Močvara i priča o URK-u / The Močvara Club Story by mochvara

Klub Močvara i URK (Udruženje za razvoj kulture) od devedesetih naovamo bili su, i još uvijek jesu, svojevrsni inkubator na čijoj su se pozornici predstavljali ili pekli zanat brojni domaći i svjetski umjetnici različitih profila, a ova knjiga je amalgam svih tih iskustava i proživljenih godina. Žanrovski se ne može precizno odrediti jer se nalazi u širokom rasponu između monografije, arhivske građe, osobnog dnevnika, podsjetnika, memoara, fanzina i brojnih drugih bastardnih književnih formi. Baš kao što Močvara već godinama ucrtava Zagreb na međunarodnu mapu alternativne i subverzivne kulture, informirajući i obrazujući desetke tisuća posjetitelja, tako nas ova knjiga podsjeća na sve one neprospavane noći i dane, koncerte, predstave, performanse, izložbe, slušaone, gledaone, tribine, druženja, rasprave, želje i snove smještene na obale Save i ucrtane u mentalnu mapu čitave jedne generacije. From the 1990s right up to the present day, Močvara Club and URK (Udruženje za razvoj kulture or Association for the Promotion of Culture) have served as a particular kind of incubator; a place where creative people of all kinds have been able to express themselves artistically. This volume serves as an amalgamation of all those experiences. Although it’s hard to define what kind of book this actually is, one could say it is somewhere between a monograph, archive material, personal diary, memoir and fanzine… a true literary bastard. Močvara has secured Zagreb’s place on the international map of alternative and underground culture, enlightening and inspiring a crowd that must add up to tens of thousands. This book reminds us of all those sleepless nights and days, all those concerts, performances, exhibitions, club nights, screenings, discussions, wishes and dreams. All of the things, in short, that make up the mental map of an entire generation. Mario Kovač

Za knjigu ću ovak reć: na podnaslovnoj strani bi trebalo pisati ovako - ova knjiga položena na stol visine je centimetar, međutim pola centimetra koje ne vidite je u tekstu uzet James Joyce, znači Uliks, a pola je Močvara, ako me razumijete? To je malo kompliciranija moja teorija na kojoj radim. Uliksis je znači ispod Močvare, znači treba doći do Uliksa do toga dana kad će izdata knjiga bit prodana u staretinarnicu. Mance

SADRŽAJ 43

PREDGOVOR

Kornel Šeper

GALERIJA ESCE PARALELNI ZABORAVLJENI SVIJET

Kornel Šeper, Helena Klakočar Vukšić

KUGLANA PRVI ZAGREBAČKI SKVOT Marko Strpić, Marko Matošić

PONIKVE TRI PRIČE Marko Matošić, Gordana Klarić, Rupaszov Tamás

29.11. – DAN URK REPUBLIKE

Kornel Šeper

RUPA URK-OVA AVANTURA NA FILOZOFSKOM

Toni Babarović

NE ZHDALI, ŠUMSKI

Kornel Šeper

RANI FOTOKOPIRANI PLAKATI ČUDNO OGLEDALO GRADA

Kornel Šeper

MJEHURIĆI UZAVRELE ENERGIJE

Zlatko Burić Kićo

KAD ODE SVE U PIČKU MATERINU MENI OSTANE HARDCORE

100

Slobodan Alavanja Slobić

MOČVARNI PORTRET: DANIJEL SIKORA SIX

Kornel Šeper

104

RUNJANINOVA 2 BUĐENJE MOČVARE

112

Danijel Sikora Six, Benjamin Perasović

NIKAD ČUO Ivan Ramljak

114

MOČVARNI PORTRET: IGOR HOFBAUER HOF

Kornel Šeper

120

MARKO ČAKLOVIĆ SLIKE IZ ŽIVOTA PRVE MOČVARE

130

Ivan Ramljak

NAPOKON NEKI POTICAJ...

Dijana Grubor

132

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE

138

OTOKULTIVATOR SAN O GRADU

146

Marcell Mars, Dražen Smaranduj, Filip Kelava, Zlatko Burić Kićo, Blanka Čop

MY MUSIC STORY

Igor Hofbauer Hof

152

ZLI BUBNJARI JESU LI ZAISTA ZLI?

158

Kornel Šeper

MOČVARNI PORTRET: MARKO MATOŠIĆ

Kornel Šeper

162

LET 3

166

IVICA BARIČEVIĆ BARA STALI SMO SAMO NA TRENUTAK

Darko Kujundžić, Mate Škugor

174

TED MILTON & BLURT

176

MOČVARNI PORTRET: IVAN ANTUNOVIĆ

Kornel Šeper

180

HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL KINO NA DRUGI POGLED

188

Petar Milat

MIKE WATT & THE MISSINGMEN, GUESS WHAT, L’OEILLÈRE, IL SOGNO DEL MARINAIO, SAVAK

Kornel Šeper

190

MOČVARNI PORTRET: TOMISLAV VRANIĆ VRANA

Kornel Šeper

196

JONATHAN RICHMAN RADOST U MOČVARI

206

Ante Perković, Aleksandar Zograf, Kornel Šeper, Jonathan Richman

MOČVARNI PORTRET: DARKO KUJUNDŽIĆ

Kornel Šeper

212

GALERIJA MOČVARA 15 GODINA OTPORA IZLOŽBENOM PRAGMATIZMU

220

Leila Topić

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE

226

232

CLUBBING U MOČVARI OSLOBOĐENJE PLESNIH RITMOVA Višeslav Laboš, Nenad Barić (Funk Guru)

MOČVARNI PORTRET: MLADEN POBI

Kornel Šeper

240

PRIČA O ARHIVI ŠTO SU TO HILZNE, A ŠTO JE HILZNIRANJE?

246

Kornel Šeper, Igor Mihovilović, Petar Pečur

BLACK REBEL MOTORCYCLE CLUB: KONCERT ZA PAMĆENJE

Aleksandar Dragaš

248

MOČVARNI PORTRET: IVAN EROR

Kornel Šeper

254

GLASNO, GLASNIJE, METAL BUKA NA SAVSKOM NASIPU

260 262

Bobo Markulinčić

ČIKO PLOVI SAJMOM PLOČA I STRIPOVA MOČVARNI PORTRET: SLOBODAN ALAVANJA SLOBIĆ

Kornel Šeper

268

ZVUK MOČVARE MELODIJE KLUBA I PREDKLUBLJA

272

John Smith

MOČVARNI PORTRET: BENJAMIN BELJAN ŽAC

Vjeran Pavlinić Columbo

276

MAYWA DENKI

278

MOCHVARADELICA ŽIVOT I SMRT PROGRAMSKIH KNJIŽICA

Feđa Vukić, Kornel Šeper, Igor Hofbauer Hof

292

FIGLI DI MADRE IGNOTA

294

SUBOTICA EXPRESS

296

EINSTÜRZENDE NEUBAUTEN

298

MANCE DOBRI DUH GRADA

308

310

Kornel Šeper, Helena Klakočar Vukšić

MOČVARNI PORTRET: ENA JUROV Jakov S. Perković

STAKLENO ZVONO

Marko Pogačar

312

KUM – KAZALIŠTE U MOČVARI SCENA ZA LUMPENPROLETERE

Mario Kovač, Anica Tomić

320

PLES ZA ŠIŠA

322

PRIMIJENJENA U MOČVARI

326

MEIN GOTT, DA MI JE NETKO REKAO DA ĆU IKAD I IGDJE VIDJETI CLUSTER UŽIVO...

330

Juraj Šiftar

MOČVARNI PORTRET: THIS TOWN NEEDS POSTERS (SVEN SORIĆ, HRVOJE SPUDIĆ)

Jakov S. Perković

332

CALVIN JOHNSON, LIME CRUSH

334

MOČVARNI LABORATORIJ ODLIČNE RADIONICE ZA RAZGIBAVANJE DUHA

Mario Kovač, Jasmin Dasović

340

SHELLAC, ALLROH

342

MOČVARNI PORTRET: KRUNOSLAV NEMČIĆ RAKUN

Vjeran Pavlinić Columbo

344

DEJA VOODOO TOO COOL TO LIVE TOO SMART TO DIE

350

Vjeran Pavlinić Columbo, Gerard Van Herk

MOČVARNI PORTRET: LOVRO ŠKILJIĆ/BIBLICAL VIOLENCE

Vjeran Pavlinić Columbo

354

GOGOL BORDELLO, VIALKA

356

KLUB OTVORENIH VRATA

Mario Kovač

366

MOČVARNI PORTRET: ŽELJKA TKALČEC

368

Vjeran Pavlinić Columbo

DRAGAN PAJIĆ PAJO (1956-2014): ULAGANJE U POSAO KOJI SE NE ISPLATI

Ivan Marušić Klif, Nicole Hewitt

372

ZAČARANA MOČVARA

378

Nina Romić, Dunja Knebl

MOČVARNI PORTRET: TOMISLAV SPORIŠ

Dražen Smaranduj

386

THE RESIDENTS SAMO NEKI LJUDI KAO I SVI DRUGI...

396 400

Kornel Šeper, Aleksandar Zograf

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE KHEBEZ DAWLE Kornel Šeper

402

416 430

JEDINSTVO – KRONOLOGIJA OD OMLADINSKE TVORNICE DO KULTURNOG POGONA Ante Perković

ŠARENI PLAKATI ZA ŠARENE TRENUTKE URK I ZAGREBAČKA NEZAVISNA SCENA: MAPA NEVIDLJIVOG GRADA

Ante Perković

432

ANTE PERKOVIĆ (1973-2017)

Kornel Šeper

468

INDEKS

PREDGOVOR / FOREWORD

Ova knjiga je na početku, prije nekih 6-7 godina, bila zamišljena kao pregled naslovnica Močvarinih programskih knjižica. U njih smo podjednako bili zaljubljeni i mi i publika, što se činilo kao sasvim dovoljan razlog za ukoričenje te serije začudnih ilustracija i malih stripova ispričanih kroz godine rada kluba. Onda smo ipak odlučili dodati i plakate. Nakon nekog vremena shvatili smo da tako koncipirana knjiga neće biti dobra, jer je za gledanje tolike količine vizualnih sadržaja, koliko god zanimljivi bili, potreban i neki predah. Zamislili smo da taj predah, koji bi razbio monotoniju, budu male priče o URK-u. Počeli smo tada popisivati teme i projekte važne za URK, ali smo vrlo brzo skrenuli u sporedne ulice u kojima smo sreli neke drugačije heroje i naše stare znance. Mance, Galerija ESCE, žednouhi Bara, Zli bubnjari, Kuglana – da navedemo samo neke od njih – oni su ti koji su pokretali mjehuriće uzavrele energije. Ispalo je da su se stvari putem malo pomalo preokrenule i ova se knjiga sama počela pisati i dopunjavati, odmičući se sve više od prvobitne ideje. Došli su nam sjajni osobni tekstovi, kao na primjer koncertna kronologija najvjernijeg Močvarinog hodočasnika Jure Šiftara, ili iskren tekst mlade posjetiteljice Dijane Grubor o posebnosti odrastanja uz Močvaru. Iako smo već imali vrlo veliku arhivu, tijekom rada na knjizi zakopali smo još dublje i pronalazili nove stvari. Jedan od najuzbudljivijih trenutaka bio je kada smo dobili oko tisuću crno-bijelih negativa Marka Čaklovića, koji je zabilježio prve dane Močvare. Izazova oko tema bilo je sve više. Tako je bilo nemoguće ne dati prostor jednokratnom zagrebačkom ukazanju davno nestalih kanadskih Deja Voodoo, jednog od najutjecajnijih nepoznatih bendova na svijetu! Ili prisjetiti se neočekivanih događaja dogovorenih tek dan ili koji sat prije – sirijskih post rockera Khebez Dawle koji su u Močvaru uskočili sa svoje izbjegličke rute, ili Black Rebel Motorcycle Club koji su igrom slučaja svirali u Močvari umjesto u planiranom Domu sportova. Jedne večeri začarao nas je Calvin Johnson koji je bez ikakvog ozvučenja ušetao sa svojom gitarom među malobrojnu publiku i odsvirao jedan od važnijih koncerata, stvorivši takav intiman ugođaj kakav ne možete zamisliti ni u svojoj sobi. Slično iscjeljujuće iskustvo bila je i prekrasna epizoda sa svemirom po imenu Jonathan Richman, ili pak koncerti niza mladih kantautora na radionicama i začaranim koncertima Močvarinih vila Dunje Knebl i Nine Romić. Zanimljivi dizajneri plakata, autsajderi svih vrsta, čudni nepoznati bendovi, čudni poznati bendovi, neobične radionice, pa čak i vrtlari i morske avanture, svi se oni nalaze u ovoj priči i s radošću dijele prostor kluba i ove knjige. Na opasnoj uzbudljivoj margini, ili pak u središtu svijeta, još uvijek surfaju URK i Močvara, na svoj način. Vidimo se!

Kornel Šeper

When we first thought of doing this book six or seven years ago, the original intention was to publish an album of Močvara’s old programme booklets. The bizarre illustrations and strip cartoons that graced the front page of each programme were the kind of things that both the Močvara crowd and ourselves were equally fond of, which seemed like sufficient reason to put them in a book. And then we decided that gig posters should go in too. After a while, we realised that such a book wouldn’t really work because it would be impossible to absorb all that visual material without some kind of a breather. The breather we had in mind was a short history of URK1. We started making a list of the themes that were important for URK, but very quickly found ourselves diverted into the kind of side-alleys occupied by many of Zagreb’s other subcultural heroes: cult singer-songwriter Mance, the ESCE Gallery, designer Ivica “Bara” Baričević, the Evil Drummers, Zagreb’s first squat the Kuglana – to mention just a few. So there was a change or two of direction and the book started writing itself, simultaneously moving further and further away from the original idea. People wrote some wonderful texts about their personal memories, such as the concert chronology of the Močvara’s most loyal pilgrim Jura Šiftar, and Dijana Grubor’s touching recollection of how important the Močvara was as a youthful rite of passage. Although we already had quite a rich visual archive, work on the book led to the discovery of many things we had forgotten ever existed. One of the most exciting moments was the acquisition of around a thousand black-and-white photos taken by the late Marko Čaklović – a unique document of Močvara’s earliest days. The list of key themes simply got longer and longer. It was impossible not to give space to the only Zagreb appearance of Canadian band Deja Voodoo, one of the most influential unknown bands in the world that split up more than two decades ago. The same could be said of several legendary events held at short notice: the concert by Syrian post-rockers Khebez Dawle who detoured to the Močvara while passing through Croatia as refugees; or the appearance by Black Rebel Motorcycle Club, who simply rolled up at the Močvara because their gig at the nearby Dom Sportova had been called off at the last minute. One evening the cult American songwriter Calvin Johnson walked in with his guitar and played unplugged to a small but totally enchanted crowd, creating a concert experience that couldn’t have been more intimate if it had happened in your own living room. Similarly, cathartic were gigs by the string of young singer-songwriters championed and nurtured by Močvara’s resident good fairies Dunja Knebl and Nina Romić but undoubtedly the pinnacle would have been by the phenomenal Jonathan Richman. This tale contains an array of things: extraordinary posters, weird unknown bands, weird known bands, and outsiders of all descriptions… They all share common space in the club and in this book. Whether heading for uncharted waters or plying welltravelled routes, URK and Močvara still sail on. See you aboard! 1 URK (Udruženje za razvoj kulture or Association for the Promotion of Culture) is a non-profit organization founded in 1995 by several leading figures in the Zagreb underground music scene. After organising festivals and concerts in various venues, URK established the Močvara club in 1999.

GALERIJA ESCE PARALELNI ZABORAVLJENI SVIJET

ednog jesenskog dana 1990. godine sam u predvorju Filozofskog fakulteta primijetio dva neobična, vrlo visoka čovjeka kako se kreću čudnim izvijajućim pokretima i lijepe plakat na oglasnu ploču. Radoznalo sam prišao da pogledam plakat, a njih dvojica odmah su mi počeli pričati svoju isprekidanu, naizgled nepovezanu i možda čak izmišljenu priču o tome da se sutra otvara jedan super klub gdje će biti neki zanimljivi ljudi i performans i da moram obavezno doći.

Javoru multimedijalni superformance Pamela u cvijeću (mirisna misa), a jednog popodneva u Galeriji sam prvi put ugledao Mancea, koji me odmah prosvijetlio svirajući, bez ikakve publike, začudnu obradu stare blues pjesme (ponavljao je samouvjereno „Hoochie coochie, hoću kući!“). Nakon jedne impro svirke Cul-De-Sac-a u Kamovu, minijaturnom klubu unutar kluba na katu Galerije, Jura i ja smo se pogledali i mudro zaključili da to što ne znamo svirati ne znači da ne možemo imati bend i već sutradan smo imali prvu probu Šumskog.

S obzirom na zadivljujuću harmsoidno-pajtonovsku energiju koja je iz njih isijavala, nisam se nimalo dvoumio oko dolaska, iako mi nije bilo jasno o čemu se radi i kakav bi to klub bio u nekoj galeriji. Ta dva čovjeka bili su Zlatko Burić Kićo i Milan Vukšić Ciki, jedni od osnivača Kugla glumišta, i uz Indoša, Helenu Klakočar Vukšić, Sonju Lucien (u to vrijeme Hindkjaer) i ekipu iz benda SexA, ljudi koji su tada činili kreativnu jezgru ponovo pokrenute Galerije ESCE.

Kraj je došao brzo, negdje u travnju 1991., kada je u upravi Studentskog centra odlučeno da je gotovo. Pitao sam Indoša što se događa, naivno se nadajući da je u pitanju neka greška. Samo je slegnuo ramenima i rekao da nema više.

Na otvaranju se skupilo dosta osobenjaka, a ono što se u danima nakon toga događalo, za tadašnji Zagreb je bila mala, ali dotad neviđena revolucija. Galerija je skoro svaki dan radila potpuno različite programe (izložbe, kazališne predstave, koncerte, impro večeri i video večeri), koji su često završavali u zaraznom razlomljenom kuglastom plesu veselih, opskurnih, stripovskih likova. Bendovi koji su svirali bili su na primjer Fugazi, Victims Family, The Jesus Lizard, MDC, All, Helios Creed, ali i drugi, ne toliko poznati, no potpuno opaljeni i originalni bendovi kao što su Blurt i Jablkoň, kao i domaći Disciplina kičme (uz Kojinu izložbu), KBO, SexA, Marko Brecelj... Zbog svakodnevne kreativne atmosfere, inspirativnih ljudi koji su sve to vodili i fenomenalnih događaja bilo je nemoguće ne biti tamo svaki dan. U međuvremenu sam s Indošem uspio dogovoriti da im lijepim plakate u zamjenu za besplatne upade na koncerte (naravno, po jedan primjerak svakog plakata istovremeno je odmah nalazio put do moje sobe, a sada su isti ti plakati iz moje sobe doputovali i do ove knjige). Usput sam tamo dogovorio prijateljici Marijani njenu prvu izložbu, prijatelju ← dizajn: Helena Klakočar Vukšić, Sonja Lucien

U tom nevjerojatno kratkom periodu Zagreb kao da je postojao samo na jednom mjestu i zbog Galerije bio ravnopravan dio svijeta. Nakon te naizgled slučajne priče nastupilo je mračno razdoblje kada u Zagrebu nije bilo ničeg, a Galerija ESCE postala je opet samo galerija bez ovakvog šireg koncepta, ali i bez tolikog protoka različitih ljudi. Srećom, ipak je sve počelo bujati iz početka s nekim novim mladim ljudima i od sredine 90-ih počeli su se stvarati zameci današnje nezavisne kulturne scene. U slučaju Močvare, koja je uvijek njegovala sličan duh programske raznolikosti, možemo sa sigurnošću reći da je tadašnja kratkotrajna (strip) epizoda Galerije ESCE njena sestrinska paralelna točka u vremenu.

Kornel Šeper

GALERIJA ESCE

program za ožujak 1991., dizajn: Milan Manojlović Mance

program za veljaču 1991., dizajn: Helena Klakočar Vukšić

program za prosinac 1990., dizajn: Helena Klakočar Vukšić, Sonja Lucien

GALERIJA ESCE

dizajn: Helena Klakočar Vukšić, 1990.

program za listopad i studeni 1990., dizajn: Helena Klakočar Vukšić

GALERIJA ESCE

katalog za Kojinu izložbu 26.-29.12.1990., ilustracija: Koja, dizajn kataloga: Helena Klakočar Vukšić

dizajn: autor nepoznat, 1991.

dizajn: Nathan Grozay, 1990.

GALERIJA ESCE

program za ožujak 1991., dizajn: Helena Klakočar Vukšić

prezentacija berlinskog Offener Kanala, dizajn: Helena Klakočar Vukšić, Sonja Lucien, 1990.

program za listopad i studeni 1990., dizajn: Helena Klakočar Vukšić, Sonja Lucien

GALERIJA ESCE

Osmo poglavlje knjige Nemirno more (Helena Klakočar, Vedis, Zagreb, 2015.). Knjiga je premijerno tiskana na francuskom jeziku (Passage en douce, Fréon Edition i L’atelier d’édition, Bruxelles, 1999.), a potom i na hrvatskom (Nemirno more, Fabrika knjiga, Beograd, 2008.), slovenskom (Nemirno morje, Forum, Ljubljana, 2011.) i talijanskom jeziku (Mare inquieto, Comunicarte, Trst, 2011.). Knjiga je nagrađena na International Comics Festivalu u Angoulêmeu 2000. godine specijalnom nagradom Radia France – France Info i proglašena najboljom knjigom stranog autora.

GALERIJA ESCE

1 Milan Vukšić Ciki, Zlatko Burić Kićo, Tin Čipin, Tomislav Fiket, Nathan Grozay i Igor France najavljuju performans Yü Gung, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 21.11.1990. 2 Nikola Valentić Nick The Brick, Željko Zorica Šiš i Nina Haramija na Kojinoj izložbi, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 26.12.1990. 3 Marko Brecelj, fotografija: Ratko Mavar, 10.11.1990. 4 publika na Kojinoj izložbi, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 26.12.1990. 5

Milan Trenc i Helena Klakočar Vukšić ispred Galerije, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 1991.

6 Ted Milton (Blurt), fotografija: Milan Vukšić Ciki, 5.3.1991. 7

Zlatko Burić Kićo ukazuje na plakat za koncert Blurta, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 1991.

8 Mega City Four, fotografija: Gordana Jankoska Vranić, 4.3.1991.

GALERIJA ESCE

9 Nathan Grozay i Miodrag Samardžija Čudi/Šef, nakon performansa Nathana Grozaya Yü Gung, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 21.11.1990. 10 Koja na svojoj izložbi, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 26.12.1990. 11 Fugazi, fotografija: Ratko Mavar, 22.10.1990. 12 koncert Saše Nestorovića i Borisa Boduljaka na izložbi Vlade Marteka, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 6.3.1991. 13

Damir Bartol Indoš, Helena Klakočar Vukšić, Milan Vukšić Ciki i Iskra Vukšić, fotografija: Milan Vukšić Ciki

14 Ivan Marušić Klif, Milan Vukšić Ciki, Javor Jeić, Jasenko Rasol, multimedijalni superformance Pamela u cvijeću (mirisna misa), klub Kamov, fotografija: Ratko Mavar, 15.11.1990.

GALERIJA ESCE

ESCE GALLERY A FORGOTTEN PARALLEL UNIVERSE

Kornel Šeper recalls the short-lived history of the ESCE, the art gallerycum-alternative club that operated in the gallery of Zagreb’s Student Centre from autumn 1990 until spring 1991. As a consequence of increased cultural conservatism and dwindling budgets, it failed to survive the social turbulence unleashed by the fall of Yugoslav communism and the advent of war. Run by a constellation of people grouped around curators Helena Klakočar Vukšić and Sonja Lucien, experimental theatre group Kugla glumište and art-noise band SexA, ESCE hosted a mixture of art exhibitions, theatre, happenings and concerts – including appearances by Fugazi, The Jesus Lizard and Blurt. Despite being short-lived, ESCE played an important role in nurturing creative energies that would mature in future years. For Močvara co-founder Kornel Šeper, ESCE was a crucial formative influence: “because of the constant atmosphere of creativity, and the inspirational people who organised the events, you just felt you had to be there everyday.” “In that improbably short period of time it was as if the whole of Zagreb existed in this one place and, because of the gallery, felt itself to be an equal member of the global creative community. After this seemingly random episode, the city entered a dark period during which there was nothing happening, and the Student Centre Gallery itself lost its pioneering role. Luckily, the energies released by ESCE eventually found form again, and it was in the early Nineties that the foundations of a new post-war cultural scene were actually laid.”

KUGLANA PRVI ZAGREBAČKI SKVOT

agreb je ranih devedesetih bio pustoš, kako ekonomski, tako i kulturno, a prostori koje bi mogla koristiti nezavisna kulturna scena (kako je danas zovemo) gotovo da nisu ni postojali. Čak i onih nekoliko koji su pružali kakvu-takvu alternativu bili su u osnovi neodgovarajući. Naime, u kaosu koji je nastao nakon raspada federalne države i zbog ideje da sve treba privatizirati i komercijalizirati, ono malo prostora koji su postojali krajem osamdesetih i predstavljali barem nekakvu infrastrukturu nestalo je ili je pretvoreno u privatne kičaste birtije. Rat je stvorio plodno tlo za gašenje svega, od tvornica do kulturnih prostora. No, unatoč pritisku brutalne situacije u koju smo bili dovedeni i površne slike kako je sve bez ikakve perspektive, u pozadini se događalo nešto vrlo zanimljivo i dinamično.

Spomenuti nedostatak prostora, uz niz drugih problema, potaknuo je prvenstveno neke subkulturne grupe, anarhiste i muzičare raznih alternativnih smjerova da krajem rujna 1994. godine udruže snage, nađu se i dogovore prvo organizirano skvotiranje u Zagrebu. Za skvotiranje je odabrana Kuglana, koja se nalazila iza Autobusnog kolodvora, a pripadala je tvornici Gredelj. Bilo je to šareno društvo, motivacije su bile različite, ali sve je skupa povezivala ideja za otvaranjem prostora koji će biti nešto drugačije, nešto naše i gdje će sami korisnici prostora stvarati program na nekomercijalan način, što do tada nije bilo moguće. Konkretna inicijativa je došla od strane ZAP-a (Zagrebački anarhistički pokret), no ideja je bila pozvati sve koje bi ova akcija mogla zanimati (tome se priključio i današnji URK, odnosno ekipa koja danas vodi Močvaru). Plan je bio jednostavan. Za početak, napravljeno je dosta letaka koji su pozivali ljude da dođu u petak, 7. listopada 1994. i sudjeluju u skvotiranju, ali i da izvedu svoju točku – žongliraju, sviraju, što god znaju. Već sam letak je otkrivao puno o samoj ideji, pa ću ga kratko citirati: „Proslavite stvaranje slobodnog socijalno-kulturnog centra – dođite i sudjelujte u okupiranju stare kuglane. Ako ste umjetnik ili bilo kakav

↑ dizajn: Dave Onion ← fotografija: Željka Vuković

KUGLANA

izvođač, dođite i izvedite svoju točku... Žele nas zarobiti u duhovne krletke, ali pokazat ćemo im da mogu jebati ježa u leđa!“ Nakon kratkih i brzih priprema, te bez suvišnih zašto i kako, po jednostavnom principu idemo probati, Kuglana je u taj petak skvotirana. Kako je cijeli dan zapravo protekao u čišćenju i sređivanju prostora, nije ni bilo moguće organizirati neko događanje. Navečer su vrijedni skvoteri proslavili prvi dan i nekolicina ljudi je ostala spavati u prostoru, iako je bilo iznimno hladno za to doba godine. Zanimljivo je da policija nije dolazila. U subotu je čišćenje nastavljeno. Od raznih materijala i dasaka pronađenih u prostoru napravljen je stage. Tijekom dana su polako pristizali novi ljudi pa tako i pojačanje iz Metelkove, koja je u to vrijeme također bila vrlo dinamičan skvotirani prostor, a stalne posjete Ljubljani stvorile su poznanstva i čvrstu vezu s inicijativom iz Metelkove. U subotu je prostor već dobio jasan oblik – velika prostorija je uređena u prostor za događanja, dvije manje za spavanje, dok je predvorje pretvoreno u info-punkt za distribuciju raznih promotivnih materijala, fanzina i slično. S ekipom iz Ljubljane došao je i jedan bend (ne mogu se sjetiti imena, a nije ostalo nigdje zapisano), tako da je na brzinu skupljena oprema i oko 23 sata počela je svirka, odnosno prvi, a uskoro će se pokazati i posljednji koncert u Kuglani. Pred kraj svirke dolazi policija. U prostoru se nalazilo stotinjak ljudi što je iznenadilo policiju, kao uostalom i činjenica da je prostor uređen. Stoga su prvotno bili zbunjeni, no ubrzo je uslijedilo najvažnije policijsko pitanje: „Tko je ovo organizirao?“. Vjerujem da ih je jednoglasan odgovor „Svi!“ još više iznenadio, što je bilo očito iz mrmljanja: „Kako svi, pa netko mora biti organizator...“ Osim policije, pojavili su se i vlasnici prostora, točnije predstavnici Gredelja, pa su započeli pregovori i objašnjavanja: što se i kako želi napraviti s prostorom, zašto bi ga netko ipak trebao koristiti i slično. No, svi izneseni argumenti nisu naišli na plodno tlo, već su predstavnici

fotografije: Nino Šolić

vlasnika objasnili da treba službeno tražiti dozvolu, jer će u suprotnom ulazak u prostor tretirati kao provalu. S obzirom na neiskustvo skvotera, ne čudi da je u tom trenutku nastup vlasnika zvučao vrlo uvjerljivo. A zapravo, bilo je jasno da se nije radilo o provali, te da su policija i vlasnik lovili u mutnom pokušavajući nagovoriti skvotere da napuste Kuglanu. Lov u mutnom se isplatio i na Kuglanu je stavljen lokot. Međutim, tu priča ne završava – u gradu se prikupljaju potpisi podrške za ponovno otvaranje Kuglane, i tom je prilikom prikupljeno oko 1300 potpisa. U isto vrijeme, mediji pokazuju interes za cijelu problematiku, tematizira se pitanje mladih, položaj kulture, prozivaju se vlasnici prostora i Grad... U svakom slučaju, takva neočekivana podrška i medijski interes iznenadili su sve. Ipak, umjesto da taj pritisak stvori uvjete za ponovno pokretanje aktivnosti u Kuglani, događa se nagli obrat i bageri po nalogu Gredelja rade rupe na zidovima (!?) zgrade. U konačnici, zgrada s rupama je poput spomenika dominantnoj kulturi ostala stajati još par godina, a onda je potpuno srušena. Skvotiranje Kuglane je bio kratak, ali intenzivan događaj, koji je poslužio kao iskustvo različitim grupama u gradu. Na temelju ove akcije i iskustva kasnije su nastali drugi projekti, poput Autonomne tvornice kulture – Attack! (današnja AKC Medika), Močvare, ali i još nekoliko pokušaja skvotiranja, poput Taxi remonta ili Vile Kiseljak. Od tog prvog skvotiranja promijenilo se nekoliko generacija, no trag ovog pokušaja je ostao, možda ne kao vidljiv doprinos ili neki povijesno važan događaj, ali sigurno kao jedan od događaja koji su utjecali na razvoj nezavisne kulture, pa i nekih političkih akcija i inicijativa.

Marko Strpić, dio teksta izvorno objavljenog na portalu Kulturpunkt 11.5.2010.

KUGLANA

fotografija: Nino Šolić

KAKO JE OSNOVAN URK? Moj dobar prijatelj iz tog doba, Marko Vuković, bio je u Zagrebačkom anarhističkom pokretu, oni su planirali skvotirati tu kuglanu. Ja sam se slučajno pojavio na jednom od sastanaka, svidjela mi se energija koja se stvorila oko toga, koliko nam je svima to bilo bitno. Nakon što je došla policija, ljudi iz Gredelja zvali su nas na sastanak i rekli nam da se moramo organizirati u neku udrugu, ako želimo da nam prepuste Kuglanu. Onda smo mi rekli „Ajmo sad osnovat udrugu na brzinu!“ pa smo moj buraz i ja napisali prvi statut URK-a, prepisavši ga od Društva ljubitelja Korčule, ili tako nečeg. Poslije smo se šalili da je dobro što se nismo nazvali Društvo za razvoj kulture, jer bi nam akronim bio DRK. U međuvremenu, dok smo čekali registraciju udruge, oni su bagerima srušili Kuglanu i elegantno nas se riješili.

fotografija: Željka Vuković

Marko Matošić, jedan od osnivača URK-a, iz intervjua

KUGLANA

KUGLANA THE FIRST ZAGREB SQUAT “Zagreb in the early Nineties was a desert, both in the economic and cultural sense” says Marko Strpić in this article about the Kuglana, an abandoned bowling alley behind Zagreb bus station that was squatted by a diverse group of anarchists and alternative rock fans in autumn 1994. This embryonic free socio-cultural centre held its first concert on October 8th, an event that was broken up by police just before the end. Owners of the building initially seemed willing to negotiate with the squatters about the future of the space, but eventually chose to knock the Kuglana down, thereby settling the argument. According to Strpić the Kuglana episode was a source of invaluable experience to Zagreb’s cultural activists, ultimately giving birth to both anarchist organization Attack! and URK – the cultural association from which Močvara was born. In the accompanying article, URK cofounder Marko Matošić explains just how the association came into being: “My good friend Marko Vuković was a member of the Zagreb anarchist movement who planned to squat the bowling alley. Quite by chance I was at one of their meetings, and I was impressed by the energy that was building around the idea, it was definitely something we all needed. After the police raid, owners of the building invited us for a meeting and told us that we had to form some kind of association if we wanted permission to us use the Kuglana. So we said to ourselves “let’s go and form an association right now”, and URK’s first ever statute was written down by my brother and I. However, by the time URK’s registration was processed, they came with their bulldozers and knocked the Kuglana down, rather elegantly putting an end to our ambitions.”

fotografije: Željka Vuković

PONIKVE TRI PRIČE

oj tata je radio u Jedinstvu, ogromnoj zagrebačkoj firmi koja je u osamdesetima izvozila svud po svijetu. Jedinstvo je svoje sindikalne zabave radilo na Ponikvama, pa smo moj buraz i ja svake godine išli na tu livadu, za Prvi maj ili kad bi to već bilo. To je bio super prostor, bila je zbetonirana i neka bina, a opet si bio u prirodi i nikom živom nisi mogao smetati. Nakon Kuglane i osnivanja udruge, Marko Vuković i ja razgovarali smo o tome da napravimo neki festival. Nas dvojica svirali smo u bendu koji se zvao Krešo, tada se stvarno ništa nije dešavalo u gradu i to nam je u neku ruku bio glavni motiv da sebi i svojim bendovima stvorimo koncerte. Pa smo 1995. napravili Ponikve, to je bio prvi javni događaj koji smo organizirali. Kako dotad još nismo u potpunosti osposobili udrugu, obratili smo se Zelenoj akciji da nam budu partneri i tako je događanje dobilo ekološki predznak. Na Ponikvama je stvarno bilo dosta smeća; sad ga ima još i više. A mi smo svake godine ozbiljno čistili, sanirali smo najveći divlji deponij tamo, znali smo skupiti i po nekoliko kamiona smeća. Prve godine skoro smo imali veliki fijasko, jer je bilo nevrijeme i padala je kiša cijeli dan. Tip koji je trebao donijeti razglas je odustao, a agregat za struju dobili smo od Hrvatske vojske. Već smo mislili odustati od svega i prebaciti koncert u neku birtiju, kad smo, vozeći kamion s agregatom prema Ponikvama, vidjeli rijeke ljudi kako iz svih smjerova idu gore. Tako da smo na kraju održali festival pod jednom žaruljom, s običnim pojačalima i nekim mini razglasom za vokal. ← fotografija: Mladen Pobi, 2015.

