Apostolska crkva by Nenad Adzic

Thomas Witherow

APOSTOLSKA CRKVA – KOJA JE?

Naslov izvornika: Thomas Witherow The Apostolic church – which is it?

Urednik: Dr. sc. Jasmin Milić

Prijevod: Melanie Ivančević, dipl. teolog

Lektura i korektura: Nenad Adžić, teolog

Nakladnik: Kršćanski centar “Dobroga Pastira”, Osijek Reformirani teološki institut “Mihael Starin”, Tordinci

Priprema i tisak: Graﬁka, Osijek

ISBN: 978-953-6865-22-2

THOMAS WITHEROW

APOSTOLSKA CRKVA – KOJA JE?

Reformirani teološki institut “Mihael Starin” Tordinci, 2007.

SADRŽAJ

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU ………............…….. 7 1. POSTAVLJANJE PITANJA ...................................................... 9 Značenje riječi Crkva ............................................ 18 Crkvena vlast ........................................................... 23 2. APOSTOLSKA NAČELA ....................................................... 29 Prvo načelo .............................................................. 32 Drugo načelo ........................................................... 36 Treće načelo ............................................................ 40 Četvrto načelo ......................................................... 43 Peto načelo ............................................................... 46 Šesto načelo ............................................................. 52 3. PRIMJENA TESTA .................................................................. 55 Prelatura ................................................................... 57 Neovisnost ............................................................... 60 Prezbiterijanstvo ..................................................... 64 Rezultat .................................................................... 69 4. PRAKTIČNE POUKE ............................................................. 75 DODATAK 1 – Westminsterska vjeroispovjest, poglavlje 31 ....................................................... 89 DODATAK 2 – Za daljnje čitanje…………....................…........ 91

Jasmin Milić: PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Pred nama je knjiga prezbiterijanskog pastora i teologa iz Sjeverne Irske koji je živio i djelovao u drugoj polovici 19. stoljeća. Autor analizira i uspoređuje tri uobičajena modela crkvenoga upravljanja: episkopalni (prelatura), kongregacionalni (neovisnost) i prezbiterijalni (starješinsko upravljanje crkvom) te dolazi do zaključka da je prezbiterijalni model crkvenoga upravljanja onaj kojega nalazimo u ranoj apostolskoj Crkvi. Autor piše u svome vremenskom kontekstu (19. stoljeće) te u kontekstu prezbiterijanizma u Sjevernoj Irskoj suprotstavljajući ga episkopalnom ustrojstvu Engleske odnosno Anglikanske crkve. Čitatelj treba imati ove činjenice na umu tijekom čitanja ovoga djela. Time će mu određena argumentacija koja se tiče jednoga drugoga vremena i drugoga zemljopisnoga konteksta biti jasnija. Knjiga, bez obzira na gore navedene činjenice, jasno ukazuje na prednost prezbiterijalnog crkvenog ustrojstva po kojem su pojedine reformirane crkve dobile naziv prezbiterijanske. Svakako da će oni koji žele saznati više o prezbiterijalnom modelu crkvenog upravljanja morati konzultirati druga suvremenija djela na ovu temu. No svatko tko želi imati temeljno znanje o prezbiterijalnom ustrojstvu moći će ga dobiti iz knjige Thomasa Witherowa, Apostolska crkva – koja je? a koju predajemo u ruke hrvatskim čitateljima. Dr. sc. Jasmin Milić Superintendent Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH

POSTAVLJANJE PITANJA

Kršćani obično razlikuju bitna i nebitna pitanja u vezi vjere te dolaze do zaključka kako je svaka činjenica ili doktrina koja s pravom spada u ovu posljednju kategoriju zapravo od vrlo male važnosti pa se na nju ne treba ni obazirati. Većina ljudi svoje mišljenje temelji na povjerenju; ne prolaze mučan proces razmišljanja, proučavanja ni rasuđivanja, a najčešće se odupiru preispitivanju izmičući pred težinom nepomirljivih činjenica time što kažu: “Budući da tema nije neophodna za spasenje ne trebamo se previše zamarati njome.” Ako smo ovo ispravno razlučili, tada je zaključak do kojeg dolazimo vrlo opasan. Reći da činjenica božanskog otkrivenja nije tako važna samo zbog toga što nije nužna za spasenje te da ju stoga možemo, ali i ne moramo prihvatiti, bilo bi uzgajanje principa čija bi primjena rezultirala opustošenjem našega kršćanstva. Jer, koje su istine neophodne za spasenje? Zar nisu ove: postoji Bog; svi ljudi su grješnici; Sin Božji je umro na križu za otkupljenje grješnika; te da će biti spašen bilo tko koji vjeruje kako je Isus Krist Gospodin? Postoji dobar razlog zbog kojega možemo vjerovati da ima više od samo nekolicine duša koje su sada u radosti,1 a koje u životu nisu znale mnogo više od ovoga – osnovnih principa Božjeg proročanstva – samu abecedu kršćanskoga sustava; ako je to tako, tada nikakve druge božanske istine ne možemo smatrati aposolutno neophod1

U nebu (op. urednika).

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

nima za spasenje. Međutim, ako su sve druge istine otkrivenja nebitne jer nisu neophodne, tada je sama Božja riječ uglavnom nebitna, jer se velikim dijelom bavi stvarima čija spoznaja, ako to tako uzmemo, nije od aspolutne važnosti za vječnu sreću ljudi. Niti se to mijenja ako okrenemo slučaj smatrajući kako ima mnogo više fundamentalnih istina. Kada bi čovjek važnim smatrao samo ono što mu se sviđa, bez obzira na broj (tih istina), on će bez sumnje, skratiti svoje vjerovanje i odbaciti temelje raznih kontroverzi; ali će ustvari staviti sa strane sve osim malog dijela Svetog pisma. Ako taj princip ne osakajuće Bibliju, onda barem većinu nje smatra trivijalnim. Otkrivenje je po svojoj dragocjenosti i čistoći zlato, i na sam dodir, ovaj princip ju u velikom dijelu pretvara u blato. Premda se ne možemo prema svakoj izjavi u Svetom pismu odnositi kao da je neophodna za spasenje, svaka ima svoju važnost u nekom drugom smislu, inače se ne bi niti našla u dobroj Božjoj riječi. Čovjekova mudrost možda ne može precizirati svaku istinu koja kao pojedinačni dio tvori božansko otkrivenje, ali vječnost će pokazati da niti jedan dio nije uzaludan. Svo Sveto pismo je korisno. Možda činjenica koja tamo stoji nije neophodna za spasenje čovjeka, ali vodi do velike i milostive svrhe Božjega plana – možda je potrebna za našu osobnu utjehu, za vodstvo u našem životu, ili za naš rast u svetosti, a svakako je bitna za cijelinu sustava božanske istine. Božji zakon je savršen. Ako u Bibliji prekrižite istinu koja se čini najmanje važnom, Božji zakon više neće biti savršen. U arhitekturi, popuna koja zatvara pukotinu u zidu u podređenom je položaju naspram temelja, ali nam graditelj daje do znanja kako je i jedno i drugo jednako važno u ispunjavanju svoje svrhe te imaju udjela u održavanju kuće stabilnom i u cijelosti. U brodogradnji, vijci i matice koje drže brod su beznačajne u usporedbi s hrastovim gredama i jarbolima od borovine, ali u potpunosti doprinose sigurnosti broda i njegovih putnika. Tako je i u kršćanskom

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

sustavu, svaka činjenica, velika ili mala, koju je Bog po svom htjenju stavio u Bibliju, je već po samom svom položaju važna, ispunjava svoju svrhu i, premda se smatra nebitnom za spasenje, ne zaslužuje da ju se smatra beznačajnom. Svaka božanska istina je važna, iako sve božanske istine možda nisu jednako važne. Najjednostavnija izjava Biblije se više brine za besmrtno biće nego najuzvišeniji osjećaj čovjekove genijalnosti. Prvo u sebi nosi nešto što drugo ne može pokazati – Božji pečat. Prvo nam dolazi s neba, a drugo miriše na zemlju. Prvo u nama nalazi poseban interes, jer je sastavni dio Riječi kao Božje poruke svakom pojedincu; drugo je proizvod isključivo ljudskoga uma, kojemu smo mi kao i svi naši interesi nepoznati. Svaka isključivo ljudska istina trebala bi nam biti laka poput pera u usporedbi s najneznatnijom Božjom istinom. Vjera kršćanina bi trebala težiti ka dosizanju i razumijevanju svega čemu je Bog dao mjesta u svojoj Riječi, stvorenoj da bude svjetlo našim stopama dok si krčimo put u ovom mračnom svijetu. Uostalom, ova knjiga, za razliku od ostalih, nije osuđena na propast. Nebo i zemlja mogu proći, ali Kristove riječi neće proći. Svaki biblijski stih je ovjeren pečatom vječnosti. I sama ta činjenica je dovoljna da učini svaki njen redak važnim. Zbog ovih opaska smatramo ispravnim predstaviti naše tumačenje crkvenog poretka. Rijetki bi išli tako daleko i rekli da su ispravni nazori o crkvenoj vlasti neophodni za spasenje, no bila bi ludost potcjenjivati ovu temu. Duh Sveti mnogo govori o toj temi u Svetom Pismu. Kršćanski svijet je po tom pitanju podijeljen u mišljenju, sve od Reformacije. Ne možemo se pridružiti niti jednoj kršćanskoj denominaciji, a da time ne potpomažemo ispravno, odnosno krivo shvaćanje crkvene vlasti; i pogledi koje prihvatimo u vezi ove teme idu tako daleko da utječu na naše mišljenje u vezi kršćanske vjere i prakse. S takvim činjenicama pred nama, premda ne smatramo poredak

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

novozavjetne crkve nužnim za spasenje ljudi, ne osjećamo se slobodni potcjeniti njenu važnost. Različite oblike crkvene vlasti koje danas susrećemo u kršćanskom svijetu možemo klasificirati kao jednu od slijedećih: Prelatura,1 Neovisnost2 i Prezbiterijanstvo. Ove termine ne koristimo na uvredljiv način, već kao izraze koji najbolje opisuju svaki pojedini sustav. Prelatura je oblik crkvene vlasti kojom upravljaju nadbiskupi, biskupi i drugi crkveni službenici, ovisno o hijerarhiji; koju na primjer vidimo u Grčkoj crkvi,3 Rimskoj crkvi,4 i Anglikanskoj crkvi. Neovisnost je takav oblik crkvene vlasti čiji je specifičan princip da je svaka pojedina zajednica pod Kristom te nije podređena nikakvoj vanjskoj jurisdikciji, već unutar sebe ima – među svojim službenicima i članovima – svu upraviteljsku vlast; i kao takvu ju nalazimo među Kongregacionalistima (slobodne crkve) i Baptistima. Prezbiterijanstvo je takav oblik crkvene vlasti gdje upravljaju prezbiteri ili starješine koji se sastaju na Sastanku, Prezbiteriju, Sinodi ili Općoj skupštini; kao takvu je nalazimo u nekoliko prezbiterijanskih crkava u Irskoj, Škotskoj, Engleskoj i Americi.5 Ova tri oblika crkvenog poretka su sada najučestaliji u kršćanstvu. Dakako, svaki drugi organizacijski oblik koji neko kršćansko tijelo ima je samo modifikacija ili mješavina nekih navedenih sustava. 1

Poznatiji nam je kao episkopalni oblik crkvene vlasti. (op. urednika).

Poznat nam je i kao kongregacionalni oblik crkvene vlasti (op. urednika)

Pravoslavnoj (op. urednika).

Rimokatoličkoj (op. urednika).

Autor je živio i djelovao u Irskoj u 19. stoljeću te stoga spominje crkve koje su mu bile zemljopisno bliske. I ostale reformirane crkve u Europi pa i u našim krajevima temeljile su se na prezbiterijalnom sustavu upravljanja (op. urednika).

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

Kratak pregled nam omogućava vidjeti kako se ova tri sustava uvelike međusobno razlikuju po svojim karakteristikama. I ne samo to, već se Prelatura u svim svojim glavnim principima protivi Prezbiterijanstvu i Neovisnosti. Dakle, ova tri oblika u svoj svojoj različitosti ne mogu u potpunosti biti ispravna, i naravno, ne mogu na jednak način tražiti potporu i privrženost prosvijetljenog i savjesnog čovjeka. Štoviše, očito je da Božja riječ – jedino pravilo vjere i prakse – ne može sve odobriti; jer kako si Božja riječ nikada ne proturječi, ne može sankcionirati proturječne sustave. Mora biti da je jedan od tri oblika usklađeniji sa Božjom voljom, koja je izražena u Pismu, nego ostala dva; i svako Božje dijete bi trebalo biti uistinu zainteresirano saznati koji je to oblik. Upravo bi kršćanin od svih ljudi trebao biti istinoljubac i sigurni smo u to, kada bi kršćanin mogao vidjeti koji od ovih tri sustava koja se natječu, podupire Riječ Istine, on bi ga u potpunosti podupro i ne bi davao ni malo potpore drugima. Ako čovjek, nakon što uvidi razliku još uvijek smatra jednako vrijednim ono za što zna da je samo ljudsko kao i ono što je božansko, neka se bolje pozdravi sa svojim kršćanstvom i prestane hiniti kako cijeni ono što je istinito. Vjera Gospodina Krista, osim ako smo uistinu krivo shvatili njezin duh, veže sve one koji ju prime na to da preferiraju istinito nad lažnim, ispravnim nad krivim, dobro nad zlim; a kada bismo mi bili u kušnji da ih na bilo koji način jednako poštujemo i dajemo jednaku potporu, odbacili bismo jedan od prvih zahtjeva kršćanstva. Utjecaj kršćanina je često vrlo malen u ovome svijetu, no kakav god bio, bilo da je to njegov talent za koji je, kao i za njegovo vrijeme, njegov novac ili intelektualnu moć, odgovoran Bogu, i taj utjecaj bi uvijek trebao biti na strani istine, a ne protiv istine. Dakle, koji bi od ovih najučestalijih oblika crkvene vlasti u svijetu kršćanin bio obvezan izabrati i podupirati?

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

Ovo je vrlo važno pitanje. Uostalom, to pitanje nam se nameće svugdje gdje niče jedna crkvica odvojenih ljudi i gdje vrh crkvenog tornja strši uvis. A opet trebamo priznati kako većina kršćana uspijeva proći kroz ovaj život bez da provedu i sat vremena razmišljajući o ovoj iznimno zanimljivoj temi. Većina dozvoljava da im njihovi preci odaberu crkvu, i na svaki Šabat6 kad idu štovati Boga, idu stopama svojih pradjedova – ne znaju zašto niti ih je briga. Neki se pokunje pred propitivanjem kako ne bi ispalo da Crkva koja ih veže obiteljski, obrazovno, ili navikom nema autoriteta po Svetom pismu i ne bi li se osjećali neugodno da im se njihova uvjerenja sukobe s njihovim interesima. Ali najveći uzrok tome zašto gotovo nema više takvog preispitivanja na ovu temu je zato što je propovjedaonica gotovo umuknula o crkvenoj vlasti. Na ovu temu truba ne trubi nesigurno, već ne ispušta nikakav zvuk. Uvjereni smo kako u svakoj denominaciji ima barem nekoliko službenika7 koji će svojim ljudima, a vezano uz ovu temu reći: “Navijestili smo vam sav Božji nauk”. Ljudi koji nikada nisu posebno obraćali pažnju na odlomke Svetog pisma gdje su obuhvaćeni principi crkvene vlasti, nisu odvojili vremena kako bi razmislili o ovoj temi. Rezultat toga je masa muškaraca i žena koji žive u potpunom neznanju, ne samo biblijskih činjenica u vezi ove teme, već i speciﬁčnosti njihove vlastite denominacije; oni su prelatisti, neovisni, ili prezbiterijanci po rođenju, a ne uvjerenju; na sve oblike crkvene vlasti gledaju jednako, kao da su jednako vrijedne, a to je isto kao i da ih smatraju sasvim bezvrijedni6

Šabat dolazi od hebrejske riječi i znači počinak. U reformiranoj, posebice puritanskoj tradiciji, termin šabat se koristi za Dan Gospodnji odnosno nedjelju (op. urednika).

Autor koristi termin Minister koji se uobičajeno u hrvatskom jeziku prevodi kao svećenik. No kako je riječ svećenik u teološkom značenju neprihvatljiva u reformiranoj teologiji u hrvatskom prijevodu Minister prevodimo kao službenik. (Prim. urednika).

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

ma; nemaju deﬁniranu ideju u vezi ove teme; i stoga su oni bez opće naobrazbe s nekim usputnim obrazovanjem, spremni biti dio bilo kojeg sustava ili pak niti jednog od ovih sustava, već kako to najbolje odgovara njima osobno i njihovim svjetovnim ambicijama. Tako i mnogi kršćani smatraju kako po rođenju ili pak slučajno pripadaju određenoj denominaciji, ili su slijepi ili ravnodušni; i premda svaki od suparničkih sistema crkvene vlasti ima svoga predstavnika u svakom selu, oni i dalje mukotrpno žive u blaženom neznanju o ovim stvarima, i nikada si ne postave pitanje koje se samo nameće drugom čovjeku kada vidi crkveni toranj – koja je (crkvena vlast) od svih ispravna? Većina ljudi koji se povuku iz zajednice jedne crkve kako bi se pridružili drugoj, i tako upražnjavaju svoje pravo izbora među različitim oblicima crkvene vlasti, potaknuti su na to motivima koji nikada ne bi trebali utjecati na inteligentnog kršćanina. Njih vodi osjećaj, a ne procjena. Oni nisu prvo utvrdili osnovne principe te denominacije, po prihvaćenom standardu i tada preispitali te principe u svjetlu Božje riječi. Većina ljudi nisu toliko intelektualno nastrojeni da bi istražili principe i izvagali ih. Barem se ne muče, ali je na njihov izbor utjecao autoritet nekog velikog čovjeka, ili moralnost neke osobe, ili pobožnost i elokventnost nekog mjesnog službenika – ili možda beznačajna uvreda, ili koristoljublje, ili ljubav prema položaju ili modi u svijetu, ili neki drugi jednako jadan i vulgaran razlog. Krajnji je apsurd na osnovu ovakvih mjerila utvrditi koja je između ovih suparničkih oblika – prelature, neovisnosti i prezbiterijanstva – ispravna. Odvažite ih po autoritetu velikih ljudi! Nema ni jednoga od ovih tri sustava koji se ne može pohvaliti dugačkim katalogom istaknutih ljudi, a koju su ga svesrdno podupirali do posljednjeg trenutka svog života. Preispitajte ih po moralnoj vrijednosti! Svaki sustav bi mogao iznjedriti dobrani broj izvrsnih ljudi koji su u vječnom počinku i čekaju da počnu službu. Ako se pitamo koji od ovih sustava osigurava sposobne

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

i pobožne službenike koji će poučiti ljude, vidimo kako u svakom sustavu ima mnogo takvih za propovjedaonicama; i ako dalje preispitujemo, nerijetko ćemo u istom gradiću naići na elokventnog službenika koji dobro poznaje Sveto pismo i koji je poput pčelice cijeli tjedan radišan u Božjem vrtu, i koji, kad dođe Šabat, dijeli Božju riječ slatku kao med zadivljenoj masi; dok se, u istoj denominaciji, sa druge strane ulice nalazi neki jadni monotoni govornik, koji je osuđen mumljati praznom prostoru cijelu godinu. Nesigurno je na takav način ocjenjivati crkvene sustave, bez obzira koliko to bilo uobičajeno. Čini nam se kako postoji bolji i zadovoljavajući način na koji možemo odlučiti koji je od oblika crkvene vlasti koje danas postoje u svijetu, najispravniji – odnosno, da principe svake speciﬁčne testiramo prema standardu Božje riječi. Ta knjiga je sasvim dovoljna prikazati put i kršćansku obvezu u ovim kao i drugim pitanjima, jer je njezin autor, Bog naš vodič u praktičnim pitanjima kao i u pitanjima vjere. Biblija nam daje potrebna znanja na osnovu kojih možemo oblikovati svoje stavove u vezi ove teme. Govori nam o Crkvi koja je bila organizarana u svijetu prije tisuću i osamsto godina.8 Tu Crkvu su osnovali apostoli i proroci, djelujući pod Božjim autoritetom. U Bibliji je sačuvana svaka sigurna činjenica o osnutku prve Crkve, a sve ostalo je rekla-kazala i tradicija. U Svetom pismu čitamo o mnogim činjenicama koje nam pomažu da dovoljno točno znamo povijest, doktrinu, štovanje i ustrojstvo Crkve u apostolskim danima. Vjerujemo da je principe vlasti te Crkve, koju su osnovali produhovljeni ljudi, odobrio sam Bog. Vlast se, kao i doktrina, vrlo brzo iskvarila, ali je Crkva u apostolskom periodu bila čišća nego ikada nakon toga vremena. Zato je i najočiglednije kako ćemo do istine stići metodom usporedbe 8

Autor govori u kontekstu njegovoga djelovanja i nastanka ove knjige odnosno u 19. stoljeću. (op. urednika).

