BEATRICE U SFINGINU GRADU
Jednog ljetnog popodneva, našla se strankinja Beatrice slučajno kod Mioca, gdje je ugledala grupu domaćih tinejdţera. Skupila je hrabrosti i upitala ih je gdje se trenutno nalazi. Mladi joj odgovoriše: „Nalazimo se pokraj škole koja je nekoć davno bila škola čarobnjaka i vještica. Upravo zato izgleda ovako. Nju su polazili samo odabrani, ali to nitko nije znao; bila je to velika tajna. Na ovom igralištu igrao se metloboj te su se u ovoj mehaničarskoj radnji izraĎivale metle za navedenu igru.“ Poslušavši u čudu tu priču, zamolila ih je da je upoznaju i s drugim zanimljivim dijelovima grada. „Ţeliš vidjeti i druge dijelove grada? Samo slušaj, slušaj, mi ćemo te voditi.“ No, prije odlaska u obilazak grada, djevojka je slučajno uočila Sfingu. Mladi joj izrekoše priču o Sfingi. „Momak se zaljubljuje u djevojku i odluči je osvojiti. Poţeljevši nešto napraviti za nju, napravio joj je sfingu jer je ona jako voljela Egipat. Obećala mu je da će ostati pored njega i kad umre. Potom ona umire, a njen duh ostaje u Sfingi. Zanimljivo je što Sfinga moţe pričati. Ne smije se zezati s njom te ne voli kad joj se postavljaju svakakva pitanja. Ona odgovara samo na pitanja vezana uz grad.“ Beatrice, zanesena tom pričom, uskoro sama, da se uvjeri u nju, upita Sfingu hoće li pronaći svrhu svog putovanja. Uspavana Sfinga odgovorila joj je kao i uvijek skromno i zagonetno: „Tamo gdje sirene pjevaju, a sunce kaže zbogom.“ Zbunjena djevojka zagonetku je samo zapamtila i pošla natrag svojoj novoj druţini. Potom su je odveli u Marinu. „Zanima li te kako je nastalo ovo mjesto? Divovi su odlučili uništiti dio grada da bi se mogli kupati. Divove i njihove sudruţice sirene moţemo čuti i na drugom mjestu u gradu, samo budi strpljiva“. Znala je strankinja da je s druge strane kanala stara jezgra grada. Upitala ih je kako će prijeći kanal te doći do stare jezgre. Ispričali su joj priču o barkarijolu. „To je malen, drven brod kojim upravlja starac te tako prevozi ljude u mističan grad. Starčev brod mora biti jako malen da ga ne vide divovi kod Marine jer bi oni prouzrokovali buru i potopili brod. Vidljivi bedemi grada sluţili su za obranu od vještica. MeĎutim, potrebno je napraviti selfie, novi je to običaj danas meĎu svim graĎanima Sfingina grada, da se uĎe u gradsku jezgru. Nova vrata su bila jedno od Sfinginih najdraţih mjesta u gradu, stoga se njoj u čast i u svrhu oţivljavanja njezine uspomene na tom mjestu prave selfiji.“ Dok su se pribliţavali Mostu, jedan od mladića spomenuo joj je ljekovitost kišnice u jednom od Pet bunara. Beatrice, oduševljena tom činjenicom, ţeljela je posjetiti to mjesto.
