Alice Zeniter: Umijeće gubljenja

Alice Zeniter

Umijeće gubljenja

Biblioteka Cicero

Naslov izvornika

Alice Zeniter

L’art de perdre

© Flammarion, Paris, 2017.

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2023.

Sufinancira Europska unija. Izraženi stavovi i mišljenja pripadaju isključivo autorima i nisu nužno odraz stavova i mišljenja Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA), koje stoga za njih ne mogu snositi odgovornost.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Cet ouvrage a bénéficié du soutien du Programme d’aide à la publication de l’Institut français. Ova je knjiga objavljena uz potporu Programa pomoći izdavaštvu Francuskog instituta.

Alice Zeniter

Umijeće gubljenja

Zagreb, rujan 2023.

S francuskog prevela Ita Kovač

Sadržaj

Prolog

Ima tome nekoliko godina , Naïma je počela doživljavati novu vrstu očaja: onog koji sustavno dolazi s mamurlukom. Nije to samo glavobolja, usta kao tijestom obložena ili skršen i neupotrebljiv trbuh. Kad otvori oči nakon večeri s puno alkohola (morala ih je prorijediti, nije više mogla podnijeti da se tako bijedno osjeća jednom, još manje dvaput tjedno), prva rečenica koja joj padne na pamet glasi:

Neću uspjeti.

Neko se vrijeme pitala na što se odnosi taj sigurni poraz. Rečenica je mogla aludirati na nesposobnost da podnese sram koji joj svaki put pobudi sinoćnje ponašanje (govoriš preglasno, izmišljaš priče, neprestano privlačiš pažnju, vulgarna si) ili na žaljenje što je toliko popila i nije se znala zaustaviti (upravo si ti viknula: „A dajte, pa nećemo valjda sad doma u krevet!”). Rečenica se također mogla vezati i za to fizičko stanje nalik žrvnju... A onda je shvatila.

U dane mamurluka prstom može dotaknuti svu težinu života, koju volja obično uspijeva zakrabuljiti.

Neću uspjeti.

Općenito. Ustati svakog jutra. Jesti triput na dan. Voljeti. Više ne voljeti. Četkati kosu. Misliti. Kretati se. Disati. Smijati se.

Događa se da to ne može sakriti i da joj se priznanje omakne kad uđe u galeriju.

„Kako si?”

„Neću uspjeti.”

Kamel i Élise nasmiju se ili slegnu ramenima. Ne razumiju. Naïma ih gleda kako se šeću po izložbenoj dvorani, s kretnjama tek ponešto usporenim od sinoćnje ružione, pošteđeni tog otkrića koje nju satire: svakodnevni je život vrhunski sport, a ona se upravo diskvalificirala.

Kako joj ništa ne uspijeva, u danima mamurluka ne smije biti ničega. Ni dobrih stvari koje bi se samo pokvarile, ni loših koje ne bi naišle ni na kakav otpor i sve bi u nutrini uništile.

Dani mamurluka podnose samo tanjure tjestenine s malo maslaca i soli: umirujuće količine i neutralan, gotovo nepostojeći okus. I TV serije. Kritičari su posljednjih godina mnogo govorili o izvanrednoj mutaciji. Kako se TV serija izdigla na razinu umjetničkog djela. Kako je to nevjerojatno.

Možda. Ali Naïma si ne može izbiti iz glave da su pravi razlog postojanja TV serija mamurne nedjelje koje nekako treba ispuniti ne izlazeći iz kuće.

Sutradan je svaki put čudo. Ono kad se hrabrost da se živi vrati. Osjećaj da nešto možeš učiniti. Kao da se ponovno rodiš. Vjerojatno zato što to sutradan postoji i dalje pije.

Sutradan nakon što se naroljaš – bezdan.

Sutradan nakon tog sutradan – radost.

Njihovo izmjenjivanje proizvodi neprestano pobijanu krhkost u kojoj se okamenio Naïmin život.

Tog jutra kao obično čeka sljedeće jutro, kao što koza gospodina Seguina čeka izlazak sunca.

S vremena na vrijeme koza gospodina Seguina pogledala bi zvijezde kako plešu na vedrom nebu i pomislila: „Joj, samo da izdržim do zore...”