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

eklezijalne vlasti s modelom predstavljenim u Svetom pismu. Ono što je najsličnije božanskom originalu, najvjerojatnije će biti od Boga. Najbolji prijatelji postojećih eklezijalnih sustava ne mogu s pravom prigovoriti na ovakav test. Gotovo da nema crkve na ovom svijetu koja se glasno ne poziva na apostolicitet. Prelatske crkve tvrde kako su apostolske. Neovisne crkve tvrde kako su apostolske. Prezbiterijanske crkve tvrde kako su apostolske. Svaka od ovih denominacija tvrdi kako je zadržala istu doktrinu, štovanje i vlast Crkve, koju su započeli Božji apostoli. Predlažemo da preispitamo jednu od ovih točaka – onu o eklezijalnoj vlasti – ispitom kojega su sami odabrali. Oslobađajući se svih predrasuda, prilazimo zakonu i svjedočanstvu, željni saznati što Bog kaže o ovoj temi i odlučni slijediti put na koji Sveto pismo ukazuje, bez obzira kamo to vodilo. Istražimo Bibliju da vidimo što ona uči o ovoj važnoj temi. Ako, nakon pomne istrage ne uspijemo otkriti jasne i određene principe crkvene vlasti, tada ćemo nužno zaključiti kako su Prelatura, Neovisnost i Prezbiterijanstvo jednaki – niti jedna od njih nije utemeljena na božanskom autoritetu – te iz toga proizlazi da svatko može izabrati oblik koju mu više odgovara. Ako pak, s druge strane otkrijemo da se u Svetom pismu nalaze neki dobri principi crkvene vlasti i kada otkrijemo koji su to principi, tada ćemo doznati što Bog misli o toj vlasti, otkrit ćemo kriterij po kojem možemo vrednovati postojeće sustave i ustanoviti koliko ima ljudskoga, a koliko božanskoga u svakom od njih.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

ZNAČENJE RIJEČI CRKVA RIJEČ CRKVA u našem svakodnevnom govoru ima različita značenja. Katkad označava ﬁzičku zgradu za štovanje Boga; katkad označava ljude koji se obično okupljaju u takvoj zgradi; katkad se odnosi na grupu duhovnika koje razlikujemo od laika; katkad na cjelokupno tijelo kršćanske konfesije. Budući da je opća upotreba zakon jezika, nije na nama da odstupamo od različitih značenja koje najbolji pisci daju toj riječi; niti možemo reći kako zbog tih mnogih značenja ima mnogo praktičnih nedostataka, jer sama upotreba riječi u određenom kontekstu određuje na koji način bi se ta riječ trebala shvatiti. No, ne treba zaboraviti da kada dolazimo do tumačenja Božje riječi, ne mogu se sva ta različita značenja toga termina primjeniti na tu riječ, jer kada bi se sva značenja prihvatila, to bi pomračilo i iskvarilo značenje božanske objave. U Svetom pismu riječ Crkva uvijek ima isključivo jedno značenje – skup Božjih ljudi – kršćanska zajednica. Grčka riječ ecclesia prvenstveno i općenito označava skup koji se okupio iz bilo kojeg razloga (Djela 19,32); ali u prilagođenom i vjerskom smislu, znači zajednica kršćana, i to se nedvosmisleno prevodi s riječju Crkva. Proučite Sveto pismo od početka do kraja i vidjet ćete kako riječ Crkva nikada nema drugačije značenje od onoga koje smo naveli. Ako netko smatra kako može osporiti ovu izjavu, neka pronađe, ako može, bilo koji odlomak Božje riječi gdje bi se značenje promjenilo kada bi na mjestu gdje stoji Crkva stavili frazu kršćanska zajednica ili kršćanski skup. Uvjereni smo kako bi to bilo nemoguće. Premda je značenje riječi Crkva u Svetom pismu uvijek isto, znajte da joj je primjena široka. Prema autorovoj želji, primjenjuje se na bilo koju kršćansku grupu, bila ona velika ili mala. Svi koji su upoznati sa Svetim pismom, vidjet će kroz primjere kako je to zaista tako. Dajemo pet odlomaka kao primjere:

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

Kološanima 4,15: “Pozdravite braću u Laodiceji i Nimfa zajedno s crkvom koja se sastaje u njegovoj kući.” Ovdje se termin odnosi na kršćansku zajednicu, tako maloj da se može sastajati i u privatnoj kući. Djela apostolska 11,22: “Vijest o tome dođe do ušiju crkvi u Jeruzalemu.” Ovdje se kršćanska zajednica odnosi na stanovnike istoga grada i kao što to znamo iz pouzdanih izvora, nekoliko tisuća ljudi. Djela apostolska 7,38: “To je onaj (Mojsije) koji u krilu zajednice (na engl. Crkva) u pustinji bijaše posrednik između anđela što mu je govorio na Sinajskoj gori i očeva naših; onaj koji je primio riječi života da ih predadne nama.” Ovdje riječ označava kršćansku zajednicu – zajednicu Božjeg naroda tako velika da uključuje cijeli narod, koji je tada brojio dva milijuna. Termin se također odnosi na Božji narod iz Davidovih dana, kada su živjeli u Kanaanu, proširili se na veliki teritorij i porastao na nekoliko milijuna. Hebrejima 2,12, uspoređeno s Psalmom 22,22-25. 1 Korinćanima 12,28: “I jedne je Bog postavio u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljivanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja, dar različitih jezika.” Ovdje termin označava zajednicu kršćana koja živi na zemlji; jer je među njima, a ne među svecima u slavi, Bog podigao nadarene apostole i proroke. Efežanima 5,25: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju.” Ovdje se riječ koja označava zajednicu kršćana koristi u njezinom najširem smislu – za sve za koje je Krist umro – cijelu Božju obitelj – sve svece na nebu i sve vjernike na zemlji, u smislu jedne velike obitelji. Neka svakako bude primjećeno da, bez obzira na njezine različite primjene, riječ Crkva nikada nije promijenila svoj smi-

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

sao. Svaki puta znači istu stvar. Bez obzira gdje ju primjenimo, uvijek označava kršćansku zajednicu; a na kakvu je nadahnuti pisac mislio, veliku ili malu, općenitu ili specifičnu zajednicu, ne saznajemo iz termina nego iz konteksta u kojem se termin koristi. U svakom slučaju, iz konteksta, a ne same riječi ćemo zaključiti o čemu pisac govori, o cjelokupnoj zajednici Božjeg naroda na nebu i zemlji, ili samo o onima na zemlji, u narodu, u gradu, ili u privatnoj kući. U praksi – koja katkada prevari i najbolje tumače Svetoga pisma – određena ideja se tumači samo iz konteksta, a ta ideja također određuje značenje neke riječi. Novi istaknuti kritičar je objasnio kako je upravo to uzrok mnogih značenja – toliko ih je da zbunjuju – koja se pridodaju gotovo svakoj riječi u našim klasičnim rječnicima, a uzrokuju mnoge pogreške u interpretaciji Božje riječi. To je vjerojatno razlog zbog kojega mnogi pretpostavljaju kako riječ Crkva ima dva značenja –znači jedno kada se odnosi na cjelokupno tijelo vjernika, a nešto drugo kada se odnosi na vjernike u specifičnom mjestu. Istina je kako riječ Crkva ima samo jedno značenje, a niz različitih primjena. Sam termin ne znači ništa drugo nego zajednicu kršćana; a kontekst odlučuje o tome koristi li se termin općenito ili specifično. Stoga je netočno tvrditi da bilo koja ideja koja jasno proizlazi iz konteksta definira značenje riječi; kad, mora se priznati, termin izvan konteksta ne sugerira niti ograničenu niti opću primjenu. Da smo imali prilike govoriti o nekoliko samostalnih kršćanskih zajednica u jednoj pokrajini ili narodu, bilo bi u skladu sa svetopisamskim govorom nazvati ih Crkvama te regije. Znamo koliko često apostol govori o Crkvama u Siriji, Ahaji, Galaciji i Aziji. Tako, kada bi mi trebali govoriti o pojedinačnim crkvenim zajednicama u Irskoj – posebnim kršćanskim grupama razasutim po cijeloj zemlji – možemo ih nazvati Irskom Crkvom budući da je takav izraz sasvim razumljiv u crkvenom govoru i ne može ga se krivo razumjeti. No, vrijedno

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

je primjetiti da kada koristimo fraze poput “Anglikanska crkva Škotske”, “Episkopalna crkva Amerike”, ili “Prezbiterijanska crkva Irske”, nimalo ne odstupamo od svetopisamskog značenja te riječi. Značenje te riječi u Svetom pismu, kao što smo vidjeli, nedvosmisleno označava kršćansku zajednicu, a to je sve ono što gore navedene fraze jesu; kontekst pak istovremeno ograničava kršćane po pitanju ispovijedanja određenih principa i pripadnosti određenim zemljama. Kada koristimo izraz kao npr. Prezbiterijanska crkva Irske, riječ Crkva u skladu sa Svetim pismom označava zajednicu kršćana, a iz konteksta vidimo kako ispovijeda prezbiterijanske principe i nalazi se u Irskoj. Ispravna upotreba tog termina koji označava kršćane u nekoj zemlji ne proistječe iz činjenice da su svi okupljeni u jednoj zajednici, bilo osobno ili preko predstavnika, već iz činjenice da ih se doživljava kao kolektiv. Sve svete na nebu i vjernike na zemlji nazivamo Crkvom, ne zato što su oni sakupljeni, doslovno ili ﬁgurativno, već zato što ih smatramo velikom zajednicom koja je odvojena od svijeta i koju zajednički principi ujedinjavaju u jedno veliko bratstvo. Tako se i kršćane bilo koje denominacije, iako ima mnogo različitih zajednica, može u njihovom obliku združenosti nazvati Crkvom, ne zbog njihove doslovne ili ﬁgurativne okupljenosti, već zbog toga što ih se shvaća kao kolektivno tijelo drugačije od drugih, a međusobno ih udružuje ispovijedanje zajedničkog vjerovanja. Nekoć se postavljalo pitanje odnosi li se riječ Crkva u Svetom pismu na kršćane neke zemlje. Znanost biblijskog kriticizma je jednom zauvijek odgovorila na to pitanje. Ovako ispravno čitamo Djela apostolska 9,31: “Crkva po svoj Judeji, Galileji i Samariji bijaše na miru; izgrađivala se i živjela u strahu Gospodnjemu te se povećavala utjehom Duha Svetoga.” Niti jedan čovjek koji se imalo smatra naobraženim neće oklijevati pri prihvaćanju ovoga teksta kao originalnog oblika teksta, kada

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

se zna da mu nedavno otkriveni rukopis – Codex Sinaiticus (Sinajski kodeks) ide u prilog kao i A B C; i ta su četiri rukopisa i najstariji i najvrijedniji postojeći novozavjetni rukopisi.9 Čak kada bi zanemarili dokaze što proizlaze iz drugih verzija i Crkvenih očeva, jedinstveni glas ova četiri rukopisa je dovoljan za utvrditi ispravnu formu bilo kojega teksta; oni svjedoče o originalnom čitanju Djela apostolskih 9,31 u koje nitko ne može sumnjati; i zato u tom stihu sa sigurnošću ukazujemo na jasni izričaj riječi Crkva, koja se odnosi na kršćane jedne zemlje na koje se gleda kao na kolektiv, premda su u stvarnosti podijeljeni u mnoge manje zajednice. Naravno, neki pisci drugačije pišu o ovoj stvari. Oni nam kažu da se univerzalna zajednica kršćana na nebu i na zemlji u Svetom pismu naziva Crkva, ne iz razloga što se na nju gleda kao na veliko bratstvo koje se okuplja oko istih principa, već jer su “uvijek i svugdje uistinu združeni u Isusu”. Samo u mašti možemo pretpostaviti kako naš um to shvaća kao uopćeni termin; ali kada bi to i bilo tako, ništa se ne bi promijenilo. Kršćane u nekom mjestu, u nekoj pokrajini, u nekom narodu iz istih razloga možemo nazvati Crkvom, jer oni također “uvijek i svugdje imaju zajedništvo u Isusu”. Nema načina na koji su kršćani na nebu i zemlji “ujedinjeni u Isusu”, a da se to ne odnosi i na kršćane bilo koje zemlje. Ako je cjelina ujedinjena, tada su i njezini dijelovi ujedinjeni. Bilo kako bilo, ako ih gledamo kao kolektivnu zajednicu, kršćani u nekoj pokrajini, u nekom dijelu, ili u kraljevstvu, koji drže iste zajedničke principe, su Crkva onako kako to Sveto pismo kaže. Oni su zajednica kršćana.

Postoje solidni dokazi koji upućuju na to da rukopisi koje autor navodi uopće nisu tako točni. Vidi, npr. Pickering, The Indentity of the New Testament Text, Thomas Nelson Publishers, prerađeno izdanje 1980.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

CRKVENA VLAST KRŠĆANSKO ZAJEDNIŠTVO na zemlji, koje inače zovemo Crkva, u Svetom pismu se naziva i kraljevstvom. Kada je Gospodin Isus govorio o Njegovoj Crkvi, rekao je Pilatu: “Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu.” (Iv 18,36). Samim time što je kraljevstvo, podrazumijeva barem tri stvari: prvo – kralja ili vladara; drugo – podanike; treće – zakone. U Crkvi ili Božjem kraljevstvu, Krist je kralj, vjernici su podanici, a Sveto pismo je pravi zakon. Svaki kralj ima pod sobom dužnosnike zadužene za provođenje njegovih zakona i kojima je kruna dala autoritet da donose pravdu i sud. Suci i mirotvorci su dužnosnici u kraljevstvu, a moć dobivaju od monarha služeći i provodeći zakone koji vrijede za ljude svih staleža i klasa. Odatle dolazi vrlo jasna podjela u kraljevstvu na vladare i podanike – na one čija je dužnost provoditi zakon i one koji ga moraju ispoštovati. Ista razlika postoji u Kristovom kraljevstvu. Također se sastoji od vladara i podanika – onih koji su zaduženi za donošenje zakona i ljudi od kojih se traži da budu podložni tim zakonima. To je razvidno iz Hebrejima 13,17: “Slušajte svoje starješine i budite im podložni, jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji imaju o tome dati račun!” Iz ovog retka jasno vidimo kako je dužnost nekih u crkvi vladati; oni su nositelji dužnosti u Crkvi. Također je jasno kako postoje i drugi u Crkvi, čija je dužnost biti poslušan; to su sami članovi – podanici u kraljevstvu – ljudi. U svakom društvu koje priznaje kako je dužnost nekih vladati, a drugih biti podređen, treba postojati nešto što zovemo vlada; jer kada s jedne strane postoji autoritet, a s druge podložnost, tada je sve bitno sadržano u vladi. Kad ne bi postojao niti jedan drugi zapis u Svetom pismu o ovoj temi osim ovog

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

maloprije citiranog, neosporno je da je vlada ustanovljena u apostolskoj Crkvi. Ako je vlada postojala, tada je postojao i neki oblik vlasti; jer apsurdno je reći kako je u Kristovom kraljevstvu bilo vlade, a da je bila bez ikakvog oblika. U povijesti crkve i politike ima mnogih čudnovatosti, ali od svih čudnih stvari koje su se dogodile u svijetu ili Crkvi od početka vremena, nikada se još nije pojavila vlada bez oblika vladavine. To je nemoguće. Vlada je sama po sebi apstrakcija. Onoga trenutka kada ima moć djelovanja, postaje stvarnost – stoji pred svijetom kao nešto vidljivo – i za to treba oblik. Čini se jasnim i očitim kako je postojala vlast u apostolskoj Crkvi te da je ta vlast imala neki određeni oblik. Vrlo je važno točno utvrditi koji je to oblik vladavine bio, jer zaključak nosi posljedice; svima mora biti jasno kako plan crkvene vlasti, kojeg su utemeljili Božji apostoli pod vodstvom Duha Svetoga, u sebi mora nositi stupanj zakonitosti i autoriteta kojega niti jedan ljudski sustav – pa bio on i remek-djelo, vrhunac drevne mudrosti ili sustav s najboljim preporukama – ne može iskazati; te da svaki oblik crkvene vlasti zaslužuje tek onoliko poštovanja koliko je u skladu sa principima božanskog originalnog oblika. Međutim, postoje očiti razlozi koji otežavaju točno utvrđivanje eklezialnog sustava vlasti u novozavjetnoj Crkvi. (1) Apostoli, koji su pisali kršćanima i sami članovi apostolske crkve stoga su dobro upoznati s njezinom organizacijskom strukturom, nisu smatrali potrebnim u detalje opisivati kršćansku zajednicu. Da su to činili, to bi bilo sasvim neprirodno. Katkada izjavljuju činjenice u vezi crkvene vlasti i na taj način ukazuju na ustaljenu praksu. Te su naznake i činjenice bile dostatne i razumljive onim osobama kojima je to primarno bilo upućeno, ali nama koji živimo daleko iza toga vremena, u stranoj zemlji i u posvema drugačijem svijetu, nije lako razumljivo.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

(2) Oni čak nisu uredili činjenice vezane uz ovu temu niti ih sustavno posložili. Da je stvaranje Biblije ovisilo o čovjeku, bila bi to sasvim drugačija knjiga; ali budući da to nije nama bilo stavljeno na izbor, moramo je prihvatiti onakvom kakva je. Pogledamo li je, vidimo kako ne izgleda kao udžbenik što poučava po nekom znanstvenom redoslijedu. Pa čak i moralnost i doktrine nisu u nekom uređenom sustavu, već se nalaze u različitim dijelovima, a naš je zadatak sakupiti fragmente, međusobno ih usporediti i postaviti ih u redoslijed. Dakle, Sveto pismo ne poučava sustavno o crkvenoj vlasti, već je ona razasuta u raznim objavama, činjenicama, naznakama i različitim kontekstima; moramo je potražiti, preispitati, kombinirati i klasiﬁcirati. Naravno, ne slažu se svi s ovako iznesenim činjenicama niti sa svim zaključcima koji kao takvi proizlaze iz njih, niti s konstruiranjem sustava iz raznoraznih dijelova materije. Sve to otežava nam sa sigurnošću reći, a također i u jednodušnosti utvrditi koji je oblik crkvene vlasti postojao u apostolskim danima. No bez obzira koliko teško se to činilo, dokazalo se kako je temeljitim istraživanjem Svetog pisma bez predrasuda moguće otkriti glavne principe na temelju kojih je sastavljena prva Crkva. Kažemo glavni principi jer ne možemo očekivati kako ćemo naći nešto više od toga. Božja Riječ, osim u nekim rijetkim slučajevima, nikada ne zalazi u detalje – ona daje principe. To je jedna važna značajka božanske legislative, koju je vrijedno spomenuti. U svakoj civiliziranoj zemlji možemo vidjeti kako oni koje je vlada zadužila donose zakon za svaki speciﬁčni slučaj. Ljudski zakonodavac se upušta u detalje. Stoga u Engleskoj ima toliko mnogo zakona i statuta da bi od knjiga u koje su zapisani mogli napraviti veličanstvenu knjižnicu; Parlament se svake godine sastaje samo da bi sastavili nove zakone, ili poboljšali stare, ne bi li ih uskladili sa okolnostima zemlje i vremena, koje se stalno mijenjaju; i usprkos svemu, svakodnevno se na sudovima pojavljuju slučajevi za

