Dzentlmenska ponuda

Julia Quinn

Naslov izvornika An Offer From a Gentleman (Bridgerton Series #3)

S engleskoga prevela Zrinka Budak

~2~ Julia Quinn

Za Cheyenne, i uspomenu na jedno ljeto kad smo pile frappuccino.

Također i za Paula, iako on misli da je sasvim u redu gledati na televiziji operaciju na otvorenom srcu dok jedemo špagete.

~3~ Džentlmenska ponuda

Prolog

S

vi su znali da je Sophie Beckett kopile.

Sva služinčad je to znala. No voljeli su malu Sophie. Voljeli su je otkako je stigla u Penwood Park kad su joj bile tri godine. Malena djevojčica, zamotana u preveliki kaput, ostavljena na pragu jedne srpanjske noći. I zato što su je voljeli, pretvarali su se da vjeruju u ono što je šesti grof od Penwooda tvrdio za nju - da je sirota kći njegova pokojnog prijatelja. Bez obzira na to što su Sophijine oči boje mahovine bile identične grofovima. Bez obzira na to što je oblik njezina lica nevjerojatno podsjećao na oblik lica njegove nedavno preminule majke. I bez obzira na to što je njezin osmijeh bio vjerna kopija osmijeha grofove sestre. Nitko nije želio povrijediti Sophijine osjećaje – niti ugroziti svoju sigurnost – ukazujući na te činjenice.

Grof, građanskim imenom Richard Gunningworth, nikad nije raspravljao o Sophijinu podrijetlu, no morao je znati da je ona njegovo izvanbračno dijete. Nitko nije znao što je pisalo u pismu koje je domaćica kuće izvukla iz Sophijina džepa kad su je pronašli te kišne noći: grof je spalio cedulju čim ju je pročitao. Promatrao je kako se papir smežurava i savija u plamenu, a zatim naredio da se uredi soba za Sophie odmah pokraj dječje sobe. Od toga dana ona je ostala ondje. On je nju zvao Sophie, ona njega "moj gospodaru", i viđali su se nekoliko puta godišnje, kad bi se grof vratio kući iz Londona, što nije bilo baš često.

~4~ Julia Quinn

Najvažnije je, međutim, bilo to što je Sophie znala da je kopile.

Nije bila posve sigurna kako je to znala, jednostavno jest, vjerojatno oduvijek. Nije se mnogo toga sjećala iz svoga života prije dolaska u Penwood Park, no zapamtila je dugo putovanje Engleskom, i svoju stravično mršavu baku koja joj je govorila, kašljući i hripljući, da ide živjeti sa svojim ocem. No najsnažnije joj se u sjećanje urezao trenutak kako stoji pred vratima na kiši, znajući da joj se baka skriva u grmlju i čeka da Sophie puste unutra.

Grof je prstima dodirnuo bradu malene djevojčice, podigao joj lice prema svjetlu, i u tom su trenutku oboje znali istinu. Svi su znali da je Sophie kopile, ali nitko o tomu nije govorio i svi su bili prilično zadovoljni tim prešutnim dogovorom.

Sve dok se grof nije odlučio oženiti.

Sophie je bilo drago kad je čula tu vijest. Domaćica kuće je rekla kako je batler rekao, da je grofov tajnik rekao da grof kani provoditi više vremena u Penwood Parku sad kad će postati obiteljskim čovjekom. I premda Sophie grof nije osobito nedostajao kad ga nije bilo - kako da ti nedostaje netko tko te jedva primjećuje čak i kad je tu – voljela je misliti da bi joj mogao nedostajati kad bi ga malo bolje upoznala, a kad bi ga bolje upoznala, možda ne bi toliko često odlazio. Osim toga, sobarica s gornjeg kata je rekla da je domaćica rekla da je susjedov batler rekao da grofova buduća žena ima dvije kćeri, otprilike Sophijinih godina.

Nakon sedam godina samoće u dječjoj sobi, Sophie je bila ushićena. Za razliku od ostale djece u susjedstvu, nju nikad nisu pozivali na lokalne zabave i društvena zbivanja. Nitko je nije otvoreno nazvao kopiletom – to bi bilo ravno nazivanju grofa, koji je samo jednom izjavio da je Sophie njegova štićenica i više se nikad nije o tome izjašnjavao, lašcem.

S druge strane, grof se nikad nije osobito potrudio da Sophie bude prihvaćena u društvu. I tako je, sa svojih deset godina, Sophie stekla najbolje prijatelje među sobaricama i lakajima, a domaćica kuće i batler bili su joj poput majke i oca.

~5~ Džentlmenska ponuda

Ali sada će dobiti prave sestre. O, znala je ona da ih neće smjeti zvati sestrama. Znala je da će im biti predstavljena kao Sophie Maria Beckett, grofova štićenica, no one će joj biti poput pravih sestara. A to je jedino bilo važno.

I tako je jednog poslijepodneva u veljači Sophie čekala u glavnom predvorju, zajedno sa svom služinčadi kućanstva, okupljenom za tu prigodu, i gledala kroz prozor ne bi li na prilaznom putu spazila grofovu kočiju, s novom groficom i njezinim kćerima u njoj. I, dakako, grofom.

"Mislite li da ću joj se svidjeti?" šapne Sophie gospođi Gibbons, domaćici kuće. "Grofovoj ženi, mislim."

"Naravno da hoćeš, dušo", odgovori joj gospođa Gibbons, također šaptom. No pogled joj nije bio jednako siguran kao ton njezina glasa. Nova grofica možda neće s naklonošću gledati na prisutnost muževa vanbračnog djeteta u njihovu domu. "Školovat ću se s njezinim kćerima?"

"Bilo bi besmisleno školovati vas zasebno."

Sophie zamišljeno kimne, a zatim se uzvrpolji, spazivši kočiju kako prilazi kući. "Stigli su!" prošapće.

Gospođa Gibbons pruži ruku kako bi je potapšala po glavi, ali je Sophie već pojurila prema prozoru i doslovno zalijepila lice za staklo.

Grof prvi izađe iz kočije pa pomogne sići dvjema djevojčicama.

Bile su odjevene u jednake crne kapute. Jedna je imala ružičastu vrpcu u kosi, druga žutu. Zatim, kad su se djevojčice odmakle u stranu, grof pruži ruku posljednjoj osobi u kočiji.

Sophie zastane dah dok je čekala da se pojavi nova grofica.

Prekriživši prstiće, gotovo nečujno prošapće: "Molim Te." Molim Te, neka me zavoli.

Kad bi je grofica zavoljela, možda bi je i grof zavolio, i možda bi se, iako je nikad nije zvao svojom kćeri, barem tako ponašao prema njoj pa bi bili prava obitelj. ~6~ Julia Quinn

Dok je Sophie gledala kroz prozor, nova je grofica izašla iz kočije, krećući se tako elegantno i skladno da ju je podsjetila na nježnu pticu ševu koja se povremeno dolazila praćakati u ptičjem pojilu u njihovom vrtu. Čak je i grofičin šešir bio urešen dugim tirkiznim perom koje je svjetlucalo na oštrom zimskom suncu.

"Prelijepa je", prošapće Sophie. Bacila je kratki pogled prema gospođi Gibbons ne bi li uhvatila njezinu reakciju, no domaćica je stajala u strogo pozornom stavu, očiju uperenih preda se, čekajući da grof uvede svoju novu obitelj na upoznavanje.

Sophie glasno gutne, ne znajući točno gdje bi trebala stajati. Činilo se da svi ostali imaju svoja mjesta. Služinčad je bila postrojena prema rangu, od batlera pa sve do najniže pralje. Čak su i psi poslušno sjedili u kutu, a uzice im je u rukama držao nadglednik psetarnice.

Sophie, međutim, nije imala nikakvih korijena. Da je uistinu bila grofova kći, čekala bi groficu stojeći pokraj guvernante. Da je uistinu bila grofova štićenica, bila bi više-manje na istom položaju.

No gospođica Timmons se naglo prehladila i odlučila je ostati u dječjoj sobi. Nitko od slugu nije ni na trenutak povjerovao da je guvernanta doista bolesna. Prethodnu je noć bila savršeno zdrava, ali je nitko nije krivio zbog te laži. Sophie je, na koncu, bila grofovo kopile i nitko se nije želio dovesti u položaj da možda uvrijedi groficu predstavivši joj nezakonito dijete njezina muža.

A grofica bi trebala biti slijepa, glupa, ili oboje, da istog trenutka ne shvati kako je Sophie nešto više od grofove štićenice.

Osjetivši kako ju je odjednom preplavio stid, Sophie se povukla u kut dok su dva lakaja teatralno otvarala ulazna vrata. Prve su ušle dvije djevojčice, koje su se zatim odmakle u stranu dok je grof uvodio groficu u kuću. Grof predstavi groficu i njezine kćeri batleru, a batler ih upozna s ostalim osobljem.

Sophie je čekala.

Batler je predstavio lakaje, glavnog kuhara, domaćicu kuće, konjušare. ~7~ Džentlmenska ponuda

A Sophie je čekala.

Predstavio je kuhinjske sluškinje, sobarice i sudoperke.

A Sophie je čekala.

I konačno batler – zvao se Rumsey – predstavi najnižu od najnižih služavki, sudoperku po imenu Dulcie koja je bila u službi tek tjedan dana. Grof je kimao i mrmljao riječi zahvale, a Sophie je još čekala, nemajući ni približnu zamisao što joj je činiti.

Stoga se ona nakašlje i istupi naprijed, nervozno se smiješeći.

Grof se zapravo nikad nije družio s njom, no kad god bi posjetio Penwood Park, bila bi izvedena pred njega i on bi joj uvijek posvetio nekoliko minuta svoga vremena, ispitujući je o onomu što je naučila, a zatim bi je žurno potjerao natrag u dječju sobu.

Zacijelo ga i dalje zanima kako napreduje njezina naobrazba, čak i sada kad je oženjen. Sigurno će mu biti drago čuti da je svladala množenje razlomaka i da je gospođica Timmons nedavno izjavila kako je njezin francuski naglasak "čisto savršenstvo".

No on je bio zauzet govoreći nešto grofičinim kćerima i nije je čuo. Sophie se ponovno nakašlja, ovaj put nešto glasnije, i reče: "Moj gospodaru?" glasom koji je ispao znatno skvičaviji no što je htjela.

Grof se okrene. "Aha, Sophia", promumlja, "nisam znao da si i ti u predvorju."

Sophie je bila ozarena. Ipak je nije ignorirao.

"A tko je to?" upita grofica, prišavši im kako bi bolje vidjela.

"Moja štićenica", odgovori grof. "Gospođica Sophia Beckett."

Grofica prostrijeli Sophie ocjenjivačkim pogledom, a zatim zaškilji.

I nastavi škiljiti.

Pa zaškilji još jače.

"Shvaćam" , reče. ~8~ Julia Quinn

I svi su u prostoriji odmah znali što je to shvatila. "Rosamund", reče grofica, okrenuvši se prema svojim kćerima, "Posy, pođite sa mnom."

Djevojčice se smjesta pridruže majci. Odvaživši se, Sophie im se nasmiješi. Mlađa joj uzvrati osmijehom, no starija, čija je kosa bila poput zlatnih niti, oponašajući svoju majku podigne nos u zrak i odlučno okrene glavu.

Sophie gutne i ponovno se nasmiješi prijateljski raspoloženoj djevojčici, ali je ona ovaj put nesigurno grickala donju usnu, a zatim oborila pogled.

Grofica okrene leđa Sophie i reče grofu: "Pretpostavljam da su sobe za Rosamund i Posy spremne."

On kimne. "Blizu dječje sobe. Odmah do Sophijine." Uslijedila je duga tišina, a zatim je grofica očito zaključila kako se neke bitke ne vode pred slugama jer je samo rekla: "Voljela bih sada poći gore."

I otišla je, povevši grofa i kćeri sa sobom.

Sophie je gledala kako se njezina nova obitelj uspinje stubama, a kad su joj nestali iz vidokruga skrenuvši na polukatu, okrene se prema gospođi Gibbons i upita: "Mislite li da trebam poći gore i pomoći im? Mogla bih djevojčicama pokazati dječju sobu."

Gospođa Gibbons odmahne glavom. "Izgledale su umorno", lagala je. "Sigurno će htjeti odrijemati."

Sophie se namršti. Čula je da Rosamund ima jedanaest, a Posy deset godina. Malo su prestare za popodnevno drijemanje.

Gospođa Gibbons je potapša po leđima. "Dođi sa mnom. Godit će mi tvoje društvo, a kuharica mi je rekla kako je upravo ispekla novu turu čajnih kolačića. Mislim da su još topli."

Sophie kimne i pođe za njom. Imat će te večeri dovoljno vremena upoznati djevojčice. Pokazat će im dječju sobu i sprijateljiti se s njima, i ubrzo će joj biti poput sestara.

Sophie se nasmiješi. Bilo bi prekrasno imati sestre.

~9~ Džentlmenska ponuda

Međutim, Sophie nije vidjela ni Rosamund ni Posy – a niti grofa ni groficu – sve do sutradan. Ušavši u dječju sobu na večeru, ugleda stol postavljen za dvije, a ne za četiri osobe. Gospođica Timmons (koja se čudesno oporavila od prehlade) reče kako joj je grofica rekla da Rosamund i Posy ne mogu večerati jer su preumorne od putovanja.

No djevojčice su morale doći na nastavu i sutradan ujutro su se pojavile u dječjoj sobi, prateći svoju majku u stopu. Sophie, koja je već sat vremena rješavala zadatke iz matematike, sa zanimanjem podigne pogled sa svoje pločice. Ovaj put im se nije nasmiješila.

Nekako joj se to nije učinilo pametnim.

"Gospođice Timmons", reče grofica.

Gospođica Timmons se nakloni, promrmljavši: "Milostiva gospođo."

"Grof mi je rekao da ćete vi podučavati moje kćeri."

"Dat ću sve od sebe, milostiva gospođo."

Grofica pokaže prema starijoj djevojčici, onoj sa zlatnom kosom i očima boje različka. Lijepa je, pomisli Sophie, poput porculanske lutke koju joj je grof donio iz Londona za sedmi rođendan.

"Ovo je", reče grofica, "Rosamund. Jedanaest joj je godina. A ovo je", zatim pokaže prema drugoj djevojčici, koja nije odvajala pogled od svojih cipela, "Posy. Njoj je deset godina."

Sophie promotri Posy s velikim zanimanjem. Za razliku od svoje majke i sestre, ona je imala tamne oči i kosu, a obrazi su joj bili pomalo bucmasti.

"I Sophie ima deset godina", odvrati gospođica Timmons.

Grofica stisne usne. "Voljela bih da odvedete djevojčice u obilazak kuće i vrta."

Gospođica Timmons kimne. "U redu. Sophie, odloži svoju pločicu. Nastavit ćemo s matematikom kad..."

"Samo moje kćeri", grofica je prekine tonom koji je istodobno bio užaren i hladan. "Želim razgovarati nasamo sa Sophie." Sophie ~10~ Julia Quinn

gutne i pokuša podignuti pogled prema grofici, no dospije samo do njezine brade. Dok je gospođica Timmons izvodila Rosamund i Posy iz sobe, ona ustane, iščekujući daljnje upute očeve nove žene.

"Znam tko si ti", reče grofica čim su se zatvorila vrata.

"M-milostiva?"

"Ti si njegovo kopile, i nemoj ni pokušavati to poreći."

Sophie ne reče ništa. Bila je to, dakako, istina, ali je nitko nikad nije glasno izrekao. Barem ne njoj u lice.

Grofica je zgrabi za bradu, stisne je i podigne tako da je Sophie bila prisiljena gledati je u oči. "Slušaj me dobro", reče prijetećim glasom. "Možeš živjeti u Penwood Parku, i možeš pohađati nastavu s mojim kćerima, ali ćeš uvijek ostati kopile i ništa više od toga. Da se nisi nikad, nikad usudila pomisliti da si ravnopravna s nama."

Sophie tiho zajeca. Grofičini su joj se nokti zarili ispod brade. "Moj je muž", nastavi grofica, "zaveden osjećajem nekakve obveze prema tebi. Njegovo nastojanje da ispravi svoje pogreške vrijedno je divljenja, no tvoja nazočnost u ovoj kući - to što te hrani, odijeva i školuje kao da si mu prava kći, vrijeđa mene kao njegovu ženu."

Ali ona jest njegova prava kći. I to je bio njezin dom puno dulje nego što je bio grofičin.

Grofica naglo pusti njezinu bradu. "Ne želim te viđati", prosikta.

"Nikad mi se nećeš obraćati i izbjegavat ćeš moje društvo. Nadalje, osim za vrijeme nastave, nećeš razgovarati ni s Rosamund i Posy.

One su sada grofove kćeri i ne smiju se družiti s nekime poput tebe.

Imaš li kakvih pitanja?"

Sophie odmahne glavom.

"Odlično."

Izgovorivši to, grofica se pokupi iz sobe, ostavivši Sophie na klecavim nogama i drhtavih usana.

I očima punim suza.

~11~ Džentlmenska ponuda

S vremenom je Sophie otkrila još ponešto o neizvjesnosti svojeg položaja u kući. Sluge su uvijek sve znale, pa bi to naposljetku dospjelo i do Sophijinih ušiju.

Grofica, čije je osobno ime bilo Araminta, već je prvog dana zahtijevala da Sophie bude udaljena iz kuće. Grof je to bio odbio.

Hladno je rekao kako ne očekuje od Araminte da voli Sophie, čak ni da joj se sviđa. No morat će je podnositi. Sedam je godina ispunjavao svoju dužnost prema njoj i nije kanio prekinuti s time.

Rosamund i Posy su oponašale Aramintu i ponašale se prema Sophie neprijateljski i s prijezirom, iako Posy očito nije bila sklona mučenju i okrutnosti poput Rosamund. Rosamund je obožavala štipati i zavrtati kožu na Sophijinoj nadlanici kad god gospođica Timmons nije gledala. Sophie se nikad nije žalila; sumnjala je da bi gospođica Timmons imala hrabrosti ukoriti Rosamund (koja bi zacijelo odjurila Araminti s nekom izmišljenom pričom), i ako je itko opazio da su Sophijine ruke neprekidno pune modrica, nitko nije ništa rekao.

Posy je povremeno bila ljubazna prema njoj, no uglavnom bi samo uzdahnula i rekla: "Moja mama kaže da ne smijem biti dobra prema tebi." Što se grofa tiče, on se nikad nije miješao.

Sophijin je život protekao u takvom ozračju četiri godine, a onda je grof sve iznenadio uhvativši se za prsa dok je pio čaj u ružičnjaku i hrapavo ispustivši dah, pao licem prema dolje na kameni pod.

Nikad više nije došao k svijesti.

Svi su bili preneraženi. Grofu je bilo tek četrdeset godina. Tko je mogao znati da će ga srce izdati tako rano? Nitko nije bio u većem šoku od Araminte, koja je još od prve bračne noći očajnički pokušavala zanijeti toliko važnoga nasljednika.

"Možda sam u drugom stanju!" požurila je upozoriti grofove odvjetnike. "Ne možete predati titulu tamo nekom daljnjem rođaku.

Lako bih mogla biti u drugom stanju."

~12~ Julia Quinn

No nije bila u drugom stanju i mjesec dana poslije (odvjetnici su htjeli dati grofici dovoljno vremena da se uvjeri je li trudna ili nije), prilikom čitanja grofove oporuke, Araminta je bila prisiljena sjediti pokraj novoga grofa, prilično razuzdanog mladića koji je češće bio pijan nego trijezan.

Većina grofovih želja bila je uobičajena. Zbrinuo je svoje vjerne sluge. Osnovao je zaklade za Rosamund, Posy, pa čak i Sophie, osiguravši svim trima djevojkama pristojne miraze.

A zatim je odvjetnik stigao do Aramintina imena.

Svojoj ženi, Araminti Gunningworth, grofici od Penwooda, ostavljam godišnji prihod od dvije tisuće funta...

"To je sve?" krikne Araminta. ...osim ako pristane udomiti moju štićenicu, gospođicu Sophiju Mariju Beckett, i skrbiti o njoj dok ne napuni dvadeset godina. U tom će slučaju njezin godišnji prihod biti utrostručen i iznosit će šest tisuća funta.

"Ne želim je", prošapće Araminta.

"Ne morate je uzeti", podsjeti je odvjetnik. "Možete..." "Živjeti od bijednih dvije tisuće na godinu?" planula je. "Ne dolazi u obzir."

Odvjetnik, čija su godišnja primanja bila znatno ispod dvije tisuće, ne reče ništa.

Novi grof, koji je neprekidno pio tijekom cijelog sastanka, samo slegne ramenima.

Araminta ustane. "Što ste odlučili?" upita je odvjetnik.

"Uzet ću je", reče tiho. "Želite li da ja izvijestim djevojčicu?"

Araminta odmahne glavom. "Sama ću joj reći."

~13~ Džentlmenska ponuda

No kad je Araminta pronašla Sophie, izostavila je neke bitne činjenice...

~14~ Julia Quinn

Prvi dio

~15~ Džentlmenska ponuda

1. Poglavlje

Najtraženija pozivnica ove sezone zacijelo je pozivnica na krabuljni ples obitelji Bridgerton koji će se održati sljedećeg ponedjeljka. Uistinu, ne možete se ni okrenuti, a već ste prisiljeni slušati nagađanja majki iz visokog društva o tome tko će se sve biti pozvan i, još važnije, što će tko odjenuti.

Nijedna od gore navedenih tema nije, međutim, zanimljivija od dvojice neoženjenih Bridgertona, braće Benedicta i Colina.

(Prije no što se netko dosjeti istaknuti kako je još jedan od braće Bridgerton neoženjen, Vaša Vas autorica želi obavijestiti kako je posve svjesna postojanja Gregoryja Bridgertona, no njemu je tek četrnaest godina te stoga nije važan za ovu kolumnu koja se, poput većine kolumni Vaše autorice, bavi najuzvišenijom od svih zabava: lovom na muževe.)

Iako su gospoda Bridgerton samo to – obična gospoda – svejedno ih smatraju najboljim ulovom ove sezone. Opće je poznato kako su obojica u posjedu pozamašnog imetka, a ni kratkovidnima ne bi promaklo da posjeduju, baš kao svih osmero potomaka obitelji Bridgerton, i lijepu vanjštinu, također tipičnu za Bridgertone.

Hoće li neka sretna dama iskoristiti tajanstvenost noći pod maskama kako bi ugrabila jednog od najpoželjnijih neženja?

Vaša autorica neće ni pokušati nagađati.

Društveni bilten lady Whistledown, 31. svibnja 1815. ~16~ Julia Quinn

S

ophie! Sophieeeeeeeee!"

Krici su bili dovoljno glasni za pucanje stakla. Ili barem usnih bubnjića.

"Evo me, Rosamund! Dolazim!" Sophie zadigne rub svojih grubih vunenih suknji i pohita uz stubište, poskliznuvši se na četvrtoj stubi i jedva se uhvativši za ogradu da ne tresne na stražnjicu. Trebala je zapamtiti da je stubište sklisko jer ga je to jutro ulaštila voskom, pomažući sluškinji iz donjeg dijela kuće.

Uklizavši pred vrata Rosamundine spavaće sobe, reče zadihano: "Da?" "Čaj mi se ohladio."

Sophie je htjela reći: "Bio je topao kad sam ti ga donijela prije sat vremena, lijena gaduro." No umjesto toga reče: "Donijet ću ti drugi."

Rosamund šmrkne. "Učini to."

Sophie razvuče usne u nešto što bi samo vrlo slabovidni mogli nazvati osmijehom i podigne servis za čaj. "Da ostavim kolačiće?" upita.

Rosamund zatrese svojom lijepom glavom. "Želim svježe."

Blago pognutih ramena od težine pladnja prenatrpanog servisom za čaj, Sophie izađe iz sobe, pazeći da ne počne gunđati prije nego što stigne na sigurnu udaljenost u hodniku. Rosamund je stalno naručivala čaj, a onda ga sat vremena ne bi ni taknula. Za to vrijeme bi se, dakako, čaj ohladio pa je morala naručivati novi.

Zbog toga je Sophie neprekidno trčala gore-dolje po stubama, gore pa dolje, gore pa dolje. Katkada joj se činilo kako je to bilo sve što je činila u životu.

Gore pa dolje, gore pa dolje.

To i, naravno, šivanje, glačanje, češljanje i slaganje frizura, čišćenje cipela, krpanje, pospremanje kreveta... ~17~ Džentlmenska ponuda

"Sophie! " Sophie se okrene i ugleda Posy kako dolazi prema njoj.

"Samo sam te htjela pitati, Sophie, misliš li da mi ova boja dobro pristaje?"

Sophie promotri Posyin kostim sirene. odgovarajući za Posyin stas koji je još debeljuškast, no boja joj je prelijepo isticala zelene boje", iskreno joj odgovori Sophie. izgledaju vrlo rumeno."

Kroj nije baš bio uvijek bio dječje ten. "Lijepa nijansa "Obrazi ti uz nju

"Joj, dobro. Baš mi je drago što ti se sviđa. Stvarno mi znaš izabrati odjeću." Posy se nasmiješi pruživši ruku i ugrabi kolačić s pladnja. "Majka nas cijeli tjedan gnjavi s tim maskenbalom i znam da me neće pustiti na miru dok ne budem izgledala najbolje što mogu. Ili", Posy napravi grimasu, "dok ona ne bude mislila da izgledam najbolje što mogu. Znaš, odlučila je da jedna od nas mora ščepati nekog od preostale braće Bridgerton."

"Znam."

"A ona Whistledownica dodatno pogoršava situaciju. Opet je pisala o njima. Majci od toga samo", Posy prestane žvakati i napravi pauzu kako bi progutala kolačić, "rastu zazubice."

"Je li jutrošnja kolumna bila jako dobra?" upita Sophie, naslonivši pladanj na bok. "Nisam je još stigla pročitati."

"Ma, uobičajene tričarije", kaže Posy odmahnuvši rukom. "Znaš, katkada je stvarno dosadna."

Sophie se pokuša nasmiješiti, ali ne uspije. Više od ičega bi voljela proživjeti barem jedan dan Posyna dosadna života. Dobro, možda ne baš s Aramintom u ulozi majke, no ne bi imala ništa protiv života koji se sastojao od čajanki, večernjih zabava i privatnih koncerata.

"Ako se dobro sjećam", zamišljeno nastavi Posy, "napisala je kritiku nedavnog bala lady Worth, spominjala vikonta Guelpha, koji je očito prilično očaran nekom Škotkinjom, i završila dugim pasusom o nadolazećem maskenbalu kod Bridgertona." ~18~ Julia Quinn

Sophie uzdahne. Već je tjednima čitala o tom krabuljnom plesu i, iako nije bila ništa više od osobne sobarice (a povremeno i obična sluškinja, kad god bi Araminta zaključila da nije dovoljno zaposlena), nije si mogla pomoći, poželjela je da i ona može ići na taj bal.

"Nitko ne bi bio sretniji od mene kad bi se vikont Guelph zaručio", napomene Posy posegnuvši za još jednim kolačićem.

"Barem jedan neženja manje na majčinu popisu potencijalnih muževa kojime me neprestano gnjavi. Ionako nema nikakvih izgleda da uopće privučem njegovu pažnju." Odgrize komad kolačića; bučno je hrskao u njenim ustima. "Nadam se da je lady Whistledown u pravu u vezi s njim."

"Vjerojatno jest", odgovori Sophie. Pratila je Društveni bilten lady Whistledown od njegova prvog izdanja 1813. godine, i kolumnistica je gotovo uvijek bila u pravu u pitanju tema s bračnog tržišta.

Sophie, naravno, nije nikada imala priliku osobno vidjeti bračno tržište. No, čitajući Whistledown dovoljno često, mogla je gotovo osjetiti taj dio londonskog društva i bez stvarne nazočnosti na balovima. Čitanje Whistledowna bila je zapravo jedina Sophijina uistinu zabavna razonoda. Već je bila pročitala sve romane u knjižnici, a kako Araminta, Rosamund i Posy nisu bile osobito zaljubljene u čitanje, Sophie se nije mogla nadati dolasku novih knjiga u kuću.

No Whistledown je bio silno zabavan. Nitko zapravo nije znao kolumnističin pravi identitet. Kad se prije dvije godine bilten pojavio u obliku novina od samo jednog lista, nagađanja su se smjesta rasplamsala. Pa čak i sad, kad god bi lady Whistledown prenijela neki osobito sočan trač, ljudi bi ponovno počeli pričati i nagađati, pitajući se tko, u ime svijeta, može tako brzo i precizno izvještavati.

Za Sophie, Whistledown je bio uzbudljiv pogled u svijet koji je mogao biti njezin, da je odnos njezinih roditelja bio zakonit. Mogla

~19~ Džentlmenska ponuda

je biti grofova kći, a ne njegovo kopile; ne bi se prezivala Beckett, već Gunningworth.

Samo jednom, voljela bi da je ona ta koja ulazi u kočiju i odlazi na bal.

Umjesto toga, uređivala je druge za njihove večernje izlaske u grad, zatežući Posyn korzet, slažući Rosamundinu frizuru ili lašteći Aramintine cipele.

No nije se mogla – ili se barem nije smjela – žaliti. Da, bila je poput sobarice Araminti i njezinim kćerima, ali barem je imala dom.

Bilo je to više nego što su mnoge djevojke u njezinu položaju imale.

Kad joj je otac umro, nije joj ostavio ništa. Odnosno, ništa osim krova nad glavom. Pobrinuo se da bude zbrinuta do svoje dvadesete godine. Araminta se nikad ne bi odrekla četiri tisuće funta na godinu izbacivši Sophie na cestu.

Ali tih četiri tisuće funta bile su Aramintine, a ne Sophijine, i Sophie nikad nije vidjela ni novčića. Lijepa odjeća koju je dotad nosila zamijenjena je grubom vunenom, kakvu nosi služinčad. Jela je ono što je jela ostala služinčad - što god bi im Araminta, Rosamund i Posy odlučile ostaviti.

Prošlo je, međutim, već gotovo godinu dana od Sophijina dvadesetog rođendana, a ona je još živjela u kući Penwood, služeći Aramintu i ispunjavajući svaku njezinu zapovijed. Iz nekog razloga – vjerojatno zato što nije htjela obučavati (i plaćati) novu sobaricu – Araminta joj je dopustila ostati u njihovom kućanstvu.

I Sophie je ostala. Araminta je barem bila zlo koje je poznavala, ostatak svijeta bio je nepoznato zlo. A Sophie nije znala što je gore.

"Nije li ti pretežak taj pladanj?"

Sophie trepćući prekine sanjarenje i usredotoči se na Posy, koja je upravo posegnula za posljednjim kolačićem na pladnju. K vragu.

Nadala se da će ga uspjeti ugrabiti za sebe. "Da", tiho reče. "Doista je težak. Trebala bih ga stvarno odnijeti u kuhinju."

~20~ Julia Quinn

Posy se nasmiješi. "Neću te više zadržavati, ali kad budeš gotova s tim, možeš li mi izglačati ružičastu haljinu? Večeras ću je odjenuti.

Ah, da, vjerojatno bi trebalo pripremiti i odgovarajuće cipele. Malo sam ih zaprljala prošli put kad sam ih nosila, a znaš kakva je majka što se tiče cipela. Iako mi se uopće ne vide ispod skuta, ona će opaziti i najmanju mrljicu prljavštine čim zadignem rub uspinjući se uz stube."

Sophie kimne, dodajući u glavi Posyne zahtjeve popisu svojih dnevnih obveza.

"Onda se vidimo poslije!" Zagrizavši u posljednji kolačić, Posy se okrene i nestane u svojoj spavaćoj sobi. A Sophie se odvuče dolje u kuhinju.

Nekoliko dana kasnije, Sophie je klečala s pribadačama među zubima, prepravljajući u posljednji čas Aramintin kostim za krabuljni ples. Oprava kraljice Elizabete bila je, naravno, dopremljena iz modnog salona savršeno skrojena po mjeri, no Araminta je uporno tvrdila da joj je za šest milimetara preširoka u struku.

"Kako je sad?" upita Sophie kroz zube da joj pribadače ne bi poispadale. "Preusko."

Sophie izvadi nekoliko pribadača. "A sad?"

"Preširoko."

Sophie vrati pribadaču na isto mjesto gdje je bila prije. "Evo. Kako vam se sada čini?"

Araminta se okrene na jednu, pa na drugu stranu, pa konačno izjavi: "Bit će u redu."

Sophie se nasmije u sebi dok se dizala kako bi pomogla Araminti izaći iz oprave.

"Mora biti spremna za sat vremena, želimo li stići na vrijeme na bal", reče Araminta.

"Svakako", prošapće Sophie. U razgovorima s Aramintom bilo joj je jednostavnije samo ponavljati "svakako". ~21~ Džentlmenska ponuda

"Ovo je izuzetno važan bal", oštro će Araminta. "Rosamund se mora dobro udati, i to ove godine. Novi grof…" Strese se od gađenja; novog je grofa još smatrala uljezom, bez obzira na to što je bio najbliži rođak bivšeg grofa. "Dakle, rekao mi je da nam je ovo posljednja godina u londonskoj kući Penwood. Kakav drznik. Na koncu, ja sam udova grofica, a Rosamund i Posy su grofove kćeri."

Pastorke, šutke je ispravi Sophie.

"Imamo svako pravo koristiti kuću Penwood tijekom sezone. Što će njemu uopće ova kuća, željela bih znati."

"Možda i on želi iskoristiti sezonu da pronađe sebi ženu", natukne Sophie. "Sigurno će željeti nasljednika."

Araminta se namršti. "Ne uda li se Rosamund za bogata muža, stvarno ne znam što ćemo. Tako je teško unajmiti odgovarajuću kuću. I tako skupo."

Sophie se suzdrži od komentara kako Araminta barem ne treba plaćati osobnu sobaricu. Štoviše, do Sophijine dvadesete godine je dobivala četiri tisuće funta samo zato što je imala osobnu sobaricu.

Araminta pucne prstima. "Ne zaboravi napudrati Rosamundinu kosu."

Rosamund će ići na bal odjevena kao Marija Antoaneta. Sophie ju je upitala kani li si nanijeti obruč lažne krvi oko vrata. Rosamund to nije bilo smiješno.

Araminta navuče kućni ogrtač i zaveže pojas brzim, čvrstim pokretima. "A Posy..." Zastane namrštivši nos. "Pa, sigurna sam da će i Posy trebati tvoju pomoć u vezi s nečim."

"Uvijek rado pomažem Posy", odgovori Sophie.

Araminta je pogleda iskosa pokušavajući procijeniti je li Sophie bila bezobrazna. "Samo to učini", reče naposljetku, naglašavajući svaki slog, i odmaršira u kupaonicu.

Dok su se vrata za njom zatvarala, Sophie podigne ruku i vojnički joj salutira.

~22~ Julia Quinn

"O, tu si, Sophie", reče Rosamund užurbano ušavši u sobu.

"Trebam smjesta tvoju pomoć."

"Bojim se da ćeš morati pričekati dok…"

"Rekla sam smjesta!" drekne Rosamund.

Sophie uspravi ramena i ledeno pogleda Rosamund. "Tvoja majka želi da joj prepravim opravu."

"Samo izvadi pribadače i reci joj da si je suzila. Neće opaziti razliku."

Sophie zastenje jer joj je to bila i namjera. Ali učini li to sada, Rosamund će je već sutra tužiti majci pa će Araminta tjedan dana bjesnjeti i derati se na nju. Sad će stvarno morati prepravljati opravu.

"Rosamund, što trebaš?"

"Porub kostima mi se poderao. Nemam pojma kako se to dogodilo."

"Možda dok si ga isprobavala..

"Ne budi drska!"

Sophie se ugrize za jezik. Znatno joj je teže padalo Rosamundino zapovijedanje od Aramintinog, možda zato što su nekoć bile ravnopravne, dijeleći istu učionicu i guvernantu.

"Mora odmah biti zašiven", reče Rosamund, nadmeno frknuvši nosom.

Sophie uzdahne. "Samo ga donesi. Napravit ću to čim završim s kostimom tvoje majke. Dobit ćeš ga na vrijeme, obećajem."

"Na ovaj bal ne smijem zakasniti", upozori je Rosamund.

"Dogodi li se to, platit ćeš mi svojom glavom."

"Nećeš zakasniti", obeća joj Sophie.

Rosamund ispusti nekakav prilično srditi zvuk, a zatim se požuri prema vratima po svoj kostim.

"Uuuf!" ~23~ Džentlmenska ponuda

Sophie pogleda prema Rosamund u trenutku kad se sudarila s Posy, koja je upravo protutnjala kroz vrata.

"Posy, gledaj kamo ideš!" planula je Rosamund.

"I ti bi trebala gledati kamo ideš", naglasi Posy.

"Ja jesam gledala. Tebe je nemoguće izbjeći, debelo derište."

Posy se zacrvene obrazi i ona se odmakne u stranu.

"Posy, nešto si trebala?" upita je Sophie čim je Rosamund nestala.

Posy kimne. "Možeš li večeras odvojiti još malo vremena i napraviti mi frizuru? Pronašla sam neke zelene vrpce koje donekle podsjećaju na morsku travu."

Sophie duboko udahne. Tamnozelene vrpce vjerojatno neće dobro izgledati u Posynoj tamnoj kosi, no nije joj imala srca to reći.

"Pokušat ću, Posy, ali prvo moram suziti haljinu tvoje majke i zakrpati Rosamundinu."

"Oh." Posyn razočarani izraz lica zamalo slomi Sophijino srce.

Osim slugu, Posy je bila jedina osoba u Aramintinu kućanstvu koja je bila barem malo ljubazna prema njoj. "Ne brini se", tješila ju je.

"Pobrinut ću se da ti kosa izgleda lijepo, koliko god vremena imale."

"O, hvala ti, Sophie! Ja…" "Još mi nisi počela prepravljati opravu?" zagrmi Araminta čim se vratila iz kupaonice.

Sophie glasno gutne. "Razgovarala sam s Rosamund i Posy.

Rosamund je poderala svoju opravu, a…"

"Samo se primi posla!"

"Hoću. Odmah." Sophie brzo sjedne na divan i izvrne opravu kako bi je mogla suziti u struku. "Brže od odmah", mrmljala je.

"Brže od krila kolibrića. Brže od..." "Šta to brbljaš?" upita je Araminta.

"Ništa."

"Onda smjesta prestani blebetati. Tvoj glas me jako iritira."

Sophie zaškrguta zubima. ~24~ Julia Quinn

"Mama", reče Posy, "Sophie će mi večeras napraviti frizuru da izgleda kao..."

"Naravno da će ti napraviti frizuru. Prestani dangubiti i idi si staviti obloge na oči da ti ne izgledaju tako natečeno."

Posy se snuždi. "Oči su mi natečene?"

Sophie je odmahivala glavom u nadi da će Posy pogledati u njenom smjeru.

"Tebi oči uvijek izgledaju natečeno", odgovori Araminta. "Zar nije tako, Rosamund?"

Posy i Sophie okrenu glave prema vratima. Rosamund je upravo ušla, noseći svoj kostim Marije Antoanete. "Uvijek", složila se s majkom. "No sigurna sam da će oblozi pomoći."

"Večeras izgledaš zapanjujuće lijepo", Araminta reče Rosamund.

"A još se nisi ni počela spremati za bal. Ovo ti se zlato na opravi savršeno slaže s kosom."

Sophie uputi sućutan pogled tamnokosoj Posy koja nikada nije dobivala takve komplimente od svoje majke.

"Ulovit ćeš jednog od braće Bridgerton", nastavi Araminta.

"Sigurna sam u to."

Rosamund stidljivo obori pogled. Dobro je uvježbala taj izraz lica i Sophie je morala priznati da joj je vrlo dražesno stajao. Doduše, Rosamund je sve dobro stajalo. Njezina kosa boje zlata i plave oči bile su te godine veoma popularne, a zahvaljujući pozamašnom mirazu koji joj je ostavio pokojni grof, svi su pretpostavljali da će se prije završetka sezone odlično udati.

Sophie se ponovno okrene prema Posy, koja je sjetno i žalosno gledala u svoju majku. "I ti izgledaš lijepo, Posy", spontano će Sophie.

Posyne oči živnu. "Doista to misliš?"

"Svakako. A tvoja je oprava baš strašno originalna. Sigurna sam da ćeš biti jedina sirena ondje." ~25~ Džentlmenska ponuda

"Kako ti to možeš znati, Sophie?" upita je Rosamund kroz smijeh.

"Kao da si ikad bila na nekom društvenom događanju."

"Posy, sigurna sam da ćeš se lijepo zabaviti", naglasi Sophie, namjerno ignorirajući Rosamundinu zajedljivu opasku. "Tako vam zavidim. Voljela bih da mogu ići s vama."

Nakon što je Sophie izrazila svoju želju uz čeznutljivi uzdah, u sobi je zavladao potpuni muk ... a zatim su Araminta i Rosamund prasnule u smijeh. Čak se i Posy malo zahihotala.

"Ovo je sjajno", reče Araminta, jedva došavši do daha. "Mala Sophie na balu obitelji Bridgerton. Znaš, kopiladi je zabranjen ulaz u visoko društvo."

"Nisam rekla da očekujem poziv", branila se Sophie, "nego samo da bih voljela da mogu ići."

"Pa, ne bi trebala uopće razmišljati o tome", prekine je Rosamund. "Čezneš li za nečime što se nikako ne može ostvariti, samo ćeš se razočarati."

No Sophie ju je prestala slušati jer se u tom trenutku dogodilo nešto neobično. Okrenuvši se prema Rosamund, spazila je pred vratima domaćicu kuće, gospođu Gibbons, koja je došla iz Penwood Parka nakon što je domaćica gradske rezidencije preminula.

Susrevši Sophijin pogled, gospođa Gibbons joj namigne. Namigne!

Sophie nikad nije vidjela gospođu Gibbons kako namiguje.

"Sophie! Sophie! Slušaš li me uopće?"

Sophie se odsutno okrene prema Araminti. "Oprostite", promrmlja. "Što ste rekli?"

"Rekla sam", Araminta će zlovoljno, "da ti je bolje da smjesta počneš prepravljati moju opravu. Zakasnimo li na bal, ti ćeš mi sutra odgovarati zbog toga."

"Da, svakako", brzo odvrati Sophie. Zabode iglu u tkaninu i počne šivati, no nije prestajala misliti na gospođu Gibbons.

Namigivanje?

Zašto joj je, u ime svijeta, namignula? ~26~ Julia Quinn

Tri sata kasnije, Sophie je stajala na ulaznim stubama kuće Penwood, gledajući kako lakaj pomaže pri ulasku u kočiju prvo Araminti, zatim Rosamund, i na kraju Posy. Sophie mahne Posy, i ona joj odmahne. Promatrala je zatim kako se kočija udaljava niz ulicu i nestaje iza ugla. Kuća Bridgerton bila je udaljena samo šest blokova, no Araminta bi inzistirala da idu kočijom čak i da su živjeli u susjednoj kući.

Naposljetku, važno je pojaviti se u velikom stilu.

Uzdahnuvši, Sophie se okrene i krene se uspinjati stubama natrag u kuću. U cijelom tom uzbuđenju, Araminta joj je barem zaboravila ostaviti popis zadataka koje je Sophie trebala obaviti do njezina povratka. Slobodna večer bila je uistinu pravi luksuz. Možda bi mogla ponovno pročitati neki roman. Ili potražiti današnje izdanje Whistledowna. Bila je gotovo sigurna da je u jednom trenutku tijekom poslijepodneva vidjela Rosamund kako ga odnosi u svoju sobu.

No čim je kročila kroz ulazna vrata gradske rezidencije Penwood, gospođa Gibbons, koja kao da se ni od kuda stvorila pred njom, zgrabi je za ruku. "Nemamo vremena za gubljenje!" reče domaćica.

Sophie je pogleda kao da je skrenula s uma. "Molim?"

Gospođa Gibbons je povuče za lakat. "Dođi sa mnom."

Sophie joj dopusti da je odvuče uz tri niza stuba do njezina tijesnog sobička u potkrovlju. Gospođa Gibbons se ponašala veoma neobično, no Sophie joj je odlučila udovoljiti pa ju je slijedila.

Domaćica je oduvijek bila iznimno ljubazna prema njoj, čak i kad je bilo očito da Araminti nije drago zbog toga.

"Morat ćeš se skinuti", reče gospođa Gibbons uhvativši kvaku na vratima njezine sobe. "Što?"

"Stvarno bismo se trebale požuriti." ~27~ Džentlmenska ponuda

"Gospođo Gibbons, vi..." Sophie zine, a riječi joj zastanu u grlu kad je ugledala prizor u svojoj spavaćoj sobi. Usred sobe je bila kada iz koje se pušila para, a bile su tu i tri veoma užurbane sluškinje. Jedna je ulijevala vruću vodu u kadu, druga je nešto petljala oko lokota nekog prilično tajanstvenog kovčega, a treća je, s ručnikom u rukama, govorila: "Požurite, požurite!"

Sophie je zbunjeno zurila u njih. "Što se događa?"

Gospođa Gibbons se okrene prema njoj, ozarena lica. "Vi, gospođice Sophia Maria Beckett, idete na krabuljni ples!"

Jedan sat kasnije, Sophie se pretvorila u drugu osobu. U kovčegu su se nalazile haljine pokojne grofove majke. Sve su bile stare pedeset godina, no to nije bilo bitno; na balu pod maskama ionako nitko ne očekuje da oprave budu po posljednjoj modi.

Na samom dnu kovčega pronašle su profinjenu kreaciju od svjetlucavog srebra, s uskim, biserjem optočenim gornjim dijelom, i širokim skutima, popularnima u prošlom stoljeću. Sophie se osjećala poput kraljevne već samo dodirujući ih. Haljina je bila pomalo ustajala nakon toliko godina u kovčegu, pa ju je jedna od sluškinji nakratko iznijela van, provjetrila i poškropila tkaninu ružinom vodicom.

Sophie je bila okupana i namirisana, kosa joj je bila podignuta u elegantnu frizuru, a jedna joj je sluškinja čak nanijela malo ruža na usnice. "Nemoj reći gospođici Rosamund", prošaputa sluškinja.

"Drpila sam ga iz njezine zbirke."

"Ooooo, pogledajte", reče gospođa Gibbons. "Pronašla sam odgovarajuće rukavice."

Sophie podigne glavu i ugleda domaćicu kuće kako drži u rukama par rukavica, dugih do lakata. "Pogledajte", reče ona, uzevši jednu rukavicu od gospođe Gibbons kako bi je bolje promotrila. "Grb grofova Penwood. I inicijali. Na samom rubu."

~28~ Julia Quinn

Gospođa Gibbons okrene rukavicu koja joj je ostala u ruci. "SLG. Sarah Louisa Gunningworth. Tvoja baka."

Sophie je iznenađeno pogleda. Gospođa Gibbons nikad nije govorila o grofu kao o njezinu ocu. Nitko u Penwood Parku nikada nije na glas priznao njezino krvno srodstvo s obitelji Gunningworth.

"Pa, ona jest tvoja baka", izjavi gospođa Gibbons. "Svi smo predugo izbjegavali tu temu. Nije pošteno da Rosamund i Posy uživaju povlastice kao da su grofove kćeri, a ti, koja si njegova prava kći, moraš čistiti i služiti ih kao neka sluškinja!"

Tri sluškinje kimnu s odobravanjem. "Samo jednom", nastavi gospođa Gibbons, "barem jednu noć, ti ćeš biti najljepša djevojka na balu." S osmijehom na licu polako okrene Sophie kako bi se pogledala u zrcalu.

Sophie zastane dah. "Zar sam to ja?"

Gospođa Gibbons kimne, oči su joj sumnjivo svjetlucale.

"Izgledaš prekrasno, draga", prošapće.

Sophie polako podigne ruku prema kosi. "Nemoj pokvariti frizuru!" zacvili jedna od sluškinji.

"Neću", obeća Sophie, drhtavo se smiješeći dok se borila sa suzama. Kosa joj je bila posuta svjetlucavim praškom pa je blistala poput vilinske kraljevne. Tamnoplave su joj kovrče bile podignute u labavu punđu na vrhu glave, a jedna joj je debela kovrča visjela niz vrat. A njezine oči, inače zelene poput mahovine, blistale su kao smaragdi.

Doduše, Sophie je slutila da su za to najvjerojatnije bile zaslužne neprolivene suze.

"Ovo je tvoja krinka", živahno će gospođa Gibbons. Bila je to polumaska i vezivala se na potiljku, pa je Sophie nije morala pridržavati rukom. "Sad nam još samo trebaju cipele."

Sophie pogleda prema svojim praktičnim, ali ružnim radnim cipelama, odloženima u kutu sobe. "Bojim se da nemam ništa što bi išlo uz ovako profinjenu haljinu." ~29~ Džentlmenska ponuda

Sluškinja koja je joj je našminkala usne ponudi joj par bijelih cipela. "Iz Rosamundina ormara", reče. Sophie brzo ugura desno stopalo u cipelu i jednako brzo ga izvadi iz nje. "Prevelika mi je", reče, podignuvši pogled prema gospođi Gibbons. "Ne bih mogla hodati u njima."

Gospođa Gibbons se obrati sluškinji. "Donesi par cipela iz Posyna ormara."

"Njezine su još veće", reče Sophie. "Znam to, dovoljno sam ih puta čistila."

Gospođa Gibbons duboko uzdahne. "Onda nam nema druge.

Morat ćemo opelješiti Aramintinu zbirku."

Sophie se naježi. Pomisao na hodanje uokolo u Aramintinim cipelama bila je pomalo jezovita. No bilo je to jedino rješenje, to ili da ide bosa, a bila je sigurna da bose noge ne bi bile prihvatljive na otmjenom londonskom krabuljnom plesu.

Nekoliko minuta kasnije, sluškinja se vratila s parom bijelih satenskih cipelica, izvezenih srebrom i ukrašenih predivnim ružicama od umjetnih dijamanata.

Sophie se još bojala obuti Aramintine cipele, ali je svejedno probala jednu. Savršeno joj je pristajala.

"A odgovaraju i uz haljinu", reče jedna od sluškinji, pokazavši na srebrni vez. "Kao da su napravljene baš za tu haljinu."

"Nemamo vremena diviti se cipelama", odjednom reče gospođa Gibbons. "Slušaj sada dobro ove upute. Kočijaš se vratio nakon što je iskrcao groficu i djevojke, i odvest će te u kuću Bridgerton. No, morat će ih čekati ispred kad se budu poželjele vratiti kući, a to znači da se ti moraš vratiti do ponoći i niti sekunde kasnije.

Razumiješ?"

Sophie kimnu i pogleda prema zidnom satu. Bilo je malo iza devet, što je značilo da će provesti više od dva sata na krabuljnom plesu. "Hvala", prošapće. "O, tako sam vam silno zahvalna."

Gospođa Gibbons obriše oči rupčićem. "Samo se lijepo zabavi, dušo. To je jedina zahvala koju trebam." ~30~ Julia Quinn

Sophie ponovno pogleda na sat. Dva sata.

Dva sata koja će joj morati potrajati za cijeli život.

~31~ Džentlmenska ponuda

2. Poglavlje

Bridgertoni su uistinu jedinstvena obitelj. Sigurno nema osobe u Londonu koja ne zna kako svi nevjerojatno nalikuju jedni drugima, kao i za njihova čuvena imena nadjevena po abecednom redu: Anthony, Benedict, Colin, Daphne, Eloise, Francesca, Gregory i Hyacinth. Čovjek se zapita kako bi pokojni vikont i (još vrlo živa) udova vikontica nazvali svoje sljedeće dijete, da su imali i deveto.

Imogen? Inigo?

Možda je dobro što su stali na osmom.

Društveni bilten lady Whistledown, 2. lipnja 1815.

B

enedict Bridgerton bio je drugo od osmero djece, no katkada mu se činilo da ih je stotinu.

Ovaj bal, koji je njegova majka silno željela organizirati, trebao je biti krabuljni ples i on je, reda radi, nosio crnu polumasku, ali su svi znali da je to on. Ili, točnije, svi su gotovo znali. "Bridgerton!’’ uskliknuli bi, radosno pljesnuvši rukama.

"Vi ste zacijelo jedan od braće Bridgerton!"

"Bridgerton! Svugdje bih prepoznao jednog od Bridgertona!"

Benedict jest bio Bridgerton, ali, iako nije bilo obitelji kojoj bi radije pripadao, katkada je želio da ga malo manje doživljavaju kao jednog od Bridgertona, a malo više kao njega samoga. ~32~ Julia Quinn

Upravo u tom trenutku neka žena čiju je dob bilo teško odrediti, odjevena u kostim pastirice, došeta do njega. "Bridgerton!" ushićeno će ona. "Svugdje bih prepoznala tu kestenjastu kosu. Koji ste vi?

Ne, nemojte mi reći. Dopustite da pogodim. Vikont niste, njega sam maloprije vidjela. Sigurno ste broj dva ili tri."

Benedict je hladno pogleda.

"Dakle, koji ste? Broj dva ili broj tri?"

"Dva", kratko odreže on.

Pastirica pljesne rukama. "Tako sam i mislila! Ajme, moram pronaći Portiju. Rekla sam joj da ste vi zasigurno broj dva..."

Benedict je zamalo zarežao. "...ali ona je rekla, ne, to je mlađi brat, a ja..

Benedict odjednom poželi pobjeći. Ne učini li to, morat će ubiti šupljoglavu brbljavicu, a pred toliko se svjedoka vjerojatno ne bi uspio izvući nekažnjeno. "Molim vas, ispričajte me", reče on smireno. "Ugledao sam nekoga s kime moram porazgovarati." Bila je to laž, no nije ga bilo briga. Kratko kimnuvši u znak pozdrava ostarjeloj pastirici, krenuo je najkraćim putem prema sporednom izlazu iz plesne dvorane, želeći silno pobjeći od gužve i uvući se u bratovu radnu sobu, ne bi li ondje pronašao malo blaženog mira, i možda čašu dobrog konjaka.

"Benedicte!"

K vragu. Tako je malo nedostajalo da se neopaženo izvuče.

Podigne glavu i ugleda svoju majku kako mu užurbano prilazi. Bila je odjevena u kostim iz elizabetanskog doba. Pretpostavljao je da se radi o nekom liku iz jednog od Shakespeareovih komada, no nije imao pojma o kojem.

"Kako ti mogu pomoći, majko?" upita je. "I nemoj mi samo reći da moram plesati s Hermione Smythe-Smith. Zadnji put sam zamalo ostao bez tri nožna prsta plešući s njom."

"Nisam ti kanila reći ništa takvoga", odgovori Violet. "Htjela sam te zamoliti da plešeš s Prudence Featherington."

"Imaj milosti, majko", Benedict zastenje. "Ona je još gora." ~33~ Džentlmenska ponuda

"Ne tražim od tebe da je oženiš", reče ona. "Samo pleši s njom."

Benedict jedva suspregne uzdah očaja. Prudence Featherington nije bila loša osoba, ali je imala mozak veličine graška i toliko iritantan smijeh da je znao viđati odrasle muškarce kako bježe od nje s rukama na ušima. "Imam prijedlog", pokuša joj se dodvoriti. "Plesat ću s Penelope Featherington budeš li držala Prudence što dalje od mene."

"Može", reče njegova majka zadovoljno kimnuvši glavom, a on se nije mogao oteti dojmu kako joj je pravi cilj zapravo bio navesti ga da pleše s Penelope.

"Ondje je, pokraj stola s limunadama", reče Violet. "Odjevena u irskog vilenjaka, jadnica. Boja joj još i odgovara, ali bi netko stvarno trebao savjetovati njezinu majku kad je sljedeći put bude odvela k stilistici. Ne mogu zamisliti gori kostim od ovoga."

"Očito nisi vidjela sirenu", promumlja Benedict.

Lagano ga udari po ruci. "Nemoj se rugati gostima." "Što mogu kad sami to traže."

Majka ga upozori strogim pogledom pa kaže, "Idem potražiti tvoju sestru."

"Koju?"

"Jednu od onih koje još nisu udane", živahno odgovori Violet.

"Vikont Guelph je možda zagrijan za onu Škotkinju, no još se nisu zaručili."

Benedict u sebi zaželi sreću jadnome Guelphu. Trebat će mu.

"I hvala što ćeš plesati s Penelope", znakovito će Violet. On joj uzvrati prilično ironičnim poluosmijehom. Oboje su znali kako su njezine riječi bile podsjetnik, a ne zahvala.

Ruku prekriženih u pomalo prijetećem stavu, promatrao je majku dok se udaljavala od njega. Zatim se, duboko uzdahnuvši, okrene prema stolu s limunadama. Obožavao je svoju majku neizmjerno, ali je bila sklona pretjerano se petljati u društveni život svoje djece.

Samo ju je jedno uznemiravalo više od Benedictova statusa neženje; ~34~ Julia Quinn

pogled na neraspoložena lica mladih djevojaka koje nitko nikad ne zamoli za ples. Zbog toga je Benedict provodio mnogo vremena na plesnom podiju, katkada s djevojkama koje je majka zamišljala kao svoje buduće snahe, ali znatno češće sa zanemarenim djevojkama koje nitko ne primjećuje.

Od te dvije kategorije, draža mu je bila ova druga. Popularne su djevojke uglavnom bile plitke i, istini za volju, pomalo glupe.

Njegova je majka oduvijek bila slaba na Penelope Featherington, kojoj je ovo bila... Benedict se namršti. Ovo joj je bila treća sezona?

Zacijelo jest. A potencijalnog mladoženje nigdje na vidiku. Dobro onda. Obavit će svoju dužnost. Penelope je bila draga djevojka, relativno pametna i ugodne osobnosti. Jednoga će se dana udati. Ne za njega, naravno, i najvjerojatnije ni za koga od njegovih poznanika, no sigurno će naći nekoga.

Uzdahnuvši, Benedict se uputi prema stolu s limunadama. Mogao je doslovno osjetiti puni okus kvalitetnog konjaka u svojim ustima, no sljedećih će se nekoliko minuta morati zadovoljiti čašom limunade.

"Gospođice Featherington!" zazva je, a zatim zamalo protrne jer su se okrenule sve tri sestre Featherington. Uz nešto za što je bio svjestan da nije ništa više od jedva primjetnog osmijeha, doda: "Ovaj, mislio sam na Penelope."

Na tri metra od njega stajala je Penelope i ozareno ga gledala, i Benedict se podsjeti kako mu se Penelope Featherington zapravo sviđa. Uistinu ne bi bila toliko odbojna da nije stalno okružena svojim neugodnim sestrama, od kojih bi svaki odrasli muškarac radije izabrao izgnanstvo u Australiju.

Već joj se skoro sasvim približio kad začu iza sebe tihi huk šaputanja koji se širio dvoranom. Znao je da bi trebao nastaviti dalje, otplesati taj ples, obaviti svoju dužnost, no, Bog mu pomogao, znatiželja je bila jača od njega i on se okrene.

I ostane bez daha spazivši najdivniju ženu koju je ikada vidio.

~35~ Džentlmenska ponuda

Nije čak mogao ni procijeniti je li lijepa. Kosa joj je bila obične tamnoplave boje, a ispod maske koja joj je bila čvrsto zavezana na potiljku vidio joj je samo pola lica.

No nešto na njoj ga je opčinilo. Njezin osmijeh, oblik njezinih očiju, njezino držanje i način na koji je promatrala ljude u dvorani, kao da nikada nije vidjela ništa veličanstvenije od gomile blesavih pripadnika visokog društva odjevenih u smiješne kostime. Njezina ljepota dolazila je iznutra. Ona je blistala. Ona je sjajila.

Jednostavno je zračila ljepotom, i Benedict odjednom shvati da je to zato što je tako prokleto sretna. Sretna što je tu gdje jest, sretna jer je to što jest.

Bio je to oblik sreće kakvog se Benedict jedva sjećao. On je, istina, bio zadovoljan svojim životom, možda čak i vrlo zadovoljan.

Imao je sedmero divne braće i sestara, majku koja ga je voljela i gomilu prijatelja. Ali ova žena – ova je žena znala što je radost. A Benedict je želio upoznati nju.

Zaboravivši na Penelope, probijao se kroz gužvu sve dok nije dospio na samo nekoliko koraka od nje. Trojica muškaraca bila su brža od njega i već su joj se dodvoravala hvaljenjem i laskanjem.

Benedict ju je promatrao sa zanimanjem; reagirala je drukčije od svih žena koje je poznavao.

Nije glumila stidljivost, niti se ponašala kao da smatra njihove komplimente nečim uobičajenim. Nije djelovala bojažljivo, no nije se ni smijuljila, nije bila vragolasta ni ironična, jednostavno nije činila ništa od onoga što bi se od jedne žene moglo očekivati.

Samo se smiješila. Zapravo, bila je ozarena. Benedict je vjerovao da komplimenti mogu do određene mjere razveseliti osobu kojoj su upućeni, no nikada nije vidio ženu koja reagira takvom čistom, nehinjenom radošću.

Prišao joj je. Želio je tu radost samo za sebe.

"Ispričavam se, gospodo, no dama je ovaj ples već obećala meni" slaže.

~36~ Julia Quinn

Rupe za oči na njezinoj maski bile su prilično široke pa je vidio kako je prvo začuđeno otvorila oči, a zatim ih stisnula nasmijavši se.

Pružio joj je ruku, šutke je izazivajući da razotkrije njegovu laž.

No ona mu se samo smiješila svojim blistavim širokim osmijehom koji mu je probijao kožu i putovao mu ravno u dušu.

Položila je svoju ruku u njegovu i tek tada Benedict shvati da je zadržavao dah.

"Imate li dozvolu za plesanje valcera?" prošapće on kad su stigli na plesni podij.

Odmahnula je glavom. "Ja ne plešem." "Šalite se."

"Nažalost, ne. Zapravo..." Nagnula se i uz natruhu osmijeha rekla: "Ja uopće ne znam plesati."

Pogleda je u čudu. Kretala se prirodnom otmjenošću, a osim toga, kako može bilo koja dobro odgojena dama iz visokog društva doći u njezine godine ne naučivši plesati? "Onda nam preostaje samo jedno", prošapće Benedict. "Ja ću vas naučiti."

Oči joj se rašire, zatim joj se razdvoje usne i ona prasne u smijeh od iznenađenja. "Što je", upita on, nastojeći zvučati ozbiljno, "toliko smiješno?"

Cerila mu se – onako kako bi mu se nacerio školski prijatelj, a ne debitantica na balu. I dalje se smiješeći, ona reče: "Čak i ja znam da se plesni tečajevi ne održavaju na balovima."

"Pitam se što znači to", prošapće Benedict, "čak i vi?"

Nije odgovorila.

"Morat ću, znači, preuzeti inicijativu", reče on, "i prisiliti vas da se povinujete mojoj volji."

"Prisiliti me?"

Međutim, smijala se dok je to govorila i znao je da se nije uvrijedila, pa doda: "Ne bih bio pravi gospodin kad ne bih pokušao promijeniti tako žalosnu situaciju." ~37~ Džentlmenska ponuda

"Žalosnu, kažete?"

On slegne ramenima. "Lijepa dama koja ne zna plesati. Zvuči kao protuprirodni zločin."

"Ako vam dopustim da me podučite..."

"Kad mi dopustite da vas podučim."

"Ako vam dopustim da me podučite, gdje bi se održala poduka?"

Benedict podigne bradu i pogledom preleti preko prostorije. Nije mu bilo teško gledati iznad glava većine uzvanika; sa svojih metar i osamdeset i pet centimetara bio je među najvišim muškarcima u dvorani.

"Morat ćemo se povući na terasu", napokon reče.

"Na terasu?" ponovi ona za njim. "Neće li ondje biti previše ljudi?

Topla je noć."

Benedict se nagne prema njoj. "Na privatnoj terasi neće."

"Privatna terasa, kažete?" upita ona glasom koji je odavao da se zabavlja. "A kako vi, molim vas lijepo, znate za privatnu terasu?"

Benedict je začuđeno zurio u nju. Je li moguće da ona ne zna tko je on? Ne zato što je imao toliko visoko mišljenje o sebi i očekivao da cijeli London zna za njega, nego zato što je on bio Bridgerton, a ako bi netko poznavao jednog od Bridgertona, bez problema bi prepoznao ostale. Kako u Londonu nije bilo osobe koja se nije susrela barem s jednim od Bridgertona, Benedicta su uglavnom svugdje prepoznavali. Pa makar i samo, pomisli snuždeno, kao "broja dva".

"Niste odgovorili na moje pitanje", podsjeti ga njegova tajanstvena dama.

"O privatnoj terasi?" Benedict prinese njezinu ruku svojim usnama i poljubi nježnu svilu njezinih rukavica. "Recimo da imam svoje metode."

Djelovala je neodlučno pa je povuče za prste prema sebi – samo za nekoliko centimetara, no nekako se činilo kao da je ona samo poljubac daleko od njega. "Dođite", reče. "Plešite sa mnom." Ona ~38~ Julia Quinn

zakorakne naprijed, i Benedict je znao kako mu se život zauvijek promijenio.

Sophie ga nije ugledala čim je ušla u dvoranu, no osjetila je čaroliju u zraku, i kada se pojavio ispred nje, poput kakvog kraljevića iz bajke, nekako je znala da je zbog njega došla na taj bal.

Bio je visok i, prema onomu što je uspjela vidjeti od njegova lica, vrlo naočit, s trajnim nagovještajem ironije i osmijeha na usnama i kožom na kojoj su se jedva nazirali početci brade. Kosa mu je bila tamna, raskošno smeđe boje, a pod treperavim svjetlom svijeća poprimala je crvenkasti odsjaj.

Ljudi su očito znali tko je on. Sophie je opazila kako su mu se ostali uzvanici micali s puta dok je prolazio kroz dvoranu. A kad je onako bestidno lagao da mu je obećala ples, ostali su muškarci smjesta odustali i povukli se.

Bio je naočit i snažan i, samo za ovu noć, bio je njezin.

Kad otkuca ponoć, vratit će se svojem životu ispunjenom napornim radom, krpanjem, pranjem i ispunjavanjem svake Aramintine želje. Zar je bilo toliko pogrešno poželjeti za sebe samo jednu nesmotrenu noć čarolije i ljubavi?

Osjećala se poput kraljevne – bezbrižne kraljevne – i kad ju je zamolio za ples, stavila je svoju ruku u njegovu. I premda je znala kako je cijela ta večer laž, kako je ona samo plemićko kopile i grofičina sluškinja, da je njezina haljina posuđena, a cipele praktički ukradene - ništa od toga nije bilo važno dok su im se prsti ispreplitali.

Barem tih nekoliko sati Sophie bi mogla zamišljati kako bi taj gospodin mogao biti njezin gospodin, i kako će od tog trenutka njezin život biti zauvijek promijenjen.

Bio je to samo san, no odavno nije sebi dopustila sanjati.

Odbacivši svaki oprez, dopustila mu je da je izvede van iz dvorane. ~39~ Džentlmenska ponuda

Hodao je brzo, čak i krivudajući kroz pulsirajuće mnoštvo, a ona se smijala dok je posrtala za njim.

"Zašto mi se čini", upita je, kratko zastavši kad su stigli u hodnik ispred dvorane, "da mi se stalno smijete?"

Ona se ponovno nasmije; bilo je to jače od nje. "Sretna sam", reče bespomoćno slegnuvši ramenima. "Jednostavno sam neizmjerno sretna što sam ovdje."

"Kako to? Balovi poput ovoga zacijelo su uobičajena praksa za nekoga poput vas."

Sophie se nasmije od uha do uha. Ako je smatra pripadnicom visokog društva, nekim tko prisustvuje desetinama balova i zabava, to znači ona jamačno savršeno glumi svoju ulogu.

Dotakne joj rub usana. "I dalje se smiješite", promrmlja.

"Volim se smiješiti."

Njegova ruka pronađe njezin struk i on je privuče k sebi. Razmak između njihovih tijela bio je i dalje pristojan, no od sve veće blizine zamalo je ostala bez daha.

"Volim gledati kako se smiješite", reče on. Riječi su mu bile tihe i zavodljive, no glas mu je odjednom zazvučao neobično hrapavo pa je Sophie gotovo povjerovala u njegovu iskrenost, da mu ona nije samo večerašnji dodatak na popisu osvojenih dama.

No prije nego što mu je stigla odgovoriti, iz hodnika se začuje optužujući glas: "Tu ste!"

Sophie se sadržaj želuca podigne u grlo. Otkrivena je. Izbacit će je na ulicu, a sutra će vjerojatno u zatvor zbog krađe Aramintinih cipela, i...

Muškarac koji ih je zazvao stao je pokraj nje i obratio se njenom tajanstvenom kavaliru: "Majka te posvuda traži. Izbjegao si ples s Penelope pa sam ja morao uskočiti umjesto tebe."

"Jako mi je žao", promrmlja njezin kavalir.

~40~ Julia Quinn

No to njegovom sugovorniku očito nije zvučalo kao dovoljna isprika jer mu je uputio izrazito mrki pogled i rekao: "Pobjegneš li sa zabave i ostaviš me samoga s čoporom debitantica iz pakla, kunem ti se da ćeš trpjeti moju osvetu do kraja života."

"Spreman sam to riskirati", reče njezin kavalir.

"Kako bilo, uspio sam te pokriti pred Penelope", gunđao je drugi muškarac. "Imaš sreće što sam stajao blizu nje. Jadnoj je djevojci puklo srce kad si otišao."

Sophijin je kavalir imao dovoljno pristojnosti da se zacrveni.

"Bojim se da su neke stvari jednostavno neizbježne."

Sophijin je pogled skakao s jednog muškarca na drugog. Iako su obojica nosili polumaske, bilo je više nego očito da su braća, i njoj odjednom sine kako se zacijelo radi o braći Bridgerton i ovo je očito njihova kuća, a...

O, dragi Bože, je li ispala potpuno glupa upitavši ga kako zna za privatnu terasu?

Ali koji brat je on? Benedict. Zacijelo je Benedict. Sophie se u sebi zahvali lady Whistledown, čija je cijela jedna kolumna bila posvećena razlikovanju braće i sestara Bridgerton. Benedict je, sjetila se Sophie, bio izdvojen kao najviši među njima.

Muškarac zbog kojega joj je srce udaralo u trostrukom taktu bio je dobra dva i pol centimetra viši od svoga brata... ... koji ju je, Sophie odjednom shvati, prilično intenzivno proučavao.

"Jasno mi je zašto si otišao", reče Colin (jamačno se radilo o Colinu; nije mogao biti Gregory jer je njemu tek četrnaest godina, a Anthony je oženjen i ne bi se uzrujao zato što je Benedict napustio zabavu ostavivši ga sama među opasnim debitanticama).

Lukavo pogleda u Benedicta. "Smijem li zatražiti da nas upoznaš?" Benedict podigne obrvu. "Možeš pokušati, no sumnjam da će ti uspjeti. Ni meni još nije rekla svoje ime."

"Niste me pitali", Sophie se nije mogla suzdržati od komentara. ~41~ Džentlmenska ponuda

"Biste li mi rekli da jesam?"

"Nešto bih vam rekla", odvrati ona.

"Ali ne istinu."

Ona odmahne glavom. "U ovoj se noći ne govori istina."

"Meni su takve noći najdraže", veselo će Colin.

"Ne bi li trebao biti negdje drugdje?" upita ga Benedict. Colin odmahne glavom.

"Majka bi sigurno željela da sam u plesnoj dvorani, no nije to izričito zatražila."

"Ja to izričito tražim", uzvrati mu Benedict. Sophie osjeti neodoljivi poriv za hihotanjem.

"U redu", uzdahne Colin. "Onda ću vas napustiti."

"Izvrsno", reče Benedict.

"Sam protiv proždrljivih vučica..."

"Vučica?"

"Mladih dama koje su prikladne za brak", pojasni Colin. "Sve su one dio čopora proždrljivih vučica. Izuzevši ovdje nazočnu, dakako." Sophie zaključi kako ne bi bilo pametno istaknuti da ona uopće nije "dama koja je prikladna za brak".

"Naša bi majka..." započne Colin.

Benedict zastenje. "...više od ičega voljela vidjeti mojeg dragog starijeg brata pred oltarom." Zastane i razmisli o svojim riječima. "Osim, možda, mene pred oltarom."

"Ako ni radi čega drugoga, onda barem da te se riješi iz kuće", Benedict će zajedljivo.

Ovaj put je Sophie stvarno zahihotala.

~42~ Julia Quinn

"S druge strane, on je znatno stariji od mene", nastavi Colin, "pa bismo možda ipak prvo trebali njega poslati na galge – ovaj, pred oltar."

"Ima li ovaj tvoj govor nekakav cilj?" zareži Benedict.

"Nikakav", prizna Colin. "Doduše, moji ga govori rijetko kada imaju."

Benedict se obrati Sophie. "To je istina."

"Hoćete li se, dakle", Colin upita Sophie teatralno zamahnuvši rukom, "smilovati mojoj sirotoj, napaćenoj majci i staviti mojem dragom bratu omču oko vrata?"

"Pa, nije me zaprosio", odgovori Sophie, nastojeći se uključiti u duhovito zadirkivanje. "Čini se da je netko previše popio", progunđa Benedict.

"Tko? Ja?" upita Sophie.

"On." "Nisam ni taknuo alkohol", veselo će Colin, "ali ozbiljno razmatram nadoknaditi propušteno. Zapravo, jedno bi piće moglo ovu večer učiniti podnošljivom."

"Uspije li te udaljiti od mene", reče Benedict, "onda će jamačno i moju večer učiniti podnošljivom."

Colin se naceri, živahno ih pozdravi i ode. "Lijepo je vidjeti braću koja se toliko vole", promrmlja Sophie.

Benedict je gotovo prijeteći zurio u vrata iza kojih je njegov brat upravo nestao, pa se trzne i ponovno posveti pozornost Sophie. "Vi to zovete ljubavlju?"

Sophie pomisli na Rosamund i Posy koje neprekidno skaču jedna drugoj za vrat, ali ne u šali. "Da", odlučno odgovori. "Razvidno je da biste dali život za njega, i obrnuto."

"Pretpostavljam da imate pravo." Benedict mučenički uzdahne, a zatim pokvari dojam osmijehom. "Iako to nerado priznajem." ~43~ Džentlmenska ponuda

Naslonio se na zid prekriživši ruke i izgledajući nevjerojatno profinjeno i otmjeno. "Recite", upita je, "imate li vi braće ili sestara?" Sophie na trenutak razmisli što da odgovori, a zatim odlučno reče: "Nemam."

Jedna se od njegovih obrva podigne u nadmenom luku. Blago nakosivši glavu, on reče: "Moram priznati da me silno zanima zašto vam je toliko trebalo da odgovorite. Takvo se pitanje ne bi baš moglo nazvati teškim."

Sophie na trenutak odvrati pogled od njega, pokušavajući sakriti bol u svojim očima. Oduvijek je željela imati obitelj. Zapravo, ništa u životu nije željela više od toga. Otac je nikada nije priznao kao svoju kćer, čak ni privatno, a majka joj je umrla donoseći je na svijet. Araminta ju je smatrala svojom pokorom, a Rosamund i Posy se nisu ponašale nimalo sestrinski. Posy se katkad odnosila prema njoj prijateljski, no i ona je uglavnom samo tražila da joj zakrpa haljinu, namjesti frizuru, očisti cipele...

No, istini za volju, bez obzira na to što bi je Posy uvijek lijepo zamolila, umjesto da joj zapovijeda kao što su to činile njezina sestra i majka, Sophie je nije smjela odbiti. "Jedinica sam", napokon odgovori Sophie.

"I to je sve što ćete reći o tome?" šapne Benedict.

"I to je sve što ću reći o tome", složi se ona.

"No dobro." Nasmiješio se nehajno, muški. "Što vas onda smijem pitati?"

"Zapravo, ništa."

"Baš ništa?"

"Pretpostavljam da bih vam mogla reći kako mi je zelena omiljena boja, no osim toga vam nemam namjeru otkriti ništa u vezi sa svojim identitetom." "Čemu tolika tajnovitost?"

~44~ Julia Quinn

"Kad bih vam odgovorila na to", objasni Sophie uz zagonetni osmijeh, posve se udubivši u ulogu tajanstvene neznanke, "onda više ne bih imala tajni, zar ne?"

Benedict se jedva zamjetno nagne prema njoj. "Uvijek možete izmisliti nove."

Sophie ustukne jedan korak. Pogled mu se zažario, a ona se previše družila sa slugama i naslušala dovoljno njihovih priča da ne bi znala što to znači. Iako joj je to bilo uzbudljivo, nije bila toliko odvažna koliko se pretvarala da jest. "Cijela ova noć", reče ona, "je dovoljno tajnovita."

"Onda vi mene nešto pitajte", predloži on. "Ja nemam tajni." Ona raširi oči u čuđenju. "Nijednu? Stvarno? Nema li svatko bar neku tajnu?"

"Ja nemam. Moj život je beznadno običan."

"Teško mi je u to povjerovati."

"Ali to je istina", reče slegnuvši ramenima. "Nikad nisam zaveo nevinu djevojku, niti udanu ženu, nemam kockarskih dugova, a roditelji su mi bili potpuno odani jedno drugomu."

Točnije, nije bio kopile. Pomislivši to, Sophie iz nekog razloga osjeti tupu bol u grlu. Ne zato što je on bio zakonito dijete, nego zato što je znala da joj se nikad ne bi mogao udvarati – barem ne na doličan način – kad bi znao da ona to nije.

"Niste mi postavili pitanje", podsjeti je on.

Sophie iznenađeno zatrepta. Mislila je da se šalio. "U-u redu", promuca ona, uhvaćena nespremnom. "Koja je vaša omiljena boja?"

Nacerio se. "Potrošit ćete pitanje na to?

"Zar imam pravo samo na jedno pitanje?"

"To je više nego pošteno, budući da ja nemam pravo ni na toliko."

Benedict se još malo nagne naprijed, s bljeskom u očima. "A odgovor je: plava."

"Zašto?" ~45~ Džentlmenska ponuda

"Zašto?" ponovi on poput jeke.

"Da, zašto? Je li to zbog oceana? Ili neba? Ili vam se jednostavno sviđa?"

Benedict je znatiželjno pogleda. Činilo se kao neobično pitanje zašto mu je plava omiljena boja. Svatko bi drugi prihvatio odgovor plava i ne bi zapitkivao dalje. Ali ova žena – kojoj čak još nije znao ni ime – kopala je dublje, nisu je zanimale samo činjenice, nego i razlozi. "Zar ste slikarica?" zanimalo ga je.

Ona odmahne glavom. "Samo sam radoznala."

"Zašto je vaša omiljena boja zelena?"

Ona uzdahne, a oči joj se ispune nostalgijom. "Zbog trave, pretpostavljam, i možda zbog lišća. Ali ponajviše zbog trave. I osjećaja kad ljeti trčiš po njoj bosonog. Mirisa trave nakon što je vrtlari pokose."

"Kakve veze imaju miris i dodir trave s bojom?"

"Nikakve, valjda. A možda i svakakve. Znate, nekoć sam živjela na selu..." Zastane na polovici rečenice. Nije mu kanila toliko otkriti o sebi, no taj joj se podatak učini previše bezazlenim da bi joj mogao naškoditi.

"I bili ste sretniji ondje?" upita je tiho. Ona kimne i blago zadrhti, postavši svjesna kako lady Whistledown očito nikad nije uistinu razgovarala s Benedictom Bridgertonom, jer nijednom nije napisala da ima najpronicljiviji um u Londonu. Kad bi je pogledao u oči, Sophie je imala osjećaj kako joj gleda ravno u dušu.

"Onda zacijelo volite šetati parkom", reče on.

"Da", slaže Sophie. Nije imala vremena za šetnje parkom.

Araminta joj nikad nije dala slobodan dan kao drugim slugama.

"Jednom ćemo zajedno poći u šetnju", reče Benedict.

Sophie izbjegne odgovor podsjetivši ga: "Niste mi odgovorili zašto vam je omiljena boja plava."

~46~ Julia Quinn

On lagano nakosi glavu i stisne oči jedva primjetno, ali dovoljno da Sophie shvati kako je svjestan njezina skretanja s teme. No samo je rekao: "Ne znam. Možda me, baš kao i vas, podsjeća na nešto za čime čeznem. U Aubrey Hallu - ondje sam odrastao, u Kentu – postoji jezero, ali je njegova voda više siva nego plava."

"Vjerojatno odražava boju neba", napomene Sophie.

"Koje je također češće sivo nego plavo", reče Benedict kroz smijeh. "Možda za time čeznem – za plavim nebom i suncem."

"Kad ne bi padala kiša", Sophie se nasmije, "onda ovo ne bi bila Engleska."

"Bio sam jednom u Italiji", reče Benedict. "Bilo je neprekidno sunčano."

"Zvuči poput raja."

"To bi svatko pomislio", reče on. "No u jednom sam trenutku shvatio kako čeznem za kišom."

"Ne mogu vjerovati", smijala se. "Meni se uvijek činilo kako sam polovicu života provela zureći kroz prozor i gunđajući zbog kiše."

"Kad bi zauvijek nestala, nedostajala bi vam."

Sophie se zamisli. Ima li u njezinu životu ičega što bi joj nedostajalo kad bi zauvijek nestalo? Araminta joj definitivno ne bi nedostajala, kao ni Rosamund. Možda bi joj nedostajala Posy, i sigurno bi joj nedostajalo jutarnje probijanje sunčevih zraka kroz prozor njezine sobe u potkrovlju. Nedostajao bi joj smijeh i šale slugu, koje su povremeno i nju uključivale u svoje razonode, iako su znale da je nezakonita kći pokojnoga grofa.

Ništa joj od toga, međutim, neće nedostajati – neće biti prilike za to – jer ona nikamo neće otići. Nakon ove večeri – ove nevjerojatne, predivne, čarobne večeri – Sophie će se vratiti svojoj svakodnevici.

Možda bi, da je bila jača i hrabrija, već prije dosta godina napustila londonsku rezidenciju Penwood. No bi li joj to promijenilo život? Iako nije voljela živjeti s Aramintom, odlazak joj ne bi donio ništa bolje. Mogla bi se zaposliti kao guvernanta, za što je svakako ~47~ Džentlmenska ponuda

bila kvalificirana, no teško je dobiti posao bez preporuke, a Araminta joj je nikada ne bi dala.

"Vrlo ste šutljivi", Benedict reče nježno.

"Samo sam razmišljala."

"O čemu?"

"O onomu što bi mi nedostajalo – i što mi ne bi nedostajalo – kad bi mi se život drastično promijenio."

Pogled mu je postao još intenzivniji. "Očekujete li da se drastično promijeni?"

Odmahnula je glavom i, trudeći se da joj glas ne zvuči tužno, odgovorila: "Ne." Njegov je glas bio veoma tih, gotovo kao šapat. "Želite li da se promijeni?"

"Da", uzdahne ona, prije no što se stigla zaustaviti. "O, da." Uzme joj ruke i prinese ih svojim usnama, te nježno poljubi jednu, pa drugu. "Onda ćemo odmah početi", prisegne. "A sutra ćete biti druga osoba."

"Večeras sam druga osoba", prošapta ona. "Sutra ću nestati."

Benedict je privuče bliže pa ovlaš spusti najmekši mogući poljubac na njezino čelo. "Onda moramo sažeti cijeli život u ovu jednu večer."

