani sa sobom, znamo o čemu se radi i nećemo reagirati na njihove komentare ili uvrede.

Nećemo se dati navući na provokacije. Znat ćemo da nas netko vrijeđa iz svojih razloga i možda nam čak bude i žao te osobe koja je u tom stanju da mora mene vrijeđati kako bi se osjetila vrijednom.

Ego sve shvaća osobno.

Ako smo potpuno nesvjesni sebe, svađa može prerasti u nasilje jer sve shvaćate napadom na sebe.

Ego brani svoju potrebu da bude u pravu.

Samo moje je ispravno - moj odabir da hranim psa Barfom.

Samo moje mišljenje je ispravno - Barf je jedina ispravna prehrana za pse.

Ja sam u pravu - psi moraju jesti sirovo meso.

I što drugo učiniti nego svađati se s nekim tko sumnja u ispravnost mog mišljenja.

On ima potpuno krivi pristup i njegov cijeli život je promašaj. Samo moje je ispravno. Logično.

Moj doprinos društvu je veći od tvog jer ja spašavam pse s ulice, ja radim u udruzi za nezbrinute životinje, ja sam udomila psa nisam ga kupila, ja sam član PETA-e ili Greenpeacea, ja zalijevam babe u bundama od Nerca kantama crvene farbe… Halo!

Ego voli mjeriti sve u stilu moj je veći od tvog. Ako je veći onda je i vrjedniji…e pa nije.

101

Svemiru /Bogu/Univerzalnoj energiji…čemu god, nije mjerilo ono što vaš ego misli da je mjerilo. Sva dobra djela su jednako velika. Utjecalo to na jednu osobu kojoj ste pružili jednu toplu riječ ili ju držali za ruku kada joj je to bilo potrebno ili ste spasili 100 ljudi ili pasa na bilo koji način.

Dobro djelo je uvijek jednako vrijedno - neprocjenjivo je.

Bez obzira na veličinu, jer veličinu gleda Ego a ne Univerzalna inteligencija.

Ako nismo povezani sa sobom, postanimo to čim prije.

Ne zato što moj ego kaže da to tako treba biti, već zato što naša Duša žudi za time.

Mislim da je više nego jasno kako je potrebno odraditi transformaciju svijesti kako bismo ovo shvatili, a najbolje je krenuti s prihvaćanjem toga da: Ti nisi tijelo - ti si duša s iskustvom tijela.

Mi nemamo dušu - mi jesmo duša. Mi imamo tijelo.

Mi nismo naš um.

Nismo niti naša Svijest.

Moramo ići iznad svijesti da bi spoznali tko smo zaista u onom duhovnom djelu.

Ako sada čitate ove redove, znači da vam je mnogo jasnije što želim reći nego što vam je bilo na početku knjige. Jer više niste ista osoba koja je počela čitati ovu knjigu. Nećete biti niti ova sada osoba kada ju završite.

Jer se mijenjate kako učite. Ovako se radi transformacija.

Vrlo jednostavno: Prvo budi na nivou svijesti gdje je ljubav - gdje si dovoljan upravo ovakav kakav jesi.

Sjetite se tablice emocija tj vibracijske skale. To je vibracija 500 Možda će vam trebati 7 godina, možda 3 godine, možda dva mjeseca ili ste možda već tu.

S te vibracije, vibracije ljubavi, sve izgleda drugačije. Razumijemo jer gledamo Srcem.

I razumijemo da je u redu željeti biti najbolji, najpametniji, imati lijepe skupe stvari ili najskupljeg psa na svijetu ili biti vođa skupine koja zalijeva ljude s farbom. Što god da želite, znajte da je želja naše prirodno stanje.

Doslovno smo došli na ovu planetu u ovaj život - željeti.

Isto tako su i napredak i promjena naše prirodno stanje.

Na vibraciji ljubavi razumijemo da nema ništa loše u tome da želimo bolji život za sebe i sve ljude i životinje i sva bića na planeti. Sreća pa smo mi kreatori i možemo iskreirati taj bolji život. Mi konstantno nešto stvaramo.

Uglavnom nesvjesno. Sada se nešto može promijeniti i od ovog trena možete početi kreirati više toga svjesno, a ono nesvjesno, čega će uvijek biti, može biti pozitivnije za vas. Kako se dižemo na vibracijskoj skali tako ćemo naravno kreirati sve pozitivnije situacije. Ako još uvijek i nismo na toj frekvenciji, znajte da je sasvim u redu to da želimo postati bolji čovjek.

Ne kažem da se morate brinuti, ako niste povezani sa sobom, naravno, briga je neslužeći obrazac koji je gubljenje vremena. Ali, možete se malo zabrinuti za sebe. Ali samo malo.

Jer to malo brige za vas i vaše duševno zdravlje je bolje od puštanja da sve ode u nepovrat.

Pokušat ću to objasniti. Nadam se da će biti razumljivo.

Briga je obrazac. Apsolutno ne služeći. Ja sam recimo taj obrazac naslijedila od svoje majke.

Ona konstantno brine. Oko svega. Doslovno po cijele dane sjedi u kući i brine.

I ja sam dugo vjerovala da moram brinuti oko problema jer - kako drugačije da ga riješim…

Briga kao takva je apsolutno nepotrebna jer je ona gubljenje vremena i samo se vrtimo u krug.

102

ALI ako mislite izbjegavati problem - ako mislite sjediti doma i čekati da se on riješi sam od sebe, dakle ignorirati ga - onda se radije brinite. Kada kažem ''brinite'' ne mislim na to da razbijate glavu šta i kako ili da zamišljate crne scenarije u nedogled. Mislim na to da se malo zabrinete za sebe jer ako sve samo pustite može se dogoditi da počnete osjećati jednu ogromnu prazninu, tamnu crnu rupu unutar sebe. E pa složit ćete se sa mnom da je u tom slučaju bolje da se ipak malo zabrinete. Na kratko.

Ako se i nakratko brinete u ovoj situaciji tada ćete nešto i poduzeti.

Razumijete? Ako ništa drugo, pitat ćete Boga, Izvor, Više ja, Svemir, Anđele… Što mi je činiti? Koji je moj sljedeći korak?

Bilo što.

Ako ste ''normalan'' čovjek, ništa se neće dogoditi. Nećete čuti ništa. Nećete čuti ''glas''.

I dalje nećete znati ništa.

Ali će vam s vremenom doći odgovor. Pokazat će vam se što i kako dalje.

Dakle, i to je akcija. I to je oblik ''brige'' za sebe.

Imamo situaciju/problem i nešto smo poduzeli.

To je bolji oblik brige.

Pitali smo za odgovor, sada se možemo smiriti i dozvoliti da se desi. Maknuti se s puta.

Ako već moramo brinuti, bolje je brinuti na ovaj način.

A ako baš morate brinuti na onaj staromodan način, onda je najbolje da si zakažete dan i sat kada ćete brinuti ili razmišljati o svom problemu. Odredite i vrijeme koliko ćete brinuti. Npr, nedjelja 14h i stavite u kalendar.

Eto, zakazali ste termin za brigu, do tada ne smijete brinuti jer imate druge stvari koje radite i koje morate raditi. Ili samo sjedite i ne radite ništa. Čekajte termin.

Nije baš lako sjediti i čekati odgovor ili rješenje, to mi je jasno. Mi želimo odmah SVE. Želimo sve odgovore odmah sada. Želimo sada odmah otići negdje i sve riješiti. Ali ponekad je bolji izbor prepustiti sve u ruke onome koji vidi širu sliku.

Kad smo smireni lakše čujemo unutarnje vodstvo . Pokušajmo se pitati prava pitanja idući put kada nas snađu problemi pa nakon toga ostanimo smireni i čekajmo da vidimo rješenje.

Ionako ne možemo kontrolirati ništa osim onoga kako se osjećamo. Dogodit će se ono što se mora dogoditi.

Ako nemamo ispravan mindset za ovakav stav, nije na odmet da i njega izmijenimo.

Način na koji emocionalno reagiramo, vjerujemo, način na koji mislimo, ponašamo se.

Naši stavovi, pogled na svijet, način na koji definiramo osjećaje ili raspoloženje.

Sve to spada pod jedan naziv - Mindset.

Ako nemamo zdrav/ispravan Mindset, pozabavimo se time jer s negativnim Mindsetom ne možemo imati pozitivan život. To bi nam trebalo biti kristalno jasno.

Doslovno si moramo isprati mozak pozitivom.

S obrascima od jučer stvaramo realnost od jučer.

Ako smo jučer bili nesretni i nismo ništa poduzeli po tom pitanju - zašto bi danas bili sretni?

Danas imamo iste misli kao i jučer - zašto bi danas onda bio drugačiji dan od onoga jučer?

Misli stvaraju vibraciju.

103

Ujutro kada se probudimo, ako nemamo neki svoj ritual za podizanje vibracije, vrlo je vjerojatno da ćemo privući vibraciju od jučer. Ako je jučer bila niska - danas će se samo nastaviti.

Dok smo još uvijek na, ajmo to nazvati nižim stanjima svijesti, mislimo da nešto moramo imati da bi nešto mogli raditi pa da bi tek tada mogli biti (sretni i konstantno na visokoj vibraciji).

Npr. Moramo imati 600 tisuća kuna kako bismo mogli raditi posao koji volimo i bili sretni na kraju kao ishod. Žao mi je ali ne.

Nije: imaj - radi - budi.

Nego je: BUDI - IMAJ - RADI Budi najbolja verzija sebe - sretan.

Imaj to što želiš - kada si na vibraciji željenog, željeno će te naći (600 tisuća kuna).

Radi to što želiš - posao koji voliš (izrađivanje klompi).

Ako samo želiš (cilj bez plana za njegovo ostvarenje je samo želja), gledaš samo tu realnost koju imaš i vidiš što sve nemaš. I samo stvaraš još više tog stanja. Vrtimo se u krug.

Da bismo želju pretvorili u cilj moramo odrediti korake koji će nas dovesti do njegovog ostvarenja/realizacije.

Moraš biti da bi imao. Zakon privlačenja radi u oba smjera.

Gore i dole na vibracijskoj skali. Želiš (600 tisuća kuna) i stalno primjećuješ kako ih nema - što te pronalazi na toj vibraciji?

Logično, još više tog nedostatka tih 600 tisuća kn.

Dakle, kreirali smo još tog iskustva da želimo…

Kada kažeš ''ja želim'' iz te vibracije gdje konstantno primjećuješ kako nemaš - to je identično kao da kažeš ja nemam ili ja nemam dovoljno jer TO JE ISTA VIBRACIJA. Stanje ''željenja'' je stanje svijesti.

Uvijek nešto želim (jer je to naše prirodno stanje).

Nikada nemam dovoljno.

Uvijek želim još….. - na toj razini ili u tom stanju svijesti možeš ostati zauvijek.

Neki ljudi i jesu tu zauvijek.

I nije to uvijek crn scenarij.

Postaneš uspješan radi želje - želja te gura da ideš naprijed i da uspiješ na kraju.

Nekome je taj uspjeh cilj.

Netko nakon tog uspjeha želi više. I opet ide dalje. Ekspandira. Netko stagnira.

Imaj na umu samo to da ne postoji neuspjeh. Niti nešto radiš krivo. Pokušao si, nije donijelo rezultat ali si nešto naučio. Tako smo i mi naučili kako ne privlačiti ono što želimo.

Da bi dobili ono što želimo, u ovom trenu sve što moramo biti je biti sretni, raditi iz ljubavi i doći će ono što želimo. Vrlo jednostavno.

Ako smo sada nesretni, na niskim vibracijama - nula bodova.

Dobivat ćemo sve ono što rezonira s nama i što je na tim vibracijama na kojima smo mi.

Dakle ne mogu biti sretna klomparica (izrađivačica klompi) jer još uvijek to nisam. Nisam još uvijek ta osoba.

Moja dominantna vibracija je niska. Moje tisuće kuna ne pronalaze put do mene jer su one na višim 104

vibracijama od mene. Ne vide me. Moji kokreatori me ne sreću jer živimo u različitim svjetovima. Ne možemo se sresti. Ja kada se dignem na skali, kada moja dominantna vibracija postane viša, oko 500, kada svaki dan s ljubavlju radim na svojim klompama, kada se preselim u vibracijski svijet gdje su i moji kokreatori koji će mi dati mojih 600 tisuća kuna - e tada ću ih sresti. Jer ću živjeti na vibraciji gdje su i oni. Prepoznat ćemo se. Privući ćemo se. Jer ću ja BITI ta osoba. I onda kada budem ću postati.

Postat ću osoba koja IMA 600 tisuća kn da bi RADILA to što želi. Budi-imaj-radi.

Eto. Jednostavno :)

“Ako se ne mijenjamo, ne rastemo. Ako ne rastemo, ne živimo.”

Gail Sheehy

105

Budi tko jesi, svi ostali su već zauzeti Upravo tako. Da ovo nije istina i da za tebe ne postoji neka misija ili da tvoj život zaista nema smisao - ne bi se jutros probudio ili probudila. Zapamti to.

Da ne postoji razlog zašto si se baš ti danas probudio ili probudila - to se ne bi dogodilo.

Baš ti - takav kakav jesi - si tu sa nekim razlogom. Baš danas u ovom trenutku.

Kada tu misiju ispuniš - prestat ćeš se buditi ujutro.

Baš ti - autentičan.

Jedinstveni smo. Svi mi. Svaki pojedinac. Ne postoji još jedna osoba koja je identična vama.

Samo vi imate takav otisak prsta ili uha- da uha. To je također nešto po čemu ste jedinstveni.

Dakle samo vi na cijeloj ovoj planeti ste takvi kakvi jeste.

S razlogom ste takvi kakvi jeste.

Da ste drugačiji - ne biste mogli ispuniti svoju misiju.

I to vam se ne sviđa?

Meni se to jako sviđa i tu moj Ego blista u svojoj punoj snazi.

JA sam jedna jedina.

Nema drugih poput mene...ima sličnih, ali samo JA sam ovakva kakva jesam, jedinstvena - i to obožavam.

Danas to obožavam.

Naravno, nije uvijek bilo tako.

Većinu svog života sam patila zbog toga što sam drugačija od drugih.

Od najranije mladosti sam patila radi toga što imam ‘’čudno’’ ime. Željela sam imati neko ‘’obično’’ ime, željela sam imati ime i prezime koje ljudi znaju izgovoriti…

Danas sam sretna što ne postoji nitko tko ima isto ime i prezime kao ja. Kada utipkate u Google moje ime i prezime, pronaći ćete samo mene.

Nikoga drugoga. Samo mene.

Ljudi me danas prepoznaju radi toga što imam čudno ime, zapamte me radi toga, zanimljiva sam radi toga.

Danas imam samo benefite od svog ‘’čudnog’’ imena.

Danas je moje ime moj identitet. I volim ga. Čak ga se nisam odrekla ni prilikom udaje.

Toliko o tome ;) U doba moje mladosti, svi su imali jednu mamu i jednog tatu.

Ja nisam imala uz sebe biološkog oca. Imala sam ‘’drugog tatu’’.

Moj tata nije bio moj ‘’pravi’’ tata. Ajde to objasni djeci u prvom razredu osnovne škole ‘90-tih godina. Kao da danas objašnjavaš da imaš dvije mame i da nemaš tatu.

Plus, moj ‘’pravi’’ tata, nije iz Hrvatske, on je iz Maroka. Nikada ga nisam upoznala, nikada nije pitao za mene, barem po mojim saznanjima, i nikada nisam saznala zašto su se moji roditeji rastali. Razumljivo, ljudi su me stalno ispitivali od kuda sam, idem li u Maroko, pa kako to da nikada nisam bila tamo, pa zašto su se rastali… a ja nemam odgovore za njih.

106

Nikada nisam bila u Maroku, ne idem u Maroko zato što nemam kontakt sa svojom obitelji iz Maroka, ne nikada me nisu potražili, i ne, ne znam zašto su se moji biološki roditelji rastali.

Pa onda ono, meni najdraže zadiranje u moju privatnost - pa kako to da ti mama nikada nije rekla zašto su se rastali? Što vi ne pričate o tome?

Eto, ne pričamo.

Dan danas, ja nemam odgovore na ta pitanja. Više mi nisu niti bitni.

Iskoristila sam tu patnju za svoj rast. To je dio mog puta.

S razlogom sam to prošla. S razlogom sam se rodila u Arapskoj zemlji i došla u Europu.

S razlogom sam odrasla u obitelji koja je u svemu drugačija od mene. S razlogom sam doživjela sve borbe koje sam doživjela. Razlog je taj da postanem ovo tko sam danas.

Sebi sam posložila taj dio svoje priče onako kako meni najviše odgovara, sve svoje različitosti sam pretvorila u svoje prednosti.

Kasnije sam nailazila na druge stvari u kojima sam se razlikovala od ostatka svijeta, to me sve pomalo dovelo do depresije. Najviše me boljelo to što sam se morala gurati u kalupe u koje ne pristajem. Nije mi bilo jasno zašto...zašto moram biti kao ostali?

Zašto ne mogu biti ono tko jesam?

Kad god bi skupila hrabrost i napravila nešto što je meni super - ismijali bi me.

Kad god bi napravila nešto što je od srca - ismijali bi me.

Kad god bi se zezala na način na koji se ja zezam i šalim - ismijali bi me.

Danas znam da sam s razlogom došla u takvo okruženje.

Da nisam odrasla među tim ljudima - danas ne bi imala ovu snagu koju imam.

Nisam odustala. I jako sam ponosna na sebe.

Istina, na tren su me uspjeli zaustaviti, ali sam se prisjetila tko sam.

Mnogo godina kasnije sam se prisjetila, ali nema veze, bitno je da sam se prisjetila.

Kada su me napokon uspjeli uvjeriti da moram podrezati svoja krila i uči u taj kalup, kalup iz kojeg su i oni ispali, po kojem su i oni oblikovani - pokušala sam.

Davala sam sve od sebe godinama da se uguram u taj kalup. Nije išlo.

A onda je došla dijagnoza od doktora psihijatrije: Anksiozno - depresivni poremećaj u ponašanju. I dali su mi tablete. Naravno, zašto razgovarati i otkriti u čemu je točno problem, zašto izliječiti dušu kada možemo dati tablete i zamagliti um jadnom biću.

Bolje je da ne razmišlja, jer kada počne razmišljati - tu nastaju problemi.

To sam čula jako puno puta u svom životu - samo TI nemoj početi razmišljati…

Jako dobar obrazac su mi pokušali usaditi. Hvala im i hvala meni što nikada nije rezonirao samnom.

Hvala i mom Umu što nikada nije prestao raditi. Hvala i mom Egu što je uvijek vjerovao da je pametniji od njih. Čak i kada je glumio da im vjeruje.

Ako imate usađen takav obrazac, zamijenite ga onim koji vam služi - uvijek razmišljaj svojom glavom. Samo ti znaš što je najbolje za tebe.

Nepotrebno je i da vas pitam jeste li kroz život imali potrebu pripadati skupini, naravno da jeste.

A jeste li imali osjećaj da se ne sviđate svojim roditeljima?

Možda jeste a možda i niste. Možda niste bili svjesni toga.

107

Jesu li vas uspoređivali s nekim drugim djetetom?

Mene jesu. Moja mama je stalno govorila vidi kako je ona ( neka bude Marta ) dobra curica..ili zašto ne učiš kao Marta... Imala je razne usporedbe s drugom djecom. Nije se naravno zapitala bi li ona mogla biti bolja majka. Možda je Marta bolja učenica od mene jer njena majka radi s njom, ne očekuje da joj se dijete samo odgaja kako je moja majka očekivala od mene.

Bilo bi jako lijepo da prije stvaranja djece svaki čovjek na ovoj planeti prvo od sebe napravi kvalitetnu osobu, da sebe dovede u red i da bude sposoban Čovjek za stvaranje drugih zdravih ljudi. Ako ovo čitate, čestitam, znači da ste na pravom putu ;) Dakle, od malena neke od nas pokušavaju učiniti nekim drugim.

Ako se ponašamo na neki način koji nije po njihovim standardima ili ako se oblačimo na način na koji se možda po njihovom ukusu ne oblače pristojna djeca, pokušavali su to ispraviti.

A koju poruku nam to šalje?

Da im se više sviđa Marta, Nikola, Petra ili bilo tko drugi tko nema nikakve veze s nama od nas. Ona je pristojna. Ona uči, ona se lijepo oblači. Mi im se ne sviđamo. Željeli bi da smo drugačiji.

To ostavlja u nama dubok trag.

Možda nismo svjesni toga, ali naša podsvijest je jako dobro zapamtila što joj je naš um rekao. Naš um nas uvijek štiti. Marljivo je skupljao informacije kako nas zaštititi.

Jednako kao što je sakupio informacije da ne smijemo dirati nešto vruće jer nas to onda boli. A to je sakupio možda kada smo imali par mjeseci, možda kada ste imali godinu dana, zamislite koliko toga je on sakupio do vaše 40-te godine.

Sve ovo što znate ili mislite da znate da vam šteti ili što smijete ili ne smijete - on je zaslužan.

Evo kako se stvorio obrazac ponašanja koji nekima/svima od nas jako šteti.

Naši roditelji su nam rekli da se curice moraju pristojno ponašati i da ne smiju loše učiti u školi ili se tuči s dečkima ili se igrati s autićima ili što god da su vama govorili kako se dobre curice/dečki ponašaju za razliku od tebe koji nikako da budeš dovoljno dobar. Za njih, jedine ljude kojima se želiš svidjeti jer su to tvoji ljudi.

Uz to, kako se dobra djeca ponašaju/razmišljaju/kako i što ona rade, su rekli: gle kako je Marta to sve što ti nisi, što ti ne možeš biti dobra kao Marta? - šećer na kraju, usporedili su nas s postojećom osobom.

Savršenstvo sada ima i ime i oblik. Pa je naš mozak zaključio da se Marta sviđa našoj mami i da bi naša mama željela biti Martina mama a ne zapeti sa mnom koja sam loše dijete.

Rečeno nam je da nismo dovoljno dobri mi ovakvi kakvi jesmo za našu mamu i tatu. Žele da smo netko drugi.

Ja nisam dovoljno dobra. Ne sviđam im se ovakva kakva jesam.

I tu je sad krenulo programiranje.

Kada se ponašam kako moja mama želi - kao Marta, kada sam dobra curica, nosim haljinicu i sjedim prekriženih nogu, dobijem dobru ocjenu u školi jer sam učila i čak zapamtila tonu gluposti u školi - nagrađuje me. Sviđam joj se.

A kada se ponašam kao Mima (moj nadimak iz djetinjsva) - kada psujem ili se igram kao dečko ili dobijem lošu ocjenu jer mi je bilo važnije igrati se vani od učenja nepotrebnih datuma kada se dogodio koji rat - onda sam kažnjena. Ne sviđam se svojoj mami. Jedinoj osobi kojoj bi se trebala svidjeti jer mame inače vole svoju djecu.

