SADRŽAJ Dijete……………………………..........................4 Exorcizam of Emilly Ros............................6 Sama u mraku ..........................................8 Petak 13………………………..........................10 Ubojica……………………..............................12 Slučaj Amityville......................................16 Drag me to hell…………………….................20 Ulica Straha………………………………………….22 Sotona.....................................................24 Nepozvani gost.......................................27 Special Box.............................................32
UVODNA RIJEČ USKORO SPECIAL BOX
Dobrodošli u specijalno izdanje povodom petka 13.og . Napominjemo vas da su sve priče koje pročitate u magazine pronađene na internetu te da nije bilo navedeno tačno ime i prezime autora. Ukoliko ste vi vlasnik nekog od autorskih prava u magazine molimo vas da nas kontaktirate na movietime@hotmail.rs.
Dijete U jednom malom gradu je živio mladi bračni par, Marko i Ivona sa svojim petogodišnjim sinom Nikolom. Oni su često odlazili vikendom u svoju vikendicu na jezeru. Jednom Ivona nije mogla idi, pa su otišli sami Marko i njegov sin. Marko je malo previše popio i nije ni primijetio da se njegov sin utapa u jezeru. Kada je primijetio da nema njegovog sina, brzo je došao k sebi i odmah ga počeo tražiti. Kada je pogledao u jezero, vidio je beživotno tijelo njegova sina kako pluta po jezeru. Pokušao ga spasiti, ali više nije ništa mogao. Kada je to doznala njegova žena, ona ga je zauvijek krivila za to. On je rekao da on nije ništa mogao učiniti i da ne može njega kriviti za tu nesredu. Njih dvoje više nisu mogli ostati u svom gradu, zbog toga što je tu bilo previše uspomena na sina, pa su se odlučili preseliti u drugi grad, Ličku Rječinu. Prodali su svoju staru kudu i vikendicu i kupili su jednu kudu u Ličkoj Rječini. Nedugo nakon useljenja, često ih je nodima budio dječji plač. Ali nikako nisu uspjeli saznati odakle dopire taj plač. Kada bi krenuli da čuju odakle dolazi plač, on je brzo prestao. Oni su nastavili spavati. Mislili su da netko od susjeda ima dijete, i da ih njegov plač budi. Nakon nekoliko dana kada im je to postalo ved čudno, pitali su sve susjede da li imaju dijete ili da li čuju plač, ali nitko od susjeda nije imao dijete, a nisu ni čuli plač. Jedne nodi probudila se samo Ivona i ona se digla iz kreveta da vidi odakle taj plač dolazi, ali ovaj put nije prestajao brzo. Zvuk plača je vodio Ivonu do jedne male sobice na tavanu. Kada je otvorila vrata od sobe, u sobi je vidjela samo sjenu jednog djeteta. Ivona je upitala dijete zašto plače, a dijete je počelo glasnije plakati, a nakon toga počelo nešto nerazumno govoriti. To je postajalo sve glasnije i glasnije i ved se moglo razumjeti da je dijete reklo: ''Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv!'' Kada je Ivona to čula, a ved je sama krivila Marka za sinovu smrt, potpuno je izgubila kontrolu nad sobom i otišla je u kuhinju. Uzela je nož i otišla kod muža u sobu i počela ga je bosti nožem i vikala: ''Ovo je za Nikolu!!!'' Kada je Ivona vidjela što je učinila, znala je ne smije zvati policiju, jer bi ju sigurno osudili za ubojstvo. Odvukla je njegovo tijelo u podrum, izbacila svu hranu iz zamrzivača i stavila je njegovo tijelo unutra. Počistila je svu krv u kudi. Sljededi dan je rekla susjedima da je Marko otišao poslovno iz grada.
Sljededu nod je ponovno čula dječji plač i ponovno otišla gore. Tamo je opet vidjela sjenu djeteta i ponovno je čula: '' Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! '' Sada joj nije bilo jasno što sada dijete hode. Ona je rekla: ''Osvetila sam se za tvoju smrt, što sada hodeš da učinim?''. Dijete je odgovorilo: ''Učini mu ono što je on učinio meni.'' Ivoni nije bilo jasno što treba učiniti. Sljededi dan dok je razgovarala sa susjedom saznala je da su bivši stanari imali dijete koje je nestalo i nikad nije pronađeno. Ako ju zanima više o tome, trebala bi pitati bivše stanare. Rekla joj gdje oni žive. Ivona je odmah otišla kod njih i pitala ih što je bilo s djetetom, na što su oni odgovorili da ni oni ne znaju. Rekli su da ga je policija tražila godinu dana ali ga nije uspjela pronadi. Ivona im nije vjerovala, pa se malo propitala kod susjeda. Oni su rekli da je otac često tukao dijete i zatvarao ga u sobu na tavanu. Majka je uvijek bila protiv toga, ali je on i nju tukao, pa se ona nije smjela previše buniti. I rekli su još da se govori da je otac ubio dijete. Ivona je sljededu nod otišla gore u sobu i pitala dijete što treba učiniti. Dijete je samo govorilo: ''Ruže u dvorištu. Ruže u dvorištu. Ruže u dvorištu.'' Sljedede jutro Ivona je otišla u dvorište do ruža i tamo je sve izgledalo normalno, a onda je počela kopati kod ruža i našla je kosti. Odmah je posumnjala da su to kosti djeteta. Odnijela je kosti odmah policiji. Policija je otkrila da su to kosti nestalog djeteta. Policija je odmah uhitila majku i oca djeteta. Ivona je otišla na tavan u sobu i dijete joj je samo reklo: ''Sada sam slobodan. Hvala.'' Nakon što je to rekao nastala je jaka bijela svjetlost u sobi i kada je nestala, soba je izgledala potpuno normalno. Nakon što joj je umrlo dijete i nakon što je ubila svoga muža bez pravog razloga bila je u prevelikoj depresiji i uzela je onaj nož s kojim je ubila muža i počinila samoubojstvo. Sljededeg jutra stražari su pronašli u deliji oca djeteta očevo beživotno tijelo s veoma bolnim izrazom lica. Mrtvozornik je otkrio da je umro od nedostatka kisika, baš kao da je sahranjen u zemlju živ. Majka je puštena iz zatvora zbog nedostatka dokaza protiv nje. Policija je pronašla tijela Marka i Ivone u kudi. Kuda je poslije prodana nekom mladom bračnom paru.
The Exorcism of Emily Rose Režija: Scott Derrickson Glavne uloge: Laura Linney, Tom Wilkinson, Campbell Scott, Jennifer Carpenter Žanr: Horor Triler Distribucija: Columbia Pictures Trajanje: 119 min Godina: 2005.