~48~ Julia Quinn

3. Poglavlje

Vaša autorica s velikim nestrpljenjem čeka vidjeti kakve će kostime pripadnici visokoga društva izabrati za krabuljni ples kod Bridgertona. Šuška se kako će Eloise Bridgerton biti odjevena kao Ivana Orkanska, a Penelope Featherington, kojoj je ovo treća sezona i koja se nedavno vratila iz posjeta rođacima u Irskoj - kao irski vilenjak. Gospođica Posy Reiling, pastorka pokojnog grofa od Penwooda, planira se maskirati u sirenu, što Vaša autorica jedva čeka vidjeti, a njezina starija sestra, gospođica Rosamund Reiling, nije odala ni riječ o svojem kostimu. Što se muškaraca tiče, ako se možemo ravnati prema prethodnim krabuljnim plesovima, punašniji među njima će se zacijelo maskirati u Henrika VIII, vitkiji u Aleksandra Velikog, a oni kojima je sve to dosadno (među kojima će zacijelo biti i poželjna braća Bridgerton) u sebe same – odjenuvši standardno večernje crno ruho, s polumaskom kao jedinim ustupkom prigodi.

Društveni bilten lady Whistledown, 5. lipnja 1815.

P

lešite sa mnom", odjednom reče Sophie.

Osmijeh mu je bio vragolast, ali su mu se prsti čvrsto isprepleli s njezinima kad je prošaptao: "Mislio sam da ne znate plesati."

"Rekli ste da ćete me naučiti."

~49~ Džentlmenska ponuda

Dugo je zurio u nju, uranjajući pogledom duboko u njezine oči, a zatim je povuče za ruku i reče: "Pođite sa mnom." Vukući je za sobom, projurio je hodnikom, popeo se stubištem na kat, pa ondje skrenuo iza ugla, gdje su se zaustavili ispred dvostrukih francuskih vrata. Benedict pritisne kvake od kovanog željeza i otvori širom vrata iza kojih je bila mala privatna terasa, ukrašena biljkama lončanicama i dvjema ležaljkama.

"Gdje smo to?" upita Sophie, gledajući oko sebe.

"Ravno iznad terase ispred plesne dvorane." Zatvorio je vrata.

"Zar ne čujete glazbu?"

Sophie je čula samo tihi žamor beskonačnih razgovora, no kad je malo bolje naćulila uši, uspjela je razabrati jedva čujni ritam i melodiju orkestra. "Handel", reče uz razdragani osmijeh. "Moja guvernanta je imala glazbenu kutiju s tom skladbom."

"Veoma ste voljeli svoju guvernantu", reče on tiho.

Oči su joj bile zatvorene dok je pjevušila uz glazbu, no začuvši njegove riječi, naglo ih otvori i iznenađeno ga pogleda. "Kako to znate?"

"Jednako kao što sam znao i da ste bili sretniji na selu." Benedict podigne ruku i dotakne joj obraz, klizeći joj prstom u rukavici po koži, sve do ruba brade. "Vidim vam na licu."

Nekoliko trenutaka je šutjela, a zatim se odmakla, rekavši: "Pa, da, s njom sam provela više vremena nego s bilo kim drugim u cijelom kućanstvu."

"Zvuči kao usamljeno djetinjstvo", reče on tiho.

"I bilo je, katkada." Došla je do ruba balkona i naslonila se rukama na ogradu, zagledavši se u crnilo noći. "Ali ne uvijek."

Naglo se okrene s blistavim osmijehom na licu i Benedict je znao kako mu neće više ništa otkriti o svojem djetinjstvu.

"Vaše je djetinjstvo zacijelo bilo sušta suprotnost usamljenosti", reče ona, "uz toliko braće i sestara."

"Vi znate tko sam", zaključio je. ~50~ Julia Quinn

Ona kimne. "Nisam odmah znala."

On također došeta do ruba balkona i nasloni se bokom na ogradu, prekriživši ruke. "Što me odalo?"

"Vaš brat, zapravo. Toliko ste slični..." "Čak i s maskama?" "Čak i s maskama", dobrohotno se nasmiješi. "Lady Whistledown često piše o vama i ne propušta priliku spomenuti koliko nalikujete jedni drugima."

"Znate li koji sam ja brat?

"Benedict", odgovori ona. "Ako je lady Whistledown točno prenijela da ste najviši među svojom braćom."

"Prava ste detektivka."

Izgledala je kao da joj je malo neugodno. "Samo čitam žuti tisak.

To me ne čini nimalo drukčijom od ostalih ljudi ovdje." Benedict ju je promatrao neko vrijeme, pitajući se je li svjesna kako mu je upravo odala još jedan trag koji bi mu pomogao dokučiti njezin identitet. Ako je čula za njega samo preko Whistledowna, to je značilo da se nije dugo kretala u visokom društvu, ako je uopće izlazila. U svakom slučaju nije bila jedna od mnogobrojnih mladih dama s kojima ga je majka upoznala. "Što još znate o meni iz Whistledowna?" upita je, polako razvlačeći usne u lijeni osmijeh.

"Nadate se komplimentu?" ona mu uzvrati poluosmijehom, jedva podignuvši rubove usana. "Sigurna sam da vam je poznato da su Bridgertoni uglavnom pošteđeni autoričinih oštrijih komentara.

Lady Whistledown gotovo uvijek s naklonošću piše o vašoj obitelji."

"To je dovelo do mnogih nagađanja u vezi s njezinim identitetom, prizna on. "Neki misle da je ona član obitelji Bridgerton."

"Jeli?"

~51~ Džentlmenska ponuda

On slegne ramenima. "Koliko ja znam, nije. I niste mi odgovorili na pitanje."

"Koje pitanje?" "Što znate o meni iz Whistledowna?"

Djelovala je iznenađeno. "Doista vas zanima?"

"Ako ne smijem saznati ništa o vama, mogao bih barem znati što vi znate o meni."

Ona se nasmiješi i nesvjesno dražesnim pokretom dotakne kažiprstom donju usnu. "Pa, da vidimo. Prošli ste mjesec pobijedili u nekoj blesavoj konjskoj utrci u Hyde Parku."

"Nije bila nimalo blesava", reče on nacerivši se, "i zahvaljujući toj pobjedi sad sam bogatiji za stotinu funta."

Sophie ga pogleda s visoka. "Konjske su utrke gotovo uvijek blesave."

"Tipično ženska izjava", progunđa on.

"Pa..."

"Ne gubite vrijeme na banalnosti", prekine je.

To joj izmami osmijeh. "Što ste još saznali?" upita on.

"Iz Whisteldowna?" Prstom je kuckala po obrazu. "Jednom ste otkinuli glavu sestrinoj lutki."

"Još pokušavam otkriti kako je saznala za to", promrmlja Benedict.

"Možda je lady Whistledown ipak netko od Bridgertona."

"Nemoguće. Pod time ne želim reći", doda prilično energično, "da nismo dovoljno pametni da to izvedemo, već da je ostatak obitelji prepametan da to ne otkrije."

Sophie se glasno tomu smijala, a Benedict ju je proučavao, pitajući se opet je li shvatila kako mu je odala još jednu sitnicu o ~52~ Julia Quinn

svojem identitetu. Lady Whistledown je o nesretnom incidentu s giljotiniranom lutkom pisala prije dvije godine, u jednoj od svojih prvih kolumni. Sada se taj list dostavlja mnogima i na selu, no u svojim je počecima Whistledown bio rezerviran samo za Londončane.

To je značilo da je njegova tajanstvena dama prije dvije godine živjela u Londonu. Pa ipak nije znala tko je on dok nije vidjela Colina. Živjela je u Londonu, ali se nije kretala u visokom društvu.

Možda je bila najmlađa u obitelji, i čitala je Whistledown dok su joj starije sestre uživale u svojim sezonama.

Nedovoljno da otkrije tko je ona, no i to je bio nekakav početak. "Što još znate?" upita je ponovno, nadajući se da će mu nehotice otkriti još štogod o sebi.

Ona se zahihoće. Bilo je očito da se dobro zabavlja. "Vaše se ime nikad nije ozbiljno povezivalo niti s jednom mladom damom, a vaša majka strahuje da vas nikad neće vidjeti oženjena."

"Pritisak je donekle popustio nakon što si je moj brat našao ženu."

"Mislite na vikonta?"

Benedict kimne glavom.

"Lady Whistledown je o tome također pisala."

"Vrlo podrobno. Doduše..." Nagnuo se prema njoj i stišao glas.

"Nije baš bila upoznata sa svim podacima."

"Stvarno?" upita ona s velikim zanimanjem. "Što joj je promaklo?"

Benedict je odmahivao glavom, cokćući jezikom. "Neću vam valjda otkrivati tajne o bratovom udvaranju, a vi mi ne želite reći ni svoje ime."

Ona frkne nosom. "Udvaranje možda nije najbolja riječ. Lady Whistledown je napisala..."

~53~ Džentlmenska ponuda

"Lady Whistledown", prekine je s blago podrugljivim poluosmijehom, "nije upućena u sve što se događa u Londonu."

"Svakako je upućena u većinu događaja."

"Mislite?" zamišljeno će on. "Ja se ne bih složio. Primjerice, kad bi lady Whistledown sada bila s nama tu na terasi, ona ne bi znala tko ste vi." Oči joj se rašire ispod maske i Benedict osjeti zadovoljstvo zbog toga. Prekrižio je ruke. "Nije li tako?"

Kimnula je. "Ali ja sam tako dobro zamaskirana da me nitko sada ne bi prepoznao."

On podigne obrvu. "A kad biste skinuli masku? Bi li vas tada prepoznala?"

Odgurnula se od ograde i odmaknula nekoliko koraka prema sredini terase. "Neću odgovoriti na to."

On krene za njom. "Nisam ni mislio da hoćete. Ali sam vas svejedno htio pitati."

Sophie se okrene i zastane joj dah. Benedict je bio na samo nekoliko centimetara od nje. Čula je kako je prati, ali nije bila svjesna da je baš toliko blizu. Otvorila je usta u namjeri da nešto kaže, no, na svoje golemo iznenađenje, nije imala što reći. Samo je zurila u njega, u te neopisivo tamne oči, koje su prodorno gledale u nju iza maske. Bilo je nemoguće govoriti. I disati je bilo teško. "Još niste plesali sa mnom", reče on. Ona se ne pomakne, samo je stajala na mjestu dok je njegova krupna ruka pronalazila put do udubine na dnu njezinih leđa i smjestila se ondje. Koža ju je peckala ispod njegova dodira, a zrak je postajao težak i vruć.

Sophie shvati da je to požuda. Bilo je to ono o čemu su se sluškinje došaptavale i za što nijedna dama plemenita podrijetla ne bi smjela znati.

Ali ona nije bila dama plemenita podrijetla, pomislila je prkosno.

Ona je kopile, plemićevo nezakonito dijete. Nije bila pripadnica visokog društva i nikad to neće biti. Je li se doista morala povinovati njegovim pravilima? ~54~ Julia Quinn

Odavno se sama sebi zavjetovala da nikada neće postati ničijom ljubavnicom, da neće donijeti na svijet dijete koje bi poput nje trpjelo sudbinu kopileta. No večeras nije kanila učiniti ništa toliko bestidno. Samo jedan ples, jedna večer, i možda jedan poljubac.

Bilo je to dovoljno za upropaštavanje ugleda, no ona ionako nije imala nikakav ugled. Ona je živjela izvan granica društveno prihvatljivog ponašanja. I željela je ove noći ostvariti svoja maštanja. Podigla je pogled.

"Znači, nećete pobjeći", prošapće on. Oči su mu sjajile strastveno i uzbuđeno.

Ona odmahne glavom, shvativši kako je opet znao o čemu je razmišljala. Trebalo ju je uplašiti što joj tako lako čita misli, no ta zavodljivo mračna noć, vjetar koji joj se igrao raspletenim pramenovima kose i glazba koja je dopirala odozdo, sve ju je to umjesto straha ispunilo uzbuđenjem. "Kamo da stavim ruku?" upita. "Želim plesati."

"Tu, na moje rame", uputi je on. "Ne, malo niže. Evo, sad je dobro."

"Sigurno mislite da sam obična glupača", reče ona, "zato što ne znam plesati."

"Zapravo, mislim da ste vrlo hrabri jer ste to priznali." Njegova slobodna ruka pronađe njezinu i podigne je u zrak. "Većina žena koje znam odglumile bi ozljedu ili nezainteresiranost."

Podigla je glavu i pogledala ga u oči, znajući da će je to ostaviti bez daha. "Nisam dovoljno dobra glumica da bih uspjela djelovati nezainteresirano", priznala je.

Ruka na dnu njezinih leđa pojača stisak.

"Slušajte glazbu", podučavao ju je neobično promuklim glasom. "Čujete li kako se diže i spušta?"

Ona odmahne glavom.

"Slušajte pozornije", prošapće dok su mu se usne sve više približavale njezinom uhu. "Jedan, dva, tri; jedan, dva, tri." ~55~ Džentlmenska ponuda

Sophie zatvori oči i nekako uspije izbrisati zvuk neprekidnog žamorenja gostiju, sve dok na kraju nije čula ništa osim blagih valova glazbe. Disanje joj se usporilo i odjednom je shvatila da se njiše u ritmu orkestra, a glava joj se pomiče naprijed-nazad u skladu s Benedictovim tihim brojanjem.

"Jedan, dva, tri: jedan, dva, tri."

"Osjećam je", prošapće.

On se nasmiješi. Nije bila sigurna kako je to znala; oči su joj još bile zatvorene. No osjetila je njegov osmijeh, čula ga u njegovu dahu.

"Odlično", reče on. "A sad gledajte u moje noge i dopustite mi da vas vodim."

Sophie otvori oči i pogleda prema dolje.

"Jedan, dva, tri; jedan, dva, tri."

Neodlučno zakorakne, prateći ga – i stane mu ravno na nogu.

"Joj! Oprostite!" izleti joj.

"Mojim sestrama je išlo mnogo gore nego vama", uvjeravao ju je.

"Ne odustajte."

Ona ponovno pokuša i odjednom su joj noge same znale što im je činiti. "Ah!" iznenađeno dahne. "Ovo je prekrasno!"

"Podignite pogled", nježno joj zapovijedi.

"Ali, spotaknut ću se."

"Nećete", obeća joj. "Neću to dopustiti. Gledajte me u oči."

Sophie ga posluša, a čim su im se pogledi spojili, kao da je nešto u njoj sjelo na svoje mjesto i ona više nije mogla gledati nikamo drugamo. Vrtio ju je kružno i zavojito po cijeloj terasi, isprva polako, a zatim sve brže i brže, dok joj se naposljetku nije zavrtjelo u glavi i ponestalo joj daha.

A oči su joj cijelo vrijeme bile prikovane za njegove. "Što osjećate?" upita on. ~56~ Julia Quinn

"Sve!" odgovori ona, smijući se. "Što čujete?"

"Glazbu." Oči su joj se raširile od uzbuđenja. "Čujem glazbu kako nikad prije nisam čula."

On pojača stisak ruku, a razmak među njima smanji se za nekoliko centimetara. "Što vidite?" upita.

Sophie se spotakne, no i dalje nije odvajala pogled od njegovih očiju. "Svoju dušu", prošapće. "Vidim vlastitu dušu."

On prestane plesati. "Što ste rekli?" tiho je upita. Šutjela je. Taj je trenutak bio toliko ispunjen nabojem, toliko značajan, bojala se da ga ne pokvari.

Ne, to nije bila istina. Bojala se da ga ne učini još ljepšim, a to bi njezin povratak u stvarnost, kad otkuca ponoć, učinilo još bolnijim.

Kako će se, zaboga, nakon ovoga vratiti čišćenju Aramintinih cipela?

"Znam što ste rekli", promuklim glasom će Benedict. "Čuo sam vas, i..."

"Nemojte govoriti", prekine ga Sophie. Nije željela da joj kaže kako i on osjeća isto, nije željela čuti ništa zbog čega bi do kraja života venula za ovim čovjekom.

No za to je vjerojatno već bilo prekasno.

Zurio je u nju neizdrživo dugo, a zatim promrmljao: "Neću govoriti. Neću reći niti jednu riječ." A onda, prije nego što je uopće stigla udahnuti, usne su mu bile na njezinima, neopisivo nježne i bolno meke.

Namjerno je prelazio sporo usnama preko njezinih usana, blago ih trljajući. Od tog su joj blagog trenja cijelim tijelom počeli vrtoglavo strujati drhtaji i trnci.

~57~ Džentlmenska ponuda

Osjećala je dodir njegovih usana sve do nožnih prstiju. Bio je to iznimno čudan osjećaj - i iznimno divan.

A onda ju je ruka na njezinim križima – ona koja ju je neopisivom lakoćom vodila dok su plesali valcer – počela privlačiti bliže k njemu. Pritisak je bio spor, ali neumoljiv. Sophie se zažarila dok su im se tijela približavala, a zatim se, osjetivši iznenada njegovo tijelo pritisnuto cijelom svojom dužinom o njezino, pretvorila u pravu buktinju. Činio joj se veoma krupnim, i veoma snažnim, a ona se u njegovu naručju osjećala kao najljepša žena na svijetu.

Odjednom se sve činilo mogućim, pa možda i život bez služenja i sramote.

Usta su mu postala zahtjevnija, jezikom joj je golicao kut usana.

Ruka kojom ju je držao u položaju za valcer klizila je niz njezinu ruku, a zatim natrag prema gore, sve dok se nije smjestila na njezinu potiljku, gdje joj je počeo prstima oslobađati pramenove kose.

"Kosa ti je poput svile", šaptao je, a Sophie se zahihoće jer je nosio rukavice.

On se odmakne. "Zašto se smiješ?" upita je razdragano.

"Kako možeš znati kakva mi je kosa na dodir kad nosiš rukavice?"

Benedict se nasmiješi. Bio je to jedan od onih iskrivljenih dječačkih osmijeha, od kojega joj je zatreperio želudac, a srce joj se topilo. "Ne znam kako", reče on, "ali jednostavno znam." Osmijeh mu se još jače nakrivi i on doda: "Ali da budem posve siguran, možda bih trebao provjeriti golom kožom."

Pruži joj ruku. "Hoćeš li mi ukazati čast?"

Sophie je zurila nekoliko sekunda u njegovu ruku i tek onda shvatila na što je mislio. Dišući isprekidano od nervoze, odmakne se korak unatrag i uhvati objema rukama njegovu ruku. Polako je povukla vrh svakog prsta, oslobodivši tanku tkaninu dovoljno da cijela rukavica sklizne s njegove ruke. ~58~ Julia Quinn

Još držeći vršcima prstiju njegovu rukavicu, ona podigne pogled.

Izraz lica bio je vrlo neobičan. Pun požude... ali i još nečega.

Nečega gotovo duhovnog. "Želim te dodirnuti", prošapće, a zatim joj golom rukom obuhvati obraz, lagano joj jagodicama prstiju klizeći preko lica, sve dok joj nije dotaknuo kosu iza uha. Nježno je povuče i oslobodi jednu kovrču. Izvučen iz punđe, pramen kose lagano poskoči poput opruge, i Sophie nije mogla odvojiti pogled od tog zlatnog uvojka zamotanog oko Benedictova kažiprsta.

"Nisam bio u pravu", prošapće on. "Mekša je od svile."

Sophie odjednom osjeti snažnu potrebu da ga dotakne na jednak način, te ispruži ruku. "Na meni je red", reče tiho.

Oči mu zabljesnu, a onda joj počne svlačiti rukavicu, olabavljujući je na prstima kao što je ona učinila s njegovom. No nakon toga je nije skinuo u jednom potezu, nego je spustio svoje usne iznad njezina lakta, kod samog ruba dugačke rukavice, poljubivši osjetljivu kožu unutarnje strane njezine ruke. "I ovo je mekše od svile", prošapće.

Sophie se slobodnom rukom uhvati za njegovo rame, izgubivši povjerenje u stabilnost svojih nogu.

On povuče rukavicu, pustivši je da joj klizi s ruke toliko sporo da je to bilo pravo mučenje. Usnama je pratio njezin put, sve do unutarnje strane Sophijina lakta. Jedva prekinuvši poljubac, pogleda je i kaže: "Nećeš zamjeriti ako se ovdje malo dulje zadržim."

Sophie bespomoćno odmahne glavom.

Benedict joj prijeđe jezikom preko pregiba lakta.

"Jao", zastenje ona.

"Znao sam da će ti se svidjeti", reče on, ostavljajući svojim dahom vrući trag na njezinoj koži.

Ona kimne. Točnije, htjela je kimnuti. Nije bila sigurna je li to uistinu učinila.

~59~ Džentlmenska ponuda

Njegove usne nastave svoje senzualno putovanje niz njezinu podlakticu, sve do unutarnje strane ručnog zgloba. Ondje se nakratko zadrže, te se konačno zaustave u samom središtu dlana.

"Tko si ti?" upita je podignuvši glavu, ali i dalje držeći njezinu ruku.

Ona je odmahivala glavom.

"Moram znati."

"Ne smijem ti reći." Uvidjevši da on neće tako lako odustati, lažući doda: "Za sada."

On uzme jedan njezin prst i protrlja ga nježno o svoje usne. "Želim te vidjeti sutra", reče tiho. "Želim te posjetiti i vidjeti gdje stanuješ."

Ona ne reče ništa, nastojeći zadržati staloženost, trudeći se da ne zaplače. "Želim upoznati tvoje roditelje i gladiti tvojeg vražjeg psa", nastavi on, pomalo uzrujano. "Razumiješ li što želim reći?"

Odozdo su i dalje dopirali zvuci glazbe i ljudskih glasova, no na terasi se čuo samo zvuk njihova otežanog disanja. "Želim..." Glas mu se pretvori u šapat, a oči ispune iznenađenjem, kao da ni sam nije mogao vjerovati u ono što govori. "Želim tvoju budućnost. Želim svaki djelić tebe."

"Nemoj više ništa reći", preklinjala ga je. "Molim te. Niti jednu riječ."

"Onda mi reci svoje ime. Reci kako da te sutra pronađem."

"Ja..." Ali onda je začula neobičan zvuk, egzotičan i odzvanjajući. "Što je to?"

"Gong", odgovori on. "To je znak za skidanje maski."

Polako je počne obuzimati panika. "Što?"

"Sigurno je ponoć."

"Ponoć?" dahnu ona. On kimne. ~60~ Julia Quinn

"Vrijeme je da skineš masku." Sophie poleti ruka prema sljepoočnici i grubo pritisne masku uz svoje lice, kao da je snagom volje može zalijepiti za kožu.

"Jesi li dobro?" upita je Benedict.

"Moram ići," naglo će ona, a zatim, bez ikakva upozorenja, zadigne skut haljine i otrči s terase. "Čekaj!" čula je njegov povik i osjetila strujanje zraka kad mu je ruka poletjela prema naprijed, neuspješno posegnuvši za njezinom haljinom.

Ali Sophie je bila brza, i što je bilo još važnije, u strašnoj panici, pa potrči niz stube kao da je ganjaju svi vragovi pakla.

Uronila je u gužvu plesne dvorane, znajući da će se Benedict dati u odlučnu potjeru i da će ga najlakše uspjeti izgubiti među mnoštvom ljudi. Trebala se samo probiti do drugog kraja dvorane, izaći kroz sporedna vrata i pobjeći van, do kočije koja ju je čekala ispred kuće.

Uzvanici su još skidali maske glasno se smijući, zabava je bila na vrhuncu. Sophie se probijala i proguravala, sve samo da dospije do drugog kraja prostorije. Bacila je posljednji očajnički pogled iza sebe. Benedict je ušao u dvoranu i napetim pogledom pretraživao gomilu. Činilo se da je još nije spazio, no znala je da će se to ubrzo dogoditi; bila je lako uočljiva zbog svoje srebrne oprave.

Sophie se nastavi probijati kroz gomilu. Barem polovica ljudi nije uopće obraćala pozornost na nju; vjerojatno su bili prepijani.

"Oprostite", promrmlja udarivši laktom u rebra Julija Cezara.

"Ispričavam se", zazvučalo je više kao groktanje; to je bilo kad joj je Kleopatra stala na nožni palac.

"Oprostite, ja..." A tada ona doslovno ostane bez daha, jer se našla licem u lice s Aramintom.

Točnije, licem u masku. Sophie je još nosila svoju. No ako ju je netko mogao prepoznati, bila je to Araminta. I...

~61~ Džentlmenska ponuda

"Gledajte kuda hodate", bahato će Araminta i, dok je Sophie stajala otvorenih usta, zašušti skutima oprave kraljice Elizabete i ode.

Araminta je nije prepoznala! Da Sophie nije bila toliko izbezumljena, pokušavajući pobjeći iz kuće obitelji Bridgerton prije nego što je Benedict sustigne, smijala bi se od oduševljenja.

Sophie pogleda iza sebe u očaju. Benedict ju je ugledao i upravo se probijao kroz mnoštvo znatno uspješnije od nje. Glasno gurnuvši i skupivši ponovno snagu, nastavi se probijati kroz gomilu, oborivši zamalo dvije grčke božice prije no što je konačno dospjela do vrata.

Pogledala je iza sebe dovoljno dugo da spazi kako je Benedicta zadržala neka postarija dama sa štapom, a zatim istrči iz zgrade i skrene prema prednjem dijelu kuće gdje ju je čekala kočija grofa od Penwooda, baš kao što joj je rekla gospođa Gibbons.

"Idemo, idemo, idemo!" Sophie izbezumljeno poviče kočijašu. I nestane.

~62~ Julia Quinn

4. Poglavlje

Više od jednog sudionika krabuljnog plesa prijavilo je Vašoj autorici kako je Benedict Bridgerton viđen u društvu neke nepoznate dame, odjevene u srebrnu opravu.

Ni uz najveći trud, Vašoj autorici nije uspjelo otkriti ime te tajanstvene dame. A ako Vaša autorica ne može doznati o kome se radi, budite sigurni u to da je damin identitet itekako dobro čuvana tajna.

Društveni bilten lady Whistledown, 7. lipnja 1815.

N

estala je.

Benedict je stajao na pločniku ispred kuće Bridgerton, pogledom pretražujući ulicu. Cijeli je trg Grosvenor bio ispunjen kočijama. Mogla je biti u bilo kojoj od onih koje su stajale na popločanoj ulici čekajući da se promet raščisti. Ili u nekoj od tri kočije koje su se uspjele probiti te su upravo skretale za ugao.

Kako god bilo, nestala je.

Došlo mu je da zadavi lady Danbury koja je, zabivši svoj štap u njegov nožni palac, navaljivala da joj kaže svoje mišljenje o kostimima gostiju. Kad je se konačno uspio osloboditi, njegova je tajanstvena dama nestala kroz sporedna vrata dvorane za ples.

A znao je da mu nije kanila dopustiti da je ikad više vidi.

Benedict opsuje tiho i prilično ružno. ~63~ Džentlmenska ponuda

Niti s jednom od svih dama koje mu je majka servirala – a bilo ih je uistinu mnogo – nikad nije osjetio takvu povezanost duša kakva je plamtjela između njega i dame u srebrnom. Od trenutka kad ju je ugledao – ne, netom prije nego što ju je ugledao, kad je samo osjetio njezinu prisutnost, zrak kao da je oživio, pucketajući od napetosti i uzbuđenja. On je također oživio – osjećajući se onako kako se nije godinama osjećao, kao da je odjednom sve tako novo i blistavo i nabijeno strašću i snovima.

A opet...

Benedict ponovno opsuje, ovaj put s naznakom kajanja. A opet, nije znao ni kakve su joj boje oči. Definitivno nisu bile smeđe. U to je bio siguran. No u noćnoj tami, pod slabom svjetlošću svijeća, nije uspio razaznati jesu li plave ili zelene. Ili boje lješnjaka, ili sive. I zbog toga je, iz nekog razloga, bio silno uznemiren. To ga je izjedalo, osjećao je da ga nešto peče u dnu želuca, kao neizdrživa glad.

Kažu da su oči zrcalo duše. Ako je doista pronašao ženu svojih snova, s kojom bi napokon mogao zamisliti obitelj i budućnost, onda bi, tako mu svega, trebao znati koje su joj boje oči.

Neće je biti lako pronaći. Nikad nije lako pronaći nekoga tko ne želi biti pronađen, a ona mu je više nego jasno dala do znanja da je njezino ime tajna.

Tragovi koje je imao bili su u najboljem slučaju bezvrijedni.

Nekoliko nesmotrenih opaski u vezi s kolumnom lady Whistledown i...

Benedict pogleda u rukavicu koju je još čvrsto držao u desnoj ruci. Jureći kroz plesnu dvoranu posve je zaboravio da je još kod njega. Prinese je licu i udahne njezin miris, no, na njegovo iznenađenje, nije mirisala po ružinoj vodici i sapunu, kako je mirisala njegova tajanstvena dama. Rukavica bio je mirisala pomalo ustajalo, kao da je godinama bila zatvorena u kovčegu na tavanu.

Kako neobično. Zašto bi nosila prastaru rukavicu?

~64~ Julia Quinn

Preokrene ju u ruci, kao da će taj pokret nekako vratiti njegovu tajanstvenu damu, i tada ugleda sitni vez na samom rubu.

SLG. Nečiji inicijali.

Možda njezini?

I obiteljski grb. Nije mu bio poznat.

Ali njegovoj majci sigurno hoće. Majka je uvijek znala takve stvari. A bude li prepoznala grb, znat će i kome pripadaju inicijali SLG. Benedict osjeti prvi tračak nade. Pronaći će je.

Pronaći će je i učiniti je svojom. Bilo je to tako jednostavno.

Sophie je trebalo samo pola sata da se vrati u svoje staro stanje jednoličnog sivila. Nije više bilo večernje haljine, sjajnih naušnica i otmjene frizure. Cipelice ukrašene draguljima uredno su vraćene u Aramintin ormar, a ruž koji je sluškinja nanijela na Sophijine usne ponovno je bio na svojem mjestu na Rosamundinu toaletnom stoliću. Čak si je i pet minuta masirala lice kako bi izravnala mjesta na kojima joj se maska utisnula u kožu.

Sophie je izgledala onako kao što je uvijek izgledala prije odlaska na počinak – obično, jednostavno, skromno. Kosa joj je bila spletena u labavu pletenicu, a na nogama je imala debele čarape koje su je štitile od hladnog noćnog zraka.

Ponovno je izgledala kao osoba koja je zapravo bila - ništa više od obične sluškinje. Nestali su svi tragovi kraljevne iz bajke koju je glumila jednu kratku večer.

I, što je bilo najtužnije, nestao je njezin kraljević iz bajke.

Benedict Bridgerton je bio sve ono što je čitala u Whistledownu.

Naočit, snažan, neodoljivo šarmantan. Bio je sve ono o čemu su mlade djevojke sanjale, ali ne i ona, pomisli turobno. Muškarac poput njega ne može se oženiti grofovom nezakonitom kćeri. A još manje se može oženiti sluškinjom. No na jednu noć bio je njezin i to ~65~ Džentlmenska ponuda

bi joj valjda trebalo biti dovoljno. Uzme plišanog psića kojeg je imala od djetinjstva. Zadržala ga je svih ovih godina kao podsjetnik na sretnije dane. Obično je stajao na toaletnom stoliću, no sad ga je iz nekog razloga željela imati uza se. Uvukla se u postelju, s plišanim psićem pod rukom, i sklupčala se ispod pokrivača.

Zatim je čvrsto sklopila oči i zagrizla usnu dok su joj suze kapale na jastuk. Bit će to duga, duga noć.

"Je li ti ovo možda poznato?"

Benedict Bridgerton je sjedio pokraj svoje majke u vrlo ženstvenom ružičasto-oker salonu, držeći u ruci jedini trag koji bi ga mogao dovesti do žene u srebrnom. Violet Bridgerton uzme rukavicu i prouči grb. Bila joj je dovoljna jedna sekunda da izjavi: "Penwood".

"Kao grof od Penwooda?"

Violet kimne. "A slovo G bi trebalo biti od Gunningworth. Titula je nedavno predana drugoj obitelji, ako se dobro sjećam. Grof je umro bez nasljednika ... prije nekih šest ili sedam godina. Titulu je naslijedio njegov daleki rođak."

"Nego", doda ona, razočarano kimajući glavom, "sinoć si zaboravio plesati s Penelope Featherington. Imaš sreće što je ondje bio tvoj brat koji je uskočio umjesto tebe." Benedict se jedva suzdrži da ne zastenje, nastojeći zanemariti njezin prijekor.

"Onda, tko je SLG?" Violet zaškilji svojim plavim očima. "Zašto te zanima?"

"Postoji li mogućnost", reče on duboko uzdahnuvši, "da mi jednostavno odgovoriš, umjesto da uzvraćaš svojim pitanjima?"

Ona frkne otmjeno, damski. "Dovoljno me dobro poznaješ da znaš da to nikad ne činim."

Benedict se jedva suspregne da ne zakoluta očima. ~66~ Julia Quinn

"Benedicte, čija je to rukavica?" upita Violet. A zatim, kad on nije odgovorio dovoljno brzo za njezin ukus, doda: "Bolje ti je da mi sve kažeš. Dobro znaš da ću ionako sve uskoro sama otkriti, a bit će ti manje neugodno ako te ne budem morala ispitivati."

Benedict uzdahne. Planirao joj je sve reći. Ili barem gotovo sve.

Ništa mu nije bilo neugodnije od dijeljenja takvih pojedinosti s vlastitom majkom - bila se sklona uhvatiti za svaku slamku u nadi da će se Benedict uistinu oženiti i držala se za nju čvrsto poput priljepka. No nije imao puno izbora. Ne ako je htio pronaći nju.

"Upoznao sam nekoga sinoć na plesu pod maskama", napokon reče.

Violet ushićeno pljesne rukama. "Stvarno?"

"Zbog nje sam zaboravio da moram plesati s Penelope."

Violet je izgledala kao da će istoga časa umrijeti od sreće. "Tko je ona? Jedna od Penwoodovih kćeri?" Namršti se. "Ne, to je nemoguće. On nije imao djece. Ali imao je dvije pastorke."

Ponovno se namršti. "No moram priznati, nakon što sam upoznala te djevojke... pa, ovaj..."

"Pa, što?"

Violetino se čelo nabora dok je pokušavala smisliti pristojan odgovor. "Pa, jednostavno ne bih nikad rekla da bi te mogla zanimati i jedna od njih, to je sve. Ali ako te doista zanima", doda ona, znatno vedrije, "onda svakako moram pozvati udovu groficu na čaj. To je najmanje što mogu učiniti."

Benedict počne nešto govoriti, no smjesta se zaustavi kad uoči da mu se majka ponovno namrgodila. "Što je pak sad?" upita on.

"Ma, ništa", odgovori Violet. "Samo... ovaj..."

"Gukni već jednom, majko."

"Udova grofica mi nije baš osobito draga. Uvijek mi je djelovala vrlo hladno i ambiciozno."

"Za tebe bi se također moglo reći da si ambiciozna, majko", istakne Benedict. ~67~ Džentlmenska ponuda

Violet se uvrijeđeno namršti. "Naravno da jesam, ali samo zato što želim da mi djeca završe u dobrim i sretnim brakovima. Nikad ne bih pristala udati vlastitu kćer za sedamdesetogodišnjaka samo zato što je vojvoda!"

"Zar je udova grofica to učinila?" Benedict se nije mogao sjetiti nijednog sedamdesetogodišnjeg vojvode koji se nedavno oženio.

"Ne", prizna Violet, "ali bi. Dok ja..." Benedict suspregne osmijeh kad je njegova majka popratila te riječi teatralnim upiranjem prsta u sebe. "Ja bih dopustila svojoj djeci da se vjenčaju i sa siromasima ako bi ih to usrećilo."

Benedict je pogleda ispod oka.

"Dakako, morali bi biti visoko moralni i radišni siromasi", objasni Violet. "Kockari ne bi dolazili u obzir."

Benedict se nije htio smijati majci pa se umjesto toga diskretno nakašlje u rupčić.

"No ne moraš se brinuti zbog mene", reče Violet, lagano ga udarivši u ruku.

"Naravno da moram", brzo je odgovorio.

Vedro se nasmijala. "Zanemarit ću svoje osjećaje prema udovi grofici ako ti je stalo do jedne od njezinih kćeri..." Pogleda ga očima punim nade. "Je li ti stalo do jedne od njezinih kćeri?"

"Nemam pojma", prizna Benedict. "Nisam joj uspio doznati ime.

Imam samo njezinu rukavicu."

Violet mu uputi prijekoran pogled. "Neću te ni pitati kako si se domogao njezine rukavice."

"Bilo je veoma bezazleno, časna riječ."

Violetin izraz lica bio je krajnje sumnjičav. "Imam previše sinova da bih povjerovala u takvo što", promrmlja.

"Inicijali?" podsjeti je Benedict.

~68~ Julia Quinn

Violet ponovno prouči rukavicu. "Prilično je stara", reče.

Benedict kimne. "I meni se učinilo. Pomalo smrdi po ustajalosti, kao da je dugo bila negdje pospremljena."

"A i šavovi izgledaju istrošeno", primijeti ona. "Ne znam za L, ali S bi moglo biti od Sarah. Majka pokojnog grofa se tako zvala. Ona je također umrla. Imalo bi smisla da je to njezina rukavica, s obzirom na starost."

Benedict je kratko zurio u rukavicu u majčinoj ruci, a zatim je rekao: "Budući da sam gotovo posve siguran da sinoć nisam razgovarao s duhom, što misliš komu bi rukavica mogla pripadati?"

"Ne znam. Nekomu iz obitelji Gunningworth, pretpostavljam."

"Znaš li gdje stanuju?"

"U kući Penwood", odgovori Violet. "Novi ih grof još nije izbacio. Ne znam zašto. Možda se boji da će htjeti živjeti s njime ako se useli. Mislim da uopće nije došao u London ove sezone.

Nikad ga nisam upoznala."

"Znaš li možda..."

"Gdje je kuća Penwood?" prekine ga Violet. "Naravno da znam.

Nije daleko, samo nekoliko blokova odavde." Dala mu je upute, a Benedict, koji je nestrpljivo želio što prije krenuti, bio je već na nogama i na pola puta do vrata prije no što je završila. "Benedicte!" zazva ga nasmiješena Violet, kojoj je to očito bilo zabavno.

On se okrene "Da?" "Grofičine se kćeri zovu Rosamund i Posy. Ako te kojim slučajem zanimalo."

Rosamund i Posy. Nijedno od ta dva imena nije pristajalo njegovoj dami, no što je on znao o tome? Možda ni on nije drugima na prvi dojam djelovao kao Benedict. Okrene se na peti i ponovno pokuša izaći, no majka ga još jednom zaustavi: "Benedicte!"

Ponovno se okrene. "Da, majko?" upita je, namjerno zvučeći izmučeno.

"Ispričat ćeš mi što je bilo, zar ne? ~69~ Džentlmenska ponuda

"Naravno, majko."

"Lažeš", reče ona nasmiješivši se, "ali ti opraštam. Tako je lijepo vidjeti te zaljubljenog."

"Ali ja nisam…"

"Kako god ti kažeš, dušo", reče ona odmahnuvši rukom.

Benedict zaključi kako nema smisla odgovarati na to, pa samo zakoluta očima i napusti sobu, a zatim žurno izađe iz kuće.

"Sophieeeeeeeeeeeeee! " Sophie se trzne. Araminta je zvučala još razdraženije nego inače, ako je to uopće bilo moguće. Araminta se uvijek srdila na nju.

"Sophie! Gdje je, dovraga, ta vražja djevojka?"

"Vražja djevojka je tu", promrmlja Sophie, odlažući srebrnu žlicu koju je upravo laštila. Laštenje srebrnine ne bi trebalo biti na popisu njezinih obveza kao Aramintine, Rosamundine i Posyne osobne sobarice, no Araminta ju je jednostavno uživala iscrpljivati radom.

"Tu sam", poviče ustajući, pa krene prema hodniku. Što li je ovaj put uzrujalo Aramintu? Ogleda se oko sebe. "Milostiva grofice?"

Araminta dojuri iza ugla poput furije. "Što ovo znači?" izdere se na nju, držeći nešto u desnoj ruci.

Sophijin se pogled spusti na Aramintinu ruku i ona jedva uspije prigušiti preplašeni uzdah. Araminta je držala cipele koje je Sophie posudila prethodne noći. "J-ja ne znam na što mislite", promuca ona.

"Ovo su nove cipele. Nove novcate!"

Sophie je šutke stajala dok nije shvatila kako Araminta očekuje odgovor. "Hm, u čemu je problem?"

"Pogledaj ovo!" zavrišti Araminta, pokazujući prstom na jednu od peta. "Izgrebane su. Izgrebane! Kako se takvo što moglo dogoditi?"

"Doista ne znam, milostiva", reče Sophie. "Možda..." ~70~ Julia Quinn

"Nema tu nikakvog možda", srdito hukne Araminta. "Netko je nosio moje cipele."

"Uvjeravam vas da nitko nije nosio vaše cipele", uzvrati joj Sophie, diveći se ravnodušnom tonu svoga glasa. "Svi znamo koliko držite do svoje obuće."

Araminta sumnjičavo zaškilji. "Čujem li ja to zajedljivost u tvome tonu?"

Sophie pomisli kako joj očito dobro leži sarkazam ako je Araminta uopće trebala to pitati, ali umjesto toga slaže i odgovori: "Ne! Naravno da nisam htjela biti zajedljiva. Htjela sam samo reći da vi jako pazite na svoje cipele. I zato vam dulje traju."

Araminta ne reče ništa, pa Sophie doda: "A to znači da ne trebate kupovati puno cipela."

To je, dakako, bilo krajnje apsurdno, jer je Araminta već posjedovala više pari cipela nego što se prosječna osoba može nadati da će obuti u čitavom životu.

"Za ovo si ti kriva", režala je Araminta.

Prema Araminti, Sophie je bila kriva za sve, no ovaj put je uistinu imala pravo, pa Sophie samo gutne i reče: "Što želite da učinim, milostiva grofice?" "Želim doznati tko je nosio moje cipele."

"Možda su se izgrebale u ormaru", pokuša Sophie. "Možda ste ih slučajno udarili kad ste zadnji put prošli pored njih."

"Ja nikad ništa ne činim slučajno", grakne Araminta.

Sophie se u sebi morala složiti s njom. Araminta je svemu pristupala s nekakvom namjerom.

"Mogu pitati sluškinje", reče Sophie. "Možda koja od njih zna nešto o tome."

"Gomila glupača", odvrati Araminta. "To što sluškinje znaju stane u nokat mojeg malog prsta."

~71~ Džentlmenska ponuda

Sophie je čekala da Araminta doda: "Sve sluškinje osim tebe", no ona to naravno ne učini. Sophie naposljetku kaže: "Mogu pokušati ulaštiti cipelu. Sigurna sam da možemo nekako ukloniti ogrebotinu."

"Pete su prekrivene satenom", posprdno će Araminta. "Uspiješ li to ulaštiti, možda bismo te trebali učlaniti u Kraljevsku akademiju tekstilnih znanstvenika."

Sophie je umirala od želje da upita Aramintu postoji li uopće takva akademija, no Araminta nije baš imala smisla za humor ni u pribranom stanju, kamoli ovako bijesna. Pokušaj zadirkivanja u ovom bi slučaju bio ravan prizivanju katastrofe. "Mogla bih je pokušati istrljati", predloži Sophie. "Ili očetkati."

"Učini to", reče Araminta. "A kad smo već kod toga..."

Joj, k vragu. Sve loše uvijek je započinjalo s Aramintinim "Kad smo već kod toga." "... mogla bi ulaštiti sve moje cipele."

"Baš sve?" Sophie gutne. Aramintina zbirka cipela sastojala se od najmanje osamdeset pari.

"Sve do zadnje. A kad smo već kod toga..."

Ne opet.

"Lady Penwood?"

Na Sophijino olakšanje, Araminta zastane usred izricanja zapovijedi i okrene se kako bi vidjela što batler želi.

"Neki gospodin traži da ga primite, milostiva grofice", reče on, pružajući joj snježnobijelu posjetnicu.

Araminta mu je zgrabi iz ruke i pročita ime. Razrogači oči i ispusti tiho "A joj!" pa vrati posjetnicu batleru te počne izvikivati naredbe: "Čaj! I kolačići! Najbolju srebrninu. Smjesta."

Batler ode žurnim korakom, ostavivši ih opet same. Sophie je zurila u Aramintu s neskrivenom znatiželjom. "Mogu li kako pomoći?" upita.

~72~ Julia Quinn

Araminta trepne dvaput, buljeći u Sophie kao da je zaboravila da je i ona tu. "Ne", drekne. "Prezauzeta sam da bih se zamarala tobom.

Smjesta odi gore." Napravi pauzu, a zatim doda: "Što uopće radiš tu dolje?"

Sophie pokaže prema blagovaonici iz koje je maloprije izašla.

"Rekli ste mi da ulaštim..."

"Rekla sam ti da se pobrineš za moje cipele", Araminta je sad već urlala.

"U-u redu", polako reče Sophie. Araminta se ponašala veoma čudno, čak i za Aramintu. "Samo da spremim..."

"Sad!" Sophie potrči prema stubama. "Čekaj!"

Sophie se okrene. "Da?" oprezno upita.

Aramintine se usne neprivlačno stisnu od ljutnje. "Pobrini se da Rosamund i Posy imaju lijepe frizure."

"Naravno."

"Zatim reci Rosamund da te zaključa u moju garderobu.

Sophie je piljila u nju. Zar je doista očekivala da Sophie zapovijedi da je zaključaju u garderobu?

"Razumiješ li me?"

Sophie nikako nije mogla prisiliti da kimne. Neke su stvari jednostavno previše ponižavajuće.

Araminta domaršira do nje, lica su im bila sasvim blizu. "Nisi odgovorila", prosikće. "Razumiješ li me?"

Sophie kimne, ali jedva. Svaki je dan, činilo se, donosio nove dokaze dubine Aramintine mržnje prema njoj.

"Zašto me držite ovdje?" prošapta prije nego što se stigla predomisliti. ~73~ Džentlmenska ponuda

"Zato jer si mi korisna", glasio je Aramintin tihi odgovor. Sophie je otpratila pogledom Aramintu dok je napuštala sobu, zatim pojuri stubama na kat. I Rosamund i Posy imale su sasvim prihvatljive frizure pa ona uzdahne, okrene se prema Posy i reče: "Molim te, zaključaj me u garderobu."

Posy iznenađeno zatrepće. "Molim?"

"Rečeno mi je da zamolim Rosamund, no ne mogu se prisiliti da to učinim."

Posy je s velikim zanimanjem gledala u garderobne ormare.

"Smijem li pitati zašto?"

"Moram očistiti cipele tvoje majke."

Posy proguta slinu od nelagode. "Žao mi je."

"I meni", uzdahnuvši reče Sophie. "I meni."

~74~ Julia Quinn

5. Poglavlje

Što se ostalih vijesti s krabuljnog plesa tiče, kostim sirene koji je nosila gospođica Posy Reiling bio je, istina, prilično ružan, ali su još stravičniji bili kostimi gospođe Featherington i njezinih dviju starijih kćeri, koje su predstavljale zdjelu s voćem – Philippa je bila naranča, Prudence jabuka, a gospođa Featherington grozd grožđa.

Nažalost, nijedna od navedene trojke nije djelovala nimalo ukusno.

Društveni bilten lady Whistledown, 7. lipnja 1815.

N

a što se sveo njegov život, pitao se Benedict, kad je postao opsjednut običnom rukavicom? Otkako sjedi u dnevnom boravku lady Penwood, opipao si je džep sakoa već dvanaestak puta, šutke se uvjeravajući da je rukavica još unutra. Neuobičajeno nemiran, nije bio siguran što će reći udovi grofici kad se pojavi, no kako je inače bio prilično vješt na jeziku; zacijelo će smisliti štogod u hodu.

Pogleda na sat na kaminu, tapkajući nogom. Dao je svoju posjetnicu batleru prije petnaestak minuta, što je značilo da bi se lady Penwood trebala uskoro spustiti. Činilo da kako postoji neko nepisano pravilo da sve dame iz visokog društva moraju pustiti svoje posjetitelje da ih čekaju barem petnaest minuta, dvadeset, ako su se osjećale osobito pakosno. ~75~ Džentlmenska ponuda

Prokleto glupo pravilo, pomisli Benedict razdraženo. Nikad neće shvatiti zašto svi ne cijene točnost poput njega, ali...

"Gospodine Bridgertone!"

On podigne pogled. U sobu je uklizala prilično privlačna, iznimno moderno dotjerana plavuša od četrdeset i štogod godina. Izgledala mu je relativno poznato, no to je bilo za očekivati. Čak i ako se nisu upoznali, zasigurno su pohodili mnoga ista društvena zbivanja.

"Vi ste zacijelo lady Penwood", tiho reče, ustavši i učtivo se naklonivši.

"Tako je", odgovori ona elegantno nagnuvši glavu. "Neobično mi je drago što ste nam odlučili ukazati čast svojim posjetom.

Obavijestila sam, dakako, svoje kćeri da ste tu. Uskoro će sići."

Benedict se nasmiješi. Bilo je to upravo ono čemu se nadao. Bio bi šokiran da je postupila drukčije.

Nijedna majka neudanih kćeri nikad nije ignorirala braću Bridgerton. "Jedva ih čekam upoznati", reče on.

Ona malo namršti čelo. "Znači, još ih niste upoznali?"

K vragu. Sad će se pitati zašto je došao. "Čuo sam toliko lijepoga o njima", improvizirao je, nastojeći ne zastenjati od muke. Bude li lady Whistledown čula za ovo – a činilo se kako lady Whistledown uvijek sve dozna – po cijelom će se gradu proširiti vijest kako Benedict Bridgerton traži ženu i kako je suzio izbor na kćeri udove grofice. Zašto bi inače posjetio dvije žene kojima nikad nije bio predstavljen?

Lady Penwood je bila ozarena. "Moju Rosamund smatraju jednom od najljepših djevojaka ove sezone."

"A vašu Posy?" upita Benedict pomalo pakosno.

Kutovi usana joj se stisnu. "Posy je, ovaj, dražesna."

On se dobroćudno nasmiješi. "Jedva čekam upoznati Posy."

~76~ Julia Quinn

Lady Penwood zatrepće očima, a zatim prikrije svoje iznenađenje pomalo krutim osmijehom. "Sigurna sam da će Posy biti veoma drago upoznati vas."

Sluškinja uđe s kićenim servisom za čaj te ga na znak lady Penwood spusti na stol. Međutim, prije no što je sluškinja stigla otići, grofica je upita (pomalo grubo, prema Benedictovu mišljenju) "Gdje su žlice s grbom grofa od Penwooda?"

Sluškinja se prilično panično nakloni i odgovori: "Sophie je laštila srebrninu u blagovaonici, moja gospo, ali je morala otići gore kad ste joj..."

"Tišina!" presiječe je lady Penwood, iako je ona bila ta koja ju je prva pitala za srebrne žlice. "Sigurna sam kako gospodin Bridgerton nije toliki snob da očekuje monogramirane žlice za čaj."

"Ne, naravno", prošapće Benedict, pomislivši kako je lady Penwood očito veliki snob kad je uopće odlučila to spomenuti.

"Idi! Idi!" zapovijedi grofica sluškinji, ubrzano je tjerajući mahanjem ruke. "Odlazi."

Sluškinja užurbano napusti sobu pa se grofica ponovno okrene prema njemu, objašnjavajući: "Naša bolja srebrnina ima ugraviran grb grofova od Penwooda."

Benedict se nagne prema naprijed. "Doista?" upita on s očitim zanimanjem. Bio bi to odličan način da provjeri je li grb s rukavice stvarno grb Penwooda. "Nemamo ništa slično u londonskoj rezidenciji Bridgerton", kaže on, nadajući se da nije lagao. Iskreno, nikad nije opazio uzorak na srebrnini. "Volio bih ga vidjeti."

"Doista?" upita lady Penwood sa sjajem u očima. "Znala sam da ste otmjeni muškarac s profinjenim ukusom."

Benedict se nasmiješi, iako bi radije zastenjao.

"Morat ću poslati nekoga u blagovaonicu da donese primjerak.

Naravno, pod uvjetom da je ona prokleta djevojka obavila svoj posao." Kutevi usana joj se vrlo neprivlačno spuste i Benedict opazi kako su joj bore od mrštenja doista duboke. ~77~ Džentlmenska ponuda

"Imate li kakav problem?" upita pristojno.

Ona odmahne glavom i rukom kao da ne želi o tome razgovarati.

"Samo u pronalaženju dobre služinčadi, to je danas veoma teško.

Sigurna sam da i vaša majka stalno to govori."

Njegova majka nikad nije rekla takvo što, ali to je vjerojatno bilo zato što su sve sluge obitelji Bridgerton bile veoma zadovoljne ponašanjem svojih poslodavaca i iznimno odane obitelji. No Benedict svejedno kimne glavom.

"Morat ću uskoro dati otkaz Sophie", reče grofica šmrknuvši.

"Ništa nije u stanju obaviti kako valja."

Iako nije znao o kome se radi, Benedicta nešto štrecne i on se sažali nad tom nesretnicom po imenu Sophie. No posljednje što je želio bilo je raspravljati s lady Penwood o služinčadi, pa promijeni temu pokazavši prema čajniku i rekavši: "Valjda se dovoljno namakao."

"Naravno, naravno." Lady Penwood ga pogleda i nasmiješi se.

"Kakav čaj pijete?"

"S mlijekom, bez šećera."

Dok mu je ulijevala čaj i mlijeko u šalicu, Benedict začuje zvuk koraka koji silaze stubama i srce mu počne ubrzano kucati od uzbuđenja. Grofičine kćeri samo što se nisu pojavile na vratima, jamačno će se ispostaviti kako je jedna od njih žena koju je sinoć upoznao. Nije joj, doduše, vidio cijelo lice, no znao je otprilike kakvog je stasa i rasta. I bio je poprilično siguran da joj je kosa duga i svijetlosmeđa.

Sigurno bi je prepoznao kad bi je vidio. Kako ne bi?

No čim su dvije mlade dame ušle u sobu, znao je kako nijedna od njih nije žena koja je opsjedala svaku njegovu misao. Jedna je imala presvijetlu kosu i držala se vrlo usiljeno i izvještačeno. U njezinoj pojavi nije bilo nimalo veselja, niti nestašnosti u njezinu osmijehu.

Druga je djevojka odavala ugodniju narav, no ona je pak bila prepunašna, a kosa joj je bila pretamna. ~78~ Julia Quinn

Benedict je nastojao prikriti razočaranje. Smiješio se tijekom predstavljanja i galantno poljubio ruku objema djevojkama, mrmljajući nekakve besmislice o tome kako mu je neobično drago što ih je upoznao. Namjerno se više trudio oko bucmaste djevojke, ponajprije zato što je njezina majka toliko očito više voljela drugu kćer.

Takve majke, zaključio je, ne zaslužuju biti majkama.

"Imate li još djece?" upita Benedict lady Penwood kad su završili s predstavljanjem.

Ona ga čudno pogleda. "Naravno da nemam. Da imam još djece, valjda bih vam ih sve predstavila."

"Mislio sam da možda imate malu djecu koja su još u školi", nesigurno će Benedict. "Iz vašeg braka s grofom, možda."

Ona odmahne glavom. "Lord Penwood i ja nismo bili blagoslovljeni djecom. Bila je to prava šteta, jer je titula morala napustiti obitelj Gunningworth."

Benedictu nije promaklo da je grofica djelovala više srdito nego tužno što nije uspjela podariti nasljednika grofu od Penwooda.

"Je li vaš muž imao braće ili sestara?" upita je. Možda je njegova tajanstvena dama rođakinja iz obitelji Gunningworth.

Grofica ga prostrijeli sumnjičavim pogledom koji je, morao je priznati Benedict, bio posve zaslužen, jer njegova pitanja nisu bila nimalo uobičajena za običan poslijepodnevni posjet.

"Da je moj muž imao braće, titula bi valjda ostala u obitelji."

Benedict je znao kad bi trebao držati jezik za zubima, no nešto ga je kod te žene toliko prokleto iritiralo da je morao reći: "Mogao je imati brata koji je umro prije njega."

"E, pa, nije ga imao."

Rosamund i Posy su s velikim zanimanjem pratile njihovo dobacivanje, pomičući glave lijevo-desno kao na teniskom susretu.

"A sestara?" nastavio je ispitivati Benedict. "Pitam samo zato što sam ja iz velike obitelji." Pokazao je na Rosamund i Posy. "Ne ~79~ Džentlmenska ponuda

mogu zamisliti da imam samo jednu sestru ili brata. Pomislio sam da vaše kćeri možda imaju rođake s kojima se mogu družiti."

Bilo je to, pomislio je, prilično neuvjerljivo objašnjenje, no morat će poslužiti.

"Imao je jednu sestru", odgovori grofica, dajući mu do znanja frktanjem nosa da joj je dosadilo odgovarati na takva pitanja. "No ona je živjela i umrla kao usidjelica. Bila je vrlo pobožna", objasni ona, "i odlučila je svoj život posvetiti dobrotvornom radu." Toliko o toj teoriji.

"Sinoć sam se jako dobro zabavila na vašem krabuljnom plesu", odjednom reče Rosamund.

Benedict je iznenađeno pogleda. Dvije su djevojke cijelo vrijeme šutjele pa je zaboravio da uopće znaju govoriti. "Ples je zapravo organizirala moja majka", odgovori on. "Ja uopće nisam sudjelovao u tome. No prenijet ću joj vaše komplimente."

"Učinite to, molim vas", reče Rosamund. "Jeste li i vi uživali u plesu, gospodine Bridgerton?"

Benedict nije odmah odgovorio nego je neko vrijeme samo zurio u nju. Pogled joj je bio čvrst i usredotočen, kao da je tražila neku određenu informaciju. "Jesam, svakako jesam", on konačno odgovori.

"Opazila sam da ste proveli mnogo vremena u društvu jedne određene dame", bila je uporna Rosamund.

Lady Penwood naglo okrene glavu prema njemu, no ne reče ništa.

"Jeste li?" prošapće Benedict.

"Nosila je srebrnu haljinu", reče Rosamund. "Tko je ona?"

"Tajanstvena dama", odgovori on zagonetno se smiješeći. Nisu morale znati da je ona i za njega bila potpuna tajna.

"Sigurna sam da nema razloga da nam ne otkrijete njezino ime", reče lady Penwood.

~80~ Julia Quinn

Benedict se samo nasmiješi i ustane. Ovdje očito neće više otkriti ništa novo. "Bojim se da vas moram napustiti, moje dame", reče uljudno, uz elegantan naklon.

"Niste još vidjeli žlice", podsjeti ga lady Penwood.

"Morat ću to ostaviti za neki drugi put", reče Benedict. Bilo je malo vjerojatno da je njegova majka pogrešno identificirala grb grofova od Penwooda, a osim toga, provede li još neko vrijeme u društvu grube i okrutne grofice od Penwooda, njegov želudac to vjerojatno neće izdržati.

"Bilo mi je ugodno", lagao je.

"Uistinu jest", reče lady Penwood, ustajući kako bi ga otpratila do vrata. "Kratko, ali ugodno."

Benedictu se više nije dalo ni nasmiješiti.

"Što je ovo trebalo značiti?" Araminta progovori čim je čula zvuk zatvaranja ulaznih vrata za Benedictom Bridgertonom.

"Pa" , reče Posy, "možda je..."

"Nisam tebe pitala", otkreše joj Araminta.

"Koga onda jesi pitala?" uzvrati joj Posy neuobičajeno hrabro.

"Možda me vidio izdaleka", nagađala je Rosamund, "i..."

"Nije te vidio izdaleka", izdere se Araminta koračajući po sobi.

Rosamund posrne unazad od iznenađenja. Majka joj se rijetko obraćala tako netrpeljivim tonom.

"Sama si rekla kako je bio opčinjen nekom ženom u srebrnoj haljini."

"Nisam baš rekla da je opčinjen..."

"Ne raspravljaj sa mnom o takvim sitnicama. Opčinjen ili ne, ovamo nije došao ni radi jedne od vas", Araminta će prilično podrugljivo. "Ne znam što mu je bilo na pameti. On..." ~81~ Džentlmenska ponuda

Glas joj zamre kad je stigla do prozora. Povukavši zavjesu, ona ugleda gospodina Bridgertona kako stoji na pločniku i izvlači nešto iz svoga džepa. "Što li to radi?" prošaptala je.

"Mislim da drži rukavicu", uslužno će Posy.

"Nije to..." automatski započne Araminta, naviknuta proturječiti svakoj Posynoj izjavi. "Ha, to doista jest rukavica."

"Mislim da znam prepoznati rukavicu kad je vidim", promrmlja Posy. "Što to promatra?" upita Rosamund, odmičući sestru u stranu.

"Nešto je na rukavici", reče Posy. "Možda nekakav vez. Mi imamo rukavice s izvezenim grbom grofa od Penwooda na porubu. Možda i ta rukavica ima izvezen grb."

Araminta problijedi.

"Jesi li dobro, majko?" upita je Posy. "Izgledaš veoma blijedo."

"Došao je u potrazi za njom", prošapće Araminta.

"Za kim?" upita Rosamund. "Ženom u srebrnom."

"Pa, ovdje je neće pronaći." nadoveže se Posy. "Ja sam bila sirena, a Rosamund Marija Antoaneta. Ti si, naravno, bila kraljica Elizabeta."

"Cipele." Araminta je teško disala. "Cipele."

"Kakve cipele?", razdražljivo upita Rosamund.

"Izgrebane su. Netko je nosio moje cipele." Aramintino lice, koje je već bilo nestvarno blijedo, problijedi još jače. "To je bila ona.

Kako li je to samo izvela? To je sigurno bila ona."

"Tko?" Rosamund je zahtijevala odgovor.

"Majko, jesi li sigurna da ti je dobro?" upita ponovno Posy. "Nisi uopće svoja." No Araminta je već istrčala iz sobe.

~82~ Julia Quinn

"Glupa, glupa cipela", gunđala je Sophie, četkajući petu jedne od Aramintinih starijih cipela. "Ove nije uopće nosila godinama."

Ulaštila im je vrh, a zatim ih spremila natrag među ostale uredno posložene cipele. No prije nego što je uspjela posegnuti za sljedećim parom, vrata garderobe se naglo otvore, udarivši u zid uz takav prasak da je Sophie zamalo vrisnula od iznenađenja.

"O, Bože, baš ste me prepali", reče ona Araminti. "Nisam vas čula kad ste dolazili i..."

"Spakiraj svoje stvari", Aramintin glas bio je tih i okrutan. "Želim da napustiš ovu kuću do zore."

Krpa kojom je Sophie laštila cipele padne na pod. "Što?" Ostala je bez daha. "Zašto?"

"Treba li mi uopće razlog? Obje znamo da sam još prije godinu dana prestala dobivati naknadu za tvoje uzdržavanje. To je sasvim dovoljno da te više ne želim ovdje."

"Ali kamo da idem?"

Aramintine se oči stisnu u dvije ružne pukotine. "To nije moja briga, zar ne?"

"Ali..."

"Dvadeset ti je godina. Dovoljno si stara da se možeš sama snalaziti u životu. Ja te više neću maziti."

"Nikad me niste mazili", tiho reče Sophie.

"Da mi se nisi usudila odgovarati."

"Zašto ne?" uzvrati joj Sophie tonom koji se već počeo pretvarati u vrištanje. "Što mogu izgubiti? Ionako me izbacujete iz kuće."

"Mogla bi se odnositi prema meni s malo više poštovanja", prosikće Araminta, nagazivši nogom Sophijinu suknju tako da je bila zaglavljena u klečećem položaju, "kad sam te već godinu dana oblačila i dala ti krov nad glavom isključivo iz dobrote svoga srca."

~83~ Džentlmenska ponuda

"Vi ništa ne činite iz dobrote svoga srca." Sophie pokuša trzajem osloboditi suknju, no bila je čvrsto zaglavljena pod Aramintinom petom. "Zašto ste me zapravo zadržali?"

Araminta se kreštavo nasmije. "Jeftinija si od obične sluškinje i uživam ti zapovijedati."

Sophie je mrzila biti Aramintinom robinjom, no kuća Penwood je bila njezin dom. Gospođa Gibbons joj je bila prijateljica, Posy je uglavnom suosjećala s njom, a ostatak svijeta je bio... pa... bio je prilično zastrašujući. Kamo da ode? Što joj je činiti? Kako će se uzdržavati?

"Zašto baš sad?" upita Sophie.

Araminta slegne ramenima. "Nisi mi više korisna."

Sophie pogleda dugi red cipela koje je upravo ulaštila. "Doista?"

Araminta zabije oštri vrh svoje pete u Sophienu suknju, poderavši tkaninu. "Sinoć si otišla na bal, zar ne?"

Sophie osjeti kako joj krv napušta lice, znala je da Araminta vidi istinu u njezinim očima. "N-ne", lagala je. "Kako bih ja mogla..."

"Ne znam kako ti je to uspjelo, no znam da si bila ondje."

Araminta šutne par cipela prema Sophie. "Obuj ih."

Sophie je zaprepašteno zurila u cipele od bijelog satena, prošivene srebrnim koncem. Bile su to cipele koje je nosila prošle noći.

"Obuj ih!" derala se Araminta. "Znam da su Rosamundina i Posyna stopala prevelika. Ti si jedina mogla sinoć nositi moje cipele."

"I iz toga ste zaključili da sam išla na bal?" upita Sophie paničnim, zadihanim glasom.

"Obuj cipele, Sophie."

Sophie je posluša. Cipele su joj, naravno, stajale kao salivene.

"Prešla si preko svake granice", tihim joj glasom reče Araminta.

"Još sam te davno upozorila da ne zaboraviš na svoj položaj u društvu. Ti si nezakonito dijete, kopile, plod..." ~84~ Julia Quinn

"Znam što je to kopile", plane Sophie.

Araminta bahato podigne obrvu, šutke se rugajući Sophijinu ispadu bijesa. "Ti nisi sposobna družiti se s otmjenim svijetom", nastavila je, "no svejedno si se usudila, pojavivši se na tom krabuljnom plesu, glumiti da si ravnopravna s nama."

"Jesam, usudila sam se", poviče Sophie, ne mareći više što je Araminta nekako uspjela otkriti njezinu tajnu. "Usudila sam se, i ponovno bih se usudila. Moja je krv jednako plava kao vaša, a moje je srce humanije i..."

U jednom trenutku Sophie je bila na nogama, vičući na Aramintu, a već je u sljedećem opet bila na podu, držeći se za obraz, crven od Aramintina dlana.

"Da se više nikad nisi usudila uspoređivati sa mnom", upozori je Araminta.

Sophie je ostala na podu. Kako joj je otac mogao to učiniti, ostaviti je na brigu ženi koja ju je tako očito prezirala? Zar mu je toliko malo bilo stalo do nje? Ili je jednostavno bio slijep?

"Do jutra se moraš pokupiti", tiho joj reče Araminta. "Ne želim te više nikada vidjeti."

Sophie krene prema vratima.

"Ali ne", reče Araminta, pritisnuvši donjim dijelom dlana Sophijino rame, "prije nego što dovršiš posao koji sam ti zadala."

"Trebat će mi do jutra da ovo dovršim", pobuni se Sophie.

"To je tvoj problem, a ne moj." Rekavši to, Araminta zalupi vratima garderobe i zaključa ih veoma bučno.

Sophie se zagleda dolje u treperavo svjetlo svijeće koju je donijela kako bi osvijetlila dugačku mračnu garderobu. Nije bilo nikakvog izgleda da stijenj izdrži do jutra.

I nije dolazilo u obzir – ali baš nikako – da očisti ostatak Aramintinih cipela.

~85~ Džentlmenska ponuda

Sophie je sjela na pod, prekriženih nogu i ruku, zureći u plamen svijeće dok joj i oči nisu otišle u križ. Kad sutra izađe sunce, život će joj se zauvijek promijeniti. U gradskoj rezidenciji Penwood možda nije bila osobito dobrodošla, ali je barem bila sigurna.

Novca gotovo da uopće nije imala. Od Araminte nije svih ovih godina dobila ni novčića. Srećom, ostalo joj je još nešto ušteđevine od džeparca koji joj je otac redovito davao dok je još bio živ i dok je još imala status grofove štićenice, a ne robinje njegove žene. Bilo je mnogo prilika da ga potroši, no Sophie je oduvijek znala kako će jednom doći ovaj dan i učinilo joj se razboritijim čuvati to malo sredstava što posjeduje.

No ni s tih bijednih nekoliko funta neće daleko stići. Trebala je kartu za odlazak iz Londona, a ona je skupa. Vjerojatno će više od polovice svoje ušteđevine potrošiti samo na nju. Možda bi mogla ostati neko vrijeme u gradu, no sirotinjski dio Londona bio je opasan, a Sophie je znala da nema dovoljno novca za smještaj u boljim četvrtima. Osim toga, ako je već morala živjeti sama, radije će se na selo koje je obožavala.

Drugi je problem bio što je i Benedict Bridgerton živio u Londonu. Grad je velik, i Sophie nije sumnjala da bi ga mogla godinama uspješno izbjegavati. Bojala se, međutim, da ga neće htjeti izbjegavati, nego će stajati pred njegovom kućom čekajući da izađe, u nadi da će ga barem nakratko vidjeti.

A ako bi i on nju spazio... Iskreno, Sophie nije znala što bi se u tom slučaju dogodilo. Možda bi se naljutio na nju zato što ga je obmanula. Možda bi htio da mu postane ljubavnicom. Možda je uopće ne bi prepoznao.

Bila je jedino sigurna da ne bi pao na koljena, izrazio joj vječnu ljubav i zaprosio je.

Sinovi vikonta ne žene se bezimenim pripadnicama niže klase. Čak ni u ljubavnim romanima.

Ne, morat će napustiti London. Držati se podalje od iskušenja. No za to će joj trebati još novca, dovoljno da uspije preživjeti dok ne pronađe posao. Dovoljno da... ~86~ Julia Quinn

Sophijin pogled privuče nešto blistavo - par cipela u samom kutu ormara. Iako ih je ulaštila prije sat vremena, znala je da sjaj nije dolazio od njih, nego od njihovih kopči ukrašenih draguljima koje je mogla lako skinuti i spremiti u svoj džep.

Bi li se usudila?

Pomislila je na novac koji je Araminta dobivala za njezino uzdržavanje i koji nikad nije podijelila s njom. Pomislila je na sve ove godine crnčenja kao osobna sobarica, za što nije dobila niti jednu plaću. Pomislila je na svoju savjest, a zatim je brzo ušutkala.

U ovakvim vremenima nema prostora za savjest.

Uzela je kopče s cipela.

A zatim, nekoliko sati poslije, nakon što ju je Posy došla osloboditi (usprkos majčinim željama), spakirala je sve svoje stvari i otišla.

Na vlastito čuđenje, nije se uopće osvrnula.

~87~ Džentlmenska ponuda

Drugi dio

~88~ Julia Quinn

6. Poglavlje

Prošle su tri godine od zadnjeg vjenčanja u obitelji Bridgerton i lady Bridgerton je u više od nekoliko navrata izjavila kako je na rubu očaja. Benedict se još nije oženio (a vaša autorica smatra kako mu je već krajnje vrijeme, budući da mu je trideset godina), baš kao ni Colin, iako se njemu može progledati kroz prste jer mu je tek dvadeset i šest.

Udova vikontica ima još i dvije kćeri u dobi za udaju, koje joj također zadaju glavobolje. Eloise će uskoro napuniti dvadeset i jednu godinu i, iako je dobila mnogo bračnih ponuda, nije pokazala nikakvu želju za udajom. Franceski je gotovo dvadeset godina (dvije spomenute djevojke slave rođendan istog datuma), no čini se da i nju više zanima sezona kao takva, nego potraga za mužem.

Vaša autorica, međutim, smatra kako lady Bridgerton nema razloga za zabrinutost. Nezamislivo je da itko od braće i sestara Bridgerton na kraju ne pronađe odgovarajućeg bračnog partnera, a osim toga, dvoje njezine vjenčane djece već joj je dosad podarilo ukupno petero unučadi, što je nesumnjivo njezina velika sreća i zadovoljstvo.

Društveni bilten lady Whistledown, 30. travnja 1817.

A

lkohol i cigare. Kartanje i prostitutke. Bila je to zabava u kakvoj bi Benedict Bridgerton neizmjerno uživao netom nakon povratka s fakulteta. ~89~ Džentlmenska ponuda

Sad se samo dosađivao.

Nije bio siguran ni zašto je pristao doći. Također iz dosade, valjda. Londonska sezona 1817. godine bila je dosad identična kopija prijašnje sezone, koja mu također nije bila pretjerano zabavna. Ponavljati sve iznova činilo mu se strahovito banalnim.

Nije čak ni poznavao domaćina, nekog Phillipa Cavendera. Bila je to jedna od onih zabava koju je organizirao prijatelj prijateljeva prijatelja, i Benedict je požalio što nije ostao u Londonu. Tek se nedavno oporavio od jake prehlade, što je mogao iskoristiti kao izliku da odbije poziv, no njegov ga je prijatelj – kojega, usput, nije vidio posljednjih nekoliko sati – molio i nagovarao da pođe s njim, pa je Benedict naposljetku popustio, zbog čega mu je sada bilo neopisivo krivo.

Hodao je glavnim hodnikom kuće Cavenderovih roditelja. Kroz vrata sa svoje lijeve strane vidio je kako je u tijeku kartaška igra s visokim ulozima. Jedan se od igrača vidno znojio. "Glupi kreten", promrmlja Benedict. Nesretnik je vjerojatno bio na samom rubu gubitka obiteljskog imanja.

Vrata s njegove desne strane bila su zatvorena, no kroz njih se ipak čuo zvuk ženskog hihotanja, praćen muškim smijehom, a zatim i vrlo neprivlačnim roktanjem i skvičanjem.

Ovo je ludost. Nije želio biti tu. Mrzio je kartanje s ulozima većim no što si to sudionici mogu priuštiti, a nikad ga nije zanimalo spolno općenje na javnom mjestu. Nije imao pojma što se dogodilo s prijateljem koji ga je ovamo doveo, a ostali mu se gosti nisu nimalo sviđali.

"Odlazim", izjavi on, iako u hodniku nije bilo nikoga tko bi ga mogao čuti. Posjedovao je malo imanje nedaleko odatle, na samo sat vremena jahanja, zapravo. Bilo je to jedva nešto više od obične seoske kolibe, no bilo je njegovo, i trenutačno mu se činilo poput raja.

Međutim, dobar mu je odgoj nalagao da se prvo javi domaćinu i izvijesti ga o svojem odlasku, bez obzira na to što je gospodin ~90~ Julia Quinn

Cavender vjerojatno bio toliko pijan da se sutradan uopće neće sjećati tog razgovora.

Nakon desetak minuta bezuspješnog traganja, Benedict je na kraju počeo žaliti što je njegova majka bila toliko uporna u usađivanju pravila pristojnog i kulturnog ponašanja u svu svoju djecu. Bilo bi znatno jednostavnije kad bi mogao samo otići i gotovo. "Još tri minute", mrmljao je sam sebi u bradu. "Ne pronađem li tog prokletog idiota unutar tri minute, odlazim odavde."

U tom trenutku do njega doteturaju dva mladića, spotičući se o vlastita stopala i glasno se smijući. Zrak ispune alkoholna isparavanja i Benedict diskretno uzmakne jedan korak, za slučaj da neki od njih osjeti potrebu isprazniti sadržaj svoga želuca.

Benedict je oduvijek bio privržen svojim čizmama.

"Bridgertone!" poviče jedan od mladića.

Benedict ih pozdravi kratkim kimanjem glavom. Obojica su bili otprilike pet godina mlađi od njega i nije ih dobro poznavao.

"Nie to Bridgerton", petljao je jezikom drugi mladić. "Toe – vidi, stvavno Bridgerton. Ima njihovu kosu i njihov nos." Zatim je zaškiljio. "Ali koji Bridgerton?"

Benedict mu se ne udostoji odgovoriti. "Jeste li vidjeli domaćina?"

"Zar imamo domaćina?"

"Naravno da imamo domaćina", odgovori prvi mladić.

"Cavender. Vraški velikodušan tip, znaš, dao nam da koristimo njegovu kuću..

"Kuću s-svojih roditelja", ispravi ga drugi mladić. "Nesretnik je još nije naslijedio."

"Tako je! Kuću svojih roditelja. Svejedno vrlo lijepo od njega."

"Je li ga tko od vas vidio?" režao je Benedict.

"Vani je", odgovori mladić koji se maloprije nije mogao sjetiti da imaju domaćina. "Ispred ulaza u kuću." ~91~ Džentlmenska ponuda

"Hvala", kratko reče Benedict, pa prođe pokraj njih prema izlaznim vratima. Spustit će se glavnim stubištem, pozdraviti se s Cavenderom i produžiti u konjušnicu po svoju sportsku dvokolicu.

Gotovo se uopće neće morati zaustavljati.

Krajnje je vrijeme, pomisli Sophie Beckett, za traženje novog posla.

Prošle su skoro dvije godine otkako je napustila London, dvije godine otkako je prestala biti Aramintinom robinjom, dvije godine otkako se u potpunosti osamostalila.

Nakon što je napustila kuću Penwood, založila je kopče Aramintinih cipela, no ispostavilo se da dijamanti kojima se Araminta toliko hvalila uopće nisu bili dijamanti, već kristalno staklo, pa nije za njih dobila puno novca. Pokušala je pronaći posao kao guvernanta, no nijedna od agencija kojima se obratila nije ju htjela zaposliti. Bila je više nego dovoljno obrazovana, no nije imala preporuka, a osim toga, većina žena ne želi zaposliti tako mladu i lijepu djevojku.

Sophie je naposljetku kupila kartu u kočiji za Wiltshire, jer je to bilo najdalje kamo je mogla otići ne dirajući novac od džeparca, koji je ostavila za krajnju nuždu. Srećom, brzo je našla posao kao sobarica kod gospodina i gospođe Cavender. Cavenderi su bili sasvim prosječan par, od svojih su slugu očekivali predanost radu, no nisu tražili nemoguće. Nakon višegodišnjeg crnčenja za Aramintu, novi su poslodavci bili pravi odmor za Sophie.

A onda se njihov sin vratio s putovanja po Europi, i sve se promijenilo. Phillip ju je stalno vrebao po hodnicima, a kad su njegove lascivne aluzije i besramni prijedlozi naišli na odbijanje, postao je još agresivniji. Kad su Cavenderi otputovali u posjet sestri gospođe Cavender u Brighton, Phillip je odlučio organizirati zabavu za dvadesetak najbliskijih prijatelja i Sophie je počela razmišljati da bi trebala potražiti drugi posao. Ni prije joj nije bilo lako izbjegavati Phillipove nasrtaje, no osjećala se donekle zaštićenom. Phillip je ne bi nikada napastvovao dok mu je majka bila doma. ~92~ Julia Quinn

No kad su mu roditelji otputovali, Phillip je očito mislio kako može činiti što ga je volja, a prijatelji mu nisu bili nimalo bolji.

Sophie je znala da bi trebala smjesta otići odatle, no gospođa Cavender je bila dobra prema njoj i činilo joj se nepristojnim otići bez dvotjednog otkaznog roka. No nakon što je dva sata morala bježati po kući od napasnika, zaključila je da pristojno ponašanje nije jedna od njezinih vrlina, te je rekla domaćici kuće (koja je, srećom, imala razumijevanja) kako ne može više ostati ondje.

Spakirala je sve svoje stvari u omanju torbu, iskrala se sporednim stepenicama i izašla iz kuće. Čekalo ju je oko tri kilometra pješačenja do sela, no čak joj se i usred noći cesta činila sigurnijom od kuće obitelji Cavender, a osim toga, znala je da će u malom obližnjem svratištu dobiti topli obrok i sobu po pristojnoj cijeni.

Upravo je bila stigla do prednjeg dijela kuće i krenula prema prilaznom putu kad začuje kako netko viče za njom promuklim glasom.

Pogleda o komu se radi. O, k vragu. Bio je to Phillip Cavender, i izgledao je još pijanije i opasnije nego inače.

Sophie potrči, moleći se da je alkohol oslabio Phillipovu koordinaciju. Znala je da mu inače ne bi mogla pobjeći, budući da je znatno brži od nje. Činilo se, međutim, da ga je njezin bijeg samo dodatno uzbudio, jer je čula kako je glasno doziva kroz smijeh, a topot njegovih koraka kako joj se sve više i više približava, dok konačno nije osjetila kako je njegova ruka hvata za ovratnik kaputa i zaustavlja naglim trzajem.

Phillip se pobjedonosno smijao, a Sophie nikad u svome životu nije bila toliko prestravljena.

"Vidi, vidi koga sam ulovio", šepurio se. "Malu gospođicu Sophie. Moram te upoznati sa svojim prijateljima."

Sophie se osuše usta. Nije bila sigurna je li joj srce počelo dvostruko brže tući ili je posve stalo.

~93~ Džentlmenska ponuda

"Pustite me, gospodine Cavender", reče najstrožim mogućim glasom. Znala je da mu se više sviđala bespomoćna i uplašena, i odbila mu je priuštiti taj užitak.

"Mislim da neću", reče on okrenuvši je da bi je prisilio gledati kako mu se usta razvlače u ljigavi osmijeh. Okrene glavu i poviče: "Heasley! Fletcher! Dođite vidjeti što tu imam!"

Sophie je s užasom gledala kako se još dvojica muškaraca pojavljuju iz tame. Djelovali su jednako pijani kao Phillip, a možda i više.

"Ti uvijek priređuješ najbolje zabave", sladunjavo će jedan od njih. Phillip je pucao od ponosa.

"Pustite me!" ponovno reče Sophie.

Phillip se naceri. "Što vi mislite, dečki? Da uslišim želju dami?"

"Ni govora!" odgovori mlađi od dvojice.

"Dama", reče onaj koji je pohvalio Phillipa kao najboljeg domaćina, "je možda malo netočan naziv, zar ne?"

"Imaš pravo!" odgovori Phillip. "Ovo je sobarica, a kao što svi dobro znamo, takve su cure rođene za služenje." Grubo gurne Sophie prema jednom od svojih prijatelja. "Evo. Procijeni robu."

Sophie vrisne posrnuvši prema naprijed i grčevito stisne svoju torbicu. Uskoro će biti silovana; to joj je bilo jasno kao dan. No njezin je uspaničeni um nastojao zadržati barem mrvicu dostojanstva, odbivši dopustiti tim muškarcima da raspu sve njezine osobne stvari po hladnom tlu.

Muškarac koji ju je uhvatio grubo je ispipa, a zatim je gurne prema trećem, koji ju je upravo krenuo hvatati rukom oko struka, kad je začula nečiji povik: "Cavender!"

Sophie zatvori oči od muke. Četvrti muškarac? Dragi Bože, nisu li trojica bila dovoljna?"

"Bridgertone!" vikne Phillip. "Dođi, pridruži nam se!"

Sophie naglo otvori oči. Bridgerton? ~94~ Julia Quinn

Visok, kršan muškarac izroni iz mraka, približavajući im se lakim, samouvjerenim i otmjenim korakom. "Što se tu zbiva?"

Dragi Bože, taj bi glas bilo gdje prepoznala. Toliko ga je puta čula u svojim snovima.

Bio je to Benedict Bridgerton. Njezin kraljević iz bajke.