Barem bi tako trebalo biti. A eto, mene moja ne voli.

I što je moj Um od toga izvukao?

Da bi se svidjela drugima - ponašaj se suprotno od onoga tko ti jesi.

108

Ono tko ti jesi nije dovoljno dobro. Ti nisi dovoljno dobra. Ti se ne sviđaš drugima (svojim roditeljima). Svi (Marta) su bolji, pametniji, ljepši itd od tebe, čak i tvoja mama više voli njih od tebe, jer ti nisi vrijedna. Ne vrijediš. Tebe je nemoguće voljeti kada si takva kakva jesi.

Eto ti obrasca. Samo tako, razvili smo potrebu da se svidimo drugima.

A kako ćemo im se svidjeti nego da glumimo da smo netko tko nismo. Sve svoje potisnemo jako duboko i imitiramo Martu. Pravimo se da smo zainteresirani za Barbike i šminku iako nas više zanimaju automobili. Ali to je tako, curice se ne igraju autićima, one su curice. Moraju se oblačiti u maminu odjeću i šminkati se.

Ako nas nisu do kraja dotukli u vrtićkom dobu ili osnovnoj školi, zasigurno će u srednjoj.

Nekako ne sumnjam uopće u to da svi koji ovo čitate znate o čemu pričam :) Oh sretnih li dana :) Taj divni pubertet.

Kada hormoni odrade svoje. Kada smo izgubljeni i bez svega toga što nam radi društvo. Kada ne znamo ni tko smo ni kako smo ni zašto smo. Tada smo najosjetljiviji. Sve što želimo je pripadati zajednici. Imati skupinu svojih ljudi. Želimo da nas podržavaju, shvaćaju i razumiju.

A što ako se ne uklapamo?

Onda smo izolirani.

Možda nas smatraju i čudakom.

Imamo izbor, slijediti masu, koja se možda izgubila ili ostati vjerni sebi. Ostati autentični.

Ako preživimo sami, ako ostanemo vjerni sebi - uspjeli smo.

Uspjeli smo jer nismo iznevjerili sebe. Ostali smo autentični a to je za mene uspjeh.

Svaka osoba danas koja je uspjela u nečemu će vam reći isto - bio sam čudak ali nisam popustio, nisam slušao druge.

Nije slijedio masu jer danas, sigurna sam, masa je izgubljena. Uspješna osoba nije sljedbenik.

Biti autentičan znači biti slobodan - za mene. Za vas je možda nešto drugo sloboda.

Kroz cijeli život je netko od mene htio da budem nešto što nisam. Ako sam bila mršava - što se ne udebljam.

Ako sam bila debela - što ne smršavim. Ako sam se previše zezala - što se ne uozbiljim. Ako sam bila ozbiljna - što si stalno ozbiljna, što se ne nasmijem. Uvijek je nešto. Ili si previsok ili prenizak ili preglasan ili pretih.

Nikada kraja.

Pa što nije onda sloboda biti ono tko jesi?

Jednostavno jesam, kome se sviđa - dobro. Kome se ne sviđa - opet dobro.

I ti kome se ne sviđa to što sam ja vjerna sebi, u redu je, ja ih razumijem.

Razumijem da je i njima netko nametnuo to što oni danas žive. Jer da nije tako, bili bi autentični. Prepozna se osoba koja je autentična. Jer takva osoba se sviđa sebi. Briga ju sviđa li se vama. Mi koji se sviđamo sami sebi cijenimo svoju slobodu i nikada je se ne bismo odrekli. Mi živimo život onako kako ga mi želimo živjeti i nije nas briga što vi mislite o tome.

Moji roditelji su željeli da se ja prilagodim okolini jer su se i oni prilagodili svojoj.

Nisu znali bolje. Mislili su da mi čine dobro time što me ispravljaju u razmišljanju i ponašanju koji su oduvijek iskakali van svih okvira. Razumijem da je to samo njihov strah.

Bojali su se osude od strane okoline, vrijeđanja i izopćenja iz zajednice.

Sve su to razumljivi strahovi. Jasno je da većina poklekne.

Ne mogu vas razumjeti jer muku muče i s razumijevanjem sebe a kamoli vas.

109

Kako da moji roditelji podupiru mene i moju želju da slijedim sebe i svoju strast kada oni nikada nisu sebi to dozvolili? Njihovi roditelji i okolina im nikada nisu dali priliku da slijede sebe i da žive svoju strast. Oni ne znaju kako se to radi. Ne znaju kako da mene podupru u tome i ne zamjeram im više zbog toga.

Lako je osuditi, problem je razumjeti. Razumjeti ne znači odobravati. Ja ne odobravam sve ono što su meni učinili i ja to neću učiniti svojoj djeci. Ali ih razumijem.

Danas znam da onaj koji želi da mu se prilagodim - on se prilagođava drugima.

Onaj koji osuđuje - njega su osuđivali.

Onaj koji vrijeđa - njega su vrijeđali.

Onaj koji kritizira - njega su kritizirali.

Ogledalo.

Bitno je samo ne slušati one koji ne znaju tko su da nama govore tko mi moramo biti.

Nije poanta života biti u skladu sa svima. Poanta je biti u skladu sa sobom.

I to je ono što će vas osloboditi. Sklad sa sobom. Autentičnost.

Kvaliteta života je veća kada si ono tko ti zaista jesi.

Kada živiš 28 godina, pokušavajući uvući svoju preveliku dušu, svoju preveliku svijest, svoju osobnost, svoju autentičnost - u jedan mali sićušan kalup - to ne može završiti nikako dobro za taj kalup. A ni za tebe. Jer to je 28 godina skrivanja sebe. Nijekanja sebe. Zanemarivanja sebe.

Možda čak i mržnje prema sebi. Jer si tako prokleto drugačiji od mase koja NE VALJA. A ti ne razumiješ da ne valja, da je iskvarena, da živi u matrici kojom upravljaju...to ćemo u nekoj drugoj knjizi rekli smo. Ali upravljaju tom matricom oni koji žele da budeš ukalupljena ovca i ne žele da razmišljaš svojom glavom i žele da smo svi isti - zatupljeni. A ja koliko god se trudila zatupiti svoj mozak jednostavno to nisam uspijevala.

I kako te život nosi, po putu se izgubiš.

Zaboraviš da se voliš.

Zaboraviš njegovati svoju dušu, svoju autentičnost….

Njeguješ svoje tijelo, ali ne njeguješ svoju dušu.

Svaki put kada pokuša izaći van, na vidjelo, gurneš ju nazad unutra - jer što ako netko vidi da si nježna duša?

Ne…. moram biti snažna iz vana, ne smijem dozvoliti da me opet povrijede.

Dignemo zidove oko svoje duše i dozvoljavamo drugima da upravljaju nama.

Da nas vode. Da nam pokazuju put.

Put nam ne odgovara, ali idemo. Guramo dalje.

Duša se buni…

A kako znamo da se buni?

Tako što se osjećamo loše.

Nesretni smo, nezadovoljni, želimo nešto više od ovoga gdje jesmo i što imamo.

Koliko god da postignemo - nije dovoljno. Nikada nije dovoljno. Ničega.

Ljubavi, novca, slave, uspjeha...čega god. Nikada nije dovoljno.

Nikako ne možemo napuniti tu beskrajnu tamnu rupu u sebi.

A zašto?

Zato što tražimo izvana.

110

Tražimo od drugih da popune tu rupu u našoj duši. Da nas vole.

Jer mi ne volimo sebe.

Da nam daju pohvalu. Jer mi ne pohvaljujemo sebe.

Da nam kažu da vrijedimo….jer mi to ne znamo…

Molim vas, shvatite da vi to sve jeste. Duboko u sebi znate tu istinu. Vaša duša zna koliko vi vrijedite, samo što vaš mozak i vaš ego godinama viču glasnije od vaše duše. Vaš ego i vaš mozak su se pobrinuli da se uklopite u kalupe koji su vam nametnuti kako biste lakše preživjeli u svojoj okolini. Sada je na vama da donesete izbor.

Hoćete li nastaviti slušati njih ili ćete pokušati naučiti slušati sebe?

Maknite fokus s drugih, stavite fokus na sebe.

Tko ste vi?

Ne što društvo želi da budete….tko ste VI? Postanite ono što VI želite biti.

Ako ne znate što želite biti, ako su vam misli toliko glasne - naučite meditirati.

Meditirajte svaki dan barem po pet minuta. Toliko možete izdvojiti za sebe u danu.

Ako svaki dan možete izdvojiti pola sata za tračanje susjeda - onda možete i za meditaciju.

Meditacija je održavanje higijene duše.

Ako brinete za sebe, ako se svaki dan kupate i perete zube, ako redovito vježbate i zdravo se hranite - onda vjerujem da neće biti problem da počnete i meditirati.

Ako još uvijek niste u toj fazi da toliko mnogo pažnje posvećujete sebi, ako se još uvijek toliko dobro ne poznate - kroz meditaciju ćete shvatiti koliko mnogo vrijedite i uskoro ćete početi posvećivati pažnju svojoj duši koliko i svom tijelu i poklanjat ćete si samo ljubav. U svim oblicima. Kada kroz meditaciju osjetite tko ste zaista, kada se zaista zavolite - bit će vam jako teško unositi nezdravu hranu u organizam, bit će vam jako teško reći nešto loše o sebi i jako teško će vam padati odluke o tome da nekoga drugog stavite ispred sebe kada znate da ta osoba nije vrijedna vašeg vremena.

Nema šanse da se kroz meditaciju ne zavolite. A kada se zavolite i prihvatite takvima kakvi jeste i svijet će vas prihvatiti. Voljet će vas, jer se vi volite.

Jer ste ono tko VI zaista jeste.

Zašto vi ne biste bili netko kome se drugi dive?

Meni osobno je to nekada bilo nepojmljivo. Meni da se netko divi?

Zbog čega bi se pobogu meni netko divio?!?

Ali znate što, zaista je postojao netko na ovome svijetu tko se meni divio i tko je želio biti kao ja. Jer uvijek postoji netko tko je iznad nas i netko tko je ispod nas, da se tako izrazim.

Gdje god da se sada nalazite u životu, baš u ovom trenutku - netko je uspješniji od vas a netko je manje uspješan. Taj koji je manje uspješan, gleda u vas i misli o tome kako bi želio biti kao vi.

Zašto vi ne biste bili nekome uzor ili idol?

Nema razloga da to ne budete. I meni je ta pomisao bila smiješna i ja sam mislila da nije u redu tako razmišljati jer sam odgajana da moram biti skromna - ali danas znam da to nema veze sa skromnošću i da ako sam nekome uzor u tome da ga ohrabrim i pokažem mu kako da živi svoj najbolji život - onda ću težiti tome da budem najbolja i najbolji uzor svojim sestrama, prijateljima i svakome tko me bude želio slušati ili slijediti na mom putu ka uspjehu.

Vi imate svoju svrhu. Imate i svoju misiju...

111

Morate biti to tko ili što jeste. Jer to je vaša dužnost i vaša misija. Došli ste ovdje da biste to bili. Što god da jeste - to je vaša svrha. Vaša misija je ispuniti svoju svrhu.

Idite kroz život i budite ponosni na sebe jer ste jedinstveni i nikome se ne morate zbog toga pravdati ili ispričavati.

Nema smisla ispričavati se za ono tko jeste. I ja sam mislila da to moram. Da moram skrivati pred katolicima da ne vjerujem u njihovog Boga. Da moram skrivati to da slušam tehno muziku jer to slušaju samo narkomani.

Da moram skrivati tetovaže… ( Ja sam rođena 1983 godine :) jako sam stara :) ) moja generacija razumije o čemu pričam.

A onda je došao dan kada sam pomislila - zašto?

Ja sam ta koja misli da su ljudi koji slušaju narodnu glazbu zadrti - a oni misle da sam ja narkoman...oni misle da je moja muzika bezvezno nabijanje baseva ( ja mislim da je to umjetnost) dok oni na isprazne stihove neke pjesme plaču ( napravi mi sina pod svjetlima kazina…) melodiju neću niti spominjati, strane pjesme prevedene na naš jezik isto zvuče ( pila sam pila sam, lubenica lubenica, daska za surfanje...to je Beyonce ) Stvarno ćemo trošiti vrijeme na raspravu oko ukusa?

Shvatila sam i bitnu stvar, sve je u razini svijesti. Mindset je bitniji od toga u kakvoj muzici uživate. Imala sam najbolje prijateljice koje vole slušati Rap glazbu. Meni je to koma. Osim 50 centa i Eminema. Eminem mi je odličan jer nema psovke, razumijem ga što govori i sviđa mi se njegova muzika općenito, ne mogu prstom uprijeti u to što točno mi se sviđa ali mi se sviđa.

Kad je u pitanju 50 cent, mogu uprijeti prstom - on mi je zgodan i ima lijep glas :) Ali ne volim tu vrstu glazbe jer je jako agresivna, oni su iznimke. Uvijek postoje iznimke.

Kao Rammstein. Njih naprosto obožavam. Znam mnogo o vibraciji i energiji. Nikada me nitko neće uvjeriti da je njihova energija negativna i vibracija niska. Oni meni diži vibru na najjače. Zamislite samo koliko sam se trebala ispričavati svojoj babi za to što slušam Rammstein?!?

Ne morate se ispričavati zato što ste određene vjere ili zato što slušate određenu vrstu glazbe, što podržavate ili ne podržavate određenu stranku u politici ili pobačaj..

Ne ispričavajte se za svoja uvjerenja.

Ne ispričavajte se za to tko ste vi.

Također se niti vama drugi ne moraju pravdati sa svoja uvjerenja ili svoje postupke ili zašto navijaju za neki nogometni klub za koji vi ne navijate.

Bitno je da shvatite da se nitko nikome ne mora ispričavati za svoju autentičnost, ona nas čini jedinstvenima i u tome je sva ljepota našeg postojanja.

Vi ste predivna osoba koja samo živi svoj život jednako kao i svi drugi.

Znate što je meni bilo najljepše kod ove spoznaje?

To što sam mogla odahnuti.

Skinula sam ogroman teret s leđa.

Kada bi došla u ‘’konflikt’’ s nekim tko je zatvorenog uma, samo bi duboko udahnula i rekla: ● Da, imam tetovaže i ne štujem sotonu, vjerujem u Boga i znam da me Bog obožava ovakvu kakva jesam - jer sam stvorena na njegovu sliku i priliku. ● Da, vjerujem u anđele, znam da su uvijek uz mene. ● Hvala ti, upisat ću te u svoj dnevnik zahvalnosti. ● Ne pratim politiku, ne zanima me i ne čitam novine niti slušam dnevnik jer me to ne zanima.

112

●

Ne želim imati djecu jer ih ne želim upropastiti kao što su mene upropastili, želim prvo postati zdrava osoba kako bi odgojila sretno dijete.

Znate što se na kraju dogodilo?

Ostavili su me na miru.

Svi oni, koji ne mogu podnijeti da je netko drugačiji od njih - otišli su od mene.

Ne diraju me više, ne zamaraju me svojim pričama jer u meni ne vide ništa što bi ih zanimalo.

Oslobodila sam se svih njih koji su na nižoj vibraciji i samim time sam se pridružila ekipi na višoj vibraciji. Ova gore ekipa, ona me prihvaća ovakvom kakva jesam. Ne zanima ih što slušam. Ne zanima ih u što vjerujem, ponekad se međusobno zezamo i podbadamo ali u suštini - prihvaćaju me ovako ‘’ludom’’ kakva jesam.

Jedino za što se morate ispričati je ako ste nekoga povrijedili ili oštetili na bilo koji način.

Ali za to tko vi jeste - nikada se nemojte ispričavati jer to nema smisla.

Zavolite se. Zavolite svoju različitost. Autentičnost je sloboda. Kada jednom iskusite tu vrstu slobode nećete se nikada poželjeti vratiti na ovo gdje ste sada. Ne postoji ta cifra novca ili broj lajkova za koji bi se pristali vratiti.

Budite nježni prema sebi kada primijetite da ste se možda vratili korak nazad i prestanite govoriti loše o sebi, jer svaki taj korak nazad je tu da vidite koliko ste napredovali. Promotrite koji obrazac vas je vratio unazad i zahvalite sami sebi što ste ga primijetili. Čestitajte si jer ste sada još jedan korak bliže sebi.

Naučite reći NE kada vam nešto ne odgovara. Klonite se drame i negativnosti pod svaku cijenu. Takve situacije se nalaze na nižim vibracijama s kojih se vi želite maknuti. Ako se i zateknete u nekoj drami ili negativnoj situaciji, promotrite što se dešava i zašto. Sjetite se kako ste nekada reagirali na takve situacije i odlučite kako ćete sada reagirati iz ove perspektive.

S ove vibracije svjesnosti.

Ako imate loš osjećaj vezano za nešto što biste ‘’trebali’’ učiniti jer se to traži od vas - nemojte to učiniti. Svaki loš osjećaj je poruka od vašeg višeg ja da to ne činite - dok je svaki dobar osjećaj poruka da to učinite - i zato morate meditirati. Da vježbate komunikaciju između vas i vašeg višeg ja. Naučite čuti sami sebe. Naučite raspoznati što vi govorite sebi a što vaši obrasci, sjećanja koja ima naš um na temelju kojih radi procjenu što bi trebalo učiniti, što vam društvo ili roditelji govore. Meditirajte jer samo tako ćete moći čuti svoj glas, kada utišate svu ostalu buku u glavi. Izolirajte sebe od ostatka svijeta barem na tih pet minuta na dan.

S vremenom ćete razviti jednu predivnu naviku, a to je da ćete početi govoriti iskreno sami sebi a nakon toga i svijetu točno kako se VI osjećate i uvijek ćete govoriti iskreno samo ono što VI mislite.

Ne obrasci, već vaša duša.

Prestat ćete raditi Sizifov posao. Udovoljiti svima i pokušavati se svidjeti svima je upravo to.

Pustite ono što ne možete kontrolirati. Ono što vi ne možete kontrolirati su drugi ljudi i njihove odluke. Jedino što možete kontrolirati ste vi, vaše odluke i ono kako ćete se vi osjećati u ovom trenutku. I to je super vijest.

Samo vi ste odgovorni za to kako ćete vi živjeti sutra.

I za to kako ćete se osjećati.

Hoćete li biti tužni ili sretni - na vama je.

Da se razumijemo, ne postoji osoba kojoj je svejedno kada dobije loš komentar na neki svoj rad.

Ovo je nešto s čim ću se tek suočiti u pravom smislu. Čeka me doktorat kada objavim knjigu.

Do sada sam već imala dosta ispita. I nije mi bilo lako. Što poslovno a što privatno.

113

Nedavno sam imala jedan napad, mislila sam da je napad panike. Ali ipak nije bio. Bio je napad anksioznosti i straha od toga što će netko čitati moju knjigu. Što ću biti pod reflektorima. Što će netko uzeti moje djelo u ruku i procjenjivati svako slovo.

Noćna mora.

Nisam očekivala da se tako nešto krije u meni.

Nisam razmišljala da je to zato što ću izaći iz svoje zone komfora.

Jer izdavanje svoje prve knjige je izlazak iz zone komfora.

Kada sam se malo pribrala i osvijestila što se zapravo dešava, razmislila sam malo o tome.

A tko je ta osoba koja mene komentira?

Netko tko je samo neko ime i prezime ili nick.

Netko tko možda niti nema sliku na profilu a nalazi vremena da meni piše ružne komentare?

Koliko knjiga je on izdao? Zašto mi je bitna ta osoba za koju ne pišem ove redove? Ili pišem?

Zašto nam je bitno mišljenje nekoga koga niti ne poznajemo?

Nama je problem naša reakcija na tuđe mišljenje. Tj naše misli o tome što Marica misli, a ne Maričino mišljenje kao takvo. I to nas ponekad toliko sabotira da odemo u krajnosti koje dovode do jako velikih problema na raznim poljima.

I zato je bitno ovo: nije bitno što kaže već tko kaže.

To sam već spominjala i rekla sam da je razumijevanje ove rečenice put ka slobodi.

Teško je kad moja mama mene komentira i kritizira moje izbore prijatelja ili životnih partnera.

Tu je teško reći ma nebitna je. Mama mi je. Očito je bitna u mom životu.

ALI, kakve je ona partnere birala?

Po meni, jako loše. Po meni ona nema odnose kakve ja želim imati.

I zato ću joj zahvaliti na brizi i ne poslušati njenu kritiku.

Jer, nije bitno što kaže već tko kaže, a kaže moja mama koja ima loše brakove iza sebe.

Koja je donosila loše odluke u svom životu - po MENI. Ona je u trenutku donošenja tih odluka mislila da donosi ispravnu odluku i bila je za nju u tom trenutku. I to je ok, za nju.

Ja ne znam kako je sve to bilo, ne znam detalje, naučila sam ne kritizirati više tako ljude na prvu jer i ona sada u ovom trenu kada meni upućuje kritiku na odabir mog partnera - ne zna sve detalje. Ja ih znam i napravit ću po svom osjećaju ono što ja mislim da je najbolje za mene.

S druge strane, kada ću razmišljati o tome da se rastanem od svog partnera jer me psihički zlostavlja, ako je moja majka isto donijela takvu odluku za sebe u jednom trenutku i pobijedila. Izvukla se iz teškog stanja, prošla kroz brakorazvodnu parnicu, uzela svoju djecu i otišla od nasilnog partnera. Uspjela oporaviti se od tog odnosa, od nezaposlene kućanice uspjela doći do toga da je danas uspješna žena - po mojoj definiciji uspješne žene - e onda ću ju pitati za savjet. I poslušat ću što mi govori. Ako mi takva osoba kaže da nije to dobar partner za mene jer vidi obrasce kakve je i sama doživjela u svom braku i samo mi skrene pozornost na to - onda ću malo razmisliti o tome je li ovo zaista partner za mene.

114

Tako i ovi budući kritičari mojih djela. Tko su oni? Koje argumente imaju?

Argumente imaju samo oni ljudi koji su u skladu sami sa sobom.

Netko tko ima ružno mišljenje o meni ili neki jak, čvrsto izgrađen stav o meni - taj mi to nikada nije rekao u lice.

Osobno to nisam nikada doživjela.

Mislim da mi se to niti neće dogoditi u budućnosti. Sumnjam u to.

Mislim da je općenito to rijetka pojava. Da će hejter doći i to što misli o vama vam reći u lice.

Ti ljudi nemaju širu sliku o meni ili o vama. I da ih pitamo zašto nešto misle - nemaju argumente.

U to sam sigurna.

Zato odahnimo. Radimo na sebi.

Kada prihvatite sami sebe i uskladite se sami sa sobom, svaka odluka koju donesete će biti dobra odluka i ničije mišljenje vas neće moći poljuljati u tome.

Drugi ljudi su nebitni i to je istina.

