Uvod

Tko je ikad u životu imao posla s Jagodom Truhelkom, − pa bilo to i na kraće vrijeme, − taj se zacijelo nije mogao oteti nekom naročitom dojmu, što se izvija iz čitavog njenog bića i na zasebni način osvaja čovjeka. Ništa napadno, ništa bučno i nervozno nije na njoj, ali sve skladno, mirno i profinjeno. Od plemenitih crta lica i otmjenih ruku do govora i smješka – sve odaje ženu naročite dubine i duševne plemštine (...) Nikad nisam sastala ženu koja bi tako malo i tako nerado govorila o sebi. (...) Uvijek puna razumijevanja za sve i svakoga, gleda u svakome čovjeku biće obdareno božanskom iskrom, i želi da vidi taj plamečak, kako se rasijava do svetog i velikog plamena pročišćujući onoga, u koga gori, a dajući svijetlo i ostalima.

Zdenka Smrekar 1934: 11

Jagoda Truhelka autorica je čija se javna recepcija većinom vezuje uz hrvatsku dječju književnost iako su s pravom sve izraženiji interesi književne i kulturne (ženske) povijesti te feminističke i književne kritike za njezin lik i stvaralaštvo, čiji rezultati osvjetljavaju posve novu vizuru njezina javnoga djelovanja. Truhelka zaokuplja moju znanstvenu pozornost duži niz godina, stoga sam željela proniknuti dublje, pogledati unatrag, ali nastojati i iskoraknuti u pokušaju ispravljanja književnopovijesne nepravde koja joj je nanesena u društvenim vrtlozima ideološki divergentnih razdoblja u kojima je djelovala te pružiti i argumente za različita viđenja koja nerijetko (de)mistificiraju i (re)konstruiraju promatrani prostor i vrijeme. Državne su je politike vodile od Austro-Ugarske Monarhije, u kojoj je provela djetinjstvo i djevojaštvo, do poslijeratne druge Jugoslavije, koja je donijela potpuno nov svijet u odnosu na onaj koji je autorica poznavala i živjela, a u kojemu je provela svoje mirne umirovljeničke dane na zagrebačkom Griču. Zaviriti iza zastora, ne gledati autorici izravno u oči, nego joj pokušati stati uz rame i gledati u njezinu smjeru činila mi se ispravna strategija razumijevanja njezina (ženskog) stvaralaštva. Izravno je Truhelka svjedočila strahotama Prvoga svjetskog rata u Sarajevu te naposljetku i krahu Monarhije uvijek angažirano djelujući svojom književnom riječju te uzimajući u zaštitu one najranjivije. Njezin politički pesimizam nedugo nakon raspada Monarhije vodio ju je uvjetnoj radikalizaciji ideoloških stavova u razdobljima koja su uslijedila, što je odredilo književnopovijesnu predodžbu autorice koja ju je vezivala isključivo uz kršćansku svjetonazorsku koncepciju i hrvatsku nacionalnu poziciju zanemarujući Truhelkin javni (pregalački) rad prije. Činilo mi se potrebnim upoznati i njezin osobni lik, pokušati razumjeti njezina uvjerenja jer je riječ o reprezentativnoj figuri hrvatske ženske književne i kulturne povijesti koja svoje književne i profesionalne početke ipak vezuje uz vrijeme kada se žene tek pojavljuju u javnom i društvenom životu, krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Upravo je Truhelka, kako navodi Zdenka Marković (1939), izrekla prvu glasnu riječ u obranu žena u literaturi suprotstavljajući se ondašnjemu javnom mišljenju. U nastajanju knjige bila sam vođena mišlju da će ona otvoriti nov pogled na Truhelkina književna stremljenja te ponuditi nove mogućnosti sagledavanja njezine društvene, povijesne, kulturne i književne uloge. Truhelka se borila književnom riječju, tiho i samozatajno, uvijek na strani slabijih, svoju tišinu transformirajući u književno snažan i angažiran glas. Iskrenost naracije pročitanih (prvih) Zlatnih danaka držala me je u uvjerenju da se iza toga krije senzibilna, iznimna ženska osobnost koja ima još puno toga ponuditi, posebice zato što sam poznavala njezin (učiteljski) put koji ju je altruistički vodio zakucima Austro-Ugarske Monarhije u uvjerenju da je dužnost u svim svojim oblicima i realizacijama iznad svega. Ona je morala skrivati nešto o čemu treba govoriti i o čemu treba pisati. Potaknuta Truhelkinim razumijevanjem dužnosti, a uz ohrabrujući prijedlog urednika knjige Nenada Rizvanovića, kojemu od srca zahvaljujem na poticaju, htjela sam barem malo uzvratiti, djelomice i stoga što sam gotovo svakodnevno na matičnom Sveučilištu u Zadru okružena mladim djevojkama koje se pripremaju za učiteljski posao. Činilo mi se potrebnim ponuditi i javni lik Jagode Truhelke kao primjer svega što bi učiteljski posao morao apsorbirati u današnjem vremenu. U prvom redu dostojanstven i neustrašiv životni (ženski) hod lišen proračunatosti te vođen ljubavlju prema čovjeku, koji je naposljetku oblikovao ženski identitet bogatoga životnog iskustva i jasnih stavova. Posredno su Truhelkini moralni i svjetonazorski stavovi u zagrebačkom liceju oblikovali djevojačke identitete koji su tada (prvi put) dobili mogućnost daljnjeg obrazovanja, stoga je njezino djelovanje zaista reprezentativno u kontekstu ženske povijesti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, posebice u kontekstu politike ženskog obrazovanja. Proizašli iz građanske patrijarhalne obitelji srednjega društvenog sloja, koja je prilično rano ostala bez oca, Jagoda i njezina braća bili su povezani te njegovali tople obiteljske odnose cijelog života. Nakon očeve smrti u Osijeku središnje je mjesto u obitelji preuzela majka Marija (u početnim zagrebačkim godinama i baka Alojzija), koja se odlučila na preseljenje u Zagreb da bi svojoj djeci omogućila potrebno školovanje. Neizostavno je za potpunije razumijevanje bilo, barem dijelom, popratiti Truhelkin obiteljski i društveni život, pokušati prikupiti i interpretirati tek fragmente jedne mikropovijesti, s obzirom na to da Truhelkina ostavština ne postoji, a osobni je dosje, koji se čuvao u Arhivu Bosne i Hercegovine, izgorio u požaru 2014. godine. Zanimljive podatke o Truhelki i njezinoj obitelji pronašla sam u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu, u osobnom fondu Jagodina brata Ćire Truhelke. Osim toga, ostali ponuđeni podaci oslanjaju se na građu koja se čuva u Hrvatskome školskom muzeju, Državnom arhivu u Osijeku, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu te Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a u Zagrebu. Truhelkina privatna i službena pisma upućena prijateljima i poznanicima većinom se čuvaju u njihovim ostavštinama (pisma Ivanu Trnskome i Zdenki Marković dio su građe Odsjeka za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a u Zagrebu, dok se pisma Hermini i Eugenu Tomić te Elzi Kučeri čuvaju u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu). Nekoliko sam pisama (jedno upućeno Ivani