↑ ilustracija: Igor Hofbauer Hof, 2001.

PONIKVE

Svirala je Nula, bilo je preko 500 ljudi, bilo je nevjerojatno, ludilo. I onda smo preko tog festivala revitalizirali URK, pa smo već 1996. zvali Kornela i Sixa da rade s nama. Njih dvojica su pokušavali organizirati svirke isto kao i mi, ni nama ni njima nije baš išlo, pa smo se odlučili udružiti. Ponikve su nam sve do otvaranja Močvare bile najveći događaj godine, na njima bi potrošili sve novce koje smo imali. I bilo je baš dobro, znalo je doći i par tisuća ljudi, postavili smo još jedan stage u šumi gdje je bilo Ministarstvo psihodelije, imali smo organizirani prijevoz do festivala i natrag, a glavna fora je bio turnir u malom nogometu Kriva noga, čiji bi se finale igrao u 10 navečer, pod reflektorima, između nastupa dva glavna benda. Uvjerljivo najbolji nastup na Ponikvama imali su Ne Zhdali, to je bilo 1998. Murja ga je prekinula jer smo premašili prijavljeno trajanje koncerta, a onda su oni nastavili svirati bez struje, samo s puhačkim instrumentima. Upad je uvijek bio besplatan, svi smo radili za džabe, i uvijek kad se sjetim Ponikvi, sjetim se tog entuzijazma i zarazne energije.

Marko Matošić, jedan od osnivača URK-a, iz intervjua

3 1 fotografija: Iva-Matija Bitanga, 29.6.1996.; 2 fotografija: Marko Strpić, 15.7.1995. 3 Vid Jeraj, Igor Hofbauer Hof, Ivica Baričević Bara, fotograf nepoznat, oko 1997. 4 akcija čišćenja divljih deponija, fotograf nepoznat, 15.7.1995. 5 Nula, fotografija: Marko Strpić, 15.7.1995. 6 Fakofbolan, fotografija: Marko Strpić, 15.7.1995.

PONIKVE

Tradicionalno čišćenje šume, Markov grah, glupi sportovi, zeleni sajam, malonogometni turnir, izložba studenata likovne kulture i na kraju koncert do ranojutarnjih sati, samo su neka od događanja koja slave iskustvo dijeljenja prostora, vremena i svijesti da je ovaj planet zaista naš jedini dom i da moramo učiniti sve da tako i ostane. Zelena magistrala je nikad završena cesta na zapadnom obronku Medvednice kojom se dolazi do velike livade zvane Ponikve. Nažalost, Zelena magistrala je i jedno od tristotinjak zagrebačkih smetlišta. Kroz deset godina čišćenja Zelene magistrale učinili smo barem na neko vrijeme ovaj dio grada zelenim. Princip je bio uvijek isti, mijenjale su se samo godine. Ideja je bila URK-ova i na prvi radni sastanak odvezli su nas u žutom fićeku u jedan kafić u Vukovarskoj. U sudjelovanje u ekološko-kulturnoj akciji uključila su se i mnoga javna poduzeća, kao i privatne firme. Profesor M. Majdić iz Škole za montažu instalacija postavio je sudjelovanje na Ponikvama kao uvjet svojim učenicima za bolju ocjenu. Natporučnik Skender iz 303. logistike HV svake je godine na Ponikve slao sve jači i jači agregat. ZET-ovci su organizirali prijevoz, dok se Vodoopskrba pobrinula za cisternu pitke vode. U čišćenju Magistrale pomagali su nam bager Vodoprivrede i kamion Čistoće. Naravno, treba spomenuti nekoliko stotina mladih ljudi koji su bili privučeni koncertom, ali su prije toga bili spremni zasukati rukave i prihvatiti se lopate. Sada, kada se osvrnem, čini mi se nevjerojatno koliko je to bio velik događaj, kako je okupio velik broj ljudi, velik broj gradskih službi i velik broj firmi, a organizirala ga je grupica ljudi iz žutog fićeka. Koncert do ranojutarnjih sati je priča za sebe. Ljudi su jednostavno željeli svirati. Sviralo se sve, pa i ono što nisam razumjela, a često mi je bilo i preglasno, ali se sviralo, konačno!

Sjećam se kako sam na nekom od koncerata ostala bez čarapa jer sam ih dala jednoj slovenskoj pjevačici, koja je bila ostala bez svojih čarapa. Sada mi se to čini smiješnim, ali očito je da smo onda radili sve kako bi stvar s događanjem uspjela. Ako me sada pitate zašto više ne nosim karirane košulje, to je zato jer su pankeri na koncertu Tonija i mene pitali da li smo planinari. Neizmjerno sam sretna jer smo ljude razveselili, darovali im i otkrili drugačije provedeno vrijeme i prostore. Neizmjerno sam sretna jer sam upoznala krasne ljude koji su mi proširili vidike i obogatili moju muzičku listu. Neizmjerno sam sretna jer smo učinili promjenu koja traje i danas.

Gordana Klarić, Zelena akcija

PONIKVE

Bilo je to 1997. Bio sam uzbuđen jer nikad prije nisam posjetio neku od zemalja bivše Jugoslavije. Bilo je to odmah poslije rata, a poziv na festival Ponikve u šumi kraj Zagreba zvučao mi je više nego egzotično. Zagreb je blizu Budimpešte, ali su loše ceste i neljubazni carinici putovanje učinili teškim. No, istini za volju, mađarsko-hrvatska granica nije bila najgora granica istočne Europe tog vremena. Nakon nadrealnog putovanja do vrha planine, stigli smo do mjesta održavanja festivala i čuli zvuk agregata koji se činio glasnijim od glazbe s razglasa. Oko tisuću mladih skupilo se da prvo očiste šumu, a potom sudjeluju u glazbenom festivalu i uživaju u zabavi. Jedan za drugim nastupali su međusobno potpuno različiti bendovi (moj bend Trottel trebao je svirati kasnije navečer), a najviše me šokirala Dunja Knebl kada se sama s gitarom popela na scenu i pankerima u publici počela pjevati narodne pjesme. Tada nisam znao tko je ona, a kasnije sam, još uvijek u šoku od prvog susreta, na Trottel Records objavio njenu kazetu pjesama iz Međimurja. Bilo je stvarno neobično vidjeti nekog tko pjeva narodne pjesme pankerima, mislio sam da se tako nešto ne može dogoditi u Mađarskoj i to je, zajedno s osjećajem prisustvovanja underground festivalu u Hrvatskoj netom nakon rata, cijeli događaj učinilo vrlo posebnim za mene. A onda se spustila kiša, iznenada, sve jača i jača... I Dunja je pjevala i svirala svoju gitaru na kiši, a ljudi se nisu micali... Organizatori su počeli prekrivati razglas i opremu kad je udarila još jača oluja, potpuni kaos, ljudi su trčali svuda uokolo... Kako nismo mogli pomoći sjeli smo u kombi, cugali i čekali da kiša prestane, ali nije prestala i festival je okončan... Bez našeg nastupa, kakvo razočaranje! Organizatori su nas odvezli niže nizbrdo na spavanje. Stigli smo do napola sagrađene dvokatnice koja je imala krov, ali nije imala zidove. Neki su ljudi već bili tamo, skupljeni oko improvizirane vatre na kojoj su pekli neke jadne i loše ribe. Nakon iscrpljujućeg putovanja i otkazanog koncerta taj je prizor djelovao tako beznadno. Sa svojim bendovima Trottel i PaprikaPaprika bio sam u puno čudnih situacija i prije

Frontalni udar, fotografija: Marko Strpić, 15.7.1995.

i poslije toga: bila je to jedna od onih večeri koja je mogla izgledati sasvim drugačije, ali se odvila upravo tako. Nikad neću zaboraviti sljedeće jutro kada nas je Kornel, vidjevši naša frustrirana lica, odveo u dućan i kupio nam sve za doručak, da nadoknadi kišu, koncert, manjak zidova u kući, hladnoću... Još je puno posjeta Zagrebu uslijedilo nakon ovog prvog koji je, siguran sam da nisam jedini koji to govori, također bio i početak predivnog prijateljstva. Kasnije sam uvijek uživao dolazeći na Ponikve ili u Močvaru, nalazio tamo dobre ljude, dobru atmosferu, otkrivao zanimljivu muziku i likove, i iskreno se nadam da će taj duh nastaviti živjeti i dalje. Moj jedini problem je što se nakon svih tih godina još uvijek gubim po Zagrebu pokušavajući pronaći put za Močvaru.

Rupaszov Tamás, Trottel preveo: Ante Perković

↑ dizajn: Ivica Baričević Bara, 1997. ← Mamine drolje, fotografija: Marko Strpić, 15.7.1995.

PONIKVE

THE PONIKVE FESTIVAL Ponikve is the name of a large meadow on the lower slopes of Mount Medvednica, several kilometres northwest of central Zagreb. A popular excursion spot, it was chosen by URK’s founder members Marko Matošić and Marko Vuković as the site of their first ever event: a one-day festival that would promote environmental concerns and celebrate alternative rock at the same time. Inviting volunteers to help clean up the surrounding area (some of which had been used as a dumping ground by locals) was all part of the event’s appeal. Held on July 15th, 1995, the first Ponikve was almost cancelled due to rain, but the fact that over 500 people turned up despite the downpour persuaded URK to carry on.

akcija čišćenja divljih deponija, fotografije: Lidija Novosel, 1.6.2002.

“Up until the opening of the Močvara club, the annual Ponikve festival was our biggest event of the year” explains Marko Matošić, “and we spent all the money we had on organising it. And it was really quite good, usually attended by a couple of thousand people, and we even set up a second stage in nearby woods where the Ministry of Psychedelia party was based. Transport to and from the festival was organised, and the biggest laugh we had was a five-a-side football tournament, the final of which was played at 10 PM, under floodlights, in-between the appearances of the two headliners. Entry was always free, all of us worked for free, and whenever I remember Ponikve I instantly feel the event’s enthusiasm and infectious energy.”

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Danijel Sikora Six, 2002.

29.11. – DAN URK REPUBLIKE 29. studenog 1996. godine organizirali smo za nas jako važan koncert nakon kojeg su se pokrenule mnoge lijepe stvari koje traju i danas. U to vrijeme mogućnosti su bile nikakve, pa se svaka prilika u potrazi za prostorima za svirku činila idealnom. Nisu smetale ni nepovoljne okolnosti, kao npr. danas nezamislivo radno vrijeme, u ovom slučaju od 18 sati, ili zabrana rada šanka, zbog čega se piva prodavala ilegalno u backstageu. Ovaj koncert, koji je bio promocija četiri nova izdanja izdavačke kućice Kekere Aquarium, održan je u KSET-u. Kekere albume uživo su promovirali Ha Det Bra, Šumski, Mance i Poljaci Ewa Braun, a nastupio je i bend Krešo koji nije imao album. Kako tada koncerata u Zagrebu gotovo da i nije bilo, ovo je bio na neki način i važan društveni, a ne samo glazbeni događaj. Organizacijske snage i vlastite pare tada su udružili mladići i djevojke iz nedavno osnovanog URK-a, te Danijel Sikora Six i ja, koji smo se odmah nakon tog koncerta priključili URK-u. Svoje pare na kocku je stavio i Jura iz Šumskog. Nakon dva održana festivala na Ponikvama 1995. i 1996. godine, ovo je zapravo bio prvi URK-ov klupski koncert, a kako je neočekivano dobro uspio, višak para je uložen u sljedeći, čime je započet niz koncerata koji se još uvijek plete u Močvari. Plakat je napravio Igor Hofbauer, te je tako pokrenuta još jedna sjajna suradnja, nedavno okrunjena i 3

2 1 dizajn: Igor Hofbauer Hof, 1996. 2 dizajn: autor nepoznat, 1996.

6 3 Ewa Braun 4 Mance 5 Ha Det Bra 6 Šumski 7 Krešo fotografije: Nataša Družijanić, 29.11.1996.

29.11. – DAN URK REPUBLIKE

knjigom Mister Morgen (Udruženje za razvoj kulture „URK“ i UPI2M BOOKS, Zagreb, 2016. ), dok je Manceov album Čovjek iz Katange (Kekere Aquarium, 1996.), koji je promoviran na tom koncertu, postao nezaobilazan klasik domaće glazbe. Godinu dana kasnije, URK je na istom mjestu i istog datuma organizirao još jedan koncert, a ovaj put uz naziv Buka u KSET-u dodan je i naziv Dan noise republike, parafrazirajući sveopće slavljen datum u donedavnoj državi. Svirali su Brujači i Why stakla, te Mađari Persona Non Grata, koji su u sljedećih nekoliko godina postali gotovo pa kućni URK-ov bend – kasnije su između ostalog svirali i na Ponikvama i na otvorenju Močvare na Savi. Gostima iz Mađarske smo skuhali odličan grah i u trenutku otvaranja poklopca smo u šarmantnom A je to! stilu shvatili da smo zaboravili ponijeti šeflju! Uz Hofove plakate i fotografije Nataše Družijanić prisjetimo se tih trenutaka kada je mala iskra nekoliko upornih mladih ljudi pokrenula jednu lavinu događanja koja još uvijek uveseljava...

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Mihael Bele, 1997.

Kornel Šeper 8

29.11. – DAN URK REPUBLIKE

10 8 Brujači

9, 10

Why stakla

11, 12 Persona Non Grata fotografije: Nataša Družijanić, 29.11.1997.

NOVEMBER 29 – DAY OF THE URK REPUBLIC One of the most important dates in URK story is November 29th, 1996, when – after organising two summer festivals in a row at Ponikve – the association organised its first club concert on the stage of student club KSET. The gig featured four acts – Ha Det Bra, Šumski, Mance and Polish group Ewa Braun, all of whom had just released albums on local cassette-only label Kekere Aquarium. The concert was staged in the pioneering spirit of the time: musicians and organizers put up their own money, and beer was sold illicitly behind the stage because the KSET bar was closed. The event saw URK’s first collaboration with graphic artist Igor Hofbauer. It also marked an important stage in the career of Mance, whose album Man from Katanga went on to become a Croatian classic. The concert, needless to say, was a success, allowing URK to invest more money in future concerts. Indeed, URK returned to KSET on November 29th, 1997 to organize another multi-band extravaganza, this time titled Day of the Noise Republic – a mischievous reference to the fact that November 29th was always celebrated as ‘Day of the Republic’ during the Yugoslav era.

RUPA URK-OVA AVANTURA NA FILOZOFSKOM

je odslušao prvi dio predavanja iz ruskog, bilo je neopisivo dosadno. Samo je htio popiti svoj redoviti čaj što tog jutra nije stigao. „Jebeš vježbe“, rekao je, i krenuo niz stepenice. Spustio se skroz do podruma, skrenuo desno i otvorio vrata Rupe. Vani je suknuo dim.

Iza šanka je stajao T i rastakao kave nekim likovima. Stolovi su bili puni, uvijek ista ekipa. Iz zvučnika je tiho svirao SNFU. „Bok!“ reče K. „Ej, dobro jutro, oćeš kavu?“, pita T. „Ne, daj mi čaj“, uzvrati K. „Oćeš konjak tranu?“ „Ma, ne, samo daj ak imaš zeleni.“ K je dobio čaj i ostao za šankom. Okrenuo se po prostoriji. Bilo je mračno, kao da je večer, a ne jutro. Mali podrumski prozori propuštali su tek nešto danjeg svjetla. Za šankom je gorjela jedina lampa, što je bilo sasvim dovoljno za prostoriju od četrdesetak kvadrata u kojoj su bila četiri niska stola i klupe za sjedenje uokolo. „Kaj radiš neke svirke četvrtkom tu u Klubu?“ pitao je K. „Ma tu i tamo, nekaj potiho ili akustično, dekan sere zbog buke, a i mora biti gotovo do 10. Svirao je Kizo Slon prošli put, a prije toga neki džezer, isto gitara i tak“, odgovara T dok premotava kazetu na double decku. „Gle, niš nema u gradu, niti jedan klub ne radi, bar da se nekaj događa“, doda i slegne ramenima. „Imam ja jednog tipa koji bi mogao svirati ovdje. Glas i gitara, autorske stvari, vrlo zanimljivo. Izdao sam mu kazetu za Kekere Aquarium. Zove se Mance“, govori K dok vadi kazetu iz džepa. „Ajde, daj da pustim, a svirka može za dva tjedna. Al znaš da tu nema love, mogu mu dat neš malo od šanka. I, nek dofura svoju opremu, ja ću zrentat razglas za vokal“, objašnjava T.

SVI KONCERTI KSFF-RUPA

1997. 13.1. MANCE (Zagreb) 17.3. MANCE (Zagreb) 7.4. MANCE (Zagreb) WHY STAKLA (Osijek) 21.4. HARRY DEN HARTOG (Nizozemska) 5.5. DUNJA KNEBL (Zagreb) MANCE (Zagreb) 19.5. EXIT (Zagreb)

„Nema on svoju opremu“, kaže K sa smiješkom. „Ja ću donijet svoje pojačalo, a mislio sam da mu ti posudiš svoju gitaru, ako ti nije bed.“

PEACH PIT (Zagreb)

Na razglasu je Mance pjevao „dva je labud moj“, a T je kimnuo i rekao „Dobro, dogovorit ćemo se“, i natočio tri konjaka za dečke koji su kartali pref.

2.6.

MANCE (Zagreb) KREŠO (Zagreb) 9.6.

Toni Babarović

KAWASAKI 3P (Zagreb)

← Mihael Bele (Peach Pit), fotografija: Nataša Družijanić, 19.5.1997.

MANCE (Zagreb)

RUPA

PROJEKT: PROJEKT (Zagreb) 28.10. MAD COW (Zagreb) LIQUID LIGHT (Zagreb) PEACH PIT (Zagreb) 4.11. OTVORENJE IZLOŽBE - MANCE (Zagreb) 11.11. REACTOR (Zagreb) 2.12. MRZOBILLYS (Zagreb) GREEN MACHINE (Čakovec)

16.12. D.N.S.(Mursko Središće) INDOŠ – KUGLA (Zagreb) PESSIMISTIC LINES (BiH)

1998. 13.1. ILL (Zagreb) FNC DIVERZANT (Zagreb) 27.1. KING UBU (Zagreb) TEETH (Zagreb) ŠUMSKI (Zagreb) 3.3. PLAN KRUUTNTOONE (Nizozemska) LUNAR (Zagreb) 10.3. GDHNY (Zagreb) SPACE INVADERS (Austrija - Zagreb) 17.3. BRUJAČI (Zagreb) SRŽ (Zagreb)

RUPA

9 10

dizajn: Milan Manojlović Mance, 1997.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Mihael Bele, 1997.

URK I RUPA

Šumski, 11.12.1996.; 2, 4

Analena, 26.5.1998.

Ha Det Bra, 11.12.1996.; 5

Mance, 19.5.1997.

Krešo, 11.12.1996.; 7

Brassneck, 2.6.1998.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Mihael Bele, 1997.

M.I.G. Pussy, 21.4.1998.

10 dizajn: Biljana Knebl, 1997. 1, 3, 6, 11 - Neke čudne vibracije na Filozofskom, jedan od rijetkih koncerata u Rupi prije početka URK-ovog stalnog programa sve fotografije: Nataša Družijanić

URK-ov klub u Rupi bio je prvi redoviti koncertni program Udruženja za razvoj kulture. Održavao se u Klubu studenata Filozofskog fakulteta, popularno zvanom Rupa, u razdoblju od siječnja 1997. do lipnja 1998. godine. Održano je ukupno 27 koncerata na kojima je nastupilo 40-ak bendova i izvođača iz Hrvatske, Mađarske, Nizozemske, Slovenije i BiH. Koncerti su se održavali u vrlo neobično vrijeme i u krajnje oskudnim prostornim i materijalnim uvjetima. Morali su završiti do 22 sata, stage je bio improviziran od klupa spojenih selotejpom, razglas je bio minimalan, samo za vokale, a light su činile dvije uredske lampe. Prostor je mogao primiti najviše pedesetak ljudi, a ulaz je u pravilu bio besplatan ili simboličnih deset kuna. Usprkos tome, koncerti u Rupi brzo su stekli kultni status i u to su vrijeme predstavljali jedini redoviti alternativni klupski koncertni program u gradu. Na nekim programima bilo je i dvjestotinjak posjetitelja koji su stajali u predvorju ili sjedili na stepenicama. Čini se da tada to nikome nije smetalo. Koncerti su se oglašavali malim kopiranim plakatima, ali se od samog početka posebna pažnja posvećivala vizualnom. Već tada se na nekima od njih mogao vidjeti

RUPA

31.3. ZLI BUBNJARI (Zagreb) 9.4.PAROMLIN, ZAGREB:

*U Rupi su 9.4.1998. trebali nastupiti Trottel i Šumski, no dekan fakulteta Stipe Botica je, kada su gosti već stigli, zabranio koncert, i poručio im da se vrate u Mađarsku, jer je taj dan „veliki četvrtak“, pa „kakva sad svirka!“ Munjevitom akcijom obilazimo mjesta po gradu gdje se svira da spasimo koncert i gostoprimstvo nam pruža bajkerski pub u Paromlinu. Nakon obavijesti, rijeke ljudi su iz Rupe pješice krenule prema novoj lokaciji i Trottel su ipak odsvirali koncert.

TROTTEL (Mađarska) PREBAČENO IZ RUPE ZBOG ZABRANE* 21.4. M.I.G.PUSSY (BiH) ŽOAMBO ŽOET WORKESTRAO (Slovenija) 28.4. MIKROFONIJA (Zagreb) 5 MINUTES TO STEVE (Zagreb) 5.5. VERY EXPENSIVE PORNO MOVIE (Nizozemska – Rijeka)

12.5. LAST BANDITS (Velika Gorica)

dizajn: Igor Hofbauer Hof, 1998.

prepoznatljiv stil kasnijih URK-ovih plakata i crteža Igora Hofbauera. Rupa je zatvorena tijekom ljeta 1998. godine dekretom tadašnjeg dekana Filozofskog fakulteta, a Klub studenata na prevaru preseljen u prostor iznad gdje djeluje i danas. Nažalost, sadašnji prostor kluba, popularno prozvan Staklenik, nije mogao zadržati niti postojeće glazbene programe, niti raniji kultni status, a URK je ubrzo pronašao vlastiti novi dom iznajmivši prostor u Runjaninovoj.

SUPERBUS (Velika Gorica) 26.5. ANALENA (Zagreb) DARE TO GO (Zagreb) 2.6. KSFF BRASSNECK (Zagreb)

Rupa je time odigrala važnu ulogu u razvoju koncertnog programa URK-a, popunila prazninu koja je vladala devedesetih godina na alternativnoj klupskoj sceni u Zagrebu i bila kolijevka u kojoj je svoje prve glasove pustila mala Močvara.

P.R.O.T.E.S.T. (Zagreb) 16.6.KSFF: KAMO SUTRA (Zagreb) COUNTERFIT (Zagreb) I DON’T THINK SO! (Ivanić-Grad)

Feral Tribune, 20.4.1998.

Toni Babarović

RUPA

THE HOLE Rupa, or The Hole, was the nickname given to the student bar in the basement of Zagreb Faculty of Humanities and Social Sciences. It was here that URK organized its first regular concert programme, a period that lasted from January 1997 to June 1998 and saw 27 concerts featuring 40 bands – all of which are listed on these pages. Conditions at Rupa were far from ideal. As Toni Babarović recalls, “concerts had to end by 10 PM, the stage was improvised by joining benches together with tape, the PA system only stretched to the vocals, and lighting was provided by two office lamps. The space had a capacity of 50, and entrance was either free or cost the largely symbolic sum of 10 kuna. Despite all of this, concerts at Rupa soon acquired cult status, and at that time represented the only regular alternative concert programme in the city. Some concerts drew an audience of 200, most of whom stood in the entrance hall or sat on the steps outside.” The club was closed down when the dean of the faculty proposed moving the bar to a new location that was unsuitable for concerts. URK set about looking for its own venue, eventually finding a space available for rent on Runjaninova Street – which is where the history of Močvara really begins.

14 11 Kawasaki 3P, fotografija: Nataša Družijanić, 11.12.1996. 12 fotografija: Zlatko Balentić, montaža: Kornel Šeper, 1997.; 13 dizajn: Marko Matošić, Martina Štiglić, 1997. 14 ilustracija: Milan Manojlović Mance, fotograf nepoznat, montaža: Kornel Šeper, 1997.

1 dizajn: Slipa Konfidenca, 1997. 2, 3 fotografije: Barbara Blasin, 17.4.1997. 4 članovi predgrupe u akciji lijepljenja plakata, fotografija: Iva-Matija Bitanga, 1997.

NE ZHDALI, ŠUMSKI Kada smo 1997. godine, u samim počecima URK-a, u klubu Gjuro 2 dogovorili koncert grupe Ne Zhdali, tada najboljeg benda na svijetu (barem po našem mišljenju i mišljenju Ante Čikare), osjetili smo da smo kao organizatori dosegnuli vrhunac! Osebujni Estonci u Zagreb su stigli svojim autobusom koji je neodoljivo podsjećao na autobus iz filma Ko to tamo peva i odmah su nas osvojili. Budući da su u rasporedu turneje imali neke slobodne dane, drugovi iz Slovenije poslali su nam ih dva-tri dana prije koncerta, pa je bilo dovoljno vremena za druženje. Kao organizatori početnici ponudili smo im ono najbolje što smo mogli, npr. tuširanje i grah na Trešnjevci, u stanu Nevena Ušumovića, našeg prijatelja i pisca, koji nam je godinu ranije i otkrio ovaj divan bend. Momci iz Ne Zhdalija bili su sasvim praktični — kako bi uštedjeli na vremenu u kadi su se kupali dva po dva! Spavanje je bilo na vojničkim ležajevima u URK-ovoj napola završenoj kući, negdje kod Ponikvi, a kada smo im za večeru počeli pripremati samo gigantsku kajganu od 20 jaja, iskusnim Estoncima je odmah sve bilo jasno i iz svog šijanovskog autobusa izvadili su drvenu kutiju s kobasama i paprikama. Dan prije koncerta posjetili smo klub Jabuka gdje su svirali The Oblivians, a Tomica Petrović, koji je tada vodio klub, simpatičnim Estoncima osigurao je ulaz na koncert s dobrim popustom. Koncert Ne Zhdalija bio je odlično posjećen, iako nikom od nas nije baš bilo jasno zašto je 300 ljudi došlo poslušati nepoznat bend iz nepoznate zemlje. Možda je tajna uspjeha bila baš u toj nekoj nedokučivoj egzotici – Rusi iz Estonije po prvi put u Zagrebu, štogod to značilo! Kao i drugi „nepoznati“ bendovi koje smo radili u to vrijeme (Poljaci Ewa Braun, te Mađari

Trottel, Kampec Dolores, Kiss Erzsi Music...), i Ne Zhdali su sjajnim nastupom zasluženo osvojili publiku, samo što bi danas, za razliku od tada kada je publika bila gladna sadržaja, vjerojatno malo tko došao sasvim nepripremljen provjeriti što nam to nude naši zanimljivi istočnoeuropski prijatelji.

Legendary avant-ska-prog-punk outfit Ne Zhdali were booked by URK to play at the Gjuro 2 club in 1997. Somehow the resourceful spirit of the Russian-Estonian band, travelling through Europe in a rickety bus and sleeping wherever their promoters could find them a place, fitted in exactly with what URK was trying to do, and their gig became an important signpost on URK’s subsequent journey. “The concert drew an unexpectedly large crowd, although none of us really understood why 300 people would come to listen to an unknown band from an unknown country. Maybe the secret lay in their inscrutable exoticism – Russians from Estonia visiting Zagreb for the first time. Like other ‘unknown’ bands we worked with in those days (Ewa Braun from Poland; Trottel, Kampec Dolores and Kiss Erszi Music from Hungary), Ne Zhdali produced the kind of blistering performance that fully deserved their surprisingly large turnout. In those days Zagreb was literally starved of decent live music. Today it’s hard to imagine that so many people would come without prior knowledge simply to find out what an intriguing bunch of East Europeans had to offer.” Kornel Šeper

RANI FOTOKOPIRANI PLAKATI ČUDNO OGLEDALO GRADA

medijskom mrtvilu devedesetih godina, plakat je bio najbolji i često jedini način informiranja o događanjima u tadašnjem poprilično siromašnom kulturnom životu Zagreba. Plakati lijepljeni po izlozima propalih dućana, kutijama za regulaciju semafora, koševima za smeće i sličnim mjestima, bili su neko čudno ogledalo grada. Te nakupine različitih papira, nepravilno zalijepljene i stalno preljepljivane u svakodnevnom ratu ljepača plakata, bile su istovremeno nakaradne i lijepe, a među njima su često bili najuočljiviji plakati za URK-ove koncerte, koji su donosili neku drugačiju, novu estetiku. Potreba da plakat bude napravljen pažljivo kao važan i ravnopravan dio nekog događaja među članovima URK-a bila je samorazumljiva i

intuitivna, i zato je u produkciju plakata ulagano puno truda. Zbog skromnih financijskih sredstava dobar dio plakata bio je fotokopiran, a jedan od autora plakata s kojim smo tada najviše radili, Igor Hofbauer Hof, s vremenom je postao i svojevrsni zaštitni znak URK-a i Močvare, ali prije svega jedan od najoriginalnijih likovnih umjetnika u Hrvatskoj. Ti fotokopirani plakati iz rane faze URK-a imali su već tada svoj osobit okus, a nakon dvadesetak godina dobili su i dodatnu patinu, te vam zato ovom prilikom s veseljem predstavljamo malu kolekciju sačuvanih primjeraka.

Kornel Šeper

← divlje plakatno mjesto u gradu s fotokopiranim i tiskanim plakatima za Močvaru, fotografija: Marko Čaklović, 1999. ←← ilustracija: Aleksandar Kovač, oko 1995.

RANI FOTOKOPIRANI PLAKATI

dizajn: Igor Hofbauer Hof, 1998.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Mihael Bele, 1997.

RANI FOTOKOPIRANI PLAKATI

dizajn: Igor Hofbauer Hof, 1996.

RANI FOTOKOPIRANI PLAKATI

dizajn: Igor Hofbauer Hof, 1998.

RANI FOTOKOPIRANI PLAKATI

izgubljeni prvi URK-ov plakat za festival Ponikve 15.7.1995. godine, autor: nepoznat

? PRVI URK-OV PLAKAT Prvi URK-ov plakat promovirao je eko-kulturni festival Ponikve koji se dogodio 15.7.1995. godine na kraju Zelene magistrale, nikad dovršene ceste, prekinute posred Medvednice, u blizini livade Ponikve. Prvi u nizu od osam Ponikvi organizirala je vesela ekipa koja je ubrzo potom osnovala udrugu URK. Najavljeni bendovi na festivalu bili su Žoambo Žoet Workestrao, Wasserdicht, Nula, Fakofbolan, Frontalni udar, Mamine drolje i Dorothy’s Knees. Prvo je pala kiša, pa je koncert skoro otkazan, ali onda je kiša stala i koncert se ipak dogodio – bendovi su svirali na minimalnoj opremi na pozornici na kojoj se nalazila i publika. Danas nije baš sasvim jasno tko je sve na kraju svirao. Nije jasno niti tko je napravio plakat i što se na njemu nalazilo. Plakat je izgubljen, ali postoje sjećanja o njemu, iako dosta proturječna: bio je zelen i tiskan u B2 formatu, ili je bio crno-bijeli u A3 formatu; na njemu je bila ilustracija kromanjonca, ili ipak nije; bio je fotokopiran i spajan iz dva A3 papira... Sigurno je samo to da je spomenuti kromanjonac, mogući akter izgubljenog plakata, u ranoj fazi URK-a korišten kao URK-ov znak. Sve to događalo se u vrijeme kada su naivnost i malo dobre volje bili dovoljni da se pomaknu planine... Kornel Šeper

EARLY PHOTOCOPIED POSTERS A STRANGE REFLECTION OF THE CITY In the moribund media landscape of the Nineties, writes Kornel Šeper, posters were the best – and frequently the only – way of finding out what was going on in the meagre cultural life of the Croatian capital. A lot of effort went into the production of URK posters because they were considered an integral part of the events they were promoting rather than simply a means of spreading information. In the early days, posters were photocopied rather than printed – which if anything gives them an added impact when re-examined today. The first ever URK poster was the one advertising the Ponikve outdoor festival of July 15th, 1995. There are no surviving examples of the poster itself, although the possible main illustration from the poster is reproduced on these pages. The early period of URK was marked by the artistic debut of Igor Hofbauer, whose posters became some kind of URK trademark as time went on.

MJEHURIĆI UZAVRELE ENERGIJE Ja vjerujem u to da uvijek postoje ti globalni valovi... politički, ekonomski, svejedno. A unutar tih valova postoje neki mjehurići uzavrele energije, koji ponekad mogu potaknuti promjene. Eto, sad s jedno 60 godina mogu reći da sam se kretao po prostoru. Meni je prvi poriv da nekako pustim ticala. Znaš, gdje to ima, gdje su ti blu blub blub mjehurići, gdje se to stvara. U tome da napraviš klub ima puno filigranskoga posla. Ljudi koji rade klub moraju imati osjećaja i znat neke kriterije, imat kontakte s umjetnicima koji su isto osjetljivi. I bio je taj tren u toj Galeriji ESCE da se dogodilo takvo nešto. I onda je eto, došla ta tragedija s tim ratom i taj kreš s tom konzervativnom, nacionalističkom kulturom. To je bilo vau, jebote, ne, još uvijek mislim da je to jedna velika tragedija. Kada je Močvara počela sa svojim programima, bilo je kao da neki pupoljak opet pravi to neko ticalo, da se, znaš, Zagreb opet pojavi na nekoj mreži i kaže: „Halo, halo, znaš, mi smo tu!“ Uhhhhhh! Veliko olakšanje, opet ima mjesta za mene. Ja vjerujem u tu kulturu, znaš, mogu proći godine, ali ja vjerujem. To je bila neka dobra linija koja se dogodila. Veliki je štos da je Močvara prezentirala tu vrstu kulture u Zagrebu, Hrvatskoj ili ex-Jugoslaviji, Balkanu zapadnom. Jer, moglo se dogoditi da toga nema. Znaš, nije to baš tako, ne. Stvar uistinu zavisi od osobnog angažmana. Jednog čovjeka ili više ljudi, ali potrebna je odluka da se to dogodi. Moglo se desiti da se ne dogodi ništa. I da funkcionira ta samopapajuća kultura. Vidim taj kontinuitet, to ti kažem. To mi je važno: aha, sad dolazim u Zagreb, u Hrvatsku, to nije ono ko na onim mapama kad ideš u džunglu, neko bijelo područje. Znaš gdje je. Adam Schwartz je došao s bendom, ooo, pozdravit ću Ted Miltona koji me nije prepoznao zadnji put (smijeh)... Pa to je neka linija, znaš, ja vjerujem u tu kulturu. To je za mene. Zlatko Burić Kićo, iz intervjua ↑→ TIG (Telepathic International Group), fotografije: Mladen Pobi, 30.10.2005.