Vi samo ne želite biti odbačeni. Želite pripadati a da su vam bitni - nisu.

Ne idi za masom jer se masa možda izgubila.

Nepoznati autor

115

Izađite iz svoje glave Ako niste do sada, onda se nadam se da ste u, sada već legendarnoj 2020 godini, shvatili kako je ideja da sve možemo kontrolirati - samo iluzija.

Ako niste, shvatit ćete u idućim periodima života.

Duboko sam uvjerena da se nitko od nas neće izvući - barem od vas koji čitate ovakvo štivo.

S razlogom ste uzeli ovakvo nešto u ruke, a s još većim razlogom ga niste ispustili iz ruku.

2020 godina je bila godina straha.

Toliko smo se svi bojali - kolektivno. I taj strah je u mnogima od nas probudio svašta nešto.

Ne možete mi reći da sve ove promjene koje su se dogodile na Svjetskoj razini nisu utjecale na vaše emocionalno i psihičko stanje. Pogotovo mi koji smo na području Zagreba i okolice, koji uz virus proživljavamo i potrese. Doslovno gubimo tlo pod nogama i nigdje se ne osjećamo sigurno.

Mnogi od nas još uvijek osjećaju strah. Možda je u tolikoj mjeri dio vašeg života i svakodnevice da ga niti ne primjećujete. Na žalost, mi često mislimo kako je to normalno, kako je normalno osjećati stres ili anksioznost.

To nije normalno. To nije naše prirodno stanje.

Strah koji sada osjećate - nije vaše prirodno stanje.

Potrebno ga je otpustiti. Probaviti, priznati da je tu, osjetiti ga i otpustiti.

Ne možemo ga se riješiti guranjem pod tepih. To nikada niti nije bila opcija.

Samo iluzija. Naravno, vi ne morate prigrliti svoj strah, možete ga i dalje odbijati priznati i živjeti kao i do sada, u iluziji, jer je tako lakše, složit ćete se - neki - sa mnom.

Oni kojima je lakše suočiti se sa svojim strahovima nego živjeti i dalje u njima - to su moji ljudi.

Jer nama je teže živjeti svaki dan sa znanjem da postoji bolji život od ovoga u strahu i ne poduzimati ništa po pitanju promjene. Teže nam je gledati svijet bistrim i budnim očima znajući da može biti bolji i ne poduzimati ništa. Teže nam je gledati u što se pretvaraju naša djeca, znajući da to ne mora biti tako. Teže nam je buditi se svaki dan i ulaziti u Matricu - znajući da tamo nema ničega za nas jer je sve samo iluzija….

No evo, korak po korak, jedna po jedna trauma i došli smo i do 2021 godine.

Svijet je očekivao taj 01.01.2021. Kao da će kada otkuca ponoć sve nestati. Kao da ćemo ponovo svi biti slobodni. Moći disati. Kao da će nam vratiti sve ono za što smo mislili da imamo pravo jer živimo u slobodnoj zemlji. Ha! Koji vic. Nikada niste bili slobodni.

Ali ja sam uz sve ostalo i ‘’teoretičar zavjera’’ pa me nemojte slušati :) Ja sam luđak koji misli da svijetom upravljaju ljudi kojima je bitno da smo pokorni i poslušni kako bi njima bilo bolje, kako bi oni mogli raditi sve ono što njima odgovara i kako njima odgovara. Ja sam luđak koji misli da nas se tretira kao pokusne kuniće. Ja sam luđak koji misli da sve što nas je povijest učila je pogrešno jer da znamo našu pravu povijest - znali bi i našu pravu snagu. Znali bi tko smo mi zaista. Znali bi koliko smo moćni. Da se svi probudimo i zakoračimo u našu stvarnu snagu zgazili bi ih u trenu kao nebitne mrvice na stolu. Jer mi to možemo. Zato smo ovdje. Da se budimo jedan po jedan. Ne kažem da se moramo boriti protiv ovog sadašnjeg sistema. To nije moja vjera. Vjerujem da sve ono na što se fokusiramo raste. Ako se fokusiramo na sve ono što ne valja, samo ćemo našom energijom hraniti to što ne valja i to će rasti. Ono što vjerujem je da moramo biti promjena koju želimo vidjeti u svijetu. Ja ću biti tu, budna, svjesna, i čekat ću da mi dođeš ti i pitaš me kako. Ja ću ti pomoći da prođeš kroz taj proces.

116

A onda ćeš ti stati uz mene i čekat ćemo skupa onu iduću osobu koja će doći k nama i pitati kako...

A kada se napokon svi probudimo, ooooo happy days :) Naravno, neće biti cvijeća i povorke. Bit će kaos!

Drž'te se :) Ah kakva iluzija je i to buđenje, mi ljudi sve tako romantiziramo.

Mene zovu i zločestom i groznom, jer baš i ne uljepšavam situacije da bi se druga strana osjećala lijepo.

Istina je da je kaos. Ružno je i odvratno kada progledaš i vidiš što ti se radi. I prolazit ćete kroz užasne periode koje nazivaju i Dark night of the soul (bolje zvuči na engleskom :) tko kaže da ne znam uljepšati? ) Ako to sve preživite, onda ćete stajati u srcu oluje. To je moj posao. Naš posao. Mi stojimo u srcu oluje gdje je mir.

Mi čuvamo taj prostor.

On je naša crta bojišnice.

Svi smo mi Alkemičari. Jedva čekam da vas tome naučim.

Dotad, prvo proživimo ovu 2021 godinu koja je godina prilagodbe.

Hoćete li se prilagoditi na Strah? Novo Normalno? Ovisi samo i isključivo o vama.

Prilagodba ne mora biti strašna. Za neke će naravno biti, kao i sve na ovome svijetu, zavisi kako gledamo na nju i koliko smo posla u radu na sebi do sada odradili. Čak i tu prilagodbu možemo okrenuti na igru, ako znamo da je sve iluzija, zar ne?

Općenito nam svima želim da se što više igramo, zabavljamo i kroz život idemo bez straha.

Da se na to prilagodimo. Jer Nova Zemlja je upravo to. Život u obilju veselja i ljubavi.

Zato sam i nazvala seriju knjiga Obilje Života.

Jer je Život toliko mnogo više od onoga što su nas učili.

I ne doživljavajte ga preozbiljno. Znam da su nas učili suprotno, odučite se od toga.

Odučimo se svi skupa od toga. Sve zaboravimo. Da nam barem mogu izbrisati svu memoriju kao u filmu Ljudi u crnom s onom napravom, gdje je Will Smith kad ga čovjek treba?

Ne samo od ove godine, već od ovog trena bi bilo idealno kada bismo se prilagodili životu s onim što smo do sada sve naučili ali kada kažem MI onda mislim na nas koji smo si odlučili isprati mozgove. Ako si niste odlučili isprati mozak, onda ne znam koji je razlog da još uvijek niste ovu knjigu ispustili iz ruku jer ste već prešli preko 100 stranica.

Mora da nešto radim/govorim dobro.

Ako samo jednu rečenicu/odlomak/misao morate ponijeti sa sobom iz ove knjige, neka to onda bude jedna/jedan od ovih: ● Volite svaki svoj dan i ništa ne uzimajte zdravo za gotovo. ● Ništa se ne podrazumijeva. Doslovno, danas jesi sutra već nisi. Šta god. Danas jesi zdrav sutra nisi.

Danas jesi moj prijatelj a sutra nisi. Danas sam u braku a sutra već nisam. Danas su mi živi roditelji sutra nisu. ● Budite zahvalni - kako na onome što imate, tako i na onome što (vjerujete da) vam fali.

Sve što ne dolazi, ne dolazi ili zato što mu još nije vrijeme ili zato što nas čeka nešto bolje. ● Vjerujte. Vjerujte prvo u sebe a onda u sve ostalo što vam služi.

Ako vam nešto ne služi - to vam niti ne treba. To pustite. To pripada onom starom životu. U 2019 godinu ili bilo koju koja je već prošla. To pripada u jučerašnji dan. U prošlu minutu. To je prošlost, neka tamo i 117

ostane. Danas, sada, ono što možete je pojednostaviti svoje želje i osvijestiti šta su vam istinski prioriteti.

Ali baš vaši prioriteti. Što je ono što vam je bitno?

Redefinirajte si prioritete ako je potrebno.

Ja kada sam shvatila da stalno vičem kako nemam vremena za sve što sam si natovarila na leđa, da mi je dan prekratak iako se dižem u 5 ujutro, a ponekad i u 4, stala sam i razmislila.

Nisam imala vremena? Imala sam, nisam imala volje. Nije mi bio prioritet.

Ne sve, ali neke stvari jednostavno nisam željela u svom životu i oduzimale su mi mnogo energije, jer si nisam željela priznati da ih ne želim. Jer sam mislila kako - moram.

Plus one svakodnevne stvari koje niti ne primjećujemo jer su - normalne.

Ponekad morate imati nekoga da vam ukaže na to. Meni je na to ukazala prijateljica koja mi je drito u glavu rekla da nisam još napisala knjigu jer mi nije prioritet.

Istina, osjećala sam se kao da mi je opalila pljusku. Ali me razbudila.

Razmislila sam o tome nakon što sam se izborila sa svojim Egom i svim obrascima koje je uzburkala. Jer, kako ona može reći da mi knjiga nije prioritet a samo o njoj razmišljam???

Naravno, sjedim i razmišljam kako nemam vremena. Ili tipkam poruku kako nemam vremena.

Jesam li taj dan pisala poruke u grupi 2 sata? Jesam. Bila je subota, to mi je slobodan dan.

Jesam li pogledala 3 epizode serije Brooklyn 99? Jesam. Da me nije pljusnula pala bi i sezona. Epizoda traje samo 20 minuta i relaksira me jer sam toliko pod stresom jer imam toliko posla a nemam vremena da to sve stignem i danas mi je slobodan dan pa se moram malo opustiti.

Mislim da je nepotrebno i pisati da sam između svih tih radnji skrolala po Instagramu.

I što mi je bio prioritet?

Sigurno nije knjiga ili stvaranje novog života i rad na onome što želim živjeti u budućnosti.

Već mi je bilo dovoljno dobro i to kako sam živjela. Jer mi nije loše sada u usporedbi na prošlost. Ovo kako danas živim u odnosu na prošlost je ono što ljudi zovu ‘’ko bubreg u loju’’. Jer stvarno živim odlično. Ništa mi ne fali. Imam i viška. Svega osim vremena naravno. I što nam se desi kada nam nije dovoljno loše?

Stagniramo. I to je ok ako ne želite ići dalje.

Ali ja sam željela više, bolje i jače. Što mi je onda preostalo nego posložiti prioritete.

Ako ste se prepoznali - dignite guzicu i zasučite rukave. Presložite svoje prioritete i krenite.

Sva ova iskustva su nas oblikovala malo po malo. Jedan dan kada stanete i pogledate iza sebe može vam se učiniti da je neka promjena došla preko noći. Ali nije.

Kao što ničiji uspjeh nije došao preko noći.

Tu za nama su svi strahovi, odlaganja, uspjesi i neuspjesi, suze, rezultati, oproštaji, zamjeranja, odustajanja, očekivanja, osude, prihvaćanje i promjene dovele su nas baš do ovog trenutka.

I sada je vrijeme za slavlje. Slavimo sami sebe. Ja bi sada mogla zahvaljivati svojoj prijateljici što me je ispljuskala kada je trebalo. I zahvalila sam joj, tada. Ali danas ona nije zaslužna za to što sam ja napisala knjigu. Ja sam zaslužna za to. Ja sam ta koja je uzela tu informaciju koju mi je ona dala i poduzela akciju.

To je bio moj izbor.

Ja sam izabrala poslušati ju. Izabrala sam maknuti svoj ego sa strane i razmisliti o tome što mi je rekla.

Mogla sam postupiti drugačije.

118

Mogla sam ju napasti i optužiti za to što mi je rekla - jer odakle joj pravo? Tko je ona da meni tako nešto govori? Ona ne zna ništa o mojim mukama kroz koje prolazim i koliko posla ja imam i bla bla bla. Razumijete?

Ja sam zaslužna za svoj uspjeh.

Dakle, zahvalimo sami sebi.

Mi ponekad mislimo da nam je netko drugi potreban da bi nas spasio, ali nije.

Nema nikoga vani.

Sve je unutra. U vama. Nitko ne dolazi.

Nema princa na bijelom konju.

Pomoći će tebi i Anđeli i Bogovi i svi koje moliš za pomoć ali ti si taj koji mora napraviti sve ostalo.

Ti si ''vozilo''. Kroz tebe se sve dešava, sva magija.

Ako u ovim trenucima imaš problem koji moraš/želiš riješiti i moliš nebo da ti pomogne, zar stvarno misliš da ne moraš baš ništa poduzeti po tom pitanju?

Morat ćeš. Barem neku akciju. Istina je da nam može Svemir servirati većinu stvari na pladnju, ali ne može baš sve. Ponekad moramo i mi nešto odraditi. Ali uvijek moramo mi biti tu za sebe. Uvijek.

Ako ti je potreban spas - neće te spasiti nitko osim tebe samog.

Poslat će tebi Bog kokreatora, kao što je meni poslao tu curu, ali samo da me pogura, ne da odradi posao umjesto mene.

Kao što nitko osim tebe ne može odraditi 10000 čučnjeva na dan da bi imao Instagram stražnjicu. Nitko osim tebe same ne može te spasiti od bolesti ili loših obrazaca, moraš sam zasukati rukave i prionuti na posao. Mi smo ti koji moramo tu biti za sebe i zbog sebe UVIJEK. Ne mogu se probuditi s poslom koji želim raditi ako nisam poduzela korake prema tome i isto tako nisam mogla imati izdanu knjigu ako nisam sjela i napisala tu knjigu.

A taj trenutak kada sam sebe spasiš - neprocjenjivo.

Ta emocija kada shvatiš da si sam svoj heroj - neprocjenjivo.

Ta energija kojom tvoj život postane omotan kada shvatiš koliko si svemoćan - neprocjenjivo.

To je jedan poseban nivo na koji dođeš kada prestaneš čekati da te drugi spasi.

To je stanje uma.

To je sloboda.

Sloboda življenja života po svojim pravilima.

Nikome ne dugujete ništa osim samome sebi.

Ali do tog stanja treba doći.

Krenimo s izlaskom iz svoje glave u kojoj imamo jako puno toga što treba počistiti, spaliti, odbaciti, zaboraviti, transformirati, shvatiti ili samo zamijeniti novim.

Znate onu priču o poklonu?

Kome ostaje poklon koji osoba kojoj se poklanja ne želi?

Onome tko poklanja.

Tako i vaše misli - koje izazivaju emociju - emocija izaziva vibraciju - ostaju vama.

Vi ako loše mislite o sebi ili nekome drugome, izazivate sami sebi brigu/muku/stres - a to sve ostaje vama.

Kroz čitanje ove knjige - koliko ste svakakvih misli imali o meni?

119

Je li i jedna od njih mene dotakla?

Ako sam u vama izazvala bijes, tko je bio u stanju bijesa od nas dvoje?

Sva energija koju ste stvorili stresom oko toga što ste pročitali ili mislili o meni, gdje je otišla?

Nigdje. Ostala je u vama.

Ako su to bile misli koje nazivamo negativnima, onda su te misli stvorile i takvu energiju, a ona je izrazito neugodna i drži vas na niskoj vibraciji - logično.

A čemu sve to? Kakva je korist od svega toga ako ne želimo ništa mijenjati?

Sami sebi stvaramo pakao u glavi i bilo bi iznimno lijepo kada bi mogli prestati.

Možemo li prestati?

Naravno da možemo.

Pitanje je - Želimo li prestati?

Pa naravno da želimo. Želite li stvarno?

Biste li za sebe rekli da ste netko tko sve previše analizira?

Možda će vas šokirati, ali ja sam bila takva.

I danas se uhvatim u analizama ali ne tako manijakalnim kakve su bile prije.

Ja sam definicija kontrolfrika. Ali sam uspjela doći do stadija kada sam mnogo ‘’normalnija’’ nego što sam bila.

Ovih dana čak i uspijevam pustiti stvari da idu svojim tokom, nekada je to za mene bila nemoguća misija.

Morala sam znati svaku sitnicu kako će se odigrati. Čak i u maštarijama. Teško je vizualizirati da živiš u obilju jer ti je svemir poslao iz neočekivanog izvora bilijarde a ti moraš imati točno razrađen plan kako si došao do tog obilja.

Jednostavno se nisam mogla opustiti. Sada to polako učim. Natjeram se da preskočim taj dio.

Mičem polako obrasce koji me drže u konstantnoj napetosti i koji inzistiraju da stalno budem na oprezu.

Kontrolfrikovi će razumjeti o čemu pričam.

Ako ste uz sve to analiziranje još i netko tko odvaguje svaku svoju riječ, svaki svoj postupak i predomišlja se sto puta prije nego nešto napravi - ne zavidim vam! Niti najmanje.

Shvatite prvo zašto to radite.

To radimo zato što smo odrasli u takvim uvjetima gdje smo konstantno bili kritizirani.

Danas, za većinu nas, najveći kritičar smo mi sami sebi.

Ili smo si u život dovukli ljude koji nas kritiziraju, jer nam je to normalno.

Nije normalno.

Evo opet pitanje, želite li to mijenjati?

Moj savjet je da ne trošite toliko energije na nešto na što ne možete utjecati - ali zato s druge strane trošite ogromne količine energije na ono na što možete utjecati.

I te kako možete utjecati na to da svoj život uzmete u svoje ruke.

Vjerujete li da možete?

Vjerujete li da postoji netko iznad vas u duhovnom smislu?

Postoji li Više Ja, Bog, Svemirci koji proživljavaju iskustva kroz vas?

Znam da je teško pustiti kontrolu nad svojim životom čak iako je ta kontrola imaginarna, ali vjerujte mi da netko ‘’gore’’ vidi širu sliku.

120

Ako i nije tako - uštedjet ćete si mnogo uzaludno potrošenog vremena i barem ćete malo živjeti prije konačnog kraja. Dobro znam da ovo kako sada živite i nije neki život.

I ja sam mislila da upravljam svojim životom iako to nije bila istina.

Njime su upravljali svi osim mene. Ego je trebao koliko toliko prividnu kontrolu.

Ja sam postala sve suprotno od onoga tko sam bila - ali ne preko noći.

To znači da možete i vi. Vi možda i uspijete preko noći, to ne znam.

Ali znam da odluku morate donijeti sada.

Evo, za početak, posudite moje uvjerenje: Bit će onako kako mora biti, a kako god da na kraju ispadne - uvijek je za moje najveće dobro.

Ponekad, jednostavno moramo u to vjerovati kako bismo preživjeli.

Jer, na kraju krajeva - sve je bolje od ovoga što neki od nas imaju ili jesu sada u ovom trenutku.

Ako ste netko tko čeka da dođe netko i spasi vas - donesite odluku da je dosta.

To je nulti korak za vas.

Izađite iz svoje glave.

Naučite što su misli - to je po meni prvi korak za sve.

Ja sam 28 godina ''patila'' od depresije. Doslovno sam cijeli svoj život bila ''bolesna''.

A zašto?

Zato što sam živjela u svojoj glavi.

Slušala sam svoj mozak. Svoje misli.

I do čega me to dovelo?

Do života u konstantnom strahu od imaginarnih stvari, do ovisnosti, do usamljenosti, do toga da mrzim svoj život, da mrzim sebe i sve oko sebe.

Ok, nije sve uzrokovano samo mojim mislima, dio je uzrokovan i uvjetima u kojima sam odrasla. Danas znam da je to sve dio mog puta. Morala sam to preživjeti kako bi se oblikovala u osobu koja danas jesam. Svatko od nas ima svoju priču. Na kraju nam je smisao života svima isti a to je da služimo drugima svojim postojanjem.

Jasno, u trenucima depresije ne vidimo razlog svog postojanja.

Zato je jako bitno shvatiti tko smo mi a tko su naše misli i odakle dolaze.

Ako imaš suicidalne misli - stani i pitaj se jesu li to tvoje misli?

Ja se sjećam svojih stanja kada sam imala takve misli. Ponekad sam im se uspjela oduprijeti a ponekad nisam. Imala sam tri pokušaja samoubojstva. Zadnji sam jedva preživjela i duboko vjerujem da je razlog što sam se vratila među žive taj da pomognem tebi.

Da ti pokažem da postoji izlaz.

Stanje kada te obavije tama, crnilo, kada svi oko tebe ne razumiju zašto se ‘’namjerno’’ utapaš u tom mulju.

Kada ti kažu da se trgneš. Jer ja kao želim živjeti ovako? Želim ne vidjeti sunce i ne osjećati sreću? To je stanje koje ne razumiju svi ljudi. I hvala Bogu na tome.

Ali to je stanje za koje želiš da oni razumiju da ga ti ne želiš osjećati. Ne izabireš ga ti. Ono te samo od sebe ščepa. Drži te i ne pušta te. Kao živi pijesak. Što se više opireš to dublje propadaš dok na kraju ne možeš više izdržati i jednostavno poželiš završiti s tim.

Uzeti žilet i razrezati se. Popiti sve tablete koje imaš u kući. Utopiti se. Baciti se pod vlak.

121

Bilo što, nije bitno koliko je bolno, samo neka završi.

Ako nemaš nikoga tko te razumije, evo sada imaš mene.

Ja znam da ponekad misliš kako je smrt jedina opcija. Nije. Postoji i opcija poslati sve u p***u materinu i riskirati sa životom. Ja sam pobjegla od kuće jer sam živjela u nasilnoj obitelji. Nisam to više željela trpjeti i oni su bili većim dijelom zaslužni za moje stanje. Kasnije sam živjela u vezi s osobom koja je radila najbolje što je znala ali moje stanje nije nestalo, samo je promijenilo oblik. Na kraju sam ponovo morala sve poslati u p***u materinu i rastati se. Živjeti sama sa sobom i upoznati sebe. Naučiti razlikovati glasove u svojoj glavi.

Ja ne znam koliko godina imaš i je li bježanje od kuće rješenje za tebe. Ne mora biti. Možda imaš divnu i brižnu obitelj. Možda je tvoj problem kao i rješenje drugačije od moga. Za mene je bilo. Ili to ili još jedan pokušaj odlaska iz fizičkog svijeta - za koji se ispostavilo da mi ne ide.

Još jedna stvar u kojoj sam bila nesposobna.

Vidite, suicidalne misli nisu bolne samo za nas koji ih imamo. Mogu biti bolne i za ljude koji nas okružuju i koji nas vole - ako komuniciramo s njima o našim stanjima.

Ova moja šala: nesposobna sam čak i za to da se ubijem.

Ja sam ju često izgovarala. Oni su se bojali da ću ponovo pokušati s time a ja bi im rekla da neću jer nisam sposobna ni za to ili neku drugu varijaciju na tu temu. Što mislite koliko je to bilo bolno čuti mojim roditeljima, sestri ili mom dečku?

