Nataša Govedić Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel

Necu, nectremice.

Sadr Aj

1. dimenzija tankog crnog flomastera 13

2. dimenzija buvljaka 21

3. dimenzija busne stanice 24

4. dimenzija mirne okomice 29

5. dimenzija uvojka 34

6. dimenzija kamenčića u klompi 36

7. dimenzija Corta Maltesea 39

8. dimenzija otiska prstiju 42

9. dimenzija dobro opranih kamenčića 47

10. dimenzija semafora 49

11. dimenzija bdijenja 57

12. dimenzija Karlovca 60

13. dimenzija čitavog jednog dana 64

14. dimenzija krzna 68

15. dimenzija rata koji nikada ne prestaje 70

16. dimenzija nekog lijevog zanimanja 79

17. dimenzija propadališta 86

18. dimenzija zagrade 90

19. dimenzija kineskog paviljona 93

20. dimenzija hitova 97

21. dimenzija vrana 100

22. dimenzija Arke 107

23. dimenzija brze i hladne rječice 111

24. dimenzija crvene rupe 116

25. dimenzija malih publika 119

26. dimenzija zlatnog doba 122

27. dimenzija epidemije 126

28. dimenzija bez ključa 128

29. dimenzija nacrta 130

30. dimenzija rimskog profila na novčićima 132

31. dimenzija gaže 139

32. dimenzija noćne straže 142

33. dimenzija panike 145

34. dimenzija psovke 149

35. dimenzija sjenčanja 154

36. dimenzija kolodvora 157

37. dimenzija šišanja 161

38. dimenzija riganja vatre 163

39. dimenzija novog mjesta 167

40. dimenzija neameričkih filmova 170

41. dimenzija tiska 172

42. dimenzija rajeva 175

43. dimenzija prelaska preko polja 180

44. dimenzija blindiranog vozila 181

45. dimenzija tepiha s arapskim uzorkom 183

46. dimenzija splava 186

47. dimenzija usvojenosti 188

48. dimenzija koja se smješka svim dimenzijama 190

49. dimenzija etno-košara 192

50. dimenzija lavine 195

51. dimenzija Olimpa 199

52. dimenzija osobnog rekorda 204

53. dimenzija mrlji 206

54. dimenzija velike role papira 209

55. dimenzija onoga što nikome ne treba 211

56. dimenzija poljskog miša 214

57. dimenzija krivudave linije 216

58. dimenzija guslača na podu 220

59. dimenzija nenaplatne kućice 223

60. dimenzija gusarskog mora 226

61. dimenzija upaljenih reflektora 228

62. dimenzija kaskada 231

63. dimenzija babe Jage 233

64. dimenzija Davida u susretu s Golijatom 235

65. dimenzija pljuske ogledalu 240

66. dimenzija pisma motivacije 242

67. dimenzija želatine 245

68. dimenzija kućne posjete 249

69. dimenzija pune veličine 251

70. dimenzija tvog najdražeg grafita 255

71. dimenzija svih dimenzija 258

72. dimenzija u kojoj slova staju na mostu 259

73. dimenzija Puntijarke 264

74. dimenzija doka 269

75. dimenzija mjesta na kojima živi politika 270

76. dimenzija gole kože 274

77. dimenzija povlačenja 278

78. dimenzija satirske igre 281

79. dimenzija šmirgl-papira 286

80. dimenzija grupe 288

81. dimenzija tijeka 292

82. dimenzija nabavke 294

83. dimenzija renesanse 296

84. dimenzija popisa 298

85. dimenzija provalnice 301

86. dimenzija dva jezera 303

87. dimenzija ideje 308

88. dimenzija spejs-kaubojki 311

89. dimenzija brašna 317

90. dimenzija guste i nepregledne crnogorice 322

Fanzin Noćna straža, broj posvećen vremenu 325

Zahvale 365

O autorici 367 dimenzija tankog crnog flomastera estinto Visiš naopako.

Kao da te nitko ne primjećuje.

Oči su ti zatvorene, ali sigurna sam da si budan.