←

TIG (Telepathic International Group), Ples za Šiša, fotografija: Mladen Pobi, 9.12.2013.

→ Otokultivator 2001., Vis, fotografija: Dragana Milutinović ↓ najava programa Periskop u Galeriji ESCE, fotografija: Milan Vukšić Ciki, 1990.

↓ plakat za koncert Kićinog danskog benda TIG (Telepathic International Group), ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Marko Matošić, 2005.

FIZZY BUBBLES OF ENERGY “I believe that certain global waves always come along… political, economic, whatever. And inside those big waves exist little fizzy bubbles of energy, which occasionally trigger change.” Actor, experimental dramatist and key member of the ESCE Gallery scene of the early Nineties, Zlatko “Kićo” Burić hails the crucial role of Močvara in picking up the baton of alternative culture, much of which had been laid waste during the years of war and conservatism. The Croatian capital’s tradition of producing edgy, challenging culture could have died out in the Nineties, and it is thanks in part to the do-it-yourself attitude of Močvara that it survived.

KAD ODE SVE U PIČKU MATERINU MENI OSTANE HARDCORE*

ednako kao što je Močvara bila klub koji je privlačio sva subkulturna stvorenja noći, tako su i ljudi iza kulisa URK-a i Močvare dolazili iz jednako šarenih pozadina i priča. U principu, pripadnost nekoj subkulturi nije bila ni faktor ni kriterij da bi netko radio u Močvari, pogotovo u danima Runjaninove gdje je sve išlo dosta stihijski. Tako da je bilo ljudi koji su tu došli zbog muzike i neke scene, ali bilo je i ljudi koji nisu imali vezu s nekim glazbenim usmjerenjem, već su došli zato što im je bilo ok biti dio onoga što se tamo dešava. No, jedan dio ljudi ipak je dolazio iz punk priče. Ne znam točno koji je tome bio razlog, ali pretpostavljam da je na to utjecalo više faktora. Najvažniji je bio taj što se upravo u ranim danima URK-a, a pogotovo u periodu od sredine do kraja 90-ih, i punk scena u Hrvatskoj počela formirati i rapidno rasti. Došlo je do eksplozije bendova, fanzina, etiketa i distribucija. Ta golema količina energije trebala je neki kanal i za neke su taj kanal postali baš URK i kasnije Močvara. S druge strane, DIY princip rada koji je u URK-u od samih početaka bio defaultna praksa, isto je tako bio neka spona, jer ako si sam radio fanzin, organizirao koncert i izdavao ploče, onda je jedino smisleno bilo povezati se s ljudima koji su željeli napraviti svoj klub. Naravno, Močvara nije bila striktno punk klub. To nije bila ni misija ni želja. Isto tako Močvara nije bila niti prva priča gdje su se ljudi organizirali oko nekog prostora. Attack je

*Pasmaters - pjesma Kad ode sve (u pičku materinu) s albuma You Can’t Stop This (Monte Paradiso Records, Šváb Records, Ne! Records, Nuclear Chaos, 2016.)

↑ dizajn: Ivica Baričević Bara, 1997. ← detalj s plakata, dizajn: Slobodan Alavanja Slobić, 2009.

KAD ODE SVE U PIČKU MATERINU MENI OSTANE HARDCORE

dizajn: Ivica Baričević Bara, 1996.

dizajn: Ivica Baričević Bara, 1999.

dizajn: Danijel Sikora Six, 2000.

dizajn: Ivica Baričević Bara, 1999.

dizajn: Tomislav Vranić Vrana, 1999.

KAD ODE SVE U PIČKU MATERINU MENI OSTANE HARDCORE

čak bio bliži punk sceni, i s dubljim korijenima u njoj, te prvi stabilan i nezavisan javni prostor u Zagrebu (stara tvornica igračaka Biserka u Heinzelovoj). Ni Attackova misija nije bila isključivo hardcore punk kao jedini prisutan žanr, ali dobar dio njihove ekipe su bili panksi, što je samo još jedan primjer utjecaja hardcore punk scene na oblikovanje zagrebačke nezavisne kulturne scene. No, ako već govorimo o organizaciji punk subkulture oko nekih prostora, onda Zagreb nema titulu prvog grada u kojem se to dogodilo. Dva grada koja definitivno zaslužuju biti spomenuta su Kutina i klub Baraka, te Pula i Monteparadiso festival. I dan danas mi je fascinantno da se u Kutini, gradu s oko petnaestak tisuća stanovnika, uspjela formirati kritična masa mladih ljudi koji su od Petrokemije preuzeli staru napuštenu baraku i u njoj napravili hardcore punk klub, koji organizira koncerte dva do tri puta mjesečno i ima prostoriju za probe bendova, a mnogi od onih koji su se okupljali tamo bili su aktivni i šire kroz izdavačku kuću, sviranje, stvaranje fanzina... Pogotovo ako uzmete u obzir činjenicu da je u većini slučajeva njihova organizacija bila 100% DIY bez neke značajnije potpore institucija. Ostavljam nekom drugom da pokuša objasniti taj fenomen, ali ono što mogu reći je da je Baraka definitivno bila jedno od centralnih mjesta za tadašnju punk scenu u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Za razliku od Barake koja se ugasila prije nekoliko godina, Monteparadiso postoji i dan danas i ove godine slavi 25. obljetnicu. Isto kao u slučaju Barake, i u Puli se scena okupila oko jednog prostora – tvrđave Monteparadiso. U tom periodu Monteparadiso festival bio je jedini stabilni punk festival i jedini događaj na kojem bi se veliki dio hrvatske punk scene okupio na par dana. U vremenu prije interneta to je bio jedini način da spojiš lice s pismom ili glasom kojeg si čuo preko telefona. Iako je započeo isključivo kao festival, Monteparadiso je kroz godine proširio svoje aktivnosti, te je na nezavisnu kulturu u Puli imao utjecaj koji seže daleko izvan okvira punk subkulture. Iz perspektive URK-a, Koprivnica i Ivanić-Grad su gradovi koje isto tako treba spomenuti, jer su prije otvaranja Močvare bili mjesta gdje je sredinom 90ih URK organizirao neke od svojih koncerata (Earth Crisis, Turmoil, Integrity…). I u tim je slučajevima bio neki punk connection s lokalnom ekipom koja je imala pristup prostorima voljnim ugostiti neki takav događaj. U Zagrebu je tada bilo dosta teško naći prostor koji si mogao platiti ili uopće dobiti za organiziranje hardcore punk giga, i nekim čudom to je bilo lakše za srediti u Koprivnici ili Ivanić-Gradu. S obzirom da je to bio period gdje je scena bila gladna događanja, put od par sati vlakom publici nije predstavljao veliku prepreku. No, da se vratimo mi Zagrebu, URK-u i Močvari. Lagao bih kada bi rekao da je odnos URK-a i punk scene uvijek bio cvijeće. Nezavisna scena uvijek je bila sklona kritici, a za pankse to vrijedi dvostruko. Hardcore punk gigovi koje je URK radio prije otvaranja Močvare nerijetko su od jednog dijela scene bili etiketirani kao šminka, a dosta često

← dizajn: Mario Kralj, 2000. ↓ dizajn: Ivan Jakić, 2000.

KAD ODE SVE U PIČKU MATERINU MENI OSTANE HARDCORE

1 dizajn: Ivica Baričević Bara, 1999. 2 layout: Tomica Hrupelj, 1997. 3

dizajn: autor nepoznat, 1997.

4 dizajn: Ivica Baričević Bara, 1997. 5, 6 dizajn: Danijel Sikora Six, 1998. 7 dizajn: Danijel Sikora Six, 1997.

kao profiterski, što je tada bila etiketa koja se često kačila na URK. Pretpostavljam da je tome najviše pridonijela cijena karte. Obično su to bili bendovi s većih etiketa, s honorarom, ugovorom i riderom, a sukladno tome i cijenom upada koji je to pratio. Pa je nekako ta etiketa kasnije ostala zalijepljena za Močvaru. Kao kod svih stvari na svijetu, tako ni ovdje nije sve crno-bijelo, a dobar dio ovisi u o točki s koje gledaš. Kako god gledali na to, mislim da su URK i Močvara sigurno u nekoj mjeri doprinijeli razvoju scene i odradili solidan broj gigova od kojih su neki bili stvarno značajni, bar iz moje perspektive, pogotovo u periodu druge polovice devedesetih i ranih dvijetisućitih.

bukirao jako velik broj hardcore koncerata za URK i Močvaru i najviše od svih nas gurao taj dio programa. Meni su se osobno ti koncerti, prije otvaranja Močvare i za vrijeme Močvare u Runjaninovoj, najviše usjekli u pamćenje. Petar Tucman je na neki način nastavio za Sixom nakon njegovog odlaska. Vedran Meniga u biti nikad nije radio u klubu kao mi ostali, no opet je za klub radio puno više nego većina nas ostalih. I vi mnogi drugi panksi isto ste organizirali brojne gigove u Močvari koje tu nisam spomenuo. Sorry zbog toga, ali inače ne znam gdje bi bio kraj ovom tekstu…

Unatoč činjenici da su ti koncerti bili plod kolektivnog truda svih uključenih, čini mi se ok za kraj ipak spomenuti par ljudi koji su najviše radili na toj fronti. Ivica Baričević Bara spojio je URK s nekim od većih glazbenih agencija i otvorio vrata ozbiljnijem bukingu bendova. Njegov utjecaj i zasluge idu i puno dalje od toga, ali je i u ovom segmentu odigrao bitnu ulogu. Danijel Sikora Six je, uz hrpu drugih stvari koje je radio za klub,

Slobodan Alavanja Slobić

KAD ODE SVE U PIČKU MATERINU MENI OSTANE HARDCORE

WHEN EVERYTHING ELSE IS FUCKED UP, HARDCORE IS WHAT I’VE GOT LEFT 5

Slobodan “Slobić” Alavanja gets to grips with URK’s role in nurturing the Croatian hardcore punk scene, a movement with deep roots and a strong following. The hardcore crowd were always an important element of the URK story, although the openness and inclusiveness of the scene (especially after the opening of Močvara in 1999) ensured that few individual members ever defined themselves exclusively by musical genre. Most importantly URK brought together people who were serious about booking concerts and were determined to build a scene that could sustain itself – people like Danijel “Six” Sikora, Vedran Meniga, and the late Ivica “Bara” Baričević. “It’s important to remember that, in the early days of URK, and especially in the period from the mid- to late-Nineties, the punk scene in Croatia went through a rapid spurt of growth. There was an explosion of bands, fanzines, labels and distributors. This huge output of energy needed a channel, and URK (and subsequently Močvara) became that. The DIY principle – which in many ways was the default principle of URK right from the start – was another key notion that bound people together. For those who were publishing their own fanzines, promoting gigs or releasing records, the only sensible thing to do was to cooperate with like-minded people who wanted to create their own club.”

100

101

dizajn svih plakata Danijel Sikora Six, osim 3, 4, 5 i 9 1 2002.; 2 2001.; 3, 4 ilustracija: Ivan Jakić, layout Danijel Sikora Six, 2001.

DANIJEL SIKORA SIX Prve plakate napravio je još 90-ih godina. Surađivao je s Hofom i Erorom, a umjetničke motive često mu je besplatno ustupao B. Krađa. Bio je basist u bendovima Ha Det Bra i Analena, a danas svira u bendu Kiper. Another figure who learned to design posters in the Nineties while playing around on a computer, Six was a frequent collaborator of Igor “Hof” Hofbauer and Ivan Eror. A bass player in bands Ha Det Bra, Analena and Kiper.

Kornel Šeper

102

MOČVARNI PORTRET: DANIJEL SIKORA SIX

6 5 ilustracija: Marija Anušić, layout Danijel Sikora Six, 2000. 6 2002.; 7 2000.; 8 2003. 9 ilustracija: Ivan Jakić, layout Danijel Sikora Six, 2001.

MOÄ&#x152;VARNI PORTRET: DANIJEL SIKORA SIX 103

104

105

RUNJANINOVA 2 BUĐENJE MOČVARE

I tak je URKtorak u Rupi rezultirao da je Six jednog dana došao i rekao: „Ajmo rentat neki prostor za klub“. Tada smo imali ured u Novinarskom domu, negdje na drugom katu, a on je tamo negdje parkirao i stalno prolazio pored te Runjaninove. Pa je predložio da vidimo koliko bi koštalo da rentamo taj prostor... (Marko Matošić, iz intervjua)

trenutku kada smo iznajmili prostor1 u kojem smo željeli pokrenuti klub, nismo zapravo imali pojma u što ulazimo. Nismo uopće znali kako se vodi klub i da, ako želimo da stvar funkcionira, moramo svakodnevno raditi i osmišljavati neki program. Iako zaista do tada ništa nismo znali, ipak smo uspješno radili šest mjeseci i u Zagrebu stvorili nešto novo.

Inicijativa poput naše nije bila viđena do tada. U vrijeme kada u gradu nije bilo doslovno ničeg, mi smo odlučili otvoriti alternativni klub, sami smo unajmili prostor, nekako ga uredili te počeli s programom iako nismo imali vodu ni wc. Na otvorenju Močvare pojavilo se tisuću ljudi, interes je od početka bio ogroman i stalno smo bili puni. No, nakon pola godine vlasnici su nam javili da više ne žele produžiti najam i ostali smo bez prostora. Iako nije dugo djelovala, oko prve Močvare se stvorila scena2 i ekipa koja je redovito dolazila u klub. Upravo zato što smo imali aktivnu i zainteresiranu publiku, u trenutku kada nam je otkazan najam zaključili smo da ipak imamo argumenata za daljnji rad i da trebamo ući u pregovore s Gradom i tražiti prostor za naše programe. U Gradu nisu bili previše zainteresirani, mislim da su nas se jednostavno željeli riješiti, stoga su 1 Klub Močvara prvi put je otvoren 16.4.1999. godine u prostoru bivšeg diskonta pića pored Botaničkog vrta i željezničke pruge na adresi Runjaninova 2. Zatvoren je 31.10. iste godine, nakon čega se seli u današnji prostor na obali Save. 2 URK je 1999. godine imao desetak članova, ali odmah nakon otvaranja Močvare se pojavilo šaroliko društvo oduševljeno novim klubom i u roku par dana taj broj je povećan na tim od 40 ljudi koji su radili volonterski na svim pozicijama u klubu.

← fotografija: Nataša Družijanić, 1999.

106

RUNJANINOVA 2

nam ponudili prostor koji vjerojatno nitko drugi nije htio – dio tvornice Jedinstvo u kojem više nije bilo proizvodnje, te je služio kao spremište rekvizita gradskih kazališta. Dvorana u kojoj je trebala biti Močvara bila je do stropa zatrpana scenografijama, lutkama, odjećom i kutijama kroz koje smo se probijali kako bismo uopće ušli u prostor. Pola godine potrošili smo na čišćenje i uređivanje prostora, od zime 1999., pa do proljeća 2000. godine kada smo napokon otvorili Močvaru na Savi.

novi projekt morali započinjati od nule. Kroz proces nas nije imao tko voditi, sve smo morali sami istraživati i pronalaziti ispravan način. Radili smo pogreške, izgledali smiješno i sebi i drugima, ali smo uvijek bili uporni i često smo se ponašali poput mazgi koje glavom probijaju zid. Kada kažem da nam je klub uvijek značio više od posla , mislim da govorim u ime svih koji su radili u i oko Močvare.

Iako smo organizirali koncerte i vodili klub kod Botaničkog vrta, još uvijek nismo imali dovoljno iskustva, te smo svaki

1-4 fotografije: Nataša Družijanić, 1999. 5

Danijel Sikora Six u razgovoru s Petrom Novak, dio teksta izvorno objavljenog na portalu Kulturpunkt 6.10.2013.

tribina/okrugli stol Genetički inžinjering – za i protiv (proizvodnja organske hrane kao alternativa), predavač: Marijan Jošt, fotografija: Darko Ljubić, 9.6.1999.

RUNJANINOVA 2

107

SURADNJA, A NE NATJECANJE Benjamin Perasović, sociolog i dugogodišnji akter zagrebačke subkulturne scene ovaj tekst je napisao 1999. godine sa stručnog, sociološkog stanovišta kao prilog novoosnovanom klubu za prijave na razne natječaje. Zanimljivo je da je 2007. godine Ured za kulturu Grada Zagreba svoje kriterije za Vijeće za urbanu kulturu i kulturu mladih kreirao tako da je prepisao veći dio upravo ovog teksta iz jedne Močvarine prijavnice te je istodobno donio odluku da Močvari tada po prvi put dodijeli nula kuna za realizaciju godišnjeg programa. Na osnovu dugogodišnjeg istraživanja i poznavanja subkulture mladih, posebno od druge polovice sedamdesetih kada širenjem rock kulture glazbeni pravci postaju svojevrsnom podlogom za stvaranje životnih stilova i identiteta, do današnjih složenijih načina posredovanja subkulturnog stila, uočio sam problem nastajanja, povremenog održanja i nestajanja raznovrsnih alternativnih scena u našem urbanom kontekstu. Od sedamdesetih do danas, u pojedinim periodima nastajali su akteri i prostori koji su predstavljali specifičnu integrativnu točku šire alternativne scene, na primjer Polet krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, Galerija ESCE 1990/91, a u specifičnim uvjetima rata i prijelaznog perioda ARK i Arkzin. Ovo su samo neki primjeri, ali upravo oni su ilustrativni za različite načine oblikovanja alternativne scene. Ovdje se pod pojmom alternativne scene (koju se u širem i užem smislu može zvati i civilnom, urbanom, kao i sub/kontra/kulturnom)

misli na specifično područje u kojem se subkultura mladih susreće s akterima novih društvenih pokreta, građanskih inicijativa i umjetničkih intervencija. To znači da govorimo o sceni koja povezuje klasična subkulturna posredovanja životnih stilova mladih s onom scenom na kojoj su akteri ekoloških, mirovnih, feminističkih, skvoterskih ili drugih pokreta i inicijativa civilnog društva. Klasična subkulturna posredovanja ukazuju prvenstveno na poznatu činjenicu upotrebe (preuzimanja, prisvajanja, preoblikovanja) glazbenih pravaca u svakodnevnom životu, gdje adolescenti i drugi koji su se za određeni identitet izborili u slobodnom vremenu nisu taj identitet izgubili u drugim dimenzijama svakodnevnog života. Među brojnim glazbenim stilovima koji su pomogli stvaranju subkulturnih aktera, većina je već prešla uobičajeni put fragmentacije na tvrđe i mekše varijante,

108

KLUB OTVORENIH VRATA

Fotografije prikazuju trodnevnu „proslavu“ zatvaranja Močvare 29.-31.10.1999. pod nazivom Potonimo zajedno. sve fotografije: Nataša Družijanić 6

Essence, 30.10.1999.

Darko Rundek & bend, 30.10.1999.

publika, 30.10.1999.

FNC Diverzant, 30.10.1999.

10 Mance, 29.10.1999. 11 Halloween, 31.10.1999.

KLUB OTVORENIH VRATA

12 Marshmallows, 30.10.1999. 13 Arsen Dedić, 29.10.1999. 14 Kukuriku Street, 30.10.1999. 15 Matija Dedić, 29.10.1999. 15

109

110

RUNJANINOVA 2

16 dizajn: Tomislav Vranić Vrana, 1999. 17 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Tomislav Vranić Vrana, 1999. 18 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Tomislav Vranić Vrana, 1999. 19 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Slave Lukarov, 1999.

20 najavljeni June of 44 nažalost nisu došli, no Lunar i Peach Pit su to uspješno nadoknadili, dizajn: Ivica Baričević Bara, 1999. 21 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Ivica Baričević Bara, 1999.

kao i put od podzemnih, marginalnih i beskompromisnih inicijativa do komercijalnih i etabliranih aktera kulturne industrije. Upravo na alternativnoj sceni, uz miješanje aktera subkulturnih stilova s neformalnim grupama i nevladinim organizacijama, nastaje specifičan oblik suprotstavljanja planetarno važećim destruktivnim modelima odnosa muškarca i žene, čovjeka i prirode, ljudskih prava, dakle postojećim modelima kompeticije i dominacije. Zato nije slučajno da na takvoj sceni prevladava orijentacija na podzemne, eksperimentalne, nezavisne kulturne aktere koji pokušavaju provoditi u djelo poznati slogan „cooperation – not competition“. Integrativna točka alternativne scene može biti različito zasnovana, no u zagrebačkim uvjetima niti jedna do sada nije preživjela dovoljno dugo da bi omogućila kontinuitet subkulturne i alternativne scene, prenošenje iskustva u višegeneracijskom okruženju i izgradnju mreže alternativnih institucija. U hrvatskom društvu uz procese retradicionalizacije, ruralizacije urbanih prostora i komercijalne nivelacije ukusa postoje i urbani akteri koji plivaju protiv struje, i koji se godinama bore za svoje prostore. Zbog nepostojanja kontinuiteta integrativnih točki, često se u dijelu generacije pojavljuje osjećaj o počinjanju od nule i svatko se iznova grčevito bori za preživljavanje i djelovanje koje spaja raznovrsne glazbene, kazališne, medijske i druge izraze u specifičan urbani svijet života ili privremeno slobodni prostor. U našem je kontekstu pravo na različitost ponekad teško očuvati, pa alternativna scena djeluje i kao svojevrsna terapijska zajednica, osnaženje tolerancije i razumijevanja, te kao promocija alternativnih modela djelovanja.

RUNJANINOVA 2

22-24 dvotjedne programske knjižice, ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Tomislav Vranić Vrana, 1999. 25 dizajn: Tomislav Vranić Vrana, 1999.

111

RUNJANINOVA 2 THE SWAMP AWAKENS After running club nights in various venues around town, URK eventually decided that they might as well open a club of their own. In early 1999, they rented a place on Runjaninova Street, just behind the Botanical Gardens, and from April to October (until the owners failed to extend the lease) carved out a unique place in the history of the Zagreb alternative scene.

As URK member Danijel “Six” Sikora remembers, “We had no idea what we were getting ourselves into. We knew absolutely nothing about running a club, or that, in order to make the whole thing work, we had to work every day, think up some kind of programme. But somehow we managed to keep going for six months and created something totally new for Zagreb. At a time when there was literally nothing in the city, we decided to open an alternative club… A thousand people turned up at the opening.”

Benjamin Perasović’s text Cooperation and not Competition (written in 1999 to provide the club with a reference when approaching potential funders) looks at the club’s success from a sociological point of view, and draws an important connection between the development of alternative culture and the strengthening of civil society. “In the Croatian context, the right to be different is sometimes difficult to maintain, and so the alternative scene works as some kind of therapeutic community, leading to the strengthening of tolerance and understanding, and promoting alternative models of activity.” ekipa iz prve Močvare u uredu na zatvaranju kluba: Marko Matošić, Kornel Šeper, Goran Matošić Žuti, Marjan Gašparac, Lana Gebert Matošić, Sead Kamenčić Kama, Koraljka Mindoljević Korki, fotografija: Nataša Družijanić

U ovom momentu, Močvara predstavlja upravo takav spoj subkulturnog područja i aktera alternativne scene; podsjećajući na jedan period rada Galerije ESCE, kao i na neke druge, onemogućene integrativne točke iz prošlosti. Benjamin Perasović

112

NIKAD ČUO

Danas bi se to zvalo brendom. Na svu sreću, onda se kod nas još uvijek nisu upotrebljavali takvi izrazi. Ali budite sigurni da je gotovo svaki demo bend u Hrvatskoj na izmaku prošlog tisućljeća čuo za Nikad čuo! Sve je počelo na Radio Studentu, 7.11.1996. godine, u prvom tjednu emitiranja, i to zato što u tom trenutku u zagrebačkom eteru nije bilo emisije koja bi vrtjela glazbenike bez objavljenog albuma. Prvi ikad pušteni bend bili su The Bambi Molesters koji su se tada tek probijali, a prva emisija Nikad čuo završila je sa stanovitom Djecom s groblja. Godinu i pol nakon toga u pop magazinu Nomad pod istim se imenom pojavila i rubrika koju je uređivao Marin Valjak (nevjerojatno, ali postojali su ljudi koji godinama nisu shvaćali da je to samo nemušti anagram imena urednika i voditelja istoimene radijske emisije). Marin se u njoj brutalno (ponekad i duhovito) obračunavao s demo nedjelima, zbog čega su ga neki junaci scene (u prvom redu Koja iz Đubriva) htjeli i tući. Kraj 1999. i trogodišnjica emitiranja emisije okrunjeni su velikim Nikad čuo koncertom, jednodnevnim festivalom u dvorani Pauk na Savi, koji je pokrenut uz URK-ovu organizacijsku podršku, kao prvi od ukupno četiri održana festivala. Bio je to važan događaj iz više razloga. U dvorani Pauk održan je prvi koncert nakon što je godinama bila zatvorena za sve aktivnosti osim tuluma zavičajnih klubova i euharistijskih slavlja za studente. Također, po prvi put, nakon dugo godina, oko tisuću ljudi došlo je na koncert demo bendova, a svirali su Lunar, Peach Pit, Analena, Schmrtz Teatar, Schizoid Wiklers i Do Re Mi 4. Zadnje, ali ne i najmanje bitno, koncert se događao u bremenitoj noći s 10. na 11. prosinca. U trenutku dok je na stageu Schmrtz Teatar izvodio pjesme sa svog demoa nazvanog Dr. Franjo Tuđman, mračne devedesete i njihov glavni protagonist su umirali – simbolički i stvarno.

Ivan Ramljak

113

NEVER HEARD OF ‘EM Nikad čuo (Never heard of ‘em) started out as a programme on Radio Student devoted to new Croatian bands. In 1999, with the organisational support of URK, it became a one-night festival of new music held in the large concrete rotunda in one of Zagreb’s student campuses. Held every December from 1999 to 2002, it launched a lot of careers (and quite possibly destroyed equally as many), and also served as an end-of-year indie-rock party for the city’s student population.

1 dizajn: Ivica Baričević Bara, 1999. 2 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Danijel Sikora Six, 2000. 3 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Danijel Sikora Six, 2001. 4

4 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2002.

114

115

Jedan od prvih koncerata nekog srpskog benda u Hrvatskoj nakon rata najavljen je za 5.5.2000., međutim, zbog negativnog mišljenja Hrvatske glazbene unije za dobivanje viza, koncert je otkazan i održan tek 11.5. kada smo ipak uspjeli nabaviti vize. Tako je genijalni, ali ovdje nepoznati češki bend Jablkoň, već ranije najavljen za 11.5., igrom slučaja svirao s Darkwood Dubom pred punim klubom i začuđenom publikom. layout: Tomislav Turković, 2000.

2 layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2010. 3 2006. i 2007. godine URK se preko ljeta preselio u Dubrovnik i u suradnji s Art Radionicom Lazareti organizirao jednomjesečni kulturni program Ljetna kulturna groznica/Močvara u Karanteni, layout: Marko Matošić, 2007. 4 layout: Darko Kujundžić, 2003.

IGOR HOFBAUER HOF Prvi plakat kojeg je napravio za URK bio je za koncert 29.11.1996. Od tada intenzivno surađujemo i zajedno mijenjamo sliku grada. Svirao je bubanj u bendovima Achtung Dichtung, Lijeni Hinko, Sumo, Projekt: Projekt, Šumski, Stampedo i Govno. Hof made his first poster for URK in November 1996. URK and Hof have been collaborating closely ever since, in the process, changing the visual identity of Zagreb itself. Hof has played drums in the bands Achtung Dichtung, Lijeni Hinko, Sumo, Projekt: Projekt, Šumski, Stampedo and Govno. Kornel Šeper 3

sve ilustracije: Igor Hofbauer Hof

116

MOÄ&#x152;VARNI PORTRET: IGOR HOFBAUER HOF

MOČVARNI PORTRET: IGOR HOFBAUER HOF 117

5 layout: Darko Kujundžić, 2006.; 6 layout: Danijel Sikora Six, 2000. 7 layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2008. 8 layout: Tomislav Vranić Vrana, 2005.; 9 layout: Marko Matošić, 2004. 10 layout: Darko Kujundžić, 2005. 11 layout: Darko Kujundžić, 2002. 12 layout: Darko Kujundžić, Tomislav Vranić Vrana, 2003.

118

MOČVARNI PORTRET: IGOR HOFBAUER HOF

15 13, 14 layout: Josip Bolonić, 2017.; 15 layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2013. 16 layout: Josip Bolonić, 2015. 17

koncert u okviru putujuće izložbe Goethe-Instituta Geniale Dilletanten o njemačkoj avangardnoj glazbenoj sceni s početka 80-ih, realizirane u suradnji s URK-om, layout: Josip Bolonić, 2017.

MOÄ&#x152;VARNI PORTRET: IGOR HOFBAUER HOF 119

120

121

MARKO ČAKLOVIĆ SLIKE IZ ŽIVOTA PRVE MOČVARE

arko Čaklović (1977-2006) u Močvaru je došao sasvim slučajno, u isto vrijeme i na isti način kao i autor ovog teksta. Uostalom, u našim dvadesetima, provedenim uglavnom zajedno u balonu opojnih izmaglica, većina se stvari događala slučajno. Niti tjedan dana prije otvaranja prve Močvare u Runjaninovoj, Marko i ja znatiželjno smo ušetali u prostor za koji u tom trenutku ni najveći optimist ne bi stavio ruku u vatru da će uskoro postati makar i underground klub, da bismo samo nekoliko minuta nakon toga postali urednici Filmskih večeri ponedjeljkom! Par dana prije otvaranja zamoljeni smo da prve subote puštamo glazbu „jer nema tko“, a do sljedeće će se „već netko naći“. Naravno da se nitko drugi nije našao niti jedne subote, sve dok šest mjeseci kasnije Močvara nije iselila iz prostora smještenog uz ogradu Botaničkog. Predane djelatnice s Mažuranca opet su dobile ured na otvorenom samo za sebe. Dotad smo kao DJ-i radili doslovno jednom, na tulumu ADU u Sokolu, gdje smo se solidno snašli, a ni publika se nije previše bunila. Tada nas je angažirala Dana Budisavljević, koja je vjerojatno požalila čim smo na početku našeg nastupa Daleku obalu koju je puštao resident DJ presjekli s Die, Die My Darling Misfitsa. Glazbena selekcija subotnje dobre rock slušaone (opis otkriva nevisoki nivo samopouzdanja) nazvane Povratak vikunje bila je vrlo šarolika – od Pekinške patke i Discipline kičme do Plan Kruutntoone i Morphine. Stvari su se puštale s jednog CD playera, jednog gramofona i kazetofona (!), što je zahtijevalo priličnu dozu spretnosti, pogotovo kad bi usred neke pjesme shvatili da je na kazeti nemamo snimljenu do kraja. No, filmska i DJ djelatnost spadaju u manje bitan dio Markovog močvarnog bivanja. Ono što će ostati trajno zapamćeno njegove su fotke, kojima je ispisao neformalnu, alternativnu povijest stare Močvare. Na njima gotovo

da i nema bendova u akciji na stageu ili oduševljene znojne publike ispred njega. On je bilježio male, naizgled nebitne trenutke u aktivnostima ljudi koji su zaslužni za prvi život tog, tada još vrlo neurednog, razbarušenog i (u najpozitivnijem smislu te riječi) neprofesionalnog, kluba – od Kornelovog šišanja i Hofovog slikanja, do Kaminog spajanja kablova. A ovjekovječeni su i oni koji su se jednostavno samo često muvali tim prostorom tih mjeseci, poput vječno lutajućeg Mancea i male Romkinje Katarine, kojoj je Močvara jedno vrijeme bila drugi dom. Ono što je zajedničko svim fotkama je nevjerojatno pozitivna, kreativna, iako pomalo kaotična energija koja izbija iz njih. Slučajno ili ne, u to vrijeme i Marko je bio baš takav – pozitivan, kreativan i pomalo kaotičan. I takvog ga se želim sjećati. Kao uostalom i Močvare. Ivan Ramljak

122

MARKO ČAKLOVIĆ

MARKO ČAKLOVIĆ 123

124

MARKO ČAKLOVIĆ

MARKO ČAKLOVIĆ 125

126

MARKO ČAKLOVIĆ

MARKO ČAKLOVIĆ 127

128

MARKO ČAKLOVIĆ

MARKO ČAKLOVIĆ 129

MARKO ČAKLOVIĆ PICTURES FROM THE EARLY LIFE OF MOČVARA Some of the most evocative images of Močvara’s early days come from the camera of Marko Čaklović, a gifted young photographer who died in 2006, aged 28. He is remembered here by his friend Ivan Ramljak; together they ran Močvara film nights and also formed an unlikely DJ duo every Saturday night. As Ramljak emphasises, however, “the film programme and DJ-ing were the least important parts of Marko’s Močvara career. It’s his photographs that will be remembered for ever; pictures that add up to an informal, alternative history of Močvara’s early years. He hardly ever took any pictures of rock bands performing on the stage, or sweaty audience members gathered below. He recorded the small, seemingly unimportant activities of those who were responsible for bringing life to what was at that time still a pretty disorganised, dishevelled and (in the best sense of the word) unprofessional club – Kornel Šeper getting his hair cut, Igor Hofbauer painting murals, or technical expert Kama joining cables together. Also immortalised by Marko’s gaze were those who simply spent their time moving around the space in those early months, like the eternally wandering Mance or the little Roma girl Katarina, for whom Močvara was for a time a second home. The thing that all the photographs have in common is the incredibly positive, creative if at times chaotic energy that they exude. Coincidentally or not, that’s exactly what Marko himself was like at that time – positive, creative and rather chaotic.”