To su teška stanja za obje strane.

I nitko od nas nije namjerno u tome.

Postoje divni ljudi koji žele pomoći, ali iz svog iskustva, mnogo je bolje da mi ne govoriš ništa ako mi želiš reći neku šprancu u stilu - bit će bolje.

Nabijem te na to.

Razumiješ?

Ako si već ušla u razgovor sa mnom o tome onda budi i spremna na taj korak. Nemoj samo gurati nos u ono gdje mu nije mjesto. Jer ovo su stvarna stanja i ovo su stvarni ljudi.

Popila sam 33 tablete za smirenje, taj zadnji put.

Optužili su me da sam samo privlačila pozornost, jer, tko zna koliko tableta je popio?

Ljudi u tim trenucima ne razmišljaju o broju tableta nego ih samo popiju - po mišljenju osobe koja nije nikada imala suicidalne misli.

Znate zašto ja znam koliko ih je bilo?

Jer sam htjela biti sigurna da ću umrijeti. Ako želiš umrijeti nećeš popiti premalo tableta. Pobrinut ćeš se da je dobra količina.

Shvaćate li koliko je bitan pristup prema osobi kojoj želite pomoći?

Nemojte ju vrijeđati i nemojte ju gurati još dublje.

Nemojte joj davati potvrdu da ju nitko na ovoj planeti ne razumije.

Rađe onda izaberite šutjeti i zagrliti ju.

Meni bi više značilo da je ta osoba samo šutjela. Kao što mnoge samo šute kada vide moje razrezane ruke.

Više mi znači pogled pun ljubavi nego kada me pitaju zašto sam to napravila. Što misliš zašto?

Zato što sam razmaženo derište.

122

To mi je vjerovali ili ne rekao psihijatar. Imam i papir na kojem je to napisao kao dijagnozu. Jer sam lagala na našim razgovorima o stanju u kojem se nalazim jer nisam željela ostati u bolnici. Željela sam ići kući. Mislila sam da će me zatvoriti u ludnicu. Tako su mi rekli roditelji.

Rekli su da njih okrivim za sve. I bili su krivi u tim trenucima ali nisam još bila u stanju govoriti svoju istinu, bila sam premlada. Rekla sam da sam to napravila jer me ne puštaju van i jer se drogiram. To s drogom mi je uvijek prolazilo.

Kod kojeg god psihijatra u kojem god gradu sam došla samo bi spomenula da imam anksiozno-depresivan poremećaj u ponašanju, da sam sklona suicidu i svi su mi šakom i kapom dijelili tablete. Koje god želim. Za one slabe sam pričala da mi ne pomažu. Pa bi mi dali one jače. Naravno, narkomanu daj tablete. Bravo.

Koristila sam ih za spuštanje da mogu spavati ili za dizanje kada nisam imala ništa drugo. Nikoga nije bilo briga.

Savršeno funkcionira naše zdravstvo. Samo liječimo posljedicu - nikako uzrok.

Ili legalno snabdijevamo narkomane s drogom.

No, to je sada neka druga tema. Ono što želim reći vama koji ste u okruženju osoba koje imaju problem s crnim mislima - pokušajte biti tu za tu osobu. Samo joj budite potpora i podrška.

Ona ne želi biti u tom stanju u kojem je. Samo ju saslušajte s ljubavlju ako se odluči otvoriti prema vama.

Budite tu za nju. Prisutni.

A za tebe, draga moja dušo, imam rame za plakanje i topal zagrljaj.

Nije vrijedno toga, koji god razlog misliš da imaš da si oduzmeš život - vjeruj mi, nije vrijedno. Postoji nešto više od ovoga gdje si sada. Znaš da postoji. Ne slušaj taj sitni glasić u glavi koji ti govori drugačije. Slušaj mene koja sam bila tamo gdje si možda ti sada. Ne samo mene, slušaj i one slične meni, koji će ti reći da postoji - jer smo uspjeli. Zato i znamo da i ti možeš uspjeti.

Ti isto znaš da možeš uspjeti, tvoja duša zna da možeš.

Mogu za sebe reći da sam preživjela svašta. I smatram se adekvatnom za reći - Bit će bolje.

Da, bit će ako odabereš da ti bude bolje. Kada se taj još jedan put izvučeš iz tame, odluči da je to zadnji put. U trenucima bistrine uma planiraj svoj izlazak. Tako sam ja radila. Malo po malo.

Meni nije ovaj sadašnji život pao s neba.

Napravila sam si ga.

Nitko mi ga nije dao. I nitko me nije spasio. Čekala sam ali nitko nije došao po mene.

Sve sam na kraju sama morala napraviti za sebe. Usprkos strahu.

Ja znam što je život u strahu. Odrasla sam u domu u kojem je bilo prisutno nasilje skoro svih vrsta. Ne znam je li bilo gore psihičko ili fizičko zlostavljanje. Ne mogu se odlučiti. Nije bilo seksualnog nasilja. Ako si sada trenutno u strahu i jezi jer proživljavaš takvu vrstu nasilja, molim te skupi svaki atom snage i progovori. Moje misli su uz tebe.

U mladenačkoj dobi sam uvijek odabirala fizičko zlostavljanje prije psihičkog. Jer ako me istuku boljet će me tih par minuta a psihičko zlostavljanje je trajalo satima ali je ostavljalo mnogo gore ožiljke i traume koje čistim i živim iz dana u dan.

Kada kažem satima, to govorim u stilu držanja propovijedi, vikanja, nabrajanja za što sam sve kriva, nabijanje na nos što mi je sve pruženo a ja sam nezahvalna itd.

123

Osim toga tu su i traume koje ni ne znaš da imaš dok si još dijete. Ali zato sada u ovom procesu iscjeljenja prolazim strahote od nakupljene energije koja se nataložila u mom organizmu. To je sve stvarno. To sve i dan danas postoji u nama, ako ste imali ovakvo iskustvo - pomozite si.

Ja se evo vračam u te dane i sa svojim malim djetetom u sebi ponovo prolazim te trenutke: Dolaziš doma iz škole i ne znaš sto ćeš zateći kada otvoriš vrata. Hoće li biti svađe ili je sve u redu. Hoćeš li naći majku pretučenu ili ćeš uletjeti usred prebijanja. Hoćeš li ti možda za nešto biti lažno optužen. Ili smo ponovo svi lažno sretna obitelj.

Sve je uvijek ovisilo o tome kako je očuh raspoložen.

Ostatak obitelji je uvijek živio s grčem u želucu. To nam je bilo normalno stanje.

Grč u želucu dok ne pročitaš energiju. Ako je dobre volje - opustiš se. Ali i dalje je sve kao hodanje po minskom polju, nikada ne znaš kada ćeš na nju nagaziti.

Ako je loše....jbga. Taj dan ne živiš i ne postojiš. Samo moliš Boga da što prije završi.

I danas, jedino što možeš učiniti za to jadno dijete unutar sebe je pružiti mu ljubav koju nije dobilo. Sigurnost koju zaslužuje. I počistiti tu energiju, izbaciti ju van iz organizma. Ako je se ne oslobodiš, ona će ti samo nastaviti činiti zlo. Energiju ne možeš uništiti, možeš ju samo transmutirati. Pretvoriti u nešto drugo. Mi smo Alkemičari. Pretvaramo jednu stvar u drugu, jednu materiju u drugu, jedan obrazac u drugi...

Odrasla sam uz mnoge grozne rečenice. One koje su me najviše obilježile u smislu toga da povjerujem da ne vrijedim i da od mene nema nikakve koristi.

Jedna od najgorih i najbolnijih je zasigurno: da imam kravu barem bi imao mlijeka.

Od sve djece koju sam upoznala, za sada sam jedino dijete koje je molilo majku da ga stavi u dom za nezbrinutu djecu. Molila sam ju da idemo u sigurnu kuću. Da se prijavimo socijalnoj radnici da nam pomogne da odemo od tamo gdje smo živjeli dok nam još ima spasa.

Naravno da me nije poslušala. Samo ona zna razlog zašto je odabirala biti sa psihopatom i zašto je uvijek iznova izabirala njega a ne svojih petero djece.

Sada kada znam sve ovo što znam, znam da je ona tip osobe čiji Ego odabire biti u ulozi žrtve jer je to jedina uloga koju ima. Ona je i nama djeci kada bismo se požalili vikala: a što misliš kako je meni?

Pa ti si naša mama, ti se trebaš pobrinuti za mene a ne ja za tebe, zar ne?

Ovo vam pričam iz dva razloga. Prvi je da osvijestite kako ima ljudi kojima je kao i vama i da nije nikakva sramota ili strahota to reći na glas ili priznati da vam se dešava. A drugi je da shvatite kako imam zaleđe za sve što vam govorim. Ja sam stvarna osoba koja je uz sve što je doživjela i dalje vjerovala kako je nebitna i da njeni problemi nisu ništa naspram stvari koje se drugima dešavaju. Jer to su mi napravili.

Uvjerili su me koliko sam nebitna.

I onda sam s 36 godina napokon naučila da je moja priča ogromna. Ja sam ogromna. Ja sam bitna. Ja sam toliko snažna da sam sve to uspjela preživjeti. I dalje stojim na nogama.

Pričam svoju priču kako biste VI vidjeli da se može.

Moj život u kratkim crticama: Rodila sam se, odvojili su me odmah kod rođenja od biološkog oca.

Imala sam tri mjeseca kada je majka otišla od njega i ostavila me kod svoje obitelji.

Ostavila me sa svojim roditeljima, bratom i sestrom.

124

Otišla je u drugi grad i tamo je živjela bez mene.

Prve tri godine života koje su najvažnije, tako kažu stručnjaci, sam provela bez ijednog roditelja. Vidjela sam kod druge djece da odrasle muškarce u obitelji zovu ‘’tata’’ pa sam jednom pitala svog uju je li on moj tata, jer je bio jedina muška figura u mom životu.

Kada sam imala 3,5 godine, majka je ostala trudna i onda ju je moj budući očuh - kojem je lagala da nema djece - doslovno potjerao da ode po mene i dovede me u njihov dom da živim s njima. Vjerujte mi da sam svaki dan svog djetinjstva plakala za bakom i djedom a pogotovo za ujom kojeg i dan danas volim najviše na svijetu. Jako smo vezani jedan za drugog.

Ako moram odrediti točku početka mog pakla - to je to. Dolazak u Zagreb.

Tu sam počela živjeti u jadu, bijedi, nasilju i ostalim stvarima koje niti jedno živo biće ne bi trebalo prolaziti.

Meni je jako teško vidjeti tuđu patnju. Osjećam ju jako duboko i svaki put kada vidim da netko pati, mene to jako pogađa. Kao i nasilje.

Ja nasilje duboko razumijem unutar sebe.

Dugo sam ga nosila u sebi i ispoljavala na nedužne ljude. Ne fizički. Ali sam se iživljavala na sve druge načine kada bi uhvatila priliku ja biti ta koja je dominantna.

Ta moja trauma mi nikako ne daje za pravo da povrjeđujem druge ljude. To nije propusnica da ljude tretiramo kao smeće. Moramo izliječiti tu traumu i ići dalje.

Dok to nisam naučila, naravno da sam radila ovo prvo. I sebi moramo oprostiti. Radili smo najbolje sto smo znali. Evo sada znamo bolje. Sada idemo poljubiti gdje boli i idemo dalje.

Znate onu rečenicu da je osoba takva i takva jer ju mama nije grlila?

To je istina. Ja sam bila takva osoba jer nisam dobivala ljubav kod kuće.

Mene majka nikada nije grlila. Nikada me nije ljubila. Nikada mi nije rekla da me voli.

I kada to kažem ne pretjerujem. Nikada mi se nije dogodilo da me majka bez razloga uzme u krilo ili zagrljaj. Ili da mi je normalno da ja kao malo dijete sjednem svojoj majci u krilo. Ili da plačem. Da, meni kao djetetu nikada nije palo na pamet da plačem. Čak niti kada bi me tukli ili kada bi me boljelo. Jednostavno sam naučila biti odsječena od svih emocija.

Ali i od sebe. Jako je teško ići kroz život i misliti da ne znaš voljeti.

Da ne znaš što je ljubav jer ju nisi nikada iskusio.

A malo si dijete, uvijek si to isto malo dijete, dok se ne zacijeliš.

Kada bi preko praznika odlazila kod bake i djeda, tamo bi dobila zagrljaj. Čula bi ponekad da me vole. Ali su mi stalno pričali protiv mame. Kako je lažljiva, kako bi bilo bolje da je imala samo mene da nije trebala rađati ostalu djecu ili da me nije trebala niti roditi.

Stalno sam osjećala krivnju.

Kroz cijeli život sam nosila krivnju sto sam se rodila. I sama sam se često pitala zašto.

Zašto sam se rodila kada nemam niti trunku sreće u životu.

Ja nemam niti jednu jedinu lijepu uspomenu iz djetinjstva. Apsolutno niti jednu.

U sklopu terapije sam se u više navrata pokušavala prisjetiti barem jedne lijepe uspomene.

Jednostavno ih nemam.

Moji roditelji ili obitelj nisu bili niti na jednoj školskoj predstavi ili nastupu mog zbora ili folklora. Mama me nije vodila u školu čak niti na prvi dan škole u prvi razred - u vrtić nisam išla. Nije mi dolazila niti na roditeljski 125

sastanak. Isla sam u isti razred sa sestričnom pa je smatrala kako je to dovoljno. Da je njena mama tamo pa će joj prenijeti bitne stvari a njoj je bilo usput i mene povesti u školu kad već idemo u isti razred.

Nisam slavila nikada ništa. Pričest ili krizma, svi su slavili i dobivali poklone osim mene.

Ta sestrična je živjela u kući do mene, dakle ona je slavila pričest ili krizmu na isti dan kao i ja.

Kod nje je bilo slavlje, u mojoj kući je bio muk.

Nisam slavila niti jedan rođendan i nisam nikada dobila poklon ni za rođendan a niti za Božić. Tortu također nikada nisam dobila. Moja mama u životu nije ispekla kolač. Čak niti palačinke. Od slatkog smo jeli tijesto i šećer kada nismo imali ništa drugo za jesti. Jednom nismo imali niti to već su braća išla brati jabuke u susjedov voćnjak. Da smo u to doba živjeli u gradu vjerojatno bismo umrli od gladi. Ili da je bila zima, da nismo jeli voće po ulici.

Kada se sjetim svog djetinjstva osjećam samo ogromnu tugu i teret koji nosim na leđima.

Nije u redu staviti toliki teret na djetetova leđa i ja danas znam da postoji razlog za sve to. Ja znam da sam sve to dogovorila sa svojom obitelji kako bi počistila sve što je potrebno počistiti ali to ne znači da ne boli. Boli. I to jbno jako. I baš ta bol je potrebna da se osjeti. Da ju izrazim i priznam. Da ju pretvorim u ljubav. Jer ja to jesam.

Odrasla sam misleći da ne znam što je ljubav. Znam što je ljubav ali sam zaboravila što je. Ja sam ljubav. Čista ljubav. I toga se treba sjetiti.

Svojoj mami sam prvi put rekla da ju volim s 25/26godina i to nakon što me tadašnji dečko natjerao da ju nazovem i to joj kažem. Tjerao me na to zbog mene. Da bi ja to učinila i da mi ne bude krivo što sam preživjela život bez da sam joj to rekla. Bilo mi je jako teško to izgovoriti. I danas se osjećam knedle u grlu i kako su riječi jedva izašle iz mene. Tako neprirodno.

Zar je stvarno normalno da je djetetu neprirodno reči majci da ju voli?

I danas se čudno osjećam kada ju zagrlim. Ali barem sam došla do toga da ju mogu zagrliti.

Dug je još put zacjeljenja i praštanja preda mnom.

Nije baš da kada shvatiš o čemu se radi da se digne zavjesa s očiju i odjednom si nov čovjek.

To je jako težak put i svaki korak je pakao koji te udaljava od onog pakla od kojeg bježiš.

Ja dok se prisjećam svog djetinjstva kako bi ga zacijelila - prolazim pakao.

I plačem i vrištim da mrzim svoju mamu i tatu. Mrzim sve što su mi napravili.

Izbacujem sve van iz sebe što sam trebala izbaciti dok sam bila dijete.

Jer svaka suza je i dalje u meni ostala neisplakana i sada ju moram pustiti van.

Tako i svaka nepravda koja mi je nanesena. Svaka uvreda. Svaka uvreda koju ja nisam izrekla.

Sve što smo ikada zanijekali sve je i dalje u nama.

Svaki put kada nisam mami u lice rekla da ju mrzim - sada me stiglo i sada ću joj to reći.

Ne u lice naravno. U kontroliranim uvjetima.

To ne znači da sada mrzim svoju mamu.

I to ne znači da ću biti destruktivna prema sebi. A pogotovo ne znači da ću bježati od tih misli i sjećanja kada mi pokucaju na vrata. To nije situacija u kojima ću zaustaviti svoje negativne misli. Ove misli ću dočekati sa zanimanjem i pogledat ću koji obrasci se skrivaju u njima, koju poruku mi nose i ono jako bitno - čije su to misli.

Kada pomislim da sam nesposobna - tko mi to kaže? Moj očuh.

Kada pomislim da moram šutjeti i ne izazivati svađu - čiji je to obrazac? Od moje majke.

126

Kada se osjetim samom, nevoljenom, zabrinutom, nevidljivom - to je tren kada si sama sve to moram pružiti.

Tada moram zagrliti te misli i osjećaje.

Dati si ljubav, onoj sebi maloj koja je zgrčena u tuzi, strahu i boli.

Tako se zacjeljuje dijete u sebi.

Mislim da je jako bitno za sve nas da prođemo kroz taj proces.

Bez toga neki od nas nikada neće imati zdrave odnose.

I ja sam prije suočavanja sa sobom i svojim traumama bila u vezi u kojoj sam bila nesretna, imala sam posao koji sam mrzila, svi odnosi su mi bili nekvalitetni i površni. I općenito sam hodala nesvjesno kroz život kao i svaka druga napaćena duša.

Bila sam duboko nesretna i jako tužna osoba.

Mislim da sam već s 20 godina imala duboko urezane bore između obrva jer sam provela cijeli život mršteći se. Te bore, koje će me zauvijek podsjećati odakle sam došla.

Nikada neću zaboraviti tko sam bila nekada. To mi daje snagu za dalje.

Ne postoji ništa što ne mogu preživjeti, jer sam već preživjela sve što me moglo uništiti.

Ništa i nitko me ne može slomiti - jer nema onoga tko je meni jači neprijatelj od mene same.

Godinama sam se pokušavala slomiti i nisam uspjela u tome.

Dakle nitko mi ništa ne može.

Jer sada znam da imam snage. Sada uza sebe imam najjače oružje.

Znam da u meni postoji sve što mi je potrebno.

To znam danas. Ali nisam sigurna da bi to znala bez iskustva koje sam stekla. Ne samo iskustva, jer svako od nas ima životnu priču, već i što si poduzeo po pitanju te priče.

Na vama je da uzmete tu priču u kojoj ste žrtva i pretvorite ju u vašu priču o uspjehu.

O pobjedi. Kako se osjećate u vezi s ovom idejom?

Sviđa li vam se ili se u vama bune obrasci?

Drži li i vas vaš Um u ulozi žrtve i govori vam da vi to ne možete?

Sramite li se?

Tko se to točno srami?

Jeste li to VI ili vaš UM/EGO? Sjetite se onog trena kada vas obuzmu tamne misli. Kada ste jako tužni, bijesni, anksiozni, kada ste u strahu.

Kada vrtite neki film u glavi iznova i iznova. Ono kada vrijeme stane i postojite samo vi i vaše crnilo. Ja se sjećam tih trenutaka.

Nitko nije znao kako se ja osjećam osim mene.

Nitko nije znao što se dešava u mojoj glavi osim mene.

Nitko to niti danas ne zna osim mene.

Ja vama mogu sada reći što god ja želim da mislim u ovom trenu. Mogu vam pričati bajke. Ali vi nećete znati pravu istinu. Jer to je moja glava. To su moje misli, to su moji osjećaji.

Tako je i s vama. Samo vi znate koje su vam misli i kako se osjećate.

Ja to nikako ne mogu znati, mogu samo pretpostaviti na osnovu onoga što mi pokažete, što mi dozvolite da vidim.

127

Ono što spašava živote je osvještavanje činjenice da možete mijenjati svoje misli, možete one crne i teške zamijeniti onim malo ugodnijima. Možete se osjećati drugačije tako što ćete zaustaviti negativne misli i tamu koju dovlače u vaš život.

Malo po malo. Samo morate znati kako i vježbati.

Past ćete bilijun puta ali će doći i taj bilijun i prvi put kada ćete uspjeti.

Misli se lijepe jedna na drugu. Kao lavina.

Krene prva pa se na nju nalijepi druga pa treća i eto nas u našoj glavi kako izmišljamo krimi filmove ili hororce.

Ne žalimo se na one romantične. Ljubići su ok :) Kada krene ona prva - tu rijetko tko od nas odmah izreagira na početku, osim ako ste već pali mnogo puta pa ste na oprezu. Kasnije je ta prva kao mušica - samo mahnete rukom i nestane.

I da, nikada nećete živjeti život bez te prve. Da vam to odmah kažem :) Jer ne postoji život bez misli ili energije/vibracije.

O tome ćemo više malo kasnije.

Dakle, recimo da ste sada već svjesni toga da možete kontrolirati vaše misli jer vi niste vaše misli i vi niste onaj koji misli te crne strahote već je to vaš Um, i dođe prva Negativna misao o tome kako će se desiti nešto strašno. Sjedite mirno u dnevnom boravku i gledate 3,2,1 kuhaj! I odjednom pomislite kako je vaša kći u parku i igra se i što ako ju netko otme a vi ste tu u kući i mirno gledate TV. Ili bilo kakvu drugu misao koju možete imati. Što ako je voda zagađena i svi se potrujemo? Što ako nam sad padne motor od aviona na kuću?

Tko će se brinuti za mene kada ostarim?

Ili neki drugi tip misli, kao sjećanje na prošlu vezu. Sjećanje na nešto tužno što ne možete sada nikako promijeniti ali i dalje to vrtite u glavi bez potrebe i bez prestanka.

Misao da vas partner vara. Misao da vam prijateljica laže. Bilo što.

Krene prva misao - pa vas preplavi sumnja, onaj dobro poznati osjećaj kamo to vodi, ali i dalje samo promatrate - pa krene ona druga potaknuta asocijacijom ove prve - i tu nakon nekog vremena možete zastati, ako ne zastanete asocirat će vas na treću… Nema veze kada se osvijestite bitno je osvijestiti se - promotrite ju… razmislite, ima li smisla?

Hoće li stvarno netko vašu kći sada ugrabiti iz parka kada je okružena drugom djecom i drugim roditeljima?