Naravno sve je započelo 1973.godine sa remek djelom Williama Friedkina „The Exorcist“ koji ledi krv u žilama generacijama gledatelja, a nakon toga stigla su i tri nastavka, a u međuvremenu se pojavilo još filmova na isti fazon ok kojih neki nizu ni važni pomena. Jedan koji je svakako važan pomena je sudski horor triler „The Exorcism of Emily Rose“ koji zapravo predstavlja pravo osvježenje teme, pošto je u pitanju ostvarenje koje je rađeno prema istinitom događaju. Režije projekta prihvatio se mladi američki reditelj Scott Derrickson, koji se potpisuje i kao koscenarista, u naslovnim ulogama gledamo fantastični glumački par koga čine za Oskara više puta nominovana glumica Laura Linney, koje se sjedamo iz klasika „You Can Count on Me“, „Mystic River“ i „Kinsey“ i britanski veteran Tom Wilkinson, koji je pored bezbroj nagrada za ulogu u hit komediji „Full Monty“ imao i nominaciju za Oskara za dramu „In the Bedroom“. U ulozi Emily Rose gledamo mladu ljepoticu Jennifer Carpenter, koje se neki sječaju iz komedije „White Chicks“ dok ostatak glumačke ekipe zaokružuju junak SF spektakla „The Chronicles of Roddick“ Colm Feore i junak kultnog klasika „Roger Dodger“ Scott Campbell. „The Exorcism of Emily Rose“ protekle je jeseni ostvario neočekivano dobro otvaranje od 30 miliona dolara na američkim kino blagajnama na kojima je ukupnu zaradu iznio na 75 miliona dolara. Radnja filma počinje na što mlada djevojka umire pod paskom sveštenika iz njene parohije. Nakon zavšetka studija, Emily je je bila ubjeđena da je njeno tijelo zaposjeo zao duh. Nakon što je klasična medicina prestala djelovati, ona se okrenula vjeri. Pod njegom sveštenika nesretna djevojka umire a on završava na optuženičkoj klupi radi njene smrti. Njega predstavlja ambiciozna i posvedena odvjetnica koja ne vjeruje u Boga. To je priča o Emily Rose, koju pričaju akteri na suđenju i sveštenik koji ju je posmatrao tokom zaposjednutosti....
Sama u mraku Tatjana je stavila ruke dublje u džep da joj bude toplije, vjetar je nosio snijeg u njeno lice. Oko nje su bile samo visoke zgrade. Ceste su bile potpuno prazne. Nitko osim nje nije hodao ulicom. Tatjana je poželjela da ne mora tako kasno hodati kudi sama, ali zbog posla u jednom kafidu, ponekad je radila do kasno. Tako je hodala dok nije došla do jedne male uličice kroz koju je morala prodi na putu do kude. Polako je ušla u uličicu. U ulici nije bilo nikakvih svjetala. Ulica joj je izgledala puno duža, nego što izgleda po danu. Tatjana je bila jako uplašena, hodala je brzo ne gledajudi nigdje na stranu. Jedina stvar koja joj je davala snagu da ide dalje je bilo to da de brzo stidi kudi. ''Što je to bilo?'', pomislila je Tatjana nakon što je čula nešto poput koraka. Uhvatio ju je još vedi strah kad je ponovno čula zvuk cipela iza nje. Stala je. Počela se okretati da vidi tko je to. Nije nikog vidjela, oko nje je bio samo mrak. ''Ima li koga?'', počela je dozivati nekoga. Nakon što je malo promislila, shvatila je da bi bilo bolje da nije ništa rekla. Ako ju netko slijedio, on bi mogao opaziti intenzivni strah u njenom glasu. Opazio bi njenu ranjivost. ''Ti si dobro, nitko te ne slijedi.'', Tatjana je to ponavljala u sebi. Jedino što je sada željela je bilo da bude u svome sigurnom stanu. Osjetila je da ju je netko uhvatio s leđa. Htjela je pobjedi, ali nije se mogla pomaknuti. Čula je jedan glas iza leđa. Osoba je tiho rekla: ''Dobra večer'' Okrenuvši se, našla se licem u lice s nepoznatim čovjekom. On je bio u ranim dvadesetim godinama, s crnom kosom i crnim očima. Koža mu je bila blijeda, bez ikakve boje. Tatjana je samo šutjela i gledala u njega. Njezino srce je lupalo glasno. Tatjana se uspjela otrgnuti od njega i počela je trčati u smjeru u kojem je pretpostavljala da je njezina kuda. Jurila je niz ulicu i ved se zadihala od trčanja. Ved je pomislila da de joj noge otkazati od trčanja, kad se pojavio čovjek ispred nje. Tatjana je naglo stala. ''Bezobrazno je otidi bez pozdrava.'', rekao je čovjek. On se smijao i njegove oči su pregledavale područje. ''Šta hodeš?'', počela je vikati Tatjana. ''Mi…….samo hodemo razgovarati'', rekao je čovjek. ''Mi…….?'', pitala je Tatjana. Po prvi puta Tatjana je primijetila oko sebe još nekoliko ljudi koji su je okruživali u krug. Stajala je tamo bespomodno. Kako bi ona voljela biti doma, sigurna u svome domu….
Zatvorila je oči i spustila se na koljena. Tople suze klizile su niz njeno lice. Osjetila je da joj nešto probolo vrat. Taj probod bio bezbolan i kao da ju je samo uspavao. Tatjana se probudila u hladnom znoju. Tatjana je shvatila da je doma u krevetu, živa i zdrava u svome sigurnome krevetu. Samo čudna nodna mora, prekinule njen san. Ali sve je izgledalo tako…….stvarno. Da li je ona stvarno to sve sanjala? Tatjana je ponovno legla i stavila glavu lagano na jastuk. Povukla je prekrivač preko ramena sretna što je kod kude. Ali nešto nije bilo u redu. Njezin vrat je bio vlažan s gustom tvari. Nečim gušdim nego znoj. Prošla je rukom po vratu i pogledala u ruku. Boja s njezina lica je potpuno nestala. ''Krv'', viknula je Tatjana. Krv je curila s njena vrata. Njezina bijela majica je skoro cijela postala crvena. Tatjana je otvorila usta i ispustila veoma jaki vrisak…..
www.crofriends.com Forum za sve, za stare i mlade, bogate i siromašne, obrazovane i neobrazovane, za pripadnike svih nacionalnosti, vjerskih opredjeljenja i seksualnih orijentacija, za ljude svih boja kože...
Grupa mladida i djevojaka otkriva napušteni kamp na Crystal Lakeu, gdje uskoro upoznaju Jasona Voorheesa i njegove smrtonosne namjere. 'Petak 13' priču započinje s Jasonom Voorheesom, dječakom iz Crystal Lakea koji se navodno utopio u obližnjem jezeru zbog nepažnje tinejdžera koju su ga trebali čuvati. Njegova majka, koja cijelo vrijeme traži osvetu za svog sina, biva ubijena desetljedima poslije toga, a područjem se polako počinju širiti glasine da je jezero ukleto. Od ovog trenutka film postaje kombinacija prva četiri originalna filma, ali ovoga puta Jason je prikazan kao ljudsko bide, a ne kao neki zombi ili superman. Jason sada traži osvetu za brutalno ubojstvo svoje majke Pamele, a njegov uvrnuti um nede prezati ni od čega. Tada upoznajemo i Claya koji u potrazi za svojom mlađom sestrom krede prema tajanstvenoj šumi jezera Crystal Lake. Nije mu trebalo mnogo vremena da otkrije napušteni kamp prepun trulih koliba prekrivenih mahovinom. Kada je odlučio krenuti za svojom sestrom, policija mu je preporučila da ostane doma, a kada počne razgovarati s rijetkim mještanima još se više obeshrabri. Svi su mu rekli jednu te istu stvar: 'Tko ovdje nestane, nestao je zauvijek', ali to ga nije obeshrabrilo. Daljnji tragovi vode ga do kolibe u kojoj se nalazi nekoliko studenata. Oni su ovdje kako bi se zabavljali, ali uskoro se počnu događati užasne i zastrašujude stvari. Prekasno shvadaju da su nabasali na teritorij jednog od najstrašnijih i najnemilosrdnijih psihopata ikada – zloglasnog ubojicu koji terorizira Crystal Lake naoružan velikom oštrom mačetom, Jasona Voorheesa.
