MATICA HRVATSKA BIBLIOTEKA PARNAS Niz Filologija
© Matica hrvatska 2000 Naklada Matice hrvatske Za nakladnikajosip Bratulić Urednica bibliotekeJelena
Hekman
Urednik niza August Kovačec Likovna i tehnička oprema Luka Gusić Priprema Kolumna d.a.a., Zagreb Tisak
Targa, Zagreb
CIP - Nacionalna i sveučilišna knj ižn ica 980213045 ISBN 953-150-548-9
Ranko Matasović Kultura i književnost Hetita
MATICA HRVATSKA Zagreb 2000
Acta virorum qui olim vixerunt notare velim. Sed morsus vorax annorum, pallidaque lux memoriae excantare tempora prisca vetant (Anonymus)
Uvod: Kultura kao tekst
Književna predaja kojom se bavi ova knjiga uskrsnula je početkom dvadesetoga stoljeća nakon više od tri tisućljeća zaborava. II ruševinama palače hetitskih vladara u Boghaz Koyu, nedaleko od Ankare, iskopano je više od dvadeset i
pet tisuća glinenih pločica na kojima je ispisana povijest, književnost i religija jednoga naroda kojemu gotovo da je i samo ime bilo izbrisano. _Opčaranost starinom lako obuzme istraživača. Prouča vajući književnu i kulturnu predaju Kelta, još jednoga naroda koji je zauvijek ostao na periferiji onoga što se oduvijek smatralo središnjim područjem europskoga kul turnog kruga, često sam nailazio na posve nekritičke izljeve divljenja uzvišenom misticizmu njihove umjetnosti, arhaj skoj kaotičnosti njihove religije i zanatskoj dorađenosti njihovih materijalnih ostataka. Osobito na stranicama
ar
heoloških priručnika nećete nikada naići na tezu da je za kulturni razvitak Europe zapravo dobro što je barbarsko poganstvo Kelta pregazila civilizatorska čizma rimskih legi ja. Kada je nešto staro poput teksta napisanoga prije neko liko tisuća godina, skloni smo to smatrati vrijednim divlje nja u svakom pogledu, zaboravljajući pritom da je velik dio tekstova koje su nam ostavile drevne
civilizacije do nas
došao slučajno, te da se u sadržajnom i estetskom pogledu često radi o trivijalnostima. Golem trud uložen u filološko savladavanje drevnih hetit�kih tekstova rijetko donosi kao nagradu estetsko 7
zadovoljstvo. Naprotiv, treba provesti mnogo vremena da bi se svladala vještina prevođenja rečenica poput ove: takku UR.ZIR-aš YA ŠAH karapi B[E.EL] YA wemiyazzi n-an-kan kuenzi n-ašta YA-an šarhuwantaz-šet [KAR]zi šarnikzil NU. GAL »Ako vlasnik mesa nadje psa koji je pojeo meso svinje i ubije ga, te uzme meso iz njegova trbuha, to nije kažnjivo« (iz hetitskog Zakonika). Zašto uopće posezati za tako teško dostupnim, dalekim, neki bi rekli egzotičnim plodovima ljudskoga uma? Grubo rečeno, koga je uopće briga za Hetite i njihovu kulturu? Ako nam je stalo do toga da kroz tekstove prodremo do razliČitoga iskustva ljudi s kojima nemamo nikakva fizičkog kontakta, ne bismo li se tada jednako mogli baviti i književ nošću primitivnih naroda Afrike ili Južne Amerike, za koje nitko nije čuo baš kao ni za Hetite? Naravno, interes antropologa koji proučava usmenu književnost primitiv nih plemena razlikuje se od interesa filologa, književnog ili kulturnog povjesničara koji se bavi hetitskim tekstovima upravo zbog toga što je kulturni doprinos Hetita na ose bujan način ugrađen u temelje naše civilizacije, premda to na p rvi pogled nije Vidljivo. Povijest se zapadne kulture može promatrati kao povi jest njezinih tekstova. Dakako, to je pojednostavljeno gle danje, no ono nam omogućuje da kulturne elemente od kojih se sastoji zapadna predaja promatramo izdvojene iz nepregledne cjeline svih pojava koje tu predaju čine, a opet Uklopljene u kontekst - sustav povijesno povezanih tekstova - u sklopu kojega ih je razmjerno lako prouča vati. Elementi kulture na taj se način mogu poistovjetiti s elementima teksta, koji se mogu na formalan način uspoređivati II raznim predajama: moguće je istraživati njihovu rasprostranjenost, međusobno ispreplitanje, mo guće je rekonstruirati izvor iz kojega su potekli i utvrditi način na koji su se proširili.! 8
Kao i kod većine drugih Indoeuropljana, umjetnost Hetita prije svega je umjetnost teksta. Njihovi su kameni reljefi barbarski i beživotni u usporedbi s istovremenim, ili čak starijim djelima egipatske i mezopotamijske umjetno sti, nakit i posuđe u Anatoliji nikad nije bilo usporedive kvalitete i dizajna s predmetima proizvedenim kod civilizi ranijih susjeda. Nezgrapni prikazi hetitskih vladara na zi dovima Boghaz Koya i Yazilikaye u oštrom su kontrastu spram žive i osobne slike koju nam o tim istim vladarima odaju njihova povijesna i autobiografska djela. Kao i kod mnogih drugih indoeuropskih naroda, i kod Hetita umjet nost riječi od najranijih početaka nadvisuje sve druge . oblike umjetničkog izražavanja. U kakvoj je opreci živahan heksametar "Nestorova natpisa«, jednoga od najstarijih grčkih tekstova, prema neurednom rukopisu i ružnim slovima kojima je on ispisan na osrednje oblikovanu vrču! Ili vedske himne, uzvišeni pjesnički spomenici drevnih I ndoarijaca, čija je materijalna kultura arheološki posve neuhvatljiva, drugim riječima, heznačajna. Ova je knjiga u cijelosti posvećena hetitskim tekstovi ma: i kada raspravljamo o jeziku, povijesti i kulturi toga naroda, ne zaboravljamo da nam j edino slahašno svjetlo na ta područja naše kulturne povijesti pružaju tekstovi, slučajno sačuvani na razlomljenim i prašnjavim glinenim plOČicama, starim preko tri tisuće godina.
9
I. HETITI - PONOVNO OTKRIVENI NAROD
Otkriće Hetita
Koncem prošloga stoljeća Hetiti su bili još gotovo posve nepoznat narod. Ono što Biblija o njima kaže vrlo je oskudno. U Knjizi Postanka (23, 3-4) čitamo kako je Abra ham molio Hetite da u njihovoj zemlji sahrani svoje mrtve, a Brojevi (13, 29) i Jošua (3, 10) samo nabrajaju Hetite među drugim ne osobito značajnim narodima i plemenima sjeverne Palestine i Sirije. Samo u jednom odlomku Biblije (Kraljevi, II, 7, 6) može se razaznati da su Hittim morali biti osobito moćan narod jer se njihova vojska spominje kao ravnopravna vojsci egipatskoga faraona. Bilo je, među tim, malo učenjaka koji su taj izolirani odlomak shvaćali ozbiljno, i još manje onih koji su posvećivali ikakvu pažnju povremenim vijestima o monumentalnim natpisima na nepoznatom hijeroglifskom pismu, koje su amateri poput irskoga misionara Williama Wrighta pronalazili u Siriji, tada zabitoj pokrajini Otomanskog Carstva. Većina je oz biljnih orijentalista odbijala ili ignorirala tezu Archibalda Saycea, oca hetitologije, da su hijeroglifski natpisi iz Sirije i brojni arheološki nalazi od Anatolije do Palestine ostaci nekad moćne civilizacije Hetita, jednoga gotovo zaborav ljenoga kulturnog naroda drevnog Bliskog Istoka. Sayceova je teza na iznenađujući način potvrđena kada je 1887. u Tell El Amarni iskopana arhiva Amenofisa IV Ehnatona, egipatskog faraona otpadnika, monoteističkog obožavatelja Sunca, Atona. Iz međunarodne koresponden cije toga faraona, očuvane na tada već posve razumljivom 13
da su hetitski kraljevi svjetskoj politici četrnaestoga sto ljeća prije Krista, te da su Hetiti bili kulturan narod kojemu vještina pisanja nije bila nepoznata. Među tekstovima pro-. akadskom jeziku, postalo je jasno igrali značajnu ulogu u
nađenim u Tell El Amarni posebnu su pažnju privukla dva pisma upućena vladaru nepoznate države Arzawa, sastav ljena na nepoznatom jeziku, ali pisana,
poput akadskih
tekstova, posve čitljivim klinopisom. Pretpostavka da je jezik »Arzawskih pisama« hetit�ki bila je možda malo nate gnuta, ali ne i posve neuvjerljiva. S druge strane, teza koju su iznijeli norveški lingvisti Knudtzon, Bugge i Torp, da je jezik »Arzawskih pisama« indoeuropski, dakle srodan san skrtu, grčkom j latinskom, doživjela je tako žestoku kritiku (osobito od njemačkog indoeuropeista Birta) da su je
i
njezini autor morali napustiti. Potvrda je Knudtzonove, Buggeove i Torpove teze stigla iz sasvim drugog kraja Bliskoga Istoka, iz ruševina prona
đenih u Boghaz Koyu, planinskom naselju
u
sjevernoj
Turskoj tisućama kilometara udaljenom od Tell El Amarne. Boghaz Koy je gotovo
tri tisuće godina bio tek malo više
od hrpe kamenja, na kojoj su pastiri raznih naroda napasali ovce. Još u doba prvih arheoloških iskapanja ondje nije bilo neobično ugledati turskoga seljaka kako glinenom pločicom sta·rom nekoliko tisućljeća gađa svojeg pastir skog psa. Prve vijesti o ruševinama u Boghaz Koyu u Europu
su
donijeli rijetki pustolovi koji su se usudili posjetiti to zabito mjesto, poput Francuza Charlesa Texiera, koji je
1834.
utvrdio da se na tom mjestu nalaze izuzetno važni arheo loški ostaci izgUbljenoga keltskog grada Sayce i drugi istraživači s konca
(sic!). Archibald 19. stoljeća pretpostavili
su da ruševine u Boghaz Koyu i drugi arheološki nalazi iz središnje Anatolije pripadaju Hetitima, no dokaza toj pret postavci nije moglo biti sve dok nisu proČitani tekstovi, 14
pronađeni u tom području, iz razdoblja dok je umjesto ruševina na visoravni Boghaz Koya stajala veličanstvena hetitska prijestolnica - Hattuša. Arheološka iskopavanja koja su dovela do otkrića dovoljnoga broja hetitskih tek stova i rješenja zagonetke Hattuše započela su 1906. godi ne. Zahvaljujući vrlo povoljnim odnosima između Turske i Njemačke u doba planiranja i izgradnje bagdadske želje znice, koncesija za arheološka iskopavanja u Boghaz Koyu dodijeljena je Njemačkom bliskoistočnom društvu, a isko pavanjima je rukovodio Hugo Winckler. Taj vrlo obrazova ni asiriolog, koji je brzinom iskusnoga stenografa prevodio klinopisne tek�tove s akadskoga na latinski, bio je i za ono· doba nedopustivo nemaran arheolog. Na ruševinama kra ljevske palače u Boghaz Koyu podigao je šator, u kojemu je provodio nepodnošljivo vrele dane prevodeći akadske tekstove s glinenih pločica koje su mu donosili turski unajmljeni radnici. Za pločice ispisane tada posve nepo znatim hetitskim jeZikom Winckler se nije brinuo, tako da njegova ekspedicija nije zabilježila niti precizno mjesto i arhe()loški sloj u kojem su pronađene pojedine pločice, niti je vodila računa o tome da fragmenti pločica pronađe nih na istom mjestu ostanu zajedno, što je dakako otežalo posao lingvistima koji su kasnije na osnovi fragmenata pokušali rekonstruirati cjelovite tekstove i dalo im povoda da često spominju Wincklerovo ime. Tek su iskopavanja Kurta Bittela, provedena nakon Drugoga svjetskog rata, omogućila ispravljanje nekih grešaka koje je pOČinio Winc kler i precizno datiranje hetitskih tekstova tradicionalnom metodom koreliranja tekstova s arheološkim slojem u kojem su pronađeni. Prva su iskopavanja u Boghaz Koyu ipak omogućila Winckleru da na osnovi akadskih tekstova koje je ondje pronašao dokaže da je iskopao hetitsku prijestolnicu Hattušu . Hetitski tekstovi koje je pronašao nisu mu, kao 15
asiriologu, bili za n imlj iv i, no i oni su zahvaljujući Wmckle rovoj ekspe diciji p romptno objavlj e ni u Njemačkoj i tako učinj e ni dostup nima znanstvenoj zajednici. Manje od deset godi na prošlo je između Wmcklerova otkrića i konačnoga rje šen ja zagonetke hetitskoga jezika. To je dalek o manje vremena nego što je trebalo Champol lionu da pročita st aro egipatski tekst na Steli iz Rosette, daleko manje od vremena koje j e p roteklo od pronalaska tekstova pisani h Linearom B i Ve ntrisova otkrića da su oni pisani mikenskim grčkim j e Zikom . To i nije osobito čudno, jer je i posao lingvistima koji su n astojali proči tat i hetitske tekst ove bio znatno lakši: b ili su pisani potpuno čitkirn klinopisom, s jasno označenim razmacima između rije či i od lom aka, prošarani akads kim i sumerskim rije či ma či je je z načenje bilo poznato. Štoviše, mogli bismo us tvrditi da bi svatko s dovoljno vremena i s pristojnim filološkim obra zovanje m utvrdio da he titski mora biti indoeur opski jez ik. Istraživač kojemu je to i uspjel o imao je oboje: Bedčich Hrozny bio je us pje šan asiriol og koji je, pop ut svih obra zovanih ljudi o noga doba znao i latinski i grčki, a ni sanskrt mu, kao filologu, nije bio nepoznat . U dob a kad se ba vio hetitskim tekstovima Hrozny je nosio uniformu au st rougarske vojske, no kao skladištar u pozadi n i imao. je dovoljn o vremena za znanstvena istraživanja zahvaljuju ći susretljivosti svojega pretpostavljenoga, narednika Kam mergrub er a, koje mu se u p re d govoru svojega rada zahva ljuje.
Hroz ny je ist raživan ju hetitskih tekstova pristupio vrlo sustavno. Izdvojio je sve ob like pojed inih riječi koje je pronašao u tekstovima i pokušao uspostaviti paradigme. Gdje god je mogao, nastojao je značenje pojedinih riječi utvrditi iz konteksta. Evo koja je rečenica pružila Hrozno mu konačnu potvrdU da je hetitski indoeuropski jezik: 16
nu NINDA-an ezzatteni watar-ma ekutteni. U toj je rečenici Hrozny prepoznao sumersku riječ NINDA, koja znači »kruh". Riječ završava slogom -an, koji podsjeća na latinski, grčki i sanskrtski nastavak akuzativa jednine (lat. -um, gr. --on, skr. -am) . Riječ ezzatteni Hrozny je doveo u vezu s indoeuropskim korijenom *(Hl)ed-, koji znači »jesti" (lat. edo, skr. admi). Iduća je riječ, watar-ma, sadržavala česticu -ma koju je Hrozny pronašao i u mno gim drugim odlomcima, a bila je preslična njemačkoj riječi Wasser, eng. water, da bi se mogao izbjeći zaključak da bi ona mogla značiti »voda". Kada je Hrozny pogledao druge oblike u kojima se pojavljuje ta riječ, postalo je posve očigledno da je ta usporedba točna. Poput rekon struirane indoeuropske riječi *wedor (genitiv *wedns), i hetitski watar tvori ostale padeže heteroklitski, od dru ge osnove koja sadržava formant -n- (het. genitiv wete naš). Ta je podudarnost prespecifična da bi mogla biti slučajna, i moguće ju je objasniti jedino pretpostavkom da je hetitski očuvao jedan vrlo arhaični obrazac indoeurop ske deklinacije, tj. da je hetitski indoeuropski jezik. Kada jednom to znate, i kada u hetitskom očekujete i druge indoeuropske gramatičke nastavke, lako je gore navedenu rečenicu i prevesti u cijelosti: »Vi jedete kruh i pijete vodu". Hrozny je svoje otkriće objavio 1915, usred Prvoga svjetskog rata, te stoga nije čudno što je moralo proći nekoliko godina prije no što se spoznaja o indoeuropskom podrijetlu hetitskoga proŠirila među lingvistima. Indoeu ropeisti su zacijelo nerado i s početnom nevjericom pri hvaćali da je jedan semitolog došao do tako spektakular nog otkrića koje se neposredno tiče njihove discipline, no argumenti koje je Hrozny iznio bili su neporecivi. Prouča vanje hetitskih tekstova nastavili su lingvisti poput Švicarca Emila Forrera (koji je neovisno od Hrozn<;>,Sa, ali nakon 17
njega, također utvrdio indoeuropsku narav hetitskog jezi ka), Nijemaca Ferdinanda Sommera i Albrechta G6tzea, te Amerikanca Edgara Sturtevanta, koji je sastavio i prvu obuhvatnu poredbenu gramatiku hetitskoga. Zahvaljujući istraživanjima tib lingvista i njihovib nastavljača, danas hetitske tekstove čitamo gotovo bez poteškoća. Uspjeh Hroznoga u dešifriranju hetitskoga još jedan je među brojnim primjerima jz povijesti znanosti koji poka zuju kako za znanstveno otkriće nisu dovoljni znanje i nadarenost, već je često presudan upravo stav istraživača, odvažnost da se posumnja u općeprihvaćenu pretpostav ku. Indoeuropski jezik na Bliskom Istoku u drugom tisuć ljeću prije Krista? Prije Hroznoga Knudtzon, Torp i Bugge ustvrdili su da je hetitski indoeuropski jezik, ali nisu se odvažili ustrajati u toj pretpostavci jer se kosila s tada uvriježenim shvaćanjima o povijesti staroga Orijenta, pre ma kojima sU' se u drugom tisućljeću prije Krista na Bli skom Istoku govorili samo semitski i drugi neindoeuropski jezici. Winckleru je, kao semitologu, bilo dovoljno da utvrdi da hetitski nije semitski jezik. Tradicija mu nije dopustila da pita dalje
i utvrdi očigledno. Zasluga je Hro
znoga ne u tome što je uvidio da je hetitski indoeuropski jezik (to doista nije bilo teško utvrditi), već u tome što je imao hrabrosti ustrajati u toj tezi koja se oslanjala isključiVO na ftlološke argumente, kosila se sa svim dotadašnjim povijesnim spoznajama, i kao da je postavljala više pitanja nego što je pružala odgovora. Ako su Hetiti bili indoeurop ski narod, kako su
i kada stigli u Malu Aziju? U kakvom su
odnosu spram drugib Indoeuropljana, i što nam njihov jezik može reći o indoeuropskom prajeziku? Ima li hetitski jezik potomaka
ili je izumro bez traga u doba propasti
hetitske države? U poglavljima koja slijede vidjet ćemo kako suvremena hetitologija odgovara na ta i slična pitanja. 18
AJ Hetitski i drugi jezici drevne MaieAzije
Već su prvi istraživači hetitskih tekstova, Bedčych Hrozny i Emil Forrer, utvrdili da među pločicama iskopanim u Boghaz Koyu ima i takvih koje nisu na hetitskome, već na drugim tada poznatim i nepoznatim jezicima. Danas zna mo da su u arhivama palače hetitskih kraljeva u Hattuši sačuvani tekstovi na čak osam jezika, što svjedoči o šarenoj etnolingvističkoj slici Male Azije u drugom tisućljeću pr. Kr. Pored hetitskoga, u drevnoj su se Anatoliji govorila još tri anatolijska jezika: luvijski, hijeroglifski luvijski i palajski. Luvijski (het. luwili) je jezik države Arzawa, koja se nalazila jugozapadno od Hattuše, i susjednih područja. Tijekom većeg dijela drugoga tisućljeća Arzawa je bila u poluzavisnomu odnosu spram hetitske države, no u sred njehetitskom razdoblju (15. st. pr. Kr.) ojačala je dovoljno da pokuša voditi svoju međunarodnu korespondenciju, te je vladar te države upućivao pisma egipatskom faraonu nastojeći se u međunarodnoj politici prikazati kao pogla var velesile. Međutim, njegovi pisari očigledno nisu znali akadski, jezik međunarodne diplomacije onoga doba, te su se umjesto toga prilično nevješto služili hetitskim, za koji su vjerovali da će ga na faraonovu dvoru razumjeti. Tako se dogodilo da su nam od tekstova koji su sastavljeni na luvijskom području očuvana pisma arzawanskih vladara faraonu na hetitskome, i upravo ta pisma dala su podstreka 19
prvom pokušaju svrstavanja hetitskoga jezika u ie . jezičnu porodicu. Na luvijs kome su očuvani samo fragmentarni tekstovi umetnuti u hetitske o bredne spise, budući da su Heti ti , koji su u svoj panteon preuzeli božanstva mnogih su sjed nih naroda, imali običaj obraćati se bogovima na jeziku stanovniš tva koje ih je isprva štovalo. Luvijski su te kstovi dakle u glavnom vjerske naravi, baš kao i tekstovi na palajskome (het. palaumnili) , koji su većinom po svećeni palajskom bogu Zip :uwi. Palajsko se područje n alazilo sjeveroistočno od Hattuše, no nije posve jasno do kada je palajski bio govorni jezik toga predjela. Posve je moguće da ga je još u prvoj polovici 2. t isućljeća zamijenio hetitski, te da je palajski očuvan samo kao jezik određenih vjerskih obreda. Naposlj etku , bijeroglifsk i luvijski je jezik koji, za razliku od ostalih anatolijskih j ezika , nije bio pisan kiinopisom , već osobitim hijeroglifskim pismom ne poznatoga podrijetla. NajveĆi broj tekstova na hijeroglif skom luvijskom potječe iz razdo blja nakon propas ti hetit ske države , iz ranoga 1. tisućljeća pr. Kr. Većinom su to kratki zavjetni natpisi vladara neovisnih kneževina sj everne S irij e i j užne Turske, koje su preživjele propast hetits ke države i prodor barbara koji je uništio Hattušu. Među tim, nema dvojbe da je hijeroglifsko luvijsko pismo bilo poznato i prije , jer nekoliko tekstova pisan ih tim pismom sačuvano je i iz sredi ne 2. tis . pr. Kr., a osobito su često njime pisani pečati hetitskih vladara, kratki natpisi koji obično sadržavaju samo kraljevo ili kraljiČino ime. Neki su od tih pečata pisani i klin opisom i hijeroglifskim pi smom, što je znatno olakšalo posao dešifriranja hijeroglifa. Premda je danas u najvećo j mjeri dešifrirano, odgo neta nje hij eroglifskog luvijskog pisma teklo je daleko sporije nego odgonetanje hetitskih tekstova pisanih kiinopisom. Premda su natpisi na hijeroglifskom luvijskbm poznati još iz 19. stoljeća, tek su timski napori niza istraživača, među 20
kojima se ističu Helmuth Bossert, Piero Meriggi, Anna Morpurgo-Davies iJohn Hawkins, doveli do zadovoljava jućega razumijevanja toga jezika. Od velikog je značaja bilo i otkriće hetitsko-feničanskoga dvojezičnog natpisa kralja Asitawande (oko 730. pr. Kr.) iz Karatepea u južnoj Tur skoj. U starijoj literaturi hijeroglifski se luvijski naziva i hijeroglifskim hetitskim, premda je danas jasno da je taj jezik genetski daleko bliži (klinopisnom) luvijskom, iako ne i posve identičan s tim jeZikom. U prvom tisućljeću pr. Kr. posvjedočeni su novoana to/ijski jezici. Na lidijskom je pronađeno stotinjak nat pisa, većinom iz 4. st. pr. Kr. To su uglavnom zavjetni i nadgrobni natpisi, a neki su među njima sastavljeni u rimovanom stihu. Koliko mi je poznato, ti su lidijski stihovi prva djela svjetske književnosti koja na sustavan način upotrebljavaju rimu kao metrički element stiha. Pored lidijskoga, u novoanatolijske se jezike ubrajaju /ikijski i karijski. Likijski je poznat u dvije varijante, koje se obično nazivaju likijskimAi B. Na likijskom B, koji je poznat i pod imenom mi/ijski, sačuvana je Stela iz Ksanta (gr. Ksan thos) koja sadržava više od tisuću riječi. Likijski je u dijalektalnom smislu najbliži luvijskom i hijeroglifskom luvijskom, a prema mišljenju nekih lingvista likijski je zapravo jeZik-potomak jednoga od luvijskih dijalekata. Karijski je posvjedočen sa stotinjak vrlo kratkih natpisa. Najveći među njima, Natpis iz Kapnosa, sadržava svega 240 znakova. Karijski jezik nije još u potpunosti dešifriran, prije svega zbog velikog broja grafičkih varijanti u pismu kojim se biljeŽiO. Nema, međutim, nikakve sumnje da se radi o anatolijskom jeziku. Naposljetku, neki lingvisti sma traju anatolijskima i sidetski, jedva posvjedočen jezik od kojega je sačuvano svega pet natpisa, te pisidijski, od kojega je ostalo šesnaest vrlo kratkih natpisa koji sadržava ju uglavnom imena. U svakom slučaju građe je premalo da 21
bi se ti jezici mogli jednoznačno svrstati u anatolijsku granu ie. jezika. 2 Pokušaj pripisivanja anatolijskim jezicima minojskoga, jezika drevne Krete, koji je pisan linearom A, gotovo sigurno je pogrešan. Pored anatolijskih jezika, u hetitskoj su državi u upotre bi bili i sljedeći neanatolijski jezici: sumerski, pIVi pismeni jezik čovječanstva, koji je u doba plVih hetitskih natpisa već bio izumro i u Mezopotamiji, no još uvijek je smatran temeljem obrazovanja i pismenosti. U Mezopo tamiji su sumerski tekstovi prepisivani sve do prijelaza iz stare u kršćansku eru, a u Maloj Aziji je u hetitsko doba sumerski bio u u potrebi u pisarskim školama, jer bez elementarnoga poznavanja sumerskoga nije se uopće moglo naučiti pisati hetitski. Akadski je jezik medunarodne diplomacije u drugom tisućljeću pr. Kr. Ako je hetitski kralj pisao egipat skom faraonu, pisao mu je na akadskome. U arhivi egipat skih vladara u Tell El Amarni pronadena su takva pisma, a brojni su dokumenti na akadskome iskopani i u Boghaz. Koyu. U starohetitsko doba neki su tekstovi pisani dvoje zično hetitski i akadski, što je znatno olaldalo dešifriranje hetitskoga. Anali Hattušilija 1. sastavljeni su na oba jezika, a i za neke druge starohetitske tekstove može sc pokazati da su izvorno napisani na akadskom, a tek poslije preve deni na hetitski.3 Poslije, u doba Novohetitske Države znatno je porastao prestiž hetitskoga, pa je on zamijenio akadski u mnogim sferama upotrebe, no poznavanje akad skoga i dalje je ostalo ključem hetitske pismenosti. Akadski . je najstariji poznati semitski jezik, i ujedno jedini predstav nik istočnosemitske grane semitskih jezika.4 U he titskoj je državi u upotrebi bio staroakadski, u osnovi jezik Sargo nove države iz 3. tisućljeća pr. Kr. prije raspada akadskoga jezika na mlađe babilonske i asirske varijante. Dok su sumerski i akadski u Hetitskoj državi igrali veliku ulogu u obrazovanju, pravu i d iplomaciji, hatski, jezik prastanov,
22
nika središnjeg dijela Male Azije, ostao je u upotrebi samo u nekim vjerskim obredima (poput već spomenutog palaj skoga). Na njem su očuvani uglavnom kratki tekstovi umet nuti u hetitske tekstove koji opisuju vjerske obrede. Pone kad je u tim obredima očuvan i poneki mit, poput hatskoga mita o mjesecu koji je pao s neba.5 Hatski jezik (het. hattili) zapravo bi se trebao zvati hetitskim, jer su Hetiti svoj jezik nazivali nesijskim (het. nešili, nešumnili). Narod koji je isprva tim jezikom govorio, Hatijei, ne poznatoga je podrijetla. Teorije koje povezuju hatski sa sjeverozapadnokavkaskim jezicima poput abhaskoga i čer keskoga slabo su osnovane: oslanjaju se uglavnom na tipološku sličnost hatskoga i tih jezika (prefiksacija kod glagola, objektna sprezidba, imenske klase), a ne na gla sovne podudarnosti koje jedine mogu dokazati lingvistič ku srodnost. Hatski je jezik po svoj prilici izumro još u prvoj polovici 2. tisućljeća pr. Kr. Nekolicina hatsko-hetit skih bilingvi koje su nam sačuvane pokazuju da su hetitski prevoditelji hatskih tekstova imali tek blagu predodžbu o tome što ti tekstovi znače. Zbog toga je i naše poznavanje hatskoga vrlo ograničeno. Hurijski je jezik čija je genetska pripadnost također neutvrđena, iako su �gumenti koji ga povezuju sa sjeveroistočnokavkaskim jezicima (npr. čečen ski, inguški, lezginski, itd.) prilično ozbiljni. Na hurijskom je sačuvano znatno više tekstova nego na hatskom, pa je i naše poznavanje toga jezika bolje. Osim u Boghaz-K6yu, hurijski su tekstovi iskopani i u drugim nalazištima, osobi to u sjevernoj Siriji koja je bila središtem hurijskoga po dručja. Odnosi Hetita s Hurijcima tijekom većeg dijela njihove zajedničke povijesti bili su sve prije nego idilični, no osobito u doba Novohetitske Države (14-11. st. pr. Kr.) hurijski je vjerski i kulturni utjecaj bio izrazito snažan. Za mnoge se mezopotamijske mitove i književna djela smatra da su do Hetita došli kroz hurijsko posredovanje. Tako su, 23
naprimjer, fragmenti epova o Gilgamešu i Atrahasisu, koji su sačuvani na hetitskome, sigurno na taj jezik prevedeni s hurijskoga, a ne s babilonskoga ili sumerskoga. Osobito je hetitska religija bila pod jakim hurijskim utjecajem u drugoj polovici 2. tisućljeća pr. Kr. Stoga su nam sačuvani tekstovi koji opisuju brojne obrede posvećene hurijskim bogovima, s odlomcima i magijskim formulama na hurij skome. Kada je i kako hurijski izumro, teško je reći. U svakom slučaju, početkom 1 . tis. pr. Kr. u području jezera Van u sjeveroistočnoj Turskoj i Armeniji govorio se jezik vrlo srodan hurijskome, poznat pod imenom urartski (po Urarćanima, narodu koji je tim jezikom govorio, dobio je ime planinski vrh Ararat).
Sestra ili sestrična? Mjesto hetitskoga među indoeuropskim jezicima Nekoliko godina pošto je Hrozny dešifrirao hetitske dokumente iz Boghaz Koya, Emil Forrer iznio je pretpo stavku prema kojoj hetitski nije u pravom smislu jedan od indoeuropskih jezika, već jezik koji se razvio iz i�toga prajezika iz kojega je potekao i indoeuropski prajezik. Hetitski ne bi, dakle, bio srodan sanskrtu kao što je, naprimjer, francuski srodan talijanskomu (oba su potekla iz istoga prajezika, latinskoga), već bi se odnos hetitskoga i sanskrta mogao usporediti s odnosom francuskoga i umbrijskoga, izumrla italskog jezika: to su srodni jezici, ali tek u drugom koljenu (francuskomu je neposredni predak latinski, a umbrijskomu i latinskomu praitalski). Forrerovu tezu o položaju hetitskoga prema drugim indoeuropskim jezicima neovisno je razvio i američki lin gvist Edgar Sturtevant, i uobličio je u teoriju koja je preži vjela pola stoljeća razvitka anatolistike pod imenom »indo24
hetitska pretpostavka". Sturtevant je smatrao da su se anatolijski jezici vrlo rano odvojili od prajezika, iz kojega su se razvili svi (ostali) indoeuropski jezici. Za razliku od praindoeuropskoga, zajednički prajezik (ostalih) ie. jezika i anatolijskih jezika on naziva praindohetitskim, a jezičnu porodicu koja uključuje i anatolijske i indoeuropske jezike indohetitskom jezičnom porodicom. U odnosu prema indoeuropskom prajeziku, indohetitski je prema Sturte vantu i njegovim nastavljačima6 moguće odrediti uglav nom negativno, zbog niza gramatičkih kategorija koje pre ma njihovu sudu nikada nisu postojale u anatolijskim jezicima, a posvjedočene su u ranijim ili rekonstruiranim razdobljima svih (ostalih) indoeuropskih jezika. Radi se o sljedećim kategorijama: 1. ženski rod. Za razliku od ostalih ie. jezika, anato lijski jezici poznaju samo opreku između živoga (opće ga) roda, koji uključuje imenice koje označuju živa bića muškoga i ženskoga spola, i neživoga (srednjeg) roda, kojemu pripadaju sve druge imenice. Nema nikakvih tra gova da je u ranijim razdobljima u anatolijskome postojao i poseban ženski rod. Dok su imenice etimološki po dudarne imenicama srednjeg roda u drugim ie. jezicima u hetitskome neživoga (srednjeg) roda, imenice podudar ne indoeuropskim imenicama ženskoga roda u hetitsko me nisu živoga (zajedničkog) roda, već srednjega roda (Brosman 1974), što je lakše objasniti pretpostavkom da u hetitskome razlike muškoga i ženskog roda nije ni bilo. 2. dvojina; kod glagola dvojina je kao posebna katego rija posvjedočena u indoiranskom, grčkom, gotskom i bal toslavenskome, a kod imenica i pridjeva i u keltskom. Kod ličnih zamjenica, opreku između rekonstruiranih osnova *no- (lat. nos) i *we- (stind. vayam) najlakše je o bj as ni ti kao staru opreku množine i dvojine. Rekonstrukcija je 25
dvojine dakle posve opravdana za indoeuropski prajezik, no vrlo je dvojbeno da li tu kategoriju možemo pretposta viti i za praanatolijski na osnovi rijetkih primjera poput »okamenjene fraze« hašša hanzašša 'pretci i prapretci', gdje se nastavak --a možda može protumačiti kao prežitak indoeuropskoga nastavka za nominativ dvojine o-osnova *-oH1 (usp. gr. ljko, lit. vilku 'dva vuka'). 3. optativ glagola; ova je kategorija očuvana u grčkom, indoiranskom, gotskom, a u tragovima i ti latinskome i baltoslavenskome. U hetitskom joj nema nikakva traga.
4. konjunktiv glagol a; premda je u indoeuropskim jezi cima posvjedočeno više različitih tvorbi koje se nazivaju »konjunktivom«, ima dosta razloga da se općeindoeurop skim smatra konjunktiv tvoren formantom *e/o, očuvan u vedskom i grčkom, te (kao futur 3. i 4. konjugacije) u latinskom. U hetitskome je jedini mogući (i, po mom sudu, izrazito dvojbeni) trag te tvorbe nastavak -lut u imperativu 1. L sg. nekih glagola, npr. ešlut 'o da bih bio'. 5. aspekt glagola; za razliku od (ostalih) ie. jezika, koji upućuju na postojanje aspektualne (vidske) opreke izme du perfekta, aorista i imperfekta u ie. prajeziku, u anatolij skim jezicima nalazimo samo vremensku (temporaInu) opreku između prezenta i preterita. Mnoge su Sturtevantove teze tijekom posljednjih neko liko desetljeća osporene. Kao što ističe Heiner Eichner (1975), zastupnici indohetitske pretpostavke ne mogu do kazati svoju tezu tvrdeći da su indoeuropski jezici razvili sve gore spomenute morfološke kategorije, za razliku od anatolij skih, koji ih nikada nisu ni imali. Valjalo bi još pokazati iz kojih su formalnih sredstava, prisutnih i u anatolijskome, te kategorije nastale. U jeziku nikada nešto ne nastaje ni iz čega, stoga bismo očekivali da će morfološki i tvorbeni elementi iz kojih su nastale kategorije poput 26
konjunktiva i duala biti prisutni i u indohetitskome, odno sno i u anatolijskome prajeziku, a upravo to Sturtevant nije uspio pokazati. S druge strane, morfološke kategorije po put drugih jezičnih pojava mogu katkada u jezicima nestati bez traga, stoga pretpostavka da se upravo to dogodilo u anatolijskim jezicima s konjunktivom, optativom, i sl. nije neuvjerljiva, osobito ako se ima na umu vrlo jasna sklonost hetitskoga i drugih anatolijskih jezika pojednostavljivanju i binarnoj organizaciji gramatičkoga sustava: u hetitskome naime postoje binarne opreke između prošloga vremena (preterit) i neprošloga (prezent-futur), aktiva i mediopa siva, hi- i mi- konjugacije (v. dolje), indikativa i imperativa, jednine i množine, živoga (zajedničkog) i neživoga (sred njeg) roda. U sporu o položaju anatolijskih jezika prema (ostalim) indoeuropskim jezicima vjerojatno je najbliža istini teza Norberta Oettingera (1987). Taj njemački anatolist smatra da je morfološki sustav anatolijskih jezika u najvećoj mjeri, ako ne i posve, izvodiv iz morfološkoga sustava koji valja neovisno rekonstruirati za indoeuropski prajezik, ali u hetitskoj i luvijskoj tvorbi riječi pronalazi arhajski sloj obrazaca koji nisu posvjedočeni u (drugim) indoeurop skim jezicima. Naprimjer, u hetitskome su česti pridjevi na -i- (npr. mekki 'velik', palhi- 'širok') koji su izuzetno rijetki u drugim jezicima, dok, s druge strane, anatolijski jezici gotovo uopće ne poznaju tvorbu pridjeva tzv. »ea landovim sufiksima« *-ro-, *-no-, *-10-, itd., koji su u ostalim ie. jezicima posve obični. Sve to Oettinger objaš njava tezom da je praanatolijski bio rubni indoeuropski dijalekt, koji se dovoljno rano odvojio od indoeuropskoga prajezika da ga nisu zahvatile posljednje zajedničke inova cije u tvorbi riječi koje su se proširile u svim ostalim dijalektima (pra)indoeuropskoga. Između odvajanja praa27
natolijskoga i definitivnoga raspada ie. prajezika nije dakle prošlo više od tisućljeća, kako su pretpostavljali Sturtevan· tovi sljedbenici, nego tek nekoliko stotina godina.
Međusobni odnosi anatolijskih jezika Kao što još nije do kraja riješen odnos anatolijskih jezika prema drugim indoeuropskim jezicima, i pitanje unutrašnjeg a članjenja anatolijskih jezika valja smatrati neriješenim. Praanatolijski jezik morao se govoriti u 3. tisućljeću, jer već u Kapadokijskim tablicama ( 19. st. pr. Kr.) pronalazimo jasno diferencirane jeZične oblike koj e možemo pripisati hetitskom ili luvijskom; naprimjer, jedna od prvih zabilježenih riječi nekoga indoeuropskoga jezika, išhiul »ugovor«, ne može se pripisati \uvijskomu, već iskljUčivo hetitskomu, jer u luvijskome početna konso· nantska skupina *sC- ne dobiva samoglasničku protezu i (u sp het ištaman- 'uho' ali praluv *tumant-). Očlanje· nju anatolijskih jezika postoje različita mišljenja, i malo se toga može smatrati općeprihvaćenim. Novija istraživanja7 pokazala su, primjerice, da su hijeroglifs ki luvijski, (klino. pisni) \uvijski i likijski u obje svoje varijante b lisko poveza· ni jezici koje možemo svrstati u jednu granu anatolijskoga uvj et no nazvanu luvijskom. Likijski A i B ne možemo, međutim, smatrati neposrednim jezicima-potomcima lu· vijskoga, jer su u likijskome očuvani anato1ijski i indoeu· ropski genitivni nastavci (usp hijerogl. luv. -as < *-os, lik. A -ahe < *-oso) koji su u (klinopisnom) luvijskom zamijenjeni posvojnim pridjevima. Mišljenje Onofria Car· rube i Vjačeslava Ivanova o postojanju bliske veze između lidijskoga i hetitskoga nije utemeljeno na čvrstim doka· zima, budući da je većinu podudarnosti hetitskoga i lidij· skoga moguće protumačiti paralelnim razvitkom, a ne zajedničkom inovacijom. Kao osnova za dalje istraživanje .
.
.
28
odnosa među anatolijskim jezicima može poslužiti klasifi kacija Norberta Oettingera (1978) , premda mi i njegova teza o bliskosti palajskoga i luvijskoga, odnosno o postojanju zapadnoanatolijske grane jezika (koja uz luvijsko-palajsku uključuje i lidijsku granu) izgleda dvojbenom.8 Evo dakle Oettingerove klasifikacije prikazane genealoškim stablom: *praanatolijski
'zapad
hetitski
atolijski
*
ajsko-luvijski
palajski
klinop. luvijski
hIJerogl. luvijski
priUikijski
�
likijski A
likijski B
lidijski
U Oettingerovoj klasifikaciji nisu navedeni karijski i pisi dijski, koje on ne smatra nedvojbeno anatolijskirn jezicima. 29
Hetitska pismenost Pismo je, kao umjetno stvoreni medij za prenošenje i pohranu obavijesti, izmišljeno neovisno više puta tijekom ljudske povijesti, no za zapadni kulturni krug presudan je bio pronalazak pisma koji se zbio u Međurječju koncem 4.
tisućljeća prije Krista. Premda nije moguće dokazati da je
pismo izmišljeno upravo za taj jezik, sumerski je prvi jezik čije kratke tekstove možemo Čitati, a napisani su pismom koje u sebi ujedinjuje
ideografske i s/ogovne elemente.
Iz toga se pisma kasnije razvija klinopis, koji je tako nazvan zbog toga što znakovi od kojega se sastoji podsje
ćaju oblikom na klinove, budući da su pisalima utisnuti u mokre glinene pločice. Klinopis su Hetiti preuzeli od Akađana, no u znatnoj su mjeri izmijenili to pismo i prilično ga zakomplicirali. U hetitskom klinopisu postoje tri tipa znakova: a) silabogrami, koji označuju
neki slog: klinopisni sila
bogrami transkribiraju se kurzivom, dakle znak koji ozna čuje slog /an! transkribira se kao
an.
b) logogrami (ili ideogrami), koji označavaju neki po jam. Logogrami se na latinicu transkribiraju kao sumerske riječi koje izražavaju dotični pojam, i pišu verzalom, npr. logogra.m koji označava pojam boga transkribira se kao
DINGIR, jer u sumerskom riječ dingir znači »bog«. U hetitskim tekstovima logogrami se, međutim, nisu čitali na sumerskome, već na hetitskomc, tj. logogram DINGIR nije se čitao kao /dingir/, već kao hetitska riječ (siuš/ koja također znači »bog«. Logogrami se katkada sastoje i od dva ili više klinopisnih znakova, koji se tada u transliteraciji razdvajaju točkom, npr. GU.ZA je logogram koji znači »prijestolje«. c) determinativi, znakovi koji se u hetitskom tekstu uopće nisu
Čitali, već su služili da označe kojoj grupi 30
pojmova pripada sljedeća, ili (rjeđe) prethodna riječ u tekstu. Determinativi se na latinicu transkribiraju sitnim verzalom lijevo iznad riječi na koju se odnose. Naprimjer, determinativ koji označuje da je iduća riječ žensko ime piše se kao SAL ispred dotičnoga imena (riječ Isall na sumerskom znači »žena«). SAL Puduhepa čita se jednostavno Ipuduhe pa!. Isti se znak može koristiti i kao silabogram, i kao logogram, naprimjer znak>> I može biti silabogram, i tada se transkribira i čita kao an, može biti logogram koji označuje pojam »bog«, u kojem slučaju se transkribira kao DINGIR, no čita kao šiuš (hetitska riječ koja znači »bog«), i determinativ uz ime nekoga božanstva, kada se transkri bira slovom D, ali se uopće ne čita. Kao da sve to nije dovoljno komplicirano, hetitski su pisari u tekstovima neke riječi i gramatičke nastavke zapi sivali akadski, no i njih je trebalo izgovarati hetitski. Takve riječi, npr. UM.MA »ovako«, ili ABU »otac« transkribiraju se na latinicu kurzivnim verzalom. U nekim slučajevima akadskim riječima ili nastavcima u hetitskom tekstu ne odgovara ništa, ali ipak nose gramatičku informaciju. Na primjer, ako hetitski pisar napiše ANA DIŠTAR, akadsko mu prijedlogu ana u hetitskome tekstu ništa ne odgovara (hetitski umjesto prijedloga ima poslijeloge), ali nam on ipak kaže da je hetitsko ime božice Ištar (čiji izgovor ne znamo) u dativu. I ta je ekscentričnost, poput mnogih drugih osobitosti hetitskoga pravopisa, vjerojatno nastala kao obično razmetanje učenošću pisara koji su ljubomor no čuvali vještinu svoje kaste. Poznavanje akadskoga i sumerskoga bilo je u to doba neophodno da bi čovjek bio uistinu pismen, baš kao što je u Srednjem Vijeku predu vjetom pismenosti bilo poznavanje latinskoga, a danas je to u sve većoj mjeri poznavanje programa za računalnu obradu teksta. Kao što se neupućeni danas ne snalaze u abrevijaturama srednjovjekovnih latinskih kodeksa, tako 31
će se suvremenomu čitaocu učiniti neizmjerno komplici ranim odlomak hetitskoga teksta koji je uvježbani pisar u trinaestom stoljeću pr. Kr. vjerojatno s lakoćom zapisivao i čitao. Uzmimo kao primjer poč etak »Hattušilijeve auto biografije«, UM.MAITa-ba-ar-na1Ha-at-tu-ši-li LU GAL. GAL LUGAL KUR uRuHa-at-ti. To je kao kada bi tko hrvatski tekst zapisao ovako : Folgendermassen homo Tahama homo Hattušili rex magnus rex terrae ci vitas Hatti, a čitao »Ovako (govori) Tabarna Hattušili, veliki kralj, kralj zemlje Hattk Osim akadskih riječi , u h e titskim se tekstovima pojav ljuju i riječi pisane luvijski, hatski, hurijski i palajski, no one su redovito označene posebnim znakom koji se obič no naziva nj emačkim terminom Glossenkeil. Premda to nije posve sigurno, čini se da su se riječi označene Glos senkeilom i čitale na izvornom jeziku, dakle nehetitski.