Ako vam vaša misao ima smisla - ok, slijedite ju.

Ali ako je to samo misao koja je Negativna i koja nema smisla kao i svih prvih bilijun puta koliko ste upali u njenu zamku, onda ju promotrite još malo. Ima li smisla?

Na što vas sada vaš Um upozorava?

Da je možda voda zagađena? Ok, kupite pročišćivač vode.

Da postoji mogućnost da padne motor od aviona na kuću? Ok. postoji. Naravno. Kao i da vam padne klavir na glavu. Možete li na to utjecati mislima? Ako sada ovdje strepite nad time umjesto da uživate u emisiji koju gledate, hoće li to išta promijeniti?

Naš Um samo radi svoj posao. Održava nas na životu. On samo želi da ste vi sigurni.

Shvatite da vas on samo štiti, brine se za vas i za vaš opstanak. Sve je u redu.

To što vam vaš um govori ne mora biti istina, on vas samo upozorava na sve moguće scenarije koji vas mogu zadesiti - ali ne moraju biti istiniti. Zato kada On krene sa svojim poslom, pošalje vam tu prvu misao razmislite, promotrite tu misao i odlučite što ćete s njom učiniti.

128

Ako misao ima smisla, u redu, nastavite razmišljati o njoj i procijenite što ćete dalje s njom.

Ako nema, ako je samo još jedna u nizu panične reakcije - onda ju zaustavite.

Pokušajte odrediti odakle dolazi, kojim obrascima ili dubokim uvjerenjima je potaknuta i zamijenite te obrasce novima - onima koji će vam služiti dobro.

Pokušajte razumjeti da ono što mislite utječe na to kako se osjećate a to kako se osjećate utječe na to što ćete učiniti. Što zračiš to privlačiš.

Ili kakva ti je energija takva ti je i realnost.

A sve zato što je vibracija ta koja je bitna.

Misli izazivaju emociju a emocija izaziva vibraciju.

Na primjer, kada ste ljuti - nemojte donositi odluke, a kada ste sretni - nemojte obećavati.

Zašto?

Sjetite se sebe u tim trenucima ako ste učinili suprotno. Razmislite o svim odlukama koje ste donijeli dok ste bili ljuti i svim obećanjima koje ste dali u stanju euforije dok se cijeli svijet činio kao predivno mjesto a dva sata kasnije kada se slegla prašina ste trebali živjeti s tim posljedicama. Posljedicama odluke donošene u ljutnji ili obećanja koje sada ne želite ili niste u stanju ispuniti.

Ajmo reći da je kod cijele te situacije s mislima najveći problem taj što njima izlazimo iz sadašnjeg trenutka.

Ako zamišljamo lijepu budućnost - to je vizualizacija i to se savjetuje da radimo. Da maštamo. U tome uživamo i mislim da nam nikome taj izlazak nije mrzak.

Ali ako se mislima vraćamo u prošlost i nije nam ugodno, onda smo izašli iz ovog sada trenutka dok se opuštamo uz kulinarsku emisiju i mučimo sami sebe nepotrebno.

Jako je bitno za shvatiti to da ne možemo biti bez misli.

Pokušat ću vam to pojasniti što bolje mogu. Još na počecima dok sam i sama ovo učila i ja sam željela biti u stanju bez misli. Jer sam imala rijetke trenutke mira od njih.

Pogotovo u trenucima anksioznih stanja.

Ali kada ovo shvatimo i naučimo sve o njima, mnogo je lakše. Jer bojala sam ih se dok nisam znala da mogu njima upravljati. U stanju depresije i anksioznosti one su te koje upravljaju nama i našim životom - a onda se sve okrene. Sada sam ja ta koja upravlja njima.

Dakle ne možemo biti u stanju bez misli i to je u redu, jer ako imamo lijepe misli, uživat ćemo u ovom sada trenutku. Kada uživamo ne zamaramo se mislima jel tako? Dakle nisu misli te koje su loše.

Loše je to što nam neke misli rade.

Misli izazivaju emociju. Misao kao takva je neutralna.

Emocija koju nam izaziva određena misao je ta koja nam se ne sviđa ili sviđa.

Na primjer, pomisao na nož. Ako razmišljamo o nožu kao pomagalu u kuhinji - vjerojatno se nećemo osjećati loše. Ali ako ga stavimo u neki drugi kontekst - bit će to loša misao o nožu.

Loša misao o tome kako vam je netko zabio nož u leđa će vam izazvati lošu emociju. Držat će vas na niskim vibracijama. Ako stalno iznova i iznova vrtite taj film u glavi kako vas je netko izdao, ostajat ćete na tim nižim vibracijama upravo zbog tih misli. Zbog takve percepcije tog noža koji bi mogao biti u lijepom kontekstu ako razmišljamo o finom siru koji smo njime narezali.

Dakle mi sami sebi izazivamo lijepe ili ružne trenutke svojim mislima.

129

Kada se idući put uhvatite u vrtlogu svojih misli - samo ih zaustavite.

Sjetite se da ih vi možete kontrolirati. Odmah tada u tom trenu jednostavno stanite i sjetite se da vi to možete.

Skrenite pogled na nešto u vašoj blizini i stavite fokus na to.

Jednostavno razmišljajte o cvijetu. Ogradi. Stolici. Zašto se stolica zove stolica? Stolica je baš čudna riječ.

Nebo je plavo, ima oblake, nema oblake, pada kiša…

Na početku će možda biti borba ali morate ustrajati u tome dok se ne ispraksirate.

I ja sam se na početku doslovno prisiljavala da razmišljam o cvijetu, drvetu, listu, travci ili bilo čemu drugome što mi je lijepo, samo da ne razmišljam o onome što mi mozak nameće u datom trenutku a da mi ta misao ne služi.

Jer misli koje vas drže na niskim vibracijama vam ne služe. Ne služi vam briga jer tako ne dolazite do rješenja.

Ne služi vam zamišljanje horor filmova jer time ne postižete ništa osim što se osjećate loše. Vi taj svaki trenutak koji zamišljate i proživljavate.

Svaki trenutak proživljavate u svojoj glavi pomoću svojih misli - pa zašto onda te misli ne bi bile lijepe?

Napravite ovu jednostavnu vježbu.

Odvojite par minuta i pokušajte se opustiti.

Par puta duboko udahnite na nos i izdahnite na usta.

Kada izdišete, izdahnite sav zrak iz pluća, izdahom otpustite svu težinu koju možda osjećate u sebi.

Možete zamisliti i da udišete svjetlost a izdišete tamu.

Zamislite da ste na nekoj divnoj plaži i sunčate se...osjećate se opušteno...

Osjetite mirise u zraku. Kokos, sol, krema za sunčanje.

Udahnite, izdahnite.

Osjetite sol, pijesak, toplo sunce na licu, lagani povjetarac….

Udahnite, izdahnite. Čujete valove, ptice, vrisku djece…

Poželite neko osvježenje.

Osjetite kako su vam usta suha.

A onda uzmete limun. Polovicu svježeg mirišljavog limuna.

Osjetite kako ima lijepu lagano masnu koricu...i zagrizite sad taj limun. Što se desi kada zagrizete limun?

Vilica vam se stisne, možda prostruji i bol kroz nju, imate jako mnogo sline u ustima.

Možete se vratiti u sadašnji trenutak i promotriti kako se osjećate. Vjerojatno su vam usta puna sline.

Meni jesu a samo pišem o limunu :) U trenu ste se osjetili kao da ste na toj plaži, bili ste opušteni, sretni, osjetili ste toplinu sunca na licu...a niste se pomakli s mjesta gdje jeste. Vaš mozak nije poznavao razliku. Što se njega tiće on je to doživio.

On je bio na plaži i jeo limun.

On je poslao vašem tijelu signal da je žedan - usta su vam bila suha zar ne? Čak vam je mozak i proizveo hrpu sline a samo ste zamislili da ste zagrizli limun.

Tolika je snaga naših misli.

Svaki trenutak može biti ili blagoslov ili prokletstvo za nas, ovisi naravno o nama.

130

Mindfulness je nešto što se počelo spominjati u velikoj mjeri u zadnje vrijeme. To je recimo blagoslov.

Mindfulness ili na našem jeziku - pomnost, je prirodna sposobnost svakog čovjeka da bude svjestan svega što se događa u sadašnjem trenutku. Možda se nekome ovo čini jednostavno, ali baš i nije.

Potrebno je mnogo vježbe.

Biti mindful bi značilo imati um koji je opušten i otvoren. Um koji sve što nam se događa sada u ovom trenutku prihvaća sa suosjećanjem, odnosno na miran i opušten način.

To je stanje svijesti u kojem um ne osuđuje niti se opire svemu što prepoznaje i što trenutno jest. Mnogima od nas to je jako teško. Teško nam je sjetiti se svega ovoga u trenutku kada nas obuzmu emocije. Teško nam je sjetiti se gledati na nanesenu nam nepravdu sa smirenim umom dok u nama reagiraju obrasci.

Dobra vijest je ta da se sve mijenja. Konstantno.

E pa tako se i naš um stalno mijenja i iznova oblikuje. Vjerovali u to ili ne.

Isto kao što neki od vas ne vjeruju da danas koristite obrasce i navike koje ste usavršili kroz mnoge godine u prošlosti i sada oni upravljaju vašim životom. Kako ste naučili paničariti bez razloga ili brinuti oko nebitnih stvari, tako možete naučiti i svoj dobri mozak da što češće odlučuje biti u direktnom iskustvu s osjećajima, mislima i senzacijama unutar našeg fizičkog tijela.

Imati ovakav um je svjestan odabir svakoga od nas iz trenutka u trenutak.

Neki od nas usavršavaju ovakvo stanje svijesti da bi živjeli otvoreno, hrabro, u ljubavi s onim što jest - da bi slobodno govorili i živjeli svoju istinu i da bi bili potpuno slobodni od patnje. Neki od nas prakticiraju Mindfulness da bi se bolje nosili sa specifičnom mentalnom ili fizičkom boli.

Dok neki od nas koristimo ovu praksu da bi se opustili ili poboljšali koncentraciju.

Primjene su raznolike kao i dubine same prakse koja potječe iz Buddhinog učenja koje je vrlo opširno i obuhvaća mnoge druge komponente pored mindfulnessa.

Doslovno svaki trenutak možete pretvoriti u meditaciju. Svaki trenutak može biti čaroban.

S vremenom, kako učimo naš mozak da bude otvoren na suosjećajan način prema svemu što nas zadesi i da bude otvoren, počinjemo upoznavati sebe na jednoj drugoj razini. Počnemo primjećivati koji su to pokretači naših riječi i djela, koji su to obrasci i namjere (često nesvjesne) koje upravljaju našim životom i koje nas vrlo često čine nesretnima.

Ovo je jedan od načina na koji ne samo da razvijamo intimniji odnos sa sobom, već i sa svijetom koji nas okružuje. Kroz Mindfulness počinjemo djelovati iz onih namjera koje će nam donijeti sretniji život. Ako svaki dan provodimo barem pola vremena prisutni, bez potrebe da sudimo, otvaraju se novi izvori razumijevanja i mudrosti, otvaraju se prilike za drugačije odluke i odabire, a najbitnije možda od svega - otvara se put ka slobodnijem životu.

Jer, sloboda leži upravo u sadašnjem trenutku.

Drugi ni nemate.

Ja sam prakticiranjem Mindfulnessa, između ostalih benefita, počela vidjeti u svemu divotu jer sam počela primjećivati detalje koje do tada nisam primjećivala.

Znala sam da postoje, ali nisam ih znala cijeniti niti sam im pridavala pozornost. Uzimala sam ih kao i sve ostalo - zdravo za gotovo.

131

Put kojim sam do tada svaki dan nesvjesno hodala do posla, od običnog, dosadnog i napornog puta se pretvorio u čaroban put jer sam počela primjećivati prirodu, lijepe zgrade, počela sam uživati u svježem zraku, toplini sunca i ljudima koje susrećem putem.

Vožnja tramvajem se pretvorila u fenomenalno iskustvo jer sam odlučila ne potratiti tih 20 minuta na samo sjedenje i čekanje stanice na kojoj izlazim, odlučila sam tih 20 minuta meditirati otvorenih očiju. Danas ponekad i zatvorim oči i potpuno se prepustim trenutku s osmjehom, ponekad primijetim kako me netko gleda i uzvraća mi osmijeh - to me posebno razveseli.

Jedna od najdražih uspomena mi je trenutak kada sam hodala kroz naselje s osmjehom na licu, meni ususret su išli baka i njen mali unučić koji mi je rekao: lijepa si :) Baka se krenula ispričavati, ne znam zašto, ali meni je to divno biće samo potvrdilo na kojoj sam vibraciji i kako zračim. Predivno :) Samo treba vježbati. Recimo, ja sam vježbala prisutnost u ovom trenutku tako da bi svjesno gledala cvijet ili list, i usredotočila bi se na najsitniji detalj, pratila bi žilicu na listu, gledala bi boje koje se prelijevaju, proučavala bi tučak ili stabljiku, zraku sunca koja se pojavila u tom trenu preko tog cvijeta ili kako povjetarac lagano ljulja biljku. Dala bi cijelu sebe u taj trenutak i očistila misli od svega osim od toga što sada promatram.

Taj cvijet koji gledam, prestao bi biti samo običan cvijet.

Za mene više ne postoje obični cvjetovi.

Ništa više nije obično. Svaki dan kada pogledam jutarnje nebo, ono je za mene veličanstveno. Svaki put kada pogledam stablo ispred zgrade u kojoj živim, koje sam vidjela nebrojeno puta do sada, osjećam se hipnotizirano njegovom ljepotom… ništa više nije obično.

Ništa više ne uzimam zdravo za gotovo.

Kada se osvijestiš, kada svjesno radiš sve ono što i inače radiš - ali nesvjesno, jer živiš automatski - sve poprima drugačiji oblik. Doživiš sve na jedan drugačiji način.

To je poseban način života.

Kada jednom tako počnete živjeti - ne želite se vratiti na staro.

Kada uživate u svim osjetilima odjednom - to je eksplozija života.

Kada perete ruke i uživate u tom trenutku, to više nije izgubljeni trenutak.

Svaki trenutak u životu zaista možete uživati.

Kada sam po prvi put u životu zaista promotrila cvijet, kada sam potpuno ušla u taj trenutak, kada sam zaista izašla iz svoje glave i svojim bićem osjetila energiju prirode - to je bilo kao nekakva droga za mene. Spojila sam se s prirodom na način na koji to do tada nisam osjetila. Doživjela sam posebnu energiju koja je izlazila iz cvijeta, biljke, drveta... osjećala bi vibracije koje do tada nisam osjećala, poseban je to odnos čovjeka i prirode, razumjela sam što ljudi misle kada kažu da im boravak u prirodi napuni baterije.

Taj trenutak je bio prije 5 godina i danas sam jedna od onih ljudi koje možete vidjeti kako grle drveće i nije me ni na trenutak sram zbog toga, činjenica je da ja znam nešto što oni koji misle da sam ja luda - na žalost ne znaju :) E sad, malo i o izazovima, jer smo rekli kako nije baš lak taj Mindfulness. A zašto?

Mozak kao mozak, on uvijek radi, on je uvijek zaposlen.

Ja bi se koncentrirala na cvijet, punila baterije, uživala u sadašnjem trenutku - a onda bi mi došla misao - na što ti gubiš vrijeme! Imaš bitnijih stvari o kojima moraš razmišljati! Pogledaj koliko problema imaš a ti buljiš u oblake!!

132

To nama radi naš dragi mozak. On jednostavno tako funkcionira.

Njemu nema smisla gubiti vrijeme na sadašnji trenutak, on misli da je bolje brinuti o tome što će se ‘’možda dogoditi’’. Jer to nije gubljenje vremena?

A što ako se dogodi - bilo što što se nije još dogodilo i poprilično su male šanse da će se i dogoditi jer smo rijetko kada toliko vidoviti da baš sve pogodimo.

A kako ćemo platiti - što god nas čeka neplaćeno i sjediti doma i brinuti oko toga nam neće pomoći jer nismo plačeni da brinemo :) Dakle, to je također gubljenje vremena.

Mozak nije navikao da gubite vrijeme na cvijet. Navikao je da brinete o plaćanju računa. Jer to znači biti odrasla odgovorna osoba. Odrasli odgovorni ljudi brinu, a oni neodgovorni ležerno bulje u nebo.

Naviknite ga da je i to u redu. Recite mu da vama to služi.

Malo po malo, to će mu postati normalno, kao i briga o računima.

Jer niste se rodili i odmah brinuli o računima. Baš suprotno, rodili ste se i ležerno buljili u nebo.

A onda su vas naučili da morate brinuti o računima jer ne možete živjeti od gledanja cvijeća kako raste.

Primaju li botaničari plaču?

Zarađuju li neki ljudi proučavanjem oblaka?

Prodaju li se slike oblaka ili cvijeća?

Hm… reklo bi se da su neke od nas krivo učili :) I jednako tako kako smo ga naučili da se moramo brinuti o plaćanju režija i svih ostalih briga koje brinemo, sada ga moramo naučiti da je u redu da se malo opusti. A to je nevjerojatno težak posao za neke od nas.

Rekla bi da se čak mnogi ljudi ne znaju opustiti.

Tužno je da se i to moramo naučiti.

Ali nemojte odustati. Ako vam je teško umiriti mozak, ako osjećate velik otpor, moj savjet je da zapnete duplo jače i da vježbate duplo više od onoga što ste planirali.

Vi lezite i pustite njega da radi svoje. Budite uporniji u ležanju od njega koji vas prekida.

I vidjet ćete da će on prvi pokleknuti. S vremenom će vas prestati prekidati jer imate važnijeg posla - ovo će mu postati važan posao. Samo mora početi vjerovati da je ovo novo - dobro za vas. Jer vas on štiti.

Moj mozak danas to zna. Naučila sam ga . Moj mozak danas prepozna da sam možda pod prevelikim stresom zbog posla i da bi trebala ići meditirati. Moj cijeli organizam danas žudi za trenucima kada ćemo otići u prirodu i promatrati drveće i listove, gledati u oblake, udisati svježi zrak i meditirati.

Da ste mi prije deset godina rekli da ću ovo biti ja - ne bi vam vjerovala.

Osvijestiš toliko toga kada si prisutan u trenutku.

U prisutnosti si potpuno svjestan svih glasova koje imaš u sebi i lako je razlikovati ih. Život će vam se početi mijenjati na jednom sasvim drugom nivou. Na duhovnom nivou.

Doći ćete na jednu sasvim drugačiju razinu od ove na kojoj ste sada. Ako ste se i bavili radom na sebi do tad i niste prakticirali meditaciju ili trenutke svjesnosti, pripremite se na još veći rast. Ekspanziju.

Ja sam došla na sasvim drugačiju frekvenciju od one na kojoj sam bila prije osvještavanja sadašnjeg trenutka.

Svijest mi se proširila do jedne sasvim posebne razine za koju nisam znala da postoji, nisam nikada niti razmišljala o tome da bi jednog dana mogla razmišljati na ovakav način, da ću imati ovo znanje koje imam ili iskustva kojima svjedočim.

Ono što se počelo dešavati je da sam drugačije doživljavala stvari, ljude i situacije.

Možda se nekome ne čini mnogo, ali to zaista je ogroman korak.

133

Radila sam ja na sebi do tada, ali ovo me diglo na novu razinu razumijevanja stvari. Iz jedne druge perspektive sam razumjela sve ono što sam do tada znala.

Recimo, znala sam da svatko od nas drugačije gleda na neku stvar.

I to sam znala na razini - znanja. Kao to je normalno i logično.

Ali sam onda i počela Razumjeti što to znači.

Na jednom drugom nivou Znanja.

Netko bi rekao da je isto, ali ja vam kažem da nije ni približno isto.

Recimo, neki dan sam shvatila da ljudi nižeg rasta vide ovaj naš svijet iz potpuno drugačije perspektive. Ja sam recimo višeg rasta. Visoka sam 173cm. Ima i viših ljudi od mene, i oni drugačije percipiraju svijet od mene.

Svi smo tu na istom mjestu. Recimo moja niska prijateljica, moja jako visoka prijateljica i ja kada šećemo gradskim trgom usred gužve - imat ćemo potpuno različita iskustva a proživljavamo istu situaciju. Ja ću gledati ljudima ispred sebe u zatiljke. Niža prijateljica će uglavnom ispred svog nosa gledati poprsja a ona visoka će nam svima vidjeti tjeme. Niska prijateljica ne može znati kako je meni hodati kroz gužvu a ni meni nije lako za shvatiti kako je njoj. Plus možda i izazovi s kojima se susreću.

Ovo je samo jedan od primjera koji je možda smiješani banalan ali vam želim reći da postoji mnogo razina na koje možete shvaćati stvari oko sebe i Razumjeti ih.

Svatko drugačije vidi neku određenu situaciju jer smo mi ti koji dajemo definiciju situaciji.

Ja sam počela drugačije definirati ljude, situacije, stvari, trenutke - jednom riječju SVE. Nismo svi isti i zato nemamo svi isti pogled na istu stvar ili čak na istog čovjeka.

Vama je netko možda simpatičan, a meni je recimo totalno antipatičan.

Vama je možda ta neka određena situacija neugodna, ali nekome je savršena.

Kao muzika o kojoj sam pričala. Recimo ja obožavam slušati Rammstein. Vama je to samo užasna buka.

Vi ne primjećujete savršenu harmoniju i sklad u njihovoj glazbi. Taj savršeni kontrast. Ne vidite savršenstvo koju su pokazali npr u pjesmi ‘’Los’’. Recimo tu je cijeli svijet mogao vidjeti da nisu samo obični divljaci i da su zaista umjetnici u glazbi i da mogu napraviti i ‘’normalnu’’ pjesmu.

Samo tekst pjesme možete prevesti na tri različita načina i onda mi recite da nisu umjetnici?

Ja sam im dala tu definiciju. Ja ih identificiram kao umjetnike, oni su meni definicija savršenstva.

Taj trenutak, kada ja slušam njihovu glazbu, to je za mene savršen trenutak.

Vi dajete nekakvu drugačiju definiciju tom trenutku. Kreiranu vašim ukusom za glazbu i umjetnost.

I vašim obrascima.

A možda i traumama.

Recimo da ste imali bivšeg dečka koji je volio Rammstein. I sada svaki put kada čujete njihovu glazbu vrate vam se sjećanja na njega.

Treniranjem svog mozga možete izbjeći i takve situacije. Samo morate upoznati sebe i svoj Um. Na primjer, recimo da ste legli sinoć i zaspali s mislima o tom dečku i vašem prekidu koji je za potrebe priče bio prije dva tjedna i vi još uvijek patite za njim. Zaspali ste u suzama naravno.

Kolike su šanse da ćete se probuditi bez misli o prekidu? Svježi i odmorni? Nula.

Mi svaki dan kada se probudimo svojim mislima donosimo prošlost u svoj sadašnji život.

