Ben mezrich slucajni milijarderi

ki@

Ben Mezrich Slučajni Milijarderi: Kako Je Osnovan Facebook, Priča O Seksu, Novcu, Geniju I Izdaji

Naslov originala: Ben Mezrich - The Accidental Billionaires: The Founding of Facebook, A Tale of Sex, Money, Genius, and Betrayal

BILJEŠKA AUTORA Knjiga Slučajni milijarderi je dramatizirana, pripovjedna rekonstrukcija nastala iz desetaka razgovora, stotina izvora i više tisuća stranica raznih dokumenata među kojima su i zapisnici sudskih procesa.

O nekim događajima postoje razna, često i suprotstavljena mišljenja. Pokušate li rekonstruirati sliku prema sjećanjima dobivenima od raznih izvora, od kojih su neki svjedoci iz prve ruke, a neki to nisu, možete se često naći u kontradikcijama. Scene prepričane u ovoj knjizi nastojao sam oživiti prema podacima prikupljenima pomoću intervjua i pretraživanjem dokumentacije, nastojeći se držati onih informacija koje su se, prema mojoj prosudbi, najbolje slagale s dokumentarnim činjenicama. Neka od 1

ki@ viđenja sam, pak, prenio kao tuđa.

Nastojao sam što vjernije rekonstruirati i samo kronologiju zbivanja. Ponekad su, u svrhu zaštite privatnosti, određeni detalji ili opisi ljudi izmijenjeni ili proizvoljno dodani.

Osim u slučaju šačice javnih osoba iz ove priče, izmijenjena su imena likova kao i njihovi osobni opisi.

Upotrebljavam metodu rekonstrukcije dijaloga. Rekonstrukciju gradim na temelju onog što sudionici razgovora navode kao njegovu suštinu. Neki razgovori potanko ispričani u ovoj knjizi, dogodili su se tijekom duljeg razdoblja i na više različitih mjesta, te su stoga prepravljeni tako da su vremenski i prostorno sažeti u jedan jedini prizor i dijalog. Umjesto da te razgovore porazbacam, ponekad ih stavljam u uvjete slične onima u kojima su se doista mogli odvijati.

Izvori su detaljno navedeni u Zahvalama, ali ovo je prikladno mjesto za zahvalu Willu McMullenu na tome što me upoznao s Eduardom Saverinom, bez kojeg ova priča ne bi ni mogla biti napisana. Mark Zuckerbeg, unatoč mojim brojnim zahtjevima, nije pristao razgovarati sa mnom, što je njegovo puno pravo.

1. POGLAVLJE – LISTOPAD 2003.

Vjerojatno je za sve kriv onaj treći koktel. Eduardo nije bio sasvim siguran, tri su pića brzo slijedila jedno za drugim – o tome su svjedočile prazne plastične čaše odložene na prozorskoj dasci iza njega, pa nije znao odmjeriti kada je točno došlo do promjene. No, sada nije više imalo smisla osporavati očigledno. Ugodno rumenilo u njegovim inače žučkastim obrazima i ležerno, gotovo kao da je od gume, oslanjanje na prozor tvorili su oštru suprotnost njegovom uobičajenom krutom, čak pomalo pogrbljenom držanju. Najočitiji znak bio je njegov blagi smješak, onaj koji je dva sata trenirao u zrcalu prije negoli je te večeri izašao iz svoje studentske sobe. Bez sumnje, alkohol je proradio i Eduardo se okuražio. Na kraju krajeva, barem više nije bio obuzet snažnim porivom da se nekamo izgubi.

Zasigurno je i soba u kojoj se nalazio izazivala nelagodu: impresivni kristalni luster bio je ovješen o bačvasti svod koji je podsjećao na unutrašnjost crkve, debeli crveni tepison od baršuna kao da je iskrvario iz zidova obloženih plemenitimmahagonijem, a račvaste i zavojite stube gmizale su u tajne katakombe gornjih katova. Čak su i prozorska okna iza Eduardove glave djelovala prijeteće, napravljena od starinskog zrnatog stakla, osvijetljena prijetećim treperavim odbljescima krijesa iza uskog dvorišta.

Bilo je to zastrašujuće mjesto, pogotovo za dečka kakav je Eduardo. Nije baš odrastao u siromaštvu, zapravo je veći dio djetinjstva proveo premještajući se iz jedne u drugu sredinu više srednje klase u Brazilu i Miamiju, sve dok se nije upisao na Harvard. Unatoč tome, osjećao se nelagodno okružen upečatljivim starinskim luksuzom kojim je ta soba odisala.

Odjećao je kako mu nesigurnost raste iz dubine trbuha usporkos cugi. Osjećao se kao da je ponovo brucoš koji prvi put stupa na Harvard Yard1 i pita se koga vraga tu radi i kako uopće može pripadati takvom mjestu. Može li ikako pripadati ovakvom mjestu?

1

Glasoviti travnjak u centru Cambridgea, grada u kojem se nalazi Sveučilište Harvard. Oko travnjaka su brojni studentski domovi za smještaj brucoša.

2

ki@ Naslonio se na prozorsku dasku i promatrao gomilu mladića koji su gotovo ispunili prostranu sobu. Zapravo, bila je to rulja koja se okupljala oko dva provizorna šanka sastavljena baš za tu prigodu. Šankovi su bili prilično bezvezni, radilo se o drvenim stolovima koji kao da su sklepani od dasaka te su prilično stršali u tom uštogljenom okruženju. No, to nitko nije primjećivao jer su se ondje nalazile jedine cure u prostoriji: prsate plavuše dubokih dekoltea, jedna nalik drugoj, dovedene iz nekog obližnjeg ženskog koledža kao posluga hrpi mladih muškaraca.

Rulja je po mnogočemu bila čak više zastrašujuća nego sama zgrada. Eduardo nije bio najsigurniji, ali činilo mu se da ih je moglo biti dvjestotinjak, sve odreda dečki odjeveni u tamne blejzere i tamne hlače. Većinom s druge godine, raznih rasa, ali sličnih izraza lica: smješkali su se opuštenije od Eduarda i u tih se dvjesto pari očiju vidjelo da im nije potrebno dokazivanje.

Oni su jednostavno ondje pripadali. Za većinu njih su i taj prijem i to mjesto bili samo formalnost.

Eduardo je duboko udahnuo i zgrčio se od oštrog zadaha koji je ispunio zrak. Kroz prozorska je okna izvana dolazio pepeo krijesa, ali on i dalje nije napuštao svoj položaj na prozorskoj dasci. Još uvijek nije bio spreman.

Umjesto toga, promotrio je grupu mladića u sakoima do njega. Četiri dečka srednje građe. Dvojica plavokosih izgledala su kao dobri školarci koji su tek sišli s vlaka iz Connecticuta. Treći je bio Azijat i djelovao je nešto starije, ali teško je bilo sa sigurnošću reći.

Međutim, četvrti, Afroamerikanac sređen od glave do pete i savršeno počešljane kose, bez sumnje je bio na zadnjoj godini studija.

Eduardo je osjetio kako mu se leđa ispravljaju i bacio je pogled na kravatu crnog dečka.

Boja tkanine je bila sve što mu je trebalo da se uvjeri. Mali je definitivno bio na četvrtoj godini i bilo je vrijeme da Eduardo povuče potez.

Uspravio se i odgurnuo od prozorske daske. Klimnuvši glavom javio se dvojici plavokosih i Azijcu, ne gubeći iz vida starijeg dečka s crnom kravatom posebnog uzorka. „Eduardo Saverin“, predstavio se energično tresući mladićevu ruku. „Drago mi je.“ Mali je uzvratio svojim imenom, Darren i još nešto, što je Eduardo smjestio u zabačenije dijelove svog mozga. Njegovo ime i nije bilo važno. Kravata je govorila sve što je o njemu trebalo znati. Smisao cijele te večeri nalazio se u malim bijelim ptičicama koje su se razletjele na gustoj tkanini kravate, a obilježavale su ga kao člana bratstva Phoenix-SK. Bio je jedan od dvadesetak domaćina te večeri koji su se razmiljeli među dvjestotinjak studenata druge godine. „Saverin. Ti si onaj s hedge fondom, zar ne?“ Eduardo se zarumenio, ali u sebi se poveselio što je netko iz Phoenixa znao njegovo ime.

Bilo je tu ponešto pretjerivanja jer on i nije imao hedge fond: samo je u ljeto na drugoj godini studija zaradio nešto novca investirajući sa svojim bratom, ali nije imao namjeru razbiti tu zabludu. Ako su u Phoenixu pričali o njemu i bili impresionirani onime što se pričalo, možda je bilo šanse i za njega.

Od te mu se pomisli zavrtjelo u glavi, osjetio je kako mu srce snažnije udara dok je pokušavao odmjeriti optimalnu količinu preseravanja kojim će zadržati mladićevu pozornost.

Više nego bilo koji ispit na koji je izašao u prve dvije godine studija, upravo će mu taj trenutak 3

ki@ odrediti budućnost. Eduardo je bio svjestan koliko bi mu značio uspjeh ulaska u Phoenix, kako za njegov društveni status tijekom dvije preostale godine studija, tako i za njegovu budućnost, kojim god putem krenuo.

Poput tajnih društava s Yalea, koja su zadnjih godina bila toliko prisutna u medijima, klubovi starijih studenata2 Harvarda bili su javna tajna društvenog života na tom sveučilištu.

Sjedišta su im u stoljetnim vilama razasutim po Cambridgeu. Osam je takvih, isključivo muških, bratstava i ona su dala mnoge svjetske vođe, financijske mogule i vladare iz sjene.

Podjednako je važno to što članstvo u klubu odmah donosi i društveni položaj. Svako bratstvo ima vlastiti stil, od krajnje ekskluzivnog Porcelliana, najstarijeg u kampusu, među čijim članovima su i imena poput Rockefeller ili Roosevelt, pa sve do štreberskog bratstva Fly, koje je dalo dva predsjednika i pregršt milijardera. Svako je bratstvo osiguravalo posebnu vrstu moći i imalo zaseban karakter. Phoenix možda nije bio najpoželjniji klub, ali u nekoliko je kategorija bio iznad svih. Ta stroga zgrada na adresi Mt. Auburn Street 323 bila je mjesto na kojem se petkom i subotom navečer svakako želite naći; ako ste član Phoenixa, ne postajete samo dijelom stoljećima stare društvene mreže, nego i vikende provodite na najboljim zabavama u kampusu u društvu najzgodnijih cura probranih iz lokalnih škola. „U stvari, taj hedge fond je hobi“, Eduardo je skromno priznao dok ga je grupica u sakoima pozorno slušala. „Koncentrirali smo se na ročnice3 nafte. Gle, oduvijek sam bio opsjednut vremenom pa sam dobro predvidio nekoliko uragana koje ostatak tržišta nije baš dobro shvatio.“ Eduardo je znao da je situacija osjetljiva i nastojao je umanjiti činjenicu da je štreberski nadmudrio tržište; znao je da ovoga iz Phoenixa zanima onih tristo tisuća dolara koje je zaradio trgujući naftom, a ne perverzna opsjednutost meteorologijom, koja je zapravo omogućila tu trgovinu. Ali Eduardo se htio malo praviti važan, Darrenovo spominjanje hedge fonda samo je potvrdilo njegovu teoriju da se u toj sobi prije svega nalazi stoga što je došao na glas kao materijal za biznismena.

Zapravo, ništa drugo mu baš i nije išlo na ruku. Nije se bavio sportom, nije iza sebe imao generacije uglednih predaka, a definitivno nije bio ni u središtu društvenog života. Bio je trapav i krakat, a opustio bi se tek kad bi bio pripit. Ali, kako god bilo, ipak je bio ondje u toj sobi.

Zakasnio je jednu godinu jer je regrutacija obično zahvaćala one koji su upravo upisali drugu, a ne treću kao Eduardo, ali svejedno je bio tamo.

Proces upadanja ga je zatekao. Još prije dva dana sjedio je za radnim stolom u svojoj sobi, radeći na dvadesetak stranica eseja o nekom čudnovatom indijanskom plemenu iz amazonskih prašuma, kada se pozivnica jednostavno pojavila ispod vrata. Nije to baš zlatni ključ što otvara sva vrata jer od dvjestotinjak pozvanih samo će ih dvadesetak upasti u društvo kao novi član Phoenixa, ali za Eduarda je taj trenutak bio uzbudljiv barem poput onoga kada je 2

Tzv. final clubs = dodiplomski društveni klubovi studenata Harvarda: A. D., Delphic, Fly, Fox, Owl, Phoenix-SK, Porcellian i Spee.

3 Financijski instrument koji omogućava špekuliranje na budućim promjenama cijene robe. Eng. futures su ugovori kojima se utvrđuje da će u budućnosti biti izvršena kupoprodaja po cijeni koja je određena danas. Kupac robe kojoj se cijena može povećati takvim se ugovorom može zaštititi od eventualnog porasta.

4

ki@ otvorio obavijest o upisu na Harvard. Otkako se upisao, nadao se da će mu se pružiti prilika za ulazak u neki od klubova. Sad mu se ta prilika konačno i pružila.

Sad je sve ovisilo o njemu, i naravno, klincima s crnim kravatama „na ptičice“. Proces upadanja ima četiri koraka i svaki je, kao i taj prijem za upoznavanje, zapravo bio svojevrstan grupni intervju. Nakon što Eduarda i ostalih dvjesto uzvanika pošalju u njihove spavaonice po raznim domovima kampusa, phoenixovci će se povući u jednu od tajnih soba na katu i vijećati nad njihovim sudbinama. Nakon svakog novog izlučnog tuluma, sve će manji i manji broj regrutiranih biti ponovo pozvan i polako će se od njih dvesto iskristalizirati onih dvadesetak.

Da Eduardo upadne, život bi mu se promijenio. Ako će to zahtijevati nešto kreativniju interpretaciju ljeta provedenog u promatranju kretanaj atmosferskih pritisaka i predviđanju njihovih utjecaja na uobičajene naftne tokove, Eduardo neće imati ništa protiv toga da upotrijebi i malo kreativnosti. „Prava fora je u tome kako od tristo tisuća dolara napraviti tri milijuna“, Eduardo se nasmiješio. „Ali u tome je fora s hedge fondovima. S njima možeš biti stvarno inventivan.“ Navalio je srati od srca i cijela se grupica u blejzerima zanijela u njegovo predavanje.

Svoje sposobnosti preseravanja izbrusio je na brojnim inicijacijama još od brucoških vremena. Stvar je bila u tome da je samo trebalo zaboraviti kako to više nije vježbanje pred ogledalom nego prava stvar. Nastojao je zamisliti da se nalazi na nekom davnom, nevažnom i ležernom tulumu na kojem se nije pokušavao ubaciti na popis svemoćnih, gdje nije bio objekt procjenjivanja. Mogao se sjetiti upravo jednog na kojemu mu je išlo nevjerojatno dobro. Bio je to tematski Karibi-party: plastične palme i pijesak na podu. Pokušao se vratiti tamo sjećajući se manje upečatljivih detalja i prizivajući lakoću tadašnje konverzacije. Za nekoliko trenutaka već se osjećao opušten i uživljen u svoju priču, opijen vlastitim riječima.

Bio je sav u Karipskom partyju, do zadnje sitnice. Sjećao se kako se reggae glazba odbijala o zidove, a zvuk metalnih bubnjeva tutnjio mu u ušima. Sjećao se punča s okusom ruma i djevojaka u cvjetnim bikinijima. Sjećao se čak i klinca s gnijezdom kovrčave kose na glavi koji je sada stajao ni tri metra dalje u kutu sobe i gledao ga prateći kako mu ide i skupljajući snagu da učini to isto, da priđe nekom od starijih dečki iz Phownixa prije no bude prekasno. No klinac se nije pomaknuo iz kuta. Zapravo, njegova je samoobrambena nespretnost bila tako očigledna da je djelovala kao aura koja je prožela prostor oko njega i zračila negativnim silnicama koje odbijaju svakoga tko mu se približi.

Tada se Eduardo mrvicu sažalio nad kuštravim mladićem jer ga je prepoznao i jer nije bilo nikakvih izgleda da takav klinac ikad uđe u Phoenix. Takvi nisu imali što raditi na izlučnim tulumima za bilo koji od osam klubova, a samo nebo zna kako je uopće dospio i do prvog izlučnog okupljanja bratstva Phoenix. Na Harvardu uistinu ima niz malih niša za klince poput njega: kompjutorski praktikumi, šahovski klubovi i deseci underground udruga i hobija smišljenih za zadovoljenje svake zamislive verzije društveno neprilagođenih. Bilo je dovoljno baciti pogled na njega i Eduardu je bilo jasno da taj pojma nema o vrsti društvenog umrežavanja potrebnog za ulazak u klubove poput Phoenixa.

Onda, baš kao i sada, Eduardo je bio previše zaokupljen postizanjem vlastitih ciljeva da bi mogao više vremena posvetiti razmišljanju o klincu u kutu sobe.

5

ki@ Razumljivo je da nikako nije mogao znati, ni onda, a niti sada, da će kuštravi klinac jednog dana uzeti u vlastite ruke čitav koncept društvenog umrežavanja i okrenuti ga naglavačke. Tog će dana klinac kovrčave kose, koji se pokušavao probiti kroz izlučni tulum, promijeniti i Eduardov život više nego što bi to ikada mogao Phoenix ili ijedan drugi klub takve vrste.

2. POGLAVLJE – HARVARD YARD Deset minuta nakon jedan sat ujutro s ukrasima se počelo događati nešto sasvim nepredviđeno. Nije u pitanju bilo to što su plave i bijele vrpce od krep-papira počele kliziti sa zidova - jedna od njih je ozbiljno prijetila da svilenkastim loknicama prekrije preveliku zdjelu za punč - nego su i dekorativni posteri u boji polijepljeni na inače gole zidove između krepvrpci stali gubiti oslonac na zidu i padati zabrinjavajuće često. Bež pod je mjestimice gotovo potpuno iščeznuo pod hrpama glossy papira za printanje.

Kada bi se netko malo zadubio u problem, bilo bi mu jasnije otkud ta iznenadna kataklizma dekora. Upadljiva ljepljiva vrpca kojom su bili pričvršćeni svi ukrasi ljeskala se od kondenzirane vlage na pregrijanome zraku koji je dolazio iz radijatora poslaganih uza sve zidove, izazivajući sav taj kaos s omekšavanjem i rastakanjem na brzinu sklepanih dekoracija.

Bez topline se, naravno, nije moglo. Nova Engleska je hladna u listopadu. Sušta toplina izbijala je i iz poruke dobrodošlice što je visjela na zidu iznad ukrasa: ALPHA EPSILON PI, MEET AND GREET4, 2003. Natpis se nije mogao nositi s ledom koji je okivao prevelike prozore na stražnjem zidu prostrane predavaonice. Zapravo, odbor za ukrašavanje učinio je sve što je mogao od sobe na petom katu stare zgrade na Harvard Yardu, koja je uobičajeno služila za predavanja iz povijesti i filozofije. Red po red trošnih stolaca i izgrebanih stolova bio je potisnut u dubinu predavaonice, dok se bezlične i oštećene zidove pokušalo zamaskirati onim ukrasima od krep-papira i posterima, a ružne prevelike neonke na stropu sakriti natpisom. Povrh svega, tu je bio coup de grace: iPod priključen na dva golema zvučnika skupocjenog izgleda, postavljena na niskom podiju na početku sobe, tamo gdje je obično stajala profesorska katedra.

U deset do jedan iPod je sasvim veselo pilio po čudnoj mješavini popa i zastarjelog folkrocka, što je bilo posljedica ili playliste kakvog shizofrenika ili nepromišljenog kompromisa zavađenih članova organizacijskog odbora. Ipak, glazba nije bila tako loša, a zvučnici su čak i dobar potez onih koji su bili zaduženi za zabavu. Prethodne se godine tulumarilo uz TV postavljen u stražnjem kutu učionice na kojem se u nedogled vrtio posuđeni DVD Slapova Niagare. Nije da Slapovi Niagare imaju veze s tim društvom ili Harvardom, ali činilo se da je šum slapova prikladan za zabavu, a bio je i besplatan.

Zvučnici i posteri bili su dodatna oprema, takoreć' napredak. Tulum, unatoč tome, nije bio ništa bolji.

Eduardo je stajao ispod natpisa, odjeven u tanke sportske hlače i košulju zakopčanu do grla. Bio je okružen grupicom od četiri slično odjevena lika, većinom s druge ili treće godine.

4

Eng. Meet-and-greet = susreti kojima je cilj samo upoznati se s gostima, uzvanicima i pozdraviti ih. Upoznavanje im je glavna svrha.

6

ki@ Cijela skupina činila je dobru trećinu sudionika partyja. Negdje na drugoj strani prostorije bile su dvije ili tri cure u društvu. Jedn je za tu priliku čak imala hrabrosti odjenuti suknju, doduše uz debele sive čarape, s obzirom na vremenske prilike.

Prizor nije baš bio iz Zvjerinjaka5, ali treba imati na umu da život underground bratstva s Harvarda nije bio ni nalik bakanalijama kakve su se mogle vidjeti na drugim koledžima. K tome, bratstvo Episilon Pi nije bilo baš sjajan primjer fakultetske underground scene. Kako je to vodeće bratstvo studenata Židova, članstvo mu je poznatije po prosjeku ocjena nego po sklonosti zabavama. Takav ih je glas bio neovisno o njihovoj vjerskoj pripadnosti. Istinski pobožni Židovi koji su se držali košera i izlazili samo s pripadnicama iste vjere bili su članovi bratstva Hillel House, koje je imalo vlastitu zgradu unutar kampusa i podržavalo istinske talente, da ne govorimo o tome da su mu članovi bili pripadnici oba spola.

Epsilon Pi bio je za neortodoksne klince, za one čija je najizraženija židovska odlika bila njihovo prezime. Klinci iz bratstva Epsilon Pi izlazili su sa židovskim djevojkama samo zato da bi razveselili mamu i tatu, ali u stvarnosti daleko je vjerojatnije bilo da će za curu imati Azijku.

Upravo je to Eduardo objašnjavao braći koja su ga okruživala i to je bila tema kojoj bi se svako malo vraćali jer je bila na razini kojoj su svi dorasli. „Nije da tipove poput mene generalno više privlače Azijke“, dobacio je Eduardo između dva gutljaja punča. „Stvar je u tome da njih privlači nešto na dečkima kao što sam ja. Ako želim imati optimalne šanse doći do najboljeg komada, trebam održavati priljev onih cura kod kojih je najveća vjerojatnost da će me htjeti.“ Ostali su potvrdili glavama razumjevši takvu logiku. Nekoć su se upuštali u deleko složenije filozofiranje o tajnama algoritama privlačnosti između židovskih mladića i azijskih cura, ali večeras su dopustili da to ostane jednostavno tako, možda i zbog toga što je glazba bila tako naporno glasna da je onemogućavala svaku složeniju misao. „Mora se, doduše, reći“, nacerio se Eduardo gledajući prema curi u sivim čarapama i suknji, „priljev mi je nešto mršav.“ Opet su se svi složili, ali teško da je itko namjeravao napraviti nešto po tom pitanju.

Klinac s Eduardove desne strane bio je debeljuškast i visok oko 170 centimetara. Osim toga, bio je član šahovske ekipe Harvarda i tečno govorio šest jezika, što mu nije bilo od pomoći kad se radilo o uspostavljanju kontakata s curama. Dečko do njega crtao je stripove za Crimson i većinu slobodnog vremena provodio igrajući Role-Playing video-igrice6 u studentskoj društvenoj prostoriji, iznad blagavaonice u Leverett Houseu. Crtačev cimer, koji je stajao do njega, bio je viši od 180 centimetara, ali je kao srednjoškolac u većinski židovskoj školi umjesto košarke odabrao mačevanje. Bio je prilično otprilike kao i u bilo kojem drugom aspektu modernog života. Da kojim slučajem dođu gusari iz osamnaestog stoljeća i napadnu djevojačke spavaonice, on bi bio spreman, ali inače je bio sasvim beskoristan. Četvrti klinac, koji je stajao nasuprot Eduardu, također se bavio mačevanjem dok je 5

Autor misli na film „Animal House“ (1978., r.J.Landis), u našoj distribuciji preveden kao „Zvjerinjak“, koji na duhovit način prikazuje sukob dvaju potpuno različitih studentskih bratstva, elitne Omege i prezrene Delte.

6 RPG (eng. Role-Playing Game) = igra s igranjem uloga; igrač preuzima ulogu nekog lika i prolazi kroz igru putem naracije, odnosno interakcije s ostalim NPC (non-playing characters) računalno vođenim likovima.

7

ki@ pohađao Exeter, ali građom nije nimalo podsjećao na visokog dečka slijeva. Izgledao je pomalo nespretno, kao i Eduardo, iako su mu ruke i noge bile proporcionalnije u odnosu na vitku i ne potpuno nesportsku figuru. Umjesto dugih, nosio je kratke lanene hlače s velikim džepovima i sandale bez čarapa. Nos mu je bio izražen, oči svjetlo-plave, a kovrčava i neposlušna kosa tamno-plava. U očima mu se vidjelo nešto živahno, šeretsko, ali to je bilo sve što se moglo iščitati u emocionalnom ili raspoznatljivom smislu. Inače, usko mu je lice bilo lišeno bilo kakve izražajnosti. Njegovo je držanje, njegov cjelokupni dojam - način na koji je djelovao zatvoren u sebe, čak i ovdje, u sigurnosti vlastitog bratstva - izgledalo gotovo bolno čudno.

Zvao se Mark Zuckerberg, bio je na drugoj godini studija i Eduardo ga je jedva poznavao unatoč tome što su se više puta našli skupa na raznim okupljanjima bratstva Epsilon Pi i na barem jednom izlučnom partyju Phoenixa, koliko se mogao prisjetiti. Glas o Marku je ipak bio nešto brži. Znalo se da mu je glavni predmet studija računarstvo i da živi u Eliot House. Odrastao je u višoj srednjoj klasi u Dobbs Ferryju, država New York, kao sin zubara i psihijatrice. Navodno je u srednjoj školi bio nekakav hakerski guru; tako je dobro provaljivao sustave zaštite, da se govorilo kako ga je FBI stavio na nekakav popis. Bilo to točno ili ne, Mark je sigurno bio kompjuterski genijalac. Proslavio se još tijekom školovanja u Exeteru: nakon što je istesao svoja programerska znanja izradivši računalnu verziju društvene igre Riziko, s frendom je napravio program Synapse, dodatak za mp3 playere koji je omogućavao pamćenje korisnikovih sklonosti i prema tako zapamćenim podacima generiranje playlista.

Mark je postavio Synapse na internet kao slobodan softver i gotovo odmah su se počeli javljati veliki igrači nastojeći ga otkupiti. Pričalo se da je Microsoft ponudio marku između jedan i dva milijuna dolara da radi za njih, ali Mark je ponudu, začudo, odbio.

Eduardo nije bio baš stručnjak za računala, kamoli haker, ali u njegovoj je obitelji biznis značio mnogo i sama ga je pomisao da je netko odbio ponudu tešku milijun dolara fascinirala, ako ne i pomalo užasavala. Zbog toga je Marka smatrao još više enigmatičnim nego što je to njegova neobičnost sama po sebi implicirala. Nakon Synapse slijedio je program koji je napravio na Harvardu, nešto pod imenom Course Match, pomoću kojega su klinci s Harvarda mogli vidjeti koje su predmete upisali ostali studoši. I Eduardo ga je isprobao jednom ili dvaput nastojeći ući u trag nekim zgodnim komadima koje je sreo u blagavaonici, ali mu se nije posrećilo.

No program je bio prilično dobar i šira studentska zajednica ga je koristila i cijenila, za razliku od dečka koji ga je napravio.

Kad su se trojica iz bratstva uputila po još punča, Eduardo je imao priliku pobliže upoznati kosmatog studoša. Uvijek se ponosio sposobnošću pronicanja u srž ljudskih osobina koju je naučio od oca kao način postizanja prednosti u svijetu biznisa. Posao je njegovom ocu značio sve. Bio je dijete bogatih imigranata koji su jedva izbjegli holokaust tijekom Drugoga svjetskog rata, i to bijegom u Brazil, pa je svog sina Eduarda odgajao tvrdo, pripremajući ga za opstanak. Obitelj se već generacijama bavila biznisom i u njoj se važnost uspjeha, bez obzira na okolnosti, jednostavno podrazumijevala. Brazil je bio tek početak: obitelj se jednako žurno preselila u Miami kada je Eduardo imao trinaest godina - tada je otkriveno da je bio na nekakvom popisu za otmicu zbog očevog financijskog uspjeha. Do svoje srednje škole, Eduardo 8

ki@ se našao bačenim u novi svijet i patio se učeći novi jezik - engleski - i upoznavajući novu kulturu, kulturu Miamija. Stoga se nije razumio u računala, ali je znao kakav je osjećaj kada si čudan i stran, zbog kojeg god to razloga bilo.

Mark Zuckerberg je već i zbog svojeg izgleda bio očigledno drugačiji. Možda je bio stvarno pametan pa da se nije mogao uklopiti čak ni kada se nalazio u društvu sebi ravnih.

Među svojima, ne samo Židovima nego i klincima poput njega: geekovima koji rade algoritme čisto zabave radi, a petkom navečer i nemaju što pametnije nego se muvati u učionici prepunoj ukrasa od krep-papira i šarenih postera pričajući o curama do kojih zapravo i neće doći. „Zabavno je“, reče Mark prekidajući šutnju. U glasu mu se nije čula gotovo nikakva intonacija i Eduardo nije mogao shvatiti kakve je to emocije, ako ih je zapravo i bilo, pokušao prenijeti. „Aha“, potvrdio je Eduardo. „Doduše, sad barem ima ruma u punču. Zadnji put je, čini mi se, umjesto toga bio samo Capri Sun. U ovo doba su se već svi bili razišli.“ Mark se nakašljao i posegnuo za jednom vrpcom od krepa dodirujući najbliži nabor.

Ljepljiva vrpca je popustila i lelujajući se spustila na pod smotavši se na njegovu Adidas natikaču. Pogledao je Eduarda. „Dobro došao u džunglu.“ Eduardo se nasmiješio iako po monotonom glasu nije uspio zaključiti je li se mali šalio ili ne. No, činilo mu se da iza tih plavih očiju ima nečega posebno anarhoidnog. Činilo se kao da sve upija, pa čak i na takvome mjestu koje nije nudilo ikakve podražaje za koje bi se čovjek uhvatio. Možda je stvarno bio genij kakvim su ga svi smatrali. Eduardo ga je odjednom poželio imati za prijatelja, upoznati ga. Tko god je sa sedamnaest godina odbio milijun dolara, vjerojatno je imao neki svoj put. „Mislim da će se ovo raspasti za koju minutu“, rekao je Eduardo. „Odoh ja natrag do rijeke - Eliot House. Gdje si, ono, ti?“ „Kirkland“, odgovoriMark. Trznuo je glavom prema izlazu, s druge strane podija.

Eduardo je pogledao ostatak družine koji je još uvijek bio okupljen oko posude s punčem. To su sve bili klinci s Quada i ionako će na kraju otići svatko svojim putem. Bila je zgodna prilika da se zbliži s neobičnim genijalcem za kompjutore. Klimnuo je i krenuo za Markom između rijetkih uzvanika. „Čuj, ako hoćeš“, Eduardo je ponudio dok su se probijali oko podija, „u mom je domu na katu neki tulum koji bi mogli malo pogledat'. Vjerojatno će biti bezvezan, ali sigurno ne gori od ovog.“ Mark je slegnuo ramenima. Obojica su bili na Harvardu dovoljno dugo da znaju što se može očekivati od domskih tuluma: pedesetak likova i otprilike tri cure ugurani u malu sobu veličine kovčega i netko tko pokušava istočiti jeftino pivo iz neke nedopuštene bačvice. „Zašto ne“, dobacio je Mark preko ramena. „Imam neki rad koji trebam sutra predati, ali logaritmi mi bolje idu kada sam pijan nego kad sam trijezan.“ Nekoliko minuta kasnije probili su se do izlaza iz predavaonice i betonskim se stubama spuštali do prizemlja. Silazili su šutke i kroz par dvostrukih vrata izletjeli pred drvorede Harvard Yarda. Oštar, rezak zrak hladnoćom je štipao kroz tanku Eduardovu košulju. Ruke je uvukao duboko u džepove hlača i krenuo popločenom stazom preko središta tratine. Trebalo je 9

ki@ dobrih desetak minuta šetnje do domova pokraj rijeke, gdje su obojica stanovala. „Sranje, pa ovo je jebenih deset ispod nule.“ „Zapravo je oko četiri“, odgovori Mark. „Ja sam iz Miamija. Meni je to minus deset.“ „Onda bismo možda trebali trčati.“ Mark je krenuo u lagan trk. Eduardo je uhvatio korak teško dišući ne bi li sustigao svog novog prijatelja. Dok su stigli pred famozne kamene stube koje su vodile do stupovlja monumentalnog pročelja Knjižnice Widener, već su trčali rame uz rame. Eduardo je proveo mnoge večeri među policama Widenera kopajući po knjigama teoretičara ekonomije kao što su Adam Smith, John Mills, pa čak i Galbraith. Knjižnica je radila iako je prošlo jedan u noći.

Narančasto svjetlo prelijevalo se iz mramornog predvorja i kroz staklena vrata bacala duge sjene na veličanstveno stubište. „Na zadnjoj godini“, Eduardo je podviknuo kratkog daha dok su prolazili uz rub donje kamene stube na putu do željeznih vrata koja su dijelila Harvard Yard od Cambridgea, „ševit ću među tim policama. Kunem se.“ Bila je to stara tradicija na Harvardu. Nešto što se podrazumijevalo napraviti prije diplome. Istini za volju, tek je nekolicini to doista pošlo za rukom. Bio bi svakako hvalevrijedan uspjeh naći usamljeno mjesto za taj čin u šumi hodnika među automatiziranim policama u kojima su se ladice s knjigama rotirale na beskonačnim lancima, a svako malo se neki student ili knjižničar našao u potrazi za knjigom. Još je manje vjerojatno naći curu voljnu sudjelovati u nastavljanju te tradicije. „Sve u svoje vrijeme“, odgovorio je Mark. „Možda bi prvo trebao pokušati dovesti curu u svoju sobu.“ Eduardo je ustaknuo, pa se nasmiješio. Počeo mu se sviđati taj jetki smisao za humor. „Nije tako loše. Upadam u Phoenix.“ Mark mu je dobacio pogled dok su skretali za ugao i nastavljali dalje duž velike zgrade knjižnice. „Čestitam.“ Opet potpuno bezlično. No, Eduardo je u bljesku Markova oka vidio da je bio zadivljen i ne baš malo zavidan. Eduardo je naučio da je to reakcija kakvu se moglo očekivati na spomen procesa upadanja kroz koji je prolazio. Zapravo, nastojao se pred svima koje je znao izlanuti da je sve bliže i bliže članstvu u Phoenixu. Već je bio na tri prijema i bilo je vrlo moguće da će prijeći i cijeli put. Tada bi se nekako moglo posrećiti da događaji poput tuluma Alpha Epsilon Pi kojeg je upravo preživio ostanu samo povijest. „Pa, ako upadnem, možda te uspijem staviti na popis. Za sljedeću godinu. Možda upadneš na trećoj.“ Mark je ponovo zastao. Možda i jer je hvatao dah. Vjerojatnije je procesuirao informaciju. Način na koji je razgovarao prilično je podsjećao na rad računala. Ulaz, obrada, izlaz. „To bi bilo zanimljivo.“ „Kad bi upoznao još kojeg od članova, imao bi prličino velike šanse. Siguran sam da je masa njih koristila tvoj program Course Match.“ 10

ki@ Čim je to izrekao, Eduardo je skužio koliko je ta ideja bila smiješna. Članovi Phoenixa neće se pomamiti za tim malim čudakom zbog neke kompjutorske aplikacije. Popularnost se ne postiže programiranjem. Postaješ popularan, a možda i ševiš, zahvaljujući izlascima i tulumarenju sa zgodnim curama.

Eduardo nije baš dotle došao, ali prethodne je večeri dobio onaj famozni poziv na četvrti prijem. Za tjedan dana, sljedećeg petka uvečer, pozvan je na banket u obližnjem hotelu Hyatt i afterparty u Phoenixu. Bilo je to nešto krupno, a možda i zadnji veliki prijem prije iniciranja novih članova. Na pozivnici mu je „savjetovano“ da na večeru dođe s pratiljom. Od kolega s predavanja čuo je da se članove zapravo procjenjuje prema karakteristikama žene s kojom dođu. Što zgodnija pratilja, to je vjerojatnije da će proći i zadnji krug.

Nakon što je dobio pozivnicu, Eduardo se pitao kako će dođavola pronaći pratilju, i k tome još fantastičnu, tako na brzinu. Nije baš da su cure tih dana obijale njegov prag.

I tako, Eduardo je bio prisiljen pobrinuti se sam za sebe. U devet ujutro toga dana, u blagavaonici svojeg doma, došetao je do najzgodnije cure koju je poznavao - bujne, plave i prsate Marshe. Iako je bila na ekonomiji, izgledala je kao da studira psihologiju. Bila je dobrih pet centimetara viša od Eduarda i neobično sklona gumicama za kosu u stilu osamdesetih, ali bila je prekrasna poput školarki iz dobrih obitelji. Ukratko, bila je savršena za zadnju rundu inicijacije.

Na Eduardovo iznenađenje, pristala je. I njemu je odmah bilo jasno da je to zbog Phoenixa, a ne zbog njega - radilo se o izlasku na večeru u organizaciji jednog od velikih klubova. To je podvuklo, pojačalo sve ono u što je Eduardo već vjerovao o ulasku u članstvo.

Ne samo da se radi o snažnoj društvenoj mreži, nego je njihova zatvorenost ono što onima unutra daje trenutačni društveni status, sposobnost privlačenja onoga što je najviše cool, najprivlačnije, najbolje. Nije se zanosio da će Marsha nakon inicijacije poći s njim među police Widenera, ali će u najmanju ruku, pod uvjetom da u igri bude dovoljno alkohola, možda dopustiti da je otprati doma. Čak i ako ga s malim poljupcem otpusti pred svojom sobom, bit će to više nego što je dobio u posljednja četiri mjeseca.

Nakon što su došli do stražnjeg kuta knjižnice i istrčali iz duge sjene njenih arhaičnih kamenih stupova, Mark ga je prostrijelio još jednim nerazumljivim pogledom. „Je li sve bilo onako kako si se nadao?“ Je li mislio na knjižnicu? Ili na tulum s kojeg su otišli? Židovsko bratstvo? Phoenix?

Dva geeka koji trče preko Harvard Yarda, jedan u do grla zakopčanoj košulji a drugi u kratkim hlačama kako se smrzavaju trčeći na neki bezvezni tulum? Može li se očekivati da će studentski život ikada biti bolji za tipove poput Eduarda i Marka?

3. POGLAVLJE - NA RIJECI CHARLES, 5.00 UJUTRO Omeđena kamenim lukovima Weeksovog pješačkog mosta s jedne i betonskim višetračnim mostom „Mass Ave“7 s druge strane, staklasto-zelena rijekaCharles usamljeno 7

Neformalni naziv za most koji se zapravo zove „Harvard“. Naziv je nastao iz skraćenog imena ulice koja prelazi preko mosta, Massachusetts Avenue.

11

ki@ vijuga oko pola kilometra. Nad rijekom se nadvila magla kao teški sivi vuneni prekrivač, a zrak je bio toliko pun vlage da je teško bilo reći gdje završava rijeka a počinje nebo.

Apsolutna tišina, trenutak zamrznut u vremenu, odjeljak na stranici u knjizi koja obuhvaća tri stoljeća zaustavljenih trenutaka poput ovoga. Apsolutna tišina, a zatim najnježnija buka koja postoji, zvuk dvaju vesala kako majstorski zarezuju hladnu površinu vode, provlače se pod njezinim zelenkasto-plavim vrtlozima potiskujući je natrag u savršenom i složenom spoju tehničke vještine i umjetnosti.

Sekundu kasnije iz sjene Weeksova mosta iskliznuo je laki dvojac zasijecajući rijeku svojom falusoidnom strukturom od kompozitnih materijala kao dijamantni nož prozorsko staklo. Plovilo se kretalo tako glatko da je ostavljalo dojam sraslosti s vodom. Zbog zaobljenih linija trupa izgledalo je kao da je čamac izronio iz vode, a kretao se takvom lakoćom da gotovo nije ostavljao traga za sobom.

Dovoljan je bio letimičan pogled - kako vesla u savršenom ritmu zarezuju površinu rijeke Charles, kako čamac klizi kroz vodu - i bilo je potpuno jasno da su veslači svoje vještine usavršavali godinama. Jedan pogled na veslače bio je dovoljan za shvatiti da ih je do takve razine savršenstva dovelo još nešto osim napornih treninga.

Gledajući s obale, veslači su izgledali kao roboti. Identični u svakom pogledu, od kose boje pijeska do tipično američke fizionomije. Fizički su bili gotovo savršeni, baš kao i kretanje njihovog plovila. Izraženih mišića koji su se napinjali pod sivim momčadskim majicama s natpisom „Harvard Crew“8, gipkih i dugih tijela, dvojica su mladića lako mogla biti visoka dva metra. Impresivnost pojave pojačavala je i činjenica da su uistinu bili identični, od neobično prodorne plave boje njihovih očiju do strogo definiranih izraza lica kao smišljenih za neki boy band.

Tehnički, blizanci Winklevoss bili su potpuno identični, što je posljedica dijeljenja jedinstvene jajne stanice na dva jednaka dijela. Tyler Winklevoss, na prednjem mjestu dvojca, bio je dešnjak skloniji logici i racionalnom promišljanju. Iza leđa mu je bio Cameron Winklevoss, ljevak više sklon kreativnosti i umjetnosti.

U tom su se trenutku njihove osobnosti međusobno stopile. Štoviše, uopće nisu komunicirali dok su bez muke potiskivali čamac niz rijeku. Bili su toliko usredotočeni da je to gotovo nadilazilo ljudske sposobnosti, a što je rezultat višegodišnjeg usavršavanja urođenih sposobnosti pod raznim trenerima na Harvardu, kao i prije toga u njihovom rodnom Greenwichu, u Connecticuttu. Moglo bi se reći da im se naporan rad već bio isplatio. Bili su na trećoj godini studija, a već im se smiješio ulazak u veslačku reprezentaciju za nadolazeće Olimpijske igre. Što se tiče Harvarda, bili su među najboljima od najboljih. Prošle godine doveli su Crimsone9 do brojnih momčadskih naslova, a trenutačno su se držali na vrhu Ivy League10 u nizu veslačkih disciplina.

8

Crew = posada, momčad. U ovom kontekstu znači veslačku momčad.

Crimson = grimizan, boja; Harvard Crimson = zajednički naziv za sve sportske sastave Harvarda.

10 Liga akademskih momčadi osam starih i vrlo prestižnih sveučilišta sa sjeverozapada SAD-a. „Ivy“ = eng. bršljan; listovi bršljana su u grbu Ivy League, ali je naziv nastao od latinskog broja IV u vrijeme kada su samo četiri sveučilišta činila cijelu ligu.

9

12

ki@ Ni jedan od njih nije o tome razmišljao dok su pokretali čamac po hladnoj vodi. Već su od četiri ujutro bili na rijeci, veslajući između dva mosta, i još će dva sata patrolirati njome u tišini. Veslat će sve dok obojica ne budu gotovo sasvim iznemogla a ostatak se kampusa konačno ne počne buditi i prve žute zrake sunca ne krenu rezati gustu sivu magluštinu.

Tri sata kasnije Tyler je još uvijek osjećao kako se rijeka giba pod njim kada se zavalio u stolac do Camerona, koji je sjedio na čelu dugoga iskrzanog stola u kutu blagavaonice Pforzheimer Housea. Bila je to prilično moderna i prostrana, četvrtasta prostorija, visokih stropova i snažne rasvjete, koja je sadržavala petnaestak velikih stolova. Većina ih je bila puna studenata jer je doručak već bio u punom zamahu.

Pforzheimer House bio je jedan od novijih studentskih domova na Harvardu. Pridjev „novi“ treba uzeti sa zadrškom kada je riječ o sveučilištu starijem od tri stotine godina. U svakom slučaju, bio je jedan od najvećih i služio je za smještaj oko150 studenata s druge, treće i četvrte godine. Brucoši su stanovali na Harvard Yardu, a na kraju prve godine svojevrsnom se lutrijom odlučivalo gdje će nastaviti harvardsku karijeru; Pforzheimer House nije baš bio ishod iz snova. Smješten je u središnjem dijelu kampusa neformalno poznatom kao Quad zbog svojeg oblika. Planski sagrađeni domovi i drugi sadržaji bili su smješteni uokolo velike pravilne tratine kvadratnog oblika tvoreći malu zgodnu aglomeraciju smještenu usred ničega. Quad je nastao kao dio proširenja sveučilišta Cambridge. Naizgled je to bio način rješavanja problema prenapučenosti, no vjerojatnije je sveučilište tako bolje iskoristilo financijska sredstva koja je vremenom prikupilo.

Quad nije baš kao Sibir, ali brucoši koji bi ga izvukli na lutriji svakako su imali dojam odlaska u nekakvu vrstu gulaga. Većina predavanja na dodiplomskim studijima održavala se u zgradama uokolo Harvard Yarda, od kojeg je Quad bio udaljen dobrih dvadeset minuta hoda.

Tyleru i Cameronu izgon u Quad padao je još i teže jer su, nakon što bi dobro protegnuli noge do Harvard Yarda, imali lijepih deset minuta pješačenja do rijeke na čijoj obali se smjestio hangar za čamce zguren između poznatijih harvardskih domova: Eliota, Kirklanda, Leveretta, Mathera, Lowella, Adamsa, Dunstera i Quincyja.

Tamo su domovi imali svoja vlastita imena. Ovdje je to bio samo Quad.

Tyler baci pogled na Camerona koji se nagnuo nad tacnom od crvene plastike krcatom hranom. Planinski masiv od kajgane nadvio se nad brežuljke restanog krumpira, tosta s maslacem i svježeg voća. Dovoljno energije da pokrene i džip, ili barem vrhunskog veslača od dva metra. Promotrio ga je kako nasrće na jaja i vidjelo se da je iscrpljen koliko i on sam.

Proteklih nekoliko tjedana vozili su punim gasom i to ne samo vani, na rijeci, nego i na predavanjima. Osjećali su kako stvari dolaze na naplatu. Ustajali u se svakog jutra u četiri, stuštili bi se u vodu, pa predavanja, nakon toga zadaće... a onda opet na rijeku još malo veslati prije teretane i trčanja. Život sveučilišnog sportaša bio je stvarno težak. Činilo im se da ne rade ništa drugo osim što veslaju i jedu, a ponekad i spavaju.

Tyler je skrenuo pogled na Camerona i kajgane i usmjerio ga na klinca koji je sjedio preko puta. Divya Narendra većim je dijelom bio skriven iza svog primjerka Crimsona, studentskih novina, koje je držao raširene objema rukama. Pod njima je stajala zdjelica netaknute zobene kaše. Tyler je znao da bi Divya trebao te novine hitno odložiti inače bi 13

ki@ Cameron mogao srediti i njegovu kašu. Da Tyler slučajno nije i sam pojeo pladanj dvostruko teži od Cameronovog prije nego im se pridružio, sam bi uzeo tu kašu.

Divya nije bio sportaš poput njih dvojice, ali je svakako imao razumijevanja za njihovu strast i sklonost radu. Bio je najbistriji dečko kojeg je Tyler ikada vidio i njih su trojica već dulje vrijeme intenzivno radili na donekle tajnom projektu, nekoj vrsti dodatnog životnog pothvata koji je ironijom sudbine postajao zahtjevniji što su njihovi rasporedi bivali napetiji.

Tyler se nakašlja čekajući da Divya odloži novine i da počnu. Divya podigne prst tražeći još minutu, a Tyler iživciran zakoluta očima. U tom trenutku spazi grupicu cura točno iza Divynih leđa. Zagledavale su malo njega, pa malo Camerona. Pogleda ih, a one odmah skrenu poglede.

Bilo je to nešto na što se Tyler već bio naviknuo jer se događalo svako malo. Na kraju krajeva, on i Cameron su bili identični blizanci. Znao je da je to donekle neobično i da su pomalo djelovali kao da su ispali iz cirkusa. A na Harvardu su imali još nešto. Bili su na dobrom putu da postanu olimpijski sportaši, a ni to nije bilo sve. Imali su određeni društveni položaj. On je proistekao iz činjenice da su vrhunski sportaši, ali je prerastao u nešto mnogo više.

Tyler je bez ikakvih problema mogao reći kada je „krenulo“. Tijekom druge godine on i brat postali su članovi Porcelliana. Poprilično je neobično da se to dogodilo tek na drugoj godini. Ne samo što je Porcellian bio najprestižniji, najstariji i najtajniji klub kampusa, nego je i po broju članova bio najmanji, te je bila posebna rijetkost upasti unutra nakon prve godine.

Tyler je bio prilično siguran da su zbog njihovog porijekla čekali dodatnu godinu kako bi ih uključili u članstvo. Većina članova je vukla porijeklo iz loza koje su stotinama godina povremeno obitavale na Harvardu. Iako je njihov otac bio zadivljujuće imućan, svoju je iznimno uspješnu konzultantsku tvrtku napravio vlastitim rukama, ni iz čega. Nije to bio novac s patinom starih vremena, ali bio je novac. To bi za Phoenix ili Fly bilo sasvim dostatno, ali za Porc je trebalo nešto više.

Na kraju krajeva, Porc nije bio društvena institucija poput Phoenixa. Za početak, žene nisu smjele ulaziti u klupske prostorije. Član bi na dan vjenčanja smio dovesti svoju buduću u posjet prostorijama, to je mogao ponoviti na proslavi 25. godišnjice diplome - i to bi bilo sve.

Samo se u glasovitu Bicycle Room, zasebnu prostoriju spojenu s ostatkom kluba u kojoj se okuplja prije prijema, moglo ući ukoliko niste bili član i bili ste žensko.

Smisao Porca nisu bili tulumi, primanja, zabave ili ševa, kao što je to bio slučaj s drugim klubovima na kampusu. On je okrenut budućnosti. On je status koji privlači poglede kada hodaš HarvardYardom, stojiš u redu za hranu ili si na predavanjima. Porc nije udruga umirovljenika ili dječji vrtić, nego ozbiljna stvar.

Tyler je to poštovao. Ozbiljne su, na kraju krajeva, bile i nakane zbog kojih su se Divya, brat i on našli na tom jutarnjem sastanku, čak sat vremena nakon njihovog uobičajenog vremena za doručak. Jebeno ozbiljne nakane.

Tyler je ostavio na miru cure koje su se zacrvenjele i s bratovog pladnja uzeo nagriženu jabuku. Prije no što je Divya mogao bilo što zaustiti, jabuka je visokom parabolom doletjela usred Divyne zdjele. Kaša je zapljusnula novine i sve uokolo grudicama guste sluzave i ljepljive 14

ki@ smjese.

Divya je zastao, a zatim mirno sklopio i odložio uništene novine na stol kraj zdjele. „Čemu čitanje takvog smeća?“ Tyler se upitao naglas smješkajući se prijatelju. „To je čisto gubljenje vremena“. „Volim znati čime se bave studentska braća“, odgovori mu Divya. „Mislim da je važno držati prst na kucavici studentskog tijela. Jednoga dana kad pokrenemo tu prokletu kompaniju, ta će nam podrtina biti stvarno važna, zar ne?“ Tyler je slegnuo ramenima, ali je znao da je Divya u pravu. To mu je bio običaj. To je i glavni razlog zbog kojeg su se on i brat uortačili s njime. Još od prosinca 2002. sastajali su se s njim jedno tjedno, a nekad i češće. Gotovo pune dvije godine. „Nećemo mi ništa pokrenuti ako ne nađemo nekog umjesto Victora“, prekine ga Cameron s ustima punim kajgane. „Jebeno jasna stvar.“ „Aha“, odgovori Divya. „Kaže da je zagrizao više nego što može progutati i da se više ne stigne baviti i s našim stvarima. Treba nam novi programer. A bit će i teško naći nekog dobrog k'o Victor.“ Tyler je uzdahnuo. Prošle su dvije godine, a čini se da nisu ništa bliži cilju nego onda kada su se prvi puta sreli. Victor Gua je bio izvrstan alat, mozak za računala koji je shvaćao što su oni pokušavali izgraditi. Eto, ipka nije uspio dovršiti stranice i sad je još i otišao.

Bože dragi, kad bi barem on, brat ili Divya imali toliko znanja o računalima da se cijela stvar konačno pokrene. Tyler je duboko u sebi osjećao da će to biti strašna stvar. Ideja je bila da ti pamet stane. Prvi se sjetio Divya, a on i brat su pomogli da se izbrusi i ispolira do razine za koju su svi oni skromno smatrali da je na rubu genijalnosti.

Projekt su nazvali „Harvard Connection“11 trebale su to zapravo biti web stranice koje će promijeniti život kampusa, pod uvjetom da nađu nekoga tko će odraditi programski dio i pokrenuti stvar. Osnovna ideja je bila jednostavna: staviti društveni život Harvarda na internet, napraviti stranice na kojima se prezaposleni i prezauzeti, kakvi su Tyler i Cameron, koji su većinu vremena provodili jedući, veslajući i spavajući, mogu upoznati s curama poput ovih što su ih odmjeravale sa susjednog stola, bez da to uključuje naporno, uzaludno i dugotrajno tumaranje po kampusu kakvo stvarni život često podrazumijeva.

Sa svojeg položaja u društvenoj eliti, braća su imala jedinstvenu priliku uvidjeti koliko je zapravo osakaćen društveni život na Harvardu. Poželjni kakvi su bili, njih dvojica se nikako nisu uspijevala naći s dovoljno probranih cura jer su bili prezaposleni radeći upravo stvari koje su ih činile tako poželjnom imovinom. Stranice na koje bi se slijevali takvi društveni tokovi mogle bi biti upravo živahno mjesto na kojemu bi se dečki i cure mogli upoznavati.

Harvard Connection bi popunio veliku prazninu zapravo uspavane društvene scene. U ovom trenutku, ako veslaš ili igraš nogomet, to je uglavnom sve što si ikada i radio. Ako bi i sreo kakvu curu, to bi bile one koje su visjele kraj rijeke ili nekog igrališta. Ako si iz Quada, cure iz Quada su jedine do kojih možeš doći. Istina, mogao je i već na koju baciti H-bombu, odnosno iskoristiti svoj status Mužjaka od Harvarda kako bi dovukao zainteresirane unutar domašaja, ali 11

Connection = eng. povezivanje, veza, povezanost.

15

ki@ stranice poput HarvardConnectiona dramatično bi uvećale domet.