Ako ste pomislili da je kombiniranje triju različitih tipova znakova dovoljan razlog za odustajanje od učenja hetitskoga klinopisa, možda će utješno zvučati da to i nije najveća komplikacija u sustavu hetitske pismenosti. II čita nju teksta pisanoga klinopisom još veću prepreku razumi jevanju predstavlja činjenica da isti znak može predstavljati po dva ili tri sloga (i nekoliko logograma i determinativa) , te da često za isti slog postoji nekoliko različitih znakova. Naprimjer, isti znak može se čitati kao har, hur ili muro U transkripciji različitih znakova za isti slog vrijedi pravilo preuzeto iz semitistike i sumerologije: najčešći znak za bilježenje nekoga sloga u izvornom akadskom klinopisu transkribira se bez ikakvoga dijakritika, drugi po čestotno sti znak dobiva akut, treći gravis, a ukoliko za bilježenje toga sloga ima još znakova, oni se označuju brOjkama, od 1 do n. Tako se isti slog, primjerice /kan! teoretski može zapisati znakovima kan, kan, kim, kan I kan2 itd U praksi, međutim, u pismu u kojem se sve može pisati na .
32
više načina obično se nakon nekog vremena uspostavi moda, koja ubrzo postaje standardom. Tako je u hetitskom od svih gore navedenih znakova za slog ;kanj koliko-toliko čest jedino drugi po redu,
kan .
Silabogrami, logogrami i determinativi mogu s e kombi nirati na različite načine . Riječ napisanu logogramom pisa ri su često nadopunjavali silabogramima, označujući po moću njih hetitske gramatičke nastavke da bi sintaktička struktura rečenice bila j asnija. Naprimjer, pisar će hetitsku riječ haššu- »kralj« zapisati logogramom logograma dodati s ilabogram
LUGAL, ali će iza
uš kako bi pokazao da je
ta
riječ u nominativu jednine, dakle na glinenoj pločici će stajati LUGAL-uš. Takvo kombiniranje silabograma
kana i hiragana)
i logograma
(kanji)
(kata
postoj i i u japan
skome, čiji je sustav pismenosti uvelike tipološki podu da ran hetitskomu . Hibridna narav hetitske pismenosti u znatnoj je mjeri olakšala dešifriranje hetitskog jezika. Budući da su hetitski tekstovi prepuni logograma, čije je značenje poznato iz sumerskoga, smisao mnogih riječi pisanih hetitski mogao se raspoznati iz konteksta ili pomoću etimologije . Već smo vidjeli kako je Hrozny pročitao rečenicu
ezzateni, watar-ma ekuteni
nu NINDA-an i pijete
»vi jedete kruh
vodu«, budući da mu je bilo poznato značenje logograma
NINDA »kruh«. S druge strane, korištenje logograma imalo je i negativne posljedice za proučavanje hetitskoga jer se neke vrlo česte riječi pišu isključivo logogramima, pa ne znamo kako su glasile na hetitskome. Tako naprimjer ne znamo hetitsku riječ za »sina« (logogram
DUMU) ,
kćer
(logogram DUMU. SAL), broj »pet« (logogram V) , itd. Neke se pak riječi mogu pisati i logogramom i silabogramima, već prema nahođenju pisara, npr. »ruka« se katkad piše
keššar,
a katkada
ŠU. 33
Naravno, za proučavanje gramatike hetitskoga jezika jedino su od koristi riječi i oblici pisani silabogramima. Međutim, da bi se slogovnim pismom u potpunosti mogli zapisati svi segmenti jednoga jezika, potrebno je da postoji točno onoliko znakova koliko u tom jeziku ima različitih slogova. Za jezik poput japanskoga, u kojem ima izuzetno malo suglasnika, u kojem nema suglasničkih skupina, a gotovo svi su slogovi otvoreni, napraviti takav silabarij ne predstavlja osobit problem. U indoeuropskim jezici ma, s njihovim bogatim inventarima suglasnika i ponekad vrlo složenim suglasničkim skupinama, slogovna pisma ne funkcioniraju dobro. Slično je i s hetitskim. Klinopis je izrazito neprilagođen strukturi hetitskoga ne samo zbog ustroja slogova u tom jeziku, već i zbog toga što su Hetiti pismo preuzeli od Akađana, čiji je jezik imao posve druk čiju strukturu sloga. Kiinopisnim silabogramima mogu se zapisati slogovi oblika V, ev, eve i vc , pri čemu V stoji za bilo koj i samoglasnik, a e z a bilo koji suglasnik. Silabograma oblika V i ev u klinopisu ima dovoljno da se zapišu svi hetitski slogovi toga oblika, no silabograma oblika eve i ve ima značajno manje. To, naprimjer, znači da se slog /wal/ ne može zapisati silabogramom *wal, jer takav ne postoji, već je potrebno pisati wa-al. Poseban problem predstavlja bilježenje konsonantskih skupina. Na početku i na kraju riječi one se uopće ne mogu zabilježiti, a u sredini riječi moguće je zapisati samo neke skupine s dva suglasnika, kombinacijom znakova tipa eve (ili VC) i ev. Tako dakle možemo zapisati dvokonsonant sku skupinu -nz- u riječi kuenzi »on ubija« (pisat ćemo ku-en-zi), ali ne i trokonsonantsku skupinu -lhz- u riječi walhzi »on udara« . Da bi se zapisala takva trokonsonant ska skupina potrebno je umetnuti samoglasnik koji se ne čita iza prvog suglasnika, dakle piše se wa-al-ah-zi a čita 34
se !walhtsi/. Na sličan način ispred početnih konsonantskih skupina (koje u hetitskom redovito imaju s- kao prvi element) predmeće se samoglasnik i-, a iza završnih sku pina piše se samoglasnik -a koji se također ne čita. Stoga /starkmi/ »bolestan sam« bilježimo kao iš-tar-ak-mi, a !kwnants/ »ubijen« pišemo ku-un-an-za. Znakovi tipa VC ne mogu zabilježiti razliku između slogova sa zvučnim i slogova s bezvučnim završnim sugla snicima. Stoga je usvojena konvencija prema kojoj se takvi znakovi u hetitskim riječima transkribiraju s bezvučnim suglasnicima. Kada dakle latinicom napišemo riječ utne »zemlja« , moramo biti svjesni da u k1inopisu stoji u#-ne, pri čemu bismo prvi znak (u#) mogli s jednakim pravom transkribirati i kao ud. Kada pak prepisujemo logogra me, vrijedi obrnuta konvencija, stoga logogram koji znači »dan« prepisujemo kao UD.KAM a ne kao *UT.KAM, prem da za to nema nikakva lingvističkog razloga. Još jednu komplikaciju II bilježenju suglasnika predstavlja činjenica da hetitski uopće ne razlikuje silabograme sa zvučnim i bezvučnim ok1uzivima. To znači da se znakovi ta i da, kan i gan, pi i bi pišu naizmjence, bez ikakve vidljive razlike . Ista se riječ može pisati i sa znakom koji sadržava zvučni, i sa znakom koji sadržava bezvučni ok1uziv. Primjerice, »on prepoznaje« može biti zabilježeno i kao ka-ne-eš-zi i kao ga-ne-eš-zi. U transliteraciji ipak vjerno bilježimo ono što stoj i na glinenoj tablici, tj . pišemo kanešzi ako stoji prva varijanta, aganešzi ako stoj i druga, premda nemamo pojma zašto je pisar odabrao jednu umjesto druge . Vjero jatno je razlog ovoj varijaciji u tome što Hetiti razliku između akadskih zvučnih i bezvučnih okluziva nisu prepo znavali u svojem jeziku , premda je i u hetitskom postojala opreka između dviju serija ok1uziva (v. str. 37) . i
U hetitskom je jeziku postojala opozicija između kratkih d ugih samoglasnika. Premda istu opreku pronalazimo i 35
u akadskom, k:linopisni pisari staroga svijeta nisu izmislili posebne silabograme za slogove s dugim samoglasnicima, već su takve slogove bilježili tako da iza početnoga sloga koji završava na samoglasnik napišu još jedan samostalan samoglasnik. U praksi to znači da se riječ Ida: nl »po drugi put" p iše da-a-an, a Aa: mani »ime« piše se la---a-ma an. Takav se način bilježenja dugih samoglasnika pomoću samostalnih silabograma za samoglasnike naziva scriptio plena. Još uvijek je sporno pitanje da li je scriptio plena imala j o š kakvu funkciju u hetitskome, npr. bilježenje naglašenog sloga.9 Premda j e u hetitskome, barem u starohetitskom razdo blju, postojala opreka između samoglasnika lei i /il, ona se u pismu nije uvijek mogla dosljedno zabilježiti jer je broj
silabograma koj i sadržavaju samoglasnik e razmjerno ma len (u akadskome je e b i o pri l ično rijedak glas) . Sto ga se u nekim slučajevima u mj esto e pis alo i, npr. piše se e-ip mi, a čita le : pmi! »uzimam«, jer ne postoji silabagram *ep. Osim navedenih iznimaka, klinopisom je moguće zabi lježiti sve segmente hetitskog jezika. Slogovni znakovi ima ju istu vrijednost kao u akadskome, što znači da se čitaju onako kako su napisani. Valja, međutim, imati na umu i sljedeće: u hetitskome postoji samo jedan sibilant (š uštavi suglasnik) , i taj se piše znakovima koji u akadskom sadrža vaju glas š, premda je u izvornom akadskom k:linopisu postojali znakovi i za Isl i (emfatički) /s*/ Izgovor je u hetitskom vjerojatnije bio Isl, dakle si\ abogram ša čita se Isaf, aš je las/, itd. U hetitskom postoji i afrikata /tsl koje
nema u akadskorne . Taj se glas piše silabogramima koji sadržavajU (akad sko) z, npr. zi se čita Itsi/, itd . Hetitski labiovelarni okluzivi pišu se kao kombinacija k i u, dakle kao ku, a izgovaraju kao latinski qu i gu (npr u rijeČima quis "tko« i lingua "jezik«) . .
36
Klinopisni tekstovi zapisivani su pisalom u vlažnu gline nu pločicu s obje njezine strane. Smjer pisanja bio je s lijeva na desno, za razliku od kasnijih pismenih sustava Bliskoga Istoka. Pisari su dijelove teksta organizirali u stupce (obič no po dva stupca sa svake strane glinene tablice) , koje su odvajali dugačkom ravnom crtom. Riječi su u klinopisnim tekstovima čitko odvojene razmakom, ali interpunkcijskih znakova nema.
Kratak prikaz hetitskoga jezika A) Fonologija Kao što se moglo zaključiti iz poglavlja o hetitskoj pismenosti, klinopis nije osobito dobro prilagođen fono loškom sustavu hetitskoga jezika. Pa ipak, pažljivim istraži vanjem može se zaključiti da je hetitski imao sljedeće segmente: 1 . Suglasnici tt
pp p ID
kk
hh
k
h
II
l, r
w
y Š,
z
Razlika između suglasnikapp, tt, i p,
kk, hh, s jedne strane, t, k, h, s druge, mogla se klinopisom zabilježiti samo
u sredini riječi, no nema razloga sumnji da je postojala i na početku
i na kraju riječi. O fonološkoj naravi te opozi
cije postoje različita mišljenja, no najvjerojatnije je da se 37
radilo o opreci jakih i sl abih (» fortis « i »l enis «) ili bezvučnih i zvučnih okluziva. Etimološki, okluzivi koj i se pišu udvo jeno odgovaraj u in doe u ropskim bezvuč n im o kluzivi ma, dok neudvoje ni potj eču od indoeuropskih zvu čn ih i aspi riranih okluziva. To je pravilo pozn ato pod nazivom »Stur tevantov zakon « , po američkom lingvistu Edgaru Stu rte vantu koj i ga je otkrio . Evo nekoliko primjera koji pokazuju odraze indoeuropskih okluziva u hetitsko m e : ie. *bh > het.p, usp. ie. *nebhos »oblačno nebo« > het. nepiš » nebo« , skr. nabhas »oblak« , stsI. nebo. ic. *p > het. p-, -pp-, usp. ie. *peIHr " ši rok" > he t . palhi-, lat.planus "ravan". Također, ie. *H1eH1P- »uzet i« > het. epzi »uzima«, appanzi »uzimaju« ie. *dh > het . t, usp. ie. *dheII1- »činiti« > het. tiyami » rad im«, skr. da-dhiimi » i d .«, gr. ti-themi. ie. *d > he t. t, u sp. ie. *wodr »voda« > het . watar, gr.
hydor,
stsl. voda .
ie. *t > h et. t-, -tt-, usp. ie. *petr "krilo« > het. pattar, skr . patram, gr. pter6n. U h etitsk om *t p relazi u z ispred *i, usp. ic. nastavak 3. sg. prezenta *-nti > het. -nzi, skr. -nti, gr. (dor.) -nU. Na početku riječi ie . *d (vjerojat no i *dh) prelaze u š is pred *y, usp. ie. *dyews »nebo, bog neba« (stind . dyaus) > het . šiuš »bog«. Indoeu ropski su lab iovelari u he titskom očuvani, kao u ita1skom, kelts kom, grčkom i germanskom usp. ie. *kwis »tko« > het. kuiš, lat. quis, gr. tis, ie. *nogW- / *negW» nag« > het. nekumanz, skr. nagnas, gr. gymn6s, ie. * gWhen- »ubiti« > het. kuenzi »u bija« , gr. theinei »id.«, skr.
hanti.
Hetitski je centum-jezik, što znači da se svrstava s it alskim, grčkim, kel tskim, toharskim i germanskim j ezici m a , u kojima se indoe uropski palatalizirani guturali (*k', 38
*g', *g'h) odražavaju kao velari: ie. * g h es r »ruka« > h e t keššar (gr. kheir, skr. hasta-) , ie. *g'enu- »koljeno« > het. genu (lat. genu, skr. janu) , ie. *deyk'- »pokazati« > het. tekkušami »pokazujem« (gr. deiknumi, skr. dide satt) ie. *k'onk- »visj eti « > het. kank-, njem. hangen , hrv. kuka. '
.
,
Indoeuropski su laringali po prvi put posvj edočeni kao glasovi upravo u hetitskome. Postojanje laringala u ie . prajeziku pretpostavio je Ferdinand de Saussure još 1 878,10 no ta je njegova pretpostavka potvrđena tek 1927. kada je Jerzy Kuryrowicz otkrio da se hetitski glas
b(h) poj avljuje
upravo na onim mjestima u riječi na kojima je de Saussure pretpostavio laringale. Indoeuropski je prajezik imao tri laringala, koji se ozna čuju kao *H l > *H2 i *H3, budući da je njihov izgovor nepoznat (vjerojatno su bili stražnjojezični frikativi, kao
u
hetitskom) . U većini drugih ie. jezika ti su glasovi ostavili samo posredne tragove (protetske samoglasnike u grč kom, intonacije u baltoslavenskome, aspiraciju u staroin d ij sko me , itd.) , no nepobi tno je utvrđeno da je *H2 u hetitskome očuvano kao glas koji se bilježi kao h (u sredini rij e či hh i h) : ie. *H2ertk'o- »medvjed« > het. hartakka-, gr. arktos, lat. ursus, ie. *peH r »čuvati, štititi« > het.
pahšzi, skr. pati, lat. ptisco »napasati«, ie. *terHr »nad vladati« > het. tarhzi, skr. tar- itd. Općeprihvaćena je teza da Hl u hetitskom nij e očuvano
e.zzi (skr. atti) . a na početku riječi ispred suglasnika, usp. het. adanzi »jedu« < * H l dnti (lat. edunt) , het. aššu »dobar« < *H lSU- (gr. eu-, skr. su-) . Također, izgleda mi uvjerljivim pravilo
kao suglasnik, usp. ie. *Hled- »jesti« > het.
Međutim, vjeroj atnim se čini da je * H l prešlo u
prema kojemu *Hl prelazi u y iza ie . *0, usp . ie. *HloHls »usta« > h e t.
aiš (lat. os, skr. as-) . 39
Nerij e še no je pitanje odraza ie. *H3 u hetitskome . Veći
na lingvista vj eruj e da je taj glas očuvan na početku riječi
kao hetitsko h-, dok u ostalim položajima iščezava, u sp. ie. * H 3estH J »kos t« > het. haštai, lat. os, ossis, skr. asthi, no. ie . *peHr »piti« > het. pa-š-, lat. bibo, skr. pibati. Laringali se između samoglasnika II asim il iraj u sa so nantima, te nastaje u dvoje ni sonant koji se tako i piše, npr. ic. * mel H- » mlj e ti« > he t . maltai, stir. melid, lat. molo, ie. *g'helHro- > het. kallar »griješan« , s tir ga/ar »bo o
lest«.
le. bezvučni okluzivi i *H2 ( > het. -hh-) prelaze u
zvu čne okluzive (hh pre lazi u h) l) iza dugog naglašenog s amoglasn ika i 2) između n e naglaš e nih samo g las nika . Ova dva glas ovna
pravila nazivaju se »Eichnerovim pravilima indoeu ro pe is tike Heineru Eichneru, usp. ie. *meH2wr > mehur »vrijeme«, ie. *som wetes-t- »ovogodišnji, novorođeni« > he t . šaudišt-. Indoeu ropsko j e *s u he titsko m očuvano, a piše se kao š (v. str. 36) : ie. * H ] e s ti "jest« > he t. ešzi, lat. est, skr. asti, ie. * se nHr »tražiti, pokušavati« > het. šanhzi, skr. sano ti. Iza n *s nestaje: ic. ak. pl . *-ns > *-uns > het. -uš, ie. *densu- > het. daššu- »moćan«, lat. densus » gu st « . Hetitsko z nastaje, kao što smo vidj el i , p alatalizac ij om od *t ispred *i, spajanjem dentalnoga okluziva i *s: het. nekuz »noć" < *nekWts, usp. lat. nox, noctis, het. za hha(i)- » bitka« < *ds-eHr (usp. gr. da i »u boju« ) . Het. z može postati i od s iza n (u pravilu n nestaje ispre d s, V. gore) : het. anzaš »nas« < * nsos. Indoeuropski su sonanti u hetitskom očuvani, jedino ic. *m na kraju rij e či prelazi u -n, usp. ie. *g'heym- »zima« > het. gimmi (lok. sg.) »zimi«, lat. h iems , ic. * d heg ' ho m »zemlj a« > het . tekan, skr' kšam-. U slogovnom položaju ie. *m, *n, * l, i *r d aju het. am, an, al i ar, usp. he t . gen . s g . kardaš »srca < * k'rdos (lat. cord-is) , ie. * bh ng 'hulenicije« po bečkom profesoru
«
40
> het. panku- »sveukupnost, skupština« (skr. bahu »mnogo« ) , ie. *mdro- > het. antara- »plav« (hrv. mo dar) . Karakteristično je obilježje hetitske fonologije da riječ ne može započeti sonantom r. To pravilo hetitski dijeli s ostalim anatolijskim jezicima te s hurijskim, armen skim, grčkim, i nekim drugim jezicima kavkaskoga areala, a vjerojatno je isto pravilo vrijedilo i u indoeuropskom prajeziku . 1 2 Na kraju riječi r ponekad otpada, prema jed nomu mišljenju u nenaglašenu slogu (Melchert 1994) , usp. medijalni nastavak -ta < *-tor (lat. -tur) , česti ca upravnog govora -wa (ispred samoglasnika -war) < *-wer. *w je u hetitskom očuvano: ie. *wetos »godina« > het. *wez, (gen. wetaš) gr. etos, lat. vetus, veteris »star« . Iza *u, w u hetitskom prelazi u m, stoga nastavak za 1 . I . množine prezenta -weni kod glagola čija osnova završava na u- glasi -meni, usp. harweni »imamo« , ali dumeni »uzimamo« .
*y u hetitskom u pravilu ostaje očuvano : ie. * (H)yugom »jaram« > het. iukan, lat. iugum skr. yugam, got. iuk. Ispred *e, ie. *y nestaje, usp. ie. *yego- » led« > het. eka-, stiro aig, gen. jd. ego . Također, *y nestaje između samo glasnika (Melchert 1984) : ie. * (H)oyo- » jedan« > het. a (stind. eka- < * (H)oyko-) . ,
2.
Samoglasnici
Samoglasnički sustav hetitskoga izgleda ovako: i:
u
u: e:
e a
a:
41
U novohetitskom razdoblju stapaju se samoglasnici e i
i,
no nije posve izvjesno da je razlika među njima do kraj a
dokinuta u svim položajima. Hetitski kratki samoglasnici kvalitetom vjerno odražavaju indoeuropske izvornike, je dino a
(a)
watar,
postaje od ie . *0, usp. ie. *wodr »voda« > het.
voda, ie. *wewok'- > het. wewakk- » zahti vas- » htjeti« ) . O d pravila koja mijenjaju kvalitetu samoglasnika valja spomenuti da ie . *e > a ispred sonanta i laringala, usp. *welH2mi > walhmi »udaram« , *e > i ispred *nC, usp. linka iš » zakletva« < ie. *H 1lengh (usp. gr. elegkh6 » dokazujem«) . Pravila o promjenama stsI.
jevati« (stind.
kvantitete samoglasnika znatno su složenija, djelomice i zbog nedosijednoga načina bilježenja dugih samoglasnika u klinopisu, ali i zbog nerazjašnjenosti brojnih pitanja indoeuropske i anatolijske akcentologije . Dugi samogla snici u hetitskome nastaju različitim, i obično dosta kom pliciranim, procesima, povezanim s naglasnim promjena ma i monoftongizacijom diftonga (v. dolje) . Indoeuropski dvoglasi (diftonzi) su se monoftongizira li, tako da ie . *oy, *ey > het. nastavak n. pl.) > het. *ow, *ew > het.
u (?)
-e,
e,
usp. ie. *-oy (zamjenički
npr. u
ke »ovi« , ape »oni« , ie . tuzzi »vojska«
usp. ie . * tewti > het.
tuath »narod« ) , ie. *lewto- > het. lyauto »otvor« , ie. *lowkeyeti »osvijetljuje« > het. lukizzi (skr. rocayati) .
(usp. *tewteH2 > stiro
luttai
»prozor« , toh . B
(kauzativ)
Dvojbeni su slučajevi u kojima su dvoglasi naizgled oču vani ispred dentalnih suglasnika, usp. het. aušzi »vidi« spram uhhi »vidio sam« , sthet. naiš »okrenuo je« < *noys(t) (Melchert
1994: 148) .
B) Morfologija Kao i u indoeuropskom prajeziku, riječ se i u hetitskom sastoj i od korijena, koji izražava osnovno značenje riječi, sufiksa, u koji je preslikana jedna, određena morfološka ili 42
tvorbena kategorija, i nastavka, u kojem su često stopljene dvije ili više kategorija (npr. rod, broj i padež kod imenica) . Kao ni u ie. prajeziku, ni u hetitskome nema prefiksa, ali j e česta reduplikacija, udvajanje početnoga suglasnika u riječi, osobito u imenica, npr.
me-mal »brašno« (od kori
jena mal- »mljeti«) . Sustav morfoloških kategorija znatno j e j ednostavniji u hetitskome nego u indoeuropskom prajeziku. Razmotrit ćemo prvo imena, tj . imenice, pridjeve i zamjenice . Za razliku od latinskoga, grčkoga, sanskrta, i drugih drevnih ie. jezika, u kojima postoje tri roda (muški, ženski i srednji) i tri broja (jednina, dvojina i mnOŽina) , hetitski ima samo dva gramatička roda, živi i neživi (ili opći, genus commune i neodređeni, genus neutrum) i dva broja (jedninu i množinu) . Imenice hetitskoga živoga roda od govaraju imenicama muškoga i ženskog roda u ostalim ie. jezicima, a imenice neživoga roda podudaraju se s imeni cama srednjeg roda. Padežni je sustav hetitski bolje saču vao, premda nisu svi padežni nastavci indoeuropskoga podrijetla. Hetitski razlikuje nominativ, vokativ (samo kod rijetkih imenica poput
haššuš "kralj«, vok. jd. haššue) ,
genitiv, dativ, ablativ i instrumental. U starohetitskome se još razlikuju lokativ (padežni nastavak -i) od dativa (nasta vak
-e) i direktiva, koji izražava cilj prema kojem je vrše -a) . U novohetitskome ta tri padeža
na radnja (nastavak
stapaju se u jedan, koji nazivamo dativom, s nastavkom koji je najčešće
-i. Treba reći i da je u posljednjoj fazi razvitka
hetitskoga jezika ablativ gotovo potpuno iz upotrebe isti snuo instrumental. Kao i u indoeuropskom, u hetitskom se kod imenica neživog (srednjeg) roda u oba broja podu daraju nominativ i akuzativ. I u hetitskom se j eziku, kao i u grčkom, latinskom, itd . , imenice dijele u različite sklonidbene klase, »deklinacije« , 43
prema završnom suglasniku ili samoglasniku osnove. In doeuropskim o-osnovama (poput lat. lupus m. »vuk« gr. lYkos m.) i a--osnovama (lat. te"a f. »zemlja«, gr. nike f. »pobjeda«) odgovaraju hetitske a-osnove, poput sIjede ćih dviju imenica: =
antuhšaš comm. 'čovjek' sg.
pl .
nom.
antuhšaš
antuhšeš
ak.
antuhšan
antuhšuš
gen.
antuhšaš
antuhšaš, sthet. an
dat.
antuhši antuhša
antuhšaš
abI .
antuhšaz
inst.
antuhšit
tubšan
pedan neut. 'mjesto' sg.
pl .
nom.-ak.
pedan
peda
gen.
pedaš
pedaš
dat.
pedi, peda
pedaš
abI.
pedaz
inst.
pedit
Hetit<;ke i- i u- osnove dijele se na nekoliko podtipova, prema p ravilnim smjenama s amogl asn ika u osnovi (prije voj) . Ovdje ćemo navesti samo najčešće tipove sklonidbe: 44
halkiš comm.
"žito«
pl.
sg. nom.
halkiš
ha!kieš
ak.
halkin
halkiuš
gen.
halkiyaš
halkiyaš
dat.
halkiya
halkiyaš
abI.
halkiyaz
inst.
halkit
pankuš comm. » skupština« sg.
pl.
nom.
pankuš
pankaweš pankuš
ak.
pankun
gen.
pankuš, pankawaš
pankawaš
dat.
pankawi
pankawaš
abI .
pankuwaz
inst.
pankut
U hetitskom su posvjedočene osnove na gotovo sve konsonante. Zanimljivo je da su razmjerno česte osnove na I, koje su u ie. prajeziku bile prilično iznimne (npr. lat. sol, solis) . U hetitskom su sve neživoga (srednjeg) roda.
šuppal neut.
»životinja«
sg.
pl.
nom.-ak.
šuppal
šuppala
gen .
šuppalaš
šuppalaš
dat.
šuppali
šuppalaš
abI.
šuppalaz
inst.
šuppalit 45
Neobično su česte u hetitskome i heteroklitske osnove, imenice kod kojih se nominativ-akuzativ tvore od osnove na r, dok se u ostalim padežima nastavci dodaju na osnovu koja završava s n. U ostalim ie. jezicima takve imenice predstavljaju moribundnu kategoriju , usp. lat. iter, itine
ris »put«
< *itinis, gr.
hepar, h-epatos »jetra,,) .
pahhur neut. >>vatra" sg.
pl
nom.-ak.
pahhur
pahhura
gen.
pahhwenaš
pahhwenaš
dat.
pahhweni
pahhwenaš
abI.
pahhwenaz
inst.
pahhwenit
Hetitski padežni nastavci
u
velikoj su mjeri naslijeđeni
iz prajezika. Evo njihova podrijetla: A) ]ednina
1. nominativ jednine . Za živi rod nastavak je -š < ie .
*-s , usp. lat., gr . skr. -s. Za neživi rod nastavak je -n (a-osnove) < ie. *-m (lat. -m , gr. -n, skr. -m) , odnosno *-0 (ostale osnove) .
2. akuzativ jednine . Kod samoglasničkih osnova nasta vak je
-n
< ie. *-m (lat.
-m, gr.
-n,
skr. -m) , a kod
konsonantskih osnova -an < ie. slogotvorno *-m (lat. -em,
gr. -a, skr. -am) . Imenicama neživog roda akuzativ
se podudara s nominativom.
3 . genitiv jed nine . Nastavak je za a-osnove i još neke -š < ie . *-s, za ostale imenice nastavak je -aš <
imenice
ie. *-os (usp. gr. -os, skr. --as) . 46
4. dativ jednine. Nastavak -i dolazi od ic. lokativnog na -e, gr. dativ jd. 3 . deklinacije -i, skr. lok. j d . -i) . Starohetitski dativni nasta vak -e je od ie. dativa jednine *-ey (lat. dat. jd. -i, skr. -e) . 5. ablativ jednine -z / -az ima nerazja.�njeno podrijetlo. U luvijskom taj nastavak glasi -(a) ti, što upućuje na prao stavka *-i (lat. ablativ jd. 3. deklinacije
blik *-(0)ti.
6 . instrumental -(iJ t vjerojatno treba povezati s latin rect-e(dj »ispravno« .
skim prilozima tipa
B) Množina
1. Nominativ množine živoga roda završava na -eš, -eš. Prva varijanta može se izvesti iz ie. na.'itavka za nom. mn.
-as) , a druga iz ie. *-eyes, završetka za n. pl. i-osnova (lat. nom. pl. 3 . deklinacije -es, skr. -ayas) . Nominativ množine imenica neživog roda završava na -a , što je od ie. *-eH2 (lat. -a, skr. -ii/ni) . 2 . Akuzativ množine. Nastavak -uš predstavlja pravilan *-es (gr. n. pl. imenica 3 . deklinacije -es, skr.
odraz ie. nastavka za ak. množine konsonantskih imenica na *-ns, (lat.
-es, gr. -as, skr. -as) , što u hetitskom -uš.
pravilno daje *-uns >
3 . Genitiv i dativ množine završavaju na -(a)š, u čemu mnogi vide stari ie. lokativ na *-(o) su, s apokopom završ noga *u, usp. skr.
-su, stsl . -xu .
Ablativ i instrumental množine n e koriste se, ili se umjesto nj ih upotrebljavaju jedninski oblici. Od zamjenica možemo navesti paradigme lićnih zamje
uk, (usp . lat. ego, skr. aham) , 2. l. jd. zik (lat. tu, akuzativ te) , 1. l. množine weš (s kr. vayam) , 2. l. množine šumeš, pokazne zamjenice kiiš (usp. lat. hi-c) i upitno-odnosne zamjenice kuiš (usp. lat. quis) . nica 1 . 1. jd.
47
» ja<.(
»ti�<
» mi«
» vi«
nom.
uk, uk
zik
weš
šumeš
ak.
ammuk
tuk
anziiš
šumaš
gen .
ammeI
tuel
anzeI
šumel, šumenzan
dat.-Iok
ammuk
tuk
anzaš
šumiiš
abI.
amm edaz
tuedaz
anzedaz
šumedaz
» taj« sg.
pl.
nom.
kaš
ke, kiiš
ak.
kan
kuš
gen.
ke!
kenzan, kedaš
daL-lok .
kedani
kedaš
ah!.
kez
kez
inst.
ket
» tko, koji« sg .
pl .
nom.
kuiš
kud
ak
kuin
kueuš
gen.
kuel
dat.-Iak.
kuedani
abI.
kuez
kuedaš
Pored samostalnih zamjenica, hetitski posjeduje i enkiitičke zamjenice koje se dodaju sintaktičkim česticama na početku rečenice, npr. lična zamjenica 3. sg. -aš » on, ona« , 48
ak. -an, dat. -ši, posvojne zamjenice -miš »moj, moja« , -mit »moje«, itd. Glagolski se sustav hetitskoga jezika jako razlikuje od glagolskih sustava ostalih starih ie. jezika, u toj mjeri da pobornici »indo-hetitske hipoteze« upravo u hetitskom glagolu pronalaze najjače uporište za svoju teoriju. Cijeli je hetitski glagolski sustav organiziran na načelu binarnih opozicija među kategorijama. Hetitski glagol poznaje dva glagolska stanja, aktiv i medij (koji prijelaznim glagolima služi i kao pasiv) . Nada lje, u hetitskom postoje dvije konjugacije, koje se nazivaju hi- i mi- konjugacijama, prema nastavcima za 1. lice jed nine. Te se konjugacije razlikuju glagolskim nastavcima, tako da za svaki hetitski glagol valja znati kojoj konjugaciji pripada da bismo ga znali sprezati. U gramatičkoj upotrebi među njima nema razlike. U hetitskom postoje dva glagol ska načina, neobilježeni (indikativ) i zapovijedni (impera tiv), koji se također odlikuju posebnim glagolskim na stavcima. Naposljetku, postoje i dva glagolska vremena (prezent i preterit), te dva broja (jednina i množina) . Za razliku od većine starih ie. jezika poput grčkoga, sta roslavenskoga, ili staroindijskoga, u hetitskom gramatička kategorija vida (aspekta) nije morfološki izražena. Među tim, hetitski može izraziti durativnost/iterativnost glagol ske radnje dodavanjem sufiksa -šk- bilo kojem glagolu, usp. het. arškizzi "često dolazi« ( skr. [cchati) spram ari »dolazi«. Sličnim sufiksima mogu se izraziti još neke kategorije, npr. kauzativ pomoću sufiska - nu-o Tako od istoga glagola (het. art) možemo napraviti kauzativ arnu zi "čini da nešto dospije, donosi«. Ta tvorba također ima usporednica u drugim ie. jezicima, usp. skr. rooti "po kreće«. U usporedbi s ostalim ie. jezicima hetitski ima vrlo malo infinitnih glagolskih oblika. Postoji samo jedan particip, =
49
koj i se tvori pomoću suf1ksa -nt- koji se dodaje osnovi. U no minativu taj particip završava na -anz, i ima aktivno značenje kod neprelaznih glagola, no pasivno kod prijela znih glagola Stoga šašanz (od glagola šešzi »spavati«) znači »spavajući«, no appanz (od glagola epzi »uhvatiti, uzeti«) znači »uhvaćen«. Hetitski ima i dva infInitiva, tvore na suf1ksima -anna i -wanzi. .
MI-Konjugacija
Paradigma glagola šešzi »spavati« (stind. sasu) Prezent sg.
1 . šešmi
Im perativ pl .
sg.
pl.
šešweni
? šešlut
šešwen
2 . šešši
šešteni
šeš
šešten
3 . šešzi
šašanzi
šeštu
šašandu
Pre terit sg.
pL
1 . šešun
šešwen
2 . šešla
šešten
3. šešta
šešir
Particip: šašanz, infinitivi: šešwanzi, šešanna HI-konjugacija
Paradigma gl agola memai »reći« Prezent sg.
1 . memahhi
Imperativ pl .
sg.
pl .
memaweni memallu
2 . mematti
mematteni
memi
mematten
3 . memai
mem�
memattu
memandu
50
Preterit pL
sg.
l . memahhun
memawen
2 . memišta
mematten
3 . memHta, memaš
memir, memer
Medij Paradigma glagola e§a(ri) »sjedi« (usp. stind. aste) Im perativ
Prezent sg.
pl.
sg.
pL
l . ešha(ri)
ešwaštati
ešharu
2 . eštati
eštumari
ešhut
eštumat
3 . ešari
ešantari
ešaru
ešanlaru
Preterit sg.
1 . ešhat
pl. ešwašat
2 . eštat
eštummat
3 . ešat
ešantat
o podrij etlu pojedinih hetitskih glagolskih nastavaka postoje r azlič i ta mišljenja, stoga na ovom mjestu može mo raz mo tri t i samo najmanje sporne pretpostavke. Za detaljniju obradu pojedinih problema mogu samo upu titi na radove Sturtevant 195 2 , Eichner 1975 i CowgiIl 1979.
Nastavci prezenta i preterita hetitske mi-konjugacije odgovaraju indoeuropskim (atematskim) prezent�kim i aorisnim nastavcima: 51
het. (prez.) mi
lat.
(pn7..) (sum)
gr. (lJfmL prez.) skr.
(prez.)
-mi
-mi
-
-m
-ši
-
-zi
-t
-ti
-weni
-mus
-men
-mas
-teni
-tis
-te
-tba (ved. -tbana)
-nz;
-unt
-nli
-si
s
het. (pret.)
(dor.)
-ti
(dor.)
-nt;
gr. (aor.)
skr.
-un
-a
-m
-ta ta -wen
-as
-s
-e
-t
-men
-
-ten
-te
-ta
-ir
-n
-n
-
(aoe.)
ma
U hetitskoj paradigmi nije posve razjašnjen nastavak 1 .
lica množine -weni (pret. -wen) spram ie. *-mes(i) (ao rist *-me) . Neki hetitski nastavak smatraju prežitkom dvo jine, gdje je nastavak bio *-we, no postoje i druga mišlje nja. U 3. licu množine hetitski nastavak preterita -ir (i -er)
najlakše se tumači kao podud aran ie. perfekatskom nastav
ku 3. lica množine *-r / *-er (usp. lat. 3. pl. perfekta -ere) . Hetitski nastavak 2. sg. preterita -tra) zacijelo je također ie. perfekatski nastavak. Nastavci hi-konjugacije razlikuju se od nastavaka mi konjugacije samo u jednini prezenta i preterita. Oni su u najvećoj su mjeri od ie. perfekatskih nastavaka:
het. (prez.) -bi
lat. (perf.)
gr.
-i < -ai
-a
-a
(pen.)
skr.
(perf.)
-ti
-isti
-tba
-tba
-i
-it
-e
-a
52
het. (pret.) -hhun -šta -šta, -aš Prezentski nastavci hi-konjugacije nastali su dodava njem čestice -i izvornim perfekatskim nastavcima (-hi = *-H2e + -i, -ti = *-tH2e +-i, -i = *-e + i). Preteritski nastavci hi-konjugacije hetitska su inovacija. Naprimjer, nastavak 1 . L jd. -hhun nastao je stapanjem izvornoga perfekatskog nastavka *-hha (usp. luv. 1 . l. jd. preterita -hha) i 1 . l. jd. preterita mi-konjugacije -un. Element -š u nastavcima 2. i 3. lica preterita dovodi se u vezu s ie. sigmatskim aoristom, usp. het. naiš »okrenuo je« = stind.
a-naiš »odveo je«
< ie. *e-ney-s-t.
Medijalni nastavci u velikoj mjeri odgovaraju medijal nim nastavcima u grčkom i sanskrtu, odnosno pasivnima u latinskom i staroirskom:
het.
lat.
-harri)
�
-ta(ti)
-re, -ris
-tari, -ari
-tur
gr. -mai
-(s)ai . -tai
skr. -e
-se -te, (ved. -e)
-waštati
-mur
-metha
-mahe
-duma(ri)
-mini
-sthe
-dbve
-anta(ri)
-ntur
-ntai
-nte
(preterit) -bahat(i)
-i
-tat(i)
-tbas
-tat(i)
-ta
-waštat
-mahi
-dumat
-dhvam
-antat(i)
-nta 53
Jedina je razlika između glagola hi- i mi-konjugacije u mediju u 3. l. jd., gdje glagoli hi-konjugacije imaju nasta vak -ari (u pret. -at) , a glagoli mi-konjugacije nastavak -tari (u pret. -tat) . Prezentski medijalni nastavci nastali su od preteritskih dodavanjem čestice *-r. To *-r je u hetitskom na kraju riječi otpalo, osim u slučaju kada je iza njega pridodana još čestica -i prezentskoga značenja. Tako je nastala opreka između nastavaka npr. u 3. sg. -ta i -tari, koj i se naizmjence upotrebljavaju bez razlike u funkCiji. Nastavak -waštat podudaran je grčkomu (horn.) mes tha i skr. -mahi. Ti su nastavci izvodivi iz ie. *-me(s)dhH2' no hetitski ima w umjesto *m kao u l . pl. aktiva. Slično je i s nastavkom -tuma(ri) , koji je zacijelo podudaran grč komu -sthe « *-sdh(w)e) i sanskrtskomu -lihve « *-dhwey) , a množda i lat. -mini (ukoliko je taj nastavak izvodiv iz *-dhwenoy) . Praoblik bi hetitskoga nastavka bio *-dhuwenoy, s pravilnim prijelazom *w > m iza *u (v. str. 4 1) . U imperativu j e hetitski očuvao ie. nastavke imperativa u 2 . i 3. l. jd. i mn. (usp. he t eš »budi« = skr. as < ie. *Hjes, het. aštu » neka bude« = skr. astu) . U l . licu jednine -lu, mnogi vide stari konjunktiv glagola * leH »dopustiti" . Nastavak *-ten u 2. l. mn. indoeuropski je aorisni (» sekundarni" ) nastavak koji se upotrebljavao i u imperativu (odnosno ie. »injunktivu«) . -
.
C) Sintaksa Kao što je otkriće laringala u hetit�kome donijelo velik obrat u indoeuropskoj [onologiji, tako je i istraživanje hetitske sintakse u znatnoj mjeri izmijenilo na.�a shvaćanja sintakse indoeuropskoga prajezika. Za razliku od većine drugih starih ie. jeZika, koji imaju prilično slobodan pore dak riječi u rečenici, hetitski je jezik sa strogim SOV redom riječi, tj. u tom jeziku glagol obavezno stoji na kraju 54
rečenice, a subjekt prethodi objektu. Takav je poredak riječi i u glavnoj i u zavisnoj rečenici - tipična je hetitska rečenica takku Ul-aš SAL-an HUR.SAG-i epzi, Ul-naš waštu! ako čovjek žena (ak.) planina (lok.) ugrabi čovjek (gen.) grijeh na-aš aki pogiba i on
»Ako muškarac siluje ženu na planini, to je muškarčev grijeh, i on (mora) umrijeti«
Sa stanovišta jezične tipologije, hetitski je karakteristi čan SOV jezik, što znači da dijeli mnoga druga sintaktička obilježja koja imaju jezici toga tipa (npr. turski i japanski) , od kojih su neka jezične univerzalije (posjeduju ih svi SOV jezici) . U hetitskom, kao i u većini tipičnih SOV jezika, imenica u genitivu prethodi imenici u nominativu na koju se odnosi, npr. het. parnaš išhaš » kuće gospodar gos podar kuće«. Nadalje, hetitski ima postpozicije umjesto prepozicija, što je također obilježje SOV jezika. Tako se u hetitskom kaže tuk katta »tobom s s tobom«, usp. lat. tecum. Naposljetku, u hetitskom relativna (odnosna) kon strukcija prethodi imenici na koju se odnosi, dakle ne kaže se » zlo koje je u mojoj duši bogovi će ispraviti« već, doslovno, » koje je zlo u mojoj duši, njega će bogovi ispraviti« , het. nu-m u-kan kuiš idaluš memiyaš ZI-ni anda na-an-mu DINGIRMEŠ EGIR-pa S I Gs-anzi Karakteristično je obilježje hetitske sintakse jako razgra nata upotreba enklitičkih čestica. Enklitike u hetitskom imaju različite funkcije - vezničke (-ma » ali« , -ya »i« ) , zamjeničke (-mu »meni, me« , -ši »njemu« , -an »njega«) , t e različite sintaktičke funkcije (npr. čestica -za izražava powatnost glagolske radnje, -kan i -šan izražavaju direk cionalnost glagola, itd.) . Tipološki je zanimljiva čestica =
=
.
