Sirove priče

Mogu odoljeti svemu, samo ne iskušenju.

oscar wilde

Psihoanaliza je opasna bolest; ona uspavljuje naše antirealističke sklonosti i usustavljuje buržoaziju. (…) Dijalektika je zabavan stroj, koji nas – na prilično banalan način – dovodi do mnijenja koje smo ionako unaprijed gajili. tristan tzara

Moj Horacije… william shakespeare

Pouka Parmezanske gore

„Snovi su priča za sebe, ne poklanjamo im pažnju, a opet, odakle tim krhkim noćnim odjecima naših danjih umišljanja snaga da se tako žilavo zadrže u sjećanju? To više što nitko nije utvrdio imaju li snovi neko posebno značenje ako ih, recimo, sanjamo u Firenci. To, dakako, vrijedi za svako mjesto na planetu, ali firentinske snove ipak je, kažu, u memoarima pohranio bar jedan učenik dičnog Leonarda, ne libeći se da svjedočanstvu o gradu na Arnu utisne pečat vedrine, neopterećene ćudorednim stegama i obzirima. Vedrina i radost odjekivali su, čitamo, i sobama vile ponad grada, kamo je Boccaccio sklonio pripovjedače svog čuvenog Decamerona, dok je dolje harala kuga, izazvana djelovanjem sazviježđa ili pravednim gnjevom Svevišnjeg nad grešnošću ljudi. Pitate li me što sam tražio u Firenci – ne znam. Jesam li zaista boravio u tom, kako pisac reče, najljepšem od svih talijanskih gradova – ne znam također. Znam samo da je moj susret s Firencom, ma odigrao se on i u paučini sna, dolepršao na krilima slatke dokolice i isto tako nestao iz žarišta mog zanimanja, vraćajući se bljesko- vito tek pri uživanju u određenim jelima, kao neželjen refleks ili zov nezadovoljene čežnje.”

Ovako započinje nevelik rukopis nekog našeg vjerojatnog sugrađanina, koji će zbog nečitka potpisa, nažalost, ostati bezimen, bilješka od četiri gusto ispisane stranice, istrgnute iz kakve teke ili notesa, što sam je za besciljna lutanja opustjelim zagrebačkim antikvarijatima pronašao umetnutu u primjerak Krčelićeve Annuae ili historija 1748. – 1776. Je li Krčelićeva povjesnica pripadala njezinu autoru ili se bilješka, odvojena od sastavljača, slučajno našla među njezinim stranicama, nije mi poznato. Isto tako, nisam u mogućnosti da je čitatelju prenesem u cijelosti, pa ću se ograničiti na čitke dijelove, dok ću one, koji zbog neuredna rukopisa ili razlivene tinte iziskuju rekonstrukciju, nastojati prepričati. Bilješku nije moguće pouzdano datirati jer starost knjige ne mora nužno biti u vremenskoj vezi s njenim nastankom .

Kao predradnju autor u šturim crtama opisuje ljetnu šetnju Gornjim gradom spominjući poimence Mletačku ulicu i Trg svetog Marka, gdje ga je neki znanac, o kojem saznajemo tek da „nikad nije svršio studij povijesti iako bi, zanesen, romantičan i nekako simpatično deplasiran, više od ičeg volio ostati upamćen kao kroničar gradskih prilika”, upozorio da njihovi nazivi upućuju na „davnašnju prisutnost Talijana u našem gradu, kao uostalom i ljekarna Danteova praunuka u Kamenitoj ulici”. Kao cijenjeni, marljivi graditelji, nastavlja autor, proputovaše Talijani dosta svijeta, a gdje bi gradili, tu bi i stanovali, gdje bi stanovali, tu bi i objedovali, izazivajući svojim slasticama, često jedinom sponom s dalekim domom, zazubice i kod mjesnog puka: „Nisu talijanski graditelji samo bečki odrezak donijeli na Dunav, imali su i Zagrepčani povoda da zavire u tanjure došljaka.” O tragovima što su ih Talijani mogli ostaviti u našoj prehrambenoj svakodnevici bilješka sadrži tek škrta nagađanja – u zagradama, garnirani upitnicima, spominju se fileki i tjestenina, dok se na margini, dvostruko podvučena, ističe riječ „parmezan”, opisan kao

„tvrd, polumasni sir od kravljeg mlijeka, pogodan za ribanje i začinjanje jela”, što su ga Zagrepčani u davno doba „uvozili u nesmiljenim količinama”. Moguća veza s Toskanom nadilazi činjenicu da su Alighierijevi bili

Firentinci:

„U Firencu sam, dakle, stigao pod izlikom službenog puta, u čudesnoj, za mnoge uzaludnoj nakani da pronađem nalazište onog naoko običnog crnog kamena, koji svojim čarobnim svojstvima svakom tko ga nosi uza se daje nevidljivost. Isprva bi se zaključilo da je onaj nesretni Calandrino, što su mu ga uvalili drugari skloni neslanim šalama, bio priličan idiot, gluh za začkoljicu prema kojoj crno kamenje iz rijeke Mugnone čovjeka čini nevidljivim svugdje gdje se ne nalazi, no promotrimo li opise čudesna heliotropa, uvidjet ćemo da mudre ludosti predstavljaju itekako dobar put da se uz trunčicu vjere u nemoguće – credo, quia absurdum? – stigne do nečeg većeg i vrednijeg. A što bi to bilo, ako ne onaj brijeg od ribana parmezana – montagna tutta di formaggio parmigiano grattugiato – negdje u zemlji Baska, na kojem stoje ljudi i ne prave ništa do makarona i raviola, što ih potom kuhane u umaku od kopuna puštaju da se kotrljaju niz padine? Kako li je samo čarobna ta daleka

Parmezanska gora, do koje čovjek ne može stići drukčije nego pod plaštem nevidljivosti, proizišle iz vlasništva nad tajanstvenim heliotropom. Tiha slutnja govorila mi je da zbog njega ne bih morao čak ni u Baskiju, ma koliko da bih je rado vidio, jer ondje ne postoje ni zagonetni grad Berlinzone ni pokrajina Bengodi, koji upućuju na položaj gore. Bengodi, obradovah se, zemlja meda i mlijeka! U koje li su sretno doba vrijedila takva imena?

Danas bi to, bojim se, bio puki neukus.”

Bilješka ne kaže kako je naš bezimeni sugrađanin nakanio ostvariti svoj smioni naum, no čini se da se, i dalje na službenom putu, u Firenci zadržao duže jer cilj, kao što reče jedan slavni Firentinac, opravdava sredstva. Od zemljopisnih pojmova na karti sam pronašao jedino Mugnone, sitnu pritoku Arna sjeverno od grada, a pronašao ju je svakako i autor, koji je, prateći Boccacciove naputke, preko Porte San Gallo zašao duboko u njen klanac. Bit će da je ondje pronašao crnog kamenja u izobilju te ga, poput nesretna slikara Calandrina, potrpao po džepovima i torbama pa ponio sa sobom u grad da u miru prouči njegova magična svojstva. Jer samo će ga istinski heliotrop svojom čarolijom odvesti do Parmezanske gore, ”pa i dublje u zemlju meda i mlijeka”, slutio je zanesen i – kako je sam napisao – nekako simpatično deplasiran. Ali čini se da naš istraživač, koji poput Calandrina nije postao nevidljiv ni nakon što je uprtio na leđa torbu krcatu potencijalnim heliotropima, na kraju ipak nije podijelio razočaranje lakovjerna slikara jer mu je cilj bio plemenitiji nego da nevidljiv krade groše i florine sa stolova bankara:

„Na povratku u grad nitko me nije pozdravio, ne stoga što bih bio nevidljiv, već zato što me u Firenci nitko ne poznaje. Gledali su me u čudu pitajući se zacijelo zašto stranac tegli tako težak i besmislen teret. Ali ja se nisam dao smesti, svjestan da nevidljivost može imati i manje očevidna značenja. Jedan kamen odvest će me do obronaka Parmezanske gore, a taj kamen, znao sam, već se nalazio kod mene. Zakoračivši ponovno firentinskim pločnicima, svratio sam na kasan objed u neku malu tratoriju. Dok me je chianti polako prevodio iz žednog u omamljeno stanje, mozgao sam hoće li parmezan na pasti koju sam naručio uspostaviti neobjašnjivu, simpatetičku vezu s heliotropom, skrivenim u gomili kamenja što sam ga imao kod sebe. Parmezan je star, pomislih sneno, bar tisuću godina naprtio je već na grbaču i svakako su ga radili, ribali i jeli diljem Apeninskog poluotoka, ali ovdje u Firenci prvi put je spomenut, književno, egzaktno i pouzdano, a opet ne bez mašte… Ta nisam bez razloga započeo potragu baš u Boccacciovu gradu. Nakon prvog obroka naručio sam još sira, parmigiano reggiano, pecorino, što ja znam, čovjek za stolom brzo ovlada talijanskim, i nastavio ga zalijevati pitkim domaćim vinom sve dok se u dubini mog džepa napokon nije oglasio heliotrop. Nisam ga morao tražiti, jasno sam osjetio njegovu toplinu, mukle, ugodne vibracije i gotovo vidio crno svjetlo koje će me voditi ostatkom puta prema svetoj gori od ribana sira, koja –što da ne? – možda predstavlja i središte svijeta.”