Nepomičan.

Usredotočen.

Ruke su ti u džepovima.

Košulja na sitne plavosive kvadrate, crtovlje. Obukao si bilježnicu iz matematike. Ali onda si je i bacio kroz prozor. I sad je rastvorenih stranica ostala u zraku. Koliko dugo si već u tom položaju? Na terasi dvorišnog kafića nema reakcija. Samo struganje, mrmor, gladan golub, mačka koja drijema ispod stolca, svjetlo pada preko baš onog dijela dlake koji je bijel i sad se dvostruko sjaji, komešanje slabih glasova. To je onda neki performans? Ili oklada? Možda si anarhišt? Sa zvučnika dopire glas Willieja Nelsona i nekog pratećeg ženskog glasa. Postoje dani, veli pjesma pomalo lijeno i zaneseno, kad istovremeno pada kiša i sije sunce, iako to ne predviđaju vremenske prognoze. Istina, dopratili su me bljeskovi kiše i svjetla. Rubovi hlača mokri. I stopala. Klompe s tamnim volanićem vlage.

Ti se doimaš suh, zaštićen uskom krovnom nadstrešnicom.

Možda si se samo sklonio od kiše?

Još jednom provjeravam okupljenu ekipu.

Nijedan stol ne izgleda povezano s tvojim tijelom.

Nemaš publike.

Trebala bih samo sjesti, naručiti kavu, otvoriti knjigu i pričekati Olju, ali umjesto toga ulazim dublje u dvorište. Ilica je puna takvih neodređenih prijelaznih prostora između kuća: zapuštenih, krivudavih, s pokojim stablom i sklepanim kafićem na samom kraju kutije od zidova. Ovdje je ubačena i drvena kućica, koja izgleda kao da je nekad bila obrt. Nazire se natpis s izblijedjelim bravarskim ključem, ali od toga je prošlo najmanje pedeset godina. Drvo je većinom tamno i promočeno.

Vraćam se tvojoj zračnoj figuri. Ne postoji muška gimnastika na gredi. Barem ja ne znam za nju. Pogotovo ne gimnastika u kojoj je tijelo provuklo stopala između dvije blisko primaknute grede, opušteno viseći. Ne plesno. Ni bahato. Ne visiš ni bezbrižno, kao djeca na penjalicama u parku. Ruke su ti u džepovima. Djeluješ mirno, stabilno. Koncentrirano. Kao da si objema nogama zakvačen za visoku drvenu stepenicu. Olja bi rekla „kloni se, dijete drago, ćuprija i čardaka“. Zapravo više ličiš na neku vrstu grožđa. Ili egzotičnih tikvica. Prilazim još malo bliže. Oči su ti zatvorene. Izuvam klompe. Penjem se fino poškropljenim požarnim ljestvama. Netko se smije, dobacuje. Vjerojatno ima i mobitela koji to pokušavaju zabilježiti. Koga briga, danas je sve snimljeno, nema više tko gledati sve te milijarde špijunskih filmova. A i kolektivno prodajemo više zjaka nego što može obraditi najjači algoritam za klasificiranje informacija o mobitelskim korisnicima. Ljestve su čvrste. Sve glasniji postaje prijenos neke sportske pobjede, braća Sinković, plazma u kafiću prikiva poglede većine gostiju. Pobjednici, kao i uvijek, izgledaju umorno.

Pričvršćujem stopala između dviju izrezbarenih greda, spuštam leđa vrlo polako niz okomitu podlogu. Osjećam da mi kosa lagano struže betonsko dvorište. Metlica. Rukama se oprezno upoznajem sa zidom.

Mokar je.

Još uvijek su ti oči zatvorene.

U neposrednoj blizini grakću vrane.

Voze tramvaji.

Iz daljine dopire klicanje, zatim himna.

