Ryszard Kapuściński, Imperij by Naklada Ljevak

Ryszard Kapuściński IMPERIJ

Biblioteka POSEBNA IZDANJA

Ryszard Kapuściński

IMPER IJ s poljskoga preveo Adrian Cvitanović

Zagreb, rujan 2021.

– Drugim riječima, riječ je o čudesima; i sve se to slaže u jednu sliku – Imperij Andrej Bjeli Rusija je tijekom tisućljećā svoje povijesti vidjela mnogo toga. Samo jednu stvar nije vidjela tijekom tih nekoliko tisuća godina – slobodu. Vasilij Grossman Sadašnjost je nešto što nas povezuje. Budućnost zamišljamo u svojoj uobrazilji. Samo je prošlost ne patvorena sadašnjost. Simone Weil U Rusiji se cjelokupna energija umjetnika valja usre dotočiti na prikazivanje dviju sila: čovjeka i prirode. S jedne su strane tjelesna slabost, tjeskoba, prerana seksualna zrelost, strastvena žudnja za životom i isti nom, snatrenja o spektru zanimanja širokom poput stepe, analitičnost ispunjena zebnjom, manjak zna nja uz visoke misaone uzlete, a s druge – nepre gledna ravnica, surova klima; grub, neugledan narod s njegovom teškom, mučnom poviješću, tatarskom kulturom, činovništvom, tamom, neimaštinom, vlaž nom klimom prijestolnica, slavenskom apatijom itd. Ruski život toliko satire Rusa da se ovaj ne može sabrati, satire ga poput batine od tisuću pudi. Anton Čehov

Načelni dojam koji smo stekli, nakon što smo de taljno osmotrili situaciju u Rusiji, prizor je gole moga nepopravljivog kraha. U cjelokupnoj povijesti nikad se nije zbila katastrofa takvih razmjera. H. G. Wells, 1920. Pustolovina Sovjetskoga Saveza najveći je eksperi ment i najvažnije pitanje u povijesti čovječanstva. Edgar Morin Rusija je ispovraćala one gadosti kojima su je šopali. Fjodor Dostojevski Sustav koji nama vlada predstavlja spregu stare no menklature, oligarha, lažnih demokrata i KGB-a. Ne mogu to nazvati demokracijom – riječ je o gnjusnom hibridu bez presedana u povijesti i nije izvjesno u kojem će se pravcu razvijati… [ali] ako taj savez pobijedi, neće nas izrabljivati sedamdeset, nego stotinu sedamdeset godina. Aleksandar Solženjicin Nešto se ondje rasvijetlilo, ali nešto i dalje ostaje ne rasvijetljeno. Vladimir Vojnovič

Sadržaj

[Predgovor] 9 Prvi susreti (1939. – 1967.) Pinsk, 1939. 13 Transsibirska željeznica, 1958. 29 Jug, 1967. 47 Iz ptičje perspektive (1989. – 1991.) Treći Rim 95 Hram i palača 107 Promatramo, plačemo 121 Čovjek na asfaltnoj uzvisini 133 Bijeg od samog sebe 145 Vorkuta, smrznuti se u plamenu 156 Pobuna Baškiraca 178 Ruski misterij 187 Skakućući preko kaljuža 197 Kolima, magla i samo magla 208 Kremlj: čarobna gora 234 Klopka 247 Srednja Azija, uništenje mora 271 Povratak u rodni grad 312 Nastavlja se (1992. – 1993.) Nastavlja se 325 Knjige citirane u Imperiju 353

Ova se knjiga sastoji od triju dijelova: Prvi dio naslovljen je „Prvi susreti (1939. – 1967.)” i riječ je o izvješću o mojim davnašnjim boravcima u Imperiju. U njemu pri povijedam o ulasku sovjetskih trupa u moj rodni gradić na Polesju (danas u sastavu Bjelorusije), o putovanju kroz pusti Sibir prekri ven snijegom, o ekspediciji na Zakavkazje i u republike Srednje Azije, dakle u egzotična područja bivšeg SSSR-a, obilježena suko bima i posebnoga ozračja, ispunjenoga čuvstvima i sentimentima. Drugi dio nosi naslov „Iz ptičje perspektive (1989. – 1991.)” i u njemu pripovijedam o nekoliko svojih duljih potucanja po nepre glednim područjima Imperija u godinama njegova sutona i ko načnog rasapa (pod konačnim mislim u onom obliku u kojem je postojao do 1991. godine). Tijekom tih sam putovanja uglavnom bio sam, izbjegavao sam službene institucije i rute, a trag tih po hoda vodio je od Bresta (granica bivšeg SSSR-a i Poljske) do Magadana na Pacifiku te od Vorkute iznad polarnoga kruga do Termeza (granica s Afganistanom). Sve u svemu, prošao sam ne kih šezdeset tisuća kilometara. Treći dio zove se „Nastavlja se (1992. – 1993.)” i riječ je o zbirci razmišljanja, opaski i zabilježaka nastalih na margini mojih puto vanja, razgovora i svega što sam čitao. Knjiga je napisana polifonijski, što znači da njenim stranicama promiču likovi, mjesta i motivi koji se mogu opetovano vraćati u raznim godinama i kontekstima. Ipak, unatoč načelu polifonije, 9