Petak 13
Ubojica Bila je nod u Ličkoj Rječini. U blizini nije bilo ni žive duše. Obitelj Maričid se selila u jednu staru, napuštenu kudu gdje je živio starac Petrovid dok mu nije izvađena kralježnica i glava spržena u mikrovalnoj pednici. To je bilo najgore ubojstvo koje je čovječanstvo ikad vidjelo. Taj strašan zločin je počinio njegov sin Tihomir. To ubojstvo je stvarno potreslo zajednicu. Stari Petrovid je stvarno volio svog sina. Branio je svog sina kada je činio mala vandalska djela protiv drugih članova zajednice. Tihomir je imao stalno problema, a njegov otac mu je uvijek pomagao. To ubojstvo je bilo tako neočekivano. Njegov otac mu je bio jedini prijatelj. Vratimo se sada obitelji Maričid koja se uselila u njihovu kudu. To je bila jedna obična obitelj. Ante i Ana su imali dvoje djece, petnaestogodišnju Mariju i desetogodišnjeg Marka. Djeca su upalila televizor kojeg je otac tek donio iz kombija. Nije bilo ništa pametno na programu pa su stavili na vijesti.
U vijestima su čuli sljedede: „Večerašnja glavna vijest je da je Tihomir Petrovid pobjegao iz psihijatrijske bolnice. Da vas podsjetimo, Tihomir Petrovid je ubio svoga oca tako da je izvadio njegovu kralježnicu, odsjekao mu glavu i spržio je u mikrovalnoj pednici. Policija strahuje da bi se mogao vratiti u svoj rodni grad, Ličku Rječinu. To je posebno upozorenje svim ljudima s tog područja da budu na posebnom oprezu. Nemojte otvarati vrata strancima. Policija ulaže sve mogude napore da uhite najokrutnijega ubojicu. On može biti naoružan i opasan.”
„O čemu su to govorili?”, pitao je otac.
„Ma ništa posebno. Samo još jedan zatvorenik je pobjegao i policija želi da svi budu na oprezu.” Odgovorila je Marija, koja nije željela propustiti nijedan trenutak TV showa koji je slijedio na TV-u.
Ante je bio više zabrinut zbog vijesti i želio je biti na oprezu, ali nije želio plašiti djecu.
„Ana!”, viknuo je Ante, „dođi u kudu. „Šta? Još imamo jedan cijeli kamion stvari za unijeti unutra.”, prigovarala je Ana. „Ne sada, dušo. Samo uđi unutra da mogu zaključati i pomozi mi provjeriti da su svi prozori i vrata zaključani.”, rekao je Ante. „Šta se događa s tobom?”, upitala ga je Ana zbunjena njegovim ponašanjem. „Ubojica je pobjegao iz zatvora. Policija misli da bi mogao dodi ovdje u Ličku Rječinu.”, objasnio je Ante. Tek kad su provjerili sve brave, čuli su jedan glas. „On dolazi kod vas”, upozorio ih je glas. „Vi........vi dete umrijeti.”
„Tko si ti? Tko je u kudi? Tko de dodi kod nas?“, ispitivao je Ante dok je pretraživao sobe da nađe uljeza. Obitelj se držala zajedno na kauču i gledali su prozore i vrata, bojali su se da su im životi u opasnosti. Ali nisu mogli zvati policiju i redi im da ih je duh upozorio da de ih netko ubiti. Točno kad je sat označio ponod, čuo se zvuk otvaranja glavnih ulaznih vrata. Obitelj se zagrlila zajedno kad je zvuk koraka postajao sve glasniji i glasniji, kako se približavao sobi u kojoj su sjedili njih četvero. Ante je uzeo bejzbolsku palicu. Čekao je pred vratima da uđe uljez u sobu. Odjednom su se ugasila svjetla i Marija je vrisnula. Kada su se svjetla upalila, ubojica se pojavio pred njima. „Gdje je Marija, ona je nestala”, viknuo je Ante. Njezina majka je počelo odmah plakati. „Tko si ti”, upitaše ga Ante. „Zašto, ja sam Tihomir.”, smijao se zlobno, vidjevši koliki je strah prouzročio kod obitelji Maričid. „Gdje je naša kder? Dati demo ti sve što želiš ako nam vratiš našu kder.“, jecala je Ana. „Vi hodete vidjeti svoju kder ponovno?“, smijao se Tihomir. „Pa, pogledajte.“ Tihomir je pokazao na strop i Ana je vrisnula. Tamo je bila zavezano Marijino beživotno tijelo sa 13 čvorova. „Svi mi moramo jednom otidi“, rekao je Tihomir i nestao. „Pokušao sam vas upozoriti, ali vi niste slušali“, rekao je onaj stari glas. „Bježite dok još možete, on de se vratiti.“ Ante se uspaničio i nije ga bilo briga što drugi misle i počeo je vikati: „Marko, Ana idemo odavde!!“
Ponovno su se ugasila svjetla i čuo se krik njegove žene. „Ana“, viknuo je Ante. Kada su se svjetla upalila, Ane više nije bilo. Tihomir ju je odvukao u šumu gdje je bio stroj koji služi za rezanje grana i drva. Bez oklijevanja, Tihomir je stavio Anu u stroj i upalio ga. Dijelovi kostiju i krv frcali su okolo mjesta gdje je Ana bila živa izrezana. On je stajao tamo i gledao taj prizor kao da gleda neku izvedbu komedije. „Sada je vrijeme da umru ostali u kudi, kada nede otidi iz moje kude.“, govorio je Tihomir dok se vradao u kudu. Ante je bio u kuhinji i tražio je Anu. Nije mogao zvati pomod zbog toga što su se tek doselili u kudu, telefon još nije bio priključena, a najbliži susjedi kilometrima daleko. On je samo želio da se prekine ta nodna mora.
„Ti si sljededi“, rekao je Tihomir kad je uhvatio Antu za vrat. Ante je uspio uzeti nož da pokuša obraniti sebe i sina. Potrčao je gore u sobu, a Tihomir za njim. U sobi ga je uspio uhvatiti i oteo mu nož. S tim nožem mu je razrezao grkljan i nastavio mu potpuno odrezati glavu. Podigao je njegovo tijelo na ramena i vrtio se po sobi da pošprica cijelu sobu krvlju. Odnio je njegovo tijelo do stepenica i bacio ga dolje.
„Tata“, vikao je sin. Sada je bio potpuno sam s ubojicom. Tihomir se počeo glasno smijati i gledao u Marka i rekao: „Dobro došao u moju nodnu moru....“ „Ne više“, rekao je onaj glas. „Tko je to rekao?“, pitao je Tihomir, po prvi puta uplašeno. „Ti zvučiš kao moj..........moj tata.“ „Vidio sam dosta. Ti više nedeš nikoga povrijediti, naručito ne ovoga dječaka. Možda sam uništio tebe, ali nedu ovoga dječaka.“ „Dođi i bori se kao muško. Jednom sam te ubio, mogu ubiti i tvoju dušu.“ Tihomir je gledao uplašeno i odjednom osjetio da je poletio i zabio se u zid. Na zidu se zabio u jednu vješalicu koja ga probola kroz tijelo. Tako na zidu je samo rekao: „Tata, pomozi mi.“ „Ne ovaj put sine, ne ovaj put.“
č Slucaj Amityville Postoje li zaista uklete kude, zagrobni život, sablasti koje lunjaju izgubljene u vremenu i opsjedaju ljudske umove ? Jesu li kude poput spužvi koje upijaju sve naše emocije tokom godina ? Ako vas imalo zanima opsjednutost i duhovi, vjerujem da de vam se ovaj tekst svidjeti. Naime slučaj Amityville je jedan od najpoznatijih slučajeva ukletih kuda. O toj sablasnoj kudi na Long Islandu napisane su mnoge knjige i snimljeno čak 8 horror filmova od kojih je onaj prvi u sedamdesetima bio velik hit.