55
-wa(r) koja označuje početak upravnoga govora: nu war-an kuennir » i, reče on (-war-), ubili su ga (-an)«. Enklitike obično stoje na početku rečenice iza prve nagla
nu koji označuje početak (topic) iskaza, usp. početak pisma
šene riječi, najčešće iza veznika odlomka ili novu temu
Tutankamonove udovice Š uppilu!iumi:
LU-aš-wa-mu-kan BA.UG6, DUMU-r:4.-ma-wa-mu muž--{'est. -meni--{'est
umro je
sin
moj-ali--{'est. -meni
NU. GAL nije »Moj muž j e umro, a
ja nemam sina«
Međusobni relativni poredak hetitskih enklitičkih česti ca i veznika na koje se naslanjaju moguće je ovako prikazati tablicom (prema Hoffner veznici:
1973) :
l. čest.
2. zamjenice
upro
(n./ak.)
(ak/d.)
govora nuta-
'i'
'i'
3 zamjenice
-wa(r)- -aš- ' 3 . sg.'
4. povrat- 5. di no--posv. reke. čestica prilozi
-mu- ' l . sg. '
-tlŠ- '3. pl. ak' -ta- '2. sg.'
-za-
-kan
šu- 'i'
-an-
-/u- ' 2 . sg.'
-šan
ma- 'ali'
-an- ' 3 . sg. ak. neut.'
-ši- '3. sg '
-šta
-e- '3. pl.'
-naš- ' l . pl.'
-appa
'3. sg. ak. comm . '
-uš- '3. pl. ak.' -ušmaš '2/3 pL '
Poput većine indoeuropskih jezika i hetitski ima aku zativni ustroj rečenice, tj . subjekti prij e lazn ih i neprela znih glagola stoje u istom padežu (nominativu) . Tragovi
ergativnoga ustroja očituju se u rečenicama kojima je 56
subjekt imenica neživa (srednjeg) roda. Ukoliko je takva imenica subjekt neprelaznoga glagola, ili objekt prijelazno ga glagola, dolazi u istom padežu (nominativu-akuzativu) . Ukoliko je pak subjektom prijelaznoga glagola, obave
KUB XIV. 14 (23) : nu KUR URUHatti-ya apaš išhan-anza arha namma zinnešta ,,1 to je ubojStvo (išhan-anza) posve dokrajčilo (zinnešta) zemlju Hatti« (imenica išhan sred zno j oj se dodaje »ergativni« sufiks -anza-, usp .
njega je roda) .
D) Rječnik Prvi su istraživači hetitskoga, poput Hroznoga i Forrera, smatrali da je rječnik hetitskoga uglavnom neindoeurop skoga podrijetla. Premda se i danas još ponekad čuju takva mišljenja (npr. Gurney
1990) ,
suvremena je lingvistika
pokazala da je hetitski naslijedio podjednaki broj riječi iz prajezika kao
i bilo koji drugi stari indoeuropski jezik.
Razlog je prividnoj heterogenosti hetitskoga rječnika u tome što je većina tekstova koje posjedujemo na tom jeziku posvećena opisima raznih vjerskih i magijskih obre da, gdje i
a priori
možemo očekivati razne tehničke
termine koji se lako posuđuju . Točno je, doduše, da neke posve obične riječi, vrlo raširene u drugim ie. jezicima, nisu posvjedočene u hetitskome, no razlog je tomu što se mnoge riječi u hetitskim tekstovima uvijek pišu logogrami ma, pa je njihov hetitski izgovor nepoznat, a osim toga j e vjerojatno da se hetitski razvio i z skupine dijalekata koji su se vrlo rano odvojili od ostalih ie . jezika (v. str. 2 7) , tako da se u njemu nisu razvila neka kasnoindoeuropska lek sička polja. Neke riječi, neposvjedočene u hetitskim tek stovima, sigurno su postojale u tom jeziku,
o
čemu zaklju
čujemo na osnovi drugih anatolijskih jezika. Naprimjer, hetitska rij eč za »kćer« piše se uvije k logogramom
DUMU.sAL, no odraz ie . riječi za kćer * dhugH2ter prona57
đen je u hijeroglifskom lUvijskom (tuwatra{t)) i l ikijskom
(kbatra) .
Posuđenice koje se odnose na vjersku i magijsku termi nologij u dospjele su u hetitski ponajviše iz hatskoga, a u novohetitskom razdoblju ima i dosta posuđenica iz hurij skoga. Iz akadskoga i sumerskoga u he ti ts ki je posuđen razmjerno malen broj riječi, koje se ponajviše tiču kulture i državne uprave. Najveći broj riječi neindoeuropskog podrijetla u hetitski je dospio iz posve nepoznatog izvora, jer nema nikakva razloga da se one smatraju hatskima ili hUrijskima (Sommer 1947) . Nj ihovu etimologiju tek treba pronaći.
58
BJ Povijest Hetita
Drevna Anatolija Današnja Turska, uz Egipat i Mezopotamiju , jedna je od kolijevki civilizacije . Više je razloga zbog koj ih to nije općepoznata činjenica. Drevne civilizacije Male Azije nisu izgradile ništa monumentalno poput piramida, nisu nam ostavile pisanih tekstova iz trećeg tisućljeća prije Krista poput Sum era i Babilona. Pa ipak, upravo drevnoj Maloj Aziji duguj emo mnoga otkrića bez kojih bi razvitak civiliza cije bio posve nemoguć. Prvi gradovi, organizirane naseo bine
u
kojima je Živjelo i po nekoliko stotina ljudi, nastali
su upravo u Anatolij i, prema nekim teorijama još u deve tom tisućljeću prije Krista. Ondj e su vrlo rano uzgajane žitarice, a i metali, kojih se u prirodi pronalazi u velikim koliČinama, također su ušli u upotrebu prije nego u dru gim dijelovima Bliskoga Istoka. Najveće i najpoznatije ne olitsko nalazište pretpovijesne Male Azije zove se <;:atal Hiiyii k , u kojem se kontinuirano živjelo nekoliko tisućljeća (MelIart 1982) . O jeziku i duhovnoj kulturi ljudi koji su izgradili <;:atal Hiiyii k i živjeli ondje ne zna se ništa, no materij alni ostaci navode arheologe na zaključak da je u Maloj Aziji od neolitskih vremena <;:atal Hiiyiika do ranoga povijesnoga razdoblja kojim se bavi ova knjiga tekao ne
prekinuti kulturni razvitak. Premda nema nikakve dvojbe da su Hetiti, poput ostalih anatolijskih Indoeuropljana, u Anatotiji bili došljaci, oni su u svoju kulturnu predaju 59
n edvoj beno preuzeli m n oge autohtone kulturne tekovi ne koje su se na m aloazij skom tlu već tisućlje ćim a bile razvij ale .
Kako su Hetiti stigli u svoju zemlju? o dolasku H etita u An atoliju malo se toga zna. Nij e poznato n i koj i m su putem išli, ni odakle su krenuli, ni kada su stigli Kapadokijske tablice, zapisi asirskih trgo vačkih kolonij a , svjedoče tek o tome da j e d io stanovn ištva središnje Male Azije govorio anatolijski m jezicima već u 19. st. pr. Kr. , no u povij es ni m izvorima nema nikakvih svj e do čanstava o seobi Hetita i ostalih anatolijskih narod a . U le gendama o sukobu akadskih trgovaca s lokalnim moć nici ma iz Purušhande u dob a akadskoga vladara Naram-Sina (23 . st. pr. Kr.) neki istraživač i vide trag provale barbara ko ja je sa sobom dovela prve govorn ike a n ato lij skih jezika u Malu Aziju, i povezuju to s arheološkim svj edočans tvi ma o razaranju gradova koje se može približno datirati u 24. i 23. stolj eću pr. Kr., no takvi su zaklju čci krajnje nepouzdani Pretci Hetita mo gl i su u Malu Aziju ući na dva načina: preko Bospora, dolazeći s Balkana, ili preko Kavkaza, na putu kroz s tepe j užne Rusije . Ukoliko je područj e iz kojega su krenuli (pradomovina I ndoeurop l j ana) bilo istočnoj Europi, bliži je put bio preko Bospora, no ako su Indoeu ropljani obitavali područje prikavkaskih stepa, Prahetiti su trebali samo p rij eć i Kavkaz da bi se naselili u Anatoliji. Međutim, gdje god bila p radomovina Indoeuropljana, ne možemo isklju č it i mogućnost da pretci HetHa nisu u svoju p ovij e s nu postojbinu stigli najkraćim putem. Njihovi vođe svakako nisu u napri je d odlučivali kako će naj prij e stići u sred i š nju An ato lij u - možda su poput Mojsija i Izraelaca desetljećim a lutali prije ko načnoga naseljavanja. No mož da je pogre š na i sam a pretpostavka da su H e ti ti u Anato lij u .
.
60
stigli u velikoj seobi naroda, kakva se zbivala u doba germanskih najezdi na Rim i polumitskog židovskog osva janja Kanaana. Dolazak Prahetita mogao se zbivati dugo trajnom i postupnom infiltracijom poljoprivrednoga sta novništva koje se selilo u potrazi za novim i plodnijim poljima, a ne naglim osvajanjima nomadskih stočara za kakva znamo iz povijesti. U anatolijskoj predaji nema nika kvih tragova nomadskoga načina života kakvim su morali živjeti narodi sposobni za prelazak tisuća kilometara u velikim seobama, a za velike seobe, za kakve znamo iz kasnije povijesti, u doba dolaska Prahetita nisu bili ostva reni ni tehnički uvjeti: koliko znamo, u doba doseljenj a (prije g . 2000. pr. Kr.) govornici prahetitskoga nisu pozna vali konjske zaprege, deve niti magarce, već jedino kola koja su vukli volovi. Pokušajte na njima preći Kavkaz! U hetitskoj predaji nema ničega što bi upućivalo na zaključak da su se Hetiti smatrali došljacima u svojoj zemlji, nema nikakvoga traga sjećanju na njihovu raniju domovi nu . 13 Istina, službena politika hetitskih vladara od najrani jih je vremena težila brisanju pravnih i kulturnih razlika između Hetita, govornika nesijskoga jezika i prastanovni ka koji su se služili hatskim. Jedino posredno svjedočan stvo o ranijoj domovini Hetita skriveno je u stihovima molitve Suncu, koju je prilikom jednoga obreda izgovarao hetitski kralj : »Nebeski bože Sunca, pastiru lj u di! Podižeš se iz mora, ti Sunce nebesko, Potom uzlaziš na nebo. Nebeski bože Sunca, Gospodaru moj ! Ti čovjeku, psu , svinji i divljoj zvijeri na polju govoriš pravedno, bože Sunca, dan za danom!«
Tko god malo promisli o zemljopisnom položaj u Ana talije prisjetit će se da stanovnicima te zemlje sunce nikako ne izlazi iz mora, jer more je na zapadu. Frazeologija 61
citirane molitve, premda pod utjecajem akadske himnike, 14 očito je djelomice naslijeđena iz pradavnoga doba dok su Hetiti još živjeli u zemlji kojoj je more na istoku, pa sunce iz njega izlazi svakoga jutra. Ali koje more? Crno More, Egejsko More ili Kaspijsko Jezero? II svjetlu onoga što sam rekao o vjerojatnoj dugotrajnosti naseljavanja anatolijskih naroda u Maloj Aziji, mogli bismo pretpostaviti da je u citiranoj molitvi sačuvana uspomena na vrijeme dok je većina predaka Hetita nastanjivala Balkan i zapadne obale Crnoga Mora. O zapadnom putu Hetita u Anatoliju svjedo či i činjenica da u hetitskom rječniku, koji se velikim dijelom sastoji od posuđenica iz neindoeuropskih jezika, gotovo da nema tragova riječi posuđenih iz kavkaskih jezika 15
Kapadokijske tablice. Anitta Prvi nedvojbeni tragovi prisutnosti govornika anatolij skih jezika u Maloj Aziji potječu iz 19. st. pr. Kr. Radi se o gospodarstvenim zapiSima staroasirskih trgovačkih koloni ja poznatim pod nazivom »Kapadokijske tablice«. Središte je asirskoga utjecaja bio u drevnom Kanešu (danas Kiiltepe u Turskoj), gradu za koji se vjeruje da odgovara hetitskom imenu Neša, gradu po kojem su Hetiti dobili ime u svojem vlastitom jeziku i koj i je stoga vjerojatno u najranijoj povi jesti bio njihovo središte. Premda su pisani staroasirskim jezikom, u tim tekstovima pojavljuju se imena lokalnih moćnika s kojima su Asirci trgovali. Za mnoga se medu tim imenima može pokazati da su hetitska, luvijska ili anatolij ska u širem smislu, što znači da su govornici anatolij skih jezika već bili prisutni medu stanovništvom onodobne Male Azije.16 Jedan od tekstova iz (otprilike) 1 750. pr. Kr. tako spominje stanovitoga Pithanu, vladara Kuššare, i nje62
gova sina Anittu, za koje znamo i iz prvoga sačuvanog teksta na hetitskom jeziku, Natpisa kralja Anine, te iz kratkoga natpisa na jednom bodežu, pronađenom u Kiilte peu, na kojem je asirskim klinopisom urezano ime kralja Anine. Iz Anittina natpisa doznajemo da je Pithana, vladar Kuššare, zauzeo Nešu i osnovao dinastiju kojoj pripada i Anitta, njegov sin, kralj Neše. Anittin natpis nedvojbeno je originalan spomenik rane hetitske pismenosti, a u politič kim dogadajima koje opisuje naziru se razlozi koji su doveli do kraja dominacije asirske trgovine u Maloj Aziji. S time mora biti u vezi i činjenica da je Anittin natpis, kao i svi ostali hetitski tekstovi pisani klinopisom, sastavljen akadskom, a ne asirskom verzijom klinopisa. Po svoj prilici su hetitski vladari, kad su se jednom dokopali moći i istisnuli Asirce iz svojega područja, dozvali pisare iz središnje i južne Mezopotamije na svoj dvor. Okolnosti u kojima je nastao Anittin Natpis još uvijek su prilično nejasne, no po mojem mišljenju ni izdaleka onoliko koliko su nejasni razlozi zbog kojih je taj tekst uopće nastao. Što je navelo hetitskog vladara da sastavi svoje Res gestae i tako začne u drevnoj Anatoliji književni oblik koji će svoj odjek pronaći u natpisima ahemenidskih vladara Perzije te u Res gestae divi Augusti? Izvori su hetitske historiografije po svoj prilici vjerski: kralj sebe predstavlja kao izvršitelja božanske volje, te svojim natpi som veliča božanstvo koje ga je dovelo do pobjede osvajanja. Slične su natpise sastavljali i akadski vladari.
Hatlušili Prvi spomen monumentalne hetitske prijestolnice, Hat tuše, pronalazimo u Natpisu kralja Anitte. On se ondje hvali kako je zauzeo Hattušu i posve je razorio, štoviše 63
proklinje to mjesto i svakoga tko se u budućnosti ondje naseli. Potomci ga očito nisu dovoljno ozbilino shvatili, jer niti sto godina poslije pronalazimo jednoga hetitskog vla dara koji ne samo da je Hattušu učinio svojom prijestolni com, već je uzeo i vladarsko ime Hattušili, » čovjek iz Hattuše«. Istaknuto je da se u tom imenu krije politički program vladara nesijskih Hetita da se što bolje asimiliraju s većinskim hatskim stanovništvom, čije je središte bila upravo Hattuša. Bilo kako bilo, jedan od Hattušilijevih potomaka, Telepinu , nosi ime hatskoga božanstva, 17 a Anittina kletva nad Hattušom posve je zaboravljena. Ni Hattušili ni itko od njegovih nastavljača uopće ne spominje Anittu među svojim pretcima, te se čini da je u tamnom stoljeću između Anitte i Hattušilija moralo doći do barem jedne zamjene dinastija među hetitskim vladarima. Hattu šili je prvi kralj u svjetskoj povijesti koji je svoje pothvate opisao u obliku anala, izvještaja o svemu značajnom što je učinio iz godine u godinu. Poslije su običaj pisanja anala preuzeli njegovi potomci, a od njih zacijelo i Asirski kralje vi, čij i su prvi datirani anali nekoliko stoljeća kasniji. Kako ističe i Ferdinand Sommer, 18 smjer je napredova nja starohetitskih kraljeva od pamtivijeka bio prema jugo istoku. Kraljevi Labarna, Hattušili 1 . , Muršili 1 . , svi su oni nastojali zauzeti ključne točke na trgovačkim putovima koji su povezivali Mezopotamiju s Anatolijom, Egejskim Otoci ma i Europom. Ključan je ekonomski motiv hetitskom imperijalizmu zacijelo bilo nastojanje hetitskih vladara da zadrže kontrolu nad uvozom i izvozom kositra, kovine ključne u proizvodnji bronce od koje je zavisila i vojna moć i ekonomsko blagostanje zemlje. 19 U Anatoliji se, naime, bakar od pradavnih vremena iskapao u velikim koliČinama, no kositra po svemu sudeći nije bilo. Stoga je uspjeh hetitske ekspanzije povezan u najvećoj mjeri s nadzorom Hetita nad trgovinom kositra i proizvodnjom bakra. Valja 64
znati da je željezo tijekom čitavoga drugog tisućljeća igralo malu ulogu u ekonomskoj i vojnoj moći bliskoistočnih naroda, mada je bilo izuzetno cijenjeno kao kovina. Iako se u starijoj literaturi to ponekad tvrdi, Hetiti nisu bili ni prvi ni jedini narod koji je imao oružje od željeza, premda je kvaliteta proizvoda od željeza hetitskih kovača bila na zavidno visokoj razini. Molbe asirskih vladara da im pošalju » dobro željezo«, tj . čelik, hetitski su kraljevi s prezirom odbijali, ne želeći ni za koju cijenu sami naoružati svoje susjede. Na sličan način, premoć hetitskoj vojsci u brojnim sukobima nisu donosila borna kola, jer i protivnici Hetita, Hurijci, Asirci i Egipćani, također su ih iniali.20 Razloge hetitskih vojnih uspjeha valja tražiti u njihovoj vještoj i osmišljenoj taktici, dobro opisanoj u analima hetitskih kraljeva. Osobito se važnom čini činjenica da su hetitska borna kola, za razliku od egipatskih dvosjeda, mogla nositi tri člana posade - vozača, ratnika i njegovog pomoćnika koji ga je štitio u borbi od neprijateljskih strelica i kopalja. S druge strane, Hetiti nisu u svim aspektima vojne vještine bili tako domišljati. Primjerice, jako su se trudili da izgrade visoke obrambene zidine na strmijoj i teže dostupnoj strani svoje prijestolnice, dok su na suprotnoj strani, gdje nije bilo toliko prirodnih prepreka, podigli znatno niže zidove i još ih k tome zasuli šutom s vanjske strane, valjda da bi se neprijateljsko pješaštvo lakše na njih popelo. Na putu hetitske ekspanzije prema jugoistoku možemo pretpostaviti da su ojačali i kulturni doticaji Hetita s Mezo potarnijom, ali i s Egiptom koji je u to doba (početak 16. st. pr. Kr.) već bio politički prisutan na Bliskom Istoku. Egipatskim utjecajem ponekad se objašnjava običaj hetit skih kraljeva, dokumentiran od HattuŠilija 1 . , da se nazivaju » Moje sunce« (het. DUTU-YA) . Kao što je poznato, egipat ski su faraoni nosili istu titulu, no za razliku od hetitskih kraljeva oni su još za života smatrani bogovima. Hetitski je 65
kralj, unatoč zvučnoj tituli, postajao bogom tek po svojoj smrti (u stvari, hetitski tekstovi nikada za kralja ne kažu da je u mro, već da je »postao bogom«) . Premda Anali Hattušilija I. sadržavaju uglavnom besra mno kraljevo hvalisanje o njegovim vojnim uspjesima, u svojoj je politici Hattušili I. doživio i brojne poraze. Poku šaj diplomatskog povezivanja s gradom Zalpa na sjeveru Male Azije nije uspio, jer je Hattušilijevu kćer, koju je lokalnom vladaru bio poslao za ženu, ubio čuvar kraljev skoga harema. Hattušiliju nije preostalo ništa drugo nego da Zalpu sravni sa zemljom i raseli njezino pučanstvo. U pohodu na Halfu (Aleppo) , grad koji je dominirao trgovač kim putem za Asiriju i bogato Međurječje, hetitski kralj nije bio tako uspješan. Bio je teško ranjen dok je opsjedao grad, te jc doveden natrag u Hattušu gdje je na samrti sastavio svoju oporuku, tekst zbog kojeg ga valja smatrati nadarenim piscem. Nezadovoljan vlastitim sinom, koji je za kraljeve odsutnosti obavljao svete obrede koji dolikuju samo kralju, Hattušili je povjerio upravu nad Hattušom svojoj kćeri, no zbog krvavih nereda koji su izbili prognao ju je nekamo u provinciju . Tada je za nasljednika odredio svojeg nećaka, čije je zvučno ime Papahtilmah značajno samo po tome što jc i njega stari kralj uskoro razbaštinio, a njegovu majku, koja je spletkarila protiv njega, poput svoje kćeri prognao u provinciju . Izgleda da mu je sestra doista jako omrznula, jer s neskrivenim sladostrašćem opisuje kako je ona, »zmija«, zavijala poput krave kad je doznala da njezin sin neće postati kraljem. Na koncu je kraljevstvo Hattušili odlučio povjeriti svomu unuku, dječa ku Muršiliju, za kojega je očekivao da će postati velik junak kad odraste. Kako bi se to i ostvarilo, pobrinuo se za njegov odgoj, te propisao da dječak ne smije jesti ništa osim kruha i piti ništa osim vode dok ne stasa da preuzme kraljevske dužnosti. 66
Muršili 1. i njegovi potomci Muršili je bio nesumnjivo dobar izbor za Hattušilijeva nasljednika. Premda nam taj vladar nije ostavio anala, budući da je bio prezauzet osvaj anj ima, o njegovoj vlada vini doznajemo iz djela kasnijih vladara, a i iz nehetitskih
izvora. Ne samo što je osvojio Aleppo, grad pred kojim je pokleknuo njegov djed, već j e zahvaljujući privremenoj slabosti Asirije i države Mitanni udario na Babilon, tada najbogatiji grad svijeta čije je doba političke moći bilo na zalazu nakon propasti Hamurabijeve dinastij e . Muršilijevo osvajanje Babilona zacijelo je najslavniji događaj čitavoga razdoblja Stare Države. Osim toga, to je i j edini događaj koj i možemo sa sigurnošću datirati sredinom
16. st.
pr. Kr.,
budući da se s hetitskim osvaj anjem Babilona ukrštaju maloazij ska i mezopotamijska povij est. Na povratku s po hoda na Babilon Muršili je zaj edno s golemim plij enom ponio i veliki kip Marduka, boga zaštitnika Babilona, no taj kip nikada nije stigao u Hattu šu . Vjerojatno su ga negdje na putu duž Eufrata otela Lokalna poludivlja
plemena.
Kralju povratak u prijestolnicu nij e donio sreću . Za Muršilijeve odsutnosti njegova žena Harapšili prevarila ga j e s Hantilij em, j ednim od naj moćnijih velikaša, i njih dvoje skovali su urotu zbog koje je kralj izgubio glavu i prijesto lj e . Time je započelo razdoblje unutarnje političke nesta bilnosti hetitske države tijekom kojega su dvorski pučevi i urote bili uobičajeni način zamj ene vladara. Kraljevi Han tili , Zidanta, Amuna i Huzija nisu ostavili anala (ili oni još nisu pronađeni) te stoga nepovoljnu i tmurnu sliku o njihovoj vladavini stvaramo na osnovi djela velikoga Teli pinua, kralja koj i je Hetitskoj državi dao ustav, propisao načela nasljeđivanja kraljevske časti političke prilike . 67
i u čvrstio unutrašnjo
Na planu vanjske politike izgleda da je čitavo to razdo blje proteklo razmjerno mirno, na čvrstim temeljima moći koje su postavili Hattušili I. i Muršili I. Zemlja je bila podijeljena na nekoliko pokrajina kojima su na čelu bili upravitelji izravno odgovorni kralju. Upravitelj je često bio kraljev sin, ili netko iz uže kraljeve obitelji kako bi se smanjila mogućnost pobune. Upravitelj se bez sumnje brinuo i za ubiranje nameta, poreza i carina, no za razliku od svojih mezopotamijskih i kretskih susjeda, Hetiti nam nisu ostavili gospodarstvene i računovodstvene spise iz kojih bi se moglo bolje prosuđivati o ekonomskoj organi zaciji njihova kraljevstva. Na granicama svoje države hetit ski su vladari u načelu tolerirali poluzavisne kneževine koje nisu morale plaćati danak, ali su ugovorom bile obavezne na lojalnost u slučaju rata i izručivanje izbjeglica. S takvim kneževinama, poput Zalpe na sjeveru ili hurijske Kizzuwatne na jugOistoku, ponekad bi izbio kakav kratko trajan sukob, no one su Hetitima služile kao neka vrsta tampon-zone prema moćnijim i potencijalno opasnijim neprijateljima poput Asirije, ili, kasnije, Egipta. Opasnu prijetnju hetitskoj državi tijekom cijele njezine povijesti predstavljali su Gašge, divlji planinski narod čije je središte bilo sjeveroistočno i ne osobito daleko od Hatuše. Za razliku od civiliziranijih susjeda poput Hurijaca i stanovnika luvijske Arzawe, s Gašgama nikada nije skla pan ugovor, s njima nikada nije bilo primirja. Od Muršilija I. nadalje, u povijesnim tekstovima iz godine u godinu vidimo hetitske kraljeve kako odlaze u pohode protiv Gašga, u samom postojanju toga divljeg naroda naslućuje mo problem za koji Hetiti nikada nisu pronašli rješenje, čak ni kada su pribjegavali drakonskim metodama etničkog čišćenja i nasilnog preseljavanja golemog broja ljudi. I u tome se pojavljuje obrazac koji će se ponoviti još tisuću puta u povijesti : kada civilizirana država pobijedi drugu 68
civiliziranu državu, nametne joj danak i mirovni ugovor kojeg se ova bar neko vrijeme pridržava; kada je pora žen barbarski narod, nikakav mirovni ugovor za njega ne vrijedi.
Telipinu Telipinu (Telepinu) je posljednji vladar hetitske Stare Države. O njemu najviše doznajemo iz njegove oporuke, odnosno Ustava koji je taj vladar na samrti ostavio kasnijim pokoljenjima kako bi spriječio sukobe i zločine unutar kraljevske obitelji prilikom nasljeđivanja prijestolja. Taj važan dokument započinje historijskim uvodom, koji je naš glavni izvor za proučavanje najstarije hetitske povijesti, budući da su u njemu sačuvana imena svih hetitskih kra ljeva od polumitskoga začetnika dinastije, Labarne. Telipi nuov Ustav kralj je uputio pankuu, skupini moćnika čija je prava uloga u hetitskom društvu nedovoljno jasna. Što je zapravo bio panku? Obično je značenje te riječi u hetitskome 'sav, cio'. Jedna etimologija dovodi taj pridjev u vezu sa staroindijskim bahu- 'brojan', gr. pakhys 'gust, debeo' (ie. *bhng'hu-) , a druga s latinskim cunctus 'sav' (ie. *ponkw-/*pnkW-) . Koja god etimologija bila ispravna, iskonsko značenje riječi upućuje na zaključak da je panku u svojem tehničkom značenju, kakvo se javlja u povijesnim dokumentima, isprva označavalo neku vrst skupštine, ple numa. Funkciju pankua u hetitskom društvu nije lako odrediti. U tekstovima poput »Telipinuove oporuke« izgle da da je panku neko savjetodavno tijelo sastavljeno od velikaša koje pomaže vladaru, a ima i sudbene ovlasti. Telipinu izričito kaže da panku može na sud pozvati članove kraljevske obitelji, kraljevića, pa i samoga kralja, te da ima pravo izricati i smrtne presude. Drugo je pak pitanje 69
kolika je bila moć pankua. Samo na jednom mjestu u tekstu se spominje konkretna sudska presuda koju je donio panku, i tada ju je kralj svojom voljom promijenio. PO svoj prilici u loga pankua bila je samo savjetodavna i nije obvezivala vrhovnu volju kralja, pa ipak je i kao takav panku jedinstvena društvena institucija među svim po znatim narodima drevnoga Bliskog Istoka. Također je nejasno koja je grupa ljudi zapravo činila panku. Tradicionalnom mišljenju da jepanku bio sastav ljen od plemića, odnosno neke vrste vojničke aristokracije na koju se oslanjao hetitski kralj, neki hetitolozi21 predba cuju da se sam tekst »Telipinuova ustava« obraća skupini službenika kraljevske palače - Mcšedima, vinotočama, kuharima, zapovjednicima tisuće, itd. Svi su oni navedeni u tek�tu, te je stoga logičan zaključak da su oni u stvari panku. Tome bi se moglo odgovoriti da kralj u svojoj oporuci na nekoliko mjesta mijenja osobe kojima se obra ća - na nekim mjestima izgleda kao da doista govori pankuu, no na drugima sasvim sigurno govori svojim potomcima koji će u budućnosti čitati njegove riječi. Oda tle je bjelodano moguće da je kralj jasno razlikovao pan ku, kao skupinu politički utjecajnih velikaša na ovaj ili onaj način povezanih s palačom, od skupa svih službenika kraljevske palače neposredno ovisnih O nje mu . Ako s e može vjerovati onomu što Telipinu sam kaže o svojoj vladavini, bio je to kralj nesvakidašnje blage i milo stive naravi. Nije se osvećivao svojim neprijateljima, nije dozvolj avao da zajedno s prijestupnicima budu kažnjene i njihove obitelji, h rinuo se da načelo pravde bude na snazi u njegovu kraljevstvu. Neki istraživači smatraju da je i hetitski zakoni k , koji se među zakonicima drevnoga Ori jenta ističe svojom blagošću, nastao u Telipinuovo doba. O ratovima koje je Telipinu vodio zna se razmjerno malo, iz čega neki zaključuju da je kraljeva vanjska politika bila 70
m irolj u hiva . U s vakom slučaju Te lipi nu se nije istakao kao veliki osvajač, već je prije n ast oj ao sačuvati tečevine svojih p re thod nika . Izgleda da mu privatn i život nije bio osobito sretan, jer supruga rš tap ariya i si n Ammuna umrli su još za kraljeva života.22 Nakon Te li p i n u ove smni u hetitskoj je državi nastalo p rili č n o mutno i kaotično razdoblje iz kojega imamo vrlo malo povijesnih izvora. Izgleda da su usprkos Telipinuovu ustavu učestale dinastičke borbe , a moćni vanj ski neprijatelji poput Hu rij aca i zemlj e Arzawa osvajali su dio po dio pogra n ičnih područja He titske Države. l'eli pi nu ov nasljednik Alluwamna i n eko licina kraljeva koji su vladali nakon njega (Tu d h a liya [[., Hattušili II.) s la bo su poznati, vjerojatno zbog burnih voj n ih i političkih prilika
koje su obilježavale njihovu vladavinu .
Šuppiluliuma Lik i dj el o hetitskoga kralja Šuppilu!iume, čije nemogu će ime znači »onaj Čiji su izvori čisti«, poznajemo zahvalju jući plodnoj književnoj proizvodnji njegova sina Muršilija
Il. , koji je s astavio anale u kojima se iz go din e u godi nu opisuje vladavina njegova oca. Kad je oko 1 380. pr. Kr. Šuppilu!iuma »sjeo na prij es tolj e svojega oca« hetitsko j e kraljevstvo bilo u prilično n ez avid noj situaciji . Moćna hu rijska država Mitanni isp rij eč i la se između Hattuše i t rgo vačkih p u tova za Mezopotamiju, a na zapadn i m granicama neprekid no su izbijali sukobi s Arzawom , kojom su u to doba možda gospodarili mikenski Grci. Šuppiluliuma, ko
jega možemo zamisliti kao vrlo energična čovj eka koji, po priz n a nj u vlasti toga s i na, n ij e osobito mario za religiju i
vj e rske obrede , u ne kol iko je sjaj nih vojnih po hoda vratio negdašnj u moć hetitskoj d ržavi . U Siriji je zauzeo Halaf (Aleppo) , čij e ga je trgovinom stečeno bogatstvo dobro 71
pripremilo za konačan obračun s državom Mitanni. Potom si je Šuppiluliuma osigurao prešutnu podršku Babilona za svoja dalj nj a osvaj anja ženidbom s jednom babilonskom princezom. Ta je žena poslije došla u sukob s njego vim nasljednikom, Muršilijem
II. , budući da je na hetitski
dvor uvela posve neprihvatljive babilonske običaje poput obredne prostitucije i crne magije.23 Uz pomoć crne magije ili bez nje, Šuppilu liuma je
za
kratko vrijeme potpuno
porazio Hurijce, osvojio i razorio nj ihov glavni grad, te na taj način dokinuo državu Mitanni kao ozbiljnu silu u međunarodnoj politici B liskoga Istoka. U jakim trgovačkim središtima Halafu i Karkemišu osnovao je vazaine države, čije je prijestolje dodijelio svojim sinovima. Osim ratova u Siriji i zapadnoj Anatolij i, Šuppiluliuma je iz godine
u
godinu ratovao i s Gašgama na sjeveru od Hattuše, no to i nije neka povijesna vijest, jer ne znamo za hetitskoga kralja koj i
nije ratovao
s tim divljim narodom .
Na vrhuncu svoje moći, kada j e zagospodario većim dijelom Sirije i prodro u sjevernu Palestinu, Šuppiluliumi ni su se interesi morali sukobiti s egipatski ma. Egipat je, međutim, u to doba bio opterećen unutrašnjim proble mima, tako da je konačni sukob između dvije države izbio tek nekoliko generacija poslij e . Nakon faraona otpadnika Amenofisa IV, koji je na silu htio preobratiti Egipat u monoteističku državu, na faraonsko je prijestolje sjeo nje gov sin Tutankamo n , koj i je umro još kao mladić . Njegova se udovica našla u nezgodnOj situacij i, budući da se od nje očekivalo da se preuda. Ona pak nije htjela za muža imati nekoga od svojih podanika, te je stoga uputila pismo Šuppiluliumi u kojem ga je molila da joj pošalje j ednoga od svojih sinova da ga učini vladarem Egipta. Šuppiluliu mino iznenađenje po
primitku toga pisma sjajno je opisa o vladavini svojega oca sastavio
no u Analima koje je Muršili
II. »Nikad mi se tako nešto nije dogodilo!« uskli72
kIlUO je kralj i sumnjičavo poslao glasnike na egipatski dvor
da ispitaju stanje stvari. Na ponovljenu faraoničinu molbu, Šuppiluliuma je poslao jednoga od svojih sinova, ali su ga još na putu za Egipat ubili egipatski svećenici kojima se nije dopadala zamisao da stranac postane vladarem njihove zemlje . Šuppiluliuma je prvi hetitski vladar Nove Države, u kojoj sve veći utjecaj imaju Hurijci,24 neindoeuropski na rod istočnih područja Anatolije i Sirije. I dinastija koju je začeo Šuppiluliuma mogla bi biti hurijska. O tome svjedo če imena hetitskih kraljica, koja su sva od reda hurijska, npr. Ašmunikal, Nikalmati, Taduhepa, Malnikal, Puduhe pa, itd. I hetitski kraljevi imali su, čini se, često hurijska imena, ali su po preuzimanju prijestolja primali vladarsko ime jednoga od slavnih prethodnika iz razdoblja Stare Države. Tako je, naprimjer, rođeno ime Muršilija III. bilo Urhi-Tešub, a Tudhaliya TV nosio je prije preuzimanja prijestolja hurijsko ime Hišmi-Šarruma. Za svojih pohoda u Siriji Šuppiluliuma se strahovito napljačkao, a iz razorenih gradova odveo je velik broj zarobljenika. U to doba bilo je posve uobičaj eno odvesti svo stanovništvo osvojenoga grada u roblje, i naseliti ga na drugom mjestu. Štoviše, čini se da su masovna preseljenja (drevni bliskoistočni oblik etničkoga čišćenja) uveli upravo Hetiti. Među zarobljenicima otetim u Siriji izbila je neka pošast, zarazna bolest čije nam simptome Hetiti nisu opi sali pa ne znamo o čemu se zapravo radi. 2S Mogla je to biti kuga, velike boginje, tifus, ili neka druga zarazna bolest, koja se u nehigijenskim uvjetima kakvi su morali vladati u onodobnim gradovima strahovito brzo proŠirila. Zamislite uske ulice s blatnim, zbijenim kućama, prenapučene ljudi ma, robovima i domaćim životinjama, bez kanalizacije i s vrlo oskudnim izvorima pitke vode, osobito za žarkih ljetnih mjeseci i suše kakva je često vladala na visoravnima 73
središnje Anatolije. Svaka se zarazna bolest u takvim uvje tima morala brzo proširiti, i nema nikakve dvojbe da su pošasti razarale drevne bliskoistočne gradove jednako če sto kao i ratovi. U svakom slučaju bolest koju su donijeli Šuppiluliumini zarobljenici idućih je dvadesetak godina pustošila hetitskom državom, a prema onome što nam o njoj govori Muršili II. u svojim dirljivim molitvama bogo vima u vrijeme pošasti, ljudi su posvuda umirali kao muhe. Jedna od žrtava pošasti bio je i kralj Šuppiluliuma, a nedugo za njim umro je i njegov najstariji sin, Arnuwanda, koji ga je naslijedio. Prijestolje je zatim pripalo Šuppiluli uminu mlađem sinu, koji je poznat kao Muršili II.
Muršili Il. Kralj Muršili II. bio je neobično pobožan čovjek. U njegovim molitvama pronalazimo neobično strahopošto vanje koje je osjećao spram bogova, za koje je poput svih Hetita vjerovao da u potpunosti upravljaju ljudskim stva rima. Kakvo god zlo da se dogodi neko se božanstvo naljurilo zbog ljudskoga prijestupa, za koji je na kraju krajeva odgovoran on, kralj . Ljutnja se bogova može ubla žiti samo iskrenim pokajanjem i redovitim prinošenjem žrtvi. U svojim molitvama Muršili bogovima često obećaje molitve i priznaje sve grijehove za koje se osjeća odgovo ran, bilo da ih je počinio on ili netko od njegovih predaka. Zanimljiv je osjećaj grižnje savjesti koji izbija iz mnogih njegovih molitvi. U " Molitvi Muršilija II. zbog zla koje je učinio svojoj pomajci« (v. str. 173) vidimo kako hetitskog vladara muči što je svojoj pomajci, Šuppi!uliuminoj supru zi i kasitskoj princezi, oduzeo naslov šiwanzanni-sveće nice, koji joj je po pravu pripadao kao Tawananni, ženi bivšega kralja. Kralj se, međutim, opravdava time da je Tawananna bila vještica koja je spletkarila i vračala protiv 74
njega, te ju optužuje za smrt svoje žene. U najdirljivijem odlomku molitve Muršili kaže da od kraljičine smrti i on svakodnevno posjećuje svijet mrtvih, a zlohudoj vještici Tawananni nije oduzeo život već ju je samo prognao iz kraljevske palače, premda mu je proročište dalo slobodne ruke da je pogubi. Individualizam i osjećajnost koji izbijaju iz Muršilijevih molitvi jedinstveni su među književnim
tekstovima staroga Orijenta. Uz iskrenu osjećajnost, druga je temeljna odlika Murši lija II. bila postojana sustavnost u provođenju vlastitih nauma. Ovaj je vladar odlučio stati na kraj pošasti koja j e već desetljećima pustošila njegovu državu . Da bi to učinio, bilo j e potrebno doznati uzroke zbog kojih su bogovi stali kažnjavati njegov narod. To je pak bilo moguće učiniti jedino putem proročišta, metodom koju su neki hetitolozi nazvali primjerom pogrešno usmjerene genijalnosti: tre balo je bogovima upućivati pitanja na koja su oni posredstvom raznih vradžbina - odgovarali s da ili ne. Sustavnim postavljanjem takvih pitanja proročištu i pretra živanjem starih arhiva s glinenim pločicama Muršili j e otkrio da su se bogovi razljutili zbog toga što već dugo nije od dana žrtva rijeci Mala (Eufratu) , te zato što je njegov otac davno prekršio zavjet kojemu je jamac bio sam Bog Oluje . Prvi se grijeh mogao ispraviti naknadnim prinoše njem žrtve, no drugomu je grijehu jedini lijek bio u iskre nom pokajanju i usrdnim molitvama koje je Muršili upu ćivao bogovima, i koje predstavljaju jedan od najvažnijih spomenika hetitske književnosti (v. str.
164-172) . Teško je u
povjerovati da je taj izuzetno nadareni govornik i pisac
mladosti bolovao od afazije, o čemu nam je također ostavio spis 26 Planska sustavnost Muršilija II. očituje se i u njegovoj vanjskoj politici. Sudeći prema njegovim »Analima« , hetit ski je vladar u prvim godinama svoje vladavine odsudno 75
porazio Arzawu, moćnu državu na jugozapadu koja je od Telipinuove smrti ugrožavala prevlast Hetita u Maloj Aziji. OSiguravši si pozadinu, Muršili se okrenuo prema istoku, te u nekoliko pohoda porazio zemlju Azzi-Hayaša i ugušio pobunu u području Karkemiša u Siriji. S vremena na vrijeme ratovao je s Gašgama, barbarskim narodom koji nije bilo moguće pokoriti jer jednostavno nisu imali vlada ra koji bi potpisao vazalski ugovor. Muršilijevi Anali bilježe pohode protiv Gašga u prvoj, drugoj , petoj , šestoj , sedmOj, devetoj , trinaestoj , 2 4 . , 25. i 26. godini kraljeve vladavine. Premda je svaki među njima, prema Muršilijevim riječima, završio upravo sjajnim uspjehom, učestalost pohoda pro tiv Gašga pokazuje da ni u drugom tisućljeću pr. Kr. državna sila nije imala pravoga odgovora na ustrajan geril ski otpor naoružanog naroda. Osim u spomenutim pohodima, Muršili je veći dio svoje vladavine proveo ratujući u područjima koja se ne mogu precizno lokalizirati. Osim rijetkih iznimaka, zemljopis drevne Male Azije za nas je još uvijek zagonetka. O tome gdje su se nalazila pojedina područja u kojima je Muršili ratovao može se zaključivati na sljedeći način : u svojim Analima kralj spominje da je iz Hattuše pošao u pohod tijekom kojega je prelazio te-i-te rijeke da bi stigao u zemlju X. E, sada, ako znamo o kojoj se rijeciradi, možemo zaključiti da li je zemlja X bila smještena na istok, jug ili zapad od Hattuše (sjeverno ionako nije bilo ništa osim grada Zalpe i područja divljih Gašga) . Problem je, među tim, u tome što iz Muršilijevih Anala proizlazi da sve rijeke u Hetitskoj državi teku u krug, što, ako se pogleda na zemljopisnu kartu Male Azije, i nije daleko od istine : kada nam Muršili kaže da je nakon toliko-i-toliko dana pohoda prešao rijeku Maraššantiyu (današnji Halys) to nam ne znači mnogo ako ne znamo na koju je stranu svijeta pošao 76
iz Hattuše, a upravo to u tekstu nigdje ne stoji. Stoga najveći dio Muršilijevih Anala izgleda kao putopis po Mar su koji je sastavio Zemljanin koji ne zna ništa o astronomiji.