Jednostavno, savršeno, svrsishodno. Stranice bi imale dva odjeljka: spojevi i povezivanje. Kad jednom osvoje Harvard, Tyler i Cameron su predviđali da će se proširiti i na druga sveučilišta, možda čak i na svih osam velikih. Svaka je škola imala neku svoju varijantu H-bombe.

Jedina slaba točka njihovog poslovnog plana bila je što nisu znali napraviti stranice bez pomoći nekog genijalca za kompjutore. Tyler i Cameron su učili nešto o HTML-u dok su bili u srednjoj školi, ali nisu dovoljno dobri za ovakvo što. Istini za volju, da bi pokrenuli svoje stranice za društvene vezice, trebao im je pravi geek. Nije bilo dovoljno naći nekoga bistrog, nego nekoga tko bi shvaćao što to oni žele postići. Harvard Connection je bio nešto što bi studenti stvarno i koristili prije vikenda, što bi postalo dio njihovih redovitih društvenih rituala.

Otuširaš se, obriješ, obaviš par razgovora i odeš na Harvard Connection pogledati tko se zanimao za tebe. „Vicotor kaže da bi nam mogao naći par imena“, Divya nastavi tresući novine nad zdjelom u nastojanju da ih očisti. „Neke s njegove informatičke grupe. Mogli bi početi razgovarati s njima, neka se pročuje da tražimo nekoga.“ „Mogu se ja raspitati u Porcu“, doda Cameron. „Mislim, nije da će tamo netko nešto znati o kompjuterima, ali možda tko ima mlađeg brata.“ Krasno, pomislio je Tyler, sad samo još nedostaje da u Znanstvenom centru lijepe oglase „traži se“ i motaju se po praktikumima iz računala. Pogledao je kako se Divya bakće s novinama i morao se nasmijati unatoč ozlojeđenosti. Divya je bio tako uglađeno stvorenje, sin Indijaca liječnika koji su živjeli u Baysideu, onom pravom skupom Baysideu, u Queensu u New Yorku. Na Harvard je došao stopama starijeg brata. Uvijek je bio dobro odjeven, počešljan i pazio je što govori. Nitko ne bi pomislio da je čarobnjak električne gitare, štoviše, tehnički genij heavy metala. U javnosti je bio takav bolesni čistunac da je čak i novine čistio.

Dok ga je gledao kako čisti svoje novien, Tyleru je pogled nehotično skliznuo na cure za drugim stolom. Najviša među njima, smeđe kose i upadljivih smeđih očiju, odjevena u oskudnu potkošulju pod pomno razdrljenom Harvard-trenirkom, gledala je u njega smješkajući se nad namjerno otkrivenim komadom preplanulog ramena. Tyler nije mogao ne uzvratiti osmjeh.

Sad se Divya nakašlj prekidaujći Tylerov zanos. „Izražavam najozbiljnije sumnje da je ona zainteresirana za HTML.“ „'Ko pita, ne skita“, odgovori mu Tyler namigujući brineti, a onda i ustane. Sastanak je bio kratak, ali dulje sastančenje nije imalo smisla dok ne nađu drugog Victora. Krenuo je prema curama, a onda zastao i nasmiješio se prijatelju Indijcu sa zobenim novinama. „Znam barem jednu stvar, a to je da nam u tom jebenom Crimsonu nećeš naći programera.“ 4. POGLAVLJE – PILIĆI KANIBALI Eduardo je razgrnuo velika dvostruka vrata ulazeći u golemu predavaonicu. Upao je uspred predavanja. Dolje u dnu prostorije nalazila se uzdignuta pozornica i zastor iza nje.

Osvjetljivala su je četiri tvornička reflektora, dok je iza masivne katedre od orahovine 16

ki@ poskakivao debeljko u sakou od tvida. Toliko se uživio da je iz njegovih okruglih rumenih obraščića sjala strast. Mahao je čunjastim rukama gore-dolje i svako malo udarao dlanovima po katedri, što je sustav pojačala i razglasa pretvarao u nešto što se poput topovskih udara razlijegalo iz glomaznih zvučnika okačenih o sumanuto previsoki strop. Nakon toga bi preko ramena pokazivao na nešto što je izgledalo kao križanac kakve Tolkienove mape i nečega što je moglo visjeti na zidu Rooseveltovog ratnog zapovjedništva.

Eduardo nije znao ni koji je predmet u pitanju, a kamoli o čemu je riječ na tom predavanju. Nije prepoznao niti predavača, ali to nije bilo ništa neobično jer ih je na Harvardu prilično mnogo: i profesora i asistenata i demosa. Nije se moglo očekivati da će ih netko moći raspoznavati. Po veličini prostorije i činjenici da je popunjeno gotovo svih tristo mjesta, vjerojatno je riječ o nekom od obaveznih kolegija. Samo su predavanja u sklopu obaveznih kolegija bila toliko posjećena, čisto zbog toga što su bila obavezna. Studenti kao što su Mark i Eduardo smatrali su ih nužnim zlom života na Harvardu.

Obavezni kolegiji na Harvardu nisu bili tek predmeti, oni su bili filozofija sveučilišta.

Zamisao je bila da svaki student bude prisiljen barem četvrtinu svojih predavanja posvetiti slušanju predmeta koji će od njega napraviti „zaokruženog“ učenjaka. Obavezni kolegiji spadali su u područja kao što su strane kulture, povijest, književnost, etika, statistika, znanost i sociologija. Ideja je naizgled bila dobra, ali u praksi ti predmeti nisu zaživjeli ni blizu onome kako su idealizirano zamišljeni. Razlog je što su se predavanja iz tih predmeta ravnala prema najslabijima - nitko nije upisivao te kolegije jer su ga baš oni zanimali. Rezultat je bio sljedeći: umjesto dubokog, temeljitog i znanstvenog podučavanja povijesti i umjetnosti, studenti su pohađali predmete poput folklora ili mitologije. Njih su pospani klinci na beskonačnim predavanjima od milja zvali „grčka hrkačina“, a npr. uvod u fiziku - „fizika za pjesnike“. Bilo je tu i bezmalo deset nakaradnih antropoloških predmeta koji su imali male ili nikakve veze sa stvarnim svijetom. Zahvaljujući obaveznim kolegijima, gotovo je svatko tko je diplomirao na Harvardu pratio neki predmet o plemenu Yanomamo, „strašnim ljudima“ amazonske prašume, bizarnom malom plemenu koje je još uvijek živjelo kao da je u kamenom dobu. Završiš li neki studij na Harvardu, vjerojatno nećeš znati bogznašto o politici ili matematici, ali pitaju li te štogod o plemenu Yanomamo, zacijelo ćeš znati da su bili strašni i da su se tukli tim svojim dugačkim štapovima i prakticirali čudne običaje ukrašavanja piercingom još više od klinaca s poligona za skateboard nasred Trga Harvard.

S kraja goleme prostorije Eduardo je gledao profesora kako skakuće iza katedre i hvatao poneku riječ preko odjekujućeg razglasa. Po onome što je vidio, mogao je naslutiti da se taj obavezni predmet odnosio na povijest ili filozofiju. Kada je bolje pogledao, razaznao je da je mapa iza katedre prikazivala Europu u nekom trenutku koji je padao u posljednjih tristo godina, ali to nije baš objasnilo stvari. Nije mu se činilo da predavanje ima veze s plemenom Yanomamo, ali na Harvardu nikada nisi mogao oziljno isključiti takvu mogućnost.

Baš toga jutra nije imao namjeru učiniti sebe malo bolje „zaokruženim“. Njegove su namjere bile sasvim drude prirode. Pregledao je prostor zaklanjajući jednom rukom oči kako ga ne bi zaslijepila strašna svjetla pozornice koja su, po svemu sudeći, bila usmjerena upravo tamo gdje nisu trebala biti. Druga ruka mu je bila zauzeta jer je pod miškom pridržavala nekakav 17

ki@ nezgrapan paket prikriven velikim plavim ručnikom. Paket je bio težak i Eduardo je pazio da ga ne trese dok je pregledavao redove studenata u potrazi za svojom metom.

Trebalo mu je tri minute dok nije uočio Marka u trećem redu straga. Mark je držao noge u natikačama na praznom stolcu pred sobom, u krilu je pak imao otvorenu bilježnicu, ali nije se moglo reći da nešto bilježi. Zapravo, nije se moglo reći da je uopće budan jer su mu oči bile zatvorene, glava skoro prekrivena kapuljačom trenirke iz koje nije izlazio, a ruke duboko u džepovima traperica.

Eduardo se nasmiješio. U svega nekoliko tjedana prilično se sprijateljio s Markom. Iako su živjeli u različitim domovima i upisali druge predmete, Eduardo je osjećao da imaju vrlo slične karaktere i imao je čudan osjećaj da su se trebali sprijateljiti i prije. Mark mu se uistinu brzo svidio i već ga je počeo doživljavati kao brata, i to ne nekog iz židovskog bratstva. Bio je prilično siguran da se i Mark tako osjećao.

Stalno se smješkajući, probio se kroz prolaz sve do Markovog reda. Prekoračio je preko nepomičnih nogu usnulog kolege s treće godine kojega se sjećao s nekog od seminara ekonomije, pa se progurao kraj dvije cure s druge godine koje su dijelile slušalice mp3 playera skrivenog u torbi među njima, i na kraju aterirao na prazno mjesto kraj Marka pažljivo spuštajući paket pred svoja koljena.

Mark je polako otvorio oči i pogledao Eduarda, a onda jednako brzo pogledao prema kutiji na podu. „E, sranje.“ „Aha“, odgovori Eduardo. „Ne, to nije...“ „O, da. Je.“ Mark je tiho zazviždao, pognuo se, posegnuo za rubom ručnika i podigao ga. Istoga je trenutka živo pile u kartonskoj kutiji stalo pijukati iz petnih žila. Perje je poletjelo u zrak, a onda popadalo po njima dvojici i ostalima u krugu od pet metara. Klinci iz prednjih i stražnjih redova ostali su otvorenih usta. Nekoliko ih je sekundi cijeli njihov dio predavaonice gledao u čudu i nevjerici.

Eduardo se naglo zarumenio, hitro je povukao ručnik i zatvorio kutiju. Ubrzo se ptica utišala. Eduardo je bacio pogled prema dolje, ali profesor je, ničeg svjestan, i dalje lupetao o Britima, Vikinzima i svima koji su se tamo muvali u to vrijeme. Bogu hvala, zahvaljujući nadmoći razglasa nije primijetio komešanje. „To je genijalno“, zaključio je Mark cerekajući se. „Tvoj novi prijatelj mi se stvarno sviđa.

Puno kvalitetniji sugovornik od tebe.“ „Nije genijalno!“ Eduardo je prosiktao, ne obraćajući pozornost na Markovo podbadanje. „To pile je gnjavež. I dosad me već uvalilo u debela sranja.“ Mark se nije prestajao kesiti. Istinu govoreći, situacija je bila komična kada ju se gleda sa strane. Pile je bilo dio Eduardove inicijacije u Phoenix. Rečeno mu je da ga mora nositi sa sobom danonoćno, i to kamo god išao, na svako predavanje, blagavaonicu i spavaonicu koju je posjetio. Štoviše, s tim čudom je morao i spavati. Čitavih pet dana jedini mu je posao bio održati to pile na životu.

Prvih dana je sve išlo kao po loju. Izgledalo je da je pile sretno, a ni jedan od predavača 18

ki@ mu nije uspio doskočiti. Eduardo je uspio izbjeći većinu predmeta glumeći da je gripozan.

Blagavaonice i spavaonice su bile lakši dio jer je većina studenata znala za inicijacije velikih klubova i nitko ga nije gnjavio. Na koncu, nadležno osoblje na koje je nailazio tih dana bilo je spremno pregledati mu kroz prste. Nije bila mala stvar upasti u neki od klubova, i to su svi poštovali.

No, tijekom zadnja dva dana inicijacije stvari su postale složenije.

Sve je otišlo nizbrdo 48 sati ranije, nakon što je Eduardo donio pile u dom poslije napornog dana izbjegavanja nastave. Ispostavilo se da su nešto niže u Eduardovom hodniku živjela dva klinca iz Porcelliana. Eduardo ih je sreo nekoliko puta, ali kako su se kretali u sasvim različitim krugovima, nisu se zapravo ni upoznali. Nije pridavao nikakvu pozornost činjenici da su ga vidjeli s piletom. Isto tako nije uopće pokušao sakriti činjenicu da je pile nahranio pohanom piletinom koju je iz menze prokrijumčario u svoju sobu.

Tek je 24 sata kasnije, zahvaljujući članku objavljenom u Harvard Crimsonu, Eduardo shvatio što se dogodilo. Porcovci su iste večeri, nakon što su vidjeli da Eduardo pile hrani piletinom, napisali anonimni e-mail udruzi za zaštitu životinja United Poultry Concern. Email su potpisali s „Jennifer“ i poslali s adrese friendofthePorc@hotmail.com, a u njemu lijepo objasnili kako Phoenix svoje buduće članove navodi na mučenje i ubijanje pilića u sklopu inicijacijskog procesa. United Poultry Concern je munjevito reagirao i javio se upravi Harvarda dospjevši do samog predsjednika Larryja Summersa. Već je pokrenuta interna istraga i Phoenix se uskoro morao braniti protiv optužbi za okrutnost prema životinjama, uključujući i navođenje bespomoćnih stvorenja na kanibalizam.

Sveukupno gledajući, Eduardo je morao priznati da su ga ona dva klinca lijepo sredila, ali tek je Phoenix s time imao pune ruke posla. Srećom, dečki koji su vodili Phoenix nisu u tom trenutku uspjeli ući u trag vinovniku skandala, ali i da jesu, vjerojatno bi situaciju smatrali samo smiješnom.

Naravno da Eduardu nije bilo naređeno mučiti i ubijati svoje pile. Upravo suprotno: naređeno mu je održati pile živim i zdravim. Možda je hraniti ga piletinom i bila pogreška, ali kako je mogao znati što pilići jedu?! Pile je došlo bez uputstva za uporabu. U Eduardovoj židovskoj srednjoj školi u Miamiju nisu znali mnogo o pilićima osim da se od njih može napraviti razmjerno solidna juha.

Cijela je ta gungula zasjenila činjenicu da je Eduardo bio skoro pa gotov sa svojom inicijacijom. U samo nekoliko dana trebao je postati punopravni član Phoenixa. Ne izbace li ga na kraju zbog fijaska s piletom, vrlo brzo će se svakog vikenda utaboriti u klubu, a društveni će mu se život drastično izmijeniti. Te su promjene već počele djelovati.

Nagnuo se Marku držeći ruke na pokrivenoj kutiji ne bi li još uvijek tjeskobno pile privolio na još koju minutu šutnje. „Moram gibati prije nego što ovo ovdje opet poludi“, šaptao je. „Samo sam htio provjeriti je li sve ok za večeras.“ Mark je dignuo obrve, a Eduardo klimnuo sa smiješkom. Večer prije toga upoznao je neku curu na cugi u Phoenixu. Zvala se Angie, bila je vitka i slatka Azijka, a imala je i prijateljicu. Eduardo ju je uvjerio da povede i prijateljicu kako bi njih četvero otišli na piće u Grafton Street Grille. Mjesec dana ranije je takva zamisao bila gotovo nezamisliva.

19

ki@ „Kako se ono zove?“ pitao je Mark. „Hoću reći, prijateljica?“ „Monica.“ „I komad je?“ Eduardo zapravo nije imao pojma je li Monica komad ili ne. Nikada je nije ni vidio, ali po njegovom mišljenju ni jedan od njih dvojice nije imao prava na izbirljivost. Do tada se cure i nisu baš jatile pred njihovim vratima. Sad kad je Eduardo bio pred vratima Phoenixa, krenulo mu je zbližavanje sa ženama i bio je odlučan u taj proces uključiti i svojeg prijatelja.

Još nije bio u prilici uvesti Marka u Phoenix, ali ga je bar mogao upoznati s kojom curom.

Mark je slegnuo ramenima, a Eduardo nježno pridigao paket i ustao se. Krenuvši prema prolazu, bacio je letimičan pogled na Markovu odjeću: uobičajene Adidas natikač na čičak, traperice i trenirka s kapuljačom. Na to je Eduardo popravio svoju kravatu, otresao perje s revera svoga tamno-plavog sakoa. Sako i kravata su mu već bili poput uniforme. Onih dana kada je odlazio na sastanke u Investment Association čak je nosio i odijelo. „Samo ti budi tamo u osam“, dobacio je Marku dok je izlazio iz reda. „E, Mark...“ „A?“ „Daj si malo truda i obuci nešto zgodno, za promjenu...“ 5. POGLAVLJE – POSLJEDNJI TJEDAN LISTOPADA 2003.

Iza svakog velikog bogatstva stoji velik zločin.

Kada bi Balzac ustao iz groba i vidio kako je Marc Zuckerberg uletio u svoju studentsku sobu te grandiozne večeri zadnjeg tjedna listopada 2003., vjerojatno bi svoje slavne riječi još i poboljšao jer povijesni trenutak koji je doveo do jednog od najvećih imetaka današnjice nije svjedočio nikakovom zločinu nego tek jednoj studentskoj psini.

Da je taj naš oživljeni Balzac bio u skučenoj spartanskoj i klaustrofobičnoj sobi, gledao bi Marka kako ide ravno prema računalu i nije bilo nikakve sumnje u to da je mali bio ljut i da je sa sobom donio određenu količinu Beck'sa. Vjerojatno je, po svom običaju, bio u Adidasovim natikačama na čičak i nosio trenirku s kapuljačom. Bilo je dobro poznato da nije trpio nikakvu drugu obuću i jednoga će dana postići to da nikada ništa drugo neće ni morati staviti na svoje noge.

Možda je Mark dobro potegnuo piva, pustio da ga njegova gorčina grize u grlu dok su mu jagodice prstiju kuckale po tipkovnici laptopa i nježno ga budile iz sanjivosti.

Još od srednje škole bilo je jasno da su mu misli bile bistrije kada bi ih propuštao kroz svoje ruke. Nekome tko bi ga promatrao sa stane moglo se činiti da je odnos koji je imao s računalom bio daleko prisniji nego s bilo kim u vanjskom svijetu. Nikada nije izgledao tako sretan kao kada je na zaslonu vidio svoj odraz. Možda je negdje u dubini taj fenomen imao neke veze s kontrolom jer s računalom je Mark uvijek imao potpunu kontrolu. S druge strane, možda je to bilo još nešto, nekakav skoro simbiotski odnos proizašao iz godina i godina vježbe.

Po načinu na koji je Mark dodirivao tipke vidjelo se da je to njegov teren. Ponekad je vjerojatno imao osjećaj kao da je to jedino mjesto kojem pripada.

Te je večeri, nedugo nakon osam, zurio u jarko osvjetljen ekran, a prsti su mu tražili one 20

ki@ prave tipke u nizu komandi koje su ga vodile do novog bloga, prostora za izražaj nečega što mu se vjerojatno već danima ranije rađalo u glavi. Živčanost koja je vjerojatno bila pojačana nečim što je te večeri doživio bila je onaj presudni poriv da krene u ostvarenje svojih zamisli, da iz zrna naprvi klas. Počeo je naslovom: Harvard Face Mash12 / Postupak Vjerojatno je nekoliko minuta gledao te riječi, pitajući se ima li doista namjeru ići do kraja. Možda je potegao još piva pa se pogrbio nad tipkama: 20:13 ***** je kuja. Trebam se zaokupiti nečim da ne mislim na nju. Trebam misliti na nešto što će me zaokupiti. Dovoljno lako, sada mi još samo treba ideja.

Negdje u zbrci Markove glave vjerojatno se nalazila i spoznaja da nije najpoštenije svaliti sve na djevojku koja ga je odbila. Po čemu se njezino ponašanje razlikovalo od ponašanja svih onih drugih tijekom srednje škole kao i na faksu? Čak je i onakav bezvezni Eduardo imao više sreće s curama nego Mark. Sad još i ulazi u Phoenix, no Mark će te večeri napraviti nešto što će ga vratiti u igru, kada svima pokaže što je sve kadar učiniti.

Vjerojatno je popio još jedno pivo, a onda se okrenuo stolnom računalu kraj laptopa.

Nekoliko je puta kucnuo po tipkama, a stroj je oživio uz brujanje. Spojio se za čas na internet i povezao s mrežom svojeg studija. Još samo nekoliko otkucaja po tipkama i bio je spreman.

Vratio se laptopu i nastavio pisati blog: 21:48 Istini za volju, malo sam i „pod gasom“. I što ako još nije ni 22h i utorak je? Pa što? Preda mnom je otvoren facebook13 Kirklanda i neki od likova imaju stvarno gromozne slike.

Možda se cerekao razgledajući slike rasprostrte preko zaslona. Svakako je prepoznao neke dečke, čak i nekoliko cura, ali većina mu je vjerojatno bila nepoznata iako se morao sretati s njima kad je išao na klopu ili predavanja. I on je njima vjerojatno bio isto toliko stran, a neke su cure čak i povele računa da mu ostanu nepoznate.

Gotovo da bih neke od tih likova stavio pokraj slika domaćih životinja i uredio glasanje za privlačnije.

Negdje tijekom tog procesa Mark je počeo komunicirati s prijateljima. Razmjenjivali su ideje. Upravo su se počeli vraćati s večere, izlazaka, pića. Kao i obično, komuniciralo se preko emaila. Nitko s kime se družio više nije koristio telefon. Veći dio komunikacije odvijao se preko e-maila. Osim Eduarda, svi ostali Markovi prijatelji bili su zaljubljeni u računala kao i on sam.

Vratio se na blog: Nije baš neka super zamisao i vjerojatno nije čak ni smiješno,ali Billy se sjetio da bismo mogli uspoređivati dvoje ljudi s facebooka, a samo ponekad ubaciti neku domaću životinju. Bravo, gosp. Olson! Mislim da je dobro krenulo.

Da, dečku poput Marka to se stvarno moglo učiniti kao sjajna ideja. Facebook Kirklanda i svih drugih domova na Sveučilištu bio je samo statični abecedno složeni popis imena s fotografijama.

Ono što se danima rojilo u Markovoj glavi i plijenilo mu pažnju konačno je oživjelo i konkretiziralo se u ideji o web stranicama. Marka je vjerojatno uzbuđivala matematika potrebna za pothvat, kodiranje koje je činilo bit ideje o web-siteu. Nije se radilo o pisanju programa, nego 12

Face = eng. lice, Mash = eng. kaša.

13 Face = eng. lice, book = eng. knjiga. Prije registracije današnjeg servisa poznatog pod tim imenom, termin se koristio samo za popise trenutačno upisnih studenata s njihovim slikama.

13

21

ki@ je izazov bio u izradi pravog algoritma. U tome je bilo složenosti koju će njegovi prijatelji znati prepoznati iako fufe i neandrtalci u kampusu to nikad neće moći shvatiti.

23:09 Da, krenulo je. Nisam baš siguran kako će se domaće životinje uklopiti u sve to (zapravo s domaćim životinjama nikad niste na sigurnom...), ali sviđa mi se ideja o usporedbi dvoje ljudi. To nam u cijelu priču dovodi Turinga jer će ljudi ocjenjivati vrijednosti nečije privlačnosti kao što se to radi na hotornot.com. Ono što nam još treba su fotke. Na žalost, Harvard ne drži sve slike u jednom javnom središnjem facebooku, pa ću morati prikupljati fotografije iz jednog po jednog doma. A to znači i da nećemo imati slike brucošica...Jebi ga.

Možda je u tom trenutku znao da će pretjerati, ali opet, umjerenost mu nije nikada posebno polazila za rukom. To je bio posao za Eduarda, ulazak u klub, nošenje odijela i kravate i igranje s ostalom dobrom djecom. Iz Markove je biografije bilo očito da ne voli pješčanike. Činilo se da je on upravo onaj koji sav pijesak želi pobacati van.

00:58 Neka hakiranje počne. Prvi na popisu je Kirkland. Sve im je otvoreno i Apache im je konfiguriran tako da dopušta indekse pa je dosta samo malo wget čarolije i skinut ćemo cijeli Kirkland facebook. Dječja igra.

Za Marka je to uistinu i bilo tako jednostavno. Vjerojatno je u nekoliko minuta sve fotke sa sveučilišnog poslužitelja skinuo na disk svojeg prijenosnika. To je svakako bila vrsta krađe.

Niti je imao prava na te slike, niti ih je sveučilište postavilo na svoj server kako bi ih netko skidao. A opet, ako je informacija dostupna, nije li Mark imao pravo uzeti ju? Kakav bi to bio autoritet koji bi mogao odrediti da mu nije bio dopušten pristup nečemu do čega je tako lako mogao doći?

01:03 Sljedeći na listi je Eliot. Oni su isto otvoreni, ali Apache nema indekse. Mogu pokrenuti traženje bez parametara pa će mi pustiti cijelu bazu na jednoj jedinoj stranici. Onda ću snimiti stranicu, a Mozilla će mi snimiti sve slike. Odlično. Ne gubimo vrijeme...

Sad je odlutao daleko u hakerski raj. Provaljivanje u Harvardov računalni sustav na njega je bila dječja igra. Bio je pametniji od svih koje je Harvard zaposlio na izgradnji sustava, pametniji i od sigurnosnih sustava koje su ti ljudi napravili. Zapravo im je održao lekciju i pokazao gdje su propusti u sustavu. Činio je dobro djelo iako su male šanse da će netko od njih to tako doživjeti. A opet, eno ga kako sve lijepo piše na svome blogu. A kada jednom napravi svoje stranice, objavit će taj blog upravo na njima, neka svi vide. Možda je to ludo, možda luckasto, ali baš je to trebalo biti šlag na torti.

01:06 Lowell pokazuje neki otpor. Traže kombinaciju korisnik/zaporka da bi se pristupilo facebooku. E, sad ću ja biti hrabar, pretpostavit ću da nemaju pristup glavnoj bazi financijskih podataka pa tako ne znaju koje su čije zaporke, a i dom baš neće ispitivati studente koje su im zaporke za financijski sustav, pa će to sigurno biti nešto drugo. Moguće je da postoji jedna kombinacija ime/zaporka koju zna cijeli Lowell. To bi bilo malo teže za provesti jer Lowellov administrator stranice ne bi svojim korisnicima nikako mogao objasniti njihove kombinacije bez da ne otkrije sve. K tome, poželjno je da ljudi znaju koja je vrsta ovlaštenja nužna, pa i to vjerojatno otpada. Pa što se onda može koristiti za pristup, a što je poznato i administratoru stranice doma? Tko je rekao matični broj? Sumnje potvrđene, vrijeme mi je da negdje nađem matični broj i ime studenata koji pašu za Lowell i unutra sam. Ali ima još problema. Slike su porazbacane po hrpi raznih stranica, a ja sam stvarno prevelik lijenčina da bih išao od jedne do druge i svaku posebno spremao. Čini se da je dobitna kombinacija napraviti skriptu u Perlu. Točno.

22

ki@ Bilo je to čisto klasično hakiranje, kao kriptograf koji u nekoj špilji pokušava probiti nacističke šifre. Istodobno se Markov komp punio fotkama. Još malo i polovica baze sveučilišnih fotografija bit će u njegovim rukama. Sve cure s kampusa, osim brucošica, bit će mu pod kontrolom, u njegovom laptopu u obliku silnih nula i jedinica koje predstavljaju plavuše, brinete, crnke, one zgodne i one manje zgodne, crvenokose i prsate, niske i visoke, sve njih, svaku curu. Bit će to fantastično.

01:31 Adams nema nikakvu zaštitu, ali ograničio je prikazna 20 po stanici. Sve što trebam je pustiti istu skriptu koju sam pustio na Lowellu i mirni smo.

Dom po dom, ime po ime, sve po abecedi. Skupljao je sve po redu.

01:42 Quincy nema facebook na internetu. Kakva šteta. Tu ništa nemogu. 01:43 Dunster je opak.

Ne samo da im direktoriji nisu javni, nego ih uopće ni nema. Moraš pretraživati, a ako nađeš više od 20 ne dobiješ ništa. A kada jednom i dobiješ rezultate,ne dobiješ link na sliku nego na php koji te preusmjeri ili već tako nekako. Čudno. To bi moglo biti složeno. Vratit ću se kasnije.

Najvjerojatnije ću poslije skužiti kako provaliti u one domove u koje nije mogao odmah.

Nije bilo nesavladive prepreke. Harvard je bio krema među svjetskim sveučilištima, ali nije bio dorastao Marku i njegovom računalu.

01:52 Leverett je malo bolji. I kod njih moraš tražiti, ali možeš pustiti pretraživanje bez parametara i onda dobiješ linkove na stranice sa svakom slikom studenata. Blago je odbojno to što puštaju gledanje samo sliku po sliku i nema šanse da ću ići na 500 stranica i skidati ih jednu po jednu.

Definitivno ćemo morati pokrenuti emacs i preraditi onu skriptu u perlu. Ovaj će put uzeti cijeli direktorij i unutar njega regexom pretraživati linkove pa tako skopčati na koje stranice mora ići. Onda samo mora otići na sve one stranice na koje upućuju nađeni linkovi i s njih maznuti slike. Kompajliranje ne uspijeva od prve...Jedan Beck's bio bi sasvim u redu.

Vjerojatno je Mark tada već bio budan kao sova i sav udubljen u postupak. Nije ga bilo briga ni koliko je sati ni koliko je kasno. Dečkima kakav je Mark vrijeme je bilo tek još jedno oružje establišmenta, kao što je abecedni poredak. Veliki izumitelji i hakeri nisu doživljvali vrijeme kao svi ostali.

02:08 Matherje u suštini isti kao i Leverett, osim što dijele direktorij u klase. Nemaju ni jednog brucoša u facebooku...Kako loše.

I nastavio je tako do duboko u noć. Reklo bi se da je do četiri ujutro došao dokle je mogao i imao tisuće slika preuzetih iz domskih baza podataka. Vjerojatno se nekima nije moglo pristupiti ukoliko upit nije došao s IP adrese unutar doma pa im nije uspio prići iz svojeg James Bondovskog uporišta u Kirklandu. No, velika je vjerojatnost da je Mark znao kako se zaobilaze i te prepreke; trebalo je još samo nekoliko dana i nešto malo kopanja i mogao je imati sve što mu je trebalo. Jednom kad bi imao sve podatke, preostalo bi mu samo još napisati algoritme.

Kompleksne matematičke strukture zahvaljujući kojima web stranica radi. Nakon toga i sam program. Trebat će jedan, najviše dva dana.

Stranice je namjeravao nazvati Facemash.com. Budućnost im je bila divna: Možda ih Harvard zgnječi zbog pravnih razloga ne uviđajući vrijednost pothvata koji bi se mogao proširiti na druge škole (možda i one u koje idu zgodni ljudi). Jedno je sigurno, a to je da sam kreten jer sam napravio te stranice. Ma nemoj. Ne'ko je to morao prije ili kasnije...

23

ki@ Možda je sa smiješkom slistio ono piva što mu je preostalo prije nego je sročio uvod koji će pozdravljati svakoga tko uđe na stranice jednom kada ih postavi i pokrene: Jesu li nas primili zbog našeg izgleda? Ne. Hoće li nas po njemu suditi? Da. O da, bilo je to na dobrom putu da postane jebena stvar.

6. POGLAVLJE – KASNIJE ISTE VEČERI Ako biste našli hakera kojeg biste pitali što bi se dalje moglo događati te hladne noći u Cambridgeu, čini se da bi odgovor bio prilično jasan. Imajući na umu misaoni proces pri stvaranju Facemasha kako ga je opisao u svojem blogu, možete relativno lako predvidjeti što je slijedilo. Možda postoje i druge varijante, ali znamo da se Mark pomučio dok nije provalio u neke domske servere. Možda je ono što je tražio dobio i na druge načine, no nikada nećemo znati detalje. Ono što možemo jest predstaviti kako su se stvari mogle razvijati od tada nadalje: Samo sjedište Sveučilišta Harvard. Gluho doba noći. Klinac koji mnogo zna o računalnoj zaštiti i kako ju isključiti. Klinac koji stoji po strani zahuktalog hormonalnog studentskog života. Klinac koji se možda želi uključiti. A možda i klinac koji se samo želi dokazati, pokazati svima da je pametniji od bilo koga.

Zamislimo mladića pognutog u mraku. Stvarno se sklupčao. I koljena i ruke su mu na tlu, smotao se u klupko iza kauča od baršuna. Tepih pod njim je grimizan, debeo, podatak i mek, ali veći dio sobe čine sjene; pećina od kojih dvadesetak kvadrata. Klinac možda nije sam, dvije od onih silueta mogle bi biti dečko i cura smješteni kraj zida u dnu prostorije, baš između prozora na dvorište. Iz svojeg skrovišta mali ne vidi jesu li s druge, treće ili četvrte godine. Ono što bi mogao znati jest da ni oni nisu smjeli biti ondje, kao ni on. Salon na trećem katu nije baš zabranjeni teritorij, ali obično je potreban ključ da bi se u njega ušlo. Mali nije imao ključ, samo je savršeno pogodio pravi trenutak. Čekao je izvan prostorije da podvornik završi s tepihom i prozorima, a onda je šmugnuo unutra baš kad je trebalo, čim je čovjek spakirao svoju opremu i izišao. Mali je ozbiljan i zna cijeniti formalno obrazovanje: vrata je zaglavio udžbenikom.

S druge strane, onaj mladić i djevojka samo su imali sreće. Vjerojatno su vidjeli otvorena vrata i znatiželja ih je uvukla unutra. Kako zamišljamo, klinac se na vrijeme sakrio iza kauča.

Par ga nije primijetio, imaju druge stvari na pameti. Za sada je mladić prislonio djevojku uza zid a kožnu jaknu i majicu razmaknuo joj je do ramena. Rukama joj prelazi preko ravnog, golog trbuha, a ona se izvija dok njegove usne ljube njezin vrat. Samo što se nije predala, ali srećom nešto joj je došlo i predomislila se.

Pušta ga još sekundu, a onda ga odguruje uz smijeh. Hvata ga za ruku i odvodi preko sobe, kroz vrata, van. Prolaze upravo kraj kauča, ali ni jedno ne gleda u smjeru maloga. Dok je ona došla do vrata, mladić ju je stigao i obgrlio oko struka, podigao i napola iznio van, na hodnik. Vrata se snažno vraćaju na mjesto udarajući u udžbenik, klinac na tren pomišlja da će ga literatura izdati i da će cijele noći ostati zaključan u prostoriji. Srećom, udžbenik je na mjestu.

Na kraju, mali ostaje sam sa sjenama i siluetama.

Zamišljamo ga kako je kliznuo iz zaklona i nastavio tamo gdje je stao kada su ga prekinuli. Kreće u obilazak zidova, pognut je dok pretražuje tamne plohe, posebno onaj niži dio zida u kojemu se ponekad nalaze kanali s instalacijama. Treba mu još koja minuta i naći će što je 24

ki@ tražio, nasmiješiti se i posegnuti za rancem obješenim preko lijevog ramena.

Lakoćom svojstvenom profesionalcima napipava traženi utikač na kraju kabela i uključuje ga u utičnicu u zidu desetak centimetara iznad poda.

Par puta je hitro kvrcnuo prstićima po tipkovnici prijenosnika i pokrenuo program koji je izradio prije nekoliko sati, pa stao promatrati kako zaslon treperi. Kada je on u pitanju, opravdano je zamisliti paketiće koncentrata električnih informacija kako jure kroz kabel, malene valove čiste energije kako se crpe iz električnog srca zgrade.

Sekunde prolaze dok laptop tiho šumi, gotovo bez glasa pomamno siše iz zida, a klinac se svako malo osvrne provjeravajući je li još uvijek sam u sobi. Nema sumnje da mu srce udara i možemo zamisliti kako mu se majušne kapljice znoja stvaraju na leđima. Ne mislimo da mu je ovo prvi put što radi tako nešto, ali adrenalinski naboj je uvijek tu. Zacijelo ima osjećaj da radi neko bondovsko sranje. Negdje duboko u zakutcima mozga shvaća da je to što radi vjerojatno protuzakonito - u najmanju ruku suprotno sveučilišnim regulama. A onda, opet, nije baš da ubija s predumišljajem. U svijetu hakera, to nije čak ni sitna krađa.

Niti krade novac iz banke, niti provaljuje na stranice Ministarstva obrane. Niti zajebava transport električne energije nekim debelim dalekovodima, čak ni ne traži novi email od bivše cure. U usporedbi s onim što bi bio u stanju učiniti haker njegovih sposobnosti, zapravo ne radi baš ništa.

Skida samo nekoliko slika iz baze domova, i to je sve. Ok, možda ne samo nekoliko nego sve koje je našao. A možda to jest privatna baza, onakva za koju je potrebna zaporka, a kojoj se pristupa s IP adrese upravo tog doma, koristeći baš navedenu zaporku. U redu, to baš nije posve nevino. Ali nije baš ni za strijeljanje. A kako mladac vidi, to je definitivno za opće dobro.

Samo još nekoliko minuta i bit će gotovo. Opće dobro. Slobodan pristup informacijama i sva ta sranja su za njega, vjerujemo, dio istinitog moralnog kodeksa. Neka vrsta nadgradnje hakerskih vjerovanja: kad naiđeš na zid, valja naći način kako ga srušiti ili prijeći. Ima li ograde, prorežu put kroz nju. Ljudi koji grade zidove, establišment, oni su zločesti dečki. Klinac je dobar dečko i bori se za pravu stvar.

Informacije su tu da se dijele. Fotke su tu da ih se gleda.

Minutu kasnije tihi elektronski pijuk iz prijenosnika javio je da je posao gotov. Mali čupa ethernet kabel iz zida i gura laptop u ranac. S ti je domom gotov, možda treba obaviti još dva.

Gotovo se može čuti kako mu glavom lelujaju tonovi James Bond leitmotiva. Zabaci ranac na lijevo rame i požuri prema vratima. Uzima udžbenik, klizne iz salona i pušta da se vrata za njim zalupe.

Možemo zamisliti kako osjeća cvjetni miris djevojčina parfema što još uvijek zavodljivo vreba u zraku.

7. POGLAVLJE – ŠTO SE POTOM DOGODILO Tek je 72 sata kasnije Marku bilo jasno što je točno učinio. Već se davno slegla njegova večer pijančevanja, ali i dalje je radio na onome što je počeo, čak i nakon što je nastavio živjeti uobičajenom rutinom pohađajući svoje računarske predmete, slušajući i one obavezne predmete, družeći se s Eduardom i drugim frendovima u blagavaonici. Kasnije će novinarima 25

ki@ reći da tada i nije mnogo brinuo o Facemashu, nego ga je doživljavao kao neriješen matematički problem, zadaću koju treba dovršiti. Nakon što je to napravio - prekrasno, savršeno i predivno kako je i trebalo biti - poslao je e-mailom link nekolicini prijatelja kako bi vidio što misle o tome.

Nadao se mišljenjima, prijedlozima i pokojem uzdisanju u nebesa. Otišao je iz sobe, imao je sastanak u vezi nekih predavanja koja je slušao i to je potrajalo mnogo dulje no što je mislio.

Kad se vratio u Kirkland, u svoju sobu, namjeravao je samo baciti ranac, pogledati ima li pošte i sjuriti se u blagavaonicu. No, kad je ušao u spavaću sobu, odmah je spazio laptop još rastvoren na pisaćem stolu.

Na njegovo iznenađenje, zaslon je bio zamrznut. Sinulo mu je. Prijenosnik se smrznuo jer je bio poslužitelj za Facemash.com. No, to nije imalo smisla, osim u slučaju da... „O, jebote!“ Prije nego je otišao na sastanak, nekolicini prijatelja poslao je link na Facemash.com.

Očigledno su neki od njih proslijedili link svojim prijateljima, pa su ti treći slali dalje, i negdje u četvrtom ili kasnijem koraku požar je postao neugasiv. Prema onome što je web poslužitelj bilježio, reklo bi se da je link bio poslan kao obavijest na desetak raznih grupa primatelja email obavijesti, od kojih su neke održavale udruge studenata u kampusu. Netko je poslao link svakome tko je kontaktirao s Institutom za politiku, organizacijom s više od stotinu članova.

Netko drugi je poslao grupi Fuerza Latina, udruzi za prava latinskoameričkih žena.

Jedna od njih je link podijelila s Udrugom crnkinja Harvarda. Došao je i do studentskog lista Crimson, a i na neke kućne elektroničke oglasnike.

Facemash je bio posvuda. Web stranice na kojima ste birali koja je od dvije studentice zgodnija, a onda i pratili kako se kompleksnim algoritmom računa koja je od svih najzgodnija, proširile su se kampusom kao epidemija.

U manje od dva sata poslužitelj je primio dvadeset dvije tisuće glasova. U prethodnih pola sata stranice je posjetilo 400 klinaca.

Sranje. Ne valja. Link nije trebao tako izmaći kontroli. Kasnije je objašnjavao kako mu to nije bila namjera nego je htio samo malo sugestija, tek da malo unaprijedi stvari. Želio je doznati kakva je bila pravna strana skidanja svih tih slika. Možda ga nikada ne bi ni pokrenuo, ali sada je bilo gotovo, prekasno. Kod interneta je fora da je to kemijska, a ne grafitna olovka. Kad jednom nešto staviš na papir, više se ne briše. Facemash je bio pušten s lanca.

Mark poskoči, udari nekoliko tipki i pomoću zaporke uđe u program što ga je stvorio.

Ubio je to čudo nakon nekoliko minuta, zaustavio ga. Gledao je kako zaslon prijenosnika konačno gasne. Zavalio se u stolac, prsti su mu se tresli. Imao je osjećaj da je u gadnoj neprilici.

8. POGLAVLJE – QUAD Izvana je četverokatnica Hilles Building izgledala kao svemirska postaja koja se prisilno spustila, a ne kao sveučilišna knjižnica. Uočljivi, prenaglašeni betonski stupovi i sjajno pročelje od čelika i stakla. Kao i ostatak Quada, i knjižnica je bila novijeg datuma.

Kako je sve to bilo nešto dalje od srca Harvarda i patine prekrivene bršljanom, arhitekti su vjerojatno mislili da će moći proći što god napravili. Čak i futuristički monstrum koji bi bio primjereniji MIT kampusu malo dalje niz ulicu.

26

ki@ Tyler se nalazio zakopan u dubini trećeg kata svemirskoga broda. Svoju je dvometrašku pojavu smjestio u kombinaciju stolca i radnog stola koja je izgledala kao naprava za mučenje, poput art deco namještaja. Odabrao je baš tu neman jer nije bila udobna, ponedjeljak je, ni sedam ujutro, a već je iza sebe imao takve napore da je morao primjenjivati posebne tehnike za održavanje budnosti.

Pred njim je rastvoren ležao oveći udžbenik ekonomije, a odmah kraj njega jarko crveni plastični pladanj iz nedaleke blagavaonice Pforzheimer. Na njemu je bio nagriženi sendvič s parizerom, napola umotan u salvetu. Iako su on i Cameron doručkovali ni pola sata ranije, Tyler je još bio gladan kao vuk. Zbog tog je udžbenika i bio u knjižnici, za manje od sata trebao je otići na predavanje, a sendvič ga je jedini držao budnim. Dio sendviča koji je nedostajao još se uvijek kretao unutar njegove usne šupljine i bio je tako zabavljen njime da nije čuo kako mu Divya prilazi.

Kao niotkuda, Divya mu je prišao s leđa i zviznuo primjerkom Crimsona po tacni tako da je netaknutu polovicu sendviča zakovitlao ravno na pod. „Neću nam naći programera u Crimsonu, ha?“ prigušeno podvikne Divya u znak pozdrava.

Tyler se zabuljio u njega, a komad nalik poluprožvakanome mesu visio mu je s usana. „Koji ti je kurac, čovječe?“ „Sorry za sendvič, ali pogledaj naslov.“ Tyler je zgrabio novine i otresao kečap sa zadnje stranice. Opet je pogledao Indijca, pa onda tamo gdje mu je ovaj pokazao. Tylerove su se obrve dizale dok je s naslova prelazio na tekst i gutao prvih nekoliko odlomaka. „Dobro, to je prilično cool.“ Divya se smješkajući složio. Tyler se ispružio koliko je mogao i zabacio pogled iza police s knjigama kako bi snimio bratove krakove ispružene tri metra dalje pod identičnom kombinacijom stolca i stola. „Cameron, budi se i dovlači to svoje dupe ovamo!“ Nekoliko studenata u neposrednoj blizini podignulo je poglede, ali kada su vidjeli da Tyler zove brata, mirno su se vratili svojim brigama. Cameronu je trebalo neko vrijeme da se izvuče iz stolca i dotetura do njih, ali naposljetku je došao i stao do Indijca. Kosa mu je stršala uvis, a oči bile krvave i otečene. Tog je jutra vjetar na rijeci brijao naročito snažno, a momčadski je trening bio izrazito brutalan. Tyler, pak, nije izgledao ni upola umoran kao njegov brat, posebno nakon što im je Divya došao pokazati.

Tyler pruži članak Cameronu, a Cameron ga primi s odobravanjem. „Ma da, čuo sam sinoć neke dečku u Porcu kako pričaju o tome. Sam Kensigton je prilično popizdio jer je Jenny Taylor, njegova cura, na toj stranici ispala treća, a njezina cimerica Kelly druga...“ „A druga cimerica Ginny bila je prva“, prekinuo ga je Divya. „Nije da se tome tko čudio.“ Tyler se morao nasmijati. Moglo se tvrditi da su Jenny, Kelly i Ginny najbolji komadi s druge godine. Bile su cimerice i na prvoj godini, i to je navodno bio rezultat ždrijeba.

Naravno, nitko živ na Harvardu nije vjerovao da je to slučajno, posebno nakon što je 27

ki@ netko skužio da zadnjih pet znamenki telefonskog broja njihove sobe znači „3-FUCK“.

Sveučilišni odjel koji se bavio pitanjima stanovanja bio je na zlu glasu zbog takvih psina.

Stavljali su u iste sobe klince sa sličnim imenima. Kad je Tyler bio brucoš, u jednoj sobi bili su Burger i Fries14, uz najmanje dva Black i White15 kompleta. A sad su tri najzgodnije plave cure na godini, Jenny, Kelly i Ginny, dospjele u istu sobu s brojem telefona 3-FUCK. Bilo je vrijeme za dati nekome nogu. Članak u Crimsonu nije imao veze s Uredom za smještaj studenata. Plavuše su rangirane na web stranicama po imenu Facemash, nekoj vrsti „hot-or-not“ klona, koji je studentima omogućavao procjenjivanje djevojaka na temelju njihovih fotografija i koji je prilično uzburkao čitav kampus. „Srušili su ga prilično brzo“, nastavio je Divya pokazujući na Crimson. „Kaže da ga je ubio sam taj mali koji ga je i postavio. Kada je napravio stranice, nije mu bilo jasno da će ljudi poludjeti. Iako, na svom je blogu pričao o uspoređivanju cura s domaćim životinjama.“ Tyler se naslonio i opustio. „Tko je poludio?“ „Pa, cure. Mnoge. Feministice iz kampusa slale su na desetke e-mailova. A onda i sveučilište, toliko je ljudi bilo istovremeno na stranicama da su zagušili protok sveučilišnoj mreži. Profesori se nisu mogli spajati na svoje e-mail poslužitelje. Bio je to nered najfinije vrste.“ Tyler je tiho zazviždao. „Opa.“ „Aha, opa. Dogodilo mu se dvadeset tisuća hitova u dvadeset minuta. Mali koji je to napravio sad je u velikim problemima. Izgleda da je slike pokrao iz domskih baza. Hakirao ih je i sve poskidao. On i nekoliko njegovih prijatelja ići će pred disciplinsku.“ Tyler je znao sve o „disciplinskoj“, odnosno disciplinskoj komisiji uprave koja se uglavnom sastoji od dekana i predstavnika starijih studenata, ponekad čak i od odvjetnika i viših zaposlenika uprave. Tyler je imao prijatelja u Porcu koji je optužen za varanje na ispitu iz povijesti. Dečko je morao stati pred dva dekana i starijeg savjetnika. Disciplinska je bila moćna, mogla je odrediti suspenziju ili čak ispis. No Tyler nije vjerovao da bi u ovom slučaju kazna mogla biti teška.

Onaj koji je postavio Facemash vjerojatno će dobiti uvjetnu. Reputacija će mu biti malo sjebana, doduše. Svakako se cure iz kampusa neće oduševljavati njime. Iako, reklo bi se po napisanome, da dečko nije neki Casanova. Usporediti domaće životinje i cure? Takvo što ti ne pada na pamet kad redovito ševiš. „Kaže ovdje da mu to nije prvi program“, rekao je Cameron trčeći kroz članak. „Napisao je i onaj Course Match. Sjećaš se, Tyleru, onog online rasporeda kojim si birao predavanja. A u srednjoj je navodno bio nekakav kao megahaker.“ Tyler je osjećao kako mu krv jače kola žilama. Sviđalo mu se sve što je čuo. Taj je mali sjebao stvar s tim stranicama, ali je bilo očigledno i da je briljantan programer, a definitivno je i slobodan mislilac. Možda je baš on to što su tražili. „Trebali bismo popričati s tim klincem.“ 14 15

Hamburger i Pommes frittes.

Crn i Bijel.

28

ki@ Divya je klimnuo. „Već sam nazvao Victora. Zna ga, zajendo su na nekoliko njihovih računalnih predmeta. Upozorio me, doduše, da je klinac malo čudan.“ „Kako čudan?“ pitao je Cameron. „Znaš već, kao neka vrsta socijalnog autista.“ Tyler i Cameron su se pogledali. Znali su na što je Divya mislio. Autist vjerojatno nije bio pravi izraz, ali kaže li se društveno neprilagođen, to bi vjerojatno bilo to. Po Harvardu su šetali deseci takvih. Da bi upao na Harvard, trebao si ili imati sve petice i biti dobar u nekom sveučilišnom sportu, ili biti jako, jako, jako dobar u nečemu, možda bolji nego bilo tko drugi na svijetu - kao virtuoz na violini ili nagrađivani pjesnik.

Tyler je bio sklon pomisliti da su on i brat mu bili iz prve skupine, ali nije se zavaravao.

Znao je da su jako, jako, jako dobri u ekipi.

Onaj klinac je očito bio jako, jako, jako dobar s kompjutorima jer nikako nije izgledao kao neki blistavi sportaš. „I kako se mali zove?“ pitao je Tyler već mozgajući unaprijed. „Mark Zuckerberg“, odgovorio je Divya. „Pošalji mu e-mail“, odlučio je Tyler, lupkajući po Crimsonu. „Vidjet ćemo bi li taj mali Zuckerberg htio sudjelovati u stvaranju povijesti.“ 9. POGLAVLJE – POVEZIVANJE Gledano s prilaznih stuba Knjižnice Widener, na jakom suncu kakvo prži u jedanaest sati, Harvard Yard izgleda prilično jednako kako je izgledao zadnjih tri stotine godina. Uzane stazice obrubljene drvećem vrludaju između krpica detaljno uređivanog travnjaka. Prastare zgrade od kamena i cigle prekrivene su složenim uzorkom zavijutaka bršljana poput vena ostarjele arhitektonske kože. Eduardo je sa svojeg povišenog položaja jedva hvatao vrh Memorijalne crkve u daljini, ali ništa više. Niti Centar za znanost svemirskih linija, niti Canaday, kutijasta brucoška spavaonica, niti jedna novija zgrada nisu narušavali strogu ozbiljnost kontinuuma sveučilišta svjesnog svoje povijesti. Takav je prizor imao težinu, težinu stoljeća sličnih prizora, iako je Eduardo imao osjećaj da u svim tim stotinama godina niti jedan student nije prošao bizarnu torturu kakvu je otrpio klinac pokraj njega.

Bacio je pogled na Marka koji je sjedio na stubi prekriženih nogu, dijelom zasjenjen jednim od masivnih stupova koji su držali krov velike kamene knjižnice. Mark je nosio odijelo i kravatu i činilo se da mu je nelagodno. U tom trenutku, za razliku od inače, Eduardo je znao da nelagoda nije proistekla samo iz odjeće u kojoj je moramo biti. „Bilo je neugodno“, dobacio je Eduardo i ponovo se zagledao u travnjak. Pratio je pogledom dvije zgodne brucošice kako žure niz jednu od stazica. Nosile su jednake Crimson šalove, a jedna od njih je podigla kosu u pundžu i otkrila komad porculanski bijelog vrata. „Pomalo nalik na kolonoskopiju“, odgovorio je posprdno Mark.

I on je gledao cure kako prelaze travnjak. Možda je i on razmišljao o njima kao i Eduardo, da su i one vjerojatno čule za Facemash, možda čitale o njemu u Crimsonu ili vidjele kakav post na internetskom oglasniku kampusa. Možda su bile čak i svjesne da je ni sat prije Mark morao sjesti pred Disciplinsku komisiju i braniti svoje postupk, da su ga stavili ni manje 29

ki@ ni više nego pred tri dekana, a da se ne spominju i dva stručnjaka za računalnu sigurnost, koji su ga svi natjerali da se ispričava i ispričava zbog zbrke koju je nehotice izazvao.Bilo je u toj situaciji i nečega zanimljivog, iako dekani tu zanimljivost nisu smatrali razlogom za veselje, a to je da Marku nikako nije bilo jasno zbog čega su se uopće svi toliko uzrujali. Pa da, probio se kroz sveučilišne sustave zaštite i stvarno je skinuo slike. Ono što ga je stvarno zbunilo je bijes raznih ženskih grupa s kampusa koji je navukao na sebe. Štoviše, osim grupa, navukao je i bijes žena: mnoge su slale pisma, e-mailove ili čak svoje dečke da osobno prenesu poruku u blagavaonici, predavaonicama, pa i u knjižnici, gdje god bi naletjeli na Marka.

Tijekom ispitivanjapred disciplinskom je odmah priznao krivnju za provaljivanje u računalne sustave, ali i istaknuo da su njegovi postupci rasvjetlili mnoge ozbiljne sigurnosne propuste u sveučilišnom sustavu. Njegova avantura je imala plemenitu podlogu, branio se, i bio je odmah spreman dobrovoljno ukloniti uočene propuste.

Također, Mark se usudio dometnuti da je sam zaustavio rad stranica kada je shvatio da je počela epidemija. Nikada nije namjeravao pustiti Facemash na upotrebu cijelom kampusu, nego se radilo o beta-testiranju koje je izmaklo kontroli. Akrobacija, a ne želja da se web stranicama napravi kakvo zlo.

Istini za volju, najbolji argmenti u obrani po pitanju tog posla s Facemashem bili su njegova društvena osakaćenost i zbunjenost reakcijama koje je izazvao. Okupljeni dekani sjedili su i gledali kako je sav zajapuren glumatao i shvatili da nije loš dečko, nego samo nije razmišljao kako razmišljaju drugi klinci. Nije mu sinulo da će se cure naljutiti jer ih dečki rangiraju prema izgledu. A opet, kvragu, Mark je kao i Eduardo, kao i vjerojatno svaki drugi student na svijetu, uspoređivao cure s grupe prema njihovoj privlačnosti. A tako je otkako postoji institucija školstva. Eduardo je bio sasvim siguran da će jednog dana neki paleontolog naći špiljske crteže procjenjivanja djevojaka iz vremena neandertalaca. Takvi popisi su jednostavno dio ljudske prirode.

