Razgovor s tišinom by Mikulandro

Miki BrataniÄ&#x2021;

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Razgovor s tišinom - Hrvatska i njezini križevi

Dvadeset odabranih pjesama koje mi je poslao na čitanje kolega Miki Bratanić, imaju zajednički naslov „Razgovor s tišinom“. Njihov sadržaj dao mi je slobodu, da tom naslovu dodam i podnaslov; „Hrvatska i njezini križevi“. Miki Bratanić je pjesnik početka srednjeg naraštaja. Nametnuo se književnoj javnosti zbirkama u kojima daje književni život rodnom hvarskom govoru, koji mu služi kao sredstvo kojim čuva i vrednuje hrvatsku kulturnu baštinu njezinih otoka, poglavito čudesnog otoka Hvara na kojem se u sretnoj simbiozi nalaze stoljeća od ilirskih vremena, helenske i rimske dominacije, hrvatskih doseljenika i mletačkih okupatora. Bratanić pronalazi ono što je u dubokim supstratima hrvatske baštine na Hvaru još živo, ili još postoji, pa makar kao ulomak velikog povijesnog DA. Član je Društva hrvatskih književnika. Ciklus pjesama „Razgovor s tišinom“ napisan je hrvatskim književnim standardom. Autor je time želio povezati jadransku i kontinentalnu Hrvatsku vezom križa, kao zajedničke sudbine, kao zajedničkog povijesnog naslijeđa. U prvim pjesmama, premda to otvoreno ne ističe, lirskim jezikom opisuje čudesnu hvarsku cijelonoćnu procesiju „Za križen“, koju prate starinski napjevi kao još živi sadržaji nekadašnje bogate srednjovjekovne kulturne i sakralne baštine. Prva uvodna pjesma nosi naslov „Putovi križa“. Ovi putovi su naša povijest u kojoj se bori svjetlo i tama, jer je na „Drvu križa“ „Svjetlo svjetla raspeto“. Stoga „bori se Svjetlo sa mrakom / Ljudima pute kazuje / Sve dok sunce u istoku / Mlado jutrom ne uskrsne“ (iz pjesme: „Noć punog mjeseca“). Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Od svog ranog djetinjstva autor je sudionik vjerskih pobožnih običaja, te o tome ostavlja intimni impresivni zapis: „Čujem zvuke zrnaca krunice / I plamenove svijeća zavjetnih...“ (iz pjesme „Tražeći mir“). Nakon toga, po logici stvari, slijedi autorovo poetsko razmišljanje, zapravo prekoravanje svih koji ovom narodu pripadamo, zbog zanemarivanja povijesnog naslijeđa. Autor to ne čini glasno, gromko i uvrijeđeno, već samotnjački postojano, slušajući tišinu. Premda je slušanje tišine kao motiv čest u poeziji, Bratanić ga uspijeva iskazati na sebi svojstven kršćanski način: U sjeni čempresa slušam tišinu Križevi kameni pričaju priče Iz groba vape glasi mrtvi: Zašto šute naši živi? (...) Sve nas je manje što slušati znamo Tišinu kroz koju govore duše Sa zvonika tuče mrtvo zvono A šutnje živih nadu ruše (Iz pjesme „Razgovor s tišinom“) Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Slijedeće pjesme opisuju autorovu potresenost do suza, ali i obraćanje Bogu i ili čovjeku („Pružio sam ti ruku / Kada drugi nisu ni znali / Da to očekuješ / Ni mene nisu razumjeli / Čemu ta ruka ispružena...“ (iz pjesme „Spoznaja“).

Bratanić prelazi u sadašnjost i čitatelja suočava s gorućim temama narodne nam problematike. Sjećanje na poginule branitelje: Uvijek u oluji kroz bljesak munje Kao da vidim njihove sjene

Ove suze

Duše za nas poklonjenih života

Ove suze velike kao more

Cijena otkupljenja slobode njene

Pune ljubavi

(Iz pjesme „Njihove sjene“)

Kaplju i natapaju našu povijest Žednu istine i pravde (...) U njima zvone molitve Vapaji prognanika Glasi vjere očeva i djedova Umorne zemlje Hrvatske (Iz pjesme „Ove suze“) Trenutkom plakanja nad „umornom zemljom Hrvatskom“, što neminovno podsjeća na Kristove suze zbog sudbine Jeruzalema, Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Sjećanje na žrtve komunizma: U sjeni krošnja šuma spava mladost ukradena Njezine snove prekriva lišće na lišću uvelo U kori stabla urezane molitve anđelu čuvaru Posljednji pozdravi majci i želje voljenoj dragoj Na kamenu znamen križa i ime s godinom rođenja Davno uvela ruža i buket poljskog cvijeća Samo je naizgled tišina jer i vjetar u granama sluša Zemlju što žalosno priča nedosanjane snove duša (Iz pjesme: „Šume ukradene mladosti“)