130

NAPOKON NEKI POTICAJ... Moj prvi koncert u Močvari bio je Samael, tamo negdje 2005. Sjećam se smiješne triftstore odjeće, mješavine uzbuđenja i strahopoštovanja jer napokon idem na mjesto gdje se sve događa, vidjeti uživo bend koji volim. Sjećam se fascinirane zbunjenosti kojom sam gledala oko sebe – spoj ambijenta i glazbe koji omogućuje prelazak iz obične, dosadne, nedovoljne stvarnosti u paralelnu dimenziju. Napokon neki poticaj, nešto čime se možeš oduševiti. Gomile su i danas podnošljive samo na koncertima. Ali, zapravo ne počinje tako, slatkom i smiješnom nadobudnošću iskustva prvog koncerta. Počinje otkrivanjem subkulture, a tek onda zaista počinje otkrivanje glazbe. To je tipična priča o čudnoj i introvertiranoj djeci, koja razmišljaju previše i žive neku svoju egzistencijalnu dosadu. Da, to su malo pretenciozna djeca. Ne uklapaju se nigdje, na način toliko nedefiniran da ne mogu ni razviti mehanizme koji bi im pomogli da se više ne brinu oko toga. Onda jednom negdje čuješ najpoznatiji bend određenog glazbenog žanra. Bend ti se svidi, trgne te, iznenadi i promijeni. Počinješ osjećati neku vrstu pripadnosti glazbi, koja se pretoči u pripadnost skupini. To je, naravno, konstrukt, ali vrlo koristan konstrukt, koji stavlja oficijelni svijet u granice, tek toliko da početno definiraš nepripadnost naspram tog svijeta. Pomaže i tebi i tvojim vršnjacima. Oni napokon mogu staviti prst na to zašto te ne vole ili samo na to zašto si im čudan, a ti napokon možeš razviti obrambene mehanizme kojima se učiš zauzimati za sebe i ono što jesi. Čak nađeš i prijatelje (šok i nevjerica!). Počinjete razmjenjivati bendove, zajedno slušati glazbu i ići na koncerte, a sve je to isprepleteno s tinejdžerskom dramom samoizgrađivanja. Kad u nekom trenutku ojačaš dovoljno i razviješ kritičko mišljenje, subkultura postaje pretijesna; svijet se počinje otvarati, nagoviještati perspektive, neodvojivo od sati provedenih u kopanju po opskurnim internet blogovima i SoundCloudu, u potrazi za time kako glazba još može zvučati: ljepše, čudnije, agresivnije, anestezivnije... Povratak u nedefiniranost. To je konstanta s kojom imaš odnos stabilne nestabilnosti. Gubiš ljude, dobivaš ljude, fluktuiraš dominantne dijelove sebe, ali onaj osjećaj zamjena dimenzija stvarnosti, koji si doživio na prvom koncertu je nešto što te u većoj ili manjoj mjeri pogodi na svakom poslije. Sada to mogu reći jedva nešto manje pretenciozno. Mjesta na kojima se to odvija te na neki način obilježavaju. Koji god da me bend zakačio u datom trenutku, Močvara je bila ta koja je dovela najveći broj bendova koje sam htjela vidjeti. Dijana Grubor

AT LAST A BIT OF INSPIRATION… Dijana Grubor went to her first concert at Močvara in 2005 and describes the transformational effect of discovering a subculture, new music, and new people. She concludes by saying that we are always marked by the places where we went to see our first concerts.

131

fotografija: Goran Šarić

132

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Tomislav Turković, 2000.

133

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Tomislav TurkoviÄ&#x2021;, 2000.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Danijel Sikora Six, 2000.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Danijel Sikora Six, 2002.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić 134

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2002.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Danijel Sikora Six, 2001.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2003.

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE 135

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Danijel Sikora Six, 2003.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2004.

136

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2004.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2006.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Tomislav Vranić Vrana, 2001.

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE 137

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2006.

138

139

OTOKULTIVATOR SAN O GRADU

arhitekti sanjaju. Pogotovo kad su mladi. Nikada prije i nikada poslije Otokultivatora nitko od nas tko je gradio i živio taj mali gradić nije to uspio ponoviti.

U ljeto 2000. mladi arhitekti Filip Šrajer, Hrvoje Čuljat, Davor Silov i Siniša Bodrožić tražili su mjesto na kojem bi se održao dvadeset drugi skup europskih studenata arhitekture. Našli su ga na otoku Visu – bivšu vojarnu Samogor. Od 1981. članovi EASA-e (European Architecture Students Assembly) svake godine (samo)organiziraju skup na nekom egzotičnom mjestu gdje spontanim procesima, često na licu mjesta, nastaje program zanimljiv svim sudionicima. U ljeto 2001. održan je prvi Otokultivator u suradnji hrvatske EASA-e, URK-a, Multimedijalnog instituta i njihovog kluba MaMa. Starije lokalno stanovništvo to pamti kao do tada neviđeni izlazak raznolikih čudovišta iz Močvare. Trajekti su tada izgubili svoj karakter bezazlenog transporta, a trogodišnje havarije lokalci se još uvijek sjećaju kao Močvare s Močvarcima. U Samogoru, iza brda, u kotlini s vlastitom mikroklimom, hiljade ljudi tri su ljeta zaredom svaki dan ustajali, čekali red za zajednički wc, odlazili na ispomoć kuhinji gdje su se svaki dan pripremali samo i isključivo sojini odresci (za malobrojne vegetarijance), pohađali radionice gdje su puštali zmajeve, dizajnirali klupice, instalirali GNU/Linuxe, glumili, svirali, mislili o gradu, selu,

← doček gostiju, 2003. ↑ ilustracija: Filip Kelava, layout: Marko Matošić, 2001.

140

OTOKULTIVATOR

1 dizajn radionica, 2002. 2 EASA predavanje, 2002. 3 dizajn radionica, 2003. 4 mozaik radionica, 2003.

6 5 stripaonica, 2003.; 6 stripaonica, 2002. 7 zlobubnjarska radionica, 2002.

KLUB OTVORENIH VRATA

8 8

pozdravni govor sudionicima, 2002.; 9 bend radionica, 2002.

10 dizajn radionica, 2002.; 11 dramska radionica, 2002. 12 šljaka radionica, 2002.; 13 dizajn radionica, 2001.

pisali o životu i (mikro)politici Otokultivatora, plivali, skakali, igrali odbojku, duvali, gledali filmove, kazališne predstave, slušali predavanja, plesali na koncertima, pokrivali se jastukom preko ušiju, jer bi party trajao predugo, a trebalo je ponovno ustati, čekati red za wc, otići u kuhinju na ispomoć, pohoditi radionicu, sjesti na klupicu, plivati, čekati prijatelje na trajektu, prošvercati ih na Otokultivator, zapaliti sa starim i novim prijateljima, pogledati film, zaljubiti se, poslušati koncert, plesati, pokriti se ušima preko jastuka... Trebalo je ponovno ne spavati, ustati, čekati red, čekati vodu koju su samo Samogoru isključili, čekati hranu, pivu, trajekt, zalazak sunca, čekati bend, čekati da bend prestane, čekati uši da stignu do jastuka, čekati... Nikada prije i nikada poslije Otokultivatora nitko od nas tko je gradio i živio taj mali gradić nije to uspio ponoviti. Bili smo mladi. I zajedno s arhitektima odsanjali smo svoj san.

Marcell Mars, Multimedijalni institut, jedan od organizatora

141

142

OTOKULTIVATOR

14 blagovaona, 2001.; 15 bivša vojarna Samogor spava; 16 kuhinja, 2003. 17 blagovaona, 2001.-2003.; 18 šašavi kuhari, 2002. 19 ilustracija: Filip Kelava, layout: Vedran Gulin, 2002.

MIJENJATI SVIJET MALIM KORACIMA Otokultivator je jedan od najboljih ljetnih projekata hrvatske nezavisne kulture. I to ne tvrdim zato što sam onda imao tek 20 godina i zato što mi je to bilo jedno od najboljih ljeta u životu, nego zato jer se, nažalost, od gašenja projekta nikada više nije potrefila takva konstelacija izvrsne lokacije, edukacije, zabave i timskog rada. Vojarna Samogor tih je dana izgledala kao savršeno organizirani grad, edukacijska zona u kojoj je svatko imao svoje zaduženje. Mijenjam sve moguće ljetne festivale s najboljim headlinerima za još jedan Otokultivator u Samogoru na Visu! Dražen Smaranduj

Toliko toga se događalo u isto vrijeme da je bilo šteta spavati. Mladi, pozitivni i kreativni ljudi koji misle da će promijeniti svijet, okupljeni na jednom mjestu za ta tri su ljeta, koliko je sve trajalo, potpuno izmijenili turističku razglednicu Visa. Kasnije se Vis vratio u kolotečinu, ali ostala su neka trajna prijateljstva kojih ne bi bilo bez Otokultivatora i rođena su djeca koje inače ne bi bilo... Svijet se ipak mijenja, malim koracima. Filip Kelava

OTOKULTIVATOR

143

PRVA SLIKA: BROD I PLEH MUZIKA Kad sam čuo priču oko ideje tih događanja na Visu, mislio sam – to je ta stvar koja mene interesira. Znači da ima ljudi koji imaju neki kreativni naboj, neki od njih su artisti, neki manje, ali pristaju da uđu u jedan okvir aktivizma i da se na tom prostoru pokuša napraviti neki pomak od postojećeg stanja. Meni je to bilo potpuno blisko i izgledalo mi je smisleno. Evo da, to je recimo ta riječ. 20

Mi smo došli malo prije, još je to bilo prazno, ne? I onda je Marcell rekao: „Moramo ići, dolazi brod.“ Netko je angažirao lokalnu pleh glazbu, i oni su bili trumb trumb, i sviraju za brod s ljudima iz Zagreba. Kad sam to vidio, to je bilo nekako u duhu starog Kugla glumišta. I ta velika kuhinja, vojna, gdje smo jeli. Ja sam bio prosto lud za tom kuharicom, to je bila fantastika što je ona pravila. Mislim da nije bilo previše love, ona je pravila od tih biljaka lokalnih neke manastirske krumpire, ne znam, s nekim žalfijama. Na sreću se neko zaljubio u nju. To je bila zadnja slika. Znači, prva je slika taj brod, a zadnja slika mi plovimo i vidimo ona se rastaje. Neka je ljubav pukla tamo na tom otoku (smijeh). Zlatko Burić Kićo, iz intervjua

20, 21 spavaona, Samogor, 2001. -2003. 22 dizajn: Damir Gamulin, 2003. 23 Media lab, zidne novine, 2002.

144

KLUB OTVORENIH VRATA

LJETNA ŠKOLA KULTURE 25

27 24 Radikal Dub Kolektiv, 2002. 25 Jamaican Jukebox, 2003. 26 DJ Labosh, 2003. 27 DJ Po-Pushi-Miga, DJ Bojan, 2002.

Od zadnjeg Otokultivatora prošlo je više od 10 godina, što je dovoljno vremena da zaboravite i važnije događaje u vlastitom životu od ljetnog festivala. Ali Otokultivator je za mene bio puno više od običnog ljetnog festivala na Visu, pogotovo jer je Split u tom periodu (početak dvijetisućitih) bio vrlo nemilosrdan i nasilan prema svim različitim identitetima, obilježen postratnom mržnjom u kojoj su nacionalisti, ratni profiteri i nasilnici diktirali prihvatljivo ponašanje, vrijednosni sustav, izbor glazbe, program klubova, stil oblačenja i sl. Odrastanje u Splitu za nas mlade koji smo nosili prišivke i slušali buku, organizirali Food not Bombs akcije i kojima patrijarhat, mržnja i nasilje prema manjinama nisu prirodno stanje stvari, nije bio nimalo jednostavno, jer smo i sami bili manjina koja se nije uvijek ugodno osjećala u svom gradu, kvartu, školi, obitelji… E upravo je Otokultivator bio nešto suprotno, bio je ugodno mjesto gdje sam osjećala da pripadam, zajedno sa svim onim ljudima koji su slušali drugačiju muziku, kreativno se izražavali, promišljali o boljem društvu, mjesto novih iskustava, prijateljstava, životnih odabira i čvrstih veza, mjesto na kojem su se razvijale nove ideje i projekti realizirani godinama kasnije, mjesto koje je utjecalo na moj životni put, život u skvotu, svjetonazore, aktivizam, karijeru… Ukratko, formiralo je moj identitet.

28 Zvonko i gradski ured za kulturu, 2003.

Danas sigurno postoje ljetni festivali, produkcijski i organizacijski možda veći nego što je bio Otokultivator i nadam se da svim mladim, različitim ljudima predstavljaju ono što je meni bio Otokultivator – sigurnu oazu manjine koja radi dobre stvari i koja je na pravoj strani povijesti. 28

Blanka Čop

OTOKULTIVATOR

145

OTOKULTIVATOR In many ways the Močvara Laboratory was an offshoot of Otokultivator, a summer arts-and-study festival coorganized by URK, the Multimedia Institute and EASA (European Architecture Students Assembly) that took place on the island of Vis each summer from 2001 to 2003. Based at the former Yugoslav army barracks at Samogor near Vis Town, it offered seminars during the day and live gigs and DJ performances at night. In today’s world of commercialised festival tourism, Otokultivator represents a now non-existent realm of idealism and cooperation.

“Otokultivator was one of the best summer projects that ever came out of Croatian alternative culture. And I’m not saying that just because I was twenty years old at the time and quite simply had one of the best summers of my life but because, after the end of Otokultivator, the same combination of location, education, fun and teamwork never came together again. Samogor was like a perfectly organised little town, an educational zone in which everyone had their duties. I would happily exchange any number of summer festivals, whoever the headliners, for just one more Otokultivator on the island of Vis.” (Dražen Smaranduj, Otokultivator’s workshop participant)

29, 30 požar na Biševu 2003., vatrogasci s Otokultivatora 31 sastanak organizatora Emina Višnić, Nina Kelava, Lana Gebert Matošić, Marcell Mars, Marko Sančanin i Marko Matošić, 2003.

sve fotografije: arhiva Otokultivatora i Lea Bolješića

sve fotografije: Mladen Pobi, osim dolje lijevo: Ines LjubetiÄ&#x2021; FiĹĄer

152

153

ZLI BUBNJARI JESU LI ZAISTA ZLI?

Banda veseljaka i veseljakinja naoružanih bubnjevima započela je svoju pravedničku misiju utjeravanja straha u kosti lošim vibracijama davne 1992. godine. Od tada grme posvuda i još uvijek ih povremeno možete čuti negdje po ulicama grada. A u ovoj knjizi nalaze se zato što su mnogi članovi Zlih bubnjara sudjelovali u radu URK-a i nebrojeno puta tresli zidove Močvare. Godinama su uporno širili zarazu plemenite buke na mnogobrojnim zlobubnjarskim radionicama od Otokultivatora do Močvarnog laboratorija, a svoje prve honorare nisu međusobno dijelili, već su ih radije ulagali u rad kluba u nastajanju.

ada i kako je osnovana skupina Zli bubnjari i koji je bio prvi vaš nastup, objava djelovanja? Obično se kao začetak navodi predzadnji dan 1992. godine kada ste se okupili na Trgu te točno u podne organizirali Svečanost bubnjeva, obilježivši tako zimski solsticij. Kornel: Istina je, 30. prosinca 1992. okupili smo se prvi put i na znak Gričkoga topa, točno u podne, na Trgu smo prvi put zabubnjali. Istovremeno smo i sami prvi put čuli kako to zvuči, jer prije toga nismo održali ni jednu probu. Imali smo maske koje je izradio Javor Jeić (Šumski, Stampedo), koji je bio i autor plakata za taj nastup, i uz mene inicijator cijele akcije. Ljudi koji su se okupili bili su naši prijatelji i kad smo ih zvali, objasnili smo im samo

da trebaju zajedno bubnjati, što su objeručke prihvatili, jer svaki normalan čovjek voli udarati u bubanj. Toj je akciji prethodilo nekoliko uličnih nastupa bubnjarsko-vokalnog trija Gnojno srce, gdje smo bili Jing, Hare i ja, što je neka preteča Zlih bubnjara. Svirali smo bizarne obrade Discipline kičme i Chucka Berryja, no sve to je prekinuto kada me na zadnjoj svirci na Cvjetnom trgu, isprovociran bukom, ugrizao pas, što je bio znak da je potrebno nešto novo. U to je vrijeme vladala situacija općeg mrtvila izazvanog ratom i tadašnjom politikom. Kulturni život je bio na nuli, klubovi uglavnom zatvoreni ili neaktivni, te je sama naša pojava na ulici u to vrijeme bila jako egzotična. Tada nisu postojali ulični svirači, tako da

← fotografija: Mladen Pobi; ↑ nastup ispred Zagrebačkog kazališta mladih u sklopu proslave Međunarodnog dana zaštite močvara u vrijeme nakon zatvaranja Močvare u Runjaninovoj i prije ponovnog otvaranja u Jedinstvu, fotografija: Nataša Družijanić, 2.2.2000.

154

ZLI BUBNJARI

↑ Dan Hrvatskih željeznica, fotografija: Dragutin Staničić, 5.10.2004. ↓ Svečanost bubnjeva, Igor Hofbauer Hof u zlobubnjarskom transu, fotografija: Ivana Vučić, 30.12., sredina 90-ih ↑

Svečanost bubnjeva, događaj koji se od 1992. nekoliko godina ponavljao 30.12. točno u podne; sudjeluje šarolika ekipa: Marko Matošić, Neven Dužanec, Neven Ušumović, Dubravko Dragojević Zet, Toni Gabrić, Mario Fišter, Tatjana Gromača, fotografija: Ivana Vučić, sredina 90-ih

↓ Svečanost bubnjeva, prvi nastup Zlih bubnjara koji se tada još nisu tako zvali, fotograf nepoznat, 30.12.1992.

plakat za nastup Zlih bubnjara na 25. Salonu mladih, dizajn: Igor Hofbauer Hof, 1998.

ZLI BUBNJARI

↑ Gnojno srce, preteča Zlih bubnjara, nastup na Cvjetnom trgu, Damir Jing, Kornel Šeper, Igor Horvat Hare, fotograf nepoznat, jesen 1992.

←↑ Attackov benefit buvljak za novi prostor, fotograf nepoznat, 25.10.1997.

↑ Cavtatski ljetni karneval, fotograf nepoznat, 2002. ← Spli’ski krnjeval, fotografija: Thomas Krstulović, 1997.

155

156

ZLI BUBNJARI

←

prosvjedna akcija Hrvatska može bolje – bez vas!, fotografija: Marko Košak, 16.6.2016.

→ Nipetnišest, dodjela nagrada za humano i hrabro djelo, Gavella, fotografija: Fredy Fijačko, 29.10.2011.

↓ Galerija ESCE, otvaranje izložbe Povratak na mjesto zločina, fotografija: Tjaša Kalkan, 30.3.2016.

smo bili zapravo jedini, i samim tim smo izazivali čuđenje i interes ljudi koji bi se u velikom broju okupljali oko nas. ... Javor i ja smo bili štovatelji Amon Düüla (opaska: nije ista grupa kao poznatiji Amon Düül 2), koji su bili kraut rock bend koji je krajem 60-ih svirao ekstremnu, kaotičnu glazbu s puno improvizacije i hrpom bubnjeva. Nama je ta muzika zapravo bila jako vesela, a činjenica da su u toj grupi svirali i ljudi koji nisu bili pravi muzičari bila je inspiracija da se okušamo u sličnom, tj. da kao i oni probamo stvoriti neku atmosferu koja je bazirana na kolektivnom duhu, a ne na znanju sviranja, koje se u glazbi često pokazuje kao prepreka dobrim idejama. Zato smo zvali ljude koji su nam dragi, a uvjet nije bio glazbeni CV, jer smo vjerovali da to u ovoj situaciji nije potrebno, što se pokazalo točnim.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Marko Matošić, 2001.

Kornel Šeper u razgovoru sa Suzanom Marjanić, tekst izvorno objavljen u Zarezu 2012. i u njezinoj knjizi Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas (Institut za etnologiju i folkloristiku, Udruga Bijeli val i Školska knjiga, Zagreb, 2014.)

ZLI BUBNJARI

157

EVIL DRUMMERS Formed in 1992 by Kornel Šeper and Javor Jeić, Zli bubnjari (Evil Drummers) were a group of amateur (and initially unrehearsed) drummers who turned their taste for cacophonous racket into an unusual and compelling street performance. Now a much tighter unit, the drummers still perform, appearing at cultural, sporting and campaigning events. Evil Drummers have always been considered part of the Močvara family; many of the group’s members have served as members of URK at the same time, and they have often donated their performance fees for running of the club in its early days. ↑ 15. rođendan Močvare, fotografija: Mladen Pobi, 5.6.2014. ← Zagreb Pride 2015 - 14. Povorka ponosa, fotografija: Damir Kantoci, 13.6.2015

↓ Zli bubnjari i Drum ‘n’ bijes, prosvjed Obrani park, obrani grad protiv gradnje crkve u parku na Savici, fotografija: Tomislav Sporiš, 10.9.2016.

“Javor and I were great admirers of Amon Düül (not to be confused with the better-known Amon Düül 2)” Kornel recalls, “a Krautrock band from the late Sixties who played extreme, chaotic music featuring a lot of improvisation and a lot of drums. We actually found their music very uplifting and jolly, and the fact that they used people who were not real musicians inspired us to try something similar. That is, to try and create an atmosphere based on collective spirit rather than musical ability, which all too often acts as a barrier to good ideas. So we simply invited people we liked to join the group, regardless of whether they had a musical background, which in this particular context we believed to be unnecessary. And we were proven right.”

158

159

dizajn svih plakata: Marko Matošić, osim 2 i 4 1 2005.; 2 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, 2006. 3 2004.; 4 ilustracija: Ivan Eror; 2003.

MARKO MATOŠIĆ Plakate je počeo raditi još 90-ih godina igrajući se kompjuterom, a ta se dječačka zabava pokazala vrlo korisnom kada smo počeli proizvoditi plakate doslovce svaki dan. U dizajnu se poigrava s naizgled nespojivim elementima. Svirao je bas u bendu Krešo. Marko Matošić learned how to design posters in the 1990s by messing around on a computer. His designs optimise seemingly incompatible elements. What started as a bit of fun was put to good use at Močvara when we started producing posters on a daily basis.

Kornel Šeper

160

MOČVARNI PORTRET: MARKO MATOŠIĆ

5, 8, 12 2005.; 6 2003.; 7 2007.; 9 2006.; 10 2008.; 11 2004.

MOČVARNI PORTRET: MARKO MATOŠIĆ 161

162

LET 3

sve ilustracije: Igor Hofbauer Hof 1 layout: Marko Matošić, 2005. 2 layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2007. 3 layout: autor nepoznat, 2006. 4 layout: Johanna Marcadé Mot, 2012. 5 layout: Darko Kujundžić, 2003.

163

164

LET 3

sve fotografije: Mladen Pobi; 6, 8, 9, 11, 14 6. rođendan Močvare, 16.4.2005 7, 10, 12 urnebesan koncert benda na zadnjem danu rada kluba prije jednogodišnje pauze uzrokovane višegodišnjim opstrukcijama od strane vlasnika prostora, Grada Zagreba, 11.5.2008.; 13, 15 24.5.2006.

165

166

167

IVICA BARIČEVIĆ BARA STALI SMO SAMO NA TRENUTAK

ao i većina sudionika ove knjige, i Bara (1971-2002) je jedan od onih kojima je muzika u jednom trenutku postala najvažnija stvar u životu. A kad prijeđete tu crtu, niti je lako vratiti se natrag, niti to zapravo želite. Bara je rokenrolom postao fasciniran još u formativnoj dobi u rodnoj (tada Slavonskoj) Požegi, pod utjecajem kako britanske post punk, tako i nove američke proto noise rock scene ranih osamdesetih. Gledajući požeške rock atrakcije poput Rukopoteznog povlačila, Žak Fatalista, Married Body te tadašnje noise heroje Regoč i Sexu, logičan je korak bio osnivanje vlastitog benda. Tako se rodio Hare, a Bara, Zec, Mika i Silvije imali su dovoljno samosvijesti i sreće da 1991. godine, u predvečerje rata, za vlastitu etiketu Through the Ears objave 7” EP History of Unnormal. Dolazak u Zagreb na studij grafičkog dizajna bio je korak bliže izvoru i ona strast s početka priče dobila je priliku amplificirati se u nedogled. Koncerti u inozemstvu postali su bliži i dostupniji, glazbenih istomišljenika bilo je sve više, a nezavisna američka scena, tadašnji Barin primarni interes, ranih je devedesetih bila na samom vrhuncu. Stotine novih izdanja, fanzina i u inozemstvu pogledanih koncerata sami su od sebe bacali nove izazove. Podsjećanja radi – u postratnoj Hrvatskoj ranih devedesetih nezavisni izdavači, glazbeni časopisi, zanimljivi bendovi i omladinski klubovi mogli su se pobrojati na prste dvije ruke. Ako ih je uopće bilo.

↑ ilustracija: Igor Hofbauer Hof, 2003.

A onda je krenulo... Bukiranje koncerta japanskih Zeni Geva i domaćih Peach Pit u klubu Jabuka u jesen 1996. godine Bari je bilo svojevrstan okidač za nepregledni popis aktivnosti koje će ostvariti u nekoliko narednih godina. Kako je infrastruktura nezavisne scene sredinom devedesetih bila skoro nepostojeća Bara ju je, uz pomoć prijatelja, suradnika i istomišljenika, revitalizirao kroz sve segmente. Earwing Booking je ponovo pokrenuo gostovanja domaćih i stranih nezavisnih glazbenika i dugoročno pozitivno utjecao na današnju kvalitetu ← Uzrujan, fotografija: Marko Čaklović, 2000.

↑ posljednja poznata Barina fotografija, u društvu s KK Nullom i Andrejom Košavić Kurelec, fotografija: Mikiko Kishino, 7.5.2002.

168

IVICA BARIČEVIĆ BARA

Kekere Aquarium izdanja: 1 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Ivica Baričević Bara, 1998. 2 dizajn: Ivica Baričević Bara, 1998.; 4 dizajn: Ivica Baričević Bara, 1996.

klupske scene u Zagrebu. Žedno Uho Record Store bio je jedinstveni, no nažalost kratkoročni glazbeni dućan. Earwing Records je kao izdavačka kuća u samo nekoliko godina prešla brojku od 20 izdanja na CD, vinilnim i kazetnim formatima objavljujući domaće (Peach Pit, Lunar, Glasshopper, Il Gruppo Delle Azioni Progressive) i strane albume (HIM, Sicbay, Jullander, A Short Apnea), da se zadržimo samo na nekolicini imena i izdanja. Uz glazbenu aktivnost u bendovima Rujan, Uzrujan, Sibir i Random, Bara je marljivo radio i kao grafički dizajner oblikovavši na desetine koncertnih plakata za zagrebačke klubove kao i omotnice za cijeli niz nezavisnih izdanja, izdavačke kuće Anubis Records, Dancing Bear, Dirty Old Town, Kekere Aquarium, FV Založbu, matičnu mu Earwing Records i druge. Kreiravši niz unikatnih omota za izdanja poput kompilacija Feathers, Wood & Aluminium – New Music From Croatia i Air Freshener te bendova Peach Pit, Matchless Gift, Sicbay..., Bara je naposljetku za dizajn omota trećeg albuma The Bambi Molestersa Sonic Bullets: 13 From the Hip dobio i nagradu Crni mačak za najbolji hrvatski omot u 2001. godini. Barin stan u ulici Milke Trnine u Folnegovićevom naselju, uz prateći kafić Eros, sredinom devedesetih godina bio je centar hrvatske nezavisne scene – tamo ste svakodnevno mogli slušati, razmjenjivati i presnimavati muziku, planirati nova izdanja, koncerte, omote i plakate... Folka je tih godina svima nama bila ono što bi danas zvali glavnim serverom informacija, a Bara je bio naš admin.

Svi smo mu se uvijek divili i iznova bivali fascinirani energijom koju je imao i ulagao u sve aktivnosti kojima se bavio. Dnevni poslovi grafičkog dizajna često su bili samo sredstvo da bi se kroz noćne sate realizirala ljubav prema svojoj pravoj strani. Nažalost, intenzivan način rada i življenja, bio je koban za Barin mladi organizam. Tog svibnja 2002. godine nitko od nas nije vjerovao da ćemo izgubiti našeg prijatelja što se na kraju ipak desilo. Fizički, da, no Bara je i dalje s nama. Iako je prošlo više od 15 godina od njegovog preranog odlaska, utjecaj Barinog rada vidljiv je svuda oko nas. I dobro je da je tako. Darko Kujundžić

plakati za rane URK-ove aktivnosti: 9

plakat za otvorenje Golog betona, prvog i kratkotrajnog URK-ovog kluba u nezavršenom domu kulture u Gajnicama, ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Ivica Baričević Bara, 1998.

10 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Ivica Baričević Bara, 1998. 11 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Ivica Baričević Bara, 1999. 12 dizajn: Ivica Baričević Bara, 1997. 13 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Ivica Baričević Bara, tour plakat, kraj devedesetih 14 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Ivica Baričević Bara, 2000.

IVICA BARIČEVIĆ BARA 169

3 Fakofbolan: Jedini dokaz (Monte Paradiso Records, Humanita Nova, Dirty Old Town, 1998.), dizajn: Ivica Baričević Bara 5 The Bambi Molesters: Dumb Loud Hollow Twang (Dirty Old Town, 1997.), dizajn: Ivica Baričević Bara 6 The Bambi Molesters: Intensity! (Dancing Bear, 1999.), dizajn: Ivica Baričević Bara 7 The Bambi Molesters: Sonic Bullets: 13 From the Hip (Dancing Bear, 2001.), dizajn: Ivica Baričević Bara 8 dizajn: Ivica Baričević Bara, 1999.

170

IVICA BARIČEVIĆ BARA

Bara i Mitsuru Tabata, gitarist Zeni Geve, Jabuka, fotografija: Nataša Družijanić, 18.11.1996.

IVICA BARIČEVIĆ BARA 171

←↑ plakati za Earwing koncerte 1997.-2000., dizajn: Ivica Baričević Bara

DATI KRV ZA ROKENROL Bara i ja smo zajedno studirali, a upoznali smo se u jesen 1991. na koncertu Miladojke Youneed, jednom od zadnjih koncerata održanih u Pauku prije nego što je sve stalo zbog rata. Onda smo se opet sreli sutradan na povratku sa Sljemena, gdje smo odrađivali tjelesni, jer su dvorane bile zauzete izbjeglicama, i tu je krenula priča o zadnjem albumu Fugazija, Steady Diet Of Nothing. Pričao je kako ga je upravo nabavio, stigao preslušati samo jednom i jedva čekao doći doma slušati ga ponovo, a poanta toga bila je kako je taj tjedan dao krv da bi dobio nešto novca za ploču. Eto, to je bilo moje prvo iskustvo s njim. Djelovalo mi je prilično ekstremno dati dio sebe da bi došao do nekakvog rokenrola, ali se na kraju ispostavilo da smo više-manje svi koji smo u ovoj priči živjeli slično. Bara je takav život nastavio živjeti do samog kraja – sve što je radio, radio je za muziku. Mate Škugor, suosnivač Žednog uha, iz intervjua ↑ Bara i ekipa u staroj Močvari, fotografija: Marc Hurkmans, 1999.

← na koncertu U.S. Maple, Ilirska Bistrica, fotografija: Nataša Družijanić, 6.11.1999.

172

IVICA BARIČEVIĆ BARA

↑ omoti Earwing Records izdanja, dizajn: Ivica Baričević Bara

↑ Uzrujan, fotografija: Marko Čaklović, 2000.

IVICA BARIČEVIĆ BARA 173

IVICA “BARA” BARIČEVIĆ Darko Kujundžić recalls the life of Ivica “Bara” Baričević (1971-2002), the concert promoter, musician and graphic designer who had a huge influence over the Zagreb alternative scene. Besides setting up his own label, Earwing Records, Bara was the co-founder (along with Mate Škugor) of Žedno uho (Thirsty Ear), the concert-booking agency and music festival that is still going strong twenty years on. He was also an influential figure in the early days of Močvara. During the mid-1990s, Bara’s flat was the unofficial centre of the Zagreb alternative scene. This was where people met on a daily basis to listen to music, lay plans for new fanzines, concerts, album sleeves and concert posters, or simply to enjoy exchanging ideas with Bara. “We were all in a constant state of admiration for the sheer energy that Bara devoted to everything he was involved in. Unfortunately, the intensity which he worked and lived with eventually caught up with him. We may have lost Bara physically, but the results of his work are all around us.”

logotipovi Earwing Records, Earwing Booking i glazbenog dućana Žedno uho, dizajn: Ivica Baričević Bara

↑ naslovnice jedina tri objavljena broja fanzina Thirsty Ear/Žedno uho, 1996-1997.

Močvarina programska knjižica kojom smo se oprostili od Bare, ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Danijel Sikora Six

174

TED MILTON & BLURT

Suradnja Teda Miltona, frontmena Blurta i Hofa, ilustratora Močvarinih plakata, gotovo da je bila predodređena. Dva uvažena opskurnjaka harmsovske prirode, kao da su samo čekali da se sretnu, što je rezultiralo nizom plakata i omota ploča koje je Hof napravio za Blurt, dok lik Teda Miltona („čija karizma teče u potocima“, citat: Vjeran Pavlinić Columbo) Hof koristi kao svojevrsni lajtmotiv i u drugim svojim radovima, npr. u ovoj programskoj knjižici gdje Ted igra glavnu ulogu. That Blurt frontman Ted Milton and Močvara poster designer Igor “Hof” Hofbauer would end up working together sooner or later was almost preordained. It’s as if the two esteemed mavericks had been waiting to meet each other all their lives. Their eventual encounter led to Hof designing a string of record sleeves and posters for Blurt; while at the same time Hof used the persona of Ted Milton (“whose charisma comes in rushing streams”, according to Vjeran “Columbo” Pavlinić) as a leitmotif in many of his other works. The strip cartoon made for the Močvara programme booklet (pictured here), in which Ted plays a starring role, is one typical example.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2010. sve fotografije: Mladen Pobi, 22.4.2004.

Kornel Šeper

175

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Marko Matošić, 2004.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Danijel Sikora Six, 2001.

176

177

IVAN ANTUNOVIĆ

Samozatajni dizajner i glazbenik, cijenjen u krugovima umjetničkih sladokusaca, već godinama neumorno roni vodama tame i minimalizma. Za programe Ivana Krželja pod nazivima Dejavu i Muzikfantastique napravio je brojne plakate i flajere, koje potpisuje pod pseudonimom Nieuw NDG. Vodi izdavačku kućicu 0.5, a stoji i iza glazbenih projekata Narrow (duo s Robertom Sorićem), Umrijeti za strojem, Neither/Nor (duo sa Sinišom Lupisom iz Cable Bends Steel) i I/II. Od 2015. godine glazbeno djeluje jednostavno kao Iv/An.

3 2002.

This self-effacing designer and musician, highly rated in art-connoisseur circles, has been diving tirelessly in the waters of gloom and minimalism for many years. Operating under the name of Nieuw NDG, he has made numerous posters and flyers for club nights like Dejavu and Musique Fantastique. He is head of the 0.5 label, and is also the man behind musical projects Narrow (with Robert Sorić), Umrijeti za strojem, Neither/Nor (with Siniša Lupis from Cable Bends Steel), and I/II. He currently releases music under the moniker Iv/An.