Onome tko je sa strane promatrao te probleme moglo je biti jasno da je Markov problem bio to što nije mogao shvatiti da neće baš svima biti drago znati ono o čemu su on i njemu slični šmokljanski prijatelji razgovarali nasamo. Predložiš li uspoređivanje cura s domaćim životinjama, ljudi popizde.

U svakom slučaju, mnogo ljudi je popizdilo na Marka. Dekani su ipak bili blagonakloni i odlučili su da ga neće zbog Facemasha izbaciti sa sveučilišta. Rekli su mu da se kloni nevolja sljedeće dvije godine, inače... Nisu opće jasno objasnili kamo je vodilo ono „inače“, ali u svakom slučaju Mark je oštro dobio po prstima.

Akademski status mu nije narušen tim slučajem. No njegova reputacija u kampusu nije mogla proći tek tako. Ako je prije Facemasha imao problema sa ženama, nakon njega će mu situacija biti nalik nemogućoj misiji.

S druge strane, ljudi su sada znali tko je Mark Zuckerberg. Za to se pobrionuo članak u Crimsonu. List je čak popratio događanja oko Facemah debakla svojevrsnim epilogom u uvodnom članku jednog broja i zaključio kako je broj posjeta na stranicu ukazao na potrebu za servisom koji bi omogućio stvaranje zajednice za razmjenu slika, još nejasnog oblika, ali možda ne s tako negativnim prizvukom. U svakom slučaju, Mark je podigao prašinu, a ni to nije malo, 30

ki@ zar ne?

Kad su se dvije brucošice odšetale iz kadra, Mark je posegnuo za svojim stražnjim džepom, izvadio komad presavijenog papirića i okrenuo se Eduardu. „Pokazat ću ti nešto. Što misliš o ovome?“ Dao mu je papirić, a Eduardo ga je rastvorio. Bio je to otisnut e-mail s Markovog računala: Hej, Mark, prijatelj mi je dao tvoj e-mail. Uglavnom, ja i moja ekipa trebamo web programera koji radi php, sql, a poželjno bi bilo da ima temelje i jave. Već smo daleko odmaknuli s izradom stranica i htjeli bismo da budeš dio programa za koji smo sigurni da će uzburkati život na kampusu. Molim te, nazovi me na mob ili mi pošalji mail da znam kad bismo mogli malo popričati na telefon i sresti se sa sadašnjim programerom. To bi trebalo biti uistinu vrijedno iskustvo, i to pogotovo ako imaš poduzetnog duha. Detaljnije kad se javiš. Pozdrav.

U potpisu e-maila je stajalo ime Divya Narenda, a mail je poslan i nekome tko se zvao Tyler Winklevoss. Eduardo je dvaput pročitao poruku pažljivo je razmatrajući. Izgledalo je kao da su to klinci koji rade na nekom tajnom web siteu i javili su se nakon što su vidjeli Facemash i pročitali Crimson, u nadi da će im on pomoći napraviti što god to namjeravali.

Sigurno nisu znali Marka, nego su se odazvali njegovoj reputaciji, njegovoj iznenadnoj ozloglašenosti. „Poznaješ li ih?“ pitao je Mark. „Divya mi nije poznat, ali znam tko su blizanci Winklevoss. Na četvrtoj su, mislim da žive u Quadu. Veslaju.“ Mark je klimnuo glavom. Naravno da je i on znao blizance Winklevoss. Nije ih znao osobno, podrazumijeva se, ali nije mogao ne primijetiti ih prije ili kasnije. Teško je ne primijetiti identične blizance dvometraše. Ipak, ni Mark ni Eduardo nisu nikada progovorili ni riječi s njima, a nije ni da su se kretali u istim krugovima. Tyler i Cameron su bili članovi Porcelliana.

Bavili su se sportom i družili se s takvima. „Hoćeš li im se javiti?“ „Zašto ne?“ Eduardo je slegnuo ramenima. Pogledao je ponovno e-mail. Istini za volju, nije mu se sve to sviđalo. Ni Winklevossi ni Divya nisu mu bili poznati, ali je znao Marka i nije mogao zamisliti da bi se mogao slagati s takvim društvom. Trebala je posebna vrsta „razumijevanja“ da bi se s Markom moglo slagati na dulje staze, razumijevanja kakvo likovi poput blizanaca Winklevoss nisu nalazili za likove poput Eduarda i Marka.

Naravno da je Eduardo napravio veliki pomak otkako se počeo kretati po Phoenixu i raditi na svojoj inicijaciji. Za koji tjedan, bio je prilično siguran, to je trebalo biti gotovo, a on postati punopravni član kluba. Ali golema je razlika između članstva u Porcellianu i u Phoenixu. Smisao Phoenixa je bio naučiti kako se priča s curama, dobro se oblokati i, bude li sreće, nešto poševiti. U Porcellianu su učili kako vladati svijetom. „Jebo njih, ako mene pitaš“, uzvratio je Edurdo. „Ne trebaju ti.“ Mark je uzeo papir i vratio ga u džep, pa se posvetio vezicama i olabavio si cipele. „Ne znam“, rekao je na način da je Eduardu bilo jasno kako je odluka već donesena.

Možda je nešto u Marku nalazilo druženje s ljudima poput blizanaca Winklevoss 31

ki@ privlačnim, a možda je i u tome vidio priliku za neku novu svinjarijicu poput Facemasha, nešto što bi moglo biti zabavno.

Ili, Markovim uobičajenim riječima: „Moglo bi biti zanimljivo.“ 10. POGLAVLJE – 25. STUDENOGA 2003. „Sranje! Dečki, stavljajte svoje cure pod ključ! Gle tko nam je došao na večeru.“ Tyler i Cameron su trčećim korakom došli skoro do polovice blagovaonice u Kirklandu kada se to dogodilo. Tyler je ugledao bika u obliku studenta frajerski iskešene pozamašne gubice, koji glumi da će ga oboriti, i nije se mogao ne nasmijati. Sama je pomisao da će neopaženo proći kroz blagovaonicu nekog od domova na rijeci bila apsurdna. Obojica su imala dosta prijatelja u Kirklandu. Na rijeci su živjeli njihovi kolege s godine, nekoliko članova Porca i niz ljudi iz veslačkog saveza. Davis Mulroney nije pripadao ni u jednu od tih skupina, ali je bio neizbježan budući da je bio oko 150 kilograma težak ragbijaš i još je nalijetao na njih. Tyler je probao eskivirati, ali je bio prespor i Davis ga je zahvatom oko struka podigao u zrak i tako držao dok je polako brojao do pet. Spustio je Tylera, pa im obojici pružio ruku značajno strignuvši čupavim obrvama. „Pravimo se važni pred sirotinjom s rijeke, ha? Što vas dovodi ovamo?“ Tyler je pogledao Camerona. Obojica su pomislila da je bolje do daljnjeg razgovora s malim hakerom držati u potaji. No projekt im nije bio baš potpuno tajan. Njihovi su prijatelji znali za nj, a i poneki od porcellianske braće, mali Zuckerberg je u tom trenutku bio toliko vruć da je sjajio u mraku, a njihov projekt baš nije bio spreman za medijsku pokrivenost tipa Crimson. Štoviše, nisu ga još ni bili upoznali, ali su znali da je prilično zainteresiran za njihove stranice i da je želio postati dio onoga što su pokrenuli. I Divya i Victor već su bili izmijenili mnoge e-mailove s njim i obojica su dobila dojam da je prilično zainteresiran. Ono što im je napisao u jednom svježijem e-mailu uvjerilo ih je da se svakako isplati potegnuti do tog doma na obali.

Ja sam za razgovor, ali se sada moram baviti posljedicama Facemasha, pa može onda sutra?

Definitivno sam zainteresiran čuti o tom vašem projektu.

Ali naći se na večeri u Kirklandu nije bilo isto kao raditi u pravom ortakluku i Tyler nije htio da cijeli kampus zna da su on i brat u suradnji s malim koji je postavio Facemash prije nego do te suradnje uopće dođe. Opet, bilo je blesavo očekivati da bi mogli ući u Kirkland i ne susresti se s hrpom prijatelja. Davisova je cura bila cimerica neke Cameronove bivše, a u svakom slučaju veslači i ragbijaši imali su slične rasporede treninga i stalno su nalijetali jedni na druge. „Čuli smo da je danas sloppy-joe16“i, odgovori Tyler. „Mi smo uvijek za doba sloppyjoe.“ Davis se nasmijao. Pokazao je rukom na stol kraj prozora popunjen prilično krupnim dečkima odjevenim u identične Harvard-trenirke. „Zašto nam se ne biste pridružili? Idemo 16

Vrsta hamburgera u kojem je umjesto pljeskavice smjesa mljevenog mesa, luka i kečapa.

32

ki@ poslije ovoga u Spi, možda i do Graftona. Mojem kompi dolaze neke cure iz Wellesleya Fuck Truckom17. Bit će zabavno.“ Tyler je zakolutao očima. Taj Fuck Truck je bio zasebna institucija Harvarda, a u stvari se radilo o manjem autobusu koji je vozio na ruti između Harvarda, ženskih škola u okolici i kampusa u kojima je bilo libernijih kolegica. Prometovao je uglavnom vikendima.

Svaki društveniji harvardski diplomac je barem jednom u akademskoj karijeri putovao Fuck Truckom. Tyler je bio u stanju zatvoriti oči i prizvati sladak i opojan miris smjese alkohola i parfema koji se odavno uvukao u sjedala od skaja, ali te večeri nije mu bilo ni do Fuck Trucka ni do onoga što je vozio. „Sorry, stari, danas ne mogu, ali možda ovih dana.“ Potapšao je velikog po ramenu, odmahnuo hrgama za stolom i krenuo niz blagovaonicu.

Dok je hodao nije se mogao otresti zamisli da je Fuck Truck zapravo analogan projektu koji on i brat pokušavaju pokrenuti. Harvard Connection bi bio alat koji bi se moglo opisati kao elektronički Fuck Truck. Sredstvo za što tješnje povezivanje mladića i djevojaka, osim što bi se umjesto truckanja u autobusu tipkalo po tipkovnici prijenosnika. Sve na jednom mjestu, supermarket u kojem nalaziš kolegicu iz snova. Cameron ga je povukao za ruku i pokazao mu stol na kraju četverokutne prostorije. Klinac im je mahao sa sredine stola, neki krakati s kovrčavom crvenom čupom. Nosio je laganu vjetrovku i kratke hlače iako je vani bilo oko nule, a koža mu je izgledala bljedunjavo kao da već dugo nije vidio sunca.

S njim je za stolom sjedio još jedan klinac, kratke tamne kose i prilično zapuštene brade.

Možda je bio cimer, ali u svakom slučaju dignuo se i ostavio Marka čim su se blizanci približili.

Tyler je prvi prišao i pružio mu ruku. „Tyler Winklevoss. Ovo je moj brat Cameron. Žao mi je što Divya nije uspio doći. Ima neki seminar koji nije uspio izbjeći.“ Držati Markovu ruku bilo je kao da držiš krepanu ribu. Tyler je sjeo na stolac nasuprot, a Cameron Tyleru zdesna. Nije izgledalo da će Mark nešto reći, pa je Tyler krenuo na stvar. „Zvat će se Harvard Connection“, krenuo je odmah u srce problema. Potom je dao puni opis web stranice koju su htjeli izgraditi. U početku je nastojao biti kratak i jasan i objasniti kakva ih je ideja potaknula osmisliti sastajalište mladića i djevojka s Harvarda na kojem bi se upoznavali, razmjenjivali informacije, povezivali se. Dodao je i da bi stranice trebale imati dva odjeljka. U jednom bi se korisnici upoznavali radi izlazaka, a drugi bi bio predviđen za povezivanje.

Studenti bi mogli stavljati svoje slike i osobne informacije, a mogli bi i tražiti poveznice među njima. Zatim je ušao u filozofiju koja je ležala ispod svega toga, o tome kako se, po njegovom mišljenju, ljudi upoznaju na neučinkovite načine te je vrlo teško naći pravu osobu. Upravo bi Harvard Connection to izmijenio spajajući ljude putem njihovih sličnih sklonosti ili bilo čega što oni sami stave na stranice umjesto da ih spaja fizičkom pristupačnošću.

Iako mu se iz izraza lica teško moglo nešto dokučiti, izgledalo je da je Mark odmah sve shvatio. Sviđala mu se zamisao web stranica za upoznavanje djevojaka i bio je siguran da programiranje ne bi trebalo biti preteško. Pitao je koliko je daleko Victor odmaknuo s kodiranjem, a Cameron je predložio neka sam pogleda. Bilo je dovoljno tražiti od Victora 17

Fuck = jebanje; Truck = kamion.

33

ki@ neophodne sigurnosne šifre kako bi dobio uvid u Victorov rad, a čak je mogao i skinuti kod na svoj komp i nastaviti raditi na njemu. Procijenio je da je preostalo još deset do petnaest sati programiranja - ništa što programer Markovog kalibra ne bi sredio s lakoćom. Cameron je krenuo u detalje, a Tyler se udobno smjestio u stolac i gledao malog kako ga pažljivo prati.

Vidio je kako se Mark sve više i više zagrijava za ideje o kojima je pričao njegov brat. Što se više radilo o računalima, to je više iz njegove pojave iščezavala štreberska neobičnost i, što je bilo najbolje, izgledalo je kao da se od ostalih klinaca ludih za kompom razlikovao po tome što je dijelio strast i viziju koju su blizanci ulagali u projekt. Ipak, Tyler je vidio da bi mali htio znati što je u tome njegovo kako bi završio i pokrenuo te stranice, pa je uskočio čim je Cameron zastao. „Ako stranice budu uspješne, svi ćemo zaraditi“, rekao je. „Ali, što je još važnije, to će biti jako cool. I želimo da ti budeš ključna figura u svemu tome. To bi te opet dovelo u Crimson, samo što će te ovaj put opjevati, a ne sahraniti.“ Onako kako je Tyler to vidio, ponuda je bila sasvim jednostavna. Bili bi partneri u projektu i ako projekt donese novac, svima će biti dobro. Do tada Mark može pokretanje stranica iskoristiti kako bi popravio sliku javnosti o sebi. K tome, još bi bio i u središtu pozornosti, što se kompjutorašima zapravo nikad ne posreći jer ih obično odgura u pozadinu.

Na kraju bi mogao koristiti taj site kako god hoće da popravi svoj društveni status.

Kad je gledao malog u dnu blagovaonice, toliko čudnog kao da mu je nelagodno u vlastitoj koži, Tyler je znao da će ga time dobiti. Neka te stranice malo živnu i on na tome postane pomalo slavan i, tko zna, možda postane sasvim druga osoba. Dajte mu društveni život, razbijete njegove šmokljanske okove, dovedite ga do cura do kakvih se ne dolazi u računalnom praktikumu.

Tyler uopće nije znao maloga - ali tko se ne bi uzvrpoljio na takvu ponudu?

Do završetka sastanka Tyler je znao da se mali upecao. Kada su se opet rukovali, ruka se više doimala kao ruka živahnog inženjera, a manje kao mrtva riba. I Tyler je otišao od stola ushićen činjenicom da je našao nekog tko je uistinu shvaćao što on i brat žele postići. Bio je toliko ushićen da je odlučio kako on i njegov brat zapravo imaju vremena pridružiti se mladim ragbijašima na jednom piću. Harvard Connection se pomaknuo korak bliže ostvarenju i možda je bilo vrijeme da se malo i proslavi. A ima li prikladnije proslave od posjeta Fuck Trucku?

11.POGLAVLJE – CAMBRIDGE 1.

U neka bolja vremena uživao bi u nadražajima koje su mu donosili mirisi prženog češnjaka i parmezana što su miljeli iz otvorene kuhinje u kombinaciji čelika i stakla, ali Eduardo je rijetko kada proživljavao ovako teška vremena. Glava mu je pulsirala, a oči ga pekle kao da plutaju u varikini. Mirisi su ga gušili i najprivlačnije mu je bilo sklupčati se na podu separea, mirno otploviti u nesvijest. Ipak je popio gutljaj ledene vode iz čaše pred sobom i pokušao shvatiti što znače mali križići i kružići na meniju.

Nije krivio restoran za svoje stanje. Cambridge 1. je bio jedan od njegovih najdražih restorana na Trgu Harvard. Uglavnom bi se veselio ovdašnjim debelim, zapravo prekrcanim pizzama. Miris koji je Cambridge 1. emitirao sezao je nekoliko ulica u krug. Zacijelo je postojao 34

ki@ razlog zbog koga su bili popunjeni svaki separe i skoro svaki stolac malenog šanka kraj zahuktale otvorene kuhinje. No, tog trena Eduardo nije ni najmanje bilo do pizze. Već i pomisao na hranu ugrozila bi njegovu krhku ravnotežu, borio se protiv poriva da potrči u svoju sobu koliko ga noge nose, legne, pokrije se preko glave i nestane na dva dana.

Izvukao bi se kada bi to napravio. Tek je prvi tjedan siječnja i još je trajao dvotjedni zimski odmor pa predavanja nisu ni počela. Zapravo, vratio se iz Miamija u dom tek večer prije.

Nakon slijetanja na Logan, krenuo je ravno u Phoenix, u stvari, htio se odmoriti nakon tolikog boravka s obitelji.

Eduardo se vratio u kampus sa snažnom potrebom pročišćenja i tu je glad bez ikakvih problema utažio u Phoenixu. Štoviše, tamo je našao nekoliko novih kolega i oni su bez oklijevanja odmah ubacili u petu brzinu. Kao da su željeli rekonstruirati razorno djelovanje i štetu koja im je tek deset dana ranije nanijeta konačnom inicijacijom.

Eduardo se unatoč svojoj boli morao nasmiješiti kad se sjetio te noći, bez sumnje jedne od najluđih u njegovom životu. Počela je sasvim nevino: inicirani su odjeveni u smokinge paradirali gore-dolje Harvardskim trgom, a nakon toga su ih čoporativno vratili u matično gnijezdo u Ulici Auburn i uveli u gornju dnevnu sobu klubskog doma.

Rituali su počeli starmodnom „utrkom čamaca“; novaci su stali pred bilijarske stolove podijeljeni u dvije grupe i svaka je dobila po jedan Jack Daniels. Jedan stariji član kluba dao je znak žviždaljkom i utrka je počela. Svaki novak je morao popiti što je više mogao, a zatim proslijediti bocu sljedećem i tako sve dok je nisu ispraznili.

Na žalost, Eduardova je momčad izgubila i za kaznu su morali ponoviti to sranje, ali taj put s još većom bocom votke.

Nakon toga se Eduardovo sjećanje o toj noći gubi u magli, ali se uspio prisjetiti da su ih potjerali do rijeke i da je još uvijek bio u smokingu. Sjećao se kako je bilo jebeno hladno stajati u tankoj maloj jakni dok prosinački vjetar prodire do kože kroz skupu bijelu košulju.

Sjećao se i kako su im starija braća rekla da će se opet utrkivati, ali taj put u plivanju.

Preko Charlesa i natrag.

Eduardo je skoro pao u nesvijest kad je to čuo. Rijeka Charles je bila slavna po svojoj zagađenosti, a da stvari budu ljepše, usred prosinca se na dijelovima uz obalu već hvatao led.

Preplivati ga trijezan bilo je dovoljno užasno, ali pijan?!

A opet, Eduardo i nije imao izbora. Phoenix mu je značio previše da bi se okrenuo i otišao u tom trenutku pa se kao i drugi novaci pozabavio cipelama i čarapama. Stao je u vrstu među ostale na samom rubu obale i nagnuo se naprijed…

Bogu hvala, tada su sva braća istrčala iz mraka umirući od smijeha i vrišteći od zadovoljstva. Te noći u planu nije bilo nikakvo plivanje, nego samo još lokanja, ritualnih igara i čestitanja na sve strane. Za nekoliko sati inicijacija je bila završena - Eduardo je postao punopravni phoenixovac.

Postali su mu dostupni svi gornji katovi i svi kutići, rupice i sitnice doma u kojem je trebao provesti velik dio svojeg budućeg društvenog života. Na njegovo iznenađenje, prethodne večeri je čak saznao i za spavaće sobe iako u klubu nitko nije stanovao. Mogao je pretpostaviti čemu su služile i to je bio uzrok stanja u kojem je sjedio u pizzeriji.

35

ki@ Osjećao se uistinu toliko loše da je već odlučio izići iz separea i krenuti prema vratima.

No spazio je Marka kako se probija kroz restoransku gužvu s kapuljačom preko glave i čudnim, odlučnim sjajem u očima. Eduardo je taj tren odlučio da će ipak izdržati još nekoliko minuta.

Nije često viđao takav sjaj u Markovim očima i, koliko ga je znao, taj je sjaj nagovještao nešto „zanimljivo“. Nešto što bi barem moglo opravdati susret u talijanskom restoranu umjesto u blagovaonici u kojoj su obično ručali.

Mark je sjeo u stolac nasuprot Eduardu koji se istog trena vratio pred svoju vodu i meni. Prema izgledu Markovog lica, nije izgledalo da će nešto naručiti. Izgledao je kao da ga unutrašnja energija tjera na pucanje po šavovima. „Mislim da sam naletio na nešto“, počeo je odmah obrađivati stvar.

Tijekom prethodnih mjesec dana, odmah nakon incidenta s Facemashom, Mark je počeo razvijati jednu zamisao. Zapravo je počela Facemashom. Ne stranicama kao takvima, nego gungulom koju je Mark iskusio iz prve ruke. Jednostavno rečeno, ljudi su pokazali zanimanje, i to iznad svakog očekivanja. Razlog nije bio što su na stranicama bile slike djevojaka jer se na internetu mogu naći tisuće mjesta s milijunima fotki zgodnih cura, razlog zanimanju je bilo to što su to bile cure koje su klinca s Harvarda poznavali, neke i osobno. Činjenica da je toliko mnogo ljudi posjetilo stranice i glasovalo bila je očit dokaz da doista postoji zanimanje za kolege s predavanja u neformalnom okruženju interneta.

Dakle, pitao se Mark, ako su se ljudi htjeli spajati na stranice da bi bacili pogled na svoje prijatelje, ne bi li mogli napraviti stranice koje bi nudile baš to? Internetsku zajednicu prijatelja s njihovim slikama, profilima, bilo kojim sadržajima u koje bi se moglo ulaziti klikom miša i razgledavati. Nekakva ekskluzivna društvena mreža u kojoj moraš poznavati ljude na siteu kako bi im se mogao pridružiti. Kao nešto iz stvarnog svijeta: prava društva, ali koja na Internet postave sami članovi.

Htio je napraviti stanice na koje bi, za razliku od Facemasha, ljudi sami postavljali svoje fotografije. Ne samo da bi stavljali svoje slike, nego bi i opisivali sebe. Gdje su odrasli, koliko su stari, što ih zanima u životu. Možda predavanja na koja idu. Što to traže online, je li to prijateljstvo, ljubav ili što već. Želio je nadalje dati ljudima mogućnost pozivanja prijatelja da im se pridruže. Neka „upadaju“ kao kad ulaze u klubove i neka stvaraju svoje internetske krugove poznanika. „Razmišljam da ostane jednostavno i da to nazovemo the Facebook“, reče Mark, dok su mu oči nedvojbeno gorjele.

Eduardo je zatreptao. Odjednom je zaboravio glavobolju. U prvi mah je zaključio da je riječ o prilično zapanjujućoj zamisli. Doimala se kao nešto veliko, iako su se njene karakteristike činile poznatima. Postojale su stranice po imenu Friendster i činile su se sličnima, ali su bile nespretne i nitko ih nije koristio, barem ne na Harvardu. Neki klinac s kampusa po imenu Aaron Greenspan je nekoliko mjeseci ranije upao u frku jer je postavio stranice internetskog kluba u koje se ulazilo harvarskom e-mail adresom i matičnim brojem kao zaporkom. Nakon toga je prešao na razvoj nečega po imenu house system, što je imalo i društvene elemente.

Grossman je čak na njegove stranice dodao i Zajednički facebook svih domova (Universal House Facebook) i Mark je sigurno pogledao taj detalj ali, koliko je Eduardo znao, teško da je 36

ki@ itko drugi tome pridao ikakvu pozornost.

Friendster nisu bile stranice zatvorenog tipa, kakvim je Mark opisivao svoju zamisao.

Grossmanove stranice nisu bile naročito atraktivne i nisu se bazirale na fotografijama i profilima. Markova ideja je uistinu bila drugačija. Radilo se o seljenju svoje stvarne društvene grupe na internet. „Ne radi li sveučilište na nečemu što bi trebalo biti neka vrsta online facebooka?“ Eduardo je mislio na ono što je pročitao u članku o Facemashu u Crimsonu, o tome kako je sveučilište zapravo i samo planiralo napraviti stranice koje bi bile jedinstveni studentski facebook. Druga sveučilišta su ih imala i bile su to neka vrsta albuma za slike iz sveučilišnog života i slično. „Aha, ali to što oni rade neće biti ni interaktivno niti išta slično. Uopće ne govorim o tome. I the Facebook je vrlo općenit pojam. Mislim da nema veze gdje se sve još javlja.“ Interaktivno - interaktivna društvena mreža. Zvučalo je prilično zanimljivo, ali i zahtjevalo puno posla, a Eduardo nije bio stručnjak za računala. To je bilo Markovo područje.

Ako je Mark mislio da može napraviti takve stranice, onda bi to i mogao. Izgledalo je kao da je Mark dosta razmišljao o toj ideji. Bila je već lijepo razvijena, barem u njegovoj glavi.

Eduardu je bilo jasno da je to nešto više od Facemasha, nešto što je u sebi nosilo i stvari koje je Mark napravio programom Course Match, u kojem su klinci mogli provjeriti koje predmete pohađaju oni drugi klinci. Naravno da se i Friendster dijelom ugradio u to. Mark je morao baciti pogled na taj site, no nisu li i svi ostali? Mark je sigurno pokupio sve te stvari, pospajao ih u glavi i podigao za jednu potenciju. Eduarda je zanimalo kad mu se upalila lampica, možda kada je otišao na praznike roditeljima u Dobbs Ferry? Dok je sjedeći u svojoj sobi gledao u zaslon kompa? Na predavanjima?

Bio je prilično siguran da napad spoznaje nije bio posljedica druženja s Winklevossima.

Prepričao mu je onaj večernji sastanak u tančine, kao i stranice za koje su oni mislili da im Mark dovrši. Kako mu je Mark prenio, ispalo je da su stranice bile tek neka vrsta servisa za upoznavanje, mjesto gdje bi ekipa tražila nešto za ševu. Nešto kao fina verzija stranice Match.com.

Koliko je Eduardu bilo poznato, Mark zapravo nije ni radio za njih. Bacio je pogled na materijale, dobro promislio i zaključio da nije vrijedno njegovog vremena. Istini za volju, i sprdao se s njima govoreći kako i njegovi najjadniji prijatelji imaju više smisla za privući ljude na web stranice nego Divya i Winklevossi. Na kraju krajeva, imao je previše problema sa svojim predavanjima a da bi trošio vrijeme na impresioniranje dvojice napumpanih porcellianaca.

Unatoč tome, Eduardo je bio prilično siguran da je Mark ostao u kontaktu s njima putem emaila i telefona, iz pitaj Boga kojih razloga. Vjerojatno zato što su ti koji jesu i zato što je Mark takav kakav jest.

Eduardo je bio siguran da su blizanci potpuno pogrešno procijenili njegovog prijatelja.

Vjerojatno su u njemu vidjeli klinca koji će objeručke prihvatiti ponudu u nadi da će „rehabilitirati“ svoj imidž radeći njihove stranice. Mark nije imao namjeru ništa „rehabilitirati“.

Facemash ga je solidno usosio, ali je poslao svijetu točno onu poruku koju je želio poslati: Mark je pametniji nego itko drugi. Pobijedio je i harvardske kompjutore, pobijedio je i Disciplinsku 37

ki@ komisiju.

Naravno, Mark je u svojim očima bio nekoliko klasa iznad blizanaca. Kako je njima palo na pamet upregnuti njega i njegove sposobnosti? Dvojici veslača koja su mislila da su gospodari svijeta. Možda su bili glavni u društvenom svijetu, ali u zemlji weba i računala Mark je bio kralj. „Mislim da zvuči super“, rekao je Eduardo. Restoran je nekamo nestao i sve što je vidio bio je Markov žar za radom na projektu. Eduardo se želio uključiti. Očito je i Marku bilo do toga. Da nije tako, obratio bi se svojim cimerima. Jedan od njih, Dustin Mokovitz, bio je u kodiranju dobar barem kao Mark. Zašto se nije prvo obratio njima? Sigurno je postojao neki razlog. „I je super. Ali trebat će nam nešto gotovine da unajmimo servere i pokrenemo ih.“ To je bilo to. Mark je trebao novac za pokretanje svojih stranica. Eduardo je iz bogataške obitelji, a što je još važnije, i sam je imao novca, onih tristo tisuća dolara koje je zaradio trgujući naftnim ročnicama, profit nastao zahvaljujući opsjednutosti meteorologijom u algoritmima kojima je predvidio utjecaje uragana. Eduardo je imao novca, a Mark ga je trebao i - možda je to bilo sve. No, Eduardo je želio vjerovati da postoji još nešto.

Ono o čemu je Mark govorio bile su stranice namijenjene druženju. Mark nije imao spomena vrijednih društvenih vještina, a ni društvenog života. Eduardo je upravo postao član Phoenixa. Krenuo je, propupao, počeo izlaziti s curama. Prije ili kasnije će koju i poševiti.

Kojem bi se svojem prijatelju Mark mogao obratiti? Eduardo je bio bez sumnje društveno najsposobniji među njima. „Može“, rekao je Eduardo i rukovali su se preko stola. Mogao je pridonijeti novcem i savjetima. Mogao je pomoći u vođenju projekta kako vjerojatno ni Mark ne bi mogao jer nije bio klinac sklon poslovnom promišljanju. Štoviše, pa u srednjoj je odbio milijunsku ponudu Microsofta.

Eduardo je odrastao u svijetu biznisa. S tom je idejom možda mogao pokazati ocu koliko je već naučio. Jedna je stvar biti voditelj Udruženja investitora Harvarda no, napraviti uspješne web stranice bilo je nešto sasvim drugo. „Što misliš koliko će na trebati?“ pitao je Eduardo. „Tisuću dolara za početak, mislim. Stvar je u tome da ih zapravo sada i nemam, ali ako se ti isprsiš koliko možeš, možda budemo imali dosta da pokrenemo cijelu priču.“ Eduardo je klimnuo glavom. Znao je da Mark nije bogataš, a Eduarod je mogao za dvadeset minuta imati tisuću dolara u ruci, bilo je dovoljno prošetati se do prve banke. „Firmu dijeli 70 : 30“, Mark je rekao ničim izazvan. „70 je za mene, 30 za tebe. I ti si financijski direktor.“ Eduardo je opet klimnuo. Zvučalo je pošteno. Na kraju krajeva, bila je to Markova ideja.

Eduardo bi financirao i donosio financijske odluke. Možda nikada i neće zaraditi novac, ali Eduardo je smatrao ideju previše dobro da je tek tako ostaviti neka uvene.

Po cijelom je kampusu bilo klinaca koji su radili web stranice. Ne samo Winklevossi ili Greenspan. Eduardo je poznavao još desetak studenata koji su pokušavali iz svojih domskih soba pokrenuti internetske biznise. Mnogi od njih su se bavili društvenim životom kakav su svojim stranicama htjeli postići blizanci Winklevoss ali ničija ideja nije zvučala kao Markova.

38

ki@ Jednostavno, seksi i ekskluzivno.

The Facebook je imao sve elemente uspješnih web stranica. Jednostavna ideja, seksi primjena i osjećao ekskluzivnosti. Kao neki od harvardskih klubova, samo online. Bio je to neka vrsta Phoenixa, samo što si se mogao učlaniti iz komfora svoje sobe. U toj varijanti Mark ne samo da bi trebao upasti, nego je trebao odmah biti predsjednik. „Ovo će biti stvarno zanimljivo.“ Eduardo se nasmiješio.

Mark mu je uzvratio osmjehom.

12. POGLAVLJE – 14. SIJEČNJA 2004.

Vrata su bila golema, obojana crno kao noć i gledala su ravno na Aveniju Massachusetts kroz još veću i crnju kamenu kapiju sa svim potrebnim elementima kao što su šipke od kovanog željeza, bogato ukrašeno ziđe i veličanstvena glava vepra na ključnom kamenu. Nije bilo šanse da ijedan brucoš prođe kroz vrata i pogleda ih a da ne osjeti barem nelagodu, ako i ne i trenutnu paranoju. Samo zgradu bi se moglo nazvati čak bezličnom. Iako je izgledala kao obična četverokatnica sagrađena iznad trgovine ozbiljnom odjećom, zgrada na adresi Avenija Massachusetts 1324, bila je dom mnogih mitova i legendi Harvarda, adresa isprepletena s tajnom povijesti sveučilišta.

Tyler Winklevoss, njegov brat Cameron i njihov najbolji prijatelj Divya sjedili su na zelenoj kožnoj garnituri upravo iza crnih vrata, u malom pravokutnom salonu poznatom kao Bicycle Roomu. Da su u društvu bili samo Cameron i Tyler, mogli su se povući na neki gornji kat, no drveno stubište pokriveno zelenih sagom, koje je vodilo gore u stoljetnu zgradu, bilo je nedostižno ljudima kao što je Divya. Divya nije nikada bio pozvan uz te zavojite, uske stube, a niti će biti.

Porcellian je bio „kuća od pravila“. Više od dva stoljeća taj je klub bio na samom vrhu hijerarhije osam velikih, starih klubova, najviša ljestvica društvenog poretka, izgradio je generacije najboljih i najsjajnijih koje je nacija ikada školovala. Može se smatrati najdiskretnijim i istinskim elitnim klubom u Americi, usporedivim s Lubanjom i kostima s Yalea. Osnovan je 1791., a ime je dobio 1794. u čast bakanalija s pečenom svinjetinom18 kojom su se počastili članovi kluba. Priča se da je jedan član svinju vodio sa sobom na predavanja i skrivao ju u prozorskoj žardineriji kada god bi se profesor približio. Porcellian je bio sukus svih mreža koje su nastale na kampusu, najbolji među njima.

Klupske prostorije su u žargonu članova bile „stari hambar“ i u njima su nastajale legende. Teddy Roosevelt je bio član Porcelliana uz mnoge druge pripadnike klana Roosevelt.

Franklin Delano Roosevelt nije primljen u članstvo i on će to kasnije nazvati „najvećim razočarenjem u njegovom životu“. Moto Porcelliana dum vivimus, vivamus - „dok smo živi, živimo“ - nije se odnosio samo na vrijeme njihova boravka na studiju, nego i dugo nakon toga, kad zauzmu svoje mjesto u svijetu. Njima je namijenjena sudbina vladara svemira, čak je kolao i urbani mit: Ako član ne zaradi milijun dolara do svoje tridesete, tada će mu ih klub jednostavno darovati.

18

Porcine (engl.) = svinjski, nalik svinji, porijeklom od svinje.

39

ki@ Bilo to točno ili ne, Tyler, Cameron i Divya nisu došli ovamo da bi filozofirali o putu do njihovog prvog milijuna nego su žalovali jer je odjednom uspjeh izgledao dalje nego ikada.

Razlog njihove potištenosti je imao i ime: Mark Zuckerberg.

Prošla su dva mjeseca od njihovog naoko idiličnog sastanka u blagovaonici Kirklanda i čitavo je vrijeme mali govorio kako njihova suradnja na Harvard Connectionu ide sjajno.

Pogledao je što je postojalo od programa, proučio koliki dio stranica je već gotov i bio je spreman odraditi svoj dio posla kako bi se stranice postavile i pokrenule. Mark, blizanci i Divya međusobno su razmijenili pedeset i dva e-maila i obavili pet-šest telefonskih razgovora, a mali je stalno djelovao uzbuđen i oduševljen projektom jednako kao i na prvom sastanku.

Njegovi su e-mailovi blizancima služili kao dnevnik rada i izvješća o učinjenom na temelju kojih su zaključivali da programiranje napreduje stabilno, iako ne baš očekivanom brzinom: Kodiranje uglavnom gotovo, izgleda da sve radi. Moram nešto napraviti za faks, pa se uskoro vratim na ovo. Kada sam išao doma za Dan zahvalnosti, nisam se sjetio ponijeti svoj punjač.

Kako se približavao kraj već sedmog tjedna, a nije se nazirao nikakav stvarni pomak nikakav kod nije stigao e-mailom niti je dodan na stranice, Tyler je postajao sve nestrpljiviji.

Stvari su išle presporo, uistinu presporo. Mislio je da će se stranice zavrtjeti prije kraja praznika i stoga je pogurao Camerona da malom pošalje e-mail s pitanjem hoće li uskoro završiti posao. Mark je gotovo odmah odgovorio i to zahtjevom za još jednom odgodom: Sorry što mi je trebalo malo dulje da vam odgovorim. Totalno sam zatrpan ovog tjedna. Imam tri programerska projekta i seminar koji moram predati u ponedjeljak, kao i nekoliko zadaća koje moram napraviti do petka.

Međutim, u istom e-mailu Mark je dao do znanja i da radi na stranicama koliko god je mogao: Što se samih stranica tiče, napravio sam neke izmjene, iako ne baš sve, i na mojem kompu bi se reklo da rade. Doduše, još ih nisam stavio na živi site.

Tada je dodao i nešto što je malo zabrinulo Tylera je se činilo iznenadno s obzirom na to koliko je Mark do tada djelovao uključeno: Još sam malo skeptičan jesu li stranice dovoljno funkcionalne da doista privuku pažnju i privuku kritičnu masu posjetitelja potrebnu da bi zaživjele. A opet, s obzirom na njihovo sadašnje stanje, i ako dođe do prometa kakav priželjkujemo, ne znam hoće li veza na internet biti dovoljno protočna i uspjeti podnijeti opterećenje bez nekih ozbiljnih optimizacija koje bi mogle potrajati dodatnih nekoliko dana.

Bio je to prvi put da je Mark spomenuo bilo kakav „izostanak funkcionalnosti“ jer je sve do tada izgledao oduševljen njihovim idejama i slagao se da će to biti veliki uspjeh.

Nakon tog e-maila Tyler je ustrajno pritiskao klinca da se sretne s njima. Nadao se da će stranice do tada već biti online, svaki izgubljeni dan značio je veću mogućnost da će netko drugi napraviti nešto slično i preuzeti inicijativu. Tyler i Cameron su, kao studenti četvrte godine željeli da se projekt ostvari što je prije moguće, ali Mark je stalno odgađao ugovaranje bilo kakvog termina tvrdeći da ima previše obaveza na studiju.

I tek su te večeri, točnije svega nekoliko sati prije nego su blizanci i Divya ušli na ulaz Porcelliana, darovan Harvardu 1901. godine, i prošli kroz kao smrt crna vrata, uspjeli privoljetiMarka na kratak susret u blagovaonici Kirklanda.

U prvi mah su se Tyler, Cameron i Divya pridružili Marku na sastanku koji je sasvim 40

ki@ nalikovao onom prvom koji se održao za istim stolom u dnu blagovaonice. Mali im je davao komplimente za njihove sjajne ideje i rekao im kako misli da će Harvard Connection biti super, a onda se, odjednom, počeo ograđivati objašnjenjima kako nije mogao raditi zbog brojnih drugih projekata koji su mu oduzimali dosta slobodnog vremena. Tyler je pretpostavljao da govori o projektima za njegove računalne predmete, ali Mark je bio neodređen, čak vrlo maglovit.

Osim toga je iznio neke probleme koje ranije nije spominjao, npr. kako postoje neke „stvari oko sučelja“ koje treba napraviti a s kojima on baš i nije doma. Kada je govorio o „stvarima oko sučelja“, Tyler je pretpostavio da misli na vizualni aspekt naslovne stranice, ali to mu je izgledalo vrlo čudno jer je fijasko s Facemashom pokazao da je Mark nadaren upravo za to.

Mark je postao još nejasniji izjavom kako ima još nešto posla koji treba napraviti da bi se stranice pomaknule, ali je to nazvao „dosadom“, stvarima koje mu se nije dalo raditi. Još jednom je ponovio kako stranicama nedostaje „funkcionalnosti“. I da će trebati još kapaciteta na poslužiteljima. Tyler je iznenada dobio dojam da ih mali zapravo pokušava ubiti u pojam.

O svemu onome za što je prije izražavao oduševljenje sada je govorio kako mu nije dovoljno uzbudljivo.

Tyler se pitao nije li klinac samo malo premoren. Radio je naporno i imao sva ta predavanja, a poznavajući Victora Tyler je znao da oni katkad padnu u takva stanja iscrpljenosti, malo se preforsaju i postanu pomalo umorni i mrzovoljni. No izgovori su djelovali šuplje. Problemi s poslužiteljem? Uzet će ih više, pa što. Problemi sa sučeljem?

Svatko to može napraviti. Možda mu je trebalo samo malo vremena da ga se ostavi na miru i vratit će se na posao. Možda će do veljače vratiti onaj prijašnji žar.

Sve je to bilo krajnje zabrinjavajuće i Tyler, Cameron i Divya napustili su sastanak potpuno deprimirani. Nakon toliko tjedana slušanja kako se sve lijepo odvija, Mark im je odjednom ispričao kako nije spreman, kako ima stvarnih problema s kojima se mora nositi i kako mu sve to više nije uzbudljivo. Nikakvo realno objašnjenje osim školskih obaveza, ništa više od neuvjerljivih isprika i još dva izgubljena mjeseca.

Bilo je to više nego razočaravajuće. Tyler je mislio da će stranice već biti spremne za puštanje u rad. Stvarno je pomislio da je mali štreber bio na istim valnim dužinama, shvaćao projekt i njegove mogućnosti. Bio je vidio ono što su napravili i složio se da će to biti lako za završiti, samo deset do petnaest sati rada za sposobnog programera. Umjesto toga servirao im je priču o sučeljima i kapacitetima poslužitelja.

Nikako se nije uklapalo. Naposljetku, Tyler je donio odluku da ga je najbolje ostaviti na miru nekoliko tjedana, možda se pribere i postane ponovno onaj stari. „A što ako on to ne sredi u nekoliko tjedana?“ Divya je pitao kada su sjeli na kauč Bycicle Rooma. Kroz crna vrata čuo se promet s Avenije Massachusetts. Da su se Tyler i Cameron popeli na kat, mogli su promatrati taj promet kroz specijalno ogledalo izrađeno da se ne vidi promatrača, ali Tyler nikada nije bio osobito sklon voajerizmu. Želio je sudjelovati, biti dijelom i kretati se naprijed. Mrzio je biti sputan i samo gledati kako svijet odmiče.

Slegnuo je ramenima. Nije se htio istrčavati, ali možda su zapravo pogrešno procijenili 41

ki@ maloga. Možda on nije imao poduzetnog duha kako se Tyleru učinilo. Možda je Zuckerberg samo još jedan kompjutorski geek bez ikakve stvarne vizije. „Ako se to dogodi“, odgovorio je mrko Tyler, „morat ćemo naći novog programera.

Nekoga tko je sposoban sagledati čitavu sliku ove stvari.“ Možda Mark Zuckerberg to uopće nije shvatio.

13. POGLAVLJE – 4. VELJAČE 2004.

Eduardo je morao čekati dobrih dvadeset minuta u praznom hodniku Kirklanda prije nego što se Mark stuštio niza stube koje vode prema blagovaonici. Od brzine kojom je dojurio natikače su mu se jedva vidjele, a kapuljača njegove žute trenirke vijorila mu je za vratom kao izmaglica uragana. Eduardo je gledao svog prijatelja kako se zanosi u zavojima i prekrižio ruke. „Mislio sam da smo se trebali naći u devet“, počeo je Eduardo, ali Mark je zanemario primjedbu uz popratno odmahivanje. „Ne mogu sad“, promrmljao je izvlačeći ključ iz svojih hlača i prčkajući po bravi.

Eduardo je primijetio da mu je kosa podivljala, o očima da se i ne govori. „Nisi ni spavao, zar ne?“ Mark je prešutio odgovor. Istini za volju, Eduardo je bio prilično siguran da Mark u proteklih tjedan dana nije mnogo spavao. Radio je danonoćno, spajao noć i dan i obrnuto.

Izgledao je i više nego iscrpljen, ali to nije bilo važno. Marku tada ništa nije bilo važno. Svaki inženjer zna što znači biti usredotočen kao laser. Odbijao je trpiti bilo kakvo odvraćanje, išta što bi i jednu jedinu misao pustilo izvan kontrole. „Zašto ne možeš sada?“ nastavio je Eduardo, ali Mark nije obraćao pažnju. Konačno su ključevi kliknuli i Mark je otvorio vrata i upao unutra. Natikače su mu zapele o hlače smotane na podu, na tren je izgubio ravnotežu i posrnuo kraj police krcate knjigama i malog TV-a u boji.

Pribrao se i zaletio u svoju spavaću sobu, i to najkraćom putanjom ravno za radni stol.

Stolno računalo je bilo uključeno, a program otvoren, i Mark se bacio ravno na posao.

Nije djelovao kao da je čuo Eduardovo bauljanje za njim. Udarao je po tipkovnici kao lud, prsti su mu se kretali kao da je opsjednut.

Radio je zadnji glanc, Eduardo je pretpostavio, jer uklanjanje grešaka iz kompjutorskog programa je bio uglavnom gotovo još prije tri dana, a većina dizajna i kodiranja i ranije. Jedino je još nedostajala opcija s kojom se Mark patio skoro čitav dan.

Igrao se sa sadržajem stranice, nastojeći zadržati što je moguće više elegantan i jednostavan izgled, a istovremeno i postaviti dovoljno atraktivnih efekata kako bi zainteresirao korisnike. Osim voajerizma, ljude je na the facebook trebala privući i interaktivnost. Odnosno, još jednostavnije rečeno, stranice su trebale odražavati ono što se svakoga dana događalo na sveučilištu, ono što je pokretalo društveni život i vuklo ljude u klubove, kafiće, čak i u blagovaonice i predavaonice.

Bez daljnjega to je bilo i radi upoznavanja ljudi, druženja i razgovora s njima. No pokretač svog tog društvenog života bilo je nešto prirodno i neizostavno koliko i čovječanstvo samo. „Ovo izgleda prilično dobro“, reče Eduardo, vireći preko Markovog ramena.

42

ki@ Mark je klimnuo potvrdno, i to samome sebi, uglavnom. „Da.“ „Ne, stvarno to mislim. Izgleda super. Mislim da će ljudi stvarno reagirati kad to vide.“ Mark je prošao rukom kroz kosu i naslonio se. Stranica je bila otvorena u jedan od obrazaca, prazan profil koji je nakon registracije trebalo popunjavati osobnim podacima. Pri vrhu je bila slika, prostor za bilo koju sliku koju biste željeli staviti. S desne strane je bio popis elemenata profila: godina upisa na faks, smjer, srednja škola, mjesto rođenja, članstvo u klubovima i omiljeni citat. Slijedio je popis prijatelja, to jest ljudi koje biste željeli sami dodati ili pozvati da vam se priključe. Postojala je i mogućnost „čeprkanja“, odnosno gledanja tuđih profila uz ostavljanje traga pomoću kojeg bi taj netko znao da ste ga odmjeravali ili mu samo posjetili profil. I na kraju, velikim je slovima bilo napisano „SPOL“, „LJUBAVNI STATUS“, „ZANIMA ME“ i „TRAŽIM“.

Genijalnost je bila upravo u tom dodatku koji je sve stavio na svoje mjesto. Tražim.

Ljubavni status. Zanima me. Bile su to osnove na kojima se temeljilo iskustvo studija. Ta su tri koncepta, u svojoj osnovi, određivala studentski život od predavaonica do domova i tulumarenja, te su tri stvari bile motor koji je pokretao svakog klinca s kampusa.

Sve bi to tako bilo i na stranicama, ono što će pokretati ovu društvenu mrežu bilo je isto ono što je pokretalo studentski život: seks. Čak se i na Harvardu, najekskluzivnijoj obrazovnoj ustanovi na svijetu, sve zapravo svodilo samo na to upražnjavaš li ga ili ne. On je razlog za učlanjenje u društvene klubove kampusa. On je razlog odabira studijskih grupa. On je ono zbog čega se na ručku sjeda na određena mjesta a na druga ne. Duboko u svojoj biti, to je ono na čemu će se, u početku, bazirati web-site the facebook. Iza toga je opet bio seks.

Mark je pritisnuo još nekoliko tipki i ekran se izmijenio prikazujući naslovnu stranicu na koju bi korisnik prvi put došao. Eduardo je primijetio tamnoplavu traku s vrha i malo svjetlije plave kontrole „registriraj se“ i „ulaz“. Izgled je bio krajnje jednostavan i čist. Nije bilo bljeskanja, a ni iritantnih zvukova. To je trebalo biti to što se tiče dojma: ništa blještavo, napadno ili zastrašujuće. Jednostavno i čisto: [Dobrodošli na The facebook] The facebook je internetski imenik koji spaja ljude povezane u društvene mreže sveučilišta.

Otvorili smo The facebook širokoj upotrebi na Sveučilištu Harvard.

Korištenjem The facebooka možete: - Potražiti ljude sa svojeg studija - Pronaći tko je sve u vašim grupama - Potražiti prijatelje vaših prijatelja - Pogledati zorni prikaz vaše društvene mreže Za početak, kliknite dolje kako biste se registrirali. Ako ste se već registrirali, koristite „ulaz“. „Znači, da bi ušao“, rekao je Eduardo dok mu je sjena pokrivala veći dio ekrana, „treba ti e-mail s domene harvard.edu, a lozinku izabereš sam.“ „Točno.“ Po Eduardu, ključna je bila baš e-mail adresa harvard.edu. Da bi pristupio stranicama, morao si biti student s Harvarda. Mark i Eduardo znali su da će upravo ekskluzivnost te 43

ki@ stranice učiniti popularnima. To će također pojačati osjećaj da će informacije o tebi ostati u užem, privatnom krugu. Privatnost je bila važna. Ljudi su željeli kontrolu nad onim što stavljaju na internet. Ništa manje važna nije bila mogućnost odabira vlastite zaporke, ono zbog čega si je Aaron Greenspan navukao toliko nevolja na vrat kad je od studenata tražio njihove matične brojeve na Harvardu i zaporke kako bi mogli pristupiti stranicama. Mark se potrudio razmijeniti s njim poneki e-mail o tom njegovom iskustvu. Greenspan je odmah ponudio Marku nekakvu vrstu partnerstva, kao što su to učinila i braća Winklevoss s njihovim siteom za upoznavanja Harvard Connection. Svi su htjeli svoj dio Marka, ali Mark nije trebao nikog drugog. Sve što mu je trebalo bilo je tu pred njim. „A što je to na dnu?“ Eduardo se naginjao naprijed zirkajući ne bi li vidio maleni potpis. Proizvodnja Mark Zuckerberg.

Taj natpis se trebao pojavljivati na svakoj stranici i obrascu baš na dnu ekrana. Svima zorno predočen Markov potpis.

Ako se Eduardo nije slagao s tim, nije ništa rekao. A zašto bi? Mark se stvarno krvavo naradio. Svi njegovi sati rada vjerojatno su se stopili u magli čistog programiranja. Jedva da je jeo i spavao. Reklo bi se da je izostao s najmanje polovice predavanja i bio je na rubu toga da si sjebe prosjek. U predmetu po imenu Umjetnost u doba Augusta, jednom od onih glupih obaveznih predmeta, toliko je zabrazdio da je skoro zaboravio na ispit o kojem je ovisio veći dio njegove ukupne ocjene. Nije imao vremena učiti to sranje, a ljudi kažu da se snašao na jedinstveni način. Napravio je mali i okretni web site na koji je postavio sva umjetnička djela koja će biti na ispitu, pozvao ljude da to komentiraju i na taj si način elegantno napravio šalabahter. Zapravo je naveo ostatak grupe da odradi njegov posao, slistio je ispit i spasio si prosjek.

Sada, u njegovoj sobi i s pogledom na njegovo djelo, izgledalo je da se rad isplatio.

Stranice su bile uglavnom gotove. Nekoliko tjedana ranije registrirali su domenu thefacebook.com, 12.siječnja. rentali su servere mjesečno, i to s uključenim nadzorom prometa i održavanjem. Mark je definitivno dobio po prstima i naučio štošta iz incidenta s Facemashom: jedan smrznuti laptop mu je bio dovoljan. Serveri su mogli podnijeti uistinu jak promet pa nije moglo biti problema sa zagušenjima i zastojima, čak i ako stvar bude popularna kao Facemash. Sve je bilo na svom mjestu.

Thefacebook.com je bio spreman. „Hajdemo.“ Mark je pokazao na svoj laptop koji je stajao otvoren kraj stolnog računala. Eduardo se primaknuo i pogrbio, spustio ramena u luk navalivši na tipke. Odmah je otvorio svoj adresar i pokazao hrpicu adresa pri vrhu. „Svi ovi dečki su iz Phoenixa. Pošaljemo li njima, stvari će se raširiti prilično brzo.“ Mark se složio klimanjem glave. Eduardova je ideja bila da se prvo jave članovima Phoenixa. U krajnjoj liniji, oni su bili društvene zvijezde kampusa, a The facebook je bio društveni servis. Ako se svidi tim dečkim i oni to pošalju svojim prijateljima, raširit će se prilično brzo. A i ti su dečki iz Phoenixa znali mnogo cura. Da je Mark poslao ljudima iz 44

ki@ svojeg e-mail adresara, bilo bi to kao da je bacio lopticu skočicu na nekom od njegovih predavanja iz računarstva. Ili, naravno, na sastanku židovskog bratstva. Ta loptica bi pogodila mnoge, ako uopće i jednu curu. To bi moglo biti problem.

Phoenix je bio osjetno bolji plan. Pošalju li obavijest članovima kluba i ljudima iz Kirklanda čijim je e-mail adresama Mark, kao korisnik doma imao slobodan pristup, stvari bi mogle krenuti kako treba. „O.K.“, rekao je Eduardo drhtavim glasom. „Idemo.“ Napisao je kratki e-mail, tek nekoliko redaka. Predstavio je stranice i dodao poveznicu na thefacebook.com. Duboko je udahnuo i pritisnuo tipku poslavši e-mail cijeloj listi jednim udarcem po tipkovnici.

To je bilo to. Eduardo je zatvorio oči vizualizirajući majušne iskrice čiste energije kako frcaju po svijetu, šibaju kroz bakrene žice, sudaraju se po satelitima i vraćaju kroz eter na Zemlju, sićušne proplamsaje čiste električne genijalnosti kako skakuću sa servera na server u neuronskoj mreži nepreglednih svjetskih prostranstva.