Od kada sam to naučila, trudim se ne donositi prošlost u sadašnjost. Trudim se koliko god mogu da svaki dan stvaram život kakav želim. Jer mi smo kreatori vlastitih života.

134

Ono što sam naučila da pomaže kod takvih situacija je večernja rutina - kao i jutarnja.

Ne idem spavati direktno iz tih stanja koja ne želim sutra ponovo živjeti. Imam rutinu koja uključuje smirivanje sistema (našeg cijelog bića) i naravno, meditaciju. Dva sata prije spavanja ne gledam društvene mreže već sam prisutna s obitelji ili radim nešto što me ispunjava.

Također imam slušalice za spavanje te slušam meditaciju koja me uvede u san.

Ujutro čim se probudim, onih prvih par trenutaka prije nego postanem svjesna gdje sam - ne uzimam odmah mobitel u ruke i ne pregledavam društvene mreže. Mislim da je ovo jako bitno za izbaciti iz svog života.

Ja imam jutarnju rutinu koja me pripremi na misli koje želim imati tijekom dana. Kako me život nosi kroz dan, tako mi se i dešavaju svakakve situacije, nisam otporna na probleme. Ali se neusporedivo lakše nosim s njima jer imam mir koji sama sebi priuštim kada mi je potreban. Imam svoje duhovne prakse koje mi pomažu da se nosim sa stresnim situacijama na jedan zdraviji način. A pogotovo ne patim za bivšim dečkima jer znam da su s razlogom bivši a ja živim u sada.

Mnogima se moja rutina čini previše i čini im se da oni ne bi to mogli. Pogotovo im se čini nemoguće dizati toliko rano ujutro. Ja se dižem između 4 i 5 sati, zavisi kako koji dan, dignem se kako se probudim.

Bez obzira koji je dan u tjednu. Svi oni koji misle da je ovo teško a žele nešto promijeniti u svom životu, mogu im samo reći da je jedna razlika između nas: Ja sam odlučila iskreirati novi život za sebe. Život u kojem ću ja preuzeti odgovornost za sebe i svoj život.

Mislite da meni nije bilo teško na početku kada mi je sat zvonio u 5?

Mislite da sam se i tada dizala vesela kao ptičica. Nisam, i bilo mi je užasno teško.

Tada sam imala jutarnju rutinu gdje sam drito iz kreveta uzimala bilježnicu i pisala tri stranice. Tri stranice bilo čega. Nekad sam pisala o tome koliko mi se spava. Jer sam odlučila vježbati svoj mozak. I prala sam zube lijevom rukom i svašta nešto. Isprobavala sam sve na što sam naišla i nije me bilo briga koliko to ludo nekome zvuči ili izgleda. Sve samo zato što sam željela bolji život - a to je ovaj koji imam danas.

Ne samo život, već i zdraviji mozak. Željela sam život u kojem ću ja upravljati svojim mislima a ne one sa mnom. Život u kojem neću biti samo promatrač svog Uma i svog Ega. Odlučila sam postati snažna osoba kakva sam oduvijek i bila, ali sam s vremenom zanemarila svoju istinsku snagu, zaboravila sam da ju imam oduvijek u sebi, (svi ju imamo).

Prioritet mi je bio postati mentalno snažna osoba.

Mentalno snažni ljudi ne troše vrijeme na sažalijevanje samih sebe - što sam ja radila i dojadilo mi je.

A kako znam da sam mentalno jaka? Pa eto me godinama se uporno dižem u 5.

Svi oni koji imaju snažan Um uporno nastavljaju dalje. Ja sam recimo jako ponosna na sebe zbog toga što nikako ne odustajem. Meni nikada nije bio problem po tisućiti put krenuti dalje, ili kako bi neki rekli - ispočetka.

Ali nije ispočetka. Taj put kada sam pala, naučila sam nešto novo. Dakle nije sve ispočetka, nego je iz nove točke polaska. Kao u igrici Check point. Ja sam se često nalazila na dnu, na nižim vibracijama ali je moja prednost ta da sam svaki put i ustala i krenula dalje. Ja sam osoba koja će dva puta tjedno padati ali će se i dva tri puta ako ne i pet puta tjedno dizati. Jer se ne predajem. Nikada.

I zato danas znam da sam sklona napretku. Imam čeličnu volju što se tiče mog duhovnog napretka.

I mentalno sam jaka osoba. Što god netko drugi rekao :) 135

Danas, kao zdrava osoba, sa zdravim Umom prihvaćam promjenu i raširenih ruku dočekujem nove izazove, jer znam čemu oni služe. Bez obzira na sve, sretna sam, znam što je sreća, znam da nema smisla svoju energiju usmjeravati prema stvarima i situacijama koje ne mogu kontrolirati.

Dakle, usprkos svim mojim doktorima koji se ne bi složili da sam ja mentalno jaka osoba, mislim, ne krivim ih, ali, ja to zaista danas jesam. I to sam postigla bez njihove pomoći. Ne želim reći da medicina ne pomaže, samo kažem da meni nije pomogla. Promijenila sam mnogo doktora i psihijatara, ali sam na kraju jedino ja sama sebi uspjela pomoći. Uz smijernice Louise L. Hay i ostalih učitelja, ali sam ja bila glavni faktor.

Morala sam osvijestiti tko sam ja. Ona prava, iskonska JA. To me doktori nisu poticali. To je moja zasluga.

Nakon toga, kada sam saznala tko sam ja, kada sam se upoznala, tek tada sam mogla postati i mentalno snažna, zdrava osoba. Nakon toga sam mogla sebe pružiti i drugima. Kada sam se kao takva otvorila svijetu onda sam i iskreno mogla postati ljubazna, poštena i blaga prema svima, a prije svega prema sebi.

Jer takvi su zdravi ljudi. Oni to ne fejkaju.

Ne boje se reći što misle, ne boje se zauzeti za sebe i za ono u što vjeruju.

Oni slave tuđi uspjeh i ne boje se riskirati kako bi i sami postigli svoje ciljeve.

Ne boje se riskirati i ne boje se izaći iz svoje zone komfora jer znaju da je to jedini put prema istinskom rastu.

Mada, ova sigurnost i mir koju danas imam su moja zona komfora iz koje ne želim izaći.

Znam da se ona nekako često spominje kao nešto što se mora probijati i nešto iz čega se mora izlaziti, ja mislim da to nije tako. Ima i dobrih zoni komfora u kojima želim ostati.

A postoje i one druge, naravno, koje su malo manje ugodne.

Sve ono što zahtjeva izlazak iz zone komfora i ono prema čemu pružamo najviše otpora je upravo ono što je najkorisnije za naše psihičko i fizičko zdravlje jer ćemo van te zone narasti. Tu nas čeka ekspanzija.

Ovo sam u više navrata iskusila na vlastitoj koži i par puta sam zbog toga završila u psihijatrijskoj ordinaciji.

Ne zato što naše zdravstvo ne funkcionira - već zato što su naši obrasci preduboko usađeni u nama.

Mi mislimo da nešto mora biti tako kako nam društvo govori, ako se mi osjećamo drugačije - mislimo da nešto nije u redu s nama. Ja sam uporno mislila da sa mnom nešto nije u redu.

Da nisam normalna. I samo zato sam obilazila psihijatre - jer sam JA mislila da nisam normalna.

Mislim da tek danas razumijem što je moja zadnja psihijatrica željela postići time kada mi je našla posao u školskoj kuhinji preko jedne svoje prijateljice. Ako sam u pravu, željela je da ja izađem iz njene ordinacije i nikada se više ne vratim - to sam i učinila.

Dugo godina sam mislila da je sustav u ‘’onoj stvari’’ i dan danas ne mogu vjerovati da je ona meni stvarno našla posao koji mrzim. Ne da nisam shvaćala da mi želi pomoći, već da nakon svih naših razgovora je mogla i pomisliti da bi to željela raditi. Ona je govorila da je to normalan život.

Imala sam zaručnika, imala sam posao koji nisam voljela - pa mi je našla drugi koji neću voljeti - jer je to normalan život; kuća - pos’o. A ja sam željela nešto više - ni sama nisam znala što je to nešto više. Bitno da ja to želim. Pa sam došla k njoj po pomoć. Na kraju sam ju i dobila, drugačije nego sam ja to sebi zamislila.

Normalno je; ● Završila si školu za kuhara, zaposli se kao kuhar. ● Di ćeš bolje od državne firme. ● Naravno da si nekad nesretna u vezi, nikome ne cvjetaju ruže baš svaki dan.

136

A onda mi je 15godina kasnije napokon kliknulo - ona mi je to sve govorila kako bi ja u konačnici shvatila da sam normalna i da je sa mnom sve u najboljem redu. Jedino što ja nikako da ju čujem što mi govori.

Ja sam od nje uporno tražila da mi kaže kako da budem ‘’normalna’’ i što da napravim da budem kao i ostatak svijeta. Žena mi je uporno govorila da živim normalan život, ali što kad sam se toliko patila u njemu.

Trebalo mi je Novo normalno ali ne ovo koje imamo danas.

Trebalo mi je Novo normalno u kojem sam ja slobodna živjeti prema svojim pravilima.

Danas od naših sesija ne pamtim nikakve savjete ili tako nešto, pamtim samo ove tri stvari: 1.) K njoj sam došla na preporuku jer je ona poznata po uspjehu u radu s mladim ljudima. Ne radi u javnom zdravstvu već je privatnik ali ima i neku kvotu koju može ili mora ispuniti da radi besplatno.

Rekla mi je da sam joj ja najnormalniji pacijent i da je mene primila (besplatno) samo zato što joj ja služim kao odmor između ‘’pravih pacijenata’’.

2.) To da naplaćuje sat svog vremena 500kn (danas je to vjerojatno puno kuna više) i da ima jednu ženu iz Opatije koja putuje k njoj u Zagreb na terapiju i da sam ja uvijek prije te žene jer sam joj ja odmor kako bi se mogla suočiti s njom i njenim ‘’pravim problemima’’.

3.) To da mi je našla taj posao i ja sam rekla: hvala. Izašla iz njene ordinacije i nikada se više nisam vratila.

Ne samo njoj, nego se nikada više nisam obratila za pomoć niti jednom drugom doktoru.

Zašto ova priča?

Zato što ima mnogo ljudi koji su proveli život u mislima da s njima nešto nije u redu, i ako ovo kojim slučajem pročitaju i u svojim kasnim 40-tim godinama, neka znaju da nije kasno.

Ima ljudi koji su možda sad vrte u tom istom krugu u kojem sam se i ja vrtjela - neka znaju da se krug može prekinuti. Ima ljudi koji možda nisu išli po pomoć kod doktora a bore se s istim mislima - vidite da ima rješenja.

Normalni ste. Samo ste nesretni, nemotivirani, nezadovoljni i želite više od života.

Ja, kao klinički psihijatrijski bolesnik, koji nikada to nije niti trebao postati, jedino što vam mogu savjetovati je da se ne bojite riskirati. Što imate za izgubiti?

Tugu jad i bijedu? Crne misli? Supruga koji vas ne poštuje? Prijatelje koji vam to u stvari niti nisu? Šefa koji je užasan prema vama? Posao koji vas guši? Što točno se bojite izgubiti ako se usudite riskirati i posegnete malo više izvan svog trenutnog dosega?

Možete samo dobiti. Ako ništa drugo, dobili ste jedno iskustvo više.

Ako uspijete bit ćete sretni jer ste se odvažili i pokušali, a nagrada je - ŽIVOT. Ako ne uspijete - bit ćete mudriji. Jedno iskustvo više o tome kako NE napraviti. Kako god okrenete, vi ste na dobitku. Jer nema pogrešne odluke i nema pogrešnog koraka. To su sve stepenice prema uspjehu. Netko bi možda rekao da sam gubila vrijeme na doktore, ali ja to smatram svojim lekcijama. Nešto sam radila da se izvučem. Nisam samo doma ležala i utapala se u suzama. Nisam nikada nikome kukala o tome kako se osjećam. Nisam druge zamarala svojim problemima. Postoje ljudi čiji je posao slušati naše probleme. Ako se osjećate da ne možete sami - idite doktoru. On će vam pomoći možda više od susjede Mare koja će vas možda saslušati a možda i neće. Možda ćete se bolje osjećati nakon razgovora s njom, ali ako se ne osjećate bolje nakon razgovora sa susjedom, otiđite kod doktora. Potražite stručnu pomoć. Bolje i to nego ne poduzeti ništa. Ali zaista, znajte, sve je u redu s vama.

Možda je za vas traženje pomoći izlazak iz zone komfora. A možda je baš taj izlazak spas za vas. Ne mora samo odlazak po pomoć biti nešto što nas može spasiti.

Ponekad je izlazak iz te zone u koju smo se uljuljkali jedino rješenje.

137

Ako nam nije dobro tu gdje smo se našli jednostavno će nas taj korak naprijed oživjeti.

Znate ono uzbuđenje kada idete u nešto nepoznato?

Ne mora biti negativno. Ne mora biti strah. Može biti zdravo uzbuđenje.

I možda je to baš ono što vam treba da se trgnete.

Isprobajte nove stvari. Ne mora biti nešto ekstra veliko, ponekad je dovoljno napraviti jednu sitnicu i da se stvari dramatično preokrenu. Možda da napravite nešto ''ludo'', nije bitno što, ako postoji neka ludost koju oduvijek priželjkujete iskusiti, zašto si to ne biste priuštili?

Sigurna sam da postoji nešto što biste željeli isprobati ali sami sebe kočite u tome.

Možda mislite da to nije za vas.

Zašto mislite da to nešto možda nije za vas?

Isprobajte nešto što mislite da vam se ne sviđa.

To mi je jedna od omiljenih stvarčica u zadnje vrijeme. Kada dođem u priliku da testiram svoje obrasce upravo ovim uvjerenjem - npr da ne jedem neku hranu ili da se ne vrtim na vrtuljku - obavezno to probam.

Jer se tako rješavaju uvjerenja i strahovi - suočavanjem s njima.

Možda baš to što mislite da vam se ne sviđa je nešto što vam super odgovara. Možda se iznenadite kako vam super ide crtanje ili da vam se u stvari sviđa heklanje. Možda otkrijete skrivene talente. Realno, teško da možete sa sigurnošću znati sviđa li vam se nešto ili ne ako to niste probali.

Recimo, kada sam odlučila pronaći hobi, upoznala sam cijeli jedan novi svijet. Odlična stvar ako nemate prijatelje ili samo želite upoznati nove ljude. Što je bolje od upoznavanja ljudi koji dijele iste strasti kao i vi?

Na primjer, odlučili ste iskoračiti iz svoje zone komfora i usvojiti neku novu vještinu, recimo da ste oduvijek željeli naučiti plesati ali mislite da ste sada prestari za to. Možda baš na tom satu plesanja upoznate svoju srodnu dušu. Biste li onda smatrali taj svoj pothvat negativnim?

Isprobavanje novih stvari je nešto što vas može dovesti do raznih lijepih uspomena i iskustava, tako se razvijamo i učimo. Od toga se sastoji život.

Nakon što naučite nešto novo, upoznate nekog novog, usvojite novu vještinu - to sve ponovite ali s nečim drugim i tako u krug. Jer moramo učiti i moramo napredovati. Meni se ponekad čini kako samo to i radim. Čini mi se kao da sam došla na ovaj svijet učiti.

Znate onu: čovjek uči dok je živ i na kraju umre glup?

Vjerojatno znate :) A koliko puta ste do sada čitajući ovu knjigu rekli: Znam to.

Kada pomislimo: ja to znam - to nam poručuje naš mozak.

I što se dešava kada to pomislimo?

Prestajemo učiti i slušati.

Razmislite malo o ovome.

Netko vam nešto priča, recimo ja o tome kako biste trebali prestati tražiti odobravanje od drugih ljudi i kako je jedino bitno što vi mislite o sebi i jedna potpora koja vam treba je ona vaša...koliko puta ste čuli u svojoj glavi upravo sada u zadnjih pola minute - da, da, znam.

Jer istina je da vi to znate. Svi mi to znamo. Čuli smo to bezbroj puta.

Koliko puta ste vidjeli natpis ili meme ili post o tome da trebate voljeti sebe? Znate to?

Zašto se onda ne volite?

Mislim, znate to. Zar ne?

138

Znate i da ne smijete piti prljavu vodu - pa ju ne pijete.

Ako znate da vam ne treba biti stalo do toga što nepoznata osoba misli o vama - zašto vam je onda stalo?

Ponavljam: Znate da se morate voljeti - ali ne volite se.

Koliko puta ste zaista nastavili slušati nakon što je netko pričao o tome kako se voljeti?

Mozak je rekao: znam to i za njega je tu kraj. Nije ništa novo naučio jer on to sve već zna.

A ti nakon toga ostaješ tu gdje jesi sa svim tim ''znanjem'' koje imaš.

Pravo pitanje je: živiš li to što znaš?

Ako živiš onda u redu, zaista to znaš…ali ako ne živiš, onda ne znaš!

Dakle, ne vjeruj svom mozgu da nešto znaš ako to i ne živiš!

Ako ne živiš - NE ZNAŠ i točka.

Onaj dan kada znaš da se voliš jer živiš život u kojem je sve obojano tom ljubavlju koju imaš prema sebi, taj dan je u redu da kada čuješ ili pročitaš: Voli sebe! - kažeš Znam, ooooo znam :) Taj dan ćeš vjerojatno i ti postati osoba koja će drugima govoriti da se moraju voljeti jer ćeš znati unutar sebe koliko je to bitno. E to je znanje na vibraciji znanja.

Jednako kao što govoriš drugim ljudima da ne piju prljavu vodu jer znaš koliko je to opasno.

Dakle, ako nešto ne živiš - priznaj sebi da ne znaš i kreni.

Nauči kako to nešto napraviti ili postići. I nemoj ostajati ponovo na nivou ‘’znanja’’ već primjeni ono što si naučio. Barem u današnje vrijeme svi imamo i više nego dovoljno vremena za učenje :) Imamo i vremena za istraživanje.

U mom svijetu je jako bitno istražiti sve na što naiđem jer se bavim stvarima koje nas ne uče u školi a i ono što su nas naučili u školi ponovo propitkujem. Ali to sam ja :) Ono što tebi želim savjetovati je da ne odbacuješ ništa bez da imaš čvrste dokaze da to nije istina. U današnje vrijeme zaista su sve informacije dostupne i po meni nema potrebe odabrati živjeti u neznanju. Ako zbog nikog drugog, nemoj zbog sebe. Informiraj se. Pronađi ljude koji znaju ono što ti ne znaš, nauči od njih i podijeli svoje znanje drugim ljudima kada usavršiš naučeno. Upravo to je ono što ja radim sada.

Ja s vama dijelim svoje stečeno znanje.

Nisam briljirala na svim područjima života ali na nekima jesam i ta područja i ta znanja želim podijeliti s vama.

Nisam savršena i ne tražim od vas da budete savršeni, upravo suprotno. Kroz cijelu knjigu prenosim svoje znanje o tome kako ne moramo i ne možemo biti savršeni jer savršenstvo ne postoji :) I zato idemo svi skupa biti savršeno nesavršeni. Ajmo se prihvatiti takvima kakvi jesmo.

Idemo usavršiti jedno po jedno područje života, korak po korak.

Znate i onu: budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu :) Krenimo od sebe, budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu.

Prvi element promjene je svjesnost - svijest da mi nismo naš um.

Drugi element je razumijevanje - razumijemo što je naš um.

Naš Um je baza podataka.

I ono naj bitnije: VI NISTE VAŠE MISLI! Bilo bi jako dobro kada ne biste vjerovali vašem mozgu.

139

Pogotovo kada su to misli koje vas upozoravaju na nešto. Ne mislim na upozoravanje da na vas pada klavir sa zgrade - već na upozoravanje da se ne smijete voziti liftom jer ćete umrijeti, da se ne smijete voziti avionom jer ćete umrijeti, da se ne smijete opustiti ni na trenutak jer ćete vjerojatno umrijeti i tome slično.

Dok one misli od kojih se osjećate uzbuđeno i živo - njih svakako slušajte ;) jer to su u stvari ispravne misli koje su u skladu i s vašim srcem ili dušom, a ne samo s gospodinom Mozgom.

Sve ono što mi, ljudi, kažemo ili mislimo - to je iz vlastitog iskustva.

Naš um daje značenje stvarima. Svatko drugačije gleda na određenu stvar jer svaki čovjek ima svoje iskustvo.

Sve je ništa dok mu mi ne damo značenje i zato je svačija stvarnost njegova ''osobna'' stvarnost.

Personalizirana je, možemo to tako nazvati. Svatko ima svoj mali svijet.

Tako da kada mi kažu da se svijet ne vrti oko mene…. paaaa, znam jedan koji se i te kako vrti, hahaha ;) Svatko od nas ima jedan svijet koji se vrti oko njega i svatko od nas taj svoj svijet vidi kroz svoje filtere.

Recimo da smo sada nas dvoje skupa i gledamo zalazak sunca.

Gledamo isti zalazak. Isti prizor.

Naša DVA uma gledaju isti zalazak sunca - ali to nije jedan zalazak sunca, to su DVA zalaska sunca.

Zašto? Zato što ćemo ga drugačije doživjeti.

Nemamo isti pogled na njega i nećemo imati iste emocije. Vama će taj trenutak možda više značiti nego meni.

Ja ću možda gledati boje koje se prelijevaju nebom, pticu koja kruži nebom, dok ćete se vi možda prisjećati neke drage osobe i osjećati tugu. Možda će vam misli toliko biti daleko da nećete niti biti svjesni prizora pred sobom dok ću ja svjesno upijati svaki trenutak tog čarobnog neponovljivog trenutka.

I kada prođe taj trenutak, kada prepričavamo naše druženje - hoće li to biti isti zalazak sunca?

Ja nemam isto životno iskustvo kakvo vi imate, možda je slično, ali nije isto.

Naš vanjski svijet je odraz našeg unutarnjeg svijeta.

Zato je moj vanjski svijet drugačiji od vašeg.

Ne samo vašeg, moj sadašnji vanjski svijet je drugačiji čak i od mog vlastitog svijeta u kojem sam živjela prije 10 ili 20 godina - jer je u to doba moj unutarnji svijet bio bitno drugačiji.

Tada sam imala drugačije misli od ovih danas.

I vi možete za 15 godina imati sasvim drugačiji život, a možete i za 15 minuta.

Za godinu dana možete reći - prošla je godina dana od kada sam počeo mijenjati svoj život, od kada sam krenuo u drugom smjeru, od kada sam prestao pušiti ili od kada sam bio nesretan… od kada sam donio izbor ne vjerovati niti jednoj misli koja me ne čini sretnim ili uzbuđenim zato što sam živ… godina dana od kada sam sebi priznao da ništa ne znam.