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

koje i najuspješniji pravnici moraju priznati kako ne postoje odgovarajući zakoni. Ali pogledajte kako božanski zakon počiva na sasvim drugačijim metodama. Rijetko kada ulazi u same detalje, postavlja generalne principe i svaki princip je dovoljan da se na osnovu njega odluči o mnogim različitim slučajevima. Umjesto da npr. pokušava propisati svaki oblik dobroga koji bi čovjek trebao iskazati prema svom bližnjemu, postavlja princip koji se može primjeniti na svaki slučaj – Voli bližnjega kao samoga sebe. Umjesto nabrajanja raznih načina kako bi djeca trebala iskazivati dužno poštovanje prema svojim roditeljima, Sveto pismo donosi općeniti zakon koji propisuje dobro u bilo kojem slučaju – Poštuj oca i majku. Time što ne navode svaki oblik grijeha kojega bi se kršćanin trebao izbjegavati, božanske nas odredbe navode na suzdržavanje od bilo kakvog oblika zla. Ljudski zakoni idu u sitne detalje, no božanski zakoni uspostavljaju generalne principe. Rezultat toga je da ovi drugi zakoni možda ostavljaju više mjesta za različitu interpretaciju i primjenu uvedenih pravila zakona, no tom nedostatku je i više nego dovoljna protuteža činjenica kako su Božji zakoni sami po sebi savršeni; oni se ne mijenjaju sa stalno promjenjivim okolnostima zemalja i vremena; primjenjuju se na svaki slučaj koji se može pojaviti; i sažeti su u razumni format time što su svi zapisani u tako malo knjigu da je možemo podići jednom rukom ili nositi u džepu. Božanski zakoni nam ne daju podrobne detalje već osnovne vodeće principe koji su dio poretka apostolske crkve. Na nama je utvrditi koji su to glavni principi bili.10 Uobičajena praksa pisaca je dok raspravljaju o važnoj temi crkvene vlasti, odaberu jednu od suvremnih crkava koja je omiljena, predstave njezine karakteristike i tada objašnjavaju 10

Ovaj odlomak je sastavljen na osnovu pročitane propovijedi Dr. Paleya o Rimljanima 14,7.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

na koji način je ona odraz modela predstavljenog u Božjoj riječi. Možemo vjerovati da i ovakav način ima nekakvih vrlina, no očito je kako je i takav način podložan ozbiljnim kritikama. Čini se kako se već na početku pretpostavlja zaključak do kojega se mislilac nada dovesti nas nakon zdravorazumskog logičnog razmišljanja. To nekako stvara pogubni utisak kako je pisac već unaprijed odredio da je njegov nazor u vezi ove teme ispravan i tada poseže u Sveto pismo kako bi to dokazao. Pa da je autor i najnepristraniji istinoljubac, ovakav način otkriva njegovu sklonost prema jednom određenom sustavu, i na taj način već u polazištu pobuđuje predrasude mnogih čitatelja. Uostalom, to omogućuje odvojeno i nepovezano gledanje stihova u Svetom pismu i stavlja pisca u kušnju citirati samo one tekstove koji podupiru njegovu stranu. Zbog svih tih razloga, ne želimo usvojiti takvu metodu. Način proučavanja koji preporučujemo nije toliko uobičajen, premda vjerujemo kako je zadovoljavajući. Istražit ćemo Sveto pismo na način da ćemo utvrditi različite činjenice koje se tiču vlasti apostolske Crkve. Predstavit ćemo odlomke, promotriti ih i neposredno otkriti njihovo značenje, te ćemo uz pomoć njih samih, pokušati doći do temeljnih principa. Tada ćemo se osvrnuti na naše suvremene Crkve, promotriti različite oblike crkvene vlasti koji sada postoje u svijetu te vidjeti koji od njih utjelovljuju sve ili većinu ovih principa. Kada to učinimo, naći ćemo denominaciju koja je, u pogledu vlasti, najkvaliﬁciranija za naziv Apostolska Crkva.

APOSTOLSKA NAČELA

Pomnim istraživanjem Svetoga pisma naići ćemo na barem četiri različita nositelja dužnosti u Apostolskoj crkvi: (1) apostoli; (2) evangelizatori; (3) biskupi (zvali su ih i pastorima i učiteljima); (4) đakoni. Svaki navedeni je mogao obavljati službe nižega ranga; ali onaj tko je vršio službu nižega ranga nije imao pravo izvršavati dužnosti višega ranga. Tako je apostolska služba uključivala sve ostale, a biskup ili starješina imali su pravo služiti kao đakoni sve dok to nije stajalo na putu izvršenja njegovih vlastitih biskupskih dužnosti. Đakon, pak nije imao pravo služiti kao biskup, niti je biskup na sebe mogao preuzeti apostolske dužnosti. Svaka je viša služba uključivala sve ostale ispod nje. Obje službe – apostolska i evangelizacijska – bile su privremene, potrebne na početku kada se uspostavljalo kršćanstvo, stoga nije bilo potrebe da budu trajne. Apostoli su bili svjedoci kako je Gospodin Isus uskrsnuo, imali su dar i moć činiti čudesa i polaganjem ruku dijeliti Duha Svetoga, bili su nepogrešivi tumači božanske volje, osnivači kršćanske Crkve i, nakon što su ispunili svrhu za koju su bili poslani, nestali su s lica zemlje ne ostavivši apostole koji bi ih naslijedili. Evangelizatori su bili misionari – muškarci koji su putovali od mjesta do mjesta propovijedajući Evanđelje i koji su bili pomoćnici i izaslanici apostola u organiziranju Crkve. Najistaknutije primjere evangelizatora nalazimo u Filipu, Timoteju i Titu. Obzirom na ove

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

privremene ili kao što ih još često zovu, izvanrednim nositeljima službe, treba napomenuti kako njihove dužnosti nisu ograničene na sferu zajednice, već se prenose na cijelu Crkvu na većem nivou. Oni su bili članovi bilo koje kršćanske zajednice, ovisno o tome gdje su privremeno boravili, no njihova misija je bila na svjetskoj razini i njihov autoritet se pružao cijelom Crkvom. S druge strane, biskupska i đakonska služba su zamišljene kao trajne crkvene službe. Biskupi, ili, kako ih se češće nazivalo – starješine11, i pastori, i učitelji, su bili nositelji dužnosti čija odgovornost je bila da poučavaju i vode Crkvu. Đakoni su imali obveze privremenog karaktera i bila im je povjerena služba brinuti se oko siromašnih. Crkva će uvijek imati potrebu za ove dvije službe sve dok bude članova koji će imati duhovne i zemaljske potrebe. No, treba spomenuti da su biskupi i đakoni većinom bile službe u određenoj zajednici, unutar granica pojedine crkve ili pak područja za koje su određeni. Njihove dužnosti nisu nadilazile zajednicu u smislu odgovornosti za opću Crkvu kao što su to npr. bile službe apostola, proroka i evangelizatora. Dr. Campbell ovako objašnjava potrebe prve Crkve za obje službe, odnosno za privremenim kao i stalnim nositeljima službe: “Uzmimo primjere iz života za usporedbu: jedno je osvojiti kraljevstvo i postati njegovim vladarom, a drugo je zavladati njime nakon što je već prije bilo osvojeno, odnosno zadržavati imetak već prije namaknut. Neće biti prikladno da ta dva vladara zamjene mjesta kao ni načine dolaska na vlast. Ako se vratimo sada na Crkvu, ona je imala neke izvanredne službenike koji, poput ovih vojnih sila koje su osvajale, nisu mogli biti čvrsto vezani uz neko mjesto dok je bilo još neosvojenog područja. Njihova je odgovornost na neki način bila 11

Za sada je to samo pretpostavka, koju ćemo kasnije dokazivati.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

sveopća dok im je funkcija bila pokretna. Nadalje, bilo je redovnih službenika ili pastora koji su poput građanskih vladara bili odgovorni za neko područje unutar kojega su djelovali, kako bi poučavali ljude, predvodili bogoštovlja, dijelili vjerske sakramente i donosili propise. Bez ovog drugog uređenja, ne bi se zadržale stečene spoznaje. Za čas bi se ponovo vratili u idolopoklonstvo i poganstvo. Razlikovanje izvanrednih i redovnih službenika priznaju polemičari s obje strane, tako da ga ne možemo smatrati nečim novim (kako se inače zna promatrati na ovo razlikovanje službi) što je uvedeno samo da bi potkrijepilo pretpostavku.”12 S ovim uvodnim razmatranjima, nastavljamo potragu za –

Predavanja o crkvenoj povijesti. 4. predavanje, 3. izdanje. London, 1824.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

PRVO NAČELO SVE SLUŽBE u kršćanskoj crkvi potiču od Gospodina Isusa. On sam je Autor i utjelovljenje svih službi; On je Apostol naše vjeroispovijesti; On je Evangelizator koji propovijeda mir onima koji su daleko i onima koji su blizu; On je veliki Pastor ili Pastir ovaca – Biskup duša; i On je Đakon ili sluga koji nije došao da mu se služi, već da služi. Sve službe u Crkvi utjelovljene su u osobi Krista. Apostoli su bili jedini nositelji službe koji su bili izabrani za Gospodinova života. Njih je On sam postavio u službu. Njegov glas ih je pozvao u službu, i iz Njegovih su ruku primili poslanje. Šimun i Andrija su bacali mreže na Galilejskom jezeru dok je Isus hodao obalom, no na Njegov su poziv ostavili svoje mreže i krenuli za Njim u svijet. Zebedejevi sinovi su čuli Njegov poziv i odmah su zaboravili na oca i majku, ambiciozni u tome da postanu ribarima ljudi. Na Kristov poziv: Slijedi me, Levi je ostavio carinarnicu i nije više bio poreznik. Osobni poziv Gospodina Isusa bio je tada, a i sada je prvi i najbolji od svih autoriteta za služenje u Božjoj Crkvi. Sama činjenica kako je nekoga u službu postavio sam Gospodin, kao što je postavio apostole, dovoljan nam je poticaj da mu se podložimo. No nakon što je Gospodin uzašao na nebo, više nitko (osim Pavao koji je rođen van svog vremena) nije po njemu ušao u službu apostola. Gospodin Isus više nije svojim glasom pozivao ljude u službu. Gospodarev odlazak i upražnjeno mjesto poslije smrti apostola Jude stvorilo je preduvjete za uvođenje novoga principa. To možemo vidjeti u prvom poglavlju Djela apostolskih. Posebno obratimo pažnju na sljedeći odlomak – Djela 1,13-26 – kako bismo u potpunosti shvatili činjenice. U intervalu između Uzašašća i Pedesetnice, učenici su se u Jeruzalemu, u gornjoj sobi sastajali na molitvu. Uz jedanaest apostola, tamo su bili i Isusova majka i braća. Sve u svemu, bilo ih je oko sto dvade-

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

set. Petar je ustao i obratio se nazočnima. Podsjetio ih je kako je apostolsko mjesto Jude koji je izdao Gospodara i bio mrtav upražnjeno te da bi na to apostolsko mjesto na koje je on izgubio pravo zbog svog prijestupa, valjalo nekoga postaviti. Naveo je kvalifikacije koje bi Judin nasljednik trebao imati. Trebao bi biti netko tko je cijelo vrijeme bio s jednanaestoricom, od početka do kraja Kristove službe. Navodi obvezu novoga apostola; s ostalima bi trebao biti svjedokom Isusova uskrsnuća. To je Petar izložio ljudima i braći koja su se zajedno sastala u gornjoj sobi u Jeruzalemu. Nadalje, čitamo u 23. retku: “Nato predložiše dvojicu: Josipa zvanog Barnabu s prezimenom Just i Matiju.” Budući su dvojica bila predložena, trebalo je odlučiti koji od njih će biti pravi apostol; što su nakon molitve i učinili bacivši kocke. Skrenimo posebnu pozornost na to da kada je Petar obrazlagao potrebne kvalifikacije i specifične dužnosti te službe, nije bilo na Petru izabrati osobu, već na ljudima i braći kojoj se Petar obraćao. Nadalje, ne zaboravimo kako se služba koju je Matija nasljedio, u 20. retku naziva biskupska služba13, i kao što piše u 25. retku, trebao je “preuzeti apostolsku službu”. Braća su, potičući Petra, vršili imenovanje biskupa, odnosno izbor biskupa koji će vršiti tu službu. Apostolska je crkva postavila Matiju za službenika – biskupa – apostola. Sličan slučaj koji je zapisan u Djelima 14,23 je nažalost izgubio na snazi izričaja zbog lošeg prijevoda na engleski jezik. Prihvaćena verzija govori o dva apostola, Barnabi i Pavlu koji su postavljali starješine u svakoj crkvi; za što riječ u originalu znači “izabrati dizanjem ruku” – činjenica koju prihvaćaju najbolji tumači.14. Ne smijemo dopustiti da nam manjkavi prijevod ošteti važne činjenice u svjedočanstvu Svetoga pisma – naime, da su starješine u novozavjetnoj crkvi birali glasovanjem. 13

U prijevodu Biblije na hrvatski jezik (Zagreb: KS, 1993.), str. 1035. termin koji se rabi jest “nadglednička služba.” (op.prev.)

Vidi Dean Alford.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

Nadalje ćemo razmatrati šesto poglavlje u Djelima. Do vremena na koji se zapis odnosi, učenici u Jeruzalemu su već bili brojni. Helenisti se počinju žaliti na Hebreje da se njihove udovice zapostavljaju u svakodnevnoj pomoći. Do tada su dvanaestorica brinula za potrebe siromašnih, no istovremeno su imali pune ruke drugoga posla i naravno da nije bilo čudo što su neki od te gomile ljudi bili zapostavljeni, ali nije bilo ni lijepo (ako uzmemo u obzir samu ljudsku prirodu) što su neki počeli mrmljati, iako su apostoli obavljali svoju dužnost. I što im je bilo činiti? Očito je bila potrebna podjela poslova. No jesu li apostoli sebi trebali pripisati pravo odlučivanja oko toga koga bi trebala zapasti briga za svakodnevne potrebe zajednice? Da su to učinili, vjerojatno bi im netko osporavao to pravo ili bi optužili nadahnutu braću za despotsku i neovlaštenu vlast. No umjesto toga, postupili su na takav način, koji nikako drugačije ne možemo protumačiti nego da su tu stvar vodili onako kako bi Crkva izabirala nositelje službe kada bi i oni sami bili maknuti. Time su učinili presedan za budućnost. Apostoli su okupili mnoštvo i objasnili im što je na stvari. Objasnili su im kako je njihova dužnost širenje Božje riječi. Stoga bi bilo nerazumno da na uštrb svakodnevnih potreba zanemare duhovnost. Zato su naložili braći neka među sobom pronađu sedam ljudi na dobru glasu punih Duha i mudrosti koji bi mogli obavljati svjetovne poslove te bi time oslobodili apostole za dužnosti njima speciﬁčne, naime, molitvu i službu propovijedanja. “Prijedlog se svidje svoj skupštini, te izabraše Stjepana, čovjeka puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prokora, Nikanora, Timona, Parmena pa bivšeg obraćenika na židovsku vjeru Nikolu iz Antiohije. Njih postaviše pred apostole, a ovi pod molitvom položiše na njih ruke” (Djela 6,5-6). Sedmoricu koju je skupština prvi puta izabrala bili su đakoni. Iako nisu nazvani izričito tim imenom u Svetom pismu, gotovo svi se slažu da su oni to bili. Dakle, najniže su nositelje službe u apostolskoj crkvi birali ljudi.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

Predstavili smo tri jasne činjenice koje mogu poslužiti kao osnova načelu. Prvo poglavlje Djela pruža nam primjer gdje okupljeni ljudi i braća postavljaju osobu u službu apostola i službenika. U četrnaestom poglavlju vidimo kako su starješine u zajednici izabrali glasovanjem. Šesto poglavlje nam pruža primjer gdje cijela skupština učenika bira sedam ljudi za položaj đakona. Na osnovu ova tri jasna i nepobitna primjera temeljimo princip biranja glasovanjem. Zaključak koji neizbježno proizlazi iz ovih dokaza je sljedeći – u apostolskoj crkvi nositelje službe su birali ljudi.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

DRUGO NAČELO Postoji još jedan tip službe koji se često spominjao u okviru rane crkve, a kojega smo do sada tek ovlaš dotakli. Tu mislimo na starješinu, ili prezbitera, kako ga se često naziva. Ova se vrsta službe često spominje u Djelima i poslanicama; no, pažljiv će čitatelj primjetiti kako Sveto pismo tu službu poistovjećuje s biskupskom službom. U istom retku se nikada ne govori o biskupima i starješinama. Primjerice, kada Pavao piše crkvi u Filipima (1,1), govori o biskupima i đakonima, ali uopće ne spominje starješine. Kada Jakov nalaže bolesnima neka zovu starješine (5,14), ne spominje biskupe. Kada bi se služba biskupa i starješine sasvim razlikovale – ako bi biskup imao vlast nad nekoliko starješina, tada je čudno kako se ni u jednom odlomku Svetog pisma na istome mjestu ne spominju biskupi i starješine. Postoji samo jedna pretpostavka koja pruža zadovoljavajuće pojašnjenje ove stvari. Ako su ova dva termina samo različiti nazivi iste službe, tada bi bilo protiv jezičnih pravila spominjati biskupe i starješine – ponavljali bi se govoreći o prezbiterima i starješinama, ili biskupima i biskupima. Sama činjenica kako se te dvije službe nikada ne spominju zajedno u nekom odlomku Svetoga pisma ide u prilog tvrdnji da se radi o istim službama. Očito nije bilo potrebe koristiti oba pojma kada se htjelo govoriti o toj službi. Ali, osim ove pretpostavke trebamo nešto jače što bi nam dokazalo da su ta dva termina samo različiti nazivi za istu osobu. Koliko god nevjerojatno zvučalo, ipak je moguće da su biskup i starješina bili nositelji različitih službi, iako se nikada ne spominju zajedno u istom odlomku. Stoga za daljnje propitivanje trebamo potražiti odgovor u Svetom pismu. Prvi odlomak koji nam se nameće jest onaj u Titu 1,5-7: “Zato sam te ostavio na Kreti da upotpuniš što nedostaje i da po svim gradovima postaviš starješine kako sam ti osobno na-

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

redio: ako je tko besprijekoran, jedanput ženjen, ako ima djecu vjernike koja se ne mogu optužiti zbog razuzdanosti i nepokornosti. Jer nadglednik[biskup]15, u svojstvu Božjeg upravitelja, mora biti besprijekoran: ne samodopadan, ne sklon srdžbi, ne goropadan, ne svadljivac, ne odan prljavim dobicima.” Ovaj odlomak jasno potvrđuje istinitost pretpostavke kako su te dvije službe identične. Čini se da je Pavao otišao dalje i ostavio Tita na Kreti kako bi ovaj postavio starješine u svakome gradu. Kako bi ga dodatno uputio na koji način izvršiti tu dužnost, apostol mu navodi koje su kvaliﬁkacije potrebne kako bi netko bio imenovan starješinom. Samo je član koji je ispunjavao sljedeće uvjete bio pogodan za tu službu – besprijekoran, jedanput ženjen, otac poslušne djece – jer, kao što kaže: “biskup mora biti besprijekoran, u svojstvu Božjeg upravitelja”. Dr. King je dobro opazio kako se “termin starješina na početku ovog odlomka, kasnije, u zaključku, zamjenjuje terminom biskup, a odnosi se na istog nositelja službe. Starješina bi trebao imati te kvaliﬁkacije. Zašto? Zato što biskup kao Božji sluga mora biti besprijekoran. Zar to ne poistovjećuje starješinu s biskupom? Ako ih to ne poistovjećuje, bolje od toga ne može. Kada bi stajalo, Gospodin gradonačelnik Londona mora predano obavljati svoje dužnosti, jer najviši dužnosnik toga grada ima veliku odgovornost, ne bi li se tu podrazumijevalo da su gradonačelnik Londona i najviši dužnosnik grada iste osobe? U protivnom, rečenica ne bi imala smisla, jer zašto bi gradonačelnik trebao predano obavljati svoje dužnosti za koje je neka druga osoba odgovorna? Gradonačelnik i najviši dužnosnik grada su ovdje jednako identični kao i starješina i biskup u Pavlovim uputama Titu.”16 Svakom čovjeku bez predrasuda očito je da apostol 15

Riječ nadglednik je prijevod grč. riječi episkopos što u hrvatskom jeziku prevodimo kao biskup (op.prev.)