Stranice su bile na slobodi. Krenule su. Žive su.

Eduardo je stavio ruku na Markovo rame, na što se ovaj trznuo. „Idemo na piće! Ovo treba proslaviti!“ „Ne, ostat ću ovdje.“ „Siguran? Čuo sam da neke cure dolaze kasnije u Phoenix. Poslali su Fuck Truck po njih.“ Mark mu nije odgovorio, a Eduardo je po njegovom izrazu lica vidio da mu je bio samo smetnja, kao zvuk radijatora uza zid ili prometa na ulici pod prozorom. „Ostat ćeš ovdje i samo buljiti u ekran?“ Mark ni taj put nije odgovorio. Mrvicu se skutrio pred ekranom, čak se malo i njihao kao Židovi u molitvi.

Bio je to čudan prizor, ali Eduardo se očito nije odvažio osuditi svojeg čudaka. A i zašto bi? Mark je danonoćno radio kako bi pripremio thefacebook.com za pokretanje. Ako je želio sjediti i buljiti, imao je pravo na to. Eduardo se u gotovo potpunoj tišini povukao iz male spavaće sobe. Zastao je na dovratku i kvrcnuo ispruženim prstima po drvetu okvira. Mark se nije osvrnuo. Eduardo je slegnuo ramenima, okrenuo se i ostavio malog nasamo s njegovim kompjutorom.

Mark je ostao sjediti obavijen tišinom, izgubljen u vlastitom odrazu koji je plesao po zaslonu.

14. POGLAVLJE – 9. VELJAČE 2004.

Tyler je bio „u zoni“. Zatvorenih očiju, leđa obavijenih pulsirajućim mišićima, napetih prsa, zažarenih tricepsa i kvadricepsa, a prstiju bijelih od stiska vesala. Lopatice vesala ulazile su i izlazile iz vode bez ijednog mjehurića, imitirajući Cameronovog partnera oko metar dalje u savršenoj sinkronizaciji. Tyler gotovo da je čuo kako navijači dovikuju s obale rijeke Charles, kao da je vidio kako se most sve više približava. „Tyler, ovo moraš vidjeti!“ I tada se sve srušilo. Vesla su mu se izvinula i voda je pljusnula pomočivši mu odjeću.

45

ki@ Kapci su mu se strelovito otvorili, oči razrogačile i više nije bilo obale Charles. Vidio je da je u spremištu čamaca Newell, stožeru harvardskih veslača još od 1900. godine. Ugledao je sobu prostranu kao dvorana i zidove popunjene momčadskim uspomenama: veslima, majicama, policama punim trofeja i crno-bijelim fotografijama. Vidio je i ljutitog Indijca koji stoji metar dalje i pruža mu primjerak Harvard Crimsona.

Tyler je zatreptao, pustio veslo i obrisao vodu s lica. Bacio je pogled na brata koji je također prestao veslati. Njih su dvojica sjedili u jednom od dva najmodernija Newellova „akvarija“, zatvorenim bazenima za veslanje koji su se sastojali od betonskog trupa osmerca okruženog glomaznim jarcima vode za veslanje. Tyler je znao da izgledaju kao da nisu sasvim pri sebi, ali Divya nije nimalo djelovao kao da mu je do šale. Tyler je ugledao Crimson u njegovim rukama i zakolutao očima. „Što je tebi i tim novinama?“ Divya mu ih je pružio toliko ljut da su mu se rukle tresle. Tyler je odbio. „Čitaj ti, ja sam mokar do kože, ne želim biti preslika novina.“ Divya je uzdahnuo krajnjim naporom, a onda otvorio novine i počeo čitati: „Kada je Mark E.Zuckerberg '06. postao nestrpljiv zbog odugovlačenja službenog Harvard facebooka, odlučio je stvar uzeti u svoje ruke…“ „Čekaj“, prekinuo je Cameron. „Što je sad to?“ „Današnje novine“, odgovorio je Divya. „Slušaj ovo: „Nakon oko tjedan dana programiranja, pokrenuo je web site thefacebook.com prošle srijede poslijepodne. Njegove stranice spajaju elemente uobičajenih domskih facebooka s dodatnim detaljnim vlastitim podacima korisnika i mogućnostima pretraživanja studentske populacije preko predavanja, bratstva ili domova.“ Tyler se zagrcnuo. Prošle srijede? To je bilo prije četiri dana. Nije ništa čuo ni o kakvim web stranicama, ali to nije ni čudno jer je životinjski trenirao s bratom. U to vrijeme jedva da je provjeravao ima li pošte. „To je suludo“, rekao je, „pokrenuo je stranice?!“ „Još kako“, reče Divya. „Evo, i citiraju ga u članku. „Svi toliko govore o jedinstvenom facebooku Harvarda“, izjavio je Zuckerberg. „I mislim da je pomalo smiješno da sveučilištu treba nekoliko godina da se to riješi. Ja to mogu bolje nego oni, i to u tjedan dana.“ U tjedan dana? Kako je Tyler gledao na stvar, mali je njega i Harvard Connection zavlačio dva mjeseca izgovarajući se da je imao previše obveza s predavanjima i praznicima pa nije stigao programirati. Kriste, mislio je Tyler, pa Mark ih je sve vrijeme lagao u lice!

Zapravo, Cameron mu je bio poslao jedan e-mail prije dva tjedna, prije pitajući za neki problem s izgledom Harvard Connectiona i ovaj nije nikada odgovorio. Pretpostavljali su da je bio zauzet štrebanjem.

Tyler je pomislio kako to da je mali imao vremena napraviti svoj jebeni site, a za njih nije mogao odvojiti deset sati programiranja?

Postaje još i gore. „Zuckerberg je izjavio da se do jučer popodne već 650 studenata registriralo na thefacebook.com. Rekao je kako predviđa da će do danas ujutro broj korisnika narasti na 900.“ 46

ki@ Jebote. To nije istina. Devetsto studenata se registriralo na stranice u četiri dana? Kako je to moguće? Zuckerberg nije poznavao devetsto ljudi. Koliko je Tyler znao, mali jedva da je imao četiri poznanika. Prema Tyleru mali uopće nije imao prijatelje, a shodno tome ni društveni život. Kako li je pokrenuo društveni web servis i dobio tolike korisnike u samo četiri dana? „Otišao sam na stranice čim sam ovo pročitao i stvar doista raste kao luda. Treba ti email Harvarda, a onda ti daju da sam postaviš svoju sliku i informacije o sebi, osnovne i akademske.

Možeš tražiti ljude prema vlastitim interesima, a kada si nađeš prijatelje, možeš se s njima umrežiti.“ Tyler je osjećao kako mu se ruka stišće. Istina, taj servis nije bio Harvard Connection, ali kako je on to smatrao - nije bio ni nešto posebno drugačiji. Harvard Connection je trebao omogućiti pretraživanje ljudi prema njihovim interesima i trebao je biti usredotočen na domenu sveučilišta Harvard. Je li Zuckerberg jednostavno pokupio ideju i pobjegao s njom?

Možda je samo slučajnost: je li mislio raditi na njihovom projektu a onda se zanio i napravio vlastite stranice? Ne, to nije izgledalo pošteno. Tyler je to smatrao…krađom. „Koliko sam čuo, financijski ga je pomogao neki frend, Brazilac po imenu Eduardo Saverin. On je u Phoenixu ljetos zaradio trgujući na burzi. Sad je suvlasnik web sitea.“ „Zato što je dao lovu?“ „Pretpostavljam.“ „Zašto nije došao k nama?“ Mark je bez daljnjeg znao da su Winklevossi imali novce, sigurno je znao da su u Porcu, a znamo što to znači. Da mu je trebala gotovina za pokretanje stranica, mogao je to reći Tyleru ili Cameronu. Osim u slučaju da mu je lova trebala za nešto što ima je ukrao.

Osim u slučaju da je projekt bio previše sličan onome za što su ga angažirali. Doduše, nisu ga baš angažirali, nikad nisu spominjali da će ga platiti, tek to da bi mu bilo dobro ako bi i njima bilo dobro.

Nije bilo niti ugovora ni papirologije, tek poneki stisak ruke. Jebiga. Tyler je spustio glavu i buljio u zeleno-plavu vodu u veslačkom bazenu. Zašto nisu nešto napisali, neko sranje od jedne stranice u stilu „ti ćeš napraviti ovo, mi ono“. Umjesto toga, jednostavno su mu vjerovali. Zatezao ih je i navlačio da bi na kraju lansirao vlastite stranice sličnih osobina. „A sad ide ono najbolje“, reče Divya vraćajući se na Crimson. „Zuckerberg je izjavio kako se nada da će mu mogućnost zaštite privatnosti pomoći obnoviti vlastitu reputaciju nakon studentskog bijesa izazvanog njegovim stranicama facemash.com koje je izradio tijekom jesenskog semestra.“ Tyler je udario jedno od vesala i val vode je iskočio iz bazena. Bile su to gotovo one iste riječi koje je plasirao Marku i ovaj mu ih je sada vratio preko stranica Crimsona. Bilo je to gotovo kao da im se Mark narugao.

Tyleru je to bilo kao da ih je vukao za nos dva mjeseca, tijekom praznika i zimske stanke, sve vrijeme radeći na vlastitom web siteu. Nakon toga ih je odbio i ni dva tjedna kasnije pustio u rad vlastite web stranice, thefacebook.com, koje nisu bile bitno različite od Harvard Connectiona. Tako im je oduzeo inicijativu, otupio oštricu, ukrao im suštinu ideje. „Što ćemo sada napraviti?“ pitao je Cameron.

47

ki@ Tyler nije bio siguran, ali je znao da to neće pustiti tek tako. Nije mogao pustiti prokletu gnjidu da se izvuče nekažnjeno. „Prvo ćemo nekoga nazvati.“ Tylerov mozak je mahnito radio dok je grčevito držao slušalicu na uhu. Stajao je u svojoj sobi u Pforzheimeru, još uvijek se cijedio od brzinskog tuširanja ogrnut ručnikom i u labavoj trenirci oko struka. Cameron i Divya su metar dalje sjedili za njegovim pisaćim stolom i pregledavali Zuckerbergove stranice. Kada god bi pogledao u njihovom smjeru i spazio plavičasto obrubljeni ekran, zarumenjao bi se od bijesa i vatra bi mu sijevnula u očima. To, jebiga, jednostavno nije bilo u redu. Nije bilo fer.

Tata se konačno javio na treći poziv. Nikoga na svijetu nije poštovao tko kao njega.

Vlastitim se radom uzdigao do multimilijunaša i trenutno je vodio jednu od najuspješnijih konzultantskih tvrtki na Wall Streetu. Ako je itko znao kako se treba ponašati u teškim situacijama poput ove, onda je to bio on.

Tyler je brzo govorio i objašnjavao što se točno dogodilo. Tata je znao sve o Harvard Connectionu jer su, ako ništa drugo, na njemu radili još od studenog 2002. Tyler mu je prenio osnove njihovog odnosa s Zuckerbergom, rekao što su pročitali u Crimsonu i u što su se sami uvjerili kada su se priključili na thefacebook.com. „Ima tu stvari koje doista izgledaju slične, tata.“ Prema Tyleru, ključna je bila postava, dojam privatnosti i zasebnosti, čak ekskluzivnosti.

To je bilo ono što je Markovo djelo razlikovalo od stranica za druženje poput Friendstera. Za ulazak na Markov site treba imati harvardski e-mail, a to je bila i njihova ideja - stvoriti harvardocentrični društveni web site. Cijela ta ideja da bi svi članovi trebali imati harvard.edu e-mail adrese bila je potpuno inovativna i potencijalno vrlo važna za uspjeh stranica. Bio je to svojevrstan postupak eliminacije koji bi osigurao ekskluzivnost i sigurnost.

Možda je mnogo stvari koje je Mark stavio na The facebook bilo različito od njihovih, ali je sveukupna koncepcija prema Tyleru izgledala previše slično.

Mark se triput sastao s njima. Izmijenili su pedeset i dva e-maila, koji su još uvijek bili pohranjeni na njihovim računalima. Mark je razgledao njihove programe i to su mogli dokazati.

Vidio je sve što je Viktor već bio napravio i dosta je dugo razgovarao s njima o njihovim planovima. „Nije riječ o novcu,“ zaključio je Tyler. „Tko zna hoće li ijedan od naših projekata ikada išta zaraditi. Ne, ono jednostavno nije pošteno. Nije fer.“ Jednostavno, to nije način na koji bi se stvari smjele odvijati. Tyler i Cameron su odrasli u vjerovanju da je nekakav red važan. Vrijedno radiš i dobiješ ono što si zaslužio.

Možda su u Markovom hakerskom svijetu, u pogledu na svijet jednoga kompjutorskog čudaka, stvari bile drugačije. Napraviš sve što ti se prohtije, pokreneš nekakvu spačku od web sitea kakav je bio Facemash, provaljuješ u harvardske servere i pokažeš dugi nos svima odgovornima, i još se na kraju izruguješ ljudima preko Crimsona? Ne, to je jednostavno neprihvatljivo.

To nije bio Harvard. Harvard je mjesto na kojem vlada red. Nije li? „Spojit ću vas s našim pravnikom“, rekao je Tylerov tata.

48

ki@ Tyler je klimnuo s olakšanjem, a mirnoća mu se vraćala u vene i disanje smirivalo.

Upravo su pravnika i trebali. Trebali su provjeriti svoje opcije s profesionalcem i vidjeti što se može učiniti. Možda još i nije kasno. Možda bi stvarno još mogli srediti stvar.

15. POGLAVLJE – AMERIČKI IDOL Gledan odozgo, čovjek je izgledao sićušan i zgrbljen za katedrom, lica malo previše nabijenog na mikrofon, dok su mu štrkljava ramena probijala iz bezličnog i jeftinog bež pulovera. Ošišan je bio „na lonac“, a šiške su mu doticale okvire prevelikih naočala koje skrivaju pogled i bilo kakav izraz emocije na musavom licu. Glas mu je brujao kroz zvučnike povremeno se čineći previsokim, a osjećao se i nazalni prizvuk. S vremena na vrijeme djelovalo je kao da se cijelo predavanje stapa u jedan jedini neprekinuti grleno-nosni ton u kojemu su sadržane sve riječi njegova govora.

Govorničke vještine mu nisu jača strana. Ipak, već činjenica da se našao ondje, za govornicom Lowell Lecture Halla, sa svojim blijedim prstima koji su lupkali po katedri i purećim vratom koji se klatio gore-dolje dok je prosipao bisere mudrosti dupkom ispunjenom dvoranom, bila je više nego nadahnjujuća. Publiku su činili uglavnom studenti i osoblje centra za računalne znanosti i nekoliko studenta ekonomije koji su imali poduzetničke ambicije, i svi su oni gutali svaku njegovu nazalnu riječ. Oni su bili šegrti, apostoli i ministranti u raju, u kojem govor drži Bog osobno, samo što mu je frizura malo neobična.

Eduardo je sjedio odmah pokraj Marka, negdje na balkonu, i promatrao kako je Bill Gates opčinjavao slušatelje uspijevajući nadvladati svoj čudni, gotovo autistični nastup pa čak im i servirati nekoliko pošalica. Jedna je bila o tome zašto je prekinuo obrazovanje, objasnio im je da je imao užasnu naviku ne odlaziti na predavanja. U svakom slučaju, darovao im je i neke svoje misaone dragulje: umjetna inteligencija je budućnost, a postoji i budući Bill Gates i sasvim je lako moguće da se nalazi baš u toj prostoriji. Međutim, Eduardo je uhvatio trenutak kad se Mark posebno promeškoljio na Gatesove riječi o tome zašto je odlučio prekinuti školovanje i pokrenuti vlastitu tvrtku. Objasnio je publici da je prekrasna karakteristika Harvarda to što se uvijek možete vratiti i završiti ga. Uznemirilo ga je nešto neodređeno u načinu na koji se Mark osmjehnuo na te riječi, pogotovo imajući u vidu koliko se naradio samo da bi hvatao korak s njihovim rastućim web siteom. Eduardo ne bi nikada prekinuo studij, to mu jednostavno nije padalo na pamet. Za početak, otac bi poludio kad bi to čuo. Saverinima ništa nije toliko važno kao obrazovanje i Harvard ne bi značio ništa ako doma ne dođeš s diplomom. Drugo, Eduardo je znao da poduzetništvo zahtijeva suočavanje s određenim rizicima, ali samo do određene mjere. Ne stavlja se na kocku cijela budućnost zbog nečega što nije posve pouzdan put da se obogatiš.

Bio je toliko zabavljen gledajući Marka kako promatra Gatesa, da skoro nije čuo kikotanje koje je dolazilo sa sjedala ravno iza njega. Možda se ne bi ni okrenuo da glasovi i zvukovi nisu bili neporicivo ženski.

Gates je drljao po svojem, odgovarao na pitanja koja su dolazila iz prepune dvorane, a Eduardo je bacio pogled preko ramena. Iza njega se nalazilo prazno sjedalo, a odmah iza sjedile su dvije Azijke, zgodne i pomalo pretjerano uređene za takvu vrstu predavanja. Ona viša bila je 49

ki@ crnka kose vezane u bogat rep, nosila je kratku suknju i malo previše raskopčanu bijelu košulju.

Eduardo je mogao vidjeti konture crvenoga čipkastog grudnjaka koji se prekrasno nadopunjavao u kontrastu s njezinom tamnom, svilenom kožom. Druga je imala jednako kratku suknji i crne čarape koje su isticale jedne od najljepših listova ikada viđenih.

Obje su imale jarko narumenjene usne i previše maskare, ali bile su opako zgodne, uz to su se smješkale u njegovom smjeru i jasno davale do znanja da je riječ o njemu.

Zapravo, o njemu i Marku. Visoka se nagnula naprijed preko praznog sjedala i šapnula mu u uho: „Taj tvoj prijatelj, je li on Mark Zuckerberg?“ Eduardo je podigao obrve. „Znate Marka?!“ Sve se jednom dogodi prvi put. „Ne, ali nije li on napravio Facebook?“ Eduardo je osjetio kako mu je toplina njezinog daha ušla kroz uho i prostrujala tijelom, a parfem mu zagolicao nosnice. „Je, hoću reći, Facebook je naš. Njegov i moj.“ Ljudi nisu obraćali pozornost na ono „the“ i po cijelom kampusu se uvriježio naziv Facebook. Iako je bio aktivan tek nekoliko tjedana, već je izgledalo kao da su svi na njemu vjerojatno zato što svi i jesu bili na njemu. Prema Markovim riječima, u tom su trenutku imali već oko pet tisuća korisnika, što je značilo da je oko 85% studenata napravilo svoj Facebook profil. „Ej, ma super!“, rekla je djevojka. „Ja sam Kelly, a ovo je Alice.“ Ljudi iz njihovog reda počeli su promatrati, ali nije izgledalo da se ljute zbog toga što im netko šaptanjem remeti užitak slušanja Billa Gatesa. Eduardo je vidio kako upire prstom, a onda šapuće onome kraj sebe. Ovaj drugi je nastavio i opet je netko novi šaptao i pokazao prstom, ali ne u njega nego u Marka.

Već su svi znali Marka. Crimson se potrudio da bude tako štampajući članak za člankom. Samo u prethodnom tjednu ih je bilo tri, u nekima su objavljene Markove izjave, pa i fotografije. Nitko nije napravio intervju s Eduardom i, istini za volju, njemu je to bilo drago.

Mark se zaželio pažnje, a Eduardo je priželjkivao samo ono dobro što pažnja donosi, dok samu pažnju nije htio. Radilo se o poslu koji su razvijali i bilo je važno dati mu medijskog prostora, ali Eduardo nije želio zbog toga postati slavna osoba.

Počelo je izgledati da je njihova slava realna mogućnost. Iako je The facebook bio živ i funkcionalan tek kratko vrijeme, već se mijenjao život Harvarda. Uvlačio se u svačije dnevne rituale. Ustaneš se, pogledaš što ima na tvome Facebooku, tko te pozvao da mu budeš prijatelj i je li tko od onih koje si pozvao prihvatio ili odbio tvoj poziv za prijateljstvom. Nakon toga si krenuo za svojim poslom. Kad bi se vratio u sobu i u međuvremenu sreo neku curu u blagovaonici – ili samo vidio nekoga s nekim negdje - pokrenuo bi Facebook i potražio je, a možda i zamolio da ti bude prijatelj. Možda bi dodao i kratku poruku o tome kako ste se sreli, što si na njoj vidio ili koja je njezina karakteristika iz profila dobro legla uz koju od tvojih.

Jedna od taktika bila bi poslati goli poziv, bez ikakvog obrazloženja, tek da vidiš zna li da postojiš. Kad bi pristupila svojem korisničkom računu, dočekao bi je tvoj poziv, pogledala bi tvoju fotografiju i možda prihvatila zamolbicu.

50

ki@ To je bilo uistinu moćno oruđe, katalizator društvenih interakcija koji je značajno ubrzavao sva događanja. S druge strane, to nije bio servis za upoznavanje i izlaske, što je Eduardo mislio o Friendsteru. Unatoč halabuci koju su dizali kao da je riječ o društvenom umrežavanju, i Friendster i MySpace, koji se upravo počeo zahuktavati u to doba, u suštini su još uvijek bili okrenuti traženju nepoznatih ljudi i pokušavanju da se s njima nekako povežeš.

Razlika je bila u tome što na Facebooku stvarno treba poznavati ljude koje si pozvao da ti budu prijatelji. Možda ih nisi poznavao dobro, ali ih jesi poznavao. Bili su to kolege s grupe, ili prijatelji prijatelja, pripadnici „mreže“ kojoj si se mogao priključiti ili su te njezini postojeći pripadnici mogli povezati u nju.

U tome je ležala genijalnost cijele priče. Genijalnost je bila Markova, nema sumnje, ali i Eduardo se osjećao dijelom pothvata. Dao je nešto novca za servere, ali je imao udjela i u nekim raspravama o karakteristikama budućih stranica i zamislima nekih njenih jednostavnih mehanizama.

Ni on ni Mark nisu pri pokretanju te beštije shvaćali koliku će ovisnost izazivati. Nitko ne bi jednom posjetio stranice. Posjećivao bi ih svakoga dana. Vraćao bi im se ponovo i ponovo, gradeći svoju stranicu unutar nje, svoj profil, svoje slike, interese i iznad svega - svoju mrežu prijatelja. Beštija je uistinu odvukla velik dio harvardskog društvenog života na internet. A uistinu je promijenila i način na koji su se društveni procesi u kampusu odvijali.

No, to još uvijek nije bio poslovni potez, nego tek još jedna vrlo uspješna novotarija.

Eduardo je imao neke ideje u tome i namjeravao je nakon predavanja otići u Markovu sobu i porazgovarati s njim. Glavni razlog bio je objasniti Marku koliko je samo važno da stranice počnu prikupljati prihode od oglašavanja. Tako su namjeravali unovčiti Facebook - kroz oglašavanje. Znao je da će biti natezanja jer je Mark želio stranice zadržati na razini zabave i nije želio još pokušavati njima zarađivati ikakav novac. A kada se uzme u obzir da je kao srednjoškolac odbio milijun dolara, moglo se očekivati da nikada i neće poželjeti zaraditi novac na Facebooku. Eduardovi nazori su bili nešto drugačiji. Facebook je nosio troškove. Ne mnogo, samo za servere, ali kako su se ljudi priključivali, bilo je za očekivati da će rasti i troškovi. Onih tisuću dolara koje je Eduardo dao za stranice nisu mogli trajati vječno.

Sve dok ne ustanove neki način zarađivanja i počnu ga primjenjivati, njihov će projekt ostati tek novotarija. Njena će vrijednost svakako rasti, ali da bi tu vrijednost pretvorili u gotovinu, trebali su im oglašivači. Trebao im je model poslovanja. Trebalo je sjesti i uzeti svaku mogućnost i temeljito je sagledati sa svake strane. Najviše od svega, trebalo je dobiti Markovu dozvolu da Eduardo čini ono što je najbolje znao: razmišlja vizionarski. „Baš mi je drago“, Eduardo je konačno šapnuo djevojkama, koje su se opet zahihotale.

Ona viša, Kelly, još se više nagnula, gotovo ga je doticala usnama dok je šaptala: „Pošalji mi Facebook kad se vratiš u sobu. Mogli bismo se možda poslije naći na piću.“ Eduardo je osjećao kako mu se obrazi žare. Okrenuo se Marku, koji ga je tada pogledao.

Mark je očito primijetio djevojke, ali nije im se ni pokušao obratiti. Na tren je podigao obrve, a zatim se vratio na praćenje predavanja svojeg idola, zaboravljajući sve drugo.

Tek su se dva sata kasnije njih dvojica sklonila u pregrijanu Markovu sobu u Kirklandu.

Eduardo je smeteno prekopavao po hrpici porazbacanih knjiga o, gle čuda!, računalima iznad 51

ki@ malog TV-a u kutu, a Mark se zavalio na stari ofucani dvosjed u središtu jeftino opremljene zajedničke prostorije i dignuo bose noge na stolić pred njim. I konačno progovorio o djevojkama. „One Azijke su bile prilično slatke.“ Eduardo je potvrdno klimnuo preokrenuvši jednu knjigu i pokušavajući shvatiti što je to na koricama ispisanim jednadžbama za koje je bio siguran da ih nikada neće shvatiti. „Da, i žele se naći s nama večeras, kasnije.“ „To bi moglo biti zanimljivo.“ „Moglo bi…Ma, Mark, koji je ovo vrag?“ Komad papira koji se nalazio pod nekom knjigom je skliznuo na pod i aterirao preko Eduardove talijanske kožne cipele na vezice. Čak i uspravljen je razazanavao kako je riječ o dopisu nekog odvjetničkog ureda. Riječ je bila o pismu odvjetničke tvrtke iz Connecticuta i bilo je naslovljeno na Marka Zuckerberga, ali već i iz prve rečenice je bilo jasno da se tiče i njega. Bilo je teško ne primijetiti da u pismu piše TheFacebook, baš kao i da pišu stvari kao što su odšteta i otuđenje: Šalje: Cameron Winklevoss Datum: Utorak, 10.veljače 2004. u 21:00 sati Prima: Mark Zuckerberg Predmet: Važna obavijest Mark, Dobili smo (Divya, Tyler i ja) informaciju da si pokrenuo web stranice theFacebook.com. Prije tog pokretanja smo sklopili sporazum prema čijim bi na odredbama pomogao razviti naš vlastiti web site (HarvardConnection) i to učiniti u razumnom roku (posebno stoga što smo bili svjesni da se vrijeme raspoloživo za njegovo pokretanje ubrzano bližilo kraju).

Tijekom posljednja tri mjeseca si suprotno našem sporazumu i na našu materijalnu štetu proisteklu iz tvojeg protupravnog prisvajanja, prevare i/ili drugih namjernih postupaka, za koje te sve držimo platežno odgovornim, usporavao razvoj naših web stranica istovremeno razvijajući svoje vlastite kao nelojalnu konkurenciju našima, i to bez našega znanja ili suglasnosti. Također si zloupotrijebio i otuđio predmet našega zajedničkog rada, uključujući naše zamisli, misli, koncepte i istraživanja.

U ovom trenutku je naš pravni zastupnik već izviješten o svemu i spreman pokrenuti postupke u skladu s navedenim činjenicama.

Spremni smo se obratiti zamolbom i sveučilišnoj Disciplinskoj komisiji u povodu tvojeg kršenja etičkih normi kako su opisane u Priručniku za studente. Molim te da obratiš pozornost na sljedeće: našu ćemo zamolbu temeljiti na činjenici da si iznevjerio očekivanje sveučilišta u pogledu poštenja i pravičnosti u odnosima s kolegama, da nisi zadovoljio niti minimalne zahtjeve u pogledu poštovanja tuđe imovine i prava, kao što nisi pokazao ni poštovanje prema tuđem dostojanstvu. Protupravno prisvajanje je moguće procesuirati i u pogledu tih etičkih normi povrh zakonskog progona.

Da bismo prekinuli naš postupak protiv tebe, dok se potpuno ne upoznamo sa sastavom i prirodom tvojih web stranica zahtijevamo da neodložno izvršiš slijedeće: - Neodložno se suzdržiš od bilo kakvog razvoja ili izmjena web sitea theFacebook.com, - Pismeno nas izvijestiš o svemu što si dosad učinio, - Pismeno se obavežeš da nećeš trećim osobama dati na uvid sadržaj našeg posla, sporazum ili 52

ki@ ovaj zahtjev.

Gornji zahtjevi moraju biti ispunjeni najkasnije do 11. veljače 2004. godine u 17 sati.

Bez obzira na ispunjenje naših gornjih zahtjeva, zadržavamo pravo pokretanja drugih radnji protiv tebe u svrhu zaštite naših prava i naplate odštete. Tvoja suradnja će spriječiti nastanak daljnjih šteta i povrede naših prava.

Bit ćemo prisiljeni neodložno pokrenuti i pravni postupak i etičko vrednovanje tvojega ponašanja ne udovoljiš li našim navedenim zahtjevima u cijelosti. Imaš li kakvih pitanja, slobodno mi se obrati putem elektroničke pošte ili predloži sastanak.

Cameroon Winklevoss Preslika poslana sveučilišnom poštom „Čini mi se da ovo zovu opomenom pred tužbu?“, mrmljao je Mark zavaljujući se na naslon dvosjeda i stavljajući ruke iza glave. „Kako su se cure zvale? Sviđala mi se ona niža.“ „Kad si ga dobio?“ rekao je Eduardo, ignorirajući Markovo pitanje. Osjetio je kako mu krv juri u obraze. Sagnuo se, pokupio pismo i brzo ga preletio. Djelovalo je oštro. Bilo je krcato optužbama, a na kraju se jasno i glasno navodilo i tko je optuživao - Tyler i Cameroon Winklevoss u ime njihovog web sitea Harvard Connection. Optuživali su Marka da im je ukrao zamisao i programsku implementaciju i tražili da on i Eduardo zatvore The facebook ili se suoče s njihovim potezima pravne prirode. „Prije tjedan dana. Baš nakon što smo pokrenuli site. Poslali su mi i još jedan e-mail u kojem kažu da će se obratiti i rektoratu. Kao da sam povrijedio Etički kodeks Harvarda.“ Isuse Kriste! Eduardo je zurio u Marka, ali, po običaju, nije mogao iščitati što mu se krije iza očiju. Winklevossi su ga optuživali da je ukrao njihovu ideju? Njihov servis za upoznavanje?

Oni žele ugasiti The facebook?

Imaju li izgleda? Naravno, Mark se nalazio s njima, razmjenjivali su e-mail poruke i zavlačio ih je. Ali nije potpisao nikakav ugovor s njima, niti je napravio ikakve programe, a povrh toga je The facebook Eduardu izgledao kao nešto sasvim drugačije. Bio je to također društveni web site, ali takvih je bilo na desetke, ako ne i stotine. K vragu, pa svatko tko je upisao računarstvo razvijao je neke svoje web stranice! Pa i onaj Aaron Greenspan je dio svojega portala nazvao „The facebook“ ili tako nekako. Je li to značilo da bi se oni mogli međusobno tužiti? Tek stoga što su im ideje bile slične? „Obratio sam se našim dečkima sa studija prava“, rekao je Mark. „Odgovorio sam im pismom. I još jedno sam poslao na rektorat, pod onom drugom knjigom…“ Eduardo je uzeo papir ispod sljedeće knjige s hrpe na TV-u. Bilo je to Markovo pismo sveučilištu. Brzo ga je pregledao i odmah iznenadio, i to ugodno iznenadio jer je u Markovom odgovoru na zahtjeve blizanaca vidio i emocije. Mark je izjavio sveučilištu, i to bez ikakve dvojbe, da The facebook nije ni u najmanju mjeru povezan s poslom koji je obavljao za Winklevossove.

U početku sam bio zainteresiran za taj projekt i zamolili su me da završim Connect segment stranice…Nakon, a ne prije tog sastanka počeo sam raditi na Facebooku ne koristeći niti programe niti karakteristike koje sam vidio u Harvard Connectionu. Bio je to zaseban pothvat i nije se temeljio ni na kojoj zamisli spomenutoj na našim sastancima.

53

ki@ Štoviše, Mark je smatrao da je zapravo on prevaren na njihovome prvom sastanku, odnosno da su blizanci neistino predstavljali svoja očekivanja od njega: Od početka sam projekt doživljavao kao projekt bez poslovne svrhe, odnosno kao pothvat čija je prvenstvena svrha zapravo razviti zanimljiv proizvod koji bi pomogao zajednici Harvarda. Vremenom sam shvatio da koncept web stranica nije bio onakav kakav mi je prvotno bio prikazan. Štoviše, Mark ih zapravo uopće nije zavlačio: Kada smo se sreli u siječnju, izrazio sam im sumnje u vezi stranica (stanje grafike, preostalo programiranje koje nisam bio predvidio, nedostatak hardvera kojim se trebalo pozabaviti, nedostatak promidžbe potrebne da stranice zažive itd.). Rekao sam vam da imam druge projekte na kojima sam radio i da oni imaju prednost pred završavanjem (vaših stranica).

Mark je zaključio zaprepaštenjem da su ga snašle njihove „prijetnje“ na temelju nekoliko sastanka u blagovaonici Kirklanda i nekih rasprava putem e-maila koje je vodio s Cameronom, Tylerom i Divyom. Njihove zahtjeve je smatrao „gnjavažom“, nečim s čime ne želi „imati veze“, vrstom bezobzirnog grabeža s kakvim moraš računati kada napraviš nešto uspješno.

To je, naravno, Eduardu izgledalo malo previše zapaprenim imajući u vidu da The facebook nije nikome donosio novac, a Winklevossovi vjerojatno ni nisu vapili za novcem. Bilo kako bilo, osjećao je zadovoljstvo što se Mark pobrinuo za sebe.

Eduardo se malo smirio i vratio Markovo pismo na hrpu kompjutorskih knjiga, zajedno s opomenom. Ako Marka nije bilo strah, ni on se nije imao čega bojati jer se nije ni susretao s blizancima, programima nije ni primirisao, a i morao se držati onoga što mu je Mark govorio o razlikama između koncepcija dva različita projekta. Kako mu je to Mark plastično opisao, sve je izgledalo kao optuživanje jednog proizvođača drugoga za to što je osmislio novu vrstu stolca.

Postoje tisuće različitih stolaca i proizvedeš li jedan, nemaš pravo na sve tipove.

To je možda bilo ponešto pojednostavljeno gledanje na stvari, ali jebiga - nisu oni pravnici nego samo nekakvi tamo studenti. Zadnje što im je trebalo je uvaljati se u neko sranje od suđenja. I to zbog web stranica koje su ih možda trebale dovesti do nekog seksa. „Zvale su se Kelly i Alice…“, počeo je Eduardo, ali prije nego je uspio završiti, otvorila su se vrata sobe i skoro ga udarila u leđa. Okrenuo se i ugledao dva Markova cimera, par toliko različitih studentskih likova koliko se samo zamisliti može.

Prvo do njega, Dustim Moskovitz, imao je dječje lice, tamnu kosu i masne, guste obrve, a u jednako tako tamnim očima blistala je odlučnost. Ipak, bio je tih, nekako povučen. Studirao je ekonomiju, ali je zapravo bio više nego sposoban s računalima i ugodna pojava, uistinu dobar dečko. Chris Hughes je bio daleko veći šminker. Ekstrovert nemirne plave kosice, pričao je blagim južnjačkim naglaskom koji je ponio kao uspomenu na odrastanje u Hickoryju, Sjeverna Karolina, i to je činio često, obilno i rado. U srednjoj je školi bio predsjednik Kluba mladih demokrata. Lako bi ga se moglo smatrati aktivistom u barem nekoliko liberalih pokreta. Kako je bio sklon modi, Eduardo ga je smatrao naočitijim od njih ostalih. Dok se Eduardo držao konzervativnih blejzera i kravate, Chris je preferirao dizajnersku odjeću. Kako je izgledao, Mark ga je s vremena na vrijeme zvao „Prada“.

Grupa koju su činila njih četvorica nije bila ono što bismo nazvali društvenom kremom Harvarda. Treba reći da bi bili autsajderi na svakom sveučilištu, a ne samo na onom koji je dao 54

ki@ Roosevelta i Rockefellera. Svi su bili šmokljani, svaki na svoj način. Ali našli su jedni druge - i još nešto.

Mark je započeo razgovor jer je želio govoriti o nečemu što je već bio odlučio, a što je bila njegova karakteristika s kojom se Eduardo ubrzano pomirivao. The facebook je rastao, i to toliko brzo da je Mark jedva uspijevao održavati ritam. Opasno mu je prijetilo da će pasti neke predmete, ako je želio da The facebook nastavi rasti, trebao je pomoć.

Dustin se mogao uhvatiti u koštac s poslovima računalne prirode koje Mark ne bi stizao.

A Chris je imao dug jezik, svakako duži nego bilo tko od njih, i tako je bio pogodan da se brine o odnosima s javnosti i promidžbom. Do tada im je Crimson uistinu učinio mnoge usluge.

Ispostavilo se da je studentskim novinama Mark na prvoj godini radio neke IT poslove, i otud tolika blagonaklonost i superlativi. S rastom stranica, rast će i potreba za prisutnošću u medijima jer se Facebook umnogome temeljio na tome da dovoljno potakne ljude da ga požele posjetiti.

Eduardo je i dalje bio zadužen za poslovnu stranu pothvata, ukoliko do ikakvog posla, zapravo, uopće i dođe. Njih su četvorica bila ekipa koja je Facebook trebala dignuti na sljedeću razinu. I svi su trebali imati titule. Eduardo je dobio mjesto financijskog direktora. Dustin je postao potpredsjednik i voditelj programiranja. Chrisa su imenovali direktorom za javnost.

Mark je bio osnivač, bog i batina i državni neprijatelj. Markove riječi, Markov smisao za humor.

Eduardo je slušao cijeli razgovor razmišljajući što su promjene značile. Znao je da su stvari bile daleko jednostavnije dok su bili sami on i Mark. Osim toga, znao je da vođenje tvrtke znači i zaposlenike, a tvrtka nije imala prihode iz kojih bi se mogli platiti ljudi koji pomažu.

Jedina preostala mogućnost bila je prihvaćanje novih ortaka. Cimeri su bili pametni i pouzdani.

Bili su geekovi kakav je i on. U krajnjoj liniji, to je bio jedan od studentskih poslovnih pothvata.

Pristao je na novu podjelu vlasti, a i na izmjene u njihovom dogovoru oko vlasništva.

Dustinu je pripalo oko 5% tvrtke, Chrisov je udio trebalo razmotriti kasnije kada njegova uloga bude jasnija i kada će se vidjeti koliko će posla zapravo imati. Markov dio bi pao na 65%, a Eduardo bi zadržao svojih 30%. Izgledalo je više nego pošteno. Uostalom, još nikakav novac nije pritjecao i čemu se buniti oko 30% ničega. „Prvo pravilo biznisa“, nastavio je Mark kada su ta pitanja riješena. „Mislim da je vrijeme da The facebook otvorimo prema drugim sveučilištima. Čini se da je prirodno da se povećamo.“ Osvojili su Harvard i bilo je vrijeme ispitati koliko daleko može ići njihov model. Složili su se da će rast početi sa samo nekoliko prestižnih sveučilišta. Za početak će napasti Yale, Columbiju i Stanford. Stranice će ostati zatvorene i za registraciju će trebati e-mail adresa dodijeljena na jednom od tih sveučilišta. Vremenom bi zajednica mogla narasti i moglo bi se dopustiti i da vjetrovi prenesu miris hormona jednog sveučilišta drugome. Rast Facebooka je bio imperativ. „Ali moramo početi razgovarati i s oglašivačima“, Eduardo je upao ne dopuštajući da se prijeđe preko tog pitanja. „Moramo početi unovčavati ono što imamo.“ Mark je klimnuo glavom, ali Eduardo je bio prilično siguran da se nije potpuno slagao.

55

ki@ Novac je potreban da bi se pokrili troškovi servera, mislio je Mark, a dalje od toga ga nije zanimalo. Eduardo je imao drugačiji stav.

Duboko u srcu Eduardo je počinjao vjerovati da bi se mogli obogatiti tim pothvatom.

Pogledao je sobu i pred sobom je vidio ustrojen odred uber-geekova koje niti jedna prepreka neće zadržati. Četiri sata kasnije Eduardovo je srce ludovalo dok se upinjao, naginjao i izvijao naslonjen na vitku, visoku Azijku pritisnutu na stjenku pregrade muškog toaleta. Njegove talijanske kožne cipele smicale su se po linoleumu dok je napadao njezino tijelo i podizao suknju potpuno joj oslobađajući gola bedra koja su se razmicala da ga prihvate bliže. Gipko joj se tijelo uvijalo i trzalo kako ju je pritiskao, lutao je rukama ispod razdrljene bijele košulje niz crveni grudnjak i došao do dražesnih okruglastih sisica i njihove meke kože. Uzdahnula je i usnama mu napala vrat, pa jezikom iskušavala okus njegove kože. Cijelo tijelo mu se treslo i još se nagnuo prema njoj jače je pritisnuvši uza zid i osjećajući trzanje njezina tijela na svojem. Usne su mu došle do njezinog uha i ona je opet uzdahnula iz dna duše…

A tada je odjeknuo drugi zvuk toaletom. Dolazio je iza aluminijskog panela pregrade gdje je nešto udarilo u drugi zid. Nakon kratke tišine čuli su se psovka i smijeh, koji je ugušen stenjanjem i zvukovima spojenih usana sekundu kasnije.

Eduardo se nasmiješio, on i Mark nisu imali više samo zajednički web site, nego i zajedničko iskustvo za pamćenje. Prostorija u kojoj su se našli nije bila Knjižnica Widener, ali bila je barem nešto.

Potaknut zvukovima prijatelja koji je poludio u susjednom odjeljku, Eduardo se s punim žarom vratio na djevojku, koja ga je obuhvatila nogama, i pomislio na nešto što mu je izazvalo smijeh koga se nikako nije mogao otresti. Imali su svoje vlastite groupy djevojke. Štoviše, shvatio je da je u jednoj stvari bio u teškoj zabludi. Programiranje zapravo može dovesti do ševe.

16. POGLAVLJE – VERITAS19 Žena za stolom u prijamnom uredu pretvarala se da je zaposlena prebirući po svojem rolodexu20 kako ne bi napadno zurila. Prsti su joj letjeli po plastificiranom papiru dok joj je pundža tamne kose poskakivala a zelene oči svako malo strugnule prema Tyleru i Cameronu.

Nije si mogla pomoći i stalno je pogledavala prema njima koji su sjedili na neudobnoj sofi pred njezinim stolom. Tyler je nije krivio, izgledala je umorno kao i cijela zgrada, ako su joj on i njegov brat mogli pružiti nekakvu zabavu, tada su učinili svoje dobro djelo za taj dan. Da je znao da bi im to moglo pomoći, čak bi se i odjenuli identično kao kada su bili dojenčad, samo što nije znao kakav bi učinak imalo pojaviti se pred rektorom Harvarda u prugastim pidžamicama i benkicama. Možda bi djelovalo i mrvicu bezobrazno. Tamni sako i kravata činili su se daleko prikladnijim, a reklo bi se da na njih ni službenica prijamnog ureda nije negativno reagirala. Uglavnom, koliko god se pretvarala da ne gleda, nikako si nije mogla 19

Geslo na grbu Harvarda. Lat. Veritas = istina.

Rotirajući uređaj koji se koristi za pohranu informacija o poslovnim kontaktima (ime je stvoreno kombiniranjem engelskih riječi rolling i index).

20

56

ki@ pomoći da ne zuri. I tko, uostalom, još koristi rolodex?

Zapravo, nakon tjedna koji je bio iza njih, Tyleru se svaka pažnja činila dobrodošlom.

Ignorirali su ih i toga mu je bilo preko glave. Prvo ih je saslušao suosjećajni stariji povjerenik u njihovome matičnom domu, ali nije napravio ništa više onim što je njihove pritužbe lijepo proslijedio Disciplinskoj komisiji. Komisija je također pokazala da ima razumijevanja i iz nekog je razloga odlučila, nakon što je pomno proučila deset stranica pritužbe na Zuckerberga, kako to nije u njezinoj nadležnosti. Uzrujao ih je i sam Zuckerberg, koji je na njihovu opomenu reagirao pisanjem svojih dodatnih sranja. Ustrajao je na tome da na stranicama thefacebook.com nije počeo raditi prije njihovog posljednjeg sastanka, koji je održan 15. siječnja. Zanimljivo je bilo da je domenu thefacebook.com registrirao dva dana ranije. Počeo je tvrditi kako je samo želio učiniti nešto dobro za svoje kolege sa sveučilišta, nešto besplatno i velikodušno, a da njihove stranice nisu bile nimalo nalik tome.

Mali je tim odgovorom toliko isprovocirao Tylera i njegovu ekipu da su odmah pokušali uspostaviti izravan kontakt s njim. Bacili su se na pisanje e-mailova, pa i na zvanje telefonom u nastojanju da ga privole na susret. U jednom je trenutku pristao na sastanak, ali je iz nekog razloga prihvatio susreti se samo s Cameronom. Nakon što je propao i taj pokušaj sastanka, prekinuti su svi kontakti, što je Tyler zapravo smatrao dobrim jer je znao da se Marku ionako ne može vjerovati. Zaključio je sljedeće: ako je Mark sposoban gledati u oči i lagati, ne bi im pomogao nikakav sastanak.

I tako evo njih, sjede na sofi koja se doimala starom koliko i Massachusetts Hall dok ih kradom odmjerava službenica. Tyleru je sve uokolo izgledalo prastaro. Dojam mu je bio prilično ispravan jer je zgrada sagrađena još 1720. godine i najstarija je građevina Harvard Yarda, ujedno i jedna od dvije najstarije sveučilišne zgrade u cijeloj državi. Ulaz u zgradu postavljen je poprečno na Sveučilišnu dvoranu pred kojom se nalazi legendarni kip Johna Harvarda. Vodiči koji su okupljali buduće studente i vodili ih naokolo kroz kampus taj su kip nazivali „Tri laži“ jer su uklesane riječi pod njim „John Harvard, utemeljitelj, 1638.“ bile trostruko lažne: niti je riječ o Johnu Harvardu, niti je on osnivač sveučilišta, koje je pak osnovano 1636. Unatoč tome kip je bio stalna meta studenata s drugih sedam velikih sveučilišta sjeverozapada. Klinci s Dartmoutha obojili su ga u zeleno kada je njihov nogometni klub gostovao u gradu. Oni s Yalea pokušali su ga obojiti u plavo i u krilo mu smjestili lutku buldoga. Svako sveučilište imalo je vlastiti običaj, a čak su i harvardski mangupi posjećivali kip usred noći ne bi li uriniranjem po njegovim stopalima zazvali dobru kob.

Tyleru je palo na pamet da su možda on i brat trebali isprobati ritual uriniranja prije no što su zaronili u nelagodnu atmosferu Massachusetts Halla. Trebala ih je svaka sreća koju su bili kadri prizvati. Poseban pothvat bio je već i ishođenje sastanka s rektorom. Povukli su svaku vezu koju su imali, preko obitelji, Porcelliana ili poznanika njihovih poznanika, i na kraju došli do toga da sjede na pragu rektorova ureda, sjedište vrhovne moći kampusa. Bilo im je teško othrvati se osjećaju da su obavijeni mračnim i zlokobnim silama.

Kada je zazvonio telefon na radnom stolu prijamnog ureda, Tyler se skoro složio na pod. Žena je zgrabila slušalicu, klimnula, a zatim im se obratila. „Rektor će vas sada primiti.“ Pokazala je rukom prema vratima s njezine desne strane. Tyler je duboko uzdahnuo i 57

ki@ krenuo za bratom u smjeru vrata. Kada je ovaj došao do kvake, Tyler se okrenuo sa smiješkom službenici šutke moleći njezinu podršku. Ako ništa drugo, barem mu je uzvratila smiješkom.

Rektorov je ured bio manji no što je Tyler očekivao, ali nije se moglo reći da mu nedostaje akademskog duha. Jedan su zid prekrivale police s knjigama, radni je stol bio velik i od punog drva, a u prostoriji je bilo i mnoštvo antiknih stolića te garnitura za sjedenje na debelome perzijskom tepihu. Tyler je primijetio Dellov kompjutor na radnom stolu. Dell je predstavljao važan detalj jer je bio prvo računalo koje se ikada pojavilo u rektorovom uredu.

Neil Rudenstine, prethodnik Larryja Summersa, naprosto je mrzio uređaje i zabranio unošenje takvih predmeta u svoj ured. Činjenica da je Summers imao razumijevanja za tehnologiju bila je dobar znak jer se moglo očekivati da će barem razumjeti o čemu je riječ.

Osim računala, sve što je Tyler trebao znati o rektoru bilo je demonstriranje izlošcima na antiknim stolićima. Uz obaveznu fotografiju s djecom stajale su i uokvirene fotografije s Billom Clintonom i Alom Goreom. Odmah do nalazila se i uokvirena novčanica od jednog dolara baš sa Summersovim potpisom, uspomena na funkciju ministra financija SAD-a koju je obnašao od 1999. do 2000. Diplomirao je na MIT-u21, doktorirao ekonomiju na Harvardu i s 28 godina postao jedan od najmlađih redovitih profesora u povijesti sveučilišta. Nakon washingtonske karijere došao je na Harvard da bi postao dvadesetsedmi rektor. Njegov životopis nesumnjivo je izniman i Tyler je znao da ako je itko sposoban uhvatiti se u koštac s njihovim problemom i riješiti ga, onda je to Summers.

Kada su ušli u ured, Summers je sjedio u kožnom naslonjaču za svojim stolom držeći telefonsku slušalicu na uhu. Oko metar dalje sjedila je njegova izvršna pomoćnica, Afroamerikanka ugodne vanjštine, otprilike pedesetogodišnjakinja, odjevena u klasično, nenapadno žensko poslovno odijelo s hlačama. Njezina pojava lijepo se uklapala u duh koji je vladao prostorijom. Pozvala ih je rukom i pokazala na stolce ispred radnog stola.

Summers ih je gledao kako prilaze i sjedaju, ne prekidajući telefonski razgovor.

Nastavio je smirenim glasom govoriti onome s druge strane telefonske veze, tko god to bio.

Tyler je zamišljao da bi to mogao biti Bill Clinton, možda baš leti na neki od svojih plaćenih govora. Zamislio je Ala Gorea kako u nekoj šumi jadikuje s drvećem.

Summers je naposljetku spustio slušalicu i pogledao ih. Glava mu je bila dežmekasta, široka, s rijetkom kosom, brade utonule u podbradak, oštar pogled naizmjence je prelazio s Tylera na Camerona.

Summers se polagano počeo naginjati naprijed i sezati rukom preko stola. Bucmastim prstima napipao je uvezani snop papira i podigao ga držeći za kut. Tyleru je odmah bilo jasno da je riječ o njihovih desetak stranica na kojima su naveli sve detalje svojih pritužbi na Zuckerberga, što je uključivalo detalje svih komunikacija s njim, kao i preciznu kronologiju događanja od prvog e-maila koji mu je Divya bio poslao, pa sve do dana kada je u Crimsonu objavljen članak o pokretanju Facebooka. Silan je trud uložen u tih deset stranica i bio je osokoljen činjenicom da su našle put do rektorovog stola.

21

Massachusetts Institute of Technology, jedno od najglasovitijih svjetskih sveučilišta, usmjereno na tehničke znanosti, smješteno u Cambridgeu kao i Harvard.

58

ki@ No, u tom je trenutku Summers učinio nešto što je zaprepastilo blizance. Bez riječi se naslonio u naslonjač držeći njihov podnesak dvama prstima podalje od sebe kao da je premazan drekom. Opustio se, podigao noge na stol i pogledao ih s neskrivenim gnušanjem. „Zašto ste došli?“ Tyler se nakašljao i zacrvenjeo. Bacio je pogled prema crnkinji koja je revno bilježila sve izrečeno. Summersovo pitanje činilo je prvi redak na inače čistom papiru s crticama.

Ponovno se okrenuo rektoru. Odbojnost u Summersovom glasu bila je neporeciva.

Tyler je pokazao na materijal što je visio iz masnih prstiju, a na čijoj je prvoj stranici staja sažetak njihova slučaja: Dopis Lawrenceu H. Summersu, rektoru Sveučilišta Harvard Poštovani rektore, mi (Cameron Winklevoss '04, Divya Narenda '04 i Tyler Winklevoss '04) molimo sastanak na kojem bismo Vam izložili pritužbu nedavno upućenu Disciplinskoj komisiji, koju je ona odbila podržati.

Pritužba se sastoji od temeljito dokumentiranog slučaja studenta druge godine i njegova nečasnog ponašanja proisteklog iz nepoštenog i neiskrenog postupanja s drugim članovima sveučilišne zajednice Harvarda. „Koledž od svih studenata očekuje poštenje i susretljivost u ophođenju s drugim članovima zajednice.“ (Studentski priručnik) Ukratko, ranije ove akademske godine nas smo se trojica obratili spomenutom studentu (kao što smo to učinili i s još nekima) uz molbu da se uključi u rad na našem projektu izrade web stranica.

Njegovim pristankom počela je tromjesečna suradnja izrade našeg web sitea. Tijekom spomenuta tri mjeseca, usprkos dogovoru i na našu materijalnu štetu proisteklu iz njegovih obmana, otezao je razvoj naših web stranica, istovremeno razvijajući vlastite (thefacebook.com), čime je nelojalno konkurirao našim, i to bez naše privole ili saznanja.

Prema našim spoznajama, ta su djela izvan područja uobičajenog akademskog života, no smatramo da je navedeni student svojim ponašanjem izravno prekršio Odluku o pravima i obvezama koju je Studij znanosti i umjetnosti prihvatio 14.4.1970. i u kojoj, između ostaloga, stoji: „Osobnom odlukom pristupanja Sveučilištu, osoba pristupa zajednici koja stremi idealima slobode izražavanja i istraživanja, poštovanja tuđeg dostojanstva i otvorenosti konstruktivnim promjenama.“ Vjerujemo da smo dužni, s obzirom na Vašu vodeću ulogu u ovoj akademskoj zajednici, predstaviti Vam slučajeve zloporabe etičkog kodeksa i narušavanja dobre prakse zajednice.

Toleriranje ovakvih slučajeva bi, vjerujemo, moglo dovesti do dalekosežnih i negativnih posljedica po našu akademsku zajednicu, a i šire. Stoga molimo sastanak s Vama, na kojem bismo porazgovarali o tom predmetu, čim Vama to bude odgovaralo.

Unaprijed hvala.