ISTORIJA KUĆE Holandska kolonijalna kuda izgrađena je davne 1928. godine, navodno na prostoru na kojem su živjeli oboljeli Indijanci te gdje su odmah bili i pokopani. Nakon toga pa sve do 14. Novembra, 1974. godine nema nikakvih informacija o kudi niti priča o opsjednutosti. POKOLJ PORODICE DeFeo Oko 03:15 ujutro, 14. Novembra, 1974. godine, 22-godišnji Ronald DeFeo ustao je iz kreveta i uzeo svoju 35mm pušku i izašao iz sobe. Ronaldovi roditelji, dvije sestre i dva brata su ubijeni te nodi, svaki od njih pogoden u glavu straga. Nakon nekoliko dana Ronald je priznao ubistva iako je kasnije tvrdio da je policija priznanje iz njega izvukla batinama. Na saslušanju 22. Novembra, 1975. godine Ronaldov advokat uložio je žalbu branedi svoga klijenta ludilom. Žalba je odbijena i Ronald je osuden za 6 ubistava 2 stepena te kaznom po 25 godina za svako ubistvo (150 godina ukupno). Danas se nalaziu strogo čuvanom zatvoru u Danemorrai. Ronald DeFeo i dalje tvrdi da je čuo glasove koji su ga proganjali neko vrijeme dok je bio u kudi te da je bio opsjednut. Govorili su mu “Pobij ih, pobij ih sve !”. Svemu je bila kriva nadprirodna sila koja se tamo nastanila. Uprkos odluci porote, zaista postoji nekoliko pitanja u DeFeo slučaju na koja još ni danas nema odgovora, samo nagađanja. Tako npr. puška kalibra 35mm pri pucnju proizvodi veliku buku. Kako to da se ni jedan od šest članova obitelji nije probudio pri prvom pucnju, te kako to da se ni jedan od njih nije borio nego su umrli, ubijeni s leđa u krevetu dok su spavali ? Zatim ubistvo se dogodilo u 03:15 ujutro, po zimi. Ostale kude su na malom razmaku od one u kojoj je živjela porodica DeFeo. Nitko od susjeda nije cuo pucnjeve iako je puška opalila šest puta. OBITELJ LUTZ George i Kathy Lutz znali su nešto malo o DeFeo pokolju, samo da je mladid pobio cijelu svoju porodicu, kada su odlučili kupiti kudu. To im nije smetalo pri kupnji. “Agentica zapravo nas nije smatrala za ozbiljne kupce,” Prisjeda se Kathy. “Mislim da joj je samo dosadilo prekapati razna mjesta jer nisu imala sve što smo mi zahtijevali. Stogaje odlucila pokazati nam nešto što je smatrala da je izvan našeg dohvata. Potpuno se iznenadila kada smo joj rekli da demo uzeti kudu. “Kuda je bila odmah uz vodu zajedno s malim molom, garažom i bazenom. Bila je dovoljno velika i za Georgov ured”, ali bila je nešto skuplja nego što su namjeravali potrošiti. Ukratko bila je kao savršena za njih, zapodizanje porodice. 18. Decembra, 1975. godine, nešto više od godinu dana od kako se je dogodio pokolj u kuci George, Kathy, njihova djeca te pas Harry uselili su se u kucu. Dan nakon useljenja porodica Lutz pozvala je velečasnog Mancusso da blagoslovi kudu. No kada je velečasni započeo ceremoniju nevidljiva sila napala ga je, a kroz kucu je navodno odjeknuo užasan glas govoredi im “Izlazite !”. Kasnije stručnjaci za parapsihologiju zaključili su da je blagoslovljene kude izazvalo zlo, probudilo ga te započelo lančanu reakciju događaja koje de uticati na Lutzove još godinama. Uprkos paranormalnoj pojavi, velečasni je dovršio ceremoniju te otišao iz kuce. Kasnije usamostanu velečasni je bio napadnut drugi put od nevidljive sile, ovaj put puno jače. Završio je s teškim ozljedama i borio se za život nekoliko dana u bolnici.
Iako je bio teško ozlijeđen čim je došao k svijesti pokušao je kontaktirati Kathy i Georga te ih upozoriti. Želio im je reci da odmah napuste kudu. Stalno ih je pokušavao kontaktirati telefonom no svaki put kada bi se linija uspostavila i kada bi počelo “pozivati” nešto se dogodilo i linija se prekinula. U međuvremenu čudne stvari događale su se i Lutzevima. Polagano ih je kvarila demonska sila. Bilo je poput neke nodne more. Čak i danas Lutzovi imaju problem odvojiti ono što se je zaista dogodilo od onoga što se događalo samo u njihovim umovima. Nakon prvih 36 sati George je počeo osjedati da nešto nije uredu. “Prije Amityvilla ne sjedam se da sam se ikada jako uplašio”, kažeGeorge. Jednostavno nisam takav tip osobe koji bi odmah skočio kada bi nešto zašuškalo u mraku. Ali napad na mene započeo je tako čudno da tek kada smo otišli iz kude i kada smo se počeli prisjecati dogadaja shvatio sam da sam zapravo bio napadnut”. “Jednostavno se nisam mogao zagrijati”, prisjeda se danas. Počeo je provoditi sve više vremena uz veliki, otvoreni kamin u dnevnoj sobi, odvajajudi se od vatre jedino da bi nacijepao još drva ili da provjeri termostat koji je konstantno očitavao svega 8 stepeni u sobi. (Istraživači paranormalnoga nazivaju ovo manifestacijom psihičke hladnode, sposobnost duha da iscrpi temperaturu iz žrtve ili iz sobe. Ta energija, koja prouzrokuje hladna mjesta u prostoriji, je pretvorena u negativnu energiju koja se okrede protiv žrtveod koje je uzeta). Kathy je takoder nešto osjedala. Iako su George i ona bili u braku kratko vrijeme bila je sigurna kako dobro razumije svoga supruga. Sada joj se činilo kao da se mijenja na gore. “Čak nodima kada bi se uspio odvojiti od kamina te kada je došao spavati u krevet uvijek bi se budio oko 03:15 ujutro, obukao se te izišao van šecuci okolo po snijegu do mola. George je bio uredna i čista osoba no najednom je počeo zaboravljati čak i na ličnu higijenu. Kamin mu je postala opsesija”. Sljededih 28 dana Lutzevisu prolazili kroz svoj licni pakao. George se nastavio buditi svako jutro u 03:15, tačno vrijeme kada je DeFeo pobio svoju obitelj, sa snovima i vizijama njihovih smrti, na hiljade muha skupljalo bi se u sobi. Voda u WC-u koji se je nalazio na spratu pocrnila je poput tinte, namještaj i stvari bile su bacane s jednog kraja sobe na drugi. Mala Amy sprijateljila se s nevidljivom jedinkom koju je zvala Jodie, a njihovom sinu Gregu prozor je zdrobio prste no kasnije su rane nestale. Cak se i pas poceo mijenjati, režao je i lajao na sve te se skrivao po kudi. 15. Januara, samo 28 dana nakon useljenja, Lutzevi su pograbili nešto odjede te pobjegli u strahu. Za sobom su ostavili vrijednost vedu od 40 000 $, automobil, antikvitete, čamac, odjedu, igračke… WARRENOVI Warrenovi su 2 od 9 ljudi koji su pokušali istražiti dogadanja u kudi. Upleli su se u slučaj kada su se upoznali s velečasnim Pecararo koji ih je zatim upoznao s Lutzevima.Lutzevi su se tada ved preselili