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Strah za Domovinu:

Politički prijepori:

Sinoć sam sanjao kako naš brod tone

U sjeni mrtvih sjena

Ljubav za svoje prezir

Na njegovoj palubi pijani mornari

Slušam i gledam;

Mržnja svojeg hvala

Slijepi putnici i prostitutke s pedigreom

Prelijevaju se korita licemjerja

Žao mi je jadnih ljudi

Smiju se i izruguju zastavi

S lijeve i desne strane

Zaslužili su život

Koju sa slomljenog jarbola grizu psi

Natapaju polja neznanja naroda

Umoran sam od nabrajanja

Pitam časnika što se događa

Bitno postane nebitno

Ima još mnogo toga

Mene to ne zanima odgovara

Nebitno bitno

Slušam i gledam

Silna briga za tuđe

Oko sebe

Bezdušnost za svoje

Prekrivena istina vapi

U sjeni mrtvih sjena

(Iz pjesme „San“)

Istaknute laži viču Povijest se ponavlja ... Stalno negdje putujemo K nečim težimo Za sve je drugi kriv Pogotovo desno ...

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

A što nas očekuje sutra? Kakva je budućnost ovog naroda? Pjesnik o tome zbori u snažnoj pjesmi „Vlak za budućnost“ ... Grade se nova virtualna odlagališta izmišljenih zločina U radnim akcijama nabacuju se grijesi na lice Hrvatske Sirotanovići traže veće lopate za probijanje vlastitih normi Na peronu povijesti narod se ukrcava u vlak za budućnost Nema šina na obzoru pruge ni putokaza, a para već zviždi Crvene marame mašu i karanfili odbora za ispraćaj u sjeni Za kršćanina nema beznađa, jer On je Istina, Put i Život. Zato „Kad odu svi / ostane molitva / kad odu svi / ostaješ Ti .“ (Iz pjesme „Kad odu svi“). Ciklusom koji smo predstavili Miki Bratanić je dao vrlo inspirativan i estetski relevantan prilog suvremenoj hrvatskoj poeziji nadahnutoj tegobama „cijele jedne nacije“ (Matoš), ali i poeziji kršćanske transcendencije. Đuro Vidmarović Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Putevi križa Jedan za drugim križevi prolaze Kroz odsjaj mjeseca sa kamenih putova Od crkve do crkve od groba do groba Noseći svaki raspetog Krista Tužne zvuke majčina plača Ispred ukrašenih božjih grobova Sa koljena na koljeno iz godine u godinu Tišina noći raznosi mjestima Ispod crnih korotnih velova Vise otkupljeni svi grijesi ljudski Od Pilata do Pilata od Heroda do Heroda Nakupljeni u dušama bijednog čovjeka

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Ovi dnevi Zamukla su drevna zvona Niti ure ne rebate Umučeć se švere miču I ferali vosak trate Ne romoru crikav glave Bez riči su prazi kalet Muči cviće sa oltara I pokora judska stara Ove noći ove dneve Isprid grebih Gospodina Zvone samo škrabatuše I molitve naše duše

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Noć punog mjeseca U noći punog mjeseca Svijetle plameni jezici Drvu križa na kojem je Svjetlo svjetla raspeto Teku kapljice voska Niz obraze klize suze Teče pjesma kroz mjesta Kojima prolazi presveti Bori se svjetlo sa mrakom Ljudima pute kazuje Sve dok sunce u istoku Mlado jutrom ne uskrsne

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Noć promišljanja Hodamo za tobom raspeti Kriste U noći što sveto tijelo umrtvi Poljima našim odzvanjaju psalmi S Davidovih izvora pokore poteklih Uistinu grijeh je uvijek pred nama Ponizne glave prignute stoje Previru misli slabosti tijela Grči se duša u pokajničkoj boli Kalvarije nema na kraju puta Za nas je ovo tek podsjetnik na nju Noć promišljanja o muci zbog grijeha Spletenih kroz vjekove u trnovu krunu

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Kad odu svi Kad odu svi ostane polje prazno i stvari ostavljene što vjetar obilazi Toliko uspomena na jednom mjestu koje nitko pokupit neće ni sjetiti se nikada Kad odu svi još neko vrijeme čujemo njihove glasove i korake u daljini Toliko dugo dok ne isčeznu uspomene u travi vremena i zemlji prošlosti Kad odu svi ostane molitva kad odu svi ostaješ Ti Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Put Prolazimo stazom vremena života Nemarni putnici nepovratnog smjera Karte klase određuju sudbinu Posljednju stanicu svevišnji gospodin Gazimo stopama svojih predaka Spotičemo noge o isto kamenje Pamtimo njihove davne priče U njima prepoznajemo uloge svoje Natrag se osvrćemo često sve češće Mnoge nam stvari promaknu u žurbi Mislimo naići će opet na putu A prilika se više nikad ne ponovi Postajemo svjesni prijeđenog puta Shvaćamo mogućnost približavanja cilju Sve više i više gledamo naprijed Željeli bi opet krenuti iz početka