Autor citira Kinga, Exposition and Defence of the Presbyterian Form of Church Government, str. 176.-177. Edinburgh, 1853.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

ne bi rekao da na mjesto starješine može biti postavljen samo čovjek dobroga vladanja te da biskup mora biti besprijekoran, ako nije imao na umu to kako su starješina i biskup samo dva različita naziva za jednu te istu službu. U bilo kojem drugom slučaju, apostol bi se čudno izražavao i ono što je govorio ne bi imalo smisla. Nadalje, u 2 Ivanovoj 1 vidimo kako se apostol Ivan oslovljava kao starješina – “Ja, starješina, izabranoj Gospođi i njezinoj djeci, koju iskreno ljubim.” Zatim u 1 Petrovoj 5,1 vidimo kako se apostol Petar oslovljava sa starješina, “Starješine koje su među vama opominjem ja, starješina kao i oni, svjedok Kristovih muka.” Svi se slažu s tim da su Ivan i Petar bili biskupi, no ovi reci pokazuju kako su oni bili i starješine. Ovo nas dovodi nadomak zaključku. Možemo reći kako je svaki general časnik, ali to ne znači i da je svaki časnik general. Biskup poput Ivana i Petra može biti i starješina, no starješina ne mora nužno biti biskup. To može biti tako, no za takvu tvrdnju ipak trebamo više dokaza. Za to, teško da ćemo naći bolji primjer od onoga u Djelima 20,17-28. Tamo čitamo o tome kako je Pavao poslao po starješine iz crkve u Efezu, koji bi se s njim trebali sresti u Miletu. Govorio im je o svojoj službi u njihovom gradu, glavna tema njegovih propovijedi je bila potreba obraćenja k Bogu i vjera u Gospodina Isusa Krista. Predvidio je nevolje koje ga čekaju u Jeruzalemu i drugdje, rastužio ih je kad je rekao da ga vjerojatno više neće vidjeti. Rekao im je neka paze na se i na cijelo stado nad koje ih je Duh Sveti postavio nadglednicima – tj. biskupima, kako se na drugim mjestima spominje. Svaki čitatelj koji poznaje izvornik, svjestan je kako je riječ nadglednik u Djelima 20,28 ista riječ koja je u Filipljanima 1,1 prevedena kao biskupi17. Ovdje dakle vidimo kako su starješine u Efezu bili biskupi koje je postavio Duh Sveti. Ovaj razvoj misli pojačava za17

Riječ episkopos je prevedena (KS, 1993.) s nadglednici (op. prev.).

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

ključak i čini ga smislenim. Biskupi su, kao što smo vidjeli, bili starješine, a starješine su, kao što vidimo, bili biskupi. To nas dovodi do načela – naime, u apostolskoj crkvi, služba biskupa i služba starješine iste su službe. Starješina nije bio podređen biskupu niti je biskup bio nadređen starješini. Ova dva različita termina podrazumijevaju istog nositelja službe. Pa čak ako i ne želimo pridavati previše važnosti mišljenju jednoga čovjeka poput Edwarda Gibbona u vezi bilo kakve doktrine ili morala, taj je istaknuti povjesničar, iako na glasu kao nepristran što se tiče favoriziranja bilo kojeg vjerskog sustava, uspio prodrijeti u srž stvari. Govoreći o vlasti i crkvenoj upravi prije Nicejskog koncila, rekao je: “Javne funkcije religije su se isključivo povjeravale postavljenim službenicima u crkvi, biskupima i prezbiterima; to su dva naziva koji su na početku podrazumijevali istu službu te su se odnosile na istu osobu. Kada se reklo prezbiter tu se htjela istaći starosna dob ili pak njihova mudrost i važnost. Naziv biskup se više odnosilo na njihov nadzor vjere i života kršćana koji su bili pod njihovom pastoralnom skrbi.” 18

Autor citira iz History of the Decline and Fall of the Roman Empire, poglavlje 15.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

TREĆE NAČELO Prisjetimo se dakle kako su prezbiter i biskup u početku bili samo različiti nazivi za istu crkvenu službu. U Svetom pismu smo našli dovoljno dokaza da su u apostolskoj crkvi biskupi bili starješine te da su starješine bili biskupi. Stoga ćemo se prema toj tvrdnji odnositi kao prema dokazanoj činjenici te nastaviti otkrivati treće načelo. Četrnaesto poglavlje Djela opisuje misijsko putovanje Pavla i Barnabe. Pokušali su ih kamenovati u Ikoniju, no oni su pobjegli u Listru i Derbu. Kad je Pavao ozdravio hromoga čovjeka, on je mogao hodati i skakati. Svećenik Zeusa je doveo junce s vijencima do gradskih vrata ne bi li ih on i narod žrtvovali štujući ova dva propovjednika kao bogove, a ovi su ih jedva odvratili od njihovih poganskih namjera koje su činili iz neznanja. Osjećaji te mase su tako nestalni, jer već trenutak kasnije su navalili na velikog apostola i kamenovali ga skoro do smrti, na istome mjestu gdje su ga maločas slavili kao boga. Jedva izvukavši živu glavu, Pavao i njegov suputnik su ponovno posjetili Derbu, Listru, Ikonij i Antiohiju, propovjedajući evanđelje, utvrđujući duše učenika potičući ih da budu ustrajni u vjeri. I sveti nas povjesničar u pripovijedanju o ovom evangelizacijskom putovanju upoznaje s bitnom činjenicom, da su u svim crkvama postavljali starješine. Kako sam piše: “U svim su im crkvama postavljali starješine nakon molitve i posta te ih povjerili Gospodinu u koga bijahu vjerovali” (Dj 14,23). Već smo ranije vidjeli da se “crkva” u Svetom pismu odnosi na zajednicu kršćana, bila velika ili mala. Na početku je bio običaj vjernike nekoga grada, bez obzira koliko velik bio, ili nekoga sela, bez obzira koliko maleno bilo, zvati crkvom toga mjesta. Mnoge od tih zajednica, koje su ovi pioniri kršćanstva okupili iz redova pogana, organizirale su se usred teškoća i zastrašivanja i vjerojatno su bile male po broju vjernika. No, bez obzira

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

na to što su bile brojčano male, apostoli nisu postavljali samo jednoga starješinu ili biskupa u svakoj zajednici, već, kako nas Duh Sveti upućuje, postavljali su starješine u svakoj crkvi. Ako je evanđelist Luka kao pravi svjedok govorio po nadahnuću Duha Svetoga, tada je bilo više od jednog starješine u svakoj zajednici apostolske crkve. Koliko ih je bilo, da li dva, tri ili više ne znamo, no jasno je da ih je u svakoj zajednici bilo više od jednoga. Još ćemo se jednom vratiti na dvadeseto poglavlje Djela. U njemu Pavao putuje iz Grčke prema Jeruzalemu. Stao je u Troadi na tjedan dana pa je nastavio, katkad morem, a katkad kopnom, ne bi li prije Duhova stigao u glavni židovski grad. Došavši do Mileta, ionske luke, pedeset i osam kilometara južnije od Efeza, poslao je poruku starješinama efeške crkve. Kao što piše u Bibliji: “Iz Mileta Pavao posla u Efez neke ljude da mu dozovu starješine crkve.” (Dj 20,17). Iz ovoga se vidi kako je efeška crkva imala više od jednog starješine, a već smo u dvadeset i osmom stihu vidjeli kako te starješine naziva nadglednicima, tj. biskupima. Koji god mogući razlog pokušali naći – bilo da je to problem jezika ili da je Pismo teško razumljivo – ipak piše da je u efeškoj crkvi bilo nekoliko starješina ili biskupa. Nadalje, Filipi je bio grad na rubu stare Tračke. Čitatelj klasičar će to prepoznati kao mjesto na kojemu su August i Antonije u žaru borbe izbavili cara svijeta iz ruku Bruta i Kasija; kršćaninu će to mjesto biti značajno po tome što je to prvo mjesto u Europi gdje se zavijorio kršćanski barjak, a kršćani slušali Isusovo evanđelje. Tamo se srce prodavačice grimizne odjeće otvorilo i prionulo uz Pavlove riječi. U Filipima su, zbog istjerivanja zloduha vračanja iz gatare, pretori naredili šibanje Pavla i Sile te da im tamničari stave noge u klade. U Filipima su se, u gluho doba noći, potresli temelji tamnice, otvorila sva vrata i svim su zarobljenicima spali okovi da je čuvar tamnice

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

svoju dvojicu zarobljenika pitao najvažnije pitanje ikada koje je grešnik pitao Božjega slugu: “Gospodo, što mi treba činiti da se spasim?” U Filipima se organizirala crkva, unatoč snažnim i odlučnim otporima; i deset do dvanaest godina nakon Pavlovog prvog posjeta, napisao joj je pismo. To je pismo sačuvano. Nalazi se u Božjoj riječi, a znamo ga kao Poslanicu Filipljanima. Čini se zanimljivim pročitati što je to apostol smatrao potrebnim napisati crkvi na čijem popisu članova se prije svih nalazi ime Lidije i tamničara. Kao što se može očekivati, pismo je puno dragocjenih i utješnih istina; ali što nam je sad još i bitnije, u prvom stihu prvoga poglavlja čitamo: “Pavao i Timotej, sluge Krista Isusa, svim svetima u Kristu Isusu koji su u Filipima, s nadglednicima (biskupima) i pomoćnicima (đakonima). Filipi je bez sumnje bio značajan grad, ali s aspekta broja stanovnika i same važnosti, bio je samo kao jedna župa u biskupiji. A opet, u današnje vrijeme19, jedan biskup se smatra dovoljnim za cijeli London, a kršćani se broje u milijunima, za razliku od onog vremena. Tada se jedna jedina kršćanska zajednica izdvojila iz poganske populacije, bila je crkva tek deset ili dvanaest godina, izvrgnuta poruzi i patnji zbog Krista, locirana u odvratnom gradu na periferiji Makedonije, a imala je nekoliko biskupa. Pavao svoje pismo toj crkvi naslovljava na biskupe i đakone. Čitatelj bez predrasuda koji će još jednom proći kroz ovo o čemu smo do sada govorili, vidjet će kako se Pavao u svojoj poslanici Filipljanima obraća biskupima. Vidjet će kako je bilo starješina u efeškoj crkvi budući je Pavao slao po njih iz Mileta. Vidjet će kako su Barnaba i Pavao postavljali starješine u svim crkvama. I kako bi nakon svega netko mogao zaključiti da u danima apostolske crkve nije bilo više starješina ili jednako tako, više biskupa? Ovo nas dovodi do trećeg načela apostolske vlasti – da je u svakoj crkvi bilo više starješina. 19

Treba imati na umu kako pisac govori o svom vremenu, prvoj polovici 19. st. (op.prev.)

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

ČETVRTO NAČELO Ordinacija je svečano uvođenje osobe u crkvenu službu rukopolaganjem. Svaki je nositelj službe u crkvi, bilo biskup ili đakon, bio trajno postavljen u crkvenu službu i to svečano, činom ordinacije. Izvanjski, ordinacija se sastojala od tri dijela: posta, molitve i rukopolaganja. Polaganjem ruku su se dijelili duhovni darovi (Dj 8,17; 19,6); a prakticiralo se i pri čudesnim ozdravljenjima bolesnih (Mk 16,18; Dj 9,17; 28,8). Međutim, za razliku od svih drugih slučajeva, rukopolaganje se koristilo u ordinaciji crkvenih službenika, bez da se dijelio neki izvanredni ili čudesni dar (Dj 6,6; 13,1-3 i 1 Tim 4,14; 5,22). To što u ordinacijama nema čudesnih sila nije valjani razlog za prekidanje te prakse; rukopolaganje u takvim slučajevima nikada niti nije bio način dijeljenja Svetoga Duha, već samo forma za postavljanje nekoga u crkvenu službu. Bitno pitanje vezano uz ordinacije jest, tko ordinira, jedna osoba ili više njih, čini li to jedan ili više starješina, biskup ili prezbiterij? Nitko ne osporava to da Gospodin Isus može na poseban način pozvati bilo kojeg radnika i poslati ga u svoj vinograd. Također je vrlo vjerojatno da kada bi koji apostol još uvijek bio živ, ukoliko bi on to smatrao ispravnim, on imao isključivo pravo ordinacije. Štoviše, kada bi neki suvremeni evangelizator, kao i Tit, mogao dokazati kako je na njega apostol prenio to posebno pravo tada bi i on time što mu je nadređeni autoritet to omogućio, imao pravo ordinirati (Tit 1,5). Bilo tko, osim apostola, koji tvrdi kako ima pravo činiti sve što evangelizatori čine, treba dokazati da je kao i Tit za to dobio mandat od apostola. No, po tome, nijedan vođa u bilo kojoj crkvi ne bi prošao. Stoga nam preostaje istražiti Sveto pismo kako bismo otkrili tko bi bio taj koji bi u odsutnosti apostola mogao svečano postavljati druge u crkvenu službu, a pogotovo trebamo istražiti ima li to pravo činiti samo jedna osoba ili više njih.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

Prvo ćemo otvoriti 1 Timoteju 4,14. gdje piše o Timotejevoj ordinaciji. Apostol ohrabruje svog duhovnog sina na dobro, neka služi darom koji mu je dan. Rekao je kako mu je taj dar udijeljen na temelju proročanstva, tj. kao posljedica govora nekih proroka, koji su tada, u eri duhovnih darova, bili brojni i koji su njega izdvojili kao posebnog službenika. Dodaje da mu je taj dar dan polaganjem ruku starješinskog zbora, tj. prezbiteri ili starješine su to zajedno činili. Apostol je rekao: “Ne zanemaruj u sebi milosni dar koji ti je udijeljen na temelju proročanskih izjava polaganjem ruku starješinskog zbora!” Ove su riječi presudne kada govorimo o tome tko ima pravo ordinirati. Vratimo se opet na Djela 13,1-3. Vidimo kako su tu zapisana imena nekih proroka i učitelja u antiohijskoj crkvi. Oni su služili Gospodinu i postili, tako im je Duh Sveti i objavio da mu odvoje Barnabu i Savla za misionarski rad među poganima. Oboje su već bili propovjednici Božje riječi, no sada im je trebalo ući u novu sferu i započeti raditi u novom sektoru. Stoga je bilo prikladno da ovu braću proroci i učitelji svečanim činom ordinacije postave kao misionare. O tome čitamo u trećem retku: “pošto su postili i molili, položiše ruke na njih te ih pustiše.” Očito je kako u ovom slučaju ordinaciju nije vodio jedan učitelj, već nekoliko njih. Bilo ih je više. I u Djelima 6,6 nalazimo slučaj gdje više crkvenih vođa sudjeluje u ovom obredu. Tu su ordinirani đakoni. Jeruzalemska crkva je izabrala sedmoricu koji će se brinuti za potrebe siromašnih: “njih postaviše pred apostole, a ovi pod molitvom položiše na njih ruke”. Ovaj stih nam je bitan utoliko što u njemu vidimo kako su i apostoli preferirali da više crkvenih vođa sudjeluje u ordinaciji, kada je to izvedivo i prikladno. Sažmimo ono što smo do sada proučili. Ordinirali su samo apostoli ili oni koje su apostoli odredili za tu službu. Kad god su to mogli, ordiniralo ih je više. Kada je bilo moguće saku-

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

piti više njih koji će ordinirati, kao što je to bilo u slučaju s đakonima, tada ih je više sudjelovalo u toj ceremoniji. Kada nije bilo apostola, kao što smo vidjeli u slučaju Barnabe i Savla, ordinirali su određeni proroci i učitelji, a u slučaju Timoteja, to je činio prezbiterij. To nas dovodi do četvrtog načela, naime, da su u apostolskoj crkvi čin ordinacije vodili prezbiteri – više starješina.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

PETO NAČELO Petnaesto poglavlje Djela je predugačko da bi ga prepisali. No, čitatelju, prije nego nastaviš čitati, otvori Bibliju i pažljivo pročitaj cijelo poglavlje, od početka do kraja. Ako si u potrazi za istinom i otvoren primiti ju u svoj njezinoj jednostavnosti, tada ćeš u ovom poglavlju naći slijedeće činjenice: Neki su ljudi došli iz Judeje u Antiohiju i poučavali tamošnju crkvu kako se trebaju obrezati da bi bili spašeni. Pavao i Barnaba su se protivili nauci tih učitelja, ali uzalud. Tada su svi odlučili poslati nekolicinu iz antiohijske crkve, među njima i Barnabu i Pavla, u Jeruzalem na konzultacije s apostolima i starješinama o tom pitanju. Kada su stigli u Jeruzalem – tadašnju kršćansku metropolu – apostoli i starješine su se okupili kako bi zajedno razmotrili to pitanje. U početku je bilo različitih mišljenja među njima. Na kraju je Petar ustao i uzeo riječ. Podsjetio ih je kako mu je Bog ukazao čast time što ga je prvo koristio u propovijedanju evanđelja poganima, kako Bog nije pravio razlike između njih i židova te je njima kao i židovima dao Duha Svetoga. Tvrdio je kako bi ustrajanje na tome da je obrezanje potrebno za spasenje bilo podjarmljivanje pogana onime što ni židovi nisu bili u stanju nositi, te da bi to bilo iskušavanje Boga. Završava velikom istinom, da su i pogani i židovi spašeni milošću Gospodina Isusa. Barnaba i Pavao su se nadovezali, rekli su kako je Bog i po njima činio čudesa među poganima. Zatim je Jakov izrekao svoj stav, da je Petar govorio istinu, naime, Bog je sebi između pogana uzeo narod, kao što je davno bilo prorokovano. Citirao je proroka Amosa da bi pokazao kako je Bog obećao ponovo sagraditi pali dom Davidov koji se nalazio u ruševinama kako bi pogani koje je On pozvao potražili Gospodina. Završava vlastitim mišljenjem, kako one pogane koji su se već obratili Gospodinu ne treba nepotrebno opterećivati, već usmjeravati da se uzdržavaju od onoga što je

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

okaljano idolima, od bluda, od udavljenoga i od krvi. Zbor se složio s Jakovom. Apostoli i starješine složili su se sa svom crkvom i odlučili poslati Judu i Silu s Barnabom i Pavlom u Antiohiju kako bi prenijeli odluku zbora. Tu odluku su uobličili u pismo napisano u ime apostola, starješina i braće, a naslovljeno na kršćane, bivše pogane, u Antiohiji, Siriji i Ciliciji. Pismo je osuđivalo one koji su poučavali da je obrezanje neophodno za spasenje i time uznemiravali braću unoseći smutnju; dali do znanja kako ti učitelji nemaju odobrenje apostola i starješina za takvu nauku; naveli su kako šalju Judu i Silu, zajedno s Pavlom i Barnabom, ljudima koji su predali svoj život za Gospodina Isusa, da bi im usmeno prenijeli odluku zbora. Također su naveli kako oni i Duh Sveti smatraju kako pogane ne bi trebalo nikako opterećivati osim uzdržavanja od mesa žrtvovanog idolima, od krvi, od udavljenoga i od bluda. To je bio sadržaj pisma poslanog u Antiohiju po izaslanicima s jeruzalemskog sabora. Narod se skupio i slušao čitanje pisma pa su se obradovali zbog utješne riječi. Juda i Sila su tješili braću i utvrđivali ih u vjeri. Nedugo nakon toga, Pavao je zbog neslaganja s Barnabom odabrao Silu za svog suputnika i krenuo na sljedeće misionarsko putovanje, cilj kojim je ovaj put htio obići obraćenike u svakom gradu gdje je do sada propovijedao Božju riječ i vidjeti kako vjernici napreduju. Preporučeni od braće milosti Gospodnjoj, Pavao i Sila su krenuli iz Antiohije kroz Siriju i Ciliciju utvrđivati tamošnje crkve. Posjetili su Derbu, Listru i druge gradove u Maloj Aziji te su ljudima nalagali držanje odredaba koje su donijeli apostoli i starješine u Jeruzalemu (Dj 16,4). Svatko iskren priznat će kako je ovo ispravan prikaz svih činjenica vezanih uz ovu temu, kako nam je opisano u petnaestom i šesnaestom poglavlju Djela. Pojednostavljeno, sljedeće se činjenice ističu: (1)

Barnaba i Pavao su s nekim lažnim učiteljima iz Judeje raspravljali o potrebi obrezanja;

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

(2)

Rasprava nije zaključena u antiohijskoj crkvi gdje je i započela;

(3)

Stvar se predala crkvenom zboru apostola i starješina u Jeruzalemu, dakle, izvan antiohijske crkve;

(4)

Ovaj se zbor javno sastao kako bi raspravljao o tom pitanju;

(5)

Donijeli su odluku;

(6)

Crkve u Antiohiji, Siriji i Ciliciji su se povinovale toj odluci.