A onda, dok joj se ugašene oči gube u crnini kave u kojoj se odražava plafonijera, pored uobičajene parazitske i napasne pomisli („neću uspjeti”) ušulja se još jedna. Rascjep u neku ruku okomit na prvi.

Pomisao isprva prolazi tako brzo da je Naïma ne dospije identificirati. No potom počinje jasnije razaznavati riječi:

„...zna što vaše kćeri rade u velikim gradovima...”

Otkud dolazi taj komadić rečenice koji joj prolazi glavom i neprekidno se vraća?

Odlazi na posao. Tijekom dana druge se riječi lijepe oko početnog fragmenta.

„Nose hlače.”

„Piju alkohol.”

„Ponašaju se kao kurve.”

„Što mislite da rade kad kažu da studiraju?”

I premda očajnički pokušava shvatiti koja je njezina veza s tim prizorom (je li bila prisutna kad se takav razgovor odvijao? je li ga čula na televiziji?), sve što uspijeva izvući na površinu svog blokiranog pamćenja bijesno je lice njezina oca Hamida, nabrane obrve, usne stisnute da ne bi zaurlao.

„Vaše kćeri koje nose hlače.”

„Ponašaju se kao kurve.”

„Zaboravile su odakle su.”

Hamidovo lice, uhvaćeno u toj gnjevnoj masci, preklapa se s fotografijama švedskog umjetnika obješenima u galeriji posvuda oko nje i svaki put kad okrene glavu, vidi ga kako

lebdi na pola visine bijelog zida, po antirefleksnim staklima u koja su radovi smješteni.

„To je rekao Mohamed na Fatihinu vjenčanju”, na telefon joj iste večeri kaže sestra. „Ne sjećaš se?”

„I govorio je o nama?”

„O tebi ne. Ti si bila premala, bila si još negdje u osnovnoj. Govorio je o meni i sestričnama. Najbolje je...”

Myriem se nasmije, zvuk njezina hihota miješa se s čudnim krčanjem međunarodne linije.

„Šta?”

„Najbolje je to što je, kad je svima nama htio održati veliku lekciju o muslimanskom moralu, bio totalno naroljan. Ti se stvarno ničeg ne sjećaš?”

Kad strpljivo i ustrajno zagrebe po svom pamćenju, Naïma iskopava komadiće slika: bijelo-ružičasta Fatihina haljina od sjajne sintetičke tkanine, šator u obliku pagode s pićem dobrodošlice u vrtu dvorane za proslave, portret predsjednika Mitterranda u vijećnici (prestar je za to, pomislila je tada), riječi pjesme Michela Delpecha o Loir-et-Cheru, mamino zarumenjelo lice (Clarisse se crveni od obrva, to je njezinoj djeci uvijek bilo tako smiješno), tatino bolno zgrčeno, a onda Mohamedove riječi – sad ga se prisjeća kako usred poslijepodneva tetura među uzvanicima, u bež odijelu u kojem izgleda starije.

Što mislite da vaše kćeri rade u velikim gradovima? Kažu da idu na studij. Ali pogledajte ih: nose hlače, puše, piju, ponašaju se kao kurve. Zaboravile su odakle dolaze.

Godinama već nije vidjela Mohameda na nekom obiteljskom ručku ili večeri. Nikad tu stričevu odsutnost nije

povezala s tom scenom koja joj navire u sjećanje. Jednostavno je mislila da je napokon počeo živjeti kao odrasla osoba. Dugo je ostao u stanu svojih roditelja, silueta zakasnjelog tinejdžera, s onim svojim šiltericama, fluorescentnim jaknama od trenirke i rezigniranom nezaposlenošću. Smrt oca Alija pružila mu je odličan razlog da ostane još duže. Mama i sestre zvale su ga u beskraj razvučenim prvim slogom imena iz druge prostorije u stanu ili s kuhinjskog prozora dok bi besposlen sjedio po klupama na dječjem igralištu:

„Moooooooooo!”

Naïma se sjeća kako je, kad je bila mala, s vremena na vrijeme dolazio k njima za vikend.

„Ima ljubavnih briga”, objašnjavala je Clarisse svojim kćerima, s gotovo medicinskim suosjećanjem kakvo može imati samo netko tko živi u tako dugoj i tako mirnoj ljubavnoj vezi da je izbrisao svako sjećanje na nekakve ljubavne probleme.