Brlić-Mažuranić i tri pisma upućena Hermini Tomić) pronašla i u Arhivu obitelji Brlić u Slavonskom Brodu. Nedvojbeno ih negdje ima još. Spomenutim institucijama zahvaljujem na pomoći i dostupnosti građe. Zahvaljujem iznimno ljubaznom osoblju

Gradske i sveučilišne knjižnice u Osijeku, koje mi je ustupilo fotografije obitelji Truhelka, kao i Muzeju Slavonije u Osijeku na vrijednim informacijama o obitelji. Najtoplije zahvaljujem Znanstvenoj knjižnici u Zadru (posebno knjižničarki Ines Rakić Mamut), koja me je opskrbljivala građom koja nije dio njihova fonda, a koja je iznimnom brzinom pristizala iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (u ograničenim uvjetima, u vrijeme pandemije COVID-19) omogućujući mi da ipak budem na samom izvoru informacija. Zahvaljujem i recenzentima knjige izv. prof. dr. sc. Sanji Vrcić-Mataiji i prof. dr. sc. Berislavu Majhutu na poticajnim ocjenama i sugestijama. Posebno zahvaljujem prijateljici doc. dr. sc. Sanji Baričević na pomnom (drugom) čitanju i impresijama koje mi puno znače. Na kraju (ili početku), želim istaknuti da sam dio planirane interpretacije autoričina stvaralaštva objavljena 1930-ih godina svjesno ostavila izvan knjige, kao zalog budućega povratka Truhelkinu književnom stvaralaštvu, čija vrata još uvijek ne želim potpuno zatvoriti.

Knjigu posvećujem Borisu, Donatu i Andriji kao tek mali izraz zahvalnosti na strpljenju, razumijevanju i svakom zajedničkom danu.

Zadar, rujan 2022.