Noć je bila prohladna, no Benedictu je godila nakon što je unutra morao udisati alkoholne pare i duhanski dim. Mjesec je bio gotovo pun; golema debela kugla rasipala je svoj sjaj, a nježni je lahor mrsio lišće na stablima. Sve u svemu, bila je to odlična večer za bijeg od dosadne zabave i vožnju kući.

No prvo je morao pronaći svoga domaćina, proći kroz uobičajenu proceduru zahvaljivanja na gostoprimstvu i obavijestiti ga o svome odlasku. Stigavši do dna stubišta, zazove ga: "Cavender!"

"Tu sam!" začuo se odziv i Benedict okrene glavu u desno.

Cavender je stajao ispod veličanstvenog starog brijesta s dvojicom muškaraca. Činilo se kako se zabavljaju sa sluškinjom, gurajući je od jednog do drugog.

Benedict uzdahne. Bio je predaleko da bi mogao procijeniti je li i sluškinja uživala u toj zabavi. Ako nije, morat će je spasiti, a to nije bio način na koji je kanio provesti večer. Nikad nije osobito volio glumiti junaka, no kako je imao puno mlađih sestara - točnije, četiri - nije mogao ne priskočiti u pomoć ženi u nevolji.

"Hej, vi ondje!" poviče dok je ležerno hodao prema njima, namjerno se držeći opušteno. Uvijek je bolje prilaziti sporo i procijeniti stanje, nego odmah nasrnuti bez razmišljanja.

"Bridgertone!" pozove ga Cavender. "Dođi, pridruži nam se!"

Benedict im priđe u trenutku kad je jedan od muškaraca obuhvatio rukom ženin struk i privukao je k sebi, prilijepivši njezina leđa za

~95~ Džentlmenska ponuda

svoja prsa. Drugom ju je rukom uhvatio za stražnjicu, štipajući je i gnječeći.

Benedict pogleda sluškinju u oči. Bile su razrogačene i ispunjene paničnim strahom. Gledala je u njega kao da je pao s neba. "Što se tu zbiva?" upita on.

"Samo se malo zabavljamo", smijuljio se Cavender. "Roditelji su me usrećili zaposlivši ovaj slasni zalogajčić kao sobaricu."

"Ne bi se reklo da uživa u vašoj pažnji", smireno će Benedict.

"Nije joj ni mrsko", odvrati Cavender. "Ako se mene pita, to je sasvim dovoljno."

"Ako se mene pita, nije", reče Benedict prišavši bliže.

"Možeš je i ti potrošiti", veselo će Cavender. "Čim mi završimo za njom."

"Pogrešno si me shvatio."

Benedictov je glas bio toliko oštar da su se sva trojica ukočila na mjestu i pogledala ga upitno, ali i oprezno.

"Pustite tu djevojku", zapovijedi im.

Zatečen naglom promjenom raspoloženja, a vjerojatno i zbog alkoholom oslabljenih refleksa, muškarac koji je držao djevojku ne učini ništa.

"Ne želim se potući s vama", reče Benedict prekriživši ruke, "ali hoću ne budete li me poslušali. I uvjeravam vas da me nimalo ne plaši što vas je trojica." "Čekaj malo", ljutito će Cavender. "Ne možeš ti meni zapovijedati na mome posjedu."

"To je posjed tvojih roditelja", istakne Benedict, podsjetivši sve nazočne kako je Cavender još prilično zelen.

"To je moj dom", uzvrati Cavender, "a ovo je moja sluškinja. I učinit će sve što ja želim."

~96~ Julia Quinn

"Nisam znao da je robovlasništvo zakonito u ovoj zemlji", prošapće Benedict.

"Mora me slušati!"

"Mora li doista?"

"Ne bude li me slušala, otpustit ću je."

"U redu", reče Benedict, iskrivivši usne u nagovještaj osmijeha.

"Pitaj je. Upitaj djevojku želi li ševu sa svom trojicom. To vam je valjda bila namjera, zar ne?"

Cavender je pljuckao pokušavajući doći do riječi.

"Pitaj je", ponovi Benedict. Sad se već cerio, ponajviše zato što je znao da će njegov osmijeh razjariti mlađeg muškarca.

"Ne pristane li, možeš joj odmah dati otkaz."

"Neću je pitati", durio se Cavender.

"Pa, onda ne možeš ni očekivati da pristane, zar ne?" Benedict pogleda u djevojku. Bila je privlačna, kratke kovrčave svijetlosmeđe kose i golemih prestravljenih očiju, možda čak i prevelikih za njezino lice. "Dobro", reče on, pogledavši opet nakratko prema Cavenderu. "Ja ću je pitati."

Djevojčine se usne razdvoje, a Benedict je imao čudan osjećaj kao da su se već negdje sreli. No to je bilo nemoguće, osim ako je radila za neku plemićku obitelj. A i u tom bi je slučaju viđao samo u prolazu. Kao muškarca, nikad ga nisu privlačile sluškinje. Zapravo ih je jedva zamjećivao.

"Gospođice..." Namrštio se. "Oprostite, kako vam je ime?"

"Sophie Beckett", odgovori ona gotovo bez daha, zvučeći kao da joj se u grlu zaglavila golema žaba.

"Gospođice Beckett", nastavi on, "biste li bili tako ljubazni da mi ogovorite na sljedeće pitanje?"

"Ne!" prasne ona.

"Nećete mi odgovoriti?" upita on s osmijehom u očima. ~97~ Džentlmenska ponuda

"Ne, ja ne želim ševu s ovom trojicom muškaraca!" riječi su doslovno eruptirale iz njenih usta.

"Dakle, to smo razjasnili", reče Benedict. Pogleda u muškarca koji ju je i dalje držao. "Predlažem da je pustite kako bi je Cavender mogao otpustiti iz službe."

"I kamo će otići?" podrugljivo upita Cavender. "Možete biti sigurni da u ovom okrugu više neće pronaći posao."

Sophie se okrene prema Benedictu, s istom brigom na umu.

Benedict nehajno slegne ramenima. "Ja ću joj naći posao u kućanstvu moje majke." Pogleda u Sophie, upitno podigavši obrvu.

"Pretpostavljam da vam to odgovara?"

Ona zgranuto zine. Htio ju je odvesti svome domu!

"Ovo baš nije reakcija kakvu sam očekivao", zajedljivo će Benedict. "Zasigurno će vam biti ugodnije nego tu. Ako ništa drugo, mogu vam zajamčiti da vas nitko neće silovati. Što kažete?" Sophie izbezumljeno pogleda prema trojici muškaraca koji su je namjeravali silovati. Zapravo nije imala izbora. Benedict Bridgerton joj je jedini mogao omogućiti bijeg s posjeda obitelji Cavender.

Znala je da ne može raditi za njegovu majku; biti mu toliko blizu, ali u položaju sluškinje, za nju bi bilo jednostavno nepodnošljivo. No to će naknadno pokušati izbjeći. Zasad samo mora pobjeći od Phillipa.

Okrene se prema Benedictu i kimne, ne usuđujući se još progovoriti. Osjećala je kao da je nešto iznutra guši, no nije znala je li to bilo od straha ili olakšanja.

"Odlično", reče on. "Hoćemo li poći?" Ona znakovito pogleda prema ruci koja ju je još držala zarobljenom. "Za Boga miloga", zareži Benedict. "Hoćeš li je već jednom pustiti ili da te upucam u tu prokletu ruku?"

Benedict nije čak ni imao pištolj, no ton njegova glasa bio je toliko prijeteći da je muškarac smjesta pustio Sophie.

"Odlično", reče Benedict, pruživši ruku sluškinji. Ona mu priđe i drhtavim ga prstima uhvati ispod lakta.

"Ne možeš je samo tako odvesti!" kmečao je Phillip. ~98~ Julia Quinn

Benedict mu uputi nadmeni pogled. "Upravo sam to učinio", "Zažalit ćeš zbog toga", zaprijeti mu Phillip.

"Sumnjam. A sad mi se gubi s očiju."

Phillip bijesno puhne, pa se okrene prema svojim prijateljima i reče: "Idemo odavde." Zatim ponovno pogleda prema Benedictu i doda, "Neću te više nikada pozvati ni na jednu od svojih zabava."

"Srce mi krvari", razvuče Benedict.

Phillip još jednom uvrijeđeno frkne nosom, a onda sa svojim prijateljima odmaršira natrag u kuću.

Sophie ih je promatrala dok su odlazili, zatim je polako vratila pogled na Benedicta. Dok su je Phillip i njegovi prijatelji držali zarobljenom, znala je što joj žele učiniti i zamalo je poželjela umrijeti. A onda se ispred nje odjednom stvorio Benedict Bridgerton, poput junaka iz njezinih snova, i ona je pomislila da je možda uistinu umrla. Kako bi inače on mogao biti tu? Zacijelo je bila u raju.

Bila je toliko zaprepaštena da je zamalo bila zaboravila da ju je Phillipov prijatelj još držao jednom rukom oko struka, a drugom, na vrlo ponižavajući način, za stražnjicu. Na jedan kratki trenutak cijeli svijet oko nje kao da je nestao, i jedino što je vidjela i čega je bila svjesna, bio je Benedict Bridgerton.

Bio je to trenutak potpunog savršenstva.

Zatim je, međutim, grubo vraćena u realnost i jedino na što je mogla misliti bilo je – što je, za ime svijeta, on tu radio? Na toj odvratnoj zabavi, punoj pijanaca i kurvi. Kada ga je upoznala prije dvije godine, nije joj djelovao kao netko tko bi posjećivao takva zbivanja. No provela je s njime samo nekoliko sati, možda ga je krivo procijenila. Ona zatvori oči od boli. U protekle dvije godine, sjećanje na Benedicta Bridgertona bilo je jedino svjetlo u turobnom sivilu njezina života. Ako ga je pogrešno procijenila, ako nije bio ništa bolji od Phillipa i njegovih prijatelja, onda joj više ništa nije ostalo. Čak ni uspomena na ljubav. ~99~ Džentlmenska ponuda

Ali on ju jest spasio. To je bilo neosporno.

Možda uopće nije bilo bitno zašto je došao na Phillipovu zabavu, samo da je bio tu i da ju je spasio.

"Jeste li dobro?" odjednom je upita.

Sophie kimne, pogledavši ga ravno u oči, očekujući da je prepozna.

"Jeste li sigurni?"

Ona ponovno kimne, čekajući i dalje. Zacijelo će je uskoro prepoznati.

"Odlično. Bili su vrlo grubi prema vama."

"Bit ću dobro." Sophie je grickala donju usnu. Nije imala pojma kako će reagirati kad otkrije tko je ona. Hoće li mu biti drago? Ili će se razbjesniti? Neizvjesnost ju je razdirala.

"Koliko će vam trebati da spakirate svoje stvari?"

Sophie pomalo tupavo zatrepće, a zatim shvati kako još drži u rukama svoju torbu. "Tu je sve", reče ona. "Pokušavala sam otići kad su me ščepali."

"Pametna cura", promrmlja on s odobravanjem.

Sophie je samo zurila u njega, ne vjerujući da ju nije prepoznao.

"Onda pođimo", reče on. "Muka mi je već od same pomisli da smo na Cavenderovom posjedu."

Sophie ne odgovori ništa, samo lagano isturi bradu i nagne glavu u stranu, promatrajući mu lice.

"Sigurni ste da vam je dobro?" upita je.

A onda se Sophie zamisli. Kad su se sreli prije dvije godine, pola joj je lica bilo prekriveno maskom. Kosa joj je bila lagano napudrana pa se doimala svjetlijom nego što je inače bila. Osim toga, svoje je duge uvojke u međuvremenu odrezala i prodala vlasuljaru. Njezina nekoć duga valovita kosa sad je bila kratka i kovrčava. Daleko od gospođe Gibbons koja ju je uvijek dobro ~100~ Julia Quinn

hranila, smršavila je oko šest kilograma. A čak i zanemarivši sve to, njih dvoje su zajedno proveli jedva sat i pol vremena.

Zurila je u njega, ravno u njegove oči. I tada joj je postalo jasno.

Neće je prepoznati.

Nije imao pojma tko je ona.

Sophie nije znala bi li se smijala ili se rasplakala.

~101~ Džentlmenska ponuda

7. Poglavlje

Prošlog četvrtka na balu kod Mottrama svim gostima bilo je jasno da je gospođica Rosamund Reiling odabrala gospodina Phillipa Cavendera za svojeg budućeg muža.

Vaša autorica smatra da to dvoje izvrsno odgovaraju jedno drugomu.

Društveni bilten lady Whistledown, 30. travnja 1817.

Deset minuta kasnije, Sophie je sjedila pokraj Benedicta Bridgertona u njegovoj sportskoj dvokolici.

"Nešto vam je upalo u oko?" učtivo je upita.

To je trgne iz sanjarenja. "M-molim?"

"Neprekidno trepćete", objasni on. "Pomislio sam da vam je možda nešto upalo u oko."

Sophie teškom mukom proguta slinu, nastojeći zaustaviti provalu histeričnog smijeha. Što mu je trebala reći? Istinu? Da trepće jer cijelo vrijeme očekuje da će se probuditi iz nečega što može biti samo san? Ili možda noćna mora?

"Sigurni ste da vam je dobro?" upita on.

Ona kimne glavom.

"Vjerojatno još osjećate posljedice šoka", reče on.

~102~ Julia Quinn

Ona ponovno kimne, ostavljajući ga u uvjerenju kako je to jedini razlog njezine uznemirenosti.

Zašto je nije prepoznao? Godinama je sanjala ovaj trenutak.

Njezin princ na bijelom konju napokon ju je došao spasiti, a nije ni znao tko je ona.

"Kako ste ono rekli da se zovete?" upita on. "Ispričavam se, uvijek mi treba dvaput ponoviti ime da ga zapamtim."

"Gospođica Sophie Beckett." Nije imala razloga lagati; na krabuljnom mu plesu nije odala svoje ime.

"Drago mi je što sam vas upoznao, gospođice Beckett", reče on, očiju prikovanih za mračan put. "Ja sam Benedict Bridgerton."

Sophie odgovori na njegovo predstavljanje kimanjem glave, iako nije gledao u nju. Neko je vrijeme šutjela, ponajviše zato što nije znala što reći u tako nevjerojatnoj situaciji. Bilo je to, shvatila je, predstavljanje koje nisu obavili prije dvije godine. Konačno je rekla samo: "Ponijeli ste se veoma hrabro."

On slegne ramenima.

"Bila su njih trojica na vas jednoga. Većina muškaraca se ne bi umiješala."

Ovaj put je pogledao u nju. "Mrzim nasilnike", bilo je sve što je rekao.

Ona ponovno kimne. "Htjeli su me silovati."

"Znam", odgovori on. A zatim doda: "Imam četiri sestre."

Ona zamalo reče "Znam", ali se na vrijeme zaustavi. Kako bi sluškinja iz Wiltshirea mogla znati za to? Pa umjesto toga samo reče: "Pretpostavljam da vas je zato toliko pogodio položaj u kojem sam se zatekla."

"Nadam se da bi i njima netko pohitao u pomoć kad bi se zatekle u sličnoj situaciji."

"Ja se nadam da se to neće nikada dogoditi."

On turobno kimne glavom. "I ja." ~103~ Džentlmenska ponuda

Nastavili su se voziti u noćnoj tišini. Sophie se prisjećala krabuljnog plesa, na kojem im ni na trenutak nije ponestalo tema za razgovor. Ovo je drukčija situacija, zaključila je. Ona je sada sluškinja, a ne prekrasna pripadnica visokog društva. Nemaju ničeg zajedničkog.

Pa ipak se i dalje nadala da će je prepoznati, zaustaviti kočiju, priviti je na grudi i reći joj kako je ove dvije godine nije prestajao tražiti. Ubrzo je, međutim, shvatila da se to neće dogoditi. Nije mogao prepoznati damu u sluškinji i, istini za volju, zašto bi i trebao?

Ljudi vide ono što očekuju vidjeti. A Benedict Bridgerton zasigurno nije očekivao otmjenu damu iz visoka društva prerušenu u skromnu sluškinju.

Nijedan dan nije prošao a da nije pomislila na njega, prisjetila se njegovih usana na svojim usnama, opojne čarolije te noći pod maskama. On je postao središte svih njenih maštanja, snova u kojima je ona bila posve druga osoba, dijete nekih drugih roditelja.

U njezinim snovima njih dvoje su se upoznali na balu, možda baš na balu organiziranom njoj u čast, onom koji su za nju priredili njezini požrtvovni roditelji. On joj se nježno udvarao mirisnim cvijećem i ukradenim poljupcima. A zatim je jednog blagog proljetnog dana, ispunjenog samo pjevom ptica i nježnim strujanjem lahora, kleknuo pred nju i zaprosio je, izjavivši joj vječnu ljubav i obožavanje.

Bilo je lijepo tako sanjariti. Ljepši od toga bio je samo san u kojem su živjeli sretno do kraja života, s troje djece, sretno rođene u zakonitoj bračnoj zajednici.

No čak ni u svojim maštanjima nikad nije zamišljala da će ga doista ponovno sresti, a još manje da će je on spasiti od nasrtaja trojice razvratnih nasilnika.

Pitala se je li ikad mislio na tajanstvenu ženu u srebrnom s kojom je podijelio jedan strastveni poljubac. Željela je vjerovati da jest, ali je sumnjala da mu je to značilo više nego njoj. On je ipak muškarac, i vjerojatno je poljubio desetine žena.

~104~ Julia Quinn

Za njega je to bila samo jedna od mnogih takvih večeri. Sophie je i dalje čitala Whistledown kad god bi ga se uspjela dočepati. Znala je da je Benedict bio na mnogo balova. Zašto bi taj jedan krabuljni ples bio izdvojen u njegovu sjećanju?

Sophie uzdahne i zagleda se u svoje ruke, koje su još stezale ručku njezine torbe. Da je barem nosila rukavice, no jedini par koji je imala istrošio se još prošle godine, a nove si nije mogla priuštiti.

Ruke su joj bile grube i ispucale, a prsi promrzli.

"To je sve što imate?" upita je Benedict, pokazujući na torbu. Ona kimne. "Bojim se da nemam puno toga. Samo rezervnu odjeću i nekoliko osobnih uspomena."

Neko vrijeme je šutio, a zatim reče: "Vrlo uglađeno govorite za sluškinju."

Nije bio prvi koji je to opazio pa mu Sophie dade unaprijed pripremljeni odgovor. "Majka mi je radila kao domaćica kuće za jednu vrlo obzirnu i velikodušnu obitelj. Dopustili su mi da pohađam dio nastave s njihovim kćerima."

"Zašto ne radite za njih?" Stručnim okretom zglobova ruku usmjerio je konje u lijevo na račvanju ceste. "Pretpostavljam da ne govorite o obitelji Cavender."

"Ne", odgovori ona, pokušavajući smisliti dobar odgovor. Nitko ju nikad nije ispitivao dalje od ponuđenog objašnjenja. Nikoga nije zanimalo toliko da bi mu bilo stalo. "Majka mi je umrla", naposljetku odgovori, "a s novom se domaćicom kuće nisam dobro slagala." Činilo se da je prihvatio njezin odgovor pa su se nastavili voziti u tišini sljedećih nekoliko minuta. Noć je bila gotovo posve bez zvukova, osim vjetra i ritmičnog kloparanja konjskih kopita.

Konačno Sophie upita, ne mogavši više obuzdavati znatiželju: "Kamo idemo?"

"Imam kolibu nedaleko odavde", odgovori on. "Ostat ćemo ondje jednu noć ili dvije, a onda ću vas odvesti k svojoj majci. Siguran sam da će vam naći neko radno mjesto u svome kućanstvu.

Sophijino srce počne jače udarati. "Ta vaša koliba..." ~105~ Džentlmenska ponuda

"Imat ćete prikladnu pratnju", reče on blago se nasmiješivši.

"Nadstojnik i njegova žena žive ondje, i budite sigurni da gospodin i gospođa Crabtree neće dopustiti nikakvo nedolično ponašanje pod svojim krovom."

"Mislila sam da je to vaša kuća."

Osmijeh mu se proširi. "Pokušavam ih već godinama uvjeriti u to, no nikako da mi uspije."

Sophie osjeti kako se i njoj podižu rubovi usana. "Zvuče kao da bi mi se mogli jako svidjeti."

"Vjerujem da hoće."

A zatim su ponovno zašutjeli. Sophie je pazila da gleda ravno ispred sebe. Strepila je, posve besmisleno, da će je on, ako im se pogledi sretnu, prepoznati. No to je samo umišljala. Već ju je ranije bio gledao ravno u oči, i to u više navrata, pa je i dalje mislio da je ona obična sluškinja.

Nakon nekoliko minuta, međutim, ona osjeti neobično peckanje u obrazu, a kad se okrenula prema njemu, vidjela je kako pogledava prema njoj s čudnim izrazom lica.

"Jesmo li se već prije sreli?" izleti mu.

"Ne", odgovori ona glasom koji je zvučao prigušenije nego što je htjela. "Mislim da nismo."

"Siguran sam da ste u pravu", mrmljao je, "ali mi svejedno djelujete poznato."

"Sve sluškinje jednako izgledaju", reče ona usiljeno se nasmijavši.

"I ja sam prije tako mislio", promumlja on.

Ponovno je gledala ispred sebe, u nevjerici. Zašto li mu je to rekla? Zar nije željela da je prepozna? Nije li proteklih pola sata provela čeznući i snivajući i...

U tome je bio problem. Ona je snivala. U njenim snovima on ju je volio. U njenim joj je snovima nudio brak. Na javi bi joj mogao ~106~ Julia Quinn

ponuditi da mu postane ljubavnicom, a sama je sebi prisegnula da to neće nikada biti. Na javi bi možda osjetio časnu dužnost vratiti je Araminti, koja bi je vjerojatno smjesta prijavila sucu zbog krađe kopča s onih cipela (a Sophie nije ni na trenutak posumnjala da Araminta nije opazila njihov nestanak.)

Ne, bolje da je ne prepozna. To bi joj samo zakompliciralo život, i uzevši u obzir činjenicu da nije više imala nikakav izvor zarade, a ni inače nije posjedovala mnogo više od odjeće koju je nosila na sebi, njezinu životu doista nisu trebali dodatni zapleti.

No svejedno je osjećala neobjašnjivo razočaranje jer je nije odmah prepoznao.

"Je li ovo kap kiše?" upita Sophie, želeći skrenuti razgovor na bezopasnije teme.

Benedict podigne pogled. Mjesec je već bio posve prekriven oblacima. "Nije slutilo na kišu kad smo kretali", prošapta. Krupna kap kiše padne mu na bedro. "No mislim da ste u pravu."

Sophie promotri nebo. "Vjetar je prilično pojačao. Nadam se da nećemo upasti u nevrijeme."

"Sigurno ćemo upasti u nevrijeme", reče on zajedljivo, "jer smo u otvorenoj kočiji. Da sam uzeo zatvorenu kočiju, na nebu ne bi bilo ni oblačka."

"Koliko je udaljena vaša koliba?"

"Još otprilike pola sata vožnje, mislim." Namrštio se. "Ako nas ne uspori kiša."

"Pa, meni ne smeta malo kiše", srčano će Sophie. "Nije najgora stvar na svijetu pokisnuti."

Oboje su znali na što je mislila.

"Mislim da vam se nisam sjetila zahvaliti", reče tiho.

Benedict naglo okrene glavu. Tako mu svega, bilo je nešto tako prokleto poznato u njezinu glasu. No kad su mu oči potražile njezino lice, vidio je samo običnu sluškinju. Vrlo privlačnu doduše, ~107~ Džentlmenska ponuda

ali se svejedno i dalje radilo samo o sluškinji, ne o nekome s kime bi mu se mogli križati putevi.

"Nije potrebno", konačno reče.

"Možda vama nije. Meni je značilo sve u životu."

Osjećajući nelagodu zbog takvog uvažavanja, on samo kimne i ispusti jedan od onih roktavih zvukova kakve muškarci proizvode kad ne znaju što bi rekli.

"Bilo je to uistinu hrabro od vas", reče ona.

On ponovno zarokće.

A tada se nebo otvori. Nakon samo jedne minute Benedictova je odjeća bila u cijelosti mokra. "Dovest ću nas onamo što brže mogu", poviče on, nastojeći nadglasati vjetar.

"Ne brinite se zbog mene!" Sophie je također vikala, no kad ju je pogledao, vidio je kako se šćućurila i ruke čvrsto ovila oko sebe, kao da pokušava zadržati toplinu svoga tijela.

"Dopustite da vam dam svoj kaput."

Ona zatrese glavom, pa se čak i nasmije. "Vjerojatno bi me još samo više smočio, potpuno je mokar."

On potjera konje u brži galop, no put je postajao sve blatnjaviji, a vjetar je šibao kišu na sve strane, dodatno otežavajući ionako slabu vidljivost.

K vragu. Samo mu je još to trebalo. Cijeli je prošli tjedan bio prehlađen, a vjerojatno se nije ni do kraja oporavio. Od vožnje po ledenoj kiši će se sigurno opet razboljeti, i sljedećih će mu mjesec dana curiti nos, suziti oči... svi ti dosadni, neprivlačni simptomi...

Doduše...

Benedict nije mogao posve suspregnuti osmijeh. Razboli li se ponovno, majka ga neće moći nagovarati da posjećuje baš svaku zabavu u Londonu, a sve u nadi da će pronaći neku prikladnu mladu damu s kojom bi se skrasio u sretnom braku.

~108~ Julia Quinn

U vlastitu obranu, nije mogao reći kako nije tražio potencijalnu ženu, naprotiv, neprestano je bio u potrazi za njom. Svakako se nije protivio braku kao takvom. Njegov brat Anthony i njegova sestra Daphne završili su u sretnim brakovima. No njihovi su brakovi sretni jer su bili dovoljno pametni da se vjenčaju s osobama koje su idealne za njih, a Benedict je bio siguran da još nije upoznao ženu koja bi bila idealna za njega.

Ne, pomisli, vraćajući se mislima nekoliko godina unatrag, to nije sasvim točno. Jednom je upoznao nekoga...

Damu u srebrnom.

Držeći je u naručju i okrećući je po balkonu u njezinu prvom valceru, osjetio je nešto posve drukčije u svojoj utrobi. Neki lepršavi, peckavi osjećaj. Trebao je zbog toga umirati od straha.

Ali nije. Ostao je bez daha, uzbuđen... siguran da će biti njegova.

A onda je nestala. Bilo je to kao da je svijet ravna ploča i on je pao preko ruba. Iz onog neugodnog razgovora s lady Penwood nije saznao ništa, a ni ispitivanje prijatelja i članova obitelji mu nije pomoglo u otkrivanju bilo čega o mladoj ženi u srebrnoj haljini.

Nije došla ni s kim i nije otišla ni s kim. Činilo se zapravo kao da nije ni postojala.

Na svakom ju je balu, zabavi ili privatnom koncertu tražio pogledom. Čak je počeo posjećivati dvostruko više društvenih zbivanja nego obično, nadajući se da će je negdje ugledati.

No uvijek se vraćao kući razočaran.

Mislio je da će je prestati tražiti. Benedict je bio praktičan čovjek, i pretpostavljao je da će jednog dana jednostavno odustati. Na neki način i jest. Nakon nekoliko mjeseci je ponovno počeo više odbijati nego prihvaćati pozive. A nakon još nekoliko mjeseci je shvatio kako ponovno može upoznavati žene, ne uspoređujući ih nesvjesno s njom.

No nije ju mogao prestati tražiti pogledom. Možda to više nije činio s jednakim intenzitetom, no kad god bi se zatekao na nekom ~109~ Džentlmenska ponuda

balu ili sjedio na kakvom privatnom koncertu, očima je pretraživao okupljenu gomilu, a uši ćulio ne bi li čuo njezin radostan smijeh.

Ona je bila ondje negdje. Odavno se pomirio s činjenicom da je najvjerojatnije nikad neće pronaći, i već je više od godinu dana nije aktivno tražio, ali...

Sjetno se nasmije. Jednostavno nije mogao prestati tražiti pogledom. To je, na neki čudan način, postalo dijelom njegova identiteta. Zove se Benedict Bridgerton, ima sedmero braće i sestara, podjednako je vješt u mačevanju i u risanju, i uvijek drži oči širom otvorene ne bi li ugledao jedinu ženu koja mu je dotakla dušu.

I dalje se nadao... čeznuo... i gledao. I iako je već i sam sebi govorio kako mu je vrijeme da se oženi, jednostavno se nije mogao odvažiti na to. Jer, što ako stavi nekoj ženi prsten na ruku, i sutradan ugleda nju?

To bi mu slomilo srce. Ne, bilo bi još gore od toga. To bi mu uništilo dušu.

Benedict ispusti uzdah olakšanja kad je spazio selo Rosemeade, jer je to značilo da imaju još samo pet minuta do njegove kolibe i, tako mu svega, jedva je čekao da se baci u kadu punu vruće vode.

Pogleda prema gospođici Beckett. Ona se također tresla od hladnoće, no, pomisli on pomalo zadivljeno, nije se nijednom požalila. Benedict se pokušavao prisjetiti neke žene iz svoje okoline koja bi tako hrabro otrpjela elementarne nepogode i ne uspije se sjetiti nijedne. Dosad bi čak i njegova sestra Daphne, koja je inače bila ravnopravna svakom muškarcu, tulila zbog hladnoće.

"Još malo pa smo stigli", ohrabrivao ju je.

"Dobro sam... Ajoj! Jeste li dobro?"

Benedicta je spopao napadaj kašlja, jedan od onih dubokih i suhih koje čovjek osjeti duboko u plućima. Osjećao je kao da mu pluća gore i kao da mu je netko ugurao britvicu u grlo.

"Dobro sam", hvatao je zrak, kratko povukavši uzde ne bi li smirio konje koji su izgubili ritam dok je kašljao. ~110~ Julia Quinn

"Ne zvučite dobro."

"Prošli tjedan sam bio prehlađen i curio mi je nos", reče on zadrhtavši. Dovraga, kako su ga samo boljela pluća.

"Ovo mi ne zvuči kao da vam curi nos", reče ona uz smiješak koji je očito trebao biti zadirkujući. No nije izgledala kao da ga zadirkuje. Naprotiv, djelovala je vrlo zabrinuto.

"Očito se spustila na pluća", promrmljao je.

"Ne želim da se razbolite zbog mene."

On se pokuša nasmiješiti, ali su ga jagodične kosti previše boljele.

"Kiša bi me ulovila i da vas nisam poveo sa sobom."

"Svejedno…" Što god je htjela reći, bilo je prekinuto još jednim jakim napadajem suhog kašlja.

"Oprostite", promrmlja.

"Dajte meni da vozim", reče ona posegnuvši za uzdama.

On se okrene prema njoj u nevjerici. "Ovo je faeton, a ne obična seoska jednoprežna kola."

Sophie se suzdrži da ga ne zadavi. Nos mu je curio, oči su mu bile crvene, nije prestajao kašljati, ali je i dalje imao energije ponašati se poput oholog pauna. "Uvjeravam vas", reče ona polako, "da znam upravljati dvoprežnom kočijom."

"A gdje ste to naučili?"

"Kod iste obitelji koja mi je dopuštala da se školujem s njihovim kćerima", lagala je Sophie. "Učila sam voziti kad su one učile."

"Očito vas je gospodarica jako voljela", reče on.

"Jest, jako", odvrati Sophie, nastojeći se ne smijati. Gospodarica je bila Araminta, a ona se noktima i zubima borila protiv odluke njezina oca da Sophie omogući jednako obrazovanje kao Rosamund i Posy. Sve tri su naučile voziti dvoprežnu kočiju godinu dana prije grofove smrti. ~111~ Džentlmenska ponuda

"Hvala, ja ću voziti", oštro će Benedict. A zatim je pokvario dojam još jednim napadajem kašlja.

Sophie posegne za uzdama. "Za ljubav božju..."

"Evo", reče on, dodajući joj uzde i brišući si oči. "Uzmite ih. No ja ću vas nadzirati."

"Nisam ni sumnjala", uzvrati ona zajedljivo. Zbog kiše su uvjeti za vožnju bili daleko od idealnih, i prošlo je mnogo godina otkako je zadnji put držala uzde u rukama, no činilo joj se da se sasvim dobro snalazi. Neke se stvari jednostavno ne zaboravljaju, pomislila je.

Zapravo je bilo ugodno raditi nešto što je zadnji put radila u prošlom životu, u kojem je bila, barem službeno, grofova štićenica.

Tada je nosila lijepu odjeću, jela dobru hranu, usvajala zanimljiva znanja i...

Sophie uzdahne. Nije to bio savršen život, ali je svakako bio bolji od svega što je uslijedilo poslije.

"Nešto nije u redu?" upita je Benedict.

"Ne. Zašto ste pomislili da nešto nije u redu?"

"Uzdahnuli ste." "Čuli ste me uz ovako glasno zavijanje vjetra? upita ga u nevjerici.

"Pratim vas iznimno pozorno. Prebolestan sam" – kašljuc, kašljuc – "da bih podnio još i slijetanje u jarak."

Sophie se odluči suzdržati od komentara.

"Sad skrenite desno", usmjeri je. "Ovaj će nas put dovesti ravno do moje kolibe."

Ona učini što joj je rekao. "Ima li vaša koliba neko ime?"

"Moja koliba."

"Znala sam", promrmlja ona.

On se osmjehne podrugljivo. Bio je to pravi podvig, pomisli ona, uzevši u obzir koliko bolesno izgleda. "Ne šalim se", reče on. ~112~ Julia Quinn

I doista, uskoro su se zaustavili ispred raskošne seoske kuće pred kojom je visjela mala, neupadljiva ploča s natpisom MOJA KOLIBA. "Prijašnji je vlasnik skovao taj naziv", reče Benedict usmjeravajući je prema konjušnici, "no i meni je odgovarao."

Sophie pogleda prema kući koja, doduše, nije bila osobito velika, ali je bila sve samo ne skromna. "Vi ovo nazivate kolibom?"

"Ne ja, nego prijašnji vlasnik", odgovori on. "Trebali biste mu vidjeti drugu kuću."

Uskoro više nisu bili na kiši i Benedict skoči s kočije kako bi odvezao konje. Nosio je rukavice, koje su bile posve mokre i klizile su po uzdama, pa ih skine i baci u stranu. Sophie ga je promatrala dok se bavio konjima. Prsti su mu bili smežurani poput suhih šljiva i tresli su se od hladnoće. "Dopustite da vam pomognem", reče ona krenuvši prema njemu.

"Mogu i sam."

"Naravno da možete", pomirljivo će ona, "ali ići će vam brže uz moju pomoć."

On se okrene, vjerojatno u namjeri da je ponovno odbije, a zatim se presavije od siline kašljanja. Sophie dotrči i povede ga do obližnje klupe. "Molim vas, sjednite", preklinjala ga je. "Ja ću ovo dovršiti."

Mislila je da će joj se suprotstaviti, no ovaj put je popustio. "Žao mi je", reče promuklo. "Ja..."

"Nema vam zašto biti žao", reče ona, brzo odvezujući konje. Ili, točnije, što je brže mogla; prsti su joj još bili obamrli, a dijelovi kože bili su joj bijeli od preduge izloženosti vlazi.

"Nije baš..." Ponovno se zakašljao, ovaj put još jače i dublje nego prije, "...kavalirski od mene."

"Mislim da vam ovaj put mogu oprostiti, nakon što ste me večeras onako spasili." Sophie mu se pokuša veselo osmjehnuti, no iz nekog

~113~ Džentlmenska ponuda

joj razloga usne zadrhte i ona se neočekivano i neobjašnjivo zatekne na rubu suza. Brzo mu okrene leđa, ne želeći da joj vidi lice.

No on je očito ipak nešto vidio, ili jednostavno osjetio da nešto nije u redu, jer je upita: "Jeste li dobro?"

"Dobro sam!" odgovori ona, ali joj je glas, zastavši joj u grlu, zvučao neprirodno. Prije nego što se snašla, Benedict je bio pokraj nje, a ona je bila u njegovom zagrljaju.

"U redu je", reče on umirujućim tonom. "Sad ste na sigurnom."

Sophie brizne u plač. Plakala je zbog onoga što joj se moglo dogoditi te večeri i svega što joj se događalo proteklih devet godina.

Plakala je prisjećajući se kako ju je držao u naručju na krabuljnom plesu i zato što ju je sada ponovno grlio. Plakala je zato što je tako strašno drag. Jer se, iako je očito jako bolestan, i iako je, barem u njegovim očima, ona bila samo sluškinja, i dalje želio brinuti o njoj i štititi je. Plakala je jer se nije mogla sjetiti kad je zadnji put plakala, i zato što se osjećala silno usamljenom.

A plakala je i zato što je predugo snivala o njemu, a on je nije prepoznao. Vjerojatno je tako bilo bolje, no srce ju je svejedno boljelo zbog toga.

Suze su naposljetku prestale teći, pa se on odmakne, dotakne joj bradu i upita: "Osjećate li se sada bolje?"

Ona kimne glavom, iznenađena što se stvarno osjećala bolje.

"Odlično. Doživjeli ste traumu, i..." Otrgne se od nje i ponovno se presavije od kašlja.

"Uistinu bismo vas trebali odvesti unutra", reče Sophie, brišući posljednje tragove suza. "Mislim, u kuću."

On kimne. "Utrkujmo se do ulaznih vrata."

Ona razrogači oči od šoka. Nije mogla vjerovati da mu je još ostalo dovoljno duha za ovakve šale, kad se toliko loše osjećao. Ona omota ručku torbe oko šaka, podigne suknju i potrči prema ulazu u kolibu. Stigavši do stuba, smijala se od iscrpljenosti, bilo joj je smiješno što bježi od kiše kad je ionako mokra do kože. ~114~ Julia Quinn

Benedict je, i to je nije nimalo iznenadilo, prvi stigao do maloga trijema. Bio je doduše bolestan, no noge su mu bile znatno dulje i snažnije od njezinih. Kad je dotrčala i stala pokraj njega, on je već kucao na vrata.

"Zar nemate ključ?" vikne mu Sophie. Vjetar je još glasno zavijao pa su im se glasovi jedva čuli.

On odmahne glavom. "Nisam planirao dolaziti ovamo."

"Mislite da će vas nadstojnik i njegova žena uopće moći čuti?"

"Jako se nadam da hoće", promrmlja.

Sophie obriše vodu koja joj je curila u uši i zaviri kroz obližnji prozor. "Veoma je mračno", rekla mu je. "Mislite li da možda nisu kod kuće?"

"Ne znam gdje bi drugdje mogli biti."

"Ne bi li trebao unutra biti barem netko od služinčadi, jedna sobarica ili lakaj?"

Benedict odmahne glavom. "Toliko rijetko ovdje boravim da mi se činilo nepotrebnim zapošljavati kompletno osoblje. Sluškinje dolaze samo preko dana."

Sophie se namršti. "Predlažem da potražimo otvoreni prozor, no nije baš izgledno da ćemo ga pronaći, budući da pada kiša."

"Ne nužno", reče Benedict natmureno. "Znam gdje je sakriven rezervni ključ."

Sophie ga iznenađeno pogleda. "Zašto vas je to oneraspoložilo?"

On zakašlje nekoliko puta prije no što je odgovorio: "Zato što to znači da ću morati ponovno van na ovo vražje nevrijeme."

Sophie je znala da je Benedict na samom rubu strpljenja. Već je dvaput opsovao pred njom, a nije djelovao kao netko tko bi govorio ružne riječi pred ženom, pa čak ni pred običnom sluškinjom. "Čekajte tu", zapovijedi joj, i prije nego što je stigla odgovoriti, već je napustio zaklon koji im je pružao nadsvođeni trijem i nestao u kiši. ~115~ Džentlmenska ponuda

Nakon nekoliko minuta začula je okretanje ključa u bravi. Ulazna se vrata otvore i ona ugleda ispred sebe Benedicta. U ruci je držao svijeću, a voda se s njega slijevala po cijelome podu. "Ne znam gdje su gospodin i gospođa Crabtree", reče on glasom promuklim od jakog kašlja, "ali u svakom slučaju nisu ovdje."

Sophie gutne. "Sami smo?"

On kimne. "Potpuno."

Ona se uputi prema stubištu. "Idem pronaći dio kuće gdje je smještena služinčad."

"O, ne, ne idete."

"Ne?" On odmahne glavom. "Vi, draga djevojko, ne idete nikamo."

~116~ Julia Quinn

8. Poglavlje

Navodno se ovih dana na londonskim balovima ne možete ni okrenuti da ne čujete silne žalopojke matrona visokog društva o tome koliko je teško pronaći kvalitetnu služinčad. Na prošlotjednom privatnom koncertu obitelji Smythe- Smith Vaša je autorica pomislila da će doći do fizičkog okršaja između gospođe Featherington i lady Penwood. Navodno je lady Penwood prije mjesec dana preotela osobnu sobaricu gospođi Featherington, obećavši joj bolju plaću i besplatnu rabljenu odjeću. (Trebalo bi naglasiti kako je i gospođa Featherington nesretnoj djevojci poklanjala rabljenu odjeću svojih kćeri, no svi koji su ikada obratili pozornost na njihov stil odijevanja shvatit će zašto to dotična sobarica nije smatrala osobitom prednošću.)

Do dodatnog je zapleta, međutim, došlo kad je gore spomenuta sobarica pobjegla natrag k gospođi Featherington, preklinjući je da je ponovno zaposli. Lady Penwood navodno od svoje osobne sobarice očekuje da obavlja i poslove za koje su inače zadužene sudoperke, obične sluškinje i kuharica.

Netko bi trebao toj ženi objasniti kako jedna djevojka ne može obavljati posao za tri osobe.

Društveni bilten lady Whistledown, 2. svibnja 1817.

P

otpalit ćemo vatru", reče Benedict, "i ugrijati se prije odlaska na počinak. Nisam vas spasio od Cavendera kako biste mi sad tu umrli od upale pluća." ~117~ Džentlmenska ponuda

Sophie ga je promatrala kad je opet počeo kašljati, toliko grčevito da se svinuo u struku. "Oprostite, gospodine Bridgertone", nije se mogla suzdržati, "no mislim da ste od nas dvoje vi u većoj opasnosti od upale pluća."

"Upravo tako", jedva je dolazio do daha, "a uvjeravam vas da se ne želim razboljeti. Stoga..." Nagne se prema naprijed, ponovno svladan kašljem.

"Gospodine Bridgertone?" obrati mu se Sophie zabrinuto.

Nagonski je progutao slinu i jedva uspio izgovoriti: "Samo mi pomozite potpaliti vatru prije no što se onesvijestim od kašljanja."

Sophijino se čelo nabora od brige. Razmaci između Benedictovih napadaja kašlja postajali su sve kraći, i svaki je zvučao dublje i glasnije od prethodnog, kao da je dolazio iz samog dna njegovih pluća.

Brzo je potpalila vatru; stekla je dovoljno iskustva kao sluškinja da to učini bez problema, i uskoro su oboje ispružili ruke prema plamenu, najbliže što su se usudili.

"Pretpostavljam da vam ni rezervna odjeća nije suha", reče Benedict, pokazujući glavom prema Sophijinoj promočenoj torbi.

"Sumnjam", odgovori ona žalosno. "No nije važno. Stajat ću ovdje dok se ne osušim."

"Ne budite smiješni", prijekorno će on, okrenuvši se kako bi zagrijao leđa. "Siguran sam da vam mogu pronaći neku suhu odjeću."

"Ovdje imate ženske odjeće?" upita ga sumnjičavo.

"Niste valjda toliko izbirljivi da ne možete jednu večer nositi hlače i košulju?"

Do tada je Sophie bila točno toliko izbirljiva, no sada joj se to doista činilo pomalo glupo.

"Valjda nisam", reče ona. Pomisao na suhu odjeću bila je veoma primamljiva.

~118~ Julia Quinn

"Odlično", žustro će on. "Vi biste mogli upaliti peći u dvije spavaće sobe, a ja ću nam za to vrijeme potražiti suhu odjeću."

"Ja mogu spavati u sobi za služinčad", brzo uzvrati Sophie. "Ne morate", reče on napuštajući prostoriju i mahnuvši joj da ga slijedi.

"Imam dovoljno spavaćih soba, a vi niste sluškinja u ovoj kući."

"Ali jesam sluškinja", istaknula je trčeći za njim.

"Učinite kako god želite." Počeo se uspinjati stubama, ali se morao zaustaviti na pola puta jer ga je opet spopao kašalj. "U dijelu za služinčad ćete pronaći sobičak s uskim, tvrdim ležajem, a možete se lijepo raskomotiti i u nekoj od gostinjskih soba, koje su, siguran sam, sve opremljene pernatim madracima i poplunima od guščjeg paperja."

Sophie je znala kako bi se trebala podsjetiti na svoj položaj u društvu i produžiti još jednim redom stuba prema potkrovlju, ali, tako joj Boga na nebesima, pernati madrac i poplun zvučali su poput raja na zemlji. Godinama nije spavala u takvom komforu. "Onda ću pronaći najmanju gostinjsku sobu", popustila je. "Najmanju, ovaj, koju imate."

Jedna strana Benedictovih usta podigla se u ironičan jesam-li-tirekao osmijeh. "Izaberite koju god želite. Osim one tamo", pokaže prema drugim vratima s lijeve strane. "To je moja soba."

"Idem smjesta upaliti ondje peć", reče ona. Njemu je toplina trebala više nego njoj, a osim toga, silno ju je zanimalo kako izgleda njegova spavaća soba. Dosta se toga može otkriti o nečijoj osobnosti prema uređenju spavaće sobe. Pod uvjetom, naravno, pomisli ona namrštivši se, da dotična osoba ima dovoljno sredstava za uređenje sobe po vlastitom ukusu. Iskreno je sumnjala da bi itko mogao zaključiti nešto o njoj prema izgledu njezine potkrovne sobice kod Cavendera - osim da nema ni prebijene pare.

Sophie ostavi svoju torbu u hodniku i požuri se u Benedictovu spavaću sobu. Bila je to lijepa soba; topla, muževna i veoma ugodna. Iako je Benedict rekao da ne boravi često u kolibi, u sobi je bilo puno osobnih predmeta. Na pisaćem stolu i po stolićima bile su posložene minijature, očito njegove braće i sestara, kožom ~119~ Džentlmenska ponuda

ukoričene knjige, pa čak i mala staklena zdjela ispunjena...

Kamenjem?

"Baš neobično", prošapće Sophie prišavši bliže zdjeli, svjesna da se ponaša stravično nepristojno i da zabada nos gdje mu nije mjesto.

"Svaki od njih ima neko značenje", začula je duboki glas iza sebe.

"Skupljam ih još od..." Zastane kako bi se iskašljao. "Od djetinjstva."

Sophie se zacrveni shvativši da ju je uhvatio kako mu bestidno njuška po sobi, no znatiželja ju je i dalje kopkala pa uzme jedan kamen. Bio je prljavo ružičaste boje, s neravnom sivom crtom po sredini. "Na primjer, ovaj?"

"Taj sam pronašao na planinarenju", raznježeno odgovori Benedict. "Na dan kad mi je umro otac."

"Joj!" Sophie brzo vrati kamen u zdjelu, kao da je bio užaren.

"Jako mi je žao."

"Bilo je to davno."

"Svejedno mi je žao."

On se tužno nasmiješi. "Meni također." Zatim se zakašlje tako jako da se morao nasloniti na zid.

"Morate se zagrijati", brzo reče Sophie. "Potpalit ću vatru."

Benedict baci hrpu odjeće na krevet i jednostavno kaže: "Za vas."

"Hvala", odgovori ona, usredotočena na pećicu. Bilo je opasno boraviti nasamo s njime u sobi. Ne zato što je mislila da će se on nedolično ponašati; bio je preveliki gospodin da bi zaskočio ženu koju jedva poznaje. Ne, opasnost je vrebala isključivo iz nje same.

Iskreno, bojala se da će se, bude li provodila previše vremena u njegovom društvu, zaljubiti preko ušiju.

A kako bi to moglo završiti?

Samo sa slomljenim srcem. Njezinim srcem.

Nekoliko je minuta čučala ispred pećice od lijevanog željeza, raspirujući plamen sve dok nije bila posve sigurna da se neće ~120~ Julia Quinn

ugasiti. "Evo", objavi kad je bila zadovoljna učinjenim. Ustane i, rastežući se, blago izvije leđa, a zatim se okrene. "Ovo bi trebalo riješiti... O, Bože!"

Benedict Bridgerton bio je blijed kao krpa.

"Jeste li dobro? upita ga, pojurivši prema njemu.

"Ne osjećam se najbolje", promumlja nerazgovijetno, naslanjajući se na rub kreveta. Zvučao je pripito, no Sophie je bila u njegovoj blizini zadnja dva sata i znala je da nije pio alkohol.

"Morate leći u krevet", posrnula je pod njegovom težinom kad se odlučio nasloniti na nju umjesto na krevet.

Nacerio se. "I vi sa mnom?"

"Sad znam da buncate od vrućice."

Podigne ruku kako bi si dotaknuo čelo, ali se umjesto toga opali po nosu i zacvili: "Jao!" Sophie se nesvjesno trzne kao da je i nju zaboljelo.

Dlan mu konačno stigne do čela. "Hmmm, možda jesam malo vruć."

Bila je to strahovito intimna gesta, i vrlo neprilično ponašanje, no ljudsko je zdravlje bilo u pitanju pa mu Sophie položi ruku na čelo.

Nije bilo prevruće, no svakako nije bilo hladno. "Morate svući ovu mokru odjeću sa sebe", reče ona. "Smjesta."

Benedict pogleda dolje trepćući, kao da je iznenađen što mu je odjeća mokra. "Da", promrmlja zamišljeno. "Da, mislim da bih trebao." Krenuo je otkopčavati košulju, no prsti su mu bili znojni i obamrli i neprekidno su sklizali sa gumba. Naposljetku on samo slegne ramenima i reče joj bespomoćno: "Ne mogu."

"O, joj. Čekajte, ja ću..." Sophie pruži ruke kako bi mu otkopčala gumbe, zatim ih nervozno povuče natrag, da bi se na kraju pomirila sa situacijom i počela ga otkopčavati. Prsti su joj brzo i spretno radili, a ona se trudila odvratiti pogled jer je svaki otkopčani gumb otkrivao novi djelić njegove gole kože. "Još malo pa gotovo", mrmljala je. "Samo još trenutak." ~121~ Džentlmenska ponuda

Nije joj ništa odgovorio pa ona podigne pogled. Oči su mu bile zatvorene, a cijelo mu se tijelo lagano njihalo. Da nije stajao uspravno, bila bi se zaklela da je spavao.

"Gospodine Bridgertone!"

Bridgertone?"

nježno

ga

oslovi.

"Gospodine

Benedict naglo trzne glavom. "Što? Što?"

"Zaspali ste."

Zbunjeno je treptao. "Iz kojeg je razloga to loše?"

"Ne smijete zaspati odjeveni."

On pogleda dolje. "Kako mi se košulja otkopčala?"

Sophie zanemari njegovo pitanje i gurne ga prema natrag, dok nije bio naslonjen na madrac. "Sjednite", zapovijedi mu.

Zacijelo je zvučala dovoljno strogo, jer ju je poslušao.

"Imate li štogod suho u što bismo vas mogli preodjenuti?" upita ga.

On svuče košulju i baci je na pod poput izgužvane krpe. "Nikad ne spavam odjeven."

Sophie nešto stegne u želucu. "E, pa, mislim da biste večeras trebali, i... Što to radite?"

Pogleda je kao da mu je postavila najgluplje pitanje na svijetu.

"Svlačim hlače."

"Niste li mogli barem pričekati da se okrenem?"

Bezizražajno je buljio u nju.

Ona je buljila u njega.

On je još neko vrijeme buljio, pa konačno reče: "Dakle?"

"Dakle, što?"

"Zar se nećete okrenuti?"

"A joj!" zacvili ona, okrenuvši se kao da joj je netko potpalio pete. ~122~ Julia Quinn

Benedict je umorno odmahivao glavom sjedajući na rub kreveta, te počeo skidati čarape. Neka ga Bog poštedi stidljivih gospođica.

Ona je sluškinja, pobogu. Čak i ako je još djevica – a sudeći prema njezinu ponašanju, slutio je da jest – zasigurno je već vidjela nago muško tijelo. Sluškinje neprekidno ulaze i izlaze iz soba bez kucanja, donoseći ručnike, posteljinu i ostalo. Nezamislivo je da nikad nije slučajno naletjela na nekog golog muškarca.

Skinuo je hlače – što nije bio baš lagan posao, budući da su bile još prilično vlažne pa ih je morao doslovno odlijepiti od kože. Kad je konačno bio posve gol, krajičkom oka pogleda prema Sophie, koja mu je bila okrenuta leđima. Stajala je ukočeno, s čvrsto stisnutim šakama položenim uz bokove.

Na vlastito iznenađenje, Benedict shvati kako mu je taj prizor izmamio osmijeh na lice.

Postajao je sve tromiji i tek je iz drugog pokušaja uspio podići noge na krevet. Uz veliki napor, nagnuo se prema naprijed kako bi povukao rub pokrivača i pokrio se njime. Zatim se, posve iscrpljen, svalio na jastuke i zastenjao.

"Jeste li dobro?" upita ga Sophie.

On pokuša odgovoriti: "Jesam", no ispalo je više kao: "Jhmm." Čuo je njezino kretanje po sobi, a kad je uspio skupiti dovoljno snage da napola podigne jedan kapak, ugledao ju je pokraj kreveta.

Izgledala je zabrinuto.

Iz nekog mu je razloga to čak bilo milo. Prošlo je dosta vremena otkako se neka žena s kojom nije u krvnom srodstvu brinula zbog njega.

"Dobro sam", mrmljao je, pokušavajući joj uputiti ohrabrujući osmijeh. No glas mu je zvučao kao da je dolazio iz dugog, uskog tunela. Povukao se za uho. Činilo mu se kako mu usta ispravno govore; znači da je problem bio u njegovim ušima.

"Gospodine Bridgerton? Gospodine Bridgerton?"

Ponovno odškrine jedno oko. "I‘te u krevet", progunđa. "Osušite se. ~123~ Džentlmenska ponuda

"Jeste li sigurni?"

On kimne. Postalo mu je prenaporno govoriti.

"U redu. No ostavit ću vrata vaše sobe otvorena. Budete li me zatrebali tijekom noći, slobodno me zovite."

On opet kimne. Ili je barem pokušao kimnuti. Zatim je zaspao.

Sophie je trebalo samo petnaest minuta da se spremi za počinak.

Nošena valom adrenalina presvukla se u suhu odjeću i pripalila peć u svojoj sobi, no čim je položila glavu na jastuk prepustila se stanju potpune iscrpljenosti, toliko potpune da joj se činilo kako dolazi iz samih kostiju.

Bio je to dug i naporan dan, pomisli ošamućeno. Vrlo dug i naporan dan, počevši s obavljanjem jutarnjih poslova, bježanjem po kući od Cavendera i njegovih prijatelja... Kapci joj se polako spuste.

Bio je to iznimno dug i težak dan i...

Sophie se naglo podigne u sjedeći položaj. Srce joj je luđački tuklo. Vatra u peći je već bila vrlo slaba, zacijelo je bila zaspala. A kako je bila toliko umorna, očito ju je nešto probudilo. Je li to bio gospodin Bridgerton? Možda ju je zvao? Nije izgledao najbolje kad ga je ostavila samog u sobi, no nije djelovao ni kao da je na samrti.

Sophie skoči iz postelje, zgrabi svijeću i potrči prema vratima, uhvativši pasicu Benedictovih prevelikih hlača kad su joj počele kliziti niz bokove. U hodniku je začula zvuk koji ju je najvjerojatnije probudio.

Bilo je to duboko stenjanje, praćeno zvukom bacakanja, praćeno nečim što bi se moglo jedino nazvati cviljenjem.

Sophie uleti u Benedictovu sobu, zastavši samo kratko kod peći kako bi upalila svijeću. Ležao je u krevetu, gotovo nadnaravno nepomično. Sophie mu priđe, pogleda prikovanog za njegove grudi.

Znala je da ne može biti mrtav, no svejedno je odahnula kad je vidjela da mu se prsni koš podiže i spušta. ~124~ Julia Quinn

"Gospodine Bridgertone?" prošapće. "Gospodine Bridgertone?"

Nije bilo odgovora.

Još mu se više približila, nagnuvši se preko ruba kreveta.

"Gospodine Bridgertone?"

Njegova je ruka naglo zgrabi za rame i ona izgubi ravnotežu te padne na krevet.

"Gospodine Bridgertone!" cičala je Sophie. "Pustite me!"

No on se počeo bacakati i stenjati, a tijelo mu je isijavalo strahovitu toplinu, pa Sophie zaključi kako ima jaku groznicu.

Nekako se uspjela osloboditi njegova stiska, a zatim je pala s kreveta, dok se on nastavio bacakati i prevrtati, mrmljajući bujicu besmislenih riječi.

Sophie pričeka da se malo smiri, pa ispruži ruku da ga opipa. Čelo mu je gorjelo.

Grizla je donju usnu razmišljajući što joj je činiti. Nije imala iskustva u njegovanju bolesnika s povišenom tjelesnom temperaturom, no činilo joj se logičnim da bi ga trebalo ohladiti. S druge strane, bolesničke su sobe uvijek zatvorene, jako zagrijane, zagušljive, pa možda...

Benedict se opet počeo bacakati, a zatim iznenada reče: "Poljubi me."

Sophie ispusti hlače i one padnu na pod. Vrisne od iznenađenja i brzo se sagne da ih podigne. Desnom rukom čvrsto držeći pasicu, ona ispruži lijevu ruku kako bi ga potapšala po šaci, a zatim se predomisli i reče mu: "To je samo san, gospodine Bridgertone."

"Poljubi me", ponovi on, ne otvarajući oči.

Sophie se nagne bliže. Čak i pod slabim svjetlom jedne jedine svijeće mogla je vidjeti kako mu se očne jabučice brzo pomiču ispod kapaka. Baš je neobično, pomisli ona, promatrati nekoga dok sanja.

"Do vraga!" on iznenada poviče. "Poljubi me!"

~125~ Džentlmenska ponuda

Sophie odskoči natrag od iznenađenja, odloživši žurno svijeću na noćni stolić. "Gospodine Bridgertone, ja..." započne ona, namjeravajući mu objasniti zašto joj ne pada uopće na pamet poljubiti ga, a onda pomisli – Zašto ne?

Srce joj je luđački treperilo kad se nadvila nad njega i spustila jedan jedini, najlaganiji i najnježniji poljubac na njegove usne.

"Volim te", prošaputala je. "Uvijek sam te voljela."

Na Sophijino beskrajno olakšanje, on se nije pokrenuo. Nije željela da se ujutro prisjeća tog trenutka. Ali tada, baš kad je pomislila kako je ponovno upao u dubok san, njegova se glava ponovno počne nemirno okretati sjedne strane na drugu, ostavljajući udubljenje u pernatom jastuku.

"Kamo si otišla?" mumljao je hrapavim glasom. "Kamo si otišla?"

"Tu sam", odgovori Sophie.

On otvori oči, i nekoliko se sekunda činilo kako je bio posve lucidan dok je izgovarao "Ne ti." Zatim je preokrenuo očima i glava mu se opet počela trzati lijevo-desno.

"E, pa, na mene si spao", promrmlja Sophie. "Nemoj nikamo otići", reče, nervozno se nasmijavši. "Odmah se vraćam."

A zatim pobjegne iz sobe, dok joj je srce glasno kucalo od straha i smjelosti.

Ako je nešto Sophie naučila radeći kao sluškinja, naučila je to da sva kućanstva funkcioniraju na više-manje jednak način. Zato je bez ikakvih problema odmah pronašla posteljinu, da presvuče Benedictovu znojem natopljenu postelju. Ponijela je i vrč s hladnom vodom te nekoliko manjih ručnika kao obloge za njegovo čelo.

Vrativši se u njegovu sobu, vidjela je kako opet mirno leži, no disanje mu je bilo plitko i ubrzano. Sophie mu ponovno opipa čelo.

Nije bila sigurna, ali joj se činilo da je još toplije.

~126~ Julia Quinn

O, Bože. To nije bilo dobro, a ona nije znala ništa o njezi bolesnika s vrućicom. Araminta, Rosamund i Posy nisu nikad bile bolesne, a Cavenderi su također bili neuobičajeno dobra zdravlja.

Najbliže iskustvu njegovanja bolesnika bilo je pomaganje nepokretnoj majci gospođe Cavender. No nikad nije skrbila o nekomu s groznicom.

Namočila je krpu u vrču s hladnom vodom, a zatim je ocijedila dok nije prestalo kapati iz rubova. "Od ovoga bi ti trebalo biti mrvicu bolje", prošapće ona, nježno mu polažući oblog na čelo.

Zatim doda prilično neodlučnim glasom: "Barem se nadam." Nije se trznuo kad ga je dotakla mokrom krpom. Sophie to protumači kao dobar znak te pripremi još jedan oblog. Nije, međutim, imala pojma kamo bi ga trebala staviti. Prsa se nekako nisu činila kao dobar izbor, a sasvim sigurno nije kanila dopustiti da mu plahta sklizne ispod struka, osim ako nesretnik nije bio na samrti (a čak i da jest, nije znala što bi ona to mogla ondje dolje učiniti da ga oživi). Stoga ga konačno samo malo navlaži iza ušiju, i malo s obje strane vrata.

"Je li ti sad malo bolje?" upita ga ona, ne očekujući nikakav odgovor, ali osjećajući kako bi svejedno trebala nastaviti s tim jednosmjernim razgovorom. "Ja doista ne znam puno o njezi bolesnika, no mislila sam kako bi ti godilo nešto hladno na čelu. Da sam ja bolesna, znam da bi mi to bilo ugodno."

On se nemirno pomakne, mrmljajući nešto nerazgovijetno.

"Stvarno?" odgovori Sophie, no pokušaj smiješka joj neslavno propadne. "Drago mi je da ti godi."

On opet nešto promumlja.

"Ne", reče ona, nježno mu hladeći uho vlažnom krpom, "više se slažem s onime što si prvo rekao."

Ponovno se umirio.

"No sa zadovoljstvom ću još malo promisliti o tome", glas joj je zvučao zabrinuto. "Molim te, nemoj se uvrijediti."

Nije se pomaknuo.

~127~ Džentlmenska ponuda

Sophie uzdahne. Nakon nekog vremena čovjek se osjeti krajnje blesavo razgovarajući s osobom koja nije pri svijesti. Makne mu oblog s čela i dotakne mu kožu. Bila je hladno-ljepljiva, ali i dalje topla. Istodobno hladno-ljepljiva i topla, nikad ne bi rekla da je to moguće.

Odlučila je ne vraćati mu zasad oblog na čelo, te ga odloži na rub vrča. Činilo se kako trenutačno ne može za njega učiniti gotovo ništa, pa Sophie protegne noge i polako krene obilaziti sobu, besramno proučavajući svaki nepričvršćeni predmet, a takvih je bilo mnogo.

Prvo se zaustavi kod zbirke minijatura. Na pisaćem stolu ih je bilo devet; Sophie je nagađala da se radi o njegovim roditeljima, braći i sestrama. Počela je redati braću i sestre prema starosti, a onda joj padne na pamet kako minijature možda nisu slikane u istom vremenskom razdoblju, pa je tako možda upravo gledala u portret njegovog starijeg brata kad mu je bilo petnaest i mlađeg kad mu je bilo dvadeset godina.

Bila je osupnuta njihovom sličnošću; svi su imali jednaku tamnokestenjastu kosu, široka usta i profinjenu strukturu kostiju lica. Sophie pogleda bliže kako bi mogla usporediti boju očiju, no zaključi da je to nemoguće pod slabom svjetlošću svijeće, a i inače je teško razabrati boju očiju na minijaturi.

Pokraj minijatura stajala je zdjela s Benedictovom zbirkom kamenja. Sophie ih izvadi nekoliko, jedan po jedan, nježno ih valjajući po dlanu. "Pitam se zašto ti toliko znače", prošapće ona, vraćajući ih oprezno u zdjelu. Njoj je izgledalo kao obično kamenje, no vjerojatno je Benedictu zanimljivije i jedinstvenije ako ga za svaki taj kamen vežu neka posebna sjećanja.

Pronašla je drvenu kutijicu koju nikako nije uspjela otvoriti; valjda se radilo o jednoj od onih čarobnih istočnjačkih kutija o kojima je negdje čula. No najviše od svega privukao ju je blok za risanje naslonjen na rub stola, ispunjen crtežima olovkom, ponajviše pejzažima, no bilo je tu i dosta portreta. Je li to Benedict nacrtao?

Sophie zaškilji prema dnu svakog crteža. Sitne su žvrljotine svakako izgledale kao dva slova B. ~128~ Julia Quinn

Sophie zastane dah, i neočekivani joj osmijeh obasja lice. Ni u snu ne bi nikad pomislila da je Benedict umjetnik. U Whistledownu nije pisalo ni riječi o tome, a to je svakako bila vrsta informacije kakvu bi tračerska kolumnistica trebala otkriti tijekom svih ovih godina.

Sophie približi blok svijeći i prolista stranice. Najradije bi sjela i svaki pojedini crtež proučavala deset minuta, no činilo joj se prenametljivim toliko detaljno analizirati njegove slike. Vjerojatno je samo pokušavala opravdati vlastitu znatiželju, no nekako se osjećala manje krivom dok ih je samo ovlaš pregledavala.

Bilo je tu raznih pejzaža. Na nekima je bila Moja koliba (ili bi možda trebala reći Njegova koliba?), a nekoliko ih je prikazivalo veliku kuću, za koju je Sophie pretpostavila da je ladanjska kuća obitelji Bridgerton. Većina ih je bila bez ikakvih zdanja; samo zapjenjeni potok, stablo koje se njiše na vjetru, ili livada išarana kapima kiše. Sophie je doslovno mogla čuti žuborenje tog potoka i šum vjetra koji se probija kroz lišće toga stabla.

Portreta je bilo znatno manje, no Sophie su oni bili neizmjerno zanimljiviji. Benedict je očito najčešće crtao svoju najmlađu sestru, no bilo je tu i nekoliko portreta žene za koju je Sophie zaključila da je njegova majka. Najviše joj se, međutim, svidio prikaz nekakve igre u prirodi; najmanje petero braće i sestara Bridgerton u rukama drže dugačke drvene maljeve, a jedna od djevojaka u prvom planu iskrivila je lice u nastojanju da nacilja kuglu prema vratnicama.

Bilo je nečeg u toj slici što je zamalo natjeralo Sophie na glasan smijeh. Mogla je osjetiti radosno ozračje toga dana i zbog toga je očajnički poželjela imati vlastitu obitelj.

Ponovno skrene pogled prema Benedictu, koji je i dalje mirno spavao u svojoj postelji. Je li svjestan koliko je sretan što je rođen u tako velikoj obitelji, punoj ljubavi?

Uzdahnuvši, Sophie je nastavila listati stranice, sve dok nije stigla do samog kraja bloka. Posljednji crtež bio je drukčiji od ostalih, možda već i samo zato što se radilo o noćnom prizoru; neka žena, držeći skute svoje haljine podignute iznad gležnjeva, trči niz... ~129~ Džentlmenska ponuda

Dragi Bože! Sophie ostane bez daha, kao pogođena munjom. To je ona!

Prinese crtež bliže licu. Benedict je svaki detalj njezine haljine te prekrasne, čarobne srebrne haljine koja je bila njezina samo tu jednu noć – savršeno pogodio. Zapamtio je i njezine do lakata duge rukavice, čak joj je i frizuru nacrtao točno onako kako je izgledala te večeri. Lice joj je bilo manje prepoznatljivo, no to je bilo razumljivo, budući da ga nikad nije uspio vidjeti u cijelosti.

Odnosno, nije ga vidio do sada.

Benedict odjednom zastenje. Sophie pogleda prema njemu; opet se nemirno bacakao u krevetu. Zatvorila je blok s crtežima, vratila ga na mjesto i požurila se k njemu.

"Gospodine Bridgertone?" prošapta. Očajnički ga je željela zazvati po imenu. O njemu je te duge dvije godine tako razmišljala, u njezinim je snovima on bio Benedict. Ali to bi bilo neoprostivo intimno i svakako ne bi bilo u skladu s njezinim položajem sluškinje.

"Gospodine Bridgertone?" ponovno prošapta. "Jeste li dobro?"

On otvori oči i zatrepće.

"Treba li vam štogod?"

Nekoliko puta je zatreptao pa Sophie nije bila sigurna je li čuo ili nije. Djelovao je toliko smeteno da nije bila ni sigurna vidi li je uopće. "Gospodine Bridgertone?"

On zaškilji. "Sophie", reče promuklim glasom. Grlo mu je bilo veoma suho i nadraženo. "Sobarica."

Ona kimne. "Tu sam. Što trebate?"

"Vode", glas mu je bio hrapav.

"Odmah." Sophie je namakala obloge u vrč s vodom, no zaključi kako sada nije trenutak za sitničavost, pa napuni čašu koju je donijela iz kuhinje. "Izvolite", reče pruživši mu čašu.

~130~ Julia Quinn

Prsti su mu drhtali pa nije ispuštala čašu dok ju je prinosio svojim usnama. Popio je nekoliko gutljaja i srušio se natrag na jastuk.

"Hvala", prošaptao je.

Sophie mu dotakne čelo. Bilo je još prilično toplo, no on je opet djelovao prisebno pa je odlučila to protumačiti kao znak spuštanja temperature. "Mislim da će vam ujutro biti bolje."

Benedict se nasmije. Nejako, i svakako nezdravo, ali se stvarno nasmijao. "Sumnjam", kreštavo će on.

"Dobro, nećete se posve oporaviti", složi se Sophie, "ali mislim da ćete se osjećati bolje nego sad."

"Svakako bi bilo teško osjećati se gore."

Sophie mu se nasmiješi. "Biste li se mogli pomaknuti na rub kreveta da vam promijenim plahte?"

On kimne glavom i učini kako mu je rekla, sklopivši umorne oči dok je presvlačila plahte oko njega. "Zgodan trik", prokomentirao je kad je završila.

"Majka gospođe Cavender dolazila je često u posjet", objasni Sophie. "Bila je nepokretna pa sam morala naučiti mijenjati plahte dok je ležala u krevetu. Nije osobito teško."

Kimnuo je. "Sad ću opet zaspati."

Sophie ga utješno potapše po ramenu. Bilo je to jednostavno jače od nje. "Ujutro ćete se osjećati bolje", prošapće. "Obećajem."

~131~ Džentlmenska ponuda

9. Poglavlje

Često se čuje kako su liječnici najgori pacijenti, no mišljenje je Vaše autorice da su svi muškarci užasni pacijenti. Netko bi mogao reći i da bi pacijent trebao imati strpljenja, a opće je poznato da muške pripadnike naše vrste baš i ne resi ta vrlina.

Društveni bilten lady Whistledown, 2. svibnja 1817.

Č

im se probudila, Sophie je zavrištala. Bilo je to prvo što je učinila tog jutra.

Zaspala je u stolcu s ravnim naslonom pokraj Benedictova kreveta, nogu ispruženih nimalo dražesno i glave nagnute na stranu u krajnje neugodnom položaju. Isprva je samo lagano drijemala, napeto osluškujući uznemirujuće zvukove iz smjera bolesnikove postelje. No nakon otprilike sat vremena blažene tišine, ipak je podlegla iscrpljenosti i upala u dubok san; jedan od onih iz kojih bi se čovjek trebao mirno probuditi, sa svježim, odmornim smiješkom na licu.

Vjerojatno se upravo zbog toga, otvorivši oči i ugledavši dvoje neznanaca kako zure u nju, toliko preplašila da joj je tek nakon punih pet minuta srce prestalo bjesomučno tući.

"Tko ste vi?" Riječi su izletjele iz Sophijinih usta prije nego što je shvatila da su to zacijelo gospodin i gospođa Crabtree; nadstojnik Moje kolibe i njegova žena.

"Tko ste vi?" upita je muškarac, nimalo neprijateljski. ~132~ Julia Quinn

"Sophie Beckett", reče ona gutnuvši. "Ja..." U očajanju pokaže prema Benedictu. "On..."

"Gukni, djevojko!"

"Nemojte je mučiti", začu se hrapav glas iz kreveta.

Tri se glave okrenu prema Benedictu. "Budni ste!" uzvikne Sophie.

"Više bih volio da nisam", promumlja on. "Grlo mi gori." "Želite li da vam donesem još vode?" uslužno ga upita Sophie.

On odmahne glavom. "Čaja. Molim vas."

Ona brzo ustane. "Donijet ću ga."

"Ja ću ga donijeti", odlučno reče gospođa Crabtree.

"Trebate li pomoć?" upita Sophie bojažljivo. Iz nekog se razloga uz to dvoje ljudi osjećala kao da joj je deset godina. Oboje su bili niski i zdepasti, ali su zračili autoritetom.

Gospođa Crabtree odmahne glavom. "Kakva bih ja to domaćica kuće bila kad ne bih znala skuhati najobičniji čaj?

Sophie proguta slinu. Nije mogla procijeniti je li gospođa Crabtree zlovoljna ili se šali. "Nije mi bila namjera..."

Gospođa Crabtree je mahnuvši rukom prekine u ispričavanju. "Želite li da i vama donesem šalicu čaja?"

"Meni ne trebate ništa donositi. Ja sam slu..."

"Donesite i njoj šalicu", zapovijedi Benedict.

"Ali..."

On je bocne prstom, progunđavši: "Tiho budite", a zatim se okrene prema gospođi Crabtree i uputi joj osmijeh koji bi mogao otopiti ledenjak. "Molim vas, budite ljubazni pa donesite i gospođici Beckett šalicu čaja."

"Svakako, gospodine Bridgertone", odgovori ona, "ali, ako smijem reći..." ~133~ Džentlmenska ponuda

"Moći ćete reći što god želite nakon što nam donesete čaj", obeća joj Benedict.

Ona mu uputi prijekoran pogled. "Imam štošta reći."

"Ne sumnjam u to."

Benedict, Sophie i gospodin Crabtree pričekali su u tišini da gospođa Crabtree napusti sobu, a zatim, kad je bio siguran da ga žena ne može više čuti, gospodin Crabtree reče: "Sad ste nadrljali, gospodine Bridgetone!"

Benedict se slabašno nasmiješi.

Gospodin Crabtree se okrene prema Sophie i objasni: "Kad gospođa Crabtree ima štošta za reći, ona doista ima štošta za reći."

"A joj", uzvrati Sophie. Bilo joj je krivo što nije bila malo rječitija, no u tom joj trenutku ništa nije palo na pamet, osim: "a joj".

"A kad ona ima štošta za reći", nastavi gospodin Crabtree, "onda to kaže vrlo energično."

"Sva sreća", Benedict će zajedljivo, "da ćemo biti zauzeti ispijanjem čaja."

Sophiji glasno zakrulji u želucu.

"A ako dobro poznajem gospođu Crabtree", nastavi Benedict uputivši joj vragolast pogled, "dobit ćemo i obilan doručak."

Gospodin Crabtree kimne. "Već ga je napravila, gospodine Bridgertone. Vidjeli smo vaše konje u konjušnici kad smo se jutros vratili od svoje kćeri, pa se gospođa Crabtree smjesta bacila na pripremu doručka. Ona zna koliko volite jesti jaja."

Benedict se okrene prema Sophie i zavjerenički joj se osmjehne, "Stvarno volim jesti jaja."

Njoj opet zakrulji u želucu.

"Nismo, međutim, znali da vas je dvoje", reče gospodin Crabtree.

Benedict se počne cerekati, pa se trzne od boli. "Ne mogu zamisliti da gospođa Crabtree nije pripremila dovoljno hrane za omanju vojsku." ~134~ Julia Quinn

"Pa, nije stigla pripremiti pravi doručak s mesnom pitom i ribom", reče gospodin Crabtree, "ali mislim da ima slanine, šunke, jaja i prepečenog kruha."

Sophijin želudac sad je već zavijao. Ona stavi ruku na trbuh, jedva se suzdržavši da ne prosikće: "Umukni!"

"Trebali ste nam reći da dolazite", doda gospodin Crabtree, koreći Benedicta prstom. "Ne bismo otišli u posjet da smo vas očekivali."

"Bila je to iznenadna odluka", reče Benedict, istežući vrat s jedne strane na drugu. "Bio sam na nekoj zabavi i odlučio otići."

Gospodin Crabtree pokaže glavom prema Sophie. "Odakle je ona došla?"

"Bila je na toj zabavi."

"Nisam bila na zabavi", ispravi ga Sophie. "Slučajno sam se ondje zatekla."

Gospodin Crabtree sumnjičavo zaškilji u nju. "U čemu je razlika?"

"Nisam sudjelovala u zabavi. Bila sam sobarica u toj kući."

"Vi ste sluškinja?"

Sophie kimne. "Cijelo vrijeme vam to pokušavam reći."

"Ne izgledate kao sluškinja", gospodin Crabtree se okrene prema Benedictu. "Izgleda li vama kao sluškinja?"

Benedict bespomoćno slegne ramenima. "Nemam pojma kako ona izgleda."

Sophie ga mrko pogleda. Nije to bila uvreda, no svakako nije bio ni kompliment.

"Ako je ona sluškinja u nečijoj kući", uporan je bio gospodin Crabtree, "što onda radi tu?"

"Smijem li objasniti kad se vrati gospođa Crabtree", upita ga Benedict, "budući da znam da će ona ponoviti sva vaša pitanja?"

Gospodin Crabtree je gledao u njega nekoliko trenutaka, zatim ~135~ Džentlmenska ponuda

zatrepće i kimne, pa se ponovno okrene prema Sophie. "Zašto ste ovako odjeveni?"

Sophie spusti pogled i užasnuto shvati kako je posve zaboravila da nosi mušku odjeću, i to toliko široku da je jedva držala hlače oko struka. "Moja je odjeća bila mokra", objasni ona, "od kiše."

Gospodin Crabtree kimne s razumijevanjem. "Sinoć je doista bilo veliko nevrijeme. Zato smo ostali prenoćiti kod kćeri. Inače smo se kanili vratiti kući, znate."

Benedict i Sophie samo kimnu.

"Ona ne stanuje predaleko." nastavi gospodin Crabtree. "Samo na drugoj strani sela." Pogleda u Benedicta, koji smjesta kimne.

"Rodila je nedavno", doda on. "Curicu." "Čestitam", reče Benedict, a Sophie je prema izrazu njegova lica vidjela da nije bio samo učtiv. Bilo mu je iskreno drago.

Sa stubišta se začuje glasan zvuk koraka; to se zacijelo vraćala gospođa Crabtree, donoseći doručak. "Trebala bih joj pomoći", kaže Sophie skočivši na noge i pojurivši prema vratima.

"Jednom sluškinja, uvijek sluškinja", mudrovao je gospodin Crabtree.

Benedictu se učini da se Sophie na to trznula, ali nije bio siguran.

Uskoro je u sobu ušla gospođa Crabtree, noseći prekrasan servis za čaj.

"Gdje je Sophie?" upita Benedict.

"Poslala sam je dolje po ostalo", odgovori gospođa Crabtree.

"Trebala bi se svakog trenutka popeti. Draga djevojka", doda bez okolišanja, "ali joj treba remen za te hlače koje ste joj posudili."

Benedict osjeti sumnjivo stezanje u grudima od pomisli na sobaricu Sophie s hlačama oko gležnjeva. S nelagodom gutne, shvativši kako bi taj osjećaj mogao biti požuda.

Zatim zastenje i uhvati se za grlo, jer mu je neugodno gutanje bilo još neugodnije nakon cjelonoćnog jakog kašljanja. ~136~ Julia Quinn

"Treba vam jedan od mojih ljekovitih napitaka", reče gospođa Crabtree.

Benedict je mahnito odmahivao glavom. Kušao je jednom prilikom njezin ljekoviti napitak: tri sata je od njega povraćao.

"Ne prihvaćam odbijanje", upozori ga ona.

"Ona to nikada", doda gospodin Crabtree. "Čaj će biti dovoljan", brzo uzvrati Benedict, "i siguran sam da ću se čudesno oporaviti."

No pozornost gospođe Crabtree već je odlutala drugamo. "Gdje li je ta djevojka?" promrmlja ona, uputivši se prema vratima kako bi pogledala u hodnik. "Sophie! Sophie!"

"Uspijete li je spriječiti da mi donese svoj napitak", Benedict panično šapne gospodinu Crabtreeju, "dat ću vam pet funta."

Gospodin Crabtree se ozari. "Smatrajte to učinjenim!"

"Evo je", objavi gospođa Crabtree. "O, nebesa mu." "Što je, draga?" upita je gospodin Crabtree, hodajući sporo prema vratima.

"Ne može istodobno nositi pladanj i držati hlače da joj ne padnu, jadnica", odgovori ona uz sućutno coktanje jezikom. "Nećete li joj pomoći?" upita je Benedict iz kreveta.

"O, da, naravno." Ona žurno izađe iz sobe.

"Odmah se vraćam", dobaci mu gospodin Crabtree preko ramena.

"Ne želim ovo propustiti."

"Dajte toj vražjoj djevojci remen!" mrzovoljno je dobacio Benedict. Nije mu se činilo poštenim da svi gledaju taj prizor u hodniku dok je on bio osuđen na krevet.

A definitivno je bio osuđen na krevet. Već mu se od same pomisli na ustajanje vrtjelo u glavi. Očito je bio bolesniji no što je sinoć mislio. Nije više imao poriv za kašljanjem svakih nekoliko sekunda, no u tijelu je osjećao slabost i iscrpljenost. Boljeli su ga mišići, a grlo ga je jako peklo. Čak je i u zubima imao čudan osjećaj. ~137~ Džentlmenska ponuda

Maglovito se sjećao kako ga je Sophie njegovala. Stavljala mu je hladne obloge na čelo, bdjela nad njime, pa čak mu i pjevala uspavanku. No nije joj ni u jednom trenutku vidio lice. Većinu vremena nije imao snage otvoriti oči, a kad bi mu to i uspjelo, soba je bila u mraku, a ona uvijek u sjeni, podsjećajući ga na...

Benedictu zastane dah, a srce mu počne munjevito udarati u grudima, jer mu se odjednom, poput bljeska, jasno vratilo sjećanje na noćašnji san.

Sanjao je nju.

Nije to bio novi san, no nije ga pohodio već mjesecima. A maštarija je bila sve samo ne čedna. Benedict nije bio svetac, i kad je sanjao o ženi s krabuljnog plesa, ona na sebi nije imala srebrnu haljinu.

Nije imala, prisjećao se uz zločesti smiješak, ništa na sebi.

Pitao se, međutim, zašto ju je nakon toliko mjeseci baš sada ponovno sanjao. Je li nešto u vezi sa Sophie bilo okidač za povratak tog sna? Mislio je – nadao se – kako je njegov nestanak značio da ju je prebolio.

Očito nije.

Sophie nipošto nije izgledala kao žena s kojom je plesao prije dvije godine. Kosa joj nije bila poput njezine, a i bila je znatno mršavija. Živo je pamtio raskošne obline maskirane žene u svome naručju; u usporedbi s njom, Sophie je bila prava žgoljavica.

Glasovi su im možda bili donekle slični, no morao je samom sebi priznati kako su s vremenom njegove uspomene ipak izblijedjele pa se više nije mogao sasvim jasno sjetiti glasa svoje tajanstvene dame.