Ove su činjenice očite iz teksta i ne mogu se poreći. Bilo bi čudno da su navedene u Svetom pismu, a da se nisu dogodile

te nam ne služe kao primjer. Da je to sve bilo samo kako bi antiohijska crkva saznala Božju volju po pitanju te rasprave, Pavao, koji je bio prisutan je mogao objaviti Božju volju gotovo bez greške, jer ne samo da je govorio po nadahnuću Duha Svetoga, već je često i odlučivao o jednako važnim stvarima, usmeno ili pismeno. Samo bi jedna rečenica apostola bila dovoljna u Antiohiji da ju Božja Crkva prihvati kao normativ za kršćansku vjeru i kršćansku obvezu. Da je bilo bitno samo da se donese nepogrešiva odluka, zbog čega se uopće išlo dalje s ovom stvari? Kad su s tim slučajem došli u Jeruzalem, da se radilo samo o božanskoj nadahnutosti odluke, zbog čega je onda bilo potrebno starješinama sastati se s apostolima kako bi raspravili o ovoj stvari, nisu li apostoli bili kompetentni izreći Božju volju i bez pomoći nenadahnutih? Da je bilo bitno samo to da apostoli donesu nepogrešivu odluku, zbog čega je bilo rasprave, pa čak i suprotstavljanja različitih mišljenja u zboru? Zašto

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

je bilo važno doći do sličnoga stava i zašto su apostoli jedan za drugime držali riječ? Mislili bi kako je dovoljno da jedan nadahnuti izrazi stav oko toga. Da je rasprave bilo samo među starješinama, bilo bi smiješno ovima raspravljati oko nečega što je trebalo odlučiti nadahnućem, a u vezi čega bi ovi nenadahnuti mogli samo šutjeti i slušati Božji glas. I opet, zašto bi im onda apostoli dozvolili sudjelovanje u raspravi kad bi bilo dovoljno da jedan nepogrešivi tumač Božje volje odluči o tom pitanju? Napokon, zašto je u pismenom nalogu stajalo kako je donijet u ime apostola i starješina iz Jeruzalema? Za sada vidimo samo jedan odgovor koji bi bio zadovoljavajući. Ovi su se događaji dogodili i bili zapisani nama za primjer u sličnim situacijama. Prilikom pojave neke nesuglasice unutar zajednice, a o kojima se zajednica unutar sebe ne može dogovoriti, ta stvar bi se trebala donijeti pred crkvenu vlast, koja bi u svom sastavu vijećala o tome. Kada bi sad apostoli bili živi i mogli se sastati sa starješinama koji bi im pomogli u odlučivanju, i kad bi mi takvom zboru mogli povjeriti nesuglasice, to bi bila prava poslušnost primjeru koji nam daje Božja riječ. Ali kada u odsustvu apostola svoje nesuglasice povjerimo starješinama te oni pod vodstvom nadahnutih apostolskih poslanica u Svetom pismu donesu neku odluku po tom pitanju, i kada se u Gospodinu povinujemo toj odluci, tada ne samo da smo u skladu s duhom Pisma, već sa svime što je u skladu s njim, i samim apostolskim primjerom. Dolazimo do dvije činjenice, prve, kako je u apostolskoj crkvi postojala mogućnost predavanja stvari, koje su bile predmet rasprave, odluci zbora crkvenih vođa, van zajednice u kojoj je do nesuglasica došlo te druge, da se taj crkveni zbor i u

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

odsustvu apostola ima pravo sastati, raspraviti, odlučiti i tražiti poslušnost toj odluci u Gospodinu. Ova načela nazivamo mogućnost poziva na zbor starješina i njihovo pravo kao vlast zajedno odlučivati. Kako ne bi ostavili prostora cjepidlačenju, reći ćemo i koju riječ o braći spomenutoj na sastanku u Jeruzalemu. Budući se spominju odvojeno od apostola i starješina, čini nam se kako se “braćom” nazivaju neslužbeni članovi crkve, ili kako ih još danas nazivamo, laici. Po našem je mišljenju nedvojbeno kako su i oni nazočili sastanku, suglasili se s odlukom, da je pismo napisano i u njihovo ime, kao i u ime apostola i starješina – primjećujemo šablonu u tekstu. Premda nam sve činjenice nisu tako očite, ono što vidimo jest – (1) u izvještaju o događajima u Antiohiji izraz braća prvenstveno se odnosio na apostole i starješine (stih 2), (2) nije rečeno kako su se braća okupila kako bi odlučivala o tom pitanju, već su se “apostoli i starješine okupili kako bi razmotrili stvar” (stih 6), (3) nigdje u tekstu ne vidimo braću kako govore o temi, već su “šutjeli i slušali” dok su drugi govorili (stih 12), (4) ne piše kako su odluke naložila braća, već “apostoli i starješine u Jeruzalemu” (Dj 16,4). Tko je radoznao i bez predrasuda primjetit će kako pojedini članovi crkve koje ovdje nazivaju “braćom” nisu donijeli od-

luku, nisu govorili na sastanku, nisu se okupili da bi odlučili niti se na njihovu poziv iz Antiohije zbor sastao. S druge će pak strane vidjeti kako su prisustvovali sastanku, složili se sa zaključcima te su se, kao što je to i bitno primjetiti, svi

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

kršćani u Jeruzalemu usuglasili pa je pismo u kojoj je stajala odluka napisano i u njihovo ime, uz apostole i starješine. Zbog same učtivosti i kršćanskog pozdrava, Silvan i Timotej su uz Pavla spomenuti u prvoj poslanici Timoteju, no to ne znači kako su Silvan i Timotej također bili nadahnuti, a još manje da su koautori pisma. Isto je i s pismom naslovljenim na pogane u Antiohiji, Siriji i Cilicija, koje su slali apostoli i starješine – ime braće dodano je, ne zato što su koautori pisma, već kako bi bilo vidljivo slaganje s odlukom. Dakle, oni koji bi nas htjeli uvjeriti kako su članovi apostolske crkve, pojedinci, ne samo nazočili sastanaku kao promatrači, već sudjelovali i u odlučivanju poput članova crkvenog vodstva, trebao bi pronaći nešto mnogo očitije i uvjerljivije od petnaestog poglavlja Djela. Nama izgleda očito sastajanje apostola i starješina, kako su vijećali i donijeli odluku; braća su bila prisutna, slušala su i složila se. Apostoli i starješine su, da tako kažemo, bili članovi vijeća; braća su bila slušatelji koji su se suglasili s odlukama vođa. Stoga možemo naše peto načelo sažeti u ove riječi – mogućnost poziva na zbor starješina i njihovo pravo kao vlast zajedno odlučivati.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

ŠESTO NAČELO Karakteristika speciﬁčna za apostolsku vlast je da crkvene vođe nisu iskazivali duhovnu poslušnost niti jednom zemaljskom vladaru ili crkvenom poglavaru.20 Pavao malokad započinje svoje poslanice bez da čitatelje podsjeti na to da je apostol Božjom voljom, a ne voljom ljudi. Pogledajte npr. poslanicu Galaćanima 1,1: “Pavao – apostol, ne od ljudi, niti po kojemu čovjeku, već po Isusu Kristu i Bogu Ocu, koji ga uskrisi od mrtvih”, itd. U slici apostolskog vremena u Novom zavjetu nigdje ne nalazimo crkvu koja duhovnu vlast pripisuje svjetovnom kralju, ili crkvu koja se odriče dijela svoje religijske slobode u zamjenu za bilo kakve zemaljske prednosti. Nigdje u Evanđeljima ne nailazimo na davanje nadmoći kršćanskom, a pogotovo ne poganskom kralju, nad Bogom u njegovim stvarima. Svetopisamski zakon jasno veli: “Podajte caru carevo, a Bogu Božje!” (Mk 12,17). Članovi apostolske crkve su u svim zemaljskim stvarima bili poslušni građanskim vladarima zemlje u kojoj su živjeli, a u svim duhovnim stvarima bili su vjerni višoj sili. U zemaljskim je zakonima apostol bio poslušan zakonima zemlje donesene od strane lokalnog vladara, a za duhovne stvari se nije klanjao cezarovom prijestolju. Uzalud ćemo tražiti takav primjer u Svetom pismu, budući se u rano doba niti jedan zemaljski princ nije obratio na kršćanstvo pa nije ni bio u prilici biti pokrovitelj širenju crkve i biti riznica duhovne snage. No, Bog nije ograničen ljudskom voljom. Ista milost koja je pokorila Savla iz Tarza, u vrijeme kada je disao prijetnjom ubojstva protiv Gospodinovih učenika, mogla je obratiti i Pilata, Agripu ili rimskog cezara. To što se tako nije dogodilo ne možemo pripisati Božjoj nemoći. 20

Ovdje autor aludira na vlast monarha u Anglikanskoj te vlast pape u Rimokatoličkoj crkvi a o čemu će kasnije izravnije govoriti (op. urednika).

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

Sama činjenica da u apostolskim danima Bog nije posegnuo za nekim poganskim princom i učinio ga kršćaninom kako bi ovaj ispunio prazno mjesto zemaljskog crkvenog vladara je samo po sebi vrlo poučna činjenica. Svakako obratite pozornost na to kako Sveto pismo ne izvještava o takvim slučajevima niti u kasnijim razdobljima. Nema načela po kojem bi princ bio ovlašten imati pravo i upražnjavati autoritet u crkvenim stvarima, iako se tijekom godina mogao pojaviti kršćanski vladar. Ako postoji takvo načelo, ono nam je nepoznato, ali ima i onih koji zagovaraju takvo načelo pa će na osnovu Pisma, ako ikako mogu, jamčiti kako kršćanski kralj može vladati crkvom u duhovnim stvarima. Ako to i može biti tako, morate nam oprostiti što vjerujemo da nijedan zemaljski princ nema pravo gospodariti nad Božjom baštinom. Također, duhovna vlast nije bila dana niti crkvenom službeniku, bez obzira koliko nadaren bio, koliko patio ili koliko marljiv bio. Članovima se zaista nalagala poslušnost crkvenim vođama ili starješinama, ali starješine se sa svoje strane nisu smjele ponašati kao gospodari Božje baštine, već biti primjer stadu (1 Pt 5,3). Pa čak se ni apostoli nisu ponašali kao gospodari nad vjerom ljudi već su se smatrali suradnicima u njihovoj radosti (2 Kor 1,24). Niti među apostolima nitko nije imao prvenstvo. Petar je bio jedini kojemu se kasnije službeno izrazilo prvenstvo, ali on ju nikada sebi nije pripisao; uvijek se sa svojim kolegama apostolima ponašao kao jednostavni propovjednik Kristovog križa. Nikada ga se u Pismu ne predstavlja kao onoga koji bi druge podređene postavljao u crkvenu službu ili kako vrši neki posebni nadzor nad podređenim mu službenicima u crkvi. Jednom, kada je Petar “hvatao krivine”, vidimo kako mu se drugi apostol suprotstavio u lice, jer je zavrijedio osudu (Gal 2,11). Dakle, Sveto pismo ne pruža nikakve osnove za tvrdnju kako vrhovna duhovna vlast pripada nekom crkvenom službeniku, kao ni bilo kojem zemaljskom princu.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

Sveto pismo bi nam trebalo biti vodič, kako u ovoj stvari, tako i u drugim vjerskim stvarima. Ako pogledamo sljedeće odlomke, vidjet ćemo gdje je zapravo izvor sve duhovne vlasti: Efežanima 1,20-23: “Što (Bog) pokaza u Kristu uskrisujući ga od mrtvih i postavljajući ga ‘sebi s desne strane’ na nebesima, iznad svakog poglavarstva, vlasti, sile, gospodstva i iznad svakog imena koje se naziva ne samo u ovome svijetu nego i u onome koji će doći. I ‘sve mu je podložio pod noge’, a njega dade za glavu nad svim u Crkvi, koja je njegovo tijelo – punina Onoga koji ispunjava sve u svima.” Efežanima 5,23: “Jer je muž glava žene kao što je i Krist glava Crkve – on, Spasitelj svoga Tijela!” Kološanima 1,18: “On (Krist) je i Glava Tijela, Crkve: on je početak prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvi.” Citirani odlomci uzeti su iz Svetoga pisma – jedinog normativa kršćanske vjere i prakse. Uzeli smo ih u obzir, a oni nas dovode do zaključka kako je jedini vladar Crkve Krist bila doktrina apostolskih dana. Ono što je glava čovjekovu tijelu, to je Krist Crkvi, a kao što ni tijelo ne može imati dvije glave tako ni Crkva ne može imati dvije glave – Krista i papu, kao ni Krista i kralja. Čini nam se kako u ovom pitanju nema srednjeg rješenja. Ili ćemo odbaciti autoritet Biblije, ili vjerovati ono čemu nas uči – naime, da je Krist glava nad svima i svime u Crkvi. Odlučujemo se za ovo potonje. Kristovo poglavarstvo je šesto načelo vlasti koje nalazimo u apostolskim danima. Pogledajmo posljedice ovog načela – ako je Krist glava Crkve tada su članovi crkve Njemu podložni, a kako nikako drugačije ne možemo znati Kristovu volju, već samo iz Pisma, slijedi da crkvenim stvarima trebaju upravljati oni službenici koje je Gospodin Isus ovlastio i koji bi, bez uplitanja vanjskih vlasti trebali odlučivati prema Božjoj volji, izraženoj u Njegovoj riječi.

PRIMJENA TESTA

Ako čitatelj ozbiljno razmotri dokaze spomenute u prethodnom poglavlju, vjerujemo kako će se složiti ukoliko s božanskim autoritetom kažemo da su načela, kojih se sljedeće činjenice dotiču, bile u praktičnoj primjeni apostolske crkve: (1) Ljudi su izabirali crkvene službenike. (2) Službe biskupa i starješine su bile iste. (3) U svakoj je crkvi postojalo nekoliko starješina. (4) Ordinacija je bila čin prezbiterija – tj. nekoliko starješina. (5) Postojala je mogućnost priziva na zbor starješina, a oni su združenim snagama odlučivali i upravljali. (6) Jedina Glava Crkve je bio Gospodin Isus Krist. Ovih šest načela čine cijelu platformu crkvene vlasti, svako načelo je bitnije od prethodnog, u uzlaznoj krivulji, od načina

biranja do toga kako je Gospodin poglavar Crkve. Do ovih načela nismo došli putem logike, već Svetoga pisma kao što mislimo da bi ga sva djeca Božja trebala primiti, osim u slučaju postojanja očitih i dobrih razloga za suprotno, za običan, jednostavan zdrav razum. Najnenačitaniji čitatelj, ako će biti iskren i bez predrasuda, priznat će kako ne bi mogao previdjeti ovih šest načela vlasti u apostolskoj crkvi,

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

a da je proučio navedene odlomke Pisma. No drugo je ali veoma bitno pitanje je jesu li ta načela dio postojećih oblika crkvene vlasti u svijetu? Na to pitanje bismo sad trebali odgovoriti. Stoga ćemo proći kroz te postojeće oblike jedan za drugim i testirati ih prema apostolskim kriterijima.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

PRELATURA Kao što smo već ranije objasnili, Prelatura je sustav crkvene vlasti na čelu s nadbiskupima, biskupima, svećenicima, đakonima i drugim službenicima. Primjer nalazimo u Rimskoj21 i Engleskoj22 crkvi. Obje imaju prelatski oblik vlasti s time da Rimska prelatura vrhovnu crkvenu vlast utjelovljuje u papi za razliku od prelature Engleske crkve kojoj je vrhovni crkveni vladar kralj. Osim ove razlike, ove su dvije crkve, koliko god im se doktrine razlikovale, u svim bitnim pitanjima vlasti – iste. Iako se mnogima možda više sviđa prelatura Protestantske23 crkve nego Rimske, ne želimo i nemamo potrebe pretpostaviti jednu drugoj, pa ćemo protestantsku prelaturu usporediti s apostolskim standardom. Danas izvor sve vlasti u Engleskoj crkvi proizlazi od kralja koji je na vlasti, koji obiteljskim nasljedstvom dolazi na prijestolje, i koji je bez obzira na svoje osobine, po Zakonu parlamenta, jedini vrhovni poglavar Crkve u Engleskoj i Irskoj (37 Henry VIII, poglavlje 17). Svaka osoba stupajući u službu te crkve prethodno mora potpisati ovaj članak: “Kraljevo veličanstvo je, pod Bogom, jedini vrhovni vladar u ovoj kraljevini i svim drugim zemljama i područjima vlasti njegovog visočanstva, kako u duhovnim i crkvenim stvarima, tako i zemaljskim” (Kanon 36). U nadležnosti Krune je postavljanje svih nadbiskupa i biskupa, pod vodstvom političke vlasti – tijela sastavljenog od ljudi iz svih religija, izabranog od strane Parlamenta većinom glasova. Najviši crkveni nositelji službe koji se nalaze pod Krunom su nadbiskupi, od kojih su dva u Engleskoj, nadbiskupi Canter21

Rimokatoličkoj (op. urednika).

Anglikanskoj (op. urednika).

Autor ovdje pod potestantskom crkvom misli na Anglikansku crkvu (op. urednika).

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

buryja i Yorka, a dva u Irskoj – nadbiskupi Armagha i Dublina. Svaki od njih ispod sebe ima pomoćnog biskupa, a svaki biskup je nadležan za svećenstvo svoje biskupije, koji propovijedaju i vrše vjerske obrede u svojim župama. Župnike u nekim slučajevima postavlja Kruna, nekada biskupi, katkada superiorni laik, a katkada ih postavljaju i na neke manje poželjne načine. Ovakva je prelatura, u svom najboljem obliku, kao što ju nalazimo ustanovljenu u protestantskoj Engleskoj. Usporedimo je sa sustavom vlasti apostolske crkve. U apostolskoj su crkvi ljudi birali crkvene službenike, ali u Engleskoj crkvi Kruna bira nadbiskupe i biskupe, a dijecezanski biskup, vladin opunomoćenik ili neko građansko udruženje bira svećenstvo te biskupije. Vjernici apostolske crkve su imali pravo birati apostole dok vjernici Engleske crkve nemaju pravo birati ni crkvenog domara.24 U apostolskoj crkvi su službe biskupa i starješine bile identične, efeške starješine su bile biskupi (nadglednici) stada, ali u ustrojstvu Engleske crkve to je potpuno drugačije. Starješinu, u doba apostola učitelja i vođu zajednice, danas u Engleskoj crkvi najbliže možemo poistovjetiti sa župnikom. No, očito je da današnji župnik u Engleskoj crkvi nije i biskup. Rektor je odgovoran za župu, a biskup za biskupiju, koja se obično sastoji od nekoliko župa. Prvi je na čelu jedne zajednice, a drugi na čelu više zajednica. Prvi ima autoritet nad laicima, a biskup Engleske crkve nad grupom svećenika. Dakle, premda je župnik Engleske crkve ono što je starješina bio u apostolskoj crkvi, jasno je kako su sada biskup i starješina dvije različite službe, za razliku od apostolske crkve u kojoj je sam starješina bio biskup. U Engleskoj crkvi za svaku zajednicu skrbi prezbiter. Ako se poziva još jednoga, taj je samo pomoćnik ovome prvome i 24

Odnosno «crkvenjaka», osobu koja brine za crkvena dobra (op. urednika).