U svojoj šarenoj odjeći i visokim tenisicama, Mo se Naïmi i njezinim sestrama uvijek činio pomalo smiješnim dok je hodao po velikom vrtu njihovih roditelja ili sa svojim starijim bratom sjedio pod sjenicom. Sad kad se toga prisjeća – nesposobna razlučiti što na licu mjesta izmišlja ne bi li pokrpala nagrižena sjećanja i što je u to doba izmislila iz osvete što je drže po strani od razgovora odraslih – razlozi njegove nesreće nisu imali veze s njegovim ljubavnim pričama. Čini joj se da ga čuje kako govori o svojoj potraćenoj mladosti, koja se uglavnom sastojala od limenki piva ispijanih po stubištima i sitnog dilanja šita. Čini joj se da ga čuje kako kaže da nije trebao napustiti gimnaziju, osim ako to nisu Hamid ili Clarisse, koji si dopuštaju neki retrospektivan sud.

Također govori bratu kako naselje u osamdesetima više nije imalo veze s onim koje je poznavao Hamid i kako mu se ne može zamjeriti što nije vjerovao u nekakav izlaz. Čini joj se da ga je vidjela kako plače, pod tamnim cvjetovima pavitine, dok su Hamid i Clarisse mrmljali umirujuće riječi, ali ni u što nije sigurna. Već godinama nije mislila na Mohameda (često joj se događa da u mislima nabraja svoje tete i stričeve, ujake i ujne, samo da provjeri zaboravlja li ih, a ponekad joj se i dogodi da nekog zaboravi i bude joj žao). Koliko se sjeća, uvijek je bio turoban. Kad je točno odlučio da njegov očaj ima razmjere zemlje koja mu nedostaje i izgubljene religije?

Riječi fluorescentnog strica vrte joj se u glavi kao naporna melodija s vrtuljka koji su postavili baš ispod njezinih prozora.

Je li ona zaboravila otkuda dolazi?

Mohamed govori o Alžiru. Zamjera Naïminim sestrama i njihovim sestričnama što su zaboravile zemlju koju nikad nisu upoznale. Kao uostalom ni on, koji je rođen u naselju Pont-Féron. Što se ima zaboraviti?

Naravno, kad bih pisala priču o Naïmi, ona ne bi počela s Alžirom. Ona je rođena u Normandiji. O tome bi trebalo pripovijedati. O četiri kćeri Hamida i Clarisse koje se igraju u dvorištu. O ulicama Alençona. O praznicima na Cotentinu.

Ipak, ako je za vjerovati Naïmi, Alžir je uvijek bio tu, negdje. Bio je zbroj raznih sastavnih dijelova: ime, smeđa koža, crna kosa, nedjelje kod Yeme. Taj je Alžir nosila u sebi i na svom licu, i nikako ga nije mogla zaboraviti. Kad bi joj netko rekao da to o čemu govori ni po čemu nije Alžir, da su to obilježja magrepskih imigranata u Francuskoj čija je ona druga generacija (kao da se nikad ne prestaje imigrirati, kao

da je i ona sama još na putu), a da je Alžir povrh toga jedna stvarna zemlja, koja fizički postoji s onu stranu Mediterana, Naïma bi možda na trenutak zastala i potom priznala da da, istina, taj drugi Alžir, zemlja, počeo je za nju postojati tek mnogo kasnije, u godini kad je navršila dvadeset devet.

Morat će onamo otputovati. Morat će s trajekta vidjeti kako se pojavljuje grad Alžir da bi zemlja izronila iz tišine koja ju je skrivala bolje od najgušće magle.

Zemlja ne izranja iz tišine preko noći, osobito Alžir. Površina od 2 381 741 četvorni kilometar čini ga desetom najvećom zemljom na svijetu, prvom na afričkom kontinentu i u arapskom svijetu; 80 % te površine zauzima Sahara. Naïma to zna s Wikipedije, ne iz obiteljskih priča, ne zato što je uzduž i poprijeko prošla njegovo tlo. Ako spadneš na to da se na Wikipediji moraš informirati o zemlji iz koje navodno potječeš, znači da tu možda postoji neki problem. Možda Mohamed ima pravo. Dakle, priča ne počinje s Alžirom.