Muwatalli i bitka kod Kadeša Muwatalli je bio najstariji sin Muršilija II. Od svojega oca naslijedio je dobro organiziranu državu u kojoj je pošast napokon prestala, sigurne granice i sređene unutrašnjopo litičke odnose bez dinastičkih sukoba, ali i jedan neriješen vanjskopolitički problem - problem odnosa s drugom supersilom onoga doba, Egiptom. Egipatski i hetitski inte resi sukobljavali su se u Siriji i Palestini, tada bogatim i žitorodnim zemljama u kojima su lokalni moćnici nepre kidno ratovali, malo za svoj račun, a malo u ime svojih egipatskih ili hetitskih pokrovitelja. Konačan sudar dviju država bilo je samo pitanje vremena. Prema onome što znamo iz povijesnih izvora, prvi se za eskalaciju odlučio mladi egipatski faraon koji je u povijesti poznat kao Ramzes II., jedan od najdugovječnijih vladara u svjetskoj povijesti. Početkom 1 3 . stoljeća pr. Kr. Ramzes je okupio golemu vojsku u namjeri da j ednom zauvijek učini Siriju i Palestinu egipatskim zemljama. Cijeli Ramze sov pohod i rat s Hetitima dobro je dokumentiran u egipatskim izvorima, i, premda je politička propaganda bila nesumnjivo moćna i u ono doba u svojem nastojanju da poraz prikaže kao velebnu pobjedu, kada se otkloni retorika i različita pretjerivanja, ipak se dade razaznati što se zapravo dogodilo. Hetitski su izvori za proučavanje tog sudbonosnog rata daleko oskudniji, budući da je Muwa talli preselio svoju prijestolnicu iz Hattuše u neki još neutvrđeni grad na jugu države,27 tako da njegovi anali još nisu pronađeni. Međutim, hetitske su pripreme za sukob 77
morale biti jednako temelj ite kao i egip atske , i, premda se čini da je hetitska vojska u konačnici bila malobrojnija od egipatske, Muwatalliju je uspjelo na svoju stranu pridobiti brojne poluvazalne narode Male Azije koji su mu poslali svoje vojne kontingente u pomoć. Odlučna bitka između Egipćana i Hetita odigrala se oko
1 290.28 pr. Kr. kod Kadeša, na rijeci Orontu u Siriji. To je prva bitka u svjetskoj povijesti čij i tijek možemo razabrati ,
prva pouka iz strategije i taktike koju su nam ostavile kulture drevnog Bliskog Istoka. Usprkos hvalospjevima njegovih dvorskih povjesničara, posve je očigledno da je Ramzes čitav pohod vodio upravo sramotno ignorantski. Prvo je napravio počet ničku grešku podijelivši svoju vojsku u četiri korpusa, a da prethodno nije znao ni položaj niti
snagu nep rijatelj a . Sam je preuzeo vodstvo nad korpusom zvuč noga imena Amon, dok
je korpuse Re, Ptah i Suteh je u
povjerio svojim doglavnicima. Krajem svibnja stigao
blizinu Kadeša na Orontu, i od nekih nomada (koji su možda bili neprijateljski uhode) čuo da je hetitski kralj, preplašen silinom njegove voj ske , pobjegao na sjever pre
pohitao je neprijateljem, i
ma Halafu. Ramzes, koji je upravo to želio ču ti, zajedno sa svojim korpusom
u
potjeru za
ostavio glavninu vojske daleko u pozadini. Zaobišao je Kadeš sa zapadne strane i postavio svoj logor u blizini grada. U međuvremenu, hetitska je vojska zaobišla Kadeš s istoka i našla se između Ramzesa i ostatka njegove vojske .
Korpus Re, koj i je prvi naišao, napadnut j e iznenada, u pokretu, i potpuno uništen. Ramzes je sa svojim korpusom ostao odsječen od ostatka vojske, i izgledalo je da će pobjeda Hetita biti potpuna. U tom trenutku, ako je vjero
vati egipatskim izvorima, situaciju j e preokrenuo niz sret nih okolnosti i osobna hrabrost faraona. Hetiti, opijeni
pobjedom, stali su plj ačkati egip atski tabor, disciplina im je popustila te je pometnju u njihovim redovima izazvao 78
iznenadni napad maloga odreda Egipćana koj i je upravo stigao sa zapad a, iz neke luke na obali Mediterana. U tom je trenutku i Ramzes ugrabio svoju priliku da pobjegne iz okruženja. Premda su ga u panici napustili i njegovi naj vjerniji časnici, Ramzes se uspio probiti sam, ili praćen tek malom grupom vojnika, i južno od Kadeša okupiti ostatke svoje vojske. Riječima dvorskoga pjesnika »napao sam ih, bio sam poput Mjeseca, smjesta sam im dao osjetiti moć moje ruke . Pobio sam ih, ubijao sam ih gdje god da su bili, i j edan je od njih dovikivao drugomu : "Ovo nije čovjek među nama, ovo je Moćni Suteh, Baal
je u njegovim djela nisu djela čovjeka. Nikad prije još jedan čovjek nije bez pješaka i konjanika porazio stotine i
udovima. Njegova
tisuće. Požurite, bježimo od njega da spasimo živote ! ««29 . . . Nakon bitke koja j e po njega neslavno završila Ramzes se povukao na jug i uskoro sklopio mirovni ugovor s Hetitima koj i je u načelu održao
status quo ante.
U svojoj je
prijestolnici u Egiptu tijekom svoje duge vladavine zacij elo često slušao hvalospjeve o svojem junaštvu u bitci kod Kadeša, s neSVakidašnjim zadovoljstvom pretvarajući go rak poraz u mit o blistavoj pobjedi. Njegov je protivnik, Muwatalli, nedugo nakon bitke umro, i ostavio prij estolje svojemu sinu Urhi-Tešubu .
Hattušili III Urhi-Tešub, koj i je vladao pod slavnim imenom Muršili
III.,
bio je po svemu sudeći beznačajan i kao osoba i kao
vladar. Nedugo po stu panju na prijestolje zamjerio se svojemu stricu, Muwatallijevu bratu Hattušiliju , koj i j e bio vladar j edne od najvažnijih hetitskih pokrajina, Gornje Zemlj e . Hattušiliju j e u pravu nad Gornjom Zemljom po vjerio Muwatalli, kao nagradu za njegove sjaj ne pobjede 79
nad Gašgama. Osim toga, Hattušili je za života svojega brata nosio i mnoge druge počasti - bio je zapovjednik Mešedija, kraljeve garde, veliki svećenik božice Ištar iz Šamuhe, svoje zaštitnice, itd. Urhi-Tešub, možda pod pri tiskom vojske kojoj je nakon pobjede nad Egipćanima trebalo podijeliti časti i imanja, stao je svojem stricu odu zimati grad za gradom, naslov za naslovom. U sedmoj go dini vladavine Urhi-Tešuba (oko 1275 .) Hattušili je zaklju čio da su uvrede prevršile svaku mjeru i da mu nije preostalo nego da priježe Rubikon i započne građanski rat. Zbog nerazumne politike Urhi-Tešuba nije mu bilo teško okupiti oko sebe i druge nezadovoljnike, te izgleda da mu je ubrzo uspjelo zbaciti svojega nećaka, kojega je u gradu Šamuhi zatvorio » poput svinje u svinjcu«. Međutim, preu zevši kraljevsko prijestolje, poput Telipinua i Muršilija II. Hattušili se pokazao neobično milosrdnim prema poraže nom protivniku. Umjesto da ga ubije i zauvijek otkloni mo gućnost budućeg ustanka, Hattušili je Urhi-Tešuba pro gnao u neku udaljenu pokrajinu u današnjoj Siriji, gdje je s lokalnim amorejskim vladarima imao rodbinske veze. Zbačeni je vladar nakon nekoliko godina pobjegao, ali ga je Hattušili i opet uhvatio i prognao na sirijsku obalu, odakle se Urhi-Tešub uspio nekako brodom prebaciti u trajno izbjeglištvo u Egiptu . Kao i Cezar dvanaest stoljeća poslije, i Hattušili bi nas u SVOjim djelima na sve načine htio uvjeriti da je građanski rat nastojao izbjeći pod svaku cijenu, da ga je vodio s mnogo obzira prema interesima države i moralnim načelima, te da su svi pristojni podanici u tom ratu ionako bili na njegovoj strani. Međutim, nepri strana analiza povijesnih izvora pokazuje da je velik dio zapadnih područja kraljevstva30 bio na strani Urhi-Tešuba, koji je možda čak imao i podrušku Ahhiyawe, zagonetne ali moćne države na zapadu. U svakom slučaju, premda Hattušili tvrdi da je sredivši prilike u kraljevstvu zavladao 80
svim područjima kojima su vladali i njegovi pretci, izgleda da je velik dio zapadnih dijelova hetitske države trajno izgubljen upravo u doba građanskoga rata. Možda se tih područja dokopala Ahhiyawa, a možda " Narodi s mora« koj i će nekoliko generacija poslije uništiti i samu Hattušu. Drugomu Muwatallijevu sinu, Ulmi Tešubu (koji se nazi vao i Innara) , Hattušili je u posjed dao zemlju Hulayu, sa Sjedištem u Dataši, vjerojatno na jugoistoku Anatolije. Kako bi spriječio da Innara zatraži svoje zakonito pravo na hetitsko prijestolje, nastojao je prema mogućemu preten dentu nastupiti vrlo gospodski i velikodušno, pa ga je oslobodio svih poreza osim jednoga magarca kojeg je zemlja Hulaya godišnje morala simbolički plaćati njemu, hetitskomu kralju . Uza sve njegove izljeve velikodušnosti i blagosti, ostaje činjenica da je Hattušili III. na vlast došao na nezakonit način, izravnim kršenjem Telipinuova ustava koji je bio propisao pravila o nasljeđivanju prijestolja. Poput Muršilija II. , i Hattušili je bio čovjek istančane savje sti, što ga je vjerojatno navelo da sastavi svoju Apologiju, poznatu i pod nazivom "Autobiografija Hattušilija 111. « , u kojoj se na sve moguće načine htio opravdati (v. str 13 1-1 38) . To uistinu jedinstveno djelo zaslužuje naziv "prve autobiografije u povijesti svjetske književnosti« } ! U njemu Hattušiliju nije stalo do toga da nas zadivi svojim osvajačkim djelima, već da opravda svoje postupke, da razjasni svoje motive i, naposljetku, da nam prikaže sebe kao ljudsko biće čiji razvoj možemo pratiti od najranije mladosti, kada ga je otac kao boležljiva dječaka dao u službu božice Ištar, do razdoblja kada je kao moćan kralj vladao jednom od svjetskih velesila, zajedno sa svojom životnom družicom, kraljicom Puduhepom. Poput Hattu šilija, i njegova je supruga u usporedbi s drugim hetitskim kraljicama imala snažnu individualnost. Za razliku od svih drugih supruga hetitskih kraljeva za koje znamo, ona je za 81
muževljeva života vodila vlastitu diplomatsku prijepisku, a njezin se vladarski pečat u hetitskim izvorima pojavljuje ravnopravno uz Hattušilijev. Kraljici, kojoj je osobito bilo stalo da svoju kćer uda za Ramzesa, ili jednoga od njegovih pedesetak sinova, Hattušili je očigledno poklanjao veliko povjerenje. Konačno, njoj se u snu ukazala Ištar iz Šamuhe i prorekla da će Hattušili jednoga dana postati hetitskim kraljem! Premda imamo razloga vjerovati da su prilike na zapadu hetitske države bile sve prije nego sređene, Hattušili se tijekom svoje vladavine pobrinuo da osigura istočne i južne granice svojega kraljevstva, te da konačno sredi odnose s Egiptom. Hetitsku državu i Egipat na prijateljske je odnose navelo i ponovno jačanje Asirije, koju su kao prijetnju vlastitoj sigurnosti vidjeli i faraon i hetitski kralj . Ugovor o miru i prijateljstvu između Hattušilija III. i Ram zesa I l . , koji je očuvan i u hetitskoj i u egipatskoj verziji, primjer je pažljivo i inteligentno sročenoga međudržavnog ugovora. Njime je predviđena međusobna pomoć dviju država u slučaju napada od strane treće sile (što je mogla biti samo Asirija) , ali i takvi detalji kao međusobno izruči vanje političkih izbjeglica. Osim političkom mudrošću, ugovor Hattušilija i Ramzesa ističe se među ostalim takvim dokumentima drevnoga Orijenta i svojom iskrenošću. Ko liko nam je poznato, u sedamdesetak godina između nje gova sastavljanja i konačne propasti hetitske države mir između Hetita i Egipćana nije narušen niti jednom. Dobri odnosi između Ramzesa i Hattušilija okrunjeni su brakom između Hattušilijeve kćeri i Ramzesa, kojemu je u 34. godini njegove vladavine umrla prva među njego vim brojnim ženama. Puduhepa se osobito pobrinula da njezina kći preuzme titulu prve faraonove žene, te da se i iz Egipta nastavi dopisivati sa svojim roditeljima. Nedugo nakon sklapanja toga braka, Hattušili je umro, u starosti 82
od oko
70 godina. Ako po svojim pothvatima i nije bio
najuspješnij i hetitski kralj , Hattušili III. jedan je od rijetkih vladara staroga Orijenta, i jedan od rijetkih ljudi u svjetskoj povijesti prije procvata grčke civilizacije, čija nam ličnost postaje donekle jasna, pa čak i bliska, zahvaljujući jedin stvenom književnom djelu koje je sastavio.32
Propast hetitske države Nasljednik Hattušilija III . , njegov sin Tudhaliya IV., ostat će zapamćen prije svega po monumentalnim reljefi ma na zidovima svetišta u Yazilikayi, nedaleko od Hattuše, koje je podignuto u njegovo doba. Vjerski i obredni prizori očuvani u tom hramu hetitskih vladara najpoznatiji su primjer hetitske umjetnosti, za koju se ne može reći da se isticala osobitom istančanošću ili stilom. Božanstva prika zana u Yazilikayi pripadaju hurijskom panteonu i nose hurijska imena, ispisana hijeroglifima, što je j oš jedna potvrda snažnoga hurijskog u tjecaja na sva područja hetit ske kulture u posljednjim desetljećima postojanja kraljev stva.
Iz doba Tudhaliye
IV. potječe velik broj propisa o
pravilnoj organizaciji vjerskih obreda, koji predstavljaju vrlo karakterističan ali i vrlo dosadan tip hetitskih jezičnih spomenika. Teško je reći kakva je vrsta religioznosti mogla navesti kralja da propiše koji mu svećenik mora pružiti, a koji oduzeti ručnik kojim će se obrisati nakon obrednoga pranja
ruku ! Opisi takvih pojedinosti u obrednim teksto
vima svjedoče o nekoj vrsti birokratizacije hetitske službe ne religije u posljednjim desetljećima prije propasti kra ljevstva. U tekstovima iz doba Tudhaliye IV. također su do u tančine nabrajana sva svetišta koja kralj mora obići u vrijeme vjerskih svetkovina,
i iz tih tekstova proizlazi da j e 83
hetitski vladar imao malo vremena za bilo što osim za obavljanje svojih vjerskih dužnosti. Tudhalijina propaganda odražena u njegovim analima ne daje naslutiti da je hetitska država na koncu 13. st. pr. Kr. bila pritisnuta unutrašnjim problemima ili vanjskim prijetnjama. Poput svih svojih prethodnika, i Tudhaliya je ratovao s Gašgama, iz pohoda dovodio zarobljenike i skla pao ugovore s vazalima, pri čemu se najviše brinuo oko toga da neki od njegovih podanika na prijestolju hetitske države ne bi priznao ikoga drugoga osim njega i njegovjh potomaka. Očito se dobro sjećao načina na koji je njegov otac postao kraljem, te se bojao da bi Urhi-Tešubova sudbina mogla i njega zadesiti. S velesilama Egiptom i Asirijom Tudhaliyini su odnosi bili podnošljivi. Kada je asirski vladar Tukulti-Ninurta od Hetita oteo neke vazaIne pogranične zemlje, Tudhaliya na to nije odgovorio velikim vojnim pohodom, već prvim trgovinskim ' embargom u svjetskoj povijesti - zabranio je svojim vazalima i podani cima da trguju s Asirijom, vjerojatno računajući da će hetitska kontrola nad uvozom kositra, nužnog u proizvod nji brončanoga oružja, prisiliti Asirce na ustupke. U Mer neptahu, nasljedniku Ramzesa II. , Tudhaliya nije imao ni saveznika ni protivnika - izgleda da je Egipat u to doba bio zauzet unutrašnjim problemima.33 Zabilježeno je, ipak, da je za vrijeme jedne sušne godine, kad je u.rod žita u Maloj Aziji bio osobito slab, Merneptah hetitskom vladaru poslao nekoliko brodova natovarenih pšenicom. Taj politički i simbolički čin (ukoliko je u hetitskoj državi bilo gladi, faraonov poklon nije mogao mnogo toga pro mijeniti) pokazuje da ni institucija humanitarne pomoći nije izmišljena jučer. O hetitskim kraljevima koji su vladali nakon Tudhaliye o Arnuwandi III. i Šuppiluliumi IL , zna se vrlo malo. Njihova imena sačuvana su na pečatima i u nekim kratkim IV.,
84
povijesnim izvorima, no povijest nam za sada ne može objasniti za.�to je početkom 1 2 . st. pr. Kr. hetitska država tako naglo propala. Znamo, naprimjer, da je Šuppiluliuma II. ratovao s nepoznatim neprijateljem na Cipru (hetitska Alašiya) , no iz hetitskih tekstova proizlazi da je kralj odnio veliku pobjedu u jednoj pomorskoj bitci, te da je Cipar, sa svojim bogatim nalazištima bakra, ostao pod hetitskom vlašću . Iz egipatskih izvora znamo da je cijelu Malu Aziju pregazila navala »Naroda s mora«, barbarskih plemena koja su dospjela na Bliski Istok iz Europe i čiji je prodor jedva zaustavljen na granicama Egipta. Najezda »Naroda s mora« svakako je izazvala goleme preokrete na čitavom Bliskom Istoku, koje je moguće objasniti jedino masovnim seobama čitavih naroda, a ne pojedinačnim vojnim pohodima. U svakom slučaju, kad se nakon neko liko desetljeća prašina slegla, na etnografskoj karti Blisko ga Istoka pronalazimo nove narode. Među njima su Fili stejci, koji su dali ime Palestini, Frigijci, koji su po predaji prvi počeli kovati novac, i drugi narodi koji su u svoju povijesnu postojbinu zacijelo stigli s »Narodima s mora" . »Narodi s mora« spalili su Hattušu, a u isto vrijeme slična je sudbina zahvatila i druge gradove na Bliskom Istoku, nap ri mj er bogato trgovačko središte Ugarit na sre dozemnOj obali Sirije. Riječima Leonarda Wooleya, s arhe ologova stanovišta spaljivanje je najbolje što može zadesiti neki grad. Dugo nakon što su pisarske škole u Hattuši rastjerane, dobro ispečene glinene plOČice ispisane povi ješću nekad moćne hetitske države ostale su ležati među spaljenim zidinama i razrušenim hramovima. ,
85
Ekskurz 1: Hetiti i Grci Još u ranim danima hetitologije iznesena je pretpostav
ka da su u nekim hetitskim tekstovima zabilježena grčka
imena, te da su na klinopisom ispisanim glinenim ploči
cama u Hattuši očuvani najstariji povijesni izvori koji svje doče o dodirima Grka sa svojim istočnim susj edima.34
Kronološku neuvjerljivost te pretpostavke otklonilo je de šifriranje Lineara B sredinom pedesetih godina, kada j e
postalo j asno da se j o š u drugom tisućljeću p r . Kr. n a Kreti i na kopnu Helade govorilo grčki. Arheološko otkriće
mikenskih kolonija u Miletu na maloazijskoj obali učinilo
je moguće kulturne i političke dodire Hetita i Grka u
14. i 13. st. pr. Kr. još vjeroj atnijima. Neki od gradova koje
hetitski izvori spominju na zapadu Male Azije, u zemlji
Arzawa, mogli bi odgovarati gradovima čija su nam grčka imena poznata. Da li je Milet u hetitskim izvorima poznat
pod nazivom Milawanda (također i Milawata) ? Da li antički Efez hetitska
Apaša,
je
središte susjedne Arzawe?
Površne sličnosti zemljopisnih imena mogu lako zavesti,
osobito dok nemamo arheološke potvrde o trgovačkim ili
kulturnim dodirima Mikenjana i Hetita. Ako je takvih do dira i bilo, tragova mikenskih proizvoda na hetitskom području gotovo da nema, i obratno.35
Jedan od gradova u zapadnoj Anatolij i, o kojima govore
hetitski tekstovi, je
i Wiluša, grad u čijem imenu neki
lingvisti vide praoblik Homerova Ilija, odnosno Troje . Glasovno povezivanje hetitskoga
wi-lu-ša--aš
i homer
skogai/ios nije tako jednostavno kao što se na prvi pogled čini. Praoblik bi na grčkom morao biti *Wilusos, što bi s
pravilnim nestankom *s između samoglasnika dalo * IIyos,
ne i/ios.
S
druge strane, u prenošenju toga imena iz
grčkoga u hetitski (ili obratno) valja računati i s luvijskim posredovanjem, te stoga neslaganje između očekivanoga i 86
posvjedočenoga oblika grčke riječi nije nimalo čudnije nego kada ime grada Zagreba u njemačkim ustima ispadne
Agram (od starohrvatskoga *Zagr�bb) .
Pa ipak, na pukoj
sličnosti toponima nije preporučljivo zasnivati povijesne zaključke. Da bi nas uvjerili u identitet Troje i Wiluše filolozi će morati ponuditi još svjedočanstava! Na nesreću skeptika, takvih svjedočanstava ima. Pored Wiluše, hetitski izvori ponekad navode
i susjednu zemlju Taruiša, čije
ime ponovno neobično podsjeća na Troju (gr.
Troia) . Ako
su isprva Taruiša i Wiluša bile različite zemlje, lako je zamisliti da su se kasnije stopile i zadržale dva imena. Nadalje, jedan od vladara Wiluše, čiji je ugovor s hetitskih vladarom Muwatallijem očuvan, zvao se Alakšandu . U tom imenu mnogi su prepoznali Aleksandra, što je drugo ime jednoga od najpoznatijih Trojanaca, Parisa, koji je skrivio nesretne događaje o kojima pjeva Ilijada. Ponovno glasov na usporedba ne ide glatko: ime A1eksandros nedvojbe no je grčko, jer u njemu lako prepoznajemo elemente
alćksa
(glagol koji znači 'branim')
i an-er, gen. andr6s
'muž, čovjek' . To je ime možda moglo dospjeti u hetitski kao
A1akšanduš kroz
luvijsko posredovanje, jer u luvij
skom *e pravilno prelazi u a, a suglasnička skupina -ndr
-nd-. Pa ipak je ishod A1akšanduš je u hetitskome u
zacijelo se mogla pojednostavniti u riječi neočekivan, jer
osnova, a očekivali bismo o-{)snovu kao u grčkome (*Alak šandaš). l upravo kad pomislimo da čitavu zamisao valja odbaciti kao puku igru slučaj nosti, prisjetimo se priče koju je sačuvao Stjepan Bi7..antinac36 prema kojoj je Aleksandar -
Paris s Helenom bio primljen u gostima kod kralja (Mo�ylos) u Maloj Aziji. Motilavo ime pak neobično -
Motila
podsjeća na ime hetitskoga kralja Muwatallija. Ta kapljica kao da prelijeva čašu slučajnosti, te se i najzadrtij i skeptik mora upitati nije li u identifikaciji Troje i Wi!uše ipak barem malo istine . 87
Neki su lingvisti uvjereni da su dodiri Grka i susjednih anatolij skih naroda bili toliko intenzivni da je svjedočan stvo o tome sačuvano u homerskoj frazeologiji. Calvert Watkins37 smatra da su neke homerske formule jednostav no prevedene s luvijskoga. Naprimjer, u hetitskom tekstu koji opisuje jedan sveti obred nailazimo na ovakav citat na luvijskome: EGIR-Š[JDŠuwašuran elruzi ahhata-ta alati awienta Wilušati »on (svećenik) pije u slavu boga Šuwašure (i pjeva se) 'kada su sišli sa strme Wiluše'". Već smo istakli da bi Wiluša mogla biti antički Ilij, Troja, međutim Watkins želi pokazati da je u luvijskom pjesništvu, kao i u homer skom, stalan epitet Troje upravo »strma", luv. ala-, horn. aipein-e. Je li to čista fantazija filologa koji II tekstu želi vidjeti više no što u njem doista pL�e?31! Uzeta izolirano, Watkinsova teza izgledala bi posve nevjerojatnom, no kada ju promatramo zajedno s ostalim svjedočanstvima koja povezuju Wilušu i Homerov Ilij, u njoj se nazire zrnce uvjerljivosti. Naposljetku, Troja je kroz čitavo drugo tisuć ljeće bila vrlo značajan grad, za koji su Hetiti morali znati, premda su njihovi interesi uvijek bili više okrenuti Mezo potamiji nego njihovom zapadnom susjedstvu . Ako Troja nije Wiluša, tada koje je hetitsko ime toga grada' Budući da znamo da su Grci bili prisutni na obalama Male Azije još od sredine drugoga tisućljeća pr. Kr., izgleda posve nevjerojatno da Hetiti nisu imali nikakvih spoznaja o njima. Budući da arheoloških potvrda o grčko-hetitskim dodirima nema, moramo se osloniti na filologiju, a filološ ka svjedočanstva mogu se tumačiti na različite načine. Da li se ime Ahhiyawa, posvjedočeno u hetitskim izvorima od 1 5 . st. pr. Kr. 39 odnosi na Grke, Ahejce (gr. Akhai(w)of)? Ahhiyawa je zemlja za koju znamo da je na zapadu od hetitske države, a u nekim tekstovima izgleda kao da se do nje ne može doći kopnom, već se mora onamo ploviti.4o U tom slučaju Ahhiyawa bi mogla biti na grčkome kopnu, 88
te ne bi bilo čudno što neki od ljudi iz te zemlje nose imena koja podsjećaju na grčka.41 S druge strane, iz hetitskih tekstova vidimo da su kraljevi poput Hattušilija II. upući vali pisma vladarima Ahhiyawe, što bi značilo da su miken ski Grci znali čitati klinopis, ili da su barem na svojim dvorovima imali hetitske pisare za međunarodnu kores pondenciju. O tome međutim ni arheologija ni Homer ne znaju ništa. A što kaže filologija? Koliko ćemo tezu o identitetu naroda Ahhiyawa i Ahejaca smatrati uvjerljivom zavisi od na.�e spremnosti da prihvatimo cijeli niz glasovnih adaptacija koje je grčko ime *Akhaywoy moralo pretrpjeti u hetitskome. Zamjena grčkoga *kh hetitskim b(b) očeki vana je, jer hetitski nije poznavao opreke aspiriranih i neaspiriranih suglasnika kao grčki. S druge strane, razlog zamjeni grčkoga dvo glasa *ay hetitskim ya nije tako oči gledan, no ne vjerujem da predstavlja nepremostivu teško ću identifikaciji dvaju imena. Pitanje o hetitskim svjedočan stvima o Grcima u drugom tisućljeću pr. Kr. ostaje dakle otvoreno, i budući da se ne usuđujem izreći nikakav kona čan stav o tom problemu, najbolje da citiram zaključak Hansa Giiterbocka:42 » Common sense tells me that the Hittites must have known the Mycenaeans, and what they say about Ahhiyawa fits the picture if that name refers to them«.
Ekskurz 2: Hetiti i Indoarijci Grci nisu jedini indoeuropski narod s kojim su Hetiti i njihovi anatolijski srodnici imali povijesne dodire. Među jezicima hetitske države, koje je Emil Forrer otkrio u arhivama Hattuše, bio je i jedan indoiranski jezik, najvje rojatnije podudaran ranom staroindijskomu. Evo kako je orijentalistika doznala za njegovo postojanje. 89
Godine 1887. otkrivena je u Tell-EI-Amarni diplomat ska prijepiska faraona Amenofisa 4. Ehnatona i njegova oca, Amenofisa 3 . Oba su se vladara dopisivala s mnogim istaknutim državnicima onoga doba, izmedu ostalih i s vladarima države Mitanni u istočnoj Siriji. Istraživače je zapanjilo otkriće da ti ljudi nose imena koja se nedvojbeno mogu pripisati indoiranskim jezicima, premda je iz povije sti poznato da je u državi Mitanni u književnoj upotrebi bio neindoeuropski hurijski jezik. Međutim, imena vladara države Mitanni poput Artatame ili Artašummare toliko su slična tipičnim složenim imenima perzijskih kraljeva (npr. Artakserksa) ili satrapa (Arta/erna) da su mnogi isprva pomislili da se mora raditi o iranskim imenima. Premda mi danas znamo da Artatama i Artašummara sigur no nisu bili Iranci, a o jeziku kojim su govorili njihovi pretci još uvijek postoje dvojbe, od otkrića Ehnatonova arhiva više nema sumnje da je u državi Mitanni morao biti prisu tan indoiranski etnički element, barem u vidu tankoga sloja aristokracije koja je zadržala tipična indoiranska slo žena imena. Kako ne bismo prejudicirali odgovor na pita nje kojemu jeziku valja pripisati podrijetlo tih imena, za sada ćemo taj jezik nazivati »jezikom mitanske dinastije« . Dvadesetak godina nakon iskopavanja u Tell-EI-Amar ni Winckler je u Boghaz-K6yu iskopao glinene pločice s ugovorom između hetitskog vladara Šuppi!uliume i mitan skoga kralja koji se na· kraju toga ugovora, po običaju zaklinje bogovima. Premda Winckler još nije znao čitati hetitski, na kraju je ugovora lako prepoznao da su imena bogova kojima se mitanski vladar zaklinjao nedvojbeno podudarna imenima vedskih božanstava: iza oblika DIN GIR.MEŠ Mitrašil, DINGIR Indar, DINGIR.MEŠ Našattiyan na i DINGIR.MEŠ Arunašil kriju se vedski bogovi Mitra, Indra, Nasatye i Varul).a.43 Važno je pri tome uočiti da su neki medu tim bogovima općeindoiranski (npr. Mitra i 90
Nisatye) , no Varul).a je isključivo vedsko božanstvo koje se ne pojavljuje u svetim tekstovima iranske religije (Avesta) . Kada je Hrozny dešifrirao hetitske tekstove, u njima su otkriveni i drugi tragovi indoiranskoga jezika mitanske dinastije. Primjerice, u jednom priručniku za uzgoj konja, kojemu je autor čovjek huritskoga imena Kikkuli, pojavlju ju se mnogi tehnički tennini koje je moguće protumačiti staroindijskim jezikom. Tako se udaljenosti od jedne, tri, pet, sedam i devet mjernih jedinica koje optrčava trenirani konj nazivaju, redom, aika-wartanna, terawartanna, panzawartanna, šattawartanna i nawartanna, u čemu prepoznajemo staroindijske brojeve eka ' 1 ' , trayas '3', pafica '5', sapta 'T i nava '9' . Ponovno valja uočiti da je element aika- »1« u izrazu aika-wartanna podu daran staroindijskoj riječi za brojku »jedan«, ali ne i staro iranskim oblicima, jer u iranskim se jezicima brojka » 1« izvodi iz osnove *aiva-. Iz svega rečenoga slijedi da je jezik mitanske dinastije morao biti jedan arhaični oblik staroin dijskoga, a ne, kako misli Annelies Kammenhuber (1968) , neki indoiranski jezik koji se ne može svrstati ni u indijsku ni u iransku granu, ili čak zajednički indairanski prajezik. Napredak u izučavanju hurijskoga jezika donio je otkri će novih posuđenica iz staroindijskoga, koje su također ponajviše vezane uz uzgoj konja. Primjerice, nazivi za različite boje koje se pripisuju konjima posuđeni su iz staroindijskoga, usp. hur. paritannu = stind. palita 'siv', hur. pinkarannu = stind. pingala- 'žućkast' , hur. paprunnu = stind. babhru- 'crvenkast'. Posve je nejasno kada su govornici jezika mitanske dinastije dospjeli u Mezopotamiju. U tekstovima 18-17. st. nema im ni traga, a većina se njihovih jezičnih ostataka može datirati u 1 5-14. st. pr. Kr . , u doba najvećega uspona države Mitanni. Najsigurnije je dakle dolazak tih Indoeu ropljana na Bliski Istok vremenski smjestiti oko polovice 91
2 . tisućljeća. Valja se prisjetiti da je to i doba velikih migracija koje su u Egipat dovele na vlast barbarsku dina stiju Hiksa, premda nema lingvističkih dokaza da je među Hiksima bio prisutan i indoiranski etnički element. Mnogi su lingvisti po otkriću tragova jezika mitanske dinastije brzopleto zaključili kako su vedski Indijci na svojem putu u Indiju prošli kroz sjeverno Međurječje, te kako nam ti jezični ostaci pružaju dragocjeno svjedočan stvo o staroindijskoj kronologiji : ako su Indijci u
14. st. pr. Kr. još bili u Mezopotamiji, u Panđab su mogli stići tek nekoliko stoljeća poslije, te ondje donijeti sa sobom važne kulturne i vjerske tekovine Bliskoga Istoka. Medutim, kao
što je ispravno zaključio Manfred Mayrhofer (1966) , zaci jelo nije bilo tako. Da su mitanski Indijci bili oni isti koji su u Pandžabu recitirali izvorni oblik Rg-vede, tada bi vedski oblik staroindijskoga bio prepun posuđenica iz bliskoistočnih jezika poput hurijskoga i asirskoga, što ni pošto nije slučaj . Državom Mitanni zacijelo je zavladalo neko odlutalo pleme drevnih Indijaca koje se rano odvo j ilo od matice na putu u Indiju, te se nametnulo domaće mu huritskom stanovništvu kao vojna aristokracija 44 Ta je vladajuća kasta ubrzo zaboravila svoj staroindijski jezik osim rijetkih tehničkih termina vezanih za uzgoj konja i religiju . Mitanski vladar Tušratta, koji je nostio indijsko ime (usp. stind.
ratha-
onom Amenot1som
'borna kola') , dopisivao se s fara
3 . na huritskome, ne na vedskome ili
egipatskome. Svi mitanski vladari i brojni plemići nosili su, doduše, indijska imena, no njihove žene su imale, isto tako beziznimno, imena koja potječu iz hurijskoga. Stoga mo žemo zaključiti s Manfredom Mayrhoferom
(op. cit.) :
ko
liko god nedvojbena bila, u povijesnom je smislu jezična prisutnost drevnih Indijaca na Bliskom Istoku samo
Episode. 92
eine
ej Hetitska religija i mitologija
Z a filologa, mitologija je dio gramatike bez poznavanja kojega ne može biti istinskog razumijevanja tekstova. Vari jantu te tvrdnje čuo sam još davno na predavanjima Rado slava Katičića, no njezina mi je istinitost postala jasnom tek kad sam se suočio s hetitskim mitološkim tekstovima. Poput padežnoga sustava hetitskih imenica, koji razazna jerno tek usporedbom oblika riječi posvjedočenih u ra znim hetitskim tekstovima i u hetitskomu srodnim jezici ma, filolog pokušava raspoznati mitološki sustav koji se krije iza stotina imena bogova posvjedočenih u mitološ kim, obrednim, proročanskim i drugim tekstovima. Postu pak nije jako različit od gramatičke analize: pojedine mito loške elemente - zovimo ih 'mitologemima' , bilo da se radi o božanstvima, motivima mita ili nečem drugom uspoređujerno u svim kontekstima u kojima se pojavljuju unutar hetitske predaje, kako bismo utvrdili njihovo pravo značenje i funkcijU, ali posežemo i za drugim bliskoistoč nim i indoeuropskim predajama u potrazi za mogućim usporednicama. Kako znamo da smijemo poistovjetiti dva mitologema, naprimjer dva imena nekog božanstva? Budući da bogova nema, ne možemo reći da su dva teonima ekvivalentna ako se odnose na isti predmet, na način na koji kažemo da su hetitski Mala i grčki Euphrates dva imena iste rijeke, Eufra ta. Uspoređujući mitologeme uspoređujerno predodžbe, i samo ako otkrijemo da se dvije mitološke predodžbe u 93
bitnome podudaraj u, smijemo ih poistovjetiti. Podudarno sti mitologerna mogu se očitovati na različite načine : dva mitološka lika mogu igrati podudarnu ulogu u nekom mitu ili komplek<;u mitova (naprimjer hurijski Tešub i grčki Zeus) , mogu zauzimati identično mjesto u genealogiji bogova (npr. hatska božica Wurušemu, žena vrhovnoga Boga Oluje, i hurijska Hebat, Teššubova žena) , mogu imati uvijek iste epitete (npr. Zemlja je uvijek »crna« i u hetitskoj i
u
grčkoj mitološkoj predaji) , itd. Božanska obitelj u hatskom je panteonu predstavlje
na bogom Wurukatteom (hatski
wuru
'zemlja' i
katte
'kralj ') , te njegovom suprugom Wurušemmu . Njihova su djeca Telipinu, bog plodnosti polja koji u hetitskom mitu s vremena na vrijeme dobije napadaj bijesa i pobjegne, te Mezzula, božica ne sasvim j asnih funkcija koju hetitski vladari konvencionalno zazivaju zajedno s njezinim bra tom i roditeljima. Niti jedan od jezika drevne Anatolije nema gramatičkoga roda. Stoga je u nekim slučajevima teško odrediti predstavlja li neko božanstvo boga ili božicu, a za neke mitološke likove može se sasvim jasno pokazati da imaju i mušku i žensku narav (Haas 1994: 301), naprimjer demon pošasti Yarri, ili božanstva smrti (Lelwanni) i konja (Pirwa) . Osim toga, iako je Kumarbi u načelu muško, bog neba Utu ipak ga je UČinio
trudnim, te je Kumarbi rodio Tešuba i Tašmišua. Inanna, sumerska božica ljubavi i plodnosti, prvo je postala semitskom (akadskom) Ištar, a potom je poistovje ćena s hurijskom Šawoškom (od hurijskoga pridjeva
woše 'velik' i honoriftka -k-) . Osobito joj
ša
je utjecajan kult
bio u gradu Šamuhi, a u doba Hattušilija III. Šawoška iz Šamuhe postala je božicom zaštitnicom hetitske vladarske obitelji, zauzevši mjesto Božice Sunca iz Arinne . Budući da je Država Hetita trajala preko pola tisućljeća, nije neobično što su tijekom njezinoga postojanja različita 94
božanstva dolazila u prvi plan, ulazila i izlazila iz mode. Bog kojega najstariji hetitski vladar koji nam je ostavio natpis, Anitta, zaziva kao 'našega boga' (Šiu-šummiš) , ne pojavljuje se u kasnijim tekstovima, premda njegovo ime i kontekst u kojem je posvjedočen u Anittinom natpisu upućuju da se radilo o božanstvu velike drevnosti i važno sti. Iako božanstva poput 'Našega boga', i boga zaštitnika konja, Pirwe, koja vjerojatno imaju indoeuropske izvore, u kasnijim razdobljima hetitske povijesti bivaju zamijenje na elementima hurijskog i mezopotamijskog panteona, znamo da je sve do propasti Hattuše na vjerskim svetkovi nama važnu ulogu imao 'Pjevač iz Neše' , najstarijega poli tičkoga središta Hetita, koji je svoje obredne tekstove obvezno izgovarao na nesijskome, tj . indoeurpskom hetit skom j eziku . Budući da su u hetitskim mitovima ispremiješani hurij ski, hatski i mezopotamijski elementi, nije lako utvrditi čak ni osnove hetitske mitološke kozmografije. Jasno je da se za Hetite, kao i za brojne druge narode, svijet sastoji od tri odvojene sfere - neba, podzemlja, i prostora između te dvije regije u kojem obitavaju ljudi i druga živa bića. Nebo je za Hetite napravljeno od čvrste građe, kamena ili željeza. To je zacijelo indoeuropska predodžba, posvjedočena i kod Germana i drevnih Iranaca (usp. avestički asman 'nebo, kamen') . U mitovima hurijskog podrijetla čitav svi jet stoji na ramenima diva Upellurija, koji nedvojbeno odgovara grčkomu Atlantu. Među rijetkim predodžbama koje bi mogle biti ie. podrijetla je i zamisao da se Sunce po nebu vozi u konjskim zapregama (KUB 3 1 . 1 27) , no neki misle da je i taj mitologem mezopotamijskoga podrijetla (Haas 1994: 142) . Univerzalna je kozmografijska predodž ba da ljudi poslije smrti odlaze u podzemlje, gdje njima upravlja božica smrti koja nosi hatsko ime Lelwanni. Nasu prot tome, posve je nesvakidašnja predodžba da je podze95
mlje plodna poljana (wellu-), na kojoj kralj poslije smrti napasa svoja polja. Ta je zamisao zacijelo indoeuropskog podrijetla, jer j oj podudarnosti pronalazimo kod Kelta (Mag Mell) i Grka (Elizejska polja) (v. Puhvel 1969) . Vrlo malo se zna o tome što su Hetiti mislili da se čovjeku događa poslije smrti. Neka vjerovanja u zagrobni život zacijelo su postojala, jer su mrtvima u grobove po stavljali jelo i piće u namjerno razbijenim posudama, no tekstovi uglavnom šute o eshatološkim pitanjima.
Ako ste
bili kraljem, mogi i ste očekivati da ćete nakon smrti postati bogom. Štoviše, kraljeva smrt u hetitskim se tekstovima upravo tako i opisuje , riječima »postao je bogom« umjesto izravne konstatacije »umro je«. Ta je pak hetitska predodž ba u oštrom kontrastu spram egipatske religije u kojoj j e faraon još z a živora smatran bogom. Kada govorimo kaotičnome panteonu drevne Anatolije, valja imati na umu da je 'tisuću bogova zemlje Hatti' , koje zaziva jedan hetitski tekst, nastalo spletom vrlo složenih povijesnih okolnosti. Ne radi se samo o tome da su Hetiti svjesno preuzimali kultove drugih naroda - prisvojiti i pridobiti za sebe tuđega boga značilo je steći novu moć: kada je Muršili l u Babilonu opljačkao kip babilonskoga boga-zaštitnika Marduka, to je imalo i vjerski, ne samo simbolički smisao. Brojna su božanstva Hetitima stigla s plodovima mezopotamijske kulture i književnosti, no ona nisu uhvatila korijena u kultu i vjerskim svetkovinama. Konačno, kult nekih božanstava bio je ograničen na dvor i vladarevu najbližu okolinu . O tome na zanimljiv način svjedoči onomastika (v. Laroche 1966: pogl .
S) . Teoforna
imena bila su česta kod Hetita svih društvenih slOjeva, no neka su među njima posve nepoznata izvan kraljevske obitelji . Radi se zacijelo o tome da su podrijetlom hatski bogovi, zaštitnici kralja i njegove obitelji (npr. Telipinu , Mezzula, Huzziya) , prestali biti štovani osim na dvoru. 96
Poput Rimljana koji su svoja drevna itaiska božanstva primivši helensku kulturu poistovjećivali s olimpskim bo govima, i Hetiti su svjesno uspostavljali znakove jednakosti između posve raznorodnih božanstava: kao što drevni italski bog zaštitnik ratara, Mars (ili Mavors) ima malo toga zajedničkog s nesretnim Afroditinim mužem Aresom, tako imamo malo razloga vjerovati da su hurijski gromovnik Tešub i njegova žena Hebat bili podudarni hatskomu bogu oluje Taruu i njegovoj ženi, »gospodarici zemlje« Wuruše mu , koja je ujedno i Božica Sunca Arinne, jednoga od najznačajnijih hatskih svetilišta čija se lokalizacija još ne zna. Hetitsko ime Boga oluje bilo je Tarhunt, što nije varijanta hatskoga imena Taru, već slučajna podudarnost - hetitski teonim dolazi od indoeuropske riječi koja je označivala grom (stir.
torann, germ. thunaraz) . Bog
Oluje pojavljivao se već u hatskoj religiji zacijelo u nekoli ko lokalnih varijanti . Š tovan je kao Nebeski Bog Oluje, ali ujedno i kao Bog Oluje zemlje Hatti i kao Bog Oluje grada Nerika, Bog oluje grada Zippalande.