kod Kathyne majke. Prvi puta Warrenovi su ušli u kudu s reporterom Chanell 5 vijesti, profesorom s Duke univerziteta i predsjednikom američkeudruge za paranormalna istraživanja (SPR). Prvi dan Lorraine Warrner non-stop je primala vizualne i audio vizije o tome što se dogodilo u ovoj kudi. Nakon toga Ed Warrenzaputio se u podrum gdje je ugledao sjene kako se pomiču. Sjene su ga pokušale oboriti na zemlju. Nakon što ih je na kratko uspio otjerati, napad je ponovljen, ovoga puta su gapokušale podidi s zemlje. Ed je tada shvatio da je ovo jedan od vrlo teških slučajeva zla, no nije mogao ni zamisliti koliko je uistinu težak. Lorriane je bila uplašena čak i prijeulaska u kudu. Prije polaska uzela je sa sobom relikviju oca Pia koje su stigle poštom dan ranije od nepoznatog pošiljaoca. Dok se uspinjala na 2. sprat, osjetila je nevidljivu silukoja je pokušava usporiti, poput vala vode koji se je spustio na nju odozgo. Ušli su u Missynu sobu. U Missynoj sobi namještaj je ostao potpuno isti tj. onaj koji je imala obiteljDeFeo. Lutzeva djeca spavala su u krevetima u kojima su pogubljena DeFeova brada i sestre. Osjedaj u sobama bio je apsolutni horror. Ed i Lorriane otišli su iz kude oko 01:15ujutro, pod velikim utjecajem onoga što se je dogodilo ovdje. Toliko su bili preplašeni da su se zaklinjali da se nede vratiti… ali jesu i rođena je Amityville legenda…
silu koja je pokušava usporiti, poput vala vode koji se je spustio na nju odozgo. Ušli su u Missynu sobu. U Missynoj sobi namještaj je ostao potpuno isti tj. onaj koji je imala obiteljDeFeo. Lutzeva djeca spavala su u krevetima u kojima su pogubljena DeFeova brada i sestre. Osjedaj u sobama bio je apsolutni horror. Ed i Lorriane otišli su iz kude oko 01:15ujutro, pod velikim utjecajem onoga što se je dogodilo ovdje. Toliko su bili preplašeni da su se zaklinjali da se nede vratiti… ali jesu i rođena je Amityville legenda…
ZANIMLJIVOSTI Postoji još nekoliko zanimljivosti vezano uz ovu horror kudu, a koje se nisu dogodile u samoj kudi. Steven Kaplan, čovjek koji je pokušao podvaliti Warrenovima prijevaru izljubomore što on nije dobio slučaj počeo je pisati knjigu The Amityville Conspiracy o tome kako je sve to velika prijevara. Dvije sedmice prije izdavanja knjige Kaplan jedoživio srčani udar i umro. Jay Anson, autor knjige The Amityville horror, kada je biona posljednjem poglavlju knjige također je doživio srčani udar, ali je i preživio.Nedugo zatim počeo je pisati novu knjigu 666 i Antikristu te je ponovo imao srčani udar, ali ovaj puta je i umro. Slučajnost ?
ZAKLJUČAK Događaji s ovom kudom su u najmanju ruku zanimljivi. Najveda prevara ili najvedi slučaj paranormalnoga ? U kudi i danas živi obitelj, ali uporno tvrde da u kudi nema nikakvihparanormalnih pojava niti duhova. Možda samo imaju sredu, za sada ? Možda zlo samo spava među zidovima kude, čekajudi da ponovo bude izazvano. Možda zaista postojemjesta s kojih zrači energija, koja su zla i koja su predviđena jedino za dom zlim dušama. Postoji mnogo “Možda”… Jedno je sigurno, ova kuda ima veliki utjecaj na ljudski um, ako ništa onda morate barem priznati da kuda izvana izgleda zaista zastrašujude.
Dobrodošli na jedan od najaktivnijih Twilight foruma u regionu! Registrujte se i uveridete se da smo mi drugačiji, zabavniji i interesantniji! -Na forumu je preko 1200 registrovanih članova,vedina su aktivni i vrlo druželjubivi! -Dobrodošli su oni koji su pročitali knjige Stephenie Meyer ili pogledali filmove ali takođe i svi oni koji još uvek to nisu učinili, a posle energije koju im proslede članovi foruma Twilight saga 4ever definitivno de odmah pročitati i pogledati Twilight! - Nudimo vam novosti i diskusije o likovima i glumcima Sumrak sage,zabavne ankete,igru trivie,takmičenja gde se bira citat meseca, najlepši nick, član meseca, par meseca,čitanje svih ostvarenja Stephenie Meyer i još mnogo toga! Pružamo vam mogudnost igranja virtualne igre Twilight world gde nakon prijave možete otvoriti kudu twilight lika i uređivati je po svom ukusu, dok vam drugi članovi mogu "svradati u goste" i komentarisati! Sve ovo je samo deo onoga što dete pronadi na našem forumu, zato požurite i zaronite u Twilight svet!
www.twilight-saga4ever.com
Drag Me to Hell Uloge: Alison Lohman, Justin Long, Lorna Raver, Jessica Lucas, David Paymer, Dileep Rao Režija: Sam Raimi Scenario: Sam Raimi i Ivan Raimi Producent/i: Grant Curtis, Robert G. Tapert, Sam Raimi Christine Brown (Alison Lohman) je ambiciozna bankovna službenica sa šarmantnim dečkom, profesorom Clayom Daltonom (Justin Long). Život se odvija uobičajenim tijekom, sve dok se u banci ne pojavi tajanstvena gospođa Ganush (Lorna Raver), moledi za produženje bankovnog kredita. Treba li Christine slijediti vlastiti nagon i učiniti starici uslugu? Ili joj odbiti produženje kredita kako bi impresionirala svoga šefa, gospodina Jacksa (David Paymer) i približiti se stepenicu više promaknudu? Christine odabere drugo, ostavljajudi gđu. Ganush bez doma. Za osvetu starica baca kletvu na Christine, pretvarajudi njezin život u živudu nodnu moru. Progonjena zlim duhom, Christine ne nailazi na razumijevanje svog skeptičnog dečka.
Stoga pomod potraži kod vidovnjaka koji joj treba pomodi spasiti dušu od vječnog prokletstva. Da bi spasio rastrojenu Christine, vidovnjak ju upuduje na tretman za poništavanje kletve te ju dovodi jedinoj osobi koja joj može pomodi: vidovnjakinji Shaun San Deni. Dok se sile zla obrušavaju na nju, Christine se mora suočiti s nezamislivim i odlučiti koliko daleko je spremna idi da bi se riješila kletve... Sama Raimija mlađi gledatelji poznaju kao redatelja 'Spidermana', ali on je svoju karijeru počeo kao autor 'Evil Deada', kultne horor-komedije koja ga je proslavila kao filmaša sa smislom za crni humor. Sada se vratio na dobro poznati teren, a kritike su fantastične, na Rotten Tomatoesu ima 92% pozitivnih recenzija. Los Angeles Times napisao je da film 'horor kakvog svi želimo: zastrašujud, opako smiješan i vraški odvratan'. Salon.com posebno pohvaljuje 'Odvuci me u pakao' jer, 'za razliku od toliko modernih hororaca, izbjegava sadizam i zlobu.' Entertainment Weekly zaključuje da je Raimi napravio 'najluđi, najzabavniji i najstrašniji film snimljen ovih godina.'
