ENINE PUSTOLOVINE
Prolazeći pokraj male lokvice vode, koja je fascinirala samim svojim postojanjem na tako vrućem mjestu kao što to bijaše Enin dom, Ena je laganim korakom žurila polako pritom pjevušeći i njoj nepoznatu melodiju. Nije imala nikakav poseban razlog, jednostavno se toga dana sretna probudila. Nije joj smetalo ni to što se rano morala ustati kako bi stigla u školu, inače teška drama. Pa čak joj nije smetala ni činjenica da zbog svojih brojnih izostanaka sljedeća dva tjedna mora provesti kako u kakvom krimiću, pod težim ispitivanjima, bojeći se pri tome da u njenom filmu neće biti dobar i loš policajac…već loš i još gori. Tog sunčanog i jako vrućeg jutra nasmiješena Ena promatrala je svijet drugačijim očima, primjećivala stvari koje inače ne bi ni okrznula pogledom, a kamoli predavala ikakvu pažnju. Polagano hlapljenje dragocjene vode iz lokvice, postojanost trave na tom, bez daška vjetra danu. Plavo nebo i žarko sunce koje sve to promatra, baš kao i ona. Enin dom, Savana, posebna je u ovo doba godine, nakon kiša slijedi sunce, doslovno Savana se polagano budi jer veći dio godine Žuto oko revno ju nadgleda no tu i tamo povuče se na potrebni odmor i kada se vrati svoje kraljevstvo nađe još ljepše. Ne zna kako ni zbog čega se to događa, no sviđa se mi se rezultat i zbog toga se svake godine povlači na odmor pritom ne pitajući ništa. To je čarobno razdoblje, bar Ena tako smatra cijeli svoj životni vijek. Nemoguće je ne primijetiti bujanje života u Savani, što novog, a što onog koji se vraća. Mnogobrojni stanovnici njezine prekrasne zemlje, uključujući i njezinu obitelj, prisiljeni su nakon velikih suša i sušenih razdoblja napustiti svoje domove kako bi preživjeli, no s prvim kišama oni im se vjerno vraćaju. Evo baš prije nekoliko dana vratila se Ena i to među prvima, a sada ravno u školu. Prijatelje još nije vidjela. I oni su se tijekom suše zaputili u bijeli svijet. Počinje škola, no Eni ne može ništa dan pokvarit. Lepršavim korakom, ozarena lica i sjajem u očima koji joj je davao poseban izgled… zaljubljenosti??? Hodajući tako izgledala je kao da se nalazi na proputovanju sedmim nebom.
No nije zaljubljena, ne ide to baš tako lako u nje. Svaki dan nađe ona novu simpatiju, uvijek otkrije nekog novog simpatičnog momka, ali ne zaljubljuje se toliko često. Premda kada je u tom stanju primijete svi, vesela je, pjeva, skakuće, nosi glavu u oblacima…hmhm. Ma neee, trenutačno nije zaljubljena, nijeee jer da je se upita znala bi svoje ime. Danas je jednostavno jedan od onih dana, posebnih dana koji se prije ili kasnije pojavi u životu svakog mladog noja. Otkad je krenula u školu Ena je najviše voljela provoditi to vrijeme sa svojim prijateljima. Učenje za nju nije bio pretežak izazov, jedino što joj je smetalo jest ustajanje u ranu zoru, osobito u vrijeme provođenja teorije u praksu kada su sa profesorima odlazili u divljini i to dok se sunce još nije bilo pojavilo na nebu. Ma čak je i to tijekom dana prebrodila, sve dok je bila u dobrom društvu. Dosta društvena Ena imala je mnogo prijatelja, a ponajviše se družila sa Inom i Deom, kolegicama i prijateljicama sa kojima je bila u stanju brbljati bez prestanka. Vrlo lako bi se mogla zamijeniti (hvala Suncu na visini) za čavke, nojevi toliko ne melju, ili se bar tako smatra. Baš te dvije krasne prijateljice, s kojima je Ena provodila većinu svojeg slobodnog vremena, učinile su nešto što će sve tri dugo pamtiti, a možda i još pokoji noj. Blesave i uvrnute kakve su bile, tog istog sunčanog dana kojemu se Ena tako zdušno divila, gurnule su Enu u pravu vatru. Ne onu koja izgara…ok, ok krivi izbor riječi, izgara i to pošteno. Mislila sam reći da ne mislim (hm...izbora riječi u mene) na onu vatru koja iza sebe ostavi pougljene savane, već na onu među životinjama, onu koja se događa između mužjaka i ženke. Iako, istina može i između mužjaka i mužjaka, te ženke i ženke, o ukusima se na sreću ne raspravlja. Da se vratimo na „štoriju“, naime Ena je imala što saznati tog dana kada se pojavila u školi. Čudni i učestali pogledi konstantno su se vrzmali po njoj. Dva para očiju nisu skidali pogled s nje. Jedan par bio je osobito uporan dok se drugi nije moga skoncentrirati ni na profesorov monolog ni na Enu. Iskreno Ena je mislila da se taj lik ne može skoncentrirati na nešto duže od 5 sekundi ni da mu se radilo o glavi. Ina i Dea su pak taj dan bile nešto posebno nadobudne, pratile su svaku riječ koju je profesor izgovorio, a u slučaju da nisu uhvatile određenu riječ tražile bi jedna u druge bilješke. Kako samo tada nije shvatila, pitala se Ena dok je doma za ručkom prevrtala svoju hranu, kao da nije bila nimalo gladna, a ne u stanju za smazati…pa i njih dvije “pametnice“.