Kakav je međusobni
odnos svih tih različitih gromovnika? To i nije osobito smisleno pitanje, posebno ako smo svjesni toga da je to isto kao i pitanje da li je olimpijski Zeus isti kao i kretski Zeus, odnosno da li je Majka Božja lurdska ista kao i Blažena Djevica iz Fatime. Isto božanstvo može se slaviti na raznm mjestima i pod različitim imenima, od kojih svako na različit način izražava božansku narav. Onoma stičke igre pri obraćanju bogovima bili su svjesni i sami Hetiti - kraljica Puduhepa ovako se obraća u jednom od svojih zavjeta: ' Božice Sunca Arinne, gospodarice moja, kraljice svih zemalja! U zemlji Hatti ti nosiš ime Božice Sunca Arinne, a u zemlji koju činiš zemljom cedrova (sjev. Sirija) ti nosiš ime Hebat' (KUB XXI 27 I 3-6) . Š toviše, za neke se bogove kaže da nose razliČita imena medu ljudima i među bogovima (Friedrich, 1954: 97
133). U j ednom tekstu,
sačuvanome i na hatskom i na hetitskome, božica Tahatta nuiti nosi medu bogovima ime 'Majka izvora', a bog Wa šezzili se medu ljudima zove 'Kralj Lav'. U hetitskom je tekstu ime medu bogovima redovito hetitski izraz, dok je božansko ime medu ljudima (proto)hatsko. Usporednice mitološkomu razlikovanju 'jezika bogova' i 'jezika ljudi' postoje i kod Homera, ali i u nordijskoj mitologiji (Edda) , te nije jasno radi li se o slučajnim podudarnostima ili o zajedničkoj predaji. Bilo kako bilo, u hatskom je panteonu sin jednoga Boga Oluje bio Telipinu, bog koji u drevnoj anatolijskoj mitolo giji donosi vodu i p lodnost poljima, ali se s vremena na vrijeme razljuti i nestane pa ga onda ostali bogovi moraju tražiti i na različite načine ublaživati njegov gnjev. Obično se taj mit poistovjećivao s cikličkim mitovima o bogu koji umire i ponovo se rađa, poput mezopotamijskoga Tammu za (Dumuzija) ili sirijskoga Adonisa, no konkretne su po jedinosti anatolijskoga i sumersko-semitskih mitova prilič no različite (npr. u potonjima nema spomena božanskoj srdžbi kao razlogu nestanka boga plodnosti) . U mitološ kom kompleksu povezanom s gromovnikom je i žensko božanstvo, I nara, koja u mitu o zmaju Illujanki pomaže Bogu oluje da savlada neman. Bog Sunca pojavljuje se u hatskoj predaji kao Eštan, a hetitskoj kao Ištanu, što je očigledno adaptacija istoga imena. U luvijskoj predaji ime je boga sunca Tiwat, čemu
II
etimološki odgovara hetitski šiwaU- 'dan' . To su riječi indoeuropskoga podrijetla, izvod ive iz korijena *dyew- / *diw- od kojega je i latinski dies i staroindijski dyaus »nebo«. Zanimljivo je da se kult Mjeseca, hatske božice koja se zvala Kašku, o čijem je padu s nebesa na zemlju sačuvan podulji hatski mitološki tekst, nije nikada raširio medu Hetitima. To je vjerojatno u skladu s indoeuropskim po drijetlom toga naroda, jer ni u jednoj indoeuropskoj mi98
tološkoj predaji štovanje Mjeseca
ne igra značajnu ulogu,
za razliku, naprimjer, od semitskih mitologija Bliskoga Istoka. Hetitski su bogovi gotovo beziznimno antropomorfni. Tragovi njihove povezanosti sa starijim, teriomorfnim bo govima kakve su štovali stanovnici <;:atal Hiiyiika, naziru se još ponegdje, kao naprimjer u vezi Tarhunta s bikovima koji se zovu Š erri i Hurri. I sam je gromovnik, Tarhunt, ponekad prikazan kao bik, naprimjer na prikazima iz Alaca
Hiijiika. Kada ne bismo znali da je božanstvo u pratnji dvaju bikova na Bliskom Istoku posvjedočeno u predhetit skom razdoblju, i kada imena dvaju Tarhuntovih bikova ne bi bila nedvomisleno hurijska (vjerojatno znače 'dan' i ' noć') , pomislili bismo da se radi o indoeuropskoj pre dodžbi i prisjetili se da se vedski gromovnik Indra često poistovjećuje s bikom, te da dva bika u staroirskoj sagi rain b6 Cuailnge također imaju nedvosmisleno mitološko zna čenje. Odnos je čovjeka prema božanstvu kod Hetita vrlo sličan kao
u ostalim religijama Bliskoga Istoka. Struktura
ljudskoga društva preslikava se na svijet bogova - kao što kraljevska palača ima svoje sluge koji je uzdržavaju, tako je i kralj, kao vrhovni svećenik, zadužen za služenje bogovi ma. Ako im redovito ne prinosi žrtvu, bogovi će se rasrditi i donijeti nesreću čitavoj zemlji. Samo redovito vršenje vrlo kompliciranoga niza svetkovina može prigušiti gnjev bogo va, koji su, barem u hetitskoj predodžbi, i prečesto bijesni na ljude, i ne opraštaju im nijedan grijeh. Grijeh se može sastojati u povredi odnosa prema bogu, npr. u nepri noše nju žrtve, ili u povredi nekoga od brojnih tabua, npr. u spolnom odnosu s kravom, svinjom ili psom, ali - što je iznenađujuće, ne i s konjem. Takva se najsablaznija vrsta spolnoga prijestupa u hetitskom naziva riječju 99
burki!.
Grijeh nije nešto čega se možete otresti iskrenim poka janjem i priznanjem, premda je priznanje neophodno. Povrh toga, morate povrijeđeno božanstvo potkupiti žr tvom, ali i zavjetom da ćete u budućnosti redovito vršiti žrtve i organizirati svetkovine u njegovu čast. Katkad će upaliti i poziv na božanske osjećaje, kao kad hetitska kraljica podsjeća božicu Ištar da trudnu ženu ne može kazniti, već joj mora ispuniti želju. Ako iskupljenju grijeha ne pristupite ozbiljno, sva je prilika da će se bog osvetiti ne samo vama, već i vašim bližnjima. Kao i bog drevnoga Izraela, i hetitski su bogovi osvetoljubivi, i nemilosrdno zatiru potomstvo prijestupnika. Logika cijeloga do ut des odnosa čovjeka prema bogu dovedena je do besmisla u molitvama Muršilija II., kada ovaj podsjeća bogove da će i oni patiti od gladi ako pomore kugom sve stanovnike njegova kaljevstva, jer im neće imati tko prinositi žrtve . Tek se u posljednjim generacijama prije nestanka Hetit�ke driave zamijećuje temeljita promjena koja je zahvatila hetitsku religioznost, promjena koja svoje odjeke ima i u drevnom Izraelu toga razdoblja. Bog postaje osobnim zaštitnikom vjernika, prije svega kralja. Hattušili III. sluga je božice Ištar, koju slavi iznad svih bogova, i koja je zaštitnica njega i njegove obitelji. Kao i kod Sumerana, Akađana i Egipćana, i kod Hetita je posebna svećenička kasta igrala veliku ulogu . Dužnost je svećenika bila brinuti se za hram, shvaćen kao kuću bogova, u kojoj bog obitava obično poistovjećen sa svo jom statuom koju prosti puk ne smije vidjeti. Najveća je nesreća ako neprijatelj uspije ugrabiti statuu boga iz nje gova hrama. Nadalje, svećenid su morali održavati svakod nevne obrede i prinositi žrtve, te prenositi upute o pravil nom izvođenju obreda. Te su upute pažljivo zapisivane, te danas čine najveći dio očuvane hetitske literatu re. Sveće nici su se strogo morali pridržavati obredne čistoće, ka,
100
ko doznajemo iz 'Uputa za sluge u hramu' iz razdoblja Tudhalije IV. Opsesija obrednom čistoćom kod Hetita podsjeća na sličan vjerski puritanizam kod vedskih Indija ca, premda se vjerojatnije radi o tipološkoj negoli o genet skoj ili kontaktnoj sličnosti. Hetitski tekstovi očuvali su nam i brojne upute za obredno pročišćenje - naprimjer, vojska poražena od neprijatelja može se očistiti tako da žrtvuje svinju, psa, jarca i čovjeka Gedan od rijetkih spo mena ljudske žrtve kod Hetita!), prornaršira između njiho vih raskomadanih tijela, a potom se okupa u rijeci (v. Otten 1964: 1 12) . Međutim, velika briga koju su Hetiti posveći vali obrednoj čistoći ne znači da njihovu religiju valja smatrati asketskom. Naprotiv, većina žrtvenih rituala zavr šava riječima »a onda svećenici jedu i piju«, a u jednom obredu čiji nam je opis očuvan hetitski kraljević mora spavati s dvanaest žena (služavki u hramu) . U dužnosti svećenstva svrstavalo se i proricanje buduć nosti, premda je najčešći oblik proricanja kod Hetita vrlo osebujan - radi se o odgovoru koji svećenik-prorok pruža na posve konkretno pitanje, obično o uzroku božan skoga gnjeva. Tehnike koje su se primjenjivale bile su različite, u velikoj mjeri podudarne tehnikama divinacije drevnih Akađana: da biste doznali što Bog želi od vas morali ste žrtvovati ovcu i promatrati oblik njezine jetre, ili pažljivo proučiti okot neke od životinja u hramu, ili jednostavno zaspati i čekati da vam se bog javi u snu . Bog se pak može u snu javiti i iznenada, osobito ako ste kralj, ili član najbliže kraljeve obitelji. Tako se Ištar pojavila u snu Puduhepi, Hattušilijevoj ženi, i prorekla da će njezin su prug postati kraljem. Žene nisu bile isključene iz redova svećenstva, no izgle da da su svećenice, koje tekstovi nazivaju 'mudrim žena ma', obično bile zadužene za razne magijske obrede poput odvraćanja zloduha i liječenja uroka. Za razliku od babi1 01
Ionske magije, kod Hetita nije za svako zlo odgovoran neki hetitski vrač često odvraća zloduh (Otten 1964: 1 1 3) znatno apstraktnije zlo u vidu nečistoće (bet. papratar) . Osim što je liječio ljude od takvih neugodnosti kao što je infekcija neobrezanog penisa (o tome govori jedan medi cinsko-magijski tekst. Obrezivanje se samo djelomično proširilo u Anatoliji, v. Puhvel 1991), hetitski vrač mogao vas je i ureći, vradžbinom izazvati da vam ispadnu zubi ili kosa. Međutim, to je i za njega bilo opasno, jer crna magija kažnjavala se smrću. Izgleda da svećenstvo nije imalo puno utjecaja pri do nošenju važnih političkih odluka. U tom je smislu hetit sko carstvo bilo svjetovna država kojom je upravljao kralj, njegova rodbina i skupina plemića. Kralj je u hetitskom shvaćanju religije i vrhovni svećenik. Obredni tekstovi opi suju brojne ritualne radnje koje je morao izvršavati upra vo kralj, obično u pratnji svoje žene (kraljice) ili Tawa nanne, ukoliko one nisu bile ista osoba (v. str. 74-75) . Kralj je bio zadužen za dobrobit čitave zemlje, i njegovo neizvr šavanje dužnosti donosilo je narodu pošast, glad i svako jake nesreće. Kada je Šuppiluliuma zaboravio prinijeti žrtvu rijeci Mala, u državi je nastala kuga koja je potrajala dvadeset godina. Kraljeva preopterećenost vjerskim poslo vima očitovala se ne samo u tome da je potencijalnih primalaca žrtve i svetkovina bilo neobično mnogo, već su se te svetkovine trebale održavati u svetištima raznih bo žanstava razasutim po čitavoj državi. Da bi stigao na sve svetkovine, hetitski je kralj morao dobar dio godine pro vesti na putu između raznih hramova. Kada su Gašge zauzeli Nerik, jedno od najvažnijih svetišta boga Oluje, tomu se bogu više nisu mogle prinositi žrtve na za to predviđenom mjestu (u njegovu hramu), pa su hetitski vladari bili prisiljeni slati barbarima žrtvene životinje s molbom da ih oni prinesu gromovniku (KUB XVII 2 1 IV -
102
5- 19) . Ekonomija je nalagala da se na jednom mjestu i u
isto vrijeme objedine svetkovine u čast velikoga broja bogova, a posve je očigledan izbor takvoga mjesta bila Hattuša, prijestolnica u kojoj je kralj ionako boravio dobar dio godine. Stoga su u Hattuši održavane velike svetkovi ne, koje su ponekad trajale i po nekoliko tjedana, a bile su posvećene mnogim bogovima, katkada i izrijekom 'svim bogovima' (šiuneš humantes) (Slična vrst ekonomije na djelu je i u Rg-Vedi, gdje su neke himne posvećene svim bogovima (visve devtis)) .
Hurijske i grčke Teogonije Grčka je književnost samo odvjetak blisko istočne knji ževnosti, a grčka kultura tek produžetak drevnih tradicija Male Azije i Mezopotamije. Otprilike tim riječima najpo znatiji suvremeni izdavač Hesiodovih djela, Martin L. West, zaključuje svoju raspravu o maloazijskim utjecajima u He siodovoj Teogoniji (West 1966: 3 1) . O mogućim utjecajima Epa o Gilgamešu na Homerova djela odavna se nagađalo, no možebitne usporednice bile su posve neopipljive: mo tiv prijateljstva između Ahileja i Patrokla uspoređivan je s odanošću Gilgameša i Enkidua, Odisejev silazak u Had dovodio se u vezu sa sličnom Gilgameševom pustolovi nom, iznošene su teze koje je bilo lako kritizirati jer su se svodile na neutemeljenu pretpostavku da je epska književ nost Grka i Mezopotamljana nešto presloženo i presavrše no da bi mogla nastati neovisno kod tih dvaju drevnih naroda. Stoga su se u akadskom i sumerskom razdoblju tražili Homerovi izvori i uzori, a ako ih nije bilo, trebalo ih je izmisliti. A onda je u hetitskim arhivima pronađen tekst koji bez ikakve dvojbe predstavlja raniju verziju Hesiodove Teogonije! Radi se o tekstu koji je po svoj prilici preveden s hurijskoga, ili slobodno prepričan na osnovi hurijskoga 103
izvornika. Na to upućuju i neki elementi frazeologij e, npr. formulaični izraz 'crna zemlja', koji bi mogao biti prijevod hurijskoga timeri ešeni (Oettinger 1990) . Glavni su juna
ci heti tske verzije bogovi koj i
nose luvijska imena Kumarbi Na nesreću, u pravo početak teksta jako je oštećen , tako da mu ne znamo naslov. Na ,
i luvijski Bog Oluje, Tešub.
osnovi sadršaja filolozi taj tekst najčešće nazivaju »Kraljev stvo na nebu« . Poput većine hurijskih mitova u hetitskoj obradi, i »Kraljevstvo na nebu« je u nekoj vrsti rudimentar noga stiha, obilježenoga sintaktički paralelnim frazama
i
čestom upotrebom »stalnih epiteta« poput izraza »crna zemlja« (het.
tekan dankuiš) .
U ne tako davno doba dok sam studirao filozofiju , sjećam s e d a sam u šabloniziranim njemačkim uvodima u grčku filozofsku misao često pronalazio tezu da je Hesio dova Teogonija značaj na kao prvi pokušaj sistematizacije bogova, njihova rodoslovlja i međusobna odnosa. I prij e otkrića » Kraljevstva na nebu« moralo je biti jasno da nij e tako, jer je i babilonski spjev o postanku svij eta, » Enuma eliš«, također sastavljen s očiglednom namjerom da se utvrdi službena teologija babilonske države kojoj se sustav nost ne može poricati. Babilonska je priča o postanku bogova motivirana ne samo teološki, već
i
politički, kažu
akadolozi. Njezina je svrha pokazati kako je M arduk semit ,
ski bog zaštitnik Babilona, nadvladao i istisnuo Enlila, vrhovnog boga sumerskog panteona. Za razliku od Hesio dova spjeva, za koji nema svjedočanstava da je imao ikakvu ulogu u vjerskim obredima, » Enuma Eliš« je svečano reci tirana prilikom izvođenja svetkovine
u
slavu Marduka.
Postoji li, međutim, neposredna veza između mezopota
mijske i grčke Teogonije, zavisi od prosudbe hetitskoga teksta kojem se sada okrećemo. Evo kratkoga sadržaja »Kraljevstva na nebu«: Prvo je bogovima vladao Alalu, bog o kojemu malo znamo i koji 1 04
je značajan samo po tome što ga je svrgnuo i zamijenio
Anu , sumerski bog čije ime znači »Nebo«. Poput Alalua, i
Anu je vladao devet godina, a zatim ga je svrgnuo Kumarbi,
bog koj i mu je prije toga pokorno služio. Pobij eđeni Anu pobjegao je na nebo (neobična epizoda, jer Anu
jest
nebo) , no Kumarbi ga je slijedio i odgrizao mu ono po
čemu j e Anu muško božanstvo . Tako su u Kumarbiju začeta
tri boga, koje on pokušava ispljunuti. Uspije mu iz sebe
izbaciti boga Tašmišua i božansku rijeku Tigris, no bog
Tešub nastavlja se u njemu razvij ati . Prestrašen , Kumarbi proguta kamen ne bi
li ga ubio, no polomi zube, a Tešub
ipak izađe iz Kumarbijeva tijela i zbaci ga s položaja vrhov
nog božanstva.
Iz jednog drugog hurijskog mita u hetitskom prijevodu
znamo da to nije kraj sukoba među bogovima. Poraženi
Kumarbi začeo je golemo čudovište od kamena ili stvrdnu
te lave, Ullikummi, kojem se ni jedan od bogova ne usu
đuje suprotstaviti. Tek nakon podugačkog zapleta Tešub
nadvladava i tu neman, baš poput Zeusa koji je nakon
obračuna s Kronom morao još izići na kraj s Tifonom,
zmajem kojega j e po predaji ubio u podnOŽjU planine
Kasija
(Mons Cassius)
u današnjoj Siriji.
Podudarnosti s Hesiodovom verzijom postanka bogova
više su nego OČigledne, i ne protežu se samo kroz strukturu priče o različitim pokoljenj ima bogova koji zamj enjuju
jedni druge, već se OČituju i u detaljima koji nisu mogli nastati neovisno. Kastriranje Neba, bilo da se ono zove Anu
ili Uranos, dovoljno je perverzna zamisao koja nije mogla neovisno pasti na um dvjema glavama koje nisu bile ni u
kakvoj povijesnoj vezi. Štoviše, priča o kastriranju Neba nije kod Grka posvjedočena samo u literarnom ruhu He siodova epa, već i u j ednom iskonski obrednom orfičkom tekstu,
u kojem se opisuje kako je Zeus (a ne kao kod deus otiosus) odstranio Uranovu muškost
Hesioda Kron,
105
posluživši se zubima, poput Kumamija, a ne srpom (Haas 1994 : 1 23) . Neki istraživači (Giiterbock 1948, West 1988b) vjeruju da je i predaja o postanku bogova Grcima, poput pisma, stigla od Feničana. Uistinu, vrlo je vjerojatno da su i Feničani poznavali neku vrst teogonije, za koju su od Hurijaca ili Babilonaca mogli doznati u nekom od brojnih trgovačkih središta poput drevnoga Ugarita, u kojem su pronađeni tekstovi na čak sedam jezika iz drugog tisućljeća pr. Kr. Međutim, o feničkoj verziji »Teogonije« znamo vrlo malo, a i ono što znamo je nepouzdano. Filon iz Biblosa, koji je živio otprilike od 64. do 140. po. Kr. , tvrdio je da je svoju » Povijest Feničana« preuzeo od nekog Sanhuniato na, koji je navodno živio prije Trojanskog rata. Sanhunia ton je, kaže Filon, pisao »amonskim slovima« koja su gotovo zaboravljena, a u kojima mnogi vide prastaru uga ritsku alfabetsku verziju klinopisa. Dakle taj Sanhuniaton po Filonu opisuje i postanak feničkih bogova, koji se u mnogome podudara s »Kraljevstvom na nebu« i s Hesio dom. El, po Filonu podudaran grčkome Kronu, zbacio je svoga oca Epigeja (Urana) , koji je pak i sam došao na vlast zbacivši Eliuna (Hipsista) . Bilo zato što je čitao Hesioda, bilo zato što je doista poznavao prastare feničke izvore, u Filona pronalazimo i epizodu s kastriranjem Neba (Epige ja) , kao i konačno uspostavljanje vlasti Demara (Zeusa) . Kada bismo jednoga dana pronašli izvornu feničku verziju mita o postanku bogova, mogli bismo izreći i određenije mišljenje o mogućem feničkom posredovanju između Hu rijaca i Hesioda. Kako stvari za sada stoje, ta je teorija obscurum per obscurius. Ono što izgleda sigurno jest da je predaja o postanku bogova imala dugu povijest i među Grcima prije Hesioda. Zacijelo je bila poznata još u mikensko doba, premda o tome nemamo tekstovnih potvrda. 106
II. IZBOR IZ HETITSKE KNJIŽEVNOSTI
Iz hetitskih
zakona
Ako netko ubije muškarca ili ženu u svađi, otkupljuje ga i daje (kao otkup) četiri glave za muškarca i za ženu. Jamči i svojom kućom. Ako slugu ili služavku netko ubije u prepirci, otkupljuje ga i daje dvije glave za muškarca i za ženu. Jamči i svojom kućom. Ako netko slobodnoga muškarca ili ženu ozlijedi, i on ili ona umre, sagriješila je njegova ruka. On otkupljuje umrloga i daje dvije glave. Jamči i svojom kućom. Ako netko ozlijedi slugu ili služavku i on ili ona umre, sagriješila je njegova ruka. On otkupljuje umrloga i daje jednu glavu. Jamči i svojom kućom. Ako netko oslijepi slobodnoga čovjeka ili mu izbije zube, prije su davali deset mina srebra, no sada se daje dvadeset šekela srebra. Jamči i svojom kućom. Ako netko oslijepi slugu ili služavku, daje deset šekela srebra. Jamči i svojom kućom . Ako netko ozlijedi nekog čovjeka i ovaj se razboli, mora ga njegovati. U zamjenu za njega mora dati (drugoga) čovjeka koji će raditi u kući razboljeloga dok je bolestan. Dok je (ozlijeđeni) bolestan daje mu 6 šekela srebra, a plaća i nadni cu za liječnika. Ako slobodnu čovjeku netko rastrga uho, daje 12 šekela srebra. Jamči i svojom kućom. Ako netko rastrga uho slugi ili služavki, daje 3 šekela srebra. Ako netko otme ženu obećanu drugome, i ako uzme zaručničke darove koje je prvi čovjek dao, mora platiti kaznu, 109
no otac i mati ne plaćaju. Ako je pak otac i mati daju drugome
čovjeku , tada i oni plaćaju kaznu. Ako otac i mati odbiju plat iti
,
ženu treba odvoj it i od onoga (čovjeka) . Ako je žena zaručena s muškarcem i on plati za nju, a zatim se otac i mat i suprotstave i odvedu je od toga muškarca,
moraju platiti dvostruku c ij e nu koju je on dao. Ako muškarac još nije uzeo djevojku i odustane (od svad be) , oni (?roditelji) se odriču cijene koju je on bio platio. Ako netko čovjeka prepu s ti vatri, i on umre, daje (u zamjenu) sina. Ako netko nađe predmet (koji pripada drugomu), i vrati ga vlasniku , ovaj će ga nag rad iti . Ako ga ne vrati, postaje
kradlj ivc em
.
110
Natpis kralja Anitte (18. st. pr. Kr.)
Natpis kralja Anitte najstariji je hetitski natpis pronađen
do danas, i ujedno najstariji sigurno datirani j ezični spo
menik nekoga indoeuropskog jezika. Premda su postojale
dvojbe oko njegova datiranja, suvremeni istraživači ne
sumnjaju da se radi o izvornom starohetitskom tekstu iz
18. stoljeća prije Krista. Ime vladara koji ga je sastavio,
Anittaš,
kao i ime njegova oca,
Pithanaš,
nisu indoeu
ropskoga podrijetla, te su neki lingvisti mislili da je riječ o
vladarima neke predhetitske, neindoeuropske dinastije, i
da je Anittin natpiS preveden na hetitski s nekoga predhe
titskog jezika poput hatskoga. Međutim, za tu pretpostav ku nema nikakvih lingvističkih niti filoloških argumena
ta.45 Tekst je dakle zacijelo izvorno sastavljen na hetitskom
jeziku , jeziku grada Neše
iz kojega potječe i sam Anitta, (nešili) . Očuvan
jeziku koji su Hetiti i nazivali »nesijskim«
je u tri oštećena primjerka, od kojih jedan potječe iz starohetitskoga razdoblja, dok ostala dva predstavlj aju no
vohetitske prijepise nastale u doba Carstva. Prijevod koji slijedi nastao je po izdanju Ericha Neua (StBo
18) , koji j e
pokušao rekonstruirati izvorni starohetitski tekst na osnovi
fragmentarno očuvanoga izvornika i obaju prijepisa.
Anitta, sin Pithane, kralja Kuššare, govori Nebesniku, IŠKUR46u bio je drag,47 i jer je IŠKURu bio drag, 111
< postao je> kralj Neše, kralju Kuššare . . . Kralj Kuššare iz grada <je došao> s <velikim> mnoštvom i Nešu je noću silom zauzeo, uhvatio je kralja Neše, no nikome od Sinova Neše48 zla nije napravio, <već ih> je učinio majkama, očevima.49 Nakon Pithane, mojega oca, u istoj godini suzbio sam ustanak. Koja je god zemlja odbjegla od Šiua,50 ja sam ih sve suzbio . . . . no Ullamrna . . . . . . a zatim kralj Hattija . . . . . u gradu . . . . . . tešma napao sam . . . . . . Neša . . . grad Harkiunu . . . u vrelo doba < dana > 51 grad . . mu zauzeo sam p o noći, n a silu ... grad . . . u vrelo doba dana izručio sam nebesniku, IŠKURu, i IŠKURu . . . smo . . . Onaj tko nakon mene postane kraljem . . . gradovi . . . i Harkunu neka iz Neše < ni > tko < ne> naseljava, neprijatelj zemlje Neša i svekolikog pučanstva zemlje Neša taj . . . neka bude. I kao lav zemlja. . . . . . ali štogod njega . . . . . . naseliti, njega < neka> IŠKUR .
.
Nakon mojega oca . . . . . . iz Zalpuwe52 n a moru . . . . . . iz Zalpuwe n a moru . . . ove riječi n a ploči n a mojim dverima . . . u budućnosti neka ovu ploču nitko n e razbije! Tko ju razbije, neka bude neprijatelj zemlje Neša! Po drugi put pak Piušti, kralj zemlje Hatti d < ođe > , i koga god j e o d svojih pomagača doveo, u zemlji Šalampa sve zemlje od Zalpuwe, od mora . . . 112
prije je Uhna, kralj Zalpuwe < kip> našeg Šiua iz Neše odnio u Zalpuwu, no natrag sam <ja > , Anitu, veliki kralj, vratio našeg Šiua iz Zalpuwe u Nešu. A Huzziju, kralja Zalpuwe, doveo sam < živoga> u Nešu . Grad pak Hattuša . . . < ?napravio je > . J a sam ga napustio. Poslije je < Hattuša> trpila <veliku> glad, i božici HalmašuitS3 predao ju je naš Šiu, a ja sam ga po noći na silu zauzeo i na njegovu mjestu pustio da raste korov. Tko nakon mene postane kraljem i ponovno naseli Hattušu, neka ga s neba udari IŠKURl Svoje lice okrenuh prema < gradu > Šalatiwari, i Šalatiwara izvede iz < grada> svoju vojsku meni u susret, i ja sam ih doveo u Nešu. U Neši sam izgradio tvrđavu, a nakon tvrđave <izgradio sam> hram za IŠKURa, nebesnika, i hram za našeg Šiua. Izgradio sam hram za Halmašuit, hram za IŠKURa, mojega gospodara, i hram za našeg Šiua. < Ukrasio sam ih> plijenom koji sam donio s pohoda. Istoga dana < 2 lava, 70 (divljih) svinja, 60 medvjeda, 120 ?divljih zvijeri bilo da su to b ili leopardi, lavovi, jeleni, jarci . . . ja ih dovedoh u svoj grad Nešu. > U istoj godini pošao sam u boj u Šalatiwaru . Čovjek izS4 Šalatiware došao je zajedno sa svojim sinovima . . . napustio j e svoju ze < mlju i svoj grad> i < zauzeo (rijeku) Hulanu > I grad Ne <ša . . . > natrag < pođe > i njegov grad zapali, a njih . . . ?posadu grad < a činilo j e 1400 vojnika> i 40 konjskih zaprega. < Zlato i srebro onaj bijaše odnio kada je bježao > . Kada sam pak pošao u < (novi) pohod > , čovjek iz Purušhandess < donio m i j e darove prijestolje od željeza i žezlo od željeza na poklon. > 1 13
A kada sam se vratio u Nešu, < doveo sam > sa sobom čovjeka iz Purušhande. 56 on će pored mene u Zaipu,
čim ja pođem
sjediti s desna.
1 14
Hattušilijeva oporuka
prema Sommer & Falkenstein, Die hethitisch-akkadi sche Bilingue des Hattušili I. , Miinchen 1938, Abhan dlungen der Bayerischen Akadernie der Wissenschaften, Philos.-hist. Abteilung, NF 16. Veliki kralj , Tabarna, pred okupljenim trupama i plemi ćima reče: Gledajte, ja sam (teško) ranjen, a vama sam za kralja ostavio maloga Labarnu, kojega sam nazivao svojim sinom. I rekao sam, neka on sjedne na prijestolje! . . No .
usprkos mojim dobročinstvima mladi se Labama ponio nedostojno,57 on nije zaplakao, nije pokazao su ćut! On je hladan, ne suosjeća ni s kim ! 8. Odredio sam ga za kralja i pripustio ga u svoje odaje.58 Od sada više nitko neće odgajati svojega nećaka! On nije slušao kraljeve riječi, već se poveo za riječima svoje majke, zmije! I njegova braća i sestre govorili su mu hladne riječi, i njihove riječi on je slušao. Ja, kralj, čuo sam za to . . . 1 4 . Sada j e dosta! O n više nije moj sin! Njegova majka zavijala je kao krava i rekla: »Kao živoj kravi rastrgali su mi utrobu! Uništili su ga i sad ćeš ga ubiti!« No zar sam mu ja, kralj, učinio kakvo zlo? Nisam li ga postavio za svećenika i uzdigao ga u svojoj dobroti nad sve ostale? Ne uživa li njegova duša u kraljevoj milosti? . . . 20. Njegova majka, zmija, poći ć e z a njim i o n će slušati riječi svoje majke, svoje braće i sestara. Budem li ja blizu, oni će snovati o osveti. Budem li blizu, ona će kovati urote 1 15
i uricati vojnike, plemiće i sluge koje ja, kralj, postavim na dužnost, i govorit će: "Gledajte! Oni će umrijeti zbog kralja!« Poći će potom da
ih uništi. Stat će prolijevati krv i
neće se bojati . . .
30. (Od) sada više nikamo ona neće nesmetano ići. Evo, svome sinu Labarni dao sam kuću, dao sam mu veliko polje, dao sam mu brojne ovce i brojne krave. Neka jede i neka
pije! Kada bude dobar, neka ga vode u obilazak, no
kada bude zao neka mu ne daju da se kreće, već neka bude (zatočen u) svojoj kući!
37. Evo, Muršili je moj sin! Upoznajte ga i postavite ga ako jednoga dana dođe d o ratnoga suko
na prijestolje ! . . .
ba, i ako zaprij e ti opasnost, vi, moji plemići i sluge, budite od pomoći mome sinu!
42 . Kada produ tri godine neka pođe u vojni pohod! Ja ću sada od njega napraviti junačnoga kralja! . . . i njega veličajte kao junačnoga kralja. Ali ako ga kao dječaka povedete u boj , vratite ga zdrava i sigurna natrag. A vi,
panku, budite jedinstveni kao čopor vukova. Neka nikada ne bude neprijateljstva (medu vama) , budite njegovi sluge kao od jedne majke rođeni.
63. Pogledajte moga sina Huzziyu, učinio sam ga kra ljem i gospodarem grada Tappaššande. No oni ga opsjed nuše i zlo mu savjetovaše, te sa mnom zaratiše. I oni mu rekoše: » Pobuni se protiv (glave) svojega oca. Oni koji su u palači grada Tappa.�šande nisu očišćeni (od grijeha) .
Ti
učini obredno pročišćenje!«
68. No ja, kralj, uhvatio sam Huzziju, ali sada su ljudi zemlje Hatti, pa i same Hattuše, postali neprijateljski pre ma meni nastrojeni. Uhvatili su i moju kćer, budući da je ona imala sina, te zaratili sa mnom. Rekli su joj : »Tvoj otac (više) nema sina, sluga će sjesti na kraljevsko prijestolje , sluga ć e postati kraljem! On ć e osramotiti kraljevsku palaču 1 16
Hattuše!« I plemići i sluge u kraljevskoj palači zaratiše sa mnom, i buna obuze cijelu zemlju: III 6. No bogovi su pustili da mi moja kći padne u ruke. Ona je skrivila smrt ljudi zemlje Hatti, a ja, kralj, htio sam svojoj kćeri sve dobro. Svojoj kćeri dao sam malo imanje. Ovako je ona govorila: »Zašto si mi dao ovo malo imanja?« Ovako sam odgovarao ja, kralj : »Iako je malo ovo ovaca što sam ti dao, i premda su malena polja koja sam ti dao, zar sam ja bio taj koji je popio krv svoj zemlji?« 13 . Moja kći je osramotila moju glavu i moje ime, i ja, kralj, izveo sam svoju kćer iz Hattuše i prognao je . . . ona je odbacila riječ svojega oca, ona je pila krv sinova zemlje Hatti! Sada je ona prognana iz grada. Kada bi ona došla u moju kuću, sve bi u njoj izokrenula, kada bi došla u Hattušu, po drugi put bi izazvala pobunu. U provinciji joj je izgrađena kuća, neka (ondje) jede i neka pije. 23. Ali vi joj ne činite zla! Ona je počinila zlo, a ja pak njoj neću učiniti ništa nažao. No ona mene nije nazivala ocem, pa ni ja nju neću zvati kćerkom! 26. Sada više nitko od mojega roda nema u sebi moju dušu . No ti, Muršili, ti si moj sin, ti je u sebe primi, i ti čuvaj riječi svojega oca. Budeš li čuvao riječi svojega oca, jest ćeš (samo) kruh i piti (samo) vodu . Kada u tvoje srce uđe muževna dob, nakon dvije ili tri godine, tada se počni dobro hraniti. Kada pak u tvoje srce uđe starost, tada se stani opijati, i predaj riječi svoga oca (? svojem sinu) . 3 3 . I vi, plemići, sluge moje, čuvajte moje kraljevske riječi i jest ćete kruha i pit ćete vodu . I grad Hattuša stajat će uspravno, i moja će zemlja biti mirna. Ako pak u budućnosti ne budete čuvali kraljeve riječi, nećete živjeti, već ćete propasti. 46. Stoga vi čuvajte moje riječi, riječi Labarne, velikoga kralja. Budete li ih čuvali, Hattuša će stajati uspravno, u svojoj ćete zemlji uživati u miru, jest ćete kruha i pit ćete 11 7
vodu. Ako ih pak ne budete čuvali, vaša će zemlja pokle knuti pred neprijateljem. Bojte se božanske riječi, i prino site bogovima kao žrtvu kruh, vino, kašu i paršur,59 ne mojte ih zapostaviti i zanemariti. Neka bude takor Veliki kralj , Labarna, svojemu sinu Muršiliju stao je govoriti: » Predao sam ti svoje riječi, i neka ove glinene ploče iz mjeseca u mjesec čitaju pred tobom. U svojem srcu poštuj moje riječi i moju mudrost, mojim slugama i mojim plemićima milostivo vladaj ! Ako vidiš kakav grijeh, ako netko zgriješi pred bogom ili ako netko izgovori (griješnu) riječ, ti pitaj Panku (što je Činiti) i neka na skupštini (Pankuu) bude donesena odluka u skladu s onim što tebi leŽi na srcu, sine moj . « Veliki kralj Labarna govori Haštayari (?svojoj ženi) : » Ne rnoj se suprotstavljati, neka kralj ne kaže o tebi ovo »ljudi govore da ona stalno spletkari sa starim ženamar« Zar (misliš da) ja ne znam? Zar mi se nisi suprotstavljala? Svoje ti riječi povjeravam: pravilno me operi, a potom me predaj zemlji! I pod zemljom me od zemlje čuvaj !« Ovo je glinena ploča Tabarne, velikoga kralja, koju je sastavio u gradu Kuššaru za dječaka Murši lija, kad mu je povjeravao kraljevstvo.
1 18
Telipinuova oporuka
Telipinu, 60 posljednji hetitski kralj Stare Države, sastavio je tekst koji je po svojem sadržaju jedinstven u književnoj povijesti drevnoga Bliskog Istoka. Radi se o prvom poku šaju da se odnosi u državnoj upravi propišu i urede na zakonski način, te je stoga »Telipinuova oporuka« s pra vom nazvana "prvim ustavom u svjetskoj povijesti«. Zabri nut za budućnost zemlje nakon svoje smrti, Telipinu se ovim tekstom obraća potomcima i određuje pravila naslje đivanja kraljevske titule. Izgleda da je raniji običaj biranja kralja među pripadnicima kraljevske obitelji61 prečesto do vodio do dinastičkih borbi, te je stoga Telipinu želio jed nom zauvijek odrediti da kralja nasljeđuje sin njegove prve žene, a ukoliko takvoga nema, tada sin priležnice ili zet. Č ini se vjerojatnim da je autor teksta doista sam Telipi nu, te da je tekst nastao prilikom vladareva obraćanja skupštini velikaša koja se pravnom terminologijom Stare Države nazivapanku. Povijesno gledano, značaj je »Telipinuove oporuke« ponajviše u specifičnom odnosu prema povijesti koji on dje po prvi put susrećemo u književnosti drevnoga Istoka. Povijesni uvod kojim Telipinu započinje pokazuje nam da je kralj vjerovao kako prošli događaji mogu poučiti njegove potomke i nasljednike o moralno ispravnom načinu uprav ljanja zemljom, kako povijest nije tek priča smišljena da opravda političke ciljeve ili vjerske dogme. Isti moralni stav koji je vodio Telipinua u njegovoj vladavini - on je prvi 1 19
vladar u povij esti koji kaže »oni su meni učinili zlo, a ja njima neću naškoditi"
-
očuvao je he.titsku
državu od
propasti u davna vremena, i tu spoznaju kralj že li prenijeti svojim potomcima pod maksimom »sloga u vladarskoj obitelji je spas za državu«. Neke pojedinosti upućuju na zaključak da je izvorni tekst »Oporuke« bio sastavljen na akadskome, a potom preveden na hetitski. 62 U svakom slučaju, akadski tekst nij e n am sačuvan, a hetitski imamo u više primjeraka od kojih su neki j ako fragmentarni. Uglavnom se radi o prijepisima iz novohetitskoga razdoblja, te je stoga jezik »Telipinuove oporuke« znatno moderniziran u odnosu na pretpostav ljeni starohetitski izvornik.
Ovako (govori) Tabarna Telipinu , veliki kralj : Davno j e Labarna bio veliki kralj i tada su njegovi sinovi i braća, njegova rodbina i svojta63 bili složni. Tada j e zemlja bila malena, no kamo god je on pošao u pohod, porobio je silom neprijateljske zemlje. Č esto j e razarao zemlje i činio je da drhću (od straha) , granice je (svoje zemlje) uspostavio na moru. M I kada bi se god vratio
s
pohoda, jedan bi od njegovih sinova pošao u
zemlju (koja mu je bila dodijeljena) : U Hupišnu, Tuwanuwu, Nenaššu, Landu,
Zaliaru, Par
šuhandu, Lušnu. Oni su vladali (tim) zemljama i upravljali su velikim gradovima. Potom je zavladao Hattušili, i njegovi sinovi, braća i rodbina, svojta i vojska bili su složni . Kamo god j e on pošao u pohod, porobio je silom neprijateljske zemlje. Č esto j e razarao zemlje i činio je da drhću (od straha) , granice je (svoje zemlje) uspostavio na moru . GS Š toviše, kad god bi se vratio s pohoda, jedan od njegovih sinova pošao 120
bi u jednu od (osvojenih) zemalja i veliki gradovi bili su dodijeljeni u njegove ruke. Kada su se poslije pobunili podanici velikaša, stali su razarati njihov imutak i kovati zavjere protiv svojih gospo dara, te prolijevati njihovu krv. Kada je Muršili zavladao Hattušom, njegovi sinovi, bra ća, rodbina, svojta i vojska bili su složni, a on je svojom snagom ddao neprijatelje pokornima, i činio je da (nepri jateljske zemlje) drhću od straha, a granice je (svoje ze mlje) postavio .na moru . I on je pošao na Ha1pu, razorio je i doveo iz Halpe roblje i plijen u Hattušu. A potom je pošao na Babilon i razorio Babilon. Porazio je Hurijce i doveo sa sobom roblje i plijen iz Babilona u IIattušu. Hantili je bio "Vinotoča,,66 i on se oženio s Harapšili, Muršilijevom sestrom.G7 . . . i Zidanta je s Hantilijem skovao zavjeru i (njih dvojica) smisliše opak plan te ubiše Muršilija. Krv je bila prolivena. I Hantili je strahovao. No kada je Hantili ostario i bio na samrti, Zidanta je ubio Pišenija, HantiJijeva sina, zajedno s njegovim sinovima. Ubio je i njegove najistaknutije sljedbenike. I Zidanta je zavladao, a onda su bogovi zatražili osvetu za krv Piše nija, i učinili Ammunu, Zidantinog sina, njego vim neprijateljem. l taj ubi Zidantu, svojega oca. Tada je zavladao Ammuna, a bogovi zatražiše osvetu za krv Zidante, njegova oca. I u njegovim rukama nisu se plodili ni vino, ni polja, ni žito, ni krave, ni ovce. I (mnoge) su zemlje s njim zaratile: Galmiya, Adaniya, Arzawiya, ŠalIapa, Parduwata, Ahhula. Vojska je posvuda odlazila na pohode i nije se vraćala pobjednički. Kad je i Ammuna postao bogom, Zuru, vođa Mešedija,68 tih dana potajice je poslao jednog čovjeka iz svoje obitelji, naime 121
svojega sina Taharwailija, čovjeka s kopljem od zlata. I taj ubi Tittiju i njegovu obitelj zajedno sa sinovima. Poslao je i Taruhšu, glasnika, i taj je ubio Hantilija s njegovim sinovima. I tako zavlada Huzziya. Telipinu je međutim uzeo Ištapašiyu, njegovu najstariju sestru, za ženu. Huzziya bi ih bio ubio, no zavjera bi otkrivena, te ih je Telipinu uspio protjerati. Imao je petoro braće (Telipinu) i on im je izgradio kuće (i rekao) : »Neka idu i neka budu ondje. Neka jedu i neka piju, i neka im nitko ne učini nikakvoga zla.« I ja uvijek govorim: »Oni meni učiniše zlo, a ja njima neću učiniti zla!« Kad sam pak ja, Telipinu, sjeo na prijestojie svojega oca, pošao sam u pohod na grad Haššuwu, i Haššuwu sam uništio. Moja je vojska dospjela u Zizzilipu, i u gradu Zizzilipi zametnula se bitka. Kad sam pak (ja) , kralj, pošao u Lawazzantiju, Lahhaš je bio moj neprijatelj i podigao je ustanak u Lawazzantiji. Međutim, bogovi su ga predali u moje ruke . I najistaknutiji velikaši vodili su tisuće . . . i Karuwa. Glavni nositelji žezla bili su Zinwašeli i Lelli, i mnogi (drugi) . I oni su Tanuwi, nositelju žezla, poslali (tajnu poruku) . Ja, kralj , nisam (za to) znao. Kada sam pak ja, kralj , za to čuo, dovedoše mi Tanuwu, Taharwailija, Huzziyu i njegovu braću, i Taruhšu. I Panku ih je osudio na smrt, no ja, kralj, rekoh : "Zašto da oni umru? Sakrit će im (njihove) OČk 69 I ja, kralj, odvojio sam ih (od naroda) , i učinio sam ih seljacima. Oduzeo sam oružje s njihovih bokova i dao im ?jarmove. Sada je učestalo krvoproliće u (kraljevskoj) obitelji. Bila je ubijena Ištapariya, kraljica, a zatim i Ammuna, kraljević. I svećenici70 stadoše ovako govoriti : » Gledajte, u Antuhši se krv sve više prolijeva!« Tada sam ja, Telipinu, sazvao sud u Hattuši. Od sada neka nitko u Hattuši ne učini zla sinu iz (kraljevske) obitelji, neka ne potegne bodež na njega. 122
Neka sin prve (žene) bude kralj . Ako ne bude kraljevića prvoga reda, a nađe se kraljević drugoga reda, neka taj postane kraljem . Ako pak uopće ne bude kraljevića, a nađe se kraljevna prvoga reda, neka uzmu njezinoga muža i taj neka postane kraljem. Tko god ikada nakon mene postane kraljem, neka njegova braća, sinovi, njegova svojta, rodbina i njegova vojska budu složni. I tako ćeš doći u neprijateljske zemlje i odnijet ćeš pobjedu. I ne govori ovako: "Posve (ti) opra štam«, a da (istovremeno) ništa ne opraštaš, već naprotiv uhićuješ. Da nisi ubio niti jednoga rođaka! To nije is pravno! Nadalje, tkogod postane kraljem i snuje zlo svojemu bratu ili sestri, vi, njegov Panku,71 jasno mu recite: » Pogle daj na (ovoj ploči) ove riječi o krvoproliću! Davno se u Hattuši krv često prolijevala, i tada su bogovi (kraljevskoj) obitelji nametnuli veliku pokoru !« Koji god (kralj) među svojom braćom i sestrama učini zlo, taj dovodi u opasnost vlastitu kraljevsku glavu . Vi (tada) sazovite sud! Ako on tada ipak izvrši svoj naum, neka plati vlastitom glavom. Ali neka ga ne ubiju potajice, kako (su ubijali) Zuru , Tanuwa, Taharwai1i i Taruhšu . Njegovoj kući, ženi i djeci neka ne učine zla. Ako kraljević zgriješi, neka plati i svojom glavom, ali njegovoj kući i djeci neka ne učine zla. Zbog kojeg god razloga da budu ubijeni kraljevići, neka se (ništa) ne dogodi njihovim kućama, poljima, vinogradima, žitnicama, slugama, blagu i ovcama. I sada, ako bilo koji kraljević zgriješi, neka plati vlasti
tom glavom, no ne činite zla njegovoj kući i sinu . Imutak i osobu kraljevića nije pravedno oduzimati.n Tko god kuje
takve zle naume, bilo da je LU MEŠ
otac kuće, zapovjed nik slugu u palači, glavni Mešedi, glavni vinotoča, ovako ...
govori ako želi preoteti kraljevićevu palaču : » Ovaj grad bit će moj ! « , i gospodaru toga grada učini zlo. 123
I sada, od ovoga dana u Hattuši, vi sluge u palači, Mešedi, čuvari zlata (?), vinotoče, poslužitelji, kuhari, no stitelji žezla, zapovjednici tisuća, znajte ove riječi. Neka vam Tanuwa, Taharawai1i i Taruhšu budu opomenom. Štoviše, ako od sada itko učini zla, bilo »otac kuće«, bilo zapovjednik slugu u palači, bilo glavni vinot6ča, bilo glavni Mešedi, bilo zapovjednik tisuće, . . .vi, Panku, uhvatite ga i zubima ga rastrgajte73
A ovo su riječi o krvoproliću : Tko god počini ubojstvo (neka bude) kako kaže gospodar ubijenoga.74 Ako kaže neka umre, (ubojica) će umrijeti. Ako kaže - neka plati, tada neka plati. Međutim, to se ne tiče kralja.75 U Hattuši od sada pročišćujte sve što se tiče vradžbina. Onoga koji zna vradžbine u kraljevskoj obitelji, vi, obitelj , uhvatite i odvedite ga do kraljevskih dveri. Tko god ga ne odvede (onamo) , vještac (?f6 će otići i tomu čovjeku i njegovoj kući učiniti zlo.