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

nema nikakve crkvene ovlasti. U crkvenom ustroju nije uobičajeno, a niti neizmjerno bitno imati više od jednog prezbitera ili starješinu u jednoj zajednici, za razliku od apostolskih vremena gdje vidimo da je u svakoj crkvi bilo nekoliko starješina. U Engleskoj crkvi čin ordinacije isključivo vrši prelat, koji može zatražiti da mu se drugi pridruže, no njegova je prisutnost presudna u tom činu, a u apostolskoj crkvi prezbiterij je ordinirao ljude rukopolaganjem. U Engleskoj crkvi, ako se pojave bilo kakve nesuglasice, jedini kojima se možete obratiti su službeni sud, Kraljičinom savjetodavnom vijeću ili nekakvom tribunalu takve vrste. U ovoj denominaciji nije uobičajeno dolaziti pred zbor starješina pitanjima koja su za raspravljanje, kako to vidimo u apostolskoj riječi i kako je običavala činiti apostolska crkva. U toj protestantskoj crkvi kralj je, po Zakonu Parlamenta, glava crkve i kao što stoji u 37. članku, kralju ili kraljici “pripada vrhovna vlast u svim ovozemaljskim stvarima, bilo da se radi o građanskim ili crkvenim stvarima, u svim situacijama”, dok u vrijeme apostola, crkva nije imala druge glave osim Isusa Krista. Sada smo, koliko je to bilo u našoj moći, otvoreno i iskreno istražili i usporedili dvije crkve pa nam se nameće sljedeći zaključak: od šest velikih principa crkvene vlasti koje su postojale u apostolskoj crkvi, niti jednu ne nalazimo u prelaturi Engleske crkve. Stoga zaključujemo kako tu Crkvu, koja možda i uživa veliki ugled kao ljudski sustav, koju čuva Zakon Parlamenta, koja u sebi broji mnoge časne ljude, nemamo na osnovu čega, s aspekta vlasti, smatrati apostolskom crkvom. I pod cijenu ekskomunikacije, osjećamo se obveznima izjaviti naše uvjerenje kako je vlast Engleske crkve proturječna Božjoj riječi.25 25

Br. VII u Constitutions and Canons Ecclesiastical (Statuti i Crkveni kanoni), sastavljenih i od strane kralja odobrenih 1603. god, a ponovno iz-

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

NEOVISNOST Teško je govoriti o speciﬁčnostima crkvenog uređenja Neovisnih, tim više što mi ne vidimo kako su oni svoja gledišta o onome što Sveto pismo uči saželi u neku zajedničku formulu i budući je svaka zajednica za sebe pa se u nekim bitnim stavovima mogu dosta razlikovati jedni od drugih. Stoga nam preostaje uz pomoć njihove uobičajene prakse i načela njihovih najistaknutijih pisaca otkriti njihov crkveni sustav. I njihova praksa i načela su ljudima dovoljno poznata da bismo mogli usporediti sustav Neovisnosti i crkvenu vlast po apostolskim kriterijima. Kao što smo vidjeli, u prvoj crkvi je postojalo načelo biranja većinom glasova, što su i Gospodinovi apostoli poticali. Neovisni su u potpunosti sačuvali ovo načelo, kod njih svakog crkvenog službenika biraju ljudi. U apostolskoj crkvi su službe biskupa i starješine bile identične, biskup nije imao vlast nad starješinom, naprotiv, svaki biskup je bio starješina i svaki starješina biskup. Tako je i među Neovisnima. Svaki njihov pastor vrši službu i biskupa i starješine i niti jedan nema autoritet nad drugim. Kod njih su biskup i starješina samo različita imena za iste osobe u službi, kao što je to bilo u apostolskim danima. Vidjeli smo kako je u apostolskim danima bilo više starješina u jednoj crkvi. Toga u sustavu Neovisnosti nema. Na osnovu teoretskih načela te crkvene vlasti, jedva postoji mogućnost imati nekoliko starješina, a u praksi to gotovo nikada nije tako. danih 1852. god. (Prayer-Book i Homily Society) stoji ovako: “Tko god tvrdi kako je vlast Engleske crkve, pod vodstvom Njegovog visočanstva, nadbiskupa, biskupa, dekana, arhiđakona i ostalih koji obnašaju dužnosti u istoj, anti-kršćanska ili proturječna Božjoj riječi, neka ipso facto bude ekskomuniciran sve dok se ne pokaje ili javno povuče takve zle zablude.”

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

U njih je u svakoj zajednici samo jedan svećenik, ili biskup ili starješina. Njihov sustav praktično priznaje samo jednoga starješinu po crkvi. Kada bi apostol pisao poslanicu Neovisnoj crkvi, nikada je ne bi naslovio na biskupe, niti đakone, iz jednostavnog razloga što imaju samo jednoga biskupa po crkvi; niti bi apostol ikada pisao starješinama Neovisne crkve, kao što je Pavao pisao efeškim starješinama, iz jednostavnog razloga što nemaju više od jednoga starješine. Neovisna je crkva poznata po tome što crkvom upravlja jedan pastor i đakoni pod njim – uređenje koje se najviše kosi sa sustavom prve crkve gdje je u svakoj crkvi bilo više starješina. Neki Neovisni pokušavaju ublažiti svoj odlazak od apostolskih načela time što kažu kako je poželjno imati nekoliko starješina, ali ih njihove crkve nisu u stanju uzdržavati. Je li ikada našoj dragoj braći sinula velika nejednakost između njihovog i apostolskog sustava u kojoj si njihove najbogatije crkve danas ne mogu priuštiti ono što si najsiromašnije crkve tih apostolskih dana mogle priuštiti? Božja riječ piše o Pavlu i Barnabi: “u svim su im crkvama postavljali starješine.” U apostolskoj crkvi crkvene službenike su uvodili u različite službe rukopolaganjem prezbiterija, ali Neovisni smatraju da bilo kakva ordinacija nije bitna; često se smatra nepotrebnom. Postoje slučajevi gdje su ljudi cijeli svoj život radili kao pastori u crkvama, nikada ne uvedeni u službu rukopolaganjem i molitvom. Ovakav sustav ne zahtjeva ordinaciju. Kod njih je to stvar ukusa, prepušta se osobnom izboru svakog pojedinca. Kad bi se neki novoizabrani pastor htio ordinirati, to bi mogao učiniti jedino na način koji nije dosljedan načelima Neovisnih. Kako zajednica nema nekoliko starješina, ordinirati ga mogu samo ljudi koje Sveto pismo na to ne ovlašćuje, ili ga može ordinirati neki pastor iz susjedstva. Zar nije očito kako je ovo posljednje načelo u suštoj suprotnosti s osnovnim načelima Neovisnosti, odnosno s time da je svaka zajednica unutar sebe potpuna i

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

ima sve što joj je potrebno za upravljanje? To osobito dolazi do izražaja kada neki traže pomoć obližnjih pastora u takvim prilikama, a drugi koji žele biti dosljedni svojim kongregacionalističkim pravilima umanjuju važnost ordinacije, smatrajući je nevažnom i bolje im je bez nje. U apostolskoj crkvi je postojala mogućnost priziva na zbor starješina. Toga nema kod Neovisnih. Riječ pastora, đakona i crkvene skupštine je u svakom slučaju konačna. Bez obzira je li odluka nedostatna ili nepravedna, nije moguće tražiti presudu nepristranog i objektivnog tijela. Crkvena odluka može biti sasvim pravedna, a može biti i produkt predrasude ili zlobe nekolicine vođa sastanka, naravno, pod izlikom gorljivosti za općim dobrom i za dobrobit vjere; no, bez obzira na površnost ili neispravnost odluke, sustav ne daje mogućnost priziva oštećenom pojedincu, a zlostavljaču daje neograničenu moć. Ako ne postoji nikakav savez, tada vladari, ako to žele, mogu biti tirani crkve, koji oštećenima neće priznati pravo na odštetu. “Neovisnost je”, kaže Dr. Wardlaw, “sposobnost svake pojedine crkve da bez priziva riješi vlastite probleme.”26 Ovo je ingeniozan način za prikrivanje najodvratnije karakteristike ovog sustava. Većina će reći kako je crkva kompetentna riješiti vlastite probleme pa joj ne treba priziv nekom višem tijelu, ali ono što mi tvrdimo je da u slučaju problema koji crkva ne zna i ne može riješiti, kod Neovisnih priziv nije dopušten pa je oštećenik lišen naknade štete, a moć se, za koju onaj na položaju nikome ne odgovara, pretvara u zloupotrebljavanu tiraniju, a nema sustava kontrole. Slučaj u antiohijskoj crkvi nam pokazuje kako je u slučaju nesuglasica u prvoj crkvi, postojala mogućnost predavanja te stvari zboru starješina, koji su pod vodstvom apostola rješavali to pitanje. Starješine bi se još uvijek mogle 26

Dr. Wardlaw, Congregational Independency (Neovisna zajednica), str. 232. Glasgow, 1848.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

sastati, pisana riječ apostola je svima dostupna, danas ima više prilika da neko neovisno tijelo koje je udaljeno od utjecajnih vođa i mjesta gdje su nastale nesuglasice, pa je time nepristrano, donese odluku koja će riješiti nesuglasice ukoliko bi se iste pojavile. No, Neovisni, u ovom smislu ne priznaju apostolski primjer. Njihovo načelo je ne priznati bilo kakav vanjski autoritet, učiniti konačnom bilo koju odluku crkvene skupštine te ne omogućiti povrijeđenoj strani bilo kakav priziv. Drago nam je što možemo reći kako Neovisni u potpunosti priznaju apostolsko načelo: Krist je Glava Crkve. Rezultat naše usporedbe je da postoje tri načela apostolske crkve koje u potpunosti priznaju i prihvaćaju naša Neovisna braća, a to su: biranje većinom glasova ljudi, identitet prezbitera i biskupa te Kristovo poglavarstvo nad Crkvom. No postoje tri apostolska načela koja ne nalazimo u njihovom sustavu, a to su: više starješina u jednoj crkvi, ordinacija koju vrše prezbiteri rukopolaganjem te mogućnost priziva. Stoga zaključujemo da premda je sustav vlasti Neovisnih crkava bliži načelima crkvene vlasti apostolske crkve nego sustav vlasti Engleske i Rimske crkve, ipak je ne možemo smatrati dostojnim nasljednikom apostolske crkve.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

PREZBITERIJANSTVO Sad nam preostaje usporediti prezbiterijanski sustav s kriterijima svetopisamskog zakona i svjedočanstava. Termin prezbiterijanski potječe od riječi prezbiterij, jer je glavna karakteristika ovog oblika crkvene vlasti ta da se prezbiteriju povjerava dužnost upravljanja crkvom, tj. prezbiteri ili crkvene starješine zajedno upravljaju crkvom. No, usporedimo i taj sustav, kao što smo ostale, s kriterijima Svetoga pisma. Već smo nekoliko puta ranije spomenuli načelo apostolske crkve, da su ljudi birali većinom glasova. Tako je to i u prezbiterijanstvu. U svim prezbiterijanskim crkvama, širom Britanije i Amerike, uz iznimku Protestantske crkve Škotske, svi članovi zajednice biraju svoje crkvene službenike. Katkada je i ta privilegija bila zloupotrebljavana, no ima li koje dobre stvari koju čovjekov grijeh i sljepoća nisu zloupotrijebili? Apostolska crkva nam je u baštinu ostavila Sveto pismo, a prezbiterijanci su često pokazivali da to cijene i više od samog zlata. U rano doba crkve, služba biskupa i starješine je bila identična. Niti je položaj službe starješine bio inferioran biskupskoj službi niti obrnuto. Tako je to i u prezbiterijanskoj crkvi. Svaki je starješina biskup ili nadglednik stada i svaki je biskup starješina, onaj koji je odgovoran upravljati Božjim domom. Dva su dijela starješinske službe: učiteljska i rukovodeća, no jedna je služba. U apostolskoj crkvi je bilo više starješina u jednoj crkvi. Takva je praksa i u svakoj prezbiterijanskoj crkvi danas. U svakoj zajednici ima nekoliko osoba koje su ordinirane za službu starješine od kojih svaki brine za barem jednu od različitih službi, osobito za naučavanje, dok se drugi prvenstveno bave rukovođenjem Božje crkve. Poučavanje i vođenje su, kao što smo već rekli, različiti sektori iste službe i oni koji služe, teoret-

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

ski, mogu raditi i jedno i drugo, premda se u praksi pokazalo boljim za ljude to da svaki starješina posveti najveću pažnju onom sektoru rada koji najbolje radi. Sve starješine, time što su biskupi, prema Svetom pismu imaju jednako pravo propovijedati, krstiti, služiti Gospodnju večeru i ordinirati27, no te se dužnosti prenose na jednoga od starješina kojega zovu pastor,28 posebno školovanog za ovaj rad, i za kojega se svi slažu kako ima najviše darova i znanja te je time najkvaliﬁciraniji za vođenje vjerskih obreda što podižu crkvu; a većina starješina samo upravlja, posjećuje bolesne, drže vjeronauk, vode molitvene sastanke i na raspolaganju su i za druge stvari. Zbog toga prezbiterijanci imaju više starješina u svakoj crkvi, i kao što je bilo i u apostolskim danima, uobičajeno je za starješine baviti se i drugim službama, osim propovijedanjem i poukom. U 1 Timotejevoj 5,17 možemo vidjeti kako je prezbiterska služba i u davna vremena bila kakva je i sada. “Starješine koji dobro upravljaju, osobito one koji se bave propovijedanjem i poukom, treba smatrati dostojnima dvostruke časti.” Stoga će svakom pametnom čovjeku riječi Dr. Kinga imati smisla i biti istinite: “Ove riječi nepristranom čitatelju mogu značiti samo jedno, da su sve starješine koji dobro upravljaju dostojni velike časti, no posebni među onima koji dobro upravljaju su oni koji služe propovijedanjem i poukom. Naravno, stih koji tako tumačimo govori kako samo neki od svih starješina služe propovijedanjem i poukom, tj. među svim starješinama ima i onih starješina koji, kao i danas, poučavaju.”29 Premda smo u kušnji početi obrazlagati pravo značenje ovog prekrasnog stiha, za koje nas naši protivnici često optužuju da je groteskno i neobično, mo27

Podrazumijeva se da sakramente u prezbiterijanskoj crkvi mogu dijeliti samo oni koji imaju tu dozvolu i koje je prezbiterij postavio u tu službu.

Autor ovdje upotrebljava termin Minister (op. urednika).

King, str. 115.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

limo čitatelja da obrati pozornost na ono što posebno imamo na umu, a to je da i prezbiterijanska crkva, kao i apostolska crkva, u svakoj zajednici ima više starješina. Crkvene službenike su u apostolskoj crkvi na njihove službe postavljali prezbiteri rukopologanjem. Nekoliko grana prezbiterijanske crkve su jedine poznate po tome što u praksi sprovode ovo načelo Svetoga pisma. U apostolskoj crkvi je postojalo pravo priziva višem tijelu te pravo upravljanja. Ovo pravo ne samo da priznaju, već je i jedno od načela najsvojstvenije prezbiterijanstvu. Prilikom nekih nesuglasica u zajednici, članovi ih mogu riješiti među sobom bez priziva, no ako im to ne bi pošlo za rukom, isto tako cijelu stvar mogu, bilo da traže savjet ili odluku, predati zboru starješina, odnosno prezbiteriju. Najviši crkveni sud koji je poznat tom ustroju jest Prezbiterij; s time da je Sinoda ime za prezbiterij na razini neke pokrajine, a Generalna skupština je bila ime prikladna za prezbiterij na nacionalnoj razini. Generalna skupština je nadređena Sinodi samo zato što ima više prezbitera. Stoga je subordinacija crkvenih sudova, koju neki nepromišljeni prijatelji prezbiterijanizma smatraju glavnom karakteristikom ustroja, samo sporedna stvar koja se u praksi pokazala poticajnom za jedinstvo i snagu, ali ni po čemu nije neophodna za postojanje sustava. Tome u prilog govori činjenica kako je denominacija koja nema ni Sinodu ni Skupštinu, pa ni ikakav Crkveni sud osim područni prezbiterij, ipak potpuno prezbiterijansko tijelo. Ako postoji samo jedan zbor starješina kojemu se zajednica može obratiti s prizivom, apostolsko načelo je očuvano. Čak nije sigurno kako je i samo zastupništvo glavna karakteristika ovog sustava, premda je virtualno zastupništvo rezultat postojećeg ustroja. Zastupništvo postoji utoliko što nekoliko crkvenih službenika, koji su voljom ljudi izabrani za tu

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

službu, obavljaju poslove u ime svih. Ne mogu ni svi službenici pristupiti višim sudovima; jer iako su teoretski sve starješine jednake po pitanju službenih ovlasti i imaju jednako pravo sjediti u prezbiteriju, ipak se zbog praktičnosti dogovaraju kako će samo neki od njih biti zastupnici. U Prezbiterijanskoj crkvi Irske od pamtivijeka prakticiraju, a njihovo iskustvo nam samo potvrđuje prednosti takve prakse, da dvoje starješina pastor ili starješina koji poučava, i još jedan starješina sjede u prezbiteriju. Rezultat toga je postojanje prividnog zastupništva i ono ima mnoge prednosti, no reći kako je to glavni temelj prezbiterijanstva je, po našem mišljenju, u suprotnosti s činjenicama u ovom slučaju. Kada bi platformu prezbiterija proširili tako da svaki starješina ima mjesto u našim crkvenim sudovima, to bi u velikoj mjeri rješilo pitanje zastupništva, ali iz mnogih razloga to ne bi bilo mudro rješenje i ne bi potreslo temelje ovog ustroja. U međuvremenu, kakvi god bili stavovi u vezi zastupničkog načela i subordinacije crkvenih sudova, nema sumnje da prezbiterijanski oblik vlasti, kao i u apostolskoj crkvi, daje ljudima pravo priziva na zbor starješina, a zboru starješina daje pravo vladanja – privilegija koju, koliko nam je poznato, po pitanju vlasti, ne uživa niti jedna druga denominacija osim prezbiterijanske. U apostolskoj crkvi, Gospodin Isus je jedini Kralj i Glava. Tu istinu ispovijedaju svi prezbiterijanci i gotovo svi žive u skladu s tim, osim nekolicine koji su se zbog svojih obaveza prema državi morali prividno udaljiti od toga načela. Sve prezbiterijanske crkve među svojim karakterističnim načelima posebno cijene ono da je Krist jedini Kralj i Glava svoje Crkve. Kao denominacija, prezbiterijanci su oduvijek smatrali kako crkva neovisno o zemaljskim vladarima ima vrhovnu nadležnost u duhovnim pitanjima te da su svi crkveni službenici dužni tu nadležnost sprovoditi u skladu s Kristovom voljom, koja je izražena u Njegovoj riječi. Prezbiterijanci su uvijek gajili odre-

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

đenu toplinu i privrženost prema doktrini kako je Isus Krist vrhovni poglavar svoje Crkve. Uz pozorno proučavanje došli smo do toga kako su prezbiterijanci prihvatili i praktično primjenjuju šest glavnih načela crkvene vlasti koje su nadahnuti ljudi apostolske crkve deﬁnirali. Ne poznajemo niti jednu drugu denominaciju u svijetu za čiji oblik crkvene vlasti bi to isto mogli reći, a da se slažemo.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

REZULTAT Evo, dakle, rezultata našega istraživanja i uspoređivanja. Božja riječ sadrži šest moćnih, dobro deﬁniranih načela vlasti, koji su bili sastavni dio crkve koju su započeli i ustrojili nadahnuti ljudi, Gospodinovi apostoli. Sve postojeće crkve za sebe tvrde da su apostolske te sve, osim Grčkih i Rimskim crkava, izjavljuju da prihvaćaju Sveto pismo kao jedino istinsko pravilo vjere i života. Međutim, kad smo prelaturu Engleske crkve usporedili s kriterijima Božje riječi, uvidjeli smo kako ta crkva ne prihvaća i ne primjenjuje niti jedno od apostolskih načela. Među Neovisnima nalazimo tri apostolska načela u praktičnoj primjeni, a ostala tri ne. Prezbiterijanci priznaju svih šest načela i svako od njih je glavna karakteristika prezbiterijanskog ustroja. Sada podsjećamo čitatelja na aksiom kojim smo se dali u istraživanje: današnja crkva koja u svom upravljanju primjenjuje najviše apostolskih principa, po obliku vlasti je najbliža apostolskoj crkvi. Ovaj ćemo aksiom primjeniti na rješenje. Zaključujemo sljedeće, dok je prelatura Rimske i Engleske crkve u izravnoj suprotnosti obliku crkvene vlasti odobrenu od strane nadahnutih ljudi, i dok je pristup Neovisnih nešto bliži, iako nije sasvim isti kao kod prve crkve, Prezbiterijanska je, sa stajališta vlasti, jedina apostolska crkva. Dakako, daleko od toga da tvrdimo kako je neka postojeća crkva u svemu ista kao i prva crkva. Lako je shvatiti iz Svetoga pisma kako je apostolska crkva gotovo jedinstvena, i to tako posebna u svemu da je teško kao takvoj ikada se ponoviti. Ona je imala apostole, proroke i apostolske delegate – svi su imali posebne ovlasti koje nitko nije naslijedio. Rani propovjednici su običavali činiti čuda kako bi potvrdili svoju doktrinu i djelili su Duha Svetoga rukopolaganjem. Katkada je u nekoj zajednici postojalo nekoliko nadarene braće koji su proročkim okom mogli vidjeti u budućnost i tako nepogrešivo prenijeti Božju