Osim toga, Sophijina dikcija, premda iznimno uglađena za sluškinju, ipak nije bila toliko uglađena kao kod pripadnica najvišeg staleža. Takvu je dikciju imala ona.

Benedict frustrirano puhne kroz nos. Mrzio ju je zvati ona. Od svih njezinih tajni, ta mu se činila najsurovijom. Nije mu htjela otkriti ni svoje ime. Dio njega više bi volio da mu je jednostavno lagala i lažno se predstavila. Barem bi je imao kako zvati u sebi. ~138~ Julia Quinn

Mogao bi makar to ime šaputati, zureći kroz prozor u noć, pitajući se kamo li je, dovraga, nestala.

Od daljnjeg su ga razmišljanja spasili zvukovi zapinjanja i posrtanja koji su dolazili iz hodnika. Prvi je u sobu ušao gospodin Crabtree, teturajući zbog težine pladnja natrpanog doručkom.

"Gdje su njih dvije?" sumnjičavo upita Benedict, gledajući prema vratima.

"Gospođa Crabtree je otišla potražiti prikladnu odjeću za Sophie", odgovori gospodin Crabtree, odlažući pladanj na Benedictov radni stol. "Šunka ili slanina?"

"Oboje. Umirem od gladi. A na što je, dovraga, mislila pod prikladnom odjećom?"

"Na haljinu, gospodine Bridgertone. To je ono što žene nose."

Benedict ga najozbiljnije poželi gađati batrljkom svijeće. "Htio sam reći", počne on tonom za koji je vjerovao da zvuči svetački strpljivo, "gdje će pronaći haljinu?"

Gospodin Crabtree mu priđe s tanjurom punim hrane na pladnju s nožicama koji je stavio Benedictu u krilo. "Gospođa Crabtree ima nekoliko rezervnih haljina. Nije joj mrsko dijeliti."

Benedict se zagrcne zalogajem jaja koji je natrpao u usta.

"Gospođa Crabtree nije baš Sophijine građe."

"Niste ni vi" istakne gospodin Crabtree, "pa je svejedno nosila vašu odjeću."

"Niste li rekli da su joj u hodniku pale hlače?"

"Pa, sad kad odjene haljinu više se nećemo morati brinuti zbog toga, zar ne? Sumnjam da će joj ramena iskliznuti iz otvora za vrat."

Benedict zaključi kako je za njegovo mentalno zdravlje bolje da gleda svoja posla, pa se u potpunosti posveti doručku. Proždirao je već treći tanjur kad je u sobu nahrupila gospođa Crabtree. "Evo nas!" obznani ona.

~139~ Džentlmenska ponuda

Sophie se ušulja za njom, doslovno se utapajući u golemoj haljini gospođe Crabtree. Osim, naravno, u predjelu gležnjeva. Gospođa Crabtree bila je dobrih dvanaestak centimetara niža od Sophie.

Gospođa Crabtree je bila ozarena. "Ne izgleda li fantastično?"

"O, da", odgovori Benedict. Rubovi usana su mu se trzali. Sophie blene u njega.

"Imat ćete dovoljno mjesta za doručak", reče on zaigrano.

"Poslužit će dok njezina odjeća ne bude čista", pojasni gospođa Crabtree. "Barem je dolično." Odgegala se do Benedicta. "Kako vam se sviđa doručak, gospodine Bridgertone?"

"Slastan je", odgovori on. "Mjesecima nisam jeo ovako dobro."

Gospođa Crabtree se nagne prema njemu i prošapće: "Sviđa mi se vaša Sophie. Smijemo je zadržati?"

Benedict se zagrcne. Nije znao čime, ali se svejedno zagrcnuo.

"Molim?"

"Gospodin Crabtree i ja nismo više mladi kao što smo nekoć bili.

Dobro bi nam ovdje došao još jedan par ruku."

"Ja, ovaj, pa..." Nakašlje se. "Razmislit ću o tome."

"Izvrsno." Gospođa Crabtree ode do drugog kraja sobe i zgrabi Sophie za ruku. "Vi dođite sa mnom. Cijelo vam jutro kruli u želucu. Kad ste posljednji put jeli?"

"Ovaj, negdje tijekom jučerašnjeg dana, mislim."

"Kada točno?" Gospođa Crabtree bila je uporna.

Benedict prikrije osmijeh ubrusom. Sophie je izgledala preplavljena osjećajima. Gospođa Crabtree je jednostavno tako djelovala na ljude.

"Pa, ovaj, zapravo..."

Gospođa Crabtree se podboči. Benedict se naceri. Sophie je sad stvarno nadrljala.

~140~ Julia Quinn

"Želite li reći da jučer uopće niste jeli?" grmila je gospođa Crabtree. Sophie u očaju pogleda prema Benedictu. On joj uzvrati ne-mogu-vam-pomoći pogledom. I zapravo je uživao promatrajući kako se gospođa Crabtree brine o njoj. Mogao se kladiti da se nitko godinama nije brinuo o toj nesretnoj djevojci.

"Jučer sam bila veoma zauzeta", branila se Sophie.

Benedict se namršti. Vjerojatno je bila zauzeta bježanjem od Phillipa Cavendera i čopora kretena koje je nazivao svojim prijateljima.

Gospođa Crabtree gurne Sophie u stolac za pisaćim stolom.

"Jedite", zapovijedi joj.

Benedict je gledao kako se Sophie baca na doručak. Bilo je razvidno da se trudi zadržati najbolje manire, no naposljetku je glad ipak pobijedila pa je nakon samo minute počela doslovno trpati hranu u usta.

Tek kad je postao svjestan da mu se vilica stegnula čvrsto poput škripca, on shvati kako je ispunjen bijesom. Nije bio posve siguran na koga je bijesan. No nije mu bilo drago gledati Sophie ovoliko gladnu.

Povezali su se na neki čudan način, on i ta sobarica. On je spasio nju, ona je spasila njega. Doduše, sumnjao je da bi ga noćašnja groznica ubila; da je bila doista opasna, još bi se borio s njom. Ali ona je bdjela nad njime, pomogla da se opusti i vjerojatno mu ubrzala oporavak.

"Možete li se vi pobrinuti da pojede barem još jedan puni tanjur?" gospođa Crabtree zamoli Benedicta. "Ja joj idem pripremiti sobu."

"U dijelu za služinčad", brzo reče Sophie.

"Ne budite smiješni. Dok vas ne zaposlimo, vi ovdje niste sluškinja."

"Ali..."

"Da nisam više čula ni riječ o tome", prekine je gospođa Crabtree.

"Trebaš li moju pomoć, dušice?" upita je gospodin Crabtree. ~141~ Džentlmenska ponuda

Gospođa Crabtree kimne i bračni je par začas napustio sobu.

Sophie napravi kratku pauzu u svome pothvatu konzumiranja najvećih mogućih količina hrane i zapilji se u vrata iza kojih su Crabtreeovi upravo nestali. Pretpostavila je da je smatraju jednom od njih, jer da je bila išta drugo osim sluškinje, ne bi je nipošto ostavili nasamo s Benedictom. Mnoge su djevojke izgubile ugled za znatno manje od toga.

"Jučer uopće niste jeli, zar ne?" Benedict je tiho upita.

Sophie odmahne glavom.

"Kad sljedeći put ugledam Cavendera", režao je, "prebit ću ga na mrtvo ime."

Da je bolja osoba, Sophie bi bila zgrožena, no nije mogla suspregnuti smijeh zamislivši Benedicta kako nastavlja braniti njezinu čast. Ili Philippa Cavendera s nosom premještenim na čelo.

"Napunite si tanjur još jednom", reče Benedict. "Barem radi mene. Budite sigurni da je gospođa Crabtree prebrajala koliko je jaja i traka slanine bilo na tanjuru prije nego što je otišla. Platit ću glavom ne bude li se taj broj smanjio dok se ne vrati."

"Veoma je draga", reče Sophie, posegnuvši za jajima. Prvi joj je tanjur hrane jedva smirio glad; nije je trebalo dodatno poticati da jede.

"Najbolja."

Sophie stručno podigne krišku šunke žlicom i vilicom za posluživanje i prebaci je u svoj tanjur. "Kako se osjećate jutros, gospodine Bridgertone?"

"Vrlo dobro, hvala. Ili, ako baš ne dobro, onda barem vraški bolje nego što sam se osjećao noćas."

"Bila sam jako zabrinuta za vas", reče ona probadajući rub šunke vilicom i odrezavši komad nožem.

"Bilo je vrlo ljubazno od vas što ste se brinuli o meni."

~142~ Julia Quinn

Ona prožvače, proguta, i zatim reče: "Nisam učinila ništa posebno. Svatko bi na mojem mjestu postupio jednako."

"Možda", reče on, "ali ne s takvom ljupkošću i dobrim raspoloženjem."

Sophijina vilica zastane usred zraka. "Hvala", nježno uzvrati.

"Kakav divan kompliment."

"Nisam... ovaj..." On se nakašlje.

Sophie ga je znatiželjno gledala, čekajući da dovrši što god je htio reći.

"Nije bitno", promumlja on.

Ona razočarano ubaci komadić šunke u usta.

"Nisam valjda učinio nešto zbog čega bih se trebao ispričati?" izvali on iznenada.

Sophie ispljune šunku u ubrus.

"Ovo ću shvatiti kao potvrdan odgovor", promrmlja.

"Ne!" brzo će ona. "Nipošto. Samo ste me iznenadili."

On zaškilji. "Ne biste mi lagali o tome, nadam se?"

Sophie je odmahivala glavom, prisjećajući se jednog jedinog, savršenog poljupca koji je noćas spustila na njegove usne. On nije učinio ništa što bi iziskivalo ispriku, ali ona jest.

"Zacrvenjeli ste se", optuži je on.

"Ne, nisam."

"Da" , reče on, "jeste."

"Ako i jesam", odgovori ona prkosno, "to je zato što sam se pitala zašto vi mislite da imate ikakvog razloga za ispriku."

"Prilično ste brzi na jeziku za običnu sluškinju", reče on.

"Oprostite", hitro se ispriča Sophie. Trebala bi zapamtiti gdje joj je mjesto. No to nije bilo jednostavno uz ovog muškarca, jedinog ~143~ Džentlmenska ponuda

pripadnika visokog društva koji se prema njoj ponašao – pa makar i samo na nekoliko sati – kao da su ravnopravni.

"To je trebao biti kompliment", reče on. "Preda mnom ne morate paziti što i kako govorite."

Ona ništa ne odgovori.

"Nalazim vas vrlo..." on napravi odgovarajuću riječ. "Okrepljujućom."

pauzu,

očito

tražeći

"Oh." Ona odloži vilicu. "Hvala."

"Planirate li štogod za ostatak dana?"

Ona pogleda golemu haljinu na sebi i iskrivi lice u grimasu.

"Mislila sam pričekati da mi se osuši odjeća, a onda ću se valjda početi raspitivati trebaju li u nekoj od obližnjih kuća sobaricu."

Benedict je mrko pogleda. "Rekao sam da ću vam pronaći službu kod svoje majke."

"I na tome sam vam uistinu zahvalna", ona brzo uzvrati. "No radije bih ostala na selu."

On slegne ramenima onako kako to može samo netko tko se nikad nije suočio s velikim životnim izazovima. "Onda možete raditi u Aubrey Hallu. U Kentu."

Sophie se ugrize za donju usnu. Nije mu mogla reći kako ne želi raditi za njegovu majku zato što ne želi viđati njega.

Nije mogla zamisliti bolnije mučenje od toga.

"Ne trebate se osjećati odgovornim za mene", konačno reče.

On joj uputi prilično nadmeni pogled. "Rekao sam vam da ću vam pronaći novu službu."

"Ali..." "Što je u tome problematično?"

"Ništa", promrmlja ona. "Baš ništa." Očito nije bio dobar trenutak za prepiranje s Benedictom. ~144~ Julia Quinn

"Odlično." Zadovoljno se naslonio na jastuke. "Drago mi je da se slažete sa mnom."

Sophie ustane. "Trebala bih otići."

"Kojim poslom?"

Osjetila se podosta glupo odgovorivši mu: "Ne znam."

On se naceri. "Onda vam želim dobru zabavu." Šaka joj se stisnula oko drške žlice za posluživanje.

"Nemojte to učiniti", upozori je on. "Što to?"

"Gađati me žlicom."

"Ne pada mi na pamet", procijedi ona.

On se glasno nasmije. "O, da, itekako vam je palo na pamet.

Upravo razmišljate o tome. Vi samo ne biste to učinili."

Sophijina je šaka toliko čvrsto stiskala žlicu da se tresla.

Benedict se toliko jako smijuljio da mu se tresao krevet.

Sophie je nepomično stajala, ne ispuštajući žlicu.

Benedict se nasmiješi. "Kanite je ponijeti sa sobom?"

Ne zaboravi gdje ti je mjesto, vrištala je Sophie u sebi. Ne zaboravi gdje ti je mjesto.

"Pitam se o čemu razmišljate", zamišljeno je nagađao Benedict, "kad izgledate tako neodoljivo bijesno. Ne, nemojte mi reći", doda on. "Siguran sam da uključuje moje preuranjeno i bolno umiranje."

Polako i oprezno, Sophie mu okrene leđa i odloži žlicu na stol.

Nije se željela izlagati nepotrebnom riziku naglim pokretima.

Dovoljan je jedan pogrešan pokret i znala je da bi mu lansirala žlicu u glavu.

Benedict podigne obrve u odobravanju. "Ovo je bilo izuzetno zrelo od vas."

"Jeste li ovako dražesni prema svima ili samo prema meni?" ~145~ Džentlmenska ponuda

"O, samo prema vama", naceri se. "Morat ću se potruditi da prihvatite moju ponudu da vam pronađem posao kod svoje majke.

Doista izvlačite najbolje iz mene, gospođice Sophie Beckett."

"Ovo je najbolje?" upita ga ona u očitoj nevjerici.

"Bojim se da jest."

Sophie je samo odmahnula glavom hodajući prema vratima.

Razgovori s Benedictom Bridgertonom stvarno znaju biti iscrpljujući.

"O, Sophie!" zazove je on.

Ona se okrene.

Prepredeno se smiješio. "Znao sam da nećete baciti žlicu."

Ono što je uslijedilo zacijelo nije bilo Sophijinom krivnjom. Bila je, čvrsto je vjerovala, trenutačno i privremeno zaposjednuta nekom zlom silom. Jer, ruka koja je podignula batrljak svijeće sa stolića pokraj nje nije nikako mogla biti njezina ruka. Doduše, bila je pričvršćena za njezino rame, no nije joj uopće izgledala poznato dok je bacala svijeću na drugi kraj sobe.

Ravno prema glavi Benedicta Bridgertona.

Sophie nije htjela ni pričekati da vidi je li pogodila svoj cilj. No, bježeći iz sobe, čula je kad je Benedict prasnuo u smijeh. A onda je začula njegovo: "Svaka vam čast, gospođice Beckett!"

U tom trenutku Sophie postane svjesna kako se prvi put nakon mnogo godina smiješi iz čiste, nepomućene radosti.

~146~ Julia Quinn

10. Poglavlje

Iako je potvrdno odgovorio na pozivnicu (barem tako tvrdi lady Covington), Benedict Bridgerton nije se pojavio na godišnjem balu kod Covingtona. Izrazi nezadovoljstva mladih žena (i njihovih mama) mogli su se čuti diljem plesne dvorane.

Prema lady Bridgerton (njegovoj majci, ne njegovoj šurjakinji), gospodin Bridgerton je prošli tjedan otišao na selo i otad nije od njega čula ni glasa. Svi vi koji strahujete za zdravlje i dobrobit gospodina Bridgertona, nemate razloga za zabrinutost; lady Bridgerton je zvučala više uzrujano nego zabrinuto. Na prošlogodišnjem je balu kod Covingtona, naime, čak četiri para pronašlo svoje buduće bračne partnere, a pretprošle godine tri para.

Ako je i ovogodišnji bal bio jednako plodonosan, Benedict Bridgerton jamačno neće biti među mladoženjama, na posvemašnji očaj svoje majke.

Društveni bilten lady Whistledown, 5. svibnja 1817.

B

enedict je ubrzo otkrio kako dugotrajan, spori oporavak ima svojih prednosti.

Najočitija među njima bila je količina i raznolikost izvrsne hrane iz kuhinje gospođe Crabtree. Uvijek su ga u Mojoj kolibi dobro hranili, no kad god bi netko bio bolestan, gospođa Crabtree bi nadmašila samu sebe. ~147~ Džentlmenska ponuda

Da stvar bude još bolja, gospodin Crabtree uspio je zamijeniti "ljekovite" pripravke svoje žene najboljim Benedictovim vinjakom.

Benedict ih je poslušno ispijao do posljednje kapi, no zadnji put kad je pogledao kroz prozor učinilo mu se da su mu grmovi ruža uvenuli, pa je pretpostavio da je onamo gospodin Crabtree izlijevao zloglasni napitak.

Bila je to nemila žrtva, no Benedict ju je bio više nego spreman prihvatiti nakon prošlog iskustva s eliksirom gospođe Crabtree.

Još jedna dobra strana izležavanja u krevetu bilo je to što je, prvi put nakon mnogo godina, mogao uživati u miru i tišini. Čitao je, crtao, ih bi jednostavno zažmirio i sanjario – a sve to bez trunčice krivnje zbog zanemarivanja nekih drugih zadataka ili obveza.

Benedict je vrlo brzo zaključio da bi volio provesti cijeli život u takvoj dokolici.

No daleko najbolji dio njegova sporog oporavka bila je Sophie.

Ulazila mu je u sobu nekoliko puta na dan; katkad bi mu protresla jastuke, drugi put bi mu donijela hranu, a ponekad mu je samo čitala. Benedict je stekao dojam da se ona toliko trudi oko njega, osim iz jednostavne potrebe da se osjeti korisnom, ne bi li mu svojim djelima iskazala zahvalnost što ju je spasio od Phillipa Cavendera. Nije mu, međutim, bilo važno zašto dolazi k njemu; jednostavno mu se sviđalo što je tu.

Isprva je bila tiha i suzdržana, očito se pridržavajući uvriježenog pravila kako sluge moraju biti nevidljive i nečujne. No Benedict joj to nije dopuštao, namjerno zapodijevajući razgovor s njom samo da ne može otići. Ili bi je zadirkivao i podbadao, sve samo da je uzruja, jer mu se više sviđala kad je rigala vatru nego kad je bila krotka i pokorna.

No uglavnom je jednostavno volio biti u istoj prostoriji s njom.

Bilo mu je svejedno razgovara li s njime ili samo sjedi i lista knjigu dok on gleda kroz prozor. Nešto ga je u njezinoj nazočnosti činilo spokojnim.

Glasno ga kucanje prene iz razmišljanja te on željno pogleda prema vratima i poviče: "Naprijed!" ~148~ Julia Quinn

Sophie proviri u sobu. Kovrče koje su joj dopirale do ramena blago se zatresu okrznuvši rub vrata.

"Gospođa Crabtree je pretpostavila da želite malo čaja."

"Samo čaj? Ili čaj i kolače?"

Sophie se nasmiješi i otvori vrata gurnuvši ih kukom, nastojeći održati pladanj u vodoravnom položaju. "Ovo potonje, za svaki slučaj."

"Izvrsno. Hoćete li mi se pridružiti?"

Ona je, kao i uvijek, oklijevala, a zatim kimne, što bi također uvijek naposljetku učinila. Već je naučila kako se nema smisla prepirati s Benedictom jednom kad on nešto čvrsto odluči.

Benedictu se to poprilično sviđalo.

"Obrazi su vam opet poprimili zdravu boju", primijetila je odlažući poslužavnik na najbliži stol. "I ne izgledate više onako umorno. Vjerujem da ćete uskoro moći ustati iz postelje."

"O, sigurno hoću, uskoro", okolišao je.

"Svakim danom izgledate sve zdravije."

On se razdragano nasmiješi. "Doista tako mislite?"

Ona podigne čajnik i zastane prije no što je počela točiti. "Da", odgovori uz zajedljivi osmijeh. "Inače to ne bih rekla."

Benedict joj je promatrao ruke dok mu je ulijevala čaj. Kretala se urođenom elegancijom i pripremala čaj kao da je to oduvijek činila.

Očito je kod velikodušnih poslodavaca svoje majke ovladala i umijećem serviranja poslijepodnevnog čaja. Ili je jednostavno naučila pažljivo promatrajući druge dame. Nije mu promakla njezina pronicljivost.

Dovoljno su puta ponovili taj obred da ga više nije morala pitati kakav čaj pije. Pružila bi mu šalicu – s mlijekom, bez šećera–a zatim bi mu na tanjur stavila po nekoliko raznolikih kolačića i pogačica.

~149~ Džentlmenska ponuda

"Natočite i sebi", reče Benedict zagrizavši u kolačić, "i sjednite pokraj mene."

Ponovno je oklijevala. Znao je da će oklijevati, iako je u sebi već odlučila da će mu se pridružiti. No on je bio strpljiva osoba pa je njegovo strpljenje nagrađeno nježnim uzdahom dok je pružala ruku kako bi uzela još jednu šalicu s pladnja.

Nakon što je i sebi ulila čaj – s dvije kocke šećera i vrlo malo mlijeka – sjela je na baršunom presvučenu stolicu ravnog naslona pokraj njegova kreveta, promatrajući ga preko ruba šalice dok je ispijala gutljaj čaja.

"Ne jedu vam se kolačići?" upita je Benedict.

Ona odmahne glavom. "Pojela sam ih nekoliko čim su izvađeni iz pećnice."

"Sretnice. Najukusniji su dok su još topli." Smazao je još jedan kolačić, stresao mrvice s rukava i posegnuo za sljedećim. "A kako ste vi proveli dan?"

"Otkako smo se vidjeli prije dva sata?"

Benedict joj pogledom poruči da je opazio njezin sarkazam, ali se odlučio suzdržati od komentara.

"Pomagala sam gospođi Crabtree u kuhinji", odgovori Sophie.

"Kuha goveđi gulaš za večeru pa me zamolila da ogulim nekoliko krumpira. Zatim sam posudila knjigu iz vaše knjižnice i čitala je u vrtu."

"Doista? Što ste čitali?"

"Roman."

"Je li dobar?"

Ona slegne ramenima. "Blesav, ali romantičan. Uživala sam u njemu." "Čeznete li za romansom?"

Munjevito se zacrvenila. "Ne mislite li da je to prilično osobno pitanje?" ~150~ Julia Quinn

Benedict slegne ramenima, namjeravajući uzvratiti nekom neozbiljnom rečenicom poput: "Vrijedilo je pokušati", ali dok joj je promatrao lice, obraze koji su postali dražesno ružičasti, oči koje je oborila prema svojem krilu, dogodilo se nešto veoma neobično.

Shvatio je da je želi.

Da je jako, jako želi.

Nije znao zašto ga je ta spoznaja toliko iznenadila. Naravno da je želi. On je samo muškarac, od krvi i mesa, i teško je provoditi toliko vremena u društvu tako vrckave i neodoljive žene poput Sophie, a da je ne poželiš. Uostalom, polovicu žena koje je upoznao je i poželio, ali ne pretjerano intenzivno, niti neizdrživo.

U ovom trenutku, međutim, s tom ženom, postalo je neizdrživo.

Benedict promijeni položaj. Zatim nabra pokrivač u predjelu svoga krila. Pa opet promijeni položaj.

"Je li vam krevet neudoban?" upita ga Sophie. "Želite li da vam namjestim jastuke?"

Prvi Benedictov poriv bio je da joj odgovori potvrdno, zgrabi je dok se naginje nad njime i iskoristi za bludne radnje, kad bi već ionako, vrlo prikladno, bili u krevetu.

No slutio je da se Sophie ne bi svidio takav plan, pa umjesto toga reče: "Nema potrebe", a zatim se trzne shvativši da mu glas zvuči neuobičajeno piskutavo.

Ona se nasmiješi gledajući u kolačiće na njegovu tanjuru i reče: "Možda ipak pojedem još jedan."

Benedict makne ruku kako bi se lakše mogla poslužiti kolačićem s tanjura koji se nenadano našao, shvati on sa zakašnjenjem, u njegovu krilu. Prizor njezine ruke koja poseže prema njegovim preponama – iako je samo htjela uzeti kolačić s tanjura – imao je čudan učinak na njega. Točnije, na njegove prepone.

Benedict odjednom dobije viziju dijelova koji se... pomiču ondje dolje, i on naglo zgrabi tanjur, iz straha da se ne prevrne. "Smijem li uzeti zadnji..." ~151~ Džentlmenska ponuda

"Dobro!" zakriješti on.

Ona brzo uzme paprenjak s tanjura i namršti se. "Izgledate bolje", reče ona, kratko pomirisavši kolačić, "ali ne zvučite dobro. Još vas muči grlo?"

Benedict naglo ispije gutljaj čaja. "Nimalo. Vjerojatno sam udahnuo malo prašine."

"Aha. Onda popijte još malo čaja. Ne bi vas to trebalo dugo mučiti." Ona odloži šalicu s čajem. "Želite li da vam čitam?"

"Da!" hitro odgovori Benedict, nabirući pokrivač oko svoga struka. Mogla bi pokušati ukloniti strateški položen tanjur, i što onda?

"Sigurni ste da vam je dobro?" upita ga ona, više sumnjičavo nego zabrinuto.

On se usiljeno nasmiješi. "Sasvim dobro."

"U redu", reče ona i ustane. "Što želite da vam čitam?"

"Ma, bilo što", odgovori on, nehajno odmahnuvši rukom.

"Poeziju?"

"Sjajno." Rekao bi "sjajno" i da je predložila čitanje disertacije o biljnom svijetu u arktičkoj tundri.

Sophie odšeta do niše u kojoj se nalazila polica s knjigama te dokono pregleda njezin sadržaj. "Byron?" upita ona. "Blake?"

"Blake", odgovori on bez oklijevanja. Jednosatno slušanje Byronova romantičnog baljezganja vjerojatno bi ga dokrajčilo.

Ona skine zbirku pjesama s police, vrati se do stolice pokraj kreveta i sjedne, šuškajući pritom skutima svoje nimalo privlačne haljine.

Benedict se namršti. Dotad nije obraćao osobitu pozornost na njezinu haljinu. Bila je stvarno ružna. Ne baš poput one koju joj je posudila gospođa Crabtree, no nipošto nije bila krojena za isticanje najboljih ženskih atributa. ~152~ Julia Quinn

Trebao bi joj kupiti novu haljinu. Ona, dakako, nikad ne bi pristala na to, ali ako bi joj ova koju sada nosi slučajno izgorjela...

"Gospodine Bridgertone?"

Ali kako bi to izveo? Spaliti je može samo dok nije odjevena u nju, što već samo po sebi predstavlja priličan izazov...

"Slušate li me uopće?" upita ga Sophie.

"Hmmm?"

"Niste me slušali."

"Oprostite", prizna Benedict. "Ispričavam se, misli su mi odlutale.

Molim vas, nastavite."

Ona počne iznova čitati, a on, želeći joj pokazati kako je doista pozorno sluša, usredotoči pogled na njezine usne, što se ispostavilo kao velika pogreška.

Jer, odjednom više nije vidio ništa osim tih usana, i nije mogao prestati razmišljati o ljubljenju Sophie, i znao je – jednostavno je znao – da će, ako jedno od njih dvoje uskoro ne napusti sobu, učiniti nešto zbog čega bi joj se itekako trebao ispričati.

Lagao bi kad bi tvrdio da je ne planira zavesti, no kanio je to izvesti znatno suptilnije. "A joj meni", izvali bez razmišljanja.

Sophie ga čudno pogleda, što joj nije mogao zamjeriti. Zvučao je kao totalni idiot. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put izgovorio "a joj meni", ako je to uopće ikada rekao. K vragu, zvučao je poput svoje majke.

"Nešto nije u redu?" upita ga Sophie.

"Samo sam se nečega sjetio", reče on, ponovno zaključivši kako zvuči prilično glupo. Ona upitno podigne obrve. "Nešto sam zaboravio", pojasni Benedict.

"Kad se nečega sjetimo", reče ona, neizmjerno se zabavljajući, "to je obično nešto što smo bili zaboravili."

On joj uputi mrki pogled. "Treba mi malo privatnosti." ~153~ Džentlmenska ponuda

Ona smjesta ustane, prošaptavši: "Naravno." Benedict suspregne uzdah. K vragu. Izgledala je povrijeđeno. Nije joj htio povrijediti osjećaje. Želio ju je samo udaljiti iz sobe da je ne bi povukao u krevet. "Radi se o nečem osobnom", reče u nadi da će joj to popraviti raspoloženje, sluteći međutim kako samo ispada glup.

"Aaaaaa", znakovito će Sophie. "Želite da vam donesem noćnu posudu?"

"Mogu i sam otići do noćne posude", uzvrati on, zaboravivši da mu uopće nije sila.

Ona kimne i zastane, odlažući knjigu na obližnji stolić. "Ostavit ću vas da obavite što trebate. Kad me budete trebali, samo pozvonite."

"Neću vas zvati kao da ste sluga", zareži on.

"Ali ja jesam..."

"Za mene niste", prekine je. To je možda malo pregrubo zazvučalo, no oduvijek je prezirao muškarce koji su iskorištavali bespomoćne sluškinje. Povraćalo mu se već od same pomisli da se možda pretvara u jednog od njih.

"U redu", reče ona krotko poput prave sluškinje. Zatim kimne onako kako kimaju sluge – bio je gotovo siguran da to namjerno čini, samo kako bi ga iživcirala – i ode. Čim je izašla iz sobe, Benedict skoči iz kreveta i pohita prema prozoru. Dobro je. Nikoga na vidiku. Skinuo je noćnu košulju, navukao hlače, košulju i sako, te ponovno pogledao kroz prozor.

Dobro je. I dalje nema nikoga. "Čizme, čizme", mrmljao je, pretražujući pogledom sobu. Gdje su mu, dovraga, čizme? Ne dobre čizme, nego one za šljapkanje po blatu... o, evo ih. Zgrabi čizme i navuče ih na noge.

Natrag do prozora. I dalje nema nikoga na vidiku. Izvrsno.

Benedict prebaci jednu nogu preko prozorske daske, a zatim se uhvati za dugačku, čvrstu granu obližnjeg brijesta. Odatle se, uz malo trešnje, ljuljanja i održavanja ravnoteže, vrlo lako spustio sa stabla. ~154~ Julia Quinn

A onda se uputio ravno prema jezeru. Vrlo hladnom jezeru.

Kako bi se okupao u vrlo hladnoj vodi.

"Ako je morao obaviti nuždu", mrmljala je Sophie sebi u bradu, "mogao mi je to jednostavno reći. Kao da nikad nisam donosila noćne posude."

Spuštala se stubama bučno nabijajući nogama, iako nije bila posve sigurna zašto ide u prizemlje (nije se onamo uputila s nekom određenom namjerom), jednostavno joj nije palo na pamet ništa pametnije.

Nije razumjela zašto mu je toliko teško odnositi se prema njoj kao prema sluškinji – što ona i jest. Uporno joj je ponavljao da ne radi za njega i da mu se ne treba ni na koji način odužiti za smještaj u Mojoj kolibi, istodobno je uvjeravajući kako će joj pronaći službu u kućanstvu svoje majke.

Kad bi se barem ponašao prema njoj kao prema sluškinji, ne bi joj bilo teško sjetiti se da je ona samo nezakonita kći koja nikamo ne pripada, a on član jedne od najbogatijih i najutjecajnijih plemićkih obitelji. Kad god bi joj se obratio kao normalnoj osobi (a iz iskustva je znala da se većina aristokrata slugama ne obraća kao normalnim osobama) ona bi se u mislima vratila u noć krabuljnog plesa kad je, samo te jedne savršene večeri, glumila otmjenu, čarobnu damu – ženu koja je imala pravo sanjati o budućnosti s Benedictom Bridgertonom.

Ponašao se kao da mu se uistinu sviđa, kao da uživa u njezinu društvu. I možda je stvarno bilo tako, ali to je bio najokrutniji mogući obrat, jer ga je zbog toga samo još više voljela, a dio nje se odvažio na pomisao kako ima pravo sanjati o njemu.

A onda se, neizbježno, morala prisjetiti da je stvarnost posve drukčija, i to bi je tako strašno zaboljelo.

"O, tu ste, gospođice Sophie!" ~155~ Džentlmenska ponuda

Sophie podigne pogled kojim je odsutno pratila pukotine u parketima na podu i ugleda gospođu Crabtree kako iza nje silazi niz stube.

"Dobar dan, gospođo Crabtree", pozdravi je Sophie. "Kako napreduje goveđi gulaš?"

"Odlično, odlično", odsutno odgovori gospođa Crabtree. "Nismo baš imali dovoljno mrkve, ali mislim da će svejedno bili ukusan.

Jeste li vidjeli gospodina Bridgertona?"

Sophie iznenađeno zatrepće na to pitanje. "U njegovoj sobi.

Maloprije."

"E, pa, više nije ondje."

"Mislim da je morao obaviti nuždu."

Gospođa Crabtree se nije ni zacrvenila; služinčad je svakodnevno vodila takve razgovore o svojim poslodavcima. "Pa, ako je morao obaviti nuždu, nije je obavio, ako me razumijete", reče ona. "Soba mu miriše kao proljetni dan."

Sophie se namršti. "A on nije ondje?"

"Ni traga, ni glasa."

"Stvarno ne znam kamo je mogao otići."

Gospođa Crabtree podboči ruke o svoje široke bokove. "Ja ću ga potražiti dolje, a vi pretražite gornji kat. Jedna od nas će ga sigurno naći."

"Nisam sigurna da je to dobra zamisao, gospođo Crabtree. Ako je izašao iz sobe, vjerojatno je za to imao dobar razlog. Najvjerojatnije ne želi da ga tražimo."

"Ali, bolestan je", pobuni se gospođa Crabtree.

Sophie razmisli o tome, prisjetivši se kako je izgledao. Lice mu je imalo zdravu boju i nije djelovao nimalo umorno. "Nisam baš uvjerena u to, gospođo Crabtree", naposljetku reče. "Mislim da namjerno zabušava."

~156~ Julia Quinn

"Ne budite smiješni", podrugljivo će gospođa Crabtree.

"Gospodin Bridgerton se nikad ne bi tako ponašao."

Sophie slegne ramenima. "Ni ja to ne bih nikad rekla, ali budimo realni, on više uopće ne izgleda bolesno."

"To je od mojih napitaka", gospođa Crabtree samouvjereno kimne glavom. "Rekla sam vam da će mu ubrzati oporavak." Sophie je vidjela kako gospodin Crabtree izlijeva njezine napitke u grmove ruža; a vidjela je i posljedice toga. Prizor nije bio nimalo lijep. Nije imala pojma kako je uspjela uzvratiti osmijehom i kimanjem.

"E, pa, ja bih baš voljela znati kamo je otišao", nastavi gospođa Crabtree. "Ne bi još smio ustajati iz kreveta, i on to dobro zna."

"Sigurna sam da će se brzo vratiti", reče Sophie pomirljivim tonom. "Trebate li u međuvremenu moju pomoć u kuhinji?"

Gospođa Crabtree odmahne glavom. "Ne, ne. Gulaš se sad još samo treba krčkati. Osim toga, gospodin Bridgerton me ukorio jer vam dopuštam da radite."

"Ali..."

"Bez raspravljanja, molit ću", prekine je gospođa Crabtree. "On je, naravno, u pravu. Vi ste ovdje gošća, ne biste trebali ni prstom maknuti."

"Nisam gošća", bunila se Sophie.

"A što ste onda?"

Sophie se malo zamisli. "Nemam pojma", konačno reče, "ali nipošto nisam gošća. Gošća bi bila... Gošća bi bila..." Pokušavala je srediti svoje misli i osjećaje. "Pretpostavljam da bi se gostom mogao smatrati pripadnik domaćinova staleža, ili barem blizu toga. Gost je netko tko nije nikada morao nikoga dvoriti, ili ribati podove, ili prazniti noćne posude. Gost je..."

"Svatko koga gospodar odluči ugostiti u svome domu", opovrgne je gospođa Crabtree. "U tome je ljepota kad si gospodar kuće.

Možeš činiti što god te volja. A vi biste se trebali prestati omalovažavati. Ako vas gospodin Bridgerton želi smatrati gošćom u ~157~ Džentlmenska ponuda

svome domu, trebali biste prihvatiti njegovu odluku i uživati. Kad ste posljednji put živjeli lagodno, a da se niste zauzvrat morali ubijati od posla?"

"Ne vjerujem da me smatra pravom gošćom", tiho će Sophie. "U tom bi slučaju pozvao pratilju da mi zaštiti ugled."

"Ja ne bih dopustila ništa neprilično u svome domu", gospođa Crabtree se nakostriješila.

"Naravno da ne biste", umirivala ju je Sophie. "No kad se radi o ženskom ugledu, privid je jednako bitan kao činjenice. A u očima društva, domaćica kuće nije isto što i pratilja, koliko god bila stroga i visoko moralna."

"Ako je tako", prosvjedovala je gospođa Crabtree, "onda trebate pratilju, gospođice Sophie."

"Ne budite smiješni. Ne treba mi pratilja jer nisam pripadnica njegova staleža. Nikoga nije briga živi li sluškinja u istom kućanstvu s neoženjenim muškarcem. Nitko neće zbog toga imati loše mišljenje o njoj, i svakako nitko neće pomisliti kako su joj zbog toga upropašteni svi izgledi za udaju." Sophie slegne ramenima.

"Jednostavno, tako funkcionira društvo, a tako očito misli i gospodin Bridgerton, priznao on to ili ne, jer niti u jednom trenutku nije spomenuo nepriličnost moje nazočnosti u njegovu domu."

"E, pa, meni se to ne sviđa", priopći joj gospođa Crabtree.

"Nimalo mi se ne sviđa."

Sophie se samo nasmiješi, lijepo je od domaćice što je zabrinuta zbog nje. "Mislim da ću izaći u šetnju, reče Sophie, "ako ste sigurni da ne trebate moju pomoć u kuhinji. "I", doda ona smješkajući se prepredeno, "kad se već nalazim u ovom neobičnom, nejasnom položaju. Možda nisam pravi gost, ali ovo je prvi put u mnogo godina da nisam sluškinja i kanim uživati u slobodnom vremenu dok mogu."

Gospođa Crabtree je srdačno potapša po leđima. "Učinite tako, gospođice Sophie. A kad već izlazite, naberite mi cvijeća."

~158~ Julia Quinn

Sophie se nasmiješi i krene prema vratima. Bio je prekrasan dan, neuobičajeno topao i sunčan za to doba godine, a u zraku se osjećao miris prvih proljetnih cvjetova. Nije se mogla sjetiti kad je zadnji put izašla u šetnju samo kako bi uživala u svježem zraku.

Benedict je spominjao jezerce nedaleko od kuće pa je odlučila poći u tom smjeru. Možda će čak umočiti nogu u vodu, bude li se osjećala dovoljno odvažno.

Podigne pogled prema suncu i nasmiješi se. Dan je bio topao, no voda je početkom svibnja zacijelo još ledena. Svejedno, bio bi to ugodan osjećaj. Sve što podsjeća na dokolicu i trenutke spokoja i samoće mora biti ugodno.

Zastane na trenutak, mršteći se zamišljeno prema obzoru.

Benedict je rekao da se jezerce nalazi južno od Moje kolibe, zar ne?

Južni put je vodio kroz prilično gustu šumu, no malo pješačenja kroz prirodu je neće ubiti.

Sophie je hodala kroz šumu, preskačući korijenje stabala i razmičući niske grane, bezbrižno ih puštajući iza sebe da se uz prasak vrate u svoj položaj. Sunce se jedva probijalo kroz lisnati svod iznad njezine glave, pa je dolje, blizu tla, više izgledalo kao da je sumrak nego podne.

Ispred sebe spazi čistinu i zaključi da se radi o jezeru.

Približavajući mu se, vidjela je odsjaj sunca na njegovoj površini, pa tiho i zadovoljno uzdahne, sretna što je išla u dobrom smjeru. No kad mu se još više približila, začuje zvuk pljeskanja po vodi, te užasnuto, ali i s radoznalošću, shvati da nije sama.

Bila je samo oko tri metra udaljena od ruba jezera, u jasnom vidokrugu osobe koja se kupala u vodi, pa se brzo sakrije iza širokog hrasta, prilijepivši se uz deblo. Da je bila pametna, okrenula bi se i potrčala natrag prema kući, no jednostavno nije mogla suspregnuti znatiželju da ne proviri iza stabla i vidi tko je toliko lud da se kupa u jezeru prije ljeta.

Polako i bešumno iskrade se iza stabla, nastojeći ostati što je više moguće skrivenom. ~159~ Džentlmenska ponuda

A onda ugleda muškarca.

Golog muškarca.

Golog...

Benedicta?

~160~ Julia Quinn

11. Poglavlje

U Londonu i dalje bjesni rat oko sluškinja. Lady Penwood nazvala je gospođu Featherington podlom, neodgojenom kradljivicom pred najmanje tri ugledne gospođe iz visokog društva, uključujući veoma popularnu udovu vikonticu Bridgerton!

Gospođa Featherington uzvratila je nazvavši lady Penwood najobičnijom izrabljivačicom radne snage, misleći pritom na njezino loše ophođenje prema svojoj osobnoj sobarici (čije ime, vaša je autorica doznala, nije Estelle, kako se isprva tvrdilo, niti ima ikakve veze s Francuskom. Djevojka se zove Bess i rođena je u Liverpoolu.)

Lady Penwood ljutito je napustila prepirku, a za njom je pošla i njezina kći, gospođica Rosamund Reiling. Druga kći lady Penwood, Posy (u nezgodnoj haljini zelene boje) ostala je iza njih, ispričavajući se pogledom, dok se majka nije vratila po nju i, zgrabivši je za rukav, povukla sa sobom.

Iako vaša autorica ne sastavlja popise uzvanika za razna društvena zbivanja, teško je zamisliti da će Penwoodice biti pozvane na sljedeći večernji domjenak kod gospođe Featherington.

Društveni bilten lady Whistledown, 7. svibnja 1817.

~161~ Džentlmenska ponuda

N

ije bilo pametno od nje što je ostala. Nimalo pametno.

Naprotiv, bilo je to jako, jako glupo. Pa ipak, nije se pomakla ni centimetar.

Pronašla je veliki, glatki kamen, većim dijelom prikriven niskim žbunjem, i sjela na njega, ne skidajući pogled s Benedicta.

Bio je gol. Još nije mogla doći k sebi od nevjerice.

Dio tijela bio mu je, naravno, pod vodom, koja mu se mreškala oko grudnog koša. Oko donjeg dijela grudnog koša, pomisli Sophie uzbuđeno.

Možda bi, kad bi bila posve iskrena prema sebi, trebala preformulirati prijašnje misli u: Dio tijela bio mu je, nažalost, pod vodom.

Sophie je bila čedna kao... hm, kao svaka čedna djevojka, ali k vragu sve, bila je radoznala, a i napola zaljubljena u tog muškarca.

Zar je toliki grijeh nadati se dovoljno snažnom naletu vjetra da stvori omanji plimni val koji bi odnio vodu s njegova tijela nekamo drugamo? Bilo kamo?

No dobro, takve misli uistinu jesu zločeste. Ona je zločesta, ali nije je bilo briga.

Cijeli je život provela živeći oprezno, birajući uvijek sigurna rješenja. Samo je jedne noći u cijelosti odbacila svaki oprez. A ta noć bila je najuzbudljivija, najčarobnija, najveličanstvemja, najprekrasnija noć njezina života.

Stoga je, umjesto da odustane i pobjegne, odlučila ostati ondje i promatrati prizor ispred sebe. Ionako nije imala što izgubiti. Nije imala posao, niti izgleda za pronalaženje novog, izuzevši Benedictovo obećanje da će joj pronaći službu u majčinom kućanstvu (za što je ionako mislila da je veoma loša zamisao).

I zato je sjedila na tom kamenu, nastojeći ne pomaknuti nijedan mišić, držeći oči širom otvorene.

~162~ Julia Quinn

Benedict nikad nije bio praznovjeran, i svakako se nije smatrao osobom koja posjeduje šesto čulo, no jednom ili dvaput u životu osjetio je neobičnu navalu svjesnosti, nešto poput mističnog doživljaja koji ga upozorava da će se dogoditi nešto veoma bitno.

Prvi put je to osjetio na dan kad mu je umro otac. Nikad to nije nikomu spomenuo, pa ni starijem bratu Anthonyju, kojega je očeva smrt najteže pogodila, no tog je poslijepodneva, dok su se Anthony i on utrkivali poljima Kenta u nekakvoj blesavoj konjskoj utrci, osjetio čudnu obamrlost u udovima, a odmah zatim neobično snažno pulsiranje u glavi. Nije to zapravo bila bol, nego kao da mu je sav zrak bio isisan iz pluća, a ono što je ostalo bio je najintenzivniji osjećaj strave koji je ikada doživio.

Utrku je, naravno, izgubio; teško je držati uzde kad ti prsti odbijaju poslušnost. A po povratku kući shvatio je da taj osjećaj strave nije bio neosnovan. Otac mu je već bio mrtav, srušivši se nakon uboda pčele. Benedict još ni dan-danas ne može shvatiti kako je tako vitalna muškarca poput njegova oca mogao pokositi običan ubod pčele, no drugog objašnjenja nije bilo.

Kad mu se drugi put to dogodilo, osjećaj je, međutim, bio posve drukčiji. Bilo je to one noći kad je njegova majka priredila krabuljni ples, netom prije nego što je ugledao ženu u srebrnoj haljini. Baš kao i prošli put, osjećaj je počeo u udovima, no umjesto da osjeti obamrlost, ovaj je put osjetio čudne trnce, kao da se odjednom probudio nakon dugogodišnjeg mjesečarenja.

A onda se okrenuo i ugledao nju, i odmah je znao kako je ona razlog zašto je bio ondje te noći; razlog zašto je živio u Engleskoj; zaboga, ona je bila razlog zašto se uopće rodio.

Dakako, ona je pobjegla i razuvjerila ga, nestavši bez traga, no tada je vjerovao u sve to, i da mu je dopustila, dokazao bi i njoj da je to istina.

Sada, dok je stajao u jezeru, a voda ga je zapljuskivala po trbuhu, odmah iznad pupka, ponovno ga preplavi neobičan osjećaj da je življi nego što je bio samo prije nekoliko trenutaka. Osjećaj je bio dobar, uzbudljiva navala osjećaja koja oduzima dah. ~163~ Džentlmenska ponuda

Isto kao prošli put. Kad je sreo nju.

Nešto će se dogoditi, ili je netko blizu. Život će mu se ponovno promijeniti.

A on je bio, shvatio je to uz ironičan smiješak, kao od majke rođen. Golotinja nije baš nešto što muškarca stavlja u povoljan položaj, osim ako se nalazi pod svilenim plahtama s mladom privlačnom ženom pokraj sebe.

Ili ispod sebe.

On zagazi malo dublje u vodu, osjećajući pod nožnim prstima gnjecavost mekanog mulja na dnu jezera. Sad mu je voda dopirala nekoliko centimetara više. Smrzavao se vraški, ali barem mu je većina tijela bila prekrivena.

Pogledom pretraži obalu, gledajući gore prema stablima i dolje prema grmlju. Netko je sigurno bio ondje. Ništa drugo nije moglo objasniti te neobične žmarce koji su mu se sada proširili po cijelom tijelu.

A ako mu je tijelo moglo osjećati žmarce u jezeru koje je bilo toliko ledeno da se bojao pogledati prema svojim privatnim dijelovima (jadne su se stvarčice stisnule do neprepoznatljivosti, a to nije bilo nešto što bi muškarac želio zamisliti), onda su to stvarno bili jaki žmarci.

"Tko je tamo ?" poviče Benedict.

Nije bilo odgovora. Nije ga zapravo ni očekivao, no vrijedilo je pokušati.

On zaškilji i ponovno pretraži pogledom obalu, napravivši puni krug u potrazi za bilo kakvim pokretom. Nije vidio ništa osim nježnog gibanja lišća na vjetru, no kad je završio s pregledavanjem okoline, nekako je znao.

"Sophie!" Čuo je uzdah iznenađenja, praćen velikim komešanjem.

~164~ Julia Quinn

"Sophie Beckett", poviče on, "pobjegnete li sada od mene, kunem se da ću vas slijediti, i neću se zaustavljati kako bih se odjenuo."

Zvukovi koji su dopirali s obale postanu sporiji.

"I hoću, sustići ću vas", nastavi Benedict, "jer sam jači i brži. A možda ću vas morati i oboriti na zemlju, da budem siguran da mi nećete pobjeći."

Zvukovi njezina kretanja prestanu.

"Odlično", progunđa. "Pokažite se."

Nije se pokazala.

"Sophie", upozori je on.

Uslijedio je trenutak tišine, praćen zvukom sporih, neodlučnih koraka, a zatim ju je ugledao. Stajala je na obali u jednoj od onih groznih haljina koje je želio baciti u Temzu. "Što radite ovdje?" upita je.

"Izašla sam u šetnju. Što vi radite ovdje?" uzvrati mu ona.

"Navodno ste bolesni. Ovo" – mahnula je rukom prema njemu, odnosno prema jezeru – "nipošto ne može biti dobro za vas."

On prijeđe preko njezina pitanja i primijeti: "Slijedili ste me?"

"Naravno da nisam", odgovori ona, i on joj čak i povjeruje.

Sumnjao je da bi mogla dovoljno uvjerljivo odglumiti takvu razinu pravdoljubivosti.

"Nikad vas ne bih pratila na plivanje", nastavi ona. "To bi bilo nepoćudno." A zatim joj se cijelo lice zacrveni, jer su oboje znali koliko je njezino opravdanje neuvjerljivo. Da je uistinu pazila na ćudorednost, bila bi napustila jezerce čim je spazila Benedicta, bilo to slučajno ili namjerno.

Podigao je jednu ruku iz vode, uperio je prema Sophie i vrtnjom šake u zglobu pokazao joj da se okrene. "Okrenite mi se leđima i čekajte me", zapovijedi joj. "Začas ću se odjenuti."

"Idem smjesta prema kući", predloži ona. "Imat ćete više privatnosti i..." ~165~ Džentlmenska ponuda

"Ostat ćete", odlučno će on.

"Ali..."

On prekriži ruke. "Izgledam li vam kao netko tko je raspoložen za prepirku?"

Zurila je u njega buntovnim pogledom.

"Pobjegnete li", upozori je on, "sigurno ću vas uloviti."

Sophie procijeni udaljenost između njih, a zatim između sebe i Moje kolibe. Kad bi zastao da se odjene, možda bi mu uspjela pobjeći, ali ako ne zastane...

"Sophie", reče on, "doslovno mogu vidjeti kako vam iz ušiju izlazi para. Prestanite opterećivati mozak beskorisnim matematičkim operacijama i poslušajte me."

Jedno joj se stopalo trzne. Nije znao je li to bilo od želje da pobjegne ili se samo htjela okrenuti.

"Sad", zapovijedi on.

Sophie prekriži ruke uz glasni uzdah i gunđanje, pa se okrene i zapilji u rupu u stablu ispred sebe, kao da je to nešto najvažnije na svijetu. Vražji čovjek nije bio nimalo tih, a ona se nikako nije mogla suzdržati od slušanja i pogađanja svakog šuštavog ili pljuskavog zvuka iza sebe. Sad izlazi iz vode, sad podiže hlače s poda, sad...

Uzaludno je. Njezina mašta je stravično prljava, to je neosporna činjenica.

Trebao ju je jednostavno pustiti da se vrati kući. Umjesto toga, prisilio ju je da ga, krajnje postiđena, čeka dok se odijeva. Činilo joj se da joj koža gori, i bila je sigurna da joj se lice crveni u osam različitih nijansi. Pravi gospodin bi joj dopustio da se izvuče iz neugodne situacije i zatvori u svoju sobu na barem tri dana, u nadi da će zaboraviti cijeli incident.

No Benedict Bridgerton tog poslijepodneva očito nije htio biti pravi gospodin, jer kad je Sophie pomakla nogu – samo kako bi ispružila nožne prste koji su joj utrnuli u cipeli, stvarno! – on je iste sekunde zarežao: "Nemojte ni pomišljati na to." ~166~ Julia Quinn

"Nisam!" pobuni se ona. "Noga mi je počela trnuti. I požurite se!

Sigurno vam ne treba toliko vremena za odijevanje."

"Mislite?" otežući će on.

"Namjerno odugovlačite, samo da me mučite", gunđala je.

"Možete se slobodno okrenuti prema meni, kad god želite", reče on, potiho se zabavljajući. "Uvjeravam vas, nisam tražio da mi okrenete leđa zato što sam ja osjetljiv, nego vi."

"Sasvim mi je dobro tu gdje jesam", uzvrati ona.

Nakon, kako se njoj činilo, sat vremena, dok se vjerojatno radilo o samo tri minute, začuje ga kako joj govori: "Smijete se okrenuti."

Sophie se gotovo bojala to učiniti. Benedict je imao nastrani smisao za humor i bio bi u stanju narediti joj da se okrene dok još nije odjeven.

No odlučila mu je vjerovati – doduše, morala je priznati, nije ni imala puno izbora – i ipak se okrenula. Na njezino olakšanje i, ako bi bila posve iskrena prema sebi, poprilično razočaranje, Benedict je bio pristojno odjeven, izuzev nekoliko mokrih mrlja na mjestima gdje je voda s njegove kože smočila tkaninu.

"Zašto mi niste dopustili da otrčim kući?" upita ga Sophie.

"Htio sam da budete tu", jednostavno odgovori on.

"Ali zašto?" uporno će ona.

Slegnuo je ramenima. "Ne znam. Možda za kaznu, zato što ste me uhodili."

"Nisam vas..." Sophijino poricanje bilo je mehaničko, no zaustavila se na pola rečenice, budući da ga je uistinu uhodila.

"Pametna cura", prošapće on.

Ona ga mrko pogleda. Voljela bi da je mogla reći nešto iznimno duhovito i domišljato, no slutila je kako bi sve što bi u tom trenutku izašlo iz njenih usta zvučalo upravo suprotno, pa odluči držati jezik za zubima. Bolje je biti šutljiva budala nego brbljava. ~167~ Džentlmenska ponuda

"Nije pristojno uhoditi svog domaćina", reče on, stavivši ruke na bokove. Nekako mu je uspjelo istodobno izgledati autoritativno i opušteno.

"Bilo je slučajno", promrmlja ona.

"O, to vam vjerujem", kaže on. "No čak i ako me niste namjeravali uhoditi, i dalje ostaje činjenica da ste zgrabili priliku čim vam se ukazala."

"Zamjerate li mi to?"

On se naceri. "Ni najmanje. I ja bih na vašem mjestu učinio isto."

Ona zgroženo zine.

"O, nemojte glumiti uvrijeđenost", reče on.

"Ne glumim."

Malo se nagne prema njoj. "Iskreno, veoma sam počašćen."

"Bila je to čisto akademska znatiželja", ispali ona. "Uvjeravam vas.

Osmijeh mu dobije notu prefriganosti. "Znači, uhodili biste svakog golog muškarca na kojeg biste naišli?"

"Naravno da ne bih!"

"Kao što rekoh", rastegne on, naslonivši se na stablo, "počašćen sam."

"Pa, sad kad smo to raščistili", reče Sophie šmrknuvši, "mogu se vratiti u Vašu kolibu." Uspjela je napraviti samo dva koraka prije nego što je ispružio ruku i zgrabio komadić tkanine njezine haljine.

"Ne bih rekao."

Sophie se okrene, umorno uzdahnuvši. "Već ste me doveli u nepopravljivo neugodan položaj. Što biste mi još htjeli učiniti?"

Polako ju je povlačio prema sebi. "To je veoma zanimljivo pitanje", prošaptao je. ~168~ Julia Quinn

Sophie se pokuša petama ukopati u zemlju, no nije se mogla nositi s neumoljivim trzajem njegovih ruku. Lagano zatetura, a zatim se zatekne na samo nekoliko centimetara od njega. Zrak joj se odjednom učini vruć, jako vruć, te je imala apsurdan osjećaj da više ne zna upravljati vlastitim rukama i nogama. Koža joj je bridjela, srce joj je ubrzano kucalo, a taj vražji muškarac je samo piljio u nju.

Uopće se nije pomicao, nije je povukao tih posljednjih nekoliko centimetara prema sebi.

Samo je zurio u nju.

"Benedicte?" prošapće ona, zaboravivši da bi mu se i dalje trebala obraćati s gospodine Bridgertone.

On se nasmiješi. Bio je to znalački smiješak, od kojeg su joj niz kralježnicu prošli žmarci, sve do nekog drugog područja njezina tijela.

"Volim kad me oslovljavaš mojim osobnim imenom", reče on.

"Nisam namjerno", prizna ona.

On dotakne prstom njezine usne. "Psst", ukori je. "Nemoj mi to govoriti. Zar ne znaš da muškarci to ne žele čuti?"

"Nemam baš puno iskustva s muškarcima", reče ona.

"E, to je već nešto što muškarci vole čuti."

"Doista?" upita ona sumnjičavo. Znala je da muškarci očekuju da im buduće žene budu nevine, ali Benedict se neće oženiti djevojkom kao što je ona.

Vrškom prsta joj dotakne obraz. "To je ono što ja želim čuti od tebe."

Sophie osjeti kako joj je zrak nježno pojurio preko usana kad je udahnula naglo od iznenađenja. Benedict će je poljubiti.

Poljubit će je. Bilo je to nešto najdivnije i najstrašnije što se moglo dogoditi.

Ali, o, kako je to silno željela.

~169~ Džentlmenska ponuda

Znala je da će sutra to zažaliti. Nasmije se nekako prigušeno, kao da se zagrcnula. Koga ona pokušava obmanuti? Zažalit će već za deset minuta. No protekle je dvije godine provela prisjećajući se kakav je to osjećaj biti u njegovu zagrljaju, i nije bila sigurna da će izdržati ostatak života bez barem još jedne takve uspomene iz koje bi crpila snagu za dalje.

Prsti su mu lebdjeli preko njezina obraza do sljepoočnice, a odatle su pratili luk njezine obrve, podižući meke dlačice na putu do korijena nosa. "Tako lijepa", reče on nježno, "kao vila iz dječje bajke. Katkad mi se čini da nisi stvarna."

Njezin jedini odgovor bilo je ubrzano disanje.

"Mislim da ću te poljubiti", prošaptao je.

"Misliš?"

"Mislim da te moram poljubiti", reče on, izgledajući kao da ni sam ne može vjerovati da je to izgovorio. "To je poput disanja.

Nema tu puno izbora."

Benedictov poljubac bio je bolno nježan.

Prelazio je svojim usnama preko njezinih, lagano ih trljajući, ostavljajući je posve bez daha. No osjetila je i nešto više, nešto što ju je omamilo i učinilo bespomoćnom. Sophie se čvrsto primi za njegova ramena, pitajući se zašto je izgubila ravnotežu i zašto se osjeća tako čudno, a onda joj odjednom sine...

Bilo je baš isto kao onaj prvi put.

Način na koji joj je milovao usne svojim usnama, tako nježno i slatko, i kako je započeo poljubac laganim škakljanjem, umjesto da odmah nasilno uđe jezikom – točno ju je tako ljubio na krabuljnom plesu. Nakon dvogodišnjeg snivanja, Sophie je napokon ponovno proživljavala najsavršeniji trenutak svoga života.

"Pa ti plačeš", reče Benedict, dodirujući joj obraz.

Sophie zatrepće, a zatim podigne ruku da obriše suze kojih uopće nije bila svjesna. "Želiš da prestanem?" prošapće on. ~170~ Julia Quinn

Ona odmahne glavom. Ne, nije željela da prestane. Željela je da je nastavi ljubiti baš onako kako ju je ljubio na krabuljnom plesu; nježno cjelivanje koje će se razviti u strastveno sjedinjavanje. A zatim je željela da je još jednom poljubi, jer sada nije bilo sata koji će otkucati ponoć, i ona neće morati pobjeći. Željela je također da on shvati da je ona žena s krabuljnog plesa. I istodobno se očajnički molila da je nikad ne prepozna. I bila je tako prokleto zbunjena, i...

I on je poljubi.

Ovaj put ju je stvarno poljubio, žestokim usnama i prodornim jezikom, i svom strašću i žudnjom koju bi žena ikada mogla poželjeti. Zbog njega se osjetila prekrasnom, dragocjenom, neprocjenjivom. Odnosio se prema njoj kao prema pravoj ženi, a ne kao prema sluškinji. Do tog trenutka nije bila ni svjesna koliko joj je nedostajao taj osjećaj kad se netko prema tebi ponaša kao prema normalnoj osobi. Bogata gospoda i plemstvo uopće ne primjećuju svoje sluge, ne žele ih čuti, a kad su baš prisiljeni komunicirati njima, nastoje da to bude što kraće i što površnije.

No kad ju je Benedict poljubio, osjetila se kao stvarna osoba.

Kad ju je poljubio, učinio je to cijelim svojim tijelom. Njegove usne, koje su u toj prisnosti isprva bile nježne i smjerne, sada su bile vatrene i iskale su odgovor. Njegovi dlanovi, toliko široki i snažni da se činilo kako joj prekrivaju pola leđa, držali su je uz njega čvrstinom koja ju je ostavljala bez daha. A njegovo tijelo – dragi Bože, ovo bi trebalo biti zakonom zabranjeno – tako tijesno pritisnuto uz njezino da joj se njegova toplina probijala kroz odjeću i pržila joj dušu.

Zbog njega je drhtala. Zbog njega se topila.

Zbog svega što je u njoj pobudio poželjela mu se podati, iako je sama sebi prisegnula kako to nikada neće učiniti izvan braka.

"O, Sophie", šaptao je hrapavim glasom na njenim usnama.

"Nikad se nisam ovako..."

~171~ Džentlmenska ponuda

Sophie se ukoči, jer je bila gotovo sigurna da je htio reći kako se nikad prije nije ovako osjećao, i nije znala što misliti o tome. S jedne je strane uzbudljivo što je ona jedina žena pred kojom je spreman pasti ničice, koja u njemu budi žudnju i potrebu. S druge strane, već ju je prije ljubio. Nije li i tada osjećao jednako slatko mučenje?

Dragi Bože, zar je ljubomorna na samu sebe?

On se odmakne jedan centimetar. "Što nije u redu?"

Kratko je zatresla glavom. "Ništa."

Benedict joj dotakne bradu vršcima prstiju i podigne joj lice. "Ne laži mi, Sophie. U čemu je problem?"

"Ja... Samo sam nervozna", promuca ona. "To je sve."

On zaškilji, zabrinuto sumnjičav. "Jesi li sigurna?"

"Sasvim sigurna." Izvukla mu se iz zagrljaja i odmakla se nekoliko koraka od njega, obujmivši rukama grudi. "Znaš, inače se ne ponašam ovako."

Benedict ju je promatrao dok se udaljavala, proučavajući blijedu liniju njezinih leđa. "Znam", obzirno je rekao. "Nisi ti takav tip djevojke."

Ona se na to kratko nasmije. Iako joj nije vidio lice, mogao je vrlo dobro zamisliti njegov izraz. "Kako znaš?" upita ga.

"To je jasno iz svega što činiš."

Nije se okrenula. Nije ništa rekla.

A onda mu je, prije nego što je uopće postao svjestan što govori, iz usta izletjelo najčudnije pitanje. "Tko si ti, Sophie?" upitao ju je.

"Tko si ti zapravo?"

Još se nije okrenula, a kad je progovorila, glas joj je bio jedva čujniji od šapata. "Kako to misliš?"

"Nešto mi je sumnjivo u vezi s tobom", reče on. "Predobro se izražavaš za običnu sluškinju." ~172~ Julia Quinn

Rukama je živčano petljala po naborima svojih skuta, a zatim je rekla: "Zar je zločin željeti se lijepo izražavati? U ovoj zemlji ne možeš daleko dogurati govoreći poput pripadnika nižeg staleža."

"Ne bi se baš reklo", reče on hotimično blagim tonom, "da si osobito daleko dogurala."

Ruke joj se pretvore u palice. U dvije ravne, krute palice, s malim, čvrsto stisnutim šakama na krajevima. A zatim se, dok je Benedict čekao njezin odgovor, počela udaljavati od njega. "Čekaj!" poviče za njom, pa je sustigne u samo tri koraka i uhvati je za ruku. Povlačio ju je dok se nije bila prisiljena okrenuti. "Nemoj otići", rekao joj je.

"Nemam običaj ostati u društvu onih koji me vrijeđaju."

Benedict zamalo ustukne. Znao je da će ga zauvijek proganjati njezin ranjeni pogled. "Nisam te vrijeđao", reče on, "i ti to dobro znaš. Rekao sam istinu. Sophie, ti ne bi trebala biti sluškinja. Meni je to jasno, a trebalo bi biti i tebi."

Ona se nasmije – bio je to gorak, krhak smijeh, kakav nikad ne bi očekivao od nje. "A što vi predlažete da učinim, gospodine Bridgertone?" upita ga. "Zaposlim se kao guvernanta?"

Benedict pomisli kako je to dobra zamisao, i baš je zinuo da joj to kaže kad ga je prekinula, rekavši: "Što mislite, tko bi me zaposlio?"

"Pa..."

"Nitko", odbrusi ona. "Nitko me ne bi zaposlio. Nemam preporuka, i izgledam premlado."

"I prelijepo", reče on natmureno. Nikad nije osobito razmišljao o zapošljavanju guvernanti, no znao je kako tu obvezu obično obavljaju majke. A zdrav mu je razum rekao kako nijedna majka ne bi htjela dovesti u svoje kućanstvo tako lijepu mladu djevojku.

Dovoljno je bilo da se prisjeti što je Sophie morala trpjeti od Phillipa Cavendera.

"Mogla bi biti osobna sobarica neke dame", predloži on. "Barem ne bi morala čistiti noćne posude." ~173~ Džentlmenska ponuda

"Začudio bi se", promrmlja ona.

"Družica neke starije dame?"

Ona uzdahne tako tužno i umorno da mu se srce zamalo raspuklo.

"Vrlo je lijepo od vas što mi želite pomoći", reče ona, "no sve sam te mogućnosti već istražila. Osim toga, vi niste odgovorni za mene."

"Mogao bih biti."

Ona ga pogleda u čudu.

U tom trenutku, Benedict je znao da je mora imati. Među njima je postojala neka neobična, neobjašnjiva povezanost kakvu je samo još jednom u životu osjetio, s onom tajanstvenom damom na krabuljnom plesu. No ona je nestala, isparila poput magle, a Sophie je bila veoma stvarna. Bilo mu je dosta iluzija. Želio je nekoga koga može vidjeti, nekoga koga može dodirnuti.

A ona ga je trebala. Možda još nije toga bila svjesna, ali ga je doista trebala. Benedict je uzme za ruku i povuče prema sebi, izbacivši je iz ravnoteže i obujmivši je čvrsto kad se cijelim tijelom srušila na njega.

"Gospodine Bridgertone!" zacičala je.

"Benedict", ispravi je on. Usne su mu bile na njezinu uhu.

"Pustite me..."

"Reci moje ime", navaljivao je. Bio je strašno tvrdoglav kad je nešto želio, i nije mu padalo na pamet pustiti je dok ne čuje svoje ime na njezinim usnama.

A možda ni nakon toga.

"Benedict", napokon je popustila. "Ja..."

"Psst." Ušutka je ustima, grickajući kut njezinih usana. Kad se prepustila njegovu zagrljaju, tako meko i podatno, on se malo odmakne, dovoljno da joj se može zagledati u oči. Bile su nemoguće zelene pod poslijepodnevnim suncem, toliko duboke da se poželio utopiti u njima.

~174~ Julia Quinn

"Želim da pođeš sa mnom u London", prošapće on, ne razmišljajući uopće o svojim riječima. "Dođi živjeti sa mnom."

Sophie ga iznenađeno pogleda.

"Budi moja", reče nestrpljivo, glasom otežalim od želje. "Budi moja sad. Budi moja zauvijek. Dat ću ti što god poželiš. Jedino što želim zauzvrat si ti."

~175~ Džentlmenska ponuda

12. Poglavlje

Nagađanja u vezi s nestankom Benedicta Bridgertona se nastavljaju. Prema riječima Eloise Bridgerton, koja bi to, kao njegova sestra, trebala najbolje znati, trebao se vratiti u grad još prije nekoliko dana.

No Eloise bi prva morala priznati da muškarac njegovih godina i njegova stasa nema potrebu izvještavati mlađu sestru o svojim kretanjima.

Društveni bilten lady Whistledown, 9. svibnja 1817. eliš da ti budem ljubavnica", reče ona bezizražajno. Benedict je zbunjeno pogleda, ne znajući međutim je li ga zbunila istinitost njezinih riječi ili se htio pobuniti protiv tako vulgarnog zaključka. "Želim da budeš sa mnom", ustrajno će on.

Ž

Bilo je to zapanjujuće bolno, pa ipak, ona se zamalo nasmije. "Po čemu je to drukčije od toga da ti budem ljubavnica?"

"Sophie..."

"U čemu je razlika?" ponovi ona glasom koji je postajao sve prodorniji.

"Ne znam, Sophie." Zvučao je nestrpljivo. "Zar je to toliko važno?"

"Meni jest." ~176~ Julia Quinn

"U redu", reče on nervozno. "U redu. Budi moja ljubavnica i imat ćeš ovo."

Sophie jedva stigne uzeti dah prije no što su se njegove usne obrušile na njezine silinom od koje su joj se koljena rastopila.

Taj je poljubac bio drukčiji od svih koje su dotad razmijenili, osoran od požude, protkan nekim čudnim bijesom.

Njegova su usta proždirala njezina u iskonskom plesu strasti. Činilo se da su njegovi dlanovi posvuda, na njezinim grudima, oko njezina struka, čak ispod njezine suknje. Dodirivao ju je i stiskao, milovao i gladio.

I cijelo ju je vrijeme držao tako čvrsto pritisnutu uza se da je mislila kako će se rastopiti i upiti se u njegovu kožu. "Želim te", rekao je hrapavim glasom kad su mu usne pronašle udubinu pri dnu njezina vrata. "Želim te odmah. Želim te ovdje."

"Benedicte..." "Želim te u svojoj postelji", režao je. "Želim te sutra. I želim te preksutra."

A ona je bila zločesta, i bila je slaba, pa se prepustila čaroliji tog trenutka, izvivši vrat ne bi li olakšala pristup njegovim usnama. Bilo je tako ugodno osjećati ih na svojoj koži, osjećati svaki drhtaj koji su izazivale i žmarce koje su joj odašiljale po cijelome tijelu, sve do samog središta njezina bića. Natjerao ju je da čezne za njime, i za svime što nije moglo biti njezino, a proklinje ono što je mogla imati.

A onda se odjednom našla na tlu, i on je bio ondje s njom, djelomično je prekrivajući svojim tijelom. Činio joj se tako krupan, tako moćan i, u tom trenutku, tako savršeno njen. Vrlo mali dio Sophijina mozga je još radio, i ona je znala da bi mu trebala reći ne, da bi trebala zaustaviti tu ludost, ali, tako joj Bog pomogao, nije mogla. Ne još.

Toliko je dugo sanjala o njemu, pokušavajući se prisjetiti mirisa njegove kože, zvuka njegova glasa. Maštanje o njemu mnogih joj je noći bilo jedina utjeha i jedino društvo. ~177~ Džentlmenska ponuda

Živjela je od snova, a ne bi se moglo reći da su joj se mnogi snovi ostvarili. Nije željela izgubiti i ovaj san, ne još.

"Benedicte", prošaptala je, dodirujući njegovu svilenu valovitu kosu i zamišljajući... zamišljajući da je nije upravo zamolio da mu postane ljubavnicom. Zamišljajući da je neka druga žena. Bilo koja druga. Bilo koja osim nezakonite kćeri pokojnoga grofa, koja je prisiljena uzdržavati se služeći drugima.

Njezin ga je šapat, izgleda, dodatno ohrabrio, jer mu se dlan, koji joj je dotad dugo škakljao koljeno, sada počeo uspinjati, stišćući meku kožu njezina bedra. Godine teškog fizičkog rada učinile su je mršavom, izgubila je poželjne obline, no činilo se da njemu to ne smeta. Naprotiv, čula je kako mu srce još jače kuca, a disanje mu se ubrzava i postaje sve pliće i hrapavije.

"Sophie, Sophie, Sophie", stenjao je Benedict, mahnito prelazeći usnama po njezinu licu, sve dok joj konačno nije ponovno pronašao usta. "Trebam te." Vruće je usne utisnuo u njezine. "Osjećaš li koliko te trebam?"

"I ja tebe trebam", prošapće ona. I to je bila istina. Vatra koja je godinama tinjala u njoj sada se posve rasplamsala. Pogled na njegovo tijelo ponovno ju je zapalio, a njegov je dodir djelovao na nju poput ulja, pretvarajući je u pravu buktinju.

Prsti su mu se borili s velikim, ružnim gumbima na stražnjoj strani njezine haljine. "Spalit ću ovo", progunđa on, drugim joj dlanom neumorno milujući nježnu kožu iza koljena. "Odjenut ću te u svilu i saten." Usta su mu sada bila na njezinu uhu, grickajući ušnu resicu, a zatim joj lizne osjetljivu kožu na mjestu gdje se uho spaja s obrazom. "Ili ću te ostaviti posve golu."

Sophie se ukoči u njegovu zagrljaju. Uspio je izgovoriti jedino što ju je moglo podsjetiti zašto je zapravo tu, zašto je on ljubi. Nije ovo ljubav, niti bilo koji od onih nježnih osjećaja o kojima je godinama maštala, nego čista požuda. On ju je želio učiniti svojom priležnicom.

A to je njezin otac učinio njezinoj majci. ~178~ Julia Quinn

O, Bože, kakvo iskušenje. To je tako nepodnošljivo primamljivo.

Benedict joj nudi lagodan život ispunjen užicima, život s njime.

Po cijenu njezine duše.

Ne, to nije baš u cijelosti točno, niti predstavlja toliki problem.

Ona bi mogla živjeti kao njegova ljubavnica. Prednosti – a kako bi drukčije nazvala život s Benedictom nego prednošću – bi vjerojatno bilo više nego nedostataka. No, iako bi za sebe bila spremna donijeti takvu odluku, riskirajući vlastiti ugled, nikad to ne bi učinila svome djetetu. A dijete bi sigurno imala. Sve ljubavnice naposljetku ostanu u drugom stanju.

Zajecavši od muke, ona ga odgurne i oslobodi se njegova stiska, pa se otkotrlja postrance, a zatim se pridigne na sve četiri, pokušavajući doći do daha prije nego što ustane.

"Ne mogu ja ovo, Benedict", reče ona, jedva smogavši hrabrost da ga pogleda.

"Ne razumijem zašto", progunđa on.

"Ne mogu ti biti ljubavnica."

On ustane. "Iz kojeg razloga?"

Nešto joj je kod njega išlo na živce. Možda bezobrazni ton kojim joj se obraćao, možda njegovo nadmeno držanje. "Zato što ne želim", odbrusi mu.

On zaškilji, ne od nevjerice nego od bijesa. "Maloprije si željela."

"Nisi fer", reče ona tiho. "Nisam razmišljala."

On ratoborno isturi bradu. "Ni ne bi smjela razmišljati. U tome i jest stvar."

Ona se zacrveni, zakopčavajući si gumbe. Benedict joj je i više nego uspješno isključio mozak. Zamalo je odbacila sve svoje zavjete i svu svoju krepost, samo za jedan grešni poljubac. "E, pa, neću ti biti ljubavnica", ponovi ona. Možda će, bude li to dovoljno puta ponovila, steći više samopouzdanja pa on neće moći tako lako slomiti njezin otpor. ~179~ Džentlmenska ponuda

"I što ćeš raditi umjesto toga?" prosikće on. "Biti sluškinja?"

"Bude li nužno."

"Radije ćeš dvoriti druge ljude – čistiti njihovu srebrninu i njihove proklete noćne posude – nego živjeti sa mnom?"

Odgovorila je jednom jedinom riječju, tiho i iskreno. "Da." Oči su mu bijesno sijevale. "Ne vjerujem ti. Nitko ne bi donio takvu odluku."

"Ja jesam."

"Luda si."

Ona ne reče ništa.

"Jesi li svjesna čega se odričeš?" Benedict nije popuštao, mašući uzrujano rukama dok je govorio. Ona shvati da ga je povrijedila.

Povrijeđen mu je ponos i zato je sad napada poput ranjena medvjeda. Sophie kimne, ne gledajući u njega.

"Ja ti mogu dati sve što poželiš", živčano će on. "Odjeću, nakit...

K vragu, zaboravi odjeću i nakit, mogu ti pružiti prokleti krov nad glavom, a to je već više od onoga što trenutačno imaš."

"To je točno", reče ona tiho.

On se nagne prema njoj, fiksirajući je svojim vrućim pogledom.

"Mogao bih ti dati sve."

Nekako se uspjela održati u uspravnom položaju i suspregnuti suze. A nekako joj je čak uspjelo i da joj glas ne zadrhti dok je izgovarala: "Ako stvarno misliš da je to sve, onda očito ne razumiješ zašto te moram odbiti."

Zakoraknula je unatrag, namjeravajući se uputiti prema Njegovoj kolibi da se spakira, no on očito još nije bio gotov s njom, jer ju je zaustavio oštro je upitavši: "Kamo ideš?"

"Natrag u kolibu", odgovori ona. "Idem spakirati torbu."

"I kamo kaniš otići s tom torbom?"

Ona zine u čudu. Ne očekuje valjda da ostane. ~180~ Julia Quinn

"Imaš li posao?" upita je on. "Imaš li kamo ići?"

"Ne", odgovori ona, "ali..."

On se podboči i zapilji se u nju. "Misliš da ću te samo tako pustiti da odeš, bez novca i bez ikakvih planova?"

Sophie je bila toliko iznenađena da je počela nekontrolirano treptati. "P-pa", promuca ona, "nisam mislila..."

"Ne, stvarno nisi mislila", odbrusi on.

Samo je zurila u njega, razrogačenih očiju i otvorenih usta, ne vjerujući svojim ušima.

"Glupačo jedna", nije birao riječi. "Znaš li koliko ovaj svijet može biti opasan za ženu ako je sama?"

"Hm, da", uspjela je izgovoriti. "Zapravo, znam."

Ako ju je i čuo, nije to ničim pokazao, samo joj je nastavio držati predavanje o "muškarcima koji iskorištavaju situaciju" i "bespomoćnim ženama" i "sudbinama gorim od smrti". Nije bila posve sigurna, no učinilo joj se da je čula i nešto o "goveđoj pečenki i pudingu". Negdje na polovici njegove litanije izgubila je koncentraciju i prestala pratiti što joj je govorio. Samo je vidjela kako mu se usne pomiču i čula zvuk njegova glasa, pokušavajući međutim shvatiti zašto mu je toliko stalo do njezine dobrobiti, uzevši u obzir da ga je maločas odbila po kratkom postupku.

"Slušaš li ti mene uopće?" upita je Benedict.

Sophie nije ni kimnula niti odmahnula glavom. Umjesto toga je napravila neki čudan pokret koji je bio nešto između to dvoje.

Benedict opsuje sebi u bradu. "To je to", objavio je. "Ideš sa mnom u London."

To ju je probudilo. "Maloprije sam rekla da ne želim!"

"Ne moraš biti moja prokleta ljubavnica", odbrusi on. "Ali te neću ostaviti da se snalaziš sama."

"Sasvim sam se pristojno snalazila prije nego što sam te srela." ~181~ Džentlmenska ponuda

"Pristojno?" siktao je. "Kod Cavendera? Tebi je to pristojno?"

"Nisi fer!"

"A ti nisi pametna."

Benedict je smatrao kako su njegovi razlozi, premda izneseni pomalo zapovjednim tonom, sasvim valjani, no Sophie očito nije mislila tako jer se, na svoje golemo iznenađenje, on odjednom našao na leđima, oboren nevjerojatno brzim desnim krošeom.

"Da me više nikad nisi nazvao glupačom", prosikće ona.

Benedict zatrepće u nastojanju da u vidnom polju ponovno ima samo jednu Sophie, umjesto dvije u koje je upravo gledao. "Nisam te..."

"Da, jesi", odgovori ona tihim, ljutitim glasom. Zatim se okrene na peti, a on je u djeliću sekunde prije no što je uspjela otići shvatio da je može zaustaviti samo na jedan način. S obzirom na trenutačno ošamućeno stanje, sigurno ne bi uspio dovoljno brzo ustati, pa je objema rukama ščepa za gležanj i ona tresne na tlo odmah pokraj njega.

Nije to bio osobito džentlmenski potez, no nije baš imao puno izbora, a osim toga, ona je njega prva udarila.

"Ne ideš ti nikamo", zareži on.

Sophie polako podigne glavu, ispljune malo zemlje i pogleda ga.

"Ne mogu vjerovati", reče zajedljivo, "da si to učinio."

Benedict joj oslobodi gležanj i pridigne se u sjedeći položaj.

"Vjeruj."

"Ti..."

On podigne dlan. "Nemoj više ništa reći. Preklinjem te."

Ona izbeči oči. "Preklinješ me?" "Čujem ti glas", obavijesti je on, "a to znači da još nisi prestala govoriti."

"Ali..." ~182~ Julia Quinn

"A što se preklinjanja tiče", ponovno je učinkovito prekine, "uvjeravam te da se radilo samo o stilskoj figuri."

Ona zine u namjeri da nešto kaže, no očito se predomislila jer je brzo zatvorila usta, s izrazom lica nadurene trogodišnjakinje.

Benedict kratko izdahne pa joj pruži ruku. Sophie je, naime, još sjedila na zemlji i nije djelovala pretjerano zadovoljna svojim položajem.

S gađenjem je zurila u pruženu joj ruku, zatim ga pogleda u lice toliko bijesno da se Benedict zapitao jesu li mu možda izrasli rogovi. I dalje šuteći, ona odbije prihvatiti njegovu pomoć i sama se uspravi na noge.

"Kako god želiš", promrmlja on.

"Loš izbor riječi", odbrusi ona i odmaršira prema kući.

Budući da je Benedict već bio na nogama, nije je više imao potrebu onesposobljavati. Umjesto toga je hodao iza nje, održavajući cijelo vrijeme (i bio je siguran da nju to beskrajno iritira) razmak od samo dva koraka. Konačno, nakon otprilike jedne minute, ona se okrene i kaže: "Molim te, pusti me na miru."

"Bojim se da ne mogu", reče on.

"Ne možeš ili ne želiš?"

On nakratko promisli o njenom pitanju. "Ne mogu."

Sophie se namršti i nastavi hodati.

"I meni je teško povjerovati u to!" poviče Benedict, održavajući korak s njom.

Ona zastane i okrene se. "To je nemoguće."

"To je jače od mene", reče on slegnuvši ramenima. "Jednostavno se ne mogu prisiliti da te pustim na miru."

"Ne mogu se prisiliti nije isto što i ne mogu."

"Nisam te spasio od Cavendera da bi protratila svoj život."

"To nije tvoja odluka." ~183~ Džentlmenska ponuda

Bila je u pravu što se toga tiče, no Benedict je bio uporan.