Odmah pored ljudi razgovaraju, žvaču burek i lepinje. Miris sira, betona koji isparava, možda i mačje mokraće. Buka postaje gušća pa opreznija, onda opet eskalira, kao da je cijeli svijet krčma u kojoj komešanje nikad ne prestaje. Dodirujem rukama zid pun sitne mahovine, kao platno na kojem se stalno radi i zato se ne dospijeva osušiti. Pokušavam napipati bar neki korov tog zida, možda neku biljku koja isto ponire prema dolje, od krošnje prema korijenima. Ili travu čiji se busen svija prema tlu, recimo od težine kapljica kiše. Ništa od toga. Sve sitno lisnato, tvrdoglavo i jednolično stremi samo u visine. Onda vidim koloniju puževa. Desetak njih kreće se okomitim zidom u svim smjerovima.

Žive forme.

Spore forme.

Opet počinje sitna kišica. Tapkanje po krovu. Pitaš me pomalo nerazgovijetno: „I gdje si tako dugo?“. Oboa.

Uvrijeđena. Pogotovo za osobu koja me uopće ne poznaje.

Najbolje da kažem istinu. „Upravo sam pala godinu.“ Zanima te kako sam mogla pasti godinu kad ima još puna dva mjeseca do kraja semestra. „Gle, godinu možeš pasti i ako shvatiš da si na krivom mjestu.“ Ne smiješ se. Ne mičeš se. Imam osjećaj da si se malo udaljio od mene, iako ti tijelo miruje. Za razliku od cirkuskih akrobata koji su u slikovnicama uvijek naslikani s „vidi me, mama“ osmijehom, ti si ozbiljan. Možda i malo ljut. Kažeš glasom pročelnika katedre za problematične studente: „Ma kakvi. Zbog takvih stvari se ne padaju godine“. Intonacija je kao da još uvijek ima vremena da se predomislim, samo me treba pod hitno dozvati pameti. „Fakulteti rade“, nastavljaš. „Makar su svi stalno na krivim mjestima. To je normalno. Ne odustaješ od faksa samo zato jer su svi ljudi i sve katedre na krivim mjestima. Nemoj da ti profesori zgade ono što baš tebe zanima. Profesori nisu fakulteti. Profesori… pronevjeritelji… proseratori… perzekutori… penalizatori... paralizatori… Nisi to ti. Nije faks njihova prćija.“

Polako spuštam kapke.

Za početak, možda ipak jesi anarhišt.

Iako zagovaraš instituciju.

Kako nekom koga ne poznajem objasniti da postoje doze mjesta koje možemo i doze mjesta koje ne možemo podnijeti. Ne objašnjava mi se. Visiti naopako zatvorenih očiju podsjeća na plutanje na morskoj površini. Nigdje nema uporišta, ali siguran si. Onda ipak kažem prema tebi: „Nemam ništa protiv krivih mjesta. Ljudi rado glume prava mjesta na krivim mjestima. I obrnuto. To je društvena igra. I to mi je posve okej. Ali problem je ako se negdje osjećaš kao da te briše ona velika i mekana, ali jako uporna gumica. Ne kanim ostati na takvom mjestu“.

Tenisice kojima se držiš za nosivu gredu izgledaju kao da puno hodaš. Na mjestima dubokih utora od stalnog kretanja boja je potpuno oguljena. Jedva primjetno dotičeš mi ruku, tako da se okrećem prema tvom licu. Još nikad nisam pričala s osobom kojoj se kosa doslovce digla u zrak i lagano se ljuljuška, kao morska trava. Govori glasom stjuarda, avionskim putnicima tijekom turbulencija:

„Nećeš valjda odustati od faksa?“

Ne slušam te baš pažljivo.

Tko si ti? Zašto uopće vodiš brigu o mom faksu? Ne mogu još dugo izdržati naglavačke, ma koliko me zanimao razgovor. Hvatam rukom požarne stube i dok polagano premještam oslonac na njih, ti si već na čvrstom tlu. Daješ mi ruku da stabilnije siđem. Bez riječi oboje namještamo odjeću i sjedamo na najbližu drvenu klupu.