S poštovanjem, Cameron Winklevoss '04 Divya Narendra '04 Tyler Winklevoss '04 Nakon što je prošlo nekoliko sekundi, dovoljno da bi se čovjek mogao barem pretvarati da je još jednom pročitao njihovo pismo, Tyler se nakašljao i objasnio: „Mislim da je stvar prilično očigledna. Mark nam je ukrao ideju.“ „I što sad očekujete od mene po tom pitanju?“ 59

ki@ Tyler je zurio u šoku. Okrenuo se jednako preneraženom bratu koji je blago otvorenih usta promatrao kako se dopis klati u snažnom stisku rektorovih prstiju.

Tyler je napadno trepnuo puštajući da bijes u njemu potisne šok. Pokazao je na red knjiga iza rektorovih leđa u kojem je bez ikakvog problema prepoznao zbirku studentskih priručnika iz proteklih godina. Priručnik se dodjeljivao svakom brucošu i sadržavao je pravila kojih se trebalo pridržavati cijelo sveučilište, pa tako i svaki student zasebno. Kako je on vidio te stvari, uloga rektorata bila je osigurati provođenje tih odredbi. „Krasti od kolega u suprotnosti je sa sveučilišnim normama“, rekao je Tyler, a zatim po sjećanju citirao Studentski priručnik: „„Koledž od svakog studenta očekuje poštenje i susretljivost u ponašanju prema ostalim članovima ove zajednice. Svi studenti obavezni su poštivati privatno i javno vlasništvo. Krađa, otuđenje, neovlašteno postupanje s imovinom, odnosno njezino oštećenje, imat će za posljedicu disciplinski postupak, uključujući i isključenje sa studija.“ Dakle, da je Mark provalio u našu sobu i odnio naše računalo, Vi biste ga izbacili sa studija. A on je učinio nešto mnogo gore. Ukrao nam je ideju i sveučilište se treba umiješati kako bi očuvalo poštivanje etičkog kodeksa kakav je uobičajen na Harvardu.“ Summers je uzdahnuo i pustio da dopis padne na stol odmah do žarko obojenih žonglerskih loptica. Bilo je glasina da mu ih je ostavio njegov prethodnik jer su symbol žongliranja koje će kao rektor morati sve vrijeme prakticirati s ljudima, projektima i problemima. Tyleru je po izrazu Summersova lica bilo sasvim jasno da će on i njegov brat poput tih loptica izletjeti iz ureda. „Pročitao sam vašu žalbu. Pročitao sam i Markov odgovor. Ne vidim da je tu riječ o sveučilišnom problemu.“ „Ali postoji kodeks časti“, upao je Cameron zaboravljajući na trenutak tko je taj dežmekasti čovječuljak koji mu se upravo posrao na teškom mukom sročenu žalbu. „Postoji i kodeks časti. Čemu taj kodeks ako se nikako ne može obraniti?“ Summers je odmahnuo glavom. Obrazi su mu podrhtavali pri pokretima glave, poput mesnatih valova u oluji epiderme. „Etički se kodeks primjenjuje na odnos između vas i sveučilišta, a ne na vaše međusobne odnose. Ovaj se problem, dečki, tiče vas i Marka Zuckerberga.“ Tyler je osjetio kako se zemlja pred njim otvara. Osjećao se…izdanim. Izdali su ga i taj čovjek, i sveučilište i cijeli sustav. Uvijek se smatrao dijelom harvardske obitelji, jednoga časnog i uređenog svijeta. A sada mu vladar tog svijeta govori kako zajednica zapravo i ne postoji i da je svaki geek prepušten samome sebi. Mark je razbio sistem, ali to Summersa nije bilo briga. „Ali sveučilište je obavezno održavati kodeks časti…“ „Sveučilište nije opremljeno za bavljenje takvim situacijama. Riječ je o sukobu tehničke naravi između studenata.“ „Što biste nam savjetovali da učinimo po tom pitanju?“ Tyler je pomirljivo pitao.

Summers je slegnuo ramenima. Okrugla su mu ramena zaživjela pod tkaninom košulje.

Njegova je šutnja jasno govorila da mu uopće nije bilo stalo do toga što bi Tyler i Cameron mogli učiniti sa svojim problemom. „Sredite to s njim ili nađite neki način da se to riješi kao pravno pitanje.“ 60

ki@ Tyler je shvaćao na što je ciljao. Predlagao je susret s Markom, nešto za što je Tyler dobro znao da nikamo ne vodi jer je Mark potpuno sposoban i voljan lagati im u lice. Drugo je rješenje bila tužba pred sudom, što se činilo kao još lošija taktika.

Bilo je to uistinu obeshrabrujuće. Rektor im je objasnio da su prepušteni sami sebi.

Uprava je od svega prala ruke. The facebook je bio omiljena novotarija kampusa. Mark je postajao slavan, web stranice su mu iz dana u dan bile sve posjećenije, a rektor je zapravo podržavao njegov uspjeh.

Nije jasno je li Summers stvarno bio uvjeren da blizanci Winklevoss nemaju utemeljenih prigovora protiv Marka, kao i je li možda povjerovao onome što mu je napisao Mark: da su web stranice vrlo različite i da su blizanci samo kivni što nisu uspjeli prvi pokrenuti svoje. Ili jednostavno nije mario.

Tyler je shvatio: jedino im je preostalo da se sami suprotstave Marku. Izvodeći brata iz rektorovog ureda, osvrnuo se i ugledao debeljka kako se laća telefona. Znao je da će dobro zapamtiti ovaj trenutak jer je označio kraj njegove naivnosti.

Bez obzira bio u pravu ili ne, Tyler Winklevoss smatrao je da je taj prokleti balavac ukrao njihovu ideju. A ako bi se stvari razvijale onako kako je službeni Harvard na njih gledao, Mark Zuckerberg je bio na pravnom putu proći nekažnjeno.

17. POGLAVLJE – OŽUJAK 2004.

O, čudna li i daleka puta…

Lako je zamisliti detalje toga jutra u ožujku 2004., iako je povijesno značenje toga trenutka postalo poznato tek naknadno: Sean Parker najednom je otvorio oči potaknut naglo i milozvučnom mišlju koja mu je skakutala po mozgu. Kroz uho mu se uvukao podivljali crv i cijelom nepreglednom mrežom neurona i sinapsi njegove sive mase prošla je zaraza koja je sva crvena svjetla pretvorila u zelena. Kao i uvijek jutrom, nacerio se gledajući bijeli strop i nastojeći se prisjetiti gdje se nalazi. O, čudna li i daleka puta! Rukama je otrao zadnje ostatke pospanosti iz očiju i protegao ruke iznad glave sve dok nije osjetio hladnoću teškoga damastnog jastuka od perja - i tada mu je sinulo.

Ležao je na krevetu smještenom uza zid bezlično obojene malene spavaće sobe, glave duboko potonule u jastuk. Kosa mu je bila u komi, poput oblaka svijetlo-smeđih kovrča koje su se borile s mekim materijalom jastučnice.

Nosio je donji dio trenirke i majicu kratkih rukava, ali samo zato što je bilo šest ujutro.

Njegova Armanijeva jakna, uske DKNY traperice i po mjeri šivana Pradina košulja visjele su na vratima kupaonice.

O, čudna li i daleka puta! Nasmiješio se od uha do uha, i to toliko zdušno da su ga zamalo zaboljeli kutovi usana. Da, točno je znao gdje se nalazi i bilo je jebeno dobro nalaziti se upravo tu.

Gledao je po svojoj sobici i vidio drveni toaletni stolić, policu punu udžbenika o računalima, svjetiljku u kutu, uspavani laptop na majušnom pomoćnom stoliću kraj kreveta.

Posvuda je bilo razbacane odjeće, od police za knjige pa sve do svjetiljke, ali Sean nije imao ništa protiv toga jer to je uglavnom bila njegova odjeća, a ona koja nije pripadala njemu, e 61

ki@ ta je bila vrlo seksi. Ugledao je kitnjasti grudnjak i majušnu suknjicu, laku majicu s bretelama i uzak, zgođušan remen, onakvu odjeću kakvu nose studentice po kampusima cijele Kalifornije, čak i ovdje, na njezinom sjever, gdje su palme češće okupane maglom nego sunčevim zrakama.

Hvala Bogu da se na Stanfordu djevojke odijevaju po kalifornijskim običajima unatoč elitnom statusu sveučilišta. Štoviše, sve su bile plavuše. Prepustite Hrvardu i njemu sličnima na istoku naporne brinete, a neka zgodno i plavo i dalje ima stvarnu vlast na zapadu.

Sean se osovio na lakat. Nije bio siguran kome je pripadala ženska odjeća u sobi, pretpostavljao je da je riječ o gošći nekog od njegovih cimera ili je možda riječ o nekoj koja je njemu došla u posjet. Nije bio siguran ni odakle odjeća u njegovoj sobi. Možda je prepoznao vlasnicu, a možda i ne. U svakom slučaju, ona je poznavala njega ili je berem tako mislila.

Izgledalo je kao da svim na Stanfordu poznaju Seana Parkera, što je bilo donekle i smiješno s obzirom da uopće nije studirao ondje. Kuća u kojoj je živio uvijek je bila puna klinaca s kampusa iako mu nije pripadala nego je samo bila u blizini jednog od studentskih domova.

Osim što nije bio student na Stanfordu, uopće nije studirao. Ipak, bio je junak kampusa.

Nije bio baš toliko slavan kao njegov prvotni poslovni partner Shawn Fanning, ali tko je znao o čemu se radi - tome je sve bilo jasno. Njih su dvojica bili tinejdžeri koji su izmijenili lice glazbene industrije tako što su napravili web site Napster, koji je omogućio klincima da iz studentskih soba glazbu daju ostalima na raspolaganje. Napster je bio silno uspješan, bio je stvar koja je promijenila svijet - dobro, vremenom je i implodirala, ali i ta je implozija bila predivna.

Napster - koji su Sean i Fanning osnovali nakon što su se kao srednjoškolci upoznali preko nekog chata - bio je manje kompanija, a više revolucija. Njihov je site učinio glazbu dostupnom i besplatnom za preuzimanje s interneta, dao je svakom klincu s kompjutorom mogućnost da uzme što želi. Nije li to bila suština rock and rolla - sloboda? Nije li to ono što je i internet trebao biti?

Razumljivo da glazbena industrija nije na to gledala blagonaklono. Zapravo su se te jebene tvrtke kao bijesne harpije okomile na dva jadna Seana. Oni su uzrokovali paljbu, ali ishod je bio unaprijed poznat. Neki su ljudi misli da se to dogodilo upravo zahvaljujući Parkerovim pogreškama, da se pothvat sunovratio nakon što je napisao neke e-mailove koji su poslužili glazbenoj industriji kao putokaz u borbi protiv Napstera. Možda je to bila samo mladenačka ludost, brbljavost koja je na kraju Napster stajala života, ali to je uvijek bio Seanov problem, ali i njegova prednost. Bio je otvoren, ništa nije čuvao za sebe.

Nije ni za čim žalio. Ni u ludilu. To nikako ne bi sličilo njemu.

Naravno, kad je Napster otišao k vragu, Sean se mogao i drugačije ponijeti, sklupčati se u nekoj rupi ili pobjeći mami i tati. Umjesto toga, odlučio je ponovo uzjahati silicijskog pastuha.

Tek su se nekoliko godina kasnije on i dvojica njegovih najboljih prijatelja pozabavili jednim drugim programom izraslim iz ideje dijeljenja. Ovaj se put radilo o jednostavnom besplatnom programčiću koji je prikupljao osobne kontakt - podatke i s vremenom se razvio u živi sustav pohrane poslovnih podataka koji se sam neprestano ažurira. Tvrtku su prozvali Plaxo.

Tada je i to implodiralo, barem je Sean na to tako gledao. Sam Plaxo se dobro držao i njegova je vrijednost u tom trenutku vjerojatno bila milijunska, ali Seanova uloga u svemu tome 62

ki@ bila je prošlo svršeno vrijeme. Imao je dojam da se njegov izlazak iz tvrtke mogao nazvati napucavanjem, a u stvarnosti je bilo i gadnije no što zvuči.

Gadno jer je Sean smatrao da se u cijelu priču upleo i jedan pravi, stvarni zlikovac, koji kao da je došetao iz nekog filma o Jamesu Bondu: misteriozni Velšanin udaren na megalomansku stranu skoro onoliko koliko mu je bio impresivan bankovni račun. Upravo je Sean bio taj koji je prizvao VC22 aveti jer je mislio da Plaxo treba sredstva, a da on zna kako će se nositi s takvim ulagačima. No, Michael Moritz nije bio tek neki ulagač, nego partner u fondu Sequoia Capital i mali bog lovaroša Silicijske doline. Ulagao je i u Yahoo i u Google, i zaradio toliko novca da više nikada nitko neće posumnjati u njegove metode.

Sean je Moritza smatrao tajanstvenim izopćenikom i manijakom. Od početka su se klali na gotovo svakom pitanju. Sean je slobodouman, mlad i poduzetan, a Moritz je tu radi novca i oko toga nije bilo nikakvih dvojbi. Niti godinu dana nakon što je Sequoia dokapitalizirala kompaniju koju je osnovao, Sean je stekao dojam da Moritz očekuje njegov odlazak i napuštanje tvrtke koju je sam osnovao! Naravno, Sean je to odbio.

Vodila se oštra bitka, investitor je izvršio prevrat unutar tvrtke i Sean je polako, ali sigurno počeo uviđati da će na kraju ostati na vjetrometini. Dvojica njegovih najbliskijih prijatelja s kojima je osnovao tvrtku vremenom su, po njegovom mišljenju, popustili pritiscima Moritza i uprave. Prema pouzdanim informacijama, kada je Sean uzvratio najavom da će napustiti tvrtku samo pod uvjetom da unovči svoj dio u njoj za čistu gotovinu, Sequoia je krenula đonom. Sean je bio uvjeren da je Moritz potegnuo za sredstvima kakvima bi se poslužio i onaj Bondov zlikovac. Bio je siguran da je Moritz unajmio privatne detektive ne bi li prikupili prljavog rublja za borbu kojom ga je trebalo udaljiti.

Počeo je primjećivati automobile sa zatamnjenim staklima kada bi izlazio iz stana, čudno pucketanje dok je telefonirao, a pojavili su se i sablasni pozivi s nepostojećih telefonskih brojeva.

Postajalo je užasavajuće.

Možda i jesu nešto nalazili. Kao i svaki dečko njegovih godina, a još i zahvaljujući slavi stečenoj kroz Napster i Plaxo, Sean je uglavnom bio spreman za tulumarenje. I cure. I nikako nije bio svetac. Bio je u ranim dvadesetima, rock zvijezda Silicijske doline koja misli i govori brzo, vrlo brzo. Nešto što je nosio u sebi odavalo je dojam živčanosti, frenetičnosti, i to se lako moglo pogrešno protumačiti.

Možda su na kraju i imali nešto čime su ga držali, a možda i nisu. Kako god bilo, Sean je smatrao da ga je Moritz izbacio. Natjerao ga je da mu preda ključeve onoga što je stvorio vlastitim rukama. K tome, Sean je vjerovao da je izgubio ne samo tvrtku, nego i svoja dva bivša najbolja prijatelja. Bilo je gadno, očajnički i, barem je Sean tako smatrao, nije bilo fer.

Ali, jebiga, dogodilo se, i što sad? Nije se to dogodilo samo njemu. U Silicijskoj dolini to je redovita pojava.

Tako je to s rizičnim poduzetničkim kapitalom. U početku je strašno super, a kasnije 22

VC = venture capital. U doslovnom značenju - poduzetnički kapital. Radi se o sredstvima i ljudima koji su na raspolaganju za sudjelovanje u rizičnom pothvatu i koji preuzimaju rizik na sebe. U zamjenu za takvo novčano sudjelovanje, preuzimaju dio buduće dobiti i razna, ako ne i sva, upravljačka prava. U pitanju mogu biti sasvim mali, ali i ekstremno veliki iznosi.

63

ki@ samo strašno.

Plaxo je završio loše, ali to nije značilo da je sa Seanom Parkerom gotovo. Ni govora.

Tračerska smeća Doline tek su se tada raširila nakon što je iza sebe ostavio dvostruki jackpot, uživali su radeći od njega gradskog momka na lošem glasu. Komadi. Odjeća s potpisom.

Naravno, tu su bile i nepotvrđene priče o svakojakim narkoticima, bijelom prahu, tabletama i samo nebo zna o čemu sve ne. Sean je već počeo očekivati kako će jednog dana otvoriti Gawker i doznati da si uštrcava krv mladih tuljana.

Bila mu je smiješna pomisao da netko o njemu misli kao o zločestom dečku.

Pretpostavio je da bi to moglo biti urnebesno bilo kome tko ga je poznavao dok je odrastao u Chantillyju u Virginiji. Bio je mršavko, alergičan na kikiriki, pčele i školjkaše. Stalno je uza sebe imao injekciju s dozom adrenalina. Bio je i astmatičar pa je nosio i inhalator. Kosa mu je bila tako neukrotiva da je vukla na afro. Zapravo, reći da je bio mršav nije dovoljno. Fizički ne bi nikoga mogao prepasti. Bračni bi mu krevet bio dovoljno velik da odradi splet gimnastičkih vježbi na parteru. Zlikovac iz Silicijske doline? Presmiješno.

Pogledao je onaj zavodljivi grudnjak na podu i opet se nasmiješio.

Mora se pošteno priznati da je imao svojih trenutaka. Jedno vrijeme hedonizam mu je išao sasvim lijepo. Kao što su privatna zabadala vjerojatno nekako uspjela shvatiti, volio je cure.

Nekada i mnogo njih. Volio je kasne izlaske i volio je piti. Izbačen je iz nekoliko noćnih klubova.

I, da, nije upisao faks. Napustio je i srednju školu kada je Napster podivljao i nikada se nije vratio.

Ali negativac nije bio. Bio je pozitivac. Sam je sebe smatrao čak nekom vrstom superheroja. Iako se prezivao Parker, sebe je zamišljao sličnijim Batmanu. Danju bi bio Bruce Wayne i družio se s poduzetnicima i direktorima. Noću je bio maskirani osvetnik i pokušavao promijeniti svijet mijenjajući jedno po jedno studentsko derište.

Samo što, za razliku od Brucea Waynea, Sean još nije imao novca. Stvorio je dvije najveće internetske kompanije svih vremena, a bio je švorc. Naravno da će Plaxo jednoga dana biti prilično vrijedan. Seanu će pripasti dobar dio toga, možda deseci milijuna dolara. A možda i stotine milijuna. Što se Nepstera tiče, čak i ako se njime nije obogatio, u najmanju si je ruku stvorio reputaciju. Neki su ga čak usporedili i s Jimmom Clarkom, osnivačem Silicom Graphicsa i čovjekom koji je bio odgovoran za Netscape i Healtheon. Sean je već dvaput zakucao, trebala mu je još jedna dobra lopta i tada bi analogija mogla biti i prikladnija. Što se toga tiče, stalno je gledao odakle bi mogla doći ta treća lopta i sada je tražio nešto što će uistinu mijenjati živote. Svi, naravno, čekamo svoju veliku priliku. Razlika je bila u tome što je Sean točno znao što će biti ta velika prilika. Znao je i vjerovao u to kao u Boga: bit će to društvene mreže.

Tek nekoliko mjeseci ranije spojio se s ljudima koji su napravili Friendster. Doveo im je neke vrlo odvažne tipove voljne uložiti u rizične pothvate i upoznao ih sa svojim lokalnim poznanicima, od kojih je najvažniji Peter Thiel, čovjek koji je stajao iza PayPala, Seanov brat po sličnim iskustvima s bandom iz Sequoie.

No, ni Friendster nije mogao biti njegovo treće zakucavanje. Stvar je već bila odmaknula, a Sean se nije ukrcao na vrijeme. Kada se stvari pogledaju ozbiljnije, Friendster je imao svoja 64

ki@ ograničenja. Iako je bio bolje zamaskiran nego Match ili JDate, zapravo je bio servis za spajanje parova, mjesto na koje bi netko došao u potrazi za curom koju još nije poznavao pokušavajući tamo doći do njezinog telefona ili e-maila.

Postojao je još i MySpace, zvijezda u usponu koja je rasla opako brzo, Sean je bacio pogled ili dva na nju i nije ga se dojmila. MySpace je bio odličan za svoju svrhu, ali to Seanu nije bilo pravo društveno umrežavanje. Na MySpace se nisi uputio kako bi komunicirao, nego da bi se razmetao. Bilo to je veliko igralište na kojemu su se prešetavali narcisoidni tipovi.

Pogledaj me! Pogledaj! Pogledaj moj garažni bend, gledaj mene kako pričam smiješne viceve, a vidi tek kako sjajno glumim! Nisam li doista super maneken?! I tako dalje i tako dalje.

Sve se svodilo na pokušaj lansiranja sebe kao brenda i nadanja da ćeš privući dovoljno pozornosti.

Ako je Friendster bio alat za spajanje partnera, a MySpace pomoćno osobno promidžbeno sredstvo, što je preostalo? Sean nije bio siguran, ali negdje je neki novi Fanning kuckao u svojem podrumu i radio na Napsteru društvenih mreža. Sean je samo trebao otvoriti četvrte oči.

Znao je da je ljestvicu postavio jebeno visoko. Ako se ne radi o milijardama i ako to nije njegov Yahoo, YouTube ili Google, tada se s tim neće ni zamarati. Iza sebe je već imao Plaxo i to mu iskustvo nikako nije bilo po volji.

Sljedeći put bit će ili milijarda ili ništa.

Sean je sjedio i pustio da se energija u njemu razbudi. Bilo je vrijeme za povratak na potragu. Ugledao je stolić tik do pokrivača i na njemu otvoreni prijenosnik kraj rozoga djevojačkog ručnog sata. Računalo nije bilo njegovo niti od njegovih cimera pa je moralo pripadati gošći ili nekome drugome tko je došao u posjet. Važno je da je na dohvat ruke i to ga je činilo savršenim uređajem u tom trenutku. Bilo je vrijeme da pregleda svoju elektroničku poštu i započne dan.

Posegnu je za laptopom i nježno ga postavio u krilo. Probudio se već nekoliko sekundi kasnije. Odmah je spazio da je već zakačen na net, i to preko Stanforda. Na zaslonu je bila otvorena neka web stranica. Očito je vlasnica, tko god ona bila, te noći bila online. Znatiželjni Sean bacio je pogled na stranicu.

Tako nešto nije vidio nikada ranije, što ga je vrlo začudilo jer je vidio skoro sve što se vidjeti moglo. Nježna plava traka dominirala je gornjom i donjom zonom stranice. Bio je to očito nekakav portal. Slika djevojke bila je na lijevoj strain, primijetio je da ima super kosu, prekrasan osmijeh i nevjerojatne plave okice. Zatim je vidio da se ispod njezine slike nalazi i nešto podataka o njoj.

Iz njih se razaznavalo da je žensko. I da je solo. Da je zanimaju dečki. Traži prijatelje.

Slijedio je i popis prijatelja koje već ima, njezina mreža. Ispod toga su joj omiljene knjige i što studira na Stanfordu.

Uz profil se nalazio i osobni citat koji je sama sastavila i nekoliko komentara njezinih prijatelja s grupe. Reklo bi se da su svi bili sa Stanforda i imali Stanfordove e-mailove. Bili su to njezini prijatelji iz stvarnog života, a ne tek ljudi koji su je pokušavali pojebati, kao na Friendsteru. Nisu to bili ni ljudi koji su joj servirali svoj novi bend ili odjeću kao na MySpaceu.

65

ki@ Ovo je bila njezina prava društvena mreža, njezini prijatelji, povezani online.

Povezani trajno. I kada je računalo isključeno, društvena mreža je radila, bila je stalno budna. Nije stajala. Fluidna. Jednostavna. Prekrasna. „Majko sveta“, reče potiho Sean sebi u bradu.

Ono što je vidio bilo je briljantno. Trepnuo je u nevjerici. Društvena mreža namijenjena studenskom tržištu. Krajnje očito. Ona golema praznina koja je zjapila na tržištu društvenih mreža bila su sveučilišta, a studenti su zapravo bili idealna populacija za društveno umrežavanje jer su nevjerojatno skloni druženju. U studentskom domu stvoriš više prijatelja nego ikada u životu. Po svemu sudeći, Friendster i MySpace su previdjeli upravo dio tržišta koji je najskloniji društvenosti. Ali ovaj site?! Izgledalo je kao da je sagrađen na samo zlatnoj žili.

Oči su mu progutale sve, do zadnjeg retka stranice, i tamo je našao: Proizvodnja Mark Zuckerberg.

Nasmiješio se. To mu se sviđalo. Izrazito mu se sviđalo. Tko god je to napravio, stavio je svoje ime ravno na dno stranice. Nakon nekoliko udaraca po tipkama pred sobom je imao Google. Počeo je pretraživati. Začudo, našao je mnogo, i to većinom isječke iz Harvard Crimsona, novina Sveučilišta Harvard.

Web stranice The facebook pokrenuo je klinac s druge godine faksa, svega šest ili osam tjedana ranije. U četiri je dana skoro cijeli kampus bio na Facebooku. Do kraja drugog tjedna imao je već oko pet tisuća registriranih korisnika, a tada su otvorili vrata i nekim drugim sveučilištima. U tom se trenutku pretpostavljalo da ih ima već oko pedeset tisuća. Stanford, Columbia, Yale…

Kriste, pa to ide brzo!

Sean je mrmljao sam sa sobom. „The facebook.“ Zašto ne samo „Facebook“? Takve stvari bi ga izludjele. Njegov um mu je stalno radio takve stvari i Sean je neprestano nastojao izgladiti ili pojednostaviti stvari. Dok je razmišljao o toj svojoj sklonosti, uhvatio se kako istovremeno prstima nastoji izravnati nabore na posteljini. Nasmiješio se samome sebi i rekao si da na popis neuroza svojem portfelju mora dodati još i OKP. Valja nazvati Valleywag i javiti im da Sean Parker, zločesti dečko, opsesivno-kompluzivno poremećeni astmatičar alergičan na kikiriki, ganja neki novi projekt…

Trebalo im je to javiti jer će se upravo to i dogoditi. Krenuo je pronaći tog Marka Zuckerberga i vidjeti od čega je napravljen. A ako su stvari uistinu tako divne kako su mu izgledale, pomoći će malom da od Facebooka napravi nešto jako veliko.

Ili milijarda ili ništa. Jednostavno, čisto. Ništa manje neće smatrati uspješnim. Od dva pokušaja, dvaput je zakucao. Napster i Plaxo. Bi li ovo moglo biti treće?

18. POGLAVLJE – NEWYORK CITY „Ma daj, Eduardo. Zar stvarno misliš da će od nas ovdje tražiti papire?“ Djevojka je kolutala očima, i to je samo pogoršavalo stvari. Eduardo ju je pogledao ravno u oči, ali već se nastavila baviti popisom raspoloživih alkoholnih pića u svojim rukama, kao što je i Mark radio.

Možda je Kelly imala pravo i nitko tamo nije imao namjeru tražiti iskaznice. No, stvar nije bila u 66

ki@ tome. Eduarda je izluđivalo što niti ona niti Mark nisu ništa doživljavali ozbiljno. Nije to počelo s restoranom, Mark se zajebavao i glupirao cijelim putem do New Yorka praveći se da je sve samo velika šala. Što se Kelly tiče, njoj se to moglo i oprostiti jer je jedini razlog njezine nazočnosti na večeri posjet rođacima u Queensu. Ali Mark se tamo nalazio jer je navodno u New York došao poslom.

Iako su spavali kod prijatelja umjesto u hotelu, Eduardo se pobrinuo za sve troškove, od putovanja i taksija do hrane i pića. Zapravo, to su plaćali s hrpice rezervirane za The facebook, one brzo nestajuće siječanjske Eduardove tisuće dolara. Ta činjenica je određivala putovanje kao poslovno i Mark se stoga trebao ponašati kako priliči trenutku.

No, njegovo ponašanje nije bilo nimalo nalik očekivanom. Eduardo je uspio organizirati nekoliko susreta s mogućim oglašivačima, no niti jedan od susreta nije imao blistav ishod, možda dijelom i zbog toga jer bi Mark obično jednu polovicu prespavao, a drugu proveo sjedeći u tišini dok se Eduardo snalazio kako je znao i umio. Iako su svi bili iskreno zadivljeni činjenicom da su dobivali nove korisnike tolikom brzinom i već ih imali, prema zadnjem brojanju, više od sedamdeset pet tisuća, nitko nije imao volje dati spomena vrijedan novac za oglašavanje. Jednostavno im je trebalo još vremena da se stvari slegnu, a oglašavanje na internetu je i inače kockanje svoje vrste. Jednostavno je bilo teško oglašivačima objasniti koliko je Facebook zapravo poseban. Nije ih impresionirala ni činjenica da korisnici na The faceook stranicama ostaju dulje nego na gotovo bilo kojem drugom siteu. Ono što je bilo još impresivnije, podatak da čak 67% onih koji isprobaju Facebook postanu redoviti korisnici oglašivači nisu uopće bili kadri pojmiti.

Stvari su ipak mogle biti makar malo bolje da je Mark te sastanke shvaćao ozbiljnije. I na koncu konca, eto ih u jednom od hit restorana New Yorka, a on sjedi u svojoj idiotskoj trenirci s kapuljačom i lupka natikačom o natikaču pod stolom. Olakotna mu je okolnost što u „66“ nisu došli kako bi se sastali s potencijalnim kupcem oglasnog prostora na siteu, ali ipak su tu bili poslom i Mark se trebao pripremiti za svoju ulogu. Najmanje što je mogao učiniti je izgledati pristojno jer je na takvome mjestu stršao kao prase u Teheranu. „66“ je sagrađen na prvom katu stare tkaonice u Tribeci i predstavljao je najnoviji uspijeh Jeana Georgrsa, a vjerojatno i najljepši kineski restoran koji je Eduardo ikada vidio.

Elegantan, minimalistički i beskompromisno moderno uređen od četverometarskog staklenog ulaza pa sve do golemog akvarija sa živim ribama koji je odjeljivao salu od otvorene kuhinje.

Pod je bio od bambusa, a pjeskareno staklo dijelilo je prostore za objedovanje. Jedan veći zid od istoga takvog stakla zaklanjao je prostor za stolom za pedesetak osoba pa su se mogle vidjeti samo sjene poslužitelja koji su obigravali oko stola. Kineske svilene zastave visjele su sa stropa, ali ipak je sve djelovalo više fusion nego azijski, barem je Eduardo to tako doživljavao.

Kako im je gost kasnio, već su naručili nešto s jelovnika, aspik svinjetinu garniranu šalotom i đumbirom, tartar od tunjevine, jastogova kliješta na pari s đumbirom i vinom. I gusju jetru u pretjeranim okruglicama od škampa. Eduardova cura nije bila presretna izborom jela i kratila je vrijeme do posluživanja domaćeg sladoleda u posudicama za dostavu hrane. Doduše, da je uspjela uvjeriti nekog od konobara da im donese pića bez provjeravanja njihove dobi, vjerojatno bi zaboravila na sladoled.

67

ki@ Iako nije bila baš takva da bi je čovjek htio ženiti, Kelly je bila visoka i zgodna, a Eduardo ju je uspio zainteresirati i nakon epizode u toaletu. Mark je odavno izgubio njezinu frendicu Alice, ali to mu nije bilo bitno. Niti Eduardu toga trenutka nije bilo posebno važno što će biti sa Kelly. Imao je većih briga. Daleko više su ga zaokupljale misli o sastanku zbog koga su uopće došli i čovjeku kojega su trebali upoznati.

Nije znao mnogo o Seanu Parkeru, ali mu se nije sviđalo ono malo što je o njemu našao na internetu. Parker je bio divlja zvijer Silicijske doline, serijski poduzetnik koji je iz dvije internetske tvrtke što ih je napravio izletio na prilično spektakularan način. Činio se kao nekakav divljak, možda i mrvicu opasan. Nije mu bilo nimalo jasno zašto bi htio razgovarati s njima, kao niti što je htio od njih, ali je bio prilično siguran da oni od Parkera ne trebaju ništa.

Kad smo već kod toga, Eduardo je spazio Parkera onog trenutka kada je prošao pjeskarenu staklenu barijeru. I da ga nije vidio odmah, uočio bi ga sljedeće desetinke jer ga se nije moglo ne primijetiti zbog stila kojim se pojavio na sceni. Odbijao se od zidova kao lik iz crtanog filma - tasmanijska neman koja se kao uskovitlani tornado razletjela restoranom. Prvo je dobacio haj domaćici istodobno grleći jednu od konobarica. Zatim je zastao pri jednom stolu pozdravljajući čovjeka u odijelu i rukujući se s njim kao da se odavno znaju, dok je drugom rukom razbarušio kosu njegovog klinca kao da su kućni prijatelji.

Isuse Kriste, pa kakav je to lik?

Prišao je njihovom stolu i nasmiješio im se. U osmijehu je bilo nečega lisičjeg. „Sean Parker. Ti si vjerojatno Eduardo. I Kelly. Mark, naravno.“ Sean se prošetao na drugu stranu stola gledajući Marka - Eduardo je spazio, tada i na tome mjestu, izraz Markovog lica, crvene obraze i sjaj u očima. Bio je to slučaj čiste idolatrije. Iz Eduardova kuta gledanja bilo je očigledno da je Mark Seana Parkera smatrao bogom.

Trebao je ranije zbrojiti dva i dva. Napster je bila hakerska bitka nad bitkama, njihov ep, njihovo najšire bojno područje ikada. Nije bilo bitno niti to što su na kraju izgubili tu bitku, odnosno rat, jer je to i dalje bio daleko najveći hakerski pothvat u povijesti. Sean Parker je bio veteran, preživjeli borac koji je nakon toga osnovao i Plaxo i time si potvrdio reputaciju.

Eduardo se nije trebao truditi zapamtiti sve ono što mu je Google servirao o Seanu jer je ovaj ionako odmah ispalio sve što je trebalo. Usput je sjeo kraj Kelly i naručio piće za sve četvoro kod konobarice s kojom se prethodno sprijateljio.

Sean je mljeo priču za pričom. Razina energije koju je isijavao bila je nevjerojatna.

Krenuo je od Napstera i bitaka koje je vodio oko njega, pa prešao na Plaxo i još teže makljaže koje je jedva preživio. Bio je potpuno otvoren u svakom pogledu. Život u Silicijskoj dolini i u Los Angelesu, tulumi ovdje i ondje, prijatelji koji su postali milijarderi, prijatelji koji još uvijek traže ono pravo. Svoj je svijet predstavio vrlo plastično i Eduardo je gledao kako Mark sve upija.

Izgledao je kao da će ustati, otrčati u zračnu luku i odletjeti u Kaliforniju.

Kada je Sean konačno uspio ispričati sve svoje priče i stao, po Eduardovom mišljenju nakratko, okrenuo je tok razgovora pitavši kakva su posljednja događanja s The facebookom.

Eduardo je počeo priču o prisutnosti na dvadeset devet sveučilišta, ali se Sean obrati Marku pitanjem o strategijama kojima se koriste pri osvajanju novih sveučilišta.

Eduardo je sjedio, ponešto nadrkan, i gledao Marka kako sav važan objašnjava njihovu 68

ki@ strategiju na primjeru Baylora. To malo teksaško sveučilište ih je prvo odbilo obrazloženjem da je razvilo svoju funkcionalnu društvenu mrežu. Umjesto izravnog sukoba s Baylorom, napravili su popis svih sveučilišta u krugu od stotinu ili dvjesto kilometara i poosvajali ih redom. Vrlo brzo su baylorska djeca praktički molila da ih se pusti na The facebook jer su vidjela da su svi njihovi prijatelji već tamo. U roku od nekoliko dana Baylorova društvena mreža je nestala u ropotarnici povijesti.

Izgledalo je da Seana ta priča prilično uzbuđuje. Dopunio ju je i citatom koji je Stanford Daily objavio 5.3.: „Ne ide se na predavanja, zapostavlja se posao. Studenti provode sate u potpunoj fascinaciji. thefacebook.com ludilo je poharalo kampus.“ U roku od 24 sata nakon objave tog članka 85% Stanforda je pristupilo The facebooku.

Doimalo se da je Marku strašno drago što je Sean Parker čitao o njemu. Seanu se pak svidjelo što ima Marka za svojega istinskog obožavatelja. Odmah su se prepoznali, u to nije bilo nikakve sumnje. Što se Eduarda tiče, nije njega Sean namjerno ignorirao. Poanta je bila u tome da ga je Mark zanimao mnogo više. Možda je to bila posljedica činjenice da su obojica bili spretni s računalima, iako Sean nije na Marka ostavio dojam geeka. Sigurno je to bio, ali je pritom izgledao izrazito chic, kao da je zapravo glumio geeka u nekoj TV seriji. Nije bio u pitanju samo način na koji se odijevao, niti ponašanje kao da je stalno na nekoj opakoj kemiji, nego i način na koji se odnosio sa svima u prostoriji - bio je rođeni showman i to mu je išlo strašno dobro.

Večera je prošla vrlo brzo, iako se Eduardu činilo kao vječnost te je umalo zapljeskao kada je Kelly konačno dobila sladoled. Čim su se zdjelice ispraznice, Sean je zamolio da ga ispričaju, pokupio račun i obećao Marku da će mu se javiti vrlo brzo. Vrtložni derviš23 je napustio zgradu istom brzinom kojom se i pojavio.

Deset minuta kasnije Eduardo je stajao kraj Marka na cesti, pokušavajući rukom dozvati taksi. Eduardova cura je otišla naći se sa Seanom i njegovom curom u neki bar u blizini, gdje su se pak trebali naći s nekim zajedničkim poznanicima. Eduardo je namjeravao pridružiti im se kasnije, ali morao je obaviti još nekoliko telefonskih razgovora. Želio je organizirati još nekoliko sastanaka s oglašivačima. Nije želio odustati, bez obzira koliko su se stvari usložnjavale. Ruke podignute u zraku, okrenuo se prema Marku, koji je još uvijek sjajio od sreće. Parker je otišao, ali njegova je aura još lebdjela unaokolo. „Taj bi Eskimu prodao led“, rekao je Eduardo u nadi da će skinuti čini s Marka. „Hoću reći, jedan je od onih koji bi stalno nešto novo. On nama i nije potreban.“ Mark je slegnuo ramenima, ali nije ništa rekao. Eduardo se namrštio. Bilo mu je jasno da uzalud priča. Marku se svidio Parker, obožavao ga je. To je bilo neizbježno.

Eduardo je nagađao da to nije previše važno, bar ne u ovom trenutku. Nije izgledalo da bi ih Sean mogao obasuti novcem jer ga zapravo nije još ni imao, koliko je Eduardo mogao pronjušiti. A The facebook je trebao upravo novac. Kako je posao rastao, trebalo je još servera, 23

Turski mevlana – derviši (mavlavije, ili mevlevije, kako ih zovu u Bosni) pripadnici su islamskog sufističkog reda posvećenog duhovnom životu. Poznati su i kao vrtložni/vrteći derviši zbog svojega plesa koji je dio obreda sema.

Prema nekim opisima, ples je katkad završavao ekstatičnim stanjem u kojima su se derviši mogli probadati bez ikakva znaka boli i krvi. Danas je hipnotička vrtnja derviša kulturna atrakcija Turske.

69

ki@ zaključili su i da im je potrebno još programera i angažirali su ih. Zvali su ih stažistima, ali i njih će prije ili kasnije trebati plaćati.

Zbog toga su razloga namjeravali sljedećeg dana otvoriti novi račun u banci i u projekt uložiti još novca. Eduardo je pripremio deset tisuća dolara. Mark nije imao ništa svojeg novca pa su se do daljnjega morali oslanjati na Eduardov.

Iako Parker i nije imao neku ozbiljniju lovu, sigurno je imao pristup ključnim izvorima poduzetničkog rizičnog kapitala. No, ovaj put mu je bilo drago što je Mark toliko nezainteresiran za novac, za nj je samo važno da sve bude zabavno i cool. Oglašavanje nije bilo cool. Ni poduzetnički kapital nije bio cool,a pogotovo to nisu tipovi u odijelima i kravatama.

Ukratko, Eduardo se nije bojao da bi Mark u skorije vrijeme poželio potražiti dokapitalizaciju kod takvih poduzetnika.

Eduardo se, međutim, nije uspijevao othrvati misli koja mu se stalno vraćala. Problem je bio što je Parker, unatoč tome što se kretao u poduzetničkom svijetu, bio sušti ideal cool osobe u Markovim očima. Na kraju je suzbio tu misao i pohranio je u nekoj zabačenoj ostavi mozga.

Sve je bilo sjajno i nije trebao brinuti ni o čemu. Svi su obožavali The facebook.

Prije ili kasnije, mislio je, već će naći kako unovčiti tu prokletinju, i to bez pomoći Seana Parkera. Eduardo je osjećao da Sean Parker jednostavno nije mogao biti jedini koji je primijetio njihov maleni web site. Bilo je pitanje vremena kada će se otvoriti novčanici u kojima ima nešto malo više no što je potrebno za večeru u šminkerskom newyorškom restoranu.

19. POGLAVLJE – LJETNI SEMESTAR „Yup. Još jedan.“ „Sereš.“ „Da bar serem.“ U početku se Eduardo uspio oduprijeti porivu da pogleda preko ramena. Nastojao se koncentrirati na profesora, bradatog čovjeka crno-bijele kose koji je jurcao po podiju predavaonice osrednje veličine. Nije mu išlo jer nije imao pojma o čemu se radi. Znao je da je riječ o nekakvome naprednom programskom jeziku o kojemu pak nema nikakvog pojma. Bilo je to još jedno Markovo predavanje na koje je upao. The facebook je zauzeo školske sate. Čak su i njih pretvorili u provizorno radno vrijeme svoje cvatuće kompanije. U tom se trenutku hrvao s porivom da se okrene i pogleda - no učinio je to, jednostavno si nije si mogao pomoći.Trebalo je manje od sekunde kako bi uočili lika: srednjih tridesetih, odjeven u sivo odijelo s kravatom, drži aktovku pod miškom. Sjedi između dvojice s druge godine koji na sebi imaju trenirke s grbom sveučilišne teniske ekipe. Tip se idiotski smiješka. Intenzitet smiješka se pojačao kada je uhvatio Eduardov pogled.

Isuse, ovo postaje presmiješno. To nije bio prvi VC24 koji ih je pratio po kampusu. Kako se semestar bližio kraju, počeli su navirati do te mjere da su izazivali i pomalo straha. I ne samo oni, i predstavnici krupnih internetskih i softverskih kuća stali su ih hodočastiti. Ljudi u odijelima su im prilazili u blagovaonici i knjižnici, jedan se čak probio i do Markove sobe.

24

VC = Venture capitalist.

70

ki@ Čekao je pred vratima tri sata dok se Mark nije vratio sa sastanka katedre za računala.

Bilo je krasno nalaziti se u središtu pozornosti, ali problem je što nitko nije nudio novac, barem ne ozbiljan. Samo su najavljivali da bi se novac mogao dogoditi. Neki su izbacili i cifre.

Lijepe, krupne, okrugle kao okruglice u juhi na sabat i s mnogo nula u sebi, ali još uvijek nitko nije dao konkretnu ponudu. Ni Mark ni Eduardo nisu nikoga od svih njih shvaćali previše ozbiljno, a nisu ni namjeravali puštati nikoga u vlasništvo ni po koju cijenu.

Jednostavno im nije padalo na pamet, a nisu o tome ni međusobno razgovarali. U to je vrijeme Facebook prešao brojku od 150.000 članova i svakoga dana je dobivao tisuće novih.

Eduardo je znao da će stranice, budu li se stvari nastavile tako kretati, vrijediti stvarno velik novac. Završetak škole je značio i da on i Mark trebaju donijeti krupne odluke o bliskoj budućnosti.

Unatoč tome što su Chris i Dustin dobro povukli dio tereta, The facebook je počeo izgledati kao ozbiljan posao s punim radnim vremenom. Kada završi semestar, bit će sve lakše uskladiti - bilo je očigledno da će obojici tijekom ljeta prioritet biti The facebook.

Eduardo je u proteklom mjesecu napravio neki napredak u odnosima s oglašivačima, pokrenuo je nekoliko testnih oglašavanja za lokalne, ali i prvorazredne, sveameričke prisutne tvrtke kao što su AT&T Wireless, AOL i Monster.com.

Nešto prostora su zakupili razni harvardski studentski klubovi i udruge, pa su oglašavali tečaj za barmene, Seneca Club Red Party i godišnji „plesnjak u koži“ doma Mather.

Demokrati sveučilišta plaćali su trideset dolara dnevno kako bi prikupili zainteresirane za njihovu ekskurziju u New Hampshire. Sve skupa, stranice su donosile nešto prihoda, ali nedovoljno da bar pokriju troškove najma servera, a kamoli njihovu nadogradnju i održavanje sada kad je to postalo nužno zbog toliko ljudi koji su danonoćno visjeli na siteu.

No, i to je bilo nešto, za početak.

Eduardo je unaprijedio posao i što se tiče pravne podloge. On i Mark su i službeno osnovali tvrtku i 13.travnja registrirali Thefacebook LLC25 na Foridi, gdje je Eduardova obitelj živjela. U prijavi u registar ponovili su ranije dogovorene postotke vlasništva: 65% je pripalo Marku, 30% Eduardu, a 5% je preuzeo Dustin. Chris je još uvijek trebao dobiti određeni, tada još neutvrđeni postotak. Bilo kako bilo, sami ti dokumenti činili su tvrtku stvarnijom iako još nije stvarala nikakvu dobit.

Unatoč registriranju tvrtke i epidemijskom rastu The facebooka, još uvijek je bilo teško odlučiti što učiniti kada za nekoliko tjedana dođe kraj nastave. I Mark i Eduardo su se interesirali za neki posao koji bi radili preko ljeta. Mark nije našao ništa što bi ga trgnulo, ali Eduardo je preko poznanstva iz Phoenixa i obiteljskih veza uspio rezervirati stažiranje u prilično ozbiljnoj investicijskoj banci u New Yorku. O tome je naširoko raspravljao s tatom i bilo je očigledno kamo ga je otac usmjeravao. Iako je The facebook rastao iz dana u dan, još uvijek nije donosio zaradu i nije bio pravi posao. Dogovoreno stažiranje je, pak, bilo na zavidnom položaju i otvaralo je fantastične mogućnosti. Kada je uzeo u obzir i to da su im oglašivači većinom u New Yorku, izgledalo je logično da preko ljeta bude tamo i u slobodno vrijeme radi 25

LLC = limited liability coorporation, gotovo doslovno „društvo s ograničenom odgovornošću“, odnosno d.o.o.

71

ki@ za The facebook.

Ali prije nego je Eduardo stigao izložiti svoj plan, Mark je već imao spremno iznenađenje. Iako je The facebook bio i njegov prioritet, počeo je razvijati još jedan projekt Wirehog. Partneri su mu bili dva frenda iz programerskog svijeta: Adam D'Angelo, s kojim je u srednjoj školi napravio Synapse, i Andrew McCollum, kolega s grupe na računarstvu.

Wirehog je bio križanac Napstera i Facebooka, program za razmjenu datoteka s primjesom društvenih naklonosti. Program se preuzeo s interneta i pokrenuo lokalno, a omogućavao bi korisniku razmjenu sadržaja s prijateljima, između ostaloga slika, glazbe i videa. Razmjena bi se obavljala preko vlastito uređenih web stranica, a grupa onih kojima bi korisnik dopustio pristup bila bi njegova društvena mreža kakvu sam odabere i uredi. Zamisao je imala nastavak. Kad Wirehog postane gotova aplikacija, bit će ugrađen u Facebook kao dodatna funkcija. U međuvremenu će on i Dustin raditi i na nadograđivanju The facebooka.

Nadali su se da će do kraja ljeta s trideset skočiti na stotinjak sveučilišta.

Bio je to plan od koga bi se svakome zavrtjelo u glavi, posebno ako se radi usporedno s Wirehogom. No, činilo se da je Mark sve to doživljavao kao uzbuđenje, a ne kao prenatrpanost. Činjenica da je Mark odlučio svoje vrijeme podijeliti na dva projekta Eduardu je olakšala odluku o stažiranju.

Eduardo se počeo zabrinjavati tek kada je Mark ispalio drugu novost. Zapravo, objavio ju je samo dan prije, i to nakon što je Eduardo prihvatio stažiranje i već počeo tražiti stan u New Yorku.

Proteklih nekoliko tjedana, Mark je objasnio, opustio se uz mali karton Beck'sa i zaključio da bi nekoliko sljedećih mjeseci trebao provesti u Kaliforniji. Želio je na Wirehogu raditi u Silicijskoj dolini, mjestu mitova i legendi. Marku i njemu sličnima to je mjesto u kojem žive nadljudi. Slučaj je htio da i Andrew McCollum dobije posao za tvrtku EA Sports, koja je isto tamo, a i Adam D'Angelo je išao s njima. Mark i njegovi su čak našli gdje bi za malo novca bili u podnajmu: La Jennifer Way, ulica u Palo Altu, odmah kod Stanforda.

Marku se činilo da je smislio savršeni plan. Poveo bi i Dustina sa sobom, u kući bi postavili radionicu, i Facebook i Wirehog bi tako došli tamo gdje pripradaju. Kalifornija, Silicijska dolina, središte umreženog svijeta.

Ni dan kasnije se Eduardo još uvijek nije mogao pomiriti s drugim Markovim iznenađenjem. Istini za volju, uopće mu se nije sviđalo što je čuo, i to ne samo zato jer je Kalifornija na drugom kraju zemlje, nego ju je smatrao i opasnom i zavodljivom. Dok će on po New Yorku proganjati oglašivače, ovakvi kao onaj što je sjedio uza njih po Kaliforniji će proganjati Marka. Još se više bojao Seana Parkera jer je, za razliku od ovih koji su vukli za rukave, Parker točno znao na što će se Mark upecati. Nikada nije planirano voditi tvrtku iz Kalifornije. Mark i Dustin su trebali biti programeri, a od Eduarda se očekivalo da izigrava biznismena. Razdvoje li se, kako će obavljati dogovorene uloge?

Mark je zanemario Eduardove brige čim ih je ovaj izrekao, smatrao je da nema razloga ne raditi na dva mjesta. Mark i Dustin će raditi na programima, dok će Eduardo tražiti oglašivače i baratati financijama.

U svakom slučaju, nije bilo prilike naklapati o planovima jer je Mark odluku već donio, 72

ki@ a Eduardo prihvatio stažiranje u New Yorku. Trebalo je samo naći način da sve funkcionira.

Eduardu se to nije baš svidjelo, ali je prihvatio da će tako biti nekoliko mjeseci, a kada ljeto prođe, opet će se naći na studiju i bježati lakrdijašima u sivim odijelima. „Pretpostavljam da trebam razgovarati s njima“, Eduardo se okrenuo natrag Marku praćen blistavim smiješkom čovjeka u sivom. „Hoćeš li s nama? Takvi obično barem plate ručak. Za to su dosta dobri.“ Mark je odmahnuo glavom. „Danas primamo stažiste.“ Eduardo je klimnuo sjetivši se. Mark i Dustin su odlučili povesti nekoliko stažista sa sobom u Kaliforniju kako bi ostvarili onu brojku od stotinu sveučilišta do kraja ljeta. To će, razumije se, imati svoju cijenu. Nitko nije imao namjeru ići na drugi kraj zemlje besplatno.

Pustili su glasine po odjelu za računarstvo kako namjeravaju platiti osam tisuća dolara za rad preko ljeta, kao i osigurati smještaj i hranu u unajmljenom stanu u La Jennifer Way. Izgledalo je kao velik novac, pogotovo jer tvrtka nije još počela zarađivati. No Eduardo je ponovo pristao financirati razvoj novcem zarađenim ulaganjima. Namjeravao je tih dana otvoriti novi račun u Bank of America i na nj položiti osamnaest tisuća, a Marku dati bjanko čekove kako bi kalifornijski ogranak mogao funkcionirati. Kao odgovoran za poslovni aspekt projekta, smatrao je da tako treba postupiti. „Kad odjebem onog tamo“, Eduardo je odgovorio, „navratit ću i pomoći vam oko izbora štenca.“ „Trebalo bi biti zanimljivo“, odgovorio je Mark, a Eduardu se učinilo kako ima nečeg vražjeg u njegovom smiješku.

Riječ „zanimljivo“ je u Markovom neobičnom svijetu mogla značiti mnogo toga. „Tri, četiri…Sad!“ Zamislimo scenu koju je Eduardo ugledao ušavši u podrumsku učionicu upravo u trenutku kad je ona eksplodirala. Urlici, luđački smijeh i pljesak kakofonično su mu bušili uši dok se laktovima probijao kroz gužvu kako bi vidio što se događa. Gužvu su činili studenti računarstva, i to većinom dečki i s prve dvije godine. Nije ih bilo teško prepoznati. U blijedom ambijentu ultramodernog računalnog praktikuma niskoga stropa, sa svojim su blijedim licima bili u elementu. Probijao se kroz njihove redove, no nisu ga ni primijetili.

Kada je konačno došao naprijed, vidio je i zašto. Igra je bila u punom zamahu, a riječ „zanimljivo“ bila je zanimljivija no što je mogao zamisliti.

Središte prostorije je bilo raščišćeno i na čistinu postavljen red od pet stolova. Za svakim su bili po čaša Jack Daniel'sa i jedan laptop, a pet je geekova frenetično udaralo po tipkovnicama. Na čelu stolova stajao je Mark sa štopericom u ruci.

S mjesta na kojem je stajao, Eduardo je mogao samo razaznati da su na ekranima zbrkane brojke izmiješane sa slovima. Nije bilo sumnje da su se klinci natjecali u probijanju kroz lukavstva i labirinte koje su im Mark i Dustin postavili ne bi li izabrali najbistrije. Kada god bi neki od njih dopro do razine na kojoj bi ekran bljesnuo, dignuo bi pogled i iskapio čašicu viskija. Rulja bi ga počastila oduševljenim pljeskom, a klinac bi se odmah vratio na programiranje.

Eduardu nije trebala ni sekunda da poveže događaj kojem je svjedočio s onom pijankom 73

ki@ inicijacije kraj biljarskih stolova u Phoenixu. I ovo pred njim je bila inicijacija svoje vrste, svijet u kojem je on bio junak. Bilo je to utrkivanje, testiranje, vjerojatno najluđi prijamni razgovor koji će itko od tih klinaca ikada doživjeti. No, nije se moglo reći da im to smeta, naprotiv. Na licima im se ocrtavalo čisto zadovoljstvo. Bili su hakeri koji piju, čime su dokazivali ne samo da su u stanju raditi pod pritiskom, nego i da će pratiti Marka gdje god će biti potrebno. Ne samo da će s njim poći u Kaliforniju, nego gdje god ih povede. Njima Mark više nije bio samo kolega s grupe. Svakoga je dana sve više postajao bog.