4 2007.

Kornel Šeper

1 2005. 2 2003.

178

MOČVARNI PORTRET: IVAN ANTUNOVIĆ

5 2002. 6 2002. 7 2003. 8 2002. 7

9 2003.

MOČVARNI PORTRET: IVAN ANTUNOVIĆ 179

180

181

HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL KINO NA DRUGI POGLED

iskriminacija, socijalna isključenost, uskraćivanje prava, prostorna pravda – samo su neke od tema kojima je protkano naše svakodnevno okruženje. Njima se kroz filmsku umjetnost bavi Human Rights Film Festival (HRFF), festival angažiranog autorskog filma, kojeg su 2002. godine pokrenuli URK i Multimedijalni institut1. Postavljajući u središte diskusije neke od gorućih ili pak potpuno zanemarenih tema iz spomenutih domena, kontinuirano pokušavamo ukazati na postojanje mnogovrsnih društvenih anomalija i devijacija, te osvještavati važnost djelovanja i angažman svakog pojedinca.

Na jednom od prvih festivala za gosta smo imali Lava Diaza, čiji radovi predstavljaju revoluciju digitalnog kina, s no-bullshit, a istodobno i estetski radikalnim pristupom. On se provlačio kroz nekoliko selektorskih potpisa i postao je određena metafora autorske poetike koju promoviramo. Odabir ovakvih dugih filmova koji traju po sedam, osam, devet, deset sati nije bio samo ekshibicionizam kojim smo željeli iskušati granice kinofilstva u našoj sredini, već nam se činilo da je ta poetika kritična, u smislu najokorjelijih filmofilskih očekivanja, a da istodobno ima jak socijalni angažman.

Centralni pojam vezan uz HRFF je kritičnost. Festival od svoga početka nije išao na prvu loptu; kada smo prije par godina pokušali definirati jednom rečenicom što bi on bio, došli smo do fraze kino na drugi pogled. Unatoč glavnoj misiji koju smo si zadali, a to je promoviranje kulture ljudskih prava u najširem smislu, postavili smo zahtjev da način na koji to radimo bude, uvjetno rečeno, transverzalan. S tako zamišljenim programom, primarno filmskim, pokušavamo potaknuti na razmišljanje ili ponovno gledanje i prodrijeti u svijest, u senzorni aparat publike, na način koji će biti dugoročan. Za profil festivala važno je da nikada ne bude suviše dopadljiv, zato nismo bježali od teških, rubnih ili krajnjih tema. Tog smo se pristupa i držali, unatoč promjenama tijekom godina i festivalskih izdanja. 1 Prvi selektor HRFF-a bio je Ivan Ramljak, njega je naslijedila Vanja Kaluđerčić, potom je festival uređivala Dora Baras, a od 2008. direktor festivala je Petar Milat.

↑ fotografija: Mladen Pobi ← dio plakata za 15. HRFF, dizajn: Igor Hofbauer Hof, 2017.

182

HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL

dizajn: Lina Kovačević, 2002.-2005.

HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL

183

← ← razgovor s Anthonyjem Baxterom, autorom filma Nasamareni ste!, 6.12.2011. ← The Plastic People of the Universe, 6.12.2011.

184

HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL

dizajn: Maja Rebov, 2006.

dizajn: Dejan Dragosavac Ruta, 2008.

dizajn: Keith Rosson, 2009.

ilustracija: Keith Rosson, layout: Slobodan Alavanja SlobiÄ&#x2021;, 2009.

ilustracija: Keith Rosson, layout: Dejan Dragosavac Ruta, 2010.

â&#x2020;&#x2018; Igllum dolesequos sincium alicilia sunt ma sus seque lam quis minte parum accuscias re non eum

HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL

← Muha Blackstazy & Wu-Tra-Clan Ciganigers, 11.12.2010. →

Ivan Ramljak uvodi publiku u film Potraga za Felom, 2014.

↓ HRFF tim: Petar Milat, Maja Blažević, Nenad Koković, Igor Marković, Lana Vučinić, Slobodan Alavanja Slobić, 2014. ↓ Amnesty International prikuplja potpise za vrijeme festivala

185

186

HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL

ilustracija: Keith Rosson, layout: Dejan Dragosavac Ruta, 2011.

ilustracija: Keith Rosson, layout: Dejan Dragosavac Ruta, 2012.

ilustracija: Keith Rosson, layout: Dejan Dragosavac Ruta, 2013.

dizajn: Dejan Dragosavac Ruta, 2014.

â&#x2020;&#x2018; direktor HRFF-a Petar Milat, 10.12.2011.

dizajn: Dejan Dragosavac Ruta, 2015.

dizajn: Dejan Dragosavac Ruta, 2016.

HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL

← tribina povodom desetogodišnjice organiziranog napada grupe pedesetak huligana na publiku kluba Močvara tijekom projekcije dokumentarnog filma o nogometašu Milku Đurovskom na kojoj su sudjelovali Aleksandar Stanković, Gordan Bosanac, Kruno Lokotar, Ivan Ramljak, Mario Kovač, 8.12.2011.

↓ umjetnik-amater u još jednoj akciji dokumentiranja sebe i okolnih zbivanja, ovaj put na 8. HRFF-u, 11.12.2010.

187

HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL Co-founded by URK and the Multimedia Institute in 2002, the Human Rights Film Festival (HRFF) has matured to become a reputable event on the Zagreb cultural calendar. Usually held in December, the festival casts a spotlight on various themes relating to human rights, equality and social justice, and schedules a careful selection of feature films, documentaries and panel discussions. Originally conceived by journalist and film-maker Ivan Ramljak, the festival was subsequently curated by Vanja Kaluđerčić and Dora Baras. Its present Programming Director, Petar Milat, sums up the role of the festival: “There is an important, perhaps unstated supposition that any discussion about human rights is, in an odd way, defensive. During the Nineties, to advocate human rights in our society often led to being labelled as a foreign agent, or as one who didn’t belong here. However, in the last few years, human rights have been labelled an instrument of neoliberal capitalism, in which they serve as a mask to cover exploitation occurring on some material level. Trapped between the two ends of the spectrum, institutions and individuals who campaign for human rights tend to adopt a strangely defensive position. HRFF, on the other hand, takes up an offensive position. In that way, we don’t get hindered by trying to legitimise human rights as an important theme. We simply start from the spontaneous need to promote a culture of human rights.”

Postoji jedna bitna, možda neizrečena pretpostavka, a to je da je govor o ljudskim pravima na neki čudan način uvijek defenzivan. U devedesetima, u našem društvu, zalaganje za ljudska prava moglo je značiti da vas se etiketira kao strane agente, kao one koji ne pripadaju ovdje. S druge strane, posljednjih se godina ljudska prava etiketiraju kao instrument neoliberalnog kapitalizma, kojem su ona samo maska za prikrivanje izrabljivanja koje se događa na nekoj materijalnoj osnovi. Između te dvije pozicije i neke čudne defenzivnosti institucija, pojedinaca i intelektualaca koji se bore ili zalažu za ljudska prava, HRFF u tom smislu zauzima ofenzivan stav. Pritom ne ulazimo u legitimiranje zašto je to važna tema, već naprosto polazimo od spontane potrebe da se kultura ljudskih prava promovira. Petar Milat

sve fotografije: Mladen Pobi

188

MIKE WATT & THE MISSINGMEN, GUESS WHAT, L’OEILLÈRE Mornar Mike dvaput je u veselom društvu doplovio do Močvare i oba je puta pošteno razveselio i sebe i nas. Mike, see you next time!

Intrepid mariner Mike Watt has twice made it to these shores and blew us away on both occasions. Mike, see you next time! Kornel Šeper

← dizajn: Darko Kujundžić, 2014. ↓→ fotografije: Mladen Pobi, 22.3.2014.

IL SOGNO DEL MARINAIO, SAVAK

189

← ← razgovor s Aleksandrom Dragašem u sklopu uvodnog dijela programa nazvanog Močvarna ćakula s Mike Wattom, 19.10.2016. ← fotografije: Mladen Pobi, 19.10.2016. → dizajn: Darko Kujundžić, 2016.

190

191

1 2009.; 2 2013. 3 2007.; 4 2008.

TOMISLAV VRANIĆ VRANA Tihi igrač iz pozadine koji zabija golove. S radošću dizajnira plakate, knjige i ploče. Voli sve što vole mladi (Foetus, Swans, Shellac, Einstürzende Neubauten...). S Močvarom je jako dugo, nitko ne zna koliko, ali vjerojatno oduvijek. Dizajnirao je knjigu o URK-u i Močvari, baš ovu koju držiš u rukama! An unobtrusive player who scores a lot of goals from midfield, Tomislav Vranić is a prolific designer of posters, books and album covers. He’s been with Močvara longer than anyone can remember, and he just so happens to have designed the book you hold in your hands. 3

Kornel Šeper

192

MOČVARNI PORTRET: TOMISLAV VRANIĆ VRANA

MOČVARNI PORTRET: TOMISLAV VRANIĆ VRANA 193

2008.

2006.

2010.

2007.

2005.

10 2010. 11 2010.

194

MOČVARNI PORTRET: TOMISLAV VRANIĆ VRANA

12 2013.; 13 2015. 14 2016.; 15 2017. 16 2015.

MOČVARNI PORTRET: TOMISLAV VRANIĆ VRANA 195

196

197

JONATHAN RICHMAN RADOST U MOČVARI

ošao je u proljeće 2005. Močvara je bila dobro popunjena, mogao je to biti još jedan u nizu ugodnih susreta s mladenačkim herojima dvadeset ili trideset godina kasnije, kada im odaješ počast više za ono što su ti značili, nego za ono što trenutno jesu. Ali, dogodilo se nešto potpuno drugačije. To nije bio koncert, to je bila provala radosti. A takve se stvari jako teško opisuju riječima. I zato smo, tražeći način da našim sjećanjima damo življe i stvarnije boje, odlučili priču o Jonathanu

Jonathan Richman i Tommy Larkins, 29.3.2005. sve fotografije: Mladen Pobi

ispričati stripom. Aleksandar Zograf već je ranije na taj način dokumentirao Richmanov koncert u Beogradu, održan dan prije zagrebačkog, pa smo ga zamolili da samo nastavi priču i dočara dogodovštine ovog neobičnog superheroja u našem gradu. Stigao je vlakom i kao da nikad nije ni otišao iz Močvare…

Ante Perković

199

200

JONATHAN RICHMAN

201

203

204

JONATHAN RICHMAN

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2005.

JONATHAN RICHMAN

205

JONATHAN RICHMAN JOY IN MOČVARA One of the most fondly remembered performances in Močvara’s history must be the Jonathan Richman concert in spring 2005 - not just because he is a legend in the world of indie pop, but also for his good-humoured lack of any rock star pretensions. The story of Richman’s visit to Zagreb is retold here in comicbook form by Aleksander Zograf, the Serbian artist famous for rendering real-life, frequently autobiographical events in deceptively child-like styles. Zograf spent a day with Richman just before his Belgrade show (a day before the Zagreb concert) and published a strip about this pleasant meeting of similarly eccentric minds. This prompted Močvara’s Kornel Šeper to ask Zograf if he could create a similar strip based on memories of the Zagreb gig. Richman’s endearingly non-rockstar behaviour (arriving in Zagreb by train, singing happily to himself while walking along the streets, and eschewing glamorous after-parties in favour of an all-night strum-along with folk singer Dunja Knebl) is here portrayed in Zograf’s inimitable style. “The contract rider I got from his agency were unusually modest – he didn’t want any catering, and the hotel accommodation had to be clean but cheap. Having spent a lot of time working with well-known foreign artists, I know they often demand exactly the opposite. When I took him to dinner he insisted on paying himself. On the way to the restaurant (we went on foot at his request) he was enthusiastically dancing and singing.”

→ Jonathan se godinama kasnije prisjetio ovog koncerta...

206

207

1 2007.; 2 2011. 3 2009.; 4 2013.

DARKO KUJUNDŽIĆ Darko je naša bosanska veza iz 90-ih, veliki glazbeni entuzijast, kojeg smo 2002. godine iz Sarajeva prebacili u Močvaru. Svirao je u bendovima Pessimistic Lines, New Faraday Collision i Cripple and Casino, a usput je naučio ponešto i o dizajnu, pa je tijekom godina za Močvaru napravio na desetke plakata. Darko is our Bosnian Connection from the Nineties, a huge music enthusiast who relocated from Sarajevo to Močvara in 2002. He has played in the bands Pessimistic Lines, New Faraday Collision and Cripple and Casino, and learned a good deal about design on the way, producing dozens of posters for Močvara over the years. 3

Kornel Šeper

208

MOČVARNI PORTRET: DARKO KUJUNDŽIĆ

MOČVARNI PORTRET: DARKO KUJUNDŽIĆ 209

5 2010.; 6, 7 2013.; 8 2010.; 9 2014. 10-12 2015.; 13 2014.

210

MOČVARNI PORTRET: DARKO KUJUNDŽIĆ

16 14 2015.; 15 2013.; 16 2015.; 17 2009.; 18 2016.

MOČVARNI PORTRET: DARKO KUJUNDŽIĆ 211

212

213

GALERIJA MOČVARA 15 GODINA OTPORA IZLOŽBENOM PRAGMATIZMU

eza koja se čuje na gotovo svakom vernissageu, koncertu ili analizi umjetnika i kulturnih radnika kada se govori o zagrebačkoj kulturnoj sceni nije revolucionarna. Ona glasi: „Velike institucije promoviraju pragmatičan program, ovisan o ekonomskom interesu i, uglavnom, dosadan.“ Domaća nezavisna kultura pokazala se, naprotiv, u posljednjih nekoliko godina živom, autentičnom i emancipatorskom u mnogim segmentima umjetničkih djelatnosti. Jedan od glavnih i nezaobilaznih protagonista zagrebačke nezavisne scene svakako je klub Močvara, izrastao iz URK-a, Udruženja za razvoj kulture, koji je svoju stalnu lokaciju osvojio 2000., preselivši se na obalu Save u prostor bivše tvornice Jedinstvo. Svojim aktivnostima Močvara je zauzela vrlo važnu ulogu u restrukturiranju kasnotranzicijske umjetničke scene kasnih 90-ih, nasuprot kulturi čiji su ciljevi bili vezani uz homogenizaciju nacionalnog identiteta. Osnivanjem Galerije Močvara 2001., klub je dodatno osnažio svoj kulturološki profil, temeljen na razvijanju kritičkog i alternativnog stava, bolje vidljivosti i relevantnosti zanemarenih javnih sfera kulture. Marijana Stanić, tada studentica Akademije likovnih umjetnosti, oboružana entuzijazmom i željom za promjenama na vizualnoj sceni, od samog je početka vodila galerijski prostor Močvare sinergijskim djelovanjem, smatrajući povezivanje nezavisne kulture i suvremene likovne scene dragocjenim izazovom. Izložbeni projekti umjetnika mlađeg naraštaja kroz prateći klupski program realizirani su u posve nestandardnom formatu. Podržavajući aktivnosti kluba, radovi različitih medija često su bili postavljani preko noći, izložbe bi trajale jedan do dva dana, da bi već sljedeće večeri klub bio spreman za novi događaj. Svojom dinamikom Galerija je snažno podrivala uobičajeno statično djelovanje izlagačko-galerijskih institucija, dok je ravnopravni status kustosice-umjetnice i pozvanih umjetnika, odnosno autora koji su se javljali na galerijske natječaje, stvarao nove prilike ← Mladen Stilinović: Slijepo oružje, instalacija, fotografija: Boris Cvjetanović, 8.11.2009.

Ivana Franke: Projekcija, svjetlosna instalacija, fotografija: Ivana Franke, 30.3.2006.

Ivica Baričević Bara: Earwing - Feel Like Flying, plakati za koncerte, CD/LP omoti, majice, fanzini..., 12.-16.5.2010., fotografija: Mladen Pobi

214

GALERIJA MOČVARA

za dijalog i interakciju. Svježi modeli nehijerarhijskih i otvorenih odnosa postali su vrlo brzo uočljivi u profilu Galerije koja je tako postavila nova pravila za organizaciju izložbi. Zahvaljujući tome, kao i profilu umjetničkih radova potpuno prilagođenih prirodi aktivnosti kluba, Galerija Močvara je u razdoblju od 2001. do 2011. predstavila više od stotinu domaćih i međunarodnih umjetnika, umjetničkih grupa, kustosa i kolektiva. Osnivanjem Saveza udruga Klubtura, u što je bio uključen i URK, od 2002. omogućena je bolja razmjena izložbi, projekata te inovativnih umjetničkih praksi. Marijana Stanić, koja se u međuvremenu profilirala kao producentica, organizatorica i menadžerica Galerije 90-60-90, upravo tu činjenicu smatra neobično važnom za emancipaciju i jasniju vidljivost Galerije Močvara i čitave scene.

↑ izložba studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, rad Stjepana Milasa i Johna Newtona, fotografija: Mladen Pobi, 28.5.2009.

↑ Damir Očko: The Moon Shall Never Take My Voice & The Age of Happiness, video radovi, 10.-16.4.2011., fotografija: Vedran Metelko → Marko Marković: Samojed, performans, fotografija: Vjeran Pavlinić Columbo, 30.6.2009.

GALERIJA MOČVARA 215

← Luka Dekleva & Luka Prinčič: Schizogram, audiovizulani performans, fotografija: Vedran Metelko, 23.2.2011.

→ Dušan Kojić Koja: Iluzija KOJA prija…, omoti ploča i plakati, fotografija: Dalibor Platenik Zec, 5.11.2007. →

Igor Hofbauer Hof: Prison Stories, promocija stripa i izložba, fotografija: Dalibor Platenik Zec, 26.4.2007.

→ → Galerija Tutnplok, skupna izložba, strip Vinka Barića, 22.-24.4.2008., fotografija: Mladen Pobi ← Iva Pasarić: Tijelo uronjeno u fluid prividno gubi od svoje težine toliko koliko teži istisnuti fluid, ambijentalna instalacija, fotografija: Borko Vukosav, 1.10.2010. ↓ izložba studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, rad Marije Lovrić, fotografija: Mladen Pobi, 28.5.2009.

← Beat Busters: Beat Busters 2.0., interaktivni performans, fotografija: Miran Kramar, 7.9.2015.

216

GALERIJA MOČVARA

↑ Miha Ciglar: Ultrasound Haptics Project, zvučni performans, fotografija: Vedran Metelko, 23.2.2011. ↓ Sound Art Inkubator, produkcijska platforma, izložba i performansi, 18.-25.3.2013., fotografija: Sara Moritz

↓ Cirkulacija 2 - Platforma za totalnu umjetnost: Noise kao metafora, eksperimentalna umjetnička platforma, 9.-13.6.2012., fotografija: Sara Moritz

GALERIJA MOČVARA 217

← Hrvoje Hiršl: Sirene - glazba sfera, zvučna instalacija, 23.-25.11.2011., fotografija: Mladen Pobi ↓ Lightune.G (Bojan Gagić i Miodrag Gladović): Lighterature Reading: Chapter 10, performans i razgovor s umjetnicima, fotografija: Sara Moritz, 30.10.2013.

↑ Vlasta Delimar i Milan Božić: Taktilna komunikacija, performans, fotografija: Marijana Stanić, 29.10.2009. ↓ Laetitia Sonami: Lady’s Glove, performans, fotografija: Sara Moritz, 28.5.2012.

↑ Marco Donnarumma: Xth Sense, biofizikalni senzor za interaktivnu glazbu i video, radionica, performans i razgovor s umjetnikom, 7.-10.9.2013., fotografija: Sara Moritz

218

GALERIJA MOČVARA

↑ Andrea Hotko Pavić: Trenutak zaustavljanja (jer čuh anđele), ambijentalna izložba, fotografija: Hrvoje Grgić, 4.11.2001.

Od 2011. godine partner URK-u u vođenju Galerije Močvara je KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, udruga koja je inače u svom radu usmjerena na kritičko propitivanje uloge, značenja i međusobnih preklapanja znanosti, tehnologije i tijela u suvremenom društvu i kulturi. Novi program prati vjerojatno najuzbudljiviji segment suvremene umjetnosti i značajno je promijenio profil Galerije. Intermedijalnim i interdisciplinarnim projektima, s posebnim naglaskom na umjetnosti zvuka, publiku se potiče na razmišljanje o pitanjima zvuka i dodirnim točkama zvuka, glazbe i vizualne umjetnosti. Tako je posljednjih godina Galerija Močvara predstavila više od četrdeset domaćih i međunarodnih umjetnika, glazbenika ili zvučnih eksperimentatora, potičući umjetnost novih medija i njeno preplitanje s tradicionalnim umjetnostima te podržavajući radove mladih i dolazećih autora. Publika je pritom iskusila zvučne performanse, radionice, razgovore s umjetnicima ili interaktivne instalacije, stvorivši zajednicu pomnih slušača, koji slušaju i čuju s onu stranu žanrovskih odrednica mainstreama. Program Kontejnera u Galeriji Močvara zaslužan je i za neka moja začudna iskustva, poput onog doživljenog u performansu Solid Sound koji se bavio problemom slušanja zvuka u zrakopraznom prostoru, ili bivanja u vremenskoj kapsuli slovenske umjetnice Maje Smrekar, uz obećanje istraživanja devijacija prostorno-vremenskog kontinuuma na putu prema blistavoj budućnosti. U tom smjeru, nadam se, ide i Galerija Močvara, te će u zdravom sljubljivanju utopije i samoorganizacije live long and prosper.

↑ Marko Batista: Timing Diagrams, zvučni performans, fotografija: Sara Moritz, 20.4.2012. ↓ Moritz Simon Geist: MR-808, performans i interaktivna zvučna instalacija, 10.-12.3.2016., fotografija: Miran Kramar

Leila Topić

GALERIJA MOČVARA 219

MOČVARA GALLERY Močvara has played an important role in the Zagreb arts scene since the Močvara Gallery opened in 2001, reports art historian and curator Leila Topić. The gallery’s founding curator Marijana Stanić seized on the idea of a one-night exhibition, as if it was a club event rather than a gallery show. Stanić cultivated a diverse range of performance and installation artists as well as the kind of painters and graphic artists ignored by mainstream galleries. From 2001 to 2011, under Stanić’s agile leadership, pretty much every artist who mattered in the Zagreb contemporary scene stepped in through Močvara’s doors. According to Topić, it was precisely the kind of alternative gallery approach developed by Močvara that provided the defining character of the Zagreb arts scene. In 2011, curatorial duties were taken over by the Kontejner organization, which has since concentrated on new media and sound art, further building on the idea of contemporary art as a club event.

↑ Josef Klammer: Bubnjanje je elastičan koncept, zvučni performans, fotografija: Miran Kramar, 17.2.2016.

“Thanks to the Kontejner programme at Močvara, I have had some truly astonishing experiences, including one exhibition featuring a time capsule and promised exploration of the space-time continuum on the path to a dazzling future. That is where I hope Močvara Gallery is also heading, and that it will prevail and prosper in the healthy exchange between utopia and self-organisation.”

← Ines Krasić: Tomorrow’s Superstar, instalacija i performans, fotografija: Marijana Stanić, 27.6.2002.

↓ Ksenija Kordić i Kurosi: Samozapaljenje, performans, fotografija: Marijana Stanić, 14.1.2003.

sve fotografije 2001.-2010.: arhiva Udruge 90-60-90 i URK-a

220

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE

svi programi - ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2004., 2005.

221

222

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2006.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2007.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2009.

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE 223

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2007.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2008.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2009.

224

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2010.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2010.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2010.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2007.

MOČVARINE PROGRAMSKE KNJIŽICE 225

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2011.

226

227

CLUBBING U MOČVARI OSLOBOĐENJE PLESNIH RITMOVA

vaki protagonist neke umjetničke scene ima svoju percepciju njezina značenja. Tako je moja percepcija Močvare kao kreativnog pogona kulturne scene najraznorodnijih umjetničkih praksi isključivo vezana uz moje vlastite aktivnosti u tom klubu, kao izvođača, ali i kao posjetitelja - plesača. Iz nekog neuhvatljivog razloga Močvaru sam u oba slučaja doživljavao kao mjesto gdje pripadam, gdje sam opušten, kao neki produžetak svoje dnevne sobe u kojoj bi se odvijali tulumi s prijateljima, bez obzira da li bih se nalazio iza ili ispred DJ pulta. Iako nikada nisam bio rezident DJ u Močvari, imao sam pedesetak nastupa i praktički svaki od njih ostao mi je u iznimno dragom sjećanju. Ti nastupi su se održavali još od samih početaka u Runjaninovoj 1999. godine i kasnije, od 2001. do 2007., u vremenu Močvarinog zlatnog razdoblja za elektroničku plesnu scenu. Kada se tome pridodaju svi drugi partyji (Moovare, Playground, Dalekovod, Trip to Zion, Funky Burwor, Bass Culture...) i koncerti bendova za koje sam mislio da ih nikada neću gledati uživo, utjecaj koji je na mene ostavio klub pored savskog nasipa ispunio me za čitav život, a isto tako, vjerujem, i svakog drugog tko je makar jednom kročio u njegov mistični ambijent. U Močvari sam vodio DJ radionicu u sklopu Močvarnog laboratorija gdje sam se i sam godinu prije izučavao za ton majstora. Glazbu sam puštao s glavnog stagea, iz DJ kabine, s lijevog i s desnog krila prostora kod šanka, s improviziranog stagea u današnjem Jedinstvu tijekom projekta Operacija: Grad. Snimio sam dva CD albuma, odsvirao jedan koncert, te održao podosta

← dizajn: Marko Matošić, 2002.; ↑ dizajn: Đuro Korać, Bruno Babić, 2000.

228

CLUBBING U MOČVARI

1 dizajn: Ana Šafar a.k.a. Mitza, 2003. 2 dizajn: Marko Matošić, 2002. 3 dizajn: Theo/Fakin Lunatik, 1999. 4 dizajn: Theo/Fakin Lunatik, 2000. 5 dizajn: Romana Kajp, 2005. 6 Višeslav Laboš u DJ akciji, fotograf nepoznat, oko 2004. 7 dizajn: Ante Šimić, 2010. 8 dizajn: Damir Babojelić, layout: Marko Matošić, 2004. 2

9 dizajn: Petra Blažinčić, 2011.

CLUBBING U MOČVARI: 229

probi s Draganom Pajićem Pajom u Impronedjeljcima u Parainstitutu Indoš koji se nalazi odmah iza Močvarinog backstagea. Istodobno sam odrađivao novinarske poslove, fotografirao, promovirao prvi hrvatski Creative Commons label Egoboo.bits na festivalu Sloboda stvaralaštvu, te prodavao gramofonske ploče na Močvarinom sajmu ploča i stripova koji je aktualan i danas. Organizirati party u Močvari (Groove Exploitation 1999.-2000., Funky Breaks i Breakalicious 2000.-2005.) s kolegama Đurom, Herbalom, Verbalom, Sergiom, Qwertyjem i Aesqeom, ili biti bukiran od strane Močvarnih organizatora (Kornel, Ramljak, Čaklović, Sofija Dobrić, Beba, Sanjin Čubelić...) podrazumijevalo je oslobođenje od onih stilskih okova koje je sa sobom nametala velika većina drugih zagrebačkih klubova. Čak i ako je programska večer bila stilski usko profilirana, headroom u koji je bilo moguće uroniti istražujući određeni glazbeni stil nadmašivao je i najluđe predodžbe o vlastitoj radoznalosti. Močvara mi je kao DJ-u nudila sigurnost u vlastiti izbor glazbe i garanciju da se publika nikada neće praviti pametnija od selektora. Nešto što se u nekim drugim sredinama smatra uobičajenim, kod nas često rezultira onim gorkim okusom da nisi zadovoljio, bilo svoje kriterije, bilo ukus publike. Toga u Močvari nije bilo. U najljepšem sjećanju ostali su mi prvi Groove Exploitation partyji, začeti sa školskim prijateljem Aesqeom 1999. godine u potpunoj anonimnosti, kao prethodnica Funky Breaks i kasnije Breakalicious tuluma. Bili smo dvadesetogodišnjaci bez renomea, bez iskustva, bez znanja o miksanju, nosili smo vlastite CD i Mini disc playere, katkad s re-editovima posebno napravljenim za dancefloor. Tu bih još spomenuo da o 12 inch kulturi tada nismo znali gotovo ništa, tako da su i potreba da napravimo te naše re-editove i način na koji smo ih realizirali bili rezultat čiste mladenačke lucidnosti. Verzije pjesama koje su se na tržištu nudile kao remiks su nam uglavnom bile previše suhoparne, no kako smo smatrali da se u klubu ipak trebaju vrtjeti neki remiksevi prekrajali smo sami albumske verzije, jer su nam jednostavno glazbeno bile bolje. Selekcija je uključivala elektroničku muziku koja se nije mogla svrstati ni pod house, ni techno,

ni break beat, ni hip hop, ni drum ‘n’ bass, već je rezonirala negdje između. Izvođači čiju smo glazbu puštali, Amon Tobin, Jimi Tenor, IO, Sofa Surfers, Red Snapper, Wagon Christ, The Egg, DJ Shadow, The Prodigy, UFO, μ-Ziq, Gus Gus, Thievery Corporation..., onomad su bili pioniri, a danas su klasici glazbe druge polovice devedesetih. Tu novu glazbu prezentirali smo u riskantnoj kombinaciji sa starim majstorima kao što su Herbie Hancock, Lee Scratch Perry, James Brown ili Lalo Schifrin, te s nezaobilaznom temom iz filma The Warriors Barryja De Vorzona! Iako se u tim ranim danima nismo reklamirali, publike nije nedostajalo, a imali smo i sreću i odgovornost puštati glazbu po završetku koncerata Darkwood Duba i TBF-a. Na naše iznenađenje klub je nakon oba koncerta ostao rasplesan i pun do tih nekih kasnih sati ujutro. Ono što je bilo zamišljeno kao slušaonica u vrlo je kratkom vremenskom roku počelo evoluirati u party. Peta i jedina obljetnica Breakaliciousa 2005. godine na dva floora mi je u jednako dragom sjećanju, jer je po prvi put, ako se ne varam, ujedinila zagrebačke breakbeat timove s kojima smo usko surađivali: Groodanje, Confusion, Bass Invaders, Soulheads i Egoboo.bits. Publika je u tom periodu bila najbrojnija, a čini mi se i najspremnija za ljepotu glazbene raznovrsnosti. Višeslav Laboš

www.groovesanctuary.urk.hr

230

CLUBBING U MOČVARI

Močvara je bila jedno od prvih mjesta u kojima nije postojala striktna podjela po stilovima, klub gdje se moglo čuti poprilično različite glazbene žanrove koji su ipak imali neku zajedničku nit, a to je neki odmak od mainstreama. Važnost Močvare je upravo u tome što je, uz Attack koji je bio još malo ekstremniji, prva postala dom jednoj jako širokoj lepezi događanja. Prije toga žanrovska podjela je bila striktna: rock klubovi i ekipa koja ide na rock koncerte i techno klubovi i ekipa koja ide na partije. Znači, nije bilo miješanja, kao da je Berlinski zid podignut između. U Močvari je tada bilo puno lakše dogovoriti neki program, nego u bilo kojem drugom zagrebačkom klubu, pogotovo za stvari koje u startu nemaju neku komercijalnu vrije dnost. Onako kako je MaMa kroz svoj MaMa DJ’s program dala DJ-ima poligon da mogu vježbati i razmjenjivati glazbu i ideje, tako su Močvara i Attack dali prostor da se te ideje mogu pretočiti u neki realni projekt. Taj inkubacijski period undreground clubbinga trajao je od 1999. do 2002.

CLUBBING U MOČVARI: 231

10 dizajn: Lena Telenta, Hrvoje Mitić, 2002. 11 dizajn: Ivan Antunović, 2003. 12 dizajn: Dejan Dragosavac Ruta, 2001. 13 Nenad Barić (Funk Guru) u DJ akciji, Playground, fotografija: Višeslav Laboš, početak dvijetisućitih 14 dizajn: Darija Vuković, 2010. 15 dizajn: Darko Kujundžić, 2002.

CLUBBING AT MOČVARA Močvara’s role in dance-floor culture is examined by music producer Višeslav Laboš, who led the Močvara Laboratory’s DJ workshop, appeared as a DJ at numerous club nights and festivals, and also had a second-hand vinyl stall at Močvara’s seasonal record fairs. The club’s cutting edge role in tweaking up Zagreb’s dance scene was particularly evident in the 2000s, when the agenda was set by events such as Moovare, Playground, Trip to Zion, Funky Burwor, Bass Culture, Groove Exploitation, Funky Breaks and Breakalicious – the last three of which were co-organised by Laboš himself. The key to the success of all of these club nights was a readiness to mix genres and break down the barriers between house, techno and hip-hop – an open-minded approach that was already something of a Močvara trademark. It’s a theme taken up by Nenad Barić (a.k.a Funk Guru, a member of the Confusion DJ crew): “The Močvara was one of the first places where there was no strict barrier between styles, a club where you could hear pretty diverse musical genres which nevertheless had some kind of common thread – a collective distance to the mainstream. People often forget that the Močvara was such an important part of the DJ clubbing scene. But it was here that the barrier between ‘I am a clubber and I hate live bands’ and ‘I listen to punk and I hate DJs’ quite simply disappeared.”

Iz njega su izašle sve te nove ekipe, CFSN, Breakalicious… Bila je tu hrpa stvari koje su pokrenute u MaMi, a onda preko Močvare i Attacka krenule okolo. Zlatni period clubbinga u Močvari bio je između 2001. i 2007., kada je bilo najveće raznolikosti događanja: od junglea, drum & bassa, trancea, breaksa, duba, a u nekoj manjoj mjeri čak i electra i techna. Ljudi često zaboravljaju zašto je Močvara tu bila bitna jer je se nikad nije direktno povezivalo s clubbingom. Ali, baš tu se barijera između ja-idem-na-partije-i-hejtam-bendove i ja-slušam-punk-i-hejtam-bilo-kojeg-DJ-a jednostavno rastopila. Kad nemaš direktan doticaj s nečim drugačijim, puno je lakše imati predrasudu, ali kad upoznaš ljude i čuješ muziku u pravom kontekstu – percepcija se mijenja.

Nenad Barić (Funk Guru), član Confusion-a, iz intervjua

232

A Place to Bury Strangers, 12.10.2013.

233

Disciplin A Kitschme, 13.3.2015.

MLADEN POBI Ljubav prema glazbi već ga godinama nezadrživo vuče prema pozornici ispred koje svojim objektivom na trenutak ulazi u dušu svim tim čudnovatim i raznolikim bendovima, da bi potom prekrasne trenutke učinio vječnim, postavši i sam dijelom čudesnog rokenrol svemira. Močvara mu je jedno od omiljenih obitavališta. Ako ga susretnete na koncertu, nikad neće odbiti razgovor o odličnom bendu kojeg je maloprije snimio. Love for music has been pulling Mladen Pobi towards the front row for years. From his position below the stage he aims his lens at the soul of all those amazing and diverse bands, turning fleeting moments into lasting memories. If you catch him between sets he will never refuse a conversation about the brilliant band he has just seen.