imperij

cjelina ne završava višom i konačnom sintezom, naprotiv – pod liježe dezintegraciji i rasapu jer je tijekom pisanja rasapu podlegao njezin glavni predmet i tema – veliko sovjetsko carstvo. Na nje govu mjestu niču nove države, a među njima – Rusija, golema zemlja koju napučuje narod koji je odvajkada pokretala i ujedi njavala imperijalna ambicija. Ova knjiga nije ni povijest Rusije i bivšeg SSSR-a, ni povijest nastanka i pada komunizma u toj zemlji, niti pak kompendij zna nja o Imperiju. Riječ je o osobnome izvješću s putovanja po velikim područji ma te zemlje (ili prije – tog dijela svijeta), tijekom kojih sam na stojao dospjeti onamo kamo su mi dopustili vrijeme, snage i mogućnosti.

Prvi susreti

(1939. – 1967.)

Pinsk, 1939.

Moj prvi susret s Imperijem zbio se pored mosta koji povezuje gradić Pinsk s južnom polutkom svijeta. Kraj je rujna 1939. godi ne. Posvuda bjesni rat. Gore sela, ljudi se skrivaju pred naletima aviona po jarcima i šumama, bjesomučno se nastojeći spasiti. Po cesti kojom se krećemo leže mrtvi konji. „Ako želite nastaviti,” savjetuje nas neki čovjek, „morate ih maknuti.” Kakva je to bila gnjavaža, koliko smo samo prolili znoja: mrtvi konji iznimno su teški. Gomile ljudi u zbjegu, u prašini, u kovitlacima, u panici. Što će im tolike naprtnjače, toliki kovčezi? Toliko čajnika i lonaca? Zašto toliko psuju? Zašto se neprestano o nečemu raspituju? Svi nekamo idu, odlaze, bježe – ne znajući kamo. Ali moja mama zna. Mama je uzela za ruku moju sestru i mene i utroje idemo u Pinsk, u naš stan u Veseloj ulici. Rat nas je zatekao u blizini Rejowieca, na praznicima kod ujaka, dakle sada se moramo vratiti kući. Tutti a casa1! Ali kada smo nakon višednevnoga putovanja nadomak Pinska, kad se već izdaleka naziru kuće, stabla prekrasnoga parka i crkve ni tornjevi, na putu ispred samog mosta odjednom se pojavljuju mornari. Ti mornari imaju duge puške i oštre, šiljate bajunete, a na okruglim kapama – crvene zvijezde. Nekoliko dana ranije doplovili su ovamo iz Crnoga mora, potopili naše topovnjače, 1 Tal. – ‘Svi kući!’

prvi susreti 1939. – 1967.

poubijali naše mornare, a sada nas ne žele propustiti u grad. Drže nas na razdaljini – ne mičite se! – viču uperivši prema nama puš ke. Mama, a i druge žene i djeca – jer su nas sve okupili – plaču i preklinju za milost. „Molite za milost”, kume nas mame premrle od straha, ali što mi djeca možemo učiniti, ionako već neko vrije me klečimo na cesti, ridamo i držimo ruke uvis. Dreka, plač, puške i bajuneti, bijesna lica oznojenih i smrknu tih mornara, nekakva jarosnost, groza i neshvatljivost, sve se to skupilo pored mosta iznad rijeke Pine, u tom svijetu u koji zako račujem navršivši sedam godina.