124
Muršilijevi anali (KBo III 4)
1 . Ovako govori Moje Sunce, Muršili, Veliki Kralj, Kralj zemlje Hatti, junak, sin Šuppiluliume, velikoga kralja, ju naka: Dok još nisam sjeo na prijestolje svojega oca, sa mnom su ratovali svi neprijatelji susjednih zemalja. A kad je moj otac postao bogom, Arnuwanda, moj brat, sjeo je na prije stolje svojega oca, no on je i sam ubrzo obolio. Kad su pak neprijateljske zemlje čule da je moj brat Arnuwanda bole stan, stadoše (protiv nas) ratovati. Kad je Arnuwanda, moj brat, postao bogom, i one zemlje s kojima nismo običavali ratovati zaratiše (s nama) , a i susjedne zemlje ovako rekoše - »Njegov otac, koji je bio kralj zemlje Hatti, bio je junačan vladar, i on je pobje đivao neprijateljske zemlje, no sad je postao bogom. Nje gov se je sin, koji je sjeo na prijestolje svojega oca, još u mladosti iskazao kao junak, no sada ga je pogodila bolest, te je i on postao bogom. Ovaj, pak, koji je sada sjeo na prijestolje svojega oca, taj je tek dječak, taj neće pomoći zemlji Hatti, ona će pokleknuti!« Kada je moj otac bio u pohodu u zemlji Mitanni, svet kovine Božice Sunca Arinne, moje gospodarice, nisu se održavale. Kada sam pak ja, Moje Sunce, sjeo na prijestolje svojega oca, neke su susjedne zemlje zaratile sa mnom. Prije no što sam pošao na njih, postojano sam se brinuo za svetko vine Božice Sunca Arinne, moje gospodarice, i sve sam ih 125
održavao. Primio sam ruku Božice Sunca Arinne, moje gospodarice, i ovako joj progovorio: »Božice Sunca Arinne, gospodarice moja, susjedne neprijateljske zemlje koje su me nazvale dječakom uvrijedile su me i stale su nastojati da oduzmu granice tebi, Božice Sunca Arinne, gospodarice moja. Pomozi mi sada, božice, i udari za mene te neprija teljske susjedne zemlje ! «
I Božica Sunca Arinne čula je moje molhe i pritekla mi u pomoć. I čim sam sjeo na prijestolje svojega oca, one sam neprijateljske zemlje u deset dana pobijedio i u ništio ih.
U području Turmitta zaratio je (s nama) narod Gašga. . . Narod Gašga stigao je i stao napadati područje Turmitta. Ja, Moje Sunce, pođoh na njih i napadoh utvrdene gradove Halilu i Dudušgu koji su se nalazili u zemlji Gašga. l uzeh ondje roblje i stoku i donesoh odatle srebra, a Halilu i Dudušgu do temelja spalih. Kad su pak u zemlji Gašga čuli () u ništenju gradova Halile i Dudušge, svi pohitaše, cijeli narod Ga�ga pošao (im) je u pomoć i krenuo u boj sa mnom; i ja, Moje Sunce, zametoh bitku s njima. Božica Sunca Arinne, moja gospo darica, i moćni Bog Oluje, moj gospodar, i Mezzula i svi bogovi pohitaše (meni u pomoć) i ja pobijedih pomoć nu vojsku Gašga i uništih je. I po drugi put mi Gašge iz zemlje Turmitta stadoše služiti i dovoditi mi svoje vojnike u služhu . Medutim sam se ja, Moje Sunce, vratio natrag. No zemlja Išhupita, budući da je ratovala na strani naroda Gašga, nije mi davala vojnike (u službu) , te ja, Moje Sunce, krenuh na tu zemlju i napadoh grad . . . Humešenu i odatle odvedoh robove i stoku, odatle donesoh srebra, a grad spalih do temelja. I tada su mi Gašge iz zemlje Išhupita postali robljem i stali mi slati voj nike. To sam sve učinio prvoj godini (svoje vladavine) . 126
u
Iduće godine pođoh u Gornju Zemlju i područje Tipiya, koje mi nije davalo vojnika i koje mi se suprotstavljalo. Napao sam (neprijatelja) u gradu Kalhiduwa, i odatle odvedoh roblje i stoku, donesoh odatle srebra, a grad spalih do temelja.
II. Međutim iz Palhuiše odnesoh srebra i okupih si vojsku konjanika. Štoviše, iste godine pođoh na zemlju Arzawa. Unaprijed sam poslao glasnika Uhhaluu i ovako sam mu pisao: »Moje sluge koji utekoše tebi, i za koje sam više puta od tebe zahtijevao da mi ih vratiŠ, ti mi nisi vratio. Nazvao si me dječakom i tako si me uvrijedio! Sada zato dođi ovamo da zametnemo bitku! Neka Bog Oluje, moj gospodar, odluči što je pravo! « Kad sam dakle stao nastupati (na Arzawu) , i kad sam stigao u gorje Lawaš, moćni Bog Oluje, moj gospodar, pokazao je svoju božansku moć! Gromom je zagrmio, i moja je vojska vidjela munju, a Vidjela ju je i zemlja Arzawa. Moja je vojska napala zemlju Arzawa i Uhhaluov grad Apašu, 77 te bacila Uh halu a na koljena. I on se razbolio, te zbog bolesti nije više izlazio u bitku sa mnom, već je s konjanicima i pješacima meni u susret poslao svojega mladog sina. I taj sa mnom zametne bitku kraj rijeke Aštarpe u području Walma. Ja, Moje Sunce, borio sam se s njim, i Božica Sunca Arinne, moja gospodarica, i moćni Bog Oluje, moj gospodar, i Mezzula sa svim bogOvima, bili su sa mnom. I tako sam pobijedio (SUM-ma DKAL-a, sina Uhhaluova, s njegovom vojskom pješaka i konjanika. Njega sam ubio, a potom se spremio za nastavak pohoda. I pođoh na zemlju Arzawa, napadohApašu, Uhhaluov grad. Uhhalu nije mogao izdržati moj napad, već je pobjegao preko mora guršawanza i ondje je ostao. 12 7
l zemlja Arzawa cijela je pobjegla. Onaj puk koji je otišao u gorje Arinne, uhvatiše ga u gorju Arinne, a oni koji pobjegoše u Purandu, njih uhvatiše u Purandi. Onaj puk koji je pak pošao za Uhhaluom preko mora, ja, Moje Sunce, nastojao sam uhvatiti. I pođoh u gorje Arinne za njima i ondje zametnuh bitku. I Božica Sunca Arinne, moja gos podarica, i moćni Bog Oluje, moj gospodar, i Mezzula i svi bogovi pritekli su mi u pomoć, te pobijedih (neprijatelja) u gorju Arinne . Roblje koje sam sa sobom doveo u kraljev 15 500 robova, a sku palaču (bilo je mnogobrojno) roblje koje su zarobili plemići, vojnici i konjaniCi iz Hattuše ne može sc ni nabrojati. Štoviše, doveo sam roblje u Hattušu, a oni su (svoje robove) vodili dalje. Kada sam pobijedio u bitci u gorju Arinne, krenuo sam prema rijeci A.�tarpi i na obali rijeke izgradio utvrđeni logor, te ondje proslavio svetkovinu MUti. To sam sve uradio u jednoj godini. Kada j e nastalo proljeće, Uh halu se razbolio. Bio je još onkraj mora, i njegovi sinovi bili su s njim. (I tada) Uhhalu umre u zemlji s one strane mora, a sinovi mu se razdvojiše. Jedan je ostao na istoj obali mora, no drugi, Tapalazuwa nali, krenuo je preko mora i u Arzawu . . . i tako Tapalazu wanali pođe u Purandu . Ja, Moje Sunce, podigoh vojsku zemlje Hatti i krenuh u bitku u području Puranda. 1 Tapalazuwanali pođe iz Pu rande s vojnicima i konjanicima i krene meni u susret da zametnemo bitku. 1 on me napadne u polju ispred grada, a ja prihvatih bitku . No meni u pomoć pritekoše Božica Sunca Arinne, moja gospodarica, moćni Bog Oluje, moj gospodar, Mezzula i svi bogovi, te TapalazuwanaJija pobi jedih s njegovom vojskom i konjanicima. Potpuno sam ih razbio! I tada sam se spremio i pošao na grad Purandu, opkolio sam ga i stao opsjedati, te sam mu oduzeo vodu. -
128
Kada sam stao opsjedati Purandu, Tapalazuwanali, sin Uhhalua, koji se ondje bio utvrdio, preplašio se, te se noću iskrao iz Purande. Tako on, njegovo roblje i sinovi kriomi ce pobjegoše iz Purande. Kada sam ja, Moje Sunce, čuo da je Tapalazuwanali po noći pobjegao, i da su s njim pobjegli njegovi sinovi i roblje, ja, Moje Sunce, poslao sam vojsku i konjanike za njima, i oni napadoše Tapalazuwanalija na putu, i oduzeše mu njegovu djecu i robove, te ih odvedoše sa sobom. Tapalazuwanali je sam jedva spasio glavu . . .
6 . Godina Sljedeće godine pođoh u zemlju Zihariya. Gašge, koji su u doba mojega djeda silom zauzeli gorje Tarikarimu, postali su opasni i za Hattušu, te su napadali grad i nanosili mu mnogo štete. Tada ja, Moje Sunce, pođoh i napadoh gore Tarikarimu, koje su bili zaposjeli Gašge. U pomoć mi pritekoše Božica Sunca Arinne, moja gospodarica, moćni Bog Oluje, moj gospodar, Mezzula i svi bogovi, i ja pobije dih Gašge u gorju Takrikarimu. Posve sam ih uništio, gorje Tariharimu strahovito sam opustošio, a zemlju Zihariyu popalio. Tada sam se vratio natrag u Hattušu. To sam sve UČinio u godinu dana. Iduće godine pošao sam u zemlju Tipiya. Dok je moj otac boravio u zemlji Mitanni, Pihhuniya, čovjek zemlje Tipiya, često je napadao Gornju Zemlju, te je dospio (čak) do grada Zazzi, te zauzeo svu Gornju Zemlju i učinio je zemljom Gašga. Zauzeo je i cijelu zemlju Ištitinu, te je učinio poljem za ispašu onoga.78 Međutim, Pihhuniya nije vladao na način Gašga, jer u zemlji Gašga vlast nije pripadala jednomu, sve dok Pihhu niya nije zavladao na način kralja. I ja, Moje Sunce, pođoh na njega i poslah mu glasnika. Ovako sam mu pisao: »Vrati mi natrag moje robove koje si mi uzeo i odveo ih u zemlju 129
Gašgal« Pihhuniya mi pak ovako odgovori u pismu : " Neću ti ništa vratiti natragl I ako dođeš u boj sa mnom, ja ni u kojem slučaju neću zametnuti bitku u vlastitom području, već ću ti izići u susret u tvoju zemlju, i u srcu tvoje zemlje bitku ću s tobom zametnuti.« Kad mi je Pihhuniya na taj način odgovorio, i nije mi vratio robove, ja krenuh u boj s njim. I napao sam ga u njegovoj zemlji, a Božica Sunca Arinne, moja gospodarica, moćni Bog Oluje, moj gospo dar, Mezzula i svi bogovi bili su sa mnom, te sam pobijedio čitavu zemlju Tipiya i posve ju popalio. Pihhuniyu sam uhvatio i doveo ga sa sobom u Hattušu . Štoviše, vratio sam se u zemlju Tipiya, i zemlju Ištutina, kojom je Pihhuniya bio vladao, ja sam povratio i učinio je ponovno dijelom zemlje Hatti. Iduće godine pošao sam u zemlju Azzi. Vojnici i konja nici zemlje Azzi nisu sa mnom zametali bitke, već su mi predali sve utvrde osim dviju: Aripše i Dukkamane. Samo su se te dvije tvrđave opirale, i ja, Moje Sunce, zametnuh bitku s njima. l Božica Sunca Arinne, moja gospodarica, i moćni Bog Oluje, moj gospodar, I Mezzula, i svi bogovi pritekoše mi u pomoć, te ja u bitci potčinih Aripšu i Dukkamanu. I ja, Moje Sunce, dovedoh u svoju palaču tri tisuće robova. U to nisu ubrojani robovi koje su doveli plemići, VOjnici i konjanici Hattuše. Već je deset godina proteklo otkako sam sjeo na prije stolje svojega oca i zavladao, i to su zemlje koje sam svojom rukom osvojio. U to nisu ubrojane zemlje koje su osvojili moji plemići i velikaši. Ono što mi zada Božica Sunca Arinne, moja gospodarica, ja ću i nadalje ispunjavati.
130
Hattušilijeva autobiografija
1 . Ovako govori Tabarna Hattušili, veliki kralj , kralj zemlje Hatti, sin Muršilija, velikoga kralja, kralja zemlje Hatti, unuk Š uppiluliume, velikoga kralja, kralja zemlje Hatti, potomak Hattušilija, kralja Kuššare. O božanskoj ću moći Ištarinoj ja govoriti i sinovi ljudi neka to čuju! I u budućnosti neka Moje Sunce, sinovi i sinovi sinova Mojega Sunca štuju Ištar među bogovima!
2 . Moj je otac Muršili imao četvero djece - Halpašulu pija, Muwatallija, Hattušilija i kćer DINGIR.ME Š .IR-i. Od sve djece ja sam bio najmlađi. I još dok sam bio dijete, bio sam čuvar magaraca. Ištar, moja gospodarica, poslala je Muršiliju, mojemu ocu, moga brata Muwatallija u snu s ovom porukom: »Hattušiliju su godine odbrojane, on nije zdrav! Daj ga meni, neka bude mojim svećenikom, pa će ozdraviti«. I moj otac uzeo je mene dječaka i dao me je na službu božici. I ja sam božici kao svećenik lijevao žrtve ljevanice i u rukama Ištar, moje gospodarice, iskusio sam blagostanje . lštar, moja gospodarica, držala me je za ruku i gospodarila mnome .
3 . Kada je pak moj otac Muršili postao bogom, moj brat Muwatalli sjeo je na njegovo prijestolje, a ja sam u ime svojega brata postao vojnim zapovjednikom. Moj me je brat postavio i za zapovjednika Mešedija, i dao mi da upravljam Gornjom Zemljom. I ja sam zavladao Gornjom Zemljom, kojom je prije mene upravljao Armadatta, sin Zide . No budući da me je Ištar, moj a gospodarica, držala 131
u milosti, a moj brat Muwatalli me je ljubio, kada su ljudi vidjeli Ištarinu milost i ljubav mojega brata prema meni, pozavidjeli su mi. I Armadatta, sin Zide, a i drugi ljudi, stali su mi se suprotstavljati i naškodili su mi. Sreća me je napustila, i moj brat Muwatalli pozvao me je na sud. Ali Ištar, moja gospodarica, pojavila mi se u snu, i snom mi je ovo poručila: »Povjerit ću te drugom bogu! Ne boj se!« I uz pomoć božanstva bio sam oslobođen, i budući da me je božica, moja gospodarica, držala za ruku, nikada me nije prepustila zlom božanstvu, nikada me nije prepustila zlom sudu . Nikada se nada mnom nije vitlala neprijateljevo oružje, u svakoj me je prilici izbavila Ištar, moja gospoda rica. Ako sam ikada bio bolestan, ako sam trpio boli, iskusio sam milost Ištar, moje gospodarice. Božica, moja gospoda rica, uvijek me je držala za ruku . A budući da sam ja bio posvećen čovjek, budući da sam koračao u milosti pred licem bogova, nikada nisam učinio nikakvo zlo sinova ljudi. Ti si me, božice, uvijek spašavala, ne bje li tako? I božica, moja gospodarica, ni u koje vrijeme nije me ostav ljala, nikada me nije prepuštala neprijatelju. Nikada me nije prepuštala mojemu protivniku na sudu, onima koji su mi zavidjeli. Bilo da se radilo o neprijatelju u ratu, bilo da se radilo o sudskome postupku, bilo da se radilo o splet kama na dvoru, Ištar, moja gospodarica, uvijek mi je pru žala zaštitu, uvijek me je izbavljala. Ona mi je u ruke predala moje neprijatelje i one koji su mi zaVidjeli, i ja sam ih posve uništio. 4. Kada je moj brat Muwatalli spoznao o čemu se radi, nije mi učinio nikakvo zlo. Ponovno me je uzeo k sebi i dao mi da upravljam pješaštvom i bomim kolima zemlje Hatti. I ja sam bio zapovjednikom sve vojske i bornih kola zemlje Hatti. Moj brat Muwatalli običavao me je slati u pohode. I tada mi je Ištar, moja gospodarica, pokazala veliku naklonost. Bila mi je milostiva, te na kojeg bih god 132
neprijatelja svrnuo svoje oči, nijedan se od njih nije usu
đivao svrnuti svoje oči na mene.
5. Pobjeđivao sam neprijateljske vojske i bio u milosti
Ištar, moje gospodarice. I koji je god neprijatelj dospio u zemlju Hatti, ja sam ga iz zemlje Hatti istjerao. Napravit ću
(jednom) glinenu p loču i na njoj navesti neprijatelje koje
sam pobijedio dok sam još bio mladić, te je postaviti pred
božicu .
6. Kada je moj brat Muwatalli po zapovj edi svojega i sa . sobom iz grada ponio bogove i duhove zemlje Hatti. Tada su sve zemlje Gašga podigle ustanak, kao i zemlje Lattipaš božanstva pošao u Donju Zemlju, napustio je Hattušu,
ša, Pišhuru i Išhupitta. I zauzeli su zemlju Marišta, i utvr đene gradove u njoj , i stali su pokoravati sve zemlje . . .
Napali su područje Kaneša, i. . . Kuruštama i Gazziura su
zaratile s nama i stale napadati susjedna područja zemlje Hatti . Neprijatelj je iz Turmitte napao područje Tuhupp ije,
no budući da j e zemlja Ippašana bila opustošena, dospio
j e u zemlju Šuwataru . . . Ištahara se po drugi put oduprla,
no u zemljama koje su neprijatelji zauzeli deset se godina nije sij alo sjeme. Tijekom godina dok je moj brat Muwatalli
bio u zemlji Hatti, sve su zemlje Gašga s nama zaratile i posve su opustošile područja Šadduppe i Dankuwe. I moj
brat Muwatalli pos lao me je u područje Pattiyarike, no
povj erio mi je malo vojnika i bornih kola. Ja sam (stoga)
prikupio malo pomoćne vojske u zemlji i pošao u pohod .
Napao sam neprijatelja u području Hahha i zametnuo
bitku s nj ime . I Ištar, moja gospodarica, pomogla mi je, te
sam ga porazio. Slomio sam snagu neprijatelja, a sve ljude
iz Hattuše koje je on držao u zarobljeništvu ponovno sam
naselio. (Neprijatelj eve) pomagače sam pak pohvatao i predao ih svojemu bratu. To je dakle bilo moje prvo
muŽevno djelo. Ištar, moja gospodarica, na tom je vojnom pohodu po prvi put objavila moje ime. 133
7. Zbilo se međutim tako da je neprijatelj dospio u
zemlju Pišhuru, a područje Karhana i Marišta našlo se u njegovim rukama.
I s one strane granica mu je bila
u
području Takkašte, a s ove u području Talmalije . Imao je
osam stotina bornih kola, a pješaštvo mu nije imalo broja.
Mene je pak poslao Muwatalli, moj brat, i dao mi
120
bornih kola. Od pješaka nisam sa sobom imao ni jednog
jedinog čovjeka. No i ondje mi je Ištar, moja gospodarica,
pritekla u pomoć, te sam pQbijedio zahvaljujući vlastitu naporu. One koji su pomagali neprijate lju pobio sam. Kad
sam ih pobio, neprijatelj se razbježao! Ograđeni gradovi
zemlje Hatti koji su bili osvojeni sad su se pobunili i stali napadati neprijatelja, a ja sam vojsku poveo iz Wištawande.
I tada mi je Ištar, moja gospodarica, bila milostiva, a ja sam
oružje, koje sam imao u toj prilici, posvetio božici, svojoj gospodarici.
8. I moj brat Muwatalli došao je za mnom i izgradio
gradove Anziliju i Tapikku. Meni se međutim nije približio,
štoviše svu vojsku i borna kola zemlje Hatti poveo je sa sobom da mu pomognu u pohodu. Nadalje, ponio je sa
sobom bogove i duhove zemlje Hatti i odnio ih u Dattaššu, te se ondje nastanio. U Turmittu i Kuruštamu nije zalazio,
već je te gradove dao meni na upravljanje . Tako sam
zavladao područjem Išhupitte, Marište, Hišašhape, Katape, Hanhane, Darahne, Hattene, Turmitte, Pale, Tumanne,
Gaššije, Šappe, područjem Žute Rijeke i svim bornim koli
ma i rudnicima zlata. Zemlju Hakpiššu i zemljU Ištaharu dao mi je da mi služe i učinio me kraljem zemlje Hakpišše. I budući da me je Ištar, moj a gospodarica, držala za ruku ,
u svim tim zemljama koje mi je moj brat povjerio j a sam pobjeđivao neprijatelje, ili su mi se oni sami pokoraval i . I
Ištar, moja gospodarica, bila je uza me, a ja sam te opusto
šene zemlje osobno ponovno naselio i učinio ih o pet dijelom zemlje Hatti. 134
9. Jednom se tako zbilo da je moj brat pošao na pohod u egipatsku zemlju. Ja sam iz svih tih zemalja, koje sam bio ponovno naselio, poveo u bitku pješaštvo i borna kola u egipat'iku zemlju za svojim bratom. I ja sam po volji svojega brata zapovijedao svim pješacima i bornim kolima zemlje Hatti koji su bili pri ruci. Kada je pak Armadatta, sin Zide, vidio ljubav mojega brata i božice Ištar prema meni, nije < mi bio sklon > već me je zajedno sa svojim sinovima stao ocrnjivati. l božanski grad Šamuhu ispunio je nečistoćom. Kada sam se ja vratio iz Egipta . . . prinio sam žrtvu ljevanicu bogovima i izvršio božanske obrede. I tada sam na božan ski nagovor uzeo za ženu kćer Ištarina svećenika Penkti parrija iz Lawazantije . . I sinove i kćeri smo porodili . . . i ja sam <je > čuvao ... i božica je ušla u kuću koju nam je bila poklonila . . . i (dala nam je) milost. Ja sam tada pošao na pohod i poveo sa sobom ljude iz Hawarkine i DeI... Hak piša se pak odmetnula i zaratila sa mnom, no ja sam odatle istjerao Gašge i pokoriO taj grad. I postao sam kraljem u zemlji Hakpiši, a ti si postala kraljicom u toj zemlji! 10. Medutim, budući da se sudski postupak na dvoru jako otegnuo, !štar, moja gospodarica, u to je vrijeme ponovno pokazala svoju božansku moć i ubrzala rješenje postupka. l grijeh Armadatte, sina Zide, bijaše otkriven i objavljen . I božanski grad Šamuha <bio je očišćen > . . . a meni je lštar, moja gospodarica, predala u ruke Armadattu. l Muwatalli, moj brat, doveo ga je pred mene zajedno s njegovom ženom, djecom i svim ukućanima, i ovako mi rekao: "Šipa-LUi nije ovdje.« I budući da je moj brat Muwatalli melli dao zapravo na sudu, . . .bio sam nagrađen. A kako je Armadatta sin Zide bio kraljevskoga roda, i štoviše bio je starac, njemu i njegovoj djeci nisam ništa učinio, već sam ih poslao (u izgnanstvo) na otok Alašiju . .79 I uzeo sam . . . i dao Armadatti, sinu Zide . . . No kako moj brat nije imao odrasloga sina, ja sam pozvao Urhi-Tešuba i postavio .
. .
.
135
ga na prijestolje njegova oca . . . I učinio sam pokornim . . . planinu Hah arwu i iz Nerika . . l l . Kada je Urhi-Tešub na taj način iskusio naklonost božanstva. . i sve moje sluge . . . < sve > mi je oduzeo. I zemlje koje sam ja bio ponovno naselio, on mi je oduzeo, i neprestano me je omalovažavao. Samo mi gradove Hak· pišu i Nerik na zapovijed božanstva nije oduzeo . . . Ja sam bio svećenik (u tim gradovima) pa mi ih je stoga ostavio . . . Iz poštovanja prema svojemu bratu ja m u nisam ništa učinio. Sedam godina trpio sam, a on me je pokušavao uništiti po zapovijedi (svojega) boga i na nagovor ljudi. No kad mi je htio oduzeti i HakpiŠU i Nerik, ja to više nisam mogao otrpjeti, već sam s njim zaratio. I nisam to napravio tako da počinim grijeh, nisam se protiv njega pobunio (dok smo se VOZili) na kolima, ili (potajice) u kući, već sam mu neprijateljski poručio pismom: »Nastao je razdor izme· đu mene i tebe : ti si veliki kralj, a ja sam upravitelj grada .
.
koji si mi prepustio, i u tom gradu ja sam jedini kralj . Dođi, i Ištar iz Šamuhe i Bog Oluje iz Nerika presudit će (u našem sporu) ! « Tako sam dakle jednom pisao Urhi-Tešubu . I ako bi sada tko rekao "A zašto si ga uopće postavio za kralja, zašto mu sada pišeš da bi s njim zaratio?« ja bih mu odgovorio »A da on nije započeo sukob sa mnom, zar bi (ljudi) doista pretpostavili maloga kralja velikomu? Sada, kad je on započeo sukob sa mnom, bogovi su svojom presudom mene pretpostavili njemu . « I kad sam mu ja pismom poručio »Dođi ! « , on je pošao kroz Marašantiju i stigao u Gornju ZemljU. I Šipa-LU-i, sin Armadatte bio j e s njim. Njemu je zapovijedio d a prikupi pješaštvo u Gor· njoj Zemlji, no budući da je Š ipa-LU-i bio zao prema meni, u sukobu sa mnom nije imao šanse.
1 2 . Baš kao što je i meni prije Ištar, moja gospodarica, najavljivala da ću postati kraljem, tako se sada u snu javila mojoj ženi, i rekla joj : »Tvojemu ću mužu pomoći, i cijela 136
Hattuša okrenut će se na njegovu stranu. Budući da sam ga uzvisila (nad druge ljude) , nisam ga nikad prepustila zlomu božanstvu, nikad ga nisam prepustila zlomu sudu . I sada ću ga uzvisiti i postaviti ga za svećenika Božice Sunca Arinne. 80 I ti se sada pouzdaj u Ištarl « I Ištar, moja gospo darica, ponovno se za mene pobrinula, i zbilo se sve što mi je bila obećala. Plemićima koje je Urhi-Tešub ikada prognao pojavila se u snu i pozvala ih da budu junaci: »Ja, Ištar, vratila sam sve zemlje grada Hattuše Hattušiliju«. I tada sam iskusio golemu Ištarinu moć - zatvorila je Urhi-Tešuba u Š amuhi kao svinju u njezinu svinjcu, i nije ga pustila nikamo. Meni su se pak pokorili Gašge koji su prije bili naši neprijatelji, i sva mi se Hattuša pokorila. Iz poštovanja prema svojemu bratu ja Urhi-Tešubu nisam ništa učinio, već sam ga kao zarobljenika poveo sa sobom iz Š amuhe. I dao sam mu u zemlji Nuhaše utvrđene grado ve da njima upravlja, i on je ondje boravio. No kada je ponovno nakanio skovati urotu protiv mene, pokušao je pobjeći u zemlju KardunijU, ali kada sam ja za to čuo, uhvatio sam ga i prognao preko mora. Š ipa-LUiju sam također dopustio da prijeđe granicu, no njegovu sam kuću oduzeo i dao je Ištar, svojoj gospodarici. A Ištar, moja gospodarica, koju sam tako obdario, uvijek mi je, uvijek bila od pomoći. 13. Ja sam dakle bio i kraljeviĆ, i glavni Mešedi, i postao sam kralj grada Hakpiše, i kao kralj Hakpiše postao sam Veliki Kralj. Tada mi je Ištar, moja gospodarica, u ruke predala sve koji su mi zavidjeli i spletkarili protiv mene i optuživali me na sudu. I neki su poginuli od oružja, a neki u dan koji im je bio određen, no sve sam ih tada dokrajčiO. lštar, moja gospodarica, dala mi je kraljevstvo nad zemljom Hatti, i ja sam postao Velikim Kraljem. I mene, kraljeva sina, Ištar, moja gospodarica, za mojega je kraljevanja držala u milosti. Oni koji su prema mojim kraljevskim 13 7
prethodnicima bili dobro nastrojeni, ostali su dobro na strojeni i prema meni. Stali su mi slati glasnike i poklone, no poklone, koje su slali meni, nisu običavali slati nikome od mojih otaca i praotaca. Oni kraljevi, koji su me se trebali bojati, bojali su me se, a one koji su mi se suprotstavljali ja sam pobjeđivao. Granice zemlje Hatti neprekidno sam proširivao, a oni, koji su u doba mojih predaka bili nepri j atelji, sa mnom su sklopili mir. I budući da mi je bOŽica, moja gospodarica, bila tako milostiva, iz poštovanja prema svojemu bratu nisam činio ništa (loše) . Š toviše, uzvisio sam lAMA-u, i postavio ga za kralja u gradu Datti, kojega je davno bio osnovao moj brat Muwatalli. I Ištar, moja gos podarica . . . postavila me je na kraljevsko prijestolje u zemlji Hatti. Ja sam pak Ištar, svojoj gospodarici, dao kuću Arma datte, i oslobodio je (poreza) . Sve što je (u njoj) bilo otprije ja sam joj dao, oslobodio sam je (poreza) i poklonio jc božici. I u svim utvrđenim gradovima Armadattinim koje sam poklonio božici uvijek će izlagati ZUaN kamenje i izlijevati haršiyali-posude u njezinu čast. I sve haštiya kuće, koje sam izgradio, posvetio sam božici. I svoga sina Tudhaliju dao sam ti na službu, neka Tudhalija zagospo dari Ištarinim hramom. Ja sam bio sluga BOŽice, neka i moj sin bude s luga božice. Hram koji sam dao božici neka svatko < štuje > . Tko god u budućnosti sjemenu Hattušilija i Puduhepe oduzme službu Ištarinu, tko im oduzme imetak i riznicu Ištarina hrama, taj neka bude izveden pred sud Ištar iz Š amuhe. Na tom posjedu neka nitko ne provodi tlaku i neka ne uzima poreza. 1 5 . Tko god u budućnosti od sinova unuka i potomaka Hattušilija i Puduhepe dođe na vlast, neka među bogovima bude (osobit) štovatelj Ištar iz Šamuhe .
138
Pjesma hetitskih vojnika
O dlomak koji slijedi jedan je od rijetkih starohetitskih tekstova za koje možemo s dosta sigurnosti pretposta viti da nisu u prozi. O tome svjedoči ritmičko ponav ljanje stiha tiya-mu tiya " pokrij me, pokrih ali i činjeni ca da je pisar toga teksta izričito naveo da se radi o pjesmi koju pjevaju (išhamiškanzi) hetitski vojnici. Još je os nivač hetitologije, Hrozny, u dirljivim stihovima koji slije de vidio »najstariju pjesmu na nekom indoeuropskom j e. ziku«. Nešaš wašpeš, Nešaš wašpeš, tiya-mu tiya nu-mu annaš-maš katta arnu t tiya-mu tiya nu-mu uwaš-maš katta arnut tiya-mu tiya
»Pokrov Neše, pokrov Neše pokrij me, pokrij, spusti me u (grob) moje majke, pokrij me, pokrij, spusti mc li (grob) moga pretka, pokrij me, pokrij.«
Prijevod ove pjesme djelomice je nesiguran. B l Među hetitalozima postoje dvojbe oko tumačenja njezina smisla, ne stoga što je značenje riječi nepoznato, već zato što je sintaksa višeznačna. Tako, naprimjer, glagol dai- u impe139
rativu 2 sg, tiya može značiti i 'postaviti' i ' (o)djenuti', a sufigirana zamjenica -mu može biti u dativu ili u akuzativu jednine, a i glagol katta arnu- je višeznačan,
140
Mit o IUuyanki i Bogu Oluje
Hetitski mit o Bogu Oluje i zmiji Illuyanki sačuvan je u dvije prilično različite verzije, obje pronađene na glinenim
pločicana iskopanim u Hattuši. Ovaj je mitološki tekst
pisan na starohetitskom jeziku, no pojavljuju se i neki mlađi jezični oblici, budući da do nas nije došao starohe titski izvornik, već prijepis iz novohetitskog razdoblja. Sasvim je moguće da je mit
o Illuyanki i Bogu Oluje
preveden na hetitski s hatskoga, jer kultno mjesto Nerik uz koje je vezan ovaj mit bilo je jedno od središta hatskoga utjecaja u starohetitskom razdoblju . Ipak, odgovarajući hat�ki original do danas nije pronađen. Teško je odrediti da li je tekst koji stoji pred nama u prozi ili se radi o stihotvorini. Neki ritmički elementi postoje, stoga je i prijevod u
stihu .
U izvorniku istaknutu
ulogu igra paralelizam, ritmičko ponavljanje sintaktičkih struktura, što je stilski postupak karakterističan i za semit ske predaje drevnoga Bliskog Istoka (Rinaldi
1957) . Bilo
da se radi o stihu ili prozi, » Iiluyanka i Bog Oluje« ne predstavlja veliko književno djelo. Stil pripovijedanj a i motivi koji se pojavljuju u ovom tekstu jako su folklorno obojeni, a likovi poput boga zmajoubojice ili božice koja zavodi smrtnika i zatočuje ga, zacijelo su posvuda rašireni, no ponekad dospijevaju i
u
književne predaje . Tako hetit
skom Bogu Oluje iz ovoga mita odgovara grčki Zeus (ili Apolon), vedski Indra i slavenski Perun, a zmiji Illuyanki 141
Tifon, Vrtra i Veles, dok se lik poput hetitske Inare pojav ljuje u grčkoj predaji kao Kalipso. Međutim, sve su te podudarnosti prije tipološke nego genetske ili kontaktne. Tekst koji slijedi već je u prijevodu objavljen u Književ noj smotri (90/1993: 53-55) . Ovdje ga prenosim s manjim izmjenama. Ovako govori svećenik Kila grada Nerika na blagdan Boga Oluje, nebesnika: Purulliya-blagdan biva kada sc ovako kazuje: »U zemlji nek' bude mir, i zemlja nek' bude čvrsta, i kada se zemlja smiri, tada biva Purulliya.«
Kad Bog Oluje Illuyanki u zemlji Kiškilu uteče, a Illuyanka njega osakati, Bog Oluje se sa svim bogovima zbog toga ražalosti, tek Inara slavlje spremi: mnogo toga spremi ona: bačvu vina, bačvu piva i bačvu medovine, svakog pića jednu bačvu ondje ona spremi. Sad Inaca u Zigarat pođe čovjeka Hupašiyu nađe. Inara progovori: » Hupa.�iya, vidi, gle! nešto ću ti reći: podi odavde, meni se pridruži!� 1 42
Reče Hupašiya Inari: »Ako mogu s tobom spavati, doći ću i ispuniti želju tvoga srca!« I ona s njim legne. lnara Hupašiyu u hram povede, i ondje ga zatvori, IIIuyanku onamo pozove. Iz rupe je njezine dozove : » Gle, pripremit ću gozbu, dođi jesti i piti. « Tad IIIuyanka i njen porod onamo dođoše, jedoše i piše, bačvu pića svakojakog piše i ponapiše se. I tako u rupu svoju nikako ne moga.�e ući : Hupašiya tad IIIuyanku konopcem sveza. Bog Oluje tad onamo stiže, IlIuyanku ubi; i svi bogovi s njim bijahu .
A Inara sebi na kamenu hram izgradi, kuću Hupašiyi, njega u hram smjesti . Zapovijedi njemu ovo: »Kad po zemlji pođem ti kroz prozor ne gledaj ako pogledaš kroz njega djecu ćeš i ženu svoju vidjet'« No dvadeset dana prođe, i on prozor otvori ženu svoju i djecu si vidje .
1 43
Inaca se iz pohoda vrati, a on je moliti stade: ÂťPusti mene, odavde, iz hrama Tekst se na
ovom
mjestu prekida.
144
. . .ÂŤ
Bajka o Appuu
Tekst koji slijedi teško je svrstati bilo u korpus mitoloških tekstova, bilo u neku drugu knj iževn u vrstu (v. Grottanelli 1978) . Jana Siegelova, prema čijem izdanju ga prevodi mo (197 1) , naziva ovaj tekst »Bajka o Appuu«, budući da sadržava mnoge elemente koje susrećemo u pučkim baj kama i pričama mnogi h naroda .
. . . koji uzvisuje pravedne ljude, a zl e ljude povija poput stabla i razbija, te ih tako un ištava . (Ima jedan) grad, ime mu je Š udul, a zemlja Luluwa je na obali mora. I ondje ima jedan čovjek, ime mu j e Appu , koji je najbogatiji u toj zemlj i Brojne su njegove krave i ovce. Srebra, zlata i dragoga kamenja o n ima kao cijeli . . . Nj e mu ništa n e nedostaje, njemu nedostaje samo jedna stvar: on nema sinova n i kćeri . Starci grada ŠUdula sjede pred nj im na gozbi, jedan svojemu sinu daje kruha i mesa, drugi sinu daje p it i , a Appu nema kome dati kruha. .
Stol je prekriven lanenim sto lnj akom i postavlj e n pred žrtvenikom. Tada Appu ustade i pode u svoju kuću Lij eže u pripravljen krevet i utu če n zaspi. Appuova žena stade propitivati ukućane: »On me još nikad a nije obljubiO, hoće li me sada obljubiti?« Appu je to začuo i poče o joj ovako govoriti: »Ti si ženskasta žena,82 ništa ti ne znaš!« .
145
Ustade Appu iz kreveta i uze j edno bijelo janje te pristupi Bogu Sunca: Bog Sunca svrnu svoj pogled s neba. Preobrati se u mlada čovjeka, priđe mu, i stade ga propiti vati: "Što ti nedostaje? Ja ću ti pomoći!«83 Appu je čuo te riječi i stade mu odgovarati: » Mnoga su mi dali dobra, dali su mi krave i ovce, no nedostaje mi j edna stvar: nemam ni sina ni kćeri«. Bog Sunca čuo je te riječi i stao mu ovako govoriti: » Idi, pij i opij se! Pođi u svoju kuću i lezi sa svojom ženom u dobro pripravljen krevet. Ondje će ti bogovi dati jednoga sina.« Appu je to poslušao i pošao u svoju kuću. Bog Sunca vratio se na nebo. Počeo je . . . u grad . . . i Appuu . . Appu . . . .
Appuova žena zatrudnila je. Prošao j e p rvi mjesec, pro šao je drugi mjesec, prošao je . . . deveti mjesec i na.�tupio deseti mjesec.84 I Appuova žena rodi sina. Rodilja podignu sina uvis i postavi ga u krilo Appuu. Appu se obradova sinu, poigra se s njim i dade mu zgodno ime »Zli«. »Budući da bogovi mojega oca nisu za njega odabrali pravedan put, već su mu zadržali zao put, ime nek' mu bude Zli!« Drugi put zatrudni Appuova žena. Nastupi deseti mje sec, i ona rodi sina. Rodilja podigne dijete uvis, a on mu dade ime »Pravedni«: »Neka te dozivaju imenom » Praved ni« ! »Budući da ti bogovi mojega oca uzeše pravedan put, neka ti ime bude ' Pravedni'«. Appuovi sinovi rasli su, dozrijevali i stigli u muževnu dob. Kada su Appuovi sinovi narasli i dosegli muževnu dob, Appu (umre, a njegovi sinovi podijeliše njegov imutak) . Kuća međutim . . . Brat Zli stade govoriti svojem bratu Pravednome: »PO dijelit ćemo (imanje) i naseliti se odvojeno jedan od dru goga.« Pravedni pak stade ovako govoriti svome bratu Zlome : » Tko će ovo < sve podijeliti> ?« 146
Zli tad ovako progovori svome bratu Pravednome: »Kao što su planine odvojene, kao što rijeke odvojeno teku, tako i bogovi odvojeno stanuju, o tome ću ti sada pričati: Bog Sunca je u Š ipparu, 85 Mjesec je u Kuzini, Tešub je u Kummiyi, Ištar je pak u Ninivi. Nanaya je u Kiššini, a u Babilonu je Marduk. Kao što bogovi stanuju odvojeno, tako ćemo se i mi odvojeno naseliti.« Sad se Zli i Pravedni stadoše odvajati, i Bog Sunca to s neba spazi. Jednu je polovicu (imutka) uzeo Zli, a drugu je polovicu dao svome bratu Pravednome. I oni. . . .Jedno j e krava, a drugo vol a oranje. Zli s i je uzeo jedinog vola za oranje, dobro govedo, a kravu, loše gove do, dao je Pravednomu . To je opazio Bog Sunca na nebu : " Krava neka postane dobra i neka začne . . . Zli stade govoriti Pravednome . . . Teško j e . . . Ako plug . . . voda . . . popio si . . . Bog Sunca je to čuo i . . . Zli . . . Kada su pak stigli u Šippar, stali su pred sudište Boga Sunca, i on je uzvisio Pravednoga brata. Zli stade kleti, no Bog Sunca čuo je te kletve i ovako progovori: »U vašoj prepirci neću ja presuditi, neka presudi Ištar, kraljica Ninive!« Zli i Pravedni pođoše dalje, i kada su stigli u Ninivu, stadoše pred Ištarino sudište . . . Tekst s e na ovom mjestu prekida.