Wooden Shjips, 24.2.2014.

Kornel Šeper

234

MOÄ&#x152;VARNI PORTRET: MLADEN POBI

The Strange, 20.10.2005.

Demolition Doll Rods, 19.9.2004.

MOÄ&#x152;VARNI PORTRET: MLADEN POBI 235

Bob Log III, 19.5.2004.

Giant Sand, 1.6.2010.

236

MOÄ&#x152;VARNI PORTRET: MLADEN POBI

Skunk Anansie, MARS festival, 28.5.2010.

The Jon Spencer Blues Explosion, 17.2.2013.

MOÄ&#x152;VARNI PORTRET: MLADEN POBI 237

Beach Slang, 14.2.2017.

Swans, 23.5.2011.

238

MOÄ&#x152;VARNI PORTRET: MLADEN POBI

Overflow, 12.6.2009.

Let 3, 16.4.2005.

MOÄ&#x152;VARNI PORTRET: MLADEN POBI 239

Repetitor, 20.12.2012.

240

241

PRIČA O ARHIVI ŠTO SU TO HILZNE, A ŠTO JE HILZNIRANJE?

- hilzna (n. Hulse ljuska, čaura) 1. vojnički: čaura metka, metalna košuljica punjena eksplozivom pomoću koje se pale i izbacuju puščana i topovska zrna; 2. cevčica od cigarpapira koja se puni duvanom, tuljak za cigarete. (izvor: www.vokabular.rs)

ada organizatori umnože plakat koji najavljuje njihov događaj, oni često ne smatraju da ga je potrebno sačuvati. Nakon održavanja događaja plakat postaje nebitna stvar, a ako je i ostalo nepolijepljenih primjeraka, oni svoj kratki životni put završavaju u smeću. Nekima se plakati možda sviđaju pa poneki i sačuvaju, iako s vremenom on ipak nestaje ili biva oštećen, jer nije primjereno čuvan. Neki drugi vide plakat kao događaj sam za sebe, istovremeno povezan i odvojen od događaja kojeg najavljuje, i obavezno ga čuvaju barem u nekoliko primjeraka. Oni možda ne znaju objasniti zašto i za koga ga čuvaju, hoće li ga itko ikad trebati, ali instinktivno znaju da je to potrebno. Priča o URK-u je i priča o arhivi, jer članovi URK-a definitivno pripadaju zadnjoj kategoriji. Od samih početaka 1995. godine spontano smo ulagali velik trud u izgled plakata, a većinu plakata smo i sačuvali. Počeci naše arhive bili su vezani uz čuvanje u roditeljskim domovima jer URK nije imao ni prostor. To su uglavnom bili fotokopirani A3 plakati, koje postepeno zamjenjuju tiskani B2 i B1 plakati. S otvaranjem Močvare 1999. godine arhiviranje postaje lakše, a od svake naklade odvajali smo 20-50 komada za arhivu. Plakati su bili polagani jedni na druge i to je s vremenom postajao sve veći problem jer su zauzimali jako puno mjesta, a do pojedinih plakata nije se moglo ni doći od težine onih koji su na njima. Tada počinjemo potragu za novim, efikasnim načinom čuvanja plakata. Prva pomisao bila je da plakat treba biti u

nekakvom tuljcu, jer će tako zauzeti manje mjesta i biti lakše dostupan. Počeo je obilazak dućana koji prodaju bale platna, i tada saznajemo da se tuljci oko kojih su omotana platna zovu hilzne. Nabavili smo nekoliko hilzni i ustanovili da su jako loše, jer su različitih dimenzija i imaju debele stijenke. Rješenje se tada ukazalo u vodovodnim cijevima, koje smo i dalje zvali hilzne, a koje su se pokazale idealnima za hilzniranje količina s kojima mi raspolažemo. Te su cijevi uspjele spasiti plakate čak i kad smo imali poplavu u podrumu i ogromnu količinu vlage u zraku. Naš savjet je – čuvajte plakat u bilo kojem obliku, jer nikad ne znate hoćete li s njim nakon puno godina usrećiti nekog od sudionika tog događaja, a možda netko prepozna vrijednost plakata i poželi ga uvrstiti u neku zanimljivu knjigu, poput Art of Modern Rock u kojoj je predstavljen i velik broj URK-ovih plakata. Važnost arhiviranja otisnutih vizualnih materijala uvidjela je i Booksa, koja je 2012. godine osnovala Centar za arhiviranje nezavisne kulture, u kojem je pored naših plakata moguće pronaći i mnoge druge. Trenutno u našoj arhivi imamo na stotine plakata, flajera, publikacija, kao i sve Močvarine programske knjižice, koji su raspoređeni u brojne hilzne, mape i kutije. A bez URK-ove predanosti arhiviranju zasigurno sada ne biste u rukama držali ni ovu knjigu! Kornel Šeper ← fotografija: Mladen Pobi, 2015.

242

PRIČA O ARHIVI

ARHIVIRANJE KAO ORUŽJE MARGINALIZIRANE KULTURE Igor Mihovilović i Petar Pečur tihi su čuvari podzemnog blaga, neumorni glazbeni entuzijasti i neformalni kraljevi arhiviranja nezavisne scene. Započevši svoju misiju u Splitu, nastavivši je u Zagrebu, obojica su bili ili su još uvijek aktivni na raznim poljima – Igor kao eksperimentalni glazbenik (The Karmakumulator, Živottinja), izdavač (Guranje s litice, Noisy Night Records), glazbeni promotor i voditelj kluba (splitska Kocka), dizajner (plakati za koncerte, omoti glazbenih izdanja), a Petar kao gitarist (S.o.M., Moraines), PR izdavačkih kuća Moonlee Records i Geenger Records, te u novije vrijeme i fonotekar Croatia Recordsa (ex Jugoton). Za početke našeg djelovanja izuzetno inspirativne bile su različite lokalne i globalne subkulturne inicijative druge polovine dvadesetog stoljeća koje su odigrale važnu ulogu kao najneposredniji način za uključivanje u scenu. Na sve aktivnosti koje su uslijedile (bile one vizualne, glazbene, teoretske, aktivističke...), odmah se spontano, a kasnije i bolje organizirano, nadovezivala potreba za sustavnijim i ozbiljnijim dokumentiranjem vlastitog outputa.

To se dogodilo iz više razloga, među kojima je najvažnija bila činjenica da su projekti, koji su nastajali unutar nezavisne kulturne scene u Splitu krajem 90-ih, bili sami po sebi ograničeni nedostatkom platforme za umrežavanje s osobama srodnih interesa. U širem kontekstu to je značilo i druge objektivne prepreke, poput izostanka financiranja, promocije i afirmacije u sredini u kojoj su nastajali, a posebno izvan nje.

PRIČA O ARHIVI

Booksin Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, fotografije: Dunja Kučinac, 2015.

Art of Modern Rock: The Poster Explosion, enciklopedija rock plakata (Paul Grushkin i Dennis King, Chronicle Books, Vancouver, 2004.), u kojoj je objavljeno 16 Močvarinih plakata, kao i posebno poglavlje posvećeno klubu i našem dizajnu plakata

243

244

PRIČA O ARHIVI

1, 2 fotografije: Mladen Pobi, 2015. 3

Igor Mihovilović i Petar Pečur, izrada zajedničkog kazetnog izdanja Karmakumulator/Powerset Axiom (Circumanalis Records, Noiz Inkvizition Rekordz, 2007.), fotografija: iz arhive izdavača, 2007.

fotografija: Danijel Badanjak, 2012.

Kako bismo djelomično premostili problem takvog, poprilično centraliziranog sustava, uz rad na projektima, ujedno smo postali i čuvari, kustosi i arhivisti stvorenih materijala i dokumenata, spremajući ih tako za neko pogodnije vrijeme u kojem ćemo ih moći sustavno prezentirati, objediniti i time na određen način zaokružiti sve aktivnosti u koje smo bili uključeni. Rad kluba Močvara pratimo skoro od samih početaka i često smo bili u situaciji da pohodimo Zagreb upravo zbog nekog zanimljivog događaja u organizaciji URK-a. S obzirom na već prethodno stvoren interes, ali i sve veću strast za svojevrsnim spašavanjem različitih audiovizualnih materijala (često ga znamo nazivati i subkulturno antropološkim interesom), način na koji URK i Močvara vode računa o svojoj plodnoj povijesti vrlo nam je blizak. S vremenom, tj. prebacivanjem u zagrebačke okvire, ali i osobnim i profesionalnim razvojem u sklopu sada već dobro razvijene i povezane nezavisne kulturne scene, jedan od logičnih nastavaka našeg djelovanja postao je i aktivna suradnja s URK-om na zaštiti Močvarine produkcije, bez obzira radi li se o glazbenim izdanjima Zvuka Močvare, koncertnim plakatima, programskim knjižicama ili

ostaloj efemernoj građi, koja danas puni police bogate URK-ove arhive. Vjerujemo da smo tako uzajamno pozitivno utjecali na očuvanje rastuće produkcije. Osim toga, otkrili smo neke nove interese i sami postali fanovi velikog broja radova prezentiranih u ovoj knjizi, a s mnogim njihovim autorima (Alavanja, Hofbauer, Kujundžić, Sikora, Vranić…) ostvarili smo i kontinuiranu suradnju. Jedan od najrecentnijih, a po opsegu i najzahtjevnijih primjera je antologijsko vinilno izdanje benda Trobecove krušne peći iz 2013. godine, u kojem je sudjelovao velik broj ljudi povezanih s URK-om i Močvarom. Zato ne sumnjamo kako će i ova knjiga potaknuti mnoge da razmisle o važnosti dokumentiranja vlastitog djelovanja.

Igor Mihovilović i Petar Pečur

PRIČA O ARHIVI

245

THE MOČVARA ARCHIVE Club Močvara was late in realising the significance of its posters and flyers in documenting alternative culture over the past two decades. As Kornel Šeper explains here, Močvara staff and volunteers have subsequently invested a lot of time and effort in cataloguing the club’s output. Many of the club’s posters now have classic status in the rock-poster genre, especially those featuring the work of generation-defining artists such as Igor “Hof” Hofbauer, Ivica “Bara” Baričević, Darko Kujundžić, Slobodan “Slobić” Alavanja, Danijel “Six” Sikora and Tomislav “Vrana” Vranić. Archiving their work, much of which is kept carefully rolled up in long plastic tubes, has been an important labour of love for Šeper and his team. “Some people see the gig poster as an event in itself, both connected to and separate from the event it is promoting… Maybe they can’t explain exactly why they keep them or who will make use of it one day, but they know instinctively that it has to be kept.”

Martina Bačelić Bačva, URK-ova arhivistica, fotografija: Zlatko Pentek, 2015.

246

BLACK REBEL MOTORCYCLE CLUB: KONCERT ZA PAMĆENJE Da se netko prije godinu-dvije samo usudio pomisliti kako će Black Rebel Motorcycle Club – jedan od najpoželjnijih novih rock’n’roll bendova, uz The Strokes, The White Stripes, The Hives, QOTSA i Franz Ferdinand – održati besplatan koncert u Močvari, vjerojatno bi ga strpali u ludnicu. No, takvo se čudo dogodilo, i to one iste večeri kad je Lenny Kravitz zbog problema s glasnicama otkazao koncert u Domu sportova, na kojem su mu BRMC trebali biti predgrupa. Bio sam kod autobusa BRMC-a i čekao na dogovoreni intervju kad sam čuo kako njihova tour menadžerica spominje riječi klub i honorar. BRMC su, naime, željeli zasvirati u nekom od zagrebačkih klubova, kad su već došli ovamo. Kako se s članovima benda znam još od njihova koncerta u Münchenu, od prije dvije godine, komunikacija je odmah uspostavljena, a onda se sve odvilo filmskom brzinom. U osam sati navečer počeli su se okretati brojevi telefona, a u pola devet je Kornel pristao ugostiti BRMC, bez honorara i bez prodaje ulaznica, kako je bend i poželio. Obavijesti su istodobno krenule na gradskim radijskim postajama, a bend je s akustičnim gitarama krenuo obavijestiti publiku ispred Doma sportova. U ponoć su BRMC izašli na scenu. Močvara puna fanova ovog izuzetnog benda bila je u deliriju. Koncert, podijeljen u dva seta, bio je, blago rečeno, fenomenalan, posebice njegov drugi dio, do kojeg je došlo zbog problema s fuse boxom, a desetak minuta duga, mantrična posljednja pjesma, bila je neopisivo, spiritualno svjedočanstvo rock’n’rolla. Svi okupljeni vjerojatno su pomislili isto. Možda je nastup Pixiesa u Ljubljani bio najiščekivaniji koncert godine, no neplanirani koncert BRMC-a u Močvari ipak će biti proglašen događajem sezone. Koncert kakav ni NME ne bi mogao napraviti u Londonu, Jutarnji i Močvara su uspjeli na obali Save. Sada znamo odgovor na pitanje: što je sve potrebno za totalni rock’n’roll? Četiri sata, jedan underground klub, mnogo volje i bend poput BRMC. Dođe mi da umrem od smijeha kad čujem kako je Metallica otkazala koncert u Zagrebu zbog „nepremostivih tehničkih problema“. Aleksandar Dragaš, tekst izvorno objavljen u Jutarnjem listu 26.6.2004. (uz dozvolu Jutarnjeg lista i Hanza Media)

BLACK REBEL MOTORCYCLE CLUB: A CONCERT TO BE REMEMBERED In June 2004 Black Rebel Motorcycle Club were due to support Lenny Kravitz at Zagreb’s Dom Sportova, when the gig was cancelled at the last moment due to problems with Kravitz’s voice. BRMC quickly agreed to play for free at Močvara, turning out to be one of the most memorable concerts in the club’s history.

247

fotografija: Mladen Pobi, 23.6.2004.

248

249

sve ilustracije: Ivan Eror 1 layout: Marko Matošić, 2006. 2-4 serija plakata za projekt Zvuci močvarnih područja u suradnji s Clubture platformom, layout: Marko Matošić, 2003.

IVAN EROR Poznati hrvatski tattoo majstor i pjevač nikad prežaljenih Chang Ffos terorista u ranim danima Močvare je čudovišta iz svoje mašte uspješno prebacivao na plakate za događaje kao što je Halloween ili za koncerte opakih bendova poput Napalm Death ili High on Fire. Famous Croatian tattoo artist and former singer of the Chang Ffos took the monsters of his imagination and threw them into poster designs for events such as Halloween, or concerts for wicked bands like Napalm Death or Hight on Fire.

Kornel Šeper

250

MOČVARNI PORTRET: IVAN EROR

5 layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2005.; 6 layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2006.

MOČVARNI PORTRET: IVAN EROR 251

7 layout: Danijel Sikora Six, 2000. 8 layout: Danijel Sikora Six, 2001. 9 layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2006. 10 layout: Danijel Sikora Six, 2002. 11 layout: autor nepoznat, 2007. 12 layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2005.

252

MOČVARNI PORTRET: IVAN EROR

15 13 layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2005. 14 layout: Danijel Sikora Six, 2001. 15, 16 URK je sudjelovao u pokretanju dvaju festivala koji traju i danas, layout: Danijel Sikora Six, 2003. 17 layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2006.

MOÄ&#x152;VARNI PORTRET: IVAN EROR 253

254

255

GLASNO, GLASNIJE, METAL BUKA NA SAVSKOM NASIPU

I believe in metal more than anybody you’ve ever met. And another thing, I’m prepared to die for metal. Are you?”

Joey DeMaio (Manowar)

“Ja neću heavy metal život da bude moj” Boye

eavy metal. Ah, taj najvoljeniji i najomraženiji, najobožavaniji i najismijavaniji glazbeni pravac svih vremena. Ušao je u moj život negdje sredinom 80-ih, poslavši gotovo preko noći u ropotarnicu povijesti sabrana djela Novih fosila, Srebrnih krila i višestruka izdanja Splitskog festivala. Nije dugo trebalo da me moj poslovni duh iz pasivnog konzumenta pretvori u underground aktivista. Kako to često bude, sve je krenulo s fanzinom. Defenders of the Faith bilo je vrlo nehipstersko, ali sasvim ok truemetaltinejdžersko ime jednog od rijetkih fanzina iza željezne zavjese, koji se u to vrijeme bavio ekstremnom metal glazbom. Nažalost, trajao je svega dva broja, jer je život 90-ih godina u Hrvatskoj imao neke druge prioritete. No, zato je početak novog tisućljeća zvučao kao super vrijeme za novi start i nove ideje, što je dovelo do rađanja Metalsound brenda. Iako je početna ideja bila zasnovana na ponovnom izdavanju fanzina, on je ovaj put izdržao samo jedan broj. Mogao bih tvrditi da sam već tada vizionarski predvidio uzlet interneta i propast tiskanih medija, ali prava istina nalazi se u kvaru hard diska s kompletnim materijalima za drugi broj. Pa ako je ideja o magazinu i bila kratkog vijeka, to se nikako ne bi moglo reći za koncertnu agenciju. Kad sam 2001. odlučio krenuti s organiziranjem koncerata, Močvara se činila kao jedini logičan izbor. Ancient, Stormlord, Thyrane i Forlorn Legacy imali su čast biti Metalsound koncert „001“. Sve je prošlo začuđujuće glatko, a činjenica da su pojedinci iz bendova zaboravili

skinuti corpsepaint prilikom prijelaza granice, okrenula se na šalu. Sve 5, idemo dalje, nebo je granica... Ili ne? Vidite, svaka kultura i civilizacija ima neke svoje Babaroge. Neka mitska stvorenja iz priča o kojima ste slušali dok su vas roditelji uspavljivali, prije nego su tu ulogu preuzeli Facebook i Snapchat. Promotorska Babaroga zvala se ATA carnet. Za mlade ili one neupućene, ATA carnet je jednostavno rečeno putovnica za opremu koju bendovi donose sa sobom. Državni birokrati su, sasvim logično, zaključili da bendovi ne samo da će svoju skupu opremu prodati usred turneje i utajiti porez, nego će to napraviti baš u onoj najsiromašnijoj zemlji u kojoj sviraju. Da stvar bude potpuno suluda, agencije ništa na svijetu nisu mrzile kao što su mrzile raditi ATA carnet, jer je papirologija bila opsežna i koštala ih je. Pa ga jednostavno nisu radile ili su lagale da će ga raditi. Naravno, vrlo brzo sam i ja na vlastitoj koži osjetio i upoznao to mitsko biće. Pro Pain nisu uspijevali prijeći granicu. Koncert je otkazan. Fanovi razočarani. Novci izgubljeni. Šok i nevjerica. Srećom, glazbeni virus toliko me zarazio da me ta (ne) zgoda nije obeshrabrila, ali još dugi niz godina (sve do ulaska u EU), moj najveći strah i najveća noćna mora nije bila loša prodaja karata, već prelazak granice. A tijekom tih godina bilo je nekoliko vrlo, vrlo opasnih situacija koje, srećom, nisu završile otkazivanjem koncerta. Moj promotorski posao rastao je strelovito, a istim tempom raslo je značenje i uloga Močvare na alternativnoj sceni.

← plakat za 5. rođendan metal slušaonice Zlostavljanje, ilustracija: Ivan Eror, layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2007.

256

GLASNO, GLASNIJE, METAL

↑ dizajn: autor nepoznat, 1999. ↓ dizajn: Filip Gašparović Melis, 1999. Immolation, fotografija: Maria Tangar, 11.9.2012.

Vrlo brzo nakon otvaranja, Močvara se posvećuje sasvim različitim vrstama glazbe i subkultura, a jedna od njih je metal. Ovdje su plakati za prvu metal slušaonicu i prvi metal koncert koji su ikad održani u Močvari.

Deftones, fotografija: Mladen Pobi, 27.6.2006.

GLASNO, GLASNIJE, METAL

Naer Mataron, fotografija: Mladen Pobi, 9.6.2009.

publika na Napalm Death, fotografija: Mladen Pobi, 6.7.2005.

Napalm Death, fotografija: Mladen Pobi, 6.7.2005.

257

258

GLASNO, GLASNIJE, METAL

Agharti, fotografija: Marko Bishop Jadro, 26.10.2013.

Ubrzo smo shvatili da ima nešto u onoj staroj „kad se male ruke slože“, pogotovo kad ti tour manager nakon koncerta kaže „A sad napravi onih 40 sendviča koje tražimo u rideru!“ A to je dovelo do rađanja partnerstva između Močvare i Metalsounda, dobitne kombinacije koja je tijekom svih ovih godina ispisala neke od najvažnijih stranica heavy metal koncertne povijesti u Hrvatskoj. Velike riječi? Svakako. I potpuno istinite. Ne samo da smo organizirali bezbrojne koncerte, nego smo većinu bendova dovodili upravo na njihove premijerne hrvatske nastupe. Deftones, W.A.S.P., Morbid Angel, Anathema, The Gathering, Moonspell, Bolt Thrower, Cynic... samo su neka od imena koja su domaći fanovi po prvi put imali priliku gledati zahvaljujući nama. A fanovi su uzvratili istom mjerom i nisu skrivali svoju ljubav prema klubu u kojem se različitosti poštuju, a oni osjećaju dobrodošlima. Stoga nije čudno da i ta subkultura od samih početaka doživljava Močvaru kao svoje prirodno okruženje. Poznata je izreka „There’s no business like show business“ i zaista su beskonačne zgode, svih vrsta i ishoda, koje su iza nas. Trenuci koji nas obilježavaju i prate čitav život. Ushićena lica ljudi dok na binu dolaze Morbid Angel. Suze na licima dok im Anathema lomi srčeka. Dečko koji putuje na apsolutno svaki koncert s dalekog dalmatinskog otoka i uvijek zaspe u dvorištu – i propusti ga! Coitus interruptus na ping pong stolu u backstageu. Ups... vrijeme je da stanem. Možda će nekom iz sadašnje perspektive zazvučati pomalo patetično, ali danas ništa ne bi bilo isto da je Močvara bila bez metala i metal bez Močvare. I na kraju, da se vratim onim citatima s početka priče. Kao i obično u životu, istina je negdje u sredini. Na pola puta. Naravno da niti jedna glazba nije vrijedna umiranja. Ali neki ljudi koje ćete kroz nju otkriti – možda jesu. Želim vam da ih upoznate. High on Fire, fotografija: Mladen Pobi, 21.4.2005.

Bobo Markulinčić

GLASNO, GLASNIJE, METAL

259

LOUD, LOUDER, METAL RAISING HELL ON THE RIVERBANK Bobo Markulinčić relates how his teenage passion for heavy metal resulted in the formation of Metalsound, the booking agency that organised a long list of concerts in Močvara. A quadruple bill comprising Ancient, Stormlord, Thyrane and Forlorn Legacy set the ball rolling in 2001. Over the years Metalsound’s concerts have brought a special flavour to the club, and a special breed of devoted fan.

Marduk, fotografija: Maria Tangar, 11.9.2012.

Unbreakable Hatred, fotografija: Maria Tangar, 9.7.2012.

“Over the years some of the most important pages in Croatian HeavyMetal history have been written by Močvara and Metalsound. A lofty claim? Certainly. But not without foundation. Not just because we organised so many concerts, but also because many bands we brought in were making their debuts on Croatian soil. Deftones, W.A.S.P., Morbid Angel, Anathema, The Gathering, Moonspell, Bolt Thrower, Cynic… these are just some of the names that domestic fans had the chance to see for the first time, thanks to us.”

260

ČIKO PLOVI SAJMOM PLOČA I STRIPOVA

261

Maketu Čika su izradili Esox Lucius Ido i Margareta Vidmar.

sve fotografije: Esox Lucius Ido, 2014., osim sredina lijevo i dolje desno: Nives Milješić, 2014. Prva i druga fotografija prikazuju Čika kako neustrašivo prolazi kroz Kotač vremena, skulpturu Milene Lah.

262

263

1 2007.; 2 program kluba za lipanj 2009.; 3 2011.; 4 2016.

4 2

SLOBODAN ALAVANJA SLOBIĆ Imao je samo 16 godina kada je jednog dana davne 1998. godine zakucao na vrata URK-ovog ureda i u bujici riječi rekao što bi on sve radio. U međuvremenu je uz pomoć starijih kolega ovladao kompjuterskim vještinama i počeo raditi plakate, koje je kasnije izložio u Močvari na izložbi pod nazivom Krv, mrlje i kosturi. Bio je basist bendova Higher Justice, Amok, Don’t Mess With Texas i Storms. Danas svira u bendu Ponor. The youngest member of URK knocked on our door at the tender age of 16 one day in 1998 and in a whirlwind of words told us all about what he was going to do for us. Aided by older colleagues, he mastered the arts of computer design and started making posters, which he later exhibited at Močvara under the title Blood, Stains and Skeletons. A member of the bands Higher Justice, Amok, Don’t Mess With Texas, Storms, Ponor.

Kornel Šeper

264

MOČVARNI PORTRET: SLOBODAN ALAVANJA SLOBIĆ

MOČVARNI PORTRET: SLOBODAN ALAVANJA SLOBIĆ 265

5 2009.; 6 2013.; 7 2012.; 8 2008. 9 2006.; 10 2005.; 11 2009.

266

MOČVARNI PORTRET: SLOBODAN ALAVANJA SLOBIĆ

12 2010.; 13 2012.; 14 2013.; 15 2011.

MOČVARNI PORTRET: SLOBODAN ALAVANJA SLOBIĆ 267

268

269

ZVUK MOČVARE MELODIJE KLUBA I PREDKLUBLJA

vuk Močvare je, kako to već i samo ime sugerira, izdavačka kuća osnovana unutar kluba Močvara i URK-a. Devedesetih se godina ekipa koja je sudjelovala u osnivanju kluba između ostalog aktivno bavila i nezavisnim glazbenim izdavaštvom. Meniga je vodio Humanitu Novu, Kornel Kekere Aquarium, dok je Six s Barom kroz Earwing Records radio na distribuciji glazbenih izdanja. Na taj je način čitava jedna scena, koja je nastala i razvijala se unutar i oko Hrvatske, a ispod radara mainstream medija, ostala živa, dokumentirana i danas dostupna na različitim nosačima zvuka. U počecima Močvare, afirmacija kluba, postavljanje i realizacija programa te ostale aktivnosti vezane uz svakodnevni rad nisu ostavljale puno prostora za dodatne djelatnosti i hobije. Ipak, nakon nekoliko godina uhodavanja, kada je postignuta određena stabilnost, želja za objedinjavanjem zajedničkih aktivnosti, znanja i resursa stvorila je prostor za sinergijsko djelovanje i osnivanje Zvuka Močvare pod uredničkim vodstvom Vedrana Menige. Sam trenutak za osnivanje nove izdavačke kuće bio je dobro tempiran. Nezavisna glazbena scena devedesetih bila je u svom zenitu, zajedno s tada preostalim izdavačkim kućama Carnival Tunes, Earwing Records, Anubis, Dirty Old Town i drugima koje su u tom periodu prestajale

← ilustracija: Igor Hofbauer Hof

270

ZVUK MOČVARE

s aktivnijim djelovanjem. Istovremeno, rađala se nova scena čiji je dio dokumentiran 2001. godine na prvom izdanju Zvuka Močvare – kompilacijskom CD-u Nikad čuo 2 koji je pratio istoimenu radio emisiju i festival gdje su nastupali domaći, tada novi i neafirmirani bendovi. Želja i ideja izdavačke kuće bila je približiti novi zvuk široj javnosti, i to putem raznih medija, organiziranom distribucijom po muzičkim dućanima diljem Hrvatske i šire, i – što je najvažnije – živim svirkama. Zvuk Močvare je, uz samo izdavaštvo, od početka aktivno radio na stvaranju male booking agencije koja je zbog kontinuirane suradnje s velikim brojem promotora i booking agenata dodatno pomagala objavljenim izvođačima pri promociji njihova rada i organizaciji koncerata. Također, čim je zaživio Zvuk Močvare se uključio u Clubture, platformu za povezivanje aktera na nezavisnoj kulturnoj sceni, što je kućnim bendovima, kao i nekolicini prijateljskih dalo priliku za dodatnu intenzivnu koncertnu i promotivnu aktivnost unutar Hrvatske. U prve tri godine postojanja Zvuk Močvare dogurao je do poprilično šarolike lepeze od dvanaest izdanja, uključujući i poneka reizdanja iz bogate baštine domaćeg undergrounda. Ipak, velikom entuzijazmu unatoč, Zvuk Močvare je 2004. godine prestao s redovitim radom. Bilo je više razloga za takvu odluku, a jedan od najvažnijih je odumiranje diskografije kakva je postojala do tada. Moonlee Records, izdavačka kuća sličnog profila koja je pokrenuta paralelno u Zagrebu i Ljubljani upravo u vrijeme kraja Zvuka Močvare, svoje je pravno, a potom i fizičko djelovanje nastavila u Sloveniji, dijelom i zbog povoljnijih zakonskih i pravnih okvira za male izdavačke kuće koje su nastojale djelovati legalno i unutar sustava. Također, pojava brzog interneta dovela je do svojevrsnog obezvređivanja fizičkih izdanja, te tako narušila proces u kojem je ipak nužno prodati određenu količinu jednog, kako bi se uspješno financiralo i drugo glazbeno izdanje. Usprkos svemu, ideja o domaćoj neovisnoj glazbenoj produkciji nastavila je živjeti i to je ono što je u ovoj priči i najvažnije. Najbolji primjer za to stigao nam je 2014. godine, kada su Meniga i ekipa okupljena oko pulske Seasplash platforme krenuli u novi glazbeni pothvat – izdavačku kuću PDV, gdje su između ostalih objavljena i nova izdanja Fakofbolan i Radikal Dub Kolektiv, bendova koji su objavljivali za Zvuk Močvare. PDV tako nastavlja s realizacijom ideje nezavisne izdavačke kuće koja nastoji na što bolji način podržati i promovirati domaće izvođače, što je ista ona ideja koja je inicirala i čitavu priču oko Zvuka Močvare. U međuvremenu, Zvuk Močvare se probudio iz podužeg zimskog sna. U suradnji s Geenger Records 2017. godine objavio je trostruki CD 33 balade Dunje Knebl i pritom najavio i sljedeće izdanje – peti album grupe Šumski. Vrijeme će pokazati da li je to bio samo kratkotrajni bljesak ili i nešto više...

John Smith

ZVUK MOČVARE

271

SOUND OF THE SWAMP

↑ plakat za projekt Zvuci močvarnih područja u suradnji s Clubture platformom, ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Marko Matošić, 2002. ← ilustracija: Igor Hofbauer Hof

John Smith takes us on a journey through the history of URK’s record label, Zvuk Močvare or “Sound of the Swamp.” In many ways, the label was a natural spinoff of the life of a club that played such an important role in discovering new bands and nurturing local talent. It also built on the experience of URK members such as Vedran Meniga, head of the independent Humanita Nova label, Kornel Šeper, who ran a cassette-only record label called Kekere Aquarium, and Ivica “Bara” Baričević, founder of label and fanzine Earwing Records. Zvuk Močvare’s first release was Nikad čuo 2 (Never heard of ‘em 2), a compilation CD featuring bands which had appeared at Močvara’s annual concert devoted to up and coming talents. For a few years Zvuk Močvare played an important role in introducing new bands to a broader audience, before downsizing its activities due to the general decline of the record industry. Featuring albums by singer-songwriter Mance, anthem punks Fakofbolan and trance-reggae pioneers Radikal Dub Kolektiv, the Zvuk Močvare catalogue remains an important document of the Zagreb alternative scene. Dormant since 2004, the Zvuk Močvare label was resurrected in 2017 in order to deliver new releases by Dunja Knebl and Šumski. “Above all, Zvuk Močvare will be remembered as a successful attempt to broaden the club’s activities into other realms. Regardless of the label’s turbulent history, the very idea of encouraging local alternative music production has remained alive and has inspired others to carry on where Zvuk Močvare left off.”

logo Zvuka Močvare: Ivan Eror

272

273

dizajn svih plakata: Benjamin Beljan Žac, osim 4 i 6 1 2015.; 2 2013.; 3 2011.

BENJAMIN BELJAN ŽAC

Ekstravagantni frontmen ekstravagantnih bendova kao što su Panache Panache, Crawander ili Contract još je ekstravagantniji u svom likovnom izričaju. Budući da takav talent ne može proći nezamijećeno, na Likovnu akademiju primljen je odmah po završetku srednje škole – s navršenih 30 godina! The extravagant frontman of extravagant bands like Panache Panache, Crawander and Contract, Žac is even more extravagant in his visual art. A talent like his rarely passes unnoticed, which is probably why he was accepted into the Fine Arts Academy straight out of high school – at the ripe age of 30!

Vjeran Pavlinić Columbo

274

MOČVARNI PORTRET: BENJAMIN BELJAN ŽAC

5 4 dizajn: Benjamin Beljan Žac u suradnji s Duškom Rudanom i Antonom Radačićem, 2012.; 5 2015. 6 dizajn: Benjamin Beljan Žac u suradnji s Duškom Rudanom, 2011.; 7 2016.

MOČVARNI PORTRET: BENJAMIN BELJAN ŽAC 275

276

nastup Japanaca Maywa Denki u sklopu festivala Device_art 3.009 udruge Kontejner, 26.10.2009. sve fotografije: Mladen Pobi, osim 1 fotografija: Josip BoloniÄ&#x2021; 2, 3 fotografije: Vedran Metelko

MAYWA DENKI

277

278

279

MOCHVARADELICA ŽIVOT I SMRT PROGRAMSKIH KNJIŽICA

rogramske knjižice kluba Močvara su važan element informativnog odnošenja kluba prema publici, ali jednako tako, uz plakate, snažan faktor izgradnje njegova identiteta tijekom godina rada. Vizualni dio knjižica zasniva se na ilustracijama koje su nerijetko istog ili sličnog kompozicijskog i idejnog sklopa kakav se pojavljuje i na plakatima. Sagledane u retrospektivi, one su postale nezaobilazni dio urbanog krajolika i njegova identiteta u Zagrebu. Moje osobno iskustvo vidi ih u posjetima trgovinama povezanim s glazbom gdje ih godinama nalazim i rado uzimam, pa ih tako doživljavam kao osobitu, a i osobnu višeslojnu kroniku posljednjeg desetljeća, posebno u segmentu kulture mladih koja je u cijeloj Hrvatskoj doživjela izniman razvoj. Povezivanje vizualnih sadržaja s kulturnom slikom Zagreba i Hrvatske nije nimalo slučajno, jer je upravo Močvara odigrala značajnu ulogu u afirmaciji novih kulturnih modela i praksi u kontekstu koji se pomalo oslobodio nekih problema iz traumatičnih devedesetih. Kao važna adresa za afirmaciju neformalnih i netradicionalnih oblika proizvodnje i trošenja kulture, Močvara ima ne samo značaj fizičkog mjesta, nego i simbolički doseg kojeg afirmiraju upravo vizualizacije kolektiva Močvarinih dizajnera i ilustratora. Ilustracije u programskim knjižicama primarno označavaju vrijednost programa u klubu: iz današnje perspektive one su vizualna povijest tih programa, glazbenih, filmskih, plesnih, teatarskih, zabavnih, performerskih i inih… Kao što je program kluba Močvara multimedijalan i interdisciplinaran, tako su i ilustracije u knjižicama složene priče na granici stripovske pripovijesti i pojedinačne slike, gdje se miješanjem žanrova i simboličkih kodova upućuje na programski miks. Otprilike na osnovi horror trash naslijeđa s dodanim sastojcima znanstveno-fantastičnog stripa i uz začin triler ilustracije, skuhana je interesantna mješavina sadržaja obavijena u tijesto lokalne spike, odnosno mitologije samoga kluba i njegovih izvornih vrijednosti. Sklonost prema anti-mainstream kulturi,

←↑ fotografije: Mladen Pobi, 2015.

