ZBORNIK IZLAGANJA S OKRUGLOG STOLA "120 GODINA INDUSTRIJE U VAREŠU"
INDUSTRIJSKA BAŠTINA:
POVIJEST, ME\UNARODNA ISKUSTVA I PERSPEKTIVE ODRŽIVOG RAZVOJA Mladen Divković
Što je uopće industrijska baština? : dio kulturne baštine koji obuhvaća industrijske krajolike, industrijske objekte, radnička stambena naselja, strojeve, dokumentaciju i artefakte naslijeđene iz prošlosti, čijim se osmišljenim gospodarenjem čuva memorija na razvoj i napredak ljudske civilizacije te stvara nova vrijednost za buduće generacije : dio zajedničkog europskog identiteta (Europa – "kolijevka" industrije) : materijalni dokazi o procesu modernizacije društva (Gotovo) nemoguća misija Iz gornjih definicija vidljivo je da napušteni industrijski kompleksi u Varešu zadovoljavaju većinu kriterija po kojima se u svijetu definira industrijska kulturna baština – osnovni elementi su, uglavnom, tu: industrijski krajolici i objekti, prateće zgrade i radnička naselja, materijalni dokazi modernizacije..., i sve to u takvom apokaliptičnom obliku da nije nimalo iznenađujuće što je Vareš postao scena za snimanje cijelog niza poslijeratnih filmova, uglavnom socijalne i noire tematike. Naravno da Vareš nije jedinstven primjer ovakve prakse, slične stvari naći ćemo na mnogim lokacijama u Europi, posebno u onom dijelu koji se naziva "tranzicijskim". Ono što ovdje šokira jesu razmjeri i, više od svega, bezočnost tog uništavanja.
18
Izvanredna komunikacija s javnošću: rudarstvo je sexy!
U Varešu je nepovratna šteta, bez sumnje, već napravljena, i to na najbesmisleniji način. Dok se u sličnim slučajevima u svijetu ovakve stvari dešavaju zbog sukoba javnog interesa očuvanja kulturnog nasljeđa, s jedne, i interesa kapitala – najčešće u želji da se zbog profita iskoristi, u pravilu, jako atraktivno zemljište na kojem se objekti industrijske baštine nalaze – s druge strane, Vareš je zasigurno jedinstven primjer gdje je do devastacije došlo kokošarskim uništavanjem neprocjenjivog kulturnog dobra kroz rezanje u sekundarne sirovine! Ono što nije moguće iskoristiti na taj način prepušteno je zubu vremena i propadanju, nerijetko uz direktno ugrožavanje sigurnosti građana. Dakako da je sada kasno pitati se kako je do toga došlo i tko je kriv, mada bi takva saznanja vjerojatno bilo za-
nimljivo zabilježiti za neka buduća svjedočanstva jednog vremena i prostora. Gornji, pomalo sumorni redovi, ne donose ništa novo, tek prigodan uvod, uvod jednoj potencijalno neprocjenjivo vrijednoj inicijativi čijem smo rađanju svjedoci, ali čije ostvarenje u danim okolnostima predstavlja gotovo nemoguću misiju. Povijest i iskustva Obično se u ovakvim prilikama pozivamo na iskustva zemalja gdje su slična nastojanja začeta ranije, dalje su odmakla i ostvarila stanovit uspjeh (ili neuspjeh, što također predstavlja mogućnost za učenje, pa makar i na tuđim greškama). Istraživanje napuštenih industrijskih pogona, koje je u početku bilo zanimljivo jedino "amaterima" i "entuzijastima", postalo je od sredine
BROJ 202 – POSEBNI PRILOG
1950-ih godina kada se prvi put upotrijebio pojam "industrijska arheologija", ključnom temom i za "klasične arheologe". Izučavanje industrijske baštine, njezina valorizacija, njezino očuvanje i muzealizacija ili osmišljena prenamjena, u nekim su sredinama ušli na velika vrata u sveučilišta i opsežnu stručnu literaturu, u svijest građana i programe političara. Svijet je isprepleten međunarodnim, nacionalnim i lokalnim udrugama koje se brinu za očuvanje industrijske baštine. Vjerojatno najpoznatija turističko-informacijska mreža industrijskog naslijeđa u Europi, European Route of Industrial Heritage, u ovom trenutku predstavlja oko 850 lokacija u 32 europske zemlje, od kojih 77 ključnih točaka čine tzv. "ERIH glavnu rutu". Čuvanje i valorizacija industrijske baštine u pojedinim se zemljama razliLISTOPAD 2011.