Ili možda da, ali ne počinje s Naïmom.

Prvi dio TATIN ALŽIR

„Iz toga se rodio potpuni preokret, koji je stari poredak mogao preživjeti samo kao razmrvljen, iscrpljen i u anakroničnu obliku.“

Abdelmalek Sayad , La double absence

„Tatin Alžir je mrtav.”

Charles de Gaulle

Pod izgovorom da je alžirski dej u nastupu bijesa francuskog konzula udario lepezom – možda i muhomlatom, verzije se razlikuju – francuska je vojska početkom ljeta 1830. krenula u osvajanje Alžira, za ubitačne vrućine koja će samo rasti. Uzmemo li da se radilo o muhomlatu, u predodžbi scene opaku suncu valja dodati zujanje plavkastocrnih kukaca koji kruže oko lica vojnika. Ako smo skloniji lepezi, moramo pomisliti da orijentalizirana, okrutna i feminizirana slika deja koji se u prizoru pojavljuje možda nije drugo do kukavno opravdanje opsežna vojnog pothvata – kao što je to i udarac konzulu, koji god predmet bio u pitanju. Među raznim izlikama za objavu rata, priznajem da ova odiše nekom poetičnošću koja me šarmira – posebno u verziji s lepezom.

Osvajanje ima više etapa jer zahtijeva borbe s nekoliko alžira, ponajprije s alžirom regenta glavnoga grada, pa s alžirom emira Abd el-Kadera, kabilskim alžirom i naposljetku s alžirom Sahare, Južnih teritorija, kako ih se naziva u Francuskoj, i to ime zvuči u isti mah banalno i tajanstveno. Te mnogostruke alžire Francuzi pretvaraju u francuske departmane. Pripajaju ih. Pridružuju. Oni već znaju što je nacionalna povijest, službena povijest, široka mješina u koju se mogu ugraditi veliki komadi zemlje, dovoljno da oni pristanu da

im se pripiše neki datum rođenja. Kad se novopridošlice komešaju unutar velike mješine, povijest Francuske ne uznemirava se više nego čovjek koji čuje kako mu krulji u želucu. Zna da proces probave može potrajati. Povijest Francuske uvijek hoda uz bok francuske vojske. Idu zajedno. Povijest su Don Quijote i njegovi snovi o veličini; vojska je Sancho Panza koji trčkara pored njega i obavlja prljave poslove.

Alžir je u ljeto 1830. klanovski. Ima više povijesti. A kad se povijest stavi u množinu, počne flertati s pripoviješću i legendom. Otpor Abd el-Kadera i njegove klike, malog putujućeg trgovišta koje kao da lebdi nad pustinjom, otpor sablji, burnusa i konja izgleda, kad ga se promatra iz Francuske, kao da je ispao iz Tisuću i jedne noći. Ima neku egzotičnu draž, ne mogu ne promrmljati neki Parižani sklapajući novine. A iz „draži”, naravno, valja iščitati da to nije ozbiljno.

Pluralna povijest Alžira nema težinu službene povijesti, one koja sjedinjuje. Stoga knjige Francuza gutaju Alžir i njegove pripovijesti i pretvaraju ih u nekoliko stranica njihove povijesti, one koja se čini precizno zacrtanim kretanjem, napetim između kolčića s napamet naučenim datumima u kojima se utjelovljuje, kristalizira i iz kojih zrači iznenadni napredak. Stogodišnjica kolonizacije 1930. ceremonija je tog pripajanja tijekom koje su Arapi obični statisti, dekorativni kao kolonade iz nekog drugog doba, kao rimske ruševine ili nasad egzotičnih, drevnih stabala.

Ipak, s jedne i druge strane Mediterana već se dižu glasovi da Alžir ne bi trebao biti tek poglavlje u knjizi koju nije imao pravo pisati. U tom ih trenu, čini se, ne čuje nitko. Neki radosno prihvaćaju službene verzije i odaju se retoričkim natjecanjima ne bi li što bolje nahvalili civilizacijsko djelo koje ide svojim tijekom. Neki šute jer misle da se povijest odvija

u nekom paralelnom svijetu, svijetu kraljeva i ratnika u kojem oni nemaju mjesto, nema uloge koju bi igrali.