147
Mit o Telipinuu, Bogu koji nestaje
(KUB XVII 10)
Hladan zrak ispunio je prozore, prašina je ispunila kuće, na ognjištu se raspadaju drva za ogrijev. Oltari posvećeni bogovima su napušteni, ovce u torovima i krave u štalama su izginule, ovca je odbila svoje janje i krava je odbila svoje tele. Telipinu je otišao, a žito, šalhiyanti, manitti i svo blago odnio je sa sobom. Telipinu je otišao . . . I žito nije rađalo klasje, ni ovce, ni krave, ni ljudi ne mogu se više ploditi, a oplođene (ovce, krave i žene) ne mogu više rađati. Planine su presušile, stabla su povenu la i ne rađaju plodova, polja su se osušila, izvori su presušili, a u zemlji je nastala glad. Ljudi i bogovi umiru od gladi. Veliki Bog Sunca priredio je svetkovinu i pozvao tisuću bogova, i oni su jeli, a nisu se mogli zasititi, i pili su , a nisu se mogli do sita napiti. I tada Bog Oluje zazva svoga sina Telipinua. I reče : »Telipinu, moj sin, nestao je. Razbijesnio se i sa sobom je odnio sve što je dobro.« I veliki su bogovi stali tražiti Telip inua, a Bog Sunca pošalje orla, brzu p ticu , i reče mu : »Idi, dosegni visoke planine ! « . . . Orao je pošao, n o nije ga uspio naći, već je natrag donio vijest Bogu Sunca: »nisam ga pronašao, Telipinua, dragoga boga. Sada Bog O luje reče Božici Majci: »Ako ništa ne učinimo, poginut ćemo od gladi! « Božica Majka odgovori Bogu Oluje: .. Pođi, i sam potraži Telipi n u a« . Bog Oluje pođe tražiti Telipinua. Došao je do 148
dveri Telipinuova grada. Nije ih mogao otvoriti. Polomio je dršku svoje toljage, i opet nije uspio. Stoga sjede, očajan. Božica Majka pošalje zatim pčelu i reče joj : "Hajde, pođi i potraži Telipinua. Kada ga pronađeš, ubodi ga u dlan i u stopalo da se ustane. Zatim uzmi voska, namaži ga njime, očisti ga, i kada bude proČišćen, dovedi ga meni.« Bog Oluje reče Božici Majci: " Veliki i mali bogovi su ga tražili i nisu ga našli. Ta zar će ga sada pronaći pčelica! Krila su joj malena, i ona sama je majušna. Kako će . . . ?« Božica Majka mu odgovori: »Da, ona će poći i naći će ga! « Pčelica krenu, stade tražiti Telipinua n a rijekama, na izvorima, u visokim planinama, u dubokim dolinama. . . Kada j e već gotovo istrošila svoj med i vosak, pronašla ga je u šumi pored livade, kraj grada Lihzine. Ubola ga je u dlanove i u stopala, i on je ustao. Tada Telipinu povika: »Bijesan sam! Želim spavati! . . .« U bijesu on učini da izvori presahnu, da se rijeke izliju, da izginu ljudi, ovce i stoka. Bogovi stadoše očajavati. »Zašto se Telipinu još više razbi jesnio? Što da učinimo? Što da učinimo?jl6 Ovo su čarobne formule za ublaživanje božjega gnjeva: »Gledaj, Telipinu, ovo su smokve. Kao što su one mekane, neka omekša i tvoj duh i tvoje srce. Kao što masline u sebi nose ulje, kao što grožđe u sebi nosi vino, tako i ti, Telipinu, u svojem srcu i duhu ponesi ono što je dobro. Evo pomasti: neka srce Telipinuovo bude njome pomaza no. Kao što je slad pomiješan s mašću, tako neka tvoj duh, Telipinu, bude pomiješan s ljudskim sudbinama. Kao što je žito Čisto, neka i Telipinuov duh postane čist. Kao što je med sladak, kao što je vrhnje (?) slatko, neka postane sladak i Telipinuov duh, neka postane sladak. Evo, ja sam posula Telipinuov put čistim uljem. Zakorači, Telipinu, ovim stazama polivenim čistim uljem. Neka drva stabala šahi i happuriwaša budu za tebe spremna. 1 49
Telipinu je stigao bijesan. Zagrmio je munjama i sva se crna zemlja protresla. Božica Kamrušepa ga je spazila. Ona mu oduze gnjev, oduze mu bijes , oduze mu srdžbu . Tada Kamrušepa reče bogovima: »Dođite, bogovi! Pogledajte, Hapantali napasa ovnove Boga Sunca. Izaberite dvanaest ovnova. Ja ću izvršiti obrede za Telipinua. Uzela sam krila i tisuću očiju i odbacila sam ovnove koje ste izabrali. Iznad Telipinua sam izvela pokrete koji su mu uravnotežili osje tila. Iz Telipinuova tijela izvela sam bol, grijeh, bijes, srdž bu , gnjev. Dok je Telipinu bio bijesan, srce i duh su mu
bili povijeni poput trske . Evo, kao što sada palim ovu trsku , tako neka sagori bijes, gnjev i srdžba Telipinuova. Kao što je sjeme besplodno ako ga se ne posije na polj ima, ako se od njega ne napravi kruh, već ga se čuva u ostavi, tako neka i bijes, gnjev i srdžba Telipinuova budu besplodni. Dok je Telipinu bio bijesan i njegov duh i srce bili su kao goruća vatra. Kao što se gasi vatra, tako neka bijes, gnjev i srdžba Telipinuova budu ugašeni. O Telipinu, zaboravi na svoj gnjev, zaboravi na svoju srdžbu, zaboravi na svoj bij es. Kao što se voda koja teče ne vraća na izvor, tako neka se ne ispoljavaju bijes, gnjev i srdžba Telipinuova. Neka prođu gnjev, bijes i srdžba Telipinuova. Neka ih odbije kuća, neka ih odbije predvorje, neka ih odbije prozor, neka ih odbiju gradska vrata, neka
ih odbije ulaz
u palaču, neka ih odbije kraljeva cesta na cvjetno polje, na šumu i livadu, neka pođu na put Sunca Zemlje. Vratar je otvorio sedam vrata, otkračunao je sedam brava. Dolje, u crnoj zemlji stajao je kotao od bronce . Onaj koji u njega uđe, taj više ne izlazi nikada, taj u njemu propada.
I neka Telipinuov gnjev, bijes i srdžbu taj kotao i neka nikada van ne izađu«
primi u sebe
I Telipinu pođe u svoju kuću i pobrinu se ponovno za svoju zemlju . I hladan zrak napusti prozore, prašina napu sti kuće, na oltarima se ponovno stadoše pripremati žrtve 150
bogovima, u ognjištima ponovno stade goriti vatra. Krave ostadoše u torovima, a ovce u oborima, majka se stade brinuti za sina, krava za tele, a ovca za janje. I Telipinu se pobrinu za kralja. Stablo eya87 raslo je pred Telipinuom, a ovčja koža bila je na njemu obješena, i u njoj bijaše ulja, u njoj bijaše žita, poljskih plodova, vina, ovaca i krava, ondje bijahu duge godine i brojno potomstvo . . .
151
Telipinu i Kći mora (prema Laroche 1965: 19-20)
Jednom davno more Oe bilo) veliko i rasrdilo se na nebo, zemlju i čovjeka, te bacilo sunce s neba dolje i sakrilo ga. I na zemlji se (sve) pokvarilo! Ona propada, a more više nitko ne podnosi! Bog Oluje pozva Telipinua, svojega najstarijeg i najboljeg sina. »Dođi! Ti ćeš, Telipinu, poći k moru i ponovno donijeti iz njega sunce na nebo!" Telipinu pođe k moru, a ono se poboja, i dade mu svoju kći (za ženu) , dade mu i sunce. A Telipinu sunce i kći mora povede sa sobom iz mora, i oboje ih odvede Bogu Oluje. More poruči Bogu Oluje: »Telipinu, tvoj sin i moja kći vjenčali su se. On ju je primio, a sada i ti meni nešto daj ! « Bog Oluje reče Božici Majci: »Gledaj ! Rijeka je potekla iz mora i zatražila . . . Da li da mu dam, ili da mu ne dam!?« Ovako reče Božica Majka: »daj mu (sve) ovo!« I dade mu tisuću stvari - tisuću ovaca, tisuću krava . . .
(tekst je u nastavku očuvan samo u teško razumljivim fragmentima)
152
Kraljevstvo na nebu
Prva ploča pjesme o
. . .
8R
Slušajte, bogovi na nebu i pod crnom zemljom ! Neka moćni bogovi čuju . . . Nara, Napšara, Minki, Ammunki. Neka čuje Ammezadu i prastari bogovi, neka čuju očevi i majke božanstava! Neka ču j u Anu i Antu, !šhara, očevi i majke! Neka čuju Enli!, Ninlil, postojani i moćni bogovi! U davna vremena Alalu je bio kralj na ne bu . Dok je Alalu sjedio na nebeskom prijestolj u , moćni Anu, prvi među bogovima, b io je pored njega, Pred noge mu se bacao i pružao mu vrč (da pije) .
Devet je godina Alalu bio kralj na nebu. Kad je prošla deveta godina, Anu pođe u boj s Alaluom i pobijedi ga. Alalu pobježe pred njim i zađe pod crnu zemlju. On pođe pod crnu zemlju, a Anu sjede na prijesto lj e Moćni Kumarbi mu je donosio hranu, bacao se pred njegove noge i pružao mu vrč (da pije) . .
Devet je godina Anu bio kralj na nebu. Kad je prošla deveta godina, Anu pođe u boj
s
Kumarbijem, i poput Alalua,
Kumarbi iziđe u boj s Anuo m Anu nije mogao podnijeti Kumarbijeve oči, već se istrgnu iz njegovih ruku i uteče poput ptice koja bježi na nebo. Kumarbi pohita za njim. Uhvati ga, zgrabi mu noge i zbaci ga s neba. .
153
Kumarbi mu potom odgrize
»koljena«
i Anuova muškost siđe u njega. Kad je Kumarbi progutao muškost Anuovu, kad se ona našla u njemu, Kumarbi se razveseli i nasmija. Anu se okrenu k njemu,
uputi ove rij eči Kumarbiju: »Raduješ se zbog onoga što imaš u sebi, zato što si progutao moju muškost. Ne raduj se zbog toga što je u tebi. U tebi je težak teret koji sam ja postavio. Oplodio sam te trima moćnim bogovima. Oplodio sam te moćnim Tešubom, rijekom Aranzah i velikim bogom Tašmišuom, trima strašnim bogovima
u tebe.« Rekavši te riječi, Anu se popeo na nebo Kumarbi, mudri kralj , stade povraćati
čije sam sjeme unio i sakrio se ondje.
ono što je imao u ustima . . . Ono što je povratio padalo je na planinu Kanzura . . . Pun bijesa, Kumarbi s e vrati u Nippur.
Tekst je na ovom mjestu prekinut. Iz očuvanih fragme nata čini se da je Tešub ostao u Kumarbijevoj utrobi, i da ga je Kumarbi pokušao ubiti gutanjem nekog teškog pred meta, možda kamena, no nije uspio . Tešub se nekako ipak rodio iz Kumarbijeva tijela i zametnuo boj s njime. Sam opis boja nije sačuvan, no iz fragmenata je jasno da je pobjednik bio Tešub.
154
Pjesma
o
UlIikummiju
Pjevat ću o bogu koji misli mudre misli u svojem duhu, o ocu bogova, Kumarbiju! Kumarbi misli mudre misli u svojem duhu, on smišlja kako bi stvorio zlo, napravio strašno stvorenje. On smišlja kako bi naškodio Tešubu. On želi stvoriti su parnika Bogu Oluje, Tešubu. Kumarbi premeće u svom duhu mudre misli, niže ih kao bisere na ogrlici. Kad je Kumarbi promislio sve te misli u svojem duhu, ustao je sa svojeg prijestolja. Uzeo je žezlo u ruku, obuo vjetrove na noge kao hitre sandale. Napustio je Urkiš, svoj grad, i pošao u . . . ondje gdje s e nalazila jedna velika stijena. Stijena je imala tri tisuće (koraka?) širine, i . . . tisuće (koraka?) dužine. U dubinu se p rostirala . . . Njegova žudnja j e narasla, te on obljubi stijenu. U njoj posija svoju muževnost. Uze je pet puta, uze je deset puta. (praznina od otprilike trideset redaka)
Impaluri ispriča Moru riječi Kumarbijeve: »Riječi koje mi je moj gospodar rekao ja ću ti prenijeti, Kumarbi mora ostati otac svih bogova! « Kada je More čulo riječi ImpalUrijeve, ono m u odgovori: " Slušaj, Impaluri, i dobro pazi na riječi koje izgovaram. Idi i prenesi ove riječi Kumarbiju: »Zašto mi dolaziš gnjevan? 155
Kumarbi, strah je obuzeo moju kuću, moji robovi drhću od užasa, Cedrova šuma već je posječena, hrana je već za tebe pripremljena. Glazbenici će za tebe svirati dan i noć, dođi u moj dom (u miru), Kumarbi.«« Kumarbi napusti svoju kuću . On, Kumarbi, krenu na put, a Impaluri je koračao pred njim. Pošao je u dom Mora. More progovori: »Pripremite prijestolje Kumarbiju. Postavite stol za njega. Dajte mu da jede, donesite mu pića!« Kuhari donesoše jela, vinotoče poslužiše slatko vino. Pili su jednom, pili su dvaput. Pili su tri puta, i četiri i pet, i šest puta su pili. Pili su sedam puta. Kumari reče svom slugi, Mukišanuu: »Mukišanu, slugo moj , poslušaj što ću ti reći! Uzmi svoj štap u ruku, obuci sandale na noge, pođi k Vodama i njima reci:«
(praznina od otprilike trideset redaka) U noći. . . kamen . . . kamen . . . rodio s e . . . kamen . . . sin Kumarbija . . . Njega s u žene . . . rodile, a božice Gulše i Mah89 su ga postavile na koljena Kumarbijeva. Kumarbi se obradova sinu. Stisnu ga na svoje srce, pomilova ga. Odluči da će mu dati prikladno ime. Kumarbi reče sam sebi: »Koje ću mu ime dati, tom djetetu koje su mi Gulše i Mah donijele . . . koje je iz tijela izišlo poput strelice. Nek' mu ime bude UlIikummi. 90 Neka naraste do neba i preuzme kraljevstvo. Neka uništi Kummiyu, sjajan grad. Neka ubije Tešuba. Neka ga neka ga zgazi nogama poput mrava
zdrobi kao sol (?) . . . (?) . Neka slomi Tašmišua kao trsku . . .
Neka pobije bogove nebesnike poput ptica. Neka i h razbije poput praznih posuda.«
156
Kada je Kumarbi izgovorio te riječi, progovori sam sebi: »Kome ću povjeriti svoga sina? Tko ... odgojit će ga u crnoj zemlji. Sunce na nebu i Mjesec neće ga vidjeti. Tešub iz Kummiye, moćni kralj, neće ga vidjeti,
neće ga moći uništiti. Ištar, božica Ninive, . . . neće ga slomiti (?) kao trsku . . . «
Kumarbi reče Impaluriju : »Impaluri, svrni svoje uho riječima koje ću ti reći. Uzmi svoj štap, obuci vjetrove na noge poput hitrih sandala, pođi božicama Iršira! Božicama Iešira ove riječi reci: >,Dođite, Kumarbi, otac bogova, poziva vas u božju kuću . . . « Bogovi Iršira uzet će dijete i odnijeti ga pod crnu zemlju . . . « Kad je Impaluri čuo te riječi, uzeo je svoj štap, obuo sandale i pošao. Pošao je božicama Iršira. Njima je rekao ove riječi: >,Dođite, Kumarbi, otac bogova vas zove! Ali ne smijete znati zašto vas je dozvao. Požurite se, pođitel« Kad su božice Iršira čule te riječi, požurile su se. Pošle su na put i prešle ga, a da ni jednom nisu stale. Poklonile su se Kumarbiju, a on im progovori: »Uzmite ovo dijete, ponesite ga sa sobom. Odnesite ga pod crnu zemlju .
Brzo! Postavite g a poput strelice na desno rame
(1) Upel!urija. 9 1
U jedan dan, narast će za stopu, za jedan mjesec narast će za
milju . . . « Kada su božice Iršira čule ove riječi, uzele su dijete s Kumarbijeva krila. Uzele su ga u ruke, pritisnule na grudi poput haljine
(?) .
Postavile su ga u krilo Enlilu. Bog podignu svoj pogled i ugleda dijete pred sobom. Tijelo je djeteta bilo od lave. Enlil progovori sebi: »Tko je to? Jesu li ga doista božice sudbine odgojile? Hoće li to dijete voditi bitke s bogovima? To je Kumarbijevo nedjelo. Kao što j e nekoć začeo Tešuba, Boga oluje,
15 7
tako je sada začeo ovo strašno biće od lave da zbaci njegova suparnika .•
Kad je Enlil to rekao, božice Iršira uzeše dijete, postaviše ga poput strelice na desno rame Upellurija. Kamen je rastao. Moćne vode (?) potical e su njegov rast. Rastao je stopu, rastao je miljU . . . Prošlo je petnaest dana: kamen je narastao . . . On, Ullikummi, boravio j e u moru. Koljena s u m u bila poput stupova (?) . More mu je dosezalo do pojasa, poput hlača (?) Ullikummi je dosegao visinu hramova, visinu kuntarre92 na nebu. Sunce nebesko odozgo pogleda dolje i ugleda Ullikummija. UlIikummi, također, ugleda Sunce. Sunce samo sebi reče: »Koji je to moćni bog, ondje, u Moru? Tijelo mu nije poput tijela drugih bogova.« Sunce siđe s neba i pođe prema Moru . . . U bijesu, njegov. . . Kada j e Sunce ugledalo Kamen . . . pođe k Tešubu . . . Kada j e Tašmišu ugledao Sunce kako stiže, progovori: »Zašto nam Sunce dolazi u posjet? . . Razlog njegova posjeta mora biti važan . . . To mora biti nešto ozbiljno, težak boj , obrat na nebu i glad i smrt na zemlji.« Bog oluje, Tešub, ovako reče Tašmišuu: »Pripremite prijestolje za Sunce. Postavite stol za njega!. U taj mah Sunce im priđe. Postave mu prijestolje, no Sunce nije sjelo, postave mu stol (pun hrane), no Sunce nije jelo. Ponudiše mu vrč pun pića, no Sunce mu nije prinijelo svoje usne. Tešub ovako reče Suncu : »Koji je to nevaljali sluga za tebe postavio prijestolje 158
na koje nećeš sjesti? Koji je to nevaljali rob pripremio stol za tebe, s kojega nećeš jesti? Koji ti je nevaljali vinotoća ponudio vrč iz kojegnećeš piti?«
»Jedi i zasiti se, pij piva i osvježi se . . Vrati se na nebo.« Na te riječi, Sunce se obradova, stade jesti i piti. Podiže se i pođe na nebo. Kad j e ostao sam, Tešub se stade savjetovati. Tešub primi Tašmišua za ruku. Iziđoše iz kuntarre, iz hrama. Ištar siđe s neba . . . i reče sama sebi: »Kamo to bogovi, moja braća, idu?« I lštar iznenada priđe svojoj braći i zakorači pred njih. Primiše se za ruke i popeše se na planinu Hazzi. Kralj Kurnmiye, Tešub, pogleda dolje, i ugleda strašan kamen od lave. Spazi strašnog UlIikummija: ruke mu zadrhtaše. Tešub sjedne na zemlju. Suze mu potekoše iz očiju poput rijeka. Sa suzama u očima Tešub progovori: »Tko može podnijeti taj pogled? Tko će se usuditi suprotstaviti lavi? Tko može izdržati. . Ištar odgovori Tešubu: »Brate moj, . . . ne zna . . . Dijete koje s u porodili.. . kad smo bili u kući boga Ee, . . . da sam ja muško, ja bih s njim boj zametnula!«
. «
Slijedi slabo očuvana epizoda u kojoj kao da Ištar razgo vara s morem. "Promiješajte i donesite čistoga ulja! Namažite uljem rogove Šerrija, mojeg hika, prekrijte zlatom rep Telle, mojeg bika 9� Sazovite oluje, kiše i vjetrove. Neka munja izađe iz svojeg skrovišta! (?) Pripremite teška borna kola i dovezite ih ovamol« Kada je Tašmišu čuo te riječi, požurio se i doveo bika Šerrija s ispaše . . . i bika Tellu s planine Imgarre. Postavio ih je pred dveri kuntarre. 159
Donio je čistoga ulja. Namazao je rogove Šerrija, prekrio je zlatom rep bika Telle. U loše očuvanim odlomcima koji slijede razaznaje se da
Tešub nije uspio savladati Ullikummija. Bog rata, Aštabi (sumerski Zababa), također je poražen. Kraj teksta nije očuvan, no možemo pretpostaviti da cijelapriča ima happy ending za bogove te da je Ullikummi uništen. Evojoš nekih fragmenata koji se svrstavaju u mit o Ullikummiju: 94
(govori Ea, bog vode) : " Zašto da uništite sve ljude? Zar ljudi ne prinose žrtve bogovima? . . . Kad biste uništili čovje čanstvo, nitko se više ne bi brinuo za bogove, nitko im ne bi prinosio kruh i vino kao žrtve. Ta veliki kralj Kummiyc, Tešub, morat će sam staviti ruku na plug, Ištar i Hebat morat će mljeti žito.« (Ea govori Upelluriju) : »Nisi li ti, Upelluri, čuo novosti? Ne znaš li za moćnoga boga kojega je Kumarbi začeo da se suprotstavi bogovima, da ubije Tešuba? Napravio je supar nika moćnome Tešubu. On stoji u moru kao planina od lave. Zar ga ti ne poznaješ? Podigao se kao kula (?), dosegao je nebo, svetu kuću bogova i Hebat...« Upelluri odgovori Ei: »Kad su prastari bogovi postavili nebo i zemlju na mene, ja ništa nisam znao. Kad su srpom (?) odvojili zemlju od neba, ni onda ništa nisam znao. Sada me malo boli moje desno rame, ali ni sada ne znam o čemu se radL« Kad je Ea čuo te riječi, okrenu Upellurijevo rame: Lava je stajala na desnom Upellurijevu ramenu poput strelice. Ea se obrati prastarim bogovima: "Poslušajte, prastari bo govi, vi koji znate što se davno zbilo! Otvorite skladišta otaca i djedova! Donesite stare pečate predaka, sve ih raspečati te! Donesite prastari srp (?) od bronce, kojim je nebo bilo odvojeno od zemlje, odrežite noge Ullikummiju, kojega je Kumarbi začeo da napravi suparnika bogovima! «
1 60
Obred za Wišuriyantu
Većina je hetitske književnosti posvećena upravo obred nim tekstovima. Najveći broj takvih tekstova kraj nje je
dosadan i suvremenu čitatelju nerazumljiv. Teško je zami
sliti kulturu koja se iscrplj ivala u sastavljanju podrobnih
tumačenja proročkoga značaja različitih dijelova jetre žr
tvene životinje, kulturu kojoj je bilježenje vradžbina bilo
podjednako važno kao i zapisivanje povijesnih događaja.
Međutim, prikaz hetitske kulture i književnosti
ne
bi bio
potpun kada u njega ne bih uvrstio barem j edan čisto
magijski tekst. Slijedi dakle prijevod hetitskoga obreda za
božicu Wišuriyantu prema izdanju Onofria Carrube (Car ruba
1966) . Wišuriyanta je zla božica (usp. het. wišuriya
'pritiskati, tlačiti') , te je smisao obreda otkloniti njezin
gnjev, ili je potaći da učini neku uslugu za naručitelja obreda. Autorica je teksta neka vještica Hatiya, što je hurij sko ime, a Carruba misli da bi se moglo raditi o jednoj od
pratilja kraljice Puduhepe, supruge Hattušilija
III. U obre
du magijsku ulogu igraj u brojni predmeti, i upotrebljavaju
se termini čije se precizno značenje ne zna, stoga je i
prijevod dosta slobodan. Stil izlaganja ovog obreda, kao i mnogih drugih hetitskih tekstova, pomalo podsjeća na
moderne kuharice .
U svakom slučaj u , pročitavši tekst koji
slijedi ne pokušavajte opisani obred izvesti kod kuće .
Ovako (govori) Hatiya, žena iz Kanzapide. Ako se ne
kom čovjeku . . . dogodi. . . ja priredim žrtvu Wišuriyante. 161
Uzimam ovo: 3 vruća hljeba od pola ŠAro--a, . . kruh . . . ribu . . . jedan vrč piva, jednu čašu vina, jednu čašu piva, jednu ribu iz trščane mreže . . . Tada donesem Wišuriyantu95 do rijeke, i ja onamo idem i na obali rijeke podignem šator. Perem Wišuriyantu sapunom (?) na obali i ovako govorim : »Gledaj, oprala sam te i očistila sam te. A ti, Wišuriyanta, gospodaru žrtve96 daj život, zdravlje, snagu, duge godine, očinji vid, moć mišića i srčanost.« Kada završim s pranjem bOŽice, podijelim jedan kruh od grubog brašna. . . jedan mali komad kruha sa sirom i jedan komad kruha sa smokvama. Tada ovako govorim : .
»Moćna božice, jedi i neka rijeke budu premošćene, doline neka budu (?) izravnane, planine neka zadrže dolje luh
hurnuzi (?žrtvenik) .« Tada uzimam ribu i u usta joj stavljam komadić kruha. Potom je puštam natrag u rijeku i ovako govorim: "Idi! . . . u grad . . . u planinu Šuppinna, u rijeku Zippira, i daj ovaj kruh Wišuriyanti. «
Zatim dolje na obali iskopam tri rupe i podijelim komad kruha od grubog brašna, komad kruha sa smokvama i komad kruha sa sirom za Gulše97 i za Božicu Majku . Zatim ovako govorim : »Gledaj , gospodar žrtve dao je vama, Gul še, i Božice Majko, žrtvu, stoga i vi dajte gospodaru žrtve život, zdravlje, snagu, duge godine, očinji vid, snagu mišića i srčanost, uvijek u budućnosti. « Tada . . . zapalim vatru kraj rijeke . . . i stavim komadić kruha u usta ribi. Bacim je potom u ognjište i spalim je. Nema nikakvog dima. Tada podijelim komad kruha od gruboga brašna, komad kruha sa smokvama, komad kruha sa sirom, i bacim ih u ognjište. Kada vatra izgori. .. ozna čim . . . čašom vina. Tada podijelim komad kruha od gruboga brašna, ko mad kruha sa smokvama, i komad kruha sa sirom za Boga Sunca, i ovako govorim : »Gledaj , prinosim žrtvu Wišuri1 62
yanti, zloj ženi! Ti, Bože Sunca, budi svjedokom! Ako ona dođe učiniti nešto potajice, ti ćeš, Bože Sunca, to znati.« Kada s time završim, odlazim s toga mjesta . . Tri komada kruha postavljam na stol od trske za Gulše i Božicu Majku, i na to postavljam Wišuriyantu. Ostale komade kruha dijelim za Wišuriyantu i stavljam ih pred božicu na sto!' Svećenik iz palače koji je prisutan žrtvuje jednu ovcu nebeskom Bogu Sunca. U vatri se ispeku jetra i srce. Kada su pečeni, ja podijelim tri komada kruha za Boga Sunca, (svećenik) razreže jetru i srce i stavi ih na kruh. Potom tri puta izlije pivo kao žrtvu. Zatim podijeli tri komada kruha za Boga Oluje . Zatim podijeli tri komada kruha za Boga Zaštitnika.98 Zatim podijeli tri komada kruha za Gulše i Božicu Majku. Potom tri puta izlije pivo kao žrtvu . Razreže ovcu i kada je pečena svećenik sjedne i jede. Potom zatraži piće, a glavni svećenik iz palače više puta izlije (Pivo) kao žrtvu. Prvi puta pije za nebeskog Boga Sunca, potom pije za Boga Oluje, potom pije za Boga Zaštitnika. Mi pak pijemo sjedeći. Sada oni (svećenici) pokupe kosti i poslažu ih na ognji šte. Kada završe s tim, spale kosti. Kada vatra izgori, (sve ćenik) je obilježi pivom, a zatim vojnički kruh . . . ja uzimam. Božica se vraća u hram. Kada pak božica stigne pred dveri, gospodar žrtve baci se pred božicu i tri puta izlije pivo kao žrtvu. Tada ja vratim božicu u hram. Na njezino mjesto polože se tri komada kruha - jedan od gruboga brašna, jedan sa smokvama i jedan sa sirom, te na njih postavljaju božicu . Glinene posude i stol od trske koje koristim pri žrtvi uzimam ja. Gospodar žrtve ne dobiva ništa. To je jedna ploča. Riječi Hatiye, žene iz Kanzipade. Kada ja žrtvujem za nekog čovjeka božici Wišuriyanti. . .
163
L Muršilijeva molitva u doba kuge
1 . Svi bogovi i sve božice . . . , svi bogovi zakletve i sve božice zakletve. . . prastari bogovi i prastare božice, božanstva u ovoj prilici pozvana na skupštinu kako biste bili svjedoci na zakletvi, planine, rijeke, izvori, stupovi (?) , gledajte, ja, Mucšm, veliki kralj , vaš sveće nik, vaš sluga, obraćam vam se molitvom! Poslušajte sada razlog zbog kojega vam upu ćujem molitvu ! Bogovi, gospodari moji!
2 . U zemlji Hatti nastala je pošast! I od te pošasti zemlja Hatti jako je nastradala. Već je dvadeseta godina otkako pošast pritište zemlj u Hatti! I budući da se u zemlj i Hatti posvuda umire, mene je savjest teško pritisnu la kad sam se sjetio zgode s mladim Tudhalijom, sinom (kralja) Tud balije, te sam stoga zapitao proročište (o tom) . I tako je utvrđeno da je zgoda s mladim Tudbalijom razlog (božjega gnjeva) . Naime Tu d balija mlađi bio je gospodar zemlje Hatti, i stoga su mu kraljevići, ple mić i, zapovjednici tisuće, i svi časnici u Hattuši bili obvezani zakletvom. I moj otac bio mu je obvezan zakletvom.
3. Kada je moj otac istisnuo Tudha/iju, kralj evići plemi ći, zapovjednici tisuće i svi časnici Hattuše stali su na njegovu stranu i uhvatili Tudbaliju premda su mu se bili zakleli. I oni ubiše Tudhalij u, i njegovu braću, koja su . . . ubiše . . . I uhvatiše . . . i prognaše u zemlju Alašiya. 99 I oni su ondje ostali. . . njihovi . . . nj ih . . . gospodari prekršiše zakletvu bogovima . . . ,
164
4. Bogovi, gospodari moj i, vi ste čuvali moga oca .
. .
i
budući da je neprijatelj spalio Hattušu i zauzeo granice zemlje Hatti, moj je otac pošao i napao neprijateljske zemlje, i vratio granice zemlje Hatti i ponovno naselio pogranične predjele. Nadalje, za svojega je kraljevanja pobijedio i druge strane zemlje, proširio je zemlju Hatti i protegnuo joj granice.
U njegovo je doba sve u zemlji Hatti
bilo dobro, u njegovo su se doba ljudi, ovce i krave množile
u zemlji Hatti. I zarobljenici koje je doveo u zemlju Hatti bili su zdravi, nitko nije umro . No onda ste vi, bogovi,
gospodari moj i, došli i od mojega oca zatražili osvetu za onu zgodu s mladim Tudhalijom.
I moj otac je umro zbog
Tudhalij ine krvi. I svi kraljevići, plemići, zapovjednici tisu će i časnici koj i su stali na stranu moga oca umrli su zbog te zgode.
I ta se zgoda osvetila i samoj zemlji Hatti, te je i
ona zbog toga stala umirati. Sada je pošast još snažnija. Zamlja Hatti jako je od te pošasti propatila, čak se
i sma
njila. No ja, Mucšili, vaš sluga, ne mogu savladati bol u svojem srcu , ne mogu saladati strah u svojoj duši. . .
5 . Bogovi, gospodari moji, koji čujete moju molitvu, bili svjedoci pri
pritecite mi u pomoć. . . budući da ste zakletvi. . . neka sve ojača
. . .
u
doba dok su oni koji su se
zakleli još bili živi vi niste sudili, niste zatražili osvetu za
krv Tudhalijinu, a sada od mene tražite osvetu za njegovu krv! 6 . . . u zemlji Hatti. . . se umire . . . grijeh . . . moga oca . . . .
moga oca . . . i j a sam priznao grijeh svojega oca, moj otac je Tudhaliju (ubio) . . i on je potom priredio žrtvu kako bi .
krv njegovu, no Hattuša nije priredila nikakvu (žrtvu) . I j a sam došao i priredio žrtvu zbog toga ubojstva, no zemlja nije ništa učinila, za zemlju nisu ništa učinili. I (isprao)
sada, kad je zemlja Hatti snažno potresena od pošasti, kada je zemlja Hatti gotovo umrla, ona zgoda s mladim Tudha lijom teško ju je pritisnula, i ja sam od proročišta doznao 165
za nju . I propitao sam se o toj zgodi - koje su žrtve vama, bogovima, mojim gospodarima, i vašim hramovima, pro pisane poradi zakletve i pošasti u zemlji . l (ljudi) vam, bogovi, moj i gospodari, priređuju žrtve zbog (one) zakle tve i pročišćuj u se (od grijeha) pred vama. I ja ću vam, bogovi, moji gospodari, podnijeti pokoru pročišćenja po radi zemlje. 8. Bogovi, gospodari moji, vi koji tražite osvetu za krv Tudhalijinu : oni koji su ubili Tudhaliju već su okajali ubojstvo. I zemlja Hatti je već prevladala to ubojstvo, davno ga je okajala. No kako je sada ono na mene palo, sada ću ja, zajedno sa svojom obitelji pružiti pokoru i pokajanje . I duh bogova, mojih gospodara, neka se ponov no umiri! Bogovi, gospodari moji, budite mi milostivi, i ja ću stati pred vas! Saslušajte mene koji vam često upućujem molitve! Budući da ja nisam učinio nikakvoga zla, a oni koji su griješili i činili zlo, od njih više ni jedan niije medu živima, davno su pomrli! I budući da je krivnja moga oca pala na mene, gledajte, ja ću vam za zemlju, poradi pošasti prinijeti žrtvu koj a će me pročistiti i učinit ću pokoru. I zbog moje žrtve i pokore budite mi milostivi, bogovi, gospodari moj i . Kada je . . . udario na zemlju Hatti ovom pošasti, sluge koji se brinu za kruh i vino prinijeli su žrtve i izlili ljevanice bogovima. I dok je on100 pustošio zemlju Hatti ovom pošasti, mnogi su od nje umrli. Ako on sada ne istjera pošast iz zemlje Hatti, i ovi malobrojni sluge koji se brinu za kruh i vino za bogove umrijet će, i vama neće više nitko prinositi kruh i vino kao žrtvu .
9. Bogovi, gospodari moji, za kruh i žrtvu ljevanicu koje vam prinosim . . . uzmite ih i ja ću stati pred vas. Otklonite pošast iz zemlje Hatti, i ove malobrojne sluge koji vam prinose kruh i žrtve ljevanice neka ne budu kažnjeni! Neka oni ne umru, i neka za vas bude kruha i ljevanica! Dodite, 166
bogovi, gospodari moji, i istjerajte pošast. I kakvo god zlo vi donosite u neprijateljsku zemlju, u zemlji Hatti nastalo je zbog Tudhalije mlađega, no sada to odnesite . . . u nepri jateljsku zemlju, a zemlji Hatti budite ponovno milostivi. I neka ona ozdravi od pošasti, a meni, koji pred vas stajem kao vaš svećenik i vaš sluga, podarite milost, odagnaj te bol iz mojeg srca i uzmite strah iz moje duše . . . Kraj prve ploče. Kada je Muršili uputio molitvu . . .
167
II.
Muršilijeva molitva u doba kuge
l Bog Oluje zemlje Hatti, moj gospodar, i bogovi zemlje Hatti, moji gospodari, poslao me je Muršili, veliki kralj, vaš sluga. (I rekao je:) Idi! Bogu Oluje zemlje Hatti, mojem gospodaru i bogovima, mojim gospodarima, ovako reci: Evo što ste učinili, pustili ste smrt u srce zemlje Hatti, i stoga je zemlja Hatti preko svake mjere trpila od pošasti. U doba mojega oca i brata umiralo se, pa i kada sam ja postao svećenikom bogova, i sada preda mnom posvuda ljudi umiru. Ovih dvadeset godina umire se u zemlji Batti, i smrt iz nje ne odlazi, a ja svoju bol u srcu ne uspijevam pobijediti, ne uspijevam istjerati strah iz svoje duše.
2 Kada god sam priređivao svetkovine, obilazio sam hramove svih hogova, nisam se zadržavao samo u jednome hramu. I zbog pošasti sam uputio molbu svim bogovima, i u njoj sam . . . Čujte me bogovi, gospodari moji, i istjerajte pošast iz zemlje Hatti. Zbog čega se umire u zemlji Hatti, to neka se utvrdi u proročištu, ili neka to doznam u snu, ili neka to kaže neki od boga nadahnuti vrač. Bogovi me međutim nisu saslušali, i u zemlji Hatti pošast nije bila zaliječena, već ona zbog kuge i dalje teško trpi. 3 U proročištu sam istražio uzroke božanskoga gnjeva, i pronašao sam dvije stare glinene ploče. Jedna je ploča o žrtvi rijeci Mala. Stari su kraljevi žrtvom rijeci Mala otkla njali pošast i smrt, a sada, premda se od vremena mojega oca umire u zemlji Hatti, još ni jednom nismo priredili žrtvu rijeci Mala. 168
4 Druga je ploča o ljudima iz Kuruštamme. Kada je Bog Oluje zemlje Hatti poveo sa sobom ljude iz Kuruštamme u Egipat, i kada je on za njih sklopio ugovor s ljudima zemlj e Hatti, primio je od njih njihovu zakletvu . I premda su ljudi zemlje Hatti i Egipćani bili zakletvom obvezani Bogu Oluje, ljudi zemlje Hatti
(lOŠU su i napali, i ugovor s
bogom iznenada su raskinuli . Stoviše, moj je otac poslao vojsku i konjanike da napadnu granice Egipta u zemlji
Amka. I tako ih je onamo poslao, a oni su napadali, i Egipćani su se poplašili te pošli i ponudili kraljevstvo sinu
mojega oca. No kada im je moj otac poslao svoga sina, oni ga uhvatiše i ubiše. Tada se moj otac razbijesnio i pošao na Egipat. I napao je Egipat i pobio egipatsku vojsku i konja nike. Tada je Bog Oluje zemlje Hatti, moj gospodar, prav dom uzvisio mojega oca i pobijedio egipatske vojnike i konjanike te ih pobio. Kada su pak zarobljenike, koje su bili uhvatili, doveli u zemlju Hatti, među njima je nastala pošast, i oni stadoše umirati. S Kada su doveli zarobljenike u srce zemlje Hatti, oni
su sa sobom donijeli i pošast u zemlju Hatti, i od toga dane se u njoj umire . Kada sam tek bio pronašao tu glinenu ploču o događajima u Egiptu , dao sam je u proročište na ispitivanje, i proročište j e ustanovilo da je sve ovo učinio Bog Oluje zemlje Hatti, jer su ljudi zemlje Hatti bili zakle tvom bogovima Dammaššara povezani s Egipćanima pred njim, u hramu Boga Oluje, mojega gospodara. No ljudi zemlje Hatti iznenada su tu zakletvu prekršili, i zato se Bog Oluje zemlje
Hatti, moj gospodar, razljutio.
6 U proročištu sam dao ispitati, s obzirom na pošast, i
žrtvu rijeci Mala. T tada se ispostavilo da mi je stati pred lice Boga Oluje zemlje Hatti. Evo, pred licem Boga Oluje priznao sam svoj grijeh: tako je, učinili smo to! 8 . . . u proročištu je bio objavljeno da [treba učiniti l
žrtvu
rijeci Mala zbog pošasti. I evo, j a putujem prema rijeci 169
Mala, i vi, bogovi, mOji gospodari, i Bože Oluje zemlje Hatti, gospodaru moj, pripustite me žrtvi rijeci Mala, i j a ću je izvršiti. Zbog kojeg razloga je vršim? Zbog pošasti! I vi, bogovi, moji gospodari, dajte mi svoju naklonost, i neka zemlja Hatti bude izliječena! 9 O bogovi zemlje Hatti, moji gospodari, i Bože Oluje zemlje Hatti, gospodaru moj, tako to biva - ljudi griješe. Moj je otac sagriješio, prekršio je riječ Boga Oluje zemlje Hatti, no ja nisam ništa zgriješio! Ali tako to biva, grijeh otaca prelazi na sinove, te je tako i mene dosegao grijeh mojega oca. No evo, ja sam ga priznao pred Bogom Oluje zemlje Hatti, mojim gospodarom, i pred bogovima, mojim gospodarima. Tako, je, mi smo to učinili! I budući da sam se odrekao grijeha svojega oca, neka se smiri duh Boga Oluje zemlje Hatti, mojega gospodara, i bogova, mojih gospodara. Budite mi blagonakloni i otklonite pošast iz zemlje Hatti. I neka ne umru ovi malobrojni ljudi koji se za mene skrbe i nabavljaju mi običan kruh i vino. 10 Evo, Bogu Oluje zemlje Hatti, svojemu gospodaru, sastavljam molitvu poradi pošasti. Čuj me, Bože Oluje zemlje Hatti, gospodaru moj , i očuvaj me na životu . Ptica se uvijek vraća natrag u gnijezdo, i gnijezdo je spašava. Ako nekoga slugu nešto muči, on odlazi svojemu gospodaru i moli ga, a ovaj ga sasluša i blagonaklon mu je. I gospodar otklanja ono što slugu muči. Ali ako neki sluga sagriješi, no prizna grijeh pred licem svojega gospodara, ovaj mu tada može učiniti što god hoće. ! o ! No budući da je pred licem svoga gospodara priznao grijeh, smiruje se gospoda rev duh, i on toga slugu neće kazniti. Tako sam i ja priznao grijeh svojega oca. Tako je, učinio sam to! Ako još neku pokoru [treba izvršiti] , Hattuša je već platila zbog ove pošasti. Dvadesetorostruko je platila! To je već odavna tako, a duhovi bogova i Boga Oluje, moga gospodara, 1 70
uopće se ne umiruju. No ako od mene tražite još neku osobitu pokoru , rec ite mi to u snu, i ja ću je izvršiti. 1 1 I evo, ja molbom zazivam tebe, Bože Oluje zemlje Hatti. Spasi me! I ako zbog ovih razloga (koje sam istražio) ljudi umiru, neka barem ne umru oni božji sluge koji se brinu za običan kruh i vino, i koji su mi još preostali! Neka barem ne umru dok ja ne uspijem (ispraviti grijehe) i srediti stvari. Ako pak ljudi umiru iz nekog drugog razloga, tada neka to ili doznam u snu, ili neka to objavi proročište, ili neka to kaže neld od boga nadahnuti vrač. Jer zapovije dio sam svim svećenicima neka na čistom mjestu u snu pokušaju odgonetnuti <razloge božjega gnjeva> . Neka me spasi Bog Oluje zemlje Batti, moj gospodar, neka bogovi, moji gospodari, pokažu svoju čudesnu moć. Neka netko u snu to ugleda, neka bude objelodanjeno zbog kojeg razloga ljudi umiru. Neka me spasi Bog Oluje zemlje Hatti, moj gospodar, neka otkloni smrt iz zemlje Hatti! Gotova je prva ploča Muršilijeva [koju je pisao J . . . kada. . . zbog pošasti. . . i molio se.
1 71
III Muršilijeva molitva u doba kuge
Božice sunca Arinne, gospodarice moja, i bogovi, moji gospodari, evo što ste učinili: pustili ste pošast u zemlju Hatti, i zemlja Hatti je od pošasti strašno pretrpjela - a od vremena moga oca i moga brata, i od vremena kad sam ja postao svećenikom ima već dvadeset godina. Zemlja Hatti jako je nastradala zbog pošasti koja tako dugo u njoj vlada. Ako čovjek u zemlji Hatti začne sina, pošast će ga . . . neće postati moćan, neće dočekati starost. .. neće ozdraviti, neće biti kao prije . Evo, gledajte, ja, Muršili, vaš svećenik i vaš sluga, molio sam vas, saslušajte me, bogovi, moji gospodari. Istjerajte strah iz moga srca, uzmite patnju iz moje duše. Neka prestane pošast u zemlji HattL Odnesite je u neprijateljske zemlje, a zemlja Hatti neka ozdravi! Ako pak bogovi ne istjeraju pošast iz zemlje Hatti, umrijet će i oni koji prinose kruh i vino kao žrtvu , ako i oni umru, prestat će i žrtve u vinu i kruhu za bogove, moje gospodare. I tada ćete doći, bogovi, gospodari moji, i meni to kao grijeh pripisati: "Zašto nam ne prinosite kruh i vino kao žrtvu?« Stoga zato sada budite milostivi prema zemlji Hatti, bogovi, gospodari moji! Istjerajte pošast! Neka prestane pošast u zemlji Hatti! Neka raste i razvija se, neka bude kao prije! ..
1 72
Muršilijeva molitva zbog zla koje je učinio svojoj pomajci (prema: Hoffner 1984: 187-192.)
Tekst koji
donosimo sačuvan je u dva primjerka, koja je usporedio i filološki obradio Harry Hoffner. Prevodimo ga prema njegovu izdanju .