Trebalo je proći još deset minuta dreke, udaranja po tipkama i natezanja Jacka dok dvojica nisu ustala gotovo istovremeno odbacujući stolice na pod iza sebe od siline skoka. „I dobili smo dvojicu pobjednika! Čestitamo!“ U tom je trenutku netko pokrenuo mp3 player priključen na zvučnike u kutu prostorije i začulo se Dr. Dre: „California, it's time to party…26“ Eduardo nije mogao ne nasmijati se. Rulja ga je okružila ispunjavajući čistinu u sredini i svi su pokazivali ozbiljne simptome umne poremećenosti. Bili su izvan sebe pokušavajući čestitati novim stažistima. Eduarda su odgurnuli unatrag, ali nije se bunio. Bilo mu je drago gledati Marka kako uživa u svojih pet minuta. Mark i Dustin su se pridružili stažistima tvoreći maleni prsten u sredini prostorije, pokraj Marka je stajala zgodna Azijka, visoka Kineskinja izrazito tamne kose i doista lijepog osmijeha. Zvala se Priscilla i prilično često se nalazila u Markovoj blizini u prošlih nekoliko tjedana, nalikovali su dečku i curi, što je prije nekoliko mjeseci zvučalo kao znanstvena fantastika.

U svakom slučaju, životi su im se u tih nekoliko mjeseci uistinu promijenili. Mark je konačno izgledao stvarno sretan u pulsirajućoj gomili koja ga je obožavala. I Eduardo je bio sretan iako je samo stajao podalje i promatrao. Tada, na tome mjestu, zaključio je da bi mogli uspjeti: mogao je voditi tvrtku iz New Yorka, dok bi Mark, Dustin, McCollum i stažisti programirali u Kaliforniji. Kada već budu tamo, možda uspostave kakve dobre veze koje bi Eduardo iskoristio za još brži rast sitea. Bili su ekipa i njegova namjera je bila ostati timski igrač, čak ako je to značilo biti udaljen od središta događaja tisućama kilometara.

Na kraju krajeva, za tri mjeseca će se svi vratiti na nastavu, Eduardo će biti na četvrtoj godini, Mark na trećoj i život će ići dalje. Do tada će možda biti bogati, a možda će biti tu gdje su i sada i gledati kako tvrtka raste i raste. U oba slučaja će im život biti bitno drugačiji nego što je bio prije početka ove avanture, Eduardo nije sumnjao da će im budućnost biti prvoklasna.

Odbacio je svaku dvojbu, kako i priliči pravom timskom igraču. Nije bilo potrebe za paranojom.

Stvarno, pitao se, može li se išta drastično pogoršati u samo nekoliko mjeseci?

20. POGLAVLJE – SVIBANJ 2004. „Tri.“ „Dva.“ „Jedan…“ Tyler je osjetio kako mu prsti bijele stežući grlo boce šampanjca i gledajući Camerona i 26

Kalifornija, vrijeme je za party…

74

ki@ Divy nagnute nad laptop. Divya je podigao prst u zrak i držao ga nad tipkovnicom, pokušavao je iskoristiti svaku raspoloživu mrvicu dramatičnosti kako bi spasio dignitet trenutka. Teoretski gledano, to i jest bio dramatičan moment: pokretanje web stranica na kojima su svi nazočni radili od 2002. godine, gotovo pune dvije godine. Preimenovali su ga u ConnectU, najviše zato da bi zaboravili traume koje su prolazili nekoliko posljednjih mjeseci njegova razvoja, a djelomice i zato što je The facebook pokazao kako ideja na kojoj je stvaran Harvard Connection može istovremeno raditi na više sveučilišta. Stranice su konačno bile u stanju da ih se stavi u promet, nakon toliko mnogo dana, rasprava, planiranja i nervoze, tolikih sati provedenih u brizi o svakom detalju, izgledu i funkcionalnosti. Bio je to spektalukaran trenutak, a opet spektakularnost se nije osjećala, kao ni dramatičnost.

Možda je oduševljenje izostalo jer je u suštini samo jedan Indijac pritisnuo tipku računalne tipkovnice pred očima identičnih blizanaca u bezličnoj, gotovo praznoj studentskoj sobi Quada.

Veći dio Tylerovih stvari već se nalazio u označenim kartonskim kutijama poslaganim uz rubove sobe. Njegov i Cameronov tata trebao je doći za sat ili dva kako bi im pomogao pri selidbi iz Harvarda u stvarni svijet. Doduše, ne sasvim stvarni svijet. Blizanci će odmah otići na trening, i to na još jači trening no što su ga imali na Harvardu. Kako bi im u tome pomogao, otac je obnovio jedan stari hangar u Connecticutu. Već su angažirali trenera i sada, nakon što su diplomirali, krenuli su u ozbiljan pohod na Olimpijske igre u Pekingu 2008. godine. Do tada će proći još tisuće i tisuće sati treniranja. Bit će teško i bolno, a neki put i pravo mučenje.

No dok će trenirati, valja se nadati da će i ConnectU isto krenuti naprijed. Uz malo sreće, možda će se nositi s The facebookom, MySpaceom, Friendsterom i svim drugim društvenim mrežama koje su grabile naprijed i širile se internetom kao pošast.

Tyler je znao da su ostalima dali i previše „fore“ i da to ima svoju cijenu. Znao je sve o fenomenu prednosti ranog početka. Njegov otac je dvanaest godina predavao poslovanje na Whartonu nakon što je osnovao svoju tvrtku i mnogo puta mu je objašnjavao u čemu je trik. U nekim sektorima nije bilo toliko važno koliko si kvalitetan ni kakva ti je strategija. Bilo je važno doći prvi, kao u doba zlatne groznice. Kada je ConnectU krenuo na put, sva nalazišta su već bila zauzeta.

Upravo zbog toga je osjećao toliku ozlojeđenost prema Marku Zuckerbergu. Smatrao ga je krivim ne samo zbog krađe njihove ideje, nego i zbog dva ključna mjeseca izgubljena zahvaljujući njegovom odugovlačenju. Da je jednostavno rekao da im neće napraviti posao, našli bi nekoga drugog. Istina je da bi se naljutili, ali bi krenuli dalje i ne bi ga krivili za to što im je pokušao razbiti snove. Možda bi prvi pokrenuli svoj site i svaki bi američki klinac pričao o tome kako se zakačio na ConnectU. Možda bi njihove stranice promijenile živote tolikih ljudi.

Bilo je to više nego deprimirajuće. Sva trojica, Tyler, Cameron i Divya, stalno su slušala dečke i cure kako pričaju o Facebooku. I to se nije ograničilo samo na Harvard. Beštija se proširila na sve strane. Prvo je lutala domovima, hodnicima, laptopima u sobama kampusa, a zatim je došla i na TV, i to skoro svakog tjedna. U novinama je pak bila gotovo svako jutro.

Mark Zuckerberg. Mark Zucerberg. Jebeni Mark Zuckerberg.

Dobro, Tyler možda jest postao mrvicu opsjednut. Znao je da Mark njih trojicu smatra 75

ki@ nebitnim događajčićem u povijesti Facebooka. Mark je to vidio kao rad za neke sportaše s faksa, sve je napustio nakon što mu je dojadilo i otišao se baviti nečim drugim. Nisu potpisivali nikakve ugovore, nikakve članke o zabrani konkurencije ili odavanja poslovne tajne. Istina je i da im je srao u svojim e-mailovia, ali nije imao nikakvih obaveza prema dvojici nabildanih veslača koji nisu znali programirati. Kome su sada mogli staviti soli na rep nakon što je Mark odletio u nebesa?

Tyler je svakako pročitao Markov odgovor rektoratu i njegov odgovor na Cameronovu posljednju opomenu pred tužbu. „U početku“, pisao je Cameronu, „projekt mi je privukao pozornost i od mene se tražilo da završim Connect segment stranice. To sam napravio. Nakon tog sastanka, a ne ranije, počeo sam raditi na The facebooku ne koristeći ni linije koda ili kakvih sklopova koje su dio Harvard Connectiona. Jedine zajedničke karakteristike ta dva sitea su mogućnost postavljanja vlastitih informacija i fotografija te pretrage po tim informacijama.“ Pročitao je i Markov zločestiji dopis Sveučilištu nastao nakon što su Tyler i Cameron nastojali stvar predati Disciplinskoj komisiji: Obično se nastojim držati podalje od pothvata drugih studenata zato što mi oduzimaju previše vremena i ne ostavljaju dovoljno prostora kreativnosti koju trebam za vlastite projekte. Ipak nastojim svojim vještinama pripomoći onima koji pokušavaju razviti vlastite ideje za web stranice. Neke je zabune možda i bilo, i shvaćam zašto ih uzrujava činjenica da sam pokrenuo uspješne web stranice dok su njihove još uvijek nedovršene, no ja im sigurno nisam ništa obećao. Iskreno, pomalo me žalosti činjenica da mi prijete nakon što sam radio besplatno za njih, ali nakon što sam imao posla s hrpom drugih ljudi ili tvrtki dubokog džepa i dobro povezanih s pravnicima, kao što je na primjer Microsoft, ne mogu reći da su me iznenadili.

Ali ono što je Tyleru stvarno diglo tlak bila je posljednja rečenica tog pisma Disciplinskoj. Nakon što je pokopao njihove stranice, Mark je zaključio kako „nastoji kao prolaznu smetnju tretirati sve te kapitaliste koji bi se uključili u posao čim vide da je napravio nešto uspješno.“ Tyleru je to bilo čisto sranje. On, njegov brat i Divya niti u jednom trenutku nisu gledali na financijsku stranu priče. Uopće im nije bilo do novca. Nikada. Za Boga miloga, njihova ga je obitelj imala na bacanje.

Stvar je bila u pravdi i časti. Možda se u poslovanju te stvari mogu zanemariti. Možda su u svijetu hakera te vrline bile podređene sposobnostima nadmudrivanja onoga s druge strane ekrana, no Tyleru nije bilo važnije stvari od časti.

Markov svjetonazor nije bio takav, i to je bilo jasno. Tyler se nekoliko puta tih tjedana ozbiljno bavio mišlju da mu jednostavno dođe u sobu i suoči se s njim. Othrvao se tom porivu znajući da iz toga ne bi proizašlo ništa dobro.

Jedne večeri, samo tjedan ranije, Cameron se vraćao s nekog tuluma na obali i ugledao Marka s druge strane ulice. Kada je zakoračio prema njemu, ovaj se okrenuo i otrčao.

Tyler je znao, bez trunke sumnje, kako običan razgovor neće pomoći jer su stvari već bile previše zasrane. Činilo se da mu je jedini izbor krenuti dalje, najbolje što umije.

Kada je Divya završio odbrojavanje, Tyler je odbacio crne misli i usredotočio se na brata i prijatelja pred računalom. U tom trenutku nije bilo ni Marka Zuckerberga, ni The facebooka.

Postojao je samo ConnectU koji će, ako bog da, otvoriti novu stranicu njihovih života. „I eto nas“, nastavio je Divya povišenim tonom. „Polijećemo!“ 76

ki@ Prst mu je udario tipku, zaslon je zatreptao i - to je bilo to. ConnectU je zaživio. Pustili su ga na tržište u nadi da će ga ljudi prihvatiti, da će se studentarija njime služiti i da će stranice rasti i rasti.

Tyler je podigao čašu, a Divya i Cameron su se kucnuli. Potegnuo je dug gutljaj osjećajući mjehuriće u grlu, ali se nije mogao othrvati dojmu gorčine u ustima unatoč slavljeničkom ozračju. Duboko, u dnu duše, znao je da gorčina nema veze sa šampanjcem.

21. POGLAVLJE – SRETNE SLUČAJNOSTI Da ne duljimo, fizika je bila kriva za sve. Sila protiv sile istog iznosa i suprotnog smjera.

Predmet koji se kreće nastoji zadržati kretanje koliko god ono bilo čudno i nepoželjno, ili jednostavno išlo na živce. Sila je jednaka umnošku mase i brzine, i tu nije bilo spasa. Sean Parker i znoj koji se cijedio iz njegovih 75 kg nisu imali nikakvih izgleda spriječiti da se glomazni mahagonijski pisaći stol strovali niz stube pred trijemom malog bungalova, i stoga nisu niti pokušavali.

Umjesto uzaludnog suprotstavljanja, samo se izmaknuo i gledao kako se drveno sranje ruši uz neugodan tresak na tratinu kraj staze. Zaustavio je dah i pozorno osluškivao, ali nije čuo prigovore iz kuće. To je bio vrlo dobar znak. Njegova cura, dakle, nije čula tresak i kada bi neznatno ranjenoga drvenog monstruma mogao ubaciti u prtljažnik svojeg BMW-a parkiranog nekoliko metara dalje, ona nikada neće ništa ni saznati.

Kleknuo je na jedno koljeno i podvukao ruke pod teško drvo i muški upro. Njegove skupe talijanske cipele utonule su nekoliko centimetara u travnjak, a lice mu se zažarilo od napora. Počelo ga je stiskati u plućima, nakašljao se i odustao. Na trenutak se pitao bi li koji cug iz inhalatora štogod pomogao. Vjerojatno ne, zaključio je. Bilo je vjerojatnije da će morati sagnuti glavicu i pitati curu za pomoć. Nije to nešto što bi muškarac prvo pomislio, ali kako je dobar dio zadnjeg semestra proveo kod nje, a ona je gotova sa zadnjom godinom Stanforda i odlazi doma, ne bi bilo loše da dožive nešto domaće i prisno - čak ako je to tegljenje pedeset kilograma teškog stola preko pitome tratine… „Sean Parker?“ Zvuk je došao niotkuda, prekidajući Parkerova razmatranja svih aspekata gorućeg problema. Podigao je pogled i shvatio kako glas dolazi iza njegovih leđa, iz Ulice Palo Alta u kojoj je živjela obitelj njegove cure. Okrenuo se oko osi i susreo se suncem pa zaškiljio.

Kada su mu se oči malo privikle, razaznao je da prema njemu idu četiri dečka. Bilo je neobično vidjeti mlade ljude u tom kraju. Pospani gradić u kojem su se nalazili nije bio krcat živahnim mladim ljudima, niti su oni bili posebno ludi za njim. Ono što se moglo vidjeti bili su nizovi krasnih prizemnica s friziranim tratinama i grmljem, uređenim kolnim prilazima, ponekad bazenom i palmom. Sean je nagađao da su stanovnici prosječno oko trideset godina stariji od klinaca koji su mu prilazili. Studenti, pomislio je zbog načina na koji su bili odjeveni.

Trenirke, traperice i jedna siva kapuljača.

U prvi mah nije prepoznao nikoga od njih, ali kako su prilazili shvatio je da zna jednog od njih. „Ovo je nevjerojatna slučajnost“, mrmljao je pokušavajući se sjetiti tko bi to mogao biti.

77

ki@ Iako se s njegovog lica teško išta moglo zaključiti, Mark Zuckerberg je bio šokiran koliko i Sean. Mark je odmah predstavio svoje cimere i rekao mu kako su se nedavno uselili u susjedstvo. Točnije, pokazao je kuću koja se vidjela s mjesta na kojem su stajali. Na Seana su doslovno nabasali, iako Sean nikada nije vjerovao da se takve stvari događaju slučajno. Slava i bogatstvo, ili što god bilo da bilo, ali Seanov život ponekad stvarno izgleda kao niz sretnih slučajnosti.

Bio se potrgao kako bi locirao Zuckerberga u New Yorku, a sada mu se mali genijalac sam od sebe bacio u naručje u Kaliforniji, pred kućnim pragom. Nakon one večeri u „66“ nekoliko su se puta pokušali naći, čak su se već bili dogovorili da će se susresti u Vegasu na nekom skupu povezanom s visokom tehnologijom, ali na kraju im je propao svaki plan.

Najbolje od svega bi bilo da je Mark nekako mogao nabasati u Palo Alto. Daleko najbolje.

Kada je Sean objasinio da je krenuo seliti svoju curu njezinim roditeljima, da će se tamo zadržati nekoliko dana i da će nakon povratka biti privremeni beskućnik, mogao je vidjeti kako je zasvijetlilo u Markovim očima, kao da je progutao žarulju. Mark je došao u Silicijsku dolinu kako bi stvorio internetsku tvrtku jer je to jednostavno pravo mjesto za takve projekte. Kada čovjek uzme u obzir činjenicu, može li zamisliti išta bolje nego da još primi na stan nevoljnika koji iza sebe ima suosnivanje dvije internetske tvrtke o kojima se pričalo na sve strane? Mark nije naglas izrekao tu ideju, ali Sean je bio siguran da je postojala i ta mogućnost ukoliko ga takvo što zanima, a znao je da bi ga moglo zanimati. Želio je surađivati na The facebooku onog trenutka kada ga je vidio, a sada mu se otvorila mogućnost življenja s tipom koji ga je stvorio. Što se suradnje tiče, teško može biti tješnja.

Dečko je vrištao, vjerojatno više pijan nego uplašen, leteći kroz zrak kao da je u nekom školskom uprizorenju Petra Pana, samo što nije bio ovješen o sigurnosno uže, nego se iz petnih žila držao za sajlu niz koju je klizio od dimnjaka prema telefonskom stupu s druge strane dvorišta. Uspio se otpustiti u pravom trenutku i nakon nešto vrtnje u letu upao je u središte bazena kao bomba i zalio sve oko sebe, uključujući roštilj i daske stražnjih prostorija kuće u La Jennifer Way, one iste mirne ulice udaljene samo nekoliko milja od središta grada.

Sean je bio više nego zadovoljan stanjem. Kuća je bila super i u njoj je vladao divan duh studentske udruge iako su se Mark i njegovi dečki tek uselili. Sami su za stotinjak dolara kupili sajlu u obližnoj željezariji i instalirali je o dimnjak i stup, uz minimalna oštećenja. Barem za sada.

Na unutrašnjosti kuće nije trebalo posebno raditi. Bila je već uređena, a Markovo jato nije ponijelo mnogo toga sa sobom. Svatko je donio ruksak ili dva, nešto posteljine i to je bilo sve. Markovi su roditelji poslali nešto opreme za mačevanje, pa su se na sve strane mogli vidjeti floreti i zaštitne maske. Instalirali su bijele zidne ploče za pisanje i već ih prekrili kodovima u svakoj mogućoj živoj boji. Pod je bio odlagalište ambalaže pizza, limenki piva i kartonskih kutija oveće količine računalne opreme. Pretjerano veliki dnevni boravak pretvoren je u križanac studentske sobe i računalnog labosa. Računala svake vrste nalazila su se posvuda, ostala oprema i mnoštvo žica bili su razasuti na sve strane. Prostorija je nalikovala utrobi 78

ki@ razbijene svemirske letjelice, a nije bilo trenutka da barem netko nije za nekim računalom nešto radio. U pozadini se uglavnom čuo ili alternativni rock ili nešto slično, ali i čvršće. Green Day je bio čest izbor i Sean je to smatrao očekivanim izborom nadobudne grupe anarhoidnih hakera.

Seanu se podjednako sviđala i ekipa s kojom je Mark utrčao u ring. Svi su, uključujući i stažiste, brucoše računarstva Stephena Dawson-Haggertyja i Erika Shilnicka, bili brilijantni stručnjaci za Linux i izradu weba. Kada im se još pridodaju Andrew McCollum i Dustin, Mark će imati iza sebe pravi mali trust mozgova. Radna etika je bila zapanjujuća. Radilo se gotovo danonoćno. Ne samo da je i Mark radio, on je posebno mnogo radio. Kada nisu spavali, jeli ili se bacali u bazen - radili su. Krenuli bi oko podneva i radili do pet ujutro, programirali su, dodavali sveučilište po sveučilište, rješavali probleme i bugove, dodavali aplikacije i razvijali Wirehog. Bili su elitna postrojba, možda najbolji materijal za izgradnju novog projekta kakvog je Sean ikada vidio.

Jednu osobu Sean nije vidio u kući. Eduardo nije bio tamo. U početku ga je to zbunjivalo jer se u New Yorku predstavio kao glavni za poslovne aspekte The facebooka, kako na papiru tako i u praksi. No, čim je Sean ušao u kuću, bilo mu je jasno da Eduardo uopće nije prisutan u svakodnevnom životu The facebooka.

Zapravo, Eduardo je otišao u New York i bavio se nekakvim stažiranjem u banci ili tako nečim, kako je Mark objasnio. Ta novost je Seanu odmah zazvonila na uzbunu. Sudjelovao je u brojnim uspješnim pokretanjima projekata, a još više ih je vidio kako žive ili umiru, imao je toliko iskustva da je jako dobro znao kako uspjeh ovisi o energiji i angažmanu onih koji su srce pothvata. Ako stvarno želiš napraviti nešto, stvarno želiš da projekt uspije i zaživi, treba živjeti s njim, s njime noću lijegati i jutrom se buditi.

Mark Zuckerberg je bio taj. Imao je snage, sposobnosti i volje. Očito je bio genij, ali osim toga je imao i onu posebnu vrstu usredotočenosti potrebnu da se izvede ovakvo što. Kada ga je gledao kako programira u četiri ili pet ujutro, i to svakog jutra, Sean je znao da pred sobom ima osobu koja stvara novu priču o uspjehu u modernoj, obnovljenoj Dolini silicija.

A gdje je Eduardo Saverin? Još bolje, je li Eduardo Saverin još uvijek dio priče? Doimao se kao sjajan dečko. Štoviše, bio je tamo kada je sve počinjalo. Kako je Mark rekao, uložio je prvu tisuću dolara za servere. Tada je njegov novac financirao razvoj cijeloga projekta. To mu je svakako davalo određenu težinu jer je bio investitor u nečemu što počinje od nule. Ali osim toga?

Smatrao se poslovnim čovjekom, ali što je to zapravo? Silicijska dolina se nije vrtjela oko poslovanja, nego ratovanja. U njoj su se primjenjivale taktike koje se nisu predavale ni u jednoj poslovnoj školi. Uostalom, Sean nije niti upisao studij. Pokrenuo je Napster u srednjoškolskoj klupi. Bill Gates nikada nije završio Harvard. Ni jedna od tamošnjih legend nije nastala slušajući predavanja. Uspjeli su time što su došli tamo. Nekada samo s pinklecom na ramenu i laptopom na rukama.

Eduardo nije bio tamo i, koliko je Seanu moglo biti poznato, nije mu se tamo ni htjelo biti. Stoga ga je u velikoj mjeri isključio iz svojih razmišljanja. Imao je Marka, imao je Markove ljudi, imao je The facebook. Vjerovao je svim srcem da bi ti dečki uz njegovu pomoć mogli stvoriti baš tu, milijarde vrijednu kompaniju koju je čekao. Treći ga je put sudbina posjela na 79

ki@ pravo mjesto. Pa što ako je spavao na madracu zguranom u slobodan kutak i što ako su njegove stvari pohranjene u nekom spremištu, negdje…On će osigurati da stvar proradi.

Prvi korak bio je pomoći tim dečkima da shvate što znači biti dijelom revolucije.

Dolinu je smatrao takvim mjestom, mjestom koje vrvi od stalnih revolucija. Odlučio ih je upoznati s okolinom kako je samo on mogao.

Gledao je te dečke, njihove prazne kutije dostavljenih pizza, opremu za mačevanje, i zaključio kako ih ne bi ubila poneka lekcija o određenim profinjenijim načinima uživanja u životu. U krajnjoj liniji, radili su na stvaranju kreme društvenog života. Najviše im je bilo potrebno razumijevanje onoga što društveni život stvarno jest. Sean je znao da je baš on taj koji im može pokazati sve opcije. U tom je gradu bio rock zvijezda, ali nije vidio zašto Mark ne bi jednoga dana zasjenio čak i njega. The facebook će biti udarna vijest i svi će slaviti Marka kakav god čudak bio i kakve god nedostatke imao. Tulumarenje, šminkerski restorani, cure, sve će biti njegovo. Sean je samo trebao pokazati put. Što se tiče Eduarda, eto, tužno ali istinito je da će propustiti budući razvoj tvrtke, ali to je nešto što se u toj igri događalo svakodnevno. Ranije se našao na pravome mjestu i u pravo vrijeme, ali mjesto se promijenilo, a vrijeme je proletjelo brzinom svjetlosti. Eduardo bi se možda pokušao održati, ali već je pokazivao da nije imao ono što je trebalo za takve projekte.

Jadničak, reče Sean u sebi. Što li se dogodi kada stojiš kraj lika koji ščepa munju i s njom poleti u nebo? Povuče li te za sobom u stratosferu? Ili pougljeniš u pokušaju da ga uhvatiš?

22. POGLAVLJE – CALIFORNIA DREAMING27 Siva zavjesa kiše prekrila je prošireni Boeing 727 American Airlinesa kad je krenuo prema pisti za uzlijetanje. Eduardo se zalijepio za okrugli prozorčić, ali pogled nije prolazio kroz kišu. Nije mogao razaznati koliko je zrakoplova poredano ispred njegovog, ali kada je uzeo u obzir da se radi o JFK-u petkom navečer, po očajnom vremenu, znao je da ima velike izglede provesti veći dio večeri čekajući uzlijetanje. To je značilo i da bi u San Francisco mogao doći dobrano nakon predviđena 22 sata, a već bi mu i to izgledalo kao da je jedan ujutro. Kada ga Mark i ostatak ekipe dočekaju u zračnoj luci, bit će potpuno iscrpljen, no to nije bilo tako važno. Koliko god odmoran bio, ono što su planirali za nastavak večeri zvučalo je kao da pravi napori tek predstoje.

U svojim umornim mišićima osjetio je vibriranje ubrzavajućih motora i naslonio se u usko sjedalo do prozora nastojeći naći udoban položaj. Iako je nosio uobičajenu kombinaciju sakoa i kravate, vjerovao je da će bez problema prespavati šestosatni let. U New Yorku se prilično istrošio. Po deset sati dnevno je glancao pločnike, susretao se s oglašivačima, izglednim investitorima, proizvođačima softvera, s bilo kim tko je iz bilo kog razloga bio zainteresiran za The facebook. Večeri i noći bi provodili po raznim klubovima New Yorka, i to uglavnom s društvom iz Phoenixa koje se u gradu zateklo. Naravno, bio je i s Kelly, koja se tada već 27

„Kalifornijski san“, pjesma skupine Mamas & Papas, objavljena 1965. Pjesma je 89. na listi 500 najboljih pjesama svih vremena „Rolling Stone“ magazine.

80

ki@ nazivala njegovom djevojkom i povremeno bi to bilo i točno unatoč tome što je počinjao shvaćati da nije sasvim svoja.

Ni na tren nije požalio što je već prvog dana odustao od stažiranja. Zapravo, odustao je nekoliko minuta nakon što je počeo, čim je dobio svoju pregradicu i stol zatrpan financijskim izvješćima tvrtki čije je vrijednosti dionica trebao analizirati. Odmah mu je bilo jasno da zapostavljanje tvrtke koju su on i Mark pokrenuli u studentskim domovima nije način na koji će postati biznismen očeva kova. Ali nije uspijevao potisnuti tjeskobu koju mu je The facebook izazivao, posebno u sitne noćne sate kad bi se pitao što li se događa u Kaliforniji, kako se snalaze Mark i ekipa, kako napreduju i zašto se ne javljaju malo češće.

Nacerio se sam sebi i zakolutao očima nastojeći se ugurati u neudobno i premaleno sjedalo pomislivši kako postaje možda mrvicu ljubomoran, kao njegova šašava djevojka koju razmišlja nogirati. Nije li pravi razlog zašto je uzeo last minute kartu za Frisco uvjeriti se da je neopravdano zabrinut?

Vjerovao je da će The facebook postati opet onaj stari prije nego protekne ta noć. On, Mark i ostatak ekipe će se prvo razvaliti, a onda se prihvatiti posla, i sve će ponovo biti čista harmonija. Bit će to stvarno sjajan start.

Mark je spominjao neku zabavu na koju ih je Parker ugurao, nekakvo okupljanje u dobrotvorne svrhe na kojem će biti prva liga poduzetništva. Moglo bi biti zabavno, a mogla bi to biti i prilika za upoznavanje s još nekim sklonima ulaganju, čak i ljudima iz svijeta rizičnih ulaganja, zvijezdama internetskih tvrtki i nekim od glavnih igrača Doline silicija. Kako je Marko to prenio, Sean ih je već vodio po sličnim zabavama. Otkako su mjesec dana ranije sletjeli u Kaliforniju, Mark je vidio sve najbolje što je taj kraj mogao ponuditi. Udomaćili su se na Stanfordu, osjetili zaneseni high-tech San Francisco, čak su nekoliko puta otišli u L.A. posjetiti punokrvnu zabavu Hollywooda.

Sean Parker je poznavao svakoga i svatko je poznavao njega. Svi su oni preko njega upoznavali Marka. The facebook nije bio glavni u gradu, ali je bio novi i o njemu se pričalo. Činilo se da svatko želi upoznati genijalca koji je pokrenuo igračku društvenog umrežavanja koja je podigla toliku prašinu. Eduardo se nije mogao otresti osjećaja zabrinutosti, a koji je rastao svaki put kada bi mu Mark javio neku novu prekretnicu, odlazak na neku večeru ili zabavu, a što je on propuštao bivajući u New Yorku. Stvari su bile još gore jer je Mark bio takav kakav je. I licem u lice ga je bilo teško pročitati, a preko telefona je bio potpuna misterija.

Ponekad je komunikacija podsjećala na razgovor s računalom. Saslušao je što bi smatrao da je odgovorio ukoliko bi smatrao da je odgovaranje nužno. Ponekad bi samo odšutio.

Ako je i bio oduševljen time što je Eduardo konačno pokrenuo stvari s oglašivačima, posebno time što je sklopio sporazum s Y2M i dobio prilično „obećavajuća“ obećanja od još nekih krupnijih mušterija, to u svakom slučaju nije pokazivao. Treba priznati i da su Mark i njegovi danonoćno radili na dodavanju novih i novih funkcija na stranice i dodavanju novih i novih sveučilišta. Ritam kojim su radili obećavao je prelazak broja od pola milijuna korisnika do kraja kolovoza, što je uistinu bilo impresivno. No, sve veći broj korisnika donosio je i sve veće probleme.

Najvažnije je bilo u skoro vrijeme pribaviti još novca. Tvrtka je još vozila na onih 81

ki@ osamnaest tisuća koje je Eduardo uplatio na račun kod Bank of America. Kada je otvorio račun, dao je Marku bjanko čekove i ovaj je njima podmirivao troškove i podizao gotovinu.

Prihodi od oglašavanja koji su trebali početi pritjecati nisu bili dovoljni jer pola milijuna korisnika treba poslužitelj golemog kapaciteta. Ubrzo nakon toga i dvojica stažista neće biti dovoljna da bi održavala tvrtku. Trebat će pravi zaposlenici, uredi, pravnici itd…

Eduardo je bio spreman razgovarati o bilo kojoj od tih tema čim se nađe nasamo s Markom. Nije to bilo nešto što bi Sean Parker trebao slušati jer su to stvari o kojima ne raspravljaš pred ljudima koji su u višednevnom posjetu, bez obzira na koliko tuluma te odveli.

Osjetio je iznenadno vibriranje u džepu i hitro bacio pogled po avionskoj kabini sav zbunjen. Sinulo mu je da nije isključio mobitel. Dok je taksijem išao do zračne luke, nije bilo signala, valjda je upravo sada konačno našao vezu. Bacio je pogled kroz prozor i vidio da su još nisu ni na pisti i izvukao to čudo iz džepa.

Kad je pogledao zaslon, usta su mu se objesila. Dvadeset tri sms-a i svaki Kellyin.

Prekrasno.

Ostala je u Bostonu radi nekih predavanja. Prethodne joj je večeri sasvim nerazumno otkrio da kani otići u Kaliforniju provesti nekoliko dana s Markom i dečkima iz tvrtke.

Reagirala je vrlo loše, odmah se upuštajući u glasna paranoična razmišljanja kako odlazi radi svih tih razuzdanih tulumarenja s djevojkama koje su upoznali na The facebooku. Bilo je to upravo smiješno, iako se mora priznati da su na The facebooku uistinu upoznali hrpu cura nakon što su postali zvijezde u kampusu i izvan njega. Posebno je Mark bio zvijezda. Za ime Božje, pa njegovo ime se nalazilo na gotovo svakoj stranici!

Unatoč tome, Kelly je bila jednostavno nerazumna. Nisu išli tulumariti s prvim curama na koje naiđu, namjera je bila raditi u Silicijskoj dolini. Eduardo joj je sms-om odgovorio da se smiri. Sjetio se ostavljenog dara za nju koji je omotan odložio u ormarić njezine studentske sobe, pa joj je javio da ga razmota, da misli na nju i neka ne brine. Nakon toga je isključio mobitel i ubacio ga natrag u džep. Motori su se zavrtjeli jače, njihov je potisak pridigao nos zrakoplova i Eduarda pritisnuo na sjedalo. Kao da nije imao dovoljno briga?

Zadnje čime se u tom trenutku trebao baviti bila je ljubomorna djevojka. „Ne boj se. No, dobro, boj se. Ali ide dosta dobro.“ Eduardo je podigao obrve kad je, prateći Marka, ugledao automobil parkiran uz rub terminala. Auto je bio toliko star da nije mogao zaključiti ni koje je marke, a i sav se tresao. Činilo se da je jedna guma nešto veća od ostale tri i to je karoseriju činilo čudno nagnutom.

Ukratko auto je bio kotrljajuće sranje.

Nije bio iznenađen jer je Mark auto našao preko Craigslista. Nije trebao ključ, ali se moralo nešto petljati oko volana da ga se pokrene. Dobro je bilo što se nisu morali bojati da će ga netko ukrasti.

Eduardo je bacio svoju vojničku transportnu vreću u prtljažnik i zavalio se na zadnje sjedalo. Vozio je Dustin, Sean Parker nije bio u blizini. Mark je rekao da je već otišao na party u svom BMW-u i zauzeo im VIP mjesta. Vrataru je napomenuo kako se zovu, pa s upadom neće biti problema.

Sve je išlo po planu i Eduardo je tijekom vožnje od zračne luke imao vremena za 82

ki@ razgovor s Markom.

Kako je to u njihovom odnosu najčešće i bilo, opet je on govorio, a Mark je uglavnom slušao. Objasnio je detaljno kakav je dogovor postigao s Y2M i kakav je napredak ostvario s drugim oglašivačima. Iznio mu je i neka viđenja financijskih planova i ideje za bolje povezivanje s lokalnim oglašivačima na područjima na kojima je The facebook aktivan na sveučilištima. Na kraju mu je rekao i da mu djevojka nije baš sasvim svoja i kako mu je tijekom leta poslala još dvanaest sms-ova. Činilo se da je Mark sve upijao, ali iz njegovih krnjih rečenica nije se moglo dokučiti što uistinu misli. Izvješče o svojem poslu, svemu što se događalo u Kaliforniji, Seanu, stažistima i cijelom tom okruženju sveo je na uobičajeno: „Bilo je zanimljivo.“ Što nije bilo ni od kakve pomoći.

Tijekom razgovora polako su prolazili kroz svjetla grada uskim, zagušenim ulicama centra. Eduardo je dobio dojam da je taj grad jedno od najljepših mjesta na kojima je ikada bio, ali bio mu je i čudan. Činilo se kao da su kuće sagrađene jedna na drugoj, a krivudave ulice, od kojih su neke bile popločene makadamom i imale tramvajske električne vodove, penjale su se uz brdo po terenu koji je i po visini i po nagibu bio upravo planinski. Još ga je čudilo kako je grad bio čas kao s ljupke razglednice, a čas kasnije i ugao dalje pun prosjaka i skitnica koji stoje oko zapaljene kante sa smećem.

Kako su prošli Geary i ušli u srce okruga Tenderloin, bilo je sve manje obilja, a sve više beskućnika. Klub se nalazio iza O'Farella, i to usred područja rupčaga, zalagaonica i salona za masažu. Čim su se zaustavili pred ulazom bez vidljivih obilježja, Eduardo je ugledao dugačak red, a pred vratima vrlo krupnog muškarca u crnom odijelu i sa slušalicom u uhu. „Ovo izgleda obećavajuće“, rekao je dok je Dustin parkirao auto uz hrpetinu smeća koja je prekrila veći dio rubnika. Beskućnici u blizini jedva da su okom trepnuli na njihov auto. „U redu je daleko više žena nego muškaraca. Dobar znak.“ Izašli su iz auta i prišli prednjem ulazu u klub. Mark se, kao i obično, držao drugog plana, pa je Eduardo preuzeo vodstvo i predstavio ih krupnom muškarcu. Ovaj ga je odmjerio registrirajući njegovu kravatu i sako, a onda bacio pogled na Marka i Dustina, koji su, odjeveni kao programeri, stajali metar iza Eduarda. Lice muškarca govorilo je sve: Misle li ovi klinci doista ući ovdje? Jest da je to San Francisco, ali i tu postoje nekakva pravila.

Eduardo mu je rekao kako se zovu, čovjek je to revno izrecitirao u mikrofon zakačen o slušalicu. Naposljetku je, začuđen, slegnuo ramenima i otvorio vrata.

Unutra je bilo mračno i sve se treslo. Dva kata s niskim stropovima, sve puno bljeskova stroboskopa, a nad barom vijugavo stubište od pleksiglasa koje je vodilo u VIP ložu načičkanu kožnim separeima i ograđenu baršunastim konopcima. Glazba, mješavina alternative i dancea, treštala je. Konobarice su imale majušne suknjice i topove koji su pogledima izlagali veći dio trupa. Poskakivale su kroz gomilu noseći iznad glava poslužavnike krcate šarenim martinijima koji samo što se nisu prevrtali zbog gužve kroz koju su se probijale. Djevojka ga je povela prema izlazu iz VIP lože i niza stube od pleksiglasa. Zatim ga više nije bilo.

Eduardu se zavrtjelo u glavi. Je li stvarno vidio ono što je mislio da je vidio? Je li Mark stvarno tek tako otišao? A nije li on još uvijek hodao s onom istom Azijkom s Harvarda? Jebote!

Bio je prilično siguran da je upravo vidio kako Mark Zuckerberg vodi doma Victoria's Secret 83

ki@ manekenku.

Ono što je vidio Eduardu je bio najjasniji dokaz da je Sean Parker u pravu: The facebook će biti najjača stvar na svijetu. Četiri dana kasnije se opet našao u sjedalu do prozora American Airlines Boeinga 757 glave prislonjene na okrugli prozor s desne strane. Ovaj put nije bilo kiše, ali sivilo je još uvijek vladalo, napadno, silovito, dosadno i uporno. Za razliku od dolaska, ovaj se put nalazio s druge strane Eduardovih očiju, unutar njegove glave, i razaralo mu misli poput bušilice uključene na najveću brzinu.

Sve ga je boljelo. Tijelo je boljelo skoro kao i glava, a trebao je kriviti samo sam sebe.

Proveo je nekoliko dana rada, kovanja planova i lokanja. Puno lokanja. Počelo je onim prvim jebenim partyjem koji je trajao do četiri ujutro, nekoliko sati nakon što je klub već bio zatvoren.

Eduardo nije vidio Marka do sutradan, a kada ga je vidio, ovaj je izbjegavao spominjanje Victoria's Secret modela. Što je više navaljivao, to se Mark jače povlačio, i to je Eduardu bio siguran znak da je nečega bilo. Mogao se samo diviti. Pomišljao je da se možda svijet okrenuo naglavačke, da su prateći bijelog zeca ušli u njegovu rupu i sad su u zemlji čudesa.

Daljnji razvoj stvari je bio luđi od luđeg. Sean je organizirao priličan broj večera, prijema i vrtnih zabava dok je Eduardo bio tamo. Na njima su se sretali s ljudima koji su nešto značili u velikim tvrtkama, investitorima koji su tražili projekte u nastajanju, ljudima koji su jednostavno imali novca i sa svima koji su bilo koji način mogli imati interesa za The facebook.

Točnije bi bilo reći da su ih ugostile glavne gradske face. Nešto se značajno promijenilo i nabacivalo se pravim ponudama, a na uho su im šaptane rečenice u kojima je često upotrebljavan izraz „milijun“.

Jelo se i pilo preko svake mjere. Vodili su ih do najljepših i najskupljih restorana San Francisca. Često bi ih pozivatelji počastili slanjem limuzine po njih ili bi se dolazilo po njih u glamuroznim SUV-ovima. Jednog jutra Mark nije mogao pokrenuti svoje vozilo iz malog oglasnika, kasnili su na radni doručak pa je poduzetnik kojega su trebali sresti ponudio da im kupi nekakav SUV. Eduardo je znao da čovjek misli ozbiljno. Očekivao je Marka u novom autu sljedeći put.

No, najčudniji sastanak je bio upravo večer prije nego je Eduardo letio natrag za New York. Mark i on su pozvani na jahtu jednog od osnivača Sun Microsystemsa. Pokazalo se da je tip sklon egzotičnim jelima. Nekoliko sati su pričali o poslu, kad je netko od posade donio sjajni srebrni oval. Na njemu se nalazio komad vlaknastog mesa. Eduardo se nije usudio pitati što je, ali je domaćin spremno objasnio. Meso je bilo od koale. Ne samo što je bilo egzotično, nego, kako je vjerovao, i nezakonito. Ipak, bilo bi neuljudno odbiti obrok.

Sjedeći u avionu i čekajući da se motori pokrenu, nije mogao vjerovati kroz što je sve prošao u nekoliko prethodnih dana. Jeo je koalu na jahti, napijao se u fancy klubovima San Francisca, a neki od besramno bogatih ljudi su mu šaptali na uho iznose koji bi njega i Marka učinili ozbiljno bogatima.

Kakvi god brojevi bili u pitanju, Eduardo je znao da The facebook nije na prodaju.

Mislio je da je prerano za to. Znao je da će u budućnosti vrijediti daleko više. Na kraju krajeva, približavali su se brojci od pola milijuna korisnika i rasli iz dana u dan. Pa što ako nisu ništa 84

ki@ zarađivali? Pa što ako su ulazili u crveno i jedva još preživljavali trošeći zadnje od onih osamnaest tisuća dolara koje je položio na konto? Nije htio prodavati. Mark nije htio prodavati.

Sean Parker, hm, koga je briga što hoće Sean Parker? On i nije bio u ekipi koja je vodila tvrtku.

Bio je savjetnik. Nije bio unutrašnji. Nije bio nitko.

Namrštio se osjećajući kako ga valovi sivila napadaju još jače. Osjetio je poznate vibracije: zaboravio je na taj prokleti telefon. Trgnuo ga je iz džepa i vidio da ga zove Kelly koju je, razumljivo, uglavnom izbjegavao otkako je sletio u Kaliforniju.

Razmišljao je vratiti telefon u džep, ali kako je imao još nekoliko minuta prije polijetanja, pretpostavio je da bi i mogao obaviti taj razgovor. Pritisnuo je zelenu tipku i uređaj prinio uhu.

S druge strane je čuo Kellyno jecanje, a u pozadini sirene. Razrogačile su mu se oči i uspravio se u sjedalu. „Koji kurac se događa?“ Govorila je brzo kroz jecaje. Kada je nije nazvao nakon nekoliko dana provedenih u Kaliforniji, učinila je ono što je rekao i otvorila dar ostavljen u ormaru sobe. Onda je zapalila to sranje skupa s većinom njegove odjeće po njezinim ladicama. Skoro je sredila cijelu sobu. Malo je nedostajalo. Pozvali su vatrogasce i oni su sve zalili šmrkovima i sad se čak pričalo da je treba uhititi.

Eduardo je zatvorio oči i odmahivao glavom. Prekrasno. Bilo je to još jedno od veselja koje dolaze uz munjenu curu. Nikad ne znaš što te čeka.

23. POGLAVLJE – HENLEY NA TEMZI Dvije sekunde.

Razlika između pobijednika i zaboravljenog, između imena ugraviranog u pehar i odlaska kući tek s komadićem vrpce i nešto uspomena.

Dvije sekunde.

Tyler je osjetio kako mu se tijelo lomi kad se iznemogao nagnuo naprijed i mlitavo objesio žuljevite ruke na već obješena vesla. Osmerac je još rezao vodu kao da je utrka u tijeku, ali nije bila. Iako ih nije mogao vidjeti, Nizozemci su ih pretekli za te dvije sekunde i to je znao po načinu na koji je reagirala svjetina okupljena na obje obale rijeke. Bili su to glasovi Nizozemaca koji su bodrili svoje prijatelje i kolege, a ne šačica Amerikanaca koja je proputovala pola svijeta da bi gledala Tylera i njegovog brata kako veslaju.

Duboko u srcu je znao da je već sudjelovanje u Henley regati čast i iskustvo koje će pamtiti dok je živ. Utrka se održavala jednom godišnje još od 1839., i to na najdužem komadu ravnog vodotoka u cijeloj Engleskoj, točno 2113 metara toka Temze, koja na tome mjestu protječe kroz bajkoviti srednjovjekovni gradić Henley iz 1526. godine.

Sam gradić je djelovao kao postaja priče iz davnine. Neke od zgrada sagrađene kada je grad nastao još su uvijek bile čitave i Tyler je veći dio petodnevnog boravka proveo tumarajući s bratom i obiteljima njihovih domaćina po pubovima, dućanima i crkvama.

Zapravo većinom po pubovima.

Unatoč svem tom kulturološkom iskustva koje su doživjeli, u Henley su došli samo s ciljem sudjelovanja u Grand Challenge kupu protiv najbolje svjetske momčadi. Unatoč tome što su dali sve od sebe, ostali su drugi. I to za dvije pišljive sekunde.

85

ki@ Dok su se iskrcali i došli na dodjelu nagrada, većina uglednih i uglađenih uzvanika se razmiljela iz prostora zvanog Steward's Enclosure, širokoga otmjenog gledališta kojem su mogli pristupiti samo članovi ili gosti članova. Vrtjela su se unaokolo čekajući princa Alberta da proglasi pobjednika. Princ je uživo izgledao mnogo niži, ali Tyler je svejedno bio oduševljen činjenicom da mu je ruku stisnula osoba plave krvi i sjećala mu se imena. Činjenica da je princa Alberta zapala čast dodjele nagrade bila je čista slučajnost jer je to posao koji inače odrađuje aristokraciju nešto nižeg ranga. No Albert je došao iz Monaca u čast djeda koji je u svojim danima bio vrhunski veslač. Ironijom sudbine, Jack Kelly se nije smio natjecati u Henleyju zbog svojega niskog podrijetla, a Albert je to nadoknadio preuzevši domaćinstvo utrke.

Stisak ruke je sve što su Tyler i Cameron dobili od jurećeg princa. Pravi pehar je otišao Nizozemcima, koji su ga prihvatili s velikim zadovoljstvom. Bilo je gorčine u promatranju druge posade kako maše peharom iznad glava, ali Tyler je kao pravi sportaš priznao pobjedu i zapljeskao sa svim nazočnima.

Nakon toga blizanci su odlutali u Steward's Enclosure. Mogli su ući jer su im njihovi domaćini, članovi, dali značke za ulazak. Nekoliko minuta su se čudili bizarnim odjevnim navikama engleskih veslačkih navijača, njihovim jaknama, kravatama jarkih boja i lepršavim, dugim ljetnim haljinama i šeširima. Bio je prvi tjedan srpnja i sunce je pržilo, ali kao da nitko nije primjećivao vrućinu. Razlog je mogao biti taj što je Steward's Enclosure imao četiri šanka, natkrivenu blagovaonicu i štand s čajevima. „Ne možete svaki put pobijedit'! Svaka čast. Za dlaku.“ Tyler se na silu nasmiješio ocu njihovog domaćina koji se odvojio od skupine poznanika i klatio prema njemu. Bio je to bucmasti pedesetogodišnjak žarko crvenih obraza, prćastog nosića i upalih plavih očiju. Taj je društveni čovjek zarađivao za život kao londonski odvjetnik, što je značilo da svaki dan putuje pedesetak kilometara. I sam je nekoć bio veslač u Oxfordu i od tada nije propustio ni jedan Henley, a već desetak godina je ugošćavao one koji zbog veslanja dolaze s druge strane velike bare. „Hvala“, odgovorio je Tyler nastojeći zvučati optimistično. „Bilo je gusto. Ali oni su zaslužili. Bolje su se pripremili.“ Tyler je uistinu mislio to što govori. Regate obično nisu završavale tako malom razlikom, i to što su drugi izvukli utrku za samo dvije sekunde moglo se svesti na to da su je nešto jače željeli dobiti. „Ovaj, moja kćer je snimila nešto krasnih fotografija“, rekao je odvjetnik. „No, otišla je već doma, nažalost.“ „Možda bi nam ih mogla poslati e-mailom“, Cameron se ugurao. Netko nepoznat im je tutnuo u ruke po kriglu mlakog piva. Bila je to tradicija na koju se nije bilo lako naviknuti, no dečki su vrijedno radili na adaptaciji lokalnim uvjetima otkako su stupili u Henley. „Pa, jeste li na The facebooku, dečki?“ Tyler se ukipio u trenutku kada mu je vrč piva dotaknuo usne. Nije vjerovao svojim ušima. Naravno da je proteklih mjeseci mnogo puta čuo ljude kako pričaju o tim prokletim stranicama, ali nikada to nije bilo s britanskim naglaskom. Nikad ne bi očekivao da će tu riječ 86

ki@ čuti u živopisnom srednjovjekovnom britanskom gradiću na obalama Temze. „Molim?“ izletjelo mu je. Nadao se da je nešto krivo čuo. „Znate, one web stranice. Kćer mi kaže da ga koriste sva djeca na sveučilištima u Americi. Eto, znate, baš se vratila nakon što je godinu dana provela preko, na Amherstu. I stalno je na tim stranicama. Siguran sam da je možete tamo naći kad god se sjetite i ona će vam e-mailom poslati slike.“ Tyler je bacio pogled na brata. U njegovim je očima mogao vidjeti svoje vlastite osjećaje.

I tisućama kilometara od Harvarda i dalje su razgovarali o The facebooku, i to unatoč tome što je još uvijek bio dostupan samo studentima nekih sveučilišta u SAD-u. Koliko li ih je bilo?

Trideset? Četrdeset? Pedeset? Taj fenomen se širio brzinom koju nitko od njih nije mogao predvidjeti.

Za to je vrijeme ConnectU manje ili više bio tamo gdje je i počeo. Unatoč činjenici da je bio prepun korisnih ili zanimljivih karakteristikama i tome što su ga od početka stavili u upotrebu na nekoliko sveučilišta, ConnectU se nikako nije uspio nositi protiv epidemije The facebooka - koji god razlog bio ishod je taj da je ConnectU bio samo jedan treptaj na radaru društvenih mreža. The facebook je u usporedbi s njim bio čudovište. Godzilla koja drobi sve pred sobom.

Tyler se nekako pribrao i nasmiješio uspijevajući skrenuti čavrljanje s pravnikom na neku sporednu temu, ali u glavi su mu se i dalje rojile misli kojima se nekoliko ranijih tjedana uspješno othrvavao.

Cameron, Divya i on su se pokušavali izdići iznad osjećaja ljutnje i potištenosti i spasiti da u situaciji ne osobito sjajnoj po njih. I nisu daleko dospjeli. Pokrenuli su svoje stranice, napali klijentelu The facebooka kako god su znali, no jednostavno se nisu mogli nositi. Studenti su se htjeli služiti alatom za društveno umrežavanje koji su već koristili svi njihovi prijatelji, a ne nečim za što nikada nisu čuli. The facebook je kosio svu konkurenciju u začetku.

Istina je bila da su poraženi. Harvard je oprao ruke od njihovog slučaja. Mark se oglušio na njihove e-mailove i opomenu pred tužbu i stoga je ostalo samo ono neizbježno.

Larry Summers samo što im nije nacrtao njihov jedini preostali put, a ipak su se još uvijek uspijevali suzdržavati da njime krenu.

Tyler i Cameron su zahvaljujući očevim poslovima znali ponešto o sudskim postupcima.

Wall Street je bio opsjednut advokatima i čuli su mnoge ratne zgode iz sudnica trgovačkih sudova. Bilo im je poznato da je suđenje ružan proces, bez obzira kakav bio krajnji ishod. Bilo je to zadnje oružje, očajnički potez, ali nije li to upravo opisivalo njihovu situaciju? Nisu li bili bačeni u očaj? Za dvije sekunde ih je pretekao klinac koji poznaje računala, klinac koji nije pokazivao nikakvo kajanje i koji im nije ostavio izbora. Štoviše, Tyler je znao da bi stvar mogla biti gadna i izvan sudskog poprišta. Mogao je zamisliti kako će stvar izgledati u medijima. Uvijek je imao prilično jasnu sliku o sebi i mogao je dobro nagađati kako će ljudi reagirati uspoređujući njega i brata sa Zuckerbergom. Uostalom, pa i Crimson ih je već bio napao u nizu uvodnika. Jedan od autora je išao toliko daleko da ih je nazvao neandertalcima. Kasnije se doznalo da je taj članak napisala cura koja je hodala s jednim od njihove porcellainske braće i cijelo to vrijeme ga gnjavila stavovima kako su takvi klubovi u 87

ki@ svojoj naravi „zli“. Moglo se to shvatiti kao naznaku onoga što bi ih moglo zadesiti ako se upuste u tužbu protiv Zuckerberga.

Kada bi to bio film iz osamdesetih, blizanci bi sigurno bili bad guys. Bili bi odjeveni u kostime s kosturima i naganjali bi Karate Kida na školskom plesnjaku. Njih su dvojica sportaši iz otmjene obitelji. Mark je svojim kopanjem po računalima stekao zvjezdani status.

Bila je to klasna borba na koju se novinari nikada ne bi oglušili: bogati dečki zaštićeni staklenim zvonom koji vjeruju da establišment postoji kako bi njihovo zvono ostalo netaknuto protiv hakera koji krši pravila. Kodeks časti protiv kodeksa hakera.

Tyleru je bilo jasno kako će njih dvojica izgledati u očima gotovo svih drugih, no ako je to bila nužna nuspojava pokušaja da dođu do fer prilike za borbu za svoja prava, bili su voljni nabaviti kostime s kosturima i potrčati.

Mark Zuckerberg im nije ostavio izbora.

24. POGLAVLJE – 28. SRPNJA 2004.

Oči zatvorene. Srce lupa. Znoj mu se slijeva niz leđa.

Sigurni smo da je Eduardo bio ljut. Ne znamo točno gdje se u tom trenutku nalazio: je li razljućen tumarao ulicama New Yorka ili se grčevito držao za ručku u kolima podzemne željeznice njišući se kako ga je gurala gomila oko njega i sama nošena valjanjem vozila. Gdje god bio, znamo da se iz njega pušilo od bijesa i da je krenuo napraviti nešto što će mu promijeniti ostatak života.

Sve je počelo tri dana ranije. Zapravo, Eduardo je u to vrijeme bio izvrsno raspoložen.

Otkako se vratio iz Kalifornije i odmah prekinuo s Kelly, sasjekavši u korijenju njezine teatralne ispade, išlo mu je vrlo dobro. Bio je u New Yorku, zadovoljan napretkom posla postignutim s Y2M i drugim oglašivačima koji su čekali na red. Nazvao je Marka u La Jennifer Way kako bi mu javio dobre vijesti, ali stvari su od tada krenule nizbrdo.