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

volju. U Jeruzalemskoj crkvi, majci svih crkvi, koju je organizirao zbor apostola, imali su zajednicu dobara i ondašnjim je ljudima bilo sasvim prirodno, da kad im srca po prvi put uzljube Gospodina Isusa, prodaju svoju imovinu i prihod donesu apostolima pred noge. U doba apostola nije bila izgrađena niti jedna javna zgrada koja bi služila za kršćansko bogoslužje, a učitelji su, umjesto da svoj životni poziv ograniče na jedan mali predio u zemlji, išli svugdje propovjedati Riječ. Niti jedna sljedba za koju znamo nije bila u stanju ovako kopirati apostolsku crkvu, niti će je vjerojatno ikada moći. Opet, postoje neka uređenja, neka od njih su i nebitna, koja nalazimo u prezbiterijanskom sustavu, a za koje je teško naći primjer u Svetom pismu. Već smo spomenuli zastupništvo – praksu gdje jedan ili dva starješine predstavljaju ostalu braću starješine na sastancima prezbiterija – uređenje koje više proizlazi iz zdravog razuma nego samog Svetog pisma. Ta praksa je prihvaćena kako bi spriječila bilo koju zajednicu u nadmoćnom utjecaju te da bi, koliko je to moguće, osigurala mirnu raspravu i nepristranu odluku. Kad bismo mogli zahtjevati da sami nadahnuti apostoli prisustvuju zboru starješina kako bi vodili braću u pravom odlučivanju, uvjereni smo kako bi sve dobro prošlo pa tada ne bi toliko obraćali pozornost na zastupništvo. No, dok god je čovječanstvo grješno, treba paziti na zloupotrebu i praksu arbitrarne vlasti podložiti zdravoj provjeri. Zastupništvo je najbolji plan koji takvo što može postići, a istodobno pružiti ljudima sigurnost. Također smo govorili o subordinaciji crkvenim sudovima, uređenje uvedeno zbog načela priziva, a to uređenje ne samo da stvara jedinstvo i snagu denominacije, već ima i mnogih drugih prednosti. Svrsishodnost ova oba uređenja je očita, iako ih ne možemo smatrati osnovama prezbiterijanstva.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

Ljudi često priznaju prednost prezbiterijanskom sustavu u tome što laici imaju mjesta u crkvenim sudovima. No, ovo je gadna zabluda. Nitko osim starješina koje poučavaju i upravljaju nije kompetentan sjediti u prezbiterijanskom crkvenom sudu, od razine zajednice pa sve do Generalne skupštine. Kao što smo već vidjeli, sve su starješine ravnopravne u položaju te službe iako se njihovi segmenti službe možda razlikuju. Ipak je to jedna te ista služba. Niti jedan starješina nije laik, već crkveni službenik kojega je rukopolaganjem ordinirao prezbiterij, zadužen za nadgledanje stada i izvršavanje duhovnih poslova. Ne sjedi starješina u našim crkvenim sudovima kako bi predstavljao laike. On predstavlja laike u istoj mjeri u kojoj ih i svećenik zastupa; obojicu su izabrali ljudi, obojica izvršavaju jednu službu u crkvi i jedina razlika među njima može biti obrazovanje, rad i plaća. Takva ideja vjerojatno potječe od činjenice da većina starješina radi neki svjetovni posao. No, treba se sjetiti kako su svi svećenici tako radili na početku. Pa čak je i apostol živio od svoga zanata, kako nas opetovano podsjeća (Dj 20,34; 18,3; 1 Kor 4,12; 1 Sol 2,9; 2 Sol 3,8); a to je bio i dio Pavlove upute efeškim biskupima: “tako se treba truditi i pritjecati u pomoć nemoćnima” (Dj 20,35). Kada bi naše starješine bili laici zato što imaju svjetovna zanimanja, tada bi efeški biskup bio laik, a apostoli pogana bi također bili laici. Jednako tako je bespredmetno tvrditi da time što su braća prisustvovala apostolskom zboru (Dj 15,23), laici mogu biti zastupani te da laike na crkvenom sudu zastupaju braća, jer kao što je opće poznato, i starješine i braća su bili prisutni na apostolskom zboru pa stoga nitko nije zastupao one druge – svaki stalež je imao svoje mjesto i svoju funkciju. Starješine nikoga ne predstavljaju, već u Božjoj kući sjede kao duhovni vladari. U crkvenim sudovima nema zastupnika laika niti laičkih starješina – naziv koji se pojavio iz neznanja i kojega samo zloba održava kako bi služba bila ozloglašena i prezrena.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

Pošteno je samo reći kako su takve groteskne ideje o crkvenom poretku, što proizlaze iz ovih termina, nalazile podršku u razlikama koje su se vremenom pojavile između službi starješina koje poučavaju i upravljaju. Ta razlika nije nastala zahvaljujući nekim crkvenim zakonima, već su takve, i bile su takve, zbog razlike u darovima. Najdarovitije starješine su prije postavljali za propovjednike, i ono što je na početku bila samo razlika u darovima s vremenom je preraslo u naočigled različiti status. Kao što je Dr. Campbell istinito rekao: “Moć kao da ima neku privlačnu silu koja ima tendenciju akumulacije, i to tako da nešto što se na početku čini jedva primjetnim, s vremenom postane nešto sasvim drugačije.” Trebali bismo žaliti, a ne zagovarati tu razliku koja se pojavila u prezbiterijanaca između starješina koje poučavaju i onih koji upravljaju te bismo trebali raditi na tome da je, koliko god to možemo, uklonimo. Naravno, to ne bismo činili kako bi umanjivali učiteljsku službu, već time podignuli upravljačku službu tako da na tu službu postavljamo samo one koji se od ostalih izdvajaju po većoj darovitosti, svjesni odgovornosti starješine te one koji su za Gospodina spremni dati najbolje od sebe u obavljanju tih dužnosti. Osim toga, đakonska služba sada postoji samo u nekim zajednicama. Trebalo bi ju oživiti u svakoj crkvi, a osobito u onima gdje se starješine zbog obavljanja tih svjetovnih poslova ne mogu potpuno posvetiti svojim duhovnim dužnostima. Tek kada se takve situacije počnu shvaćati kao nedostaci, tada ih se može popravljati; jedna od mnogih vrlina u nauku prezbiterijanske crkve jest da crkva u sebi ima snagu pročišćavanja i reformiranja, snagu koja,

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

uz uvjet konstantnog očuvanja svetopisamskih i glavnih načela samog sustava, može mijenjati bilo koje uređenje koje se u praksi pokazalo neproduktivno. Ne tvrdimo kako je prezbiterijanska crkva u svemu ista preslika apostolske crkve. Jedna crkva posjeduje nešto što bi druga mogla samo poželjeti, i obrnuto, neke stvari koje bi druga mogla poželjeti postoje u prvoj. Ali, doktrinarno su sasvim iste, štuju na isti način, što se tiče vlasti, sva bitna načela nalazimo koja nalazimo u jednoj, nalazimo i u drugoj crkvi. O nijednoj drugoj postojećoj crkvi se to isto ne može reći. Smatramo da je to izvan svake osnovane sumnje i stoga kažemo od svih crkava koje danas postoje u svijetu, prezbiterijanska crkva najbliža je crkvi iz apostolskih vremena. Smatramo kako se svaki čovjek koji je sve navedeno uzeo u obzir, pozorno i bez predrasuda, mora složiti s tim.

PRAKTIČNE POUKE

Apostolska načela crkvene vlasti svojstvena su prezbiterijanskom sustavu. Budući da ostale crkve ne prakticiraju niti priznaju ta načela, prezbiterijanci se drže odvojeno od njih. Nisam dio Neovisne crkve, već radije prezbiterijanac ni iz jednog drugog razloga već što vjerujem kako je prezbiterijanstvo uspjelo u onome u čemu drugi konkurentski sustav nije uspio – zadržati načela apostolske vlasti; i samim time je u skladu sa Svetim pismom (a da ne govorimo o jedinstvu, međusobnoj povezanosti i snazi), koji Neovisni nikada neće postići. Time što prelatski oblik vlasti ne uključuje apostolska načela, prosvjetljeni i savjesni prezbiterijanci bi trebali razmišljati izvan granica, bez ozbira na moguće modiﬁkacije i izmjene prelatskih članaka, ili pak njihovih rituala. Kada naša načela ne bi bila apostolska i bitna, ne samo kako bi prezbiterijanstvo bilo lažno, već prava prijevara; i kada bi se na osnovu toga izdvajajali od drugih denominacija, tada bi sudjelovali u nepotrebnim podjelama Božje Crkve. Kada bi otkrili da karakteristike ovog sustava nisu istinite ili su pak stvari sekundarnog značaja, tada bi žurno trebali raditi na zacjeljivanju podjele koja postoji, i pokazati kršćansko jedinstvo na višoj razini time što bi se ujedinili s nekom sestrinskom sljedbom čija načela su više u skladu sa Svetim pismom i važnija od naših vlastitih načela. No, ako su pak naša obilježja vrlo važna i istinita, tada nam je dužnost pred Bogom i crkvom o njima govoriti, pokazivati ih i braniti te žurno informirati svijet o njima.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

U svim ovim dužnostima, prezbiterijanci se čine tromi. Kao denominacija ne pokazujemo želju niti za odricanjem od naših speciﬁčnih načela i stapanjem s prelaturom ili Neovisnima, niti poduzimamo neke napore u poučavanju i propagiranju tih načela kao što bi to bilo za očekivati. Samim nazivom i karakterom crkvenog sustava poručujemo svijetu kako su važna ta načela, ali našim uobičajenim prešućivanjem ove teme sa propovjedaonica, poručujemo kako ta načela i nisu tako bitna. Dajemo dvoznačne poruke i ponašamo se kolebljivo. Jednom rukom gradimo, a drugom rušimo. Na osnovu nekih naših načela razlikujemo se od drugih sljedbi, a opet poučavanje o njima s propovjedaonica se inače smatra nametanjem mišljenja što nije u skladu s evanđeljem. Time što postojimo kao zasebna crkva, naše karakteristike dobivaju na važnosti, ali naša uobičajena nehajnost druge podučiti tim načelima, ako i ne donosi poboljšanju, produbljuje popularnu ideju kako su ta načela sasvim nebitna. Malo tko će se usuditi, tko je upoznat s okolnostima o kojima govorimo poreći to da se o našim načelima rijetko govori s propovjedaonica. I sam sam godinama sjedio u različitim prezbiterijanskim crkvama, u raznim gradovima i zemljama; uvijek sam slušao kako službenici predano, a katkada čak i dosta žustro, propovijedaju o Kristovom evanđelju i o kršćanskoj moralnosti, ali ne sjećam se da sam ijednom čuo, osim na namještenju jednog službenika, da se ljude uči zbog čega bi trebali biti prezbiterijanci, a ne prelatisti – a opet, uvijek sam bio na bogoslužjima gdje sljedeća župna crkva ne bi bila dalje od 3 kilometara. I mnogi drugi koji su sav svoj život proveli u prezbiterijanskim crkvama, kažu mi kako se ne sjećaju da su ijednu nedjelju slušali izlaganje o ijednom prezbiterijanskom načelu. Plea of Presbytery30 je jedna od najboljih obrana ure30

Obrana prezbiterija (op.prev.)

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

đenja apostolske crkve i štovanja u ovom stoljeću, i svjedoči o činjenici kako se s propovjedaonice šuti o našim karakterističnim načelima. U samom predgovoru, autori spomenutog djela kažu sljedeće: “Može li (Mr. Boyd) pokazati jednog jedinog prezbiterijanskog službenika u Ulsteru koji se protekle četiri nedjelje obratio zajednici govoreći o speciﬁčnostima prezbiterijanstva? Može li imenovati prezbiterijanskog pastora koji je o tome već govorio barem jednu nedjelju? Drago nam je što ne može pokazati niti jedan takav slučaj koji bi išao u prilog njegovoj kontroverznoj raspravi.” U svemu ovome čast iznimkama koje možda postoje, ali još uvijek ne možemo s pravom zanijekati to da je izlaganje o našem crkvenom ustroju općenito postalo nepopularno i neobično. Pa čak se i na povremeno pojašnjavanje naših načela na ordinacijama počinje gledati kao na nužni teret koji nije u skladu sa slobodom današnjega vremena, već nam je to nametnuti prastari običaj, nama dobrim ljudima koji pod svaku cijenu želimo zadržati dobre odnose sa susjedima, pa se bojimo uvrijediti ih ako im otvoreno kažemo istinu. Stoga ćemo ili sasvim izostaviti govor o prezbiterijanstvu na ovakvim prilikama ili ćemo, što se opet svodi na isto, taj govor tako omekšati kako bi svima bio prihvatljiv. I iz tiska se rijetko može iščitati o prezbiterijanskim načelima, osim kad se pojavi neki pobornik druge sljedbe i koji je, potaknut našom ravnodušnošću, dovoljno hrabar napasti naš sustav. Tek tada se pojavi neki prezbiterijanski “ratnik” naoružan do zuba za borbu, spušta se na kontroverzno polje, no prije nego udari, svakako se ispričava što se tako nameće čitateljstvu i objašnjava da on nastupa u samoobrani – što je isto kao da kaže kako uopće ne bi opterećivao svijet istinom da nije bio isprovociran. Ovakvo iskreno priznanje, već na samom početku, priprema čitatelja da spisateljevu gorljivost shvati kao izljev osobnog jadanja, a najjače logičke argumente smatra otrovnim ubodima neke osvetoljubive sljedbe.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

Mnogi su razlozi ovoj krivoj šutnji. Vjerujem kako se ne sramimo toga što smo prezbiterijanci, iako to tako često izgleda. No, činjenica je kako se neki službenici nikada nisu usredotočili na ono što je od velike važnosti, na upoznavanje svojih ljudi s osnovama prezbiterijanstva po kojima se prezbiterijanci razlikuju od ostalih kršćana, a čija spoznaja je vrlo bitna i preduvjet za dosljedno ponašanje te nastavak egzistencije naše denominacije. Ostali šute, jer se pokazivanje snažne privrženosti prezbiterijanskim načelima čini fanatičnim i bezobzirnim, i to se grubo kosi sa protestantskom herezom naših dana – kako su svi oblici protestantske religije jednako istiniti te da svi ti oblici zaslužuju potporu i odobrenje kršćana. Ali glavni razlog tišine s propovjedaonice po pitanju ove teme je rašireno mišljenje među službenicima, a to je kako su naša obilježja tako jasno izražena u Svetom pismu da je svima očito pa je zato javno zastupanje prezbiterijanstva sasvim nepotrebno. Uvjeren sam kako je to ogromna, velika, zabluda klera. Doista, prezbiterijanska načela su jasno sadržana u Bibliji, no ne smijemo zaboraviti kako je nešto što je jasno jednom čovjeku možda potpuno nejasno drugome. Današnji ljudi, zaokupljeni brigom svakodnevice spori su na učenje Božjih stvari i na svakom koraku trebaju pomoć i vodstvo kako bi stekli prave stavove o duhovnim stvarima. Prezbiterijanstvo jasno iščitavamo iz Biblije, a vjerujem da je evanđelje još jasnije napisano u Svetom pismom. No, nije neobično susresti ljude koji su odmalena upoznati s Biblijom, službenike čiji je zadatak propovijedati je i pisci koji su htjeli poučiti svijet o religiji, a da svi oni zapravo ne poznaju osnove Kristovog evanđelja. Kao što propovjedniku križa ne bi bilo mudro ostaviti Bibliju mnoštvu pa neka sami u njoj otkriju evanđelje, tako ih nije mudro ostaviti ni da sami u njoj traže o prezbiterijanstvu. Netko tko zna samo malo više od nas, u nekoliko minuta nam može približiti značenje nekog odlomka u Pismu koje nikada tamo nismo vidjeli, i može nas

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

ostaviti zbunjene kako se pitamo, pa kako to da smo taj dio tako često čitali, a nikada ga nismo shvatili na taj način, niti vidjeli tu istinu u svoj njezinoj svjetlosti i krasoti. Osim toga, čini se jasnim da ako je crkveno uređenje dio otkrivene Božje volje, tada bi dužnost svakog vjernog službenika bila da toj temi prida odgovarajući značaj s propovjedaonice. Ljudi osobito trebaju pomoć službenika u vezi s apostolskim sustavom, ima mnogo posla oko sakupljanja odlomaka, oko uspoređivanja činjenica i u deduktivnom zaključivanju koje nekolicina prepuštena vlastitim mogućnostima gorljivo želi istražiti i odlučno ih pronaći. Čija je, dakle, dužnost pomoći im, ako ne službenik, koga je Duh Sveti pozvao izabranog od strane ljudi kako bi služio riječju i naukom? “Da, usne svećenikove trebaju čuvati znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon.”31 Bez obzira na to zašto se s propovjedaonica šuti o načelima karakterističnim za prezbiterijanski ustroj, rezultati toga se vide svakoga dana. Nekoliko inteligentnih koji su upoznati s našim načelima, to su znanje sami stekli iz Biblije i knjiga, a ne s propovjedaonice, dok ih većina onih koji uopće nisu upoznati s tom temom često javno grde. Mnogi koji se sastaju u kućnim grupama to čine iz navike koju imaju još iz djetinjstva, a ne zato što su razmišljali o speﬁčnim načelima prezbiterijanskog sustava i žele pronaći istine u Božjoj riječi. Oni su prezbiterijanci samo po rođenju i navici, a ne po uvjerenju. Time što nisu bili sustavno poučavani da su načela po kojima je uređena njihova crkva isključivo apostolska, mnogi prezbiterijanci se prema svim protestantskim crkvama odnose kao da su sve istinite; ne opterećuju se formama vjere; po njima su Westminsterska konfesija i Trideset i devet članaka ista stvar; prelatura, neovisnost i prezbiterijanstvo – sve im je to isto i samo fanatici se prave kako vide razliku. Takva mišljenja su sada tako učestala da ih 31

Malahija 2,7 (op.prev.)

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

se više ni ne prezire, već uživaju opću prihvaćenost, osobito u očima bogatih prezbiterijanaca koji samo oponašaju modu i već pomišljaju na izlazak iz strukture. A nije lijepo ni to što mnogi koji nisu poučeni odnositi se prema prezbiterijanskim načelima kao prema dijelu božanske objave, iz različitih pobuda žele pojačati dojam kako su svi oblici protestantske vjere u skladu sa Svetim pismom. Njih u crkvi drži samo moć navike ili osobna privrženost nekom vrijednom svećeniku, a spremni su odbaciti dosadašnje nominalno priznavanje apostolskih principa čim im napuštanje prezbiterijanske crkve omogući napredovanje u svjetovnim interesima, kad time mogu udovoljiti svojim nadređenima, kad hrane svoju želju za osvetom ili tek udovoljavaju svom hiru. Nesumnjivo je da je nepoznavanje biblijskih istina i praktične vrijednosti naših načela prezbiterijance učinilo mnogo hladnijima prema svojoj crkvi nego bi to inače bili. Često sam znao primjetiti kako rimokatolik, metodist, baptist – svaki svoju crkvu smatra pravom i najboljom na svijetu, dok prezbiterijanac inače i na sve druge protestantske crkve u najmanju ruku gleda kao na crkve koje su jednako dobre kao i njegova. Upravo zbog ovakvog uvjerenja prozelitizam ima velikog uspjeha u Ulsteru. Neke manje sljedbe pokušavaju proširiti mišljenje kako razlike među protestantskim crkvama uopće nisu bitne, a to žele zato što oni sami nemaju što izgubiti, već time samo mogu pridobiti one izvana koji tako počnu misliti. Svaki njihov službenik koji zna što radi je, naravno, svesrdni pristaša Evangelikalnog saveza.32 I prelatski se kler također trudi, osim nekih rijetkih slučajeva, proširiti istu misao među Disidentima33, jer im daje 32

Interdenominacijsko tijelo koje je u to vrijeme okupljalo različite protestantske crkve (op. urednika).