Dvije naše „pametnice“ koje su taj dan tako nadobudno pratile nastavu, damo da se zna da se takvo što prije u njihovu životu nije dogodilo, ne samo da i taj dan nisu učinile navedeno već su se cijelo vrijeme susprezale od moguće provale smijeha. Najvjerojatnije bi isti bio popraćen krokodilskim suzama, kako samo one to znaju. Danas, pošto je prošlo već neko vrijeme od navedenog dana, Ena može o tome relativno normalno razgovarati, no tada bi im bila najradije vratom zavrnula, unatoč činjenici da su djelovale upravo za nju. O djelu koje su Ina i Dea napravile pričalo se bezbroj puta unutar njihova malog društva. Ena se međutim nikada nije usudila teoriju provesti u praksu, stoga su njih dvije odlučile to učiniti umjesto nje. Njih dvije su se udružile kako bi Ena doživjela novo iskustvo u životu 8 (ipak treba naglasiti da je veći dio ipak bio na samoj Eni). Ena je ugledala jednog stanovitog momka, noja od posebne vrste (kako će ova konstatacija tek kasnije poprimiti svoje potpuno značenje) koji nije bio iz Eninog kraja. Ova je imala tik na strance, Đivo ( a to je ime ovog simpatičnog momka) nije bio prvi. Tu se nalazio još jedan posebni stranac koji se našao na onoj jako kratkoj listi u Eninu životu, na zaljubljenoj listi. Upravo je on (imenom Niko) bio jedan od razloga pokretanja akcije „Grom“ i uvođenja Đive u istu. Zapravo Đivo i jest bio akcija „Grom“. Ina i Dea su dale do znanja našem Đivi o činjenici koja je vezana uz Enu, on joj se pomalo sviđao. Možda ne možemo koristiti riječ „sviđao“ odmah, no ugledala ga je što je ovim dvjema „spletkarošicama“ bilo dovoljno. Pikirale su Đivu, a potom je Đivo pikirao našu Enu te je buran odnos započeo. Bilo je svakakvih događanja i previranja, priča i pričica, pa čak je i Ina završila sa Anđelkom. Onim koji se ne može koncentrirati ni da mu život ovisi o tome. U turbulentnom odnosu Đive i Ene bilo je tragedije, ali više komedije, bilo je čak i pokušaja vraćanja na stare simpatije (čitaj Niko), no Ena je došla do nekih spoznaja sama sa sobom (iako je vremena trebalo). U trenutku završetka ovog pripovijedanja u điru nisu ni Đivo ni Niko, već Tomislav ( na početku pripovijedanja u điru je bio Đivo kojemu se u međuvremenu gubi svaki trag). Kako smo već pri početku saznali našoj Eni brzo momci zapnu za oči, ali isto tako brzo nestanu u vidu magle. Trenutačno je simpatičan momak Tomislav u điru, a sutra…tko zna, možda novi Đivo ili pak Niko. Usput mora se napomenuti da Đivo nije uspio ući na listu.
„Joj sutra ponovno robija, bolje riječi za to mučenje nema. Iako mi je praksa u teoriji draga, tiranija profesora Ćorića čini ju nepodnošljivom. Samo se nadam da će mi Dino ponovno pomoći i riješiti me pola posla. Baš je simpatičan taj momak Dino.“
KRAJ