Ali pak vjeruje da je povijest već zapisana i da se, malo-pomalo kako on napreduje, ona samo odvija, otkriva. Sve što čini nisu mogućnosti promjene, nego otkrivanja. Mektub, zapisano je. Ne zna baš gdje, možda u oblacima, možda u linijama na dlanu ili malim slovima u nutrini tijela, možda u Božjoj zjenici. Vjeruje u Mektub jer mu se tako sviđa, jer mu je ugodno ne morati ni o čemu odlučivati. Vjeruje u Mektub i zato što ga je malo prije tridesete gotovo slučajno dopalo bogatstvo i pomisao da je to bilo zapisano omogućuje mu da se ne osjeća krivim što je imao sreće.

Možda je u tome Alijeva nesreća (pomislit će poslije Naïma, pokušavajući zamisliti djedov život): u tome što je doživio sreću koja se okreće, a da prstom nije maknuo, u tome što je vidio kako se nade ostvaruju, a da ništa nije morao učiniti. Čarolija je ušla u njegov život i te se čarolije –kao i ponašanja koje ona sa sobom donosi – teško riješiti. Sreća kamen razbija, kažu ponekad ondje gore, u brdima. To je upravo ono što je učinila za Alija.

Tridesetih godina tek je siromašni tinejdžer iz Kabilije. Kao i mnogi drugi dečki iz njegova sela, ne može se odlučiti bi li si lomio kičmu na obiteljskim parcelama, sitnim i suhim kao pijesak, uposlio ruke obrađujući zemlju doseljenika ili nekog seljaka bogatijeg od njega ili sišao u grad, u Palestro, i zaposlio se negdje kao radna snaga. U rudnicima Bou-Médran već je pokušao: nisu ga htjeli. Čini se da je stari

Francaoui s kojim je razgovarao izgubio oca u pobuni 1871. i nije htio domoroce oko sebe.

Kako nema stalan posao, Ali radi svašta pomalo, neka je vrsta putujućeg seljaka, letećeg seljaka, i novac koji donosi,

uz ono što zaradi otac, uspijeva prehraniti obitelj. Aliju čak polazi za rukom skupiti malu ušteđevinu potrebnu za ženidbu. S devetnaest godina ženi jednu od svojih sestrični, tinejdžericu lijepa melankoličnog lica. U braku mu se rađaju dvije kćeri – stvarno šteta, strogo komentira obitelj oko uzglavlja rodilje, koja od srama umire. U kući u kojoj majke više nema, kaže kabilska poslovica, mrak je i kad je svjetiljka upaljena. Mladi Ali podnosi mrak kao što podnosi siromaštvo, misleći kako je tako zapisano, i kako za Boga koji vidi sve život ima smisao viši od tih bolnih trenutaka koje neprestano donosi.

Krhka ekonomska ravnoteža obitelji ruši se početkom četrdesetih kad Alijev otac pogiba pri padu sa stijena među kojima pokušava uloviti odbjeglu kozu. Ali se tada prijavljuje u francusku vojsku koja se ponovno rađa iz vlastita pepela i ubacuje se u savezničke bataljune koji se bacaju u ponovno osvajanje Europe. Dvadeset dvije su mu godine. Ostavlja majku da se brine o Alijevim braći i sestrama i njegovim dvjema malenim kćerima.

Po povratku (preskok u mojoj pripovijesti isti je onaj koji čini Ali i s kojim će se, prebirući po sjećanjima, susresti najprije Hamid, a onda i Naïma: dvije godine rata pokrit će samo ta jedna jedina riječ, „rat”) iznova zatječe bijedu, koju će ublažiti njegova mirovina.

U proljeće sljedeće godine vodi svoja dva mlađa brata, Djamela i Hamzu, na kupanje u vadi nabujao od otapanja snijega. Struja je tako jaka da se moraju držati za stijene ili busene trave na obali da ih ne odnese. Djamel, najmršaviji, silno je uplašen. Druga dvojica glasno se smiju, rugaju se njegovu strahu, iz šale ga vuku za noge, a Djamel misli da ga to usisava struja, plače i moli. A onda:

„Pazi!”