Željezara Voelklingen: bogatstvo sadržaja u starim proizvodnim pogonima
čito vrednuju, pa ćemo pogledati samo nekoliko specifičnih primjera. Godine 1970. deindustrijalizacija zahvatila njemačku oblast Ruhr: zatvaranje rudnika i tvornica; nezaposlenost, depopulacija, iscrpljeni prirodni resursi, ekološki problemi (devastacija krajolika, zagađenost). 1988. pokrenut savezni program restrukturiranja i revitalizacije regije, u investiciju je uloženo oko 2 milijarde eura i... od 1999. godine rezultat je na tržištu pod imenom Route Industriekultur. Radi se o iznimno uspješnom turističkom proizvodu s 25 ključnih točaka, 552 dodatne lokacije umrežene s 400 km puteva i 700 km biciklističkih staza. Naravno da mi nije ovdje namjera uspoređivati ovakve gigantske projekte s našim skromnim pokušajima, ali je sasvim sigurno da u silnom LISTOPAD 2011.
bogatstvu iskustava u ovom projektu ima i onih koji, pojedinačno, mogu predstavljati dragocjene mrvice primjenjivog iskustva. Drugi primjer, puno sličniji vareškom, također je iz Njemačke. Radi se o Völklingen željezari u pokrajini Saarland, osnovanoj 1873., s prvom visokom peći iz 1881. godine. Željezara je desetljećima radila (1965. godine zapošljavala je čak 17.000 radnika!), sve do 1986. godine, kada su ugašene visoke peći. Iste godine Vijeće ministara Saarlanda donijelo je odluku da se znatan dio postrojenja konzervira i sačuva kao povijesni spomenik, a 1994. godine kompleks je, prvi u svijetu te vrste, uvršten u UNESCOvu listu svjetske kulturne baštine. Od 2000. godine, kad je otvoren za javnost, kompleks je do 2010. posjetilo više od 2,5 milijuna turista. Posjeti-
telji mogu uživati u pravoj pustolovini: od spuštanja u rudarska okna, do penjanja na vidikovac na visokoj peći, sve uz veliko bogatstvo pratećih sadržaja. Na žalost, što se više približavamo našim prostorima, manje je svijetlih primjera. U već spomenutu ERIH mrežu uvršteno je 5 lokacija u Sloveniji i jedna (tvornica "Torpedo" u Rijeci) u Hrvatskoj. U aktivnostima u Hrvatskoj prednjače Zagreb i Rijeka, što je obzirom na bogatstvo industrijskog naslijeđa i razumljivo, ali i pored svih nastojanja struke, osnivanja fondacija i udruga, organiziranja međunarodnih skupova i konferencija s ovom tematikom, stvari ne stoje sjajno. U Zagrebu su, kao objekti industrijskog naslijeđa, trenutno pod zaštitom tri industrijske povijesne cjeline upisane u Registar kulturnih do-
BROJ 202 – POSEBNI PRILOG
bara Republike Hrvatske. To su: • Paromlin (Kraljevski povlašteni zagrebački parni i umjetni mlin), najstariji veleindustrijski kompleks, koji je u osnovnoj funkciji bio od 1863. do 1988. godine – danas su objekti izvan namjene, propadaju nakon nekoliko nerealiziranih ideja korištenja za komercijalne i javne sadržaje; • kompleks Tvornice željezničkih vozila Gredelj (u početku, 1894. godine Strojarnica Ugarskih državnih željeznica), trenutno u procesu iseljenja tvornice željezničkih vozila, trebao bi udomiti Hrvatski željeznički muzej, ali je budućnost projekta neizvjesna; • zaštićena povijesna cjelina nekadašnje Gradske klaonice i stočne tržnice izniman je primjer moderne među-
19
ZBORNIK IZLAGANJA S OKRUGLOG STOLA "120 GODINA INDUSTRIJE U VAREŠU"
ratne industrijske arhitekture. Kompleks i zemljište površine sto tisuća četvornih metara otkupio je 2001. godine Grad Zagreb, koji je tu imovinu 2007. prenio na Zagrebački Holding. Prema posljednjim izmjenama i dopunama GUP-a lokacija će se prenamijeniti u pretežito poslovnu zonu. Imajući na umu najavu gradnje novoga gradskoga poslovnostambenog projekta City Centar Zagreb, na tom je području izvjesno očekivati daljnje izmjene GUP-a koje će omogućiti gradnju objekata viših od maksimalno propisanih devet katova... U Rijeci također možemo razmatrati tri kompleksa (Tvornica "Torpedo", tvornica "Rikard Benčić" i Tvornica papira), gdje je urađeno nešto više na očuvanju i prenamjeni, ali u svakom slučaju nedovoljno. Vrijeme i prostor ovdje ne dozvoljavaju širu elaboraciju, ali se iz navedenih primjera mogu izvući neki opći zaključci o temeljnim problemima upravljanja industrijskim naslijeđem u Hrvatskoj, koji svakako, uz dodatne specifičnosti i u još većoj mjeri, vrijede i za Vareš. To su: • nedovoljno osviještene mogućnosti korištenja potencijala industrijske baštine u urbanističkom i ekonomskom razvoju, • nazadan pristup promišljanju transformacije atraktivnih lokacija: "financijski interesi isključuju baštinske", • izostanak primjene pozitivnih inozemnih iskustava,