Ulica
R.L. Stine Tajna soba Lea i njezina obitelj upravo su preselili u novu kudu u Ulici Straha. Bila bi to sasvim obična kuda da nije jedne sobe na tavanu, točno iznad Leine, koja je zapečadena. Navodno se u njoj dogodilo ubojstvo, ali tko bi znao… nije to jedina priča strave koja kruži o Ulici Straha. Lea bi poslušala roditelje i ne bi ulazila da nije tih zvukova koji stalno dopiru odanle… Zar je mogude da tamo ima ičega osim prašine i paučine? Čini li se Lei da čuje korake svaki put kad pođe na počinak? Znatiželja joj nede dati mira pa de udi u sobu koju je trebala izbjegavati – i požaliti zbog toga. Ono što de nadi strašnije je od svega što je mogla zamisliti, a ubojstvo koje se tamo davno dogodilo možda nede biti jedino. R. L. Stine, najpopularniji američki pisac za mlade, potpisao je više od stotinu naslova u žanru trilera i horrora. Serijal Fear Street (Ulica Straha) donio mu je svjetsku slavu.
Igra istine Sedmero tinejdžera, tri dečka i četiri cure, neki od njih prijatelji a neki gotovo potpuni stranci, našli su se odsječeni od ostatka svijeta u luksuznoj kudi na skijalištu. Strašna medava zaustavila je žičare, blokirala ceste i presjekla telefonske linije. Kako ispuniti vrijeme? Bi li im igra istine možda mogla pomodi da probiju led? Tko de redi istinu a tko prihvatiti izazov? Čini se da bi netko od njih radije ubijao nego rekao istinu.
Straha
Knjige
Nestali Kako biste se osjedali da vaši roditelji jednog dana jednostavno ne dođu kudi? Da nestanu bez traga jer im se dogodilo nešto nezamislivo strašno? Upravo to doživjeli su Mark i Cara jedne nodi nakon što je njihova obitelj počinila fatalnu pogrešku i doselila se u Ulicu Straha… Što se dogodilo njihovim roditeljima? Jesu li odlučili napustiti djecu, jesu li odvedeni protiv svoje volje, tko je umiješan i zašto su se od njihova nestanka svi počeli čudno ponašati? Mogu li Mark i Cara ikome vjerovati da de im pomodi kako bi otkrili što se dogodilo ili de morati sami slijediti tragove koji de ih odvesti do zastrašujudeg otkrida?
U tamu Paulette Fox ne dopušta da je sljepoda spriječi u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Svira klavir, u školi ima sve petice, uči borilačke vještine, izlazi s prijateljicama… No kada se prvi put zaljubi, stvari više nede biti tako jednostavne. Jer, iako ona osjeda da je Brad Jones njezina srodna duša, jedina osoba koja je u potpunosti razumije, ljubav ponekad zaista može biti slijepa. I premda je prijatelji upozoravaju da Brad i nije tako idealan, ona u to jednostavno ne želi vjerovati. Čak i kada se nađe u životnoj opasnosti, Paulette zna da joj Brad nikada ne bi učinio ništa nažao. Zna li zaista ili je upravo ona Bradova sljededa žrtva?
Radnja počinje kada radnik počini samoubistvo skokom sa zgrade. Dok policija ispituje činjenice pet stranaca koji su ranije počinili razne grijehe, ulazi u lift koji se nalazi u istoj toj zgradi. U liftu se nalaze: Ben-čuvar sa nasilonom prošlošću, Jane Cowski-stara žena koja je bila lopov, Vince-prevarat koji zaraĎuje na umjetnosti, Tony-koji se služio u U.S vojsci i Sarah-tragačica za zlatom.
Čudne stvari se počinju dogaĎati, lift se zaglavi, Sarah dobija povrede na leĎima, a sumnja prvo pada na Vince-a. Polako, jedan po jedan, 5 stranaca počinju da umiru. Zatim Vince dobija povrede vena i tako umire, Detektiv Bowden preko video-nadzora prati situaciju u liftu, počinje da pregleda knjigu gostiju i shvaća da samo četiri osobe propustile svoj termin: Sarah, Vince, Ben i Jane Cowski. On počinje da pretražuje po prošlostima putnika lifta i brzo sumnja pada na Tony-a.
Nestaje svjetla i detektiv Bowden više ne vidi šta se dešava u liftu, ali ubrzo se vraća. U liftu je još jedna ,,živa’’ osoba manje. Benov vrat je slomljen. Sada Sarah i Tony misle da je ono drugo ubica, i pripremaju nož da ubodu jedno drugo. I opet svjetlo se nakratko gasi, a kada se vrati detektiv ima šta i da vidi: Sarah je ležala na podu sa presječenim vratom.
Izgleda kao da je misterija riješena.....Tonyevo pravo ime otkrila je njegova zaručnica, koja je rekla da je on došao na interviju za posao a pravo se zove Tony Janecowski.
Ali tu nije kraj. Iza Tonya se pojavljuje sotona u obliku stare žene koja govori svi su umrli ,,It's time for you to die now’’! Gledajući ovo detektiv je užasnut, prije smrti Tony priznaje da je prije pet godina ubio svoju porodicu dok je bio pijan. Tony se pokajao I priznao grijehe, vrata otvaraju, jer on više nije vrijedan smrti, sotona je nestala. Nakon dogaĎaja u liftu, Bowden, koji je predhodno izgubio vjeru, konačno vrati vjeru u Boga a Tonyu oprašta zločine.
Prvobitno premijera filma je trebala biti 11.2.2011m ali je iznenada prebačena za 17.9. Trailer je prikazan online 13. jula ove godine.