Godina dana od kada sam naučio da ja nisam moj um :) Ako ne shvaćamo što je naš mozak i čemu nam služi, on može biti jako velik problem za nas.

Može nas spriječiti u tome da živimo život kakav uistinu želimo, da radimo stvari koje želimo, da stječemo iskustva po koja smo došli u fizičku realnost… jednostavno nas sprječava da živimo.

Ponekad. Neke od nas. Nas koji još uvijek mislimo kako smo mi naše misli.

Istina je da mi nismo naše misli.

Mi se vežemo za naše fizičko tijelo i za naš um, mi vjerujemo da smo to mi - ali nismo.

140

Mi nismo naš um, mi nismo naše misli - mi IMAMO um i IMAMO misli.

Mi nismo naše tijelo - mi IMAMO tijelo.

Mi imamo ruku, nogu, glavu, bubreg, jetru…

Mi nismo naša ruka, ruka je nešto što imamo - kao što imamo auto.

Razmislite, kažete li: ja sam ruka?

Ili kažete: ja imam ruku?

Mi smo ono nešto što ima ruku. Mi smo onaj netko tko ima tijelo.

Ovo je moje tijelo, ovo je moja ruka, ovo je moj automobil…

Razmislite još malo dalje, čujete li glas u glavi? Čujete li svoj um? Svoje misli?

Mi smo onaj netko koji čuje taj glas u glavi.

Taj glas u glavi, tvoj um i sve u njemu - to nisi TI već je to sve ono što si naučio.

A naučio si to od drugih ljudi.

A oni su te naučili onome što oni znaju.

Dakle to su njihova uvjerenja.

Ono što je za njih istina.

Samim time, to ne mora biti i tvoja istina.

I zato vas cijelo ovo vrijeme potičem da sve preispitate.

Baš svaku sitnicu koju znate - preispitajte ju.

I sami izaberite hoćete li vjerovati u to što su vam rekli da je istina.

Vaš je izbor i hoćete li vjerovati svom umu, jer to su u stvari samo tuđa uvjerenja.

Ono što bi bilo dobro je da razmislite o tome tko je sve oblikovao vaš um.

Tko vas je programirao. Od vaših roditelja, do učitelja, prijatelja itd.

Pogledajte živote tih ljudi. I to je dovoljno za test.

Ne možete vidjeti pozitivan rezultat ako nešto ne valja u unutrašnjosti.

Ako ti ljudi žive živote kakve i vi želite živjeti - onda nema straha za vas.

Ali ako je odgovor negativan, onda se malo zamislite.

Do sada ste slušali svoj um, kako vama ide?

Kako živite? Želite li ovaj život koji sada imate i svojoj djeci? Želite li da vaša kći ima ljubavnu vezu kakvu vi imate? Želite li da vaš sin bude poput vas?

Imate super život, volite sebe, živite tamo gdje želite živjeti, imate financijsku slobodu, savršeno ste sretni svojim ljubavnim životom, zdravi ste…

Dakle tko je kriv za ovaj život koji imaš? TI. Kriv si i za dobro i za loše. Nitko ti ništa ne radi, sve sam sebi radiš.

Ako slušaš svoj um i do sada nisi baš puno postigao - kreni ispočetka. Preuzmi odgovornost.

Napuni svoj um informacijama koje želiš. Instaliraj u njega programe koje želiš slušati.

141

Um imamo radi preživljavanja, on nas upozorava na opasnosti, njegova funkcija nije da od nas učini sretne, ispunjene uspješne ljude - njegova svrha je da nas zaštiti i da ostanemo živi.

Zato vas on upozorava na razne opasnosti koje vrebaju na vas dok vi samo želite uživati u pogledu na cvijet.

Mozak uvijek i svugdje vidi probleme jer ga je strah da nam se nešto ne dogodi - to je za nas popriličan problem, ako ne razumijemo o čemu se radi. Ali mi sada razumijemo o čemu se radi, zar ne :) Dakle, lukavi naš mozak, da bi nas zaštitio, uvjerio nas je da smo mi - naše tijelo i naš um - jedno.

Uvjerio nas je da smo mi ON. Da smo mi i on - jedno te isto. Što je u stvari napravio? Stvorio je iluziju.

Nije on neprijatelj, mada tako možda izgleda, ako gledate iz jednog određenog kuta.

Ponekad se čini kao da smo sami sebi najveći neprijatelji, ali to je samo zato što slušamo svoj um :) .

E sad, ovo sve nekome može biti najbolja vijest koju je čuo u svom životu jer sada zna o čemu se radi.

Sada znamo da smo ipak mi glavni. Znamo da smo mi ti koji imamo kormilo svog života u svojim rukama.

Kada smo razbili tu iluziju jedinstva, možemo mirno i sretno krenuti dalje.

Sada kada znamo da naš um ima svoju svrhu, pustimo ga da obavlja svoj posao.

Jer on nikada neće napustiti svoju poziciju.

Sjećam se da sam davno u jednoj knjizi iz psihologije pročitala kako mozak uvijek sebe štiti.

Znate onaj pokret kada netko ili nešto krene na vas, kada podignete ruke da zaštitite glavu?

Da, on štiti sebe. To je protiv vaše volje. To je refleks. Nema smisla opirati mu se.

Ali možemo rasporediti poslove i možemo definirati tko je glavni za koje polje.

Neka nas on i dalje štiti od stvarnih opasnosti i neka se brine za nas, a mi mu više nećemo prepuštati kormilo za one bitne stvari kao što je gledanje u nebo. Naučit ćemo ga da je to dobro i sigurno za nas.

Naš um je kao kompjuter.

On skuplja podatke i sprema ih u foldere kroz cijeli naš život.

Ovisno o situacijama koje nam se dešavaju, on po potrebi iz tih foldera izvlači podatke.

Npr, vidimo vatru - znamo da je to vruće i opasno za nas. Odakle to znamo?

Rekao nam je naš um koji je posegnuo u folder: Vatra.

Dakle ti folderi i ti podaci su iz prošlosti. Nekada davno ste se opekli i on sada zna da vam se to ne sviđa.

Vi ni ne pomišljate da gurnete ruku u tu vatru jer vaš um upravlja vama u tom trenu i brzinom munje je sve izračunao i iskoordinirao u vašem sistemu kako biste vi ostali sigurni. To sve što se dešava u vama je nesvjesno. Di bi došli da se sve u nama dešava svjesno? Da morate razmišljati o svojoj jetri, krvotoku itd.

Nema smisla, imate mozak za to. Savršen kompjuter. Koji sve zna.

Isto tako, možda netko malo teže a netko malo lakše - taj kompjuter može i reprogramirati.

Podesimo ga tako da radi za nas onako kako mi želimo i onako kako nama paše u ovom trenutku.

Sve s čime se suočavate danas, bilo bi dobro da donosite odluke iz sadašnjeg trenutka zato što vi niste ista osoba koja ste bili prije a i ako ste na putu ka promjeni - mijenjate se. Učite nove stvari i nema smisla donositi iste odluke kao ona stara osoba koju želite ostaviti iza sebe.

Ako radite istu stvar - donosite istu odluku - ne možete očekivati drugačiji rezultat. Zar ne?

142

Dakle, on nas štiti na temelju prošlih iskustava i ako vi danas donosite odluke iz uma, on će ih donijeti iz prošlosti, a to ponekad nema smisla. Ima smisla kada je u pitanju npr vatra. Ali ima li ovo smisla: kada ste bili mali rekli su vam da ne smijete pričati s nepoznatim ljudima. Sada kada ste odrasla osoba i npr radite u dućanu na blagajni - pa sve što radite je razgovaranje sa strancima!

Sumnjam da ste i dan danas u strahu od svakog kombija da će vas oteti. Plus, sumnjam da ne ulazite u automobil strancima. Nadam se da ne ulazite onima koji sami od sebe stanu pored vas, ali vozite se taksijem, to su isto stranci. Dakle, on ponekad izvlači dobre strahove a ponekad izvlači nelogične strahove za ovo današnje vrijeme. Naš um ima temelj u strahu.

Kada on krene sa svojim strahovima jer vas podsjeća što se sve grozno dogodilo prošli put kada ste …XYZ… vi mu samo zahvalite i donesite odluku koja vam se čini najbolja za vas na temelju sadašnjeg stanja svijesti.

Srećom imamo mogućnost instalirati nove misli i programe.

To je naša najveća moć - biranje vlastitih misli.

Jer naše misli kreiraju naš život. Što je veće i bitnije od toga?

Ako živimo život utemeljen u strahu - on je produkt naših misli koje su utemeljene u strahu.

To se popularno zove negativne misli ili negativna vibracija.

I kako s takvim negativnim mislima možemo imati sretan i ispunjen život? Jako teško.

Moramo se uhvatiti posla i riješiti to jednom zauvijek jer iz toga se jednostavno ne može izroditi ništa lijepo za nas, barem ne ono što želimo i ono što nas čeka izvan zone komfora - ako želimo izaći iz nje.

Pokorimo taj dio sebe koji se temelji na strahu i preuzmimo svoj život u svoje ruke.

Tako ćemo prvo početi služiti sebi a nakon toga i drugim ljudima - a kada služimo drugim ljudima tek onda živimo svoju svrhu.

Promijenite svoje misli i promijenit ćete svoj život.

Dr Wayne Dyer

143

Budite iskreni prema sebi Ljubav, iskrenost, istina i poštovanje - ako njih nemate u životu, onda nemate ništa.

Uvijek budite iskreni prema sebi, lažite cijeli svijet ako treba ali prema sebi uvijek budite iskreni.

Volite sebe, jer ako ne volite sebe, ništa nema smisla.

Poštujte se, jer poštovanje je ono što svatko zaslužuje.

Ako poštujete svoje, poštivat ćete i tuđe. Tuđe mišljenje, stvari, osobnost, tuđi izbor…

Tuđi izbor najmanje poštuju ljudi kojima fali sloboda izbora, to su ljudi koji nikako ne mogu osvijestiti da je u redu da smo svi različiti. Različiti smo ljudi, različite izbore donosimo i samim time imamo različite živote.

Besmislica je vjerovati da nemamo izbor.

Ako ste slobodan čovjek onda imate i slobodu izbora. Zar ne?

Koliko smo u stvari slobodni ljudi smo imali priliku vidjeti u 2020 godini.

Po meni, apsolutno sva ljudska prava su prekršena u toj godini i tu sam vidjela kako živimo u ropstvu.

Ali, sretna vijest je i ta da ako ste čovjek koji nije slobodan - također imate slobodu izbora.

Imate slobodu izbora na koji način ćete na nešto gledati.

Postoji priča o jednom gospodinu koji je bio zarobljenik u logoru u Auschwitzu. On kada priča svoju priču o tome kako je preživio, govori kako je to uspio samo zato što je odabrao drugačije gledati na svoju situaciju.

Kaže kako je preživio samo zato što je imao drugačiji izbor - drugačiji pogled na to što mu se dešava. Njegovi supatnici, ostali zatvorenici, koji na žalost nisu preživjeli su na tu istu situaciju gledali potpuno drugačije od njega, oni su se predali očaju. Razmišljali su u stilu: zarobljeni smo, gladujemo i umrijet ćemo ovdje.

Na žalost, takav Mindset ih je doveo do smrti. Pozitivan mindset preživjelog gospodina ga je doveo do toga da su mu čak i čuvari - negativni likovi u ovoj priči - poskrivećki davali kruh i preživio je.

Mene je na početku ‘’pandemije’’ kao i svako živo biće na planeti uhvatila panika. Što je i normalno jer ne znaš što se dešava. Nisam paničarila u stilu da kupujem wc papir i brašno, ali me uhvatio strah.

Gledala sam Walking dead, ne mogu ne znati kako završavaju takvi scenariji kad svijetom hara virus o kojem ništa ne znamo :) šalim se. Ali razumijete što želim reći. Prvi put se ovako nešto dešavalo nama rođenima u ovo doba. Kasnije se saznalo da nije prvi put - vidite što se dešava kada niste informirani?

Počnu se širiti razne dezinformacije i stvara se panika. Širi se strah.

Strah je nešto najgore što nam se može desiti. Jer nas paralizira.

Ne slušate što vam se govori već u strahu izvršavate svaku naredbu.

Nisu me strah i panika uhvatili odmah na početku. Čak sam se i smijala ljudima koji su stvarali zalihe i nosili maske. Jer je sve krenulo kao normalna i obična gripa. Ljudi svake godine umiru od gripe.

No da sad ne ulazim u to, ono što želim reći je da su me malo po malo uspjeli uvući u svoju mrežu.

Bez obzira na to što sam znala sve ono što sam znala jer sam se godinama prije toga počela baviti i mislima i izborima i svime ostalim. Ali sam i ja samo čovjek. I ja imam obrasce i uvjerenja. I ja imam mamu koja je u rizičnoj skupini. Uz pandemiju tu je bio i potres koji mi je probudio traume koje nisam niti znala da imam. I uz sve to buknuli su skandali s pedofilijom u Hollywoodu, pričalo se mnogo o Kabali, došla je i velika cenzura na scenu - gdje smo vidjeli da David Icke nije lud i tako, svašta nešto se probudilo u meni i u jednom trenu sam se raspala. Nisam više mogla. Nisam imala snage. Jednostavno je bilo previše.

144

I što sam onda morala napraviti?

Morala sam priznati sebi da sam se preforsirala i da sam otišla predaleko.

Morala sam si priznati da nisam toliko jaka koliko sam mislila da jesam i da je to sasvim u redu.

Morala sam si priznati da se bojim. Morala sam si priznati da sam užasno ljuta i bijesna.

Bijes je ono što je mene najviše držalo kroz sve to vrijeme. I imala sam pravo biti bijesna.

Pa oduzeta su mi osnovna ljudska prava pobogu. Kako neću biti bijesna?

Razumijete li vi koje izbore sam ja donijela za razliku od nekoga drugoga?

Imala sam izbor biti u strahu i ostati u njemu sve ovo vrijeme. Imala sam izbor šutjeti i trpjeti kako su me i učili kroz cijeli život. Imala sam izbor godinu dana hodati s maskom na licu i ne disati svjež zrak. Imala sam izbor u sebe staviti sumnjivo cjepivo. Imala sam izbor da mi svaki dan ozrače treće oko s infracrvenim svjetlom u svrhu mjerenja temperature jer se samo tamo mjeri temperatura (?!) imala sam toliko izbora koje naravno nisam donijela jer volim i poštujem sebe. Od početka svega toga ja sam bila spremna na to da idem u zatvor.

Toliko sam stala uz sebe i svoje izbore da ću ići i u zatvor ako je potrebno.

Ovo je samo jedan primjer gdje vam želim reći koliko je bitno biti iskren prema sebi. Jer ste i vi ovo preživjeli i još uvijek proživljavate skupa sa mnom. Dakle skupa smo u istoj situaciji i možda smo donijeli iste izbore a možda i različite. Možda ste vi donijeli drugačiji izbor od mene i u miru ste s njim jer je taj vaš izbor u skladu s vašim uvjerenjima. Ja vas poštujem ako ste se cijepili i to je u skladu s vašim bićem.

Nije u skladu s mojim bićem i ja ću odbiti cjepivo. Razumijete?

S druge strane, ako ste netko tko ima slična uvjerenja kao i ja ali se svejedno pokoravate sistemu jer se bojite, i cijepit ćete se iako se to kosi sa svime u što vjerujete, onda vas pitam - čega? Koga se bojite?

Slušati sebe pa čak i onda kada vam cijeli svijet govori suprotno - je ultimativan dokaz ljubavi i poštovanja prema sebi i svom biću. I meni su na Dnevniku govorili sve isto kao i vama. I ja sam gledala slike ljudi kojima s onim pištoljem spiće tko zna što u treće oko - u svrhu normaliziranja toga. Ali što se kod mene zbivalo u tim trenucima kada sam to vidjela? Jeza me prolazila. Cijelo biće mi je vrištalo NEEEEE. Ako imate osjećaj da vas lažu, zašto si ne vjerujete?

Kada vam vaše biće nešto govori, zašto mislite da ono laže?

Kad vas boli zub, vjerujete li vi tom svom zubu da s njim nešto nije u redu?

Zašto mi ljudi toliko trpimo i zlostavljamo sami sebe?

Ako osjetimo da nešto nije u redu, pa ok, barem sebi da to priznamo. Ne moramo ići svijetom i vikati na sve koji se ne slažu s nama, ali barem sebi da priznamo iskreno što sve nije u redu, čega se bojimo, kako se osjećamo i da za sve to preuzmemo odgovornost.

Ja sam sebi iskreno priznala da sam bijesna. I kada znam što se dešava, onda mogu to i riješiti.

Kada znam što mi je - pa onda mogu i reagirati u skladu s tim.

Kada znate što vas boli - to onda i možete liječiti. Je’l tako?

Ok, znači do sada smo naučili da mi nismo naš um, da mi nismo naše misli, naučili smo da njima možemo upravljati, naučili smo da našim mislima izazivamo emociju, emocija izaziva vibraciju i sve to vidimo u našoj realnosti koju zovemo život. Sve iznutra se manifestira na van. Obrasci koje imamo i iz kojih reagiramo automatizmom - tj naš um ih izbacuje van po potrebi - su nas doveli do ovoga gdje smo sada kroz izbore koje smo donosili. Dakle, mi smo krivi za ovo što imamo/živimo danas.

Krivi smo za dobro i loše. Apsolutno sve je naš izbor. Naša odgovornost.

Možete li preuzeti odgovornost za to sve?

145

Ako sada mislite - pa ne mogu jer moja mama je xzy… Ne. zaboravili ste da ste vi izabrali vašu mamu da vas rodi i da vam to ‘’napravi’’ kako biste ojačali i sada preuzeli odgovornost za svoj život.

Nema izgovora. Priznajte sami sebi da je vaš dosadašnji život rezultat izbora koje ste do sada donosili.

Danas, pogotovo kada ste pročitali već skoro cijelu knjigu koja vam govori da MOŽETE, nema razloga da ne krenete u drugom smjeru ako je to potrebno.

Vi ste dovoljno dobri, dovoljno lijepi, dovoljno sposobni da biste bili što god želite.

Sada iskreno sebi odgovorite vjerujete li u ovo.

Mislite da niste dovoljno sposobni, lijepi ili pametni za to što želite?

Da niste dovoljno dobri? Dovoljno mršavi? Zabavni?

Dovoljno ste to sve što mislite da niste… samo vas je netko uvjerio u suprotno.

Roditelji ili televizija - to uopće nije bitno.

Ako niste ništa drugo osim ove knjige pročitali na tu temu - i ova knjiga je dovoljna da se preispitate. Ali sve temeljito protresite. Okrenite se naopačke. I iznutra prema van. Vaš život ovisi o tome, ne zezam se.

Preispitajte sve što ste do sada čuli ili pročitali.

Ako ne znate koga pitati rezonira li sve to s vama, utišajte svoj mozak, što vam vaša intuicija kaže?

Ako mislite da morate nešto promijeniti, onda i osjećate da to možete. Vi znate da to možete. Jer tko vam je poslao tu informaciju da to nešto morate mijenjati? Pa vaše biće.

Bitno je da imate tu moć da to promijenite odmah sada.

Nemojte čekati ponedjeljak ili 1.1. - osim ako ste na taj dan dobili poruku da trebate mijenjati :) Dakle, za svoje dobro, odmah sada krenite s micanjem tih gluposti o tome kako ste vi nešto što niste.

Ako se ikada uhvatite u mislima da sumnjate u to da vi to možete - sjetite se mene.

Ja sam bila nitko i ništa i eto me, sad sam netko.

Oduvijek sam bila netko - ali sam isto tako kao i vi povjerovala da sam nebitna.

Maknite to iz vaše glave. Takva uvjerenja vam ne trebaju. Pogledajte gdje su vas dovela vaša stara uvjerenja, u slijepu ulicu. Nema veze, uvijek postoji i rikverc. Jedan korak nazad ali naprijed dva.

Mi ipak pišemo vlastitu priču :) Uvjerite se da ste dovoljno dobri jer to i jeste - odmah sada krenite s pisanjem nove priče.

Ali iskrene priče. Iskreni budite o tome što želite. I ja sam mislila da je preveliki san za mene da objavim knjigu.

I eto me. Sve je moguće. Jednom sam čula: veliki snovi su za velike idiote.

Ooooooooooomajgad. Pa ja sam onda najveći idiot ikada.

Zamislite samo koliko je ovo ogromno uvjerenje. Koliko je limitirajuće.

Da sam ja vjerovala svima oko sebe koliko malo vrijedim, i da sam slušala da sam nebitna - bila bi u siromaštvu, u nasilnoj vezi, ne bi bila u braku jer sam vjerovala da je papir nebitan, bila bi hipohondar, radila bi posao u kojem se ne snalazim jer - šuti i trpi bitno da radiš, možda čak ni plaču ne bi dobivala jer ako dam otkaz neću nikada naći drugi posao jer ništa ne znam raditi, glupa sam i ne mogu ništa zapamtiti imam problem s učenjem. Možda bi imala djecu koja su nesretna jer im je mama jako živčana i depresivna, djecu sam rodila samo zato što su mi ljudi govorili da moram imati djecu da spasim vezu ili da ne budem stara rodilja (?! ne znam što sam danas s obzirom na to da sam 10 godina starija, ovo mi je stvarno rekla sestrična kada je 146

ona rodila svoje dijete, rekla je da moram i ja jer će mi uskoro na onom kartonu koji je obješen na krevet pisati stara rodilja. Ja evo ne znam bolji razlog za ostati trudan od toga.) i tako, velike su šanse da bi bila i alkoholičar, možda i narkoman, nije isključeno. Sve u svemu, bilo bi mi baš veselo.

Mislite li da i na trenutak žalim što sam preokrenula svoj život?

Za boga miloga toliko sam se razmazila da iako sam doma godinu dana plaćam ženu koja mi dolazi čistiti. Jer jednostavno to ne želim. Ne želim gubiti vrijeme na ništa što me ne ispunjava. Zašto da kada završim s poslom koji radim od kuće, uzmem krpu u ruke i brišem prašinu ako to vrijeme mogu provesti s obitelji na livadi?

Ne hvalim se da imam čistačicu već vam želim stvoriti sliku u glavi toga kako danas živim a kakva budućnost me prije 10 godina čekala. Budućnost da je upitno hoću li imati kruha na stolu a ne da imam viška novca da platim čistačicu. I ne samo novca, jer sam daleko od financijske slobode - daleko u smislu da i dalje primam plaču za svoj rad, nisam još uvijek dala otkaz jer ovisim o tom poslu, još malo nadam se :) Šefe - šaljem zagrljaj <3 Dakle, ne samo novca već i Mindseta. To je kompletna preobrazba. Od nekoga tko misli da je život samo i isključivo patnja do nekoga tko je naučio kako uživati u životu. Od nekoga tko je živio u bijedi i tko je mislio da ne samo lijepe stvari nisu za njega - već bilo što. Ja sam vjerovala da apsolutno ništa nije za mene. Čak ne u stilu da ne zaslužujem, nego jednostavno nije za mene.