• prevelik utjecaj tijela lokalne/državne vlasti u odlučivanju o načinu gospodarenja, zaštiti i prenamjeni vrijednih objekata, • planovi i modeli prenamjene lokacija industrijske baštine ne postoje, nedovoljno su razrađeni ili nedovoljno transparentni, • neriješeni imovinsko-pravni odnosi. Kao i obično, definiranje temeljnih problema je već veliki dio posla u određivanju osnovnih preduvjeta za očuvanje ovog važnog dijela našeg naslijeđa i njihovog održivog razvoja. Ti preduvjeti su: • edukacija o industrijskom naslijeđu kao vrijednom segmentu lokalne, nacionalne i univerzalne baštine te potencijalu za gospodarski razvoj, • donošenje strategije zaštite i upravljanja industrijskim naslijeđem na lokalnoj i državnoj razini, • primjena pozitivnih inozemnih iskustava, • uključivanje stručne javnosti, zainteresiranih subjekata i organizacija civilnog društva u procese odlučivanja o sadržajnoj prenamjeni lokacija industrijske baštine, • istraživački projekti/izrada dokumentacije/edukacija, • uključivanje industrijskog naslijeđa u turističku ponudu/integracija u međunarodne mreže
Jedan pozitivniji primjer – projekt podzemni grad XXI Labin Iznimno zanimljiv međunarodni interdisciplinarni projekt izgradnje futurističkog podzemnog grada u bivšem rudniku uglja pod nazivom Underground City XXI. Utemeljitelj je Labin Art Express XXI (Hrvatska) u suradnji s organizacijom LIBAT (Francuska), Nomad Theatre (Austria) i Prague College (Češka), sve uz značajnu potporu Kulturnog programa Europske komisije. Riječ je o prvom (javnom) podzemnom gradu u svijetu na nekoliko bivših rudarskih lokacija u Istri – Labin, Raša, Plomin i Rabac. Za nas je slučaj više nego zanimljiv jer u cijelom ovom pregledu predstavlja daleko najsuvremeniji pristup, kako samoj koncepciji (sudjeluju brojni umjetnici, arhitekti, stručnjaci za kulturnu baštinu, kao i umjetničke/kulturne organizacije iz cijele Europe), tako i u načinu odlučivanja i prikupljanja sredstava (osim navedene Europske komisije, uključeni su Europska kulturna fondacija (EFC), Ministarstvo kulture RH, Ministarstvo turizma RH, Istarska županija, Grad Labin, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, a tu su i prihodi koje generira sâm projekt). Osigurano je i pokroviteljstvo predsjednika Republike Hrvatske i
Senzibiliziranje javnosti, održivost projekta i uloga medija
Apokaliptične vizure vareške željezare
20
cijela stvar već sada prerasta lokalni, pa i regionalni značaj. Središnje mjesto inicijative je tehnološki i dizajnerski besprijekorna web stranica s nizom multimedijskih sadržaja, stručnih studija, elaborata i prijedloga. Iskorištene su brojne prednosti tehnologije i suvremenih komunikacija; stranica je povezana s društvenim mrežama, stranicama srodnih europskih organizacija, utemeljitelja, lokalne i šira zajednice. Dakako da takvim pristupom User Generated Content (sadržaji koje stvaraju korisnici) predstavlja beskrajno vrelo novih ideja. Primjer Labina je posebno istaknut zbog niza razloga. Radi se o maloj sredini koja, kao i Vareš, samo svojim snagama ne bi mogla ni sanjati da se upusti u ovakav projekt. Nakon početne inicijative, pokrenute kao i obično od skupine entuzijasta, slijedilo je ono neophodno: osiguranje potpore države, regije, ali i šire – međunarodnih organizacija i europskih fondova. Tek poslije toga inicijativa je postavljena na realne temelje. Potencijali su tu: vareški industrijski kompleks ima jaku međunarodnu podlogu, zavidnu tradiciju i relativno veliki broj stručnih ljudi različitih profila. Uz stručno urađene aplikacije, s jasno utemeljenim i argumentiranim ciljevima i načinima njihove provedbe nema nikakvih razloga da i europski fondovi i sredstva iz sličnih organizacija u referentnim zemljama ne postanu dostupni.