U školi od prve lekcije učimo rusku azbuku. Počinjemo sa slovom „s”. „Kako to od ‘s’?” pita netko iz zadnjih klupa u razredu. „Ta trebali bismo početi od slova ‘a’!” „Djeco”, kaže snuždenim gla som gospodin učitelj (koji je Poljak), „pogledajte naslovnicu naše knjige. Koje je prvo slovo na toj naslovnici?” „S”! Petar, Bjelorus, može pročitati cijeli natpis: Staljin – Voprosy leninizma2. To je je dina knjiga iz koje učimo ruski jezik, jedini primjerak te knjige. Na tvrdom ovitku, prekrivenu sivim lanenim platnom, cakle se velika, zlatna slova. Odlazeći od nas, drug lenjin naredio nam je, sriče u prvoj klupi ponizno i tiho Vladek. Bolje nam je da ne pitamo tko je bio Lenjin. Mame su svima rekle da se ni o čemu ne raspituje mo. Uostalom, ta nam upozorenja nisu ni bila potrebna. Ne mogu to opisati, ne mogu reći otkud je to proizašlo, ali u zraku se osjećala zebnja, toliko silna napetost i težina da se grad u kojem smo se nekoć bezbrižno, glasno i veselo igrali iznenada pretvorio u zlokobno i opasno minsko polje. Bojali smo se čak dublje iz dahnuti kako ne bismo prouzročili eksploziju. 2 Rus. – ‘Pitanja lenjinizma’.

Pinsk, 1939.

Sva će djeca biti pioniri! Jednog se dana u školskom dvorištu zaustavio automobil iz kojeg su izašla gospoda u plavim unifor mama. Netko veli da je to NKVD. Nitko ne zna što je to NKVD, ali jedno je sigurno, kad stariji izgovaraju taj naziv, snižavaju glas. NKVD mora biti nešto iznimno važno, njihove su uniforme ele gantne, nove, kao da su upravo skrojene. Vojnici hodaju uokolo poderani, umjesto naprtnjača imaju platnene vreće, uglavnom prazne, privezane komadićkom špage, ali kad se pojavi netko iz NKVD-a, sve se sjaji i blista na kilometar od njega. Enkavedeovci su nam donijeli bijele košulje i crvene marame. „Kad bude neki važan praznik”, govori nam prestrašenim i sjet nim glasom gospodin učitelj, „svako dijete doći će u školu u toj košulji i marami.” Donijeli su i podijelili nam i kutiju punu znača ka. Na svakoj je bio portret drugog gospodina. Neki su imali brko ve, drugi nisu. Jedan je gospodin imao bradu, a dvojica drugih bila su ćelava. Dvojica ili trojica nosila su naočale. Jedan iz NKVD-a išao je od klupe do klupe i dijelio značke. „Djeco”, rekao je gospo din učitelj glasom koji je podsjećao na zvuk prazne bačve, „to su vaši vođe.” Vođa je bilo devetero. Zvali su se: Andrejev, Vorošilov, Ždanov, Kaganovič, Kalinjin, Mikojan, Molotov, Hruščov. Deveti je vođa bio Staljin. Značka s njegovim portretom bila je dvaput veća od ostalih. Ali to je bilo razumljivo. Gospodin koji je napi sao tako debelu knjigu kao što su Pitanja lenjinizma (iz koje smo učili čitati) mora imati značku veću od ostalih. Značke se zakopčavalo zihericom, s lijeve strane, ondje gdje stariji nosi odličja. Ali ubrzo je nastao problem – ponestalo je značaka. Ideal, pa čak i obveza, bilo je nositi sve vođe, s velikom Staljinovom značkom kao onom koja otvara zbirku. Tako su nam govorili oni iz NKVD-a: morate ih sve nositi! U međuvremenu se pokazalo da netko ima Ždanova, a nema Mikojana, ili – da netko ima dva Kaganoviča, a nema Molotova. Janek je jednog dana do nio četiri Hruščova koje je zamijenio za jednog Staljina (Staljina 15

prvi susreti 1939. – 1967.

mu je netko ranije ukrao). Pravi Krez bio je među nama Petar – imao je tri Staljina. Vadio ih je iz džepova, pokazivao ih i hvastao se njima. Jednom me je prigodom moj susjed iz klupe pored mene – Chaim – povukao u stranu. Želio je zamijeniti dvojicu Andrejeva za Mikojana, ali rekao sam mu da Andrejev ne vrijedi previše (što je bila istina jer nitko nije mogao doznati tko je bio taj Andrejev) i nisam pristao. Sutradan me je Chaim ponovno povukao u stra nu. Iz džepa je izvukao Vorošilova. Uzdrhtao sam. Maštao sam o Vorošilovu! Nosio je uniformu, dakle odisao je po ratu, a rat sam već upoznao, zato mi je bio blizak. Dao sam mu u zamjenu Ždanova, Kaganoviča i još pride Mikojana. Vorošilov je bio na visokoj cijeni. Kao i Molotov. Za Molotova ste mogli dobiti tro jicu drugih jer su stariji govorili da je Molotov važan. Na cijeni je bio i Kalinjin jer je podsjećao na poleškoga djedicu. Imao je sije du bradicu i jedini je izgledao kao da se smješka.