Pokraj oluka. Stavljaš naočale, zbog kojih izgledaš kao da je na lice risa sjeo okvir modernističke slike. Iznad okvira: čupavost, gustoća tamnih obrva. Boja očiju: tamnoplavo burna, kvarnerska, kobaltno plava, sa puno vjetrova i zlatnim iskrama. Prvo što vidim u tvom pogledu je neomeđeni prostor, golemo prostranstvo, simetrično kretanje zraka i morskih struja.

Pitaš još jednom: „Faks?“

Nevjerojatno si uporan oko tog pitanja.

Baš nepristojno.

Kao da bi mi mogao pobjeći neki vlak i ostaviti me na stanici da skapam od gladi, naravno samo ako nisam adekvatno upisana u neku studijsku godinu. Mislim da bi pravi izraz za nezastrtost tvog lica trebao biti nudist. Golotinja. Bez dresure. Lice koje nije čak ni ucrtano u karte. Gdje si ti odrastao. U šumi?

Fiksiram te pogledom.

Po vrućem danu stigneš do uvale.

Pred tobom su blistavi rastopljeni kristali slane vode. Samo želiš skočiti.

Želiš polagano roniti tim podmorjem.

Dodirnuti meko, pješčano dno.

Plutati satima.

Postati beskrajna slana čistina.

„Ne moraš se toliko brinuti“, kažem prema tebi. Ne mislim pri tom samo na faks. Nekako slutim da je ona bilježnica s crtovljem na tvojoj košulji ispisana bilješkama iz nekog teškog predmeta. Etike? Ekologije? Prava? Ne valjda teologije? Izgledaš kao osoba koja se profesionalno brine, znači možda i psihologija. Ili socijalni rad. Ne stignem pitati jer stiže Olja i daje znak da moramo krenuti dalje. Umjesto toga, još jednom se okrećem prema tebi. Svjesna sam da buljim. Kosa ti je u neredu. Pogled i dalje potpuno usredotočen.

Jasno je da te ne smijem poljubiti.

Prvo, nikad ne radim takve stvari.

Drugo? Treće? Nula. Prazne rubrike.

Vadim tanki crni flomaster. Brojevi telefona na našim dlanovima. Na mom dlanu napisao si „I.“ pa niz brojeva. Pitam: „Itočka“? Osmijeh ti je malo kos jer usnama steže poklopac flomastera. „Ifak“, vadiš flomaster pa još jednom kažeš „Isak, ali možeš me zvati Itočka“. Aha. Izak. Kimaš glavom. Mašem Olji. Sad već stoji s rukama na bokovima. Na tvom dlanu pišem „Kreda“. Kakvo je to ime, pitaš bez riječi. „Zapravo Kordelija, ne iz Kralja Leara, nego iz jedne kanadske knjige koju je mama čitala u trudnoći, ali svi me zovu Kreda, neka fora iz djetinjstva. I ja samu sebe zovem Kreda. Zovu me i Kreks i Kors, biraj što ti se više sviđa. Nisam na to osjetljiva.“ „Kužim. Čekaj malo“, kažeš odlučno. Grabiš sa stolca traper jaknu. Iz unutarnjeg džepa pojavljuju se walkman i slušalice. Poklanjaš mi neku snimku? Da, unutra je kazeta. Nosio si taj uređaj pažljivo zapakiran, gotovo zašiven za jaknu. Odmah zatim dodaješ kako je u pitanju oprema koja se više ne koristi, zastarjela.

Što je ovo?

Kakva je ovo vrsta događaja?

Olja me odvlači i tiho komentira: „I to je baš bilo potrebno?“.

Još jednom se okrećem.

„Ej. Izajlija.“

Gledaš prema nama s tim malo asimetričnim osmijehom.

„Ehej… Kredita i kalcijeva karbonata.“

Oljine obrve još se malo propinju uvis, premda sam mislila da za to više nema prostora. Najradije bih stala, otrčala natrag, izvadila mobitel i fotografirala zid s mahovinom i puževima i onda još dodala zračne obrise dvaju tijela, kao da su ostale linije od avionskih letova. Možda zato da utvrdim da se tako nešto zbilja može dogoditi.