280

MOCHVARADELICA

odnosno različitim oblicima suvremenog undergrounda, posve razumljivo nalazi vizualni kôd komunikacije u ilustracijama koje slobodno semantički lutaju po uzorima i pobudama da bi stvorile izvorni sadržaj. Na takvoj formalnoj osnovi, programi su postali kronika nastajanja i razvoja kluba, pa onda i slojevita kronika socijalnog konteksta u kojem on djeluje. Uz lokalne sadržaje vezane uz klub na ilustracijama se prepoznaju pobude iz društvene okoline, reference na institucije vlasti i javne resore. Nerijetko, u pojedinim likovima moguće je čitati i zakučasto kodiranje osobina pojedinih javnih likova. Svi su ti elementi, institucionalni i osobni, umiješani u zaplet mini pripovijesti, bilo u jednom kadru ili pak u nekoliko njih strukturiranih u jednu tablu. Zaplet je, međutim, pomaknut iz sfere realističkog u domenu močvaradeličnog, što je izraz koji koristim kako bih označio posebnu inačicu estetike koja koristi opće elemente psihodeličnog kulturnog naslijeđa u specifičnom i pojedinačnom kontekstu. Mochvaradelic estetika pomiče strukture stvarnog i prepoznatljivog u višu (ili – dublju, zavisi odakle gledate...) sferu u kojoj će se vizualna semantika stvarnosti pomiješati s elementima preuzetim iz masovnih medija, pa opet prožeti s referencama na neko umjetničko djelo, ili će pak slobodnim asocijacijama proigrati neki vlastiti geg kao općepoznat i važan događaj. Značajan element te estetike jest kombinacija parodije, cinične šale i samoironije: kao u nekom tamnom tripu susreću se zla bića, ljepotice noći,

fotografija: Mladen Pobi, 2015.

glazbeni šamani, problematični superjunaci, pokvareni političari, ludi znanstvenici, drolje i ostala bagra iz naslijeđa znanstveno-fantastičnog horora koji se u ilustracijama tretira kao politički triler. K tome, u toj vizualnoj močvari živi čitav bestijarij fantastičnih stvorenja, uglavnom humano-animalnih hibrida, često obdarenih iznimnim moćima, a prostori su ispunjeni fantastičnim strojevima koji proizvode neočekivane učinke. U toj gunguli sadržaja i značenja, atmosfera je napeta, vruća, i gužva je, kao i na koncertima ili na plesnom podiju. Ritual zajedništva u fizičkom prostoru ima svoj komplement u simboličkom zajedništvu su-djelovanja u fantastičnom svijetu ilustracija. Feđa Vukić, tekst napisan 2010. godine, kada je ova knjiga još bila zamišljena kao pregled naslovnica svih programskih knjižica

Programske knjižice imale su dva oblika: prvi, pravokutan, koji je obilježio rad kluba u Runjaninovoj (autor koncepta: Tomislav Vranić Vrana), i drugi, kvadratan, koji je obilježio rad kluba u bivšoj tvornici Jedinstvo (autor koncepta: Tomislav Turković).

MOCHVARADELICA

281

← ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2004.

antone c

unutrašnja strana programske knjižice, layout: Darko Kujundžić, 2010.

282

MOCHVARADELICA

283

Močvara je 11.5.2008. na godinu dana zatvorila svoja vrata. Naslovnica i zadnja stranica knjižice 40-dnevnog programa zatvaranja kluba opisuju taj slučaj. ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Slobodan Alavanja Slobić

284

MOCHVARADELICA

VODIČ KROZ PUKOTINE Programske knjižice kluba Močvara nikad nisu bile samo programske knjižice kluba Močvara. One su bile gotovo pa živo tkivo koje se porađalo svaki mjesec. Strastveno, ali brižno i pažljivo, osmišljavali su se šaroliki i uvrnuti programi kluba, a tekstovi koji ih opisuju na unutrašnjim stranicama knjižica detaljno su se razrađivali. Vanjsko lice knjižica oblikovao je Hof čije smo čudesne ilustracije svaki mjesec iščekivali s velikim nestrpljenjem, oduševljeno ih prvi gledali, te pamtili i prepričavali sve detalje prije nego su knjižice odlazile dalje u svijet. One su bile jednomjesečni manifest URK-a sa šifriranim uputama o tome kako pronaći skrivenu pukotinu u životu, ući u nju i susresti novi uzbudljiv svijet pun bića vrlo čudnih i raznolikih, a opet tako jako nalik nama. Knjižice su pratile i sudbinu Močvare – dva je puta bila zatvorena (1999. i 2008.), pa su tako i one s njom umirale i opet oživljavale. 2011. godine je nestalo para, pa su nestale i one – i opet se pojavile godinu dana kasnije. A onda ih je 2015. godine sustigla još jedna smrt, ovoga puta možda posljednja. Unatoč jakom sentimentalnom odnosu, pogotovo starijih posjetitelja Močvare, koji su našu knjižicu vidjeli kao neodvojivu od kluba i obožavali je jednako kao i mi, morali smo prekinuti ovaj dugogodišnji obojeni program jer para je naravno opet nestalo, a suvremeni, znatno jeftiniji promocijski alati pokazali su se dovoljno dobri za privlačenje nove mlade publike.

↑ skice za program: Igor Hofbauer Hof, 2000.

U siječnju 2015. na knjižicama je započet novi Hofov strip u nastavcima, no kako je zadnja knjižica tiskana za travanjski program iste godine, objavljen je samo jedan njegov dio. Na sljedećim stranicama nalaze se četiri već objavljene epizode, te još nekoliko neobjavljenih nastavaka stripa koji je još uvijek u nastajanju. U svakom slučaju, bilo je časno živjeti s Močvarinim programskim knjižicama, a sada ih pozdravljamo na neko neodređeno vrijeme, u susret nekim drugačijim, novim obojenim programima!

↑ ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Tomislav Turković, 2000.

Kornel Šeper

MOCHVARADELICA

285

MOCHVARADELICA

287

MOCHVARADELICA

289

MOCHVARADELICA

291

MOCHVARADELICA THE RISE AND FALL OF THE PROGRAMME BOOKLET Močvara’s programme booklets were published, with occasional pauses, on a monthly basis from 1999 to 2015. Featuring cover art by Igor Hofbauer, they were a key component in the club’s visual identity. The last of the booklets came out in April 2015, halfway through a serialised strip story authored by Hofbauer – further episodes of which are published here.

↑ skice za program: Igor Hofbauer Hof, 2000. ↓ ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Danijel Sikora Six, 2000.

In the accompanying article, Croatian design historian Feđa Vukić explains how the Hofbauer-illustrated programmes became a quintessential ingredient in Zagreb’s urban landscape. He coins the phrase Mochvaradelica to describe the sci-fi-meets-film-noir style of Hofbauer’s strips, many of which contained coded references to real-life events. “Crucial to mochvaradelic aesthetics is the combination of parody, cynical jokes and self-irony”, Vukić writes. “As if in some kind of bad trip, it’s the kind of place where evil monsters, ladies of the night, musical shamans, troubled superheroes, corrupt politicians and mad scientists meet each other against a background of sci-fi horror, the whole story told in the manner of a political thriller. It’s in this visual swamp that a whole bestiary of fantastical creatures can be found, mainly human-animal hybrids, and frequently bestowed with exceptional powers.”

292

2 Naši dragi talijanski prijatelji s kojima se često družimo još od vremena Ponikvi... 1, 2, 7, 8 9.12.2011.; 3-6 4.12.2004.; sve fotografije: Mladen Pobi

293

FIGLI DI MADRE IGNOTA

9 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Marko Matošić, 2004. 10 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Marko Matošić, 2006. 11 ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2007. 12 dizajn: Slobodan Alavanja Slobić, 2009.

294

4 1 Žarko Jovanovski, Skladište, Subotica, fotografija: Daniela Mamužić Nela, 15.10.2016. 2 Ana Patarčić najavljuje program, Močvara, Zagreb, fotografija: Nives Milješić, 30.11.2014. 3

susret sa subotičkom legendom Mirkom Stoilkovom Mirčezom prilikom predstavljanja Močvare u Subotici, fotograf nepoznat, 2012.

4 dizajn: Tomislav Vranić Vrana, 2015. 5 Baden Baden, Skladište, Subotica, fotografija: Dragan Đurić Metalac, 7.11.2015. 6 Neuroleptic trio, Močvara, Zagreb, fotografija: Daniela Mamužić Nela, 22.11.2015.

295

SUBOTICA EXPRESS Ovaj vlak koji povezuje dva grada i vozi uzduž panonske nizine na relaciji Subotica - Zagreb, projekt je kulturne razmjene u sklopu koje umjetnici jednog grada bivaju predstavljeni u drugom. Na toj interkulturalnoj trasi njegovi nam vagoni već niz godina zaredom dopremaju putnike i robu iz umjetničkih fabrika oba grada, u zajedničkoj produkciji kulturnih mašinovođa URK-a, zagrebačkog Udruženja za razvoj kulture i subotičke Fondacije za omladinsku kulturu i stvaralaštvo Danilo Kiš. 7

Od 2013. godine do sada vlakom Subotica Express putovali su brojni bendovi, muzičari i njihovi projekti, časopisi sa svojim urednicima, likovni i multimedijalni umjetnici, pjesnici i filmovi, a svake godine žitelji oba grada s nestrpljenjem očekuju novi, jesenji red vožnje ovog uzbudljivog i nekonvencionalnog umjetničkog vlaka.

Subotica Express is the name of a project linking the creative spirits of Zagreb with those of Subotica, a city in the northern Serbian province of Vojvodina. Every year bands, visual artists, filmmakers and alternative publishers from Subotica visit Zagreb for a showcase club night, while (usually a month or two later) Zagreb-based artists travel in the opposite direction to do the same.

Vanja Subotić i Svetlana Ždrnja, izložba, Močvara, Zagreb, fotografija: Nives Milješić, 30.11.2014.

Miroslav Lazendić Dr Gnoj i Igor Hofbauer Hof rade sitotisak, Močvara, Zagreb, fotografija: Mladen Pobi, 24.10.2013.

9 Bitef smrti, Močvara, Zagreb, fotografija: Daniela Mamužić Nela, 22.11.2015. 10

Mirjana Mitrić predstavlja regionalni festival gif-ova Gifest, Močvara, Zagreb, fotografija: Nives Milješić, 30.11.2014.

Septic i Igor Hofbauer Hof pričaju o zajedničkoj izložbi, Močvara, Zagreb, fotografija: Mladen Pobi, 21.9.2017.

Žen, Skladište, Subotica, fotografija: Dragan Đurić Metalac, 28.11.2013.

296

EINSTÜRZENDE NEUBAUTEN

koncert u Jedinstvu u sklopu 40-dnevnog programa zatvaranja Močvare, sve fotografije: Mladen Pobi, 15.4.2008.

297

298

299

MANCE DOBRI DUH GRADA

ilan Manojlović Mance, rijetko inovativan kantautor, čudesan improvizator i virtuoz u neuhvatljivim igrama riječi, a prije svega izuzetno drag čovjek, već dugo vremena svojevrsni je kult, jedan od simbola Zagreba i inspiracija mnogima. Iz prašine osamdesetih godina, gdje je djelovao u okviru tadašnje iščašene glazbene i likovne scene (bend Korowa Bar i strip grupa ZZOT), početkom devedesetih zaplovio je prema novom vremenu i novim naraštajima koji kao da su, ni ne znajući, čekali upravo njega. Manceove pjesme godinama su se brižno oblikovale na gitari pod njegovim dugim prstima i testirale samo na privatnim tulumima. Izlazak iz anonimnosti dočekale su objavljivanjem prvog albuma na kazeti Čovjek iz Katange (Kekere Aquarium, 1996.). Pomalo neočekivano, bez ikakve medijske kampanje osim usmene predaje, album je s oduševljenjem prihvatio vrlo raznolik i brojan krug ljudi – od studenata, intelektualaca, vojnika, raznih marginalaca, pa do pankera, umjetnika, post rockera ili Arsena Dedića. Mance je svoj album promovirao na prvom URK-ovom klupskom koncertu (KSET, 29.11.1996.), zajedno sa

← fotografija: Ratko Mavar, 2003.; ↑ crtež: Milan Manojlović Mance

zagrebačkim grupama Ha Det Bra, Krešo i Šumski, te Poljacima Ewa Braun. Od tada mu je URK organizirao nebrojeno najavljenih i nenajavljenih koncerata – na početku u Rupi (Klub studenata Filozofskog fakulteta), gdje je stekao prvu vjernu publiku, a zatim i u drugim klubovima, pa tako i u Močvari u kojoj je često svakodnevno boravio. Godinama smo se s Manceom šetali kroz vrijeme koje „dolazi i odlazi u isto vrijeme“ i u tim su se šetnjama dogodila nezaboravna druženja, koncerti, izložbe njegovih crteža, a na koncu i remek-djelo Melodije sobe i predsoblja (Zvuk Močvare, 2003.), Manceov posljednji album, u kojem je briljirao kolažom svojih proživljenih priča, skica i ambijenata posebnog, intimnog i melankoličnog ugođaja. Mancea možemo još uvijek sresti kako šeće gradom u kojem se „drveće ruši, a automobili se zabijaju jedni o druge“ ili pak „bespomoćno jure u nigdje“, i razmišlja o nekim novim javorovim granama.

Kornel Šeper

bura u nekoj čudnoj sobi sa pogledom na more u dvanaestome mjesecu ja prilazim obali i svi kažu i mjesec kaže i svi kažu i svi kažu dolazi bura dolazi bura dolazi bura da očisti da očisti zrak i svi kažu i mjesec kaže i svi kažu i mjesec kaže dolazi bura u jednoj čudnoj sobi sa pogledom na more sa burom u ruci sa burom u kosi prolazim obalom

sedam dana sedam dana odlazim i sedam dana dolazim na čaj u mojim noćima ne spavaju niti ja ni zeleni zmaj čekam na red za kruh a zvijezde padaju svu noć i cijeli dan kroz blato moji koraci odzvanjaju kao žaba u buretu noćima ne spavam gledam snijeg na obroncima ti tješiš me da sutra bit će bolje da ćeš donijeti mlijeko i kruh ti tješiš me da bit će bolje ja ti vjerujem

sevho

budim se u pola 2

bilo je to davno u nekoj zemlji na jednom planetu koji ne postoji bilo je to jako davno svi su bili tužni svi su bili tako tužni

budim se i ustajem u pola 2 željan novog dana ponekad se budim i ranije

ali odjednom došao je sevho sevho dječak sevho sa planete moć svi su bili tužni svi su bili kažem jako tužni ali sevho je sve to anulirao sevho je anulirao planetu jednim udarcem mača i svi su bili opet tužni opet tužni kao i prije sevho...

301

ja budim se u pola 3 budim se u pola 3 ponekad u pola 5 ponekad u pola 6 budim se ranom zorom dolazim na posao točno u 7 ljudi za poslom me pitaju uvijek kako sam ja tako točan ja im kažem zato što se budim rano budim se jako rano ponekad u pola 5 s posla idem negdje oko 4 a ponekad i pola 5 (kad duže radimo) večeram negdje oko 7 i 20 sam si pripremim nešto jogurt popijem ili kefir i idem čitati novine ili neku knjigu negdje oko 9 i čitam do recimo do 11 onda idem spavati negdje oko 11 i 20 onda idem spavati i ujutro ponovo i ujutro ponovo se budim rano u pola 5 neki put i do pola 6 sad najnovije vrijeme se budim u 8 a neki put se probudim u 7 pa ako je zimsko vrijeme onda vani još izgleda kao da je noć i što da radim kad sam sam negdje oko 2

malene ulice malene ulice drveni plotovi ljudi u prolazu srca grada vidim u izlogu malenu djevojku malenu lutkicu od papira maleni prozori malene svjetlosti lica grada lica grada

302

MANCE

Mance nas suočava sa užasom praznine koja što je praznija manje je užasna i postaje skoro nježna neizvjesnost iz koje izviru njegovi stihovi dragocjena je jer je prijateljica istine i mi to prepoznajemo odlični su mu riffovi riff čovječe to je konj žice zvone kao griva

Darko Rundek ↑

posljednji Manceov samostalni koncert, Močvara, fotografija: Mladen Pobi, 21.3.2007.

→ Mira Mance i Mance, fotograf nepoznat, oko 1983. crteži i pjesme na prethodne dvije stranice: Milan Manojlović Mance

MANCE 303

↓ foto session povodom snimanja albuma Melodije sobe i predsoblja, fotografija: Ratko Mavar, 31.10.2003.

↑ glam rock foto show, dizajn: Milan Manojlović Mance, 1980.

↑ ilustracija: Milan Manojlović Mance, layout: Darko Kujundžić, 2004.

304

MANCE

MANCE I TRIK NESTAJANJA S Manceom sam studirala četiri godine na Akademiji likovnih umjetnosti, na Odjelu grafike. Prije prijemnog ispita sam ga par puta primijetila u tadašnjem Klubu na početku ulice Ribnjak, gdje su se prikazivali eksperimentalni animirani filmovi. Ja sam tada studirala na Pedagoškom odjelu Akademije, a on arhitekturu, kako sam kasnije saznala. Bilo nas je samo šestero u klasi, i pri prvom razgovoru rekao je da je slučajno tu jer je, u stvari, samo pratio sestru Miru na prijemni. Ona nije prošla, on jest. Profesor Parać je na prvom razgovoru svakome rekao zašto je primljen. Manceovi crteži figure i akta, koje smo morali raditi u tjedan dana na samoj Akademiji, bili su najpoetičniji dio tog govora: rekao je da su bili zaintrigirani, jer jedva da su vidjeli što je to nacrtano, kao da su „leptiri letjeli preko papira i ostavili prašinu sa krila“. Mance je tako ostavio arhitekturu i krenuo studirati s nama. U klasi smo se prvih mjesec dana samo mučili s crtanjem kutija (stalno u istoj poziciji, na jednom te istom papiru), što nam je išlo na živce. Svi smo bili razočarani, nismo tako zamišljali studij na Akademiji. Na sreću, imali smo akt, povijest umjetnosti, engleski, teoriju prostora i posebno zabavan predmet – teoriju i praksu samoupravnog socijalizma. Vrlo skoro u njegovim rukama se našla i gitara. I pauze u klasi smo provodili uz njegove male minijaturne koncerte: svirao bi blues, a tekstove bi smišljao na licu mjesta, vrlo duhovite, banalno tragične, na narodnjačke teme „on ju voli, a ona ga neće“, „pije da zaboravi“ i slično. Taj neobični spoj je bio profinjeno duhovit, baš kao i sve što je radio za vrijeme studija, a i kasnije. Te koncerte nikad nije izvodio za ostale studente, to je bilo samo za nas pet – bili smo na vrhu Akademije i nitko, osim starog slikara Tartaglie, nije prolazio našim hodnikom.

No, Mance nije mogao ostati neprimijećen i, kad smo se na drugoj godini preselili u niže katove Akademije, mnoge su djevojke dolazile s raznim izgovorima, od „oprati ruke“ do „vidjeti što mi radimo“. Te prve godine pokazao je velik talent u svemu, bio je vrlo duhovit u nekim svojim komentarima, tako da smo se često smijali njegovim dosjetkama. Njegove su šale imale točno određen stil, a koliko god nam neobično zvučale u taj tren, kasnije bismo shvatili da je ponovo potvrdio samoga sebe. Družili smo se i navečer, često bi izlazili zajedno, ili išli na klopu i studentske matineje u Studentski centar. Tamo nikad nije vikao, kao što su drugi – jer na tim filmskim matinejama bilo je natjecanje tko će izvaliti što bolji štos. Kad nam se obraćao, često nam je mijenjao imena. Davao bi nam neka šablonska imena – djevojke bi često zvao Dragica, a dečke Josip. To ljeto, nakon prve godine studija, profesor Šutej poslao je njega i mene držati dječje radionice na Festivalu djeteta u Šibeniku. To je bilo odlično i vrlo zabavno, a pri kraju su došli radijski novinari napraviti intervju. Kad je Mance došao na red, izdiktirao je iz rukava u mikrofon jedan politički govor s mnogo „međutim“, „dakle“ i „shodno tome“. Uspjelo mu je ne reći ništa, a govorio je pet minuta i to mrtav ozbiljan. Novinar i ja smo se jedva suzdržavali da naš smijeh ne pokvari to snimanje uživo. Jednom, kad se za vrijeme obaveznog predmeta teorije i prakse samoupravnog socijalizma na predavanju pojavilo samo nas petero (od 24 studenta), na početku sata profesor se požalio: „Kako sad to, a na Kazališnoj Akademiji imam dupkom punu salu!“. Na to je Brana Lakić izvalila: „Ma… oni glume...“ i svi smo umrli od smijeha. Kad smo se smirili i on započeo svoju mantru „sredstva proizvodnje su kombinacija sredstava rada i predmeta rada…“, Mance ustane polako, kao da se rasklapa neki tanki crni stativ, i kad se do kraja uspravio, kaže: „Ja… ja…moram…hm…ja…moram…u…hm…moram u kino.“ Svi ga gledamo, profesor zanijemio, a on polako zaobiđe stolicu i svojim sporim, ali velikim koracima napusti predavaonu. Ostatak sata smo mi preostali razmišljali kako samo Mance to zna napraviti tako prirodno, takav trik nestajanja nitko od nas nije mogao ponoviti. Na drugoj godini se uvukao u sebe, sve rjeđe dolazio i kasnije čak bio u bolnici. Posjetili smo ga par puta i pokušali u njemu probuditi onog starog Mancea. No, bio je uspavan, ali kasnije je bio bolje i nakon par mjeseci došao je nazad na studij. Crtao je neobične stripove i godinama smo radili zajedno u grupi ZZOT. I najapstraktniji njegovi stripovi imali su onu vrlo osobnu notu nenametljive duhovitosti i po tome bili vrlo jasni u svojoj nejasnoći. Kad smo u Marseilleu radili izložbu L´abatoir, na kojoj je uz nas radilo i deset internacionalnih grupa, bio je ponovo smeten. Nije mogao spavati, te je po cijele noći radio neke svoje svjetlosne instalacije (u zajedničkoj spavaoni), a preko dana je spavao. U jednom času sam krenula s njim ozbiljno razgovarati i moliti ga da nam pomogne, jer smo imali jako puno posla. Rekao je da je i sam shvatio da nešto nije u redu i da razmišlja o prelasku u američku umjetničku grupu. Pitao me, vrlo ozbiljnim glasom, što ja mislim o tome, i koliko da traži za taj transfer! Bilo mi je jasno da se šali na svoj manceovski način. Na kraju smo ga ipak pratili na vlak za Zagreb i veselo nam je mahao.

↑ crtež: Sonja Lucien → crtež: Helena Klakočar Vukšić

Helena Klakočar Vukšić

MANCE: DOBRI DUH GRADA 305

306

MANCE

↑ Čovjek iz Katange, MC, Kekere Aquarium, 1996. Plavi bar, MC, Kekere Aquarium, 2000.

Čovjek iz Katange/Plavi bar, dvostruki CD, Kekere Aquarium, Kapital Records, 2000.

Mekani hitovi za mekani grad, 7’ ploča, Dan Mrak, Kekere Aquarium, 2017.

← fotografija: Marko Čaklović, 1999. ↓ promocija albuma Melodije sobe i predsoblja u Močvari, fotografija: Ratko Mavar, 29.1.2004.

MANCE 307

MANCE

↑ sa snimanja albuma Plavi bar, Funhouse studio, fotografija: Nataša Družijanić, 1998.

→ crtež: Milan Manojlović Mance

One of the most compelling figures to pass through the annals of URK is the singer-songwriter Milan “Mance” Manojlović, whose inscrutably enigmatic albums are among the most critically acclaimed Croatian records ever produced. Somewhat similar to Syd Barrett in his cult appeal, Mance is introduced here by Kornel Šeper – who released the singer’s first album Čovjek iz Katange (Man from Katanga) on his own cassette-only label Kekere Aquarium in autumn 1996. A lo-fi recording of half-sung, half-mumbled songs backed by acoustic guitar, Čovjek iz Katange showcased Mance’s uniquely mercurial repertoire, featuring the kind of off-the-cuff word-play and nonsense rhymes that are almost impossible to convey to a non-Croatian public. As a uniquely surreal soundtrack to Zagreb’s urban landscape, it had an almost hypnotic effect on the listener. Unexpectedly, the album quickly achieved cult status without any media campaign and largely by word of mouth, and Mance’s hypnotic, semi-improvised concert appearances became a legend. Mance’s subsequent albums Plavi bar (Kekere Aquarium; 2000) and Melodije sobe i predsoblja (Zvuk Močvare; 2003) demonstrated that the skewed genius of the 1996 debut was no fluke. Mance played at URK’s first-ever concert (held at the KSET student club in November 1996) and was a regular performer at Močvara until 2007, after which he retired from the scene. “A uniquely innovative songwriter, brilliant improviser and a virtuoso in the art of the word game, and above all an exceptionally nice guy, Mance has with time become a kind of one-man cult, a symbol of Zagreb and an inspiration to many.”

308

309

1 2013.; 2 2011.; 3 2016.; 4 2015.

ENA JUROV Renomirana zadarska ilustratorica i dizajnerica. U ranijim je radovima nerijetko posezala za motivom psa koji povraća, dočim je njena umjetnost danas nešto sofisticiranija i u velikoj mjeri inspirirana Jadranskim morem i pizzom. An acclaimed illustrator and designer from Zadar. While many of Ena’s early works were preoccupied with the image of a dog throwing up, her art is nowadays somewhat more sophisticated, being in large part inspired by the Adriatic Sea, and pizza.

Jakov S. Perković

310

STAKLENO ZVONO Moč vara: stvar je poznata, odavno provaljena i uzeta kao fakat, ali trpana uvijek pomalo ispod tapeta – sve to kako bi se izbjegli suočiti sa sveopćim učinkom ove obmane, supersoničnim spektrom njezinih posljedica. Moguće, doduše, da ista stvar vrijedi i kad se stvar napiše ovako, v slovenščini – s tim tvrdim č. Time nas ona sve skupa na neki način dvostruko prokazuje: označava narodnim neprijateljima, nekom vrstom pete kolone u čvrsto zbijenom tkivu samostojnih i samobitnih, sumnjivim špijunskim macaklinom u službi bečkih ili nekakvih drugih konjušara koji, po nekom čudnom vlastitom ukusu, po nekoj još goroj vlastitoj savjesti, ruju i rovare po temeljima estradno-šundovskog poretka u domovini, uronjenoj do grla u govna poetičkog i političkog kiča. A takav su trn, dopustite mistifikaciju, barem na maloj skali, Močvara i ljudi oko nje bili i jesu. Iz tog se razloga njeno ime, odavno neizbježno u onom drugom, podzemnom životu Zagreba, može čitati dvojako: kao doslovna izvedenica značenja riječi od kojih je ta složenica sastavljena, ali i kao potpuna opreka vlastitu pojmu – Močvara, iako nerijetko vlažna, vruća i smrdljiva, predstavlja životno važnu obradivu površinu; oranicu na kojoj uspijevaju ugrožene kulture. Sve u svemu, sreća je da joj, kako je negdje bio spomenuo Kornel, nisu nadjenuli ime Obrovac. Osim moći, vara i alkohol, pogotovo mlađe maloljetnike; i to je fakat. Tako da jedva da pamtim svoj prvi i jedini ulazak u staru Močvaru, negdje ujesen 1999. godine, na mom prvom pankerskom posjetu Zagrebu. Čak sam je i geografski pogrešno smještao, u one barake s ksetovske strane pruge; misterij koji se riješio tek kad se, zamalo deset godina kasnije, u diskontu pića otvorio Krivi put. Pamtim samo sretne dane: neidentificiran hardcore sastav koji prži li prži u magli – onoj koja se kutri u čelu, u dnu izdajničkog godišnjeg doba – i žumanjke na ploči brze linije Studentskog centra, masna sunca koja jednako prže li prže. Novi prostor otpočetka mi je bio jasniji: dobro se sjećam da sam na otvorenju dugo povraćao na nasipu, zatim se pokušao popišati u Savu i završio s blatnim i mokrim nogama, a onda se – neko je nedefinirano vrijeme u međuvremenu moralo proći – probudio u neobičnoj, ledenoj inačici rezonancijskog pakla. Pothlađen sam ležao na bas kutiji razglasa iz čije su se tamne škatulje, ne štedeći opne unutarnjih organa, razlijevali mutni zvukovi nekog upornog, beskonačnog i ubitačno dosadnog duba, koji nisam podnosio onda kao što ga ne podnosim ni sad. Benkovac, Obrovac, šta god – potrefilo se da sam iduću godinu, dok smo na igranke još putovali iz Splita – većinu vremena provodio dolje u podrumu, u Attacku. Močvara je tada za naše bezgrešne, prištave prljavopankerske duše bila na granici mainstreama, a mainstream nam je bio bez veze. Tamo su bespogovorno naplaćivali karte, piva je bila valjda čitavu kunu skuplja, imali su one debile za izbacivače, i to. Najbolji su ipak bili vikendi kad se moglo slobodno prelijevati iz jednog prostora u drugi, makar kroz onaj strateški postavljen svjetlarnik. Zatim su došle zagrebačke godine, i Močvara je postala neka vrsta noćnoga boravka. Živio sam u domovima na Šari, Savi i Cvjetnom, i nasipom se odande jednako polako vukao kući. Ondje sam po prvi put uživo čuo gomilu bendova koji mi mnogo znače, pogledao gomilu filmova, predstava i performansa, naslušao se pisaca i naispijao piva, što sve ne, kako to već u Močvari ide. U intimnoj biografiji nije mi bez težine činjenica da je Death Disco, posljednji bend u kojem sam pokušavao lupati bubnjeve, ondje odsvirao svoj prvi koncert. Da sam tamo prvi put sreo mnoge, za mene, važne ljude. I tolike druge stvari u vezi s tim klubom značile su mi mnogo, već po tome što je on

311

1, 2, 5, 6 Death Disco na nasipu pored Močvare na koncertu pod nazivom Napad na benzinsku stanicu 2, 13.5.2006.

3, 4

otvorenje Privremenog ilegalnog centra za kulturu i mlade, 27.4.2007.

1, 5, 6

fotografije: Ana-Marija Sulić

2, 3, 4

fotografije: Ante Senjanović

bio integralni dio jednog odrastanja i jednog običnog, sasvim okej posloženog života. Raspolažem, zapravo, štono pjesnik opće prakse reče, kao i svi, tek s milijun nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti koja još uvijek traje, i nemam ništa posebno, zanimljivo ili drugačije za reći o Močvari, ništa bitno različito od tolikih stotina i tisuća drugih koji su u bliskoj simbiozi s njom proveli svoje nježne godine. Vjerojatno upravo u tome i jest caka. Močvara je jedno od onih mjesta koja su nas, ljuljajući nas u trbuhu svoje tame, vrućine, vlage i znoja, u memli dima, muzike i čega god, čuvala pod nekom vrstom staklenog zvona i konzervirala da ostarimo sporije, budemo istovremeno dobro iskorišteni, isluženi i još uvijek lijepi leševi koji baš takav mrak i znoj i memlu i muziku vole. Vrhunska je obmana na kraju ona narodna da je noć duga, da imamo još mnogo vremena.

THE BELL JAR Poet, literary critic (and erstwhile drummer in post-punk outfit Death Disco) Marko Pogačar pays lyrical tribute to Močvara’s formative role, both in his life and the life of Croatia as a whole. “Despite often being damp, humid and smelly, the Swamp also represents a vitally important arable surface; a fertile furrow in which all kinds of endangered cultures manage to grow.”

Marko Pogačar

312

313

KUM - KAZALIŠTE U MOČVARI SCENA ZA LUMPENPROLETERE

očvara je od svojih ranih dana koketirala s kazališnim izričajem kroz scenski osmišljene i kostimirane nastupe brojnih bendova, te ugošćavanja kazališnih festivala (Eurokaz, FAKI, KRADU...). Stoga se potreba za programom koji bi se sustavno bavio kazališnim gostovanjima ukazala vrlo brzo. Od samih početaka naglasak je bio na alternativnom kazališnom izričaju, kao i svim pripadajućim žanrovskim i organizacijskim podskupinama koje obuhvaća taj široki pojam: nezavisna kazališta, studentski teatar, rubni teatar, kazališta manjinskih i specifičnih skupina (rodne manjine, osobe s invaliditetom, angažirane skupine...). Ukratko, u Močvari su mjesto za prezentaciju svog rada pronašli svi oni kazalištarci koji nisu htjeli ili mogli djelovati u klasičnim financijsko-profitabilnim obrascima umjetničkog djelovanja. Zdravoseljačkim rječnikom, tu se do dana današnjeg okuplja kazališni lumpenproletarijat koji ne pati od zlaćanih štukatura, subvencionirane dosade i visokih higijensko-tehničkih zahtjeva. KUM (Kazalište u Močvari)1 je kroz godine svog trajanja ugostio više od dvjesto predstava, hepeninga, performansa, akcija, poetskih večeri i ostalih alternativnih kazališnih događanja, te opstao kao jedini stalni poligon za prezentaciju nezavisne kazališne scene u regiji i šire. U sklopu KUM-a u Močvarinim su prostorima (i oko njih) nastupala, skidala se, urlala, performirala i govnima publiku gađala mnoga značajna glumačka imena (Zijah Uz autora ovog teksta, koji je aktualni, ali i prvi voditelj programa KUM-a, Kazalište u Močvari programski su oblikovali i Denis Patafta i Darko Jeftić. 1

↑ FAKI festival u Močvari, predstava Gummideffect: Knut Hamsun i publika, fotografije: Marko Čaklović, 30.4.1999. ← ilustracija: Igor Hofbauer Hof

314

KUM - KAZALIŠTE U MOČVARI

FAKI festival, Zapatto: Djeca iz veš mašine, fotografija: Marko Čaklović, 30.4.1999.