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Tražeći mir Tražim mir kamenom okružen Nad grobovima naših mučenika Zatvaram oči poginjem glavu Duboko udišem tragove tamjana Čujem zvuke zrnaca krunice I plamenove svijeća zavjetnih Dok misli listaju patinu vremena Ispisanu po zidovima katedrale Sunce sa zapada ulazi ponizno I ono svoj mir traži zaslužan Sjaje se latice na odru blaženog Dok večernje zvono moje misli mrsi

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Krušne mrvice Stojimo pred tvojim vratima Ničeg zemaljskog nemamo Džepove prevrćemo rukama Tražimo djela dobrih Kako su slatke mrvice Kruha darovanog drugima Na vagi teže stostruko Što mjeri vrijedno prolaza Koliko je ključeva prosuto Što otvaraju vrata zaslužna Čovjek nikad ne prepozna U obliku krušnih mrvica

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Kada se pakao preseli u raj Kad se pakao doseli u raj Zamuti vode krvlju Pretvori oči u izvore Odsjajem plamena Što guta kuće rodne Ti glasovi daljine Dopiru do bola Izobličene sjene Izobličuju lica dima Što zaklanja sunce Čije vedro nebo Paraju grmljavine I sjevanje teškog oružja O kako je lijepa smrt Iznenadna neočekivana U paklu zemaljskom Ali ko će je dati A do jučer Raj je ovdje bio Dok se pakao U njega nije doselio Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Kontemplacija U hladu čempresa svetog Jere Degustiram mir pogleda daleka Kroz procvalu brnistru i šiljke agava Bonacu stopljenu našim škojima Uspoređujem okus s drugi mjestima Zatvaram oči zaustavljam misli Samostanska tišina nagašava zvuke Dok grdelin kljuca sjeme sikavca

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Razgovor s tišinom U sjeni čempresa slušam tišinu Križevi kameni pričaju priče Iz groba vape glasi mrtvi: Zašto šute naši živi? Nigdje tišina nije tako glasna Kao na groblju djedovih tijela Gdje je u stijeni i stoljetnom drvu Uklesana urezana njihova vjera Sve nas je manje što slušati znamo Tišinu kroz koju govore duše Sa zvonika tuče mrtvo zvono A šutnje živih nadu ruše

Spoznaja Pružio sam ti ruku Kada drugi nisu ni znali Da to očekuješ Ni mene nisu razumjeli Čemu ta ruka ispružena Vidio sam suzu u tvojim očima Ali je nisi pustio Znao si da bi pitali razlog A ti im ne bi mogao objasniti Mene je sama spoznaja bolila I suzu mi na oko tjerala Onog što nosio si u sebi Ni zamisliti nisam mogao Kako se osjećaš slušajući Kako govore o pravednosti Možda ti i oni jednog dana Pruže ruku i nešto kažu Ako shvate ikada Meni nikada neće biti žao Moje suze u oku zbog spoznaje Tako sam ti rado pružio ruku Razgovor s tišinom © Miki Bratanić 2014.

Ove suze Ove suze velike kao more Pune ljubavi Kaplju i natapaju našu povijest Žednu istine i pravde Ove suze slatke od sreće Sa izvora boli Teku i napajaju naše živote Žedne nade i radosti U njima zvone molitve Vapaji prognanika Glasi vjere očeva i djedova Umorne zemlje Hrvatske

Njihove sjene Uvijek u oluji kroz bljesak munje Kao da vidim njihove sjene Duše za nas poklonjenih života Cijena otkupljenja slobode njene Premda su daleko da bi me čuli Vičem kroz grom što nebo para Znam koliko nama su dali A ne znam kako reći im hvala

San Sinoć sam sanjao kako naš brod tone Na njegovoj palubi pijani mornari Slijepi putnici i prostitutke s pedigreom Smiju se i izruguju zastavi Koju sa slomljenog jarbola grizu psi Pitam časnika što se događa Mene to ne zanima odgovara Jutarnje zvono me trgne I vika ribara u portu Bojim se poslušati jutarnje vijesti Oblačim se i odlazim u grad Nosim sa sobom brigu A nemir mi kosti zebe Na ribarnici samo preprodavači I riba umornog pogleda Pod rivom gledam oblak Na njemu lebdi moj san

Heroji ulice Ulicom grada Vukovara zapaljene svijeće U mraku kao mala djeca na pločniku Svježih uspomena s okusom tuge Ispruženih ruku mole za pažnju Tisuće djece u toplim domovima Pod svjetlom izobilja želja Ne znaju za tugu sa pločnika Niti prepoznaju okus njen