Budna sam. Kao dokaz više, upravo radim ono što ne želim. Nastavljam hodati, ruku pod ruku s Oljom. Kad se dovoljno odmaknemo, Olja pita: „Onda, tko je tu kome bio ulet? Ha? Što se dogodilo? Gospođice?! Da ne velim srećo!?“ I da nisam domaloprije studirala gradske zidove, a ne samo povijest umjetnosti, ne bih imala odgovor na tako teško pitanje. Ali zato glatko citiram Folnegovićevo naselje: Ante Ludilo je kriv za sve.

„I? Kaj ste radili na biokemiji?“

Olja studira medicinu.

To je tema na koju uvijek mogu računati kad je skretanje u pitanju.

Dimenzija Buvljaka

inquieto

Kazeta. Ima dva kruga kotačića. Sa zupcima. Podsjeća me na prvobitne traktorske gume ranog dvadesetog stoljeća. Na snimci koju si mi poklonio čuje se visoki muški glas koji klikće, stenje i plače. Ne pretjerujem. Drami, cmolji, cmizdri, vapi, dreči i žica. Puno akustičke gitare. Definitivno ne zvuči kao propisno suzdržana ljudska jedinka. Više kao tuljan, ponekad razdragan, ponekad očajan. Red želje, red prkosa. One želje od koje se čini da pucamo po sredini samo zato da si niz tobogan spustimo sklisku jezgru. Toliko migoljavu da se uvijek otkotura daleko od našeg dohvata. Ali bar se prije pošteno rasprsne.

Sviđa mi se taj glas, iako je previsok.

Pjeva na engleskom i na španjolskom.

Ne poznajem ga od ranije.

Vuče na tiransko sunce i vrijeme kad su debla stabala bila veličine naših seoskih škola, a grane su ravnopravno njihale i majmune i zmije i ljude, zato su i bile toliko dugačke, elastične i strpljive. I na talijanski stol pun jela, smijeha, međusobnog upadanja u riječ, vina i dodira. Definitivno južnjački glas, za koji god jug da se odlučimo. Opet, toliko previsok za muškarca da se čini dječji. Kao oni klinci koji dižu majice u zrak da bi nam pokazali svoje mišiće, a mi gledamo njihove nježne trbušćiće i pitamo se je li mačizam krivi prijevod za paperjaste mačiće. Kad god sam čuvala malu djecu, uvijek sam imala osjećaj da su djevojčice blistavi vodopadi koji teku kamo god hoće, obrušavajući se i klokoćući, dok krhke dječake treba nositi u džepiću da ih ne otpuše prejaki vjetar. Vjerojatno zbog toga kasnije i izgrade oko sebe teško naoružanje.