Katkad je poduku prekidala topovska huka. Hitac bi odjeknuo blizu nas, snažan, gromki, stakla bi se zatresla, zidovi također, a gospodin učitelj užasnuta bi pogleda ispunjena očajem gledao kroz prozor. Ako bi nakon hitaca uslijedila tišina, vratili bismo se čitanju naše debele knjige, ali ako bi se začula lomljava lima, buka zidova koji se urušavaju i treska kamenja koje pada, razred bi oži vio, začuli bi se panični glasovi – pogodili su! pogodili su! – i tek što bi se oglasilo zvono, istrčali bismo u dvorište da vidimo što se zbilo. Naša mala škola na jedan kat nalazi se odmah pored pove ćeg trga koji se naziva Trg Trećega svibnja3. Na tom se trgu nalazi velika, ali uistinu velika crkva, najveća u cijelome gradu. Valja 3 Treći svibnja u Poljskoj je državni praznik kojim se obilježava proglašenje ustava iz 1791., trećeg ustava u svijetu, iza američkoga i korzikanskog.

Pinsk, 1939.

visoko podići glavu da bi se vidjelo gdje završava crkva i gdje po činje nebo. Top upravo u tom trenutku gađa na to mjesto. Cilja toranj ne bi li ga srušio. U razredu smo tad ovako razmišljali: kad su nam se boljševici počeli približavati, prije negoli su vidjeli Poljsku i prije negoli su spazili naš grad, morali su prvo ugledati visoke tornjeve naše cr kve. Silno su visoki. To ih je očito jako razljutilo. Zašto? Na to pitanje nismo mogli odgovoriti. Međutim, zaključili smo da su se razljutili zato što su Rusi, čim su ušli u grad, prije negoli su otpo činuli, prije negoli su se snašli gdje je koja ulica, prije negoli su što pojeli i pripalili cigaretu, već postavili top na trgu, donijeli strelji vo i počeli gađati crkvu. Budući da je cijelo topništvo otišlo na bojišnicu, ostao im je samo jedan top. Pucali su iz njega nasumce. Ako bi pogodili, s tornja bi se uzdizali kovitlaci crne prašine, katkad bi zabljesnula vatra. Ljudi su se skrivali u dubokim vežama oko trga i sjetno, ali i sa zanimanjem promatrali to bombardiranje. Žene su klečale i molile krunicu. Po praznom trgu hodao je pijani artiljerac i vikao: „Vidite, pucamo u vašeg Boga! A on ništa, samo tiho sjedi! Što, boji li se?” Smijao se, a potom ga je obuzeo napad štucavice. Naša je susjeda rekla mami da je jednog dana, kad se slegla prašina, na vrhu spaljenoga tornja vidjela svetog Andriju Bobolu. Sveti Andrija je, kazala je, imao silno napaćeno lice – živog su ga spalili.

Na putu u školu morao sam prijeći preko pruge, odmah pored željezničke postaje. Volim to mjesto, volim promatrati vlakove koji dolaze i odlaze. Najviše volim gledati lokomotive: želio bih biti strojovođa. Prelazeći tako jednog jutra preko pruge, vidio sam željezničare kako su počeli dovoziti teretne vagone. Na deset ke i desetke vagona. Na ranžirnom kolodvoru vlada grozničava gungula: prolaze lokomotive, škripe kočnice, odzvanjaju odboj 17

prvi susreti 1939. – 1967.

nici. I sve vrvi od crvenoarmejaca, NKVD-a. Naposljetku kome šanje prestaje, nekoliko dana vlada tišina. Ali jednoga dana vidim kako se pored vagona zaustavljaju kola puna ljudi i zavežljaja. Pored svakih kola stoji nekoliko vojnika, svaki u ruci drži pušku kao da će svaki čas pucati. U koga? Ovi na kolima napola su mrtvi od umora i straha. Pitam mamu zašto okupljaju te ljude. Silno uzbuđena, odgovara mi da su otpočeli s transportima. Transport? Kakva neobična riječ. Što znači? Ali mama mi ne želi odgovoriti na pitanje, ne želi sa mnom razgovarati, mama plače.