Slijede natuknice o simbolici sira i vina, mlijeka i krvi, ženskog i muškog, pasivnog i aktivnog, što bismo ih, zajedno s crnim sunčevim kamenom, prije očekivali u alkemijskoj raspravi nego u ovom pokušaju putopisa, no čini se da zanos autora nije splasnuo ni po povratku u Zagreb, gdje je bilješka zasigurno nastala. Ako su zvijezde, kako reče Boccaccio, u Firencu jednom i donijele kugu, te večeri njihova konstelacija bila je znatno povoljnija: „Heliotrop u mom džepu divljao je kad se Monna Tessa, lijepa, vedra i puna razumijevanja, našla za mojim stolom. Mora da sam je bio zapazio i ranije, nije banula niotkuda poput anđela ili sablasti, samo što su mi parmezan i vino tek otvorili oči za tu ljepotu, pomislih očaran njenom divnom kosom, crnom poput kamenja u koritu rječice Mugnone. A možda me, sinu mi dok sam joj zaneseno nazdravljao, heliotrop nije učinio nevidljivim, već mi je omogućio da vidim što ne vide drugi. Zaboga, Calandrino, promrmljah, lakovjernost i vjera u nemoguće nisu jedno te isto, to si kao umjetnik bar mogao znati. I na ovakvu ljepoticu ti dižeš ruku?

Ali na koncu je ona ipak izdevetala tebe. Nastavio sam nazdravljati. Monna Tessa je šutjela, no slutio sam da joj u njedrima buja strast. Oko nas spuštao se mrak sve dok se više nije moglo razaznati gdje prestaje ta divlja crna kosa, a započinje firentinska noć, tamna i vrela poput kamena u mom džepu.

– Možeš li mi pokazati put do Parmezanske gore? –pitao sam. Ona mi šutke dade znak da je pratim.

Pričekao sam da napusti konobu, a onda krenuo za njom. Uske uličice dovele su me pred neku kapiju, odakle sam se drvenim stubama uspeo do otvorenih vrata za kojima me dočeka ona. Ispružena na postelji, u odsjaju svijeća, svoju golu put prekrila je tankim nitima sira, što ih je vrelina plamena polako talila pred mojim očima. Jesam li prešao granicu jave i sna i što uopće znače firentinski snovi, ne znam, ali znam da sam se našao pred uzbibanim gorjem od najfinijeg parmezana, kroz koje mi je valjalo prokrčiti put. U crnim kovrčama prepoznao sam sestrice čarobna kamena, on ih je prizvao i ta nas je magija spojila. Vidio sam napokon Parmezansku goru i ljude što objema rukama radosno grabe tijesto puštajući ga da se kotrlja niz oble padine. Punim plućima udisao sam taj miris, srkao umak, uranjao u potoke vernaccije, a mislim i da sam shvatio Boccaccia, kad kaže da se u zemlji obilja grozdovi vješaju zajedno s kobasicama. Monna Tessa, grcao sam zapuhan od planinarenja, svetiš li se ti to svom Calandrinu što te je onako glupo nakanio prevariti ili sam nečime zaista stekao tvoju naklonost, ma bio to i heliotrop u mom džepu? Monna Tessa je šutjela. U neki sat, vani se već danilo, strasti su izgorjele i ja sam iscrpljen zapao u zasluženu nesvjesticu. Ne znam kada i kako sam otišao, jesam li hodao u snu ili se neka zla sila poigrala mnome, ali kad je sunce grubo zakucalo o moje vjeđe, sjedio sam opet za stolom u konobi. Ne znam kad mi je klonula snaga, ali osjećao sam se iscijeđen i prazan poput boce chiantija pred sobom. Pozvao sam konobara, nitko se nije odazvao. Kad sam gegava koraka napustio konobu, zvona Svetog Marka oglasiše podne. Ne firentinsko, već zagrebačko. Posegnuo sam u džep, nekoliko oblutaka još sam uspio napipati. Među njima jedan hladan kao led.”

Tu završava neobična bilješka, koja vjerojatno nema nastavka. Sudbinu autora ne znam, kao što neću odgonetnuti ni tajnu opisane firentinske noći. Ipak, vjerujem da je pronašao heliotrop te da je vidio Parmezansku goru, o kojoj je toliko maštao. Neispričan kraj priče valja potražiti kod Boccaccia: Kao što znate, žene svakoj stvari otimaju snagu i tako sam ja, nekoć najsretniji čovjek u Firenci, zahvaljujući njoj postao najnesretnijim. Tim riječima nasamareni Calandrino opravdava nasrtaj na svoju družicu nakon što mu je kamen lišila čarobne moći. Brijeg od sira iz priče iščezava rano jer Calandrinu lijenost ne dopušta da ga potraži. Ipak, u Italiji narod će parmezanu pripisati snažna afrodizijakalna svojstva, a narod je, znamo, uvijek u pravu. I tu snagu valjalo je oteti, da se ne poljulja ravnovjesje prirode, a tko će je oteti temeljitije nego lijepa Monna Tessa? Poput Kairosa, heliotrop djeluje samo kad za to nastupi pogodan trenutak. Za razliku od Kairosa, heliotrop djeluje samo jednom. Potom preostaje tek crn kamen i možemo se u najboljem slučaju baviti petrografijom. Sjetan spomen na njegovu čudesnu snagu ostat će pak trajno uhvaćen u zamamnom okusu ribanog sira. Bit će da je u tome tajna, ali i pouka Parmezanske gore. Dobar nam, dakle, tek!