"Možda", popustljivo će on, "ali ja ću je svejedno donijeti umjesto tebe. Ideš sa mnom u London, i ne želim više raspravljati o tome." "Želiš me kazniti", reče ona, "zato što sam te odbila."

"Ne", on odgovori polako, važući riječi dok ih je izgovarao. "Ne, ne kažnjavam te. Volio bih te kazniti, a trenutačno mislim da itekako zaslužuješ kaznu, no to nije razlog zašto to činim."

"Zašto to onda činiš?"

"Za tvoje dobro."

"Ovo je tako prepotentno, kako mi soliš pamet..."

"Siguran sam da si u pravu", prizna on, "no bez obzira na to, što se ovog konkretnog slučaja tiče, u ovom konkretnom trenutku, ja znam što je najbolje za tebe, a ti očito ne znaš, i stoga... Nemoj me opet udariti", upozori je.

Sophie pogleda u svoju stisnutu šaku koja je već bila u zamahu i spremna poletjeti prema njegovu licu, a da ona toga uopće nije bila svjesna. Pretvarala se u čudovište. To je bilo jedino objašnjenje.

Mislila je da nikad u svom životu neće nikoga udariti, a sada je to zamalo učinila i drugi put u jednom danu.

Očiju prikovanih za svoju šaku, polako je olabavila stisak pa raširila prste u obliku morske zvijezde, i držala ih tako ispružene dok nije izbrojala do tri. "Kako me kaniš spriječiti", upita ga vrlo tiho, "da odem kamo ja želim?"

"Zar je to uopće bitno?" odgovori on protupitanjem i nehajno slegne ramenima. "Siguran sam da ću već nešto smisliti što god to bilo."

Ona zine u šoku. "Hoćeš reći da ćeš me vezati i..."

"Ja nisam rekao ništa slično", prekine je on i uputi joj lascivan osmijeh. "No ta mi zamisao zvuči vrlo primamljivo."

"Odvratan si", odbrusi ona.

~184~ Julia Quinn

"A ti zvučiš kao junakinja nekog lošeg romana", uzvrati on. "Što si ono rekla da si jutros čitala?"

Sophie osjeti kako joj se mišići lica mahnito trzaju, a vilica stišće toliko čvrsto da je bila sigurna kako će joj zubi popucati. Nije mogla shvatiti kako je Benedict uspijevao istodobno biti najdivniji i najgrozniji muškarac na svijetu. Trenutačno joj se činilo kako je prevladala njegova grozna strana i bila je sigurna – bez obzira na logiku – da će joj, ostane li u njegovoj blizini još samo jednu sekundu, glava eksplodirati.

"Odlazim!" reče ona vrlo teatralno i, barem joj se tako činilo, vrlo nepokolebljivo.

No on joj samo uzvrati lukavim smiješkom i reče: "A ja te pratim."

I prokletnik je cijelim putem do kuće hodao dva koraka iza nje.

Benedict nije često imao potrebu živcirati druge ljude (izuzevši vlastitu braću i sestre), no Sophie Beckett je očito izvlačila ono najgore iz njega. Stajao je na vratima njezine sobe dok se pakirala, ležerno naslonjen na dovratak. Ruke su mu bile prekrižene u pozi za koju je nekako znao da će je iživcirati, a desna mu je noga bila lagano savinuta, vrhom čizme ukopana u pod.

"Ne zaboravi haljinu", reče on uslužno.

Ona ga mrko pogleda.

"Onu ružnu", doda on, kao da nije bio dovoljno jasan.

"Obje su ružne", odbrusi ona.

Aha, izmamio je reakciju. "Znam."

Nastavila je trpati stvari u torbu.

On zamahne rukom u širokom luku. "Možeš slobodno uzeti neki suvenir."

~185~ Džentlmenska ponuda

Ona se uspravi, bijesno se podbočivši. "Uključuje li to i srebrni servis za čaj? Mogla bih godinama živjeti od novca koji bih dobila za njega."

"Naravno da smiješ uzeti servis za čaj", odgovori on ljubazno, "budući da se ionako nećeš osloboditi moga društva."

"Neću ti biti ljubavnica", prosikće ona. "Rekla sam ti, neću. Ne mogu."

Iz nekog mu je razloga to njezino "ne mogu" zazvučalo vrlo znakovito. Mozgao je o tome nekoliko trenutaka, dok je ona skupljala preostale stvari i na koncu zatvorila torbu.

"To je to", prošapće on.

Ona ga je ignorirala. Samo mu je uputila oštar pogled kad je stigla do vrata.

Znao je da ona želi da joj se makne s puta, kako bi mogla otići odatle. Nije se ni pomaknuo, osim prstom, kojim je zamišljeno prelazio preko svoje brade. "Ti si nezakonito dijete", rekao je.

Ona naglo problijedi.

"Jesi", reče više sebi nego njoj. Čudno, osjetio je poprilično olakšanje zbog tog otkrića. Shvatio je zašto ga je odbila; nije to imalo nikakve veze s njim, nego samo s njom. To je znatno olakšalo situaciju.

"Nije me briga što si nezakonito dijete", reče on, pokušavajući obuzdati osmijeh. Bio je to ozbiljan trenutak, ali, tako mu Boga, najradije bi se nacerio od uha do uha, jer ona sada može poći s njime u London i postati mu ljubavnicom. Nema više nikakvih prepreka i...

"Ništa ne razumiješ", reče ona odmahujući glavom. "Ne radi se o tome jesam li ja dovoljno vrijedna da ti budem ljubavnica."

"Brinuo bih se za svu djecu koju bismo imali", izjavi on svečano, odgurnuvši se od dovratka.

Ona se još više ukoči, ako je to uopće bilo moguće. "A što će biti s tvojom ženom?" ~186~ Julia Quinn

"Ja nemam ženu."

"Niti ćeš je ikada imati?"

On se ukoči. Kroz glavu mu prođe slika dame s krabuljnog plesa.

Zamišljao ju je u raznim situacijama. Katkada je nosila večernju haljinu, katkada nije imala ništa na sebi.

Katkada je bila u vjenčanici.

Sophie zaškilji i promotri mu lice, a zatim podrugljivo frkne nosom i protutnji pokraj njega.

On krene za njom. "To nije pošteno pitanje, Sophie", reče on, prateći je u stopu.

Hodala je kroz hodnik ne zastajkujući čak ni kad je stigla do stubišta. "Mislim da je više nego pošteno."

On potrči niza stube, stane ispod nje i prekine njezin silazak.

"Jednom ću se morati oženiti."

Sophie zastane. Morala je to učiniti; zapriječio joj je put. "Da, morat ćeš", reče ona. "Ali ja ne moram biti ničija ljubavnica."

"Tko je bio tvoj otac, Sophie?"

"Ne znam", lagala je.

"Tko ti je bila majka?"

"Umrla je nakon što me rodila."

"Nisi li rekla da je bila domaćica kuće?"

"Očito nisam govorila istinu." Nije je više bilo briga što je uhvaćena u laži.

"Gdje si odrasla?"

"Nije važno", reče ona, pokušavši se probiti pokraj njega. Jednom je rukom uhvati za nadlakticu, zadržavši je čvrsto na mjestu. "Meni je to jako važno."

"Pusti me!"

~187~ Džentlmenska ponuda

Njezin krik propara tišinu u hodniku. Bila je dovoljno glasna da dozove Crabtreeje u pomoć. No gospođa Crabtree bila je u selu, a gospodin Crabree je bio izvan kuće i nije ju mogao čuti. Nije bilo nikoga da joj pomogne, bila je ostavljena njemu na milost.

"Ne mogu te pustiti da odeš", prošapće on. "Ti nisi stvorena da život provedeš u služenju. To će te ubiti."

"Da me je to trebalo ubiti", uzvrati ona, "već bih odavno bila mrtva."

"Ali više to ne moraš raditi", bio je uporan Benedict.

"Da se nisi usudio proglasiti se mojim spasiteljem", reče ona, tresući se od navale osjećaja. "Ne činiš ti ovo zbog brige za mene, nego zato što ne podnosiš neuspjeh."

"Istina", prizna on, "ali i zato što ne želim da budeš prepuštena sudbini."

"Cijeli sam život bila prepuštena sudbini", prošapće ona, osjetivši izdajničko naviranje suza na oči. Tako joj Bog pomogao, nije htjela plakati pred tim čovjekom. Ne sada, ne dok se osjećala tako nesigurnom i slabom.

On joj dotakne bradu. "Dopusti mi da budem tvoje sidro."

Sophie zažmiri. Dodir mu je bio bolno ugodan. Ne tako mali dio nje bio je voljan prihvatiti njegovu ponudu i napustiti život koji je dotad bila prisiljena živjeti, okušati sreću s njime, s tim čudesnim, prekrasnim muškarcem koji je zna tako silno razbjesniti i koji joj je godinama pohodio snove.

No bol iz njezina djetinjstva bila je još presvježa. A stigmu nezakonitosti osjećala je poput žiga na duši. Nije željela to učiniti još jednom djetetu.

"Ne mogu", prošaptala je. "Voljela bih..." "Što bi voljela?" upita on napasno.

Ona odmahne glavom. Zamalo mu je rekla da bi voljela da može, no znala je da to ne bi bilo mudro. Samo bi se uhvatio za njezine riječi i nastavio je nagovarati. A njoj bi samo bilo još teže odbiti ga. ~188~ Julia Quinn

"Onda mi ne ostavljaš drugi izbor", zaključi on turobno.

Pogledi im se sretnu.

"Ili ćeš doći sa mnom u London i..." Podigne dlan da je ušutka kad je pokušala prosvjedovati. "I ja ću ti pronaći posao u majčinu kućanstvu", doda on zajedljivo.

"Ili?" upita ona natmureno.

"Ili ću reći sucu da si me pokrala."

Ona odjednom osjeti okus kiseline u ustima. "Ne bi mi to učinio", prošapće.

"Svakako ne želim to učiniti."

"Ali bi učinio."

On kimne. "Da, učinio bih to."

"Objesili bi me", reče ona. "Ili bi me poslali u Australiju."

"Ne ako bih zatražio nešto drugo."

"A što bi ti to zatražio?"

Njegove su smeđe oči bile neobično beživotne i ona odjednom shvati kako njemu ovaj razgovor pada jednako teško kao njoj.

"Zatražio bih", reče on, "da te puste pod moj nadzor."

"Bilo bi to veoma praktično za tebe."

Njegovi prsti, kojima joj je dotad dodirivao bradu, spuste joj se na rame. "Samo te pokušavam zaštititi od same sebe."

Sophie ode do najbližeg prozora i pogleda van, iznenađena što je nije ni pokušao zaustaviti. "Mogla bih te zamrziti zbog toga, znaš", reče ona.

"Mogu to podnijeti."

Ona kratko kimne. "Dobro, čekat ću te u knjižnici. Željela bih otići danas."

~189~ Džentlmenska ponuda

Benedict je gledao za njom dok je odlazila, nije se ni pomaknuo dok se vrata knjižnice nisu zatvorila iza nje. Znao je da neće pobjeći. Sophie ne bi nikada pogazila svoju riječ.

Nije mogao dopustiti da ga i ova žena napusti. Ona mu je pobjegla – veličanstvena i tajanstvena "ona", pomisli on gorko se nasmiješivši – jedina žena koja mu je dotakla srce. Žena koja mu nije rekla ni svoje ime. Ali sada je tu bila Sophie, a ona mu je nešto učinila. Nešto što nijednom nije osjetio nakon nje. Bio je umoran od čežnje za ženom koja praktički ne postoji. Sophie je tu, i Sophie će biti njegova.

I, pomisli on sa hladnom odlučnošću, Sophie ga neće napustiti.

"Mogu podnijeti tvoju mržnju", reče on zatvorenim vratima.

"Jednostavno ne mogu podnijeti život bez tebe."

~190~ Julia Quinn

13. Poglavlje

U jednoj od prethodnih kolumni spomenuto je kako Vaša autorica predviđa brak između gospođice Rosamund Reiling i gospodina Phillipa Cavendera. Vaša autorica, međutim, sada može slobodno ustvrditi kako nema mnogo izgleda da se takvo što ostvari. Lady Penwood (majka gospođice Reiling) navodno je izjavila kako neće prihvatiti zeta bez plemićke titule, bez obzira na to što otac gospođice Reiling, premda iz ugledne obitelji, nije bio pripadnik aristokracije.

Ništa manje važna spomena nije, dakako, ni činjenica da je gospodin Cavender počeo pokazivati izrazito zanimanje za gospođicu Cressidu Cowper.

Društveni bilten lady Whistledown, 9. svibnja 1817.

S

ophie je postalo mučno čim je kočija napustila Moju kolibu. Kad su se zaustavili kako bi prenoćili u konačištu u Oxfordshireu, bilo joj je jako loše. A kad su se približili predgrađu Londona... E, tad je već bila gotovo sigurna da će povratiti.

Nekako je uspjela zadržati sadržaj želuca ondje gdje mu je mjesto, no kako se kočija probijala dalje kroz zamršene londonske ulice, sve su je više preplavljivale loše slutnje.

Ne, nisu to bile loše slutnje. Bio je to predosjećaj katastrofe.

~191~ Džentlmenska ponuda

Bio je svibanj, a to je značilo da je sezona u punom jeku. To je također značilo da je Araminta u gradu. A to je značilo da je Sophijin povratak u London bio jako, jako loša zamisao.

"Jako loša", promrmlja ona.

Benedict podigne pogled. "Nešto si rekla?"

Ona buntovno prekriži ruke. "Rekla sam da si ti jako loš čovjek."

Zasmijuljio se. Znala je da će se zasmijuljiti, ali ju je to svejedno živciralo.

Odmaknuo je zavjesu s prozora kočije, pogledao vani i rekao: "Blizu smo."

Rekao je da će je odvesti ravno u rezidenciju svoje majke. Sophie se sjećala velike kuće na trgu Grosvenor kao da je sinoć bila ondje.

Plesna dvorana bila je golema, s tisućama svijećnjaka na zidovima, u svakomu savršena svijeća od pčelinjeg voska. Manje su prostorije bile uređene u neoklasicističkom stilu braće Adams, s ukusno dekoriranim stropovima i zidovima blijedih, pastelnih boja.

Bila je to Sophijina kuća iz snova. Doslovno. U svim svojim snovima o Benedictu i njihovom imaginarnom zajedničkom životu uvijek se zamišljala u toj kući. Znala je da je to blesavo, jer je on drugorođeni sin koji ne nasljeđuje obiteljsku kuću, no svejedno, bila je to najljepša kuća koju je ikada vidjela, a snovi ionako nemaju veze sa stvarnošću. Ako bi se Sophie željela zamisliti u kraljevskoj palači Kensington, nitko joj to ne bi mogao zabraniti. Doduše, palaču Kensington vjerojatno neće nikada vidjeti iznutra, pomisli ona uz ironičan osmijeh. "Što ti je smiješno?" upita je Benedict.

Nije ga ni pogledala dok mu je odgovarala: "Smišljam tvoje ubojstvo."

On se naceri – nije to mogla vidjeti jer nije gledala u njega, no bio je to jedan od onih osmijeha koje je mogla razabrati iz njegova disanja.

~192~ Julia Quinn

Živciralo ju je što je tako osjetljiva na svaku pojedinost u vezi s njime. Pogotovo zato što je slutila da se i on osjeća slično u vezi s njom.

"Barem zvuči zabavno", reče on. "Što to?" upita ona, odvrativši napokon pogled s ruba zavjese, u koji je, kako joj se činilo, satima zurila.

"Moja smrt", odgovori on. Osmijeh mu je bio vragolasto iskrivljen. "Ako me već moraš ubiti, onda se pritom barem dobro zabavi, jer ja sigurno neću." Čeljust joj zabezeknuto padne dobrih nekoliko centimetara. "Ti si lud", reče ona.

"Vjerojatno jesam." Nehajno slegne ramenima pa se smjesti natrag na sjedalo i podigne noge na klupu nasuprot sebe. "Uostalom, praktički sam te kidnapirao. Mislim da je to nešto najluđe što sam ikad učinio."

"Mogao bi me sada pustiti", reče ona, iako je znala da on to neće učiniti.

"Ovdje u Londonu? Ulice su prepune lopova, mogli bi te u svakom trenutku napasti. Ne misliš li da bi to bilo vrlo neodgovorno od mene?"

"Ništa neodgovornije od otmice i dovođenja ovamo protiv moje volje!"

"Nisam te oteo", reče on, dokono proučavajući svoje nokte.

"Ucijenio sam te. To nije isto."

Kočija se zatrese i stane, poštedjevši Sophie daljnjeg prepucavanja. On još jednom odmakne zavjesu, pa je pusti da padne natrag na mjesto. "Evo, stigli smo."

Sophie pričeka da on prvi izađe, a onda se pomakne prema vratima. Nakratko razmotri mogućnost odbijanja pružene joj ruke, pomislivši kako bi možda mogla izaći bez njegove pomoći, no kočija je bila prilično udaljena od zemlje, a ona doista nije željela napraviti budalu od sebe tresnuvši u odvodni kanal. ~193~ Džentlmenska ponuda

Bilo bi lijepo poniziti ga, no ne po cijenu uganutog zgloba.

"Pametna odluka", prošapće Benedict.

Sophie ga naglo pogleda. Kako je znao o čemu razmišlja?

"Gotovo uvijek znam o čemu razmišljaš", reče on.

Ona se spotakne.

"Pazi!" vikne Benedict spretno je uhvativši, da ne završi u odvodnom kanalu.

Držao ju je samo trenutak dulje nego što je bilo nužno, a zatim je spusti na pločnik. Sophie je htjela nešto reći, no zubi su joj bili prečvrsto stisnuti da bi mogla artikulirati riječi.

"Ne ubija li te ironija ove situacije?" upita je Benedict, smiješeći se obješenjački.

Ona silom otvori usta. "Ne, ali bi mogla ubiti tebe."

Glasno se smijao, gad jedan. "Dođi", reče on. "Upoznat ću te sa svojom majkom. Siguran sam da će te negdje zaposliti."

"Možda nema slobodnih mjesta", napomene Sophie.

"Ona me voli. Stvorit će novo radno mjesto."

Sophie se ukopa na mjestu, odbivši se pomaknuti dok još jednom ne naglasi: "Neću ti biti ljubavnica."

Izgledao je neobično umiljato odgovarajući: "Da, to si mi već rekla."

"Ne, ozbiljno ti govorim, plan ti neće upaliti."

On je bio oličenje nedužnosti. "Ja imam neki plan?"

"Ma, hajde, molim te", podrugljivo će ona. "Plan ti je da me izmoriš svojom upornošću, u nadi da ću na koncu popustiti."

"Ne bih to nikada učinio."

"Sigurna sam da bi učinio i puno više od toga", promrmlja ona.

Očito ju je čuo, jer se zasmijuljio. Sophie prkosno prekriži ruke, ne hajući što izgleda vrlo nedostojanstveno u tom položaju, stojeći ~194~ Julia Quinn

ondje na pločniku gdje je svatko može vidjeti. No ionako nitko ne bi obraćao pozornost na nju, sluškinju u ružnoj vunenoj haljini. Valjda bi trebala vedrije i optimističnije gledati na svoj novi položaj, ali k vragu sve, u tom se trenutku baš htjela duriti.

Iskreno, mislila je da to zaslužuje. Ako se itko ima pravo duriti i srditi, to je ona.

"Ako želiš, možemo stajati tu na pločniku cijeli dan." Benedictov glas bio je blago protkan sarkazmom.

Baš mu je htjela uputiti bijesan pogled kad odjednom opazi gdje stoje. Nisu bili na trgu Grosvenor. Sophie nije bila sigurna gdje se točno nalaze. U otmjenoj četvrti Mayfair, bez sumnje, no kuća ispred njih nije ona u kojoj je bila na krabuljnom plesu.

"Hm, ovo je kuća Bridgerton?" upita ga.

On podigne obrvu. "Kako znaš da mi se dom zove kuća Bridgerton?"

"Ti si mi je spominjao." To je, srećom, bila istina. Više je puta tijekom njihovih razgovora spomenuo oba svoja doma; kuću Bridgerton i Aubrey Hall, seosko imanje obitelji Bridgerton.

"Aha", očito je prihvatio njezin odgovor. "Ne, nije. Majka mi se prije gotovo dvije godine iselila iz kuće Bridgerton. Priredila je ondje još jedan posljednji bal - bio je to zapravo krabuljni ples – a onda je prepustila rezidenciju mome bratu i njegovoj ženi. Uvijek mu je govorila kako će se iseliti odatle čim se on oženi i zasnuje vlastitu obitelj. Mislim da mu se prvo dijete rodilo samo mjesec dana nakon što je otišla."

"Sin ili kći?" upita ona, iako je znala odgovor. Lady Whistledown je uvijek prenosila takve vijesti.

"Sin. Edmund. Početkom ove godine dobili su još jednoga, Milesa."

"Blago njima", prošapće Sophie, iako ju je nešto stezalo u grudima. Ona vjerojatno nikad neće imati djece, i to je jedna od najtužnijih spoznaja do kojih je došla u životu. Za to bi trebala imati muža, a brak je za nju samo isprazna nada. Sophie nije odgajana da ~195~ Džentlmenska ponuda

bude sluškinja, i samim time nije imala gotovo ništa zajedničko s muškarcima koje je svakodnevno susretala. Bile su to, doduše, drage i časne osobe, no nije baš mogla zamisliti život s nekim tko, primjerice, ne zna čitati.

Sophie ne bi predstavljalo problem udati se za nekoga tko nije osobito visoko na društvenoj ljestvici, no čak su i pripadnici srednjeg staleža bili izvan njezina dometa. Nijedan trgovac koji drži do sebe ne bi se oženio sluškinjom.

Benedict joj pokaže rukom da ga slijedi i ona to učini, sve dok nisu stigli do ulaznih stuba. Sophie odmahne glavom.

"Ući ću na sporedni ulaz."

On stisne usne. "Ući ćeš na glavni ulaz."

"Ući ću kroz ulaz za služinčad", odlučno će ona. "Nijedna ugledna gospođa neće zaposliti sluškinju koja ulazi na glavni ulaz."

"Ti si sa mnom", odbrusi on. "I ući ćeš na glavni ulaz."

Morala se nasmijati. "Benedicte, još si me jučer molio da ti postanem ljubavnicom. Bi li se usudio dovesti svoju ljubavnicu majci kroz glavni ulaz?"

Time ga je uspjela zbuniti. Sophie se naceri kad mu se od nemoći lice iskrivilo u grimasu.

Danima se nije osjećala ovako dobro.

"Bi li se", nastavi ona, uglavnom kako bi ga mučila, "uopće usudio dovesti svoju ljubavnicu i upoznati je sa svojom majkom?"

"Ti mi nisi ljubavnica", skreše on.

"Upravo tako."

On isturi bradu i zagleda joj se duboko u oči, jedva susprežući bijes. "Ti si prokleta mala sobarica", reče on tiho, "jer si tvrdoglavo odlučila biti baš to. A sobarice, iako su prilično nisko na društvenoj ljestvici, imaju određen ugled. Svakako dovoljan za moju majku."

Sophie zamre osmijeh na usnama. Možda ga je ipak malo previše izazivala. ~196~ Julia Quinn

"Odlično", progunđa Benedict kad je postalo jasno da je ona odustala od prepirke. "Dođi sa mnom."

Sophie krene za njime uz stube. Ovo bi čak moglo ispasti dobro za nju. Benedictova majka sigurno neće htjeti zaposliti sluškinju koja je toliko drska da koristi glavni ulaz. A budući da je odlučno odbila postati Benedictovom uzdržavanom ljubavnicom, on će morati priznati svoj poraz i pustiti je da se vrati na selo.

Benedict otvori ulazna vrata i pridrži ih da Sophie može ući prije njega. Batler se pojavio u roku od nekoliko sekunda.

"Wickhame", obrati mu se Benedict, "budite ljubazni i obavijestite moju majku da sam stigao."

"Svakako, gospodine Bridgerton", odgovori Wickham. "I ako smijem biti toliko slobodan obavijestiti vas, vaša se majka cijeli protekli tjedan pitala gdje ste."

"Bio bih silno iznenađen da nije."

Wickham kimne prema Sophie s izrazom lica koji je bio mješavina znatiželje i prezira.

"Da je obavijestim i o dolasku vaše gošće?"

"Molim vas."

"Smijem li joj prenijeti tko je vaša gošća?"

Sophie pogleda u Benedicta s velikim zanimanjem, pitajući se što će mu reći.

"Njezino ime je gospođica Beckett", odgovori Benedict. "Došla je ovamo u potrazi za radnim mjestom."

Wickham podigne obrvu. Sophie je bila iznenađena. Nije znala da batleri smiju pokazivati bilo kakav izraz lica osim ravnodušnog.

"Kao sobarica?" zanimalo je Wickhama.

"Kao bilo što", odgovori Benedict glasom koji je već počeo odavati prve tragove nestrpljivosti.

"U redu, gospodine Bridgerton", reče Wickham pa se uspe stubištem i nestane na katu. ~197~ Džentlmenska ponuda

"Ne bih rekla da smatra kako je to u redu. Naprotiv", Sophie prošapće Benedictu u uho, pazeći da prikrije osmijeh.

"Wickham nije ovdje glavni."

Sophie ispusti dugi, kako-god-ti-kažeš izdah. "Sumnjam da bi se Wickham složio s tobom."

On je pogleda u nevjerici. "Wickham je batler."

"A ja sam sluškinja. Znam sve o batlerima. Više od tebe, usudila bih se reći."

Benedict zaškilji. "Ti se manje ponašaš kao sluškinja nego bilo koja druga žena koju poznajem."

Ona slegne ramenima i okrene se prema slici mrtve prirode na zidu, pretvarajući se da je proučava. "Vi izvlačite najgore iz mene, gospodine Bridgertone."

"Benedicte", prosikće on. "Već si me oslovljavala osobnim imenom. Možeš i dalje."

"Tvoja majka samo što se nije spustila niz stubište", podsjeti ga ona, "a ti uporno želiš da me zaposli kao sluškinju. Koliko te slugu oslovljava osobnim imenom?"

Ljutito je pogleda, a ona je znala da on zna da je ona u pravu. "Ja sam želio nešto drugo", zareži on.

"Benedicte!"

Sophie podigne pogled i ugleda sitnu, elegantnu ženu kako silazi niz stube. Kosa joj je bila svjetlija od Benedictove, no po crtama lica nije bilo teško zaključiti da se radi o njegovoj majci.

"Majko", reče on i krupnim se koracima uputi prema dnu stubišta, da je ondje dočeka. "Tako mi je drago što te vidim."

"Meni bi bilo još draže", reče ona zajedljivo, "da sam znala gdje si bio cijeli prošli tjedan. Zadnje što sam čula o tebi bilo je da si otišao na Cavenderovu zabavu, a onda su se svi vratili osim tebe."

"Ja sam prvi napustio zabavu", odgovori Benedict, "ali sam zatim otišao u Moju kolibu." ~198~ Julia Quinn

Njegova majka duboko uzdahne. "Valjda bih trebala prestati očekivati da me izvješćuješ o svakom svom pokretu sad kad ti je trideset godina."

Benedict joj se osmjehne s odobravanjem.

Ona se okrene prema Sophie. "Ovo je, pretpostavljam, tvoja gospođica Beckett?"

"Tako je", odgovori Benedict. "Spasila mi je život u Mojoj kolibi."

Sophie počne: "Nisam..."

"Jest", Benedict je glatko prekine. "Razbolio sam se od vožnje na kiši i ona me njegovala dok nisam ozdravio."

"Uspjeli biste se oporaviti i bez moje pomoći", ustrajno će Sophie.

"Ali ne toliko brzo", uzvrati Benedict, i dalje se obraćajući svojoj majci, "niti u toliko ugodnim uvjetima."

"Crebtreejevi nisu bili doma?" upita Violet.

"Kad smo stigli, nisu", odgovori Benedict.

Violet pogleda Sophie tako znatiželjno da je Benedict konačno bio prisiljen objasniti: "Gospođica Beckett je bila zaposlena kod obitelji Cavender, no zbog određenih okolnosti nije više mogla ostati ondje."

"Aha... Razumijem", reče Violet prilično neuvjerljivo.

"Vaš me sin spasio od iznimno neugodne sudbine", tiho reče Sophie. "Dugujem mu veliku zahvalnost."

Benedict je pogleda u čudu. Sudeći prema neprijateljstvu koje je pokazivala prema njemu, nije očekivao tako pohvalne riječi. No vjerojatno ih je trebao očekivati; Sophie se strogo drži svojih načela, nikad ne bi dopustila da je ljutnja omete u iskrenosti.

Ta mu je njezina odlika jedna od najdražih.

"Razumijem", ponovi Violet, ovaj put znatno uvjerljivije. ~199~ Džentlmenska ponuda

"Nadao sam se da bi joj mogla pronaći neko radno mjesto u svojem kućanstvu", reče Benedict.

"Ali samo ako vam nije prevelik problem", žustro je dodala Sophie.

"Ne", polako odgovori Violet, promatrajući Sophijino lice sa znatiželjnim izrazom u očima. "Ne, nije mi nikakav problem, ali..."

I Benedict i Sophie se nagnu prema naprijed, napeto iščekujući nastavak rečenice.

"Jesmo li se već sreli?" odjednom upita Violet.

"Ne bih rekla", odgovori Sophie, lagano zamuckujući. Zašto lady Bridgerton misli da je poznaje? Sophie je bila sigurna da se nisu srele na krabuljnom plesu. "Ne znam gdje smo se mogle upoznati."

"Sigurno ste u pravu", lady Bridgerton odmahne rukom. "Vaše mi je lice nekako poznato. No sigurno sam upoznala nekoga sa sličnim crtama lica. To se često događa."

"Pogotovo meni", reče Benedict s nakrivljenim smiješkom.

Lady Bridgerton pogleda svoga sina s neskrivenim obožavanjem.

"Nisam ja kriva što svi moji sinovi i kćeri izgledaju nevjerojatno slično."

"Ako nisi ti kriva", upita Benedict, "koga bismo onda trebali okriviti?"

"Tvoga oca, naravno", samouvjereno će lady Bridgerton. Zatim se okrene prema Sophie. "Svi su oni gotovo identična kopija mojeg pokojnog muža."

Iako je znala da bi trebala šutjeti, bio je to veoma lijep i ugodan trenutak, pa Sophie kaže: "Ja mislim da ovaj sin nalikuje vama."

"Stvarno to mislite?" upita lady Bridgerton, razdragano pljesnuvši rukama. "Baš divno. A ja sam se uvijek smatrala samo sredstvom za rađanje članova obitelji Bridgerton."

"Majko!" poviče Benedict. ~200~ Julia Quinn

Ona glasno uzdahne. "Govorim li preotvoreno? Što sam starija, sve mi se češće to događa."

"Ti uopće nisi stara, majko." Ona se nasmiješi.

"Benedicte, zašto ne odeš pozdraviti svoje sestre, a ja ću za to vrijeme porazgovarati s gospođicom Bennett..."

"Beckett", ispravi je on.

"Da, naravno, Beckett", prošapće ona. "Povest ću je gore da se smjesti."

"Samo me odvedite k domaćici kuće", reče Sophie. Vrlo je neuobičajeno da se gospodarica kuće brine oko zapošljavanja sluškinje. Doduše, cijela je situacija bila neuobičajena, već samim time što je Benedict zamolio svoju majku da zaposli Sophie, no bilo joj je veoma neobično što je lady Bridgerton pokazala osobno zanimanje za nju.

"Gospođa Watkins je sigurno zauzeta", reče lady Bridgerton.

"Osim toga, mislim da na gornjem katu trebamo još jednu osobnu sobaricu. Imate li iskustva s takvim poslovima?"

Sophie kimne.

"Izvrsno. I mislila sam da biste mogli imati. Izuzetno se lijepo izražavate."

"Majka mi je bila domaćica kuće", Sophie reče automatski.

"Radila je za vrlo velikodušnu obitelj i..." Panično prekine rečenicu, prekasno se sjetivši kako je Benedictu rekla istinu da joj je majka umrla na porođaju. Uputi mu nervozan pogled, a on joj uzvrati blago podrugljivim trzajem brade, šutke joj poručivši kako neće otkriti njezinu laž.

"Obitelj za koju je radila bila je veoma velikodušna", nastavi Sophie, ispustivši dugi uzdah olakšanja, "dopuštali su mi da pratim veći dio nastave s njihovim kćerima."

"Shvaćam", reče lady Bridgerton. "To štošta objašnjava. Teško mi je zamisliti da ste obavljali teške poslove kao obična sluškinja. Očito ste dovoljno obrazovani za znatno uglednija zanimanja." ~201~ Džentlmenska ponuda

"Vrlo dobro čita", reče Benedict.

Sophie ga pogleda u čudu.

On ne obrati pozornost na nju i nastavi govoriti majci: "Često mi je čitala dok sam se oporavljao od bolesti."

"Znate li i pisati? upita je lady Bridgerton.

Sophie kimne. "Imam veoma uredan rukopis."

"Odlično. Uvijek je korisno imati na raspolaganju još jedan par ruku za pisanje pozivnica. A krajem ljeta priređujemo bal. Ove godine imam dvije kćeri za udaju", objasni ona Sophie. "Nadam se da će barem jedna od njih pronaći muža prije kraja sezone."

"Sumnjam da se Eloise želi udati", reče Benedict.

"Ušuti", strogo će lady Bridgerton.

"Takve se izjave u ovoj kući smatraju svetogrđem", Benedict objasni Sophie.

"Ne slušajte ga", reče lady Bridgerton hodajući prema stubama.

"Dođite sa mnom, gospođice Beckett. Koje vam je osobno ime?"

"Sophia. Sophie."

"Dođite sa mnom, Sophie. Upoznat ću vas sa svojim kćerima. I", doda ona, namrštivši nos u izraz gađenja, "pronaći ćemo vam neku novu odjeću. Ne mogu dopustiti da mi sobarice nose ovakve dronjke. Netko bi mogao pomisliti da vas ne plaćamo dovoljno."

Iz Sophijina iskustva, pripadnici društvene elite nisu se zamarali razmišljanjem jesu li im sluge pošteno plaćene ili ne. Ganula ju je velikodušnost lady Bridgerton.

"Ti", lady Bridgerton se obrati Benedictu. "Čekaj me dolje. Nas dvoje imamo štošta reći jedno drugomu."

"Tresem se od straha", reče on ravnodušnim tonom.

"Ne znam tko će mi prvi doći glave, on ili njegov brat", promumlja lady Bridgerton.

"Koji brat?" upita Sophie. ~202~ Julia Quinn

"Bilo koji. Obojica. Sva trojica. Svi su oni bitange."

No ona je očito voljela te bitange. Sophie je to čula u tonu kojim je o njima govorila i vidjela u pogledu koji joj se zacaklio od radosti kad je ugledala svoga sina.

Sophie se zbog toga osjeti usamljeno, sjetno i ljubomorno. Život joj je mogao biti posve drukčiji, samo da joj je majka preživjela porod. Možda ne bi bile ugledne, gospođa Beckett, ljubavnica, i Sophie, kopile, no Sophie je bila uvjerena da bi je njezina majka voljela. A to je više od onoga što je primila od bilo koje druge odrasle osobe, uključujući i svoga oca.

"Dođite, Sophie", živahno je pozove lady Bridgerton.

Sophie se uspinjala stubama za njom, pitajući se zašto se, iako je samo trebala početi raditi na novom radnom mjestu, osjeća kao da ulazi u novu obitelj.

Bio je to... ugodan osjećaj.

A Sophie se u svome životu već dugo, dugo nije osjećala ugodno.

~203~ Džentlmenska ponuda

14. Poglavlje

Rosamund Reiling se kune da je vidjela Benedicta Bridgertona, koji se očito vratio u London. Vaša je autorica sklona povjerovati u istinitost toga iskaza; gospođica Reiling je, naime, poznata po tome što može spaziti poželjnog neženju između pedeset drugih lica.

Na svoju veliku žalost, gospođica Reiling nikako da uhvati nekog od njih.

Društveni bilten lady Whistledown, 12. svibnja 1817.

B

enedict je jedva napravio dva koraka prema dnevnoj sobi kad je u hodnik utrčala njegova sestra Eloise. Poput svih Bridgertona i ona je imala gustu kestenjastu kosu i široki osmijeh.

No, za razliku od Benedicta, ona je imala bistre, duboko zelene oči, iste nijanse kao i njihov brat Colin.

Baš kao i Sophie, pomisli Benedict.

"Benedicte!" poviče Eloise, bacivši mu se oduševljeno oko vrata.

"Gdje si bio? Majka nam je cijeli tjedan zanovijetala pitajući se kamo si nestao."

"Zanimljivo, kad sam razgovarao s majkom prije niti dvije minute, zanovijetala je meni o tebi, pitajući se kad ćeš se konačno udati."

~204~ Julia Quinn

Eloise napravi grimasu. "Kad upoznam nekoga dovoljno zanimljivog da mi postane mužem, eto kad. Tako bih voljela da se netko novi doseli u grad. Osjećam se kao da stalno iznova upoznajem istih stotinjak ljudi."

"Ali ti doista stalno iznova upoznaješ istih stotinjak ljudi."

"Upravo tako", reče ona. "U londonskim krugovima nema više nikakvih tajni, sve već o svakomu znam."

"Stvarno?" upita Benedict s dobrom dozom zajedljivosti.

"Možeš me slobodno zadirkivati koliko god želiš", reče ona zabivši prst u njega na način koji bi njezina majka zacijelo proglasila nedamskim, "ali ja uopće ne pretjerujem."

"Niti najmanje?" on se naceri.

Ona ga namršteno pogleda. "Ne, stvarno, gdje si bio prošli tjedan?" Ušao je u dnevnu sobu i bacio se na kauč. Vjerojatno je trebao pričekati da ona prva sjedne, no radilo se samo o njegovoj sestri, i nikad nije smatrao nužnim poštivati pravila ponašanja kad su bili sami.

"Bio sam na zabavi kod Cavendera", reče on, podigavši noge na niski stolić. "Bilo je grozno."

"Majka će te ubiti ako te uhvati s nogama na stolu", upozori ga Eloise i sjedne na stolac nasuprot njemu. "A zašto je zabava bila tako grozna?"

"Zbog društva." Pogledao je prema svojim nogama i zaključio da im je dobro ondje gdje jesu. "Najdosadnija gomila lijenih klipana koju sam ikada upoznao."

"Baš lijepo što ne biraš riječi."

Benedict podigne obrvu na njezin sarkazam. "I stoga ti zabranjujem da se udaš za bilo koga tko je bio na toj zabavi."

"Sigurna sam da mi neće biti teško poslušati tu zapovijed."

Prstima je kuckala po naslonima za ruke. Benedict se morao nasmiješiti; Eloise je oduvijek bila puna nemirne energije. ~205~ Džentlmenska ponuda

"Ali", reče ona zaškiljivši prema njemu, "to ne objašnjava gdje si bio cijeli tjedan."

"Je li ti itko ikada rekao da si preznatiželjna?"

"O, to mi stalno govore. Gdje si bio?"

"Uporna, također."

"Tako to treba. Gdje si bio?"

"Jesam li ti rekao da razmišljam o ulaganju u tvrtku koja proizvodi brnjice za ljude?"

Ona baci jastuk na njega. "Stvarno, gdje si bio?"

"Bojim se", reče on, nježno bacivši jastuk natrag prema njoj, "da odgovor na to pitanje nije ni najmanje zanimljiv. Bio sam u Mojoj kolibi i oporavljao se od gadne prehlade."

"Mislila sam da si se već bio oporavio."

On joj uputi pogled koji je bio mješavina divljenja i negodovanja.

"Otkud ti to znaš?"

"Ja sve znam. Trebao si to već naučiti", naceri se Eloise.

"Prehlade stvarno znaju biti gadne. Znači, vratila ti se?"

On kimne. "Nakon što sam vozio otvorenu kočiju po kiši."

"Pa, to baš nije bilo pametno od tebe."

"Da mi je znati", zapita se on, ogledavajući se po sobi, kao da se obraća još nekomu osim njoj, "zašto dopuštam mlađoj sestri da me ovako vrijeđa?"

"Vjerojatno zato što sam neobično dobra u tome." Ona ga šutne u nogu, pokušavajući je srušiti sa stolića. "Sigurna sam da će se majka pojaviti svakog trenutka."

"Ne, neće", uzvrati on. "Zauzeta je." "Čime?"

On odmahne rukom u smjeru stropa. "Davanju uputa novoj sluškinji." ~206~ Julia Quinn

Ona se uspravi u stolici. "Imamo novu sluškinju. Zašto mi to nitko nije rekao?"

"O, Bože", rastegne on, "dogodilo se nešto, a Eloise ne zna za to."

Ponovno se zavali u stolac i pokuša još jednom srušiti njegovu nogu sa stola. "Sluškinja? Osobna sobarica? Sudoperka?"

"Zašto te to zanima?"

"Uvijek je dobro sve znati."

"Osobna sobarica, mislim."

Eloise razmisli pola sekunde o tome. "A kako ti to znaš?"

Benedict zaključi kako je bolje da joj kaže istinu. Ionako bi do navečer doznala cijelu priču. "Zato što sam je ja doveo ovamo."

"Sobaricu?

"Ne, majku. Sobaricu, naravno."

"Otkad se ti brineš o zapošljavanju služinčadi?"

"Otkako mi je spomenuta mlada dama gotovo spasila život njegujući me dok sam bio bolestan."

Eloise zgranuto zine. "Zar si bio tako strašno bolestan?"

Mogao bi joj baš i reći da je bio na samrti. Malo sažaljenja i brige dobro će mu doći sljedeći put kad bude zatrebao nešto od nje. "Znao sam se i bolje osjećati", odgovori pitomo. "Kamo ideš?" Već je bila na nogama. "Idem potražiti majku i upoznati novu sobaricu.

Vjerojatno će biti Francescina i moja nova osobna sobarica, sad kad je Marie otišla."

"Ostale ste bez osobne sobarice?"

Eloise se namršti. "Napustila nas je zbog one odvratne lady Penwood."

Benedict se morao naceriti njezinu opisu. Vrlo je dobro zapamtio svoj jedini susret s lady Penwood; njemu je također bila odvratna.

"Lady Penwood je došla na zao glas zbog lošeg ophođenja sa svojom služinčadi. Ovo joj je već treća osobna sobarica ove godine. ~207~ Džentlmenska ponuda

Gospođi Featherington je ukrala njezinu ispred nosa, no nesretnica je jedva izdržala dva tjedna."

Benedict je strpljivo saslušao cijelu sestrinu tiradu, čudeći se da ga to uopće zanima. No, iz nekog čudnog razloga, zanimalo ga je.

"Pazi što ti kažem, Marie će se za tjedan dana vratiti preklinjući nas da je primimo nazad", reče Eloise.

"Ja uvijek pazim što govoriš", uzvrati joj brat, "ali me uglavnom nije briga."

Eloise uperi prstom u njega, "Zažalit ćeš što si to rekao."

On odmahne glavom, blago se smješkajući. "Sumnjam."

"Hmm. Idem gore."

"Uživaj."

Ona mu isplazi jezik – to jamačno nije bilo primjereno ponašanje za dvadesetjednogodišnjakinju – i napusti sobu.

Benedict je uspio uživati u samoći samo tri minute, a zatim su se u hodniku opet začuli koraci koji su mu se približavali ritmičkim lupkanjem. Podigavši pogled, ugledao je na vratima svoju majku.

Smjesta je ustao. Određeni se maniri možda smiju zanemariti pred sestrom, ali pred majkom nikad.

"Vidjela sam ti noge na stolu", reče Violet prije no što je on uopće stigao zinuti.

"Samo sam laštio stol čizmama." Ona podigne obrvu pa se smjesti na stolac na kojem je do maloprije sjedila Eloise. "U redu, Benedicte", započne vrlo ozbiljnim glasom, "Tko je ona?"

"Misliš, gospođica Beckett?"

Violet strogo kimne.

"Nemam pojma, osim da je radila za obitelj Cavender i da ju je njihov sin maltretirao."

Violet problijedi. "Je li... O, Bože. Nije je valjda..." ~208~ Julia Quinn

"Mislim da nije", smrknuto odgovori Benedict. "Zapravo, siguran sam da nije. Ali ne zato što se nije dovoljno trudio."

"Jadna djevojka. Sva sreća da si se ti zatekao ondje i spasio je."

Benedict shvati da se nerado prisjeća onu noći na Cavenderovom travnjaku. Iako je incident završio povoljno, nije mogao potisnuti razmišljanje o onomu što se moglo dogoditi. Što bi bilo da su Cavender i njegovi prijatelji bili manje pijani i znatno uporniji?

Sophie je mogla biti silovana. Sophie bi sigurno bila silovana. A sad kad je upoznao Sophie, i počeo osjećati naklonost prema njoj, takve su ga misli ispunjavale užasom.

"E, pa, ona nije to što tvrdi da jest. U to sam sigurna."

Benedict se uspravi. "Zašto to misliš?"

"Previše je obrazovana za jednu sluškinju. Poslodavci njezine majke su joj mogli dopustiti da uči neke predmete, ali baš sve?

Sumnjam. Benedicte, ta djevojka zna francuski!"

"Doista?"

"Ne mogu biti posve sigurna", prizna Violet, "no uhvatila sam je kako gleda u Francescinu knjigu na stolu, koja je napisana na francuskom."

"Gledanje nije isto što i čitanje, majko."

Ona mu uputi osoran pogled. "Kažem ti, promatrala sam joj oči, pomicale su se kao da čita."

"Ako ti tako kažeš, sigurno si u pravu."

Violet zaškilji. "jeli to bio sarkazam?"

"Inače bih odgovorio potvrdno", reče Benedict uz osmijeh, "no u ovom sam slučaju mislio sasvim ozbiljno."

"Možda je odbačena kći neke aristokratske obitelji", zamišljeno će Violet.

"Odbačena?"

"Jer je ostala u drugom stanju", objasni ona. ~209~ Džentlmenska ponuda

Benedict nije bio naviknut na tako otvorene razgovore sa svojom majkom. "Ovaj, ne", reče on, sjetivši se Sophijina nepokolebljivog odbijanja da mu postane ljubavnicom.

A zatim pomisli – zašto ne? Možda odbija donijeti nezakonito dijete na svijet upravo zato što već ima jedno i ne želi ponovno učiniti istu pogrešku.

Benedict odjednom osjeti kiseli okus u ustima. Ako je rodila dijete, onda je Sophie imala ljubavnika.

"A možda je", nastavi Violet, uživljena u ulogu istražitelja, "nezakonito dijete nekog plemića."

To je zvučalo puno uvjerljivije - i prihvatljivije. "Ne bi li joj otac ostavio dovoljno sredstava da ne mora raditi kao sluškinja?"

"Mnogi muškarci jednostavno ignoriraju svoju nezakonitu djecu", reče Violet, nabravši usta s gađenjem. "To je baš skandalozno."

"Nije li donošenje kopiladi na svijet već samo po sebi dovoljno skandalozno?"

Violet se ozlovolji.

"Osim toga", nastavi Benedict, zavalivši se natrag na kauč i podigavši nogu na koljeno, "ako je Sophie nezakonito dijete plemića kojemu je bilo dovoljno stalo do nje da je školuje kad je bila dijete, zašto je sada bez prebijenog novčića?"

"Hmmm, dobro pitanje." Violet počne tapkati kažiprstom po obrazu, zatim napući usne, a onda nastavi tapkati. "No budi bez brige", naposljetku reče, "otkrit ću ja tko je ona unutar mjesec dana."

"Savjetujem ti da se obratiš Eloise za pomoć", zajedljivo će Benedict.

Violet zamišljeno kimne: "Dobra zamisao. Ta djevojka bi i Napoleona natjerala da joj oda svoje tajne."

Benedict ustane. "Moram poći. Umoran sam od puta i jedva čekam da stignem kući." ~210~ Julia Quinn

"Možeš se i ovdje odmoriti."

Benedict joj uputi mali osmijeh. Majka je najviše voljela kad su joj sva njezina djeca u blizini. "Moram se vratiti u svoj stan", reče on nagnuvši se i poljubivši je u obraz. "Hvala ti što si pronašla radno mjesto za Sophie."

"Gospođicu Beckett, misliš?" Violetine se usne blago zakrive.

"Sophie, gospođica Beckett", odgovori Benedict, hineći ravnodušnost. "Kako god je želiš zvati."

Odlazeći, nije mogao vidjeti kako se iza njegovih leđa majčine usne razvlače u široki osmijeh.

Sophie je znala da se ne bi smjela previše opustiti u kući Bridgerton – jer je planirala otići odatle čim bude imala kamo – no promatrajući svoju sobu, koja je zacijelo bila najljepša soba koju je neka sluškinja ikad imala, i sjetivši se dobroćudnosti lady Bridgerton, njezina prijateljskog smiješka...

Jednostavno nije mogla suspregnuti želju da zauvijek ostane ovdje.

Ali to nije bilo moguće. Znala je to jednako dobro kao što je znala da joj je ime Sophia Maria Beckett, a ne Sophia Maria Gunningworth.

Prvi i glavni razlog za odlazak bila je opasnost od slučajnog susreta s Aramintom, osobito sad kad ju je lady Bridgerton promakla s položaja obične sluškinje na položaj osobne sobarice.

Osobna sobarica može, primjerice, biti pratilja u šetnjama izvan kuće. Šetnjama na mjesta koja možda posjećuje i Araminta sa svojim kćerima.

A Sophie nije sumnjala da bi joj Araminta pretvorila život u pakao. Aramintina mržnja prema njoj nije imala veze sa zdravim razumom, niti s osjećajima. Kad bi je ugledala negdje u Londonu, ne bi se zadovoljila jednostavnim ignoriranjem njezina postojanja. ~211~ Džentlmenska ponuda

Sophie je znala da bi Araminta lagala, varala i krala, samo kako bi joj zagorčala život.

Toliko je mrzila Sophie.

No kad bi baš bila posve iskrena prema sebi, Sophie bi morala priznati da pravi razlog zašto treba napustiti London nije Araminta, nego Benedict.

Kako ga izbjegavati kad živi u kući njegove majke? Trenutačno je bila bijesna na njega – više nego bijesna, zapravo – ali je duboko u sebi znala da će ta srdžba ubrzo ispariti. Kako mu svakodnevno odolijevati, kad joj već od samog pogleda na njega koljena klecaju od žudnje? On će joj uskoro uputiti jedan od onih svojih nakošenih, iskrivljenih smiješaka, a ona će se morati čvrsto uhvatiti za neki komad namještaja da se ne rastopi i pretvori u bijednu lokvu na podu.

Zaljubila se u pogrešnog muškarca. Nikad ga neće moći imati pod njezinim uvjetima, a ona je odbila pristati na njegove. Beznadna ljubav.

Od daljnjih depresivnih misli spasilo ju je žustro kucanje na vrata njezine sobe. Ona poviče: "Da?" pa se vrata otvore i u sobu uđe lady Bridgerton.

Sophie smjesta skoči na noge i nakloni se. "Trebate li štogod, milostiva?" upita je.

"Ne, ne trebam ništa", odgovori lady Bridgerton. "Samo sam došla provjeriti jesi li se smjestila. Mogu li ja štogod učiniti za tebe?"

Sophie zatrepće. Lady Bridgerton je nju pitala treba li njoj štogod? Posve suprotno od uobičajenog odnosa gospodaricasluškinja. "Ovaj, ne, hvala", reče Sophie. "Ali ću vam rado donijeti što god želite."

Lady Bridgerton odmahne rukom. "Nema potrebe. Danas ne trebaš ništa učiniti za nas. Radije bih da se prvo smjestiš, bit ćeš manje rastresena kad počneš raditi." ~212~ Julia Quinn

Sophie pogleda prema svojoj nevelikoj torbi. "Nemam puno toga, začas ću se raspakirati. Voljela bih odmah početi raditi, uistinu."

"Besmislica. Dan je već na izmaku, a večeras ionako nismo planirale nikamo izaći. Djevojke i ja smo se tjedan dana snalazile samo s jednom osobnom sobaricom, mislim da ćemo preživjeti još jednu noć."

"Ali..."

Lady Bridgerton se nasmiješi. "Bez prigovora, molim. Još jedan slobodan dan najmanje je što vam mogu pružiti nakon što ste mome sinu spasili život."

"Nisam učinila ništa osobito", reče Sophie. "Bilo bi mu dobro i bez moje pomoći."

"Ipak, pomogli ste mu kad mu je trebala pomoć, i želim vam se odužiti za to."

"Bilo mi je zadovoljstvo", uzvrati Sophie. "Dugovala sam mu makar toliko, nakon onoga što je učinio za mene."

A zatim, na Sophijino veliko iznenađenje, lady Bridgerton produži dalje do pisaćeg stola i sjedne za njega.

Pisaći stol! Sophie je još dolazila k sebi od tog iznenađenja. Koja je sobarica ikad bila blagoslovljena pisaćim stolom?

"Reci mi, Sophie", reče lady Bridgerton uz razoružavajući osmijeh – koji ju je smjesta podsjetio na Benedictov ležerni smiješak, "odakle si?"

"Rođena sam u Istočnoj Angliji", odgovori Sophie, ne vidjevši razloga za laganje. Bridgertoni su iz Kenta; lady Bridgerton sigurno ne poznaje dobro Norfolk, gdje je odrasla Sophie. "Nedaleko od palače Sandringham, ako znate gdje je to."

"Znam", reče lady Bridgerton. "Nisam bila ondje, no čula sam da se radi o prekrasnom zdanju."

Sophie kimne. "O, da. Naravno, nikad nisam bila unutra, no izvana izgleda predivno." ~213~ Džentlmenska ponuda

"Gdje vam je majka radila?"

"U Blackheath Hallu", slaže Sophie ni ne trepnuvši; dovoljno su joj često postavljali to pitanje. Još je odavno smislila ime svojeg izmišljenog doma. "Jeste li čuli za njega?"

Lady Bridgerton nabra obrve. "Ne, nije mi poznat."

Sophie joj se ljubazno nasmiješi. "Malo ljudi zna za njega."

"Imate li braće i sestara?"

Sophie nije bila naviknuta na poslodavca kojega toliko zanimaju osobni podaci i njezinu podrijetlu; obično bi je samo pitali za prijašnju službu i preporuke. "Ne", reče ona. "Jedinica sam."

"Barem ste imali društvo onih djevojčica s kojima ste učili. To vam je zacijelo bilo lijepo."

"Bilo je zabavno", slaže Sophie. Učenje s Rosamund i Posy zapravo je bilo pravo mučenje. Više je voljela učiti sama s guvernantom, prije nego što su njih dvije došle u Penwood Park.

"Moram reći da je to bilo veoma velikodušno od poslodavaca vaše majke... oprostite", lady Bridgerton prekine samu sebe, nabravši obrve, "kako ste ono rekli da su se prezivali?"

"Grenville."

Ona opet nabra čelo. "Nisam nikad čula za njih."

"Rijetko dolaze u London."

"Hm, valjda zato", reče lady Bridgerton. "No, kao što rekoh, bilo je neobično plemenito od njih što su vam dopustili da se školujete s njihovim kćerima. Koje ste predmete učili?"

Sophie se smrzne, ne znajući je li to ispitivanje nalik policijskom ili se lady Bridgerton uistinu zanima za nju. Nikad dosad nitko nije toliko kopao po prošlosti koju je izmislila za sebe. "Ovaj, uobičajene predmete", suzdržano će Sophie. "Matematiku, književnost.

Povijest, malo mitologije. Francuski."

"Francuski?" lady Bridgerton upita, djelujući iskreno iznenađeno.

"Baš zanimljivo. Učitelji francuskog su veoma skupi." ~214~ Julia Quinn

"Guvernanta je govorila francuski", pojasni Sophie. "Pa nisu morah platiti više od uobičajenog."

"Koliko dobro govorite francuski?"

Sophie joj nije htjela otkriti da ga govori savršeno. Ili barem gotovo savršeno. U posljednjih je nekoliko godina ispala iz prakse i izgovor joj je donekle izgubio na tečnosti. "Prihvatljivo", odgovori ona. "Dovoljno dobro da mogu proći kao francuska sobarica, ako to želite."

"O, ne", reče lady Bridgerton, razdragano se smijući. "Zaboga, ne.

Znam da je sada jako u modi imati francusku sobaricu, no nikad ne bih od vas tražila da obavljate svakodnevne dužnosti pazeći na francuski naglasak."

"To je veoma obzirno od vas", reče Sophie, nastojeći prikriti svoju nevjericu. Znala je da je lady Bridgerton draga gospođa; mora biti draga kad je podigla tako divnu obitelj. Ali ovo je bilo gotovo preljubazno.

"Ah, nije to... O, zdravo, Eloise. Otkud ti tu?"

Sophie pogleda prema vratima i ondje ugleda djevojku koja je nedvojbeno bila jedna od sestara Bridgerton. Njezina gusta, kestenjasta kosa bila je uvijena u elegantnu punđu na potiljku, a usta su joj bila široka i izražajna, baš poput Benedictovih.

"Benedict mi je rekao da imamo novu sobaricu", reče Eloise.

Lady Bridgerton pokaže prema Sophie. "Ovo je Sophie Beckett.

Malo smo proćaskale. Mislim da ćemo se odlično slagati." Eloise uputi majci čudan pogled - barem se tako učinilo Sophie. Možda Eloise uvijek tako gleda u svoju majku; iskosa, blago sumnjičavo, blago zbunjeno. No, Sophie je nekako sumnjala u to.

"Brat mi je rekao da ste mu spasili život", reče Eloise, skrenuvši pogled s majke na Sophie.

"Pretjeruje", odgovori Sophie, a usne joj se jedva vidljivo podignu u osmijeh.

Eloise ju je neobično prodorno proučavala. Sophie je stekla dojam da Eloise analizira njezin osmijeh, pokušavajući shvatiti je li ~215~ Džentlmenska ponuda

se izrugivala Benedictu i, ako jest, je li to bilo samo u šali ili je jednostavno bezobrazna.

Vrijeme kao da je nakratko stalo, a onda se Eloise, na Sophijino čuđenje, lukavo nasmiješi. "Mislim da je majka u pravu", reče ona.

"Sigurno ćemo se odlično slagati."

Sophie zaključi da je upravo položila ključni ispit.

"Jeste li već upoznali Francescu i Hyacinth?" upita je Eloise.

Sophie odmahne glavom, a lady Bridgerton reče: "Nisu kod kuće.

Francesca je kod Daphne, a Hyacinth kod Featheringtonica. Očito se pomirila s Felicity, opet su nerazdvojne."

Eloise se zasmijulji. "Jadna Penelope. Sigurno je uživala u miru i tišini dok im Hyacinth nije dolazila u kuću. Ja mogu iskreno reći da mi nije nedostajala Felicity."

Lady Bridgerton objasni Sophie: "Moja kći Hyacinth provodi mnogo vremena kod svoje najbolje prijateljice Felicity Featherington, a kad nije ondje, onda je Felicity tu kod nas."

Sophie se nasmiješi i kimne, pitajući se ponovno zašto dijele s njom takve sitnice. Odnosili su se prema njoj kao prema članu obitelji, a to ni članovi njezine obitelji nisu činili.

Bilo je to veoma neobično.

Neobično i prekrasno.

Neobično, prekrasno i zastrašujuće.

Jer ne može potrajati.

No možda bi mogla ostati još neko vrijeme. Ne dugo. Nekoliko tjedana – možda i mjesec dana. Dok ne sredi svoje poslove i misli.

Dovoljno dugo da se uspije opustiti zamišljajući kako je nešto više od sluškinje.

Znala je da nikad neće moći biti članom obitelji Bridgerton, no možda im može postati prijateljicom.

Odavno nije bila ničija prijateljica. ~216~ Julia Quinn

"Nešto nije u redu, Sophie?" upita je lady Bridgerton. "Oko ti je zasuzilo."

Sophie odmahne glavom. "Upalo mi je malo prašine", promumljala je, pretvarajući se da je udubljena u raspakiravanje ono malo stvari iz još manje torbe. Znala je da joj nitko ne vjeruje, no nije je bilo briga.

Iako nije imala pojma što će biti s njom od sada pa nadalje, imala je čudan osjećaj da tek sada počinje uistinu živjeti.

~217~ Džentlmenska ponuda

15. Poglavlje

Vaša je autorica gotovo sigurna da muški dio njezina čitateljstva neće zanimati nastavak ove kolumne, pa im preporučuje da slobodno preskoče sljedeći dio. Što se dama tiče, međutim, dopustite da vas Vaša autorica prva izvijesti kako je u bitku oko sobarica koju lady Penwood i gospođa Featherington vode cijelu ovu sezonu, nedavno uvučena i obitelj Bridgerton. Navodno je osobna sobarica kćeri lady Bridgerton prebjegla k Penwoodicama, kao zamjena za sobaricu koja je pobjegla natrag k Featheringtonicama, nakon što ju je lady Penwood natjerala da očisti tri stotine pari cipela.

Kad već spominjemo obitelj Bridgerton, potvrđena je vijest o povratku Benedicta Bridgertona u London. Navodno se za svojeg boravka na selu razbolio i zbog toga ostao ondje dulje nego što je planirao. Čovjek bi se ponadao nekom zanimljivijem objašnjenju (osobito netko tko, poput Vaše autorice, živi od zanimljivih priča), no, nažalost, istina je takva kakva jest.

Društveni bilten lady Whistledown, 14. svibnja 1817.

D

o sutradan ujutro, Sophie je upoznala petero od sedmero Benedictove braće i sestara. Eloise, Francesca i Hyacinth još žive sa svojom majkom, Anthony je sa svojim mlađim sinom navratio na doručak, a Daphne – sada vojvotkinju od Hastingsa – je lady Bridgerton pozvala da joj pomogne u planiranju posljednjeg bala u sezoni. Jedini Bridgertoni koje Sophie nije upoznala bili su ~218~ Julia Quinn

Gregory, koji je na Etonu, i Colin koji je, prema Anthonyjevim riječima, Bog zna gdje.

Doduše, ako bi bila posve iskrena, Sophie je već upoznala Colina – prije dvije godine na krabuljnom plesu. Zapravo joj je laknulo kad je čula da nije u gradu. Sumnjala je da bi je prepoznao; nije, uostalom, ni Benedict. No svejedno se bojala da bi je susret s njime mogao uznemiriti.

Kao da bi to bilo nešto novo, pomisli ona snuždeno. Čini se da je ovih dana sve uznemiruje.

Na Sophijin veliki izostanak iznenađenja, Benedict se također tog jutra pojavio na doručku kod svoje majke. Sophie bi ga uspjela posve izbjeći da nije tumarao hodnikom baš kad je pokušala klisnuti u kuhinju, gdje je sva služinčad doručkovala.

"I, kako si provela prvu noć u ulici Bruton, na broju pet?" upita je on uz taj svoj lijeni, muževni smiješak.

"Odlično", odgovori Sophie, pomaknuvši se u stranu kako bi ga zaobišla polukružno.

No kad se ona pomakla na desnu stranu, on zakorakne ulijevo, zapriječivši joj prolaz.

"Baš mi je drago da uživaš", reče on sladunjavo.

Sophie zakorakne unatrag na svoju desnu stranu. "Uživala sam", zajedljivo će ona.

Benedict je bio predobroćudan da bi se vratio na svoju lijevu stranu, ali se svejedno nekako uspio okrenuti i nasloniti se na stol tako da joj se ponovno našao na putu. "Je li te netko poveo u obilazak kuće?" upita je.

"Domaćica kuće."

"A okućnice?"

"Nemate okućnicu."

On se nasmiješi i njegov je topli smeđi pogled rastopi. "Imamo vrt." ~219~ Džentlmenska ponuda

"Veličine novčanice od jedne funte", uzvrati ona.

"Svejedno..."

"Svejedno", prekine ga Sophie, "moram doručkovati."

On se galantno odmakne u stranu. "Do sljedećeg susreta", prošapće.

Sophie je imala osjećaj da će se sljedeći put dogoditi vrlo skoro.

Trideset minuta poslije, Sophie oprezno izađe iz kuhinje, očekujući da je Benedict zaskoči iza prvog ugla. Hm, možda nije samo očekivala. Sudeći prema akutnim problemima s disanjem, vjerojatno se i nadala.

No nije ga bilo.

Ona nastavi hodati. Sigurno će svakog trenutka skočiti sa stuba, postaviti joj zasjedu samom svojom prisutnošću.

Benedicta i dalje nije bilo.

Sophie zine, a zatim se ugrize za jezik shvativši da je umalo zazvala njegovo ime.

"Glupačo", promumlja.

"Tko je glupača?" upita je Benedict. "Ne valjda ti?"

Sophie zamalo odskoči jedan metar. "Odakle si se stvorio?" upita ga kad je malo došla do daha.

On pokaže prema otvorenim vratima. "Odatle", odgovori joj nevinim glasom.

"Počeo si me zaskakivati i iz ormara!"

"Naravno da nisam." Izgledao je uvrijeđeno. "To je stubište."

Sophie virne iza njega. Radilo se o sporednom stubištu. Stubištu za služinčad. To zacijelo nije bilo mjesto na kojem bi se član obitelji

~220~ Julia Quinn

slučajno zatekao. "Rabiš li često sporedno stubište?" upita ga ona, prekriživši ruke.

On se nagne prema naprijed, dovoljno da se ona osjeti neugodno i, iako to nikad ne bi priznala nikome, pa možda ni samoj sebi, pomalo uzbuđeno. "Samo kad želim nekoga zaskočiti."

Sophie se pokuša probiti pokraj njega. "Moram ići raditi."

"Sad?" Ona zaškrguće zubima. "Da, sad."

"Ali, Hyacinth upravo doručkuje. Ne možeš joj namještati frizuru dok jede."

"Ja sam i Francescina i Eloisina osobna sobarica."

On slegne ramenima s nevinim osmijehom na usnama. "One također doručkuju. Doista, nemaš nikakvog posla."

"To samo dokazuje koliko nemaš pojma o životu od vlastitog rada", ona prasne na njega. "Moram glačati, krpati, laštiti..."

"Tjeraju te da laštiš srebro?"

"Cipele!" gotovo poviče ona. "Moram ulaštiti cipele."

"Aha." On se ponovno nasloni na zid jednim ramenom, prekriživši noge. "Zvuči dosadno."

"I jest dosadno", odbrusi ona, nastojeći ne obraćati pozornost na suze od kojih su je odjednom počele peći oči. Ona je znala da je njezin život dosadan, no nije bilo ugodno čuti to i iz tuđih usta.

Jedan kut njegovih usana podigne se u lijeni, zavodljivi osmijeh.

"Znaš, tvoj život ne mora biti dosadan."

Ona pokuša proći pokraj njega. "Draži mi je dosadan život."

On teatralno zamahne rukom, pokazavši joj da smije proći. "Ako tako želiš." "Želim." No to nije zazvučalo dovoljno uvjerljivo. "Stvarno želim", naglasi ona. No dobro, nema smisla lagati samoj sebi. Nije to željela. Ne sasvim. Ali tako je moralo biti. ~221~ Džentlmenska ponuda

"Pokušavaš li uvjeriti samu sebe ili mene?" upita je tiho.

"Pretvarat ću se da me nisi to pitao", uzvrati ona. No nije ga gledala u oči dok je to govorila.

"Onda se radije požuri gore", reče on, pogledavši je ispod oka kad se nije pomakla. "Sigurno moraš ulaštiti puno cipela."

Sophie otrči gore stubama – stubama za služinčad – ne okrenuvši se nijednom.

Sljedeći put ju je pronašao u vrtu – u komadiću vrta kojem se nedavno rugala usporedivši (ispravno) njegovu veličinu s novčanicom od jedne funte. Sestre Bridgerton su otišle u posjet sestrama Featherington, a lady Bridgerton je drijemala. Sophie je izglačala i pripremila njihove svečane oprave za večernji izlazak, odabrala vrpce za kosu u skladu s večernjim haljinama i ulaštila dovoljno cipela za tjedan dana.

Budući da je obavila sve svoje obveze, Sophie je odlučila kratko predahnuti čitajući knjigu u vrtu. Lady Bridgerton joj je rekla da smije slobodno posuđivati knjige iz njezine nevelike zbirke pa je izabrala nedavno objavljeni roman i smjestila se na stolac od kovanog željeza u malenom dvorištu. Jedva je uspjela pročitati jedno poglavlje kad je začula korake koji su joj se približavali iz kuće. Nekako se uspjela prisiliti da ne podigne pogled sve dok na nju nije pala sjena Kao što je i pretpostavila, bio je to Benedict.

"Ti živiš ovdje?" upita ga Sophie podrugljivo.

"Ne" , odgovori on, smjestivši se na stolcu pokraj njezina, "iako mi majka uporno govori da se ovdje trebam osjećati kao kod svoje kuće."

Nije više mogla smisliti nijednu zajedljivu dosjetku pa samo reče.

"Hmmm" i ponovno zabije glavu u knjigu.

On podigne noge na stolić ispred njih. "A što danas čitamo?"

~222~ Julia Quinn

"To pitanje", reče ona zaklopivši knjigu, ali obilježivši prstom stranicu, "podrazumijeva da doista čitam, što je nemoguće dok sjediš tu pokraj mene."

"Toliko sam ti neodoljiv, ha?"

Ne, nego mi smetaš."

"I to je bolje od dosade", primijeti on.

"Meni se sviđa moj dosadni život."

"Ako voliš dosadan život, to samo znači da nikad nisi iskusila životna uzbuđenja."

Ton njegova glasa bio je nepodnošljivo nadmen. Sophie stisne knjigu toliko jako da su joj zglobovi šake pobijeljeli. "Budi bez brige", procijedi ona kroz stisnute zube, "imala sam dovoljno uzbuđenja u svojem životu."

"Sa zadovoljstvom bih intenzivnije sudjelovao u ovom razgovoru", rastegne on, "no ti, nažalost, nisi smatrala za shodno podijeliti sa mnom nijednu pojedinost iz svojega života."

"Bio je to hotimičan propust."

Benedict zacokče jezikom u znak neodobravanja. "Kako neprijateljski od tebe."

Ona izbeči oči. "Ti si me oteo..."

"Prisilio", podsjeti je on.

"Ti doista želiš da te udarim?"

"Ne bih se bunio", pitomo će on. "Uostalom, sad kad si tu, zar ti se moja metoda zastrašivanja i dalje čini toliko groznom? Sviđa ti se moja obitelj, zar ne?"

"Da, ali..."

"I dobro se odnose prema tebi, zar ne?"

"Da, ali..."

~223~ Džentlmenska ponuda

"U čemu je onda problem?" upita je on nadmenim tonom. Sophie je zamalo planula. Zamalo je skočila na noge, zgrabila ga za ramena i dobro ga protresla, no u posljednjem trenutku shvati kako je to upravo ono što on želi. I zato samo frkne nosom i reče: "Ako ne možeš sam shvatiti u čemu je problem, onda ti ga nikad neću moći objasniti."

Benedict se nasmije, vrag ga odnio. "Svaka čast", reče on. "Vrlo znalačko izbjegavanje odgovora."

Ona podigne knjigu i otvori je. "Čitam."

"Ili barem pokušavaš čitati", prošapće on.

Sophie okrene stranicu, iako uopće nije pročitala dva posljednja odlomka. Zapravo mu je samo htjela dati do znanja kako ne obraća pozornost na njega, a uostalom, uvijek se mogla vratiti natrag i pročitati ih kasnije, kad Benedict ode.

"Knjiga ti je okrenuta naopako", primijeti on.

Ona iznenađeno ispusti dah i spusti pogled. "Nije!"

On se prepredeno nasmiješi. "No svejedno si morala provjeriti da bi bila sigurna, zar ne?"

Ona ustane i izjavi, "Idem unutra."

On smjesta ustane za njom. "Napustit ćeš ovaj prekrasan proljetni zrak?"

"Napustit ću tebe", uzvrati ona ljutito, iako joj nije promakao njegov iskaz poštovanja. Otmjena gospoda obično ne ustaju pred sluškinjama. "Šteta", prošapće on. "Ja sam se baš dobro zabavljao."

Sophie se zapita koliko bi ga ozlijedila kad bi ga gađala knjigom.

Vjerojatno nedovoljno da joj nadoknadi gubljenje dostojanstva.

Zapanjivalo ju je s kakvom ju je lakoćom Benedict uspijevao ražestiti. Voljela ga je beznadno – odavno se prestala obmanjivati u vezi s tim – no svejedno bi joj se već od jedne njegove zajedljive opaske cijelo tijelo treslo od bijesa. ~224~ Julia Quinn

"Zbogom, gospodine Bridgertone."

On joj odmahne. "Vidimo se poslije. Ne sumnjam u to."

Sophie zastane. Nije bila sigurna sviđa li joj se njegova ravnodušna reakcija ili ne.

"Mislio sam da želiš otići", reče on zabavljajući se.

"I želim" , odlučno će ona.

On nagne glavu u stranu, no ne reče ništa. Nije ni trebao ništa reći. Blago zadirkujući izraz njegovih očiju bio je dovoljno razgovijetan.

Ona se okrene i uputi prema vratima koja su vodila u kuću, no kad je već bila na pola puta, začuje njegovo glasno, "Tvoja nova haljina je vrlo privlačna."

Sophie zastane i duboko uzdahne. Iako više nije bila lažna grofova štićenica nego obična sobarica, i dalje se pridržavala pravila lijepog ponašanja, pa nije mogla ignorirati kompliment. "Hvala.

Haljina je dar tvoje majke. Mislim da je nekoć pripadala Francesci."

On se nasloni na ogradu u varljivo nehajnoj pozi. "To je uobičajeno, zar ne, dijeliti odjeću sa sobaricama?"

Sophie kimne. "Dakako, tek nakon što su iznošene. Nitko ne bi darovao novu haljinu."

"Shvaćam."

Sophie ga pogleda sumnjičavo, pitajući se zašto mu je, pobogu, stalo do stanja njezine haljine.

"Nisi li htjela otići unutra?" ponovno će on. "Što smjeraš?" upita ga ona.

"Zašto misliš da nešto smjeram?"

Napućivši usne, ona mu odgovori: "Ti ne bi bio ti kad ne bi nešto smjerao."

On se na to nasmiješi. "Rekao bih da je to bio kompliment." ~225~ Džentlmenska ponuda

"Ne nužno."

"Svejedno", reče on blago, "ja sam ga odlučio prihvatiti kao takvog."

Nije znala kako odgovoriti na to pa radije ne reče ništa. Ali nije ni nastavila ići prema vratima. Nije bila sigurna zašto, pogotovo nakon što je tako glasno izrazila želju za samoćom. No postupci joj očito nisu bili usklađeni sa željama. Duboko u svome srcu, ona je čeznula za tim muškarcem, sanjala o životu koji nikad neće moći imati.

Ne bi se trebala toliko srditi na njega. Istina, nije ju smio dovesti u London protiv njezine volje, no nije mu mogla zamjeriti što joj je ponudio status ljubavnice. Učinio je jedino što muškarac u njegovu položaju može učiniti. Sophie nije gajila iluzije u vezi sa svojim mjestom u londonskom društvu. Ona je bila sobarica. Sluškinja.

Jedina razlika između nje i ostale služinčadi bilo je to što je ona kao dijete okusila lagodan život društvene elite. Odgajana je kao otmjena mlada dama, premda bez ljubavi, i to je iskustvo oblikovalo njezine ideale i vrijednosti. A sada je zauvijek zaglavila između dva svijeta, ne pripadajući u potpunosti nijednom od njih.

"Izgledaš vrlo ozbiljno", reče on tiho.

Sophie ga je čula, no nije se mogla otrgnuti svojim mislima.

Benedict joj priđe i ispruži ruku ne bi li joj dotaknuo bradu, a onda je povuče. Osjetio je nešto nedodirljivo u njoj u tom trenutku, nešto neuhvatljivo. "Ne mogu podnijeti kad si tako žalosna", reče on, i sam iznenađen vlastitim riječima. Nije kanio to reći; jednostavno mu je izletjelo.

Ona pogleda u njega. "Nisam žalosna."

On jedva vidljivo zatrese glavom. "Vidim ti tugu duboko u očima.

Vrlo ih rijetko napušta."

Ruka joj poleti prema licu, kao da može njome dotaknuti tu tugu, kao da se radi o nečemu čvrstom, nečemu što se može ukloniti trljanjem.

Benedict je primi za ruku i prinese je svojim usnama. "Volio bih kad bi podijelila svoje tajne sa mnom." ~226~ Julia Quinn

"Ja nemam nikakvih..."

"Nemoj mi lagati", prekine je, grublje nego što je namjeravao.

"Nijedna žena koju znam..." Rečenicu mu prekine iznenadna vizija žene s krabuljnog plesa u njegovoj glavi. "Gotovo nijedna žena koju znam nema više tajni od tebe", dovrši on.

Oči im se susretnu na djelić sekunde, a zatim ona odmakne pogled. "Nema ništa loše u tajnama. Moj je izbor..."

"Sve te tajne izjedaju te iznutra", oštro reče Benedict. Nije više mogao slušati njezine izgovore, a frustracija mu je ozbiljno nagrizala strpljenje. "Imaš priliku promijeniti svoj život, možeš jednostavno posegnuti za srećom, no ti to ne želiš učiniti."

"Ne mogu", reče ona, a bol u njezinu glasu ga zamalo obeshrabri.

"Glupost", reče on. "Možeš učiniti što god te volja. Samo ne želiš."

"Nemoj mi dodatno nanositi bol", prošapće ona. Čim je to izgovorila, u njemu se nešto slomilo. Osjetio je, gotovo opipljivo, nešto poput pucanja koje je oslobodilo navalu krvi, nahranilo frustraciju i bijes koji je danima tinjao u njemu. "Misliš da mene ne boli?" upita je on. "Misliš da me ovo ne boli?"

"Nisam to rekla!"

Benedict je zgrabi za ruku, povuče i pritisne uza sebe toliko čvrsto da je mogla osjetiti koliko njegovo tijelo bolno žudi za njezinim. "Izgaram za tobom", reče on dok su mu usne dodirivale njezino uho. "Svake noći ležim u postelji i mislim na tebe, pitajući se zašto si, dovraga, baš kod moje majke, kad bi mogla biti sa mnom."

"Nisam htjela..."

"Ti nemaš pojma što želiš", prekine je on. Bila je to okrutna izjava, izgovorena tako s visoka, no nije ga bilo briga. Povrijedila ga je više nego što je mogao zamisliti, snagom za koju nije znao da posjeduje. Izabrala je naporan rad umjesto života s njime, i sad je bio osuđen viđati je gotovo svaki dan, gledati je i osjećati njezin ~227~ Džentlmenska ponuda

okus i miris točno onoliko koliko je dovoljno da mu održava želju budnom i snažnom.

To si je, dakako, sam skrivio. Mogao ju je ostaviti na selu i poštedjeti se ovog nepodnošljivog mučenja. Samog je sebe iznenadio kad ju je nagovorio da pođe s njime u London. Bilo je to neobično, i gotovo da se bojao analizirati što to znači, no bilo mu je bitno znati da je ona na sigurnom i da je zaštićena. Više nego što ju je trebao za sebe.

Izgovorila je njegovo ime glasom u kojem se razabirala čežnja, i on je znao da nije ravnodušna prema njemu. Možda nije u potpunosti razumjela što znači željeti muškarca, no ipak ga je željela.

Zarobio joj je usta svojim ustima, istodobno prisegnuvši samome sebi da će, bude li mu ičime dala do znanja da to ne želi, prekinuti poljubac. Bilo bi to nešto najteže što je ikada morao učiniti, ali bi to svejedno učinio.

Ona mu, međutim, nije rekla ne, nije ga ni odgurnula, niti mu se pokušala otrgnuti ili izmigoljiti iz zagrljaja. Umjesto toga, doslovno se upila u njega, uplevši ruke u njegovu kosu dok su joj se usne razdvajale pod njegovima. Nije znao zašto mu je odjednom odlučila dopustiti da je ljubi – štoviše, ona je ljubila njega – no nije mu padalo na pamet prekidati poljubac kako bi to saznao.

Iskoristio je trenutak, kušajući je, upijajući je, udišući je. Više nije bio toliko siguran da će je uspjeti nagovoriti da mu postane ljubavnicom, i odjednom je postalo neobično važno da ovaj poljubac ne bude samo običan poljubac. Možda će mu morati potrajati za cijeli život.

Nastavio ju je ljubiti obnovljenom žestinom, nastojeći ignorirati uporan glasić u svojoj glavi koji mu je govorio kako je već jednom sve ovo proživio. Prije dvije godine plesao je s jednom ženom, ljubio je, i ona mu je rekla da će morati sažeti cijeli život u jedan jedini poljubac.

~228~ Julia Quinn

Bio je previše samouvjeren; nije joj vjerovao. I zato ju je izgubio, a s njom je možda izgubio sve. Nakon nje više nije upoznao nijednu s kojom bi mogao zamisliti zajednički život.

Sve do Sophie.

Za razliku od žene u srebrnom, njome se nije mogao oženiti, ali, također za razliku od žene u srebrnom, ona je bila tu.

I njoj neće dopustiti da mu pobjegne.

Ona je bila tu, s njime, a on se osjećao kao u raju. Nježni miris njezine kose, blagi okus soli na njezinoj koži... Ona je, pomisli on, rođena da pronađe utočište u njegovu zagrljaju. A on je rođen da joj ga pruži.

"Pođi sa mnom doma", prošapće joj u uho.

Ona ne reče ništa, no osjetio je kako se ukočila.

"Pođi sa mnom doma", ponovi on.

"Ne smijem", dah svakog njenog šapta klizio mu je niz kožu.

"Da, smiješ."

Ona odmahne glavom, ali se nije odmakla, pa on iskoristi priliku i ponovno spusti svoje usne na njezine. Prodro je jezikom unutra, istražujući toplu šupljinu njenih usta, kušajući njezinu samu srž.

Ruka mu pronađe Sophijinu nabreklu dojku i on je nježno stisne.

Dah mu je zastao kad je osjetio kako joj se od njegova dodira zateže tkanina preko ukrućenih bradavica. No to mu nije bilo dovoljno. Želio joj je osjetiti kožu, ne samo tkaninu haljine.

Međutim, ovo nije bilo mjesto za to. Za Boga miloga, bili su u vrtu njegove majke. Svakog bi trenutka mogao netko naići. Iskreno, da je Benedict nije povukao u skriveni kutak pokraj vrata, sigurno bi ih već netko ugledao. A zbog nečeg takvog Sophie bi mogla ostati bez posla.

Možda bi je baš trebao izvući na otvoreno, da ih svi vide, jer tada više ne bi imala kamo. Ne bi imala drugog izbora nego mu postati ljubavnicom. ~229~ Džentlmenska ponuda

A to je, morao se podsjetiti, bilo upravo ono što je on želio. No shvatio je – a, iskreno, bio je nemalo začuđen što je u takvom trenutku imao dovoljno prisebnosti da išta shvati – kako je jedan od razloga zašto mu je toliko stalo do nje bila upravo njezina nevjerojatno čvrsta i nepokolebljiva svijest o sebi. Ona je znala tko je, i na njegovu nesreću, ta osoba nije dolazila iz prikladnih društvenih redova.

Kad bi joj tako javno okaljao čast, i to pred osobama kojima se divila i koje je cijenila, slomio bi joj duh. A to bi bio neoprostiv zločin.