Pokazala sam tvoju glazbenu relikviju i baki. U svom tipično kolekcionarskom stilu divljenja prema svim izumrlim tehnologijama i odbačenim predmetima, uredno posloženima svuda po njenoj sobi i podrumu, dovukla je na stol u dnevnoj sobi tatin stari kazetofon. Sprava ima čak dva paralelna utora u koja se stavljaju kazete. Otvaraju se kao pokretni srednjovjekovni mostovi. I još uvijek rade. Sad obje slušamo tvoju kazetu i pjesmu u kojoj se prepoznaje riječ „hitana“. Baka veli: „To znači Ciganka. Kaj me tak’ gledaš, znam da vi danas velite Romkinja. Ali nekad je Ciganka izraz poštovanja. Posebno kad peva ili kad joj netko peva.“ Ima onaj izraz lica kao kad joj pokazujem svoje omiljene slike na mobitelu. Smiješi se, škilji jer ne vidi baš dobro, namješta naočale i kima glavom i na kraju kaže daa, neobično, baš neobično, interesantno. Ali ne smiješi se reda radi. Nego zbilja upija. Također zna zašto kutija kazetofona ima dva otvora. Da bi se moglo snimati s jedne na drugu kazetu. Guglam. Istina. Ali mi doma nemamo drugih kazeta. Baka predlaže da pogledam malo po Hreliću, to nam je u susjedstvu. Usput dodaje i popis stvari koje bi njoj trebale, ako ih slučajno ima na buvljaku. Na vrhu popisa je „očuvana limena posuda za kruh“. Kao i čitav Novi Zagreb, imamo mrave. Centar ima žohare. Baka smatra da smo bolje prošli. Onda popisu dodaje još par stvari: češljiće za kosu, rajfove i ukrasne špange. Njih ionako moramo svuda vrebati. Nije da ih baka samo skuplja. Nije to metafizička kolekcija. Njena mekana bijela kosa podignuta je crnim češljićem s kojeg visi nekoliko traka na čijem su vrhu sitne srebrne kuglice. Moja baka nosi frizure, a ne samo odjeću. Osobito pundže. Kad ne vidi, fotografiram je. Što je starija, sve više pazi na to kako joj kosa izgleda. Ne želi da je itko smatra zapuštenom. Nema veze ako je pola stvari na koje je ponosna dovučeno doma s raznih sniženja u dućanima rabljenih predmeta. One su joj draže od onoga što gastarbajterski dio obitelji donosi iz Njemačke. Baka Hana voli predmete koje je već netko nosio i čuvao. „Bacanje je vulgarno. Ni kruh se ne baca. Ni prvi mačići se u vodu ne bacaju. Ni fotelja se ne baca, nego preobleče. Za sve stvari postoji neko mjesto ili netko tko ih baš treba“. To sam čula jedno milijun puta. Ali još uvijek mi se sviđa. dimenzija busne stanice

Olja žvače krišku pizze s kulenom i punim ustima mi objašnjava: „E, buraz, to u kafiću, to ti je sto posto bila neka sponzorirana izvedba. Samo ti nisi shvatila da vas snimaju. Joooj, sad kad se pojaviš na reklami za šampone. A gle, možda nešto i zaradiš, luda kakva jesi. Nego, jesi provjerila da tip negdje u blizini nije imao i škrabicu?

Možda je, dušica, neki trknuti Batman Krišna. Mislim, tko bi drugi visio.“

Ne kažem ništa.

Puštam da Olju malo pika i šprica moja prijateljica kiša.

Na vratima pripovijedanja uvijek bdije krezuba majčica ironija, fluorescentno svjetlo koja ubija polutamu najprivatnijeg užitka. Pored nas dvije, skutrene pod nadstrešnicom autobusne stanice, prolazi kombi s natpisom Samo ekstremi. Poziva na razne vrste skokova s padobranom. Ne samo kiša. I kombi me u ovom trenutku razumije bolje od Olje. Čak i ako postoji šansa da nas obje zalije.

Zatvaram oči.

U glasu koji si mi poklonio, glasu s kazete, ima nešto preveselo za sustave koje poznajemo. Odudara od sveprisutnog retro-popa. Moglo bi se pokazati da je taman toliko prirodan, neprerađen, žilava grana, da predstavlja neku novu vrstu bioterorizma. Žestoki hedonistički napadi zračnih valova na malaksalu civilizaciju. Zaštitni znak tog glasa su papige i kakadui. Želim ih nacrtati bar pedeset, kako sjede na vrhu nekog slavonskog ormara, od teške hrastovine. I kljucaju krovove, kroz koje se već naziru komadi neba. Are bih mogla pokazati i Olji. To bi shvatila. Svijetli mi mobitel. Mama. Njih dvoje vjerojatno opet neće doći za bakin rođendan jer „imaju gomilu posla“, a to se ne odbija, „nije to takva vrsta odnosa s naručiteljima u kojem ti možeš reći ne, naprosto te onda drugi put više ne zovu“. Otkad pamtim zove me Ora. I poklanja mi čaše i privjeske s tekstom ora et labora. Kao, duhovita je. Imam posebnu ladicu u koju ih zaključavam. Više ne slušam o naručiteljima, iako ona još uvijek govori o tome da mora izdržavati i baku i mene i da je bolje uložiti mali napor, nego u ovim teškim vremenima steći reputaciju nedostupnosti. Onda malo priča i o novom kineskom kablu koji je unatoč svim prognozama da će biti smeće jer je jeftiniji od ostatka ponude zapravo pravo studijsko otkriće.