Noć je. Netko lupa na prozore (stanujemo u kućici srasloj sa ze mljom). Očevo je lice priljubljeno uz prozor, plosnato, uronjeno u mrak. Vidim oca kako ulazi u sobu, teškom ga mukom prepo znajem. Oprostili smo se prije godinu dana. Bio je u časničkoj uniformi, imao je visoke čizme, nov, žuti pojas i kožne rukavice. Išao sam za njim ulicom i ponosno osluškivao kako na njemu sve zvecka. Sada stoji pred nama u odjeći poljskoga seljaka, mršav, obrastao. Na sebi ima lanenu košulju do koljena privezanu plat nenim remenom, a na nogama klompe. Iz onoga što govori mami shvatio sam da je završio u sovjetskom zarobljeništvu i da su ih otjerali na istok. Kaže da je pobjegao, kada su u špaliru prolazili kroz šumu, i u nekom je selu sa seljakom zamijenio uniformu za košulju i klompe. „Djeco”, kaže mama sestri i meni, „sklopite oči i na spavanje!” U susjednoj sobi, u kojoj su roditelji, čuju se šapat i grozničave kretnje. Kad sam ujutro ustao, oca više nije bilo. Idući u školu, osvrćem se na sve strane – možda ću ga vidjeti? Htio sam mu puno toga reći – o sebi, o školi, o topu. I da već znam ruska slova. I da sam vidio transport. Ali oca nisam uspio vidjeti čak ni u najdaljoj perspektivi ulice Łochiszyńske, koja je toliko duga da vjerojatno vodi na kraj svijeta. Jesen je. Puše hladan vjetar. Štipa me za oči. 18

Pinsk, 1939.

Sljedeća noć. Lupanje o prozore, o vrata, toliko uporno, toliko snažno, da imam osjećaj da će se strop svaki čas urušiti. Upada njih nekolicina, crvenoarmejaca i civila, provaljuju tako nervozno i hitro, kao da ih proganjaju bijesni vukovi. Smjesta su uperili puške u nas. Silno nas je strah: a što ako pucaju? Ako nas ubiju? Silno je uznemirujuće vidjeti mrtvog čovjeka. Kao i mrtvog konja. Prolaze vas srsi. Oni koji drže puške, stoje kao ukopani, ni da se mrdnu, ali zato ostali bacaju sve na pod. Iz ormarā, iz komoda, iz krevetā. Haljine, kape, naše igračke. Slamarice, čizme, očevu odjeću. I obraćaju se mami: „Gdje ti je muž?” A mama, blijeda kao kreč, širi ruke koje drhte i kaže da ne zna. Ali oni znaju da je otac bio ovdje, stoga opet: „Gdje ti je muž?” A mama ništa, da ne zna, ne zna i gotovo. „Ah, ti”, kaže jedan i napravi pokret kao da će udariti mamu, a mama uvuče glavu u ramena da je ne bi pogodio. A ostali traže i traže. Ispod kreveta, ispod kredenca, ispod naslonjača. Što traže? Oružje, vele. Ali kakvo bismo mi mogli imati oružje? Moj pokvareni dječji pištolj, s kojim sam odlazio u boj protiv Indijanaca. Dakako, dok je bio u funkciji, uvijek smo mogli istjerati Indijance iz našeg dvorišta, ali sad moj revolver ima slomljenu oprugu i posve je neupotrebljiv. Žele odvesti mamu. Kako bi je kaznili ili zašto? Prijete joj pe snicama i grozno psuju. „Idi!” drekne vojnik mami i nastoji je izgurati kundakom na dvorište u mrklu noć. Ali tad se moja mla đa sestra iznenada baca na vojnika i počinje ga tući, gristi i udara ti nogama, koprca se kao mahnita, bijesna, bezumna. U svemu tome ima neke neočekivane, iznenađujuće odlučnosti, krvožedne nepopustljivosti, zagrižljivosti i ustrajnosti, da se jedan od crve noarmejaca, zacijelo najstariji, vjerojatno komandir, na trenutak pokolebao, naposljetku navukao kapu, vratio pištolj u korice i rekao svojim ljudima: „Pošli4!” 4 Rus. – ‘Idemo!’

nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda urednica: Nada Brnardić lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević naslovnica: Ana Pojatina oblikovanje i prijelom: Ram tisak: Feroproms cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001111034. isbn 978-953-355-511-9 This publication has been supported by the ©poland Translation Program Knjiga je objavljena uz potporu programa ©poland Translation Program.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija rh u Godini čitanja.