Polako se odmakne od nje. I dalje ju je želio, i želio je da mu bude ljubavnica, no nije to htio postići tako da joj okrnji ugled u kući svoje majke. Jednom kad Sophie odluči doći k njemu – a sigurno hoće – učinit će to vlastitom slobodnom voljom.

U međuvremenu, on će joj se udvarati i snubljenjem slamati njezin otpor. U međuvremenu će...

"Stao si", prošapće ona, djelujući iznenađeno.

"Ovo nije mjesto za to", uzvrati on. Na trenutak joj lice nije odavalo nikakvu promjenu. A zatim, kao da joj je netko navukao zaslon preko lica, na njemu se pojavi izraz užasa. Počeo je u očima, koje je razrogačila do krajnjih granica, i koje su postale još zelenije nego inače, a zatim se spustio na usta. Ona razdvoji usne i zgroženo dahne.

"Nisam razmišljala", prošapće Sophie, više samoj sebi nego Benedictu.

"Znam." Nasmiješio se. "Znam. Mrzim kad razmišljaš. To uvijek završi loše po mene."

"Ovo se više nikad ne smije ponoviti."

"Svakako se ne smije ponoviti ovdje."

"Ne, mislila sam..."

"Kvariš trenutak."

"Ali..." ~230~ Julia Quinn

"Ugodi mi", prekine je. "Pusti me vjerovati da je poslijepodne završilo bez tvoje izjave kako se ovo više nikada neće ponoviti."

"Ali..."

On joj pritisne prst na usne. "Ne ugađaš mi."

"Ali..."

"Ne zaslužujem li barem tu jednu maštarijicu?"

Konačno je dopro do nje. Nasmiješila se.

"Odlično", reče Benedict. "Ovo je već bolje."

Usne joj zadrhte, a zatim joj se, na divno čudo, razvuku u još širi osmijeh.

"Izvrsno", prošapće on. "A sada ću otići. Dok budem odlazio, ti ćeš imati samo jedan zadatak. Ostat ćeš ovdje i nastavit ćeš se smiješiti, jer mi se srce slama od svakog drugog izraza na tvome licu."

"Nećeš mi moći vidjeti lice", primijeti ona.

On joj dotakne bradu. "Znat ću."

A zatim, prije no što joj je stigla nestati s lica ta čudesna mješavina uzbuđenja i obožavanja, on ode.

~231~ Džentlmenska ponuda

16. Poglavlje

Sinoć je obitelj Featherington priredila skromni domjenak s večerom, koji je, iako Vaša autorica nije imala čast biti među pozvanima, navodno bio vrlo uspješan. Domjenku su nazočila tri člana obitelji Bridgerton, no, na žalost sestara Featherington, nijedan od njih nije bio muškoga roda. Uvijek prijateljski nastrojen Nigel Berbrooke bio je također ondje, posvećujući osobitu pozornost gospođici Philippi Featherington.

Vaša autorica doznaje da su Benedict i Colin Bridgerton bili među pozvanima, ali su se obojica sa žaljenjem zahvalila na pozivu.

Društveni bilten lady Whistledown, 19. svibnja 1917.

D

ani su se pretvorili u tjedne, a Sophie je otkrila kako je služiti Bridgertone vrlo zahtjevan posao. Kao osobnoj sobarici neudanih sestara Bridgerton, dani su joj bili ispunjeni slaganjem frizura, krpanjem i prišivanjem, glačanjem večernjih haljina, laštenjem cipela... Nijednom nije stigla izaći iz kuće – ne računajući boravke u vrtu.

No dok je takav život pod Aramintinom čizmom bio turoban i ponižavajući, rad u kućanstvu obitelji Bridgerton bio je ispunjen smijehom i vedrim licima. Djevojke su se prepirale i zadirkivale, no nikad zlonamjerno kao Rosamund prema Posy. A kad god su lady Bridgerton i njezine kćeri pile poslijepodnevni čaj neformalno, na gornjem katu, pozvale bi i Sophie da im se pridruži. Ona bi obično ~232~ Julia Quinn

sa sobom ponijela košaru punu odjeće koju je trebalo zakrpati ili bi prišivala gumbe dok su Bridgertonice ćaskale, no bilo je lijepo samo sjediti ondje i pijuckati izvrstan čaj sa svježim mlijekom i jesti tople pogačice. A nakon nekoliko dana, Sophie se čak osjetila dovoljno opuštenom da povremeno sudjeluje u razgovoru. To je postao Sophijin omiljeni dio dana.

Jednoga poslijepodneva, tjedan dana nakon, kako ga je Sophie nazvala, velikog poljupca, Eloise upita: "Što mislite, gdje bi mogao biti Benedict?"

"Joj!" Četiri bridgertonske glave okrenu se prema Sophie. "Jesi li dobro?" upita je lady Bridgerton, držeći šalicu čaja na pola puta između tanjurića i usta.

Sophie iskrivi lice. "Ubola sam se u prst."

"Majka ti je rekla", četrnaestogodišnja će Hyacinth, "barem tisuću puta..."

"Tisuću puta?" Francesca podigne obrve.

"Stotinu puta ti je rekla", ispravi se Hyacinth, uputivši iznervirani pogled svojoj starijoj sestri, "da ne moraš krpati i šivati dok pijemo čaj."

Sophie također jedva suspregne osmijeh. "Osjećala bi se jako lijeno kad ne bih to radila."

"E, pa, ja ne kanim ovdje vesti", izjavi Hyacinth, iako to nitko nije tražio od nje.

"Osjećaš se lijenom?" upita je Francesca.

"Nimalo", uzvrati Hyacinth.

Francesca se okrene prema Sophie: "Zbog tebe se Hyacinth osjeća lijenom."

"To nije istina!" pobuni se Hyacinth.

~233~ Džentlmenska ponuda

Lady Bridgerton je pijuckala svoj čaj. "Doduše, na tom jednom vezu već poprilično dugo radiš, Hyacinth. Od veljače, ako me pamćenje dobro služi."

Francesca se obrati Sophie: "Nju uvijek dobro služi pamćenje."

Hyacinth se mrštila na Francescu, koja se smješkala iza svoje šalice čaja.

Sophie je svoj osmijeh prikrila kašljanjem. Francesca, koja je sa svojih dvadeset godina bila samo godinu dana mlađa od Eloise, imala je zajedljiv, lukavi smisao za humor. Jednoga dana Hyacinth će se moći ravnopravno nositi s njom, no taj dan još nije stigao.

"Nitko mi nije odgovorio na pitanje", izjavi Eloise, odloživši svoju šalicu na tanjurić. "Gdje je Benedict? Nisam ga sto godina vidjela."

"Prošlo je tjedan dana."

"Jao!" ' "Treba li ti naprstak?" Hyacinth upita Sophie.

"Inače nisam tako nespretna", promrmlja Sophie.

Lady Bridgerton podigne šalicu i zadrži je prilično dugo pred ustima.

Sophie zaškrguće zubima i strastveno se posveti krpanju.

Benedict se, na njezino iznenađenje, nakon prošlotjednog velikog poljupca nijednom nije pojavio kod svoje majke. Nebrojeno je puta zatekla samu sebe kako viri kroz prozor i očekuje ga iza svakog ugla.

No, nije ga bilo.

Sophie nije bila sigurna osjeća li zbog toga razočaranje ili olakšanje. Ili oboje. Uzdahnula je. Definitivno oboje.

"Nešto si rekla, Sophie?" upita je Eloise.

Sophie odmahne glavom i prošapće: "Ne", ne podižući pogled sa svojeg jadnog, izmrcvarenog kažiprsta. ~234~ Julia Quinn

"Gdje li je?" Eloise je bila uporna.

"Benedictu je trideset godina", reče lady Bridgerton blagim glasom. "Nije nas dužan obavještavati o svakoj svojoj aktivnosti."

Eloise glasno frkne. "Kakva promjena od prošlog tjedna, majko."

"O čemu ti to?"

"Gdje li je Benedict?" Eloise je zadirkivala svoju majku, oponašajući je prilično vjerno. "Kako se usuđuje otići bez ijedne riječi? Kao da je u zemlju propao."

"To je bilo drukčije", uzvrati lady Bridgertom.

"Po čemu?" ubaci se Francesca sa svojim lukavim smiješkom.

"Rekao je da ide na zabavu onog groznog dečka, Cavendera, ali se nije vratio odatle, dočim je ovaj put..."

Lady Bridgerton zastane i napući usne. "Zašto vam se uopće moram opravdavati?"

"To se i ja pitam", prošapće Sophie.

Eloise, koja je sjedila najbliže Sophie, se zagrcne čajem.

Francesca klepne Eloise po leđima dok se naginjala prema Sophie s pitanjem: "Nešto si rekla, Sophie?"

Sophie odmahne glavom i zabije iglu u haljinu koju je krpala, potpuno promašivši rub.

Eloise joj uputi sumnjičavi pogled iskosa.

Lady Bridgerton se nakašlje. "Pa, ja mislim..." A onda zastane i nagne glavu u stranu. "Čujem li to nekoga u hodniku?"

Sophie se jedva suzdrži da ne zastenje, a onda pogleda prema vratima, očekujući batlera. Kad god bi ušao u sobu donoseći neke vijesti, Wickham bi je pogledao s neodobravanjem. Nije mu se sviđalo što sobarica pije čaj s gospodaricama kuće i, iako nikada nije riječima izrazio negodovanje pred Bridgertonima, nije se libio izrazom lica iskazati svoj stav.

No umjesto Wickhama, na vratima se pojavi Benedict.

~235~ Džentlmenska ponuda

"Benedicte!" poviče Eloise, ustavši sa stolca. "Baš smo razgovarale o tebi."

On pogleda u Sophie. "Jeste li?"

"Ja nisam", promrmlja Sophie.

"Nešto si rekla, Sophie?" upita je Hyacinth.

"Joj!" "Morat ću ti oduzeti taj pribor za šivanje", šalila se nasmiješena lady Bridgerton, "ili ćeš do sumraka izgubiti pola litre krvi."

Sophie trzne nogom. "Idem po naprstak."

"Nemaš naprstak?" upita je Hyacinth. "Ja se nikad ne bih usudila krpati odjeću bez naprska."

"Jesi li se ikad usudila krpati odjeću?" zločesto se smješkala Francesca.

Hyacinth je udari nogom, umalo prevrnuvši servis za čaj.

"Hyacinth!" prekori je lady Bridgerton.

Sophie je zurila u vrata, očajnički pokušavajući usredotočiti pogled na bilo što osim na Benedicta. Cijeli se tjedan nadala da će ga barem nakratko vidjeti, a sad kad je bio tu, samo je željela pobjeći. Ako bi mu pogledala u lice, pogled bi joj neizbježno skliznuo na njegove usne. Ako bi mu gledala u usne, smjesta bi se sjetila njihova poljupca. A ako bi razmišljala o poljupcu...

"Treba mi naprstak", ponovo ona, naglo ustavši. O nekim stvarima jednostavno ne bi trebalo razmišljati u javnosti.

"Već si to rekla", prošapće Benedict, podigavši obrvu u savršeni – i savršeno oholi luk.

"Dolje je", promrmlja ona. "U mojoj sobi."

"Ali tvoja soba je gore", reče Hyacinth.

Sophie ju je htjela zadaviti. "To sam i rekla", odbrusi ona.

"Ne", samouvjereno će Hyacinth, "nisi." ~236~ Julia Quinn

"Da", reče lady Bridgerton, "rekla je. Ja sam je čula."

Sophie naglo okrene glavu i pogleda u lady Bridgerton. Odmah joj je bilo jasno da je lagala.

"Moram po naprstak", reče ona valjda po trinaesti put i brzo krene prema vratima, progutavši knedlu čim se približila Benedictu.

"Ne bih želio da se ozlijediš", odmakne se u stranu da je propusti.

No kad se Sophie očešala o njega pokušavajući proći kroz vrata, on se nagne i šapne joj u uho: "Kukavice."

Užarenih obraza, Sophie se već spustila do pola stubišta, a onda se sjeti kako je zapravo namjeravala ići u svoju sobu. K vragu sve, nije se željela vratiti gore i ponovno proći pokraj Benedicta. On je vjerojatno još stajao na vratima i sigurno bi mu se, vidjevši je kako prolazi onuda, rubovi usana podigli u jedan od onih njegovih blago zadirkujućih, ali i blago zavodljivih smiješaka koji joj svaki put oduzmu dah.

Situacija je bila katastrofalna. Ne dolazi u obzir da ostane ondje.

Kako može ostati kod lady Bridgerton kad joj od svakog pogleda na Benedicta koljena zaklecaju? Jednostavno nije dovoljno jaka. On će je izmoriti, natjerati je da zaboravi sva svoja načela i zavjete. Mora otići. Nema drugog izbora.

A to je prava šteta, jer ona uistinu voli raditi za sestre Bridgerton.

One su se odnosile prema njoj kao prema ljudskom biću, a ne kao prema potplaćenom radnom stroju. Postavljale su joj pitanja i činilo se da ih zanimaju i njezini odgovori.

Sophie je znala da nije jedna od njih, i nikad to neće biti, no uz njih je bilo tako lako pretvarati se da jest. A iskreno, sve što je Sophie ikad uistinu tražila od života bila je obitelj.

Uz Bridgertone se gotovo mogla pretvarati da je ima.

"Izgubila si se?"

Sophie podigne pogled i na vrhu stubišta ugleda Benedicta nehajno naslonjenog na zid. Zatim spusti pogled, shvativši da još stoji na stubama. "Idem van", reče. ~237~ Džentlmenska ponuda

"Kupiti naprstak?"

"Da", prkosno je odgovorila.

"Ne treba li ti za to novac?"

Mogla mu je lagati i reći kako joj je novac u džepu, a mogla je i biti iskrena, i ispasti jadna budala, što je doduše i bila. Treća je mogućnost bila da se jednostavno sjuri niz stube i pobjegne iz kuće.

Bilo bi to kukavički od nje, ali...

"Moram ići", promrmlja ona i brzo pohita van, smetnuvši posve s uma da bi trebala izaći kroz ulaz za služinčad. Otklizala je kroz foaje, gurnula teška vrata i odteturala niz stube pred glavnim ulazom. Kad se našla na pločniku, okrene se prema sjeveru, ne iz nekog osobitog razloga, nego zato što je nekamo morala otići. A onda začuje poznati glas.

Grozan, užasan, stravičan glas.

Dragi Bože, bila je to Araminta.

Sophijino srce prestane kucati i ona se brzo leđima zalijepi za zid.

Araminta je gledala prema ulici i nije mogla opaziti Sophie, osim kad bi se okrenula.

Kad čovjek ostane bez daha, barem mu je lako biti tih.

Otkud ona ovdje? Kuća Penwood udaljena je barem osam blokova, bliže...

A onda se Sophie sjetila nečeg što je prošle godine pročitala u jednom od rijetkih primjeraka Whistledowna kojeg se uspjela domoći dok je radila za Cavendere. Novi grof od Penwooda se napokon odlučio smjestiti u svojoj londonskoj rezidenciji. Araminta, Rosamund i Posy bile su prisiljene potražiti novi smještaj.

Prvi ulaz do Bridgertona? Sophie nije mogla ni zamisliti strašniju noćnu moru.

"Gdje je ta užasna djevojka?" začuje Aramintin glas.

~238~ Julia Quinn

Sophie se odmah sažali nad dotičnom djevojkom. Kao bivša Aramintina "užasna djevojka", znala je da taj položaj ne donosi puno prednosti.

"Posy!" zadere se Araminta, a zatim odmaršira u kočiju koja ju je čekala ispred kuće.

Sophie se ugrize za usnu, osjećajući bol u srcu. U tom je trenutku točno znala što se dogodilo kad je otišla. Araminta je morala zaposliti novu sobaricu, i sigurno je bila grozna i prema toj nesretnici, no ipak je nije mogla toliko vrijeđati i ponižavati kao što je to činila sa Sophie. Da bi bio toliko okrutan prema nekomu, moraš tu osobu dobro poznavati i duboko je mrziti. Obična sluškinja ne bi mogla poslužiti.

A kako je Araminta jednostavno morala nekoga ponižavati – jedini trenuci kad se osjećala dobro u vlastitoj koži bili su oni kad bi nekog drugog natjerala da se osjeća loše – očito je za svoju novu žrtvu izabrala Posy.

Posy izleti kroz vrata, lica izobličenog od napetosti. Izgledala je nesretno, i bila je možda još i deblja nego prije dvije godine.

Araminti se to zacijelo ne sviđa, turobno pomisli Sophie. Nikad nije uspjela prihvatiti činjenicu da Posy nije vitka, plavokosa i lijepa poput nje i Rosamund. Da, Sophie joj je bila najveći neprijatelj, ali Posy je oduvijek bila njezino najveće razočaranje.

Sophie je promatrala Posy koja je zastala na gornjoj stubi i sagnula se kako bi zavezala svoje niske čizmice. Rosamund proviri iz kočije i poviče: "Posy!" glasom koji je, prema Sophijinu mišljenju, bio prilično neprivlačan i kreštav.

Sophie se brzo povuče natrag i okrene glavu na drugu stranu.

Nalazila se točno u Rosamundinu vidokrugu.

"Dolazim!" poviče Posy.

"Požuri se!" izdere se Rosamund.

Posy zaveže vezice pa pojuri naprijed, no na posljednjoj se stubi oklizne i samo trenutak kasnije ležala je potrbuške na pločniku.

Sophie instinktivno krene prema njoj da joj pomogne, ali se na ~239~ Džentlmenska ponuda

vrijeme zaustavi i ponovno se stisne uza zid. Posy se nije ozlijedila, a Sophie nipošto nije željela da Araminta otkrije da se vratila u London i da stanuje praktički u prvoj kući do njezine.

Posy se pridigne s poda, zastane malo da istegne vrat, prvo na desnu stranu, pa na lijevu, a onda...

A onda ju je ugledala. Sophie je bila sigurna u to. Posy razrogači oči i lagano zine. A zatim joj se usne napuče i počnu oblikovati "S" kao "Sophie?"

Sophie je mahnito odmahivala glavom.

"Posy!" prolomi se Aramintin bijesni vrisak.

Sophie ponovno odmahne glavom, moleći i preklinjući pogledom Posy da je ne otkrije.

"Stižem, majko!" poviče Posy. Kratko kimne prema Sophie, pa se popne u kočiju, koja se zatim, na sreću, otkotrlja u drugom smjeru.

Sophie se leđima mlitavo nasloni na zgradu i sklizne na pod, pa ostane nepomično u tom položaju cijelu minutu.

A onda se nije pomakla ni sljedećih pet minuta.

Benedict nije htio uvrijediti svoju majku i sestre, no čim je Sophie pobjegla iz dnevnog boravka na gornjem katu, izgubio je zanimanje za čaj i pogačice.

"Baš sam se pitala gdje si", govorila je Eloise.

"Hmm?" on lagano nakrivi glavu u desno, pitajući se koliki dio ulice može iz tog kuta vidjeti kroz prozor.

"Rekoh", Eloise je sad već praktički vikala, "pitala sam se..."

"Tiše malo, Eloise", prekine je lady Bridgerton.

"Ali on me uopće ne sluša."

"Ako te ne sluša", reče lady Bridgerton, "onda mu ni vikanjem nećeš uspjeti privući pozornost." ~240~ Julia Quinn

"Možda bi gađanje pogačicom upalilo", predloži Hyacinth.

"Hyacinth, da se nisi usud..."

No Hyacinth je već lansirala pogačicu. Da se Benedict nije u posljednjem trenutku izmaknuo, odbila bi mu se od glave. On pogleda prvo u zid, na kojem je sad bila mrlja od pogačice, a zatim u pod, kamo je sletjela, začudo, u jednom komadu.

"Mislim da je ovo bio znak da trebam otići", reče on uljudnim tonom, uputivši vragolasti smiješak svojoj najmlađoj sestri.

Hyacinthina mu je leteća pogačica pružila savršenu izliku da pobjegne odatle i pokuša sustići Sophie, kamo god se uputila.

"Ali tek si stigao", primijeti njegova majka.

Benedict je pogleda u nevjerici. Za razliku od njezinih uobičajenih vapaja "Ali tek si stigao", ovaj nije uopće odavao uvrijeđenost zbog njegova odlaska.

A to je značilo da nešto smjera.

"Mogu i ostati", reče on, samo da ispita njezinu reakciju.

"O, ne", odgovori ona prinijevši šalicu ustima, iako je Benedict bio gotovo siguran da je prazna. "Nećemo te zadržavati ako si zauzet." Benedict se prisili složiti bezizražajan izraz lica, ili barem prikriti iznenađenost. Kad je prošli put rekao svojoj majci da je "zauzet", ona mu je odgovorila sa: "Prezauzet za svoju majku?"

Prvo je osjetio nagon da kaže: "Ostat ću", i parkira stražnjicu na stolac, no ipak je bio dovoljno priseban da shvati kako bi ostanak radi nadmudrivanja vlastite majke bilo prilično blesav potez, pogotovo kad je zapravo želio otići. "Idem ja, onda", izgovori on polako, odmičući se prema vratima.

"Idi", reče ona, tjerajući ga rukom. "Zabavi se."

Benedict odluči napustiti sobu prije no što ga majka uspije još više smesti. Podigne pogačicu s poda i nježno je dobaci Hyacinth, koja je uhvati uz široki osmijeh. Zatim kimne majci i sestrama pa izađe na hodnik, a kad je već bio blizu stuba, začuje svoju majku kako govori: "Mislila sam da nikad neće otići." ~241~ Džentlmenska ponuda

Čudno, doista čudno.

Dugim, lakim koracima spustio se niz stubište i izašao kroz glavni ulaz. Sumnjao je da je Sophie još blizu kuće, no ako je pošla u kupovinu, mogla je krenuti samo u jednom smjeru. Benedict skrene desno, namjeravajući odšetati do obližnjeg niza trgovina, no nakon samo tri koraka on odjednom spazi Sophie, šćućurenu uz vanjski zid kuće njegove majke. Izgledala je kao da jedva dolazi do daha.

"Sophie?" Benedict pohita prema njoj. "Što se dogodilo? Jesi li dobro?"

Ugledavši ga, ona se preplašeno trzne, zatim kimne glavom.

Nije joj, naravno, povjerovao, no nije imalo smisla raspravljati se oko toga. "Treseš se", reče on, gledajući joj u ruke. "Reci mi što se dogodilo. Je li te netko uznemirio?"

"Ne", Sophie odgovori neuobičajeno drhtavim glasom. "Samo sam... Ja sam, ah..." Pogled joj se zaustavi na stubama pokraj njega.

"Spotaknula sam se silazeći niz stube i to me prestravilo." Slabašno se nasmiješi. "Sigurno znaš o čemu govorim. Onaj osjećaj kao da ti se cijela utroba preokrenula."

Benedict kimne jer je, naravno, znao o čemu govori. No to nije značilo da joj i vjeruje.

"Dođi sa mnom", reče on.

Ona ga pogleda, a njemu prepukne srce od onoga što je ugledao u zelenim dubinama njezinih očiju. "Kamo?" prošapće ona.

"Bilo kamo, samo da te maknem odavde."

"Ja..."

"Moj dom je samo pet kuća dalje."

"Stvarno?" Ona razrogači oči, a zatim prošapće: "Nitko mi to nije rekao."

"Obećajem da će tvoja čednost ostati netaknuta", prekine je on. A zatim doda, jer je to jednostavno bilo jače od njega: "Osim ako ti ne odlučiš drukčije." ~242~ Julia Quinn

Slutio je da bi se pobunila da nije bila toliko ošamućena, međutim, ona mu dopusti da je povede niz ulicu.

"Samo ćemo sjediti u mojoj dnevnoj sobi", reče on, "dok ti ne bude bolje."

Ona kimne, i on je povede uz ulazne stube i uvede u svoj dom, skromnu gradsku rezidenciju nedaleko od kuće njegove majke.

Nakon što su se udobno smjestili i nakon što je Benedict zatvorio vrata kako im nitko od njegovih slugu ne bi smetao, on se okrene prema njoj, namjeravajući izgovoriti: "A sada mi reci što se doista dogodilo", no nešto ga u posljednjem trenutku natjera da šuti.

Mogao joj je postaviti to pitanje, no znao je da mu ne bi odgovorila.

Samo bi opet podigla obrambeni štit, a to ne bi nimalo pomoglo njegovim planovima.

Umjesto toga on pokuša složiti neutralan izraz lica, a onda je zapita: "Kako ti se sviđa raditi za moju obitelj?"

"Vrlo su drage", odgovori ona.

"Drage?" ponovi on poput jeke, znajući da mu lice odaje nevjericu. "Iritantne, možda. Ili naporne. Ali drage?"

"Ja baš mislim da su drage", nepopustljivo će Sophie.

Benedict se nasmiješi. Volio je svoju obitelj i bilo mu je drago čuti da im i Sophie postaje privržena, a onda shvati kako sam sebi čini medvjeđu uslugu. Naime, što se više Sophie zbliži s njegovom obitelji, to je manje izgledno da će se htjeti osramotiti pred njima postavši mu ljubavnicom.

K vragu. Očito je prošli tjedan pogrešno procijenio situaciju. Bio je previše usredotočen na dovođenje Sophie u London i mislio je da će je najlakše nagovoriti bude li joj ponudio radno mjesto u kućanstvu svoje majke.

Uz zdravu dozu prisile, doduše.

K vragu. K vragu. K vragu. Zašto je nije prisilio na nešto što bi je lakše dovelo njemu u zagrljaj?

~243~ Džentlmenska ponuda

"Trebao bi biti zahvalan što ih imaš", reče Sophie, a glas joj više nije bio onako slabašan kao ranije tog poslijepodneva. "Ja bih sve dala..."

No nije dovršila rečenicu.

"Sve bi dala za što? upita je Benedict, shvativši iznenađeno da ga silno zanima njezin odgovor.

Sophie je čeznutljivo gledala kroz prozor. "Da imam obitelj poput tvoje", odgovorila je.

"Ti nemaš nikoga." To nije bilo pitanje nego izjava.

"Nikad nisam nikoga imala." "Čak ni..." A onda se sjeti kako mu je rekla da joj je majka umrla na porođaju. "Katkada", reče on, pazeći da mu glas zvuči blago i nježno, "nije lako biti Bridgerton."

Ona polako okrene glavu. "Ja ne mogu zamisliti ništa ljepše od toga."

"Ni nema ničega ljepšeg", uzvrati on, "no to ne znači da je uvijek jednostavno." "Što želiš reći?"

I Benedict odjednom počne izražavati osjećaje koje se nikad nije usudio podijeliti ni s kime, pa čak ni - ne, ponajmanje - sa svojom obitelji. "Za većinu ljudi", reče on, "ja sam samo Bridgerton. Ne Benedict, niti Ben, čak ni dobrostojeći i, nadam se, prilično inteligentni gospodin, nego samo" – snuždeno se nasmiješi – "jedan od braće Bridgerton. Točnije, Broj dva."

Usne joj zatrepere, a onda se razvuku u osmijeh. "Ti si mnogo više od toga", reče ona.

"Volio bih vjerovati u to, no drugi ljudi ne misle tako."

"Većina ljudi su budale."

On se nasmije na njezine riječi. Ništa nije bilo privlačnije od namrgođene Sophie. "S time se potpuno slažem", reče on. ~244~ Julia Quinn

A onda, kad je već pomislio kako je taj razgovor završen, ona ga iznenadi izjavivši: "Ti si posve drukčiji od ostalih članova tvoje obitelji."

"Kako to misliš?" upita on, ne gledajući je u oči. Nije htio otkriti koliko mu je njezin odgovor bitan.

"Pa, tvoj brat Anthony..." Čelo joj se zamišljeno naboralo. "Cijeli njegov život određen je činjenicom da je najstariji sin. On očito osjeća znatno veću odgovornost za vašu obitelj nego ti." "Čekaj malo..."

"Ne prekidaj me", reče ona i umiri ga položivši mu dlan na prsa.

"Nisam rekla da ne voliš svoju obitelj i da ne bi dao svoj život za bilo koga od njih. No tvoj brat to osjeća na drukčiji način. On se osjeća odgovornim, i vjerujem da bi smatrao vlastitim neuspjehom kad bi bilo tko od njegove braće ili sestara bio nesretan."

"Koliko si puta srela Anthonyja?" promrmlja on.

"Samo jednom." Kutovi usana joj se ukoče kao da je pokušavala suzbiti osmijeh. "Ali to mi je bilo sasvim dovoljno. A što se tvojeg mlađeg brata Colina tiče... ovaj, njega nisam upoznala, ali sam čula puno..."

"Od koga?"

"Od svih", odgovori ona. "Da ne spominjem kako u Whisteldownu, kojeg, priznajem, već godinama pratim, uvijek nešto piše o njemu."

"Znači da si znala i tko sam ja prije nego što smo se upoznali", reče Benedict.

Ona kimne. "Ali te nisam poznavala. Ti si puno više od onoga što lady Whistledown zna o tebi."

"Reci mi", on položi svoju ruku preko njezine. "Što ti vidiš?"

Sophie podigne pogled prema njegovim očima, zagleda se u te čokoladne dubine i u njima spazi nešto za što nikad nije ni sanjala da bi moglo ondje postojati. Sićušna iskra ranjivosti i potrebitosti.

~245~ Džentlmenska ponuda

Imao je potrebu znati što ona misli o njemu, želio je čuti da joj je važan. Taj muškarac, toliko samouvjeren i siguran u sebe, trebao je njezino priznanje.

Možda je trebao nju.

Ona savije šaku tako da im se dlanovi dodirnu, a zatim počne kažiprstom druge ruke iscrtavati kružnice i spirale po njegovoj mekanoj kožnoj rukavici. "Ti nisi..." oklijevala je, važući riječi, jer je znala da u ovako emotivno nabijenom trenutku svaka od njih ima posebnu težinu. "Ti nisi baš onakav kakvim se predstavljaš drugima.

Voliš da te smatraju vedrim, ironičnim i brzim na jeziku, i ti jesi sve to, ali ispod toga si i puno više."

"Tebi je stalo", reče ona, svjesna da joj je glas postao hrapav od osjećaja. "Stalo ti je do tvoje obitelji, pa čak i do mene. Bog zna zašto, jer to ne zaslužujem uvijek."

"Uvijek", prekine je Benedict i prinese njezin dlan svojim usnama, pa ga poljubi s takvim žarom da je ostala bez daha.

"Uvijek."

"I... i..." Nije bilo lako nastaviti dok su je njegove oči tako usredotočeno fiksirale.

"I što?" prošaptao je.

"Većina tvoje osobnosti ima veze s tvojom obitelji", riječi su joj izlijetale iz usta kao da joj se žuri. "Taj dio je točan. Nemoguće je odrastati okružen tolikom ljubavi i odanošću, a da zbog toga ne postaneš boljom osobom. No duboko u tebi, u tvome srcu, u tvojoj duši, nalazi se ono za što si se rodio. Pravi ti, ne nečiji sin, ne nečiji brat. Samo ti."

Benedict ju je napeto promatrao. Zinuo je da nešto kaže, a onda shvati kako je ostao bez riječi. U trenucima poput ovoga jednostavno nema pravih riječi.

"Duboko u tebi", prošapće ona, "živi duša umjetnika."

"Ne", reče on, odmahujući glavom.

~246~ Julia Quinn

"Da", Sophie je bila uporna. "Vidjela sam tvoje crteže. Sjajan si.

Mislim da nisam ni bila svjesna koliko si sjajan dok ti nisam upoznala obitelj. Savršeno si zabilježio suštinu svakoga od njih, od Francescina lukava osmijeha do nestašnog držanja Hyacinthinih ramena."

"Nikad nisam nikomu osim tebe pokazao svoje crteže", prizna on.

Sophie podigne glavu naglim trzajem. "Ti se jamačno šališ."

On odmahne glavom. "Ne, stvarno nisam."

"Ali to su sjajni crteži. Ti si sjajan. Sigurna sam da bi ih tvoja majka voljela vidjeti."

"Ne znam zašto", objasni on stidljivo, "ali ih nikada nisam htio nikomu pokazati."

"Meni si ih pokazao", reče ona nježno.

"To mi se nekako", prstima joj dotakne bradu, "činilo ispravnim."

A onda mu zastane srce, jer mu se odjednom sve učini ispravnim.

Volio ju je. Nije znao kako se to dogodilo, samo je znao da je to istina. Ne samo zato što mu je bila pri ruci. Mnoge su mu žene bile pri ruci. Sophie je bila drukčija. Ona ga je nasmijavala. On je nju želio nasmijavati. A kad je bio s njom - k vragu, kad je bio s njom, želio ju je neopisivo silno, no u onih nekoliko trenutaka kad bi uspio ovladati potrebama svoga tijela...

Bio je zadovoljan.

Osjećaj je bio neobičan. Pronašao je ženu koja ga je usrećivala samom svojom nazočnošću. Nije ju morao čak ni vidjeti, niti joj čuti glas, ni osjetiti njezin miris. Bilo mu je dovoljno znati da je ona ondje.

Ako to nije bila ljubav, onda on nije znao što jest.

Spustio je pogled prema njoj, želeći usporiti vrijeme kako bi zadržao tih nekoliko trenutaka potpunog savršenstva. Pogled joj se smekšao, a boja njezinih očiju kao da se iz sjajne, blistavo smaragdne pretopila u nježnu svijetlozelenu boju mahovine. Usne ~247~ Džentlmenska ponuda

joj se meko razdvoje, i on je znao da je mora poljubiti. Nije je samo želio poljubiti, morao je.

Trebao ju je pokraj sebe, ispod sebe, na sebi.

Trebao ju je u sebi, oko sebe, kao dio sebe.

Trebala mu je kao što mu treba zrak.

I, pomisli on u posljednjem razumnom trenutku prije no što mu usne pronađu njezine, trebala mu je upravo sada.

~248~ Julia Quinn

17. Poglavlje

Vaša autorica doznala je iz najpouzdanijih izvora da je lady Penwood pogođena u glavu letećim kolačićem dok je pijuckala čaj u čajani Gunthers.

Iako vaša autorica ne može sa sigurnošću ustvrditi tko je bacio kolačić, sve indicije upućuju na dvije najmlađe redovite klijentice spomenute ustanove, gospođicu Felicity Featherington i gospođicu Hyacinth Bridgerton.

Društveni bilten lady Whistledown, 21. svibnja 1817.

I

ako to nije bio Sophijin prvi poljubac - već se bila ljubila s Benedictom – ništa je, niti jedan djelić svih njegovih prijašnjih poljubaca, nije mogao pripremiti za ovaj koji je upravo proživljavala. To nije bio poljubac. To je bio raj.

Ljubio ju je silinom koja joj je bila gotovo nepojmljiva, njegove su usne dražile njezine, gladeći ih, grickajući, milujući. Raspirivao je njezin unutarnji plamen, želju da bude voljena i da uzvraća ljubav. A kad ju je poljubio, tako joj Bog pomogao, ništa nije bilo jače od želje da mu uzvrati poljubac.

Od huke u ušima jedva ga je čula kako šapuće njezino ime. Da, žudjela je za njime. Da, trebala ga je. Kako li je samo mogla biti toliko naivna i misliti da mu se može oduprijeti? I tako uobraženo vjerovati da može nadvladati strast.

~249~ Džentlmenska ponuda

"Sophie, Sophie", ponavljao je on bez prestanka, ljubeći joj obraze, vrat, uho. Toliko je puta izgovorio njezino ime da je imala osjećaj kao da joj se upija u kožu.

Osjetila je njegove ruke na gumbima svoje haljine, kako nakon svakog otkopčanog gumba tkanina postaje sve labavija. Upravo je proživljavala ono na što se sama sebi zavjetovala da nikada neće učiniti. Pa ipak, kad joj se gornji dio haljine spustio do struka, besramno otkrivajući golotinju, ona zajeca njegovo ime i izvije leđa, nudeći mu se poput zabranjena voća.

Benedictu zastane dah od prizora koji je ugledao. Zamišljao je taj trenutak nebrojeno puta – svake noći dok je budan ležao u postelji i u svim svojim snovima kad bi konačno uspio zaspati. Ali ovo – ovakva stvarnost – bila je slađa od svakog sna, i neizmjerno erotičnija.

Njegov joj dlan, kojim je dotad milovao toplu kožu njezinih leđa, polako klizne preko rebara. "Prelijepa si", prošapće Benedict, znajući da su te riječi u najmanju ruku nedovoljne. Nema tih riječi kojima bi mogao opisati kako se u tom trenutku osjećao. A zatim, kad su mu drhtavi prsti završili svoje putovanje i obuhvatili joj grudi, on isprekidano zastenje. Nije više mogao artikulirati riječi.

Potreba za njom bila je toliko snažna i toliko iskonska da ga je lišila moći govora. Zaboga, i misliti je jedva mogao.

Nije bio siguran kako mu je ta žena postala toliko važna. Činilo mu se kao da su još jučer bili potpuni stranci, a sad mu je bila neophodna poput kisika. Pa ipak, to se nije dogodilo preko noći. Bio je to spori proces u kojem su mu se osjećaji tiho i potajno budili, sve dok nije shvatio da mu život bez nje nema nikakvog smisla.

Dotakne joj bradu i podigne lice kako bi joj se mogao zagledati u oči. Činilo mu se da zrače unutarnjom svjetlošću i blistaju od neprolivenih suza. Njezine su usne također drhtale, i on shvati da je i ona jednako potresena intenzivnošću tog trenutka.

Benedict se nagne prema naprijed... polako, polako. Želio joj je pružiti priliku da ga zaustavi. Svisnuo bi od muke kad bi to učinila, no puno bi gore bilo slušati njezino kajanje nakon svršenog čina. ~250~ Julia Quinn

No Sophie ga nije zaustavila, a kad joj se približio na svega nekoliko centimetara, ona zatvori oči i lagano nagne glavu u stranu, šutke mu nudeći usne na poljubac.

Nevjerojatno, ali kao da su joj sa svakim sljedećim poljupcem usne postajale sve slađe, a miris sve opojniji. A i njegova je potreba rasla. Od silne žudnje krv mu je kolala žilama poput bujice i on se jedva suzdržavao da ne položi Sophie na leđa i strgne joj svu odjeću s tijela.

To će učiniti drugi put, pomisli on, tajnovito se nasmiješivši. Ovaj put - njezin prvi put – mora biti strpljiv i nježan. Mora učiniti sve ono o čemu mlade djevojke snivaju.

Hm, možda ipak ne. Smiješak mu se razvuče u široki osmijeh.

Polovicu onoga što joj je kanio učiniti zacijelo nije mogla ni zamisliti, a kamoli sanjati o tome. "Čemu se smiješiš?" upita ga ona.

On se malo odmakne i obuhvati joj lice dlanovima. "Kako si znala da se smiješim?"

"Osjetila sam na svojim usnama."

Stavio joj je prst na usne pa im njime ocrtao rub, a zatim prešao noktom preko oblog dijela. "Ti me činiš radosnim", prošaptao je.

"Kad me ne izluđuješ, ispunjavaš me radošću i zato se smiješim " Usne joj zadrhte, a dah joj je bio vruć i vlažan na njegovu prstu.

On joj uhvati ruku pa počne prelaziti njezinim prstom po svojim usnama, ponovivši ono što je maloprije svojim prstom činio njoj. A zatim, gledajući kako Sophie širom otvara oči, on uvuče njezin prst u usta, nježno mu usisavši vrh, škakljajući ga zubima i jezikom.

Ona iznenađeno dahne, ispustivši zvuk koji je istodobno bio dražestan i erotičan.

Benedict joj poželi postaviti tisuću pitanja – Kako se osjeća? Što osjeća? No previše se bojao da će se Sophie predomisliti pruži li joj priliku da svoje misli pretoči u riječi. Pa joj stoga umjesto pitanja ponudi još poljubaca, prekrivši joj ponovno usne svojima, u vrućem, jedva obuzdanom plesu žudnje.

~251~ Džentlmenska ponuda

Spuštajući je na kauč, on prošapće njezino ime poput blagoslova.

Gola su joj leđa dodirnula presvlaku. "Želim te", zastenjao je.

"Nemaš pojma koliko. Nemaš pojma."

Jedini odgovor bio je tihi mijaukavi zvuk negdje duboko u njezinu grlu. Na Benedicta je taj zvuk iz nekog razloga djelovao poput ulja na vatru. Njegovi je prsti još čvršće stisnu, zariju joj se u kožu, a usne mu krenu niz njezin dugi, tanki vrat.

Spuštao se sve niže i niže, ostavljajući vrući trag na njenoj koži.

Zaustavio se tek kad je stigao do mekih oblina njezinih grudi. Sad je bila potpuno ispod njega, a oči su joj se caklile od želje. Bilo je to neusporedivo bolje od svih njegovih snova.

A njegovi snovi o Sophie bili su sve samo ne nevini.

Posesivno zarežavši, uze joj bradavicu u usta. Ona tiho zacvili, i Benedict nije mogao suspregnuti duboki, zadovoljni smijeh koji je zvučao poput grmljavine. "Psssst", glas mu je bio treperavi šapat, "samo me pusti da..."

"Ali..."

On joj stavi prst na usta, i možda ih malo pregrubo pritisne, no postajalo mu je sve teže kontrolirati vlastite pokrete. "Nemoj razmišljati", šaputao je, "samo lezi i opusti se, dopusti mi da te zadovoljim."

Gledala ga je nepovjerljivo, ali kad je nastavio svoj senzualni napad ustima na njezinu drugu dojku, oči joj se zamute od omamljenosti, usne joj se razdvoje, a glava ponovno padne na jastuk.

"Sviđa li ti se ovo?" prošapće on, jezikom joj dodirujući vršak bradavice.

Sophie nije mogla otvoriti oči, ali je kimnula.

"A ovo?" Još je malo povukao dolje njezinu haljinu i grickanjem joj ostavljao trag na koži, spuštajući se sve do pupka.

~252~ Julia Quinn

Ovaj put Sophie nije mogla ni kimnuti. Dragi Bože, bila je praktički gola pred njim, a nije mogla ništa drugo učiniti osim uzdisati i tražiti još.

"Trebam te", dahtala je.

Njegov je odgovor prošaptan u meku kožu njezina trbuha.

"Znam."

Sophie se izvijala pod Benedictom, uznemirena tom praiskonskom potrebom za kretanjem. Nešto veoma neobično bujalo je u njoj, nešto vruće i treperavo. Osjećala se kao da bubri iznutra, kao da će svakog trenutka iskočiti iz vlastite kože. Kao da je, nakon dvadeset i dvije godine života, napokon oživjela. Želja da mu dodirne kožu bila je nepodnošljiva. Ona zgrabi finu tkaninu njegove košulje, počne je nabirati i povlačiti sve dok mu je nije potpuno izvukla iz hlača. Zatim ga dotakne, prelazeći mu dlanovima preko donjeg dijela leđa, iznenađeno uživajući u treperenju mišića pod svojim prstima.

"Ah, Sophie", stenjao je, drhteći dok su mu se njezine ruke uvlačile pod košulju kako bi mu milovale golu kožu.

Njegov je odgovor ohrabri i ona mu nastavi nesputano milovati torzo, sve do širokih, čvrstih, mišićavih ramena.

On ponovno zastenje, a zatim opsuje sebi u bradu dok se odmicao od nje. "Prokleta košulja samo smeta", promrmlja Benedict, strgnuvši košulju sa sebe i bacivši je na drugi kraj sobe. Sophie se uspjela samo nakratko diviti njegovim golim prsima, jer je on ubrzo bio na njoj, i to ovaj put golom kožom na golu kožu.

Bio je to najveličanstveniji osjećaj koji je mogla zamisliti.

Bio je tako topao i, iako su mu mišići bili čvrsti i snažni, koža mu je bila zavodljivo mekana. Čak je i mirisao divno, topla muževna mješavina sandalovine i sapuna.

Sophie mu dotakne prstima kosu dok joj je nosom i ustima mazio vrat. Bila je gusta i meka i škakljala joj je bradu dok joj je on škakljao vrat. "O, Benedicte", uzdahnula je. "Ovo je tako savršeno.

Ne mogu zamisliti ništa bolje." ~253~ Džentlmenska ponuda

On podigne glavu. Pogled njegovih tamnih očiju bio je požudan baš kao i njegov osmijeh. "Ja mogu."

Ona osjeti kako joj se usne razdvajaju u čuđenju i zaključi da vjerojatno izgleda strašno blesavo, ležeći ondje i zureći u njega poput neke glupače.

"Samo se strpi", reče on. "Samo se strpi."

"Ali... Oh!" Zacičala je kad joj je strgnuo cipele. Jednom ju je rukom obuhvatio oko gležnja, a zatim joj izazovno krene dlanom uz nogu.

"Jesi li zamišljala ovo?" upita je, prelazeći joj preko pregiba na stražnjoj strani koljena.

Sophie je mahnito odmahivala glavom, nastojeći se ne migoljiti.

"Stvarno?" šaputao je. "Onda sigurno nisi zamišljala ni ovo." On joj zaroni još dublje pod skute i odveže joj podvezice.

"O, Benedicte, ne bi smio..."

"Ali moram." Svlačio joj je čarape izluđujuće sporo. "Stvarno moram." Širom otvorenih usta, Sophie je razdragano gledala kako ih baca iza svoje glave. Njezine čarape nisu bile najbolje kvalitete, ali su svejedno bile prilično tanke i lagane, i lebdjele su zrakom poput pahuljica maslačka, dok naposljetku nisu sletjele; jedna na svjetiljku, druga na pod.

Zatim, dok se ona još smijala čarapi koja je pijano visjela sa svjetiljke, on je iznenadi uvukavši ruku još više, sve do njezinih bedara.

"Usudio bih se ustvrditi da te tu nitko nikad nije dirao", lascivno reče Benedict.

Sophie odmahne glavom.

"Također bih se usudio ustvrditi da nisi to nikad ni zamišljala."

Ona ponovno odmahne glavom. ~254~ Julia Quinn

"A ako nisi to zamišljala..." On joj stisne bedro, zbog čega ona zaječi i odigne se od kauča izvivši leđa. "...onda zacijelo nisi zamišljala ovo." Izgovarajući to, prstima joj je prelazio preko bedra, lagano joj grebući kožu zaobljenim noktima, sve dok nije stigao do mekog žbuna njezine ženskosti.

"O, ne", reče ona, više automatski nego iz nekog konkretnog razloga. "Ne možeš..."

"O, da, mogu. Uvjeravam te da mogu."

"Ali... Ooooooh." Odjednom kao da joj je mozak odletio kroz prozor, jer više nije mogla razmišljati ni o čemu, ne dok su je njegovi prsti ovako dražili. Dobro, gotovo ni o čemu. Čini se da je ipak bila u stanju razmišljati koliko je to grešno i koliko silno želi da joj Benedict nastavi to raditi. "Što mi to radiš?" dahne ona, a svaki joj se mišić zategne od osobito izazovnog milovanja njegovih prstiju.

"Sve", uzvrati on, zarobivši joj usne svojima. "Što god želiš." "Želim... Oh!" "Ovako, zar ne?" prošapće joj Benedict uz obraz.

"Ne znam što želim", dahtala je.

"Ja znam." Prešao joj je usnama na uho, grickajući joj resicu. "Ja znam točno što ti želiš. Vjeruj mi."

I to je bilo dovoljno da mu se posve preda. Doduše, i inače je bila već spremna to učiniti, no kad je rekao, "Vjeruj mi", a ona shvatila da mu uistinu vjeruje, nešto se u njoj promijenilo. Bila je spremna na ovo. I dalje je smatrala da je to pogrešno, ali je bila spremna, i željela je to, željela je konačno jednom u svom životu učiniti nešto divlje, ludo i potpuno nekarakteristično za nju.

Jednostavno zato što je to željela.

Kao da joj je pročitao misli, Benedict se odmakne nekoliko centimetra i obujmi joj obraz svojim krupnim dlanom. "Ako želiš da prestanem", reče on glasom promuklim od žudnje, "moraš mi to ~255~ Džentlmenska ponuda

sada reći. Ne za deset minuta, niti za jednu minutu. Moraš mi reći sada."

Ganuta što se uopće potrudio pitati je, ona podigne ruku i obuhvati mu obraz, jednako kao što je on držao njezin. No kad je zinula da nešto kaže, jedino što je uspjela izgovoriti bilo je, "Molim te." Oči mu zabljesnu pohotno i u tom trenutku kao da se nešto u njemu prelomilo, i Benedict se momentalno pretvori u drugu osobu.

Nestao je nježni, usporeni ljubavnik. Umjesto njega se pojavio muškarac obuzet žudnjom. Ruke su mu bile svugdje na njenom tijelu, na nogama, oko struka, dodirivale joj lice. I prije no što se uspjela snaći, Sophie je ostala bez haljine, koja je završila na podu pokraj jedne od njenih čarapa. Bila je posve gola i osjećala se vrlo čudno, ali joj se istodobno iz nekog razloga to činilo ispravnim, dok god su njegove ruke bile na njoj.

Sofa na kojoj su bili bila je uska, ali to Benedicta očito nije omelo u skidanju čizama i hlača. Spustio se pokraj Sophie dok su čizme letjele preko sobe jer je nije mogao ni na trenutak prestati dodirivati, čak ni dok se izuvao i svlačio. Doduše, ovako je potrajalo malo dulje dok nije bio posve nag, no imao je čudan osjećaj da će ostati na mjestu mrtav bude li se odmakao od nje.

I prije je žudio, ili barem mislio da žudi za nekom ženom. Mislio je da treba žensko tijelo. Ali ovo – ovo je bilo više od toga. Ovo je bilo duhovno iskustvo. Ova žudnja i potreba dolazila je iz njegove duše.

Konačno razodjenut, on ponovno legne na nju, zastavši samo na jedan drhtavi trenutak kako bi upio osjećaj Sophijina tijela ispod sebe, gole kože na golu kožu, od glave do pete. Bio je tvrd kao kamen, tvrđi nego ikad, ali se borio protiv vlastitih nagona i nastojao je usporiti.

Ovo je bio njezin prvi put. Želio je da bude savršeno.

Ili, ako ne baš savršeno, onda barem prokleto dobro.

Uvukao je ruku između njih i dotaknuo je. Bila je spremna – više nego spremna za njega. Gurnuo je prst u nju, nasmiješivši se zadovoljno kad joj se cijelo tijelo trznulo i stegnulo oko njega. ~256~ Julia Quinn

"Ovo je jako..." Glas joj je bio hrapav, disanje otežano.

"Neobično?" dovrši on umjesto nje.

Ona kimne.

On se nasmiješi. Polako, poput mačke. "Naviknut ćeš se", obeća joj. "Planiram te jako naviknuti na ovo."

Sophie zabaci glavu. Ovo je ludilo. Groznica. Nešto je raslo duboko u njezinoj utrobi, vijugajući i pulsirajući, ukrućujući je.

Nešto što je trebalo oslobođenje, nešto što ju je ščepalo i nije je puštalo, a opet, usprkos silnom pritisku, bio je to tako fantastičan, predivan osjećaj, kao da je rođena upravo za taj trenutak.

"O, Benedicte", uzdahnula je. "O, ljubavi moja."

On se ukoči – samo na djelić sekunde, no dovoljno dugo da ona shvati da ju je bio čuo. Nije, međutim, rekao ni riječ, samo ju je poljubio u vrat, stisnuo joj nogu i smjestio se između njezinih bedara, gurkajući lagano prema njezinom ulazu.

Ona zine u šoku.

"Ne brini se", reče on vedrim glasom, čitajući joj misli kao i obično. "Stat će."

"Ali..."

"Vjeruj mi", prošapće Benedict na njezinim usnama.

Polako, ona osjeti kako ulazi u nju, rastežući je, prodirući. No nije mogla reći da se osjeća neugodno, ne u cijelosti. Osjećala se...

Osjećala se...

On joj dodirne obraz. "Izgledaš ozbiljno."

"Pokušavam procijeniti kako se osjećam", prizna ona.

"Ako si dovoljno prisebna za to, onda očito ne obavljam dobro svoj posao."

Ona ga zbunjeno pogleda. Promatrao ju je svojim nakrivljenim smiješkom od kojeg joj se svaki put utroba pretvori u kašu.

"Prestani toliko razmišljati", prošapće on. ~257~ Džentlmenska ponuda

"Ali teško je ne... Oh!" A onda zavrne očima unatrag, a leđa joj se izviju u luk.

Benedict zarije glavu u Sophijin vrat da mu ne vidi na licu koliko ga njezine reakcije zabavljaju. Procijenio je da će je kretanjem najlakše osujetiti u pretjeranom analiziranju trenutka u kojem bi se samo trebala prepustiti osjetima i osjećajima.

I zato se nastavio kretati. Neumoljivo se probijao dalje, klizeći unutra i van, sve dok nije stigao do nježne prepreke njezina djevičanstva.

On zadrhti. Nikad prije nije bio s djevicom. Čuo je da je to bolno za ženu, i da muškarac ne može ništa učiniti kako bi spriječio bol, no zasigurno će joj biti lakše ako bude nježan.

Zagleda joj se u lice, bilo je zajapureno. Disanje joj je bilo ubrzano, a oči su joj se ošamućeno caklile. Bila je, više nego očito, zanesena strašću.

Taj prizor dodatno raspiri vatru u njemu. Bože, toliko ju je silno želio da su ga kosti boljele.

"Ovo će možda boljeti", slaže on. Sigurno će boljeti. No imao je samo dva izbora; reći joj istinu kako bi se pripremila ih je malo ublažiti da ne bude napeta.

"Nije me briga", dahne ona. "Molim te. Trebam te."

Benedict se nagne kako bi joj još jednom zarobio usne vrućim poljupcem i istodobno snažnim trzajem gurne kukove prema naprijed. Osjetio je kako se ukočila oko njega kad joj je probio djevičansku opnu, i on se morao ugristi - da, doslovno je zagrizao u vlastitu šaku da ne svrši istog trenutka. Kao da je nezreli šesnaestogodišnjak, a ne iskusni muškarac koji je napunio trideset godina.

Zbog nje. Samo mu je ona to mogla učiniti. Pomislivši to, on osjeti poniznost. Škrgućući zubima ne bi li suspregnuo niske porive, Benedict se počne pomicati u njoj, sporim klizećim pokretima, iako se zapravo želio prepustiti do kraja. ~258~ Julia Quinn

"Sophie, Sophie", mumljao je, ponavljajući njeno ime, podsjećajući se da je ovaj put sve podređeno njoj i udovoljavanju njezinih potreba, a ne njegovih.

Bit će to savršeno. Mora biti savršeno. Bilo mu je silno važno da ona zavoli taj čin. Bilo mu je silno važno da zavoli njega.

Ona se ubrzano pomicala ispod njega, a svako njezino migoljenje i vrpoljenje raspaljivalo je njegovu mahnitu želju. Radi nje je nastojao biti krajnje nježan, no ona mu je to tako vraški otežavala.

Ruke su joj bile posvuda na njemu – na njegovim bokovima, na njegovim leđima, stiskale mu ramena.

"Sophie", ponovno je zastenjao. Nije se više mogao suzdržavati.

Nije bio dovoljno jak. Nije bio dovoljno plemenit. Nije bio...

"Ohhhhhhhhhhhh!"

Grčila se ispod njega, tijelo joj se odizalo od kauča izvijajući se dok je vrištala. Prsti su joj se zabili u njegova leđa, grebući mu kožu noktima, ali nije ga bilo briga. Znao je samo da je doživjela vrhunac, i da joj je bilo dobro, i da on, o, dragi Bože, konačno može...

"Ahhhhhhhhhhhhh!"

Eksplodirao je. Jednostavno nema druge riječi kojom bi se moglo to opisati.

Nije se mogao zaustaviti, nije se mogao prestati tresti, a zatim je odjednom samo klonuo, krajičkom uma svjestan da ju je vjerojatno zdrobio svojom težinom, no nije mogao pomaknuti niti jedan mišić.

Trebao bi joj nešto reći, reći joj kako mu je bilo prekrasno. Ali osjećao se kao da mu je jezik zadebljan, a usnice teške, i povrh svega, jedva je mogao otvoriti oči. Lijepe će riječi morati pričekati.

Bio je samo muškarac, i morao je prvo doći do daha.

"Benedicte?" prošapće ona.

On na jedvite jade mlitavo odigne ruku s njenog tijela. Bilo je to jedino što je uspio učiniti kako bi joj dao do znanja da ju je čuo.

"Je li uvijek ovako?"

~259~ Džentlmenska ponuda

On odmahne glavom, nadajući se da će Sophie osjetiti njegov pokret i shvatiti što je time mislio.

Uzdahnula je i kao da je još dublje utonula u jastuke. "To sam i pretpostavljala."

Benedict je poljubi u glavu sa strane, jedini dio koji je mogao dosegnuti. Ne, nije uvijek ovako. Toliko je puta sanjao o njoj, ali ovo... Ovo...

Ovo je bilo više od snova.

Nikad ne bi rekla da je to moguće, no Sophie je, čini se, malo zadrijemala, iako nije baš mogla disati od Benedictova tijela koje ju je svom težinom pritiskalo o sofu. Očito je i on zaspao, a ona se probudila istodobno kad i on. Probudilo ju je iznenadno strujanje hladnoga zraka između njihovih tijela kad se podigao s nje.

Prekrio ju je dekom prije nego što joj je uopće moglo postati neugodno zbog golotinje. Zacrvenjela se, ali i nasmiješila, jer, teško da je išta moglo umanjiti njezinu nelagodu. Nije se, dakako, stidjela svojeg ponašanja. No žena koja izgubi nevinost na sofi mora se barem malo osjećati neugodno. To je jednostavno tako. Svejedno, prekrivanje dekom je obzirna gesta. Ne i iznenađujuća, doduše.

Benedict je obziran muškarac.

On, međutim, očito nije bio stidljiv poput nje, jer se nije ni pokušao pokriti skupljajući svoju nemarno razbacanu odjeću po sobi. Sophie je besramno buljila u njega dok je navlačio hlače.

Stajao je uspravan i ponosan, a osmijeh koji joj je uputio kad je opazio da ga gleda bio je topao i izravan.

Bože, kako voli tog muškarca.

"Kako si?" upita je on.

"U redu sam", odgovori ona. "Dobro sam." Stidljivo se nasmiješi.

"Odlično." ~260~ Julia Quinn

On podigne košulju i ugura jednu ruku u rukav. "Poslat ću nekoga po tvoje osobne stvari."

Sophie zatrepće. "Kako to misliš?"

"Ne brini se, pobrinut ću se da bude diskretan. Znam da ti je neugodno sad kad poznaješ moju obitelj."

Sophie još više povuče deku na sebe, žaleći što joj haljina nije na dohvat ruke, jer se odjednom osjetila uistinu postiđeno. Učinila je jedino za što je uvijek govorila da nikad neće učiniti, i sada Benedict misli da će mu biti ljubavnica. Uostalom, zašto ne bi tako mislio?

Bila je to prirodna pretpostavka.

"Molim te, nemoj nikoga slati onamo", reče ona slabašnim glasom.

On je pogleda iznenađeno. "Radije bi išla sama?"

"Radije bih da moje osobne stvari ostanu ondje gdje jesu", reče ona tiho. Bilo je to puno lakše nego izravno reći da mu neće postati priležnicom.

Ovaj jedan put može oprostiti. Ovaj jedan put će, štoviše, u srcu čuvati. Ali provesti cijeli život s muškarcem koji joj nije muž – to je znala da ne može.

Sophie pogleda u svoj trbuh, moleći se da unutra nije začeto dijete koje bi se rodilo kao nezakonito. "Što mi to želiš reći?" reče on, napeto je promatrajući.

K vragu. Neće joj dopustiti da se tako lako izvuče. "Želim reći", počne ona, progutavši golemu knedlu koja joj se odjednom pojavila u grlu, "da ti ne mogu biti ljubavnica."

"A kako nazivaš ovo?" upita je napetim glasom, mašući rukom prema njoj.

"Ja to zovem pogreškom u prosudbi", odgovori ona, izbjegavajući ga pogledati u oči."

~261~ Džentlmenska ponuda

"Znači, ja sam pogreška?" neprirodno ugodnim tonom reče Benedict. "Baš zgodno. Mislim da dosad još nisam bio ničija pogreška."

"Znaš da nisam tako mislila."

"Znam li?" Zgrabio je čizmu i sjeo na rub naslonjača da je može navući. "Iskreno, draga moja, ja doista više nemam pojma što ti misliš."

"Nisam trebala ovo učiniti..."

On naglo okrene glavu prema njoj. Oči koji su bijesno sijevale nisu se slagale s umiljatim smiješkom. "Sad sam pak nešto što nisi trebala? Krasno. To je još bolje od pogreške. Zvuči zločestije, zar ne? Pogreška je samo omaška."

"Nema potrebe za ovakvom zajedljivošću."

On nagne glavu u stranu kao da ozbiljno razmatra njezine riječi.

"Misliš da sam zajedljiv? A ja sam mislio da sam vrlo prijateljski raspoložen i pun razumijevanja. Vidi, ne vičem, ne dramatiziram..."

"Vikanje i dramatiziranje bi mi bilo draže od ovoga."

On podigne Sophijinu haljinu i baci je na nju, ne baš nježno. "E, pa, ne možemo uvijek dobiti ono što želimo. Nije li tako, gospođice Beckett? Ja to svakako mogu potvrditi."

Sophie zgrabi haljinu i povuče je sa sobom ispod deke, nadajući se da će je nekako uspjeti odjenuti bez otkrivanja.

"Svaka ti čast ako uspiješ to izvesti", s visoka će Benedict.

Ona ga mrko pogleda. "Nisam tražila tvoju ispriku."

"Kakvo olakšanje. Sumnjam da bih pronašao prave riječi."

"Molim te, ne budi zajedljiv."

Osmijeh mu je bio krajnje podrugljiv. "Nisi baš u položaju za postavljanje bilo kakvih zahtjeva."

"Benedicte..."

~262~ Julia Quinn

On se prijeteći nagne nad nju, s prostačkim izrazom lica. "Osim, dakako, da ti se opet pridružim, što bih rado učinio." Ona ne reče ništa.

"Znaš li", pogled mu se malo smekša, "kakav je to osjećaj biti odbijen? Što misliš, koliko ćeš me još puta moći odbiti prije no što konačno odustanem?"

"Ne radi se o tome da ne želim..."

"Ma, prekini već jednom s tom istrošenom isprikom. Postaje mi naporna. Kad bi stvarno htjela biti sa mnom, onda bi bila sa mnom.

Kad me odbiješ, onda je to zato što ne želiš biti sa mnom."

"Ne razumiješ", reče ona tiho. "Ti si oduvijek dobivao sve što bi poželio. Neki od nas nemaju takav luksuz."

"Baš sam blesav. Mislio sam da ti nudim upravo takav luksuz."

"Luksuz da budem tvoja ljubavnica", ogorčeno će Sophie.

On prekriži ruke na prsima, izvrne usne i reče: "Ne bi trebala raditi ništa više od onoga što si već učinila."

"Ponijelo me", polako izgovori Sophie, trudeći se zanemariti njegovu uvredu. Toliko ipak nije zaslužila. Spavala je s njim. Zašto on ne bi pomislio će mu biti ljubavnicom? "Pogriješila sam", nastavi ona. "No to ne znači da bih trebala to ponovno učiniti."

"Mogu ti ponuditi bolji život", reče on tiho.

Ona odmahne glavom. "Neću ti biti ljubavnica. Neću biti ničija ljubavnica."

Benedict zine u šoku, shvativši na što je mislila. "Sophie", reče u nevjerici, "znaš da se ne mogu oženiti tobom."

"Naravno da znam", planula je Sophie. "Jesam sluškinja, ali nisam glupača."

Benedict se na trenutak pokuša zamisliti u njezinoj koži. Znao je da ona ne želi živjeti u grijehu, no trebala je već shvatiti i to da joj on ne može pružiti ništa drugo. "Tebi bi također bilo teško", reče on

~263~ Džentlmenska ponuda

nježno, "čak i kad bih se oženio tobom. Nikad ne bi bila prihvaćena.

Visoko društvo zna biti okrutno."

Sophie se nasmije glasno, ali šupljim smijehom. "Znam", reče ona. Osmijeh joj je i dalje bio lišen vedrine. "Vjeruj mi, znam."

"Zašto onda..."

"Učini mi uslugu", prekine ga ona, okrenuvši glavu na drugu stranu, da ga više ne mora gledati. "Pronađi nekoga i oženi se.

Pronađi neku prihvatljivu ženu koja će te usrećiti. A onda me pusti na miru."

Njezine su riječi pogodile u žicu i Benedict se odjednom sjeti dame s krabuljnog plesa. Ona je bila dio njegova svijeta, pripadnica njegova staleža. Ona bi bila prihvatljiva. I shvatio je, dok je stajao ondje i gledao u Sophie, koja se skutrila na sofi, izbjegavajući njegov pogled, da je ona bila jedina koju je zamišljao kad god bi pomislio na svoju budućnost sa ženom i djecom.

Protekle je dvije godine proveo motreći jednim okom svaka vrata, očekujući neprekidno da će kroz njih ući njegova dama u srebrnom.

Katkada mu je to bilo smiješno, katkada se čak osjećao glupo, no nikad je nije uspio izbrisati iz svojih misli.

Ili odagnati taj san – onaj u kojem joj je prisegnuo na vjernost, a zatim su sretno živjeli zajedno do kraja života.

Bilo je neozbiljno za muškarca njegova ugleda prepuštati se tako sladunjavim i sentimentalnim maštarijama, no bilo je to jače od njega. Posljedica odrastanja u velikoj obitelji, punoj ljubavi jest da poželiš isto i za sebe.

No od žene s krabuljnog plesa ostala je tek iluzija. Pobogu, ni ime joj nije znao. A Sophie je tu.

Nije se mogao oženiti njome, no to nije značilo da ne mogu biti zajedno. Trebali bi biti spremni na kompromise. Doduše, uglavnom ona, to je morao priznati. Ali mogli bi uspjeti. I sigurno bi bili sretniji nego da nisu zajedno.

"Sophie", započne on, "znam da situacija nije idealna..." ~264~ Julia Quinn

"Nemoj", prekine ga ona tiho, jedva čujno.

"Kad bi me barem saslušala..."

"Molim te. Nemoj."

"Ali ti me ne..."

"Prestani!" glasnoća njezina glasa opasno se pojačavala.

Toliko je jako stisnula ramena da su joj se podigla gotovo do razine ušiju, no Benedict je svejedno odlučno nastavio. Volio ju je.

Trebao ju je. Morao ju je nekako urazumiti. "Sophie, znam da ćeš pristati ako..."

"Ne želim imati nezakonito dijete!" poviče ona naposljetku, pokušavajući zadržati pokrivač omotan oko sebe dok je ustajala.

"Neću to učiniti. Volim te, ali ne toliko. Nikoga toliko ne volim."

Pogled mu se spusti na njezin struk. "Možda je već prekasno za to, Sophie."

"Znam", reče ona tiho, "i to me već izjeda iznutra."

"Da, hoće to od kajanja."

Ona odvrati pogled od njega. "Ne kajem se zbog ovoga što smo učinili. Voljela bih da mogu. Znam da bih trebala. Ali ne mogu."

Benedict je samo zurio u nju. Htio ju je shvatiti, no jednostavno mu nije bilo jasno kako može tako nepokolebljivo odbijati da mu bude ljubavnica i rodi njegovu djecu i istodobno se ne kajati zbog vođenja ljubavi.

Kako može reći da ga voli? To je samo pojačalo bol.

"Ako nismo začeli dijete", tiho će Sophie, "smatrat ću se veoma sretnom. I neću više izazivati sudbinu."

"Ne, samo ćeš izazivati mene", reče on, mrzeći porugu u svome glasu.

Ona ga je ignorirala, stišćući pokrivač oko sebe, zureći tupo u sliku na zidu. "Imat ću uspomenu koje ću se zauvijek s ljubavlju sjećati. To je, pretpostavljam, razlog zašto se ne kajem zbog učinjenog." ~265~ Džentlmenska ponuda

"Uspomena ti neće grijati postelju."

"Neće", tužno se složila s njim, "ali će mi hraniti snove."

"Ti si kukavica", optuži je on. "Kukavica si jer ne želiš ostvariti svoje snove."

Ona se okrene prema njemu. "Ne", glas joj, za divno čudo, nije zadrhtao pred mrkim Benedictovim pogledom. "Ja sam kopile. I prije nego što mi kažeš kako ti to nije važno, znaj da meni jest. Meni i svima ostalima. Svaki me dan nešto podsjeti na grešnost mojega rođenja."

"Sophie..."

"Kad bih imala dijete", nastavi ona, a glas joj počne pucati, "znaš li koliko bih ga voljela? Više od vlastita života, više od zraka koji udišem, više od ičega. Nikad ne bih mogla vlastito dijete povrijediti onako kako sam ja bila povrijeđena. Nikad ga ne bih mogla podvrgnuti toj patnji."

"Bi li odbacila svoje dijete?"

"Naravno da ne bih!"

"Onda ono ne bi jednako patilo", reče Benedict, slegnuvši ramenima. "Jer ga ni ja ne bih odbacio."

"Ne razumiješ", zvučalo je poput jecaja.

Pretvarao se da je nije čuo. "Pretpostavljam li ispravno da su tebe odbacili tvoji roditelji?"

Osmijeh joj je bio usiljen i ironičan. "Ne baš. Ispravnije bi bilo reći da sam bila zanemarena."

"Sophie", Benedict pohita prema njoj i uzme je u naručje, "ti ne moraš ponoviti pogreške svojih roditelja."

"Znam", nježno će ona. Nije se otimala njegovu zagrljaju, ali mu ga nije ni uzvratila. "I zato ti ne mogu biti ljubavnica. Ne želim proživjeti život svoje majke."

"Ti ne bi..." ~266~ Julia Quinn

"Kažu da mudra osoba uči na vlastitim pogreškama", Sophie ga energično prekine u prosvjedovanju. "No istinski mudra osoba uči na tuđim pogreškama." Odmakne se od njega, a zatim ga ponovno pogleda. "Želim misliti da sam ja istinski mudra osoba. Molim te, nemoj mi to oduzeti."

Pogled joj je bio ispunjen beznadnom, gotovo opipljivom boli.

Doslovno ga je osjetio poput udarca u prsa i on zatetura jedan korak unatrag. "Želim se odjenuti", reče ona, okrenuvši se od njega. "Mislim da bi trebao izaći iz sobe."

Nekoliko je sekunda zurio u njezina leđa, a zatim reče: "Mogao bih te natjerati da se predomisliš. Mogao bih te poljubiti i ti bi..."

"Ne bi to učinio", reče ona, posve nepomična. "Jednostavno nisi takav."

"Jesam."

"Poljubio bi me, a onda bi mrzio samog sebe. I to vrlo brzo."

Izašao je bez ijedne riječi. Samo je zvuk zatvaranja vrata označio njegov odlazak.

Ostavši sama u sobi, Sophie ispusti pokrivač iz drhtavih ruku i padne na sofu, ostavljajući trajne mrlje od suza na skupocjenoj tkanini njezine presvlake.

~267~ Džentlmenska ponuda

18. Poglavlje

Gospođice s udajom na pameti i njihove mame nisu protekla dva tjedna imale baš veliki izbor. Neženja ove sezone ionako nema dovoljno, nakon što su se lani oženila dvojica najpoželjnijih u sezoni 1816., vojvoda od Ashbourna i grof od Macclesfielda.

A da situacija bude još gora, dva neoženjena brata Bridgerton (ne računajući Gregoryja kojemu je tek šesnaest godina i teško da jadne mlade gospođice na bračnom tržištu mogu imati ikakve koristi od njega) veoma se rijetko pojavljuju na društvenim zbivanjima. Colin, kako doznaje vaša autorica, uopće nije u gradu. Najvjerojatnije je otišao u Wales ili Škotsku (iako nikomu nije jasno što radi u Walesu ili Škotskoj usred sezone).

Benedictova priča znatno je zagonetnija. On je navodno u Londonu, ali izbjegava visoko društvo u korist manje otmjenih krugova.

Vaša autorica, doduše, ne želi insinuirati kako navedeni gospodin Bridgerton provodi dane prepuštajući se razvratnom ponašanju. Ako je vjerovati izvorima, većinu je vremena u protekla dva tjedna proveo u svome domu u ulici Bruton.

S obzirom na to da nije bilo glasina o njegovim zdravstvenim problemima, Vaša autorica pretpostavlja da je konačno zaključio kako je ova londonska sezona krajnje dosadna i samim tim ne zaslužuje da se na nju troši vrijeme.

Pametan čovjek, uistinu.

Društveni bilten lady Whistledoum, 9. lipnja 1817. ~268~ Julia Quinn

S

ophie nije puna dva tjedna vidjela Benedicta. Nije bila sigurna treba li joj zbog toga biti drago ili bi trebala biti iznenađena, ili razočarana. Nije bila sigurna je li joj drago ili je iznenađena, ili razočarana.

Ni u što nije ovih dana bila sigurna. Katkada je imala dojam kao da više ne poznaje ni samu sebe.

Bila je uvjerena kako je donijela ispravnu odluku odbivši ponovno Benedictovu ponudu. To joj je govorio um, ali i srce, iako je čeznulo za voljenim muškarcem. Previše je propatila kao nezakonita kći da bi riskirala mogućnost dovođenja jednog djeteta u istu situaciju. Osobito vlastitog djeteta.

Ne, to nije točno. Riskirala je jednom. I nije se kajala zbog toga.

Uspomena je bila predragocjena. Ali nije htjela ponovno to učiniti.

Međutim, ako je bila toliko sigurna u ispravnost svoje odluke, zašto ju je onda toliko boljelo? Imala je osjećaj kao da joj srce neprekidno puca. Svaki novi dan donio bi novu napuklinu, a Sophie je samu sebe uvjeravala kako ne može biti još gore, kako je srce ne može više boljeti nego što je sada boli, kako se konačno do kraja raspuklo. Pa ipak je svake noći zaspala u suzama, čeznući za Benedictom.

I svakim se danom sve gore osjećala.

Dodatnu joj je napetost stvaralo to što se bojala izaći iz kuće.

Posy ju je zasigurno tražila, a Sophie je zaključila kako bi bilo bolje da je ne pronađe.

Nije se bojala da će Posy otkriti Araminti da je Sophie u Londonu; dovoljno ju je poznavala, Posy ne bi nikada hotimično prekršila obećanje. A njezino kimanje na Sophijino mahnito odmahivanje glavom definitivno se moglo smatrati obećanjem.

No koliko je god Posyno srce bilo na mjestu što se držanja obećanja tiče, isto se ne bi moglo reći za njezine usne. Sophie je lako mogla zamisliti situaciju - mnoge situacije, zapravo - u kojima bi Posy slučajno izletjelo kako je vidjela Sophie. Velika je prednost ~269~ Džentlmenska ponuda

bila to što Posy nije znala gdje Sophie stanuje. Možda je mislila kako se samo onuda šetala. Ili da je došla uhoditi Aramintu.

Istini za volju, to bi zvučalo puno uvjerljivije od onoga što se zapravo dogodilo, to jest da je Sophie bila ucijenjena ne bi li prihvatila posao osobne sobarice u prvoj kući do njihove.

I tako su Sophijini osjećaji išli iz jedne krajnosti u drugu; od melankolije do živčanosti, od ljubavne boli do neprekidnog strahovanja.

Uglavnom je uspijevala zadržati te osjećaje za sebe, no bila je svjesna svoje odsutnosti i šutljivosti, a znala je i da su lady Bridgerton i njezine kćeri također to opazile. Gledale su je zabrinuto, obraćale joj se krajnje obzirno. I uporno se pitale zašto više ne dolazi na čaj.

"Sophie! Tu si, dakle!"

Sophie je žurila prema svojoj sobi, gdje ju je čekala omanja hrpa odjeće koju je trebala zakrpati, no lady Bridgerton ju je presrela u hodniku.

Zaustavila se i prisilila se nasmiješiti, spuštajući se u naklon.

"Dobar dan, lady Bridgerton."

"Dobar dan, Sophie. Posvuda sam te tražila."

Sophie je tupo zurila u nju. Činilo joj se da u posljednje vrijeme to prilično često čini. Bilo joj se teško usredotočiti na bilo što.

"Doista?" upita ona.

"Da. Zanimalo me zašto te cijeli tjedan nije bilo na čaju. Znaš da si uvijek pozvana, kad god ga pijemo neformalno."

Sophie osjeti da su joj se obrazi zažarili. Izbjegavala je popodnevni čaj jer joj je bilo teško boraviti u istoj sobi s tolikim Bridgertonicama i ne misliti na Benedicta.

Svi Bridgertoni su jako slični, a kad god su zajedno, ponašaju se onako kako se prava obitelj treba ponašati. Sophie je to podsjećalo na sve što ona nema, na ono što nikad neće imati: vlastitu obitelj.

~270~ Julia Quinn

Nekoga koga bi voljela. Nekoga tko bi volio nju. A sve to unutar granica doličnosti i braka.

Vjerojatno postoje žene koje su spremne okaljati svoju čast radi strasti i ljubavi. Veliki dio nje želio je da je i ona takva žena. Ali nije. Ljubav ipak ne pobjeđuje sve. Barem što se nje tiče.

"Bila sam zauzeta", Sophie konačno odgovori lady Bridgerton.

Lady Bridgerton joj se samo nasmiješi – bio je to blago ispitivački osmijeh, nakon kojega je uslijedila tišina koja je prisilila Sophie da još štogod kaže.

"Krpanjem", doda ona.

"Jadna ti. Nisam znala da smo napravile toliko rupa na čarapama."

"O, niste!" odgovori Sophie, ugrizavši se za jezik čim je to izgovorila. Zatim nastavi s isprikama. "Krpala sam svoju odjeću", improvizirala je, i odmah gutnula shvaćajući koliko je to glupo zvučalo. Lady Bridgerton je dobro znala da Sophie ne posjeduje drugu odjeću osim one koju joj je ona darovala, i koja je, suvišno je spomenuti, u savršenom stanju. Osim toga, ne bi bilo u redu kad bi Sophie tijekom dana, umjesto da bude na raspolaganju djevojkama, krpala svoju odjeću. Lady Bridgerton je bila velikodušna poslodavka i vjerojatno joj to ne bi zamjerila, ali to se protivilo Sophijinim osobnim moralnim načelima. Dobila je posao – dobar posao, iako je uključivao svakodnevnu bol njenog slomljenog srca – i ona se ponosila svojim radom.

"Shvaćam", reče lady Bridgerton, ne skidajući zagonetni osmijeh s lica. "Možeš, dakako, krpati odjeću i dok pijemo čaj."

"O, ne bih to nikad mogla učiniti."

"Ali ja ti kažem da smiješ."

Tonom glasa dala je Sophie do znanja kako je zapravo htjela reći da mora to učiniti.

"U redu", promrmlja Sophie i pođe za njom u dnevnu sobu na katu. Sve su djevojke već bile ondje, na svojim uobičajenim ~271~ Džentlmenska ponuda

mjestima, zadirkujući jedna drugu, smiješeći se i dobacujući se šalama (srećom, ne i pogačicama). Najstarija sestra Bridgerton, Daphne – sada vojvotkinja od Hastingsa – također je bila ondje, sa svojom najmlađom kćeri Caroline u naručju.

"Sophie!" Hyacinth joj se ozareno nasmiješi. "Mislila sam da si bolesna."

"Jutros ste me vidjeli", podsjeti je Sophie, "kad sam vam uređivala kosu."

"Da, ali si mi djelovala nekako čudno."

Sophie nije znala što da joj na to odgovori, budući da se doista osjećala čudno. Nije mogla poricati istinu. Stoga je samo sjela i kimnula glavom kad ju je Francesca upitala želi li malo čaja.

"Penelope Featherington je rekla da će danas navratiti", izvijesti Eloise svoju majku baš kad je Sophie srknula prvi gutljaj čaja.

Sophie nije nikad upoznala Penelope, no lady Whistledown ju je često spominjala u svojim kolumnama, a znala je da i su ona i Eloise najbolje prijateljice.

"Jeste li opazile da nam Benedict već dugo nije došao u posjet?" upita Hyacinth.

Sophie se ubode u prst, no srećom uspije suspregnuti bolni jauk.

"Nije bio ni kod Simona i mene", reče Daphne.

"Rekao mi je da će mi pomoći u rješavanju matematičkih zadataka", progunđa Hyacinth, "ali nije održao riječ."

"Sigurna sam da je jednostavno zaboravio", diplomatski će lady Bridgerton. "Možda si mu trebala poslati poruku."

"Ili mu jednostavno pokucati na vrata", reče Francesca zakolutavši očima. "Kad već stanuje praktički u našem susjedstvu."

"Ja sam neudana djevojka", namrgođeno će Hyacinth. "Ne smijem posjećivati domove neoženjenih muškaraca."

Sophie se zakašlje.

"Tek ti je četrnaest godina", oholo joj spusti Francesca. ~272~ Julia Quinn

"Svejedno!"

"Trebala bi zamoliti Simona da ti pomogne", reče Daphne.

"Njemu ionako puno bolje ide matematika nego Benedictu."

"Znaš, ona je u pravu", reče Hyacinth gledajući u svoju majku, nakon što je uputila mrki pogled Francesci. "Prava šteta za Benedicta. Više mi nije ni od kakve koristi."

Sve su se zasmijuljile, znajući da se šali. Osim Sophie, koja je imala osjećaj da se više uopće ne zna smijuljiti.

"Ne, ozbiljno", nastavi Hyacinth, "što njemu ide dobro? Simonu ide bolje matematika, Anthonyju povijest. Colin je, dakako, duhovitiji i..."

"Umjetnost", Sophie je prekine oštrim glasom, pomalo uzrujana što Benedictova obitelj ne vidi njegovu individualnost i ono u čemu je najbolji.

Hyacinth je pogleda u čudu. "Molim?"

"Dobar je umjetnik", ponovi Sophie. "Bolji od svih vas, pretpostavljam."

To je privuklo pozornost svih Bridgertonica. Iako su već upoznale Sophijin urođeni sarkazam, dosad je uvijek bila tiha i nenametljiva, i svakako nikad nije uputila oštru riječ nijednoj od njih.

"Nisam imala pojma da Benedict riše", reče Daphne tiho, ali sa zanimanjem. "Ili možda slika?"

Sophie okrene glavu prema njoj. Od svih Bridgertonica, Daphne je najslabije poznavala, no bilo je nemoguće ne opaziti britku inteligenciju u njezinim očima. Zanimala ju je bratova skrivena nadarenost, željela je saznati zašto ona nije znala ništa o tome, ali ponajviše ju je zanimalo zašto Sophie jest.

Sophie je sve to uspjela pročitati u pogledu mlade vojvotkinje za manje od jedne sekunde. I, također za manje od jedne sekunde, ona shvati da je pogriješila. Ako Benedict nije svojoj obitelji spominjao svoja umjetnička djela, onda nije ni ona trebala ništa reći.

~273~ Džentlmenska ponuda

"On riše", reče ona naposljetku, dovoljno odrješito da je, barem se tako nadala, prestanu ispitivati.

I prestale su. Nitko više nije rekao ni riječ, ali je pet pari očiju i dalje bilo s velikim zanimanjem usredotočeno na nju.

"Olovkom", dodala je gotovo nerazgovjetno.

Pogledom je prelazila s jednog lica na drugo. Eloise je ubrzano treptala. Lady Bridgerton uopće nije treptala.