Neka tamna gromada juri prema njima. Zvuku prskanja i tutnjavi kamenja koje struže po dnu pridružuje se škripa tog čudnog plovila koje, spuštajući se po nizbrdici, udara o stijene. Djamel i Hamza žurno izlaze iz vode, no Ali se ne miče, samo se šćućuri iza stijene za koju se drži. Projektil se skrši o njegov improvizirani štit, na tren zastane pa opet počne posrtati, prevali se na bok, sprema se popustiti struji. Ali se uspne na svoje skrovište i, čučeći na kamenu, pokušava zadržati na mjestu to što je bujica donijela: zapanjujuće jednostavna naprava, golemi vijak od tamnog drva što poigrava unutar teškog okvira koji voda još nije uspjela razglaviti.

„Pomozite mi!” viče Ali braći.

O onom poslije, u obitelji će se uvijek govoriti kao o bajci. Jednostavnim, pročišćenim rečenicama. Lakim i mekim ulančavanjem koje će zahtijevati aorist: Onda izvukoše prešu iz vode, popraviše je i smjestiše u dvorište. Sad više ne bje važno što im je mršava zemlja jalova, drugi su im donosili masline sa svojih jutara i oni su od njih pravili ulje. Ubrzo bješe dovoljno bogati da kupe vlastite parcele. Ali se mogao opet oženiti i oženiti svoju braću. Stara je majka preminula nekoliko godina poslije, sretna i smirena.

Ali nema hrabrosti vjerovati da je zaslužio svoju sudbinu ili da je stvorio uvjete za svoje bogatstvo. Neprestano misli da su mu prešu donijele sreća i bujica, a s prešom i polja, malu prodajnu tezgu gore na hrptu, pa trgovinu od regionalnog značenja, a osobito auto i stan u gradu koji će doći poslije – znakovi uspjeha kojima nema ravnih. Misli, u skladu s tim, da nitko nije kriv kad te pogodi nevolja. Kao kad bi brzac nabujao toliko da dopre do dvorišta i prešu uzme natrag. Stoga, kad u kavanama u Palestru ili Alžiru čuje ljude

(neke, ne mnogo njih) kako kažu da uvjete za bijedu u kojoj

živi većina radnika i nadničara stvaraju gospodari imanja i da je drukčiji ekonomski sustav moguć – sustav u kojem bi onaj tko radi također imao pravo na dobit koju proizvodi i barem je približno ravnopravno dijeliti s onim koji posjeduje zemlju ili strojeve – on se osmjehne i kaže: „Moraš stvarno biti lud da se ideš suprotstavljati bujici.” Mektub. Život je sazdan od nepovratnih usuda, a ne od opozivih povijesnih djela.

Alijeva budućnost (koja je, u trenutku dok pišem ovu priču, Naïmi već daleka prošlost) neće uspjeti promijeniti njegov način gledanja na stvari. Nikad neće biti u stanju u priču o svom životu uklopiti razne povijesne ili možda političke, sociološke, ekonomske komponente koje bi otvorile vrata širem uvidu, uvidu u položaj jedne kolonizirane zemlje ili – da ne tražimo od njega previše – u položaj koloniziranog seljaka.

Zato je taj dio priče, i za Naïmu i za mene, nalik nizu pomalo starinskih slika (preša, magarac, vrh planine, burnus, maslinik, brzac, bijele kuće što poput krpelja strše među kamenjem i cedrovima) isprekidanih poslovicama, poput ukrasnih vinjeta iz Alžira što ih je jedan starac sakrio ovdje-ondje u svojim rijetkim besjedama, koje će njegova djeca ponavljati izmjenjujući pokoju riječ i koje će mašta njegovih unuka potom proširiti, uvećati i ponovno iscrtati kako bi oblikovale zemlju i povijest jedne obitelji.

I zato je potrebno i istraživati i zamišljati jer samo se tako mogu ispuniti tišine među sličicama koje je jedan naraštaj prenosio drugom.

Naklada Ljevak

Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

Urednica: Nada Brnardić

Izvršni urednik: Bonislav Kamenjašević

Lektor i korektor: Bonislav Kamenjašević

Fotografija na naslovnici: Alan Phillips / Getty Images

Dizajn naslovnice: Zak Tebbal

Prijelom: Ram

Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome

katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001191260.

ISBN 978-953-355-699-4