Jer nikada ništa nisam imala i nikada me nitko nije htio. Ja sam odmah po rođenju odbačena. Moji životni temelji su odmah u startu bili poljuljani tako da je tu bilo puno posla. Ali ne i nemogućeg.

I zato ponavljam, ako mislite da ne možete, sjetite se mene i drugih poput mene koji vam kažu da možete. Ne samo riječima već i svojim životom. Za početak tu sam. Nisam umrla, preživjela sam. Korak jedan - check.

OK? Za vas je korak jedan: odmah sada donesite izbor da ćete zavoljeti i prihvatiti sebe onakvima kakvi jeste.

Svaki dan donesite dobru odluku za sebe, jer imate izbor i jer vi to možete.

Možete izabrati sebe i možete izabrati živjeti po svojim standardima.

Korak dva: budite iskreni prema sebi i recite si koji su vaši snovi. Što je to što vi želite i je li to baš vaše? Jesu li to vaše želje i snovi? Ili vaš otac želi da idete na taj fakultet. Znate na što mislim.

Dakle, uvjet je - ISKRENO! Korak tri: preispitati se o tome imate li hrabrosti biti ono tko vi zaista jeste?

Ono tko vi zaista želite biti?

Imate li hrabrosti za to?

Usuđujete li se u ovom današnjem svijetu iskakati iz mase?

Usuđujete li se pokazati svojih 7kg ''viška''?

Navodnici su tu jer po čijim mjerilima je to višak?

Ako vama te kile ne smetaju za zdravlje, ako su one tu i vi se s njima osjećate dobro u svojoj koži, ako ih ne primjećujete dokle god vam netko ne spomene taj ''višak'' , onda ste vi po svojim mjerilima najbolji i najljepši.

Najbolja ste verzija sebe. To je vaše tijelo i tako ste građeni.

Imate bokove? Užas. Koja to normalna žena ima bokove? Pa svaka!! Priroda nas je napravila da možemo roditi djecu, stvarati druge ljude...a vi patite jer imate bokove?!

147

Po mjerilima urednika modnih časopisa ili svih tih modnih gurua, mačaka, dizajnera itd. koji upravljaju tom ‘’modnom’’ scenom - nitko od nas nije fizički savršen jer smo svi odrasli ljudi, a njima se sviđaju nerazvijena djeca - žao mi je ako sam nekoga uvrijedila ali to je istina. I nije ovaj put Kabala već zdrave oči.

Pogledajte mršave i blijede manekenke - ne izgledaju kao zdrave žene, izgledaju kao djeca i uglavnom više liče na dečke nego na cure. Isprike iznimkama kojih srećom uvijek ima.

Nego, jeste li vi spremni na to?

Zamislite samo količinu ljubavi prema sebi kada vas nije briga što svi žele male dečkiće, kada nitko već desetljećima nije zaposlio modela s grudima da nosi reviju i onda se pojavite vi na kastingu, u svoj svojoj raskoši, sa svojim oblinama i zahtijevate poštovanje. Ne skrivate se iza ničega i nikoga i na kraju ga dobijete.

Dobijete ono što i zaslužujete. Dobijete svoje mjesto na modnoj sceni jer zastupate normalnu ženu.

Zamislite tu razinu samopouzdanja koju imaju + size modeli.

Ne možeš osjećati ništa drugo doli poštovanje i divljenje prema svakome tko se usudi prihvatiti usprkos svemu što mu nameće društvo. Respekt prema svima koji nisu operirali nos ili grudi ili što već samo zato da bi izgledali kao netko drugi. To ste vi. Vaše tijelo ste izabrali s razlogom. A razlog je da se volite takvima kakvi jeste. Ne treba vam odobravanje od nikoga osim od onoga tko vas gleda iz ogledala.

Jeste li vi spremni izaći pred cijeli ovaj svijet i pokazati sve svoje ‘’nedostatke’’ ili ‘’viške’’ i reći: ovo sam ja, recite o meni što god želite, ja se volim ovakvu i nije me briga što imate za reći o tome. I zaista ne brinuti o lošim komentarima? Zaista pročitati loše komentare o sebi i prihvatiti ih kao odraz te osobe?

Ja mogu reći za sebe, a to što mogu pustiti ovu knjigu u javnost je dokaz da ću ja taj komentar prihvatiti kao tuđe mišljenje. Samo to - tuđe mišljenje.

Samo budite iskreni prema sebi. Iskreno sebi recite svoje snove i svoje strahove.

Ja ovo ne bi uspjela danas da si nisam priznala da mi je san izdati knjigu a zatim i to da se bojim izdati knjigu.

Strahovi su iluzija. Oslobodite se strahova jer oni nemaju smisla. Drže nas tamo gdje nam nije mjesto.

Definirajte čega ili koga vas je strah. Raščlanite taj strah na najsitnije dijelove i radite na tome da se suočite sa svojim iluzijama. Sve je to u našim glavama, zaista nema smisla.

Zauzmite se za sebe ako znate da vrijedite. Ako ste dobili neku viziju - to znači da to i možete.

Ako znate da ste dovoljno dobri, sposobni ili bilo što drugo - zauzmite se za sebe jer je to ljubav prema sebi.

Svatko ima nešto po čemu je jedinstven.

Priznajte si iskreno što želite i kada vidite nekoga da to ima - shvatite da je samo jedna razlika između vas dvoje: izbori koje ste donosili do tada. Nema razloga za ljubomoru.

Ta osoba je poduzela nešto po tom pitanju da dobije ono što ona ima a ja nemam.

Samo morate preuzeti odgovornost i sve će vam biti puno lakše.

Priznajte sami sebi radite li nešto što ne želite samo zato što ne znate reći NE. Ponekad mislimo da ‘’moramo’’ nešto raditi, ali prava je istina da ne moramo.

Ako ste iscrpljeni i nemate energije, nemate motivacije, želite nešto drugo - recite.

Nemojte trpjeti jer mislite da morate - jer ne morate.

Ono što morate je brinuti se za sebe. Ako vam treba odmor - uzmite odmor, bez grižnje savjesti.

148

Zašto nismo iskreni prema drugima o tome kako se zaista osjećamo?

O tome što zaista mislimo o nečemu?

Nismo iskreni jer se bojimo da ćemo nešto ili nekoga izgubiti.

Ali što ili koga gubimo zaista?

Sebe.

Svoje samopouzdanje.

Svoju sreću.

Svoj život.

Sve ono što i tko jesmo…

Vrijedi li?

“Ljudi praštaju sve osim iskrenosti.”

Antun Gustav Matoš

149

Uzmite jednu ideju i pretvorite ju u život „Uzmite jednu ideju i pretvorite je u svoj život. Mislite na nju, sanjajte ju. Neka vaš mozak, mišići, baš svaki dio tijela bude pun te ideje, i svaku drugu ideju pustite. Jedino je to put uspjeha“ Swami Vivekananda Najlakše je odustati, rekli bi.

Ne nije, najlakše je ostati tu gdje jesi.

Da nije tako, rijetko tko bi bio neuspješan u svojim zamislima. Da nije tako, ja ne znam tko bi radio za minimalac. Ne znam tko bi bio u nasilnom odnosu. Ne znam tko bi trpio išta što trpi. Ovaj svijet bi bio jedno sasvim drugačije mjesto da je ova izjava netočna. Najlakše nam je ostati tu gdje jesmo, na poznatom teritoriju jer naš mozak najviše voli upravo to - poznato.

Prvo ti oblikuješ svoje navike a potom tvoje navike oblikuju tebe.

Naš cijeli život je u stvari navika. Po navici se uspoređujemo s drugima. Po navici sami sebe sabotiramo, po navici jedemo lošu hranu, po navici pijemo alkohol ili pušimo cigarete. Sve to jer smo tako navikli.

Navikli smo da nas određeni ljudi tretiraju s nepoštovanjem. Navikli smo da imamo prijatelje koji nas iskorištavaju. Navikli smo da nas naš partner uzima zdravo za gotovo. Navikli smo svoju vrijednost promatrati tuđim očima.

Pogledajte malo svoj život pa mi recite je li vam bilo lakše ostati s nekim u odnosu kojim niste zadovoljni ili vam je bilo lake otići ilitiga odustati od tog odnosa?

Ako ste i dalje u tom odnosu, ja bi rekla da vam je bilo lakše ostati, zar ne?

Ideja da možemo išta kontrolirati je samo iluzija, ali možemo neke stvari prekinuti ili promijeniti ako nam ne odgovaraju takve kakve jesu jer ipak imamo slobodnu volju.

Ništa se na ovom svijetu ne podrazumijeva. Ako nas tome nije naučila ova 2020 godina, vjerojatno će nas naučiti 2021. Jer zaista je apsolutno sve nepredvidivo. Niste predvidjeli to da ćete biti odjsečeni od svega i svih u jednoj toliko fascinantnoj godini. Koja nam je potvrdila kako se ništa ne podrazumijeva, pa tako ni prijateljstvo, vječno partnerstvo, odanost ili bilo što drugo. Često se družimo s ljudima koji su jednostavno tu. Ili smo u braku s nekim jer smo s tom osobom već xy broj godina ili još gore - stupit ćemo u brak s nekim jer smo u vezi još od srednje škole pa se to podrazumijeva, nema veze što možda duboko u sebi znamo da ta osoba nije za nas. Ali eto, ti ljudi su u našem okruženju ili se cijeli život družimo s njima pa se podrazumijeva.

Dakle s njima smo zbog navike. Tu su. Podrazumijevaju se.

Ova godina nas je među ostalim naučila da možemo bez tih ljudi.

Možemo biti odsječeni od svih i preživjeti, možemo možda biti i zatvoreni s nekim u stanu par mjeseci i osjećati se usamljenije nego ikada. Ako je to tako, što ste poduzeli?

Kako vas je ta navika da ste u odnosu s ljudima samo zato što su prisutni do sada oblikovala?

Je li vas ta navika oblikovala tako da ste selektivni kod puštanja ljudi u vaš život?

150

Zdravo je biti selektivan.

Zdravo je biti selektivan prilikom odabira partnera. Zdravo je birati tko ćemo mi biti. Zdravo je birati prijatelje.

Ako imate prijatelja kojeg ne biste preporučili sestri ili bratu - što će vam takav prijatelj?

Iz lojalnosti? Jer je tu uz vas već dugi niz godina? Navikli ste se na njega?

To je možda osoba koja je jako ljubomorna na sve. Svijet vidi kroz jako prljave naočale. Ne želi raditi na sebi kako bi ovaj svijet bilo malo bolje mjesto. Ali ste vi tu i dalje za njega jer ste mu prijatelj. Ne možete ga ostaviti jer vi niste takva osoba. Vi ste prijatelj. Ostajete tu u dobru i u zlu.

Niste moralno obavezni da podržavate nekoga ko svijet čini gorim mjestom.

Upravo suprotno. Trebalo bi da birate ljude koji žele da stvari budu bolje, ne gore.

Nije sebično, već dobro, birati ljude koji su dobri za vas.

Ako se okružite ljudima koji podržavaju vaš rast, oni neće tolerirati vašu destruktivnost. Umjesto toga, ohrabrivat će vas da činite dobro za sebe i druge. Ako ponekad i skrenete s puta oni će vam ukazati na to. Jer ćete imati iskren odnos. To će učvrstiti vašu odlučnost da radite ono što morate raditi. Da ispunjavate svoju misiju na ovoj planeti. Da slijedite svoju strast.

Svi mi možemo biti mnogo više od onoga što jesmo. Kada se usudite biti najbolja verzija sebe, kada uporno rastete i razvijate se i napredujete u ostvarenju svoga sna, vi time otkrivate koji su demoni drugima u dubini njihove duše. Postaju svjesni da njihov cinizam i stagnacija nemaju opravdanja. Ako vi napredujete, zašto oni stoje na mjestu? Kako vi napredujete kada su njihova uvjerenja da je svijet grozno mjesto?

Kako ste vi dobili tako dobar posao bez završene škole kada se poslovi dobivaju samo preko veze?

Kako ste vi postali sretni bez očitog razloga?

Nemojte misliti da je lakše družiti se s dobrim, zdravim, zahvalnim ljudima nego s ovom drugom većinom, usudila bih se reći tj nezdravim ljudima. Nije. Dobra, zdrava osoba je ideal. Potrebni su snaga i odvažnost da se stane pored jedne takve osobe. Jer je ona iskrena. Nije svačiji Ego sposoban pretrpjeti istinu.

Svi jako dobro znamo koliko istina može boljeti.

Nalazite prijatelje među onima koji vam žele dobro.

Naučite se postaviti granice i nemojte se bojati ostati sami u tom procesu.

Stranci su prijatelji koje još nismo upoznali. Budite malo hrabri za svoje najveće dobro.

Ako ti govore da ne možeš - idi toliko daleko da ih više ne čuješ a onda to napravi dva puta :) Prvo ti oblikuješ svoje navike a potom tvoje navike oblikuju tebe.

Tko ili što želiš postati? Koje navike ima ta osoba? Što radi drugačije od tebe?

Koju odluku je ta osoba donjela za sebe a ti nisi?

Kako radimo jednu stvar - bilo koju, tako radimo sve.

Ako lako odustajete i od najbanalnijih stvari - onda ćete odustati i od onih bitnih.

Ako ne postižemo uspjeh na nekom polju - moramo to promijeniti. Jedino tako ćemo uspjeti.

Ako želimo smršaviti - moramo jednostavno promijeniti navike zbog kojih smo debeli. Ne možemo raditi istu stvar koju smo radili do sada koja nas je dovela do ovog gdje smo i očekivati da ćemo imati drugačiji rezultat.

To je definicija gluposti. Raditi konstantno isto a očekivati drugačiji ishod.

Možemo nešto napraviti od ovog života. Tko god da vam kaže drugačije ne slušajte ga.

151

Ako je to mali glasić u vašoj glavi - ne slušajte ga. Jer možete - što god želite.

Samo morate biti dovoljno ludi da to poželite. Zatražite to i vjerujte da će se to i dogoditi. Neka vam ja budem primjer, ako nemate nikoga drugoga. Jer ja sam jednom isto povjerovala da je moguće transformirati SVE. Priznajem, po putu sam par puta izgubila vjeru, vračala sam se na početak, slušala sam i glasić u glavi i druge ljude. Padala sam više puta. Ali sam se isto toliko puta i dizala. Jer je jednom zapaljena vatra tinjala i dalje unutar mene. Skoro bi se ugasila ali nikada do kraja. Jer mi je jednostavno bilo previše loše.

Kada padneš na dno dna - nema dalje. Di ću dalje pasti od dna?

Znači da je jedino gdje mogu ići gore. Ako imam posao koji mrzim i na koji odlazim s mučninom u želucu?

Kako može biti gore od toga? Mogu naći još gori posao? Ili mogu naći neki za nijansu bolji? Npr. isto ga mrzim ali ne stojim vani na zimi, kiši i snijegu već imam neki krov nad glavom? To sam napravila. I išla sam tako stepenicu po stepenicu. Dok nisam našla posao na koji sam išla bez mučnine u želucu. Kada sam postala koliko toliko zadovoljna poslom koji radim, tu sam mogla ostati još neko vrijeme dok ne definiram do kraja koji je moj posao iz snova. I kada se definira krajnji cilj - onda mogu dalje prema njegovom ostvarenju.

I tako za svaki segment svog života. Korak po korak. Jer ne možete od 0 do 100 u sekundi. Ne može od dna do plafona. Ne možete odjednom preskočiti 100 stepenica. Fokusirajte se na prvih 10. Jednu po jednu.

Zatim, kada dođete na desetu stepenicu, idemo na idućih 10. Pa od 20 do 30.

I tako redom. Jer tim redom idete malo po malo. Malo po malo se mijenjate. Stvarate nove navike koje vas pomalo oblikuju u osobu koja želite biti. U osobu koja je sposobna raditi posao koji je na stepenici broj 100.

Koja je sposobna izdržati izazove osobe koja je na stepenici broj 100, jer možda ona vi koja je na stepenici 20 ne bi to izdržala i odustala bi. Možda ta na stepenici 20 nema dovoljno samopouzdanja za prijaviti se na posao koji je na stepenici broj 100.

Bitno je da rastemo postepeno dan po dan. Da učimo dan po dan. Korak po korak. Bez žurbe. Ima vremena.

Imajte razumna očekivanja od sebe, bez osude i bez kritiziranja. Kada smo učili hodati - imali smo strpljenja.

Padali smo mnogo puta. Ali smo se dizali. Nismo rekli da smo glupi i da nije hodanje za nas.

Kao i pričanje ili kuhanje pašticade.

Ako želite biti imalo kvalitetnija osoba od one jučer, ako želite imati drugačiji život, ako želite biti drugačiji u pozitivnom smislu od većine ljudi - morat ćete uložiti trud u vaš rast i napredak i donijeti tu odluku s kojom će doći i nove navike koje će vas oblikovati u pobjednika.

Naravno da je lakše odustati i živjeti kao i ostatak svijeta u vašoj okolini. To možete u svakom trenutku.

Ništa vas ne sprečava da živite normalan život. Normalan, život.

Mnogo je teže živjeti izvanredan život. Autentičan život je puno puno teže za živjeti od ovog Normalnog.

Jer, najlakše je slijediti krdo. Teško je odvojiti se od krda i krenuti sam u nepoznatom svijetu. Gdje ne znaš što te čeka i nemaš ništa osim vjere u samog sebe i onoga iznad sebe - Boga ili Svemir.

Ali na prvom mjestu je vjera u sebe.

E to je teško.

I zato je toliko vrjednije.

Danas kada pogledam iza sebe mogu sa sigurnošću reći da je moj život potpuno transformiran.

Koji god segment da pogledam, nema više nikakve veze s onim životom koji sam prije živjela.

Niti sa onom osobom koja ga je živjela. Sve je potpuno drugačije.

Ja sam drugačija i imam drugačije navike od onih koje sam prije imala - logično.

Ali ne stajem. Rekla bih da sam sada na stepenici broj 50.

Na pola puta sam. Jer sada sanjam o onome što se nikada ranije nisam niti usudila sanjati ma koliko luda bila.

A danas čak i živim život koji na stepenici 10 nisam niti sanjala. Obiteljski odnosi su takvi da mi ona stara ja ne 152

bi vjerovala da je to moguće - jer ona nije imala kontakt sa svojom obitelji. Partnerski odnos koji imam je nešto što nije niti vidjela na televiziji da postoji a kamoli nekoga u živo da ima takav odnos. Odnos s prirodom i životinjama - ni na kraj pameti mi nisu bile životinje ili priroda u mojim 20 tim godinama...apsolutno ništa od ovoga kako danas živim i što mi je danas bitno nije postojalo u mom prijašnjem životu.

Dakle, možete biti tko god želite.

I možete krenuti odmah sada. Ne morate čekati niti ponedjeljak niti Novu godinu.

Ja ne stajem, nikada. Čak i kada postignem jedan cilj, nastavim dalje.

Nastavim dalje mijenjati limitirajuće obrasce i usavršavati svoje vještine.

Jer ako ne mijenjam svoje obrasce - oni će kreirati moju realnost.

Limitirajući obrasci će kreirati moju stvarnost s tim limitima.

A kako ću onda ostvariti svoje velike ciljeve?

Razumijete?

Naša neurološka mreža/zamka od ne služećih obrazaca nas drži zarobljene u tom stanju ropstva.

Izvucite se iz te mreže i stupite u oslobađajuću realnost mogućnosti.

To je moja realnost i ja ovdje nisam sama. Tu su svi ljudi koji su se usudili sanjati da je moguće. I vi ste dobrodošli. Samo nastavite raditi na sebi i svojim snovima. Kreativnost je ta koja otključava vaš pun potencijal. Što god da radite. Ne mora biti savršeno, vjerujte mi, i sama se svaki dan podsjećam na to.

Ali stvarno ne mora biti savršeno! To je vaše. To ste vi kao individualac.

Samo pustite vašu kreativnost da vas vodi. Inspiraciju.

Uvjerite sami sebe da je vaš uspjeh neizbježan jer ste uvijek na pravom putu.

Vaša ekspanzija čini ovaj svijet boljim mjestom. Vi ste potpuni i savršeni upravo ovakvi kakvi jeste.

Samo ono što ja vjerujem o sebi je moja istina. Ono što je moguće za druge je moguće i za mene.

Slušajmo svoje vodstvo. Ono zna gdje treba ići. Odvest će vas uvijek do rješenja problema.

Evo recimo samo jedan primjer, kada sam ja tragala za rješenjem svog problema koji me mučio danima, a do odgovora sam došla skroz nepovezanim putem.

Iz moje ljudske perspektive.

Mučilo me od četvrtka to što ne znam kako se zove to što proživljavam - a odgovor sam dobila u ponedjeljak.

Dakle tek peti dan.

Uporno sam svjesno, svojim umom pokušavala dokučiti što je to. Što se skriva iza ‘’napada panike’’ koji sam odjednom doživjela, spomenula sam to jednom od posljednjih poglavlja :) Tražila sam odgovore na raznim mjestima, čak sam zakazala i tretman terapije. Tragala sam za stručnom osobom s kojom mogu razgovarati o tome i vidjeti radi li se uopće o napadu panike ili je nešto drugo u pitanju.

I tako sam sjela u ponedjeljak pred TV, tj YouTube. Gledala sam nešto nepovezano, nešto o energetskim tretmanima. Kad sam završila s time vidjela sam jednu pjesmu i osjetila poriv da ju poslušam. Kad sam čula prve taktove obuzela me neka silna sreća i poželjela sam to podijeliti sa sestrom. Nazvala sam sestru da ju pitam je li čula tu pjesmu i tako smo krenule u razgovor. Sve nepovezano. I došli smo na kraju do toga da sam spomenula i to što me muči, da bi mi ona odmah rekla što se krije iza toga. Jer je i ona davno imala takvo iskustvo na koje sam ja potpuno zaboravila.

153

A sve to jer sam se opustila i potpuno zaboravila na to što me muči i na što tražim rješenje. Odgovor je došao linijom manjeg otpora. Odgovor je došao kada sam došla na vibraciju odgovora. Ili rješenje problema je došlo kada sam ja došla na vibraciju rješenja problema.

Nadam se da vam je ova moja knjiga donijela rješenje na neki vaš problem i dala vam vjetar u leđa.

Nadam se da vam je bila inspirativna i nadam se da vam je služila.

I još malo za kraj…

Nije život jedna žena :) Ni jedan muškarac, ni jedan posao, ni jedno ljeto, ni jedna uspomena...ništa za što se grčevito držite. Život je sve ono ostalo :) Ono što želi Vas.

Hvala vam što ste bili uz mene do kraja.

Vidimo se u drugom djelu :)

Kraj

P.S. Ovo je i dalje samo moje mišljenje :)

154