Učilište Zagrebačkog kazališta mladih: Kralj Ubu, fotografija: Nives Milješić, 22.10.2013.

Sokolović, Žarko Potočnjak, Slavko Brankov...), legende performerske scene (Tomislav Gotovac, Vlasta Delimar, Damir Bartol Indoš...), tada nepoznati, a danas etablirani kazalištarci (Ivana Sajko, Anica Tomić, Oliver Frljić...), brojne važne kazališne skupine (BADco, Schmrtz Teatar, Kugla glumište, Gledališče Glej, Novi život, In Kharms Way...), kao i glazbenici u teatarskim izletima (TBF, Zidar Betonsky, Damir Avdić...). Količina entuzijazma, rada, ideala, alkohola, ilegalnih supstanci i znoja uloženih i potrošenih kroz sve te godine naprosto je nemjerljiva, a od odlomaka teatroloških i inih ranojutarnjih rasprava o izvedbenim umjetnostima dalo bi se složiti par solidnih doktorata i disertacija. KUM se okušao i u produkcijskim vodama, u suradnji s KUFER-om, na uspješnoj predstavi Smrtoples po tekstu Claire Dowie. Trebalo je samo vidjeti lica nepripremljene publike u Županji i Vinkovcima kada je, u sklopu Festivala glumca, tamo gostovala ova predstava o slobodnoj ljubavi između radikalne lezbijke i gay ormaruše. Drugu koprodukcijsku

KUM/KAZALIŠTE U MOČVARI

315

Zoran Josić, Nina Sabo, Edo Kalebić, Jelena Tondini: Sezona kiselih krastavaca, fotografija: Nives Milješić, 11.11.2014.

1 FAKI festival, Gole i Veseli: Annie Sprinkle Trilogy, performans, dizajn: Marin Levaj, 1999. 2 Mario Kovač u društvu Annie Sprinkle, fotografija: Marko Čaklović, dizajn: Tomislav Vranić Vrana, oko 2001. 3 dizajn: Igor Hofbauer Hof, oko 2004. 4 FAKI festival, 2000., dizajn: Marko Strpić 5 Ivo Krešić: Uan Men Šou, fotografija: Stojan Lasić, layout: Connect Mostar, Darko Kujundžić, 2013. 4

suradnju KUM je ostvario s Malim teatrom (i Hrvatskim domom Herceg Stjepan Kosača) iz Mostara po tekstu Ive Krešića Smeće koji se bavi nezahvalnom temom posljedica PTSP-a na ratom izloženog pojedinca. Kroz sve te godine Močvara je potpuno besplatno nudila svoj prostor i ostale resurse (tehničke, medijske, organizacijske, pa čak i financijske) svim grupama i pojedincima koji su gostovali u sklopu KUM-a, kao i brojnim skupinama kojima je trebalo privremeno radno utočište. KUM je svoj doprinos dao i u vidu objavljivanja prijevoda knjige RoseLee Goldberg Performans: od futurizma do danas (Test! - Teatar studentima i Udruženje za razvoj kulture „URK“, Zagreb, 2003.), kapitalnog teatrološkog djela koje je obavezna literatura na brojnim visokoškolskim ustanovama. Izdanje je objavljeno u suradnji s festivalom TEST!, a urednički dio posla obavila je ugledna teatrologinja Višnja Rogošić, u studentskim danima i sama česta izvođačica na KUM-u.

6 KUFER: Smrtoples, dizajn: Marko Matošić, 2008.

Osim kazališno izvedbenih događanja, u sklopu KUM-a često se odvijaju i poetske večeri pri čemu treba istaknuti konstantno ugošćavanje slam poezije kao zasebnog i osebujnog načina javnog izvođenja (u Močvari su gostovala važna imena tog pokreta: Wehwalt Koslowsky, Markim Pause, Dirk Huelstrunk...). Neke od tih večeri ušle su u urbanu legendu, a pojedini nastupi, poput striptiz točaka Vesne Proljeće, izvršili su pogubni utjecaj na um mnogih nadolazećih naraštaja. Pored toga, valja napomenuti kako Močvara cijeli niz godina organizira dramske radionice koje su u svojim studentskim danima polazili brojni danas etablirani kazalištarci (Ivor Martinić, Sven Jakir, Maja Katić...). Program KUM-a je neosporno i danas inkubator domaće nezavisne kazališne scene koji u svoje okrilje prima sve one neželjene, krhke, ezoterične, bizarne i trnovite kazališne biljke željne močvarnih staništa. Mario Kovač

316

KUM - KAZALIŠTE U MOČVARI

predstavljanje knjige Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas, fotografija: Nives Milješić, 10.12.2014.

SASVIM OSOBNO SJEĆANJE NA ONE DANE MOČVARE PRIJE MOČVARE „Sva su sjećanja lažna, ne zato što želimo svjesno kazati neistinu, već stoga što čin pisanja pokazuje da u mozgu ne postoji duboko zamrzavanje gdje su pohranjena netaknuta sjećanja… tek fragmentarni signali koji čekaju da ih oživi moć imaginacije – a to je sve na neki način sreća“, kaže Peter Brook. Za mene osobno, vrijeme je oduvijek bilo relativno, ono se utvaralo i nestajalo kako sam se i ja mijenjala, a opet, neki su utisci ostali u tom bezvremenu kao glavni signali za kasnije živote.

Anica Tomić u performansu Schmrtz Teatra Peep Show (predizborni spektakl), fotografija: Nataša Družijanić, 30.10.1999.

Uvijek sam tvrdila da o mladosti neću govoriti, pisati ili misliti s nekom nostalgijom ili ushićenjem, pa se i ovim putem odričem tog zadovoljstva da o vremenima te naše mladosti, iz današnje pozicije teorijski prozvane alternativom devedesetih, pišem imalo romantičarski ili dojmljivo. Realno, tih devedesetih rat je tek nedavno završio, a ja sam bila šesnaestogodišnjakinja koja je bjesnila na trenutnu politiku, njene nacionalizme i ostale neobične ludizme koji su nas ulovili u tim tinejdžerskim danima. Moja političko-socijalna osviještenost proizašla je iz toga što su nam djetinjstva zatvorili u skloništa, a u mirnodopskim vremenima maltretirali nas nacionalističkim ispiranjima mozga, pa je jedina konkretna i djelotvorna akcija bilo trenutno djelovanje kroz kazalište; performansi i hepeninzi postali su konkretan otpor onome što se događalo oko nas. Moja malenkost uspjela je okupiti desetak istomišljenica iz VII. gimnazije i osnovati grupu Theatre de femmes, te aktivno i glasno uploviti u ta burna vremena kada se pokreće mnoštvo grupa čiji su osnivači postali i ostali moji dugogodišnji

KUM - KAZALIŠTE U MOČVARI

prijatelji. Grupe su se međusobno podržavale, od tehničkih, performerskih ili pak organizacijskih stvari. Najpopularnija je bila Kovačev Schmrtz teatar, zatim su ga slijedile ostale, dok se nije pojavio najradikalniji od svih nas, moj dragi kolega Frljić i njegov Le Cheval. Politika grupe Theatre de femmes bila je malo drugačija. Pokušavale smo se kroz poetičnost, a iz današnje perspektive gledano možda i patetičnost, suprotstaviti novohrvatskom muškom, ratničkom junačkom pokliču tadašnje novoosnovane države. Nažalost, i dvadeset godina kasnije situacija je tek neznatno drugačija: tranzicija je postala stanje uma, alternativa ne postoji, a glasovi otpora sve su usamljeniji ili ih se brzo otkazuje otkazom. Hrvatski mali svijet postao je pravi copypaste proeuropskog hipsterskog vremena. Oporba u kazalištu ili politici postala je trendovski modni selfie kojem je jedino bitno broj lajkova i dobra fotografija. Iz današnjeg kuta, tadašnja Močvara bila je oaza bunta – podrška za one koji su bili dovoljno hrabri da kažu i iskažu svoju trenutnu misao. Gerilski uvjeti nisu sprječavali da upravo od tamo krene tzv. kazališna alternativa devedesetih. Istovremeno ili nešto prije Močvare osnovan je i Attack, koji je krenuo iz bivše tvornice Biserka u Heinzelovoj (danas je tamo neka korporativna banka). Sjećam se da smo upravo tamo Maja Kovač i ja imale jednu od prvih izvedbi naše (tada jako popularne) predstave Ja te volim manje ili suviše, izobličenom pokvarenošću, ako se ta pokvarenost može smatrati onim što drugi ljudi misle……. tadašnje družine Not your bitch, čiji sam igrom slučaja bila koredatelj i izvođač. S novoosnovanim Festivalom alternativnog kazališnog izričaja (FAKI) počinje prava eksplozija raznih alternativnih grupa, već znanih i nekih tek stvorenih – od već spomenutih do Teatra Gromki, Teatra XXX, La vie en rose, Čez cesto, Oberiu, Crna kronika, Belvedere, U.B.I., Bijesne gliste, Meta, Bruvno, Šipak, D.I.Z.E.L.... „Te grupe snažno polemički nastupaju protiv dominantnih estetičkih i organizacijskih modela bez kalkulantskog odnosa spram vlastite društvene pozicije“, pisao je kasnije Oliver Frljić u Frakciji. „Upravo je kazališna produkcija devedesetih uspjela stvoriti scenu koja je mobilizirala širi krug ljudi koji svoje interese nisu mogli zadovoljiti u krugu institucije“, i tako nesvjesno postala svojevrsni otpor instituciji koja odgaja buduće kazališne ljude (čitaj: Akademiji dramske umjetnosti, u kojoj će – ironično – većina onih koji su vodili te skupine: Kovač, Frljić, Božić i moja malenkost završiti tek nekoliko godina kasnije). Jesen 1999. provedena je u novootvorenom klubu Močvara koji je tada bio smješten u Runjaninovoj ulici, pokraj Botaničkog vrta. Tu TDF prvi put izvodi performans Olga na dopustu prema motivima Čehovljeve Tri sestre, gdje je glavna junakinja Olga pet sati sjedila nasred dvorišta kluba gotovo zatrpana snijegom s putokazom prema Moskvi. Važno je reći da je u njemu sudjelovala i moja stalna dramaturginja Jelena Kovačić, koja se tada pridružila grupi i dan danas koautorski surađuje sa mnom. Naravno, radilo se gerilski pa su scenografija i tehničke izmišljotine nastajale u kućnoj radinosti, a tehničko osoblje bili su

↑↑ Kik Melone: Monokrom, fotografija: Nives Milješić, 17.9.2014. ↑ Zoran Josić, Nina Sabo, Edo Kalebić, Jelena Tondini: Sezona kiselih krastavaca, fotografija: Nives Milješić, 11.11.2014. ↓ Franko Bušić i Jurica Ivčević Žorž, pjesnički derbi DADAnti Split Vs. Zagrebački slemeri, fotografija: Nives Milješić, 7.5.2014.

317

318

KUM - KAZALIŠTE U MOČVARI

↓ L’Orchestre d’hommes-orchestres performs Tom Waits, fotografija: Mladen Pobi, 2.11.2016.

↑ Robert Franciszty: Laj/KA/O Lika: nebo-zemlja, performans, fotografija: Siniša Bužan, 28.1.2003.

oni koji su se par sati prije izvedbe našli u blizini (jedan od njih bio je i Mario Kovač). S koferom i putokazom u ruci, desetak Olgi TDF-a tražile su svoj put prema Moskvi i maštale o odlasku. Pa iako se Olga na dopustu poetski razlikovala od budućih TDF-ovih performansa, ona je najavila socijalno-političku angažiranost i kritičko promišljanje tadašnjeg stanja u zemlji. Pravo na izvedbu postalo je pravo na mišljenje i djelovanje. Svojom čežnjom za odlaskom Olga TDF-a korespondirala je i na svojevrstan način najavila masovni odlazak mladih ljudi koji su odbijali sudjelovati u novonastaloj poslijeratnoj stvarnosti, ili se pak u njoj nisu snalazili, istovremeno jasno detektirajući Hrvatsku kao zemlju koja će još dugo živjeti u iščekivanju boljih vremena. Svi smo više manje paralelno studirali na Filozofskom fakultetu, neke od najjačih trupa održale su se i dalje, performansa i hepeninga bilo je sve više, grupe su međusobno posuđivale izvođače za potrebe masovki, pa nije bilo neobično da sam u jednoj večeri, nakon paralelne režije i glume u svojoj grupi, trčala u Schmrtz teatar jer je njima trebala izvođačica mog tipa, ili bi pak s Not your bitch pripremala novu predstavu. U svemu tome Močvara je uvijek bila tu za bilo kakvu vrstu podrške: strateške, organizacijske, produkcijske… Tih godina činilo nam se da svijet možemo promijeniti, da su svi objektiviteti i subjektiviteti stvarnosti promjenjivi ako dovoljno uporno, konstantno, bučno i radikalno upozoravamo na njih. Tih godina nismo bili politički korektni, dapače bez straha i s puno hrabrosti shvatili smo da stvarnost postaje onakvom kakvu je mi učinimo – i u tom i takvom trenutku, sada već trenutku povijesti, sve je bilo moguće. Močvara je bila jedan od prostora koji je svoje bodlje uperio zajedno s našima u borbi za tolerantniju, zaigraniju, ravnopravniju i beskompromisniju zajednicu.

↑ FAKI XII u gostima - Burke: 3 + 1 GRATIS, fotografija: Mladen Pobi, 24.5.2009.

Anica Tomić

KUM - KAZALIŠTE U MOČVARI

319

THEATRE IN THE SWAMP

↑↑ Scena Sisak: Na pučini, fotografija: Nives Milješić, 10.3.2014. ↑

Mario Kovač drži u ruci knjigu RoseLee Goldberg Performans: od futurizma do danas koju su 2003. izdali URK i Test!, fotografija: Nives Milješić, 10.12.2014.

← predstavljanje srpske i hrvatske slam scene, fotografija: Nives Milješić, 26.10.2014.

An important part of the Močvara project right from the start, URK’s theatre arm KUM - Kazalište u Močvari (Theatre in the Swamp) has played an important role in nurturing local talent. Offering rehearsal facilities as well as maintaining a regular performance schedule, KUM remains – as playwright, actor and director Mario Kovač explains – a crucial incubator of independent drama. “Over the years KUM has hosted well over a hundred individual plays, happenings, performances, poetry evenings and other alternative theatrical events. It has survived as the only constant outlet for regional independent theatre. Many significant names have appeared, stripped off, performed or thrown shit at the audience in the name of KUM – leading actors like Zijah Sokolović, Žarko Potočnjak, Slavko Brankov; legends of the performance scene such as Tomislav Gotovac, Vlasta Delimar, Damir “Indoš” Bartol; once unknown and nowadays established dramatists such as Ivana Sajko, Anica Tomić and Oliver Frljić; numerous important drama groups like BADco, Schmrtz Teatar, Kugla glumište, Gledališče Glej, Novi život, In Kharms Way; and musicians embarking on theatrical excursions such as TBF, Zidar Betonsky and Damir Avdić. The amount of enthusiasm, hard work, ideals invested, alcohol, illegal substances and sweat spent in KUM over the years is quite simply unquantifiable, while our early morning discussions about the performing arts would provide enough material to fill several doctoral dissertations.”

←↓ Bjelovarsko kazalište: Medeja, fotografije: Nives Milješić, 18.6.2014.

320

PLES ZA ŠIŠA Tog ponedjeljka, u prosincu 2013., multimedijalni umjetnik Željko Zorica Šiš (1957-2013) slavio bi svoj 56. rođendan. Plemenski ples naša je zajednička ljubav. S nogom na oblaku, plesao je s nama iz neke druge dimenzije.

←↑ Damir Bartol Indoš, Tanja Vrvilo

↑ ilustracija: dijelovi stripa Priča o djevojci V.Z., autor: Željko Zorica Šiš, 1984., montaža: Ana Janjatović Zorica, 2013. sve fotografije: Mladen Pobi, 9.12.2013.

ilustracija: dijelovi stripa Priča o djevojci V.Z., autor: Željko Zorica Šiš, 1984., montaža: Ana Janjatović Zorica

321

←

Andreja Košavić Kurelec

↓

Zlatko Burić Kićo (TIG)

↓↓ Ivan Bilosnić Bic

↑ Jørgen Rasmussen (TIG) ← Božo Matijević Krljo ↓ Ivan Bilosnić Bic, Damir Prica Capri, Igor Pavlica, Andreja Košavić Kurelec

A DANCE FOR ŠIŠ On that Monday in December 2013 multimedia artist Željko “Šiš” Zorica would have celebrated his 56th birthday. We had a mutual affection towards tribal dances. His feet in the clouds, he danced with us from some other dimension.

322

323

PRIMIJENJENA U MOČVARI Primijenjena u Močvari naziv je suradnje koja je pokrenuta između kluba Močvara, UBU-a (Udruge bivših učenika ŠPUD-a Zagreb) i Škole primijenjene umjetnosti i dizajna (ŠPUD). Cilj je senzibiliziranje učenika/umjetnika u nastanku za događanja na nezavisnoj kulturno-umjetničkoj sceni te razvoj školskog kurikuluma u području projektne i izvanučioničke nastave s temama dizajniranja plakata, urbanog namještaja, ilustracija za majice...

1 dizajn: Ivana Stećuk 2

Sanjin Hasanefendić, prezentacija programa Močvare i uvod u radionicu dizajniranja plakata, fotografija: arhiva UBU, 2015.

3-5 dizajniranje plakata za događanja u Močvari i radionica sitotiska, mentorica: Vinka Mortigjija Anušić, fotografije: arhiva Močvare, 2015.

324

PRIMIJENJENA U MOČVARI

dizajn: Andrej Drožđan, 2015.

dizajn: Igor Kurtov, 2015.

dizajn: Sanda Črnelč, 2015.

dizajn: Karlo Kurtov, 2015.

dizajn: Ivana Stećuk, 2015.

dizajn: Tin Cifrek, 2015.

APPLIED ARTS AT MOČVARA In a collaborative project involving Močvara and Zagreb’s School of Applied Arts and Design (ŠPUD), high school students were encouraged to design gig posters, T-shirts, and club furnishings.

idejno rješenje urbanog namještaja od kašeta i paleta, autorice: Dora Gojković, Paula Junković, Paula Španić, dizajn plakata: Dejan Dragosavac Ruta, 2016.

PRIMIJENJENA U MOČVARI 325

dizajn: Karla Ban, 2015.

dizajn: Anamaria Pekšić, 2015.

dizajn: Lara Šimičić, 2015.

dizajn: Mia Čolić, 2015.

dizajn: Dorian Horvatić, 2015.

dizajn: Diana Zubak, 2015.

←← projektiranje i radionica izrade urbanog namještaja od kašeta za Močvaru, mentori: Filip Pintarić, Bernarda Cesar, Marija Juza, Ljiljana Hajdarović, Vinka Mortigjija Anušić, fotografija: Damir Žižić, 2016. ←

idejno rješenje stalaka za bicikle za Močvaru, Paula Prebeg, 2016.

326

327

MEIN GOTT, DA MI JE NETKO REKAO DA ĆU IKAD I IGDJE VIDJETI CLUSTER UŽIVO...

bično kasno navečer, poželjno što kasnije, odemo u onaj malo pomaknuti svijet, nadomak grada, ali taman i onoliko off koliko treba. S pogledom na svjetla s druge obale i slutnjom Save malo izvan vidokruga.

doživjeti sve što god zaželimo od alternativne elite, glazbene i drugačije, na rubu istog onog Trnja iz Ritma zločina. Par stotina metara i par desetljeća od Fabijana Šovagovića i Ivice Vidovića do Mogwai i Stevea Albinija.

U Močvaru sam počeo zalaziti u svojoj 45. godini i zato barem nema iskušenja za inventivni naslov tipa Močvara moje mladosti. Bilo je to, valjda prikladno simbolički, povodom koncerta beogradskog benda Neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar. Da, baš. Pojavila se, malo više očekivano, još jedanput iste te milenijske godine, a u međuvremenu pojavljivale su se svakakve još sile, pa i ona kanadska zvana Do Make Say Think. U to doba još nismo bili pretjerano razmaženi navikom ili barem nadom da ćemo na udaljenosti od samo nekoliko tramvajskih stanica od kuće realno

Kada se vrti unatrag, nasumični ili ciljani pritisci na stop fiksiraju više prizora nego što se čini da bi uopće moglo stati u memoriju.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2007.

Večer kasnog lipnja 2006., vani na travi pod nasipom. Krijesnice, komarci, bicikli na zemlji, Japanci Acid Mothers Temple na pozornici koje nema, između drveća, a prijateljska im zagrebačka predgrupa sa sedmicom i badass gitaristom, s kojom su godinu prije, gore u interijeru, upriličili besplatni psycho-jam, pokazat će se u nadolazećim godinama, vrlo iznenađujuće, kao bend koji sam od svih daleko najviše puta gledao uživo.

ilustracija: Jacob Bannon, layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2012.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2002.

← dio plakata za koncert Neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar, ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Tomislav Turković, 2000.

328

MEIN GOTT, DA MI JE NETKO REKAO DA ĆU IKAD I IGDJE VIDJETI CLUSTER UŽIVO...

Ciča zima potkraj siječnja 2004. Gotovo sa strahopoštovanjem očekujem nedokučivo fantastični Mogwai young team. Za početak, da, oni su daleko od doma. Božićni koraci. Strah od Sotone. My Father My King na bis. Na koncertu je i moj još nerođeni sin. Ni prva grupa koju će on zaista gledati u Močvari tada još nije znala za sebe, pa si još nije ni mogla smisliti ime s dvostrukim x na kraju, tamo u gradu Olympiji, WA. Katkad si tamo i po nekoliko večeri zaredom pa ti se učini kao da nisi ni odlazio kući. Recimo, u srednjem od tri dana početkom svibnja 2014., nakon sjajnog nastupa The Entrance Band, čekam da se izbliza ukaže čarobna Paz Lenchantin, kako bih je zažicao potpis na CD-u. Otkako je par godina ranije s istim društvom svirala u Attacku, napredovala je do uloge v.d. Kim Deal u ostarjeloj festivalskoj inkarnaciji nekoć najboljeg benda na svijetu, te sam jedva povjerovao da će opet navratiti k nama i u drugoj, niskobudžetnoj psihodeličnoj varijanti. I napokon, eto Paz, sitne i jedva primjetne bez bas gitare s ružom. Guli naranču. Smognem hrabrosti da joj se obratim, ok, a onda – kemijska zakaže. Ipak, uspjela mi je napisati „Love, Paz.“ Jeej. Također very hot, very heavy srpnji i kolovozi s Napalm Death, Fucked Up, Converge, Boris. Malo raznovrsnosti? Pa, skoknimo u another dimension, na početak listopada 2010. U ne baš prepunoj dvorani dva postarija, vrlo dostojanstvena gospodina posve staloženo i znalački na svojim elektroničkim spravicama proizvode zvukove koji ni za 40 godina nisu uspjeli splasnuti u mainstream. Moebius (66) i Roedelius (76). Na kraju nazdravljaju uz čaše vina. Mein Gott, da mi je netko rekao da ću ikad i igdje vidjeti Cluster uživo... Ožujak 2003. U gužvi razlaza s Morbid Angel opaža me mladac kome sam navodno predavao na prvoj godini faksa, zapanjen da me vidi tako autsajderski zalutalog među metalcima. Želi zajedničku fotografiju na licu

dizajn: Dario Dević i Hrvoje Živčić, 2013.

mjesta, „jer mi dečki neće vjerovati“. Pa, dobro. What the hell. Još malo raznovrsnosti? Dälek, Sole, Sage Francis, rapperi tamniji i svjetliji. Trknuti japanski pop cabaret Maywa Denki. Češki proto-underground veterani The Plastic People of the Universe. Iz zaborava otrgnuta i odjednom opet hipnotička Igra staklenih perli. Ben Frost, Moly Nilsson i The Raveonettes. Puno Peach Pita i Goribora. Unutar proljetnih mjesec dana 2005. neopisivo unikatno biće po imenu Jonathan Richman i hard rock giganti High On Fire. 30-40 ljudi ili 300-400, nema veze. Povorka čudaka, idola, marginalaca, bivših i budućih rock zvijezda ne prestaje. Neke od upečatljivih epizoda ostale su u predvorju, kod male pozornice uz šank: moćni solo bubnjar Publicist, duhovita gospođica umjetničkog imena Kevin Blechdom, Ted Milton – kao legendarni Blurt na glavnom stageu, ovdje u dvojcu Odes, Pow! s neuništivim Zdenkom Franjićem, divlji orguljaš James Leg, simpatično nizozemsko društvance Zea i Kanipchen-Fit, te još poneka atrakcija za jednoznamenkasti broj radoznalaca. U Močvari za 0 kn ili 45 ili 180 kn – u cjelini, neprocjenjivo. Aktivisti, promotori, organizatori i arhitekti nemogućeg, dizajneri plakata, crtači stripova, ton majstori, filmaši, gitaristi, kulturni gerilci glasoviti ili bezimeni, društvo bilo nekadašnje Barino, žednouho ili prisavski močvarno, razmazili ste nas i navukli, itekako. Odviknuti se od Močvare? Ni na kraj pameti.

Juraj Šiftar

fotografija: Karel Šuster, dizajn: Darko Kujundžić, 2011.

fotografija: Paz Lenchantin, dizajn: Vatroslav Gmaz, 2014.

MEIN GOTT, DA MI JE NETKO REKAO DA ĆU IKAD I IGDJE VIDJETI CLUSTER UŽIVO...

329

MEIN GOTT! IF ANYBODY TOLD ME THAT I’D SEE CLUSTER LIVE ANYWHERE, NEVER MIND IN ZAGREB...

fotografija: Christine Roedelius, dizajn: Tomislav Vranić Vrana, 2010.

Maths professor and lifelong music fan Juraj Šiftar here describes how he first went to Močvara at the age of 45 and soon became an almost permanent resident of the club, getting to see bands like Acid Mothers Temple, Mogwai, Napalm Death, The Plastic People of the Universe and many more. What resonates strongly from Šiftar’s article is the sheer wealth and variety of bands that appeared at Močvara over the years, and how the club became a natural home-from-home for people of diverse backgrounds and generations. “March 2003. It was just after the Morbid Angel gig. Coming out, I was spotted by a young man who told me that I was his lecturer at university. Surprised to see me, seemingly out of place among so many metal fans, he asked to take a photo of the two of us on the spot. ‘Otherwise the lads just won’t believe me’. Fine! Why not?”

dizajn: Tomislav Vranić Vrana, 2012.

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Slobodan Alavanja Slobić, 2009.

330

331

1 2013.; 2 2014.; 3 2015.; 4 2016.

THIS TOWN NEEDS POSTERS

(SVEN SORIĆ, HRVOJE SPUDIĆ)

Dinamičan duo u jednakom omjeru sačinjen od sisačkog mulja i zagrebačkog asfalta. Po struci arhitekti koji su se odmetnuli u dizajnere, stvaraju izuzetno lijepe, ručno rađene plakate, pri čemu izrada svakog pojedinog zahtijeva neuobičajenu količinu vremena i fizičkog napora. Dečki, reklo bi se, izgaraju za umjetnost. Made up of equal measures of Sisak mud and Zagreb asphalt, this dynamic duo design hand-printed posters of exceptional beauty, each of which demands an extraordinary amount of time and physical effort. 3

Jakov S. Perković

332

CALVIN JOHNSON, LIME CRUSH

333

dizajn: Lovro Škiljić/Biblical Violence, 2015.

sve fotografije: Mladen Pobi, 18.10.2015.

334

335

MOČVARNI LABORATORIJ ODLIČNE RADIONICE ZA RAZGIBAVANJE DUHA

Nakon prvih radionica na otoku Visu u sklopu projekta Otokultivator (2001.-2003.), Močvara od 2004. godine nastavlja redovito organizirati radionice u Zagrebu.

vega je tu bilo. Ljudi s viškom energije, volje i slobodnog vremena mogli su se okušati i izvježbati u raznim vještinama i disciplinama. Uglavnom je vladala dominacija umjetničkih radionica poput plesne (koju je vodila Ivana Vratarić), likovne (Marijana Stanić), dramske (Mario Kovač), radionice stripa (Tihomir Tikulin Tico), kreativnog pisanja (Marko Tomaš) i filmske (nekolicina voditelja). Kako je ipak riječ o Močvari, poznatom klupskom i koncertnom prostoru, logično je da se dio radionica bavio i srodnom tematikom, poput zlobubnjarske (Zoran Šuster), radionice oblikovanja svjetla (Marko Matošić), rock fotografije (Mladen Pobi) i tonske (nekolicina voditelja). Uz klub Močvara neminovno se vežu i pojmovi alternativnih svjetonazora pa su održavane i radionice koje njeguju takve egzotične teme kao što su žongliranje (Davor i Margareta Peršić), etno radionica u kojoj su se učile stare pjesme (Dunja Knebl), rearhitektura (Saša Relić), te radionica održavanja bicikla u kojoj su se učile vrlo praktične vještine nužne za život na dva kotača, a kao voditelji su se izmjenjivali Saša Relić i Goran Šarić. Iako se rad kluba Močvara najčešće veže uz studentsku populaciju, nerijetko su upravo na ovim radionicama rame uz rame zajednički radili srednjoškolci i oni nešto starije dobi stvarajući tako prirodnu međugeneracijsku solidarnost i povezanost. Nakon gotovo svakog ciklusa klub bi organizirao zajedničku prezentacijsku večer na kojoj bi polaznici jedni drugima pokazali čime su se bavili tijekom proteklih mjeseci, a vrlo često su se iz toga znali roditi i novi umjetnički projekti.

Lako bih se u ovom tekstu mogao nabacivati brojkama i statističkim podacima koji bi, usprkos svojoj impozantnosti, teško mogli dočarati kreativnu atmosferu na radionicama. Za spoznati nešto takvo, bojim se da ćete morati podići guzicu sa stolice ispred televizora ili kompjutera, prošetati ili otpedalirati do Savskog nasipa i uključiti se u radionicu po vlastitom izboru! Mario Kovač

↑ crtež: Saša Relić ← radionica održavanja bicikla

336

MOČVARNI LABORATORIJ

1 dizajn: Darko Kujundžić, 2006. 2 dizajn: Tomislav Vranić Vrana, 2009.

MOČVARNI LABORATORIJ

337

↑ dizajn: Darko Kujundžić, 2007.

8 3

plesna radionica

4, 5 radionica rearhitekture 6 zlobubnjarska radionica 7

etno radionica

8, 9 likovna radionica

338

KLUB OTVORENIH VRATA

ODI TI NA LAB, SINE…

12 10 tonska radionica; 11 filmska radionica; 12 novinarska radionica

U Močvaru sam prvi put došao s mamom, 1999. Ona je URK-u tada vodila knjige, a ja sam imao 11, 12 godina i irokezu, što i nije tak čudno ak znate da me stari još kao bebu uspavljivao s Ramonesima i Clashom. Sjećam se da sam staroj pomagao sortirati račune u prostoriji iza šanka u Runjaninovoj i nekak mi je već tada bilo jasno da je to neki klub. A u Močvaru sam počeo izlazit negdje sa 16 godina, u drugom srednje. Taman je bio počeo rat u Iraku i tu mi se malo promijenio fokus. Bio sam svaki dan na prosvjedima, tamo ispred ambasade i malo sam više ušao u neku anarho scenu i, generalno, u ozbiljniju punk priču. Tu sam negdje i počeo radit mjuzu na kompu, po četiri, pet sati dnevno, što je stara skužila i poslala me na tonsku radionicu u sklopu Močvarnih laboratorija. To je bilo 2004., prva tonska radionica, vodili su je Nixa i Damir. Meni je sa 17 godina bilo super da uopće mogu ić na tak nešto. Tu sam već skužio da me to ful zanima i da sam jedan od ljudi koji su najviše zagrizli. U programu radionice bilo je da tu i tamo dođeš na neki koncert, kao, napravit zvuk nekom bendu ili radit monitoring. Nixi i Damiru je bilo super što sam ja tak nabrijan, pa su me u nekom trenutku počeli zvat da radim monitoring na koncertima. U početku nisam uopće ni htio čut da me plaćaju, al u nekom trenutku jednostavno više nisam mogao odbit, pa sam zapravo počeo radit u Močvari još dok sam bio u srednjoj. A nakon srednje sam otišao u Milano, na SAE, faks za tonske inženjere koji mi je preporučio i Nixa još na radionici. Tak da sam, nekak, zbog Močvare skužio što želim radit u životu, što je… pa ono, dosta važna stvar. Jasmin Dasović, glavni tonac Močvare, iz intervjua

MOČVARNI LABORATORIJ

339

THE MOČVARA LABORATORY

The Močvara Laboratory was the title given to a series of workshops covering not just cultural activities like drama, art, dance, music, comic strips and creative writing, but also subjects like stage lighting, sound engineering and bicycle maintenance. These workshops frequently drew an audience slightly different from the usual club-going crowd, with everyone from high-school kids to indeterminably older types signing up for the laboratory’s courses. There was usually an end-of-year showcase when graduates of the laboratory would show off what they’d learned – an occasion that frequently served as a springboard for future endeavours. Jasmin Dasović started going to the Laboratory’s sound engineering workshop in 2004. He is now Močvara’s chief sound engineer. “I was only 17 when I started and it was just cool that there was something like that to attend… Workshop organisers Nixa and Damir were impressed by my enthusiasm and started ringing me up and asking whether I could come in and do the sound monitoring at regular concerts. To start with, I didn’t wantto get paid anything for it, but after a while it just became impossible to refuse, so I ended up working for Močvara while I was still at school…. So, in a way, it’s thanks to Močvara that I discovered my life ambition.”

zmajarska radionica

14, 15 dramska radionica

sve fotografije: Mladen Pobi

340

SHELLAC, ALLROH

koncert u sklopu 40-dnevnog programa zatvaranja MoÄ?vare, sve fotografije: Mladen Pobi, 9.5.2008.

341

ilustracija: Igor Hofbauer Hof, layout: Darko Kujundžić, 2008.

342

343

1 2016.; 2 2017.; 3 2017.; 4 2016.

2 4

KRUNOSLAV NEMČIĆ RAKUN Većina Močvarinih dizajnera su ljudi koji su od malih nogu živjeli izvan sustava, neopterećeni društvenim normama i stegom. Ne i Rakun! Ovaj je autoritativni gospodin tek nakon niza godina marljivog građenja karijere u državnoj upravi svom likovnom daru pustio da zablista punim sjajem. Čovjek skrivenih talenata na glasu je i kao izuzetan gitarist i songwriter, te sljedbenik neobične prakse po kojoj svaki prvi koncert benda u kojem svira ujedno postaje i posljednji. Rakun has led something of a double life, building a career as a civil servant while developing his talent for visual art at the same time. Also an outstanding guitarist and songwriter, Rakun has a more unusual claim to fame: the first concert of every band he plays in also turns out to be the last. 3

Vjeran Pavlinić Columbo