BROJ 202 – POSEBNI PRILOG
Poslije analize navedenih primjera, neki zaključci se nameću sami: • za sve opisane projekte osnovni preduvjet je bilo podizanje svijesti u javnosti o potrebi očuvanja industrijske baštine kao neodvojivog dijela kulturnog idenLISTOPAD 2011.
•
•
•
•
•
titeta određenog područja, ali i mogućeg razvojnog potencijala, u svim projektima ključna je uloga lokalne i šire političke zajednice, bez toga se sve svodi na napore i entuzijazam pojedinaca i skupina, što ima jako ograničen domet, bez zakonske regulative i jasne definicije zaštićenog kulturnog dobra inicijativa praktično nema šansi za uspjeh, imovinsko-pravni odnosi su jako često, gotovo svuda, ogromna prepreka, ali pridržavanje propisa i zakona iz prethodne točke osigurava, ako ništa drugo, zaustavljanje dalje devastacije (mada ne i propadanje uzrokovano nečinjenjem). Naime, status zaštićenog kulturnog naslijeđa, neovisno o tome tko je vlasnik, trebao bi onemogućiti da taj vlasnik čini što hoće sa svojim vlasništvom, za što je Vareš eklatantan primjer, kad je riječ o ogromnom kompleksu u poodmaklom stadiju uništenja i propadanja, kakav nalazimo u Varešu, neophodna je interdisciplinarna analiza zatečenog stanja i stručna procjena koji se dijelovi kompleksa još mogu sačuvati, restaurirati i pripremiti za odgovarajuću prenamjenu. To bi predstavljalo i solidnu osnovu za iznalaženje kompromisa s vlasnikom o daljnjem korištenju, odnosno rješenja od kog bi i vlasnik i zajednica imali koristi, u Varešu bi se, primjerice, moglo razmišljati o očuvanju dijela proizvodnih pogona ljevaonice, nekoliko upečatljivijih okolnih objekata, dijelova transportnog sustava i sl. Za one dijelove čije je očuvanje nemoguće ili krajnje ekonomski neisplativo i neostvarivo, mora se, u skladu sa zakonima, naći rješenje koje će ih do-
LISTOPAD 2011.
European Route of Industrial Heritage vesti u stanje koje ne narušava do krajnosti očuvanu cjelinu i ne odovodi u pitanje sigurnost, • da bi bilo koji projekt ove vrste uopće bio održiv, što je, da se ne zavaravamo, problem i mnogo bogatijih sredina, neophodno je umrežavanje svih ostalih turističkih sadržaja općine Vareš. Svi oni mali pomaci, kojih i pored ukupnog beznađa ipak ima sve više, moraju postati dio jedne šire vizije kojoj bi upravo kompleks industrijske baštine davao najjaču crtu kulturnog identiteta. • pošto se radi o iznimno atraktivnoj i medijski iskoristivoj temi, animiranje klasičnih (TV, tisak) i "novih" medija, a time i šire javnosti, ne bi trebalo predstavljati problem.
Odmah po osnivanju zaklade treba napraviti profesionalnu internetsku stranicu kao središnje mjesto buduće mreže koju će činiti postojeće web stranice vareških institucija, turističkih, sportskih i drugih organizacija, okolnih sela; zatim, "vareške" grupe na društvenim mrežama, stranice sličnih projekata u BiH i drugim zemljama... Posebno je važno da se to središnje mjesto planirane mreže napravi baš u Varešu i da je vode ljudi koji tu žive. Potencijala ima, to se više puta pokazalo. Ovo, dakako, ne znači da se smije zanemariti potpora onog drugog, "virtualnog" Vareša – iseljeni Varešani su u proteklom periodu bezbroj puta pokazali neviđenu privrženost rodnom kraju, što se jako dobro može vidjeti pregledom
BROJ 202 – POSEBNI PRILOG
obimne arhive Vareš Home Pagea, najstarije vareške internetske stranice i jedne od najstarijih u ovom dijelu Europe. Svu tu silnu energiju i potencijal treba kanalizirati i dati joj smisao, ali, ponavljam – inicijativa i provedba mora dolaziti baš iz Vareša. U tom slučaju, nimalo ne sumnjam u podršku onih tisuća bivših Varešana, sada rasutih po cijelom svijetu. Također, projekt mora po svaku cijenu u samom početku anulirati sve eventualne pokušaje da se zasluge, uspjesi i mogući neuspjesi iskoriste u dnevnopolitičke svrhe ili pripišu jednom narodu, socijalnoj skupini, političkoj stranci, bilo čemu sličnom. To bi inicijativu sasvim sigurno uništilo u samom začetku.
21