Opet čuje onaj isti metalni glas Što para uši kao geler niotkud Opet ponavlja iste riječi Da se ne zaboravi grad

U studenoj noći topi se vosak Nestaju mali heroji sa lica zemlje Samo crne sjene ostaje trag Imena njihova zapisana nisu

Novi će dan sutra doći Ostati će samo crne sjene Na pločniku umrtvljene ulice I grobovi voštanih figura

Iza zavjese njeno lice naborano I prsti što krunicu prebiru Pogled umoran gleda niz ulicu Koja gubi snagu svjetla

A iza zavjese njeno lice suzno Gleda metlu što mete tragove Djece heroja i svjetla S ulice grada Vukovara

Grad bez sna Na ono što bi trebao biti grad pada mrak Pokriva jezu i strah na dnu podruma Grmljavina na koju smo navikli sve je tiša Samo poneki bljesak osvijetli razbijeno okno Izgubio se ritam strepnje i dinamika slušanja Nestalo je signala s prijemnika i glasa izvjestitelja Baterije su davno prazne, a žarulje ne svijetle Nismo sigurni koji je danas dan Toliko iščekivani mir sada unosi nemir Odavno se koraci u ulici nisu mogli čuti Toliko je mirno da postaje hladno Više nismo gladni, ne mislimo na večeru

Željeli bismo da ova noć prođe što prije Da se probudimo iz ovog dugog sna Mislimo na one koji su sada u krevetu Djeca više ne plaču, a stariji suze liju

Iz daljine kao da dopire nešto nalik pjesmi Daleko od pjesme, ali ne tako daleko od nas Odvikli smo se od tišine pa osluškujemo Čuju se krikovi neljudski i ljudski

Izmjenjujemo poglede, ali bez riječi Zar je sada nešto potrebno reći Bljesak kroz okno osvjetli dolazak Onih što bi trebali biti ljudi

Šume ukradene mladosti U sjeni krošnja šuma spava mladost ukradena Njezine snove prekriva lišće na lišću uvelo U kori stabla urezane molitve anđelu čuvaru Posljednji pozdravi majci i želje voljenoj dragoj Na kamenu znamen križa i ime s godinom rođenja Davno uvela ruža i buket poljskog cvijeća Samo je naizgled tišina jer i vjetar u granama sluša Zemlju što žalosno priča nedosanjane snove duša A kad sunce odnese sjene i otare rosne suze Vjetar će dignuti lišće odvest ga u druge šume I tamo se pričaju priče nad humkom što krije snove Ukradene mladosti rane skrite od povijesti nove

U sjeni mrtvih sjena Slušam i gledam; Preljevaju se korita licemjerja S lijeve i desne strane Natapaju polja neznanja naroda Bitno postane nebitno Nebitno bitno Silna briga za tuđe Bezdušnost za svoje Prekrivena istina vapi Istaknute laži viču Povijest se ponavlja Repete do povraćanja Zaludu je sve Ne vrijedi ništa Stalno negdje putujemo

K nečim težimo Za sve je drugi kriv Pogotovo desno Neznanje je napredak Znanje nazadnost Ljubav za svoje prezir Mržnja svojeg hvala Žao mi je jadnih ljudi Zaslužili su život Umoran sam od nabrajanja Ima još mnogo toga Slušam i gledam Oko sebe Tu U sjeni mrtvih sjena

Vlak za budućnost Na balkanskom rendgenu samo je sjena hrvatske kičme Kralješke raznose genetski indoktrinirani beskičmenjaci Melju ih u medijskom žrvnju i prahom pune glave naroda Smiču se izdanci četveroreda i grane osjećaja za svoje Lome se ogledala povijesti na kojima su obrisi njihovi Metu se kosti što ih zemlja povraća na očigled svijeta Vriju prikrivene strasti iz bordela gospođice od tri pedlja Okupljaju se mušterije s triperima zajedničkih genoma Rastu novi plodovi sa bulevara generacija krivog srastanja Grade se nova virtualna odlagališta izmišljenih zločina U radnim akcijama nabacuju se grijesi na lice Hrvatske Sirotanovići traže veće lopate za probijanje vlastitih normi Na peronu povijesti narod se ukrcava u vlak za budućnost Nema šina na obzoru pruge ni putokaza, a para već zviždi Crvene marame mašu i karanfili odbora za ispraćaj u sjeni

Razgovor s tišinom © Miki Bratanić Nakladnik: Miki Bratanić D. Šimunovića 9 21000 Split Stihovi i fotografija: Miki Bratanić Dizajn: Đurđica Katić Digitalno izdanje Split 2014. ISBN 978-953-95414-5-1