Eng. Dissenter, odnosi se na one koji su se zbog neslaganja s uvjerenjima Engleske crkve odvojili od nje (op.prev.)

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

slobodu širenja Pusejizma34 u njihove prezbiterijanske obitelji. Mudri su i znaju da jednom kad prezbiterijanac počne vjerovati kako nema razlike između tih dviju crkava, zapitat će se – pa na što ja to trošim, zašto bih podupirao odvojenu crkvu, zašto se ne bih pridružio Engleskoj crkvi? Ako nas prozelitizam smeta, ne možemo nikoga drugoga kriviti osim same sebe. Da smo bili vjerni vlastitim načelima, ljudi bi nam ostali vjerni. Ta opća ravnodušnost prema prezbiterijanstvu koja je posljedica našeg nepoučavanja, ostavila nas je otvorenima naletima svakojakih sljedbi koje nam se suprotstavljaju, a koje u tome uvijek mogu naći odobravanje i suradnju nekih od nas. To je Prezbiterijansku crkvu Irske učinilo svojevrsnim crkvenim prezervatom, kojim se noga papista ne usudi kročiti, ali gdje svaki lovac koji nosi masku protestantizma može do mile volje odapinjati strijelu i nositi kući svoju lovinu. To što su katkada neki naši nepromišljeni uhvaćeni u zamku lovaca, naša je krivica. No, umjesto da žalimo i plačemo nad učinjenim propustima, možda bi nam bilo bolje razmisliti na koji najbolji način možemo iznova govoriti i pristupiti prezbiterijancima. Moć za to leži u rukama službenika i oni mogu s tim početi čim će to htjeti. Službenici niti jedne druge denominacije ne mogu utjecati na inteligentno društvo i pridobiti ih kao mi. Generalna skupština obuhvaća sve službenike u kraljevstvu i neki mudrac koji bi iskoristio svoj položaj u tom tijelu mogao bi u srca svojih slušatelja upisati velike istine te tako poslati impuls nekog načela koji bi se proširio do krajnjih granica nacije. Svaki slušatelj koji je tamo je strelica u ruci moćnoga čovjeka. Svaki službenik u djelokrug svoga rada pronosi ideje i načela o kojima se tamo govori, a u njegovim rukama ta ideja zaživi. Rašireni po cijelom 34

Edward Bouverie Pusey bio je engleski crkvenjak i vođa Oxfordskog pokreta poznatog i pod eng. nazivom Tractarianism, jer su djeleći traktate željeli donijeti probuđenje u Engleskoj crkvi (op.prev.)

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

kraljevstvu, svaki naš službenik je neki speciﬁčan centar, oni sa svima u društvu dolaze u kontakt, od najvišega do najnižega čovjeka po inteligenciji, javno se obraćaju ljudima barem jednom ili dvaput godišnje, odlaze u obitelji i razgovaraju s njima kraj njihovog ognjišta, sudjeluju na javnim skupovima, predsjedaju obrazovanju mladih, daju svoj doprinos u novinama i časopisima, i na mnoge načine im je otvoren put do ljudskih misli i srdaca. Nepotrebno je reći da na taj način možemo imati i dobar i loš utjecaj. U našoj je moći oblikovati mišljenje naše zajednice te na taj način djelovati na šire društvo. Samo moramo biti jedinstveni za načelo i gorljivo ga zastupati da bi to načelo duboko usadili u duh našega kraljevstva. U ovom trenutku postoji toliko sposobnih u prezbiterijanskoj crkvi da bi, ako bi bili pravilno vođeni, mogli napraviti revoluciju religijskog poimanja nacije. Pod tim pretpostavkama, jasno je da bismo trebali samo energično zauzeti novi smjer djelovanja kako bi okrenuli mišljenje javnosti u korist prezbiterijanizma. Ne treba zaboraviti kako nam je kao službenicima evanđelja iskazano veliko povjerenje. A odgovornost tog povjerenja se najbolje iskazuje time što se svaki čovjek trudi do kranjih granica njegovati onaj dio vinograda povjeren njegovoj osobnoj brizi. Revnost u drugim stvarima nikada ne može nadoknaditi nedostatke rada na ovom polju. Neka naši službenici nastave kao i do sada vjerno propovijedati evanđelje i neka zadrže čistoću vjere bez koje nema vjerskog napretka. Neka nastave u davanju primjera svojim životom i karakterom odražavati onaj čisti moral koji traže od drugih. Neka podvostruče, ako je to moguće podvostručiti, pozornost na ljude i neka neumorno nose poruku svakom ognjištu. Neka posjećuju bolesne, tješe one koji tuguju, podučavaju neupućene, suosjećaju sa siromašnima i potlačenima, potiču misiju i pomažu svemu što za svoju svrhu ima promicanje dobre volje i dobrih vrijednosti. Neka se u svemu

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

podučavaju kako bi ugodili Bogu, kako bi bili radnici koji se ne trebaju stidjeti. Ali neka znaju kako ne služe ni crkvi niti sebi ako se ne trude da bi kroz propovijed i pouke u umove svojih ljudi duboko utisnuli načela karakteristična za prezbiterijansko crkveno uređenje. Daleko od toga, ne kažem da bi time trebalo nadomjestiti Kristovo evanđelje, već budući vjerujemo kako su i ta načela sastavni dio božanske objave, naša je dužnost kao vjernima, poučavati Kristove sluge. Ne mislim niti da bi svaku denominaciju trebalo sustavno napadati na ružan i nekršćanski način, ali mi se čini da ako će propovjednik govoriti samo o laganim stvarima i propovijedati samo ono što prija njegovom slušateljstvu, a neće govoriti o lošim stvarima izvan zajednice koje samo donose zlo, i ako će se namjerno ustezati reći bilo koji dio istine iz straha da ga ne proglase sektašem ili bezobzirnim, tada prestaje biti Božjim slugom i postaje čovjekov sluga. Sve dok smo odvojeni od Engleske crkve, naš interes i naša dužnost bi trebala biti upućivati prezbiterijance zbog čega smo još uvijek zasebna crkva. Ako ćemo biti odvojeni iz znanja, a ne neznanja, tada to odmah postaje svjesno i racionalno stanje, a time i zastrašujuće nego ikada prije. Osobna privrženost službeniku je preslaba veza koja će ljude vezati uz crkvu, jer svaki dan bi ju u trenu mogla prekinuti smrt. Običajne veze, srodstvo, povezanost od malih nogu, iako nekada mogu biti zaista snažne, nisu toliko snažne da ne bi mogle biti slomljene, kao što nam to iskustvo često pokazuje. Ostaje nam to da svoju zajednicu učimo da se naša načela, koja su dio Božje riječi i koja su vrijedna poput samog zlata, odnose na sve Božje ljude. S vremena na vrijeme bi ih trebali podučiti tome što je prezbiterijanstvo. Neka svaki službenik to čini kako god blago hoće, ali neka to čini vjerno i čvrsto. Neka ga od toga ne odvrati gunđanje pogođenih ljudi u crkvi ili pak vika neprijatelja izvana, jer pacijent je najglasniji kada liječnik dotakne bolno mjesto. Neka svakom čovjeku da do znanja kako on sam vjeruje u na-

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

čela koja javno predstavlja te da su mu blizu srca. Neka ne čini poznatu grešku – širi mišljenje kako su naša osobita načela tričarije. Neka bude oprezan, ne suprotstavljajući se drugim kršćanima koji pak na svoj način žele napredovati u Božjoj slavi, niti pomaže, a niti potiče osobe koje se sustavno zgražaju nad onim što mi smatramo velikim i važnim istinama. I neka se ne boji toga da ga zovu zanesenjakom, jer što je zanesenjak nego posprdni naziv za čovjeka koji se usudi imati načela i koji je dovoljno snažan pokazati kako im je vjeran cijeli život? Jednom rječju, svi bismo trebali stremiti tome da prezbiterijanci po imenu postanu prezbiterijanci po uvjerenju. Ravnodušnost prema prezbiterijanskim načelima je danas tako mlaka i odvratna i traži svojevrsno izlječenje. Što ja smatram najboljim i radim jest da uzmem udžbenik Božje riječi i javno i ponaosob poučavam ljude što je u biti prezbiterijanstvo. Svoj kraj ćemo najsigurnije vidjeti ako prestanemo propovijedati o našim načelima i dozvolimo tim načelima nestati iz sjećanja svijeta. Ali ako želimo da ih ljudi znaju i cijene, vrlo jednostavno, i mi sami im moramo pokazati da ih znamo i cijenimo. Ako ta načela želimo utisnuti u današnje umove, ne smijemo ih prestati naglašavati. Stavovi koji neprestano dolaze s propovjedaonice, govornica i tiska, samom prirodom stvari ne mogu do vijeka biti uzaludni; možda ih većina na početku neće ni voljeti, ali oni će oblikovati i stavove onih ljudi koji su stariji i već izgradili svoje stavove. Dobro će se učvrstiti u umovima mladih ljudi koji su otvoreni razmišljanju, širit će se u sve većim krugovima i konačno će postati dio javnog mišljenja. Propovjedaonica je pravo mjesto za oglašavanje vjerskih istina. Za laž se ne treba truditi, ona se širi svijetom kao neko sjeme koje jesenski vjetar nosi po cijeloj zemlji, koje uspijeva izrasti i bez brige poljodjelca. Ali istina će se rijetko širiti sama jer ljudsko joj srce po prirodi nije privrženo i sklono, na svakom koraku joj prijete neznanje i predrasude i stoga je namjerno treba

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

raznositi po svijetu. Korov raste sam od sebe, ali cvijetu treba sva vještina i briga koju joj vrtlar može pružiti. Laž prirodno niče u čovjeku, bez njegovog truda, ali istini je potrebna neka dobra ruka koja će ju posaditi i zalijevati te je izložiti suncu. Od svih istina, ljudi su najmanje zainteresirani za vjerske istine i kako bismo onda mogli očekivati da se ova istina širi takvim svijetom bez pokretačke sile s propovjedaonice. Ne znam, to mi je nezamislivo. Onaj koji na pravom mjestu i u pravo vrijeme izrazi i objasni svoja načela te uvjeri druge kako on u njih vjeruje i cijeni ih, prije ili kasnije će pridobiti obraćenike na njegova uvjerenja nego čovjek za kojega se zna da nešto vjeruje, ali uvijek o tome šuti. Drugi će se početi pitati je li on uopće to i misli, a tako nikada neće nikoga pridobiti. Ako želimo prezbiterijanstvo u cijeloj Crkvi, tada svijetu moramo reći koliko smo privrženi i koliko smo vezani uz svoja načela. Ne bismo se smjeli dvoumiti između toga hoćemo li pristati uz jednu sljedbu, a pomagati drugoj. Trebali bismo prestati biti ravnodušna i hibridna generacija – prezbiterijanci samo po imenu. Ovo nije vrijeme za nedosljednost i sumnju, već za odluku, energičnosti i djelovanje. Prezbiterijanstvo bi se trebalo pokrenuti. Interesi naše denominacije pate svaki čas kada ne poduzimamo ništa u tom smjeru. Oklijevanje i tromost su prijetnja izumiranju naše denominacije. Sa svake propovjedaonice koja postoji kod nas, smjesta bi se trebalo naglašavati prezbiterijanstvo. Kada bismo kao denominacija bili vjerni Božjim istinama, kada bi ljudi razumjeli i voljeli naš ustroj, kada bismo javno prozivali otpadnike s porugom i omalovažavanjem, kada bismo nametali svoje prezbiterijanstvo i pokazivali drugim kršćanima da je ono utemeljeno na Svetom pismu i koliko je snažno, kada bismo pridobili svoje prijatelje da nas slijede, a neprijatelje da nas se boje – tada bismo znali što znači ponositi se i dičiti našim načelima. Propovijedali bismo ih i poučavali sve dok ih ljudi ne bi znali sricati k’o abecedu, a nevoljki svijet

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

bi ju morao slušati. Crkva koja zaboravlja isticati i poučavati svoja speciﬁčna načela, u ovom svijetu ima samo patnju; njena djeca su hladna prema njoj i kada bude pred izumiranjem, tek nekolicina će ju oplakivati. Ali Crkva koja trese svijet svojim uvjerenjima i koja se ni silom ni milom ne da ušutkati – to je Crkva koja će imati mnoge ljute neprijatelje, ali i mnogo toplih prijatelja – mnogi će ju mrziti, ali bit će i onih koji je vole i koji su spremni umrijeti za nju. Može se svašta govoriti protiv nje, ali ostat će vjerna Božjoj istini, i imat će svece i mučenike, a kad bude vrijeme, bacit će svijet na koljena. Na kraju se obraćam prezbiterijancima. Ova knjižica je došla na svijet prvenstveno zbog vas, kako biste znali na kojim biblijskim osnovama se temelji prezbiterijanski oblik crkvenog ustroja, te kako si ona više od bilo koga drugoga može prisvajati naziv apostolska. Sam sam se isprva dao u ovo istraživanje zbog sebe i svoga zadovoljstva, no kasnije mi se učinilo da bi put ovih saznanja, koji se meni učinio tako jasnim i uvjerljivim, mogao biti od pomoći drugima koji, kao što sam i ja htio, žele znati što Krist misli o ovoj kontroverznoj temi. Kad sam se upustio u samo istraživanje, bojao sam se što će biti ako se ispostavi da je vlast u crkvi kojoj pripadam suprotna Božjoj volji. Ti strahovi mi uvelike potječu od čitanja uvjerljivih prezentacija i tvrdnji samouvjerenih Neovisnih pisaca, i priznajem, da sam samo bio slušao njihovo hvalisanje, a bez da sam sam proučio Sveto pismo, vjerojatno danas ne bih bio prezbiterijanac. Ali za mene je uvijek bilo pravilo – ni jednoga čovjeka ne zovi gospodarem, a sva mišljenja u vezi vjerskih stvari temelji isključivo na Božjoj riječi. Svjetlo sam tražio na Izvoru Svjetla. Tražio sam vodstvo Božjega Duha. Išao sam u Božju riječ, uspoređivao odlomke, i pokušao doći do apostolskih načela. Postojeće oblike crkvene vlasti sam stavio nasuprot Biblije i proučavao ih svjetlom koje svijetli iz Božje svjetiljke. Kako ne bih propustio ni jedan bitan odlomak u Pismu, i kako mi niti jedan važan argument ne bi

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

promakao, čitao sam najveće protuargumente koje postoje na prezbiterijanstvo i proučio sam prelaturu i Neovisnost, kako su je predstavili neki njihovi najvještiji zagovornici. Zaključak je da sam uvjeren kako je prelatura u potpunosti ljudski sustav – načinio ju je čovjek, od glave do pete. Drago mi je da Neovisnost, u onome u čemu se razlikuje od prezbiterijanstva, nije toliko pogrešna koliko manjkava te da se neke stvari “trebaju pospremiti na svoje mjesto”. Također čvrsto vjerujem kako je prezbiterijanski oblik crkvene vlasti bliži apostolskom obliku crkvene vlasti nego ijedan drugi. Kad bismo posvetili pozornost svim argumentima što idu u prilog ovog crkvenog poretka, napisali bismo debelu knjigu, no kako ljudi rijetko čitaju debele knjige, smatrao sam pametnijim odmah pisati o samoj srži problema, predstaviti biblijsko stajalište o toj stvari i omogućiti vam da sami za sebe prosudite. Nastojao sam biti kratak, tako da imate vremena to pročitati, i jasan, kako bi i najjednostavniji među vama to mogao razumjeti. Namjerno sam izbjegavao neku složenu studiju i zamršene argumentacije te sam vam htio pokazati činjenice iz Božje riječi koje se odnose na ovu temu – odvesti čitatelja do onog čistog izvora i dozvoliti mu samom zagrabiti vode. Sad vas pozivam na promatranje svih ovdje izloženih dokaza, pogledajte jesam li krivo citirao tekst, krivotvorio činjenicu, iskrivio svjedočanstvo ili koristio Sveto pismo izvan njegovog jednostavnog i prirodnog konteksta. Strogo preispitajte predstavljeni način razmišljanja najpoštenije i najiskrenije što možete, dajte Božjoj riječi težinu koja joj pripada, i uvjeren sam da ćete i vi kao i ja uvidjeti da sva apostolska načela crkvene vlasti nalazimo samo u prezbiterijanskim crkvama. Vjerojatno vam to nešto znači; spoznaja da je ta crkva s kojom ste već od djetinjstva povezani – u čijem krilu su voljeni prijatelji, koji su sada u nebu, našli put spasenja i gdje su naučili životne lekcije – i čije pjesme i bogoslužja odišu spomenom na mučenike – da se vlast te crkve, kao i doktrina i

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

njeno slavljenje temelji na Božjoj riječi. Ako je to tako, važa je dužnost svesrdno je i dosljedno pomagati kroz život, odlaziti u njeno svetište, slušati pouke i korisno sudjelovati u bilo kojem dijelu njenog života. Moguće je biti prezbiterijanac, bez da ste kršćani, kao što je moguće biti kršćanin bez da ste prezbiterijanac. Vjerujte mi, najbolje je biti oboje. Neka vam Kristova žrtva tješi dušu, čvrsto se držite svake istine u Božjoj riječi, mali i veliki. Ne potičite lažne suprotne stavove, ne skrivajte svoju privrženost prezbiterijanskim načelima. Nastojte častiti sustav kojem pripadate, ljubeći Krista, živeći časnim i skladnim životom da bi marljivim nastojanjima zaslužili ime po kojem su se u nekim boljim vremenima isticali Božji sveci – “izabrani narod, revan u djelima ljubavi.” (Titu 2,14; op.prev.)

DODATAK 1

WESTMINSTERSKA ISPOVIJEST VJERE POGLAVLJE 31 – O SINODAMA I VIJEĆIMA I.

Za bolje upravljanje Crkvom i njenu izgradnju, trebale bi postojati skupštine koje inače zovemo sinodama ili vijećima.

II.

Crkveni upravitelji sazivaju Sinodu službenika i drugih sposobnih osoba koje će konzultirati i s kojima će se posavjetovati u duhovnim stvarima. U slučaju da su crkveni upravitelji javni neprijatelji Crkve, tada se Kristovi službenici, mogu sami, po svojoj dužnosti, ili zajedno s ostalim osobama koje su delegirale crkve, sastati na takvim skupovima.35

III. Dužnosti sinoda i vijeća su rješavati kontroverzna pitanja vjere, pitanja savjesti, donositi pravila i smjernice za bolje javno štovanje Boga i upravljanje Njegovom Crkvom, zaprimati pritužbe u slučajevima lošeg rukovođenja i u vezi sa spomenutim utvrditi: koje se odred35

Na početku je Škotska crkva smatrala da se neki ovdje navedeni dijelovi odnose isključivo na crkve koje nisu osnovane ili ustrojene po pitanju vlasti.

Thomas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

be i odluke, ako su u skladu s Božjom riječi, trebaju bogobojazno i ponizno poštivati, ne samo zbog toga što su u skladu s Božjom riječi, već i zbog sile koja ih je donijela – Boga koji ih je zapovijedio i imenovao u Njegovoj Riječi. IV. Sve sinode i vijeća od apostolskih vremena, bilo opće ili speciﬁčne, sklone su pogriješiti ili su pogriješile; stoga njih ne valja uzimati kao pravilo vjere i prakse, već ih se smatra kao pomoć za oboje. V.

Sinode i vijeća se bave i odlučuju isključivo crkvenim stvarima, ne miješaju se u građanske poslove koje se tiču državne, osim u iznimnim slučajevima kada su za to zamoljene od strane građanske uprave. Tada to rješavaju ponizno, u ulozi savjetnika.

DODATAK 2

The Westminster Confession of Faith, poglavlje 25, 30, također The Form of Presbyterial Church Government . Thomas Witherow, “The Form of the Christiane Temple”. James Bannerman, The Church of Christ (2 toma) (Banner of Truth). R. B. Kuiper, The Glorius Body of Christ (Naber of Truth). Ian Murray (ed.), The Reformation of the Church (Baner of Truth). Thomas M’Crie, The Unity of the Church (Presbyterian Heritage Publications). R. L. Dabney, “Prelacy a Blunder”, in Discussions: Evangelical and Theological, tom 2 (Baner of Truth).