Kad su se pribliţili Mostu, rekli su joj da mora prijeći Most, ali da ne smije stati na svaku mramornu ploču, već na svaku treću, inače će propasti. Govorili su joj i o lokotima na Mostu, da predstavljaju one koji su preţivjeli prelazak Mosta. Beatrice je uspješno prešla Most uz pomoć svoje druţine i postavila lokot u spomen na uspjeh te na njihovo tek stvoreno prijateljstvo. Ţeljela je uspjeh proslaviti i počastiti svoje vodiče. Odlučili su otići u obliţnji kafić u perivoju kraljice Jelene gdje se njezini domaćini tinejdţeri redovito okupljaju i piju slavni pet e, čarobni napitak ili maraškin sok, koji im je kasnije omogućio sudjelovanje u plesu vilenjaka i vještica u perivoju. Vikendom ulazak u omiljeni kafić predstavlja mladima pravi izazov, a to je bijeg od gradske straţe, koji omogućava obliţnje grmlje kroz koje se treba provući. Nakon pića, prošetali su do klupa u Nazorovom parku. Zanimljivost je ta što su Romeo i Julija viĎeni više puta na tim klupama, bilo je to mjesto njihovih tajnih susreta, jer oni zapravo nisu završili tragično. Upravo zato brojni parovi tu dolaze i danas, a tu su se ljubili i roditelji ovih mladića i djevojaka koji su zato još dan-danas zajedno. Uskoro dolaze do Foše te joj ispričaše priču o krilatom lavu koji je simbol časti i poniznosti, po kojem su Lavlja vratila i dobila ime. Sjeti se meĎutim Beatrice da su joj obećali pomoći oko Sfingine zagonetke, pa opet postane nestrpljiva. No, domaćini su joj ţeljeli ispričati nešto i o Pomorskoj školi, koja se nalazila tu u blizini. „Pomorska je škola nekoć bila zloglasni zatvor, upravo zato imamo rešetke na školi te se priča da je ukleta.“ Ispričaju joj kako je jednom zgodom učenik te škole na Instagramu objavio story s hashtagom zatvor. Više ga nikad nisu pronašli. Nakon nekoliko dana ljudi su otvorili vrata, ali njega nije bilo. Čak su angaţirali detektive da ga pronaĎu, ali on kao da je ispario. Neki govore da se nakon nekoliko dana pojavio, ali se ničeg nije sjećao. Druga teorija govori da je postao ravnateljem navedene škole. Kako je jedan od mladića u društvu i sam učenik te škole, povjerio je Beatrice da je ona i danas zapravo zatvor. Nekad kroz prozore od knjiţnice bjeţe iz škole-zatvora jer samo na njima u toj misterioznoj školi nema rešetki. Beatrice potom začuje glazbu te ţeljna zabave zamoli mladiće i djevojke da joj kaţu odakle se glazba čuje te da je odvedu onamo. „To dolazi iz Varoši“, kaţu joj. Putem su joj ispričali o kafiću, njihovom omiljenom, u kojem oni „vise“. Beatrice, kako je slabo znala hrvatski jezik, nije od prije poznavala frazu „visjeti negdje“ te je slijepo povjerovala da mladi ondje doslovno vise. Ništa više vezano uz ovaj mistični grad nije joj bilo čudno. Postali su gladni pa odlaze do obliţnje pizzerije pojesti nešto. Ona ima najbolju pizzu u gradu i okolici, a priča glasi da su teti koja ju je prva pravila, vile pomagale, zato i jest tako ukusna. Opet su čuli neku glazbu i pjevanje, bila je to lokalna klapa. O njoj su mladi rekli da je prvi put nastala
kada se skupila skupina beskućnika i počela pjevati po Rivi. TakoĎer joj navode kako su se uskoro diljem Dalmacije počeli u svakom gradu skupljati beskućnici i pjevati po rivama i tako su ukrali njihovu gradsku klapu. Rivom su stigli do Pozdrava Suncu. Šetnja rivom i dolazak do kraja njihova puta, zbliţio je još više ove domaće mladiće i djevojke s Beatrice. Postali su pravi prijatelji do kraja svoga puta; razmijenili brojeve mobitela, dodali se na Facebooku i napravili zajednički selfie na Pozdravu Suncu. Beatrice, sretna zbog novostečenog prijateljstva, poziva ih sve u posjet vlastitoj domovini. Mladići i djevojke pristanu. Beatrice u tom trenutku ugleda najljepši zalazak sunca te odjednom začuje predivan pjev sirena uz pratnju Morskih orgulja. Sjeti se djevojka s osmijehom na licu Sfingine zagonetke. Našla je svrhu svog putovanja – strpljivost, hrabrost i prijateljstvo – na jednom od simbola ljepote ovog mističnog grada, na Pozdravu suncu i Morskim orguljama - tamo gdje sirene pjevaju, a sunce kaže zbogom. VODITELJI RADIONICE: Zrinka Vidović, Nora Blaţević, Sunčica Vlajić, Mia-Đana Mrkić, Tea Škiljo, Ivana Klepić, studenti 2. godine Hrvatskog jezika i knjiţevnosti U RADIONICI SUDJELOVALI i PRIČU STVORILI: učenici Pomorske škole i Gimnazije Jurja Barakovića