Dajem Olji znak da propusti još jedan autobus.

Kima glavom i pali cigaretu.

Tko zna zašto, nas dvije uvijek najbolje razgovaramo negdje na cesti. Pitam je jesam li ikad, otkad se znamo, a to je praktički od pelena, odrasle smo ulica do ulice, stvarno zbog nečeg kliktala. Ili bar kriještala. Evo, može i revala. Je li ona ikad čula moj glas bez kočnica?

Olja razmišlja.

„Čula sam ga, ali znaš kaj je zapravo čudno: ja ga se više ne sjećam. Sjećam se samo da je bio uragan. Ali negdje u petom razredu si prestala pjevati, Kreks. Ili ranije. Do tad ti je zbilja dobro išlo.“ Istina. Bio je taj zbor. I bila sam često dječja solistica. Domoljubni repertoar i starogradski šlageri. Bilo je onih koji su tražili Rozgu sa suzama obožavanja u očima, ali naša profesorica glazbenog čvrstom bi rukom dala takt za Fijaker stari. Točno se sjećam i trenutka kad sam navalila kamen na glas. Nastup je završio, publika je dugo pljeskala, a ja sam znala da je to posljednja stanica. Formalno, pjevala sam i dalje, ali mrtvo. Rezervirano. Glas se okrenuo od svijeta i počeo rasti prema unutra. To je i inače bila raširena pojava. „I Danijela Gračan“, dodaje Olja nakon što je pojela i sendvič i polizala staniol od štrudle s jabukama. Neprekidno jede i unatoč tome vječno najmršavija. Istina. Danijela je crtala stoput bolje od bilo koga u razredu i svi smo je molili da nam na zadnjoj strani bilježnice nacrta svoj zaštitni znak, sokola s glavom svinje koja leti uvis raširenih krila, s petput uvrnutim repićem, kao da je u pitanju feder. Jedva smo čekali sat likovnog. Preciznost kojom bi Danijela vadila papir iz mape, centrirala ga, pripremila izabranu tehniku kao kuhar koji slaže po stolu svoje noževe i staklene posudice, a onda utonula u vrtlog stvaranja. Ali crtala je i manje revijalno, stalno ispod klupe, kao što neki ljudi puše, poskrivećki. Bila sam zavidna i zato što se usuđuje crtati i zato što spaja životinje. Kokoš bi zbilja bila i dinosaur, magarac i panda, bubamara i nosorog. Prestala je u osmom razredu. Morala se brinuti za sestru blizanku, paraplegičarku. Upisala je neku tehničku školu. Busevi se smjenjuju, ali nas dvije izvlačimo i Jakova. On je u srednjoj radio stripove o vrapcima i pisao priče o višoj inteligenciji jata. Srele smo ga na demonstracijama protiv klanja planeta. Ošišao se, studira elektrotehniku, premda već radi kao kompjutorski programer. Izgleda kao da će za par godina u mirovinu, a ne po diplomu. Kad sam spomenula stripove, nasmijao se kao da sam nesmotreno izbrbljala da je godinama hodao u prekratkim, kričavožutim hlačama. Piše jedino algoritme za računala i blogove o programiranju. I najteži slučaj: moja susjeda Nikolina. Svirala je od četvrte godine jer je to sama izabrala, žestoko i prodorno, a onda je u srednjoj doslovce u roku od jednog dana odustala od violine. Violinu je zamijenio lavež dobermanke koju su joj roditelji poklonili zbog mudre odluke. U liftu mi je priznala da joj se čini kako je umjetnost u stvari emocionalni poremećaj, vrsta opsesije. Mahnitosti. Rekla je prestaje svirati jer ne želi biti zarobljena (i to za čitav život) u glazbenoj kutijici najfinije izrade. Ali jasno se vidjelo da je violina već nešto napravila njenom umu, neko ogromno proširenje, kao da pričam s osobom dvjesto godina starijom od mene. Vidjelo se i da joj violina nedostaje. Ona tupost pogleda dok priča o njoj, kao nad otvorenom rakom. Naravno, tu je i Željka Čegrtuša koja je odustala od glume i već mjesecima svima ponavlja da su glumice patološke egzibicionistice, odvratne kurve gledateljske pozornosti, ma kome to stvarno treba, samo pacijentima. Bolje onda biti ordinarna uličarka, bez prenemaganja. A očito je da umire od želje za pozornicom. I to ne zato što je po Željkinom mišljenju „svaka glumica u stvari egzibicionistica, tko normalan želi da te pobožno gledaju“.