Malo je reći da je Mark pokazao nedostatak poštovanja prema napretku koji je Eduardo postigao napornim radom u New Yorku. Eduardo nije imao dojam da je Mark uopće slušao dok mu je potanko prenosio što je sve postignuto. Umjesto toga, jednostavno je počeo pričati o zabavi na koju ga je večer prije poveo Sean Parker, o studenticama sa Stanforda i kamionu Jagermeistera.

Nakon toga se razgovor prometnuo u „pjesmu“ koja je postajala Markov ljetni hit - kako bi se Eduardo trebao preseliti u Kaliforniju jer se tamo sve događa. Tamo se kodira, upoznaje s potencijalnim ulagačima, sastaje s poduzetnicima i softveraškim mogulima. Mark je poprilično uznemiravao Eduarda tupeći mu kako gubi vrijeme u New Yorku kad je sve što The facebook treba baš ondje, u Silicijskoj dolini.

Eduardo je pokušao objasniti kako je i New York važno središte, u kojem se također nalaze ulagači i kako se tvrtka koja nastaje može baš tamo povezati s ljudima koji su joj potrebni: bankarima i oglašivačima. Mark ga zapravo uopće nije htio slušati. Da stvari budu gore, uto telefon uzima Sean Parker i odmah kreće s pričom o dvojici potencijalnih ulagača koje će spojiti s Markom. Točnije, Sean je rekao da su spremni izići s ozbiljnim iznosima i ako se Mark svidi njima i oni Marku, sve bi se vrlo brzo riješilo.

88

ki@ Eduardo se skoro pokajao još tijekom tog razgovora. Brzo je uzvratio da je on taj koji se brine za poslovnu stranu The facebooka, da ga se mora uključiti u bilo koji sastanak s investitorima i koga vraga uopće Parker ima raditi na tim sastancima? Što se njega tiče, nije znao ni što Mark radi na sastancima s ulagačima. Po njemu je Markov posao bio brinuti se o tehničkim pitanjima tvrtke, a Parkerov ni o čemu. Parker je bio gost i to je sve. Neki kurčev gost.

Nakon tog razgovora, Eduardove emocije su se mijenjale iz ljutnje u čisti bijes i učinio je nešto impulzivno. Možda je povukao taj potez jer je bio ljut, a možda i stoga što je to smatrao ispravnim načinom kako Marku dati do znanja da nije košer28 ostaviti ga da tako izvisi.

Sastavio je oštro pismo s rekapitulacijom njihovog poslovnog odnosa. Preciznije: ponovio je sadržaj ugovora koji su potpisali kada su osnovali The facebook - na Eduardu je bilo vođenje poslovnih pitanja tvrtke, Mark je trabao raditi u Kaliforniji na kodiranju. Štoviše, podsjetio ga je da je vlasnik 30 posto tvrtke i da je bio ovlašten zapriječiti bilo koji poslovni plan s kojim se nije slagao. Mark je morao prihvatiti tu činjenicu i Eduardo je želio pismenu potvrdu da može voditi poslovanje društva na način koji smatra prikladnim.

Kada ga je napisao, Eduardo je znao da na takvo pismo dečko poput Marka neće dobro reagirati, ali je htio biti jasan koliko god je bilo moguće. Što se tiče Seana, istina je da ih je vodio na cool partije, možda je čak pomogao Marku da poševi manekenku koja radi za Victoria's Secret, ali Eduardo ga nije smatrao dijelom The facebooka. Eduardo je bio financijski direktor koji je uplatio novac bez koga ne bi nastao ni The facebook, kao ni „operacija Kalifornija“.

Unatoč tome što se nalazio u New Yorku, njegova je trebala biti zadnja.

Nakon što je primio pismo, Mark je ostavio Eduardu hrpu poruka na glasovnoj pošti, još uvijek ga moljakajući da im se pridruži u Kaliforniji, iznova mu pričajući kako posao ide sjajno pa nema smisla da se prepiru oko nevažnih sitnica ili su barem nevažne u njegovoj čudnoj slici svijeta. Konačno mu je Eduardo uzvratio poziv i tada su stvari postale još gore.

Mark mu je rekao da se sreo s dvojicom ulagača o kojima mu je Sean Parker govorio i da su uistinu zainteresirani biti anđelima29. Ispadalo je da The facebooku žele odobriti određeni iznos koji bi omogućio nastavak vrtoglavog rasta. The facebooku je novac trebao jer je počeo zapadati u ozbiljne gubitke. Što se više korisnika uključivalo, to je trebalo više servera koji su opsluživali njihove zahtjeve. Osim toga, trebalo je zaposliti još ljudi kako bi se uhvatio korak sa svime što se događa.

Eduardo je sve to smatrao bespredmetnim. Smatrao je da je Mark sasvim svjesno i namjerno zanemario ton Eduardovog pisma i krenuo na poslovne sastanke bez njega. Ne samo da je pokazao kako ne mari ako je tu i tamo stao Eduardu na nogu, nego je ostavio dojam da mu ulijeće klizećim startom s leđa.

Mark možda i nije shvatio da je Eduardovo pismo bilo ozbiljno. Možda je mislio da je to samo njegov način za istresanje. Na neki način, možda je tako i bilo. No, Markov je stav razjario Eduarda, kako je gledao na stvar, oni su se iživljavali u Kaliforniji na njegov trošak. Kuća u Kaliforniji? Oprema? Serveri? Sve je to bilo omogućeno Eduardovim računom u banci, ako se 28 29

28 Na hebrejskom = čisto, prihvatljivo; prema židovskim ritualnim propisima dopušteno i priređeno jelo.

29 Anđeo je izraz za podvrstu ulagača u rizične projekte koji financiraju projekte u posebno ranoj fazi (op. prev.)

89

ki@ njega pita. Naravno, na račun je položio vlastiti novac. Smatrao je da plaća sve, a Mark se pravi lud i ponaša se prema njemu kao prema bivšoj curi za koju mu se sada živo jebe.

Eduardo je možda preburno reagirao, ali sada, tri dana kasnije, dok mu tu u New Yorku šišti para iz ušiju, u njemu je rasla odlučnost učiniti nešto da bi Marku dao do znanja kako se osjeća.

Morao je poslati poruku koju Mark neće moći prečuti.

Lako je zamisliti kako je to dalje moglo izgledati: Eduardo ulijeće kroz okretna ulazna vrata poslovnice Bank of America u središtu grada, sav znojan od vožnje podzemnom ili taksijem kroza zakrčeni promet, ali i lica puna odlučnosti. Prolazi kraj običnih šaltera koji uokviruju veliki pravokutni središnji prostor i upućuje se u teritorij osobnih bankara. Dok ga srednjovječni ćelavi bankar pokretom ruke upućuje da sjedne preko puta i pita što može učiniti za njega, Eduardo vadi svoju bankovnu iskaznicu i baca je na stol pred službenika. Gleda ga najozbiljnijim pogledom odrasle osobe. „Želim blokirati svoj bankovni račun. I poništiti sve čekove kao i dopuštene minuse koji su vezani na njega.“ Kada službenik počne provoditi naloge, Eduardo osjeća kako ga preplavljuje adrenalin.

Nesumnjivo je to potez koji donosi velike promjene, ali odlučio je poslati Marku stvarnu poruku i dati mu do znanja koliko je ozbiljan. Zapravo, po Eduardovu mišljenju moglo bi se reći da je Mark sam kriv što ga je natjerao na takav potez. Kada je Eduardo otvorio račun, Marku je poslao i dokumente koje je trebao potpisati kako bi postao punopravni supotpisnik na računu.

Poslao ih je s čekovima koji su financirali Markov kalifornijski stil života. Mark kao Mark, nikada nije ispunio formulare i poslao ih natrag, kao što nije stavio išta svojeg novca u tvrtku. Živio je od Eduardove imovine ne trepnuvši okom, kao da mu je Eduardo vlastiti, osobni bankar. Umjesto da se prema njemu odnosi kao prema ortaku, Mark je počeo donositi odluke mimo Eduarda i ovaj mu je želio dojaviti da to jednostavno nije u redu. Želio mu je pokazati što znači biti dobar ortak. Eduardu je bilo nevažno što je Mark napravio svaku pojedinu stranicu The facebooka jer je tvrtka bila rezultata zajedničkih napora. Eduardo je bio biznismen i to što je radio bio je samo biznis.

Dok gleda službenika kako tipka po računalu provodeći postupak blokiranja računa, Eduardo se možda na tren pita je li pretjerao. Ako se i pita, može si odmah dati odgovor zamišljajući Marka i Seana kako se vozikaju Kalifornijom u Parkerovom BMW-u, sastaju s ulagačima, a možda čak i smiju Eduardovim pokušajima da ih zauzda. Neće se smijati kada pokušaju unovčiti sljedeći ček, u to je bio siguran.

25. POGLAVLJE – SAN FRANCISCO Ova revolucija neće početi praskom.

Umjesto toga, shvatio je Sean Parker, njen će početak označiti zujanje najmodernijeg dizala koje ubrzava kroz kralježnicu golemog nebodera u San Franciscu i jedva čujni glas neke bezlične obrade Beatlesa koja se prosipala iz zvučnika smještenih iznad neonskih svjetala tapecirane kockaste kabine.

Sean je morao priznati da je bilo nečega neobično poetičnog u toj sceni. Nalazio se u 90

ki@ situaciji koja je mogla značiti odbrojavanje prema najvećem u tektonskom pomaku u digitalnom društvu, a umjesto odbrojavanja zadnjih sekundi do te prijelomnice čovječanstva, zrak je ispunio ritam glazbe iz dizala.

Suspregnuo je nagon da se naceri i zagledao se u svjetleće znamenke koje su označavale njihov napredak prema nebu. Mark je samo stajao kraj njega u sredini kabine dizala. Bili su sami i u tom su se trenutku nalazili između devetog i desetog kata nebodera visokog pedeset dva kata. Penjali su se vrtoglavom brzinom, Seanove su se uši začepile od visine i to je smatrao dobrim: više nije mogao čuti zvukove, što mu je omogućilo srediti misli.

Točnije, sredio ih je do one mjere koju mu je dopuštala njegova izuzetno energična siva masa.

Događaji su se redali vrlo brzo, čak mnogo brže no što je Sean mogao očekivati. Prošlo je samo nekoliko tjedana otkako se uselio u kuću ekscentrika koji je sada stajao kraj njega, a već su bili pred sastankom na kojem bi se moglo stvoriti partnerstvo koje će promijeniti izgled interneta, a njima utrti put prema milijardama koje si je Sean stavio u plan onoga trenutka kada je vidio The facebook u kući kraj Stanforda.

Odmjerio je dvadesetogodišnjaka kraj sebe. Ako je i bio napet, to se nije moglo vidjeti.

Točnije bi bilo reći da nije izgledao ništa više uznemiren ili nestrpljiv nego inače.

Bezizražajnog lica pogledom je pratio iste one svjetleće znamenke iznad vrata kabine dizala.

Otkako su naletjeli jedan na drugoga na ulici predgrađa Palo Alto, Seanu se taj mali ekcentrik počeo stvarno sviđati. Naravno da je bio čudan. Kaže li se da je bio invalid u društvenosti, to ne bi dovoljno reklo o njegovim jedinstvenim manitima. Unatoč zidovima koje je mali dignuo oko sebe, Sean je nalazio potvrde svojega prvotnog mišljenja o njemu.

Bio je briljantan, ambiciozan, a smisao za humor bio mu je neke jetke vrste. Za najveći broj slučajeva bilo bi točno nazvati ga tihim. Sean ga je mnogo puta odveo van, ali se činilo da Marku nikada nije bilo posebno ugodno i zabavno. Reklo bi se da je najsretniji kada bi ga se uštekalo na kompjutor. Ponekad bi pred ekranom proveo i dvadeset sati u komadu. Još je uvijek hodao s nekom studenticom, viđao bi je otprilike jednom tjedno, ali inače je bio stroj za programiranje i tvrtka koju je napravio bila mu je sve: s njom se budio i s njom je lijegao.

Nije trebalo očekivati ništa više od mladog poduzetnika u nastajanju. Štoviše, Sean je tu i tamo morao samog sebe podsjetiti da klinac koji stoji kraj njega ima tek dvadeset godina. Živio je još uvijek pomalo nezrelo, ali je bio zadivljujuće usredotočen i Sean je bio voljan žrtvovati mnogo toga kako bi omogućio da taj web site nastavi rasti svojom već uobičajenom, no svakako vrtoglavom brzinom, upravo je zato bio uvjeren da su na dobrom putu. Vjerovao je da će sastanak pred njima biti katalizator procesa kojim će konačno doći do milijarde koja mu je izmaknula u već dva uspješna projekta i pet godina plovidbe po tjesnacima i brzacima Silicijske doline.

Nevjerojatno, ali istinito, stvari su se razvijale tako brzo zahvaljujući Eduardu Saverinu.

Da se on nije ponašao kako se prethodnih tjedana ponašao, Mark cijeloga ljeta ne bi dospio do tog sastanka. Bilo kako bilo, Eduardo je napravio nekoliko neočekivanih poteza koji su nevjerojatno dobro pogodili na pravo mjesto i Marka progurali načinom koji je Seanu više 91

ki@ nego odgovarao.

Stvari su počele onim idiotskim pismom. Seanu je to izgledalo kao pismo kojim se traži otkupnina za otetu osobu. Samo je nedostajalo da je napisano slovima izrezanim iz novina.

Njime je prijetio, ograničavao i zahtijevao. Reklo bi se da bi taj mali trebao malo poraditi na sebi.

Vrhunac apsurda je bila već i zamisao da bi iz New Yorka mogao voditi poslovne kontakte tvrtke dok ostali partneri razvijaju posao u Kaliforniji. Kada je još pokušao u Marka uperiti svojih 30 posto tvrtke kao da drži pištolj, e tu je već bio potpuno skrenuo.

Mark je unatoč svemu pokušao pristupiti smireno i racionalno. Sean je bio uz njega pri pokušajima da se stvari izglade. Nije bilo potrebe u tom pismu vidjeti ništa više nego što je ono u svojoj suštini bilo: djetinjasto cendranje da ga se više uključi u ono što se događa, što je Marku sigurno bilo prihvatljivo.

No, prije nego su se uspjeli nekako nagoditi, Eduardo je stvarno pretjerao blokiranjem računa, čime je Marka i Dustina stavio u vrlo težak, gotovo očajan položaj. Taj je potez bio adekvatan pucanj u srce tvrtke. Shvaćao to ili ne, Eduardov je potez bio vrlo opasan jer je prijetio uništenjem svega što je Mark napravio - tvrtka bez novca nije mogla živjeti. Kad bi servere zaustavili samo na jedan dan, The facebook bi izgubio povjerenje korisnika. Posljedice bi vrlo vjerojatno bile trajne. Korisnici su prevrtljivi. Friendster je bio najbolji dokaz za to.

Kada korisnici počnu napuštati neke web stranice, to čine u stampedu i stoga bilo kakvo osipanje korisnika može imati katastrofalne posljedice. Čak bi i ograničeni egzodus izazvao vibracije koje bi se proširile kroz cijelu korisničku bazu. Ljudi su koristili servis jer su ga koristili i s njima bili povezani i njihovi prijatelji. Studentarija je bila online jer je sva ostala studentarija također bila online. Kad jedan domino padne, deseci ga prate.

Možda Eduardo zapravo nije znao što čini, možda je to učinio pokretan bijesom, potištenošću, bogtepitaj čime, ali Sean je mislio da više nije mogao ostati bitnim dijelom tvrtke koja se razvija, što god uzrokovalo Eduardove poteze. Za razliku od Eduarda koji ih je smatrao manevrima poslovnog čovjeka, Sean ih je nalazio djetinjastima poput vrištanja u pješčaniku: „Ako ne bude kako ja kažem, uzet' ću svoje igračke i otići kući!“ Eto, odnio je svoje igračke i Mark je morao donijeti odluke koje će na The facebook imati utjecaj kakav Eduardo nije mogao ni zamisliti.

Prvo je, uz Seanovu pomoć, preregistrirao tvrtku u Delaware LLC kako bi je zaštitio od Saverinovih hirova. Pritom su vodili računa da ima strukturu koja će omogućiti prikupljanje novca potrebnog za razvoj. U međuvremenu je Mark prikupio sredstva koja je mogao i uložio vlastiti novac u održavanje tvrtke dok se stvari ne postave kako valja. Povukao je novac koji mu je bio stavljen u fond za školovanje i uspio prikupiti svotu dovoljnu za privremeno održavanje servera na životu, no tvrtka je brzacima jurila nizvodno prema slapu financijske propasti, i to je bila činjenica pred kojom Mark nije mogao zatvoriti oči.

A ni to nije bilo sve. Trebalo je platiti nove zaposlenike, a došlo je i pismo neke odvjetničke tvrtke koja je radila za osnivače ConnectU web stranica, neke veslače koji su angažirali Marka za rad na njihovom servisu za upoznavanje dok je još bio na studiju. Tim pismom su najavili pokretanje tužbe i Seanu je ono izgledalo kao pucanj upozorenja prije no što krene slava.

92

ki@ Mark i Sean su imali podulji razgovor o problemu s osnivačima ConnectU stranica.

Osim toga, Sean se i sam raspitao o njima. Došao je do zaključka da su blizanci gnjavaža, no ne i prava prijetnja budućnosti tvrtke. U najgorem slučaju, prema njima se trebalo postaviti s određenom dozom opreza jer su njihovi zahtjevi ionako bili neutemeljeni i prenapuhani. Prije nego što je došao na ideju za The facebook, Mark je odradio nekakve poslove na gradnji njihovog servisa i - što s tim? Društvenih je mreža bilo na sve strane. Svaki računalima previše sklon čudak je u sobici studentskog doma radio na ovakvoj ili onakvoj društvenoj mreži, i to nije značilo da se zbog toga može tužiti svakoga posebno. Štoviše, sve su te društvene mreže bile sagrađene na manje-više istim načelima. Seanu se sasvim razumnim činilo ono što je Mark govorio o tome: bezbroj je raznih stolaca i to ne znači da kad netko napravi neki novi time krade tuđu ideju. A ako ćemo cjepidlačiti, sve su društvene mreže ponešto posudile od Friendstera.

ConnectU blizanci se nisu baš mogli pohvaliti da su izumili kotač, a Mark sigurno nije učinio ništa što svaki poduzetnik Silicijske doline nije napravio najmanje desetak puta.

Unatoč tome, kad bi blizanci bili ustrajni u nakani da dignu tužbu, kao što se moglo zaključiti iz tog pisma, Mark je trebao oko dvjesto tisuća dolara za pripremu obrane. To je značilo da treba krenuti u ozbiljno prikupljanje sredstva, i to vrlo brzo. S druge strane, prodaja tvrtke nije dolazila u obzir i u tome su se obojica slagala. Preostalo im je još samo naći anđela koji bi uložio dovoljno novca kako bi se prebrodile početne teškoće i preživjelo do trenutka kada bi procjena vrijednosti tvrtke bila takva da će im se svi trenutačni problemi činiti smiješno malenim i beznačajnim. Sean bi najradije uložio vlastiti novac, ali stvari s Napsterom i Plaxom okončale su se tako da nije imao ni približna sredstva koja Mark treba za održavanje The facebooka u igri.

Umjesto toga, Sean je napravio što mu je najbolje išlo: našao je vezu, za koju je bio prilično siguran da će biti ključna za kasnije događaje i koja će pomoći razvijanju onoga pravog potencijala kakav je vjerovao da The facebook ima.

Gledajući brojke kako brzaju dok ih je dizalo podizalo sve bliže i bliže odredištu, Sean je znao da je pošteno odradio svoj dio. Mark je još samo trebao odraditi taj sastanak kako najbolje zna i sve će biti u redu.

Bacio je još jedan pogled na wunderkinda: kao i obično, nije mu uzvraćeno. Podsjetio je samoga sebe da Markova šutnja ne mora značiti i da će odraditi svoje kad bude vrijeme.

Sean je trebao samo petnaest Markovih minuta. „Znaš da ovdje snimali Towering Inferno? Znaš, je li?“ rekao je Sean u pokušaju da održi raspoloženje u dizalu opuštenim i vedrim. Je li se to u kutku Markovih usana pojavio malen osmjeh? „Vrlo utješno“, odgovorio je Mark kao robot. Sean je bio prilično uvjeren da je Mark ironičan i dao si je oduška pustivši onaj smješak kojem se nastojao oduprijeti.

Zapravo, mjesto je bilo baš pogodno za sastanak. Ne zbog filma, nego zbog jednog od najimpresivnijih gradskih prizora. Behemot30 na adresi California St. 555 bio je nekoć Bank Of America Center i pravo čudo arhitekture. Izvana je izgledao kao divovski granitni stup sa 30

Behemot = gorostasna životinja, neman.

93

ki@ stotinama sjajnih erkera31, a njegovih mu je impresivnih 250 metara izraslih usred financijskog središta grada omogućavalo da bude vidljiv na kilometre daleko.

Ni čovjek s kojim su se trebali sresti nije bio skoro ništa manje upečatljiv, kako po reputaciji kao osoba, tako i po postignućima koja je već imao iza sebe. „Peter će te obožavati“, odgovorio mu je Sean. „Petnaest minuta. Uđemo, izađemo.

Toliko nam treba.“ Bio je sasvim uvjeren da je u pravu. Krenuli su sastati se s osobom po imenu Peter Thield, utemeljiteljem tako uspješnog PayPala, upraviteljem milijarde teškog fonda poduzetničkog kapitala Clarium Capital i jednim od najbogatijih ljudi države. Napadan, brz na riječima i istinski genij, bio je ona vrsta anđela koja je imala dar dalekovidnosti i koja je mogla razumijeti koliko bi velika stvar The facebook mogao biti, a imao je i hrabrosti uložiti.

Thield se, baš kao i Mark i Sean, smatrao nečim više od poduzetnika - smatrao se revolucionarnim. Počeo je kao pravnik sa Stanforda i bio je poznat po svojim nagnućima filozofiji osobne slobode. Još kao student je pokrenuo časopis Stanford Review i bio je čvrsto uvjeren u dobrobiti slobodne razmjene informacija kakvu je The facebook promicao u svojim društvenim mrežama. Unatoč tome što je bio sklon tajnovitosti, a nadasve natjecanju, stalno je bio u potrazi za sljedećim velikim izazovom, a Sean je znao i za njegovu sklonost društvenim mrežama.

Peter i Sean nisu nikada bili izravni poslovni partneri ni ortaci. Sean je tek asistirao pri uvođenju Thielda u malo ulaganje u Friendster, ali je stalno imao na umu da bi bivšeg direktora PayPala jednom mogao pozvati bude li prave prilike.

Prilika se pojavljivala i svakim višim katom su joj obrisi postajali sve oštriji. Svakim su katom bivali sve bliži mjestu gdje je Thield čekao s direktorom i suosnivačem LinkedIna Reidom Hoffmanom, s kojim je radio u PayPalu, i Mattom Kohlerom, briljantnim inženjerom i zvijezdom u usponu iz Silicijske doline. Željeli su čuti iz prve ruke što ima za reći živahni dječačić koji je na prepad osvojio internet.

Svidi li se Thieldu ono što će čuti, Sean nije znao što bi bilo prikladnije reći nego da The facebook revolucija počinje sada, odmah i u punom zamahu.

Petsto tisuća dolara.

Tri sata kasnije, taj iznos je tutnjao po Seanovoj glavi dok je stajao gotovo u tišini dizala koje se sunovraćalo i gledao one iste brojke kako se odmataju unatrag dok su se on i Mark spuštali prema onome istom granitnom ulazu na broju 555.

Petsto tisuća dolara.

Naravno da iznos nije bio golem, sagleda li se situacija temeljito. Nije to bio iznos koji bi nekome promijenio život, stvorio carstvo. Nije bio iznos s kojim bi si mogao priuštiti biti bezobrazan, a nije bio niti pola iznosa koji je Mark odbio kada je napravio dodatak za mp3 playere, i to samo stoga što mu se živo fućkalo za novac, bili oni ona tisuća koju je posudio od prijatelja kako bi pokrenuo tvrtku ili milijun koji je pred njega stavila kakva golema kompanija.

Sean nije imao dojam da mu je i sada bilo stalo do novca, ali nije mogao prečuti poruku koja je s 31

Erker = prozor izbočen iz zida u kojem se nalazi; omogućava širi kut promatranja.

94

ki@ tim novcem došla, poruku da je budućnost onoga što je pokrenuo u svojoj studentskoj sobi zajamčena.

Peter Thield je bio točno onakav za kakvoga je spremao Marka. Do jaja zastrašujući, a toliko pronicljiv, uvijek voljan zavrnuti rukave - zbog posla, ili borbe. Na sastanku je otišao još i dalje. Ono što je trebao biti petnaestominutni sažetak pretvorio se u ručak s popodnevnim razradom detalja sporazuma koji je trebao The facebooku donijeti preživljavanje, jednom za svagda. U jednom trenutku su Thield, Hoffman i Kohler ostali nasamo analizirati njihovu stranu medalje, dok su Marka i Seana poslali na malu šetnju gradom. Ali, kada je sve bilo gotovo, dečke su čekale dobre vijesti: The facebook je bio na konju.

Zapravo, na konju je bio „Facebook“ jer to je imao biti novi naziv tvrtke. Bila je to Seanova ideja. Taj „the“ u nazivu ga je toliko iritirao da je konačno odlučio poraditi na tome da mu se stane na kraj kao suvišku koji je morao biti odstranjen u procesu pribavljanja tih, tako životno važnih, pola milijuna dolara koje su anđeli bili spremni staviti na stol ne bi li im spasili živu glavu.

Thield je sredstva nazivao seed money32, iznos dovoljan za nekoliko mjeseci. Uz tih pola milijuna je dobiveno i obećanje da će novca biti još kad dođe vrijeme i pokaže se potreba. Thield zauzvrat dobiva sedam posto tvrtke i mjesto u peteročlanoj upravi koja će ubuduće voditi tvrtku. Mark je i dalje zadržao kontrolu nad upravom, pa tako i cijelom tvrtkom. Također, i u novim će dokapitalizacijama zadržati najveći paket dionica, ali Thield će postati čimbenik koji usmjerava tvrtku zajedno sa Seanom i Markom. Nije moglo biti bolje.

Stajati u dizalu i slušati melodiju nastalu mrcvarenjem pjesme Rolling Stonesa - od čega se Seanu povraćalo - bio je upečatljiv trenutak. S druge strane, Sean je bio svjestan posla koji ih je čekao. Restrukturiranje tvrtke je sa sobom donosilo prilično napete situacije.

Sean i Thield su bili suglasni da je potrebno izvršiti pretvorbu tvrtke. Facebook je morao postati nova tvrtka i ostaviti iza sebe ostatke ozračja hobija iz studentske sobe, a zauzeti mjesto svojevrsnog „Novog zavjeta“. Valjalo je organizirati izdavanje nove serije dionica u skladu s novim rasporedom snaga u kojem su se pojavili Thield, neizostavni Sean, koji se ponašao kao Markov partner od trenutka kada se uselio u njihovu kuću, Dustin i Chris.

Na kraju je ostalo pitanje Eduarda. Prvotno je Mark odlučio ostaviti mu njegovih 30 posto, s čime se i Sean složio. Namjera je bila zadržati Eduarda i dopustiti mu uključivanje koliko god za to pokaže volje. No u novoj će tvrtki vladata drugačija pravila i ona su bila neizbježna. Jednostavno nije bilo moguće voditi posao, a ne biti sposoban izdavati nove dionice kada se za to pojavi potreba. U budućnosti tvrtke bilo je nužno ljudima koji rade na njezinom razvoju zauzvrat davati jasne i precizno utvrđene iznose novca ili dionica. To više nije bio studentski pothvat nego prava tvrtka s ozbiljnim ulagačima. Jedini način stvarnog vrednovanja onoga što je Facebook postizao je bio da se ljudima za razvidan uloženi trud vrati pravičnom mjerom.

Drugim riječima: budu li Mark, Dustin i Sean radili sve što je potrebno kako bi tvrtka bila uspješna, sudjelovat će u podjeli novoizdavanih dionica. Bude li Eduardo u New Yorku 32

Seed money = izraz kojim se naziva početni kapital (Seed - sjeme; money – novac).

95

ki@ radio na nalaženju novih oglašivača - platit će mu se prema učinku. Ne urodi li to plodom, vremenom će postajati minoriziran kao što bi prošao i bilo tko drugi. Jebiga, pa bude li potrebno izdavati dionice da bi se prikupilo još kapitala, svi će biti minorizirani.

Sean je smatrao kako je Eduardov potez bio užasan jer je njime ugrozio tvrtku u trenutku kad je bila najranjivija. Izgledalo je da ga Mark ne mrzi zbog toga - on nije imao sposobnost, ili volju, ikoga mrziti. Sean je smatrao da se Eduardo izjasnio. Facebook je Marku, Dustinu i Seanu bio sve. Bio im je život.

Zapravo, Mark je Thieldu rekao da se možda i ne misli vraćati na Harvard kada prođe ljeto. Radije bi ostao u Kaliforniji i nastavio pothvat. Planirao je mjesec po mjesec, a bude li se Facebook razvijao, možda se i ne vrati Harvardu u skorije vrijeme. Kao što je Bill Gates rekao: „Da plan s Microsoftom nije dobro završio, uvijek je postojala mogućnost povratka na Harvard.“ Naravno da se uvijek mogao vratiti na Harvard ako Facebook propadne, ali Sean je sumnjao u taj ishod. Bit će to Markovo vječno, kalifornijsko ljeto, a ta se sudbina smiješila i Dustinu. A Eduardo? Prema onome što je Sean znao o tom malom, bio je siguran da neće ostaviti studij. Već je bio pokazao kako nije od onih koji su spremni ostaviti sve zbog Facebooka.

To jednostavno ne bi bio on. Zanimale su ga druge stvari. Na Harvardu je to bio Phoenix, a u New Yorku stažiranje, unatoč tome što ga je napustio već prvoga tjedna.

Eduardo će se vratiti na studij, a Mark Zuckerberg je našao svoje mjesto pod suncem.

Sean je promatrao padajuće brojeve i uzbuđenje mu se konačno povlačilo. Natjerao je puls u normalan ritam nalik ujednačenoj struji bitova i bajtova s čvrstog diska računala u pogonu.Z nao je da ih čekaju još mnoge prepreke. Toliko je posla još valjalo obaviti.

Prvo i osnovno, Markova zadaća je bila nagovoriti Eduarda na sporazum oko pravnih detalja, jednostavno da bi stvari bile što čistije, s pravne strane gledano. Koliko god grubo zvučalo, praktično gledano - bilo je za očekivati da će Eduardo pokazati razumijevanje. U pitanju je bilo nešto sasvim poslovno, a ne osobno, a Eduardo je sebe prije svega gledao kao biznismena.

Sean i Peter su bili uspješni poduzetnici i objasnili su Marku kako sve funkcionira.

Tvrtke u povojima kakva je bio Facebook rađale su se dvaput. Prve porođajne muke prošle bi u nekoj spavaonici studentskog doma, a druge u nekakvom neboderu kakav je bio ovaj u San Franciscu.

Nađete li se u spavaonici u pravo vrijeme, možete posvjedočiti čudesnom iskustvu rađanja nečega prekrasnog, stvarno posebnog, jedinstvenog. Vidjeli biste bljesak genijalnosti, iskru koja dolazi niotkuda i kreće u svijet.

Priča iz nebodera sasvim je drugačija. Tu je nastajala Tvrtka s velikim T. To je bio pravi pravcati posao, dioničarstvo. Tu je nastajala munja na kojoj se može do neba. Doista, bilo je to nešto što bi Eduardo trebao shvatiti. Više se nije radilo o dvojici klinaca iz studentske sobe.

No, što ako ne shvati? Što ako ne pokaže razumijevanje? Što ako ni ne želi razumijeti?

Prema Seanovom mišljenju, u slučaju Eduardova neshvaćanja postojala je velika vjerojatnost da njemu tvrka ne znači ni približno onoliko koliko znači ostatku ekipe. Tada bi ga se moglo staviti u koš s ljudima kakvi su blizanci Winklevoss, s ljudima koji su se nastojali uhvatiti za Markove 96

ki@ gležnjeve dok je koračao prema nebu.

Kako god bilo, Mark je bio svjestan da čini dobro za tvrtku. Sean i Thield su mu to rekli sasvim jasno: niti jedan investitor neće dati ni centa dok god postoji neki klinac koji hoda po New Yorku tvrdeći da ima pravo vođenja poslovanja cijele tvrtke i tupi o nekom tridesetpostotnom suvlasništvu, maše im njime pred nosom kao sabljom prijeteći da će im odsjeći glave.

Blokira im račun. Pa im prijeti. Prijeti Facebooku. Sve se svodilo na Facebook. Tvrtku.

Revoluciju. Seanu je bilo jasno da je Marku bilo stalo samo do toga. Znao je da je nabasao na nešto stvarno krupno. Taj Mark Zuckerberg Production će stvarno promijeniti svijet. Kao Napster, samo u većim razmjerima - Facebook je bio čista slobodna razmjena informacija. Prava digitalna utopija društvene mreže. Stvarni svijet prenesen na internet. Eduardo bi trebao pokazati razumijevanje, ali što ako ga ipak ne pokaže?

U tom slučaju nije bilo mjesta za njega. Neće ga ni biti. Neće biti ni Eduarda.

Stojeći u dizalu, Sean se sjetio zadnjega što je Peter Thield rekao Marku, nakon što su postigli sporazum koji će Facebook podignuti na novu razinu. Baš nakon što je rekao Marku kako može uzeti i njegov Ferrari 360 Spyder čim dobije trimilijuntog korisnika Facebooka i dao mu na potpis papire nužne za povlačenje onih pola milijuna potrebnih za stvaranje Facebooka kakvog i koliko god velikog je želio stvoriti. Thield se nagnuo nad pisaći stol, pogledao Marka ravno u oči i rekao: „Samo nemoj zajebati.“ Sean se nacerio gledajući svjetlucave znamenke nad vratima kabine dizala.

Thield je mogao mirno spavati. Sean je svojega novog prijatelja dobro poznavao. Mark Zuckerberg ne bi nikada nikome dopustio da zajebe Facebook. Provest će revoluciju koliko god ga to stajalo.

26. POGLAVLJE – LISTOPAD 2004.

Da se Eduardo malo jače zagledao, možda malo i osvrnuo unaokolo, mogao se vratiti u Markovu uneređenu studentsku sobu u Kirklandu i gledati ga kako kucka i kucka po laptopu. „Casa Facebook“ su bile nove, otvorene prostorije sjedišta tvrtke u Los Altosu i izgledale su kao da ih je netko istrgnuo iz Harvarda i dopremio u Kaliforniju. Namještaj se sastojao od trošnih stolova, klimavih stolaca, strunjača i dvosjeda. Prizor je sličio studentskoj sobi pomno uređenoj IKEA namještajem uz detalje prikupljene s otpada Vojske spasa. Trijem koji je gledao u unutrašnje dvorište bio je šatiran pogocima paintball hitaca, a na sve su strane ležale kartonske kutije. Cijeli prizor je više sličio napuštenoj kući u koju se uselilo jato beskućnika nego poprištu razvojene operacije u punom zamahu. Podrazumijeva se da su po svuda bila i računala. Bilo ih je na stolovima, podovima, pisaćim stolovima, na pultu zajedno s kutijama pahuljica i čipsa.

Unatoč svom tom hardveru, prostor je još uvijek nalikovao studentskoj sobi i upravo to su Mark i njegovi suradnici htjeli postići. Unatoč tome što su radili danonoćno - baš u tom trenutku su Mark i Dustin bili za tipkovnicama i kopali po nekakvom kodiranju dok su se oko kuhinjskih vrata zbunjeno muvali dečki za koje se moglo već i po izgledu reći da bi mogli biti odvjetnici tvrtke unajmljene za odrađivanje ugovora potrebnih za pravno ustrojavanje i registraciju tvrtke - željeli su da tvrtka i dalje u srži bude studenstski pothvat jer će to ona uvijek i biti: sveučilišni 97

ki@ ekspreriment koji se širio kao zaraza.

Unatoč pomalo naštimanom kaosu, ta im je kuća sa svojih pet spavaonica bila prikladnija od one koju su ostavili u La Jennifer Wayu, iako selidba nije bila potpuno svojevoljan potez. Tamo su ih pratile učestale pritužbe susjeda na glasnu glazbu, veranje po krovu i bacanje vrtne garniture u bazen. Bilo je potrebno tek nekoliko posjeta vlasnika i oni su manje ili više izbačeni zbog rečenih pritužbi kao i štete nastale na dimnjaku. Eduardo je dobro nanjušio da se nisu trebali nadati vraćanju depozita koji su dali vlasniku za osiguranje od štete koju bi mogli počiniti.

No, sad je to bilo sasvim prihvatljivo nakon što su u Peteru Thieldu našli svojeg anđela koji je platio novu kuću, svu opremu, više servera nego je Eduardo ikad mogao zamisliti da bi im moglo trebati i, na kraju, te odvjetnike koji su ga pozdravili stiskom ruke i smiješkom nakon što je iz Cambridgea upravo tog jutra doputovao zrakoplovom i taksijem.

Prespavao je veći dio puta. Tek je nekoliko tjedana njegove četvrte godine, a već je bio iscrpljen od studija. Unatoč tome što je uzeo manje predmeta kako bi mogao nastaviti raditi na Facebooku, na Harvardu je stalno nešto trebalo napraviti. Već je poečeo raditi na diplomskom radu, bio je aktivan u Udruzi investitora, a otkako je prekinuo s Kelly i ponovno bio samac, vikendi su mu bili uglavnom posvećeni Phoenixu. Povrh svega, klub je počeo proces regrutacije novih članova i jedna od Eduardovih zadaća bila je sudjelovati u odabiru novog naraštaja društvenih kraljeva kampusa.

Naravno, Facebook je bio na vrhu cijelog popisa.

Eduardo se naslonio u svom stolcu za okruglim stolom koji je zauzimao veliki dio glavnog ureda i promatrao Marka kako žustro radi na laptopu. Na blijedom licu mu se mogao vidjeti odraz događanja na zaslonu, a neki put bi fragment koda bljesnuo u plavičastim bjeloočnicama. Mark ga je jedva i pozdravio kada je došao u kuću. Tek mu je kimnuo glavom, razmijenili su riječ-dvije, no Eduardo u tome nije vidio ništa iznenađujuće. Zapravo, njihov je odnos bio uglavnom dosta dobar otkako se Eduardo prije osam tjedana vratio na predavanja. Činilo se da je onih nekoliko napetih ljetnih tjedana potpuno zabravljeno. Mark je bio poprilično popizdio na ono s bankovnim računom, to ga je natjeralo da se pokrene i razgovara s ulagačima, čime je došao do Thielda i njegovog uloga unatoč Eduardovom protivljenju.

Nekoliko su se puta s time pozabavili u telefonskim razgovorima i svađali se kao što bi se bilo koja dva prijatelja posvađala kada bi ono što su započeli preraslo veličinu koju su bili očekivali ali su došli do neke vrste detanta i zaključili da je na kraju krajeva najvažnije ono što je dobro za tvrtku i njezin nesmeten razvoj. Eduardova reakcija je vjerojatno bila pretjerana, ali s druge strane i Mark je bio previše zatvoren i Eduarda je držao uglavnom neobaviještenog.

Eduardo je pokazao razum i volju da stvari idu naprijed za dobro tvrtke. Bili su prijatelji, riječ je bila o poslu i imali su volje srediti stvari.

U to ime Mark je zamolio Eduarda da malo i odstupi, otpusti nešto svojih briga kako bi, među ostalim, imao i više vremena za završetak studija. Uvjerio je Eduarda da je tvrtka postajala prevelika za jednog direktora koji sam vodi sve unutrašnje i vanjske poslovne odnose.

Situacija je bila takva da su Eduardovi raniji zahtjevi bili neostvarivi. Budući da je pothvat rastao - već su prešli 750.000 korisnika i jurili prema milijunu! - Mark i Dustin stavili su u 98

ki@ mirovanje svoj status na studiju te planirali uključiti i profesionalca za prodaju koji bi radio dio onoga čime se Eduardo bavio u New Yorku. Osim toga, stalno su dodavali nove i nove funkcije na stranice. Neke od njih bile su uistinu fantastične. Na primjer, ugradili su nešto što su nazvali „zid“. Korisnici su mogli koristiti zid za komuniciranje načinom nikada viđenim ni u jednoj društvenoj mreži. Proradile su i „grupe“, odvojene skupine ljudi koje su korisnici mogli sami kreirati i pridruživati im se, što je bila jedna od prvih stvari koju je Eduardo predložio kad su na došli na ideju stranice. Brzina kojom su kreirana unaprjeđenja bila je takva da se mogla usporediti s vrtoglavim porastom broja korisnika.

Na kraju je Eduardo, nakon što se smirio od srpanjskog ispada bijesa, zaključio kako će Mark raditi po svojem, a njemu je ionako bilo važno jest da tvrtka napreduje. Uz Thieldovu podršku, Eduardo više nije riskirao vlastiti novac. Štoviše, Thield je imao novca k'o blata i uz njegovu financijsku podršku nije bilo teškoće koju tvrtka ne bi mogla pregaziti.

Eduardu je bilo drago što se vratio na studij. Jedno od najvećih zadovoljstva četvrte godine dogodilo se prvog tjedna: od frendova iz Phoenixa čuo je da je rektor Summers pozdravio brucoše i rekao da ih je sve pregledao na Facebooku. Bilo je više nego uzbudljivo znati da je rektor koristio njihove stranice kako bi se upoznao s mladima koji dolaze na studij.

Tek deset mjeseci ranije, Mark i Eduardo su bili samo dvojica šmokljana bez ikakvog značaja, a sad rektor osobno izriče ime njihovog čeda.

U svjetlu te činjenice, može li bilo kakva svađa između njega i Marka imati smisla?

Kad ga je Mark pozvao u Kaliforniju potpisati neke papire, koji su bili potrebni za rekonstrukciju tvrtke otkako je Thield postao član uprave, Eduardo je na to samo slegnuo ramenima zaključivši da tako treba biti.

I tako, nakon što je jedan od pravnika došao u središnji ured s hrpicom papira, duboko je uzdahnuo, još jednom bacio pogled na Marka i počeo čitati klauzule i članke. Na prvi pogled je bilo jasno da je riječ o složenoj materiji u ukupno četiri dokumenta na mnogo stranica. Za početak, tamo su se nalazila dva ugovora za kupnju redovitih dionica kojima je, jednostavno rečeno, dobio prava kupiti dionice novoustrojenog Facebooka umjesto onih starih i sada bezvrijednih „dionica“ The facebooka. Sljedeći dokument je pokrivao zamjenu dionica The facebooka za dionice u novoj tvrtki. Posljednji dokument je bio sporazum o pravu glasa, što Eduardo nije posve razumio, ali izgledalo je kao nešto što je nužno kako bi nova kompanija mogla zaživjeti.

Pravnici su se dobro potrudili objasniti sve dokumente dok ih je Eduardo prelazio list po list. Nakon reotkupa i razmjene, Eduardo bi imao ukupno 1,328.334 dionice nove kompanije.

Kako su mu to objasnili pravnici i Mark, koji je nekoliko puta digao glavu s onog što je radio i priskočio u pomoć objasniti kakav je kostur nove tvrtke, Eduardu je trebalo pripasti 34,4% Facebooka. Bilo je to više od njegovih prethodnih 30% i povećanje je nastalo uslijed potrebe zapošljavanja novih ljudi koji će raditi u kompaniji i nagrađivanja novih investitora, kojih će zasigurno biti, a što će sve dovesti do smanjenja njegovog dioničarskog udjela.

Markov udio je spušten na 51%, a Dustinom je iznosio 6,81% tvrtke. Sean Parker je dobio 6,47%, što je Eduardo smatrao nezasluženo visokim udjelom, kada su sve zbrojili, ostalo je još samo Thieldovih 7%.

99

ki@ Dio dokumenata je uključivao i zabranu otuđenja dionica u dogledno vrijeme pa je bio vlasnik samo na papiru, kao što su bili i Mark, Dustin i Sean, pretpostavljao je. Dodatno, dio dokumenata bila je i izjava o odustajanju od bilo kakvih zahtjeva prema Marku i tvrtki.

Pojednostavljeno, kad bi Eduardo potpisao dokument prošlost bi postala samo prošlost, a jedino bi mjerodavna bila njegova nova pozicija unutar tvrtke kakva je zacrtana dokumentima pred njim.

Sjedeći u kući nalik na studentski dom, uz Markovo i Dustinovo kuckanje po tipkovnicama, Eduardo je čitao i čitao dokumente pred sobom. Dio njega je znao da su to važni papiri, pravni, ozbiljni dokumenti čijim bi potpisivanjem tvrtka napravila velik korak, ali osjećao se zaštićenim jer su tamo bili pravnici, pravnici Facebooka, a time, kako je on doživljavao situaciju, i njegovi pravnici. Osim toga, a možda još i više, osjećaj sigurnosti mu je davalo što je tamo bio i Mark, prijatelj koji mu je govorio da su to dobri papiri, papiri koji im svima trebaju. Parker nije bio u sobi, nego negdje dalje u kući. Potpisivanjem dokumenata Parker će i pravno zauvijek postati dio ekipe, ali u krajnjoj liniji doveo je ulagača i bio jedan od najvećih mozgova Silicijske doline.

Važno je bilo i to što će Eduardu ostati njegov udio u tvrtki. Doduše, budućnost će donijeti nova izdanja dionica i njegov relativni udio će biti manji, ali nije li to sudbina svakoga od njih? Je li ikakve važnosti bilo u činjenici da to nije bio više stari The facebook hoće li on imati isti svoj položaj i u Facebooku?

Prisjetio se nekoliko razgovora koje su on i Mark vodili u zadnje vrijeme, o studiju, životu i onome čime bi se trebao baviti u Cambridgeu dok je Mark u Kaliforniji. Eduardu se činilo da je bilo nesporazuma jer je Mark sugerirao kako se može opustiti i smanjiti angažman na Facebooku dok studira jer će oni ionako zapošljavati prodajno osoblje, a Eduardo je uporno tvrdio da će imati vremena koliko je za Facebook nužno.

Dakle, papiri pred njim kao da su govorili da je njegova uloga u Facebooku onakva kakva je oduvijek i bila. Stvari bi mogle biti drugačije nakon što krene ulazak novih ljudi i novca, ali tim se papirima uređivao nužan preustroj.

Ili? Kako god bilo, Mark mu je rekao i da će napraviti party, nešto stvarno dobro, čim dobiju milijuntog korisnika. Priredit će ga Peter Thield u svojem restoranu u San Franciscu i Eduardo će se morati vratiti u Kaliforniju jer će to biti događaj vrijedan tolikog letenja.

Pomislivši na party, Eduardo nije mogao ne nasmiješiti se. Samo nužan preustroj, treba riješiti neku papirologiju. Milijun korisnika. Tko bi mogao i pomisliti…

Svakako će se vratiti u Kaliforniju kad dođe vrijeme za party, mislio je posežući za perom koje mu je pružio jedan od odvjetnika i počeo potpisivati. U krajnjoj liniji, postao je vlasnik 34% Facebooka, i to je bio razlog za slavlje.

Zar ne?

27. POGLAVLJE – 3. PROSINCA 2004.

Eduarda su pekle oči, a srce bubnjalo dok se probijao kroz gužvu. U glavi mu se vrtjelo od glazbe, zapravo prodorne mješavine techna, alternative i rocka još dodatno pojačane 100

ki@ višebojnim jarkim svjetlima koja su palucala po stropu visoko iznad glava. Ljubičaste, žute, narančaste kružne strukture su se uvrtale i okretale kao galaksije koje postaju supernove i natapale su cijeli restoran uistinu psihodeličnim tonovima.

Restoran se zvao Frisson, tada najpoželjnije mjesto za izlazak u centru San Francisca.

Uređenje prostora je bilo istovremeno moderno, ali i retro do bola: kao da je netko iz šezdesetih „na nečemu“ dekorirao Enterprise. Eduardu se zavrtjelo u glavi dok se probio kroz najveću gužvu, dijelom zbog toga što je već bio popio pristojnu količinu alkohola, a i zbog kulturnog šoka koji je pretrpio upravo doletjevši iz uštogljenog i smrznutog Harvarda.

Zastao je na metar od kružne kabine DJ-a smještene na vrhu okruglaste dvorane i promotrio fancy restoran i gužvu u njemu. Morao je priznati da je mjesto bilo prilično prikladno za održavanje Facebookova partyja u povodu milijuntog korisnika, tulumčića na koji ga je Mark pozvao prije nekoliko dana, tek deset mjeseci otkako su pokrenuli tu stvar u tišini i neredu Markove sobe u Kirklandu. Frisson je bio poželjan, moderan, ekskluzivan kakav je upravo i Facebook bio. Slučajno je pripadao Thieldu, kao i račun koji će platiti iz svojega dubokog džepa.

Eduardo je promatrao mladež sjevera Kalifornije kako skakuće uz glazbu. U podjednakim je omjerima zapazio i one koji su nosili traperice i košulje, a i one u pripijenim crnim europskim majicama. Sve skupa, bio je to pravi uzorak Silicijske doline, pravi mondeni San Francisco. Bio je to i pravi Facebook. Veći dio uzvanika bili su studenti ili oni blizu tom statusu. Mnogo klinčadije sa Stanforda ili onih tek što su diplomirali. Svatko je pio neko piće jarkih boja i činilo se da se svi dobro zabavljaju. Eduardo nije mogao ne primijetiti grupicu zgodnih komada s druge strane DJ-eve kabinice. Kao da mu se jedna od njih nasmiješila, a on se zacrvenio i okrenuo pogled. Da, unatoč svemu što se promijenilo u njegovom životu, i dalje je bio stidljiv.

Za sada mu je bilo dobro na zabavi. Otkako je ušao, svakome tko je htio slušati ispričao bi da je, uz Marka i Dustina, suosnivač Facebooka. Neke bi se djevojke nasmiješile, a neke gledale kao da nije baš svoj. To mu se činilo čudnim jer su na Harvardu svi znali i njega i što je napravio, a ovdje su svi gledali Marka i samo Marka.

No to i nije bilo važno. Nije mu smetalo biti u pozadini, ovdje u Kaliforniji. Nije ušao u projekt slave radi. Nije mu bilo važno znaju li ljudi da se i on nalazio u onoj sobi, da posjeduje više od trideset posto tvrtke i da je osoba najviše zaslužna za tih milijun korisnika, ne računajući Marka. Jedino mu je bilo važno da se ljudima Facebook sviđa i da postaje jedan od najvećih problema u povijesti interneta.

Nehajno se nasmiješio pri toj pomisli i pogledom preletio prostoriju sve do separea s druge strane restorana. Pri dnu prostorije je jedva zamijetio kako za okruglim stolom sjede i živo konverziraju Peter, Sean i Mark. Znao je da slave i Seanov rođendan. Koliko mu je moglo biti, dvadeset pet? Razmišljao je bi li im se pridružio, ali bilo mu je ugodnije onako izgubljenom u gomili, anonimnom - samom. Bio je to opet kulturni šok jer se mjesto tako razlikovalo od Harvard Yarda da je imao dojam baš kao da je na Enterpriseu.

Trepnuo je i pustio da ga preplavi ples svjetala.

U restoranu je bilo toliko toga na što se trebao priviknuti. Sve je djelovalo tako strano, tako ubrzano. Znao je to onog trena kad je pred restoranom izašao iz taksija i vidio Thieldov 101

ki@ Ferrari 360 Spyder parkiran na pločniku ispred. Znao je da negdje, vjerojatno kraj Seanovog BMW-a, mora biti i Markov Infiniti, isti onaj koga je dobio kad mu kanta iz malog oglasnika nije htjela upaliti da bi na vrijeme došao na sastanak.

Eduardo je još uvijek stanovao u studentskom domu. Na predavanja je išao pješke, prtio je snijeg preko Harvard Yarda, nestajao u hladnim sjenama knjižnice Widener. Što sad ako je pogriješio, stvari su se promijenile prilično drastično otkako je ljeto počelo.

Ali sve je bilo u redu. Izabrao je tako. Nije imao koga okriviti osim sebe samoga. Mogao se preseliti u Kaliforniju. Mogao je upisati prekid studija. Uostalom, bio je na zadnjoj godini i trebalo mu je još samo pet mjeseci do diplome i tada će se moći baciti na Facebook kao i svi ostali, kao kad su on i Mark bili na početku.

No, tada, te noći, htio se malo opustiti. Popiti još jednu. Popričati s komadom s druge strane kabine. A sutra će odletjeli natrag u Cambridge i vratiti se studiranju. Mark i Facebook su na svojemu mjestu.

Bio je prilično siguran da će sve biti sasvim u redu.

Sjedeći za okruglim stolom u separeu iza podija, Sean se naslonio u udobnom deco stolcu i slušao Petera i Marka kako razglabaju o novim aplikacijama koje su namjeravali staviti na Facebook. U pitanju su bili neki još bolji načini kojima bi studenti nalazili jedni druge.

Nadogradnja već popularnog zida kojim su ostavljali poruke jedni drugima. Čak se spominjala i aplikacija za razmjenu fotografija, nešto čega se ni jedna konkurencija nije uspjela dosjetiti.

Nadogradnja za nadogradnjom…

Sean se nasmiješio. Sve je išlo točno po planu. Thield i Mark su bili sjajan par, baš kao što je i mislio da će biti.

Duboko je uzdahnuo i pogledao preko svojih partnera u gomilu. Gotovo odmah je spazio kako Eduardo Saverin kraj kabine DJ-a razgovara s nekakvom slatkom Azijkom.

Eduardo je izgledao smotan i čudan kao i obično, a naginjao se prema djevojci. Činilo se da se ona smješka, što je bio dobar znak. Eduardo je bio sretan, djevojka je bila sretna, i svi su se doimali sretnima. Sve je teklo glatko. Eduardo je potpisao nužnu pravnu papirologiju i ovjerio sporazume o preustroju. Thield je pustio novac koji su trebali za nastavak leta. Facebook je došao do milijuntog korisnika i svakog je tjedna dobivao desetke tisuća novih. Vrlo brzo će ga staviti na raspolaganje novim sveučilištima i njihovim kampusima, možda čak i srednjim školama. Nakon toga? Tko zna. Jednoga se dana možda otvori svima. Akademski šarm je odradio svoje i njegova ekskluzivnost se ljudima sviđala. Ljudi su vjerovali Facebooku.

Obožavali su ga. I željet će ga milijardama plaćati.