Nepozvani gost Sunce je ved polako zalazilo za oblake... Tišina svuda. Samo se u daljini povremeno čuo lavež pasa ili topot konja koji se ubrzo gubio, nestajao negde u daljini, a kaldrma negde ispod seoskog groblja ostajala je pusta... « Eh, vreme mi je malo odmoriti.... i ja dušu imam...» Rekao je prosedi seljak, izboranog čela i grubih ruku, dok je nehajno, izmučen i znojav od dugog puta, sedao na ploču jednog groba, što nije ništa neuobičajeno, s obzirom da se na groblju slučajno, usput i našao tog kasnog popodneva... U davna vremena, običaj je bio da domadin sa čuturom u kojoj je bila domada rakija naravno, ide od kude do kude, nazdravlja sa svojim prijateljima i na taj način ih poziva na svadbeno veselje... Domadin Sreten ženio je ove jeseni svoga sina jedinca, na veliku radost, tim više što je ovaj ved napunio dvadeset osam godina, vreme mu je bilo, a Sretenu je nedostajao dečiji plač i graja u kudi... Skinuo je svoju krznenu jaknu, okačio je na spomenik, prekrstio se tri puta, nagnuo čuturu sa domadom rakijom, pogledao u vedro miholjsko nebo, rekao «Bože, pomozi», i počeo polako, gutljaj po gutljaj, natenane, da ispija svoju domadu rakiju... Posedeo je još malo na groblju i, primetivši da de mrak uskoro pasti, krenuo je dalje... Imao je čast da pozove još jednog prijatelja na veselje, bilo mu je usput, a nakon toga da se vrati kudi... Trebalo je sve pripremiti za veselje, u kudi i oko kude imalo je dosta posla... *** Baš kao pravi srpski domadini, Sreten i njegovi ukudani pripremili su veselje kako to dolikuje jednoj domadinskoj kudi. Na stolovima je bilo svega, domadice su hitro i iskusno spremile pravu bogatašku trpezu, domade rakije stare čitavih dvadeset osam godina koliko ima njegov sin i vina na pretek, a beli uštirkani izvezeni stolnjaci mamili su poglede zajedljivih, aljkavih seoskih žena koje su ljubomorno gledale dezene i mislile kako one ipak, kudi imaju «lepše»... Mlada, lepa i pokorna devojka od sedamnaest godina, iz drugog sela, skromno se smešila i zbunjeno koračala u neki novi život, znajudi samo da je njena obaveza da rodi decu, sluša muža, i dobro kuva... Gosti su polako pristizali, sa najboljim željama za mladence, lepim i vrednim poklonima... Zvuci harmonike i violine orili su se avlijom, «ja urani’ jutros rano”, a kolo se protezalo preko cele avlije pa sve do seoske kaldrme… Neki gosti, gladedi svoje pune stomake zadovoljno, ispijajudi vino, ubeđivali su jedni druge koliko de dukata ove godine vredeti kukuruz i da li je bolje vino praviti na ovaj ili na onaj način… Domadin Sreten, zadovoljno se šepurio po svojoj avliji, služio sve goste, a na usnama je bio neki prikriveni osmeh, “hej, pa sin jedinac se jednom ženi, neka bude veselo i u zdravlje i veselje nam se opet vratilo…” Sve je teklo po planu, ali se domadinu Sretenu, i pored svih obaveza, učini da u jednom došku, na drvenoj klupi tik uz vinovu lozu, sedi jedan gost koga, čini mu se, nikada ranije nije video… *** Prisedao se Sreten, odakle ga poznaje... gde ga je video? Pomišljao je da je to neki čovek kome je jednom davno, na nekom vašaru, pomogao da se otrese pijane mušterije koja je želela jagnje za upola manje novca, pa i po cenu da se pobije... «Ali, ne može to biti on...», misli Sreten i gladi svoju sedu bradu... «Onaj sa vašara bio je nešto niži, ako me sedanje ne vara...a i oči mu nisu bile ovako duboko usađene... More... ja mislim da to nije on...» Prevrtao je Sreten svoja sedanja, razmišljao, prisedao se mladosti, vašara, moba... ali nije mogao da ga se seti... Odlučno je prišao
svom nepoznatom gostu, nosedi mu vina i meda, jer red je da se i neznanac ugosti, a pogotovo na ovakav dan... stajao je iznad njega, i dok je uzimao čašu da neznancu sipa vino, preseče ga hladan dodir neznančeve ruke. Sreten ga je pogledao, pomalo zbunjeno, pomalo začuđeno, misledi «Kod mene u kudu da uđe a vinom da se ne počasti?»... Neznanac ga je gledao pravo u oči. Trenutak je potrajao. Neznačeve oči bile su staklene, modro plave, hladne... a opet duboke... imalo je u njegovom pogledu neke patnje, a i mudrosti... Sreten oseti jezu jer je stekao utisak da mu neznanac čita misli... U grlu mu je stajala knedla, nije mogao da progovori, samo je seo na hrapavu drvenu klupu pored neznanca...Osetio se kao hipnotisan... Neznanac je razbio muk svojim čudnim smehom, opet punim neke patnje... Sreten ga začuđeno pogleda, ali neznanac poče da priča ... «Domadine, ja sam tebi došao danas u goste jer si me zvao... doneo sam i darove... Evo, u ovoj vredici imaš zlatnike za mladence, podaj im to i kaži da im je to poklon od prijatelja»... Sreten ga je i dalje čudno posmatrao, nije mogao da se seti kada ga je zvao... Možda je to neko obedanje od ranije, da ga se i ne seda, ko de ga znati..., dok ne izusti « A dobro prijatelju, imaš li ime? Kako du mladencima objasniti ko ih je tako bogato darivao»... Neznanac ga, sa neizbežnom tugom u očima pogleda i reče « Ime mi je Đura...nek....» Tu zastade, nije izgovorio rečenicu do kraja, kada se prenuo iz tog razgovora i rekao «E pa domadine, neka vam je sa sredom, sada mi možeš sipati vino i počastiti me kao pravog gosta»... Sreten, pošten i srdačan seljak, sve što ima stekao je sa svoje dve ruke... Tako dobrom i poštenom, bilo mu je zadovoljstvo svakoga ugostiti i počastiti... Nije više mislio o tome što je neznanac za trpezom, mislio je samo kako da ga mu što više ugodi... sa dvadeset dukata mogao je kupiti jednu osrednju livadu... A tačno toliko neznanac je doneo mladencima na poklon... Mislio je dobri Sreten, «Ovako darežljiv i dobar čovek kao što je ovaj Đura, mora da je mom sinu Radivoju dobar prijatelj... ili je neki dalji rođak sa mladine strane.. heh, dobrog li i darežljivog čoveka, mora da je mnogo bogat»... Zadovoljni domadin zovnu svoju ženu, i naredi joj da sve najlepše komade mesa izdvoji za gosta... Ispred njega postavi balon rakije, tri bokala vina, i posla dva polupijana muzičara da mu sviraju šta god poželi... *** Vreme je brzo proteklo, a slavlje je potrajalo čitava tri dana, kako to obično i biva kod starog srpskog naroda... Tredeg dana, gostiju je bilo sve manje, morali su da se polako razilaze jer pozna jesen samo što nije, a posla oko useva, vina, zimnice i drva za zimu bilo je svakim danom sve više... I domadin Sreten, i svi njegovi ukudani ved su tredeg dana osedali jak umor, što od trčkaranja i ugađanja svojim dragim gostima, to i od vina i rakije koje su veselo pili za protekla dva dana... Kako je podne odmicalo, to su se domadini sve češde rastajali sa dragim im prijateljima i rođacima na širokoj kapiji... Ali, neznanom gostu kao da još nije bilo vreme da ide, sedeo je i dalje se gostio... Sreten je osedao da treba da mu priđe, da ga pita da li se dobro počastio, može li još nešto da učini za njega... «Domadine, i ovo je previše kako si me lepo ugostio... Vidi se da ste vredni ljudi, prava domadinska kuda... lepo sam se ugostio ovde, ali mislim da je posle ovakve gozbe i čestitosti, red da sada ugostim i ja tebe... « Sreten ved poče da odmahuje rukom, misledi da to ne dolazi u obzir, misledi da ima još puno posla, pa i tredi svadbeni dan još traje, još se nije završio... Nede biti u redu ako sada Sreten ostavi sav posao ukudanima i ode da se gosti... Đura, nepozvani gost, kao da mu je čitao misli... Žarko je želeo da domadin pođe sa njim, pa se seti da ga može nagovoriti na samo jedan način: «Sretene, ako sada ne kreneš samnom da te ugostim kako treba, toliko du se zameriti da du ti prokleti sve one dukate što sam darivao mladence sa njima»... Sreten, misledi da je ovaj ozbiljan, i da mu gozba kod njega ne gine, pomalo uplašeno, pomalo zbunjeno, pomalo nedorečeno, ljutito i zatečeno,