. . . ubila je . . . oduzela mi. . . to je po mom mišljenju bio smrtni prijestup, no ona nije umrla. Gledajte! Pitao sam ja i bogove, moje gospodare, i (u proročištu) mi je odgovo reno da je pogubim, ili da je zbacim s položaja. No ja je tada nisam pogubio, već sam je zbacio s položaja svećenice šiwananni. I budući da je proročište objavilo da ona treba biti zbačena s položaja, ja sam je zbacio, i dao sam joj kuću. Ništa joj ne nedostaje što zaželi - ima kruha i vode i sve joj stoji na raspolaganju. Ništa joj ne nedostaje, i ona živi! Očima promatra sunce na nebu, i jede kruh koji daje život! Moja je pak samo jedna kazna, kaznio sam je samo time što sam je prognao iz palače i oduzeo joj položaj svećenice šiwanzanni. Samo to je kazna .kojom sam je kaznio, o bogovi, uzmite pred sebe tu činjenicu i proučite je. Je li njoj sada život postao loš? Ta ona je živa i promatra sunce svojim očima i jede kruh koji daje život! Moja je kazna smrt moje žene! Je li to moguće popraviti? Zato jer ju je ona ubila, kroz sve dane mojega života moja duša silazi 1 73
pod crnu zemlju zbog nje. O bogovi, ne vidite li tko je kažnjen? . . . Budući da sam joj oduzeo dužnost šiwanzan ni svećenice, ja ću vam, bogovi, gospodari moji, priređivati žrtve i svetkovine. O bogovi, ne vraćajte joj dužnost šiwan zanni svećenice, ne brinite se za nju ! Zato što u doba dok je bila kraljica ona nije . . . za uwaššurayu, ona je prokli njala moju ženu sve dok je nije ubila. Kad sam joj j a oduzeo dužnost šiwanzanni svećenice, smanjio sam nje zinu moć. Prognao sam kraljicu iz palače, tako da sada više ne može uricati vaše svećenike i va.�e sluge, bogovi. I budući da ste prije već jednom saslušali. . . i sada, bogovi, moji gospodari . . . isto tako. Zla riječ . . . Evo ja, Muršili, veliki kralj, kralj zemlje Hatti, stao sam pred vas. Pripravite svoje uši da čujete zbog kojeg vam se razloga obraćam, poslušaj te me! U mojoj kući ona . . . uriče . . . Bogovi, gospodari moji, zbog toga što ste poslušali zlu riječ . . .
1 74
Bilješke
l Više o metodi istraživanja kulturne (pret) povijesti kroz poredbu 1996) . 2 Također je nejasno mogu li se u bilo koju poznatu grupu jezika svrstati jezik posvjedočen na Natpisu iz O rdek-Burnua (8. st. pr. Kr., pisan aramejskim pismom) i jezik koj im je pisan Natpis iz Sinagoge u Sardu (v. Rosenkranz 1978 : 8-9). 3 Hans Gustav Giiterbock (1964) smatra da su gotovo svi starohetitski tekstova v. moju knjigu (Matasović
tekstovi, uključujući Anittin natpis i Telipinuovu oporuku, zapravo prije
vodi s akadskoga. Premda se u pojedinim slučajevima to ne može isklj u čiti, nema jasnih filoloških argumenata koji bi potvrđivali takvu tezu. 4 U zapadnosemitsku granu svrstavaju se npr. hebrejski, ugaritski i aramejski (sjeverozapadnosemitski jezici) i arapski, tigrinja i ge'ez (jugo zapadnosemitski j.). 5 V . Ivanov 1977. 6 V. Npr. Cowgill 1974, Lehrman 1996. 7 Usp. npr. Hawkins, Morpurgo-Oavies & Neumann 1973. 8 Gramatički sustavi lidijskoga i pa1ajskoga zasada su j oš nedovoljno poznati da bi se na osnovi njih mogli donositi zaključci o zajedničkim
an atol ij ski h jezika i luvijske grane. S druge strane, glasov promjene koje Oettinger smatra zajedničkim inovacijama tih jezika mogle bi biti i slučajne podudarnosti, jer se radi o vrlo čestim glasovni m promjenama, npr. prijelaz ic. *e u i iza *y, ili ie. *e > i, *e > a. Li dij s ki inovacijama tih ne
pokazuje neke zanimljive podudarnosti s luvijskom granom osobito u
1. sg. prezenta -u spram luvijskoga -wi u opreci spram hetitskoga -mi, -hi, zamjena prezentskoga sufiksa -nu- suftksom -nuwa-, itd . 9 To je npr. mišljenje Onofria Carrube. Za suprotno mišljenje (scriptio plena isključivo kao način bilježenja dulj ine samoglasnika) v. Melchert 1993. 10 U svojoj je disertaciji iz 1878. de Saussure laringale nazivao »sonant glagolskom sustavu, npr. nastavak
skim koeficijentima« .
1 75
11 Tj . u položaju VRHV, v. Melchert 1 994 : 79. 12 Usp. Matasović 1992.
13 V. Singer 198 1 , Steiner 1990. 14 Bog kao 'pastir ljudi' tipična je semitska metafora. IJahve, Bog Izraela, ujedno je pastir izabranog naroda. 15 Ferdinand Sommer (1948: 4-6) potkrepljivao je pretpostavku o do seljenju Hetita s istoka tezom o povlaštenosti istočnih gradova u ranom razdoblju hetitskoga kraljevstva. Ti su gradovi (ZaIpa, Tamalkiya, Hatra) prema hetitskom zakoniku bili oslobođeni nekih nameta, iz čega je
Sommer za!djučio da su ti gradovi bili povlašteni jer je u njima živjelo izvorno hetitsko stanovništvo, a ne potlačeni Hati. To je vrlo slab argu ment, jer su u povijesnom razdoblju Hetiti oslobađali nameta upravo osvojene gradove koji bi se predali bez borbe. O nekim navodnim
posuđenicama iz anatolijskih jezika u gruzijskom i kartve1skim jezicima
v. Garnkrelidze & Ivanov 1984 : 897-898. 16 Laroche (1966) ističe da se većina anatolijskih imena na Kapadokij
skim tablicamam može pripisati hetitskomu, dok su luvijska imena znatno
rjeđa, i po svoj prilici pripadaju doseljenicima, a ne većinskom stanovniš tvu
Kaneša, središta drevne Kapadokije.
17 Ime je Hattuši1ijeva oca Labama, što je zacijelo hatska riječ tabama
koja znači jednostavno 'kralj, vladar' (v. PuhveI 1989) . 18 Sommer 1 948: 2 1 .
19 V . M acqueen 1986: 4 1 . 2 0 V . Macqueen 1986: 58.
21 Hoffmann 1984 : 76-8 1 . 2 2 Cornelius 1973: 123.
23 V . Muršilijeve molitve prevedene u izboru tekstova.
24 V. Giiterbock 1954, Laroche 1966: 355 i dalje. 25 Hetitski tekstovi koji opisuju tu bolest upotrebljavaju isključivo riječ henkan, što osim 'pošast' znači i jednostavno 'smrt ' .
26 Mucšili je kao mlad onijemio, ali je primjenom pravilnih magijskih
obreda uspio povratiti dar govora. Taj .prvi prikaz afazije u povijesti. (V. V. Ivanov) izdali su Albrecht G6cze
i Holger Pedersen (1938) .
27 Nisu posve jasni razlozi zbog kojih se MuwataUi odlučio napustiti Hattušu. Možda je to bilo zbog iznenadne provale Gašga koji su u to doba spalili staru prijestolnicu (Macqueen 1986: 48), možda zbog kuge koja ju
je opustošila, a možda je hetitski kralj jednostavno želio biti što bliže najvjerojatnijem kriznom žarištu u svojoj državi.
28 Po nekim shvaćanjima 1286. pr. Kr.
29 Prevedeno prema Ceram (1956: 1 75) .
1 76
30 Npr. Zemlja rijeke šeba. 31 Ivanov 1977. 32 Hattušilijevoj ličnosti i povijesnom okviru njegova života posvećena je studija Ahmeta Unala (1 974), koja ovoga vladara i njegove motive prikazuje u nešto mračnijem svjetlu nego što se iz njegove autobiografije može zaključiti.
33 Neki vjeruju da je Merneptah faraon pod kojim su Hebreji napustili Egipat i nastanili se u obećanoj zemlji.
34 Prvi je tu pretpostavku iznio, koliko mi j e poznato, Emil Forrer, u članku -Die Griechen in den Keilschrifttextcn von Boghazkoy., Orienta
listische Literaturzeitung 1 924: 1 1 3- 1 1 8. 35 v. Mellink 1983, Macqueen 1986: 40.
36 S. v. Samylia 37 Watkins 1995: 146. 38 Za kritički osvrt na Watkinsovu tezu v. Bryce 1988. 39 Prvi tekst u kojem je to ime posvjedočeno (doduše u varijanti Ahht ya) jest .Madduwata-pismo., u kojem se opisuje sukob Hetita i vladara Ahhiye Auariššiye (?Atreja) . To je pismo tek razmjerno nedavno pripisano hetitskom kralju Arnuwandi i datirano oko 1 450., u doba kada možemo pretpostaviti prve pohode Grka, koji su uništili minojsku civilizaciju na Kreti, na maloazijsko kopno (v. Giitecbock 1983).
40 Npr. u Analima Mucšilija
ll., u dijelu gdje se opisuje njegov pohod na
Arzawu.
41 Brat vladara Ahhiyawe, Tawagalawa, mogao bi po nekim lingvistima biti Grk Eteoklo v. Huxley 1%8.
42 Giiterbock 1983: 138.
43 Elementi -šil i -nna huritski su gramatički modemi. 44 Na hurijskom je i sama riječ koja označuje 'plemiće', maryanni, staroindijskog podrijetla, usp. stind. marya- 'mladić, junak'.
45 Neu 1974: 1 1 4 . 4 6 Bog čije s e ime redovito piše sumerogramom,
IŠKUR, bio je bog
vremenskih pojava i ne pogoda u hetitskoj religiji. Hetitsko mu je ime bilo
Tarhunaš, što je etimološki povezano s nordijskim bogom gromovni- . kom 1borom i staroirskim nazivom groma torann .
47 Početak teksta odnosi se naAnittinoga oca, Pithanu, koji je prvi zauzeo staru hetitsku prijestolnicu, Nešu .
48 .Sinovi X-a., gdje X stoji za ime grada ili zemlje, uobičajen je poetski izraz
za .pučanstvo« na drevnom Bliskom Istoku, usp. hebrejski .sinovi Izraela•.
49 Het. attuš annuš iyat. Vtšeznačna rečenica. Vjerojatno Anitta hoće reći da se odnosio prema pobijeđenom pučanstvu kao prema majci ili OCU.
1 77
50 Šiuš je zacijelo najviše božanstvo iskonskoga hetitskog panteona
-
u najstarije doba taj je bog jednostavno nazivan Šiu-šummiš, .N� Šiu. (v. dolje) , a u kasnij im hetitskim tekstovima njegovo ime počinje značiti općenito .bog., i bilježi se obično sumerogramom DlNGIR .bog• . Etimo loški ime Šiuš dolazi od imena indoeuropskoga božanstva jasnoga neba, dana, *dyews-a, što je odraženo kao dyaus u vedskom i U;U� u grč kom e . U AnilIino doba izgleda da je Šiu doživljavan kao Bog Sunca, sumerski DUTIJ, akadski Šam �. Poslije ulogu sunčanoga božanstva, i zaštitnika hetitskog vladara preuzima Božica Sunca Arinne.
51 .U vrelo doba dana. ovdje stoji u opreci spram »po noći. u idućem
retku. Anina je običavao napadat i kad je neprijatelj bio najmanje spreman
za bitku .
52 Zalpuwa, obično Zalpa, bila je zemlja n a sjeveroistoku Male Azije, na obalama Crnoga Mora. Kolebanje
u pisanju toga horonima između zvala /calfa/. Glas If! ne postoji u
puw i p vjerojatno znači da se zemlja hetitskom, ali
u hatskom je prilično čest.
53 Halmašuit mora biti žensko božanstvo, j er se u njezinu imenu raspo znaje hatski sufiks -it- za tvorbu imenica koje označuju ženska bića. Izgleda da je na hatskome halmašuit-, ili hanwašuit značilo ' prijesto
Ije' , te je stoga ta božica
po svoj prilici predstavljala personificiranu
kraljevsku vlast.
54 .Čovjek iz Šalatiware. označava lokalnoga moćnika kakvi su postojali
posvuda na Bliskom Istoku prije nastanka velikih država popu t Hetitskoga iliAsirskog C arstva . I Anina je u stvari .Čovjek iz N eše •.
U teškom odlomku iz Šalatiware htio izbjeći bitku u svojem gradu , ali ga je Anina nadmudrio i m a nevrom zauzeo Šalatiwaru iza njegovih leđa. 55 .Čovjek iz Purušhande« se prestrašio i pristao platiti danak da ne bi morao ratovati s Aniltom. Predmeti od željeza koje j e donio sa sobom u to su doba bili skupocjeniji od zlata. 56 Zalpa, Zalpuwa, grad na sjeveru Anatolije, po svoj je p ril ic i mjesto gdje se održavao obred krunjenja hetitskih kraljeva (Haas 1995) . 57 Ku rzivom pisan tekst u izvorniku je na akadskome. 58 U hetitskom doslovno stoji »U svoj krevet«. koji slijedi izgleda da Anitta hoće reći kako je čovjek
59 Paršur je neka nepoznata namirnica. Etimološko zbližavanje s opće
slavenskim 'proso navodi na pomisao da se možda radi o
prosu.
60 Ime je Telipinuovo podrijetlom hatsko. Kao i neki drugi hetitski kraljevi, i Telipinu nosi ime drevnoga anatolijskog božanstva, koje se u
hatskim izvorima obično piše Telepinu (v. s tr. 98) .
61 Izbornost kraljevske titule poznaju i drugi indoeuropski narodi, npr.
Iranci, Germani i Kelti .
1 78
62 V. Hoffmann 1984 . 63 Izrazom 'rodbina' prevodim het. haššanaš, što označuje rođake po krvi, dok 'svojta' (het. genaš) znači rođake stečene brakom.
64 Na kojem moru? Vje rojat no
se radi o Crnom Moru , sjeverno
Hattuše, hetitske prijestolnice.
65 N a istom moru kao i njegov prethodnik Labarna ili
od
na drugom moru?
Znači li to da se za Hattušilija I. hetitska država protezala od Crnoga Mora do Mediterana?
66 ,>Vinotoča«
GAL GEŠTIN,
dasI. »veliki (od) vina« jedan je od glavnih
službenika u palači hetitskog vladara.
67 U izvornom tekstu stoji DAM »supruga., no to je sumerograrn koji se samo jednim klinom razlikuje od NIN 'sestra', stoga je još Forrer pred ložio čitanje NIN. Cornelius (1973: 1 1 3) smatra da je izvorni tekst ipak točan, i da je Harapšili bila nevjerna svomu suprugu i udala se za Hantilija za vrijeme jednoga od kraljevih čestih izbivanja iz palače.
68 Mešedi su neka vrst tjelesne garde hetitskoga kralja. Zapovjednik
Mešedija je obično kraljev brat, ili najbliži rođak, u svakom slučaju osoba
od povjerenja v. Bin-Nun 1 973.
69 Nije jasno što znači ova fraza. Telipinu je vjerojatno oslijepio urotnike,
jer to je uobičajena kazna u hetitskom zakoniku . Sturtevant (1935) misli
da je kralj urotnike 'sakrio od očiju naroda', tj . prognao ih iz zemlje. U svjetlu onoga što znamo o Hetitima, krvoločnija kazna izgleda mi vjero
jatnijom, no ne smijemo zaboraviti da je Telipinu prema svojim protivni cima često iskazivao sasvim neuobičajenu blagost.
70 Het. šiunan antuhšeš, umjesto uobičajenogasumerograma W SANGA. 71 Panku doslovno znači 'sveukupnost, mnoštvo' (stind. bahu- 'mno h h go' , ie. *b ng u_) . Na ovom mjestu u tekstu panku OČigledno označava neku vrst senata ili kakvu drugu društvenu instituciju koja pomaže kralju pri donošenju odluka.
72 Smisao nije sasvim jasan. Vjerojatno hoće reći da kraljević ne može postati robom.
73 Ovaj izraz (het. uzuKA.UD_it kariptin) nesumnjivo treba shvatiti u prenesenom značenju. Telipinu ovlašćuje Panku da pogubi bilo kojega istaknutog velikaša koji počini krvni delikt.
74 Het. doslovno 'gospodar krvi' , ešhanašpat išhaš. 75 LUGAL-i-ma-pa lie kuitki. Vjerojatno hoće reći da se kralj odriče posredovanja u takvom sudskom sporu, ali i prava na utjerivanje kazne.
76 U hetitskom tekstu nema subjekta ovoj rečenici, pa nije jasno tko će otići i učiniti zlo. Kralj, kao kaznu, ili vještac, iz pakosti. Druga je moguć nost prijevoda »doći će (do toga) da se tomu čovjeku dogodi zlo. (Inge Hoffmann v. Hoffman 1984) .
1 79
77 U hetilSkom imenu Apaia mnogi lingvisti vide grčki Efez, iphesos. 78 U het. tekstu stoji A.šAG apel, gdje je apel gen. j d . pokazne zamj e nice, dasI. >o noga- . Radi li s e o tabuu, pri čemu >onaj- označuj e Boga Oluje, koji po hetilSkoj mitologiji ima dva bika? 79 Hetitsko ime za Cipar. 80 Svećenik Božice Sunca Arinne je hetilSki kralj .
81 V. Watkins 1995: 248.
82 U het. tekstu stoji neobična konstrukcija SAL-anzawaza SAL-niliyaz,
83 Doslovno 'Što je tvoj grijeh? Ja ću ti ga otkloniti.84 Premda svi znamo da se djeca rađaju nakon devet mjeseci, u mnogim se indoeu ropskim predajama poj avljuj e predodžba o deset mjeseci trud noće. Takva je predodžba, osim u Heti ta, posvjedočena i kod Vergilija, te u indijskim upanišadima. Vje roj atno joj je izvor u shvaćanju da jedan mjesec traje dvadeset osam dana, što pomnoženo s deset daje približno trajanje nomulne trudnoće. 85 Hetit,ko ime za Babilon
86 Nekoliko odlomaka vrlo je slabo očuvano. !zgleda da je Telipinua
u m irila vještica;božica Kamrušepa. Slijede magijske formule kojima se ublažuje božanski gnjev.
87 Čarobno stablo, koje možda i etimološki odgovara nordijskomu
Yggdrasilu, slavenskoj ivi. 88 Izvorni naziv ove hetitske ver.lije Teogonije nije sačuvan. Pretpostav lja se da je riječ o prijevodu s hurijskoga.
119 Gulše i Mah su hurijske božice sudbine.
90 Ullikummi vjerojatno znači .ubikummiju. usp. izraz »neka uništi Kummiyu- par stihova dalje. Kummiya je nebeski grad gdje je stolovao Tešub. 91 Upe llu ri je div koj i na svojim ramenima nosi svijet. U hurijskoj mitologiji on igra ulogu grčkoga Atlasa. 92 Kuntarra je mjesto gdje bogovi borave na nebu . 93 Imena bikova hurijskoga boga oluje, Tešuba, obično su Šerri i Hurri, )l>Dan{( i »Noć«, 94 Prema Labat et al. 1970. 95 Hat iya misli, naravno, na kultni kip božice koj i obično stOji U hramu. 96 Gospodar žrtve (EN .SISKUR.SISKUR) je zapravo onaj koji naručuje magijski obred. 97 Božice su dbi ne
98 Bog koj ega sc ime pi še sumerski LAM. 99 Hetitsko ime za otok Cipar.
1 00 Neki odre(1eni bog'
1 0 1 Doslovno »što mu u či ni , učini mu« het. apiya iyezzi, na-an iye=i.
180
Literatura
Kratice: HdOr
IF
JAOS
JIES
Handbuch der Orientalistik
Journal of the American Oriental Society The Journal of Indo-European Studies
=
=
KUB
KZ
=
Indogermanische Forschungen
=
=
=
Keilschrifturkunden aus Boghaz-K6y (Kuhn's) Zeitschrift fur vergleichende Sprachwissenschaft, Od
1990. izlazi kao Historische Sprachforschung!Jfistorical linguistics = Rooe Hittite et Asianique StBoT = Studien zu den Boghazk6y-Texten.
RHA
Adrados 1981
=
Francisco R. Ad rados , »The archaic structure of Hittite:
the crux of the problem«,]IES 9/198 1 : 1 19-134.
Ardzinba 1 982 = Vladislav G. Ardzinba, Ritualy i mify drevnej Anatolii, Nauka, Moskva 1982. Barnett 1945 = R. D. Barne u , »The Epic of Kumami and the Theogony of Hesiod«,]ournal ofHellenic Studies 45/1945: 100ff. Benveniste 1962 = Emile Benveniste, Hittite et indo-europeen, Adrien Maisonneuve, Paris 1962. Bernabe 1987 = Albeno Bernabe, Textos literarias hetitas, Alianza, Madrid 1987. Bin-Nun 1973 = Sara R. Bin-Nun, »The offices of GAL-MEŠEDI and Tuhkanti in the Hinite Kingdom., RHA 3 1/1973 : 5-27. Brosman 1976 = P. W. Brosman, »The Hittite Gender of Cognates of PIE Femi n i nes«, ]IES 4/1976: 207-224. Bryce 1988 = Trevor R. Bryce, prikaz knjige Troy and the Trajan War, ed. by MachtekI J. Mellink, Bibliotheca orientalis 45/1988: 668-680.
181
Carruba 1970
= Onofrio Carruba, Das Palaische. Texte, Grammatik, Lexikon (S tBoT 10) , Harrassowitz, Wiesbaden 1970.
Carruba 1981 = Onofrio Carruba, »Unita e varieta nell'anatolico«, AlON 3/198 1 : 1 1 3- 140. Ceram 1956 = C. W. Ceram (Kurt Marek), Narrow Pass, Black Mountain. The Discovery of the HUtite Empire, Victor Gollancz Ltd . , London 1956. Cornelius 1973 = Friedrich Cornelius, Geschichte der Hethiter, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1973. Cowgill 1974 = Warren Cowgill , .More Evidence for Indo-Hittite: the Tense-Aspect Systems«, in: Proceedings of the l1th Internatio nal Congress ofLinguists II, II Mulino, Bologna 1974: 557-570. Dieterle 1987 = Richard L. Dieterle, .The Thirty Brothers«JIES 1 5/1987: 170-2 1 4 . Dunaevskaja 1969 = Irina M. Dunaevskaja,]a.ryk xettskix ieroglifov, Nauka, Moskva 1969. Eichner 1972 = Heiner Eichner, »Die Etymologie von heth. mehur«, Munchener Studien zur Sprachwissenschaft 3 1 : 53-107. Eichner 1975 = Heiner Eichner, .Die Vorgeschichte des hethitischen Verbalsystems«, in: H. Rix (Hg.) Flexion und Wortbildung, Reichert, Wiesbaden 1975 : 71-103. Eichner 1988 = Heiner Eichner, »Anatolisch und trilaryngallismus«, u: Die Laryngaltheorie, A. Bammesberger (Hg.) , Winter, Heidelberg 198: 123- 1 5 1 . Friedrich 1952 = Johannes Friedrich, Hethitisches Worterbuch , Winter, Heidelberg 1952 . . Friedrich 1954 = Johannes Friedrich, .Giittersprache und Menschenspra che im hethitischen Schrifttum«, in: Sprachgeschichte und Wor tbedeutung, Festschrift fur Albert Debrunner, hg. von A. Francke, Bern 1954: 135-139. Friedrich 1 960 = Johannes Friedrich, Hethitishes Elementarbuch, Winter, Heidelberg 1960. Gamkrelidze & Ivanov 1984 = Tamaz Gamkrelidze & Vladimir V. Ivanov, Indoevropejskij ja.ryk i indoervropejcy, Izdatel'stvo tbilisskogo universiteta, 1bilissi 1984. Giitze 1925 = Albrecht Giitze, Hattušiliš, Hethitische Texte im Umschrift, Heft 1, Leipzig 1925. Giitze 1930 = Albrecht Giitze, .Die Pestgebete des Mucšiliš«, Kleinasia tische Forschungen 1/1930: 161-25 1 . Giitze & Pedersen 1938 = Albrecht Giitze & Holger Pedersen, Mušilis Sprachlahmung, Kopenhagen 1938. 182
Grottanelli 1 978 = Christiano Grottanelli, .Observations sur l'histoire d'Appou«, RHA 36/1978: 49-57. Gurney 1 990 = Oliver R. Gurney, The Hittites, Penguin, Hannond sworth 1990 . Giiterbock 1948 = Hans Gustav Giiterbock, »The Hittite version of the Hurrian Kumarbi myths. Oriental Forerunners ofHesiod«, American journal ofArcheology 52/1 948: 1 23ff. Giiterbock 1954 = Hans Gustav Giiterbock, »The Hurrian Element in the Hittite Empire«, Cahiers d'histoire mondiale 2/1954: 383-393. Giiterbock 1 964 = Hans Gustav Giiterbock, .AViewofHittite Literature«, journal of the American Oriental Society 84/1964: 107-1 14. Giiterbock 1983 = Hans Gustav Giiterbock, •The Hittites and the Aegean World 1«, Americanjournal ofArcheology, 82/1983: 1 3 3- 1 3 8. Giiterbock 1984 = Hans Gustav Giiterbock, .A Hurro-Hittite Hymn to Ishtar« , in: Studies in Literature from the Ancient Near East, dedicated to S. N. Kramer, ed. by Jack M. Sasson, American Oriental Society, New Haven 1984 : 1 55-165. Haas 1994 = Volkert Haas, Geschichte der hethitischen Religion ( = Handbuch der Orientalistik 1/1 5), E. J. Brilt. Leiden & New York 1994. Hauschild 1964 = Richard Hauschild, Die indogermanischen Volker und Sprachen Kleinasiens, SbAk Leipzig, Bd. 109, Heft l, Berlin 1964. Hawkins, Morpurgo-Davies & Neumann 1973 = John Hawkins, Anna Morpurgo-Davies & Giinter Neumann, »Hierogliphic Hittite and Luvian: N ew Evidence for a Connection« Heinhold-Krahmer et alii 1979 = S. Heinhold Krahmer, L. Hoffmann, A. Kammenhuber, G. Mauer, Probleme der Textdatierung in der Hethitologie, Winter, Heidelberg 1979. Held 1957 = Warren H . Held, The Hitlite Relative Sentence, Language Dissertations, 1957. Held, Schmalstieg & Gertz 1987 = Warren H. Held, William Schmalstieg & Janet Gertz, Beginning Hittite, S lavi ca Publishers, Columbus 1987. Hoffmann 1984 = Inge Hoffmann, Der Erlass Telipinus, Winter, Heidelberg 1 984. Hoffner 1 968 '" Harry A. Hoffner, »A Hittite text in epic style about merchants « JCS 22/1968-69: 33-45 . Hoffner 1973 = Harry A. Hoffner, »Studies of the Hittite particles I«JAOS 93/1973 : 520-526. Hoffner 1984 = Harry A. Hoffner, »A Prayer of Muršili II about his Stepmother«, in: Studies in Literature from the Ancient Near 183
East, dedicated to S. N Kramer, ed.
by Jack M. Sasson, American
Oriental Society, New Haven 1984: 187-192 .
Hoffner 1990
Harry A. Hoffner, Hittite Mytbs, ed. by G. Beckman.
=
Society of Biblical Literature. Writing'! from the Ancient World, ed. by
Burke O. Long, Scholar Press, Atlanta 1990.
Houwink ten Cate & ]osephson 1967
=
Philip Houwink ten Cate & F.
]osephson, .Muwatalli's prayer eo the Stonn-God of Kummanni., RHA 25/1967: 101-14 1 . Huxley 1 968
George L . Huxley, Achaeans and Hittites, The Queen's
=
University, Belfast 1 968.
Ivanov 1963
=
Vjačes]av V. lvanov, Xettskijjazyk, Izdatel 'stvo vostošnoj
Iiteratury, Moskva 1 963.
Ivanov 1977
Vjačeslav V. Ivanov, Luna, upavšaja s neba, Nauka,
=
Moskva 1977. Jacobsen 1976
=
Thorkild Jacobsen, The Treasures of Darkness, A
History of Mesopotamian Religion, Yale University Press, New Haven 1976. Justus 1979 = Carol F. Justus, .Hitlite istamas- 'hear': some syneactic implications«, Munchener Studien zur' Sprachwissens cbaft 38/1979: 93-1 1 5 .
Kammenhuber 1 9 5 6
=
Annelies Kammenhuber, »Beobachtungen zur
hethitisch-Iuvischen Sprachgruppe«, RHA 14/1956: 1-2 1 . Kammenhuber 1961
=
Anne lies Kammenhuber, .Zur Stellung der
Hethitisch-Luwiscen innerh alb der indogermanischen Sprachen«,
KZ 77/1 96 1 : 3 1-75. Kammenhuber 1968
=
Annelies Kammenhuber, Die Arier im Vorderen
Orient, Winter, Heidelberg 1968. Kronasser 1956 = Hans Kronasser, Verg/eichende Laut- und Formen/ebre des Hethitisehen, Winter, Hei delberg 1956.
Labat et al. 1970
=
Rene Labat et. al. Les religions du Proche-Orient
asiatique, Fayard, Paris 1 970. Laroche 1965 = Emmanuel Larache, Textes rnythologiques bittites en transcription, Klinskieck, Paris 1965 , Laroche 1966 = Emmanuel Laroche, Les noms des Hittites, Librairie K1inskieck, Paris 1966.
Larache 1977 hourrite
=
Emmanuel Laroche, .La litterature hitcite, les litteratures
ee ourartienne., en R.
Quenau
(ed.) Histoire des
LItteratures, l , Paris 1977�: 1 1 9ff. Lehrman
1 996
=
Alexander Lehrman,
»Indo-metite
Revisited.,
IFI01!1996: 73-89. Utdeton 1970 = C. Scott Uttleton, .Is the 'Kifig'ihip in Heaven' theme Indo-European?«, in: Indo-European and Indo-Europeans, ed .
184
by
G. Cardona , H. Hoenigswald and A. Senn, University of
Pennsylvania Press, Philad elph ia 1970: 383-404. Macqueen 1986
'"
J
G. Macqueen
,
The Hittites, Thames and Hudson,
London 1986. Matasović 1992
=
Ranko Matasović, .Distribucija indoevropskog fone
ma *r: kavkasko-indoevropska ti po loš ka paralela?« Suvremena
lingvistika 34/1992 : 201-207.
= Ranko Matasović, .IUuyanka i bog oluje, p rijevod s i komentar., Književna smotra 90/1993: 53-55 . Matasović 1 996 '" Ranko Matasović, A Theory of Textual Reconstruc tion in Indo-European Linguistics, Peter Lang Verlag, Frankfurt aIM & New York 1 996. Mayrhofer 1966 '" M a nfred M ayrhofer, Die Indo-Arier im alten Vorderasien, Harrassowitz, Wtesbaden 1966. Melchert 1984 = Henry Craig M elchert , Studies in Hittite Historical Pbonology, Van de nho e ck and Ru p re ch t , Giittingen 198 4 . Melchert 1994 '" Henry Craig Melchert, Anatolian Historical Pbonology, Rodopi: Amsterdam 1994. Mellart 1982 '" Dž. MelIarc, Drevnejšie civilizacii Bližnego Vostoka, Nauka , Moskva 1982.
Matasović 1993 het its koga
Mellink 1983 '" M. J. Mellink, »Archaeological Comments on Ahhiyawa Achaeans in Western Anatoli a« , American}ournal ofArcbeology 87/1983: 138- 1 4 1 . Meriggi 1966
'"
Piero Me ri ggi , Manuale di eteo geroglifico, Ed izioni
dell' Ateneo, Roma
1966.
Neu 1968 '" Erich Neu, Das betbitiscbe Mediopassiv und seine indogermaniscben Grundlagen ( ", StBoT 6) , Harrassowitz, Wies baden 1 968. Neu 1970 '" Erich Neu, Ein altbetbitiscbes Gewitterritual (= StBoT 12), Harrasowitz, Wiesbad en 1970 . Neu 1974
=
Erich
N eu , Der Anitta-Text (= StBoT 18) , Harrassowitz,
Wiesb ade n 1974.
Neu 1975 = Erich Neu, Hetbitiscbe Keilscbrift-Pali:iograpbie, ( = StBoT 2 1 ) Harrassowitz, Wtesbaden 1975. Neu 1980
=
Erich Neu, Altbetbitiscbe Ritualtexte in Umscbiift
( = S t BoT 25), Harrassowitz, Wiesbaden 1980. Neu
1 987 = Erich Neu, .Zum Wortschatz des Hethitischen aus
synchroner und diachroner Sicht«, in: Studien zum indogermanis
cben Wortscbatz, hg. von WoUgang Me i d , Innsbrucker Beitrage zur
S prachwissenschaft, Innsbruck 1987. 185
Neu & Meid 1979 = Erich Neu & Wolfgang Meid (Hg.) Hethitisch und Indogermanisch, Inn..�brucker Beitriig e zur Sprachwisse nschaft, Innsbruck 1979. Oettinger 1976 = Norbert Oettinger, Die militiirischen Eide der Hethiter, (= StBoT 22) , Harrassowitz, Wiesbaden 1976.
Oettinger 1 978 = Norbert O ettinge r, .Die Gliederu ng des anatolischen Sprachgebietes«, KZ 92/1978: 74-92. Oettinger 1 979 = Norbert Oettinger, Die Stammbildung des hethitis chen Verbums, Carl, Ni.imberg 1979. Oettinger 1987 = Norbert Oettinger, .Anatolische Wortbildung u nd indogermanische Chronologie., in: W. Meid (Hg.) , Studien zum indogermanischen Wortschatz, IB S , Innsbruck 1987: 189-194. Oettinger 19R7a = Norbert Oett inger, .Bemerkungen zuanatolisehen i-Motion und Ge nu s frage«, KZ 100/1987: 35-43. Oettinger 1990 = Norbert Oe ttinger, .Die 'dunkle Erde' im Hethitischen u nd Griechischen., Die Welt des Orient 20-2 1 : 83-98. Olten 1964 = He inric h Otten, Die Religion des alten Kleinasien, Religionsgescbichte des alten Orients, (HdOr . INIlIIl, Lieferung I) leiden 1 964 . OUen & Ki.ihne 197 1 = Hein rich Olten & Cord Ki.ihne, Der Šaušgamu wa-Vertrag (= StBoT 16), HarrJ.Ssowitz, Wiesbaden 197 1 . OUen & Souček 1969 = H einrich Otten & Vladimir Souček, Ein althethitisches Ritualfur das K6nigspaar (=StBoT 8), Harrasso· witz, Wiesbaden 1969. Pedersen 1946 = Holger Pedersen, Hetbitiscb und die anderen indogermanischen Sprachen, Munksgaard , Kopenhagen 1 946. Porzig 1930 = Walter Porzi g, »IUuyankas und Typhon«, Kleinasiatische Forschungen 1/1930: 379-386. Puhvel 1969 = J Puhvel, .Hittite annaš šiwaz« & »Meadow of the Otherworld in lE Tradi t io n. , KZ 83/1969: 59-70. Puhvel 1966 = Jaan Puhvel, .Dialectal Aspects of the Anatolian Branch of l ndo-Eu ropea n« , in: Ancient Indo-European Dialects, ed. by H . B irnbau m & J . Puhvel, The University of California Press, Berkeley and Los Angeles 1966: 235-247 Puhvel 1986 = J aan Puhvel, Who were the Hittite hurkilas pesnes?, in: O-o---pe-ro-si, Festschriftfur Ernst Risch zum 75. Geburtstag, lIg. Annemarie Etter, De Gruyter, Berlin 1986: 1 5 1-155. Puhvel 1987 = Jaan Puhvel, Comparative Mythology, Johns Hopkins University Press , Baltimore 1987. Puhvel 1 989 = Jaan Puhvel, .Hit tite regal titles: Hattic or Indo-Europe an? JIES 17/1989: 35 1-363.
186
Puhvel 1991 = Jaan Puhvel, Homer and HUtite, Innsbrucker Beitrage zur Sprachwissensch aft, Vortrage 47, Innsbruck 1 99 1 . Puhvel 1992 = Jaan PuhveJ, .Philology and etymology, with focus on Analolian«, u: E. Polome & W. Winter (eds.) Reconstructing Languages and Cultures, Mouton de Gruyter, The Hague 1992: 261-269. Puhvel 1 993 = Jaan Puhvel , .A Hittite Calque in thc Iliad ., KZ 106/1993 : 36-38. Riemschneider 1969 = Kaspar K. Riemschneider, Lehrbuch des Akkadischen , Verlag Enzyk\opadie, Leipzig 1969. Romer 1994 = WiIlem H. Ph. Romer, Die Sumerologie, Verlag Butzon & Bercker Kevelaer, Neukirchen-Vluyn 1992. Siegelovi 1971 = Jana Siegelova,Appu-Miirchen und Hedammu-My thus, (= StBoT 14) Harrasowitz, Wiesbaden 197 1 . Singer 1981 = Itamar Singer, .Hittites and Hattians in Anatolia at the beginning of the second millennium BC«JIES 10/1982: 1-37. So llberger & Kupp e r 1971 = Edmond Sollberger & Jean-Robert Kupper, Inscriptions Royales sumeriennes et akkadiennes, Editions du CERF, Paris 197 1 . Sommer 1948 = Ferdinand Sommer, Hethiter und hetbitiscb, Stu ttgart 1948. Steiner 1990 = Gerd Steiner, "The immigration of the first Indo-Euro peans into Anatolia reconsidered.JIES 18/1990 185-2 15 Sturtevant 1952 = Sturtevant , Edgar H . , A Comparative Grammar of the Hittite Language, Linguistic Society of America, Philadelphia 1952 Sturtevant & B echtel 1935 = Edgar H. Sturtevant & George Bechtel, A Hittite Chrestomathy, Linguistic Society of America, Philadelphia 1935. Tsevat 1984 = Matitiahu Tsevat, "Two Old Testament Stories and their Hittite Analogues«, in: Studies in Literature from the Ancient Near East, dedicated to S. N Kramer, ed. by Jack M. Sasson, American Oriental Society, New Haven 1 984: 32 1-326. Unal 1974 = Ahmet Unal, Hattušili JJI, Bd. I-II, Winter, Heidelberg 1 974. Walcot 1966 = Pe ter Wakot, Hesiod and the Near East, University of Wales Press, Cardiff 1966. Watkins 1995 = Calvert Watkins, How to Kill a Dragon. k.pects of Inda-European PoetiCS, Oxford University Press, Oxford 1995. West 1988a = Martin L. West, »The rise of the Greek epic.,journal of Hellenic Studies 108/1988: 1 5 ]-172. 187
1988b Martin L. West, Hesiod. 1beogony and Works and Days, Oxford University Press, Oxford 1988. Zamarovsky 1965 Vojtjeh Zamarovsky, Tajne carstva hetita, preveo
West
=
=
M. Jirsak, Epoha, Zagreb 1965.
188
Kratice i simboli
< > u prelomljenim zagradama staje oštećeni, djelomično čitljivi dijelovi
teksta
* zvjezdicom se označuju neposvjedočeni,
i jezični oblici akad.
=
akadski
alb. = albanski aor. = aorist arm. = armenski
got. = gotski
gr.
= grčki
het. = hetitski horn.
=
homerski
imp. = i mpe rativ jd .
=
lat .
jednina latinski
=
lit. = litavski
luv.
= luvijski
mn. = množina
pe rf. = perfekt pl. = plural pret.
=
preterit
sg. = singu lar skr. = sanskrt st.- = starostind. stiro
=
=
staroindijski
starOirski
s tsl . = staroslavenski
toh. = toharski
189
rekonstruirani dijelovi teksta
Kronologija hetitskih kraljeva prema Friedrichu Corneliusu
(1973)
Anitta oko 1 720. Tudhaliya 1. ? oko 1650. Labarna
l. oko 1600.
Hattušili I. oko 1580-1550. Mucšili
l. oko 1 5 50. - 1530.
Hantili oko 1 530-1505
Zidanta oko 1 505 Amuna oko 1 505- 1 502
Huzziya oko 1502- 1 500 Telipinu oko 1 500-1475. Alluwamna oko 1 475-1450. Tudhaliya II . oko 1450-1420.
Amuwanda l. oko 1400 .
Tudhaliya III. oko 1390-1 380.
Šuppi!uliu ma l. 1380- 1 354.
Amuwanda II. 1354- 1 3 5 t.
Mucšili Il. 1349--oko 1 320. Muwatalli oko 1320-1 290. Urhi-Tešub (Mucšili III.) oko 1 289-1283. Hattušili Ill . oko 1 283- 1 265 Tudhaliya IV. oko 1265- 1 2 1 5 . Arnuwanda III. o ko 1 220-1200. Šuppilu!iuma ll. oko 1 200-1 196.
190
Zemljopisna karta Male Azije u hetitsko doba (prema Gurney 1990)
i0; :c
� l ;( &
Z
'« oi � oi ...., � v) I-
191
POČETAK "HATTUŠiLIJEVE AUfOBlOGRAFIJE"
(prema GlItze 1925)
I.
UMMA' Ta-ba-ar-na 'Ha-at-tu-ši-Ii LUGAL.GAL LUGAL KUR
URUHa-at-ti DUMU 'Mur-ši-Ii LUGAL.GAL LUGAL KUR uRUHa_at_li 3. DUMU.DUMU.ŠU ŠA 'Šu-up-pi-[u-li-u-ma LUGAL.GAL LUGAL
2.
4. 5. 6. 7. 8.
9.
KUR uRuHa_at_ti ŠAG.BAL.BAL ŠA 'Ha-at-tu-ši-li LUGAL URU Ku-uš-šar ŠA D IŠTAR pa-ra-a ha-an-da-an-da-tar me-ma-ah-hi
na-al DUMU.NAM. LUGAL.LU..aš iš-ta-ma-aš-du nu-zi-Ia-du-wa
šA DUTU�I DUMU.ŠUDUMU.DUMU.sUNUMUN Duru�J DINGIR.MEŠ..aš-kizn iš-tar-na A.NA DIŠTAR na-ah-lra-a-an e-d-du
A.BU.IA-an-na-Oš-za 'Mur-ši-Ii-iš IV DUMU.MEŠ 'Hal-pa-šu-Iu-pi
in 10. 'NIR.GAL-in 'Ha-at-tu-ši-li-in SALDINGIR.MEŠ.IR-in-na
II. 12.
DUMU.SAL-an
Ira..aš-ta nu-za hu-u-ma-an-da-Oš-ptit EGIR-iz-zi-iš DUMU-QŠ e-šu
un
nu-za ku-id-ma-an nu-u-wa TUR-Oš e-šu-un.ti KUšKA.DAB.ANŠU_
za e-šu-un nu 13. DIŠTAR GAŠAN.IA A.NA 'Mur-ši-Ii A.BI.IA U-it 'NlR.GAl-in ŠEŠ.JA
14. u-i-ia-at A.NA 'Ha-at-tu-ii-li-wa MU.KAM.HI.A ma-ni-in-ku-wa-an te-d
15. U. UL-wa-ra-Oš TI-an-nacOš nu-wa-ra-an am-mu-ugpa-ra-a 16. pa-a-i nu-wa-ra-Oš-mu LUšiz-an-ku-un-ni-iš e-ei-du
192
Kazalo
Uvod: Kultura kao tekst . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
I.
HETITI - PONOVNO OTKRNENI NAROD
Otkriće Hetita . .
.
. . . .
.
.
.
.
.
.
.
A) Hetitski i drugi j ezici drevne Male Azije B) Povijest Hetita
. .
.
.
. . .
C) Hetitska religija i mitologija
.
13 19 59
.
.
. . .
93
II. IZBOR IZ HETITSKE KNJIŽEVNOSTI Iz hetitskih zakona . . . . . . . . . Natpis kralja Anitte (18.
st. pr. Kr.)
109 111
Hattušilijeva oporuka . . .
1 15
.
1 19
Muršilijevi anali (KBo III 4)
125
Telipinuova oporuka
.
.
Hattušilijeva autobiografija
131
Pjesma hetitskih vojnika . .
139
Mit o IlI uya nki i Bogu Oluje .
141
Bajka o Appuu .
.
.
.
.
. .
.
145
Mit o Telipinuu, Bogu koji nestaje
148
Teli pi nu i Kći mora
152
. .
Kraljevstvo na nebu . .
1 53
Pjesma o Ullikummiju .
1 55 193
Obred za Wišuriyantu . . . . . . .
161
l. Muršilijeva molitva u doba kuge
164
II. Muršilijeva molitva u doba kuge
168
III. Muršilijeva molitva u do ba kuge .
172
Muršilijeva molitva zbog zla koje je učinio svojoj p om aj c i . . .
1 73
Bilješke (Raoko Matasović)
175
L�mrum
. . . . . . . .
lli l
Kratice i simboli . . . . . .
189
.
.
.
.
.
.
.
Kronologija hetitskih kraljeva
190
Zemljopisna karta Male Azije u hetitsko doba .
191
Početak » Hattušilijeve autobiografije« (prema Gatze
1925) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
194
192