"Vrlo je dobar", promrmljala je Sophie i istog trenutka proklela samu sebe što nije u stanju držati jezik za zubima, no ta bridgertonska šutnja ju je jednostavno tjerala na brbljanje.

Konačno, nakon najduže šutnje koja je ikad ispunila vremenski raspon od jedne sekunde, lady Bridgerton se nakašlje i reče: "Voljela bih vidjeti neki njegov crtež." Prinijela je ubrus ustima, iako nije popila niti gutljaj čaja. "Ako mi ih bude htio pokazati, naravno."

Sophie ustane. "Mislim da bih trebala otići."

Lady Bridgerton je prostrijeli pogledom. "Molim te", reče ona čeličnim glasom s baršunastom presvlakom, "ostani."

Sophie opet sjedne.

Eloise naglo ustane. "Mislim da sam čula Penelope."

"Nisi", reče Hyacinth.

"Zašto bih lagala?"

"To ne znam, ali..."

Na vratima se pojavi batler i odrecitira: "Gospođica Penelope Featherington."

"Vidiš", Eloise prostrijeli Hyacinth.

"Dolazim li u nezgodan trenutak?" upita Penelope.

"Ne", odgovori Daphne uz blagi, vragolasti smiješak, "samo neobičan." ~274~ Julia Quinn

"Aha. Pa, mogu ja i kasnije doći."

"Ne dolazi u obzir", reče lady Bridgerton. "Izvoli, sjedni i popij malo čaja."

Sophie je promatrala mladu ženu dok je sjedala na kauč pokraj Francesce. Penelope nije bila profinjena ljepotica, ali je bila vrlo privlačna na neki svoj jednostavan način. Kosa joj je bila crvenkasto smeđa, a obrazi su joj bili djelomično posuti pjegicama. Bila je malo bljedunjava u licu, no Sophie je pretpostavila da je za to ponajviše kriva njezina ružna žuta haljina.

Kad je malo bolje promislila, sjetila se da je u kolumnama lady Whistledown pročitala nešto o Penelopinoj groznoj odjeći. Prava je šteta što jadnica ne može nagovoriti majku da joj dopusti nositi plavu boju.

No dok je Sophie kradomice proučavala Penelope, opazila je da Penelope vrlo otvoreno proučava nju.

"Znamo li se odnekuda?" odjednom je upita Penelope.

Sophie naglo preplavi neugodan predosjećaj. Ili možda dejá vu.

"Ne bih rekla", brzo odgovori.

Penelope nije skidala pogled sa Sophijina lica. "Jeste li sigurni?"

"J-ja stvarno ne znam gdje smo se mogle upoznati."

Penelope kratko uzdahne i odmahne glavom, kao da razmiče paučinu u mislima. "Vjerojatno ste u pravu. Ali neobično ste mi poznati."

"Sophie je naša nova osobna sobarica", reče Hyacinth, kao da to sve objašnjava. "Obično nam se pridružuje na popodnevnom čaju kad ga pijemo samo u krugu obitelji."

Sophie je gledala u Penelope dok je ova mrmljala svoj odgovor, a onda joj odjednom sine odakle je zna. Vidjela ju je na krabuljnom plesu, otprilike deset sekundi prije susreta s Benedictom.

Bilo je to netom nakon što je ušla u dvoranu, dok su se mladići koji su je ubrzo okružili još probijali prema njoj. Penelope je stajala ~275~ Džentlmenska ponuda

ondje u nekakvom čudnom zelenom kostimu sa smiješnim šeširom.

Iz nekog razloga nije nosila masku. Sophie se na trenutak zapiljila u nju, pokušavajući odgonetnuti koga bi trebala predstavljati u tom kostimu, a onda se jedan od mladića zabio u Penelope, zamalo je srušivši na pod.

Sophie joj je pružila ruku i pomogla joj da ponovno uspostavi ravnotežu. Jedva je stigla izgovoriti nešto kao "U redu je", kad je dohrlilo još nekoliko mladića i razdvojilo ih.

Zatim je stigao Benedict i Sophie više nikoga nije vidjela osim njega. Penelope – i neoprostivo grubo ponašanje onog mladog gospodina na krabuljnom plesu - sve je to bilo zaboravljeno istog trenutka.

A očito je i Penelope potisnula nemili događaj duboko u svoju podsvijest.

"Vjerojatno sam se zabunila", reče Penelope, prihvativši šalicu čaja koju joj je pružila Francesca. "Ne radi se čak ni o izgledu, nego više o vašem držanju, ako me razumijete."

Sophie zaključi da mora suptilno skrenuti temu pa namjesti svoj najbolji osmijeh za neobavezno ćaskanje i reče: "Shvatit ću to kao kompliment, budući da pretpostavljam kako su dame s kojima se inače družite nadasve ljupke i drage."

Međutim, čim je zatvorila usta shvatila je da je pretjerala.

Francesca ju je gledala kao da su joj izrasli rogovi, a rubovi usana lady Bridgerton su se lagano trzali kad joj je rekla: "Dakle, Sophie, mislim da je ovo bila najdulja rečenica koju sam čula od tebe u ova dva tjedna."

Sophie prinese šalicu usnama i promrmlja: "Nije mi bilo dobro."

"Oh!" odjednom uzvikne Hyacinth. "Nadam se da se ne osjećaš jako loše. Nadala sam se da ćeš mi večeras pomoći."

"Naravno", reče Sophie, zahvalna na izlici da se okrene od Penelope, koja ju je promatrala kao da je ljudska zagonetka. "Što trebate?"

"Obećala sam večeras čuvati bratiće." ~276~ Julia Quinn

"Ah, da, točno", lady Bridgerton spusti tanjurić na stol. "Zamalo sam zaboravila."

Hyacinth kimne. "Možeš li mi pomoći? Četvero ih je, previše za mene samu."

"Naravno", odgovori Sophie. "Koliko su stari?"

"Između šest i deset godina", na licu lady Bridgerton pojavi se izraz neodobravanja. "Trebala bi to znati, Hyacinth." Zatim se okrene prema Sophie i doda: "To su djeca moje najmlađe sestre."

Sophie reče Hyacinth: "Pozovite me kad stignu. Volim djecu i rado ću vam pomoći."

"Izvrsno", Hyacinth zadovoljno pljesne rukama. "Veoma su mladi i živahni. Iscrpili bi me do kraja."

"Hyacinth", dobaci joj Francesca, "nisi ni ti baš stara i oronula."

"Kad si posljednji put provela dva sata s četvero djece mlađe od deset godina?"

"Prestanite", Sophie se smijala, prvi put nakon dva tjedna.

"Pomoći ću vam. Nitko neće biti iscrpljen. Trebali biste i vi doći, Francesca. Sigurna sam da ćemo se dobro zabaviti."

"Jeste li..." Penelope je htjela nešto reći, ali prekine. "Nije bitno."

Ali kad je Sophie pogledala prema njoj, Penelope je i dalje krajnje zbunjeno piljila u nju. Zinula je, zatim zatvorila usta, pa opet zinula i rekla: "Znam vas. Odnekud vas sigurno znam."

"Ja joj vjerujem", reče Eloise zadovoljno se nacerivši. "Penelope nikad ne zaboravlja lica."

Sophie problijedi.

"Jesi li u redu?" upita je lady Bridgerton, nagnuvši se prema njoj.

"Ne izgledaš dobro."

"Mislim da mi je nešto loše sjelo na želudac", nepromišljeno će Sophie, poprativši laž hvatanjem rukom za trbuh radi uvjerljivosti.

"Možda je mlijeko pokvareno."

~277~ Džentlmenska ponuda

"O, Bože", Daphne se zabrinuto namršti i pogleda u svoju kćerkicu. "Dala sam Caroline malo tog mlijeka."

"Meni je imalo sasvim normalan okus", reče Hyacinth.

"Onda mi je naškodilo nešto što sam jutros pojela", Sophie nije željela zabrinuti Daphne. "U svakom slučaju, mislim da bih trebala malo leći." Ona ustane i napravi korak prema vratima. "Ako dopuštate, lady Bridgerton."

"Naravno", odgovori ona. "Nadam se da ćeš se brzo oporaviti."

"Sigurno hoću", reče Sophie sasvim iskreno. Osjećat će se bolje čim izađe iz vidnog polja Penelope Featherington.

"Doći ću po tebe čim stignu bratići i sestrične", poviče za njom Hyacinth.

Sophie kimne i požuri se kroz vrata, no izlazeći iz sobe krajičkom oka uhvati usredotočeni pogled Penelope Featherington i ona protrne od jeze.

Benedict je dva tjedna bio grozno raspoložen. I, pomisli on dok je hodao pločnikom prema majčinoj kući, njegovo će se loše raspoloženje sada još samo pogoršati. Izbjegavao je odlaziti onamo jer nije htio vidjeti Sophie; nije želio vidjeti ni svoju majku, koja bi zasigurno opazila da je loše raspoložen i pokušala otkriti uzrok; nije želio vidjeti Eloise koja bi zasigurno osjetila majčinu zabrinutost i krenula s ispitivanjem; nije želio vidjeti...

K vragu, nije želio vidjeti nikoga. A s obzirom na to kako se iskaljivao na svojim slugama (samo verbalno, doduše, iako je povremeno zamišljao i fizički) i svima bi ostalima bilo bolje da ga ne vide.

No, sudbina je htjela drukčije. Čim je zakoračio nogom na prvu stubu, on začuje svoje ime, okrene se i ugleda oba svoja odrasla brata kako mu prilaze pločnikom.

~278~ Julia Quinn

Benedict zastenje. Nitko ga nije poznavao bolje od Anthonyja i Colina, a sitnica poput slomljena srca teško može proći neopažena i nespomenuta.

"Nisam te vidio sto godina", reče Anthony. "Gdje si bio?"

"Posvuda pomalo", Benedict mu neodređeno odgovori.

"Uglavnom kod kuće." Okrene se prema Colinu. "A gdje si ti bio?"

"U Walesu."

"U Walesu? Zašto?"

Colin slegne ramenima. "Jer mi se išlo. Nikad nisam bio ondje."

"Većini ljudi treba jači razlog od toga da se pokupe usred sezone", reče Benedict.

"Meni ne."

Benedict je zurio u Colina. Anthony je zurio u Benedicta. "No, dobro", smrknuto će Colin. "Morao sam pobjeći. Majka je opet počela sa svojim dosadnim vražjim pričama o ženidbi."

"Dosadnim?" Anthony se vragolasto smješkao. "Uvjeravam vas da prva bračna noć nije nimalo dosadna."

Benedict se trudio zadržati bezizražajan izraz lica. Nakon što je vodio ljubav sa Sophie, pronašao je na kauču mrljicu od krvi.

Prekrio ju je jastukom, u nadi da će njegove sluge do trenutka kad je opaze već zaboraviti da je imao gošću. Nadao se da ga nitko od njegovog osoblja nije prisluškivao i ogovarao, no Sophie mu je jednom rekla kako služinčad obično zna sve što se događa u kućanstvu, i činilo mu se da je bila u pravu.

No ako se i jest zacrvenio – a obrazi su mu doista malo gorjeli – nijedan od njegove braće to nije opazio, jer nisu ništa rekli, a ako je nešto u životu bilo sigurno kao, primjerice, izlazak sunca na istoku, bila je to činjenica da nijedan Bridgerton nikad ne propušta priliku zadirkivati i maltretirati drugog Bridgertona.

"Neprekidno je govorila o Penelope Featherington", reče namrgođeni Colin. "Kažem ti, znam tu djevojku još otkad smo nosili ~279~ Džentlmenska ponuda

kratke hlačice. Odnosno, otkad sam ja nosio kratke hlačice. Ona je valjda nosila..." Colin se još jače namršti, jer su mu se braća smijala. "Što god djevojčice nose."

"Haljinice?" uslužno će Anthony.

"Podsuknjice?" nagađao je Benedict.

"Ono što želim reći", energično će Colin, "jest da je znam oduvijek i uvjeravam vas da nema nikakvih izgleda da se zaljubim u nju." Anthony pogleda Benedicta i reče: "Za godinu dana će biti vjenčani. Pazi što ti kažem."

Colin prekriži ruke. "Anthony!"

"Možda za dvije godine", reče Benedict. "Još je mlad."

"Za razliku od tebe", uzvrati mu Colin. "Pitam se zašto majka toliko gnjavi mene kad je tebi trideset i jedna..."

"Trideset", drekne Benedict.

"Svejedno, čovjek bi očekivao da će se najviše na tebe okomiti."

Benedict se namršti. Majka je proteklih nekoliko tjedana uistinu bila neuobičajeno rezervirana u iznošenju svojih mišljenja o nužnosti Benedictove što skorije ženidbe. Doduše, Benedict je izbjegavao majčinu kuću kao da je okužena, no ni prije toga mu nije rekla nijednu riječ na tu temu.

Bilo je to krajnje neobično.

"U svakom slučaju", Colin nastavi gunđati, "ne kanim se oženiti u dogledno vrijeme i zasigurno se neću oženiti Penelope Featherington!"

"Oh!" Bio je to ženski "oh" i Benedict je i prije nego što je podigao pogled znao da će to biti jedna od najneugodnijih situacija u njegovu životu. Ispunjen strepnjom, on podigne glavu i pogleda prema ulazu.

Ondje je, savršeno uokvirena dovratcima otvorenih vrata, stajala Penelope Featherington, usta razjapljenih od šoka i očiju punih boli.

~280~ Julia Quinn

I u tom trenutku Benedict shvati ono što je, da nije bio toliko glup (ili jednostavno glup onako kako su svi muškarci glupi) vjerojatno već i prije trebao opaziti: Penelope Featherington bila je zaljubljena u njegova brata.

Colin se nakašlje. "Penelope", zakriješti on glasom koji je zvučao kao da se vratio deset godina unatrag, ravno u pubertet. "Ovaj... drago mi je što te vidim." Gledao je svoju braću očekujući da mu priskoče u pomoć, no nijedan nije htio intervenirati.

Benedict se strese. Bio je to jednostavno jedan od onih trenutaka koje je nemoguće spasiti.

"Nisam znao da si tu", neuvjerljivo će Colin.

"Očito nisi", reče Penelope nedovoljno britko.

Colin teškom mukom proguta slinu. "Došla si posjetiti Eloise?"

Ona kimne. "Bila sam pozvana."

"Znam da jesi!" brzo će on. "Naravno da jesi. Ti si velika prijateljica naše obitelji."

Tišina. Grozna, neugodna tišina.

"Dakako da ne bi došla nepozvana", mrmljao je Colin. Penelope ne reče ništa. Pokušala se nasmiješiti, no očito joj nije uspjelo. I baš kad je Benedict pomislio kako bi mogao klisnuti niz ulicu, ona konačno pogleda Colina ravno u oči i kaže: "Nikad nisam tražila od tebe da se oženiš mnome."

Colinovi obrazi poprimili su najtamniju nijansu crvene boje koju je Benedict ikad vidio na ljudskom licu. Colin zine, no ne ispusti nikakav zvuk.

Bio je to prvi, i vrlo vjerojatno jedini put da je Benedictov mlađi brat ostao bez riječi.

"I nikad nisam...", doda Penelope, progutavši grčevito slinu kad je shvatila da zvuči uzrujano i shrvano. "Nikad nisam nikomu rekla da želim postati tvojom ženom."

"Penelope", Colin konačno uspije progovoriti, "jako mi je žao." ~281~ Džentlmenska ponuda

"Nemaš se zašto ispričavati", reče ona.

"Ne", uporno će Colin, "imam. Povrijedio sam tvoje osjećaje i...

"Nisi znao da sam tu."

"Ali bez obzira na to..."

"Nećeš se oženiti mnome", reče ona bezizražajno. "Nema ništa loše u tome. Ni ja se neću udati za tvoga brata Benedicta." Benedict je nastojao ne gledati u njih, no ovo mu je privuklo pozornost.

"Njegovi osjećaji neće biti povrijeđeni ako izjavim da se neću udati za njega." Okrene se prema Benedictu i pogleda ga svojim smeđim očima: "Nije li tako, gospodine Bridgerton?"

"Naravno", hitro odgovori Benedict.

"Dakle, to smo riješili", reče ona strogo. "Ničiji osjećaji nisu povrijeđeni. A sada me ispričajte, gospodo, trebala bih poći kući."

Benedict, Anthony i Colin se razmaknu poput kaplji crvenog mora dok je Penelope silazila niz stube.

"Nisi povela sobaricu sa sobom?" upita je Colin.

Ona odmahne glavom. "Stanujem odmah iza ugla."

"Znam, ali..."

"Ja ću vas otpratiti", jednostavno reče Anthony.

"Doista nije potrebno, gospodine lorde."

"Učinite mi zadovoljstvo", reče on.

Ona kimne i njih dvoje pođu zajedno niz ulicu.

Benedict i Colin su punih trideset sekunda šutke gledali za njima dok su se udaljavali, a onda se Benedict okrene prema svome bratu i reče: "Ovo si baš sjajno izveo."

"Nisam znao da je ondje!"

"Očito", rastegne Benedict.

"Nemoj. Već se dovoljno grozno osjećam."

"To i zaslužuješ." ~282~ Julia Quinn

"A ti, kao, nikad nisi nesvjesno povrijedio osjećaje neke žene?"

Colinov ton bio je pretjerano defenzivan i Benedict je znao da mu se brat sada osjeća kao pravi gad.

Benedict je bio pošteđen odgovora jer se na vrhu stuba pojavila njihova majka, zaustavivši se na vratima baš kao i Penelope prije nekoliko minuta.

"Je li već stigao vaš brat?" upita ih Violet.

Benedict pokaže glavom prema uglu ulice. "Otpratio je gospođicu Featherington kući."

"Aha. To je baš obzirno od njega. Ja... Kamo ideš, Coline?" Colin zastane nakratko, a onda progunđa ne okrenuvši glavu: "Treba mi piće."

"Malo je prerano za..." Violet zastane usred rečenice kad joj je Benedict dotakne ruku.

"Pusti ga", reče on.

Ona zine ne bi li izrazila svoje negodovanje, a zatim se predomisli i samo kimne. "Nadala sam se da ću uspjeti okupiti cijelu obitelj radi jedne objave", uzdahnula je, "no pretpostavljam da to može pričekati. U međuvremenu, hoćeš li mi se pridružiti na čaju?"

Benedict baci pogled na sat u predvorju. "Nije li malo prekasno za čaj?"

"Onda ćemo preskočiti čaj", reče ona slegnuvši ramenima. "Samo sam tražila izliku da porazgovaram s tobom."

Benedict jedva uspije namjestiti slabašni smiješak. Nije bio raspoložen za razgovor s majkom. Iskreno, nije bio raspoložen za razgovor ni s kime, što bi svi koji su ga u posljednje vrijeme sreli zasigurno mogli potvrditi.

"Ništa ozbiljno", reče Violet. "Za Boga miloga, izgledaš kao da ideš na stratište."

Bilo bi vjerojatno nepristojno reći da se osjeća upravo tako, pa on umjesto toga samo sagne glavu i poljubi je u obraz. ~283~ Džentlmenska ponuda

"Ovo je bilo ugodno iznenađenje", majka ga ozareno pogleda. "A sada dođi sa mnom", doda ona, pokazavši prema donjoj primaćoj sobi. "Želim porazgovarati s tobom o nekomu."

"Majko!"

"Samo me saslušaj. Ona je dražesna djevojka..."

Stratište, nedvojbeno.

~284~ Julia Quinn

19. Poglavlje

Gospođica Posy Reiling (mlađa pastorka pokojnog grofa od Penwooda) rijetko se spominje u kolumnama Vaše autorice (nažalost, ni inače joj pripadnici visokog društva ne posvećuju osobitu pozornost), no teško je bilo ne zamijetiti njezino neobično ponašanje u utorak navečer, na privatnom koncertu u kući njezine majke. Inzistirala je da sjedi pokraj prozora i većinu koncerta je provela zureći kroz njega, kao da je pogledom tražila nešto na ulici... ili možda nekoga?

Društveni bilten lady Whistledown, 11. lipnja 1817.

Č

etrdeset i pet minuta kasnije Benedict je sjedio pogrbljen u naslonjaču. Pogled mu je bio beživotan i povremeno bi se natjerao provjeriti jesu li mu usta zatvorena.

Toliko mu je bio dosadan razgovor s majkom.

Mlada dama o kojoj je htjela porazgovarati s njime na kraju se pretvorila u sedam mladih dama, a svaka je, jamčila mu je njegova majka, bila bolja od prethodne.

Benedict pomisli da će šenuti umom. Upravo ondje, u primaćoj sobi svoje majke, potpuno će šenuti umom. Odjednom će iskočiti iz naslonjača i u napadaju ludila pasti na pod, lamatajući rukama i nogama, dok će mu na usta izbijati pjena...

"Slušaš li me ti uopće, Benedicte?" ~285~ Džentlmenska ponuda

On je pogleda i zatrepće. K vragu. Sad će se morati usredotočiti na majčin popis potencijalnih udavača. Mogućnost gubljenja zdravog razuma bila mu je neizmjerno privlačnija od toga.

"Govorila sam ti o Mary Edgeware." Violet nije baš djelovala frustrirano, već više kao da joj je sve to zabavno.

Benedict se smjesta zabrine. Majci nikada nije bilo zabavno ganjati djecu pred oltar. "O kojoj Mary?"

"Edge... Ma, zaboravi. Vidim da se ne mogu nadmetati s čime god ti je um trenutačno zaokupiran."

"Majko", iznenadno će Benedict.

Zaintrigirana pogleda, možda čak i malo iznenađena, Violet nagne glavu u stranu. "Da?" "Kad si srela oca..."

"Odmah sam se zaljubila", odgovori ona nježno, znajući što ju je htio pitati.

"Znači, znala si da je on onaj pravi?"

Ona se nasmiješi i oči joj se zacakle, a pogled odluta zamišljeno.

"O, ne bih to nikad bila priznala", reče ona. "Barem ne odmah.

Zanosila sam se mišlju da sam praktična djevojka i uvijek sam se rugala pričama o ljubavi na prvi pogled." Violet zašuti na trenutak, i Benedictu je bilo jasno da više nije s njime u sobi, nego na onom balu prije mnogo godina, kad je upoznala njegova oca. Konačno, kad je već pomislio kako je posve zaboravila na njihov razgovor, ona ga ponovno pogleda i kaže: "Ali sam znala." "Čim si ga vidjela?"

"Pa, odmah nakon našeg prvog razgovora, to sigurno." Violet prihvati rupčić koji joj je pružio sin i obriše oči, smiješeći se posramljeno, kao da joj je neugodno zbog suza.

Benedict osjeti knedlu u grlu pa odvrati pogled, ne želeći da majka opazi kako se i njemu plače. Hoće li i za njime netko plakati deset godina nakon njegove smrti? Bilo je ponizno nazočiti pravoj ~286~ Julia Quinn

ljubavi i Benedict odjednom osjeti snažnu ljubomoru – prema vlastitim roditeljima.

Pronašli su pravu ljubav i bili su dovoljno zreli da je prepoznaju i duboko cijene. Malo je ljudi imalo takvu sreću.

"Glas mu je bio tako umirujući i topao", nastavi Violet. "Kad je govorio, imala sam osjećaj kao da sam jedina osoba u prostoriji."

"Sjećam se tog osjećaja", nježno reče Benedict, nasmiješivši se sjetno. "Pravi je podvig biti u stanju ponašati se tako prema osmero djece."

Njegova majka proguta suze, a zatim ponovno progovori živahnim glasom: "Istina, ali Hyacinth nije nikada upoznao, pa onda samo prema sedmero."

"Svejedno..."

Ona kimne. "Da, svejedno."

Benedict je potapše po ruci. Nije znao zašto je to učinio; nije to planirao. No iz nekog mu se razloga ta gesta učinila ispravnom.

"No dobro", reče ona, stisnuvši mu nježno ruku, a zatim položi svoju natrag u krilo. "Jesi li me iz nekog konkretnog razloga pitao to za svoga oca?"

"Ne", slaže on. "Barem ne... Ovaj..."

Ona je strpljivo čekala, blago radoznalog izraza lica pred kojim je nemoguće zatomiti osjećaje u sebi. "Što ako se netko", upita Benedict, jednako iznenađen vlastitim riječima kao što je nedvojbeno bila i njegova majka, "zaljubi u osobu koja je neprikladna za njega?"

"Neprikladna", ponovi ona.

Benedict teškom mukom kimne, požalivši smjesta zbog vlastitih riječi. Nije trebao ništa govoriti majci, pa ipak...

Uzdahnuo je. Njegova je majka uvijek znala slušati i zapravo je bila, ako se izuzmu njezini dosadni provodadžijski nagoni, najbolja osoba za davanje ljubavnih savjeta od svih koje je poznavao. ~287~ Džentlmenska ponuda

Kad je progovorila, činilo se da oprezno bira riječi. "Što podrazumijevaš pod neprikladnom osobom?"

"Netko..." On prekine rečenicu, zastane. "Netko kime se netko poput mene vjerojatno ne bi trebao oženiti."

"Možda netko izvan našeg društvenog staleža?"

On pogleda u sliku na zidu. "Netko takav, da."

"Shvaćam. Dakle..." Violet malo nabra obrvu, za zatim reče: "Pretpostavljam da to ovisi o tome koliko je ta osoba daleko od našeg društvenog staleža."

"Daleko je."

"Relativno daleko ili prilično daleko?"

Benedict je bio siguran da nijedan muškarac njegovih godina i njegova ugleda nikad nije vodio ovakav razgovor sa svojom majkom, ali svejedno odgovori: "Prilično daleko."

"Shvaćam. Pa, onda bih morala reći..." Na trenutak zastane, grickajući donju usnicu, a zatim nastavi. "Morala bih reći", ponovi ovaj put nešto energičnije (ali generalno gledano, nimalo energično).

"Morala bih reći", ponovi ona i treći put, "da te jako volim i da ću te u svemu podržati." A onda nakašlje. "Ako doista govorimo o tebi."

Bilo je besmisleno to poricati, pa Benedict samo kimne.

"Međutim", doda Violet, "morala bih te i upozoriti da dobro razmisliš o svojim postupcima. Ljubav je, dakako, najvažniji čimbenik u svakoj vezi, no vanjski utjecaji itekako mogu poremetiti bračni sklad. Oženiš li se, recimo, nekime" - ona se ponovno nakašlje - "iz redova služinčadi, postat ćeš žrtvom ogovaranja i ljudi će te početi izbjegavati, i to u velikoj mjeri. A nekomu poput tebe će to prilično teško pasti."

"Nekomu poput mene?" upita on, nakostriješivši se na njezin izbor riječi.

~288~ Julia Quinn

"Nemoj to shvatiti kao uvredu, ali ti i tvoja braća živite ugodnim životima. Naočiti ste, pametni, ugodne osobnosti. Svi vas vole. I nemaš pojma koliko me to čini sretnom." Ona se nasmiješi, no bio je to pomalo sjetan osmijeh. "Nije lako biti nevidljiv u društvu."

I odjednom Benedict shvati zašto ga majka uvijek tjera da pleše s djevojkama poput Penelope Featherington. Djevojkama koje uvijek stoje na rubovima plesne dvorane i pretvaraju se da ne žele plesati.

Njegova je majka bila poput njih.

Teško je mogao to zamisliti. Otvorena osmijeha i s gomilom prijatelja, udova vikontica Bridgerton sada je veoma popularna pripadnica društvene elite, a ako je vjerovati pričama koje je Benedict čuo, njegovog su oca smatrali najboljim ulovom sezone.

"Samo ti možeš donijeti tu odluku", nastavi Violet, vrativši Benedicta u sadašnjost, "no bojim se da to neće biti jednostavna odluka."

Zurio je kroz prozor, a njegova joj je šutnja otkrila da se slaže s njom.

"No", doda ona, "ako odlučiš provesti život s osobom koja ne pripada našem staležu, ja ću te, dakako, poduprijeti na sve moguće načine."

Benedict je naglo pogleda. Malo je žena iz najvišeg društvenog sloja koje bi svome sinu rekle takvo što.

"Ti si mi sin", reče ona jednostavno. "Dala bih život za tebe."

On zine ne bi li štogod rekao, i iznenadi se jer nije uspio proizvesti nikakav zvuk.

"Svakako ti ne bih zabranila da se oženiš neprikladnom osobom."

"Hvala ti", reče on. Bilo je to sve što je uspio reći.

Violet uzdahne dovoljno glasno da privuče njegovu potpunu pozornost. Izgledala je umorno i tužno. "Voljela bih da je tvoj otac ovdje", reče ona.

"Rijetko to govoriš", tiho prokomentira Benedict. ~289~ Džentlmenska ponuda

"Stalno čeznem za time." Ona nakratko zatvori oči. "Stalno."

A onda mu sve postane jasno. Promatrajući majčino lice i konačno otkrivši – ne, konačno shvativši – dubinu ljubavi koju su njegovi roditelji osjećali jedno prema drugomu, postalo mu je jasno.

Ljubav. On voli Sophie. Ništa osim toga ne bi trebalo biti važno.

Mislio je da voli ženu s krabuljnog plesa. Mislio je da se želi oženiti njome. No sad mu je bilo jasno da je to bio samo san, prolazna maštarija o ženi koju je jedva poznavao.

Sophie je, međutim...

Sophie je Sophie. I ne treba mu ništa više.

Sophie nije pretjerano vjerovala u sudbinu, no nakon što je provela sat vremena s Nicholasom, Elizabeth, Johnom i Alice Wenthworth, mladim rođacima klana Bridgerton, ona pomisli kako je možda postojao razlog zašto nikad nije uspjela dobiti posao guvernante.

Bila je iscrpljena.

Ne, ne, pomisli ona na rubu očaja, riječ iscrpljenost ne opisuje dovoljno precizno njezino trenutačno stanje. Riječ iscrpljenost ni približno ne dočarava samu granicu ludila do koje ju je dovodila ova četvorka.

"Ne, ne, ne, to je moja lutka", Elizabeth reče Alice.

"Moja je", uzvrati Alice.

"Nije!"

"Jest!"

"Ja ću to riješiti", reče desetogodišnji Nicholas, podbočivši se nadmeno.

Sophie zastenje. Nije joj se činilo osobito pametnim prepustiti rješavanje sukoba desetogodišnjaku koji misli da je gusar.

~290~ Julia Quinn

"Nijedna od vas neće htjeti lutku", reče on, a oči mu opako zabljesnu, "ako joj jednostavno odrubim..."

Sophie hitro uskoči. "Nećeš joj odrubiti glavu, Nicholase Wentworthe."

"Ali tako će se prestati..."

"Ne", odlučno će Sophie.

On je pogleda, očito procjenjujući koliko je nepokolebljiva u svojoj odluci, a onda se udalji gunđajući.

"Mislim da trebamo novu igru", šapne joj Hyacinth.

"Znam da trebamo novu igru", promrmlja Sophie.

"Pusti mog vojnika!" vrištao je John. "Pusti ga, pusti ga, pusti ga!"

"Nikad neću imati djecu", izjavi Hyacinth. "Zapravo, mislim da se nikad neću udati."

Sophie se suzdrži od komentara da će Hyacinth, kad se uda i postane majka, zasigurno imati cijelu vojsku dojilja i dadilja koje će joj pomagati u njezi i brizi oko djece.

Hyacinth se trzne kad je John povukao Alice za kosu, a zatim glasno gutne od nelagode kad je Alice udarila Johna u trbuh.

"Situacija se polako otima nadzoru", ona došapne Sophie.

"Igrajmo se slijepog miša!" Sophie uzvikne iznenada. "Što kažete na to? Hoćemo se igrati slijepog miša?"

Alice i John oduševljeno kimnu, a Elizabeth nevoljko pristane nakon što je pomno razmotrila Sophijin prijedlog. "Što ti kažeš, Nicholase?" Sophie upita posljednje dijete koje se nije izjasnilo.

"Moglo bi biti zabavno", odgovori on polako, prestrašivši Sophie vragolastim sjajem u očima.

"Izvrsno", reče ona, nastojeći ne zvučati zabrinuto. ~291~ Džentlmenska ponuda

"Ali ti moraš biti slijepi miš", doda Nicholas.

Sophie zine ne bi li se usprotivila, no u tom trenutku preostalo troje djece počne ushićeno skakati i cičati. Sudbinu joj je konačno zapečatila Hyacinth, koja se okrene prema njoj s prepredenim smiješkom i reče: "O, moraš."

Sophie je znala da se više nema smisla buniti pa samo duboko uzdahne od muke – prenaglašeno, na sveopće oduševljenje djece – te se okrene da joj Hyacinth zaveže rubac preko očiju.

"Vidiš li kroz njega?" upita je Nicholas.

"Ne", slaže Sophie.

On se okrene prema Hyacinth, namrštivši se. "Ona vidi kroz rubac."

Kako li je samo znao?

"Dodaj još jedan", zapovijedi on. "Ovaj je previše proziran."

"Ovo je ponižavajuće", promrmlja Sophie, ali svejedno lagano sagne glavu da joj Hyacinth zaveže još jedan rubac.

"Sad je stvarno slijepa!" poviče John.

Sophie im uputi kiseli osmijeh.

"U redu", počne Nicholas, koji je očito odlučio da je glavni.

"Pričekaj deset sekunda da zauzmemo svoja mjesta."

Sophie kimne. Nastojala se ne trzati dok je slušala halabuku njihovog mahnitog trčanja po sobi. "Pazite da ne razbijete štogod!" vikala je, kao da to išta znači uzbuđenom šestogodišnjaku.

"Jeste li spremni?" upita ona.

Odgovora nije bilo. Što je značilo da su spremni.

"Gdje ste?" zazove ih ona.

"Tu!" istodobno odgovori pet glasova.

~292~ Julia Quinn

Sophie namršti čelo usredotočivši se na zvukove. Jedna od djevojčica je sigurno iza kauča. Ona krene sitnim koracima prema desno.

"Gdje ste?"

"Tu!" Nakon njihovog odgovora je, dakako, uslijedilo cerekanje i hihotanje.

"Gdje s... JAO!" Još huke, cike i smijeha. Sophie je gunđala trljajući natučenu potkoljenicu.

"Gdje ste?" zazove ona ponovno, sa znatno manje poleta. "Tu!" "Tu! "TU!" "TU!" "TU!" "Moja si, Alice", promrmlja ona sebi u bradu, izabravši najmlađu i najvjerojatnije najslabiju kariku. "Imam te."

Benedict je zamalo uspio pobjeći. Nakon što je njegova majka napustila dnevnu sobu, iskapio je čašu konjaka koja mu je itekako trebala i krenuo prema vratima. Ondje ga je, međutim, dočekala Eloise koja ga je izvijestila da jednostavno ne smije još otići, jer majka daje sve od sebe da okupi svu svoju djecu na jednom mjestu, zato što Daphne ima važnu objavu.

"Opet je trudna?" upita Benedict.

"Glumi iznenađenost. Ne bi trebao to znati."

"Neću ja ništa glumiti. Odlazim."

Ona očajnički skoči prema njemu i uspije ga uhvatiti za rukav.

"Ne smiješ otići." ~293~ Džentlmenska ponuda

Benedict duboko uzdahne i pokuša maknuti njezine prste sa svoje ruke, no Eloise ga je čeličnim stiskom držala za košulju. "Sad ću podići jednu nogu", reče on usporenim, monotonim glasom, "i napraviti korak naprijed. Zatim ću podići drugu nogu..."

"Obećao si Hyacinth da ćeš joj pomoći s matematikom", drekne Eloise. "Nisi joj se javio puna dva tjedna."

"Ne može pasti matematiku kad ni ne ide u školu", promrmlja Benedict.

"Benedict, kako možeš reći nešto tako grozno!" uzvikne Eloise.

"Ispričavam se", zastenjao je, nadajući se da će ga sestra poštedjeti lekcije.

"To što nama ženama nije dopušteno školovanje na mjestima poput Etona ili Cambridgea ne znači da je naše obrazovanje manje važno", Eloise je držala predavanje bratu, posve ignorirajući njegovo tiho: "Znam."

"Osim toga..." nastavi ona svoju tiradu. Benedict se rezignirano nasloni na zid. "... sigurna sam da je glavni razlog zašto nam je zabranjen pristup onamo to što bismo, kad bismo smjele, nadmašile muškarce u svim predmetima!"

"Siguran sam da si u pravu", uzdahne on.

"Ne rugaj mi se."

"Vjeruj mi, Eloise, ne pada mi na pamet tebi se rugati."

Ona ga pogleda, nimalo uvjerena u njegovu iskrenost, a zatim prekriži ruke i reče: "No dobro, ali nemoj iznevjeriti Hyacinth."

"Neću", reče on umorno.

"Mislim da je u dječjoj sobi."

Benedict odsutno kimne glavom pa se uputi prema stubištu.

No dok se uspinjao nije mogao vidjeti Eloisin osmijeh kad je pogledala prema njihovoj majci, koja je virila iz glazbene sobe i znakovito joj namignula. ~294~ Julia Quinn

Dječja soba se nalazila na drugom katu. Benedict je rijetko odlazio gore; spavaće sobe većine njegove braće i sestara bile su na prvom katu. Jedino su Gregory i Hyacinth još spavali blizu dječje sobe, a budući da je Gregory bio na Etonu, a Hyacinth je uglavnom provodila vrijeme terorizirajući nekoga u nekom drugom dijelu kuće, Benedict jednostavno nije imao razloga zalaziti onamo.

Nije mu promaklo ni da su se na drugom katu, osim dječje sobe, nalazile i sobe služinčadi višega ranga. Uključujući i osobne sobarice.

Sophie.

Zacijelo sad negdje u nekom kutku kuće krpa odjeću – svakako nije u dječjoj sobi, to je teren dojilja i dadilja. Osobna sobarica ne bi imala što raditi u...

"Hehehehehahaha! " Benedict podigne obrve. To je definitivno bio zvuk dječjega smijeha, no nije zvučao poput smijeha četrnaestogodišnje Hyacinth.

Ah, da. Bratići i sestrične Wentworth su kod njih. Majka mu je to spomenula. Pa, to je svakako dodatni razlog za posjet dječjoj sobi.

Nije ih vidio mjesecima, a prilično su simpatična djeca, premda možda malo preživahna.

Kako se približavao vratima, smijeh je postajao sve glasniji, a povremeno bi se začuo i pokoji cijuk. Veseli zvukovi izmame Benedictu osmijeh na lice. Stigavši do otvorenih vrata on se okrene, i tada...

Ugleda nju.

Nju. Ne Sophie.

Nju. A opet, to je bila Sophie. ~295~ Džentlmenska ponuda

Imala je povez preko očiju i smiješila se dok je, ispruženih ruku, pokušavala uloviti razdraganu djecu. Vidio joj je samo donji dio lica, i tada mu je bilo jasno.

Na svijetu je postojala samo još jedna žena kojoj je vidio samo donju polovicu lica.

Isti osmijeh. Ista vragolasta oštra bradica. Sve je bilo isto.

Bila je to žena u srebrnom, dama s krabuljnog plesa.

I odjednom je sve imalo smisla. Samo je dvaput u životu osjetio tako neobjašnjivu, gotovo mističnu privlačnost prema nekoj ženi. Činilo mu se nevjerojatnim da je pronašao čak dvije, kad je duboko u srcu oduvijek vjerovao kako za njega postoji samo jedna savršena žena.

Srce je bilo u pravu. Doista je postojala samo jedna.

Mjesecima ju je tražio i još dulje venuo za njom. A ona mu je bila ravno pred nosom. I nije mu rekla tko je.

Je li joj bilo jasno kakvim ga je mukama podvrgnula? Koliko je sati proveo ležeći budan, osjećajući se kao da je iznevjerio damu u srebrnom – ženu o kojoj je sanjao i kojom se htio oženiti – a sve zato što je mislio da se zaljubio u sluškinju? Dragi Bože, bilo je to gotovo smiješno. Konačno je odlučio oprostiti se od dame u srebrnom i zaprositi Sophie, k vragu i društvene konvencije.

A njih dvije su zapravo bile jedna te ista žena.

Uši mu ispuni neobičan huk, kao da su mu na oba uha prilijepljene morske školjke. Čuo je zviždanje, zavijanje, zujanje, a onda odjednom osjeti reski miris u zraku i sve oko njega malo poprimi crvenu boju i...

Benedict nije mogao odvojiti pogled od nje.

"Nešto nije u redu?" upita Sophie. Sva su djeca utihnula, zureći u Benedicta razjapljenih usta i razrogačenih očiju.

"Hyacinth", odreže on, "hoćeš li, molim te, izvesti djecu iz sobe?"

"Ali..." ~296~ Julia Quinn

"Sad!" zagrmi Benedict.

"Nicholas, Elizabeth, John, Alice, dođite sa mnom", zakrešti hitro Hyacinth. "U kuhinji ima kolačića, a znam da..."

No Benedict nije čuo ostatak. Hyacinth je uspjela isprazniti sobu u rekordnom vremenu i glas joj se gubio u hodniku dok je odvodila djecu.

"Benedicte?" Sophie je petljala prstima po čvoru rupca na svome zatiljku. "Benedicte?"

Zatvorio je vrata toliko glasno da je poskočila. "U čemu je problem?" prošapće ona.

On ne odgovori ništa. Samo ju je promatrao dok je pokušavala strgnuti rubac. Bilo mu je drago što je bespomoćna. Trenutačno se nije osjećao osobito uljudno ni dobrodušno. "Želiš li mi štogod reći?" upita ga ona. Glas joj je bio normalan, ali su joj se ruke tresle.

Zatim se umirila. Bila je sasvim nepomična. Zakleo bi se da je vidio toplinu kako se širi oko njezina tijela. A onda se nakašljala – bio je to prilično neugodan, čudan zvuk – i nastavila odvezivati čvor. Od tog pokreta joj se zategnula haljina na grudima, no Benedict nije osjetio ni tračak požude.

Bio je to, pomisli on ironično, prvi put da nije poželio tu ženu, u bilo kojem od njezina dva utjelovljenja.

"Možeš li mi pomoći s ovime?" zamoli ga ona nesigurnim glasom.

Benedict se nije ni pomaknuo.

"Benedicte?"

"Zanimljivo je vidjeti te s rupcem oko glave, Sophie", reče on tiho.

Ona polako spusti ruke.

"Malo podsjeća na polumasku, zar ne?" ~297~ Džentlmenska ponuda

Usne joj se razdvoje. Njezin brzi, tihi uzdah bio je jedini zvuk u sobi.

Polako i neumoljivo, Benedict krene prema njoj. Koraci su mu bih dovoljno glasni da Sophie može čuti njegovo prikradanje.

"Godinama nisam bio na krabuljnom plesu", reče on.

Znala je. Vidio joj je to na licu, prema položaju usana, stisnutih na rubovima, a opet blago razdvojenima. Znala je da on zna.

Nadao se da je prestravljena.

On napravi još nekoliko koraka prema njoj, a zatim naglo skrene desno, očešavši se u prolazu o njezin rukav. "Jesi li mi ikad kanila reći da smo se već sreli?"

Usne joj se pomaknu, no nije progovorila.

"Jesi li?" ponovi on još jednom, obuzdavajući ton svoga glasa.

"Ne", odgovori ona drhtavim glasom.

"Doista?" Šutjela je.

"Iz nekog osobitog razloga?"

"Ni-nije mi se činilo nužnim."

Benedict se naglo okrene i drekne: "Nije ti se činilo nužnim!

Zaljubio sam se u tebe prije dvije godine, a tebi se nije činilo nužnim reći mi tko si?"

"Smijem li, molim te, skinuti rubac?" prošapće ona.

"Slobodno ostani slijepa."

"Benedicte, ja..."

"Baš kao što sam ja bio slijep proteklih mjesec dana", nastavi on srdito. "Hajde da malo i ti vidiš kakav je to osjećaj."

"Nisi se zaljubio u mene prije dvije godine", reče ona, snažno potežući prečvrsto svezani rubac.

"Otkud ti to možeš znati? Ti si nestala." ~298~ Julia Quinn

"Morala sam nestati", poviče ona. "Nisam imala drugog izbora."

"Uvijek imamo izbor", s visoka će Benedict. "Zovemo ga slobodnom voljom."

"Lako je tebi tako govoriti", plane ona, mahnito potežući povez.

"Ti imaš sve! Ja sam morala... Oh!" Snažnim je trzajem nekako uspjela skinuti oba rupca s očiju i sad su joj labavo visjeli oko vrata.

Sophie je treptala pred naglim napadom svjetlosti. Zatim spazi izraz Benedictova lica i zatetura unatrag.

Oči su mu plamtjele, izgarale od bijesa i, da, od boli koju je teško mogla pojmiti. "Drago mi je što te vidim, Sophie", reče on opasno tihim glasom. "Ako je to uistinu tvoje pravo ime."

Ona kimne.

"Nešto mi je palo na pamet", reče on pretjerano nehajno. "Ako si bila na krabuljnom plesu, onda baš i nisi obična sluškinja, zar ne?"

"Nisam imala pozivnicu", žustro odgovori Sophie. "Bila sam uljez. Varalica. Nisam imala pravo biti ondje."

"Lagala si mi. Cijelo vrijeme si mi lagala."

"Morala sam", prošapće ona.

"Ma, daj, molim te. Koji razlog može biti toliko strašan da moraš tajiti svoj identitet od mene?"

Sophie glasno gutne. Tu u dječjoj sobi obitelji Bridgerton, pred Benedictovim prijetećim pogledom, nije se mogla točno sjetiti zašto mu je odlučila prešutjeti da je ona njegova dama s krabuljnog plesa.

Možda se bojala da će htjeti da mu postane ljubavnicom. Što se svejedno dogodilo.

A možda mu nije ništa rekla jer je, kad je shvatila kako to neće biti samo slučajan susret i kako Benedict neće dopustiti da sluškinja Sophie napusti njegov život, jednostavno bilo prekasno. Predugo je tajila istinu i bojala se njegove srdžbe.

Dakako, na kraju se upravo to dogodilo. ~299~ Džentlmenska ponuda

To što joj je njegova reakcija potvrdila da je bila u pravu nije ju, međutim, osobito utješilo dok je stajala nasuprot njemu, gledajući u njegove oči koje su istodobno bile užarene od bijesa i ledene od prezira.

Možda se prava istina – koliko god neugodno zvučala – skrivala u njezinom povrijeđenom ponosu. Bila je razočarana jer je nije prepoznao. Ako je ta noć krabuljnog plesa bila jednako čarobna za njega kao što je bila za nju, nije li trebao smjesta znati tko je ona?

Provela je dvije godine sanjajući o njemu. Dvije je godine svake noći zamišljala njegovo lice. A kad je on ugledao njezino, bilo je to lice neznanke.

A možda se, samo možda, nije radilo ni o čemu od navedenog.

Možda je razlog bio znatno jednostavniji. Možda je samo htjela zaštititi svoje srce. Nije znala zašto, ali se kao anonimna sluškinja osjećala mrvicu sigurnije, manje ranjivo. Da je Benedict znao tko je ona - ili barem da je ona žena s krabuljnog plesa - sigurno bi navaljivao dok ne bi bila njegova. Neumorno.

O, navaljivao je on i misleći da je obična sluškinja. No bilo bi drukčije da je znao pravu istinu. Sophie je bila sigurna u to. Klasna razlika među njima ne bi mu se činila toliko velikom i nestalo bi prepreke koja je bila prilično važna za Sophie. Njezin društveni položaj, odnosno nedostatak toga, služio joj je poput oklopa oko srca. Nije mu se smjela previše približiti jer, jednostavno, nije smjela. Muškarac poput Benedicta – vikontov sin i vikontov brat – ne može se ni u kojem slučaju oženiti sluškinjom.

Grofova nezakonita kći, međutim – e, to je već složenija situacija.

Za razliku od sluškinje, aristokratsko kopile smije sanjati. No, baš kao ni sluškinjini snovi, snovi nezakonite kćeri nisu baš lako ostvarivi. Što ih samo čini još bolnijima. A ona je znala – kad god bi joj istina bila na vrhu jezika, znala je – da otkrivanje njezine tajne može završiti samo slomljenim srcem.

Došlo joj je gotovo da se nasmije. Njezino srce teško može biti u gorem stanju nego što je sada.

~300~ Julia Quinn

"Tragao sam za tobom", reče on, prekinuvši joj misli svojim tihim, intenzivnim glasom.

Sophie širom otvori oči i navru joj suze. "Stvarno?" prošapće. "Šest prokletih mjeseci", opsuje on. "No ti kao da si nestala s lica zemlje."

"Nisam imala kamo", reče ona, ne znajući ni sama zašto mu to govori.

"Imala si mene."

Njegove su riječi visjele u zraku, teške i mračne. A onda Sophie, nastrano gonjena nekakvim zakašnjelim napadajem iskrenosti, reče: "Nisam znala da si me tražio. Ali... Ali..." Riječi su joj zastale u grlu i čvrsto je stisnula oči kako bi se obranila od boli.

"Ali što?"

Grčevito je gutala suze, a kad je naposljetku ponovno otvorila oči, nije mu mogla pogledati u lice. "Čak i da sam znala da si me tražio", reče ona obgrlivši si rukama tijelo. "Ne bih ti dopustila da me nađeš."

"Zar sam ti toliko bio odbojan?"

"Ne!" poviče ona, naglo ga pogledavši u oči. Vidjela je patnju u njima. Dobro ju je skrivao, no ona ga je predobro poznavala. I vidjela je patnju.

"Ne", ponovi Sophie, trudeći se da joj glas zvuči smireno. "Nije se o tomu radilo. To ni u kojem slučaju nije mogao biti razlog." "Što onda?"

"Mi pripadamo različitim svjetovima, Benedicte. Već tada sam znala da za nas nema budućnosti. Previše bih patila zanoseći se snovima koji se ne mogu ostvariti. Nisam mogla to učiniti."

"Tko si ti?" iznenada je upita.

Samo je zurila u njega, nepomična.

~301~ Džentlmenska ponuda

"Reci mi", drekne on. "Reci mi tko si. Jer, zacijelo nisi prokleta damska sobarica. U to sam siguran."

"Rekla sam ti točno tko sam", odgovori ona, a zatim, kad joj je uputio ubojiti pogled, žustro doda: "Manje-više."

On joj se približi. "Tko si ti zapravo?"

Ona zakorakne još jedan korak unatrag. "Sophia Beckett."

"Tko si ti?"

"Sluškinja sam od svoje četrnaeste godine."

"A tko si bila prije toga?"

Glas joj se pretvori u šapat. "Kopile." "Čije kopile?"

"Zar je to uopće važno?"

Benedict zauzme još ratoborniji stav. "Meni je važno."

Sophie osjeti da se predaje. Nije očekivala od njega da zanemari svoj rođenjem stečeni položaj i oženi se nekime poput nje, ali se nadala da mu neće biti toliko stalo do nje.

"Tko su bili tvoji roditelji?" navaljivao je Benedict.

"Nitko koga bi mogao poznavati."

"Tko su bili tvoji roditelji?" grmio je.

"Grof od Penwooda", poviče ona.

Stajao je posve nepomično, ne pomaknuvši nijedan mišić. Nije čak ni trepnuo.

"Ja sam plemićko kopile", reče ona žustro, istresajući iz sebe godinama nakupljani bijes i kivnju. "Otac mi je bio grof od Penwooda, a majka sluškinja."

"Da", frknula je vidjevši da je problijedio, "majka mi je bila sobarica. Baš kao što sam i ja sobarica."

Neko je vrijeme u sobi vladala teška tišina, a zatim Sophie tiho reče: "Ne želim završiti poput svoje majke." ~302~ Julia Quinn

"A opet, da se ponašala drukčije", reče on, "ti ne bi sada bila ovdje i govorila mi o tome."

"Nije u tome stvar."

Benedictove stisnute šake, koje je držao uz tijelo, počnu se trzati.

"Lagala si mi", reče tiho.

"Nije bilo potrebe da znaš istinu."

"Tko si, dovraga, ti da odlučuješ o tomu?" puknuo je. "Jadan mali Benedict, ne može podnijeti istinu. Ne može sam donositi odluke.

Ne može..."

Zašutio je jer mu se zgadio cmizdravi ton vlastita glasa. Pretvorila ga je u nekoga koga nije poznavao, nekoga tko mu se nije sviđao.

Morao je otići odatle. Morao je...

"Benedicte?" Čudno ga je gledala. Zabrinuto.

"Moram otići", promrmlja on. "Trenutačno ne mogu biti u tvom društvu."

"Zašto?" upita ga ona i istog trenutka zažali zbog toga, što joj je on odmah pročitao na licu.

"Prebijesan sam", reče on naglašavajući svaki slog. "Ne prepoznajem samoga sebe. Ja..." Pogleda dolje. Ruke su mu se tresle.

Pomisli kako je želi ozlijediti. Ne, nije ju htio ozlijediti. Ne bi je nikad mogao ozlijediti. Pa ipak...

Pa ipak...

Prvi put u životu osjetio je da potpuno gubi nadzor nas sobom. I to ga je uplašilo.

"Moram poći", ponovi on i grubo se očeše o nju izlazeći iz sobe.

~303~ Džentlmenska ponuda

20. Poglavlje

Kad se već bavimo tom obitelji, majka gospođice Reiling, grofica od Penwooda, također se u posljednje vrijeme vrlo čudno ponaša. Ako je vjerovati glasinama služinčadi (a, kao što svi znamo, takve su glasine uvijek najpouzdanije), grofica je sinoć imala prilično veliki napadaj bijesa, bacivši najmanje sedamnaest cipela na svoje sluge.

Jedan je lakaj pritom zadobio modricu na oku, no, osim njega, nitko nije bio ozlijeđen.

Društveni bilten lady Whistledown, 11. lipnja 1817.

U

roku od sat vremena, Sophie je bila spakirana za odlazak. Nije znala što drugo učiniti. Spopao ju je nemir – bolni nemir – i jednostavno nije mogla mirovati. Noge su joj neprestano bile u pokretu, ruke su joj se tresle, i uhvatila se kako svakih nekoliko minuta spontano duboko udahne, kao da će je dodatno unošenje kisika uspjeti smiriti iznutra.

Nije mogla zamisliti svoj ostanak u kući Bridgerton nakon onako grozne svađe s Benedictom. Lady Bridgerton je blagonaklona prema njoj, to je istina, no Benedict je njezin sin. A krv ipak nije voda, osobito kad se radi o bridgertonovskoj krvi.

Dok je sjedala na krevet, i dalje gužvajući već potpuno uništeni rupčić, pomislila je koliko je to zapravo tužno. Jer, bez obzira na sva svoja unutarnja previranja zbog Benedicta, Sophie se sviđalo živjeti ~304~ Julia Quinn

u kućanstvu obitelji Bridgerton. Nikad prije nije imala čast živjeti među ljudima koji uistinu razumiju značenje riječi obitelj.

Nedostajat će joj.

Nedostajat će joj Benedict.

Oplakivat će život koji nije mogao biti njezin.

I dalje previše nemirna za sjedenje, Sophie ponovno ustane i pođe do prozora. "Proklet bio, tata", reče ona, gledajući prema nebu.

"Evo, nazvala sam te tatom. Nikad mi to nisi dopustio. Nikad nisi htio biti to." Grčevito je uzdahnula, obrisavši nos nadlanicom.

"Nazvala sam te tatom. Kako ti se to sviđa?"

Nebom se, međutim, nije iznenada prolomio zvuk groma niti su se pojavili sivi oblaci i naglo prekrili sunce. Njezin otac nikad neće saznati koliko je bila bijesna jer ju je ostavio bez ičega. Jer ju je ostavio s Aramintom. Vjerojatno ga ne bi bilo ni briga.

Bila je prilično umorna pa se nasloni na okvir prozora, šakom trljajući oči. "Dopustio si mi da okusim drukčiji život", prošapće ona, "a onda si me ostavio samu. Bilo bi mi puno lakše da sam odgajana kao sluškinja."

"Ne bih toliko toga željela. Bilo bi puno lakše."

Okrene se i pogleda u svoju jednu jedinu, polupraznu torbu. Nije željela ponijeti sa sobom haljine koje su joj darovale lady Bridgerton i njezine kćeri, no nije imala drugog izbora jer joj je sva stara odjeća završila u smeću. Stoga je odabrala samo dvije haljine, budući da ih je toliko imala kad je stigla onamo - onu koju je nosila kad je Benedict otkrio njezin identitet, i još jednu rezervnu, koju je spremila u torbu. Ostale je objesila u garderobni ormar, uredno izglačane.

Sophie uzdahne i na trenutak zatvori oči. Vrijeme je za odlazak.

Nije znala kamo, ali ostati nije mogla.

Sagne se i podigne torbu. Uspjela je uštedjeti nešto novca. Ne mnogo, no bude li se zaposlila i štedljivo živjela, za godinu dana će imati dovoljno da otputuje u Ameriku. Čula je da je ljudima koji ~305~ Džentlmenska ponuda

nisu baš uglednog podrijetla ondje puno lakše i da granice između staleža nisu toliko čvrste kao u Engleskoj.

Provirila je glavom u hodnik, koji je, hvala Bogu, bio prazan.

Znala je da se ponaša kukavički, no nije se htjela oprostiti od sestara Bridgerton, jer bi mogla učiniti nešto uistinu glupo. Rasplakati se, na primjer. A onda bi se osjećala još gore. Prvi put u svome životu imala je priliku provoditi vrijeme s vršnjakinjama koje su se prema njoj odnosile s poštovanjem i naklonošću. Nekoć se nadala da će joj Rosamund i Posy biti poput sestara, no to se nikad nije dogodilo.

Posy je još i mogla pokušati, no Araminta joj to nikad ne bi dopustila, a Posy, koliko god dobrodušna bila, nikad nije imala dovoljno snage suprotstaviti se svojoj majci.

Morala se, međutim, oprostiti od lady Bridgerton. To ipak nije mogla izbjeći. Lady Bridgerton je bila ljubaznija prema njoj nego što je ikad mogla zamisliti i bilo bi nezahvalno od Sophie kad bi se iskrala iz kuće i nestala poput kakvog zločinca. Uz malo sreće, lady Bridgerton možda još nije čula za njezinu svađu s Benedictom.

Sophie će joj reći da ne može više raditi za nju, pozdraviti se i zauvijek otići.

Bilo je kasno poslijepodne, vrijeme za čaj odavno je prošlo, pa Sophie odluči potražiti lady Bridgerton u sobici koju je koristila kao svoj ured i koja je bila odvojena od njezine spavaće sobe. Bio je to ugodan i topao sobičak s radnim stolom i nekoliko polica za knjige – bilo je to mjesto gdje je lady Bridgerton odgovarala na pisma i vodila brigu o kućnim troškovima.

Vrata su bila odškrinuta. Sophie lagano pokuca. Od pritiska njezine šake na drvenu površinu vrata se odmaknu još nekoliko centimetara.

"Naprijed!" začu se glas lady Bridgerton.

Sophie gurne vrata do kraja i proviri glavom u sobu. "Ometam li vas u nečemu?" upita tiho.

Lady Bridgerton odloži pero. "Da, ali mi je drago zbog toga.

Nikad nisam uživala u vođenju kućnog proračuna." ~306~ Julia Quinn

"Mogla bih..." Sophie se ugrize za jezik. Zamalo joj je ponudila da ona preuzme tu obvezu; računanje joj je uvijek dobro išlo." "Što si htjela reći?" upita je lady Bridgerton gledajući je toplo.

Sophie kratko odmahne glavom. "Ništa."

U sobi zavlada tišina, a zatim lady Bridgerton reče uz pomalo nestašni smiješak: "Jesi li mi iz nekog konkretnog razloga pokucala na vrata?"

Sophie duboko uzdahe kako bi opustila napete živce (nije uspjela) i reče: "Da." Lady Bridgerton je pogleda očekujući objašnjenje, no ne reče ništa. "Bojim se da ne mogu više raditi ovdje", reče Sophie.

Lady Bridgerton poskoči sa stolca. "Ali zašto? Zar nisi sretna? Je li neka od mojih kćeri bila gruba prema tebi?"

"Ne, ne", Sophie je žurno razuvjeri. "Sasvim obrnuto. Vaše su kćeri predivne – u duši kao i izgledom. Nikad nisam... Hoću reći, nikad me nitko nije..."

"Sophie, što se dogodilo?"

Sophie se čvrsto primi za okvir vrata, očajnički tražeći neki oslonac. Noge su joj bile nestabilne, baš kao i njezino srce. Bila je na rubu suza, ali zašto? Zato što se čovjek kojega voli nikad neće oženiti njome? Zato što ju je mrzio jer mu je lagala? Zato što joj je dvaput slomio srce - jednom kad joj je predložio da mu postane ljubavnicom, i drugi put kad je zbog njega zavoljela i njegovu obitelj, a onda ju je natjerao da ih napusti? Možda joj nije otvoreno rekao da ode, no bilo je više nego razvidno da ne može ostati.

"Radi se o Benedictu, zar ne?"

Sophie naglo podigne glavu.

Lady Bridgerton se tužno nasmiješi. "Među vama očito postoje nekakvi osjećaji", reče ona nježno, odgovorivši na pitanje koje je pročitala u Sophijinu pogledu.

~307~ Džentlmenska ponuda

"Zašto mi niste dali otkaz?" prošapće Sophie. Sumnjala je da je lady Bridgerton znala koliko su bili intimni, no nijedna dama njezina položaju ne želi da joj sin vene za sluškinjom.

"Ne znam", odgovori lady Bridgerton, djelujući zbunjenije nego što je Sophie očekivala. "Vjerojatno sam trebala to učiniti." Ona slegne ramenima, a pogled joj je odavao neobičnu bespomoćnost.

"Ali si mi draga."

Suze koje je Sophie dotad teškom mukom zadržavala počele su joj teći niz lice, ali je, osim toga, nekako uspjela zadržati nadzor nad sobom. Nije se tresla, nije ispustila nikakav zvuk. Samo je stajala ondje posve nepomično i ronila suze.

Kad je lady Bridgerton ponovno progovorila, riječi su joj bile izuzetno oprezne i odmjerene, kao da ih je iznimno pažljivo birala, očekujući specifičan odgovor. "Ti si", reče ona ne skidajući pogled sa Sophijina lica, "točno onakva žena kakvu bih poželjela za svoga sina. Ne poznajem te dugo, ali sam upoznala tvoj karakter i tvoje srce. I voljela bih..."

Sophie se oteo kratki, prigušeni jecaj, ali ga je smjesta obuzdala.

"Voljela bih da si drukčijeg podrijetla", nastavi lady Bridgerton, poprativši Sophijin jecaj sućutnim trzajem glave i tužnim, sporim treptajem očiju. "To ne znači da ti to zamjeram, ili da te zbog toga smatram manje vrijednom, no činjenica je da to cijelu situaciju čini vrlo teškom."

"Nemogućom", prošapće Sophie.

Lady Bridgerton ne reče ništa, no Sophie je znala da se u sebi ako ne u cijelosti, onda barem devedeset i osam posto – složila s njom.

"Je li moguće", upita je lady Bridgerton još opreznije i odmjerenije, "da tvoje podrijetlo ipak nije onakvo kakvo se čini?"

Sophie je šutjela.

"Dosta mi se toga ne uklapa u tvoju priču, Sophie."

Sophie je znala da bi je trebala upitati na što točno misli, no bilo joj je prilično jasno o čemu lady Bridgerton govori. ~308~ Julia Quinn

"Izražavaš se savršenim književnim jezikom", reče lady Bridgerton. "Znam, rekla si mi da si se školovala s kćerima obitelji za koju je tvoja majka radila, no to mi objašnjenje nije bilo dovoljno uvjerljivo. Tvoje je obrazovanje moglo započeti kad ti je bilo najmanje šest godina, a dotad bi sigurno već bila usvojila govorne obrasce."

Sophie razrogači oči. Nikad nije opazila tu rupu u svojoj priči i zapravo je bila iznenađena da je nitko drugi dosad nije opazio.

Doduše, lady Bridgerton je bila znatno mudrija od većine ljudi kojima je Sophie odrecitirala svoju izmišljotinu.

"I znaš latinski", nastavi lady Bridgerton. "Nemoj ni pokušavati to poreći. Čula sam te neki dan kako mrmljaš sebi u bradu kad te Hyacinth iživcirala."

Sophie je piljila u prozor koji se nalazio lijevo od lady Bridgerton. Nije imala hrabrosti pogledati joj u oči.

"Hvala ti što nisi to porekla", reče lady Bridgerton. A zatim je čekala da Sophie progovori. Toliko dugo je čekala da je naposljetku Sophie morala prekinuti tu beskonačnu šutnju.

"Ja nisam prikladna žena za vašeg sina", bilo je sve što je rekla.

"Shvaćam."

"Doista moram otići." Govorila je brzo, da se ne stigne predomisliti.

Lady Bridgerton kimne. "Ako to uistinu želiš, ja te ne mogu nikako spriječiti. Kamo planiraš poći?"

"Imam rođake na sjeveru zemlje", slaže Sophie.

Bilo je jasno da joj lady Bridgerton nije povjerovala, no svejedno odgovori: "Putovat ćeš, dakako, nekom od naših kočija."

"Ne, to doista nije potrebno."

"Ne misliš valjda da ću ti dopustiti da me odbiješ? Smatram se odgovornom za tebe - barem još sljedećih nekoliko dana – a ne bi bila dovoljno sigurna bez pratnje. Kada su same, žene su u današnjem svijetu izložene mnogobrojnim opasnostima." ~309~ Džentlmenska ponuda

Sophie nije uspjela posve suspregnuti žalostan osmijeh. Iako je njezin ton bio drukčiji, lady Bridgerton je gotovo doslovno ponovila Benedictove riječi od prije nekoliko tjedana. I evo kamo ju je to dovelo. Ne bi se moglo reći da su lady Bridgerton i ona postale prisne prijateljice, no dovoljno ju je upoznala i znala je kako se nema smisla prepirati s njom o tome.

"U redu", popusti Sophie. "Hvala vam." Iz kočije se može iskrcati bilo gdje, po mogućnosti nedaleko od luke u kojoj bi mogla rezervirati mjesto na brodu za Ameriku, a zatim će odlučiti kamo dalje.

Lady Bridgerton joj se tužno nasmiješi. "Pretpostavljam da si već spakirala kovčege?"

Sophie kimne. Nije joj se učinilo nužnim spominjati kako ima samo torbu. Samo jednu torbu.

"Jesi se već sa svima pozdravila?"

Sophie odmahne glavom. "Radije ne bih."

Lady Bridgerton ustane i kimne. "Katkada je bolje tako", složila se. "Pričekaj me u predvorju. Idem javiti da izvedu kočiju pred kuću."

Sophie krene prema vratima, no kad je stigla do njih zastane i okrene se.

"Lady Bridgerton, ja..."

Oči starije dame zasjaje, kao da očekuje dobre vijesti. Ili ako ne baš dobre, onda barem drukčije. "Da?" Sophie gutne. "Samo sam vam htjela zahvaliti."

Sjaj u očima lady Bridgerton malo zamre. "Na čemu?"

"Zato što ste me primili i prihvatili, i dopustili mi da se pretvaram kako sam dio vaše obitelji."

"Ne budi smiješ..."

"Niste me morali zvati na čaj s vama i vašim kćerima", prekine je Sophie. Ne izgovori li odmah sve što je htjela reći, izdat će je ~310~ Julia Quinn

hrabrost. "Većina žena ne bi to učinila. Bilo je lijepo... i novo... i..."

Ponovno gutne. "Svi ćete mi nedostajati."

"Ne moraš otići", tiho će lady Bridgerton.

Sophie se pokuša nasmiješiti, no osmijeh je ispao drhtav i imao je okus suza. "Da", reče ona, "moram."

Lady Bridgerton ju je dugo gledala svojim svijetloplavim očima punim sućuti, a možda i s tračkom spoznaje. "Shvaćam", reče ona tiho.

Sophie je imala neugodan osjećaj da je uistinu shvatila. "Vidimo se dolje", reče joj lady Bridgerton.

Sophie kimne pa se odmakne u stranu ne bi li udova vikontica mogla proći pokraj nje. Lady Bridgerton zastane u hodniku, ugledavši Sophijinu pohabanu torbu. "To je sve što imaš?" upita je.

"Sve što posjedujem je unutra."

Lady Bridgerton gutne od nelagode i obrazi joj se blago zarumene, gotovo kao da se osjećala postiđeno zbog svoje imućnosti - i Sophijine neimaštine.

"Ali ovo..." reče Sophie pokazujući na torbu, "ovo nije bitno. Ono što vi imate..." Zastane i proguta knedlu s kojom se cijelo vrijeme borila. "Nisam mislila na ono što posjedujete..."

"Znam na što si mislila, Sophie." Lady Bridgerton obriše oči prstima. "Hvala ti."

Sophie jedva primjetno slegne ramenima. "Samo sam bila iskrena.

"Dat ću ti štogod novca prije no što odeš, Sophie", odjednom reče lady Bridgerton.

Sophie odmahne glavom. "Ne mogu primiti novac od vas. Već sam uzela dvije haljine koje ste mi darovali. Nisam ih htjela ponijeti, ali..."

"U redu je", uvjeravala ju je lady Bridgerton. "Što si drugo mogla učiniti? One u kojima si došla su bačene u smeće." Ona se nakašlje.

"Molim te, dopusti mi da ti dam štogod novca." Vidjevši da je ~311~ Džentlmenska ponuda

Sophie zinula kako bi prosvjedovala, lady Bridgerton doda: "Molim te. Bolje ću se osjećati ako to učinim."

Lady Bridgerton ima moć pogledom natjerati čovjeka da je posluša, a osim toga, Sophie ja doista trebala novac. Lady Bridgerton je velikodušna dama; možda će joj dati dovoljno za kartu trećega razreda na prekooceanskom brodu. Sophie začuje samu sebe kako govori: "Hvala vam", prije nego što je savjest počne toliko peći da odbije ponudu.

Lady Bridgerton kratko kimne glavom i nestane na dnu hodnika.

Sophie duboko i drhtavo udahne, zatim podigne torbu i polako krene niz stube. Neko je vrijeme stajala u predvorju, a onda zaključi da može čekati i ispred kuće. Bio je lijep proljetni dan i ona pomisli kako bi joj malo sunca na licu možda pomoglo da se osjeti bolje.

Barem malo. Uostalom, vani je manje izgledno da će naletjeti na neku od sestara Bridgerton. Znala je da će joj nedostajati, ali im jednostavno nije imala snage reći zbogom.

Jednom rukom i dalje stišćući torbu, drugom otvori ulazna vrata i spusti se stubama pred kuću.

Kočija bi se trebala uskoro pojaviti. Za pet, najviše deset minuta, ili možda...

"Sophie Beckett!" Želudac joj se zgrči od užasa. Araminta. Kako je mogla zaboraviti na nju?

Potpuno paralizirana, gledala je oko sebe i natrag prema stubama, razmišljajući kojim putem pobjeći. Pobjegne li natrag u kuću Bridgerton, Araminta će saznati gdje je može naći, a kad bi se dala u bijeg niz ulicu..."

"Pozorniče!" vrištala je Araminta. "Trebam pozornika!" Sophie ispusti torbu i potrči.

"Zaustavite je!" derala se Araminta. "Zaustavite kradljivicu!

Zaustavite kradljivicu!"

~312~ Julia Quinn

Sophie nastavi bježati, iako je znala da će zbog toga samo još više djelovati krivom. Trčala je gonjena posljednjim atomima snage u mišićima i svakim dahom koji je uspjela uvući u pluća. Trčala je, trčala, trčala...

Sve dok je netko nije zaustavio, udarivši je po leđima i oborivši je na tlo.

"Imam je!" vikao je muškarac. "Ulovio sam vam je!"

Sophie zatrepće i dahne od boli. Bila je ošamućena od udarca glavom o pločnik, a muškarac koji ju je uhvatio joj je praktički sjedio na trbuhu.

"Napokon si dolijala!" likovala je Araminta hitajući prema njoj.

"Sophie Beckett. Kakva drznica!"

Sophie je mrko zurila u nju. Nije bilo riječi kojima je mogla izraziti svoju mržnju. Doduše, od silne boli nije ni mogla govoriti.

"Posvuda sam te tražila", reče Araminta, zlobno se smiješeći.

"Posy mi je rekla da te vidjela."

Sophie zadrži oči zatvorene malo dulje od treptaja. O, Posy.

Vjerojatno je nije namjerno odala, no Posyn je jezik oduvijek bio duži od pameti.

Aramintina noga bila je blizu Sophijine ruke – one za čiji ju je gležanj njezin uzničar čvrsto držao - a zatim se nakezi i stane nogom na Sophijinu ruku. "Nisi me smjela pokrasti", reče Araminta, a plave su joj oči iskrile.

Sophie zastenje. To je bilo jedino što je mogla učiniti.

"Vidiš", Araminta se nastavi naslađivati, "sad te mogu strpati u zatvor. Vjerojatno sam mogla to i ranije učiniti, no sad su činjenice na mojoj strani."

U tom trenutku neki muškarac dotrči do Araminte. "Redarstvo na putu prema ovamo. Začas će odvesti kradljivicu."

Sophie se ugrize za donju usnu, rastrzana između želje da lady Bridgerton izađe iz kuće prije dolaska redarstvenika i želje da ~313~ Džentlmenska ponuda

potonji što prije stignu. Nije htjela da Bridgertoni nazoče njenoj sramoti. Želja joj se naposljetku ostvari. Druga želja. Redarstvo je stiglo za manje od dvije minute, ubacili su je u kola i odveli je u zatvor.

A dok su je odvodili, Sophie je mislila samo na jedno - kako obitelj Bridgerton nikad neće saznati što joj se dogodilo. No možda je i bolje tako.

~314~ Julia Quinn

21. Poglavlje

Ah, koliko uzbuđenja jučer na stubama pred ulazom u gradsku rezidenciju lady Bridgerton u ulici Bruton!

Prvo je Penelope Featherington ondje viđena ne s jednim, niti s dvojicom, nego sa čak TROJICOM braće Bridgerton, što je svakako dosad nezapamćeni uspjeh sirote djevojke za koju se inače teško može reći da je poznata po svojoj popularnosti. Na žalost (ali vjerojatno ne i na iznenađenje) gospođice Featherington, na kraju je otišla kući u pratnji vikonta Bridgertona, jedinog oženjenog među spomenutom trojicom.

Kada bi kakvim čudom gospođica Featherington uspjela odvući nekoga od braće Bridgerton pred oltar, to bi zacijelo označilo kraj svijeta kakvog poznajemo, a Vaša bi se autorica, koja otvoreno priznaje da se u takvom novom svijetu ne bi uopće snalazila, morala smjesta prestati baviti svojim poslom.

Ako Vam trač o gospođici Featherington nije bio dovoljno zanimljiv, možda će vas zanimati da je samo tri sata kasnije neka žena uhićena pred gradskom kućom grofice od Penwooda, samo tri ulaza dalje od kuće udove vikontice Bridgerton. Navodno je dotična žena, za koju Vaša autorica sumnja da je bila zaposlena kod lady Bridgerton, nekoć radila za lady Penwood. Lady Penwood tvrdi da ju je ta neidentificirana žena prije četiri godine pokrala pa je nesretnica zbog toga odvedena u zatvor.

Vaša autorica nije sigurna kakva je u današnja vremena kazna za krađu, ali pretpostavlja da je za nekoga tko se usudi pokrasti groficu kazna prilično teška. Uboga će djevojka najvjerojatnije biti obješena ili u najboljem slučaju otpremljena u Australiju. ~315~ Džentlmenska ponuda

Nedavna ratovanja oko sobarica (opisana u prošlomjesečnim kolumnama) sada se čine prilično nevažnima.

Društveni bilten lady Whistledown, 13. lipnja 1817.

P

rvo što je Benedict sutradan ujutro poželio bilo je popiti čašu dobrog, žestokog pića. Ili možda tri čaše. Vjerojatno je bilo skandalozno rano za opijanje, no zaborav koji je alkohol obećavao djelovao mu je znatno primamljivije od emocionalnog mučenja koje mu je sinoć priredila Sophie Beckett.

No onda se sjetio da je za to jutro već dogovorio mačevanje s bratom Colinom. Odjednom mu ubadanje brata zazvuči vrlo privlačno, bez obzira na to što Colin nije kriv za Benedictovo loše raspoloženje. Tomu valjda, pomisli Benedict, turobno se nasmiješivši dok je navlačio mačevalačku opremu, služe braća.

"Imam samo sat vremena", reče Colin stavljajući zaštitnu kuglicu na vrh svoga floreta. "Poslijepodne imam neke obveze."

"Ništa zato", odgovori Benedict, simulirajući napad nekoliko puta ne bi li opustio mišiće nogu. Dosta je vremena prošlo otkako je posljednji put mačevao; bilo je ugodno ponovno držati mač u ruci.

Povuče se natrag i nasloni vršak na pod, blago savivši oštricu.

"Trebat će mi manje od sat vremena da te pobijedim."

Colin zakoluta očima i navuče masku.

Benedict odšeta do središta sobe. "Jesi li spreman?"

"Ne baš", odgovori Colin, krenuvši za njime.

Benedict se baci u napad.

"Rekao sam da nisam spreman!" zaurla Colin izmaknuvši se naglim skokom.

"Prespor si", otrese se Benedict. ~316~ Julia Quinn

Colin opsuje sebi u bradu, zatim doda nešto glasnije: "Grom i pakao", za svaki slučaj. "Što te je spopalo?"

"Ništa", gotovo zareži Benedict. "Zašto pitaš?"

Colin napravi korak natrag i stane na odgovarajuću udaljenost za početak borbe. "O, nemam pojma", odrecitira zajedljivo. "Možda zato što si mi zamalo odrubio glavu."

"Imam zaštitu na vrhu floreta."

"Ali si sjekao njime kao da je sablja", uzvrati Colin.

Benedict mu uputi neugodan osmijeh. "Tako je zabavnije."

"Za moj vrat nije." Colin je prebacivao mač iz jedne ruke u drugu, savijajući i istežući prste. Zatim zastane i namršti se. "Jesi li siguran da je to sportski floret?"

Benedict ga mrko pogleda. "Za Boga miloga, Coline, ne bih nikada koristio pravo oružje."

"Samo provjeravam", promrmlja Colin, dodirujući si lagano vrat.

"Jesi li spreman?"

Benedict kimne i savije koljena.

"Standardna pravila", reče Colin, zauzimajući početni položaj za mačevanje. "Nema sječenja."

Benedict kratko kimne glavom.

"En garde!"

Obojica podignu desnu ruku, savivši je u zglobu tako da im je dlan okrenut prema gore, prstima čvrsto obuhvativši dršku mača.

"Je li to nova drška?" iznenada upita Colin, gledajući sa zanimanjem dršku Benedictova floreta.

Benedict opsuje zbog ometanja koncentracije. "Da, nova je", odreže on. "Draže su mi talijanske drške."

Colin se odmakne, posve napustivši mačevalački položaj, i zagleda se u svoj floret s jednostavnijom francuskom drškom.

"Smijem je povremeno pozajmiti? Volio bih provjeriti je li..." ~317~ Džentlmenska ponuda

"Da!" drekne Benedict, jedva se suzdržavajući da ga ne napadne iste sekunde. "Hoćeš li se konačno vratiti u engarde položaj?" Colin mu se iskrivljeno naceri i Benedict je jednostavno znao da ga je samo htio iznervirati pitanjima o dršci.

"Kako god želiš", prošapće Colin, zauzevši ponovno početni položaj.

Nekoliko su trenutaka mirno stajali, zatim Colin poviče: "Kreni!"

Benedict smjesta krene naprijed, bacivši se u napad, no Colin, koji je oduvijek bio osobito brz, oprezno uzmakne, uzvrativši stručnim odbijanjem Benedictova napada.

"Danas si stvarno grozno raspoložen", reče Colin krenuvši u protunapad, umalo pogodivši Benedictovo rame.

Benedict se uspije izmaknuti, podignuvši oštricu kako bi blokirao napad. "Da, imao sam loš..." Ponovno napadne Colina svojim floretom ravno ispruženim prema naprijed, "...dan."

Colin se glatko izmakne. "Dobar napad", reče on i dotakne si čelo drškom floreta, hineći vojničko salutiranje.

"Umukni i bori se", drekne Benedict.

Colin se zacereka i krene u napad, mašući oštricom lijevo i desno, tjerajući Benedicta na povlačenje. "Zasigurno je posrijedi neka žena", reče on.

Nakon što je uspješno blokirao Colinov napad, Benedict smjesta krene u protunapad. "Gledaj svoja vražja posla."

"Dakle, riječ je o ženi", Colin se zlobno smijuljio.

Benedict se naglo baci u napad, zahvativši vrškom mača Colinovu ključnu kost. "Moj bod", zagrmi on.

Colin kratko kimne glavom. "Bod za tebe." Vrate se u središte sobe. "Jesi li spreman?" upita ga.

Benedict potvrdno kimne.

"Engarde! Kreni!"

~318~ Julia Quinn

Ovaj put je Colin prvi krenuo u napad. "Trebaš li savjet o ženama..." reče on, tjerajući Benedicta na uzmicanje sve dok ga nije satjerao u kut.

Benedict podigne svoj floret i blokira Colinov napad tako energično da je njegov mlađi brat zateturao unatrag. "Ako budem trebao savjet u vezi sa ženama", odvrati on, "sigurno se neću obratiti tebi."

"Ranio si me", reče Colin, ponovno uspostavivši ravnotežu.

"Nisam", razvuče Benedict. "Zato imamo sigurnosni vršak."

"Svakako imam više uspjeha kod žena od tebe."

"Doista?" zajedljivo će Benedict pa visoko podigne nos i, oponašajući Colina, reče: "Zasigurno se neću oženiti Penelope Featherington!"

Colin se trzne.

"Ti", reče mu Benedict, "ne bi smio nikomu davati savjete."

"Nisam znao da je ondje."

Benedict krene u napad i za dlaku promaši Colinovo rame. "To nije nikakva isprika. Bio si na javnome mjestu, usred bijeloga dana. Čak i da nije bila ondje, netko te mogao čuti i tvoja bi prokleta izjava završila u Whistledownu."

Colin se obrani od njegova napada munjevitim protunapadom, pogodivši s lakoćom Benedicta u trbuh. "Moj bod", promumlja.

Benedict potvrdi kimanjem glave.

"Ja sam bio nesmotren", reče Colin dok su hodali natrag prema središtu sobe. "Ti si, međutim, glup." "Što ti to, do vraga, znači?"

Colin uzdahne, podignuvši masku. "Učini nam svima uslugu i oženi se tom djevojkom."

Benedict je samo zurio u njega, a stisak ruke oko drška mača mu odjednom postane mlitav. Postoji li ikakva mogućnost da Colin ne zna o kome govore? ~319~ Džentlmenska ponuda

On skine masku, zagleda se u bratove zelene oči i zamalo zastenje. Colin zna. Benedict nije imao pojma kako je to saznao, ali je nedvojbeno znao. Vjerojatno ga to ne bi trebalo čuditi. Colin je uvijek sve znao. Zapravo, jedina osoba koja je upućenija u tračeve od njega jest Eloise, a njoj nikad nije trebalo više od nekoliko sati da svoju upitnu mudrost podijeli s Colinom.

"Kako znaš?" konačno ga upita Benedict.

Jedan se kut Colinovih usana podigne u nakrivljeni osmijeh. "Za Sophie? To je prilično očito."

"Coline, ona je..."