uze svoju jaknu i reče «'Ajmo. Mrak samo što nije, a Bog de znati koliko do tvoje kude ima da se ide»... Put je bio dug... ali samo pod Sretenovim nogama... U selu i niz selo muk, tišina... Samo se ponekad, naizmenično, čuje huk sova sa ogolelog jesenjeg drveda... Ništa se drugo ne čuje osim toga, i kaldrme koja odzvanja pod njihovim nogama... I jedan i drugi dute... Sreten krajičkom oka povremeno posmatra Đuru, i tek sada, u sablasnoj seoskoj tišini, pod obrisima senki koje mesec ostavlja na licu neznanca, primeduje grube crte njegovog lica... Naborano čelo, a ispod njega dva duboko usađena modra oka... Nos malo povijen, a ispod poluotvorenih usana, sivi, skoro pocrneli zubi... Tromog tela, visok i plav, Đura se Sretenu pod mesečinom činio kao seoska prikaza, vampir – kako bi ga seoski narod, tako tromog i ogromnog nazvao... Tek sada, u tišini, kako se put gubio sve više ka šumi a sve manje od naseljenih kuda, Sreten je osedao da nešto nije kako treba... Osedao je kako mu je svaki korak sve teži, sve kradi i kradi, noge su mu teške... Neizvesnost kuda ide ovako kasno, sa ovim čovekom koji se tako iznenada pojavio, stvarala mu je težak i mučan osedaj negde u grudima... Shvatio je da je sada kasno, da nema povratka kada je ved krenuo ka Đurinoj «kudi»... *** Sretenu je put bio poznat. To saznanje ipak nije moglo oterati sav strah koji je osedao, svu neizvesnost... Ni sam nije znao zašto, ali išao je ka tom cilju kao omamljen. Setio se da je isti osedaj imao na veselju svog sina, kada je Đuru video prvi put, kada nije mogao reč da progovori... kako su se približavali seoskom groblju, bilo mu je sve teže... a sve je lakše i brže išao za Đurom... Nije znao zašto, nije mogao da misli... Jedino što mu je prolazilo kroz glavu bilo je to, da mu prolazak kroz groblje nede olakšati osedaj u grudima... Tako je i bilo... Kako su zalazili sve više u seosko groblje, tako je težina u grudima i na grudima bila sve teža... Počeo je da ga obliva hladan znoj... Đura je koračao sigurno, i samo povremeno bi pogledao jadnog poštenog seljaka, i na njegovom licu video neopisiv strah... Primetivši to, pokušao je da ga ohrabri... «Ne brini se prijatelju... Kao što sam ti i obedao, bideš kod mene ugošden tako lepo i bogato kao što si i ti mene ugostio»... Ali, to nije uspelo odagnati nevericu sa Sretenovog uplašenog lica... «Još malo...» reče Đura, i sigurnim korakom, zadovoljno baš kao i što je Sreten dočekivao svoje goste i ljubazno ih dočekivao, Đura stade ispred jednog spomenika, zagrli Sretena, i ljubazno mu ponudi da ušeta u grobnicu... Jadni čovek, nije više imao snage... Nije imao snage da hoda, da se pomeri, da progovori... Ličio je na zaprepašdenu i uplašenu lutku, koja jedva, nestabilno kao malo dete koje uči da hoda, stoji na svojim nogama i čeka da je neko uzme, da ne padne, da se ne razbije u komade... Đura, velikodušan domadin, znao je... Znao je sve... Nije želeo da mu naudi, ni da ga plaši, želeo je prijatelja, samo je želeo da sada on, Đura, bude domadin..Rukom hladnom kao mermer, kao grob, zagrlio je jadnog Sretena i uveo ga unutra... *** Bilo je sveda... Svuda... I Sretenu je sve bilo jasno... Mrtvima se pale svede da bi lakše pronašli put, put do svetlosti... Da se ne bi izgubili u tami, zalutali... među žive možda...
Đura se nije zagubio, ali se seda da ga je sin prokleo... Onoga dana kada je umro... Bio je ljut, bio je besan na svoga oca što je bratu pripalo svo imanje, kuda, dukati, sve... Prokleo ga je da se nikada ne smiri na «onom svetu», i da večno luta na ovom našem, ni živ – ni mrtav... I lutao je... Sretenu je ved sve bilo jasno, ali nije mogao da pusti glas, ništa da kaže... samo je osedao da se onesvestiti svakoga momenta... A Đura, nepokoleban Sretenovim užasom i strahom, jer se ved navikao na strah živih, ponudio mu je srdačno da sedne, da se opusti, da jede i pije... Govorio je kao u najgorem košmaru, dok su se pod odsjajem sveda u grobnici, povremeno pojavljivali između njegovih stegnutih usana, truli i crni zubi... I grobnica je imala miris truleži, lešine, mrtvog čoveka... Mrtvog čoveka koji je najvelikodušnije nudio sve sa svoje trpeze... «Sretene, prijatelju, posluži se...»A u pojedinim trenucima srdačnog smeha, svi crni zubi su mu se mogli videti... A oči... i dalje staklene... usne se razvlače u osmeh, a oči ostaju iste... «Vidiš, Sretene, ovo mi je hrana od četres'nice... Ovo je od sedam dana, a ovo je kad su mi davali pola godine... Probaj, probaj – naljutidu se ako se ne poslužiš, ovo mi je žena pravila, evo baš ovu pitu sa davanja godišnjice...» «I rakija je dobra. Pravo čudo. Sedam se, da sam je ostavio u podrum, kada moja stara majka ode pod grob da joj pijemo za dušu... ali eto, Sretene prijatelju, kako se stvari za tren posla okrenu... Svi ostadoše živi, a ja ovde trunem, proklet i od Boga i od ljudi... pa sad meni tu rakiju, koju sam ja pravio i pek'o, donose na grob...» Jadni čovek, ubogi seljak po imenu Sreten, mislio je da sanja... najgori košmar, najvedi strah... Nadao se da de se probuditi... Nadao se da de prestati užasan miris truleži i sveda, nadao se da de ga neko probuditi i utešiti ga... Ali, samo se nadao... Nije reč mogao da pusti kroz svoje suve usne, nije mogao da jede, nije mogao da pije.. Samo je još imao toliko snage da diše... Đura je znao kako se ovaj oseda... I znajudi da je to ipak previše za čestitog i prostodušnog seljaka, pustio ga je... Odveo ga je napolje. Znao je da Sreten od straha može umreti baš te nodi, ostati zauvek u mračnoj grobnici... A Đura to nije želeo... nije bio zao, na sredu ubogog seljaka... Nije znao kako, ali zoru je dočekao na obližnjoj livadi. Mokar od jutarnje rose, sed... Belji nego što je ikada mogao zamisliti da de biti... Kažu da kosa tako sablasno belo osedi od straha... od užasnog straha... Zanemeo je... Ništa nije govorio, čitavih četrdeset dana... Kada je progovorio, ispričao je svojim najbližima ovu priču... I dodao, kako se seda da mu je Đura u jednom trenutku, dok su sedeli u grobnici pod sjajem sveda rekao: «Ne sedaš se da si me pozvao na svadbu?», nasmejao se.... « E moj Sretene, prijatelju, a sedaš li se kako si odmarao na mom grobu? Sedaš li se kako si nazdravio za veselje tvoga sina čuturom baš ovde, dva metra iznad nas? Čak si i svoju jaknu okačio na vrata moje kude...»... « I kad si tako srdačan bio, odlučio sam da dođem, da te ispoštujem... A oni dukati, pa zar treba da ti objašnjavam odakle mi?»... «Trebao bi da znaš da se oni mrtvima stavljaju u sanduk, da plate odlazak preko reke, na drugu stranu... A ja, pošto tamo ne mogu predi, odlučio sam da ih darivam mladencima...»
Pričao je Sreten svoju nesrednu priču, i sedao se Đurine nedovršene rečenice, kada ga je ovaj pitao za ime... «Ime mi je Đura...nek....»... Sada je Sretenu bilo jasno šta to znači... Kraj rečenice je glasio: «nekada bilo, kada sam još bio među živima»...
USKORO Special Box