28. POGLAVLJE – 3. TRAVNJA 2005. „I to je to. Sad je i službeno. Proljeće je stglo i do Nove Engleske.“ Eduardo se nasmiješio kad je njegov frend A.J. pokazao na brucošicu vrhunski preplanulih nogu: prešetavala se uz kameno podnožje prilaza knjižnici nosa zabijenog u udžbenik iz ekonomije dok joj se plava kosa u slapovima plela sa žicama bjelokosnog iPoda. „Da!“ odgovorio je Eduardo. „Prva minica ovog proljeća. Od sada pa nadalje život će biti lakši.“ Eduardo je mislio da se nikad neće naviknuti na duge zime Harvarda. Još prije svega 102

ki@ tjedan dana snijeg je prekrivao Harvard Yard, a upravo te stube na kojima su sjedili bile su zaleđene. Zrak je bio tako oštar da je dubok udah mogao biti bolan. Izgledalo je kao da ožujka nema u kalendaru Harvarda. Nakon veljače je slijedila još jedna, samo malo dulja, prokleta veljača.

Ali konačno i napokon snijeg je nestao. Zrak je odisao životom, plavo je nebo bilo gotovo bez oblačka, a djevojke su preokretale svoje garderobne ormariće, odlagale ružne debele pulovere, a na gornje police stavljale kratke suknjice, slatke jaknice i cipelice s otvorenim prstima. Istini za volju, te jaknice nisu bile neka posebna poslastica, ali barem se moglo vidjeti nešto kože, i to je bila više nego dobrodošla činjenica.

Doduše, sve se moglo promijeniti u tren oka - već sutradan bi mogli nahrupiti oblaci i Harvard Yard pretvoriti u negostoljubivu mjesečevu površinu. Ni ta činjenica nije mogla zasmetati Eduardu u tom trenutku - već je sutra trebao biti u Kaliforniji, gdje je pozvan s najviše instance.

A.J. mu je mahnuo i krenuo svojim putem, na seminar koji se održavao s druge strane Yarda. I Eduardo će krenuti za nekoliko minuta, no ne žuri mu se. Bili su na zadnjoj godini, samo dva mjeseca do diplome. Mogli su i zakasniti na predavanja, čak ni ne doći na njih. Ne bi bilo bitne razlike. Dok god su uspijevali polagati preostale ispite, bili su na dobrom putu da zauvijek napuste Harvard. Sa sobom će ponijeti one zlatne diplome, koje navodno znače tako mnogo u stvarnom svijetu.

Stvarni svijet. Eduardo više nije bio načistu što se podrazumijevalo pod tim. To nikako nije bila Kalifornija, gdje se Mark zavukao i već selio u novu unajmljenu kuću u zelenom predgrađu megalopolisa, još uvijek mahnito nagodrađujući deset po deset tisuća korisnika Facebooka. To nisu bili ni novi uredi u Palo Altu koje su upravo dovršavali za sljedeću rundu regrutiranja djelatnika, o čemu su govorili prethodne jeseni u sklopu restrukturiranja tvrtke, kad je potpisivao prijeko potrebne dokumente.

Stvaran svijet nije imao nikakve veze s Facebookom iz prostog razloga što je bio sporiji od njega.

Broj od milijun korisnika se iznenada udvostručio i činilo se da bi svakog časa mogao postati tri milijuna, a male stranice s Harvarda su se mogle naći posvuda, na pet stotina kampusa i na svakim vijestima na koje je naišao kad bi mu predavanja dopuštala. Na Facebooku je bio svatko koga je znao. Čak bi se i njegov otac ponekad prijavio koristeći Eduardove pristupne podatke i bio je oduševljen onim što je vidio. Facebook nije bio stvaran svijet, bio je mnogo više. Bio je to čitav novi univerzum i Eduardo nije mogao ne biti ponosan na ono što su on i Mark postigli.

Iako, u prethodna dva mjeseca gotovo i nisu bili u kontaktu osim nekoga slučajnog poziva ili usputnog zahtjeva za kontaktnim informacijama s područja New Yorka koje je Eduardo nabavio tražeći potencijalne oglašivače. Ta je razdvojenost bila tolika da je Eduardo imao vremena dovršiti sasvim novi projekt web stranica po imenu Joboozle, dalekog rođaka Facebooka, na kojem su klinci mogli tražiti potencijalne poslodavce, razmijenjivati životopise i umrežavati se. Eduardo nije očekivao da će to postati imalo nalik Facebooku, ali je dobro poslužilo za kraćenje vremena provedenog u čekanju Marka.

103

ki@ Na kraju mu se Mark javio. Bilo je to e-mailom, baš prije par dana, kojim ga je pitao bi li mogao skočiti do Kalifornije. Nešto vezano na nekakav poslovni sastanak i novog zaposlenika kojeg bi trebao obučavati uz Eduardovu pomoć.

U e-mailu Mark je spomenuo još nešto što je izazvalo blagu zabrinutost. Javio je da je u zadnje vrijeme neki krupan poduzetnički novac počeo obigravati oko njihove male kompanije, počevši od Michaela Moritza, starog Parkerovog neprijatelja koji je vodio Sequoia Capital, pa onda i Accel Partners, vrlo uglednog fonda iz Palo Alta koji je u proteklih deset godina vrlo aktivan u tom području. Mark je u e-mailu upozorio da postoji mogućnost prihvaćanja ulaganja jednog od tih velikih fondova. Spomenuo je da je zainteresiran i Don Graham, CEO Washington Post Company.

Mark je spomenuo i da on, Sean i Dustin razmišljaju prodati svoj dio dionica kad bi taj posao prošao. Cifra koju je nabacio bila je dva milijuna dolara po glavi.

Eduardo je bio nemalo iznenađen onim što je čitao. Za početak, prilično se dobro sjećao da je iz papirologije koju je potpisao proizlazilo da sam ne može prodavati svoje dionice i da još dugo, dugo neće imati to pravo. Dakle, kako to da su Sean, Mark i Dustin mogli uopće razmišljati o unovčavanju dva milijuna dolara svojih dionica? Jesu li u restrukturiranju potpisivali iste papire kao i on?

A kao drugo, pitao se kako to da je Mark uopće pričao o prodaji dionica, odnosno otkad mu je uopće stalo do novca? I kako to da Sean Parker uopće može očekivati dva milijuna od tvrtke u kojoj je službeno tek desetak tjedana? Eduardo je tamo bio od početka. To svakako nije djelovalo pošteno.

Možda Eduardo jednostavno nije shvaćao situaciju. Možda će mu Mark rasvijetliti stvari kada se sretnu u Kaliforniji. U svakom slučaju, Eduardo je odlučio da ovaj put neće dopustiti emocijama da ga svladaju jer mu u prethodnoj sličnoj situaciji bijes nije bio najbolji saveznik.

Odlučio je biti smiren, razuman i pokazati razumijevanje. Proljeće je, nastupilo je doba suknjica i studiranje je još malo pa gotovo.

Sutra će odletjeti do Kalifornije. Šest sati leta i tamo je, pogledat će nove urede, bit će na tom sastanku i pomoći će novom zaposleniku da uđe u posao. Uz malo sreće, to bi mogao biti početak poboljšanja odnosa između njega i Marka, pa bi Eduardo nakon diplomiranja mogao ponovo zauzeti svoje mjesto partnera suosnivača. Bilo mu je ugodno razmišljati o tome jer je to značilo da bi mu se studentski život mogao još malo produljiti: koliko god Facebook postao velika tvrtka, znao je da će se u njoj osjećati kao da je na studiju. Kada se stopi s Facebookom, mogao bi odgoditi ulazak u stvaran svijet, možda unedogled, kao što je to Marku polazilo za rukom.

Ta ga je misao grijala kad je krenuo niza stube prema Yardu. Već sutra će se naći s Markom, koji će mu sve objasniti.

29. POGLAVLJE – 4. TRAVNJA 2005.

Eduardo će se tog trenutka sjećati dok je živ. Počeo se tresti dok je stajao u skoro praznom uredu i buljio u papire koje mu je odvjetnik dao kada je ušao na vrata. Bio je to neki novi odvjetnik, kao i sve drugo. Ovaj put prostorije nisu nalikovale na razuzdanu studentsku 104

ki@ spavaonicu. Zidovi su tu i tamo bili od stakla, a radni stolovi od javora. Računala su bila nova, posvuda sagovi, čak su unajmili lokalnog umjetnika da grafitima oslika stubište. Na kraju, sama zgrada više nije bila smještena u okruženju obiteljskih kuća nego se nalazila u centru Palo Alta, u Sveučilišnoj aveniji. Pravi uredi i pravi pravcati odvjetnik koji je stajao između njega i Marka, skrivenog iza nekog jebenog kompjutora, po njegovom običaju.

Eduardo je prvo pomislio da se tip zajebava kad mu je donio na potpisivanje još nekakve ugovore prije nego je stigao razgledati uokolo, popričati s Markom o novom zaposleniku, o dva milijuna dolara za dionice i onom e-mailu. Kad je počeo čitati papire koji su mu predani, shvatio je da ga u Kaliforniji nisu čekali radi sastanka. Čekali su ga u zasjedi.

Trebalo mu je nekoliko minuta da shvati što je čitao, a kada je shvatio, obrazi su mu problijedjeli, a koža se ohladila. Kad je potpuno proniknuo u to što se događa, osjećao se kao da ga je netko nastrijelio u prsa i nepovratno razorio dio njega. Nikakve usporedbe, pretjerivanja, pridjevi i fraze ne mogu opisati osjećaj jer se ovome jednostavno nije nadao.

Iako je trebao predvidjeti, shvatiti, prozreti. Bio je totalno slijep. Glup k'o kurac.

Jednostavno nije očekivao da će mu to napraviti njegov prijatelj Mark s kojim se pokušavao u okrilju polutajnog židovskog bratstva uključiti u društveni život Harvarda. Iako su imali problema i iako je Mark bio u stanju biti prilično hladan i rezerviran, ovakvo što nije mogao očekivati.

Eduardo je to smatrao pravom pravcatom izdajom. Mark ga je izdao, uništio, uzeo mu sve. Papiri koje je imao u rukama to su svjedočili. Sve je stajalo laserski jasno i crno na bjelokosno bijelom. Bez ikakve sumnje.

Prvo, tamo je bio dokument od 14.siječnja 2005. godine, pisana suglasnost dioničara The facebooka da tvrtka izda do 19 milijuna redovitih dionica. Drugi akt je nosio datum 28.ožujka i radilo se o odobrenju emisije do 28,890.000 dionica. Trećim dokumentom se određivalo emitiranje 3,3 milijuna novih dionica koje glase na Marka Zuckerberga, dva milijuna na Dustina Moskowitza i više od milijun na Seana Parkera.

Eduardo je zurio u brojke i grozničavo napamet računao. Uza sve te nove dionice, njegov udio u Facebooku neće biti ni blizu 34 posto. Kad bi bile izdane i samo dionice koje glase na onu trojicu, Eduardov udio bi pao na manje od 10%. Kad bi se, pak, izdale sve dionice koje bi mogle biti izdane, udio bi mu pao na skoro pa ništa. Istiskivali su ga kao malog dioničara.

Gledao je papire, a odvjetnik je počeo govoriti. Pitao se što li je Mark očekivao od njega.

Ili možda nije očekivao nikakvu reakciju. Možda je Mark bio uvjeren da je Eduardo već odavno bio napustio tvrtku, još jesenas kad je potpisao sve one dokumente koji su omogućavali ovo stanje. Možda je to pomislio još onda kad je došlo do blokiranja bankovnih računa. Različite valne dužine, različita stajališta.

Odvjetnik je mljeo kako su nove dionice nužne i kako ima zainteresiranih poduzetnika, te da je Eduardov potpis samo formalnost jer je emisija ionako već odobrena, a to je dobro i nužno za tvrtku i odluka je već donesena… „Ne.“ Eduardo je osjetio kako mu, vibracije vlastitog glasa bruje glavom, odbijaju se o staklene zidove i penju se po oslikanom stubištu. „Ne!“ 105

ki@ Odbio je potpisati predaju svojeg suvlasništva u Facebooku, odbio je odreći se onoga što je postigao. Bio je tamo kad je počelo. Bio je u toj sobi. Bio je osnivač Facebooka i zaslužio je svojih 30%. On i Mark su se složili.

Odvjetnik je uzvratio istog trenutka.

Eduardo više nije bio član Facebooka. Nije više bio dio menadžmenta, više nije bio ni zaposlenik – nije bio više ništa. Bit će obrisan iz povijesti tvrtke. Što se Marka Zuckerberga i Facebooka tiče, Eduardo Saverin više ne postoji.

Eduardu se činilo kao da zidovi stežu obruč oko njega. Morao je otići. Vratiti se na Harvard. U kampus, kući. Nije mogao vjerovati što je čuo. Nije mogao vjerovati kakva je to izdaja. Ali, nije imao izbora, tako mu je rečeno. Rečeno mu je i da je odluku već donio - Mark Zuckerberg, osnivač i direktor, zajedno s novim predsjednikom skupštine dioničara.

Eduardo je preplavljen užasnim vijestima pomislio samo još jedno. A tko je taj novi predsjednik? Kad je malo razmislio, bilo mu je jasno da zna odgovor.

30. POGLAVLJE – SVE SE VRAĆA Sean je iskočio iz svojeg BMW-a kao poveća iskra čiste energije. Mozak mu je radio na deset tisuća obrtaja u minuti, čak i brže nego inače jer je, govoreći u prenesenom značenju, krenuo smazati najslađi desert koji će u svojem životu okusiti.

Zalupio je vratima automobila za sobom i odstupio korak, pa stao s rukama prekriženim na grudima gledati zgradu od čelika i stakla u kojoj su se nalazili uredi sjedišta Sequoia Capitala. Bože, stvarno je mrzio to mjesto. Sjećao se, ne bez ironije, kako je svojedobno došao tamo tražeći partnere, ulagače, sugovornike, bilo što, kako je dobio pažnju i na kraju završio izbačen naglavačke, izguran iz rođene tvrtke koju je stvorio vlastitim znojem, krvlju i suzama.

O, kako li je situacija sad bila obratna! Ovaj put je Sequoia moljakala. Iz dana u dan, iz poziva u poziv, opsjedali su Facebookove urede nastojeći dobiti Marka na makar kratak telefonski razgovor ili prezentaciju, ako ništa drugo. Uostalom, sad su svi nazivali ko ludi.

Sve same krupne zvjerke: Greylock, Merritech, Bessemer, Strong, ma svi. I ne samo rizični ulagači. Već se načulo da i Microsoft i Yahoo drže Facebook na oku. Friendster je već dao neslužbenu ponudu - deset milijuna, koje su Sean i Mark odbili s lakoćom. MySpace je također pokazao zanimanje. Pa, dobro, sad su odjednom svi htjeli unutra. Sequoia, najkrupnija životinja u toj šumi, nikako nije željela ostati van vesele povorke.

Sean ih je neko vrijeme držao na sigurnoj razdaljini zamišljajući kako Moritz u svojem brlogu viče na one svoje kmetove zločinačkim velškim naglaskom. Nagađao je da je Moritz do tada već morao doznati odakle ta Facebookova nesklonost sastančenju s njim, ali nagađao je da će megalomanijak procijeniti kako će se Sean predati, prije ili kasnije. Upravo u trenutku kada im je već krenula pjena na usta, Sean je zakao sastanak.

I eto ga kako se ceri kao pijani majmun. Bio je sav u crnom - od BMW-a, preko lakih DKNY hlača, do remena od krokodilske kože. Batman koji je krenuo u srce San Francisca utjerivati superzlikovcima strah u kosti i uspostaviti pravdu. Čuo je kako su se zalupila vrata auta i vidio Marka kako obilazi oko vozila i prilazi mu. „Isuse mili“, promrmljao je i osmijeh mu se pretvorio u provalu smijeha.

106

ki@ Mark je na sebi imao pidžamu žarkih boja i pod rukom je nosio laptop. Kosa mu je bila totalno sjebana, ali izraz lica ozbiljan. „Jesi li siguran?“ Sean se nasmijao još jače. O, da, bio je sigurniji no ikad u životu. „Savršeno.“ Nakon toga je provjerio koliko je sati. Stvarno savršeno. Ne samo što će Mark kasniti desetak minuta na sastanak s najvećom VC tvrtkom Silicijske doline, nego će se na njemu pojaviti kao najveći idiot u gradu. Sean neće otići na sastanak - to bi čak i za njega bilo previše - ali Mark sve to može odraditi sam. Ispričat će im se, reći da je zaspao i da nije imao vremena ni odjenuti se. Onda će krenuti sa svojom pričom.

Pri kraju izlaganja, otvorit će im Power Point koji su uglancali specijalno za „dečke sa sekvoje“. Svrha prezentacije bila je zakrenuti nož zabijen do balčaka. Tada će Mark jednostavno odšetati.

Sequoia Capital nikada, ali baš nikada neće dobiti priliku uložiti u Facebook. Sean će se za to posebno pobrinuti. Mark je bio upoznat s onim što su napravili Seanu nakon što su ušli u Plaxo, kako su mu stavili nož pod grlo i sasjekli ga kao travku. Thield je bio potpuno suglasan jer je doživio slična sranja od njih kada je pokretao PayPal. Sequoia će dobiti poruku o najvažnijoj mudrosti toga gradića na obali: sve se vraća, sve se plaća.

Mark i Sean će ostati netaknuti jer su sad ionako svi htjeli komadić Facebooka. Istina, odbili su Friendster, ali jedna je ponuda visjela u zraku i obojica su znala da će je prihvatiti.

Jedna od najuglednijih VC tvrtki bila je Accel Partners i baš ih je ona tjednima progonila. Kad god bi nazvao Jim Breyer, stariji partner u tvrtki i jedan od najsposobnijih VC profesionalaca, Sean bi zgrabio telefon i izvikavao sulude iznose. Ili nas procijeni na sto milijuna ili ništa!

Dvjesta milijuna ili zaboravi! Breyer je konačno shvatio na čemu je.

Mark je istodobno provodio mnogo vremena razgovarajući s Donom Grahamom, direktorom Washington Post Company, čovjekom koji mu je postao neka vrsta prijatelja i mentora. Bio je to zanimljiv spoj, zanimljiva ideja - spajanje medijskog diva s genijem u pozadini društvene revolucije utemeljene na razmjeni informacija. Mark je razmišljao o tome da sklopi sporazum s Grahamom i Washington Postom - što je natjeralo Acell da se još više uozbilji i jasno definira svoju ponudu. Stvari su se brzo razjasnile.

Ubrzo će Accel uložiti gotovo trinaest milijuna dolara za sasvim malen udio u tvrtki, čime će potvrditi da je procijenjena vrijednost Facebooka nešto malo manja od sto milijuna dolara. U samo četrnaest mjeseci. Sto milijuna. No, i to je bio tek početak. Sean je bio siguran da će u roku od šest mjeseci postići trostruku procjenu vrijednosti. A do kraja 2005? Samo je nebo znalo gdje bi tada mogli biti. Nastave li se ljudi učlanjivati dosadašnjim ritmom, za godinu dana imat će pedeset milijuna korisnika.

Sean je imao prilično snažan predosjećaj da se upravo rađa njegova bebica teška milijardu dolara koju je već dulje vrijeme nastojao začeti.

Nasmiješio se kad je Mark prošao kraj njega i pošao u zgradu polaganim korakom.

Jednim svojim dijelom želio je biti s njim, na sastanku, ali dovoljno je bilo zamisliti kako će to izgledati. Dao mu je posljednju podršku. „Bit će genijalno.“ Pritom je bacio još jedan pogled na pidžamu i opet prasnuo u smijeh.

107

ki@ Bit će jebeno dobro.

31. POGLAVLJE – LIPANJ 2005. „Deset tisuća ljudi Harvarda…“ Eduardova koljena zacviliše pri pokušaju nalaženja udobnog položaja svojem krakatom tijelu odjevenom u togu od poliestera. Bilo mu je krajnje neudobno, onako visokom i stiješnjenom sa sve četiri strane, na smiješno malenom drvenom stolcu kakvih je bilo na tisuće uokolo. Nije mu na ruku išlo ni što je toga grijala kao radijator, a idiotska se četvrtasta kapica, najmanje dva broja premalena, s čeone strane zabijala u kožu, a na tjemenu čupala kosu iz korijena.

Unatoč svemu, Eduardo se smješkao. Pogledao je na desnu stranu, na red kolega s godine u jednakim togama boje tamnog lignita i sa smiješnim kapama. Tad je pogledao preko ramena sve one redove i redove diplomanata koji su do polovice popunili Yard, sve do mjesta gdje su se tamne odore predale pred mješavinom lakih ljetnih jakni i kaki hlača ponosnih rođaka oboružanih fotoaparatima i videokamerama. „Deset tisuća ljudi Harvarda…“ Eduardo se ponovno okrenuo naprijed, prema pozornici udaljenoj tri ili četiri metra.

Rektor Summers je već bio na podiju okružen dekanima, a s njegove desne strane nalazila se golema kutija s diplomama. Svakog časa će se oglasiti ozvučenje i prva imena odjeknuti Yardom, odzvanjati o drvene zgrade obrasle bršljanom, vibrirati preko kamenih stuba knjižnice Widener i popeti se uz njene veličanstvene grčke stupove sve do akvamarinskog neba.

Jutro se bilo otegnulo, ali Eduardo se osjećao pun energije, očito su i ostali bili jednako puni života nervozno se vrpoljeći na majušnim drvenim sjedalicama. Dan je počeo rano, procesijom od domova na obali rijeke. Dugi niz diplomanata sputanih togama stupio je preko Harvardskog trga do Yarda. Iako je bilo vruće, Eduardo je ispod toge imao odijelo i kravatu.

Nakon ceremonije provest će dan s obitelji. Nije bio sasvim siguran gdje su se nalazili u toj svjetini iza leđa diplomanata, ali znao je da su tamo negdje.

Zapravo, cijeli je Yard bio krcat. Bilo je više ljudi no što ih je Eduardo ikada vidio na jednome mjestu, izuzme li se jedan neobični rock koncert u srednjoj školi. Ljudi će tu biti gotovo cijelog dana. Poslijepodne im se trebao obratiti i John Lithgow, glumac koji je također diplomirao na Harvardu. Prije toga, diplomci će se okupiti na stubama Widenera kako bi se snimile zajedničke fotografije. Uputit će se na piknik sa svojim obiteljima i nakon toga se pozdraviti i s obiteljima i sa studijem. Neki od njih će možda tako klišeizirano baciti pravokutne šešire u zrak - to su vidjeli na TV-u - ali i to je u redu, ionako su to prilično bedasti šeširi.

Eduardo je vratio pozornost na pozornicu. Zadivile su ga sve te boje, tako očito suprotne moru crnila oko njega. Seniori, nositelji katedri, počasni predavači - svi su se sjatili i poredali iza rektora u togama vedrih, gotovo psihodeličnih boja. Pogled mu je pobjegao prema diplomama: znao je da unutar planine smotuljaka postoji i jedan s njegovim imenom. Svijeni komad krutog papira s natpisom na latinskom jeziku koji je njegove roditelje stajao više od stotinu tisuća dolara.

U neku ruku, Eduardo ju je platio i mnogo, mnogo više.

108

ki@ „Deset tisuća ljudi Harvarda…“ Netko Eduardu s lijeva je pjevušio. Nije mogao vjerovati da je netko znao riječi te stare navijačke pjesme. No netko je ipak znao. Na primjer, lik kraj njega je mumljao većinu teksta.

Eduardo je znao tekst jer ga je naučio još kao brucoš kad je, sav pun ponosa što je student Harvarda, bio na utakmici Harvard-Yale. U to doba je bio jako zagrijan za „Crimson“, ponosan što je dio te povijesti, sveučilišta. Bio je ponosan što je njegov otac ponosan, što se sav trud tijekom srednje škole isplatio. Put je bio vrlo težak i na njemu su se nalazile prepreke kao što su nova sredina, jezik i kultura, a doveo ga je do toga prekrasnog dvorišta orubljenog starim povijesnim zgradama. Naučio je stihove jer je to bio njegov trenutak, kao što je bio trenutak svakoga tko je tamo stajao rame uz rame. Zaslužio ju je, zaslužio je svaki takt.

Deset tisuća ljudi s Harvarda žele pobjedu danas Jer znaju da stari Eli Njihov plijen je lak Stoga pobijedimo opet ljude Elija I kada susret prođe, pjevat ćemo opet: Deset tisuća ljudi s Harvarda pobijediše danas!

Ponovno se okrenuo pozornici. Summers se pripremao za govornicom, njegovo široko lice jakih čeljusti bilo je na par centimetara od mikrofona. Eduardo je znao da će potrajati dok ne dođu do njegovog imena, a i kada dođu, zacijelo će ga izgovoriti pogrešno. Već je znao da će mu ili progutati onaj o u imenu, ili da će mu prezime naglasiti potpuno krivo. Već se navikao na to i nije ga bilo briga. Stupit će tamo gore i uzeti tu diplomu zato jer ju je zaslužio.

Poredak stvari trebaju biti upravo takve. To je fer. Čim je mikrofon oživio i pročitano prvo ime, negdje iza Eduardovih leđa bljesnula je bljeskalica profesionalnog fotoaparata koja je uhvatila prvog diplomanta kako se penje na pozornicu.

Eduardo se nije mogao ne zapitati hoće li ta fotografija jednog dana uresiti nečiji profil na Facebooku. Bio je siguran da će prije ili kasnije tako biti.

Osmijeh mu je, prvi put toga dana, gotovo nestao s lica.

Dva su ujutro. Osamnaest dugih sati kasnije.

Glave zbrkane nakon dana provedenog s obitelji na vrućini od koje zakuha mozak, s četvrtinom boce skupog viskija u sebi, Eduardo se zavalio u kožni naslonjač na trećem katu Phoenixa i gurnuo ruke duboko u džepove sakoa. Gledao je grupicu plavokosih djevojaka kako plešu oko okruglog stola toliko nakrcanog praznim bocama da je nalikovao maketi metropolisa koji se ljeska na mjesečini.

Zabava je bila u punom zamahu na prva dva kata. Cijela je trokatnica pulsirala u ritmu glazbe s prvog kata, mješavine hip-hopa i Topa 40. Eduardo ih je mogao zamisliti: hrpu klinaca koji skaču po podu od masivnog drveta, udišu dim krjesova iz dvorišta, vrte se i tresu izbacujući time bijes dvjesto godina povijesti. Mogao je zamisliti sve te lijepe cure upravo dovezene Fuck Truckom i sve one članove Phoenixa koji žude za tim posebnim spojem, tim posebnim trenutkom koji će im zauvijek ostati urezan u sjećanje.

Ali iznad, na trećem katu, stvari bile malo tiše. Zanemarimo li djevojke koje plešu, činilo 109

ki@ se kao da je mjesto zapravo VIP loža. I dekor je bio takav, debeli grimizni sagovi, topli tonovi drva na zidovima i stropu, kožni naslonjači i dvosjedi, stolovi napunjeni prvorazrednim pićima.

Salon s trećeg kata je bio ekskluzivan i u nj se nije moglo ući nepozvan.

Otkako se Eduardo vratio iz Kalifornije, odnosno nakon događaja koji je sve češće u sebi nazivao Markovom izdajom, mnoge je sate proveo u toj sobi i u tom naslonjaču.

Razmišljao. Meditirao. Planirao budućnost.

Studij je bio gotov i Eduardu je bilo vrijeme napustiti sigurnost ograde Harvarda, izaći u stvarni svijet. Nije još znao kamo bi. Boston, možda, a možda i New York. Ono što jest znao, to je da više nije dijete. Više se tako nije ni osjećao.

Ako ništa drugo, barem je pokrenuo pravni proces kojim je namjeravao vratiti ono što je smatrao svojim. Angažirao je odvjetnike, poslao dopise, jasno rekao i Marku i ostatku Facebooka da ih namjerava tužiti na sudu. Gadilo mu se kad bi pomislio da će doći do suda i krenuti na „prijatelja“ pred sucem ili porotom. No, znao je da drugog načina nema. To više nije bilo tek nešto između njega i Marka.

Sjedeći na kožnom naslonjaču, pitao se žali li Mark uopće zbog takvog razvoja događaja.

Namrštio se kad je zaključio da vjerojatno ne žali. Mark vjerojatno misli kako nije napravio ništa loše. S obzirom na njegov način razmišljanja, vjerojatno misli kako je napravio nešto nužno za posao.

Na kraju krajeva, Facebook je bio Markova ideja. On je bio taj koji je uložio sate i sate i sav taj trud. On je izgradio tvrtku koja je niknula u njegovoj spavaonici. On je kodirao, pokrenuo stranice, otišao u Kaliforniju, odgodio studij, našao ulagače. Od prvoga dana, cijeli je taj projekt nosio oznaku Mark Zuckerberg Production. Svi drugi su se samo šlepali.

Winklevossi, Eduardo, pa i Sean Parker. Štoviše, postojala je vjerojatnost da je Mark mislio kako je Eduardo taj koji je učinio nešto krivo i izdao svojeg prijatelja. Mogao je misliti i da je Eduardo pokušao nanijeti štetu njihovom pothvatu kad je bio blokirao račun, a i da je nastojao blokirati pregovore s ulagačima kad je naglašavao svoju ulogu direktora tvrtke. Na kraju, mogao je smatrati i da je Eduardo nanio neizravnu štetu Facebooku pokrenuvši zaseban web site Joboozle i pristupivši istoj ciljanoj publici koristeći iskustva koja Mark smatra poslovnim tajnama u vlasništu Facebooka. Mark je imao isto onoliko razloga smatrati se oštećenom stranom koliko i Eduardo. Ali Eduardovo je mišljenje bilo drugačije. Bio je potpuno uvjeren kako je bio dijelom projekta od početka, sastavni dio Facebookovog uspjeha. On je dao prvi novac. On je uložio i svoje vrijeme. I zaslužio je ono za što su se pošteno pogodili. Čisto jednostavno.

Ipak su se slagali o jednoj stvari, a to je da se više nije radilo o prijateljstvu nego o biznisu i ničemu više.

Eduardo će tražiti dio koji je smatrao zasluženim. Poslat će Marka na sud. Neka se tamo izjasni. Neka učini što je pošteno.

Dok je gledao kako se djevojke vrte uz glazbu, a plave im se kose kovitlaju kao zlatna oluja, pitao se sjeća li se Mark kako je sve uopće počelo, kako su bili samo dva štrebera koja su samo pokušavala napraviti nešto novo, privući pozornost - zapravo, pojebati nešto. Pitao se shvaća li Mark koliko se situacija promijenila.

110

ki@ A možda se Mark nikada i nije promijenio, možda Eduardo nikada nije ni skužio pravog njega. Kao što se to dogodilo i braći Winklevoss, možda je i Eduardo samo projicirao vlastite vizije na tu bezličnu i nečitku masu i pridavao Marku Zuckerbergu svojstva koja je želio vidjeti u njemu. Da, možda zapravo nikada nije upoznao Marka Zuckerberga.

Pitao se i je li, duboko u sebi, Mark Zuckerberg poznavao samog sebe.

A Sean Parker? Sean Parker je vjerojatno također mislio da poznaje Marka Zuckerberga.

No, Eduardo je bio uvjeren da ni taj par neće dugo ostati u ljubavi. Eduardo ga je doživljavao kao maleni svjetlucavi komet koji para atmosferu. Već je spržio dvije tvrtke i nije bilo upitno hoće li spržiti i Facebook. Samo je pitanje kada će do toga doći.

32. POGLAVLJE – TRI MJESECA KASNIJE Ono što je bilo čudno jest da zapravo nitko nije čuo sirene. Jedan tren je sve super i sjajno, tulum je jedno tijelo koje uživa svakim svojim djelićem, kuća iz predgrađa krcata je lijepim i sretnim ljudima. Studentice i studenti, urbana čeljad koja drži do sebe i ostala ulickana mladež u svojim dvadesetima, nešto klinaca s ruksacima i šiltericama u druženju sa zaposlenima koji se dnevna odijela zamijenili trapericama i košuljama. Tko se osvrnuo oko sebe, mogao je dobiti dojam da je riječ o inačici noćnog kluba velikoga grada prilagođenoj studentskoj populaciji i dobi - kao da je netko napravio zabavu studentskog bratstva za klince koji pojma nisu imali što je to bratstvo. Cuga je tekla u potocima, muzika je treštala kroz drvene podove i odbijala se od zidova… Čuo se vrisak kad su se vrata slomila i pala uz tresak, ručne reflektorske svjetiljke uplale su unutra i rezale mrak prostorije osvajajući prostor uza zidove kao kad leteći tanjuri napadaju golu ledinu. Nakon toga su krenuli. Upadali su kao gestapovski divljaci, vikali i režali na sve strane pritom mašući svjetiljkama kao da su svjetlosni mačevi.

Tamno-plave uniforme. Odgojne palice isukane, značke vidljive, lisičine spremne.

Nitko nije vidio vatreno oružje, no njihov se zlokobni sjaj probijao kroz gumene futrole. Čuo netko te sirene ili ne, zabava je bila gotova.

Netko bi mogao reći kako je Sean Parker prvo pomislio da je došlo do pogreške. Pa, to je bila obična zabava kraj kampusa. Apsolutno bezazlena. Otišao je tamo s jednom od mnogih cura bez faksa koje su radile u Facebooku. S ovom se sprijateljio i nekada su zajedno izlazili. Čista, nevina zabava. Party na kakvima je bio već tisuću puta. Potpuno bezazlen i bez ikakvih gluparija.

A sad, možda je stvarno bilo alkohola u kući. Možda je glazba bila malo preglasna. I, naravno, neki klinci su možda šmrkali nešto koke i smotali par jointa. Sean o tome ništa nije znao: nije zapravo ni bio u kupaonici jer je imao pune ruke posla na podiju. U hlačama je imao svoj inhalator, a u košulji držao EpiPen krcat epinefrinom. Izuzmemo li to, bio je čist kao mala beba. Astma i one jebene alergije ništa mu drugo nisu ni dopuštale.

Uostalom, koga je bilo briga? Bio je to party, masa studentarije. Ne bi li ovo trebalo biti životno doba kad se čovjek upusti u neško eksperimentiranja? Revolucija? Sloboda? Ne bi li murija trebala biti malo skonija oprostu imajući u vidu okolnosti?

Po izrazima na njihovim licima moglo se zaključiti da im nije do opraštanja. Uopće nije 111

ki@ bilo sumnje da Batmana čeka stvarno jebena noć.

Sinulo mu je da se možda nije radilo o običnom pehu - onom kad se nađeš u krivo vrijeme na krivome mjestu - koliko se radilo o tome da se baš Sean Parker našao na krivome mjestu u krivo vrijeme. Možda, tko zna, i nije bio problem što se razina buke otela kontroli.

Možda je, ponovo, on postao metom.

Facebook više nije bio firmica iz studentske sobe. Sean se osobno pobrinuo nadići tu fazu. Facebook je postao jedna od glavnih kompanija, stremio je vrijednosti od milijarde dolara.

On i Mark nisu bili klinci koji prčkaju iza ekrana, nego menadžeri koji upravljaju tvrtkom, tvrtkom koju niti jedan nije htio prodati jer su vjerovali da bi jednog dana mogla vrijediti mnogo, mnogo više od jedne milijarde dolara.

Prethodnih nekoliko mjeseci tvrtka je rasla ritmom koji se u najmanju ruku mogao nazvati spektakularnim. Sean je ono što se događalo Facebookom smatrao pojavom koja uistinu transformira svijetu u kojem živimo, kulminaciju sinergije efekata nekoliko sjajnih ideja danih na raspolaganje više nego voljnim i izvrsno povezanim entuzijastima.

Najvažnija i najnovija ideja među tim unapređenjima bila je aplikacija za razmjenu fotografija, zamisao da Facebook postane i mjesto na kojem se stavljaju na uvid i razmjenjuju fotografije koje odražavaju društveni život korisnika. Bio je to početak digitalizacije svakodnevnog života: nisi više tek otišao na neki tulum, nego si išao s kamerom i sutradan sve ponovo proživljavao. Možda si davao na uvid kakav je tulum bio u sitnim satima iste noći, no to si u oba slučaja napravio „preko Facea“. Uz to, bilo je tu i označavanje, dodatak koji je omogućio da slici pridodaš oznake ljudi koji su na njoj. Oni bi tako mogli tražiti svoje fotografije, pogledati na kojim su se sve slikama našli i s kim. To je već dovedeno blizu stupnja koji bi se mogao nazvati pravom digitalizacijom društvenog života, krajnjom genijalnošću. Ti su napretci doveli do eksplozije broja korisnika. Već ih bilo osam, deset, tko zna koliko milijuna. O, Bože, što je to raslo! Što je još ljepše, tek su počeli. Već su imali u planu sljedeći korak koji će još više unaprijediti stvar: novosti. Mark i Sean su zamislili taj dodatak i istovremen neovisno jedan o drugome. U praksi su ga namjeravali provesti kao stalno dojavljivanje promjena stanja članova nečije društvene mreže. Time bi se korisnici još više oslonili na povezivanje preko njihovih stranica na Facebooku - živi digitalni dnevnik svakoga korisnika koji se istovremeno distribuira svim članovima osobne mreže. Kada bude završen, e to će biti vrhunac sofosticirane računalne znanosti, a koji je stajao pred Markom i Dustinom kao pravi pravcati izazov. Bio je to eksponencijalno složen zadatak izrade svojevrsnog stalno aktivnog kanala za emitiranje strogo usmjerenog na određene primatelje. Seanu je to palo na pamet kada je promatrao koje su aktivnosti korisnika nakon što se prijave na stranice. Uglavnom bi prvo bacili oko na novosti kod njihovih prijatelja: tko je stavio novu sliku, kakvu je izmjenu u profilu napravio i slično.

Novosti su bile jedan od onih trenutaka - jednostavno sine ideja i vikneš „Eureka!“. Kad bi se to moglo izvoditi automatski, mislio je Sean, korištenje Facebooka moglo bi biti toliko ugodnije koliko je postalo i uvođenjem oznaka na fotkama.

Događanja se nisu odnosila samo na aplikacije. Bilo je tu još prekretnica i prvih dječjih koraka prave korporacije koja je nekoć bila pothvat iz studentske sobe, a sad već prijetila 112

ki@ prerasti u milijarde vrijedan biznis. Već su na najuspješniji alat za društveno umrežavanje nadogradili i najuspješniji alat za razmjenu fotografija, a sad su povrh toga trebali postaviti i revolucionaran alat kojim bi se promjene u nečijem društvu dojavljivale automatski.

Facebook je bio na pravom putu postati veći od bilo čega na internetu, u to nije nimalo sumnjao. U skoroj budućnosti će se otvoriti i za cjelokupnu populaciju, što je bio još jedan golem korak. Poslije će krenuti u svijet. Nakon prelaska još ta dva koraka, više nije bilo vidljivih granica. Sean se odavno nije uspoređivao s Friendsterom ili čak MySpaceom. Vidio ih je u rangu Googlea ili Microsofta.

Facebook će biti baš toliko velik.

Sean je znao i iz vlastitog iskustva što se često događa kada stvari postanu tako velike.

Ljudi se počinju ponašati drugačije, raspadaju se prijateljstvaa. Problemi kakvih nikada nije bilo jednostavno iskrsnu niotkuda. Možda čak postoji mogućnost i da nakon što Facebook postane veći od najvećeg, nakon što poduzetnički fondovi prihvate realnost i počnu o Facebookovoj vrijednosti govoriti u milijardama, netko pomisli kako je Sean ispunio svoju ulogu i postao nepotreban?

Bilo je to već viđeno, štoviše dvaput. Je li moguće da se opet događa? Ili je možda samo paranoičan? Možda su stvari upravo onakve kakve izgledaju na prvi pogled: bio je party, policija ga je prekinula, a Sean se zatekao usred svega. Peh. Pogrešno vrijeme.

Dok su ga privodili, palo mu je na pamet da bi morao telefonirati. Spekuliranje je zvijer koja može napraviti štetu daleko veću nego penderk ili lisičine. Bio nevin ili ne, nije bilo sasvim primjereno da se predsjednik skupštine milijarda teškoga trgovačkog društva nađe uhićen na tulumu s mlađom zaposlenicom istoga tog društva. Nije mislio da će završiti u zatvoru, ali u jedno je bio siguran: bio nevin ili ne, žrtva namještaljke ili stjecanaj sjebanih okolnosti, Mark Zuckerberg će prilično popizditi.

33. POGLAVLJE – CEO33 Bilo je to tijekom noći, ili sljedećeg dana, Mark Zuckerberg je vrlo vjerojatno primio telefonski poziv od odvjetnika koji su radili za Facebook, možda i Seana osobno. Možemo s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da ga je poziv zatekao u uredima kompanije jer je tamo provodio gotovo svo svoje vrijeme. Sasvim je realno za očekivati da je bio pred ekranom, obasjan zeleno-plavom svjetlošću monitora na pisaćem stolu. Ne znamo je li bilo gluho doba noći ili rana zora jer Mark nije nikada razumio pojam vremena. Njemu su to bila samo neka krivudanja u uređajima zvanim satovi koji nisu imali svrhe u stvarnome svijetu. Beskorisna, bezvrijedna. Ono što je njemu značilo daleko više, bila je informacija. A upravo je informacija koju je primio zahtijevala da se netko s njom pozabavi istog trena, i to krajnje učinkovito.

Sean Parker je bio genij i poslužio je dovođenju Facebooka tamo gdje je. Sean Parker je bio jedan od Markovih heroja i uvijek će mu biti mentor, savjetnik, možda i prijatelj. Možemo pretpostaviti i što je Marku prošlo kroz glavu čim je čuo što se dogodilo kad je murija rastjerala 33

Chief Executive Officer = doslovno prevedeno glavni izvršni službenik. Može se usporediti s predsjednikom uprave ili glavnim direktorom u europskim sustavima trgovačkog prava, a sve češće se i u Europi koristi kratica CEO.

113

ki@ ljude s tuluma: Sean Parker mora otići.

Iz nekog razloga, i to unatoč tome što Sean neće biti optužen, a kamoli osuđen za bilo što, neki ljudi će ga smatrati opasnim za Facebook. Zli jezici su govorili da je nepredvidiv i divlji jer ga ljudi neki puta nisu mogli shvatiti, a neke je užasavala njegova razina energije.

No, ovo je bilo drugačije, bilo je crno na bijelom. Nije bilo važno zašto se dogodilo, zbog peha ili nečeg drugog, rezultat je bio jasan kao da je proizašao iz logičkog sklopa računala.

Sean Parker je morao otići.

Kao i Eduardo, Winklevossi i bilo što što je postalo prijetnjom, bez obzira koja namjera stajala iza toga, s tim se moralo pozabaviti jer je na kraju krajeva Facebook bio jedini važan.

Mark Zuckerberg ga je napravio vlastitim rukama, bio je njegovo dijete i središte njegova života. U početku je možda bio samo nešto zabavno, zanimljivo. Još jedna igra ili igračka kao onaj Rizik koji je napravio kada je pohađao srednju školu, ili Facemash, obijesna psina zbog koje je skoro bio ozbačen s Harvarda.

A sada, možemo nagađati, Facebook je postao proširenje jedine prave ljubavi njegovog života: računala, tog svjetlećeg pisaćeg stroja pred njim. Kao i osobno računalo koje je Markov idol Bill Gates pustio na čovječanstvo kao vjetrove iz Pandorine kutije koju je otvorio revolucionalrnim operativnim sustavom, tako je i Facebook bio revolucija - mijenjao je svijet, stvarao kanale slobodne razmjene informacija unutar bezbrojnih društvenih mreža koje digitaliziraju svijet kako to nitko drugi ne bi mogao. Mark ne bi dopustio da bilo tko ili što Facebooku stane na put.

Ono što je Mark Zuckerberg postao najljepše ilustrira njegova vlastita posjetnica, elegantna i jednostavna, s jednom jedinom rečenicom ispisanom u središtu, a koju je osmislio vjerojatno sjedeći pred računalom - posjetnica koju će ispisati kako bi je stalno nosio sa sobom.

U neku ruku, posjetnica je samo primjer Zuckerbergova specifičnog smisla za humor.

S druge strane, ona je i mnogo više od toga - zato što je istinita. Bez obzira na to što netko želi vjerovati, bez obzira na ono što bi bilo tko drugi pokušao napraviti, poruka posjetnice će uvijek biti istinita.

Neporecivo, neizbježno istinita.

Zamislimo Marka kako sam sa sobom naglas čita riječi ispisane na posjetnici i najblaži, jedva vidljiv nagovještaj osmijeha mu se pojavi na inače hladnom licu. „I'm CEO-Bitch.“34 34. POGLAVLJE – SVIBANJ 2008.

Jebiga, bit će to opet onakva noć. Eduardo nije bio načisto ni kako se zove mjesto niti kako je, zapravo, tu dospio. Jedino što je znao jest da se nalazio u New Yorku, u četvrti u kojoj se pakira meso. Znao je i da su u igri bili nekakav taksi i neka djevojka, a Isuse, pa uvijek se odnekud neka pojavi, zar ne? Bio je prilično uvjeren da je bila komad, moguće Azijka, i da ga je možda i poljubila. No, cura je nestala negdje između taksija i kluba i sjedio je sam, izvaljen na klupu tapeciranu svijetlo-plavom kožom i promatrao vlastitu facu na površini škotkog viskija.

34

Kada bi netko pokušao napraviti posjetnicu koja bi na hrvatskom jeziku postigla sličan dojam kakav postiže rečenica Marka Zuckerberga, mogla bi glasiti: „Ja direktor, a ti odjebi“, ili „Direktor kojem se živo jebe za sve vas.“

114

ki@ Gledao je lice kako se topi preko površine leda koji je plutao i osjećao se kao u kući ogledala nekog lunaparka, ili čak da ga je naslikao Salvador Dali kao na nekoj od slika o kojima se raspravljalo na nekom od obaveznih predmeta na faksu. Mislio je da su taj predmet zvali Piknjice & Točkice, odnosno moderna umjetnost za djecu kojoj se za nju živo jebe.

Bio je sam i bio je pijan, ali nije bio baš tako pijan. Mnoge stvari su se urotile protiv njegovog vida, alkohol nije bio među kolovođama te urote. Za početak, nedostajalo mu je sna.

Već tri tjedna nije lijegao prije četiri ujutro. Bavio se još jednim novim projektom koji se ticao zdravstvene zaštite, društvenih mreža i svega između to dvoje. Mnoge dane i većinu društvenog života koji se protezao između Bostona, New Yorka i povremeno Kalifornije mu je zaposjela i obojila sudska tužba koju je potegao. Na kraju, bio je tu i Phoenix, kao uvijek.

Nikome nije smetalo što je bio nešto stariji od bilo koga drugog u klubu jer su svi bili i uvijek će ostati braća. Štoviše, svi članovi Phoenixa su znali tko je i što je imao iza sebe, bez obzira što ostatak svijeta nikad nije čuo za njega. Bez obzira što ostatak svijeta Facebook izjednačava s jednim imenom, wunderkindom.

Da, Eduardo je bio umoran. Zapravo, već tjednima nije spavao. Naslonio se na kožu, zagledao u čašu i odjednom se prisjetio. Prisjetio se nečega što je doživio jedne slične noći, još onog ljeta 2004. godine koje je proveo u New Yorku. Nije se mogao sjetiti koji je bio mjesec i dan, ali je znao da se događaj zbio nakon dana kad je blokirao račun i onih razgovora između njega i Marka koji su, sad je to jasno, značili početak kraja, bili napuknuća dijelova mehanizma koja su vremenom narasla i prouzročila lom. Eduardo je bio povrijeđen i ljut, izašao je na piće, baš kao i sad, i zaglavio u nekom klubu kao što je baš ovaj.

One noći je bio na podiju i nabacivao se nekoj curi kad je bacio pogled preko podija i skužio da netko na kraju prostorije stoji i gleda u njegovom smjeru. Eduardo ga je odmah prepoznao, kako i ne bi - lika je stvarno teško zamijeniti s nekim drugim. Dvometarski sportaš lica filmske zvijezde i stvarno kršan momak. Eduardo ga je mnogo puta viđao po kampusu, kao i njegovog brata blizanca. Zapravo, bili su toliko slični da nije znao u kojeg je Winklevossa gledao tog trenutka. Samo je bio svjestan da mu je jedan od njih dvojice bio na tri ili četiri metra udaljenosti u nekom klubu bez imena.

Upravo tada i na tome mjestu Eduardo je popustio pritisku emocija i alkohola. Možda je u dubini svoje podsvijesti predviđao što će se dogoditi između njega i Marka. A možda je samo bio pijan. Što god da ga je potaknulo, otišao je pravo tom Winklevossu i pružio mu ruku.

Dok ga je ovaj zgranut gledao, Eduardo si je olakšao dušu: „Žao mi je. Sjebao me kao što je sjebao i vas.“ Bez ijedne riječi više, okrenuo se i nestao na podiju.

EPILOG – GDJE SU DANAS SEAN PARKER – Nakon što je napustio Facebook, Sean Parker je ostao faca iz Silicijske doline. Nedavno je postao partner i jedan od direktora VC tvrtke Founders Fund35, koju je osnovao Peter Thield, a bavi se ulaganjem u kompanije tehnološkog sektora u ranoj fazi razvoja 35

Founders Fund = fond osnivača, fond onih koji osnivaju, započinju (op.pr.).

115

ki@ tražeći poslove slične onime koji je uz pola milijuna dolara Thieldovog uloga donio milijarde vrijedan Facebook. Potom je Parker pokrenuo projekt zagonetnog imena „Project Agape“, društvenu mrežu čiji je cilj podrška globalnom političkom aktivizmu putem interneta.

TYLER I CAMERON WINKLEVOSS – Potkraj 2004. počeli su ustrajnu bitku za svoja prava i poveli sudski spor protiv Marka Zuckerberga i Facebooka te u ljeto 2008. konačno postigli sudsku nagodbu. Detalji nagodbe trebali su ostati tajni, ipak, iz tvrtke koja ih je zastupala procurilo je dovoljno informacija da se zaključi kako je iznos koji ima je isplaćen bio oko 65 milijuna dolara. Iako se svota čini popriličnom, postoje indicije da Tyler i Cameron nisu ni izdaleka zadovoljni nagodbom i izgleda da će se njihova pravna bitka protiv Facebooka i Marka Zuckerberga nastaviti. Nadalje, Tyler i Cameron uspjeli su ući u olimpijski sastav SAD-a i 2008. godine nastupiti u Pekingu, gdje su osvojili šesto mjesto u konkurenciji muških dvojaca.

Nastavili su trenirati i moguće je da će se natjecati i na OI u Londonu 2012. godine.

EDUARDO SAVERIN – I dalje živi na relaciji New York - Boston. Još uvijek je čest gost u gornjim odajama Phoenixa. Nisu poznate pojedinosti njegovog procesa protiv Marka Zuckerberga i Facebooka, kao ni onoga kojim je Mark uzvratio protiv njega. Kako god bilo, u siječnju 2009. njegovo je ime naprasno vraćeno na službene stranice Facebooka, i to pod nazivom suosnivača. Ta činjenica svakako upućuje da je Eduardo postigao određen uspjeh u borbi za priznanje svoje uloge u stvaranju Facebooka. Ostavimo li sporove po strani, ostaje pitanje mogu li Mark i Eduardo ikada pokrpati svoje međusobne odnose i ponovno postati prijatelji.

MARK ZUCKERBERG I FACEBOOK – Što se Facebooka tiče, nakon oštre i javne borbe protiv Googlea, Microsoft je u listopadu 2007. kupio 1,6% dionica tvrtke za 240 milijuna dolara.

Primijeni li se ta cijena na cjelokupne izdane dionice, Facebook je u tom trenutku vrijedio oko 15 milijardi, odnosno stostruko više nego što su mu godišnji prihodi od 150 milijuna dolara. Od tada se Facebook ponešto ispuhao, kao i cjelokupno gospodarstvo, ali njegovi prihodi ipak nastavljaju rasti. Kolika god mu bila prava vrijednost, njegov zapanjujući rast ne jenjava. Do kraja 2009. godine baza korisnika narasla je na dvjestotinjak milijuna, a prema tadašnjim izvješćima - svakog je tjedna pristizalo i novih pet milijuna. Društvena revolucija nije usporena ni nekim, u javnosti pretjerano eksploatiranim pogreškama, poput odavanja osobnih podataka oglašivačima ili nejasnoća u svezi s vlasništvom nad sadržajem stranica. Čini se da ništa neće spriječiti Facebook u nastavljanju obogaćivanja života sve većeg i većeg broja ljudi. Projekt iz studentske sobice Marka Zuckerberga izrastao je u jednog od najutjecanijih giganata internetskog svijeta. Iako se ne može utvrditi koliko je Mark Zuckerberg danas „težak“, sigurno je jedan od najbogatijih dvadesetpetogodišnjaka na planet i smatraju ga, ne bez razloga, najmlađim milijarderom svih vremena koji se obogatio vlastitim radom.

ZAHVALE Ova knjiga nastala je - kao što to obično biva - iz jednog e-maila kojeg sam primio, potpuno nenadano, i to u dva sata u noći. Dužnik sam Willu McMullenu što je učinio prvi korak i uputio me u ovu priču, kako je samo on to mogao. Najveću zahvalnost dugujem i

116

ki@ Daryku Pengellyu, Alasdairu McLean-Foremanu i svim ostalim članovima kluba Phoenix-SK, koji su mi pomagali u istraživanju onoga što se događalo iza ograde obrasle bršljanom.

Silno sam zahvalan što mi je pri ruci bio sjajan urednik Bill Thomas, kao i njegova ekipa zaposlena u Doubleday/Random Houseu. Također samo dužnik mojim agentima, nevjerojatnim Ericu Simonoffu i Matthewu Snyderu. Veliko hvala zaslužuju i prijatelji iz Hollywooda - Dana Brunetti, Kevin Spacey i Mike DeLuca, Scott Rudin i Aaron Sorkin - koji su svi na niz načina pomogli ovome projektu. Zahvalan sam i što su mi Niel Robertson i Oliver Roup na više načina pružili ruku pomoći kojom su me proveli kroz Silicijsku dolinu. I mnogo hvala Barryju Rosenbergu, očito najboljem majstoru svojeg zanata.

Konačno, ova knjiga ne bi mogla biti napisana da nije bilo i mnogih nesebičnih, iako ponekad i nevoljkih, pomagača „iz unutrašnjosti“. Iako su ti izvori izričito zahtijevali da ostanu anonimni, nastojao sam im zahvaliti što poštenijim i vjernijim prijenosom njihovih informacija čitateljima. I sam sam veliki poklonik svih glavnih likova ove knjige. Zadivljuje me njihova kreativnost i genijalnost te sam sretan što sam imao prilike zaviriti u čudesni svijet stvaranja kakav nikada ranije nisam vidio.

Kao i uvijek, dužnik sam mojim predivnim roditeljima, braći i njihovim obiteljima.

Tonya i Bugsy vjerojatno to već znaju, no još jednom im poručujem da bez njih ovo nikada ne bih mogao postići.

117