"Sobarica? Pa što onda? Što će ti se dogoditi ako se oženiš njome?" upita ga Colin slegnuvši nehajno ramenima. "Ljudi za koje ti se živo fućka će te izopćiti? Kad bi barem mene izopćili neki od onih s kojima se ionako prisilno družim."

Benedict prezrivo slegne ramenima. "Već sam i sam zaključio da me nije briga za to", reče on.

"U čemu je onda problem, dovraga?" zanimalo je Colina.

"Previše je komplicirano."

"Nikad ništa nije previše komplicirano. Osim u našim glavama."

Benedict se zamisli nad time, zabivši vrh svoga floreta u pod tako da se savitljiva oštrica izvijala naprijed-nazad, a zatim ga upita, "Sjećaš se majčina krabuljnog plesa?"

Colin zatrepće na neočekivano pitanje. "Onog prije nekoliko godina? Netom prije no što se iselila iz kuće Bridgerton?"

Benedict kimne. "Da, tog. Sjećaš se žene u srebrnom koja je bila sa mnom? Nabasao si na nas u hodniku."

"Naravno. Bio si prilično opčinjen nj..." Colin naglo razrogači oči. "Nemoj mi reći da je to bila Sophie!" "Čudesno, zar ne?" prošapće Benedict, više nego jasno otkrivajući intonacijom svoga glasa da se radilo o eufemizmu.

"Ali... Kako..." ~320~ Julia Quinn

"Ne znam kako je dospjela onamo, ali ona nije obična sobarica."

"Kako nije?"

"Ma, jest, sobarica je", pojasni Benedict, "ali je istodobno i nezakonita kći grofa od Penwooda."

"Ne valjda sadašnjeg..."

"Ne, onog koji je umro prije dosta godina."

"I ti si sve to znao?"

"Ne", odgovori Benedict kratko i oštro, "nisam znao."

"Aha." Colin je grickao donju usnu probavljajući bratovu rečenicu. "Shvaćam." Zagleda se u Benedicta. "Što kaniš učiniti?"

Benedictov mač, čiji je vrh bio zabijen u pod pa mu se savinuta oštrica njihala amo-tamo, iznenada se ispravi i izleti mu iz ruke.

Bezizražajnim pogledom otpratio je njegovo klizanje podom i ne okrećući glavu rekao: "To je vrlo dobro pitanje."

Još je bio bijesan na Sophie zbog njezine obmane, no ni on nije bio do kraja nedužan. Nije trebao navaljivati da mu Sophie postane ljubavnicom. Svakako joj je imao pravo to ponuditi, no ona ga je također imala pravo odbiti. I čim ga je prvi put odbila, trebao ju je pustiti na miru.

Benedict nije bio nezakonito dijete, no ako je njezino iskustvo bilo toliko bolno da odbije donijeti još jedno kopile na svijet - e, pa, onda je trebao poštovati njezinu odluku.

Ako je poštovao nju, onda je trebao poštovati i njezina uvjerenja.

Nije smio biti tako bezobrazan prema njoj, uvjeravajući je kako je sve moguće, kako je slobodna donijeti koju god odluku njezino srce želi. Majka je bila u pravu: njegov život jest lagodan. Imućan je, ima obitelj, sretan je... i zapravo mu ništa nije nedostižno. Jedina stravična stvar koja mu se dogodila u životu bila je iznenadna i prerana smrt njegova oca, a čak je i tada imao obitelj koja mu je pomogla prebroditi najteže trenutke. Teško mu je bilo zamisliti određene patnje i boli jer ih jednostavno nikad nije doživio.

I, za razliku od Sophie, on nikad nije bio sam. ~321~ Džentlmenska ponuda

Što sad? Već je zaključio da je spreman oženiti se njome usprkos tome što će ga izopćiti iz visokog društva. Nepriznata izvanbračna kći možda je prihvatljivija bračna družica od sluškinje, ali jedva.

Pripadnici londonskog visokog društva će je možda prihvatiti budu li prisiljeni na to, no nikad neće biti ljubazni prema njoj. Sophie i on će vjerojatno morati živjeti tiho i povučeno na selu, daleko od londonske elite koja bi ih gotovo sigurno izbjegavala.

No bila mu je dovoljna jedna sekunda da spozna kako mu je draži miran i povučen život sa Sophie od javnog života bez nje.

Je li uopće bitno to što je žena s krabuljnog plesa zapravo bila ona?

Da, lagala mu je u vezi sa svojim identitetom, no on joj je upoznao dušu. Kad su se ljubili, kad su se smijali, ili jednostavno sjedili i razgovarali – tada se nije pretvarala. Žena od čijeg mu je osmijeha srce pjevalo, žena koja ga je ispunjavala zadovoljstvom već samo sjedeći pokraj njega dok je crtao – to je bila prava Sophie.

I on je voli.

"Izgledaš kao da si donio odluku", tiho reče Colin.

Benedict zamišljeno promotri svoga brata. Kad li je samo uspio razviti tako istančanu moć opažanja? I kad je toliko sazrio? Benedict je uvijek doživljavao Colina kao mladog, šarmantnog, vedrog i dobroćudnog mangupa koji nije u stanju preuzeti bilo kakav oblik odgovornosti.

No, promatrajući ga sada, vidio je nešto drugo. Ramena su mu bila nešto šira, držanje znatno sigurnije i opuštenije. A pogled mudriji. To je bila najveća promjena na njemu. Ako su oči uistinu prozori u dušu, Colinova je duša narasla dok Benedict nije obraćao pozornost.

"Dugujem joj pokoju ispriku", reče Benedict.

"Siguran sam da će ti oprostiti."

"I ona ih meni duguje nekoliko. Više od nekoliko." ~322~ Julia Quinn

Benedictu je bilo jasno da ga je brat htio pitati: "Zbog čega?" no umjesto toga – i to mu je služilo na čast - Colin ga samo upita: "Jesi li joj spreman oprostiti?"

Benedict kimne glavom.

Colin mu oduzme floret iz ruke. "Ja ću ti ga spremiti." Benedict je dugo i prilično tupavo zurio u bratove prste, a onda se naglo trgne i blebne: "Moram ići."

Colin se jedva suzdrži od cerekanja. "To sam i pretpostavljao."

Benedict se zapilji u svoga brata, a zatim ga, osjetivši neizdrživu potrebu, kratko zagrli: "Znam da ti ovo ne govorim dovoljno često", reče on, sam sebi zvučeći promuklo, "no doista te volim."

"I ja tebe volim, veliki brate." Colin se još šire nasmiješi svojim uvijek blago nakošenim osmijehom. "A sada se gubi odavde."

Benedict baci zaštitnu masku na brata i napusti sobu.

"Kako to misliš, otišla je?"

"Na žalost, baš tako kako sam rekla", pogled lady Bridgerton bio je žalostan i pun sućuti. "Otišla je."

Benedict je osjećao sve jači pritisak iza sljepoočnica; bilo je pravo čudo da mu glava nije eksplodirala. "I ti si je samo tako pustila da ode?"

"Mislim da bi bilo protuzakonito prisiliti je da ostane." Benedictu je došlo da zastenje. Vjerojatno je i način na koji ju je on prisilio da dođe u London bio protuzakonit, ali je svejedno to učinio.

"Kamo je otišla?" zahtijevao je odgovor.

Njegova majka kao da se smanjila u svome stolcu. "Ne znam.

Nagovarala sam je da uzme neku od naših kočija, djelomično zato što sam bila zabrinuta za njezinu sigurnost, ali i zato što me zanimalo kamo ide."

Benedict lupi šakama o majčin radni stol. "Što se onda zbilo, pobogu?" ~323~ Džentlmenska ponuda

"Kao što sam ti pokušala objasniti, nagovarala sam je da uzme neku od naših kočija, no ona to očito nije htjela, jer je nestala prije nego što sam stigla reći kočijašu da je pokupi ispred kuće."

Benedict opsuje sebi u bradu. Sophie je vjerojatno još u Londonu, no London je golemi, prenapučeni grad, u kojem je gotovo nemoguće pronaći nekoga tko ne želi biti pronađen.

"Pretpostavila sam", oprezno će Violet, "da ste se vas dvoje posvađali."

Benedict nervozno prođe rukom kroz kosu, pa opazi svoj bijeli rukav. "O, Isuse", promrmlja on. Dojurio je ovamo u mačevalačkom odijelu. Pogleda u svoju majku i zakoluta očima. "Nemoj mi samo, molim te, sada držati predavanje o spominjanju božjeg imena uzalud, majko."

Njoj se trznu usne. "Nije mi ni palo na pamet."

"Kako da je pronađem?"

Violetin se pogled ponovno uozbilji. "Ne znam, Benedicte. I ja bih to voljela znati. Sophie mi je uistinu draga."

"Ona je Penwoodova kći", reče Benedict.

Violet se namršti. "Naslućivala sam takvo što. Vanbračna, pretpostavljam?"

Benedict kimne.

Njegova majka otvori usta kako bi nešto rekla, no to joj ne uspije jer se u tom trenutku vrata njezina ureda naglo otvore i glasno tresnu u zid. Kroz njih uleti Francesca, koja je očito pretrčala cijelu kuću, i zabije se u majčin stol. Zatim dojuri Hyacinth, koja se zabije u Francescu. "Što se to događa?" upita Violet, naglo skočivši na noge.

"Sophie", zadihano će Francesca.

"Znam", reče Violet. "Otišla je. Mi..."

"Ne!" prekine je Hyacinth, tresnuvši o stol novinskim listom.

"Pogledajte." ~324~ Julia Quinn

Benedict pokuša prvi zgrabiti novine koje je smjesta prepoznao kao najnovije izdanje Whistledowna, ali ga majka preduhitri. "Što piše?" upita on i, ugledavši Violetino blijedo lice, osjeti mučninu u želucu.

Ona mu preda članak. Munjevito je preletio pasuse o vojvodi od Ashbournea i grofu od Macclesfielda te onaj o Penelope Featherington, a zatim dospio do dijela u kojem se očito spominjala Sophie.

"Zatvor?" više je dahnuo nego izgovorio.

"Moramo je izvući", reče njegova majka, uspravivši se poput generala koji se sprema u bitku.

No Benedict je već bio pred vratima. "Čekaj!" poviče Violet i pojuri za njime. "Idem s tobom!"

Benedict stane pred stubama. "Ne, ne ideš", zapovijedi joj. "Ne želim te izlagati..."

"Pobogu, sine", odvrati mu Violet, "ta nisam baš nježni cvijetak.

Osim toga, ja mogu jamčiti da je Sophie poštena i čestita djevojka."

"Idem i ja", reče Hyacinth, zaustavivši se pokraj Francesce, koja je također izašla za njima u hodnik na katu.

"Ne!" istodobno poviču Violet i Benedict.

"Ali..."

"Rekla sam ne", strogim glasom ponovi Violet.

Francesca nadureno frkne. "Pretpostavljam da onda ni ja ne smijem..."

"Nemoj ni dovršiti tu rečenicu", upozori je Benedict.

"Ionako mi ne bi dopustio."

Benedict se suzdrži od komentara i obrati se majci. "Ako želiš poći sa mnom, moramo smjesta krenuti."

Ona kimne. "Ti dođi s kočijom pred kuću, ja ću te ondje čekati." ~325~ Džentlmenska ponuda

Za deset minuta bili su na putu prema zatvoru.

~326~ Julia Quinn

22. Poglavlje

Kakva strka u ulici Bruton! Udova vikontica Bridgerton i njezin sin, Benedict Bridgerton, viđeni su u petak ujutro kako žurno istrčavaju iz njezine kuće. Gospodin Bridgerton je navodno svoju majku doslovno ubacio u kočiju, koja je zatim odjurila munjevitom brzinom. Francesca i Hyacinth Bridgerton su stajale na ulaznim vratima, a Vaša je autorica iz pouzdanih izvora doznala kako je pritom Francesca izgovorila riječ koju otmjene dame nikad ne bi smjele rabiti.

No Bridgertoni nisu jedina obitelj koja je taj dan proživljavala uzbuđenja. Kod Penwoodica se također štošta događalo, a vrhunac je bila svađa koja se pred njihovim ulaznim stubama odvijala između grofice i njezine kćeri, gospođice Posy Reiling.

Budući da nikad nije simpatizirala lady Penwood, Vaša autorica može na to samo reći, "Svaka čast, Posy!"

Društveni bilten lady Whistledown, 16. lipnja 1817.

B

ilo je hladno. Strašno hladno. I čuo se grozan zvuk koji je zacijelo proizvodio neki mali četveronožac. Ili, još gore, krupni četveronožac. Ili, točnije, krupni primjerak malog četveronošca. Štakori.

"O, Bože", zajeca Sophie. Rijetko je uzalud spominjala Njegovo ime, no ova joj se prigoda učinila dovoljno prikladnom da započne s tom praksom. Možda njezine riječi dopru do Njega, pa odluči satrti ~327~ Džentlmenska ponuda

štakore. Da, to bi bilo poželjno. Snažnim udarom munje. Golemim.

Biblijskih razmjera. Pogodio bi zemlju i tankim električnim ticalima, koja bi se raširila diljem svijeta, na smrt spržio sve štakore.

Bio je to divan san. Gotovo poput onoga u kojem je sanjala da će živjeti sretno do kraja života kao supruga gospodina Benedicta Bridgertona.

Brzo udahnuvši, Sophie iznenada osjeti probadajuću bol u srcu.

Od ta dva sna, ovaj s genocidom štakora joj se činio lakše ostvarivim.

Sad je sasvim sama. Prepuštena samoj sebi. Nije znala zašto je to toliko plaši. Jer, istini za volju, oduvijek je bila sama. Otkako ju je baka ostavila na ulaznim stubama ispred Penwood Parka, nikad se nitko nije zalagao za nju, nikad nitko nije stavio njezine potrebe ispred – ili barem na istu razinu – vlastitih potreba.

Zakrulji joj u želucu. To je podsjeti da bi na sve dulji popis svojih muka trebala dodati i glad.

I žeđ. Nisu joj dali ni kapi vode. Vrlo je živo i intenzivno počela maštati o čaju.

Sophie dugo i sporo izdahne, podsjećajući se da udiše kroz usta.

Smrad je bio nepodnošljiv. Dobila je jednostavnu noćnu posudu za obavljanje nužde, no dosad je uglavnom trpjela, nastojeći se olakšavati što je rjeđe mogla. Noćna je posuda ispražnjena prije nego što su je ubacili u Sophijinu ćeliju, ali nije bila očišćena. Još je, naime, bila mokra kad ju je Sophie podigla s poda. Smjesta ju je ispustila iz ruke, tresući se cijelim tijelom od gađenja.

I sama je, dakako, svojedobno ispraznila mnogobrojne noćne posude, no ljudi za koje je radila uglavnom su, štono se kaže, dobro ciljali. I, što je još bitnije, Sophie je nakon toga uvijek mogla oprati ruke. Sad ju je, osim hladnoće i gladi, mučilo i to što se osjećala prljavo u vlastitoj koži. Bio je to grozan osjećaj.

"Imate posjet."

~328~ Julia Quinn

Začuvši stražarev grubi i neprijateljski glas, Sophie naglo ustane.

Je li moguće da je Benedict saznao gdje je? Bi li joj uopće došao u pomoć? Je li...

"Vidi, vidi vidi..."

Araminta. Sophie razočarano klone.

"Sophie Beckett", Araminta zacokće jezikom, prinoseći rupčić nosu, kao da je Sophie jedini izvor smrada. "Nikad ne bih rekla da ćeš imati toliko hrabrosti i pojaviti se u Londonu."

Sophie stisne usne u buntovnu crtu. Znala je da je Araminta želi isprovocirati i nije joj htjela priuštiti to zadovoljstvo.

"Bojim se da ti se ne piše dobro", nastavila je, odmahujući glavom u parodiji sućuti. Zatim se nagne prema naprijed i prošapće: "Sudac nije baš naklonjen lopovima."

Sophie prekriži ruke i tvrdoglavo se zapilji u zid. Kad bi čak i samo nakratko pogledala u Aramintu, vjerojatno se ne bi mogla suzdržati od fizičkog napada i, usprkos metalnim šipkama između njih, nanošenja ozbiljnih ozljeda njezinu licu.

"Krađa kopča s cipela je već dovoljno težak prekršaj", reče Araminta, kuckajući si kažiprstom po bradi, "no kad sam mu rekla da si mi ukrala i vjenčani prsten, još više se ražestio."

"Ja nisam..." Sophie stane prije nego što vikne još štogod. Bilo bi to točno ono što je Araminta željela.

"Nisi?" odvrati ona, podmuklo se smješkajući. Podigla je ruku u zrak, mašući prstima. "Tvoja riječ protiv moje, a ja ga ne vidim na svojoj ruci."

Sophie otvori usta, no kroz njih ne prođe nikakav zvuk. Araminta je u pravu. Nijedan sudac neće vjerovati njezinoj riječi protiv riječi grofice od Penwooda.

Araminta je imala zadovoljan, gotovo mačji izraz lica. "Muškarac u prednjoj prostoriji - mislim da se predstavio kao stražar – kaže da vjerojatno nećeš završiti na vješalima, pa se onda ne moraš brinuti zbog toga. Veća je vjerojatnost da ćeš biti nekamo otpremljena." ~329~ Džentlmenska ponuda

Sophie se zamalo nasmije. Samo dan ranije razmišljala je o odlasku u Ameriku. Kako sada stvari stoje, zasigurno će napustiti zemlju, jedino što će joj odredište biti Australija. I bit će u okovima.

"Zatražit ću blažu kaznu", reče Araminta. "Ne želim da umreš, samo da... odeš."

"Uzor kršćanskog milosrđa", promumlja Sophie. "Sudac će zasigurno biti ganut."

Araminta protrlja prstima sljepoočnice pa lijenim pokretom odmakne kosu s lica. "I ja mislim da hoće." Zatim pogleda izravno u Sophie i nasmiješi joj se. Osmijeh je bio umjetan i bezizražajan, i Sophie iznenada poželi znati...

"Zašto me mrzite?" prošapće.

Araminta je na trenutak samo šutjela i zurila u nju, a zatim prošapće: "Zato što te volio."

Sophie zanijemi od šoka.

Aramintin je pogled djelovao krajnje nestabilno. "Nikad mu to neću oprostiti."

Sophie je odmahivala glavom u nevjerici. "Nikada me nije volio."

"Odijevao te i hranio." Araminta stisne usnice. "Prisilio me da živim s tobom."

"To nije bila ljubav", reče Sophie. "To je bila krivnja. Da me uistinu volio, ne bi me ostavio s vama. Nije bio glup; morao je znati koliko me mrzite. Da me volio, ne bi me izostavio iz svoje oporuke.

Da me volio..." Prekinula je zagrcnuvši se od progutanih suza.

Araminta prekriži ruke.

"Da me volio", nastavi Sophie, "onda bi se potrudio razgovarati sa mnom. Mogao me pitati kako sam provela dan, koji predmet učim, je li mi godio doručak." Grčevito gutajući suze, okrene se od Araminte. Bilo joj je preteško u tom trenutku gledati u nju. "Nikad me nije volio", reče tiho. "On nije znao voljeti."

Nakon toga, dvije žene dugo nisu razmijenile nijednu riječ, a onda konačno Araminta reče: "Tako me kažnjavao." ~330~ Julia Quinn

Sophie se opet polako okrene prema njoj.

"Zato što mu nisam rodila nasljednika." Araminti se počnu tresti ruke. "Mrzio me zbog toga."

Sophie nije znala što reći na to. Nije bila sigurna postoje li uopće prave riječi.

Nakon još jedne duge šutnje, Araminta nastavi: "Isprva sam te mrzila jer me tvoja prisutnost vrijeđala. Nijedna žena ne bi smjela biti prisiljena primiti muževo kopile pod svoj krov."

Sophie ne reče ništa.

"A onda... A onda..."

Na Sophijino veliko iznenađenje, Araminta se malaksalo nasloni na zid, kao da su joj sjećanja isisala svu snagu.

"A onda se to promijenilo", konačno dovrši ona. "Kako mu je uspjelo imati tebe s tamo nekom kurvom, a ja mu nisam mogla podariti dijete?"

Sophie zaključi kako bi sad bilo besmisleno braniti majku.

"Nisam, znaš, mrzila samo tebe kao takvu", prošapće Araminta.

"Mrzila sam što te moram gledati."

To nije nimalo iznenadilo Sophie.

"Mrzila sam tvoj glas. Mrzila sam činjenicu da imaš njegove oči.

Mrzila sam te jer si živjela u mome domu."

"To je bio i moj dom", tiho će Sophie.

"Da", odvrati Araminta. "Znam. Zbog toga sam te također mrzila."

Sophie se naglo okrene, pogledavši Aramintu ravno u od. "Zašto ste došli ovamo?" upita je. "Niste li već dovoljno učinili? Osigurali ste moj progon u Australiju."

Araminta slegne ramenima. "Očito nisam mogla odoljeti. Previše uživam gledajući te u zatvorskoj ćeliji. Morat ću se tri dana prati da skinem smrad sa sebe, ali se svejedno isplatilo." ~331~ Džentlmenska ponuda

"Onda me ispričajte, moram ići sjesti u kut i pretvarati se da čitam knjigu", otrese se Sophie. "Niste mi ni u kom slučaju lijep prizor."

Zatim odmaršira do tronogog stolca, jedinog komada namještaja u ćeliji, i sjedne na njega, nastojeći ne izgledati toliko jadno kao što se osjećala. Araminta ju je porazila, to je istina, no nije joj slomila duh.

Odbijala je pružiti Araminti užitak da pomisli da ju je slomila.

Sjela je prekriženih ruku, okrenuvši leđa ulazu u ćeliju, osluškujući zvukove Aramintina odlaska.

No Araminta je ostala.

Konačno, nakon desetak minuta besmislenog sjedenja, Sophie naglo ustane i poviče: "Hoćete li već jednom otići?"

Araminta lagano nagne glavu u stranu: "Razmišljam."

Sophie je htjela upitati: "O čemu?" ali se bojala odgovora. "Pitam se kako je u Australiji", zamišljeno će Araminta. "Nisam, dakako, nikad bila ondje, niti poznajem ikoga tko jest; nitko uljuđen ne bi poželio otići onamo. No čula sam da je stravično vruće. A ti imaš tako svijetli ten. Ta tvoja divna nježna koža neće preživjeti izlaganje jakom suncu. Naime..." Što god da je Araminta kanila reći, bilo je prekinuto (na svu sreću – Sophie se bojala da će je ubiti bude li prisiljena i dalje slušati njezin govor) bukom koja je dopirala iza ugla.

"Koji vrag..." Araminta napravi nekoliko koraka unatrag i istegne vrat ne bi li bolje vidjela što se ondje zbiva.

A onda Sophie začuje poznati glas.

"Benedict?" prošapće ona. "Što si rekla?" grubo je upita Araminta.

No Sophie je već skočila na noge i pritisnula lice na rešetke.

"Rekao sam", grmio je Benedict, "maknite nam se s puta!"

"Benedicte!" poviče Sophie. Zaboravila je na to da nije baš osobito željela da je Bridgertoni vide u ovako ponižavajućim okolnostima. Zaboravila je da za Benedicta i nju nema budućnosti. ~332~ Julia Quinn

Trenutačno nije mogla misliti ni na što drugo osim na činjenicu da je došao po nju, da je sada tu.

Da joj je glava mogla proći kroz šipke, Sophie bi je zasigurno progurala kroz njih.

Zatvorom je odzvanjao prilično ružan zvuk udarca mesa u kost, a zatim još jedan, mukliji zvuk, najvjerojatnije od pada tijela na pod.

Zvuk trčećih koraka, a zatim...

"Benedict!"

"Sophie! Moj Bože, jesi li dobro?" Gurnuvši ruke kroz šipke on joj obuhvati lice. Usne mu pronađu njezine; nisu se ljubili strasno, nego prestravljeno i s olakšanjem.

"Gospodine Bridgerton?" zakriješti Araminta.

Sophie nekako uspije odvojiti pogled od Benedicta i pogledati u Aramintino šokirano lice. U cijelom tom vrtlogu uzbuđenja zaboravila je da Araminta ne zna ništa o njezinoj povezanosti s obitelji Bridgerton.

Bio je to jedan od najsavršenijih životnih trenutaka. Možda je to značilo da je Sophie plitka osoba, možda da nije ispravno posložila prioritete, ali Sophie je jednostavno uživala u činjenici da je Araminta, kojoj su društveni položaj i moć bili sve na svijetu, vidjela kako je ljubi jedan od najpoželjnijih londonskih neženja.

Dakako, bilo joj je i jako drago što vidi Benedicta.

Benedict se odmakne, nevoljko klizeći prstima nježno po Sophijinu licu dok je izvlačio ruke iz njezine ćelije. Prekrižio je ruke i uputio Araminti mrki pogled kojim je, Sophie je bila uvjerena, mogao spržiti zemlju.

"Za što je optužujete?" zapovjednim tonom je upita Benedict.

Sophijini osjećaji prema Araminti mogli bi se najbliže opisati kao "krajnja odbojnost", no bez obzira na njih, nikad ne bi tu stariju ženu nazvala glupom. Sada je, međutim, bila sklona promijeniti mišljenje jer je Araminta, umjesto da dršćući pobjegne pod neki zaklon, kao

~333~ Džentlmenska ponuda

što bi svaka osoba pri zdravoj pameti učinila pod paljbom, ona se podboči i drekne: "Za krađu!"

U tom trenutku iza ugla dojuri lady Bridgerton. "Ne mogu vjerovati da bi Sophie učinila takvo što", reče ona, zaustavivši se pokraj svoga sina. Oči su joj se stisnule dok je promatrala Aramintu, pa doda prilično osorno: "A vi mi se, lady Penwood, nikad niste sviđali."

Araminta ustukne i uvrijeđeno položi ruku na prsa. "Ovdje se ne radi o meni", bjesnila je, "nego o toj drskoj djevojci" - (izrekla je to kratko uputivši prezrivi pogled Sophie) - "koja mi je ukrala vjenčani prsten!"

"Nisam vam ukrala vjenčani prsten i vi to dobro znate!" pobuni se Sophie. "Zadnje što bih željela imati je vaš..."

"Ukrala si mi kopče s cipela!"

Sophijine se usne stisnu u ratobornu crtu.

"Ha! Vidite!" Araminta se osvrne oko sebe ne bi li se osvjedočila koliko je ljudi to vidjelo. "Jasno priznanje krivnje."

"Ona je vaša pastorka", odbrusi joj Benedict. "Niste je nikad smjeli dovesti u situaciju da bude prisiljena..."

Aramintino se lice iskrivi i pocrveni. "Da se niste usudili", upozori ga ona, "nazivati je mojom pastorkom. Ona mi nije ništa.

Ništa!"

"Oprostite", reče lady Bridgerton iznimno učtivim glasom, "ali ako vam ona uistinu ne znači ništa, što onda radite u ovom prljavom zatvoru? Zašto tražite da je objese zbog krađe?"

Araminta nije stigla odgovoriti jer je u tom trenutku došao sudac, a za njime vrlo namrgođeni stražar koji je uz to još imao i upadljivu modricu na oku.

Budući da ju je taj isti stražar pljesnuo po stražnjici gurnuvši je u ćeliju, Sophie nije mogla suspregnuti osmijeh. "Što se ovdje zbiva?" strogo upita sudac. ~334~ Julia Quinn

"Ova žena", reče Benedict, spriječivši učinkovito svojim glasnim, dubokim glasom svaki drugi pokušaj odgovora, "optužuje moju zaručnicu za krađu."

Zaručnicu?

Sophie je jedva uspjela zatvoriti usta, ali se svejedno morala čvrsto primiti za šipke jer su joj noge trenutačno otkazale poslušnost.

"Zaručnicu?" dahne Araminta.

Sudac se uspravi. "A tko ste vi, gospodine?" upita ga, očito svjestan da je Benedict važna osoba, iako nije bio siguran tko je točno on.

Benedict prekriži ruke i predstavi mu se.

Sudac problijedi. "Ovaj, jeste li u kakvom rodu s vikontom?"

"On mi je brat."

"A ona je", sudac proguta slinu pokazujući prema Sophie, "vaša zaručnica?"

Sophie je čekala neki nadnaravni znak koji bi označio Benedicta kao lažljivca, no na njezino iznenađenje, ništa se nije dogodilo.

"Ne možete se oženiti njome", naglasi Araminta.

Benedict se okrene prema svojoj majci. "Postoji li kakav razlog zašto bih trebao tražiti dopuštenje lady Penwood?"

"Koliko ja znam, ne postoji", odgovori lady Bridgerton.

"Ona je najobičnija kurva", prosikće Araminta. "Majka joj je također bila kurva, a krv nije vod... ah!"

Prije nego što je uopće itko opazio da se pokrenuo, Benedict ju je već držao za vrat. "Nemojte me tjerati", upozori je on, "da vas udarim."

Sudac mu dodirne rame. "Zapravo biste je trebali pustiti."

"Smijem li joj začepiti usta?" ~335~ Džentlmenska ponuda

Sudac je djelovao kao da razmatra tu mogućnost, no naposljetku odmahne glavom.

Benedict vrlo nevoljko pusti Aramintu.

"Oženite li se njome", reče ona, trljajući si vrat, "pobrinut ću se da svi doznaju tko je ona zapravo – kopile najobičnije kurve." Sudac strogo pogleda Aramintu. "Mislim da možemo i bez takvog rječnika."

"Vjerujte, inače se ne izražavam tako", odgovori ona, prezrivo šmrknuvši, "no ovakva situacija opravdava teške riječi."

Sophie se morala ugristi za zglob prsta zureći u Benedicta koji je prijeteći savijao i istezao prste. On je očito mislio da takva situacija opravdava teške šake.

Sudac se nakašlje. "Optužujete je za vrlo težak zločin", glasno gutne. "A ona će se udati za Bridgertona."

"Ja sam grofica od Penwooda", vrištala je Araminta. "Grofica!"

Sučev je pogled letio od jedne do druge osobe u prostoriji. Kao grofica, Araminta je prema plemićkoj hijerarhiji imala viši rang od svih nazočnih, ali je istodobno ondje bila jedini Penwood protiv dvoje Bridgertona, od kojih je jedan bio vrlo krupan i očito vrlo bijesan Bridgerton, koji je već udario stražara u oko.

"Pokrala me je!"

"Ne, vi ste pokrali nju!" zagrmi Benedict.

U prostoriji trenutačno zavlada tišina.

"Ukrali ste joj djetinjstvo", reče Benedict, tresući se cijelim tijelom od bijesa. Malo je toga znao o Sophijinu životu, no bilo mu je jasno da je ova žena zaslužna za veći dio patnje i boli koja se skrivala u zelenim očima. I bio se spreman kladiti da je za ostatak bio zaslužan njezin dragi pokojni tatica.

Benedict se okrene prema sucu i reče: "Moja zaručnica je nezakonita kći pokojnog grofa od Penwooda i zato ju je udova grofica nepravedno optužila za krađu. Radi se o osveti iz mržnje, kratko i jasno." ~336~ Julia Quinn

Sudac skrene pogled s Benedicta na Aramintu, i konačno pogleda Sophie. "Je li to istina?" upita je. "Jeste li doista nepravedno optuženi?"

"Ukrala mi je kopče s cipela!" vrištala je Araminta. "Kunem se pokojnim suprugom, ukrala je kopče!"

"Za Boga miloga, majko, ja sam uzela kopče."

Sophie zine od iznenađenja. "Posy?"

Benedict pogleda u novopridošlu nisku, pomalo bucmastu djevojku koja je očito bila grofičina kći, a zatim opet u Sophie, koja je bila blijeda poput duha.

"Gubi se odavde", prosikće Araminta. "Nemaš zašto biti tu."

"Očito ima", reče sudac okrenuvši se prema Araminti, "ako je uzela kopče s cipela. Želite li podnijeti prijavu protiv nje?"

"Ona mi je kći!"

"Strpajte me u ćeliju zajedno sa Sophie!" teatralno će Posy, stavivši ruku na prsa radi boljeg dojma. "Ako ćete nju prognati zbog krađe, onda morate i mene."

Benedict se nasmiješi, prvi put nakon mnogo dana.

Stražar izvadi ključeve. "Gospodine?" reče oklijevajući, upitno pogledavši suca.

"Spremi ih natrag", drekne sudac. "Nećemo zatvoriti grofičinu kćer."

"Nemojte ih spremiti", ubaci se lady Bridgerton. "Želim da smjesta oslobodite moju buduću snahu."

Stražar bespomoćno pogleda u suca.

"No, dobro", reče sudac, pokazujući prstom prema Sophie.

"Oslobodi je. Nitko, međutim, ne ide nikamo dok ovo ne razriješim."

Usprkos Aramintinu ljutitom prosvjedovanju, stražar poslušno pusti Sophie iz ćelije. Ona smjesta potrči prema Benedictu, ali sudac ~337~ Džentlmenska ponuda

ispruži ruku i zaustavi je. "Samo malo", upozori je. "Nema dirljivih susreta dok ne utvrdim tko treba biti uhićen."

"Nitko ne treba biti uhićen", zareži Benedict.

"Ona mora otići u Australiju!" poviče Araminta, pokazujući prstom u Sophie.

"Zatvorite mene!" uzdahne Posy, položivši nadlanicu na čelo. "Ja sam kriva!" "Šuti, Posy", prošapće Sophie. "Vjeruj mi, ne želiš biti unutra.

Odvratno je. Ima štakora."

Posy se malo odmakne od ćelije.

"Nitko vas u ovom gradu više neće nikamo pozvati", reče lady Bridgerton Araminti.

"Ja sam grofica!" prosikće Araminta.

"Ja sam, međutim, popularnija", uzvrati lady Bridgerton, a Sophie i Benedict zinu u čudu, iznenađeni za nju netipičnim, zlobnim tonom glasa.

"Dosta!" poviče sudac, a zatim se okrene prema Posy i upita je, pokazujući prema Araminti: "To je vaša majka?"

Posy kimne.

"Vi ste joj ukrali kopče s cipela?"

Posy ponovno kimne. "A vjenčani prsten joj uopće nije ukraden.

Doma je, u njezinoj kutiji za nakit."

Nitko nije glasno uzdahnuo u čudu, jer nitko nije bio osobito iznenađen.

Araminta svejedno reče: "To nije istina!"

"U drugoj kutiji", pojasni Posy. "Onoj koju držiš u trećoj ladici s lijeva."

Araminta problijedi.

~338~ Julia Quinn

"Čini se da nemate baš osnove za tužbu protiv gospođice Beckett, lady Penwood."

Tresući se od srdžbe, Araminta ispruži drhtavu ruku i uperi svoj dugi prst u Sophie. "Ona me pokrala", reče jezivim, dubokim glasom, a zatim bijesno pogleda u Posy. "Moja kći laže. Ne znam zašto, a još manje znam što time kani postići, no ona laže." Sophie osjeti snažnu nelagodu u trbuhu. Posy će biti u velikoj nevolji kad se vrati kući. Nije mogla ni zamisliti što će joj Araminta učiniti za osvetu zbog ovakvog javnog poniženja. Nije mogla dopustiti da Posy preuzme krivnju. Morala je...

"Posy nije..." Riječi su joj izletjele iz usta prije nego što je uopće stigla promisliti o njima, no nije uspjela dovršiti rečenicu jer ju je Posy udarila laktom u trbuh.

Jako.

"Nešto ste rekli?" upita je sudac.

Sophie odmahne glavom, potpuno onesposobljena za govor. Posy joj je izbila sav zrak iz pluća.

Sudac umorno uzdahne i prođe prstima kroz svoju prorijeđenu plavu kosu. Pogleda prvo u Posy, pa u Sophie, pa u Aramintu, i na kraju u Benedicta. Lady Bridgerton kašljucne, prisilivši ga da pogleda i u nju.

"Ovdje se očito ne radi", kaže sudac, djelujući kao da bi bilo gdje bio radije nego ondje, "samo o ukradenoj kopči za cipele."

"Kopčama za cipele", frkne Araminta. "Bile su dvije."

"Nebitno", odbrusi joj sudac. "Vi očito svi mrzite jedni druge, a ja bih volio znati zašto, prije no što bilo koga optužim za krađu." Na trenutak su svi šutjeli. A onda svi progovore istodobno.

"Tišina!" zagrmi sudac. "Vi prvi", pokaže prstom na Sophie.

"Paaaa..." Sad kad je konačno mogla neometano govoriti u svoju obranu, ona osjeti veliku tremu.

Sudac se znakovito nakašlje. Glasno. ~339~ Džentlmenska ponuda

"On je rekao istinu", brzo progovori Sophie, pokazujući na Benedicta. "Moj otac je grof od Penwooda, iako me nikad nije priznao kao svoju kćer."

Araminta otvori usta kako bi nešto rekla, no sudac je pokosi mrkim pogledom pa ne kaže ništa.

"Sedam sam godina živjela u Penwood Parku prije no što se ona udala za grofa", nastavi Sophie, pokazujući na Aramintu. "Grof me predstavljao kao svoju štićenicu, no svi su znali istinu." Ona malo zastane, prisjećajući se očeva lica i pomislivši kako je ne bi trebalo čuditi što ga se ne može sjetiti nasmijanog. "Jako mu nalikujem", reče naposljetku.

"Poznavala sam tvoga oca", tiho reče lady Bridgerton. "I tvoju tetu. Sad mi je jasno zašto si mi bila toliko poznata."

Sophie joj uputi osmijeh pun zahvalnosti. Nešto u tonu glasa lady Bridgerton ulijevalo joj je povjerenje, grijalo je iznutra, i ona se osjeti sigurnije.

"Molim vas, nastavite", reče sudac.

Sophie mu kimne glavom, a zatim doda: "Kad se grof oženio groficom, ona nije željela da ja živim s njima, no grof je inzistirao.

Rijetko sam ga viđala i mislim da mu nije bilo osobito stalo do mene, ali se osjećao odgovornim i nije joj htio dopustiti da me izbaci iz kuće. No kad je umro..."

Sophie zastane i proguta knedlu koja joj se u međuvremenu stvorila u grlu. Zapravo još nikad nije nikomu ispripovijedala svoju priču; sama je sebi zvučala čudno izgovarajući te rečenice. "Kad je umro", nastavila je, "u oporuci je naglasio da će novčani iznos koji je ostavio lady Penwood biti utrostručen bude li me uzdržavala do moje dvadesete godine. I ona je to učinila. No moj se položaj drastično promijenio. Postala sam sluškinja. U stvari, ne prava sluškinja." Sophie se ironično nasmiješi. "Sluškinja dobiva plaću. Ja sam, dakle, bila nešto poput robinje."

Sophie pogleda u Aramintu. Stajala je prekriženih ruku, podignuta nosa i čvrsto stisnutih usana. Sophie se odjednom sjeti da ~340~ Julia Quinn

je taj izraz vidjela nebrojeno mnogo puta na njezinu licu. Više nego što je mogla zapamtiti. Dovoljno često da joj uništi dušu.

Pa ipak, evo, stoji tu prljava i bez prebijenog novčića, ali i dalje stabilna uma i snažna duha.

"Sophie?" upita Benedict, gledajući je zabrinuto. "Je li sve u redu?" Ona sporo kimne, jer je upravo shvatila da sve jest u redu. Čovjek kojega voli ju je (doduše, ne baš izravno) zaprosio, Araminta će konačno ispaštati zbog svojih zlodjela – za što će se pobrinuti, ni manje ni više, nego obitelj Bridgerton, koja će je sasjeći u komadiće, a Posy... To je možda bilo najljepše od svega.

Posy, koja joj je uvijek htjela biti poput sestre, ali nikad nije imala dovoljno hrabrosti da bude ono što jest, suprotstavila se svojoj majci i tim činom vjerojatno preokrenula situaciju. Sophie je bila sasvim sigurna da bi je Posyno svjedočenje, u slučaju da Benedict nije došao i proglasio je svojom zaručnicom, spasilo od izgnanstva – a možda čak i od smaknuća. A Sophie je bolje od ikoga znala da će Posy skupo platiti svoju hrabrost. Araminta je vjerojatno već smišljala kako da joj zagorči život.

Da, sve je doista u redu. Sophie odjednom opazi da je malo uspravila leđa, pa reče.: "Dopustite da dovršim svoju priču. Nakon grofove smrti, lady Penwood me zadržala kao neplaćenu osobnu sobaricu. Iako sam, realno, obavljala poslove za tri sobarice."

"Nevjerojatno, lady Whistledown je prošli mjesec upotrijebila iste riječi!" uzbuđeno će Posy. "Ja sam rekla majci da ona..."

"Posy, umukni!" prodere se Araminta.

"Kad sam napunila dvadeset godina", nastavi Sophie, "nije me izbacila iz kuće. Do dana današnjeg ne znam zašto."

"Mislim da smo dovoljno čuli", reče Araminta.

"Ja mislim da nismo čuli ni približno dovoljno", oštro će Benedict.

Sophie pogledom zatraži sučevo odobrenje. Kad joj je kimnuo, ona nastavi. "Mogu samo zaključiti da je voljela imati nekoga komu ~341~ Džentlmenska ponuda

može zapovijedati. Ili je jednostavno voljela imati neplaćenu sobaricu. Otac mi oporučno nije ništa ostavio."

"To nije točno", izvali Posy.

Sophie je pogleda u šoku.

"Ostavio ti je novac", ustrajno će Posy.

Sophie osjeti kako joj se donja vilica olabavila. "To nije moguće.

Nisam imala ništa. Otac se brinuo za mene do moje dvanaeste godine, ali nakon toga..."

"Nakon toga", reče Posy odrješito, "ti je osigurao miraz."

"Miraz?" prošapće Sophie.

"To nije istina!" vrištala je Araminta.

"Jest, istina je", bila je uporna Posy. "Nisi smjela ostavljati naokolo dokaze koji te mogu inkriminirati, majko. Prošle sam godine pročitala kopiju grofove oporuke." Okrene se prema ostalima u prostoriji i reče: "Bila je u istoj onoj kutiji u koju je spremila vjenčani prsten."

"Ukrala si mi miraz?" Sophijin glas bio je jedva malo glasniji od šapta. Svih ovih godina mislila je da joj otac nije ostavio ništa.

Znala je da je nikad nije volio, da ju je samo smatrao svojom odgovornošću, ali ju je svejedno zaboljelo što je osigurao miraze za Rosamund i Posy – koje nisu bile njegove biološke kćeri – a za nju nije.

Nikad zapravo nije mislila da ju je namjerno ignorirao; istini za volju, uglavnom se osjećala... zaboravljenom.

A to joj je bilo još gore nego da je se otvoreno odrekao. "Ostavio mi je miraz", reče ona ošamućeno. A zatim Benedictu: "Imam miraz."

"Ne zanima me tvoj miraz", odvrati on. "Ne treba mi."

"Mene zanima", reče Sophie. "Mislila sam da me zaboravio. Svih ovih godina bila sam uvjerena da je sastavljajući oporuku jednostavno zaboravio na mene. Znala sam da nije mogao ostaviti ~342~ Julia Quinn

nasljedstvo svojoj nezakonitoj kćeri, no uvijek je svima govorio da sam mu štićenica. Nije bilo razloga da se ne pobrine za svoju štićenicu. To je sasvim uobičajena praksa."

Sudac se nakašlje pa se okrene prema Araminti: "Što se dogodilo s njezinim mirazom?"

Araminta ne odgovori ništa.

Lady Bridgerton se nakašlje. "Koliko ja znam, utaja tuđeg miraza", reče ona, "nije baš dopuštena zakonom."

Zatim se nasmiješi – polako i zadovoljno. "Je li, Araminta?"

~343~ Džentlmenska ponuda

23. Poglavlje

Navodno je lady Penwood napustila London. Lady Bridgerton također. Zanimljivo...

Društveni bilten lady Whistledown, 18. lipnja, 1817.

B

enedict zaključi da nikad nije toliko silno volio svoju majku kao u tom trenutku. Nastojao je suspregnuti osmijeh, no to mu je izrazito teško polazilo za rukom dok je promatrao lady Penwood kako zijeva kao riba na suhom.

Sudac izbeči oči. "Ne želite valjda reći da bih trebao uhititi groficu?"

"Ne, naravno", Violet otkloni tu mogućnost. "Vjerojatno bi ionako bila oslobođena. Aristokracija rijetko kad plati za svoje zločine."

"Ali", doda ona, lagano nagnuvši glavu u stranu, prodorno gledajući u lady Penwood, "kad biste je doista uhitili, bilo bi joj iznimno neugodno braniti se od takvih optužbi." "Što pokušavate reći?" procijedi lady Penwood kroz čvrsto stisnute zube.

Violet se okrene prema sucu. "Smijem li nakratko porazgovarati nasamo s lady Penwood?"

"Naravno, moja gospo." Kratko se nakloni pa drekne: "Svi van!" ~344~ Julia Quinn

"Ne, ne", prekine ga Violet dražesno se nasmiješivši i tutnuvši mu u dlan nešto što je izgledalo poput novčanice od jedne funte. "Moja obitelj smije ostati."

Sudac se lagano zarumeni, a zatim uhvati stražara za nadlakticu i izvuče ga iz prostorije.

"Dakle", promrmlja Violet, "gdje smo ono stali?"

Benedict je pucao od ponosa dok je ozareno promatrao majku kako maršira prema lady Penwood, fiksirajući je pogledom.

Nakratko je skrenuo pogled prema Sophie. Objesila je vilicu od čuđenja.

"Moj sin će se oženiti Sophie", reče Violet, "a vi ćete svima koje bude zanimalo reći da je ona štićenica vašeg pokojnog muža."

"Nikad neću lagati o njoj", ispali lady Penwood.

"U redu. Onda očekujte posjet mojih odvjetnika, koji će smjesta početi tražiti Sophijin miraz. Uostalom, nakon što se vjenčaju, Benedict će imati pravo raspolagati njime."

Benedict obujmi Sophie jednom rukom oko struka i lagano je stisne.

"Bude li me tko pitao", odbrusi lady Penwood, "potvrdit ću koju god priču izmislite. No nemojte očekivati od mene da joj samoinicijativno pomažem."

Violet se pretvarala da razmišlja o tome, a zatim reče: "Izvrsno.

Mislim da će to biti sasvim dovoljno." Okrene se prema svome sinu.

"Benedicte?"

On kratko kimne glavom.

Njegova se majka ponovno obrati lady Penwood. "Sophijin se otac zvao Charles Beckett i bio je daljnji grofov rođak, je li tako?"

Lady Penwood je izgledala kao da je progutala pokvarenu školjku, ali se svejedno složi kimanjem glave.

Violet reče, namjerno okrenuvši leđa grofici: "Vjerojatno će je neki pripadnici visokog društva smatrati pomalo neuglednom, budući da nitko nije čuo za njezinu obitelj, no barem će biti ~345~ Džentlmenska ponuda

uvažena. A nije zanemariva" – ponovno se okrene i zabljesne Aramintu širokim osmijehom - "ni ta njezina veza s Penwoodima."

Araminta ispusti čudan zvuk koji je podsjećao na režanje. Benedict se jedva suzdržavao od smijeha.

"Gospodine suče!" poviče Violet, a kad se sudac ponovno pojavio, ona mu se veselo nasmiješi i reče: "Mislim da sam obavila svoje."

On uzdahne od olakšanja. "Znači, ne trebam nikoga uhititi?" "Čini se da ne trebate."

Sudac se malaksalo nasloni na zid.

"E, pa, ja odlazim!" glasno izjavi lady Penwood, kao da će ikomu nedostajati. Okrene se prema svojoj kćeri i uputi joj bijesni pogled.

"Idemo, Posy."

Benedict je gledao kako Posyno lice postaje blijedo poput krpe.

No prije nego što je stigao intervenirati, Sophie skoči i poviče: "Lady Bridgerton!" baš u trenutku kad je Araminta zarežala: "Smjesta!"

"Da, dušo?"

Sophie zgrabi Violet za ruku i povuče je dovoljno blizu sebi da joj može nešto prošaptati u uho.

"Imaš pravo", reče Violet. Zatim se okrene prema Posy.

"Gospođice Gunningworth?"

"Ja sam, zapravo, gospođica Reiling", ispravi je Posy. "Grof me nikad nije odlučio posvojiti."

"Dakako. Gospođice Reiling, koliko vam je godina?"

"Dvadeset i jedna, milostiva gospođo."

"Pa, svakako ste dovoljno stari da sami donosite odluke. Želite li doći u posjet mome domu?"

"O, da!"

~346~ Julia Quinn

"Posy, zabranjujem ti da ideš živjeti s Bridgertonima!" zapovijedi Araminta.

Violet uopće nije obraćala pozornost na nju dok je govorila Posy: "Mislim da ću ove sezone rano napustiti London. Želite li doći k nama u Kent, na neograničeni boravak?"

Posy brzo kimne. "Bila bih vam neizmjerno zahvalna."

"Onda smo to riješili."

"Nismo ništa riješili", drekne Araminta. "Ona je moja kći i..."

"Benedicte", blazirano će lady Bridgerton, "kako se ono zove moj odvjetnik?"

"Idi!" izdere se Araminta na Posy. "I da mi se više nikad nisi pojavila na vratima."

Prvi put tog popodneva Posy je djelovala pomalo uplašeno.

Svakako nije pomoglo kad je njezina majka domarširala do nje i, unijevši joj se u lice, prosiktala: "Odeš li sada s njima, za mene si mrtva. Razumiješ li? Mrtva!"

Posy panično pogleda u Violet, koja joj je smjesta prišla i uhvatila je pod ruku.

"U redu je, Posy", nježno reče Violet. "Smiješ ostati s nama koliko god želiš."

Sophie joj također priđe i primi je pod drugu ruku. "Sad ćemo biti prave sestre", reče ona, pa nagne glavu i poljubi je u obraz.

"O, Sophie", zajeca Posy dok su joj suze tekle u potocima. "Tako mi je žao! Nikad te nisam branila. Trebala sam nešto reći. Trebala sam nešto poduzeti, ali..."

Sophie odmahne glavom. "Bila si mlada. Ja sam bila mlada. A ja bolje od ikoga znam koliko se teško suprotstaviti njoj." Prezrivo pogleda u Aramintu.

"Ne obraćaj mi se tim tonom", zapjeni se Araminta, podigavši ruku kao da će je udariti.

~347~ Džentlmenska ponuda

"No, no, no!" umiješa se Violet. "Odvjetnici, lady Penwood. Ne zaboravite odvjetnike."

Araminta spusti ruku, djelujući kao da bi se svakog trenutka mogla spontano samozapaliti.

"Benedicte?" glasno će Violet. "Koliko brzo možeš stići do ureda naših odvjetnika?"

Smijući se u sebi, on zamišljeno protrlja bradu prstima. "Nisu predaleko. Za dvadeset minuta? Trideset ako je gust promet."

Araminta se tresla od bijesa obraćajući se Violet. "Uzmite je onda. Ja sam ionako od nje doživjela samo razočaranja. Samo znajte da je se nećete riješiti do svoje smrti, jer je nitko neće htjeti za ženu.

Morala sam podmićivati muškarce samo da plešu s njom." A onda se dogodilo nešto veoma neobično. Sophie se počela tresti.

Zacrvenjela se u licu, čvrsto stisnula zube i ispustila zapanjujući urlik. I prije nego što ju je itko stigao spriječiti, ona udari Aramintu šakom u lijevo oko, oborivši stariju ženu na pod.

Benedict je mislio da ga ništa ne može više iznenaditi od majčina maloprijašnjeg makijavelističkog poteza.

Pogrešno je mislio.

"Ovo", prosikće Sophie, "nisam učinila zato što ste mi ukrali miraz. Ni zbog svih pokušaja izbacivanja iz kuće dok mi je otac bio još živ. A ni zato što ste me pretvorili u svoju osobnu robinju."

"Ovaj, Sophie", toplo će Benedict, "zbog čega si je onda udarila?"

Sophie nije odvajala pogled od Araminte dok je izgovarala: "Ovo sam učinila zato što niste voljeli obje kćeri jednako."

Posy počne ridati.

"Postoji poseban dio u paklu za majke poput vas", reče Sophie tihim prijetećim glasom.

"Znate što", zakriješti sudac. "Doista bismo trebali osloboditi ovu ćeliju za sljedećeg zatvorenika."

~348~ Julia Quinn

"U pravu je", hitro će Violet i stane ispred Sophie prije no što ova ponovno odluči nasrnuti na Aramintu. Zatim se okrene prema Posy: "Trebaš li otići po svoje stvari?"

Posy odmahne glavom.

Violetine oči preplavi tuga pa ona lagano stisne Posynu ruku.

"Zajedno ćemo stvarati nove uspomene, draga."

Araminta ustane, uputi Posy posljednji zastrašujući pogled i konačno napusti prostoriju.

"Napokon", reče Violet podbočivši se. "Mislila sam da nikad neće otići."

Benedict makne ruku sa Sophijina struka šapnuvši joj: "Nemoj se micati", a onda pohita k majci.

"Jesam li ti rekao u posljednje vrijeme", prošapće joj u uho, "koliko te volim?"

"Nisi", odgovori ona, veselo se nasmiješivši, "ali ja to ionako znam."

"Jesam li ti rekao da si najbolja majka na svijetu?"

"Nisi, ali to također znam."

"Odlično." Nagne se i poljubi je u obraz. "Hvala ti. Velika je čast biti tvoj sin."

Njegova majka, koja je cijeli dan nadmoćno vladala situacijom i pokazala se kao najpraktičnija i najdovitljivija od svih njih, brizne u plač. "Što si joj rekao?" upita ga Sophie.

"Sve je u redu", reče Violet neprekidno šmrcajući. "Sve j…" A onda naglo zagrli Benedicta. "I ja tebe volim!"

Posy pogleda u Sophie i reče: "Divna obitelj."

Sophie pogleda u Posy i reče: "Znam."

~349~ Džentlmenska ponuda

Sat vremena poslije, Sophie je bila u Benedictovoj dnevnoj sobi.

Sjedila je na sofi na kojoj je prije samo nekoliko tjedana izgubila nevinost. Lady Bridgerton je smatrala kako nije osobito mudro (niti dolično) da Sophie boravi sama s Benedictom u njegovu domu, no on ju je prostrijelio takvim pogledom da je na koncu samo rekla: "Vrati je kući do sedam." "Što je značilo da imaju još sat vremena zajedno." "Žao mi je", usklikne Sophie čim joj je stražnjica dotakla sofu. Iz nekog razloga nisu progovorili niti riječ cijelim putem do doma.

Držali su se za ruke u kočiji, i Benedict je prinosio njezine prste svojim usnama, no nisu uopće razgovarali.

Sophie je bila zahvalna na toj tišini. Nije baš bila spremna na razgovor. U zatvoru je bilo lakše, u onolikom metežu i među toliko ljudi, no sad kad su ostali sami...

Nije znala što reći.

Osim, valjda, "Žao mi je."

"Ne, meni je žao", odvrati Benedict sjedajući pokraj nje i primivši je za ruke.

"Ne, meni je..." Ona se iznenada nasmiješi. "Ovo je jako blesavo."

"Volim te", reče on.

Usne joj se malo razmaknu. "Želim se oženiti tobom", reče on.

Njoj zastane dah.

"I nije me briga tko su ti roditelji, niti mi je trebala ona pogodba između moje majke i lady Penwood da te odvedem pred oltar."

Pogleda je zaljubljeno svojim rastapajućim tamnim očima. "Oženio bih se tobom bez obzira na sve."

Sophie zatrepće. Suze su joj pekle oči, navirući sve jače. Bojala se da će napraviti budalu od sebe rascmoljivši se pred Benedictom.

Uspjela je izgovoriti njegovo ime, no nakon toga se posve izgubila. ~350~ Julia Quinn

Benedict joj stisne ruke. "Znam, nećemo moći živjeti u Londonu, ali ni ne moramo. Kad sam se zapitao kakav život zapravo trebam – ne kakav želim, nego kakav trebam – jedino što mi je palo na pamet bila si ti."

"Ja…" "Ne, dopusti mi da završim", reče on hrapavim glasom koji je odavao da je i on na rubu suza. "Nisam smio zatražiti da mi budeš ljubavnica. To nije bilo u redu od mene."

"Benedicte", nježno će Sophie, "što si drugo mogao učiniti?

Mislio si da sam sluškinja. U idealnom svijetu bismo se vjenčali, no ovo nije idealan svijet. Muškarci poput tebe ne žene se..."

"No dobro. Onda nisam pogriješio učinivši to." Pokuša se nasmiješiti, no osmijeh mu ispadne iskrivljen. "Bio bih lud da te nisam pitao. Neizdrživo sam te želio i mislim da sam te već tada volio i..."

"Benedicte, ne moraš..."

"Objašnjavati? Da, moram. Nisam te trebao siliti nakon što si me odbila. To uistinu nije bilo pošteno od mene, osobito zato što smo oboje znali da se od mene očekuje da se jednog dana oženim. Mene bi ubilo da te moram dijeliti s drugim, kako sam mogao to isto očekivati od tebe?"

Sophie ispruži ruku i obriše mu nešto s lica. Isuse, zar su to bile suze? Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put plakao. Možda kad mu je otac umro? A ni tada nitko nije vidio njegove suze.

"Toliko je mnogo razloga zašto te volim", reče on, pažljivo i odmjereno izgovarajući svaku riječ. Znao je da ju je već osvojio i da mu neće više pobjeći; doista će mu postati ženom. No svejedno je htio da sve bude savršeno. Imao je jedinstvenu priliku otvoriti srce ženi svoga života; nije htio i to zabrljati.

"Ono što, međutim, najviše volim kod tebe", nastavi on, "jest činjenica da ti poznaješ sebe. Znaš tko si i što najviše cijeniš. Imaš svoja načela, Sophie, i čvrsto ih se držiš." Primi je za ruku i prinese je svojim usnama. "To je prava rijetkost." ~351~ Džentlmenska ponuda

Oči su joj se napunile suzama i on ju je samo želio zagrliti, no znao je da mora dovršiti svoj govor. Toliko se neizgovorenih riječi nagomilalo u njemu i želio ih je sve izgovoriti.

"Osim toga", nastavi on nešto tiše, "ti si se potrudila vidjeti mene.

Upoznati me. Mene, Benedicta. Ne gospodina Bridgertona. Ne ‘Broja dva’. Benedicta."

Ona mu dotakne lice. "Ti si najbolja osoba koju poznajem.

Obožavam tvoju obitelj, ali tebe volim."

Stisnuo ju je čvrsto uza se. Nije više mogao izdržati. Morao ju je osjetiti u svome zagrljaju, uvjeriti se da je ona tu i da će zauvijek tu ostati. S njime, uz njega, dok ih smrt ne rastavi. Bio je to neobičan osjećaj, no imao je potrebu držati je u zagrljaju... samo to. Želio ju je, dakako. Neprekidno je žudio za njom. No još više od toga, htio ju je samo držati u zagrljaju. Osjećati njezin miris, osjećati nju.

Shvatio je da sama njezina nazočnost djeluje utješno na njega. Ne moraju uopće razgovarati. Ne moraju se čak ni dodirivati (iako u tom trenutku nije dolazilo u obzir da je pusti). Ukratko, bio je sretniji – a vjerojatno i bolji čovjek – kad je ona bila blizu njega.

Zario je lice u njezinu kosu, udišući njezin miris, njušeći... Njušeći...

On se odmakne. "Bi li se voljela okupati?"

Sophie se smjesta zacrveni. "O, ne", zastenje prigušeno u ruku kojom je prekrila usta. "U zatvoru je bilo tako prljavo, a morala sam spavati na podu i..."

"Nemoj mi više ništa govoriti", reče on.

"Ali..."

"Molim te." Čuje li još štogod o tome, morat će nekoga ubiti. Pod uvjetom da nije bilo trajne štete, nije želio znati pojedinosti.

"Ja mislim", prva naznaka osmijeha počela mu je trzati lijevi kut usana, "da bi se trebala okupati."

"Dobro." Ona kimne i ustane. "Smjesta ću otići k tvojoj majci..." ~352~ Julia Quinn

"Ovdje."

"Ovdje?"

Osmijeh mu se proširi i na desni kut usana. "Ovdje."

"Ali rekli smo tvojoj majci..."

"Da ćeš se vratiti kući do devet."

"Mislim da je rekla do sedam."

"Je li? Baš čudno, ja sam čuo do devet."

"Benedicte..."

Uzme je za ruku i povuče je prema vratima. "Sedam jako podsjeća na devet."

"Benedicte..."

"U stvari, još više podsjeća na jedanaest."

"Benedicte!"

Ostavi je pokraj vrata. "Čekaj tu."

"Molim?"

"Ni makac", reče on dotaknuvši joj prstom vrh nosa.

Sophie ga je bespomoćno gledala kako izlazi u hodnik. Vratio se nakon dvije minute. "Gdje si bio?" upita ga.

"Naručio sam kupku."

"Ali..."

Pogled mu postane vrlo, vrlo pohotan. "Za dvoje."

Ona gutne.

On se nagne prema njoj. "Slučajno su već imali zagrijanu vodu."

"Stvarno?"

On kimne. "Trebat će im samo nekoliko minuta da napune kadu."

Ona baci pogled prema ulaznim vratima. "Uskoro će sedam."

"Ali smijem te zadržati do dvanaest." ~353~ Džentlmenska ponuda

"Benedicte!"

On je privuče k sebi. "Znam da želiš ostati."

"To uopće nisam rekla."

"Nisi ni trebala. Da se uistinu nisi složila sa mnom, rekla bi nešto više od, Benedicte!"

Morala se nasmijati; toliko je dobro oponašao njezin glas.

Usne mu se izviju u vragolasti smiješak. "Griješim li?"

Okrenula je glavu na drugu stranu, no on je znao da joj se usnice trzaju.

"Tako sam i mislio", prošapće on. Pokaže rukom prema stubama.

"Dođi sa mnom."

I ona pođe za njim.

Na Sophijino veliko iznenađenje, Benedict je napustio sobu dok se svlačila za kupanje. Držala je dah skidajući haljinu preko glave. Bio je u pravu; stvarno je neugodno mirisala.

Sobarica koja joj je pripremila kupku dodala je u nju mirišljava ulja i sapunicu od koje je površina vode bila prekrivena mjehurićima.

Skinuvši i zadnji komad odjeće, Sophie umoči nožne prste u vodu. A zatim uroni u nju cijelim tijelom.

Božanstveno. Nije mogla vjerovati da se posljednji put okupala prije samo dva dana. Nakon noći provedene u zatvoru osjećala se kao da se godinu dana nije prala.

Sophie pokuša ne razmišljati ni o čemu, nego samo uživati u tom hedonističkom trenutku, no nije se mogla opustiti dok joj je krv ubrzano kolala venama od iščekivanja. Odlučivši ostati, znala je da joj se Benedict kani pridružiti. Mogla ga je odbiti; bez obzira na sva njegova moljakanja i nagovaranja, odveo bi je k svojoj majci. ~354~ Julia Quinn

No odlučila je ostati. Negdje između ulaza u dnevni boravak i podnožja stuba shvatila je da želi ostati. Predug je bio njihov put do ovoga trenutka i nije se još bila spremna razdvojiti od Benedicta, čak ni samo do sutradan ujutro, kad bi zasigurno došao k majci na doručak.

Uskoro će ući u sobu. A kada dođe...

Ona zadrhti. Iako se nalazila u kadi punoj vruće vode, drhtala je.

A onda, dok je uranjala još dublje u vodu koja joj je dosezala preko ramena i vrata, zatim i do nosa, začuje zvuk okretanja kvake na vratima.

Benedict. Bio je odjeven u tamnozeleni kućni ogrtač, zavezan pojasom u struku. Bio je bos, golih nogu sve do koljena.

"Nadam se da nećeš zamjeriti ako ovo uništim", reče on, pogledavši u njezinu haljinu.

Ona mu se nasmiješi i odmahne glavom. Nije očekivala da će joj to reći, no znala je da je to učinio kako bi se opustila.

"Poslat ću nekoga da ti donese drugu", reče on.

"Hvala." Pomakne se malo u kadi kako bi napravila mjesta za njega, no Benedict je iznenadi smjestivši se iza nje.

"Nagni se naprijed", prošapće on.

Ona ga posluša i uzdahne od užitka kad joj je počeo prati leđa.

"Godinama sam maštao o ovome."

"Godinama?" upita ona, zabavljajući se.

"Aha. Često sam maštao o tebi nakon krabuljnog plesa."

Bilo joj je drago što je bila nagnuta naprijed, čela naslonjena na savijena koljena, jer se zacrvenjela u licu.

"Zaroni glavu da ti mogu oprati kosu", zapovjedio joj je.

Uronila je pod vodu i brzo izronila.

Benedict nasapuna ruke pa joj počne sapunati kosu. "Prije je bila dulja", primijeti on. ~355~ Džentlmenska ponuda

"Morala sam je odrezati", reče ona. "Prodala sam je vlasuljaru."

Nije bila sigurna, no učinilo joj se da je Benedict ljutito zarežao.

"Bila je puno kraća", dodala je.

"Možeš je isprati."

Ponovno je zaronila u kadu, okrećući glavu ispod vode, a zatim izroni da udahne zrak.

Benedict napuni dlanove vodom. "Imaš još sapunice otraga", reče izlijevajući joj vodu na kosu.

Sophie mu dopusti da ponovi postupak nekoliko puta, a zatim ga konačno upita: "Zar nećeš ući u kadu?" Bilo je to nevjerojatno bestidno od nje i bila je svjesna da joj je vjerojatno od stida lice poprimilo boju maline, no jednostavno ga je morala pitati.

On odmahne glavom. "Planirao sam, ali previše uživam u ovome."

"Prati me?" upita ga u nevjerici.

Jedan mu se kut usana podigne u blagi osmijeh. "Gotovo sam sasvim siguran da ću jednako uživati i brišući te." On posegne za velikim bijelim ručnikom. "Ustani."

Sophie je neodlučno grickala donju usnu. Bila je već, dakako, i više nego prisna s njime, no nije bila toliko iskusna da bi mogla ustati gola iz kade bez imalo stida.

Benedict se blago nasmiješi ustajući i odmatajući ručnik.

Raširivši ga ispred nje, on okrene glavu i reče: "Zamotat ću te prije nego što uspijem išta vidjeti."

Sophie duboko udahne i ustane, sluteći da taj trenutak na neki način označava početak ostatka njezina života.

Benedict je nježno umota, brišući joj lice rubovima ručnika.

Obriše joj obraze na kojima joj se zadržalo još nekoliko kapljica, a zatim nagne glavu i poljubi je u nos. "Drago mi je što si tu."

"Meni također." ~356~ Julia Quinn

On joj dotakne bradu. Pogled mu se ni na trenutak nije odvajao od njenih očiju pa je imala osjećaj kao da i njih dodiruje. A onda je poljubi. Bio je to najmekši i najnježniji poljubac koji je ikad mogla zamisliti. Sophie se nije samo osjećala voljenom; osjećala se obožavanom.

"Trebao bih čekati do ponedjeljka", reče on, "ali ne želim."

"Ni ja ne želim da čekaš", prošapće ona.

Ponovno je poljubi, ovaj put znatno žurnije. "Tako si lijepa", prošapće. "Ti si ostvarenje svih mojih snova."

Usne mu pronađu njezin obraz, pa bradu, pa vrat, a od svakog je njegova nježnog ugriza gubila ravnotežu i dah. Bila je sigurna da će je koljena izdati, da neće moći izdržati njegove slatke napade. I baš kad je pomislila da će klonuti na pod, on je podigne u naručje i odnese do postelje.

"U mome srcu", zavjetovao joj se, polažući je na poplune i jastuke, "ti si moja žena."

Sophie zastane dah.

"Nakon vjenčanja naša će veza biti zakonita", reče on ispruživši se pokraj nje, "blagoslovljena pred Bogom i državom, ali sada..."

Glas mu je zvučao promuklo kad joj je rekao, naslonivši se na lakat i zagledavši joj se u oči: "Sad je stvarno."

Sophie mu dotakne lice. "Volim te", prošapće. "Uvijek sam te voljela. Mislim da sam te voljela i prije nego što sam te upoznala."

On se nagne kako bi je još jednom poljubio, no ona ga zaustavi dahnuvši: "Ne, čekaj."

Zaustavio se na nekoliko centimetra od njezina lica.

"Na krabuljnom plesu", reče ona neuobičajeno drhtavim glasom, "čak i prije nego što sam te vidjela, ja sam te osjetila. Osjetila sam neko iščekivanje. Čaroliju. Nešto u zraku. A kad sam se okrenula i ugledala te ondje, izgledao si kao da čekaš mene, i odmah sam znala da si ti razlog zašto sam morala biti na tom balu." Na obraz joj padne nešto mokro. Jedna jedina suza iz njegova oka. ~357~ Džentlmenska ponuda

"Ti si razlog mojeg postojanja", nastavi ona nježno. "Zbog tebe sam došla na ovaj svijet."

On otvori usta, i na trenutak je bila sigurna kako će nešto reći, no samo je uspio ispustiti neki drhtavi, isprekidani zvuk, i ona shvati da je toliko preplavljen osjećajima da ne može ni govoriti. Rastopila se.

Benedict je ponovno poljubi, pokušavši joj na taj način pokazati ono što nije mogao riječima izgovoriti. Nije mogao vjerovati da je može voljeti više no što ju je volio samo pet sekunda ranije, ali kad je rekla... kad mu je rekla...

Srce mu je nabujalo, mislio je da će se rasprsnuti.

Volio ju je. Svijet je odjednom postao vrlo jednostavno mjesto.

Volio ju je, i to je jedino bilo važno.

Njegov ogrtač i njezin ručnik brzo nestanu i njihova se gola tijela dotaknu. Obožavao ju je rukama i usnama. Htio je da osjeti svu silinu njegove potrebe za njom, htio je da i ona osjeti jednako snažnu želju.

"Oh, Sophie", stenjao je, ponavljajući njezino ime, jedinu riječ koju je uspio izustiti. "Sophie, Sophie, Sophie."

Ona mu se nasmiješi, a on osjeti neobičan poriv za smijanjem.

Shvatio je da je sretan. Tako strašno sretan.

Bio je to dobar osjećaj.

Namjestio se iznad nje, spreman ući u nju, učiniti je svojom. Bilo je drukčije nego prvi put, kad ih je oboje ponijelo uzbuđenje. Ovaj put su bili svjesni. Izabrali su više od strasti: on je izabrao nju i ona je izabrala njega.

"Moja si", reče on. Oči mu se nisu odvajale od njezinih dok je klizio unutra. "Moja si."

Znatno poslije, dok su ležali zagrljeni, iscrpljeni i malaksali, on joj dodirne usnama uho i reče: "I ja sam tvoj."

~358~ Julia Quinn

Nekoliko sati kasnije, Sophie je zijevnula i zatreptala očima razbuđujući se i pitajući se zašto se osjeća tako toplo i ugodno i...

"Benedicte! " preneraženo dahne. "Koliko je sati?"

Nije joj odgovorio pa ga je zgrabila za rame i grubo protresla.

"Benedicte! Benedicte!"

On se okrene na drugu stranu progunđavši: "Spavam."

"Koliko je sati?"

Benedict zabije lice u jastuk. "Nemam blagog pojma."

"Trebala sam biti kod tvoje majke najkasnije u sedam."

"Jedanaest", promumlja on.

"Sedam!"

On otvori jedno oko, izgledajući kao da je u to morao uložiti veliki napor. "Kad si se odlučila okupati ovdje, znala si da se nećeš uspjeti vratiti do sedam."

"Znam, ali nisam mislila da ću stići iza devet."

Benedict zatrepće nekoliko puta, ogledajući se po sobi. "Ne vjerujem da ćeš stići..."

No ona je već spazila sat na kaminu i izgledala je kao da se guši.

"Jesi li dobro?" upita je on.

"Tri su sata ujutro!"

On se nasmiješi. "Onda možeš i prenoćiti ovdje."

"Benedicte!"

"Ne želiš valjda buditi poslugu? Siguran sam da svi već čvrsto spavaju."

"Ali ja..."

"Imaj milosti, ženo", izjavi on konačno. "Sljedeći tjedan se udaješ za mene."

To joj je privuklo pozornost. "Sljedeći tjedan?" zaskviči ona. On pokuša djelovati ozbiljno. "Najbolje je brzo to obaviti." ~359~ Džentlmenska ponuda

"Zašto?"

"Zašto?" ponovi on kao jeka.

"Da, zašto?"

"Pa, ovaj, zbog sprječavanja glasina i svega toga."

Ona zine i razrogači oči. "Misliš li da će lady Whistledown pisati o meni?"

"Zaboga, nadam se da neće", progunđa on.

Ona se snuždi.

"No dobro, vjerojatno hoće. Zašto to, pobogu, priželjkuješ?"

"Godinama čitam njezinu kolumnu. Uvijek sam sanjala da u njoj ugledam svoje ime."

On odmahne glavom u nevjerici. "Imaš veoma neobične snove."

"Benedicte!"

"Dobro, da, pretpostavljam da će lady Whistledown napisati izvještaj o našem vjenčanju, ako ne prije samog obreda, onda barem ubrzo nakon njega. Vrlo je prepredena."

"Voljela bih znati tko je ona."

"Ti i pola Londona."

"Misliš, ja i cijeli London." Ona uzdahne, a zatim reče, ne baš uvjerljivo: "Doista bih trebala poći. Tvoja majka je zacijelo zabrinuta zbog mene."

On slegne ramenima. "Zna ona gdje si."

"Imat će loše mišljenje o meni."

"Sumnjam. Siguran sam da će ti progledati kroz prste, budući da ćemo se vjenčati za tri dana."

"Tri dana?" zacvili ona. "Mislila sam da si rekao sljedeći tjedan."

"Za tri dana jest sljedeći tjedan."

~360~ Julia Quinn

Sophie se namršti. "Ah, da. Imaš pravo. Znači, u ponedjeljak?"

On kimne, djelujući veoma zadovoljno.

"Zamisli", reče ona. "Bit ću u Whistledownu."

Benedict se pridigne, naslonivši se na lakat, i sumnjičavo je pogleda. "Jesi li tako razdragana zato što se udaješ za mene", upita je zadirkujućim tonom, "ili si samo uzbuđena zato što ćeš biti u Whistledownu? " Sophie ga nestašno udari u rame.

"Zapravo", zamišljeno će on, "već si jednom bila spomenuta u Whistledownu."

"Stvarno? Kad?" "Nakon krabuljnog plesa. Lady Whistledown je napisala kako sam bio opčinjen tajanstvenom damom u srebrnom. I koliko god se trudila, nije uspjela saznati tko si." On se naceri. "To je vjerojatno bila jedina tajna u Londonu koju nije uspjela otkriti."

Sophie se smjesta uozbilji i malo se odmakne od njega u krevetu.

"O, Benedicte. Moram... Želim... Hoću reći..." Zastane i nakratko okrene glavu u stranu, a zatim ga ponovno pogleda. "Oprosti."

On je poželi povući natrag u svoj zagrljaj, no izgledala je tako vraški ozbiljno da nije imao izbora nego je saslušati. "Zašto?"

"Zato što ti nisam rekla tko sam. Pogriješila sam ne učinivši to."

Ugrize se za usnu. "Zapravo, nisam baš pogriješila."

Benedict se malo povuče. "Ako nisi pogriješila, zašto se onda ispričavaš?"

"Ne znam. Ne mogu objasniti zašto sam to učinila, samo..."

Nastavila je grickati usne. Počeo se brinuti da će joj ostati trajna ozljeda.

Sophie uzdahne. "Nisam ti odmah rekla jer mi se nije učinilo nužnim. Bila sam sigurna da ćemo otići svatko na svoju stranu čim napustimo posjed Cavendera. No onda si se ti razbolio i morala sam te njegovati, a ti me nisi prepoznao i..." ~361~ Džentlmenska ponuda

On joj stavi prst na usne. "Nije važno."

Ona podigne obrve. "Preksinoć ti je bilo jako važno."

Nije znao zašto, jednostavno mu se u tom trenutku nije dalo ozbiljno raspravljati. "Štošta se promijenilo od preksinoć."

"Zar ne želiš znati zašto ti nisam rekla tko sam?"

Dotakne joj obraze. "Znam tko si."

Grickala je usnu. "Želiš li čuti najsmješniji dio?" nastavi on. "Znaš li zašto mi je toliko trebalo da shvatim koliko te volim? Čuvao sam djelić srca za damu s krabuljnog plesa, neprestano se nadajući da ću je jednog dana pronaći."

"O, Benedicte", uzdahne Sophie, ganuta njegovim priznanjem, ali i žaleći što ga je toliko povrijedila.

"Odlučivši se oženiti tobom, morao sam se odreći svoga sna o vjenčanju s njom", reče on mirno. "Nije li to ironično?"

"Oprosti što sam te povrijedila ne otkrivši ti svoj pravi identitet", reče ona, ne gledajući ga u oči, "no nisam sigurna da mi je žao što nisam to učinila. Razumiješ li što želim reći?"

On ne odgovori ništa.

"Mislim da bih opet postupila jednako."

On je i dalje šutio. Sophie počne osjećati nelagodu. "Jednostavno mi se u tom trenutku to učinilo ispravnim", uporno će ona. "Činilo mi se besmislenim otkriti da sam ja žena s krabuljnog plesa."

"Barem bih znao istinu", tiho će on.

"Da, i što bi onda učinio?" Ona sjedne i povuče plahtu sve do pazuha. "Htio bi da ti tajanstvena dama postane ljubavnica, baš kao što si htio i da ti sluškinja postane ljubavnica."

On ne reče ništa. Samo je zurio u njezino lice.

"Ono što želim reći", žurno nastavi Sophie, "jest da bih ti vjerojatno rekla istinu da sam tada znala ono što sada znam. ~362~ Julia Quinn

Međutim, nisam znala, i bojala sam se da ćeš mi slomiti srce i..."

Nije mogla dovršiti rečenicu jer se zagrcnula od suza, bjesomučno pokušavajući otkriti na njegovu licu što osjeća. "Molim te, reci nešto."

"Volim te", reče on.

To joj je bilo dovoljno.

~363~ Džentlmenska ponuda

Epilog

Zabava koju ovu nedjelju priređuje obitelj Bridgerton zacijelo će postati događaj sezone. Cijela će se obitelj okupiti, zajedno sa stotinjak najbližih prijatelja, povodom proslave rođendana udove vikontice.

Kako nije pristojno spominjati damine godine, Vaša Vam autorica neće otkriti koji rođendan slavi lady Bridgerton.

No budite bez brige, Vaša autorica zna!

Društveni bilten lady Whistledown, 30. travnja 1824.

S

tani! Stani!"

Sophie je vrištala od smijeha trčeći niz stube koje su vodile u vrt iza kuće Bridgerton. Nakon sedam godina braka i troje djece, Benedict ju je i dalje zabavljao i nasmijavao... i naganjao po kući kad god bi mu se za to pružila prilika.

"Gdje su djeca?" upita ga kad ju je uhvatio na dnu stubišta.

"Francesca ih nadzire."

"A tvoja majka?"

On se naceri. "Pretpostavljam da Francesca i nju nadzire."

"Ovdje svatko može naletjeti na nas", reče ona ogledajući se oko sebe.

~364~ Julia Quinn

Osmijeh mu postane vragolast. "Možda bismo se trebali povući", predloži on, povukavši skut njezine zelene baršunaste haljine, "na privatnu terasu."

Te toliko joj poznate riječi začas je vrate u prošlost, na krabuljni ples prije devet godina. "Privatna terasa, kažete?" upita ga ona, a oči joj radosno zaigraju. "A kako vi, molim vas lijepo, znate za privatnu terasu?"

Ovlaš pređe usnama preko njezinih usana. "Imam svoje metode", prošapće on.

"A ja", odvrati mu ona, prepredeno se smješkajući, "imam svoje tajne."

On uzmakne. "Doista? Želiš li ih podijeliti sa mnom?"

"Nas petero", reče ona kimnuvši, "uskoro ćemo postati šestero."

Pogleda joj u lice, a zatim u trbuh. "Jesi li sigurna?"

"Ništa manje nego prošli put."

Benedict prinese njezine ruke svojim usnama. "Ovaj put će biti djevojčica."

"To si i prošli put rekao."

"Znam, ali..."

"I pretprošli."

"Razlog više da ovaj put izgledi budu na mojoj strani."

Ona odmahne glavom. "Drago mi je da nisi kockar."

On se nasmije na njene riječi. "Nemojmo još nikomu reći."

"Mislim da nekoliko ljudi već naslućuje", prizna Sophie. "Želim vidjeti koliko će trebati onoj Whistledownici da dozna", reče Benedict.

"Ti to ozbiljno?"

"Ta vražja žena je znala za Charlesa, znala je za Alexandra i znala je za Williama." ~365~ Džentlmenska ponuda

Sophie se nasmiješi, dopuštajući mu da je odvuče u mrak. "Jesi li svjestan da me lady Whistledown spomenula dvije stotine trideset i dva puta?

To ga smjesta zaustavi. "Brojala si?"

"Dvije stotine trideset i tri puta ako računamo izdanje nakon krabuljnog plesa."

"Ne mogu vjerovati da si brojala."

Ona nehajno slegne ramenima. "Uzbudljivo je čitati o sebi."

Benedict pomisli kako je prava gnjavaža čitati o sebi, ali joj nije htio pokvariti zadovoljstvo, pa umjesto toga reče: "Sva sreća da o tebi uvijek lijepo piše, inače bih je morao pronaći i prognati je iz zemlje."

Sophie se morala nasmijati na to. "Ma nemoj mi reći. Ako nitko iz visokog društva nije uspio otkriti njezin identitet, kako ćeš ga, pobogu, ti otkriti?"

On nadmeno podigne jednu obrvu. "Ne zvučiš mi baš kao žena koja predano vjeruje u svoga muža."

Pretvarala se da proučava svoju rukavicu. "Ne moraš se ni truditi.

Ona je očito jako dobra u svome poslu."

"E, pa, za Violet neće doznati", zarekne se Benedict. "Barem dok i svi ostali ne doznaju."

"Violet?" nježno upita Sophie.

"Ne misliš li kako je vrijeme da moja majka dobije unuče koje će se zvati po njoj?"

Sophie se nasloni na njega, prislonivši obraz uz njegovu čistu lanenu košulju. "Mislim da je Violet lijepo ime", prošapće ona, ugnijezdivši se još dublje u njegov zagrljaj. "Nadam se samo da je doista djevojčica. Jer, ako je dječak, nikad nam to neće oprostiti..."

~366~ Julia Quinn

Kasnije te večeri, u gradskoj kući u najboljem dijelu Londona, jedna je žena uzela pero u ruku i napisala: Društveni bilten lady Whistledown, 3. svibnja 1824.

Ah, najdraži čitatelju, Vaša je autorica otkrila da će lady Bridgerton uskoro dobiti još jednoga unuka, jedanaestog po redu...

No kad je pokušala napisati još štogod, samo je zatvorila oči i uzdahnula. Koliko već dugo ovo radi? Zar je već prošlo jedanaest godina?

Možda je došlo vrijeme da krene dalje. Dosadilo joj je stalno pisati o drugima. Trebala bi početi živjeti svoj život.

A onda je lady Whistledown odložila svoje pero i odšetala do prozora pa se, odmaknuvši sivo-zelene zavjese, zagledala u noćnu tamu.

"Vrijeme je za nešto novo", prošaptala je. "Vrijeme je da napokon budem to što jesam."

Svršetak Marta www.crowarez.org

~367~ Džentlmenska ponuda