Nego zato što je strahovito ljubomorna na svakoga tko se usuđuje izaći iz bilo kakvog ormara. Reži čak i na bakice koje entuzijastično pohađaju tečajeve keramike. Željka bi im najradije razbila sve te glinene mase i ugurala im slatke posudice u usta. Ne bi me čudilo da na kraju završi ekonomiju i postane crni oblak nekog računovodstva. A ima četiri psa. Samo da se riješi tog hejta bila bi u najmanju ruku živopisna. zahvale : Zahvaljujem Ivani od Plaveta, Nozi Filologa, Zorolovki, Viteškinji Vezenja, Nautu, Majstoru i Margariti, Kaligrafkinji s Dobrog dola i svim umjetnicima koji su ustupili svoje radove za fanzin pod nazivom Noćna straža, koji čini posljednju etapu ovog romana.

Već smo propustile tri autobusa. Promočile su nam tenisice.

Sad je pravo vrijeme da Olji ipak pustim tog tvog Latinoamerikanca, možda Argentinca, a možda i neki glas iz Buena Vista Hispanoamerike. Čim izvadim walkman shvaćam da je prigušeni ton ljutnje koji cijeli dan osjećam u njenom glasu imao veze s time što se ranije nisam sjetila da je zanima. Naravno da hoće saznati što sluša Batman. Pohlepno stavlja slušalice. „Iz kojeg su razdoblja te pjesme?“, pita. Sedamdesete? Osamdesete? Najkasnije devedesete. Nakon toga počinje carstvo elektronske glazbe i zvuk gubi slojeve svoje prirodne prljavštine. Postaje čist i umjetan. Umjesto mora, betonirani bazeni, deset koraka od plaže. Sviđa joj se pjesma o gustoj mjesečini i samoći putnika. „Besti, tamo na toj južnoj hemisferi nitko nije sam“, zaključuje vrativši mi walkman. „Tamo se svi guraju čovjeku u krevet, nema šanse da netko ima vlastitu sobu, moraš ih fizički pobacati kroz prozor ako se želiš malo protegnuti.“ Pita jesam li šazamirala Batmanovu glazbu. Jesam. Ali aplikacija na mobitelu ne prepoznaje pjesme. Prestare su. „Fora“, veli Olja. Fora. Objema su nam leđa mokra od znoja i kiše. Čim uđemo u autobus, prestajemo razgovarati. Ali nekako imam osjećaj da si bar malo prošao Oljin test. S minus dva. Samo zato što je imala napad velikodušnosti.

Nataša Govedić književnica je i čitateljica, kritičarka i urednica, nastavnica i učenica. Ovo joj je drugi roman, nakon Kako zavoljeti morskog psa (Zagreb: Sandorf, 2021).

Piše i poeziju (Zlice i vilice, Zagreb: Fraktura, 2022). Stalno je zaposlena na Akademiji dramske umjetnosti, a objavila je i petnaest knjiga kao teatrologinja i humanistička znanstvenica (posljednja: Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika, Zagreb: Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, 2022). Kontinuirano piše i za djecu (Čarozapisi, 2010; Mrežir, 2013; Zmajir, 2015). Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva pisaca za djecu i PEN-a.